VRHOVNI SUD CRNE GORE THE SUPREME COURT OF …sudovi.me/podaci/vrhs/dokumenta/6298.pdf · Evropski sud za ljudska prava utvrdio je povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti

VRHOVNI SUD CRNE GORETHE SUPREME COURT OF MONTENEGRO________________________________________

BILTEN/BULLETIN1/2017

3

CRNA GORAVRHOVNI SUD

B I L T E N1/2016

Podgorica, oktobar 2016. godine

CRNA GORAVRHOVNI SUD

Podgorica, oktobar 2017. godine

B I L T E N1 / 2 0 1 7

2

CRNA GORA / MONTENEGROVRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN1/2017 GODINA / YEAR

Za izdavača / For publisherVesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika)Vesna Begović (gradjansko pravo)Stanka Vučinić (upravno pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chiefDušanka Radović

Urednik u redakciji / Desk Editor Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu

Saradnik u redakciji / assistantLjiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary deskSanja Boreta, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

4

In memoriamJulka Badnjar (1952-2017)

Julka Badnjar, sudija Vrhovnog suda Crne Gore, iznenada je preminula početkom 2017. godine. Crnogorsko sudstvo ostalo je bez vrhunskog stručnjaka i omiljene koleginice koja je četiri decenije bila predana sudijskom pozivu. Njeni moralni kvaliteti i profesionalniugled preporučili su je za izbor u zvanje sudije Vrhovnog suda Crne Gore oktobra 1998. godine.

Sudija Julka Badnjar je nenametljivo ispoljavala svoju mudrost, težnju ka istinoljubivosti i osjećanje pravde, od prvog dana svog radnog vijeka otpočetog na rodnom Žabljaku. Bila je za divljenje njena sposobnost da strpljivo i argumentovano iznosi svoje mišljenje, pri tom uvijek poštujući suprotstavljene stavove i sagovornike. Zbog ovih osobina ostaće upamćena kao autoritet pravničkog znanja i sudskog postupanja.

Na hiljade sudskih presuda koje je donijela sudija Julka Badnjar predstavljaju pravničko blago i nauk za generacije koje dolaze. Svojom znalačkom posvećenošću pravu i pravdi, ona je na najbolji način doprinijela razvoju pravnog poretka Crne Gore. Uz to, zahvaljujući svojoj strpljivosti i iskrenoj toleranciji bila je oslonac i pouzdan kolega, saradnik i član redakcijskog tima Biltena Vrhovnog suda Crne Gore.

Neodvojivost ličnog od profesionalnog ugleda sudije Julke Badnjar, ostaje za spomen i putokaz svima koji se posvete ovom časnom i uzvišenom pozivu.

REDAKCIJA BILTENAVRHOVNOG SUDA CRNE GORE

5

PRAVNI STAVOVI

9BILTEN 1 / 2017

6

PRAVNI STAVObrazlaganje osnovane sumnje o izvršenom krivičnom djelu

sa aspekta poštovanja pretpostavke nevinosti prilikom odredjivanja i produženja pritvora.

U rješenju o odredjivanju ili produženju pritvora sud mora jasno da naglasi postojanje osnovane sumnje da je okrivljeni izvršio krivično djelo i izbjegne izraze koji impliciraju izvjesnost da je okrivljeni izvršilac krivičnog djela.

O b r a z l o ž e n j e

U odredbi čl.35 st.1 Ustava Crne Gore predpostavka nevinosti u kaznenim postupcima predvidjena je kao ustavni princip, time što je propisano da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnažnom odlukom suda.

Član 6 st.2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda takodje propisuje garanciju predpostavke nevinosti odredjenjem: "Svako ko je optužen za krivično djelo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona".

Pretpostavka nevinosti sadržana je i u osnovnim pravilima Zakonika o krivičnom postupku, koji u čl.3 st.1 i 2 propisuje da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica za krivično djelo ne utvrdi pravosnažnom odlukom suda i uvodi obavezu državnim organima, medijima, udruženjima gradjana, javnim ličnostima i drugim licima da se pridržavaju predposavke nevinosti i da svojim javnim izjavama o krivičnom postupku koji je u toku ne vrijedjaju druga pravila postupka, prava okrivljenog i oštećenog i načelo sudske nezavisnosti.

Za odredjivanje i produženje pritvora okrivljenom, prema odredbama čl.30 st.1 Ustava Crne Gore, čl.5 st.1(c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl.175 st.1 Zakonika o krivičnom postupku neophodno je postojanje osnovane sumnje da je okrivljeni izvršio krivično djelo.

U presudi Mugoša protiv Crne Gore, od 21.jun 2016.godine (predstavka br.76522/12), Evropski sud za ljudska prava utvrdio je povredu predpostavke nevinosti i takvu odluku u bitnom utemeljio na argumentima iznijetim u st.68 navedene presude u kome je navedeno:

"Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud primjećuje da je prvostepena presuda u odnosu na podnosioca predstavke donijeta 22.marta 2013.godine. U spisima predmeta nema podataka da li je podnosilac predstavke tada oglašen ili ne (vidite gornji stav 20). Ipak, iako se pretpostavlja da je okrivljeni oglašen krivim, dug je vremenski period od 22.septembra 2011.godine do donošenja prvostepene presude kada je viši sud produžio pritvor optuženom. Takvim postupkom, suprotno stanovištu Ustavnog suda u ovom smislu i identičnim navodima Vlade, Viši sud naročito navodi da podnosilac predstavke "na neprimjeren način i zarad materijalne dobiti, je lišio života X (...) tako što ga je upucao (...)". Stoga, podnosilac predstavke je oglašen krivim i prije nego što je njegova krivica dokazana na osnovu zakona. Štaviše, ni sljedeći sudovi nijesu napravili ispravku po žalbi, uključujući i sam Ustavni sud (vidite Matijašević protiv Srbije br.23037/04, stav 47-51, ECHR 2006 - X)".

Navedenim stavom Evropski sud za ljudska prava je ukazao da je domaći sud pri donošenju rješenja o produženju pritvora koristio izraze iz kojih proizilazi da je okrivljeni oglašen krivim i prije nego što je njegova krivica utvrdjena presudom.

Pomenuta presuda, u skladu sa čl.9 Ustava Crne Gore je izvor prava u pravnom poretku Crne Gore i cilj njenog donošenja je da se u skladu sa obavezama koje je država preuzela ratifikacijom Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

10 11VRHOVNI SUD CRNE GORE BILTEN 1 / 2017

7

preduprijede dalje kršenje prava, koje je utvrdjeno u presudi Evropskog suda za ljudska prava, a time na adekvatan način i izvrši presuda tog suda.

Imajući prednje u vidu, Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je zaključilo da treba zauzeti navedeni pravni stav.

(Pravni stav Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Goreusvojen na sjednici od 17.01.2017. godine)

8

PRAVNI STAVObaveza pridržavanja rokova za kontrolu pritvora

Sud je dužan da se dosljedno pridržava rokova za kontrolu pritvora iz čl.179 st.2 i iz čl.198 st.1 ZKP.

Prekoračenje navedenih rokova ima za posljedicu povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti.


Odredbom čl.179 st.2 ZKP propisano je da je vijeće iz čl.24 st.7 ZKP dužno da, po predlogu stranaka ili po službenoj dužnosti, ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih 30 dana do dana stupanja optužnice na pravnu snagu, a svaka dva mjeseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu.

Odredbom čl.298 st.2 ZKP odredjen je rok od tri dana od dana prijema optužnice u kome vijeće iz čl.24 st.7 ZKP treba da ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora, u situaciji kada se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optužnici nije predloženo da se pusti na slobodu.

Navedenim zakonskim odredbama predvidjeni su zakonski rokovi u kojima se preduzima kontrola pritvora u krivičnom postupku nakon podizanja optužnice.

U presudi Mugoša protiv Crne Gore, od 21.jun 2016.godine (predstavka br.76522/12), Evropski sud za ljudska prava utvrdio je povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti propisanog u odredbama čl.5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i takvu odluku u bitnom utemeljio na argumentima iznijetim u st.56 i 57 navedene presude, u kojima je izmedju ostalog navedeno:

"Sud smatra da su u predmetnom slučaju zakoni dovoljno jasno formulisani. Ipak, manjak preciznosti u rješenjima o pritvoru u smislu trajanja i produženja pritvora te nedostatak dosljednosti u tome da li su zakonski rokovi za preispitivanje osnovanosti pritvora obavezujući ili ne, čini ih nepredvidivim u njihovoj primjeni.

U smislu gore navedenog, Sud smatra da pritvor u kojem se nalazio podnosilac predstavke u periodu od 18. do 22.septembra 2011.godine nije bio "zakonit" u smislu čl.5 st.1 Konvencije. Shodno tome, došlo je do povrede te odredbe".

Navedena presuda, u skladu sa čl.9 Ustava Crne Gore je izvor prava u pravnom poretku Crne Gore i cilj njenog donošenja je da se u skladu sa obavezama koje je država preuzela ratifikacijom Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda preduprijede dalje kršenje prava, koje je utvrdjeno u presudi Evropskog suda za ljudska prava, a time na adekvatan način i izvrši presuda tog suda.

Imajući prednje u vidu, Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je zaključilo da treba zauzeti navedeni pravni stav.



9

PRAVNI STAVPravosnažna presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice

kao dokaz u krivičnom postupku

Svojstvo svjedoka lica pravosnažno osudjenog presudom na osnovu sporazuma o priznanju krivice

I. Pravosnažna presuda donijeta na osnovu sporazuma o priznanju krivice može se pročitati u dokaznom postupku u krivičnom predmetu protiv drugog okrivljenog.

II. Pravosnažna presuda donijeta na osnovu sporazuma o priznanju krivice dokaz je o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu lica osudjenog tom presudom, ali ne i dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu drugog okrivljenog lica.

III. Iskazi okrivljenog, koji je osudjen presudom na osnovu sporazuma o priznanju krivice mogu se pročitati u krivičnom postupku protiv drugog okrivljenog ako je osudjeni umro, duševno obolio ili se ne može pronaći ili je njegov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih razloga. Na tom iskazu, osim ako je drugom okrivljenom odnosno njegovom braniocu bila data mogućnost da postavlja pitanja i ospori taj iskaz, ne može se zasnivati isključivo ili u odlučujućoj mjeri presuda drugom okrivljenom.

IV. Lice koje je pravosnažno osudjeno presudom na osnovu sporazuma o priznanju krivice može se na glavnom pretresu, koji se vodi protiv drugog okrivljenog, saslušati u svojstvu svjedoka.


Krivično odjeljenje Višeg suda u Podgorici aktom I Su.br.87/17 od 22.06.2017.godine tražilo je da Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore zauzme pravni stav da li se pravosnažna presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku protiv drugog okrivljenog koji je optužen za krivično djelo iz istog dogadjaja i da li se lice koje je pravosnažno osudjeno presudom na osnovu sporazuma o priznanju krivice može saslušati kao svjedok.

Odgovori na navedena pitanja u dosadašnjoj praksi implicirali su različita pravna shvatanja, kako u Višem sudu u Podgorici, tako i u praksi Apelacionog suda Crne Gore. Naime, u aktu Višeg suda u Podgorici navodi se da u okviru Krivičnog odjeljenja tog suda postoje različita pravna shvatanja. Uz to, taj sud je u presudi K.br.112/2015 od 01.03.2016.godine, kao dokaz koristio presudu na osnovu sporazuma o priznanju krivice, dok je Apelacioni sud Crne Gore u presudi Kž.br.87/16 od 27.10.2016.godine naveo da se krivica drugih lica ne može utvrdjivati iz presude koja je donijeta na osnovu sporazuma o priznanju krivice "jer je riječ o diskutabilnoj primjeni procesnog instituta čija inter partes priroda isključuje mogućnost proširivanja polja primjene izvan grupe lica koja su u zaključivanju sporazuma učestvovala".

S obzirom da različitost pravnih shvatanja nižestepenih sudova može dovesti do nejednake primjene zakona, Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je ocijenilo da

10

povodom postavljenih pitanja, u skladu sa obavezom Vrhovnog suda iz čl.124 st.2 Ustava Crne Gore, treba zauzeti pravni stav koji će obezbijediti jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova.

Za zauzimanje adekvatnog pravnog stava koji će biti preporuka nižestepenim sudovima za pravilno sprovodjenje krivičnog postupka i zaštitu prava okrivljenih, relevantni su sledeći propisi: čl.35 st.1 i 37 Ustava Crne Gore, čl.3 st.1, 17 st.2, 303, 356 st.1 tač.1 i 374 Zakonika o krivičnom postupku (u daljem tekstvu ZKP) i čl.6 st.2 i 3(d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija).

Odredbom čl.303 ZKP propisano je da će sud kad rješenje o usvajanju sporazuma o priznanju krivice postane pravosnažno bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, donijeti presudu kojom se optuženi oglašava krivim u skladu sa usvojenim sporazumom.

Odredbama čl.374 ZKP propisani su elementi koje mora da sadrži presuda kojom se okrivljeni oglašava krivim i u st.1 tač.1 ovog člana odredjeno da izreka presude sadrži naznačenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena odredjene odredbe Krivičnog zakonika.

U skladu sa navedenim odredbama, izreka presude donijete na osnovu sporazuma o priznanju krivice mora da sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilaze obilježja krivičnog djela koje je okrivljeni priznao.

Kada je prihvaćen sporazum o priznanju krivice koji je zaključio jedan od okrivljenih, a ne i drugi okrivljeni, izreka presude koja se donosi na osnovu sporazuma o priznanju krivice ne bi smjela da sadrži činjenice i okolnosti iz kojih bi proizilazila obilježja krivičnog djela drugog okrivljenog koji nije zaključio sporazum o priznanju krivice i protiv kojeg se vodi krivični postupak.

Naime, u odredbi čl.35 st.1 Ustava Crne Gore garantovano je pravo na pretpostavku nevinosti utvrdjenjem da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnažnom odlukom suda. Na isti način ovo pravo je propisano i u odredbi čl.3 st.1 ZKP.

Pravo na pretpostavku nevinosti je sadržano i u odredbi čl.6 st.1 Konvencije, kao izričita garancija prava na pravično sudjenje u krivično pravnim stvarima.

Evropski sud za ljudska prava u praktičnoj primjeni navedene garancije zauzeo je sljedeće stavove:

"Članovi sudskog vijeća ne smiju poći od predubjedjenja da je optuženi učinio djelo za koje se tereti; teret dokazivanja je na tužilaštvu i svaka sumnja mora ići u korist optuženog..." (presuda Barbera, Mesege i Habardo protiv Španije - Presude i Odluke A 146/1989), P 77.

"Pretpostavka nevinosti će biti povrijedjena ako sudska odluka okrivljenog proglasi krivim prije nego što je po zakonu dokazana njegova krivica" (stav iznijet u gore navedenoj presudi).

U predmetu Mugoša protiv Crne Gore (presuda br.76522/12 od 21.06.2016.godine) Evropski sud za ljudska prava je u paragrafu 67 naveo:

"Sud ponavlja da će pretpostavka nevinosti iz čl.6 st.2 biti povrijedjena ukoliko sudska odluka, ili izjava javnog funkcionera koja se tiče osobe optužene za krivično djelo, odražava mišljenje da je kriva prije nego što njena krivica bude dokazana na osnovu zakona. Dovoljno je, u nedostatku službenih nalaza, da postoji obrazloženje u kojem se navodi da sud ili funkcioner nalazi da je okrivljeni kriv, dok će prijevremeno davanje takvog mišljenja od strane suda neminovno doći u sukob sa pomenutom pretpostavkom".

Adekvatna primjena navedenih načela podrazumijeva da se u presudi na osnovu sporazuma o priznanju krivice koji zaključi jedan od okrivljenih ne mogu iznositi činjenice i okolnosti na osnovu kojih bi se prejudicirala krivica drugog okrivljenog. U suprotnom, radilo bi se o kršenju pretpostavke nevinosti.

Kod izloženog, Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je zauzelo stavove I i II, prema kojima se pravosnažna presuda koja je donijeta na osnovu sporazuma o priznanju


11

krivice može pročitati u dokaznom postupku u predmetu protiv drugog okrivljenog, ali da ta presuda može biti dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu lica osudjenog tom presudom.

Zakonikom o krivičnom postupku ustanovljeni su principi neposrednosti, kontradiktornosti, usmenosti i javnosti krivičnog postupka. Okrivljeni i njegov branilac imaju pravo da na glavnom pretresu postavljaju pitanja saokrivljenima, svjedocima i vještacima i da daju primjedbe na njihove iskaze.

U članu 356 Zakonika o krivičnom postupku propisani su izuzeci od neposrednog izvodjenja dokaza. Stavom 1 navedenog člana propisano je da se zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osudjenih učesnika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka mogu, po odluci vijeća, pročitati ako je saslušano lice umrlo, duševno oboljelo ili se ne može pronaći ili je njegov dolazak nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti i drugih važnih razloga.

I u odredbi čl.6 st.3 (d) Konvencije propisano je pravo okrivljenog da ispita svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u korist okrivljenog pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.

U primjeni navedene odredbe Konvencije Evropski sud za ljudska prava je zauzeo stav:

"svi dokazi u načelu moraju biti izvedeni u prisustvu okrivljenog na javnoj i kontradiktornoj raspravi" (pomenuta presuda Barbera i dr., P 78).

Pravilo o neophodnosti ispitivanja svjedoka Evropski sud za ljudska prava je postavio u predmetu Luca protiv Italije (presuda od 27.2.2001.godine) a u odnosu na iskaz saokrivljenog koji nije saslušan na glavnom pretresu i na kome je zasnovana presuda nacionalnog suda, u paragrafu 40 iznio je stav:

"Ako je okrivljeni imao odgovarajuću mogućnost da ospori tudje navode, bilo onda kada su učinjeni ili docnije, prihvatanje takvih navoda neće samo po sebi biti protivno čl.6 st.1 i 3 (d) Konvencije. Ipak, uporedo sa ovim, kada je osuda zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na navodima lica koje okrivljeni nije mogao da ispita, prava odbrane su ograničena u obimu koji nije u skladu sa jemstvima iz čl.6 Konvencije".

U predmetu Al Havadža i Taheri protiv Ujedinjenog kraljevstva (presuda br.26766/05 i 22228/06 od 15.12.2011.godine), Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava je u suštini potvrdilo navedeni stav iz presude Luca, s tim što je odbilo da se složi sa njegovom automatskom primjenom.

Primjena čl.356 st.1 ZKP-a i navedena praksa Evropskog suda za ljudska prava podrazumijeva da se izuzetno i to kada su ispunjeni uslovi iz čl.356 st.1 ZKP može odstupiti od neposrednog saslušanja saokrivljenih i svjedoka na glavnom pretresu, odnosno da se mogu pročitati iskazi koji su ranije dati. U skladu sa tim, Krivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je zauzelo stav da se iskazi okrivljenog, koji je osudjen presudom na osnovu sporazuma o priznanju krivice u krivičnom postupku protiv drugog okrivljenog mogu pročitati ako je osudjeni umro, duševno obolio ili je njegov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih razloga. Medjutim, ukoliko prilikom uzimanja tih iskaza drugom okrivljenom, odnosno njegovom braniocu, nije bila data prilika da ispita i ospori takav iskaz, na njemu se ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnivati presuda u odnosu na drugog okrivljenog.

Ne postoji smetnja da se lice koje je pravosnažno osudjeno na osnovu sporazuma o priznanju krivice, a koje je dostupno državnim organima, može saslušati u svojstvu svjedoka u krivičnom postupku protiv drugog okrivljenog. Takva mogućnost nije protivna zabrani dvostruke procesne uloge istog lica u krivičnom postupku. Ovo zbog toga što je u odnosu na to lice pravosnažno okončan krivični postupak i ono više nema svojstvo stranke u krivičnom postupku koji se vodi protiv drugog okrivljenog. Dakle, ono se može saslušati kao svjedok na

12

činjenice i okolnosti koje su od značaja za utvrdjivanje postojanja krivičnog djela i krivice drugog okrivljenog. Takav iskaz nema ograničenu dokaznu snagu i sud ga cijeni u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza iz čl.17 st.1 ZKP.“



13

PRAVNI STAVPrestanak primjene ranijeg kolektivnog ugovora

poslodavca nakon restrukturiranja

I Kolektivni ugovor AD “Luka Bar” od 06.02.2009. godine ne može se primjenjivati na prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih poslodavca AD “Kontejnerski terminali i generalni tereti”, Bar – AD “Port of Adria”, Bar, nakon 30.09.2010. godine.

II Nakon prestanka važenja kolektivnog ugovora iz stava I do zaključenja novog kolektivnog ugovora kod poslodavca, na prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih AD “Port of Adria”, Bar, neposredno se primjenjuje Granski kolektivni ugovor za pomorski saobraćaj i lučko-pretovarne usluge (“Sl. list RCG”, br. 20/2004).

III U navedenoj pravnoj situaciji, za ocjenu prava i visine jubilarne nagrade zaposlenih AD “Port of Adria”, Bar, mjerodavna je odredba člana 30 Granskog kolektivnog ugovora za pomorski saobraćaj i lučko-pretovarne usluge.

O b r a z l o ž e nj e

Viši sud u Podgorici inicijativom Su VI br. 138/16 od 28.12.2016. godine obratio se Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore radi zauzimanja pravnog stava povodom važenja i mogućnosti primjene Kolektivnog ugovora AD “Luka Bar” iz Bara od 06.02.2009. godine na nastale sporne odnose zaposlenih AD “Port of Adria”, Bar. Postavljena sporna pitanja glase:

- Da li se važenje pojedinačnog Kolektivnog ugovora AD „Luka Bar“ od 06.02.2009. godine kod poslodavca, nakon restrukturiranja, može produžiti bez saglasnosti obje ugovorne strane koje su taj ugovor i potpisale;

- Da li u slučaju prestanka važenja pojedinačnog Kolektivnog ugovora na razrješenje konkretnih spornih odnosa (sporova izmedju zaposlenih, kao tužilaca i poslodavca AD „Port of Adria“ iz Bara, kao tuženog) treba primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora za pomorski saobraćaj i lučko – pretovarne usluge;

- Da li je odredba člana 30 Granskog kolektivnog ugovora za pomorski saobraćaj i lučko-pretovarne usluge imperativnog ili dispozitivnog karaktera za poslodavca;

- Da li je za eventualnu isplatu jubilarne nagrade ili razlike izmedju isplaćenog ili pripadajućeg iznosa jubilarne nagrade zaposlenima u konkretnom slučaju potrebno donošenje posebne odluke poslodavca.

Iz dostavljene dokumentacije uz inicijativu, koja je detaljno razmotrena, proizilazi da je kod Osnovnog suda u Baru u toku veći broj sporova po tužbama zaposlenih protiv AD “Port of Adria”, Bar, a da su zaposleni vodili sporove i protiv pravnog prethodnika – AD “Kontejnerski terminali i generalni tereti”, Bar. U sudskim postupcima pokazuje se spornom mogućnost primjene Kolektivnog ugovora AD “Luka Bar” iz Bara od 06.02.2009. godine. Ovo kod činjenice da je na nivou AD “Luka Bar”, u septembru mjesecu 2009. godine, izvršeno restrukturiranje na način što je iz istog izdvojeno kao samostalno AD “Kontejnerski terminali i generalni tereti”, Bar, koje je registrovano kod Privrednog suda u Podgorici dana 29.09.2009. godine, pod reg. br. 4-0009050/001.

14

***

Prema odredbi člana 22 stav 1 tačka 1 Zakona o privrednim društvima (“Sl. list RCG”, br. 6/2002, “Sl. list CG”, br. 17/2007, 80/2008) pod restrukturiranjem društva podrazumijeva se i podjela akcionarskog društva na dva ili više posebnih društava.

Vezano za Kolektivni ugovor poslodavca AD “Luka Bar” od 06.02.2009. godine bitno je pojasniti da je zaključen izmedju izvršnog direktora “Luka Bar” AD (poslodavac) i Sindikalnog povjereništva (sindikat). Članom 4 stav 1 ovog Kolektivnog ugovora odredjeno je da će se u slučaju restrukturiranja i statusnih promjena Poslodavca, na zaposlene do zaključenja novog Kolektivnog ugovora, primjenjivati ovaj Kolektivni ugovor.

Odredbom člana 153 stav 1 Zakona o radu (“Sl. list CG”, br. 49/08, 26/09) predvidjeno je da u slučaju restrukturiranja poslodavca, na zaposlene će se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, primjenjivati kolektivni ugovor koji se primjenjivano prije restrukturiranja.

Smisao navedenih odredaba Kolektivnog ugovora AD “Luka Bar” i Zakona o radu je da se omogući novoformiranom akcionarskom društvu da u odredjenom periodu, a koji ne može biti duži od godinu dana, sačini novi kolektivni ugovor, a u ostavljenom periodu da može primjenjivati kolektivni ugovor akcionarskog društva iz kojeg je izdvojen.

Polazeći od navedenog, zaključuje se da je Kolektivni ugovor AD “Luka Bar” od 06.02.2009. godine prestao da važi u odnosu na izdvojeno-novo AD “Kontejnerski terminali i generalni tereti”, Bar, u skladu sa predmetnim Kolektivnim ugovorom i po samom zakonu protekom godine dana od restrukturiranja. Pritom restrukturiranje se računa okončanim danom kada je izdvojeno akcionarsko društvo upisano u registru kod nadležnog privrednog suda (29.09.2009. godine), tako da od 30.09.2009. godine počinje da teče jednogodišnji rok primjene Kolektivnog ugovora u izdvojenom akcionarskom društvu, a koji ističe 30.09.2010. godine.

Kod činjenice da je navedeni Kolektivni ugovor prestao da važi i ne primjenjuje se kod poslodavca “Kontejenrski terminali i generalni tereti”, Bar – AD “Port of Adria”, Bar, od 30.09.2010. godine, a da poslodavac nije pristupio zaključenju pojedinačnog kolektivnog ugovora na način koji je predvidjen odredbama čl. 150 – 152 Zakona o radu, pregovaranjem izmedju poslodavca i reprezentativnog sindikata zaposlenih, to se ugovorom o promjeni većinskog vlasnika nad poslodavcem ne može rješavati pitanje primjene i važnosti kolektivnog ugovora poslodavca, koji je prestao da važi tri godine prije započete prodaje dijela vlasničkog kapitala društva. Ovo iz razloga što ugovor o kupoprodaji akcija privrednog društva po svojoj pravnoj prirodi ne utiče na odnos zaposlenih i poslodavca (društva), već se samo istim mijenja vlasnik na odredjenom dijelu akcija društva, kao što se to odrazilo i na promjenu većinskog vlasnika u konkretnom slučaju.

Prema tome, to što je u ugovoru o kupoprodaji akcija zaključenim 13.11.2013. godine izmedju Crne Gore, kao većinskog vlasnika i Firme “Global Ports”, Istanbul, Turska, kao prilog istom dat Kolektivni ugovor AD “Luka Bar” od 06.02.2009. godine, a koji je već prestao da važi za poslodavca AD “Kontejnerski terminali i generalni tereti”, Bar od 30.09.2010. godine, u skladu sa odredbom člana 153 stav 1 Zakona o radu, ne može se smatrati da je (nevažeći kolektivni ugovor) ovim ugovorom uveden u ponovnu primjenu i da je relevantan za rješavanje pitanja i odnosa izmedju zaposlenih i njihovog poslodavca AD “Kontejnerski terminali i generalni tereti”, Bar, sada AD “Port of Adria”. Naime, kupac akcija nije ugovorna strana iz Kolektivnog ugovora poslodavca, tako da se ugovorom o kupoprodaji rješava samo pitanje promjene većinskog vlasništva nad poslodavcem. Navedeno pod tačkom 3.3. ugovora o kupoprodaji od 13.11.2013. godine, zaključenog izmedju Crne Gore i firme “Global Ports”, da poslodavac neće mijenjati Kolektivni ugovor od 06.02.2009. godine do zatvaranja ugovora o kupoprodaji, a što slijedi nakon potpisivanja ovog ugovora i izvršenja


15

ugovornih obaveza bez uticaja je jer je poslodavac legitimna ugovorna strana za zaključenje kolektivnog ugovora, a ne većinski vlasnik.

Budući da AD “Kontejnerski terminali i generalni tereti”, Bar, koji je promijenio naziv i sada posluje pod imenom AD “Port of Adria”, kao poslodavac zaposlenih u konkretnom slučaju, sa reprezetantivnim predstavnikom zaposlenih (sindikatom), nije zaključio novi (pojedinačni) kolektivni ugovor nakon 30.09.2010. godine do sada, to se ocjena prava zaposlenih iz rada i po osnovu rada, saglasno odredbi člana 4 stav 5 Zakona o radu, ima cijeniti neposrednom primjenom odgovarajućeg granskog kolektivnog ugovora, odnosno Opšteg kolektivnog ugovora ukoliko nema granskog.

U navedenoj pravnoj situaciji Kolektivni ugovor poslodavca koji je prestao da važi ne može se primjenjivati ni pri ocjeni prava zaposlenih na jubilarnu nagradu i i pri odredjivanju visine iste, jer kada nema kolektivnog ugovora kod poslodavca i dok takva situacija traje navedeno pravo treba cijeniti neposrednom primjenom odredbe člana 30 važećeg Granskog kolektivnog ugovora za pomorski saobraćaj i lučko-pretovarne usluge, koja je u datim okolnostima imperativnog karaktera, a na način kako to isti odredjuje, u visini koju predvidja, bez potrebe donošenja poslebne odluke poslodavca.

Ovdje valja istaći i to da navedeno postupanje i primjena ogovarajućeg granskog kolektivnog ugovora, kao i Opšteg kolektivnog ugovora i Zakona o radu, kao važećih nacionalnih propisa iz oblasti rada, u predstavljenim okolnostima pri rješavanju pitanja iz oblasti rada i u vezi sa radom izmedju zaposlenih i poslodavca, nije u suprotnosti sa članom 3 stav 1 Direktive Savjeta 2001/23/EZ, koji propisuje da preuzeti kolektivni ugovor u slučaju statusnih promjena važi do prestanka ili isteka kolektivnog ugovora ili stupanja na snagu novog kolektivnog ugovora poslodavca.

Sa iznijetih razloga Gradjansko odjeljenje ovog suda usvojilo je navedeni pravni stav.

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Goreusvojen na sjednici od 27.03.2017. godine)

16

PRAVNI STAVZastarjelost kod neovlašćene potrošnje električne energije

Potraživanje naknade za neovlašćeno korišćenje električne energije zastarijeva u opštem zastarnom roku iz člana 380 ZOO.


Osnovni sud u Podgorici obratio se Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore zahtjevom radi zauzimanja pravnog stava povodom zastare potraživanja duga za utrošenu električnu energiju od strane potrošača koji su nelegalno priključeni na elektroenergetsku mrežu.

Postavljeno sporno pitanje glasi:

- Na koji način je pravilno cijeniti rokove zastarjelosti kada je u pitanju potraživanje naknade za isporuku električne energije kod nelegalnih potrošača.

***

Odredbom člana 380 Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list RCG”, br. 47/08) predvidjeno je da potraživanja zastarijevaju za 10 godina, ako zakonom nije odredjen neki drugi rok zastarjelosti.

Odredbom člana 388 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima taksativno su nabrojana potraživanja koja zastarijevaju za dvije godine, a medju kojima je i potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimničarske usluge i za održavanje čistoće, kada je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva.

Odredba člana 388 Zakona o obligacionim odnosima odnosi se na korisnike bliže navedenih usluga u skladu sa zakonom, tj. korisnike koji su sa davaocima usluga u zakonito uspostavljenom (ugovornom) odnosu, što bi kod isporuke električne energije podrazumijevalo lica – domaćinstva koji su evidentirani potrošači i priključeni po postupku za priključenje na prenosni i distributivni sistem u skladu sa Zakonom o energetici i Opštim uslovima za snabdijevanje električnom energijom.

Kako su u konkretnom slučaju u pitanju korisnici usluga za isporučenu električnu energiju koji nijesu ispoštovali potrebnu zakonsku proceduru priključenja na elektrodistributivnu mrežu, tako da im je električna energija isporučena u takvom statusu i dokaz o evidentiranoj periodičnoj potrošnji blagovremeno dostavljan, a po istom ne vrše uplatu davaocu usluge (Elektroprivredi Crne Gore), to se kod ocjene istaknutog prigovora zastarjelosti od strane tuženih u sporovima po tužbama Elektroprivrede radi naplate naknade za utrošenu električnu energiju ne može primijeniti posebna zakonska odredba o zastari potraživanja kod uspostavljenog ugovornog odnosa i uredno prijavljenih potrošača na elektrodistributivnu mrežu po svim prethodno pribavljenim saglasnostima.

Stoga ocjenu zastarjelosti potraživanja potrošača neovlašćeno priključenih na elektrodistributivnu mrežu treba cijeniti u okviru opšteg – desetogodišnjeg zastarnog roka, u smislu odredbe člana 380 ZOO, koji se primjenjuje za ocjenu zastare potraživanja iz stečenog bez osnova – čl. 217 ZOO.


17

Sa iznijetih razloga Gradjansko odjeljenje ovog suda usvojilo je navedeni pravni stav.


18

PRAVNI STAVPasivna legitimacija u parnicama po tužbi akcionara

Zatvorenog Investicionog fonda

U parnicama po tužbama akcionara zatvorenog investicionog fonda koji su glasali protiv programa razvoja fonda iz člana 184 stav 1 Zakona o investicionim fondovima, radi isplate vrijednosti akcija, pasivno (stvarno) je legitimisan zatvoreni investicioni fond.


Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Privredni sud Crne Gore radi zauzimanja pravnog stava po spornom pitanju koje glasi:

“Ko je je u smislu odredbi člana 185 Zakona o investicionim fondovima obveznik za isplatu naknade po osnovu akcija akcionara, da li društvo za upravljanje zatvorenim investicionim fondom ili zatvoreni investicioni fond, a društvo za upravljanje investicionim fondom, shodno ovlašćenjima koja ima vezano za upravljanje, da izvrši isplatu.”

U obrazloženju zahtjeva je navedeno da je kod Privrednog suda Crne Gore u toku više postupaka po tužbama nesaglasnih akcionara Zatvorenog investicionog fonda "Atlasmont" AD iz Podgorice, protiv Zatvorenog investicionog fonda "Atlasmont" i Društva za upravljanje navedenim investicionim fondom, sa zahtjevom za otkup akcija koje imaju kod zatvorenog investicionog fonda. Dalje su naveli da je postupajući po jednom od tužbenih zahtjeva Privredni sud Crne Gore isti usvojio na način što je obavezao zatvoreni investicioni fond da tužiocima na ime otkupa akcija isplati odredjene iznose, a Društvo za upravljanje investicionim fondom obavezao da izvrši isplatu navedenih iznosa iz imovine zatvorenog investicionog fonda, dok je Apelacioni sud Crne Gore, rješavajući po žalbama tuženih, zauzeo stanovište da je, shodno odredbi člana 185 stav 3 Zakona o investicionim fondovima, obaveza na strani Društva za upravljanje investicionim fondom da izvrši isplatu akcionarima na ime otkupa akcija.

***Prema odredbama Zakonu o investicionom fondovima ("Sl. list CG", br. 54/2011):- Investicioni fond je društvo za kolektivno investiranje čiji je jedini cilj javno

prikupljanje novčanih sredstava fizičkih i pravnih lica i ulaganje tih sredstava u hartije od vrijednosti i drugu imovinu na načelima disperzije rizika u skladu sa ovim zakonom - član 2.

- Zatvoreni investicioni fond je fond organizovan kao akcionarsko društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na akcije iste klase koje su slobodno prenosive i sa kojima se trguje na organizovanom tržištu hartija od vrijednosti – član 66

- Zatvoreni investicioni fond se osniva kao akcionarsko društvo koje osniva i njime upravlja društvo za upravljanje – član 68 stav 1.

- Na Zatvorene investicione fondove primjenjuju se odredbe zakona kojima se uredjuje pravni položaj privrednih društava, ako ovim zakonom nije drukčije propisano – član 69 stav 2.

- Zatvorenim investicionim fondom upravlja društvo za upravljanje na osnovu ugovora o upravljanju, kojim preuzima obavezu da izvršava sve poslove upravljanja imovinom u ime i za račun fonda – član 79.


19

- Društvo za upravljanje se osniva kao Akcionarsko društvo, a predmet njegovog poslovanja je isključivo sprovođenje aktivnosti za osnivanje i upravljanje investicionim fondovima, odnosno ulaganje novčanih sredstava u svoje ime i za račun vlasnika investicionih jedinica zajedničkih fondova i u ime i za račun akcionara zatvorenih fondova, kao i obavljanje drugih poslova određenih ovim zakonom – član 84.

- Poslovi upravljanja investicionim fondom obuhvataju: 1.upravljanje imovinom fonda, 2.promovisanje investicionih fondova i prodaju investicionih jedinica u zajedničkim fondovima odnosno akcija u zatvorenim investicionim fondovima; 3.administrativne poslove: vodjenje poslovnih knjiga i sastavljanje finansijskih invještaja, utvrdjivanje vrijednosti imovine fonda i obračun vrijednosti investicionih jedinica i akcija, isplata akcionara, odnosno vlasnika investicionih jedinica iz imovine ili dobiti fonda... – član 88 stav 1.

- Postojeći zatvoreni investicioni fond dužan je da se transformiše u skladu sa ovim zakonom – član 168 stav 1.

- Društvo za upravljanje dužno je da istekom dvije godine od dana dobijanja rješenja Komisije o saglasnosti na program transformacije postojećeg fonda predloži nadzornom odboru i akcionarima transformisanog zatvorenog fonda, program razvoja fonda i organizuju skupštinu akcionara radi odlučivanja o predloženom programu – član 184 stav 1.

- Akcionari koji su glasali protiv programa razvoja imaju pravo na isplatu akcija po prosječnoj neto vrijednosti akcija postojećeg fonda u transformaciji za poslednja tri mjeseca prije donošenja odluke o usvajanju programa – član 185 stav 2.

- Društvo za upravljanje je dužno da akcionare iz stava 2 ovog člana isplati u roku od godinu dana od podnošenja zahtjeva za isplatu – član 185 st. 3.

Polazeći od citiranih zakonskih odredbi, zatvoreni investicioni fond nema svoju samostalnu upravu, već obaveze i ovlašćenja koja ima uprava akcionarskog društva u zatvorenom investicionom fondu obavlja uprava društva za upravljanje, koje vodi poslove i zastupa zatvoreni investicioni fond, po osnovu ugovora o upravljanju. Dakle, društvo za upravljanje ima položaj zastupnika zatvorenog investicionog fonda koje u ime i za račun akcionara zatvorenog investicionog fonda ulaže novčana sredstva, upravlja investicionim fondom i obavlja druge poslove i koji svoja ovlašćenja na upravljanje crpi iz ugovora o upravljanju koji se zaključuje između društva za upravljanje investicionim fondom i investicionog fonda. Imovima zatvorenog investicionog fonda odvojena je od imovine društva za upravljanje.

Slijedom izloženog, jedini obveznik prema vlasnicima akcija zatvorenog investicionog fonda u smislu člana 185 Zakona o ivnesticionim fondovima jeste investicioni fond i obaveza se ima izvršiti iz imovine zatvorenog investicionog fonda kao posebnog pravnog lica, a ne društva za upravljanje jer društvo za upravljanje zatvorenim investicionim fondom samo se pojavljuje kao njegov zastupnik u pravnom prometu, koji isplatu akcionarima iz imovine fonda vrši kao administrativni posao u ime i za račun zatvorenog investicionog fonda. Stoga, imajući u vidu da se nesaglasnim akcionarima zatvorenog investicionog fonda isplata ima izvršiti iz imovine fonda, to je u parnici po tužbi ovih akcionara pasivno legitimisan samo zatvoreni investicioni fond, kao posebno akcionarsko društvo iz čije se imovine može izvršiti navedena obaveza i prinudnim putem, u postupku prinudnog izvršenja. Društvo za upravljanje je samo organ upravljanja zatvorenog investicionog fonda koji u ime i za račun zatvorenog investicionog fonda, a na osnovu ugovora o upravljanju vrši isplate iz imovine fonda.

Na prednji zaključak upućuje i odredba člana 185 stav 5 Zakona o investicionim fondovima, kojom je propisano da na ostvarivanje prava akcionara iz ovog člana shodno se primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje organizacija privrednih društava, a koje se odnose na posebna prava akcionara, a prema odredbi čl. 32a Zakona o privrednim društvima ("Sl. list RCG", br. 6/2002, "Sl. list CG", br. 17/07, 80/08 i 40/2011) akcionar može tražiti od društva da mu otkupi akcije po prosječnoj tržišnoj vrijednosti koje su akcije društva imale na

20

dan kada je donijeta odluka na skupštini akcionara, ako je na skupštini akcionara glasao protiv. Što znači da je nosilac obaveze isplate nesaglasnim akcionarima akcionarsko društvo čiji su akcionari podnijeli zahtjev za isplatu, a to je u konkretnom slučaju Zatvoreni investicioni fond "Atlasmont" AD.

Očigledno je da dilemu stvara način na koji je formulisana sama odredba člana 185 stav 3 Zakona o investicionim fodnovima, prema kojoj je društvo za upravljanje dužno da akcionare iz stava 2 ovog člana (nesaglasne akcionare) isplati u roku od godinu dana od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Radi se o obavezi društva za upravljanje da iz imovine zatvorenog investicionog fonda izvrši isplatu nesaglasnim akcionarima, međutim, kada dođe do spora i tužbe sudu za obavezivanje navedene isplate, pasivno legitimisan u tom sporu može biti samo zatvoreni investicioni fond.


21

SUDSKA PRAKSA

22

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

29BILTEN 1 / 2017

23

UBLAŽAVANJE KAZNE(Član 45 stav 1 tačka3 i čl. 46 KZ)

Nezaposlenost optuženog, njegovo loše imovno stanje ne pridruživanje oštećenih krivičnom gonjenju protiv istog i nepostavljanje imovinskopravnog zahtjeva su okolnosti koje imaju katakter osobilo olakšavajućih okolnosti zbog kojih se kazna može ublažiti.

Iz obrazloženja:

„Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u dijelu odluke o kazni, pa je našao da je žalba u tom pravcu osnovana. Naime, drugostepeni sud je prilikom odmjeravanja kazne optuženom od otežavajućih okolnosti utvrdio njegovu raniju osudjivanost, dok je od olakšavajućih okolnosti utvrdio da je optuženi nezaposlen, da je lošeg imovnog stanja, da se oštećeni I. R. i S. S. nijesu pridružili krivičnom gonjenju protiv optuženog, niti su postavili imovinsko pravni zahtjev, koje okolnosti, po nalaženju ovog suda, imaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti, pa je ovaj sud srazmjerno značaju tih okolnosti, uvažavajući žalbu branioca optuženog, preinačio drugostepenu presudu, tako što je optuženom primjenom čl.45 i 46 Krivičnog zakonika Crne Gore za krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz čl.144 st.1 tač.3 Krivičnog zakonika Crne Gore utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci i primjenom čl.48 Krivičnog zakonika Crne Gore osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju kaznu mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 7.11.2015.godine pa nadalje. Izrečena kazna adekvatna je težini učinjenih djela i stepenu krivice optuženog, pa je sa razlogom očekivati da će se sa istom postići svrha kažnjavanja iz čl.32 u vezi čl.4 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 14/17 od 06.06.2017. godine)


24

KRIVČNO DJELO UBISTVO(Član 143 KZ)

Motiv izvršenja nije bitan elemenat krivičnog djela ubistvo i on može kao takav ostati neotkriven, pa nemogućnost utvrdjivanja motiva, odnosno pobuda kojima se okrivljeni rukovodio prilikom izvršenja tog krivičnog djela nije od odlučnog značaja za postojanje istog.

POVREDA PRAVA NA ODBRANUI NAČELO ISTINE I PRAVIČNOSTI

(Član 16 KZ)

Nije povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog i načelo istine i pravičnosti time što je odbijen predlog odbrane da se u dopuni dokaznog postupka pribavi zdravstveni karton za oštećenog, izvodi iz kaznene i prekršajne evidencije za istog, te podaci da li je disciplinski odgovarao u firmi u kojoj je radio.

Iz obrazloženja:

„Vrhovno državno tužilaštvo je pravilno ocijenilo da u postupku koji je prethodio donošenju pravosnažne presude nije povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog, odnosno nije povrijedjeno načelo istine i pravičnosti iz čl.16 Zakonika o krivičnom postupku, time što je odbijen predlog odbrane da se u dopuni dokaznog postupka pribavi zdravstveni karton za P., izvodi iz kaznene i prekršajne evidencije za istog, podatke da li je disciplinski odgovarao u firmi u kojoj je radio, radi utvrdjenja njegovog zdravstvenog stanja i da li je bez ikakvog razloga napadao nepoznate ljude, te da se isčisti video snimak na kojem je zabilježen kritični dogadjaj kako bi se provjerila odbrana okrivljenog da je P. neposredno prije dogadjaja imao u ruci mobilni telefon i na istom razgovarao, da je prilikom izlaska iz kuće iznio neki predmet zamotan u peškir i stavio ga na stolicu ispred kuće, a potom isti stavio za pojas, da je nakon što je pogodjen projektilima pokušavao da dohvati pištolj ispod svog vozila i da je njegova majka nakon dogadjaja sklonila pištolj prije dolaska policije na mjesto dogadjaja, a sve u cilju utvrdjenja motiva izvršenja predmetnog krivičnog djela. Ovo sa razloga što motiv izvršenja nije bitan elemenat ovog krivičnog djela i on može kao takav ostati neotkriven, pa nemogućnost utvrdjivanja motiva, odnosno pobuda kojima se okrivljeni rukovodio prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela nije od odlučnog značaja za postojanje ovog krivičnog djela. Nadalje, na osnovu video snimka utvrdjeno je da P. nije uputio uvrede i prijetnje okrivljenom prije nego je ovaj u njega ispalio projektile, niti je pak kod sebe imao pištolj, zbog čega bi okrivljeni "osjetio strah i izgubljenost zbog straha", niti je pak pokušao rukom ispod automobila da dohvati pištolj, kako se to žalbom želi predstaviti, a neposrednim uvidom na licu mjesta od strane Višeg državnog tužioca u Podgorici i pretresom kuće oca A. P. nije pronadjen mobilni telefon niti pak pištolj, koji su prema tvrdnji okrivljenog pripadali P.. Imajući prednje u vidu, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je odbio predlog odbrane da se izvedu predloženi dokazi, jer su činjenice koje bi se utvrdile tim dokazima nesumnjivo utvrdjene izvedenim dokazima, pa bi izvodjenje predloženih dokaza vodilo samo odugovlačenju krivičnog postupka a ne i drugačijem utvrdjenju činjeničnog stanja. Sem toga,

25

sud nije vezan predlozima stranaka koje dokaze će izvesti na glavnom pretresu. Uz to, sud je sa jednakom pažnjom ispitivao i utvrdio kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist, pa stoga nije osnovan navod žalbe da je nižestepenim presudama povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog, odnosno načelo istine i pravičnosti iz čl.16 Zakonika o krivičnom postupku.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 11/17 od 10.03.2017. godine)


26

KRIVIČNO DJELO UGROŽAVANJE OPASNIM ORUDJEMPRI TUČI I SVADJI

(Član 154 KZ)

Postojanje tuče ili svadje je objektivni uslov inkriminacije bez kog lice koje se "maši oružja, opasnog orudja ili drugog sredstva podobnog da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši..." neće učiniti krivično djelo iz člana 154 KZ CG.

POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA O KORIST OKRIVLJENIH(Član 387 stav 1 tačka 1 ZKP)

Povrijedjen je Krivični zakonik u korist okrivljenih ako je djelo koje je imalo sve elemente krivičnog djela od strane suda cijenjeno da nije krivično djelo.

Iz obrazloženja:

„Drugostepeni sud je ocijenio da djelo koje se okrivljenima B. A. i M. R. optužbom stavljalo na teret i za koje su prvostepenom presudom bili oglašeni krivim, po zakonu nije krivično djelo.

Za takvu pravnu ocjenu drugostepeni sud, na strani 3 osporavane presude, dao je sledeće razloge:

"...U konkretnom slučaju okrivljenima se stavlja na teret da su se "prilikom međusobne svađe, mašili...", a prvostepeni sud u izreci pobijane presude, nije opisao radnje koje su okrivljeni preduzeli, to jest nije opisao u čemu se svađa sastojala, te da li je ta svađa predstavljala oštru, verbalnu prepirku između dva lica i da li je kao takva vodila ka tuči, a što je sve, po nalaženju ovog suda bilo nužno opisati imajući u vidu da svađa predstavlja konstitutivni element bića citiranog krivičnog djela." U poslednjem pasusu na istoj strani presude drugostepeni sud rezimira: "U konkretnom slučaju, a kod činjenice da prvostepeni sud nije naveo u čemu se sastojala svađa okrivljenih niti kakva je ta svađa bila, o čemu je već bilo riječi nedostaje bitan elemenat bića krivičnog djela ugrožavanje opasnim oružjem pri tuči ili svađi iz čl.154 KZ CG."

Ovakvi razlozi drugostepene presude ne samo da nisu pravno utemeljeni već su i nerazumljivi budući drugostepeni sud stavlja znak jednakosti između radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela i objekivnog uslova inkriminacije koji predstavlja okolnost pod kojima se radnja izvršenja mora preduzeti da bi se njom ostvarilo predmetno krivično djelo, a što se ni u kom slučaju ne može poistovjetiti.

Naime, radnju izvršenja predmetnog krivičnog djela preduzima lice koje se "maši oružja, opasnog oruđa ili drugog sredstva podobnog da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši". Međutim, da bi se tom radnjom ostvarili elementi bića krivičnog djela iz čl.154 KZ CG ona mora biti preduzeta pri tuči ili svađi. Dakle, postojanje tuče ili svađe je objektivni uslov inkriminacije bez kog lice koje se "maši oružja, opasnog oruđa ili drugog sredstvo podobnog da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši..." neće učiniti krivično djelo iz čl.154 KZ CG.

Kako drugostepeni sud ocjenjuje da u činjenični opis krivičnog djela za koje su okrivljeni bili oglašeni krivim prvostepenom presudom "nijesu opisane radnje koje su

27

okrivljeni preduzeli", a takođe da "nije opisano u čemu se svađa sastojala", Vrhovni sud će i u odnosu na radnju izvršenja i u odnosu na objektivni uslov inkriminacije, ukazati u čemu se sastoji povreda Krivičnog zakonika u korist okrivljenih koju je počinio drugostepeni sud kada je ocijenio da djelo koje se okrivljenima stavljalo na teret nije krivično djelo.

S tim u vezi Vrhovni sud konstatuje da je u naprijed citiranom činjeničnom opisu navedeno da su se okrivljeni mašili i to: okivljeni B. A. metalne šipke dužine 0,50 cm, a okrivljeni M. R. kamena veličine pesnice. Kamen veličine pesnice i metalna šipka dužine 0,50 cm jesu sredstva koja su podobna da tijelo teško povrijede, a imajući u vidu da su ta sredstva, shodno činjeničnom opisu, u optužnici i izreci prvostepene presude, okrivljeni uzeli u ruke, za koju radnju je državni tužilac koristio termin istog značenja "mašili se", proizilazi da je u opisu krivičnog djela koje se stavljalo na teret okrivljenima činjenično opredjeljena radnja izvršenja. Dakle, opisujući životni događaj tako da se okrivljeni B. A. mašio metalne šipke dužine 0,50 cm, a okrivljeni M. R. kamena veličine pesnice, državno tužilaštvo je navelo činjenice koje se pravilnom primjenom zakona podvode pod pravni pojam radnje izvršenja krivičnog djela ugrožavanje opasnim oruđem pri tuči i svađi iz čl.154 KZ CG. To što je državno tužilaštvo za činjenicu kojom konkretizuje radnju izvršenja koristilo istim pojam "mašili se" koji koristi zakonodavac prilikom apstraktnog određivanja radnje izvršenja krivičnog djelo iz čl.154 KZ CG, ni u kom slučaju ne dovodi u sumnju da je radnja izvršenja u činjeničnom smislu sadržana u opisu predmetnog djela.

Kao što je prethodno ukazano, da bi okrivljeni tako opisanom radnjom ostvarili elemente bića krivičnog djela iz čl.154 KZ CG, oni su tu radnju morali preduzeti pri tuči ili svađi.

Drugostepeni sud ocjenjuje da u prethodno citiranom činjeničnom opisu nije navedeno u čemu se svađa okrivljenih sastojala.

Nasuprot takvoj ocjeni Vrhovni sud konstatuje da je svađa kao objektivni uslov inkriminacije u navedenom činjeničnom opisu bila opredijeljena. Naime, u činjeničnom opisu navedeno je da je okrivljeni B. vozeći skuter zapljusnuo okrivljenog R. i njegovu suprugu, nakon čega su se okrivljeni međusobno vrijeđali, da bi potom okrivljeni R. rekao "izađi na plažu", a na plaži su krenuli jedan prema drugom s tim što je okrivljeni B. prethodno dohvatio šipku, a okrivljeni R. kamen veličine pesnice.

Iz navedenog nesumnjivo proizilazi da je okrivljeni B. time što je skuterom u vodi zapljusnuo okrivljenog R. i njegovu suprugu izazvao svađu između njih dvojice koja je otpočela time što su se međusobno psovali, a nastavila se pozivom okrivljenog R. da okrivljeni B. izađe na plažu, iz čega je jasno da je svađa išla ka fizičkom obračunu, a što je okrivljeni B. očigledno prihvatio jer se u daljem opisuje događaj na plaži, koji prestavlja nastavak započete svađe, a činjenično se predstavlja u vidu kretanja okrivljenih jednog prema drugom i to okrivljenog R. sa kamenom veličine pesnice, a okrivljenog B. sa metalnom šipkom dužine 0,50 cm. Dakle, nesumnjivo je da je svađa gotovo prerasla u fizički obračun -tuču, koja je, kako to proizilazi iz razloga prvostepene presude, spriječena od strane prisutnih građana.

Iz navedenog proizilazi da je u činjeničnom opisu krivičnog djela u optužnici, izreci prvostepene i drugostepene presude, ne samo opisana svađa između okrivljenih već je jasno opisano da je svađa išla ka tuči, a da su se okrivljeni upravo tokom svađe dohvatili jedan kamena, a drugi metalne šipke, čime je radnja izvršenja nesumnjivo preduzeta u okolnostima objektivnog uslova inkriminacije, a time su se u radnjama okrivljenih ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela ugrožavanje opasnim oruđem pri tuči i svađi iz čl.154 Krivičnog zakonika Crne Gore.

Imajući to u vidu zahtjev za zaštitu zakonitosti je ocijenjen osnovanim jer je presudom Višeg suda u Podgorici Kž.br.1083/16 od 09.11.2016.godine povrijeđen Krivični zakonik u korist okrivljenih A. B. i M. R. time što je djelo koje je imalo sve elemente krivičnog djela od


28

strane tog suda cijenjeno da nije krivično djelo - čl. 387 st.1 tač.1 Zakonika o krivičnom postupku.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 1/17od 13.03.2017. godine)

29

KRIVIČNO DJELO PREVARA(Član 244 stav 4 KZ)

Učinjeno je krivično djelo prevara ako je okrivljeni u namjeri da sebi i drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu privredni sud da donese rješenje o ukidanju privremene mjere kojom je radi obezbjedjenja potraživanja povjerioca zabranjeno dužniku da raspolaže svojom imovinom, usljed čega je dužnik stekao mogućnost da slobodno raspolaže svojom robom i uplatio odredjenu količinu novca na račun preduzeća okrivljenog, u kom iznosu je ostvarena protivpravna imovinska korist.

Iz obrazloženja:

„Drugostepeni sud je na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio da je okrivljeni V. M. u namjeri da sebi i drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu Privredni sud u Podgorici i to sudiju tog suda J. B. da donese rješenje o ukidanju privremene mjere, kojom je radi obezbjedjenja potraživanja povjerioca PP „S.“ P., čiji direktor je bio T. S., u iznosu od 109.894,90 €, zabranjeno dužniku PP „B.C“ C. C.“ B., da raspolaže aluminijumskim otpadom u količini od 5.678,37 kg, tako što je u cilju da navede Privredni sud u Podgorici da ukine privremenu mjeru i stvori uslove da dužnik nesmetano raspolaže aluminijumskim otpadom, preinačio punomoćje koje mu je dao oštećeni T. S. dopisujući tekst „te zastupati u predmetu R.br.11/98 pred Privrednim sudom u Podgorici“, nakon čega je takvo punomoćje upotrijebio kao pravo i na osnovu njega u ime PP „S.“ zaključio vansudsko poravnanje sa PP „B.C S. C.“, da bi nakon toga Privrednom sudu u Podgorici podnio falsifikovano punomoćje i podnesak kojim je tražio ukidanje privremene mjere, jer je došlo do zaključenja vansudskog poravnanja, neistinito predstavljajući sudu da je sa ovim pravnim radnjama navodno saglasan oštećeni, pa je Privredni sud u Podgorici donio rješenje o ukidanju privremene mjere, usljed čega je PP „B.C S. C.“ steklo mogućnost da slobodno raspolaže svojom robom, dok je PP „S.“ izgubio pravo na obezbjedjenje svog potraživanja u iznosu od 84.403,74 €, te da je PP „B.C S. C.“ na račun privrednog društva okrivljenog M. PP „M. C.O“ uplatilo 17.724,87 €, kao dio iznosa iz zaključenog vansudskog poravnanja, kojim je bilo odredjeno da će se uplata izvršiti na račun preduzeća okrivljenog M., u kom iznosu je ostvarena protivpravna imovinska korist.

U žalbi branioca okrivljenog neosnovano se tvrdi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrdjeno zbog toga što nije pristupljeno suočenju svjedoka Đ. M. sa okrivljenim i što nije obavljeno grafološko vještačenje pomenutog punomoćja, s obzirom da te dokaze okrivljeni i branilac nijesu predlagali pred drugostepenim sudom, niti je branilac u žalbi naveo razloge zašto to nijesu učinili, što je dužan da učini u skladu sa odredbom čl. 384 st.4 Zakonika o krivičnom postupku, a prema ocjeni ovog suda izvodjenje tih dokaza ne bi doprinjelo boljem razjašnjenju ove krivično pravne stvari.

Na utvrdjeno činjenično stanje iz izreke pobijane presude, drugostepeni sud je pravilno primjenio Krivični zakonik, kada je radnje okrivljenog pravno kvalifikovao kao krivično djelo prevara u pokušaju iz čl. 244 st.4 u vezi st.1 u vezi čl. 20 Krivičnog zakonika Crne Gore, zbog čega je neosnovana žalba branioca okrivljenog i u dijelu kojom drugostepenu presudu pobija zbog povrede Krivičnog zakonika.

Zaključak o postojanju navedenog krivičnog djela branilac okrivljenog neosnovano nastoji dovesti u pitanje navodima žalbe da se okrivljeni nije mogao pojaviti kao punomoćnik


30

PP „S.“ u sudskom postupku, s obzirom na visinu spornog potraživanja, pošto je on diplomirani pravnik koji nema položen pravosudni ispit, a da je prema odredbi čl.91 Zakonika o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, punomoćnik pravnog lica moglo biti samo lice koje ima položen pravosudni ispit.

Naime, iz spisa predmeta proizilazi da su stranke u predmetu Privrednog suda u Podgorici R.br.11/98 na ročištu od 04.05.1998.godine, na kome je trebalo da se odlučuje o prigovoru protiv izdate privremene mjere, tražile odlaganje ročišta zbog mogućnosti mirnog rješavanja spora, da je nakon toga okrivljeni dobio punomoćje od direktora PP „S.“ kojim je bio ovlašćen da samo pokuša da izvrši naplatu potraživanja, koje je bilo ovjereno od suda, da je okrivljeni na punomoćju dopisao riječi „te zastupati u predmetu R.br.11/98 pred Privrednimsudom u Podgorici“, da je sa tim punomoćjem zaključio vansudsko poravnanje sa preduzećem BC „S. C.“ u B., kojim je značajno umanjen dug prema PP „S.“ i dogovoreno da iznos iz poravnanja bude uplaćen na račun preduzeća okrivljenog i da se okrivljeni obavezuje da istog dana kod Privrednog suda u Podgorici izdejstvuje ukidanje privremene mjere, te da je okrivljeni Privrednom sudu u Podgorici dostavio podnesak kojim se predlaže ukidanje privremene mjere i uz njega priložio preinačeno punomoćje i primjerak vansudskog poravnanja.

Polazeći od navedenog, ovaj sud je zaključio da su radnje koje je okrivljeni preduzeo bile objektivno podesne da sudiju dovedu u zabludu da su se stekli uslovi za ukidanje privremene mjere. Na to posebno upućuju činjenice da su stranke prethodno najavile mogućnost mirnog rješenja spora, samo dan ranije prije nego što se okrivljeni pojavio pred Privrednim sudom u Podgorici, da je okrivljeni dostavio sudu vansudsko poravnanje, kao i punomoćje koje je bilo ovjereno pečatom suda i da se samim uvidom u punomoćje nije moglo otkriti da je ono preinačeno, zbog čega činjenica da okrivljeni, koji je inače diplomirani pravnik nije imao položen pravosudni ispit, nije od bilo kakvog odlučnog značaja, niti može dovesti u pitanje zaključak nižestepenih sudova o postojanju prevarne namjere kod okrivljenog.“


31

KRIVIČNO DJELO IZNUDA(Član 250 KZ)

Telefonska komunikacija izmedju osudjenih ne predstavlja bitan elemenat bića krivičnog djela iznuda.

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA PODIZANJEZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

(Član 438 stav 1 tačka 2 ZKP)

Osudjeni i njegov branilac, shodno članu 438 stav 1 tačka 2 ZKP, ne mogu tražiti podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih presuda po osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 386 st. 1 tač. 8 ZKP.

POVREDA KRIVIČNOG ZAKONIKA NA ŠTETU OKRIVLJENOG(Član 387 ZKP)

Da li je povrijedjen Krivični zakonik na štetu okrivljenog ocjenjuje se na osnovu onih odlučnih činjenica koje je utvrdio sud u pravosnažnoj odluci i koje su koncipirane u činjeničnom opisu djela u izreci presude, a ne na osnovu onih koje su prema zamisli branioca trebale biti utvrdjene u drugačijem sadržaju.

Iz obrazloženja:

„Kada je u pitanju rješenje Vrhovnog državnog tužioca donijeto u proceduri odlučivanja po predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, od svih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka koje je moguće počiniti u toj proceduri, dolaze u obzir samo bitne povrede iz iz čl.386 st.1 tač.4, 8 i 9 ZKP-u. Vrhovni sud je s tim u vezi utvrdio da u pobijanom rješenju i postupku koji mu je prethodio nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.4 ZKP-u, jer je Vrhovno državno tužilaštvo, shodno čl.438 st.3 ZKP-u, nadležno da odlučuje o predlogu okrivljenog i njegovog branioca kojim traže podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je takođe utvrdio da je dispozitiv pobijanog rješenja razumljiv, nije sam sebi protivrečan niti razlozima pobijanog rješenja, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-u. U pobijanom rješenju nije počinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz tač.9 st.1 čl.386 ZKP-u, o čemu se Vrhovni sud prethodno odredio, razmatrajući navode žalbe po osnovu ove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, po osnovu koje se predmetno rješenje pobijalo žalbom branioca.

Nakon paušalnih navoda, o navodnom nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, žalbom se ponavljaju navodi predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i između ostalog tvrdi da je prvostepena i drugostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.8 ZKP-u, vjerovatno se misli na odredbu čl.386 st.1 tač.8


32

ZKP-u, jer se u nastavku razloga žalbe navodi da je izreka pobijanih presuda nerazumljiva, protivrječna razlozima itd..

S tim u vezi ukazati je da osuđeni i njegov branilac, shodno čl.438 st.1 tač.2 ZKP-u, ne mogu tražiti podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih presuda po osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-u. Naime, u čl.438 st.1 tač.2 ZKP-u taksativno su navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka po osnovu kojih osuđeni i njegov branilac mogu tražiti podizanje ovog vanrednog pravnog sredstva, a to su bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.1,3,5,6 i 7 ZKP-u, dakle ne i iz stava 8 navedenog člana, pa je Vrhovno državno tužilaštvo osnovano odbilo predlog branioca koji se temeljio na tom stavu.

Neosnovani su navodi žalbe i predloga u kome se ističe da je povrijeđeno pravo na odbranu osuđenog J. time što prvostepeni sud nije prihvatio da se izvrši uvid u spise drugog krivičnog predmeta formiranog protiv okrivljenog M., zbog krivičnog djela iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika. Stoji činjenica da pravo na odbranu okrivljenog podrazumijeva da okrivljeni ima pravo i mogućnost da predlaže dokaze i da iznosi argumentaciju kojom osporava dokaze koji su predloženi od strane tužilaštva. Međutim, to ne podrazumjeva da sud prihvati svaki dokazni predlog odbrane, a posebno ne one koji po ocjeni suda nemaju nikakvog uticaja na pretresanje konkretne krivične stvari. Osuđenom J. i njegovom braniocu tokom glavnog pretresa omogućeno je djelotvorno učešće u postupku u okviru koga su imali mogućnost ne samo da iznose kontra argumentaciju navodima optužbe već i da predlažu dokaze od kojih su neki bili prihvaćeni i provedeni od strane suda, kao na primjer predlog da se provede PEH vještačenje (zapisnik o glavom pretresu od 14.04.2015.), predlog da se pribavi grafički prikaz baznih stanica (zapisnik o glavnom pretresu od 13.10.2015.) itd.. Dakle, odbrana je imala potpuno ravnopravan tretman u redovnom krivičnom postupku kao i državno tužilaštvo, pa to što nije prihvaćen navedeni dokazni predlog branioca osuđenog, nije dovelo u pitanje pravo osuđenog J. na odbranu, niti je po tom osnovu učinilo upitnim pošteno suđenje protiv njega, zbog čega je pravilno Vrhovno državno tužilaštvo ocijenilo da nema razloga da se po tom osnovu podiže zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Bez ikakvog osnova su navodi žalbe u dijelu tvrdnje da u činjeničnom opisu predmetnog djela u izreci prvostepene presude nije sadržana telefonska komunikacija iz koje je sud utvrdio odlučne činjenice u odnosu na osuđenog J.

U izreci presude navodi se činjenični opis krivičnog djela u kom je koncipiran dio životnog događaja u okviru kojeg je opisano djelo određenog okrivljenog iz kog proizilaze svi opšti i posebni elementi bića krivičnog djela za koje se oglašava krivim.

Telefonska komunikacija između osuđenog J. i M. ne predstavlja bitan elemenat bića krivičnog djela iznude, niti krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija za koja je osuđen, niti predstavlja opšti elemenat krivičnih djela. Telefonska komunikacija između osuđenih i njena sadržina su posredni dokazi iz kojih su se utvrđivale činjenice koje su u postupku korišćene kao indicije iz kojih su izvođeni zaključci o odlučnim činjenicama i svakako njihovim dovođenjem u vezu sa ostalim dokazima. Svi dokazi koje je u redovnom postupku proveo sud, bilo da su posredni, neposredni ili oni iz kojih su utvrđene činjenice indicije iz kojih se potom utvrđuju odlučne činjenice, navode se u obrazloženju presude u kojem se daje njihova ocjena, dovođenjem u međusobnu vezu i u vezu sa odbranom okrivljenog, a ne u činjeničnom opisu krivičnog djela kako se neosnovano potencira žalbom.

U predmetnoj žalbi kao i u predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti branilac tvrdi da je prvostepeni sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje, a da je drugostepeni sud na bazi takvog činjeničnog stanja preinačio presudu u dijelu odluke o kazni.

S tim u vezi ukazati je da se zahtjevom za zaštitu zakonitosti ne može pobijati činjenično stanje utvrđeno pravosnažnim presudama, pa se ni predlogom odbrane ne može tražiti da državno tužilaštvo podigne zahtjev po tom osnovu.

33

Vrhovni sud je imao u vidu odredbu čl.444 ZKP-u kojom je propisano da će Vrhovni sud ukinuti odluku protiv koje je podnijet zahtjev za zaštitu zakonitosti kada nije u mogućnosti da odluči o zahtjevu za zaštitu zakonitosti zbog znatne sumnje o istinitosti odlučnih činjenica. Međutim, u konkretnom slučaju ta se odredba nije mogla primjeniti jer iz sadržine pobijanih presuda ne proizilazi znatna sumnja o istinitosti utvrđenih odlučnih činjenica. Ovo stoga što iz dokaza provedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom nesumnjivo proizilaze oni činjenični zaključci koje je izveo prvostepeni sud, a naime, da je osuđeni N. J. kao saizvršilac sa osuđenim D. M. pokušao da prinudi oštećenog B. L. da im na šetu svoje imovine preda 15.000,00 €. Sprovodeći u djelo takav naum, osuđeni M. je više puta telefonom pozivao oštećenog i tražeći novac prijetio mu, što je ovaj osuđeni priznao. Nakon što telefonske prijetnje nijesu dale očekivani rezultat, osuđeni J. je 24.10.2014.godine nakon 23h, ispod vozila oštećenog u naselju Dobrota, postavio i aktivirao ekspolozivnu napravu. Ovakvi činjenični zaključci u odnosu na osuđenog J. nesumnjivo proizilaze iz sadržine međusobnih telefonskih komunikacija okrivljenog J. i M. koje su bile intezivne u dane 23 i 24.10.2014.godine, ali i 25.10.2014.godine. U ove dane ostvarili su ukupno 76 međusobnih telefonskih komunikacija.

Tako, dana 25.10.2014.godine u 12:46:29 osuđeni J. upućuje poruku M. "ništa, ali ništa. Ni ogrebotina". Iz čega jasno proizilazi da J. informiše M. da eksplozija nije ostvarila željeni rezultat. Nakon toga na poruku M. poslatu u 12:47:49 "pa zna li da je njemu", odgovara porukom "ne brate, đira se normalno". Proizilazi da je osuđeni J. znao da eksplozija nije oštetila vozilo oštećenog i da je pratio ponašanje oštećenog i zaključuje da oštećeni L. i ne zna da je eksplozija njemu bila namijenjena jer se "đira...normalno". Iz dalje komunikacije proizilazi da su se osuđeni dogovorili da se odmah susretnu. Posle 5 minuta, računato od poslednje međusobno razmijenjene poruke (u 13.39:29), kada su očigledno već zajedno, osuđeni M. je pozvao oštećenog L. (u 13:44:37) i dao mu do znanja da je eksplozija bila njemu namijenjena, pa ga u tom smislu podsjetio da mu je ono bilo sitno, a potom je ponovio prijetnje, kako bi ga naveo da im preda novac, a zatim je to učinio i u 13:58:57.

Dakle, postavljanje eksploziva pod vozilo oštećenog očigledno predstavlja kontinuitet prijetnji koje je prethodno telefonom saopštavao osuđeni M. oštećenom L.. Iz telefonskih komunikacija između osuđenog J. i osuđenog M., koje su se odvijale 25.10.2014.godine od 12:46:29 do 13:39:29, a to je neposredno prije poslednje prijetnje koju je osuđeni M., kada je bio već bio u društvu sa osuđenim J., uputio L. (u 13:44:37 i 13:58:57), nesumnjivo proizilazi da je pravilan činjenični zaključak nižestepenih sudova da je osuđeni J. postavio i aktivirao eksploziv ispod vozila oštećenog, jer se jedino tako može tumačiti činjenica da on o ishodu eksplozije, kao ishodu svoje radnje, informisao M. Kada se sa tim dovede u vezu da su, u vrijeme eksplozije, telefonske komunikacije osuđenog J. registrovale bazne stanice između ostalog na području Dobrote, gdje se desila eksplozija, te da su kod poslednje prijetnje koju je uputio M. oštećenom, osuđeni bili zajedno, to nema ma kakve, a kamo li, znatne sumnje o istinitosti odlučnih činjenica koje je u odnosu na osuđenog J. utvrdio prvostepeni sud, a drugostepeni sud ocijenio pravilnim, a naime da su osuđeni kao saizvršioci izvršili predmetno krivično djelo.

I konačno u osporavanim presudama nije povrijeđen Krivični zakonik na štetu osuđenog J., jer pravilna pravna ocjena njegovih djela proizilazi iz činjenica koje su obuhvaćene izrekom prvostepene presude koje se pravilnom primjenom zakona nesumnjivo podvode pod pravne norme u kojima je opisano krivično djelo iznuda čl.250 Krivičnog zakonika Crne Gore, koja odredba je pravilno dovedena u vezu sa odredbom u kojoj je opisan pokušaj krivičnog djela i radnja saizvršilaštva - čl.20 i 23 istog zakonika, kao i sa normom u kojoj je opisano krivično djelo nedozvoljeno držanje oržuja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Da li je povrijeđen Krivični zakonik na štetu okrivljenog ocjenjuje se na osnovu onih odlučnih činjenica koje je utvrdio sud u pravosnažnoj odluci i


34

koje su koncipirane u činjeničnom opisu djela u izreci presude, a ne na osnovu onih koje su prema zamisli branioca trebale biti utvrđene u drugačijem sadržaju.“


35

KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŽAJAU PRIVREDNOM POSLOVANJU

(Član 272 stav 2 KZCG)

Da bi se neko lice oglasilo krivim za krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 stav 2 KZCG sud mora nesumnjivo utvrditi da je to lice preduzelo radnju izvršenja koja je apstraktno opisana u navedenoj normi kao "prisvajanje novca koji mu je povjeren na radu", a to znači da se mora utvrditi koliki iznos novca je odredjenom licu bio povjeren, kako bi se na nesumnjiv način utvrdilo da li je i koliko od tog povjerenog novca prisvojilo.

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA(Član 386 stav 1 tačka 8 ZKP)

Počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 8 ZKP ako je iznos protivpravno pribavljene imovinske koristi različito opredijeljen u izvorniku i pisanom otpravku drugostepene presude.

Iz obrazloženja:

„Ispitujući drugostepenu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl.398 ZKP-u,Vrhovni sud je utvrdio da je izreka presude protivurječna sama sebi i razlozima presude, zbog čega se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tačka 8 ZKP-u, ali da su i razlozi presude nerazumljivi i da o nekim odlučnim činjenicama nedostaju razlozi, na šta je osnovano ukazano žalbom branioca okrivljenog, a čime je u drugostepenoj presudi počinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tačka 9 ZKP-u.

Naime, u činjeničnom opisu krivičnog djela u izvorniku drugostepene presude, na zapisniku od 28.09.2016.godine, između ostalog, navedeno je da je okrvljeni ukupno pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist u iznosu 43.508,20 €. Međutim, u činjeničnom opisukrivičnog djela u izreci pisanog otpravka drugostepene presude navedeno je da je okrivljeni ukupno pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist u iznosu 36.068,16 €. Dakle, iznos protivpravno pribavljene imovinske koristi različito je opredijeljen u izvorniku i pisanom otpravku drugostepene presude, zbog čega se presuda ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tačka 8 ZKP-u, a što je Vrhovni sud utvrdio po službenoj dužnosti.

Protivurječnost izreke drugostepene presude o iznosu protivpravno pribavljene imovinske koristi uticala je i na nerazumljivost razloga o ovim odlučnim činjenicama. Naime, drugostepeni sud u dijelu razloga kojima obrazlaže imovinsko pravni zahtjev navodi da je za period koji se stavlja na teret okrivljenom iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio manjak u iznosu od 36.068,16 €, za koji iznos je obavezao okrivljenog da plati oštećenom preduzeću. Ovakvi razlozi ne samo da su protivurječni sa izvornikom presude gdje je u opisu krivičnog djela navedeno da je okrivljeni pribavio protivpravnu imovinsku koristu u iznosu od 43.508,20 €, već su ti razlozi međusobno protivurječni sa razlozima koji su dati u prethodnom dijelu drugostepene presude. Tako je dugostepeni sud, u prethodnom dijelu


36

obrazloženja presude (ne može se navesti broj stranice jer ih drugostepeni sud nije označio), naveo da je, iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrdio da je "u naznačenom periodu", a to može biti samo period opredijeljen izrekom presude kao vrijeme izvršenja krivičnog djela, uplaćeno manje pazara u iznosu od 43.508,20 €. Dakle, drugostepeni sud u jednom dijelu razloga navodi da je za period koji se stavlja na teret okrivljenom utvrdio manjak od 36.068,16 €, a na drugom mjestu da je za dati period utvrdio manjak u iznosu od 43.508,20 €.

Nerazumljivi su razlozi drugostepene presude o odlučnim činjenicama, a o nekim odlučnim činjenicama i nema razloga, na šta je ukazano žalbom branioca ali je i Vrhovni sud utvrdio po službenoj dužnosti, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u.

Naime, na pretposlednjoj stranici drugostepene presude, u prvom pasusu, navodi se da je novac došao "...u pritežanje okrivljenog, njegovom sopstvenom radnjom..., a kod činjenice da su mu službena lica, novac predavala, on taj novac uzimao a nije uplaćivao na račun oštećenog". Dakle drugostepeni sud iz činjenice da je oštećeno preduzeće imalo manjak u uplatama dnevnih pazara i kod činjenice da je neki neutvrđeni iznos dnevnih pazara preuzimao radi uplate okrivljeni, zaključuje da okrivljeni nije sve uplatio već da je prisvojio novac u iznosu nastalog manjka, bez da je prethodno utvrdio koliko je okrivljeni novca preuzimao i bez dovođenja te činjenice u vezu sa uplatama.

Ovakvi činjenični zaključci su paušalni, a time i nerazumljivi zbog čega se ne mogu ispitati. Ovo stoga što drugostepeni sud ne samo da nije naveo iz kojih dokaza je utvrdio koliko novca je tačno okrivljeni preuzeo svakom pojedinačnom prilikom i to uporedio sa uplatama novca, već kod prednjih činjeničnih zaključaka nije cijenio saglasne iskaze svjedoka. Naime, iz saglasnih iskaza svjedoka koji su saslušani na okolnosti "transfera" novca od dnevnih pazara iz kioska u Š., proizilazi da su radnice kioska u Š. (njih dvije), otprilike dva puta sedmično, dnevne pazare slale okrivljenom, po vozačima (njih trojici) a prilikom predaje novac nijesu brojale u prisustvu vozača niti su oni potpisivali koliko im se novca predaje, niti su im to radnice saopštavale. Vozači koji su saslušani kao svjedoci saglasno su svjedočili kao i radnice kioska D. u N., da su oni novac predavali ovim radnicama u kesi ili koverti, a da pri tom ni oni nijesu brojali novac niti potpisivali radnicama koliko im predaju. I konačno ni radnice kioska D. nijesu brojale novac prilikom predaje okrivljenom. Proizilazi da je novac od dnevnih pazara iz ruku radnica u Š. dolazio u ruke okrivljenog posredstvom bar dvije osobe (vozača i radnice sa D.) a da pri tom radnice iz Š., vozači kao ni radnice D., nisu potpisivali koliko novca preuzimaju da bi se znalo da li su isti iznos u takvom improvizovanom toku novca predali okrivljenom.

Kod takvog stanja stvari sasvim su nerazumljivi razlozi drugostepene presude na pretposlednjoj stranici, da "....nesavjesno poslovanje pojedinih zaposlenih koji su predavali novac u zatvorenim kovertima vozačima, koji su te koverte predavali okrivljenom, bez ikakve primopredaje, ne oslobađa okrivljenog u pravcu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret".

Da bi se neko lice oglasilo krivim za krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl.272 st. 2 KZ sud mora nesumnjivo utvrditi da je to lice preduzelo radnju izvršenja koja je apstraktno opisana u navedenoj normi kao "prisvajanje novca koji mu je povjeren na radu", a to znači kao prvo da se mora utvrditi koliki iznos novca je određenom licu bio povjeren, kako bi se na nesumnjiv način utvrdilo da li je i koliko od tog povjerenog novca prisvojio. Pri tom u pisanom otpravku presude sud je dužan dati razloge na osnovu kojih dokaza je utvrdio svaku odlučnu činjenicu i tako iznijeti ocjenu ne samo dokaza iz kojih je tu činjenicu utvrdio već i dati ocjenu protivurječnih dokaza ukazujući zašto drugi dokazi koji su upućivali na drugačije činjenične zaključke, nijesu za sud bili prihvatljivi. Paušalni zaključci o odlučnim činjenicama, bez ikakvog utemeljenja u provedenim dokazima i bez

37

jasne ocjene dokaza iz koje bi proizilazilo nesumnjivo pravilno utvrđenje činjenica, nijesu razlozi koji zadovoljavaju ove kriterijume.

Primijenjeno na konkretan slučaj ovo znači da sud, da bi oglasio krivim okrivljenog za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, na nesumnjiv način mora utvrditi koliki iznos novca je okrivljenom svakom konkretnom prilikom predat od radnica sa kioska D. u N., kako bi se ocijenilo da li se taj iznos poklapa sa iznosom koji je okrivljeni uplatio na račun AD "Š." iz P., i tek ako se ti iznosi ne bi poklapali, odnosno ukoliko bi proizilazilo da je okrivljeni manji iznos uplaćivao na račun AD "Š" od preuzetog, mogao bi se izvesti pouzdan zaključak da je tu razliku okrivljeni prisvojio radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 7/17 od 28.03.2017. godine)


38

KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŽAJAU PRIVREDNOM POSLOVANJU

(Član 272 KZ)

Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika koji je objavljen u "Službenom listu Crne Gore" broj 25/10 brisan je stav 4 člana 416 KZ, a izmijenjen čl. 272 KZ, pa su čl. 272 st. 1 KZ inkriminisane radnje iz ranijeg člana 416 st. 4 u vezi st. 1 KZ, te formalnom izmjenom člana Krivičnog zakona i naziva krivičnog djela nije došlo do dekriminalizacije krivičnog djela iz čl. 416 st. 4 u vezi st. 1.

***Da bi se moglo govoriti o dekriminalizaciji potrebno je da zakon više ne propisuje

krivičnu odgovornost lica koje ima svojstvo odgovornog lica u privrednom društvu koje zloupotrebom svog položaja u pogledu raspolaganja imovinom privrednog društva i prekoračenjem granica svog ovlašćenja pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist.

***Krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 KZ

RCG iz 2010. godine blaže je od krivičnog djela iz člana 416 KZ iz 2006. godine.

Iz obrazloženja:

„Okrivljeni je oglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika ("Sl. list CG", br. 25/10) jer je postupajući kao odgovorno lice zloupotrebom svog položaja u pogledu raspolaganja imovinom tamo navedenog privrednog društva i prekoračenjem granica svog ovlašćenja sebi i okrivljenoj I. T. pribavio protivpravnu imovinsku korist, odnosno zbog krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 st. 3 u vezi st. 1 u vezi člana 25 u vezi člana 49 istog Zakonika, jer je pomogao drugim odgovornim licima da zloupotrebom svog položaja u pogledu raspolaganja imovinom privrednog društva i prekoračenjem granica svojih ovlašćenja pribave sebi protivpravnu imovinsku korist, a na način u vrijeme i na mjestu kako je to opisano pobijanim presudama.

Branilac smatra da su navedene radnje okrivljenog mogle biti kvalifikovane samo kao krivično djelo nesavjestan rad u privrednom poslovanju iz člana 272 KZ ("Sl. list RCG", br. 70/03). Takav stav branioca okrivljenog je neprihvatljiv, a kako to osnovano zaključuje i državni tužilac pobijanim rješenjem.

Članom 272 st. 1 KZ ("Sl. list RCG", br. 70/03), je bilo propisano da će se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine kazniti odgovorno lice u privrednom društvu ili drugomsubjektu privrednog poslovanja u kome nema većinski udio koje svjesno krši zakone, druge propise i opšte akte o poslovanju i očigledno nesavjesno posluje i time iz nehata tom privrednom društvu ili drugom subjektu privrednog poslovanja prouzrokuje štetu koja prelazi iznos od 3.000 eura. Dakle, tom zakonskom odredbom nije bilo propisano pribavljanje sebi ili drugom kakve koristi, pa se radnje koje su opisane u izreci prvostepene presude ne mogu kvalifikovati kao to krivično djelo.

U vrijeme podizanja predmetne optužnice radnje okrivljenog stavljene mu na teret su kvalifikovane kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja iz člana 416 Krivičnog zakonika ("Sl. list RCG", br. 47/06), a što se ne osporava ni podnijetim zahtjevom, odnosno podnijetom žalbom. Tom odredbom je bila propisana krivična odgovornost odgovornog lica

39

koje zloupotrebom svog položaja u pogledu raspolaganja imovinom privrednog društva i prekoračenjem granica svog ovlašćenja sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist.

Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika koji je objavljen u "Službenom listu Crne Gore" broj 25/10 brisan je stav 4 člana 416 KZ, a izmijenjen član 272 KZ, pa je stavom 1 istog propisano da će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina kazniti odgovorno lice u privrednom društvu, drugom subjektu privrednog poslovanja ili drugom pravnom licu koje zloupotrebom svog položaja ili povjerenja u pogledu raspolaganja tudjom imovinom, prekoračenjem granica svog ovlašćenja ili nevršenjem svoje dužnosti pribavi sebi ili drugom protipravnu imovinsku korist ili drugom nanese štetu. Dakle, članom 272 st. 1 KZ inkriminisane su radnje iz ranijeg člana 416 st. 4 u vezi st. 1 KZ, pa formalnom izmjenom člana Krivičnog zakona i naziva krivičnog djela nije došlo do dekriminalizacije krivičnog djela iz člana 416 st. 4 u vezi st. 1, kako to osnovano zaključuje državni tužilac pobijanim rješenjem, a kako se to neosnovano tvrdi podnijetom žalbom. Po ocjeni ovog suda da bi se moglo govoriti o dekriminalizaciji potrebno je da zakon više ne propisuje krivičnu odgovornost lica koje ima svojstvo odgovornog lica u privrednom društvu koje zloupotrebom svog položaja u pogledu raspolaganja imovinom privrednog društva i prekoračenjem granica svog ovlašćenja pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist.

Za krivično djelo iz člana 416 st. 4 u vezi st. 1 KZ ("Sl. list RCG", br. 47/06) zakonom je bila propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok je za krivično djelo iz člana 272 st. 1 Krivičnog zakonika ("Sl. list CG", br. 25/10) zakonom propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina. Za krivično djelo iz člana 416 st. 4 u vezi st. 3 i 1 KZ bila je propisana kazna zatvora od dvije godine do deset godina, a za krivično djelo iz člana 272 st. 3 u vezi st. 1 KZ propisana je ista kazna, ali je za postojanje kvalifikatorne okolnosti iz stav 3 propisano pribavljanje veće imovinske koristi - imovinske koristi koja prelazi iznos od 40.000 eura.

Kod svega naprijed navedenog krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 KZ RCG iz 2010. godine blaže je od krivičnog djela iz člana 416 KZ iz 2006. godine.

Postupajući po službenoj dužnosti drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio optužbu protiv okrivljenog za sve one radnje za koje je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja do dana donošenja te odluke.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s. II br. 1/17 od 31.01.2017. godine)


40

KRIVIČNO DJELO IZAZIVANJE OPŠTE OPASNOSTI(Član 327 stav 1 KZ)

Kod krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti radnja i posljedica su alternativno propisane.

***Vrijednost imovine preko 20.000,00€ koja je dovedena u opasnost predstavlja

objektivni uslov inkriminacije, dakle odlučnu činjenicu koja se u postupku mora utvrditi i u presudi dati razlozi na osnovu kojih dokaza je ta činjenica utvrdjena.

PREKORAČENJE OPTUŽBE(Član 369 stav 1 u vezi čl. 386 st. 1 tačka 5 ZKP)

Sud je prekoračio optužbu ako se presuda odnosi na lice i djelo koje više nije predmet optužbe.

NERAZUMLJIVOST IZREKE PRESUDE(Član 386 stav 1 tačka 8 u vezi čl. 100 st. 1 ZKP)

Nerazumljiva je izreka presude koja ne sadrži podatke o optuženom iz člana 100 stav 1 ZKP.

Iz obrazloženja:

„Optužnicom Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama Kt.br.6/15 od 26.06.2015.godine optuženom K. N. bilo je, između ostalog, stavljeno na teret da je izvršio dva produžena krivična djela i to produženo krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz čl.327 st.1 u vezi čl.49 i čl.23 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore i produženo krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.2 u vezi čl.49 i čl.23 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore. Konstrukcijom oba produžena krivična djela bili su obuhvaćeni događaji od 15.11.2014.godine i 20.01.2015.godine.

Prvom prvostepenom presudom K.br.87/15 u stavu I Osnovni sud u Rožajama oglasio je krivim optuženog K. N. za krivično djelo djelo izazivanje opšte opasnosti iz čl.327 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore, a koje se odnosilo na događaj od 20.01.2015.godine. Iz činjeničnog opisa tih krivičnih djela ispušten je dio koji se odnosio na događaj od 15.11.2014.godine, a koji je ulazio u konstrukciju produženih krivičnih djela koja su se ovom okrivljenom optužnicom stavljala na teret, tako da njihovim ispuštanjem krivična djela za koja je ovaj optuženi bio oglašen krivim, više nijesu bila izvršena u produženom trajanju pa je izostavljena odredba čl.49 KZ CG kod njihove pravne kvalifikacije.

41

Dakle, prvom prvostepenom presudom, a u skladu sa dosadašnjom sudskom praksom, prvostepeni sud nije oslobađao optuženog K. N. za radnje koje nijesu dokazane, a koje su ulazile u konstrukciju produženog krivičnog djela, već ih je samo ispustio iz činjeničnog opisa i optuženog oglasio krivim za onu radnju koju je smatrao dokazanom. Taj dio prvostepene presude, dakle njen osuđujući dio, potvrđen je presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.255/16 od 31.05.2016.godine čime je presuda u tom dijelu postala pravosnažna, a optužnica u odnosu na optuženog K. N. rješena.

S toga je drugostepeni sud oglašavajući krivim optuženog K. N. za djelo izvršeno 15.11.2014.godine (koje se ima smatrati pravosnažno presuđenim jer je bilo obuhvaćeno optužnicom u okviru konstrukcije produženog krivičnog djela i po prethodno navedenoj prvostepenoj presudi - K.br.87/15 ispušteno iz činjeničnog opisa kao nedokazano, na koji dio presude državno tužilaštvo nije izjavljivalo žalbu, zbog čega je odbijanjem žalbi odbrane steklo pravosnažnost) prekoračio optužbu - čl.369 st.1 ZKP-a kako u pogledu lica tako i u pogledu krivičnog djela, jer K. N. nije više imao status optuženog niti mu se više stavljalo na teret i jedno krivično djelo iz predmetne optužnice.

Treba napomenuti da čak i da je bila uvažena žalba branioca optuženog K. N. i da je došlo do ukidanja osuđujućeg dijela prve prvostepene presude K.br.87/15, prvostepeni sud u ponovnom suđenju u odnosu na ovog optuženog, budući ranija presuda nije ukinuta po žalbi državnog tužilaštva, nije se mogao baviti događajem od 15.11.2014.godine, zbog zabrane izmjene presude na štetu optuženog u pogledu pravne kvalifikacije i krivične sankcije - čl.400 ZKP-u.

Tim dijelom optuženja u ponovnom prvostepenom suđenju sud se mogao baviti samo pod uslovom da je državno tužilaštvo izjavljenom žalbom na presudu K.br.87/15 pobijalo osuđujući dio prvostepene presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu u kom je prvostepeni sud smatrao da nije dokazano da je optuženi K. N. preduzeo radnje u vezi događaja od 15.11.2014.godine, a drugostepeni sud da je tu žalbu uvažio i ukinuo i osuđujući dio prvostepene presude K.br.87/15.

Kako to nije bio slučaj, budući iz izreke drugostepene presude Kž.br.255/16 od 31.05.2016.godine jasno proizilazi da nije bila izjavljena žalba državnog tužilaštva na osuđujći dio prvostepene presude K.br.87/15 (odnosi se na optuženog K. N.), već samo zaoslobađajući dio (odnosi se na optužene E. H. i A. S.), to se u ponovnom suđenju pred prvostepenim i drugostepenim sudom više nije mogla razmatrati optužba u odnosu na optuženog K. N. za događaj iz 15.11.2014.godine, jer se ona smatra pravosnažno riješenom.

Dakle, time što je drugostepeni sud (kao i prvostepeni) razmatrao učešće optuženog K. N. u događaju od 15.11.2014.godine i oslobodio ga (prvostepeni sud) odnosno oglasio krivim (drugostepeni sud) nižestepeni sudovi su prekoračili optužbu u smislu čl.369 st.1 ZKP-u i time počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP-u jer se nižestepene presude (K.br.75/16 od 02.12.2016.godine i Kž.br.66/17 od 21.03.2017.godine) odnose na lice i na djelo koje više nije predmet optužbe po optužnici državnog tužioca Kt.br.6/15 od 25.06.2015.godine, budući je ta optužnica u odnosu na optuženog K. N. riješena prvim stavom pravosnažne presude Osnovnog suda u Rožajama K.br.87/15 od 15.03.2016.godine, odnosno stavom prvim presude Višeg suda u Bijelom Polju Kž.br.255/16 od 3105.2016.godine.

Žalbom branioca optuženog E. H. i žalbom A. S. drugostepena presuda se pobija po osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u, a naime iz razloga što drugostepena presuda nema razloga o odlučnim čnjenicama. Tu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka utvrdio je i po službenoj dužnosti Vrhovni sud i po osnovu nje ukinuo drugostepenu presudu u odnosu na ove optužene, o čemu daje razloge.

Optuženi E. H. i A. S. pobijenom presudom oglašeni su krivim za krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz čl.327 st.1 u vezi čl.23 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore.


42

Krivično djelo izazivanje opšte opasnosti shodno zakonskom određenju može se izvršiti nekom od alternativno propisanih radnji u stavu 1 čl.327 Krivičnog zakonika Crne Gore. Posledica ovog krivičnog djela, shodno zakonskom određenju, takođe je alternativno propisana i može nastati dovođenjem u opasnost života ljudi, dovođenjem u opasnost tijela ljudi i dovođenjem u opasnost imovine čija vrijednost prelazi iznos od 20.000,00€.

U konkretnom slučaju optuženi E. H. i A. S., oglašeni su krivim za krivično djelo iz čl.327 st.1 u vezi čl.23 Krivičnog zakonika Crne Gore zato što su eksplozijom doveli u opasnost imovinu čija vrijednost prelazi 20.000,00€. Vrijednost imovine preko 20.000,00€ koja je dovedena u opasnost predstavlja objektivni uslov inkriminacije, dakle odlučnu činjenicu koja se u postupku mora utvrditi i u presudi dati razlozi na osnovu kojih dokaza je ta činjenica utvrđena.

Dakle, proizlazi da kada je u pitanju posledica opšte opasne radnje ili upotrebe opšte opasnog sredstva kojim je izazivana opasnost za imovinu, da bi postojalo krivično djelo nužno je da je dovedena u opasnost imovina čija vrijednost prelazi 20.000,00€, što je objektivni uslov inkriminacije predmetnog krivičnog djela.

U obrazloženju pobijane presude nema razloga o ovoj odlučnoj činjenici. To što je drugostepeni sud na str.8 paušalno naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske i ekonomske struke utvrđena vrijednost objekata koja je dovedena u opasnost, bez navođenja te vrijednosti i bez navođenja na osnovu čega je utvrdio da je čitav objekat doveden u opasnost preduzetom radnjom, kao i to što je naveo da je iz istih nalaza utvrđena visina pričinjene štete na objektu, robi i inventaru (koja je shodno činjeničnom opisu djela u izreci niža od 20.000,00 €), ne mogu se smatrati razumljivim razlozima. Naime, iz ovakvih razloga ne može se utvrditi ni kolika je šteta upotrebom eksplozije pričinjena na objektima, robi i inventaru ni da li je mimo pričinjene štete nastupila opasnost za drugu imovinu i kolika je vrijednost eventualno te imovine. Kako su u pitanju odlučne činjenice od kojih zavisi postojanje krivičnog djela u pitanju, to nedostatak razloga o njima u pobijanoj presudi predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u, zbog koje se presuda u ovom dijelu nije mogla ispitati.

Kada je u pitanju krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore za koje su takođe okrivljeni E. H. i A. S. oglašeni krivim, a kod činjenice da je pobijana presuda u odnosu na ove okrivljene i krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz čl.327 st.1 u vezi čl.23 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore ukida po osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-u zbog čega se Vrhovni sud nije mogao upuštati u ocjenu žalbenih navoda kojima se pobijalo činjenično stanje u odnosu na krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz čl.327 st.1 u vezi čl.23 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore, a ocjenjujući da od pravilnog utvrđenja činjenica koje se odnose na to krivično djelo zavisi i zaključak o odlučnim činjenicama i za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore, bilo je nužno pobijanu presudu u odnosu na ove okrivljene ukinuti u cjelini.

Izreka drugostepene presude je nerazumljiva čime je počinjena bitna povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-u.

Naime, odredbom čl.379 ZKP-u propisano je šta sadrži pisani otpravak presude. U konretnom slučaju drugostepenom presudom okrivljeni su oglašeni krivim, pa je drugostepena presuda morala sadržavati sve ono što mora sadržati pisani otpravak prvostepene presude. Dakle, izreka pobijane presude, shodno čl.379 st.3 ZKP-u morala je da sadrži podatke o optuženima iz čl.100 st.1 ZKP-u. U konkretnom slučaju drugostepeni sud za optužene koji su oglašeni krivim navodi samo ime i prezime, a umjesto ostalih podataka navodi "sa generalijama kao u spisima". Takva presuda je nerazumljiva jer da je postala pravosnažna, bilo bi upitno njeno izvršenje. Nije neuobičajno da više lica ima isto ime i prezime pa čak i da

43

su iz istog mjesta, a na izvršenje se ne šalju kompletni spisi predmeta, da bi izvršni sud po spisima istraživao generalije osuđenih, na šta upućuje pobijana presuda.“



44

KRIVIČNO DJELO UGROŽAVANJE JAVNOG SAOBRAĆAJA

(Član 339 stav 3 u vezi st. 1 KZ)

U radnjama okrivljenog stekli su se svi objektivni i subjektivni elementi bića krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja ako je isti kao suvozač na zaustavljenom vozilu naglo otvorio vrata i time uzrokovao saobraćajnu nezgodu, jer su otvorena vrata za vozača motocikla predstavljala iznenadnu i nepredvidljivu prepreku na putanji njegovog kretanja.

Iz obrazloženja:

„Na osnovu nalaza vještaka za saobraćaj ing. G. Č. koji je zasnovan na podacima iz zapisnika o uviđaju i skici lica mjesta, te izjašnjenje ovog vješteka na pretresima kod prvostepenog i drugostepenog suda, drugostepeni sud je utvrdio da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila u zoni sredine kolovoza desne kolovozne trake ulice C. s. u P., posmatrano za smjer kretanja motocikla u pravcu mosta Union Bridge. Oštećeni A. R. koji je upravljao motociklom kretao se brzinom od 25 km/h. Na putanji kretanja motocikla do mjesta kontakta sa prednjim desnim vratima suvozača putničkog vozila marke "Dacia" nijesu ostali tragovi intezivnog kočenja, a nakon kontakta sa vratima tog vozila motociklo se odbilo i udarilo u teretno vozilo kojim je upravljao S. V., a koje je bilo zaustavljeno na desnoj saobraćajnoj traci desne kolovozne trake navedene ulice. Dajući prostrono - vremensku analizu nastanka saobraćajne nezgode vještak saobraćajne struke ing. G. Č. je naveo da zaustavni put pri posjedovanoj brzini motocikla iznosi 11,79 m, vrijeme zaustavljanja 2,39 sekundi i da je put izmicanja motocikla koje je sa desne strane zaobilazio zaustavljeno putničko vozilo marke "Dacia", koje se nalazilo na srednjoj saobraćajnoj traci desene strane kolovoza, iznosila 12,06 metara. Vozač putničkog vozila "Dacia" – V. B., u kojem vozilu se kao saputnik nalazio okrivljeni M. Ž., po mišljenju vještaka mogao je na svom unutrašnjem i spoljašnjem ogledalu vozila primjetiti na većoj udaljenosti motociklo koje se kretalo iza njega, pa je imao razloga da upozori suvozača da ne otvara vrata ili ne izlazi iz vozila i da bi time saobraćajna nezgoda bila izbjegnuta.

Nesporno je da je do saobraćajne nezgode došlo usled naglog otvaranja desnih vrata putničkog vozila "Dacia" od strane suvozača okrivljenog M. Ž., a što je za vozača motocikla predstavljalo iznenadnu i nepredvidljivu prepreku na putanji njegovog kretanja, jer se putničko vozilo "Dacia" nalazilo zaustavljeno u koloni vozila na sednjoj saobraćajnoj traci desne kolovone trake.

Neosnovano se žalbom branioca okrivljenog ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je do saobraćajne nezgode došlo usled propusta vozača putničkog vozila marke "Dacia" koji je, kako to proizilazi iz mišljenja vještaka saobraćajne struke, mogao na većoj udaljenosti primjetiti da se iza njega kreće motociklista i da o tome obavjesti okrivljenog, kao suvozača u svom vozilu, da ne otvara vrata vozila. Ovo sa razloga što je sud pravilno prihvatio nalaz vještaka, ali ne i njegovo mišljenje, pa je u toj situaciji dužan da obrazloži zbog čega ne prihvata mišljenje vještaka. Polazeći od iskaza svjedoka V. B. da je svoje putničko vozilo "Dacia" zaustavio u koloni vozila na znak crvenog svijetla na semaforu i da je u jednom trenutku njegov saputnik okrivljeni M. Ž., kazao da će da izađe iz vozila i otvorio je vrata, što se dešavalo u sekund - dvije vremena, nakon čega je svjedok čuo buku motora i uhvatio je za ruku okrivljenog da ne izlazi iz vozila. Međutim došlo je do

45

kontakta motocikla i desnih prednjih vrata vozila "Dacia", koja je okrivljeni već otvorio, pa je kod ovih činjenica drugostepeni sud, neprihvatajući mišljenje vještaka saobraćajne struke, pravilno zaključio da je predmetnu saobraćajnu nezgodu skrivio okrivljeni M. Ž.

Imajući u vidu učinjene propuste okrivljenog kao učesnika u saobraćaju neosnovano se žalbom branioca okrivljenog ukazuje da je do saobraćajne nezgode došlo i isključivo usled propusta vozača motocikla koji je obilazio kolonu vozila u kojoj se nalazilo putničko vozilo "Dacia", koje je bilo zaustavljeno na crvenom svijetlu semafora radi propuštanja pješaka na pješačkom prelazu i da se motociklista kretao između dvije kolone zaustavljenih vozila na veoma maloj udaljenosti od vozila u koloni. Ovo iz razloga što se iz nalaza vještaka saobraćajne struke utvrđuje da putanja kretanja i izmicanje motocikliste prilikom zaobilaženjazaustavljenog putničkog vozila "Dacia" nije predstavljalo bilo kakvu prepreku za vozača tog vozila niti za druge vozače čija su se vozila nalazila zaustavljena u koloni vozila kada je na semaforu bilo upaljeno crveno svijetlo.

Drugostepeni sud je, nasuprot navodima žalbe branioca okrivljenog, pravilno zaključio da je saputnik u vozilu učesnik u saobraćaju, jer je u odredbi čl.7 st.1 tač.97 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, propisano da je učesnik u saobraćaju svako lice koje na bilo koji način učestvuje u saobraćaju. U konkretnom slučaju okrivljeni je bio učesnik u saobraćaju i isti je postupao suprotno doredbi čl.59 st.2 navedenog zakona, koja obavezuje učesnike u saobraćaju da se na zaustavljenom ili parkiranom vozilu ne smiju otvarati vrataako se time ometa kretanje drugih učesnika u saobraćaju ili ugrožava bezbjednost saobraćaja.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno primjenio Krivični zakonik kada je našao da se u radnjama okrivljenog M. Ž. stiču svi objektivni i subjektivni elementi bića krivčnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz čl.339 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, pa je i u ovom dijelu neosnovana žalba branioca okrivljenog, da je na štetu orkivljenog povrijeđen Krivični zakonik.”



46

KRIVIČNO DJELO NASILNIČKO PONAŠANJE(Član 399 KZ)

Ostvareni su svi subjektivni i objektivni elementi krivičnog djela nasilničko ponašanje, ako je optuženi vršenjem nasilja u grupi remetio javni red i mir i ugrozio spokojstvo prisutnih gostiju, čega je bio svjestan i što je svakako htio.

SAIZVRŠILAŠTVO(Član 23 KZ)

Za saizvršilačko učešće u izvršenju krivičnog djela teška tjelesna povreda i nasilničko ponašanje nije potrebno da se prethodno postigne dogovor izmedju saučesnika već je dovoljno da svaki od saučesnika uzme učešće u radnji izvršenja, da je svjestan učešća onog drugog i da tako sa umišljajem zajednički sa njima izvršava krivično djelo.

Iz obrazloženja:

„Imajući u vidu da su sada osuđeni S. V. i D. Š., zato što ih je, po njihovom uvjerenju, oštećeni prijavljivao inspekciji koja ih je zbog nepravilnosti u radu njihovog lokala kažnjavala, očigledno bili motivisani da sankcionišu oštećenog J. D., te da ga batinama spriječe i zastraše da ih ubuduće prijavljuje, a da je optuženi S. Đ. bio zaposlen kod ove dvojice osuđenih, kao konobar i da se odmah za njima uputio ka lokalu oštećenog, a potom zajedno sa njima vršio nasilje nad oštećenim udarajuči ga nogama i rukama, nesumnivo proizilazi zaključak da je optuženi Đ., očigledno želeći da svoje gazde podrži u naumu i pomogne im u ostvarenju zamisli, postupao sa njima kao saizvršilac, uzimajući učešće u radnji izvršenja, bivajući svjestan učešća druge dvojice i očigledno odnoseći se prema djelu koje čine kao zajednički željenom rezultatu, postupao kao saizvršilac sa sada osuđenim S. V. i D. Š. Nije neophodno, kako pogrešno žalbom potenciraju branioci optuženog S. Đ., advokati R. i M., da se za saizvršilačko učešće u izvršenju djela prethodno mora postići dogovor između saučesnika. Saizvršilaštvo u krivično pravnom smislu će postojati uvjek kada više lica učestvuje u radnji izvršenja i sa umišljajem (ili iz nehata - što nije u konkretnom slučaj) zajednički izvrše krivično djelo. Za ovaj vid saizvršilaštva, koji je ostvaren u konkretnom slučaju, jer je optuženi S. Đ. zajedno sa dvojicom sada osuđenih preduzimao radnju izvršenja krivičnog djela teška tjelesna povreda i nasilničko ponašanje (o čemu će dalje biti riječi) nije potrebno da se prethodno postigne dogovor između saučesnika već je dovoljno da svaki od saučesnika uzme učešće u radnji izvršenja, da je svjestan učešća onog drugog i da tako sa umišljajem zajednički sa njima izvršava krivično djelo.

U dosadašnjem postupku nije bilo nikakve sumnje u psihički status optuženog S. Đ. koji je nesumnjivo bio svjestan šta radi i htio posledicu koju je zajedno sa sada osuđenima uzrokovao učešćem u radnji izvršenja, a što ukazuje da je postupao sa direktnim umišljajem.

Dakle, na osnovu prethodno navedenih objekrivnih i subjektivnih činjenica pravilno je drugostepeni sud pravno cijenio djelo optuženog S. Đ., izvršeno na štetu J. D., kao krivično djelo kao teška tjelesna povreda iz čl.151 st.1 u vezi čl.23 Krivičnog zakonika Crne Gore, pa

47

nije povrijeđen Krivični zakonik na štetu optuženog o čemu sud trećeg stepena vodi računa po službenoj dužnosti u smislu čl.413 st.2 u vezi čl.398 st.1 tač.2 ZKP-u.

Kada je u pitanju krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 u vezi čl.23 KZ CG, za koje je optuženi S. Đ. drugostepenom presudom takođe oglašen krivim, Vrhovni sud konstatuje da se žalbom branioca D. drugostepena presuda u odnosu na ovo krivično djelo ne pobija, a da se žalbom branilaca M. i R. tvrdi da Viši sud ne daje obrazloženje na koji način se u radnjama ovog optuženog stiču elementi ovog krivičnog djela kada ono predstavlja nemotivisano nasilje prema osobi koja je u pravilu za počinioca indiferentna, nepoznata i slično, a optuženi Đ. je komšija sa oštećenim D. i više nego dobro se poznaju.

Iz ovakvih žalbenih navoda proizilazi da se drugostepena presuda u odnosu na krivično djelo nasilničko ponašanje pobija po osnovu čl.386 st.9 ZKP-a a naime jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Nasuprot takvoj ocjeni branilaca, Vrhovni sud utvrđuje da je drugostepeni sud dao dovoljne i jasne razloge iz kojih dokaza je utvrdio bitne elemente ovog krivičnog djela i saizvršilačko učešće u njegovom izvršenju od strane optuženog S. Đ. Naime, i iz odbrane sada osuđenog D. Š. proizilazi da su gosti lokala oštećenog D., neki stranci, kako kaže ovaj osuđeni, počeli da bježe jer su bili uplašeni, a kako se izjašnjavao sada osuđeni V., te konačno to proizlazi i iz iskaza svjedoka B. D. koji je bio uznemiren ponašanjem ove trojice zbog vršenja nasilja nad oštećenim D. I ostali saslušani svjedoci potvrđuju da su se gosti lokala razbiježali u konkretnoj situaciji, pa se u tom smislu izjasnio i svjedok P. D., R. P. itd..

Dakle, nesumnjivo je da je u konkretnoj situaciji drskim i bezobzirnim ponašanjem, razbacivanjem inventara lokala, vršenjem fizičkog nasilja nad supružnicima D., optuženi S. Đ. sa sada osuđenim S. V. i D. Š., ugrozili spokojstvo građana, gostiju lokala "C. v.", koji su se usled toga razbiježali, a istovremeno time su i remetili javni red i mir, kako je to i navedeno na strani 14 drugostepene presude. Saizvršilačko učešće optuženog S. Đ. u izvršenju ovog krivičnog djela je identično kao i kod krivičnog djela teška tjelesna povreda budući se priključio sada osuđenima S. V. i D. Š. u njihovom naumu da nasiljem nad J. D. uništavanjem i razbacivanjem inventara, ovog sankcionišu zbog prijavljivanja inspekciji, preduzimajući sa njima radnju izvršenja i ovog krivičnog djela, jer je vršenjem nasilja remetio javni red i mir i ugrozio spokojstvo prisutnih gostiju, čega je bio svijestan i što je svakako htio, pa su se u njegovim radnjama ostvarili svi subijektivni i obijektivni elementi i krivičnog djela nasilničko ponašanje iz čl.399 u vezi čl.23 Krivičnog zakonika Crne Gore. Dakle, nije povrijeđenKrivičnog zakonik na štetu okrivljenog S. Đ. ni u odnosu na ovo krivično djelo jer je drugostepeni sud pravilno navedene obijektivne i subijektivne činjenice cijenio kao krivično djelo nasilničko ponašanje iz čl.399 u vezi čl. 23 Krivičnog zakonika Crne Gore.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 16/17od 31.05.2017. godine)


48

KRIVIČNO DJELO NEDOZVOLJENI PRELAZ DRŽAVNE GRANICEI KRIJUMČARENJE LJUDI

(Član 405 stav 3 u vezi st. 2 KZ)

Radnja krivičnog djela nedozvoljeni prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi odredjena je trajnim glagolom, te je za postojanje istog dovoljno da se preduzme samo jedna radnja.

Iz obrazloženja:

„Neosnovano se žalbom branioca okrivljenog ukazuje da Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore, pri donošenju pobijanog rješenja, nije pošlo od obilježja krivičnog djela nedozvoljeni prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi iz čl. 405.st.3. u vezi st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore, isticanjem da je za ovo krivično djelo potrebno da se utvrdi da su lica koja su navodno krijumčarena zaista prešla državnu granicu i da su izvršioci djela za tu uslugu uzimali novac, te da umišljaj učinioca za ovo krivično djelo podrazumijeva postojanje njegove svijesti da drugima omogućava nedozvoljeno prelaženje granice, čime se implicitno tvrdi da se nižestepene presude zasnivaju na povredi Krivičnog zakonika iz čl. 387 tač.1 ZKP-a.

Neosnovanost pomenutih žalbenih navoda proizilazi iz toga što su nižestepeni sudovi u svojim presudama na osnovu ocjenu sprovedenih dokaza, a posebno službenih zabilješki Uprave policije i telefonskih razgovora pribavljenih mjerama tajnog nadzora izmedju okrivljenih, osnovano zaključili da je okrivljeni N. G. imao ulogu u organizovanom djelovanju krijumčarenja ljudi i da mu je okrivljeni S. P. davao uputstva gdje će da preuzme azilante i gdje će da ih ostavi kada ih doveze do Rožaja, a tokom vožnje telefonskom komunikacijom upozoravao ga i na mogućnost da ga zaustavi policija i upućivao ga šta će u tom slučaju da kaže policajcima. Prema tome, nižestepeni sudovi nijesu povrijedili Krivični zakonik na štetu okrivljenog kada su ga oglasili krivim da je izvršio krivično djelo nedozvoljeni prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi iz čl. 405.st.3 u vezi st.2 u vezi čl. 23 Krivičnog zakonika Crne Gore, čija radnja se sastojala u tome što je okrivljeni N. G. po prethodnom dogovoru sa okrivljenim S. P., dana 09.10.2014.godine iz koristoljublja učestvovao u organizovanom krijumčarenju većeg broja lica, omogućavajući nihov transport i nedozvoljeni prelaz preko državne granice, na način što je u naselju Spuž, Opština Danilovgrad u svoje putničko motorno vozilo primio četiri azilanta i prevezao ih u blizini graničnog prelaza „Dračenovac“ na teritoriji Opštine Rožaje, gdje su ih po prethodnom dogovoru sačekali okrivljeni S. Dž. i J. Dž., koji su ove i još osam drugih azilanata prokrijumčarili preko granične linije izmedju Crne Gore i Republike Srbije.

Kod navedenih utvrdjenih činjenica, u postupku pred nižestepenim sudovima, ne mogu se prihvatiti ni navodi žalbe branioca okrivljenog da se u radnjama okrivljenog nijesu stekla obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim, zasnovani na stavu branioca da se pod zakonskim odredjenjem „ko se bavi nedozvoljenim prebacivanjem drugih lica preko granice Crne Gore“ podrazumijeva da to krivično djelo čini lice koje se bavi nedozvoljenim prebacivanjem drugih lica preko teritorije Crne Gore sa namjerom da tu radnju čini i u budućnosti. Ovo zbog toga što, prema ocjeni ovog suda, za postojanje predmetnog krivičnog djela je dovoljno da se preduzme samo jedna radnja imajući u vidu da je u značenju izraza u čl. 142 st.33 Krivičnog zakonika Crne Gore propisano da kada je radnja krivičnog djela

49

odredjena trajnim glagolom, kao u konkretnom slučaju „ko se bavi“, smatra se da je djelo učinjeno ako je radnja izvršena jednom ili više puta.“


56 VRHOVNI SUD CRNE GORE

50

ZLOUPOTREBA SLUŽBENOG POLOŽAJA(Član 416 stav 1 KZ)

Krivično djelo zloupotreba službenog položaja postoji kad službeno lice sa umišljajem prekorači granice svog službenog ovlašćenja ne u interesu službe već radi svoje ili tudje koristi, odnosno štete drugog, pri čemu se korist mora uzeti u najširem značenju te riječi - imovinska, ali i bilo koja druga korist, a za postojanje tog krivičnog djela dovoljno je da učinilac za sebe pribavi korist.

Iz obrazloženja:

„Drugostepeni sud pobijanom presudom utvrdjuje da je okrivljeni prekoračujući granice svog službenog ovlašćenja uzeo novac škole za svoje lične potrebe - plaćanje članarine Inženjerskoj komori, troškova parničnih postupaka u kojima je bio stranka, troškova vještačenja koje je kao stranka trebao platiti u nekom parničnom postupku, te plaćanje izrečene mu novčane kazne u krivičnom postupku, da je tako za sebe od 16.01.2015. do 20.03.2015. godine uzeo ukupno 1.462,50 eura, ali da na njegovoj strani nema svjesnog i voljnog elementa da sebi pribavi imovinsku korist, jer je za očekivati, a s obzirom na njegove prethodne postupke, da bi uzeti novac u jednom trenutku vratio.

Krivično djelo zloupotreba službenog položaja postoji kad službeno lice sa umišljajem prekorači granice svog službenog ovlašćenja ne u interesu službe već radi svoje ili tudje koristi, odnosno štete drugog. Pri tome korist se mora uzeti u najširem značenju te riječi -imovinska, ali i bilo koja druga korist, a za postojanje tog krivičnog djela dovoljno je da učinilac za sebe pribavi korist.

Kod naprijed navedenog i činjeničnog utvrdjenja drugostepenog suda nerazumljiv je zaključak iz pobijane presude da kod okrivljenog nije postojao umišljaj da sebi pribavi korist, a pobijana presuda se zasniva i na pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju u odnosu na tu odlučnu činjenicu. Ovo sa razloga što po ocjeni ovog suda plaćanje članarine Inženjerskoj komori, blagovremeno plaćanje izrečene novčane kazne, te plaćanje troškova parničnog postupka jeste korist za člana Inženjerske komore, osudjenog ili stranku u parničnom postupku. Ovo sa razloga što u protivnom to lice bi bilo brisano iz Komore, osudjenom novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora, a stranka u parničnom postupku nebi mogla ostvariti svoje pravo u tom postupku.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s. I br. 1/17 od 21.03.2017. godine)

51

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

59BILTEN 1 / 2017

52

IN DUBIO PRO REO(Član 3 stav 3 ZKP)

Ako nakon cjelokupnog dokaznog postupka, koji je zakonito sproveden, preostane samo sumnja da je okrivljeni kriv mora se primijeniti član 3 stav 3 ZKP.

Iz obrazloženja:

“Podignutom optužnicom okrivljenom je stavljeno na teret da je jureći sad pok. M. Š., koji je kao privedeno lice pobjegao iz stanice policije, istog sustigao, više puta ga izudarao nepoznatim predmetom nanijevši mu teške tjelesne povrede, a zatim ga primorao da skoči u Lim, da oštećeni zbog zadobijenih povreda nije mogao plivati i održati se u vodi, te je kod istog nastupila smrt.

U postupku donošenja pobijane presude nesporno je utvrdjeno da je sad pok. Š. pobjegao iz stanice policije, da je okrivljeni jurio za njim, da su sad kod pokojnog Š., kada je njegovo tijelo pronadjeno na gotovo 18 km dalje od mjesta gdje je pronadjena jakna, konstatovane teške tjelesne povrede i da je kod istog smrt nastupila usled utopljenja.

Osnovano Apelacioni sud pobijanom presudom zaključuje da činjenica da je okrivljeni trčao za sad pok. Š. predstavlja indiciju da je isti učinilac predmetno krivično djelo.

Za osudjujuću presudu, medjutim, potrebno je da sud na osnovu provedenih dokaza utvrdi van svake razumne sumnje da je okrivljeni izvršio krivično djelo stavljeno mu na teret. Pri tome okrivljeni nije dužan da dokazuje da nije izvršio krivično djelo, već je tužilac dužan da dokaže i to van svake razumne sumnje da je okrivljeni izvršilac predmetnog krivičnog djela. Ako pak i nakon cjelokupnog dokaznog postupka, koji je zakonito sproveden, preostane samo sumnja da je okrivljeni kriv mora se primijeniti član 3 st. 3 ZKP kako to osnovano zaključuje i Apelacioni sud pobijanom presudom.

Kod svega naprijed navedenog neprihvatljivi su razlozi državnog tužioca da je za primjenu člana 3 st. 3 ZKP potrebna razumna sumnja i da je sud dužan dati razloge za tu i takvu sumnju. Naprotiv, sud je dužan dati razloge zašto nema dokaza za zaključak da je van svake razumne sumnje okrivljeni učinilac krivičnog djela stavljenog mu na teret, a u konkretnom slučaju to je i učinjeno.

Osnovano Apelacioni sud pobijanom presudom polazeći od iskaza svjedoka Ž. O. zaključuje da je okrivljeni dok je trčao za sad pok. Š. pozvao imenovanog svjedoka telefonom rekavši mu "pobježe mi ovaj". I svjedok M. svjedoči da ga je okrivljeni pozvao i rekao mu "pobježe".

Sa razlogom prihvatajući iskaze svjedoka B., V., M. i M. pobijanom presudom Apelacioni sud utvrdjuje da su isti, a nakon prethodnog razgovora sa M., zatekli okrivljenog na udaljenost od obale Lima na oko 100 - 150 m i u njegovoj blizini jaknu sad pok. Š., da na odjeći i na rukama okrivljenog nije bilo prljavštine i krvi, da na jakni oštećenog nije bilo tragova krvi, kako je to utvrdjeno iz nalaza Forenzičkog centra Danilovgrad, te da povreda nadjena kod oštećenog u predjelu poglavine izaziva obimno krvarenje koje počinje odmah nakon zadobijanja te povrede, a kako je to utvrdjeno iz pribavljenih nalaza i mišljenja.

Utvrdjuje, dalje, Apelacioni sud da je akcija praćenja i pokrivanja lica M. Š. izvedena u vremenu od 18 do 03,40 časova, a da je isti u 04,08 sati telefonom pozivao I. B.

Provedenim dokazima nesumnjivo je utvrdjeno da je kritične večeri rijeka L. bila nabujala, da je tijelo sad pok. Š. nadjeno na udaljenosti od gotovo 18 km i da na gornjim djelovima tijela nije bilo odjeće, pa vještaci sudske medicine zaključuju da bi bilo realno


53

očekivati da se na tijelu sad pok. Š. nadje više povrede, jer je na tolikom rastojanju tijelo moralo naići na više prepreka koje predstavljaju traumatogene tačke.

Kod prednjih utvrdjenja osnovano Apelacioni sud pobijanom presudom zaključuje da nema dokaza da je okrivljeni sustigao sad pok. Š., nanio mu teške tjelesne povrede i primorao ga da skoči u Lim, pa je pravilnom primjenom člana 373 tač. 2 ZKP istog oslobodio od optužbe.“


54

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI IZ RAZLOGA CJELISHODNOSTI(Član 34 stav 1 ZKP)

Opravdano je odrediti kao nadležan sud na čijem području optuženi koji je nepokretan ima prebivalište, jer je istom olakšan pristup za odazivanje na poziv suda, pa će se time brže i lakše sprovesti krivični postupak.

Iz obrazloženja:

“Odredbom čl.34 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku je propisano da Vrhovni sud može za vođenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi.

Optuženi ima pravo na pristup sudu i da prisustvuje na glavnim pretresima u skladu sa čl.6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Optuženi J. K., kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije, boluje od šećerne bolesti, a u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi zadobio je tešku tjelesnu povredu u vidu preloma potkoljenice i natkoljenice lijeve noge, na kojoj nozi je 1993.godine imao prelom, s tim što je povreda iz navedene saobraćajne nezgode dovela do daljeg pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i prema navodima iz predloga Osnovnog suda u Pljevljima radi se o nepokretnom licu, što je i konstatovao Osnovni državni tužilac u Pljevljima prilikom saslušanja u istrazi, kada je okrivljenog saslušao u njegovom stanu. Ova činjenica ukazuje da je očigledno da će Osnovni sud u Žabljaku lakše i brže sprovesti krivični postupak protiv optuženog, koji ima prebivalište na područiju tog suda i kome je olakšan pristup za odazivanje na poziv suda. Uz to i svjedok N. A. ima prebivalište na području tog suda.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 3/17 od 24.01.2017. godine)


55

NENADLEŽNOST VRHOVNOG SUDA(Član 35 stav 1 ZKP)

Vrhovni sud Crne Gore nije nadležan za odlučivanje o prekidu izvršenja kazne zatvora.

Iz obrazloženja:

“Odredbom člana 36 st. 4 Zakona o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti odredjeno je da rješenje o prekidu izvršenja kazne zatvora ili kazne zatvora od četrdeset godina donosi Ministarstvo pravde.

Nalazeći sa iznijetih razloga da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o podnijetom zahtjevu to je s pozivom na član 35 st. 1 ZKP odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod tačkom I.

Kako je za odlučivanje po podnijetom zahtjevu nadležno Ministarstvo pravde, to je odlučeno kao u izreci pod tačkom II.

Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud i navode podnijetog zahtjeva koji se odnose na postojanje razloga za uslovni otpust, pa je našao da su isti bez značaja za drugačiju odluku, jer ovaj sud nije nadležan ni za odlučivanje o uslovnom otpustu. Ovo sa razloga što o uslovnom otpustu odlučuje sud koji je odluku donio u prvom stepenu - član 120 st. 3 Zakona o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti.“


56

IZDVAJANJE IZ SPISA PREDMETA ZAPISNIKAO PREPOZNAVANJU LICA

(Član 115 stav 2 u vezi čl. 110 i 113 st. 2 ZKP)

Zapisnik o prepoznavanju lica može biti pravno nevaljani dokaz i kao takav biti podložan izdvajanju iz spisa predmeta samo u situaciji ako je državni tužilac pri sprovodjenju radnje prepoznavanja povrijedio odredbe čl. 110 i 113 stav 2 ZKP, a ne i zbog nekog drugog razloga.

Iz obrazloženja:

“Osnovano se u žalbi Višeg državnog tužilaštva u Podgorici navodi da se pobijano rješenje zasniva na pogrešnoj primjeni odredbi čl. 211 i čl.115 ZKP.

Naime, Viši sud u Podgorici je pri donošenju pobijanog rješenja se pozvao na pomenute zakonske odredbe i donio odluku da se zapisnik o prepoznavanju lica koji je sačinio rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Herceg Novom, izdvoji iz spisa predmeta, dajući razloge da je prepoznavanje obavljeno na način što je svjedoku – oštećenom pokazano pet lica medju kojima su bila trojica okrivljenih, a što je po ocjeni donosioca rješenja suprotno odredbi čl. 115 ZKP, jer prema njegovom stavu ta odredba nalaže da se prepoznavanju više lica odvojeno pristupi.

Odredbom čl. 211 st.1 ZKP, propisano je da će sud po službenoj dužnosti ili na predlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju odredjenih zapisnika iz spisa predmeta i to kada je Zakonikom o krivičnom postupku odredjeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ili zapisniku o pretresanju stana ili na podacima iz čl. 161 ovog zakonika, ne može zasnivati sudska odluka.

Navedena zakonska odredba nesumnjivo odredjuje situacije i listu dokaza koji se moraju izdvojiti iz spisa predmeta kao pravno nevaljani dokazi, a njome nije obuhvaćen i zapisnik o prepoznavanju lica.

Dovodeći u vezu odredbu čl.115 st.2 ZKP, sa odredbama čl.110 i 113 st.2 ZKP, ovaj sud je na stanovištu da zapisnik o prepoznavanju lica može biti pravno nevaljani dokaz i kao takav biti podložan izdvajanju iz spisa predmeta samo u situaciji ako je državni tužilac pri sprovodjenju radnje prepoznavanja povrijedio odredbe čl. 110 i 113 st.2 ZKP, a ne i zbog nekog drugog razloga.

Nije predvidjena mogućnost da se iz spisa predmeta izdvoji zapisnik o prepoznavanju lica u kome nijesu u skladu sa čl. 115 st.1 ZKP, dosljedno sprovedene radnje u cilju izbjegavanja sugestivnog uticaja na svjedoka koji je podvrgnut radnji prepoznavanja.

U konkretnom slučaju radnja prepoznavanja koju je sproveo državni tužilac u pretkrivičnom postupku ne zasniva se na povredama odredbi čl. 110 i 113 st.2 ZKP, pa nije bilo mjesta za donošenje pobijanog rješenja.

Kod odsustva navedene povrede, po ocjeni ovog suda, rezultate prepoznavanja, bilo pozitivne, bilo negativne, sud treba da cijeni slobodno, shodno načelu slobodne ocjene dokaza i na temelju uspješnosti obavljenog prepoznavanja, vodeći računa da li je prilikom prepoznavanja poštovana odredba čl. 115 st.1 ZKP u smislu preduzimanja radnji kojima se izbjegava sugestivni uticaj na svjedoka i dovodeći ih u vezu sa drugim sprovedenim dokazima, a što će nižestepeni sud učiniti prilikom donošenja meritorne odluke.“



57

ZAPISNIK O PREPOZNAVANJU LICAKAO DOKAZ U KRIVIČNOM POSTUPKU

(Član 115 stav 1 ZKP)

Radnja prepoznavanja u pretkrivičnom postupku izvršena je saglasno pravilima propisanim u članu 115 stav 1 ZKP, ako su prilikom prepoznavanja preduzete radnje u cilju izbjegavanja sugestivnog uticaja na svjedoka koji je bio podvrgnut prepoznavanju osumnjičenog, a koga je svjedok prepoznao izmedju više lica koja su mu zajedno sa njim pokazana.

***Rezultate prepoznavanja, bilo da su oni pozitivni ili negativni, sud cijeni

slobodno, shodno načelu slobodne ocjene dokaza i na temelju stepena uspješnosti obavljenog prepoznavanja.

Iz obrazloženja:

“U predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i u predmetnoj žalbi navodi se da se nižestepene presude zasnivaju na bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.2 ZKP. Prema stavu branioca navedena povreda ogleda se u tome što se nižestepene presude zasnivaju na zapisniku o prepoznavanju lica koje je sprovedeno suprotno odredbi čl. 115 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, pri čemu se u žalbi ukazuje da takav zapisnik predstavlja pravno nevaljani dokaz i time pledira na postojanje apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 386 st.1 tač. 7 ZKP.

