VRHOVNI SUD CRNE GORE

THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

________________________________________

BILTEN/BULLETIN

2/2016

2

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

2/2016 GODINA / YEAR

Za izdavača / For publisher

Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika)

Vesna Begović (gradjansko pravo)

Stanka Vučinić (upravno pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief

Dušanka Radović

Urednik u redakciji / Desk Editor

Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu

Saradnik u redakciji / assistant

Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary desk

Sanja Boreta, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

3

CRNA GORA

VRHOVNI SUD

B I L T E N

2/2016

Podgorica, mart 2017. godine

4

5

FORUM IURIDICUS

6

7

SRETAN IVANOVIĆ

Sudija Vrhovnog suda

NOVI ZAKON O UPRAVNOM SPORU

Razlozi za donošenje zakona

Zbog činjenice da je Skupština Crne Gore u decembru mjesecu 2014. godine donijela

novi Zakon o upravnom postupku ("Službeni list Crne Gore", br.56/14) sa odložnim rokom

početka njegove primjene, bilo je nepohodno donijeti novi Zakon o upravnom sporu, koji će

biti usaglašen sa izmjenama predviđenim novim Zakonom o upravnom postupku. Tajming

donošenja i početka primjene novog Zakona o upravnom sporu po prirodi stvari neophodno

nužno nameće istovremeni početak primjene oba zakona jer upravni postupak i upravni spor

predstavljaju lice i naličje jednog jedinstvenog postupka koji nosi i jedinstveni upravno

procesni naziv - upravno sudski postupak.

Novi Zakon o upravnom postupku, utemeljen je na pravilima, standardima i

principima zajedničkog evropskog upravnog prostora koji promoviše pravo građana na dobru

upravu (good administration). Tako, Evropska unija pravo građana na dobru upravu

proklamuje u članu 14 Povelje o osnovnim pravima evropske unije, a i Savjet evrope u svojoj

rezoluciji 77 priznaje građanima pravo na dobru upravu. To je koncept javne uprave u kojem

su građani i drugi subjekti korisnici i naručioci usluga javne uprave a javna uprava partner i

izvršilac tih usluga, servis u službi građana i privrednih subjekata.

Cilj upravnog postupka je ostvarivanje zaštite i ostvarivanje prava i pravnih interesa

stranaka, pored zaštite javnog interesa (član 1 Zakona o upravnom postupku). Posljedično, cilj

upravnog spora je obezbjeđenje putem sudske zaštite prava i pravnih interesa stranaka, pored

zaštite javnog interesa (član 1 Zakona o upravnom sporu). Djelovanje javne uprave mora biti

predvidljivo, ekspeditivno, dakle u razumnim rokovima, transparentno, a kada se nameću

obaveze utemeljeno na načelu srazmjernosti (proporcionalnosti) u odllučivanju.

Promjene koje donosi novi Zakon o upravnom postupku u odnosu na predhodni zakon

su takve, da se ne može govoriti o izmjenama i dopunama dosadašnjeg Zakona o opštem

upravnom postupku iz 2003 godine. Adekvatan izraz imajući u vidu brojnost važnih izmjena,

jeste da je izvršena reforma upravnog postupka.

Posljedično, prateći promjene procesnih pravila Iz Zakona o upravnom postupku, a uz

to i mijenjajući i dopunjujući pojedine institute iz predhodnog Zakona o upravnom sporu

može se jednako izvesti zaključak da se ni u odnosu na ovaj zakon ne može govoriti kao o

Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom sporu več da je takoođe kao i u odnosu

na Zakon o upravnom postupku riječ o novom zakonu.

8

Promjene koje donosi novi

Zakon o upravnom sporu

U odnosu na predhodni Zakon o upravnom sporu ("Službeni list RCG, br. 60/2003)

novi Zakon o upravnom sporu donijet 30 jula 2016 godine ("Službeni list Crne Gore", br.54/

2016) čiji početak primjene je određen za dan 1. juli 2017. godine u bitnim tačkama sadrži

promjene kako to slijedi u nastavku.

1. Upravni akt nije više jedini objekat upravnog spora. Pored upravnog akta sud

odlučuje i o zakonitosti drugih upravnih aktivnosti, koje nemaju rješavajući karakter upravne

stvari, već se njima na drugi naćin utiče na prava, obaveze i pravne interese stranaka (član 1 i

2 Zakona o upravnom sporu). Na ovaj način proširena je sudska kontrola zakonitosti nad

djelovanjem i odlučivanjem nosioca javnopravnih ovlašćenja.

2. Pojam drugih upravnih aktivnosti koji donosi novi Zakon o upravnom postupku od

kraja 2014. godine (čl. 3, 32 i 35 ZUP-a) a u posljedici i novi Zakon o upravnom sporu nije

tradicionalan. Riječ je o novom institutu u upravnom pravu i kao takav nije razrađen u teoriji i

sudskoj praksi. Zbog toga primjena tog pojma može da dovede do praktičnih dilema. Dobro je

što je Zakon o upravnom sporu propisao da je upravna aktivnost predmet upravnog spora ako

je izričito propisana zakonom (član 2). Na taj način se Upravnom i Vrhovnom sudu neće

postavljati dilema dali neka situacija može da se razumije kao upravna aktivnost podvrgnuta

upravnom sporu.

3. U vezi sa prednjim jeste činjenica da Zakon o upravnom postupku prvi put daje

definiciju pojma upravne stvari u članu 2 tog zakona, kao relativno složenom pojmu iz

upravnog prava. Upravna stvar se sada više ne posmatra isključivo u kontekstu upravnog akta

kao do sada, zbog čega se u praksi i teoriji upravnog prava govorilo o rješavajućem karakteru

upravne stvari. Proširivanjem pravnog pojma upravne stvari i na druge upravne aktivnosti

koje dakle, nemaju rješavajući karakter, širi se kontrola zakonitosti djelovanja javne uprave

putem upravnog spora na široki spektar njenog djelovanja.

4. Shodno konceptu Zakona o upravnom postupku i Zakon o upravnom sporu za

nosioce javnopravnih ovlašćenja koji imaju položaj tuženog organa u upravnom sporu,

napušta zakonski naziv organ i zamjenjuje ga nazivom javnopravni organ. Ovo sa razloga da

bi se i na ovaj način naglasio javni karakter usluga javne uprave.

5. Novina u upravnom sporu je da tužilac može tražiti odlganje izvršenja upravnog

akta do donošenja odluke suda u upravnom sporu u cilju sprečavanja mogućnosti nastupanja

nenadoknadive štete, propisujući institut odložnog dejstva tužbe (član 15). Ovim se

nadomještava institut privremene mjere koji se više ne propisuje i koji, kako je pokazala

upravno - sudska praksa nije saživio u praksi pokazavši da nije odgovarao prirodi upravnog

spora.

6. U cilju skraćivanja trajanja upravno - sudskog postupka propisan je rok od 20 dana

za podnošenje tužbe u upravnom sporu. Ovaj rok teče od dana pravilnog uručenja akta stranci

(član 17) čime je skraćen dosadašnji rok koji je bio propisan od 30 dana.

7. Slijedeći procesni koncept novog Zakona o upravnom postupku koji više ne poznaje

procesni institut odbacivanja već isključivo odbijanja, Zakon o upravnom sporu jednako

9

poznaje samo odbijanje a ne više i odbacivanje. Na primjer, ako je tužba podnijeta

neblagovremeno, Upravni sud će tužbu rješenjem odbiti kao neblagovremenu (član 22). Ili na

primjer, ako tužilac u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke tužbe Upravni sud će tužbu

rješenjem odbiti kao neurednu (član 21). Ako akt koji se osporava ne ispunjava procesne

uslove za vođenje upravnog spora tužba će se rješenjem odbiti (član 22).

8. Propisan je novi osnov za odbijanje tužbe iz procesnih razloga (član 22 stav 1 tačka

6) jer je sudska praksa pokazala potrebu za propisivanjem ovog osnova.

9. Novi Zakon o upravnom postupku na drukčiji način uređuje pravno pitanje ćutanja

uprave u upravnom postupku u odnosu na raniji zakon u cilju poboljšanja pravnog položaja

stranaka. Zakon o upravnom sporu prateći takav koncept na novi način reguliše postupak

upravnog spora zbog ćutanja uprave. Između ostalog, više se ne propisuje institut takozvane

urgencije stranke zbog nedonošenja rješenja kao predhodnog uslova u postupku zbog ćutanja

uprave (član 35 stav 3).

10. U cilju racionalizacije u postupanju Upravnog suda predviđeni su slučajevi u

postupku po tužbi koji više nijesu u nadležnosti vijeća već sudije pojedinca Upravnog suda

(član 16 stav 3).

11. Novi Zakon o upravnom postupku propisuje novo načelo upravnog postupka -

zaštitu opravdanih očekivanja stranaka (zaštita legitimnih očekivanja stranaka), prema kojem

javnopravni organ ima dužnost da prilikom odlučivanja vodi računa o ranijim odlukama koje

je donio u bitno istovjetnim upravnim stvarima (član 5 stav 2 ovog zakona). Polazeći od

takvog koncepta Zakon o upravnom sporu kod razloga za pobijanje upravnog akta i drugih

upravnih aktivnosti (član 14) propisuje kao novinu, da stoji dužnost i prilikom rješavanja po

slobodnoj ocjeni, da javnopravni organ rješava u skladu sa ranijim odlukama koje je donio u

bitno istovjetnim upravnim stvarima (član 14 stav 2 Zakona o upravnom sporu).

12. Naročito važna novina je propisivanje fakultativnog i obaveznog meritornog

presuđenja (odlučivanja u sporu pune jurisdikcije) u cilju djelotvornije sudske zaštite. Uz to,

ovom izmjenom treba da dođe do skraćivanja trajanja upravnog spora, smanjenja broja

poništenih upravnih akata i smanjenja troškova upravno sudskog postupka (član 36). Ukazati

je da će odredba člana 36 stav 3 koja propisuje dužnost meritornog presuđenja u realnoj

primjeni izazivati objektivne teškoće, nedoumice i dileme, sa razloga što u određenim

upravnim stvarima priroda upravne stvari može biti prepreka za meritorno odlučivanje, kao i

to što Upravni sud ne raspolaže uvijek sa potrebnim sredstvima i mehanizmima potrebnim za

utvrđivanje činjenica.

13. Slijedeći novi koncept Zakona o upravnom postupku koji terminološki više ne

poznaje podjelu pravnih sredstava na redovna i vanredna, Zakon o upravnom sporu pravna

sredstva koja se mogu podnijeti protiv pravosnažne odluke Upravnog suda više ne oznaćava

kao vanredna. Zakon o upravnom sporu poglavlje VI označava : ispitivanje sudske odluke i

ponavljanje postupka, bez kvalifikacije koju je sadžavao raniji zakon, koji ih je označavao

kao vanredna. Shodno tome, zahtjev za ispitivanje sudske odluke (član 40 ) više ne sadrži

raniju odrednicu za vanredno (u ranijem zakonu je označen kao zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke).

10

14. Razlozi za ponavljanje postupka prošireni sa novim osnovom za ponavljanje iz

člana 48 stav 1 tač.7 u cilju usaglašavanja upravno - sudske prakse sa odlukama Evropskog

suda za ljudska prava.

15. U dijelu zakona o osnovnim odredbama, propisan je novi institut - upotreba rodno

osjetljivog jezika (član 5).

16. Nadalje, novi Zakon o upravnom sporu za razliku od ranijeg zakona isključio je iz

upravnog spora Državnog tužioca koji je u ranijem zakonu imao ovlašćenja podnošenja tužbe

pa i stupanja u već pokrenuti upravni spor radi zaštite javnog interesa. Ovlašćenja podnošenja

tužbe i zastupanja interesa države i lokalne samouprave sada imaju Zastupnik imovinsko -

pravnih interesa Crne Gore i organ uprave nadležan za zaštitu interesa opštine, saglasno

zakonima koji uređuju njihov položaj i ovlašćenja.

17. U napred navedenim tačkama prikazane su bitne novine čime se ne iscrpljuju

promjene u svim detaljima i oni će se pokazati sa bližim upoznavanjaem sa zakonom.

Primjera radi, Zakon o upravnom sporu uvodi novu terninologiju za zakonski naziv nekih

instituta upravnog spora, na primjer: udovoljavanje tužbenom zahtjevu od strane tuženog

(čl.26), pravne posljedice nepostupanja po presudi (član 57), pravne posljedice ponovljenog

nepostupanja po presudi (član 58). Takvu zakonsku terminologiju nije poznavao predhodni

Zakon o upravnom sporu.

11

Svetlana Vujanović1

PRAVO NA PRAVIČNO SUĐENJE

U KRIVIČNOM POSTUPKU

SA ASPEKTA PRIBAVLJANJA I PROVOĐENJA DOKAZA

I. Uvod

Pravo na pravično suđenje garantovano čl.6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih

prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu Konvencija) je pravo zbog čije se zaštite ili bolje

reći uvjerenja da je povrijeđeno u domaćem sudskom postupku stranke najčešće obraćaju

Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu Evropski sud). Ovo se ne odnosi samo na

Crnu Goru već i na države regiona, pa i ostale visoke članice Savjeta Evrope.

Za početak ukazati je na nekoliko opštih karakteristika ovog prava, kako bi se bolje

razumjela njegova suština i obim.

a) Pravo na pravično suđenje2 ima isključivo procesnu prirodu

Mnogi aplikanti pred Evropskim sudom ali i u podnescima pred domaćim sudovima,

pripisuju ovom pravu materijalnu prirodu i smatraju da sa aspekta ocjene dokaza i ukupnog

ishoda postupka nijesu imali pošteno suđenje. Međutim, Evropski sud takve aplikacije

odbacuje u postupku preispitivanja dopuštenosti i cijeni njihov zahtjev nesaglasnim po osnovu

“ratione materie” sa čl.6 Konvencije.

Dakle, ishod postupka nije osnov po kom se s pozivom na član 6 Konvencije može

tvrditi da postupak nije bio pravičan.

Obrazlažući granice svoje nadležnosti, Evropski sud je u odluci Stomberg protiv

Danske (2002) ali i u mnogim drugima odlukama ukazao da je :

"...njegova jedina uloga s aspekta čl.6 Konvencije da ispituje navodne procesne

povrede u postupcima pred domaćim sudovima te da na temelju toga, sagledavajući postupak

kao cjelinu, ocijeni da li je postupak bio vođen tako da podnositelju osigura pošteno suđenje."

b) Pravo na pravično suđenje odnosi se na postupka koji ima „sudsku“ prirodu

Evropski sud smatra da “sudsku” prirodu postupka imaju ne samo one procedure koje

provode domaći sudovi već i procedure koje provode organi javne vlasti koji po domaćem

pravu ne pripadaju organizaciji pravosuđa. Primjera radi, Evropski sud je disciplinski

postupak koji je provodilo Državno sudbeno vijeće Hrvatske3 radi razrješenja sudije cijenio

kao postupak koji ima sudsku prirodu i našao da je na taj postupak primjenjiv čl.6

Konvencije4. Slično je bilo i u predmetu Engel i dr v.Holandije-1976 u kojem je na

1 Sudija Vrhovnog suda Crne Gore

2 Kako se prevodi na crnogorski jezik “Right to a fair trial” - naziv člana 6 Konvencije, mada mi se čini da bi suštini ovog prava više

odgovarao hrvatski prevod “Pravo na pošteno suđenje”

3 Kojem organu bi, shodno našem pravu, odgovarao Sudski savjet.

4 Presuda Olujić v. Hrvatske-2009 u kojoj je primijenjen građanski aspekt ovog člana i utvrđeno više povreda čl.6 Konvencije.

12

disciplinski postupak zbog nepoštovanja vojne discipline primijenjen krivični aspekt člana 6

Konvencije.

c) Pravo na pravično suđenje ima građanski i krivični aspekt

Budući, tema ovog rada tretira krivični aspekt člana 6 Konvencije, zadržaćemo se

samo na karakteristikama tog aspekta.

Krivični aspekt podrazumijeva da se ovo pravo primjenjuje na postupke u kojima se

odlučuje o krivičnoj optužbi. Međutim, pojam krivične optužbe nije ono što se u domaćem

pravu pod tim pojmom podrazumijeva već ima autonomno značenje koje mu je Evropski sud

dao kroz interpretaciju čl.6 Konvencije u svojim odlukama.

Značenje pojma "optužba" u kontekstu ovog konvencijskog prava definisan je u odluci

Deweer v. Belgije -1980 kao "..službena obavijest5 koju pojedincu daje nadležni organ javnih

ovlašćenja o tome da je počinio krivično djelo..." (da je sumnjiv kao učinilac krivičnog djela-

prim.obrađivača). Nakon takvog obavještenja, postupak mora biti pravičan u smislu čl.6

Konvencije.

Pojam "krivična" u kontekstu "krivične optužbe" iz člana 6 Konvencije takođe ima

autonomno značenje. Ono je definisano u odluci Engel i dr. v. Holandije-19766

u kojoj su

izgrađena tri mjerila kasnije nazvana po ovoj presudi Engel mjerila. Evropski sud polazi od

tih mjerila kada ocjenjuje da li se određena procedura, povodom koje je aplicirano, može

smatrati procedurom po krivičnoj optužbi i shodno tome da li je na nju primjenjiv čl.6

Konvencije.

Prvo Engel mjerilo je klasifikacija djela u domaćem pravu. Ukoliko je djelo koje se

razmatra klasifikovano u domaćem pravu kao krivično, onda se na proceduru u kojoj se o

njemu odlučuje primjenjuje čl.6 Konvencije. U tom slučaju, Evropski sud se ne bavi ostalim

mjerilima. Međutim, ako djelo u domaćem pravu nije klasifikovano kao krivično, onda se

prelazi na drugo i treće mjerilo, koja su alternativna, ali se mogu cijeniti i kumulativno, kako

bi se dao odgovor na pitanje da li je na konkretni postupak primjenjiv krivični aspekt čl.6

Konvencije.

Drugo Engel mjerilo je priroda djela7, a treće Engel mjerilo je priroda i težina najteže

sankcije kojoj se lice za to djelo može izložiti shodno domaćem pravu8.

d) Pravo na pravično suđenje ima autonomno značenje pojmova, što je vidljivo iz prethodnog

izlaganja

e) I konačno, ali ne manje važno garancije prava na pravično suđenje po krivičnoj optužbi

nijesu samo sadržana u pravima eksplicitno navedenim u čl.6 st.1, 2 i 3 Konvencije već i u

pravima izvedenim iz tih prava kroz praksu Evropskog suda

5 Obavijest može biti direktna, kada se npr.saopštava osumnjičenom prilikom prvog saslušanja, ali i indirektna kada se npr.pretresom lica ili

stana daje do znanja da je to lice sumnjivo kao izvršilac. 6 Predmet se odnosio na disciplinsko kažnjavanje aplikanata zbog povrede vojne discipline za šta im je bila izrečena disciplinska mjera.

Evropski sud je ocijenio da je na tu proceduru primjenjiv krivični aspekt čl.6 Konvencije 7 Priroda djela se ocjenjuje prema više potkriterijuma na primjer uzima se u obzir: da li se pravilo koje je djelom prekršeno odnosi na grupu

ili je opšte obavezujuće; da li postupak pokreće tijelo javne vlasti po zakonskim ovlašćenjima da ga provodi; da li je svrha pravnog pravila

kažnjavanje ili odvraćanje; zavisi li izricanje kazne od prethodnog utvrđivanja krivice; upoređenjem kako je to djelo klasifikovano u drugim državama članicama; da li se djelo upisuje u kaznenu evidenciju itd....... 8 Ako je propisana mogućnost lišenja slobode obično je uvijek u pitanju krivična stvar i na nju je primjenjiv čl.6 Konvencije .

13

II. Da li i kako dokazi pribavljeni i provedeni u domaćem krivičnom postupku

utiču na ocjenu Evropskog suda o ne/pravičnosti krivične procedure

Uvodno je rečeno da čl.6 Konvencije ima isključivo procesnu prirodu i da se prilikom

utvrđivanja da li su poštovane garancije koje taj član pruža okrivljenom u domaćem

krivičnom postupku Evropski sud ne bavi ishodom sudskog postupka, ocjenom dokaza niti

kako su domaći sudovi ili organi javne vlasti, koji su provodili proceduru koja se po mjerilima

Engel smatra krivičnom, tumačili i primijenili materijalno pravo.

U više odluka Evropski sud je naglasio da njegova uloga nije da podnositelju pravnog

sredstva obezbijedi odluku koja bi bila u njegovu korist, niti da se upušta u ocjenu dokaza

domaćih sudova, niti da ocjenjuje da li je činjenično stanje koje su utvrdili domaći sudovi

pravilno, a takođe ni da svojim tumačenjem domaćih materijalnih zakona ispravlja ili mijenja

tumačenje domaćih organa.

Takođe čl.6 Konvencije, kao ni Evropski sud prilikom interpretacije tog člana u

svojim odlukama, ne uspostavlja nikakva pravila o dopuštenosti odnosno nedopuštenosti

dokaza. Takva pravila Evropski sud prepušta nadležnosti visokih strana ugovornica i

tumačenju domaćih sudova i Evropski sud se u njihovu klasifikaciju ne miješa.

Dakle, član 6 Konvencije garantuje, ili bolje reći štiti, pravo na pošteno suđenje, ali ne

propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji bi dokaze trebalo

ocjenjivati, zbog čega su to pitanja koja u prvom redu treba urediti domaće pravo i domaći

sudovi9.

Proizilazilo bi da dokazi koje su proveli domaći sudovi u postupku odlučivanja o

krivičnoj optužbi, činjenično stanje koje su utvrdili u tom postupku, ne mogu imati nikakav

uticaj na odluku Evropskog suda o pitanju pravičnosti postupka u smislu čl.6 Konvencije.

Međutim, nije tako!

Evropski sud, ocjenjujući cjelinu postupka pred domaćim sudovima bavi se i ocjenom

procedure pribavljanja i provođenja dokaza i poštenost ukupne procedure ocjenjuje i sa tog

aspekta. U tom smislu, Evropski sud ocjenjuje da li je procedura pribavljanja i provođenja

dokaza odgovorila zahtjevu pravičnog suđenja iz čl.6 Konvencije i nerijetko donosi odluku o

povredi tog prava upravo iz razloga što je ocijenio da procedura pribavljanja i provođenja

dokaza nije zadovoljila garancije koje okrivljenom pruža čl.6 Konvencije.

Takođe, Evropski sud kada utvrdi povredu čl.6 Konvencije iz razloga što je odluka

domaćih sudova arbitrarna10

nužno polazi od sadržine i kvaliteta dokaza na kojima se zasniva

domaća sudska odluka i time u suštini primjenjuje metod koji u domaćem pravu zovemo

ocjena dokaza. To praktično znači da Evropski sud utvrđuje povredu čl.6 Konvencije kada

odluka domaćih sudova nije mogla proisteći iz onih dokaza na kojima su je zasnovali domaći

sudovi. Dakle, i u ovakvim slučajevima, predmet interesovanja Evropskog suda mogu biti

dokazi na kojima se zasniva domaća odluka.

U nekim odlukama Evropski sud vodio je računa i o pouzdanosti dokaza na kojima se

temelji odluka domaćih organa. Tako je na primjer u odlukama Bykov protiv Rusije-2009 i

Dragojević protiv Hrvatske-2015 smatrao da je za ocjenu pravičnosti postupka u smislu čl.6

Konvencije od značaja imati u vidu da li okolnosti u kojima je neki dokaz pribavljen

"..stvaraju sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza".

9 Evropski sud je u odluci Čekić i dr. Protiv Hrvatske -2003, koja se odnosila na građanski postupak ali se iskazani stav odnosi i na

postupak odlučivanja po krivičnoj optužbi ukazao: „...član 6.Konvencije garantuje pravo na pošteno suđenje, ali ne predviđa nikakva

pravila o dopuštenosti dokaza ili o načinu na koji te dokaze treba ocjenjivati, pa su to stoga pitanja koja u prvom redu treba urediti domaće pravo i domaći sudovi...„ Takođe i u odluci Sofri i dr.protiv Italije ali i u mnogim drugim odlukama 10

U leksikonskom tumačenju, arbitrarnost znači proizvoljnost, samovoljnost, neutemeljenost na ma čemu

14

Ono o čemu vodi računa Evropski sud ocjenjujući da li je neko krivično suđenje bilo

pošteno moraju voditi računa i domaći organi koji provode krivičnu proceduru kako bi ona

zadovoljila kriterijume poštenog suđenja u smislu značenja koje pravu iz čl.6 Konvencije daje

Evropski sud.

III. Garancije prava okrivljenog na pravično suđenje u domaćem pravu

u kontekstu garancija iz člana 6 Konvencije

Ustav Crne Gore (u daljem tekstu Ustav) garantuje svakom pravo na pravično i javno

suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Ustavom je takođe propisano da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi

pravosnažnom odlukom suda. Ustav svakom ko je osumnjičen / okrivljen da je učinio

krivično djelo garantuje pravo na odbranu, pravo da na jeziku koji razumije bude upoznat sa

optužbom, da ima dovoljno vremena za pripremanje odbrane i da se brani lično ili putem

branioca kojega sam izabere.

Ustavne garancije prava okrivljenog na pošteno suđenje razrađene su u Zakoniku o

krivičnom postupku (u daljem tekstu ZKP-u), u kom je na više mjesta propisana obaveza

organa koji vodi postupak da između ostalog osumnjičenom- okrivljenom:

- na jasan i razumljiv11

način predoči navode optužbe protiv njega kao i da ga upozna

sa pravima koja ima u postupku,

- omogući djelotvorno provođenje prava zagarantovanih Ustavom, ZKP-u i čl.6

Konvencije12

i

- da se uzdrži od bilo kakvih miješanja u prava okrivljenog.

Tako načelnom odredbom čl.11 ZKP-u je zabranjena prijetnja ili vršenje nasilja nad

osumnjičenim, okrivljenim i drugim licima koja učestvuju u krivičnom postupku, a takođe

iznuđivanje priznanja ili druge izjave od tih lica. U istoj odredbi propisano je da se sudska

odluka ne može zasnivati na priznanju ili drugoj izjavi koja je pribavljena iznuđivanjem,

mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem.

Takođe, ZKP-u na nivou načela propisuje da se sudska odluka ne može zasnivati na

dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda zajemčenih

Ustavom ili potvrđenim međunarodnim ugovorima ili na dokazima koji su pribavljeni

protivno odredbama krivičnog postupka kao i drugim dokazima za koje se iz njih saznalo

(čl.17).

Istovremeno, ZKP-u u više odredbi propisuje da se na dokazu koji je pribavljen

suprotno propisanoj proceduri ne može zasnivati sudska odluka.

Dakle, u domaćem pravu propisane su i pozitivne i negativne obaveze državnih organa

koji provode postupak po krivičnoj optužbi kojih se moraju pridržavati da bi krivični postupak

sa stanovišta domaćeg prava bio zakonit.

ZKP-u propisuje i posljedice u vidu izuzimanja zapisnika i drugih dokaza iz spisa te

nemogućnosti da se na njima zasniva odluka, ako je državni organ koji provodi postupak po

11

Da okrivljenom koji ne razumije jezik postupka obezbijedi besplatnog prevodioca; da u pravcu garancije ispunjenja ove obaveze

zapisnički konstatuje izjašnjenje okrivljenog koje okrivljeni treba da potpiše. 12

Npr. da omogući osumnjičenom koji je lišen slobode upotrebu telefona radi angažovanja branioca, sačeka sa provođenjem dokazne radnje

dok okrivljeni ne obezbijedi prisustvo branioca; omogući okrivljenom koji je lišen slobode povjerljiv razgovor sa braniocem bez nadzora; da

u slučaju da se okrivljeni odrekne prava na stručnu pomoć u ZKP-u propisanim slučajevima postavi branioca po službenoj dužnosti; da

okrivljenom omogući prisustvo provođenju dokaza u istrazi i izviđaju tako što će ga na pogodan način obavijestiti o danu i času kada će se dokazna radnja provesti, itd.

15

krivičnoj optužbi okrivljenom uskratio neko od Ustavom i ZKP-u zagarantovanih prava ili je

postupao protivno izričitim ustavnim i zakonskim zabranama.

Upoređujući ustavne odredbe i odredbe ZKP-u, kojima se okrivljenom u krivičnom

postupku pred crnogorskim sudovima garantuje pošteno suđenje, sa odredbom čl.6

Konvencije, dolazimo do zaključka da su one identične i stiče se utisak da su čak i šire od

garancija pravičnog suđenja koje su izričito navedene u čl.6 stav 1 i stavovima 2 i 3

Konvencije13

. Međutim, moramo imati u vidu da su prava okrivljenog koja garantuje čl.6

Konvencije mnogo šira od onih koja su izričito u ovoj odredbi pomenuta, a o čemu će dalje

biti riječi.

Imajući u vidu da domaći sudovi, nakon što utvrde da je dokaz ili dokazi pribavljeni

suprotno propisanoj proceduri za njihovo pribavljanje i suprotno načelnim pravnim pravilima

ZKP-u, takve dokaze ocjenjuju nedozvoljenim i izuzimaju iz spisa te naređuju njihovo

čuvanje odvojeno od spisa, postavlja se pitanje da li bi Evropski sud, imajući u vidu

podudarnost odredbe čl.6 Konvencije sa domaćim pravom u pogledu garancija prava na

pošteno suđenje, ikada bio u prilici da po zahtjevu okrivljenog ocijeni nepoštenost konkretne

procedure sa aspekta pribavljanja i provođenja dokaza.

Samo prividno izgleda da ne bi, ali se to i te kako može desiti. Ne samo zato što čl.6

Konvencije i Evropski sud ne prave i ne poznaju klasifikaciju dokaza na dozvoljene i

nedozvoljene dokaze, već i zato što se ocjena domaćih sudova da je korišćenje nekog dokaza

u krivičnom postupku dopušteno (sa aspekta poštovanja procedure pribavljanja i provođenja po ZKP-u)

ne mora podudarati sa ocjenom Evropskog suda o tome da li je procedura pribavljanja i

provođenja dokaza bila poštena sa aspekta garancija koje pravu na pošteno suđenje daje čl.6

Konvencije.

Zato je neophodno stalno proučavanje prakse Evropskog suda koji svojim odlukama

daje značenje i opseg prava na pravično suđenje iz čl.6 Konvencije.

IV. Izričita i izvedena prava okrivljenog iz čl.6 Konvencije

Nije suvišno naglasiti da se pravičnost krivične procedure uvijek cijeni sa aspekta

pozicije i poštovanja prava okrivljenog.

Dakle, kada govorimo o krivičnom aspektu poštenog suđenja u kontekstu čl.6

Konvencije, uvijek govorimo o minimumu prava okrivljenog u krivičnoj proceduri pred

domaćim sudovima, koja se moraju poštovati. Ovo kako u pogledu prava koja su izričito u

čl.6 Konvencije navedena tako u pogledu prava koja su odlukama Evropskog suda implicitno

iz tih prava izvedena, a koja u svojoj sveukupnosti garantuju pravično suđenje.

13 Član 6 Konvencije

1. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu

raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se mora izreći javno, ali se

štampa i javnost mogu isključiti s cijelog ili s dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom

društvu, kad to zahtjevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo mora se smatrati nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;

c) da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu

pomoć dobije besplatno, kada interesi pravde to zahtjevaju;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbjedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu

korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega; e) da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

16

U stavu 1 člana 6 Konvencije navedena su prava koja su zajednička i za postupak

odlučivanja o pravima i obavezama građanske prirode i za odlučivanje o krivičnoj optužbi,

dok se u stavu 2 i 3 navode izričita prava koja se odnose na krivično suđenje.

Prava osumnjičenog/okrivljenog koja su izričito-eksplicitno propisana u čl.6

Konvencije, kao što je već rečeno, propisana su u Ustavu CG i ZKP-u.

Međutim, Evropski sud je tumačeći čl.6 Konvencije kroz praksu razvio čitavu lepezu

prava koja nijesu izričito sadržana u ovom članu ali čije praktično provođenje je od značaja za

ocjenu da li je konkretna krivična procedura zadovoljila sve aspekte poštenog suđenja

zagarantovanog čl.6 Konvencije.

Tipična izvedena prava okrivljenog iz čl.6 Konvencije tzv.implicitna prava nastala

tumačenjem čl.6 Konvencije u odlukama Evropskog suda prema nekim autorima14

su:

-pravo na pristup sudu,

-pravo na pravnu sigurnost,

-pravo na djelotvorno izvršnu presudu/odnosi se na građanski aspekt čl.6 Konvencije

-zabrana arbitrarnosti.

Prema drugim autorima,15

u implicitna prava, prava izvedena iz čl.6 Konvencije, ubrajaju se i:

-pravo na obrazloženu odluku,

-pravo na odbranu od navođenja na izvršenje krivičnog djela,

-pravo na tzv. procesni imunitet koji podrazumijeva pravo na ćutanje i pravo da sam

sebe ne inkriminiše i

-pravo da ne bude protjeran u zemlju u kojoj se može suočiti sa flagrantnim kršenjem

poštenog suđenja.

Očigledno je da je opseg prava koje okrivljenom garantuje čl.6 Konvencije mnogo

veći od onih koja su eksplicitno navedena u samom članu. Zato se praksa Evropskog suda

mora stalno pratiti i iz njegovih odluka koje Konvenciji daju karakter živog organizma koji se

stalno razvija, saznati opseg i suštinu pojedinačnih prava koja se članom 6 Konvencije

garantuju licu koje je na udaru krivične optužbe i koja se moraju poštovati da bi krivično

suđenje imalo sve karakteristike poštenog suđenja.

Stoga, kada se postavlja pitanje poštenog suđenja u kontekstu čl.6 Konvencije sa

aspekta dokaza koji se u krivičnom postupku koriste suštinski se time postavlja pitanje da li su

u proceduri pribavljanja i provođenja dokaza poštovane garancije koje okrivljenom pruža čl.6

Konvencije i to kako u pogledu izričitih prava, tako i u pogledu implicitnih prava koja su

primjenjiva na ovaj dio krivične procedure.

V. Procedura pribavljanja nekih dokaza u domaćem krivičnom postupku sa

aspekta pravičnog suđenja u značenju koje mu daje Evropski sud

U daljem dijelu daće se osvrt na procedure pribavljanja nekih dokaza u domaćem

krivičnom postupku i eventualni problemi koji bi se mogli javiti u kontekstu poštenog suđenja

sa aspekta prakse Evropskog suda.

1.Saslušanje okrivljenog

Iskaz okrivljenog je jedan od dokaza u krivičnom postupku i mora biti pribavljen u

skladu sa važećim odredbama ZKP-u, u protivnom shodno domaćem pravu, zapisnik o iskazu

14

Uzelac,Pravo na pošteno suđenje 15

Vitkauskas i Dikov, Zaštita prava na pošteno suđenje

17

okrivljenog biće nedozvoljen dokaz i kao takav se neće moći koristiti u krivičnom postupku,

biće fizički izdvojen iz spisa, kako svojom sadržinom ne bi uticao na konačnu odluku o

optužbi protiv okrivljenog.

Načelnom odredbom čl.4 ZKP-u razrađene su ustavne garancije prava okrivljenog na

odbranu, pa je tako propisano pravo okrivljenog da na prvom saslušanju bude obaviješten o

krivičnom djelu za koje se tereti i osnovima sumnje protiv njega (što bi podrazumijevalo da se

okrivljenom predoče dokazi iz kojih tužilac utvrđuje osnovanost sumnje). U istoj odredbi

propisano je pravo okrivljenog da mu se omogući da se izjasni o svim činjenicama i dokazima

koji ga terete i da iznese činjenice i dokaze koji mu idu u prilog, a takođe da nije dužan da

iznosi odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.

U čl.100 ZKP-u propisan je način na koji se saslušava okrivljeni i obaveza organa koji

ga saslušava da ga prije saslušanja upozna sa pravima koja u postupku ima. Shodno toj

odredbi, sud ili drugi državni organ koji ima ovlašćenje da saslušava okrivljenog16

dužan je da

ga upozna sa pravom da upotrebljava svoj jezik i pravom na prevodioca, kao i pravom da mu

se isprave i drugi dokazni materijal koji je pribavljen za potrebe krivičnog postupka prevedu

ukoliko se postupak ne vodi na njegovom jeziku, a takođe i da mu predoči da ima pravo na

branioca, koji može prisustvovati njegovom saslušanju, pravu na povjerljiv razgovor sa

braniocem ako je lišen slobode, pravu da se sa braniocem može dogovoriti o načinu odbrane,

da nije dužan da iznosi odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja, upozoriće se da sve

što izjavi može biti upotrijebljeno protiv njega kao dokaz. U slučajevima obavezne odbrane,

ako okrivljeni ne uzme branioca po svom izboru, saslušanje se ne može sprovesti ukoliko se

okrivljenom ne postavi branilac po službenoj dužnosti.

Sva izjašnjenja okrivljenog o pravima sa kojima je upoznat moraju biti zapisnički

konstatovana i to okrivljeni treba potvrditi potpisom.

U st.8 čl.100 ZKP-u propisano je da se prema okrivljenom ne smije upotrebljavati sila,

prijetnja, obmana, iznuda, iznurivanje ili sredstva kojima se utiče na volju okrivljenog (čl.154

st.4), u cilju dobijanja od njega izjave, priznanja ili činjenja, koje bi se protiv njega moglo

upotrijebiti kao dokaz.

U slučajevima kada odbrana po zakonu nije obavezna, okrivljeni može biti saslušan u

odsustvu branioca samo ako se izričito odrekao tog prava i ako okrivljeni za prvo saslušanje

nije obezbijedio prisustvo branioca u roku od 24 časa od časa kada je poučen o tom pravu.

U članu 100 st.10 ZKP-u propisano je da ukoliko sud ili drugi državni organ koji

saslušava okrivljenog odnosno osumnjičenog postupi suprotno navedenom i u slučaju ako

izjave okrivljenog o izričitom odricanju od prava na branioca, u slučaju kada odbrana nije

obavezna, nijesu unijete u zapisnik, takav iskaz se ne može koristiti kao dokaz u krivičnom

postupku.

U čl.101 ZKP-u propisano je da se pitanja okrivljenom postavljaju jasno, razgovjetno i

određeno, tako da ih može potpuno razumjeti i da se ne smije polaziti od pretpostavki da je

okrivljeni priznao nešto što nije priznao, te da se ne mogu postavljati pitanja u kojima je sve

sadržano kako na njih treba odgovoriti (odnosno zabranjeno je postavljanje sugestivnih i

kapcioznih pitanja). Zakonik nije propisao da se ne može koristiti kao dokaz iskaz okrivljenog

koji je saslušan postavljanjem sugestivnih i kapcioznih pitanja. Međutim, shodno načelnoj

odredbi čl.17 st.2 ZKP-u kojom je propisano između ostalog da se dokazi pribavljeni

povredom odredaba krivičnog postupka ne mogu koristiti u postupku, proizilazilo bi da bi sud

imao obavezu da dio iskaza okrivljenog koji je dat na osnovu sugestivnih i kapcioznih pitanja

izdvoji iz spisa.

Kao što je navedeno u okviru odredbi o načinu saslušanja okrivljenog (čl.100 ZKP-u)

ali i u dijelu načelnih odredbi i principa na kojima počiva krivični postupak, propisano je da je

zabranjena primjena nasilja i iznuđivanja priznanja. Tako je u čl.11 ZKP-u, kao što je već

16 U fazi izviđaja tj. istrage državni tužilac, a u izviđaju po njegovom ovlašćenju i policijski službenik i ovlašćeni službenik carine.

18

navedeno, propisano da je zabranjeno prijetiti i vršiti nasilje nad osumnjičenim, okrivljenim

ili drugim licem koje učestvuje u postupku, kao i iznuđivanje priznanja ili drugih izjava od tih

lica. U st.2 istog člana, navodi se da se sudska odluka ne može zasnivati na priznanju ili

drugoj izjavi pribavljenoj iznuđivanjem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim

postupanjem.

Kada domaći sudovi utvrde da je okrivljeni saslušan protivno zakonom ustanovljenom

načinu saslušanja, donijeće odluku da se zapisnik o saslušanju okrivljenog izdvoji iz spisa,

odvojeno čuva i na njemu se neće moći zasnivati sudska odluka. U takvom slučaju, povodom

ovakvog izdvojenog dokaza, okrivljeni neće moći sa uspjehom aplicirati Evropskom sudu

tvrdeći da je postupak bio nepošten s aspekta načina na koji je saslušan, niti će Evropski sud

biti u prilici da ocjenjuje proceduru pribavljanja tog dokaza.

Međutim, dokazi u krivičnom postupku, pa i iskaz okrivljenog kao jedan od dokaza,

moraju biti pribavljeni uz poštovanje garancija koje okrivljenom pruža čl.6 Konvencije u

značenju koje mu daje Evropski sud u svojim odlukama.

Ukoliko domaći sudovi na predlog okrivljenog odbiju da izdvoje zapisnik o njegovom

saslušanju iz spisa i na tom zapisniku između ostalog zasnuju sudsku odluku, a okrivljeni se

nakon pravosnažnosti odluke o njegovoj krivici i iscrpljenja svih djelotvornih domaćih

pravnih sredstava, obrati Evropskom sudu s tvrdnjom da nije imao pošteno suđenje, jer je npr.

saslušan pod prinudom, dakle, da po njegovom tumačenju nijesu ispoštovane garancije čl.6

Konvencije, Evropski sud će biti u prilici da ocjenjuje da li je okrivljeni saslušan u skladu sa

garancijama koje mu daje pravo na pošteno suđenje i da li je taj dokaz takođe proveden uz

poštovanje ovih garncija. Kao što je već uvodno rečeno, Evropski sud se neće baviti pitanjem

dopuštenosti ili nedopuštenosti ovog dokaza, jer on takvu kvalifikaciju ne prepoznaje u

interpretaciji čl.6 Konvencije, već će samo ocjenjivati proceduru pribavljanja i provođenja tog

dokaza sa aspekta poštenog suđenja.

Zaključiti je da postoji mogućnost da dokaz koji su domaći sudovi ocijenili pravno

valjanim i na njemu zasnovali sudsku odluku, od strane Evropskog suda, koji ocjenjuje cjelinu

postupka provedenog po krivičnoj optužbi i u tom kontekstu način pribavljanja i sprovođenje

dokaza, bude ocijenjen kao dokaz koji je pribavljen protivno garancijama poštenog suđenja i

utvrdi povredu prava na pravično suđenje iz čl.6 Konvencije.

Na koji način rezonuje Evropski sud kada ispituje da li je u postupku saslušanja

okrivljenog došlo do povrede garancija koje okrivljenom daje čl.6 Konvencije može se

sagledati kroz brojne odluke Evropskog suda. Ovdje ćemo se zadržati na predmetu:

Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva - 199617

Činjenice:

Saunders je bio glavni izvršni službenik jedne kompanije. Protiv njega je otvorena istraga zbog sumnje

da je učestvovao u manipulacijama u postupku preuzimanja neke kompanije tako što je vještački održavao ili

spuštao cijene akcija. Shodno pravu UK istragu u ovom predmetu sprovodili su islednici ministarstva koji su

imali ovlašćenja shodno zakonu da saslušavaju osumnjičenog Saundersa i po zakonu on je bio u obavezi da

odgovara na postavljena pitanja. Pasivno držanje ga je moglo dovesti u situaciju da bude osuđen zbog

nepoštovanja suda i da bude kažnjen novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. Zbog zakonske prinude da

sarađuje gospodin Saunders je devet puta dao izjavu u toku istrage i tako su prikupljeni značajni podaci i

informacije, te dokumenta, osnovom kojih je kasnije Kraljevsko tužilaštvo podiglo optužnicu protiv njega i on je

osuđen na 5 (pet) godina zatvora. Po žalbi, kazna mu je smanjena na 2(dvije) godine i 6 mjeseci. U postupku

pred sudom korišćene su izjave koje je dao tokom istrage.

Navodi aplikanta:

U aplikaciji Evropskom sudu Saunders je tvrdio da mu je povrijeđen čl.6 Konvencije, da je izjavu u

istrazi dao pod prisilom, a one su korišćene u sudskom postupku radi dokazivanja njegove krivice. Takođe je

tvrdio da su izjave koje je dao pod zakonskom prinudom proizvodile na njega pritisak da u toku suđenja radije

da iskaz nego da koristi pravo da ćuti na suđenju. Pozvao se na presudu Funke protiv Francuske, u kojoj je

17

Slicni predmeti su: Funke v.Francuske.1993; O Halloran i Franci v. UK; J.B. v.Švajcarske.

19

sadržano implicitno pravo pojedinca da ne bude prisiljen da daje inkriminišuće dokaze koji će se u postupku

koristiti protiv njega.

Navodi Vlade:

Vlada je prihvatila da tužilac i sud ne mogu prisiliti okrivljenog da odgovora na pitanja. Međutim,

smatrala je da privilegija protiv samooptuživanja nije apsolutna. Pozvala se na druga zakonodavstva, npr.

Norveške, Kanade, SAD-a, Novog Zelanda...., koja dozvoljavaju da se okrivljenom nametne davanje izjave u

toku istrage u vezi sa korporacijskim i finansijskim prevarama i da tužilac takve izjave dobijene nametnutom

obavezom može koristiti u postupku.

Vlada je smatrala da je ovo sličan primjer dozvoljenog korišćenja dokaza koji su pribavljeni putem naredbe za

pretres, kao npr.dobijena dokumentacija, ili putem alkotestiranja, uzimanja uzoraka krvi, urina itd....

Vlada se takođe pozvala na javni interes da se kompanije pošteno ponašaju i na potrebu efektivnog

gonjenja onih koji su bili uključeni u korporacijske prevare, nalazeći da je taj javni interes preovladavajući u

odnosu na interes osumnjičenih i taj interes zahtijeva da se osumnjičeni prisile (u smislu zakonske obaveze pod

prijetnjom kazne) da odgovaraju na pitanja tužilaštva.

Evropski sud:

Evropski sud je ocijenio da iako u čl.6 Konvencije nije izričito pomenuto pravo na ćutanje i pravo da lice ne

inkriminiše samo sebe, ova prava predstavljaju generalno priznate standarde koji su srž pojma poštenog

postupka shodno čl.6 Konvencije.

Ukazao je da pravo da lice ne inkriminiše samo sebe, pretpostavlja tj. podrazumjeva da optužba,

odnosno tužilac dokazuje predmet protiv okrivljenog bez pribjegavanja metodi prinude ili pritiska radi dobijanja

dokaza protiv slobodne volje okrivljenog. Smatraju da je ovo pravo u tom smislu usko povezano sa

prezumpcijom nevinosti koja je sadržana u čl.6 st. 2 EK.

Pravo da lice ne inkriminiše samo sebe primarno se odnosi na poštovanje volje okrivljenog da ćuti.

Međutim, Evropski sud je u ovoj odluci ukazao da se ovo pravo ne proširuje na korištenje materijala dobijenih

od okrivljenog putem prinude, a koji materijal postoji nezavisno od volje okrivljenog, kao što je npr.

dokumentacija dobijena na osnovu naredbe za pretres, alkotest, naredbe za uzimanje uzoraka krvi, urina i tkiva

radi ispitivanje DNK.

Sud je u ovoj odluci ukazao da je njegov zadatak bio da riješi da li je to što su izjave gospodina

Saundersa koje je tužilac koristio dobijene na način što su ga neopravdano lišile prava da ne inkriminiše samog

sebe. Ukazano je da vlada nije sporila da je aplikant bio podvrgnut zakonskoj obavezi da odgovara na pitanja i

njegovo odbijanje moglo je dovesti do optužbe za nepoštovanje suda i novčanog a i zatvorskog kažnjavanja do

dvije godine. Zbog toga okrivljeni nije mogao da odbije odgovor na pitanja koja su bila inkriminišuće prirode.

Rješavajući ovo pitanje sud je iskazao stav da se pravo lica da ne inkriminiše sebe ne može razumno ograničiti

na izjave date pod prinudom, a koje predstavljaju priznanje o krivičnim djelima ili su na drugi način direktno

inkriminišuće, već na izjave koje su date pod pritiskom, a koje na prvi pogled izgledaju neinkriminišuće prirode,

jer bi se te izjave kasnije mogle koristiti u prilog optužbe, a naime da bi se dovelo u pitanje drugačije izjašnjenje

okrivljenog ili dokazi koje on predlaže (ovo izjašnjenje odnosilo se na primjedbe vlade da izjave koje je dao

aplikant pod zakonskom prinudom, suštinski nijesu bile inkriminišuće, već su više bile u pravcu njegove tvrdnje

da nije kriv).

Sud nije prihvatio da kompleksnost predmeta kakve mogu biti korporacijske prevare, kao ni vitalni javni

interes mogu opravdati tako veliko odstupanje od jednog od osnovnih principa pravičnog suđenja i dovesti u

situaciju osumnjičenog odnosno okrivljenog da je prinuđen da dâ izjavu. Opšti zahtjevi pravičnosti sadržani u

čl.6 Evropske konvencije, uključujući pravo da lice ne inkriminiše samo sebe, primjenjuju se dakle u krivičnim

postupcima svih krivičnih djela i onih najjednostavnijih i onih najsloženijih. Ne može se pozvati na javni interes

kako bi se opravdala upotreba pod prisilom.

Rezonujući na navedeni način Evropski sud je utvrdio da je došlo do povrede prava na pravično

suđenje zagarantovano čl.6 Konvencije zbog pribavljanja dokaza pod prinudom i zbog korišćenja takvih dokaza

u sudskom postupku, iako je "prinuda" u suštini predstavljala zakonsku obavezu.

Interesantno je da Evropski sud nekada proceduru pribavljanja dokaza koja je bila u

skladu sa domaćim zakonom ocijeni protivnom poštenom suđenju18

, a nekada smatra da to što

je dokaz pribavljen na način koji nije zasnovan na domaćem zakonu ne dovodi do povrede

prava okrivljenog na pošteno suđenje19

.

U kontekstu navedene odluke i rezona Evropskog suda, koji je zakonsku obavezu zbog

koje je okrivljenom povrijeđeno pravo da ne inkriminiše samog sebe, ocijenio prinudom, čini

18

Saunders v. UK-1996; Funke v. Francuske-1993; J.B.v.Švajcarske 19

R v.Khan protiv UK-1997; Allan protiv UK; Perry protiv UK-2003; Dragojević protiv HR-2015

20

mi se korisnim razmotriti jednu, po ZKP-u, moguću situaciju i na osnovu zamišljenog slučaja

pokušati, slijedeći praksu Evropskog suda, ocijeniti da li je dokaz – priznanje okrivljenog

pribavljen prinudom.

Činjenice zamišljenog slučaja: Protiv lica BB državni tužilac je pokrenuo istragu za krivično djelo teško ubistvo iz čl.144 KZ CG. Državni

tužilac je saslušao okrivljenog uz sve procesne garancije i u prisustvu branioca. Okrivljeni je negirao da je

izvršio krivično djelo za koje se tereti.

Okrivljenom je određen pritvor u trajanju od mjesec dana od strane sudije za istragu po osnovima iz čl.175 st.1

tač.1-4 ZKP-u, a potom na predlog tužioca produžen još za mjesec dana po istim osnovima, npr.opasnost od

ponavljanja djela, opasnosti od bjekstva, uticaja na svjedoke, kao i teških posljedica djela i načina izvršenja koji

ga je činio posebno teškim.

Prije nego je istekao pritvor po posljednjem rješenju, državni tužilac nije stavio predlog da se okrivljenom

pritvor produži, a nije ni podigao optužnicu.

Mjesec dana nakon što je okrivljenom istekao pritvor i on pušten na slobodu, sudu je dostavljen sporazum o

priznanju krivice koji je bio zaključen dana kada je okrivljenom isticao pritvor po posljednjem rješenju.

Sud je nakon ročišta odlučio da prihvati sporazum, jer je između ostalog ocijenio da je okrivljeni svjesno i

dobrovoljno priznao krivično djelo i da kazna odgovara svrsi, a nakon toga je donio presudu na osnovu

sporazuma.

Na presudu donijetu na osnovu priznanja okrivljeni nije mogao izjaviti žalbu, jer se tog prava odrekao prilikom

zaključenja sporazuma, ali je podnio Ustavnom sudu ustavnu žalbu kojom je tvrdio da mu je povrijeđeno pravo

na pošteno suđenje, jer je krivično djelo priznao pod prinudom. Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu, nakon čega

se okrivljeni obratio Evropskom sudu. Tvrdio je da je djelo priznao pod prinudom, jer mu je tužilaštvo stavilo u

izgled mogućnost da u pritvoru ostane više godina, a da će ako djelo prizna i zaključi sporazum, biti pušten iz

pritvora, jer tužilac neće sudu stavljati predlog da se pritvor produži. Priznao je djelo pod prinudom kojom mu se

stavljalo u izgled mogućnost da po zakonu u pritvoru ostane više godina.

Mjerodavno domaće pravo:

Sporazum o priznanju krivice može se zaključiti za sva krivična djela, osim za krivična djela terorizam i ratne

zločine. U postupku pregovaranja okrivljeni i državni tužilac se mogu dogovarati o pitanjima taksativno

nabrojanim u ZKP-u, ali ne o trajanju pritvora.

Zakon propisuje da ako se okrivljeni nalazi u pritvoru u vrijeme zaključenja sporazuma odnosno u vrijeme

pravosnažnosti presude koja je donijeta na osnovu sporazuma, upućuje se u ustanovu za izdržavanje kazne.

Domaća praksa:

Sagledano kroz domaću sudsku praksu, okrivljenom kome je stavljeno na teret ovako teško krivično djelo, a

pritvor određen po svim pritvorskim osnovima iz čl.175 st.1 tač1-4 ZKP-u, ostaje u pritvoru tokom istrage, a i

tokom glavnog pretresa, bar do donošenja prvostepene presude ili isticanja roka propisano u čl.179 st.1 ZKP-u,

odnosno najduže tri godine od podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude.

Dilema i pitanje:

Kako bi Evropski sud ocijenio ovakvo priznanje okrivljenog u kontekstu čl.6 Konvencije ako bi okrivljeni tvrdio

da je priznanje dao pod prinudom zbog stavljanja u izgled dugog trajanja pritvora (shodno sudskoj praksi i

zakonu) ukoliko ne prizna djelo i zaključi sporazum i stavljanjem u izgled mogućnosti da ako prizna djelo i

zaključi sporazum odmah bude pušten na slobodu? Da li bi ovakav postupak državnog tužilaštva Evropski sud

ocijenio protivan onom standardu koji je taj sud uspostavio u odluci Saunders v.UK, u kojoj je ukazano da:

"... pravo da lice ne inkriminiše samo sebe, podrazumijeva da optužba, odnosno tužilac dokazuje predmet

protiv okrivljenog bez pribjegavanja metodi prinude ili pritiska radi dobijanja dokaza protiv slobodne volje

okrivljenog."

Odgovor na ovo pitanje morali bi imati sudije koje odlučuju o sporazumu o priznanju

krivice svakako da odgovor mora biti u skladu sa garancijama poštenog suđenja u kontekstu

tumačenja koje članu 6 Konvencije daje Evropski sud.

2. Privremeno oduzimanje predmeta - čl.85 ZKP-u

Navedenom odredbom propisano je između ostalog da će se predmeti koji mogu

poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno oduzeti na osnovu rješenja suda,

donijetog na predlog državnog tužioca.

Lice koje drži predmet tj.dokaze za koje je sud rješenjem odredio da će se oduzeti

dužno je da ih preda, u protivnom, izlaže se mogućoj novčanoj kazni do 1000€, a ako i dalje

21

odbije, može se zatvoriti do 2 mjeseca. Rješenje o kažnjavanju donosi sudija za istragu u

istrazi, a predsjednik vijeća nakon podizanja optužnice.

Osumnjičeni tj. okrivljeni ne mogu biti kažnjeni kao ni lice koje je oslobođeno

dužnosti svjedočenja (bračni drug i bliski srodnik okrivljenog).

Međutim, kakva je situacija ako lice, koje nije okrivljeni niti njegov bliski srodnik, u

postupku preda predmete nakon što je novčano kažnjeno ili zatvoreno ili prosto ako preda

takve predmete da bi izbjegao novčanu kaznu ili zatvor, a pokaže se da su predati predmeti

inkriminišuči ne samo za okrivljenog već i za lice koje ih je predalo, osnovom čega državni

tužilac može otvoriti istragu protiv tog lica.

Ovdje treba napomenuti da ZKP-u, u pogledu obaveze predaje dokaza po čl.85 ZKP-u,

ne propisuje da lice koje bi sebe izložilo krivičnom gonjenju nije dužno da preda predmet, a

kako to propisuje u čl.111 ZKP-u osnovom kog svjedok ima pravo da ne odgovara na pitanja

koja bi ga izložila gonjenju.

Tako bi lice koje preda predmet pod zakonskom prinudom moglo doći u situaciju da

se pokrene i vodi krivični postupak protiv njega i da se na osnovu dokaza koji je predao pod

zakonskom prinudom, osudi. Nema ni jedne odredbe u ZKP-u koja bi takvu mogućnost

sprječavala.

Na isti način može biti pokrenut postupak protiv pravnog lica jer je u st.3 čl.85 ZKP-u

propisano da se odredbe o kažnjavanju zbog odbijanja predaje dokaza odnose i na službeno i

odgovorno lice.

Kakav je stav Evropskog suda o proceduri pribavljanja ovakvog dokaza najbolje će se

vidjeti iz predmeta: J.B. protiv Švajcarske (2001)

Činjenice:

Poreska uprava Švajcarske sumnjičila je J.B. za utaju poreza zbog neprijavljivanja prihoda u vezi

ulaganja u niz preduzeća. Zahtijevalo se od njega da prikaže sva dokumenta u vezi ulaganja u ta preduzeća. On

je priznao ulaganja ali nije na odgovarajući način prikazao prihod. Odbio je da dâ dokumenta. Dobio je tri

odvojene novčane kazne od ukupno 3000 franaka.

Evropski sud:

Evropski sud je ovaj postupak imajući u vidu izrečene novčane kazne i njihov kazneni karakter smatrao

postupkom po krivičnoj optužbi20

i ocijenio da se na njega primjenjuju garancije čl.6 Konvencije. Ocjenjujući da li je postupak protiv J.B. sa aspekta pribavljanja dokaza zadovoljio garancije koje pruža

čl.6 Konvencije, Evropski sud je imao u vidu da su nadležna tijela pokušala prisiliti aplikanta da da dokumenta

koja bi pružila informacije o njegovom prihodu i shodno tome njegovoj poreskoj obavezi, pri čemu se nije mogla

isključiti mogućnost da se iz dokumenata saznaju činjenice koje bi mogle poslužiti da se pokrene krivični

postupak zbog izbjegavanja poreza. Dakl, Evropski sud je smatrao da su novčane kazne koje su bile nametnute

zato što je aplikant odbio dati potencijalno samooptužujuća dokumenta dovele do povrede prava na ćutanje i

povrede prava da sam sebe ne inkriminiše, a ta prava su uključena u pravo na pošteno suđenje zagarantovano u

čl.6 Konvencije.

Interesantno je znati da Evropski sud utvrđuje povredu čl.6 Konvencije iz navedenih

razloga čak i da ne dođe do pokretanja postupka protiv lica koje je pod prinudom dalo dokaze

koji su za njega bili optužujući, pa i ako je u pokrenutom postupku oslobođeno, svakako ako

to lice aplicira po ovom osnovu kod Evropskog suda.

U navedenom slučaju J.B. je imao status osumnjičenog i po našem pravu on ne bi

mogao doći u takvu situaciju ali bi drugo lice koje posjeduje predmet koji može biti dokaz u

krivičnom postupku moglo biti izloženo krivičnom gonjenju.

Vraćajući se na naš primjer i pitanje da li je povrijeđeno pravo na pravično suđenje po

osnovu procedure pribavljanja dokaza kada je lice predalo predmet-dokaz zbog zakonske

prijetnje novčanom kaznom, odnosno zatvorom do 2 mjeseca, uz realnu mogućnost da dokaz

20

Primijenio je Engel mjerila o čemu je ranije bilo riječi

22

bude inkriminirajući i za to lice, čini mi se realnim zaključiti, shodno navedenim primjerima

prakse Evropskog suda, da takva procedura ne bi zadovoljila garancije pravičnog suđenja sa

aspekta postupka na koji je takav dokaz pribavljen. Svakako ovo se odnosi na krivični

postupak koji bi eventualno mogao biti proveden protiv lica koje je samo sebe obvinilo

predajući predmet koji je bio dokaz u krivičnom postupku protiv nekog drugog lica.

No u svakom slučaju treba imati u vidu da Evropski sud ovu sporednu proceduru (misli

se na donošenje rješenja po predlogu tužioca da neko lice preda predmet koji može biti dokaz u tekućem

krivičnom postupku) može samostalno ocjenjivati sa krivičnog aspekta čl.6 Konvencije i tretirati

ga kao samostalni postupak po krivičnoj optužbi zbog kazne zatvora kojoj je takvo lice moglo

biti izloženo, svakako ukoliko bi se to lice obratilo Evropskom sudu. Ovo stoga što bi

novčana kazna do 1.000,00€ (dvije prosječne zarade u Crnoj Gori) i zatvor do 2 (dva)

mjeseca, kojima bi bilo izloženo lice koje odbija da se povinuje rješenju suda i preda predmet-

dokaz, shodno trećem mjerilu Engel, mogle opredijeliti Evropski sud da na samu proceduru

takvog pribavljanja dokaza ocijeni primjenjivim čl.6 Konvencije u njegovom krivičnom

značenju.

Da je tako pokazuje stav Evropskog suda u predmetu Zaicevs v. Kipra - 2007, u kom

je ocijenio da se na postupak u kom je ovaj aplikant kao advokat bio kažnjen na trodnevni

administrativni pritvor zbog nepoštovanja suda primjenjuje krivični aspekt čl.6 Konvencije.

U predmetu Žugić protiv Hrvatske (2011)21

Evropski sud je primjenom mjerila Engel

ocjenjivao da li se na proceduru kažnjavanja stranke zbog uvrede suda u parničnom postupku

21

Činjenice:

Gospodin Žugić, rođen 1925.godine, bio je tužen pred hrvatskim sudom zbog neplaćanja računa za vodu. Prvostepenom

presudom tužbeni zahtjev Komunalnog preduzeća bio je usvojen. Tuženi je u žalbi između ostalog naveo:

“Nakon 20 mjeseci čekanja... dana 15. studenog 2005.g. održano je drugo ročište na kojem je u biti i bez rasprave [stranaka] (osim konstatacije o prisutnosti stranaka i da svaka ostaje kod svojih navoda) donesena osporena presuda..

Indikativno je ovdje napomenuti da je sutkinja, prije diktata izreke presude, upitala tuženog hoće li “ovo platiti”, a na što je

tuženik odgovorio “što Vam pada na pamet?” i je li ona proučila spis… Sutkinja se ljutito okrenula sa stolice na bok i zapisničarki izdiktirala izreku presude u ime RH, .......Nažalost, ove dijaloge sutkinje i tuženoga, sud nije unio u zapisnik. Kakva li je ovo sudačka

profesionalnost!

Iz naprijed rečenog, vidljivo je da u ovom postupku nije održana nikakva rasprava u skladu sa zakonom, što čini povredu čl.354 st.2 toč. 6 i 11 Zakona o parničnom postupku. "

U postupku prethodnog ispitivanja žalbe sudija koja je vodila građansku parnicu donijela je odluku kojom je tuženog kaznila 500

kuna (oko 60 €) zbog vrijeđanja suda. U obrazloženju odluke je navela između ostalog… “Iz citiranog teksta bi proizilazilo da sud na neprimjeren način tijekom glavne rasprave komunicira sa strankama u postupku, da

se sutkinja neprimjereno ponaša te da ne poznaje pravo. Sve navedeno predstavlja uvredu suda te citirani navodi izlaze iz okvira potrebnog

poštovanja suda, pa čak pokušavaju učiniti upitnim znanje i stručnost konkretnog suca, što je nedopustiv način komuniciranja stranaka sa sudom jer predstavlja izravno vrijeđanje suca kao osobe, implicirajući njegovo stručno neznanje i nesposobnost za obavljanje sudačke

funkcije". Navodi aplikanta:

G.Žugić je prigovarao Evropskom sudu da je izricanje novčane kazne zbog uvrede suda, koju on u datim okolnostima smatra nepravednom, povrijedilo njegovu slobodu izražavanja. Pozvao se na član 10. Konvencije. On je takođe prigovarao na osnovu čl.6 st.1

Konvencije sa aspekta nepristrasnosti suda jer mu je ista sudija koja se osjetila uvrijeđenom izrekla novčanu kaznu zbog uvrede.

Vlada HR je osporavala prigovore tvrdeći da na postupak zbog vrijeđenja suda nije primjenjiv čl.6 Konvencije niti po osnovu

građanske niti krivične glave.

Evropski sud:

Evropski sud je smatrao "... da prvo treba ispitati predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda koju je podnosiocu zahtjeva izrekao Opšinski sud u Zagrebu odluku o nekom pravu ili obvezi građanske prirode….. s tim u vezi imao je u vidu da je cilj takvih novčanih

kazni osigurati pravilno izvršavanje pravosuđa i stoga imaju značenje sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obvezama

građanske prirode (i predmet Veriter protiv Francuske, br. 25308/94, odluka Komisije od 2. rujna 1996., Decisions and Reports)”. Zatim je smatrao da treba ocjeniti “….predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda izrečena podnositelju zahtjeva odlučivanje

o optužbi za krivično djelo protiv njega" u tom smislu ponovio je više puta iskazani stav "da pitanje primjenjuje li se krivična glava člana 6.

na postupak zbog vrijeđanja suda treba ocijeniti u svijetlu tri alternativna kriterija koje je Sud iznio u predmetu Engel (Engel i ostali protiv Holandije - 1976)”.

Ocijenio je da ponašanje podnosioca zahtjeva za koje mu je izrečena novčana kazna nije formalno razvrstano kao krivično djelo.

Stoga je trebao razmotriti ostala dva mjerila-prirodu djela i prirodu i težinu kazne pa je u tom pravcu ukazao. O prirodi djela je naveo: “…. Sud ponavlja da su pravila koja omogućuju sudu sankcionisati nepropisno ponašanje u postupku

pred njim zajednička odrednica pravnih sistema država ugovornica. Takva se pravila i sankcije izvode iz prijeko potrebnih ovlašćenja suda

da osigura pravilno i uredno funkcioniranje postupka pred njim. Mjere koje određuju sudovi na temelju takvih pravila srodnije su izvršavanju disciplinskih ovlašćenja nego izricanju kazne za krivična djela. Vrsta zabranjenog ponašanja za koje je podnosiocu zahtjeva u

ovome predmetu izrečena novčana kazna u načelu spada izvan dosega člana 6. Konvencije.

Kada je u pitanju priroda i težina kazne, "..Sud prvo ponavlja da bez obzira na nekrivični značaj zabranjenog lošeg ponašanja, priroda i težina kazne kojoj se dotična osoba izlaže može stvar dovesti u kategoriju "kaznenih" stvari ( predmet Balyuk protiv Ukrajine -

2005). Sud je imao u vidu da je podnosiocu zahtjeva izrečena novčana kazna od 500 HRK (oko 60€-prim.autora) - najmanja kazna, dok je

najveća kazna kojoj se riskirao izložiti na temelju iznosila 5.000 HRK(oko 600€-prim autora). Sud je bio mišljenja da niti mala izrečena kazna niti mogući iznos kazne ne dosežu nivo koji bi je činio “krivičnom” sankcijom, a takođe je naglasio da shodno Zakonu o parničnom

23

može primijeniti krivični aspekt čl.6 Konvencije. Odgovor je bio negativan samo zbog male

novčane kazne koja je izrečena aplikantu za uvredu suda kao i zbog male najveće propisane

novčane kazne te nemogućnosti da se po zakonu novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

Primjetno je da je novčana kazna zaprijećena odredbom čl.85 st.3 ZKP-u mnogo veća i

od najveće u slučaju Žugić, a uz to je kao sljedeća kazna u slučaju daljeg odbijanja da preda

predmet - dokaz, moguće lice zatvoriti do 2 mjeseca, za šta se kao uslov čak ne propisuje

obavezno prethodno saslušanje lica kome se zatvor izriče.

Možda bi trebalo razmisliti da u nekoj narednoj izmjeni ZKP-u odredba čl.85 st.3

ZKP-u bude brisana ili izmijenjena na način što bi se propisalo da dužnosti predaje dokaza

(predmeta) ne podliježe lice za koga bi takav dokaz bio inkriminišući i mogao dovesti do

njegovog krivičnog progona. Takva odredba sadržana je kada su u pitanju pretresanje

računara i drugih medija (čl.75 st.2 ZKP-u), jer lice koje odbije da na zahtjev suda omogući

pristup računaru neće biti podvrgnuto prinudi kažnjavanja iz čl.85 st.3 ZKP-u, ako bi time

sebe izložilo krivičnom gonjenju (čl.111 ZKP-u). Stoga je potpuno nerazumljivo da takva

odredba nije sadržana i u odnosu na lica kojima bi sud rješenjem naložio da predaju predmet-

dokaz za potrebe određenog krivičnog postupka.

U svakom slučaju, treba imati u vidu stav Evropskog suda da se krivična glava čl.6

Konvencije primjenjuje u slučaju prisilnog davanja dokaza pa čak i kada se ne pokrene

krivični postupak protiv lica koje je prinudno dalo za sebe inkriminišući dokaz ili kad je takvo

lice u krivičnom postupku koji je pokrenut nakon predaje takvog predmeta oslobođeno od

optužbe.

3.Pretresanje stana i drugih prostorija

ZKP-u propisuje pravila pretresanja stana, drugih prostora i pokretnih stvari izvan

stana okrivljenog ili drugih lica radi hvatanja okrivljenog, pronalaženja tragova ili predmeta

koji su važni za krivični postupak. U pravilu, pretresanje se može izvršiti na osnovu naredbe

suda, ali Ustav i Zakonik (kao i Konvencija u značenju čl.6 i kontekstu pribavljanja dokaza

pretresanjem) dozvoljava pod određenim uslovima ulazak u tuđi stan i pretresanje i bez

naredbe suda. Međutim, uslovi i način na koji se može radnja pretresanja stana i drugih

zatvorenih prostora provesti bez naredbe suda, neće se ovdje razmatrati. U ovom dijelu čini

mi se korisnim razmotriti poziciju okrivljenog prilikom provođenja ove dokazne radnje.

Odredbom čl.282 ZKP-u u kontekstu otvorenosti istrage, između ostalog, propisano je,

da:

- okrivljeni i njegov branilac mogu prisustvovati uviđaju, rekonstrukciji, saslušanju

svjedoka, saslušanju vještaka,

- pretresanju strana može prisustvovati branilac (st.3),

- državni tužilac je obavezan da na pogodan način obavijesti branioca i okrivljenog o

vremenu i mjestu sprovođenja dokazne radnje kojoj oni mogu prisustvovati (osim ako postoji

opasnost od odlaganja),

- ukoliko okrivljeni ima branioca, državni tužilac će po pravilu obavještavati samo

branioca (čime se podrazumijeva da je obaviješten i osumnjičeni tj. okrivljeni) i

- ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a dokaznu radnju treba izvesti van sjedišta suda,

državni tužilac će odlučiti da li je potrebno prisustvo okrivljenog.

postupku, koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, nije bila propisana mogućnost zamjene novčane kazne izrečene na temelju člana 110.

stavka 1. istoga Zakona u zatvorsku kaznu". Konačno Sud je našao “ ….. da se postupak koji je doveo do izricanja…. navedene novčane kazne podnositelju zahtjeva nije ticao niti

odlučivanja o “pravima i obvezama građanske naravi“ niti o “kaznenoj optužbi” u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije. Stoga se garancije

te odredbe ne protežu na ovaj postupak”.

24

Konačno, u st.9 čl.382 ZKP-u propisano je da se sve prethodno interpretirane odredbe

primjenjuju i kada se dokazna radnja preduzima prije donošenja naredbe o sprovođenju

istrage, dakle u izviđaju.

Imajući u vidu da zakonom nije propisano da radnji pretresanja stana prisustvuje

osumnjičeni tj.okrivljeni (osim ako se vrši pretresanje stana koji on drži i ako je prisutan),

otvara se pitanje da li bi se dokazi pribavljeni u izviđaju ili istrazi pretresanjem stana, čiji

okrivljeni nije držalac, bez prisustva okrivljenog koji nema branioca, smatrali dokazima

pribavljenim na pošten način u smislu čl.6 Konvencije u značenju koje mu daje Evropski sud.

Radi sagledavanja prakse Evropskog suda o ovom pitanju, u kratkim crtama se izlaže

predmet:

Lisica (Zlatko i Meri) protiv Hrvatske (2010)

Činjenice:

Podnosioci aplikacije su bili okrivljeni u predmetu koje je hrvatsko tužilaštvo u Zadru protiv njih

pokrenulo zbog krivičnog djela razbojništva koje se desilo 24.05.2010.godine. U događaju koji se tako

kvalifikovao tri maskirana lica vozilom VW Golf II, presreli su vozilo u vlasništvu jedne banke koje je prevozilo

novac. Oružjem su prisilili vozača da napusti vozilo, uzeli novac i udaljili se prema obali gdje su napustili vozilo

i motornim čamcem krenuli u smjeru mjesta B. Policija je odmah obavještena i za manje od sat vremena na putu

prema mjestu B. mimoišli su se sa vozilom BMW kojim je upravljala podnositeljka aplikacije. Broj ovog vozila

policija je zapisala i saznala da je njegov vlasnik prvi podnosilac aplikacije. Policija je aplikante lišila slobode

za nepun sat od događaja. U postupku obezbjeđenja dokaza policija je izvršila pretres vozila VW Golf II, koje je

bilo pronađeno i obezbjeđeno u krugu policije. Pretresanje je izvršeno na osnovu naredbe suda ali o tome nijesu

bili obaviješteni aplikanti niti njihov branilac iako su već tada bili lišeni slobode. Pretresom je konstatovano da

je plastični štitnik iznad brave na vratima polomljen i da jedan dio nedostaje. Istog dana na osnovu naredbe

suda izvršen je pretres vozila prvog aplikanta BMW kom pretresu je prisustvovao branilac tada osumnjičenih

aplikanata. U vozilu nije pronađeno ništa ali je vozilo zadržano u krugu policije kao i ključevi od vozila. Tri

dana nakon prvog pretresa vozila BMW izvršen je novi pretres istog vozila na osnovu naredbe suda. O tom

pretresu nije obaviješten ni branilac ni aplikanti koji su bili u pritvoru, pa svakako nijesu pretresu prisustvovali.

Pretresom je pronađen plastični dio zaštitne ručke koji je, kako će se kasnije utvrditi u potpunosti odgovarao

slomljenom plastičnom dijelu koji je prilikom pretresa vozila VW Golf II bio polomljen i nedostajao. To je bio

jedini dokaz koji je direktno povezivao aplikante sa izvršenjem krivičnog djela, ostalo su bile indicije. Aplikanti

su pravosnažno osuđeni za krivično djelo razbojništvo.

Tvrdnje podnosilaca aplikacije:

“Podnositelji zahtjeva tvrdili su da, s obzirom na način na koji su pribavljeni dokazi u krivičnom

postupku koji se vodio protiv njih, nijesu ispunjeni zahtjevi poštenog suđenja iz članka 6. stavka 1. Konvencije.

Objasnili su da su se domaći sudovi, u donošenju zaključka da su aplikanti izvršili razbojništvo banke, u

značajnoj mjeri se oslonili na činjenicu da je plastični štitnik automobilske brave kakvu imaju vozila tipa VW

Golf II, a koji je pronađen u vozilu podnosioca zahtjeva, pripadao upravo vozilu Golf koje je upotrijebljeno u

dotičnom razbojništvu banke. Činjenica da takav plastični štitnik nedostaje vozilu Golf utvrđena je tokom

pretresa tog vozila koju je policija obavila 24. maja 2000. s time da podnosioci zahtjeva i njihov branilac nijesu

prisustvovali pretresu niti su bili o njemu obaviješteni. Nadalje, plastični štitnik nije pronađen tokom prvog

pretresa vozila BMW u vlasništvu prvog aplikanta, koja je također obavljena 24. maja 2000.; on je pronađen tek

tokom drugog pretresa, obavljenog 27. maja 2000.godine. Međutim, ispostavilo se da je policija neovlašteno

ušla u vozilo BMW 26 maja 2000., a da aplikanti i njihov advokat niti su o tome bili obaviješteni niti su bili

prisutni. Aplikanti tvrde da je zbog okolnosti vezanih uz pronalazak dotičnoga plastičnog štitnika u vozilu prvog

aplikanta ozbiljno dovedena u pitanje vjerodostojnost tih utvrđenja, te su ukazali na mogućnost da je dokaz o

kojemu je riječ podmetnut od strane policije.

Evropski sud:

“Član 6. Konvencije jamči pravo na pošteno suđenje, ali u njemu nijesu utvrđena pravila o

dopuštenosti dokaza kao takvih, što znači da je to pitanje koje se prvenstveno uređuje nacionalnim pravom.

Načelno, uloga Suda nije utvrđivati može li se određena vrsta dokaza – na primjer, nezakonito pribavljeni dokaz

– smatrati dopuštenom ....".

"Kad se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pošten, potrebno je uzeti u obzir i jesu li poštivana prava

obrane, osobito se mora ispitati je li podnositeljima zahtjeva pružena prilika osporiti vjerodostojnost dokaza i

usprotiviti se njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, između ostalog i je li, zbog

okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili točnost (Bykov v. Russia-

2009)”.

25

“Iako se samo po sebi razumije da obavljanje više pretresa istoga prostora ni u kojem slučaju nije

protivno načelima poštenog suđenja, u svakoj od tih pretresa potrebno je poštovati minimalni zahtjev, a to je da

se okrivljeniku u krivičnom postupku na primjeren način omogući da bude prisutan tokom pretresa. Međutim,

podnositelji zahtjeva u ovome predmetu nisu bili obaviješteni o pretresu obavljenom između 24. i 27.maja 2000.,

pa nisu imali mogućnost ni biti prisutni. Osim policijskih službenika koji su obavili pretres i drugih policajaca,

tom pretresu nisu prisustvovai drugi svjedoci. U vezi s time, Sud naglašava da je policija dio državnoga aparata,

te da u krivičnom postupku nastupa kao saveznik državnog tužilaštva. Sud pripisuje značajnu važnost utisku u

krivičnom postupku, jer ne samo da se pravda mora izvršavati, već se mora i vidjeti da se ona izvršava. Ono o

čemu je ovdje zapravo riječ je povjerenje što ga sudovi u demokratskom društvu moraju izgraditi u javnost."

"Sud naglašava da će u određenim okolnostima, kao što su situacije u kojima je identitet učinioca

nepoznat ili kad bi i zbog najmanjeg odugovlačenja u obezbeđenju dokaza taj dokaz mogao biti uništen, policija

ili druga nadležna tijela možda morati obaviti pretres ili poduzeti druge radnje s ciljem obezbeđenja dokaza i

bez prisustva okrivljenog. Međutim, u ovome su predmetu okrivljeni bili identifikovani kao mogući izvršioci, te

su bili uhapšeni 24. Maja 2000. u 8.55 h , to jest, prije nego što je obavljen pretres vozila VW Golf. Nadalje,

ništa u spisu predmeta ne upućuje na to da je dokaz o kome je riječ bio lako uništiv. Stoga nije bilo opravdanog

razloga za obavljanje dotičnih pretresa bez prisustva podnositelja zahtjeva ili njihovog branioca, a posebno bez

njihovoga znanja, odnosno barem u prisustvu nekih neutralnih svjedoka".

"U ovome je predmetu posljedica pretresa vozila VW Golf II koju je policija obavila 24. maja 2000., te

ulaska policije u vozilo podnositelja zahtjeva 27. maja 2000. – što je oboje učinjeno bez prisustva, pa čak i bez

obavještavanja podnositelja zahtjeva i njihovog branioca o tim radnjama, te bez naredbe za pretres BMW-a

dana 26. maja 2000. – bila pronalazak važnog dokaza. Sud naglašava da je to bio jedini dokaz koji je direktno

povezivao vozilo prvog aplikanta s vozilom VW Golf II koje su vozili razbojnici, dok su svi ostali dokazi imali

svojstva indicija. Međutim, okolnosti u kojima je taj dokaz pribavljen ne mogu ukloniti svaku sumnju sa gledišta

njegove pouzdanosti, pa su uticala na kvalitet tog dokaza. Došlo je do povrede čl.6 Konvencije".

Vraćajući se na domaće pravo i odredbe ZKP-u osnovom kojih se u praksi može

dogoditi da se pretresom stana kome nije prisustvovao niti o njemu obaviješten okrivljeni,

koji nema branioca, a pretresanje je izvršeno bez prisustva svjedoka (što je zakonska mogućnost

pod određenim uslovima - da se nijesu mogli obezbjediti ili bi mogao biti ugrožen njihov život) pronađe

važan dokaz na kome će se temeljiti optužnica odnosno kasnije presuda, učini upitnim sa

stanovišta poštenog suđenja u značenju koje mu daje Evropski sud tumačeći čl.6 Konvencije,

a ne u značenju koje domaći sudovi daju kada ocjenjuju da je dokaz dozvoljen odnosno

nedozvoljen.

4.Pravo na pravično suđenje i dokazi pribavljeni MTN snimanje telefonskih razgovora

Shodno odredbama ZKP-u ova mjera može se provesti prema licu za koje postoje

osnovi sumnje da je izvršilo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od

10 godina ili teža kazna, za krivično djelo koje ima elemente organizovanog kriminala i za

taksativno nabrojana krivična djela u čl.158 st.3, 4 i 5 ZKP-u i pod uslovom da se na drugi

način ne mogu prikupiti dokazi ili bi njihovo prikupljanje zahtijevalo nesrazmjeran rizik ili

ugrožavanje života ljudi.

Ova mjera određuje se pisanom naredbom sudije za istragu, a na obrazloženi predlog

državnog tužioca. U čl.159 st. 2 ZKP-u propisano je da predlog državnog tužioca i naredba

kojom se određuju mjere između ostalog sadrži: razloge za osnove sumnje, dok je u st.3 istog

člana propisano da i predlog državnog tužioca i naredba kojom se određuje ova mjera treba da

sadrži činjenice iz kojih proističe potreba njihovog preduzimanja, dok je u st.4 propisano da u

slučaju da se naredba ne može izdati na vrijeme a postoji opasnost od odlaganja, tajni nadzor i

snimanje telefonskih razgovora može započeti i na osnovu usmene naredbe sudije za istragu,

u tom slučaju pisana naredba mora biti pribavljena u roku od 12 sati od izdavanja usmene

naredbe. Dakle, čl.159 st.4 ZKP-u, a kada je u pitanju tajni nadzor snimanje telefonskih

razgovora, koji može narediti isključivo sudija za istragu, ne podrazumijeva da sudija za

istragu može izdati usmenu naredbu bez pisanog i obrazloženog predloga državnog tužioca,

odnosno da to ne može učiniti na usmeni predlog tužioca.

26

Zakonom je propisan način na koji se provodi ova mjera tajnog nadzora, vrijeme na

koje se može odrediti, subjekat koji izvršava mjere.

U čl.161 st.1 ZKP-u propisano je da se sudska odluka ne može zasnivati na

prikupljenim podacima dobijenim mjerama tajnog nadzora, ako je prilikom preduzimanja

mjera postupljeno suprotno odredbama ZKP-u ili naredbi sudije za istragu. Primijetiti je da

odredba čl.161 ZKP-u koja se odnosi na pravno nevaljane dokaze pribavljene MTN stavlja

akcenat na preduzimanje mjera, a ne na proceduru određivanja mjera. To bi dalje značilo da

se kao pravno nedozvoljen dokaz shodno ZKP-u može smatrati samo dokaz kod čijeg je

pribavljanja ovlašćeni policijski službenik koji izvršava ovu mjeru prilikom izvršenja

postupio protivno odredbama ZKP-u ili naredbi istražnog sudije. To dalje znači da se rezultati

MTN, u čijoj proceduri određivanja nije postupljeno u skladu sa čl.159 ZKP-u, dakle, iako

državni tužilac nije obrazložio predlog kojim traži određivanje mjera tajnog nadzora protiv

određenog lica u pogledu osnova sumnje da je lice prema kome traži određivanje mjera

izvršilo krivično djelo iz čl.158 ZKP-u ili u pogledu ocjene da se na drugi način ne bi mogli

prikupiti dokazi, kao i u slučaju da sudija za istragu ove osnove ne obrazloži u naredbi, neće

smatrati nedozvoljenim dokazima u smislu čl.161 ZKP-u. S tim u vezi, interesantno je

upoznati se sa stavom Evropskog suda u predmetu:

Dragojević protiv Hrvatske (2015 godina)

Činjenice:

U ovom predmetu aplikant je radio kao mornar na prekookeanskom brodu. USKOK je istraživao

navode o mogućoj trgovini drogom prekookeanskim brodovima u kojoj istrazi je bilo uključeno i nekoliko osoba

iz Hrvatske. U sklopu tog istraživanja koje bi odgovaralo našem izviđaju, USKOK je zatražio od istražnog sudije

da odobri korišćenje mjera tajnog nadzora u vidu prisluškivanja telefona aplikantu, što je istražni sudija

prihvatio i istog dana izdao nalog za provođenje ove MTN.

U predlogu USKOK-a i u obrazloženju naredbe sudije za istragu, nijesu bili navedeni razlozi iz kojih proizilaze

osnovi sumnje da je aplikant mogući izvršilac krivičnog djela u vezi sa drogom, niti razlozi zašto se dokazi nisu

mogli pribaviti na drugačiji način, a to nije učinio ni istražni sudija u naredbi za određivanje mjera. Odredbama

ZKP-a Hrvatske propisano da predlog tužioca za određivanje mjera mora biti obrazložen po oba ova osnova

kao i naredba sudije. Aplikant je prvosnažno osuđen, a u krivičnom postupku su korišteni rezultati pribavljeni

MTN.

Navodi aplikanta:

Aplikant je smatrao da procedura pribavljanja dokaza mjerama prisluškivanja njegovog telefona nije

bila provedena u skladu sa ZKP i da se ti rezultati nisu mogli koristiti kao dokaz, čime je povrijeđeno njegovo

pravo na pošteno suđenje iz čl. 6 Konvencije jer se konačno pravosnažna odluka zasnivala na tim dokazima.

Takođe je smatrao da mu je povrijeđeno pravo na privatnost zagarantovano čl.8 Konvencije jer su mu

prisluškivani telefonski razgovori bez valjanog zakonskog osnova.

Navodi vlade:

Vlada Hrvatske je prihvatila da je u konkretnom slučaju došlo do mješanja u pravo iz čl.8 Konvencije.

Međutim, smatrala je da je takvo mješanje bilo zakonito i opravdano.

Evropski sud:

Evropski sud je konstatovao da su telefonski razgovori obuhvaćeni pojmom "privatni život" i

"dopisivanje" u smislu čl.8 Konvencije. Nadzor nad njima predstavlja mješanje u ostvarivanju prava pojedinca

iz tog člana. Međutim, takvo miješanje je opravdano ako je "u skladu sa zakonom" i ako teži legitimnom cilju

(st.2 čl.8 K.) te da je nužno u demokratskom društvu kako bi se taj cilj postigao. Pozvao se na odluku Kvasnica

v. Slovačke - 2009.godine.

Dalje, ukazuje da miješanje "u skladu sa zakonom" podrazumjeva da preduzeta mjera mješanja ima

utemeljenje u domaćim propisima koji trebaju da budu u skladu sa vladavinom prava i dostupni licu na koje se

odnosi, koja će moći predvidjeti posledice za sebe u slučaju miješanja u ovo pravo.

Dalje su obijasnili da imajući u vidu specifičnost MTN uslov predvidljivosti propisa ne znači da

pojedinac treba biti u stanju da predvidi kad će vlast vjerovatno presresti njegovu komunikaciju i u skladu sa

time prilagoditi svoje ponašanje. Međutim, naglasili su da kada se ovakva ovlašećnja i miješanja u

zagarantovano pravo izvršavaju u tajnosit, opasnost od proizvoljnosti je očigledna, zbog čega domaći zakon

mora biti jasan kako bi svaki pojedinac mogao znati u kojim okolnostima i pod kojim uslovima vlasti imaju

ovlašćenje posegnuti za takvim mjerama. Nadalje, sud je naveo, da provođenje MTN prestretanje telefonske

komunikacije u praksi nije podložno preispitivanju od strane osobe na koju se odnosi i šire javnosti zbog čega bi

bilo suprotno vladavini prava da se zakonska diskrecija dodijeljena sudiji iskazuje u obliku neograničenih

27

ovlašćenja. Zato zakon mora jasno propisati okvir diskrecionih ovlašćenja nadležnim tijelima i način njihovog

ostvarivanja koji garantuje pojedincu zaštitu od proizovljnog mješanja u zagarantovana prava (Bykol v. Rusije

- 2009). Ocjenujući u skladu sa ovim načelima da li je u kontekstu čl.8 Konvencije mješanje u zagarantovano

pravo bilo opravdano, Evropski sud je konstatovao da je tajni nadzor koji je proveden nad aplikantom bio

utemeljen u domaćem mjerodavnom pravu. No kako to aplikant nije osporavao već je tvrdio da sudija koji je

naredio MTN nije postupao u skladu sa procedurom predviđenom u zakonu, Evropski sud je ocijenio da mora

odgovoriti na pitanje da li je mjerodavno domaće pravo, uključujući način na koji su ga tumačili domaći sudovi

dovoljno jasno opredjelilo obim i način ostvarivanja diskrecionog ovlašćenja datog istražnom sudiji i posebno

da li je sistem tajnog nadzora na način na koji su ga primjenjivale domaće vlasti omogućivao odgovarajuće

mjere zaštite od mogućih različitih načina zloupotrebe. Evropski sud je primjetio da su zakonske pretpostavke za

izdavanje naredbe za tajni nadzor: postojanje osnova sumnje da je lice izvršilo krivično djelo; i da bi

pribavljanje dokaza za to krivično djelo bilo izuzetno teško ili nemoguće. Dakle, domaće pravo je predviđalo da

naredba sudije mora biti u pisanom obliku i imati obarazloženje koje ukazuje da su ispunjeni zakonski uslovi za

provođenje MTN.

Ukazati je ovdje da je Vlada tvrdila da čak i ako bi se prihvatilo da naredbe istražnog sudije nisu bile

obrazložene po osnovu dva uslova za određivanje mjera ipak je kasnije u redovnom postupku taj nedostatak

nadomješten u obrazloženjima sudskih odluka do najveće istance jer je aplikant tim povodom prigovarao tokom

redovnog krivičnog postupka.

Evropski sud je konstatovao da u pogledu naredbe koju je izdao sudija za istragu nisu bili navedeni

nikakvi stvarni detalji koji bi se oslanjali na specifičnim činjenicama predmeta i osobitim okolnostima koje

ukazuju na osnove sumnje da je aplikant počinio krivično djelo, kao ni razloge zašto istragu nije moguće

provesti na manje invazivan način.