Po ocjeni ovog suda, Vrhovno državno tužilaštvo je pravilno zaključilo da nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz pomenute zakonske odredbe, jer iz zapisnika o toku prepoznavanja, kome je priložen foto snimak, nesumnjivo proizilazi da je radnja prepoznavanja u pretkrivičnom postupku izvršena saglasno pravilima propisanim u čl. 115 st.1 ZKP, s obzirom da su prilikom prepoznavanja preduzete radnje u cilju izbjegavanja sugestivnog uticaja na svjedoka R. P., koji je bio podvrgnut prepoznavanju osumnjičenog, a koga je svjedok prepoznao izmedju više lica koja su mu zajedno sa njim pokazana. Pri tome je nužno ukazati da rezultate prepoznavanja, bilo da su oni pozitivni ili negativni, sud cijeni slobodno shodno načelu slobodne ocjene dokaza i na temelju stepena uspješnosti obavljenog prepoznavanja, a što je prvostepeni sud i učinio, dovodeći u vezu sadržaj zapisnika o prepoznavanju sa iskazom svjedoka o čijoj vjerodostojnosti su u prvostepenoj presudi dati jasni i prihvatljivi razlozi.“


58

SVRHA REKONSTRUKCIJE(Član 134 ZKP)

Svrha rekonstrukcije je provjera različitih verzija dogadjaja (različitih iskaza svjedoka i okrivljenih) i utvrdjivanje koja od tih verzija je tačna.

***Neprisustvovanjem okrivljenog cjelokupnom toku rekonstrukcije nije

povrijedjeno pravo na odbranu istog.

Iz obrazloženja:

“Osnovano državni tužilac pobijanim rješenjem, a nasuprot navodima podnijete žalbe, zaključuje da rekonstrukcija u konkretnom slučaju nije izvršena na glavnom pretresu. Ovo sa razloga što je na glavnom pretresu od 05. 09. 2013. godine prvostepeni sud odlučio da se izvrši rekonstrukcija i sudeće vijeće ovlastilo predsjednika vijeća da provede tu radnju.

Vršenje rekonstrukcije propisano je članom 134 ZKP, a stavom 1 tog člana je propisano da će se rekonstrukcija posebno izvršiti sa svakim svjedokom ili okrivljenim ako su u njihovim iskazima radnje ili situacije različito prikazane. Svrha rekonstrukcije jeste provjera tih različitih verzija dogadjaja (različitih iskaza svjedoka i okrivljenih) i utvrdjivanja koja od tih verzija je tačna.

Kod naprijed navedene zakonske odredbe osnovano državni tužilac pobijanim rješenjem, a nasuprot navodima podnijete žalbe, zaključuje da prilikom vršenja rekonstrukcije nije povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog, a na način što nije prisustvovao cjelokupnom toku rekonstrukcije, te nije mogao postavljati pitanja i tražiti objašnjenja.

Na glavnom pretresu od 02.11.2013. godine pregledan je video - materijal sa izvršene rekonstrukcije i tom prilikom su stranke i branioci okrivljenih imali prilike da se izjasne, a i izjasnili su se na način što nijesu imale primjedbi. „



59

PRODUŽENJE PRITVORA(Član 175 stav 1 tač. 1, 2 i 3 ZKP)

Iz obrazloženja:

“Neredbom Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Kti.br.3/17 od 01.02.2017.godine, određeno je sprovođenje istrage protiv okrivljenih M. J., N. V., N. D., M. M., V. K. i L. B. zbog krivičnih djela naznačenih u dispozitivu ovog rješenja.

***Prije isticanja pritvora produženog poslednjim rješenjima vijeća Višeg suda u

Podgorici, Više državno tužilaštvo je podnijelo dva odvojena predloga Kti.br.3/17 od 24.04.2017.godine za produženje pritvora okrivljenima za još mjesec dana. Predlaže da se svim okrivljenima pritvor produži po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.2 ZKP-u, a okrivljenom M. J. i po čl.175 st.1 tač.3 ZKP-u, te okrivljenima N. D., M. M., V. K. i L. B. još i po čl.175 st.1 tač.1 ZKP-u.

Odlučujući o predlogu, a nakon razmatranja cjelokupnih spisa ovog predmeta Vrhovni sud Crne Gore je ocijenio da je predlog osnovan u dijelu u kom se traži produženje pritvora svim okrivljenima iz razloga propisanih u čl.175 st.1 tač.2 ZKP-u, dok nasuprot tome ne postoje razlozi da se pritvor okrivljenom M. J. produži iz razloga propisanih u čl.175 st.1 tač.3 ZKP-u, kao što ne postoje razlozi za produženje pritvora okrivljenima N. D., M. M., V. K. i L. B. po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.1 ZKP-u.

***Naime, činjenica da do sada nije saslušan veliki broj svjedoka, koji su poimenično

označeni u opisu krivičnih djela koja se stavljaju na teret okrivljenima naredbom za sprovođenje istrage, to postoji realna opasnost da bi okrivljeni ukoliko bi se našli na slobodi ometali krivični postupak uticajem na svjedoke, zbog čega je produženje pritvora nužno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka.

Nasuprot tome Vrhovni sud utvrđuje da ne postoje razozi za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.1 ZKP-u okrivljenima N. D., M. M., V. K. i L. B. U odnosu na okrivljenog N. D. pritvor nije produžavan po čl.175 st.1 tač.1 ZKP-u, a o razlozima za ne prihvatanje takvog predloga, sudovi su u dosadašnjem toku postupka ukazali državnom tužiocu, pa je nerazumljivo da državni tužilac uporno predlaže produženje pritvora ovom okrivljenom i po osnovu čl.175 st.1 tač.1 ZKP-u.

Kada su u pitanju okrivljeni M., K. i B., Vrhovni sud utvrđuje da je ovim okrivljenima rješenjem sudije za istragu Kri.br.26/17 od 01.02.2017.godine, određen pritvor po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.1 ZKP-u, a iz razloga što ovi okrivljeni shodno zabilješci Uprave policije prilikom pretresa stanova i drugih prostorija koje su koristili nijesu bili pronađeni, iz čega je sudija zaključio da su se okrivljeni krili, nakon čega je po istom osnovu i iz istih razloga pritvor produžavan. Međutim, u spisima predmeta postoji zabilješka državne tužiteljke Kt.br.6/17 od 07.02.2017.godine iz koje proizilazi da su se okrivljeni samoinicijativno javili državnom tužiocu i da su nakon toga lišeni slobode u prostorijama državnog tužilaštva. Imajući to u vidu Vrhovni sud ocijenjuje da nema činjenica koje bi ukazivale da su se okrivljeni krili, kao što nema ni bilo koje okolnosti koja bi ukazivala na opasnost od bjekstva ovih okrivljenih, zbog čega im nije osnovano produžavati pritvor iz tih razloga. Na drugačiji zaključak Vrhovnog suda nema uticaja zabilješka Uprave policije da okrivljeni nijesu bili prisutni prilikom pretresa stanova i drugih prostorija koje su koristili jer

60

oni nijesu bili ni dužni da tim radnjama prisustvuju, pa se iz takve činjenice ne može izvlačiti zaključak da su se krili.

Vrhovni sud takođe ocijenuje da nema osnova da se okrivljenom M. J. produžava pritvor po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.3 ZKP-u. Naime, u dosadašnjem toku postupka nižestepeni sudovi su cijenili da postojanje osnovane sumnje da je okrivljeni M. J., krivičana djela koja su predmet pretresanja tekuće istrage, vršio u dužem vremenskom periodu i preduzimao brojne radnje, predstavljaju okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost od ponavljanja krivičnog djela od strane ovog okrivljenog, ukoliko se nađe na slobodi.

Ovakvi razlozi nijesu prihvatljivi za Vrhovni sud. Naime, činjenice i okolnosti koje se odnose na krivično djelo koje se stavlja na teret okrivljenom u tekućem krivičnom postupku, nalaze se pod osnovanom sumnjom do donošenja prvostepene presude i zato im se ne može pripisivati stepen izvjesnosti tj.nesumnjivog postojanja, kako je to neophodno kada su u pitanju okolnosti u smislu čl.175 st.1 tač.3 ZKP-u, koje ukazuju da će okrivljeni ponoviti krivično djelo. Dakle, postojanje osnovane sumnje da je okrivljeni M. J. u dužem periodu preduzeo više radnji prilikom izvršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, ne mogu se cijeniti kao okolnosti koje ukazuju da će ovaj okrivljeni ponoviti krivično djelo u smislu čl.175 st.1 tač.3 ZKP-u, jer to nijesu nesumnjive tj. izvjesne okolnosti u ovom stadijumu postupka.“



61

USLOVI ZA PRODUŽENJE PRITVORA(Član 175 stav 1 tačka 4 ZKP)

Nema uslova za produženje pritvora po članu 175 stav 1 tačka 4 ZKP ako se krivično djelo koje se okrivljenom stavlja na teret ne može cijeniti posebno teškim sa stanovišta načina izvršenja ili posljedice.

***Opadanje osnovane sumnje da je krivično djelo koje se stavlja na teret

okrivljenom posebno teško, u mjeri koja je bila relevantna prilikom odredjivanja pritvora, utiče i na opravdanost daljeg trajanja pritvora po tom osnovu - po osnovu posebne težine krivičnog djela.

***Organizovan način izvršenja krivičnog djela nije elemenat osnovnog bića

krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 Krivičnog zakonika Crne Gore niti kvalifikatorna okolnost zbog koje bi to djelo bilo teže.

Iz obrazloženja:

“Produženje pritvora okrivljenom R. N. predlaže se po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.4 ZKP-u, a obrazlaže tvrdnjom da je nužno radi nesmetanog vođenja postupka i da je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 (dest) godina, a koje je po načinu izvršenja i posledicama posebno teško.

Specijalno tužilaštvo činjenično ne konkretizuje zbog čega je produženje pritvora okrivljenom R. N. nužno sa stanovišta nesmetanog vođenja postupka, posebno u kontekstu činjenice da su svi ostali okrivljeni koji su kao izvršioci obuhvaćeni predmetnom istragom na slobodi i nije bilo nužno njihovo pritvaranje radi nesmetanog vođenja istrage (osim okrivljene Ć. M. koja je bila u pritvoru mjesec dana). Kakvu bi smetnju vođenju istrage predstavljalo puštanje na slobodu okrivljenog R. N. specijalno tužilaštvo nije argumentovalo bilo kojim činjeničnim navodom.

Navodi specijalnog državnog tužilaštva da se okrivljenom R. N. stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 (dest)godina, nisu sporni.

Način izvršenja krivičnog djela koje se stavlja na teret okrivljenom R. N., a zbog kog je krivično djelo posebno teško, a što je jedan od razloga za produženje pritvora po osnovu iz čl.175 st.1 tač.4 ZKP-u, specijalno tužilaštvo konkretizuje činjenicom da se okrivljenom R. N. stavlja na teret da je krivično djelo izvršio na organizovan način i u produženom trajanju.

S tim u vezi Vrhovni sud zapaža da organizovan način izvršenja krivičnog djela nije elemenat osnovnog bića krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl.272 Krivičnog zakonika Crne Gore niti kvalifikatorna okolnost zbog koje bi to djelo bilo teže. Pri tom Vrhovni sud ima i u vidu da do sada prikupljenim dokazima osnovana sumnja da je okrivljeni R. N., kao menadžer CKB F. N. organizator kriminalne grupe čiji su članovi, po tvrdnji tužilaštva, bili 11 službenika banke - ovdje okrivljeni (iako takve činjenice nisu relevantne sa stanovišta ocjene postojanja elemenata krivičnog djela koje se stavlja na teret okrivljenom R. N., ali bi mogli biti od značaja za radnju podstrekavanja koja mu se stavlja na teret), ne samo da nije podignuta na veći nivo od osnovane već je stepen sumnje u ove činjenične navode oslabio. Ovo iz razloga što 11 okrivljenih koji su obuhvaćeni predmetnom istragom kao izvršioci predmetnog krivičnog djela (na šta ih je navodno podstrekao okrivljeni R. N.) negiraju da su članovi ma kakve kriminalne grupe u CKB F. N. osim da su u spornom

62

periodu bili zaposleni u toj banci čime negiraju da ih je okrivljeni N. organizovao kao kriminalnu grupu. Pri tom najveći broj okrivljenih ne pominje ovog okrivljenog u kontekst preduzetih radnji koje im se pojedinačno stavljaju na teret naredbom o sprovođenju i proširenju istrage. Naime, većina okrivljenih bilo da negira, bilo da priznaje preduzimanje radnji koje su im stavljene na teret, ne pominje da je okrivljeni N. uticao da tu radnju preduzmu ili da je on koristio njihovu šifru da spornu transakciju odradi. Neki od okrivljenih koji su označeni kao izvršioci objašnjavaju da su u situaciji kada na partiji klijenta, koji je došao da podigne svoj novac, nije bilo novca, konstatovali na aplikaciji napomenu "javite se računovodstvu" što je za njih značilo da se jave okrivljenoj Ć. M. i R. D. koje bi potom rješavale situaciju i klijent je isplaćivan novcem iz blagajne ili trezora. U kontekstu takve djelatnosti ovi okrivljeni (B. V. D., C. S., Č. Š. J., P. D.) ne pominju okrivljenog N. Okrivljeni A. negira da je preduzeo radnje koje mu se stavljaju na teret i tvrdi da je njegovu šifru imala okrivljena Ć., dok okrivljenog N. ne pominje. Okrivljeni V. navodi da je okrivljeni R. N. imao problema sa alkoholom i nije uzimao učešće u radu Filijale. Okrivljena N. S. A. ne pominje okrivljenog R. N. ali navodi da je njenu šifru tražila okrivljena Ć. u kontekstu nekih transakcija. Okrivljena Č. Š. J. navodi da je rijetko kontaktirala sa okrivljenim R. N., a pominje ga u kontekstu odobravanja veće kamate na štednju nekim klijentima, koja djelatnost nije predmet interesovanja predmetne istrage, a takođe i da je bilo situacija da su joj okrivljena Ć. i R. D., a ponekad i okrivljeni N. nalagali da sa računa VIP klijenta podigne novac i njima preda. Međutim ne konkretizuje kad i koliko sa kog računa je kome od njih pojedinačno dala, niti je to specijalni tužilac pita, kako bi se takve tvrdnje sa paušalnog podigle na nivo konkretnog i mogle provjeriti. Okrivljena N. A. negira da je član bilo kakve kriminalne grupe, tvrdi da je njenu šifru znala okrivljena Ć. i da je sve instrukcije dobijala od nje. Negira da joj je okrivljeni N. R. davao bilo kakve naloge.

Okrivljena Ć. M. takođe negira da je član bilo kakve kriminalne grupe koju je navodno organizovao okrivljeni R. N. Priznaje nezakonito poslovanje u banci i tvrdi da je sve radila po usmenom nalogu direktora ovdje okrivljenog R. N. Tvrdi da nije ništa uzela ali ne može da objasni gdje je novac koji je podizala završio.

Dakle, iskazima jedanaest okrivljenih ne samo da osnovana sumnja da je okrivljeni R. N. organizovao kriminalnu grupu radi vršenja krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 Krivičnog zakonika Crne Gore (koje krivično djelo i nije postojalo pod tim nazivom i zakonskom odredbom u vrijeme navodnog osnivanja kriminalne grupe) i da je podstrekavao članove te grupe na vršenje konkretnog krivičnog djela, ne samo da nije dostigla veći nivo, već ta sumnja nije potvrđena ni ostalim dokazima provedenim u dosadašnjoj fazi istrage. Činjenica da provedeni dokazi nisu ojačali osnovanu sumnju u pravcu podstrekačke veze okrivljenog R. N. sa svim okrivljenim i krivičnim djelima za koje su osnovano sumnjivi da su ih preduzeli ostali okrivljeni kao izvršioci, ukazuje da se krivično djelo koje mu se stavlja na teret ne može cijeniti posebno teškim sa stanovišta načina i posledice u smislu čl 175 st.1 tač.4 ZKP-u, jer se sva produžena krivična djela i ukupna posledica u vidu štete za banku (mada Vrhovni sud nije mogao utvrditi odakle tužilaštvu podatak od 3.000.000,00 € štete), bez podstrekačke veze okrivljenog R. N. sa svim okrivljenim koji su osnovano sumnjivi kao izvršioci i svakim krivičnim djelom koje ulazi u konstrukciju produženog krivičnog djela, ne može njemu staviti na teret i cijeniti u kontekstu uslova za produženje pritvora zbog posebne težine krivičnog djela iz razloga propisanih u čl.175 st.1 tač.4 ZKP-u.

Osnovana sumnja da je neko lice izvršilo određeno krivično djelo je "condicio sine qua non" ne samo za određivanje već i za produženje pritvora. U slučaju da je za određivanje pritvora bila od značaja konkretna težina krivičnog djela koje se okrivljenom stavlja na teret, a naime da je krivično djelo posebno teško (kao što to propisano u razlozima za pritvor iz čl.175 st.1 tač.4 ZKP-u) onda osnovana sumnja koja ukazuje na posebnu težinu krivičnog djela mora


63

postojati i u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora okrivlejnom. Opadanje osnovane sumnje da je krivično djelo koje se stavlja na teret okrivljenom posebno teško, u mjeri koja je bila relevanjtna prilikom određivanja pritvora, utiče i na opravdanost daljeg trajanja pritvora po tom osnovu - po osnovu posebne težine krivičnog djela.

Dakle u konkretnom slučaju od značaja je bilo da li je u ovoj fazi postupka osnovana sumnja u pogledu težine krivičnog djela koje se stavljaja na teret okrivljenom R. N. potvrđena. Vrhovni sud, bez prejudiciranja postupka, a samo u svrhu odluke o ispunjenosti uslova za dalje trajanje pritvora, ocjenjuje da u odnosu na period kada je pritvor određen, do sada pribavljeni dokazi nisu učinili više vjerovatnom vezu okrivljenog R. N. sa svim preduzetim radnjama za koje su osnovano sumnjivi ostali okrivljeni i krivičnim djelima koja im se stavljaju na teret, već je taj stepen sumnje oslabio budući većina okrivljenih ne dovodi u vezu okrivljenog R. N. sa radnjama koje im se stavljaju na tereti, zbog čega nedostaje osnovana sumnja da se ukupna posledica svih produženih krivičnih djela u vidu štete za CKB koja je nastala radnjama izvršenja za koje su osnovano sumnjivi ostali okrivljeni u sveukupnosti stavi na teret okrivljenom R. N., a što je bio osnov da se krivično djelo stavljeno mu na teret cijeni posebno teškim. Dakle prestao je onaj stepen sumnje koji je bio "condicio sine qua non" za dalje trajanje pritvora po osnovu posebne težine krivičnog djela, a po kom osnovu iz čl.175 st.1 tač. 4 ZKP-u je do sada pritvor trajao.

Imajući navedeno u vidu predlog specijalnog tužilaštva odbijen je kao neosnovan jer nisu ispunjeni svi kumulativni uslovi za produženje pritvora po čl.175 st.1.tač.4 ZKP-u, odnosno uslov u pogledu posebne težine djela.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr-s br. 2/17 od 27.02.2017. godine)

64

OCJENA VALJANOSTI ZAPISNIKA O PRETRESANJU STANAI USLOVI ZA ČITANJE RANIJEG ISKAZA OKRIVLJENOG

(Čl. 76, 80 st. 1, 81 st. 3, 83 i 341 st. 2 ZKP)

Kod činjenice da su ovlašćeni službenici policije pretres izvršili na osnovu naredbe sudije za istragu u prisustvu vlasnika stana i dva svjedoka, da je postojala opasnost da bi saokrivljeni, koji se nalazio na slobodi i imao ključ od stana, u slučaju odlaganja uništio tragove i sklonio predmete-dokaze iz stana, to što pretresanju nije prisustvovao okrivljeni kao držalac stana ne čini radnju pretresanja i potvrdu o oduzimanju predmeta upitnom sa stanovišta valjanosti i mogućnosti korišćenja kao dokaza u postupku.

***Sud će na glavnom pretresu pročitati raniji iskaz okrivljenog ako okrivljeni neće

da odgovara na postavljena pitanja.

POVREDA PRAVA NA ODBRANU

Nije povrijedjeno pravo na odbranu ako zapisnik o uvidjaju nije dostavljen stranki ali je pročitan na glavnom pretresu.

Iz obrazloženja:

“Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je pravilno ocijenilo da nije osnovan predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u dijelu navoda da su osporavane presude zasnovane na dokazima na kojima se po ZKP-u ne mogu zasnivati, te da osporavanim presudama nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP-u.

I po stanovištu Vrhovnog suda iskaz okrivljenog G. M. F. koji je dao pred Višim državnim tužiocem u Podgorici (u fazi izviđaja), pribavljen je uz sve procesne garancije koje okrivljenom pruža ZKP-u i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, okrivljeni F. osporavani iskaz dao je uz poštovanje svih procesnih garancija iz čl.261 st.7 u vezi čl.100 Zakonika o krivičnom postupku, a što je potvrđeno i iskazom svjedoka M. D., advokata iz Podgorice. Iz zapisnika od 27.05.2015.godine, u kom je konstatovan osporavani iskaz, utvrđuje se da je tada osumnjičenom F. prije nego je saslušan predočeno za što se okrivljuje, upoznat je sa osnovima sumnje koji stoje protiv njega, kao i da nije dužan da iznosi odbranu niti odgovara na postavljena pitanja, te da njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u postupku i bez njegove saglasnosti, da ima pravo na branioca i na povjerljiv razgovor sa braniocem prije iznošenja odbrane, poučen je o pravu na upotrebu svog jezika, nakon čega je izjavio da ne želi da angažuje branioca već da je saglasan da mu se branilac postavi po službenoj dužnosti i da ne želi povjerljiv razgovor sa braniocem prije iznošenja odbrane, što je potvrdio svojim potpisom na zapisnik, a što je potvrdila i svjedok M. D., advokat iz Podgorice. Nakon toga, okrivljenom je pružena mogućnost da se u neometanom izlaganju izjasni o svim okolnostima koje ga terete i iznese činjenice koje konveniraju njegovoj odbrani, a zatim je odgovarao na postavljena pitanja tužioca, što sve ukazuje da je okrivljeni slobodnom voljom iznio svoju odbranu. Pri tom, okrivljeni prilikom ovog saslušanja nije


65

ukazao na bilo kakve nepravilnosti, a kamo li na zloupotrebe od strane policije prilikom njegovog prethodnog saslušanja u svojstvu građanina, koje su (iako se zapisnici o obavještenjima građana ne mogu koristiti u krivičnom postupku) eventualno mogle biti od uticaja na njegov iskaz kod tužioca. Stoga su tvrdnje branioca da je iskaz G. M. F. od strane Višeg državnog tužioca u Podgorici pribavljen protivno čl.17 ZKP-u i da su navodno u postupku njegovog pribavljanja povrijeđena ljudska prava okrivljenom, bez ikakvog utemeljenja, kao što su neutemeljene i tvrdnje branioca da je pravo ovog okrivljenog na odbranu bilo povrijeđeno jer se navodno prijetnjama, nasiljem i obmanama uticalo na njega da d̴ȃ iskaz u određenom smjeru. Ovakvi paušalni navodi žalbe kao i predloga za podizanje zahtjeva, dati proizvoljno bez ikakve činjenične elaboracije i konkretizacije, osnovom koje bi se mogli ispitati, nije potrebno, kod prethodno ukazanog, posebno komentarisati, niti se na njih može konktretno odgovoriti.

Takođe je Vrhovno državno tužilaštvo u pobijanom rješenju pravilno ocijenilo da su neosnovane tvrdnje branioca da prvostepeni sud nije mogao pročitati na glavnom pretresu osporavani iskaz okrivljenog G. M. F. koji je dao pred Višim državnim tužiocem u Podgorici.Naime, odredbom člana 341 st.2 Zakonika o krivičnom postupku propisano je da će se raniji iskaz okrivljenog ili dio njegovog iskaza pročitati ako okrivljeni uopšte neće da odgovara na postavljena pitanja ili neće da odgovara na pojedina pitanja. U konkretnom slučaju okrivljeni je odbio da odgovara na neka pitanja suda i tužioca, pa je prvostepeni sud saglasno navedenoj zakonskoj odredbi pročitao raniji iskaz okrivljenog dat na zapisniku kod Višeg državnog tužilaštva u Podgorici, što je i od drugostepenog suda pravilno ocijenjeno kao postupanje saglasno navedenoj odredbi ZKP-u, a o čemu su u presudama nižestepenih sudova dati jasni razlozi, koje je pravilno podržao Vrhovni državni tužilac Crne Gore u ovdje pobijanom rješenju.

Vrhovno držano tužilaštvo je takođe opravdano odbilo kao neosnovan predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji se temeljio na tvrdnji da je zapisnik o pretresanju stana u koji je stanovao okrivljeni i potvrda o oduzimanju predmeta koji su pretresom pronađeni, pravno nevaljani dokazi. Naime, kod činjenice da su ovlašćeni službenici policije pretres izvršili na osnovu naredbe sudije za istragu u prisustvu vlasnika stana N. F. i dva svjedoka, da je postojala opasnost da bi saokrivljeni M., koji se nalazio na slobodi i imao ključ od stana, u slučaju odlaganja uništio tragove i sklonio predmete-dokaze iz stana (a na šta je upućivao iskaz okrivljenog F.), to što pretresanju nije prisustvovao okrivljeni F. kao držalac stana, u svijetlu navedenih konkretnih okolnosti ovog slučaja, ne čini radnju pretresanja i potvrdu o oduzimanju predmeta upitnom sa stanovišta valjanosti i mogućnosti korišćenja kao dokaza u postupku, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi i državno tužilaštvo u pobijanom rješenju.

Neosnovane su tvrdnje branioca da nižestepeni sudovi nijesu utvrdili postojanje svih zakonom propisanih uslova za postojanje kriminalne organizacije u smislu njenog pravnog određenja u čemu branilac vidi povredu Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog F.

Naime, nižestepeni sudovi su nakon potpune i pravilne ocjene odbrane okrivljenog G.M. F., koja po svojoj sadržini predstavlja detaljno i zbog brojnih činjeničnih navoda uvjerljivo priznanje, koje je segment po segmet provjereno i potvrđeno brojnim dokazima (iskazi saslušanih svjedoka, nalazima vještaka, zapisnik o pretresanju stana, zapisnik o uviđaju, potvrda o oduzimanju predmeta, analiza telefonske komunkacije itd...) pravilno zaključili da radnje okrivljenog, opisane u izreci prvostepene presude, sadrže sva obilježja bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim i osuđen. Dakle, nižestepeni sudovi su pravilno činjenično stanje precizirano izrekom prvostepene presude, iz kog nesumnjivo proizilazi da je okrivljeni G. M. F. bio član, bar tročlane, kriminalne organizacije (organizator je bio nepoznat, a pripadnik je bio i sada osuđeni A. M. i jos nekoliko NN lica), čiji je cilj bio vršenje krivičnih djela za koja se po zakonu mogla izreći kazna zatvora od 4 godine i teža (krivična djela iz

66

čl.300 i 144 Krivičnog zakonika) koja je formirana radi sticanja nezakonite dobiti, zbog čega je i okrivljeni F. postao njen član (kako bi stekao nezakonitu dobit od 70.000,00 €), pri čemu je djelovanje kriminalna organizacija, osim što je bilo u međunarodnim razmjerama (što je proizilazilo kako iz opisa načina ulaska okrivljenog u CG i logistike koju je imao na teritoriji druge države, tako i iz podataka koje je okrivljeni naveo u vezi razloga za ubistvo lica koje je trebao izvršiti, a u pitanju je bilo učešće tog lica u vezi sa prometom droge iz druge države,) bilo predviđeno na duže vrijeme, te konačno kriminalna organizacija je radi ostvarivanja cilja zbog kog je osnovana primjenjivala nasilje (što je evidentno iz uloge okrivljenog G. M. F. koji je imao zadatak da izvrši ubistvo određene osobe). Dakle, navedene činjenice pravilno su nižestepeni sudovi podveli pod pravnu normu u kojoj je opisano krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a st.2 u vezi st.1a u vezi st.6 Krivičnog zakonika Crne Gore, jer je okrivljeni G. M. F. postao član kriminalne organizacije u okviru koje je imao tačnoopredijeljenu ulogu, a organizacija je ispunjavala tri osnovna i bar tri dopunska uslova (od 8 zakonom propisanih) da bi se kao takva pravno cijenila u smistu st.6 odredbe čl.401a).

Kada je u pitanju tvrdnja branioca da zapisnik o uviđaju od 17.04.2015. godine, (koji je sačinjen na okolnost drugog događaja, ali povezanog sa djelatnošću predmetne kriminalne organizacije), nije navodno bio dostupan odbrani, u čemu branilac vidi povredu prava na pravično suđenje okrivljenom sa stanovišta jednakosti oružja, sasvim je lišena ma kakvog osnova. Ovaj zapisnik je pročitan na pretresu kao dokaz nakon što je odbijen predlog branioca da se izdvoji iz spisa predmeta po osnovu tvrdnje da u fazi tužilačke istrage nije bio dostavljen odbrani niti je, navodno, odbrana imala uvid u njega. Na ove navode i njihovu neosnovanost odgovoreno je braniocu i u prvostepenoj presudi (strana 29 i 30) i u drugostepenoj (strana 5 poslednji pasus) i u pobijanom rješenju tužioca (strana 5) i ukazano da je odbrana imala i ostvarila pravo uvida u sve spise predmeta pa time i u ovaj zapisnik koji je bio njihov dio. Dakle, odbrana je imala mogućnost da se upozna sa sadržinom ovog zapisnika prije njegovog provođenja kao dokaza na glavnom pretresu, a ukoliko to nije učinila propust je odbrane, a ne suda, kako je pravilno u prvostepenoj presudi ukazano, a koje razloge u potpunosti prihvata Vrhovni sud. Ono što je po ocjeni Vrhovnog suda od posebnog značaja jeste da odbrana nije osporavala autentičnost ovog zapisnika i njegovu sadržinu. Uz to evidentno je da je odbrana imala uvid u ovaj zapisnik bar na ročištu za pretres od 23.02.2016.godine kada je predložila da se izdvoji iz spisa, a zapisnik je pročitan, i time proveden kao dokaz, na pretresu nakon mjesec dana tj. 22.03.2016.godine, do kada je odbrana imala dovoljno mogućnosti i vremena da se po osnovu njegove sadržine pripremi za odbranu. Međutim odbrana i nije prigovarala sadržini tog zapisnika, a navodi o neblagovremenom dostavljanju lišeni su svakog osnova i uticaja na pravičnost suđenja sa aspekta jednakosti oružja jer je odbrani data mogućnost da taj dokaz osporava što je ona činila u svim fazama postupka do ovdje razmatrane žalbe i uvijek od suda dobijala odgovor na takve navode.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 5/17 od 04.07.2017. godine)


67

UDALJAVANJE VIŠE PUTA OKRIVLJENOG SA GLAVNOG PRETRESAZBOG NEPOŠTOVANJA REDA I ZAVRŠETAK GLAVNOG PRETRESA

BEZ PRISUSTVA OKRIVLJENOG(Član 321 stav 2 u vezi sa čl. 386 st. 2 ZKP)

Nije povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog koji je više puta zbog narušavanja reda udaljen sa glavnog pretresa i glavni pretres završen bez njegovog prisustva.

***Propustom sudije da okrivljenom saopšti presudu nije počinjena bitna povreda

odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 2 ZKP.

Iz obrazloženja:

“Članom 321 ZKP je propisano da okrivljeni zbog ometanja reda ili drugih tamo navedenih razloga može biti udaljen iz sudnice pod uslovima tamo navedenim za odredjeno vrijeme, te da će prije završetka dokaznog postupka predsjednik vijeća istog pozvati i obavijestiti ga o toku glavnog pretresa. No, ako okrivljeni nastavi da narušava red ili vrijedja dostojanstvo suda vijeće ga može ponovo udaljiti sa zasijedanja u kojem slučaju će se glavni pretres završiti bez prisustva okrivljenog, a presudu će istom saopštiti predsjednik vijeća ili sudija - član vijeća u prisustvu zapisničara.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je okrivljeni V. počev od 14. 05. 2015. do 21. 12. 2015. godine više puta udaljavan sa glavnog pretresa, da je zatim pozivan i saglasno članu 321 st. 2 ZKP upoznavan sa provedenim dokazima, a njegova izjašnjenja unošena na zapisnik. Nakon poslednjeg udaljenja - 21. 12. 2015. godine okrivljeni V. više nije pozivan na glavni pretres. Medjutim, na taj način nije povrijedjeno prava na odbranu okrivljenog, kako se to neosnovano ponavlja podnijetom žalbom, već je samo postupljeno po odredbi člana 321 st. 2 ZKP, kako to osnovano zaključuje i državni tužilac pobijanim rješenjem. Činjenica je da je navedena zakonska odredba obavezivala sudećeg sudiju da okrivljenom V. saopšti presudu, a što nije učinjeno. No, na taj način, a kako to osnovano zaključuje i državni tužilac pobijanim rješenjem, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 2 ZKP. Ovo sa razloga što navedeni propust sudećeg sudije nije bio od uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke.“


68

PREKORAČENJE OPTUŽBE(Član 369 stav 1 u vezi čl. 386 st. 1 tačka 5 ZKP)

Preciziranje i dopuna činjeničnih navoda ne predstavlja prekoračenje optužbe sve dok se ostaje u okviru istog dogadjaja, a ta preciziranja i dopune ne utiču na teži krivično pravni položaj okrivljenog.

Iz obrazloženja:

“Osnovano državni tužlac pobijanim rješenjem zaključuje da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač.5 ZKP -optužba prekoračena u smislu člana 369 st. 1 ZKP.

Odredbom člana 369 st.1 ZKP je propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnijetoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici

Predmetnim optužnim predlogom okrivljenom je stavljeno na teret da je upotrebom sile prinudio maldb. oštećenju da nad njom izvrši nedozvoljene polne radnje. Prvostepeni sud je pobijanom presudom precizirao upotrebu sile unoseći u izreku riječi - fizičkom snagom svog tijela spriječio istu da napusti lice mjesta.

Dovodeći u vezu navedenu zakonsku odredbu sa sadržinom optužnog predloga i izrekom pobijane presude ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 5 ZKP, a kako to osnovano zaključuje i državni tužilac pobijanim rješenjem, jer je sud samo precizirao način upotrebe fizičke sile ostajući pri tom u okviru istog dogadjaja i ne stavljajući na teret okrivljenom ništa više od onoga što mu je tužilac stavio na teret. Naime, po ocjeni ovog suda, preciziranje, a i dopuna činjeničnih navoda ne predstavlja prekoračenje optužbe sve dok se ostaje u okviru istog dogadjaja, a ta preciziranja i dopune ne utiču na teži krivično pravni položaj okrivljenog.

Prvostepenom presudom ocijenjeni su svi provedeni dokazi, kako pojedinačno tako i u njihovoj medjusobnoj vezi i za sva zaključivanja dati jasni, odredjeni i dosledni razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, a kako to osnovano zaključuje i državni tužilac pobijanim rješenjem, pa su neprihvatljivi s tim u vezi drugačiji navodi podnijete žalbe. Dao je prvostepeni sud razloge za svoje zaključke o vremenu izvršenja predmetnog krivičnog djela i upotrebi sile od strane okrivljenog - strana 14. i 15. prvostepene presude - svestrano cijeneći pri tom kako navode odbrane okrivljenog tako i iskaze oštećene, te svjedokinja Lj. V. i D. P. Ti razlozi podnijetim zahtjevom nijesu dovedeni u sumnju.“



69

ODRŽAVANJE SJEDNICE VIJEĆA U ODSUSTVU OKRIVLJENOG

(Član 393 ZKP)

Nije bilo nužno prisustvo okrivljenog na sjednici vijeća u trećestepenom sudskom postupku kojoj je prisustvovao branilac okrivljenog kada se razmatraju samo pravna pitanja.

Iz obrazloženja:

“Ovaj sud je sjednicu vijeća, radi odlučivanja o predmetnim žalbama, održao u prisustvu branioca okrivljenog, a u odsustvu okrivljenog koji je uredno obaviješten o sjednici vijeća u skladu sa čl. 393 st.1 Zakonika o krivičnom posutpku. Ovo i pored toga što je branilac okrivljenog predložio da se sjednica odloži zbog zdrastvenog stanja okrivljenog, jer prema čl. 393 st.4 Zakonika o krivičnom postupku nedolazak stranaka koje su uredno obaviještene ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Uz to ovaj sud je imao u vidu da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava prisustvo okrivljenog nije uvijek neophodno u postupcima po pravnim ljekovima. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo okrivljenog da bude prisutan u žalbenom postupku zavisi od prirode i djelokruga rasprave. Ako žalbeni sud samo razmatra pravna pitanja, rasprava u prisustvu okrivljenog nije nužna za razliku od situacije ako se žalbeni sud bavi utvrdjivanjem i preispitivanjem činjenica ili ako u žalbenom postupku dolazi u obzir da se izreče strožija kazna - Kremzow protiv Austrije, 21.09.1993.godine, p. 59 i 67, Serija A i Zahirović protiv Hrvatske, br.58590/11 p. 54,55,56,57,62 i 63 ECHR 2013-II. U konkretnom slučaju državni tužilac nije izjavio žalbu i nije dolazila u obzir mogućnost da se presuda preinači zbog odluke o kazni na štetu okrivljenog, a sadržaj žalbe branioca okrivljenog u suštini je ukazivao na povredu Krivičnog zakonika, dakle na preispitivanje pravnih pitanja, pa u skladu sa navedenom praksom Evropskog suda za ljudska prava, ovaj sud je ocijenio da prisustvo okrivljenog na sjednici vijeća u trećestepenom sudskom postupku nije bilo nužno.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 18/16 od 14.03. 2017. godine)

70

NEPOZIVANJE OKRIVLJENOG NA SJEDNICU VIJEĆAU ŽALBENOM POSTUPKU

(Član 393 st. 1 i 4 ZKP)

Nepozivanjem okrivljenog, na sjednicu vijeća u žalbenom postupku, a koji okrivljeni se nalazio na izdržavanju kazne zatvora, o čemu je sud imao saznanja, počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka koja je bila od uticaja na donošenje pravilne presude i povreda prava na pravično sudjenje.

***Nije bilo mjesta da se sjednica vijeća drugostepenog suda održi u odsustvu

okrivljenog bez obzira na to što je prisutni branilac izjavio da je saglasan da se sjednica održi u odsustvu okrivljenog, jer izjava branioca se ne može smatrati odustankom okrivljenog od zahtjeva da bude obaviješten o sjednici vijeća, niti nedvosmislenim odricanjem okrivljenog da dodje na sjednicu vijeća.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je okrivljeni H. P. presudom Osnovnog suda uBijelom Polju K.br.128/16 od 13.12.2016.godine oglašen krivim zbog krivičnog djela teška kradja iz čl. 240 st.1 tač. 1 Krivičnog zakonika Crne Gore i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca. Protiv navedene presude branilac okrivljenog je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakonika, pogrešnog i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji. U žalbi je naveo da je činjenično stanje pogrešno utvrdjeno zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, te da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrdjeno zbog toga što prvostepeni sud nije prihvatio predlog da se izvrši uvid u original pasoša okrivljenog iz koga bi se utvrdilo da je u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio na teritoriji Republike Srbije, niti predlog da se sasluša vještak Forenzičkog centra u Danilovgradu na okolnost identiteta uzoraka uzetih sa kutija u kojima su se nalazile cigarete u objektu oštećenog. U žalbi je traženo da okrivljeni i njegov branilac budu pozvani na sjednicu vijeća drugostepenog suda. Drugostepeni sud je sjednicu vijeća od 15.02.2017.godine održao u prisustvu branioca okrivljenog, advokata F. K., koji je na sjednici zamjenjivao branioca po izboru okrivljenog, advokata R. M. iz Bijelog Polja. Na zapisniku o sjednici vijeća je konstatovano da nijesu došli državni tužilac, koji je uredno obaviješten i okrivljeni za koga se poziv vratio sa konstatacijom da je odselio u Podgoricu, a da sud nije obavijestio o promjeni mjesta stanovanja, te da je branilac okrivljenog saglasan da se sjednica održi u odsustvu okrivljenog. Ovo i pored toga što je, prema stanju u spisima predmeta, sud bio upoznat da je u vrijeme trajanja postupka pred nižestepenim sudovima okrivljeni bio na izdržavanju kazne, gdje se i sada nalazi, a što se utvrdjuje iz akta Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija - Kazneno popravni dom Podgorica br.1459 od 15.04.2016.godine, iz čije sadržine proizilazi da je okrivljeni započeo sa izdržavanjem kazne 09.02.2016.godine i da mu izdržavanje kazne ističe 09.08.2018.godine. Prema tome, okrivljeni očigledno nije bio uredno pozvan da dodje na sjednicu vijeća.

Odredbama čl. 393 st.1 i 4 Zakonika o krivičnom postupku propisano je da će se o sjednici vijeća obavijestiti ovlašćeni tužilac, okrivljeni ili njegov branilac, koji je u roku predvidjenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtjevao da bude obaviješten o sjednici vijeća ili je predložio da se održi pretres pred drugostepenim sudom, da nedolazak stranaka koje su


71

uredno obaviještene ne sprečava održavanje sjednice vijeća i da se sjednica može održati, iako okrivljeni o sjednici vijeća nije uredno obaviješten zbog toga što nije obavijestio sud o promjeni boravišta ili adrese stana.

Ispitujući zahtjev branioca okrivljenog u kome je navedeno da nijesu bili ispunjeni uslovi za održavanje sjednice vijeća u odsustvu okrivljenog, ovaj sud je, uz pomenute zakonske odredbe, imao u vidu stavove Evropskog suda za ljudska prava iznijete u presudama Zahirović protiv Hrvatske (br.58590/11, 25.04.2013. godine, p.58-64), Lonić protiv Hrvatske (br.8067/12, 04.12.2014. godine, p.94-102) i Arps protiv Hrvatske (br.23444/12, 25.10.2016. godine p. 24-29). Relevantni stav Evropskog suda glasi: „...kada je žalbeni sud pozvan da donese odluku o krivici odnosno nevinosti podnosioca zahtjeva u odnosu na optužbe koje mu se stavljaju na teret, u pogledu ne samo argumenata koje je on iznio pred prvostepenim sudom, već i argumenata u vezi sa navodnim propustom tog suda da ustanovi sve relevantne činjenice i da ispravno primijeni važeća materijalna i procesna pravila – prisutnost podnosioca zahtjeva na sjednici vijeća se zahtjeva zbog pravičnosti. Štaviše, u predmetu Lonić (p. 100) Sud je smatrao nevažnim što je žalba protiv prvostepene presude bila podnesena samo od strane podnosioca zahtjeva, jer to nije uticalo na glavno pitanje postavljeno drugostepenom sudu, tj. da li je podnosilac zahtjeva kriv ili nevin, zbog čega je bilo potrebno njegovo prisustvo sjednici vijeća kako bi sudjenje bilo pravično“.

U presudi Arps (p.26) Sud je na stavu da je drugostepeni sud „bio pozvan da donese odluku o krivici odnosno nevinosti podnositeljice zahtjeva u vezi sa optužbama koje su joj stavljene na teret u odnosu ne samo na tvrdnje koje je iznijela pred prvostepenim sudom, već i one u vezi sa navodnim propustima tog suda da utvrdi sve relevantne činjenice i da ispravno primijeni važeća materijalna i procesna pravila (vidi Lonić p.99)“.

Takodje, za ocjenu osnovanosti navoda branioca okrivljenog, relevantan je i stav iz presude Arps (p. 28) prema kome: „...pitanje o kojem je žalbeni sud trebao odlučiti, zahtjevalo je, radi pravičnosti, da se sasluša podnositeljica zahtjeva i da joj se omogući da se sama brani. S tim u vezi, Sud ponavlja da iako to nije izričito navedeno u čl. 6 st.1 Konvencije, cilj i svrha ovog člana uzetog u cjelini je da osoba koja je optužena za krivično djelo ima pravo sudjelovanja u postupku. Štaviše tač.c st.3 jemči da svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo „da se brani sam“ te da je teško zamisliti kako je podnositeljica zahtjeva mogla ostvariti ta prava ako nije prisutna (vidi Sejdović protiv Italije-VV, br.56581/00, p.81 ECHR 2006 II).

Dovodeći u vezu odredbe čl. 393 st.1 i 4 ZKP sa stavovima Evropskog suda za ljudska prava iz navedenih presuda, ovaj sud je zaključio da je nepozivanjem okrivljenog na sjednicu vijeća u žalbenom postupku počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koja je bila od uticaja na donošenje pravilne presude, a koja je razlog za podnošenje predloga za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u skladu sa odredbom čl. 438 st.1 tač.4 Zakonika o krivičnom postupku, kao i povreda prava na pravično sudjenje iz čl. 6 st.1 i 3 tač.c Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Naime, u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta da se sjednica vijeća drugostepenog suda održi u odsustvu okrivljenog bez obzira na to što je prisutni branilac izjavio da je saglasan da se sjednica održi u odsustvu okrivljenog. Takva izjava branioca ne može se smatrati odustankom okrivljenog od zahtjeva da bude obaviješten o sjednici vijeća, niti nedvosmislenim odricanjem okrivljenog da dodje na sjednicu vijeća, jer branilac ne može raspolagati pravom okrivljenog da sjednici prisustvuje, već se branilac mogao izjasniti samo o tome da li je okrivljeni obaviješten o sjednici vijeća i da li želi ili ne želi da joj prisustvuje. Ovo naročito kada se ima u vidu činjenica da se okrivljeni u vrijeme održavanja sjednice vijeća nalazio na izdržavanju kazne zatvora o čemu je sud imao saznanja prema sadržini akata iz spisa predmeta. Kod takvog stanja stvari neobavještavanje okrivljenog o sjednici vijeća zbog toga što okrivljeni „sud nije obavijestio o promjeni mjesta stanovanja“, kako je

72

navedeno u zapisniku o sjednici vijeća, nije moglo predstavljati razlog da se sjednica vijeća održi u odsustvu okrivljenog u skladu sa čl. 393 st.4 Zakonika o krivičnom postupku.

Obaveza suda da okrivljenog obavijesti o sjednici vijeća proizilazila je otuda što su u žalbi protiv prvostepene presude bila osporena ne samo pravna već i činjenična pitanja, s obzirom da je u njoj ukazano na nevjerodostojnost dokaza na kojima je zasnovana prvostepena presuda i da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrdjeno time što nije prihvaćen predlog odbrane da se izvrši uvid u original putne isprave okrivljenog i da se sasluša predstavnik Forenzičkog centra u Danilovgradu. Dakle, drugostepeni sud je bio pozvan da donese odluku ne samo u odnosu na tvrdnje koje su okrivljeni i njegov branilac iznijeli pred prvostepenim sudom već i u odnosu na one koje su iznijete u žalbi, a kojima se ukazivalo na propuste prvostepenog suda u pogledu utvrdjivanja odlučnih činjenica.

Prema tome, nepozivanjem okrivljenog na sjednicu vijeća u žalbenom postupku počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka koja je bila od uticaja na donošenje pravilne presude i povreda prava na pravično sudjenje.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 6/17 od 20.06.2017. godine)


73

OVLAŠĆENJE VIŠEG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVANA IZJAVLJIVANJE ŽALBE(Član 44 stav 2 tačka 6 ZKP,

u vezi sa čl. 14 st. 1 tač. 1 Zakona o državnom tužilaštvu)

Izjavljivanje žalbe i zastupanje iste se ne mogu izjednačiti, te je Više državno tužilaštvo ovlašćeno za izjavljivanje žalbe, bez obzira što je žalbu tog tužilaštva pred Apelacionim sudom zastupao državni tužilac u Vrhovnom državnom tužilaštvu.

ŽALBA SUDU TREĆEG STEPENA(Član 413 stav 1 tačka 2 ZKP)

Za dozvoljenost žalbe sudu trećeg stepena, saglasno članu 413 stav 1 tačka 2 ZKP, nije bitno da li je drugačije činjenično stanje utvrdjeno preocjenom dokaza ili na osnovu novih dokaza izvedenih pred drugostepenim sudom.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju pobijanu presudu primilo 9.1.2017.godine, te da je predmetna žalba neposredno predata Višem sudu u Bijelom Polju 24.1.2017.godine. Rok za žalbu je 15 dana od dana prijema (čl.413 st.2 u vezi čl.381 st.1 ZKP), pa je ista nesumnjivo predata u tom roku. Neosnovano se, zato, u odgovoru na žalbu branioca optuženog J. advokata D. tvrdi da je žalba državnog tužioca neblagovremena.

Članom 14 st.1 tač.1 Zakona o državnom tužilaštvu je propisano da Više državno tužilaštvo postupa pred Višim sudom u Bijelom Polju, te da Više državno tužilaštvo preduzima svoje radnje iz svoje nadležnosti pred stvarno i mjesno nadležnim sudom, dok je članom 44 st.2 tač.6 ZKP propisano da državni tužilac izjavljuje prvne ljekove protiv sudske odluke.

U konkretnom slučaju prvostepenu presudu je donio Viši sud u Bijelom Polju postupajući po optužnici Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, a drugostepenu presudu Apelacioni sud Crne Gore odlučujući po žalbi Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju.

Kod svega naprijed navedenog Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju jeste ovlašćeno za izjavljivanje predmetne žalbe bez obzira što je žalbu tog tužilaštva pred Apelacionim sudom Crne Gore zastupao državni tužilac u Vrhovnom državnom tužilaštvu. Ovo sa razloga što se izjavljivanje žalbe i zastupanje iste ne mogu izjednačiti. Zastupanje žalbe je prisustvo na sjednicama vijeća, odnosno na glavnom pretresu i na istima može biti prisutan samo državni tužilac ovlašćen da postupa pred sudom nadležnim za odlučivanje o žalbi, ali samo izjavljivanje žalbe je u nadležnosti tužioca koji je stvarno nadležan za gonjenje učinioca za konkretno krivično djelo.

Sa svega iznijetog neosnovano se žalbom branioca optuženog J. advokata V. G. tvrdi da je predmetna žalba izjavljena od strane neovlašćenog tužioca.

Odredbom čl.413 st.1 tač.2 ZKP je propisano da je žalba sudu trećeg stepena dozvoljena ako je drugostepeni sud na osnovu održavnog pretresa utvrdio drugačije

74

činjenično stanje nego prvostepeni sud i na tako utvrdjenom činjeničnom stanju z asnovao svoju presudu.

U konkretnom slučaju prvostepeni sud je utvrdio da je optuženi J. izvršio krivično djelo iz čl.144 st.1 tač.8 u vezi čl.20 KZ Crne Gore, jer su sad pok.T. sa motornom testerom, a optuženi J. sa sjekirom krenuli jedan prema drugom, da je na način opisan u izreci prvostepene presude T. ispala motorna testera, a optuženom sjekira, da je optuženi ponovo uzeo sjekiru i sad pok.T. istom udario u glavu, da je optuženi J. nakon toga pošao prema optuženom T., kojem je J. I. već bio oteo pištolj, prišao mu sa ledja i udario ga držalicom sjekire u predjelu glave.

Nasuprot prvostepenom sudu drugostepeni sud pobijanom presudom, a nakon držanog glavnog pretresa je utvrdi drugačije stanje-da je okrivljeni J. postupao u nužnoj odbrani odbijajući od sebe istovremeni protivpravni napad sad pok.V. T. i optuženog V. T. , te odbijajući istovremeni protivpravni napad optuženog T. od svog brata I. J., a na način opisan u izreci pobijane presude.

Iz svega prednjeg, po ocjeni ovog suda, nesumnjivo proizilazi da je drugostepeni sud na osnovu održanog pretresa u odnosu na optuženog J. utvrdio drugačije činjenično stanje nego prvostepeni sud, pa je saglasno čl.413 st.1 tač.2 ZKP žalba državnog tužioca protiv predmetne presude u odnosu na optuženog J. dozvoljena. Pri tom, po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima žalbe branioca optuženog J. advokata D., nije bitno da li je to drugačije činjenično stanje utvrdjeno preocjenom dokaza ili na osnovu novih dokaza izvedenih pred drugostepenim sudom.

Sa iznijetih razloga neosnovano se žalbom branioca optuženog J. advokata D. tvrdi da je žalba državnog tužioca u odnosu na tog optuženog nedozvoljena zbog nepostojanja razloga iz čl. 413 st.1 tač.2 ZKP.“



75

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE


Teško zdravstveno stanje mldb. djeteta osudjenog i činjenica da je po pravosnažnosti presude osudjeni nadoknadio štetu oštećenima na osnovu zaključenog sudskog poravnjanja predstavljaju nove okolnosti koje su se pojavile po pravosnažnosti presude, a koje opravdavaju ublažavanje pravosnažno izrečene kazne.

Iz obrazloženja:

“Branilac osuđenog adv. Ž. M. J. iz B., podnio je ovom sudu zahtjev za vanredno ublažavanje kazne u kom navodi da su se nakon pravosnažnosti presude pojavile okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda, a one bi očigledno dovele do blaže osude, a odnose se na lične prilike osuđenog, njegovo držanje posle izvršenog krivičnog djela i njegov odnos prema žrtvi krivičnog djela, a to su: da je mldb. sin osuđenog P. rođen __.__.____.godine teško obolio od akutne limfoblastne leukemije, FABL2 morfologija, B-II COMMON ćelijskog fenotipa C91.0., te da je dana 22.10.2015.godine upućen iz Kliničkog centra u Podgorici i primljen radi daljeg ispitivanja i liječenja na Odjeljenje hematoonkologije Druge pedijatrijske klinike Instituta kao i da je u toku 2016.godine na Institutu za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta Srbije "dr Vukan Ćupić" u Beogradu započeto citostatičko liječenje prema protokolu ALL IC BFM 2009, o čemu je priložio medicinsku dokumentaciju. Kako se navedena okolnost pojavila nakon pravosnažnosti presude smatra da su u sklopu ličnih prilika ispunjeni uslovi da se osuđenom izrečena kazna ublaži.

Ukazuje da je zbog prirode bolesti mldb. P. posebno neophodno stalno prisustvo osuđenog u obezbjeđenju prevoza do bolnice u Nikšiću, da je osuđeni štetu prouzrokovanu krivičnim djelom naknadio oštećenom, te da živi na selu baveći se poljoprivredom, kojom izdržava svoju porodicu mldb. kćerku T. i suprugu M. koja je nezaposlena i nalazi se na evidenciji zavoda za zapošljavanje. Predložio je da ovaj sud usvoji zahtjev preinači pravosnažnu presudu i osuđenom izrečenu kaznu ublaži ili da osuđeni navedenu kaznu izdrži u prostorijama u kojima stanuje saglasno čl.36 a) Krivičnog zakonika Crne Gore.

Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore aktom Ktr.br.26/17 od 28.02.2017. godine predložilo je da se zahtjev usvoji.

Nakon razmatranja zahtjeva, predloga Višeg suda u Podgorici i Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, te svih spisa ovog predmeta, Vrhovni sud Crne Gore je našao:

Zahtjev je osnovan.Prema odredbi čl.433 ZKP, ublažavanje pravosnažno izrečene kazne koja nije

izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.

Iz priloženog izvještaja Instituta za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta Srbije "dr Vukan Čupić" od 18.02.2016.godine se utvrđuje da je maloljetnom P. R. postavljena dijagnoza Leucosys lumphoblastica acuta B-II (common) C91.0, da je započeto citostatičko liječenje i predviđeno je da isto traje još dva mjeseca, a ukupno liječenje traje dvije godine od početka liječenja. Iz izvještaja Centra za socijalni rad za Opštine Nikšić, Plužine i Šavnik br.03-5604 od 29.12.2016. godine, utvrđuje se da je materijalna situacija osuđenog i njegove porodice nezadovoljavajuća, obzirom da jedini stalni prihod predstavlja penzija osuđenog

76

koju je ostvario kao radnik Željezare i iznosi 220,00€, te da je u predmetu Osnovnog suda u Nikšiću P.br.2428/15 zaključeno poravnjanje između osuđenog i oštećenih u pogledu naknade štete prouzrokovane predmetnim krivičnim djelom i da je osuđeni naknadio svu štetu oštećenim.

Po nalaženju ovog suda, teško zdravstveno stanje mldb. djeteta osuđenog i činjenica da je po pravosnažnosti presude osuđeni nadoknadio štetu oštećenima na osnovu zaključenog sudskog poravnjanja predstavljaju nove okolnosti koje su se pojavile po pravosnažnosti presude, pa nijesu mogle biti cijenjene kao olakšavajuće okolnost pri odmjeravanju kazne, a očigledno su takvog značaja da opravdavaju izricanje uslovne osude, kojom će se ostvariti svrha krivičnih sankcija iz čl.4 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 3/17 od 21.03.2017. godine)


77

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE


Nijesu ispunjeni uslovi da se okrivljenom ublaži propisana kazna, ako su okolnosti na kojima se temelji zahtjev za vanredno ublažvanje kazne, postojale i bile cijenjene prilikom odmjeravanja kazne u prvostepenom, odnosno drugostepenom postupku.

Iz obrazloženja:

“Na sjednici vijeća, a nakon razmatranja zahtjeva za vanredno ublažavanje kazne, sadržine svih spisa ovog predmeta, kao i predloga Osnovnog suda u Podgorici i Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, Vrhovni sud je utvrdio:

- zahtjev nije osnovan.Odredbom člana 433 ZKP-u propisano je da je ublažavanje pravosnažno izrečene

kazne koja nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno kada se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.

U konkretnom slučaju iz sadržine prvostepene presude K.br.543/16 od 10.10.2016.godine, utvrđuje se da je tada okrivljenom D. K., prilikom odmjeravanja kazne za dva krivična djela razbojništvo iz čl.242 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, sud od olakšavajućih okolnosti između ostalog cijenio da okrivljeni boluje od dijabetisa tipa 1. Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu i nalaz vještaka medicinske struke koji je pribavio prvostepeni sud iz kog proizilazi da se stanje osnovne bolesti osuđenog nije značajno pogoršalo, Vrhovni sud ocijenjuje da nijesu ispunjeni uslovi da se okrivljenom ublaži propisana kazna, obzirom da su okolnosti na kojima se temelji zahtjev za vanredno ublažvanje kazne, postojale i bile cijenjene prilikom odmjeravanja kazne u prvostepenom odnosno drugostepenom postupku.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 22/17 od 26.05.2017. godine)

78

UBLAŽAVANJE PRAVOSNAŽNO IZREČENE KAZNE(Član 435 stav 6 ZKP)

Činjenice da je osudjeni za krivično djelo nedavanje izdržavanja sa zakonskom zastupnicom maloljetne djece, nakon pravosnažnosti zadnje presude, postigao sporazum o regulisanju medjusobnih obaveza i da je u skladu sa tim sporazumom u dužem vremenskom periodu u kontinuitetu isplaćivao rate na ime zaostalih obroka za izdržavanje djece, predstavljaju novu okolnost kao osnov za ublažavanje pravosnažno izrečene kazne.

Iz obrazloženja:

“Zahtjev je osnovan.Prema odredbi čl.433 ZKP, ublažavanje pravosnažno izrečene kazne koja nije

izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.

Iz spisa predmeta se utvrđuje da se osuđeni V. M. nalazi na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci i da je u vrijeme donošenja ove presude izdržao skoro devet mjeseci izdržane kazne, da je osuđeni sa bivšom suprugom, kao zakonskim zastupnikom njihove maloljetne djece, u međuvremenu postigao dogovor o međusobnom regulisanju načina na koji će se izvršiti dospijele obaveze na ime izdržavanja, da su se sporazumijeli da joj on ustupi zemljište iz LN 218 KO Grbavci, koji će prema tržišnoj vrijednosti odgovarati zaostalim obrocima na ime izdržavanja i da je osuđeni u vremenskom periodu od 06.05.2015.godine, dakle kada je izašao sa izdržavanja prethodne kazne, do 07.02.2017.godine zakonskoj zastupnici maloljetne djece na ime izmirenja zaostalih obaveza, koje su dospijele zaključno sa 01.05.2015.godine, uplatio 26 rata od po 200,00€.

Po ocijeni ovog suda činjenice da je osuđeni sa zakonskom zastupnicom maloljetne djece, nakon pravosnažnosti zadnje presude, postigao sporazum o regulisanju međusobnih obaveza i da je u skladu sa tim sporazumom u dužem vremenskom periodu u kontinuitetu isplaćivao rate na ime zaostalih obroka za izdržavanje djece, predstavljaju novu okolnost koja po uvjerenju ovog suda daje osnova za očekivanje da će osuđeni ubuduće u potpunosti izmirivati svoje obaveze i da će se sa kaznom zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, odnosno sa ublažavanjem izrečene kazne za mjesec dana, postići svrha kažnjavanja iz čl.32 u okviru opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija iz čl.4 st.2 Krivičnog zakonika Crne Gore.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 17/17 od 03.05.2017. godine)


79

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE


Nedozvoljen je zahtjev za vanredno ublažavanje kazne ako je branilac osudjenog odustao od podnijetog zahtjeva.

Iz obrazloženja:

“Branilac osuđenog, D. R. Đ., advokat iz P., podnio je ovom sudu zahtjev za vanredno ublažavanje kazne u kom navodi da osuđeni boluje od hronične ishemijske slabosti srca, praćene bolovima u grudima, poremećajem srčanog ritma i hroničnog oboljenja štitašte žlijezde, koje je dovelo do smanjenja funkcije i da je 25.01.2017.godine prilikom pada povrijedio desno koljeno zbog čega se otežano kreće, a da je supruga osuđenog 25.11.2016.godine operisana zbog oboljenja štitne žlijezde, pa stoga smatra da su ispunjeni zakonski uslovi da se osuđenom izrečena kazna ublaži.

Branilac osuđenog je podneskom od 27.04.2017.godine obavjestio ovaj sud da odustaje od predmetnog zahtjeva za vanredno ublažavanje kazne.

Pošto je branilac osuđenog odustao od podnijetog zahtjeva za vanredno ublažavanje kazne, to je Vrhovni sud Crne Gore našao da je zahtjev nedozvoljen, pa je sledstveno tome odlučio kao u izreci ovog rješenja.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 16/17 od 03.05.2017. godine)

80

PREDLOG ZA PODNIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI PODNIJET OD STRANE PUNOMOĆNIKA OŠTEĆENIH

I NEDOZVOLJENOST ŽALBE NA OBAVJEŠTENJE VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA

(Član 437 stav 1 i čl. 438 st. 1 i 4 ZKP)

Punomoćnik oštećenih nije ovlašćen na podnošenje predloga za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, već samo na podnošenje inicijative za podizanje tog pravnog lijeka, pa je Vrhovno državno tužilaštvo predlog punomoćnika oštećenih opravdano tretirao kao inicijativu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, o kojoj inicijativi državni tužilac ne donosi rješenje, već samo obavještava podnosioca iste o njegovoj ocjeni podnijete inicijative, protiv kog obavještenja, po zakonu, žalba nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je rješenjem Osnovnog suda u Nikšiću K.br.262/2016 od 16.12.2016.godine odbijen optužni predlog oštećenih koji su dana 20.09.2016.godine podnijeli tom sudu protiv S. I. i V. M. zbog krivičnog djela davanje lažnog iskaza iz čl. 389 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Viši Sud u Podgorici je rješenjem Kž.br.127/17 od 14.02.2017.godine žalbu punomoćnika oštećenog koju je izjavio protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. Punomoćnik oštećenih je Vrhovnom državnom tužilaštvu podnio predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv navedenih rješenja, dana 23.03.2017.godine.

Prema odredbi čl. 437 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku Vrhovno državno tužilaštvo može podići zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih sudskih odluka i protiv sudskog postupka koji je prethodio tim pravosnažnim odlukama u slučaju ako je povrijedjen zakon.

Odredbom čl. 438 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku, pored ostalog, propisano je da okrivljeni i njegov branilac mogu obrazloženim predlogom tražiti od Vrhovnog državnog tužilaštva da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude samo u slučaju ako smatraju da je povrijedjen Krivični zakonik na štetu okrivljenog, da su počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 386 st.1 tač. 1, 3, 5, 6 i 7 ovog zakonika ili zbog učestvovanja u rješavanju u drugom odnosno trećem stepenu sudije koji se morao izuzeti ili zbog toga što je okrivljenom na glavnom pretresu pred drugostepenim sudom uskraćeno pravo da upotrebljava svoj jezik zbog povrede prava okrivljenog na odbranu i povrede odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda bila od uticaja na donošenje pravilne presude.

Saglasno članu 438 st. 4 Zakonika o krivičnom postupku žalba Vrhovnom sudu je dozvoljena samo protiv rješenja Vrhovnog državnog tužilaštva kojim je odbijen ili odbačen predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U konkretnom slučaju punomoćnik oštećenih je podnio je predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Nikšiću, kojim je odbijen optužni predlog oštećenih.

Prema članu 438 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, punomoćnik oštećenih nije bio ovlašćen na podnošenje predloga za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, već samo na podnošenje inicijative za podizanje tog pravnog lijeka. Zbog toga je Vrhovno državno


81

tužilaštvo predlog punomoćnika oštećenih opravdano tretiralo kao inicijativu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u skladu sa čl. 437 st.1 Zakonika o krivičnom postupku. O inicijativi državni tužilac ne donosi rješenje, već samo obavještava podnosioca iste o njegovoj ocjeni podnijete inicijative, a kako je to u konkretnom slučaju i učinjeno aktom Ktz.br.34/17 od 10.04.2017.godine.

Protiv pisanog obavještenja Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, po zakonu, žalba nije dozvoljena.“


82

ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTIPODNIJET OD STRANE OKRIVLJENOG

U PREKRŠAJNOM POSTUPKU(Član 224 stav 1 Zakona o prekršajima,

u vezi sa čl. 24 st. 1 tač. 2 Zakona o sudovima i čl. 440 ZKP)

Okrivljeni ne može pravosnažnu sudsku odluku u prekršajnom postupku pobijati zahtjevom za zaštitu zakonitosti, pa je zahtjev okrivljenog nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

“Iz sadržine zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koji je podnio okrivljeni i iz njegovih priloga, proizilazi da je rješenjem Višeg suda za prekršaje Crne Gore 409/17-1 od 23.03.2017.godine odbijena kao neosnovana žalba okrivljenog P. K. i potvrdjeno rješenje Suda za prekršaje u Budvi – Odjeljenja u Ulcinju PP.br.820/16 od 16.12.2016.godine, kao i da je okrivljeni preko Suda za prekršaje u Budvi – odjeljenja u Ulcinju za Vrhovni sud naslovio zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je prvostepenom sudu bio podnio 13.04.2017.godine, a koji je prvostepeni sud dostavio Vhovnom državnom tužilaštvu, s obzirom da je ono ovlašćeno za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Vrhovno državno tužilaštvo je aktom Ut.br. 18/17 od 10.05.2017.godine obavijestilo okrivljenog da nema zakonskog osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Donošenjem pomenutog rješenja Višeg suda za prekršaje Crne Gore pravosnažno je odlučeno u prekršajnom postupku koji je vodjen protiv okrivljenog P. K.

Zakonom o sudovima su utvrdjene nadležnosti Vrhovnog suda Crne Gore i odredbom čl.24 st.1 tač.2 je propisano da Vrhovni sud odlučuje o vanrednim pravnim ljekovima protivodluka sudova u Crnoj Gori.

Zakonom prekršajima („Sl.list CG“, br.1/2011, 6/2011, 39/2011 i 32/2014) propisani su vanredni pravni ljekovi koji se mogu podići u prekršajnom postupku, a kao vanredne pravne ljekove taj zakon predvidja zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka i zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Odredbam čl.224 st.1 Zakona o prekršajima, propisano je da Vrhovno državno tužilaštvo može podići zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih sudskih odluka i protiv sudskog postupka koji je prethodio tim pravosnažnim odlukama, ako je povrijedjen zakon ili drugi propis.

Dakle, Zakonom o prekršajima nije predvidjena mogućnost da okrivljeni u prekršajnom postupku može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Kako okrivljeni ne može pravosnažnu sudsku odluku u prekršajnom postupku pobijati zahtjevom za zaštitu zakonitosti, ovaj sud je zaključio da je zahtjev okrivljenog u konkretnom slučaju nedozvoljen i da se kao takav ima odbaciti.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 5/17 od 06.06.2017. godine)


83

NEDOZVOLJENOST ŽALBE PROTIV PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA O PREKRŠAJIMA


Žalba okrivljenog protiv pravosnažnog rješenja nižestepenih sudova za prekršaje nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“U odredbi čl.413 st.1 ZKP je propisano da je protiv presude drugostepenog suda dozvoljena žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu, ako je drugostepeni sud izrekao najdužu kaznu zatvora ili ako je potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je izrečena takva kazna; na osnovu održanog pretresa utvrdio činjenično stanje drukčije nego prvostepeni sud i na tako utvrđenom činjeničnom stanju zasnovao svoju presudu i kada je preinačio presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim.

U konkretnom slučaju prekršajni postupak protiv okrivljenog M. Č., zbog prekršaja iz čl.7 st.2 Zakona o javnom redu i miru je pravosnažno okončan donošenjem rješenja Suda za prekršaje u Bijelom Polju - Odjeljenje u Pljevljima PP.br.235/16 od 27 07.2016.godine koje je potvrđeno rješenjem Višeg suda za prekršaje Crne Gore PŽP.br. 1199/16-1 od 15.09.2016.godine.

Zakon o prekršajima ("Službeni list Crne Gore" br.1/11, 6/11, 39,11 i 32/14) ne propisuje da je protiv odluke drugostepenog suda dozvoljena žalba sudu trećeg stepena.

Imajući u vidu prednje pravilno su nižestepeni sudovi za prekršaje odbacili kao nedozvoljenu žalbu okrivljenog M. Č., koja je podnijeta Vrhovnom sudu Crne Gore, kao sudu trećeg stepena, jer po Zakonu o prekršajima protiv rješenja drugostepenog suda koji je odbio žalbu okrivljenog kao neosnovanu i potvrdio odluku prvostepenog suda kojom je okrivljeni oglašen krivim zbog učinjenog prekrašja i osuđen na novčanu kaznu od 250,00€ nije dozvoljena žalba sudu trećeg stepena.

Sa iznijetih razloga, a kako žalba okrivljenog protiv pravosnažnog rješenja nižestepenih sudova za prekrašje nije dozvoljena ni Vrhovnom sudu Crne Gore, to je ovaj sud saglasno čl.417 st.3 ZKP odlučio kao u izreci ovog rješenja.“


84

OBLIGACIONO PRAVO

93BILTEN 1 / 2017

85

DISPOZITIVNI KARAKTER ODREDABAZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA

(Član 13 u vezi sa čl. 119 ZOO)

Odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu dejstvo raskida ugovora dispozitivnog su karaktera i strane ugovornice pitanje od kada djeluje raskid ugovora mogu urediti po svojoj volji, te takvo ugovaranje nije protivno prinudnim propisima, pa se ne radi o ništavoj odredbi ugovora u smislu člana 101 ZOO.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o prodaji br. 394/11 od 25.11.2011. godine i aneks tog ugovora br. 394/11-2 od 26.12.2011. godine. Predmet ugovora je prodaja flaširanih i alkoholnih pića (vina i rakije) koje je proizveo tuženi od sopstvenih sirovina i primjenom sopstvene tehnologije u pogonu u Crnoj Gori. Ugovor je zaključen na odredjeno vrijeme u trajanju od 36 mjeseci. Tuženi je 16.11.2012. godine izjavio da raskida ugovor i aktivirao bankarsku garanciju izdatu kao sredstvo obezbjedjenja plaćanja po navedenom ugovoru. Članom 11 stav 2 ugovora predvidjeno je da je u slučaju raskida ugovora prodavac dužan da podnese istrumente obezbjedjenja na naplatu i da prodavac može podnijeti istrumente obezbjedjenja na naplati i bez raskida ugovora u slučaju dužničke docnje kupca ili druge materijalno bitne povrede ugovora.

Tužilac je zahtijevao utvrdjenje ništavosti citirane odredbe ugovora smatrajući da je ona suprotna odredbama čl. 119 – 127 ZOO kao i odredbi čl. 1186 istog zakona.Tužilac smatra da u skladu sa pravilima o dejstvu raskida ugovora iz Zakona o obligacionim odnosima strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati onošto je dala, a ne i izvršenje ugovora. Stoga se nije moglo ugovoriti da prodavac u slučaju raskida ugovora ima pravo da podnese na naplatu istrumente obezbjedjenja plaćanja.

Kod ovakvog stanja u spisima nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odlučili na izloženi način.

Prema odredbi člana 13 Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list CG“, br. 47/08) strane mogu svoje obligacioni odnos urediti drukčije nego što je ovim zakonom odredjeno ako iz pojedine odredabe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizilazi što drugo. Prema tome, odredbe navedenog zakona, sem izuzetaka, primjenjuju se samo ako strane svoj odnos ili odredjeno pitanje iz tog odnosa nijesu drukčije regulisale ili ga uopšte nijesu regulisale. Strane u obligacionom odnosu su shodno načelu slobode uredjivanja obligacionih odnosa iz čl. 3 istog zakona slobodne da odrede sadržinu ugovora, da jednom zaključeni ugovor izmijene, da sporazumno raskinu ugovor, kao i da urede dejstva raskida ugovora, odnosno od kada djeluje raskid ugovora. Stoga su, po nalaženju ovog suda, odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu dejstvo raskida ugovora dispozitivnog karaktera i strane ugovornice pitanje od kada djeluje raskid ugovora mogu urediti po svojoj volji. Takvo ugovaranje nije protivno prinudnim propisima pa se ne radi o ništavoj odredbi ugovora u smislu čl. 101 ZOO.

Ne može se govoriti ni da je sporna odredba ugovora suprotna članu 1186 ZOO jer ta odredba definiše pojam bankarske garancije.

Nijesu osnovani navodi revizije da sporna odredba ugovora strani koja je izjavila raskid daje istovremeno i pravo na ispunjenje ugovora. Naime, stranke su, budući da se nije radilo o ugovoru sa trenutnim izvršenjem već je ugovor zaključen na tri godine, ugovorile da


86

raskid djeluje za ubuduće a ne retroaktivno. Dakle, ugovor od trenutka raskida pa ubuduće neće obavezivati strane ugovornice. Ovo je očigledno kada se ima u vidu i odredba člana 11 stav 8 ugovora prema kojoj su u slučaju raskida ugovora ugovarači dužni da izmire obaveze koje su dospjele do dana prijema obavještenja o raskidu ugovora, što nije protivno prinudnim propisima.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 1/17 od 16.02.2017. godine)

87

PROMIJENJENE OKOLNOSTI NAKON ZAKLJUČENJA PREDUGOVORA(Član 40 stav 6 ZOO)

Predugovor ne obavezuje ako je nakon zaključenja došlo do promjene imperativnih propisa u vezi sa mogućnošću gradnje, koja je bila uslov za zaključenje ugovora.

***Da bi dovela do gašenja predugovora izmjena okolnosti mora biti tolika da

predugovor ne bi bio zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijeme njegovog zaključenja.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su zaključili da su se okolnosti koje su nastale prilikom zaključenja predmetnog predugovora toliko izmijenile da ne bi bio zaključen da su te okolnosti postojale u to vrijeme. Na takav zaključak upućuje sadržina iskaza tužioca i tužene, te činjenica da su donijeti urbanističko tehnički uslovi koji ne predvidjaju mogućnost izgradnje posebnog objekta na predmetnoj kat. parceli, jer je ona dio urbanističke parcele br.24 u čijem sastavu se nalaze još dvije katastarske parcele, kao i okolnost da je stupila na snagu Državna studija lokacije za urbanističku parcelu br.24 i s tim u vezi izjašnjenje vještaka da na navedenoj parceli ne postoji mogućnost izgradnje posebnog objekta. Slijedom iznijetog zaključka nižestepeni sudovi su u skladu sa odredbom čl.40 st.6 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list CG, br.47/08), tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, a usvojili protivtužbeni zahtjev i utvrdili da predmetni predugovor ne obavezuje parnične stranke.

Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno primjenili materijalno pravo.

U skladu sa odrebom čl.40 st.1 Zakona o obligacionim odnosima, predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se zaključi drugi glavni ugovor. Predugovor obavezuje ugovorne strane da u odredjenom roku zaključe ugovor, ali ako jedna strana izbjegava da izvrši svoju obavezu, odnosno obavezu da zaključi glavni ugovor, druga savjesna strana može, u skladu sa st.4 pomenutog člana, od suda traži da takvom licu naloži da izvrši svoju obavezu iz predugovora, odnosno da zaključi glavni ugovor, ako predugovor sadrži sve sastojke glavnog ugovora. Medjutim predugovor, u smislu odredbe čl. 40 st.6 ZOO, ne obavezuje ako su se okonosti od zaključenja toliko izmijenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme. Dakle, predugovor se može ugasiti i usled promjene okolnosti poslije njegovog zaključenja. Izmjena okolnosti, da bi dovela do gašenja mora biti tolika da predugovor ne bi bio zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijeme njegovog zaključenja. Izmjenu okolnosti u tom smislu sudska praksa vezuje u prvom redu za promjenu imperativnih propisa poslije zaključenja predugovora, a u periodu predvidjenom do zaključenja ugovora, koja onemogućava postizanje njegovog cilja.

Odredbom čl. 47 st.2 Zakona o uredjenju prostora i izgradnji objekata (Sl.list CG, br.51/08) navedeno je da je Državna studija lokacije za dio sektora 21 i sektora 23 donijeta 13.11.2010. godine, a stupila na snagu 02.12.2010. godine (Sl.list CG,br.68/2010) i ta Državna studija važi do 2020.godine.

Sadržina predmetnih urbanističko tehničkih uslova, ne predvidja zakonsku mogućnost fazne gradnje na posebnim kat. parcelama, koja je propisana u odredbama čl. 62 st.1 alineja 28 Zakona o uredjenju prostora i izgradnji objekata pa ne postoje posebni urbanističko


88

tehnički uslovi koji bi definisali izgradnju objekta na kat. parceli 4890/1 koji je predmet čl.4 st.3 predugovora.

Polazeći od izloženog, i po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava - odredaba čl.40 st.6 Zakona o obligacionim odnosima nalagala je odbijanje tužbenog, a usvajanje protivtužbenog zahtjeva, jer je nakon zaključenja predugovora došlo do promjene imperativnih propisa u vezi sa mogućnošću gradnje na predmetnoj kar.parceli, a koja je po odredbama samog predugovora bila uslov za zaključenje, a time i bitan sastojak glavnog ugovora.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 672/17 od 04.07.2017. godine)

89

NIŠTAVOST UGOVORA O ZAJMU I ZALOŽNE IZJAVE(Čl. 47, 59 i 101 ZOO)

Ništav je ugovor o zajmu ako osnov obavezivanja zajmodavca nije bio da pozajmi novac zajmoprimcu i da mu isti pozajmljenu sumu vrati, već da preko tog ugovora o zajmu obezbijedi založnu izjavu-hipoteku na nepokretnosti zajmoprimca, kako bi iz te nepokretnosti naplatio potraživanje koje ima prema zajmoprimčevoj sestri, a na osnovu ugovora o zajmu zaključenim sa istom.

***

Ništavost ugovora o zajmu povlači i ništavost založne izjave, jer je ista akcesorne prirode i zavisi od postojanja potraživanja obezbijedjenog istom.

Iz obrazloženja:

„Prema stanju u spisima, tužilac i tuženi su 29.08.2013. godine zaključili ugovor o zajmu u kome je konstatovano da je tuženi kao zajmodavac dao tužiocu kao zajmoprimaocu iznos od 25.000,00 € i to dana 20.04.2013. godine, isplatom na ruke, a tužilac se obavezao da primljeni novac vrati najkasnije do 30.09.2013. godine. Ugovor je ovjeren kod notara. Radi obezbjeđenja potraživanja po ovom ugovoru tužilac je potpisao i založnu izjavu, takođe ovjerenu kod istog notara od 29.08.2013. godine, kojom je uspostavljena hipoteka na nepokretnosti tužioca - kat.parc.342/2 - porodična stambena zgrada, upisana u l.n.br.92 KO Mrčevac.

Predmet spora je zahtjev tužioca da se utvrdi da su ništavi i da ne proizvode pravna dejstva navedeni ugovor o zajmu i založna izjava. Tužbeni zahjev je obrazložen navodima da tužilac i tuženi nikada nijesu bili u bilo kakvom obligaciono-pravnom odnosu, da tužilac od istoga nije pozajmio novčana sredstva (25.000,00 € ili bilo koji drugi iznos) već da je sestra tužioca V. V. od tuženog u julu 2012. godine pozajmila iznos od 10.000,00 €, uz obavezu da taj iznos vrati za četiri mjeseca, i da je do septembra 2013. godine, u više navrata vratila ukupan iznos od 22.000,00 € (mjesečna kamata je bila 10%), ali da je tuženi i pored toga nastavio da od iste uz prijetnju zahtijeva iznos od još 25.000,00 €, da je avgustu 2013. godine tuženi pod prisilom poveo sestru tužioca da potpiše ugovor o zajmu, a kada je saznao da se kuća ne vodi na nju, već na tužioca, vratio se sa prijetnjom tužiocu da ukoliko želi da "spasi sestru" mora nešto potpisati kod notara, te da je tužilac iz straha za život sestre i pod prijetnjama i pritiscima tuženog potpisao predmetni ugovor o zajmu i založnu izjavu, iako od tuženog nikada nije uzimao novac na zajam, kao i da je sestra V. mjesecima bila pod pritiscima tuženog koji je koristio njihovo teško materijalno i psihičko stanje, činjenicu da žive sami (brat M. živi u inostranstvu) da su nezaštićeni, te da je sestru V. doveo do stanja suicida, a tužioca do teškog stanja depresije, o čemu je priložena odgovarajuća medicinska dokumentacija.

Dokazima provedenim u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude -saslušanju parničnih stranaka, sestre tužioca, svjedoka, te izvršenim uvidom u pisane dokaze, utvrđena je istinitost činjenica na kojima je tužilac zasnovao tužbeni zahtjev. Naime, utvrđeno je da tužilac od tuženog nije pozajmio novac, već da je ugovor o zajmu i založnu izjavu potpisao na zahtjev tuženog, a iz straha za svoju sestru V. i zbog prethodnog postupanja tuženog prema V., kao i samom tužiocu, tj. osnov obavezivanja tuženog nije bio da pozajmi


90

novac tužiocu i da mu isti pozajmljenu sumu vrati, već da preko tog ugovora o zajmu obezbijedi založnu izjavu-hipoteku na nepokretnosti tužioca - porodičnoj kući, kako bi iz te nepokretnosti naplatio potraživanje koje ima prema V. V., a na osnovu ugovora o zajmu zaključenog sa istom, za koji je nesumnjivo utvrđeno da je zelenaški.

Imajući u vidu navedene činjenice, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijano pravo - čl.47, 48, 59 i čl.101 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08), kada su usvojili tužbeni zahtjev. Za svoje odluke dali su jasne, pravilne i iscrpne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Ugovor o zajmu je realan ugovor i nastaje predajom stvari. Kod utvrđenja da tuženi tužiocu nije dao novac na zajam pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se radi o prividnom - fiktivnom ugovoru o zajmu, jer se istim želi stvoriti privid da je tuženi pozajmio novac tužiocu i da je taj zajam obezbijeđen predmetnom založnom izjavom, dok u stvarnosti taj ugovor ne postoji. Prividni ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama (čl.59 st.1 ZOO).

Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da spornom ugovoru o zajmu nedostaje i osnov (kauza), odnosno dopuštenost osnova za zaključenje ugovora, kao jednog od uslova za valjanost ugovora, jer ugovor koji nema osnov ili je osnov nedopušten, ne proizvodi pravno dejstvo (čl.47 ZOO). Naime, svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov, a osnov je ono zbog čega se stranke u jednom obligacionom odnosu obavezuju. Kod ugovora o zajmu osnov obavezivanja ugovornih strana je predaja novca i vraćanje istog (sa ili bez kamate). U konkretnom slučaju, kao što je rečeno, tuženi tužiocu nije ni dao novac na zajam, tako da ugovor o zajmu među strankama nije ni zaključen radi stvarne pozajmice, već radi naplate potraživanja koje je tuženi imao prema sestri tužioca, odnosno radi pomaganja tužioca sestri koja je bila izložena prijetnjama tuženog.

Spornom založnom izjavom obezbijeđeno je navodno potraživanje tuženog iz ugovora o zajmu, a obzirom da je utvrđeno da je ugovor o zajmu ništav, to je ništava i založna izjava, jer je ista akcesorne prirode i zavisi od postojanja potraživanja obezbijeđenog založnom izjavom, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi.“


91

NEDOPUŠTEN OSNOV(Član 52 ZOO)

Radi se o nedopuštenom osnovu ako je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen sa ciljem da se nepokretnosti sklone od stečajnih povjerilaca, te je takav ugovor ništav.

Iz obrazloženja:

„Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužilac je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen između tužene kao kupca i AD "N." iz D., kao prodavca, dana 06.11.2001. godine, kojim je izvršena prodaja poslovnog prostora u Budvi površine 60 m2.

Nižestepeni sudovi su, i po mišljenju ovog suda, pravilno usvojili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji. Naime, stanovište nižestepenih sudova da je sporni ugovor ništav jer je u pitanju nedopušten osnov je pravilno. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen sa ciljem da se nepokretnosti sklone od stečajnih povjerilaca, te da su iste prodate tuženoj, čiji je suprug R. Č. osnivač i vlasnik prodavca AD "N." iz D., zbog čega se radi o nedopuštenom osnovu, pa je ugovor, saglasno odredbi čl.52. ZOO ništav.

Nije osnovan navod revizije da su ugovorne strane - tužena i prodavac bili savjesni, jer je prvostepeni sud utvrdio da su obje ugovorne strane bile nesavjesne, tj. da je i tužena kao ugovorna strana imala nedopušten osnov pa je i ona nesavjesna. Nije osnovan ni navod da nije pravilno utvrđen motiv za zaključenje ugovora i da tužena nije prezentirala dokaze o isplati kupoprodajne cijene, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je motiv bio nedopušten, kao i da tužena nije dokazala da je kupoprodajna cijena zaista isplaćena, za koji zaključak su u prvostepenoj presudi dati jasni i dovoljni razlozi, a drugostepeni sud iste u svemu prihvatio kao pravilne.“



92

PONIŠTAJ UGOVORA ZBOG BITNE ZABLUDE(Član 61 ZOO)

Ugovor o kupoprodaji stana zaključen je uz bitnu zabludu ako prodavac stana nije imao stvarnu volju i namjeru da proda svoj stan koji mu je jedini stambeni prostor, već je bio u ubjedjenju da potpisuje garanciju za dug svog djeveričića koji je ovaj imao prema kupcu.

Iz obrazloženja:

„Tužiteljica je kao prodavac zaključila sa tuženim kao kupcem sporni ugovor o kupoprodaji stana, koji se nalazi u Nikšiću, ul. II D. br. 72, površine 70 m2, upisan u LN br. 2740 KO Nikšić, kao svojina tužiteljice, za kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 €. Dalje proizilazi da je prodavac izdao potvrdu o plaćanju koja je potpisana od strane tužiteljice, čime je potvrđena isplata kupoprodajne cijene. U postupku pred prvostepenim sudom saslušane su parnične stranke i svjedoci, pa je na osnovu tih iskaza sud zaključio da tužiteljica nije imala stvarnu volju i namjeru da proda predmetni stan, već je bila u ubjeđenju da potpisuje garanciju za dug svog đeveričića M. P., koji je ovaj imao prema tuženom. Prvostepeni sud dalje zaključuje da se, najvjerovatnije, radi o dugu koji je kćerka tužiteljice napravila prema svom bratu od strica M. P., jer je ovaj pozajmljivao novac od trećih lica kako bi ona vratila dugove vlasniku preduzeća u kome je radila kao izvršni direktor. U postupku je daljeutvrđeno, da je tužiteljica bila primorana da potpiše predmetni ugovor, da je u prostorije suda dovedena bez svoje volje iz frizerskog salona, te da je bila ubijeđena da potpisuje garanciju za navedeni dug. Nesumnjivo je utvrđena i činjenica da su sporni ugovor i potvrda o plaćanju bili unaprijed sačinjeni, da joj je kćerka uzela ličnu kartu bez njenog znanja, i predala je tuženom, nakon čega je advokat D. D. sačinio sporni ugovor i potvrdu, bez prisustva tužiteljice, a što je isti potvrdio u svom iskazu datom u svojstvu svjedoka. Nižestepeni sudovi dalje zaključuju da do primopredaje novca na ime kupoprodajne cijene nije ni došlo, jer novac nije predat nakon potpisivanja ugovora u sudu, a tuženi nije dokazao da je nakon potpisivanja ugovora otišao zajedno sa tužiteljicom do njenog stana i tamo joj predao novac na ime kupoprodajne cijene.

Iz naprijed iznijetog i utvrđenog proizilazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je sporni ugovor zaključen uz bitnu zabludu koja se tiče svojstva predmeta, lica sa kojim je zaključen ugovor i okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, pa strana koja je u zabludi, a u konkretnom slučaju to je tužiteljica, ne bi zaključila ugovor takve sadržine.

Kako to pravilno rezonuju nižestepeni sudovi, a nasuprot navodima revizije, tužiteljica ne bi zaključila sporni ugovor, niti bi potpisala priznanicu o prijemu kupoprodajne cijene koju nije primila, da je znala pravo stanje stvari. Jer, tužiteljica je dovedena u bitnu zabludu od strane svoje kćerke i tuženog, smatrajući da je potpisivanje spornog ugovora ustvari garancija za dug.

Nasuprot navodima revizije, pravilan je i zaključak nižestepenih sudova da iz ponašanja tužiteljice proizilazi da nije imala namjeru da proda svoj stan koji joj je jedini stambeni prostor, jer ga nije oglasila za prodaju, a da tuženi kao kupac, nije došao da isti pogleda prije zaključenja spornog ugovora. Iz iskaza tužiteljice proizilazi da je smatrala da će potpisivanjem spornog ugovora riješiti međusobni spor koji je nastao između njenog đeveričića koji je od tuženog pozajmljivao novac za potrebe njene kćerke, a ne da će

93

potpisivanjem ugovora izgubiti svoj stan. U prilog navedenom zaključku ide i utvrđena činjenica da je sporni ugovor advokat D. D. sačinio po nalogu tuženog koji je u svojstvu kupca donio ličnu kartu tužiteljice koju je, kako je to naprijed navedeno, bez njenog znanja uzela kćerka Lj. i dala je tuženom, te da je advokat, bez tužiteljice kao prodavca, zaključio sporni ugovor i priznanicu o prijemu novca, što je i potvrdio u svom iskazu.

Po ocjeni ovog suda, u prilog zaključku da je tužiteljica dovedena u zabludu jer je smatrala da potpisuje garanciju za dug i da nije imala volju da proda svoj stan te da nije znala što potpisuje, ide i činjenica da je sporila da je potpisala potvrdu o isplati kupoprodajne cijene, a putem vještaka grafologa je utvrđeno da je istu potpisala. Ta potvrda joj je, kako je već navedeno, data na potpis zajedno sa spornim ugovorom, kada je dovedena u sud bez svoje volje iz frizerskog salona, dje je sve bilo pripremljeno za potpis i sačinjeno bez njenog znanja, o čemu pobijana presuda presuda sadrži dovoljne i jasne razloge koje u potpunosti prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta, bez potrebe da ih posebno ponavlja.

Kako iz činjeničnog utvrdjenja proizilazi da nije postojala volja tužiteljice niti namjera da proda svoj stan, to je kao neosnovane valjalo odbiti navode revizije kojima se tvrdi suprotno.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 99/17 od 16.062017. godine)


94

USLOVI ZA KONVALIDACIJU UGOVORA(Član 73 ZOO)

Uslovi koji su propisani za konvalidaciju ugovora ne mogu se primijeniti u slučaju kada se radi o kupoprodaji nepokretnosti od nevlasnika.

Iz obrazloženja:

„Revizijski navodi tužioca kojima se ukazuje da nižestepeni sudovi nijesu pravilno utvrdili postojanje uslova za konvalidaciju ugovora u smislu čl.73 ZOO nijesu osnovani. Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva posebna forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako je u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršen, osim u slučaju kada iz cilja ugovora ne proizilazi što drugo. Međutim, uslovi koji su propisani za konvalidaciju ugovora shodno odredbi čl.73. ZOO ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koje pravo je mjerodavno u vrijeme kada je potpisana potvrda o isplati kupoprodajne cijene za koju tužilac smatra da predstavlja ugovor o kupoprodaji i čiju konvalidaciju traži, ne mogu se primijeniti u slučaju kada se radi o kupoprodaji nepokretnosti od nevlasnika. Kako je u konkretnom slučaju iz dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da R. N. –N. nije bio upisan ni kao vlasnik, ni korisnik nepokretnosti - čest.zem. 1198, već je upis bio na majku prodavca R. A., udovu pok. J. i sestru prodavca R. Š. N., kćerku pok. J., koje su oglašene za zakonske naslednike pok. R. J. ostavinskim rješenjem O.br.33/60 od 07.05.1962. godine. Pored iznijetog, u postupku je utvrđeno iz iskaza R. Ž., sina R. N. – N. i brata R. J. koji je spornu nepokretnost prodao tuženoj, da je R. J. iz moralnih razloga, tj. zbog toga što je njihov otac N. primio kupoprodajnu cijenu od tužioca za nepokretnosti koje nijesu bile njegove, nudio tužiocu neku drugu nepokretnost.“


95

DJELIMIČNA NIŠTAVOST SPORAZUMA O NAKNADI(Čl. 102 i 103 ZOO)

Nemogućnost predaje u posjed eksproprisanog zemljišta u cjelosti korisniku eksproprijacije ima za posljedicu djelimičnu ništavost sporazuma o naknadi.

Iz obrazloženja:

„U prvostepenom postupku je utvrđeno da je rješenjem tužioca br.465-101-UP-7855/08 od 09.10.2008. godine eksproprisana u potpunosti uz tržišnu naknadu radi izgradnje saobraćajnice nepokretnost tuženog - kat.parcela 1587/17, površine 312 m2, upisana u ln 1164 KO Podgorica I. Sporazumom zaključenim među strankama 25.09.2008. godine određena je naknada za eksproprisane nepokretnosti u iznosu od 67.080,00 € (215 €/m2) i određena isplata u roku od 7 dana od dana zaključenja sporazuma na žiro račun tuženog, a tužilac, kao korisnik eksproprijacije stekao pravo stupanja u posjed nepokretnosti i izvođenja radova na istoj. Dalje je utvrđeno da Uprava za nekretnine Područne jedinice Podgorica nije mogla sprovesti grafičke promjene jer je utvrđeno da linija eksproprijacije siječe postojeći objekat, koji nije eksproprisan, zbog čega je predloženo da se zaključi novi sporazum među strankama. Do navedene situacije je došlo jer je elaborat eksproprijacije koji je urađen 2010. godine bio u suprotnosti sa važećim DUP-om, zbog čega se tužilac nije mogao uknjižiti u javne knjige na površini od 130 m2 od ukupno eksproprisane površine, dok je rješenjem Uprave za nekretnine br.465-101-UP-7855/8/08 od 23.03.2012. godine dozvoljena promjena upisa, između ostalog, na kat.parceli 1587/17, po kulturi livada II klase, površine 182 m2 i u "B" listu ln.br."NOV" KO Podgorica I, upisan tužilac u obimu prava 1/1, bez tereta i ograničenja, a osnov sticanja odluka državnog organa.

Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je sporazum koji su tužilac i tuženi zaključili, a prema kojem je tuženi trebao da prenese u svojinu i posjed tužioca površinu od 312 m2, neizvršiv u dijelu površine od 130 m2. Stoga zaključuju da stoji djelimična ništavost sporazuma za navedenu površinu od 130 m2, a time obaveza tuženog da vrati dio naknade koju je primio i za tu površinu u iznosu od 27.950,00 €. Iz ovih razloga nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl.41, čl.101. i čl.102. ZOO („Sl. list 47/08).

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u ovom sporu, a proizilazi i iz dokaza koji se nalaze u spisima predmeta, tuženi kao raniji sopstvenik nije predao u svojinu i državinu tužiocu-korisniku eksproprijacije cjelokupnu eksproprisanu nepokretnost. Naime, predaja u posjed površine od 130 m2 je faktički bila nemoguća jer taj dio zahvata i objekat tuženog. Time je i rješenje u tom dijelu pravno neizvršivo i nije moglo predstavljati podobnu ispravu za sprovođenje promjene u evidenciji o pravima na nepokretnostima, zbog čega je u upravnom postupku izvršena parcelacija.

Sa navedenih razloga, ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova o djelimičnoj ništavosti sporazuma o naknadi koja je isplaćena tuženom i to za površinu od 130 m2. Kao posledicu ništavosti sporazuma tuženi je dužan da vrati dio naknade koji bez osnova drži, a visina naknade odgovara ondašnjoj vrijednosti eksproprisanog zemljišta - 215 €/m2. Prema tome, nižestepeni sudovi su u ovom sporu odlučili pravilnom primjenom odredbi ZOO kojima su regulisane posledice ništavosti ugovora i vraćanje datog čl.102 i čl.103 i pravilno usvojili tužbeni zahtjev na način kako to proizilazi iz izreke pobijane i prvostepene presude.“



96

NEOSNOVANOST TUŽBENOG ZAHTJEVA ZA UTVRDJENJE NIŠTAVOSTI ODREDBE SPORAZUMA O VISINI OTPREMNINE

(Član 27 Opšteg kolektivnog ugovora i Odluka o visini otpremnina državnih službenika i namještenika „Sl. list CG“, br. 23/10)

Odredba sporazuma o prestanku radnog odnosa državnom službeniku u dijelu kojim je konstatovano da poslodavac isplaćuje zaposlenom otpremninu zbog odlaska u penziju u visini od tri minimalne zarade nije ništava jer ista nije protivna Odluci ovisini otpremnine državnih službenika i namještenika.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac 17.02.2015. godine podnio zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju, shodno članu 109b Zakona o unutrašnjim poslovima. Po tom zahtjevu ministar unutrašnjih poslova je dao saglasnost te je zaključen sporazum o prestanku radnog odnosa br. 119/15-1643/3 od 02.03.2015. godine, po kome je tužiocu prestao radni odnos dana 13.03.2015. godine, radi ostvarivanja prava na starosnu penziju. Članom 2 sporazuma konstatovano je da poslodavac isplaćuje zaposlenom otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini od tri minimalne neto zarade, o čemu ministar finansija donosi posebno rješenje.

Tužilac je zahtjev za utvrdjenje ništavosti odredbe člana 2 sporazuma zasnovao na činjenicama da je ministar unutrašnjih poslova prekoračio propisana ovlašćenja jer rješenje o naknadama i drugim primanjima donosi ministar finansija, shodno čl. 20 Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika. Takodje je tvrdio da je navedena odredba sporazuma protivna Odluci Vlade Crne Gore o visini otpremnine državnih službenika i namještenika („Sl. list CG“ br. 23/10), kao i Sporazumu o politici zarada zaposlenih koji se finansiraju iz budžeta Crne Gore, koji je zaključen izmedju Vlade Crne Gore, Saveza sindikata Crne Gore i Unije slobodnih sindikata.

Kod ovako utvrdjenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

Prema odredbi člana 1 Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika („Sl. list CG“, br. 14/2012) državni službenik, odnosno namještenik ostvaruje pravo na zaradu, naknadu i druga primanja, na način i pod uslovima utvrdjenim ovim zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom. Pravo na otpremninu zbog odlaska u penziju nije utvrdjeno navedenim zakonom pa se shodno odredbi člana 8 istog zakona na pitanja koja nijesu uredjena tim zakonom primjenjuje Opšti kolektivni ugovor. Prema odredbi člana 27 Opšteg kolektivnog ugovora („Sl. list CG“, br. 14/14) poslodavac isplaćuje zaposlenom otpremninu zbog odlaska u penziju u visini od tri minimalne zarade.

Slijedom navedenog Sporazum o politici zarada zaposlenih koji se finansiraju iz budžeta Crne Gore ne može se neposredno primijeniti jer nema takvu pravnu snagu da mijenja odredbe zakona i Opšteg kolektivnog ugovora, već je osnov za pregovore i njegovu implementaciju u zakon i granske kolektivne ugovore. No i sve da se navedeni sporazum može neposredno primijeniti tužilac ne bi imao pravo na otpremninu u visini predvidjenoj sporazumom jer bi ona pripadala zaposlenom u slučaju sporazumnog prestanka radnog odnosa zavisno od godina radnog staža a koji ne ispunjava uslove za sticanje prava na penziju, kao i u slučaju otkaza ugovora o radu zbog proglašenja tehnološkim viškom.

97

Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da sporna odredba sorazuma o prestanku radnog odnosa nije protivna Odluci o visini otpremnine državnih službenika i namještenika („Sl. list Crne Gore“, br. 23/10). Odlukom Ustavnog suda Crne Gore („Sl. list CG“, br. 44/14 od 07.08.2015. godine) utvrdjeno je da ona nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom i prestala je da važi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda Crne Gore u „Službenom listu Crne Gore“.

Budući da je tužiocu radni odnos prestao na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa radi ostvarivanja prava na penziju, u skladu sa članom 109b Zakona o unutrašnjim poslovima, to je jasno da tužilac nema pravo na otpremninu u visini koja je bila odredjena navedenom odlukom, jer mu radni odnos nije prestao ni po jednom od osnova navedenih u odluci.

Stoga su bez osnova navodi revizije i tvrdnje isticane tokom postupka da je odredba člana 2 sporazuma ništava zbog toga što je protivna prinudnim propisima.

Član 2 sporazuma nije ništav ni zbog toga što je sporazum potpisao ministar unutrašnjih poslova jer on po nalaženju ovog suda nije prekoračio ovlašćenja. Naime, čl. 2 sporazuma u suštini je navedena odredba Opšteg kolektivnog ugovora koja reguliše pravo na otpremninu zbog odlaska u penziju i da o tome ministar finansija donosi posebno rješenje. Nije sporno da je ministar finansija donio takvo rješenje koje je tužilac mogao pobijati pravnim sredstvima u skladu sa zakonom.“



98

NIŠTAVOST SPORAZUMA O PRESTANKU RADNOG ODNOSAUZ ISPLATU OTPREMNINE-STICANJE BEZ OSNOVA-(Član 217 u vezi čl. 47 ZOO)

Ništav je sporazum o prestanku radnog odnosa uz isplatu otpremnine zaključen nakon priznatog prava na invalidsku penziju koja je redovno isplaćivana, pa stoji obaveza vraćanja otpremnine po osnovu stečenog bez osnova.

Iz obrazloženja:

„Nije sporno među parničnim strankama, da je tuženi bio u radnom odnosu kod tužioca na neodređeno vrijeme do 20.12.2012.godine kada mu je otkazan ugovor o radu jer je proglašen licem za čijim je radom prestala potreba, i isplaćena mu otpremnina u iznosu od 17.244,10 €. U pravosnažno okončanom postupku poništeno je kao nezakonito rješenje tužioca kojim je tuženi proglašen tehnološkim viškom i tužilac obavezan da ga vrati na rad. Tuženi se 24.06.2014. godine obratio tužiocu zahtjevom za sporazumni prestanak radnog odnosa uz zadržavanje otpremnine koja mu je ranije isplaćena, pa je između parničnih stranaka zaključen Sporazum o prestanku radnog odnosa dana 16.02.2015. godine. Tim sporazumom tužilac se obavezao da tuženom isplati iznos od 7.355,06 € na ime neisplaćenih zarada i drugih primanja za period od kada je proglašen tehnološkim viškom pa do sudske odluke kojom je naloženo njegovo vraćanje na rad. Navedeni iznos sa iznosom otpremnine koji je ranije isplaćen tuženom kao tehnološkom višku, predstavlja iznos koji potražuje tužilac u ovoj parnici.

U postupku je takodje na nesumnjiv način utvrđeno, a koja činjenica nije sporna medju parničnim strankama, da je kod tuženog potpuni gubitak radne sposobnosti nastao 08.05.2013.godine, da je uzrok invalidnosti bolest, te da mu je po tom osnovu priznato pravo na invalidsku penziju koja mu je, prema navodima tuženog, redovno isplaćivana počev od 08.05.2013.godine. Tužilac je 04.05.2015. godine rješenjem br.02/1-4267/1 stavio van snage sporazum o prestanku radnog odnosa iz razloga što je isti zaključen nakon što je kod tuženog nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, odnosno dvije godine nakon što je tuženom priznato pravo na invalidsku penziju koja mu je svakomjesečno isplaćivana, što znači da tuženi u momentu zaključivanja sporazuma o prestanku radnog odnosa uz isplatu otpremnine nije bio u radnom odnosu kod tužioca. Dakle, kako to pravilno rezonuju nižestepeni sudovi, nije postojao osnov za zaključenje sporazuma i isplatu otpremnine, što znači da je sporazum ništav u smislu odredbe čl. 47 ZOO („Sl. list 47/08), pa stoji obaveza tuženog da vrati iznos po osnovu stečenog bez osnova, shodno odredbi čl. 217 st. 1 ZOO.

Nasuprot navodima revizije, pravilno su nižestepeni sudovi imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, kao prethodno pitanje cijenili valjanost zaključenog sporazuma, s pozivom na odredbu čl. 14 ZPP, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje i ovaj sud u postpunosti prihvata i na iste upućuje revidenta.“


99

PROPUST POSLODAVCA PRILIKOM ZAKLJUČENJA UGOVORA O RADU

-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA UTVRDJENJE NIŠTAVOSTI UGOVORA O RADU-

(Čl. 101 i 102 ZOO, u vezi sa čl. 2 stav 3 Zakona o radui čl. 20 st. 2 i čl. 32a Zakona o zapošljavanju stranaca)

Prodavac koji je sa stranim državljaninom zaključio ugovor o radu a da prethodno od Zavoda za zapošljavanje nije tražio dozvolu za zapošljavanje stranaca, na svoj propust kao razlog ništavosti ugovora o radu ne može se pozivati.

Iz obrazloženja:

„Kako se protivtužbom traži utvrdjenje ništavosti predmetnog ugovora o radu, a zbog propusta učinjenog od samog tuženog, to je takav zahtjev odbijen kao neosnovan, jer se, po stanovištu prvostepenog suda, na ništavost može pozivati samo savjesna strana, a što tuženi u konkretnom slučaju nije bio.

Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

Odredbom čl. 2 st.3 Zakona o radu ( Sl. list CG br49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12) propisano je da se taj zakon primjenjuje i na zaposlene strane državljane, te lica bez državljanstva koji rade kod poslodavca na teritoriji Crne Gore. U skladu sa odredbom čl. 34 istog Zakona, ta lica mogu zaključiti ugovor o radu ako ispunjavaju uslove odredjene tim zakonom, posebnim zakonom ili medjunarodnim konvencijama. Zakonom o zapošljavanju stranaca (Sl.list CG, br.22/08 i 32 /2011), u čl. 20 st.2, propisano je da se dozvola za zapošljavanje izdaje na zahtjev poslodavca, na osnovu koje poslodavac zaključuje ugovor o radu sa strancem, a odredbom čl.32a istog Zakona, da se stranac kome je izdata dozvola za zapošljavanje ne može zaposliti prije nego mu je odobren privremeni boravak, koji se može odobriti strancu kome je prethodno izdata radna dozvola, u skladu sa odredbom čl.41 Zakona o strancima (Sl.list CG, br.82/2008, 72/2009, 32/2011, 52/2011, 27/2013 i 61/2013).

U postupku je utvrdjeno da u momentu zaključenja spornog ugovora tužilac nije imao dozvolu za zapošljavanje, niti, pak odobrenje za privremeni boravak, te da je tužiocu dozvola za sezonsko zapošljavanje data nakon što je stupio na rad kod tuženog. S tim u vezi, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da propuštanje tuženog da blagovremeno od Zavoda za zapošljavanje zatraži dozvolu za sezonsko zapošljavanje ne čini ugovor o radu ništavim, već povlači prekršajnu odgovornost tuženog. Uostalom, tuženi je sa tužiocem zaključio ugovor o radu, a da prethodno nije postupio u skladu sa navedenom zakonskom obavezom pa se stoga, a shodno odredbama čl.101 i čl.102 Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list CG br.47/2008), na svoj propust kao na razlog ništavosti ne može pozivati.

Kako je predmetni ugovor o radu u ime poslodavca zaključio, u skladu sa ovlašćenjima, tadašnji generalni direktor M. L., to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi kada nalaze da predmetni ugovor o radu nije protivan odredbama Statuta tuženog.“



100

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NIŠTAVOST UGOVORA O KREDITU

(Čl. 101, 103 u vezi sa čl. 1100 ZOO)

To što iznos odobrenog kredita nije prikazan u nominalnom iznosu u dobrovoljno potpisanim izjavama žiranata ne utiče na valjanost ugovora o kreditu kod činjenice da je izjavama data saglasnost za jemstvo u iznosu i pod uslovima kako je ugovorom o kreditu za glavnog dužnika predvidjeno.

***Eventualna zabluda žiranata o visini kredita za koji su bili spremni jemčiti ne

može biti razlog za ništavost ugovora, jer se radi o manama volje koje mogu biti razlog za rušljivost ugovora.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je zaključio da predmetni ugovor nije ništav pravni posao, a kod utvrdjenja u postupku da su se tužioci pismenim izjavama obavezali da budu jemci drugotuženoj, kao korisniku kredita, za obaveze po navedenom ugovoru o kreditu i da solidarno sa korisnikom kredita odgovaraju za ispunjenje obaveze a saglasno odredbama čl. 1100 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list CG br 47/08). Pri tom taj sud nalazi da razlog za ništavost izjava o žiriranju ne predstavlja činjenica da u istima nije naznačena visina kredita imajući u vidu da tužioci ne spore da su potpisali izjave o žiriranju sa namjerom da iste služe za kredit drugotuženoj pa se radi o formalnim nedostacima navedenih izjava, a što ne može predstavljati razlog za ništavost ugovora o jemstu, u smislu odredaba 103 Zakona o obligacionim odnosima, a samim tim ni ugovora o zajmu u smislu čl. 101 st.1 istog Zakona.


Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije tužilaca, predmetni ugovor o kreditu nije ništav pravni posao. To što iznos odobrenog kredita nije prikazan u nominalnom iznosu u dobrovoljno potpisanim izjavama žiranata, ovdje tužilaca, ne utiče na valjanost ovog pravnog posla kod činjenice da je u ovim izjavama data saglasnost za jemstvo „u iznosu i pod uslovima kako je ugovorom o kreditu za glavnog dužnika predvidjeno“, dakle za iznos kredita od 10.000,00€.

Kako je u postupku utvrdjeno da su predmetne izjave o žiriranju datirane kad i zahtjev za kredit – 24.10.2008.godine, a u kojem zahtjevu je naznačen iznos kredita od 10.000,00€, to što je ugovor o kreditu datiran na 12.10.2008.godine ne predstavlja razlog za ništavost ugovora kako su to tužioci tokom postupka tvrdili, a na čemu sad insistiraju i u reviziji.

Isto tako, eventualna zabluda tužilaca o visini kredita za koji su bili spremni jemčiti drugotuženoj ne može biti razlog za ništavost ugovora, jer se radi o manama volje koje mogu biti razlog za rušljivost ugovora, a pravo zahtijevati poništaj rušljivog ugovora, u skladu sa odredbama čl.115 st.2 Zakona o obligacionim odnosima, prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.“


101

ISTICANJE NIŠTAVOTI(Član 107 stav 1 ZOO)

Faktičko korišćenje stana koji je predmet ugovora o poklonu, a u nedostatku postojanja pravnog osnova korišćenja ne znači da se tužioci, kao korisnici stana, mogu smatrati zainteresovanim licima, u smislu odredbe člana 107 stav 1 ZOO, koja se na ništavost ugovora o poklonu zaključenog izmedju tuženih, mogu pozivati.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan, nalazeći da na strani tužilaca nema legitimacije za vodjenje predmetne parnice, kao da tužioci nemaju pravnog interesa da traže utvrdjenje ništavosti ugovora o poklonu koji je zaključen izmedju prvotužene i drugotuženog.

Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, prihvatio je i drugostepeni sud.

Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl.107 st.1 Zakona o oblligacionim odnosima (Sl.list CG, br. 47/08) propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice. Pravo isticanja ništavosti zakon priznaje svakom zainteresovanom licu, što znači da to mogu biti i same strane ugovornice, kao i druga lica koja imaju pravni interes da se ništavost ugovora utvrdi.

Tužioci tvrde da su vanknjižni vlasnici predmetnog stana koji je u njihovom posjedu, a po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa V. A. M. (koju tvrdnju nijesu dokazali) i iz te činjenice crpe pravni interes za podnošenje predmetne utvrdjujuće tužbe.

Medjutim, pravni posao nije osnov za sticanje vanknjižnog vlasništva, već se na osnovu pravnog posla, shodno odredbama čl.84 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG, br.19/09), može tražiti upis prava svojine kod nadležnog organa.

Faktičko korišćenje predmetnog stana, a u nedostatku postojanja pravnog osnova za to korišćenje na koji se tužioci u tužbi pozivaju, ne znači da se tužioci mogu smatrati zainteresovanim licima u smislu odredbe čl. 107 st.1 ZOO koja se na ništavost mogu pozivati.

Naime, predmetnim zahtjevom tužioci su tražili utvrdjenje ništavosti spornog ugovora o poklonu, zaključenog izmedju prvotužene i drugotuženog, i kao posledicu usvajanja tog zahtjeva– upis prava svojine na spornom stanu u korist prvotužene. Dakle, tužioci u konačnom traže korist ne za sebe već za prvotuženu pa je stoga pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužioci nijesu dokazali postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.

Postojanje pravnog interesa je procesna pretpostavka za dopuštenost sudjenja u odredjenoj pravnoj stvari, a ne materijalno pravna pretpostavka za usvajanje zahtjeva za pružanje zaštite odredjenog sadržaja. Pravni interes se sastoji u koristi koju će sud utvrditi za tužioca.

Procesno pravna posledica nepostojanja tog interesa je odbacivanje tužbe. Odbacivanju tužbe zbog nedostatka pravnog interesa ima mjesta samo ako se u toku raspravljanja pokaže da sve i kad bi tužiočev zahtjev bio osnovan on od povoljne presude ne bi imao pravne koristi veće od one koju sada ima.


102

Kako tužioci, budući da kao posledicu usvajanja zahtjeva za ništavost predmetnog ugovora o poklonu, navode ne svoj nego interes prvotužene, zaključuje se da oni ne bi imali pravne koristi sve i kad bi im zahtjev bio osnovan. Slijedom izloženog, bilo je mjesta odbacivanju predmetne tužbe.

Medjutim, imajući u vidu da su posledice koje odluka o odbijanju tužbenog zahtjevaproizvodi za tužioce iste kao i u slučaju odbacivanja tužbe, to nižestepeni sudovi time što su meritorno odlučivali nijesu doveli u pitanje zakonitost odluke.

Kod izloženog pravnog pristupa, za ovaj sud je neprihvatljiva tvrdnja revidenta da bi tužioci usvajanjem tužbenog zahtjeva i vraćanjem stambenog prostora u katastarskoj evideniciji na prvotuženu ostvarili odredjenu pravnu korist, jer interes tužilaca kao lica koja traže pravnu zaštitu mora biti pravni i konkretan, a u ovom slučaju ne radi se o takvominteresu.“


103

TROŠKOVI LIJEČENJA U INOSTRANSTVU(Član 8 stav 1 i 2, čl. 12 st. 1 i čl. 25 st. 1 Pravilnika o načinu i postupku upućivanja

osiguranih lica radi liječenja u inostranstvu i čl. 52 Zakona o zdravstvenom osiguranju)

Nema mjesta podnijetom zahtjevu za isplatu troškova liječenja u inostranstvu ako nije ispoštovana procedura propisana odredbama Pravilnika o načinu i postupku upućivanja osiguranih lica radi liječenja u inostranstvu.

***Rješenje o odobravanju novčane pomoći ne predstavlja rješenje o upućivanju

osiguranog lica radi liječenja u inostranstvu tj. ne predstavlja akt kojim je odlučeno o tom pravu, pa nema mjesta traženju nastalih troškova liječenja.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrđuje da se pok. supruga tužioca, nakon što joj je dijagnosticirana teška bolest u aprilu 2007.godine, liječila u Kliničkom centru Crne Gore, a takođe i na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije i Kliničkom centru Srbije, gdje je bila upućena od strane Konzilijuma Kliničkog centra Crne Gore. Dalje se utvrđuje da je dana 30.10.2008.godine iz KBC Bežanijska kosa upućena u "Washington Hospital Centar", gdje je postojala mogućnost za njeno liječenje i gdje joj je izvršena hirurška intervencija. Iz navedenog centra vratila se u Specijalnu bolnicu za internu medicinu "Irva Clinic" u Beogradu gdje je preminula dana 30.12.2008.godine.

U postupku je nesumnjivo utvrđeno da nije bilo zahtjeva tuženom radi upućivanja na liječenje u Vašingtonu od strane pok. supruge tužioca. Sve troškove u vezi liječenja u Vašingtonu je isti sam snosio. Dopisom od 26.02.2009.godine zatražio je finansijsku pomoć u vezi navedenih troškova i isto je naslovio kao molbu u finansijskoj pomoći radi pokrivanja nastalih troškova liječenja pok. supruge. Postupajući po istoj molbi Upravni odbor tuženog je donio zaključak da se ista uputi Vladi Crne Gore - Ministarstvu finansija radi realizacije jer je u pitanju iznos koji tuženi nije mogao isplatiti. Rješavajući po navedenoj molbi donijeto je rješenje broj 01-5973 od 29.12.2011.godine kojim je odobrena novčana pomoć u iznosu od 41.000,00 €.

Shodno Pravilniku o načinu i postupku upućivanja osiguranih lica radi liječenja u inostranstvu (Sl. list RCG, br. 74/06) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisano je da se liječenje u inostranstvu ne može odobriti retroaktivno, a odredbom čl. 8 st. 1 i 2 propisano je da se postupak za upućivanje radi liječenja u druge države pokreće po zahtjevu osiguranog lica ili zdravstvene ustanove u kojoj je osigurano lice liječeno a da se uz zahtjev Fondu podnosi predlog odgovarajućeg konzilijuma doktora i medicinska dokumentacija o prethodnom liječenju. Dalji je postupak donošenje rješenja od strane Fonda a na osnovu nalaza i mišljenja komisije, o upućivanju osiguranog lica radi liječenja u inostranstvo (čl. 12 st. 1 navedenog Pravilnika). Odredbom čl. 25 st. 1 istog Pravilnika je propisano da je po obavljenom liječenju u inostranstvu osigurano lice, odnosno pratilac dužan da Fondu podnese izvještaj u roku od 8 dana od dana povratka sa liječenja.

Imajući u vidu navedeno, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nema mjesta podnijetom zahtjevu za isplatu troškova liječenja, jer u propisanom postupku nije utvrđeno pravo za naknadu troškova liječenja pok. supruge tužioca koji su nastali liječenjem na klinici


104

u Vašingtonu, tj. nije ispoštovana procedura propisana odredbama navedenog pravilnika o upućivanju na liječenje u inostranstvo.

Takođe pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da odobrena novčana pomoć po rješenju broj 01-5973 od 29.12.2011.godine, nema karakter refundacije troškova liječenja, jer nema ni odluke o pravu na liječenje u drugu državu, tj. upućivanje radi liječenja van Crne Gore, na šta osiguranik ima pravo shodno odredbi čl. 52 Zakona o zdravstvenom osiguranju (Sl. list RCG, br. 39/2004), ako se radi o oboljenju koje se ne može uspješno liječiti u Crnoj Gori.

Stoga, kako rješenje o odobravanju novčane pomoći ne predstavlja rješenje o upućivanju osiguranog lica radi liječenja u inostranstvo u smislu čl 12 st. 1 Pravilnika tj. ne predstavlja akt kojim je odlučeno o tom pravu, to nema mjesta traženju nastalih troškova liječenja, zbog čega su navodi revizije neprihvatljivi.

Takođe nema mjesta ni navodima revizije da je trebalo ovaj postupak prekinuti radi okončanja upravnog postupka, jer nijesu pruženi nikakvi dokazi da je u toku postupak pred Upravnim sudom, o postojanju predmetnog prava (prava na naknadu troškova liječenja). Naprotiv, tužilac traži predmetnu isplatu s tvrdnjom da postoji pravo na troškove liječenja u inostranstvu, pozivajući se na rješenje koje se odnosi na davanje pomoći u troškovima liječenja i koje je donijeto na molbu tužioca. Međutim, to rješenje ne predstavlja odluku o pravu na troškove liječenja, kako su to pravilno ocijenili i nižestepeni sudovi.“


105

NAKNADA TROŠKOVA KRIVIČNOG POSTUPKA U PARNICI

Troškovi krivičnog postupka u parnici se mogu tražiti samo pod uslovom ako krivični sud nije odlučio o zahtjevu za naknadu troškova u roku od dva mjeseca od dana donošenja odluke, a što prethodno podrazumijeva blagovremeno podnošenje zahtjeva u roku od tri dana od dana prijema odluke suda o obustavi krivičnog postupka.

Iz obrazloženja:

„Pravilno su postupili nižestepeni sudovi odlučujući na navedeni način. Jer, kako to proizilazi iz činjeničnog utvrđenja sadržanog u spisima predmeta tužiteljica, iako je bila angažovana od strane organa tuženog u predkrivičnom postupku u svojstvu branioca osumnjičenim licima za razna krivična djela, u kojima je organ tužene donosio rješenja o zadržavanju tih lica i koja su morala imati branioca, ista nije dostavljala troškovnike i pismeno tražila naknadu troškova od organa pred kojim je postupak vođen, a što je kao branilac morala učiniti.

Naime, odredbom čl. 203 tač. 1 i 6 ZKP (Sl. list RCG br. 47/06), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, zahtjev za naknadu nužnih izdataka okrivljenog, branilac može podnijeti i u roku od tri dana po prijemu rješenja o obustavi postupka. Takođe, odredbom čl. 200 istog zakona propisano je da će se u svakoj presudi i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak odlučiti ko snosi troškove postupka i koliko iznose, a ako nedostaju podaci o visini troškova, posebno rješenje o troškovima donijeće istražni sudija, sudija pojedinac i predsjednik vijeća, kada se ti podaci pribave, ali sve nakon što se prethodno branilac zahtjevom obrati sudu, odnosno organu koji je vodio predkrivični postupak.

Imajući u vidu nesumnjivo utvrđenu činjenicu da tužiteljica nije dostavljala troškovnike, niti je podnosila zahtjev za naknadu troškova, zbog čega nije stvorena mogućnost da meritorno o troškovima postupka odluči krivični sud, odnosno organ tužene pred kojim je vođen postupak u kome je tužiteljica bila angažovana, to tužiteljica ne može tražiti naknadu troškova u ovom postupku. Jer, troškovi u parnici se mogu tražiti samo pod uslovom ako krivični sud nije odlučio o zahtjevu za naknadu troškova u roku od dva mjeseca od dana donošenja odluke, a što prethodno podrazumijeva blagovremeno podnošenje zahtjeva u roku od tri dana od dana prijema odluke suda o obustavi krivičnog postupka.“



106

PREKOMJERNO OŠTEĆENJE(Član 139 ZOO)

Odredba člana 139 ZOO podrazumijeva da se oštećena strana može pozivati na prekomjerno oštećenje, ako nije znala ili nije morala znati za pravu vrijednost nepokretnosti u vrijeme zaključenja ugovora.

Iz obrazloženja:

„Drugostepeni sud zaključuje da nema mjesta poništaju predmetnog predugovara ni osnovom čl.139 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ, br.29/78, 39/85 i 57/89 i Sl.list SRJ, br.31/93) koji se ima primjeniti na sporni materjalno-pravni odnos. Ovo sa razloga što da bi se ugovor po navedenom osnovu mogao poništiti mora da postoji očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja u vrijeme njegovog zaključenja (objektivni elemenat ) i da oštećena strana za pravu vrijednost nije znala ili nije mogla znalti (subjektivni elemenat). Po nalaženju drugostepenog suda u konkretnom slučaju ispunjen je objektivni elemenat, jer nesumnjivo postoji očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja, budući da je nekretnina tužene, čija vrijednost prema nalazu vještaka gradjevinske struke iznosi 154.134,49€, prodata za iznos od 350.000,00€. Medjutim, nije ispunjen subjektivni uslov za primjenu navedenog člana. Ovo sa razloga što je volja tužilje izražena preko S. K., koja je zaključila ugovor u njeno ime pa kako se ista bavila prodajom nekretnina to joj nije mogla ostati nepoznata kupoprodajna cijena iste.

Ovakvo rezonovanje drugostepenog suda za sad i u svemu ne može se prihvatiti. Ovo sa razloga što drugostepena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer presudi nedostaju razlozi o svim odlučnim činjanicama od značaja za pravilno presudjenje pa stoji revizijom ukazana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP koja je razlog za ukidanje presude kada je na nju revizijom ukazano.

Zaključak drugostepenog suda da tužilja nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog pravnog posla bilo mana u pogledu volje ugovornih strana i da je ugovor zaključen pod pritiskom advokata, a kako bi punomoćnica tužilje izbjegla krivičnu prijavu zbog obijanja kuće, te da se samim tim ne radi o rušljivom pravnom poslu u smislu odredbe čl.111 tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima prihvatljiv je i za ovaj sud, jer s tim u vezi pobijana presuda sadrži valjane razloge.

Medjutim, drugostepeni sud nije potpuno i pravilno cijenio sve činjenice od značaja za pravilnu primjenu odredbe čl. 139 Zakona o obligacionim odnosima.

Naime, odredbom čl. 139 st.1 Zakona o obligacionim odnosima propisano je da ako je izmedju obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjerna, oštećena strana može zahtjevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.

Prema stanju u spisima, u pobijanom predugovoru kao kupoprodajna cijena naveden je iznos od 350.000,00€, a radi se o vrijednosti objekta koja po nalazu i mišljenju vještaka gradjevinske struke iznosi 154.134,49 €. Dakle, nesumnjivo postoji očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja u vrijeme zaključenja spornog pravnog posla (objektivni elemenat), kako je to pravilno našao i drugostepeni sud.

Medjutim, zaključak istog suda da nije ispunjen subjektivni uslov za primjenu navedenog člana za sad se ne može prihvatiti.

107

Rezon drugostepenog suda da se činjenica postojanja subjektivnog elementa veže za okolnost da punomoćniku oštećene strane nije mogla ostati nepoznata kupoprodajna cijena nije prihvatljiv za ovaj sud, jer tako nešto ne proizilazi iz sadržine odredbe čl.139 Zakona o obligacionim odnosima. Naime, navedena odredba podrazumijeva da se oštećena strana, dakle ne i lice koje je u njeno ime zaključilo pravni posao, može pozivati na prekomjerno oštećenje, ako nije znala ili nije morala znati za pravu vrijednost predmetne nepokretnosti u vrijeme zaključenja predugovora.

Kako pobijana presuda u ovom dijelu nema razloga to se nije mogla valjano ispitati od strane revizijskog suda.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 266/17 od 19.06.2017. godine)


108

NEZAKONITI RASKID UGOVORA O VRŠENJU USLUGAI PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

(Čl. 148, 149 i 689 stav 4 ZOO)

Posleniku koji je zbog nezakonitog raskida ugovora o vršenju usluga od strane naručioca onemogućen da po ugovoru nesmetano vrši usluge i ostvaruje mjesečnu zaradu pripada pravo na naknadu štete na ime neplaćene naknade ugovorene ugovorom o vršenju usluga.

Iz obrazloženja:

„U prvostepenom postupku je utvrdjeno da je tužilac bio radnik tužene od 1983. godine do 01.11.2005.godine, nakon čega je sa tuženom zaključio Ugovor o vršenju usluga br.974 od 23.02.2006.godine, iz oblasti poštanskog saobraćaja, koji je tužena jednostranom izjavom o raskidu ugovora br.621 od 30.06.2008. godine, raskinula 16.05.2008.godine, zbog nesavjesnog i nemarnog postupanja davaoca usluga. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Cetinju P.br.114/2012 od 31.12.2012.godine, utvrdjeno je da je u odnosu na tužioca nezakonita izjava tužene br.621 od 30.06.2008.godine, o jednostranom raskidu Ugovora o vršenju usluga i da ta izjava ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na njega, te da navedeni ugovor nije raskinut i da je u odnosu na tužioca još uvijek na snazi, pa je navedenom presudom obavezana tužena da tužiocu omogući nesmetano vršenje usluga u svemu u skladu sa predmetnim ugovorom.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da mu tužena naknadi štetu na ime neplaćene naknade zbog nezakonitog raskida Ugovora o vršenju usluga br. 974 od 23.02.2006.godine.

Imajući u vidu navedene činjenice pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili zahtjev tužioca za period od 16.05.2008.godine, kada je ugovor raskinut do 01.03.2014.godine, odnosno do dana kada je tužena obavijestila tužioca da je u raskinula sve ugovore o pružanju usluga, jer je nezakonitim raskidom Ugovora o vršenju usluga tužena spriječila tužioca da svoju imovinu uveća za iznos mjesečne naknade za pružene usluge po predmetnom ugovoru za sporni period na osnovu čl. 154 st.1, 155 i 620 st.4 Zakona o obligacionim odnosima("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Sl.listu SRJ", br. 31/93) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa i sada važećih odredaba čl.148 st.1, 149, 689 st.4 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list RCG" br. 47/08).

Naime, kako tužena nezakonitim postupanjem nije tužiocu omogućila nesmetano vršenje usluga shodno zaključenom Ugovoru o vršenju usluga, to je tužilac i po ocjeni ovog suda pretrpio štetu na ime neplaćene naknade po predmetnom ugovoru u visini koju je utvrdio vještak finansijske struke za period za koji je tužbeni zahtjev pravosnažno usvojen.

Navodi revizije kojima se ukazuje da je tužena u skladu sa potrebom poslovanja raskinula sa fizičkim licima ugovore o obavljanju usluga i zaključila sa pravnim licem "L." d.o.o. Ugovor o uslužnom franšizingu dana 26.12.2011.godine, do kog momenta bi tužiocu eventualno pripadala tražena naknada, nijesu od uticaja na drugačiju odluku, obzirom da je tužilac za sav period za koji mu je dosuđena naknada usled nezakonitog raskida ugovora od strane tužene bio spriječen da ostvaruje mjesečnu naknadu za pružanje usluga po predmetnom ugovoru.