Shodno ZKP Hrvatske, naredbe za tajni nadzor telefonske komunikacije i obrazloženje naredbe suda

koje u konkretnom slučaju nije ispoštovano, a koja se retroaktivnim opravdanjem koje su uveli sudovi Hrvatske

ne može osigurati odgovarajuća i dostatna zaštita od potencijalne zloupotrebe jer su otvorena vrata

proizvoljnosti time što dozvoljava provođenje tajnog nadzora, suprotno postupku koji je predviđen u

mjerodavnom pravu. Ovo je posebno od značaja u tajnim procedurama u kojima se djelotvorna mogućnost

pojedincu da ospori MTN daje tek u krivičnom postupku koji se pokrenuo protiv njega. Konačno u predmetu

Dragojević Evropski sud je utvrdio povredu čl.8 Konvencije jer domaće pravo na način na koji su ga tumačili i

primjenjivali sudovi nije bilo jasno u pogledu obima i načina ostvarivanja diskrecionih ovlašćenja koja su data

sudiji za istragu, zbog čega postupak naređivanja i nadziranja provođenja mjera prisluškivanja telefonskoh

razgovora podnosiocu apolikacije nije bio u potpunosti u skladu sa pretpostavkama zakonitosti.

Što se tiče upotrebe dokaza dobijenih mjerama tajnog nadozora Evropski sud je u predmetu Dragojević

protiv Hrvatske ukazao da njegov zadatak nije "... ispravljati činjenice i zakonske pogreške koje je nacionalni

sud navodno počinio osim ako i u mjeri u kojoj su izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom".

Dalje je ukazao da uloga Evropskog suda nije da odredi, u načelu, je li dopušteno u postupku koristiti

određene vrste dokaza koji su npr. pribavljeni nezakonito. Njegova uloga je da odgovori da li je postupak u

cijelini uključujući način na koji su pribavljeni dokazi bio pošten. Odlučujući o tom pitanju u obzir treba uzeti i

to jesu li prava odbrane poštovana, a posebno u kontekstu konkretnog slučaja da li je podnositelju zahtjeva data

prilika da ospori autentičnost dokaza i da se protivi njihovoj upotrebi.

Uz to Evropski sud je uzeo u obzir i kvalitet dokaza kao i to da li okolnosti u kojima su dokazi

pribavljeni stvaraju sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza. Ukazao je da iako se problemi poštenog suđenja ne

javljaju nužno u slučaju kada pribavljene dokaze ne podržavaju drugi dokazni materijali iz spisa, ipak kada su

dokazi čvrsti i kad ne postoji opasnost da su nepouzdani potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće

slabi. Konačno u skladu i sa ranijim odlukama Evropksi sud je podsijetio da je u nekoliko predmeta utvrdio da

upotreba prikrivenih prislušnih uređaja krši čl.8 Konvencije, jer takvo miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.

Međutim, prihvatanje tako dobijenih informacija kao dokaza nije u okolnostima konkretnog predmeta bila u

suprotnosti sa pretpostavkom pravednosti zagarantovanog čl.6 st.1 Konvencije.

U vezi sa takvim stavom Evropski sud je u konkretnom predmetu primjetio da podnositelj zahtjeva nije

imao nikakve tvrdnje u pravcu pouzdanosti podataka dobijenih mjerama tajnog nadzora, već je njegov prigovor

bio isključivo formalan. On je imao djelotvornu mogućnosti da ospori vjerodostojnost tih dokaza i usprotivi se

njihovoj upotrebi i to je iskoristio u redovnom postupku i ustavnoj tužbi. Domaći sudovi su ispitali osnovanost

tvrdnji i dali obrazloženje. To što podnosilac zahtjeva nije bio uspiješan kod domaćih sudova u pogledu ovih

tvrdnji ne mjenja činjenicu da je imao djelotvornu mogućnost da ospori dokaze i protivi se njihovoj upotrebi.

Istakao je da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila presuda Hrvatskih sudova i da ne

postoji ništa što bi potvrdilo tvrdnju aplikanta da njegova prava odbrane nijesu odgovarajuće poštovana u

pogledu izvedenih dokaza ili da je procijena domaćih sudova bila proizvoljna i stoga je ocjenio da upotreba

spornih snimaka kao dokaza nije kao takva lišila aplikanta poštenog suđenja. Dakle, nije došlo do povrede čl.6

st.1 Konvencije.

28

Imajući u vidu praksu Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, a u

vezi domaćeg prava i prakse naših sudova otvara se pitanje tumačenja i primjene odredbe

čl.17 st.2 ZKP-u u kojoj je propisano da se sudska odluka ne može zasnivati na dokazima koji

su pribavljeni povredom ljudskih prava i osnovnih sloboda zajamčenih Ustavom i potvrđenim

međunarodnim ugovorima.

Naime, evidentno je da je Evropski sud u predmetu Dragojević zbog odsustva

odgovarajućeg obrazloženja u naredbi sudije za istragu o konkretnim činjenicama iz kojih

proizilaze osnovi sumnje da je neko lice izvršilo određeno krivično djelo kao i odsustvu

razloga zašto se dokazi u konkretnom slučaju ne mogu pribaviti manje invazivnim mjerama,

ocijenio da može doći do zloupotrebe diskrecionih ovlašćenja koje zakon daje sudiji za istragu

i time do povrede čl. 8 Konvencije.

Da li bi ovakav stav Evropskog suda doveden u vezu sa odredbom čl.17 st.2 ZKP-u

trebalo opredijeliti domaće sudove da u tumačenju i primjeni čl.17 st.2 ZKP-u, a u slučaju da

naredba sudije za istragu o određivanju MTN nije obrazložena u pogledu uslova koji su nužni

za njeno izdavanje čime dolazi do povrede čl.8 Konvencije, donose odluke o izdvajanju

dokaza pribavljeni takvim MTN ???

Možda je odgovor na ovo pitanje sadržan u čl.9 Ustava da "potvrđeni i objavljeni

međunarodni ugovori ... sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad

domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drugačije od

unutrašnjeg zakonodavstva". U kontekstu te ustavne odredbe, a u pogledu navedene dileme,

odluka sudova da ne izdvaja iz spisa dokaze koji su pribavljeni povredom ljudskih prava

(konkretno čl.8 Konvencije) iako bi to proizilazilo iz čl.17 st.2 ZKP-u, mogu obrazlagati

tumačenjem Konvencije kroz praksu Evropskog suda.

Ipak mora se imati u vidu da pribavljanje dokaza povredom čl.3 Konvencije uvijek

uzrokuje povredu čl.6 Konvencije.

Vraćajući se na pitanje MTN, ukazati je da je Evropski sud u više predmeta iskazao

stav da je došlo do povrede čl.8 Konvencije uvijek kad ova mjera nije provedena na osnovu

zakona ili kada nije bila u skladu sa zakonom.

Ono što je od značaja za domaću sudsku praksu jeste da je Evropski sud stanovišta da

prihvatanje dokaza pribavljenog kršenjem nekog prava garantovanog Evropskom

konvencijom ne dovodi automatski do toga da suđenje bude proglašeno nepravičnim i da se

ustanovi kršenje čl.6 Konvencije, pa čak i ako je u konkretnom slučaju to bio jedini dokaz

protiv okrivljenog22

.

22

Ovakav stav Evropski sud zauzeo je u predmetima:

R. v Khan protiv UK - 1997 U tom predmetu Kan i njegov rođak dolazeći iz Pakistana u UK bili su pretreseni na aerodromu Mančester. Kod Kanovog rođaka, pronađen

je heroin u vrijednosti 100.000,00 franaka. Kod Kana nije pronađena droga i on nije izjavio ništa što bi ga inkriminisalo pa ga je policija

pustila. Potom je na imanju Kana postavljen uređaj za prisluškivanje na osnovu naredbe šefa policije koji je imao ovlašćenja da to učini shodno podzakonskim aktima. Ovim mjerama pribavljeni su dokazi u kojima je okrivljeni sam sebe inkriminisao u pogledu nezakonitog

unošenja heroina: Kasnije je sud taj dokaz prihvatio i okrivljenog osudio, a Apelacioni sud je odbio žalbu na takvu odluku.

Kan je uputio predstavku Evropskom sudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na privatnost iz čl.8 i pravo na pošteno suđenje iz čl.6 st.1 Konvencije.

Evropski sud je jednoglasno zauzeo stav da postavljanje prislušnih uređaja na osnovu podzakonskih smjernica dovodi do povrede čl.8

Konvencije jer ta mjera nije bila u skladu sa zakonom i nije postojao zakonski osnov kojim je uređena upotreba takvih uređaja.

Allan v. UK-2002 U ovom predmetu, Evropski sud je eksplicitno naveo da time što je na suđenju korišten snimljeni materijal koji je pribavljen kršenjem čl.8 Konvencije, nije bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dopunio je da je aplikant u tom predmetu na samom suđenju i u žalbama imao

priliku da osporava pouzdanost i značaj takvih dokaza.

Perry v. UK - 2003, Evropski sud je proglasio aplikaciju nedopuštenom dajući obrazloženje "da korištenje dokaznog materijala pribavljenog bez odgovarajuće

zakonske osnove i nezakonitim sredstvima nije nužno u suprotnosti sa čl.6 st.1 Konvencije, pod uslovom da su pri tom postojale

odgovarajuće procesne garancije da izvor tog materijala nije bio kompromitovan".

29

5. Pravo na pravično suđenje u kontekstu djelotvornog učešća okrivljenog u

postupka pribavljanja i provođenja dokaza

Evropski sud je kroz svoje odluke napravio razliku u stepenu i opsegu potrebe da se

zaštiti pravo okrivljenog na djelotvorno učešće u postupku sa aspekta garancija koje mu pruža

čl.6 st.3 tač.(b), (c), (d) Konvencije, a u kontekstu poštenog suđenja iz st.1 čl.6 Konvencije.

Kada je u pitanju postupak pred sudom, gdje se u principu provodi kontradiktorna rasprava,

garancije prava okrivljenog na djelotvorno učešće u postupku moraju biti ispoštovana u

potpunosti (Dolenec protiv Hrvatske - 2009).

Nasuprot tome, garancije djelotvornog učešća u postupku pribavljanja i provođenja

dokaza u postupku prije suđenja, tj. u istrazi i izviđaju mogu biti sužene. Međutim, Evropski

sud pri tom naglašava, da je za ocjenu poštenog suđenja od značaja rano prisustvo branioca u

postupku, kao garancije prava na pošteno suđenje, kako tužilaštvo ne bi potezalo za dokazima

pribavljenim metodama pritiska, prisile suprotno volji okrivljenog. Zato je normativno

uređenje istražnog postupka od velike važnosti i prema standardima Evropskog suda (San

protiv Austrije). U predmetu Vinjak v. HR (2010) Evropski sud je ukazao da "... svi dokazi u pravilu moraju se izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi.... To međutim ne

znači da iskaz svjedoka da bi se priznao kao dokaz uvijek mora biti dat na sudu i javno, to se može pokazati

nemogućim u određenim slučajevima. Upotreba dokaza dobijenih tokom izviđaja i istrage radi dokazivanja

sama po sebi nije protivno čl.6 st.1 i 3 tač.d) Konvencije, uz uslov da su poštovana prava odbrane. Ta prava po

pravilu zahtjevaju da se okrivljenom i/ili njegovom braniocu na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da

se suoči sa svjedokom, da ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje iskaz, bilo u kasnijoj

fazi".

5.1.Garancije pravičnog suđenja u kontekstu disciplinskih mjera koje se po ZKP-u

mogu preduzeti protiv okrivljenog

Pravo na pravično suđenje u značenju koje mu daje Evropski sud podrazumijeva

garancije okrivljenom da, između ostalog, djelotvorno učestvuje u postupku odlučivanja po

krivičnoj optužbi protiv njega. Ovo pravo mora biti u potpunosti osigurano u sudskom

postupku, dok u postupku prije suđenja, izviđaju i istrazi, dozvoljeno je određeno ograničenje

ovog prava.

Pravom djelotvornog učešća u postupku praktično se ostvaruje pravo procesne

ravnopravnosti (jednakosti oružja), što je jedno od obilježja šireg pojma poštenog suđenja da

se svakoj stranci mora pružiti razumna mogućnost da iznese svoj slučaj, pod uslovima koji je

ne stavljaju u znatno nepovoljniji položaj od protivne stranke. Okrivljenom se mora omogućiti

da svoju odbranu organizuje na odgovarajući način bez ograničenja u pogledu mogućnosti

podnošenja relevantnih argumenata odbrane pred raspravnim sudom.

U ovom kontekstu čini mi se korisnim razmotriti pravo okrivljenog na djelotvorno

učešće u postupku odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv njega, a u kontekstu čl.321 st.2

ZKP-u.

Naime, u čl.321 st.1 ZKP-u propisano je da će sud opomenuti lice koje učestvuje u

krivičnom postupku među kojima je optuženi ili drugo lice koje ometa glavni pretres, vrijeđa

sud, stranke i druge učesnike u postupku ili ne poštuje naređenje predsjednika vijeća za

održavanje reda. Ukoliko opomena bude bezuspješna, lice koje remeti procesnu disciplinu

može se kazniti novčanom kaznom do 1.000 €.

Okrivljeni se ne može novčano kazniti, ali se shodno st.2 čl.321 ZKP-u može narediti

njegovo udaljavanje iz sudnice na određeno vrijeme, a ako je već saslušan na pretresu onda i

za vrijeme dok traje dokazni postupak. U takvoj situaciji sud će shodno navedenoj odredbi

prije objavljivanja da je dokazni postupak završen pozvati okrivljenog i obavijestiti ga o toku

30

glavnog pretresa, a ako optuženi i dalje nastavi da narušava red i vrijeđa dostojanstvo suda

može biti ponovo udaljen iz zasijedanja i glavni pretres će se završiti bez njegovog prisustva,

a presudu će mu saopštiti predsjednik ili član vijeća u prisustvu zapisničara.

Svakako da su pravila koja daju ovlašćenje sudu da sankcioniše nepropisno ponašanje

nešto što poznaju pravni sistemi svih država ugovornica. Takva pravila su nužna kako bi se

osiguralo pravilno i redovno funkcionisanje postupka pred sudom. Međutim, da li bi se moglo

ocijeniti pravičnim suđenje u skraćenom postupku u kom po domaćem pravu okrivljeni ne

mora imati branioca, kao što ne mora ni u redovnom postupku kada su u pitanju krivična djela

za koja se može izreći kazna zatvora manja od deset godina, a okrivljeni nije u pritvoru, ako

bi se okrivljenom koji nije angažovao branioca, izrekla mjera udaljenja sa čitavog dokaznog

postupka. Ovo pitanje bi postalo složenije, ako okrivljeni nije imao branioca ni u fazi

postupka prije suđenja, pa nije lično ili preko branioca bio prisutan provođenju tj. pribavljanju

dokaza u toj fazi postupka ili u situaciji kada državni tužilac u redovnom postupku nije

provodio istragu, već je podigao neposrednu optužnicu odnosno u skraćenom postupku

optužni predlog i predložio saslušanje svjedoka, koji bi se prvi put na pretresu pred sudom

saslušali. Postavlja se pitanje da li bi suđenje u kom je okrivljeni zbog remećenja procesne

discipline udaljen tokom čitavog dokaznog postupka na kom se po prvi put provode dokazi

protiv njega, a on nema izabranog branioca i nije u pitanju obavezna odbrana, zadovoljilo

garancije poštenog suđenja u tumačenju koje mu daje Evropksi sud.

Prepričavanje rezultata dokaza okrivljenom od strane predsjednika vijeća ne bi moglo

nadomjestiti pravo okrivljenog da postavljajući pitanja svjedocima i iznoseći protivargumente

pisanim dokazima aktivno učestvuje u postupku i ospori optužbu.

Ovdje se otvara pitanje da li su mjere koje je sud preduzeo radi održavanja procesne

discipline proporcionalne legitimnom cilju, s obzirom je okrivljeni u potpunosti lišen

mogućnosti djelotvornog učestvovanja u sudskom postupku, posebno u situaciji kada takvo

učešće i u fazama prije suđenja nije bilo djelotvorno u smislu prisustva okrivljenog

provođenju procesnih radnji.

Okrivljeni svakako ima pravo da djelotvorno učestvuje u postupku razmatranja

krivične optužbe protiv njega i da mu se u tom kontekstu omoguće jednaki uslovi kao i

protivnoj stranci kako bi imao mogućnost da izloži svoje argumente i ospori argumente

protivne strane. Udaljenjem okrivljenog sa glavnog pretresa koji treba da bude neposredan i

kontradiktoran nesumnjivo se zadire i predstavlja miješanje u prethodno navedeno pravo

okrivljenog kojim se između ostalog obezbjeđuje pošteno suđenje protiv okrivljenog. Nije

sporno da je miješanje suda u ovo pravo u svijetlu narušavanja procesne discipline od

okrivljenog nužno kako bi se osiguralo pravilno i redovno funkcionisanje postupka pred

sudom.

Međutim, da li je ovakvo zakonito miješanje proporcionalno cilju kojem se teži s

obzirom da se njime okrivljeni ne samo ograničava u svom pravu koje je sastavni dio prava na

pošteno suđenje već se potpuno lišava jednog segmenta tog prava.

Nezavisno što sud mora preduzimati mjere radi poštovanja procesne discipline, čini mi

se da bi u ovakvom slučaju zakonom moralo biti propisano da se okrivljenom koji je udaljen

sa suđenja tokom čitavog dokaznog postupka, a u slučaju da nema branioca (izabranog ili po

službenoj dužnosti), postavi branilac po službenoj dužnosti, kojem bi se dalo dovoljno

vremena za proučavanje spisa i pripremanje odbrane i koji bi prisustvovao izvođenju dokaza

na pretresu.

31

VI. Umjesto zaključka

Ovaj rad je obuhvatio samo neke dileme koje u praksi mogu stvoriti pozitivni propisi i

njihovo tumačenje u proceduri pribavljanja i provođenja dokaza sa aspekta prava okrivljenog

koja mu garantuje čl.6 Konvencije u značenju koje tom pravu daje Evropski sud, a koje bi, po

ocijeni obrađivača ove teme, mogle dovesti do povrede prava okrivljenog na pošteno suđenje

pred domaćim sudovima.

Radi izbjegavanja takve mogućnosti moglo bi se intervenisati izmjenama ZKP-u, ali i

edukacijom tužilaca i sudija, kao i policijskih službenika koji imaju ovlašćenja da

preduzimaju neke dokazne radnje po odobrenju državnog tužioca, kako bi se prava

okrivljenog u kontekstu pribavljanja i provođenja dokaza ostvarivala u punom sadržaju čl.6

Konvencije.

Literatura:

- J.Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Evropskog suda

za ljudska prava - Zagreb 2013.

- V.Dimitrijević, D. Popović, T. Papić, V. Petrović, Međunarodno pravo ljudskih prava,

Beogradski centar za ljudska prava - Beograd 2006.

- Alan Uzelac - Pravo na pošteno suđenje

- Izvod iz prakse Evropskog suda – godina izdanja 2001.Sarajevo

- Primjena specijalnih istražnih sredstava - Savjet Evrope 2013 Beograd

Korištena je i praksa Evropskog suda sa sajta www.ehrdatabase.org

32

33

PRAVNI STAVOVI

34

35

PRAVNI STAV

Dostavljanje pismena iz okvira rada javnog izvršitelja putem pošte

i pravo na nagradu

Javnom izvršitelju pripada nagrada za preduzete radnje dostavljanja pismena

koja proizilaze iz okvira rada javnog izvršitelja kada on vrši dostavljanje, u iznosu od 5

€ po pošljci, bez obzira na broj stranaka koji učestvuju u postupku izvršenja.

Ako javni izvršitelj dostavljanje pismena iz okvira svoga rada vrši putem pošte

nema pravo na nagradu za dostavljanje pismena u iznosu po 5 € po pošiljci, već samo za

naknadu stvarnih troškova u vezi dostavljanja (u visini plaćenih poštanskih usluga).

O b r a z l o ž e nj e

Dostavljenom inicijativom Ministarstva pravde Vlade Crne Gore - Direktorata za

pravosudje, br.03-6110-2/16 od 8. septembra 2016. godine, ukazano je na različita tumačenja

odredbe čl. 9 stav 1 Uredbe o tarifi javnih izvršitelja (“Sl. list CG”, br. 3/16) i Tarifnog broja

27 u Tabeli 2 kao sastavnom dijelu navedene Uredbe, od strane ovog Ministarstva i suda,

imajući u vidu tumačenje Osnovnog suda u Pljevljima u rješenju I.br.31/14 od 15.05.2014.

godine.

S obzirom na ustavnu obavezu Vrhovnog suda da obezbjedjuje jedinstvenu primjenu

zakona od strane sudova (član 124 Ustava Crne Gore), što je istovremeno i zakonska obaveza

(čl. 26 Zakona o sudovima), a cijeneći u kontekstu ove obaveze i ukazanu različitost u

tumačenju dijela odredaba navedenog propisa od strane ministarstva nadležnog za vršenje

nadzora nad zakonitošću rada javnih izvršitelja osnovom odredaba Zakona o javnim

izvršiteljima i suda kao instanciono nadležnog organa za odlučivanje povodom izjavljenih

pravnih ljekova protiv odluka javnog izvršitelja u smislu odredaba Zakona o izvršenju i

obezbjedjenju, Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore ocijenilo je da postoji

opravdana potreba da po službenoj dužnosti kandiduje i na sjednici odjeljenja razmotri

pravilnost primjene odredbe čl. 9 stav 1 Uredbe o tarifi javnih izvršitelja (“Sl. list CG”, br.

3/16) i Tarifnog broja 27 u Tabeli 2 kao sastavnom dijelu navedene Uredbe i zauzme pravni

stav u odnosu na:

- obračun nagrade javnim izvršiteljima za radnju dostavljanja pismena koja proizilaze

iz djelokruga rada javnog izvršitelja kada dostavljanje vrši javni izvršitelj, a u postupku u

kojem učestvuje više stranaka;

- obračun nagrade javnim izvršiteljima za radnju dostavljanja pismena koja proizilaze

iz djelokruga rada javnog izvršitelja kada se dostavljanje vrši putem pošte.

***

Zakon o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl. list CG", br.36/2011,28/14), utvrdjenim

pravilima o dostavljanju pismena u postupku izvršenja i obezbjedjenja obuhvata i dostavljanje

pismena koji proizilaze iz djelokruga rada javnog izvršitelja. Kao načine dostavljanja pismena

koja proizilaze iz okvira rada javnog izvršitelja ZIO odredjuje dostavu neposrednom predajom

ili preko pošte (član 43 stav 1), ili ako je dostavu nemoguće izvršiti na jedan od dva prethodno

navedena načina ili ako je izvršitelju nepoznato prebivalište ili boravište, odnosno sjedište

stranke dostavljanje će izvršiti javnim objavljivanjem.

36

Pravo javnih izvršitelja na nagradu za rad i naknadu troškova prema Tarifi o

nagradama i naknadama troškova koje donosi Vlada, po pribavljenom mišljenju Komore,

utemeljeno je na odredbama člana 44 stav 1 Zakonom o javnim izvršiteljima (Sl. list CG", br.

61/11).

Nagrada za rad javnim izvršiteljima i visina ove nagrade bliže je regulisana Uredbom

Vlade CG o tarifi javnih izvršitelja (“Sl. list CG”, br. 3/16).

Odredbom člana 9 stav 1 navedene Uredbe odredjeno je kada u postupku izvršenja

učestvuje više stranaka javnom izvršitelju pripada nagrada za pripremanje predmeta i nagrada

za preduzete radnje uvećana za 10% za svaku sljedeću stranku, ali ne više od 200% pune

nagrade po jednoj stranci sa najvećim potraživanjem.

Kad u sprovodjenju izvršenja učestvuje više izvršnih povjerilaca javnom izvršitelju

pripada nagrada za svako sprovedeno izvršenje po svakom pojedinačnom potraživanju koje

prelazi iznos od 1.000 €, srazmjerno visini iznosa naplaćenog potraživanja.

Tabelom za odredjivanje visine nagrade, kao sastavnim dijelom Uredbe o tarifi javnih

izvršitelja, pod tačkom 27, odredjeno je da dostavljanje pismena izvršnom povjeriocu,

izvršnom dužniku, dužniku izvršnog dužnika i trećem licu koja proizilaze iz okvira rada

javnog izvršitelja kada dostavljanje vrši javni izvršitelj, osim kod popisa pokretnih stvari i u

slučajevima iz čl. 5 ove Uredbe, pripada 5 € po pošiljci.

Dovodjenjem u medjusobnu vezu citirane odredbe Uredbe o tarifi javnih izvršitelja,

uključujući i sastavni tabelarni dio ove Uredbe proizilazi da javnom izvršitelju pripada

nagrada za dostavljanje pismena iz okvira njegovog rada u utvrdjenom iznosu od 5 € po

pošiljci, bez obzira na broj stranaka koje učestvuju u postupku izvršenja. Znači, pravo javnog

izvršitelja na nagradu od 5 eura za dostavljeno pismeno iz njegovog rada vezuje se za broj

neposredno dostavljenih pošiljki od strane javnog izvršitelja, pri čemu na ovu nagradu nema

uticaja broj stranaka-lica, koja učestvuju u postupku.

Medjutim, kada se dostavljanje pismena iz djelokruga rada javnog izvršitelja vrši

putem pošte javni izvršitelj nema pravo na nagradu za dostavljanje u utvrdjenom iznosu od 5

€ po pošiljci, već mu pripada nagrada samo za stvarne troškove koje je imao u vezi sa

dostavljanjem, tj. u visini plaćenih poštanskih usluga.

Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore

usvojen na sjednici od 24.10.2016. godine)

37

PRAVNI STAV

Nadležni organ za izvršenje i sprovodjenje izvršenja odluke suda

o načinu održavanja ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljom

Za izvršenje i sprovodjenje izvršenja odluke suda o načinu održavanja ličnih

odnosa djeteta sa drugim roditeljem nadležan je sud.

O b r a z l o ž e nj e

Osnovni sud u Kotoru zahtjevom I-Io-Su.187/216 obratio se ovom sudu radi davanja

pravnog stava – mišljenja o pravilnosti primjene odredaba člana 4 stav 1 alineja 1 i čl. 238 st.

1 Zakona o izvršenju i obezbjednju vezano za nadležnost u dijelu obezbjedjivanja održavanja

kontakta izmedju djeteta i roditelja kojem dijete nije odlukom suda povjereno.

***

Poštovanje prava djeteta odvojenog od jednog ili oba roditelja da redovno održava

lične odnose i neophodne kontakte sa oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti sa najboljim

interesom djeteta garancija je Konvencija UN o pravima djeteta (član 9 stav 3).

Porodični zakon Crne Gore (“Sl. list RCG”, br. 1/2007) u članu 63 stav 1 utvrdjuje

pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi. Prema stavu 2. iste

odredbe ovo pravo može biti ograničeno samo odlukom suda kada je to u najboljem interesu

djeteta.

Takodje, pravo i dužnost je roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo da sa djetetom

održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život djeteta odlučuje zajednički i

sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo (član 74 stav 3 Porodičnog zakona).

Prema odredbi čl. 87 st. 5 navedenog zakona sprečavanje održavanja ličnih odnosa djeteta i

roditelja sa kojim dijete ne živi predstavlja grubo zanemarivanje dužnosti roditelja kojem je

dijete povjereno radi vršenja roditeljskog prava, što je razlog lišenja roditeljskog prava.

Prilikom odlučivanja u bračnom sporu prema odredbi člana 342 stav 1 Porodičnog

zakona sud je dužan da odluči o vršenju roditeljskog prava.

Prema odredbi člana 357 stav 1 Porodičnog zakona u sporu za zaštitu prava djeteta i u

sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek dužan da se rukovodi najboljim interesom

djeteta, a u smislu čl. 361 st. 1 istog zakona prije nego što donese odluku o zaštiti prava

djetete ili o vršenju roditeljskog prava sud je dužan da zatraži nalaz i stručno mišljenje od

organa starateljstva, porodičnog savjetovališta ili druge specijalizovane ustanove.

Zakon o izvršenju i obezbjedjenju (“Sl. list CG”, br. 36/2011 i 32/2) odredbom člana 4

stav 1 alineja 1 odredjuje nadležnost suda da odlučuje u postupku izvršenja i sprovodjenja

izvršenja sudskih odluka radi predaje i oduzimanja djeteta.

U smislu odredbe člana 238 stav 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju za odlučivanje

o predlogu za izvršenje odluke kojom se naredjuje predaja djeteta roditelju ili drugom licu,

odnosno ustanovi kojoj je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje nadležan je sud koji je

opšte mjesno nadležan za izvršnog povjerioca, kao i sud na čijem se području dijete nalazi.

Odredbom čl. 239 st. 5 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju odredjeno je da u postupku

izvršenja sud zahtijeva pomoć organa starateljstva.

Odlukom suda o povjeravanju djeteta i roditeljskom staranju i izdržavanju uredjuje i

održavanje kontakta djeteta sa roditeljem koje nije povjereno, pa je za izvršenje iste u tom

38

dijelu isključivo nadležan sud. Ovo i stoga što odredjeno održavanje kontakta djeteta sa

drugim roditeljem kojem nije bilo povjereno i vraćanje drugom roditelju nakon vidjanja u

krajnjem se ima smatrati da je obuhvaćeno pod pojmom predaje i oduzimanjem djeteta.

Kako je u pitanju odluka suda kojom je uredjeno održavanje kontakta djeteta sa

roditeljem, koja je izvršna isprava u smislu odredaba Zakona o izvršenju i obezbjedjenju, to je

za izvršenje iste u punom smislu nadležan isključivo sud, a sud u toku postupka sprovodjenja

izvršenja može angažovati i nadležni organ starateljstva, odnosno stručna lica tog organa i

zatražiti asistenciju ostalih državnih organa u slučaju potrebe.

Kako je u pitanju neotudjivo pravo djeteta, a poštovanje interesa djeteta je zahtjev

počev od Konvencije UN o pravima djeteta do (navedenih) nacionalnih propisa, a

istovremeno je i dužnost suda da se u svim aktivnostima – spornim situacijama u kojima

odlučuje o pravima djeteta rukovodi najboljim interesom djeteta – član 5 stav 1 Porodičnog

zakona, to je nesumnjivo neizbježna ključna uloga suda u praćenju i realizaciji zaštite prava

djeteta.

Prema tome, odredbe člana 4 stav 1 alineja 1, te čl. 238 Zakona o izvršenju i

obezbjedjenju ne mogu se restriktivno tumačiti, već se moraju tumačiti u kontekstu

Konvencije UN o pravima djeteta, odredaba Porodičnog zakona i svih ostalih propisa koji

regulišu prava djeteta i prava i dužnosti roditelja.

Polazeći od značaja i potrebe poštovanja najboljeg interesa djeteta jasno je da i sud

mora imati posebno značajnu ulogu kao organ u sistemu vlasti kome je u ovom segmentu

povjerena ključna uloga i koji mora propratiti preduzimanje svake aktivnosti u ostvarivanju

prava djeteta u koje spada i održavanje ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem, što

podrazumijeva obezbjedjenje i izvršenje ovog prava u potpunosti.

Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore

usvojen na sjednici od 16.12.2016. godine)

39

PRAVNI STAV

Odbacivanje neurednog podneska

podnijetog od strane advokata kao punomoćnika stranke

Ukoliko podnesak kojeg je u ime stranke podnio advokat u svojstvu

punomoćnika, Zaštitnik imovinsko pravnih-interesa Crne Gore, organ opštine nadležan

za zaštitu imovinsko-pravnih interesa opštine, odnosno Državni tužilac, ne sadrži adresu

stranaka, takav podnesak ne sadrži sve što je potrebno da bi sud mogao po njemu

postupiti, pa ga treba odbaciti.

O b r a z l o ž e nj e

Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u Podgorici

radi zauzimanja pravnog stava u vezi tumačenja člana 106 stav 4 Zakona o parničnom

postupku, a posebno po spornom pravnom pitanju koje glasi:

Da li ima uslova da se podnesak odbaci kao nepotpun ukoliko isti ne sadrži podatke iz

člana 103 stav 2 ZPP, a izmedju ostalog prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka,

u situaciji kada je podnesak umjesto stranke podnio punomoćnik koji je advokat, Zaštitnik

imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, organ opštine nadležan za zaštitu imovinsko-pravnih

interesa opštine, odnosno Državni tužilac”

U obrazloženju zahtjeva je ukazano na različito tumačenje navedene odredbe od strane

Osnovnog i Višeg suda u Podgorici.

***

Sadržina i razumljivost podnesaka (tužbe, odgovora na tužbu, pravnih lijekova i

drugih izjava, predloga i saopštenja koji se daju van rasprave u pisanoj formi) decidno su

pojašnjeni članom 103 Zakona o parničnom postupku (“Sl. list RCG”, br. 22/04, 38/05, 76/06

i “Sl. list CG”, br. 73/10, 47/15 i 48/15). Tačnije, imperativni zahtjev u stavu 2 navedene

odredbe je da podnesci moraju biti razumljivi i da sadrže sve što je potrebno da bi se po njima

moglo postupati. Istom odredbom naglašeno je da podnesci naročito treba da sadrže: oznaku

suda, ime i prezime (naziv pravnog lica), prebivalište ili boravište (sjedište pravnog lica)

stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu

izjave i potpis podnosioca.

U smislu odredbe člana 106 stav 4 Zakona o parničnom postupku, ako je podnesak

koji je umjesto stranke podnio punomoćnik koji je advokat, Zaštitnik imovinsko-pravnih

interesa Crne Gore, organ opštine nadležan za zaštitu imovinsko-pravnih interesa opštine,

odnosno Državni tužilac, nerazumljiv ili nepotpun sud će ga odbaciti.

Iz sadržine navedenih odredaba nesumnjivo proizilazi da podnesak koji je podnijet od

lica bliže navedenih iz člana 106 stav 4 ZPP ne podliježe obavezi vraćanja od strane suda radi

dopune i otklanjanja nedostataka, već se odmah ima smatrati nepotpunim podneskom, što

znači da ima nedostatke zbog kojih se po istom ne može postupati i podnesak se kao nepotpun

odbacuje.

Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore

usvojen na sjednici od 16.12.2016. godine)

40

PRAVNI STAV

Način vodjenja upisnika i nadležni organ za odlučivanje u predmetima naknadno pronadjene

zaostavštine

Rješenje o naknadno pronadjenoj imovini donosi organ koji je donio prvobitno

rješenje o raspravi zaostavštine.

Predlog za raspravu novopronadjene imovine zavodi se u upisniku shodno

odredbama Sudskog poslovnika, pod novom poslovnom oznakom – veza poslovna

oznaka ranijeg predmeta.

O b r a z l o ž e nj e

Gradjanskom odjeljenju Vrhovnog suda Crne Gore obratio se Osnovni sud u Herceg

Novom radi zauzimanja pravnog stava o načinu vodjenja upisnika i postupanja u pokrenutim

postupcima radi raspravljanja naknadno pronadjene zaostavštine.

U obrazloženju zahtjeva se ukazuje na različito postupanje u navedenoj pravnoj

situaciji u Osnovnom sudu u Herceg Novom i Osnovnom sudu u Podgorici.

***

Prema odredbi člana 94 Zakona o vanparničnom postupku (“Sl. list RCG”, br, 27/2006

i 20/2015) raspravljanje zaostavštine sprovodi se pred sudom odnosno kod notara kao

povjerenika suda. Odredbom čl. 140 istog zakona odredjeno je da ako se po pravosnažnosti

rješenja o nasljedjivanju ili rješenja o legatu pronadje imovina za koju se u vrijeme donošenja

rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud odnosno notar neće ponovo raspravljati

zaostavštinu već će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranije donesenog

rješenja o nasljedjivanju.

Prema stavu 2 iste odredbe izuzetno od stava 1 ovog člana sud odnosno notar će

ponovo raspraviti zaostavštinu imovine za koju se nije znalo u vrijeme donošenja rješenja da

pripada zaostavštini u slučaju da nasljednik koji se bio odrekao nasljedja izjavi da se prihvati

nasljedja novopronadjene imovine, a u smislu stava 3 ove odredbe sud odnosno notar će

raspraviti zaostavštinu ako ranije nije raspravljena samo ako se pronadjena imovina sastoji iz

nepokretnosti, dok ako se pronadjena imovina sastoji od pokretne imovine male vrijednosti,

sud odnosno notar će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev zainteresovanih lica (st. 4).

Saglasno odredbi člana 148 Zakona o vanparničnom postupku sud ima mogućnost da

notaru kojem je povjerio sprovodjenje postupka raspravljanja zaostavštine oduzme spise

predmeta i postupak sam sprovede ili povjeri drugom notaru u slučajevima taksativno

pobrojanim navedenom odredbom, protiv koje odluke suda nije dozvoljena žalba. Odredbom

čl. 152 istog zakona odredjeno je da sud sprovodjenje ostavinskih rasprava povjerava

notarima prema odredbama Zakona o notarima u službenom sjedištu notara. Ako na području

suda više notara ima svoja sjedišta predmeti će im se dodjeljivati u rad ravnomjerno po

abecednom redu ličnog imena notara.

Tumačenjem navedenih odredbi proizilazi da postupak oko rasprave naknadno

pronadjene imovine sprovode sud ili notar, zavisno od toga ko je donio prvobitno rješenje o

raspravljanju zaostavštine. Ukoliko je osnovno rješenje o raspravi zaostavštine donio sud, on

će nastaviti postupak i donijeti rasporedno rješenje o naknadno pronadjenoj imovini, a ako je

41

raspravu zaostavštine sproveo notar, isti će donijeti rješenje i o naknadno pronadjenoj imovini

ostavioca.

***

Zavodjenje u upisniku ostavinskih predmeta bliže je regulisano odredbom člana 252

stav 1 tač. 6 i 7 Sudskog poslovnika (“Sl. list CG”, br. 65/2016) na način što osnovni sudovi

vode upisnike za predmete ostavina “O”, a za predmete ostavina koje je sud povjerio notaru

“O-n”. Odredbom člana 247 regulisano je ponovno upisivanje konačno riješenih predmeta na

način što kada se u predmetu koji je u upisniku označen kao konačno riješen dozvoli

ponavljanje postupka predmet se upisuje pod novim brojem u upisniku, a novoj oznaci

predmeta dodaju se posljednje dvije cifre godine u kojoj je predmet prvi put evidentiran. U

rubrici za primjedbe upisuje se ranija oznaka i oznaka drugostepene odluke, a kod ranijeg

upisa upisuje se nova oznaka predmeta (veza ranije i kasnije).

Shodnom primjenom odredbe člana 247 Sudskog poslovnika proizilazilo bi da se i

predmeti ostavine – naknadno pronadjene zaostavštine zavode pod novom oznakom, a da se

pored iste dodaje veza – poslovna oznaka ranijeg predmeta.

Sa iznijetih razloga zauzet je pravni stav kao u izreci.

(Pravni stav Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne gore

usvojen na sjednici od 16.12.2016. godine)

42

43

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

44

45

FAKULTATIVNI OSNOVI ZA UBLAŽAVANJE KAZNE

(Član 10 stav 3 i čl. 20 st. 3 KZ)

Kada je krivično djelo učinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane i kada je

u pitanju pokušaj krivičnog djela, to predstavlja fakultativne osnove za ublažavanje

kazne.

Iz obrazloženja:

„Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno

primijenio Krivični zakonik kada je radnje okrivljenih, opisane u izreci drugostepene presude

kvalifikovao kao krivično djelo teško ubistvo u pokušaju u prekoračenju nužne odbrane iz čl.

144 tač. 8 u vezi čl.10 st. 2 i 3 KZ i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih

materija iz čl. 403 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.

Naime, drugostepeni sud je pravilno utvrdio da je napad oštećenih na okrivljenog M.

bio objektivan i stvaran s obzirom na brojnost i agresivnost napadača i da su okrivljeni

ispaljujući projektile u cilju odbijanja napada prekoračili granice nužne odbrane, s obzirom da

veći broj ispaljenih projektila i brojnost nanijetih povreda oštećenima ukazuju da intenzitet

odbrane nije bio u dovoljnoj srazmjeri sa intenzitetom napada. Kod ovako prihvatljive, pravne

ocjene drugostepenog suda, predmetne žalbe su neosnovane i u njihovim djelovima kojima je

ukazivano na povrede Krivičnog zakonika.

Žalbom Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju drugostepena presuda se

neosnovano pobija i zbog odluke o kazni. S tim u vezi ovaj sud je ocijenio da je drugostepeni

sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti iz čl. 42 Krivičnog zakonika Crne Gore i da je

pridao poseban značaj jačini ugrožavanja ili povrede zaštičenog dobra koja je posebno

izražena u činjenici da je oštećeni F. od zadobijenih povreda ostao nepokretan. Ali polazeći

od toga da je krivično djelo učinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane i da je u pitanju

pokušaj krivičnog djela što predstavlja fakultativne osnove za ublažavanje kazne u skladu sa

čl. 10 st.3 i čl. 20 st.3 Krivičnog zakonika Crne Gore, drugostepeni sud je pravilno ocijenio da

prilikom utvrdjivanja pojedinačnih kazni ima mjesta da se za kriivično djelo teško ubistvo u

pokušaju u prekoračenju nužne odbrane ublaži kazna ispod granice propisane kazne. I po

ocjeni ovog suda jedinstvene kazne zatvora okrivljenima u trajanju od po 2 (dvije) godine i 7

(sedam) mjeseci su odmjerene u skladu sa potrebom da doprinesu ostvarivanju svrhe

kažnjavanja iz čl. 32 Krivičnog zakonika Crne Gore u okviru opšte svrhe propisivanja i

izricanja krivičnih sankcija iz čl. 4 st.2 istog zakonika.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 14/16 od 29.11.2016. godine)

46

KRIVIČNO DJELO UBISTVO

-PRAVNA KVALIFIKACIJA DJELA-

(Član 143 u vezi čl. 144 stav 1 tačka 1 KZ)

Bez subjektivne komponente podmuklog načina izvršenja i njene konkretizacije

u činjenični opis djela u izreci presude kojom je okrivljeni oglašen krivim, nema

činjenične osnove da se djelo kvalifikuje kao teško ubistvo.

***

Sama po sebi činjenica da je okrivljeni radnju izvršenja preduzeo kada se

oštećeni tome nije nadao nije se mogla podvesti pod pravni pojam podmuklog načina

izvršenja, pa stoga ni djelo okrivljenog osnovom te činjenice pravno kvalifikovati kao

krivično djelo iz člana 144 stav 1 tačka 1 Krivičnog zakonika

NUŽNOST IDENTITETA PRESUDE I OPTUŽBE

(Član 369 ZKP)

Sud se zbog principa identiteta optužbe i presude mora kretati u okviru činjenica

koje je državni tužilac opredijelio prilikom opisa djela okrivljenog i pravnu

kvalifikaciju opredijeliti prema tom skupu činjenica.

Iz obrazloženja:

„Na skup činjenica koncipiran u izreci drugostepene presude Apelacioni sud je

primjenio zakon na način što je djelo okrivljenog pravno cijenio kao krivično djelo teško

ubistvo iz čl.144 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika Crne Gore (trebalo Krivičnog zakonika jer se u

vrijeme izvršenja bio takav naziv ovog zakonika), što je bio razlog da uvaži žalbu Višeg

državnog tužilaštva u Podgorici i preinači prvostepenu presudu.

Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda činjenica koju je drugostepeni sud unio u činjenični

opis djela okrivljenog i koja se stoga cijeni kao nova (što je i konstituisalo pravo stranaka na

žalbu sudu trećeg stepena), a naime, "da se oštećeni nije nadao" da će ga okrivljeni lišiti

života, nije bila dovoljna niti takve prirode da bi se mogla cijeniti kao kvalifikatorna u smislu

izvršenja djela na podmukao način, osnovom koje bi se djelo okrivljenog moglo cijeniti kao

teže i pravno kvalifikovati kao teško ubistvo. Stoga i pored utvrđenja ove činjenice i njenog

unošenja u činjenični opis krivičnog djela u izreci drugostepene presude, drugostepeni sud nije

imao dovoljnu činjeničnu osnovu da mijenja pravnu kvalifikaciju krivičnog djela okrivljenog iz

izreke prvostepene presude, jer se djelo okrivljenog opisanao u izreci drugostepene presude,

pravilnom primjenom zakona, nije moglo pravno cijeniti kao teško ubistvo iz čl.144 st.1 tač.1

Krivičnog zakonika.

To što se "ošećeni nije nadao" da će biti lišen života, samo po sebi, bez drugih okolnosti

koje bi pratile izvršenje i koje bi ukazivale da je učinilac planski iskoristio određene okolnosti

(npr. dok žrtva spava) ili prikriveno stvarao uslove ili planski koristio sredstvo izvršenja koje bi

ukazivalo na lukavost i prepredenost učinioca (npr.da je duži period trovao žrtvu stavljajući joj

u hranu manje količine otrova), nije dovoljna okolnost koja bi ukazivala na podmukao način

47

izvršenja u smislu kivičnog djela teško ubistvo i stoga krivičnom djelu ubistvo, sama po sebi,

ne daje teži od uobičajenog načina izvršenja ovog krivičnog djela.