Isto tako, navodi revizije da je tužena ispunila obavezu iz presude na način što je predložila tužiocu da zasnuje radni odnos sa pravnim licem "L. " o čemu ga je obavijestila

109

10.03.2014.godine, nijesu od uticaja na drugačiju odluku imajući u vidu da se navedeno ne odnosi na period za koji je tužiocu dosuđena naknada štete.“



110

OPRAVDANOST RASKIDA UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 1082 stav 2 ZOO)

Opravdan je raskid ugovora o doživotnom izdržavanju ako je izmedju ugovarača došlo do nesporazuma i neizvršavanja ugovornih obaveza od strane davaoca izdržavanja, zbog čega su odnosi medju njima u tolikoj mjeri poremećeni da zajednički život postane nepodnošljiv.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je kao primalac izdržavanja, sa tuženom, kao davaocem izdržavanja, dana 16.06.2015. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju. Tim ugovorom tužena se obavezala da će se starati o tužiocu, da će mu pružati pomoć koja se sastoji u svakodnevnoj nabavci namirnica, pripremanju hrane, održavanju higijene, spremanju stana, osigurati tužiocu svu potrebnu njegu u slučaju bolesti - liječenja, starati se o nabavci ljekova, kao i u pružanju svih drugih vidova pomoći potrebnih za normalan život tužioca, a nakon smrti istoga sahraniti prema mjesnim običajima o svom trošku. Tužilac se obavezao da u slučaju smrti pravo svojine na nepokretnosti koje se nalaze u Podgorici, označene kao parcela br.4052, broj zgrade 1, koja predstavlja stambeni prostor površine 32 m2, upisane u ln.5680 KO Podgorica III.

Izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su međusobni odnosi tužioca i tužene u toj mjeri poremećeni da je dalji zajednički život postao nepodnošljiv, da se tužena odselila iz kuće u kojoj je boravila sa tužiocem, kao i da se nije brinula o tužiocu na način kako je to ugovoreno.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je ugovor o doživotnom izdržavanju raskinut.

Naime, u konkretnom slučaju stekli su se uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju iz čl.1082. st.2. ZOO, koji se primjenjuje na rješenje ovog pravnog odnosa. Između ugovarača je došlo do nesporazuma i neizvršavanja ugovornih obaveza od strane tužene, zbog čega su odnosi među njima u tolikoj mjeri poremećeni da je zajednički život postao nepodnošljiv, a raskid ugovora o doživotnom izdržavanju opravdan.


111

SOLIDARNA ODGOVORNOST KONCESIONARA I DRŽAVEZA NAKNDU ŠTETE ZA UNIŠTENO ZEMLJIŠTE

(Član 148 ZOO, u vezi sa čl. 70 i 71 Zakona o vodama)

Za naknadu štete zbog uništenog zemljišta koja je nastala kao posljedica izvodjenja radova na eksploataciji šljunka i pijeska u poplavnom talasu solidarno su odgovorni koncesionar koji se nije pridržavao propisanih uslova iz rješenja o izdavanju vodne saglasnosti, niti sprovodio radove shodno tehničkoj dokumentaciji i država u čijoj nadležnosti je inspekcijski nadzor u vezi sa postupanjem koncesionara.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je zaključio da su tuženi solidarno odgovorni da tužiocu naknade predmetnu štetu i to prvotužena osnovom čl. 71 Zakona o vodama, a drugotuženi s pozivom na odredbu čl. 70 istog Zakona i čl. 148 Zakona o obligacionim odnosima.


I po ocjeni ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na izloženi način, jer je to nalagala pravilna primjena materijalnog prava.

Odredbama čl.70 Zakona o vodama (Sl.list CG, br.27/07) propisano je da je privredno društvo koje prilikom eksploatacije rječnih nanosa pričini štetu dužno da štetu nadoknadi, u svemu u skladu sa opštim propisima o naknadi štete.

Imajući u vidu utvrdjene činjenice s tim u vezi i dovodeći ih u vezu sa navedenom odredbom Zakona o vodama pravilno zaključuju nižestepeni sudovi kad nalaze da je drugotuženi odgovoran za nastanak predmetne štete u smislu odredbe čl.148 Zakona o obligacionim odnosima ( Sl.list RCG, br.47/08), jer se kao koncesionar nije pridržavao propisanih uslova iz rješenja o izdavanju vodne saglasnosti, niti sprovodio radove shodno tehničkoj dokumentaciji što je imalo za posljedicu pomjeranje rječnog korita, odnošenjemzemljanih masa i narušavanje hidrološke i hidrodinamičke ravnoteže, a u krajnjem štetu po tužioca u vidu odnošenja dijela njegove nepokretnosti.

Odredbama čl. 71 Zakona o vodama propisano je da će se eksploatacija rječnih nanosa obustaviti kad je eksploatacijom nanosa izazvan poremećaj vodnog režima, a može se obustaviti kada se utvrdi da bi se daljom eksploatacijom nanosa mogao izazvati poremećaj vodnog režima ili negativni uticaj na vodni sistem. Inspekcijski nadzor u vezi sa postupanjem koncesionara u skladu sa uslovima iz izdate vodne saglasnosti u nadležnosti je prvotužene, shodno odredbama čl.161 pomenutog Zakona.

Kod izloženog pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je i prvotužena dužna da solidarno sa drugotuženim naknadi tružiocu traženu štetu. Odgovornost prvotužene ogleda se u nečinjenju i nepostupanju shodno obavezama propisanim odredbama čl. 71 Zakona o vodama koje je u direktnoj uzročnoj vezi sa predmetnom štetom budući da prvotužena nije pružila sudu dokaze da je, u skladu sa svojom zakonskom obavezom, vršila inspekcijsku kontrolu odnosno pratila rad koncesionara, te u krajnjem i obustavila eksploataciju šljunka i pijeska u slučaju kao što je predmetni, tj. kad je zapisnikom o izvršenoj kontroli od 30.05.2008.godine nadležnog inspekcijskog organa, konstatovana nepravilnost koje prilike je inspektor naložio Upravi za vode pokretanje postupka obustavljanja koncesija što nije rezultiralo donošenjem rješenja o prestanku važenja vodne saglasnosti.“



112

SOLIDARNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU PRIČINJENU TREĆIM LICIMA

OD STRANE VIŠE ŠTETNIKA(Član 1301 AGZ i čl. 572 OIZ)

Za štetu nastalu kao posledicu krivičnog djela učestvovanje u tuči pričinjenu trećim licima od strane više štetnika, ako se udio u šteti pojedinog od štetnika ne može utvrditi, solidarno odgovaraju svi, bez obzira u kom svojstvu su doprinjeli njenom nastanku.

***Sposobnost za obavljanje poslova svog zanimanja kao i poslova u okviru svoje

kvalifikacije isključuje pravo na naknadu štete na ime izgubljene zarade po osnovu nesposobnosti za rad.

***Ako je došlo do izvršenja po pravosnažnoj presudi, koja je u medjuvremenu

ukinuta, to je od značaja za postupak izvršenja, a ne i za parnični postupak.

Iz obrazloženja:

„Dana 14.07.1973.godine, u S., Opština B., došlo je do tuče, u kojoj su učestvovali pravni prethodnici tuženih, sada pokojni S. M., S. S. i S. S. (prvobitno tuženi, a preminuli u toku trajanja ove parnice), kojom prilikom je tužilac zadobio tešku tjelesnu povredu, gubitak desnog oka. Obim i težinu nastalih posledica zbog zadobijene povrede, prvostepeni sud je utvrdio putem vještaka oftalmologa dr B. Lj. i dr D. Dj. U postupku je utvdjeno da tužilac i na lijevom oku, ima urodjenu kratkovidost koja je kompenzovana upotrebom naočara, odnosno kontaktnog sočiva. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr A. V. utvrdjen je intenzitet duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, jačina i dužina trajanja pretrpljenog fizičkog bola, pretrpljenog straha, kao i duševnih bolova zbog naruženosti. Prilikom ocjene stepena naruženosti vještak je utvrdio da se ne može govoriti da kod tužioca postoji unakaženje, već umanjenje estetskog izgleda u srednjem stepenu. Zbog navedenog dogadjaja vodjen je krivični postupak protiv pravnih prethodnika tuženih koji je okončan pravosnažnom presudom Okružnog suda u Titogradu K.br. 217/76 kojom su isti oglašeni krivim zbog krivičnog djela iz čl.143 KZ RCG i osudjeni na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, uslovno za godinu dana zato što su dana 14.07.1973.godine učestvovali u tuči u kojoj je nanijeta teška tjelesna povreda tužiocu. Na osnovu dokaza provedenih u postupku nije se moglo utvrditi da li je i ko od pravnih prethodnika tuženih nanio udarac tužiocu usled kojeg su se polomile njegove naočare, a stakla od naočara povrijedila tužiočevo oko, ali su nižestepeni sudovi zaključili da se ne može govoriti o podijeljenoj odgovornosti, jer doprinosa tužioca nastanku štete nije bilo. Tužilac je prije povredjivanja – školske 1972/73 godine završio treći razred za smjer televizijskog mehaničara. Evidentiran je kao privremeno nezaposlen od 06.09.1973. godine do 18.10.1982. godine i dalje se nalazi na evidenciji nezaposlenih. U postupku je utvrdjeno da je tužilac bio zaposlen u periodu od 29.09.1983.godine do 01.04.1984.godine u PVO u Tripoliju, Libija, u kabinetu nastavnih sredstava kao pomoćni radnik na pripremi postojećih marketa, šema, crteža, kao i vodjenja evidencije istih. Prema stanju u spisima, tužiocu je isplaćen iznos materijalne i nematerijalne

113

štete dosudjen pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Titogradu P.br.2343/78 od 18.03.1980.godine, ali su ta presuda, kao i drugostepena presuda Okružnog suda u Titogradu Gž.br.1035/80 od 30.12.1980.godine ukinute od strane Vrhovnog suda SRCG, rješenjem Rev.br.159/82 od 10.05.1983.godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U toku trajanja žalbenog postupka preminuo je prvotuženi S. S. pa je drugostepeni sud u odnosu na ovog tuženog, u skladu sa odredbama čl.202 st.1ZPP, uvrdio prekid postupka, što nije bila smetnja da se predmetna parnica okonča u odnosu na ostale tužene, jer se ne radi o jedinstvenim suparničarima.

Polazeći od predenjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev, kako u pogledu tražene materijalne, tako i nematerijalne štete.

Rješavajući po žalbama stranaka, Viši sud u Podgorici je, po održanoj raspravi, preinačio prvostepenu presudu na način što je zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štetezbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih i budućih fizičkih bolova, te pretrpljenog straha u cjelosti usvojio, dok je djelimično usvojio zahtjev za naknadu nematerjalne štete na ime duševnih bolova zbog naruženosti. Medjutim, zahtjev za naknadu materijalne štete u cjelosti je odbio kao neosnovan.

I po nalaženju ovog suda, pravilno je postupio drugostepeni sud kada je odlučio na izloženi način.

U vrijeme nastanka spornog dogadjaja, a time i štete, primjenivala su se, shodno Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. Aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Sl.list FNRJ, br.86/46 i 105/47), pravila Austrijskog gradjanskog zakonika i Opšteg imovinskog zakonika pa je osnovanost tužbenog zahtjeva trebalo cijeniti u skladu sa tim pravilima.

Odredbom čl.1301 AGZ bilo je propisano da „za kakvu protivpravno nanesenu štetu mogu više lica biti odgovorna, ukoliko su ona zajednički, neposredno ili posredno, tome pripomogla zavodjenjem, prijetnjom, zapovijedanjem, pomaganjem, prikrivanjem i drugim, ili zanemarenjem naročite dužnosti, koja im je nalagala da zlo spriječe“, a odredbom čl.1302 istog Zakonika da „ u takvom slučaju, ako je uzrok šteti nemar, i ako se može odrediti koliko je štete svaki pojedini pričinio, odgovara svaki samo za štetu koja je njegovim nemarom prouzrokovana. Ali, ako je šteta namjerno nanesena, ili ako se udio pojedinih u šteti ne može odrediti, onda odgovaraju svi za jednog i jedan za sve, ipak onaj, koji je štetu naknadio,zadržava pravo tražiti naknadu od ostalih“.

Odredbom čl.572 Opšteg imovinskog zakonika, koji je regulisao pitanje naknade štete u ovakvim situacijama, bilo je propisano da „kada je bilo više njih štetnika, svi će samoukupno odgovarati za svu štetu, bez razlike, ko je medju njima bio podstrekač, ko početnik, ko čelovodja, ko izvršilac, ko pomagač.“

Dakle, saglasno navedenim odredbama AGZ i OIZ za štetu pričinjenu trećim licima od strane više štetnika, ako se udio u šteti pojedinog od štetnika ne može utvrditi, a kao što je u konkretnom slučaj, solidarno odgovaraju svi, bez obzira u kom svojstvu su doprinjeli njenom nastanku, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Kako je predmetna šteta nastala kao posledica počinjenog krivičnog djela učestvovanje u tuči od strane pravnih prethodnika tuženih to za štetu pričinjenu takvom (protivpravnom) radnjom, odgovaraju solidarno svi učesnici.

Stoga se drugačije pravno rezonovanje tuženih iznijeto u reviziji s tim u vezi ne može prihvatiti.

Pravilno nalazi drugostepeni sud da u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo mjesta primjeni odredbe čl.1304 AGZ koje govore o podijeljenoj odgovornosti oštećenog i štetnika u slučaju postojanja doprinosa oštećenog nastanku štete. Ovaj zaključak zasnovan je na valjanoj


114

ocjeni okolnosti pod kojima se navedena tuča odigrala i načina učešća tužioca, kao i ostalih učesnika u tuči.

Slijedom tog utvrdjenja, tužene su u obavezi da solidarno naknade tužiocu cjelokupnu nematerijalnu štetu, koja je nastala kao posledica štetnog dogadjaja, bez obzira na činjenicu, koja proizilazi iz spisa, da je tužiocu po osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda u Titogradu P.br.2343/78 od 18.03.1980.godine i rješenje o izvršenju I.br.358/82 na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplaćeno 80,528% od ukupno dosudjenog iznosa. Ovo sa razloga što je ta presuda ukinuta od strane Vrhovnog suda SRCG, rješenjem Rev.br.159/82 od 10.05.1983.godine, pa je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odlučivao o cjelokupnom postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu naknade nematerijalne štete budući da pravosnažna presuda po kojoj je djelimično izvršena isplata više ne postoji u pravnom prometu. Pri tom je taj sud pravilno zaključio i kada je našao da je činjenica da je u predmetnoj pravnoj stvari došlo do izvršenja po pravosnažnoj presudi koja je u medjuvremenu ukinuta od značaja za postupak izvršenja, a ne i za predmetni parnični postupak.

Isto tako, stoji navod revizije tuženih da, shodno odredbama čl.140 st.1 Zakona o nasledjivanju (Sl. list CG br.74/08), svi naslednici odgovaraju za dugove ostaviočeve do vrijednosti naslijedjene imovine. Medjutim, predmetna parnica je inicirana tužbom koja je podnijeta 18.12.1978.godine. U tužbi su kao tuženi označeni, u medjuvremnu preminuli, S. S., S. M.i S. S. koji su, kako je u postupku utvrdjeno i odgovorni za nastalu štetu. Naslednice preminulih tuženih (drugotuženog S. M. i trećetuženog S. S.) označene su kao njihovi pravni sledbenici budući su njihovi univerzalni sukcesori. Posebno je pitanje i nije od značaja za ovu parnicu kolika je vrijednost naslijedjene imovine pravnih sledbinika preminulih tuženih pa se, stoga, ovim navodima tuženih i nije mogla dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke.

Nasuprot navodima revizija tužioca i tuženih, pravilno je, a s pozivom na odredbu čl.1352 AGZ, drugostepeni sud odmjerio i visinu pripadajuće naknade predmetne nematerijalne štete po svim osnovima za šta je dao valjane razloge.

Isto tako, i po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je odbijanje tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade materijalne štete po osnovu izgubljene zarade zbog nesposobnosti tužioca za rad za sporni period, a kad se imaju u vidu odlučne činjenice koje su utvrdjene u postupku s tim u vezi.

Naime, u postupku pred prvostepenim sudom na okolnost ocjene radne sposobnosti tužioca provedeno je vještačenje po vještaku medicinske struke P. V., koja je kao specijalista medicine rada i nadležna za ocjenu iste. Iz nalaza i mišljenja ovog vještaka od 14.10.2013.godine (i izjašnjenja vještaka na ročištu po prigovoru tužioca) koji je dat na osnovu cjelokupne dokumentacije sadržane u spisima, pa i nalaza i mišljenja vještaka oftalmologa dr B. Lj.,utvrdjeno je da kod tužioca ne postoji potpuna nesposobnost za rad, već da je tužilac sposoban da obavlja poslove svog zanimanja, kao i poslove u okviru svoje kvalifikacije – KV radnik, zbog čega i nije bila potrebna profesionalna rehabilitacija ili prekvalifikacija za druge poslove.

Cijeneći navedeni nalaz kao i nespornu činjenicu da je tužilac u jednom periodu bio radno angažovan kao pomoćni radnik u kabinetu nastavnih sredstava u PVO u Tripoliju, te da je tužilac bio obučen sa 20 godina za poslove KV televizijskog mehaničara III stepena ondašnje kvalifikacije što ne podrazumijeva (kako je objasnio vještak medicine rada) da je bio i stručan za poslove „preciznog mehaničara“ za koje poslove se, pored ostalog, traže i posebni vidni zahtjevi koje tužilac ne posjeduje, pravilno je, i po nalaženju ovog suda, zaključio drugostepeni sud da tužioca ne pripada nakanada štete po navedenom osnovu radi čega je i preinačio prvostepenu presudu u ovom dijelu.

Dakle, zaključak vještaka medicine rada, koji ničim nije doveden u sumnju, (budući da na te okolnosti tužilac nije predlagao nove dokaze), a naime da je tužilac sposoban da obavlja

115

poslove svog zanimanja, kao i poslove u okviru svoje kvalifikacije, isključuje njegovo pravo da traži naknadu štete na ime izgubljene zarade po osnovu nesposobnosti za rad.“



116

ŠTETA ZBOG NEMOGUĆNOSTI NAPLATE POTRAŽIVANJA OSNOVNOG DUGA USLJED NEMOGUĆNOSTI PRODAJE

PROCIJENJENE POKRETNE IMOVINE-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA-

(Član 148 stav 1 i čl. 152 ZOO)

Okolnost da se izvršni povjerioci nijesu mogli naplatiti prodajom pokretnih stvari ne znači da su pretrpjeli štetu zbog nemogućnosti naplate potraživanja tim sredstvom izvršenja, jer su preostali iznos svog potraživanja i troškove postupka mogli naplatiti drugim sredstvom izvršenja – prodajom nepokretnosti izvršnog dužnika.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca kojim je traženo da se tuženi solidarno obavežu da tužiocima naknade materijalnu štetu usled nemogućnosti naplate potraživanja osnovnog duga i troškova postupka zbog nemogućnosti prodaje procjenjene pokretne imovine po njenoj vrijednosti, koja šteta je posledica devastacije i neorganizovanja zaštite te imovine od strane tuženih.

Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, Osnovni sud u Podgorici je dana 16.08.2012.godine donio rješenje I.br.4361/12 kojim je odredjeno izvršenje po pravosnažnoj izvršnoj presudi istog suda P.br.3133/11 od 16.05.2012.godine, a radi naplate novčanog potraživanja tužilaca - izvršnih povjerilaca u ukupnom iznosu od 78.428,32€, protiv izvršnog dužnika ovdje prvotuženog prodajom nepokretnosti iz ln 184 KO Podgorica. Izvršni povjerioci su 26.09.2012.godine, preko svog punomoćnika, ispravljenim predlogom za izvršenje predložili da se izvrši promjena sredstva izvršenja i da se predmetno izvršenje sprovede popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršnog dužnika (mašina, osnovnih sredstava iz popisa i procjene vrijednosti sredstava, tehnološko - proizvodne i prateće opreme izvršnog dužnika) koje se nalaze u njegovom vlasništvu u proizvodnim halama i prenosom postignute vrijednosti putem javne prodaje do iznosa potraživanja po svim osnovama. Odlučujući po predmetnom predlogu prvostepeni sud je 05.10.2012. godine donio rješenje I.br.4361/12 kojim se mijenja rješenje o izvršenju od 16.08.2012.godine, u pogledu sredstva izvršenja, a u skladu sa iznijetim predlogom. Istim rješenjem odredjeno je da popisane stvari ostaju kod izvršnog dužnika uz vidnu naznaku da su popisane, a zabranjeno je izvršnom dužniku da istima raspolaže uz upozorenje na krivično pravne posledice postupanja suprotno toj zabrani. Nakon toga sud je donio rješenje o izvršenju 17.10.2012.godine, odredjujući kao sredstvo izvršenja popis i procjenu popisanih stvari izvršnog dužnika, a u postupku sprovodjenja rješenja donijeto je više zaključaka o prodaji pokretnih stvari izvršnog dužnika. Prema stanju u spisima, a i nesporno je, tužioci su u izvršnom postupku samo djelimično namirili svoja potraživanja, pa je ostao nenamiren kako dio iznosa glavnog duga, tako i dio troškova postupka. Iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrdjena je razlika u cijenama mašina i ostalih materijala koji su bili predmet prodaje u ovom izvršnom postupku u vrijeme donošenja zaključka o prodaji i čuvanju predmetnih stvari i postignute cijene za koju su te mašine, alati i ostali materijali prodati kao neupotrebljivi i otudjenog materijala koji nije više postojao u momentu prodaje, a koja iznosi 80.342,00€.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan sa razloga što tužioci nijesu dokazali da su pretrpjeli štetu, kao ni odgovornost tuženih za istu pa nijesu ispunjeni uslovi predvidjeni odredbama čl. 148 st.1 i

117

čl.152 Zakona o obligacionim odnosima da im se šteta naknadi. Po nalaženju tog suda, okolnost da se izvršni povjerioci, tužioci iz ove parnice, nijesu mogli naplatiti prodajom pokretnih stvari ne znači da su pretrpjeli štetu zbog nemogućnosti naplate potraživanja tim sredstvom izvršenja, jer su preostali iznos svog potraživanja i troškove postupka mogli naplatiti drugim sredstvom izvršenja kao što je prodaja nepokretnosti izvršnog dužnika –ovdje prvotuženog obzirom da je nesporno da isti posjeduje nepokretnost, a kako su to prvobitno u predlogu i tražili prije nego što su stavili predlog za promjenju sredstva izvršenja. Ovo i kad se ima u vidu da je prvotuženi preduzeo sve mjere da ne dodje do oštećenja i otudjenja pokretnih stvari koje su nakon popisa po izvršnom rješenju ostale kod izvršnog dužnika, ovdje prvotuženog, organizujući prije svega stražarsku službu, te vršeći prijave nadležnim organima o izvršenim provalama i kradjama u njegovim objektima. Stoga na strani prvotuženog ne postoji odgovornost za umanjenju vrijednost pokretnih stvari, odnosno ne postoji štetna radnja prvotuženog zbog koje bi isti eventualno bio odgovoran za štetu koju tužioci potražuju. Tužbeni zahtjev je neosnovan i u odnosu na drugotuženu Državu, a sa razloga što Država nije pasivno legitimisana budući da nije izvršni dužnik u predmetnom izvršnom postupku pa ne može odgovarati za obaveze koje terete prvotuženog kao izvršnog dužnika, niti su joj popisane ni procijenjene pokretne stvari po rješenju o izvršenju I.br.4631/12 bile povjerene na čuvanje.


Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno primjenili materijalno pravo.

Odredbom čl.148 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG, br.47/08) propisano je da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Prema utvrdjenom činjeničnom stanju, oštećenje i otudjenje pokretnih stvari koje su nakon popisa po izvršnom rješenju ostale kod izvršnog dužnika, ovdje prvotuženog nije posledica, kako tužioci tvrde, krajnje nepažnje i grubog nemara tuženih, jer za to u postupku nijesu pruženi dokazi, a teret dokazivanja te činjenice, u skladu sa odredbom čl.217 čl 219 ZPP, bio je na tužiocima.

Naprotiv, u postupku je utvrdjeno da je prvotuženi preduzeo mjere da do oštećenja i otudjenja pokretnih stvari koje su bile u njegovom posjedu ne dodje, organizujući stražarsku službu i podnoseći krivične prijave nadležnim državnim organima o izvršenim provalama i kradjama u njegovim objektima.

Kako, dakle, prvotuženi nije skrivio svojim činjenjem, odnosno nečinjenjem nemogućnost predmetnog izvršenja u cjelosti na traženi način prodajom pokretnih stvari to je pravilna primjena materijalnog prava nalagala odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na ovog tuženog.

Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi i kad nalaze da drugotužena, Država, ne može biti pasivno legitimisana u ovom sporu, jer drugotuženoj nijesu povjerene na čuvanje popisane i procijenjene pokretne stvari po osnovu rješenja o izvršenju pa se devastacija i otudjenje pokretnih stvari ne može dovesti u vezu sa radnjama drugotužene, jer sa istima nije mogla raspolagati.

Stoga se tvrdnja revidenta o postojanju pasivne legitimacije na strani drugotužene i njene odgovornosti za predmetnu štetu po navedenom osnovu, i po mišljenju ovog suda, ne može prihvatiti.

Imajući u vidu da tužioci predmetnom tužbom ne potražuju štetu koja je posledica nepostupanja, odnosno nezakonitog postupanja nadležnog državnog organa, to se s uspjehom ne mogu pozivati na presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu povodom predstavke koju je podnijelo treće lice B. M. protiv Crne Gore, a kojom je utvrdjena povreda


118

čl. 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 1 Protokola I uz Konvenciju u odnosu na to lice, a zbog utvrdjene odgovornosti Države usljed dugog trajanja postupka izvršenja i njene odgovornosti da organizuje djelotvoran sistem izvršenja pravosnažne presude.“


119

MATERIJALNA ŠTETA ZBOG NEIZJAVLJIVANJA REVIZIJEOD STRANE PUNOMOĆNIKA STRANKE U VANPARNIČNOM POSTUPKU ZA

ODREDJIVANJE NAKNADE(Član 152 ZOO)

Neosnovan je zahtjev tužilaca za naknadu štete zbog neizjavljivanja revizije od strane punomoćnika u slučaju kada bilo koji interes tužilaca nije povrijedjen kao posljedica ponašanja njihovog punomoćnika.

Iz obrazloženja:

„Predmet tražene zaštite je naknada materijalne štete, za koju tužioci tvrde da su pretrpjeli krivicom, odnosno nečinjenjem tuženog da preduzme pravne radnje za koje je bio ovlašćen kao kvalifikovani punomoćnik - advokat.

Prema odredbi čl.92. st.1. ZPP ("Sl.list RCG", br.22/04, 28/05 i 76/06), koje pravo je mjerodavno u vrijeme nastanka spornog odnosa, tj. izdavanja punomoćja tuženom, obim punomoćja koje je stranka izdala punomoćniku određuje stranka. Stranka može ovlastiti punomoćnika da preduzima samo određene radnje ili da preduzima sve radnje u postupku -st.2. navedene odredbe. Ako stranka nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je ovlašćen da preduzima sve radnje u postupku koje bi mogla preduzeti i sama stranka, a saglasno odredbi čl.93. ZPP, ima pravo da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega. U ovoj odredbi zakona nijesu navedene sve parnične radnje koje punomoćnik može preduzeti već samo dispozitivne radnje kojima se raspolaže zahtjevom stranaka i nije napravljena razlika između redovnih i vanrednih pravnih ljekova koje je ovlašćen da podnosi punomoćnik. Izuzetak je predviđen samo u slučaju podnošenja predloga za ponavljanje postupka za koje je potrebno posebno punomoćje ako je od pravosnažnosti odluke proteklo više od šest mjeseci.

Imajući u vidu navedene odredbe procesnog zakona, te cijeneći sadržinu punomoćja koje su tužioci izdali tuženom da zastupa njihova prava i interese u vanparničnom postupku za određivanje naknade, ovaj sud zaključuje da izdatim punomoćjem nijesu bliže određena ovlašćenja tuženog kao advokata, iz čega proizilazi da je tuženi imao ovlašćenje da podnese vanredni pravni lijek protiv pravosnažnog rješenja.

Međutim, uslovi za ostvarenje prava na naknadu štete su nastanak štete, radnja štetnika, osim kada se radi o objektivnoj odgovornosti, i postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje. Dakle, za ocjenu osnovanosti potraživanja naknade materijalne štete po osnovu krivice neophodno je da je šteta prouzrokovana namjerno ili nepažnjom štetnika, o čemu sud procjenjuje prema redovnom toku stvari i prema onom što se od razumnog i pažljivog čovjeka moglo osnovano očekivati u datim okolnostima, saglasno odredbi čl.152. ZOO ("SL.list CG", br.48/08).

U konkretnom slučaju, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi osnovano zaključili da tužioci nijesu dokazali da je tuženi bilo kojom radnjom, odnosno propuštanjem radnje uzrokovao nastanak štete koja predstavlja umanjenje imovine tužilaca. Ovakav zaključak nižestepeni sudovi su pravilno temeljili na utvrđenim činjenicama, a prije svega da su tužioci bili zadovoljni ishodom postupka i visinom naknade koja je dosuđena pravosnažnim rješenjem R.br.19/06. Zatim, izloženi zaključak proizilazi i iz utvrđenja da su prihvatili iznos dosuđene naknade koji je naplaćen u postupku izvršenja i prenijet na račun prvotužioca, a posebno nijesu u komunikaciji sa tuženim zahtijevali izjavljivanje vanrednog pravnog lijeka


120

kako bi se pravosnažno rješenje preispitalo u revizijskom postupku. Za ovakav zaključak nižestepeni sudovi su u svojim odlukama dali jasne i dovoljne razloge koje ovaj sud prihvata.

Činjenica da su trećim licima određene naknade u većem iznosu od iznosa naknade koja je određena tužiocima, ne može uticati na drugačiji zaključak suda o postojanju odgovornosti tuženog. U ovom slučaju nijedan interes tužilaca nije oštećen kao posledica ponašanja tuženog, jer se ne može reći da su tužioci imali legitimno očekivanje da će ostvariti veću naknadu u revizijskom postupku. Sledstveno tome, po mišljenju ovog suda, nije postojao dovoljan osnov za zaključak da je izostanak uvećanja imovine tužilaca posledica krivice tuženog, tj. da postoji uzročno posledična veza između štete i nečinjenja tuženog, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi ocjenjujući tužbeni zahtjev u ovom sporu neosnovanim.“


121

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEPRUŽANJA ASISTENCIJEOD STRANE POLICIJE PRI IZVRŠENJU PRAVOSNAŽNE

SUDSKE ODLUKE(Član 166 ZOO i čl. 34 Pravilnika o uslovima i načinu pružanja pomoći državnim organima,

organima državne uprave, organima lokalne samouprave i pravnim licima u postupku izvršenja njihovih odluka)

Uskraćivanje pružanja asistencije od strane policije u postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke ne predstavlja nezakoniti rad državnog organa zbog koga se izvršenje nije moglo sprovesti, ako zahtjev za asistenciju nije blagovremeno podnijet.

Iz obrazloženja:

„Svoj zahtjev tužilac temelji na činjenici da je rješenjem Privrednog suda u Bijelom Polju I.br.544/13 od 22.08.2013. godine, na njegov prijedlog kao izvršnog povjerioca, određeno izvršenje protiv izvršnog dužnika "B." DOO R., čiji je osnivač tuženi drugog reda, predajom građevinskih mašina, a na osnovu izvršne isprave - pravosnažne presude istog suda P.br.1/13 od 25.04.2013. godine. Kako postupak izvršenja nije okončan, jer su službenici MUP-a prekinuli asistenciju, smatra da je došlo do nezakonitog rada državnog organa, te da je onemogućen da ostvari svoja prava utvrđena pravosnažnom odlukom, jer je tuženi drugog reda, u međuvremenu, sporne mašine premjestio na nepoznato mjesto. Zbog navedenog postupanja tuženi drugog reda je u pravosnažno okončanom krivičnom postupku oglašen krivim zbog krivičnog djela oštećenje tuđe stvari iz čl. 255 st. 2 u vezi st. 1 KZ presudom Osnovnog suda u Rožajama K.br.183/13 od 16.12.2013. godine i osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 600,00 €.

Pobijanom presudom odbijena je žalba tužioca kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u dijelu izreke pod stavom drugim, kojim je u odnosu na Državu Crnu Goru tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ukinuta.

I po ocjeni ovog suda, pravilno je nižestepenim presudama tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu prvog reda odbijen kao neosnovan.

Odredbom čl. 4 Pravilnika o uslovima i načinu pružanja pomoći državnim organima, organima državne uprave, organima lokalne samouprave i pravnim licima u postupkuizvršenja njihovih odluka ("Sl. list CG, br. 15/2013), propisano je da se zahtjev za pružanje asistencije podnosi organizacionoj jedinici uprave policije na čijem području se zahtijeva pružanje asistencije, u pisanom obliku, najkasnije pet dana prije dana određenog za pružanje asistencije. Odredbom čl. 3 istog Pravilnika propisana je sadržina zahtjeva za pružanje asistencije koji, između ostalog, treba da sadrži dokaz da je ovlašćeni subjekt pokušao izvršenje koje je onemogućeno pruženim fizičkim otporom, ili ozbiljnom prijetnjom stranke prema kojoj se sprovodi postupak izvršenja, odnosno dokaz da se u postupku sprovođenja izvršenja opravdano očekuje pružanje fizičkog otpora.

Iz činjenične građe sadržane u spisima predmeta, nesumnjivo proizilazi da je zahtjev za pružanje asistencije policiji dostavljen istog dana kada bilo zakazano ročište za predaju pokretnih stvari - 02.09.2013.godine, i to nakon što je sudski izvršitelj obavijestio predsjednika suda da tuženi ne dozvoljava izvršenje (čl. 64 ZIO).

Imajući u vidu navedeno, te citirane odredbe Pravilnika, neosnovano se revizijom tužioca ukazuje da je uskraćivanje pružanja asistencije od strane policije bilo nezakonito, te


122

da se zbog nezakonitog rada državnog organa izvršenje nije moglo sprovesti, zbog čega je tužilac onemogućen da ostvari svoje pravo.

Kako iz predmetnih spisa proizilazi, policijski službenici su se odazvali pozivu suda i izašli na lice mjesta dana 02.09.2013.godine, ali nijesu pružili asistenciju budući da zahtjev nije blagovremeno podnijet, shodno citiranim odredbama Pravilnika. Nakon što je zahtjev za asistenciju blagovremeno podnijet, policija je izašla na lice mjesta ali kako tamo nijesu zatečene mašine koje su bile predmet predaje, pa nije ni postojala potreba za pružanjem asistencije.

Nasuprot navodima revizije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nijesu bili ispunjeni uslovi propisani odredbom čl. 4 st. 2 pomenutog Pravilnika u pogledu hitnosti postupanja, kada bi se asistencija mogla pružiti i na usmeni zahtjev ovlašćenog subjekta, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta, bez potrebe da ih posebno ponavlja.“


123

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI IZVODJAČA RADOVA NA PUTUZA NASTALU ŠTETU

(Član 172 ZOO)

Za štetu nastalu usljed odrona koji se nije mogao predvidjeti, niti spriječiti redovnim održavanjem putnog pojasa nema odgovornosti izvodjača radova na putu.

Iz obrazloženja:

„U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno, iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, da je do nezgode došlo tako što se na vozilo u kojem su se nalazili tužioci odronio kameni blok težine oko 5000 kg. Nesumnjivo je utvrđeno da se odron nije mogao predvidjeti, jer se radi o geološkoj pojavi do koje dolazi trenutno, da je odron prirodna pojava i odlika brdsko-planinskih terena u klisurama i kanjonima kakav je kanjon Morače. Vještak se decidno izjasnio da, i pored svih istraživanja i procjena, nije uočena opasnost od odrona, s obzirom da se radilo o krutim i dobro okamenjenim stijenama, a da odron, kakav je bio u konkretnom slučaju, zbog količine i težine odronjenog kamena, žičane mreže ne bi mogle zadržati. Dalje je u postupku na nesumnjiv način utvrđeno da se obezbjeđenje kosine gdje se desila predmetna nezgoda nije moglo realizovati ugovorenim pozicijama radova na redovnom održavanju puta, već isključivo radovima rekonstrukcije tj. izgradnjom specijalne konstrukcije, a što ne spada u redovno održavanje puteva za koje tuženi ima zaključen Ugovor sa Državom Crnom Gorom. Na osnovu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o višoj sili, te da je do povređivanja tužilaca došlo zbog uzroka koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći, odnosno otkloniti, a koji je nastao nezavisno od volje i djelatnosti tuženog, a takav zaključak je prihvatio i drugostepeni sud.

I po ocjeni ovog suda, pravilan je izloženi zaključak nižestepenih sudova. Jer, kako to nesumnjivo proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke V. R. i njegovog pojašnjenja datog na raspravama pred prvostepenim sudom, na konkretnom mjestu odron se nije mogao predvidjeti niti je žičana mreža takav odron mogla zadržati, odnosno da je predmetni odron posljedica više sile. Pojasnio je da se odron dogodio i pored svih istraživanja, projektovanja, održavanja, osmatranja i stručnih procjena, te da je uporište za svoje tvrdnje našao u elaboratu - studiji koju je naručila Direkcija za saobraćaj od rudarsko-geološkog instituta u Beogradu. Činjenica je da je tuženi kao izvodjač, zaključio sa Državom Crnom Gorom kao naručiocem, Ugovor o održavanju i zaštiti magistralnih i regionalnih puteva u CG, a što podrazumijeva radove na redovnom održavanju i zaštiti magistralnih i regionalnih putnih pravaca navedenih u ugovoru kako bi se na njima nesmetano odvijao bezbijedan saobraćaj, u smislu odredbe čl. 38 Zakona o putevima. Iz činjenične gradje sadržane u spisima predmeta a posebno iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, proizilazi da se, imajući u vidu konfiguraciju terena, predmetna kamena kosina sa koje je došlo do odrona ne može dovesti u ispravno stanje radovima redovnog održavanja za koje je zaključen ugovor, već samo radovima rekonstrukcije, što ne spada u domen odgovornosti tuženog, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da na strani tuženog nema odgovornosti za štetu koju su pretrpili tužioci. Jer, tokom postupka nije dovedeno u sumnju da tuženi svoju djelatnost nije vršio protivno odredbi čl. 28 Zakona o putevima, imajući u vidu decidno izjašnjenje vještaka geološke struke da, sve i da su bile postavljene žičane i pletene mreže, iste ne bi mogle zadržati količinu i težinu odronjenog materijala, što znači da je šteta nastala izvan


124

djelatnosti, a time i odgovornosti tuženog, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge na koje se revident upućuje.

Nije sporno da je odron nastao u momentu kada je tužilac trećeg reda naišao vozilom, ali kod činjenice da se radi o višoj sili, te da se predmetni odron nije mogao spriječiti redovnim održavanjem putnog pravca, to je isto bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvar i ne utiče na odgovornost tuženog.“


125

SOLIDARNA ODGOVORNOST IMALACA MOTORNIH VOZILA(Član 173 stav 4 ZOO)

Imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno za štetu koju pretrpe treća lica.

Iz obrazloženja:

„Iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je dana28.06.2012.godine došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su sa svojim vozilima učestvovali drugo i trećetuženi. Navedenom prilikom tužilja je bila u vozilu drugotuženog kao treće lice kojom prilikom je pretrpjela teške tjelesne povrede usled kojih joj je umanjena životna aktivnost od 60%.

Imajući u vidu prednje činjenice pravilno su nižestepeni sudovi obavezali trećetuženog da solidarno odgovara sa ostalim tuženim, a što proizilazi iz odredaba čl. 173.st.4. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list 47/08).

Odgovornost tuženih je solidarna i nezavisna od krivice budući da je šteta potekla od motornog vozila koje ima status opasne stvari. Svaki imalac duguje naknadu ukupne štete i ne može se braniti prigovorom da je drugi imalac motornog vozila isključivo ili djelimično kriv za saobraćajni udes. Trećem licu je priznato pravo da zahtijeva potpuno namirenje od svakog imaoca vozila, a ovi se mogu medjusobno obračunati u regresnom postupku.

Tvrdnje revizije da tužilja nije bila kritičnom prilikom vezana siguronosnim pojasom odnosno da je prihvatila da se vozi sa prvotuženim koji je bio u pripitom stanju nijesu dokazane, u kom pravcu su se nižestepeni sudovi izjasnili u svojim presudama, te prednje navode nema potrebe ponavljati i u ovoj presudi.”



126

ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI DRŽAVE ZA ŠTETU(Čl. 172 i 174 ZOO)

Nema odgovornosti države za štetu prouzrokovanu radnjom karaktera krivičnog djela pripadnika Posebne jedinice MUP ako u vrijeme izvršenja krivičnog djela to lice nije bilo radno angažovano, niti je pištolj koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela bio službeni.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su, i po mišljenju ovog suda, pravilno zaključili da ne postoji odgovornost prvotužene da sa ostalim tuženima solidarno isplati nematerijalnu štetu po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, kao i materijalnu štetu po traženim vidovima bliže označenim u izreci prvostepene presude.

Naime, prema odredbi čl.172. st.1. ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije. U konkretnom sporu, štetu je prouzrokovalo i lice koje se nalazilo na službi u Posebenoj jedinici MUP-a, međutim, u momentu izvršenja krivičnog djela ovo lice nije bilo radno angažovano, niti je vršilo službene obaveze, budući je nesumnjivo utvrđeno da je u spornom periodu trećetuženi koristio slobodne dane.

S druge strane, pištolj koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela nije službeni pištolj i nije vlasništvo MUP-a RCG, da bi svojim svojstvima djelovao kao opasna stvar i da bi prvotužena bila odgovorna kao njen imalac prema odredbi čl.174. ZOO. Sa navedenih razloga, u reviziji se neosnovano navodi da su nižestepeni sudovi pogriješili što su odbijanjem tužbenog zahjeva oslobodili prvotuženu da prouzrokovanu štetu naknadi solidarno sa ostalim tuženima - štetnicima.

U reviziji tužilaca se neosnovano ističe da postoji objektivna odgovornost prvotužene, koje tvrdnje temelje na činjenici da je trećetuženi, kao pripadnik policije, bio u obavezi da štiti bezbjednost građana i sprječava vršenje krivičnih djela. Objektivna odgovornost, nasuprot deliktnoj odgovornosti, zasniva se na riziku i obavezuje na naknadu štete onoga ko štetu prouzrokuje, bez obzira da li mu se ona može pripisati u krivicu, pod uslovom da ima porijeklo u stvarima ili djelatnostima od kojih potiče povećana opasnost za okolinu. U konkretnom slučaju, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno je da šteta - lišenje života srodnika tužilaca ne potiče od opasne stvari čiji je vlasnik prvotužena. Sem toga, lice koje je učestvovalo kao saizvršilac u izvršenju krivičnog djela čija je posledica lišenje života pok. R. V. nije se nalazilo na službenoj dužnosti, nije bilo zaduženo službenim oružjem, pa se ne može zaključiti da postoji deliktna, niti objektivna odgovornost tužene.”


127

PRAVO NA RENTU(Član 195 stav 2 ZOO)

Pravo na rentu pripada samo oštećenom koji zaista trpi materijalnu štetu zbog umanjene radne sposobnosti.

***Ukoliko je prestanak radnog odnosa tužiocu u vezi sa povredjivanjem na radu i

umanjenjem njegove radne sposobnosti ne može mu pripadati puni iznos zarade koju bi ostvarivao na poslovima za koje je stručno osposobljen, već se taj iznos mora umanjiti za naknadu koju tužilac prima kao nezaposleni invalid.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od toga da je pravosnažno odlučeno o pravu tužioca na naknadu izgubljene zarade za period od 27.06.1987. do 01.06.1998. godine nižestepeni sudovi nalaze da tužiocu od istog datuma 27.06.1987. godine, kao dana povredjivanja, pripada pravo na rentu do punog iznosa štete, te prihvatajući nalaz vještaka finansijske struke koji je visinu pretrpljene štete (izgubljene zarade), kao i ranije pravosnažno dosudjenu naknadu zarade, obračunao prema zaradi zidara VII grupe saglasno potvrdi AD „P.“ od 21.11.2008. godine, a koja zarada je iznosila 430 € zaključuju da tužiocu na ime dospjele rente za traženi period od 27.06.1987. do 01.06.2015. godine pripada iznos od 155.711,40 € i usvajaju u cjelosti tužbeni zahtjev.

Izloženo stanovište nižestepenih sudova se ne može prihvatiti, jer je isto zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega nijesu utvrdjene relevantne činjenice za odluku u ovoj pravnoj stvari.

Odredbom člana 195 stav 2 ZOO („Sl. list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog dogadjaja predvidjeno je da ako povrijedjeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijedjenom odredjenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu, a koja se odredjuje na način i pod uslovima odredjenim čl. 188 navedenog ZOO. Prema tome, renta se dosudjuje zbog izgubljene zarade koju oštećeni ne može da ostvaruje zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad. Tužiocu je za period od 27.06.1987. do 01.06.1998. godine dosudjena naknada štete zbog izgubljene zarade kao razlika u zaradi koju je ostvarivao i koju bi ostvario da nije bio povrijedjen, te mu za isti period i po istom osnovu nije mogla biti ponovo dosudjena naknada štete, kako to pogrešno nalaze nižestepeni sudovi. Zbog pogrešnog pravnog pristupa za period nakon 01.06.1998. godine, do kada je tužiocu pravosnažno dosudjena naknada štete na ime izgubljene zarade, nije na pravilan način utvrdjeno da li je došlo do gubitka u zaradi tužioca. Jer, samo oštećenom koji zaista trpi materijalnu štetu, gubi zaradu zbog umanjene radne sposobnosti, pripada pravo na rentu. Kako iz uvjerenja Zavoda za zapošljavanje Crne Gore od 07.06.2011. godine, koje se nalazi u predmetnim spisima, proizilazi da je tužilac od 27.01.1995. godine evidentiran kao nezaposleno lice, to je bilo neophodno razjasniti da li je prestanak radnog odnosa tužioca vezan za posljedicu povredjivanja, jer ako tužiocu radni odnos kod GRO „P.“ nije prestao zbog umanjenja radne sposobnosti prouzrokovanom povredom na radu već sa drugih razloga, to nema pravnog osnova za dosudjivanje rente. Takodje je trebalo imati u vidu potvrdu PIO CG, br. 1106-170/2011 od 08.06.2011. godine, iz koje proizilazi da je tužilac pored novčane naknade po osnovu tjelesnog oštećenja, koja se ne uzima u obzir prilikom dosudjenja rente,


128

počev od 09.11.1995. godine, korisnik privremene naknade kao nezaposleni invalid, koja je u aprilu 2011 godine iznosila 168,93 €, a koja naknada se svakako mora odbiti od iznosa zarade koju bi tužilac ostvarivao obavljanjem poslova za koje je kvalifikovan da nije povrijedjen. Dakle, ukoliko je prestanak radnog odnosa tužiocu u vezi sa povredjivanjem na radu i umanjenjem njegove radne sposobnosti istom ne može pripadati puni iznos zarade koju bi ostvarivao na poslovima za koje je stručno osposobljen, već se taj iznos mora umanjiti za naknadu koju tužilac prima kao nezaposleni invalid.


129

NEMOGUĆNOST OSTVARIVANJA ZARADE U BRODARSKOJ KOMPANIJI ZBOG PRIVREMENOG ODUZIMANJA ISPRAVA


Licu koje je zbog privremenog oduzimanja isprava (pasoša i pomorske knjižice) zbog pokretanja krivičnog postupka okončanog oslobadjanjem od optužbe bio spriječen da ostvaruje zaradu u brodarskoj kompaniji za koju je radio pripada pravo na naknadu štete u visini izgubljene zarade za period privremenog oduzimanja isprava.

Iz obrazloženja:

„Protiv tužioca je vođen krivični postupak u predmetu Višeg suda u Podgorici Ks.br.5/12 zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 300 st. 1 KZ CG na organizovan način i da je u tom postupku oslobođen od optužbe. Navedena presuda postala je pravosnažna dana 04.03.2013.godine donošenjem presude Apelacionog suda CG Kžs.br.4/2013. Dalje se utvrđuje da je u toku vođenja navedenog krivičnog postupka tužilac bio u pritvoru od 30.01.2010.godine pa do 30.07.2010.godine i da su mu bili privremeno oduzeti predmeti i to putna isprava - pasoš i pomorska knjižica dana 30.01.2010.godine, a aktom Višeg suda u Podgorici Kri.br.70/13 od 26.03.2013.godine isprave su mu vraćene.

U postupku je nesumnjivo utvrđeno da je tužilac u periodu od 08.01.1998.godine pa do 02.12.2009.godine bio angažovan na brodovima kompanije "M. s. c." i to kao upravitelj stroja i da je u navedenom periodu prosječno plovio 7,17 mjeseci u godini. Dalje se utvrđuje da je nakon što su tužiocu vraćene naznačene isprave (pasoš i pomorska knjižica), isti nastavio da radi za navedenu brodarsku kompaniju sa prvim ukrcajem u luci Antwerp dana 17.07.2013.godine, te da i danas radi za navedenu brodarsku kompaniju.

Dakle nesumnjivo je da su predmetne isprave od tužioca bile privremeno oduzete zbog pokretanja navedenog krivičnog postupka, koji postupak je okončan oslobođenjem od optužbe. U spornom periodu tužilac nije bio u mogućnosti da radi tj. bila je izostala njegova angažovanost od strane navedene brodarske kompanije sve do vremena koliko je trajalo privremeno oduzimanje isprava, a nakon vraćanja istih nastavio se njegov radni angažman kod iste brodarske kompanije.

Imajući u vidu navedeno, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju tužilac bio spriječen da ostvaruje zaradu, te da je ista izostala za traženi period, zbog čega je za tužioca nastala šteta, a koja je posledica radnje tužene tj. oduzimanja navedenih isprava, pa mu shodno odredbi čl. 189 st. 3 Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list 47/08) pripada tražena šteta.“



130

POVREDA UGOVORENOG ROKA O PREDAJI NEPOKRETNOSTII PRAVO NA IZGUBLJENU DOBIT

(Član 269 stav 2 i 196 st. 3 ZOO)

Pravo na izgubljenu dobit (zakupninu) za period za koji nepokretnost nije predata kupcu ne pripada ako nije dokazana izvjesnost da bi dobit bila ostvarena.

Iz obrazloženja:

„Parnične stranke su 09.05.2007.godine, zaključile ugovor o kupoprodaji nepokretnosti. Tim ugovorom tužilac je od tuženog kupio označene nepokretnoti za cijenu od 150.000€ od čega je 10.000€ isplatio na dan potpisivanja ugovora u vidu kapare, a ostatak je dužan isplatiti u roku od 45 dana od dana potpisa ugovora. Tuženi se obavezao da će poslijeplaćanja cjelokupne cijene tužiocu izdati intabulacijsku klauzulu za upis vlasništva na njegovo ime, pri čemu je navedeno da je kupac u saznanju da bez dozvole prodavca nepokretnosti koristi preduzeće "R." DOO B. i da je prodavac protiv njega podnio tužbu. Tužilac nije isplatio cijenu u ugovorenom roku, već je iznos od 135.000€ isplatio 28.01.2007.godine a iznos od 5.000€ 30.11.2007.godine. Zbog odbijanja tuženog da tužiocu preda kupljenu nepokretnost u državinu i ne dozvoli mu upis vlasništva tužilac je pred prvostepenim sudom vodio spor protiv tuženog i izdejstvovao pravosnažnu i izvršnu presudu P.br. 315/10 od 15.10.2010.godine, kojom je utvrdjena obaveza tuženog da mu preda u svojinu ove nepokretnoti i trpi pravo upisa tužioca. Na osnovu te presude tužiocu je predata nepokretnost 30.09.2009.godine, kada je i iseljeno navedeno preduzeće, dok je uknjižba prava svojine na njegovo ime izvršena 07.12.2010.godine. Utvrdjeno je i da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br. 49/11 od 30.06.2011.godine usvojen tužbeni zahtjev ovdje tuženog u odnosu na preduzeće "R." da mu za period od 01.01.2005. do 30.09.2009.godine isplati 14.000€, na ime bespravnog korišćenja istih nepokretnosti. Visina dosudjene naknade u tom postupku utvrdjena je putem vještaka finansijske struke u visini mjesečne zakupnine.

Tužbeni zahtjev tužioca odnosi se na naknadu štete u vidu izmakle koristi za period od 01.08.2008 (od kada bi po redovnom toku stvari a nakon isplaćene cijene mogao izvršiti upis vlasništva) pa do 30.09.2009.godine (kada mu je predata nepokretnost u državinu) zbog povrede ugovornog roka o predaji nepokretnosti od strane tuženog, čiju visinu je tužilac opredijelio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke kao pretpostavljenoj visini izmakle koristi koja bi se mogla očekivati da je tužilac izdavao objekat i zemljište koji su bile predmet kupoprodaje.

Na temelju iznijetih činjenica, imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev, o čemu su dali potrebne i pravilne razloge.

Prema odredbi čl 262.st.2. ZOO ("Sl.list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br. 31/93) sada odredbe i čl. 269.st.2. ZOO ("Sl.list RCG", br. 47/08), kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili zadocnji sa njenim ispunjenjem povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. On ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi koju je dužnik u vrijeme zaklučenja ugovora mogao predvidjeti kao moguće posljedicepovrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, u smislu čl. 266.st.1. starog odnosno 273 sada važećeg ZOO. Povjerilac mora da dokaže postojanje i visinu štete, kao i da je docnja dužnika uzrok nastanka štete.

131

Pri ocjeni izmakle koristi, u smislu odredbe čl. 189.st.3. ranijeg, odnosno odredbe čl. 196.st.3. sada važećeg zakona, uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari i prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi može se ostvariti samo ako je prema onome što se redovno dešava izvjesno da bi se ta korist ostvarila da nije bilo štetne radnje. Visina takve štete ne može se zasnivati na pretpostavljenoj mogućnosti ostvarenja te koristi već na realnim podacima.

I po nalaženju ovog suda, tužilac nije dokazao izvjesnost da bi dobit koju potražuje i ostvario u spornom periodu. Tužiocu je u vrijeme kupoprodaje bilo poznato da predmetne nepokretnti bez dozvole tuženog kao prodavca koristi preduzeće "R." DOO B., i da je tuženi protiv njega podnio tužbu radi iseljenja i isplate zakupnine, što je i konstatovano u ugovoru o kupoprodaji nepokretnosti, pa se nije moglo očekivati da mu se predaju u spornom periodu te da je te nepokretnosti mogao izdavati u zakup i po tom osnovu ostvariti prihod.

Tužilac nije mogao poistovjetiti mogućnost izdavanja u zakup i ubiranje prihoda po tom osnovu na bazi činjenice da je tuženi u parnici P.br. 49/11 protiv navedenog preduzeća -trećeg lica, ostvario naknadu štete u vidu zakupnine, jer je takva procjena subjektivna i ne može se smatrati izvjesnošću u vidu izmakle koristi koju je tužilac potražuje.“



132

IZGUBLJENA DOBIT NA OSNOVU NEREALIZOVANOG UGOVORA ZAKLJUČENOG PRIJE ŠTETNOG DOGADJAJA

(Član 196 ZOO)

Profesionalni bokser koji je prije nastanka saobraćajne nezgode u kojoj je povrijedjen zaključio ugovor o nastupu, a zakazani meč nije održan zbog njegove povrede ima pravo na naknadu štete od osiguravajuće organizacije kod koje je bilo osigurano vozilo kojim je prouzrokovana nezgoda u visini ugovorenog iznosa za konkretni meč.

Iz obrazloženja:

„Medju strankama nije bilo sporno, a potvrdjuju i izvedeni dokazi, da je tužilac 07.11.2011.godine povrijedjen u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao B. Š. upravljajući pm. vozilom osiguranim kod tuženog od autoodgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima. Tom prilikom zadobio je tešku tjelesnu povredu u vidu višestrukog preloma desne nadlaktične kosti, kada mu je uradjeno ortopetsko namještanje preloma i postavljena gipsana imobilizacija, te je operisan i liječen u bolnici "Vaso Ćuković" u Risnu u periodu od 14.11. do18.11.2011.godine, a potom u Institutu "Dr.Simo Milošević" od 18.03. do 16.04.2012.godine. Tužilac je kao profesionalni bokser prethodno tj. 10.09.2011.godine zaključio ugovor o nastupu sa K. U., kao priredjivačem meča u gradu BADEN WURTTEMBERG u Njemačkoj, o organizaciji meča 19.11.2011.godine protiv M. A. D. u teškoj kategoriji GBU, za svjetsku titulu. Tim ugovorom priredjivač meča se obavezao da će tužiocu kao protivuslugu za boksovanje isplatiti 90.000€ nakon završetka meča, gotovinski na ruke. Ugovoreno je i da su bokseri dužni da odredjenu medicinsku dokumentaciju dostave organizatoru faksom ili E-mailom najkasnije do 10.11.2011.godine, da bi se izbjegle sankcije i GBU izvršila uvid do 12.11.2011.godine. Zatim, u slučaju da se navedeni meč spriječi (ne održi) iz bilo kojih razloga, ili da se pomjeri, tad nosilac projekta po svom mišljenju zakazuje neki drugi termin ali ne duže od 120 dana od prvobitno zakazanog termina, a u ovom slučaju važe odredbe ovog ugovora... U slučaju da priredjivač ne izabere termin za takmičenje (meč) tad se ugovor smatra ništavim, a da se pri tom ne vrši obeštećenje strankama. Meč zakazan za 03.11.2011.godine nije održan zbog povredjivanja tužioca u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, o čemu je izvještavano u brojnim medijima. Medjutim, nakon isteka 120 dana od tog termina tj. 03.11.2012.godine, na osnovu novog ugovora od 28.09.2012.godine, zaključenog izmedju istih ugovarača održan je meč izmedju istih boksera u istom gradu, za istu titulu, pri čemu su se odredbe ugovora podudarale sa onima iz ugovora o 10.09.2011.godine, izuzev što je ugovoreno da će organizator tužiocu nakon završenog meča isplatiti 15.000€.

Kod takvog činjeničnog utvrdjenja, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo - odredbu čl. 196. ZOO ("Sl.list RCG", br. 47/08) kada su obavezali tuženog da na ime materijalne štete isplati tužiocu iznos od 90.000€ sa zakonskom kamatom.

Odgovornost tuženog kao osiguravajuće organizacije izvedena je iz odgovornosti korisnika, odnosno vlasnika motornog vozila za štetu koju je njegovom upotrebom prouzrokovao trećim licima i uslovljena je postojanjem odgovornosti samog tog osiguranika, što nije bilo sporno kao i to da je tuženi tužiocu vansudski naknadio nematerijalnu štetu povodom predmetne saobraćajne nezgode.

Medjutim, pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, oštećenik ima ako je prema onome što se redovno dešava ili prema

133

posebnim okolnostima izvjesno da bi korist ostvario da nije bilo štetne radnje, a visinu štete treba da dokaže prema realnim podacima.

Kako je tužilac prije nastanka saobraćajne nezgode, zbog koje je odgovoran tuženi, imao zaključen ugovor o nastupu (19.09.2011.godine), to je i po mišljenju ovog suda, trpio štetu u visini ugovorenog iznosa za boksovanje od 90.000€, koju korist je osnovano očekivao imajući u vidu taj ugovor, u odnosu na čiju valjanost punomoćnik tuženog nije imao nikakvog prigovora na ročištu od 20.11.2012.godine kada je izvršen uvid u original istog.”



134

PRAVO NA POVRAĆAJ NOVCA ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI


Tužiocu koji je odustao od izgradnje stambenog objekta zbog promijenjenih okolnosti – nemogućnosti izgradnje pristupnog puta do parcele na kojoj je planirana gradnja, a koji je uplatio naknadu za komunalno opremanje gradjevinskog zemljišta pripada pravo na povraćaj uplaćene naknade, jer je otpao osnov po kojem je izvršena uplata.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbenog zahtjeva jeste povraćaj iznosa od 250.000,00 €, koji je uplaćen na račun tužene kao naknada za komunalno opremanje građevinskog zemljišta.

Iz spisa predmeta se utvrđuje da su stranke dana 18.aprila 2011.godine zaključile Predugovor o plaćanju naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta, a radi izgradnje stambenog objekta na kat. parcelama br. 181/1 i 181/2 KO Petrovac. Tužilac je izvršio uplatu navedene naknade u iznosu od 250.000,00 €, na način kako je to bliže uređeno čl. 3 Predugovora. Članom 4. Predugovora određeno je da će konačan iznos naknade biti utvrđen nakon ovjere predmetne dokumentacije od strane nadležnog organa a prije izdavanja građevinske dozvole. Dalje se utvrđuje da je oglašeno ništavim rješenje Sekretarijata za prostorno planiranje i održivi razvoj, kojim je bila odobrena izgradnja pristupne ulice do navedenih kat. parcela, kao i da je zaključkom istog organa br. 06-02-U-115/76 od 15.05.2012.godine obustavljen postupak izdavanja građevinske dozvole za izgradnju stambenog objekta na kat. parcelama 181/1 i 181/2 KO Petrovac, po ličnom zahtjevu tužioca kao investitora.

Iz navedenog proizilazi da je tuženi u namjeri izgradnje stambenog objekta na kat. parcelama br. 181/1 i 181/2 KO Petrovac bio zaključio Predugovor u vezi plaćanja naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta, međutim, nakon saznanja da programom investicionih aktivnosti tužene, nije planirana izgradnja pristupne saobraćajnice za kat. parcele 181/1 i 181/2, tužilac je odustao od predmetne izgradnje. Stoga, je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je došlo do promijenjenih okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme zaključenja pomenutog Predugovora, zbog čega je došlo i do odustanka tužioca od predmetne izgradnje pa je njegovo potraživanje povraćaja sredstava datih po pomenutom Predugovoru osnovano.

Navodi revizije da je tužilac bio upoznat sa teškoćama u vezi postojanja prilaznog puta za navedene parcele i da izgradnja istog zavisi od Programa tužene su neprihvatljivi, s obzirom da se isto ne može zaključiti iz sadržine navedenog Predugovora. Takođe, nema mjesta ni navodima da Predugovor predstavlja punovažni pravni osnov za navedenu isplatu pa da se ne može tražiti povraćaj uplaćenih sredstava s obzirom da je isti na snazi. Ovo zato što je Predugovor zaključen povodom namjere tužioca da gradi na navedenim kat. parcelama, pa kako je tužilac odustao od te gradnje to je osnovano potraživanje povraćaja navedenih novčanih sredstava.

Kako je zbog promijenjenih okolnosti tužilac odustao od iste izgradnje, a to zbog nemogućnosti izgradnje pristupnog puta do navedenih parcela, nesumnjivo je otpao osnov

135

predmetnog davanja pa je traženje tužioca za povraćaj navedenog novčanog iznosa osnovan, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.“



136

DVOSTRUKA ISPLATA DUGA PO OSNOVU STARE DEVIZNE ŠTEDNJEI PRAVO NA ZAKONSKU ZATEZNU KAMATU

(Član 284 stav 1 u vezi čl. 221 ZOO)

Deponent stare devizne štednje kojem je izvršena dvostruka isplata duga po osnovu iste u obavezi je da na isplaćeni iznos koji je dužan vratiti plati zakonsku zateznu kamatu za period od isplate do povraćaja.

Iz obrazloženja:

„Kod utvrdjenja da je došlo do dvostruke isplate duga po osnovu stare devizne štednje u postupku prinudne naplate, a na osnovu izvršne isprave - presude Osnovnog suda u Podgorici P.br.159/93 i isplatom dospjelih iznosa devizne štednje saglasno odredbama Zakona o regulisanju obaveza i potraživanja po osnovu ino duga i devizne štednje gradjana, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su s pozivom na odredbu čl.284. st.1. u vezi čl.221. ZOO-a ("Sl.list CG", br.47/08) obavezali tuženog da tužilji na ime zakonske kamate na isplaćeni, a potom vraćeni iznos od 2.330,00 eura plati zakonsku zateznu kamatu za period od isplate do povraćaja, u traženom, a prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke opredjeljenom iznosu od 186,22 eura.

S druge strane, a nasuprot navodima revidenta pravilan je zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva.

Bez osnova su navodi revidenta da tuženom pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, počev od 04.05.1993. godine, kao dana donošenja rješenja Osnovnog suda u Podgorici I.br.1774/93, pa do dana obavljanja vještačenja, uz izuzimanje perioda od 23.08.2004 - 11.04.2007. godine, koji je obuhvaćen rješenjem suda I.br.2726/04.

Ovo sa razloga, što iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke J. V. i izjašnjenja datog neposredno na ročištu od 29.06.2016. godine se utvrdjuje da je tuženom na osnovu rješenja Osnovnog suda u Podgorici I.br.2726/04 od 30.03.2007. godine, koje je doneseno radi sprovodjenja izvršenja odredjenog rješenjem suda I.br.1774/93 a na osnovu izvršne isprave - presude Osnovnog suda u Podgorici P.br.159/93 isplaćen iznos od 4.865,96 eura, koji se odnosio na glavni dug 4.077,07 eura, obračunatu kamatu i troškove izvršenja, kojom isplatom je tuženom dakle, isplaćeno cjelokupno potraživanje, uključujući i kamatu, a po pravosnažnoj i izvršnoj sudskoj presudi Osnovnog suda u Podgorici P.br.159/93.

Osim toga, revident gubi iz vida da tuženi, kao deponent od tužilje ne može tražiti zakonsku zateznu kamatu za raniji period ako se ima u vidu da su Zakonom o regulisanju obaveza i potraživanja po osnovu ino duga i devizne štednje gradjana ("Sl.list RCG" br.55/03 i 11/04) saglasno čl.1. regulisani uslovi i postupak preuzimanja od strane Republike Crne Gore obaveze i potraživanja banaka po osnovu ino dugova devizne štednje gradjana i način njihovog izmirenja. Saglasno čl.3. st.2. navedenog zakona devizna štednja gradjana će se preuzeti sa stanjem u bilansima banaka sa teritorije Republike na dan 30.06.2003. godine, uvećana za obračunatu kamatu po godišnjoj stopi od 2%, počev od 01.01.2013. godine. S tim u vezi, tužilja je i preuzela obavezu - dug, koji je konvertovan u euro, koji je prema potvrdi Centralne banke Crne Gore od 23.08.2004. godine iznosio 4.454,63 eura, u koji iznos je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke bila uključena i kamata.“


137

EKSPLOATACIJA PIJESKA SA ZEMLJIŠTA U PRIVATNOM VLASNIŠTVU

I ISKLJUČENJE PRAVA NA NAKNADU(Član 9 Zakona o državnoj imovini)

Pijesak predstavlja prirodno bogatstvo u opštoj upotrebi čiji vlasnik je država, te vlasnik zemljišta sa kojeg je vršena eksploatacija istog nema pravo na naknadu za eksploatisani pijesak.

Iz obrazloženja:

„Pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio.

Iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je tužilac vlasnik čest.zem. 1691/1 i 1692/2 evidentirane u listu nepokretnsti br. 15 KO Nalježići u dijelu od 1/3 od 1/6 koje pravo je stekao po osnovu nasledja iza smrti oca N.. Medju stranakam je nesporno da je tuženi na navedenoj parceli počev od 1979.godine pa sve do 2010 godine sa prekidima vršio eksploataciju šljunka čime je stekao dobit u iznosu od 497.420€.

Odlučujući po zahtjevu tužioca prvostepeni sud je isti djelimično usvojio i tužiocu po osnovu neosnovanog obogaćenja tuženog dosudio iznos od 23.256,56€ odbio, smatrajući da dosudjeni iznos tužiocu pripada kao naknada za eksploatisani pijesak.

Rješavajući po žalbi tuženog drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da pijesak predstavlja prirodno bogatstvo u opštoj upotrebi čiji je vlasnik Država, radi čega tužiocu ne pripada tražena naknada.

Izloženi zaključak drugostepenog suda je pravilan obzirom da je odredbom čl.9. Zakona o državnoj imovini "Sl.list CG br. 21/09 i 40/11 propisano da prirodno bogastvo i dobra u opštoj upotrebi ne mogu biti objekti privatne svojine, već predstavljaju državnu imovinu. Pod prirodnim bogastvima u smislu odredbe čl.10 tač.11. istog zakona, izmedju ostalog ulaze rude, pijesak, šljunak, kamen i druga dobra nastala prirodnim putem koja su zbog svojih svojstava od posebnog ekonomskog značaja zakonom proglašene prirodnim bogastvima.

Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe nesumnjivo je da pijesak odnosno šljunak predstavlja prirodno bogatstvo i imovinu Države Crne Gore kojima ona raspolaže i koje ona koristi. Stoga, tužiocu kao vlasniku zemljišta iz čije se utrobe eksploatisao pijesak nema pravo na bilo kakvu naknadu za to, već samo može da traži naknadu štete za zemljište ako mu je šteta na zemljištu pričinjena vadjenjem pijeska.“



138

NAKNADA ZA KORIŠĆENJE TUDJE STVARI(Član 217 stav 2 i čl. 226 ZOO, u vezi sa čl. 114 ZOSPO)

Vlasniku stana koji je zbog neovlašćenog korišćenja od strane trećih lica onemogućen u vršenju svojinskih ovlašćenja na stanu pripada pravo na naknadu štete za period od kada je odredjena privremena mjera, za koju je utvrdjeno da je bila neopravdana, do prinudnog iseljenja trećih lica iz stana.

Iz obrazloženja:

„Odlučujući o zahtjevu tužioca za naknadu štete za period od 11.11.2005. godine do 07.06.2012. godine, koju štetu je tužilac tražio zbog neosnovanog korišćenja stana od strane tuženih, prvostepeni sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, zaključujući da je tužilac bio onemogućen u vršenju svojinskih ovlašćenja na predmetnom stanu u periodu od kada je određena privremena mjera zabrane raspolaganja, otuđenja i opterećenja stana, pa do ponovnog vraćanja stana u državinu iseljenjem tuženih. Kako je mjera određena na teret i rizik tužilaca, a nije opravdana konačnim ishodom postupka koji su tuženi vodili protiv tužioca sa zahtjevom za poništaj ugovora o doživotnom izdržavanju, te kako su tuženi u periodu trajanja privremene mjere sve do njihovog prinudnog iseljenja iz stana spriječili tužioca da ostvari korist korišćenjem stana, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tužene na isplatu naknade za korišćenje tuđe stvari u smislu čl. 217 st.2 ZOO, čiju visinu je utvrdio pomoću prosječne zakupnine za korišćenje stana.

Drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda kao pravilne.

Po nalaženju ovog suda izloženi zaključak nižestepenih sudova je pravilan. Predmet tražene zaštite je naknada za korišćenje tuđe stvari, a osnov tražene zaštite

proizilazi iz odredbe čl.39. st.2. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ", br.6/1980 i 36/1990 i "Sl.list SRJ", br.29/1996), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, odnosno čl.114. Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br.19/09), koje pravo je mjerodavno u vrijeme podnošenja tužbe. Naime, prema odredbi čl.3. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u granicama određenim zakonom, a svako je dužan da se uzdržava od povrede prava drugog. Saglasno čl.39. st.2. istog zakona, nesavjestan držalac stvari dužan je naknaditi vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere. Po stavu 7 ove zakonske odredbe, držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan držalac postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe. Vlasnik koji se ne nalazi u državini stvari može zahtijevati naknadu za korišćenje po osnovu čl.114 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, a ocjenom savjesnosti držaoca utvrđuje se da li postoji obaveza naknade za korišćenje stvari. Ovo stoga što svako subjektivno pravo mora da se ostvaruje savjesno, u skladu sa načelima morala, poštenja i zabrane zloupotrebe prava prema interesima druge strane. U tom slučaju ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima se propisuju pravila o naknadi štete, već se pravo na naknadu za korišćenje stvari ocjenjuje primjenom pravila o sticanju bez osnova.

Ovakvo shvatanje nižestepenih sudova je pravilno, jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi za korišćenje tuđe stvari u smislu čl.219. ZOO ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), odnosno čl.226 važećeg ZOO, tj. o pravno neosnovanom

139

obogaćenju tuženih zbog upotrebe tuđe stvari u svoju korist. Naime, u ovom sporu je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je tužilac postao vlasnik stana po osnovu ugovora o doživotnom izdžavanju zaključenog sa svojim ocem - primaocem izdržavanja M. M., da stan nije mogao koristiti u periodu od 11.11.2005. godine kada je određena privremena mjera i tužiocu zabranjeno raspolaganje stanom i svako otuđenje i opterećenje stana. Navedena privremena mjera određena je na predlog tuženih, trajanje privremene mjere određeno do pravosnažnog okončanja parnice koju su tuženi, u svojstvu tužilaca, pokrenuli i vodili protiv tužioca iz ovog spora, radi poništaja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju. Ishod parnice za poništaj ugovora nije opravdao određivanje privremene mjere, budući je zahtjev tuženih za poništaj ugovora pravosnažno odbijen, pa tužilac ima pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana i neopravdana, kako to proizilazi iz odredbe čl.281. Zakona o izvršnom postupku ("Sl.list RCG", br.23/04), koji je bio u primjeni u vrijeme kada je mjera određena i kada je prestalo dejstvo privremene mjere pravosnažnošću presude P.br.1009/09 od 27.08.2010. godine. Isto određenje sadrži i odredba čl.286. Zakona o izvršenju i obezbjeđenju ("Sl.list CG", br.36/11).

Nakon pravosnažnosti presude P.br.1009/09 tuženi nijesu dobrovoljno predali stan u državinu tužiocu, već su prinudno iseljeni rješenjem Sekretarijata za građevinarstvo i komunalno-stambene poslove od 11.03.2011. godine, od kada je stan u državini tužioca, što čini neosnovanim revizijske navode kojima se potencira pasivno ponašanje tužioca u periodu nakon pravosnažnosti presude (07.12.2010. godine), do iseljenja tuženih iz stana.

Revizijom se bez osnova ukazuje da je stan bio isključivo u državini prvotužene, čime se spori pasivna legitimacija ostalih tuženih, tj. trećetuženog koji je sa prvotuženom podnosilac revizije, jer ove tvrdnje tuženi tokom spora nijesu dokazali, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova o postojanju odgovornosti svih tuženih.

Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da nije nastupila zastarjelost potraživanja. Međutim, ovaj sud smatra da se za zastarjelost potraživanja iz osnova stečenog bez osnova primjenjuje opšti zastarni rok iz čl.380. ZOO od deset godina. Naime, tužbom se ne traži isplata zakupnine pa nema mjesta primjeni odredbe čl.384. ZOO, kako su to učinili nižestepeni sudovi. Predmet spora je naknada za korišćenje tuđe stvari u smislu čl.217. st.2. i čl.226. ZOO, a zakupnina je samo način pomoću koga je utvrđena visina naknade za korišćenje tuđe stvari. “



140

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPLAĆENE STIPENDIJE(Član 262 stav 2 ZOO, u vezi čl. 108 Zakona o vojsci)

Država je u obavezi da licu sa kojim je zaključen ugovor o stipendiji, a koje je kao specijalizant pohadjalo specijalističke studije u skladu sa ugovorom, naknadi štetu na ime neisplaćene stipendije.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je na osnovu Rješenja Ministarstva odbrane CG br.05-11409/08-2 od 01.10.2008.godine i saglasnosti Ministarstva odbrane Republike Srbije - Sektora za ljudske resurse od 14.07.2008.godine, zaključio sa tuženom ugovor o specijalizaciji, te da je kao specijalizant iz oblasti urologije pohađao specijalističke studije na VMA u Beogradu sa početkom od 01.02.2008.godine. Dalje je utvrđeno, da je tužilac na specijalizaciji proveo 5 godina, kada je nakon uspješno položenog specijalističkog ispita dana 19.12.2013.godine stekao zvanje "specijaliste urologije", a o čemu je kao dokaz specijalistički indeks br.24/08, kao i diploma o stečenom stručnom nazivu "specijaliste" koja glasi na ime tužioca, kao i dopis Ministarstva odbrane Srbije br.773-6 od 05.05.2015.godine.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi obavezali tuženu da, tužiocu na ime neisplaćene stipendije za vrijeme specijalizacije na VMA u Beogradu za period od 01.12.2008 do 19.12.2013.godine, isplati iznos od 52.566,90€ sa pripadajućom kamatom počev od 15.02.2016.godine pa do konačne isplate, kao i na ime obračunate dospjele kamate iznos od 23.649,77€. Ovo s razloga, što odgovornost tužene proizilazi iz odredbe čl.108 Zakona o vojsci ("Sl.list CG", br. 47/07) kojim je propisano, da profesionalnom vojnom licu koje je upućeno u inostranstvo radi školovanja, ili usavršavanja pripada stipendija čiji iznos utvrdjuje Ministarstvo. Odgovornost tužene proizilazi i iz Pravilnika o iznosu stipendije profesionalnog vojnog lica upućenog u inostranstvo radi školovanja i usavršavanja ("Sl.list CG" br. 19/08), odnosno Pravilnika o iznosu stipendije licu u službi u Vojsci CG ("Sl.list CG", br. 46/10).

Visinu tražene naknade nižestepeni sudovi su utvrdili na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a koja je obračunata shodno naprijed navedenim Pravilnicima. Nalaz vještaka i ovaj sud prihvata kao jasan, stručan i objektivan, radi čega su bez osnova navodi revizije, kojima se osporava visina dosudjene naknade, jer nižestepeni sudovi su u tom pravcu dali potpuno jasne i razumljive razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta bez potrebe ponavljanja u ovoj odluci. Uz to, tužena nije predlagala novo vještačenje, pa su pravilno nižestepeni sudovi zaključili, da je obračunata naknada štete zbog neisplaćene stipendije za traženi period, pravilna i na zakonit način obračunata od strane vještaka finansijske struke.

Budući da tužena nije ispunila svoju obavezu iz ugovora, to je ista dužna naknaditi štetu tužiocu nastalu povodom ugovora u visini odredjenoj ugovorom u skladu sa odredbom čl. 262.st.2. Zakona o obligacionim odnosima.“


141

ZATEZNA KAMATA(Član 284 ZOO)

Nenovčana obligacija isključuje pravo na zakonsku zateznu kamatu.

Iz obrazloženja:

„Neosnovan je i zahtjev tužioca za isplatu zatezne kamate na iznos od 25.000,00 eura u iznosu od 6.456,00 eura. S tim u vezi, bez osnova je pozivanje revidenta na čl.3. st.2. u vezi st.2. ugovora o kupoprodaji stana, koji su stranke zaključile dana 02.09.2009. godine.

Naime, čl.2. st.3. tog ugovora je ugovoreno da će se ostatak kupoprodajne cijene od 25.000,00 eura izmiriti putem kompenzacije tj. za stan (garsonjeru) površine 25 m2, koja se nalazi u N. S., a koju je tuženi stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji stana Ov.br.6066/2007 od 30.10.2007. godine, a čl.3. st.2. istog ugovora da ukoliko kupac ne isplati prodavcu ugovorenu sumu prema odredbama čl.2., prodavac ima pravo obračunati zateznu kamatu po zakonskim odredbama.

Kod naprijed navedene sadržine citiranih ugovornih odredbi, tužiocu ne pripada pravo na traženu kamatu, obračunatu u nominalnom iznosu. Jer, revident gubi iz vida da se zatezna kamate dosudjuje u slučaju docnje sa ispunjenjem novčane obaveze, a da se ista ne može odnositi na nenovčane obaveze. Dakle, u konkretnom slučaju obaveza tuženog se odnosila na predaju garsonjere kao kompenzacije za dio kupoprodajne cjene od 25.000,00 eura, što znači da se radilo o nenovčanoj obligaciji, što isključuje pravo tužioca da traži zakonsku zateznu kamatu.“



142

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI(Čl. 287 i 288 stav 1 ZOO)

Za pobijanje teretnih raspolaganja pored opštih uslova koji se odnose na dospjelost potraživanja, oštećenja povjerioca pravnom radnjom dužnika, nemogućnost namirenja povjerioca iz dužnikove imovine, mora biti ispunjen uslov da je trećem licu sa kojim je i u čiju je korist pravna radnja preduzeta u vrijeme raspolaganja bilo poznato ili moglo biti poznato da preduzetim radnjama dužnik nanosi štetu povjeriocu.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, a na osnovu izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno cijenjeni u smislu čl. 9 ZPP, utvrđeno je da tužilac u odnosu na tuženu prvog reda M. K., ima dospjelo novčano potraživanje utvrđeno prvosnažnom presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P.br.2697/2010 od 08.07.2010.godine, u iznosu bliže označenom izrekom prvostepene presude. Na osnovu navedene presude po predlogu tužioca protiv prvotužene određeno je izvršenje rješenjem Osnovnog suda u Herceg Novom I.br.152/13 od 30.05.2013.godine, procjenom i prodajom nepokretnosti u svojini izvršnog dužnika K. M., koja se nalazi u H. N.- Đ. -stambeni prostor 1P, PD3, pov. 43 m2, koji se nalazi na kat parceli 320 u objektu 1, upisane u LN 364 KO Đenovići (ovdje sporni stan). Navedeno rješenje je ukinuto od strane vijeća istog suda rješenjem Ip.br. 82/13 od 04.11.2013.godine, zbog toga što izvršni dužnik u vrijeme pokretanja izvršnog postupka nije bila vlasnik predmetnog stana, obzirom da je ista prodala svoj stan drugotuženom M. D., ugovorom o prodaji UZZ br. 189/2013 od 24.04.2013.godine.

Kod ovakvog stanja stvari nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer u konkretnoj pravnoj stvari nijesu ispunjeni uslovi za pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz čl. 288 st.1 ZOO (Sl. list CG 47/08), dok je zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Za svoje odluke nižestepeni sudovi dali su jasne i potpune razloge koje prihvata i ovaj sud.

Da bi pobijanje dužnikovih pravnih radnji koje su preduzete na štetu povjerioca uspjelo moraju se kumulativno steći sve opšte pretpostavke pobijanja iz člana 287 ZOO, koje se odnose na dospjelost potraživanja, oštećenja povjerioca pravnom radnjom dužnika, nemogućnost namirenja tražbine povjerioca iz dužnikove imovine.

Međutim, pored opštih uslova, shodno odredbi čl. 288 st.1 ZOO, za pobijanje teretnih raspolaganja, mora biti ispunjen uslov da je trećem sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta, u vrijeme raspolaganja bilo poznato ili moglo biti poznato da preduzetim radnjama dužnik nanosi štetu povjeriocu, koji uslov kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi u konkretnom nije ispunjen.

Nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno cijenili da drugotuženom nije bilo poznato, niti je moglo biti poznato, da prvotužena kao dužnik, preduzetim teretnim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu-ovdje tužiocu, što je potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka B. D., koji je po ovlašćenju prvotužene prodavao predmetni stan i svjedoka B. D. Osim toga u postupku je utvrđeno da je drugotuženi saznao da je stan pod sporom naknadno, prilikom izvodjenja radova u predmetnom stanu, koji su izvođeni nakon što je drugotuženi zaključio kupoprodajni ugovor i isplatio ugovorenu cijenu.“


143

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPUNJENJA(Član 293 stav 1 ZOO)

Pravo tužioca da zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja pretpostavlja kumulativno ispunjenje uslova: postojanje pravosnažne odluke, postojanjepovjeriočevog poziva dužniku da obavezu ispuni u naknadnom primjerenom roku, data izjava dužniku od strane povjerioca da po isteku naknadno ostavljenog roka neće primiti ispunjenje i da dužnik ni u naknadnom roku nije izvršio svoju obavezu.

Iz obrazloženja:

„Odredbom čl.293. st.1. ranijeg ZOO-a koja se saglasno čl.1202. st.1. sada važećeg ZOO-a ("Sl.list CG" br.47/08) ZOO-a je propisano da ako dužnik ne ispuni svoju obavezu u roku koji mu je odredjen pravosnažnom odlukom povjerilac ga može pozvati da je ispuni u naknadnom primjerenom roku i izjaviti da po isteku tog roka neće primiti ispunjenje, nego će tražiti naknadu štete zbog neispunjenja i da (st.2) po isteku naknadnog roka povjerilac može zahtijevati samo naknadu štete zbog neispunjenja.

Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi pravo tužioca da zahtjeva naknadu štete zbog neispunjenja pretpostavlja kumulativno ispunjenje uslova: postojanje pravosnažne odluke, postojanje povjeriočevog poziva dužniku da obavezu ispuni u naknadnom primjerenom roku, data izjava dužniku od strane povjerioca da po isteku naknadno ostavljenog roka neće primiti ispunjenje i da dužnik ni u naknadnom roku nije izvršio svoju obavezu.

Kod postojanja pravosnažnog rješenja Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove Danilovgrad br.03-Up-168/94 od 28.08.1995. godine, zahtjeva tužioca od 01.05.2014. godine, utvrdjenja da tužena ni u naknadno ostavljenom roku nije ispunila svoju obavezu, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužiocu pripada šteta srazmjerno njegovom udjelu od 1/4 u odnosu na površinu zemljišta na koje se odnosi pravosnažno rješenje - 13.762 m2, u visini tržišne cijene tog zemljiša, kao protivvrijednost istog.“



144

DOKAZIVANJE ČINJENICE O IZVRŠENOJ ISPLATI(Član 321 stav 1 ZOO)

Pravo je, ali ne i obaveza ispunioca obaveze da traži izdavanje priznanice, te kako ne postoji zakonska obaveza da se sačini priznanica o izvršenoj isplati, činjenica izvršene isplate može se dokazivati i drugim dokaznim sredstvima.

Iz obrazloženja:

„Parnične stranke su 30.10.2007.godine, zaključile ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno - poslovnog objekta na kat. parcelama br.2386 i br.2387 iz ln.br.4590 KO Podgorica III, kojim su regulisana medjusobna prava i obaveze pa su se tužioci kao investitori obavezali da radi gradnje ulože svoje nepokretnosti, dok su se tuženi kao investitori obavezali da ulože novčana sredstva, sve prema projektnoj dokumentaciji i odobrenjima nadležnih organa. Radi izgradnje objekta izvršeno je rušenje starih objekata tužilaca sa te parcele. Tuženi su, izmedju ostalog, preuzeli obavezu da izmire naknadu za uredjenje gradjevinskog zemljišta tužiocima za srušene objekte. Iz saglasnih izjava svjedoka D. J. i P. P. i iskaza tuženih, datih prilikom saslušanja u svojstvu stranke, utvrdjeno je da su tuženi dana 28.11.2007.godine u svojim poslovnim prostorijama izvršili predmetnu isplatu, predajući novčani iznos drugotužilji. Isplati su prisustvovali svjedoci koji su potvrdili da je ova tužilja prebrojala i preuzela novac, a zatim napustila poslovnu prostoriju tuženih. U postupku je saslušan u svojstvu svjedoka i S. B., kome nijesu poznate činjenice oko izvršene isplate od strane tuženih, niti je bio prisutan predaji novca, ali u svom iskazu nije demantovao da je isplata izvršena. Tuženi su u postupku objasnili da je medju ugovornim stranama postojao odnos punog povjerenja radi čega o predaji novca nije sačinjena nikakva priznanica i da se prilikom izgradnje objekta uopšte nije postavljalo pitanje predmetne isplate, niti je ta činjenica bila sporna prilikom upisa kod nadležnog orana u katastar. Iz spisa proizilazi i to da je na ročištu glavne rasprave na kojem je rasprava zaključena, punomoćnik tužilaca odustao od saslušanja prvotužilje u svojstvu stranke zbog njenog lošeg zdravstvenog stanja.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja prvostepeni sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl.219.st.1 ZPP), predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, nalazeći da su tuženi predloženim i provedenim dokazima osporili navode tužbe i dokazali da su po traženom osnovu izvršili isplatu tužiocima.

Prednji, činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

Odlučujući na izloženi način, nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 321 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ, br. 29/78,39/85 i 57/89 i Sl.list SRJ,br.31/93) koji se shodno odredbama čl. 1202 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG, br.47/08), ima primijeniti na sporni materijalno pravni odnos, bilo je propisano da ko ispuni obavezu potpuno ili djelimično ima pravo zahtjevati da mu povjerilac o tome izda priznanicu o svom trošku. Dakle, odredbom ovog člana konstituisano je pravo za ispunioca obaveze da može tražiti od povjerioca da mu izda priznanicu o ispunjenju obaveze. Slijedom navedenog, tuženi u ovom sporu imali su pravo, ali ne i obavezu da traže od drugotužilje da im izda priznanicu o izvršenoj isplati, u skladu sa ugovorom preuzetom obavezom. Kako nije postojala zakonska obaveza da se sačinjava priznanica o izvršenoj

145

isplati, to se, i po nalaženju ovog suda, ta činjenica mogla dokazivati i drugim dokaznim sredstvima, pa i svjedocima, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

Navod revizije tužilaca da se činjenica izvršene isplate nije mogla dokazivati isključivo izjavama svjedoka, već samo pisanim dokazima, stoga, se ne može prihvatiti. Osim toga, tužioci nijesu pružili dokaze kojima bi doveli u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka J. D. i P. P. pa su sa tih razloga njihovi iskazi, koji su medjusobno saglasni, kao i saglasni iskazima tuženih, mogli biti osnov za utvrdjivanje prednje odlučne činjenice.“



146

PRODAJA TUDJE STVARI I RASKID UGOVORA(Član 468 ZOO)

Kupac koji nije znao da kupljena stvar nije vlasništvo prodavca, već je u suvlasništvu prodavca i njegove supruge, shodno članu 468 ZOO, ima pravo da raskine ugovor.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je tražio, da se utvrdi raskid ugovora o kupoprodaji sporne nepokretnosti sa razloga, što sporna nepokretnost nije bila isključiva svojina tuženog, već je on bio vlasnik 1/2 idealnog dijela te nepokretnosti.

Kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca kao neosnovan, sa razloga što nijesu ispunjeni uslovi za raskid ugovora shodno čl. 468 ZOO, niti shodno čl. 119 i 121 istog zakona.

Medjutim, i po nalaženju ovog suda, pravilno je drugostepeni sud preinačio prvostepenu odluku, kada je zahtjev tužioca usvojio u cjelosti. Jer, polazeći od utvrdjenja drugostepenog suda, nedvosmisleno proizilazi, da tužilac nije znao da je stvar tudja, tj. isti nije znao da je kupljena stvar u suvlasništvu tuženog i njegove supruge, pa stoga shodno čl. 468 ZOO ima pravo da raskine ugovor. Pored toga, tužilac kao kupac još nije uveden u posjed niti je uknjižen kao vlasnik, a ugovor je zaključen i kupoprodajna cijena isplaćena još 2009 godine, što jasno upućuje na zaključak, da cilj ugovora nije ostvaren. Stoga, tužilac shodno čl. 468 ZOO ima pravo da raskine ugovor i da traži da mu se vrati novac koji je dao tuženom po osnovu isplaćene kupoprodajne cijene, u kom pravcu drugostepeni sud daje potpuno jasne i razumljive razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.

Bez osnova su navodi revizije, da je tužilac znao, da je sporna imovina u suvlasništvu tuženog i trećeg lica. Jer, u punomoćju nigdje nije naznačeno, da se prodaje samo 1/2 idealnog dijela zemljišta, koliko je tuženi imao u svojini, a na koji način je tužilac doveden u zabludu u pogledu stvarnog vlasništva nad spornom nepokretnošću, a ovo posebno što je u listu nepokretnosti kao isključivi vlasnik bio upisan samo tuženi. „


147

NEZAHVALNOST PREMA POKLONODAVCU KAO RAZLOG ZA OPOZIV (RASKID) UGOVORA O POKLONU

(Član 586 ZOO)

Ocjena o tome da li postoji gruba nezahvalnost zbog koje poklonodavac može raskinuti ili opozvati učinjeni poklon zasniva se na odgovarajućem pravnom standardu, onome što se najčešće dešava u jednoj sredini, prema uobičajenom i redovnom toku stvari.

Iz obrazloženja:

„Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužilac je tražio da se utvrdi da su opozvani ugovor o poklonu Ov II -1712/2007 od 14.08.2007. godine ovjeren pred prvostepenim sudom i ugovor o poklonu zaključen kod notara UZZ 697/2012 od 24.08.2012. godine, obaveže tužena da vrati nepokretnosti koje su bile predmet tih ugovora, navodeći grubu neblagodarnost tužene kao poklonoprimca.

Prema stanju u spisima stranke su dana 14.08.2007. godine zaključile ugovor o poklonu Ov II -1712/2007, kojim je tužilac poklonio tuženoj-kćerki suvlasnički dio od 1/2 nepokretnosti označene u tom ugovoru. Potom su dana 24.08.2012. godine zaključili ugovor o poklonu u formi notarskog zapisa UZZ 697/2012, kojim je tužilac poklonio tuženoj nepokretnosti u obimu prava 1/1, označene u ugovoru, sa pravom doživotnog plodouživanja u svoju korist.

Nižestepeni sudovi su zaključili da ponašanje tužene kao poklonoprimca kada je u avgustu 2014. godine, na pitanje tužioca "da li želi da on ode", pri čemu se mislilo na odlazak iz kuće koja se nalazi u T., odgovorila "idi", ne može predstavljati neblagodarnost tužene koja bi za posledicu imala opoziv ili raskid ugovora o poklonu. Naime, iz činjenica utvrđenih u postupku proizilazi da je tužena namjeravala da 2014. godine sa majkom boravi u kući, da je razgovarala o tome sa tužiocem i dogovorila da on i njegova nova porodica odu iz kuće na dvije nedjelje. Međutim, takav dogovor tužilac nije ispoštovao i bio je u kući kada je došla tužena sa svojom majkom, a nakon njihovog razgovora i konstatacije tužioca "da je glupa i da ima imalo mozga ne bi došla u Crnu Goru" i njegovog pitanja "da li želi da ode" tužena je odgovorila "idi". Iz ovakvog utvrđenja, kao i pravilnom ocjenom dokaza vezanih za utrošak električne energije i krivičnu prijavu koja je podnijeta protiv nepoznatog izvršioca zbog krivičnog djela krađe na štetu tužioca, nižestepeni sudovi su primjenom pravnih pravila AGZ-a i materijalnog prava iz odredbe čl.586 ZOO, zaključili da ne postoji gruba nezahvalnost tužene koja bi uzrokovala opoziv navedenih ugovora o poklonu.

Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su odlučili u ovom sporu pravilnom primjenom materijalnog prava.

Ugovor o poklonu je takav ugovor na osnovu koga poklonodavac poklonoprimcu predaje ili se obavezuje da preda u svojinu određenu stvar, ili da mu prenese neko drugo pravo, bez naknade, ili da mu na drugi način učini kakvu korist na teret svoje imovine. Ugovor o poklonu ima obligacionopravno dejstvo i njime se zasniva obligacioni odnos između poklonodavca i poklonoprimca.

Poklonodavac može raskinuti ugovor ili opozvati učinjeni poklon ako poklonoprimac svojim ponašanjem prema njemu ili prema nekom njemu bliskom licu pokaže veliku nezahvalnost - čl.586. ZOO. Kad se smatra da radnja ima takav karakter je faktičko pitanje, koje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju. Ocjena o tome da li postoji gruba nezahvalnost


148

zasniva se na odgovarajućem pravnom standardu, onome što se najčešće dešava u jednoj sredini, prema uobičajenom i redovnom toku stvari. Svaka nezahvalnost (neblagodarnost) prema poklonodavcu ne predstavlja razlog za opoziv (raskid) ugovora o poklonu, već ta nezahvalnost treba da bude "velika" ili "gruba".”


149

PRAVNI NEDOSTACI ZAKUPLJENE NEPOKRETNOSTI(Član 608 ZOO)

Ugovor o zakupu raskida se po samom zakonu ako se utvrdi da je nepokretnost koja je predmet zakupa vlasništvo trećeg lica.

Iz obrazloženja:

„Predmetnom tužbom traži se predaja nepokretnosti bliže opisanih u stavu prvom izreke prvostepene presude.

Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da je tužilac vlasnik nepokretnosti koje su bile predmet Ugovora o zakupu, Ov. br. 034-15187 od 07.11.2008. godine, zaključenog na period od 15 godina izmedju S. i D. V., kao zakupodavaca i tuženog, kao zakupca. Ugovorom o zakupu odredjena je zakupnina za 2009. godinu u iznosu od 14.000 € i ugovoreno da će se zakupnina za ostale godine odredjivati posebnim aneksom ugovora, koje su ugovorne strane dužne zaključiti do 15.11. svake naredne godine. Takodje je utvrdjeno da je po tužbi tužioca vodjen postupak protiv S. V., D. V. i tuženog, radi utvrdjenja ništavosti navedenog ugovora o zakupu, koji zahtjev je odbijen kao neosnovan presudom Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 79/11 od 23.02.2011. godine. Utvrdjeno je i da se tužilac obratio tuženom pismenom ponudom za zaključenje novog ugovora o zakupu, pod novim uslovima (veća zakupnina i kraći period zakupa), koju ponudu tuženi nije prihvatio, niti je postupio po zahtjevu tužioca za predaju spornih nepokretnosti, već je nastavio sa korišćenjem istih.

Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i obavezali tuženog da tužiocu preda u državinu i svojinu ispražnjene nepokretnosti, bliže navedene izrekom prvostepene presude. Ovo sa razloga što je tužilac dokazao da je vlasnik predmetnih nepokretnosti, kao i da su iste u bespravnoj državini tuženog, te su ostvarena oba uslova predvidjena odredbom člana 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br. 19/09) da se tužiocu pruži svojinsko-pravna zaštita.

Neosnovano se tvrdi revizijom da je tuženi u državini predmetnih nepokretnosti po valjanom pravnom osnovu, navedenom ugovoru o zakupu, koji traje do 2023. godine, jer je zahtjev za utvrdjenje ništavosti istog odbijen kao neosnovan. Ovo zbog toga što je utvrdjenjem prava svojine tužioca na nepokretnostima koje su bile predmet navedenog ugovora o zakupu zaključenog izmedju trećih lica, kao zakupodavaca i tuženog, kao zakupca, prestao pravni osnov za državinu tuženih na predmetnim nepokretnostima. Radi se o pravnim nedostacima zakupljenih nepokretnosti, te je shodno odredbi člana 608 ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08) utvrdjenjem prava svojine tužioca na zakupljenim nepokretnostima, predmetni ugovor o zakupu raskinut po samom zakonu.

Činjenica da je zahtjev za ništavost predmetnog ugovora o zakupu pravosnažno odbijen kao neosnovan bez značaja je i uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, jer to ne sprečava tužioca kao vlasnika da svojinskom tužbom traži predaju u državinu predmetnih nepokretnosti koje se nalaze u bespravnoj državini tuženog, kakav zahtjev je i postavljen u ovoj pravnoj stvari.“



150

VANSUDSKO PORAVNANJE(Član 1089 ZOO)

Medjusobna popuštanja učinjena u postupku zaključenja vansudskog poravnanja ne moraju podrazumijevati i ekvivalentnost takvih ustupaka.

Iz obrazloženja:

„Sporno zemljište je prema staroj evidenciji predstavljalo dio čest. zem. 724, koja je od osnivanja zemljišnih knjiga, na temelju kupoprodajne pogodbe od 12.11.1926. godine bila upisana na K. T. J., pod 14-tim zemljišnoknjižnim bićem u ZU 163 KO Bečići, koje sada odgovara dijelu kat. par. br.1379, u površini od 91 m2, koja je upisana na ime tuženih. Pored navedenog, u postupku je utvrdjeno da je sporno zemljište - čest. zem. 724 rješenjem Dn.br.1288/68 postalo društvena svojina dana 18.08.1968. godine i da je privedeno namjeni, izgradnjom stambeno-komercijalnog objekta, različite spratnosti. Tužioci su sa drugotuženom u toku vodjenja ove parnice zaključili preko svog punomoćnika V. I., dana 27.12.2007. godine vansudsko poravnanje, kojim su se saglasili da se izbriše upisana zabilježba spora iz lista nepokretnosti br.34 KO Bečići, a da drugotužena isplati zauzetu površinu pod objektima 1, 2, i 3, izgradjenih na kat. par. br.1379 KO Bečići, po cijeni od 1000,00 eura/1m2, od odobrenog kredita, s tim što ukoliko kredit ne bude odobren u roku od 3 mjeseca, da se tužioci upišu na pripadajući dio objekta etažiranog prema kvadraturi zemlje.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je odbio primarni zahtjev, nalazeći da je sporno zemljište postalo društvena svojina stupanjem na snagu Zakona o odredjivanju gradjevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Sl.list RCG" br.18/68), dok je eventualni zahtjev usvojio, nalazeći da zaključeno vansudsko poravnanje ima sve karakteristike ugovora o poravnanju, pa je sledstveno tome obavezao drugotuženu da tužiocima isplati 91.000,00 eura, na ime naknade za zauzetu površinu od 91 m2.

Odlučujući po žalbi drugotužene, Viši sud u Podgorici je preinačio presudu prvostepenog suda, u pobijanom dijelu kojim je odlučeno o eventualnom zahtjevu, tako što je isti odbio. Naime, nasuprot stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je našao da vansudsko poravnanje nema svojstvo ugovora o poravnanju u smislu čl.1192 ZOO-a ("Sl.list CG" br.47/08), budući da isti ne sadrži osnovni uslov - uzajamno popuštanje ugovornih stranka, već da su obaveze ugovorene samo na teret drugotužene, a prava u korist tužilaca. Osim toga, drugostepeni sud nalazi da je obaveza drugotužene bila uslovljena prethodnim odobrenjem i isplatom kredita, koji uslov prema navodima drugotužene, nije ostvaren, a tužioci na kojima je teret dokazivanja u smislu čl.217. ZPP-a, nijesu sudu pružili dokaz za suprotno.

Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, kada je odlučio na izloženi način.

Naime, po stanovištu ovog suda, vansudsko poravnanje od 27.12.2007. godine predstavlja ugovor o poravnanju u smislu čl.1089 st.1. ZOO-a ("Sl.list SFRJ" br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ" br.31/93), koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa.

Odredbom čl.1089. st.1. navedenog Zakona je propisano da ugovorom o poravnanju lica izmedju kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor odnosno uklanjaju neizvjesnost i odreduju uzajamna prava i obaveze.

151

Stoji činjenica da je saglasno citiranoj zakonskoj odredbi osnovana karakteristika ovog pravnog instituta uzajamno popuštanje ugovornih strana.

S tim u vezi, a imajući u vidu sadržinu zaključenog vansudskog poravnanja, pogrešan je zaključak drugostepenog suda da nedostaje osnovni elemenat-uslov-uzajamno popuštanje ugovornih strana. Jer, u konkretnom slučaju tužioci su preuzeli obavezu da se izbriše zabilježba spora u korist drugog ugovorača - drugotužene iz lista nepokretnosti br.34 KO Bečići, a drugi ugovarač da za zauzeto zemljište isplati naknadu od 1.000,00 eura/1m2, što ukazuje da je uzajamnog popuštanja bilo ali istina, u očiglednoj nesrazmjeri. S tim u vezi, zaukazati je da medjusobna popuštanja učinjena u postupku zaključenja vansudskog poravnanja ne moraju podrazumijevati i ekvivalentnost takvih ustupaka.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostepeni sud je propustio da ocijeni sve žalbene navode drugotužene i razjasni suštinu evenutalnog zahtjeva, budući da je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete, a iz činjenica na kojima je zasnovan proizilazi da je u pitanju dug iz zaključenog vansudskog poravnanja, u kom pravcu nijesu cijenjeni navodi žalbe u pogledu valjanosti tog poravnanja, koje se postavilo kao predhodno pitanje za odluku o zahtjevu za isplatu duga i da o istim da odgovarajuće razloge, zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti istom - drugostepenom sudu na ponovno sudjenje.”



152

SOLIDARNA ODGOVORNOST MJENIČNOG DUŽNIKA(Član 48 stav 1 Zakona o mjenici, u vezi sa čl. 423, 1105, 1107 i 1108 ZOO)

To što je povjeriocu u stečajnom postupku nad privrednim društvom priznato potraživanje ne sprečava ga da svoje potraživanje prema korisniku, po osnovu izdate mjenice namiri od mjeničnog dužnika, jer je stvar izbora povjerioca koja sredstva obezbjeđenja će aktivirati da bi svoje potraživanje naplatio na najefikasniji način.

Iz obrazloženja:

„Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl. 9 ZPP, utvrđeno je da je NLB "M." a.d. P., kao davalac kredita, sa "O. P." d.o.o. B., čiji je vlasnik tuženi, kao korisnikom kredita, zaključila Ugovor o dugoročnom kreditu br.2011/873 od 10.03.2011.godine, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 1.550.000,00 €, sa rokom otplate od 120 mjeseci, koji osnovni ugovor je modifikovan u dijelu otplate glavnice Aneksom br.I od 10.08.2011. godine, počev od 27.07.2011.godine i Aneksom br. II od 09.07.2012. počev od 01.07.2012. godine. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici St. br. 293/15 nad privrednim društvom "O. P." d.o.o. B., otvoren stečajni postupak, u kojem postupku je sačinjena lista priznatih i osporenih potraživanja, iz koje proizilazi da je NLB "M." a.d. P., kao razlučnom povjeriocu, priznato potraživanje u iznosu od 1.673.230,98€, odnosno u iznosu većem od iznosa koji je predmet potraživanja u ovom postupku.

Članom 5 (5.01) osnovnog Ugovora o kreditu ugovorne strane su se sporazumjele da ukoliko korisnik kredita, ne ispunjava preuzete obaveze iz Ugovora o kreditu ili ukoliko nad korisnikom bude pokrenut postupak stečaja ili likvidacije, banka može jednostrano raskinuti ugovor sa korisnikom prije roka propisanog čl.2 Ugovora i pokrenuti postupak prinudne naplate, smatrajući dospjelim cjelokupan kredit, uvećan za redovne i zatezne kamate i odmah aktivirati sve raspoložive instrumente obezbjeđenja predviđene tim ugovorom i blokirati sve račune i depozite korisnika kod banke. Dalje iz sadržina Ugovora (čl.3.01) proizilazi da je potraživanje banke obezbjeđeno između ostalog i blanko mjenicom ovdje tuženog M. D., serijski broj AA 0959576, izdate i potpisane od strane tuženog dana 10.03.2011. godine, da je kao remitent - lice kome se mora platiti naznačena NLB "M." a.d. P., koja je dospjela na naplatu dana 19.09.2014.godine, a naznačena mjenična svota je 1.524.669,58 €.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje da se tuženi obaveže da joj isplati iznos od 1.524.669,58 €, sa pripadajućom zakonskom kamatom. Predmetni iznos tužilja potražuje po osnovu mjenice koja je izdata od strane tuženog kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja iz prednje naznačenog Ugovora o kreditu.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev s pozivom na odredbe čl. 48 Zakona o mjenici ("Sl.list RCG" br. 45/2005) u vezi sa odredbom čl.423, čl.1105, čl.1107 i čl. 1108 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list RCG" 47/08). Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.

Naime, tuženi je kao mjenični dužnik- solidarni jemac, izdavanjem lične blanko mjenice, garantovao za obaveze preduzeća "O. P." d.o.o. po osnovu Ugovora o kreditu br. 2011/873 od 10.03.2011.godine i na taj način ovlastio tužilju, da u slučaju neispunjenja obaveza u ugovorenom roku istu aktivira, kako bi namirila svoje dospjelo potraživanje. Kako nesporno korisnik kredita "O. P." d.o.o. nije uredno izmirivao svoje ugovorne obaveze i nad istim je pokrenut stečajni postupak, to je shodno odredbi čl. 5 navedenog ugovora cjelokupno

153

potraživanje tužilje prema korisniku kredita u iznosu od 1.524,669,58 € dospjelo za naplatu, pa je tuženi, obzirom da sopstvena mjenica nije realizovana, u obavezi da tužilji isplati navedeni iznos duga. Odredbom čl. 48 st.1 Zakona o mjenici propisano je da lica koja su mjenicu trasirala, akceptirala, indosirala ili avalirala odgovaraju solidarno imaocu mjenice. Prema tome, tuženi je solidarno odgovoran sa glavnim dužnikom za obaveze za koje je jemčio, imajući u vidu da je odredbom čl. 423 ZOO propisano da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara poveriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtjevati njeno ispunjenje, od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kada jedan dužnik ispuni obavezu ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Nasuprot navodima revizije, Plan reorganizacije koji je sačinjen radi izmirenja duga preduzeća "O. P." d.o.o. u stečaju, prema njegovim povjeriocima, bez dejstva je u odnosu na sadužnike stečajnog dužnika- ovdje tuženog. Stoga, se Planom reorganizacije ne može dirati u prava tužilje koja ima prema ovdje tuženom kao solidarnom dužniku. Takođe, to što je tužilji u stečajnom postupku nad privrednim društvom "O. P." d.o.o. priznato potraživanje u iznosu od 1.673.230,98€, ne sprečava tužilju da svoje potraživanje prema korisniku, po osnovu izdate mjenice namiri od ovdje tuženog, jer je stvar izbora tužilje koja sredstva obezbjeđenja će aktivirati da bi svoje potraživanje naplatila na najefikasniji način.“



154

VIŠE JEMACA NEKOG DUGAI SOLIDARNA ODGOVORNOST JEMCA PREMA JEMCU

(Čl. 1005, 1018 ZOO)

U nedostatku ugovora, kojim bi jemci regulisali svoje medjusobne odnose, njihova zajednička obaveza se dijeli na jednake djelove.

***Kada za isti dug jamči više lica njihova odgovornost je solidarna.

***Jemac koji je izvršio isplatu ne bi se mogao regresirati od drugog jemca ukoliko

prethodno nije pokušao da se namiri od glavnog dužnika.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude je utvrdjeno da je izmedju "A. b." AD P. i "A. T." DOO B., kao korisnika kredita dana 24.04.2007. godine zaključen ugovor o dugoročnom kreditu, na osnovu kojeg je odobren i isplaćen iznos od 300.000,00eura, da je saglasno čl.6. tog ugovora, u cilju obezbjedjenja kredita istog dana "A. b.", kao hipotekarni povjerilac sa pravnim prethodnikom tužioca "P." AD B., kao hipotekarnim dužnikom zaključila ugovor o hipoteci, a sa tuženim, kao deponentom ugovor o oročenom namjenskom depozitu br. _______/07, na osnovu kojeg je tuženi kod banke deponovao iznos od 300.000,00 eura, kao oročeni namjenski depozit - kolateral po ugovoru o dugoročnom kreditu, koji je zaključila "A. b." AD P. i "A. t." DOO B. dana 24.04.2007. godine. Čl.3. tog ugovora je bilo ugovoreno, da će banka imati pravo naplate kredita iz oročenih sredstava, nakon što će iscrpiti sva ostala sredstva obezbjedjenja iz čl.6. ugovora o kreditu. Pored navedenog, u postupku je utvrdjeno da je pravni prethodnik tužioca - "P" AD B., umjesto glavnog dužnika - "A. T." DOO B. dana 12.10.2010. godine isplatila cjelokupan iznos kredita "A. b.", u iznosu od 300.000,00 eura. Osim toga, u ponovnom postupku je utvrdjeno da tužilac nije dokazao da je povjerilac - "A. b." AD pokušao da svoje potraživanje namiri od glavnog dužnika "A. t." DOO B.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za isplatu iznosa od 150.000,00 eura. Tužilac je svoj zahtjev temeljio na tvrdnji da je tuženi, kao solidarni jemac dužan da naknadi tužiocu polovinu - iznosa, koji je isti isplatio banci po osnovu dospjelog potraživanja po ugovoru o dugoročnom kreditu, koji je zaključen 24.04.2007. godine izmedju "A. b." AD P. i "A. T." DOO B.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanih čl.219. st.1. i 2. ZPP-a a s pozivom na odredbu čl.1018.ZOO-a ("Sl.list SFRJ" br.29/78, 39/85 i 57/78 i "Sl.list SFRJ" br.31/93), koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa tužbeni zahtjev odbio.

Odredbom čl.1005. ZOO-a, je propisano da više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to da li su jemčili zajedno ili se svaki od njih obavezao prema povjeriocu odvojeno, izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost uredjena drugačije. Dakle, u nedostatku ugovora, kojim bi jemci regulisali svoje medjusobne odnose, njihova zajednička obaveza se tada dijeli na jednake djelove, pa je bez značaja pozivanje na čl.3. ugovora o oročenom namjenskom depozitu.

Kako je u konkretnom slučaju utvrdjeno da je pravni prethodnik tužioca povjeriocu "A. b." AD u cjelosti isplatio dospjelo potraživanje glavnog dužnika, u iznosu od 300.000,00

155

eura po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 24.04.2007. godine, to isti saglasno čl.1018 ZOO-a stiče pravo da zahtijeva od ostalih jemaca odnosno jemca da mu naknadi dio, koji pada na njega. Dakle, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi isplatom se uspostavlja odnos solidarne odgovornosti jemca prema jemcu, koji je izvršio plaćanje, odnosno dolazi do personalne subrogacije jemca, koji je izvršio plaćanje prema ostalim jemcima odnosno jemcu na što je ukazano ukidnim rješenjem ovog suda Rev.IP br.108/15 od 02.12.2015. godine.

Ukidnim rješenjem ovog suda je ukazano da je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepenih sudova ostala neutvrdjena odlučna činjenica da li je jemac, koji je isplatom iznosa od 300.000,00 eura stekao svojstvo povjerioca u odnosu na tuženog - jemca pokušao da svoje potraživanje namiri od glavnog dužnika, koja odlučna činjenica nije utvrdjena od strane prvostepenog suda ni u ponovnom postupku. Jer, prvostepeni sud je postupajući po uputu datom u ukidnom rješenju ovog suda, a primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da tužilac nije dokazao da je povjerilac - "A. b." AD pokušao da svoje potraživanje namiri od glavnog dužnika - "A. t." DOO B. S tim u vezi za ukazati je na navedena činjenica odnos povjerioca i glavnog dužnika sa aspekta primjene odredbe čl.1018. ZOO-a apsolutno nije od značaja, već je od odlučnog značaja činjenica - da li je tužilac kao jemac, koji isplatio potraživanje glavnog dužnika povjeriocu - banci prethodno pokušao da svoje potraživanje namiri, od glavnog dužnika - "A. t." DOO B. Ovo sa razloga, što se saglasno citiranoj zakonskoj odredbi tužilac, kao jemac koji je izvršio isplatu ne bi mogao regresirati od drugog jemca, ukoliko se isti nije prethodno pokušao namiriti od glavnog dužnika.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 21/17 od 28.02.2017. godine)


156

DEJSTVO ZAKLJUČENOG PLANA REORGANIZACIJE U STEČAJU NA OBAVEZE JEMCA PLATCA

(Član 1107 tačka 4 ZOO)

Zaključeni plan reorganizacije izmedju stečajnog dužnika i njegovih povjerilaca ne utiče na promjenu prirode obaveza jemca platca.

Iz obrazloženja:

„Tuženi je kao davalac kredita sa V. M. DOO P., zaključio više ugovora o kreditu kojom prilikom se tužilac kao jemac platac obavezao da će svojom imovinom odgovarati tuženom za slučaj neizmirenja obaveza od strane društva V. M. Kako je dug dospio na isplatu a isti nije vraćen to je tuženi kao izvršni povjerilac podnio predlog za izvršenje protiv dužnika V. M. i ovdje tužioca B. D., koji je usvojen i rešenjem Osnovnog suda u Podgorici I.br. 3092/12 od 17.05.2013.godine, odredjeno je sprovodjenje izvršenja. Iz spisa dalje proizilazi, da je protiv dužnika V. M. otvoren stačaj nakon čega je u odnosu na njega prekinut postupak izvršenja, dok je u odnosu na tužioca sud odredio izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave plenidbom novčanih sredstava i plenidbom i prodajom pokretne i nepokretne imovine. Nakon otvaranja stečajnog postupka dužnik V. M. je podnijela Plan reorganizacije koji je Privredni sud rješenjem St.br. 326/11 od 09.05.2014.godine usvojio.

Polazeći od činjenice da je Plan reorganizacije usvojen tužilac smatra da rješenje suda kojim je Plan usvojen, predstavlja novi ugovor izmedju dužnika V. M. i tuženog iz ovog spora, jer je njime iznova dogovoreno regulisanje potraživanja tuženog. Stoga tužilac smatra da je izvršenje po rješenju I.br. 3092/12 od 17.05.2013.godine nedopušteno, jer ako bi se isto sprovelo onda bi tuženi dva puta naplatio ista potraživanja.

Stoji činjenica da Plan reorganizacije predstavlja novi ugovor izmedju povjerioca i stečajnog dužnika ali je bez pravnog značaja na sadužnike stečajnog dužnika. Usvojeni Plan reorganizacije zaključen je isključivo izmedju glavnog dužnika V. M. kao stečajnog dužnika i njegovih povjerilaca, pri čemu tužilac kao jemac platac nije obuhvaćen Planom reorganizacije, što ukazuje da se isti tiče samo stečajnog dužnika i povjerioca.

Obaveza tužioca proizilazi iz odredbe čl. 1107 tač.4. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da ako se jemac obavezao kao jemac platac isti povjeriocu odgovore kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika ili od jemca, ili od obojice istovremeno. Imajući u vidu da se tužilac prilikom zaključenja ugovora o kreditu obavezao kao jemac platac proizilazi, da je isti solidarno odgovoran sa glavnim dužnikom za obaveze za koje je jemčio. Prema odredbi čl. 423 Zakona o obligacionim odnosima svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena.

Polazeći od prednjeg, te činjenice da Plan reorganizacije nema pravnu prirodu prenova što bi u smislu odredbe čl. 426 Zakona o obligacionim odnosima moglo biti od uticaja na obaveze solidarnih dužnika, već usvojeni Plan reoranizacije ima isključivo dejstvo izmedju dužnika Vektre Montenegro kao stečajnog dužnika i njegovih povjerilaca, to su obaveze tužioca kao jemca platca ostale nepromijenjene, zbog čega nema ni zakonskih razloga da se predmetno izvršenje proglasi nedopuštenim.“


157

PRAVO VOZAČA NEREGISTROVANOG MOTOCIKLANA NAKNADU ŠTETE PROUZROKOVANE

NEREGISTROVANIM KOMBIJEM(Član 199 i čl. 202 ZOO, u vezi sa čl. 42 Zakona o

obaveznom osiguranju u saobraćaju)

Činjenica da motocikl nije bio registrovan bez uticaja je na pravo motocikliste na naknadu štete, te se propust istog, s tim u vezi, ne može cijeniti kao njegov udio u šteti, niti se šteta po tom osnovu može umanjivati.

Iz obrazloženja:

„Dana 25.09.2011.godine, oko 17,15 časova u mjestu zv. S. L. kod R. dogodila se saobraćajna nezgoda koju je prouzrokovao drugotuženi upravljajući neregistrovanim kombi vozilom. U toj nezgodi tužilac je zadobio teške tjelesne povrede koje su imale za posledicu umanjenja opšteživotne i radne aktivnosti kod tužioca u procentu od 42%,a što proizilazi iz nalaza i mišljenja Sudsko medicinskog odbora Medicinskog fakulteta Univerziteta u Podgorici. Zbog navedenog dogadjaja, drugotuženi je oglašen krivim pravosnažnom presudom Osnovnog u Rožajama K.br.186/11 od 31.01.2012.godine i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca zbog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl. 348 st.3 u vezi čl. 339 st.3 u vezi st.1 KZ. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrdjeno da je saobraćajna nezgoda, u kojoj je tužilac teško povrijedjen, nastupila kao posledica propusta u vožnji od strane vozača kombi vozila, ovdje drugotuženog. Nasuprot tome, u postupcima vozača bicikla na motorni pogon, ovdje tužioca, koji je posjedovao odgovarajuću vozačku dozvolu za upravljanje tim vozilom, nije bilo propusta vezanih za stvaranje opasne situacije koja je za posledicu imala nastanak nezgode, niti je bilo propusta vezanih za mogućnost izbjegavanja nezgode. Medjutim, zbog vožnje motocikla bez zaštitne kacige na glavi stoji propust motocikliste koji je uticao na težinu posledice, (stepen povredjivanja glave motocikliste) i koji po mišljenju vještaka doprinosi težini posledice sa 15%. Iz nalaza istog vještaka utvrdjeno je da motociklo kojim je tužilac upravljao kritične prilike nije bilo registrovano, a isto podliježe registraciji. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrdjeno je da tužilac usled zadobijenih povreda gubi mjesečnu zaradu u iznosu od 65,18€.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i obavezao ga da naknadi materijalnu štetu u iznosima bliže navedenim u stavu prvom izreke prvostepene presude, nalazeći da je isti upravljajući vozilom, ne pridržavajući se saobraćajnih propisa ugrozio saobraćaj i doveo u opasnost živote ljudi i tom prilikom nanio tužiocu teške tjelesne povrede za koje radnje je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Rožajama oglašen krivim i osudjen na zatvorsku kaznu. Kako je parnični sud, shodno odredbama čl.15 ZPP, vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca pravosnažnom presudom suda kojom se optuženi oglašava krivim, to stoji i gradjansko pravna odgovornost istog da štetu naknadi. U preostalom dijelu u pogledu tražene, a nedosudjene naknade materijalne i nematerijalne štete u odnosu na ovog tuženog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

Zahtjev tužioca je odbijen u cjelosti kao neosnovan i u odnosu na prvotuženog, a sa razloga što je tužilac kritične prilike upravljao biciklom na motorni pogon koje nije bilo


158

registrovano pa se sa tog razloga tužilac ima smatrati neovlašćenim vozačem koji zbog protivpravnog postupanja nema pravo na naknadu tražene štete.


Medjutim, izloženi pravni pristup nižestepenih sudova zasad i u svemu ne može se prihvatiti.

Prema stanju u spisima, tužilac potražuje predmetnu štetu u odnosu na prvotuženog na osnovu nesporne činjenice da je drugotuženi kritične prilike skrivio saobraćajnu nezgodu, a time i štetu upravljajući neosiguranim kombi vozilom u kom slučaju, u skladu sa odredbom čl.42 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju (Sl.list RCG, br.46/07), stoji odgovornost Garantnog fonda, ovdje prvotuženog da istu naknadi.

Presude nižestepenih sudova s tim u vezi ne sadrže razloge već ti sudovi kao odlučnu cijene činjenicu da je tužilac kritične prilike upravljao neregistrovanim biciklom na motorni pogon pa je zbog činjenice da vozilo nije bilo registrovano izgubio pravo da potražuje štetu od prvotuženog. Medjutim, ovakvo rezonovanje ne može se prihvatiti. Jer, obaveza vlasnika motornog vozila da registruje motociklo povlači sankcije (kazne) propisane u Zakonu o bezbjednosti saobraćaja na putevima (Sl.list RCG,br.72/05 i 27/06), ali ne i gubitak prava na naknadu štetu od prvotuženog koji je po samom zakonu obavezan da štetu od neosiguranog vozila naknadi.

Nedostatak bilo kakvih razloga o prednjoj odlučnoj činjenici da je drugotuženi kritične prilike upravljao neregistrovanim vozilom ima za posledicu nemogućnost revizijskog suda da nižestepene presude valjano ispita, a time i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st.2 tač.15 ZPP.

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo u dijelu kad su zaključili da tužilac ima pravo na naknadu na ime izgubljene zarade zbog umanjene radne sposobnosti.

Naime, odredbom čl.202 st.2 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list CG, br.47/08), propisano je da ako povrijedjeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijedjenom odredjenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

Kako je u postupku utvrdjeno da tužilac kao nekvalifikovani radnik u oblasti poljoprivredene djelatnosti zbog djelimičnog gubitka radne sposobnosti, usled zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi, koju je skrivio drugotuženi, gubi zaradu to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužiocu pripada pravo na rentu u visini utvrdjenoj od strane vještaka poljoprivredne struke koja se, shodno odredbama čl.199 Zakona o obligacionim odnosima, smanjuje srazmjerno udjelu tužioca u štetnoj posledici.

Prilikom odmjeravanja visine kako materijalne tako i nematerijalne štete nižestepeni sudovi su zaključili da doprinos tužioca u šteti iznosi 20%, od toga 15% na ime upravljanja motociklom bez zaštitne kacige na glavi i 5% zbog vožnje neregistrovanim vozilom i u tom pravcu umanjili pripadajuću naknadu, cijeneći pri tom stepen umanjenja sposobnosti za rad tužioca.

Medjutim, kako je činjenica da motociklo nije bilo registrovano bez uticaja na pravo tužioca na naknadu štete to se propust tužioca s tim u vezi ne može cijeniti, kako to pogrešno čine nižestepeni sudovi, kao njegov udio u šteti, niti se šteta po tom osnovu može umanjivati.“


159

NAKNADA ŠTETE NENAPLAĆENE IZ STEČAJNE MASE

Šteta nastala na teritoriji Crne Gore prouzrokovana vozilom osiguranim kod organizacije nad kojom je otvoren stečaj posle prestanka zajednice Srbija i Crna Gora, isplaćuje se iz Garantnog fonda Udruženja osiguravača Srbije.

PREURANJENOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETEIZ GARANTNOG FONDA

(Član 106 Zakona o osiguranju imovine i lica)

Dospjelost zahtjeva za naknadu štete iz sredstava Garantnog fonda uslovljena je prethodnim zaključenjem stečajnog postupka.

Iz obrazloženja:

„Iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je tužiocima, pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br.59/2002 od 04.11.2005. godine, dosuđena naknada nematerijalne i materijalne štete i obavezan tuženi u tom sporu "S. O." AD B. na isplatu iste. Predmetna naknada štete nastala je kao posledica smrti bliskog lica u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u Nikšiću 23.11.1996. godine. Dalje je utvrđeno da je nad tadašnjim tuženim "S. O." AD B. pokrenut stečajni postupak pred Trgovinskim sudom u Beogradu 30.04.2007. godine, da su tužioci prijavili svoje potraživanje po osnovu navedene pravosnažne presude u stečajnom postupku i da im je u tom postupku potraživanje priznato u cjelosti, sa kamatom od donošenja presude do 22.05.2006. godine, kao povjeriocima trećeg isplatnog reda. Rješenjem o glavnoj diobi Trgovinskog suda u Beogradu VI St.br.45/2007 od 23.04.2008. godine i od 24.02.2009. godine, potraživanje tužilaca je izmireno u iznosu 7,696546%, a zatim i u iznosu od 9,889901%, od iznosa utvrđenog rješenjem o diobi stečajne mase.

Tužioci su u ovom sporu tražili da se tuženi obavežu da im naknade preostale iznose štete koju nijesu uspjeli naplatiti iz stečajne mase, pozivajući se na obavezu prvotuženog po osnovu sporazuma zaključenog između drugotuženog i Ministarstva finansija Crne Gore, dok obaveza drugotuženog proizilazi iz odredbi Zakona o osiguranju imovine i lica i Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je našao da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev prema oba tužena, sa kojih razloga je preinačio prvostepenu presudu na način što je tužbene zahtjeve odbio.

Po nalaženju ovog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je zahtjev prema prvotuženom – N. B. O. C. G. neosnovan. Sporazumom koji je zaključen 02.11.2006. godine između Udruženja osiguravača Srbije i Ministarstva finansija RCG, regulisana su međusobna prava i obaveze za štete nastale na teritoriji Crne Gore do 03.06.2006. godine koje se odnose na upravljanje i korišćenje Garantnog fonda. Tim Sporazumom predviđeno je da štete za koje je zaključen ugovor o obaveznom osiguranju sa organizacijom nad kojom je otvoren stečajni postupak, a nastale su na teritoriji Republike Crne Gore do 03.06.2006. godine, naknađuje Ministarstvo finansija Crne Gore. Sporazumom od 18.06.2007. godine, Nacionalni biro


160

osiguravača Crne Gore preuzeo je obaveze Ministarstva finansija Crne Gore iz navedenog Sporazuma sa Udruženjem osiguravača Srbije.

U konkretnom slučaju šteta je nastala na teritoriji Crne Gore, a nad "S. o." AD B., sa kojim je vozilo koje je učestvovalo u nezgodi imalo zaključen ugovor o osiguranju, otvoren je stečajni postupak rješenjem Trgovinskog suda u Beogradu St.br.45/07. Iz navedenog proizilazi da se radi o šteti za koju je obavezu da istu naknadi preuzelo Udruženje osiguravača Srbije. Naime, Protokolom br.2192 od 19.12.2008. godine, sačinjenim između tuženih, regulisano je da se štete stečaja, za društva gdje je stečaj otvoren posle razdruženja Srbije i Crne Gore, riješe i na kraju isplate iz Garantnog fonda Udruženja osiguravača Srbije. Slijedom iznijetog, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je zahtjev u odnosu na prvotuženog neosnovan.

Ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su tačni navodi iz tužbe u pogledu utvrđenog potraživanja tužilaca rješenjem Trgovinskog suda u Beogradu, ali da postupak stečaja nad društvom "S. o." AD u B. nije okončan. Ocjenjujući neosnovane navode drugotuženog da je tužba preuranjena, prvostepeni sud je tužbeni zahtjev usvojio sa obrazloženjem da je potraživanje tužilaca dospjelo, te da pasivna legitimacija drugotuženog proizilazi iz odredbe čl.106 Zakona o osiguranju imovine i lica ("Sl.list SRJ", br.30/96) i zaključenom Protokolu između tuženih.

Nasuprot izloženom shvatanju prvostepenog suda, drugostepeni sud je zaključio da potraživanje u odnosu na drugotuženog nije dospjelo, zbog čega je odbio kao preuranjen zahtjev u odnosu na drugotuženog.

Drugostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe čl.106. Zakona o osiguranju imovine i lica, koje pravo je mjerodavno u ovom sporu, zaključio da dospjelost zahtjeva za naknadu štete iz sredstava Garantnog fonda uslovljena je prethodnim zaključenjem stečajnog postupka, s obzirom da navedena odredba propisuje da šteta, odnosno dio štete, koji nije naknađen iz stečajne mase naknađuje se iz sredstava Garantnog fonda. U konkretnom slučaju utvrđeno je da stečajni postupak nad "S. o." AD B. nije okončan, pa proizilazi da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog preuranjen, zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu pravilno preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva. „


161

ŠTETA PROUZROKOVANA NEOSIGURANIM TERETNIM VOZILOMINOSTRANE REGISTRACIJE

-LIMIT OBAVEZE OSIGURAVAJUĆE ORGANIZACIJE-(Član 104 stav 1, u vezi čl. 91 i 92 st. 2 tačka 1

i čl. 86 st. 1 u vezi čl. 77 Zakona o osiguranju imovine i lica )

Ograničenje obaveze osiguravajuće organizacije važi i kad se naknada štete isplaćuje u obliku rente u kom slučaju treba utvrditi da li kapitalizirani iznos rente premašuje osiguranu sumu.

***Kada je limit osiguranja isplaćen oštećeno lice može potraživanje do ukupne štete

ostvarivati samo neposredno od štetnika.***

Kada je trećem licu šteta prouzrokovana u sudaru motornog vozila, tada treće oštećeno lice uživa pokriće do visine dvostrukog osiguranog iznosa, budući da svaka organizacija za osiguranje odgovara do limita svoje obaveze.

Iz obrazloženja:

„U saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 06.08.2001.godine na magistralnom putu Cetinje - Podgorica, u mjestu Meterizi, koju je skrivio M. M., državljanin Republike Hrvatske, upravljajući većom brzinom od dozvoljene teretnim motornim vozilom - šleperom marke "Volvo" reg.br. __ ___ __ sa priključnim vozilom marke "Croma" reg.br. __ __-_, koje nije imalo medjunarodnu ispravu o osiguranju od autoodgovornosti koja važi za teritoriju SRJ - zelenu kartu, niti ugovor o osiguravanju zaključen na graničnom prelazu, a zbog koje je M. M. pravosnažno osudjen zbog izvršenog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl. 177.st.2. u vezi čl. 172.st.1. KZ RCG na 15 godina zatvora, tužilja je pretrpjela teške tjelesne povrede kao putnik - treće lice u putničkom motornom vozilu marke "F. C. T.". Tužilja je sa tuženim zaključila sudsko poravnanje P.br. 576/2009 od 07.07.2010.godine, na osnovu kojeg joj je tuženi isplatio 26.000€ na ime naknade nematerijalne štete. Tom prilikom smrtno je stradalo tri lica dok je više lica zadobilo teške tjelesne povrede, koja su zajedno sa bliskim licima poginulih lica ostvarila kod tuženog pravo na naknadu štete, tako da je ukupan iznos isplaćene materijalne i nematerijalne štete iz tog štetnog dogadjaja iznosio 723.746,40€. Utvrdjeno je i da je kod tužilje usled zadobijenih povreda tom prilikom došlo do umanjenja radne sposobnosti od 69% trajno, da nije zapošljena i ne posjeduje nepokretnu imovinu, te da je po zanimanju trgovac.

Sporno je da li je tuženi u obavezi da naknadi tužilji predmetnu štetu imajući u vidu prigovor tuženog u pogledu ograničene sume osiguranja, koji su sudovi ocijenili osnovanim i zbog toga odbili tužbeni zahtjev.

U vrijeme nastanka predmetne saobraćajne nezgode važio je Zakon o osiguranju imovine i lica ("Sl.list SRJ", br. 30/96).

Shodno odredbama čl.104.st.1. u vezi čl.91. i čl. 99.st.2.tač.1. ovog zakona, šteta prouzrokovana upotrebom motornog vozila čiji vlasnik nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju, a bio je u obavezi da se osigura prema odredbama ovog zakona, naknadjuje se u istom obimu i prema istim uslovima kao da je bio zaključen ugovor o osiguranju.

Obaveza organizacije za osiguranje u konkretnom slučaju tuženog, u skladu sa Sporazumom zaključenim izmedju Udruženja osiguravača Srbije i Ministarstva finansija


162

Republike Crne Gore od 02.11.2006.godine i Sporazumom o preuzimanju obaveza iz pomenutog sporazuma - od strane Udruženja osiguravača Crne Gore od 18.06.2007.godine, ograničena je osiguranim iznosom u dinarskoj protivrijednosti iznosa SAD dolara po kursu na dan utvrdjivanja visine naknade štete, saglasno čl. 86. u vezi čl. 77. istog zakona. To znači da se u skladu sa stavom 1. člana. 86. ovog zakona osiguranje u vezi sa upotrebom jednog putničkog vozila mora izvršiti na iznos od najmanje 100.000 SAD dolara u dinarskoj protivrijednosti na dan zaključenja ugovora o osiguranju, a obaveza organizacije za osiguranje ne može biti veća od tog iznosa u dolarima preračunato u dinare po kursu kad je u sudskom ili vansudskom postupku utvrdjena visina naknade štete na koju ima pravo treće oštećeno lice. Za veća motorna vozila od pomenutih, a što je konkretno slučaj, najmanji osigurani iznos je 200.000 SAD dolara. Ovo ograničenje obaveze važi i kad se naknada štete isplaćuje u obliku rente, u kom slučaju treba utvrditi da li kapitalizirani iznos rente premašuje osiguranu sumu. Drugi stav ovog člana odredjuje da se po osnovu osiguranja od autoodgovornosti prvenstveno naknadjuju štete na licima. Uzimaju se u obzir kako imovinske, tako i neimovinske štete na licima. Ako nakon što su naknadjene štete na licima ima još raspoloživih sredstava u okviru iznosa na koje je ograničena obaveza organizacije za osiguranje, ta će se sredstva upotrijebiti za isplatu naknade za štetu na stvarima. Praktični značaj ove odredbe dolazi do izražaja ako su oštećena dva ili više lica, kada se primjenjuje treći stav ovog člana. Iz trećeg stava ovog člana proizilazi da je osigurani iznos iz prvog stava limit obaveze za osiguranje ako je štetu zbog upotrebe vozila pretrpjelo jedno lice. Ako su oštećena dva ili više lica, taj se limit udvostručuje. Tek ako ni taj iznos nije dovoljan za potpunu naknadu svih šteta pravo oštećenih lica prema organizaciji za osiguranje srazmjerno se smanjuje. To je poseban limit obaveze organizacije po jednom štetnom dogadjaju, ako su štetu u istom udesu pretrpjela dva ili više lica. Stav četiri ovog člana odnosi se na slučajeve kad je neko lice naknadno podnijelo odštetni zahtjev organizaciji za osiguranje, a ona je već izvršila isplatu naknade drugim oštećenim licima, pri čemu je isplaćena naknada u potpunosti pokrila ranije prijavljene štete jer organizacija za osiguranje nije znala da postoji i mogućnost novih zahtjeva za naknadu štete. U takvom slučaju organizacija za osiguranje isplaćuje licu koje je naknadno podnijelo zahtjev samo razliku izmedju iznosa na koji je ograničena njena obaveza i već isplaćenih iznosa u vezi sa istim štetnim dogadjajem. Lica kojima je u potpunosti naknadjena šteta nisu dužna da vrate odgovarajući dio primljene naknade.

Imajući u vidu sadržinu navedenih zakonskih odredbi, kako se limit obaveze zajednice osiguranja utvrdjuje prema ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica, a prvostepeni sud je utvrdio da iznos utvrdjene štete prelazi iznos osigurane sume tj. premašen je dvostruko limit osiguranja od 400.000 SAD dolara, odnoso 454.333,97€, preračunato u važeću valutu, za teretno vozilo bez prikolice, i po nalaženju ovog suda, tuženi nije u obavezi da tužilji naknadi predmetnu - ukupnu štetu. Dakle, kako je limit osiguranja isplaćen oštećeno lice može potraživanje do ukupne štete tražiti samo neposredno od štetnika, a ne i tuženog.

Prema tome, nasuprot navodima revizije, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je obimom pokrića teretnog vozila koje je vuklo prikolicu, a koja predstavlja jedinstveno motorno vozilo u smislu čl. 10.st.1.tač.40 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, koji je bio u primjeni, obuhvaćena i odgovornost za štetu koju prouzrokuje priključno vozilo.

Naime, pogrešno smatra revident da treba sabrati sume iz polisa za teretno i priključno vozilo. Ovdje se ne radi o odgovornosti u slučajevima kada je trećem licu šteta prouzrokovana u sudaru motornih vozila, saglasno čl. 173. tada važećeg ZOO, u kojim slučajevima odgovaraju imaoci motornih vozila, odnosno njihovi osiguravači - svaki po osnovu polise osiguranja koju je izdao. Tada treće oštećeno lice uživa pokriće do visine dvostrukog osiguranog iznosa, budući da svaka organizacija za osiguranje odgovara do limita svoje

163

obaveze. Ako je u sudaru vozila povrijedjeno dva ili više lica, po svakoj polisi obaveza organizacije za osiguranje se udvostručuje, što bi značilo da ukoliko su u sudaru učestvovala dva vozila, oštećena lica mogu zahtijevati ukupnu naknadu do četvorostrukog limita. Ista situacija je ako je šteta prouzrokovana upotrebom teretnog vozila (kamiona) sa prikolicom za koju je osiguranje od autoodgovornosti izvršeno kod dvije organizacije za osiguranje.

Medjutim, ovdje je u pitanju naknada štete prouzrokovana upotrebom neosiguranog teretnog vozila sa prikolicom inostrane registracije, pa se trećim licima pokriva šteta u smislu čl. 86. Zakona o osiguranju imovine i lica. Ovo sa razloga što se smatraju skupom vozila koja čine cjelinu, odnosno jednim vozilom, pa je osiguranje od odgovornosti iz upotrebe motornog vozila koje vuče priključno vozilo obuhvaćena i odgovornost za štetu koju prouzrokuje priključno vozilo dok je spojeno sa vozilom koje ga vuče.

Zbog toga su neosnovani navodi revizije da se u slučaju udesa dva vozila i povrede više lica po svakoj polisi obaveza udvostručuje, pa da oštećena lica mogu zahtijevati ukupnu naknadu do četvorostrukog limita.“



164

ODGOVORNOST OSIGURAVAČA ZA ŠTETU NASTALU U KRUGU GRADILIŠTA

(Član 23 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)

Odgovornost osiguravača uključuje štete koje su u direktnoj ili indirektnoj vezi sa upotrebom motornog vozila, bez obzira da li je šteta nastala na javnom putu ili na bilo kom drugom mjestu koje je pristupačno trećim licima, ako se upotreba motornog vozila može dovesti u uzročnu vezu sa nastankom štete.

Iz obrazloženja:

„Prema stanju u spisima tužilac je, kao radnik u službi obezbjeđenja, povrijeđen dana 13.09.2009. godine, oko 03 h ispred Centra za djecu ometenu u razvoju u Nikšiću. Do povređivanja je došlo na način što je obilazeći objekat koji je čuvao vozilo marke "Tam.", koje je bilo osigurano kod prvotuženog i bilo parkirano u krugu Centra, udarilo tužioca i prikliještilo ga uz zid ograde visine 2 m. Kritičnom prilikom tužilac je zadobio teške tjelesne povrede u vidu iščašenja lijevog koljena, lezije nedusa išijalgusa lijevo i lijeve poplitarne arterije, prelom desne zbične kosti na tipičnom mjestu i kraš sindrom.

U postupku pred prvostepenim sudom, iz iskaza svjedoka V. M., utvrđeno je da je od tužioca obaviješten da je došlo do nezgode, da ga je dolaskom na lice mjesta zatekao u polusvjesnom i polustojećem položaju pritisnutog vozilom uz betonsku ogradu, da su kasnije druga lica pomjerila kamion unazad i oslobodila tužioca, nakon čega je prevezen u bolnicu. Vozilo marke "Tam" je vlasništvo drugotuženog koji je izvodio radove niskogradnje oko objekta Centra, a trećetuženi je vlasnik i izvršni direktor tog privrednog društva. Dalje je utvrđeno da je predmetno vozilo bilo parkirano na gradilištu, u njemu se nalazio materijal i alat potreban za izvođenje radova, ključevi od vozila su uvijek stajali u ladici ispred mjesta suvozača. Vještačenjem vještaka saobraćajne struke utvrđeno je da je vozilo bilo parkirano na ravnoj površini i nije se moglo pokrenuti bez davanja kontakta ključem, tj. bez lica koje je pokrenulo vozilo.

Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da nedostaje pasivna legitimacija prvotuženog, jer za odgovornost osiguravača za štete pričinjene trećim licima bitna pretpostavka je da je do štete došlo redovnom upotrebom motornog vozila u smislu propisa o obaveznom osiguranju od odgovornosti za štetu - u vrijeme vožnje na putu i u vrijeme stajanja na putu u toku putovanja. Kako se u konkretnom slučaju radi o povredi koju je tužilac zadobio dok se vozilo nalazilo u krugu gradilišta, što se ne smatra saobraćajem u smislu Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev prema prvotuženom.

Drugostepeni sud je razmatrajući žalbu tužioca prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u ovom dijelu kao pravilne.

Po nalaženju ovog suda, izloženi zaključak nižestepenih sudova o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženog nije pravilan. Da bi se ostvarilo pravo na naknadu štete od osiguravača jedna od pretpostavki je da je šteta nastala upotrebnom motornog vozila. Pojam motornog volila definisan je u čl.23. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG", br.46/07), koje pravo je mjerodavno u vrijeme povređivanja tužioca, tako da se motornim vozilom smatra svako vozilo koje se pokreće snagom sopstvenog motora, osim vozila koja se kreću po šinama i svako priključno vozilo, bez obzira da li je prikačeno ili ne -st.1., a prema st.2. pod motornim vozilom ne smatra se vozilo na motorni pogon iz st.1., ako

165

se to vozilo u vrijeme nastanka štete koristilo kao radna mašina van saobraćaja. Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Sl.list RCG", br.72/05 i 27/06) ne daje definiciju saobraćaja, a nižestepeni sudovi pogrešno primjenjuju odredbu čl.2 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Sl.list CG", br.33/12 i 58/14), s obzirom da isti nije važio u vrijeme nastanka spornog odnosa.

Po nalaženju ovog suda, pojam upotrebe motornog vozila ne podrazumijeva da je vozilo u upotrebi u vrijeme vožnje na javnom putu i u vrijeme stajanja na putu u toku putovanja, čime bi iz odgovornosti osiguravača bile isključene sve štete koje nijesu nastale na javnom putu. Naprotiv, ovaj sud nalazi da odgovornost osiguravača uključuje štete koje su u direktnoj ili indirektnoj vezi sa upotrebom motornog vozila, bez obzira da li je šteta nastala na javnom putu ili na bilo kojem drugom mjestu koje je pristupačno trećim licima, ako se upotreba motornog vozila može dovesti u uzročnu vezi sa nastankom štete. Navedeno podrazumijeva da je u konkretnom slučaju sud u obavezi da ocijeni da li se šteta koju je tužilac pretrpio može dovesti u uzročnu vezu sa upotrebom vozila od kojeg je šteta nastala, tj. da li postoji adekvatna uzročnost između upotrebe vozila i štete. Pri tom, nije od značaja da li se vozilo kretalo ili je mirovalo, već je od značaja postojanje uzročne veze, pa pozivanje prvotuženog u odgovoru na žalbu na mišljenje ovog suda iznijeto u presudi Rev.br.752/09 nije od značaja, imajući u vidu da nije utvrđena uzročnost između upotrebe vozila i štete jer je prema činjeničnom utvrđenju iz tog spora, vozilo bilo u servisu na popravci.

Uzročnost između upotrebe vozila i štete mora biti utvrđena kako bi se utvrdilo postojanje odgovornosti iz osnova osiguranja. U konkretnom sporu, po nalaženju ovog suda izostalo je jasno i pravilno utvrđenje kako je došlo do pokretanja vozila i povređivanja tužioca. Naime, u zapisniku o uviđaju koji su sačinili ovlašćeni policijski službenici navedeno je da su vrata na vozilu bila otključana a u bravi za paljenje se nalazio ključ, da su na vozilu pričinjena oštećenja i to polomljeno staklo na desnom faru, ulupljena registarska tablica, oštećena farba, a brisač sa vozila pronađen na zemlji ispred vozila. Činjenica o postojanju ključa u bravi za paljenje kada se dovede u vezu sa mišljenjem vještaka saobraćajne struke koji je bio izričit da je vozilo moralo biti pokrenuto od strane lica koje je sjelo u vozilo i isto pokrenulo, odnosno da se nije moglo samo pokrenuti, ukazuje na radnje trećih lica koje mogu predstavljati uzročnu vezu za nastanak štete. U tom pravcu sud je morao na jasan i pouzdan način utvrditi ponašanje tužioca kritičnom prilikom, tj. radnje tužioca kao radnika obezbjeđenja da ne dozvoli pristup trećim licima krugu centra i samom vozilu. Ove činjenice je potom potrebno dovesti u vezu sa iskazima svjedoka nastanjenih u neposrednoj blizini mjesta nezgode, koji su svjedočili o galami i buci koja se čula kritične noći, zatim utvrditi ko je bio ovlašćen da koristi vozilo za izvođenje radova i kome su povjereni ključevi u vrijeme kada se radovi nijesu izvodili (tokom noći). Sve navedeno je potrebno razjasniti kako bi se na pravilan način moglo utvrditi da li postoji doprinos tužioca u nastanku štetu, tj. da li postoje okolnosti koje bi isključivale odgovornost prvotuženog kao osiguravača u smislu zakona.“



166

REGRESNA TUŽBA(Član 46 stav 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)

Po regresnoj tužbi iz člana 46 stav 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju, pasivno su legitimisani vlasnik, odnosno korisnik prevoznog sredstva kojim je prouzrokovana šteta, a da bi neko lice imalo status korisnika u smislu navedenog zakona mora biti registovano kao korisnik.

Iz obrazloženja:

„Tužbom je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu regresira isplaćenu naknadu štete. Tužbeni zahtjev je zasnovan na odredbi čl.46. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG", br.46/07), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa i kojima je regulisano pitanje naknade štete u slučaju kada nije zaključen ugovor o obaveznom osiguranju i pravo na regres. Tako, stavom 1 ovog člana je propisano da se zahtjev za naknadu štete koja je prouzrokovana upotrebom motornog vozila ili drugog prevoznog sredstva čiji vlasnik, odnosno korisnik nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju, a bio je dužan po ovom zakonu podnosi se i šteta nadoknađuje u istom obimu i prema istim uslovima kao da je bio zaključen ugovor o obaveznom osiguranju. Prema stavu 2 zahtjev se podnosi Udruženju (tužiocu), a stavom 3 istog člana propisano je da nakon isplate štete Udruženje ima pravo na regresni zahtjev prema vlasniku, odnosno korisniku prevoznog sredstva kojim je prouzrokovana šteta, za iznos isplaćene štete, kamatu i druge troškove vezano za predmetnu štetu.

Tuženi je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva navodima da se, shodno čl.3. st.4. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju, nije radilo o neosiguranom vozilu, kao i da on nije vlasnik ni korisnik vozila "Audi", pa nije ni pasivno legitimisan u ovom sporu.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev zaključujući da navedeni prigovori nijesu osnovani, jer u smislu odredbe čl.3. st.5. istog zakona nije plaćena premija osiguranja za cijelu sledeću godinu da bi se mogao primijeniti početni rok od 30 dana nakon isteka ugovora o osiguranju. Prigovor nepostojanja pasivne legitimacije prvostepeni sud nije prihvatio nalazeći da je tuženi bio korisnik vozila "Audi", kao i da je on isljučivi krivac za nastanak saobraćajne nezgode.

Rješavajući po žalbi tuženog drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, sa pozivom na odredbu čl.3. st.4. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju prema kojoj kod ugovora o osiguranju zaključenog na jednu ili više godina prava i obaveze iz ugovora produžavaju se nakon isteka ugovora o osiguranju za 30 dana (početni rok), ako društvu za osiguranje najmanje tri dana prije isteka trajanja osiguranja nije uručena izjava vlasnika, odnosno korisnika prevoznog sredstva da ne pristaje na produženje ugovora o osiguranju. Kod utvrđenja da navedena izjava nije uručena osiguravaču, da je do saobraćajne nezgode došlo 24.07.2009. godine, a da je polisa za osiguranje vozila "Audi" važila od 25.06.2008. godine do 25.06.2009. godine, to proizilazi da se vozilo kojim je kritičnom prilikom upravljao tuženi nije moglo smatrati neosiguranim vozilom, tj. imalo je status osiguranog vozila, zbog čega štetu izazvanu takvim vozilom nije imao obavezu da naknadi tužilac.

Sa izraženim stanovištem drugostepenog suda i datim razlozima u izloženom pravcu u svemu je saglasan i ovaj sud.

Revizijom se ukazuje na odredbu čl.3. st.5. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju, kojom je propisano da ako u početnom roku iz stava 4 ovog člana nastane osigurani slučaj, vlasnik, odnosno korisnik prevoznog sredstva je obavezan da plati premijum

167

osiguranja za cijelu sledeću godinu i da obzirom da predmetno vozilo nakon 25.06.2009. godine nije bilo osigurano kod "Lovćen osiguranja" AD, nema mjesta primjeni odredbe čl.3. st.4. istog zakona.

Stanovište iznijeto u reviziji, a koje je prihvatio i prvostepeni sud zbog čega je odbio tužbeni zahtjev, je pogrešno. Naime, obaveza plaćanja premije osiguranja za cijelu sledeću godinu jeste posledica nastanka osiguranog slučaja iz stava 4 ovog člana, a ne uslov za primjenu istog. Prema tome, u slučaju da u početnom roku nastane osigurani slučaj, postoji obaveza vlasnika, odnosno korisnika prevoznog sredstva da plati premiju osiguranja za cijelu sledeću godinu, odnosno pravo osiguravajuće organizacije da od istog zahtijeva isplatu te premije.

Drugostepeni sud se nije izjašnjavao vezano za prigovor nepostojanja pasivne legitimacije tuženog u ovom sporu, ali imajući u vidu da ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, ukazati je da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi stvarno legitimisan u predmetnoj parnici. Regresni zahtjev u smislu odredbe čl.46. st.3. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju može se podnijeti samo protiv vlasnika, odnosno korisnika prevoznog sredstva. Nije sporno da tuženi nije vlasnik vozila "Audi", a pogrešno prvostepeni sud nalazi da je isti korisnik vozila. To što je tuženi kritičnom prilikom upravljao vozilom ne znači da je i korisnik vozila. Da bi neko lice (pravno ili fizičko), imalo status korisnika vozila u smislu Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju mora biti registrovano kao korisnik, a to je obično slučaj kod lizinga. Takođe, ni činjenica da je tuženi isključivi krivac za nastanak predmetne saobraćajne nezgode ne čini ga pasivno legitimisanim u ovom sporu, jer, kao što je naprijed rečeno, po regresnoj tužbi iz čl.46. st.3. navedenog zakona, pasivno su legitimisani vlasnik, odnosno korisnik prevoznog sredstva kojim je prouzrokovana šteta.“


168

STVARNO PRAVO

179BILTEN 1 / 2017

169

PRIPADAK STVARI-NEOSNOVANOST TUŽBENOG ZAHTJEVA

ZA STICANJE PRAVA SVOJINE PO OSNOVU UGOVORANA PRIPATKU STVARI

(Član 18 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Pribavilac poslovnog prostora kao glavne stvari ne može steći pravo svojine na terasi kao njenom pripatku ako prenosilac glavne stvari nije bio vlasnik terase kao pripatka glavne stvari.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev, nalazeći da je na osnovu nalaza i dopunskog izjašnjenja vještaka gradjevinske struke utvrdjeno da sporna terasa koristi svrsi poslovnog prostora vlasništvo tužilaca i čini funkcionalni dio tog poslovnog prostora, pa se ima smatrati njegovim pripatkom u smislu čl. 18 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br. 19/09).

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, s pozivom na odredbu čl. 18.st.3. i 4. navedenog zakona, kojim je propisano da se namjenjivanjem stvari da služi upotrebi druge kao pripadak ne dira u prava trećih koja postoje na toj stvari, a da pribavilac glavne stvari stiče svojinu na njenom pripatku ako je pribavilac glavne stvari bio i vlasnik pripatka. Smatra da tužioci, kao pribavioci glavne stvari, ne mogu steći u odnosu na prvotuženu pravo čije utvrdjenje traže, budući da prenosilac glavne stvari -drugotuženi nije bio vlasnik niti nosilac bilo kakvog stvarnog prava na predmetnoj terasi, odnosno nije mogao prenijeti više pravo nego što ga sam ima.

Po nalaženju ovog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

Prvostepeni sud je utvrdio da su tužioci sa drugotuženim 09.07.1999. godine zaključili ugovor o kupoprodaji, čiji predmet je poslovni prostor "picerija" u poslovnoj zgradi A-8 u ul. II Dalmatinske bb u Tivtu, označen kao objekat 1, ranije čest.zem. 3194/4 KO Tivat. U ugovoru je navedeno da se poslovni prostor sastoji od lokala veličine 40,17m2, galerije 26,47m2 i terase prema projektu od 50m2, dok je aneksom tog ugovora od 22.07.2002.godine precizirana oznaka kat.parc.br. 2297/2. Po osnovu tog ugovora i aneksa istog Direkcija za nekretnine PJ Tivat je rješenjem od 23.12.2002.godine dozvolila promjenu vlasništva na poslovnom prostoru PD1 površine 75m2, koji se nalazi u objektu 1, na kat.parc.br. 2297/2 upisanoj u l.n.br. 2871 KO Tivat, sa drugotuženog na tužioce, za po 1/2 idealnog dijela. Utvrdjeno je i da kat.parc.br. 2297/2 ima površinu 588m2, od čega na objekat 1 ide površina od 483m2, a preostalih 105m2 je dvorište u okviru kojeg se nalazi sporna terasa. Ova kat.parcela je upisana na prvotuženu kao nosioca prava korišćenja, (na posebnom dijelu objekta - poslovnom prostoru površine 75m2 upisani su tužioci kao suvlasnici na po 1/2). Nadalje, utvrdjeno je da u momentu zaključenja predmetnog ugovora drugotuženi nije bio vlasnik terase niti nosilac drugog stvarnog prava.

Kod iznijetog činjeničnog utvrdjenja, pravilno je primijenjeno materijalno pravo odlučivanjem na izrečen način, o čemu su dati potrebni razlozi.

Naime, da bi se steklo pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla, u smislu čl.33. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa ("Sl.list SFRJ", br. 6/80, 36/90 i "Sl.list SRJ", br. 29/96), potrebno


170

je da je ugovor o prenosu prava svojine punovažan i da je prenosilac bio vlasnik. Vlasnik je ono lice čije pravo svojine je upisano u katastar nepokretnosti. Kako drugotuženi nije bio vlasnik sporne nepokretnosti - terase, kao dijela dvorišta, već prvotužena, to na osnovu ugovora zaključenog sa nevlasnikom tužioci nijesu mogli steći pravo svojine.

Ova pravila se ne dovode u pitanje ni u slučaju pripatka stvari, pa ukoliko bi se sporna terasa smatrala pripatkom poslovnog prostora (teoretski moguće i izmedju dvije nepokretne stvari) u smislu stabilnosti funkcije dodijeljene pripatku, kao uslova za to, tužioci kao pribavioci glavne stvari u odnosu na prvotuženu ne bi mogli steći pravo svojine jer prenosilac - drugotuženi nije bio vlasnik niti nosilac bilo kog stvarnog prava na terasi.”


171

LEGITIMACIJA U SPORUZA UTVRDJENJE STVARNIH PRAVA

U sporovima za utvrdjenje stvarnih prava na nepokretnostima zahtjev se može postaviti samo protiv onog ko je u katastru uknjižen kao nosilac tog prava.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od utvrdjenja prvostepenog suda da na spornom zemljištu više ne egzistira kao nosilac prava korišćenja tužena O. H. N., već V. C. G. kao nosilac prava raspolaganja, nižestepeni sudovi su zaključili da tužena nije pasivno legitimisana povodom predmeta ovog spora. Pri tom su se pozvali na pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore Su.br.I br 96/15 od 16.04.2015.godine i odredbe Zakona o morskom dobru i Zakona o državnoj svojini.

Izloženi zaključak nižestepenih sudova nije pravilan.Prema sadržini spisa predmeta, tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je sudu

24.12.2013.godine i upravljena je prema O. H. N. – O. u., radi utvrdjenja prečeg prava korišćenja dijela kat.parc.br. 350 ukupne površine 608m2. To zemljište je tada bilo upisano u l.n.br. 764 KO Baošići na O. u. SO H. N. s pravom korišćenja i C. G. kao nosioca prava svojine - morsko dobro. Do promjene upisa došlo je tokom parnice kada se na osnovu konačnog rješenja Uprave za nekretnine PJ Herceg Novi od 23.10.2014.godine C. G. upisuje kao vlasnik, a V. C. G. kao subjekt raspolaganja, uz istovremeno brisanje upisa prava korišćenja na ime O. U. SO H. N. Nakon toga tužilje su podnijele tužbu protiv C. G. zbog istog činjeničnog i pravnog osnova, predlažući da se ove dvije parnice spoje.

Kod takvog stanja stvari, budući je u pitanju tužba za utvrdjenje stvarnog prava korišćenja ranijih vlasnika, postojanje stvarne - pasivne legitimacije tuženog cijeni se u momentu podnošenja tužbe. Naime, u sporovima za utvrdjenje stvarnih prava na nepokretnostima zahtjev se može postaviti samo protiv onog ko je u katastru uknjižen kao nosilac tog prava. Kako je u vrijeme podnošenja tužbe upis prava korišćenja glasio na tuženu, čime se ne dira u pravo svojine C. G., to je neosnovan zaključak nižestepenih sudova o nepostojanju stvarne legitimacije tužene.

Po mišljenju ovog suda, tužba je pravilno upravljena prema subjektu materijalno pravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala, pa je bez uticaja promjena brisanja upisa tužene tokom parnice.

Uostalom, pravo raspolaganja ne predstavlja pravo samo za sebe, već jedno od ovlašćenja vlasnika stvari, pa činjenica što je V. C. G. upisana kao subjekt raspolaganja ne sprječava tužilje da dokažu u odnosu na tuženu svoje pravo korišćenja. Jer, iz svojstva pravnog lica koje stiče upisom u katastar ne može proizići zaključak da je isti nosilac prava korišćenja.

S tim u vezi, ovaj sud je mišljenja da je bilo cjelishodno spojiti navedene parnice o predlogu tužilje, a radi konačnog sveobuhvatnog razrješenja spornog odnosa i prema C. G. kao nespornom vlasniku nepokretnosti.

S obzirom da nižestepeni sudovi presude temelje na nedostatku pasivne legitimacije tužene izostala je relevantna činjenična podloga za pravilnu primjenu materijalnog prava -odredbe Zakona o morskom dobru ("Sl. list RCG", br.14/92, 97/97 i "Sl. list RCG", br. 51/08, 21/09 i 40/11), i Zakona o državnoj imovini ("Sl. list CG", br. 21/09 i 40/11), uključujući i


172

načelne pravne stavove ovog suda Su.I br.124/15-III od 27.05.2015. godine i Su. I br. 96/15 od 16.04.2015. godine.“


173

STICANJE SVOJINE ODLUKOM DRŽAVNOG ORGANA(Član 28 stav 2 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti kupovinom na javnom nadmetanju u postupku izvršenja radi naplate novčanog potraživanja je odluka državnog organa - odluka javnog izvršitelja u izvršnom postupku.

Iz obrazloženja:

„Tužilja je ustala tužbom u ovom sporu 22.07.2015. godine, iz čega je drugostepeni sud zaključio da je tužba podnijeta nakon što je sporna nepokretnost prodata u postupku javnog nadmetanja (10.07.2014. godine). Zabilježba spora po zahtjevu tužilje izvršena je rješenjem Direkcije za nekretnine PJ Žabljak dana 30.07.2015. godine.

Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja drugostepeni sud je, i po nalaženju ovog suda, pravilno zaključio da je u momentu podnošenja tužbe sporna nepokretnost bila prodata trećem licu R. M. Prema odredbi čl.181. Zakona o izvršenju i obezbjeđenju ("Sl.list CG", br.36/11), koji je važio u vrijeme sprovođenja izvršenja, posle javnog nadmetanja, javni izvršitelj donosi zaključak da se nepokretnost preda kupcu i da se u katastar nepokretnosti upiše pravo svojine u korist kupca.

Kako se prema odredbi čl.28. Zakona o svojinsko pravnim odnosima (“Sl. list CG”, br. 19/09) pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla ili nasleđivanjem -st.1, ali i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom - st.2, to osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti kupovinom na javnom nadmetanju u postupku izvršenja radi naplate novčanog potraživanja jeste odluka državnog organa - odluka javnog izvršitelja u izvršnom postupku. Prema odredbi čl.106. istog zakona, pravo svojine koje određeno lice ima na stvari prestaje kad drugo lice stekne pravo svojine na toj stvari.

Po nalaženju ovog suda, kupac nepokretnosti na javnom nadmetanju u izvršnom postupku stiče pravo svojine na kupljenoj nepokretnosti pod uslovom i da je postojalo imovinsko pravo na pribavljenoj stvari u korist trećeg lica, ukoliko je sticalac bio savjestan, odnosno nije znao za prava trećih lica niti je prema okolnostima mogao znati. U konkretnom slučaju, kupac R. M. je bila savjestan sticalac. S druge strane, tužilja je kao nosilac prava zajedničke svojine na spornim nepokretnostima sa tuženim znala, odnosno morala znati da su nepokretnosti opterećene hipotekom u korist hipotekarnog povjerioca i da su iste predmet prinudnog izvršenja, a sve ovo imajući u vidu postojanje bračne zajednice tužilje i tuženog.”



174

STICANJE PRAVA SVOJINE GRADJENJEMNA TUDJEM ZEMLJIŠTU

(Član 24 stav 1 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Gradjenjem na tudjem zemljištu ne stiče se zasebno svojina na zemljištu, a zasebno na gradjevinskom objektu, već izgradjeni objekat sa zemljištem, koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, postaje jedinstven objekt prava (jedna stvar), koji se dosudjuje u isključivu svojinu ili vlasniku zemljišta ili graditelju.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se revizjom tužilaca ukazuje da je pogrešan zaključak suda o nepostojanju uslova za sticanje prava svojine putem gradjenja.

Odredbom čl.24. st.1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ" br.6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ" br.29/96), koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa je propisano da lice koje može izgraditi zgradu ili drugu gradjevinu na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgradjen gradjevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog gradjevinskog objekta, ako nije znalo niti je mogao znati da gradi na tudjem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

Dakle, kod utvrdjenja da je sporni objekat izgradjen 1985/86 godine zajedničkim sredstvima tužilaca, a na osnovu odobrenja SO Bar - Odjeljenja za urbanizam, komunalne, stambene i imovinsko-pravne poslove br.0704-U-2137 od 05.11.1979. godine, koje je izdato sada pok. A. R., da se izgradjeni objekat i sporno zemljište od tada nalazi u posjedu tužilaca, to su tužioci nasuprot stanovištu nižestepenih sudova na spornom objektu i zemljištu ispod i oko objekta, koje prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske i gradjevinske struke, služi za redovnu upotrebu objekta stekli pravo suvlasništva gradjenjem, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi. S tim u vezi, za ukazati je da se gradjenjem na tudjem zemljištu ne stiče zasebno svojina na zemljištu, a zasebno na gradjevinskom objektu, već izgradjeni objekat sa zemljištem, koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, postaje jedinstven objekt prava (jedna stvar), koji se dosudjuje u isključivu svojinu ili vlasniku zemljišta ili graditelju.“


175

BESPRAVNA GRADNJA I PRAVO VLASNIKA ZEMLJIŠTA NA NAKNADU

Titulari prava svojine na zemljištu, kojima su treća lica bespravnom izgradnjom objekata onemogućili da vrše faktičku vlast na tom zemljištu i da njime raspolažu, imaju pravo od istih zahtjevati naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta.

PRAVO NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE(Član 1 protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i osnovnih sloboda)

Ne može se smatrati da su se raniji vlasnici time što su ostvarili pravo na povraćaj imovine umiješali u pravo na mirno uživanje imovine lica koja su bespravno izgradili objekte na njihovom zemljištu koje je u vrijeme gradnje bilo u društvenoj svojini.

Iz obrazloženja:

„Tuženi su, kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi, bespravno izgradjenim objektima tužiocima kao titularima prava svojine, oduzeli pravo da faktički vrše vlast na tom zemljištu i da istim raspolažu.

Tuženi nijesu mogli gradjenjem steći svojinu na zemljištu u vrijeme kad je ono bilo u državnoj (ranije društvenoj) svojini, jer su znali da grade na tudjem zemljištu, a objekat je podignut bespravno. Pri tom nije od značaja okolnost da u vrijeme gradnje objekata tužioci nijesu bili titulari prava svojine na predmetnom zemljištu. Jer tužioci kao titulari prava svojine na zemljištu, kojima su tuženi bespravnom izgradnjom objekata onemogućili da vrše faktičku vlast na tom zemljištu i da njime raspolažu, imaju pravo od tuženih zahtjevati naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta.

Visina tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta utvrdjena je putem vještaka gradjevinske struke na dan donošenja sudske odluke. Vještak je na osnovu potrebnih parametara utvrdio da prosječna cijena 1m2 iznosi 35,00€, što čini ukupno dosudjenu vrijednost zemljišta u iznosu od 14.455,00€, a koja se revizijom ne dovodi u sumnju.

Pozivanje tuženih u reviziji na čl.1 Protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kojom se garantuje pravo na mirno uživanje imovine u konkretnom slučaju nije od uticaja na dugačije presudjenje. Ovo kod utvrdjenja u postupku da je pravnom prethodniku tužilaca sporno zemljište vraćeno od strane Države u postupkurestitucije pa tuženi s uspjehom u odnosu na ovdje tužioce ne mogu isticati da su imali legitimno očekivanje da će sagradjeni objekti biti legalizovani od strane Glavnog grada Pogdorica (koji je znao za bespravnu gradnju). Slijedom izloženog, ne može se prihvatiti rezonovanje tuženih da su se tužioci time što su ostvarili pravo na povraćaj imovine umiješali u njihovo pravo na mirno uživanje imovine.“



176

STVARANJE NOVE STVARI-STICANJE SVOJINE PO OSNOVU ULAGANJA-

(Član 30 u vezi sa čl. 138 stav 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)

Samo ona ulaganja kojima su nastale ekonomski važne promjene u stanju i vrijednosti nepokretnosti ili nova nepokretnost, imaju za posljedicu sticanje prava svojine po osnovu člana 30 stav 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.

***Ne može se ostvariti veći obim suvlasničkih prava od strane jednog suvlasnika na

suvlasničkom objektu po osnovu ulaganja koja prelaze okvir redovnog upravljanja ako nije postojala saglasnost ostalih suvlasnika za izvršena ulaganja.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev, nalazeći da izvedeni radovi ne mogu biti osnov za sticanje prava svojine u većem suvlasničkom obimu u odnosu na onaj na kome je tužilac već upisan, već da bi isti po osnovu tih radova mogao imati obligaciono-pravni zahtjev. Osim toga, preduzeti radovi na kući prelaze okvire redovnog upravljanja na suvlasničkom objektu, zbog čega je tužilac, kako to zaključuje prvostepeni sud, shodno odredbi čl. 138 Zakona o svojinsko pravnim odnosima za izvođenje istih morao imati saglasnost tuženih kao suvlasnika objekta, što u konkretnom nije slučaj.

Naprijed iznijeti činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

I po ocjeni ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi odlučujući na navedeni način. Odredbom čl.30 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG, br.19/09) propisano je da lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na toj stvari. Samo ona ulaganja kojima su nastale ekonomski važne promjene u stanju i vrijednosti nepokretnosti ili nova nepokretnost, imaju za posljedicu sticanje prava svojine po tom osnovu. U postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno je da radovi koje su na predmetnoj nepokretnosti izvodili tužilac i njegov otac imaju karakter radova adaptacije, koji su preduzeti na održavanju objekta i ne smatraju se građenjem, u smislu odredbe čl. 9 Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata („Sl. list CG“, br. 51/08, 34/11, 47/11, 35/13, 39/13 i 33/14). Njihovim izvođenjem vrijednost predmetne nepokretnosti je za period od 1994. godine uvećana za 13,99%, što znači da tužilac po tom osnovu ne može sa uspjehom isticati svojinsko-pravni zahtjev u većem obimu prava od onog u kom je na predmetnoj nepokretnosti već upisan.

Osim toga, imajući u vidu karakter i prirodu izvedenih radova, proizilazi da se radi o poslovima koji prelaze okvire redovnog upravljanja i za koje je bila potrebna saglasnost svih suvlasnika, shodno odredbi čl. 138 st. 1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima. Budući da iz provedenih dokaza, te iskaza saslušanih stranaka proizilazi da tužene kao upisani suvlasnici ukupno polovine idealnog dijela predmetne nepokretnosti, nisu dale saglasnost za preduzimanje ovih radova, to se tužilac na iste i ne može pozivati niti po tom osnovu ostvarivati veći obim suvlasničkih prava na štetu tuženih.”


177

PRAVO KORIŠĆENJA U ZONI MORSKOG DOBRANA OSNOVU RANIJEG VLASNIŠTVA(Član 30 stav 1 Zakona o morskom dobru)

Do izuzimanja raniji vlasnici imaju zakonsko pravo korišćenja morskog dobra, pod istim uslovima kao do tada, u skladu sa prostornim odnosno urbanisitičkim planom.

Iz obrazloženja:

„Pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da je tužilja, koja je dokazala da je pravni sledbenik lica koja su bili upisani kao suvlasnici na predmetnoj čestici zemlje, aktivno legitimisana u ovom sporu. Ovo kod utvrdjenja u postupku da su njeni pravni prethodnici od prvog upisa, unazad više od 130 godina, bili uknjiženi kao titulari prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, ondašnjoj čestici zemlje 299, u ZKU 49 KO Muo. Slijedom tog utvrdjenja, kao i činjenice da je upis na tuženu izvršen na osnovu odluke državnog organa, a da tužena nije dokazala da je postupak izuzimanja sporne nepokretnosti sproveden drugostepeni sud je, i po ocjeni ovog suda, pravilno našao da je zahtjev tužilje za utvrdjenje prava korišćenja u obimu 7/432 idealnog dijela sporne nepokretnosti osnovan pa je s pravom u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu, za šta je dao valjane razloge.

Odredbom čl. 30 st. 1 Zakona o morskom dobru ( Sl.list RCG,br.14/92, 27/94 i Sl.list CG, br.51/08, 21/09 i 40/11) propisano je da vlasnici zemljišta na morskom dobru koje je stečeno na pravno valjan način do dana stupanja na snagu ovog zakona i upisano u zemljišne i druge knjige po evidenciji nepokretnosti kao privatna svojina u slučaju njegovog zauzimanja imaju pravo na naknadu po propisima o eksproprijaciji. Oni u skladu sa st.2 istog člana imaju preče pravo korišćenja morskog dobra, pod istim uslovima, u skladu sa prostornim odnosno urbanističkim planom.

Iz citirane odredbe proizilazi da je moguće provesti postupak izuzimanja zemljišta od vlasnika uz naknadu po propisima o ekproprijaciji s tim da do izuzimanja vlasnici imaju zakonsko pravo korišćenja morskog dobra, pod istim uslovima kao do tada, u skladu sa prostornim odnosno urbanisitičkim planom.

Tužilja ima zakonsko pravo korišćenja morskog dobra - sporne ponte u pripadajućem idealnom dijelu, jer je dokazala da su njeni pravni prethodnici pravo svojine stekli na pravno valjan način prije stupanja na snagu Zakona o morskom dobru, da je to pravo bilo uknjiženo na njihova imena u zemljišnim knjigama i da tužena nije sprovela postupak izuzimanja, dakle, da vlasnička prava prethodnika tužilje nijesu prestala na način propisan zakonom pa je tužilja sporno pravo stekla nasledjem.

Ovaj sud je cijenio navode revizije tužene da morsko dobro predstavlja dobro od opšteg interesa i da samo može izuzetno biti objekat privatne svojine, u smislu odredbe čl. 20 st.2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ( Sl.list CG, br. 19/09), a da nižestepeni sudovi nijesu obrazložili u čemu se sastoji izuzetnost koja je zakonom propisano kao neophodan uslov da bi opravdala privatnu svojinu na predmetnoj nepokretnosti, ali je našao da taj navod nije od značaja za drugačije presudjenje.

Ovo sa razloga što predmet tužbe nije zahtjev za utvrdjenje prava svojine na morskom dobru, ponti, da bi sud bio u obavezi da cijeni postojanje izuzetnosti kao neophodnog uslova da bi se na morskom dobru, a u skladu sa navedenom odredbom Zakona o svojinsko pravnim odnosima, mogla steći privatna svojina.


178

Naime, u ovoj parnici sporno je pravo korišćenja tužilje, kao vlasnice nepokretnosti koja predstavlja morsko dobro. Kako je tužilja pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti stekla prije stupanjana na snagu Zakona o morskom dobru to ista do izuzimanja, shodno odredbi čl.30 navedenog Zakona, ima zakonsko pravo korišćenja te nepokretnosti, pod istim uslovima kao do tada, u skladu sa prostornim, odnosno urbanističkim planom.“


179

PRESTANAK PRAVA SVOJINE ODLUKOM DRŽAVNOG ORGANA

(Član 14 stav 1 i čl. 16 Zakona o oduzimanju ratne dobiti)

Oduzimanjem nepokretnosti u postupku prinudne naplate utvrdjenog iznosa ratne dobiti prestalo je pravo privatne svojine na tim nepokretnostima.

Iz obrazloženja:

„Kod nesumnjivog utvrdjenja da su nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva (čine jedinstvenu cjelinu) navedenom odlukom državnog organa oduzete u postupku prinudne naplate utvrdjenog iznosa ratne dobiti prenijete na Državu u skladu sa Zakonom o oduzimanju ratne dobiti stečene za vrijeme neprijateljske okupacije, pravo svojine pravnog prethodnika prestalo je kada je država tom izvršnom odlukom stekla svojinu na ovim stvarima.

Naime, u smislu odredbe čl.14.st.1. Zakona o oduzimanju ratne dobiti stečene za vrijeme neprijateljske okupacije ("Sl.list FNRJ", 52/46), utvrdjeni iznos ratne dobiti i kaznu ratni dobitnik je dužan da plati odmah nakon pravosnažnosti sudske odluke, a ukoliko nije u mogućnosti na vrijeme i odjednom platiti utvrdjeni iznos, može se dozvoliti otplata u obrocima a najviše za 6 mjeseci od pravosnažnosti odluke. U skladu sa čl.16. istog zakona prinudna naplata novčanih iznosa ratne dobiti, kazne, kamate i troškova vrši se na taj način što se odredjena imovina ratnog dobitnika, potrebna za podmirenje tih iznosa, prenosi na državu, a odluke o prenosu donosi sreski sud na čijem se području nalazi imovina ratnog dobitnika. U skladu sa odredbom čl.18. istog zakona, na osnovu pravosnažne odluke o prenosu imovine, sreski sudovi su dužni da izvrše uknjižbu prenosa prava svojine na državu.

Prema tome, kako je utvrdjeno da otac tužioca u trenutku smrti nije bio vlasnik spornih nepokretnosti, već su prinudnom naplatom po odluci državnog organa prešle u svojinu države, to one ne mogu predstavljati njegovu zaostavštinu. Nasljedjivanje je oblik derivatnog sticanja svojine, jer nasljednik postaje vlasnik samo onih stvari koje su pripadale ostaviocu u trenutku njegove smrti, pa tužilac nije stekao pravo svojine na ovim nepokretnostima, da bi mu pripadala tražena zaštita predajom u državinu, odnosno zaštita od ometanja nasljedničkih ovlašćenja.“



180

DJELIMIČNO ZAHVATANJE SUSJEDNE PARCELE GRADJENJEM(Član 48 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Činjenice da li je uklanjanje stepeništa i potpornog zida moguće bez štete po objekat tužene, te da li se njihovom izgradnjom i zahvatanjem parcele tužioca kao susjedne, tužiocu prijeti nesrazmjerno velika šteta, a posebno da li izgrađeno stepenište predstavlja sastavni dio građevinskog objekta tužene odlučne su za ocjenu osnovanosti zahtjeva o njihovom uklanjanju.

Iz obrazloženja:

„Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužilac je tražio predaju u vlasnički posjed dijela parcele br.1211, upisane u ln 651 KO Kruče, u površini od 14 m2, u granicama označenim u izreci prvostepene presude, uz obavezu tužene da sporni dio nepokretnosti oslobodi uklanjanjem potpornog zida i dijela stepeništa koji su izgrađeni na istoj.

Iz činjenica utvrđenih u postupku prvostepeni sud je zaključio da je tužena izgradnjom stambene zgrade na svojoj parceli, tačnije izgradnjom stepeništa zahvatila površinu od 14 m2 parcele tužioca, koji zaključak je taj sud temeljio na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke. Na osnovu ovih činjenica prvostepeni sud je primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.112. Zakona o svojinsko pravnim odnosima obavezao tuženu da tužiocu vrati u državinu zauzeti dio nepokretnosti, dovođenjem nepokretnosti u stanje prije zauzeća uklanjanjem potpornog zida i stepeništa.

Drugostepeni sud je, s pozivom na odredbu čl.375. st.3. ZPP, o žalbi tužene odlučio na osnovu održane rasprave. Međutim, s obzirom da tužena nije pristupila na raspravu pred drugostepenim sudom, taj sud je ocijenio navode žalbe sa aspekta počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a nije cijenio navode žalbe o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pozivajući se na odredbu čl.376. st.3. ZPP. Drugostepeni sud je našao da je prvostepena presuda donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog čega je istu preinačio i odlučio odbijanjem tužbenog zahtjeva. Drugostepeni sud nalazi da je konkretan spor potrebno razriješiti primjenom odredbi čl.48. Zakona o svojinsko- pravnim odnosima koji regulišu djelimično zahvatanje susjedne parcele građenjem. Primjenom navedenog materijalnog prava, po mišljenju drugostepenog suda, potrebno je posebno ispitati da li je uklanjanje objekta koji je izgrađen na tuđem zemljištu, u ovom sporu radi se o stepeništu i potpornom zidu, moguće bez znatnije štete po ostali dio zgrade i da li vlasniku zauzetog zemljišta od prekoračenja međe prijeti nesrazmjerno velika šteta, a teret dokazivanja ovih činjenica je na tužiocu u smislu odredbe čl.219. ZPP. Kako tužilac nije u prvostepenom postupku pružio dokaze u tom pravcu, niti je dokazao da zahvatanjem dijela njegove parcele istom prijeti nesrazmjerno velika šteta, drugostepeni sud je odlučio kao u izreci pobijane presude.

Po mišljenju ovog suda, nijesu bili ispunjeni uslovi za preinačenje prvostepene presude od strane drugostepenog suda. Naime, drugostepeni sud je svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom. Ovo iz razloga što na raspravi koju je održao nije utvrđeno drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom, a ovo iz razloga što je sa rasprave izostao podnosilac žalbe, pa drugostepeni sud nije cijenio žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već je prvostepenu presudu ispitao samo u pogledu bitnih povreda postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

181

Odlučujući na izloženi način, po mišljenju ovog suda, drugostepeni sud je izmijenio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.375. st.4. ZPP, jer drugostepeni sud može utvrditi drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pred prvostepenim sudom samo ukoliko održi raspravu i na istoj izvede dokaze koje je kasnije dužan sam cijeniti.

Pravilna primjena materijalnog prava iz odredbe čl.48. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima iziskivala je da se u ovom sporu na pravilan i pouzdan način utvrde činjenice da li je uklanjanje spornog stepeništa i potpornog zida moguće bez štete po objekat tužene, a takođe da li se njihovom izgradnjom i zahvatanjem površine od 14 m2 parcele tužioca, tužiocu prijeti nesrazmjerno velika šteta. Jer, utvrđenjem ovih činjenica, a posebno činjenice da li izgrađeno stepenište predstavlja sastavni dio građevinskog objekta tužene odlučne su za ocjenu osnovanosti zahtjeva o njihovom uklanjanju. Kako u postupku kod prvostepenog suda ove činjenice nijesu utvrđivane, a drugostepeni sud nije na održanoj raspravi utvrdio drugačije činjenično stanje, to nije bilo uslova da se preinači prvostepena presuda i odluči odbijanjem tužbenog zahtjeva. Sa navedenih razloga drugostepena presuda je morala biti ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će, nakon što zakaže i održi raspravu na kojoj će ponovo izvesti sve ili samo neke dokaze od već izvedenih pred prvostepenim sudom i potom iste sam cijeniti, uz pravilnu primjenu materijalnog prava odlučiti u ovoj pravnoj stvari.“



182

ODRŽAJ(Član 53 stav 2 i čl. 57 st. 1 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Savjesnost državine nepokretnosti kao uslov za održaj nije uslovljenja upisom u zemljišne knjige.

Iz obrazloženja:

„Prema utvrđenju prvostepenog suda, sporno garažno mjesto kupio je M. S. od Stambene zadruge "I. M.", ugovorom zaključenim 17.07.1970. godine. U vrijeme zaključenja tog ugovora uslov za sticanje prava svojine po osnovu pravnog posla na nepokretnostima nije bio upis u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. To je propisano čl.33. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl.list SFRJ", br.6/80, 36/90 i "Sl.list SRJ", br.29/96). Stoga je pogrešno stanovište nižestepenih sudova da pok. M. S. osnovom navedenog ugovora nije mogao steći pravo svojine na garažnom mjestu sa razloga što nije izvršen upis u katastar. Pored toga, vještak geodetske struke je objasnio i zbog čega nije došlo do upisa. Naveo je da se po "srednjem kat.operatu" (važio do 1992. godine) predmetna nepokretnost vodila u okviru kat.parc.1417 iz posjedovnog lista br.536 KO Sutomore, po kulturi garaža pov. 470 m2 i dvorište pov. 192 m2, što je činilo površinu od 662 m2, upisanu kao D.S. "Zlatna obala Inex" - korišćenje 1/1, i da se ovaj objekat, po srednjem operatu, nije razlagao, niti su se upisivala privatna lica kao sukorisnici garaža, da je razlaganje garaže izvršeno prvi put stupanjem na snagu novog kat.operata 1996. godine, a da garažno mjesto br.9 (predmet spora) nije razloženo, jer se prilikom izlaganja nijesu pojavili vlasnici, tako da je taj prostor ostao nerazložen.

Pogrešno je i stanovište nižestepenih sudova da se pravo svojine na spornom garažnom mjestu nije moglo steći održajem, jer državina navodno nije bila savjesna, budući da M. S. i njegovi naslednici (pravni prethodnici tužilaca) nijesu bili upisani u katastar nepokretnosti kao vlasnici. Ovo sa razloga što savjesnost državine nepokretnosti nije uslovljena upisom u zemljišne knjige. Naime, savjestan je i onaj držalac koji drži nepokretnost u uvjerenju da je on vlasnik te nepokretnosti, bez obzira što je nepokretnost u javnoj knjizi (katastru nepokretnosti) upisana na drugo lice.

U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude nije ni raspravljeno ko je bio u državini predmetne garaže. Pri tome, ukazati je da je uviđajem lica mjesta utvrđeno: da je sporno garažno mjesto označeno br.9 i da je u "produžetku" napisano velikim slovima prezime "S.", kao i da je na ulazu garaže postavljena metalna ograda, sa ulaznim vratima koja se zaključavaju. Na osnovu ovih činjenica, kao i utvrđenja ko je raspolagao ključem od ulaznih vrata garaže moglo se zaključiti i ko je bio u državini iste.

Konačno, i vanknjižna svojina je svojina i uživa sudsku zaštitu, pa se ne može prihvatiti pravilnim ni stanovište drugostepenog suda da su prodavci (S.) znali da nijesu vlasnici predmetnog garažnog mjesta, jer su "dopunskim rješenjem o nasleđivanju oglašeni za naslednike vanknjižnog vlasnika na tom garažnom mjestu".

U nastavku postupka prvostepeni sud će ponovo odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužilaca imajući u vidu iznijete primjedbe. Utvrdit će ko je bio u državini spornog garažnog mjesta, pri čemu će imati u vidu i da prema odredbama čl.30. st.2. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, kao i čl.57. st.1 sada važećeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br.19/09), u vrijeme potrebno za održaj uračunava se i vrijeme za

183

koje su pravni prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savjesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savjesni držaoci.“



184

VIŠESTRUKO OTUDJENJE ISTE NEPOKRETNOSTI(Član 88 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

U situaciji višestrukog otudjenja iste nepokretnosti, o jačem pravu treba odlučiti ocjenom savjesnosti sticalaca.

Iz obrazloženja:

„U postupku je utvrđeno da je tužilac zaključio ugovor o kupoprodaji nepokretnosti dana 18.02.2004. godine, koji su stranke ovjerile pred sudom 21.02.2008. godine, kojim je od prvotuženog kupio parcelu 720, površine 4200 m2, za kupoprodajnu cijenu od 2.000,00 €. Stranke su u ugovoru označile granice kupljene površine i saglasile se da je spornu parcelu prodavac naslijedio, a uknjižen je u posjedovnom listu br.405 KO Donji Zagarač, u idealnom dijelu od 15/48. Odredbom čl.7 ugovora prodavac je dao saglasnost kupcu da pravo iz ugovora uknjiži bez njegovog daljeg učešća. Dalje je utvrđeno da je ugovorom zaključenim između tuženih od 02.04.2008. godine prvotuženi prodao suvlasnički udio 15/48 nepokretnosti upisanih u ln.br.405 KO Donji Zagarač drugotuženom, kao kupcu. Ugovorne strane su u ugovoru naznačile da je dio parcele 720 u površini od 4200 m2 kupio ranije tužilac po zaključenom ugovoru od 18.02.2004. godine. Kasnijim aneksom kupoprodajnog ugovora tuženi su izvršili promet i dijela parcele koja je bila predmet ranijeg ugovora između tužioca i prvotuženog. Drugotuženi je izvršio uknjižbu svog prava na kupljenim nepokretnostima u javne knjige.

Odlučujući u ovom sporu o zahtjevu tužioca za utvrđenje prava svojine na nepokretnosti koja je bila predmet ugovora koji je zaključio sa prvotuženim nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac nije svoje pravo upisao u katastar nepokretnosti, pa u smislu odredbi čl.84 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, odnosno čl.33. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, nije stekao pravo svojine na osnovu pravnog posla. Iz navedenog tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

Po nalaženju ovog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepenih sudova došlo je do pogrešne primjene materijalnog prava u ovom sporu, što ima za posledicu nedovoljno utvrđeno činjenično stanje.

Nesumnjivo je da je nepokretnost koja je predmet zahtjeva bila predmet dvostruke prodaje. Takva pravna situacija nije regulisana posebnim propisima već se razrješava primjenom načela pravičnosti, savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava, koja predviđa ZOO ("Sl.list SFRJ", br.29/78 i 39/85) u odredbama čl.10, čl.12 i čl.13 i sada važeći ZOO u odredbama čl.3, čl.4 i čl.6. Navedeno podrazumijeva da u situaciji višestrukog otuđenja iste nepokretnosti o jačem pravu treba odlučiti ocjenjujući savjesnost sticalaca.

Naime, nižestepeni sudovi su morali ispitati savjestnost oba sticaoca iz navedenih ugovora o prodaji - tužioca i drugotuženog. Naime, tužilac je tvrdio da mu je prodavac -prvotuženi predao nepokretnost u državinu i da je isplatio kupoprojadnu cijenu, što bi upućivalo na zaključak da je ugovor izvršen. Iz samog ugovora vidljivo je da je ovjera potpisa ugovorača uslijedila duže vrijeme nakon što su stranke isti zaključile. Međutim, prvostepeni sud nije ispitivao razloge za to, niti je na pravilan način cijenio činjenicu da su tuženi u osnovnom ugovoru koji su zaključili isključili kao predmet prodaje upravo dio parcele koja je bila predmet ugovora između tužioca i prvotuženog. Tek kasnije zaključenim aneksom ugovora tuženi su izvršili promet i ovog dijela nepokretnosti, koju činjenicu su sudovi bili dužni cijeniti u smislu ocjene savjesnosti ovih ugovornih strana. Nije dovoljna za razrješenje

185

ovog spora samo činjenica o nedostatku uknjižbe tužioca u javne knjige, jer je očigledno iz sadržine spisa da je njegov zahtjev odbijen od strane upravnog organa upravo iz razloga što je treće lice već bilo upisano na spornoj nepokretnosti.

Navedeno podrazumijeva da se u postupku mora na pouzdan način utvrditi savjesnost svih ugovornih strana, kako bi se pravilnom primjenom pravila o jačem pravu uz poštovanje načela poštenja i savjesnosti odlučilo u ovom sporu. Ovo posebno poštujući načelo zloupotrebe prava koje podrazumijeva da nesavjesni sticalac koji je kasnije zaključio pravni posao i ishodio upis u zemljišnu knjigu, nema jači pravni osnov u odnosu na sticaoca koji je savjestan ali mu nedostaje upis u javnu knjigu.“



186

TUŽBA ZA ZAŠTITU OD UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE(Član 126 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Kada vlasnik objekta zbog radnji preduzetih od trećih lica nije u mogućnosti da svoj objekat koristi u punom obimu radi se o tužbi za uznemiravanje prava svojine, a ne o tužbi za smetanje posjeda.

Iz obrazloženja:

„I po nalaženju ovog suda, pravilno je odlučio drugostepeni sud kad je preinačio drugostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev, pravilno zaključujući da je ovdje riječ o tužbi za zaštitu od uznemiravanja prava svojine koju u smislu odredaba čl. 126 Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG br.19/09) podiže vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik-posjednik protiv svakog onog koji uznemirava njegovo vlasničko pravo na bilo koji način, osim oduzimanjem stvari, zahtijevajući da to uznemiravanje prestane. U smislu ove odredbe uznemiravanje prava svojine postoji uvijek kad se na bilo koji način od strane trećeg lica ometa vlasnik u korišćenju svoje stvari. Tužilac mora dokazati svoje vlasništvo ili svoj kvalifikovani posjed (da je stvar koju drži pribavio po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znao, niti je mogao znati da nije postao vlasnik stvari), odnosno svoje pretpostavljeno vlasništvo. Isto tako tužilac mora dokazati, neosnovano uzenemiravanje, odnosno ograničavanje tužioca u vršenju vlasničkih prava.

Prema stanju u spisima, tužilac je vlasnik objekta – štale izgradjene na kat. parceli br. 2132/2 iz ln.br.3314 KO Bijelo Polje. Naselje u kojem se objekat nalazi u vrijeme izgradnje istog–1986.godine nije bilo obuhvaćeno Detaljnim urbanističkim planom, ali je danas objekat u granicama DUP i radi se o legalizovanom objektu koji ne predstavlja objekat privremenog karaktera, a kako to proizilazi iz nalaza vještaka gradjevinske struke. Objekat – štala ima prizemlje i potkrovlje sa posebnim ulazima. U postupku je utvrdjeno da je tužiocu ulaz zapotkrovlje onemogućen time što je tuženi potkopao put sa te strane štale pa je zemlja nabacana na ulazu tako da tužilac štalu ne može da koristi sa druge strane, a tuženi ne dozvoljavaju tužiocu da materijal nanijet izgradnjom puta skloni kako bi ulazio u potkrovlje štale. Isto tako utvrdjeno je da je drugotužena iz štale istjerala i svinju B. D. koja je ovu držala po odobrenju tužioca u ljeto 2014.godine.

Iz izloženog proizilazi da tuženi na navedeni način ometaju tužioca kao vlasnika stvari bez pravnog osnova pa imaju pravo da traže, u skladu sa čl. 126 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, da to uznemiravanje prestane.

Kako je tužilac, a što proizilazi iz dokaza u spisima predmeta, vlasnik predmetnog objekta koji nije u mogućnosti da koristi u punom obimu, a zbog radnji preduzetih od strane tuženih to se, i po nalaženju ovog suda, u konkretnom slučaju radi o tužbi za uznemiravanju prava svojine, a ne tužbi za smetanje posjeda kako je to zaključio prvostepeni sud pa se drugačije rezonovanje tužioca s tim u vezi ne može prihvatiti.“


187

ZAŠTITA PRAVA ZAJEDNIČKE NEDJELJIVE SVOJINE(Čl. 130 i 173 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

U pogledu zaštite zajedničke svojine i susvojine primjenjuje se odredba člana 130 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima, prema kojoj odredbi suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijeloj stvari, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava i na dijelu stvari.

Iz obrazloženja:

„Prema činjenicama utvrđenim u postupku sporna nepokretnost u katastru nepokretnosti upisana je na tuženu kao titulara prava svojine, što tuženu čini pasivno legitimisanom u sporu. Tužioci su vlasnici posebnih djelova stambene zgrade koja je izgrađena na spornoj nepokretnosti, pa u smislu odredbe čl.171 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima imaju zajedničku nedjeljivu svojinu na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena.

Tužioci su u ovom sporu tražili zaštitu svog prava zajedničke nedjeljive svojine na zemljištu na kome je zgrada izgrađena, pa su aktivno legitimisani za zaštitu povrijeđenog prava. Kako je tužena upisana kao titular prava vlasništva na predmetnim nepokretnostima, a tužioci su tužbom tražili da se utvrdi da su oni nosioci prava zajedničke nedjeljive svojine na tim nepokretnostima, tj. radi se o tužbi za utvrđenje iz čl.188. ZPP, to je ispunjen uslov za podnošenje ovakve tužbe u postojanju pravnog interesa tužilaca. U konkretnoj situaciji tužioci su navedenu tužbu podnijeli upravo iz razloga što njihovo pravo nedjeljive zajedničke svojine nije uknjiženo u katastru nepokretnosti, a saglasno čl.173. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, prava koja vlasnik ima na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena i na djelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim djelovima, nedjeljivo su povezana sa njegovim pravima na posebnim djelovima zgrade, pa se sve promjene u pravima na ovom dijelu zgrade odnose i na ta prava.

U pogledu zaštite zajedničke svojine i susvojine primjenjuju se odredbe čl.130. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Shodno navedenoj odredbi suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijeloj stvari, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava i na dijelu stvari.“



188

DIOBA KADA SUSVOJINA POSTOJI NA VIŠE STVARI(Član 147 stav 1 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Kada susvojina postoji na više stvari a zbog veličine suvlasničkih djelova ili drugih okolnosti ne bi bilo ekonomski opravdano dijeliti svaku stvar, sud može svakom suvlasniku dodijeliti dio pojedine cijele stvari koji ukupno odgovara po vrijednosti njegovom suvlasničkom dijelu.

***Neprihvatanje procjene vrijednosti nepokretnosti ne može biti od uticaja na

način diobe.

Iz obrazloženja:

„Stranke između sebe nijesu postigle sporazum u pogledu načina diobe predmetnih nepokretnosti pa je predlogom traženo da to učini sud.

Polazeći od utvrđenja da fizička dioba stambenih objekata (stana u Podgorici, kuće u Danilovgradu i kuće u Grliću) nije moguća u skladu sa suvlasničkim udjelima stranaka, jer dobijeni djelovi ne bi bili funkcionalne i nezavisne cjeline zbog svojih površina, prvostepeni sud je, s pozivom na čl.149 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br.19/09) odlučio da se postupak diobe stana u Podgorici i kuće u Danilovgradu (stav I i II prvostepenog rješenja) sprovede prodajom navedenih nepokretnosti i podjelom ostvarene kupoprodajne cijene između predlagateljice i protivnice predlagateljice srazmjerno njihovim suvlasnikčkim udjelima. Postupak fizičke diobe kuće u Grliću je prekinut jer je sporan udio protivnika predlagača Č. P., a izvršena je fizička dioba zemljišta iz l.n.252 KO Grlić, na način bliže označen u izreci prvostepenog rješenja pod stavom III.

Odlučujući po žalbama predlagateljice i protivnice predlagateljice drugostepeni sud je ukinio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odlučeno da se dioba sprovede prodajom stana u Podgorici i kuće u Danilovgradu, dok je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je izvršena dioba zemljišta iz l.n.225 KO Grlić.

S pravom se revizijom ukazuje da je pobijano rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kojima se reguliše postupak i način fizičke diobe.

Prije svega ukazati je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, da nižestepeni sudovi griješe kada vrše zasebnu diobe svake nepokretnosti. Radi se o jedinstvenom postupku i drugostepeni sud je pogriješio kada je nakon što je ukinuo prvostepeno rješenje u dijelu kojim je određena dioba stana u Podgorici i kuće u Danilovgradu prodajom ovih nepokretnosti i prodajom ostvarene kupoprodajne cijene, potvrdio prvostepeno rješenje kojim je izvršena dioba zemljišta iz l.n.225 KO Grlić.

Prema odredbi čl.178 st.1 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.list RCG", br.27/06 i "Sl.list CG", br.20/15) sud će na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa odgovarajućim zakonskim propisima materijalnog prava, donijeti rješenje o diobi i načinu diobe zajedničke stvari ili imovine, nastojaće da zadovolji opravdane zahtjeve i interese zajedničara.

Očigledno je da nižestepeni sudovi nijesu postupali saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, iako su se u svojim odlukama pozvali na istu.

U predmetnom postupku radi se o diobi kada susvojina postoji na više stvari. Kada susvojina postoji na više stvari a zbog veličine suvlasničkih djelova ili drugih okolnosti ne bi bilo ekonomski opravdano dijeliti svaku stvar, sud može svakom suvlasniku dodijeliti dio

189

pojedine cijele stvari koji ukupno odgovara po vrijednosti njegovom suvlasničkom dijelu (čl.147. st.1. Zakona o svojinsko pravnim odnosima).

Iz spisa predmeta proizilazi da je između predlagateljice i protivnice predlagateljice postignuta saglasnost da predlagateljici na dio pripadne dio nepokretnosti - kat.parc.br.116 iz l.n.225 KO Grlić, koji bi odgovarao njenim suvlasničkim djelovima na stanu u Podgorici (1/10), kući u Danilovgradu (1/10) i nepokretnosti u Grliću (1/20).

Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se dioba nije mogla izvršiti na izloženi način jer je navodno protivnica predlagateljice T. P. povukla saglasnost, a da saglasnost na ovaj način diobe nije dao ni protivnik predlagateljice Č. P. Međutim, iz spisa predmeta ne proizilazi da je protivnica predlagateljice povukla saglasnost. Ista samo nije prihvatila procjenu vrijednosti predmetnih nepokretnosti, a što ne može biti od uticaja na način diobe.

Takođe, kod činjenice da je prekinut postupak diobe u odnosu na nepokretnosti -porodične stambene zgrade, pomoćne zgrade, zemljište ispod objekta i dvorišta, iz l.n.225 KO Grlić, ovaj sud nalazi da nije imalo uslova da se vrši dioba ostale nepokretnosti - zemljišta iz navedenog lista nepokretnosti.

Prema nalazu i mišljenju vještaka fizička dioba porodične stambene zgrade u mjestu "Grlić" nije moguća (što protivnik predlagača drugog reda osporava). Kako od načina diobe porodične stambene zgrade zavisi i način diobe zemljišta (veličine pripadajućih djelova), što takođe predstavlja razlog za ukidanje nižestepenih rješenja u dijelu kojim je odlučeno o fizičkoj diobi nepokretnosti iz l.n.225 KO Grlić.“



190

PROMJENA NAMJENE TAVANSKOG PROSTORAI STICANJE ISKLJUČIVE SVOJINE

U situaciji kada se tavanskom prostoru promijeni namjena i isti pretvori u stambeni prostor uz saglasnost vlasnika svih posebnih djelova stambene zgrade mijenja se i pravni status istog, odnosno prestaje pravo zajedničke nedjeljive svojine na tom prostoru.

ZAJEDNIČKA SVOJINA NA URBANISTIČKOJ PARCELI(Član 171 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Samo ako objekat sa zemljištem čini posebnu urbanističku parcelu tada ima mjesta primjeni člana 171 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima.

***Svojinsko pravni režim na urbanističkoj parceli ne isključuje mogućnost da

vlasnici posebnih djelova mogu interno urediti način korišćenja te urbanističke parcele.

Iz obrazloženja:

„Kod utvrđenja da je tužilac ugovorom otkupio stan u površini od 46,84 m2 prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca da je vlasnik stana za još 23,16 m2, nalazeći da mu ne pripada pravo svojine na potkrovlju.

Izloženo stanovište prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, zaključujući da tužiocu pripada samo stan u površini u kojoj je otkupljen, jer potkrovlje predstavlja zajednički dio stambene zgrade na kojem svi ili samo neki vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu svojinu u smislu čl.170. Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br.19/09).

Osnovano se revizijom ukazuje da se izložena stanovišta nižestepenih sudova na mogu prihvatiti, te da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Prije svega, tužilac kao nosilac prava zajedničke svojine u odnosu na treća lica ima onoliko prava koliko ima isključivi vlasnik stvari i u tom smislu tužilac ima pravo na zaštitu prava na cijeloj stvari. Stoga su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (čl.130. Zakona o svojinsko pravnim odnosima) kada su odbili zahtjev tužioca sa razloga što isti ima pravo zajedničke nedjeljive svojine na predmetnoj nepokretnosti, a ne pravo svojine.

Sa druge strane, okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da ne postoje razlozi da se tužiocu ne prizna pravo svojine na spornoj nepokretnosti.

Naime, prema čl.170. Zakona o svojinsko pravnim odnosima zajednički djelovi stambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim posebnim djelovima, jesu zajednička nedjeljiva svojina svih vlasnika posebnih djelova, odnosno vlasnika čijim posebnim djelovima služi. Tavanski prostor u stambenoj zgradi koji služi zgradi kao cjelini zajednička su svojina vlasnika stanova. Međutim, u situaciji kada se tavanskom prostoru promijeni dotadašnja namjena i upotreba i prostor privede drugoj svrsi, nema nikakvog razloga da se istom ne promijeni pravni status - postane svojina jednog od vlasnika stanova, za što je potrebna saglasnost ostalih vlasnika stanova u zgradi, koja u predmetnom slučaju nije izostala.

191

Prema tome, kod utvrđenja da je tužilac tavanski prostor iznad svoga stana pretvorio u stambeni prostor (dvije sobe i hodnik), i da sa stanom čini jednu cjelinu, da taj prostor koristi samo tužilac u čemu od vlasnika druge stambene jedinice nije ometan, to je osnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužilac vlasnik i ovog dijela stambenog prostora koji je ranije predstavljao potkrovlje (tavan).

Predmet spora je i zahtjev tužioca da se utvrdi da je vlasnik kat.parc.731 iz l.n.589 KO Kolašin - dvorišta pov.265 m2, koja pripada stanu koji je u njegovom vlasništvu, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se tužilac upiše kao vlasnik na ovoj nepokretnosti kod Uprave za nekretnine - PJ Kolašin.

Nižestepeni sudovi su odbili i ovaj zahtjev tužilaca sa obrazloženjem da je stambena zgrada izgrađena na urbanističkoj parceli na kojoj vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu svojinu u smislu čl.171. Zakona o svojinsko pravnim odnosima, te da tužilac otkupom stana nije stekao pravo svojine na zemljištu.

Sa iznijetih razloga sudovi nijesu mogli odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi, u odnosu na tužene da je vlasnik spornog zemljišta. Ovo sa razloga naprijed navedenih a vezano za primjenu čl.130. Zakona o svojinsko pravnim odnosima. Pored toga, nije jasno na osnovu kojih dokaza su nižestepeni sudovi zaključili da je stambeni objekt u kojem je stan, vlasništvo tužioca, sagrađen na urbanističkoj parceli. Naime, na ove okolnosti vještak geodetske struke se nije izjašnjavao, niti je to od njega traženo. Vještak se izjasnio da sporni objekat, sa zemljištem koje služi za njegovu upotrebu, čine kat.parc. 731 i 730/1. Međutim, ako ovaj objekat sa zemljištem čini posebnu urbanističku parcelu, tada ima mjesta primjeni čl.171. Zakona o svojinsko pravnim odnosima, tj. da na urbanističkoj parceli na kojoj se stambena zgrada nalazi vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu svojinu. Ovo je relevantno za zahtjev tužioca da se u katastru nepokretnosti uknjiži kao vlasnik kat.parc.731 - dvorište u površini do 265 m2, koji bi bio neosnovan, jer nije dozvoljeno cijepanje urbanističke parcele, osim u postupku propisanim zakonom. Ovaj sud nalazi potrebnim da ukaže i da svojinsko pravni režim na urbanističkoj parceli ne isključuje mogućnost da vlasnici posebnih djelova mogu interno urediti način korišćenja te urbanističke parcele.“



192

PRAVO KORIŠĆENJA PODRUMSKIH PROSTORIJAPO OSNOVU UGOVORA O KORIŠĆENJU I OTKUPU STANA

Ako prostorije koje predstavljaju podrum nijesu bile predmet odluke o dodjeli stana na korišćenje tužiocu, to nijesu mogle biti ni predmet otkupa stana, te tužilac na istim nije mogao steći pravo korišćenja.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužioca da se utvrdi da ima pravo korišćenja na nepokretnosti koja se nalazi u suterenu a koju čini stambeni prostor P1 -30 m2 i nestambeni prostor P 2 - 25 m2, upisanih u LN br.192 KO Kotor II, te da se obaveže tuženi da mu preda na korišćenje navedenu nepokretnost, tvrdeći da je predmetne podrumske prostorije dobio na korišćenje prilikom dodjele stana.

Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužiocu kao zaposlenom u Osnovnoj školi "Nj." u K. rješenjem br.3692 od 30.07.1980.godine dodijeljen na korišćenje dvosobni stan u Starom gradu u zgradi broj 411, na prvom spratu, površine 61,67 m2. Na osnovu ovog rješenja tužilac je ušao u posjed navedenog stana i pristupio adaptaciji i rekonstrukciji istog, s obzirom da je isti bio oštećen u zemljotresu 1979.godine. Tužilac je sa Javnim stambenim preduzećem Kotor zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana broj 0201-1324 od 27.04.1992. godine, u kojem ugovoru nije navedeno pravo korišćenja na spornim podrumskim prostorijama. Dalje je zaključio Ugovor o otkupu stana koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Kotoru Ov.br.496/92 od 10.07.1992.godine. Predmet ugovora je označen kao stan u čest. zgr. 160 KO Kotor angr.br.411, objekat 1, ulaz broj 1, stan broj 2, površine 61,67 m2. Na osnovu ovog ugovora donijeto je rješenje DN 476/92 kojim je tužilac uknjižen na predmetnom stanu.

Imajući u vidu navedeno po ocjeni ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Naime, iz dokaza provedenih u postupku nesumnjivo je utvrđeno da sporne prostorije, koje su dio stambeni a dio nezavršeni nestambeni prostor, koje imaju površinu od ukupno 55 m2, nijesu bile predmet odluke o dodjeli stana tužiocu na korišćenje, a takođe ni predmet ugovora o otkupu stana. Navodi tužioca da je prilikom adaptacije stana, na kojem je stekao svojinu po osnovu otkupa, vršio određene radove i na spornim prostorijama ne daju mu za pravo da iste potražuje tvrdeći da na njima ima pravo korišćenja. Takođe, neprihvatljivi su i navodi da iste prostorije predstavljaju podrum koji pripada tužiočevom stanu i da mu pravo korišćenja pripada kao vlasniku stana, jer iz naprijed navedenih rješenja i odluke o dodjeli stana na korišćenje, kao ni iz ugovora o otkupu stana ne proizilazi da predmetne sporne prostorije predstavljaju podrum koji pripada predmetnom stanu tužioca, niti da su mu dodjelom stana na korišćenje dodijeljene na korišćenje i predmetne podrumske prostorije. Takođe, u tom pravcu tužilac nije pružio valjane dokaze da je pravo korišćenja na predmetnim spornim podrumskim prostorijama stekao na drugi zakonom predviđen način, pa je traženje tužioca s pravom odbijeno kao neosnovano.“


193

ZASNIVANJE PRAVA STVARNE SLUŽBENOSTI ODRŽAJEM(Član 203 stav 1 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Za zasnivanje prava stvarne službenosti održajem traži se postojanje pozitivnih i negativnih pretpostavki, i to: faktičko ostvarivanje službenosti, protek odredjenog vremena (neprekidan posjed prava stvarne službenosti od 20 godina), neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra i istinitost sticanja posjeda prava stvarne službenosti tj. da nije stečena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prevarom, ili da je službenost ustupljena do opoziva.

Iz obrazloženja:

„U ovoj parnici tužilac traži da se u odnosu na tuženog utvrdi postojanje stvarne službenosti prolaza teretnih motornih vozila, kamiona i traktora u svako doba dana i godine kojim putem se služio tužilac u korist svoje nepokretnosti, a na teret nepokretnosti tuženog. U ovom postupku je sporno da li je tužilac stekao spornu službenost održajm, kako je tvrdio, a tuženi poricao.

Polazeći od činjenica utvrdjenih u postupku nižestepeni sudovi su zauzeli stanovište da u konkretnom slučaju nijesu ostvarene pretpostavke za zasnivanje sporne stvarne službenosti u smislu čl.203 st.1 Zakona o sovjinsko pravnim odnosima ( Sl.list CG, br.19/09). Stoga su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Za zasnivanje prava stvarne službenosti održajem, u smislu navedene odredbe traži se postojanje pozitivnih i negativnih pretpostavki, i to: faktičko ostvarivanje službenosti, protek odredjenog vremena (neprekidan posjed prava stvarne službenosti od 20 godina), neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra i istinitost sticanja posjeda prava stvarne službenosti tj. da nije stečena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prevarom, ili da je službenost ustupljena do opoziva.

Prema stanju u spisima, tužilac nije dokazao da je faktički ostvarivao službenost prolaza teretnih motornih vozila, kamiona i traktora u periodu od 20 godina, a da se vlasnik poslužnog dobra, ovdje tuženi, tome nije protivio. Naprotiv, u postupku je utvrdjeno da je sporni put tuženi probio 2010.godine i tužilac je isti koristio najkasnije do juna 2014.godine kada je tuženi postavio žičanu ogradu na drvenim kolcima čitavom širinom puta i tuženom zabranio prolaz i korišćenje tog puta.

Dakle, održajem se stiče stvarna službenost protekom odredjenog vremena i ispunjenjem uslova predvidjenih odredbom čl. 203 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, a kod prednjih utvrdjenja da proteka zakona odredjenog vremena za sticanje navedenog prava nema, te da se tuženi protivi prolazu spornom trasom puta to je pravilna primjena materijalnog prava nalagala odbijanje tužbenog zahtjeva.“



194

PRAVO UPOTREBE(Član 244 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Na održaj prava upotrebe shodno se primjenju odredbe o sticanju prava svojine održajem.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su pravilno odbili kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev za utvrdjenje trajnog prava lične službenosti - prava upotrebe na istim nepokretnostima.

Pravo upotrebe, kao jedna od ličnih službenosti, shodno čl.244. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, podrazumijeva ovlašćenje imaoca prava upotrebe da tudju stvar (poslužno dobro) upotrebljava i pribira plodove sa nje, u granicama svojih ličnih potreba i potrebačlanova svoje porodice, bez narušavanja suštine stvari. Ovo pravo je neprenosivo, a nastaje i prestaje na način i pod uslovima koji važe za pravo plodouživanja - čl.245 i čl.247. istog zakona. Shodno navedenim zakonskim odredbama, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužioci nijesu dokazali da su ličnu službenost upotrebe stekli održajem, jer nijesu dokazali ispunjenost uslova potrebnih za takvo sticanje, a ovo imajući u vidu da se na održaj pravo upotrebe, odnosno pravo plodouživanja shodno primjenjuju odredbe o sticanju prava svojine održajem. Sa ovih razloga ovaj tužbeni zahtjev je pravilno odbijen kao neosnovan.“


195

FIDUCIJARNI PRENOS PRAVA SVOJINEI PRAVO POVJERIOCA NA PREDAJU STVARI

(Član 1 stav 2, čl. 11 st. 2 i čl. 19 Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine)

Definitivnim sticanjem prava svojine povjerioca zbog neizmirenja duga od strane dužnika prestaje fiducijarna svojina dužnika, te je dužnik dužan predati stvarpovjeriocu u neposrednu državinu.

PRINCIP NEDJELJIVOSTI

Gašenje garantovanog potraživanja u jednom dijelu nije od značaja, jer garancija ostaje da važi na cijeloj stvari (stvarima), tako da dužnik ne može biti oslobodjen dijela stvari od opterećenja.

Iz obrazloženja:

„Predmet spora je predaja nepokretnosti opisanih u izreci prvostepene presude koje su na osnovu ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine prenijete na tužioca radi obezbjedjenja naplate potraživanja iz ugovora o pružanju konsultanskih usluga od 19.06.2006.godine. Tuženi je tokom postupka, osporavajući zahtjev, istakao da je u najvećem dijelu ispunio svoje obaveze prema tužiocu.

Medju strankama nije bilo sporno, a potvrdjuju izvedeni dokazi, da su tužilac kao povjerilac -zajmodavac i tuženi kao dužnik - garant zaključili ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine Ov.br. 3158/06 od 10.10.2006.godine, na nepokretnostima navedenim u izreci prvostepene presude. Na osnovu tog ugovora tužilac je izvršio definitivan upis prava svojine po rješenju Uprave za nekretnine PJ Podgorica br. 957101-Up.8515/10 od 22.11.2010.godine i obrisana je zabilježba fiducijarnog upisa iz "G" lista upisana na osnovu tog ugovora. Ugovor je zaključen radi obezbjedjenja naplate potraživanja - izmirenja preostalih obaveza po ugovoru o pružanju konsultantskih usluga od 19.06.2006.godine i aneksa tog ugovora, zaključenog izmedju V. i. Ltd... N. C. (klijent) i M. V. DOO K. (korisnik usluga) i P. DOO iz P. (konsultant), čiji garant je tuženi, a koji su sastavni dio ovog ugovora. Članom 7 ovog ugovora stranke su se saglasile da ukoliko dužnik povjeriocu ne izmiri obaveze, dužnik se obavezuje neopozivo da na prvi poziv povjerioca a najkasnije u roku od 8 dana od prijema poziva, preda u posjed i državinu navedene nepokretnosti. Izjavom od 10.10.2006.godine ovjerenom kod suda tuženi se saglasnio da se izvrši upis fiducijarnog prava svojine na predmetnim nepokretnostima, čiji je vlasnik, radi osiguranja svih obaveza koje je P. preuzeo po ugovoru o pružanju konsultanskih usluga od 19.06.2006.godine.

Kod iznijetog činjeničnog stanja, i po nalaženju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev osnovan, što je u skladu sa odredbama Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine ("Sl.list RCG", br.23/96), a isto je propisano i odredbama sada važećeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima (“Sl. list CG”, br.19/09) koje se odnose na fiducijarnu svojinu.

Naime, prema odredbi čl.1.st.2. Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine, ugovorom o fiducijarnom prenosu prava svojine na nepokretnoj stvari obavezuje se dužnik ili neko treći da prenese pravo svojine na povjerioca radi obezbjedjenja naplate potraživanja, a


196

povjerilac se obavezuje da po namirenju svog potraživanja omogući dužniku nesmetano vršenje prava svojine. Iz definicije ove odredbe može se zaključiti da osnov dužnikove obaveze leži van ugovora o fiducijarnom prenosu, kao akcesornog ugovora. U konkretnom slučaju osnov se sastoji u dobijenim novčanim sredstvima na ime avansa odnosno cijene konsultanskih usluga koje je tužilac platio P. DOO P. (konsultacije i savjeti radi preknjižbe prava svojine na zemljištu u Grblju sa ranijih vlasnika na tužioca), koje ovaj nije obavio u ugovorenom roku, pa se obavezao da ih vrati u skladu sa konačnim obračunom - iz ugovora o pružanju konsultanskih usluga od 19.06.2006.godine i aneska tog ugovora, koji se imaju jedinstveno posmatrati, a za koji je tužilac garantovao svojom imovinom.

Stoga, imajući u vidu da je tužilac postao definitivni vlasnik stvari - predmetnih nepokretnosti, to je u skladu sa čl. 19. Zakona o fiducijarnom prenosu prava svojine imao pravo da zahtijeva da mu se nepokretnosti predaju u neposrednu državinu.

Pravo tužilaca je nesumnjivo, što je ovom odredbom posebno propisano bez obzira što je već propisano odredbom čl.11.st.2. istog zakona, jer je prestala fiducijarna (uslovna) svojina tuženog kao dužnika usljed definitivnog sticanja prava svojine povjerioca (zbog neizmirenja duga), kao i potreba za državinom stvari, koju dužnik više ne može da štiti odpretenzija vlasnika. Ukoliko se grantovano potraživanje ugasilo u jednom dijelu, nije od značaja, jer garancija ostaje da važi na cijeloj stvari (stvarima) tako da dužnik ne može biti oslobodjen dijela stvari od opterećenja (princip nedjeljivosti). Dogodili se da dužnik uredno ispuni svoju obavezu u cjelini kako ona glasi onda svojina na stvarima automatski prelazi na dužnika, dakle, prelazak svojine nastaje ex lege, saglasno čl. 19.st.2. navedenog zakona.

Prema tome, kako potraživanje po ugovoru o pružanju konsultanskih usluga nije namireno na redovan i uobičajen način, odnosno zato što je fiducijarna svojina ugašena, obaveza na predaju spornih nepokretnosti stoji, pa se neosnovano revizijom osporava pravilna primjena materijalnog prava, s pozivom na odredbe Zakona o svojinsko pravnim odnosima. Ukazivanje na odredbu člana 112 tog zakona, na koju se prvostepeni sud pozvao, nije od odlučnog značaja, jer je prvostepena presuda sa stanovišta primjene materijalnog prava pravilna.

Kod iznijetog, neosnovano se revizijom ukazuje i na neutvrdjeni karakter potraživanja tužioca, da li je nastalo i kada je dospjelo za izmirenje. Ovo kod izvršenog definitivnog upisa prava svjine tižioca u skladu sa zakonom, pri čemu ovaj sud nije ovlašćen da u parničnom postupku cijeni zakonitost tog upravnog akta. Upis fiducijarne svojine u katastar nepokretnosti ne može se izvršiti ako ugovor o fiducijarnom prenosu svojine nije upisan u registar, jer nadležni organ cijeni da li su ispunjeni formalno pravni i materijalni uslovi za upis, a valjanost tog ugovora nije dovedena u pitanje, zbog čega ne stoje navodi revizije o ništavosti tog ugovora.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 334/17 od 29.05. 2017. godine)

197

HIPOTEKARNA TUŽBA

Svrha hipotekarne tužbe je ishodovanje sudske prodaje založene nepokretnosti, te tužbeni zahtjev ne može glasiti na obavezivanje tuženih, kao hipotekarnih dužnika na isplatu hipotekarnog potraživanja, već hipotekarni povjerilac treba postaviti zahtjev u pravcu da su hipotekarni dužnici - tuženi dužni priznati da je tužilac ovlašćen tražiti namirenje svog potraživanja iz nepokretnosti, koje su bile predmet ugovora o hipoteci i dopustiti da se potraživanje namiri.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva saglasno čl.2. st.1. ZPP-a, koji je tužilac opredjelio podneskom od 12.02.2016. godine, kojim je tražena isplata duga,u iznosu od 42.569,34 eura, koji je proistekao iz ugovora o kreditu, zaključenim sa "L" DOO P. našli da ne postoji osnov za obavezivanje tuženih, kao hipotekarnih dužnika za isplatu traženog iznosa, uz obrazloženje da se tuženi, kao hipotekarni dužnici ugovorom o hipoteci Ov.br.21687/11 od 12.06.2011. godine nijesu obavezali na vraćanje neisplaćenog dijela potraživanja iz ugovora o kreditu, već da trpe pravo hipotekarnog povjerioca da pristupi namirenju potraživanja sudskom ili vansudskom prodajom hipotekovnih nepokretnosti (čl.5. ugovora o hipoteci).

I po nalaženju ovog suda pravilno je pravno rezonovanje nižestepenih sudova. Jer, u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne može glasiti na obavezivanje tuženih, kao hipotekarnih dužnika na isplatu hipotekarnog potraživanja, ako se ima u vidu priroda i svrha hipotekarne tužbe (ishodovanje sudske prodaje založene nepokretnosti). Dakle, tužilac, kao hipotekarni povjerilac je trebao postaviti zahtjev u tom pravcu da su hipotekarni dužnici - tuženi dužni priznati da je tužilac ovlašćen tražiti namirenje svog potraživanja iz nepokretnosti, koje su bile predmet ugovora o hipoteci i dopustiti da se potraživanje namiri.

Neosnovano se revizijom ukazuje na nepotrebnost vodjenja ovog - parničnog postupka i učinjene propuste u izvršnom postupku s pozivom na odredbe Zakona o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl.list CG",br.36/11). Jer, kod postojanja rješenja Osnovnog suda u Podgorici Ip.br.230/14 od 02.04.2014. godine, kojim je stavljeno van snage rješenje o izvršenju tog suda I.br.1229/13 od 23.10.2013. godine, s jedne strane i podneskom tužioca od 12.02.2016. godine opredjeljenog zahtjeva, nižestepeni sudovi su odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva pravilno postupili, kada su zahtjev tužioca odbili.“



198

PRODAJA NEPOKRETNOSTI OPTEREĆENIH HIPOTEKOMI PRENOS PRAVA SVOJINE NAKON JAVNE PRODAJE

-PUNOVAŽNOST UGOVORA O PRODAJI-(Član 345 Zakona o svojinsko – pravnim odnosima)

Lice ovlašćeno za postupak vansudske prodaje hipotekovane nepokretnosti ovlašćeno je da u ime hipotekarnog dužnika potpiše ugovor kojim se svojina na nepokretnosti opterećenoj hipotekom prenosi na kupca i da ovjeri svoj potpis na ugovoru, te je ugovor o prodaji potpisan od strane istog punovažan.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su zaključili da ne postoji razlog ništavosti ugovora o prodaji, slijedom kojeg zaključka su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev.

Po mišljenju ovog suda, a nasuprot revizijskim navodima, nižestepeni sudovi su u ovom sporu odlučili pravilnom primjenom materijalnog prava.

Nijesu osnovani revizijski navodi kojima se ukazuje da L. Z. nije bio ovlašćen za sprovođenje postupka vansudske prodaje, te da je ništav ugovor o hipoteci.

Odredbom čl.319 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima određeno je da ugovor o hipoteci mora sadržati naziv, ili ime i adresu ili sjedište lica kome će biti povjerena vansudska prodaja, koja se, saglasno čl.342. istog zakona, vrši javnim nadmetanjem koje sprovodi lice određeno ugovorom o hipoteci.

S tim u vezi, odredbom čl.10. ugovora o hipoteci zaključenom između prvotužioca, kao hipotekarnog dužnika i tužene, kao hipotekarnog povjerioca, ugovorne strane su se saglasile da hipotekarni povjerilac može prodati hipotekovanu nepokretnost lično ili uz angažovanje trećih lica, koje povjerilac može po svom nahođenju ovlastiti i angažovati za sprovođenje prodaje. Tuženi je, po ispunjenju uslova iz odredbe čl.9. ugovora o hipoteci, započeo postupak vansudske prodaje koji je sproveo L. Z., kao ovlašćeno lice po punomoćju Uzz.br.201/2013 od 16.04.2013. godine. Dakle, prednje upućuje na zaključak da je upravo L. Z. bio ovlašćeno lice za postupak vansudske prodaje, koja je sprovedena u skladu sa odredbama čl.336-345 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br.19/09).

S druge strane, bez osnova su navodi revizije da je sporni ugovor ništav jer L. Z. nije imao punomoćje izdato od strane prvotužioca-prodavca za zaključenje istog, a s tim u vezi na pogrešnu primjenu odredbe čl.91. ZOO.

Ukazani razlog apsolutne ništavosti, po nalaženju ovog suda, ne postoji. Jer, saglasno čl.345. Zakona o svojinsko pravnim odnosima, lice koje sprovodi postupak prodaje ovlašćeno je da u ime hipotekarnog dužnika potpiše ugovor kojim se svojina na nepokretnosti opterećenoj hipotekom prenosi na kupca i da ovjeri svoj potpis na tom ugovoru. Dakle, kako je L. Z. bio ovlašćeno lice za sprovođenje postupka vansudske prodaje, to je bio ovlašćen da potpiše i ovjeri sporni ugovor u ime prvotužioca-hipotekarnog dužnika, pa posebno punomoćje prvotužioca nije bilo potrebno.“


199

PRAVO KORIŠĆENJA NA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTUNA KOJEM JE IZGRADJENA MONTAŽNA GARAŽA

(Član 1 stav 2, čl. 9 i čl. 37 Zakona o prometu zemljišta i zgrada)

Lice kome je dato odobrenje za gradnju garaže od montažnih elemenata a koju je izgradio, nije mogao prenijeti pravo trajnog korišćenja na zemljištu ispod objekta i onom potrebnom za njegovu upotrebu.

Iz obrazloženja:

„U ovoj pravnoj stvari nije sporno a potvrdjuju i izvedeni dokazi, da je predmetna nepokretnost upisana na tuženog kao korisnika u obimu od 1/1. Upis je izvršen prilikom kat izlaganja 1996.godine, a do tada je predstvljala dio kat.parc. 1092/3 upisane u pos.listu br. 1199 KO Nikšić, na tužioca kao korisnika. Prema važećem DUP-u definisana je kao urbanistička parcela na kojoj je planirana izgradnja poslovno-stambenog objekta sa pripadajućim uredjenjem i parkinzima, spratnosti SU + VP+3+ PK. Prethodno je rješenjem SO Nikšić Up/1 br. 09-383 od 21.05.1971.godine R. G. iz N., odobrena uža lokacija za izgradnju garaže na predmetnoj lokaciji, pa 03.06.1971.godine izdato odobrenje za gradjenje garaže od montažnih elemenata veličine 3x5m, na boksu b.3, u dvorištu stambene zgrade u ul. J. K. br.1. (sada ul. J. P. br.1). G. R. je maja 1972 godine po osnovu usmenog ugovora prodao tuženom metalnu garažu sa placem površine 15m2, na kojoj garaži je tuženi upisan kao vlasnik.

Iz naprijed navedenog slijedi da je u pitanju gradsko-gradjevinsko zemljište u smislu Zakona o odredjenom gradjevinskom zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Sl.list SFRJ", br. 5/68). Odredbom čl.1. tog zakona, u smislu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera, gradjevinska zemljišta postaju društvena svojina pod uslovima odredjenim ovim zakonom. Ranijim sopstvenicima gradjevinskog zemljišta pripada pravična naknada po odredbama Zakona o eksproprijaciji.

U skladu sa čl.1 st.2. Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Sl.list SFRJ", br. 43/65, 57/65 i 17/67), koji je bio u primjeni u vrijeme izgradnje predmetne garaže, gradjevinsko zemljište u društvenoj svojini nije se moglo otudjiti. Ono se u smislu čl. 37 navedenog zakona moglo dati na korišćenje gradjanima radi podizanja porodične stambene zgrade i poslovne zgrade, kao i drugim subjektima radi podizanja zgrade za njihove potrebe, o čemu je odlučivala opštinska skupština. Isto se moglo dati i za podizanje privremenih objekata, kao što je konkretno slučaj, tj. gradnje garaže, ali samo putem zakupa. To znači da R. G. kome je dato odobrenje za gradnju garaže od montažnih elemenata, a istu izgradio, nije mogao prenijeti pravo trajnog korišćenja na zemljištu ispod objekta i onom potrebnom za njegovu upotrebu. Medjutim, nije dokazano ni da je sam G. to pravo imao, a u svakom slučaju na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji tuženi nije mogao steći pravo svojine na prodatom objektu, niti pravo korišćenja na zemljištu, jer je to protivno odredbi čl. 9 Zakona o prometu zemljišta i zgrada.“



200

PRAVO TRAJNOG KORIŠĆENJA NA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTU

-NEOSNOVANOST TUŽBENOG ZAHTJEVA-(Čl. 20 i 21 Zakona o gradjevinskom zemljištu)

Vlasnik objekata koji su sagradjeni na zemljištu koje je bilo u svojini opštine nije mogao steći pravo trajnog korišćenja na tom zemljištu, već samo pravo korišćenja dok zgrada izgrađena na tom zemljištu postoji.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev s pozivom na čl.21. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu ("Sl.list RCG", br.55/2000) u vezi čl.20. st.1. istog zakona, kojim je propisano da se prenosom prava svojine na objektu na izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu prenose i prava na urbanističkoj parceli na kojoj je objekat izgrađen, jer je utvrđeno da je tužilac bio nosilac prava trajnog korišćenja predmetnog zemljišta po osnovu prava svojine na objektima, sve do zaključenja ugovora sa DOO "E.".

Po nalaženju ovog suda, pogrešno su nižestepeni sudovi primijenili navedene zakonske odredbe kada su zaključili da je tužilac bio nosilac prava trajnog korišćenja spornog zemljišta po osnovu prava svojine na objektima, jer to ne proizilazi iz odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, na koje se pozivaju nižestepeni sudovi. Naime, odredbom čl.20. st.1. navedenog zakona propisano je da se gradsko građevinsko zemljište koristi po osnovu svojine na tom zemljištu, svojine na objektu, odnosno korišćenju objekta izgrađenog na tom zemljištu, ili na osnovu akta o davanju na korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, dok je čl.21. istog zakona propisano da se prenosom prava na objektu izgrađenom na gradskom građevinskom zemljištu prenosi i pravo na urbanističkoj parceli na kojoj je taj objekat sagrađen. U citiranim zakonskim odredbama ne pominje se pravo trajnog korišćenja. Pod pojmom prava trajnog korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu podrazumijeva se pravo korišćenja po osnovu prava svojine na zemljištu ili po osnovu akta o davanju na korišćenje gradskog građevinskog zemljišta uz naknadu.

Sporno zemljište tužilac nije koristio na osnovu prava svojine na tom zemljištu (utvrđeno je da je pravo svojine na ovom zemljištu imala opština), već po osnovu akta o davanju na korišćenje ovog zemljišta pravnom prethodniku tužioca, bez naknade.

Prema tome, slijedom citiranih zakonskih odredbi proizilazi da tužilac time što je bio vlasnik objekata koji su sagrađeni na zemljištu koje je bilo u svojini Opštine Rožaje nije mogao steći pravo trajnog korišćenja na tom zemljištu, već samo pravo korišćenja dok zgrada izgrađena na tom zemljištu postoji.“


201

ASFALTIRANJE MAKADAMSKOG PUTA U PRIVATNOM VLASNIŠTVUOD STRANE OPŠTINSKOG ORGANA

I ISKLJUČENJE PRAVA NA NAKNADU

Asfaltiranjem postojećeg pješačkog makadamskog puta tužioca od strane opštinskog organa, a koje zemljište se i dalje vodi u katastru na tužioca nije promijenjen karakter zemljišta preko kojeg prolazi taj put, te nijesu ispunjeni uslovi za isplatu naknade štete na ime faktičkog izuzimanja.

Iz obrazloženja:

„Prema utvrđenom činjeničnom stanju, sporno zemljište predstavlja prilazni put -pješačku komunikaciju između više urbanističkih parcela. To zemljište za pješački put opredijelio je sam tužilac još 1990-tih godina kada je prodao placeve M. J., M. P. i B. V., dok je sa B. V. zaključio ugovor kojim je istom ustanovljeno pravo službenosti puta, uz naknadu od 3.000,00 €. Dakle, od prodaje placeva navedenim licima sporno zemljište, bliže označeno u izreci prvostepene presude, se koristi kao pješački makadamski put do 2002. godine kada je, na zahtjev M. J., M. P. i B. V., asfaltiran od strane drugotuženog. Sporno zemljište se u katastru vodi kao svojina tužioca, opterećena pravom službenosti - prilaznog puta do urbanističkih parcela br.197, 199, 200, 521 i 524.

Imajući u vidu navedene činjenice pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili zahtjev tužioca da se obavežu tuženi da mu plate vrijednost zemljišta - puta zauzetog asfalitiranjem. Prvotuženi nije investitor, niti izvođač radova na asfaltiranju puta, pa su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da na strani ovog tuženog ne postoji pasivna legitimacija u predmetnom sporu.

Griješi prvostepeni sud kada je prilikom odlučivanja o zahtjevu tužioca pošao od odredbe čl.154. Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93) koji je bio u primjeni u vrijeme navodnog nastanka štete, što nije od uticaja na konačnu odluku u ovom sporu. Naime, pravni osnov tužbenog zahtjeva nije naknada štete. Da jeste, osnovan bi bio prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja obzirom da je zemljište tužioca asfalitirano 2002. godine, a tužba podnesena 2010. godine, (potraživanje naknade štete zastarijeva u rokovima iz čl.376. ZOO - tri, odnosno pet godina).

U predmetnom sporu radi se o zahtjevu za naknadu na ime tzv. faktičke eksproprijacije. Faktička eksproprijacija nastaje kada se na zemljištu grade putevi, infrastrukturalni ili drugi objekti od javnog i opšteg interesa, iako ne postoji odluka - rješenje o oduzimanju zemljišta. Znači, do faktičke eksproprijacije dolazi usled propusta opštine koja dozvoljava izgradnju objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano, čime se dovodi do ugrožavanja i povrede subjektivnih građanskih prava fizičkih i pravnih lica na zemljištu i drugim nepokretnostima. Kod zaštite ovih prava ne primjenjuju se pravila iz Zakona o obligacionim odnosima, koja se odnose na naknadu štete i zastarjelost potraživanja, niti pravila iz Zakona o svojinsko pravnim odnosima koje se odnose na građenje na tuđem zemljištu. U pitanju je zaštita prava svojine, koje ne zastarijeva, pa nezastarijeva ni pravo na naknadu za bespravno izuzimanje zemljišta u sudskoj praksi nazvano faktičkom eksproprijacijom.

Međutim, u konkretnom slučaju asfalstiranjem već postojećeg pješačkog puta (makadamskog), nije promijenjen karakter zemljišta preko kojeg prelazi taj put. Sporno zemljište i dalje se vodi u katastru nepokretnosti na tužioca, što je i nesporno. Prije asfaltiranja


202

sporno zemljište se nije moglo koristiti u druge svrhe, osim pješačke staze. To što je DUP-om isto zemljište predviđeno kao pješački put nije od uticaja jer mu je takva namjena i na terenu. Dakle, asfalitiranjem sporno zemljište nije privedeno drugačijoj namjeni, niti je to predviđeno DUP-om, osim one zašto je to zemljište korišćeno prije toga odlukom samog tužioca.“


203

SAMOINICIJATIVNO IZVODJENJE RADOVANA ASFALTIRANJU I PROŠIRENJU PUTA

Samoinicijativno izvodjenje radova od strane tužilaca na proširenju i asfaltiranju puta koji služi kao prilaz njihovoj imovini ne može tom putu dati karakter dobra u državnoj svojini, niti predstavljati osnov za isplatu naknade zbog ograničenja prava svojine.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca kojim su tražili da se tužena, Opština Bar, obaveže da im na ime naknade štete koju su pretrpjeli oštećenjem njihove kat.parcele 3224/1, u površini od 2.796m2 iz ln.br.1099 KO Pečurice isplati iznos od po 139.800,00€.

Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, tužioci su suvlasnici u obimu od po 1/3 dijela predmetne parcele, po kulturi neplodno zemljište, kako to proizilazi iz sadržine ln.br.1099 KO Pečurice. Sporna parcela nalazi se u zahvatu DUP Veliki pijesak. Iz nalaza vještaka geodetske struke Dj. M. utvrdjuje se da se predmetna parcela nalazi u zahvatu saobraćajnice u ukupnoj površini od 2.796m2. Iz spisa proizilazi da su tužioci za potrebe objekata koji se nalaze na njihovoj imovini izgradili sporni put radi čega su se obraćali Opštini Bar da izvrši eksproprijaciju zemljišta, jer se radi o opštem interesu, što ona nije prihvatila. Iz nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke V. R. proizilazi da prema DUP Veliki pjesak spornoj parceli 3224/1 iz ln.1099 KO Pečurice nije definisana namjena, a vještak je utvrdio uvidjajem na licu mjesta da se predmetna parcela koristi kao prilazni put do objekata koji se graniče sa tom parcelom. U postupku je utvrdjeno i da nikakvi radovi na izgradnji predmetne ulice od strane Opštine Bar nijesu izvodjeni, niti je Programom za uredjenje prostora za 2015.godine predvidjeno izvodjenje radova na predmetnoj lokaciji, već su asfaltiranje i proširenje ulice tužioci vršili samoinicijativno.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je odbio zahtjev tužilaca kao neosnovan sa razloga što tužena Opština Bar nije donijela program za uredjenje prostora i izvodjenje radova na izgradnji predmetne saobraćajnice,niti je preduzimala bilo kakave radnje na otvaranju putnog pravca već su put izgradili tužioci kako bi obezbijedili prilaz za placeve koje su prodali trećim licima. Stoga tužiocima pravo svojine nije ograničeno za potrebe javnog interesa pa se s uspjehom ne mogu pozivati na odredbu čl.10 Zakona o svojinsko pravnom odnosima, kao osnov za isplatu tražene naknade.


Odlučujući na izloženi način, nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno primjenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

Odredbom čl. 52 Zakona o o uredjenju prostora i izgradnji objekata ( Sl.list CG,br.51/08, 40/10, 34/11 i 47/11) propisano je da se donošenjem planskog dokumenta utvrdjuje javni interes za eksproprijaciju nepokretnosti za izgradnju planiranih objekata i uredjenja prostora. Planski dokument se, shodno odredbi čl.57 istog zakona, realizuje kroz izradu plana parcelacije na osnovu kojeg se formiraju urbanističke parcele( čl.58) na koje se mora obezbijediti pristup sa saobraćajnice ili javnog puta, a vlasnik katastarske parcele je, u skladu sa odredbom čl.59 zakona, dužan da trpi promjene granica urbanističke parcele.


204

Imajući u vidu navedene odredbe zakona zaključuje se da sama činjenica donošenja planskog dokumenta ne proizvodi učinak njegove istovremene realizacije. Ovo stoga što je moguće da planom predvidjene buduće parcele ne odgovaraju po svom obliku i granicima postojećim imovinsko pravnim odnosima na tom zemljištu. U takvom slučaju nova gradjevinska parcela formiraće se tek nakon uredjenja imovinskopravnih odnosa-deposjediranjem cijelih ili dijela dosadašnjih katastarskih parcela da bi se njihovim pripajanjem sa susjednim parcelama oformila nova gradjevinska parcela, odnosno mreža infrastrukturnih sistema sa uslovima priključenja.

Medjutim, prema stanju u spisima, postupak realizacije DUP Veliki pijesak nije pokrenut. Naprotiv, Programom uredjenja prostora za 2015.godinu nije predvidjeno uredjenje prostora i izvodjenje radova na predmetnoj lokaciji, a inicijativa tužilaca da se postupak eksproprijacije sprovede ne obavezuje tuženu Opštinu Bar. Stoga, samoinicijativno izvodjenje radova od strane tužilaca na proširenju i asfaltiranju puta koji služi kao prilaz njihovoj imovini ne može tom putu dati karakter dobra u državnoj svojini, u smislu čl.2 važećeg Zakona o putevima. Naprotiv, riječ je o privatnom putu koji je u suvlasništvu tužilaca i katastarski je klasiran kao neplodno zemljište, a iz nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke proizilazi da DUP Veliki pijesak nije definisao namjenu spornoj parceli ali da se predmetna parcela koristi kao prilazni put do objekata koji se sa njom graniče.

Stoga se, i po mišljenju ovog suda, tužioci se s uspjehom ne mogu pozivati na odredbu čl.10 st.2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ( Sl. list CG, br. 19/09), i potraživati naknadu za predmetno zemljište, jer se za to nijesu stekli uslovi budući da nijesu dokazali na nesumnjiv način namjenu navedene parcele prema važećem DUP, niti da je postupak realizacije DUP započet. Osim toga, kako su tužioci sami preduzimali radnje na izgradnji spornog puta to ne može biti riječi ni o faktičkoj eksproprijaciji.“


205

MOGUĆNOST STICANJA PRAVA VLASNIŠTVANA TEMELJU ZAKONA O LIKVIDACIJI AGRARNIH ODNOSA

NA PODRUČJU DALMACIJE IZ 1930. GODINE

Da bi se pravo vlasništva moglo steći na temelju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije potrebno je postojanje pravosnažne sudske odluke.

Iz obrazloženja:

„Tuženi su se u ovom sporu pozivali na sticanje prava vlasništva pravnih prethodnika na temelju Agrarne odluke iz 1939. godine. Naime, iz presude Sreskog suda u Herceg Novom, rješavajući po prijavi težaka R. S. žene R., protiv vlasnika Š. T. pok. J. i drugih, po Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19.10.1930. godine, radi razrješenja sa postojećeg kmetskog odnosa na zemljištu - čest.zem.1305, 1306, 1435, 1436 ZU 50 Kamenovo, razriješen je kmetski odnos između R. R. pok. M. i vlasnika Š. T. pok. J. za 2/3 i Š. M. pok. J., te se ove nekretnine dosuđuju u vlasnost težaka R. R. u cjelini. U ime oštete za oduzetu zemlju država je dužna platiti vlasniku 17.138,91 dinara, a to sve sa obveznicama po nominalnom iznosu. U obrazloženju navedene presude istaknuto je da je odnos nastao prije 11. januara 1878. godine i da ukupna površina zemljišta koje je predmet agrarnog traženja, svakog pojedinačnog vlasnika nije veća od 5 hektara, kao i da protiv navedene presude stranke imaju pravo žalbe Apelacionom sudu u Splitu u roku od 14 dana, a država u roku od 30 dana od prijema.

Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930. godine pravno su raskinuti svi feudalni odnosi koji su bili upisani u zemljišnim knjigama, s tim da težaci koji su do dana stupanja na snagu navedenog Zakona neprekidno obrađivali ovakvo zemljište najmanje 30 godina, postaju vlasnici obradivih površina, time da ne mogu imati više do 10 hektara obradivog zemljišta ako broj članova njihove porodice nije veći od šest članova -paragraf 6 Zakona.

Po odredbi paragrafa 22 navedenog Zakona, za likvidaciju svih odnosa, kao i za rješavanje sporova koji bi nastali iz tih odnosa, nadležni su sudovi, koji će, po odredbi paragrafa 30, u donesenoj presudi riješiti da li traženo zemljište spada pod udar tog zakona, a zatim i o primjeni načela paragrafa 12 - o visini izračunate odštete za samo zemljište i eventualne "poboljšice", s tim da se prenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na lice kojemu je nekretnina dosuđena i brisanje upisanih realnih tereta obavlja "s ureda" (po zvaničnoj dužnosti), nakon pravosnažnosti konačnog rješenja - paragraf 35.

Prema tome, da bi se pravo vlasništva moglo steći na temelju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije potrebno je postojanje pravosnažne sudske odluke saglasno paragrafu 30 Zakona, čije postojanje su tuženi u konkretnom sporu dokazali. Slijedom iznijetog, zaključak nižestepenih sudova da tuženi nijesu dokazali da su sporne nepokretnosti bile u vlasništvu njihovih prethodnika po valjanom pravnom osnovu -odluci Ag.br.259/39, nije pravilan imajući u vidu činjenično utvrđenje koje proizilazi iz navedene odluke. Posebno, nije pravilan zaključak da navedena odluka nije proizvela pravno dejstvo jer na osnovu iste nije došlo do prenosa prava vlasništva u zemljišnim knjigama, obzirom na naprijed iznijetu sadržinu paragrafa 35 Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 1930. godine, kojim je propisano da se prenos prava


206

vlasništva u zemljišnim knjigama i brisanje upisanih tereta obavlja po službenoj dužnosti nakon pravosnažnosti konačnog rješenja.

Slijedom iznijetog, pravilna primjena materijalnog prava u ovom sporu iziskivala je pravilno i potpuno utvrđenje da li je pravo svojine pravnih prethodnika tužilaca na nepokretnostima koje su predmet u ovom sporu prestalo na osnovu presude Sreskog suda u Herceg Novom Ag.br.259/39 od 20.12.1939. godine, kojom su sporne nepokretnosti dodijeljene prethodniku tuženih na temelju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930. godine i navedene agrarne odluke, a vlasnicima dosuđena odšteta koju je dužna platiti država. Kako od strane nižestepenih sudova nijesu pravilno utvrđene činjenice koje su relevantne, to se nižestepene presude za sada ne mogu ispitati u pogledu materijalnog prava koje je primijenjeno, zbog čega su iste morale biti ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.”


207

NASLJEDNO PRAVO

219BILTEN 1 / 2017

208

NAMIRENJE NUŽNOG NASLJEDNOG DIJELA(Č. 28, 29, 30 i 36 Zakona o nasljedjivanju)

Nužni dio predstavlja dio zaostavštine ostavioca koji se uvijek odredjuje prema zaostavštitni kao cjelini i sa kojom ostavilac ni u kojem slučaju ne može raspolagati.

***Ukoliko vrijednost zaostavštine nije utvrdjena u skladu sa odredbom člana 30

Zakona o nasljedjivanju, a koja vrijednost je osnov za izračunavanje nužnog dijela ne može se zaključiti da li je došlo do povrede nužnog dijela.

Iz obrazloženja:

„U ovoj parnici tužilja traži da se izvrši redukcija ugovora o poklonu učinjenog tuženoj zbog povrede njenog nužnog naslednog dijela na zaostavštini njihovog oca, pok. J. Lj.

Svrha instituta nužnog dijela je da se spriječi da ostavilac zavještanjem ili besteretnim raspolaganjem za života ugrozi materijalni položaj njemu najbližih lica, nužnih naslednika. To je razlog što je zakonodavac u čl.28 st.1 Zakona o nasledjivanju (Sl.list, CG br.74/08) odredio da nužni naslednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio. Isto tako, u stavu drugom propisao je kojim osobama se priznaje svojstvo nužnih naslednika i veličina nužnog dijela, dok je u stavu trećem navedeno da ostatkom zaostavštine zavještalac može raspolagati po svojoj volji (raspoloživi dio). Pravo na nužni dio je nasledno pravo (čl.29 Zakona o nasledjivanju). Nužni naslednik je univerzalni sukcesor i u pravilu mu pripada alikvotni dio zaostavštine koji odgovara njegovom nužnom dijelu. Dakle, prema zakonskoj definiciji nužnog i raspoloživog dijela proizilazi da nužni dio predstavlja količinu ostavine koja se uvijek odredjuje prema ostavini kao cjelini i sa kojom ostavilac ni u kojem slučaju ne može raspolagati.

Pravila za utvrdjivanje vrijednosti zaostavštine na temelju kojih se izračunava nužni dio propisan je u odredbama čl.30 Zakona o nasledjivanju. Saglasno istima, vrijednost zaostavštine na temelju koje se izračunava nužni dio utvrdjuje se tako da se popišu i procjene sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, a od utvrdjene vrijednosti dobara odbijaju se dugovi i troškovi popisa imovine i sahrane. Prema stavu tri pomenutog člana, tako dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasledniku, kao i vrijednost poklona koje je ostavilac u poslednjoj godini života učinio drugim licima koja nisu zakonski naslednici, osim manjih uobičajenih poklona. Dakle, u navedenoj odredbi sadržana su pravila za utvrdjenje tzv. obračunske vrijednosti zostavštine, tj. one vrijednosti koja služii kao temelj za izračunavanje nužnog dijela svakog pojedinog nužnog naslednika.

Nužni dio je povrijedjen kad ukupna vrijednost raspolaganja testamentom i poklonom premašuje raspoloživi dio (čl.36 st.2 Zakona o nasledjivanju). U tom slučaju dolazi do umanjenja testamentalnih raspolaganja, odnosno vraćanja poklona. Ako se utvrdi da se nužni dio svakog pojedinog nužnog nasledinika izračunat na temelju obračunske vrijednosti ostavine, može podmiriti iz imovine zaovještaoca koja je ostala izvan njegovih raspolaganja ili drugim rječima ako se utvrdi da testamentalna raspolaganja i pokloni ne promašuju raspoloživi dio, onda utvrdjivanje obračunske vrijednosti ostavine neće dovesti ni do kakvih promjena ni u pogledu testamentalnih raspolaganja ni u pogledu poklona koje je ostavilac učinio za života.


209

Medjutim, nižestepeni sudovi vrijednost zaostavštine nijesu utvrdili u svemu skladu sa odredbom čl. 30 Zakona o nasljedjivanju, a koja je osnov za izračunavanje nužnog dijela. Slijedom toga ne može se za sad prihvatiti zaključak sudova da nije došlo do povrede prava na nužni dio tužilje.

Kod izloženog pravnog pristupa u ovoj odluci ne može se prihvatiti pravno rezonovanje revidenta saglasno kojem tužilji kao nužnom nasledniku pripada dio u svakoj stvari i pravu koje sačinjava zaostavštinu pa i u nekretninama koje su bile predmet ugovora o poklonu, bez obzira na vrijednost cjelokupne zaostavštine ostavioca, jer tako što ne proizilazi iz pomenutih odredaba Zakona o nasljedjivanju.“


210

ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA-USLOVI ZA PUNOVAŽNOST ISKLJUČENJA-

(Čl. 44 i 45 Zakona o nasljedjivanju)

Ako zavještalac u testamentu nije naveo razloge za isključenje nasljednika, već samo da se isti „nedolično ponio prema njoj“, pravilna primjena materijalnog prava nalaže da se utvrde odlučne činjenice – postojanje razloga za isključenje propisanih članom 44 Zakona o nasljedjivanju u vrijeme sastavljanja testamenta, a koji teret dokazivanja je na onome ko se na isključenje poziva.

Iz obrazloženja:

„Parnične stranke su brat i sestra, te da je nakon smrti njihove pravne prethodnice I. R., koja je preminula 24.02.2010. godine vodjen ostavinski postupak pred Osnovnim sudom u Kotoru pod O.br.465/14, u kojem je proglašen testament ostavilje, koji je sastavljen pred sudom dana 23.04.1993. godine pod R.br.228/93. Navedenim testamentom testatorka je svoju nepokretnu imovinu - stan br.11, koji se nalazi u Kotoru Škaljari, u objektu na kat. parceli br.428 KO Škaljari ostavila tuženoj, "dok svom sinu Dj. R. na ovom stanu ne ostavljam ni dio, jer se nedolično ponio prema meni i koji ima u vlasništvo svoj stan na naznačenoj adresi i kuću u Kavču". Osim toga, u postupku je utvrdjeno da zaostavštinu pok. I. R. su činile nepokretnosti i to: sporni stan, kojim je testamentom raspolagala u korist tužene, vrijednosti 73.134,00 eura i plac - kat. par. br.2358 KO Glavatičići, vrijednosti 1.071,20 eura. Dakle, ukupna vrijednost zaostavštine je iznosila prema nalazu i mišljenju vještaka 74.205,20 eura.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za utvrdjenje, da je povrijedjen nužni dio od 1/4 zaostavštine pok. I. R. koju čini stan, koji se nalazi u Kotoru - Škaljari, označen kao PD 13, površine 60 m2, u zgradi br.1 na kat. par. br.428, upisane u listu nepokretnosti br.518 KO Škaljari, da je isti suvlasnik u dijelu od 1/4 i utvrdjenje prava sukorišćenja na kat. par. br.428 KO Škaljari, kao i protivtužbeni zahtjev tužene, kojim je traženo utvrdjenje da je ista isključivi vlasnik navedenog stana i sukorisnik na kat. par. br.428 KO Škaljari.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, nižestepeni sudovi su djelimično usvojili tužbeni i protivtužbeni zahtjev (kao u izreci prvostepene presude), nalazeći da u konkretnom slučaju nijesu bili ispunjeni uslovi za isključenje tužioca, kao nužnog naslednika iz testamentalnog nasljedjivanja, a da tužena, na kojoj je bio teret dokazivanja u smislu čl.219. ZPP-a nije dokazala suprotno, s pozivom na odredbu čl.44 i 45. Zakona o nasljedjivanju ("Sl.list CG" br.74/08).

Medjutim, izloženi zaključak nižestepenih sudova se za sada ne može prihvatiti, budući da pobijana odluka ne sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama.

Prethodno valja ukazati, da nasuprot navodima revizije tužioca protivtužbeni zahtjev tužene egzistira. Jer, iz spisa predmeta - podneska tužene (odgovara na tužbu) i podneska od 20.07.2015. godine nesumnjivo se da zaključiti, da je tužena postavila protivtužbeni zahtjev, kojim je traženo utvrdjenje isključivog prava svojine (1/1) na spornom stanu, sa pravom sukorišćenja na kat. par.br.428 KO Škaljari, o kojem je i odlučivano.

Saglasno čl.45. st.1. i 2. Zakona o nasljedjivanju zavještalac, koji želi da isključi nekog naslednika mora to izraziti u testamentu na nesumnjiv način, a osnov za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja testamenta. Razlozi za isključenje su propisani čl.44. navedenog zakona.


211

Iz testamenta pok. I. R., sastavljenog pred Osnovnim sudom u Kotoru dana 23.04.1993. godine proizilazi, da je ista svu svoju imovinu - sporni stan ostavila tuženoj "dok svom sinu Dj. R. na ovom stanu ne ostavljam ni dio, jer se nedolično ponio prema meni i koji ima u vlasništvo svoj stan na naznačenoj adresi i kuću u Kavču".

Stoji činjenica da zavještalac pok. I. u testamentu nije navela razloge za isključenje tužioca, već da se isti "nedolično ponio prema njoj". U toj situaciji pravilna primjena materijalnog prava je nalagala sudu da na nesumnjiv način utvrdi odlučne činjenice -postojanje razloga za isključenje propisanih čl.44. st.1. Zakona o nasljedjivanju u vrijeme sastavljanja testamenta, a teret dokazivanja kako i to pravilno nalaze nižestepeni sudovi je bio na tuženoj.

Iz spisa predmeta proizilazi da je tužena na te okolnosti predložila izvodjenje dokaza saslušanja parničnih stranaka, a po potrebi i saslušanje svjedoka, ne imenujući ih, te da je sud na ročištu održanom dana 24.02.2016. godine saslušao tužioca i tuženu u svojstvu parnične stanke, pri tom se podrobno ne baveći odnosom pok. I. i tužioca u cilju utvrdjenja postojanja razloga za isključenje tužioca iz testamenta u vrijeme sastavljanja testamenta (1993. godine).

S tim u vezi, za ukazati je da teže ogrješenje prema ostaviocu povredom neke zakonske ili moralne obaveze u smislu čl.44. st.1. tač.1. Zakona o nasljedjivanju zavisi od kompleksa subjektivnih i objektivnih okolnosti na strani izdržavane osobe, a da je pojam moralne obaveze širi i da obuhvata ponašanje, koje se sastoji u iskazivanju pažnje, poštovanja, uljudnog ponašanja i ophodjenja, posjećivanja i pružanja pomoći, čime se nižestepeni sud nije bavio, zbog čega je presude nižestepenih sudova u cjelosti valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.“


212

TUŽBA ZA URAČUNAVANJE POKLONA U NASLJEDNI DIO(Član 46 u vezi čl. 41 Zakona o nasljedjivanju)

Po tužbi za uračunavanje poklona u nasljedni dio nema mjesta primjeni roka iz čl.41. Zakona o nasljedjivanju.

***Nasljedniku se poklon uračunava u nasljedni dio osim ako je poklonodavac

izjavio da se učinjeni poklon poklonoprimcu neće uračunati u nasljedni dio, niti se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostavioca.

Iz obrazloženja:

„U ostavinskom postupku vođenom iza smrti J. N., oca stranaka, kćerka ostavioca, sada tužilja, tražila je da se tuženom, sinu ostavioca, uračuna nasledni dio nepokretnosti, bliže označen u izreci prvostepene presude, koje mu je ostavilac poklonio Ugovorom o poklonu Ov.br. I 1567/88 od 16.05.1988. godine. Rješenjem Osnovnog suda u Kotoru O.br.24/01 od 27.09.2010. godine učesnik postupka - kćerka ostavioca upućena je na parnicu radi utvrđenja da se u nasledni dio tuženog ima uračunati poklon koji mu je navedenim ugovorom učinio ostavilac.

Prema odredbi čl.46. st.1. Zakona o nasljeđivanju ("Sl.list SRCG", br.4/76, 10/76, 22/78 i 34/86), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, svakom zakonskom nasledniku uračunava se u nasledni dio sve što je na ma koji način dobio na poklon od ostavioca, a prema stavu 3 istog člana, poklon se ne uračunava ako je ostavilac izjavio u vrijeme poklona ili docnije, ili u testamentu da se poklon neće uračunati u nasledni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostaviočeva.

Provedenim dokazima, koje je prvostepeni sud cijenio saglasno čl.9. ZPP, nesumnjivo je utvrđeno da poklonodavac nije izjavio da se učinjeni poklon poklonoprimcu - tuženom neće uračunati u nasledni dio, niti se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostavioca.

Kod takvog činjeničnog utvrđenja, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.

Revizijom se istrajava na prigovoru zastarjelosti potraživanja, tj. na tvrdnji da je tužba podnijeta kada je već nastupila zastarjelost prava na njeno podnošenje (tri godine od smrti ostavioca). Naime, revident smatra da za zahtjev za uračunavanje poklona u nasledni dio važe rokovi kao za traženje vraćanja poklona. Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan istaknuti prigovor zastarjelosti. Zakonom o nasleđivanju, u čl.41, izričito je propisano da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt, postalo pravosnažno. Tim zakonom nije propisan rok u kojem se može tražiti uračunavanje poklona u nasledni dio i, po stanovištu i ovoga suda, po tužbi za uračunavanje poklona u nasledni dio nema mjesta primjeni roka iz čl.41. Zakona o nasleđivanju.“



213

USLOV ZA URAČUNAVANJE POKLONA U NASLJEDNI DIO I CILJ URAČUNAVANJA POKLONA

(Član 46 Zakona o nasljedjivanju)

Jedan od uslova da se izvrši uračunavanje poklona u nasljedni dio jeste da sanasljednik koji od ostavioca nije dobio ništa ili je dobio najmanje istakne prigovor uračunavanja, odnosno zahtjev za uračunavanje.