Da bi se radilo o podmuklom načinu lišenja života drugog moraju se utvrditi i

objektivne i subjektivne činjenice i okolnosti koje bi se mogle podvesti pod ovaj pravni pojam i

svakako te činjenice i okolnosti unijeti u činjenični opis krivičnog djela u izreci presude kojom

se okrivljeni oglašava krivim. Pri tom treba imati u vidu da se subjektivna komponenta

podmuklosti, kao i svaka subjektivna činjenica u krivičnom postupku utvrđuje na osnovu

objektivnih činjenica iz kojih proizilazi nesumnjivi zaključak o onome što u subjektivnom

smislu podmuklost podrazumijeva. Sama činjenica da se žrtva nije nadala da će biti lišena

života ne zadovoljava obije komponente podmuklosti. Čak i ako bi se u konkretnom slučaju o

tome da se oštećeni "nije nadao" da će ga okrivljeni lišiti života (a što je po svojoj prirodi

subjektivna činjenica ali se u konkrtnom slučaju može eventualno podvesti samo pod

objektivnu konponentu podmuklosti jer se odnosi na žrtvu, a subjektivna komponenta

podmuklosti u smislu teškog ubistva odnosi se na izvršioca) zaključilo iz činjenice da je

oštećeni ležao na krevetu, stomakom ka krevetu, ta činjenica ne bi bila dovoljna da bi se djelo

okrivljenog kvalifikovalo kao teže, jer ona ne ukazuje da je takav način izvršenja bio planski

smišljen od strane okrivljenog. Čak naprotiv način izvršenja opisan u izreci drugostepene

presude, u odsustvu planskog, perfidnog i lukavog pripremanja, ukazuje na situaciono

preduzimanje radnje izvršenja u okolnostima koje su okrivljenom očigledno olakšale

sprovođenje umišljajnje radnje koja bi ostvarila onu posledicu koju je htio, a naime, da liši

života oštećenog i stoga ne predstavlja teži od uobičajenog načina izvršenja. Dakle, bez

subjektivne komponente podmuklog načina izvršenja i njene konkretizacije u činjenični opis

djela u izreci presude kojom je okrivljeni oglašen krivim, nema činjenične osnove da se djelo

kvalifikuje kao teško ubistvo.

U konkretnom slučaju u činjeničnom opisu djela u izreci drugostepene presude

subjektivna konponenta podmuklosti nedostaje, što znači nema činjenica i okolnosti koje

ukazuju na posebnu lukavost, prepredenost i smišljenost okrivljenog pri odabiranju upravo

konkretnih uslova i načina izvršenja djela, čak i kada bi se kao objektivna komponenta

podmuklosti moglo cijeniti to što je okrivljeni preduzeo radnju izvršenja dok je oštećeni ležao

na stomak (što po mišljenju Vrhovnog suda ne bi proizilazio zato što nije utvrđeno da je

oštećeni spavao u trenutku izvršenja djela, već da je bio budan i glava tj.lice oštećenog sigurno

nije moglo biti ka krevetu).

Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud smatra da je pravilnom primjenom zakona

drugostepeni sud morao odbiti kao neosnovanu žalbu Višeg državnog tužilaštva u Podgorici

izjavljenu protiv prvostepene presude jer se sama po sebi činjenica da je okrivljeni radnju

izvršenja preduzeo kada se oštećeni tome nije nadao nije mogla podvesti pod pravni pojam

podmuklog načina izvršenja, pa s toga ni djelo okrivljenog osnovom te činjenice pravno

kvalifikovati kao krivično djelo iz čl.144 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika.

Treba naglasiti da pravni pojam "na podmukao način", koji je drugostepeni sud unio u

činjenični opis krivičnog djela u izreci drugostepene presude, bez činjenične konkretizacije u

objektivnom i subjektivnom smislu ne može uticati na drugačiju ocjenu Vrhovnog suda.

Kod ovakvog stava, Vrhovni sud smatra potrebnim podsjetiti da izreka presude kojom

se okrivljeni oglašava krivim, shodno čl.379 st.4 u vezi čl.374 st.1 Zakonika o krivičnom

postupku (ZKP-u), između ostalog sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog

djela za koje se okrivljeni oglašava krivim, što praktično znači da sadrži skup odlučnih

činjenica koje predstavljaju opšte i posebne elemente bića predmetnog krivičnog djela na koje

sud primjenjuje zakon u dijelu pravne ocjene djela okrivljenog.

Imajući to u vidu, a pri činjenici da u činjeničnom opisu krivičnog djela u izreci

drugostepene presude (kao ni optužbe) nisu navedene činjenice i okolnosti koje bi ukazivale

na lukavstvo i prepredenost okrivljenog koje je ispoljio prilikom izvršenja djela, Vrhovni sud

48

se u vezi pravne ocjene djela okrivljenog, neće baviti logiciranjem drugostepenog suda da je

okrivljeni neopaženo ušao u stan kroz otvoren prozor kupatila, sa ciljem da ga oštećeni ne

primijeti, te da iskoristi položaj oštećenog, koji je bio pripit i ležao na krevetu stomakom ka

krevetu. Ove činjenice, čak i da su pravilno utvrđene (mogle su se utvrditi samo iz odbrane

okrivljenog i njegovog brata, koji tvrde da je oštečeni zaključao vrata zajedničkog stana),

budući nisu sadržane u činjeničnom opisu djela u izreci presude, nemaju nikakvog uticaja na

pravnu kvalifikaciju djela okrivljenog, zbog čega se Vrhovni sud nije imao potrebu njima

baviti. Dakle, sud koji odlučuje o žalbi protiv odluke nižestepenog suda nema potrebu da

ocjenjuje da li su pravilno utvrđene činjenice koje nemaju ma kakav uticaj na primjenu

zakona bilo kod pravne ocjene djela okrivljenog bilo kod odluke o krivičnoj sankciji.

Vrhovni sud je takođe imao u vidu da sud nije vezan za predlog tužioca u pogledu

pravne ocjene djela ali da je nasuprot tome, zbog nužnosti identiteta presude i optužbe, vezan

za činjenice i okolnosti koje su sadržane u podignutoj odnosno na glavnom pretresu

izmjenjenoj optužnici. S tim u vezi Vrhovni sud je imao u vidu da je u činjeničnom opisu

krivičnog djela u izreci pobijane presude (kao i u prvostepene presude i optužnice) navedeno

da je okrivljeni oštećenom nožem zadao 25 ubodnih reznih rana od čega 21 u predjelu

grudnog koša, a ostale u predjelu lijevog ramena i lijevog lopatičnog predjela i desnog

nizdojkinog predjela. Međutim, i pored tih činjenica koje bi mogle predstavljati objektivnu

komponentu surovog načina lišenja života, imajući u vidu da u činjeničnom opisu krivičnog

djela u izreci pobijane presude (kao ni prvostepene presude ni optužnice) nije sadržano ono

što proizilazi iz razloga prvostepene presude, a naime, da je od vremena nanošenja rana koje

su svojim kanalima oštetile srce i dušnik oštećenog do smrtnog ishoda proteklo najviše 20

minuta, za koje vrijeme je oštećeni morao trpjeti jake fizičke i psihičke bolove, čega je

okrivljeni takođe morao biti svjestan i na to najmanje pristao, a što proizilazi iz velikog broja

ubodnih rana koje je nožem nanio oštećenom, te i iz jačine pojedinih udaraca nožem kao i

dijelova tijela gdje su povrede nanošene, a što državni tužilac i nakon izjašnjanja vještaka

obducenta o vremenu koliko je trajalo umiranje oštećenog, nije unio u optužnicu, Vrhovni sud

nije imao činjeničnu osnovu u opisu djela u izreci drugostepene presude da zadrži pravnu

kvalifikaciju krivičnog djela okrivljenog koju je opredjelio drugostepeni sud - teško ubistvo iz

čl.144 st.1 tač.1 Krivičnog zakonika (izvršenog na svirep, a ne na podmukao način). Dakle,

kako državni tužilac u optužnici nije naveo činjenice i podatke koje su se odnosile na dužinu

umiranja oštećenog i težinu fizičkih i psihičkih patnji koje je oštećeni morao trpjeti tokom

lišenja života od strane okrivljenog, Vrhovni sud nije mogao radi utvrđenja tih činjenica, a

eventualno po osnovu nepotupno utvrđenog činjeničnog stanja, ukidati drugostepenu presudu,

ne samo zbog odsustva žalbe državnog tužilaštva, već prije svega zbog toga što je sud vezan

za one činjenice koje je prilikom opisa djela ovlašćeni tužilac naveo u pisanoj ili izmjenjenoj

oputužnici. Dakle, sud ne može u činjenični opis djela koje se stavlja na teret okrivljenom,

unositi ni jednu novu činjenicu (osim onu koja bi bila povoljnija za okrivljenog) koja bi bila

neophodna da bi se djelo pravno cijenilo onako kako je to opredjelio državni tužilac, već se

zbog principa identiteta optužbe i presude mora kretati u okviru činjenica koje je državni

tužilac opredijelio prilikom opisa djela okrivljenog i pravnu kvalifikaciju opredijeliti prema

tom skupu činjenica.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 11/16 od 25.10.2016. godine)

49

KRIVIČNO DJELO MUČENJE I ZLOSTAVLJANJE

(Član 167 stav 1 KZ)

Da li je učinjeno krivično djelo iz člana 167 stav 1 Krivičnog zakonika zavisi od

utvrdjenja odlučne činjenice da li je oštećeni zbog primijenjene sile i prijetnje od strane

okrivljenog prema objektivnim mjerilima trpio veliki bol ili teške patnje.

Iz obrazloženja:

„Krivično djelo mučenje i zlostavljanje iz čl.167 st.1 Krivičnog zakonika čini onaj ko

primjenom sile, prijetnje ili na drugi nedozvoljen način drugome nanese veliki bol ili teške

patnje s ciljem da od njega ili tećeg lica dobije priznanje, iskaz ili drugo obavještenje ili da se

on ili neko treće lice zastaši ili nezakonito kazni, ili to učini iz druge pobude zasnovane na

bilo kakvom obliku diskriminacije.

Izmijenjenom optužnicom od 7.05.2013.godine stavljeno je na teret okrivljenim da su

dana 10.03.2009.godine u Nikšiću, primjenom sile i prijetnje oštećenom Z. R. nanijeli veliki

bol i laku tjelesnu povredu u vidu krvnog podliva u predjelu zadnje strane lijeve ušne školjke,

krvnog podliva u predjelu poglavine temporalno lijevo, krvnog podliva u čeonom predjelu

poglavine sa desne strane, otoka i crvenila oko desnog oka, otoka u predjelu desnog obraza,

crvenila kože sa ekskorijacijama na zadnjoj strani vrata dimenzija 7 x 1 cm, crvenila kože u

donjem dijelu ledja u području lijeve ilijačne kosti, bolan otok uz gornji rub sinfize,

ekskorijacije kože u predjelu ručnih zglobova s ciljem da od njega dobiju priznanje kome je

prodao tuš kabinu iz stovarišta firme "S." vlasništvo okrivljenog I. N. za iznos od 500,00 eura,

na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude.

Optuženi ne spore da su kritičnog dana prema oštećenom Z. R. primijenili silu kako bi

im kazao kome je iz stovarišta prodao tuš kabinu.

Na osnovu iskaza oštećenog Z. R., medicinske dokumentacije za istog te nalaza i

mišljenja vještaka medicinske struke dr.V. B. utvrdjeno je da je oštećeni tom prilikom

zadobio lake tjelesne povrede u vidu krvnog podliva u predjelu zadnje strane lijeve ušne

školjke, krvnog podliva u predjelu poglavine temporalno lijevo, krvnog podliva u čeonom

predjelu poglavine sa desne strane, otoka i crvenila oko desnog oka, otoka u predjelu desnog

obraza, crvenila kože sa ekskorijacijama na zadnjoj strani vrata dimenzija 7 x 1 cm, crvenila

kože u donjem dijelu ledja u predjelu lijeve ilijačne kosti, bolan otok uz gornji rub sinfize i

ekskorijacije kože u predjelu ručnih zglobova.

Ostalo je nejasno i nepotpuno utvrdjeno da li je oštećeni zbog primijenjene sile i

prijetnje od strane okrivljenih trpio veliki bol ili teške patnje.

Radi utvrdjenja ove odlučne činjenice saslušani su vještaci medicinske struke

neuropsihijatar dr. Z. N., neuropsihijatar dr.S. M., profesor neurologije i sudske psihijatrije i

Komisija vještaka - psihijatar dr.Ž. G., psihijatar dr.S. K. i dipl.psiholog B. S.-I.

Prema nalazu i mišljenju Komisije vještaka traumatski dogadjaj koji je doživio

oštećeni generisao je simptome akutne stresne reakcije u vidu straha jakog intenziteta u

kratkom vremenskom periodu u više navrata od 10 do 15 sekundi, sa potapanjem glave u

vodu. Nakon tog dogadjaja strah gubi na intenzitetu, pa su mišljenja da je oštećeni i dalje

doživljavao strah srednjeg intenziteta u periodu od 7 dana, a ispoljavao se simptomima

akutnog stresnog poremećaja i strahom. Nakon tog perioda oštećeni je doživljavao simptome

postraumatskog stresnog poremećaja u vidu košmarnih snova i preživaljavanja traumatskog

dogadjaja blagog intenziteta u vremenskom periodu od mjesec dana.

50

Iz medicinske dokumentacije proizilazi da se oštećeni liječio u kratkom vremenskom

periodu od psihičkih smetnji. Navedene psihičke smetnje su reaktivne prirode, na neurotskoj

osnovi i prolaznog karaktera, a nijesu registrovani simptomi hroničkog postraumatskog

stresnog poremećaja sa trajnim posledicama po psihiloško funkcionisanje.

U vremenskom periodu trpljenja straha jakog intenziteta, oštećeni, kako i sam navodi

u svom iskazu, nije osjećao strah od neposredne životne ugroženosti, pa se stoga ne može ni

zaključiti da je trpio psihičke smetnje teškog stepena u vrijeme predmetnog dogadjaja.

Obzirom da je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede, vještaci su mišljenja da je

oštećeni trpio fizičke bolove jakog intenziteta u periodu od jednog dana, fizičke bolove

srednjeg intenziteta u periodu od sedam dana, a bolove blagog intenziteta povremeno u

periodu od dvije nedjelje.

Kako se kod oštećenog radi o lakim tjelesnim povredama prolaznog karaktera bez

posledica za njegovo fizičko zdravlje, a u afektivno emocionalnom odnosu prema kritičnom

dogadjaju oštećeni nije osjećao ugroženost po sopstveni život, vještaci su stanovišta da

oštećeni nije trpio teške fizičke patnje uzrokovane predmetnim dogadjajem, jer navedeno

nasilje okrivljenih nije doživljavao da mu njihovi postupci neposredno ugrožavaju život, a

liječenje oštećenog radi psihičkih i fizičkih smetnji je bilo prolaznog karaktera. S obzirom na

prednje vještaci su mišljenja da psihičke i fizičke povrede koje je oštećeni trpio ne mogu se

klasifikovati kao teške fizičke i duševne patnje.

Na glavnom pretresu predstavnik Komisije vještaka dr.Ž. G. je istakao da je oštećeni

u vrijeme potapanja u bure sa vodom trpio duševne bolove na nivou straha jakog intenziteta.

U vrijeme potapanja oštećeni nije mogao doživljavati duševni bol teškog stepena iz razloga

što se radi o kratkotrajnom vremenskom intervalu od nekoliko sekundi, a ni medicinska

dokumentacija za oštećenog ne potvrdjuje da je traumatski dogadjaj u vidu potapanja doveo

do promjene u ličnosti oštećenog u smislu trajne promjene ličnosti i njegovog ponašanja

izazvanog stresnim dogadjajem. Da je oštećeni doživio velike duševne patnje zbog potapanja,

to bi se moralo konstatovati u medicinskoj dokumentaciji, što u konkretnom nije slučaj. Da bi

postojao veliki duševni bol on treba da ostavi psihološke posledice ozbiljnog stepena u dužem

vremenskom intervalu od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. U konkretnom slučaju

psihičke smetnje su bile reaktivne prirode, na neurotskoj osnovi i prolaznog karaktera.

Vještak prof. dr. S. M. je mišljenja da je oštećeni zbog predmetnog dogadjaja bio

izložen stresogenom traumatskom dogadjaju koji je kod njega uzrokovao simptome akutne

stresne reakcije, straha jakog intenziteta u periodu od jednog dana, straha srednjeg intenziteta

u periodu od sedam dana i straha blagog intenziteta u vremenskom periodu od mjesec dana.

Oštećeni se liječio u kratkom vremenskom periodu od psihičkih smetnji koje su imale

prolazni karaktet, a nijesu registrovani simptomi hroničkog postraumatskog stresnog

poremećaja sa trajnim posledicama.

Obzirom da se kod oštećenog radilo o lakim tjelesnim povredama prolaznog karaktera

bez posledica za njegovo fizičko zdravlje i da oštećeni u periodu trpljenja straha jakog

intenziteta nije osjećao strah od neposredne životne ugroženosti, to se po mišljenju vještaka

ne može zaključiti da je oštećeni trpio psihičke patnje teškog stepena u vrijeme predmetnog

dogadjaja.

Na glavnom pretresu vještak M. se odredjeno izjasnio da je trpljenje fizičkog i

duševnog bola bilo kratkotrajno. Ti bolovi nijesu imali posledica koje bi se klasifikovale kao

trpljenje teškog fizičkog i duševnog bola, imajući u vidu da potapanje gornjih djelova tijela

oštećenog nije dovelo do promjene u ličnosti oštećenog u smislu trajne promjene ličnosti i

njegovog ponašanja izazvanog stresnim dogadjajem. No, ukoliko bi iskaz oštećenog bio

drugačiji da je prilikom traumatskog dogadjaja imao subjektivni osjećaj životne ugroženosti,

onda bi u tom slučaju ponovno fizičko nasilje okrivljenih - ponovno potapanje gornjih djelova

tijela oštećenog u bure sa vodom imalo dimenziju jakog intenziteta teškog stepena. Na

51

pretresu od 17.09.2015.godine isti vještak je objasnio da je oštećeni u trenutku potapanja u

bure sa vodom osjećao strah jakog intenziteta koji je trajao sekundarno dok mu je glava bila

potopljena. Radilo se o strahu vrlo kratkog trajanja. Imajući u vidu da je oštećeni u kratkom

vremenskom periodu više puta potapan, kod istog je postojao veliki duševni bol zbog radnji

koje su preduzimane prema njemu, ali kako je oštećeni izjavio da zbog toga nije osjećao

životnu ugroženost, to se ne može govoriti o strahu jakog intenziteta koji bi uzrokovao veliki

bol, sa kojim nalazom i mišljenjem se u cjelosti saglasio i vještak neuropsihijatar dr.Z. N. U

tom pravcu Komisija vještaka kao ni predstavnik te komisije dr.Ž. G. se nijesu uopšte

izjašnjavali.

Kako se radi o odlučnoj činjenici bilo je neophodno da se svi saslušani vještaci jasno i

odredjeno izjasne da li je oštećeni u vrijeme izvršenja djela - nanošenja tjelesnih povreda i

potapanja njegovih gornjih djelova tijela u bure sa vodom, prema objektivnim mjerilima,

trpio veliki bol i teške patnje nezavisno od iskaza oštećenog da li je ili nije osjećao strah od

neposredne životne ugroženosti. S tim u vezi, izostala je kritičnija ocjena njegovog iskaza u

dijelu da zbog preduzetih radnji od strane okrivljenog nije osjećao ugroženost sopstvenog

života, kod činjenice da je oštećeni zaposlen u firmi okrivljenog I. N. i da se nije pridružio

krivičnom gonjenju protiv okrivljenih, tako da je činjenično stanje u ovoj krivičnoj stvari

ostalo nepotpuno utvrdjeno, kako se to i žalbom osnovnog državnog tužilaštva osnovano

ukazuje, zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu

na ponovni postupak i odlučivanje.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 17/16 od 22.11.2016. godine)

52

KRIVIČNO DJELO RAZBOJNIŠTVO

(Član 242 stav 1 KZ)

Za postojanje krivičnog djela razbojništvo iz člana 242 stav 1 KZ CG potrebno je

da je učinilac uputio prijetnju radi sprečavanja otpora oduzimanju stvari i da je

oštećeni tu prijetnju shvatio ozbiljno, pa činjenica da je okrivljeni koristio plastični

pištolj, kako je to kasnije utvrdjeno, nije od značaja.

Iz obrazloženja:

„Ocjenom navoda odbrane okrivljenog i svih provedenih dokaza, kako pojedinačno

tako i u njihovoj medjusobnoj vezi nižestepenim presudama je na nesumnjiv način utvrdjeno

da je okrivljeni izvršio radnje iz izreke pobijane prvostepene presude, a na način u vrijeme i

na mjestu kako je to tamo navedeno. Na tako utvrdjeno činjenično stanje pravilno je

primijenjen Krivični zakonik, jer se u radnjama okrivljenog stiču sva bitna obilježja bića

krivičnog djela iz člana 242 st. 1 KZ CG za koje je isti i oglašen krivim, a kako to osnovano

pobijanim rješenjem zaključuje državni tužilac dajući za taj zaključak jasne i valjene razloge

koje i ovaj sud prihvata.

Naime, nesumnjivo je utvrdjeno da je okrivljeni kritičnom prilikom sposoban da shvati

značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, te svjestan svog djela čije je izvršenje htio,

znajući da je isto zabranjeno, a u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist

maskiran kapuljačom sa prorezom za oči ušao u tamo navedeni objekat u kojem je kao

radnica istog bila svjedokinja A. Dj., da je u pravcu glave iste uperio pištolj uputivši joj riječi

"daj pare, daj pare", da je ista napustila mjesto na kojem je sjedjela u objektu, a zatim i sam

objekat, te da je okrivljeni oduzeo novac iz fioke stola i napustio objekat. Kod takvih

utvrdjenja, te iskaza svjedokinje Dj. iz istrage osnovano nižestepeni sudovi, a i državni tužilac

pobijanim rješenjem izvode zaključak da je svjedokinja upućene prijetnje shvatila ozbiljno,

jer se osjetila ugroženom usled straha izazvanog ponašanjem okrivljenog i zbog toga pobjegli

iz objekta, kako se to utvrdjuje iz sadržine video zapisa. Istina svjedokinja je na glanvom

pretresu izjavila da se nije uplašila, te da je strah osjetila kasnije, ali kako to osnovano

zaključuju drugostepeni sud i državni tužilac pobijanim rješenjem, očigledno je da

svjedokinja na glavnom pretresu pokušava pomoći okrivljenom mijenjajući svoj iskaz.

Nesporno je, dalje, utvrdjeno da je okrivljeni kritičnom prilikom koristio plastični

pištolj. Medjutim, ta činjenica, a nasuprot navodima podnijetog predloga, koji se ponavljaju

izjavljenom žalbom, ne može usloviti drugačiji zaključak od onoga koji izvode nižestepeni

sudovi i državni tužilac pobijanim rješenjem.

Prednje sa razloga što se kod krivičnog djela razbojništvo iz člana 242 st. 1 KZ CG

prijetnja upućuje radi sprečavanja otpora oduzimanju stvari, a što znači da je potrebno da

napadnuti prijetnju shvati ozbiljno. U konkretnom slučaju, a kako je to naprijed navedeno

nižestepeni sudovi su na nesumnjiv način utvrdili da je napadnuta - svjedokinja Dj. prijetnju

shvatila ozbiljno. Na takav zaključak nesumnjivo upućuje nesporno utvrdjena činjenica da je

nakon izgovorenih riječi okrivljenog napadnuta pobjegla iz objekta.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II ber. 33/16 od 13.09.2016. godine)

53

KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŽAJA

U PRIVREDNOM POSLOVANJU

(Član 272 stav 3 u vezi st. 1 KZ)

Kod krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju znatno je

sužena kriminalna zona u odnosu na krivično djelo zloupotreba službenog položaja jer

se zloupotreba položaja odgovornog i službenog lica ne mogu tretirati na istovjetan

način.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta proizilazi da je okrivljenom bilo stavljeno na teret krivično djelo

zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st. 4 u vezi st.3 i 1 Krivičnog zakonika koji je važio

u vrijeme izvršenja krivičnog djela, za koje je bila propisana kazna zatvora od dvije do deset

godina.

Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (Sl.list CG br.25/10)

propisano je krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju čiji oblici su

sadržani u čl. 272 istog zakonika.

Okrivljeni je oglašen krivim za krivično djelo iz čl. 272 st.3 u vezi st. 1 Krivičnog

zakonika za koje je takodje propisana kazna zatvora od dvije do deset godina.

Iz zakonskog opisa radnje krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom

poslovanju evidentno je da se ne radi o sasvim novom krivičnom djelu, već postoji kontinuitet

sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja, kao i da je kod krivičnog djela

zloupotreba položaja u privrednom poslovanju znatno sužena kriminalna zona u odnosu na

krivično djelo zloupotreba službenog položaja jer se zloupotreba položaja odgovornog i

službenog lica ne mogu tretirati na istovjetan način.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 21/16 od 13.12.2016. godine)

54

KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠĆENA PROIZVODNJA, DRŽANJE

I STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA

(Član 300 stav 1 KZ)

NEPOSTOJANJE POVREDE KRIVIČNOG ZAKONIKA

NA ŠTETU OKRIVLJENOG

(Član 387 stav 1 tač. 1 i 3 ZKP)

Kod nesumnjivog utvrdjenja da je okrivljeni kritičnom prilikom neovlašćeno

prenosio radi prodaje opojnu drogu marihuanu, koje utvrdjenje se temelji na

sporazumu o priznanju krivice, nepreciznost u izreci presude u smislu postojanja

osnovane sumnje da je predmetna materija opojna droga marihuana nije od pravnog

značaja.

Iz obrazloženja:

„Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kv.br.185/16 od 6.7.2016.godine dozvoljeno

je priznanje i izvršenje pravosnažne presude Višeg suda u Novom Pazaru SPK.br.8/16 od

20.04.2016.godine, kojom je okrivljeni E. H. oglašen krivim što je dana 01.04.2016.godine,

oko 19 časova, u selu Dolovo, Opština Tutin u stanju uračunljivosti, svjestan svog djela čije je

izvršenje htio, uz istovremenu svijest o zabranjenosti svog djela neovlašćeno radi dalje

prodaje prenio iz pravca sela Bukovice, Opština Rožaje, preko granice, supstancu zelenkaste

biljne materije za koju postoji osnovana sumnja da je opojna droga marihuana, tako što je

pješke prešao granicu i u rancu na ledjima nosio pakovanja od PVC folije težine od po 510

grama, 505 grama, 510 grama, 500 grama, 510 grama i 505 grama, ukupne bruto težine 3040

grama i jednu kesicu u kojoj se nalazilo 8 sjemenki za rasad opojne droge marihuana, u čijem

držanju i prenošenju je zatečen od strane policijskih službenika PS Tutin i koja droga mu je uz

potvrdu oduzeta, čime je izvršio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet

opojnih droga iz čl.246 st.1 Krivičnog zakonika Republike Srbije i osudjen na kaznu zatvora u

trajanju od tri godine u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od

1.04.2016.godine pa do 20.04.2016.godine, jer radnja okrivljenog iz izreke naznačene presude

po Krivičnom zakoniku Crne Gore predstavlja krivično djelo neovlašćena proizvodnja,

držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore za

koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 2 godine do 10 godina i osudjen na kaznu

zatvora u trajanju od 3 godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od

1.3.2016. godine do 20.04.2016. godine.

I pored toga što se u izreci prvostepene presude navodi da je okrivljeni kritičnog dana

neovlašćeno radi dalje prodaje prenio iz pravca sela Bukovica, Opština Rožaje, preko granice

u selo Dolovo, Opština Tutin, supstancu zelenkaste biljne materije za koju postoji osnovana

sumnja da je opojna droga marihuana, nije učinjena povreda Krivičnog zakonika iz čl.387 st.1

tač.1 i 3 ZKP na štetu okrivljenog. Ovo sa razloga što je u postupku nesumnjivo utvrdjeno da

je okrivljeni kritičnom prilikom prenosio opojnu drogu marihuanu. Takvo utvrdjenje suda

temelji se na osnovu sporazuma o priznanju krivice kojim je okrivljeni priznao da je kritičnog

dana prenio 3040 grama opojne droge marihuane i jednu kesicu u kojoj se nalazilo 8 sjemenki

za rasad opojne droge marihuane i da mu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta

- 3040 grama opojne droge marihuane i 8 sjemenki za rasad opojne droge marihuane.

55

Prihvatanjem krivice time što je zaključen sporazum o priznanju krivice, predmetno krivično

djelo nije ostalo u sumnji, kako se to neosnovano ističe u zahtjevu, već je presudom, koja je

predmet priznanja, utvrdjeno izvjesnim da je okrivljeni izvršio krivično djelo iz te presude.

Kod ovako nesporno utvrdjenog činjeničnog stanja nepreciznost u izreci presude koja se

potencira u zahtjevu u smislu postojanja osnovane sumnje da je predmetna materija opojna

droga marihuana nije od pravnog značaja, a naročito kod činjenice da Viši sud u Bijelom

Polju nije mogao u izreci presude mijenjati činjenični opis djela već je u skladu sa čl.38 st.4

Zakona o medjunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima dužan u izreku presude unijeti

potpunu izreku iz presude stranog suda-Višeg suda u Novom Pazaru.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 23/16 od 27.12.2016. godine)

56

57

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

58

59

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI

(Član 33 stav 1 i čl. 34 st. 1 ZKP)

Eventualna "blokada" rada odredjenog suda zbog podnijetih krivičnih prijava

protiv sudija i s tim u vezi njihovog izuzeća može biti osnov za nužno prenošenje mjesne

nadležnosti u smislu člana 33 st. 1 ZKP, o kome odlučuje viši sud, ali ne i za prenošenje

nadležnosti iz razloga cjelishodnosti saglasno članu 34 st. 1 istog Zakonika, o kome

odlučuje Vrhovni sud Crne Gore.

Iz obrazloženja:

„Kao razloge za prenošenje mjesne nadležnosti navodi neblagovremeno i neefikasno

postupanje suda kao posledica nedopuštenog uticaja punomoćnika suprotne strane na

postupajuće sudije, blokade rada Osnovnog suda u Ulcinju zbog podnošenja krivičnih prijava

protiv sudija od protivne strane u sudskim postupcima, usled koje se ne mogu izvršiti već

donijete pravosnažne presude, kao i tolerantnog odnosa sudija prema protivnoj stranci.

Ukazuje na nezakonitost nekih sudskih odluka i na činjenicu da je Ombudsman utvrdio da je u

predmetu I. br. 30/2015 povrijedjeno njegovo pravo na sudjenje u razumnom roku, a njegovoj

djeci pravo na održavanje kontakat sa njim. Predlaže da se za sudjenje odredi drugi stvarno

nadležan sud.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodi

stavljenog predloga, pa je vijeće našlo da je:

- predlog neosnovan.

Saglasno članu 34 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku Vrhovni sud može za vodjenje

postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti

postupak ili ako postoje drugi važni razlozi. Kod takve zakonske odredbe za prenošenje

mjesne nadležnosti potrebno je da postoje razlozi cjeloshodnosti, a to znači da bi se postupak

lakše sproveo pred nekim drugim sudom (npr. oštećeni, svjedoci ili većina njih prebivaju na

području drugog suda i sl). Razlozi navedeni u stavljenom predlogu nijesu razlozi

cjelishodnosti iz navedene zakonske odredbe.

Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi za vodjenje postupka može se odrediti drugi

stvarno nadležan sud i ako postoje drugi važni razlozi (npr. zbog velikog broja predmeta u

radu ne može se ispoštovati princip sudjenja u razumnom roku, stranka u odredjenom

predmetu je sudija tog suda što objektivno može izazvati sumnju u nepristrasnost sudećeg

sudije i sl). U stavljenom predlogu nije naveden bilo koji drugi važni razlog u smislu člana 34

st. 1 ZKP.

S obzirom na navode podnijetog predloga valja ukazati da se zakonitost sudskih

odluka može ispitivati samo po redovnim i vanrednim pravnim ljekovima, pa navodi

podnijetog predloga kojim se osporava zakonitost tamo navedenih odluka ne mogu biti osnov

za prenošenje mjesne nadležnosti u smislu člana 34 st. 1 ZKP. Eventualna "blokada" rada

odredjenog suda zbog podnijetih krivičnih prijava protiv sudija i s tim u vezi njihovog izuzeća

može biti osnov za nužno prenošenje mjesne nadležnosti u smislu člana 33 st. 1 ZKP, o kome

odlučuje viši sud, ali ne i za prenošenje nadležnosti iz razloga cjelishodnosti saglasno članu

34 st. 1 istog Zakonika, o kome odlučuje Vrhovni sud Crne Gore.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 186/16 od 06.09.2016. godine)

60

SUKOB NADLEŽNOSTI IZMEDJU PRVOSTEPENOG I DRUGOSTEPENOG SUDA U

POSTUPKU ODLUČIVANJA PO ŽALBI

(Član 36 stav 1 u vezi čl. 407 st. 6 ZKP)

Postoji sukob nadležnosti iz čl.36 st.1 ZKP između prvostepenog i drugostepenog

suda u postupku odlučivanja po žalbi kada drugostepeni sud po drugi put u istom

predmetu ukine presudu prvostepenog suda.

Iz obrazloženja:

„Predsjednik vijeća - sudija Višeg suda u Bijelom Polju pokrenuo je postupak za

rešavanje sukoba stvarne nadležnosti smatrajući da je za suđenje u krivičnom predmetu protiv

optuženih Š. J., zbog krivičnog djela teško ubistvo u pokušaju iz čl.144 tač.8 u vezi čl.20

Krivičnog zakonika i V. T., zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz čl.143 u vezi čl.20

Krivičnog zakonika, stvarno nadležan Apelacioni sud Crne Gore. U predlogu se navodi da je

Apelacioni sud kao žalbeni, po drugi put u odnosu na ove optužene ukinuo presudu

drugostepenog suda čime je postupio protivno odredbi čl.407 st.6 ZKP. Drugostepeni sud je

morao da održi pretres i da donese presudu, a ne da predmet vrati prvostepenom sudu na

ponovno suđenje, kako je to navedeno u rješenju Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.63/2016

od 23.06.2016.godine.

Vrhovni sud je razmotrio predmetne spise i mišljenje Vrhovnog državnog tužioca

Crne Gore, pa je našao da je Apelacioni sud Crne Gore stvarno nadležan da održi pretres i

presudi u ovoj krivičnoj stvari.

Naime, na Opštoj sjednici Vrhovnog suda Crne Gore koja je održana dana

28.12.2009.godine, Vrhovni sud je utvrdio načelni pravni stav (Su.br.296/06), da postoji

sukob nadležnosti iz čl.36 st.1 ZKP između prvostepenog i drugostepenog suda u postupku

odlučivanja po žalbi kada drugostepeni sud po drugi put u istom predmetu ukine presudu

prvostepenog suda.

U konkretnom slučaju Apelacioni sud Crne Gore rješenjem Kž.br.63/2016 od

23.06.2016.godine, u postupku odlučivanja po žalbi je po drugi put u istom predmetu ukinuo

presudu Višeg suda u Bijelom Polju K.br.35/15-13 od 18.02.2016.godine i predmet vratio

prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ovakvo postupanje Apelacionog suda je u

suprotnosti sa odredbom čl.407 st.6 ZKP u kojoj je imperativno propisano kad je prvostepena

presuda jednom ukinuta, drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili nakon održanog pretresa

sam donijeti presudu. Kako je Apelacioni sud Crne Gore u sjednici vijeća ocijenio da postoje

razlozi za ponovno ukidanje prvostepene presude, u tom slučaju je bio dužan da održi pretres i

presudi u ovoj krivičnoj stvari, a ne da po drugi put ukida prvostepenu presudu i predmet

vraća tom sudu na ponovono suđenje.

Po ocjeni ovog suda pogrešno je zaključivanje Apelacionog suda Crne Gore da ranije

ukidanje presude u ovoj krivično pravnoj stvari ne treba uzeti u obzir kada se ima u vidu da je

prvostepena presuda po prvi put ukida saglasno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama

Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.35/2015 od 07.07.2015.godine). Ovo sa

razloga što se presudom koja je ukidana u smislu čl. 407 st. 6 ZKP treba podrazumijevati

kako presudu koja je jednom ukidana prema pravilima Zakona o izmjenama i dopunama

Zakonika o krivičnom postupku, koji je stupio na snagu 15.07.2015. a primjenjuje se od

15.08.2015.godine, tako i presudu koja je ranije ukidana prije početka primjene navedenog

zakona, kako je to u konkretnom slučaju. Kako navedeni Zakon o izmjenama i dopunama

61

Zakonika o krivičnom posutpku ne propisuje izuzetke u pogledu primjene odredbe čl. 407 st.

6 ZKP, to u predmetnom slučaju treba uzeti u obzir da je prvostepena presuda u ovoj krivično

pravnoj stvari već jednom ukidana, pa stoga drugostepeni sud nije mogao po drugi put

ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti na ponovno sudjenje već o žalbama je morao

odlučiti nakon održanog pretresa i donijeti presudu.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 213/16 od 27.09.2016. godine)

62

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRODUŽENJE PRITVORA U ISTRAZI

(Član 177 stav 3 ZKP)

Pritvor za određeno krivično djelo ne može se produžavati iz razloga što istraga

za drugo krivično djelo za koje pritvor nije određen eventualno nije okončana, neovisno

od toga što se provodi jedinstveni postupak istrage za oba krivična djela.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta Osnovnog državnog tužilaštva u Cetinju i Višeg državnog

tužilaštva u Podgorici utvrđuje se da su u odnosu na okrivljenog B. M. i krivično djelo

nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.23

Krivičnog zakonika Crne Gore, koje mu se stavlja na teret, a za koje mu je određen i do sada

produžavan pritvor, pribavljeni svi dokazi koje je u smislu čl.274 st.2 ZKP-u neophodno

pribaviti u fazi istrage. Naime saslušan je okrivljeni, u spisima postoje zapisnici o pretresanju

stana i potvrde o oduzimanju predmeta, provedeno je balističko vještačenja a saslušan je i

okrivljeni V. U., kome se ovo krivično djelo kao saizvršiocu takođe stavlja na teret. Da je

državno tužilaštvo do sada pribavilo sve dokaze neophodne za donošenje odluke o daljem

toku postupka u odnosu na ovo krivično djelo i okrivljenog B. M. kao osnovano sumnjivog

izvršioca, proizilazi i iz predloga za produženje pritvora u kom državni tužilac ne navodi ni

jedan dokaz koji bi eventualno u daljem trajanju istrage trebao pribaviti. Kod takvog stanja

stvari Vrhovni sud ocjenjuje da ne postoje važni razlozi u smislu čl.177 st.3 ZKP-u, da se

okrivljenom B. M. u ovoj fazi postupka produži pritvor zbog krivičnog djela nedozvoljeno

držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.23 Krivičnog

zakonika Crne Gore, zbog čega je predlog državnog tužilaštva odbijen kao neosnovan.

Na drugačiju odluku Vrhovnog suda nije imala uticaja činjenica što se okrivljenom B.

M. stavlja na teret u istom postupku istrage-naredbom Višeg državnog tužilaštva u Podgorici

krivično djelo - pomoć učiniocu posle izvršenog krivičnog djela iz čl.387 st.2 u vezi st.1

Krivičnog zakonika Crne Gore. Ovo ne samo zato što za krivično djelo - pomoć učiniocu

posle izvršenog krivičnog djela iz čl.387 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore nije

propisana kazna zatvora preko 5 godina, što je uslov da bi Vrhovni sud, shodno čl.177 st.3

ZKP, okrivljenom produžio pritvor u fazi istrage, već i zbog toga što okrivljenom B. M. u

odnosu na ovo krivično djelo do sada nije određivan pritvor. Dakle, pritvor za određeno

krivično djelo ne može se produžavati iz razloga što istraga za drugo krivično djelo za koje

pritvor nije određen eventualno nije okončana, neovosno od toga što se provodi jedinstvrni

postupak istrage za oba krivična djela.

Naime, ukoliko u toku postupka istrage prestanu razlozi zbog kojih je pritvor za

određeno krivično djelo do tada trajao, a postoje razlozi da se okrivljeni zadrži u pritvoru

zbog nekog drugog eventualno naknadno otkrivenog krivičnog djela koje je predmet istog

postupka istrage, onda se okrivljeni može u pritvoru zadržati samo na osnovu rješenja o

određivanju pritvora zbog tog drugog krivičnog djela, a ne na osnovu rješenja o produžavanju

pritvora. Pritvor se određuje zbog određenog krivičnog djela i može se produžavati samo zbog

krivičnog djela zbog kog je određen.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 225/16 od 01.11.2016. godine)

63

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRODUŽENJE PRITVORA U ISTRAZI

(Član 177 stav 3 ZKP)

Nema važnih razloga da se okrivljenima produži pritvor u istrazi ako je državni

tužilac prikupio sve dokaze i podatke koji su mu dovoljni za donošenje odluke o

podizanju optužnice ili o obustavi istrage.

***

Nepribavljanje podataka iz kaznene evidencije ne predstavlja razlog za

produženje pritvora.

Iz obrazloženja:

„Iz predloga za produženje pritvora prozilazi da državni tužilac smatra da nije okončao

istragu iz objektivnih razloga jer još nije pribavio izvod iz kaznene evidencije.

Odredbom čl.174 st.2 Zakonika o krivičnom postupku propisana je dužnost svih

organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju sa posebnom hitnošću ako se

okrivljeni nalazi u pritvoru.

Izvod iz kaznene evidencije pribavlja se, shodno Pravilniku o evidenciji o izrečenim

krivičnim sankcijama, od Ministarstva pravde Crne Gore - Direkcije za kaznenu i prekršajnu

evidenciju, putem zahtjeva koji se sačinjava popunjavanjem obrasca br.2, u kom se unose

lični podaci za okrivljenog i navodi svrha tj. krivično djelo zbog kojeg se podaci traže. Dakle,

činjenica da u prethodnih pet mjeseci trajanja pritvora državni tužilac nije ispunio navedeni

obrazac i zahtjevao od Ministatstva pravde dostavljanje podataka iz evidencije o izrečenim

krivičnim sankcijama, po ocjeni Vrhovnog suda nije opravdani razlog iz kog istraga nije

završena. Ovo tim prije što od podataka iz kaznene evidencije ne zavisi odluka državnog

tužioca da li će podići optužnici ili na drugi način okončati istragu, a takođe se ne radi o

dokazu za koji postoji opasnost da se neće moći pribaviti na glavnom pretresu ili da će

njegovo pribavljanje biti otežano. Vrhovni sud stoga ocjenjuje da je državni tužilac u

dosadašnjem toku istrage prikupio dovoljno dokaza i podataka koji su mu u smislu čl.274 st.2

ZKP-u dovoljni za donošenje odluke o podizanju optužnice ili o obustavi istrage, a izvod iz

kaznene evidencije nije dokaz za koji postoji opasnost da se neće pribaviti na glavnom

pretresu ili da će njegovo pribavljanje i izvođenje biti otežano.

Imajući to u vidu Vrhovni sud nije prihvatio predlog da se pritvor produži protiv

okrivljenih D. i D. K., i D. K. budući je državno tužilaštvo u dosadašnjem toku istrage

prikupilo sve dokaze i podatke u odnosu na ove okrivljene u vezi krivičnih djela koja su im

naredbom o sporođenu istrage stavljana na teret. Dakle, nema važnih razloga u smislu čl.177

st.3 ZKP-u, da se okrivljenima produži pritvor još za mjesec dana u ovoj fazi postupka.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 223/16 od 01.11.2016. godine)

64

AUDIOVIZUELNI SNIMCI KAO DOKAZ U KRIVIČNOM POSTUPKU

(Član 156 stav 4 ZKP)

Na videozapisima izuzetim sa objekata, a koji su postavljeni od strane vlasnika,

tj. korisnika tih objekata u cilju zaštite imovine, može se zasnivati sudska odluka i na

valjanost tih dokaza nema uticaja činjenica da li su njihovi vlasnici prethodno pribavili

saglasnost Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.

Iz obrazloženja:

„U predlogu za podizanje zahtjeva i ovdje razmatranoj žalbi branilac osporava

zakonitost pravosnažnih presuda tvrdeći da su zasnovane na pravno nevaljanom dokazu-CD

video nadzoru koji je izuzeti sa objekata "P.", "V. 2", "T.", "P." i "M.". Pravnu nevaljanost

vidi u činjenici da vlasnici navedenih objekata nisu imali saglasnost Agencije za zaštitu ličnih

podataka i slobodan pristup informacijama koja se daje na osnovu čl.28 Zakona o zaštiti

podataka o ličnosti.

Vrhovni sud, podržavajući stav Vrhovnog državnog tužilaštva iskazan u pobijanom

rješenju, ukazuje da je odredbom čl.156 st.4 ZKP-u propisano, između ostalog, da se

audiovizuelni snimci koji su pribavljeni bez prećutne ili izričite saglasnosti osumnjičenog

tj.okrivljenog mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku ako su nastali kao vid opštih

bezbjednosnih mjera koje se preduzimaju između ostalog u radnjama, prodavnicam, bankama

itd.. U konkretnom slučaju videozapisi koji su korišćeni u prvostepenom postupku kao dokaz,

a koji su izuzeti sa pomenutih obijekata, postavljeni su od strane vlasnika tj. korisnika tih

objekta u cilju zaštite imovine kao vida opštebezbjedonosnih mjera zaštite od kriminala.

Imajući u vidu da su videozapisi izuzeti od vlasnika u skladu sa odredbama ZKP-u, u kom

dijelu i nije bilo prigovora od strane odbrane, na valjanost tih dokaza nema uticaja činjenica

da li su njihovi vlasnici prethodno pribavili saglasnost Agencije za zaštitu ličnih podataka i

slobodan pristup informacijama i da li je uopšte takva saglasnost bila potrebna. Dakle, u

konkretnom slučaju ne radi se o dokazima koji su pribavljeni povredama odredbaba Zakonika

o krivičnom postupku, niti o dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i

osnovnih sloboda zagrantovanih Ustavom i potvrđenih međunarodnim ugovorima. Stoga su se

na videozapisima izuzetim sa objekata "P.", "V. 2", "T.", "P." i "M." mogle zasnivati

pravosnažne sudske presude.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 37/16 od 02.11.2016. godine)

65

OVLAŠĆENJA I RADNJE POLICIJE U IZVIDJAJU

-PRAVNO VALJANI DOKAZI-

(Član 257 st. 1 i 2 ZKP)

Službene zabilješke policije koje se odnose isključivo na zapažanja policije u

pogledu otkrivanja i obezbjedjenja tragova i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u

krivičnom postupku i DNK analiza uzorka biološkog materijala okrivljenih, uzeta od

strane policije, predstavljaju pravno valjane dokaze na kojima se može zasnivati sudska

presuda.

***

Ako je nesporno da su organi policije od okrivljenih uzeli uzorak pljuvačke radi

obavljanja DNK analize koji su dostavili Forezničkom centru radi vještačenja, nije od

značaja što organ policije o ovoj preduzetoj radnji nije sačinio službenu zabilješku u

smislu odredbe člana 257 stav 2 ZKP.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta proizilazi da se presude prvostepenog i drugostepenog suda

zasnivaju na tri službene zabilješke policije i DNK analizi uzoraka biološkog materijala

okrivljenih uzeti od strane policije.

Po ocjeni ovog suda navedeni dokazi su pravno valjani i na njima se mogla zasnivati

sudska presuda. U odredbi čl.257 st.1 ZKP je pored ostalog propisano kada postoje osnovi

sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, policija je dužna

da obavijesti državnog tužioca i samonicijativno ili po zahtjevu državnog tužioca preduzme

potrebne mjere da se otkriju i obezbjede tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti

kao dokaz, kao i da prikupi sva obavještenja koja bi mogla biti od koristi za uspiješno vođenje

krivičnog postupka, dok je u stavu 2, navedenog člana, između ostalog propisano da je

policija ovlašćena da uzme uzorak za DNK analizu i da o činjenicama i okolnostima koje su

utvrđene prilikom preduzimanja pojedinih radnji sastavi zapisnik ili službenu zabilješku.

U konkretnom slučaju sadržina sve tri službene zabilješke policije isključivo se odnosi

na zapažanja ovlašećnih policijskih službenika od 28.12.2014.godine, u pogledu otkrivanja i

obezbjeđenja tragova krivičnog djela i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom

postupku. Naime, prvo je policijski službenik V. P. u naselju S. Z. u P., primjetio zaustavljeno

putničko vozilo marke "opel korsa" stranih registarskih oznaka po desnoj strani na proširenju

puta u blizini skretanja za podvožnjak, a sa lijeve strane tog puta vidio je žensku osobu u

čučećem položaju koja je držala desnu ruku ispod velikog betonskog stuba, koji je na tom

mjestu izbačen sa raznim šutom. Prisustvo te ženske osobe i putničkog vozila bilo mu je

sumnjivo, pa je odmah pozvao dežurnog starješinu Centra bezbjednosti Podgorica, Ž. R., koji

je uputio patrolu policije u sastavu ovlašćenih policijskih službenika J. Š. i M. S., koji su

dolaskom na navedeno mjesto ispod betonske ploče pronašli zamotano u sivoj čarapi i pvc

kesi praškastu materiju, nalik na heroin o čemu su sačinili službenu zabilješku i obavjestili

dežurnu službu radi izvršenja radnje uviđaja. Tog istog dana 28.12.2014.godine, sačinjen je

fotoelaborat i navedeno pakovanje je uzeto sa lica mjesta od strane ovlašćenog policijskog

službenika P. A., koji je o toj radji sačinio službenu zabilješku i istovremeno obavjestio

zamjenika Višeg državnog tužioca u Podgorici, da postoji osnovana sumnja da se radi o

66

krivičnom djelu neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, a

kasnijim hemijskim vještačenjem po naredbi državnog tužioca nesumnjivo je utvrđeno da je u

pitanju opojna droga - heroin.

Dana 31.12.2014.godine, po naredbi sudije za istragu Osnovnog suda u Podgorici

izvršen je pretres stana i pomoćnih prostorija koje su koristili okrivljeni S. G. i V. G. i tog

istog dana okrivljeni su pozvani u policiju da bi pružili određena obavještenja u svojstvu

građana, shodno odredbi čl.257 st.2 i čl.259 st.1 i 5 ZKP. Prilikom davanja tih obavještenja

policija je od okrivljenih uzela briseve pljuvačke za DNK analizu, kako to proizilazi iz

kazivanja okrivljenih koje su u prisustvu branilaca, 02.06.2015.godine dali pred Višim

državnim tužiocem u Podogorici

DNK vještačenjem Forezničkog centra u Danilovgradu od strane vještaka J. J.,

nesumnjivo je utvrđeno da prisustvo biološkog materijala na uzorcima izuzetim sa crvene pvc

kese pakovanja opojne droge - heroina pripada biološkom materijalu okrivljenih S. G. i V. G.

Imajući u vidu prednje, po ocjeni ovog suda, tri službene zabilješke policije i DNK

analiza uzorka biološkog materijala okrivljenih, uzeta od strane policije, predstavljaju pravno

valjane dokaze na kojima se mogla zasnivati sudska presuda. Ovo kod činjenice da se sve tri

službene zabilješke odnose isključivo na zapažanja policije od 28.12.2014.godine u pogledu

otkrivanja i obezbjeđenja tragova i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom

postupku, a to što navedene službene zabilješke imaju istu oznaku sa različitim datumima

sastavljanja nije od značaja da se dovede u pitanje njihova vjerodostojnost kao dokaza u

krivičnom postupku, pa su neosnovani navodi žalbe branioca okrivljenih da se na ovim

dokazima nije mogla zasnivati sudska presuda i da je time učinjena bitna povreda odredaba

krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP.

Takođe, neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenih da je DNK okrivljenih

nezakonito pribavljen od strane policije, jer o toj radnji nije sačinjen zapisnik ili službena

zabilješka. Po ocjeni ovog suda nesporno je da su organi policije od okrivljenih uzeli uzorak

pljuvačke radi obavljanja DNK analize koji su dostavili Forezničkom centru u Danilovgradu,

radi vještačenja, a što se utvrđuje iz iskaza okrivljenih datih državnom tužiocu prilikom prvog

saslušanja, pa u konkretnom slučaju nije od značaja što organ policije o ovoj preduzetoj radnji

nije sačinio službenu zabilješku u smislu odredbe čl.257 st.2 ZKP.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 44/16 od 23.11.2016. godine)

67

PRETRES STANA PO NAREDBI SUDIJE ZA ISTRAGU

-PRAVNO VALJANI DOKAZI-

(Član 89 stav 4 u vezi čl. 386 st. 1 tač. 7 ZKP)

Nije učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 7

ZKP time što je pretres stana i drugih prostorija izvršen u prisustvu samo jednog

svjedoka i što u zapisniku nije konstatovano odsustvo drugog svjedoka, kod činjenice da

je vlasnik stana i drugih prostorija dobrovoljno pokazao mjesto gdje je novac zakopao i

nije imao primjedbi na izvršeni pretres, niti je prisutni svjedok imao primjedbi na

sadržinu sačinjenog zapisnika.

Iz obrazloženja:

„Vrhovno državno tužilaštvo je pravilno našlo da ne stoje žalbeni navodi da se

prvostepena presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama Zakonika o krivičnom

postupku ne može zasnivati presuda-zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija

okrivljenog Dž. Z., s obzirom da je pretres izvršen u prisustvu samo jednog a ne dva svjedoka

i da u zapisniku o pretresanju nijesu naznačeni razlozi zbog čega je pretres izvršen bez

prisustva svjedoka kako je to zakonom propisano. Ovo sa razloga što je pretres izvršen po

naredbi sudije za istragu kasno noću kada nije bilo moguće obezbijediti drugog svjedoka, a

postojala je opasnost da u medjuvremenu budu prikriveni tragovi krivičnog djela, budući da

sva lica koja su učestvovala u njegovom izvršenju nijesu bila lišena slobode, da je vlasnik

stana i drugih prostorija Dž. Z. dobrovoljno pokazao mjesto gdje je novac zakopao i da nije

imao primjedbi na izvršeni pretres, niti je prisutni svjedok N. P. imao primjedbi na sadržinu

sačinjenog zapisnika, kako su to saglasno potvrdili okrivljeni Dž. Z. i saslušani svjedoci N. P.,

D. G. i Z. P. Kod tih činjenica, nedostatak konstatacije u zapisniku o pretresanju o razlozima

za pretresanje bez prisustva svjedoka nije od uticaja na pravnu valjanost ovog dokaza, pa

stoga nije ni učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.7 ZKP.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 29/16 od 13.09.2016. godine)

68

NEPRIHVATANJE PREDLOGA ODBRANE

ZA IZVODJENJE DOKAZA

Neprihvatanjem predloga odbrane za izvodjenje dokaza ne smatra se da postoji

nejednakost stranaka u postupku i da je time povrijedjeno pravo okrivljene na odbranu.

NASTUPANJE ZASTARJELOSTI KRIVIČNOG GONJENJA

U ODNOSU NA ODREDJENA KRIVIČNA DJELA U STICAJU

Iz obrazloženja:

„Nije povrijeđeno pravo na odbranu okrivljene u prvostepenom postupku time što sud

nije prihvatio predlog odbrane da se od CKB banke pribavi analitička kartica kratkoročnih

kredita za 2004 i 2005.godinu, koji su odobreni za zarade u Luci Bar i da se od te banke

pribave kartice Luke Bar vezano za isplatu neto ličnih dohodaka. Ovo sa razloga što je

prvostepeni sud našao, a što je prihvatio i drugostepeni sud, da se provođenjem ovih dokaza

ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje imajući u vidu sadržinu svih izvedenih dokaza, a

posebno nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke. Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud

nije dužan da prihvati sve dokazne predloge optužbe i odbrane, već da ocijeni od kakvog su

značaja dokazni predlozi stranaka u konkretnom slučaju odbrane radi pravilnog i potpunog

činjeničnog utvrđenja, pa se neprihvatanje predloga odbrane za izvođenje dokaza ne smatra da

postoji nejednakost oružja stranaka u postupku i da je time povrijeđeno pravo okrivljene na

odbranu iz čl.6 st.3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Neosnovano se žalbom okrivljene ukazuje da su dopune nalaza i mišljenja Komisije

vještaka Instituta računovođa i revizora Crne Gore pravno nevaljan dokaz na kojem se nije

mogla zasnivati sudska presuda. Ovo sa razloge što je u ovoj krivično pravnoj stvari

vještačenje obavljeno od strane Komisije vještaka Instituta računovođe i revizora Crne Gore u

sastavu R. Š., D. M. i M. B., a nakon toga sačinjeni su dopunski nalazi i mišljenja ove

Komisije od novembra 2014.godine, januara, marta i aprila 2015.godine potpisani od strane

direktora R. Š. Osnovni nalaz i mišljenje i dopune nalaza i mišljenja provedeni su kao dokaz

na glavnom pretresu i neposredno je saslušan predstavnik Komisije vještaka R. Š., koji je bio

ovlašćen od navedene Komisije da potpiše dopune nalaza i mišljenja o obavljenom

finansijskom vještačenju, pa se i po ocjeni ovog suda, kako su to pravilno zaključili

drugostepeni sud u svojoj presudi i državni tužilac u pobijanom rješenju, radi o pravno

valjanom dokazu na kojem se mogla zasnivati sudska presuda.

Okrivljena I. T. je prvostepenom presudom oglašena krivom za tri krivična djela

učinjena u sticaju, za koja je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri)

godine i 6 (šest) mjeseci. Nakon donošenja prvostepene presude nastupila je zastarjelost

krivičnog gonjenja u odnosu na određena krivična djela, pa je drugostepeni sud pravilno

saglasno odredbi čl.372 tač.3 ZKP, donio presudu kojom se prema okrivljenoj odbija optužba

u odnosu na dva krivična djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl.272 st.1

Krivičnog zakonika, za koja su okrivljenoj primjenom odredaba o sticaju iz čl.48 st.1

Krivičnog zakonika, utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 8 (osam) mjeseci. Kako je

okrivljena prvostepenom presudom oglašena krivom zbog produženog krivičnog djela

zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl.272 st.3 u vezi st.1 u vezi čl.49 Krivičnog

zakonika, drugostepeni sud je uvažavajući žalbe okrivljene i njenog branioca preinačio

69

prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, jer je ostalo samo ovo krivično djelo za koje

je okrivljena oglašena krivom pa je umjesto jedinstvene kazne zatvora izrečene prvostepenom

presudom za krivična djela učinjena u sticaju, okrivljenu osudio na kaznu zatvora u trajanju

od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, koliko je za navedeno krivično djelo iznosila i utvrđena

kazna zatvora izrečena prvostepenom presudom. U odnosu na produženo krivično djelo

zloupotreba pložaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st.3 u vezi st.1 u vezi čl. 49 Krivičnog

zakonika do donošenja drugostepene presude nastupila je zastarjelost više radnji, koje su ušle

u sastav produženog krivičnog djela za koje je okrivljena prvostepenom presudom oglašena

krivom, tako da su ostale četiri radnje koje takođe čine produženo krivično djelo u pitanju.

Sagledavajući sve okolnosti pod kojima su preduzete radnje izvršenja ovog krivičnog djela, a

imajući u vidu okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne iz čl. 42 Krivičnog

zakonika, a posebno stepen krivice okrivljene i težinu učinjenog krivičnog djela, drugostepeni

sud je okrivljenu osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, dakle

na kaznu u okviru propisanog zakonskog raspona, pa time nije učinio povredu Krivičnog

zakonika iz čl.387 tač.4 ZKP na štetu okrivljene bez obzira što su neke od radnji koje ulaze u

sastav produženog krivičnog djela zastarjele.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-S II br. 6/16 od 29.11.2016. godine)

70

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

-POVREDA PRAVA NA ODBRANU U ŽALBENOM POSTUPKU-

(Član 386 stav 2 u vezi 393 st. 1 ZKP)

Povrijedjeno je pravo na odbranu optuženog ako nije obavješten o datumu

održavanja sjednice drugostepenog suda.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se zahtjevom za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne

Gore ukazuje da je u žalbenom postupku pred Višim sudom u Podgorici povrijeđeno pravo na

odbranu optuženog I. D., time što nije obavješten o datumu održavanja sjednice

drugostepenog suda, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke

kako je to propisano u odredbi čl. 386 st.2 ZKP.

Naime, iz spisa predmeta se utvrđuje da je optuženi u žalbi na presudu prvostepenog

suda predložio da Viši sud u Podgorici održi pretres. Iz sadržine spisa predmeta tog suda

Kž.br.445/16 utvrđuje se da o sjednici vijeća Višeg suda u Podgorici održanoj dana

28.04.2016.godine, kada je donijeta pobijana presuda, nije obavještavan optuženi I. D., iako je

u odredbi čl.393 st.1 ZKP propisano da će se o sjednici vijeća obavjestiti ovlašćeni tužilac,

optuženi ili njegov branilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu

zahtjevao da bude obavješen o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred

drugostepenim sudom u skladu sa članom 395 ovog zakonika. Za optuženog I. D. nema

konstatacije niti u spisima postoji dokaz da je obaviješten o sjednici vijeća drugostepenog

suda.

Kod ovakvog stanja stvari, drugostepeni sud, kao žalbeni, propustio je da o sjednici

vijeća obavjesti optuženog I. D., čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz

čl.386 st. 2 u vezi čl.393 st.1 ZKP, koja je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje

drugostepene odluke.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 16/16 od 04.10.2016. godine)

71

IMOVINSKO PRAVNI ZAHTJEV

(Čl. 234, 235 i 236 ZKP)

Dosudjivanjem u krivično pravnoj stvari oštećenom imovinsko pravnog zahtjeva

iako nije bio podnijet predlog za njegovo ostvarivanje nepravilno su primijenjene

odredbe čl. 234, 235 i 236 ZKP koje su obavezivale sud da u odsustvu predloga

oštećenog istog uputi da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Iz obrazloženja:

„Po razmatranju zahtjeva i svih spisa ovog predmeta, ovaj sud je našao:

-Da je zahtjev osnovan samo u dijelu odluke nižestepenih sudova o

imovinskopravnom zahtjevu.

Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da se punomoćnik oštećenog privrednog društva

AD „L. B.“ B. u završnoj riječi pred prvostepenim sudom izjasnio da će oštećeno privredno

društvo imovinskopravni zahtjev ostvarivati u posebnom postupku, što je konstatovano na

zapisniku o glavnom pretresu od 29.05.2015.godine, a da su i pored toga nižestepeni sudovi

oštećenom dosudili imovinskopravni zahtjev kao da je u prvostepenom postupku podnijet

predlog za njegovo ostvarivanje.

Odredbama čl. 234 st.1 i čl.235 st.1 ZKP-a propisano je da će se imovinskopravni

zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviti na predlog lica koje je

ovlašćeno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

U skladu sa navedenim odredbama, imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku je

gradjanskopravne prirode i ovlašćenje za njegovo podnošenje ima lice koje bi imalo pravo da

takav zahtjev postavi u parničnom postupku, a sud o njemu može raspravljati na predlog tog

lica.

Nižestepeni sudovi su u ovoj krivičnoj pravnoj stvari dosudili imovinskopravni zahtjev

iako nije bilo opredjeljenog predloga oštećenog privrednog društva, nepravilno primjenjujući

odredbe čl. 234, 235, 236 i 239 ZKP-a, koje su ih obavezivale da u odsustvu predloga

oštećenog istog uputi da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Kod ovakvog stanja stvari valjalo je preinačiti nižestepene presude u dijelu odluke o

imovinskopravnom zahtjevu tako što se oštećeno privredno društvo upućuje da

imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici i to ne samo prema okrivljenom M. G., već

primjenom čl. 441 st.2 i prema saoptuženima I. T. i A. L., jer razlog za donošenje ovakve

odluke u odnosu na okrivljenog M. G. postoji i u odnosu na ostale okrivljene koji su

obavezani da nadoknade štetu oštećenom privrednom društvu.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 21/16 od 13.12.2016. godine)

72

SUMNJA U NEPRISTRASNOST TUŽIOCA

PRILIKOM ODLUČIVANJA PO PREDLOGU

ZA PODIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

(Član 368 stav 2 u vezi čl. 43 st. 1 i 38 st. 6 ZKP)

Došlo je do povrede odredaba krivičnog postupka, iz člana 368 stav 2 u vezi čl. 43

st. 1 i 38 st. 6 ZKP, ako je rješenje kojim je odbijen predlog branioca okrivljenog za

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti donio državni tužilac koji je učestvovao u

postupku u kojem je donijeta presuda protiv koje je predloženo podizanje zahtjeva za

zaštitu zakonitosti.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je državni tužilac, koji je donio pobijano rješenje,

učestvovao u drugostepenom postupku zastupajući žalbu tužilaštva i ocjenjujući

neosnovanom žalbu odbrane. U tom postupku državni tužilac se već izjasnio da navode

odbrane okrivljenog L. smatra neosnovanim, a što predstavlja objektivnu okolnost koja kod

okrivljenog budi sumnju u nepristrasnost državnog tužioca prilikom odlučivanja o njegovom

zahtjevu za podizanje pravnog lijeka kojim bi se osporila zakonitost presude. Osnovano se,

zato, podnijetom žalbom predmetno rješenje pobija zbog činjenice da je isto donio državni

tužilac, koji je učestvovao u postupku u kojem je donijeta presuda protiv koje je predloženo

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Tu povredu branilac okrivljenog pogrešno podvodi

pod povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 1 ZKP (da bi postojala ista u

kontekstu navoda žalbe preduslov je postojanje pravosnažne odluke o izuzeću tužioca), jer se

ista može podvesti samo pod odredbu člana 386 st. 2 ZKP.

Stojeći na gornjem stanovištu cijenio je ovaj sud odredbu člana 43 st. 2 ZKP kojom je

propisano da se državni tužilac neće izuzeti ako je u istom predmetu vršio dokazne radnje,

odnosno ako je u posutpku učestvovao kao tužilac ili je u istom predmetu učestvovao u

postupku pred nižim sudom u smislu člana 38 stav 4 i 5 istog Zakonika, pa je našao da ta

odredba ne može usloviti drugačiji zaključak od gornjeg. Ovo sa razloga što se ta odredba

odnosi na postupanje državnog tužioca u okviru njegovih prava i dužnosti iz člana 44 ZKP -

gonjenje učinilaca krivičnih djela. U konkretnom pak slučaju državni tužilac nije postupao u

okviru tih svojih prava i dužnosti, već u okviru sasvim drugačijeg prava - prava da cijeni

osnovanost zahtjeva okrivljenog da se pred nadležnim sudom ospori zakonitost odluke

donijete u postupku u kojem se isti tužilac već izjasnio da su navodi i stavovi odbrane

neprihvatljivi. Ta činjenica predstavlja objektivnu okolnost koja izaziva sumnju u

nepristrasnog tužioca prilikom odlučivanja po predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu

zakonitosti, pa se državni tužilac, koji je donio pobijano rješenje, u konkretnom slučaju morao

izuzeti.

Sa iznijetih rzaloga ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede

odredaba krivičnog postupka iz člana 368 st. 2 ZKP u vezi člana 43 stav 1 i 38 stav 6 ZKP, a

što predstavlja ukidni razlog.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-S II br. 4/16 od 19.10.2016. godine)

73

POVREDA IDENTITETA PRESUDE I OPTUŽBE

I NERAZUMLJIVOST I PROTIVRJEČNOST IZREKE

(Član 369 stav 1 u vezi čl. 386 st. 1 tač. 5 i 8 ZKP)

Drugostepeni sud je povrijedio identitet presude i optužbe ako nije riješio

predmet optužbe tj. izmijenjenog optužnog akta već optužnog akta koji je stavljen van

snage.

***

Učinjene su bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka

5 i tač. 8 ZKP ako je povrijedjen identitet presude i optužbe i ako je izreka presude

nerazumljiva i protivrječna sama sebi i datim razlozima.

Iz obrazloženja:

„Na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom od 28.09.2015.godine, državni

tužilac je izmijenio optužni predlog tako što je umjesto krivičnog djela falsifikovanje isprave

iz čl.412 st. 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika za koje je propisana kazna zatvora utrajanju od

tri mjeseca do pet godina, okrivljenoj K. Č. stavio na teret da je izvršila krivično djelo prevara

iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od

jedne do osam godina i obzirom na ovu propisanu kaznu podiže se optužnica. U konkretnom

slučaju nije u pitanju neposredna optužnica iz čl.288 ZKP koja se podiže bez sprovođenja

istrage, a kojoj prethodi saslušanje okrivljene jer je protiv okrivljene za krivično djelo prevara

iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika sprovedena istraga pa je državni tužilac saglasno

odredbi čl.360 st.1 ZKP bio ovlašćen da na glavnom pretresu izmjeni optužni akt i da

okrivljenoj umjesto krivičnog djela falsifikovanja isprave iz čl.412 st.2 u vezi st. 1 Krivičnog

zakonika stavi na teret teže krivično djelo prevara iz čl.244 st.3 u vezi st. 1 Krivičnog

zakonika jer su izvedeni dokazi na glavnom pretresu kod prvostepenog suda ukazivali da se

izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnom aktu državnog tužioca, a državni tužilac je

taj, kako se to i osnovano navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, koji disponira optužnim

aktom tokom glavnog pretresa što mu pored ostalog daje za pravo da optužni akt mjenja na

način što će umijesto postojećeg akta u smislu čl.360 st.1 ZKP podići novi optužni akt pod

uslovom da se izmjena optužnog akta odnosi na isto okrivljeno lice i na isti događaj pri čemu

je irelevantno da li se optužnim aktom okrivljenom stavlja na teret teže ili lakše krivično

djelo. Da tužilac nije odustao od krivičnog gonjenja protiv okrivljene za krivično djelo

falsifikovanje isprave potvrđuje i činjenica da je izmjenjenim optužnim aktom okrivljenoj

stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela pravara iz čl.244 st. 3 u vezi st.1 Krivičnog

zakonika, učinjenog putem falsifikovanja isprave u čiji dispozitiv su opisane radnje okrivljene

koje predstavljaju elemente krivičnog djela falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u vezi st.1

Krivičnog zakonika. Postupajući po tako izmijenjenom optužnom aktu državnog tužioca,

Osnovni sud u Cetinju je pravilno riješio predmet optužnog akta donošenjem presude

K.br.192/14 od 01.02.2016.godine, kojom je okrivljenu K. Č. oglasio krivom zbog krivičnog

djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i osudio na kaznu zatvora u

trajanju 1 (jedne) godine.

U konkretnom slučaju nije u pitanju neposredna optužnica iz čl.288 ZKP, jer je protiv

okrivljene prije podnošenja optužnog predloga državnog tužioca vođena istraga upravo zbog

74

krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, koje je predmet

izmjenjenog optužnog akta državnog tužioca na glavnom pretresu, da okrivljena nije

saslušana u istrazi i na glavnom pretresu jer je bila nedostižna državnim organima i da je na

predlog državnog tužioca donijeto rješenje o suđenju u odsustvu, neprihvatljivi su navodi iz

zahtjeva za zaštitu zakonitosti da su postojale okolnosti koje privremeno sprečavaju gonjenje

okrivljene iz čl.367 tač.3 u vezi čl.288 ZKP i da su nižestepeni sudovi bili u obavezi da

donesu rješenje o odbacivanju optužnice.

Presudom drugostepenog suda učinjene su bitne povrede odredaba krivičnog postupka

iz čl.386 st.1 tač. 5 i 8 ZKP, kako se to osnovano navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Naime, drugostepeni sud je odlučujući o žalbi branioca okrivljene, a po službenoj

dužnosti, preinačio prvostepenu presudu kojom je okrivljena K. Č. oglašena krivom zbog

krivičnog djela prevara iz čl.244 st.3 u vez st.1 Krivičnog zakonika i donio presudu kojom se

prema okrivljenoj odbija optužba zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz čl.412 st.2 u

vezi st.1 Krivičnog zakonika. Kao razloge za donošenje presude Viši sud u Podgorici navodi

da je tužilac na glavnom pretresu kod prvostepenog suda izmijenio optužni akt na način što je

umjesto krivičnog djela falsifikovanje isprave okrivljenoj stavio na teret krivično djelo

prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, koje se vodi po punom postupku i da je

tužilac time odustao od krivičnog gonjenja u odnosu na krivično djelo falsifikovanje isprave

iz čl.412 st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, pa je sud u tom smislu bio ovlašećen da donese

odbijajuću presudu, a novi optužni akt sa potpuno drugom činjeničnom građom i pravnom

kvalifikacijom može da bude jedino predmet nekog drugog postupka. Dakle, po stanovištu

drugostepenog suda, prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz

čl.386 st.1 tač.5 ZKP, odnosno prekoračio optužbu zbog čega je prvostepena presuda

preinačena primjenom odredbe čl.409 st.1 ZKP.

U čl.372 tač.1 ZKP (kada odredba zakona ima samo jedan stav isti se ne navodi samo

tačka iz tog stava) je propisano da će sud donijeti presudu kojom se optužba odbija ako tužilac

od započinjanja do završetka glavnog pretesa odustane od optužbe. U konkretnom slučaju

tužilac nije odustao od optužnog akta, već je isti izmjenio na glavnom pretresu stavljajući na

teret okrivljenoj krivično djelo prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika, kako je to

naprijed navedeno. Nasuprot stavu drugostepenog suda upravo taj sud je u postupku

odlučivanja o žalbi branioca okrivljene izjavljenoj na presudu prvostepenog suda učinio bitnu

povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP jer nije riješio predmet optužbe

tj. izmjenjenog optužnog akta sa glavnog pretresa kod prvostepenog suda kojim je okrivljenoj

stavljeno na teret krivično djelo prevara iz čl.244 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika već je

donio presudu kojom se odbija optužba za krivično djelo falsifikovanja isprave iz čl.412 st.2 u

vezi st.1 Krivičnog zakonika sadržanog u podnijetom optužnom aktu. Ovakvim postupanjem

drugostepeni sud je povrijedio identiet presude i optužbe iz čl.369 st.1 ZKP, čime je učinio

bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP. Kod činjenice da

prvostepeni sud nije prekoračio optužbu donošenjem presude po izmjenjenom optužnom aktu

državnog tužioca koji se odnosio na isti događaj i isto okrivljeno lice, te za krivično djelo za

koje je sprovedena istraga, to drugostepeni sud shodno odredbi čl.409 st.1 ZKP, nije mogao

preinačiti presudu prvostepenog suda, jer prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu krivičnog

postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP.

Imajući u vidu prednje, po ocijeni ovog suda, osnovano se u zahtjevu za zaštitu

zakonitosti ukazuje da je izreka presude drugostepenog suda nerazumljiva, protivrječna sama

sebi i datim razlozima, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386

st.1 tač.8 ZKP. Iz izreke presude drugostepenog suda i obrazloženja ostalo je nejasno sa kojih

razloga je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda. Naime, drugostepeni sud u

izreci presude se poziva na odredbu čl.373 st.1 tač.1 ZKP, koja ne može biti osnov za

donošenje presude kojom se optužba odbija već presude kojom se optuženi oslobađa od

75

optužbe, a u razlozima presude navodi čl.372 tač.1 ZKP, kao da je tužilac odustao od

krivičnog gonjenja u odnosu na krivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.412 st. 2 u vezi st.1

Krivičnog zakonika i da je bio ovlašćen da donese odbijajuću presudu, a zatim primjenom

čl.409 st.1 ZKP preinačava prvostepenu presudu sa razloga da je sud prekoračio optužbu i

učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 19/16 od 27.12.2016. godine)

76

POVREDA ZAKONA U KORIST OKRIVLJENOG

(Član 387 tačka 3 ZKP)

Počinjena je povreda Krivičnog zakonika iz člana 387 tačka 3 ZKP kada je

drugostepeni sud primijenio nevažeću odredbu čl. 416 st. 1 Krivičnog zakonika, jer je u

pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može

primijeniti.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta proizilazi da je okrivljenoj optužnicom bilo stavljeno na teret

krivično djelo pronevjere iz čl. 420 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore i da je nakon izmjene

optužbe u pogledu pravne ocjene krivičnog djela prvostepeni sud okrivljenu S. S. oglasio

krivom zato što je dana 08.09.2006. godine, u Podgorici, u namjeri da sebi pribavi

protivpravnu imovinsku korist, u svojstvu odgovornog lica – kasirke u prodavnici „M.“,

vlasništvo DOO „I.“ Podgorica, prisvojila novac koji joj je bio povjeren na radu u tom

privrednom društvu, na način što je prilikom plaćanja robe od strane kupca stornirala račun za

prodatu robu u iznosu od 32,90€ i brisala ga, a dobijeni novac zadržala za sebe, na koji način

je izvršila krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st.2 u vezi

st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.

Odlučujući po žalbi branioca okrivljene Viši sud u Podgorici je Presudom

Kž.br.236/16 od 25.04.2016.godine odbio optužbu protiv okrivljene zbog navedenog

krivičnog djela, a na osnovu čl. 372 tač.3 ZKP-a. Za svoj stav drugostepeni sud je u

obrazloženju presude dao protivrječne razloge, prvo navodeći da iz „činjeničnog opisa izreke

prvostepene presude proizilazi da se radi o krivičnim djelima sa istim elementima, koje je

sadržavao i raniji Krivični zakonik u čl.416 st.5, a u vezi st.2, a sada je propisano Zakonom o

izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika u čl. 272 st.2 u vezi st.1 (Sl.list RCG, 25/10),

koji je stupio na snagu 13.05.2010.godine“, da bi nakon toga naveo: „Medjutim, kada se ima

u vidu da je optuženoj stavljeno na teret da je krivično djelo izvršila dana 08.09.2006.godine,

kada je na snazi bio Krivični zakonik (Sl.list RCG 70/03), čija je primjena počela

02.04.2004.godine, to je imajući u vidu činjenicu da je za krivično djelo zloupotreba

službenog položaja iz čl. 416.st.1 bila zaprijećena kazna zatvora do tri godine, a da je u st. 5

istog člana bilo propisano da odgovorno lice u privrednom društvu ustanovi ili drugom

subjektu koje učini krivično djelo iz st.1 do 4 ovog člana kazniće se kaznom propisanom za to

djelo, to je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja“.

Polazeći od toga da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do

tri godine, drugostepeni sud je ocijenio da je, u skladu sa čl. 125 st.7 u vezi čl. 124 st.1 tač.6

Krivičnog zakonika Crne Gore, zastarjelo krivično gonjenje zbog proteka vremena od šest

godina i nastapunja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja.

Kod ovakvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti

osnovano se ukazuje da se drugostepena presuda zasniva na povredama zakonskih odredbi

citiranih u izreci ove presude.

Naime, u čl. 33 i 34 Ustava Crne Gore utemeljeno je načelo zakonitosti i primjene

blažeg zakona u kaznenim stvarima, time što je propisano da niko ne može biti kažnjen za

djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo propisano zakonom kao kažnjivo djelo, niti mu

se može izreći kazna koja za to djelo nije bila predvidjena, kao i da se krivična i druga

77

kažnjiva djela utvrdjuju i kazne za njih izriču po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja

djela, osim ako je novi zakon blaži za učinioca.

Navedeni principi sadržani su i u čl. 133 st.1 i 2 Krivičnog zakonika Crne Gore.

Odredbom čl. 420 st.1 Krivičnog zakonika ( „Sl.list RCG“, br.70/2003 i 47/2006) koji

je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, bila je propisana radnja osnovnog

oblika pronevjere, koja se sastojala u prisvajanju novca, hartija od vrijednosti ili drugih

pokretnih stvari koje su izvršiocu povjerene u službi ili na radu u državnom organu,

privrednom društvu, ustanovi ili drugom subjektu ili radnji, a u namjeri da izvršilac sebi ili

drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist i za ovaj oblik radnje bila je propisana kazna

zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika („Sl. list CG“, br.25/2010)

uvedeno je krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju i u čl. 272 st.2

propisan oblik pronevjere u privrednom poslovanju za koji je propisana kazna zatvora u

trajanju od tri mjeseca do pet godina, dok je zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog

zakonika („Sl.list CG,“ br. 40/2013) sužena kriminalna zona krivičnog djela pronevjere iz čl.

420 st.1 Krivičnog zakonika, time što se po toj odredbi više ne može kvalifikovati pronevjera

u privrednom poslovanju, već se ona kvalifikuje kao zloupotreba položaja u privrednom

poslovanju iz čl. 272 st.2 u vezi st.1 istog zakonika.

Prema tome, prvostepeni sud je pravilnom primjenom blažeg zakona okrivljenu

oglasio krivom zbog krivičnog djela iz čl. 272 st. 2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.

Nasuprot navedenom, drugostepeni sud je polazeći od vremena izvršenja krivičnog

djela (08.09.2006.godine), a pri tom previdjajući da je okrivljenoj stavljeno na teret

pribavljanje protivpravne imovinske koristi, pogrešno zaključio da se radnja okrivljene ima

kvalifikovati kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st.5 u vezi st.1

Krivičnog zakonika („Sl.list RCG“ br.70/03), za koje je bila propisana kazna zatvora u

trajanju do tri godine. Ovo zbog toga što i sve kada bi bilo mjesta da se predmetno krivično

djelo kvalifikuje kao krivično djelo zloupotreba službenog položaja, evidentno je da je

drugostepeni sud izgubio iz vida da su Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog

zakonika („Sl.list RCG“, br.47/06 od 25.07.2006.godine), koji je stupio na snagu prije

izvršenja predmetnog krivičnog djela objedinjene dispozicije iz čl. 416 st.1 i 2 Krivičnog

zakonika u osnovno krivično djelo zloupotreba službenog položaja za koje je propisana kazna

zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Kod izloženog, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano se navodi da je

drugostepeni sud primijenio nevažeću odredbu čl. 416 st. 1 Krivičnog zakonika („Sl. list

RCG“ br.70/03), odnosno da je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primjenio

zakon koji se ne može primjeniti i time počinio povredu Krivičnog zakonika iz čl. 387 tač.3

Zakonika o krivčnom postupku.

Takodje, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano se ukazuje da je navedena povreda

Krivičnog zakonika rezultirala i povredom čl. 372 tač.3 Zakonika o krivičnom postupku, s

obzirom da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je u konkretnom slučaju

nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, kada se ima u vidu da je krivično djelo izvršeno

08.09.2006.godine, a drugostepena presuda donesena 25.04.2016.godine, te da je prema

odredbama čl. 124 st.1 tač.5 i čl. 125 st.7 Krivičnog zakonika Crne Gore apsolutna

zastarjelost mogla nastupiti tek sa protekom vremena od deset godina od izvršenja

predmetnog krivičnog djela. “

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 18/16 od 13.12.2016. godine)

78

NEDOZVOLJENOST ŽALBE BRANIOCA OKRIVLJENOG

IZJAVLJENE PROTIV OBAVJEŠTENJA

VRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA

(Član 405 ZKP, u vezi čl. 225 Zakona o prekršajima)

Nedozvoljena je žalba branioca okrivljenog izjavljena protiv obavještenja

Vrhovnog državnog tužilaštva kojim nije prihvaćena inicijativa branioca okrivljenog za

podizvanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Iz obrazloženja:

„Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je podneskom Ut.br.26/16, 27/16 i 31/16 od

20.09.2016.godine, obavjestilo branioca okrivljenih da pravosnažnim rješenjima Višeg suda

za prekršaje Crne Gore Pžp.br. 484/16-2 od 16.06.2016.godine, Pžp.br.472/16-2 od

16.06.2016.godine i Pžp.br.489/16-4 od 20.06.2016.godine nije povrijeđen zakon ili drugi

propis i da stoga nije bilo osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Protiv ovog obavještenja branilac okrivljenih je izjavio žalbu s predlogom da ovaj sud

usvoji žalbu, ukine rješenja prvostepenog i drugostepenog suda i predmet vrati prvostepenom

sudu na ponovno odlučivanje.

U sijednici vijeća Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta, pa je našao da je žalba

branioca okrivljenih nedozvoljena.

U konkretnom slučaju Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je podneskom

Ut.br.26/16, 27/16 i 31/16 od 20.09.2016.godine, obavjestilo branioca okrivljenih da

pravosnažnim rješenjima Višeg suda za prekršaje Crne Gore Pžp.br.484/16-2 od

16.06.2016.godine, Pžp.br.472/16-2 od 16.06.2016. godine i Pžp.br.489/16-4 od

20.06.2016.godine nije povrijeđen zakon ili drugi propis i da nije bilo zakonskog osnova za

podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Kako protiv pisanog obavještenja Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore kojim nije

prihvaćena inicijativa branioca okrivljenih za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti,

saglasno odredbama čl.224 Zakona o prekršajima nije dozvoljena žalba, to je žalbu branioca

okrivljenih valjalo odbaciti kao nedozvoljenu.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 38/16 od 20.10.2016. godine)

79

OCJENA PRIMJENE KRIVIČNOG ZAKONIKA

Da li je Krivični zakonik u pogledu pravne ocjene djela pravilno primijenjen ili je

primijenjen na štetu okrivljenog, ocjenjuje se na osnovu skupa odlučnih činjenica koje

su sudovi utvrdili u redovnoj proceduri i koje su koncipirane u činjeničnom opisu djela

u izreci pravosnažne presude.

PREDLOG BRANIOCA OKRIVLJENOG ZA PODIZANJE

ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

-NEOSNOVANOST PREDLOGA-

(Član 438 stav 1 tačka 2, u vezi čl. 386 st. 1 tač. 8 i 9 ZKP)

Po osnovu počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386

stav 1 tač. 8 i 9 ZKP odbrana ne može predlagati podizanje zahtjeva za zaštitu

zakonitosti.

Iz obrazloženja:

„Vrhovno državno tužilaštvo se pravilno odredilo prema razlozima koje je u predlogu

za podizanje zahtjeva istakao branilac okrivljenog H. M. i donijelo zakonitu i pravilnu odluku

kada je ocjenilo da ne postoje razlozi osnovom kojih bi se pravosnažne presude Višeg suda u

Podgorici K.br.166/2013, odnosno Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.60/2016 mogle

pobijati temeljem razloga iz čl.438 st.1 ZKP-u, osnovom kojih okrivljeni i njegov branilac

mogu predlagati podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. S tim u vezi pravilno je Vrhovno

državno tužilaštvo ukazalo braniocu da shodno čl.438 st.1 tač.2 ZKP-u, okrivljeni i branilac

ne mogu predlagati podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih presuda

tvrdeći da su u tim presudama počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386

st.1 tač.8 i 9 ZKP-u, jer po osnovu tih povreda odbrana ne može predlagati podizanje ovog

vanrednog pravnog sredstva.

Takođe je Vrhovno državno tužilaštvo osnovano odbilo predlog branioca da podigne

zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog navodne povrede Krivičnog zakonika na štetu okrivljenog

H. M. Branilac u predlogu kao ni ovdje razmatranoj žalbi nije ovaj predlog konkretizovao,

tako da se ne može ocijeniti u čemu branilac vidi da je povrijeđen Krivični zakonik na štetu

njegovog branjenika, budući se branilac samo bavi činjeničnim utvrđenjem nižestepenih

sudova tvrdeći da su pogrešna i ukazujući kakvo bi trebalo da bude činjenično stanje da je, po

njegovoj ocjeni, pravilno utvrđeno. Da li je Krivični zakonik pravilno primijenjen ili je

primijenjen na štetu okrivljenog ne ocjenjuje se na osnovu toga da li pravna kvalifikacija

krivičnog djela za koje je okrivljeni osuđen odgovara onom činjeničnom sadržaju koji

odbrana smatra da je trebao biti utvrđen od strane nižestepenih sudova, a nije, već da li

odgovara onom skupu odlučnih činjenica koje su sudovi utvrdili u redovnoj proceduri i koji je

koncipiran u činjeničnom opisu djela u izreci pravosnažne presude.

Dakle, činjenično stanje se, kako je pravilno ukazano u pobijanom rješenju, ne može

pobijati zahtjevom za zaštitu zakonitosti, niti se po tom osnovu može inicirati podizanje tog

pravnog sredstva od strane odbrane. Da li je Krivični zakonik u pravosnažnim presudama

pravilno primjenjen tj. da li je primijenjen na štetu okrivljenog, ocijenjuje se na osnovu toga

80

da li je činjenično stanje koje je utvrđeno pravosnažnim presudama, a koje je u konkretnom

slučaju koncipirano u izreci prvostepene presude, pravilno podvedeno pod odredbu Krivičnog

zakonika u kojoj je opisano krivično djelo za koje je okrivljeni oglašen krivim, kao i na

osnovu toga da li su pravilno primijenjene ostale odredbe Krivičnog zakonika koje su dolazile

u obzir da budu primijenjene na konkretan krivično pravni slučaj. U tom smislu Vrhovni sud

ocijenjuje da je Krivični zakonik Crne Gore pravilno primjenjen kada su radnje okrivljenog

H. M. činjenično opisane u izreci prvostepene presude K.br.166/13 od 09.11.2015.godine

pravno cijenjene kao krivično djelo neovlaćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet

opojnih droga iz čl.300 st.1 u vezi čl.23 Krivičnog zakonika Crne Gore, pa nije povrijeđen

Krivični zakonik na njegovu štetu, što nije učinjeno ni prilikom odluke o krivičnoj sankciji.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 41/16 od 15.11.2016. godine)

81

SUMNJA U ISTINITOST ODLUČNIH ČINJENICA

UTVRDJENIH PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM

(Član 444 ZKP)

Bez jasnog i pravilnog utvrdjenja odlučnih činjenica Vrhovni sud ne može

ocijeniti da li je Krivični zakonik primjenjen na štetu okrivljenog.

***

Okolnost da je okrivljeni bio udaljen 15 metara od mjesta gdje je oštećenom

nanijeta prva teška tjelesna povreda ukazuje da isti toliko distanciran nije mogao

preduzeti radnju izvršenja koja mu se stavlja na teret što stvara ozbiljnu i znatnu

sumnju u istinitost odlučnih činjenica utvrdjenih u odnosu na okrivljenog.

Iz obrazloženja:

„Iz izreke prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio

činjenicu da je okrivljeni S. S. teško tjelesno povrijedio oštećenog pok. Đ. H. tako što ga je

"na dnu stepeništa pomenutog lokala, snažno pesnicama (sa okrivljenim M.) udarao..., a

zatim kada je oboren, i nogama po glavi i tijelu .... usled čega je zbog razorenja po život

važnih moždanih centara nastupila smrt" ovog.

S tim u vezi, dužnost prvostepenog suda je bila da se u obrazloženju presude određeno

izjasni iz kog ili kojih dokaza je utvrdio da je okrivljeni S. S. navedenog dana na dnu

stepenica sa okrivljenim M. snažno pesnicama udarao i oborio sada pokojnog Đ. H., a potom

ga udarao nogama po glavi i tijelu, čime da je (sa okrivljenim M.), kako to proizilazi iz izreke

prvostepene presude, oštećenom nanio jednu od dvije teške tjelesne povrede koje su

uzrokovale smrt oštećenog.

Dužnost Apelacionog suda Crne Gore, kao drugostepenog, bila je da se izjasni na

žalbene navode okrivljenog S. S. i njegovih branilaca, a koji su između ostalog prvostepenu

presudu pobijali po osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da nema ni jednog

dokaza koji bi mogao dovesti u vezi okrivljenog S. sa povredama koje je zadobio oštećeni pa

čak i sa ma kakvim kontaktom sa oštećenim na dnu stepenica lokala "B.".