***Cilj instituta uračunavanja poklona je uspostavljanje jednakosti izmedju

nasljednika istog stepena srodstva.

Iz obrazloženja:

„Učesnik u postupku J. je istakao prigovor - zahtjev za uračunavanje poklona datih od strane ostavioca u nasledne djelove.

Jedan od uslova da se izvrši uračunavanje poklona u nasledni dio jeste da sanaslednik koji od ostavioca nije dobio ništa ili je dobio najmanje istakne prigovor uračunavanja, odnosno zahtjev za uračunavanje. U konkretnom slučaju, provedenim dokazima nesumnjivo je utvrđeno da su poklone (placeve za kuće) od oca M. dobili sinovi J. (najveće vrijednosti), I. i G., dok sin Lj. nije dobio ništa. Tvrdnja učesnika postupka J. da je otac M. školovao Lj. 12 godina je bez ikakvog uticaja obzirom da je utvrđeno da se radilo o znatno manjoj vrijednosti od vrijednosti poklona učinjenih ostalim sinovima.

Slijedom izloženog, a imajući u vidu i cilj-svrhu instituta uračunavanja poklona -uspostavljanja jednakosti između naslednika istog stepena srodstva, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili, suprotno navodima revizije da zahtjev učesnika postupka J. nije osnovan.

Bez osnova su navodi revizije da je pok. M. za života učinjenim poklonima raspolagao sa svojim dijelom zajedničke imovine (bračne tekovine sa suprugom J.), a da preostali dio te imovine, naveden kao zaostavština M., u stvari predstavlja imovinu njegove supruge J., koja je osnovom ugovoru o doživotnom izdržavanju istu prenijela na sina J.. Ovo sa razloga što sada pok. J. za života nije sporila da predmetna imovina predstavlja zaostavštinu pok. M. (1/2 bračne tekovine), pa to sada, na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, ne može sporiti nisin J., kao njen pravni sledbenik.“


214

FORMA TESTAMENTA(Čl. 66 – 92 Zakona o nasljedjivanju)

Forma testamenta ima značaj bitnog uslova za njegovu punovažnost, te svako odstupanje od zakonom predvidjene forme nije dopušteno.

***Izjava da cjelokupnu imovinu daje svome sinu na period od 50 godina radi

bavljenja poljoprivredom i radi proširenja farme nema svojstvo testamenta.

Iz obrazloženja:

„Otac stranaka je dana 11.07.2011. godine pred Sekretarijatom za opštu uprvu Opštine Mojkovac dao izjavu kojom cjelokupnu imovinu upisanu u posjedovnom listu br. 15 KO Štitarica daje svome sinu u ovom sporu tuženom V. V. na period od 50 godina radi bavljenja poljoprivredom i radi proširenja farme, a okončanjem postupka o nasledjivanju cjelokupno imanje pripašće istom u vlasništvu.

Imajući u vidu navedenu izjavu pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev zaključujući da navedene izjava nema svojsto testamenta.

Testament predstavlja jednostranu izjavu volje kojom za to sposobno lice rasporedjuje svoju imovinu za slučaj smrti. Isti predstavlja dobročini formalni prvni posao za čiji je nastanak neophodno da se volja izrazi u odredjenom obliku (formi). Forma testamenta ima značaj bitnog uslova za njegov, punovažnost, te svako odstupanje od zakonom predvidjene forme nije dopušteno.

Polazeći od prednjeg predmetna izjava po svom obliku (formi) i sadržini ne predstavlja ni jedan od testamenata koji poznaju odredbe čl. 66 do 92 Zakona o nasljedjivanju („sl. list CG“, br. 74/08), radi čega je nesumnjiv zaključak nižestepenih sudova da navedena izjava ne predstavlja testement niti proizvodi pravno dejstvo u odnosu na zakonske naslednike u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti oca stranaka V. Lj.“



215

PISANI TESTAMENT PRED SVJEDOCIMA(Član 64 Zakona o nasljedjivanju)

Za valjanost pisani testamenta pred svjedocima potrebno je ispunjenje uslova i to: svojeručni potpis zavještaoca pred svjedocima na već gotovom pisanom sastavu, njegova izjava pred svjedocima kojom potvrdjuje da je to njegov testament i potpis dva svjedoka na samom testamentu.

Iz obrazloženja:

„Testament je sačinjen od strane advokata, a po kazivanju sada pok. V. u prisustvu dva svjedoka, S. P. i M. S. nakon čega je isti pročitan od strane advokata, a potom i od zavještaoca, a potom potpisan od strane zavještaoca i oba svjedoka. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke je utvrdjeno da je potpis "P. V.", koji se nalazi na testamentu od 27.09.2005. godine najvjerovatnije autentičan potpis lica na čije ime glasi.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca za utvrdjenje ništavosti testamenta zavještaoca pok. V. P. sastavljenog pred svjedocima dana 27.09.2005. godine, kojim je raspolagao u korist tužene - pastorke. Tužioci su svoj zahtjev temeljili na tvrdnji da testament nije sačinjen u zakonom propisanoj formi.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su zahtjev tužilaca odbili, nalazeći da je u potpunosti ispoštovana forma testamenta propisana čl.64. Zakona o nasledjivanju ("Sl.list SRCG"br.4/76, 10/76, 22/78 i 34/86), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revidenta, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

Naime, odredbom čl.64. st.1. Zakona o nasledjivanju je propisano da zavještalac koji zna da čita i piše može napraviti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament, a st.2. da će se svjedoci potpisati na testamentu.

Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi za valjanost ovog oblika testamenta potrebno je ispunjenje uslova i to: svojeručni potpis zavještaoca pred svjedocima na već gotovom pisanom sastavu, njegova izjava pred svjedocima, kojom potvrdjuje da je to njegov testament i potpis dva svjedoka na samom testamentu.

Kod utvrdjenja da je sporni testament sačinjen po kazivanju zavještaoca od strane advokata M., u prisustvu dva svjedoka testamenta, da je testament pročitan od strane advokata, a potom i zavještaoca i da je nakon toga uslijedilo potpisivanje od strane zavještaoca i dva svjedoka i po nalaženju ovog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da sporni testament ispunjava zakonom propisanu formu odnosno da ne postoji razlog njegove ništavosti.

Neosnovano se ukazuje revizijom na nedostatak forme i u tom kontekstu ukazivanje da ne postoji izričita izjava zavještaoca da je to njegov testament. I po nalaženju ovog suda, stoji činjenica da izjava zavještaoca mora biti izričita i jasna. Medjutim, za ukazati je da usmenost - izražavanje riječima je poželjno i korisno ali nije uslov za pravnu valjanost testamenta. Naime, u konkretnom slučaju se ima smatrati da je zavještalac izjavu da je to njegov testament dao. Prednje, ako se ima u vidu da je sporni testament sastavljen po njegovom kazivanju, da na istom stoji (zadnji stav) "da ovaj testament predstavlja izraz

216

slobodne volje zavještaoca i on ga kao takvog svojeručno potpisuje pred dva svjedoka", da je isti pročitan i potom u prisustvu dva svjedoka potpisan od strane zavještaoca.“



217

NEDOSTATAK SAGLASNOSTI POTOMAKASA USTUPANJEM I RASPODJELOM IMOVINE

(Član 115 Zakona o nasljedjivanju)

Kada se sa ustupanjem i raspodjelom nije saglasio koji nasljednik onda se djelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju poklonom i sa njima će se poslije smrti pretka postupati kao sa poklonom učinjenim nasljednicima.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je pred Sreskim sudom u Žabljaku pod poslovnim br. 6/58 od 06.02.1958.godine zaključen ugovor o diobi izmedju K. D. i njegovog sina V. Tim ugovorom diobničari su podijelili svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu na način što tamo označeni dio imovine, nakon podjele dosadašnje kućne zajednice pripada domaćinstvu K. D. koje sačinjava sa kćerima J. i V. a drugi dio domaćinstvu V. sa suprugom V. Utvrdjeno je i da je pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda O.br. 19/79 od 24.03.1980.godine raspravljena zaostavština iza smrti pok K. D. i za nasljednike oglašene supruga M. i kćerke K. M., majka tužioca i K. V. na po 1/3 cjelokupne zaostavštine. Iza smrti M. K. raspravljena je zaostavština rješenjem O.br. 81/08 od 04.07.2008.godine a za njene nasljednike oglašeni kćerke K. V., M. K., Z. J. i unuci D., N. i mldb. D. K. Pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br. 19/11 od 30.12.2011.godine usvojen je zahtjev tužilje M. K., (majke tužioca) protiv tuženih K. D. i N., ovdje tuženih (sinova K. V.) i utvrdjeno da je ista vlasnik tamo označenog dijela parcela upisanih u l.n.br. 82, 83 i 84 KO Pašina Voda, dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrdjenje prava svojine na drugom dijelu parcela u odredjenom obimu upisanih u l.n.br. 82 i 83 KO Pašina Voda I.

Na temelju ovih činjenica, imajući u vidu razlog zbog kojeg tužilac traži utvrdjenje ništavosti ugovora - nedozvoljeno raspolaganje tudjom stvari, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, o čemu su dali potrebne i pravilne razloge.

I po nalaženju ovog suda, predmetni ugovor se smatra ugovorom o poklonu u smislu čl. 115. Zakona o nasljedjivanju ("Sl.list FNRJ", br. 20/55), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora.

Tom odredbom je predvidjeno da ako se sa ustupanjem i raspodjelom nije saglasio koji nasljednik, a onda se djelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju poklonom i sa njima će se poslije smrti pretka postupati kao sa poklonom učinjenim nasljednicima.

Prema tome, takav ugovor obavezuje ugovarače i nije protivan prinudnim propisima da bi bio apsolutno ništav, zbog čega je pravilno odlučeno odbijanjem tužbenog zahtjeva.”


218

PRAVNE PRETPOSTAVKE VALJANOSTI UGOVORAO DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 stav 3 Zakona o nasljedjivanju)

Formalno - pravne pretpostavke pravne valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju su pismeni oblik i ovjera od strane sudije.

***Konstatacija sudije na zapisniku ovjere da su primaoci izdržavanja osobe

sposobne za rasudjivanje i da su svjesne pravne radnje zaključenja ugovora, te da shvataju značaj i posljedice zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, upućuje na zaključak da su prethodno preduzete radnje čitanja ugovora i upozorenja na posljedice ugovora.

Iz obrazloženja:

„Bez osnova je ukazivanje revidenta na propust sudije da prilikom ovjere pročita ugovor i upozori ugovorače na posledice ugovora, s pozivom na čl.117. st.3. navedenog Zakona.

Naime, stoji činjenica da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo formalan ugovor, što znači da je forma pretpostavka nastanka i pravne valjanosti ugovora. Formalno - pravne pretpostavke pravne valjanosti ugovora su pismeni oblik i ovjera od strane sudije.

U konkretnom slučaju sporni ugovor je sastavljen u pisanoj formi i ovjeren od strane sudije Osnovnog suda u Podgorici pod R.br.5341/02 od 02.09.2002. godine, a iz zapisnika ovjere se utvrdjuje, da je sudija nakon provjere identiteta stranaka, provjerom valjanosti punomoćja konstatovao "sud je zaključio da su primaoci izdržavanja osobe sposobne za rasudjivanje i da su svjesne ove pravne radnje, te da shvataju značaj i posledice zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju", nakon čega je uslijedio svojeručni potpis primaoca izdržavanja i punomoćnika davaoca izdržavanja. Kod navedenog, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da navedena - citirana konstatacija sa zapisnika upućuje na zaključak da su prethodno i preduzete radnje čitanja ugovora i upozorenja na posledice ugovora, u prilog kojem zaključku ide i iskaz saslušanog svjedoka B. V. - sudije Osnovnog suda u Podgorici, koja je izvršila ovjeru spornog ugovora, dat na ročištu glavne rasprave održane dana 26.02.2015. godine.

S druge strane, bez osnova su i navodi revizije da se ugovor o doživotnom izdržavanju ne može zaključiti preko punomoćnika, već da je nužno prisustvo obje stranke ugovornice.

S tim u vezi, za ukazati je revidentu da Zakonom o nasledjivanju („Sl. list SRCG“, br. 4/76, 10/76, 22/79 i 34/76) koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju nije bila isključena mogućnost zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju preko punomnoćnika, što ukazuje da je ugovor bilo moguće zaključiti i preko punomoćnika, ali uz uslov da punomoćje ispunjava uslov formaliteta, koji se traži za taj ugovor. Kako u konkretnom slučaju davalac izdržavanja ima prebivalište u Australiji, to izdato punomoćje, koje je ovjereno od strane Generalnog konzulata SRJ u Sidneju - Australiji pod br.KS.005-1117 od 22.08.2002. godine i po nalaženju ovog suda ispunjava uslov - formaliteta koji se traži i za ugovor o doživotnom izdržavanju.“



219

ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA(Član 140 Zakona o nasljedjivanju)

Odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove nastaje po sili zakona čim se prihvati nasljedja, a ukoliko ih ima više oni solidarno odgovaraju.

Iz obrazloženja:

„Iz predmetnih spisa proizilazi da je pravni prethodnik tužilaca S. T. dana 03.02.2012.godine sa tužiocem kao zajmodavcem zaključio Ugovor o zajmu na iznos od 54.000€ sa rokom vraćanja najkasnije do 01.03.2012.godine, koji ugovor je ovjeren od strane notara pod br. OVP 377/12 od 03.12.2012.godine. Iz spisa dalje proizilazi da je pravni prethodnik tuženih preminuo 05.04.2012. godine, iza čije smrti su rješenjem Osnovnog suda u Nikšiću O.br. 144/13 od 05.06.2013.godine za naslednike oglašeni tuženi. Tuženi nijesu pružili dokaze da je predmetni dug izmiren.

Imajući prednje činjenice u vidu, pravilno su nižestepni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i tužene solidarno obavezali na isplatu predmetnog duga. Naime, odredbom čl. 140 Zakona o nasljedjivanju („Sl. list CG“, br. 74/08) je propisano da naslednik odgovara za ostaviočeve dugove do vrijednosti naslijedjene imovine. Prednje znači da naslednik preuzimajući prava i imovinu umrlog u trenutku njegove smrti preuzima i njegove obaveze imovinske prirode do vrijednosti naslijedjene imovine.

Dakle, odgovornost naslednika za ostaviočeve dugove nastaje po sili zakona čim se prihvati nasledja, a ukoliko ih ima više oni solidarno odgovaraju. Stoga su tuženi kao naslednici pok. S. T. u obavezi da solidarno plate dug tužiocu što ih čini pasivno legitimisanim u ovom sporu.

Ukazivanje revizijom da je prvostepeni sud propustio da utvrdi vrijednost naslijedjene imovine, nema značaja za predmetni spor, obzirom da će se tome pristupiti samo u slučaju ako dođe do prinudnog izvršenja radi isplate pedmetnog duga.“


220

NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA I UGOVOR O HIPOTECIZAKLJUČEN BEZ SAGLASNOSTI SVIH SANASLJEDNIKA

(Član 143 Zakona o nasljedjivanju, u vezi sa čl. 5 st. 2 i 3 Zakona o hipoteci i čl. 103 ZOO)

Do diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedjem zajednički, te je ništav ugovor o hipoteci zaključen bez saglasnosti jednog od sanasljednika nepokretnosti opterećenih hipotekom.

Iz obrazloženja:

„Zahtjev da se utvrdi ništavost predmetnih ugovora o kontinuiranoj kreditnoj hipoteci i aneksa istih, bliže navedenih izrekom prvostepene presude, zaključenim izmedju tuženih, tužilja zasniva na tome da je drugotuženi, bez njene saglasnosti, raspolagao nepokretnostima koje predstavljaju njihovu zajedničku imovinu.

Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da su nepokretnosti iz l. n. 23 KO Novo selo, PJ Danilovgrad, evidentirane kao isključiva svojina drugotuženog, kojima je raspolagano predmetnim ugovorima o hipoteci, stečene tokom trajanja braka roditelja tužilje, drugotuženog i sada pok. S. B. i da predstavljaju njihovu zajedničku bračnu imovinu, odnosno da iste u obimu od ½ predstavljaju zaostavštinu S. B., koja je umrla 1994. godine, te da su njeni jedini zakonski nasljednici tužilja i drugotuženi. Utvrdjeno je da je tužilja sa svojim ocem, drugotuženim, ima slabu komunikaciju od 1996. godine, kada je isti zasnovao vanbračnu zajednicu sa drugom ženom. Dalje je utvrdjeno da tužilja od jula 2004. godine živi i radi u Italiji i da rijetko dolazi u Crnu Goru, te da je prve dvije ipo godine, u vrijeme kada su zaključeni predmetni ugovori, ilegalno boravila u Italiji i da u to vrijeme nije dolazila u Crnu Goru. Takodje je utvrdjeno da tužilja nije dala saglasnost drugotuženom za opterećenje predmetnih nepokretnosti hipotekom, niti je znala za zaključenje predmetnih ugovora o hipoteci, već da je za iste saznala 2012. godine prilikom boravka u Crnoj Gori, nakon čega je ustala sa predmetnom tužbom.

Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da su predmetni ugovori o kontinuiranoj kreditnoj hipoteci i aneksi istih ništavi i ne proizvode pravno dejstvo.

Odredbom člana 143 Zakona o nasljedjivanju („Sl. list SRCG“, br. 4/76 i 22/88) propisano je da do diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedjem zajednički, dok je odredbom čl. 5 st. 2 i 3 Zakona o hipoteci („Sl. list RCG“, br. 52/04) propisano da je za ugovorenu hipoteku na cijeloj nepokretnosti koja je objekat susvojine potrebna saglasnost svih suvlasnika i da ako je nepokretnost u zajedničkoj svojini hipotekom može biti opterećenacijela nepokretnost samo uz saglasnost svih zajedničara. Kako su predmetni ugovori zaključeni protivno navedenim zakonskim odredbama koje su bile u primjeni u vrijeme zaključenja tih ugovora, jer je utvrdjeno da nije postajala saglasnost tužilje kao sanasljednika nepokretnosti opterećenih hipotekom za zaključenje predmetnih ugovora, to su isti ništavi, shodno odredbi člana 103 ZOO („Sl. list SRJ“, br. 31/93), kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi.

Neosnovano se ističe revizijom da je prvotužena prilikom zaključenja predmetnih ugovora postupila savjesno jer se pouzdala u javnu ispravu, prema kojoj je u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženi bio upisan kao isključivi vlasnik nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o hipoteci. Ovo sa razloga što je prvotužena pored provjere upisa bila dužna


221

da provjeri da li je tužilac isključivi vlasnik nepokretnosti i da ukoliko ima drugih vlasnika traži saglasnost istih za zaključenje ugovora o hipoteci, što je prvotužena propustila da učini, a što jasno proizilazi iz iskaza I. L., službenika prvotužene, koja je učestvovala u zaključenju predmetnih ugovora.“


222

LEGITIMACIJA U POSTUPKU RASPRAVLJANJA ZAOSTAVŠTINE(Član 96 Zakona o vanparničnom postupku)

Lica koja ne spadaju u krug lica koja bi po zakonskom redu bila pozvana na nasledje iza smrti ostavioca, niti spadaju u krug zainteresovanih lica nijesu aktivno legitimisani za vodjenje parnice za utvrdjenje zaostavštine istog.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan zahtjev tužilaca za utvrđenje da zaostavštinu pok. M. V. čini 1/4 nepokretnosti, o kojima je odlučeno u dijelu prvostepene presude pod stavom prvim. Naime, nižestepeni sudovi su ovako postupili jer su zaključili da tužioci, s obzirom da nijesu naslednici pok. V. M., nemaju pravo za utvrđenje koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu, tj. utvrđenje obima zaostavštine, jer to pravo pripada učesnicima kojima se, u smislu odredbi čl.96 Zakona o vanparničnom postupku, smatraju naslednici i legatari, kao i druga lica koja ostvaruju neko pravo iz zaostavštine. Pošto su tužioci lica koja ne spadaju u krug lica koja bi po zakonskom redu bila pozvana na nasleđe iza pok. V. M., i nijesu aktivno legitimisani za vođenje parnice za utvrđenje zaostavštine istog, a ne spadaju ni u krug zainteresovanih lica, pravilno je njihov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije.“



223

DEJSTVO RJEŠENJA O NASLJEDJIVANJU(Član 139 Zakona o vanparničnom postupku)

Lica koja su rješenjem o nasljedjivanju proglašena za nasljednike i na koje je rasporedjena ostavinska imovina ne mogu više ni na koji način, pa ni u parničnom postupku, ostvariti prava iz nasljedja na raspravljenoj zaostavštini.

Iz obrazloženja:

„Sporne nepokretnosti su činile zaostavštinu M. Š., iza čije smrti je vodjen ostavinski postupak i nakon datih nasljedničkih izjava, pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda O.br. 80/77 od 20.12.1977.godine, za zakonske nasljednike oglašeni sin D. Š., ovdje tužilac, na 6/7 i kćerka I. A. rodj.Š. na 1/7 idealnog dijela. Revident D. Š. je unuk M. Š. po umrlom sinu D., ranije drugotuženom u ovom sporu, koji se prihvatio svog nasljednog dijela i istovremeno odrekao u korist tužioca. Tužilac se prihvatio nasljedja na zaostavštini svog oca kao i ustupljenih djelova sanasljednika. Na osnovu aerofotogrametrijskog snimanja i izlaganja podataka na javni uvid ove nepokretnosti su upisane na ime tužioca, prvotuženog B. i njihovu braću sada pok. B. i D., pravne prethodnike ostalih tuženih, na po 1/4 idealnog dijela.

Na temelju tako utvrdjenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno izveli zaključak da je tužilac nasljedjivanjem postao vlasnik, ne samo u obimu od 1/4 dijela na kojem je upisan, već i na još 17/28 dijela spornih nepokretnoti, na kojim djelovima su bez pravnog osnova upisani prvotuženi i pravni prethodnici ostalih tuženih.

Naime, rješenjem o nasljedjivanju sud meritorno odlučuje o tome ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz nje pripadaju pojedinim nasljednicima. Ovo rješenje predstavlja raspored ostavinske imovine i stim u vezi utvrdjenje obima prava (i obaveza) nasljednika. Dakle, njime se proglašavaju za nasljednike lica za koje je utvrdjeno da im je u času smrti ostavioca pripalo pravo nasljedjivanja. Ono vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine i proteže se na sve činjenice koje su ostavinskom sudu bile poznate i nesporne u vrijeme raspravljanja i donošenja rješenja, pa se ima smatrati da je njihovo pravo na nasljedstvo i obim tog prava konačno raspravljeno i utvrdjeno. Ova lica ne mogu više ni na koji način, pa ni u parničnom postupku, ostvariti prava iz nasljedja na raspravljenoj zaostavštini.

Stoga su bez osnova navodi revizije da je sud tužiocu utvrdio više prava nego što mu pripada, jer rješenje o nasljedjivanju veže nasljednike - stranke koje su u ostavinskom postupku učestvovale u pogledu prava na nasljedje i obima tog prava. U konkretnom slučaju utvrdjeno je pravo na nasljedje i obim prava tužioca u dosudjenom udjelu.”


224

PORODIČNO PRAVO

237BILTEN 1 / 2017

225

ODRŽAVANJE LIČNIH KONTAKATA DJETETASA RODITELJEM SA KOJIM NE ŽIVI

(Član 63 stav 1 u vezi sa čl. 5 st. 1 i čl. 357 Porodičnog zakona)

Za pravilan emotivni razvoj djeteta nužno da ima redovan i nesmetan kontakt sa roditeljem sa kojim ne živi.

***

Neophodno je promijeniti način održavanja ličnih odnosa izmedju roditelja sa kojim dijete ne živi i djeteta ako prisustvo oba roditelja kontaktu djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi - ocem izlaže dijete stalnim sukobima izmedju roditelja i ometa uspostavljanje kvalitetnog odnosa izmedju oca i djeteta.

Iz obrazloženja:

„Presudom prvostepenog suda P.br.3405/13 od 24.01.2014.godine, kojom je razveden brak parničnih stranaka, određeno je da njihova malodobna kćerka S. bude povjerena majci na čuvanje i vaspitanje, a da se lični odnosi oca sa kćerkom održavaju u prisustvu njene majke, dva puta nedeljno i to ponedeljkom i četvrtkom, u periodu od 17,00 do 19,30 časova.

Na osnovu nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad za Glavni grad Podgorica i vještačenja od strane stručnog tima sačinjenog od specijaliste kliničke psihologije, neuropsihijatra i psihologa, prvostepeni sud je utvrdio da su oba roditelja sposobna za roditeljstvo, da dijete treba da bude povjereno majci na brigu i staranje, te da je tužilac podoban za samostalan kontakt sa djetetom. Dalje proizilazi da je neophodno promijeniti dosadašnji način održavanja ličnih odnosa između tužioca i djeteta, jer prisustvo oba roditelja kontaktu mldb. S. sa ocem, izlaže dijete stalnim sukobima između roditelja i ometa uspostavljanje kvalitetnog odnosa između oca i djeteta.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su, vodeći računa o najboljem interesu mldb. djeteta, u smislu čl.5 st.1 i čl.357 Porodičnog zakona("Sl.list RCG" 1/07), usvojili tužbeni zahtjev i izmijenili pravosnažnu odluku nižestepenog suda P.br. 3405/13, u dijelu koji se odnosi na održavanje ličnih odnosa malodobne S., sa ocem, ovdje tužiocem, na način bliže određen izrekom prvostepene presude.

I po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Za svoje odluke dali su jasne i dovoljne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Ovaj sud nalazi da se iz razloga pobijane i prvostepene presude može zaključiti da će model održavanja ličnih odnosa bliže opisan izrekom prvostepene presude, koji je podudaran sa zaključkom tima vještaka, pogodovati interesima i psiho-socijalnom razvoju malodobne S. Jer, u skladu sa čl. 63 st.1 Porodičnog zakona dijete ima pravo da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi, pa je za pravilan emotivni razvoj djeteta nužno da ima redovan i nesmetan kontakt sa roditeljem sa kojim ne živi.

Bez osnova su navodi revizije da je nalaz i mišljenje Centra za socijalni rad u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem stručnog tima vještaka, jer su u pogledu odlučnih činjenica, kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi, ova dva nalaza međusobno saglasna. Naime, iz oba nalaza jasno proizilazi da se kod tužioca nijesu pokazale psihopatološke osobenosti. Nalazom tima vještaka utvrđeno je da kod tužioca nijesu pronađeni indikatori crta


226

ličnosti i ponašanja, koji bi ga diskvalifikovali za roditeljstvo ili predstavljali otežavajuću i ugrožavajuću malformaciju, koja bi onemogućila njegovo samostalno provodjenje vremena sa kćerkom ili predstavljala prijetnju po njen život i bezbijednost.

Takođe, prema izjašnjenju dr. N. P., zapisi iz dnevnika tužioca, koje je tužena dostavila, po mišljenju tima vještaka nijesu od presudne važnosti na podobnost tužioca za obavljanje roditeljske funkcije. Osim toga, dr. P. se jasno izjasnila da kod tužioca ne postoji aktuelno duševno oboljenje, niti ima neke sekvele-zaostatke ranijeg duševnog stanja. Konačan zaključak tima vještaka je da tužilac može samostalno i bez nadzora tužene da provodi vrijeme sa kćerkom, te da između njih postoji adekvatna emocijalna povezanost. Kod prednjeg, navodi revizije kojima se tvrdi suprotno lišeni su osnova, jer su dati nalazi dovoljna podloga za zaključak suda da je tužilac sposoban za samostalno vršenje roditeljskog prava, te da je u konkretnom zaštićen najbolji interes djeteta.

Isto tako, usvojeni model održavanja ličnih odnosa mldb. S. sa ocem, u skladu je sa njenim uzrastom i potrebama, imajući u vidu da je tim vještaka takvu dinamiku viđanja preporučio nakon pune četiri godine života malodobne S., koliko je ista imala u vrijeme zaključenja rasprave pred prvostepenim sudom, dok se adaptacioni period odnosio na period prije četvrte godine. Stoga se bez osnova revizijiom ukazuje na predloženi model održavanja ličnih odnosa predviđen nalazom Centra za socijalni rad, jer je isti dat je znatno ranije u odnosu na nalaz tima vještaka (godinu dana ranije), u skladu sa tadašnjim uzrastom malodobne S., s tim što je i tim nalazom predviđeno postepeno proširenje tog modela shodno uzrastu djeteta, pa je stoga pravilan zaključak nižestepenih sudova da se ne radi o suštinski različitim nalazima, te da nije bilo potrebe za usklađivanjem nalaza na prednje okolnosti.

Navodi revizije da je sud odlukom promijenio satnicu boravka mldb. S. sa ocem u odnosu na predloženi model tima vještaka, po ocjeni ovog suda, nijesu od uticaja, jer navedeno suštinski ne predstavlja odstupanje od predloženog modela.”


227

KONTAKT RODITELJA KOJI NE VRŠI RODITELJSKO PRAVOSA DJETETOM PUTEM PISAMA

(Član 79 st. 3 i 4 Porodičnog zakona)

Izmjenom ranije odluke i uredjivanjem novog načina kontakta roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo sa djetetom putem pisama zbog preseljenja djeteta u inostranstvo ne lišava prava roditelja, u smislu člana 79 st. 3 i 4 Porodičnog zakona, već se samo opravdano roditelj sa kojim dijete ne živi za odredjeno vrijeme ograničava u donošenju odluka po pojedinim pitanjima, a ne može biti riječi o zloupotrebi roditeljskog prava, u smislu čl. 3, 12 st. 1 i 2 Konvencije UN o pravima djeteta.

Iz obrazloženja:

„Stranke živjele u vanbračnoj zajednici, u kojoj su 29.09.2007. godine dobili kćerku E. Vanbračna zajednica stranaka prekinuta je 18.06.2009. godine, od kada je tužena sa mldb. djetetom živjela u kući svoje majke, u selu Lozna, a zadnje tri godine živi u Švedskoj, gdje je tužena osnovala novu vanbračnu vezu i dobila još jednu kćerku. Presudom prvostepenog suda P. br. 628/09 od 28.09.2009. godine, obavezan je ovdje tužilac da na ime svog doprinosa izdržavanju mldb. E. svakomjesečno plaća po 50 €, a presudom P. br. 1003/09 od 18.12.2009. godine obavezana je tužena – majka, da omogući tužiocu – ocu, lični kontakt sa mldb. E. dva vikenda u mjesecu počev od petka u 14 časova do nedjelje do 18 časova, uz obavezu da dijete preuzme i vraća ispred stana zakonske zastupnice mldb. djeteta. JU Centar za socijalni rad opština Bijelo Polje, Mojkovac i Kolašin cijeneći da je u najboljem interesu djeteta da živi sa majkom, koja je adekvatno i do sada brinula o njoj i nije osporavala kontakt oca i njegove porodice sa djetetom, a za koju je vezana u dužem odsustvu oca, koji je inače u više navrata prolazio kroz kaznenu evidenciju, pa je presudom Višeg suda u Bijelom Polju, K. br. 8/10 od 26.02.2010. godine, osudjen zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te za isto djelo presudom K. br. 2/10 od 03.03.2010. godine osudjen na istu kaznu, s tim da je za njim bila izdata potjernica, dao je saglasnost za izdavanje putne isprave za mldb. dijete. Tužilac se prvi put odazvao ovoj ustanovi 12.07.2016. godine, kada je dao izjašnjenje i primjedbe na predloženi model kontakta, te izrazio želju da vidi dijete, prepoznajući interes djeteta da živi u Švedskoj, ali da želi da tužena dovede dijete u Crnu Goru. Mišljenjem Porodičnog –Opštinskog suda Boras iz Švedske od 21.03.2016. godine procijenjeno je da mldb. E, treba povjeriti majci na odgoj, čuvanje i vaspitanje, koja će roditeljsko pravo vršiti samostalno. Ovo imajući u vidu ranije konfilkte roditelja i očevo nasilje, način života i zavisnost od narkotika, kao i da ga dijete ne poznaje, a izrazilo je želju da živi sa majkom, pa postoje više rizičnih faktora u odnosu na kontakt sa ocem kao što je prisilno zadržavanje djeteta u Crnoj Gori, zbog čega je potrebno postepeno stvoriti vezu – korak po korak, tako da se započne putem pisama, pa da se predje na telefonski kontakt, da bi potom dijete vidjalo oca posredstvom jedne osobe radi osjećanja sigurnosti u druženju.

Kod iznijetog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izrečen način.

Naime, rukovodeći se najboljim interesima mldb. djeteta, saglasno članu 5 Porodičnog zakona („Sl. list RCG“, br. 1/07) u vezi odredbi čl. 12 Konvencije UN o pravima djeteta iz 1989. godine i Deklaracije o pravima djeteta iz 1950. godine, pravilno je povjereno vršenje


228

roditeljskog prava nad mldb. kćerkom stranaka E. tuženoj, kao majci, što se revizijom ne dovodi u pitanje.

Revizijom se osporava uredjenje načina održavanja ličnih odnosa tužioca, kao oca, sa mldb. kćerkom E., a kojim se mijenja ranija odluka suda.

I po nalaženju ovog suda, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kontakt tužioca sa djetetom putem pisama kao prvi korak u nastojanju da se u budućnosti uspostavi dobra veza izmedju njih, za sada je u najboljem interesu mldb. djeteta, što je pouzdano utvrdjeno u sprovedenoj sudskoj proceduri, saglasno članu 357 stav 1, u vezi čl. 361 i čl. 5 i 67 st. 6, u vezi st. 1 Porodičnog zakona. Način održavanja ličnih odnosa oca i mldb. djeteta je u skladu sa izvještajem JU Centra za socijalni rad opštine Bijelo Polje i dr., kao i Porodičnog – Opštinskog suda Baras iz Švedske, sa izmjenom ranije odluke zbog preseljenja mldb. E. u Švedsku, gdje je bila predmet istrage zbog prijave tužioca da ju je majka odvela bez njegove saglasnosti, a gdje je dobila boravišnu dozvolu i gdje ima adekvatne uslove za psiho-fizički razvoj i izrazila je želju da ostane u Švedskoj, a tužena je registrovana kao jedini staratelj. Time se tužilac ne lišava prava, u smislu čl. 79 st. 3 i 4 Porodičnog zakona, već se samo opravdano za odredjeno vrijeme ograničava u donošenju odluka po pojedinim pitanjima, pri čemu nije dovedena u sumnju stručnost i pravilnost datih izjašnjenja navedenog centra i suda iz Švedske, a ne može biti riječi o zloupotrebi roditeljskog prava, u smislu čl. 3, 12 st. 1 i 2 Konvencije UN o pravima djeteta.“


229

IZMJENA ODLUKE O NAČINU VRŠENJA RODITELJSKOG PRAVA(Član 67 stav 3 Porodičnog zakona i čl. 12 Konvencije o pravima djeteta)

Sud je prilikom odlučivanja o povjeravanju djeteta i načinu vršenja roditeljskog prava i dužnosti dužan da se rukovodi isključivo najboljim interesom djeteta uzpoštovanje prirode i specifičnosti ovog postupka i njegovih posebnih pravila.

***Bitan elemenat u utvdjivanju najboljeg interesa djeteta je poštovanje prava

djeteta na slobodno izražavanje, mišljenje o svim pitanjima koje ga se tiču i uzimanje u obzir tog mišljenja, u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta, uključujući pravo da bude saslušano u svakom sudskom postupku koji se odnosi na njega.

Iz obrazloženja:

„Predmet spora je izmjena odluke o načinu vršenja roditeljskog prava, sadržane u izreci pravosnažne presude Osnovnog suda u Podgorici P.br.115/09 od 10.01.2011. godine, kojom je razveden brak tužioca i tužene, te odlučeno da mldb. djeca stranaka M. J., rodj.16.06.2000.godine i M. V. rodj. 07.03.2006. godine, budu povjereni na čuvanje, brigu i vaspitanje tuženoj kao majci, uz nesmetan kontakt sa ocem.

U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su odnosi izmedju tužioca i tužene izuzetno poremećeni, da se zbog problema u komunikaciji kontinuirano obraćaju za pomoć Centru za socijalni rad. Mldb. J. i V. pobjegli su od majke 31.07.2012.godine, a pošto ih je otac prethodnog dana, nakon dijela ljetnjeg raspusta koji su proveli sa njim, vratio majci. Mldb. J. je odbijala da se vrati kod majke sve do 18.01.2013.godine, a nakon povratka više puta je bježala kod oca da bi definitivno dana 17.06.2013.godine, sa dozvolom tužene ponovo pošla kod oca, a pošto je slomila ogledalo i prijetila da će povrijediti i sebe i tuženu, te u kontinuitetu živi kod oca, odbija kontakt s majkom, a u iskazu pred sudom je bila kategorična u želji da nastavi živjeti kod oca. Tužena je nakon više savjetodavnih razgovora, sa članicama Stručnog tima odustala od prinudnog izvršenja putem suda, jer se plašila da na taj način dodatno ne ugrozi svoj odnos sa J., kao i pojave samodestruktivnog ponašanja kod J. Mldb. V. živi s majkom, a održava kontakt s ocem. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da ne postoje smetnje kod oba roditelja koje bi ih ograničavale u vršenju roditeljskog prava, a u tom dijelu se ni žalbama ne dovodi u sumnju činjenično utvrdjenje prvostepenog suda. Iz izvještaja JU Centra za socijalni rad za opštine Podgorica, Cetinje, Danilovgrad i Kolašin, br. 03-10790 od 25.12.2013.godine, te izjašnjenja njihovog predstavnika na raspravi održanoj dana 14.03.2014. godine, proizilazi da su odnosi izmedju stranaka kompleksni, opterećeni nesuglasicama, medjusobnim optužbama za neadekvatno roditeljstvo, ali i nerazriješenim emocijama, te nemogućnšću da se partnerske uloge odvoje od roditeljskih, da je tužena nakon savjetodavnih razgovora odustala od prinudnog izvršenja, jer se plaši da bi na taj način dodatno ugrozila svoj odnos sa J., kao i samodestruktivnog ponašanja kod J., smatraju da je porodici neophodan psihosocijalni tretman u vidu savjetovanja ili terapije koju oni ne mogu da im obezbijede. Nadalje se u izvještaju navodi da bi povjeravanje J. majci bilo suprotno faktičkom stanju i ne može se razriješiti bez intezivne podrške na kojoj Stručni tim insistira, a povjeravanje oboje djece ocu nije indikovano, naročito zbog činjenice da nije motivisao J. za kontakt sa majkom, te postoji realna mogućnost da ni u budućnosti majku ne vidja, što je


230

stanje koje Stručni tim ne može ocijeniti kao povoljno za dijete, a ni za drugu djecu u porodici i ne može ga preporučiti kao trajno rješenje. Iz izvještaja iste institucije br.03-1070 od 05.12.2014.godine, proizilazi da je obavljeno više savjetodavnih razgovora sa porodicom, da im je ukazivano u propuste u komunikaciji i načinu da istu poboljšaju, ali bez vidljivih rezultata, da je mldb. J. kategorična u stavu da neće da se vidi sa majkom, te da se ne može isključiti uticaj interpersonalnog konteksta na stav djeteta, da je taj uticaj evidentan, iako nije generisan stavovima oca, svakako je od njega podržan, a na koji način se predstavnik Centra izjasnila i na raspravi održanoj dana 23.12.2014.godine.

Polazeći od prednjih činjeničnih utvrdjenja, nižestepeni sudovi odlučuju na način što mijenjaju odluku o vršenju roditeljskog prava u odnosu na mldb. kćerku stranaka J., te odredjuju samostalno vršenje roditeljskog prava tužioca u odnosu na nju, dok takav zahtjev tužioca u odnosu na vršenje roditeljskog prava prema mldb. sinu stranaka V. odbijaju kao neosnovan.

I po ocjeni ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na izloženi način.

Naime, Konvencija Ujedinjenih Nacija o pravima djeteta iz 1989.godine (ratifikovana Zakonom o ratifikaciji – „Sl.list SFRJ“, Medjunarodni ugovori, br.15/90 i Sl.list SRJ, Medjunarodni ugovori, br.4/96 o 2/97) i Porodični zakon Crne Gore („Sl.list RCG“, br.1/2007) u svojim odredbama predvidjaju da u svim aktivnostima koji se tiču djeteta, pa tako i u sudskom postupku, odnosno sporu radi vršenja roditeljskog prava postoji obaveza zaštite najboljeg interesa djeteta.

Roditeljsko pravo i način vršenja roditeljskog prava uvijek su uslovljeni zaštitom najboljeg interesa djeteta i podredjeni su toj zaštiti.

Bitan elemenat u utvdjivanju najboljeg interesa djeteta je poštovanje prava djeteta na slobodno izražavanje, mišljenje o svim pitanjima koje ga se tiču i uzimanje u obzir tog mišljenja, u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta (čl.12 Konvencije o pravima djeteta), uključujući pravo da bude saslušano u svakom sudskom postupku koje se odnosi na njega. Porodični zakon takodje u odredbi čl.67 st.3 propisuje da se mišljenju djeteta mora posvetiti nužna pažnja po svim pitanjima koje ga se tiču i u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima.

Stoga je sud prilikom odlučivanja o povjeravanju djeteta i načinu vršenja roditeljskog prava i dužnosti dužan da se rukovodi isključivo najboljim interesom djeteta uz poštovanje prirode i specifičnosti ovog postupka i njegovih posebnih pravila.

Poštujući pravnu prirodu spornog postupka, osjetljivost istog i značaj kojeg ima za roditelja i dijete, prava roditelja i vršenje roditeljskog prava moraju se podrediti interesima mldb. djeteta.

Polazeći od izloženog pravnog pristupa i dovodeći ga u vezu sa prednjim činjeničnim utvrdjenjima, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je u konkretom slučaju najbolji interes mldb. kćerke stranaka J. da roditeljsko pravo samostalno vrši tužilac, a da se taj interes poklapa sa voljom mldb. J., proizilazi iz stanja u spisima, u prvom redu, razloga prvostepene presude koje je s pravom prihvatio drugostepeni sud.

Pri tom, pravilno su nižestepeni sudovi cijenili i činjenicu da se ne može isključiti uticaj interpersonalnog konteksta na stav djeteta, već je isti evidentan, kao i da su negativni stavovi djeteta podržani od strane oca, ali da ta činjenica ne može uticati na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari niti drugačiji zaključak suda u odnosu na najbolji interes mldb. J. Osim toga, volja mldb. J. da nastavi da živi sa ocem poklapa se sa faktičkim stanjem koje sa prekidima traje od 31.07.2012.godine, a u postupku je utvrdjeno da kod tužioca ne postoje smetnje koje bi ga ograničavale u roditeljskom pravu.

Ovaj sud je cijenio da je osporavanom presudom mldb. kćerka Jelena povjerena roditelju koji je osudjen zbog nasilja u porodici pravosnažnom presudom, (a zbog ispoljenog

231

nasilja prema tuženoj), te da stoga isti nije podoban da mu se povjeri vršenje roditeljskog prava nad mldb. kćerkom, ali je našao da taj navod nije od uticaja na drugačije presudjenje. Ovo kod utvrdjenja u postupku da su odnosi izmedju stranaka poremećeni do nivoa da je komunikacija prekinuta, te da svaki pokušaj komunikacije dovodi do podnošenja krivičnih prijava, prijavljivanja i slično. Medjutuim, kako se takav odnos stranaka nikada nije prenosio na mldb. djecu u pogledu bilo kojeg elementa nasilja u porodici to isti, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud, nije mogao uticati na odluku o povjeravanju djeteta.

Odlukom Ustavnog suda Crne Gore U-III br.129/16 od 23.12.2016.godine ukinuta je presuda Vrhovnog suda donijeta u predmetnoj pravnoj stvari, a sa razloga što se iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ne vide jasni i sigurni razlozi koji su opredijelili sud da podrži odluku prema kojoj je jedno malodobno dijete povjereno ocu i pored evidentnih i ukazanih elemenata nasilja u porodici pa taj nedostatak ukazuje na povredu čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencije).

Član 6 Konvencije jemči pravo na pravično sudjenje. Taj član jemči procesna prava stranaka u parničnom postupku ( čl.6 st.1), prije svega u formalnom smislu. Jedno od tih zaštićenih prava je i pravo na na obrazloženu presudu.

Pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku je pravo poznavanja bitnih razloga i jasno obrazloženih stavova suda o činjeničnim i pravnim pitanjima, a na osnovu kojih je presuda donijeta (Ruiz Torija protiv Španije, 1994, § 29-30). Ukoliko stav suda nije takav, odnosno nije obrazložen i argumentovan, stav Suda u Strazburu je da je država povrijedila pravo gradjanina na pravično sudjenje iz čl.6 Evropske konvencije.

Medjutim, nacionalni sudovi nijesu obavezni da detaljno odgovore na svaki argument stranaka u postupku, ali Konvencija obavezuje sudove da daju dovoljne razloge za svoju odluku (Ruiz Torija protiv Španije, 18390/91 § 29). Dakle, samo je obrazložena odluka podložna reviziji i javnoj ocjeni (Suominen protiv Finske, 37801/97). Po pravilu, revizioni sud može podržati razloge koji su u prilog odredjene odluke iznijeti od strane prvostepenog ili drugostepenog suda i takva praksa revizionih sudova potvrdjena je brojnim presudama Suda u Strazburu (Sale protiv Francuske, 39765/04,§17, Gorua protiv Grčke, 12686/03, §41). Izuzetak od načelnog stava da revizioni sud može odbiti pravni lijek tako što će bezrezervno podržati razloge koji su dati u odlukama nižih sudova iznijet je u odluci tog Suda Hirvisaari protiv Finske 49684/99, § - 33. Ovaj izuzetak se tiče činjenice da nižestepeni sudovi svoju odluku ne mogu zasnovati na protivrječnoj i nekonzistentnoj argumentaciji. Kada je to slučaj, sud zauzima stav da se revizioni sud mora izjasniti o tim protivrječnim i neodgovarajućim razlozima i da mora navesti sopstvene razloge za svoju odluku.

U predmetnoj pravnoj stvari, Vrhovni sud Crne Gore, kao revizioni sud, podržava razloge nižestepenih sudova da se izmijeni odluka u dijelu koji se odnosi na vršenje roditeljskog prava u odnosu na kćerku J. M., rodjenu 15.06.2000.godine, na način da to pravo ubuduće vrši tužilac, otac s tim što je odredjen način održavanja ličnog odnosa mldb. djeteta stranaka – J. M. sa majkom. Ovo stoga što je našao da su nižestepene presude donijete na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, naprijed navedenih odredaba Porodičnog zakona Crne Gore, te Konvencije o pravima djeteta, a uz pravilnu argumantaciju saglasnu stanju u spisima. Uostalom, odluke nižestepenih sudova revizijom nijesu ni pobijane zbog protivrječnih razloga.

Ratifikacijom Konvencije o pravima djeteta Crna Gora je preuzela obavezu o njenom sprovodjenju u svakodnevnom životu. Shavatanje djece kao nezavisnih pravnih subjekata kojima su priznata izvorna ljudska prava temelji se na četiri opšta načela Konvencije o pravima djeteta. Načelo nediskriminacije (čl.2) nalaže da djeca ne smiju da trpe diskriminaciju. Prema sledećem načelu svako dijete ima pravo na pun i harmoničan razvoj svojih potencijala (čl. 6). Načelo najboljeg interesa djeteta (čl.3) zahtjeva da se pri donošenju odluke ili izvršenje postupaka koje utiču na dijete, ili na djecu kao grupu ima na umu


232

kriterijum dobrobiti djeteta. Ovo načelo bi trebalo biti shvaćeno kao smjer u kojem svako djelovanje treba ići. Ovaj relativno nov standard morao bi biti poštovan ne samo u svim ustanovama, institucijama i organima vlasti koja se bave djecom, nego i svim područjima života, tako da najbolji interes djeteta ima prednost pred svim ostalim interesima pa i interesima roditelja da im se omoguci ostvarenje roditeljskog prava. U odredbama porodičnog prava interes djeteta je neodredjen, ali odrediv pravni pojam, a znači zahtjev da se prepozna djetetova potreba i da se na najbolji mogući način zadovolji. Načelo slobode iznošenja mišljenja (čl.12) odnosi se na pravo djeteta da aktivno učestvuje u rješavanje svih pitanja koje utiču na njegov život uključujući i to da bude saslušano u svakom pravnom postupku koji se na njega odnosi.

Imajući u vidu izloženi pravni pristup, ovaj sud nalazi da je pobijana odluka donijeta u skladu sa poštovanjem načela najboljeg interesa djeteta, te prava djeteta na slobodno izražavanje svog mišljenja o svemu što ga se tiče, kao temeljnih načela Konvencije o pravima djeteta.

U postupku je utvrdjeno da oba roditelja zadovoljavaju neophodne kriterijume roditeljske podobnosti, jer su sa psihijatrijskog i psihološkog gledišta sposobni za obavljanje roditeljskog prava te da, kako je to našao vještak psihijatar, nije opservirano da postiji uticaj oca kao roditelja na mldb. dijete da živi s njim, a što je potvrdjeno i prilikom davanja iskaza maloljetnog djeteta pred sudom, a pri nespornom intelektualnom kapacitetu i sposobnosti mldb. djeteta da da iskaz. Stoga iskazu djeteta, i po mišljenju ovog suda, treba dati prednost. Ovo i kad se ima u vidu uzrast i želja mldb. J., te posebno činjenica da će za manje od dva mjeseca (u odnosu na datum prvostepenog presudjenja) napuniti 15 godina kada, skladu sa odredbom čl.62 st.4 Porodičnog zakona, može da odluči sa koji roditeljem će živjeti. Uostalom, povjeravanje J. majci bilo bi suprotno faktičkom stanju koje traje dvije godine i u kojem je otac pokazao sposobnost da zadovoli potrebe djeteta.

Ovaj sud je imao u vidu mišljenje Centra za socijalni rad da je veoma važno da mldb. J. uspostavi kontakt sa majkom i da je dosadašnja situacija koja je karakteristična po tome da dijete ne vidja i ne želi da vidi majku, ne može ocijeniti kao povoljno za dijete, ali je to pitanje na kojem treba istrajavati na neki drugi način – upućivanjem na porodičnu terapiju, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, a ne povjeravanjem djeteta majci kod evidentnog protivljenja mldb.J. da sud tako odluči.

Konvencija Savjeta Evrope o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, u odredbi čl.31 propisuje obavezu država članica da preduzmu neophodne zakonodavne ili druge mjere kako bi se obezbijedilo da, prilikom dodjele starateljstva i prava na posjetu djece, slučajevi nasilja obuhvaćeni ovom Konvencijom budu uzeti u obzir. Isto tako, odredbom čl.56 Konvencije propisano je da dijete žrtva i dijete svjedok nasilja nad ženama i nasilja u porodici treba da dobije, prema potrebi, posebne mjere zaštite koje su u najboljem interesu djeteta.

Prvostepeni sud je prilikom presudjenja cijenio i činjenicu na koju se odlukom Ustavnog suda Crne Gore ukazuje, odnosno da je jedno mldb. dijete povjereno ocu i pored evidentnih i ukazanih elemenata nasilja u porodici i presuda tog suda u tom dijelu sadrži valjane razloge, koje prihvata i revizijski sud. Od posebnog značaja za odluku u ovom dijelu je okolnost da ni Centar za socijalni rad prilikom sačinjavanja svog izvještaja na činjenicu da je tužiocu izrečena uslovna osuda zbog krivičnog djela nasilje u porodici i porodičnoj zajednici iz čl. 220 st.1 KZ kao negativnu nije ukazao, iako je sa presudom bio upoznat. Uostalom, nesporno je postojanje poremećenih odnosa medju bivšim supružnicima kao i da svaki pokušaj komunkacije dovodi do podnošenja krivičnih i prekršajnih prijava, ali da se taj odnos stranaka nikad n nije prenosio na njihovu djecu. U prilog tome je i nalaz vještaka da mldb. J. nema neurotskih poremećaja te da je psihofizički zdrava i normalna osoba.

233

Kako je ovaj sud zaključio da je argumentacija nižestepenog suda u ovom dijelu valjana i saglasna stanju u spisima to je pozivanje na takvu argumentaciju u skladu sa naprijed izloženim stavom Suda u Starzburu u situacijama kao što je predmetna.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 6/17 od 16.06.2017. godine)


234

IZDRŽAVANJE DJETETA NAKON PUNOLJETSTVA(Član 255 Porodičnog zakona)

Nema uslova za traženje izdržavanja punoljetnog djeteta koje je trenutno nezaposleno a koje boluje od dijabetesa ako zbog te bolesti nije nesposobno za rad za koji je kvalifikovan.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilja rođena dana 02.07.1989. godine i da je završila srednju školu i kvalifikovana za posao akušersko-ginekološke sestre. Ista je obavila pripravnički staž, međutim nema trenutno zaposlenje, a živi u domaćinstvu sa majkom i to još od vremena razvoda braka roditelja, kada je povjerena majci na dalju brigu, čuvanje i vaspitavanje. Od svoje 11. godine boluje od diabetesa, pa smatra da joj je radna sposobnost zbog navedene bolesti ograničena, a potrebe zbog liječenja povećane, zbog čega traži da se utvrdi da ima pravo na izdržavanje od strane oca - tuženog.

U postupku pred prvostepenim sudom angažovan je vještak medicine rada iz čijeg nalaza je nesumnjivo utvrđeno da kod tužilje ne postoji nesposobnost za rad, već samo izvjesna ograničenja u obavljanju određenih poslova, zbog navedene bolesti, u smislu da može raditi posao akušerko-ginekološke sestre, zašto je kvalifikovana uz ograničenje da radi samo u prvoj smjeni.

Shodno odredbi čl. 255 Porodičnog zakona Crne Gore, roditelji su dužni da izvržavaju punoljetno dijete ako je dijete nakon punoljetstva zbog bolesti, tjelesnih ili duševnih nedostataka nesposobno za rad, nema dovoljno sredstava za izdržavanje ili ih ne može ostvariti iz postojeće imovine. Takođe obaveza izdržavanja djeteta nakon punoljetstva postoji samo do isteka vremena trajanja školovanja, ali najkasnije do navršene 26 godine života.

Imajući u vidu navedeno, a na ime da se tužilja ne nalazi na redovnom školovanju, da je osposobljena za rad, odnosno ima kvalifikaciju akušersko-ginekološke sestre, da je trenutno bez posla, a iz nalaza vještaka medicine rada je utvrđeno da može raditi posao za koji je kvalifikovana, uz određena ograničenja, te da je u tom smislu radno sposobna što i sama tužilja u svom kazivanju nije sporila, i po ocjeni ovog suda nema uslova za predmetno traženje, pa su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su podnijeti zahtjev odbili kao neosnovan.“


235

IZDRŽAVANJE BRAČNOG DRUGA(Čl. 262 i 263 Porodičnog zakona)

Neosnovan je zahtjev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni drug koji je bez opravdanog razloga napustio svog bračnog druga.

***Nijesu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se mogao zasnovati zakonom

uredjeni odnos izdržavanja izmedju bivših supružnika ako bračni drug koji traži izdržavanje nije dokazao dva objektivna i kumulativno postavljena uslova u pogledu nedostatka sredstava za izdržavanje i nesposobnost za rad ili nemogućnost zaposlenja.

Iz obrazloženja:

„Imajući u vidu da je odluka u ovoj pravnoj stvari dva puta ukidana, drugostepeni sud je cijeneći navode žalbe tužilje sa aspekta počinjenih bitnih povreda postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ponovo izvodeći dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, kao i predloženi akt A. P. gdje je tuženi radio, a nije bio izveden, otklonivši bitnu povredu postupka iz čl. 367.st.2.tač.9. ZPP, našao da je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Prema utvrdjenom činjeničnom stanju brak stranaka je trajao od 27.09.1986. do 20.04.2012. godine, kada je pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br. 3731/11 razveden, mada je tužilja faktički napustila bračnu zajednicu 21.05.2011. godine.

Imajući u vidu da se za izdržavanje bračnog druga poslije razvoda braka traže isti uslovi kao i za izdržavanje neobezbijedjenog bračnog druga u toku trajanja braka, saglasno čl. 263.st.1. i čl. 262.st.1. Porodičnog zakona Crne Gore ("Sl.list RCG", br. 1/07), ali i da sud s obzirom na sve okolnosti slučaja može odbiti zahtjev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni drug koji bez opravdanog razloga napusti svog bračnog druga, kako je pored ostalog, predvidjeno odredbom čl. 262 Porodičnog zakona CG, drugostepeni sud je na osnovu nespornih činjenica i na temelju izvedenih dokaza zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev, nalazeći da su bez osnova navodi žalbe tužilje.

I po nalaženju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, jer nijesu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se mogao zasnovati zakonom uredjeni odnos izdržavanja izmedju bivših supružnika.

Primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 217 i 219 ZPP, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da tužilja nije dokazala dva objektivna i kumulativno postavljena uslova u pogledu nedostatka sredstava za izdržavanje i nesposobnost za rad ili nezapošljenost. S druge strane, tuženi na kome je bio teret dokazivanja dokazao je da ga je tužilja bez opravdanog razloga napustila, a i sam je od 15.12.2015.godine nezapošljeno lice i nije u mogućnosti da daje izdržavanje bez da sebe dovede u oskudicu, što sprečava tužilju da ostvari pravo na izdržavanje.

Naime, na temelju zemljišno knjižnih izvodaka za KO Rakovica Opština Ilidža Sarajevo, tužilja je vlasnik 1/2 parcela br. 177/17 ukupne površine 45 a i 20m2 i 1/2 kuće i u mogućnosti je da ostvaruje sredstva za život od te imovine. Tužilja nije dokazala da je privremeno ili trajno nesposobna za rad kao i da se aktivno interesovala za traženje zapošljenja, iako je prijavljena na birou rada u Podgorici od 30.01.2009.godine - IV SSS kao ekonomski tehničar, a potvrdila je da se nije javljala na oglašena slobodna radna mjesta svoje stručne spreme u periodu od 01.05.2011. do 12.02.2015.godine. U tom pravcu pravilno su


236

cijenjeni iskaz svjedoka B. V., kao i diploma tužilje. Pri tom, ne može se zbog godina starosti tužilje - rodj. 1962.godine smatrati da je teže zapošljivo lice, u smislu Zakona o zapošljavanju i ostvarivanju prava iz osiguranja od nezaposlenosti ("Sl.list CG", br. 14/2010, 45/2012 i 61/2013), jer nije dokazala da ima zdravstvene smetnje, a ima odgovarajuće obrazovanje za koje se ne može reći da nije konkuretno na tržištu rada.

Pored toga, prema iskazu same tužilje u svojstvu stranke, koji je kasnije nastojala upodobiti razlozima ukidnog rješenja Višeg suda, a koji je sud pravilno cijenio, faktički je napustila bračnu zajednicu 21.05.2011.godine i pošla u Sarajevo kod svoje majke neobavještavajući tuženog kao supruga i svoju kćerku o namjeri da se neće vratiti, uz tvrdnju da je nakon par mjeseci odlučila da se ne vraća, što znači neopravdano u odnosu na tadašnje ponašanje tuženog koji je potvrdio da se tom prilikom nijesu svadjali već je tužilja samo spakovala kofere i rekla da ide u Sarajevo.”


237

IZMJENA ODLUKA O VISINI DOPRINOSA ZA IZDRŽAVANJE DJETETA(Član 280 Porodičnog zakona)

Ispunili su se uslovi za izmjenu odluke o visini doprinosa na ime izdržavanja mldb. djeteta - sniženje doprinosa, ako se roditelj koji vrši roditeljsko pravo u medjuvremenu zaposlila i ako se ima u vidu da je roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo zasnovao vanbračnu zajednicu i da ima obavezu izdržavanja i prema vanbračnoj supruzi, koja ne radi i nema nikakvih prihoda i imovine, a da pri tom isti žive kao podstanari.

Iz obrazloženja:

„Brak tužioca i prvotužene je sporazumno razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju P.br.741/11 od 17.10.2011. godine, kojom je tužilac obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. sina A. svakomjesečno plaća iznos od 100,00 eura i uredjen lični kontakt tužioca sa mldb. sinom, te da je tužilac u vrijeme donošenja te presude bio zaposlen i ostvarivao zaradu u iznosu od 221,39 eura. Nadalje, u postupku je utvrdjeno da su se okolnosti u odnosu na vrijeme donošenja navedene presude promjenile, utoliko što je tužilac zasnovao vanbračnu zajednicu sa A. M., koja nije zaposlena i žive kao podstanari, dok je prvotužena u medjuvremenu zasnovala radni odnos kod DOO"A. t.", gdje ostvaruje zaradu u iznosu od 196,30 eura.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo, kada su izmjenili presudu Osnovnog suda u Bijelom Polju P.br.741/11 od 17.10.2011. godine, tako što su doprinos tužioca za izdržavanje mldb. sina A. smanjili na iznos od 80,00 eura, mjesečno i izmijenili odluku o održavanju ličnog kontakta tužioca sa mldb. djetetom, na način bliže preciziran izrekom prvostepene presude.

Naime, odredbom čl.280. Porodičnog zakona ("Sl.list CG" br.1/07) je propisano da sud može na zahtjev izdržavanog lica, ili lica koje je dužno da daje izdržavanje da poveća, snizi ili ukine izdržavanje dosudjeno ranijom odlukom suda, ako su se okolnosti na osnovu kojih je donijeta odluka kasnije izmijenile.

Nasuprot navodima revizije pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da su se ispunili uslovi za izmjenu odluke o visini doprinosa na ime izdržavanja mldb. djeteta -sniženje doprinosa, imajući u vidu da se prvotužena u medjuvremenu zaposlila s jedne strane, a s druge ako se ima u vidu da je tužilac zasnovao vanbračnu zajednicu i da ima obavezu izdržavanja i prema vanbračnoj supruzi, koja ne radi i nema nikakvih prihoda i imovine, a da pri tom isti žive, kao podstanari uz mjesečnu zakupninu od 60,00 eura.

Za ukazati je da su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja prevashodno vodili računa o interesu mldb. djeteta, s obzirom na njegov uzrast i potrebe, a pritom vodeći računa o mogućnostima i potrebama oba roditelja i o tome dali jasne i iscrpne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta, bez potrebe da ih ponavlja.“



238

OREDJIVANJE IZDRŽAVANJA(Član 281 stav 1 Porodičnog zakona)

Kao momenat odredjivanja izdržavanja za ubuduće uzima se dan podnošenja tužbe, jer se pravo na izdržavanje priznaje od trenutka podnošenja tužbe.

Iz obrazloženja:

„Predmet revizijskog postupka je pravosnažna presuda u dijelu kojim je obavezan tužilac da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta za period od 01.09.2010 (kao dana podnošenja tužbe) pa do 01.06.2015.godine dana kada je donijeta privremena mjera, isplati tuženoj iznos od 11.400€.

S tim u vezi, prvostepeni sud je utvrdio da je bračna zajednica stranka faktički prekinuta 2010 godine, od kada mldb. A. živi sa majkom. Tužilac nije dokazao da je u spornom periodu doprinosio izdržavanju mldb. A. U medjuvremenu je zaključio novi- treći brak u kojem je dobio još dvoje djece, a iz prvog braka ima kćerku staru 10 godina, čijem izdržavanju doprinosi u visini od 200€ mjesečno. Tužilac nije zapošljen, ali ima u vlasništvu više objekata i od izdavanja onih koji su u funkciji, ostvaruje prihode od 29.760€ godišnje. Tužena takodje ima u (su)vlasništvu više objekata, nema stalni posao jer nije regulisala stalni boravak u Crnoj Gori, ali preko ljetnje sezone ostvaruje prihode radeći sa turistima iz Rusije.

Prema odredbi čl. 281.st.1. Porodičnog zakona ("Sl.list RCG", br. 1/2007) sud će licu koje je dužno da daje izdržavanje naložiti plaćanje budućih iznosa izdržavanja u fiksno odredjenim mjesečnim novčanim iznosima. Kao momenat odredjivanja izdržavanja za ubuduće uzima se dan podnošenja tužbe, jer se pravo na izdržavanje priznaje od trenutka podnošenja tužbe. Kako je mldb. sin stranaka u momentu podnošenja tužbe za razvod braka ostao da živi sa majkom, to je obaveza tuženog kao drugog roditelja automatski stupila na snagu.

Stoga su nižestpeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tužioca da na ime izdržavanja mldb. sina A. od podnošenja tužbe za razvod braka pa do donošenja privremene mjere o izdržavanju isplati iznos od 11.400€ (57 mjeseci x 200€), što je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom i čl. 272, čl.273 i 274. istog zakona.“


239

ULAGANJE U POSEBNU IMOVINU BRAČNOG DRUGA(Čl.286 i 287 Porodičnog zakona)

Ulaganjem jednog bračnog druga u uvodjenje centralnog grijanja u kuću drugog bračnog druga, dobijenim mirazom i doprinosom porodici i drugim radovima vrijednost kuće koja predstavlja posebnu imovinu drugog bračnog druga nije znatno uvećana te ne postoji osnov za stvarnopravni zahtjev.

Iz obrazloženja:

„Tužilja tužbom traži da se utvrdi da je po osnovu sticanja u braku sa tuženim suvlasnik u obimu od ½ dva stana u Podgorici (površine 71 m2 i 25 m2) koji su upisani kao isključiva svojina tuženog i stvari – pokućstva koja se nalaze u istim (sve bliže opisano izrekom prvostepene presude). Tuženi protivtužbom traži da se utvrdi da je po istom osnovu i u istom obimu suvlasnik putničkog motornog vozila marke „Fijat“ tip „Punto 1.9 JTD“ reg. br. PG __ ___, u kojem dijelu je pravosnažno odlučeno odbijanjem protivtužbenog zahtjeva i isti se ne pobija revizijom.

Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da su stranke bile u braku od 27.09.1986. do 21.05.2011. godine. Utvrdjeno je da je predmetni stan, površine 71 m2,kupljen tokom trajanja braka stranaka za kupoprodajnu cijenu od 60.000 DM, te da je ugovor o kupoprodaji istog zaključio tuženi u svojstvu kupca sa prodavcem P. V., koji ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda u Podgorici, Ov. br. 18717/97 od 02.07.1997. godine. Stan je kupljen novcem koji je tuženi dobio prodajom svoje porodične kuće u Ilidži, koju je prodao A. M. neposredno prije kupovine predmetnog stana (Ugovor Ov. br. I 1983/97 od 02.06.1997. godine) za kupoprodajnu cijenu od 220.000 DM, od kog iznosa je polovinu novca zadržao za sebe, a polovinu dao svom ocu na ime njegovog pripadajućeg dijela kuće. Dalje je utvrdjeno da je tuženi drugi stan površine 25 m2 kupio i opremio nakon prestanka bračne zajednice sa tužiljom od novca koji je dobio od svog oca Ugovorom o poklonu ovjerenim od strane Drugog Osnovnog suda u Beogradu, Ov. I br. 30200/2011 od 09.08.2011. godine.

Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrdjenje prava svojine po osnovu sticanja u braku sa tuženim na predmetnim stanovima u Podgorici i stvarima – pokućstvu u manjem stanu površine 25 m2, odbili kao neosnovan uz zaključak da sporne nepokretnosti i stvari u manjem stanu, saglasno odredbi člana 286 stav 1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br. 1/07) predstavljaju posebnu imovinu tuženog.

Bez značaja i uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari su navodi revizije kojima se ističe da je tužilja bila zaposlena u periodu od 1984. – 1992. godine, da je 26 godina vodila brigu o porodici, da je od roditelja dobila miraz (sobu, trpezariju i pokućstvo neophodno za život), te da je u kuću tuženog na Ilidži uvela centralno grijanje. Ovo sa razloga što ulaganjem tužilje u uvodjenje centralnog grijanja u kući tuženog na Ilidži, od čije prodaje je kupljen predmetni stan u Podgorici, površine 71 m2, dobijenim mirazom, doprinosom porodici i drugim radovima tužilje vrijednost kuće tuženog nije znatno uvećana, te ne postoji osnov za stvarnopravni zahtjev, već je to eventualno razlog za osnovanost obligaciono pravnog zahtjeva koji je tužilja postavila pored istaknutog primarnog i o kojem će biti odlučeno konačnom odlukom.

Kako tužilja nije dokazala da je stan površine 25 m2, koji je tuženi kupio nakon prestanka bračne zajednice, kupljen od zajedničke uštedjevine stranaka, niti je dokazala da su


240

stvari u istom kupljene novčanim sredstvima stranaka bez značaja su navodi revizije kojima se dovodi u pitanje valjanost ugovora o poklonu zaključenog izmedju tuženog, kao poklonoprimca i njegovog oca, kao poklonodavca, kao i ostali navodi revizije kojima se osporava pravilnost odluke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrdjenje prava susvojine na stanu površine 25 m2 i stvarima u istom.“


241

ZAJEDNIČKA IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA (Član 288 Porodičnog zakona)

Zemljište ustupljeno od strane opštine na ime pomoći za gubitak imovine oca tuženog, uništene u klizištu, koji je ugovor sa opštinom o prenosu prava korišćenja zaključio tuženi, ne može predstavljati zajedničku bračnu imovinu tužilje i tuženog.

Iz obrazloženja:

„Od formiranja bračne zajednice stranke su živjele u kući oca tuženog, a svekra tužilje A. V. U toj kući su živjeli i roditelji tuženog, njegova sestra i dvoje djece ranije preminule sestre tuženog. U poznatom dogadjaju koji se desio na području naselja Mojdež nesumnjivo je stradala kuća A. V. i njegovo imanje. Povodom istog dogadjaja Opština Herceg Novi je donijela zaključke br.01-2/49-04 od 23.03.2004.godine, o rješavanju stambenog pitanja ugroženih porodica sa područja klizišta u Mojdežu, obezbjedjivanjem placeva za izgradnju stambenih objekata i eventualno postavljanja manjih ekonomskih objekata. Iz spisa se utvrdjuje i to da se tuženi obratio Opštini Herceg Novi zahtjevima od 05.03. i 27.04.2004.godine za ustupanje opštinskog zemljišta radi izgradnje porodične kuće i zbrinjavanja svih članova koji su ranije živjeli u porodičnoj kući A. V. Postupajući po predmetnom zahtjevu, Opština Herceg Novi je 12.05.2004. godine sa tuženim zaključila Ugovor o prenosu prava korišćenja na gradskom gradjevinskom zemljištu označenom kao kat. parcela 275/7 KO Topla površine 300m2 radi izgradnje stambenog objekta. Nakon toga je rješenjem Direkcije za nekretnine Podgorica PJ Herceg Novi od 09.08.2004.godine izvršena parcelacija kat parcele 2752 i tuženi upisan kao korisnik novoformirane kat. parcele 275/7 KO Sutorina sa zabilježbom prava trajnog korišćenja radi gradnje porodične stambene zgrade.

Polazeći od izloženog, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev nalazeći da je tužilac samo formalni korisnik predmetnog zemljišta dok je stvarni korisnik istog A. V., kao njegov otac kome je ovo zemljište ustupljeno kao pomoć na ime gubitka imovine stradale u klizištu u Mojdežu.


I po ocjeni ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na izloženi način.

Odredbom čl.288 st.1 Porodičnog zakona Crne Gore (Sl.list RCG, br.1/2007), propisano je da zajedničku imovinu bračnih drugova sačinjava imovina koju su oni stekli radom u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi ostvareni od te imovine.

Prema izloženom činjeničnom utvrdjenju, tuženi nije imao posebnu imovinu na području Mojdeža, a ni stranke nijesu imale zajedničku imovinu stečenu njihovim radom budući su živjeli u kući svekra tužilje i oca tuženog skupa sa roditeljima tuženog, njegovom sestrom i dvoje djece ranije priminule sestre tuženog, koja je, kao i ostala imovina njenog svekra, uništene u navedenom klizištu. Predmetna parcela data je na ime pomoći za izgubljenu imovinu koja je bila u vlasništvu oca tuženog, A. V., pa je činjenica da je zahtjev za ustupanje opštinskog zemljišta radi izgradnje porodične kuće i zbrinjavanje svih članova koji su ranije živjeli u porodičnoj kući A. V. podnio nadležnom opštinskom organu tuženi koji je i zaključio Ugovor o prenosu prava korišćenja na gradskom gradjevinskom zemljištu u smislu rešavanja njihovih stambenih potreba, i po ocjeni ovog suda, bez odlučnog uticaja na presudjenje, imajući u vidu osnov sticanja na koji se tužilja poziva. Naime, imovina koja čini


242

bračnu tekovinu predstavlja proizvod zajedničkog rada bračnih drugova, a tužilja na kojoj je, shodno odredbama čl.217 ZPP, bio teret dokazivanja, nije dokazala da je sporna parcela zajednička imovina stranaka. Slijedom izloženog ni to što je tuženi lično zaključio ugovor sa Opštinom i upisao se kao korisnik predmetne parcele ne dovodi u sumnju prednji zaključak nižestepenih sudova.“


243

RASPOLAGANJE ZAJEDNIČKOM BRAČNOM IMOVINOMOD STRANE JEDNOG BRAČNOG DRUGA

(Čl. 291 i 299 Porodičnog zakona)

Od utvrdjenja kakvi su bili bračni odnosi izmedju supružnika zavisi da li je za raspolaganje bračnom imovinom od strane jednog bračnog druga znao drugi bračni drug.

Iz obrazloženja:

„Iz činjenica utvrđenih u postupku proizilazi da su tužilja i njen sada pok. suprug V. Ž. (umro 2015. godine) bili u braku od 1946. godine i da su zajedničkim radom u toku trajanja braka stekli imovinu, pored ostalog i nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o poklonu koji je pok. V. zaključio sa njihovim sinovima M. i M., ovjerene kod Osnovnog suda u Nikšiću pod Ov.br.2279/11 i Ov.br.2280/11 od 11.03.2011.godine, sa aneksom tih ugovora Ov.br.3035/11 od 30.03.2011.godine, kojim im je poklonio nepokretnosti u Danilovgradu (l.n.br.47 KO Gorica) i Nikšiću (l.n.br.981 KO Nikšić).

Imovinu koju je dobio na poklon od oca sada pok. M. Ž. (umro 21.06.2014. godine) ugovorom o poklonu UZZ 175/12 od 14.08.2012. godine poklonio je supruzi J. T. - Ž., šestotuženoj. Prednje činjenice nijesu sporne.

Tužbom je traženo, pored zahtjeva da se utvrdi da je tužilja po osnovu sticanja u toku trajanja bračne zajednice suvlasnik nepokretnosti koje su bile predmet navedenih ugovora o poklonu u obimu od 1/2, i da se utvrdi da su navedeni ugovori ništavi obzirom da pok. V. Ž. nije mogao bez saglasnosti tužilje da raspolaže tom imovinom budući da se radi o njihovoj zajedničkoj nepodijeljenoj imovini, tako da poklonoprimci M. i M. Ž., sinovi tužilje i pok. V., nijsu mogli steći pravo svojine na 1/2 predmetnih nepokretnosti, pa pok. M. Ž. nije mogao ugovorom o poklonu pravo svojine prenijeti na J. T. – Ž., zbog čega ugovori u tom dijelu(1/2) ne proizvode pravno dejstvo.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da tužilja nije bila u saznanju da je njen suprug zaključio navedene ugovore o poklonu, zbog čega su ugovori bez dejstva u odnosu na 1/2 nepokretnosti koje su njeno suvlasništvo po osnovu sticanja u braku i kojim njen pok. suprug nije mogao raspolagati zbog čega su u tom dijelu ugovori ništavi, shodno čl.101. ZOO, a što važi i za ugovor koji je zaključio pok. M. sa šestotuženom jer je u obimu od 1/2 nepokretnosti koja je vlasništvo tužilje pok. V. nije mogao prenijeti na pok. M., pa ni ovaj na šestotuženu. Naime, prvostepeni sud je zaključio da je tužilja dokazala da nije znala da je njen pok. suprug raspolagao njihovom zajedničkom imovinom tj. da nije imao njenu saglasnost. Taj zaključak sud temelji na iskazu tužilje, saslušan u svojstvu stranke, odgovora na tužbu sada pok. V., iskazima svjedoka T. M. i M. R., kćerki tužilje i pok. V., te "pasivnog odnosa sedmotuženog M. Ž. prema predmetu spora". Tužilja, njen pok. suprug u odgovoru na tužbu, te svjedoci M. T. i M. R., su istakli da tužilja nije znala da je V. zaključio sporne ugovore o poklonu.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenične i pravne razloge prvostepenog suda.Međutim, po nalaženju ovog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni

sudovi nijesu utvrdili činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava. Nepodijeljenom zajedničkom imovinom, u smislu čl.291 Porodičnog zakona ("Sl.list

RCG", br.1/07), ne može raspolagati ni jedan bračni drug, niti je može opteretiti pravnim poslom među živima, već takvom imovinom raspolažu zajednički, odnosno sporazumno.


244

Prema odredbi čl.292 istog zakona, bračni drugovi mogu ugovoriti da upravljanje i raspolaganje cjelokupnom zajedničkom imovinom ili jednim dijelom vrši jedan od njih. Stoga, u situaciji kada bračna zajednica traje i kada su bračni odnosi skladni, pa bračni drug raspolaže sa nepokretnostima koje su u katastru nepokretnosti upisane na njega, smatra se da to čini uz saglasnost drugog bračnog druga. Ta saglasnost može biti izražena usmeno, a može biti data i prećutno. Dakle, u uslovima stabilnih bračnih odnosa ne može se uzeti da bračni drug na koga nepokretnosti nijesu upisane nije znao za raspolaganje i da se sa tim raspolaganjem nije saglasio. Međutim, ovu činjenicu - kakvi su bili bračni odnosi tužilje i pok. V., koja je shodno izloženom od odlučnog značaja za ocjenu da li je postojala saglasnost tužilje za zaključenje ugovora o poklonu, nižestepeni sudovi nijesu utvrdili, niti su je utvrđivali.

Samo na osnovu iskaza tužilje i lica koja su zainteresovana za uspjeh tužilje u sporu (iz razloga nastalih nakon zaključenja ugovora) da tužilja nije znala za zaključenje predmetnih ugovora o poklonu, nižestepeni sudovi nijesu mogli zaključiti da nije postojala njena saglasnost. Ovo i kod činjenice da je sin tužilje M. u odgovoru na tužbu naveo da su "neistiniti navodi iz tužbe da tužilja nije znala da je njen suprug sačinio ugovor o poklonu sa svojim sinovima", kao i da je "tužena, kao i njen suprug, insistirala da dođe i potpiše ugovor o poklonu sa svojim ocem, jer su željeli da ravnomjerno podijele i poklone nepokretnu imovinu za svoga života, što je on i prihvatio".

Zato, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je potrebu da se na nesumnjiv način utvrdi kakvi su bili bračni odnosi između tužilje i sada pok. V.„


245

UGOVOR O IMOVINSKIM ODNOSIMAZAKLJUČEN IZMEDJU SUPRUŽNIKA

(Član 293 Porodičnog zakona)

Kada je izmedju supružnika zaključen valjan ugovor o imovinskim odnosima kojim su isti svoja imovinska pitanja sporazumno riješili po kom ugovoru se jedan bračni-vanbračni drug odrekao bilo kakvog potraživanja po osnovu sticanja u bračnoj-vanbračnoj zajednici na nepokretnostima koje su označene u ugovoru neosnovan je zahtjev tog bračnog druga za utvrdjenje prava svojine po osnovu sticanja u bračnoj-vanbračnoj zajednici na nepokretnostima koje su predmet tog ugovora.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su ocijenili da ugovor o imovinskim odnosima bračnih drugova koji su stranke zaključile 14.03.2007. godine i u kojem se konstatuje da je danom zaključenja tog ugovora prestala da traje vanbračna zajednica ugovarača i da ugovarači tim ugovorom su sporazumno riješili svoja imovinska prava, nije od značaja za rješavanje u ovom sporu. Ovakav zaključak nižestepeni sudovi su temeljili na tvrdnji tužilje da je bila prevarena pri zaključenju ugovora, tj. da je postojala mana volje i bitna zabluda prilikom zaključenja ugovora, iz kojih razloga navedeni ugovor nije ocijenjen kao valjan i ne ispunjava zakonske uslove sporazuma iz čl.293 Porodičnog zakona.

Po nalaženju ovog suda izloženo stanovište nižestepenih sudova za sada se ne može prihvatiti kao pravilno.

Saglasno odredbi čl.293. Porodičnog zakona ("Sl.list RCG", br.1/2007 i "Sl.list CG", br.53/2016), bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti s tim da taj sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi.

U konkretnom sporu stranke su zaključile ugovor o imovinskim odnosima 14.02.2007. godine. Tim ugovorom ugovarači su konstatovali da žive u vanbračnoj zajednici već 21 godinu, da su tokom vanbračne zajednice stekli nepokretnost koja se vodi kao kat.parcela br.2707/1, po kulturi šuma IV klase površine 260 m2, list nepokretnosti 553 KO Pečurice, na kom placu su sagradili porodični stambeni objekat. Članom 3 ugovora ugovarači su se dogovorili da ugovarač P. J. nema nikakvih pretenzija na nepokretnosti koje su navedene u čl.1 i da nema nikakvih potraživanja povodom istih, da su svoja imovinska pitanja sporazumno riješili i konstatuju da je sa danom potpisivanja ugovora prestala da traje njihova vanbračna zajednica. Navedeni ugovor potpisan je od strane oba ugovarača - stranaka iz ovog spora.

Imajući u vidu sadržinu navedenog ugovora o imovinskim odnosima vanbračnih drugova i tužbeni zahtjev tužilje u ovom sporu koji je usmjeren upravo na utvrđenje prava suvlasništva iz osnova sticanja u vanbračnoj zajednici na nepokretnostima za koje je u ugovoru konstatovano da tužilja nema pretenzija niti bilo kakvih potraživanja povodom tih nepokretnosti, ovaj sud nalazi da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da navedeni ugovor nije od značaja za rješavanje u ovom sporu. Jer, iz sadržine ugovora proizilazi da se tužilja odrekla bilo kakvog potraživanja po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici na nepokretnostima koje su označene u ugovoru, a koje su predmet i tužbenog zahtjeva u ovoj parnici, što bi njen zahtjev činilo neosnovanim.

Kako nižestepeni sudovi nijesu pravilno cijenili navedeni ugovor, već pogrešno zaključuju da isti nije pravno valjan iako tužilja nije u ovoj ili drugoj parnici osporavala


246

pravnu valjanost ugovora, nižestepene presude su morale biti ukinute i predmet vraćenprvostepenom sudu na ponovno suđenje.“


247

DIOBA IMOVINE STEČENE U PORODIČNOJ ZAJEDNICI(Čl. 310, 313 u vezi sa čl. 294 st. 1 Porodičnog zakona)

Utvrdjenje namjere članova porodične zajednice o zajedničkom sticanju pretpostavlja zajedničke udjele u sticanju svih članova porodične zajednice.

Iz obrazloženja:

„Kod utvrdjenja da je predmetni objekat izgradjen za potrebe svih članova porodične zajednice koju su činili tužilja, njen sada pok. suprug D. P., tužena i njen sada pok. suprug L. P. (svekrva i svekar tužilje) prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužilja suvlasnik spornog objekta u obimu prava od 24/100 idealnog dijela, u koji udio je uračunao udio po osnovu njenog ličnog učešća u sticanju u porodičnoj zajednici i udio po osnovu nasljedja iza smrti njenog supruga D. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostepeni sud dovodi u odnos visinu ulaganja članova porodične zajednice sa vrijednošću spornog objekta sa placem u vrijeme izgradnje (1999. g.) koja vrijednost objekta je utvrdjena u iznosu od 85.622,23 DM, te nalazi da su tužena i njen pok. suprug L. (svekrva i svekar tužilje) u izgradnju spornog objekta uložili iznos od 65.000 DM koji su dobili prodajom stana, a da su ostatak iznosa od 20.622,23 DM uložili tužilja i njen sada pok. suprug D.

Po ocjeni drugostepenog suda zaključak prvostepenog suda o visini učešća tužilje i njenog sada pok. supruga u izgradnji predmetnog objekta u iznosu od 20.622,23 DM je nepravilan, jer smatra da isti kao članovi porodične zajednice nijesu sami uložili ovaj iznos (20.622,23 DM), već su u ulaganju istog, pored ulaganja ostvarenog prodajom stana, podjednako učestvovali i tužena i njen sada pok. suprug, te drugostepeni sud zaključuje da udio tužilje i njenog sada pok. supruga u izgradnji spornog objekta iznosi 10.311,11 DM, odnosno da udio tužilje iznosi 5.155 DM. Stoga drugostepeni sud preinačava prvostepenu presudu i utvrdjuje da je tužilja suvlasnik spornog objekta u obimu prava od 15/100 idealnog dijela, a u ostalom dijelu do traženih 10/39 idealnog dijela zahtjev odbija kao neosnovan.

Izloženi pravni pristup nižestepenih sudova u rješavanju predmetne pravne stvari ne može se prihvatiti.

Tužilja predmetni zahtjev temelji na sticanju u porodičnoj zajednici koja je trajala 24 godine. U postupku kod prvostepenog suda utvrdjeno je da je predmetni objekat izgradjen u vrijeme trajanja porodične zajednice tužilje, njenog sada pok. supruga D. P., tužene i njenog sada pok. supruga L. P. za potrebe svih članova porodične zajednice, te bi proizilazilo da isti predstavlja zajedničku imovinu svih članova porodične zajednice u smislu odredbe člana 310 Porodičnog zakona („Sl. list RCG“, br. 1/07). Kako se na imovinske odnose članova porodične zajednice primjenjuju odredbe Porodičnog zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova – čl. 313 navedenog zakona, to se imovina stečena u porodičnoj zajednici dijeli na jednake djelove – čl. 294 stav 1 navedenog Porodičnog zakona. Dakle, utvrdjenje namjere članova porodične zajednice o zajedničkom sticanju pretpostavlja jednake udjele u sticanju svih članova porodične zajednice. Imovina stečena u porodičnoj zajednici ne dijeli se na jednake djelove samo ako je postojao sporazum članova porodične zajednice o podjeli imovine, koji sporazum u konkretnom nije sačinjen.

Nižestepeni sudovi navedeno nijesu imali u vidu, već su utvrdjivali svojinske udjele na osnovu doprinosa u sticanju, te zbog pogrešnog pravnog pristupa nijesu utvrdili odlučne


248

činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan, radi čega je nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno sudjenje prvostepenom sudu.“


274

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

263BILTEN 1 / 2017

275

NENADLEŽNOST SUDAU SPORU ZA UTVRDJIVANJE PRAVA NA STICANJE

PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA(Član 19 stav 2 ZPP, u vezi sa čl. 8 Zakona

o penzijskom i invalidskom osiguranju)

O utvrdjenju prava na sticanje obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja ne odlučuje se u sudskom već u upravnom postupku.

Iz obrazloženja:

“Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca kojem je traženo da se utvrdi da tužilac ima pravo na sticanje obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja za vremenske periode, bliže navedene u izreci prvostepenog rješenja, a u kojima je bio angažovan kao pripradnik rezervnog sastava policije u Centru bezbjednosti u Pljevljima, te da se obaveže tuženi da omogući tužiocu sticanje i ostvarivanja tog prava kod Fonda PIO Crne Gore, odnosno da mu omogući sticanje svojstva osiguranika u spornom periodu podnošenjem prijava i odjava osiguranja.

Odlučujući o tako postavljenom zahtjevu, prvostepeni sud se s pozivom na odredbu čl.19 st.2 ZPP, oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje o istom i tužbu odbacio.

Navedeno pravno rezonovanje prvostepenog suda ptrihvatio je i drugostepeni sud.I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su odlučili na

izloženi način.Naime, odredbom čl.7 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ( Sl. list RCG

br.54/03, 39/04, 61/04, 79/04, 81/04, 14/07 i 47/07 i Sl. list CG br.79/08, 14/10, 78/10, 34/11, 66/12, 38/13, 61/13,6/14,60/14-I, 60/14-II i 10/15) propisano je da se sredstva za penzijsko i invalidsko osiguranje obezbjedjuju u Budžetu Crne Gore, a prava iz ovog osiguranja se ostvaruju u Fondu PIO Crne Gore. Postupak i način ostvarivanja ovog prava predvidjen je odredbom čl.75 st.2 istog Zakona kojom je propisano da se u postupku ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja primjenjuju odredbe zakona kojim je uredjen opšti upravni postupak, ako zakonom nije drugačije odredjeno.

Kako se, u skladu sa odredbom čl.8 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču, koriste i ostvaruju pod uslovima i na način utvrdjen tim zakonom, a u posebnom za to propisanom upravnom postupku to je, i po ocjeni ovog suda, pravilan i na zakonu zasnovan zaključak nižestepenih sudova o apsolutnoj nenadležnosti suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

Stoga je, a nasuprot tvrdnji revidenta, bilo mjesta odbacivanju predmetne tužbe, a s pozivom na odredbu čl.19 st.2 ZPP, jer za rješavanje ovog spora nije nadležan sud.

Ovaj sud je cijenio navod revizije tužioca da je predmetna tužba- utvrdjujuća u smislu čl. 188 ZPP, te da je po istoj dužan da postupa sud budući da tužilac ima pravni interes za podnošenje takve tužbe, ali je našao da činjenica da se ovdje radi o utvrdjujućoj tužbi ne dovodi u sumnju zaključak nižestepenih sudova o apsolutnoj nenadležnosti suda za postupanje po istoj imajući u vidu da se o pravu čije se utvrdjenje traži predmetnom tužbom ne odlučuju u sudskom, već u upravnom postupku.“



276

NENADLEŽNOST SUDA(Član 19 ZPP u vezi sa čl. 138 i 139 Pravilnika o registraciji, statusu

i transferu igrača)

Sporovi nastali u vezi sa zaključenjem ugovora fudbalera ne spadaju u nadležnost suda, već iste rješavaju organi fudbalskog saveza.

Iz obrazloženja:

“Drugostepeni sud pravilno primijenio procesno pravo kada je ukinuo presudu Osnovnog suda u Nikšiću P.br. 446/16 od 11.07.2016.godine i tužbu odbacio zaključujući da predmetni spor ne spada u sudsku nadležnost.

Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilac sa tuženim dana 13.02.2002. godine, zaključio Ugovor o profesionalnom igranju fudbala na period od 4 godine, kojim povodom se tuženi Aneksom ugovora obavezao da tužiocu isplati iznos od 60.000€ ili po sezoni po 15.000€ ukoliko odigra 75% utakmica. Tužilac je ispunio navedenu normu nakon čega je prestao da igra za tuženog tokom 2007 godine, medjutim, tuženi mu nije isplatio iznos od 15.000€ što mu je pripadalo po ugovoru.

U vrijeme podnošenja predmetne tužbe (27.02.2012.godine) u primjeni je bio Pravilnik o registraciji, statusu i transferu igrača donijet na sjednici od 23.05.2008.godine, koji je objavljen u Službenom glasniku Fudbalskog saveza Crne Gore "CG Fudbal br. 6/06 i 23/07) i koji je stupio na snagu 8 dana nakon objavljivanja.

Odredbom čl. 138 navedenog pravilnika je propisano da sporove koji nastaju u vezi sa ugovorima zaključenim izmedju igrača i klubova u prvom stepenu rješava Komisija za registraciju i status igrača Fudbalskog saveza Crne Gore, a u drugom stepenu Komisija za žalbe istog saveza. Shodno odredbi čl. 139 istog pravilnika protiv odluke drugostepenog organa može se podnijeti tužba Arbitražnom sudu Fudbalskog saveza Crne Gore u roku od 30 dana od dana prijema odluke.

Imajući u vidu prednje odredbe navedenog pravilnika koji je donijet u skladu sa propisima FIFA i UEFA čiji je član Fudbalski savez Crne Gore, proizilazi da isti obavezuje fudbalske klubove, te sporove nastale u vezi sa zaključenjem ugovora fudbalera sa klubovima rješavaju organi fudbalskog saveza.

Stoga je pravilno postupio drugostepeni sud kada je ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio nalazeći da predmetni spor ne spada u nadležnost suda.“


277

NENADLEŽNOST SUDA(Član 19 stav 1 ZPP, u vezi čl. 90 Zakona o lokalnoj samoupravi)

Odlučivanje o zahtjevu za poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa lokalnom službeniku nije u nadležnosti redovnog suda, već u nadležnosti upravnih organa.

Iz obrazloženja:

“Pravilno je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio.Ovo s razloga, što se radi o sporu koji u smislu čl. 19.st.1. ZPP ne spada u sudsku

nadležnost. Jer, shodno čl. 90 Zakona o lokalnoj samoupravi propisano je, da se u pogledu pravnog statusa lokalnih funkcionera, lokalnih službenika i namještenika shodno primjenjuju propisi kojima se uredjuje status državnih funkcionera i državnih službenika i namještenika, a shodno čl. 122., 135 i 136 Zakona o državnih službenicima i namještenicima je propisano, da o prestanku radnog odnosa državnog službeniku i namješteniku odlučuje starješina državnog organa. Protiv tog rješenja može se podnijeti žalba u roku od 8 dana od prijema rješenja, i o istoj odlučuje Komisija za žalbe, a protiv koje odluke se može u roku od 30 dana pokrenuti upravni spor. U prilog tome, su i pravne pouke date na rješenju čiji se poništaj traži u ovom sporu. Dakle, odlučivanje o zahtjevu tužioca za poništaj rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa tužiocu, kao lokalnog službenika, ne spada u nadležnost redovnog suda, već u nadležnost upravnih organa.“



278

OSNOVANOST PRIGOVORA APSOLUTNE NENADLEŽNOSTI SUDA

(Član 19 stav 2 ZPP, u vezi sa čl. 30 Zakona o akcizama)

Povraćaj dijela plaćene akcize na eurodizel ne spada u nadležnost suda već organa uprave.

Iz obrazloženja:

“Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za povraćaj dijela plaćene akcize na eurodizel nabavljen u 2010, 2011. i u periodu od 01.04.2014 - 30.09.2014. godine, u iznosu od 210.536,99 eura.

Odlučujući o istaknutom prigovoru apsolutne nenadležnosti suda za odlučivanje o zahtjevu tužioca, prvostepeni sud je našao da je isti osnovan, pa se sledstveno tome, a s pozivom na čl.19. st.2. ZPP-a u vezi čl.30. Zakona o akcizama ("Sl.list RCG",br.65/01, 76/05) i čl.29 b) Pravilnika o dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o akcizama oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve sprovede radnje i tužbu odbacio, što je prihvatio i drugostepeni sud.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno postupili, kada su odlučili na izloženi način.

Saglasno čl.1. st.1. Zakona o akcizama je uredjen sistem i uvedena obaveza plaćanja akcize za proizvode utvrdjene ovim zakonom, a koji se na teritoriji Crne Gore stavljaju u slobodan promet, a čl.1. Pravilnika o primjeni Zakona o akcizama, koji saglasno čl.54. st.3. navedenog zakona donosi Ministar finansija ("Sl.RCG" br.18/02, 18/09, 23/11, 12/12 ....), se bliže uredjuju izmedju ostalog uslovi i način povraćaja plaćene akcize i način i uslovi ostvarivanja prava na povraćaj dijela plaćene akcize. Saglasno čl.29b) Pravilnika o dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o akcizama, povraćaj dijela plaćene akcize vrši se na osnovu zahtjeva, koji kupci eurodizela podnose nadležnom poreskom organu, u roku od 15 dana, po isteku kvartala u kojem je nabavljen eurodizel.

Kod naprijed navedenog, povraćaj dijela plaćene akcize na eurodizel ne spada u nadležnost suda, već organa uprave, pa su bez značaja navodi revizije da se radi o sticanju bez osnova i da se tužilac već obraćao sa zahtjevom za povraćaj kod organa uprave.“


279

SUKOB NADLEŽNOSTI IZMEDJUOSNOVNOG I PRIVREDNOG SUDA

(Član 25 ZPP, čl. 2 Zakona o bankama i čl. 20 stav 1 Zakona o sudovima)

U sporu za naknadu štete pričinjenu privrednom društvu nezakonitim poslovanjem rukovodećih lica nadležan je Privredni sud Crne Gore.

***Na banke se primjenjuju odredbe zakona kojim se uredjuje pravni položaj

privrednih društava.

Iz obrazloženja:

“Odlučujući o nastalom sukobu nadležnosti, ovaj sud je našao da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Privredni sud Crne Gore.

Predmetnom tužbom tužilac je tražio da se obavežu tužene da mu po osnovu naknade štete isplate iznos od 6.759.162 eura. Tužilac pri tome tvrdi da su mu tužene pričinile štetu nezakonitim poslovanjem koje se ogleda u naprijed navedenom iznosu.

Odredbom čl. 30.st.4. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list RCG", br. 60/02 i "Sl.list CG" br. 17/07, 80/08, 40/10 i 36/11) je propisano da u slučaju kada se utvrdi da je došlo do nepravilnosti u upravljanju ili poslovanju društva, društvo ima pravo da tuži odgovorno lice privrednom sudu. Polazeći od prednje odredbe, te činjenice da se na strani tuženih nalaze lica koji su imala uloge rukovodećih lica tužioca, proizilazilo bi da je privredni sud nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari. U prilog ovakvom zaključku ide i činjenica da je odredbom čl.2. Zakona o bankama ("Sl.list Crne Gore br. 17/08, 44/10) koji ima karakter LEX SPECIALIS propisano da se na banke primjenjuju odredbe zakona kojim se uredjuje pravni položaj privrednih društava što će reći Zakon o privrednim društvima.

S druge strane iz odredbe čl. 20.st.1. Zakona o sudovima takodje proizilazi da je privredni sud nadležan u sporovima koji proizilazi iz primjene Zakona o privrednim društvima. Imajući u vidu da iz navoda tužbe proizilazi da je riječ o spornom odnosu koji je nastao iz obavljanja privrednih djelatnosti stranaka na koji se imaju primjenjivati pravila kompanijskog prava i odredbe Zakona o privrednim društvima to nesumnjivo proizilazi da je Privredni sud Crne Gore isključivo nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 4/17 od 19.01.2017. godine)


280

STRANAČKA SPOSOBNOST – SVOJSTVO PRAVNOG LICA(Član 76 i čl. 367 stav 1 u vezi sa čl. 79 ZPP)

Stambena zgrada ima svojstvo pravnog lica, te je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 1 u vezi čl. 79 ZPP ako je odbacio tužbu uz zaključak da stambena zgrada ne može biti stranka u postupku.

Iz obrazloženja:

“Nasuprot zaključku prvostepenog suda o osnovanosti zahtjeva stambene zgrade -prvotužioca, drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio, nalazeći da stambena zgrada nema stranačku sposobnost. Navedeni zaključak drugostepenog suda nije pravilan. Jer, saglasno čl.76 st.1 ZPP, stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice, a stavom 2 istog člana propisano je da se posebnim propisima određuje ko, osim fizičkih i pravnih lica, može biti stranka u postupku. Navedenom odredbom čl.163 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br. 19/09) propisano je da stambena zgrada ima svojstvo pravnog lica u pravnim poslovima koji se odnose na održavanje i korišćenje stambene zgrade. Dakle, shodno navedenoj odredbi samo stambena zgrada ima svojstvo pravnog lica u poslovima koji se odnose na održavanje i korišćenje stambene zgrade, stambenom zgradom upravljaju vlasnici koji obrazuju organe upravljanja, a to su skupština vlasnika i upravnik - čl.181 pomenutog zakona. Iz navedenog proizilazi da skupština vlasnika nema svojstvo pravnog lica, već to svojstvo ima samo stambena zgrada, zbog čega je drugostepeni sud pogrešno odbacio tužbu zaključujući da u ovom postupku je učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku, a čime je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.1 u vezi čl.79 ZPP.“


281

NEDOSTATAK STRANAČKE LEGITIMACIJE(Član 82 u vezi čl. 202 ZPP)

Neučestvovanje jednog od nužnih suparničara predstavlja nedostatak koji se tiče legitimacije što ima za posljedicu odbacivanje tužbe.

Iz obrazloženja:

“Pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su odbacili tužbu u dijelu kojim je traženo utvrdjenje suvlasništva na djelovima kat. parcela 1331 iz l. n. 532 KO Bečići, kat. parcela 1406 i 1440 iz l. n. br. 85 KO Bečići, kat. parcele 1126 iz l. n. br. 871 i kat. parcele 1211 iz l. n. br. 942 KO Bečići, u površini i granicama bliže navedenim izrekom prvostepene presude. Ovo sa razloga što tužioci tužbom nijesu obuhvatili sva lica koja su u navedenim listovima nepokretnosti upisana kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti, iako im je to bilo naloženo rješenjem prvostepenog suda od 02.10.2014. godine. Tuženi i lica koja su zajedno sa njima upisana kao suvlasnici spornih nepokretnosti, u smislu odredbe člana 202 ZPP, su jedinstveni nužni suparničari, što znači da su jedna parnična stranka zbog čega su svi morali biti obuhvaćeni predmetnom tužbom. Označeni tuženi ne mogu se smatrati strankom bez ostalih upisanih suvlasnika, pa kako nema stranke, to se ne može voditi spor. Dakle, neučestvovanje jednog od nužnih suparničara, shodno odredbi čl. 81 st. 1 ZPP, predstavlja nedostatak koji se tiče legitimacije što ima za posljedicu odbacivanja tužbe.

Kako su nižestepeni sudovi naveli da se tuženi i ostali suvlasnici predmetnih nepokretnosti nalaze u položaju jedinstvenih nužnih suparničara i u tom pravcu dali jasne razloge, to su neosnovani navodi revizije kojima se tvrdi da nijesu dati razlozi o kojoj vrsti suparničarstva se radi.

S obzirom da je predmetna tužba odbačena zbog nedostatka stranačke legitimacije bez značaja i uticaja na drugačiju odluku su navodi revizije kojima se tužioci pozivaju na aktivnu legitimaciju i ističu da nijesu dati razlozi u pogledu vlasništva tužilaca, odnosno njihovih pravnih prethodnika na spornim nepokretnostima.“



282

NEPOSTOJANJE PRAVNOG INTERESA ZA PODNOŠENJE TUŽBE ZA UTVRDJENJE

(Član 188 stav 2 ZPP)

Procesno pravna pretpostavka nepostojanja pravnog interesa je odbacivanje tužbe, a odbacivanju tužbe ima mjesta samo ako se u toku raspravljanja pokaže da sve i kad bi tužiočev zahtjev bio osnovan, tužilac od povoljne odluke suda ne bi imao veće koristi od one koju već ima.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari odbacio kao nedozvoljenu, nalazeći da nijesu ispunjeni uslovi za podnošenje tužbe za utvrdjenje propisani u odredbi čl.188 ZPP.

Odredbom čl. 188 st.2 ZPP predvidjeno je da se tužba za utvrdjenje može podnijeti kad je to posebnim propisom predvidjeno, samo pod uslovom da tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Dakle, shodno navedenoj odredbi tužilac mora imati pravni interes da pokrene parnični postupak radi zaštite svog ugroženog prava ili nekog drugog pravnog interesa koji je predvidjen propisima.

Postojanje pravnog interesa je procesna pretpostavka za dopuštenost sudjenja uodredjenoj pravnoj stvari, a ne materijalno pravna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva za pružanje zaštite odredjenog sadražja. Pravni interes se sastoji u koristi koju će sud utvrditi za tužioca.

Procesno pravna pretpostavka nepostojanja tog interesa je odbacivanje tužbe. Odbacivanju tužbe ima mjesta samo ako se u toku raspravljanja pokaže da sve i kad bi tužiočev zahtjev bio osnovan, on od povoljne odluke suda ne bi imao koristi veće od one koju sada ima.

Kod utvrdjenja u postupku da su tužioci neblagovremeno podnijeli prijave na konkurs radi čega nijesu ni bodovani u ponovnoj raspodjeli stanova, koja je vršena nakon što su poništene odluke o dodjeli stanova tužiocima, te činjenice da su pravosnažnim presudama odbijeni sa zahtjevom za poništaj odluka donijetih u postupku ponovne raspodjele, i po nalaženju ovog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužioci nemaju pravni interes da nište spornu odredbu aneksa ugovora. Jer, sve i da se sporna odredba, (koja se tiče eventualne ponovne raspodjele), poništi tužioci ne bi mogli izdejstvovati za sebe povoljniju odluku u vezi sa ovom raspodjelom, jer ne mogu ni biti bodovani kao učesnici konkursa zbog neblagovremenosti svojih prijava.“


283

PREINAČENJE TUŽBE-ODLUČIVANJE O PAULIJANSKOJ TUŽBI

PODNIJETOJ POSLIJE ZAKONOM PROPISANOG ROKA-(Član 192 stav 1 i čl. 367 st. 2 tačka 4 ZPP)

Došlo je do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva ako je tužilac umjesto poništaja pravnog posla tražio da se isti pravni posao proglasi bez dejstva prema tužiocu u granicama potrebnim za namirenje njegovog potraživanja.

***Odlučivanjem o zahtjevu po paulijanskoj tužbi koja je podnijeta poslije zakonom

propisanog roka počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 4 ZPP.

Iz obrazloženja:

“Nižestepene presude su donijete uz počinjenu bitnu povredu iz čl. 367 st. 2 tač. 4 ZPP.

Naime, iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužbom traženo da se poništi kao nezakonit Ugovor o kupoprodaji, zaključen između J. Ž. i Z. M. iz razloga što je u pitanju fiktivni pravni posao. Na ročištu dana 24.05.2011.godine u konačnom predlogu tužilac je promijenio tužbeni zahtjev, s objašnjenjem da vrši preciziranje, na način što je tražio da se utvrdi da je Ugovor o kupoprodaji zaključen između M. Z. i J. Ž., dana 13.05.2008.godine bez pravnog dejstva prema tužiocu u dijelu koji je potreban za namirenje njegovog potraživanja u iznosu od 37.000,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.04.2008. godine pa do konačne isplate, što je tuženi drugog reda dužan da prizna i da trpi prinudno namirenje tog potraživanja iz vrijednosti kupljene imovine.

Po ocjeni ovog suda navedenim "preciziranjem" došlo je do promjene istovjetnosti zahtjeva, ovo zato što se identitet zahtjeva mijenja promjenom njegove sadržine. Naime, tužilac je umjesto traženja poništaja Ugovora o kupoprodaji, kao nezakonitog, zaključenog između tuženog Z. M. i J. Ž., tražio pobijanje pravnih radnji njegovog dužnika (J. Ž.).

Dakle, u konkretnom slučaju prvobitno je bila postavljena preobražajna tužba radi poništaja ugovora o kupoprodaji, uz tvrdnju da je u pitanju fiktivni pravni posao, da bi na ročištu dana 24.05.2011.godine bila iznijeta tvz. paulijanska tužba, kojom se traži da se utvrdi da su bez dejstva pravne radnje u odnosu na tužioca kao povjerioca, a koje je preduzeo tužiočev dužnik J. Ž., koje se tiču dužnikove imovine, tražeći naplatu iz imovine pribavioca (tuženog u ovom sporu). Za ovu vrstu tužbe postoje zakonske pretpostavke, a to je dospjelost potraživanja prema dužniku, pravne radnje dužnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja povjerioca (čl. 280 ZOO) i ista se razlikuje u odnosu na preobražajnu tužbu.

Iako je opredijeljeni tužbeni zahtjev označen kao preciziranje, u suštini je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva i kao takav predstavlja preinačenje u smislu čl. 192 st. 1 ZPP.

Prvobitnim zahtjevom je tražen poništaj pravnog posla u cjelosti, a novopostavljenim da se proglasi bez dejstva samo prema tužiocu i u granicama potrebnim za namirenje njegovog traženja, koje ima prema dužniku J. Ž., a koji je prodavac iz navedenog ugovora o kupoprodaji.

Za ovu vrstu tužbe Zakon o obligacionim odnosima („Sl. list CG“, br. 47/08) predviđa rok u kojem se može podnijeti i to odredba čl. 282. Prema ovoj odredbi tužba za pobijanje


284

može se podnijeti u roku od tri godine, i isti se računa od dana kada je preduzeta pravna radnje koja se pobija.

Iz spisa predmeta se utvrđuje da je upis predmetnih nekretnina na tuženog izvršen kod Uprave za nekretnine - PJ Podgorica dana 26.09.2008.godine a na osnovu zaključenog Ugovora o kupoprodaji između tuženog iz ovog spora i J. Ž., koji je zaključen 13.05.2008.godine.

Upis tuženog kod nadležnog organa je poslednji akt kojim se okončava pravna radnja, koja se pobija, pa s obzirom na vrijeme kada je preduzeta tj. dana 26.09.2009.godine i vrijeme postavljanja zahtjeva za pobijanje, na ročištu dana 24.05.2011.godine, to je nesumnjivo protekao rok u kojem je tužba mogla biti podnijeta. Njegovim istekom ugasilo se pravo za koje se u parnici traži zaštita, s obzirom da je posebnim propisom (Zakonom o obligacionim odnosima), predviđen rok za podnošenje ove vrste tužbe.

Navedenim preinačenjem na ročištu dana 24.05.2011.godine, implicirano je povlačenje zahtjeva iz tužbe (podnijeto 26.09.2009.godine). Povučena tužba smatra se kao da nije ni podnesena i povučenom tužbom nije prekinut prokluzivni rok materijalnog prava (kao ni zastarjelost, održaj), zbog čega nema mjesta navodima revizije.

Kako su nižestepene presude donijete uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 4 ZPP, budući da je istima odlučeno o zahtjevu po tužbi koja je podnijeta poslije zakonom propisanog roka, to je odlučeno kao u izreci ove odluke.“


285

STVARNA LEGITIMACIJA U SPORU ZA UTVRDJENJE PRAVA SVOJINE-PROMJENA UPISA TOKOM DRUGOSTEPENOG POSTUPKA-


Stvarna legitimacija je značajna za momenat otpočinjanja parnice.

***

Procesnu radnju uredjenja tužbe u pogledu označavanja novog tuženog, zbog promjene upisa, nije dopušteno izvršiti u postupku po žalbi zbog nepostojanja identiteta stranaka u odnosu na prvostepenu odluku koja je predmet ocjene u žalbenom postupku jer bi se licu koje bi se uvelo u parnicu tek u fazi drugostepenog postupka uskratilo pravo na žalbu.

Iz obrazloženja:

“Činjenica da je tokom drugostepenog postupka izvršena uknjižba spornih nepokretnosti na D. C. G. sa pravom raspolaganja Vlade, ne može voditi zaključku o nedostatku pasine legitimacije tužene P. C. u ovom sporu.

U sporu za utvrdjenje prava svojine na nepokretnostima zahtjev se može postaviti samo protiv onog ko je u katastru uknjižen kao nosilac tog prava. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 18.01.2007.godine i tada su predmetne nepokretnosti bile upisane na P. C. kao nosioca prava svojine, a stvarna legitimacija je značajna za momenat otpočinjanja parnice (čl. 195.st.1 ZPP). U takvoj situaciji tužba je upravljena prema subjektu materijalno pravnog odnosa iz koga je parnica nastala.

Do promjene je došlo tokom drugostepenog postupka, a ne radi se o otudjenju prava svojine u smislu odredbe čl. 196.st.1. ZPP, već je na osnovu Zakona o državnoj imovini ("Sl.list br. 21/09), došlo do upisa istih na C. G. budući se nepokretnosti nalaze van zahvata Generalnog urbanističkog plana na teritoriji P. C., detalnjih urbanističkih planova, urbanističkih planova, urbanističkih projekata i lokalnih studija lokacije čl. 64.

Za ukazati je, da bi u situaciji da je do uknjižbe prava svojine na C. G. došlo tokom prvostepenog postupka potrebno urediti tužbu i kao tuženu označiti Crnu Goru umjesto P. C., za što nije potreban pristanak tužene jer se ne radi o subjektivnom preinačenju tužbe. No, imajući u vidu da takvu procesnu radnju nije dopušteno izvršiti u postupku po žalbi zbog nepostojanja identiteta stranaka u odnosu na prvostepenu odluku koja je predmet ocjene u žalbenom postupku, to promjene koje su izvršene poslije zasnivanja materijalno pravnog odnosa stranaka legitimaciju ne dovode u pitanje, jer je ova legitimacija dovoljna da se parnica izmedju parničnih stranaka dovrši kao da promjene nije bilo. U protivnom, kod utvrdjene činjenične i pravne situacije licu koje bi se na taj način uvelo u parnicu tek u fazi drugostepenog postupka uskratilo bi se pravo na žalbu i drugostepeni postupak, jer protiv drugostepene presude nema pravo žalbe. To bi bilo protivno odredbi čl.13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950 godine, dopunjenoj Protokolima 11 i 14 Protokola 1,4,6,7,12 i 13, kojima je propisano da svako ima pravo na pravni lijek, kako to pravilno rezonuje drugostepeni sud.


286

S obzirom da drugostepeni sud pobijanu presudu temelji na nedostatku pasivne legitimacije tužene izostala je ocjena relevantnih činjenica na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan, sa aspekta primjene Zakona o državnoj imovini.“


287

POSTOJANJE PARNICE I NEDOSTATAK PASIVNE LEGITIMACIJE

(Čl. 195 i 196 ZPP)

Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom, te ako tuženi u vrijeme dostavljanja tužbe nije bio u državini nepokretnosti, iz kojih se tužbom traži njegovo iseljenje, isti nije pasivno legitimisan.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta se utvrđuje da su tužilje u vrijeme podnošenja tužbe bile upisane kao nosioci prava svojine na predmetnim stambenim prostorima i tražile su iseljenje tuženog iz istih sa objašnjenjem da ih bespravno koristi.

Dalje se utvrđuje da je bilo teškoća u dostavi tužbe tuženom zbog čega je sud pozivao tužioca radi pribavljanja tačne adrese pa je bilo i utvrđeno povlačenje tužbe koje rješenje je ukinuto po predlogu za povaćaj u pređašnje stanje i parnica vraćenja u fazu prethodnog ispitivanja tužbe, rješenjem P.br.816/14 od 15.04.2015.godine. Tuženi je u odgovoru na tužbu, koji je dostavljen 30.04.2015.godine, osporio zahtjev, navodeći da je iz navedenih stambenih prostora prinudno iseljen dana 08.08.2014.godine, što tužilje nijesu sporile.

Ukazati je da parnica počinje da teče dostavom tužbe tuženom (čl. 195 st. 1 ZPP). Tuženi stiče saznanje o tužbi dostavljanjem iste, kada se zasniva odnos suda sa objema strankama i parnica počinje da teče.

Pravilo da se parnica nastavlja između stranaka između kojih je počela važi u svakoj vrsti postupka u imovinsko-pravnom sporu. Stoga, čl. 196 ZPP se ne odnosi na prenos zaključen prije dostavljanja tužbe protivnoj strani i u tom slučaju tuženi bi bio nelegitimisan u vrijeme pokretanja parnice.

Imajući u vidu navedeno, nesumnjivo je da tuženi nije bio u državini predmetnih stambenih prostora u vrijeme pokretanja ove parnice. Ovo zato što je iseljen iz istih dana 08.08.2014.godine, dakle prije vremena saznanja za predmetnu tužbu, tj. prije nego je konkretna parnica počela da teče. Zato je pravilan zaključak nižestepenih sudova da isti nije pasivno legitimisan, zbog čega je tužbeni zahtjev s pravom odbijen kao neosnovan, pa su navodi revizije neprihvatljivi.“



288

OBUSTAVLJANJE POSTUPKA(Član 216 stav 1 ZPP)

Kad je privredno društvo (tuženi) brisano iz registra privrednih subjekata i isti nema pravnog sljedbenika, postupak se obustavlja.

Iz obrazloženja:

“Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jeste zahtjev tužioca za naknadu štete po osnovu neovlašćene preuzete električne energije. U toku postupka prvostepeni sud je obaviješten od strane Centralnog registra privrednih subjekata Poreske uprave, dopisom br.03/2-1-7236/2-16 od 01.08.2016. godine, da je tuženi, privredno društvo "E.” DOO B., brisano iz registra privrednih subjekata nakon zaključenja stečajnog postupka br. St.367/14 od 23.04.2015. godine i da ovaj privredni subjekat nema pravnog sljedbenika.

Imajući u vidu navedeno, pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su postupak u predmetnoj pravnoj stvari obustavili a ovo shodno odredbi čl. 216 st. 1 ZPP.

Neprihvatljivi su navodi revizije da je sud trebao u postupku utvrditi ko je odgovorno lice koje može biti stranka u ovom postupku i prema kome bi tužilac trebao da usmjeri predmetni zahtjev. Naime, ovo su bili i žalbeni navodi koje je drugostepeni sud s pravom ocijenio kao neosnovane. Nasuprot navodima revizije po ocjeni ovog suda donošenje predmetnog rješenja ne utiče na dalja eventualna prava tužioca na koja se poziva u reviziji, s pozivom na odredbu čl. 64 Zakona o privrednim društvima („Sl. list RCG“, br. 62/02 i „Sl. list CG“, br. 17/07, 80/08, 40/10 i 36/11).”


289

NEDOZVOLJENOST TUŽBE ZBOG PRESUDJENE STVARI(Član 276 stav 1 tačka 5 ZPP)

Pravosnažno rješenje o izvršenju donijeto od strane javnog izvršitelja, a na osnovu vjerodostojne isprave, kojim je obavezan izvršni dužnik da izvršnom povjeriocu plati dug, ima karakter meritorne sudske odluke, te tužba kojom se zahtijeva isplata istog iznosa o kojem je odlučeno pravosnažnim rješenjem o izvršenju donijetim na osnovu vjerodostojne isprave, ili se pak zahtijeva povraćaj iznosa naplaćenog po osnovu tog rješenja, je nedozvoljena zbog pravosnažno presudjene stvari.

Iz obrazloženja:

“Na predlog izvršnog povjerioca doo "Outscoring" iz Podgorice, tuženog u predmetnom sporu, a na osnovu računa kao vjerodostojne isprave, javni izvršitelj D. K. rješenjem o izvršenju I.br.209/15 od 29.01.2015. godine odredio je izvršenje protiv izvršnog dužnika DOO "K&B T. I. – E." iz P., tužioca u predmetnoj parnici, radi naplate glavnog duga u iznosu od 1.154,03 €, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka. Popravosnažnosti ovog rješenja o izvršenju tužiocu (izvršnom dužniku) je prinudnim putem naplaćen iznos od 1.276,92 € (glavni dug sa kamatom i troškovima izvršenja).

Tužbom je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu plati (vrati) ovaj iznos (1.276,92 €), kao i da mu tuženi nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koja mu je prouzrokovana blokadom žiro računa po pravosnažnom i izvršnom rješenju o izvršenju I.br.209/15 od 29.01.2015. godine.

Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je o zahtjevu za isplatu od 1.276,92 € pravosnažno odlučeno, pa su pravilno postupili kada su tužbu, u ovom dijelu, odbacili.

Presuđena stvar postoji ako postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet predmeta spora i identitet činjeničnog osnova. I po stanovištu ovog suda u konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uslovi za postojanje presuđene stvari. Naime, pravosnažno rješenje o izvršenju donijeto od strane javnog izvršitelja, a na osnovu vjerodostojne isprave, kojim je obavezan izvršni dužnik da izvršnom povjeriocu plati dug, ima karakter meritorne sudske odluke. Stoga, tužba kojom se zahtijeva isplata istog iznosa o kojem je odlučeno pravosnažnim rješenjem o izvršenju donijetim na osnovu vjerodostojne isprave, ili se pak zahtijeva povraćaj iznosa naplaćenog po osnovu tog rješenja, je nedozvoljena zbog pravosnažno presuđene stvari.

Navodi revizije da nije imalo uslova za donošenje rješenja o izvršenju, jer dug ne postoji, da tužilac, kao izvršni dužnik, nije primio rješenje o izvršenju, pa da isto nije ni moglo postati pravosnažno, su bez uticaja za zaključak nižestepenih sudova o presuđenoj stvari.”



290

OCJENA UREDNOSTI TUŽBE(Član 276 u vezi čl. 106 stav 4 ZPP)

Tužba za ustanovljenje prava službenosti ne može se odbaciti kao nerazumljiva zbog činjenice da su tužioci kao povlasno dobro označili parcelu koju ne posjeduju, te da nijesu kao poslužno dobro označili parcelu preko koje ide sporni put, jer to nije od uticaja na ocjenu urednosti tužbe, već eventualno može biti od uticaja prilikom meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je odlučio da se tužba u ovom sporu odbacuje, s pozivom na odredbu čl.106 st.4 ZPP. Naime, nižestepeni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev nerazumljiv jer su tužioci kao povlasno dobro označili kat. parcelu br. 82/17, koju prema podacima službene evidencije ne posjeduju u katastarskom bloku 18. Takođe, tužioci nijesu pravilno označili ni poslužno dobro, jer je na lokalitetu gdje se nalazi predmetni put identifikovana parcela tuženih br. 18/18, a tužioci su kao poslužno dobro označili parcelu 18/11.

Drugostepeni sud je u svemu prihvatio razloge prvostepenog suda, zaključujući da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu s pozivom na odredbu čl. 106 st.4 ZPP, jer se radi o nerazumljivom tužbenom zahtjevu, koji je postavljen od strane punomoćnika koji su advokati i to nakon što su bili upoznati sa nalazom i mišljenjem vještaka.

Po nalaženju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova nije pravilno i isto se revizijom osnovano osporava.

Ovo iz razloga što se tužba za ustanovljenje prava službenosti, ne može odbaciti kao nerazumljiva zbog činjenice da su tužioci kao povlasno dobro označili parcelu koju ne posjeduju u bloku 18, te da nijesu kao poslužno dobro označili parcelu preko koje ide sporni put, jer naprijed navedeno nije od uticaja na ocjenu urednosti tužbe, već eventualno može biti od uticaja prilikom meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

Naime, ne postoji procesna smetnja predviđena odredbom čl. 276 ZPP koja bi iziskivala potrebu preduzimanja mjera u smislu odredbi čl. 81 i 106 istog zakona, da bi se tužba mogla odbaciti. Jer, podnesak od 28.04.2016.godine, kojim je oredijeljen zahtjev tužbe ne sadrži takve nedostatke da bi se tužba smatrala nerazumljivom ili nepotpunom i onemogućilo meritorno odlučivanje.

Uostalom, riješenje o odbačaju tužbe zbog njene neurednosti (nerazumljiva ili nepotpuna) sud nije ovlašćen da donosi van faze prethodnog ispitivanja tužbe, odnosno nakon zaključenja pripremnog ročišta i prvog rošišta za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, već se svi navodi i predlozi iz tužbe imaju razjasniti i dopuniti raspravljanjem u daljem toku parnice.

S tim u vezi ukazuje se kada u sporovima za ustanovljenje postojanja prava službenosti, što je u konkretnom slučaj, zahtjev ne sadrži katastarske podatke za poslužno i povlasno dobro u skladu sa važećim katastrom, a identitet ovih parcela je nužan po važećem katastru i postiže se samo pomoću relevantnih katastarskih podataka, u tom slučaju odluka sadrži nedostatke zbog kojih se sa sigurnošću ne bi mogla ispitati što čini bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 367 st.2 tač. 15 ZPP.”


291

POVLAČENJE TUŽBE(Član 293 ZPP)

Neopravdanim izostankom tužioca sa ročišta nastupila je pretpostavka povlačenja tužbe.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je saglasno odredbi čl.293. ZPP ("Sl.list RCG", br.22/04, 28/05 i 76/06) odlučio da se tužba smatra povučenom, zaključujući da tužilac nije pristupio na ročište koje je pred tim sudom zakazano za 19.11.2015. godine. Naime, prvostepeni sud u razlozima navodi da je tužilac dostavio podnesak 17.11.2015. godine u kojem je naveo da zbog bolesti traži mirovanje postupka do marta 2016. godine. Međutim, prvostepeni sud je zaključio da tužilac uz podnesak nije dostavio dokaze-izvještaj ljekara specijaliste kojima bi opravdao razloge odsustva, a kako se drugotuženi nije upustio u raspravljanje, odlučio je da se tužba smatra povučenom.

Prihvatajući razloge i zaključak prvostepenog suda, drugostepeni sud je našao da se radi o neopravdanom izostanku tužioca sa ročišta, koji izostanak kao posledicu ima nastupanje pretpostavke povlačenje tužbe, zbog čega je materijalno pravo od strane prvostepenog suda pravilno primijenjeno, ocjenjujući da razlozi opravdanosti izostanka koje je tužilac isticao mogu biti od značaja za povraćaj u pređašnje stanje ukoliko su ispunjeni drugi zakonski razlozi.

Po nalaženju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova je pravilno i zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a isto se bez osnova osporava revizijom. Jer, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili da je izostankom tužioca sa ročišta nastupila pretpostavka povlačenja tužbe, zbog čega je u ovom sporu odlučeno pravilnom primjenom odredbe čl.293. ZPP.“



292

USLOVI ZA POSTOJANJE PRESUDJENE STVARI-NEZAKONITO POSTUPANJE SUDA-

(Član 367 stav 2 tačka 9 u vezi sa čl. 359 ZPP)

Ne radi se o pravosnažno presudjenom sporu ako ne postoji identitet činjeničnog i pravnog osanova, te je odbacivanjem tužbe zbog presudjene stvari onemogućeno raspravljanje strankama pred sudom, čime je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 9 ZPP.

Iz obrazloženja:

“Zaključak da tužbu u ovoj pravnoj stvari treba odbaciti primjenom čl. 299.st.1. i čl. 352.st.2. ZPP, nižestepeni sudovi temelje na tome da je izmedju istih stranaka o identičnoj stvari već pravosnažno odlučeno presudom prvostepenog suda P.br. 90/10 od 08.11.2010.godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužilje u odnosu na O. U., jer nije dokazala da je stekla pravo svojine po osnovu nasljedja, kupoprodajom i održajem, u kom predmetu je i njena revizija odbijena presudom Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br. 576/12 od 02.10.2012.godine.

Takav zaključak po nalaženju ovog suda nije pravilan. Ne radi se o identičnom sporu u pravosnažno presudjenom sporu P.br. 90/10 i

predmetnom sporu, iako postoji identitet stranaka (u istim stranačkim ulogama), postoji i identitet tužbenog zahtjeva - utvrdjenje prava svojine po osnovu kupoprodaje i održaja, ali nedostaje identitet činjeničnog osnova, a ne postoji ni identitet pravnog osnova s obzirom da je za razliku od prethodnog spora ovdje istaknut i pravni osnov sticanja svojine gradjenjem.

U parnici prvostepenog suda P.br. 90/10, koja je okončana odbijanjem tužbenog zahtjeva tužilje S. D. u odnosu na tuženu O. U., tužilja je tražila da se utvrdi njeno pravo svojine na predmetnim nepokretnostima po osnovima nasljedja, kupoprodaje i održaja.

Naime, u izreci te presude nasljedje je osnov sticanja prava svojine, što izreka ne mora da sadrži, ali iz obrazloženja jasno proizilazi da je odbijen zahtjev tužilji jer nije dokazala da je prodavac Dj. R. bio vlasnik spornih nepokretnosti i da nije mogao raspolagati u korist supruga tužilje F. D. Ovo jer zemljište predstavlja gradsko gradjevinsko zemljište, i pod uslovom da je Dj. R. bio vlasnik istom je prestalo pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji 1958 godine i postalo društvena svojina. Zbog toga ugovor o kupoprodaji i da je sačinjen u pismenoj formi ne bi proizvodio pravno dejstvo, pa traženo pravo nijesu mogli steći ni njegovi sinovi kao ni supruga tužilje sa kojim su 1994 godine zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji, a ni tužilja nasljedjem, kao ni po osnovu održaja, jer prema pravnom režimu sticanja svojine, u vrijeme prometa, to pravo se nije moglo steći održajem na zemljištu u društvenoj svojini.

Medjutim, predmetni tužbeni zahtjev tužilja je, postavila i po osnovu gradjenja, kako stoji u petitumu tužbe i konačno postavljenom zahtjevu na ročištu glavne rasprave od 03.02.2016.godine (bez značaja prethodno "preciziran" zahtjev sa ročišta od 10.11.2015.godine), što su nižestepeni sudovi zanemarili.

Za postojanje presudjene stvari, u smislu čl. 352 ZPP, potrebno je da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Prema tome, u ovom slučaju ne postoji treći uslov, a to je identitet činjeničnog osnova, a ne postoji ni identitet pravnog osnova s obzirom da je u prethodnom pravosnažno okončanom sporu

293

osnov nasljedje, kupoprodaja i održaj, a ne i gradjenje, kao istaknuti osnov sticanja prava svojine na predmetnim nepokretnostima u ovom sporu.

Postupajući na izloženi način nižestepeni sudovi su nezakonitim postupanjem onemogućili tužilji da raspravlja pred sudom čime su počinili bitnu povredu postupka iz čl. 367.st.2.tač.9. ZPP, zbog čega je nižestepena rješenja valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će kontradiktornim raspravljanjem ispitati osnovanost tužbenog zahtjeva po osnovu gradjenja i meritorno odlučiti.“



294

RELATIVNO BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

(Član 367 stav 1 u vezi čl. 356 st. 2 ZPP)

Propust prvostepenog suda da tužiocu dostavi rješenje kojim se odbija preinačenje tužbe, (a kojem preinačenju su se tužene izričito protivile), ima karakter relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 1 u vezi sa čl. 356 st. 2 ZPP.

Iz obrazloženja:

“Činjenica da tužilac, nakon promjene postupajućeg sudije u prvostepenom postupku, nije dao saglasnost za čitanje pisanih nalaza i mišljenja vještaka nije od značaja, budući da je takva saglasnost potrebna za čitanje zapisnika o izvodjenju dokaza saslušanjem vještaka, dakle ne i za čitanje pisanog nalaza, kako to proizilazi iz odredbe čl.321 st.3 ZPP. Takođe, propust prvostepenog suda da tužiocu dostavi rješenje kojim se odbija preinačenje tužbe, (a kojem preinačenju su se tužene izričito protivile), ima karakter relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 1 u vezi sa čl. 356 st. 2 ZPP, koja nije uticala na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, posebno iz razloga što je tužilac navedenu odluku mogao pobijati zajedno sa odlukom o glavnoj stvari, o čemu je drugostepeni sud dao valjane razloge na koje ovaj sud upućuje revidenta.”