Međutim u obrazloženju prvostepene presude nema razloga iz kojih dokaza je

prvostepeni sud utvrdio da je okrivljeni S. na dnu stepenica (sa okrivljenim M.) udarao

oštećenog pesnicama i kada je oboren nogama po glavi i tijelu. U tom pravcu se nije izjasnio

ni jedan svjedok, kako to proizilazi iz inerpretacije iskaza svedoka u obrazloženju prvostepene

presude. Oni svjedoci koji su se izjašnjavali o događaju na dnu stepenica lokala "B." gdje je

oštećenom, shodno izreci prvostepene presude, nanijeta prva teška tjelesna povreda, ne samo

da ne pominju okrivljenog S., već niko ne pominje da su dva lica na dnu stepenica udarala

oštećenog. Svi svjedoci o okolnostima ovog dijela događaja pominju jedno nepoznato licu

koje je udaralo oštećenog, a neki svjedoci kao i okrivljeni F., imenuju okrivljenog M. kao lice

koje je sada pokojnog Đ. H. udaralo i oborilo na dnu stepenica. Okrivljeni M. priznaje fizički

kontakt sa oštećenim ali ni on ne pominje da je tada istovremeno i okrivljeni S. imao bilo

kakav kontakt sa oštećenim.

Kada se uz navedeno imaju u vidu razlozi prvostepene presude u dijelu elaboriranja

dokaza iz kojih je utvrđena radnja izvršenja okrivljenog M., a koje razloge, kao

argumentovane i prihvatljive, ponavlja i drugostepeni sud, a iz kojih proizilazi da je okrivljeni

82

S. bio distanciran od mjesta gdje je oštećenom nanijeta prva teška tjelesna povreda, uz

napomenu da se druga teška tjelesna povreda ne dovodi u vezu sa okrivljenim S., onda se

javlja znatna i ozbiljna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica utvrđenih presudama čija se

zakonitost, u odnosu na okrivljenog S., ovdje pobija.

Naime, u obrazloženju prvostepene presude u dijelu u kom sud daje razloge iz kojih

dokaza je utvrdio da je okrivljeni Z. M. izvršio krivično djelo u pitanju prvostepeni sud

prihvata odbranu okrivljenog S. S. i navodi:

"To je proizilazilo i iz odbrane optuženog S. S., koji je potvrdio da je bio redar,

odnosno obezbjedjenje u lokalu "B.", da je intervenisao sa vlasnikom J. D. kada je došlo do

neke svadje na gornjoj terasi. Optuženi S. je objašnjavao da su mladići normalno ustali i

krenuli da silaze stepenicama sa gornje terase, da je u jednom trenutku zapazio da se pok. H.

još nalazi pri dnu stepeništa, da je zbog toga krenuo da vidi što su se tu zadržali i da je zbog

toga sišao niz stepenice i vidio da je po lijevoj strani stepeništa M. M. izdvojio D. J. u stranu,

da su se medjusobno gurali i čupali, da je zbog toga prišao, ali je D. krenuo rukama prema

njemu govoreći "jesi li došao da me biješ, što će ti, oćeš li i ti da me maltretiraš", a on je bio

nervozan, jer je navodno krenuo da ga „spasi“, pa ga je tada desnom rukom udario u

predjelu obraza.Tvrdio je da je ledjima bio okrenut prema drugoj strani, ali je na udaljenosti

15m od njega čuo neke tupe udarce, moguće dva ili tri, pa kada se okrenuo vidio je da se na

tom drugom mjestu nalaze pok. H., a pored njega optuženi F. R. i M. Z. Nakon toga je zapazio

da pok. H. trči preko ulice, a za njim F. R.,......"

Pa dalje navodi:

"Dakle, iz odbrane optuženog S. se moglo zaključiti da su se na mjestu gdje je čuo tupe

udarce, nalazili pok.H., a pored njega optuženi M. i F., što ukazuje da je već tada pok.H.

udaran i da je zadobio povrede od strane optuženog M., a prije pokušaja bijega i udarca..."

Apelacioni sud u razlozima ovdje pobijane presude navodi:

"Naime, optuženi F. R. u svojoj obrani između ostalog navodi da je predmetnom

prilikom upravo optuženi M. Z. stisnutim šakama nekoliko puta udario oštećenog u predjelu

lica i grudi, da je od tih udaraca oštećeni pao pored vozila, da ga je optuženi M. Z. još

nekoliko puta udario nogama u predjelu grudi, jedanput i u predjelu glave, pa kada je

oštećeni krenuo da bježi preko ulice, sustigao ga je i udario u predjelu glave od kojeg udarca

je oštećeni pao, što je potvrdio i optuženi S. S. koji u svojoj obrani navodi da je leđima bio

okrenut prema drugoj strani, da je na udaljenosti 15m od njega čuo neke tupe udarce,

moguće dva ili tri, pa kada se okrenuo vidio je da se na tom drugom mjestu nalaze oštećeni,

a pored njega optuženi F. R. i M. Z. pri čemu je vidio da oštećeni trči preko ulice, da za njim

trči optuženi F. R., koji ga u jednom trenutku sustiže.....".

Iz ovakvih razloga pobijanih presuda proizilazi da su nižestepeni sudovi utvrdili da je

okrivljeni S. S. bio distanciran od mjesta gdje je sada pokojnom Đ. H. nanijeta prva teška

tjelesna povreda, dok se sa drugom teškom povredom ovaj okrivljeni ne dovodi u vezu.

Proizilazi da ako je okrivljeni S. S. bio udaljen 15 metara od mjesta gdje je oštećenom

nanijeta prva teška tjelesna povreda, nije mogao istovremeno toliko distanciran preduzeti

radnju izvršenja opisanu u izreci prvostepene presude, što stvara ozbiljnu i znatnu sumnju u

istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u odnosu na ovog okrivljenog. Tim prije što ni jedan

svjedok pa ni okrivljeni M. ne pominju okrivljenog S. u kontekstu povređivanja oštećenog na

dnu stepenica lokala "B.".

Vrhovni sud je imao u vidu razloge prvostepene i dugostepene pobijane presude u

dijelu u kom se nižestepeni sudovu pozivaju na odbranu okrivljenog R. F. iz koje po ocjeni tih

sudova proizilazi da je okrivljeni S. nanio tešku tjelesnu povredu oštećenom, pa je ocijenio da

i ti razlozi dovode u znatnu sumnju istinitost odlučnih činjenica u odnosu na okrivljenog S..

Naime, Vrhovni sud zapaža da je okrivljeni F. izjavio da je vidio da dva momka silaze

sa gornje terase, a da za njima niz stepenice idu D. J. i S. S. koji ih udaraju šakama i nogama.

83

Istovremeno je tvrdio da mršaviji momak (oštećeni H.) čitavo vrijeme dok silazi drži u ruci

čašu i držeći čašu dolazi do njega. Ovakvu odbranu prvostepeni sud nekritično prihvata ne

samo zato što je sama po sebi nelogična obzirom je teško zamisliti da neko ko je nogama

udaran dok silazi niz stepenice ne samo da ne pada već čitavo vrijeme drži čašu u rukama, već

i zbog toga što prvostepeni sud utvrđujući, na osnovu takve odbrane okrivljenog F., da je

okrivljeni S. nanio oštećenom tešku tjelesnu povredu nije dao ocjenu protivurječnih dokaza,

što je bio u obavezi shodno čl.379 st.7 ZKP-u. Naime, ni jedan svedok pa ni okrivljeni M.

(koji je vidio da gazda lokala i jedan izbacivač guraju, dakle ne i udaraju nogama oštećenog),

ne dovode okrivljenog S. u kontekst udaranja oštećenog ni na stepenicama ni na dnu

stepenica, pa ni prijatelji oštećenog-svedoci J. D. i G. V. Takođe nižestepeni sudovi previđaju

da je utvrđeno da je prva teška tjelesna povreda oštećenom nanijeta na dnu stepenica u kom

dijelu događaja ni okrivljeni F. ne dovodi u vezu okrivljenog S. sa sada pok. Đ. H., već samo

okrivljenog M. Dakle, da je čak i iz drugih dokaza, a nije, utvrđeno da je okrivljeni S. udarao

oštećenog niz stepenice, time se ovaj okrivljeni ne bi mogao dovesti u vezu sa povredom

oštećenog koja mu je zadata na dnu stepenica rukama i nogama dok je bio oboren od strane

okrivljenog M.

Bez jasnog i pravilnog utvrđenja navedenih odlučnih činjenica u odnosu na

okrivljenog S. S. Vrhovni sud nije mogao ocijeniti da li je Krivični zakonik primjenjen na

štetu okrivljenog, zbog čega je ukinuo i prvostepenu i drugostepenu presudu.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će provesti do sada provedene dokaze i po

potrebi nove, pa će nakon ocijene svakog dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu

vezu, posebno dajući ocijenu protivrječnih dokaza biti u prilici da pravilno utvrdi činjenično

stanje u odnosu na okrivljenog S. S., posebno one odlučne činjenice koje se odnose na radnju

izvršenja ovog okrivljenog. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud će biti u

prilici da pravilno primjeni krivični zakon i tako donese zakonitu odluku.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 17/16 od 19.10.2016. godine)

84

UBLAŽAVANJE PRAVOSNAŽNO IZREČENE KAZNE

(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)

Amputacija lijeve potkoljenice i operacija srca su okolnosti koje opravdavaju

blažu osudu od izrečene.

Iz obrazloženja:

„Iz dostavljenog izvještaja za vanredno ublažavanje kazne Zavoda za izvršenje

krivičnih sankcija Crne Gore od 19.09.2016.godine i medicinske dokumentacije utvrđuje se

da je osuđenom amputirana lijeva potkoljenica i hoda uz pomoć proteze, te da je srčani

bolesnik kome su u januaru 2013. godine ugrađena tri bajpasa.

Amputacija lijeve potkoljenice je okolnost koja je postojala od ranije a za koju

nižestepeni sudovi nijesu znali prilikom izricanja presude. Oboljenje srca koje je imalo za

posljedicu da su ugradjena tri bajpasa je nova okolnost koja se pojavila po pravosnažnosti

presude.Navedene okolnosti, po ocijeni ovog suda, jesu nove okolnosti, koje su takvog

značaja da očigledno opravdavaju blažu osudu od izrečene.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 38/16 od 08.11.2016. godine)

85

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)

Osnovan je zahtjev za vanredno ublažavanje kazne ako sud prilikom

odmjeravanja kazne osudjenom nije cijenio kao olakšavajuću okolnost raniju

neosudjivanost jer za tu okolnost nije znao.

Iz obrazloženja:

„Vrhovni sud je, od Ministarstva pravde, pribavio izvod iz kaznene evidencije za

osuđenog M. S. iz kog je utvrđeno da je u kaznenu evidenciju na njegovo ime jedino

evidentirana presuda Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 kojom mu je izrečena jedinstvena

kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. Dakle, u pitanju je kazna zatvora na koju se

odnosi ovdje razmatrani zahtjev za ublažavanje kazne, iz čega proizilazi da osuđeni M. S. u

vrijeme izricanja presude Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 od 11.02.2015.godine nije bio

osuđivan.

Uvidom u presudu Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 od 11.02.2015, Vrhovni sud je

utvrdio da prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne osuđenom nije kao olakšavajuću

okolnost cijenio raniju neosuđivanost osuđenog, niti je ta okolnost navedena u izreci presude

u njegovim generallijama. Ovo upućuje na zaključak da Viši sud u Podgorici prilikom

izricanja kazne osuđenom za krivična djela opisana u presudi Kv.br.42/15 od 11.02.2015 nije

znao za tu okolnost iako je ona postojala. Kako bi ta okolnost da je sud za nju znao, očigledno

dovela do blaže osude, to je Vrhovni sud zahtjev za ublažavanje kazne ocijenio osnovanim i

odlučio kao u izreci ove presude. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) godina na

koju je osuđeni M. S. ovom presudom osuđen za krivična djela opisana u izreci prvostepene

presude srazmjerna je ukupnoj težini predmetnih krivičnih djela i opasnosti osuđenog kao

izvršioca i njom će se ostvariti svrha kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije, a

u okviru opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija propisane članom 4 st.2 KZ CG. U kaznu

zatvora na koju je osuđeni M. S. osuđen ovom presudom uračunato je na osnovu čl.51

Krivičnog zakonika Crne Gore vrijeme koje je do sada proveo u pritvoru i na izdržavanju

kazne po presudi Višeg suda u Segedinu presudom 4.B.170/2013/92 od 02.06.2014. godine i

presudi Višeg suda u Podgorici Kv.br.42/15 od 11.02.2015.godine.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 43/16 od 14.12.2016. godine)

86

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE

(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)

Nema mjesta primjeni člana 433 ZKP ako se okrivljenoj pravosnažnom

presudom nije mogla izreći blaža kazna ni po mjeri, ni po vrsti, a ni blaža vrsta krivične

sankcije.

Iz obrazloženja:

„Za krivično djelo iz člana 416 st. 3 u vezi st. 1 u vezi člana 25 KZ ("Sl. list RCG", br.

70/30 i 47/06), za koje je podnositeljica zahtjeva osudjena zakonom je bila propisana kazna

zatvora u trajanju od dvije do deset godina. Primjenom člana 45 i 46 KZ istoj je izrečena

kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i nije mogla biti izrečena blaža, jer je članom 46 st. 1

tač. 3 KZ propisano da se za krivično djelo za koje je kao najmanja mjera kazne propisan

zatvor od dvije godine kazna može ublažiti do šest mjeseci. U konkretnom slučaju, a kod

visine zakonom propisane kazne i odredbi člana 46 st. 1 tač. 6, te člana 54 st. 2 KZ okrivljenoj

se nije mogla izreći ni novčana kazna, kao blaža vrsta kazne, niti uslovna osuda kao blaža

vrsta krivične sankcije.

Polazeći od svega naprijed navedenog bez obzira na ove okolnosti (zdravstveno stanje

osudjene i njene djece) nema osnova za vanredno ublažavanje izrečene kazne, jer se

okrivljenoj blaža kazna ni po mjeri ni po vrsti, a ni blaža vrsta krivične sankcije nije mogla

izreći, pa nema mjesta primjeni člana 433 ZKP.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 22/16 od 13.12.2016. godine)

87

OBUSTAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA PREMA MALOLJETNIKU

(Član 40 stav 1 Zakona o postupanju prema maloljetnicima

u krivičnom postupku)

Obustavlja se krivični postupak prema maloljetniku ako je djelo za koje mu se

sudi učinio kao mladje maloljetno lice, a u medjuvremenu navršio 21. godinu.

Iz obrazloženja:

„Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po

službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP, ovaj sud je našao da povodom žalbe branioca

maloljetnika, a po službenoj dužnosti treba preinačiti presudu drugostepenog suda u odnosu

na maloljetnog J. O., zbog krivičnog djela ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika i prema istom

obustaviti krivični postupak.

Iz spisa predmeta proizilazi da je krivično djelo ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika

za koje se vodi krivični postupak prema maloljetnom J. O., izvršeno dana 16.07.2011.godine.

Iz izvoda iz matičnog registra rođenih Opštine Pljevlja od 24.08.2011. godine,

utvrđuje se da je maloljetni J. O., rođen 01.09.1995.godine.

U vrijeme izvršenja krivičnog djela maloljetni J. O. je bio mlađi maloljetnik sa

navršenih petnaest godina, deset mjeseci i petnaest dana života.

Odredbom čl.40 st.1 Zakona o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku

propisano je punoljetnom licu koje je navršilo 21 godinu života ne može se suditi za krivično

djelo koje je učinio kao mlađi maloljetnik.

Kako je u konkretnom slučaju maloljetni J. O., krivično djelo za koje mu se sudi

učinio kao mlađe maloljetno lice, a u međuvremenu 01.09.2016.godine, navršio 21 godinu

života, ovaj sud je saglasno naprijed navedenoj odredbi čl.40 st.1 Zakona o postupanju prema

maloljetnicima u krivičnom postupku, preinačio presudu drugostepenog suda pod tačkom II

izreke kojom je izrečena vaspitna mjera - upućivanje u ustanovu zavodskog tipa i prema

maloljetnom J. O., zbog krivičnog djela ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika, obustavio

krivični postupak.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 15/16 od 06.12.2016. godine)

88

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

ZBOG POVREDE ODREDABA ČL. 152a, 144 STAV 1

i 146 ZAKONA O PREKRŠAJIMA

Zaključak o nenadležnosti državnog organa se može izvoditi isključivo na osnovu

primjene propisa kojima je odredjena njegova nadležnost, te se ne može smatrati da su

prekršajni nalozi izdati od neovlašćenog organa zbog toga što nijesu snabdjeveni

pečatom njihovog izdavaoca.

Iz obrazloženja:

„Ispitujući uslove za vodjenje prekršajnog postupka Sud za prekršaje u Budvi –

Odjeljenje u Kotoru je Rješenjem PP.br.706/16 od 30.08.2016.godine usvojilo zahtjev za

sudsko odlučivanje DOO „M.“ P., kao pravnog lica i V. L., kao odgovornog lica u pravnom

licu i stavilo van snage izdate prekršajne naloge ocjenjujući da su prekršajni nalozi izdati od

neovlašćenog organa, pri čemu se rukovodio samo time da prekršajni nalozi „ne sadrže pečat

službenog lica ovlašćenog organa“ i pozvao na odredbu čl. 152a Zakona o prekršajima kao

zakonski osnov na kome temelji svoje rješenje.

Odlučujući po žalbi Uprave za inspekcijske poslove protiv navedenog rješenja, Viši

sud za prekršaje Crne Gore je Rješenjem Pžp.br.1314/16-3 od 20.09.2016. godine istu odbio

kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje, obrazlažući da je prvostepeni sud izveo

pravilan zaključak da su prekršajni nalozi izdati od neovlašćenog organa i da je za takav

zaključak dao dovoljne razloge.

Odredbom člana 152a, Zakona o prekršajima propisano je da je će sud u slučaju kada

je prekršajni nalog izdat od strane neovlašćenog organa, a podnijet je zahtjev za sudsko

odlučivanje, usvojiti takav zahtjev i prekršajni nalog staviti van snage.

Navedena zakonska odredba podrazumijeva da će se prekršajni nalog staviti van

snage, kada nije izdat od ovlašćenog organa a pod ovlašćenim organom u skladu sa čl. 144

st.1 Zakona o prekršajima smatra se onaj organ koji prekršaj iz njegove nadležnosti utvrdi na

neki od četiri načina koji su propisani ovom zakonskom odredbom. Prema tome, po ocjeni

ovog suda, ovlašćenim organom za izdavanje prekršajnog naloga smatra se organ koji je

prema odredbama posebnih propisa, koji odredjuju djelokrug njegovih ovlašćenja, nadležan

da izda prekršajni nalog.

Polazeći od navedenih zakonskih odredbi ovaj sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi

samo na osnovu činjenice da prekršajni nalozi nijesu bili snabdjeveni pečatom njihovog

izdavaoca izveli pogrešan zaključak da su isti izdati od neovlašćenog organa, jer se takav

zaključak o nenadležnosti državnog organa može izvoditi isključivo na osnovu primjene

propisa kojima je odredjena njegova nadležnost. To što na prekršajnim nalozima nije bilo

pečata Uprave za inspekcijske poslove predstavlja očiglednu grešku, koju je ona mogla

ispraviti po službenoj dužnosti ili na predlog zainteresovane strane u sudskom postupku,u

skladu sa čl. 146 Zakona o prekršajima.

Na okolnost da na prekršajnim nalozima nije bilo pečata državnog organa ukazano je u

predlogu za sudsko odlučivanje okrivljenog pravnog lica kao zainteresovane strane u

prekršajnom postupku i postojala je mogućnost da se otkloni ta očigledna greška kod

izdavanja prekršajnih naloga.

Kod svega gore navedenog osnovano se podignutim zahtjevom za zaštitu zakonitosti

ističe da je osporenim rješenjima počinjena povreda odredbi čl. 152a, čl. 144 st.1 i čl. 146

89

Zakona o prekršajima. Ovo sa razloga što nije bilo mjesta za zaključak da su prekršajni nalozi

izdati od neovlašćenog organa.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 20/16 od 13.12.2016. godine)

90

91

OBLIGACIONO PRAVO

92

93

POVREDA NAČELA SAVJESNOSTI I POŠTENJA

I NAČELA JEDNAKIH VRIJEDNOSTI DAVANJA

(Čl. 4 i 8 ZOO)

Obračunavanjem kamate u procentu od 300% većem od zakonske zatezne

kamate povrijedjeno je načelo savjesnosti i poštenja i načelo jednakih vrijednosti

davanja.

Iz obrazloženja:

„U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu KR br.695/09 od 11.09.2009. godine, KR

br.485/10 od 14.05.2010. godine i KR br.658/11 od 29.06.2011. godine, u primjeni je bio

Zakon o obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08), koji u članu 284. st.2. propisuje da

povjerilac i dužnik mogu u skladu sa odredbom čl.3. tog zakona ugovoriti da stopa zateznih

kamata bude niža ili viša od stope zateznih kamata određenih zakonom. Prema tome, odredbe

ovih ugovora kojim je predviđeno da u slučaju docnje tužilac tuženoj banci plaća zateznu

kamatu po stopi od 24%, odnosno 20%+2x3 M eurobora, nijesu protivni zakonu. Međutim,

vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju je istakao da je banka ugovorenu

zakonsku kamatu obračunala primjenom komformne metode. Odredbom čl.6. Zakona o visini

stope zatezne kamate ("Sl.list CG", br.83/09) zatezna kamata se obračunava na godišnjem

nivou, primjenom dekurzivnog prostog kamatnog računa na dospjelu glavnicu, bez pripisa

zatezne kamate glavnici istekom obračunskog perioda. Prema tome, iz nalaza i mišljenja

vještaka proizilazi da je tuženi obračun zatezne kamate vršio konformnom metodom, što je

protivno Zakonu o visini stope zatezne kamate kao i Zakonu o obligacionim odnosima.

Konačno, prema nalazu i mišljenju vještaka tužena banka je obračunala kamatu u

procentu od 300% većem od zakonske zatezne kamate, pa se osnovano revizijom ukazuje da

je na taj način povrijeđeno osnovno načelo Zakona o obligacionim odnosima-načelo

savjesnosti i poštenja i načelo jednakih vrijednosti davanja.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 108/16 od 02.11.2016.godine)

94

PREDUGOVOR I KAPARA

(Član 40 u vezi čl. 76 ZOO)

U slučaju da nije došlo do zaključenja glavnog ugovora primljeni iznos novca ne

može se smatrati kaparom i odredba predugovora o vraćanju dvostruke kapare je

ništava.

Iz obrazloženja:

„S druge strane, griješe nižestepeni sudovi kada obavezuju tuženu na isplatu udvojene

kapare u iznosu od 60.000,00 eura, a s pozivom na odredbu čl.8. predugovora i čl.76. ZOO.

Naime, prema čl.76. st.1. ZOO kapara je iznos koji je jedna ugovorna strana daje

drugoj u trenutku zaključenja ugovora, kao znak da je ugovor zaključen. Kako do zaključenja

glavnog ugovora u konkretnom slučaju nije došlo, to se primljeni iznos od 30.000,00 eura ne

može smatati kaparom i ta odredba predugovora o vraćanju dvostruke kapare je ništava.

Ugovor o kapari je akscesorne prirode u odnosu na glavni ugovor i isti se ne može zaključiti

prije zaključenja glavnog ugovora. To znači, da tužena navedeni iznos od 30.000,00 eura drži

bez osnova, jer nije došlo do zaključenja glavnog ugovora, pa stoji njena obaveza da ga

saglasno čl.217. ZOO vrati tužiocu ali ne i preostali iznos mimo dosudjenog iznosa od još

30.000,00 eura, jer kako je već naprijed navedeno ne radi se o kapari, zbog čega je u tom

dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je presude nižestepenih sudova valjalo

preinačiti.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1010/16 od 02.11.2016. godine)

95

PRIZNANJE IZLUČNOG PRAVA NA STANU

I OBAVEZA ZAKLJUČENJA UGOVORA

Odluka stečajnog upravnika tuženog kojom je tužiocu priznato izlučno pravo na

stanu predstavlja osnov za obavezivanje tuženog na zaključenje ugovora o prodaji

stana.

Iz obrazloženja:

„Parnične stranke su bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o isporuci robe,

zaključenog 22.02.2011. godine. Tim ugovorom se tužilac obavezao da će tuženom vršiti

isporuku betona po cijeni od 85 €/m2, a da će tuženi, kao korisnik, plaćanja vršiti predajom

stanova u svojinu. Nesporno je da je tužilac tuženom isporučio beton u vrijednosti od

86.345,18 €, a da je tuženi predao tužiocu stan, označen kao PD 14, s tim da će se procedura

prenosa vlasništva kod notara završiti u roku od 30 dana (potvrda tuženog od 18.08.2012.

godine). Do zaključenja ugovora kod notara nije došlo, a nad tuženim je rješenjem Privrednog

suda u Podgorici St.br.399/13 od 20.03.2014. godine otvoren stečajni postupak. Stečajni

upravnik je donio odluku br.42/3 od 08.07.2014. godine o izlučivanju imovine koja ne ulazi u

stečajnu masu, na osnovu prethodno dostavljenog zahtjeva od strane tužioca od 23.04.2014.

godine, za nepokretnost iz l.n.br.3392 KO Novi Bar, PD 14. Rješenjem Uprave za nekretnine

CG - PJ Bar br.954-2587/1-15 od 08.09.2015. godine odbijen je zahtjev tužioca za uknjižbu

prava svojine na predmetnom stanu sa razloga što ne postoji valjan pravni osnov za promjenu

prava svojine na stanu (to nije odluka stečajnog upravnika). Prednje je nesporno.

Predmet spora je zahtjev tužioca da se obavaže tuženi da kao prodavac zaključi sa

tužiocem kao kupcem ugovor o predaji predmetnog stana, a u suprotnom da će se tužilac na

osnovu presude uknjižiti kao vlasnik stana.

Prvostepeni sud je odbio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da ne postoji zakonska obaveza

za zahtijevanje i zaključenje ovakvog ugovora. Drugostepeni sud je prihvatio činjenične i

pravne razloge sadržane u prvostepenoj presudi.

Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogriješili kada su odlučili na izloženi način.

Okolnosti konkretnog slučaja, da je među strankama nesporno da je tužilac izvršio

svoju obavezu iz ugovora o isporuci robe i tuženom isporučio beton u vrijednosti od

86.345,18 €, da je tuženi tužiocu, kao kompenzaciju za vrijednost isporučenog betona predao

stan pov.69 m2, PD 14, i da je stečajni upravnik tuženog tužiocu priznao izlučno pravo na

stanu, to ovaj sud nalazi da je na osnovu te odluke tuženi bio dužan da sa tužiocem zaključi

ugovor o kupoprodaji stana. Naime, odluka stečajnog upravnika tuženog kojom je tužiocu

priznao izlučno pravo na spornom stanu predstavlja osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva i

obavezivanje tuženog na zaključenje predmetnog ugovora. U protivnom tužiocu bi bilo

povrijeđeno pravo na neometano uživanje svoje imovine, garantovano čl.1. Protokola 1 uz

Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga je ovaj sud preinačio

prvostepene presude i usvojio tužbeni zahtjev.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 85/16 od 18.10.2016. godine)

96

NEDOPUŠTEN OSNOV

(Član 51 ZOO)

Nedopušten je osnov aneksa ugovora kojim su stranke ugovorile isplatu naknade

zbog obezbjedjivanja izgradnje veće površine objekta od površine planirane DUP-om.

Iz obrazloženja:

„Zakonitost predmetnog aneksa ugovora mogla bi se ispitivati sa aspekta da li

ugovorna obaveza ima dopušten osnov - kauzu. Polazeći od sadržine aneksa ugovora, kojim

su stranke ugovorile isplatu naknade zbog obezbjeđivanja veće površine izgradnje objekta od

površine planirane DUP-om, po nalaženju ovog suda, osnov spornog aneksa ugovora nije

dopušten, jer ono što su stranke željele i ugovorile protivno je prinudnim propisima, javnom

poretku ili dobrim običajima, što bi aneks ugovora činilo ništavim.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 610/16 od 18.10.2016. godine)

97

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA POSLODAVCA

ZA NIŠTAVOST UGOVORA O RADU

(Čl. 101 i 102 ZOO, u vezi čl. 2 st. 3, čl. 32 i 34 Zakona o radu)

Poslodavac se ne može pozivati na ništavost ugovora o radu zaključenog sa

strancem koji nije imao dozvolu za sezonsko zapošljavanje, niti odobrenje za privremeni

boravak, jer je poslodavac to morao znati, te je kao ugovorna strana sam skrivio

ništavost.

Iz obrazloženja:

„Pravilno su nižestepeni sudovi cijenili činjenicu da u momentu zaključenja ugovora o

radu tužilac nije imao dozvolu za sezonsko zapošljavanje niti, pak, odobrenje za privremeni

boravak, zaključujući da je tuženi to znao ili je morao znati, zbog čega je protivtužbeni

zahtjev kojim je traženo da se utvrdi ništavost Ugovora o radu br.1235 od 18.09.2014.godine,

odbijen kao neosnovan, jer se na ništavost može pozvati samo savjesna stranka, a što tuženi u

konkretnom slučaju nije bio.

Prema odredbi čl. 2 st. 3 Zakona o radu (Sl.list CG, br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10,

59/11 i 66/12), zakon se primjenjuje i na zaposlene strane državljane i lica bez državljanstva

koji rade kod poslodavca na teritoriji Crne Gore. Odredbom čl. 34 istog zakona propisano je

da ta lica mogu zaključiti ugovor o radu ako ispunjavaju uslove određene tim zakonom,

posebnim zakonom ili međunarodnim konvencijama. Zakonom o zapošljavanju stranaca u čl.

20 st. 2 (Sl. list CG, 22/2008 i 32/2011), propisano je da se dozvola za zapošljavanje izdaje na

zahtjev poslodavca, na osnovu koje, poslodavac zaključuje ugovor o radu sa strancem, a

odredbom čl. 32 -a istog zakona je propisano da se stranac kome je izdata dozvola za

zapošljavanje ne može zaposliti prije nego što mu je odobren privremeni boravak, koji se

može odobriti strancu kome je prethodno izdata radna dozvola, u skladu sa odredbom čl. 41

Zakona o strancima (Sl. list CG, br. 82/2008, 72/2009, 32/2011, 53/2011, 27/2013 i 61/2013).

Kako tuženi nije postupio u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, to je protivtužbeni

zahtjev kojim je traženo da se utvrdi ništavost ugovora o radu jer je zaključen suprotno

prinudnim propisima te da zbog toga ne može proizvoditi pravno dejstvo, pa samim tim ni

stvarati obavezu za tuženog, u cjelosti neosnovan. Jer, tuženi se ne može pozivati na ništavost

koju je sam skrivio kao ugovorna strana, shodno odredbi čl. 101 i čl. 102 ZOO (Sl. list CG,

br. 47/2008), o čemu pobijana presuda sadrži dovoljne i jasne razloge koje u potpunosti

prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1001/16 od 26.10.2016. godine)

98

NIŠTAVOST UGOVORA O ZAJMU

I STICANJE BEZ OSNOVA

(Član 101 u vezi čl. 81 i 83 i čl. 217 ZOO)

Ništav je ugovor o zajmu koji je u ime tuženog kao zajmoprimca zaključilo

neovlašćeno lice, a koji tuženi nije naknadno odobrio, te je tuženi dužan da tužiocu vrati

primljeni novčani iznos kao stečeno bez osnova.

Iz obrazloženja:

„Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, tužilac je, kao zajmodavac

zaključio sa tuženim, zajmoprimcem, dva ugovora o zajmu 20.05.2015.godine, jedan na iznos

od 38.846,52€, a drugi na iznos od 4.949,73€. Zajam je ugovoren radi namirenja dugova koje

je tuženi imao prema trećim licima. U ime tuženog ugovore o zajmu je zaključio u svojstvu

izvršnog direktora R. S. Tužilac je tuženom isplatio po osnovu pomenutih ugovora o zajmu

ukupan iznos od 42.850,00€. Iz spisa proizilazi da je izvršnom direktoru tuženog istakao

mandat 13.02.2014.godine, ali da je on ipak i dalje u CRPS evidentiran kao izvršni direktor

tuženog. Odredbom čl. 37 Statuta tuženog propisano je da izvršni direktor ima, pored ostalog,

pravo i obavezu da potpisuje finansijska dokumenta čiji iznos nije veći od 3.000,00€, kao i da

usaglašava odluke koji donosi sa ovlašćenim licem društva na način što ovlašćeno lice svojim

potpisom na dokumente potvrdjuje odluku izvršnog direktora, kojim obavezuje privredno

društvo na veći iznos od 3.000,00€. Iz spisa se utvrdjuje i to da se tužilac obratio odboru

direktora i osnivačima tuženog 30.06.2015. godine sa zahtjevom da se izjasne u ostavljenom

roku od tri dana u pogledu činjenice da li prihvataju predmetne ugovore o zajmu koje je

zaključio u ime i za račun tuženog izvršni direktor, uz upozorenje da će se, ukoliko se ne

izjasni u navedenom roku, smatrati da tuženi nije prihvatio navedene ugovore. Tuženi nije

odobrio zaključene govore do podnošenja tužbe radi čega je tužilac i ustao sa predmetnom

tužbom tražio isplaćeni zajam.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni

zahtjev i obavezao tuženog da tužiocu na ime stečenog bez osnova isplati iznos od 42.846,52

€ sa zakonskom kamatom od utuženja do isplate. Ovo nakon što je prethodno zaključio da je

tužilac u svemu ispunio svoju ugovorenu obavezu, a kako tuženi nije odobrio ove ugovore o

zajmu, a odobrenje istih je uslov njihove punovažnosti, u smislu odredaba čl.81 i čl.83

Zakona o obligacionim odnosima, to se, po pravilnom rezonu prvostepenog suda, ima smatrati

da ugovori nijesu ni nastali pa je stoga tuženi u obavezi da tužiocu, po pravilima stečenog bez

osnova, a shodno odredbama čl.217 Zakona o obligacionim odnosima, navedeni iznos vrati.

Izloženi činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni

sud.

I po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je usvajanje

predmetnog tužbenog zahtjeva.

Shodno odredbi čl.81 st.1 Zakona o obligacionim odnosima ( Sl.list CG, br.47/08),

ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja

obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.

Prema stanju u spisima, predmetne ugovore o zajmu zaključio je u ime tuženog, u

svojstvu izvršnog direktora, R. S. iako mu je u to vrijeme istekao mandat. Zaključene ugovore

tuženi ni naknadno na poziv tužioca nije odobrio. Dakle, predmetni ugovori su zaključeni od

neovlašćenog lica u ime zastupanog, ovdje tuženog. Zbog nepostojanja ovlašćenja za

99

zastupanje, kao i činjenice da ovi ugovori nijesu ni naknadno odobreni ima se smatrati da su

ugovori zaključeni bez jedne ugovorne strane (što je bitan uslov za nastanak dvostranog

ugovora) i da saglasnost volja nije ni postignuta zbog čega ugovori nijesu ni nastali.

Nepostojeći ugovori se po svojim posledicama i pravnom dejstvu izjednačavaju sa

apsolutno ništavim ugovorima. Stoga je tuženi u obavezi da tužiocu isplaćene iznose po

navedenom osnovu vrati.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1191/16 od 08.12.2016. godine)

100

NIŠTAVOST UGOVORA O HIPOTECI

(Član 103 ZOO, uvezi čl. 5 stav 3 Zakona o hipoteci)

Hipotekom može biti opterećena cijela nepokretnost samo uz saglasnost svih

zajedničara, te je ništav ugovor o hipoteci u dijelu kojim je raspolagano zajedničkom

imovinom bez saglasnosti svih zajedničara.

Iz obrazloženja:

„Hipotekovana nepokretnost predstavlja bračnu tekovinu drugotuženog i pok. T. S., u

obimu od ½ idealnog dijela, što će reći da je hipotekovana nepokretnost u tom obimu

predstaljala zaostavštinu pok.T. S., koja je preminula 1996. godine, dakle, prije zaključenja

spornog ugovora o hipoteci. Shodno odredbi čl.123 Zakona o nasljedjivanju (Sl. list RCG, br.

4/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme smrti supruge drugotuženog, u trenutku smrti

ostavioca otvoreno je pravo na nasledje i njegova zaostavština prelazi po sili zakona na

njegove naslednike.

Shodno odredbi čl.5 st.3 Zakona o hipoteci (Sl. list 52/04), ako je nepokretnost u

zajedničkoj svojini, hipotekom može biti opterećena cijela nepokretnost samo uz saglasnost

svih zajedničara.

Dakle, drugotuženi i njihova djeca, prvo i drugotužilac po samom zakonu u momentu

smrti supruge, odnosno majke postali su zajednički vlasnici na njenoj zaostavštini pa je

predmetna nepokretnost u obimu od ½ idealnog dijela (koji je predstavljao njenu

zaostavštinu) mogla biti opterećena hipotekom samo uz saglasnost svih naslednika, što je

prema pravilnom utvrdjenju drugostepenog suda izostalo.

Medjutim, drugotuženi, koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio suvlasnik u obimu

od ½ idealnog dijela hipotekovane nepokretnosti po osnovu sticanja u braku sa pok.S., je svoj

suvlasnički dio, shodno odredbi čl. 5 st.1 Zakona o hipoteci, mogao založiti.

Stoga je, i po nalaženju ovog suda, ugovor o hipoteci u dijelu kojim je raspolagano

imovinom koja je u vrijeme zaključenja ugovora predstavljala zajedničku imovinu tužilaca i

drugotuženog kao sanaslednika pok. T. S. apsolutno ništav pravni posao, u smislu odredbe čl.

103 tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list, SFRJ, br.29/78, 39/85 i 57/89 i

Sl.list SRJ, br.31/93), jer je zaključen protivno odredbi čl. 5 st.3 Zakona o hipoteci koji je bio

na snazi u to vrijeme.

Budući da imovina naslednika do diobe predstavlja njihovu zajedničku svojinu, a ne

susvojinu, to se navodima revizije prvotužene kojima se insistira na obimu suvlasničkih

naslednih djelova ne može dovesti u sumnju zakonitost pobijane odluke u ovom dijelu.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 519/16 od 14.09.2016. godine)

101

RASKID VANSUDSKOG PORAVNANJA

(Član 119 u vezi čl. 1192 ZOO)

Ukoliko jedna strana nije ispunila obavezu iz vansudskog poravnanja ostvaren je

uslov za raskid istog zbog neispunjenja obaveze.

Iz obrazloženja:

„Stranke su zaključile vansudsko poravnanje dana 29.06.2010. godine, kojim su se

sporazumjele da tuženi prizna tužilji pravo vlasništva na stanu koji se nalazi na prvom spratu

u zgradi izgrađenoj na parceli br.188 KO Resnik - Bijelo Polje, a putem ugovora o poklonu

isto pravo prizna sinovima stranaka E., M. i E. na stanovima u istoj zgradi, da srazmjerno

korišćenju stana urede pravo korišćenja zemljišta-dvorišta. Realizacijom vansudskog

poravnanja međusobni odnosi stranaka u vezi bračne tekovine smatraju se uređenim, tužilja

nema nikakvih potraživanja po ovom osnovu prema tuženom, i saglasila se da povuče tužbu u

sporu P.br.902/09 koji iz tog osnova je vodila kod prvostepenog suda.

Tužilja je tvrdila da tuženi nije ispunio obavezu iz vansudskog poravnanja zbog čega

je tražila raskid ugovora o vansudskom poravnanju i utvrđenje prava suvlasništva po osnovu

sticanja u braku sa tuženim, o kom zahtjevu je odlučivano u ovom sporu.

Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su iz činjenica utvrđenih u sporu pravilno

zaključili da tuženi nije ispunio obavezu iz vansudskog poravnanja u cjelosti kako su se

stranke dogovorile u poravnanju, o čemu su u pobijanoj i prvostepenoj presudi dati jasni i

dovoljni razlozi, koje ovaj sud neće ponavljati u ovoj presudi. Samim tim, pravilna je odluka

nižestepenih sudova da se zaključeno vansudsko poravnanje raskida. Naime, ugovorom o

poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću

uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja

uzajamna prava i obaveze - čl.1192. ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08), a za ugovor o poravnanju

važe opšte odredbe o dvostranim ugovorima, ako nije što drugo predviđeno. Saglasno odredbi

čl.119. ZOO, u dvostrano obaveznim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu,

druga strana može, ukoliko nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili izjaviti

da raskida ugovor, ukoliko raskid ne nastupa po samom zakonu.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 768/16 od 05.10.2016. godine)

102

PRETPOSTAVKE ZA RASKID UGOVORA

ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI

(Član 133 stav 2 ZOO)

Mogućnost povećanja cijene struje je okolnost koja je predvidiva i koju je

korisnik parnog grijanja kao ugovarač dužan da uzme u obzir, te se na istu kao na

promijenjenu okolnost ne može pozivati.

Iz obrazloženja:

„Nije ostvaren ni uslov za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti u smislu

odredbe čl. 133 st. 1 navedenog ZOO. Tužiocima je od strane tužene u skladu sa navedenim

ugovorm od 1980. godine bilo omogućeno da koriste parno grijanje, a to što isti nijesu htjeli

da koriste taj način grijanja zbog visokih cijena i loših instalacija u svojim stanovima ne može

se smatrati promijenjenom okolnošću, niti stavljati na teret tuženoj. Osim toga, raskid ugovora

ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u

vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati – čl.

133 st. 2 navedenog ZOO. Tužioci su bili dužni da uzmu u obzir mogućnost povećanja cijena

struje u budućem periodu i mogli su da otklone kvar na instalacijama u svojim stanovima, te

se na navedene okolnosti kao promijenjene ne mogu pozivati, kako to pravilno i zaključuju

nižestepeni sudovi.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1133/16 od 22.11.2016. godine)

103

PITANJE ODGOVORNOSTI BANKE

ZA ŠTETU PROUZROKOVANU RADOM NJENIH ZAPOSLENIH

(Član 164 stav 1 ZOO)

Banka prilikom izvršavanja naloga za plaćanje nije dužna da postupa sa

pažnjom dobrog stručnjaka, već je dužna da postupa sa uobičajenom pažnjom.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o otvaranju i vodjenju

računa br. 9535/1 od 04.07.2006. godine. Po tom ugovoru otvoren je račun tužioca za

obavljanje platnog prometa i tuženi se obavezao da tužiocu obezbijedi nesmetano

raspolaganje sredstvima na njegovom računu i brzo i kvalitetno obavljanje svih bankarskih

usluga u skladu sa zakonom i aktima banke. U skladu sa ugovorom popunjen je karton

deponovanih potpisa 04.07.2006. godine kod Filijale u B. Prema tom kartonu novčanim

sredstvima na računu tužioca uz upotrebu pečata utisnutog na kartonu mogli su da raspolažu

osnivači J. K. H., M. J. V. i H. D., pojedinačno. Tužilac je 21.08.2007. godine donio odluku

da nalozi za plaćanje moraju sadržati jedan potpis i to potpis izvršnog direktora J. K. H., pa da

povlači stari karton deponovanih potpisa i otvara novi karon sa samo jednim deponovanim

potpisom, potpisom izvršnog direktora. Istog dana u filijali tuženog u B. popunjen je karton

deponovanih potpisa prema kome je u skladu sa navedenom odlukom sredstvima sa računa

tužioca uz upotrebu pečata utisnutog na ovom obrascu ovlašćen da raspolaže J. K. H. U filijali

tuženog u Podgorici 24.08.2007. godine podnijet je nalog za plaćanje na iznos od 113.000 €

na teret računa tužioca u korist OD „A.“ R., sa svrhom plaćanja po ugovoru br. 22-08/07.

Nalog za prenos potpisan od stane D. H. i ovjeren pečatom tužioca izvršen je istog dana.

Na temelju ovih činjenica nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev smatrajući da

je tuženi u obavezi da tužiocu naknadi štetu jer je izvršio nalog za prenos novčanih sredstava

koji nije bio potpisan od strane lica koje je imalo deponovan potpis kod tuženog. Nižestepeni

sudovi smatraju da je tuženi bio dužan da prilikom realizacije naloga uporedi potpis sa naloga

sa deponovanim potpisom sa kartona koji se nalazi u banci, odnosno da je u izvršavanju

obaveza iz svoje profesionalne djelatnosti, u skladu sa članom 11 Zakona o obligacionim

odnosima, bio dužan da postupa sa pažnjom dobrog stručnjaka, te da shodno čl. 164 st. 1

ZOO odgovara za štetu prouzrokovanu radom njegovih zaposlenih.

Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova za sada se ne može prihvatiti.

Prema odredbi člana 25 Odluke o platnom prometu u zemlji („Sl. list RCG“, br.

78/2004, 6/2005 i 33/2005) koja se primjenjivala u vrijeme kada je izvršen transfer sredstava,

nalogodavac je odgovoran za nalog za plaćanje ili za opoziv naloga ako je inicijalna banka

verifikovala taj nalog postupajući sa uobičajenom pažnjom, osim ako dokaže da nije izdao

nalog za plaćanje, odnosno opoziv, da ti nalozi nijesu izdati po njegovom ovlašćenju i da pri

tome nije povrijedio postupak zaštite.

Prema odredbi člana 28 stav 1 iste odluke pri izvršavanju naloga za plaćanje banke je

dužna da postupa sa uobičajenom pažnjom, dok prema st. 2 klijent je dužan da postupa sa

uobičajenom pažnjom da bi spriječio falsifikovanje, neovlašćeno izdavanje i mijenjanje

naloga za plaćanje i obezbijedio da nalozi za plaćanje budu jasni i nedvosmisleni.

Iz navedenih odredaba slijedi da je pogrešno zaključivanje nižestepenih sudova da je

banka prilikom izvršavanja naloga za plaćanje dužna da postupa sa pažnjom dobrog

stručnjaka, već je bila dužna da postupa sa uobičajenom pažnom. Isto tako, klijent je dužan da

104

postupa sa uobičajenom pažnjom da bi spriječio falsifikovanje i neovlašćeno izdavanje

naloga.

Nižestepeni sudovi pri raspravljanju spornog odnosa nijesu imali u vidu navedene

odredbe pa nijesu utvrdili sve činjenice od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu, a u

pogledu činjenica da li je tužilac postupao sa uobičajenom pažnjom da bi spriječio

neovlašćeno izdavanje naloga za plaćanje, a takodje da li je tužena postupala sa uobičajenom

pažnjom pri izvršavanju naloga.

S tim u vezi bilo je nužno raspraviti da li je H. D. prilikom podnošenja naloga za

plaćanje u filijali tuženog u P. podnio karton deponovanih potpisa od 04.07.2006. godine.

Takodje je bilo nužno utvrditi da li je banka prilikom deponovanja potpisa 04.07.2006. godine

svakome od lica koja su bila ovlašćena da raspolažu sredstvima sa računa izdala po jedan

primjerak kartona deponovanih potpisa i da li je tužilac, pri promjeni kartona deponovanih

potpisa prema kome je samo jedno lice bilo ovlašćeno da raspolaže sredstvima sa računa,

vratio stare kartone deponovanih potpisa koji su dati ovlašćenim licima klijenta, kako bi

banka te kartone obilježila kao nevažeće.

U slučaju da tužilac nije vratio sve primjerke starih kartona deponovanih potpisa (to

znači i onaj koji je izdat D. H.), onda se ne može smatrati da banka nije postupala sa

uobičajenom pažnjom kada je izvršila nalog za plaćanje koji je bio potpisan od strane lica

koje je imalo deponovan potpis na kartonu deponovanih potpisa koji nije bio vraćen banci i

obilježen kao nevažeći.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 91/16 od 22.12.2016. godine)

105

ODUZIMANJE VOZILA OD STRANE DRŽAVNOG ORGANA

I NAKNADA ŠTETE ZBOG UMANJENE VRIJEDNOSTI VOZILA

(Član 166 ZOO)

Osnovanost zahtjeva za naknadu štete zbog umanjene vrijednosti vozila oduzetog

od strane državnog organa zavisi od toga da li je vrijednost vozila umanjena u većoj

mjeri za vrijeme dok se vozilo nalazilo u posjedu državnog organa nego što bi ta

vrijednost bila umanjena da se u istom periodu nalazilo u posjedu vlasnika.

Iz obrazloženja:

„Tužilac potražuje štetu od tužene zato što mu je vozilo bez pravnog osnova oduzeto

17.07.2009.godine pa je usled činjenice nekorišćenja vozila, dok se isto nalazilo kod tužene,

došlo do umanjenja njegove vrijednosti. Dakle, potražuje se šteta zbog vremenske

amortizacije koja je u vezi sa vršenjem funkcije tužene.

Stoga je pravilna primjena materijalnog prava, odredaba čl.166 Zakona o obligacionim

odnosima Crne Gore (Sl.list CG, br.47/08), nalagala da nižestepeni sudovi na nesumnjiv način

utvrde da li je šteta prouzrokovana radnjama radnika organa tužene u vezi sa vršenjem

funkcije tog organa, odnosno da li je vrijednost tužioca umanjena u većoj mjeri za vrijeme

dok se vozilo nalazilo u posjedu tužene nego što bi ta vrijednost bila umanjena da se u istom

periodu vozilo nalazilo u posjedu tužioca.

S tim u vezi vještak mašinske struke M. V. je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da

vrijednost vozila na dan oduzimanja vozila, 17.07.2009. godine, iznosi 35.876,98€, a na dan

sačinjavanja nalaza 18.09.2013. godine, te da pad vrijednost vozila za navedeni vremenski

period iznosi 17.062,65€. Vještak je na ročištu glavne rasprave od 05.02.2014.godine pojasnio

da amortizacija vozila teče u svakom slučaju bez obzira kod koga se vozilo nalazi, ali je

vozilo u gorem stanju i više propada ako je parkirano, odnosno ako se ne pali i ne koristi u

odnosu na vozilo koje se svakodnevno koristi.

Kod ovakvog izjašnjenja vještaka, zaključak nižestepenih sudova o nepostojanju štete

zbog umanjene vrijednosti vozila, a po osnovu amortizacije, nije saglasan u svemu sa nalazom

vještaka mašinske struke u čemu se ogleda i ukazana bitna povreda odredaba parničnog

postupka. Ovakvo izjašnjenje vještaka upućivalo bi na zaključak da bi štete na vozilu bila

manja u situaciji da je vozilo korišćeno u spornom periodu, a teret dokazivanja činjenice da bi

vozilo bilo korišćeno od strane tužioca bio je na tužiocu.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1185/16 od 08.12.2016. godine)

106

ŠTETA KAO POSLJEDICA NEZAKONITOG RUŠENJA OBJEKTA

(Član 172 stav 1 ZOO)

Vlasniku srušenog objekta koji nije obaviješten o rušenju objekta i time je

onemogućen da aktivno učestvuje u upravnom postupku, pripada naknada štete u visini

vijednosti objekta, dok mu ne pripada naknada štete za zemljište ispod objekta na

kojem je imao pravo korišćenja jer je to pravo rušenjem objekta izgubio.

Iz obrazloženja:

„Drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio

tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena naknada štete za faktički izuzeto zemljište ispod

objekta 1 (u površini od 388m) u iznosu od 232.800,00€. Ovo zbog toga što su tužiocu kao

izvršnom povjeriocu rješenjem Osnovnog suda u Podgorici I. br. 3641/99 od

14.03.2005.godine predate dosudjene nepokretnosti etažna svojina Preduzeća za izgradnju

Podgorice, na posebnim djelovima zgrade br. 1 i br. 2, na kojem je i upisao svoje pravo

svojine, dok mu zemljište nije dosudjeno već predstavlja izgradjeno gradsko gradjevinsko

zemljište u državnoj svojini.

Kako tužilac nije stekao pravo svojine na zemljištu, a rušenjem objekta gubi pravo

korišćenja na zemljištu ispod objekta i onog koje je bilo potrebno za njegovo redovno

korišćenje, to mu ne pripada naknada u ovom dijelu. To što je u cijenu za koju su tužiocu

dosudjeni objekti 1 i 2, a nalazili su se na kat.parc. 2256 upisanoj u l.n.br. 2714 KO

Podgorica II, ušla i cijena zemljišta ispod objekta (u cijenu od 348.300,00€ ušla je i vrijednost

zemljišta ispod objekta br.1 bruto površine 388m2), shodno nalazu vještaka gradjevinske

struke M. P. sačinjenom u izvršnom postupku, nije od uticaja na svojinska prava na zemljištu.

To je bio jedan od paramatara tržišne vrijednosti objekta i kod utvrdjivanja tržišne vrijednosti

porušenog objekta po sadašnjim cijenama, kada je vještak P. H. u dosudjenu vrijednost za

površinu objekta 1 uzeo u obzir (ukalkulisao) i vrijednost zemljišta ispod objekta.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 574/16 od 03.11.2016. godine)

107

ODGOVORNOST DRŽAVE ZBOG NEZAKONITOG RADA

DRŽAVNOG ORGANA

-DOPRINOS SLUŽBENIKA POLICIJE NASTANKU ŠTETE-

(Član 172 u vezi čl. 192 ZOO)

Propustom da intervenišu i preduzmu blagovremeno službene radnje, službenici

policije nijesu skrivili nastanak štete već su doprinijeli da šteta bude veća.

Iz obrazloženja:

„Razjašnjavajući odgovornost tužene prvostepeni sud je zaključio da osnov

odgovornosti tužene proizilazi iz odredbe čl.172 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme

nastanka štetnog događaja, nalazeći da država odgovara za štetu koju njeni organi

prouzrokuju trećem licu nezakonitim i nepravilnim radom. Utemeljenje za zaključak o

odgovornosti tužene prvostepeni sud nalazi u činjenici da su kritičnom prilikom u blizini

mjesta na kojem se odigrao kritični događaj u kojem je tužilac teško povrijeđen, nalazila se

dva službenika policije u obavljanju redovnih poslova, ali su propustili da u datom momentu

intervenišu i preduzmu potrebne službene radnje (izdavanje upozorenja, izdavanje naređenja,

lišavanje slobode lica), pa je nepoznato lice izašlo iz taksi vozila vlasništvo D. N. iz B. i

udarilo pesnicom u glavu tužioca usled čega je tužilac pao na tlo i zadobio tjelesne povrede, a

nepoznato lice se udaljilo u nepoznatom pravcu. Protiv službenika policije D. V. vođen je

disciplinski postupak i rješenjem direktora policije br.151-150/2006-1 od 27.11.2006. godine

isti je oglašen krivim zbog počinjenog težeg disciplinskog prekršaja iz čl.81 st.1 tač.12

Zakona o policiji (svaka radnja odnosno propuštanje radnje kojom se otežava izvršavanje

službenih zadataka) i izrečena mu disciplinska mjera novčana kazna u visini od 30% zarade

isplaćene za mjesec u kojem je prekršaj počinjen. Iz identifikacije bića počinjenog

disciplinskog prekršaja proizilazi da je odgovorni službenik V. D. zajedno sa kolegom H. E.

prolazio ulicom S. o. u B. i zatekao grupu lica kako pokušavaju da jedno lice izvuku iz taksi

vozila i da se sa njim fizički obračunaju a propustio je da u tom trenutku interveniše i

preduzme potrebne službene radnje.

Imajući u vidu sve navedeno, prvostepeni sud je zaključio da na strani tužioca nema

doprinosa nastanku štete i štetnih posledica, te nema mjesta primjeni odredbe čl.192 ZOO,

zbog čega je djelimično usvojio zahtjev tužioca i obavezao tuženu da naknadi nematerijalnu i

materijalnu štetu po traženim osnovima u iznosima označenim u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog

suda kao pravilne i žalbe stranaka odbio kao neosnovane.

Ovaj sud nalazi da od strane nižestepenih sudova nije pravilno primijenjeno

materijalno pravo iz odredbe čl.192 ZOO („Sl. list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Sl list

SRJ“, br. 31/93), jer nižestepeni sudovi nijesu na pouzdan način utvrdili ko je faktičkim

radnjama doprinio nastanku štete. Prvostepeni sud je pogrešno odlučio kada je ocijenio da ne

postoji doprinos tužioca štetnom događaju, odnosno da tužilac ni jednom radnjom nije

uzrokovao nastanak štete, niti doprinio da dođe do njegovog povređivanja, kao ni da šteta

bude veća. Naime, bitna činjenica, po mišljenju ovog suda, je postupanje tužioca kao učesnika

u kritičnom događaju, o čemu nižestepene presude za sada ne sadrže dovoljne i potpune

razloge za pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovo sa razloga što se iskazi svjedoka, koje

je sud saslušao tokom spora, u mnogome razlikuju od izjava ovih lica datih kritične večeri u

prostorijama OB B., povodom incidenta u kojem je tužilac povrijeđen. Tako izjave pojedinih

108

svjedoka date kritične večeri ukazuju da je tužilac istrajavao na svađi sa NN licem, jer je

nakon što ga je NN lice udarilo jako u glavu i potom pobjeglo u vozilo "Pasat", tužilac sa

drugim licem počeo da ga izvlači iz auta, a prethodno su imali prepirku oko hrane.

Navedene nejasnoće ukazuju da nižestepeni sudovi nijesu na pouzdan način raspravili

da li je tužilac svojim radnjama mogao spriječiti ili umanjiti nastanak štete. Jer, odstupanje

službenih lica nije uzrokovalo svađu tužioca i NN lica, već bi se moglo zaključiti da su

propusti službenog lica doprinijeli da šteta bude veća od one koja bi nastala da su

blagovremeno preduzeli službene radnje kojima bi spriječili nastanak štete.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1020/16 od 29.11.2016. godine)

109

NEMOGUĆNOST PRILAZA PARCELI

ZBOG IZGRADNJE PUTA

-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NOVČANU NAKNADU ŠTETE-

(Član 192 st. 2 i 4 u vezi čl. 150 st. 3 ZOO)

Neosnovan je zahtjev za novčanu naknadu štete zbog nemogućnosti prilaza

parceli usljed izgradnje puta, ako se ista može otkloniti uspostavljanjem službenosti

prolaza preko zemljišta drugih vlasnika, odnosno izgradnjom pristupnih puteva.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa se utvrđuje, i to iz rješenja koja su donijeta prilikom utvrđivanja naknade za

eksproprisane nepokretnosti, koja eksproprijacija je vršena radi izgradnje pristupnog puta na

graničnom prelazu Dobrakovo, da je protivnik predlagača istovremeno obavezan da ranijim

vlasnicima omogući korišćenje stvarne službenosti puta, vodovoda i kanalizacije, te da im

uspostavi pređašnje stanje. Iz nalaza vještaka geodetske struke se utvrđuje da postoji

mogućnost prilaska spornim parcelama preko zemljišta drugih vlasnika, uspostavljanjem

službenosti prolaza.

Iz naprijed navedenog nesumnjivo proizilazi da su pravilno nižestepeni sudovi

primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev s pozivom na odredbu čl. 192 st. 2

ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08). Navedenom odredbom je propisano da će sud dosuditi

ošćtećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja

opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja, pa su neosnovani navodi revizije kojima se spori

pravilna primjena materijalnog prava.

Sama činjenica što je izgrađen visoki potporni zid a nije izgrađen prilaz parcelama

stvara situaciju djelimične nemogućnosti obrađivanja predmetnih nepokretnosti tužilaca, a što

ne znači da su onemogućeni u vršenju svog prava na imovini na način kako im to garantuje

Ustav Crne Gore i Protokol 1 član 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i

osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju za izgradnju predmetnog puta dobijena je dozvola

nadležnog organa i u pitanju je opšta korist pa u smislu čl. 150 st. 3 Zakona o obligacionim

odnosima (odredba čl. 156 vanije važećeg ZOO), ako šteta nastane u obavljanju opšte korisne

djelatnosti može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice, a što bi u

konkretnom slučaju bilo teškoća u korišćenju zbog otežanog prilaza.

Neprihvatljivi su navodi revizije da tužiocu pripada naknada za tražene vidove u

traženom iznosu, o čemu je odlučeno osnovnom i dopunskom presudom, jer tužilac nije

izgubio svojinu na predmetnom zemljištu niti je promijenjena namjena istog, već samo postoji

teškoća u prilazu predmetnim nekretninama, što se može otkloniti uspostavljanjem

službenosti prolaza, odnosno izgradnjom pristupnih puteva.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1177/16 od 07.12.2016. godine)

110

OBAVEZA VRAĆANJA STARE DEVIZNE ŠTEDNJE

PO PRAVOSNAŽNOJ PRESUDI I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA

ZA IZGUBLJENU DOBIT I STICANJE BEZ OSNOVA

(Čl. 189 i 219 ZOO)

Obaveza isplate stare devizne štednje prešla je na državu, te banka nije u obavezi

da istu vrati vlasnicima po osnovu sticanja bez osnova.

***

Neosnovan je zahtjev za naknadu štete koja se ogleda u razlici izmedju domicilne

kamate na uložena devizna sredstva i kamate koja se mogla ostvariti ulaganjem deviznih

sredstava pod povoljnijim uslovima ukoliko vlasnici nijesu dokazali da bi devizna

sredstva stavili na štednju pod povoljnijim uslovima.

Iz obrazloženja:

„Nije sporno da je pravni prethodnik tužilja još 1990. godine kod pravnog prethodnika

tužene banke uložio određena devizna sredstva. Radilo se o neoročenim sredstvima koje

banka na zahtjev pravnog prethodnika tužilja nije vratila ni po pravosnažnoj presudi

Osnovnog suda u Podgorici P.br.1262/92 od 18.12.1992. godine.

Tužbom se zahtijeva da se tužena obaveže da tužiljama naknadi materijalnu štetu koja

se ogleda u razlici između domicilne kamate na uložena devizna sredstva i kamate koju su

tužilje mogle ostvariti ulaganjem deviznih sredstava pod povoljnim uslovima za period od

1992. godine do 2012. godine. Kao pravni osnov tužbenog zahtjeva, pored izgubljene dobiti,

naveli su i sticanje bez osnova.

Prvostepenom presudom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev. Prvostepeni sud,

polazeći od iskaza pravnog prethodnika tužilja i samih tužilja, da je njihova namjera bila

stavljanje novca na štednju - oročavanju za sav period za koji se traži naknada štete, usvojio je

tužbeni zahtjev u iznosu utvrđenom putem vještaka ekonomsko-finansijske struke, s pozivom

na odredbu čl.189. st.3. Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i

57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93).

Nakon održane rasprave drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni

zahtjev odbio. Drugostepeni sud je na osnovu ocjene provedenih dokaza zaključio da tužilje

nijesu dokazale, a na njima je bio teret dokazivanja shodno čl.219. st.2. ZPP, da su pretrpjele

štetu u vidu izmakle koristi shodno čl.189. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, prema

nalaženju drugostepenog suda tužilje nijesu dokazale visok stepen vjerovatnoće u pogledu

ostvarivanja dobiti, tj. da bi predmetna devizna sredstva bila stavljena na štednju pod

povoljnijim uslovima. Ovo imajući u vidu i izjašnjenje pravnog prethodnika tužilja da je

njegova namjera bila da predmetna devizna sredstva uloži u opravku zgrade i izgradnju

spomenika, kao i u druge poslove za račun porodice.

Sa odlukom drugostepenog suda i razlozima iznijetim u pobijanoj presudi u svemu je

saglasan i ovaj sud. U prilog zaključku drugostepenog suda je i činjenica da se radilo o

neoročenim sredstvima (uloženim 1990. godine) tj. na kamatu po viđenju, iz čega proizilazi

da nije ni postojala namjera da se sredstva oroče.

Povodom zahtjeva tužilja da predmetnu materijalnu štetu traže i po osnovu stečenog

bez osnova, jer je banka koristila deponovana devizna sredstva koja je bila dužna da vrati po

111

pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Podgorici P.br.1262/92 od 18.12.1992. godine, i na taj

način ostvarila korist bez pravnog osnova a na račun tužilja, ukazati je da pobijana presuda i u

tom pravcu sadrži jasne i pravilne razloge. Naime, sredstva koja je tužena bila obavezna

isplatiti po navedenoj presudi predstavljaju staru deviznu štednju, a potraživanje po tom

osnovu regulisano je Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana

("Sl.list SRJ", br.59/98, 44/99 i 53/01) i Zakonom o regulisanju obaveza i potraživanja po

osnovu ino duga i devizne štednje građana ("Sl.list RCG", br.55/03 i 11/04). Obaveza isplate

prešla je na RCG tako da tužena više nije bila u obavezi da vrati predmetni novac, niti ga je

ista držala bez osnova.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 672/16 od 05.10.2016. godine)

112

UMANJENJE RADNE SPOSOBNOSTI

KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE

(Član 195 ZOO)

Samo lica koja su prema svom uzrastu sposobna za privredjivanje mogu ostvariti

naknadu štete zbog umanjene radne sposobnosti.

Iz obrazloženja:

„Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili njen zahtjev za naknadu

materijalne štete u vidu kapitalizirane novčane rente. Jer, kada je oštećeni maloljetno lice, koji

u vrijeme zadobijanja tjelesne povrede još nije počeo da privredjuje, može ostvariti pravo na

naknadu štete zbog gubitka dohotka u budućnosti zbog smanjene radne sposobnosti

prouzrokovane tjelesnom povredom po pravilu tek kad bi prema ličnim i drugim okolnostima

slučaja, mogao otpočeti sa sticanjem dohotka. Dakle, sama činjenica postojanja njene

umanjene radne sposobnosti od 12%, još uvijek ne predstavlja osnov za ostvarenje prava na

naknadu štete, jer ovaj vid štete može nastati samo kod lica koja su prema svom uzrastu

sposobna za privredjivanje.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 857/16 od 14.09.2016. godine)

113

NAKNADA NEIMOVINSKE ŠTETE

ZBOG SMRTI BRATA

-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA-

(Član 201 stav 2 ZOO)

Trajnijom zajednicom života ne može se smatrati zajednica koja je trajala četiri

dana, pa ne postoji uslov koji zakon propisuje za ostvarenje prava na naknadu štete za

duševne bolove zbog smrti brata.

Iz obrazloženja:

„Naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica, prema

odredbi člana 201 stav 2 ZOO, može se dosuditi braći i sestrama ako je izmedju njih i umrlog

postojala trajnija zajednica života. Trajnijom zajednicom života ne može se smatrati zajednica

koja je trajala četiri dana, pa ne postoji uslov koji zakon propisuje za ostvarenje prava na

naknadu štete za duševne bolove zbog smrti brata. Zbog toga su nižestepeni sudovi pravilno

primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

Navodi revizije kojima se ukazuje na praksu sudova da uzrast djeteta nije relevantan

za priznavanje prava na naknadu neimovinske štete nijesu ni od kakvog značaja jer to nije bio

razlog odbijanja tužbenog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što izmedju

tužioca i umrlog nije postojala trajnija zajednica života.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 705/16 od 20.10.2016. godine)

114

ODGOVORNOST FUDBALSKOG KLUBA

ZA ŠTETU NASTALU POVREDOM IGRAČA AMATERA

(Član 207 ZOO, u vezi čl. 9, 62 st. 2 i 63 Pravilnika o registraciji,

statusu i transferu igrača za 2009. godinu)

Fudbalski klub koji nije postupio u skladu sa obavezama koje su mu nametali

Pravilnik o medicinskoj zaštiti članova Fudbalskog Saveza Crne Gore i Pravilnik o

registraciji, statusu i transferu igrača koji su bili u primjeni 2009. godine, kada je igrač

amater pretrpio povredu, odgovoran je po osnovu krivice za štetu nastalu

povredjivanjem istog.

Iz obrazloženja:

„Predmetnom tužbom tužilac je tražio naknadu štete koja je nastupila kao posledica

njegovog povredjivanja na fudbalskoj utakmici u oktobru 2009 godine, kada je nastupao kao

član kadetske selekcije tuženog.

Odlučujući po tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je isti usvojio u cjelosti zaključujući

da je tuženi kriv za nastalu štetu, jer tužioca nije podvrgao potrebnim ljekarskim pregledima i

utvrdio da li je povreda bila sanirana kada se tužilac januara 2010. godine na treningu ponovo

povrijedio, niti ga je osigurao za slučaj povrede što je bio dužan shodno propisima

Fudbalskog saveza Crne Gore.

Rješavajući o žalbi Viši sud u Podgorici je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni

zahtjev odbio u cjelosti nalazeći da tužilac nije imao zaključen ugovor o profesionalnom

igranju, niti ugovor o stipendiranju u kom slučaju bi tuženi bio dužan naknaditi predmetnu

štetu. Pored toga, drugostepeni sud smatra da bi štetu bio dužan da naknadi protivnički igrač

koji je tužiocu nanio povredu.

Po ocjeni ovoga suda izloženi zaključak drugostepenog suda je pogrešan i zasnovan na

pogrešnoj primjeni materijalnog prava, radi čega je drugostepenu presudu valjalo preinačiti i

potvrditi prvostepenu presudu.

Iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je tužilac u

vrijeme povrjedjivanja imao 15 godina, a da je od osme godine bio član omladinskog a

kasnije kadetskog sastava tuženog. Prema navodima svjedoka R. S. koji mu je bio trener

tužilac je bio izuzetno talentovan i bio pred zaključenje ugovora o stipendiji. Do

povredjivanja tužioca došlo je na fudbalskoj utakmici kadeta tuženog i fudbalskog kluba FK

"L." oktobra 2009.godine, kada je tužilac u sudaru sa protivničkim fudbalerom zadobio

povredu koljena. Navedena povreda je obnovljena sredinom januara 2010. godine, na treningu

nakon što mu je fizioterapeut saopštio da je povreda sanirana i da može da nastavi da igra.

Nakon ponovnog povredjivanja tužilac se podvrgao operaciji ortopeda u Novom Sadu,

medjutim povreda se nije mogla uspješno sanirati jer je došlo do odvojenja meniskusa od

ligamenata što za posledicu ima umanjenje opšte životne aktivnosti od 15% trajno.

Imajući u vidu prednje činjenice nesumnjiva je odgovornost tuženog za nastalu štetu.

Iz izvedenih dokaza je utvrdjeno da je tužilac od svoje osme do 15 godine kada je povrijedjen

bio član raznih selekcija tuženog, što govori da je imao status igrača amatera i da je shodno

odredbi čl.9 Pravilnika o registraciji, statusu i transferu igrača iz maja 2009. godine, koji je

bio u primjeni u vrijeme povredjivanja tužioca morao biti registrovan. Prema odredbi čl.

62.st.2. istog pravilnika, registracija igrača amatera se vrši bez zaključenja ugovora sa

klubom, što tvrdnje tuženog i zaključak drugostepenog suda, da bi tužiocu pripadala naknada

115

samo u slučaju da je imao zaključen ugovor o igranju čine neprihvatljivim. Tuženi je posebno

odgovoran za nastalu štetu što tužioca nije osigurao za slučaj povrede, smrti ili bolesti

prouzrokovane bavljenjem fudbalskom aktivnošću što je prema odredbi čl.63 navedenog

pravilnika bila njegova imperativna obaveza.

Pored prednjeg odgovornost tuženog stoji i po osnovu odredbe Pravilnika o

medicinskoj zaštiti članova Fudbalskog saveza Crne Gore. Naime odredba čl.2. navedenog

pravilnika izmedju ostalog propisuje da igrači moraju biti medicinski pregledani i utvrdjena

njihova psihička i fizička sposobnost za trening i takmičenje, dok je čl.8 istog pravilnika

odredjeno da se igraču neće dozvoliti sportske aktivnosti što podrazumijeva treniranje i

igranje utakmica, ako se ustanovi da igrač psihički i fizički nije zdrav.

Dovodjenjem u vezu navedene odredbe pravilnika sa drugom povredom tužioca u

januaru 2010. godine, kada se povrijedio na treningu tuženi ni u kom slučaju nije smio

dozvoliti tužiocu da počne sa treniranjem prije nego što je od Specijalizovane medicinske

ustanove provjerio da li je njegova povreda bila zaliječena i da li je bio sposoban da trenira.

Stoga konstatacija fiziotarapeuta O. da je povreda sanirana i da tužilac može da igra ne

oslobadja odgovornosti tuženog jer fiziotarapeut nije stručno lice koje bi moglo postaviti

pravu dijagnozu.

Prema tome, za nastalu štetu je odgovoran tuženi po osnovu krivice, jer u konkretnom

slučaju nije postupio u skladu sa obavezama koje su mu nametali Pravilnik o medicinskoj

zaštiti članova FS CG i Pravilnik o registraciji, statusu i transferu igrača koji su bili u primjeni

2009.godine, kada je tužilac doživio povredu. Navedeni pravilnici su donijeti u skladu sa

propisima FIFA i UEFA i obavezuju tuženog kao člana ovih asocijacija, radi čega je valjalo

preinačiti drugostepenu presudu i obavezati tuženog na naknadu štete u iznosima dosudjenim

prvostepenom presudom.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1203/16 od 08.12.2016. godine)

116

VISINA NEMATERIJALNE ŠTETE

ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE

(Član 207 ZOO u vezi čl. 502 st. 1 tač. 1 ZKP)

Duševni bolovi kod lica koje je ranije pravosnažno osudjivano zbog istog

krivičnog djela ne mogu biti u mjeri kao kod lica koje je prvi put neosnovano lišeno

slobode.

Iz obrazloženja:

„Kod nespornog osnova odgovornosti tužene, u smislu člana 502 stav 1 tačka 1

Zakonika o krivičnom postupku Crne Gore, zbog čega su tužiocu povrijedjena osnovna

ljudska prava garantovana Ustavom Crne Gore, u skladu odredbi čl. 5 st. 5 Evropske

konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 207 Zakona o obligacionim

odnosima ("Sl. list CG", br. 47/08) koje regulišu pravo na naknadu, drugostepeni sud je

pravilno odmjerio visinu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog

neosnovanog lišenja slobode u dosudjenom iznosu, a odbio zahtjev za iznos od još

14.000,00€.

Naime, taj sud je na osnovu utvrdjenja prvostepenog suda, vodeći računa o svim

objektivnim i subjektivnim okolnostima slučaja, kao što su ugled koji je oštećeni uživao u

svojoj sredini, odnosno sredine prema njemu poslije lišenja slobode, vrijeme lišenja slobode,

kao i druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na prirodu, težinu i trajanje duševnih bolova, a

posebno da je tužilac ranije pravosnažno osudjivan zbog istog krivičnog djela na efektivne

kazne zatvora od šest mjeseci, odnosno jednu godinu, pa da mu pritvorski uslovi nijesu

nepoznati i duševni bolovi ne mogu biti u mjeri kao kod lica koje je prvi put neosnovano

lišeno slobode, pravilno našao da iznos od 9.000,00 € predstavlja srazmjernu i pravičnu

satisfakciju zbog povrede prava na slobodu i u skladu je sa ciljem zbog koga je naknada

ustanovljena. Iznos mimo dosudjenog za još 14.000,00 € previsoko je odmjerena i ne bi imao

karakter satisfakcije već komercijalizacije ličnih dobara, što nije u skladu sa svrhom zbog

čega je naknada ustanovljena.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 777/16 od 03.11.2016. godine)

117

NEOSNOVANO OBOGAĆENJE

ZBOG BESPRAVNOG KORIŠĆENJA ZEMLJIŠTA

(Čl. 210 i 219 ZOO)

Zakupac koji je nakon otkaza ugovora o zakupu nepokretnosti, bez plaćanja

zakupnine nastavio da koristi tu nepokretnost, stekao je korist bez pravnog osnova, te je

u obavezi da istu naknadi vlasnicima nepokretnosti.

Iz obrazloženja:

„Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužioci su tražili isplatu naknade za bespravno

korišćenje dijela zemljišta - katastarske parcele br.1130/2 KO Radovići, od strane tuženog u

periodu od 01.01.2005. godine do 31.12.2008. godine. Tužbeni zahtjev su temeljili na

činjenici da je tuženi i nakon raskida ugovora o zakupu koji je bio zaključen sa tužiocima

nastavio da koristi predmetnu nepokretnost, a za isto nije plaćao naknadu tužiocima.

Iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su tužioci

suvlasnici sporne parcele 1130/2, u idealnim djelovima od po 1/10, ukupne površine 3373 m2.

Tužioci su sa tuženim imali zaključene ugovore o zakupu, kojima su dali u zakup površinu od

498,63 m2. Zakupni odnos je trajao do 03.09.2004. godine, kada su tužioci otkazali poslednji

ugovor o zakupu zaključen 16.12.1999. godine na rok od pet godina počev od 01.01.2000.

godine.

Razjašnjavajući činjenicu da li je tuženi koristio spornu nepokretnost i nakon što je

zakupni odnos sa tužiocima prestao otkazom ugovora, prvostepeni sud je proveo vještačenje

po vještaku geodetske struke, iz kog nalaza je utvrdio da dio parcele u površini od 2420 m2 je

u okviru eksploatacionog područja za koje je tuženi imao koncesiju za eksploataciju pijeska u

kamenolomu na lokaciji Majdan - Oblatno. Taj dio tuženi koristi radi uspostavljanja poslužnih

puteva i to na tri dijela parcele, koji su bili u funkciji u vrijeme vještačenja.

Iz ovako utvrđenih činjenica prvostepeni sud je zaključio da je tuženi i nakon otkaza

ugovora o zakupu sa tužiocima nastavio da koristi spornu parcelu u površini od 2.420 m2.

Utvrđeno je da je tuženi sa suvlasnicima B. D., B. I. pok. D. i J. S. zaključio ugovore o

zakupu na period od 10 godina, počev od 01.01.2005. godine. Ovi suvlasnici su izdali

tuženom u zakup djelove navedene parcele u površini od 166,20 m2 B. D., 145,43 m2 B. I.,

odnosno 93,48 m2 J. S. Međutim, prvostepeni sud nalazi da je tuženi bez pravnog osnova

koristio i suvlasnički dio tužilaca, da tužiocima nije isplaćena naknada za korištećenje, pa je

primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju iz odredbe čl.210. i čl.219. ZOO, koji je bio u

primjeni, odnosno čl.217 i 226 važećeg ZOO, dužan isplatiti tužiocima neosnovano stečeno.

Visinu naknade iz navedenog osnova prvostepeni sud je utvrdio vještačenjem vještaka

finansijske struke, koji je istu utvrdio preko visine prosječne zakupnine 0,30 € mjesečno. Pri

tom vještak je imao u vidu da suvlasnički udio tužilaca iznosi 1/2 cjelokupne parcele, odnosno

1/2 površine koju tuženi bez osnova koristi, pa je visinu naknade koja pripada tužiocima

opredijelio srazmjerno njihovom suvlasničkom udjelu i za period za koji tuženi sporni dio

koristi bez zaključenog ugovora o zakupu. Kako se radi o djeljivoj obligaciji tužiocima su

opredijeljeni i dosuđeni pojedinačni iznosi od 3.484,80 €, kako je prvostepeni sud i odlučio u

ovom sporu usvajajući tužbeni zahtjev.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog

suda kao pravilne.

118

Po nalaženju ovog suda, izloženo pravno shvatanje nižestepenih sudova je pravilno i

zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Između tužilaca i tuženog postojao je pravni odnos regulisan ugovorom o zakupu (više

ugovora), kojima je tuženi bio u obavezi da zakupodavcima plaća zakupninu za korišćenje.

Međutim, otkazom ugovora o zakupu prestao je zakupni odnos između tužilaca i tuženog, a u

postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tuženi produžio da upotrebljava stvar i

nakon toga, kao i da za to korišćenje nije plaćao naknadu tužiocima. Samim tim za period

nakon što je otkazan ugovor o zakupu a tuženi bio u posjedu ukupne površine od 2.420 m2,

kako je to našao vještak geodetske struke, tuženi je stekao korist bez pravnog osnova, pa je u

obavezi da istu nadoknadi tužiocima u visini koja se odnosi na površinu koja je u suvlasništvu

tužilaca (1/2) u smislu pravila o stečenom bez osnova predviđenih odredbom čl.210. i čl.219.

ZOO („Sl. list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Sl. list SRJ“, br. 31/93), koji je bio u

primjeni, odnosno čl.217 i 226 važećeg ZOO.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 967/16 od 15.11.2016. godine)

119

SOLIDARNA ODGOVORNOST IZVODJAČA

I NARUČIOCA RADOVA

(Član 214 ZOO)

Za štetu nastalu zbog nemogućnosti prirasta ribe usljed gradjevinskih radova na

izgradnji malih hidroelektrana solidarno su odgovorni naručilac i izvodjač radova.

Iz obrazloženja:

„Iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da tužilac

posjeduje ribnjake u selu Mirojevići Bijelo Polje, koji su izgrađeni za potrebe proizvodnje

mlađi i uzgoj kalifornijske pastrmke. Tuženi je tokom 2012. godine izvodio radove na

probijanju pristupnog puta za izgradnju malih hidro elektrana, čiji investitor je bio H. E. E.

DOO iz P. Trasa puta dužine 4.142 m2 locirana je pored obale rijeke Bistrice i formirana

zasijecanjem brdske padine. Tokom izvođenja radova zemljani i drugi materijal upadao je u

rječno korito, usled čega je došlo do formiranja rječnog nanosa i zamućenja vode u rijeci, što

je uticalo na ribnjak tužioca. Iz nalaza i mišljenja vještaka biologa (ihtiologa) utvrđeno je da

je zamućenje vode u rijeci usled građevinskih radova znatno uticalo na prirast ribe i njihovo

zdravstveno stanje, i ne samo u periodu trajanja radova već i kasnije, zbog čega je nastupila

šteta zbog nemogućnosti prirasta, a tužilac nije mogao preduprijediti štetu izgradnjom filtera

ili kanala. Prema vještaku ekonomske struke prvostepeni sud je utvrdio visinu štete u iznosu

od 39.750,00 €, kao posledicu navedenih radnji tuženog.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje je drugostepeni sud u svemu prihvatio

kao pravilno, nižestepeni sudovi su zaključili da postoji odgovornost tuženog da solidarno sa

naručiocem radova, prema kojem je usvojen tužbeni zahtjev pravosnažnom presudom

prvostepenog suda P.br.699/12 od 26.01.2015. godine, naknadi tužiocu štetu u iznosu od

39.750,00 €, pozivajući se na materijalno pravo iz odredbe čl.148. i čl.149. ZOO.

Po mišljenju ovog suda, izloženi pravni zaključak nižestepenih sudova je pravilan.

Prema odredbi čl.214. ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08), naručilac i izvođač radova na

nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem

tih radova. Za odgovornost po navedenoj zakonskoj odredbi, pored uslova da je učinjena

štetna radnja i da je šteta nastala, potrebno je i postojanje krivice na strani investitora ili

izvođača. Shodno navedenom, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tuženi, zajedno

sa investitorom, mogao organizacijom i tehnologijom izvođenja radova da smanji negativne

uticaje izvođenja radova koji su nastupili na kritičnim dionicama gdje postoji zemljani

materijal, na način da taj materijal pažljivo odvozi na deponiju, kako bi se što manja količina

tog materijala obrušila u korito rijeke. Po vještaku to se moglo uraditi postavljenjem

određenih kanala koji bi zahvatili vode sa formiranih zemljanih kosina u vrijeme kišnih

padavina kada ta kosina nije obrasla i podložna je eroziji. Jer, izvođač je dužan da preduzme

sve potrebne mjere radi otklanjanja štete koja bi mogla da nastane za okolinu u vezi sa

izgradnjom, postojanjem ili upotrebom investicionog objekta, ili sa djelatnošću koja će se na

tom objektu vršiti. Ova odgovornost je objektivne prirode i za nastalu štetu u toku gradnje

solidarno odgovara sa investitorom i izvođač radova, shodno njegovim obavezama u pogledu

uslova i načina rada. Vještak građevinske struke je posebno zaključio da na strani tužioca ne

postoji krivica, niti doprinos šteti.

Revizijom se neosnovano ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o pravosnažno

presuđenoj stvari, a ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev usvojen prema solidarnom dužniku

120

H. E. E. DOO iz P. presudom prvostepenog suda P.br.699/12 od 26.01.2015. godine, te da je

tužbu prema ovdje tuženom trebalo odbaciti, iz čega revident zaključuje da tužilac nema

pravni interes u ovoj parnici. Nasuprot ovim revizijskim navodima, u konkretnom slučaju radi

se o solidarnoj odgovornosti naručioca i izvođača radova, a solidarna odgovornost za štetu

podrazumijeva pravo oštećenog (tužioca) da je zahtijeva od bilo kog štetnika, ili od svih

štetnika.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 732/16 od 18.10.2016. godine)

121

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEMOGUĆNOSTI PRISTUPA OBJEKTIMA

USLJED IZVODJENJA RADOVA NA REKONSTRUKCIJI

MAGISTRALNOG PUTA

(Član 148, čl. 214 ZOO, u vezi čl. 28 st. 4 Zakona o putevima)

Investitor radova na rekonstrukciji magistralnog puta je solidarno sa izvodjačem

radova u obavezi da naknadi štetu vlasniku objekta kojem je onemogućen pristup zbog

izvedenih radova.

***

Činjenica da vlasnik objekta nije dostavio formalno odobrenje organa uprave za

prilaz svom sportsko-poslovnom objektu sa javnog puta ne znači da isti to odobrenje

nije imao.

Iz obrazloženja:

„Odlučujući o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je

prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka gradjevinske struke isti usvojio, nalazeći da

rekonstrukcijom magistralnog puta M 18 – dionica raskrsnica „Bralenovica“ – „Petlja“ –

Benzinska pumpa „Euro-petrol“, tužiocu pričinjena šteta, jer je zbog nemogućnosti prilaza

njegovom sportsko-poslovnom objektu onemogućeno korišćenje istog, radi čega je izvodjenje

radova na objektu neophodno da bi isti bio u funkciji, te da je tužena kao investitor, shodno

odredbi člana 28 stav 4 Zakona o putevima i čl. 214 ZOO, u obavezi da tužiocu naknadi

pričinjenu štetu.

Drugostepeni sud je imajući u vidu da je prvostepena presuda dva puta ukidana i da je

potrebno otkloniti učinjenu bitnu povredu iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP, te radi pravilno

utvrdjenog činjeničnog stanja, u skladu sa odredbom čl. 375 st. 2 ZPP održao glavnu raspravu

i nakon sprovedenog dokaznog postupka preinačio prvostepenu presudu s pozivom na

odredbu čl. 387 st. 1 tač. 1 ZPP i odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Drugostepeni sud zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužilac nije imao

odobrenje nadležnog organa uprave za raniji prilaz svom objektu sa javnog puta, koja obaveza

je propisana odredbom člana 61 Zakona o putevima, kao i da nije imao odobrenje za radove

koje je izveo na objektu, a da u činjenju tužene nema protivpravnosti koja bi bila osnov njene

gradjansko-pravne odštetne odgovornosti u smislu odredbe čl. 148 i čl. 149 ZOO.

Po ocjeni ovog suda izloženi zaključak drugostepenog suda ne može se prihvatiti.

Činjenica da tužilac nije dostavio formalno odobrenje organa uprave za prilaz svom sportsko-

poslovnom objektu sa javnog puta ne znači da tužilac to odobrenje nije imao. Jer, ukoliko je

tužilac imao odobrenje za gradnju svog objekta, koji je izgradjen 1999. godine ili ukoliko je

njegov objekat kao nezakonito podignut uklopljen u DUP, shodno odredbi člana 42 Zakona o

planiranju i uredjenju prostora („Sl. list RCG“, br. 16/95 i 22/95) koji je bio u primjeni u

vrijeme izgradnje objekta podrazumijevalo bi da mu se morao odobriti prilaz istom sa javnog

puta. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava drugostepeni sud ove činjenice koje se tiču

postojanja odobrenja za gradnju objekta tužioca, te legalizacije istog nije u potpunosti

raspravio, a što je od uticaja na pravilno presudjenje u ovom sporu.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 681/16 od 11.10.2016. godine)

122

DOBROVOLJNA ISPLATA NEDUGOVANOG

(Član 220 ZOO)

Tužiocu koji je dobrovoljno izvršio isplatu tuženom u postupku uredjenja medja

ne može pripadati pravo na vraćanje datog.

Iz obrazloženja:

„Utvrdjeno je da su parnične stranke vlasnici susjednih parcela i to tužilac kat. par.

br.823/1, a tuženi kat. par. br.822 KO Dobrota I, te da su pred Osnovnim sudom u Kotoru

vodili postupak uredjenja medja, koji je okončan sudskim poravnanjem Rs.br.90/12 od

25.06.2012. godine. Medju strankama nije bilo sporno da je tuženi od tužioca primio iznos od

20.000,00 eura i da je ta isplata bila uslov za zaključenje poravnanja u postupku uredjenja

medja, koje poravnanje je zaključeno u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geodetske

struke N. R., čiji nalaz sa skicom lica mjesta čini sastavni dio poravnanja.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za povraćaj iznosa od 20.000,00

eura.

Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su isti odbili kao

neosnovan, nalazeći da nije bilo mjesta za primjenu pravila o sticanju bez osnova propisanih

čl.217. ZOO-a (Sl.list CG" br.47/08). Naime, sudovi zaključuju da je osnov za isplatu

postojao u poravnanju zaključenom pred Osnovnim sudom u Kotoru u postupku uredjenja

medja Rs.br.90/12 od 25.06.2012. godine.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno

postupili, kada su odbili zahtjev tužioca, ali iz drugih pravnih razloga.

Naime, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da osnov za isplatu iznosa od

20.000,00 eura postoji u zaključenom poravnanju, jer tako nešto ne proizilazi iz sadržine

zaključenog poravanja Rs.br.90/12 od 25.06.2012. godine, na što se osnovano ukazuje

revizijom.

Medjutim, kod medju strankama nesporne činjenice, da je tužilac u dva navrata

tuženom isplatio iznos od 20.000,00 eura, kako bi zaključili poravnanje u postupku uredjenja

medja tužiocu po nalaženju ovog suda ne može pripadati pravo na vraćanje datog.

Naime, čl.220. ZOO-a propisano da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na

ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.

Dakle, kako je tužilac dobrovoljno isplatio tuženom iznos od 20.000,00 eura, to istom

saglasno citiranoj zakonskoj odredbi ne pripada pravo na povraćaj datih sredstava, pa je bez

značaja pozivanje revidenta na nalaz i mišljenje vještaka K. B. kao i navodi da je zaključenim

poravnjanjem ispravljena greška učinjena prilikom avionskog snimanja. Jer, tužilac je isplatu

izvršio na ime izvršenja prirodne obaveze, koja ne podrazumijeva isplatu nečega što se ne

duguje. Naprotiv, to je obaveza koja je postojala, ali se nije mogla naplatiti bez volje

dužnika.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 916/16 od 06.10.2016. godine)

123

UPOTREBA TUDJE STVARI U SVOJU KORIST

(Član 226 ZOO)

Uslov za primjenu odredbe člana 226 ZOO je da je tudja stvar korišćena bez

pravnog osnova.