295

UČESTVOVANJE U POSTUPKU LICA KOJE NE MOŽE BITI STRANKA U POSTUPKU

(Član 367 stav 2 tačka 12 ZPP)

Postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, ako je u postupku učestvovao tužilac koji je izgubio svojstvo pravnog lica.

Iz obrazloženja:

“U postupku pred drugostepenim sudom učinjena je bitna povreda postupka iz čl.367 st.2 tač.12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti.

Naime, uz reviziju umješača V. B. dostavljen je izvod iz Centralnog registra privrednih subjekata iz kojeg se vidi da je DOO "A. M." iz P. obrisan iz ovog registra30.06.2016. godine.

Prema čl.3. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list SRCG", br.6/02 i "Sl.list CG", br.17/07, 80/08, 40/10, 36/11 i 40/11) akcionarska društva i društva sa ograničenom odgovornošću svojstvo pravnog lica stiču danom registracije. Tužilac je to svojstvo (pravnog lica) stekao 02.08.2002. godine, kada je registrovan. Brisanjem iz registra (30.06.2016. godine) tužilac je izgubio svojstvo pravnog lica, a time i stranačku sposobnost.

Bitna povreda postupka iz čl.367. st.2. tač.12. ZPP postoji ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku. Slijedom izloženog, DOO "A. M." nakon što je obrisan iz Centralnog registra privrednih subjekata nije mogao učestovati u postupku pred drugostepnim sudom, a kako jeste, drugostepeni sud je učinio naprijed navedenu povredu postupka, na koju pazi po službenoj dužnosti i koja predstavlja ukidni razlog.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 6/17 od 21.03.2017. godine)


296

NEPOSTOJANJE OVLAŠĆENJA ZAKONSKOG ZASTUPNIKAZA VODJENJE PARNICE

(Član 367 stav 2 tačka 12 ZPP)

Presude su donije uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, ako je tužioca nakon punoljetstva zastupao zakonski zastupnik –otac koji nije imao naknadno odobrenje za zastupanje.

Iz obrazloženja:

“Osnovano se revizijom ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.2. tač.12. ZPP-a, na čije postojanje ovaj sud inače pazi po službenoj dužnosti.

Naime, iz spisa predmeta proizilazi da je mldb. tužioce M. i M. S. zastupao zakonski zastupnik - otac Z. S., a njega punomoćnik D. D., advokat iz P., po punomoćju koje je dostavljeno sudu uz podnesak tužilaca od 21.12.2012. godine, a da je M. S. rodjen 22.08.1998. godine, u Podgorici, što znači da je isti bio punoljetan u vrijeme donošenja prvostepene presude P.br.6341/14 od 07.10.2016. godine. Slijedom toga, osnovano se ukazuje revizijom tužene da tužioca M. S. nakon punoljetstva nije mogao zastupati zakonski zastupnik - otac, pa kako nije bilo naknadnog odobrenja, to su pobijane presude donesene uz ukazanu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.2. tač.12. ZPP-a koja ujedno predstavlja i ukidni razlog.“


297

PREKORAČENJE TUŽBENOG ZAHTJEVA I GRANICE ISPITIVANJA PRVOSTEPENE PRESUDE

(Član 367 stav 1 u vezi 379 ZPP)

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, dok na prekoračenje tužbenog zahtjeva pazi samo na zahtjev stranke.

Iz obrazloženja:

“Pravilno nalazi drugostepeni sud da je prvostepeni sud svojom odlukom prekoračio tužbeni zahtjev jer je ponovo odredio kontakt roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo sa djetetom. Međutim, u postupku po žalbi tužena nije ukazivala na prekoračenje tužbenog zahtjeva (prvostepena presuda je žalbom pobijana u stavu prvom i drugom izreke i odluke o troškovima postupka). Stoga nije postojala mogućnost drugostepenog suda da ukine odluku u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev, a posebno ne da tužbu odbaci. Jer, drugostepeni sud u smislu čl.379. ZPP, ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, a po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.2. tač.3, 7 i 12. ZPP, dok na prekoračenje tužbenog zahtjeva pazi samo na zahtjev stranke. Prema tome, drugostepeni sud je počinio relativno bitnu povredu iz čl.367. st.1. u vezi čl.379. ZPP, zbog čega je drugostepena presuda u ovom dijelu ukinuta od strane ovog suda. „



298

NEBLAGOVREMENOST REVIZIJE(Član 397 stav 1 u vezi sa čl. 108 st. 4 ZPP

i čl. 3 Zakona o svjetkovanju vjerskih praznika)

Vjerski praznici, za razliku od državnih ne produžavaju rokove za izjavljivanje pravnih ljekova, pa ukoliko je zadnji dan roka bio na dan vjerskog praznika, a revizija izjavljena nakon toga, ista je neblagovremena.

Iz obrazloženja:

“Kako je drugostepena presuda dostavljena punomoćniku tužilje 07.12.2016, a predmetna revizija izjavljena 09.01.2017. godine, to se radi o neblagovremeno izjavljenoj reviziji, jer je zakonski rok za izjavljivanje iste istekao 06.01.2017. godine. Za ukazati je da iako je posljednji dan roka za izjavljivanje revizije bio 06.01.2017. godine - Badnji dan, kao vjerski praznik u okviru svetkovanja Božića, u smislu odredbe čl. 3 Zakona o svetkovanju vjerskih praznika („Sl.list RCG“, br. 56/93), državni organi su obavezni da u vrijeme vjerskih praznika obezbijede ostvarivanje svojih funkcija, kako to nalaže čl. 4 istog Zakona, zbog čega Badnji dan nije neradni dan u smislu odredbe čl. 108 st.4 ZPP. Dakle, vjerski praznici, za razliku od državnih ne produžavaju rokove za izjavljivanje pravnih ljekova, pa ukoliko je zadnji dan roka bio na dan vjerskog praznika, a revizija izjavljena nakon toga, ista je neblagovremena.”


299

REVIZIJA IZJAVLJENA OD NEOVLAŠĆENOG LICA(Član 404 stav 2 u vezi čl. 89a st. 1 i 2 i čl. 397b ZPP)

Revizija izjavljena od strane zastupnika stranke koji uz reviziju nije priložio ovjerenu fotokopiju potvrde o položenom pravosudnom ispitu je nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi čl.89a st.1. Zakona o parničnom postupku ("Sl.list RCG", br.22/04, 28/05 i 76/06 i "Sl.list CG", br.48/15), koja se primjenjuje od 29.11.2015. godine (tužba u predmetnom sporu podnijeta je 22.12.2015. godine), reviziju i predlog iz čl.397b st.1. ovog zakona stranka podnosi preko punomoćnika koji je advokat. Izuzetno od stava 1. ovog člana stranka može sama podnijeti reviziju i predlog iz stava 1 ovog člana ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju reviziju i predlog može podnijeti kao punomoćnik lice koje je u skladu sa ovim ili drugim zakonom ovlašćeno daje zastupa u tom svojstvu iako nije advokat ako ima položen pravosudni ispit (st.2). Stranka, odnosno njen punomoćnik iz st.2 ovog člana dužni su da uz reviziju i predlog iz st.1. ovog člana prilože ovjerenu fotokopiju potvrde o položenom pravosudnom ispitu (st.3).

U konkretnom slučaju za tuženu je reviziju podnio zakonski zastupnik - predsjednik Savjeta agencije M. G., međutim, uz reviziju nije priložena ovjerena fotokopija potvrde da isti ima položen pravosudni ispit. Stoga, revizija je izjavljena od strane neovlašćenog lica pa je kao takva nedozvoljena, shodno odredbi čl.404. st.2. ZPP.“



300

REVIZIJA NA RJEŠENJE KOJIM NIJE DOPUŠTENO DA U PARNICU STUPI STEČAJNA MASA STEČAJNOG DUŽNIKA

(Član 407 u vezi čl. 414 stav 5 ZPP)

Rješenje kojim nije dopušteno da u parnicu stupi stečajna masa stečajnog dužnika ne predstavlja rješenje kojim se postupak pravosnažno završava, te revizija protiv istog nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Po razmatranju spisa, ovaj sud je našao da je revizija nedozvoljena.Odredbom čl.414. st.1. ZPP-a je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv

rješenja drugostepenog suda, kojim je postupak pravosnažno završen.U konkretnom slučaju drugostepenim rješenjem je potvrdjeno rješenje Privrednog

suda Crne Gore P.br.780/14 od 18.11.2016. godine, kojim nije dopušteno da u parnicu na mjesto trećetuženog stupi Stečajna masa stečajnog dužnika "K." AD D.

Kako se radi o rješenju kojim se postupak pravosnažno ne završava u smislu citirane zakonske odredbe, to je izjavljena revizija nedozvoljena, zbog čega je istu valjalo odbaciti.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 39/17 od 10.05.2017. godine)

301

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407 u vezi čl. 414 stav 5 ZPP)

Nedozvoljena je revizija izjavljena na drugostepeno rješenje kojim je odbačena žalba na prvostepeno rješenje protiv kojeg je zakonom isključena mogućnost pobijanja posebnim pravnim sredstvom.

Iz obrazloženja:

“Stoji činjenica da je odredbom čl.414. st.3. ZPP-a propisano da je revizija uvijek dozvoljena protiv rješenja drugostepenog suda kojim se izjavljena žalba odbacuje, odnosnokojim se potvrdjuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije.

Medjutim, u konkretnom slučaju pobijanim rješenjem je odbačena žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja protiv kojeg je zakonom isključena mogućnost pobijanja posebnim pravnim sredstvom. Naime, prvostepenim rješenjem je odlučeno o subjektivnom proširenju tužbe, koje spada u grupu rješenja kojima se upravlja postupkom, a protiv kojeg u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku nije dozvoljena posebna žalba.

Kako se žalbom i revizijom u ovom slučaju pobijaju rješenja protiv kojih nije dozvoljeno posebno pravno sredstvo, to je reviziju valjalo odbaciti. „



302

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407 u vezi čl. 414 stav 5 ZPP)

Rješenja kojima je odbijen prigovor medjunarodne litispendencije, predlog tuženog za prekid postupka i prigovor mjesne nenadležnosti suda su procesna rješenja kojima se postupak pravosnažno ne završava, pa protiv istih revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Odredbom čl. 414.st.1. Zakona o parničnom postupku propisano je da se revizija može izjaviti i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.

Rješenjem drugostepenog suda kojim je potvrdjeno rješenje Osnovnog suda u Kolašinu P.br. 77/16 od 15.07.2016.godine, odbijeni su prigovori tuženog o litispendenciji i mjesnoj nenadležnosti, kao i predlog za prekid postupka. Saglasno navedenom, nesumnjivo je da je u pitanju revizija koja nije dozvoljena budući se radi o procesnim rješenjima kojima se postupak pravosnažno ne završava, pa je istu valjalo odbciti u smislu čl. 407. ZPP.“


303

REVIZIJA STEČAJNOG POVJERIOCA(Član 407 ZPP u vezi sa čl. 19 stav 8 Zakona o stečaju)

U stečajnom postupku revizija se ne može izjaviti.

Iz obrazloženja:

“Protiv drugostepenog rješenja, u dijelu kojim je odbijena žalba stečajni povjerioci su izjavili reviziju iz svih zakonskih razloga, s predlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje ili preinači na način što će se poništiti kao nezakonito rješenje Privrednog suda Crne Gore St.br.490/16 od 19.12.2016. godine.

Revizija nije dozvoljena.Prema odredbi čl.19. st.8. Zakona o stečaju ("Sl.list CG", br.1/2011), u stečajnom

postupku se ne može izjaviti revizija.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P.br. 171/17 od 04.07.2017. godine)


304

OCJENA DOZVOLJENOSTI REVIZIJE U RADNOM SPORU(Član 407 u vezi čl. 438 ZPP)

Revizija u odnosu na odluke nižestepenih sudova vezano za razrješenje tužioca sa radnog mjesta izvršnog direktora, njegovog povraćaja na isto radno mjesto i poništaja odluke o imenovanju novog izvršnog direktora, nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Predmetni spor je radni spor. Prema odredbi čl.438. ZPP ("Sl.list RCG", br.22/04 i 76/06) revizija je dozvoljena samo u radnim sporovima koji se odnose na zasnivanje, postojanje i prestanak radnog odnosa.

Tužbom je traženo da se poništi kao nezakonita odluka Odbora direktora tuženog br.467/14 od 07.02.2014. godine, da se tužena obaveže da tužioca vrati na radno mjesto izvršnog direktora, kao i da se poništi odluka Odbora direktora tuženog br.468/14 od 07.02.2014. godine o imenovanju novog izvršnog direktora (umjesto tužioca). Dakle, radi se o vezanim zahtjevima.

Odlukom tuženog br.467/14 od 07.02.2014. godine tužilac je razriješen od dužnosti izvršnog direktora i raspoređen je na radno mjesto direktora Sektora prodaje i marketinga. Prema tome, navedenom odlukom tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog, pa saglasno citiranoj odredbi Zakona o parničnom postupku revizija u ovom sporu u odnosu na odluke nižestepenih sudova vezano za razrješenje tužioca sa radnog mjesta izvršnog direktora, njegovog povraćaja na isto radno mjesto i poništaja odluke o imenovanju novog izvršnog direktora, nije dozvoljena.”


305

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE NA ODLUKUO PRIGOVORU PREBIJANJA

(Član 407 ZPP)

Prigovor radi prebijanja nema karakter izjave o gradjanskopravnoj kompenzaciji, pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje tužiočevo potraživanje i tuženikovo protivpotraživanje, a oni prestaju tek kad sud donese konstitutivnu presudu o njihovoj kompenzaciji, te je revizija na odluku o prigovoru prebijanja nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Nedozvoljena je revizija tužilje u dijelu kojim se pobija odluka o prigovoru prebijanja. Izjava o prebijanju data u parnici je isključivo parnična radnja i neposredno ne proizvodi nikakve materijalno pravne učinke. Jer, ako se parnica ne okonča meritornom odlukom, prigovor radi prebijanja ostaje bez pravnih posljedica, stranka može taj prigovor i opozvati, budući da je on isključivo parnična radnja. Prigovor radi prebijanja nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji, pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje tužiočevo potraživanje i tuženikovo protivpotraživanje, a oni prestaju tek kad sud donese konstitutivnu presudu o njihovoj kompenzaciji. Sa navedenih razloga, revizija tužilje na ovaj dio presude je nedozvoljena.“



306

NEPOSTOJANJE ZAKONSKOG OSNOVA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 stav 1 tač 1 i 9 ZPP)

Izmjena pravnog stava, ne može predstavljati zakonski osnov za ponavljanje postupka.

Iz obrazloženja:

“Po nalaženju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi odbili predlog tužilaca za ponavljanje postupka okončanog presudom višeg suda u Podgorici Gž.br. 1492/15 od 04.06.2015.godine. Jer, okolnost što je nakon donošenja presude Višeg suda Gž.br.1492/15 od 04.06.2015.godine kojom je preinačena presuda Osnovnog suda u Podgorici i zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan, dopunjen načelni pravni stav na sjednici Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda CG Su.br.280-1/15 od 21.02.2015.godine (po kojem stavu bi tužiocima pripadalo pravo na naknadu tražene štete i po navodima tužioca) ne može predstavljati razloga za ponavljanje postupka. Prednje sa razloga, što izmjena pravnog stava, ne može predstavljati zakonski osnov za ponavljanje postupka, jer navedeni stav ne može predstavljati novu činjenicu, niti novi dokaz u smislu čl. 421.st.1. tač.9. ZPP, niti predstavlja osnov da se ponavljanje postupka dozvoli u skladu sa odredbom čl. 421.st.1.tač.1. ZPP.“


307

ODBACIVANJE NEPOTPUNOG PREDLOGAZA PONAVLJANJE POSTUPKA


Predlog za ponavljanje postupka koji ne sadrži zakonski osnov po kome se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizilazi da je predlog podnesen u zakonskom roku i dokaze kojima se potkrepljuju navodi iz predloga ne ispunjava uslove da bi se po istom moglo postupati.

Iz obrazloženja:

“Rješenjem prvostepenog suda P.br.6059/15 od 10.06.2015. godine odbačena je tužba u ovom sporu. Drugostepeni sud je rješenjem Gž.br.4096/15 od 26.10.2015. godine odbio žalbu tužioca i potvrdio prvostepeno rješenje. Tužilac je drugostepeno rješenje osporavao podneskom koji je naslovio "žalba", zbog čega je prvostepeni sud rješenjem od 01.12.2015. godine žalbu odbacio kao nedozvoljenu. Međutim, navedeno rješenje je ukinuto od strane drugostepenog suda (Gž.br.545/16 od 15.12.2015. godine), jer je taj sud zaključio da se radi o izjavljenoj reviziji čiju dozvoljenost je potrebno cijeniti u skladu sa ranije važećim procesnim zakonom.

Nasuprot zaključku drugostepenog suda, Vrhovni sud je vratio spise predmeta prvostepenom sudu sa nalogom da se zatraži izjašnjenje tužioca da li se radi o predlogu za ponavljanje pravosnažno završenog postupka ili izjavljenoj reviziji.

Postupajući u skladu sa uputama Vrhovnog suda, prvostepeni sud je rješenjem od 19.07.2016. godine vratio podnesak tužiocu sa nalogom da se u ostavljenom roku (osam dana) izjasni da li dostavljeni podnesak predstavlja predlog za ponavljanje postupka pred prvostepenim ili drugostepenim sudom, uz upozorenje na posledice nepostupanja po ovom rješenju. Tužilac je podneskom od 22.07.2016. godine predložio ponavljanje postupka pred prvostepenim sudom, tražeći da prisustvuje raspravi po predlogu za ponavljanje.

Nalazeći da tužilac nije postupio po nalogu suda i nije dopunio predlog, kao i da predlog za ponavljanje postupka ne sadrži zakonski osnov po kom se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizilazi da je predlog podnesen u zakonskom roku i dokaze kojima sepotkrepljuju navodi iz predloga, prvostepeni sud je, s pozivom na odredbu čl.424. st.2. ZPP, rješenjem od 05.12.2016. godine odbacio predlog kao nepotun. Drugostepeni sud je pobijanim rješenjem odbio žalbu tužioca kao neosnovanu, prihvatajući kao pravilne razloge prvostepenog suda.

Po nalaženju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova je pravilno. Uslovi da se postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen po predlogu stranke može ponoviti propisani su odredbom čl.421. st.1. ZPP, a blagovremenost i dozvoljenost predloga odredbom čl.423. ZPP. Shodno čl.424. st.2. ZPP, predlog mora sadržati zakonski osnov po kome se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizilazi da je predlog podnesen u zakonskom roku i dokaze kojima se potkrepljuju navodi iz predloga.

U konkretnom slučaju predlog tužioca ne ispunjava uslove da bi se po istom moglo postupati, a ove nedostatke, na koje je tužiocu ukazano vraćanjem predloga na dopunu, tužilac nije otklonio, zbog čega je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je predlog odbacio kao nepotpun, a pobijanim rješenjem žalba tužioca pravilno odbijena kao neosnovana.“



308

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 425 ZPP)

Predlog za ponavljanje postupka nije dozvoljen protiv rješenja kojim je odbačena tužba.

Iz obrazloženja:

“U situaciji kada Osnovni sud u Cetinju nije prihvatio nadležnost da sudi u konkretnoj parnici, te povodom toga donio odluku koja je pravosnažna (tužilac nije izjavljivao žalbu na rješenje suda o nenadležnosti ) bez uticaja je činjenica da je tužilac uz predlog za ponavljanje postupka dostavio potvrdu Fakulteta u Kotoru br.01-1073 od 11.05.2016. godine, smatrajući da bi za njega bila donijeta povoljnija odluka da je taj dokaz posjedovao tokom trajanja prethodnog postupka.

Pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su odlučili na izloženi način. Ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek kojim se traži ukidanje odluke koja se

nalazi u stadijumu pravosnažnosti, kad je već zasnovan niz pravnih odnosa. Stoga se pravo na traženje ponavljanje postupka višestruko ograničava: u pogledu odluka protiv kojih se može tražiti, roka u kome se ponavljanje može tražiti, razloga zbog kojih se može tražiti i uslova pod kojima se predlagač na takve razloge može pozvati. Cilj ponavljanja postupka je da se donese odluka povoljnija za stranku koja ponavljanje traži.

Pravno dejstvo odbacivanja tužbe se razlikuje od pravnog dejstva pravosnažne sudske odluke i to u prvom redu stoga što, a kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud, takvo procesno rješenje ne ispunjava uslove u pogledu materijalne pravosnažnosti, koja se sastoji u neosporivosti utvrdjenja da pravo koje je bilo sporno postoji ili ne postoji, a postupak okončan takvim deklarativnim rješenjem se ne može smatrati pravosnažno završenim. Stoga, predlog za ponavljanje postupka protiv rješenja kojim je odbačena tužba i nije dozvoljen, ali kako je pravna posledica odbijanja i odbacivanja predloga ista to što je predmetni predlog odbijen nije uticalo na zakonitost pobijane odluke.“


309

PREDLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKAPODNIJET OD STRANE NEOVLAŠĆENIH LICA

(Član 425 ZPP)

Nedozvoljen je predlog za ponavljanje postupka podnijet od strane lica koja nijesu bile parnične stranke u pravosnažno okončanom postupku, niti univerzalni sukcesori tih stranaka.

Iz obrazloženja:

“Pravilno su nižestepeni sudovi odbacili predlog za ponavljanje postupka predlagača K. S. i K. B. u predmetu Osnovnog suda u Kotoru P.br. 932/02 od 17.12.2002.godine. Ovo s razloga, što podnosioci predloga nijesu procesno legitimisani za podnošenje predloga za ponavljanje postupka u smislu čl. 421. ZPP. Naime, shodno navedenom članu pravo na podnošenje predloga za ponavljanje postupka imaju lica koja su bile parnične stranke u pravosnažno okončanom postupku tj. neposredni učesnici u sporu. Pored parničnih stranaka nakon njihove smrti, procesnu legitimaciju imaju i njihovi naslednici tj. univerzalni sukcesori. U postupku je nesumnjivo utvrdjeno, da je pok. R. S. – S. rodj. M. imala devetoro djece tj. naslednike iz prvog naslednog reda i to: kćer D. ANN G. – R. i sinove G. R. i S. S. R., a što je pravilno prvostepeni sud utvrdio iz prevoda umrlica za R. S. – S. pribavljenu službenim putem iz Države Kalifornije, okrug San Diego i kopije krštenice sa prevodom za sve naslednike, radi čega su bez osnova svi navodi revizije usmjereni u tom pravcu.

Obzirom da je, shodno čl. 425.st.1. ZPP propisano, da je predlog za ponavljanje postupka nedozvoljen, ako je podnijet od strane neovlašenog lica, koje nije stranka, ili njen univerzalni sukcesor, a imajući u vidu, da predlagači K. S. i K. B. ne ulaze u krug tih lica, to je pravilno njihov predlog za ponavljanje postupka odbačen kao nedozvoljen, shodno naprijed navedenom članu.

Pri tome, pravilno su nižestepeni sudovi cijenili rješenje Osnovnog suda u Kotoru O.br. 111/07 od 17.07.2007. godine, kojim su predlagači K. S. i K. B. oglašeni za zakonske naslednike, a na čemu predlagači i temelje svoju procesnu legitimaciju za podnošenje predloga za ponavljanje postupka. Naime, pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Kotoru P.br. 74/10 od 17.09.2010.godine punomoćnik predlagača V. I. je oglašena krivom, što jedana 23.02.2007.godine dovodjenjem u zabludu navela nadležni oran - matičara Opštine Budva, da u smrtovnici br. 031/183 (javnoj ispravi) izdatoj na ime R. S. ovjeri neistinite podatke, koji se tiče srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasledje na način što je kao srodnike navela predlagače, iako je znala, da navedena lica nijesu naslednici i da R. S. ima naslednike iz prvog naslednog reda. Ova smrtovnica je iskorišćena u ostavinskom postupku O.br. 111/07 donošenjem rješenja 17.07.2007.godine, gdje su navedeni neistiniti podaci o srodnicima ostavilje i kao jedini naslednici oglašeni predlagači na po 1/2 idealnog dijela. Zbog toga je punomoćnik predlagača V. I. osudjena za krivično djelo navodjenja na ovjeravanje neistinitog sadržaja iz čl. 415 st.1. KZ na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca, uslovno na 1 godinu. Nadalje iz spisa predmeta proizilazi, da je Osnovni sud u Kotoru rješenjem O.br. 252/09/07 od 16.10.-2009.godine ukinuo klauzulu pravosnažnosti rješenja o nasljedjivanju O.br. 111/07 od 09.07.2007.godine i O.br. 111/07 od 17.07.2007.godine.

Dakle, obzirom da su predlagači svoju procesnu legitimaciju za podnošenje predloga za ponavljanje postupka upravo zasnovali na rješenju o nasledjivanju O.br. 111/07 za koje je u toku postupka utvrdjeno da je ukinuta klauzula pravosnažnosti, to jasno upućuje zaključak,


310

da je navedeni predlog nedozvoljen, jer je podnijet od strane neovlašćenih lica, kako je pravilno odlučeno od strane nižestepenih sudova.”


311

ODLUČIVANJE IZVAN GRANICA ZAKONSKIH RAZLOGAZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 tač. 3, 6 i 9 ZPP)

Ako je prvostepeni sud odluku da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka temeljio na odredbi člana 421 stav 1 tač. 3 i 9 ZPP, iako je tužena predlog za ponavljanje postupka podnijela s pozivom na odredbu čl. 421 tač. 6 i 9 ZPP, odlučeno je izvan granica razloga iz kojih se traži ponavljanje postupka, čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 367 st. 1 u vezi čl. 2 st. 1 ZPP.

***Ukoliko je zakonski zastupnik raspolagao imovinom opštine suprotno ovlašćenju

predsjednika opštine propisanih Zakonom o lokalnoj samoupravi,ne radi se o novom dokazu i novoj činjenici u smislu odredbe člana 421 stav 1 tačka 9 ZPP, već je u pitanju primjena materijalnog prava, što nije dozvoljen razlog za ponavljanje postupka.

Iz obrazloženja:

“Nižestepeni sudovi su predlog za ponavljanje ocijenili osnovanim nalazeći da su ispunjeni uslovi iz odredbe čl.421. tač.3. i 9. ZPP, kao i da je predlog blagovremeno podnijet, shodno odredbi čl.423. st.1. tač.5. ZPP.

Po nalaženju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova nije pravilno.Prvostepeni sud je odluku da se dozvoli ponavljanje postupka pravosnažno završenog

presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Beranama P.br.1000/12 od 27.11.2012. godine i ukida navedena presuda, temeljio na odredbi čl.421. st.1. tač.3. i 9. ZPP, iako je tužena predlog za ponavljanje postupka podnijela s pozivom na odredbu čl.421. tač.6 i 9. ZPP. Na ovaj način prvostepeni sud je odlučio mimo granica razloga iz kojih se traži ponavljanje postupka, što je protivno odredbi čl.2. st.1. ZPP, koja obavezuje sud da odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Navedeni propust prvostepenog suda nije sankcionisao drugostepeni sud u postupku odlučivanja o žalbi, čime je taj sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.2. st.1. ZPP, koja je uticala na zakonitost donijete odluke.

Odlučujući o osnovanosti predloga za ponavljanje postupka nižestepeni sudovi zaključuju da postoje razlozi da se pravosnažno okončani postupak ponovi, jer predsjednik opštine V. G., koji je bio zakonski zastupnik tužene nije imao ovlašćenje da raspolaže imovinom opštine, niti da pred sudom prizna tužbeni zahtjev. Kako je za ovakvo nedozvoljeno raspolaganje od strane tadašnjeg zakonskog zastupnika tužena saznala nakon što su izabrani novi organi upravljanja kod tužene, nižestepeni sudovi su zaključili da se radi o novim činjenicama i novim dokazima u smislu tač.9. čl. 421. ZPP.

Po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi nijesu pravilno razjasnili postojanje razloga iz kojih tužena traži da se postupak ponovi. Jer, ukoliko je zakonski zastupnik tužene raspolagao imovinom tužene suprotno ovlašćenju predsjednika opštine propisanih Zakonom o lokalnoj samoupravi, nije novi dokaz i nova činjenica u smislu odredbe čl.421. st.1. tač.9. ZPP, kako to zaključuju nižestepeni sudovi. Naprotiv, u pitanju je primjena materijalnog prava, što nije dozvoljen razlog za ponavljanje postupka.

S druge strane, odredbom čl.421. tač.3 ZPP, između ostalog, propisano je da se postupak može ponoviti ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao


312

potrebno ovlašćenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ukoliko vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji nije bilo naknadno odobreno. Nižestepeni sudovi u osporenim rješenjima ne daju uopšte razloge za zaključak da predsjednik opštine, koji je zakonski zastupnik tužene prema odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, nije mogao zastupati tuženu i preduzeti radnje u sporu, iako su odluku o osnovanosti predloga temeljili upravo na odredbi čl.421. tač.3. ZPP, zbog čega se nižestepena rješenja nijesu mogla ispitati od strane ovog suda u tom pravcu.“


313

PRIVREDNO PRAVO

303BILTEN 1 / 2017

314

OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA NAD HIPOTEKARNIM DUŽNIKOM

(Član 53 stav 2 Zakona o stečaju i čl. 53 Zakona o hipoteci)

Kada je nad hipotekarnim dužnikom otvoren stečajni postupak na namirenje iz vrijednosti nepokretnosti opterećene hipotekom primjenjuju se propisi kojima se uredjuje stečajni postupak.

***Ako pravo hipotekarnog povjerioca na založnim nepokretnostima ne može biti

ugroženo ugovorom čija se punovažnost osporava tužbom, isti nema pravni interes da traži utvrdjenje ništavosti tog ugovora.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je u stečajnom postupku prijavio svoje potraživanje obezbijeđeno hipotekom na nepokretnostima iz l.n.br.475 i 1296 KO Bijela, a svoje potraživanje (po poravnanju) prijavio je i drugotuženi.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da se utvrdi: ništavost ugovora o zajmu, zaključenog 14.03.2008. godine između drugotuženog i trećetužene, ništavost Ugovora o preuzimanju duga zaključenog 05.10.2011. godine između prvotuženog i trećetuženog i ništavost poravnanja Rs.br.76/11 od 18.11.2011. godine. Tužbeni zahtjev je zasnovan na činjenicama da ugovor o zajmu nije sudski ovjeren, da prenos sredstava između drugotuženog i trećetužene nije izvršen preko bankovnog računa, i da se radilo o simulovanom pravnom poslu, što povlači i ništavost ugovora o preuzimanju duga i sudskog poravnanja te da su isti zaključeni samo u cilju onemogućavanja tužioca da naplati svoja potraživanja po ugovoru o kreditu zaključenim sa prvotuženim, obezbijeđenim hipotekom na predmetnim nepokretnostima.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da predmetni ugovor o zajmu i ugovor o preuzimanju duga nijesu ništavipravni poslovi, obzirom da njihova punovažnost nije uslovljena ovjerom istih, a ugovori su zaključeni u pisanoj formi i potpisani od ugovornih strana. Sudovi nalaze da nijesu u pitanju simulovani pravni poslovi iz razloga što simulovani pravni posao predpostavlja disimulovani pravni posao koji se stvarno zaključuje, a zbog čega bi simulovani pravni posao bio ništav a disimulovani punovažan, ako su ispunjeni uslovi za njegovu punovažnost, a nižestepeni sudovi takođe nalaze da pobijani ugovori imaju kauzu - davanje zajma pod određenim uslovima radi korišćenja sredstava za izgradnju objekta, te da postoji osnov za zaključenje ugovora, da je isti dopušten, zbog čega se u smislu čl.47. ZOO ne radi o ništavim pravnim poslovima.

Sa izraženim stanovištem i datim razlozima nižestepenih sudova u svemu je saglasan i ovaj sud.

U reviziji se ponavljaju navodi i činjenice na kojima je tužilac zasnovao tužbeni zahtjev, i koje je isticao i u žalbi, koje su nižestepeni sudovi cijenili. I pored toga što ovaj sud na to ne pazi po službenoj dužnosti, za ukazati je da u predmetnom sporu nije ni bilo pravnog interesa za tužbu. Shodno odredbi čl.107. st.1. Zakona o obligacionim odnosima na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati samo zainteresovano lice.Zainteresovanim licem smatra se ono lice koje ima pravni interes za utvrđenje ništavosti. U konkretnom slučaju, na strani tužioca taj inters ne postoji. Naime, tužilac svoje potraživanje


315

po ugovoru o kreditu KR.br.320/08 od 16.04.2008. godine obezbijedio je Ugovorom o hipoteci na nepokretnostima iz l.n.1296 - kat.parc.1464 i iz l.n.475 KO Bijela - kat.parc.1465, vlasništvo prvotuženog. To što je na ovim kat.parcelama prvotuženi izgradio objekte - stanove na kojima je drugotuženi opredijelio zahtjev u izvršnom postupku i na kojima kod Uprave za nekretnine - Područna jedinica Herceg Novi, još nije upisana hipoteka, nije od uticaja. Ovo sa razloga što se hipoteka na nepokretnostima iz ugovora o hipoteci br.321/08 od 16.04.2008. godine, proteže i na objekat izgrađen na toj nepokretnosti, saglasno čl.2. st.2. Zakona o hipoteci („Sl. list RCG“, br. 52/04). Radi se o tzv. ekstenzivnosti hipoteke: ako se vrijednost nepokretnosti poveća za vrijeme trajanja hipoteke, hipoteka se odnosi i na poboljšanje nepokretnosti. Osim toga, prema čl.14. st.1. Zakona o hipoteci, kada na istoj nepokretnosti postoji više hipoteka prvenstvo se utvrdjuje prema trenutku podnošenja zahtjeva za upis, a prema st.2. istog člana, povjerioci se namiruju prema redosledu prvenstva. Prema stanju uspisima, tužilac u odnosu na drugotuženog ima prvenstvo u namirenju, jer je u njegovu korist ranije ustanovljena hipoteka na predmetnim nepokretnostima.

Obzirom da je nad prvotuženim otvoren stečajni postupak, na namirenje iz vrijednosti nepokretnosti opterećene hipotekom primjenjuju se propisi kojima se uredjuje stečajni postupak (čl.38. Zakona o hipoteci). Članom 53. st.2. Zakona o stečajnom postupku ("Sl.list CG", br. 1/2011) razlučni povjerioci imaju pravo namirenja iz sredstava stečenih prodajom imovine na kojoj su stekli razlučna prava, a razlučni povjerilac je povjerilac koji ima založno pravo ili pravo namirenja na stvarima ili pravima o kojima se vode javne knjige ili registri (stav 1.). Prema stavu 4. istog člana razlučni povjerioci nijesu stečajni povjerioci, a ako je visina njihovog potraživanja veća od visine iznosa dobijenog unovčavanjem stvari ili prava na kojima postoji razlučno pravo, pravo na razliku u visini iznosa ostvaruju kao stečajni povjerioci.

Iz svega izloženog proizilazi, pravo tužioca na založnim nepokretnostima ne može biti ugroženo ugovorima čija se punovažnost tužbom osporava, zbog čega na strani tužioca ne ni postoji pravni interes za utvrđenje ništavosti tih ugovora.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev I P. br. 22/17 od 21.03.2017. godine)

316

ROK ZA PODNOŠENJE POBOJNE TUŽBE(Čl. 126 i 127 Zakona o stečaju)

Protekom roka od pet godina od zaključenja ugovora o kupoprodaji do podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka, ugovor se ne može pobijati.

Iz obrazloženja:

„Tužbom je traženo da se utvrdi da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi ugovor o kupoprodaji br.280, zaključen između tuženog Đ. M. i AD "E." dana 11.11.2004. godine i da se obaveže tuženi Đ. M. da stambeni prostor PD 34 iz l.n.br.6989 KO Podgorica II oslobođen od lica i stvari preda stečajnom upravniku.

Dakle, tužbom se pobija valjanost ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženih. Tužbeni zahtjev zasnovan je na tvrdnji da je navedeni ugovor ništav jer ga je ispred AD "E." potpisao D. V., kao član Odbora direktora koji nije bio ovlašćen da taj ugovor zaključi, obzirom da je prema tada važećem Statutu za to bio ovlašćen izvršni direktor, zatim da tuženi Đ. M. nije platio kupoprodajnu cijenu, kao ni da potpisi na ugovoru nijesu ovjereni do strane suda.

Provedenim dokazima, uvidom u registarske spise AD "E." utvrđeno je da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora D. V. kao član odbora direktora bio ovlašćen da zastupa društvo pojedinačno, kao i izvršni direktor.

Polazeći od ovog utvrđenja, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je u ime AD "E." ugovor zaključen od ovlašćenog lica, pa isti ugovor nije ništav.

Činjenica da li je kupoprodajna cijena plaćena, kao i da li su potpisi na ugovoru ovjereni kod suda, ne mogu biti razlog ništavosti ugovora.

Slijedom izloženog, ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženog Đ. M. i AD "E." nije ništav pravni posao, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su sa tog razloga odbili tužbeni zahtjev da navedeni ugovor nema dejstvo prema stečajnoj masi. Osim toga, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se predmetnom tužbom ne može pobijati sporni ugovor o kupoprodaji u smislu čl.126 i 127 Zakona o stečaju, obzirom da je protekao rok od 5 godina od dana zaključenja tog ugovora (12.11.2004. godine) do podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka (22.03.2013. godine), propisan navedenim odredbama Zakona o stečaju, u kojem se isti mogao pobijati. Za svoje zaključke nižestepeni sudovi su dali pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.“



317

POBIJANJE PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA(Član 122 stav 2 Zakona o stečaju)

Pobijanje pravnih poslova, odnosno pravnih radnji stečajnog dužnika, podrazumijeva utvrdjenje da su isti bez dejstva prema stečajnoj masi i obavezivanje protivnika pobijanja da u stečajnu masu vrati imovinsku korist, stečenu na osnovu pobijanog pravnog posla odnosno pravne radnje, te ako se ne radi o pravnom poslu kojim bi se narušavalo ravnomjerno namirenje stečajnih povjerilaca tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužilje, nalazeći da se radi o pravno valjanim ugovorima, koje je u ime drugotuženog zaključio D. V. - član Odbora direktora drugotuženog, koji je bio ovlašćen za zaključenje ugovora a s pozivom na odredbu čl.29. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list RCG" br.06/02 i "Sl.list CG", br.17/07), koja se odnosi na pravne posledice obaveza preuzetih od strane društva, te da se tim pravnim poslom ne narušava ravnomjerno namirenje stečajnih povjerilaca, u smislu čl.122. st.2. Zakona o stečaju.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno postupili, kada su odlučili na izloženi način, ali iz razloga koji slijede.

Prethodno valja ukazati da je bez značaja ukazivanje revidenta da nije odlučeno o zahtjevu za utvrdjenje prava svojine drugotuženog na spornom stanu. Jer, revident je izgubio iz vida da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari pobijanje pravnih poslova odnosno pravnih radnji stečajnog dužnika, koji podrazumijeva utvrdjenje da je isti bez dejstva prema stečajnoj masi i obavezivanje protivnika pobijanja da u stečajnu masu vrati imovinsku korist, stečenu na osnovu pobijanog pravnog posla odnosno pravne radnje.

Osnovano se revizijom ukazuje da D. V., kao član Odbora direktora drugotuženog nije bio ovlašćen za zaključenje ugovora. Jer, saglasno čl.34. st.3. Zakona o privrednim društvima Odbor direktora je organ upravljanja i rukovodjenja društva, čije odluke izvršavaju Sekretar društva i izvršni direktor. Kako nema zakonske pretpostavke o načinu vršenja zastupničke funkcije Odbora direktora, to se pitanje uredjuje Statutom i taj podatak se obavezno registruje. Sledstveno tome, kako D. V. nije upisan u registar kao zakonski, niti statutarni zastupnik, već kao član Odbora direktora, to isti po nalaženju ovog suda nije bio ovlašćen da zaključi sporne ugovore o kupoprodaji.

Medjutim, i takav ugovor, koji je zaključen od neovlašćenog lica može predstavljati valjan osnov zasnivanja prava i obaveza za zastupanog ukoliko ih isti naknadno odobri saglasno čl.88. st.1. ZOO-a, a ugovor se može odobriti izričito ili pak, posredno -konkludentnim radnjama.

Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi ugovor je naknadno odobren i osnažen, a prednje ako se ima utvrdjenje da je upravo drugotuženi pred Privrednim sudom Crne Gore protiv B. M. - kupca vodio parnicu, radi isplate dijela kupoprodajne cijene predmetnog stana u iznosu od 24.820,61 eura, koji je okončan presudom P.br.1107/13 od 30.03.2016. godine, kojom je odbijen zahtjev, što ukazuje da se isti saglasio sa zaključenjem spornih ugovora i prihvatio da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 15.179,39 eura, po zaključenom Protokolu plaćen, a da je ostao neizmiren dio cijene u traženom iznosu od 24.820,61 eura.

Bez osnova je ukazivanje revidenta da prvotuženi nije izmirio kupoprodajnu cijenu za sporni stan.

318

Jer, nasuprot tim navodima u postupku je utvrdjeno, da je prvotuženi dio kupoprodajne cijene, u iznosu od 15.179,39 eura izmirio putem kompenzacije, a po Protokolu, a preostali dio gotovinski, a što je uostalom i u saglasnosti sa sadržinom pravosnažene presude Privrednog suda Crne Gore P.br.1107/13 od 30.03.2016. godine, kojom je odbijen zahtjev za isplatu dijela kupoprodajne cijene.

Dakle, kod naprijed navedenog da se radi o valjanom pravnom poslu, iz 2001. godine, to se i po nalaženju ovog suda ne radi o pravnom poslu, kojim bi se narušavalo ravnomjerno namirenje stečajnih povjerilaca u smislu čl.122. st.1. Zakona o stečaju, zbog čega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.”



319

ZAHTJEV ZA ODBACIVANJE PRIJAVE POTRAŽIVANJAU STEČAJNOM POSTUPKU ZBOG NEUREDNOSTI

(Član 120 stav 1 Zakona o stečaju)

Tužbom u parničnom postupku ne može se zahtijevati da sud naloži stečajnom upravniku da iz razloga neurednosti odbaci prijavu potraživanja, već se urednost prijave potraživanja može ispitivati samo u stečajnom postupku.

Iz obrazloženja:

„Rješenjem Privrednog suda u Podgorici St.br.87/13 od 17.05.2013. godine otvoren je stečajni postupak nad "E." AD iz P. Svoje potraživanje prijavio je i prvotuženi NLB L. u iznosu od 32.169,38 €, kao i zahtjev za izlučenje. Ovo potraživanje osporila je tužilja, pa je zaključkom stečajnog sudije St.br.87/13 od 24.01.2014. godine, s pozivom na čl.120. Zakona o stečaju, upućena na parnicu da u roku od 8 dana podnese tužbu radi utvrđenja neosnovanosti potraživanja prvotuženog prema stečajnom dužniku, sada drugotuženom.

Odredbom čl.120. st.1. Zakona o stečaju ("Sl.list CG", br.1/2011) propisano je da povjerilac čije je potraživanje osporeno upućuje se na parnicu radi utvrđivanja osporenog potraživanja, koju može da pokrene u roku od 8 dana od dana prijema zaključka iz čl.119. ovog zakona, a prema odredbi st.2. istoga člana, povjerilac koji je osporio potraživanje drugog povjerioca priznato od stečajnog upravnika upućuje se na parnicu, u skladu sa st.1 ovog člana. Osporeno potraživanje smatra se priznatim ako povjerilac koji je osporio potraživanje drugog povjerioca ne pokrene parnicu u zakonom propisanom roku.

Tužilja je tužbu podnijela u zakonom propisanom roku (8 dana), međutim, tužbeni zahtjev nije opredijelila saglasno naprijed citiranom zakonskom odredbom - da se utvrdi neosnovanost potraživanje prvotuženog, već je tražila da se prijava prvotuženog odbaci kao neuredna i da se "naloži" stečajnom upravniku da u konačnu listu priznatih i osporenih potraživanja unesu ove promjene. Kod tako postavljenog tužbenog zahtjeva pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su tužbu odbacili. Naime, zahtjev postavljen od strane tužilje ne uživa sudsku zaštitu, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi. Tužbom se u parničnom postupku ne može zahtijevati sa sud naloži stečajnom upravniku da iz razloga neurednosti odbaci prijavu potraživanja. Urednost prijave potraživanja može se ispitivati samo u stečajnom postupku.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev I P. br. 62/17 od 14.06.2017. godine)

320

PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKANA DVOSTRANO TERETNE UGOVORE

ZAKLJUČENE PRIJE OTVARANJA STEČAJA(Član 96 Zakona o stečaju)

Ako stečajni upravnik izjavi da će nastaviti izvršenje obaveze iz ugovora, odnosno da ugovor ostaje na snazi do daljnjeg, pa u toku stečajnog postupka izjavi da ugovor raskida tada potraživanje po osnovu tog neizvršenog ugovora spada u prvi platni red kao trošak stečajnog postupka.

***Izjava stečajnog upravnika da zadržava pravo da kasnije raskine ugovor ne

oslobadja stečajnog dužnika obaveze po osnovu potraživanja nastalih neizvršenjem ugovora.

Iz obrazloženja:

„Osnov tužbenog zahtjeva je potraživanje tužioca po osnovu neizvršenog dvostrano obaveznog ugovora koji je zaključio sa tuženim prije otvaranja stečajnog postupka.

S tim u vezi, prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kupoprodaji rude boksita br. 01-1862/2013 od 22.08.2013. godine. Ugovorom se tuženi obavezao da tužiocu isporučuje oko 150.000 tona rude boksita godišnje u rasutom stanju u periodu do31.08.2016. godine. Rješenjem prvostepenog suda St. br. 41/13 od 19.11.2013. godine nad tuženim je otvoren stečajni postupak. Tužilac je dopisom od 27.11.2013. godine tražio od stečajnog upravnika da se izjasni da li ugovor ostaje na snazi. Stečajni upravnik je dopisom od 12.12.2013. godine obavijestio tužioca da će ugovor ostati na snazi do daljnjeg i da zadržava pravo da raskine ugovor u zavisnosti od toka stečajnog postupka ukoliko zaključi da stečajni dužnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze. Stečajni upravnik je dopisom od 28.02.2014. godine obavijestio tužioca da ugovor neće raskinuti jedan izvjesni period ali da zadržava pravo da to učini kada ocijeni za cjelishodno. Pritom ukazuje da je objavio javni poziv za dostavljanje ponuda za poslovno – tehničku saradnju, pa ukoliko se sa eventualnim ponudjačem postigne dogovor i zaključi ugovor, biće prinudjen da ugovor raskine. Konačno, stečajni upravnik je dopisom od 23.04.2014. godine obavijestio tužioca da ugovor raskida.

Polazeći od ovakvog utvrdjenja nižestepeni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prvostepeni sud smatra da se tužilac saglasio sa raskidom ugovora jer shodno članu 20 Zakona o stečaju, nakon prijema obavještenja o raskidu ugovora, nije izjavio prigovor na radnje stečajnog upravnika, pa da su stoga obje strane oslobodjene svojih obaveza. Drugostepeni sud smatra da je stečajni upravnik imao pravo da izabere da li će ugovor održati na snazi, da je obavijestio tužioca da zadržava pravo da raskine ugovor, da je stečajni upravnik na zakonit način iskoristio pravo izbora, pa da stečajni dužnik ne može biti odgovoran za štetu koju pretrpi njegov saugovarač u vidu izmakle koristi koja je izostala kao posljedica otvaranja stečajnog postupka.

Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka na dvostranoteretne ugovore koji su zaključeni prije otvaranja stečaja, propisane su odredbama člana 96 Zakona o stečaju kako slijedi:


321

Ako stečajni dužnik i njegov saugovarač do pokretanja stečajnog postupka nijesu u cjelosti ili djelimično izvršili obaveze iz dvostranoteretnog ugovora, stečajni upravnik može, umjesto stečajnog dužnika, ispuniti obaveze iz ugovora i tražiti ispunjenje obaveze od druge strane.

Ako stečajni upravnik odbije ispunjenje obaveze saugovarač stečajnog dužnika može ostvariti svoje potraživanje kao stečajni povjerilac.

Ako saugovarač stečajnog dužnika pozove stečajnog upravnika da se izjasni o ispunjenju obaveze iz ugovora, stečajni upravnik je dužan da saugovarača stečajnog dužnika, u roku od 15 dana od dana prijema poziva, pisano obavijesti o tome da li namjerava da ispuni te obaveze.

Ako se stečajni upravnik izjasni da će izvršiti obaveze iz ugovora, pa u toku stečajnog postupka prestane da ih izvršava, potraživanje po osnovu tog ugovora spada u prvi isplatni red kao trošak stečajnog postupka.

Citirane odredbe, pored ovlašćenja stečajnog upravnika da ugovor održi na snazi ili odustane od ugovora propisuju i način na koji saugovarač stečajnog dužnika može ostvariti potraživanje po osnovu neizvršenog dvostranoteretnog ugovora, tj. da li to potraživanje ostvaruje kao stečajni povjerilac ili pak ono spada u prvi isplatni red kao trošak stečajnog postupka, zavisno od toga da li je stečajni upravnik ugovor održao na snazi ili je izjavio da odustaje od ugovora. Naime, ako stečajni upravnik odbije ispunjenje obaveze saugovaračstečajnog dužnika svoje potraživanje može ostvariti kao stečajni povjerilac. Medjutim, ako stečajni upravnik izjavi da će nastaviti sa izvršenjem obaveze iz ugovora pa u toku stečajnog postupka prestane da ih izvršava tada potraživanje po osnovu tog ugovora spada u prvi platni red kao trošak stečajnog postupka. Ovim odredbama ne dovodi se u pitanje pravo na potraživanje po osnovu neizvršenog ugovora po opštim pravilima Zakona o obligacionim odnosima.

Kako je stečajni upravnik izjavio da će nastaviti da ispunjava obaveze iz ugovora, odnosno da ugovor ostaje na snazi do daljnjeg, pa je u toku stečajnog postupka izjavio raskid ugovora, to potraživanje tužioca po osnovu neizvršenog ugovora spada u prvi isplatni red kao trošak stečajnog postupka.

To što je stečajni upravnik izjavio da zadržava pravo da kasnije raskine ugovor nije relevantno za drugačije odlučivanje, jer zadržavanje toga prava samo po sebi ne oslobadja stečajnog dužnika obaveze po osnovu potraživanja nastalih neizvršenjem ugovora. Takodje, ni to što je tužilac dostavio ponudu po pozivu od 28.02.2014. godine, kao i da je kasnije dostavio stečajnom upravniku nacrt novog ugovora, ne može se tumačiti kao odricanje od potraživanja koja su predmet ovog spora.

Prema tome, prvostepeni sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije raspravio činjenice u vezi visine tužbenog zahtjeva, pa je obje presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku sud će pozvati tužioca da upotpuni navode tužbe u pogledu visine tužbenog zahtjeva, odnosno da li iznos od 1.200.000 € zahtijeva kao „vrijednost neispunjene obaveze“, tj. vrijednost neisporučene rude po ugovoru ili se pak radi o šteti i u čemu se ona sastoji, što je bitno za odluku suda o predlogu tužioca za izvodjenje dokaza vještačenjem, a s tim u vezi o predmetu i obimu vještačenja.“


322

ISTUPANJE IZ PRIVREDNOG DRUŠTVA

Zakonom o privrednim društvima nije uredjeno pitanje istupanja iz društva pa se to pitanje uredjuje osnivačkim aktom i statutom privrednog društva, a u slučaju kada nije uredjeno pitanje istupanje iz društva član društva može tužbom kod suda zahtijevati istupanje iz društva ako za to postoje opravdani razlozi.

Iz obrazloženja:

„Zahtjev za istupanje iz društva tužilac je zasnovao na činjenicama da je drugotuženi bez njegove saglasnosti i odobrenja raspolagao velikim sumama novca i podigao kredit na račun prvotuženog, da je više puta izigrao njegovo povjerenje i ponašao se kao isključivi vlasnik društva i na taj način tužiocu prouzrokovao štetu.

Zakonom o privrednim društvima nije uredjeno pitanje istupanja iz društva pa se to pitanje uredjuje osnivačkim aktom i statutom društva. Bez obzira na to što osnivačkim aktom, ni statutom prvotuženog, nije uredjeno pitanje istupanja iz društva, član društva može tužbom kod suda zahtijevati istupanje iz društva ako za to postoje opravdani razlozi. Opravdan razlog za istupanje može biti nelojalnost drugih članova društva, odnosno ako drugi članovi društva prouzrokuju štetu članu društva ili ga spriječe u ostvarivanju svojih prava ili ako mu neki organ društva nameće nesrazmjerne obaveze.

Kako tužilac na kome je bio teret dokazivanja nije dokazao da je drugi član društva raspolagao velikim sumama novca za lične potrebe, da je tužiocu prouzrokovao štetu i u čemu se ta šteta sastoji, da je bio spriječen u ostvarivanju svojih prava kada se ima u vidu da on ima većinski udio u društvu, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su u tom dijelu tužbeni zahtjev odbili.

Budući da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo istupanje tužioca iz društva, to nema pravo da od društva zahtijeva naknadu tržišne vrijednosti svog udjela.“



323

SVOJINSKI REŽIM NA IMOVINI PRIVREDNOG DRUŠTVA NASTALOJ POSLOVANJEM

Kada se radi o imovini privrednog društva nastaloj poslovanjem potrebno je da se napravi razlika izmedju svojinskog režima u društvu i svojinskog režima nad društvom. Svojinski režim nad društvom čine vlasnici tog društva koji imaju tačno odredjena prava i obaveze (pravo da raspolažu udjelima, akcijama i dr.) dok svojinski režim u društvu propisuje da je društvo vlasnik svoje imovine.

Iz obrazloženja:

„Ocjenom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke nižestepeni sudovi su izveli zaključak da tužiocu, kao jednom od osnivača tuženog I reda, pripada površina u poslovnim prostorima i garažama srazmjerno njegovom ulogu u ukupnom ulogu, saglasno čl.3. st.2. Ugovora o zajedničkom ulaganju radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta. Kako je ulaganje tužioca 66,93% prema obračunu izvršenom od strane tuženog II reda i prema nalazu i mišljenju vještaka, to tužiocu pripada pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima u obimu od 66,93%, odnosno idealnom dijelu od 67/100. Sa ovih razloga u tom dijelu je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava susvojine na nepokretnostima bliže označenim u usvajajućem dijelu prvostepene presude.

Po nalaženju ovog suda, izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova u ovom dijelu za sada se ne može prihvatiti kao pravilno.

Prije svega, nižestepeni sudovi nijesu pravilno cijenili odredbe Ugovora o zajedničkom ulaganju radi izgradnje stambeno - poslovnog prostora i načinu ulaganja u realizaciju zajedničkog posla, kao i diobu ostvarene dobiti zajedničkom izgradnjom, kako su to stranke ugovorile.

Naime, čl.3 st.1. ugovora, stranke su ugovorile da ugovarač II ulaže vlasnička prava na zemljištu na kome će se graditi objekat površine 2.255 m2 stečena ugovorom o kupoprodaji, pravo na lokaciju, pravo građenja i odgovarajuće dozvole i saglasnosti, i dio novčanih sredstava zavisno od dinamike gradnje i stepena završenosti objekta. Ugovarač I, saglasno čl.4 st.1. ugovora, u realizaciju zajedničkog posla ulaže vrijednost svog tehničkog i poslovnog iskustva, stručno - organizacionog rada na izvođenju građevinskih i građevinsko-zanatskih radova, projektnu i drugu tehničku dokumentaciju, dio finansijskih sredstava potrebnih za izgradnju i iskustvo i angažovanje na obradi tržišta, reklami i prodaji stambenog i poslovnog prostora.

Navedenim ugovorom stranke su ugovorile da po okončanju zajedničkog posla ugovaraču II pripadne stambeni i poslovni prostor prema istim kriterijumima utvređnim ugovorom o osnivanju privrednog društva "M.", odnosno površina koja odgovara odnosu njegovog uloga u odnosu na vrijednost ukupnog uloga, a da svakom pojedinom licu na strani ugovarača II u okviru te površine pripada površina srazmjerna njegovom ulogu u ukupnom ulogu ugovarača II - čl.3 st.2 ugovora. Odredbom čl.4 st.2. ugovora ugovaraču I će pripasti preostala površina stambenog i poslovnog prostora nakon izdvajanja prostora koji pripada ugovaraču I prema čl.3 st.2. ugovora.

Po mišljenju ovog suda, imajući u vidu odredbe ugovora koji su stranke zaključile, nižestepeni sudovi su prvenstveno trebali da utvrde na koji način i iz kojih sredstava je finansirana gradnja objekta. Ovo iz razloga što je u postupku isticano da je do 13.09.1999.godine bilo dodatnih ulaganja fizičkih lica - osnivača u izgradnju i pregled ulaganja do tog

324

perioda među njima je saglasno izvršen. Međutim, za buduće angažovanje osnivača ugovoreno je da se plaća mjesečna naknada, a buduće obaveze da su troškovi poslovanja društva i da se naknade u novcu ili neprodatim poslovnim prostorima, kao i da se neće priznati kao participacija u finansiranju gradnje. Ugovoreno je da se u junu 2000. godine, kada je objekat bio skoro završen, sačini konačan obračun i utvrdi dobit i raspodjela. Prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke ulaganje ugovorača I (privrednog društva) u ukupnim troškovima izgradnje iznosilo je 762.284,00 DM i udio u ukupnoj površini objekta iznosi 78,12%, odnosno 3.145,11 m2. S druge strane, udio ugovarača II (osnivača) iznosi 21,88%.

Pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka nižestepeni sudovi su bili dužni da na nesumnjiv način utvrde koji dio izgrađenog objekta predstavlja imovinu privrednog društva srazmjerno uloženim sredstvima društva u izgradnju. Jer, stvari koje čine dio izgrađenog objekta i koje predstavljaju imovinu društva nastalu ulaganjem društva u izgradnju ne mogu predstavljati imovinu ni tužioca ni II, III, IV i V tuženih kao osnivača društva. Radi se o imovini privrednog društva nastaloj poslovanjem, zbog čega je potrebno da se napravi razlika između svojinskog režima u društvu i svojinskog režima nad društvom. Dakle, svojinski režim nad društvom čine vlasnici tog društva koji imaju tačno određena prava i obaveze (pravo da raspolažu udjelima, akcijama i dr.) dok svojinski režim u društvu propisuje da je društvo vlasnik svoje imovine. Tužilac kao osnivač i član društva nema pravo na povraćaj stvari uloženih u društvo sa ograničenom odgovornošću dok ono postoji, a još manje pravo na predaju stvari koje je društvo izgradilo ili na drugi način steklo tokom poslovanja, pa ni u slučaju da drugi osnivači neovlašćeno oduzimaju stvari od zajedničkog društva.

Saglasno iznijetom, u ovom sporu potrebno je bilo utvrditi površinu stambenog iposlovnog prostora koja odgovara ulogu osnivača - ugovarača II u odnosu na ukupno uložena sredstva u izgradnju, a kasnije utvrditi površine koje pripadaju licima koja čine ugovarača II i to prema istim kriterijumima utvrđenim ugovorom o osnivanju privrednog društva. Na ovaj način prevashodno bi se razgraničila površina objekta koja pripada privrednom društvu srazmjerno njegovom ulogu u finansiranju izgradnje i površina objekta koja pripada osnivačima tog društva, takođe srazmjerno njihovom ulogu u finansiranju izgradnje objekta. Tek kasnije, među osnivačima se može izvršiti dioba pripadajuće površine objekta i to srazmjerno njihovim osnivačkim ulozima u osnivanju društva, koji prema ugovoru o osnivanju iznose 20%.

Nižestepeni sudovi su zbog pogrešne primjene materijalanog prava u ovom sporu propustili da utvrde činjenice koje su relevantne za odlučivanje, zbog čega su pobijana i prvostepena presuda morale biti ukinute.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će pravilno cijeneći odredbe ugovora o zajedničkom ulaganju i izgradnji objekta, raspraviti pitanje visine uloga ugovornih strana u izgradnju objekta, a potom visine udjela osnivača pojednično, nakon čega će biti u mogućnosti da ocijeni zahtjev tužioca za utvrđenje suvlasništva na površini objekta srazmjerno njegovom ulogu u ukupnom ulogu ugovarača II. Prvostepeni sud će u ponovnom postupku voditi računa o primjedbama tuženih koje su isticali tokom spora na nalaze i mišljenje vještaka, a koje ponavljaju i u izjavljenim revizijama, te sporna pitanja razjasniti dopunskim izjašnjenjima vještaka.“



325

PREKORAČENJA OVLAŠĆENJAORGANA AKCIONARSKOG DRUŠTVA

(Član 29 stav 3 Zakona o privrednim društvima)

Eventualna prekoračenja ovlašćenja izvršnog direktora ili odbora direktora, kao organa društva, ne mogu biti razlog ništavosti ugovora, već osnov odgovornosti lica koje je prekoračilo ovlašćenje.

Iz obrazloženja:

„Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužilaca, akcionara drugotuženog, da se utvrdi da su ništave i da kao takve ne proizvode pravno dejstvo odredbe Ugovora o hipoteci zaključeni između tuženih koje se odnose na konstituisanje hipoteke na nepokretnostima drugotuženog, sve bliže označeno u izreci prvostepene presude. Tužbeni zahtjev je zasnovan na činjenicama da je ugovor u ime drugotuženog potpisao izvršni direktor, a da za to nije imao saglasnost Skupštine akcionara. Pravni osnov tužbenog zahtjeva je odredba čl.35. st.2. tač.4b Zakona o privrednim društvima ("SL.list RCG", br.6/2002, "Sl.list CG", br.17/07 i 36/11), prema kojoj je isključivo pravo skupštine akcionara da donosi odluke o raspolaganju imovinom društva (kupovini, prodaji, zakupu, zamjeni, sticanju ili na drugi način raspolaganju) čija je vrijednost veća od 20% knjigovodstvene vrijednosti društva (imovina velike vrijednosti) ukoliko statutum nije utvrđeno niže učešće. U tužbi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o zalaganju imovine veće vrijednosti za što je bila potrebna odluka skupštine akcionara, koja odluka nije donijeta.

Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev.Sporne odredbe navedenih ugovora nijesu protivne prinudnim propisima, niti postoje

druge okolnosti koje ukazuju na nedostatke usled kojih ugovori, u pobijanom dijelu, ne proizvode pravna dejstva.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, ugovori su potpisani od strane izvršnog direktora drugotuženog, čemu je prethodila odluka Odbora direktora drugotuženog da se na nepokretnostima ovog tuženog, bliže naznačeno u izreci prvostepene presude, konstituiše založno pravo-hipoteka u korist Crnogorske komercijalne banke.

Prema odredbi čl.29. st.3. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list RCG", br.6/2002 i "Sl.list CG"; br.17/07, 80/08 i 40/2011) propisano je da ograničenja ovlašćenja organa društva ili drugih lica ovlašćenih da zastupaju društvo, koja proističu iz statuta ili iz odluka tih organa, ne mogu se isticati prema trećim licima, čak iako su bila objavljena.

Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da eventualna prekoračenja ovlašćenja izvršnog direktora ili odbora direktora, kao organa društva, ne mogu biti razlog ništavosti ugovora, već osnov odgovornosti lica koje je prekoračilo ovlašćenje, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi. Međutim, nižestepeni sudovi su se pogrešno pozvali na odredbu čl.72. st.3. Zakona o privrednim društvima koja se odnosi na društvo sa ograničenom odgovornošću, dok je drugotuženi akcionarsko društvo, na što se ukazuje i revizijom, ali, obzirom da se radio odredbama identične sadržine, navedeni propust sudova nije od uticaja na konačnu odluku o ovom sporu.“


326

NEBLAGOVREMENOST TUŽBE ZA PONIŠTAJ ODLUKESKUPŠTINE AKCIONARA

(Član 41 stav 2 Zakona o privrednim društvima, u vezi sa čl. 166 Zakona o autorskim i srodnim pravima)

Neblagovremena je tužba za poništaj odluka skupštine akcionara podnijeta po proteku roka od 30 dana od saznanja za iste.

Iz obrazloženja:

„Odredbom čl.41. st.2. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list RCG",br.6/02) je propisano da se protiv odluke skupštine akcionara može podnijeti tužba Privrednom sudu u roku od 30 dana od dana kada je lice koje podnosi tužbu saznalo ili moglo saznati za navedenu odluku, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana donošenja odluke.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja je utvrdjeno da je tuženi objavio oglas o sazivanju Skupštine "PAM" - Crne Gore za dan 28.03.2009. godine, sa dnevnim redom u dnevnom listu - "Pobjeda" dana 27. i 28.02.2009. godine, te da su tužioci uputili dopis br.03-107 od 23.03.2009. godine Zavodu za intelektualnu svojinu Crne Gore, u kojem je navedeno da je istim poslat poziv sa materijalom za Skupštinu, koja je zakazana za 28.03.2009. godine na kojoj su i donesene odluke, čiji se poništaj ovom tužbom traži.

Kod naprijed navedenog pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su tužioci znali za Skupštinu i bili upoznati sa dnevnim redom iste, pa ako se prednje dovede u vezu sa sadržinom punomoćja od 27.04.2009. godine, kojim su tužioci ovlastili M. M., advokata iz P. da u njihovo ime podnese tužbu, koju je podnio Privrednom sudu 12.06.2009. godine i po nalaženju ovog suda, tužba je podnijeta nakon isteka subjektivnog roka od 30 dana, propisanog čl.41. st.2. Zakona o privrednim društvima.

Neosnovano se ukazuje revizijom da tužiocima nije bila poznata sadržina pobijanih odluka, te da s toga nije bilo mjesta primjeni subjektivnog roka, već da se imao primjeniti objektivni rok.

Ovo sa razloga, što iz punomoćja izdatog advokatu M. M. dana 27.04.2009. godine proizilazi da su tužioci istog ovlastili da u njihovo ime podnese tužbu protiv tuženog "radi proglašenja ništavim odluka sa nezakonite održane Skupštine PAM-a", na osnovu kojeg je isti i podnio tužbu sudu dana 12.06.2009. godine, kojim je tražio poništaj više odluka navedenih petitumom tužbe. Kod navedenog po nalaženju ovog suda ima se smatrati dovoljno izvjesnim da je tužiocima u vrijeme izdavanja punomoćja morala biti poznata sadržina osporavanih odluka, čim su izdali punomoćje za podnošenje tužbe, radi njihovog poništaja.”



327

NEMOGUĆNOST RASKIDA UGOVORA O NAKNADIZA UREDJENJE GRADJEVINSKOG ZEMLJIŠTA,

NAKNADI ZA KOMUNALNO OPREMANJE ZEMLJIŠTA I NAKNADI ZA PARKIRNO-GARAŽNA MJESTA

(Čl. 119 i 121 stav 2 i čl. 127 st. 2 i 5 ZOO)

Kada investitor na osnovu gradjevinske dozvole izdate i na osnovu činjenice da je isti sa nadležnim organom zaključio ugovor o naknadi za uredjenje gradjevinskog zemljišta, sagradi objekat, ne postoji mogućnost da se ugovor o naknadi za uredjenje gradjevinskog zemljišta raskine zbog neispunjenja obaveze druge strane već investitoru ostaje mogućnost da tužbom zahtijeva izvršenje ugovora i eventualno naknadu štete.

Iz obrazloženja:

„Pravilno nalaze nižestepeni sudovi da se radi o ugovorima, koje je tužilac po zakonu bio dužan da zaključi i po istim plati naknadu, kao nosilac gradjevinske dozvole i investitor izgradnje objekta i pretvaranja stambenog u poslovni prostor, te da izjava tužioca o raskidu ugovora od 05.11.2013. godine ne proizvodi pravno dejstvo.

Bez osnova je pozivanje revidenta na odredbu čl.119. ZOO-a ("Sl.list CG",br.47/08) odnosno čl.124. ranije važećeg ZOO-a, koja se odnosi na prava jedne stane kad druga strana ne ispuni svoju ugovornu obavezu, te čl.121.st.3. i čl.127. st.2 i 5. novog odnosno čl.125. st.3. i čl.132. st.2 i 5. ranijeg ZOO-a, koji se tiče jednostranog raskida ugovora i dejstva raskida, te čl.17. navedenog zakona, kojom je propisano da se odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore privrednih društava i preduzetnika nije izričito drugačije odredjeno.

Naime, prema odredbi čl.34. st.1. tač.5. Zakona o izgradnji objekata ("Sl.list SRCG", br.55/2000), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja Ugovora o naknadi za uredjenje gradjevinskog zemljištabr.8035 od 11.08.2005. godine, a isto je propisano i čl.93. st.1. tač.4. Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata ("SL.list CG", br.51/08), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja Ugovora o naknadi za komunalno opremanje gradjevinskog zemljišta br.7816 i ugovora o posebnoj naknadi za parkirno-garažna mjesta br.7815, gradjevinska dozvola se izdaje na osnovu dokumentacije, pored ostalog i dokaza o uređenju međusobnih odnosa sa nadležnim organom u pogledu plaćanja naknade za uređenje gradjevinskog zemljišta. Stoga, kada investitor na osnovu građevinske dozvole izdate i na osnovu činjenice da je isti sa nadležnim organom zaključio ugovor o naknadi za uređenje gradjevinskog zemljišta, sagradi objekat, ne postoji mogućnost da se ugovor o naknadi za uredjenje gradjevinskog zemljišta raskine. Radi se o specifičnosti ovih ugovora. Ukoliko druga ugovorna strana ne postupi po ugovoru o naknadi za uredjenje građevinskog zemljišta i ne izvrši opremanje gradjevinskog zemljišta, investitoru ostaje mogućnost da tužbom zahtijeva izvršenje ugovora i eventualno naknadu štete. Pri tome, ukazati je da se zaključenjem predmetnih ugovora ne stvara obaveza Agencije da odmah pristupi radovima na opremanju gradjevinskog zemljišta. Ti radovi se izvode u skladu sa dinamikom utvrdjenom srednjoročnim i godišnjim Programom uredjenja gradjevinskog zemljišta, kako je to predvidjeno čl.6 Ugovora o naknadi za uredjenje gradjevinskog zemljišta br.8035, zaključenog izmedju parničnih stranaka 11.08.2005 godine, odnosno u skladu sa rokovima i Uslovima utvrdjenim Programom uredjenja prostora Glavnog grada saglasno čl.7. ugovora o posebnoj naknadi za garažno parkirna mjesta br.7815.

328

Dakle, kako se radi o ugovorima, koje je tužilac, kao investitor zaključio sa tuženim u skladu sa njegovim obavezama propisanim Zakonom o izgradnji objekata, Uredbom o postupku i kriterijumima za pretvaranja posebnih i zajedničkih djelova stambene zgade u poslovne prostorije i Odlukom o naknadi za komunalno opremanje, važećim u spornom periodu, na osnovu kojih, kao jednom od propisanih uslova je istom izdata gradjevinska dozvola za izgradnju objekta odnosno rješenje Sekretarijata za planiranje i uredjenje prostora i zaštitu životne sredine Up.08-361/08-1026 od 03.06.2009. godine, to isti kao investitor i nosilac gradjevinske dozvole, ne može tražiti utvrdjenje raskida ugovora zbog neispunjenja obaveza tuženog, koje su kako je to naprijed već navedeno predvidjene srednjoročnim odnosno godišnjim Programom i Uslovima utvrdjenim Programom uredjenja prostora Glavnog grada. Radi se o njegovoj zakonskoj obavezi, kao investitora, te je s toga bez osnova njegovo pozivanje na izjavu o raskidu ugovora od 05.11.2013. godine i odredbe ZOO-a, koje se tiču raskida ugovora.“



329

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA IZ UGOVORAO ZAKUPU BRODA

(Član 679 st. 1 i 5 tačka 5 Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi)

Potraživanja iz ugovora o zakupu broda zastarijevaju po isteku jedne godine koje vrijeme zastarjelosti počinje da teče od dana kad je ugovor prestao da važi, osim kod potraživanja za zakupninu kod kojih rok počinje da teče od dana dospjelosti zakupnine.

Iz obrazloženja:

„Izmedju tužilje, kao zakupodavca i P. V., kao zakupca, 03.06.1997. godine zaključen je ugovor o zakupu broda. Ugovor je zaključen na odredjeno vrijeme u trajanju od dvije godine počev od 10. juna 1997. godine. Zakupac je prema ugovoru bio dužan da plaća zakupninu i to iznos od 40.000 US dolara prije preuzimanja broda, a posle isteka roka od četiri mjeseca, zakupninu u iznosu od 10.000 US dolara mjesečno unaprijed najkasnije do petog u mjesecu. Ugovorom je odredjeno da se plaćeni zakup u slučaju prodaje broda zakupcu u roku od dvije godine uračunava u kupoprodajnu cijenu, koja je saglasno utvrdjena na iznos od 380.000 € i da zakupac može brod kupiti i prije isteka roka od dvije godine, s tim što će preostali dio ugovorene vrijednosti broda platiti prije penosa vlasništva. Članom 14 ugovora odredjeno je da u slučaju da brod bude zaplijenjen zbog greške zakupca, zakupac dužan da nadoknadi zakupodavcu ostatak do pune ugovorene vrijednosti broda. Tužbom je tražena isplata zakupnine zaključno do 04.02.2002. godine, iako je ugovor o zakupu istekao 10.06.1999. godine, a nema dokaza da su stranke pisanim sporazumom produžile ugovor o zakupu broda. Podneskom od 11.12.2015. godine tužilja je preinačila tužbu tako što je umjesto duga po osnovu zakupnine zahtijevala naknadu štete, osnovom čl. 14 ugovora o zakupu. tj. razliku izmedju plaćene zakupnine u iznosu od 278.000 US dolara i vrijednosti broda utvrdjene ugovorom, jer je brod prema tvrdnji tužilje zaplijenjen, a potom prodat i nije vraćen.

Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužilja na kojoj je bio teret dokazivanja u smislu člana 217 ZPP nije pružila dokaze da je brod zaplijenjen. Budući da su tuženi osporavali tužbeni zahtjev isticanjem prigovora zastarjelosti potraživanja prvostepeni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja jer nije protekao rok iz člana 376 stav 3 ZOO, odnosno na potraživanje iz ugovora o zakupu zastarijeva za tri godine u kom roku zastarijeva i potraživanje naknade štete zbog povrede ugovora.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno pravila o teretu dokazivanja, jer tuženi nijesu dokazali da postoji krivica tužilje za nestanak broda i da tuženi kao nasljednici zakupca, budući da brod nije vraćen odgovaraju za naknadu štete, odnosno da su dužni da isplate razliku izmedju plaćene zakupnine i utvrdjene vrijednosti broda. Drugostepeni sud preinačavajući prvostepenu presudu u vezi prigovora zastarjelosti nije dao nikakve razloge. Sada se revizijom osporava drugostepena presuda izmedju ostalog i zbog toga što je po nalaženju tuženih drugostepeni sud bio dužan da se upobijanoj presudi izjasni o svim materijalnopravnim prigovorima koje su tuženi istakli u prvostepenom postupku.

S obzirom na navedeno, po nalaženju ovog suda, sporni odnos nije se mogao raspraviti primjenom pravilima Zakona o obligacionim odnosima, već primjenom Zakona o pomorskoj i

330

unutrašnjoj plovidbi („Sl. list SFRJ“, br. 22/77, 13/82, 30/85, 80/89 i 29/90 i „Sl. list SRJ“, br. 34/92), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu broda. Naime, prema odredbi člana 679 stav 1 navedenog zakona potraživanja iz ugovora o zakupu zastarijevaju po isteku jedne godine. Vrijeme zastarjelosti, u smislu čl. 679 st. 5 tač. 5 istog zakona, počinje da teče od dana kad je ugovor prestao da važi, osim kod potraživanja za zakupninu kod kojih rok počinje da teče od dana dospjelosti zakupnine.

Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava nijesu raspravljene činjenice od kojih zavisi ocjena da li je nastupila zastarjelost potraživanja koje je predmet spora, to je razlog zbog koga je obje presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.“



331

UGOVORNI ROK VAŽNOSTI BANKARSKE GARANCIJE

Garancija prestaje da važi ako garant prije isteka roka garancije ne primi zahtjev za isplatu garancije.

***Garant koji je isplatio korisniku garancije carinski dug po zahtjevu podnijetom

prije isteka roka garancije i regresirao se od nalogodavca nije u obavezi da taj iznos vrati nalogodavcu.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev nalazeći da iz ugovora o davanju garancije GP 2008/334 od 16.09.2008. godine, sa aneksima I do VI i izdatim garancijama, proizilazi da rok garancije traje od 16.09.2008. godine, dana sačinjavanja osnovnog ugovora o davanju garancija i izdate garancije GP 2008/334, do 15.10.2015. godine, dana isteka garancije GP 2008/334.6, izdate po aneksu VI ugovora o davanju garancije. Po ocjeni prvostepenog suda postoji kontinuitet važenja izdatih garancija od 16.09.2008. godine do 15.12.2015. godine i da je tužena mogla u vrijeme trajanja garancije GP 2008/334.6 platiti dug koji je nastao iz perioda ranije izdatih garancija.

Rješavajući po žalbi tužioca drugostepeni sud je istu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu nalazeći da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev, ali da tužbeni zahtjev nije neosnovan sa razloga navedenih u prvostepenoj presudi već zbog toga što se tužilac, kao nalogodavac, u odnosu na tuženu banku kao garanta ne može pojavljivati sa zahtjevom vezanim za garanciju. Naime, drugostepeni sud smatra da nalogodavac može u eventualnom regresnom zahtjevu za isplatu plaćenog iznosa, da istakne samo one prigovore koji se tiču samog teksta garancije, a da, ukoliko banka po bezuslovnoj garanciji izvrši isplatu korisniku po njegovom zahtjevu, pa u slučaju da je isplata izvršena po proteku roka garancije, nalogodavac ne može sa uspjehom voditi spor sa bankom garantom koja je izvršila isplatu, pa i kod činjenice da je nalogodavac navedeni iznos uplatio banci garantu i da u takvoj situaciji nalogodavac može voditi spor sa korisnikom garancije i u tom sporu dokazivati da korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen na osnovu garancije, a na koji nije imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.

Po stanovištu ovog suda, tužbeni zahtjev je neosnovan sa razloga sa kojih je to zaključio prvostepeni sud. I ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju rok garancije traje od 16.09.2008. godine, dana izdavanja osnovne garancije GP 2008/334, od isteka garancije GP 2008/334.6, tj. da postoji kontinuitet važenja garancije do 16.09.2008. godine do 15.12.2015. godine. Ovo proizilazi iz sadržine samih garancija u kojima je navedeno da "po ovoj garanciji se mogu naplatiti i dugovi koji su bili obezbijeđeni sa prethodnom garancijom". Garancijom GP 2008/334.5 bilo je obezbijeđeno plaćanje carinskog duga po garanciji GP 2008/334.4, u koju ulazi i sporni iznos (55.103,55 €), a kako su se sa garancijom GP 2008/334.6 mogli naplatiti i dugovi (do maksimalnog iznosa od 200.000,00 €), koji su bili obezbijeđeni garancijom GP 2008/334.5, to jasno proizilazi da se na osnovu garancije GP 2008/334.6 mogao naplatiti i dug obezbijeđen garancijom GP 2008/334.4, tj. da postoji kontinuitet važenja izdatih garancija.

Pogrešno je stanovište drugostepenog suda da ukoliko banka po bezuslovnoj garanciji izvrši isplatu korisniku po njegovom zahtjevu i u slučaju da je isplata izvršena po proteku roka garancije, nalogodavac ne bi mogao sa uspjehom voditi spor sa bankom garantom koja je

332

izvršila isplatu. Shodno odredbi čl.1190 st.1. ZOO ("Sl.list CG", br.47/08), nepunovažnost osnovnog pravnog posla za koji je izdata garancija sa klauzulom bez prigovora, ne utiče na obavezu banke po izdatoj garanciji, međutim, banka može koristiti prigovore koji proizilaze iz uslova izdate garancije, na primjer rok važenja garancije. U garanciji GP 2008/334.6 za obezbjeđenje plaćanja carinskog duga određen je krajnji rok za naplatu po toj garanciji 15.12.2015. godine. I na bankarsku garanciju "bez prigovora" primjenjuje se ugovorni rok važnosti garancije. Stoga, garancija prestaje da važi ako garant prije isteka roka garancije ne primi zahtjev za isplatu garancije.

Slijedom izloženog, da je tužena isplatila korisniku garancije (Upravi carina) carinski dug po zahtjevu podnijetom po isteku roka garancije, ne bi imala pravo da se regresira od tužioca kao nalogodavca, odnosno, u slučaju da se regresirala bila bi u obavezi da taj iznos vrati tužiocu (nalogodavcu).“


333

RADNO PRAVO

325BILTEN 1 / 2017

334

POSTOJANJE USLOVA ZA TRANSFORMACIJU UGOVORA O RADUSA ODREDJENOG U UGOVOR O RADU NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME

(Čl. 25 i 26 Zakona o radu)

Ispunjeni su uslovi za transformaciju ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na neodredjeno radno vrijeme ako je ugovor o radu na odredjeno vrijeme zaključen suprotno odredbi člana 25 Zakona o radu.

***Prekid izmedju zaključenih ugovora o radu na odredjeno vrijeme kraći od 60

dana ne može se smatrati prekidom.

Iz obrazloženja:

“Nižestepeni sudovi su zaključili da nijesu ispunjeni uslovi za transformaciju ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na neodredjeno vrijeme, jer tužilja nije bila u radnom odnosu kod tuženog duže od 24 mjeseca, obzirom da je prije zaključenja zadnjeg ugovora nastao prekid duži od 60 dana, pa da ugovor o radu nije zaključen protivno članu 25 stav 2 Zakona o radu. Sledstveno takvom shvatanju nižestepeni sudovi su zaključili da je zakonito rješenje o prestanku radnog odnosa i da tužilja nema pravo da zahtijeva naknadu štete u visini izgubljene zarade.

Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Prema odredbi člana 25 stav 2 Zakona o radu („Sl. list CG“, br. 49/08, 26/09, 88/09, 59/11 I 66/12) poslodavac sa istim zaposlenim ne može zaključiti jedan ili više ugovora o radu na odredjeno vrijeme, ukoliko je njihovo trajanje neprekidno ili sa prekidima duže od 24 mjeseca. Prekid kraći od 60 dana ne smatra se prekidom – čl. 25 st. 3 istog zakona. Prema odrerdbi čl. 26 istog zakona propisano je da ako je ugovor o radu na odredjeno vrijeme zaključen suprotno čl. 25 ili ako zaposleni nastavi da radi kod poslodavca nakon isteka roka na koji je zaključio ugovor o radu, smatra se da je ugovor o radu zaključen na neodredjeno vrijeme, ako zaposleni pristane na takvo zaposlenje.

Iz citiranih zakonskih odredbi slijedi da se prekidom može smatrati samo prekid duži od 60 dana, jer se prekid do 60 dana ne smatra prekidom. Stoga je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da zbog prekida od 63 dana nijesu ispunjeni uslov za transformaciju ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na neodredjeno vrijeme, jer tužilja do prekida nije bila u radnom odnosu duže od 24 mjeseca. Pri tome, nižestepeni sudovi pogrešno ne uzimaju u obzir i ugovor o radu br. 5922 od 25.08.2014. godine koji je zaključen na odredjeno vrijeme u trajanju od šest mjeseci.

Budući da je ukupno trajanje svih ugovora o radu na odredjeno vrijeme koje je tužilja zaključila sa tuženim 30 mjeseci, to je po nalaženju ovog suda ugovor o radu br. 5922 od 25.08.2016. godine, zaključen suprotno odredbama čl. 25 Zakona o radu, pa su ispunjeni uslovi iz čl. 26 istog zakona, za transformaciju ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na neodredjeno vrijeme, te se ima smatrati da je ugovor o radu br. 5992 od 25.08.2014. godine zaključen na neodredjeno vrijeme. Smetnju za transformaciju ugovora ne može predstavljati prekid od 63 dana, jer odredbe čl. 25 st. 2 Zakona o radu zabranjuju zaključenje jednog iliviše ugovora o radu na odredjeno vrijeme ukoliko je njihovo trajanje i sa prekidima duže od 24 mjeseca, a prekidom se može smatrati samo prekid duži od 60 dana. Slijedom navedenog,


335

tužilji nije mogao prestati radni odnos zbog isteka roka na koji je ugovor o radu bio zaključen jer se smatra da je ugovor o radu zaključen na neodredjeno vrijeme. Ugovor o radu na neodredjeno vrijeme može se otkazati samo iz razloga propisanim odredbom čl. 143 Zakona o radu.

Kako je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa to tužilja ima pravo da zahtijeva da se vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, kao i pravo na naknadu štete u visini izgubljene zarade koju bi ostvarila da je bila u radnom odnosu.“


336

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA TRANSFORMACIJU RADNOG ODNOSA SA ODREDJENOG NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME


Stekli su se uslovi da se radni odnos transformiše sa odredjenog na neodredjeno radno vrijeme ako zaposleni nije angažovan za rad na odredjeno vrijeme iz razloga koje predvidja Zakon o radu, već za rad na radnom mjestu koje je sistematizovano aktom poslodavca.

Iz obrazloženja:

“Dužina rada tužilje kod tužene i zaključivanje više ugovora o radu na odredjeno vrijeme, po nalaženju ovog suda, ukazuje na postojanje trajne potrebe za radom tužilje. Shodno odredbi čl. 25 Zakona o radu ( Sl.list CG, br. 49/08, 26/09, 88/09 i 59/11), radni odnos na odredjeno vrijeme sa istim zaposlenim, neprekidno ili sa prekidima ne može trajati duže od 24 mjeseca osim sa izuzecima predvidjenim u stavu 4 pomenutog člana, a pod prekidom rada ne smatra se prekid kraći od 60 dana. Odredbom čl. 24 istog Zakona propisano je da se ugovor o radu po pravilu zaključuje na neodredjeno vrijeme. Dakle, radni odnos na odredjeno vrijeme je izuzetak. Trajanje radnog odnosa koje je unaprijed odredjeno podrazumijeva primanje u radni odnos i zaključivanje ugovora o radu na odredjeno vrijeme radi zamjene privremeno odsutnog zaposlenog, obavljanje sezonskih poslova, rad na odredjenim projektima, u slučajevima povećanja obima posla i slično.

Iz sadržine ugovora o radu na odredjeno vrijeme koje su zaključivali tužilja i tužena proizilazi da tužilja nije angažovana za rad na odredjeno vrijeme iz razloga za koje to Zakon o radu predvidja, već za rad na radnom mjestu koje je sistematizovano aktom tužene. Nakon otkazivanja poslednjeg ugovora o radu na odredjeno vrijeme, tužena je zaključila ugovor o radu na odredjeno vrijeme sa D. M. što, takodje, ukazuje na postojanje trajne potrebe za radom tužilje na radnom mjestu na kojem je radila.

Stoji tvrdnja tužene, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, da se dužina trajanja rada po ugovorima o radu na odredjeno vrijeme može cijeniti samo od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (22.11.2011.godine).

Medjutim, činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev ukazuju da je isti zasnovan na zakonskom osnovu trajnosti karaktera poslova koje je tužilja obavljala i na kojima joj je prestao radni odnos. Stoga je osnovanost tužbenog zahtjeva cijenjena u skladu sa odredbama čl.26 Zakona o radu iz 2011.godine. Navedenom odredbom propisano je da ako je ugovor o radu na odredjeno vrijeme zaključen suprotno članu 25 tog zakona ili ako zaposleni nastavi da radi kod poslodavca nakon isteka roka na koji je zaključio ugovor o radu, smatra se da je ugovor o radu zaključen na neodredjeno vrijeme, ako zaposleni pristane na takvo zaposlenje.

Kako je u postupku utvrdjeno da je tužilja i poslednji ugovor o radu od 01.10.2011.godine ( kao i prethodne) zaključila sa tuženom suprotno članu 25 Zakona o radu to su se stekli uslovi da joj se radni odnos transformiše sa odredjenog u radni odnos na neodredjeno vrijeme danom zaključenja tog ugovora.

Zaključak je ovog suda da je do transformacije radnog odnosa došlo dana 01.10.2011.godine po osnovu ugovora o radu broj 1514. Odlučujući na ovakav način ne može se smatrati da je ovaj sud izašao izvan granica tužbenog zahtjeva, budući je zahtjev usmjeren na transformaciju radnog odnosa zaključenog na odredjeno vrijeme u radni odnos na


337

neodredjeno vrijeme, a o kojem zahtjevu je i odlučivano, bez obzira na konkretno označeni ugovor o radu i dan transformacije radnog odnosa.

U vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužilji bio je na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ( Sl. list CG, br.59/11), radi čega se ispunjenost uslova kako za zakonitost navedene odluke, tako i za transformaciju rada tužilje sa odredjenog na neodredjeno vrijeme, (budući je tužilja radila kod tužene i u vrijeme izmijenjenog Zakona o radu) ima cijeniti u skladu sa odredbama toga Zakona pa se stoga ovdje i ne radi o retroaktivnoj primjeni zakona, kako je to tvrdila tužena tokom postupka.“


338

USLOVI ZA TRANSFORMACIJU RADNOG ODNOSA NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME


Po osnovu pojedinačno zaključenih ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji, koji se smatraju ugovorima o djelu, nijesu se mogli steći uslovi za transformaciju radnog odnosa u smislu člana 26 Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

“U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude je utvrdjeno da su tužilje, kao izvršioci sa tuženim, kao naručiocem zaključile dana 09.03.2012. godine pojedinačne ugovore o poslovno-tehničkoj saradnji, kojima su se obavezale da za potrebe tuženog vrše čišćenje kancelarija, hodnika, stepeništa, sanitarnih prostorija i dr., u trajanju tri mjeseca od 12.03.2012 - 12.06.2012. godine, uz mjesečnu naknadu od 250,00 eura, srazmjerno broju ostvarenih sati. Medjutim, tuženi ih je dana 15.03.2012. godine obavjestio da prestaje njihovo angažovanje kod tuženog po navedenim ugovorima o poslovno-teničkoj saradnji, a da su iste dolazile na posao do 01.04.2012. godine. Pored navedenog u postupku je utvrdjeno da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog br.91-4774 od 14.10.2010. godine izvršeno brisanje radnih mjestahigijeničarki. Nije sporno da je nad tuženim rješenjem Privrednog suda Crne Gore St.br.199/13 otvoren stečaj, te da su tužilje prijavile svoje potraživanje, koje je osporeno i iste zaključkom od 09.10.2015. godine upućene da nastave parnični postupak, koje su vodile pred Osnovnim sudom u Podgorici, nakon čega je rješenjem tog suda P.br.1949/12 nastavljen prekinuti postupak i taj sud se oglasio stvarno nenadležnim i spise dostavio Privrednom sudu Crne Gore.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilja za utvrdjenje da su iste zasnovale radni odnos kod tuženog dana 16.03.2012. godine i da je osnovano njihovo potraživanje, u iznosima bliže navedenim izrekom prvostepene presude. Tužilje su svoj zahtjev temeljile na tvrdnji da su nakon obavještenja tuženog od 15.03.2012. godine dolazile na posao i radile sve do 02.04.2012. godine, te da su se s toga stekli uslovi za transformaciju radnog odnosa u smislu čl.26. Zakona o radu, i da im pripada pravo na neisplaćene zarade za traženi period.

Kod naprijed utvrdjenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su tužbeni zahtjev odbili, kao neosnovan.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.

Odredbom čl.25 st.1. Zakona o radu ("Sl. list CG" br.49/08, 59/11 i 66/12) je propisano da se ugovor o radu može zaključiti na odredjeno vrijeme radi obavljanja poslova čije je trajanje iz objektivnih razloga unaprijed odredjeno ili je uslovljeno nastupanjem okolnosti ili dogadjaja, koji se nijesu mogli predvidjeti, a čl.26. istog zakona da ako je ugovor o radu na odredjeno vrijeme zaključen suprotno čl.25. ili ako zaposleni nastavi da radi kod poslodavca nakon isteka roka na koji je zaključio ugovor o radu, smatra se da je ugovor o radu zaključen na neodrejdeno vrijeme ako zaposleni pristane na takvo zaposlenje.

Saglasno citiranim zakonskim odredbama uslov za transformaciju radnog odnosa je da su tužilje stupile na rad kod tuženog po ugovoru o radu na odredjeno vrijeme. Kako tužilje nijesu imale zaključene ugovore o radu u smislu čl.25. st.1. Zakona o radu, već su iste bile angažovane po osnovu pojedinačno zaključenih ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji, koji


339

se ima smatrati ugovorom o djelu u smislu čl.669. ZOO-a ("Sl.list CG" br.49/08), koji je raskinut obavještenjem tuženog od 15.03.2012. godine, to se i po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revidenta nijesu mogli steći uslovi za transformaciju radnog odnosa u smislu čl.26. Zakona o radu.”


340

GUBITAK PRAVA NA TRAŽENJE PREOBRAŽAJARADNOG ODNOSA SA ODREDJENOG U RADNI ODNOS

NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME(Član 26 Zakona o radu)

Nastupanjem pravosnažnosti rješenja o prestanku radnog odnosa zasnovanog na odredjeno vrijeme zaposlenom je radni odnos prestao konačno i trajno i zaposleni je izgubio ne samo pravo da pobija to rješenje sudskim putem, već i da traži preobražaj radnog odnosa sa odredjenog u radni odnos na neodredjeno vrijeme.

***Okolnost da rješenje o prestanku radnog odnosa nema pravne pouke je bez

značaja, jer je rok za podnošenje tužbe utvrdjen zakonom, a njegovo nepoznavanje ne izvinjava.

Iz obrazloženja:

“I po nalaženju ovog suda, a kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud, tužilja je morala pobijati rješenje o prestanku radnog odnosa, ako je smatrala da je došlo do transformacije ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na neodredjeno vrijeme, usmislu odredbe čl.26 Zakona o radu ("Sl. list CG" br.49/08, 59/11). Nastupanjem pravosnažnosti rješenja o prestanku radnog odnosa zasnovanog na odredjeno vrijeme tužilji je radni odnos prestao konačno i trajno i tužilja je izgubila ne samo pravo da pobija više to rješenje sudskim putem, što ona i ne čini u ovoj parnici, već i da traži preobražaj radnog odnosa sa odredjenog u radni odnos na neodredjeno vrijeme.

Ovaj sud je cijenio navode revizije tužilje da je tuženi s tim u vezi bio dužan da tužilji, saglasno odredbi čl.143c Zakona o radu, donese rješenje o otkazu ugovora o radu koje kao strogo formalni akt mora sadržati osnov za davanje otkaza, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku, što je izostalo budući je tuženi donio rješenje kojim se utvrdjuje da je tužilji prestao radni odnos kod tuženog usled isteka ugovora o radu koje na sadrži pouku o pravu na pravni lijek, ali je našao da ovaj navod nije od uticaja na drugačije presudjenje.

Odredbom čl.143 Zakona o radu propisani su slučajevi u kojima poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako za to postoje opravdani razlozi. Medjutim, saglasno navedenoj odredbi, poslodavac nije u obavezi da donosi odluku o otkazu ugovora o radu zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa zbog isteka roka na koji zaključen ugovor o radu na odredjeno vrijeme, jer takav radni odnos prestaje, po sili zakona, istekom roka na kojin je zasnovan. Pri tom je okolnost da rješenje o prestanku radnog odnosa nema pravne pouke bez značaja, jer je rok za podnošenje tužbe utvrdjen zakonom, a njegovo nepoznavanje ne izvinjava.

Nadalje, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu, koji je u odredbi čl. 26 predvidio da se ugovor o radu na odredjeno vrijeme može transformisati u ugovor o radu na neodredjeno vrijeme ako se zaposleni nalazi u radnom odnosu kod poslodavca, sa prekidima ili bez prekida duže od 24 mjeseca, pri čemu se prekid kraći od 60 dana ne smatra prekidom, -stupio je na snagu 14.12.2011.godine.

Prema stanju u spisima, tužilja je nakon stupanja na snagu izmijenjenog Zakona oradu do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, kod tuženog provela manje od 24 mjeseca pa se nijesu stekli uslovi za transformaciju ugovora o radu sa odredjenog u ugovor o radu na neodredjeno vrijeme po navedenom osnovu.


341

Isto tako, tužilja nakon isteka roka na koji je zaključen poslednji ugovor o radu nije nastavila da radi kod tuženog da bi se u smislu pomenute odredbe smatralo da je zaključen ugovor o radu na neodredjeno vrijeme i da je tužilja pristala na takvo zaposlenje. Nasuprot tome, tužilja je zaključivanjem više ugovora o radu na odredjeno vrijeme iskazala svoju namjeru da njen radni angažman ima karakter radnog odnosa zasnovanog na osnovu ugovora o radu na odredjeno vrijeme. Ovo i kad se ima u vidu da rješenja o prestanku radnog odnosa koja je tuženi donosio nakon isteka ugovora o radu na odredjenon vrijeme nije pobijala.“


342

UMANJENJE ZARADE BEZ PONUDE IZMJENEUGOVORENIH USLOVA RADA


Poslodavac bez ponude izmjene ugovorenih uslova rada zaposlenom ne može izmijeniti ugovorene uslove rada koji se tiču utvrdjene zarade, te je u protivnom u obavezi da mu naknadi štetu na ime razlike izmedju ugovorene i isplaćene zarade.

Iz obrazloženja:

“Odredbom čl. 40. st.1 tač. 3 Zakona o radu (Sl.list CG. br.49/08, 25/09, 88/09, 26/10, 59/11), propisano je da poslodavac i zaposleni mogu ponuditi izmjenu ugovorenih uslova rada koji se odnose na utvrdjivanje zarade, a takva ponuda, u smislu odredbe čl.41 st.1 istog zakona, dostavlja se u pisanom obliku i sadrži razloge za ponudu, rok u kojem druga strane treba da se izjasni o ponudi i pravne posledice koje mogu da nastanu odbijanjem ponude. Medjutim, prilikom smanjivanja zarade tužiocu u spornom periodu tuženi nije ispoštovao proceduru kojom je propisan način umanjenja zarade. Valjan osnov za umanjenje zarade nijesu mogle biti jednostrane odluke tužene, a iz navedenih odredbi Zakona o radu proizilazi da poslodavac bez ponude izmjene ugovorenih uslova rada zaposlenom ne može izmijeniti ugovorene uslove rada koji se tiču utvrdjene zarade. Ovo i kad se ima u vidu da tuženi nije dokazao da su finansijski efekti poslovanja tuženog za sporni period bili takvi da bi opravdali umanjenje ugovorene zarade, a u skladu sa odredbom čl.10 ugovora o radu. Kako je tuženi kao poslodavac bez pravnog osnova tužiocu umanjio zaradu za sporni period, u čemu se i ogleda njegova krivica za štetu koju je pričini tužiocu, to je isti u obavezi da, u skladu sa odredbama čl.148 st.1 Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list CG“, br. 47/08) u vezi sa čl.134 Zakona o radu, štetu naknadi.

Nasuprot tvrdnji revidenta, pravilno zaključuje prvostepeni sud kada prihvata varijantu obračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke u kojem je, pored neto zarade, vještak uzeo u obzir i dodatke na zaradu koji su ugovoreni i čine, kako to pravilno nalazi prvostepeni sud, dio ugovorene zarade. Uostalom, u odnosu ugovorenu zaradu, koju su činila ukupna mjesečma primanja, vršeno je umanjenje zarade tužiocu.“



343

PRAVO NA ZARADU ZA OBAVLJENI RAD(Čl. 77, 78 i 79 Zakona o radu)

Zaposlenom koji je zbog potrebe službe po usmenom nalogu starješine u jednom periodu obavljao poslove radnog mjesta koje je bilo vrednovano većim koeficijentom od radnog mjesta za koje je imao rasporedno rješenje, pripada pravo na zaradu za obavljeni rad.

Iz obrazloženja:

“Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9. ZPP-a je utvrdjeno da je tužilac rješenjem MUP-a - Sektora granične policije br.01-1602/1 od 25.01.2010. godine bio rasporedjen na službeničko mjesto - stariji policajac I klase u EGP Sutorina - GP Luka Zelenika, za koje radno mjesto je bio propisan koeficijent 3,77, da je u periodu od 23.02.2011 - 23.02.2012. godine bio rasporedjen u svojstvu pripravnika sa višom školskom spremom u Ispostavi granične policije. U postupku je utvrdjeno da je tužilac u spornom periodu od 14.12.2010 - 31.12.2015. godine odlukom tadašnjeg rukovodioca IGP-aHerceg Novi, uz saglasnost starješina Sektora granične policije, zbog povećanog obima posla obavljao poslove radnog mjesta - inspektora za strance, koje radno mjesto je bilo vrednovano koeficijentom od 5,98.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za isplatu razlike u zaradi, koja je isplaćena tužiocu i one koja mu je trebalo biti isplaćena za radno mjesto - inspektora za strance u iznosu od 8.217,42 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i za isplatu naknade za prekovremeni rad u periodu od 01.09.2008. do 31.12.2015. godine, u iznosu od 634,20 eura. Tužilac je svoj zahtjev temeljio na tvrdnji da je isti u spornom periodu iako je imao rasporedno rješenje na drugo radno mjesto, zbog potrebe službe faktički obavljao poslove radnog mjesta - inspektora za strance, koje je bilo vrednovano većim koeficijentom, kao i da je u tom periodu ostvario odredjeni broj sati prekovremenog rada, koji mu nije isplaćen.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo, kada su oslanjajući se na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke usvojili zahtjev tužioca.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili, kada su postupili na izloženi način.

Naime, kod naprijed navedenog utvrdjenja da je tužilac iako je imao rasporedno rješenje za drugo radno mjesto faktički obavljao poslove radnog mjesta - inspektora za strance, na koje radno mjesto su ga starješine usmeno rasporedile, radi potreba službe i po nalaženju ovog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužiocu pripada pravo na zaradu za poslove radnog mjesta, koje je faktički obavljao odnosno traženu razliku izmedju zarade, koju je u spornom periodu primio i zarade koju je trebalo da primi, koja (razlika) je pravilno utvrdjena po osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

Dakle, pravo na zaradu za obavljeni rad zaposleni ima na osnovu odredaba čl.77, 78 i 79. Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08) i Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl.list CG" br.1/04, 59/05, 24/06 i 65/10), a što nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika.

S druge strane, bez značaja je ukazivanje revidenta da tužilac nije vodio upravni spor, radi ocjene zakonitosti rasporednog rješenja. Prednje, ako se ima u vidu da se zahtjev tužioca odnosi na isplatu zarade shodno obavljenom radu.

344

Bez osnova su navodi revizije, kojima se ukazivalo da tužilac nije ispunjavao uslove za to radno mjesto - inspektora za strance u pogledu radnog iskustva od 3 godine. Jer, revident gubi iz vida da je tužilac upravo po nalogu starješina, a zbog potrebe službe faktički obavljao te poslove, pa se revident sa uspjehom ne može sada pozivati na nedostatak potrebnog radnog iskustva.“



345

AKT DISKRIMINACIJE ZBOG ISPLATE NEJEDNAKE ZARADE(Čl. 5 – 9 Zakona o radu, u vezi sa čl. 2 stav 2 Zakona o zabrani diskriminacije)

Za utvrdjivanje diskriminacije potrebno je postojanje uporedive situacije i razlike u tretmanu, odnosno da je neko lice bez valjanog opravdanja tretirano nepovoljnije od drugog, a tužilac mora učiniti vjerovatnim postojanje okolnosti iz kojih proizilazi zaključak da se moglo raditi o diskriminaciji.

***Okolnost da je kolegi tužioca po ugovoru zaključenim sa tuženima, isplaćena

dodatna naknada, pored redovne zarade koju je kao i tužilac ostvarivao kod prvotuženog, ne može predstavljati akt diskriminacije zbog isplate nejednake zarade, jer je ta isplata vršena po posebnom osnovu za preuzete obaveze koje tužilac nema, s obzirom na to da takav ugovor nije zaključio.

Iz obrazloženja:

“Odredbama čl.5-9 Zakona o radu ("Sl.list CG", br. 49/08, 26/09, 26/10 i 59/11) propisana je zabrana diskriminacije i zlostavljanja (mobing) po više osnova. Odredbom čl. 2.st.2. Zakona o zabrani diskriminacije ("Sl.list CG", br. 46/10) definisan je pojam diskriminacije kao svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje odnosno propuštanje postupanja prema jednom licu ili grupi lica u odnosu na druga lica po nekom osnovu navedenom u ovoj zakonskoj odredbi. Odredbom čl. 16 ovog zakona propisana je zabrana diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja, pod kojom se smatra i isplata nejednake zarade, odnosno naknade za rad jednake vrijednosti licu ili grupi lica, po nekom od osnova iz čl.2.st.2. ovog zakona. Zabrana zlostavljanja na radnom mjestu i mjere za sprečavanje zlostavljanja, kao i postupak zaštite lica izloženih zlostavljanju propisani su Zakonom o zabrani zlostavljanja na radu ("Sl.list CG", br. 30/12).

Za utvrdjivanje diskriminacije potrebno je postojanje uporedive situacije i razlike u tretmanu, odnosno da je neko lice bez valjanog opravdanja tretirano nepovoljnije od drugog, a tužilac mora učiniti vjerovatnim postojanje okolnosti iz kojih proizilazi zaključak da se moglo raditi o diskriminaciji. Zlostavljanjem ne mogu se smatrati radnje kojima tužilac nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge zaposlene, koje nijesu imale za cilj povredu dostojanstva, ugleda, časti ličnog i profesionalnog integriteta.

Imajući u vidu rezultat dokaznog postupka, i po nalaženju ovog suda, tužilac nije dokazao da su tuženi ni na bilo koji način prema njemu izvršili akt diskriminacije, niti da je na bilo koji način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge zapošljene sa ciljem da se na bilo koji način ugrozi njegov lični i profesionalni integritet (omalovaže njegovo znanje i zvanje), kao ni postojanje uslova za gradjansko-pravnu odgovornost prvotuženog kao njegovog poslodavca za naknadu materijalne i nematerijalne štete.

Okolnost da je kolegi tužioca Dr.A. N. po ugovoru br. 626 od 04.03.2009. godine, zaključenim sa tuženima, isplaćena dodatna naknada, pored redovne zarade koju je kao i tužilac ostvarivao kod prvotuženog, ne može predstavljati akt diskriminacije zbog isplate nejednake zarade, jer je ta isplata vršena po posebnom osnovu za preuzete obaveze koje tužilac nema s obzirom na to da takav ugovor nije zaključio. Nije u pitanju rad jednake vrijednosti tužioca i dr.N., budući je ovaj drugi imenovan za direktora navedenog Centra, a od zasnivanja radnog odnosa kod prvotuženog 01.09.2008.godine obavlja poslove ljekara subspecijaliste hirurga. Nasuprot tome, tužilac je obavljao poslove ljekara specijaliste a u

346

2007/2008 godini bio je na subspecijalizaciji u Beogradu, da bi tek u maju 2010.godine sa prvotuženim zaključio aneks ugovora o radu kojim je rasporedjen na poslove ljekara subspecijaliste, ostvarujući zaradu u skladu sa tim ugovorom.

Prema tome, imajući u vidu da tužilac nije dokazao postojanje okolnosti za zaključak da se moglo raditi o diskriminaciji, te da mu nije isplaćivana nejednaka zarada zbog razlike u tretmanu i time ugrožen njegov lični i profesionalni integritet, već je primao zaradu u skladu sa ugovorom koji je dobrovoljno potpisao i ne radi se o uporedivoj situaciji i različitom tretmanu u odnosu na Dr.A. N., tužbeni zahtjev pokazuje neosnovanim.”



347

ZAKONSKO PRAVO NA NAKNADU PO OSNOVU OSTVARENOG RADA U DUŽEM RADNOM VREMENU

(Član 65 Zakona o radu)

Nedonošenje rješenja zaposlenom koji je u odredjenom periodu radio duže od punog radnog vremena bez značaja je i uticaja za ostvarivanje njegovog prava na naknadu po osnovu prekovremenog rada.

NAKNADA ŠTETE ZA NEISKORIŠĆENI GODIŠNJI ODMOR(Član 61 Zakona o radu)

Činjenica da poslodavac zaposlenima nije donosio rješenja o korišćenju godišnjeg odmora nije odlučna za ostvarivanje prava na naknadu za neiskorišćeni godišnji odmor, već je za ostvarivanje traženog prava odlučno utvrdjenje da li je zaposlenima u spornom periodu omogućeno i ako jeste u kom obimu da koriste pravo na godišnji odmor.

Iz obrazloženja:

“Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari, koji je predmet o preispitivanju u postupku po reviziji tuženog, su zahtjevi tužilja za isplatu zarade za prekovremeni rad tj. rad subotom, kaoi naknade za neiskorišćene godišnje odmore za 2008, 2009. i 2010. godinu, u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude.

Prema čijeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, tužilje su bile u radnom odnosu kod tuženog i to tužena G. B. na poslovima kreditnog službenika od septembra 2002. do 25.03.2014.godine, tužilja M. B. na poslovima administratora od avgusta 2003. do 25.03.2014.godine i tužilja J. I. na poslovima administratora od 2006. do 25.03.2014.godine. U postupku je utvrdjeno da su tužilje u periodu od 23.08.2008. do 31.12.2011.godine ostvarivale časove prekovremenog rada i da im prekovremeni rad nije plaćen, kao i da tuženi nije omogućeno tužiljama korišćenje godišnjeg odmora za period od 2008. do 2012. godine, a nije ni donosio rješenja o korišćenju godišnjeg odmora za 2008. 2009. i 2010.godinu. Visinu manje isplaćene zarade za ostvarene časove prekovremenog rada i visinu štete na ime neiskorišćenog godišnjeg odmora u spornom periodu, prvostepeni sud je utvrdio na osnovu usaglašenih nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke D. Ć. i B. M.

Prilikom odlučivanja pobijanom i prvostepenom presudom u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužilja za isplatu zarade za prekovremeni rad u spornom periodu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st.2 tač.12 ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nasuprot tvrdnji revidenta, pobijana i prvostepena presuda u ovom dijelu nijesu zahvaćene bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.2 tač.15 ZPP na koju se revizijom ukazuje, jer su razlozi nižestepenih presuda u tom dijelu valjani i saglasni stanju u spisima i provedenim dokazima.

I po nalaženju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tužiljama pripada pravo na isplatu naknade za prekovremeni rad za traženi period u iznosima bliže navedenim u stavu prvom izreke prvostepene presude koje je utvrdio taj sud na osnovu usaglašenih nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pravilno temeljeći svoj zaključak u

348

ovom dijelu na činjeničnom utvrdjenju da su tužilje u ovom periodu radile prekovremeno, što je i uslov za priznanje prava na naknadu po ovom osnovu.

Naime, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, zaposlenih kod tuženog, K. V. i K. B. koji su obavljali poslove kreditnog savjetnika i šefa kancelarije i B. J., koji je radio na poslovima kreditnog službenika, te iskaza tužilja datih prilikom saslušanja u svojstvu stranke vještak je utvrdio broj prekovremenih časova za period od 23.08.2008. do 10.11.2009.godine, a od tada pa do 31.12.2011.godine iz zapisnika sa operativnog sastanka tuženog kad je uveden rad subotom od 11.08.2009.godine. Kod utvrdjene činjenice da su tužilje u navedenom periodu radile duže od punog radnog vremena bez značaja je da li je o takvom radu tuženi donio rješenje. Ovo stoga što je u pitanju zakonsko pravo na naknadu po osnovu ostvarenog rada u dužem radnom vremenu od redovnog (čl.65 Zakona o radu), a rješenje je deklaratornog karaktera pa i nije od uticaja na ostvarivanje prava tužilja na naknadu po navedenom osnovu.

Stoga je pravilna primjena materijalnog prava nalagala usvajanje tužbenog zahtjev u ovom dijelu.

Navodima revizije tuženog dovodi se u sumnju i pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja u pogledu broja ostvarenih prekovremenih sati. Medjutim, po ocjeni ovog suda, ti navodi nijesu od uticaja na drugačije presudjenje, jer se shodno odredbama čl.400 st.3 ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Nasuprot izloženom, osnovano se revizijom tužene ukazuje da je izreka drugostepene presude u dijelu kojim je odlučeno o naknadi na ime neiskorišćenog godišnjeg odmora protivrječna sama sebi, pa je samim tim pobijana presuda u ovom dijelu zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz 367 st.2 tač.15 ZPP koji je razlog za ukidanje presude.

Naime, stavom drugim drugostepene presude odlučeno je da se potvrdjuje prvostepena presuda, pored ostalog, i u dijelu za neiskorišćeni godišnji odmor, dok se stavom trećim vrši preinačenje dosudjene naknade po tom osnovu na način što se ista djelimično dosudjuje u iznosima bliže navedenim pomenutim stavom, dok se za ostatak zahtjev odbija kao neosnovan što ukazuje na nerazumljivost izreke u pogledu odluke drugostepenog suda o osnovanosti zahtjeva tužilja u ovom dijelu.

Osim toga, navedena povreda stoji i sa razloga što pobijanoj, kao i prvostepenoj presudi nedostaju valjani razlozi o odlučnim činjenicama od značaja za ostvarivanja prava na naknadu po ovom osnovu što ima za posledicu ukidanje obje nižestepene presude.

Naime, tužiljama pripada pravo na naknadu štete za neiskorišćeni godišnji odmor pod uslovom da im je to pravo u navedenom periodu tuženi uskratio. Ovo sa razloga što je pravo na godišnji odmor neotudjivo pravo svakog zaposlenog (čl. 61 Zakona o radu).

Medjutim, prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za isplatu štete na ime neisplaćene naknade, nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu da pravilna primjena materijalnog prava u ovom dijelu nalaže da se na nesumnjiv način utvrde činjenice da li su tužilje u ovom periodu koristile godišnji odmor djelimično, kako je to tuženi tvrdio, a što proizlazi i iz pisanih dokaza u spisima koje nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu prilikom odlučivanja.

Ovo sa razloga što činjenica da tuženi tužiljama nije donosio rješenja o korišćenju godišnjeg odmora za navedene godine nije odlučna činjenica za presudjenje, već utvrdjenje da li im je u spornom periodu omogućeno i ako jeste u kom obimu da koriste to svoje pravo.“



349

KRITERIJUMI ZA ODREDJIVANJE TEHNOLOŠKOG VIŠKA-NEZAKONITOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU-

(Čl. 92, 93 u vezi sa čl. 143 stav 1 tačka 8 Zakona o radu)

U situaciji kada poslodavac nije u obavezi da donese program rješavanja viška zaposlenih, to mu ne daje pravo da bez odredjenih kriterijuma sam odluči koji zaposleni predstavljaju višak, te odredjivanje lica koja predstavljaju višak od više izvršilaca na istom radnom mjestu, bez primjene kriterijuma, takvu odluku čini nezakonitom.

Iz obrazloženja:

“Nižestepeni sudovi nalaze da je tuženi, bez obzira što nije postojala obaveza da donosi program mjera za rješavanje viška zaposlenih budući je broj zaposlenih koji se proglašava viškom manji od deset, bio u obavezi da definiše kriterijume na osnovu kojih seutvrđuje ko od zaposlenih predstavlja višak. Donošenje Odluke o proglašenju zaposlenih tehnološkim viškom, kojom je utvrđeno da je kod tuženog prestala potreba za radom pet zaposlenih i donošenje Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kojim je smanjen broj izvršilaca na radnom mjestu novinar za pet izvršilaca, bez objektiviziranja kriterijuma na osnovu kojih je utvrđeno kojih pet zaposlenih se proglašavaju tehnološkim viškom, osporeno rješenje tuženog čini nezakonitim, zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev, dajući valjane razloge u svojim presudama.

Ovaj sud nalazi da se neosnovano revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Naime, tužilji je otkazan Ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njenim radom u skladu sa odredbom čl.143. st.1. tač.8. Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10 i 59/11), čijom primjenom poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena, prestane potreba za njegovim radom. Zakon o radu ne sadrži kriterijume kojih je poslodavac dužan da se pridržava pri određivanju na koje će se zaposlene odnositi prestanak potrebe za radom, već propisuje postupak koji se u tom slučaju primjenjuje i određuje prava koja je poslodavac dužan da obezbijedi zaposlenima za čijim je radom prestala potreba. Program rješavanja viška zaposlenih poslodavac je dužan da donese kada se stekne neki od uslova iz čl.92. ovog zakona, u zavisnosti od broja zaposlenih koji predstavljaju višak u odnosu na ukupan broj zaposlenih - čl.93. zakona.

Međutim, čak i u situaciji kada poslodavac nije u obavezi da donese program rješavanja viška zaposlenih, to mu ne daje pravo da bez određenih kriterijuma sam odluči koji zaposleni predstavljaju višak. Naprotiv, određivanje lica koja predstavljaju višak od više izvršilaca na istom radnom mjestu, bez primjene kriterijuma, takvu odluku čini nezakonitom. Drugačije postupanje, odnosno otkaz bez unaprijed utvrđenih kriterijuma ko od zaposlenih predstavlja višak, moglo bi dovesti do diskriminacije koja je zabranjena saglasno čl.5. Zakona o radu.

U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da tuženi nije odredio kriterijume na osnovu kojih je utvrđeno koji zaposleni predstavljaju tehnološki višak, odnosno na osnovukojih mjerila je tuženi odredio da tužilja predstavlja tehnološki višak. Ovo posebno imajući u vidu da je tužilja tokom postupka isticala da je tuženi angažovao drugo lice da kao dodatni posao obavlja poslove radnog mjesta tužilje.”


350

OVLAŠĆENJE SUDA U SPORU ZA PONIŠTAJ DISCIPLINSKE MJERE

(Član ?? Zakona o radu)

U sporu po tužbi radnika kojem je izrečena disciplinska mjera sud nema punu juridikciju pa ne može odlučivati i o samoj disciplinskoj odgovornosti, odnosno o cjelishodnosti disciplinske mjere.

***Subjektivni i objektivni uslovi za izricanje disciplinske mjere postavljeni su

alternativno, tako da je za primjenu disciplinske mjere dovoljno da postoji namjera odnosno nehat zaposlenog ili teža štetna posljedica.

Iz obrazloženja:

“Tuženi je protiv tužilje vodio disciplinski postupak koji je okončan pobijanom odlukom, kojom je tužilja oglašena odgovornom zato što je dana 04.06.2014.godine naplatila doplatnu kartu br. 308454 za vozilo reg.oznake BG 790Pl na licu mjesta, a o tome nije obavijestila dežurnog poslovodju niti naplaćeni iznos predala blagajni do 09.06.2014.godine i to tek na poziv poslovodje J. K., čime je izvršila težu povredu radne obaveze iz čl.37.st.1.tač.1. Opšteg kolektivnog ugovora u vezi čl. 124.st.2. Zakona o radu, pa joj je u skladu sa čl. 48 Opšteg kolektivnog ugovora u vezi čl. 125 Zakona o radu prestao radni odnos 25.10.2014.godine. Tužilja je 05.06.2014.godine otvorila bolovanje, a 24.11.2014.godine priznato joj je pravo na srazmjernu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 69,16€ počev od 26.10.2014.godine.

Kod navedenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da iz sadržine izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi utvrdio odgovornost tužilje za povredu radne obaveze stavljene joj na teret i da je povreda radne obaveze identifikovana po načinu, mjestu i vremenu izvršenja, te da tužilja nije sporila opisane radnje i da je upoznata da je dužna da odmah obavijesti tuženog da je naplatila doplatnu kartu i naplaćeni novac preda na blagajni, na koji način nije postupila jer je zaboravila. Medjutim, taj sud nalazi da odluka tuženog nije zakonita jer tuženi prilikom izricanja disciplinske mjere nije uzeo u obzir težinu povrede i njene posljedice, odgovornost zapošljenog i njegov raniji rad i ponašanje i druge okolnosti koje utiču na visinu i vrstu mjere, zanemarujući subjektivni odnos tužilje prema povredi radne obaveze, te da za tuženog nije nastupila stvarna šteta.

Slijedom iznijetog prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev, poništio pobijanu odluku tuženog i naložio vraćanje tužilje na rad.

Drugostepeni sud je zaključio da na temelju pravilno utvrdjenog činjeničnog stanja tužilja jeste počinila povredu radne obaveze stavljene joj na teret, za koju povredu je propisana disciplinska mjera prestanak radnog odnosa i da je pobijana odluka tuženog zakonita, pa je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev. Smatra da su ispunjeni svi subjektivni i objektivni uslovi za utvrdjenje odgovornosti tužilje za povredu radne obaveze iz čl. 37.st.1.tač.1. u vezi čl. 124.st.2. Zakona o radu, da pobijana odluka sadrži obilježje disciplinske povrede te radne obaveze zbog koje se može izreći mjera prestanak radnog odnosa, a postojanje krivice je ispoljeno u krajnjoj odnosno u gruboj nepažnji da naplaćeni novac preda na vrijeme i način propisan procedurom o kojoj je bila upoznata. Pri tome, uračunljivost zaposlenog se uvijek pretpostavlja, a razlog za isključenje krivice za učinjenu povredu radne obaveze su uračunljivost i stvarna zabluda, a ne zaboravnost na koju se tužilja


351

poziva. Kako su subjektivni i objektivni uslovi za izricanje disciplinske mjere postavljeni alternativno, tako da je za primjenu disciplinske mjere dovoljno da postoji namjera odnosno nehat zaposlenog, kao što je konkretno slučaj ili teža štetna posljedica. Slijedom navedenog, smatra neosnovanim i zahtjev za reintegraciju, ukazujući na činjenicu da je tužilji na njen zahtjev priznato pravo na penziju od 26.10.2014.godine.

Po mišljenju ovog suda, pravilno je odlučio drugostepeni sud kada je preinačio prvostepenu presudu i odlučio na način bliže odredjen izrekom pobijane presude.

Spor po tužbi radnika kome je izrečena disciplinska mjera je spor o zakonitosti donesene odluke. U tom sporu sud nema punu jurisdikciju, pa ne može odlučivati i o samoj disciplinskoj odgovornoti odnosno o cjelishodnosti disciplinske mjere (sankcije). Stoga prvostepeni sud nije imao ovlašćenja da se bavi opravdanošću disciplinske sankcije.

Medjutim, pri ocjeni zakonitosti disciplinske mjere nižestepeni sudovi su shodno svom ovlašćenju ispitivali i pravilnost činjenica utvrdjenih u disciplinskom postupku, obzirom da zakonitost odluke koja je predmet radnog spora zavisi i od istinitosti činjenica na kojima se ona zasniva (tužilja nije ukazivala na formalne nedostatke disciplinskog postupka). Na temelju dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da je tužilja počinila povredu radne obavezenesavjesnog, neblagovremenog i nemarnog vršenja radne obaveze, iz čl. 37.st.1.tač. 1. Opšteg kolektivnog ugovora („Sl. list RCG“, br. 1/04, 59/05, 24/06, 65/10) neizvršavanja odnosno u vezi čl. 124.st.2. Zakona o radu ("Sl.list CG", br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12), stavljene joj na teret, za koju je predvidjeno izricanje disciplinske mjere prestanak radnog odnosa. Činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinske odgovornosti potvrdila je i sama tužilja tj. da je 04.06.2014.godine naplatila doplatnu kartu za označeno vozilo i o tome nije obavijestila dežurnog poslovodju niti naplaćeni novac najkasnije sutradan predala blagajni tuženog, već tek na poziv poslovodje 09.06.2014.godine, iako je bila upoznata sa takvim upustvom.

Stoga je pobijana odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri zakonita kako sa stanovišta radnje tako i subjektivnog odnosa tužilje prema povredi, o čemu je drugostepeni sud dao potrebne i pravilne razloge, na koje se tužilja upućuje kao dovoljne za odgovor na navode revizije.

Nije od značaja pozivanje tužilje na odredbu čl. 49 Opšteg kolektivnog ugovora, sa prethodno iznijetih razloga - da sud nije ovlašćen da odlučuje o samoj disciplinskoj odgovornosti i cjelishodnosti disciplinske mjere, jer on nije disciplinski organ.“


352

VODJENJE DISCIPLINSKOG POSTUPKAOD STRANE NEOVLAŠĆENOG LICA

I POVREDA NAČELA NEPOSREDNOSTI(Član 126 Zakona o radu)

Vodjenje disciplinskog postupka od strane neovlašćenog lica i povreda načela neposrednosti čini nezakonitom odluku kojom je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

“Odlukom tuženog br.1258 od 16.05.2012. godine, tužiocu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Disciplinsku mjeru je izrekao generalni direktor tuženog dok je disciplinski postupak vodilo ovlašćeno službeno lice – D. P., diplomirani pravnik.

Prema čl.31. st.1. Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl.list RCG", br.1/04, 59/05 i 24/06) disciplinski organi su direktor, odnosno izvršni direktor, upravni odbor, odnosno odbor direktora. Stavom 2. navedenog člana bilo je određeno da direktor, odnosno izvršni direktor, može svoje ovlašćenje za vođenje postupka za utvrđivanje povreda radnih obaveza i za izricanje disciplinske mjere, prenijeti na drugog zaposlenog. Međutim, čl.18. Opšteg kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama Opšteg kolektivmog ugovora ("Sl.list CG", 65/2010) podnaslov 1. Disciplinski organi i čl.31. brišu se. Dakle, Opštim kolektivnim ugovorom koji je bio u primjeni u vrijeme vođenja disciplinskog postupka protiv tužioca, nije definisano ko su disciplinski organi. Članom 126 Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08, 26/09, 26/10 i 59/11) određeno je da odluku o izrečenoj mjeri za povredu radne obavezedonosi nadležni organ poslodavca, odnosno poslodavac. Pojedinačnim kolektivnim ugovorom kod tuženog nije određeno ko je ovlašćeni disciplinski organ, pa proizilazi da odluku o izrečenoj mjeri za povredu radne obaveze donosi zakonski zastupnik tužene - generalni direktor. Isti je i donio odluku čija je zakonitost predmet ispitivanja u ovoj parnici. Međutim, disciplinski postupak protiv tuženog vodilo je drugo lice – D. P. U spisima nema dokaza -ovlašćenja da je generalni direktor tuženog ovlastio D. P. da vodi disciplinski postupak protiv tužioca, a ta mogućnost nije ni predviđena Opštim kolektivnim ugovorom o izmjenama i dopunama Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl.list CG", br.65/2010). Prema tome, disciplisnki postupak je vođen od strane neovlašćenog lica, što odluku donijetu nakon tako vođenog postupka čini nezakonitom. Takođe, kod odredbi tada važećeg Opšteg kolektivnog ugovora prema kojim disciplinski organ koji vodi disciplinski postupak donosi i odluku o izrečenoj disciplinskoj mjeri, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili u situaciji kao što je konkretna, da je disciplinski postupak vodilo jedno lice (D. P.), a disciplinsku mjeru izreklo drugo lice (generalni direktor), da je došlo i do povrede načela neposrednosti, što isto tako predstavlja razlog koji pobijanu odluku čini nezakonitom.

Što se tiče povrede načela javnosti, ustanovljenog čl.38. Opšteg kolektivnog ugovora, ovaj sud je stanovišta da do povrede ovog načela u predmetnom slučaju nije došlo, a što nije ni od uticaja kod donošenja konačne odluke u ovom sporu. Naime, iz zapisnika sa održane rasprave pred disciplinskom komisijom, vidi se da je konstatovano da je rasprava javna, a time što postupku nijesu mogli prisustvovati sva lica koja su to htjela, a ovo zbog nedostatka prostora, nije došlo do narušavanja načela javnosti postupka.“



353

PONIŠTAJ ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSAZBOG FORMALNIH NEDOSTATAKA I IZOSTANAK PRAVA ZAPOSLENOG NA

NAKNADU MATERIJALNE ŠTETE(Član 48 Opšteg kolektivnog ugovora Crne Gore

i čl. 166 u vezi sa čl. 148 ZOO)

Donošenje odluke o izricanju disciplinske mjere od strane neovlašćenog lica, nenavodjenje u odluci za koju povredu radne obaveze je zaposleni proglašen odgovornim ima za posljedicu poništaj odluke o prestanku radnog odnosa.

***Kada je odluka o prestanku radnog odnosa poništena zbog formalnih

nedostataka, a zaposleni je svojim radnjama prouzrokovao vodjenje disciplinskog postupka, zaposleni nema pravo na naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene zarade i drugih primanja, a sa razloga što je sam svojim ponašanjem prouzrokovao sopstvenu štetu.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta proizilazi i to da je protiv tužioca pokrenut disciplinski postupak aktom izvršnog direktora tuženog, br.148/15 od 29.04.2015.godine. U tom aktu nije navedeno koja povreda radne obaveze se tužiocu stavlja na teret. Ni u odluci o izricanju disciplinske mjere od 29.06.2015.godine ne navodi se za koju povredu radne obaveze je tužilac proglašen odgovornim. Osim toga, odluka o izricanju disciplinske mjere je donijeta od strane neovlašćenog lica tj. lica kome je povjereno vodjenje disciplinskog postupka od strane izvršnog direktora tuženog.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima revizije tuženog, pravilno primjenili materijalno pravo kad su poništili kao nezakonitu odluku disciplinskog organa tuženog od 29.06.2015.godine, kojim se tužilac proglašava odgovornim za povredu radne obaveze uz izricanje disciplinske mjere otkaz ugovora o radu.

Pravilno zaključuju nižestepni sudovi kad nalaze da povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog pokreće i vodi disciplinski postupak mora biti identifikovana, načinom, mjestom i vremenom izvršenja, radi čega izreka odluke mora da sadrži iskaz o tome, a ne samo konstataciju da je zaposleni odgovoran za povredu radne obaveze i sankciju koja mu se u vezi s tim izriče. Osim toga, sporna odluka donijeta je od strane nenadležnog organa, suprotno odredbi čl.48 Opšteg kolektivnog ugovora Crne Gore ( Sl. list CG br. 14/2014).

Stoga je tuženi odlučujući na navedeni način povrijedio pravila vodjenja disciplinskog postupka, a što ima za posledicu poništaj pobijane odluke.