Iz obrazloženja:

„Nije sporno da sud nije vezan pravnim osnovom, koji je tužilac naveo u tužbi, ali s

tim u vezi revident je izgubio iz vida da je sud vezan činjenicama navedenim u tužbi, a iz

činjenica navedenih u tužbi proizilazi da je tužilac svoj zahtjev temeljio na tvrdnji, da je isti

stekao pravo svojine na spornoj nekretnini 28.12.2009. godine, u postupku vansudske prodaje,

a da je tuženi iste - tudju stvar koristio sve do 09.01.2014. godine, te da mu s toga pripada

pravo na korist u visini zakupnine za navedeni period.

Kod naprijed navedenog sporni odnos se ima raspraviti primjenom čl.226. ZOO („Sl.

list CG“, br. 47/08), a ne primjenom čl.113. st.2. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.

list CG", br. 19/09), na koju zakonsku odredbu se ukazuje revizijom.

Odredbom čl.226. ZOO je propisano kad je neko tudju stvar upotrijebio u svoju korist,

imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj

naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi u slučaju upotrebe tudje stvari bez pravnog

osnova, lice koje je istu koristilo je dužno naknaditi koristi i to licu, koje je imalo pravo

upotrebe navedene stvari. Prednje, jer je neovlašćenim korišćenjem stvari, vlasniku bila

uskraćena mogućnost korišćenja svog prava na istoj stvari. Dakle, uslov za primjenu citirane

zakonske odredbe - je da je tuženi koristio tudju stvar, bez pravnog osnova. Kako je u

konkretnom slučaju utvrdjeno da tuženi objekat u spornom periodu nije koristio, to su

nižestepeni sudovi pravilno postupili, kada su odbili zahtjev tužilaca.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1011/16 od 02.11.2016. godine)

124

ŠTETA PROUZROKOVANA NEUREDNIM IZVRŠENJEM UGOVORA

(Član 269 stav 2 ZOO)

Ugovarač koji je ugovorom garantovao kvalitet opreme i materijala koji se

ugradjuje prilikom izgradnje objekta u obavezi je da drugom ugovaraču naknadi štetu

nastalu rušenjem objekta zbog nekvalitetno izvedenih radova.

Iz obrazloženja:

„Parnične stranke su 20.08.2009. godine zaključile Ugovor o građenju, kojim se tuženi

obavezao da izgradi i montira poslovni objekat tužioca, u svemu prema projektnoj

dokumentaciji. Tuženi je garantovao kvalitet opreme i materijala koji se ugrađuje i kvalitet

izvedenih radova (garancija za izvedene radove iznosila je dvije godine). Radovi su završeni

19.04.2010. godine, a sredinom januara 2012. godine došlo je do rušenja objekta tužioca

(krova) usled sniježnih padavina, tako da je na čitavom objektom nastala materijalna šteta.

Putem vještaka građevinske struke utvrđena je visina te štete - 110.325,55 €, na koji

iznos je tužilac opredijelio zahtjev za naknadu štete.

Putem vještaka mašinske struke, te čitanjem izvještaja Instituta za crnu metalurgiju

Nikšić o ispitivanju stanja materijala i zavarnih spojeva i rešetkastog krovnog nosača na

predmetnom poslovnom objektu tužioca br.1021/20 od 28.03.2013. godine, datom od strane

instituta nakon što je došlo do rušenja objekta, utvrđeno je da je do rušenja objekta došlo zbog

nekvalitetnog izvedenih radova od strane tuženog i nekvalitetno ugrađenog materijala (tuženi

je ugovorom garantovao kvalitet opreme i materijala koji se ugrađuje). Takođe je utvrđeno da

tuženi po zahtjevu tužioca nije otklonio nedostatke (štetu).

Imajući u vidu navedene činjenice, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili

materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i obavezali tuženog da tužiocu naknadi

štetu prouzrokovanu neurednim izvršenjem ugovora (čl.269. st.2. ZOO).“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 111/16 od 15.11.2016.godine)

125

NEIZVRŠENJE OBAVEZE U POGLEDU OTKLANJANJA

SMETNJI ZA UKNJIŽBU I NAPLATA KAZNENIH PENALA

(Član 277 ZOO)

Kupac koji je dokazao postojanje povrede obaveze od strane prodavca, a u čiju

korist je aneksom ugovorena ugovorna kazna, ima pravo da traži naplatu ove kazne.

Iz obrazloženja:

„Tužilja tužbom zahtijeva naplatu kaznenih penala a zahtjev zasniva na činjenici da su

dana 15.07.2010. godine parnične stranke zaključile aneks ugovora, kojim su odložile

izvršenje obaveze iz ugovora o kupoprodaji nepokretnosti zaključenog 05.12.2008. godine, u

pogledu upisa tužilje-kupca u katastar nepokretnosti do 01.03.2011. godine i ugovorile

obavezu tuženog-prodavca da za svaki naredni mjesec od isteka roka isplaćuje kupcu kaznene

penale u visini od 250,00 € na ruke.

Iz činjenica utvrđenih u postupku od strane prvostepenog suda, koje je kao pravilne

prihvatio i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev za isplatu

iznosa od 12.250,00 € osnovan, zbog čega su u tom dijelu isti djelimično usvojili. Naime,

prvostepeni sud je utvrdio da tuženi nije omogućio uknjižbu tužilje u javne knjige do roka

koje su stranke ugovorile aneksom ugovora, bez obzira što je takva obaveza stojala na

tuženom. Stoga je odgovoran da tužilji naknadi iznos koji su stranke takođe ugovorile

aneksom, a koji za period od 01.03.2011. godine do 12.03.2015. godine, kada je izvršena

uknjižba svojinskih prava tužilje, iznosi 12.250,00 €.

Po nalaženju ovog suda, aneksom ugovora stranke su ugovorile naplatu ugovorne

kazne, koja je predviđena odredbom čl.277. ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08) kao sredstvo za

obezbjeđenje ispunjenja obaveze. Tužilja u čiju je korist aneksom ugovorena ugovorna kazna,

ima pravo da traži naplatu iste, s tim što je dužna da dokaže postojanje povrede obaveze od

strane dužnika.

U konkretnom sporu, po nalaženju ovog suda, iz činjenica utvrđenih u postupku pred

prvostepenim sudom nesumnjivo proizilazi da tuženi nije ispunio obavezu koja se sastojala u

preduzimanju radnji koje bi omogućile uknjižbu prava vlasništva tužilje na nekretninama koje

je kupila od tuženog i zaključila ugovor o kupoprodaji, ni u roku do kojeg je aneksom

ugovora odloženo izvršenje te obaveze - 01.03.2011. godine.

Revizijski navodi kojima se osporava zaključak nižestepenih sudova da postoji

odgovornost tuženog zbog neizvršenja obaveze za uknjižbu prava tužilje nijesu osnovani.

Naime, tuženi nije pružio dokaze da je zahtijevao produženje rokova iz zaključenog aneksa

ugovora, niti dokaze o postojanju okolnosti koje isključuju njegovu ugovoru odgovornost ili

postojanje okolnosti na osnovu kojih bi morao da bude oslobođen od odgovornosti ili da ista

bude umanjena. Naprotiv, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je obaveza stajala na

tuženom i tuženi istu nije ispunio do ugovorenog roka, da je rješenjem Uprave za nekretnine

odbijen zahtjev tužilje za upis prava svojine na kupljenom stanu zbog postojanja zabilježbe

otuđenja i opterećenja. Prema tome, praviln je stanovište nižestepenih sudova da je tuženi bio

u obavezi da otkloni smetnje za upis prava svojine tužilje, pa revizijski navodi kojima

istrajava na tvrdnji da je tužilja odgovorna nijesu osnovani. Jer, propuštanje tužilje da

osporava rješenje Uprave za nekretine u daljem upravnom postupku i upravnom sporu nema

uticaja na drugačije odlučivanje, budući je obaveza otklanjanja smetnji za uknjižbu bila

isključivo na strani tuženog kao prodavca, a posebno što su upisane zabrane raspolaganja i

126

otuđenja mogle biti otklonjene radnjama tuženog kao dužnika prema trećim licima-

povjeriocima.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 805/16 od 18.10.2016. godine)

127

ZASTARJELOST MJENIČNOG POTRAŽIVANJA

IZ BLANKO MJENICE

Zastarjelost mjeničnog potraživanja iz blanko mjenice cijeni se prema

naznačenoj dospjelosti u mjeničnom pismenu, a ne prema danu izdavanja.

KAMATA NA KAMATU

(Član 279 stav 1 ZOO)

Na iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može se zahtijevati zatezna

kamata sve dok glavni dug nije isplaćen, pa i kada je ona obračunata u nominalnom

iznosu i utužena uz glavni dug.

Iz obrazloženja:

„Nijesu osnovani navodi revizije da je tužilac, u skladu sa članom 35 Zakona o

mjenici, mjenicu morao podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, jer se

ona, shodno čl. 109 st. 2 istog zakona, smatra kao mjenica po vidjenju, kao ni navodi revizije

da je nastupila zastarjelost pokretanja postupka naplate putem mjenice.

Tuženi je kao sredstvo obezbjedjenja urednog vraćanja duga po kreditu predao tužiocu

blanko mjenicu sa mjeničnim ovlašćenjem da je može popuniti u skladu sa ugovorom o

kreditu, da datum izdavanja i datum dospjelosti mjenice može odrediti po svom nahodjenju i

da je bez protesta može podnijeti na isplatu na bilo koju banku kod koje tuženi vodi svoj

račun. Tužilac je u skladu sa mjeničnim ovlašćenjem popunio mjenicu sa dospjećem

12.12.2011. godine i podnio na naplatu, ali na računu tuženog nije bilo novčanih sredstava.

Blanko mjenica ne predstavlja mjenicu sve dok se ona ne popuni na propisani način, a

popunjava je imalac naknadno u skladu sa ovlašćenjem izdavaoca. Pravo na popunu blanko

mjenice po pravilu ne zastarijeva, a zastarjelost mjeničnog potraživanja iz blanko mjenice

cijeni se prema naznačenoj dospjelosti u mjeničnom pismenu, a ne prema danu izdavanja.

Slijedom navedenog reviziju tuženog je valjalo odbiti kao neosnovanu u dijelu kojom

je tužiocu dosudjen iznos od 128.119,56 €, kao i kamata na iznos od 110.715,89 € počev od

10.01.2013. godine do isplate.

Nasuprot gornjem revizija je osnovana u dijelu kojim je tužiocu na iznos od 17.403,67

€ dosudjena zakonska zatezna kamata od 10.01.2013. godine. Ovaj iznos predstavlja

obračunatu zakonsku kamatu na iznos glavnice i ugovorne kamate od dospjelosti do

12.12.2011. godine.

Prema odredbi člana 279 stav 1 ZOO na dospjelu a neisplaćenu zateznu kamatu ne

teče zatezna kamata izuzev kada je to zakonom odredjeno. Zbog toga tužilac na iznos

obračunate zakonske zatezne kamate ne može zahtijevati zateznu kamatu sve dok glavni dug

nije isplaćen, pa i kada je ona obračunata u nominalnom iznosu i utužena uz glavni dug.

Izuzetak iz čl. 400 st. 3 ZOO odnosi se na ugovornu, a ne na zateznu kamatu. Stoga je u ovom

dijelu reviziju valjalo usvojiti, preinačiti obje presude i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 74/16 od 20.10.2016. godine)

128

PREDLOG ZA IZVRŠENJE NA OSNOVU MJENICE

-PRIGOVORI KOJI SE MOGU ISTAĆI IMAOCU

BLANKO MJENICE-

(Član 5 stav 2, čl. 18 st. 2, čl. 26 st. 1, čl. 29 st. 2 i čl. 111 Zakona o mjenici)

Kada je banka kao remitent podnijela predlog za izvršenje na osnovu mjenice

radi se o mjeničnom sporu koji se ima raspraviti primjenom pravila Zakona o mjenici.

***

Kada je u pitanju blanko mjenica prema licu kome je blanko mjenica predata

izdavalac može isticati prigovor nedostatka pravnog posla na osnovu koga je prenos

izvršen, kao i prigovor da je mjenica ispunjena protivno postojećem sporazumu.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac sa B. P., kao korisnikom kredita, zaključio

ugovor UGKR 2010/2675 od 23.07.2010. godine kojim je korisniku kredita odobren kredit u

iznosu od 121.000 €. Iste stranke su zaključile i aneks tog ugovora od 24.06.2011. godine

kojom su korisniku kredita odobrena dodatna sredstva u iznosu od 133.060,98 €, tako da

ukupan odobreni kredit iznosi 253.842,95 €. Članom 7 ugovora predvidjena su sredstva

obezbjedjenja kredita izmedju ostalih i mjenice i mjenično ovlašćenje tuženog. Tuženi je

predao tužiocu blanko mjenicu čiji je on trasant i trasat, sa mjeničnim ovlašćenjem da tužilac

mjenicu može popuniti na mjenični iznos koji odgovara iznosu duga po osnovu navedenog

ugovora o kreditu, da datum izdavanja mjenice i njenog dospjeća može odrediti po vlastitoj

volji, samo ne prije ugovorenog roka dospjeća potraživanja koje se mjenicom naplaćuje, da

mjenicu može domicilirati za isplatu na bilo koju poslovnu banku kod koje mjenični dužnik

vodi svoje račune i da bez obavještenja dužnika popuni mjenicu i bez protesta podnese na

plaćanje banci kod koje dužnik ima račun. Tužilac je popunio mjenicu sa rokom dospjeća

07.02.2013. godine i podnio je na naplatu, ali mjenica nije naplaćena jer na računu tuženog,

kao mjeničnog dužnika, nije bilo sredstava.

Nižestepeni sudovi su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev smatrajući da tužilac nije

dokazao da glavni dužnik u roku odredjenom u pisanom pozivu nije ispunio obavezu iz

ugovora o kreditu, pa nije ovlašćen da od tuženog zahtijeva preostali iznos duga iz tog

ugovora, shodno odredbi člana 1168 ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08), jer isti nije dužnik iz tog

ugovora, a odgovornost tuženog kao jemca je subsidijarna, u smislu odredbe čl. 1107 stav 1

ZOO. Isto tako, drugostepeni sud smatra da se sporni odnos ne može raspraviti primjenom

odredaba Zakona o mjenici jer se radi o blanko vlastitoj mjenici koja služi samo kao

osiguranje plaćanja i podnosi se na naplatu u slučaju da dužnik svoj dug ne izmiri u

ugovorenom roku i na ugovoreni način.

Ovakvo shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj

primjeni materijalnog prava.

Tuženi je izdao bjanko mjenicu u korist banke kao povjerioca i ovlastio banku da

popuni mjenicu u skladu sa obavezom korisnika kredita. Kada se mjenični blanket popuni u

skladu sa mjeničnim ovlašćenjem ona uživa mjenična preimućstva i kao apstraktna hartija od

vrijednosti nezavisna je od osnovnog posla u vezi sa kojim je mjenica izdata. Banka je kao

remitent podnijela predlog za izvršenje na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave pa se

129

radi o mjeničnom sporu u kojem se zahtijeva isplata mjenične svote. Zbog toga se sporni

odnos imao raspraviti primjenom pravila Zakona o mjenici, a ne primjenom pravila o jemstvu

iz Zakona o obligacionim odnosima. To što je u izreci prvostepene presude nepotrebno

navedeno da se zahtjev odnosi na dug po ugovoru o kreditu, ne može promijeniti karakter

spora imajući u vidu činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan.

Kada je trasant sebe označio kao trasata onda se radi o sopstvenoj trasiranoj mjenici, u

smislu člana 5 stav 2 Zakona o mjenici („Sl. list RCG“, br. 45/2005), čiji izdavalac je u

obavezi prema imaocu mjenice za isplatu mjenične svote. Naime, izdavalac sopstvene

mjenice prema odredbi čl. 111 Zakona o mjenici odgovara onako kako odgovara akceptant

trasirane mjenice. U slučaju da mjenica ne bude plaćena njen imalac ima na osnovu mjenice

pravo na neposrednu tužbu, u skladu sa čl. 29 st. 2 Zakona o mjenici, jer kao akcept prema

odredbi čl. 26 st. 1 istog zakona vrijedi trasatov potpis kada je stavljen na lice mjenice.

Što se pak tiče prigovora koje se mogu istaći imaocu mjenice, prema odredbi člana

263 stav 1 ZOO protiv zahtjeva imaoca hartije od vrijednosti izdavalac može istaći samo

prigovore koji se tiču izdavanja same hartije kao što je falsifikat; prigovore koji proizilaze iz

sadržaja hartije, kao što su rokovi ili uslovi; kao i prigovore koje ima prema samom imaocu

hartije, kao što su kompenzacija, nedostatak zakonom propisanog postupka za sticanje hartije

od vrijednosti i odsustva ovlašćenja. Kada je u pitanju blanko mjenica prema licu kome je

blanko mjenica predata u skladu sa stavom 2 istog zakona izdavalac može isticati prigovor

nedostatka pravnog posla na osnovu koga je prenos izvršen. Isto tako može istaći i prigovor

da je mjenica ispunjena protivno postojećem sporazumu – čl. 18 st. 2 Zakona o mjenici.

Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostepeni sud nije raspravio

činjenice u vezi prigovora tuženog da se mjenično ovlašćenje ne odnosi na konkretnu

mjenicu, da je tužilac propustio radnje radi održavanja mjeničnih prava i da je potraživanje

zastarjelo, to je razlog zbog koga su se obje presude morale ukinuti i predmet vratiti

prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 89/16 od 17.11.2016. godine)

130

MJENIČNO PRAVNI ZAHTJEV PROTIV TRASANTA

(Čl. 48, 49 i 80 Zakona o mjenici)

Ako akceptant – korisnik kredita nije isplatio mjeničnu svotu o dospjelosti,

imalac mjenice ima pravo na mjeničnu tužbu protiv izdavaoca mjenice – trasanta.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac sa V. M. zaključio ugovor o kreditu br. 702-

92-5780 od 02.08.2007. godine. Ugovorom je V. M. odobren kredit u iznosu od 10.000 € na

rok otplate 120 mjeseci, uz kamatnu stopu od 8,30% godišnje. Kao sredstva obezbjedjenja

ugovorom su predvidjena polisa osiguranja vankulirana u korist tužioca, administrativna

zabrana za jednog žiranta, administrativna zabrana na platu korisnika kredita i mjenica.

Korisnik kredita nije uredno vraćao kredit pa ukupan dug na dan 30.04.2014. godine iznosi

13.500,30 €, od čega na ime glavnice 9.081,31 €, na ime redovne kamate 2.931,48 € i na ime

zatezne kamate 1.487,51 €. Dalje je utvrdjeno da je tuženi u korist banke kao remitenta izdao

mjenicu koju je akceptirao korisnik kredita. Dakle, mjenica je potpisana od strane izdavaoca –

tuženog i akceptanta – korisnika kredita i predata tužiocu sa ovlašćenjem akceptanta da je

može popuniti u skladu sa datim ovlešćenjem. U skladu sa mjeničnim ovlašćenjem mjenica je

popunjena na iznos od 13.500,30 € sa rokom dospjeća 30.04.2014. godine. Mjenica nije

isplaćena.

Potpisivanjem mjenice izdavalac (trasant) se obavezao da će trasat kome on izdaje

takav nalog remitentu ili licu odredjenom po njegovoj naredbi isplatiti sumu označenu u

mjenici u odredjenom roku. Trasant odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena i sa

akceptantom solidarno odgovara za isplatu mjenice. Dakle, pogrešni su razlozi nižestepenih

sudova da je tuženi avalista i da kao mjenični jemac odgovara za izvršenje obaveze korisnika

kredita.

Budući da akceptant – korisnik kredita nije isplatio mjeničnu svotu o dospjelosti, to

tužilac kao imalac mjenice ima pravo na mjeničnu tužbu protiv tuženog.

Prema odredbi člana 48 stav 1 Zakona o mjenici („Sl. list RCG“, br. 45/2005) lica koja

su mjenicu trasirala, akceptirala, indosirala ili avalirala, odgovaraju solidarno imaocu mjenice.

Prema stavu 2 istog člana imalac mjenice ima pravo da postupi protiv svih lica iz st. 1 ovog

člana, bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri tome nije dužan da

se drži reda kojim su se oni obavezali. On ima pravo na sve isplate iz čl. 49 navedenog

zakona.

Nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja. Prema odredbi člana 80 stav 2

Zakona o mjenici mjenično pravni zahtjevi protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana,

računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez

troškova“ od dana dospjelosti. Kako mjenica sadrži odredbu „bez protesta“, dospjela je

30.04.2014. godine, a tužba podnijeta 27.05.2014. godine, to potraživanje koje je predmet

spora nije zastarjelo.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1205/16 od 22.12.2016. godine)

131

OCJENA ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA DUGA

IZ UGOVORA O PROFESIONALNOM ANGAŽOVANJU IGRAČA

(Član 371 ZOO)

Raskid kod dugotrajnog ugovora djeluje za budućnost, te ugovorna strana kojoj

nije ispunjena obaveza iz ugovora ima pravo da zahtijeva isplatu prije raskida dospjele

a neisplaćene obaveze, dok se zastarjelost potraživanja cijeni prema odredbi člana 371

ZOO.

Iz obrazloženja:

„Bezuspješno se revizijom tuženog pokušava dovesti u pitanje pravni osnov

predmetnog potraživanja isticanjem da nije riječ o ispunjenju obaveze (dugu) već naknadi

štete, jer je predmetni ugovor sa aneksom raskinut i prestao da važi na bazi konačne odluke

nadležnog organa K. s. S. i C. G. od 17.12.2004.godine, pa ne proizvodi pravno dejstvo, a

shodno čl. 132 ZOO ugovorne strane su oslobodjene svojih obaveza izuzev obaveze naknade

štete, zbog čega se ima primijeniti rok zastarjelosti od 3 godine predvidjen odredbom čl.

376.st.1. ZOO. Naime, tuženi gubi iz vida razliku izmedju obligacije u smislu tražbine i

obligacionog odnosa koji se tiče njihovog svršetka. Uzroci gašenja tražbine i obligacionog

odnosa nijesu istovjetni, jer se tražbina gasi ispunjenjem, oproštajem duga, novacijom,

sjedinjenom, prebijanjem, zastarjelošću i usljed naknade nemogućnosti ispunjenja, dok se

obligacioni odnos gasi istekom vremena, odustankom od ugovora, odnosno otkazom -

raskidom i ispunjenjem svih potraživanja. To zapravo znači da tražbina može da nadživi

obligacioni odnos na koji se oslanja, a u konkretnom slučaju da tužilac ima pravo da zahtijeva

isplatu, prije raskida, dospjele neisplaćene naknade iz predmetnog ugovora, jer raskid kod

dugotrajnog ugovora djeluje za budućnost (ne retroaktivno). Stoga se, prigovor zastarjelosti

tuženog ne može raspraviti primjenom odredbe čl. 367.st.1., već 371. ZOO. Takodje, ne može

se primijeniti rok zastarjelosti iz odredbe čl. 372. ZOO jer se pravila propisana za zastarjelost

povremenih potraživanja za koja je propisan rok zastarjelosti od 3 godine ne odnose na

otplatu u obrocima - ratama i druga djelimična ispunjenja.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 640/16 od 14.09.2016. godine)

132

ZASTARJELOST PRAVA NA ISPLATU OTPREMNINE

(Član 371 ZOO)

Iako pravo na otpremninu predstavlja imovinu u pitanju je potraživanje koje je

novčano i kao takvo podliježe pravilima o zastarjelosti potraživanja iz člana 371 ZOO.

Iz obrazloženja:

„Prema stanju u spisima tužilja je u ovom sporu postavila zahtjev za isplatu iznosa od

18.000,00 €, na ime otpremnine dodijeljene prethodnici tužilje pok. R. N. po Odluci tužene

br.210 od 16.07.1997. godine.

Iz činjenica utvrđenih u postupku prvostepeni sud je zaključio, a izloženi zaključak

drugostepeni sud prihvatio kao pravilan, da je potraživanje tužilje zastarjelo, jer je protekao

opšti rok zastarjelosti od 10 godina predviđen odredbom čl.371. ZOO, koji je bio u primjeni u

vrijeme nastanka spornog odnosa, obzirom da je predmetno potraživanje dospjelo 1997.

godine, a tužba podnijeta 2012. godine, sa kojih razloga su odbili tužbeni zahtjev.

Prema shvatanju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova o osnovanosti

prigovora zastarelosti potraživanja je pravilno.

Naime, tužilji kao naslednici pok. R. N., pripada pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze

koja proizilazi iz odluke tužene o isplati otpremnine pok. R. N. Pri tom, otpremnina koju je

tužilja očekivala, po osnovu ostavinskog rješenja O.br.77/97 od 24.12.1997. godine,

predstavlja imovinu u smislu čl.1. Protokola br.1 uz Konvenciju, jer je riječ o stečenom pravu

tužilje. Ovakav zaključak izložen je i u odluci Ustavnog suda Crne Gore Už-III br.42/15 od

31.03.2016. godine, a isti se temelji na činjenici da je tužilja oglašena za jednog od zakonskih

naslednika, između ostalog i na pravu koje se odnosi na isplatu otpremnine za pok. majku i

pravosnažnošću rješenja o nasleđivanju predmetna otpremnina je postala imovina naslednika.

I ovaj sud je istovjetnog stava Ustavnog suda da pravo svojine, kao garantovano

ustavno i ljudsko pravo, ne može biti derogirano odredbama nacionalnog zakona. Takođe,

ovaj sud prihvata i stav Ustavnog suda da se potraživanje podvodi pod pojam imovine iz čl.1

Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da kao

takvo ne može biti predmet nedozvoljenog miješanja države u isto. Međutim, polje primjene

čl.1 Protokola 1 ne proteže se i na imovinske odnose u privatnom pravu. Takav stav je

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu jasno izrazio u presudi Garzičić protiv Crne Gore

od 21.09.2010. godine, predstavka broj 17931/07, paragraf 37. Upravo, predmetno novčano

potraživanje između fizičkog i pravnog lica predstavlja odnos između strana u privatnom

pravu i na njega se ima primijeniti princip iz prethodno navedene presude Evropskog suda za

ljudska prava.

Prema tome, u konkretnom slučaju nije u pitanju svojina kao imovina, već pravo -

potraživanje koje je legitimno očekivano uz ispunjenje propisanih uslova od strane lica kome

je priznato. Činjenica je da je postojalo pravo tužilje, ali je tužilja, da bi ga ostvarila prema

nacionalnom pravu (Zakonu o obligacionim odnosima), bila dužna da zahtijeva ostvarenje

istog u zakonom određenom vremenskom periodu - roku.

Znači, iako pravo na otpremninu predstavlja imovinu u pitanju je potraživanje koje je

novčano i kao takvo podliježe pravilima o zastarjelosti potraživanja iz čl.371 ZOO ("Sl.list

SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koje pravo je mjerodavno u ovom

sporu, a budući da je u odgovoru na tužbu istaknut prigovor o zastarjelosti potraživanja,

relevantna je navedena zakonska odredba za rješavanje predmetne pravne stvari. Jer, kako to

133

pravilno nalaze nižestepeni sudovi, tužilja je mogla zahtijevati isplatu svog dijela tražbine, s

obzirom da se radi o djeljivoj obligaciji, od momenta pravosnažnosti rješenja o nasleđivanju -

09.01.1998. godine. Kako je tužbu u ovom sporu podnijela 13.06.2012. godine, nesumnjivo je

protekao rok od 10 godina za zastarjelost potraživanja.

Zakonodavac je rukovodeći se principom pravne sigurnosti i zaštitom vladavine prava

upravo i uveo u pravni sistem odredbe o zastarjelosti potraživanja.

Prema pravnom sistemu Crne Gore ne postoji potraživanje koje ne zastarijeva, pa čak i

potraživanje koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom a koje se podvodi pod

najočigledniji oblik legitimnog očekivanja u smislu prava na mirno uživanje imovine u

značenju čl.1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda. Tačnije, odredbom čl.379 st.1 Zakona o obligacionim odnosima predviđeno je da sva

potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog

nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za

10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

Međutim, u konkretnom slučaju, iako ostavinsko rješenje nije značaja pravosnažne

sudske odluke na koju se odnosi odredba člana 379 ZOO, ovim rješenjem je tužilji priznato

naslijeđenim pravom stečeno pravo ostavioca, a ne kao ostvareno potraživanje u nominalnom

iznosu, tako da se ima primijeniti odredba Zakona o obligacionim odnosima o opštem

zastarnom roku iz člana 371 ZOO. Jer, na onima koji imaju pravo na potraživanje je da štite to

svoje pravo u smislu da traže ostvarenje istog putem suda i to je bilo na tužilji, između ostalih

naslednika u konkretnom slučaju, a ovo kod jasnih i predvidivih zakonskih odredbi da

potraživanje zastarijeva.

Inače, povodom osnova usklađenosti sa uslovima predviđenim u stavu drugom

Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju valja navesti da su odluke nižestepenih sudova

zasnovane na odredbi čl.371 Zakona o obligacionim odnosima čiji je cilj upravo zaštita

pravne sigurnosti i vladavine prava.

Odredbe o zastarjelosti potraživanja koje je predviđao ranije važeći Zakon o

obligacionim odnosima predviđa i novi Zakon o obligacionim odnosima Crne Gore donijet

tokom 2008. godine. Tako bi sud donio sličnu odluku i povodom tužbi drugih u istoj poziciji.

Pobijane odluke su upravo potvrda obezbjeđenja pravne sigurnosti i primjene

relevantnih propisa u oblasti zastarjelosti potraživanja na nivou sudske vlasti, budući su

odluke suda osnovni način u državi za postizanje navedenog cilja.

Dakle, iako stoji imovinsko pravo tužilje - pravo na potraživanje, nije u pitanju

bezuslovno pravo, već je za ostvarenje istog potrebno da tužilja kao nosilac prava ispuni

određene propisane uslove koji nijesu bili neobjektivni i neopravdani, a koje tužilja u

konkretnom slučaju nije ispunila.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 3/16 od 20.12.2016. godine)

134

ŠTETA PROUZROKOVANA KRIVIČNIM DJELOM

(Član 377 stav 1 ZOO)

U slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom zahtjev za naknadu

štete prema svakom odgovornom licu, a ne samo prema štetniku, zastarijeva kada

istekne vrijeme odredjeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac kao pripadnik pješadijske brigade

Podgoričkog korpusa ranjen 10.05.1992. godine. Tom prilikom zadobio je teške povrede u

predjelu podlaktice desne ruke, natkoljenice desne noge i desne strane grudnog koša u

predjelu ledja. Liječen je u Domu zdravlja Ljubinje i Medicinskom centru Trebinje, gdje mu

je hirurškim putem odstranjeno strano tijelo iz natkoljenice, dok su ostala strana tijela i dalje

prisutna u predjelu desne ruke i ledja. Kao posljedica zadobijene povrede tužiocu je umanjena

životna aktivnost za 30% trajno. On je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u periodu do

mjesec dana, bolove srerdnjeg intenziteta u trajanju od tri mjeseca, a u budućnosti će trpjeti

bolove blagog i srednjeg intenziteta koji su muklog karaktera povremeno sa jačim

intenzitetom. Ovi bolovi imaju trajni karakter zbog brojnih metalnih gelera u tijelu, što

zahtijeva stalnu posjetu ljekaru i tretman fizičkog bola. Tužilac je trpio primarni strah jakog

intenziteta zbog subjektivnog doživljaja životne ugroženosti u trajanju od jednog sata, a

kasnije mu je dijagnostifikovan postraumatski stresni poremećaj. Tužilac je trpio sekundarni

strah srednjeg intenziteta u periodu od godinu dana, a blagog do srednjeg intenziteta u daljem

periodu od nekoliko godina.

Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

Revizijom se bez osnova osporava zaključak nižestepenih sudova da nije nastupila

zastarjelost potraživanja. I po nalaženju ovog suda potraživanje koje je predmet spora nije

zastarjelo, o čemu je drugostepeni sud dao potpune i pravilne razloge, kako u pogledu dužine,

početka toka i zastoja zastarijevanja. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi potraživanje

naknade štete nastale usljed ratnih dejstava prouzrokovano je krivičnim djelom oružane

pobune i zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme

odredjeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi nijesu osnovani navodi revizije da

se ne može primijeniti duži rok zastarjelosti iz člana 377 stav 1 ZOO. Ovo zbog toga što u

slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zahtjev za naknadu štete prema svakom

odgovornom licu, a ne samo prema štetniku, zastarijeva kada istekne vrijeme odredjeno za

zastarjelost krivičnog gonjenja.

Neosnovano se osporava i visina dosudjene naknade. Prilikom odmjeravanja visine

naknade nematerijalne štete sudovi su, u skladu sa odredbom člana 200 ZPP, imali u vidu

jačinu bolova i straha kao njihovo trajanje, pa dosudjeni iznos predstavlja pravičnu naknadu i

u skladu je sa ciljem koji se naknadom ostvaruje.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 706/16 od 07.10.2016. godine)

135

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA PREMA OSIGURAVAČU

(Član 390 stav 5 u vezi čl. 385 st. 1 ZOO

i čl. 7 st. 1 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)

Zastarjelo je potraživanje oštećenog lica prema osiguravaču ako je od

podnošenja odštetnog zahtjeva do prijave potraživanja u stečajnom postupku koji je

otvoren nad osiguravačem prošlo tri godine.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da se, dana 08.11.2009. godine, na magistralnom putu

Nikšić – Risan dogodila saobraćajna nezgoda. U toj nezgodi kao saputnik u vozilu marke

„Golf 3“, reg. oznaka NK __-__, povrijedjen je tužilac. Vozilo je u momentu nezgode bilo

osigurano kod tuženog. Tužilac je 25.08.2010. godine podnio odštetni zahtjev koji je zaveden

kod tuženog pod br. AO 817/10. Tuženi je dopisom AO 817/10 od 26.08.2010. godine od

tužioca zahtijevao dostavljanje odredjenih dokumenata, ali tužilac po tom traženju nije

postupio. Dalje je utvrdjeno da je tužilac u stečajnom postupku, koji je otvoren nad tuženim,

podnio prijavu potraživanja 13.03.2015. godine.

Kod ovakvog stanja u spisima nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je nastupila

zastarjelost potraživanja. Prema odredbi člana 390 stav 5 ZOO neposredni zahtjev trećeg

oštećenog lica prema osiguravaču zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov

zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu. To znači da to potraživanje, u smislu čl. 385

st. 1 ZOO, zastarijeva u roku od tri godine.

Nijesu osnovani navodi revizije da nije nastupila zastarjelost potraživanja zbog toga

što tuženi nije donio odluku po njegovom odštetnom zahtjevu od 25.08.2010. godine,

odnosno da je podnošenjem toga zahtjeva prekinuto zastarijevanje i da ono nije počelo

ponovo da teče zbog toga što tuženi nije odlučio o tom zahtjevu.

Prema odredbi člana 7 stav 1 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju („Sl. list

RCG“, br. 46/07) naknadu štete po osnovu ugovora o obaveznom osiguranju oštećeno lice

ostvaruje podnošenjem odštetnog zahtjeva društvu za osiguranje koje je po osnovu ugovora o

osiguranju dužno da naknadi štetu. Prema odredbi st. 4 istog člana ako društvo za osiguranje

ne odgovori na zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, oštećeno lice može pravo

na naknadu štete ostvariti tužbom preko nadležnog suda.

Prema tome, tuženi je imao pravo da po proteku roka od 30 dana od podnošenja

odštetnog zahtjeva, tj. nakon 26.09.2010. godine podnese tužbu sudu radi ostvarivanja prava

na naknadu štete. Kako je i od tada pa do prijave potraživanja u stečaju 13.05.2015. godine,

protekao trogodišnji rok, to znači da je u momentu podnošenja prijave potraživanja u

stečajnom postupku već bila nastupila zastarjelost potraživanja.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 145/16 od 01.12.2016.godine)

136

ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE STVARI

-GUBITAK PRAVA NA NAKNADU ŠTETE-

(Član 482 stav 2 u vezi čl. 481 i 488 ZOO)

Kada je kupcima predat stan manje površine od ugovorene radi se o

materijalnom nedostatku stvari, te je kupac protekom ugovorenog i zakonskog roka za

ostvarenje tog prava izgubio pravo da po osnovu razlike u površini traži preplaćeni

iznos od prodavca.

Iz obrazloženja:

„Među strankama nije sporno da je predmetnim ugovorom tužilac kupio stan F4

površine 66 m2, izgrađen na kat. parceli 1363/1, upisanoj u LN br.334 KO Sveti Stefan, za

cijenu od 429.000,00 €. Tužilac - kupac je u cjelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, a tuženi -

prodavac je na dan zaključenja ugovora predao stan tužiocu, s tim što se prodavac obavezao

da će u garantovanom roku od 12 mjeseci, računajući od dana zaključenja ugovora, odnosno

dana predaje stana u posjed kupcu, na poziv kupca u najkraćem roku, otkloniti sve

građevinsko-tehničke nedostatke u stanu na koje mu ukaže. Po osnovu navedenog ugovora

tužilac se 17.09.2008.godine upisao kod nadležnog organa kao nosilac prava svojine na

stambenom prostoru 60 m2, koje pravo je prenio na svoju kćerku po osnovu Ugovora o

poklonu od 27.01.2009.godine. Putem vještaka geodetske struke utvrđeno je da predmetni

stan ima neto površinu od 62,08 m2.

Imajući u vidu navedene činjenice, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su

zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Za razrješenje ovog spora mjerodavno pravo su odredbe ZOO koje regulišu

odgovornost za materijalne nedostatke. Ovaj zakon široko i raznovrsno odredjuje kada postoji

materijalni nedostatak, ali ne sadrži bliže odredjenje u čemu se on sastoji. Prema sudskoj

praksi radi se o materijalnom nedostatku stvari kad je kupcima predat stan manje površine od

ugovorene. Osnov ove odgovornosti zasniva se i proizilazi iz obaveze prodavca da kupcu

preda stvar u ispravnom stanju, a i na načelu jednake vrijednosti davanja.

I po nalaženju ovog suda, tužilac je u smislu odredbi čl. 481, 482 i 488 ZOO (Sl. list

SFRJ, br.29/78, 39/85 i 57/89 i Sl. list SRJ, br.31/93), izgubio pravo da po osnovu razlike u

površini, kao materijalnog nedostatka stvari (stana), od tuženog zahtijeva traženi iznos, jer su

protekli svi ugovoreni i zakonski - prekluzivni rokovi za ostvarenje tog prava. Naime, u

skladu sa odredbom čl.482 st. 2 u vezi čl. 481 navedenog zakona prodavac ne odgovara za

nedostatke koji se pokažu nakon što je protekao rok od šest mjeseci od predaje stvari, izuzev

kada je ugovoren određeni duži rok, što je u ovom slučaju bilo 12 mjeseci, u kom roku

tužilac nije u skladu sa čl. 488 istog zakona ostvario traženo pravo.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 994/16 od 30.11.2016. godine)

137

ZAŠTITA OD EVIKCIJE

(Čl. 508-512 ZOO)

Nema uslova za primjenu odredbi čl. 508-512 ZOO ako je kupac bio upoznat da

je nepokretnost koju kupuje bila opterećena teretom „morsko dobro“.

Iz obrazloženja:

„Stranke su zaključile Ugovor o kupoprodaji dana 29.04.1998.godine. Predmet

ugovora je bio restoran „Sunce“ na Velikoj Plaži, koji se sastoji od prizemlja, sprata, otvorene

terase, kao i dvorište, sve označeno kao kat.parcela br.124/1 u ukupnoj površini od 1.085,00

m2 (čl. 2 Ugovora).

U članu 4 Ugovora o kupoprodaji je navedeno da se prenosi svojina na predmetnim

nepokretnostima, opterećena teretom „morsko dobro“, koji teret se prenosi na kupca. Tužilac

je dakle pored objekta kupio i zemljište sa navedenim teretom. Iz spisa predmeta se utvrđuje

da je vođen je postupak po tužbi D. C. G. radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji i

utvrđenja vlasništva na parceli br.124/1 površine 1085 m2. Ovakav zahtjev je odbijen,

presudom koja je pravosnažna P.br.141/10 od 14.11.2010.godine, iz razloga što prodaja tuđe

stvari nema za posledicu ništavost ugovora u smislu čl. 103 ZOO. Osim toga, predmetna

nepokretnost – parcela br. 124/1 površine 1085 m2 upisana je kao državna svojina u LN 2018

KO Donji Štoj, pa je ocijenjeno da nema interesa za vođenje postupka.

Imajući u vidu navedeno pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužiocu ne

pripada tražena šteta. Naime, tužilac kao kupac bio je upoznat sa činjenicom da je predmetna

nepokretnost opterećena teretom („morsko dobro“) jer je u čl. 4 Ugovora, navedeno da postoji

teret. Zato je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nema uslova za primjenu odredbi čl.

508-512 ZOO, za predmetno traženje. Ovo zato što je tužilac bio obaviješten o tome da je

parcela koja je bila predmet kupoprodaje opterećena pravom „morsko dobro“ i da je isto

postojalo prije vremena tužiočevog sticanja stvari, pa je postojalo njegovo saznanje o

ograničenom pravu.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 836/16 od 07.12.2016. godine)

138

VRAĆANJE ZAJMA

(Član 571 u vezi čl. 566 ZOO)

Ugovor o zajmu nije formalni ugovor, pa nedostatak pisane forme ugovora, kao i

nedostatak priznanice o predaji novca ne može biti osnov za zaključivanje da ugovor

nije zaključen, a time i razlog za odbijanje zahtjeva za vraćanje zajma.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud u obrazloženju presude navodi da je odbio kao neosnovan tužbeni

zahtjev zbog nedostatka ugovora o zajmu u pisanoj formi, a iz činjenica utvrđenih u postupku,

posebno nalaza vještaka grafologa, proizilazi da spornu "priznanicu" najvjerovatnije nije

svojeručno ispisao i potpisao tuženi - vještak N. V., dok je vještak K. M. u nalazu dala

mišljenje da priznanicu nije svojeručno ispisao tuženi. Na osnovu ovakvog činjeničnog

utvrđenja, prvostepeni sud je zaključio da tužilac nije dokazao da je tuženom pozajmio

naznačeni iznos novca, pa u nedostatku pisanog ugovora o zajmu, nijesu ispunjeni uslovi iz

čl.10, 269, 566 i 571 ZOO, o obavezi tuženog na isplatu utuženog iznosa.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog

suda kao pravilne i žalbu tužioca odbio kao neosnovanu.

Po nalaženju ovog suda, razlozi nižestepenih sudova, za sada, ne mogu se prihvatiti

kao pravilni.

Naime, ugovor o zajmu nije formalni ugovor, pa nedostatak pisane forme ugovora,

kao ni nedostatak priznanice o predaji novca ne može biti osnov za zaključivanje da ugovor

nije ni zaključen, a time i razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva. Činjenice postojanja ugovora

o zajmu, količini pozajmljenog novca i roku vraćanja mogu se dokazivati i drugim dokaznim

sredstvima. Prvostepeni sud je radi utvrđivanja tih činjenica saslušao svjedoke i izveo dokaz

saslušanjem stranaka, ali te dokaze nije brižljivo ocijenio, niti je dao stvarne i uvjerljive

razloge zašto su ti iskazi neistiniti i kako je takvo uvjerenje stekao. Takođe je potpuno izostala

i ocjena dokaza saslušanjem parničnih stranaka, a posebno iskaza tuženog O. Ć. data na

ročištu pred prvostepenim sudom od 15.04.2013. godine, u dijelu kojim navodi da "ne sporim

činjenicu da sam primio iznos od 26.000,00 evra".

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1112/16 od 29.11.2016. godine)

139

OPOZIV POKLONA ZBOG NEZAHVALNOSTI

(Član 586 ZOO)

Ispoljeno nepoštovanje, nezainteresovanost i nebriga poklonoprimca za majku

kao poklonodavca predstavlja grubo ogrešenje i zanemarivanje osnovnih moralnih

obaveza djeteta prema roditelju, a narušavanje tjelesnog i psihičkog integriteta krajnji

najočigledniji oblik ugrožavanja poklonodavca koji zakon predvidja, te postoji razlog za

opoziv ugovora o poklonu.

Iz obrazloženja:

„Po mišljenju ovog suda, griješe nižestepeni sudovi kada na osnovu utvrđenih

činjenica zaključuju da tuženi, kao poklonoprimac, nije pokazao grubu nezahvalnost prema

svojoj majci-poklonodavcu nakon zaključenja ugovora o poklonu, tj. da nije prema majci

postupao grubo, drsko, bezobrazno ili bezobzirno, niti ju je svojim postupcima ili riječima

teško uvrijedio. Iz razloga pobijane i prvostepene presude slijedi da nižestepeni sudovi svoje

odluku nijesu zasnovali na sukobu između tužilje i njenog sina - tuženog i fizičkog nasrtaja na

nju dana 02.06.2015. godine u Nikšiću, kada je u porodičnoj kući, primjenom grubog nasilja i

koristeći oružje, ugrozio tjelesni integritet tužilje na način što je držeći u rukama pištolj tužilji

upućivao prijetnje "moraš povući tužbu ili ću ubiti i tebe i sebe", uperivši pištolj u pravcu

svoje majke, prijeteći da će ubiti nju i svoga brata i čitavu porodicu, sprječavao tužilju da

ustane sa stolice i istu gurao, a zbog navedenih radnji isti je oglašen krivim pravosnažnom

presudom K.br.59/16 od 21.04.2016. godine, zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili

porodičnoj zajednici i izrečena mu uslovna osuda u trajanju od šest mjeseci zatvora i

određeno da se ova kazna neće izvršiti ako u roku od dvije godine po pravosnažnosti ne učini

novo krivično djelo. Takođe, griješe nižestepeni sudovi kada kao nezahvalnost