Isto tako, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi i kad su poništili i rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa tužiocu od 10.07.2015.godine kojom je tužiocu otkazan ugovor oradu sa danom 15.07.2015.godine. Pomenuta odluka donijeta je nakon što je tužiocu prethodno odlukom disciplinskog organa tuženog od 29.06.2015.godine izrečena disciplinska mjera otkaz ugovora o radu radi čega nije bilo mjesta, niti osnova da se tužiocu ponovo sa istih razloga otkazuje ugovor o radu.

Poništaj akata tuženog o prestanku radnog odnosa tužiocu podrazumijeva vraćanje na rad tužioca i raspored na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti.

354

Stoga su navodi revizije tuženog kojima se s tim u vezi drugačije tvrdi bez uticaja na drugačije presudjenje.

Nasuprot izloženom, pobijana i nižestepna presuda u dijelu kojim je odlučivano o zahtjevu tužioca za naknadu štete zbog izostale zarade donijete su uz pogrešnu promjenu materijalnog prava.

Naime, na osnovu čl. 166 st.1 u vezi sa čl. 148 st.1 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list CG, br.47/08) postoji materijalna odgovornost poslodavca da zaposlenom naknadi štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa kada je poništena disciplinska odluka kojom je zaposlenom izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Medjutim, od toga postoji izuzetak u materijalno pravnoj situaciji kada je odluka o prestanku radnog odnosa poništena zbog formalnih nedostataka, a zaposleni je svojim radnjama prouzorokvao vodjenje disciplinskog postupka. U toj situaciji zaposleni nema pravo na naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene zarade i drugih primanja, a sa razloga što je sam svojim ponašanjem prouzrokovao sopstvenu štetu.

Stoga je pravilna primjena materijalnog prava, a o čemu ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti, nalagala da se u postupku pred prvostepenim sudom utvrdi, a što je izostalo, da li je tužilac zaista počinio povredu radne obaveze iz čl. 51 st.1 tač. 8 OKU, a koja se sastoji u nasilničkom, nedoličnom ili uvredljivom ponašanju prema strankama i zaposlenima, a zbog koje povrede je i vodjen disciplinski postupak protiv tužioca.“



355

RAD NA ODREDJENO RADNO VRIJEMEI OTKAZ U VRIJEME TRUDNIČKOG BOLOVANJA

(Dodatak uz Izmijenjenu Evropsku socijalnu poveljui čl. 30, čl. 100 i 105 Zakona o državnim službenicima i namještenicima)

Apsolutna zabrana davanja otkaza zaposlenoj ženi dok je trudna ne odnosi na ženu koja je zaposlena na odredjeno vrijeme.

***Obaveza donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa ne odnosi se na

prestanak radnog odnosa koji je zasnovan na određeno vrijeme.

Iz obrazloženja:

“Tužena je donosila više rješenja kojima je produžavala radni odnos tužilji na određeno vrijeme, sa tačno određenim rokom trajanja, a rješenjem 05-11534 od 29.07.2008. godine radni odnos tužilje je zasnovan na određeno vrijeme u trajanju do 28.08.2008. godine. Istekom roka za koji je zasnovala radni odnos - 28.08.2008. godine, tužilja je nastavila da radi kod tužene bez rješenja o zasnivanju radnog odnosa, tužena joj isplaćivala zaradu do 01.05.2012. godine, kada je obavijestila tužilju da prestaje potreba za njenim daljim angažovanjem.

Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Sl.list CG", br.50/08, 86/09 i 49/10), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa (primjenjuje se od 27.08.2008. godine), ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je radni odnos tužilji prestao istekom vremena na koje je zasnovala radni odnos na određeno vrijeme. Prema odredbi čl.30. navedenog zakona državni službenik, odnosno namještenik zasniva radni odnos na neodređeno ili određeno vrijeme. Radni odnos na određeno vrijeme, u skladu sa odredbom čl.100. zakona, prestaje istekom vremena na koje je državni službenik, odnosno namještenik primljen ili završetkom posla za čije je izvršenje zasnovao radni odnos na određeno vrijeme. U konkretnom slučaju,tužilji je prestao radni odnos istekom perioda za koji je primljena u radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od 30 dana po rješenju od 29.07.2008. godine, tj. radni odnos joj je prestao 28.08.2008. godine. Kako tužena nakon ovog perioda nije donosila rješenje o zasnivanju radnog odnosa sa tužiljom niti na određeno, niti na neodređeno vrijeme, to nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da u daljem periodu tužilja nije zasnovala radni odnos kod tužene.

Revizijski navodi kojima se ukazuje da tužena nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa tužilji nijesu od značaja. Državni organ rješenjem utvrđuje prestanak radnog odnosa u slučajevima predviđenim zakonom, saglasno odredbi čl.105. Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Obaveza donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa ne odnosi se na prestanak radnog odnosa koji je zasnovan na određeno vrijeme. Ovo sa razloga što radni odnos koji je zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom vremena za koji je zasnovan, ili završetkom posla za čije je izvršenje zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme, kako to propisuje odredba čl.100. istog zakona.

Nižestepeni sudovi pravilno nalaze da čl.8 st.2 Izmijenjene Evropske socijalne povelje (usvojene u Strazburu 03.05.1996. godine) govori o zabrani otpuštanja zaposlene žene tokom perioda od kada obavijesti poslodavca da je u drugom stanju do isteka porodiljskog odsustva. Međutim, Dodatak uz ovu povelju propisuje tri izuzetka od apsolutne zabrane davanja otkaza zaposlenoj ženi od kojih se jedan odnosi na situaciju, kao što je u konkretnom slučaj. Naime,

356

ukoliko je žena zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme, radni odnos joj prestaje istekom ugovora o radu, što su pravilno cijenili nižestepeni sudovi prilikom rješavanja spornog materijalnopravnog odnosa.

Kako je prema stanju u spisima tužilja zasnovala radni odnos kod tužene na određeno vrijeme u trajanju od 30 dana, počev od 29.07.2008. godine do 28.08.2008. godine, to je istoj radni odnos zakonito prestao istekom vremena na koji je zasnovan - 28.08.2008. godine. Pri tome, na zakonitost prestanka radnog odnosa bez uticaja je činjenica da je tužilja bila na trudničkom bolovanju u periodu trajanja radnog odnosa na određeno vrijeme, jer se apsolutna zabrana davanja otkaza (prestanka radnog odnosa) zaposlenoj ženi dok je trudna, shodno odredbi čl.8 Izmijenjene Evropske socijalne povelje, ne odnosi na ženu koja je zaposlena na određeno vrijeme.

Revizijom se neosnovano ukazuje na materijalno pravo iz Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Sl.list RCG", br.27/04 i 31/05), jer odredbe ovog zakona nijesu bile u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, s obzirom da je zakon prestao da važi 27.08.2008. godine. Valja istaći da je sporni pravni odnos na istovjetan način bio regulisan i odredbama navedenog zakona. Pozivanje revidenta na pravni stav iznijet u drugoj odluci ovog Vrhovnog suda nije od značaja, jer je ta odluka zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom u sporu u kojoj je odluka donijeta.“



357

PRESTANAK RADNOG ODNOSASUPROTNO UGOVORU O RADU

Ugovor o radu obavezuje ugovorne strane, te ako je istim predvidjeno da radni odnos prestaje isplatom otpremnine to je nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu kojim je suprotno ugovoru o radu zaposlenom radni odnos prestao prije isplate otpremnine.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme još od 1981.godine. Odlukom Odbora direktora tuženog broj 03-191/2 od 11.01.2011.godine bio je imenovan za izvršnog direktora Društva na period od četiri godine, a to po osnovu Ugovora o radu broj 03-420/1 od 14.01.2011.godine. Dalje se utvrđuje da je tužilac razriješen dužnosti izvršnog direktora i imenovan za vršioca dužnosti do izbora novog, nakon čega mu je bio utvrđen prestanak radnog odnosa. Zbog odluke o prestanku radnog odnosa vodio je postupak u kojem je ista odluka poništena kao nezakonita i tuženi obavezan da tužioca vrati na rad. Postupajući po navedenoj presudi tužilac se izjasnio da ne prihvata ponuđeno radno mjesto i tražio isplatu otpremnine, nakon čega je donijeto rješenje koje je predmet ocjene zakonitosti u ovom postupku. Među strankama je nesporno da je tužiocu otpremnina isplaćena dana 07.10.2015.godine.

Iz spisa predmeta tj. Ugovora o radu koji je zaključen između stranaka pod brojem 03-420/1 od 14.01.2011.godine se utvrđuje da je članom 13 st. 3 propisano da se otpremnina isplaćuje u roku od 15 dana od dana raskida ugovora a da tužiocu radni odnos u Društvu prestaje danom isplate otpremnine. S obzirom na sadržinu navedene odredbe ugovora, koji obavezuje obje ugovorne strane, nesumnjivo je da je tužiocu radni odnos trebao da prestane sa danom 07.10.2015.godine, kada mu je isplaćena otpremnina a ne sa danom 15.09.2015.godine, kako stoji u predmetnom rješenju, zbog čega je isto nezakonito jer je suprotno navedenoj odredbi zaključenog ugovora o radu između stranaka. Stoga, kako stoji obaveza poštovanja navedenih odredbi pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je predmetno rješenje nezakonito u pogledu navođenja vremena prestanka radnog odnosa.“


358

POVREDA PRAVA I OBAVEZA O ZABRANI KONKURENCIJEI OTKAZ UGOVORA O RADU

(Član 136 i čl. 143 Zakona o radu, u vezi sa čl. 51 Opšteg kolektivnog ugovorai čl. 92 Statuta Univerziteta Crne Gore)

Odluka o otkazu ugovora o radu donijeta je u skladu sa zakonom ako je zaposleni bez saglasnosti poslodavca i suprotno zaključenom ugovoru o radu obavljao rad na drugoj visokoškolskoj ustanovi, čime je povrijedio prava i obaveze o zabrani konkurencije.

Iz obrazloženja:

“Nije sporno među parničnim strankama, da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme počev od 1995.godine, te da su parnične stranke 23.09.2010.godine potpisale Ugovor o uređivanju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti br. 01-1221. Nesporna je i činjenica da je tužilac, pored radnog odnosa kod tuženog, bio radno angažovan sa punim radnim vremenom na neodređeno vrijeme od strane Univerziteta u Banja Luci počev od 31.08.2011.godine. Takođe je nesporno da tužilac nije posjedovao pisanu saglasnost nadležnog organa tuženog kao poslodavca za obavljanje rada na drugoj visokoškolskoj ustanovi.

Polazeći od naprijed izloženog i utvrđenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je tužilac, bez saglasnosti nadležnog organa tuženog kao poslodavca, obavljao rad na drugoj visokoobrazovnoj ustanovi, suprotno zakonu, kolektivnom ugovoru, ugovoru o radu i aktima tuženog. Naime, prema odredbi čl. 143 i čl. 136 Zakona o radu, čl. 51 Opšteg kolektivnog ugovora, pored razloga utvrđenih zakonom, poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom i u slučaju ako je zaposleni, bez znanja poslodavca a suprotno zaključenom ugovoru o radu, povrijedio prava i obaveze o zabrani konkurencije, koje odredbe su u skladu sa čl. 92 Statuta tuženog.

Prema odredbi čl. 8 Ugovora o uređivanju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti od 23.09.2010.godine, koji je zaključen između tužioca kao zaposlenog i tuženog kao poslodavca, zaposleni ne može biti radno angažovan na drugim visokoobrazovnim ustanovama u Crnoj Gori i van nje, bez odobrenja Univerziteta. Tužilac tokom postupka nije sporio da je potpisao navedeni Ugovor, ali nije pružio dokaze u pravcu da je imao saglasnost, odnosno odobrenje, poslodavca za radno angažovnje na Univerzitetu u Banja Luci.“



359

OGRANIČENJE DISKRECIONOG PRAVA DIREKTORA -NEZAKONITOST ODLUKE O IZBORU KANDIDATA-

U situaciji kada svi kandidati ispunjavaju uslove oglasa, direktor kao nadležni organ, dužan je prilikom izbora kandidata da se pridržava sadržine oglasa kojim je tražena i prosječna ocjena kandidata, te prema stanju stvari donese odluku o izboru kandidata u granicama ovlašćenja u okviru kojih se može upotrijebiti slobodna ocjena i u skladu sa ciljem zbog koga je to ovlašćenje dato, o čemu odluka treba da sadrži potrebne razloge, te ako ista ne sadrži nikakve razloge iz kojih se bi moglo zaključiti zbog čega je izabrani kandidat imao prioritet u odnosu na ostale kandidate, nezakonita je.

Iz obrazloženja:

“Osnovano se revizijom osporava pobijana presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno da je tuženi raspisao oglas za prijem u radni odnos stručnog radnika na pravnim poslovima na neodredjeno vrijeme, sa uslovima: visoko obrazovanje u obimu 240 kredita CSPK, VII-1 nivo kvalifikacije obrazovanja - diplomirani pravnik, 1 godina radnog iskustva sa potrebnom dokumentacijom - prijavom za slobodno radno mjesto, uvjerenje o državljanstvu, fotokopija biometrijske lične karte ili pasoša, diploma ili uvjerenje o završenom stepenu stručne spreme (uz diplomu na kojoj nije naznačena prosječna ocjena dostaviti dodatak diplome koji sadrži prosječnu ocjenu), dokaz da se ne vodi krivični postupak i dokaz o radnom iskustvu. Odlukom direktora tuženog br. 01-1406 od 28.03.2016.godine u radni odnos na neodredjeno vrijeme izabran je kandidat V. M., dipl.pravnik iz M., s pozivom na čl. 25. Statuta tuženog, jer ispunjava uslove iz Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, i uslove objavljenog oglasa od 02.03.2016.godine. U postupku je utvrdjeno da su svi prijavljeni kandidati, uključujući i tužioca i izabranog kandidata ispunjavali uslove oglasa.

Tužilac je tražio da se pobijana odluka poništi kao nezakonita tvrdeći, izmedju ostalog, da je oglasom tražen dokaz o prosječnoj ocjeni, pa kako on ima prosječnu ocjenu 9,33, a izabrani kandidat 6,94, to ovaj nije mogao biti izabran, te da odluka nema razloga o činjenicama koje su opredijelile direktora za izbor V. M.

Odlučujući o zakonitosti osporene odluke prvostepeni sud je zaključio da je ista nezakonita, zbog čega je odluku poništio i naložio tuženom da izvrši ponovni izbor prijavljenih kandidata po raspisanom oglasu od 02.03.2016. godine. Taj sud smatra da, bez obzira na diskreciono pravo direktora tuženog da odluči kojeg će od prijavljenih kandidatakoji ispunjavaju uslove raspisanog oglasa primiti u radni odnos, to pravo je ograničeno uslovima oglasa i interesom da bude izabran kandidat koji će najuspješnije obavljati poslove oglašenog radnog mjesta, pri čemu je isključena samovolja kao način odlučivanja koji ne uživa objektivne kriterijume. Kako sporna odluka tuženog ne sadrži razloge kojim kriterijumima se rukovodio direktor tuženog prilikom donošenja odluke - odluka ne sadrži nikakve razloge zbog čega je izabrani kandidat dobio prednos u odnosu na tužioca, to je ista nezakonita.

Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud smatra da je na pravilno utvrdjeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer to što u obrazloženju odluke nijesu navedeni razlozi zbog čega je predmetno radno mjesto od

360

prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uslove oglasa, izabran primljeni kandidat V. M. a ne tužilac ili neki drugi koji ispunjava uslove, nije razlog za poništaj odluke, jer izabrani kandidat ispunjava uslove tražene oglasom, a tužilac nije dokazao da ima prednost po bilo kom osnovu u odnosu na izabranog kandidata.

Po mišljenju ovog suda, izloženo pravno shvatanje drugostepenog suda nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Naime, i u situaciji kada svi kandidati ispunjavaju uslove oglasa, direktor tuženog kao nadležni organ u skladu sa čl. 23. Statuta tuženog, dužan je prilikom izbora kandidata da se pridržava sadržine oglasa kojim je tražena i prosječna ocjena kandidata, te prema stanju stvari donese odluku o izboru kandidata u granicama ovlašćenja u okviru kojih se može upotrijebiti slobodna ocjena i u skladu sa ciljem zbog koga je to ovlašćenje dato, o čemu odluka treba da sadrži potrebne razloge.

Kako u konkretnom slučaju pobijana odluka tuženog ne sadrži nikakve razloge iz kojih se bi moglo zaključiti zbog čega je izabrani kandidat imao prioritet u odnosu na ostale kandidate, odnosno tužioca, to je prvostepeni sud pravilno našao da je ista nezakonita, o čemu je dao potpune i pravilne razloge.“



361

PRAVNO DEJSTVO IZJAVE ZAPOSLENOGZA PRESTANAK SLUŽBE

(Član 115 stav 1 tačka 3 Zakona o Vojsci Crne Gore)

Ako je osnov za prestanak radnog odnosa izjava zaposlenog pravna dejstva prestanka radnog odnosa ne zavise od toga da li je odluka o prestanku radnog odnosa donijeta ili ne.

***Izjava zaposlenog o prestanku radnog odnosa po svojoj prirodi je jednostrana

izjava volje koju izjavu o prestanku službe zaposleni nije mogao opozvati od momenta kada je dospjela do organa kome je upućena, pa mora snositi posljedice svoje odluke u vidu prestanka službe.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je iz činjenica utvrdjenih u prvostepenom postupku zaključio da je tužilac prije isteka svog godišnjeg odmora - roka kada je trebao da se javi na posao, u svemu postupio u skladu sa čl.115.st.1.tač.13. Zakona o Vojsci Crne Gore ("Sl.list CG", br. 47/07, 88/2009), kada je preko svog kolege N. P. 21.01.2010.godine predao na arhivu tužene zahtjev o prestanku radnog odnosa iz zdravstvenih razloga. Zahtjev je predat u pismenoj formi, lično potpisan od strane tužioca i uredno zaveden kod tužene istog dana, a o svemu su bili upoznati pomoćnik ministra D. J., kao pretpostavljeni tužioca i načelnik Generalštaba S., kako je to nalagala odredba čl. 48 Zakona o Vojci Crne Gore. Na temelju ovih činjenica prvostepeni sud je našao da nijesu bili ispunjeni uslovi iz čl. 115.st.1.tač.7. Zakona o Vojsci i usvojio tužbeni zahtjev.

Drugostepeni sud je, s pozivom na odredbu čl 375.st.2 ZPP, o žalbi tužene odlučio je na osnovu održane rasprave i na temelju ponovljenih dokaza preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev.

Taj sud je prvenstveno ocijenio neosnovanim navode žalbe o neblagovremenosti predmetne tužbe, jer tužena nije dokazala da je pobijano rješenje uručeno tuženom u skladu sa čl.77.st.1. Zakona o opštem upravnom postupku ili na bilo koji drugi zakonom propisan način. Medjutim, smatra da zahtjev tužioca za prestanak profesionalne vojne službe, koji je tužilac potpisao a predat dana 21.01.2010.godine, ne predstavlja izričitu, jasnu i nedvosmislenu izjavu volje tužioca na osnovu koje je moralo doći do prestanka službe. Ovo, iako premaodredbi čl.115. st.1.tač.13 Zakona o Vojsci Crne Gore do prestanka službe dolazi bez obzira da li je rješenje o prestanku službe donijeto ili ne, budući da konstitutivan značaj ima samo pisani otkaz, a sadržina zahtjeva tužioca ne može predstavljati osnov za prestanak službe budući da ne sadrži precizno odredjenje dana prestanka službe. Kako tužilac nije dolazio na posao u periodu od 29.01.2010 do 05.02.2010.godine a svoje odsustvo nije opravdao, mišljenja je da je tužena imala zakonit osnov da u skladu sa čl. 115.st.1.tač.13 Zakona o Vojsci Crne Gore donese pobijano rješenje, te sljedstveno tome odbija tužbeni zahtjev.

Po mišljenju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je predmetna tužba blagovremeno podnijeta, kod činjenice da tužena nije dokazala da je pobijano rješenje na propisan način uručeno tužiocu, a rok za podnošenje tužbe počinje da teče tek od dana dostavljanja odluke, o čemu su u nižestepenim presudama dati potrebni i pravilni razlozi.

Kada je u pitanju ocjena zakonitosti rješenja tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu, na utvrdjeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno

362

pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu odluke o ocjeni zakonitosti pobijanog rješenja.

Odredbom čl. 115.st.1.tač.13. Zakona o Vojsci Crne Gore propisano je da profesionalnom vojnom licu prestaje služba u Vojsci na osnovu njegovog pismenog otkaza.

Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, a kod utvrdjenja da je tužilac u vrijeme korišćenja godišnjeg odmora (od 21.12.2009 do 28.01.2010 godine), otputovao za Kanadu, odakle je putem elektronske pošte preko e-mejla kolege N. P. poslao uredno potpisani zahtjev za prestanak profesionalne vojne službe iz zdravstvenih razloga, tražeći od njega da ga zavede na arhivu tužene, što je i učinjeno 21.01.2010.godine, ispunjena je propisana forma da se ovakav zahtjev tretira kao zahtjev za prestanak službe na osnovu njegovog pisanog otkaza. Jer, iz sadržine zahtjeva - izjave tužioca prestanak profesionalne vojne službe koji je lično potpisao naslovljenom Sektoru za ljudski resurs (Odsjek za statusna pitanja), proizilazi da je tužilac tražio da mu se donese rješenje o prestanku profesionalne službe zbog zdrastvenog pitanja i nemogućnosti da fizički dalje obavlja dotadašnju dužnost. U ovoj je naveo da po završenom odmoru iz 2009 godine želi da iskoristi i godišnji odmor za 2010.godinu, zahtijevajući da datum prekida profesionalne vojne službe bude nakon isteka godišnjeg odmora za 2010.godinu. Takva izjava je produkt odluke koju je tužilac donio slobodno i samostalno pa proizvodi pravno dejstvo i ona je osnov za prestanak radnog odnosa, tako da tužiocu radni odnos prestaje ipso iure, po isteku otkaznog roka. Dakle, pošto je osnov za prestanak radnog odnosa sama izjava tužioca, pravna dejstva prestanka radnog odnosa ne zavise od toga da li je odluka o prestanku radnog odnosa donijeta ili ne. To znači da je tužiocu prestao radni odnos po njegovoj volji i to nikakva odluka nije mogla da promijeni, jer odluka o prestanku radnog odnosa na osnovu pismene izjave nema konstitutativan već deklarativan karakter.

Stoga, razlozi za prestanak radnog odnosa koje je tuženi naveo u pobijanom rješenju nijesu mogli nastati, što rješenje čini nezakonitim, pa je u ovom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti odbijanjem kao neosnovane žalbe tužene.

Kod iznijetog, nije od značaja što zahtjev tužioca ne sadrži precizno odredjenje dana prestanka službe.

S druge strane, imajući u vidu da je izjava zapošljenog o prestanku radnog odnosa po svojoj prirodi jednostrana izjava volje, tužilac svoju izjavu o prestanku službe nije mogao opozvati još od momenta kada je dospjela do organa kome je upućena, pa mora snositi posljedice svoje odluke u vidu prestanka službe. Zbog toga je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da tužioca vrati na rad i rasporedi na radno mjesto shodno njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima.”



363

DISCIPLINSKA MJERA PRESTANKA RADNOG ODNOSAZBOG ODAVANJA POSLOVNE TAJNE

-NEZAKONITOST ODLUKE-(Član 37 stav 1 tačka 4 Opšteg kolektivnog ugovora)

Zaposleni u čiji djelokrug poslova ne ulaze poslovi koji su takve prirode da posebno zahtijevaju čuvanje poslovne tajne i koga poslodavac nije upoznao sa aktom o poslovnoj tajni, niti isti donio, ne može odgovarati za povredu radne obaveze zbog odavanja poslovne tajne.

Iz obrazloženja:

“Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilja radni odnos kod tuženog zasnovala na neodredjeno radno vrijeme počev od 01.04.2014.godine, na radnom mjestu radnik prijavnice u čiji djelokrug su ulazili poslovi dočekivanja i usluživanja klijenata, poslovnih partnera, zaposlenih, vršenje poslova prijema i otpremanja pošte, vodjenje evidencije i pravovremeno prosledjivanje potrebnih informacija nadredjenim. Dana 11.03.2015. godine tužilja je povjerljivu dokumentaciju predala agenciji "M. p." umjesto da istu preda agenciji "U. m." radi čega je tuženi donio odluku br. 118 od 20.05.2015.godine kojom je tužilja izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog odavanja poslovne tajne.

Prema odredbi čl. 37.st.1.tač.4 i 7 Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl.list CG", br. 14/14) propisano je da teža povreda odavanje poslovne tajne postoji ako se zaposleni nesavjesno odnosi prema imovini poslodavca ili ako je pričinio materijalnu štetu većih razmjera utvrdjenu aktom poslodavca.

I po ocjeni ovog suda tužilja ne može odgovarati za ovu povredu radne obaveze prije svega što u djelokrug njenih poslova kao radnika prijavnice ne ulaze poslovi koji su takve prirode da posebno zahtijevaju čuvanje poslovne tajne. S druge strane čl.9. ugovora o radu je odredjeno da je tužilja dužna da čuva poslovnu tajnu poslodavca pod uslovom da je poslodavac upoznao sa aktom o poslovnoj tajni. Dakle, tuženi je prije svega bio dužan donijeti akt o poslovnoj tajni i sa sadržinom istog upoznati tužilju, koji nesumnjivo nije donio jer bi ga prezentirao sudu. Pored toga, a što je bitan uslov za postojanje ove povrede radne obaveze jeste da se tužilja nesavjesno ponašala prema imovini tuženog i da je nastupila materijalna šteta većih razmjera što u postupku nije dokazano. Pobijano rješenje je nezakonito i sa formalnih razloga obzirom da isto ne sadrži razloge o povredi i njenoj posledici, odgovornosti tužilje njenom ranijem radu i ponašanju kao i druge okolnosti koje je poslodavac u skladu sa odredbom čl. 49 Opšteg kolektivnog ugovora morao cijeniti prilikom izricanja disciplinske mjere.

Prema tome, tuženi nije dokazao da su postojali valjani zakonski razlozi za izricanje predmetne dosciplinske mjere, na koga je inače bio teret dokazivanja ove činjenice shodno odredbi čl.9.st.2.tač.1. Konvencije MOR br. 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca koja je ratifikovana Zakonom o fatifikaciji ("Sl.list SFRJ", Medjunarodni ugovori br. 4/84 i 7/91), te nije ni mogao donijeti pobijano rješenje.“


364

PODIJELJENA ODGOVORNOST POSLODAVCA I ZAPOSLENOGZA NASTANAK ŠTETE KAO POSLJEDICE POVREDE NA RADU

(Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 33 Zakona o zaštiti i zdravlju na radui čl. 168, 169 i 199 ZOO)

Jednak je doprinos nastanku štete kao posljedice povrede na radu poslodavca koji nije obezbijedio sredstva za bezbjedno izvršenje procesa rada i vršio kontrolu rada u cilju obezbjedjivanja bezbjednog izvršenja zadatka i zaposlenog koji iako je bio dužan nije pokazao visok stepen pažnje, niti odbio da radi sve dok se ne stvore uslovi za bezbjedan rad, iako je na to imao pravo.

Iz obrazloženja:

“Nižestepeni sudovi su vještačenjem vještaka zaštite na radu utvrdili da tuženi nije obezbijedio sredstva za bezbjedno izvođenje procesa izrade OTNR eksploziva-ispravnu vakum pumpu i odgovarajuće sredstvo za zagrijavanje smješe umjesto rešoa koji je putem produžnog kabla za struju bio doveden iz druge prostorije u laboratoriju u kojoj se vršilo filtriranje, kao i da je propustio da tužioca, koji je obučen za izradu pirotehničkih smješa, teorijski i praktično obuči za izradu inicijalnog eksploziva. Vještak je naveo i da tuženi nije vršio nadzor, odnosno stalnu i potpunu kontrolu rada u cilju obezbjeđivanja bezbjednog izvršavanja zadataka. Prema njegovom mišljenju, i u postupanju tužioca postoji doprinos nastanku štete i nezgode i isti se ogleda u tome što je isti mogao da odbije da radi sve dok se ne obezbijede uslovi za bezbjedno izvođenje povjerenog mu zadatka. Tužiočev propust ogleda se i u nenamjenskom korišćenju sredstava za rad, te u iznošenju smješe eksploziva iz pogona pirotehnike, kretanje kroz krug fabrike do dolaska u laboratoriju za hemijske analize, u trajanju od 10-15 minuta, pri čemu laboratorija nije bila adekvatno opremljena niti prilagođena za vršenje takvih poslova.

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka iz oblasti protivpožarne zaštite i eksplozija proizilazi da prilikom pravljenja OTNR eksploziva u prostorijama pirotehnike nije ispoštovana potrebna procedura, kao i da u ovoj prostoriji, usljed neispravnosti vakum pumpe, nisu postojali uslovi za bezbjedno pravljenje eksploziva. Tužilac ni u kom slučaju nije smio nositi smješu eksploziva kroz krug fabrike, niti se zadržavati na putu do laboratorije, koja takođe nije namijenjena niti adekvatna za obradu eksploziva. Vještak je mišljenja da je vremenski protok od 10-15 minuta, od trenutka formiranja smješe do početka njenog filtriranja stvorio mogućnost taloženja komponenti na dnu posude a samim tim i veće osjetljivosti smješe. O uzroku ekspolozije, ovaj vještak se nije mogao decidno izjasniti, navodeći da ista nastaje kao posljedica više različitih faktora. Pojasnio je i da se proces zagrijavanja prilikom pravljenja smješe za OTNR vrši u posebnim posudama i uz posebne mjere bezbjednosti i zaštite, koje u konkretnom slučaju nisu ispoštovane.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev, te našao da tuženi odgovara po pravilima objektivne odgovornosti za štetu od opasne djelatnosti, shodno odredbi čl.168 i 169 Zakona o obligacionim odnosima ( Sl.list CG, br.47/08). Ocjenjujući doprinos tužioca i tuženog nastanku štete, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti pravila podijeljene odgovornosti iz čl.199 istog Zakona, te da je doprinos obije stranke jednak – 50%.

Naprijed iznijeti činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.


365

I po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdili sve relevatne činjenice za odlučivanje u ovom sporu, te izveli pravilan zaključak da je doprinos stranaka u nastanku štete jednak. Nasuprot revizijskim navodima tužioca, i ovaj sud smatra da se njegov doprinos ne može ocijeniti manjim, jer je, po sopstvenom kazivanju, nekoliko mjeseci prije štetnog događaja bio upoznat sa činjenicom neispravnosti vakum pumpe u pogonu pirotehnike, kao neophodnog sredstva za izvršenje operacije filtriranja na bezbjedan način. Samim tim, a imajući u vidu odredbu čl. 33 st.1 Zakona o zaštiti i zdravlju na radu (Sl. list CG, br. 34/14), imao je pravo da odbije da radi sve dok se ne stvore uslovi za bezbjedan rad i eliminišu opasnosti kojem mogu dovesti do povređivanja, na koji način je upravo i postupio u martu mjesecu 2014. godine, kada je od tuženog dobio nalog za izradu eksploziva druge vrste. Pri tom, laboratorija u kojoj je tužilac namjeravao da izvrši radnju filtriranja nije namijenjena za obradu smješa eksploziva, niti su se takvi poslovi u njoj mogli vršiti, u čemu se dodatno ogleda njegov doprinos nastanku štete.

Iako se o uzroku eksplozije vještak nije mogao sa sigurnošću izjasniti, činjenica što je tužilac nosio smješu eksploziva kroz krug fabrike te započeo sa procesom filtriranja iako je od momenta sinteze proteklo 10-15 minuta, usljed čega je nivo osjetljivosti ove smješe povećan, takođe ukazuje da isti nije postupao sa onim stepenom pažnje koji je potreban za obavljanje poslova na bezbjedan način. Imajući u vidu radno mjesto na kome je zasnovao radni odnos (šef pogona pirotehnike), tužilac je bio dužan da pri obavljanju poslova pokaže visok stepen pažnje i odgovornosti kako bi sebe i ostale zaposlene zaštitio od posljedica povreda, a naročito u situaciji kada je znao da se povjereni poslovi ne mogu izvršiti na bezbjedan način zbog neispravnosti osnovnih sredstava za rad.“


366

ODGOVORNOST DRŽAVE ZA NAKNADU ŠTETEZBOG POVREDE POLICAJCA NA RADU

(Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 148, 167 – 169 ZOO)

Ranjavanje policijskog službenika za vrijeme obavljanja službene dužnosti predstavlja povredu na radu, te je za štetu koju je isti pretrpio kao posljedicu ranjavanja odgovorna država.

Iz obrazloženja:

“Iz predmetnih spisa proizilazi, da je tužilac bio zaposlen kod Uprave policije, na radnom mjestu višeg policijskog narednika u Ekspozituri kriminalističke policije - Ispostave Cetinje, te da je dana 08.03.2011.godine zadobio teške tjelesne povrede, koje mu je nanio V. T., koji je kritičnom prilikom zaustavio tužioca, koji je upravljao sa putničkim vozilom marke "VW Golf" reg oznake CT __ ___ u kojem vozilu se nalazila i saputnica I. V., pa kada je tužilac izašao iz vozila, V. T. je u pravcu istog ispalio sedam projektila, od kojih su ga dva pogodila, nanijevši mu teške tjelesne povrede koja su prema saglasnom mišljenju vještaka medicinske struke, kod tužioca ostavile za posledicu trajno umanjenje životne aktivnosti od 45%. Nije sporno, da je protiv V. T. vodjen krivični postupak okončan presudom Višeg suda u Podgorici K.br. 142/11 od 22.03.2012.godine kojom je isti oglašen krivim za kriv.djelo ubistvo u pokušaju iz čl. 143 u vezi čl. 20 KZ u sticanju sa kriv.djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl. 403.st.1. KZ i osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i 2 mjeseca. Utvrdjeno je i to, da predmetna povreda predstavlja povredu na radu, obzirom da je u uzročnoj vezi sa obavljanjem poslova i zadataka radnog mjesta tužioca.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi djelimično usvojili zahtjev tužioca i istom dosudili naknadu nematerijalne štete u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude. Jer, shodno čl. 134.st.1 Zakona o radu je propisano, da je poslodavac dužan da zaposlenom naknadi štetu koju je isti pretrpio na radu i u vezi sa radom, a čl. 78 Zakona o državnim službenicima i namještenicima propisano da je Crna Gora odgovorna za štetu prouzrokovanu državnom službeniku, odnosno namješteniku na radu, ili u vezi sa radom, po opštim pravilima gradjanskog prava. Imajući u vidu citirane odredbe, te odredbe čl. 167, 168, 169 i 207 u vezi čl. 148.st.2. ZOO, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, da postoji odgovornost na strani tužene da tužiocu nadoknadi traženu štetu. Jer, neposredni uzrok nastanka predmetne štete je ranjavanje tužioca, kao policijskog službenika za vrijeme obavljanja službene dužnosti od strane T., pa kako tužena nije dokazala postojanje okolnosti iz čl. 172 ZOO, koje bi isključile njenu odgovornost, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili, da je tužena odgovorna za štetu nastalu povredjivanjem tužioca, a u kom pravcu nižestepeni sudovi daju potpuno jasne i razumljive razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Pri tome, bez osnova je isticanje u reviziji, da na strani tužene nema odgovornosti, jer tužilac nije imao aktivnu poziciju u odnosu na lice koje ga je povrijedilo, pa stoga povreda nije nastala u vezi sa radom tužioca. Ovo s razloga, što policijski poslovi, koje je obavljao tužilac, predstavljaju po prirodi stvari uvijek opasnu djelatnost koji poslovi su neminovno skopčani sa izvjesnim rizikom u svakom segmentu. Stoga je neposredan uzrok predmetne štete ranjavanje tužioca, kao policijskog službenika za vrijeme obavljanja službene dužnosti, a što upravo i upućuje na zaključak da je povreda kod tužioca nastala u vezi sa njegovim radom. Pored toga, nižestepeni sudovi su pravilno cijenili ponašanje tužioca, nalazeći da je tužilac


367

izlaskom iz vozila na poziv T. zapravo doprinio nastanku kritične situacije 30%, a za koji procenat je i umanjena naknada nematerijalne štete.“


368

NEPOSTOJANJE VALJANOG OSNOVA ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA

(Član 142 stav 1 Zakona o radu)

Izjava zaposlenog o prestanku radnog odnosa koja nije data slobodno i u vremenu kada je isti donio odluku da više ne želi da radi već je iskorišćena od strane poslodavca pisana izjava koju je zaposleni dao prilikom potpisivanja ugovora o radu ne može biti valjan osnov za prestanak radnog odnosa, u smislu odredbe člana 142 stav 1 Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

“Po nalaženju ovog suda, a nasuprot pravnom stanovištu drugostepenog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je usvajanje tužbenog zahtjeva.

Prema odredbi čl. 142 st.1 Zakona o radu ( sl.list CG,br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12), radni odnos, odnosno ugovor o radu može prestati otkazom od strane zaposlenog s tim da je otkaz ugovora o radu zaposleni dužan da dostavi poslodavcu u pisanom obliku najmanje 15 dana prije dana koji je naveo kao dan prestanka radnog odnosa. Osnov za prestanak radnog odnosa po navedenom osnovu je, dakle, sama izjava o raskidu radnog odnosa, tako da zaposlenom radni odnos prestaje, po sili zakona, po isteku otkaznog roka. Rješenje o prestanku radnog odnos po navedenom osnovu ima deklaratoran karakter budući se njime samo konstatuje da je do prestanka radnog odnosa po volji radnika došlo. Kako je sama izjava osnov za prestanak radnog odnosa ona mora da bude data jasno, nedvosmisleno i slobodno, jer mane volje sprečavaju njena dejstva u smislu Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list CG“, br. 47/08) a primjeni kojih odredbi ima mjesta budući da je radni odnos i ugovorni odnos, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Imajući u vidu izloženi pravni pristup i dovodeći ga u vezu sa činjenicama utvrdjenim u postupku pravilan je, i po nalaženju ovog suda, zaključak prvostepenog suda da izjava tužioca o prestanku radnog odnosa nije data slobodno i u vremenu kada je tužilac donio odluku da više ne želi da radi, već je iskorišćena od strane tuženog pisana izjava koju je tužilac dao prilikom potpisivanja ugovora o radu. U prilog tom zaključku ukazuje i činjenica da na toj izjavi nije odštampan datum raskida ugovora, već je isti rukom upisan, da izjava ne sadrži broj djelovodnog protokola, niti postoji bilo koji drugi dokaz da je izjava zavedena u djelovodnom protokolu tuženog. Osim toga, iz sadržine spisa predmeta Osnovnog suda u Podgorici P.br.2345/15 proizilazi da je tužilac dobio otkaz zbog naprijed pomenutog prekrašaja odnosno propusta u obavljenju radnih zadataka, a ne zbog otkaza od strane zaposlenog.

Kako valjan osnov za prestanak radnog odnosa ne može biti sporna izjava tužioca s tim u vezi, to tužiocu radni odnos nije mogao prestati s pozivom na odredbu čl.142 st.1 Zakona o radu kako to pogrešno nalazi drugostepeni sud, radi čega je presuda toga suda morala biti preinačena.“



369

OTKAZ UGOVORA O RADU OD STRANE ZAPOSLENOG(Član 142 stav 1 Zakona o radu)

Prestanak radnog odnosa na zahtjev zaposlenog isključuje pravo na otpremninu.

Iz obrazloženja:

“Na osnovu izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno cijenjeni u smislu čl.9. ZPP-a je utvrdjeno da je tužilja bila zaposlena kod tuženog po osnovu ugovora o radu br.16/5 od 09.09.2006. godine, na radno mjesto - izvršnog direktora, te da je zaključenim anexom I br.19/5 od 07.12.2009. godine tužilji povećana zarada. Nije sporno da je tuženi dana 01.03.2011. godine ponudio tužilji da obavlja iste poslove - izvršnog direktora, ali sa nižom zaradom, koju ponudu je tužilja odbila, nakon čega je uslijedila dana 24.03.2011. godine druga ponuda za zaključenje ugovora o radu na radno mjesto samostalnog savjetnika za nadzor, listing i statistiku u Sektoru tržišta, koju nije prihvatila, već je istog dana putem e-maila-a, zavedenog kod tuženog pod br.175/2/11 dala otkaz na dalji angažman kod tuženog, pritom obavještavajući tuženog da nema potraživanja prema istom, nakon čega je tuženi dana 08.04.2011. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa, koju odluku tužilja nije pobijala u sudskom postupku.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za naknadu štete u ukupnom iznosu od 85.739,28 eura, koji se odnosi na otpremninu, manje isplaćene zarade za februar, mart i dio zarade za april 2011. godine i na ime manje isplaćene naknade za dio neiskorišćenog odmora za 2010. i 2011. godinu u iznosima i sa kamatom bliže preciziranom, kao u stavu prvom izreke prvostepene presude. Tužilja je svoj zahtjev temeljila na odredbi čl.9. Anexa I br.19/5 koji su stranke zaključile dana 07.12.2009. godne i čl.30. Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa pravom prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalnog pravo, kada su zahtjev tužilje odbili, kao neosnovan.

Naime, i po nalaženju ovog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je tužilji radni odnos prestao otkazom ugovora o radu od strane zaposlene u smislu čl.142. st.1. Zakona o radu ("Sl.list CG",br.49/08 i 59/11). Prednje, ako se ima u vidu sadržina njenog e-mail-abr.175/2/11od 24.03.2011. godine, kojim je dala otkaz na dalje angažovanje kod poslodavca, pritom navodeći da nema potraživanja prema istom, nakon čega je uslijedilo rješenje o prestanku radnog odnosa od 08.04.2011. godine, koje tužilja nije pobijala.

Kod naprijed navedenog, bez osnova su navodi revizije da tužilji pripada pravo na otpremninu s pozivom na čl.9 a) Anexa I ugovora o radu br.19/5 od 07.12.2009. godine, kojim je definisano kada Odbor direktora može otkazati ugovor o radu tužilji prije isteka roka iz čl.9. ugovora o radu i čl.9b) istog anexa, kojim su definisana prava izvršnog direktora u slučaju otkaza iz razloga navedenih u članu 9a) - da se rasporedi na drugo radno mjesto ili da mu se isplati otpremnina u visini 24 prosječne neto zarade, koju je ostvario u poslednja tri mjeseca prije otkaza ugovora. Ovo iz prostog razloga, što je tužilji prestao radni odnos na njen zahtjev u smislu čl.142. Zakona o radu, a ne otkazom Odbora direktora u smislu čl.9a) anexa I ugovora o radu br.19/5 od 07.12.2009. godine.

S druge strane, je bez osnova pozivanje revidenta na odredbu čl.30. Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja, kojim se predividja obaveza poslodavca da zaposlenom za čijim radom je prestala potreba isplati otpremninu u

370

iznosu od najmanje 24 neto zarade zaposlenog, ukoliko se sa poslodavcem drugačije ne sporazumije. Jer, tužilja se ne može smatarati zaposlenom, za čijim radom je prestala potreba, već zaposlena koja je svojom voljom otkazala ugovor o radu, pa joj s toga i ne pripada pravo na traženu otpremninu.“



371

NEPOŠTOVANJE OBAVEZA PREDVIDJENIH ZAKONOM, KOLEKTIVNIM UGOVOROM I UGOVOROM O RADU

KAO RAZLOG OTKAZA UGOVORA O RADU(Član 143 stav 1 tačka 2 u vezi čl. 143b Zakona o radu)

Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa zbog nepoštovanja radnih obaveza ako ne sadrži pravilnu i potpunu identifikaciju bića povrede koja se zaposlenom stavlja na teret i ako upozorenje o postojanju razloga za otkaz ne sadrži sve što treba u smislu odredbe člana 143b Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

“Nije ni sporno među parničnim strankama, da su tužioci bili zaposleni kod tuženog na neodređeno vrijeme, da je dana 09.02.2013.godine prilikom kontrole finansijskog stanja na benziskoj stanici u Cetinju utvrđen manjak u kasi, da je tuženi dana 28.02.2013.godine tužiocima uručio upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu zbog nepoštovanja obaveza koje su predviđene zakonom i ugovorom o radu, nakon čega je donio sporna rješenja o otkazu ugovora o radu. Dalje je utvrdjeno da je u spornom periodu kod tuženog postojao sindikat, da nije bio donijet Opšti kolektivni ugovor, da tuženi nije donosio Pojedinačni kolektivni ugovor, kao ni Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti zaposlenih, te da Statutom tuženog i Granskim kolektivnim ugovorom za energetiku, proizvodnju, preradu i promet uglja, naftnih derivata i gasa nije bio regulisan postupak disciplinske odgovornosti zaposlenih. Tuženi je otkazao tužiocima ugovore o radu s pozivom na odredbu čl. 143 st. 1 tač. 2 Zakona o radu CG, zbog nepoštovanja obaveza koje su predviđene zakonom i ugovorom o radu.

Odredbom čl. 143 b navedenog Zakona propisano je da odluku o otkazu ugovora o radu u slučajevima iz čl. 143 st. 1 tač. 1, 2 i 3 poslodavac može donijeti nakon što prethodno upozori zaposlenog o postojanju razloga za otkaz, da se upozorenje daje u pisanoj formi i sadrži razloge za otkaz, dokaze koji ukazuju na to da su se stekli uslovi za otkaz i rok za davanje odgovora na upozorenje, koji rok ne može biti kraći od pet radnih dana, te da se upozorenje mora dostaviti na mišljenje sindikatu čiji je zaposleni član. Iz citirane zakonske odredbe proizilazi da upozorenja moraju biti potpuna, jasna i nedvosmislena kako bi zaposleni mogli znati o kojem otkaznom razlogu je riječ i u čemu se ogleda nepoštovanje radnih obaveza, tj. koje je njihovo ponašanje tuženi prepoznao kao takvo da ne mogu nastaviti rad kod poslodavca.

U konkretnom slučaju, nesumnjivo je utvrđeno iz sprovedenih dokaza koje je pravilno, shodno odredbi čl. 9 ZPP cijenio prvostepeni sud, da je tuženi uručio tužiocima upozorenja o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu u kojima je konstatovano da je dana 09.02.2013.godine izvršena kontrola finansijskog stanja na benziskoj stanici u Cetinju i da je utvrđen manjak u kasi, ne dostavljajući dokaze o tome koje obaveze propisane zakonom i ugovorom o radu tužioci nijesu ispoštovali, i ne navodeći kojim su to radnjama tužioci prouzrokovali utvrdjeni manjak. Takodje, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nije na nesumnjiv način utvrđeno da li se radi o dugu tužilaca prema tuženom ili, pak, manjku koji je učinjen radnjama ili propustima tužilaca i kojim radnjama. Ovo iz razloga što manjak sam po sebi nije dovoljan za postojanje povrede radne obaveze posebno ako se ima u vidu iskaz svjedoka B. J., radnika tuženog, koji je svakog mjeseca vršio popis i koji je naveo da se svakog mjeseca utvrđivao manjak koji je nastajao na način što neko od korisnika otuđi robu ili, pak, istekne rok upotrebe nekog artikla, u kom slučaju su manjak

372

morali nadoknaditi zaposleni na način što su odvajali određeni iznos od plate. Ovaj svjedok je bio decidan da nikad nije vidio da neko od zaposlenih uzima novac iz kase, te da kod tuženog ne postoji radnik koji na ime manjka nije nadoknadio odredjeni iznos.

Nasuprot navodima revizije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su, kodnaprijed iznijetog i utvrdjenog, sporne odluke čiji se poništaj traži nezakonite, jer dostavljena upozorenja o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu ne sadrže sve što treba u smislu odredbe čl.143 b Zakona o radu, kako bi se tužioci izjasnili o tome da li postoje razlozi za isključenje otkaznog razloga, odnosno da li postoje druge okolnosti od značaja za činjenično i pravno razrješenje slučaja.

Takodje je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su sporne odluke nezakonite i zbog toga što ne sadrže pravilnu i potpunu identifikaciju bića povrede radne obaveze zbog koje je tužiocima otkazan ugovor o radu, već su samo navedene odredbe iz ugovora o radu kojim je propisana radna obaveza tužilaca i konstatovano da je utvrđen manjak, pri tome se ne navodi na koji način je manjak utvrđen, kao ni u čemu se sastoji krivica tužilaca, odnosno gdje, kada i kako su tužioci neovlašćeno raspolagali novčanim sredstvima niti je tuženi dostavio dokaze u tom pravcu, pa je navode revizije date u tom pravcu valjalo odbiti kao neosnovane.

Tuženi nije ispoštovao zakonom propisanu proceduru prilikom donošenja spornih rješenja o otkazu ugovora o radu, pa je pravilno tužbeni zahtjev usvojen, što navode revizije kojima se tvrdi suprotno u cjelosti čini neosnovanim.“



373

NEDOLIČNO PONAŠANJE ZAPOSLENOGKAO RAZLOG ZA OTKAZ UGOVORA O RADU

(Član 143 stav 1 tačka 3 Zakona o radu)

Da bi se razlog za otkaz ugovora o radu iz člana 143 stav 1 tačka 3 Zakona o radu smatrao opravdanim treba da se radi o takvom ponašanju zaposlenog koje je nepodnošljivo i ogleda se u činjenju, odnosno nečinjenju kojim se narušava tehnološka, organizaciona, bezbjednosna, komunikaciona i svaka druga disciplina.

Iz obrazloženja:

“Tužena je donijela rješenja o otkazu ugovora o radu br. 2595 i br. 2597 od 18.08.2015.godine kojim je utvrdjeno, da su tužioci S. V. i Z. G. u svojstvu članova neformalne grupe članova Sindikata, bez odobrenja Izvršnog direktora učestvovali u izradi saopštenja upućenog novinama dnevnog lista "D." objavljenog u listu od 02.08.2015.godine u kojem su iznijete neprikladne i netačne poslovne i druge informacije na račun poslovanja tuženog, kao i nedolično ponašanje prema izvršnoj direktorici tuženog, direktoru sektora prodaje i marketinga, direktoru pravnih i opštih poslova i direktoru nabavke i logistike, kao i predsjednika izvršnog odbora direktora, navodeći da su učestvovali u nezakonitim radnjama koje su značajno oštetile imovinu privrednog društva u više milionskim iznosima, čime su isti izvršili radnu povredu iz čl. 51.st.1.tač.8. OKU tj. nasilničko, nedolično, ili uvredljivo ponašanje prema strankama i zaposlenim Odjeljka IV Etičkog kodeksa "13. P." AD P. u vezi čl. 143.st.1.tač.3. Zakona o radu. Utvrdjeno je i to, da je Z. A. otkazan ugovor o radu zato što je tužilac dana 17.03.2015.godine u poslovnim prostorijama poslodavca u prisustvu odgovornih lica iznio na račun prisutne J. Š., promotera za marketing niz nedoličnih i uvredljivih kvalifikacija čime je izvršio povredu odredaba čl.51.st.1.tač.8. OKU u vezi čl. 143.st.1.tač.3. Zakona o radu.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi poništili kao nezakonita rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu tužilaca br. 2595, 2597 i 2596 od 18.08.2015.godine i obavezali tuženu da ih vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, te da istim isplati iznose bliže označene u izreci, a koji se odnose na ime neisplaćene zarade. Ovo s razloga, što u postupku nije utvrdjeno, da su tužioci počinili povrede koje im se stavljaju na teret, jer tuženi nije dokazao osnovanost svojih tvrdnji da je ponašanje tužilaca takvo, da ne mogu nastaviti rad kod poslodavca. Naime, shodno čl. 143.st.1.tač.3. Zakona o radu treba da se radi o takvom ponašanju zaposlenog, koje je nepodnošljivo i ogleda se u činjenju, odnosno nečinjenju, kojim se narušava tehnološka, organizaciona, bezbjedonosna, komunikaciona i svaka druga disciplina, a da bi se navedeni razlog mogao smatrati opravdanim, i da bi isti bio podloga za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Isto tako, pravilno su nižestepeni sudovi imali u vidu odredbu čl. 4 i 7 Konvencije MOR-a br. 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca, a shodno kojoj odredbi, radni odnos radnika neće prestati, ako za takav prestanak ne postoji valjan razlog vezan za sposobnost ili ponašanje radnika, ili za operativne potrebe preduzeća, ustanove ili službe.

Stoga, imajući u vidu, da tuženi nije pružio nikakve relevantne dokaze u pravcu kojim je potkrijepio tvrdnje, da su tužiocu počinili radnje koje su suprotne standardima ponašanja uspostavljenim Etičkim kodeksom, citiranim odredbama Zakona o radu i odredbama Konvencije MOR-a br. 158, to je tužiocima radni odnos prestao nezakonito, radi čega je rješenje tuženog valjalo poništiti.

374

Na zakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu tužioca A. Z., utiče sama okolnost da se iz rješenja ne može utvrditi kada je izvršena radnja tj. povreda koja mu se stavlja na teret, da je istom povrijedjeno pravo na odbranu, tako da sve te okolnosti utiču na zakonitost pobijanog rješenja.”



375

ODSUSTVO SA POSLA ZBOG OBAVLJANJA DUŽNOSTISTEČAJNOG UPRAVNIKA

(Član 143 stav 1 tačka 6 Zakona o radu)

Obavljanje odredjenih dužnosti u svojstvu stečajnog upravnika ne može se smatrati kao rad kod drugog poslodavca, te obavljanjem tih poslova zaposleni nije zloupotrijebio pravo na rad.

***Naknada za rad na poslovima stečajnog upravnika ne isključuje pravo na zaradu

kod svog poslodavca.

Iz obrazloženja:

“Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac bio kod tuženog u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i to na radnom mjestu menadžer - analitičar finansijskih izvještaja. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici St.br.245/14 tužilac je imenovan za stečajnog upravnika u stečajnom postupku nad AD "P. " P. Po pozivu stečajnog sudije tužilac se javljao Privrednom sudu u dane 10.09.2014., 11.09.2017., 12.09.2014., 15.09.2014., 16.09.2014., 17.09.2014. i 18.09.2014.godine. U navedene dane tužilac se javljao na posao a zatim isti napuštao i boravio u Privrednom sudu do kraja radnog vremena. Od 19.09.2014.godine tužilac je bio na bolovanju, pa do 21.11.2014.godine. Dalje se utvrđuje da je tuženi dana 27.11.2014. godine donio rješenje br. 0102-6260/9 kojim je tužiocu otkazan radni odnos zbog neopravdanog uzastopnog izostajanja sa posla u radne dane 10.09., 11.09., 12.09., 15.09., 16.09., 17.09. i 18.09.2014. godine, kao i zbog zloupotrebe privremene spriječenosti za rad, koju zloupotrebu vide u tome što je u navedenom vremenu izvršavao određene dužnosti u svojstvu stečajnog upravnika.

Imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbeni zahtjev nalazeći da je pobijano rješenje nezakonito. Naime, kako je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je tužilac u navedene dane dolazio na posao a izlazio ranije zbog odazivanja na poziv državnog organa - Privrednog suda Crne Gore - stečajnog sudije tog suda, to je pravilan zaključak da kod istog nije postojala volja da ne izvršava radne obaveze kod poslodavca, već je njegov izlazak sa posla bio usmjeren na završavanje obaveza preuzetih u svojstvu stečajnog upravnika AD "P." a na poziv stečajnog sudije. Osim toga pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi nijesu pružili nijedan dokaz svojoj tvrdnji da u navedene dane tužilac nije obavljao povjerene mu radne zadatke od strane tuženog.

Takođe i za ovaj sud su neprihvatljivi navodi da je tužilac zloupotrijebio pravo na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad jer je radio kod drugog poslodavca, što predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu. Naime, tužilac je posjedovao validnu medicinsku dokumentaciju o privremenoj spriječenosti za rad a u tom vremenu obavljao je određene dužnosti u svojstvu stečjanog upravnika, pa imajući u vidu karakter tih dužnosti pravilan je zaključak da se isto ne može ocjenjivati kao rad kod drugog poslodavca što bi predstavljalo zloupotrebu prava na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad.

Kako je odluka o prestanku radnog odnosa tužioca kod tuženog, poništena kao nezakonita, to tužiocu s pravom pripada tražena naknada materijalne štete, s obzirom da je bio onemogućen da u spornom periodu ostvaruje zaradu, za što postoji odgovornost tuženog. Visina štete utvrđena je angažovanjem vještaka finansijske struke, koji nalaz je s pravom prihvaćen kao jasan i stručan, pa nema mjesta navodima revizije da tužiocu ne pripada

376

tražena šteta jer je u tom periodu ostvarivao naknadu kao stečajni upravnik. Ovo zato što naknada za rad na poslovima stečajnog upravnika ne isključuje pravo na zaradu kod svog poslodavca, u konkretnom slučaju tuženog.“



377

OTKAZ UGOVORA O RADUZBOG NASILNIČKOG, NEDOLIČNOG I UVREDLJIVOG PONAŠANJA(Član 143b Zakona o radu i čl. 51 stav 1 tačka 8 Opšteg kolektivnog ugovora)

Upozorenje na postojanje razloga za otkaz ugovora, koje je nužan uslov za otkaz ugovora u smislu člana 143 b Zakona o radu, pored obavezujuće pisane forme, mora sadržati izričit iskaz o postojanju razloga za otkaz.

REINTEGRACIJA ZAPOSLENOG NAKON PONIŠTAJA RJEŠENJA O OTKAZU

Reintegracija podrazumijeva vraćanje zaposlenog kome je nezakonito prestao radni odnos u radni proces kod poslodavca na radno mjesto koje je obavljao prije nezakonitog otkaza ukoliko je to moguće, ali u svakom slučaju podrazumijeva obavezu vraćanja na radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i radnim sposobnostima zaposlenog.

Iz obrazloženja:

“Tuženi je donio rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu br.1019 od 14.06.2016. godine, kojim mu je otkazan ugovor o radu zbog nasilničkog, nedoličnog i uvredljivog ponašanja usled kojeg ne može nastaviti rad kod poslodavca, zbog čega mu radni odnos prestaje zaključno sa 13.06.2016. godine. Navedeno rješenje tuženi je donio s pozivom na odredbu čl.51. st.1. tač.8. Opšteg kolektivnog ugovora, uz prethodno dostavljanje upozorenja o postojanju razloga za otkaz u smislu čl.143 b Zakona o radu.

Nižestepeni sudovi pravilno nalaze da upozorenje na postojanje razloga za otkaz ugovora, koje je nužan uslov za otkaz ugovora u smislu čl.143 b Zakona o radu, pored obavezujuće pisane forme, mora sadržati izričit iskaz o postojanju razloga za otkaz. Na ovakvo pravno shvatanje, pored sadržine navedene norme Zakona o radu, upućuje i odredbačl.7. Konvencije MOR-a br.158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca kojom se utvrđuje da radni odnos radnika ne treba prestati zbog razloga vezanih za njegovo ponašanje ili njegov rad prije nego što mu se omogući da se brani od iznijetih navoda.

Saglasno iznijetom, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da pisano upozorenje o postojanju razloga za otkaz koje je tuženi dostavio tužiocu ne sadrži jasne razloge o razlozima za otkaz, a takve razloge ne sadrži ni rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu čija zakonitost se ispituje u ovom sporu. Sem navedenog, nižestepeni sudovi su pravilno našli da se u konkretnom slučaju na pouzdan način ne može utvrditi da li je ugovor o radu otkazan iz istih razloga iz kojih je donijeto i ranije rješenje od 22.09.2015. godine, koje je poništeno pravosnažnom presudom, ili se radi o drugim povredama radne dužnosti. Jer, pomenutim rješenjem od 22.09.2015. godine tužiocu je otkazan isti ugovor o radu i radni odnos mu prestao 21.09.2015. godine. U postupku ocjene zakonitosti navedeno rješenje je poništeno i tuženi obavezan da tužioca vrati na rad, nakon čega je tuženi donio rješenje koje se sada osporava. Imajući ovo u vidu, nižestepeni sudovi pravilno nalaze da je sporno rješenje nezakonito, jer iz istog ne proizilaze razlozi zbog kojih je tužiocu otkazan ugovor o radu. Ovaj

378

sud ukazuje da se zaposlenom ne može dva puta otkazati isti ugovor o radu, pa ni u situaciji kada se radi o otkazu po različitim osnovima.

Imajući navedeno u vidu, ovaj sud nalazi da su nižestepene presude u dijelu kojim je odlučeno o nezakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu donijete uz pravilnu primjenu materijalnog prava, koje nije dovedeno u sumnju revizijskim navodima, zbog čega je reviziju na taj dio valjalo odbiti.

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je usvajanjem zahtjeva za reintegraciju tužioca nakon poništaja rješenja o otkazu obavezan tuženi da tužioca vrati na rad na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu. Naime, reintegracija podrazumijeva vraćanje zaposlenog kome je nezakonito prestao radni odnos u radni proces kod poslodavca na radno mjesto koje je obavljao prije nezakonitog otkaza ukoliko je to moguće, ali u svakom slučaju podrazumijeva obavezu vraćanja na radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i radnim sposobnostima zaposlenog. Sa navedenih razloga nižestepene presude je u ovom dijelu valjalo preinačiti i odlučiti na način koji proizilazi iz izreke ove presude.“



379

NEOPRAVDANO ODSUSTVO SA POSLAKAO RAZLOG ZA OTKAZ UGOVORA O RADU

I OCJENA BLAGOVREMENOSTI TUŽBE ZA PONIŠTAJODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU

(Član 143 stav 1 tačka 2, 143a tač. 1 i 143c st. 1 Zakona o radu, u vezi sa čl. 70 st. 1 i čl. 76 st. 1 Zakona o opštem upravnom postupku)

Propust zaposlenog da o odsustvu i razlozima odsustva sa posla obavijesti poslodavca ne može biti osnov za otkaz ugovora o radu zbog neopravdanog odsustva sa posla, ako je to odsustvo bilo opravdano.

***Momenat saznanja za odluku o otkazu ugovora o radu Zakon o radu ne poznaje

kao pravnu relevantnu činjenicu za ocjenu blagovremenosti tužbe.

Iz obrazloženja:

“Pravilan je zaključak nižestepenih sudova kako o blagovremenosti tužbe, tako i o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Naime, odredbom čl. 143c st.1 Zakona o radu (Sl.list CG, br.59/08, 26/09, 88/09, 26/10, 29/11) propisano je da odluku o otkazu ugovora o radu donosi nadležni organ poslodavca, odnosno poslodavac u formi rješenja i dostavlja ga zaposlenom. Shodno stavu 3 istog člana, rješenje iz stava1 mora sadržati osnov za davanje otkaza, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku, a stavom 4 je propisano da se na dostavu rješenja, ako tim zakonom nije drugačije odredjeno, shodno primjenjuju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku.

Dakle, zaposlenom prestaje radni odnos danom dostavljanja odluke o otkazu ugovora o radu u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku pa se od tog dana mogu računati zakonski rokovi za ostvarivanje sudske zaštite.

Prema stanju u spisima, ne postoji pisani dokaz iz kojeg bi se na nesumnjiv način utvrdio dan uručenja pobijanog rješenja tužiocu. Kako tuženi tokom postupka nije dokazao da je tužiocu lično uručio rješenje o otkazu ugovor o radu, a što je bio dužan, shodno čl.70 st.1 i čl. 76 st.1 Zakona o opštem upravnom postupku, to su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da je predmetna tužba blagovremena.

Momenat saznanja za odluku o otkazu ugovora o radu Zakon o radu ne poznaje kao pravnu relevantnu činjenicu za ocjenu blagovremenosti tužbe. Stoga iskaz tužioca na te okolnosti, koji je tokom postupka mijenjan, a kako je to pravilno našao drugostepeni sud, ne može biti valjan osnov za utvrdjenje dana uručenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiocu. Pri tom valja ukazati da, nasuprot tvrdnji revidenta, teret dokazivanja činjenica od značaja za ocjenu blagovremenost tužbe stoji na tuženom –poslodavcu, a shodno odredbama čl.217 ZPP, svaka stranka pruža dokaze u prilog svojih činjeničnih tvrdnji pa kako je tuženi tokom postupka tvrdio da je tužba neblagovremeno podnijeta to je bio dužan i dokazati.

Kako je u postupku utvrdjeno da je odsustvo tužioca sa posla u periodu od 28.06.2012 do 27.07.2012.godine bilo opravdano, jer je tužilac u tom periodu bio spriječen za rad zbog bolesti, kako to proizilazi iz potvrde o privremenoj spriječenosti za rad od 25.07.2012.godine pravilno, i po ocjeni ovog suda, nalaze nižestepeni sudovi da je pobijano rješenje nezakonito s obzirom da se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, u smislu odredbe čl.143 a tač.1 Zakona o radu, ne smatra privremena spriječenost za rad zbog bolesti. Pri tom propust zaposlenog da o odsustvu i razlozima odsustva sa posla obavijesti poslodavca ne može biti

380

osnov za otkaz ugovora o radu zbog neopravdanog odsustva sa posla, ako je to odsustvo bilo opravdano, kao što je ovdje slučaj.“



381

NEOPRAVDANI IZOSTANAK SA POSLA(Član 143 stav 1 Zakona o radu i čl. 51 Opšteg kolektivnog ugovora)

Za primjenu propisa o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostajanja sa posla relevantno je da li je stvarno, a ne formalno postojao izvinjavajući razlog.

***Činjenica što je u izreci rješenja o prestanku radnog odnosa kao dan prestanka

radnog odnosa naveden prvi dan neopravdanog odsustva sa posla ne čini rješenje nezakonitim, ako je u postupku na pouzdan način utvrdjeno da se ostvario osnov za prestanak radnog odnosa, odnosno da je zaposleni neopravdano odsustvovao sa posla u vrijeme navedeno u obrazloženju rješenja.

Iz obrazloženja:

“Odredbom čl.52. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Sl.list CG", br.59/11), izmijenjena je odredba čl.143. Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08, 26/09, 88/09 i 26/10), tako da kao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu nije predviđeno neopravdano izostajanje sa posla više od dva radna dana uzastopno, odnosno pet radnih dana sa prekidima u toku kalendarske godine. Međutim, propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca u slučajevima propisanim zakonom i kolektivnim ugovorom ili aktom poslodavca koji mora biti usaglašen sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Opšti kolektivni ugovor ("Sl.list CG", br.14/14), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, u odredbi čl.51, pored razloga za otkaz ugovora o radu utvrđenih zakonom, u st.1. tač.3, propisuje i neopravdano izostajanje sa posla više od dva radna dana uzastopno, odnosno pet radnih dana sa prekidima u toku kalendarske godine.

Iz navedene odredbe Opšteg kolektivnog ugovora nesumnjivo proizilazi da neopravdan izostanak sa posla dva radna dana neprekidno ili pet radnih dana sa prekidima u toku kalendarske godine predstavlja osnov za otkaz ugovora o radu nezavisno od volje zaposlenog. Za primjenu propisa o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostajanja sa posla relevantno je da li je stvarno, a ne formalno postojao izvinjavajući razlog. S druge strane odsustvo sa posla protivno propisima i radnim dužnostima kao osnov za prestanak, podrazumijeva i postojanje svijesti zaposlenog o nedopustivosti takvog ponašanja. Dakle, otkaz može biti zakonit samo ako zaposleni zna da izostajanje sa posla vodi prestanku radnog odnosa i objektivno ispolji volju da više ne radi.

U konkretnom slučaju tužilja je nakon odsustvovanja sa rada usled privremene spriječenosti za rad do 28.05.2015. godine, bila sposobna za rad počev od 29.05.2015.godine. U takvoj situaciji tužilja je bila u obavezi da se vrati na rad. Međutim, iz dokaza provedenih u postupku utvrđeno je da se tužilja nije vratila na rad ni u daljem periodu od mjesec dana, a nije utvrđeno postojanje stvarnih razloga odsustva koji bi predstavljali izvinjavajući razlog i sprječavali prestanak radnog odnosa otkazom ugovora o radu. Naprotiv, utvrđeno je da je tužilja dana 27.05.2015. godine podnijela zahtjev za raskid radnog odnosa, ali do zaključenja sporazuma o prestanku radnog odnosa nije došlo. Nižestepeni sudovi su ocijenili da ova činjenica nije od značaja za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja.

Kako tužilja za period od 29.05.2015. godine pa nadalje, koji period obuhvata više od pet radnih dana, nije dokazala da je postojao opravdavajući ili izvinjavajući razlog odsustvovanja sa rada, ovaj sud nalazi da je u ovom sporu na potpuno i pravilno utvrđeno

382

činjenično stanje, zasnovano na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza u postupku, pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev kojim je tražen poništaj odluke o prestanku radnog odnosa i vraćanje na rad. Sama činjenica što je u izreci rješenja o prestanku radnog odnosa kao dan prestanka radnog odnosa naveden prvi dan neopravdanog odsustva sa posla ne čini rješenje nezakonitim, a ovo imajući u vidu da je u postupku na pouzdan način utvrđeno da se ostvario osnov za prestanak radnog odnosa, odnosno da je tužilja neopravdano odsustvovala sa posla u vrijeme navedeno u obrazloženju rješenja.

Pozivanje tuženog u osporenom rješenju na odredbe Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora koji regulišu postupak zaštite prava zaposlenih i način prestanka radnog odnosa nijesu od značaja za ocjenu zakonitosti rješenja, jer se iz rješenja na pouzdan način može zaključiti osnov otkaza ugovora o radu.”



383

ODLUKA O PRESTANKU RADNOG ODNOSADONIJETA NAKON ODLUKE VRHOVNOG SUDA

Donošenjem odluke Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude na način što je odbijen zahtjev kojim je tražen poništaj kao nezakonitih rješenja o otkazu ugovora o radu nastupilo je stanje koje je postojalo donošenjem rješenja o otkazu, te nakon odluke Vrhovnog suda nije bilo mjesta donošenju odluke o prestanku radnog odnosa, pa se ta odluka koja ima deklaratorni karakter ne može ispitivati u smislu pravilnosti i zakonitosti prestanka radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

“Međutim, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega je iste odluke valjalo preinačiti pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da se poništi kao nezakonita odluka tužene br. 11-20-27787 od 14.05.2014.godine i obaveže tuženi da vrati tužioca na rad kao i da mu nadoknadi materijalnu štetu koja se ogleda u gubitku zarade za period od 14.05.2014.godine do 25.10.2016.godine.

Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu knjigovođe IV u Glavnoj finansijskog direkciji i da je tužena donijela Rješenje o otkazu Ugovora br. 10-20-1530 od 01.02.2011.godine. Radi ocjene zakonitosti navedenog rješenja tužilac je pokrenuo postupak pred sudom koje rješenje je poništeno kao nezakonito i tužena obavezana da ga vrati na rad presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.158/13 od 17.05.2013.godine, koja je potvrđena od strane Višeg suda u Podgorici presudom Gž.br.2840/13-11 od 04.11.2013. godine. Postupajući po navedenoj pravosnažnoj presudi tužena je vratila tužioca na rad i sa istim zaključila Aneks ugovora o uređenju međusobnih prava i obaveza br.11-20-459 dana 13.01.2014.godine. Dalje se utvrđuje da je u postupku po vanrednom pravnom lijeku Vrhovni sud Crne Gore presudom Rev.br. 193/14 od 08.04.2014.godine usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude (prvostepenu i drugostepenu) i donio odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da se poništi kao nezakonita odluka tužene br.10-20-1530 od 01.02.2011.godine o otkazu Ugovora o uređenju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti. Nakon donijete navedene presude tužena je donijela predmetnu spornu Odluku o prestanku radnog odnosa tužioca, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Crne Gore.

Nižestepeni sudovi su predmetno traženje tužioca usvojili i poništili kao nezakonitu odluku tužene br.11-20-27787 od 14.05.2014.godine, nalazeći da je u pitanju Odluka o prestanku radnog odnosa i da nije donijeta u skladu sa odredbom čl. 138 Zakona o radu, kojom su propisani načini prestanka radnog odnosa, kao i da tužena kao poslodavac nije ispoštovala odredbe Zakona o radu („Sl. list CG“, br. 49/08, 26/09, 88/09) koje se odnose na postupak otkazivanja ugovora o radu po čl. 143 b Zakona o radu, kojim je propisano da se odluka o otkazu može donijeti nakon što se prethodno upozori zaposleni o postojanju razloga za otkaz.

Izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova je neprihvatljivo za ovaj sud zbog čega su nižestepene odluke preinačene.

Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužena (iz ovog spora) postupajući po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Podgorici P.br.158/13 od 17.05.2013. godine, kojom

384

je poništeno kao nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu br. 10-20-1530 od 01.02.2011.godine, vratila tužioca (iz ovog spora) na rad.

Naime, tužena je dobrovoljno izvršila odluku o vraćanju radnika na rad, što podrazumijeva njegovu reintegraciju tj. povratak radnika u preduzeće i ponovno njegovo uključivanje u radni odnos, jer se uspostavlja pravni kontinuitet sa situacijom koja je postojala prije donošenja odluke o udaljenju radnika koja je u sudskom postupku poništena i ne vrši se ponovno zasnivanje radnog odnosa.

Donošenjem odluke od strane Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.193/14 od 08.04.2014.godine kojom su preinačene nižestepene presude i odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se poništi kao nezakonito rješenje o otkazu Ugovora o uređivanju međusobnih odnosa, obaveza i odgovornosti br.10-20-1530 od 01.02.2011.godine i tužilac vrati na rad, nastupilo je stanje koje je postojalo donošenjem rješenja o otkazu Ugovora o uređivanju međusobnih odnosa, obaveza i odgovornosti tužene br. 10-20-1530 od 01.02.2011.godine kada je tužilac izmješten iz procesa rada i njegov radni odnos kod tužene prestao.

Imajući u vidu navedeno i po mišljenju ovog suda nije bilo mjesta donošenju odluke o prestanku radnog odnosa br. 11-20-27787 od 14.05.2014. godine, kako se to revizijom pravilno ukazuje i ista ima samo deklaratorni karakter pa se ne može ispitivati u smislu pravilnosti i zakonitosti prestanka radnog odnosa a ovo kod činjenice da je donošenjem odluke Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.193/14 od 08.04.2014.godine utvrđeno da je pravilno i zakonito rješenje o otkazu Ugovora tuženom od 01.02.2011.godine, što je konačan ishod u parnici u kojoj se ocjenjivala pravilnost i zakonitost Rješenja o otkazu ugovora o uređivanju međusobnih odnosa, obaveza i odgovornosti tužene br. 10-20-1530 od 01.02.2011.godine, pa je stoga K. S. radni odnos prestao na zakonit način.“


385

UPRAVNO PRAVO

379BILTEN 1 / 2017

386

ODLUČIVANJE O TROŠKOVIMA UPRAVNOG POSTUPKA(Član 107 stav 1 ZUP, "Sl. list RCG", br. 60/03 i "Sl. list CG", br. 32/11)

O troškovima postupka se odlučuje samo rješenjem kojim se postupak završava.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom ista pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu.

Rješenjem Glavnog administratora Opštine Plužine broj 032-02-UPII- 28/6-13 od 21. 12. 2015. godine usvojena je žalba tužioca, poništen zaključak prvostepenog organa broj 04-747 od 24. 03. 2014. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.

Tužilac je podnio predlog za donošenje dopunskog rješenja, jer naprijed navedenim rješenjem nije odlučeno o zahtjevu za naknadu troškova nastalih plaćanjem nagrade advokatu za sastav žalbe, te istovremeno tražio i troškove za sastav tog podneska.

Odredbom člana 107 st. 1 ZUP-a je propisano da u rješenju kojim se postupak završava organ koji donosi rješenje odredjuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku moraju isplatiti.

Saglasno odredbi člana 237 st. 2 ZUP-a kad drugostepeni organ poništi prvostepeno rješenje predmet se vraća prvostepenom organu na ponovni postupak.

Kod svega naprijed navedenog osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer kad drugostepeni organ poništi prvostepeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak odluku o troškovima, pa i onim nastalim povodom izjavljene žalbe, donosi prvostepeni organ.

Neprihvatljivo je stanovište iz podnijetog zahtjeva da iz odredbe člana 240 st. 1 u vezi člana 202 st. 1 ZUP-a proizilazi obaveza drugostepenog organa da odluči o troškovima postupka i kada prvostepeno rješenje poništi i predmet vrati prvostepenom organu na ponovnipostupak. Ovo sa razloga što se, a kako je to naprijed navedeno saglasno članu 107 st. 1 ZUP-a, o troškovima odlučuje samo rješenjem kojim se postupak završava. Rješenjem kojim je poništeno prvostepeno rješenje, odnosno zaključak, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku, postupak se ne završava.

Pozivanje tužioca na presude Upravnog suda Crne Gore U. br. 2753/15 od 20. 01. 2016. godine i U. br. 3151/15 od 20. 01. 2016. godine, uz tvrdnju da je u tim odlukama Upravni sud imao drugačiji stav je neosnovano. Ovo sa razloga što je u tim odlukama ukazano da je saglasno članu 210 st. 1 ZUP-a organ kojem je podnijet predlog za donošenje dopunskog rješenja dužan o istom odlučiti. Rješenjem Upravnog suda Crne Gore U. br. 3233/11 od 25. 04. 2012. godine je ukazano da o troškovima upravnog postupka odlučuje nadležni upravni organ, a ne sud, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom ističe da je isto u suprotnosti sa predmetnom presudom."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 25/17 od 13.02.2017. godine)


387

POKRETANJE POSTUPKA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTII AKTIVNA LEGITIMACIJA STRANKE

(Član 114 ZUP i čl. 3 ZUS, "Sl. list RCG", br. 60/03 i "Sl. list CG", br. 32/11)

U postupku pokrenutom po članu 44 Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, podnosioci prijava i predstavki ne stiču svojstvo stranke jer se ne odlučuje o njihovim pravima ili obavezama.

Iz obrazloženja:

"Članom 44 Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja propisano je da postupak u kome se odlučuje da li postoji povreda tog zakona i izriču mjere u skladu sa istim pokreće Agencija za sprečavanje korupcije po službenoj dužnosti, na osnovu sopstvenih saznanja ili prijave fizičkog ili pravnog lica.

U konkretnom slučaju postupak je pokrenut po prijavi tužilje NVO M .Polazeći od navedene zakonske odredbe, člana 3 i 11 Zakona o upravnom sporu,

osnovano Upravni sud pobijanim rješenjem zaključuje da se osporenim aktom ne dira u pravo tužilje ili u njegov na zakonu zasnovan interes, pa je pravilnom primjenom člana 22 st. 1 tač. 3 ZUP-a tužba odbačena.

Za svoje zaključke Upravni sud je dao dovoljne i jasne razloge, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi da pobijano rješenje nema obrazloženja, te da je time počinjena i povreda člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, kada se tužba odbacuje primjenom člana 22 st. 1 tač. 3 ZUP-a sud je dužan navesti razloge za takvu svoju odluku - da se osporenim aktom ne dira u pravo tužioca ili u njegov na zakonu zasnovani interes - i pri tom se nije dužan upuštati u ocjenu navoda podnijete tužbe kojima se osporava zakonitost predmetnog akta. To je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava koji stoji na stanovištu da su sudovi dužni da za svoje odluke daju razloge, ali se to ne smije shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument. Da li je sud dao obrazloženje svoje odluke mora se cijeniti u svakom konkretnom slučaju, a u svijetlu vrste odluke (Ruiz Torija protiv Španije, Vann de Hurk protiv Holandije).

Članom 3 st. 1 Zakona o upravnom sporu je propisano da pravo pokretanja upravnog spora ima lice koje smatra da mu je upravnim ili drugim aktom povrijedjeno neko pravo ili na zakonu zasnovan interes, a članom 22 st. 1 tač. 3 istog zakona da će Upravni sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je očigledno da se upravnim ili drugim aktom koji se osporava tužbom ne dira u pravo tužioca ili u njegov na zakonu zasnovan interes. Kod takvih zakonskih odredbi za postojanje aktivne legitimacije potrebno je da je osporenim aktom rješavano o pravu, obavezi ili pravnom interesu podnosioca tužbe.

U konkretnom slučaju tužilja je Agenciji za sprečavanje korupcije podnijela prijavu protiv Zavoda za statistiku zbog povrede člana 28 st. 3 Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, a sa predlogom da Agencije sprovede postupak i protiv odgovornih lica pokrene prekršajni postupak.

Postupajući po podnijetoj prijavi tužena je tužilji dostavila akt broj 02-02-2539/5689 od 20. 09. 2016. godine kojim je istu obavijestila da je utvrdila da je Zavod za statistiku ispunio zakonom propisane obaveze za vrijeme izborne kampanje na način što je objavio analitičke kartice i izdate putne naloge u skladu sa Zakonom o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja.

388

Kod svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda, osnovano Upravni sud pobijanim rješenjem zaključuje da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o bilo kojem pravu ili obavezi tužilje. Odlučivanje o pravu ili obavezi u smislu člana 3 ZUS-a podrazumijeva da se osporenim aktom mijenja individualna pravna situacija odredjenog pojedinca: utvrdjuju mu se ili ukidaju, smanjuju ili povećavaju kakva prava, nameću mu se kakve obaveze ili se oslobadja od obaveza. Uz to, to dejstvo mora biti neposredno - donošenjem upravnog ili drugog akta moraju za stranku neposredno nastupiti posledice. U konkretnom slučaju nije odlučivano o bilo kojem pravu ili obavezi tužilje.

Podnijetim zahtjevom se tvrdi da tužilja ima zakonititi interes "da tužena zakonito postupa u vršenju nadzora koji joj je povjeren". Nesporan je takav interes tužilje i svakog gradjanina ove države, ali to nije dovoljno za aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju. Interes u smislu člana 3 ZUS-a mora biti neposredan, ličan, zasnovan na zakonu. To je slučaj kada se prilikom odlučivanja o pravu jedne stranke posredno zadire u prava druge stranke -recimo izdavanjem gradjevinske dozvole odredjenom licu povrijedjena su prava njegovog komšije - druge stranke, jer bi izvodjenjem radova bila ugrožena stabilnost njegovog objekta.

Interes tužilje da tužena zakonito postupa u vršenju nadzora koji joj je povjeren jeste interes posmatrača na izborima, ali ne i interes koji se tiče privatnih prava tužilje, pa time ni neposredan interes u smislu člana 3 ZUS-a.

U konkretnom slučaju tužilja nema ni položaj zainteresovanog lica u smislu člana 11 ZUS-a. Tom odredbom je propisano da položaj zainteresovanog lica u upravnom sporu ima lice kome bi poništaj osporenog upravnog ili drugog akta neposredno bio na štetu.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom ističe da je suprotan stav od gornjeg iznijet u presudi ovog suda Uvp. br. 81/14, jer u istoj stoji da je za dobijanje položaja stranke, a time i aktivne legitimacije u upravnom sporu "mjerodavno jedino da li se konkretnim upravnim aktom neposredno dira u prava i pravne interese nekog lica, fizičkog ili pravnog, odnosno da li im se tim aktom nameću obaveze. Ako su tužioci, kao što jesu, potrošači električne energije i kada se osporena odluka odnosi na cijene za električnu energiju onda je jasno da se takvom odlukom neposredno dira u prava i interese tužilaca, iz čega izvire njihova tužbena legitimacija za vodjenje upravnog spora". Dakle, navedena odluka je u saglasnosti sa predmetnom.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je tužilja u konkretnom slučaju stekla položaj stranke u upravnom postupku samim podnošenjem prijave po članu 44 Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja. Ovo sa razloga što se saglasno toj zakonskoj odredbi postupak u kome se odlučuje da li postoji povreda tog zakona i iziču mjere pokreće po službenoj dužnosti, pa se podnosilac prijave ne može izjednačiti sa podnosiocem zahtjeva iz člana 37 ZUP-a, kada se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a ne po službenoj dužnosti.

Članom 114 ZUP-a propisano je da nadležni organ pokreće postupak po službenoj dužnosti kada to odredjuje zakon ili drugi propis (u konkretnom slučaju to je naprijed navedeni zakon) i kad utvrdi ili sazna da s obzirom na postojeće činjenično stanje treba pokrenuti postupak radi zaštite javnog interesa (st. 1), a da pri pokretanju postupka po službenoj dužnosti organ uzima u obzir eventualne predstavke gradjana i organizacija i upozorenje nadležnih organa (čl. 2). Dakle, po ZUP-u položaj stranke u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti lica iz člana 114 st. 2 ZUP-a samim podnošenjem predstavke ne stiču svojstvo stranke, pa ni lica koja podnose prijave po članu 44 Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja samim podnošenjem iste ne stiču svojstvo stranke. Stranka u postupku pokrenutom po navedenoj zakonskoj odredbi ima kontrolisano lice, a u konkretnom slučaju to je Zavod za statistiku. Podnosilac prijave bi mogao u tom postupku biti stranka samo pod uslovima iz člana 39 ZUP-a, a tih uslova kako je to naprijed navedeno u konkretnom slučaju nema.


389

Činjenica je da je u presudama U. br. 1142/2014 ... U. br. 1166/2014 Upravni sud odlučivao po tužbama tužilje protiv odluka Državne izborne komisije donijetim po ranije važećem Zakonu o finansiranju političkih partija, a da pobijanim rješenjem nijesu navedeni razlozi zašto se sada drugačije odlučuje kada je bitno slična činjenična i pravna situacija. To jeste povreda pravila postupka u upravnom sporu, ali ona nije uticala na rješavanje stvari, pa ne može biti razlog za ukidanje pobijanog rješenja.

Članom 45 ZUS-a je propisano da kada odlučuje o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke sud odluku ispituje samo u granicama zahtjeva. Neke od odluka Upravnog suda naprijed navedene jesu bile predmet odlučivanja po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali se tim zahtjevima odluke Upravnog suda nijesu pobijale zbog povrede člana 22 st. 1 tač. 3 ZUP-a, pa se ni ovaj sud u tim predmetima nije mogao upuštati u ocjenu aktivne legitimacije podnosioca tužbe. Neosnovano se, zato, podnijetim zahtjevom tvrdi da se Vrhovni sud Crne Gore u tim ranijim odlukama izjasnio da tužilja ima aktivnu legitimaciju u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

Neprihvatljivo je tumačenje člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz podnijetog zahtjeva u kojem se tvrdi da je Evropski sud stanovišta da navedena odredba "osigurava svim licima pravo na pokretanje bilo kakvog postupka pred sudom u vezi bilo kojeg gradjanskog prava ili obaveze". Ovo sa razloga što u članu 6 st. 1 Konvencije stoji "radi utvrdjivanja svojih prava i obaveza gradjanske naravi ... svako ima pravo da zakonom ustanovljeni nezavisni i nepristrasni sud ... ispita njegov slučaj". Dakle, i po članu 6 Konvencije za aktivnu legitimaciju potrebno je da je tužilac nosilac prava i obaveza, a u što u konkretnom slučaju nije kako je to naprijed navedeno.

Konačno, a povodom učestalog pozivanja na član 6 Konvencije valja ukazati da se u konkretnim slučajevima Konvencija ne može primijeniti. U predmetu Geraguyn Khorhurd Akumb protiv Jermenije Evropski sud je odbacio zahtjev jedne nevladine organizacije koja je posmatrala parlamentarne izbore u toj državi sa obrazloženjem da "pravo organizacije podnositeljice zahtjeva na pristup dokumentima koji se tiču parlamentarnih izbora u kontekstu tih izbora stoga predstavlja dio šire javne funkcije koju obavljaju promatrači na izborima, a kojoj je cilj osigurati javnost izbora i time pridonijeti njihovom pravilnom provodjenju i ishodu... U takvim okolnostima sud smatra da ishod postupka o kojem je riječ nije bio odlučujući za privatna prava organizacije podnositeljice zahtjeva, već prije za djelotvorno obavljanje njezine javne funkcije posmatrača izbora. Sud stoga zaključuje da se taj postupak ne tiče utvrdjivanja prava i obaveza gradjanske naravi organizacije podnositeljice zahtjeva i izlazi izvan okvira člana 6 st. 1 Konvencije. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva nesaglasan ratione materiae sa odredbama Konvencije i mora biti odbačen saglasno članu 35. stovima 3. i 4".

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 451/16 od 20.01.2017. godine).

390

PREKID POSTUPKA I UKLJUČIVANJE STEČAJNOG UPRAVNIKA U POSTUPAK

(Član141 stav 2 tačka 4 ZUP, "Sl. list RCG". br. 60/03 i "Sl. list CG", br. 32/11)

Ako stečajni upravnik preko punomoćnika učestvuje u postupku nema osnova za prekid postupka.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se podnijetim zahtjevom osporavaju stavovi Upravnog suda o prekidu postupka u upravnom postupku, ali ta povreda pravila postupka nije uticala na zakonitost pobijane presude.

Odredbom člana 141 st. 1 tač. 5 ZUP-a je propisano da se postupak prekida ako su za stranku nastupile pravne posledice stečajnog postupka. Kod takve zakonske odredbe, po ocjeni ovog suda, a nasuprot stavu Upravnog suda za prekid postupka nije od značaja da li je "Ž. AD u N. u stečaju, dužnik, niti je u pitanju namirenje potraživanja povjerioca zbog otvaranja stečajnog postupka". Medjutim, u konkretnom slučaju, a kako se to utvrdjuje iz spisa predmeta u upravnom postupku je učestvovao stečajni upravnik kao zakonski zastupnik stranke (član 141 st. 2 tač. 4 ZUP-a). Naime, u spisima predmeta postoji zapisnik o usmenoj raspravi od 21. 01. 2015. godine iz kojeg se utvrdjuje da je u postupku učestvovao punomoćnik stečajnog upravnika Ž.N. M. - R. B. S obzirom da je stečajni upravnik preko punomoćnika učestvovao u postupku nije bilo osnova za prekid postupka, a kako se to neosnovano ističe podnijetim zahtjevom.

Navodi podnijetog zahtjeva kojim se osporavaju sudske presude donijete u gradjanskom postupku su bez značaja za donošenje odluke u ovom postupku, jer se u upravnom postupku ne mogu preispitivati pravosnažne sudske odluke."



391

SAGLASNOST U UPRAVNOM POSTUPKU(Član 198 stav 2 ZUP, "Sl. list RCG", br. 60/03 i "Sl. list CG", br. 32/11)

Predmet osporavanja u upravnom sporu može samo biti akt na koji je data saglasnost, a ne akt kojim se daje saglasnost.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je Predsjednik Opštine Bijelo Polje odlukom br.01-4425 od 28.04.2016.godine razrješio Potpredsjednika opštine B.T. u skladu sa čl.57 st.1 tač. 6 Zakona o lokalnoj samoupravi ("Sl.list CG" br.88/09) i Statuta Opštine Bijelo Polje-čl. 55 st.1 tač.6 u kojima je propisano da predsjednik Opštine imenuje i razriješava potpredsjednika Opštine i Glavnog administratora uz saglasnost Skupštine. Odredbama čl. 31 st.1 tač. 21 Statuta Opštine Bijelo Polje je propisano da Skupština daje saglasnost na imenovanje i razriješenje potpredsjednika Opštine i Glavnog administratora.

Član 198 Zakona o opštem upravnom postupku propisuje u stavu 2 kada je zakonom ili drugim propisom odredjeno da rješenje donosi jedan organ u saglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja ga i dostavlja, sa spisima predmeta, na saglasnost drugom organu, koji može dati saglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U tom slučaju rješenje je donešeno kada je drugi organ dao saglasnost, a smatra se kao akt organa koji ga je donio, izdao.

Prema tome, cijeneći gore navedene odredbe odluka o davanju saglasnosti ne može se osporavati u upravnom sporu. Predmet osporavanja u upravnom sporu može samo biti akt na koji je data saglasnost, u konkretnom slučaju Odluka Predsjednika Opštine Bijelo Polje.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je našao da su oni bez uticaja na drugačije presudjenje."


392

PONAVLJANJE POSTUPKA (Član 244 stav 1 tačka 7 u vezi čl. 251 st. 3 ZUP, "Sl. list RCG", br. 60/03

i "Sl. list CG", br. 32/11)

Ako dokazi koji su iznijeti kao razlog za ponavljanje postupka ne bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja sud će odbiti predlog za ponavljanje postupka.

***Konstatovani propusti u postavljanju ovlašćenog lica za donošenje rješenja ne

čine nezakonitim rješenja istog donijetih u vrijeme obavljanja te funkcije.

Iz obrazloženja:

"Osporenim rješenjem odbijen je kao neosnovan predlog tužioca za ponavljanje postupka saglasno odredbi člana 251 st. 3 ZUP-a, jer okolnosti, odnosno dokazi koji se navode kao razlog za ponavljanje postupka ne bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja.

Tužilac je tražio ponavljanje postupka sa razloga iz člana 244 st. 1 tač. 1 i tač. 7 ZUP-a, tvrdeći da iz zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru Ministarstva unutrašnjih poslova - Direktorata za državnu upravu i lokalnu samoupravu - Direkcije za inspekcijski nadzor 05/2 broj:069/14-30288/3 od 06.10.2014. godine proizilazi da je načelnik Komunalne policije Opštine Kotor koji je donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužiocu nezakonito postavljen na to radno mjesto, pa su i nezakoniti svi akti koje je isti donio.

Polazeći od sadržine predloga za ponavljanje postupka, odredbi člana 244 st. 1 tač. 1 i tač. 7 ZUP-a i sadržine navedenog zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru, osnovano tuženi osporenim rješenjem i Upravni sud pobijanom presudom zaključuju da dokazi koji su iznijeti kao razlog za ponavljanje postupka ne bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja. Ovo sa razloga što konstatovani propusti u postavljanju načelnika Komunalne policije Opštine Kotorne čine nezakonitim rješenja istog donijetih u vrijeme obavljanja te funkcije.

Osnovano Upravni sud pobijanom presudom nalazi da ne stoje navodi podnijetog zahtjeva da je osporeno rješenje donio nenadležni organ pozivajući se pri tom pravilno na odredbu člana 250 st. 2 ZUP-a, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi suprotno."



393

OBJEKTIVNI ROK ZA PONAVLJANJE POSTUPKA(Član 247 stav 4 ZUP, "Sl. list RCG", br. 60/03 i "Sl. list CG", br. 32/11))

Objektivni rok za ponavljanje postupka iznosi pet godina od dana dostavljanja rješenja stranci.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tužilje tražile ponavljanje postupka okončanog donošenjem odobrenja za gradnju Sekretarijata za gradjevinske i komunalne poslove Opštine Herceg Novi 04-Up/I-1847/79 od 27. 09. 1979. godine, da je isto stranci dostavljeno 28. 09. 1979. godine, a sa razloga iz člana 244 st. 1 tač. 4 i 9 ZUP-a.

U članu 247 st. 1 ZUP-a propisani su subjektivni rokovi za ponavljanje postupka, dok je članom 247 st 4 istog Zakona propisan objektivni rok. Taj objektivni rok iznosi pet godina od dana dostavljanja rješenja stranci i on je u konkretnom slučaju protekao prije dana podnošenja predloga za ponavljanje postupka, a kako to osnovano zaključuje i Upravni sud pobijanom presudom.

Navodi podnijetog zahtjeva da se navedeni objektivni rok ne primjenjuje kada se traži ponavljanje postupka sa razloga iz člana 244 st. 1 tač. 9 ZUP-a su neprihvatljivi, jer taj izuzetak nije predvidjen stavom 5 navedene zakonske odredbe."


394

ZAHTJEV ZA DONOŠENJE PRIVREMENE MJERE (Član 14 st. 1 u vezi člana 13 st.2 ZUS, "Sl. list RCG", br. 60/03)

Zahtjevom za donošenje privremene mjere ne može se tražiti odlaganje izvršenja rješenja, jer o odlaganju izvršenja odlučuje organ čiji se akt izvršava.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 14 st. 1 ZUS-a ("Sl. list RCG", br. 60/2003) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, je bilo propisano da tužilac može od suda zahtijevati donošenje privremene mjere za uredjenje stanja do donošenja sudske odluke ako se mjerom iz člana 13 st. 2 istog zakona ne mogu spriječiti velike štetne posledice za tužioca ili bi osporeni akt prouzrokovao nenaknadivu štetu.

Polazeći od navedenih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud zaključuje da se zahtjevom za donošenje privremene mjere ne može tražiti odlaganje izvršenja rješenja, jer o odlaganju izvršenja odlučuje organ čiji se akt izvršava. U zahtjevu se mora naznačiti drugačiji način uredjenja spornog odnosa do odluke suda po tužbi. Kako je predmetnim zahtjevom traženo odlaganje izvršenja, to je osnovano isti odbijen i za takav zaključak dati jasni razlozi, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.

Navodi podnijetog zahtjeva da se u osporenom i prvostepenom rješenju navodi da tužilac nije tražio odlaganje izvršenja u suprotnosti su sa sadržinom istih."



395

NAREDBA O VJEŠTAČENJU I VODJENJE UPRAVNOG SPORA(Član 22 stav 1 tačka 2 ZUS, "Sl. list RCG", br. 60/03 i "Sl. list CG", br. 32/11)

Naredba o vještačenju nije akt kojim se rješava o predmetu postupka, već procesni akt kojim se odlučuje o dužnosti vještaka, pa se zbog nedonošenja naredbe ne može izjaviti žalba, niti se zbog neodlučivanja o toj žalbi može voditi upravni spor.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da pred prvostepenim organom - Komisjom za povraćaj i obeštećenje teče postupak po zahtjevu tužilaca za povraćaj i obeštećenje, da je u tom postupku odredjeno vještačenje i tužiocima naloženo da na ime troškova vještačenja uplate tamo odredjeni iznos, da su tužioci izjavili žalbu zbog "ćutanja administracije", jer prvostepeni organ ni nakon što su uplaćeni troškovi vještačenja nije dao nalog vještaku da izradi nalaz i mišljenje, pa kako ni drugostepeni organ po toj žalbi nije odlučio tužioci su podnijeli tužbu.

Osnovano je Upravni sud pobijanim rješenjem, a kod prednjeg činjeničnog stanja, s pozivom na član 22 st. 1 tač. 2 ZUS-a predmetnu tužbu odbacio.

Saglasno članu 212 Zakona o opštem upravnom postupku stranka ima pravo da izjavi žalbu ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u zakonom propisanom roku, a saglasno članu 202 st. 1 istog Zakona rješenje je akt kojim se rješava o predmetu postupka.

Polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi i činjenice da u konkretnom slučaju nije izjavljena žalba zbog nedonošenja rješenja, ovaj sud nalazi da se ne može voditi upravni spor, kako to osnovano zaključuje i Upravni sud pobijanim rješenjem, bez obzira na činjenicu što o istoj nije odlučio drugostepeni organ.

Naredba o vještačenju nije akt kojim se rješava o predmetu postupka, već procesni akt kojim se odlučuje o dužnosti vještaka, pa se zbog nedonošenja naredbe ne može izjaviti žalba, niti se zbog neodlučivanja o toj žalbi može voditi upravni spor.

Donoseći gornje rješenje cijenio je ovaj sud navode podnijetog zahtjeva da prvostepeni i drugostepeni organ nijesu ispoštovali zakonski rok za donošenje rješenja o povraćaju oduzetog zemljišta i pri tom našao da su isti u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta i bez značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što u konkretnom slučaju nije izjavljena žalba zbog nedonošenja rješenja o povraćaju oduzetog zemljišta, već zbog, a kako je to naprijed navedeno, nedonošenja naredbe o vještačenju."


396

POVREDA PRAVILA UPRAVNOG SPORA IZ ČLANA 26 ZUS(Član 26 ZUS, "Sl. list RCG", br. 60/03 i "Sl. list CG", br. 32/11 i 367 stav 2 tačka 15 ZPP u

vezi čl. 55 ZUS)

Propuštanjem Upravnog suda da pozove tužilju da se izjasni da li je naknadno donijetim aktom zadovoljna ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi akt, počinjena je povreda pravila postupka upravnog spora iz člana 26 ZUS-a.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tuženo Ministarstvo rada i socijalnog staranjaaktom - odgovorom na tužbu broj 0402-02-50652 od 29. 02. 2016. godine Upravnom sudu dostavilo novo rješenje broj 0402-02-50652/3 od 29. 02. 2016. godine koje je donijeto na osnovu člana 256 ZUP-a. Tim rješenjem poništeno je rješenje tuženog Ministarstva rada i socijalnog staranja broj 0402-02-50652/2 od 10. 12. 2015. godine.

U konkretnom slučaju, a nakon što je tužena s pozivom na član 256 ZUP-a poništila rješenje broj 0402-02-50652/2 od 10. 12. 2015. godine, Upravni sud je pobijanom presudom odlučivao o zakonitosti tog poništenog rješenja.

Postupajući na navedeni način Upravni sud je počinio povredu pravila upravnog spora iz člana 26 ZUS-a. Saglasno toj odredbi Upravni sud je bio dužan da pozove tužilju da se izjasni da li je naknadno donijetim aktom - rješenjem broj 0402-02-50652/3 od 29. 02. 2016. godine zadovoljna ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi akt. Tek nakon toga bilo je moguće donijeti odluku, jer se ne može ispitivati zakonitost rješenja koje je već poništeno.

Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud navodi da je u odgovoru na tužbu tuženi organ "ostao pri razlozima datim u osporenom rješenju i predložio da se tužba odbije". Takav zaključak suda je nerazumljiv i u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta, čime je počinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U ponovnom postupku Upravni sud će otkloniti ukazane povrede pravila postupka, a na način što će postupiti saglasno članu 26 ZUS-a, a zatim donijeti novu zakonitu odluku u obrzaloženju koje će navesti jasne i dovoljne razloge za sva svoja zaključivanja. "



397

ODBIJANJE NEBLAGOVREMENOG ZAHTJEVA(Član 45 stav 1 Zakona o upravnom sporu, "Sl. list CG", br. 54/2016)

Neblagovremen zahtjev za ispitivanje sudske odluke Vrhovni sud će odbiti rješenjem.

Iz obrazloženja:

"Presuda Upravnog suda Crne Gore U. br. 1181/16 od 12. 10. 2016. godine, uručena je Sindikatu Uprave policije dana 22. 10. 2016. godine, a kako se to utvrdjuje iz povratnice, koja pripada spisima predmeta.

Saglasno članu 42 st. 2 ZUS-a, koji je važio u vrijeme donošenja pobijane presude, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnosi se Vrhovnom sudu Crne Gore u roku od 30 dana od dana prijema odluke Upravnog suda, kako je to i naznačeno u pravnoj pouci.

U konkretnom slučaju, zahtjev je podnijet 20. 06. 2017. godine, a što znači nakon isteka roka iz naprijed navedene zakonske odredbe, koji rok u konkretnom slučaju je istekao sa istekom 21. 11. 2016. godine.

Sa iznijetih razloga i navedenih zakonskih odredbi, a s pozivom na član 45 st. 1 ZUS-a("Sl. list CG", br. 54/2016), odlučeno je kao u izreci ovog rješenja. "

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 279/17 od 06.07.2017. godine)

398

ODBIJANJE NEDOZVOLJENOG ZAHTJEVA(Član 45 stav 1 Zakona o upravnom sporu, "Sl. list CG", br. 54/2016)

Vrhovni sud će odbiti rješenjem nedozvoljen zahtjev za ispitivanje sudske odluke.

Iz obrazloženja:

"U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našlo da je:- zahtjev nedozvoljen.Odredbom člana 40 st.1 ZUS-a ("Sl list CG, br.54/16) je propisano da se protiv

pravosnažne odluke Upravnog suda može podnijeti zahtjev za ispitivanje sudske odluke.Nasuprot navedenoj zakonskoj odredbi u konkretnom slučaju, zahtjev za ispitivanje

sudske odluke je podnijet protiv odluke koja nije pravosnažna.Zakon o upravnom sporu ne daje definiciju pravosnažnosti sudske odluke, pa se

pravosnažnost iste u skladu sa odredbama člana 4 navedenog zakona, ima cijeniti po odredbama Zakona o parničnom postupku, gdje se u članu 352 st. 1 ZPP propisuje da je pravosnažna ona presuda koja se više ne može pobijati žalbom, ukoliko je njom odlučeno o zahtjevu tužbe ili pritivtužbe.

Kod takve zakonske odredbe, presuda Upravnog suda kojom se poništava osporeni akt ne stiče pravosnažnost, jer istom nije odlučeno o zahtjevu stranke, odnosno o pravima, obavezama i pravnim interesima bilo kojeg lica. Kad sud poništi akt ili drugu upravnu aktivnost protiv koje je bio pokrenut upravni spor kako je to propisano članom 56 ZUS-a, predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen, odnosno poništena druga upravna aktivnost preduzeta i tuženi javnopravni organ dužan je da taj akt donese, odnosno drugu upravnu aktivnost preduzme, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Tuženi javnopravni organ je vezan pravnim shvatanjem Upravnog suda, kao i primjedbama tog suda u pogledu postupka.

Nalazeći sa iznijetih razloga da predmetna presuda nije pravosnažna, ovaj sud je s pozivom na član 45 st. 1 ZUS-a odbio zahtjev kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 381/17 od 21.09.2017. godine)


399

TROŠKOVI U UPRAVNOM SPORU(Član 152 stav 1 ZPP u vezi čl. 56 st.2 ZUS, "Sl. list RCG", br. 60/03


Kada je upravni organ saglasno članu 256 ZUP-a u cjelosti uvažio sve zahtjeve tužbe i poništio svoje ranije rješenje, očigledno nije bilo nikakve potrebe za održavanjem usmene rasprave, pa tužilac nema pravo na naknadu troškova povodom održavanja rasprave .

Iz obrazloženja:

"Predmetni postupak pokrenut je tužbom tužioca podnijetom protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i socijalnog staranja broj 0402-02-9844/6 od 09. 02. 2016. godine. U toku trajanja sudskog postupka tuženi organ je obavijestio Upravni sud da je u vezi sa upravnim sporom na osnovu člana 256 ZUP-a donio rješenje broj 0402-02-9844/7 od 05. 04. 2016. godine kojim je poništio svoje rješenje 09. 02. 2016. godine, uvažio žalbu i poništio rješenje Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore - Odsjek za sprovodjenje ino osiguranja broj 2044012209844/005 od 17. 07. 2015. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Sud je saglasno članu 26 st. 2 ZUS-a pozvao tužioca da se izjasni da li je zadovoljan naknadno donijetim rješenjem tuženog. Tužilac je u svom podnesku od 25. 04. 2016. godine izjavio da nije zadovoljan naknadno donijetim rješenjem tuženog, a da će se o razlozima detaljno izjasniti na usmenoj raspravi. Punomoćnik tužioca je na usmenoj raspravi izjavio da povlači tužbu jer nema pravni interes za vodjenje spora i traži troškove za sastav tužbe i pristup na usmenoj raspravi po AT.

Kod svega naprijed navedenog, osnovano je Upravni sud pobijanim rješenjem s pozivom na član 152 st. 1 ZPP u vezi člana 56 st. 2 ZUS-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, pa su neprihvatljivi, s tim u vezi, drugačiji navodi podnijetog zahtjeva. Ovo sa razloga što tužilac nije uspio u sporu, pa nema pravo na naknadu troškova.

Uz prednje valja ukazati da se saglasno članu 153 st. 1 ZPP, koja odredba se primjenjuje i u upravnom sporu - član 56 st. 2 ZUS-a, pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi stranci uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vodjenja spora.

Polazeći od činjenice da je upravni organ saglasno članu 256 ZUP-a u cjelosti uvažio sve zahtjeve tužbe i poništio svoje ranije rješenje i prvostepeno rješenje, očigledno da nije bilo nikakve potrebe za održavanjem usmene rasprave, pa tužilac nema pravo na naknadu troškova povodom održavanja usmene rasprave.

Bez značaja za drugačiju odluku je pozivanje tužioca na odredbe čl. 154 i 156 ZPP. Odredba člana 154 ZPP odnosi se na troškove koje stranka svojom krivicom prouzrokuje u toku sudskog postupka - neopravdani izostanak sa rasprave, neblagovremeno izjašnjavanje na nalaz vještaka i sl., pa se ista u konkretnom slučaju ne može primijeniti. Odredbom člana 156 ZPP propisano je da je tužilac koji povuče tužbu dužan da protivnoj stranci naknadi parnične troškove osim u slučaju tamo navedenom. Tom odredbom, medjutim, a nasuprot navodima podnijetog zahtjeva nije propisana obaveza tuženog da naknadi troškove tužiocu koji je povukao tužbu.

Pozivanje tužioca na presudu ovog suda Uvp. br. 75/10 od 27. 05. 2010. godine je bez uticaja na drugačiju odluku u pogledu troškova postupka. Ovo sa razloga što se ta presuda odnosi na situaciju kada je povlačenje tužbe uslijedilo odmah poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog (član 156 st.1 ZPP), dok u konkretnom slučaju tužilac nakon ispunjenja

400

zahtjeva od strane tuženog nije povukao tužbu odmah, već je u svom podnesku od 25. 04. 2016. godine izjavio da nije zadovoljan naknadno donijetim rješenjem, te tražio održavanje usmene rasprave i na toj raspravi povukao tužbu."



401

NERAZUMLJIVOST RAZLOGA O ODLUČNIM ČINJENICAMA(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS, "Sl. list RCG", br. 60/03

i "Sl.list CG", br. 32/11)

Izostavljajući razloge o značaju činjenice da li je bolest punomoćnika tužioca nastupila u roku za žalbu i da li je ona objektivno sprečavala istog da podnese žalbu, počinjena je povreda pravila postupka.

Iz obrazloženja:

"Obrazlažući pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijena tužba tužioca Z. D. Upravni sud navodi da je pravilno postupio tuženi organ jer je uslov za povraćaj u predjašnje stanje to da je stranka iz opravdanog razloga propustila da u prekluzivnom roku izvrši neku radnju... a". Eventualna bolest punomoćnika tužioca koja je nastupila u toku zadnjeg dana roka za izjavljivanje žalbe, nije opravdan razlog zbog kojeg se može tražiti povraćaj u predjašnje stanje".

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi.Odredbom člana 93 st. 1 ZUP-a je propisano da će se stranci koja je iz opravdanih

razloga propustila da u roku izvrši neku radnju u postupku, pa je usled tog propuštanja izgubila pravo na vršenje te radnje dozvoliti povraćaj u predjašnje stanje. Kod takve zakonske odredbe, a nasuprot gornjim navodima pobijane presude, za ocjenu osnovanosti predloga za povraćaj u predjašnje stanje bitno je da li je razlog sa kojeg se traži povraćaj u predjašnje stanje nastupio do isteka zakonskog roka i da li je on takve prirode da je objektivno onemogućivao stranku u vršenju odredjene radnje, a bez značaja je kada je u toku žalbenog roka taj razlog nastupio. Ovo sa razloga što je pravo stranke da koristi žalbeni rok u cjelini i da žalbu po svom nahodjenju preda bilo kada u toku žalbenog roka do isteka poslednjeg dana roka. Stojeći na takvom stanovištu ovaj sud nalazi da su razlozi pobijane presude nerazumljivi, te da istovremeno pobijana presuda u naznačenom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama. Ovo sa razloga što je Upravni sud bio dužan cijeniti da li je bolest punomoćnika tužioca Z. D. nastupila u roku za žalbu i da li je ona objektivno sprečavala istog da podnese žalbu.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude pod stavom I.

Prilikom ponovnog odlučivanja Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila upravnog postupka, a u skladu sa navodima ove presude, pa u naznačenom dijelu donijeti novu zakonitu odluku.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je Z. M. umro 25. 10. 2007. godine, a da je predmetna tužba podnijeta 16. 03. 2016. godine.

Saglasno članu 3 ZUS-a pravo pokretanje upravnog spora ima fizičko ili pravno lice, državni organ, organizacija, naselje, grupa lica, državni tužilac ili drugi nadležni organ. Naravno, da bi pokrenulo upravni spor fizičko lice mora biti živo.

Članom 55 ZUS-a je propisano da se na pitanja postupka u upravnom sporu koja nijesu uredjena tim zakonom shodno primjenjuju odredbe zakona kojim se uredjuje parnični postupak. Taj zakon ne sadrži odredbu o postupanju suda kada se kao stranka pojavi umrlo lice, pa se u tom slučaju primjenjuju odredbe ZPP, a taj zakon u članu 81 stav 4 propisuje da se u tom slučaju tužba odbacuje.

402

Sa iznijetih razloga osnovano je Upravni sud pobijanom presudom odbacio tužbu tužioca Z. M.. Istina, iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je to uradjeno jer je saglasno članu 98 st. 1 Zakona o parničnom postupku punomoćje koje je sad pok. Z. M. izdao advokatu Dj. prestalo njegovom smrću što je nesporno, ali ta činjenica u naznačenom dijelu pobijanu presudu ne čini nezakonitom.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude - stav II. "



403

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKUI PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda,član 428a ZPP u vezi člana 55 ZUS, "Sl. list RCG", br. 60/03


Odluka Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrdjena povreda prava na sudjenje u razumnom roku ne može biti osnov za ponavljanje postupka, jer ta povreda ne utiče na zakonitost odluke već konstituiše pravo stranke na naknadu štete, koja je tužiocu u konkretnom slučaju priznata navedenom odlukom Evropskog suda za ljudska prava.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je presudom Upravnog suda U. br. 1998/08 od 22. 07. 2009. godine naloženo Ministarstvu za ekonomski razvoj da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje po žalbi tužioca.

Tužilac je tražio ponavljanje postupka u naprijed navedenom predmetu navodeći da je odlukom Evrpskog suda za ljudska prava broj 65695/09 utvrdjena povreda člana 6 st. 1 -pravo na pravično sudjenje i povreda člana 13 - pravo na djelotvorni pravni lijek.

Iz odluke Evropskog suda za ljudska prava donijete po predstavci broj 43499/07 utvrdjuje se da je ista podnijeta u vezi sa neizvršavanjem konačnih odluka domaćih sudova koje su donijete u korist izmedju ostalog i tužioca i u vezi sa dužinom spornih postupaka izvršenja, da je u tom postupku sudu dostavljena izjava o prijateljskom rješenju, pa je predstavka izbrisana iz spiska predmeta, a Država Crna Gora obavezana da tužiocu na ime nematerijalne štete isplati 3.600,00 eura, te da na ime troškova 100,00 eura.

Članom 428a ZPP, koji se saglasno članu 55 ZUS-a primjenjuje i u upravnom sporu, je propisano da stranka ima pravo da kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu ljudskog prava ili osnovne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda podnese zahtjev za izmjenu odluke kojom je povrijedjeno ljudsko pravo i osnovna sloboda.

Odluka Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrdjena povreda prava na sudjenje u razumnom roku ne može biti osnov za ponavljanje postupka, jer ta povreda ne utiče na zakonitost odluke već konstituiše pravo stranke na naknadu štete, koja je tužiocu u konkretnom slučaju priznata navedenom odlukom Evropskog suda za ljudska prava.

Druga povreda označena u navedenoj odluci ne može biti osnov za ponavljanje postupka završenog presudom Upravnog suda U. br. 1998/08 od 22. 07. 2009. godine, jer se ta povreda očigledno odnosi na neku drugu presudu - presudu koja nije izvršena. Uz prednje valja dodati da predmetnu presudu i ne izvršava Upravni sud Crne Gore.

Kako u konkretnom slučaju nema razloga za ponavljanje postupka iz člana 428a ZPP u vezi člana 55 ZUS-a, a ni razloga iz člana 47 Zakona o upravnom sporu, kako to osnovano nalazi i Upravni sud pobijanim rjenjem, to je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude. "


404

NEMOGUĆNOST DONOŠENJA DOPUNSKE PRESUDE(Član 348 stav 1 ZPP)

Ne može se donositi dopunska presuda nakon što je presuda ukinuta.

Iz obrazloženja:

"Dopunskom presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 1685/17 od 05. 04. 2017. godine djelimično je usvojen predlog za donošenje dopunske presude, te obavezan tuženi da tužiocu, pored dosudjenog iznosa od 714,00 eura na ime naknade troškova spora, naknadi još iznos od 476,00 eura u roku od 15 dana od dana prijema presude. Istom presudom odbijen je zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na uvid i razmatranje spisa predmeta, sastav podneska od 24. 03. 2017. godine, sastav zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke -podnijetog protiv presude U. br. 1279/16 od 02. 12. 2016. godine, takse na tužbu i odluku suda i takse na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Protiv navedene presude tužilac je blagovremeno podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upravnom sporu, a sa predlogom da se pobijana presuda preinači i tuženi obaveže da tužiocu isplati troškove spora mimo dosudjenog iznosa još iznos 1035,30 eura u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja ili ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje. Traži troškove za sastav zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke sa PDV u iznosu od 476,00 eura.

U odgovoru na podnijeti zahtjev tuženi je isti ocijenio neosnovanim i predložio da se kao takav odbije.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva i odgovora na isti, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev osnovan.Izreka pobijane presude je nerazumljiva, čime je počinjena povreda pravila postupka

iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.Presudom Vrhovnog suda Crne Gore Uvp. br. 43/17 od 09. 03. 2017. godine ukinuta

je presuda Upravnog suda Crne Gore U. br. 1279/16 od 02. 12. 2016. godine, samo u dijelu odluke o troškovima spora i u tom dijelu predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku Upravni sud donosi dopunsku presudu - pobijanu presudu kojom djelimično "usvaja predlog za donošenje dopunske presude, pa se obavezuje tuženi da tužiocu, pored dosudjenog iznosa od 714,00 eura na ime naknade troškova spora, naknadi još iznos od 476,00 eura".

Kod odredbe člana 164 st.1 ZPP, koja odredba se saglasno članu 55 ZUS-aprimjenjuje i u upravnom sporu, odluka o troškovima postupka, kada se posebno odlučuje o troškovima postupka je rješenje, pa je kod naprijed navedene odredbe trebalo donijeti rješenje, a ne presudu.

Činjenica je da u spisima predmeta postoji zahtjev punomoćnika tužioca za donošenje dopunske presude. No, i pored toga, a kod naprijed navedenog, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta donošenju dopunske presude.

Saglasno članu 348 st.1 ZPP dopunska presuda se donosi kada je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva. U konkretnom slučaju, presudom U. br. 1279/16 od 02. 12. 2016. godine odlučeno je o svim zahtjevima o kojima je trebalo odlučiti, a navedenim podneskom


405

osporavana je odluka o visini dosudjenih troškova, pa isti suštinski nije zahtjev za donošenje dopunske presude, već akt kojim se osporava zakonitost donijete presude.

Uz prednje, ne može se donositi dopunska presuda nakon što je presuda ukinuta.Izrekom pobijane presude tuženi se obavezuje da tužiocu "pored dosudjenog iznosa od

714,00 eura na ime naknade troškove spora, naknadi još iznos od 476,00 eura". S obzirom da je presudom Vrhovnog suda Uvp. br. 43/17 od 09. 03. 2017. godine ukinuta ranija presuda Upravnog suda U. br. 1279/16 od 02. 12. 2016. godine i više ne postoje dosudjeni troškovi, nerazumljivo je kada i kojom odlukom su ti troškovi u iznosu od 714,00 eura dosudjeni.

Nadalje, kada se stranci dosude troškovi postupka u odredjenom iznosu izrekom odluke se ne odbija zahtjev za naknadu troškova koji nijesu priznati. U tom slučaju samo se u obrazloženju odluke navode razlozi zašto nijesu dosudjeni odredjeni troškovi.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazane povrede pravila postupka,

a na način što će polazeći od člana 164 st. 1 ZPP donijeti novu zakonitu odluku, a uobrazloženju koje će navesti jasne i valjane razloge za sva svoja zaključivanja.

Saglasno članu 56 st. 1 ZUS-a, u upravnom sporu svaka stranka snosi svoje troškove ako sud odlučuje na nejavnoj sjednici. O zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odlukeVrhovni sud je odlučivao u nejavnoj sjednici, pa kod te činjenice i navedene zakonske odredbe stranka nema pravo na naknadu troškova."


406

KATASTAR ZEMLJIŠTA I POPISNI KATASTAR(Član 2 stav 1 tačka 21 i čl. 63 Zakona o državnom premjeru

i katastru nepokretnosti)

Katastar zemljišta je evidencija o faktičkom stanju nepokretnosti koja obuhvata i popisni katastar.

Iz obrazloženja:

"Svi prigovori tužioca istaknuti u upravnom postupku cijenjeni su prvostepenim i osporenim rješenjem, pa su neprihvatljivi s tim u vezi drugačiji navodi podnijetog zahtjeva. Navodi podnijetog zahtjeva da je tužilac vidno obilježio nepokretnosti za koje tvrdi da su njegove, pa i sporne su bez značaja za donošenje odluke. Saglasno članu 49 Pravilnika o izradi i održavanju katastra nepokretnosti Komisija odlučuje o potrebi vršenja terenskog uvidjaja. Povodom prigovora tužioca koji se odnosi na sporne kat. parcele osnovano je Komisija zaključila da nije potreban uvidjaj, pa su bez značaja navodi podnijetog zahtjeva s tim u vezi. Ovo sa razloga što za te katastarske parcele nisu bile sporne granice, a u postupku je utvrdjeno da iste nijesu upisane na tužioca u katastarskom operatu.

U upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude na nesumnjiv način je utvrdjeno da su u posjedovnom listu broj 50 Srez pljevaljski, kat. opština Ogradjenica na ime pravnog prethodnika tužioca - B. M. J. bile upisane kat. parcele broj 36/23 i 36/26, da je u toku 1960. godine izvršena promjena upisa na način što su naprijed navedene katastarske parcele otpisane sa ranijeg vlasnika i upisane u posjedovni list broj 132 KO Ogradjenica kao državno dobro.

Kod gornjeg činjeničnog stanja neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede materijalnog prava. Ovo sa razloga što je članom 63 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti propisano da se u postupku izlaganja uporedjuju podaci katastra zemljišta sa podacima upisanim u privremeni list nepokretnosti, a članom 10 istog zakona da se podaci o nepokretnostima i pravima na njima upisani u katastar nepokretnosti smatraju tačnim, pa se kod navedenih zakonskih odredbi i gornjeg činjeničnog stanja sporne nepokretnosti nijesu mogle upisati u privremeni list nepokretnosti na tužioca.

Navodi podnijetog zahtjeva da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 63 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti, jer je u vrijeme izlaganja u upotrebi bio popisni katastar, su neprihvatljivi. Ovo sa razloga što je članom 2 st. 1 tač. 21 istog zakona propisano da je katastar zemljišta evidencija o faktičkom stanju nepokretnosti koja obuhvata i popisni katastar."



407

UKNJIŽBA PRAVA SVOJINE(Član 84 i 85 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)

Ispunjeni su uslovi za uknjižbu prava svojine kada postoji pravno valjan osnov -ugovor o prodaji, clausula intabulandi i ako je kupac isplatio prodavcu kupoprodajnu cijenu.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je upis prava svojine na predmetnom stambenom objektu izvršen na osnovu ugovora o kupoprodaji Uzz. br. 38/2016 od 27. 01. 2016. godine, sačinjenog u formi notarskog zapisa kod notara D. K., iz B., izmedju J. R., kao prodavca i S. J., iz U., kao kupca. Iz lista nepokretnosti br. 981 - prepis se utvrdjuje da je na navedenom stambenom objektu bila upisana R. J., sa pravom svojine u obimu 1/1.

Cijeneći da je za promjenu upisa postojao pravno valjan osnov - ugovor o prodaji Uzz. br. 38/2016 od 27. 01. 2016. godine, izričita saglasnost prodavca da se kupac može uknjižiti u katastru nepokretnosti - clausula intabulandi (st. VI), kao i da je kupac isplatio prodavcu kupoprodajnu cijenu tako da nema više uzajamnih potraživanja (st. III ), te dovodeći isto u vezu sa odredbama člana 84 i 85 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav svoj zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koje i ovaj sud prihvata.

Cijenio je Upravni sud pobijanom presudom i navode tužbe, koji se ponavljaju podnijetim zahtjevom da tužiocu nije omogućeno učešće u postupku i pri tom pravilno zaključio da su isti neosnovani. Ovo sa razloga što je članom 120 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti propisano da se o upisima u katastar odlučuje u skraćenom postupku, a kako tužilac u žalbi na prvostepeno rješenje nije tražio učešće u postupku, to saglasno članu 232 ZUP-a prvostepeni organ nije bio obavezan da istom omogući učešće u postupku.

Navodi podnijetog zahtjeva kojima se ukazuje da je tužilac protiv presude Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 874/15 od 23. 09. 2015. godine donijetoj u sporu po tužbi tužioca za raskid ugovora Uzz. br. 1445/2012 od 06. 12. 2012. godine zaključenog izmedju izmedju njega, kao prodavca i J. R., kao kupca podnio ustavnu žalbu su bez značaja za donošenje odluke u ovom predmetu, a kako to Upravni sud pobijanom presudom pravilno zaključuje."


408

POČETAK NAMIRENJA HIPOTEKARNOG POVJERIOCA (Član 333 stav 1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)

Hipotekarni povjerilac je dužan da prije upisa obavještenja o početku namirenja u katastar nepokretnosti u pismenoj formi obavijesti kreditnog i hipotekarnog dužnika o dospjelosti duga po osnovu odobrenog kredita, uz ostavljanje zakonom propisanog roka.

Iz obrazloženja:

"Naime, tokom čitavog postupka, tužilac je isticao da nijesu ispunjeni uslovi iz čl. 333 st. 1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima i da je hipotekarni povjerilac bio dužan da prije upisa obavještenja o početku namirenja u katastar nepokretnosti, u pismenoj formi obavijesti kreditnog i hipotekarnog dužnika o dospjelosti duga po osnovu odobrenog kredita uz ostavljanje zakonom propisanog roka.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje, da je N. M., ovdje tužilac hipotekarni dužnik, a da je kreditni dužnik pravno lice "M." DOO Podgorica.

Upravni sud u razlozima presude navodi, da je iz spisa predmeta utvrdjeno da je obavještenje u početku namirenja potraživanja na predmetnoj nepokretnosti povjerilac dostavio tužiocu kao hipotekarnom dužniku i kreditnom dužniku "M." DOO Podgorica.

Medjutim, u spisima predmeta postoji kopija povratnice iz koje se utvrdjuje da je dostavljač konstatovao da se primalac pošiljke - obavještenja o početku namirenja broj187/15, "M" DOO M. B. P odselio, što znači da kreditni dužnik nije primio predmetno obavještenje, pa su nejasni razlozi Upravnog suda, koji u osporenoj presudi navodi da je utvrdjeno da je povjerilac istom dostavio predmetno obavještenje. Na ove okolnosti se ukazivalo i u tužbi, ali iste nijesu bile predmet razmatranja pobijane presude, pa samim tim je izostala ocjena bitnih navoda tužbe, čime je počinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu, a na šta se osnovano ukazuje podnesenim zahtjevom.

Prilikom ponovnog odlučivanja Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila postupka, na način što će dati ocjenu svih odlučnih navoda podnijete tužbe i za sva svoja zaključivanja dati jasne i valjane razloge u skladu sa stanjem u spisima predmeta."



409

BRISANJE PRAVA KORIŠĆENJA I UPIS PRAVA SVOJINE(Član 419 stav 1 i čl. 420 st. 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)

Ispunjeni su zakonski uslovi da se umjesto prava korišćenja upiše pravo svojine ako je lice koje je podnijelo zahtjev za promjenu upisa upisano kao nosilac prava korišćenja na tim nepokretnostima.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je zainteresovano lice D.M. bio upisan u "B" listu lista nepokretnosti broj 2120 KO Podgorica II na predmetnoj nepokretnosti sa pravom korišćenja.

Odredbom člana 419 st. 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima je propisano da pravo upravljanja, korišćenja, odnosno trajnog korišćenja i raspolaganja na zemljištu u društvenoj, sada državnoj svojini postaje, stupanjem na snagu ovog zakona, pravo svojine dotadašnjeg imaoca prava upravljanja, korišćenja, odnosno trajnog korišćenja, ako posebnim zakonom nije drukčije odredjeno ili zainteresovano lice dokaže da je prije stupanja na snagu ovog zakona steklo pravo svojine na odredjenom zemljištu, dok je odredbom člana 420 st.1 navedenog zakona predvidjeno da organ uprave nadležan za vodjenje katastra nepokretnosti će, na zahtjev lica čija su prava iz člana 419 st. 1 ovog zakona upisana u katastar nepokretnosti, dozvoliti brisanje društvene, sada državne svojine i prava upravljanja, korišćenja, odnosno trajnog korišćenja i raspolaganja zemljištem u smislu člana 419 st.1 ovog zakona i upisati pravo svojine u korist imaoca tih prava.

Kod gornjeg činjeničnog utvrdjenja i navedenih zakonskih odredbi, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito jer su ispunjeni zakonski uslovi da se umjesto prava korišćenja upiše pravo svojine i za takav svoj zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koje i ovaj sud prihvata.

Osnovano Upravni sud pobijanom presudom, a nasuprot navodima podnijetog zahtjeva, zaključuje da su navodi tužioca kojima se osporava pravni osnov upisa pravnog prethodnika D. M. bez značaja za drugačiju odluku u ovom postupku. Ovo sa razloga što je zainteresovano lice D. M., a kako je to utvrdjeno u upravnom postupku bio upisan kao nosilac prava korišćenja na predmetnim nepokretnostima, a to je odlučna činjenica za promjenu upisa na osnovu člana 420 st. 1 u vezi člana 419 st. 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.

Navodi podnijetog zahtjeva da u konkretnom slučaju ne postoji kontinuitet upisa prava svojine podnosioca zahtjeva jer nije utvrdjeno po kom pravnom osnovu je upisano pravo svojine na pravnog prethodnika podnosioca (1978. godine) su bez značaja za drugačiju odluku u ovom postupku. Ovo sa razloga što se saglasno članu 10 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti podaci o nepokretnostima i pravima na njima upisani u katastar nepokretnosti smatraju tačnim i isti su osnov za primjenu naprijed navedenih odredbi Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Ti navodi mogu biti od značaja samo za parnični postupak pokrenut radi utvrdjivanja prava svojine."


410

STICANJE AKCIJA EMITENTA I OBJAVLJIVANJE PONUDE O PREUZIMANJU AKCIJA

(Član 7 st. 1 i 4, čl. 10 i čl.11 Zakona o preuzimanju akcionarskh društava,čl. 44 Zakona o hartijama od vrijednosti)

P R E S U D A

Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbija se kao neosnovan.Vrhovni sud Crne Gore oglašava se stvarno nenadležnim za odlučivanje po zahtjevu

za odlaganje izvršenja rješenja Komisije za hartije od vrijednosti broj 07/1-8/16-15 od 08. 08. 2016. godine.


Presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 2739/16 od 18. 04. 2017. godine, odbijena je tužba tužilje podnijeta protiv rješenja Komisije za hartije od vrijednosti Podgorica broj 07/1-8/16-15 od 08. 08. 2016. godine. Tim rješenjem (tačka 1) utvrdjeno je da je dana 03. 12. 2015. godine nastala obaveza tužilje objavljivanja javne ponude za preuzimanje akcionarskog društva "N. M." AD P., da je ista dužna da javnu ponudu za preuzimanje uputi svim preostalim akcionarima emitenta, koji drže akcije emitenta sa pravom glasa u roku iz člana 7 st. 4 i člana 10 st. 1 Zakona o preuzimanju akcionarskih društva (tačka 2), a odbijen zahtjev tužilje za utvrdjivanje izuzetka od obaveze sprovodjenja javne ponude za preuzimanje emitenta (tačka 3), da tužilji kupljene akcije ne daju pravo glasa dok ne pokrene naznačeni postupak (tačka 4), naloženo Centralnoj depozitarnoj agenciji AD Podgorica da u Centralnom registru hartija od vrijednosti upiše zabilježbu suspenzije prava glasa (tačka 5) te da će serješenje objaviti u "Službenom listu Crne Gore", a tamo navedenim licima dostvljanje izvršiti objavljivanjem na internet stranici Komisije i "M." AD P.

Protiv navedene presude tužilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka, a sa predlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati Upravnom sudu na ponovni postupak. Tužilja je tražila i da ovaj sud donese odluku da se odloži izvršenje osporenog rješenja.

U odgovoru na podnijeti zahtjev tužena je isti ocijenila neosnovanim i predložila da kao takav bude odbijen.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda u granicama propisanim članom 45 ZUS-a, ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva i odgovora na isti, te podnijetog zahtjeva za odlaganje izvršenja, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev za vanredno preispitivnaje sudske odluke neosnovan, a da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje po zahtjevu za odlaganje izvršenja.

U upravnom postupku nijesu počinjene bitne povrede pravila upravnog postupka iz člana 226 st. 2 ZUP na čije postojanje ovaj sud, saglasno članu 45 ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za svazaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom ista pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu.


411

Podnijetom tužbom tužilja nije tražila održavanje usmene rasprave, pa u postupku donošenja pobijane presude nije počinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 28 st. 2 ZUP-a, kako se to neosnovano ističe podnijetim zahtjevom.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je N. Lj. b. - tužilja dana 03. 12. 2015. godine naberzi kupila 158.790 dodatnih akcija emitenta N. "M." AD P. od prodavca Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD) i tako postala vlasnik 99,3602 % ukupnog broja akcija "M." P.

Članom 7 st. 1 Zakona o preuzimanju akcionarskih društava ("Sl. list CG", br. 18/2011), koji je važio u vrijeme navedene kupovine, je propisano da je fizičko ili pravno lice koje stekne akcije kojima prelazi 30% akcija sa pravom glasa emitenta dužno da za svako dalje sticanje akcija emitenta objavi ponudu o preuzimanju. Sticaoc je dužan da odluku o preuzimanju svih akcija dostavi Komisiji u roku od dva dana od dana sticanja akcija (čl. 7 st. 4 navedenog zakona). Suština preuzimanja je obaveza sticaoca da svim vlasnicima akcija sa pravom glasa ponudi da kupi njihove akcije (čl. 16 navedenog zakona).

Utvrdivši da je tužilja nakon kupovine akcija 03. 12. 2015. godine postala vlasnik 99,3602 % akcija N. "M." AD P., a polazeći od navedenih zakonskih odredbi osnovano je tužena, a kako to zaključuje i Upravni sud pobijanom presudom, utvrdila obavezu tužilje da objavi ponudu za preuzimanje akcionarskog društva N. "M." i da istu uputi svim preostalim akcionarima.

Tužilja ne osporava da je kupila akcije N. "M." i time postala vlasnik 99,3602 % akcija iste, ali tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o izuzetku iz člana 11 st. 1 tač. 3 Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, te da se u konkretnom slučaju taj zakon i ne može primijeniti, jer su tužilja i EBRD 2005. godine sklopili ugovor, kojim se tužilja obavezala da kupi sve akcije EBRD, a EBRD obavezala da tužilji proda svoje akcije.

Neprihvatljivi su gornji navodi podnijetog zahtjeva, koji su isticani i podnijetom tužbom, a kako se to osnovano zaključuje i pobijanom presudom.

Članom 5 st. 2 Zakona o hartijama od vrijednosti je propisano da prava i obaveze iz hartija od vrijednosti nastaju momentom registracije kod Centralne depozitarne agencije.

Kod gornje zakonske odredbe osnovano tužena i Upravni sud pobijanom presudom zaključuju da je tužilja predmetne akcije stekla 2015. godine, kada je iste kupila i kada je registrovana kao vlasnik istih, a ne 2005. godine, kada je sklopljen ugovor na koji se poziva tužilja i kojim je samo preuzeta obaveza da se kupe akcije. Odredjeno lice postaje vlasnik hartija od vrijednosti kada se kao vlasnik istih registruje kod Centralne depozitarne agencije -član 100 Zakona o hartijama od vrijednosti. I članom 7 stav 10 Zakona o preuzimanju akcionarskih društva je propisano da se kao dan sticanja akcija smatra dan registracije akcija na računu sticaoca u CDA (Centralna depozitarna agencija).

Kod svega naprijed navedenog osnovano se pobijanom presudom zaključuje da je tužilja predmetne akcije stekla 2015. godine i da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o preuzimanju akcionarskih društava iz 2011. godine, koji je važio u vrijeme sticanja predmetnih akcija, a što istovremeno čini neprihvatljivim navode podnijetog zahtjeva da je tužilja akcije stekla danom sklapanja ugovora.

Članom 11 st. 3 Zakona o preuzimanju akcionarskih društva je propisano da sticalac nije dužan da sprovede postupak preuzimanja ako akcije stekne na osnovu prava preče kupovine.

Saglasno članu 44a st. 2 Zakona o hartijama od vrijednosti emisija vlasničkih dugoročnih hartija od vrijednosti može se vršiti putem zatvorene ponude kada emitent nudi hartije od vrijednosti postojećim akcionarima po osnovu prava preče kupovine. Dakle, pravo preče kupovine postoji samo kada je u pitanju emisija akcija, a kako je to bilo propisano i članom 33 Zakona o hartijama od vrijednosti iz 2000. godine.

412

Pravo preče kupovine akcija propisano je i Zakonom o privrednim društvima - član 53 st. 2, ali samo postojećim akcionarima kada se kapital povećava novčanim ulozima. U svim ostalim slučajevima promet akcija sprovodi se u skladu sa Zakonom o hartijama od vrijednosti - član 52 st. 2 Zakona o privrednim društvima.

Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o zakonskom pravu preče kupovine, kako to osnovano zaključuje i Upravni sud pobijanom presudom.

Tužilja tvrdi da je u pitanju ugovoreno pravo preče kupovine.Pravo preče kupovine - član 536 Zakona o obligacionim odnosima znači da se kupac

obavezuje da izvijesti prodavca o namjeravanoj prodaji stvari odredjenom licu, kao i uslovima prodaje, i da mu ponudi da on stvar kupi za istu cijenu. Pravo preče kupovine je dakle, sastavni dio ugovora o prodaji, kojim se kupac obavezuje da u slučaju da odluči da tu kupljenu stvar (stvar koja je predmet ugovora o kupoprodaji) proda prvo istu ponudiprodavcu.

U konkretnom slučaju ugovorom na koji se poziva tužilja ugovoreno je da će ista kupiti sve akcije u vlasništvu EBRD, ali se nigdje ne navodi da je EBRD ranije te akcije kupio od tužilje, niti se takav ugovor pominje, pa su neprihvatljivi navodi podnijetog zahtjeva da je ugovoreno pravo preče kupovine.

Uz prednje ugovor na koji se poziva tužilja sklopljen je 16. 03. 2010. godine, a članom 540 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da pravo preče kupovine prestaje poslije pet godina od zaključenja ugovora. Kod takve zakonske odredbe i da je ugovorom na koji se poziva tužilja ugovoreno pravo preče kupovine isto je prestalo prije predmetne kupovine akcija.

Navodi podnijetog zahtjeva da u vrijeme sklapanja navedenog ugovora nije bio na snazi Zakon o preuzimanju akcionarskih društava su bez značaja za predmetnu odluku. Ovo sa razloga što tim ugovorom nije izvršena kupovina akcija, već je samo preuzeta obaveza da se iste kupe. Kupovina je izvršena u vrijeme važenja navedenog zakona i ista mora biti saglasna važećem zakonu.

Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da pobijanom presudom na štetu tužilje nije povrijedjeno materijalno pravo, pa je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a, odlučeno kao u izreci pod tačkom jedan.

Vrhovni sud Crne Gore nije nadležan za odlučivanje o predlogu za odlaganje izvršenja predmetnog rješenja, već je to u nadležnosti organa nadležnog za izvršenje rješenja - član 274 st. 2 ZUP-a, pa je s pozivom na član 24 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude pod tačkom dva.



413

OGRANIČENJE SLOBODE PRISTUPA INFORMACIJAMA(Član 14 tačka 1 alineja 1 i tač. 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, čl. 1 Zakona

o Agenciji za nacionalnu bezbjednost i čl. 3 st. i 10 st. 1 Zakona o tajnosti podataka)

Ograničen je pristup informacijama koje je Agencija za nacionalnu bezbjednost označila tajnim i odredila im stepen tajnosti "interno".

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom ista pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu, te povrede odredbe člana 6 st. 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a s pozivom na presudu "Hiro Balani protiv Španije".

Članom 1 Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost je propisano da poslove nacionalne bezbjednosti koji se odnose na zaštitu nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta vrši Agencija za nacionalnu bezbjednost, dok je članom 7a istog zakona propisano da Agencija štiti tajnost podataka koji se odnose na ostvarivanje nadležnosti u skladu sa zakonom kojim se uredjuje tajnost podataka.

Članom 3 st. 1 Zakona o tajnosti podataka je propisano da su tajni podaci oni podaci čijim bi otkrivanjem nepozvanom licu nastupile ili mogle nastupiti štetne posledice izmedju ostalog za bezbjednost Crne Gore, dok je članom 10 st. 1 istog zakona propisano da se podatak može označiti tajnim ako je to neophodno u demokratskom društvu i ako je interes iz člana 3 st. 1 istog zakona značajniji od interesa za slobodan pristup informaciji. Ovlašćeno lice za odredjivanje stepena tajnosti podataka obrazloženim rješenjem označava podatke tajnim i odredjuje stepen njegove tajnosti.

Saglasno navedenim zakonskim odredbama direktor tužene je rješenjem broj 250/16-10-4510 od 02. 06. 2016. godine putne naloge za službena putovanja i putne naloge za upravljanje službenim vozilima označio tajnim podatkom i odredio im stepen tajnosti "interno". U obrazloženju tog rješenja je navedeno zašto bi otkrivanjem navedenih podataka mogle nastupiti štetne posledice za ostvarivanje funkcije Agencije - otkrili bi se podaci o službenicima Agencije, nazivi organizacionih jedinica, registarske oznake službenih vozila, kao i lokacije realizacije poslova iz nadležnosti Agencije.

Kod svega naprijed navedenog i odredbe člana 16 st. 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama test štetnosti ne vrši se za informacije iz člana 14 tač. 1 al. 1 i 2 u postupku po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, jer je taj test već izvršen prilikom odredjivanja podatka tajnim.

Istina, članom 17 Zakona o slobodnom pristupu informacijama je propisano da je organ dužan da omogući pristup informaciji i iz člana 14 istog zakona kada postoji preovladjujući javni interes. Medjutim, u konkretnom slučaju nema ni jedne činjenice koja bi osnovano ukazivala na postojanje bilo kojeg razloga iz navedene zakonske odredbe.

Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na presudu Upravnog suda Crne Gore U. br. 2918/16 od 30. 03. 2017. godine su bez značaja za drugačiju odluku, jer je tom odlukom osporavano rješenje poništeno zbog povrede pravila upravnog postupka iz člana 203 st. 2 i člana 226 st. 2 tač. 7 ZUP-a.

414

Nalazeći sa iznijetih razloga da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo - član 14 st. 1 tač. 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, a kako se to osnovano zaključuje pobijanom presudom , to je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude."



415

PLAĆANJE DOPRINOSA ZA OBAVEZNO SOCIJALNO OSIGURANJE(Član 14 st. 1 i 2 Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje)

Kada osiguranik ostvaruje prihode po više različitih osnova, doprinos za obavezno PIO obračunava se i plaća po svim tim osnovama, do iznosa najviše godišnje osnovice doprinosa, a što se odnosi i na penzionere koji se naknadno zaposle.

Iz obrazloženja:

"Suprotno tvrdnjama iz podnijetog zahtjeva, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a pobijana presuda sadrži pravilne razloge, kojima se Upravni sud rukovodio prilikom odbijanja podnesene tužbe.

Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac bio zaposlen kod poslodavca "G." AD Podgorica, a da se kao korisnik starosne penzije prvostepenom organu obratio sa zahtjevom za povraćaj više plaćenog doprinosa za obavezno socijalno osiguranje za 2015.godinu, pa je prvostepeni organ utvrdio da je poslodavac uplatio doprinos za PIO na teret osiguranika u iznosu od 8.362,54 eura. Dalje je utvrdjeno, da je izvršen inspekcijski nadzor od strane poreskog inspektora gdje je konstatovano da je tužilac zaposlen kod naznačenog poslodavca i da su istom uplaćeni doprinosi na ime zarade zaposlenih, koji su korisnici starosne penzije (šifra 4), da je u smislu čl.14 st.2 Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje najviša godišnja osnovica plaćanja doprinosa za 2015.godinu 50.350,00 eura i da je tužilac kao obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ostvario iznos iznad najviše godišnje osnovice i da doprinos za PIO na teret osiguranika iznosi 15% te je bila obaveza uplate u iznosu od 7.552,50 eura, pa cijeneći navedeno tužilac je imao pravo na povraćaj više plaćenih doprinosa za obavezno socijalno osiguranje u iznosu od 810,04 eura.

Shodno odredbama čl.14 st.1 Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje propisano je da kad osiguranik ostvaruje prihode po više različitih osnova, doprinos za obavezno PIO obračunava se i plaća po svim tim osnovama, do iznosa najviše godišnje osnovice doprinosa, gdje naznačenim zakonom nije predvidjen izuzetak od utvrdjene obaveze plaćanja doprinosa, a kako to pravilno rezonuje i Upravni sud, ni u slučaju kada se radi o penzioneru koji se naknadno zaposlio, pa su u ovom dijelu neosnovani navodi zahtjeva.

Neosnovani su navodi zahtjeva da je Upravni sud na usmenoj raspravi morao predočiti službenu zabilješku od 17.05.2016.godine, te da tužocu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama od značaja za donošenje zakonite odluke, jer kako to pravilno nalazi i Upravni sud službena zbilješka je sa svim elementima zapisnika o saslušanju stranke, gdje je tužilac upoznat sa postupkom, dao izjavu i službena zabilješka je potpisana od strane tužioca i ovlašćenog lica. Nadalje, neosnovani su navodi zahtjeva da je prvostepeni organ počev od 2007 do 2014.godine izvršio povraćaj cjelokupnog doprinosa za PIO tužiocu i da je Upravni sud u pobijanoj presudi morao ocijeniti od kakvog je značaja ta činjenica, a sa razloga što su, a kako se valjano obrazlaže u osporenoj presudi i prvostepeno i drugostepeno rješenje pravilno zasnovani na odredbama čl. 14 Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje i odredbama Pravilnika o načinu i postupku povraćaja više plaćenih doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, a predmet ispitivanja kod Upravnog suda nijesu bila ranije donesena rješenja.

416

Stoga je Upravni sud osnovano pobijanom presudom odbio tužbu i u obrazloženju iste dao dovoljne i jasne razloge, koji, navodima podnijetog zahtjeva, nijesu dovedeni u sumnju, jer su utvrdjene sve odlučne činjenice i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo."



417

TEŽA POVREDA RADNE DUŽNOSTI CARINSKOG SLUŽBENIKA(Član 83 stav 1 tačka 4 Zakona o državnim službenicima i namještenicima,

u vezi čl. 13 st. 4 tač. 1 Zakona o carinskoj službi i čl. 76 st. 1 tač. 3 Carinskog zakona)

Kada je carinski službenik prihvatio da završi započeti postupak carinske kontrole od strane drugog službenika, propuštanjem da u skladu sa propisima prije stavljanja pečata izvrši pregled vozila počinio je težu povredu službene dužnosti.

Iz obrazloženja:

"U disciplinskom postupku je na nesumnjiv način utvrdjeno da su tužilac i K. kritičnom prilikom zajednički obavili carinsku kontrolu - K. ovjerio carinsku deklaraciju, istu dao tužiocu, kao i plombu i rekao mu da plombira vozilo, a što je ovaj i učinio ne gledajući ni deklaraciju niti vršeći pregled vozila.

U postupku je takodje utvrdjeno da je u carinskim ispravama bila označena težina robe 1276,99 kg, a da je kasnijom kontrolom (Službena zabilješka Uprave policije Sektor granične policije - Odjeljenje granične bezbjednosti Bijelo Polje broj 06/14-768 od 06. 06. 2014. godine) utvrdjeno da je na utovarnom sanduku bilo 9.053,01 kg robe više nego što je označeno u carinskim ispravama, te da je toliko velika utovarenost predmetnog vozila bila vidljiva golim okom.

Kod svega naprijed navedenog, te odredbi člana 13 st. 4 tač. 1 Zakona o carinskoj službi, člana 76 st. 1 tač. 3 Carinskog zakona, Uputstva o pregledu robe broj D-7536/1 od 19. 06. 2007. godine i Instrukcija direktora Uprave carina osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da tužilac jeste izvršio težu povredu službene dužnosti iz člana 83 st. 1 tač. 4 Zakona o državnim službenicima i namještenicima, jer je bez pregleda vozila na isto stavio pečat mada je, a kako je to naprijed navedeno, bilo vidljivo da na tom vozilu ima mnogo više robe od prijavljene.

Navodi podnijetog zahtjeva da carinsku kontrolu do kraja obavlja službenik koji vrši kontrolu carinske deklaracije i s tim u vezi pozivanje na iskaze svjedoka F. A. i I. I. su bez značaja za drugačiju odluku.

Prednje sa razloga što svjedok F. svjedoči da je K., koji je započeo carinski postupak isti trebao i da završi. Medjutim, u konkretnom slučaju tužilac je prihvatio da završi taj postupak, ali dio radnji koje je preuzeo da obavi nije uradio u skladu sa propisima. I svjedok F., naime svjedoči da je tužilac preuzimajući dokumentaciju i plombu bio dužan da izvrši provjeru sajle, te i da odluči da se izvrši pregled vozila.

Kod svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima podnijetog zahtjeva u konkretnom slučaju nije povrijedjeno materijalno pravo na štetu tužioca. "


418

RASPOREDJIVANJE POLICIJSKOG SLUŽBENIKA ZBOG IZMJENE AKTA O UNUTRAŠNJOJ ORGANIZACIJI I SISTEMATIZACIJI

(Član 103b stav 1 Zakona o unutrašnjim poslovimai čl. 129 Zakona o državnim službenicima i namještenicima)

Kada se donosi novi ili vrši izmjena postojećeg akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, rasporedjivanje policijskih službenika vrši se na radna mjesta koja odgovaraju njihovom nivou kvalifikacije obrazovanja i za koja ispunjavaju druge propisane uslove.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede materijalnog prava.

Članom 103b st.1 Zakona o unutrašnjim poslovima je propisano da kada se zbog izmjene unutrašnje organizacije Ministarstva donosi novi ili vrši izmjena postojećeg akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, rasporedjivanje policijskih službenika vrši se na radna mjesta koja odgovaraju njihovom nivou kvalifikacije obrazovanja i za koja ispunjavaju druge propisane uslove.

U septembru mjesecu 2015. godine donijet je Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova i istim je u članu 63 propisano da se rasporedjivanje službenika i namještenika koji su već u radnom odnosu na neodredjeno vrijeme vrši u skladu sa uslovima propisanim tim Pravilnikom.

Tužilac je prije donošenja naprijed navedenog Pravilnika bio rasporedjen na poslovima samostalni policijski komesar - policijski analitičar u Stanici policije Centra bezbjednosti Bar. Ti poslovi nijesu sistematizovani novim Pravilnikom. Nakon donošenja novog Pravilnika tužilac je rasporedjen na radno mjesto broj 4786 - policijski inspektor I klase za JRM u Stanici policije Bar. Za to radno mjesto prema novom Pravilniku potrebno je visoko obrazovanje u obimu od 240 CSPK, pravni fakultet ili policijska akademija ili drugi fakultet društvenih nauka, najmanje tri godine radnog iskustva na poslovima sa visokom stručnom spremom u određenom policijskom zvanju, položen stručni ispit za rad u državnim organima, a tužilac ima visoko obrazovanje u obimu od 240 CSPK, preko tri godine radnog iskustva na poslovima sa visokom školskom spremom u određenom policijskom zvanju i ima položen stručni ispit za rad u državnim organima.

Kod svega prednje navedenog, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da osporeno rješenje zakonito i da na štetu tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 103 st. 2 Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Ovo sa razloga što je tom odredbom propisano rasporedjivanje državnih službenika odnosno namještenika zbog potrebe rada, a u konkretnom slučaju rasporedjivanje nije vršeno zbog potreba rada već zbog izmjene unutrašnje organizacije i donošenja novog akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, a što je propisano članom 129 Zakona o državnim službenicima i namještenicima.


419

Bez značaja za drugačiju odluku su i navodi podnijetog zahtjeva da je tužilac ispunjavao uslove za unapredjenje za radno mjesto višeg zvanja, jer je unapredjenje drugačiji postupak od rasporedjivanja zbog izmjene akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. "


420

NEOPRAVDANI IZOSTANAK SA POSLA I PRESTANAK RADNOG ODNOSA

(Član 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu, "Sl. list RCG", br. 43/03)

Neopravdani izostanak sa posla pet radnih dana uzastopno nije predvidjen kao disciplinski prekršaj, već je način prestanka radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

"Članom 111 st. 1 tač. 1 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03), koji je važio u spornom periodu je bilo propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno, odnosno sedam radnih dana sa prekidima u toku tri mjeseca.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude na nesumnjiv način je utvrdjeno da tužilac od 21. 11. 2007. godine do 26. 11. 2007. godine nije dolazio na posao, a svoj izostanak nije opravdao.

Dovodeći u vezu navedenu zakonsku odredbu sa utvrdjenim činjeničnim stanjem osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da su se u konkretnom slučaju stekli razlozi iz člana 111 st. 1 tač. 1 Zakona o radu, jer je nesumnjivo da je tužilac neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno, odnosno od 21. 11. 2007. godine do 26. 11. 2007. godine.

Kod prednjih utvrdjenja, a kako to osnovano zaključuje Upravni sud pobijanom presudom, bez značaja za donošenje drugačije odluke su navodi tužioca kojima se tvrdi da je konkretnom slučaju trebalo sprovesti disciplinski postupak pozivajući se pri tom na odredbučlana 81 Zakona o policiji i člana 56 Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Naime, odredbom člana 81 st. 1 tač. 9 Zakona o policiji ("Sl. list RCG", br. 28/05) je propisano da pored prekršaja utvrdjenih zakonom teži disciplinski prekršaj je neopravdano izostajanje sa posla od dva do pet radnih dana u toku kalendarske godine, dok je članom 56 st. 2 tač. 3 Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Sl. list RCG", br. 27/04 i 31/05), propisano da je lakši disciplinski prekršaj neopravdano izostajanje sa posla do dva radna dana u toku jedne kalendarske godine. Dakle, neopravdani izostanak sa posla pet radnih dana uzastopno nije citiranim odredbama predvidjen kao disciplinski prekršaj, već se zaposlenom može otkazati ugovor o radu ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.

Kod svega naprijed navedenog, pravilni su razlozi iznijeti u pobijanoj presudi Upravnog suda da je neopravdani izostanak sa posla pet radnih dana uzastopno način prestanka radnog odnosa saglasno članu 111 st. 1 tač. 1 Zakona o radu, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi suprotno.

Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da se neosnovano podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede materijalnog prava, pa je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a,odlučeno kao u izreci ove presude"



421

PRAVO NA STAROSNU PENZIJU PO POVOLJNIJIM USLOVIMA(Član 197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju)

Nijesu ispunjeni uslovi iz člana 197l Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za priznavanje prava na starosnu penziju po povoljnijim uslovima ako je radni odnos prestao na osnovu sporazuma uz isplatu otpremnine, a ne zbog uvodjenja stečaja.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Odredbom člana 197l Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da izuzetno od odredbi člana 17 istog zakona osiguranik kome je u privrednom društvu, u kojemje država imala vlasnički udio, prestao radni odnos zbog uvodjenja stečaja stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 30 godina staža osiguranja (muškarac) odnosno 25 godina (žena). Kod takve zakonske odredbe, a kako to osnovano zaključuje i Upravni sud pobijanom presudom, za ostvarivanje prava iz navedene zakonske odredbe potrebno je da je osiguraniku radni odnos prestao zbog uvodjenja stečaja. U konkretnom slučaju, a kako se to utvrdjuje iz spisa predmeta, tužilji radni odnos nije prestao zbog uvodjenja stečaja već na osnovu Sporazuma o prestanku radnog odnosa uz isplatu otpremnine i dospjelih neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa broj 535 od 08. 03. 2010. godine, a u skladu sa Programom rješavanja viška zaposlenih na dobrovoljnoj osnovi u Duvanskom kombinatu AD Podgorica broj 172 od 22. 02. 2010. godine.

Kod gornjeg činjeničnog stanja i navedene zakonske odredbe osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom ista pobija zbog pogrešene primjene materijalnog prava.

Pozivanje tužilje u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke na odluku o prestanku radnog odnosa broj 254 od 30. 06. 2010. godine je bez značaja za drugačiju odluku, jer je osnov za donošenje te odluke Sporazum o prestanku radnog odnosa uz isplatu otpremnine, a ne uvodjenje stečaja. "


422

UTVRDJIVANJE KONAČNOG IZNOSA PENZIJE(Član 215v stAV 4 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, "Sl. list CG", br. 78/2010 i

čl. 12 Zakona o obeštećenju korisnika pravaiz penzijskog i invalidskog osiguranja)

Fond po službenoj dužnosti rješenjem utvrdjuje konačan iznos penzije i vrši uskladjivanje sa novim zakonskim rješenjima.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac bio vojni penzioner sa prebivalištem u Crnoj Gori.

Članom 6 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. list RCG", br. 47/2007) dodat je član 215v, kojim je bilo propisano da se korisnicima prava na penziju ostvarenu po vojnim propisima to pravo obezbjedjuje u istom obimu od dana stupanja na snagu tog zakona (st. 1) iz sredstava koja se obezbjedjuju budžetom Republike (st. 5), da će rješenje o korišćenju odgovarajućeg prava donijeti Fond (st. 4), te da će zatečeni iznos penzije biti preveden na lične bodove.

Nakon stupanja na snagu naprijed navedenog Zakona Fond je donio rješenje broj 07-01-228/15 od 23. 06. 2011. godine. Tim rješenjem tužiocu je odredjena penzija primjenom naprijed navedene zakonske odredbe.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. list CG", br. 78/2010) izmijenjena je odredba člana 215v, pa je u stavu 2 tog člana propisano da iznos penzije predstavlja dinarski iznos koji je preuzet na isplatu od strane Budžeta Crne Gore dana 01. 08. 2005. godine, uskladjen za procente uskladjivanja koja su tim korisnicima pripadala po vojnim propisima do 15. 08. 2007. godine preračunato u eure prema zvaničnom kursu na dan 15. 08. 2007. godine (stav 2), da se penzije zatim uskladjuju primjenom člana 58 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (st. 3), te da će Fond po službenoj dužnosti rješenjem utvrditi konačni iznos prava i izvršiti uskladjivanje (st. 4).

Kod gornjih zakonskih odredbi neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da nije bilo zakonskog osnova za donošenje osporenog rješenja, jer je naprijed navedenim zakonskim odredbama izričito propisana obaveza Fonda da po službenoj dužnosti utvrdi konačan iznos penzije i izvrši uskladjivanje sa novim zakonskim rješenjima.

Presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 238/12 od 01. 11. 2012. godine ispitivana je zakonitost rješenja o pravo tužioca na penziju, koje je bilo donijeto po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Sl. list RCG", br. 47/2007), pa su neosnovani navodi podnijetog zahtjeva da se to rješenje ne može izmijeniti primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju ("Sl. list CG", br. 78/2010).

Konačan iznos penzije tužioca utvrdjen je u skladu sa zakonom, a u obrazloženju dati jasni razlozi. Neosnovani su, zato, drugačiji s tim u vezi navodi podnijetog zahtjeva.

Naime, u prvostepenom rješenju izričito je navedeno da je preuzeti dinarski iznos 17.201,28 dinara, da je isti uskladjen za procente uskladjivanja koja su vojnim penzionerima pripadala do 15. 08. 2007. godine - 20,06 % i 3,3%, pa tako uskladjena penzija na dan 15. 08. 2007. godine iznosi 21.333,37 dinara, a što preračunato u eure po zvaničnom kursu na navedeni dan iznosi 266,10 eura.


423

Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na Zakon o obeštećenju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neprihvatljivi. Ovo sa razloga što je stavom 4 prvostepenog rješenja odlučeno da će se posebnim rješenjem odlučiti o konačnom obračunu do sad isplaćenih iznosa, dok su ostali navodi podnijetog zahtjeva u suprotnosti sa Odlukom Ustavnog suda Crne Gore U-I br. 6/11 i U-I br. 9/11 od 28. 05. 2013. godine.

Članom 12 st. 1 Zakona o obeštećenju korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja je propisano da se vanredno uskladjivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vrši od 01. 12. 2007. godine za 10%, a od 01. 12. 2008. godine za 10%, dok je članom 1 Zakona o dopuni Zakona o obeštećenju korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Sl. list CG", br. 78/2010) propisano da se u članu 12 Zakona o obeštećenju korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja dodaje novi stav kojim se propisuje da se korisnicima prava kojima se ta prava obezbjedjuju u skladu sa članom 215v Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u tu kategoriju spada i tužilac) vanredna uskladjivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja smatraju akontacijom na ime uskladjivanja koja su tim korisnicima pripadala po osnovu Zakona o Vojsci Jugoslavije za period od 01. 08. 2005. do 15. 08. 2007. godine.

Kod gornjih zakonskih odredbi navedenim licima ne pripadaju povećanja i po Zakonu o Vojsci Jugoslavije i po odlukama o vanrednim uskladjivanjima penzije od 01. 12. 2007. i 01. 12. 2008. godine. Upravo sa razloga što penzionerima iz člana 215v Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ne pripadaju oba povećanja Udruženje vojnih penzionera Crne Gore je Ustavom sudu Crne Gore podnosilo inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o dopuni Zakona o obeštećenju korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranju koja je rješenjem tog suda U-I br. 6/11 i U-I br. 9/11 ocijenjena neprihvatljivom.

Nalazeći sa iznijetih rzaloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci ove presude."


424

OSNOVICA ZA OBRAČUN PDV-A(Čl. 3, 5, 6 i 20 stAV 6 Zakona o porezu na dodatu vrijednost)

Kada je tužilac prodavao mobilne telefone uz naknadu manju od one koja bi se ostvarila na tržištu (1 euro), a radi se o kontinuiranoj prodaji, dužan je obračunati PDV na poresku osnovicu prema nabavnoj cijeni proizvoda.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje, da je izvršena ponovna kontrola od strane prvostepenog organa i konstatovano da nema bitnih činjenica osim onih navedenih u osnovnom zapisniku od 06.07.2012.godine, da je nadzor izvršen na osnovu dokumentacije koju je prvostepenom organu dostavio tužilac dana 10.07.2015.godine. Dalje je utvrdjeno, da je na zapisnik broj 03/14-1-13/10-11 od 7.7.2015.godine tužilac podnio prigovor, a činjenično stanje utvrdjeno u dokaznom postupku 2012. i 2015.godine, nakon čega je donesena odluka gdje je tužilac obavezan na plaćanje PDV-a. Inače, i prvostepeno i osporeno rješenje donijeti su u izvršenju presude Upravnog suda U.br.317/15 od 13.02.2015.godine, pa su neosnovani navodi zahtjeva da je u ponovljenom postupku trebalo uručiti pisani nalog za terenski i inspekcijski nadzor, sa razloga što je isti uručen tužiocu u postupku prethodne kontrole, a pošto se radi o istoj kontroli jer postupak nije okončan. Ovo sve uz činjenicu da je stranka usmeno obaviještena o sprovodjenju ponovnog postupka, te su time ispoštovane odredbe čl.6, 76, 77 i 86 Zakona o poreskoj administraciji. Tim odredbama propisana su ovlašćenja poreskog organa, inspekcijski nadzor i šta treba da sadrži zapisnik o inspekcijskom nadzoru.

Nadalje, odredbama čl.3 Zakona o PDV-u propisano je da se PDV plaća na promet proizvoda i usluga koje poreski obveznik vrši u okviru obavljanja svoje djelatnosti uz naknadu kao i na uvoz proizvoda u Crnu Goru. Prometom proizvoda izmedju ostalog se smatra i upotreba proizvoda poreskog obveznika u neposlovne svrhe. U smislu odredbi čl.5 st.1 naznačenog zakona, upotreba proizvoda u neposlovne svrhe je, izmedju ostalog, i davanje oporezivih proizvoda bez naknade ili uz naknadu manju od one koja bi se ostvarila na tržištu.

Poreska osnovica u prometu proizvoda iz čl.5 i 6 naznačenog zakona, a prema odredbi čl.20 st.6 istog zakona, predstavlja nabavnu cijenu odgovarajućih proizvoda, odnosno usluge u koju nije uključen PDV, odnosno cijena proizvoda u vrijeme i u mjestu izvršenog prometa. Iz spisa predmeta je dalje utvrdjeno, da evidencija u poslovnim knjigama tužioca nije vršena na način na koji bi se vidjela tržišna vrijednost proizvoda i očekivana ekonomska korist prodajom po tržišnim uslovima.

Prema tome, pravilno Upravni sud nalazi da za prodaju nabavne cijene, u cilju izbjegavanja realne poreske obaveze i ostvarivanja prihoda cijena koju je tužilac iskazao u poreskoj prijavi (1 euro) ne može predstavljati osnovicu za obračun PDV-a, jer se radi o kontinuiranoj prodaji, zašto ne postoje objektivni razlozi za takvu prodaju. Naime, prodaja robe ispod nabavne cijene je opravdana, samo ako je izolovan slučaj, dokumentovan odgovarajućim odlukama, kojima se dokazuje opravdanost takvog načina poslovanja, a ne stalna praksa tuženog i ista se može obavljati samo u odredjenim slučajevima-rasprodaja, likvidacija starih zaliha i sl.

U smislu odredbi čl. 20 st.6 Zakona o PDV-u pod poklonima oslobodjenih plaćanja PDV-a smatraju se pokloni manje vrijednosti-od 30 eura koje obveznik daje povremeno različitim licima-poslovnim partnerima i ako primalac poklona nema obavezu protiv usluge. Da bi se ovakva davanja smatrala neoporezivim, potrebno je da poreski obveznik izda račun


425

saglasno čl.32 Zakona o PDV-u, kao i da se o tim poklonima vodi posebna evidencija koje bi služile kao dokaz prilikom kontrole od strane poreskog organa. Prema tome, pravilno je u upravnom postupku postupljeno kada je tužiocu utvrdjena obaveza plaćanja PDV-a na mobilne telefone koji su poklonjeni korisnicima usluga.

Neosnovani su navodi zahtjeva kojima se ukazuje da kod manjka telefonskih pre-paid vaučera nije trebalo obračunati PDV, shodno čl.5 Pravilnika o količini rashoda, na kojoj se ne plaća PDV, jer je u periodu decembar 2008-maj 2010.godine kod tužioca izvršena kradja naznačenih vaučera. Ovo sa razloga, a kako to pravilno nalazi Upravni sud, što je izvještajem o izvršenom popisu zaliha robe sa stanjem na dan 10.6.2010.godine ustanovljen manjak vaučera u odnosu na knjigovodstveno stanje, ali u navedenom izvještaju nije utvrdjen uzrok nastanka manjka, kao ni način knjiženja nastalog manjka. Prema tome, nijesu mogle biti primijenjene odredbe čl.5 Pravilnika o količini rashoda na koju se ne plaća PDV, jer je istim propisano da se pod rashodima smatraju gubici na proizvodima nastalim usled elementarnih nepogoda i provalnih kradja do visine utvrdjene aktom nadležnog organa za procjenu štete (u konkretnom slučaju nije utvrdjeno da je došlo do kradje), zbog čega se primjena materijalnog prava u tom dijelu, nije mogla dovesti u pitanje.

Sa navedenog, cijeneći da je Upravni sud dao jasne i valjane razloge za svoju odluku koje razloge prihvata i ovaj sud podnijeti zahtjev je odbijen kao neosnovan. Ostali navodi iz podnesenog zahtjeva, koji u stvari predstavljaju ponovljene tužbene navode, kao i žalbene navode tokom drugostepenog postupka pred Ministarstvom finansija, ovaj sud je cijenio ali je našao da su isti bez uticaja na drugačije presudjenje.

Sud je cijenio i navod zahtjeva da nije u svemu postupljeno po presudi Vrhovnog suda Uvp.br.375/14 od 06.02.2015.godine, pa je našao da su isti neosnovani, jer je Upravni sud u pobijanoj presudi u svemu postupio u skladu sa odredbama čl.46 st.3 ZUS-a.

Članom 56 st.1 ZUS-a je propisano da u upravnom sporu stranka snosi svoje troškove ako se odlučuje u nejavnoj sjednici, pa je prema tome neosnovan zahtjev tužioca da mu se dosude troškovi postupka jer je ovaj sud odlučio na nejavnoj sjednici."


426

DRŽAVNI ORGANI , ORGANI JEDINICA LOKALNE SAMOUPRAVEI DRUGE ORGANIZACIJE, KAO PORESKI OBVEZNICI

(Član 13 stav 7 Zakona o porezu na dodatu vrijednost)

Državni organ i organi i organizacije, kao i organi jedinica lokalne samouprave i druga javno pravna tijela su poreski obveznici, ukoliko vrše promet proizvoda, odnosno usluga koji je po ovom zakonu oporeziv kod drugih poreskih obveznika.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje, da je kod tužilje izvršen inspekcijski nadzor i tom prilikom je utvrdjeno da je ista ostvarila prihode po osnovu izvršenih usluga izdavanja u zakup poslovnih prostora, privremenih objekata, terasa, gradskog bazena i usluga investicionog održavanja stambenih objekata, na kojem nije obračunavala, i u poreskim prijavama, iskazivala porez na dodatu vrijednost. Prema tome, utvrdjeno je da pruža usluge drugim pravnim i fizičkim licima i po osnovu toga ostvaruje prihod. Nadalje je utvrdjeno, da je tužilja poreski obveznik od 23.01.2007.godine, kada je nadležnom poreskom organu podnijela prijavu za registraciju obveznika poreza na dodatu vrijednost.

Odredbama čl.13 st.7 Zakona o porezu na dodatu vrijednost ("Sl.list RCG" 65/2001... "Sl.list CG" 16/2007, 29/2013, 9/15, 53/16) je propisano da državni organ i organi i organizacije, kao i organi jedinica lokalne samouprave i druga javno pravna tijela su poreski obveznici, ukoliko vrše promet proizvoda, odnosno usluga koji je po ovom zakonu oporeziv kod drugih poreskih obveznika.

Članom 7 Statuta Direkcije utvrdjeni su poslovi i zadaci, gdje ista, samostalno, u cilju ostvarivanja prihoda, vrši promet proizvoda odnosno usluga i to prodaju novoizgradjenih stanova, izdavanje u zakup poslovnog prostora fizičkim i pravnim licima uz naknadu, izdavanje u zakup privremenih objekata-kioska, vlasništvo Opštine uz naknadu, izdavanje u zakup zemljišta vlasništvo Opštine za postavljanje privremenih objekata uz naknadu, izdavanje u zakup bazena za sportske aktivnosti uz naknadu i investiciono održavanje stambeno - poslovnog prostora uz naknadu.

Imajući u vidu utvrdjeno činjenično stanje i dovodeći isto u vezu sa citiranim zakonskim odredbama, po ocjeni ovoga suda, a kako to pravilno nalazi i Upravni sud tužilja se smatra poreskim obveznikom, tako da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi čl.13 st.6 Zakona o porezu na dodatu vrijednost na koji se neosnovano ukazuje podnesenim zahtjevom, a i tokom čitavog postupka.

Naime, navedenim odredbama je propisano da se državni organi i organizacije kao i organi jedinice lokalne samouprave i druga javno pravna tijela u okviru vršenja djelatnosti, a po osnovu javnih funkcija, ne smatraju poreskim obveznicima, ako se u vezi tih djelatnosti naplaćuju porezi, takse, doprinosi i druge dažbine, a što u konkretnom slučaju nije riječ, jer se radi o djelatnostima po osnovu kojih žalilac ostvaruje dohodak, jer vrši promet proizvoda odnosno usluga koji je oporeziv i kod drugih poreskih obveznika prema Zakonu o porezu na dodatu vrijednost.

Sa navedenih razloga podnijeti zahtjev je odbijen kao neosnovan, a ostali navodi iz podnesenog zahtjeva, koji u stvari predstavljaju ponovljene tužbene navode, kao i žalbene navode tokom drugostepenog postupka pred Ministarstvom finansija, ovaj sud je cijenio, ali je našao da su isti bez uticaja na drugačije presudjenje.


427

Sud je cijenio i navod tužioca, da je prvostepeno rješenje doneseno po peti put u, ponovljenim postupcima, pozivajući se na presude Upravnog suda, kao i na presudu Vrhovnog suda, pa je našao da su naznačeni navodi bez uticaja na drugačije presudjenje. Ovo sa razloga, što su naznačenim presudama Upravnog suda usvajane tužbe i poništavana drugostepena rješenja zbog nedostatka valjanog obrazloženja, a presudom Vrhovnog suda usvojen zahtjev jer nije bilo odgovoreno na bitne navode tužbe a u ovoj osporenoj presudi Upravni sud dao je jasne i valjane razloge za svoju odluku koje prihvata i ovaj sud."


428

PRAVO NA RAD STRANCA SA ODOBRENIM STALNIM BORAVKOM U CRNOJ GORI

(Član 88 Zakon o strancima, "Sl. list CG", br. 56/14)

Stranac koji ima dozvolu za stalni boravak ima pravo na rad kao crnogorski državljanin.

Iz obrazloženja:

"Suprotno tvrdnjama iz podnijetog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a pobijana presuda sadrži pravilne razloge, kojima se Upravni sud rukovodio prilikom odbijanja podnijete tužbe.

Neosnovano se, podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu. Ovo sa razloga što je Upravni sud svojom presudom ocijenio sve odlučne navode podnijete tužbe i za sva svoja zaključivanja dao jasne i valjane razloge saglasne stanju u spisima predmeta, a koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.

Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je D. Dj., ovdje zainteresovano lice, obavljala poslove kod tuženog, po zaključivanim ugovorima o radu na odredjeno vrijeme, duže od 24 mjeseca, bez prekida dužeg od 60 dana, a u skladu sa odobrenjima za privremeni boravak, jer se radi o licu koje ima status stranca. Dalje je utvrdjeno da tuženi, nakon isteka ovog roka od 24 mjeseca sa imenovanom nije zaključio ugovor o radu na neodredjeno vrijeme.

Odredbom čl.25 st.1 Zakona o radu ("Sl.list CG" br.49/08), utvrdjeno je da se ugovor o radu može zaključiti na odredjeno vrijeme, radi obavljanja poslova, čije je trajanje iz objektivnih razloga unaprijed odredjeno ili uslovljeno nastupanjem okolnosti ili dogadjaja koji se nijesu mogli predvidjeti, stavom 2 je propisano da poslodavac sa istim zaposlenim ne može zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1 ovog člana ukoliko je njihovo trajanje, neprekidno ili sa prekidima duže od 24 mjeseca, a stavom 3 da se prekid kraći od 60 dana ne smatra prekidom u smislu st.2 ovoga člana, a izuzeci od navedenog su propisani stavom 4.

Iz spisa predmeta je utvrdjeno da je zainteresovano lice kod tužioca nastavilo da radi i nakon isteka roka na koji je zaključen ugovor o radu-duže od 24 mjeseca, pa je prema tome, u konkretnom slučaju, trebalo primijeniti odredbe čl.26 označenog zakona, kojima je propisano da se smatra da je ugovor o radu zaključen na neodredjeno vrijeme i pod uslovom da zaposleni pristane na takvo zaposlenje.

Dalje je utvrdjeno, da je inspektor u postupku inspekcijskog pregleda utvrdio nepravilnosti, ukazao tužiocu na učinjene nepravilnosti, odredio rok da ih otkloni, a pošto iste nijesu bile otklonjene, inspektor je rješenjem naredio njihovo otklanjanje u smislu odredbi čl.36 st.1 Zakona o inspekcijskom nadzoru.

Neosnovani su navodi zahtjeva, kojim se ukazuje da radni odnos na odredjeno vrijeme, po osnovu odobrenja za privremeni boravak staranaca, ne može se transformisati na neodredjeno vrijeme, a pogotovo ne onaj radni odnos prije stupanja na snagu Zakona o strancima. Ovo sa razloga što je Zakon o strancima ("Sl.list CG" br.56/14) počeo da se primjenjuje 01.04.2015.godine, a po pitanju prava na rad stranaca sa odobrenim stalnim boravkom u Crnoj Gori, ne pravi se razlika u odnosu na crnogorske državljane - čl. 88 navedenog zakona (zainteresovano lice D. Dj. je stekla pravo stalnog boravka u CG rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova broj UP 264/14/1413 od 5.6.2015.godine) a poslednji ugovor o radu zainteresovanom licu je istekao 25.06.2015.godine.


429

Stoga je pravilno Upravni sud odbio tužbu tužioca i u osporenoj presudi dao dovoljne i jasne razloge, kojim navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, a koje prihvata i ovaj sud."


430

NADLEŽNOST VRHOVNOG SUDA U UPRAVNOM SPORU (Član 24 Zakona o sudovima )

R J E Š E N J E

Zahtjev za vanredno preispitivanje zakonitosti-rješenja Vrhovnog suda Republike Srbije U-V 1284/06 od 7.11.2007.godine se odbacuje kao nedozvoljen.

Vrhovni sud Crne Gore se oglašava stvarno nenadležnim za preispitivanje zakonitosti rješenja VP 4842 Pljevlja Pov.br.2909-3 od 22.12.2003.godine.

Spise predmeta dostaviti Osnovnom sudu u Podgorici kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.


Tužilac B. B. iz P. podnio je ovom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Vrhovnog suda Republike Srbije U-V 1284/6 od 7.11.2007.godine, i istovremeno tražio da se preispita zakonitost rješenja, kojim je razriješen profesionalne vojne službe sa danom 31.12.2003.godine.

Ovaj sud je u sjednici vijeća razmotrio spise predmeta i našao:da treba odlučiti kao u izreci.Naime, odredbom čl.41 Zakona o upravnom sporu propisano je da se protiv

pravosnažne odluke Upravnog suda može podnijeti vanredni pravni lijek - zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Imajući u vidu da je zahjev podnesen protiv rješenja Vrhovnog suda Srbije, ovaj sud je polazeći od odredbe čl.44 st.1 Zakona o upravnom sporu našao da isti treba odbaciti kao nedozvoljen.

Istim podneskom tužilac je tražio preispitivanje zakonitosti rješenja o razriješenju profesionalne vojne službe koje je doneseno od strane Vojne pošte 4842 Pljevlja Pov.br.2909-3 od 22.12.2003.godine.

U vrijeme donošenja, naprijed navedenog rješenja, preispitivanje istog bilo je u nadležnosti Vrhovnog vojnog suda a iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac zakonitost tog rješenja i osporavao pred tim sudom. Medjutim, Vrhovni vojni sud je prestao da postoji a saglasno odredbama čl.66 Ustavne povelje državne zajednice Srbije i Crna Gora nadležnost vojnih sudova prenosi se na organe država članica u skladu sa zakonom.

Cijeneći stanje u spisima predmeta, o zakonitosti tog rješenja konačnu ocjenu nije dao sud, a kako je odluku o razrešenju profesionalne vojne službe donio organ sa područja Crne Gore i cijeneći da je u pitanju spor iz radnog odnosa, za koji je nadležan osnovni sud u smislu čl.14 st.1 tač.3a Zakona o sudovima, to je ovaj sud odlučio da spise predmeta treba dostaviti Osnovnom sudu u Podgorici kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Ur. br. 1/17 od 01.06.2017. godine)


431

NEPROCJENJIVA VRIJEDNOST SPORA (Tarifni broj 6 Advokatske tarife)

Procijenjena vrijednost spora u postupku javne nabavke ne znači da je pitanju "procjenljiv predmet", već se radi o neprocjenjivoj vrijednosti spora. pa je pravilno Upravni sud primijenio tarifni broj 6 Advokatske tarife.

Iz obrazloženja:

"Presudom Upravnog suda U. br. 631/16 odlučivano je o zakonitosti zaključka tužene kojom je odbačena žalba tužioca izjavljena protiv tenderske dokumentacije "P. u." DOO P. broj 14/15-6378/5 od 03. 12. 2015. godine za otvoreni postupak javne nabavke pogrebne opreme.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je kod gornje vrste spora u pitanju "procjenljiv predmet", odnosno da je vrijednost predmeta spora 100.000,00 eura.

"P. u." DOO P. je objavilo tendersku dokumentaciju za otvoreni postupak javne nabavke procijenjene vrijednosti 100.000,00 eura. Medjutim, po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima podnijetog zahtjeva to nije i vrijednost predmetnog spora. To je procijenjena vrijednost u smislu člana 44 i 45 Zakona o javnim nabavkama, ali ne i vrijednost spora kojim se osporava tenderska dokumentacija. Ta vrijednost je i po ocjeni ovog suda neprocjenjiva, pa je pobijanim rješenjem pravilno Upravni sud primijenio tarifni broj 6 Advokatske tarife.

Nalazeći sa iznijetih razloga da se neosnovano podnijetim zahtjevom pobija predmetno rješenje ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci ove presude.

Kako je predmetna odluka donijeta u nejavnoj sjednici, to saglasno članu 56 st. 1 ZUS-a svaka stranka snosi svoje troškove. "


432

KRITERIJUMI ZA IZBOR DAVALACA STOMATOLOŠKIH USLUGA (Član 2 Pravilnika o kriterijumima za zaključivanje ugovora

o pružanju zdravstvenih usluga i načinu plaćanja zdravstvenih usluga)

Prilikom izbora davalaca stomatoloških usluga osiguranim licima jedan od kriterijuma je dostupnost pružanja tih usluga, koja podrazumijeva odgovarajući raspored stomatoloških ambulanti u odnosu na teritorijalno područje konkretne opštine.

Iz obrazloženja

"Činjenica je da u pravnoj pouci prvostepenog rješenja nije naveden rok za žalbu kako se to ističe podnijetim zahtjevom. Medjutim, ta činjenica sama po sebi prvostepeno rješenje ne čini nezakonitim, a izjavljena žalba je ocijenjena blagovremenom, pa zbog tog propusta tužilac nije trpio štetu.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da se iz prvostepenog rješenja ne može utvrditi ko se sve javio na javni poziv i sa kim je zaključen ugovor, jer su takvi navodi u suprotnosti sa sadržinom osporenog rješenja.

Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva zaključivanja dati jasni i valjani razlozi, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je Fond za zdravstveno osiguranje Podgorica raspisao javni poziv za dostavljanje ponuda radi zaključivanja ugovora za pružanje stomatoloških usluga u 2011. godini i to izmedju ostalih za opštine Nikšić, Šavnik i Plužine14 timova. Na taj javni poziv prijavio se i tužilac sa tri tima, a ukupan broj prijavljenih stomatoloških ambulanti je bio 22 sa 25 timova doktora.

Polazeći od kriterijuma iz člana 2 Pravilnika o kriterijumima za zaključivanje ugovora o pružanju zdravstvenih usluga i načinu plaćanja zdravstvenih usluga Komisija za procjenu ispunjenosti uslova za zaključivanje ugovora za pružanje stomatoloških usluga sačinila je listu, a tužilac je izabran za pružanje stomatoloških usluga sa dva tima doktora - jedan tim uNikšiću, a jedan tim u Šavniku i Plužinama.

Tužilac osporava navedeni izbor ocjenom da je trebao biti izabran sa tri tima doktora. Takav stav tužioca cijenili su i upravni organi i Upravni sud pobijanom presudom i pri tom osnovano zaključili da je isti neprihvatljiv, jer je jedan od kriterijuma iz člana 2 navedenog Pravilnika i dostupnost pružanja navedenih usluga osiguranim licima, koja dostupnost podrazumijeva i odgovarajući raspored stomatoloških ambulanti u odnosu na teritorijalno područje konkretne opštine. Zakonita je, zato, odluka da se izvrši izbor jednog tima doktora stomatologa po jednom ordinaciji s obzirom da drugi tim doktora iste ordinacije ima sjedište na istoj adresi.

Cijenjeni su i navodi podnijetog zahtjeva da je tužilac ranije imao zaključen ugovor za tri tima, pa su upravni organi osnovano zaključili da ta činjenica ne obavezuje Fond da i po predmetnom javnom pozivu sa tužiocem zaključi ugovor za tri tima. Ovo tim prije što se u prethodnom periodu na javni poziv Fonda nije prijavio dovoljan broj davalaca stomatoloških usluga, a u konkretnom slučaju se prijavio veći broj od broja traženog javnim pozivom."



433

GODIŠNJA NAKNADA ZA KORIŠĆENJE OPŠTINSKIH PUTEVA(Član 13 tačka 10 Odluke o opštinskim i nekategorisanim putevima

Opštine Nikšić i čl. st. 1 tač. 7 i 20 st. 2 Odluke o naknadamaza korišćenje opštinskih puteva na teritoriji Opštine Nikšić)

Godišnja naknada se korišćenje komercijalnog objekta kojem je omogućen pristup sa opštinskog puta utvrdjuje se srazmjerno vremenu korišćenja pristupnog puta u godini kada je korišćenje počelo.

Iz obrazloženja:

"U upravnom postupku je utvrdjeno da tužilac obavlja trgovinsku djelatnost- trgovina na malo u objektu površine 24 m2 koji se nalazi u N. u ulici Nj. broj...

Odredbom člana 13 tačka 10 Odluke o opštinskim i nekategorisanim putevima Opštine Nikšić ("Sl. list RCG"-opštinski propisi, br. 15/2006 i "Sl. list CG"-opštinski propisi, br 20/2009 i 15/2012), propisano je da se za korišćenje opštinskih puteva plaća naknada, a Odlukom o naknadama za korišćenje opštinskih puteva na teritoriji Opštine Nikšić ("Sl. list CG"-opštinski propisi, br. 15/2012 i 39/2013) propisana je visina godišnje naknade, te da se ista utvrdjuje godišnje srazmjerno vremenu korišćenja pristupnog puta u godini kada je korišćenje počelo (odredbe člana 18 st. 1 tač. 7 i 20 st. 2 navedene Odluke).

Dovodeći u vezu utvrdjene činjenice sa odredbama naprijed navedenih odluka osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 61 i 64 st. 1 tač. 11 Zakona o putevima. Ovo sa razloga što je tim odredbama propisano da vlasnici objekta, odnosno korisnici zemljišta, odnosno objekata mogu imati prilazni put na javni put ako za to dobiju odobrenje i da pristup na put podrazumijeva postojanje priključka. Dakle, navedene odredbe odnose se na odobrenje za priključenje prilaznih puteva na javni put, dok se predmetna naknada odnosi na pristup komercijalnim objektima kojem je omogućen pristup sa opštinskog puta, što su različite kategorije.

Neprihvatljivi su navodi podnijetog zahtjeva o retroaktivnoj primjeni zakona i drugih propisa. Ovo sa razloga što je u trenutku kada je tužiocu utvrdjena obaveza za plaćanje naknade za korišćenje komercijalnog objekta kojem je omogućen pristup sa puta ista bila propisana članom 22 st.1 tač.12 Zakona o putevima ("Sl. list RCG", br. 40/2004 i "Sl. list CG",br. 54/2009...36/2011) i naprijed navedenim odredbama opštinskih odluka.

Navodi podnijetog zahtjeva kojim se ističe da je predmetni objekat zatvoren i u tom prostoru posluje kafe bar "A." nijesu bilo čime potkrijepljeni, pa ne mogu biti od značaja u ovom postupku. Ovo tim prije što se u spisima predmeta nalazi prijava koju je tužilac podnio Sekretarijatu za privredu i finansije 30.12.2008. godine o obavljanju trgovinske djelatnosti -trgovina na malo u objektu površine 24 m2 koji se nalazi u N. u ulici Nj. broj ... Dakle, kako nema dokaza da je u medjuvremenu tužilac prestao sa obavljanjem trgovinske djelatnosti, a kod činjenice da se u kafe baru "A." obavlja ugostiteljska djelatnost (u objektu površine 35 m2), te da je za isti posebnim rješenjem utvrdjena predmetna naknada, osnovano Upravni sud

434

zaključuje da su tužiocu utvrdjene naknade za dva posebna komercijalna objekta, pa seneosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi suprotno."


435

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

431BILTEN 1 / 2017

436

OGRANIČENJE PRAVA NA PRISTUP SUDU UTVRDJENO IMPERATIVNOM NORMOM

(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih pravai osnovnih sloboda, u vezi čl. 397 st. 2 ZPP)

Ne može se smatrati da je tužilja imala legitimno očekivanje da će odlučivanje u sporu u kojem je konačno postavljenim zahtjevom tražila 10.000 € završiti pred revizijskim sudom samo zbog toga što je sud omaškom (previdom) na raspravnom ročištu donio rješenje kojim je utvrdio vrijednost predmeta spora mimo utvrdjenog pravila imperativnom zakonskom normom.

***Upuštanje Vrhovnog suda u ocjenu i odlučivanje po reviziji koja je po zakonu

nedozvoljena moglo bi da dovede do povrede prava protivne strane, s obzirom da je moguće da Vrhovni sud izmijeni ili ukine odluku koja je stekla punu formalnu i materijalnu pravosnažnost, na koji način bi bilo dovedeno u pitanje načelo pravne sigurnosti.

Iz obrazloženja:

“Odlukom Ustavnog suda Crne Gore Už.III-br.385/13 od 27.09.2016. godine ukinuto je ranije donijeto rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 156/13 od 13.03.2013.godine, kojim je revizija tužilje odbačena kao nedozvoljena, s pozivom na izmijenjenu odredbu čl. 397.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Sl.list RCG", 76/06), a imajući u vidu da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 10.000 €, što je ispod revizijskog cenzusa za dozvoljenost revizije. Pri tom u prethodnom rješenju Vrhovnog suda je ukazano da nije od značaja to što je tužilja na ročištu od 13.05.2009.godine odredila vrijednost predmeta spora u novčanom iznosu od 20.000€, koja je vrijednost navedena u pobijanoj presudi, budući se ne radi o nenovčanom potraživanju, već o novčanom, pa se kao vrijednost predmeta spora uzima novačni iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva.

Ustavni sud smatra da, s obzirom na okolnost da je na pripremnom ročištu održanom 13.05.2009.godine sud donio rješenje kojim je utvrdio vrijednost predmeta spora u novčanom iznosu od 20.000€, a koji iznos je u nižestepenim presudama označen kao vrijednost predmeta spora, vrijednost nesumnjivo prelazi novčani iznos za dopuštenost revizije. Stoga smatra da je podnosilac ustavne žalbe - tužilja imala legitimno očekivanje da će odlučivanje u njenom sporu završiti pred revizijskim sudom, pa je utvrdio da je osporenim rješenjem povrijedjeno pravno na pravično sudjenje u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, zajamčeno odredbom čl. 32 Ustava Crne Gore, odnosno čl.6.st.1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Prema odredbi čl. 397.st.2. Zakona o parničnom postupku, izmijenjenoj čl. 24 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Sl.list RCG", br. 76/06) po kojim se pravilima u ovoj stvari ima rješavati o dozvoljenosti revizije, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000€.

Inače, pod vrijednošću predmeta spora u imovinskopravnim sporovima, podrazumijeva se samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 31 st.2 ZPP), dok se pod predmetom spora pobijanog dijela pravosnažne presude u smislu čl.397. st 2 ZPP podrazumijeva glavni


437

zahtjev, odnosno dio tog zahtjeva o kojem je sud odlučivao presudom u dijelu koji se osporava podnijetom revizijom. Imajući u vidu da je tužilja u predmetnoj pravnoj stvari opredijelila svoj odštetni zahtjev na novčani iznos od 10.000 €, o kojem je odlučivao prvostepeni sud izrekom pravosnažne presude, a da je propisani novčani cenzus za dozvoljenost revizije iznos koji prelazi - koji je preko 10.000 €, ovaj sud smatra da je predmetna revizija nedozvoljena, s pozivom na odredbu čl. 397 st. 2 ZPP.

Za ocjenu dozvoljenosti revizije u sporovima koji imaju za predmet novčani zahtjev, mjerodavan je iznos glavnog zahtjeva o kojem je odlučeno dijelom odluke suda koji se revizijom pobija, a koji se u konkretnom slučaju poklapa sa visinom postavljenog tužbenog-novčanog zahtjeva. Stoga, za tužilju svako očekivano pravo po podnijetoj tužbi( u procesnom i u materijalnom smislu) da bi bilo legitimno očekivano u duhu standarda Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava osnovnih sloboda, mora se bazirati na njenom opredijeljenom tužbenom zahtjevu i činjenicama na kojima je zahtjev zasnovan.

Smisao člana 397 stav 2 ZPP je da eksplicitno odredi strankama pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudu u Crnoj Gori u pravosnažno okončanim parnicama koje za predmet spora imaju novčana potraživanja, vezujući ocjenu o dozvoljenosti revizije, kao vanrednog pravnog sredstva, za visinu novčanog iznosa o kojem je odlučeno dijelom presude protiv kojeg se revizija podnosi, a za koje pravno sredstvo stranka ima pravni interes da ga koristi. Na ovaj način Zakon o parničnom postupku pravi razliku u pristupu pri procjeni dozvoljenosti revizije u parnicama koje za predmet spora imaju novčano potraživanje od parnica koje za predmet spora imaju nenovčano potraživanje.

Kod činjenice da je tužilja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražila iznos od 10.000 €, o kojem je i odlučio prvostepeni sud presudom koja je stekla pravosnažnost pobijanom presudom, ne može se smatrati da je tužilja imala legitimno očekivanje da će odlučivanje u ovom sporu završiti pred revizijskim sudom samo zbog toga što je sud omaškom (previdom) na raspravnom ročištu od 13.05.2009. godine donio rješenje kojim je utvrdio vrijednost predmeta spora mimo utvrdjenog pravila imperativnom zakonskom normom.

Stoga ovaj sud smatra da se odbacivanjem predmetne revizije u konkretnim okolnostima slučaja, ne može smatrati da je tužilji povrijedjeno pravo na pristup Vrhovnom sudu Crne Gore, kao standard prava na pravično sudjenje u smislu garancija čl. 32 Ustava Crne Gore i čl. 6. stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na ispravnost odluke ovog suda upućuje i izraženi stav Evropskog suda za ljudska prava iznijet u presudi Garzičić protiv Crne Gore (br. 17931/07, od 21 septembra 2010. godine, st.32).u kojem je podsjetio: -“pravo na sud”nije apsolutno već podliježe ograničenjima na koje upućuju okolnosti, naročito kada “je riječ o uslovima prihvatljivosti žalbe”, pošto, po samoj svojoj prirodi, to pravo mora regulisati država, koja u tome uživa odredjenu slobodu procjene, (Garcia protiv Španije br. 38695/97, st. 36, ECHR 2000 II i Morteir protiv Francuske, br.42195/98, st.33, 31.jul 2001. godine). Ipak, ova ogranišenja ne smiju da ograniče ili smanje pristup pojedinaca na takav način ili u tolikoj mjeri da naruši samu suštinu toga prava. Štaviše, ta ograničenja biće kompatibilna sa čl. 6 st.1 samo ako su u skladu sa domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti izmedju sredstava koja su upotrebljena i cilja čijem se ostvarivanju teži (Guẻrin protiv Francuske, 29. Jul 1998. godine, st. 37).

U konkretnom slučaju u pitanju je ograničenje koje je utvrdjeno imperativnom normom nacionalnog procesnog zakona- član 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku, koja je jasna, dostupna i primjenjuje se kroz konzistentnu praksu Vrhovnog suda Crne Gore, u dužem vremenskom periodu izraženu, izmedju ostalog, u odlukama-rješenjima ovog suda, donijetim u predmetima Rev. br: 649/12, Rev. br 938 /12, Rev. br 971/12, Rev. br 1036/13, Rev. br 1125/13, Rev. br 1132/13, Rev. br 454/17.

438

Navedenim ograničenjem nije dovedena u pitanje suština prava na pristup sudu, s obzirom da je tužiocu u konkretnom slučaju omogućen pristup kod suda u dva nivoa nadležnosti - do pravosnažnog okončanja postupka. Na ovaj način sudovi su poštovali i pravo stranaka na pravni lijek predvidjeno čl. 20 Ustava Crne Gore.

Odlučivanjem Vrhovnog suda Crne Gore na jedinstven način - odbacivanjem revizije u istim pravnim situacijama ostvaruje se jednakost stranaka pred zakonom i u postupku pred revizijskim sudom, što doprinosi pravnoj sigurnosti gradjana, a time i poštovanju vladavine prava.

Optimalno očekivanje stranaka ja da sud odluči o njihovom pravu sredstvima koja su dozvoljena.

Upuštanje Vrhovnog suda u ocjenu i odlučivanje po reviziji tužioca koja je po zakonu nedozvoljena moglo bi da dovede do povrede prava protivne strane, s obzirom da je moguće da Vrhovni sud izmijeni ili ukine odluku koja je stekla punu formalnu i materijalnu pravosnažnost. Na taj način bilo bi dovedeno u pitanje načelo pravne sigurnosti.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 1/17 od 05.07.2017. godine)


439

PRAVO NA PRISTUP SUDU(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i osnovnih sloboda)

Ako je vrijednost predmeta spora u tužbi postavljena nerealno i potcijenjena vrijednost nepokretnosti koje su predmet spora, a sud propustio istu da provjeri, iako je sasvim izvjesno da vrijednost nepokretnosti kao predmeta spora prelazi mjerodavnu vrijednost za dozvoljenost revizije, smatra se da je revizija dozvoljena, jer bi u protivnom bilo povrijedjeno pravo stranke na pristup sudu.

Iz obrazloženja:

“Prethodno ispitujući dozvoljenost revizije, ovaj sud je pošao od stanja u spisima, prema kojem je tužba podnijeta 16.06.2004. godine, a raniji tužilac je u tužbi naznačio vrijednost spora 5.000,00 €, dok se sud na pripremnom ročištu nije bavio provjerom navedene vrijednosti.

Dozvoljenost revizije u ovom sporu cijeni se prema zakonu koji je važio u vrijeme kada je naznačena vrijednost spora u tužbi. Prema odredbi čl.397. st.3. ("Sl.list RCG", br.22/04), revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 5.000,00 €.

Ovaj sud nalazi da čl.6. st.1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda obezbjeđuje svakome pravo na pristup sudu. Evropski sud za ljudska prava se izjasnio u predmetu Garzičić protiv Crne Gore (presuda br.17931/07 od 21.septembra 2010. godine, st. 32) - “pravo na sud” nije apsolutno već podliježe ograničenjima na koje upućuju okolnosti, naročito kada “je riječ o uslovima prihvatljivosti žalbe”, pošto, po samoj svojoj prirodi, to pravo mora regulisati država, koja u tome uživa određenu slobodu procjene, (Garcia protiv Španije br. 38695/97, st 36, ECHR 2000 II i Morteir protiv Francuske, br.42195/98, st.33, 31.jul 2001. godine. Ipak, ova ogranišenja ne smiju da ograniče ili smanje pristup pojedinaca na takav način ili u tolikoj mjeri da naruši samu suštinu toga prava. Štaviše, ta ograničenja biće kompatibilna sa čl. 6 st.1 samo ako su u skladu sa domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrebljenai cilja čijem se ostvarivanju teži (Guẻrin protiv Francuske, 29. Jul 1998. godine, st. 37).

Kako vrijednost predmeta spora koja je naznačena u tužbi iznosi 5.000,00 €, proizilazilo bi da ista ne prelazi mjerodavnu vrijednost spora za ocjenu dozvoljenosti revizije.

Međutim, kod činjenice da prvostepeni sud nije provjerio vrijednost predmeta spora što je bio dužan da učini imajući u vidu da lokacija, struktura i površina predmetnih nekretnina ukazuju da je u tužbi vrijednost predmeta spora postavljena nerealno i podcijenjena je vrijednost predmetnih nekretnina, ovaj sud ocjenjuje da vrijednost predmeta spora sasvim izvjesno prevazilazi mjerodavnu vrijednost cenzusa za dozvoljenost revizije, zbog čega je revizija dozvoljena.“


440

ODBACIVANJE TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE(Član 33 stav 1 u vezi čl. 35 st. 2 i 37. st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje

u razumnom roku)

Nije ispunjen uslov za podnošenje tužbe, propisan članom 33 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, ako je ista podnijeta prije pravosnažnosti odluke o kontrolnom zahtjevu.

Iz obrazloženja:

“Odredbom čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku propisano je da tužbu za pravično zadovoljenje može podnijeti stranka koja je prethodno podnosila kontrolni zahtjev nadležnom sudu. Međutim za ispunjenje ovog uslova nije dovoljno da stranka samo formalno podnese kontrolni zahtjev već to podrazumjeva da je stranka u proceduri odlučivanja o njenom kontrolnom zahtjevu iskoristila sva zakonom propisana, raspoloživa, djelotvorna i dopuštena pravna sredstva i tako na nivou svih zakonom propisanih instanci ishoduje pravosnažnu odluku po podnijetom zahtjevu za ubrzanje sudskog postupka (kontrolnom zahtjevu). Odredbom čl.35 st.2 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku propisano je da je tužilac dužan da uz tužbu podnese pravosnažnu odluku o kontrolnom zahtjevu ili obavješenje iz čl.17, odnosno dokaz da je podnosio kontrolni zahtjev nadležnom sudu. Dokaz da se podnosio kontrolni zahtjev nadležnom sudu odnosi se na situaciju kada po kontrolnom zahtjevu u roku od 60 dana nije odlučio predsjednik suda u kom se predmet nalazi, niti predsjednik neposredno višeg suda o žalbi stranke koja je izjavljena zbog neodlučivanja po kontrolnom zahtjevu.

Dakle, u konkretnom slučaju, u vrijeme podnošenja tužbe za pravično zadovoljenje, procedura po kontrolnom zahtjevu nije bila pravosnažno okončana, jer je tužilac dan nakon podnošenja kontrolnog zahtjeva podnio predmetnu tužbu, pa nije ispunjen uslov za podnošenje tužbe propisan u čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega je tužbu valjalo odbaciti.

Ovakva odluka je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, koji je u predmetu Vukelić protiv Crne Gore (2013) ocijenio da je kontrolni zahtjev djelotvorno pravno sredstvo u okviru značenja čl.35 st.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, u tačci 85 pomenute odluke konstatovano je "...Sud smatra da, s obzirom na značajan razvoj relevantne domaće sudske prakse, kontrolni zahtjev mora, u principu, i kadgod je dostupan u skladu sa relevantnim zakonodavstvom, da se smatra djelotvornim pravnim sredstvom...".

Takođe predmetna odluka je u skladu i sa praksom Vrhovnog suda Crne Gore koji je u predmetima Tpz.br.41/13, Tpz.br.20/14 i Tpz.br.33/15 odbacio tužbu za pravično zadovoljenje zato što stranka, prethodno, nije iskoristila sva pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u zakonom propisanoj proceduri odlučivanja o kontrolnom zahtjevu.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 17/17 od 05.05.2017. godine)


441

NEDOPUŠTENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE(Član 44 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Tužba za pravično zadovoljenje podnijeta u predmetu koji je pravosnažno završen prije 03.03.2004. godine je nedopuštena.

Iz obrazloženja:

“Tužilja je dana 23.12.2016. godine podnijela tužbu za pravično zadovoljenje, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, koja je bila nerazumljiva, budući da u istoj nije bila označena tužena, niti opredjeljeno naveden poslovni broj predmeta, na koji se odnosi zahtjev za naknadu štete, niti okolnosti u vezi sa predmetom iz kojih bi proizilazilo da je sud neopravdano odugovlačio postupak, kao ni podatke vezano za podnošenje kontrolnog zahtjeva.

Sledstveno tome, ovaj sud je saglasno čl.272, 275 i čl.106. ZPP-a po prethodnom ispitivanju tužbe, rješenjem Tpz.br.50/16 od 11.01.2017. godine tužbu vratio tužilji, radi dopune.

Postupajući po gore navedenom rješenju ovog suda, tužilja je u ostavljenom roku dana 18.01.2017. godine dostavila dopunu tužbe, u kojoj je kao tuženu označila Crnu Goru i navela da se zahtjev za pravično zadovoljenje odnosi na predmet Osnovnog suda u Ulcinju P.br.240/99, koji je pravosnažno okončan donošenjem presude Višeg suda u Podgorici Gž.br.788/03 od 05.12.2003. godine.

Po razmatranju spisa, vijeće je našlo da je tužba nedopuštena.Naime, iz spisa je utvrdjeno da se zahtjev tužilje za pravično zadovoljenje, zbog

povrede prava na sudjenje u razumnom roku odnosi na predmet Osnovnog suda u Ulicnju P.br.240/99, koji je formiran po tužbi N. R. protiv tuženih P. R., P. R., M. G. i GP "P." U., radi utvrdjenja ništavosti ugovora, koji je okončan presudom P.br.240/99 od 25.11.2002. godine, koja je po žalbi tužilje potvrdjena presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.788/03 od 05.12.2003. godine. Osim toga, iz spisa proizilazi da je presudom Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.336/04 od 18.04.2006. godine odbijena revizija tužilje izjavljena protiv drugostepene presude.

Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku ("Sl.list Crne Gore br.11/07 od 13.12.2007.godine) je saglasno čl.45. istog stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom listu Crne Gore" i isti se saglasno čl.44. st.1. primjenjuje i na sudske postupke, koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona a nakon 3. marta 2004. godine, s tim što se saglasno st.2 navedene zakonske odredbe u slučajevima iz stava 1. ovog člana, prilikom odlučivanja o pravnom sredstvu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, utvrdjuju povrede prava nastale nakon 3.marta 2004. godine.

Kod naprijed navedenog, tužba za pravično zadovoljenje je nedopuštena.Ovo sa razloga, ako se ima u vidu da je tužba za pravično zadovoljenje podnijeta u

predmetu, koji je pravosnažno okončan - donošenjem presude Gž.br.788/03 od 05.12.2003. godine, dakle u predmetu koji je pravosnažno završen prije 03.03.2004. godine, zbog čega se saglasno citiranoj odredbi čl.44. st.1. navedenog zakona, ovaj Zakon ne može primjeniti na ovaj sudski postupak.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 50/17 od 24.01.2017. godine)

442

POČETAK PERIODA KOJI SE UZIMA U OBZIR PRI PROCJENI DA LI JE DOŠLO DO POVREDE PRAVA NA SUDJENJE

U RAZUMNOM ROKU U UPRAVNOM POSTUPKU(Član 2 stav 2, čl. 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,u vezi sa čl. 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)

Razumni rok u upravnim stvarima počinje da teče tek od podnošenja žalbe protiv rješenja prvostepenog organa kojim je odlučeno o predmetu upravne stvari.

***Kada je u pitanju postupak eksproprijacije, razumni rok za vlasnike

nepokretnosti počinje da teče onda kada podnesu žalbu protiv rješenja kojim je meritorno odlučeno o predlogu za eksproprijaciju nepokretnosti jer se tek sa donošenjem takvog rješenja utvrdjuje se da se oni lišavaju prava svojine.

Iz obrazloženja:

“Ocjenjujući da li tužilac ima pravo na sudsku zaštitu u smislu čl. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, s obzirom da se zahtjev odnosi na postupak eksproprijacije pred nadležnim organom državne uprave, ovaj sud je imao u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je u presudi Sporrong i Lonnroth protiv Švedske od 23.09.1982.godine, u paragrafu 79 istakao stav da se čl. 6 st.1 Konvencije, pa time i njegov aspekt prava na pravično sudjenje primjenjuje i na postupke iz područja javnog prava ako oni na odredjeni način utiču na privatna imovinska prava podnosioca zahtjeva, kao što su izmedju ostalog postupci vezani za eksproprijaciju.

Medjutim, polazeći od odredbe čl. 2 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, kojom je predvidjeno da se pravo na sudsku zaštitu i dužina trajanja razumnog roka utvrdjuju u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, ovaj sud je ocijenio da su za konkretni slučaj od odlučnog značaja stavovi Evropskog suda za ljudska prava koji se odnose na početak perioda koji se uzima u obzir pri procjeni da li je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. S tim u vezi ovaj sud je imao u vidu sljedeće stavove Evropskog suda za ljudska prava:

„Period koji treba uzeti u obzir počinje 29.10.1996.godine, na dan kada su podnosioci predstavke uložili žalbu protiv odluke donesene u prvom stepenu“ (presuda Živaljević protiv Crne Gore br.17229/04, st.72, 08.03.2011.godine).

„Što se tiče razdoblja koji treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je upravni postupak pokrenut 23.06.1998.godine. Medjutim, razdoblje koje treba razmotriti započelo je tek kada je podnosilac zahtjeva uložio žalbu zbog ćutanja administracije. Tada je nastao „spor“ u smislu čl. 6 st.1“ (presuda Počuča protiv Hrvatske br. 38550/02, st.30,29.jun 2006.godine).

„Što se tiče razdoblja koje treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je upravni postupak pokrenut 18.09.1997.godine, a da je 14.06.1999.godine Područni ured u Sisku donio rješenje kojim je odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva. Medjutim, razdoblje koje treba razmotriti započelo je tek 09.07. 1999.godine kada je podnositeljica zahtjeva uložila žalbu protiv tog rješenja, jer je tada nastao „spor“ u smislu čl. 6 st.1 ili na dan kada je stranka po prvi put podnijela sredstvo pravne zaštite protiv šutnje administracije“(presuda Božić protiv Hrvatske br.22457/02, st.26, 29.06.2006.godine).


443

Sagledavajući stanje stvari u spisima predmeta ovaj sud je zaključio da u navedenom upravnom postupku nije odlučeno meritornim rješenjem po predlogu za eksproprijaciju, protiv kojeg bi stranke mogle izjaviti žalbu drugostepenom upravnom organu.

Polazeći od navedenog i imajući u vidu navedene relevantne stavove Evropskog suda za ljudska prava, ovaj sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije počeo da teče period koji se uzima u obzir pri procjeni trajanja razumnog roka u smislu čl. 2 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku i u smislu čl. 6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ovo zbog toga što razumni rok u upravnim stvarima počinje da teče tek od podnošenja žalbe protiv rješenja prvostepenog organa kojim je odlučeno o predmetu upravne stvari. Kada je u pitanju postupak eksproprijacije, razumni rok za vlasnike nepokretnosti počinje da teče onda kada podnesu žalbu protiv rješenja kojim je meritorno odlučeno o predlogu za eksproprijaciju nepokretnosti jer se tek sa donošenjem takvog rješenja utvrdjuje se da se oni lišavaju prava svojine. Uz to, vlasnici nepokretnosti se ne pojavljuju kao podnosioci predloga za eksproprijaciju da bi mogli podnositi žalbu zbog ćutanja administracije, s obzirom da je podnosilac predloga subjekt koji se legitimiše kao korisnik eksproprijacije.

Kod iznijetog tužilac se osnovano ne može pozivati na kršenje prava na sudjenje u razumnom roku, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u skladu sa čl. 37 st.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku.

Bez pravnog značaja su navodi tužbe kojima se nastoji prikazati da se neodlučivanjem po predlogu za eksproprijaciju blokira rad na izvršenju sudske odluke i odluke organa državne uprave, kojima je naloženo rušenje odredjenih objekata na nepokretnostima koje su predmet postupka eksproprijacije. Ovo zbog toga što vodjenje postupka eksproprijacije ne može biti smetnja da se izvrše navedene odluke ako je njima naloženo da se izvrši uklanjanje objekata.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 8/17 od 11.04.2017. godine)

444

DUGO TRAJANJE SPORA RADI ODREDJIVANJA PRAVIČNE NAKNADE

ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI(Član 4 i 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

u vezi sa čl. 160 Zakona o vanparničnom postupku)

Spor radi odredjivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti je hitan, te trajanje istog dvije godine i sedam mjeseci nakon donošenja odluke kojom je tužiocu dosudjena naknada zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u istom predmetu opravdava dosudjivanje naknade nematerijalne štete za period nakon podnošenja ranije tužbe za pravično zadovoljenje.

Iz obrazloženja:

“U postupku je utvrdjeno, da se spor oko odredjivanja pravične naknade vodio od 19.09.2008. godine, a da je isti pravosnažno okončan donošenjem presude Višeg suda u Podgorici Gž.br.3302/16 od 27.12.2016. godine, dakle osam godina tri mjeseca i osam dana, a da je ranijom presudom ovog suda Tpz.br.15/14 od 06.06.2014. godine, kojom je tužiocima dosudjena pravična naknada zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u istom predmetu obuhvaćen period od 19.09.2008. godine do 23.04.2014. godine i da je nakon donošenja ove presude postupak u ovoj pravnoj stvari trajao još dvije godine, sedam mjeseci i 15 dana. U tom periodu su donesene još dva prvostepena rješenja Rs.br.100/13 od 13.10.2015. godine i Rs.br.36/16 od 26.10.2016. godine, (ukupno šest računajući ranije donesena), kao i još dva drugostepena - Gž.br.2815/15 od 19.02.2016. godine i Gž.br.3302/16 od 27.12.2016. godine (ukupno šest). Ponavljanje ukidanja odluka u toku jednog postupka ukazuje na ozbiljan nedostatak sudskog sistema, obzirom da je to obično posledica grešaka nižih sudova (presuda Evropskog suda za ljudska prava Parizov protiv Makedonije).

Dakle, imajući u vidu da se radi o sporu, radi odredjivanja pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti koji je hitan, koji se saglasno čl.160. st.2. Zakona o vanparničnom postupku mora završiti najkasnije u roku od tri mjeseca, od dana pokretanja postupka, a da je isti nakon donošenja ranije presude ovog suda Tpz.br.15/14 od 06.06.2014. godine, trajao još 2 godine i sedam mjeseci, u kojem periodu su donesene još dvije prvostepene i dvije drugostepene odluke, po nalaženju ovog suda došlo je do kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku garantovano čl.6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prednje, ako se ima u vidu broj donesenih odluka u prvostepenom i drugostepenom postupku, te i ukidno rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, što je obavezivao sud da postupa sa više marljivosti i da doprinese ubrzanijem rješavanju spora. Jer, po ukidanju odluke, očekuje se ažurno postupanje, a pogotovo ako je prije toga postupak dugo trajao (presude Evropskog suda za ljudska prava Milošević protiv Makedonije, Kostovska protiv Makedonije i Arsov protiv Makedonije).

Dugom trajanju postupka je doprinijela neaktivnost suda u periodu od 14.11.2014 -14.09.2015. godine, u kojem periodu je odloženo devet ročišta, zbog vještaka Gradjevinskog fakulteta u Podgorici, za koja nema opravdanja. Jer, država se ima smatrati odgovornom za prekoračenje "razumnog roka", jer vještaci rade u kontekstu sudskog postupka, pod nadzorom sudije, koji je odgovoran za pripremu i brzo vodjenje postupka (presuda Nankov protiv Makedonije - 2007.).


445

Prilikom odlučivanja o visini naknade prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku sud je imao u vidu period nakon 23.04.2014. godine, kao dan podnošenja ranije tužbe za pravično zadovoljenje (Tpz.br.15/14), da se radi o sporu hitne prirode, koji u suštini nije složen ni u pravnom ni u činjeničnom smislu, da je interes tužilaca nesumnjiv, imajući u vidu da se radi o isplati naknade za eksproprisane nepokretnosti više vrijednosti, a da tužioci s druge strane ničim nijesu doprinijeli odugovlačenju postupka.

Cijeneći sve naprijed navedene okolnosti sud je našao da je iznos od 300,00 eura srazmjeran težini povrijedjenog dobra, koji predstavlja pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne štete, jer se smatra da je pretjerano dug postupak uzrokovao nematerijalnu štetu, zbog stanja uznemirenosti, neprijatnosti i života u produženoj neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (presuda Evropskog suda za ljudska prava Arvanitaki - Roboti And Others protiv Grčke).“


446

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PRAVIČNU NAKNADUZBOG ODUGOVLAČENJA POSTUPKA IZVRŠENJA

(Član 4, čl. 33 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, u vezi sa čl. 6 st. 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju i čl. 214 ZPP)

Neodlučivanjem suda o tri podnijeta predloga za nastavak izvršnog postupka dovelo je do neopravdanog odugovlačenja postupka izvršenja čime je povrijedjeno pravo stranka na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

“Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u razumnom roku iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda naveo, da ta garancija "naglašava važnost donošenja sudskih odluka bez odlaganja, kako se ne bi ugrozila djelotvornost i kredibilitet tih odluka" (presuda H protiv Francuske - 1989.god.). Prilikom odlučivanja o tome da li je poštovana garancija razumnog roka uzimaju se u obzir samo ona kašnjenja, koja se mogu pripisati državi, odnosno koja su prouzrokovali njeni organi (Napijalo protiv Hrvatske - 2003.god). Kašnjenja za koja su organi za primjenu Konvencije smatrali da se mogu pripisati državi obuhvataju u gradjanskopravnim predmetima, izmedju ostalog, kašnjenja u vodjenju rasprave (presuda Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske - 1983.godine).

U postupku je utvrdjeno, da je postupak izvršenja započeo od 03.11.2006. godine, a da je ranijom presudom ovog suda Tpz.br.4/12 od 28.03.2012. godine, kojom je tužiocu dosudjena pravična naknada, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u istom predmetu obuhvaćen period do 31.01.2012. godine i da je nakon donošenja ove presude, postupak u ovoj pravnoj stvari trajao godinu i po dana, do donošenja rješenja o prekidu postupka od 08.10.2013. godine, zbog otvaranja postupka dobrovoljne likvidacije nad izvršnim dužnikom - MTRZ "S. K." – T., te da izvršni sud nije odlučivao o podnijeta tripredloga za nastavak prekinutog postupka (predlog od 04.03.2014, 10.03.2015. i 21.02.2017. godine).

Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, izvršenje sudskih odluka smatra se sastavnim dijelom sudjenja, a neizvršenje presuda u razumnom roku posebno se kvalifikuje kao povreda "prava na sud" iz čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (presuda Jankulovska protiv Makedonije-2007.godine). Neizvršenje presude često dovodi ne samo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku, već i do povrede nekih materijalnih prava, najprije prava na mirno uživanje imovine iz čl.1 Protokola 1 uz Konvenciju (presuda Kačapor protiv Srbije-2008.godine i Mijanović protiv Crne Gore-2013.godine), s obzirom da se po shvatanju Evropskog suda za ljudska prava potraživanje koje je utvrdjeno pravosnažnom presudom smatra imovinom u smislu pomenutog Protokola i postoji legitimno očekivanje da ono bude efikasno ostvareno u izvršnom postupku.

Imajući u vidu da se radi o postupku izvršenja odnosno protivizvršenja, koji je saglasno čl.6. st.1. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju hitne prirode, da je i u narednom periodu od donošenja presude Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.br.4/12 od 28.03.2012. godine došlo do odugovlačenja postupka do donošenja rješenja o prekidu postupka protivizvršenja -08.10.2013. godine, te da izvršni sud i pored postojanja tri predloga za nastavak prekinutog postupka (od 04.03.2014., 10.03.2015. i 21.02.2017. godine o njima do dana podnošenja ove tužbe nije odlučivao, a što je bio dužan učiniti saglasno čl.214. ZPP-a u vezi čl.14. Zakona o


447

izvršenju i obezbjedjenju, ovaj sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju povrijedjeno pravo tužioca na sudjenje u razumnom roku, te da je opravdano mu dosuditi pravičnu naknadu.

Kako se izvršenje sudskih odluka smatra sastavnim djelom sudjenja, od suda se očekivalo da se nakon dostavljanja dopisa Centralne banke Crne Gore br.0503-3224-1 od 15.02.2012. godine, ponovo istoj obrati radi sprovodjenja rješenja o protivizvršenju od 08.02.2012. godine sa drugih računa izvršnog dužnika, ukoliko ih isti posjeduje.“


448

NEOPRAVDANO ODUGOVLAČENJE POSTUPKA IZVRŠENJA(Član 4 i 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Nepostupanje suda u postupku izvršenja u kontinuitetu četiri godine i 11 mjeseci čini osnovanim zahtjev za pravičnu naknadu.

Iz obrazloženja:

“Svaka stranka, posebno kada je u pitanju tužilac, ima interes da se postupak koji pokreće tužbom pred nadležnim sudom, što prije okonča, odnosno da procedura ne izađe izvan razumnih rokova. Tako i ovdje tužioci, koji su prethodno kod suda dokazali da im je izvršeno smetanje državine zatvaranjem ventila za vodu od strane tuženog, imaju interes da se postupak izvršenja što prije okonča, kako bi im se omogućilo nesmetano korišćenje stana dotokom vode. Ovaj interes tužilaca Vrhovni sud ocijenuje značajnim, jer je dotok vode u stanu povjerilaca nužna pretpostavka za normalno funkcionisanje u stambenoj jedinici.

Imajući u vidu činjenice prethodno navedene, a utvrđene po kriterijumima iz čl.4 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud utvrđuje da je povrijeđeno pravao ovdje tužilaca na suđenje u razumnom roku zbog neopravdanog odugovlačenja postupka izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Ulcinju P.br.286/10 od 24.04.2011.godine za šta odgovornost snosi Osnovni sud u Ulcinju koji nije postupao u predmetu izvršnih povjerilaca u kontinuitetu 4 godine i 11 mjeseci odnosno 5 godina i 2 mjeseca (ako se cijeni da nije sprovedeno izvršenje po rješenju I.br.278/11 od 07.03.2012. godine), koja vremenska razlika ne utiče na odluku ovog suda o osnovu tužbenog zahtjeva, niti na njegovu visinu. Dakle, Vrhovni sud je utvrdio da je tužbeni zahjev osnovan.

Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud ukazuje da je svrha nadoknade nematerijalne štete za povredu prava na suđenje u razumnom roku da se stranci pruži adekvatna novčana kompenzacija za pretrpljene frustracije i neizvjesnost zbog nerazumne dužine trajanja sudskog postupka.

Stoga, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i svrhe nadoknade nematerijalne štete, te imajući u vidu prethodno obrazložene kriterijume, Vrhovni sud smatra da je nadoknada od po 1000,00 € dovoljan vid novčane kompenzacije za frustracije i neizvjesnost koju su tužioci trpjeli zbog trajanja postupka izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Ulcinju P br.286/10 od 24.04.2011.godine. Dosuđeni iznos predstavlja pravično zadovoljenje za ostvarenu mjeru povrede prava tužilaca zagarantovanog čl.6 st.1 Evropske konvencije.”



449

NERAZUMNA DUŽINA TRAJANJA RADNOG SPORA(Čl. 4, 34 stav 2 i 44 st. 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

u vezi sa čl. 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)

Drastično kršenje prava na sudjenje u razumnom roku u radnom sporu opravdava dosudjenje maksimalnog iznosa naknade nematerijalne štete.

***Promjena postupajućih sudija ne može biti opravdanje za odugovlačenje

postupka.

Iz obrazloženja:

“U postupku je utvrdjeno da se radi o radnom sporu, koji je započet još 13.11.1989. godine kod Osnovnog suda udruženog rada u Titogradu, a da je isti pravosnažno u pogledu glavne stvari okončan donošenjem presude Višeg suda u Podgorici Gž.br.4253/14 od 06.03.2015. godine, dakle nakon 25 godina i tri mjeseca i 23 dana, a da je prvostepena presuda Prs.br.13/91 donesena 19.06.2014. godine, dakle nakon 24 godine i devet mjeseci. Dužina trajanja postupak u ovoj pravnoj stvari se ima računati od 03.03.2004. godine, s tim što se saglasno čl.44. st.3. Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, ima uzeti u obzir i dužina trajanja postupka do 03.03.2004. godine, koji je u ovom predmetu trajao 14godina i četiri mjeseca.

Na osnovu podataka iz spisa predmeta nesumnjivo je utvrdjeno da u različitim periodima u parničnom postupku, koji je vodjen kod Osnovnog suda u Podgorici Prs.br.13/91 nijesu preduzimane efikasne procesne radnje. Naime, u periodu od marta 2004. (relevantan period) do 27.12.2004. godine nije preduzimana nijedna procesna radnja, jer su se spisi nalazili kod vještaka finansijske struke, dakle neaktivnost suda od devet mjeseci. Država se ima smatrati odgovornom za prekoračenje "razumnog roka", jer vještaci rade u kontekstu sudskog postupka, pod nadzorom sudije, koji je odgovoran za pripremu i brzo vodjenje postupka (presuda - Nankov protiv Makedonije - 2007. godine). U periodu od 14.10.2010 -09.05.2012. godine, sva ročišta su odložena - zbog mogućnosti rješenja spora mirnim putem ili na predlog jedne ili obje parnične stranke, zbog iznošenja drugih razloga koji se ne mogu smatrati relevantnim, a potom zbog vještaka sva ročišta u narednom periodu od 09.05.2012. -19.06.2014. godine, dakle apsolutna neaktivnost suda u ukupnom trajanju od tri godine i 8 mjeseci. Osim toga, ročišta su odlagana i na period duži od 30 dana suprotno čl.319. st.2. Zakona o parničnom postupku.

Nadalje, iz spisa proizilazi da je tužilac drugostepenu presudu Gž.br.4253/15 od 06.03.2015. godine primio tek 16.02.2016. godine, dakle nakon 11 mjeseci, da je isti izjavio reviziju u zakonskom roku od 30 dana 16.03.2016. godine, o kojoj nije odlučivano ni po proteku narednih 15 mjeseci. Prema izloženom, postojala je očigledna neaktivnost suda za koju nema opravdanja u ukupnom trajanju od 6 godina i 6 mjeseci.

Na nerazumnu dužinu trajanja postupka uticala je i promjena postupajućih sudija u relevantnom periodu (od 2004. godine) s obzirom da je četiri sudija do sada zaduživano sa predmetom Osnovnog suda u Podgorici Prs.br.13/91. Medjutim, ta okolnost ne može biti opravdanje za odugovlačenje postupka, koje je dovelo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Ovo zbog toga što su "države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve čl.6. st.1. Evropske konvencije o ljudskim pravima

450

i osnovnim slobodama, uključujući tu i ovaj zahtjev, koji se odnosi na raspravu u razumnom roku (presuda Zimmerman u Steiner protiv Švajcarske - 1983. godine).

Kod naprijed navedenog po ocjeni ovog suda došlo je do drastičnog kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku, koje garantuje čl.6. st.1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Po ocjeni ovog suda, radilo se o predmetu veće složenosti u činjeničnom i pravnom smislu, a posebno ako se ima u vidu broj tužbenih zahtjeva i obilje činjenične gradje. S druge strane, postojao je nesumnjiv interes tužioca za efikasnošću parničnog postupka ako se ima u vidu da se radi o radnom sporu - isplata potraživanja po osnovu radnog odnosa, koji je hitne prirode. Jer, donošenje sudske odluke u razumnom roku vodilo bi ka okončanju njegove nesigurnosti u pogledu ishoda sudskog spora.

Cijeneći doprinos tužioca, sud je imao u vidu da je i tužilac u izvjesnoj mjeri doprinio odugovlačenju postupka, tražeći odlaganja više ročišta, radi preciziranja tužbenog zahtjeva i radi mirnog rješavanja spora. No, i pored toga a pri činjenici da se radilo o radnom sporu, koji je po svojoj prirodi hitan, dužinu trajanja postupka, koji još uvijek nije okončan u svim sudskim istancama, iako je isti pokrenut još 1989. godine ovaj sud cijeni da je kod naprijed navedenog njegov doprinos zanemarljiv.

Odredbom čl.34. st.2. Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je propisano da se novčana naknada odredjuje u iznosu od 300,00 - 5.000,00 eura.

Cijeneći sve naprijed navedeno i rukovodeći se principom pravednosti, ovaj sud je našao da je u ovom predmetu došlo do drastičnog kršenja prava tužioca na sudjenje urazumnom roku, pa je našao da maksimalan iznos od 5.000,00 eura predstavlja pravičnu naknadu i da je isti srazmjeran težini povrijedjenog dobra, pa je odlučio kao u izreci presude.

Naime, dosudjeni iznos predstavlja pravično zadovoljenje, u vidu naknade nematerijalne štete, zbog stanja uznemirenosti, neprijatnosti i života u produženoj neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (presuda Arvanitaki - Roboti And Others protiv Grčke).“



451

NEOPRAVDANA NEAKTIVNOST SUDA U PARNIČNOM POSTUPKUI PRAVO NA PRAVIČNU NAKNADU

(Član 4 i čl. 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Neaktivnosti suda za period od jedne godine i 18 dana nakon što je rješenjem sud odlučio da se postupak ima nastaviti sa pravnim sljedbenicima tuženog, predstavlja neopravdano odugovlačenje postupka za koju je isključivo odgovoran sud.

Iz obrazloženja:

“Vrhovni sud konstatuje da je u parnici koju su pokrenuli tužioci pred Osnovnim sudom u Podgorici tužbom od 14.06.2006.godine pripremno ročište održano 24.12.2007.godine, pri čemu je odgovor na tužbu dostavljen sudu 22.08.2006.godine. Imajući u vidu da je orijentacioni rok za zakazivanje pripremnog ročišta 30 dana računato od odgovora na tužbu, a to shodno čl.384 st.3 ZPP, proizilazi da sud nema opravdanje za period neodržavanja ovog ročišta u toku 1. (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca (odgovor na tužbu 22.08.2006.godine, pripremno ročište 24.12.2007.godine, koji period je umanjen za jedna mjesec u kome je sud bio dužan održati pripremno ročište).

Vrhovni sud takođe utvrđuje da prvostepeni sud tokom 2010.godine praktično nije postupao u ovom predmetu. Naime, nakon što je donijeta presuda P.br.1754/06 od 15.05.2009.godine, koja je ukinuta presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.2113/09-06 od 18.12.2009.godine i spisi vraćeni Osnovnom sudu u Podgorici 30.12.2009.godine, prvostepeni sud je zakazao prvo ročište glavne rasprave za 27.12.2010.godine. Međutim, i pored očigledne neaktivnosti suda, koja je na izgled neopravdana, imajući u vidu da je tuženi D. Đ. preminuo 01.10.2009.godine (koju činjenicu je sud saznao tek na ročištu 27.12.2010.godine), Vrhovni sud ocijenjue da zbog smrti tuženog nije bilo pretpostavki za održavanje glavne rasprave i zato se i pored toga što sud nije zakazivao ročišta glavne rasprave tokom 2010.godine, taj period zastoja u parnici ipak ne može pripisati odgovornosti suda, jer se rasprava ni u kom slučaju nije mogla održati zbog smrti tuženog. S toga period neaktivnosti suda od dostavljanja drugostepenih spisa - 30.12.2009.godine, pa sve do donošenja rješenja o nastavku postupka 24.10.2011.godine, a što je period od skoro 2 (dvije) godine ne može se cijeniti kao neopravdano odugovlačenje postupka koje bi se moglo pripisati u odgovornost suda.

Međutim, neaktivnosti suda za period od 1. (jedne) godine i 18 (osamnaest) dananakon što je rješenjem od 24.10.2011.godine sud odlučio da se postupak ima nastaviti sa pravnim sledbenicima tuženog, predstavlja neopravdano odugovlačenje postupka za koju je isključivo odgovoran sud koji nije zakazivao ročište glavne rasprave sve do 12.11.2012.godine.

Sabirajući periode neopravdanog odugovlačenja parnične procedure koja se može pripisati u odgovornost suda utvrđuje se da je to vremenski period od nešto više od 2 (dvije) godine (1 godine i 3 mjeseca + 1 godina i 18 dana). U ovaj period nije uračunat period neakitvnosti suda nakon smrti prvotuženoga pa do 24.10.2011.godine jer nije bilo pretpostavki za odražvanje rasprave i postupak se nalazio u prekidu za koji sud ne može snositi odgovornost. “


452

SUDSKA ZAŠTITA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKUU SITUACIJI ODUGOVLAČENJA DONOŠENJA ODLUKE

O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA(Čl. 2, 34 st. 2 i 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Odugovlačenjem sa donošenjem odluke o troškovima krivičnog postupka u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koje se ima pripisati isključivo sudu povrijedjeno je pravo na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

“Kada je u pitanju dopuštenost tužbe sa stanovišta ratione materiae, odnosno odgovor na pitanje da li tužilac u konkretnom slučaju ima pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je ocijenio da stav predsjednika prvostepenog i drugostepenog suda, istaknut u rješenju o kontrolnom zahtjevu, odnosno u rješenju po žalbi protiv tog rješenja, da sudska zaštita prava na sudjenje u razumnom roku pripada okrivljenom u krivičnom postupku, ali ne i u situaciji kada se odlučuje o zahtjevu za naknadu troškova postupka, nema valjano utemeljenje u čl. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku i u čl. 6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Naime, odredbom čl. 2 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku propisano je da se pravo na sudsku zaštitu i dužina trajanja razumnog roka utvrdjuje u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava.

U presudi Moreira de Azavedo protiv Portugalije – br.11296/84, 23.10.1990.godine, p 66 Evropski sud za ljudska prava je iznio stav da se garancije iz čl. 6 Konvencije primjenjuju i na postupke za štete nastale u krivičnom postupku. U navedenom paragrafu sud je iznio stav da pravo na pravično sudjenje ima takvo značajno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti opravdanja za restriktivno tumačenje čl. 6 st.1 Konvencije, kao i da se u tom slučaju predmet odnosio na odredjivanje prava i da je rezultat postupka bio odlučujući za to pravo.

Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava garancije pravičnog sudjenja se primjenjuju i u postupcima izmedju pojedinca i države, a naročito kada je imovina predmet takvih postupaka.

Pod pojmom imovine Evropski sud podrazumijeva i zahtjev čiji podnosilac može da tvrdi da ima „legitimno očekivanje“ da će zahtjev biti realizovan - presude Presos kompanija Naviera protiv Belgije A 332 (1995) i Pine Valley Developments i drugi protiv Irske A 222 (1991). U tom smislu potraživanje se smatra imovinom kada je u dovoljnoj mjeri utvrdjeno da se može realizovati.

Slijedeći navedene stavove ovaj sud je imao u vidu da zahtjev okrivljenog za naknadu troškova krivičnog postupka, koji je okončan presudom kojom se optužba odbija, ima pouzdan osnov u odredbi čl. 230 st.1 ZKP i u odredbama Advokatske tarife. Stoga je potraživanje tužioca u konkretnom slučaju u dovoljnoj mjeri utvrdjeno da se može realizovati i ima se smatrati imovinom kao gradjanskim pravom zbog čega je tužilac bio ovlašćen da podnese pravna sredstva za sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Prema tome tužba za pravično zadovoljenje tužioca M. K. je dopuštena.

Imajući u vidu odredbu čl. 37 st.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, kojom je propisano da kada je pravosnažnim rješenjem kontrolni zahtjev odbijen, Vrhovni sud presudom može odrediti pravično zadovoljenje ili odbiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da nije povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je prethodno morao


453

utvrditi da li je kod odlučivanja o zahtjevu za naknadu troškova u predmetu Osnovnog suda u Podgorici K.br.234/13 povrijedjeno pravo tužioca na sudjenje u razumnom roku.

Saglasno čl.4 navedenog zakona, prilikom odlučivanja o pravnim sredstvima zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, naročito se uzima u obzir složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca pravnog sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnog sredstva, a što je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (presude Camasso protiv Hrvatske br.15733/02, 13.01.2005.godine, p.32, Frydlender protiv Francuske br.30979/96, p.43 ECHR 2000-VII i Kaić protiv Hrvatske br.22014/04,17.07.2008.godine p.24).

Takodje, Evropski sud za ljudska prava je i u predmetu Novović protiv Crne Gore (br.13210/05, 23.10.10.2012.godine, p.49) ponovio da se pri procjeni da li je dužina nekog postupka razumna moraju cijeniti okolnosti konkretnog predmeta i uzeti u obzir kriterijumi koji su predvidjeni u sudskoj praksi, a naročito složenost predmeta, ponašanje strana i relevantnih organa vlasti i značaj predmeta za stranku.

Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u razumnom roku iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda naveo da ta garancija "naglašava važnost donošenja sudskih odluka bez odlaganja, kako se ne bi ugrozila djelotvornost i kredibilitet tih odluka" (presuda H protiv Francuske - 1989.god.). Prilikom odlučivanja o tome da li je prekršena garancija razumnog roka uzimaju se u obzir ona odlaganja za koja se država može smatrati odgovornom, odnosno koja su prouzrokovali njeni organi (Napijalo protiv Hrvatske br.66485/01, 13.11.2003. godine, p.61). Kašnjenja za koja su organi za primjenu Konvencije smatrali da se mogu pripisati državi obuhvataju u gradjanskopravnim predmetima, izmedju ostalog, kašnjenja u vodjenju rasprave (presudaZimmerman i Steiner protiv Švajcarske - 1983.god.).

Na osnovu datih podataka iz spisa predmeta utvrdjeno je da je tužilac podnio zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Podgorici K.br.234/13, dana 30.03.2015.godine i da je konačno o troškovima postupka odlučeno rješenjem od 24.03.2017.godine. Dakle, odlučivanje o troškovima krivičnog postupka trajalo je gotovo dvije godine, iako donošenje odluke nije zahtijevalo sprovodjenje procesnih radnji. Imajući u vidu način donošenja odluke o troškovima postupka i da je prvo rješenje kojim su odredjeni troškovi krivičnog postupka bilo ukinuto, ovaj sud ocjenjuje da se odugovlačenje sa donošenjem odluke o troškovima krivičnog postupka u trajanju od jedne godine i šest mjeseci ima pripisati isključivo sudu, a što svoje utemeljenje ima i u obrazloženju rješenja Osnovnog suda u Podgorici K.br.234/13 od 24.03.2017.godine u kome se navodi da je rješenje krivičnog vijeća tog suda Kv.br.451/15 od 30.05.2016.godine, kojim je ukinuto rješenje K.br. 234/13 od 15.07.2015.godine, postupajućem sudiji dostavljeno dana 23.03.2017.godine, dakle po proteku gotovo deset mjeseci od dana njegovog donošenja.

Tužilac ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka, a po ocjeni ovog suda radilo se o odlučivanju za naknadu troškova krivičnog postupka, u kom pogledu nema bilo kakve činjenične ili pravne složenosti.

Kada je u pitanju značaj zahtjeva za naknadu troškova krivičnog postupka za tužioca, ovaj sud je ocijenio da je njegov interes da se efikasno odluči nesumnjivo postojao. Ovo naročito zbog toga što je zahtjevu prethodio krivični postupak koji je okončan presudom kojom se optužba odbija, koji je trajao skoro 20 godina, a u kome su nastali troškovi u vidu nužnih izdataka za angažovanje branioca.

Odredbom čl.33 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, propisano je da se novčana naknada odredjuje u iznosu od 300,00 do 5.000,00 €.

Cijeneći sve naprijed navedeno, a posebno protek vremena za donošenje odluke o troškovima krivičnog postupka i interes tužioca, te rukovodeći se principom pravednosti, kao i uzimajući u obzir praksu Evropskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Crne Gore u

454

ranijim predmetima, ovaj sud je našao da iznos od 400.00 € predstavlja pravičnu naknadu, pa je sledstveno tome djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužioca.

Naime, dosudjeni iznos čini pravično zadovoljenje, u vidu naknade nematerijalne štete, zbog stanja produžene neizvjesnosti kod odugovlačenja sa donošenjem odluke o troškovima krivičnog posutpka u predmetu Osnovnog suda u Podgorici K.br. 234/13.

Na dosudjeni iznos tužiocu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od presudjenja pa do isplate, saglasno čl. 285 ZOO-a („Sl.list CG“ br.47/08).

Tužbeni zahtjev tužioca u dijelu mimo dosudjenog, kojim je tražen još iznos od 600,00 € odbijen je kao neosnovan, obzirom da je isti previsoko postavljen. Takodje, odbijen je i zahtjev tužioca da mu se nadoknade troškovi iz postupka po kontrolnom zahtjevu, jer odlučivanje o tim troškovima ne može biti predmet postupka po tužbi za pravično zadovoljenje, s obzirom da se radi o zasebnim sudskim postupcima.“



455

MAKSIMALNI IZNOS NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETEZBOG POVREDE PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

U KRIVIČNOM POSTUPKU(Član 34 stav 2 i 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Period neopravdanog trajanja postupka istrage i period neopravdane aktivnosti suda u ukupnom trajanju od 12 godina i šest mjeseci i štetne posljedice koje je tužilac zbog dugog trajanja postupka trpio opravdavaju dosudjivanje maksimalnog iznosa naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

“Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, a kada su u pitanju postupci po krivičnoj optužbi, period koji treba razmatrati kod ocijene da li je postupak imao razumnu dužinu trajanja, počinje onog dana kada je određeno lice "...zvanično obaviješteno od strane nadležnih organa o navodima da je izvršilo krivčno djelo..." - Deweer protiv Belgije - 1980paragraf 46, odnosno, od kad se može smatrati da radnje koji nadležni istražni organ sprovodi još u pretkrivičnom postupku "...suštinski utiču na situaciju osumnjičenog..." -Neumeiser protiv Austrije -1968.

U konkretnom slučaju policija je ovdje tužioca, kako proizilazi iz sadržine spisa predmeta Ki.br.03/8546, privela sudiji za istragu radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog dana 25.12.2003.godine. Taj datum će se, shodno navedenoj praksi Evropskog suda, cijeniti kao početak perioda koji se razmatra prilikom ocjene da li je postupak imao razumu dužinu trajanja, dok će se za kraj perioda koji se razmatra cijeniti datum donošenja rješenja o obustavi istrage, dakle 27.02.2017.godine (postupak nikada nije došao u fazu glavnog pretresa). Proizilazi da je postupak po krivičnoj optužbi protiv okrivljenog (u značenju "optužbe" koje tom pojmu daje Evropski sud), ovdje tužioca, trajao ukupno 13 godina i 2 mjeseca. Kao što je prethodno, kod složenosti postupka, ukazano, radi se o krajnje jednostavnom postupku istrage, koji budući je formalno počeo donošenjem rješenja o sprovođenju istrage od 18.03.2004.godine, objektivno se mogao okončati do kraja 2004.godine.

Vrhovni sud zapaža da je sud imao više puta duže periode neaktivnosti što je direktno uticalo na ukupno trajanje postupka istrage. Na ukupno trajanje procedure uticalo je i često "šetanje" spisa predmeta između istražnog sudije, Osnovnog državnog tužioca i vanraspravnog vijeća. Naime, istražni sudija je više puta dostavljao spise državnom tužiocu u uvjerenju da je istraga okončana i da nije moguće saslušati tri svjedoka koje ni policija nije mogla pronaći, a državno tužilaštvo je uporno vraćalo spise predmeta sudu, uz ponavljanje istih akata da je neophodno da se saslušaju i ta tri svjedoka (u kasnijim fazama dva svjedoka). Na ukupno trajanje procedure uticalo je, a kako je to prethodno ukazano u dijelu navoda o ponašanju tužioca u postupku, neupuštanje suda i državnog tužioca u sadržinu nalaza vještaka finansijske struke od 12.02.2007. godine, kojim je opredjeljena vrijednost oduzete stvari "Dangle za Juscriber Extreme" na 25.000,00€, iako taj pojan (naziv stvari) ne znači ništa (razjašnjeno nalazom vještaka informaciono tehničke struke od 28.11.2016.godine). Naime,čitanjem nalaza i mišljenja vještaka od 12.02.2007.godine, koji se sastojao od samo jedne rečenice, bez ikakve dodatne elaboracije i argumentacije, bilo je jasno da se taj nalaz morao preispitati odmah po prijemu od strane suda, a na to je već prvim dostavljanjem tužiocu spisa predmeta mogao reagovati i državni tužilac (imao je na uvid spise predmeta odmah nakon

456

dostavljanja nalaza, a što proizilazi iz dopisa državnog tužilaštva od 29.03.2007.godine). Vrhovni sud ovaj nalaz pominje iz razloga što je sudija za istragu 25.03.2009.godine izjavio neslaganje sa predlogom tužioca da se saslušavaju tri predložena svjedoka, o čemu je vanraspravno vijeće odlučivalo 09.10.2009.godine odbijajući neslaganje istražnog sudije kao neosnovnao, a u to vrijeme, da je bio na valjan način ispravljen nedostatak nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko finansijske struke o vrijednosti oduzetih stvari, postojali su uslovi za okončanje postupka usled apsolutne zastare gonjenja (čl.262 st.1 tač.3 Zakonik o krivičnom postupku Republike Crne Gore Sl.list br.71/2003), čime bi se dužina postupka skratila za skoro 8 godina.

Periodi neaktivnosti suda, za koje sud nema opravdanje, a koji su uzrokovali povredu prava okrivljenog, ovdje tužioca, na suđenje u razumnom roku su:

- 2 godine i 5 mjeseci (računato od saslušanja svjedoka O.V. dana 04.06.2004.godine do izdavanja naredbe od 04.11.2006.godine)

- 4 mjeseca (računato od 14.11.2006.godine kada je saslušan svjedok V.M. do izdavanja naredbe za vještačenje 20.02.2007.godine)

- 1 godina i 10 mjeseci (raučnato od 29.03.2007.godine - kada je ODT vratilo spise istražnom sudiji pa do 05.02.2009.godine kada je sud izdao naredbu za prinudno dovođenje svjedoka)

- 6 mjeseci i 15 dana (računato od 25.03.2009.godine kada je istražni sudija izjavio neslaganje pa do odluke vanraspravnog vijeća koja je donijeta 09.10.2009.godine)

- 4 mjeseca i 20 dana (računato od 28.10.2009.godine kada su se vratili neuručeni pozivi svjedocima, do 19.03.2010.godine, kada je sud izdao naredbu da se svjedoci prinudno dovedu)

- 3 mjeseca (računato od prethodno navedenog datuma izdavanja naredbe za pridnudno dovođenje svjedoka do 06.07.2010.godine, kada je istražni sudija spise dostavio ODT-u)

- 9 mjeseci (računato do 15.05.2011.godine kada je vanraspravno vijeće vratilo spise sudiji za istragu koji ih je dostavio radi okončanja postupka zbog nastupijele zastare krivičnog gonjenja, a vijeće ih vratilo temelječi stav o pravnoj kvalifikaciji na nestručnom nalazu vještaka, o čemu je prethodno bilo riječi, pa do 23.02.2012.godine kada je sudija izdao naredbu za prinudno dovođenje jednog svjedoka)

- 7 mjeseci (računato od 07.05.2012.godine kada je područna jedinica CB Podgorica obavjestila sudiju o nemogućnosti privođenja tri savjedoka, pa do 04.12.2012.godine kada je sudija izdao naredbu za privođenje jednog svjedoka)

- 10 mjeseci ( računato od 19.04.2013.godine kada je PJ policije dostavila obavještenje sudiji da je jedan svjedok odselio na nepoznatu adresu do 20.02.2014.godine kad je istražni sudija dostavio spise ODT-u).

- 2 godine (računato od dostavljanja spisa ODT -u dana 20.02.2014. godine pa do 09.02.2016.godine, kada je istražni sudija spise ponovo dostavio tužilaštvu koje ih je između ta dva datuma vraćalo spise sudu radi saslušanja dva svjedoka, u kom periodu sud ništa nije preduzimao)

- 8 mjeseci (računato od 11.02.2016.godine, kada je ODT vratio spise istražnom sudiji da i dalje postupa, a istražni sudija ponovo vratio ODT-u 28.06.2016.godine, a ODT ponovo istražnom sudiji 30.06.2016.godine, pa do 15.10.2016.godine, kada je istražni sudija naredio novo vještačenje vrijednosti oduzetih stvari na inicijativu i predlog okrivljenog)

Imajući u vidu da je dana 12.08.2009.godine nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo koje se okrivljenom (ovdje tužiocu) stavljalo na teret, što je bila procesna smetnja za dalje trajanje postupka, te da je vanraspravno vijeće suda, prilikom odlučivanja o neslaganju istražnog sudije sa državnim tužiocem da se saslušavaju svjedoci, dana 09.10.2009.godine, shodno čl.262 st.1 tač.3 tada važećeg Zakonika o krivičnom


457

postupku (da se pravilno vodila istraga), moglo okončati krivični postupak protiv okrivljenog, Vrhovni sud neće sabirati pojedinačne neaktivnosti suda nakon 09.10.2009.godine, već će se čitav period nakon navedenog datuma cijeniti kao neopravdano odugovlačenje postupka od strane suda, sve do obustave istrage po rješenju sudije za istragu od 27.02.2017.godine. Dakle, kada se periodu neopravdanog trajanja postupka istrage protiv okrivljenog (ovdje tužioca), nakon dana kada je vanraspravno vijeće bilo u prilici da, zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja, obustavi postupak, a što je period od 7 godina, 4 mjeseca i 15 dana, doda period neopravdane neaktivnosti suda do tada od ukupno 5 godina, 1 mjesec i 15 dana (2 godine i 5 mjeseci + 4 mjeseca + 1 godinu i 10 mjeseci + 6 mjeseci i 15 dana), dolazi se do ukupnog vremenskog period neopravdanog odugovlačenja postupka od strane suda od 12 godina i 6 mjeseci.

Rezimirajući, Vrhovni sud konstatuje da je postupak istrage protiv ovdje tužioca neopravdano dugo trajao za šta dijelom snosi odgovornost državni tužilac koji da je pravilno cijenio pribavljeni dokaz - nalaz i mišljenje prvog vještaka o vrijednosti stvari, tražio bi njegovo razjašnjenje, nakon čega bi bio u prilici da odluku o odustajanju od gonjenja, zbog apsolutne zastare gonjenja za krivično djelo koje se stavljalo na teret ovdje tužiocu, blagovremeno donese, a ne skoro 8 godina nakon što je nastupila (podnesak ODT KT.br.1968/03 od 20.02.2017.). Zbog istih razloga odgovornost ima i sud koji je pravilnim angažovanjem u istrazi mogao razjasnit nalaz vještaka i tražiti od vanraspravnog vijeća da zbog apsolutne zastare postupak protiv okrivljenog obustavi mnogo ranije odnosno nakon nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja. Uz to na sudu je odgovornost za neopravdanu neaktivnost u periodu istrage prije nastupanja apsolutne zastare gonjenja za krivično djelo koje se ovdje tužiocu stavljalo na teret.

4.Kada je u pitanju interes tužioca

Svaka stranka ima interes da se postupak pred sudom okonča u što kraćem roku. Ovakav interes ima i okrivljeni u krivičnom postupku, posebno ako smatra da je optužba protiv njega neosnovana. Interes okrivljenih da se krivična procedura što prije okonča ogleda se i u tome što se vođenje krivičnog postupka reflektuje i na druge sfere interesa lica koje je okrivljeno u krivičnom postupka, kao npr. na zaposlenja, na dobijanje putne isprave jer postoji mogućnost da mu zahtjev za izdavanje putne isprave bude odbijen ako bi to zatražio sud pred kojim se vodi krivična istraga (čl.38 Zakona o putnim ispravama), na putovanje u države za koja je potrebna viza i sl.

U konkretnom slučaju postupak krivične istrage pred sudom umjesto da se okonča do kraja 2004.godine, trajao je, ne samo do nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja za krivično djelo koje se stavljalo na teret ovdje tužiocu (do 12.08.2009.godine), već sve do 27.02.2017.godine kada je konačno državni tužilac odustao od gonjenja pozivajući se na zastarelost krivičnog gonjenja koja je nastupila 12.08.2009.godine. Za period koji je isključivom krivicom suda i državnog tužioca trajao ne samo neopravdano dugo, već i nakon zakonom dozvoljene mogućnosti krivičnog gonjenja (zbog nastupanja apsolutne zastare) skoro 8 godina, okrivljeni, ovdje tužilac, nije mogao dobiti uvjerenje da se protiv njega ne vodi krivični postupak. Takvo uvjerenje bilo je neophodno za zasnivanje radnog odnosa.

Iz spisa predmeta proizilazi da se okrivljeni obraćao sudu radi dobijanja uvjerenja da se protiv njega ne vodi krivični postupak i da je bio obavješten da upravo zbog postupka, povodom kog traži nematerijalno obeštećenje u ovom predmetu, takvo uvjerenje ne može dobiti.

Vrhovni sud ne može sa sigurnošću spekulisati sa podatkom da bi ovdje tužilac, da se nije vodio postupak protiv njega, uspio da se zaposli. Međutim, mora se prihvatiti da je on usled postupka krivične istrage protiv njega, koja je imala prekomijernu dužinu trajanja i

458

posebno nakon nastupanja procesnih nemogućnosti za dalje krivično gonjenje, pretrpio gubitak realnih šansi da se zaposli. Ovo svakako ima presudnog uticaja na zaključak Vrhovnog suda o interesu tužioca da se postupak istrage protiv njega što prije okonča, a svakako i na stepen frustracija, neizvjestnosti i patnji koje je pretrpio usled neopravdano dugog trajanja tog postupka.

Dakle, Vrhovni sud ocijenjuje da je interes ovdje tužioca da se postupak istrage protiv njega okonča bio izuzetno izražen i da je usled tog postupka, koji je neopravdano dugo trajao, pretrpio gubitak realnih mogućnosti za zaposlenjem, a time i šansi da riješi egzistencionalno pitanje. Zapaziti je pri tom da je imovinsko stanje ovdje tužioca, između ostalog i zbog nezaposlenosti, do te mjere ugroženo da je i predmetnu tužbu sačinjavao advokat koji mu je dodijeljen po osnovu odobrenja besplatne pravne pomoći od strane Osnovnog suda rješenjem Bpp.79/17; Su VII.br.91/17 od 28.04.2017.godine.

Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, a polazeći od kriterijuma iz čl.4 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, te imajući u vidu da je svrha nadoknade nematerijalne štete za povredu prava na suđenje u razumnom roku da se stranci pruži adekvatna novčana kompenzacija za pretrpljene frustracije i neizvjesnost zbog nerazumne dužine trajanja sudskog postupka, Vrhovni sud je, posebno cijeneći neopravdano dugo trajanje krivičnog postupka do kog je došlo isključivo odgovornošću državnih organa tj. suda i državnog tužilaštva, te interes ovdje tužioca da se taj postupak što prije okonča i vrednujući sve štetne posledice koje je zbog neopravdano dugog trajanja postupka trpio, ocjenio da je tužbeni zahtjev osnovan i u pogledu visine. Naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 5.000,00€, što je najveći iznos naknade koja se shodno čl.34 st.2 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku po ovom osnovu može dosuditi, predstavlja pravično zadovoljenje za frustracije, neizvjesnost i patnje koje je tužilac trpio za skoro trinaestogodišnje neopravdano trajanje krivične istrage protiv njega, od čega skoro 8 godina nakon nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja.”


459

INDEKS POJMOVA

457BILTEN 1 / 2017

INDEKS POJMOVA

A

Akcionarsko društvo 314Akcije emitenta 403

B

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka 41,77Bespravna gradnja 185Bitne povrede odredaba parničnog postupka 282, 284Bankarska garancije 320

D

Dispozitivni karakter odredaba ZOO 93Dioba imovine stečene u porodičnojzajednicii 259Diskriminacija 336Disciplinski postupak 343

E

Eksploatacija pijeska 145

F

Fiducijarni prenos prava svojine 205

G

Gradsko gradjevinsko zemljište-pravo korišćenja- 210Garantni fond-preuranjenost zahtjeva za naknadu štete 167


H

Hipotekarna tužba 207

I

Iznuda 37Izazivanje opšte opasnosti 46Isticanje ništavosti 109Izgubljena dobit 138 - 141Izdržavanje djeteta nakon punoljetstva 246Izdržavanje bračnog druga 247Istupanje iz privrednog društva 311

J

Jemstvo-više jemaca nekog duga 162-nepromjenljivost obaveze jemca platca 164

K

Konvalidacija ugovora 102Korišćenje tudje stvari 146

L

Limit osiguranja 169

M

Mjenični dužnik 160

N

Nasilničko ponašanje 52Nedopušten osnov 99Nužni dio 219Nasljednička zajednica 231Nenadležnost suda 263 - 266Nedolično ponašanje zaposlenog 368Neopravdano odsustvo sa posla 370, 372Nedopuštenost tužbe za pravično

zadovoljenje 436Neprocjenljiva vrijednost upravnog spora 424Naredba o vještaćenju 388

O

Opoziv ugovora o poklonu 155Održaj 192Odgovornost nasljednika za dugoveostavioca 230Odredjivanje izdržavanja 250Obustavljanje postupka 276Otkaz ugovora o radu od stranezaposlenog 360Odbacivanje tužbe za pravično zadovoljenje 435Osnovica za obračuna PDV 417

P

Prevara 35Prekoračenje optužbe 46, 75Prenošenje nadležnosti 61Produženje pritvora 66 - 70Predugvor 95Poništaj ugovora zbog bitne zablude 100Prekomjerno oštećenje 114Pobijanje dužnikovih pravnih radnji 150Pravni nedostaci zakupljene nepokretnosti 157Pripadak stvari 179Prestanak svojine 189Pravo upotrebe 204Preinačenje tužbe 271Presudjena stvar 277, 280Povlačenje tužbe 279Prekoračenje tužbenog zahtjeva 285Ponavljanje postupka 294 - 300Podijeljena odgovornost poslodavcai zaposlenog 355Pobojna tužba 305Pravo na pristup sudu 434


R

Rekonstrukcija dogadjaja 65Raskid ugovora 116Renta 135Regresna tužba 174Rješenje o nasljedjivanju 234

S

Saizvršilaštvo 52Sticanje svojine odlukom državnog organa 183Sticanje svojine gradjenjem 184Stvaranje nove stvari 186Službenost 203Sukob nadležnosti 267Stranačka sposobnost 268Stečajni postupak 303Starosna penzija 414

T

Troškovi liječenja u inostranstvu 111Troškovi krivičnog postupka uparnici 113Testament-forma testamenta 225-pismeni testament pred svjedocima 226Tužba za utvrdjenje 270Transformacija ugovora o radu 325 - 332Troškovi upravnog spora 392

U

Ublažavanje kazne 29Ugrožavanje opasnim orudjem prituči i svadji 32 -34Uznemiravanje prava svojine 196Uračunavanje poklona u nasljedni dio 223, 224Ustupanje i raspodjela imovine 228Ugovor o doživotnom izdržavanju 229Umanjenje zarade 333

V

Vanredno ublažavanje kazne 82 - 86Višestruka prodaja iste nepokretnosti 194Vansudsko poravnanje 158Vršenje roditeljskog prava 239, 241

Z

Zloupotreba položaja u privrednom poslovanju 41 - 45Zloupotreba službenog položaja 56Zahtjev za zaštitu zakonitosti 87 - 89Zatezna kamata 144, 149 Zajednička imovina bračnih drugova 259

Ž

Žalba sudu trećeg stepena 80

463BILTEN 1 / 2017

SADRŽAJ / CONTENTS

IN MEMORIAM JULKA BADNJAR (1952-2017)...................................................................5

PRAVNI STAVOVI ...................................................................................................................7LEGAL ATTITUDES

SUDSKA PRAKSA...................................................................................................................25COURT PRACTICE

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO....................................................................................27SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO............................................................................................57CRIMINAL PROCEEDINGS LAW

OBLIGACIONO PRAVO.........................................................................................................91LAW OF CONTRACTS AND TORTS

STVARNO PRAVO................................................................................................................177PROPERTY LAW

NASLJEDNO PRAVO............................................................................................................217SUCCESSION LAW

PORODIČNO PRAVO............................................................................................................235FAMILY LAW

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO..................................................................................261CIVIL PROCEDURE LAW

PRIVREDNO PRAVO............................................................................................................301COMMERCIAL LAW

RADNO PRAVO.....................................................................................................................323LABOUR LAW

UPRAVNO PRAVO...............................................................................................................377ADMINISTRATIVE LAW

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE...........................................................................................429HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS

INDEKS POJMOVA...............................................................................................................456INDEX

465BILTEN 1 / 2017

466

CRNA GORA / MONTENEGROVRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavač / PublisherVrhovni sud Crne Gore

Tehnička obrada / Technical processingNada Janković

Tiraž / Circulation700

Štampa / PressŠtamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikacijiCentralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje

347.991 (497.16) (055)

BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Dušanka Radović - God 1 (1994) - Podgorica (Njegoševa 10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 2017 (Cetinje: IVPE). - 24 cm

GodišnjeISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)COBISS.CG.ID 10914832

Documents

VRHOVNI SUD CRNE GORE THE SUPREME COURT OF …sudovi.me/podaci/vrhs/dokumenta/6298.pdf · Evropski sud za ljudska prava utvrdio je povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti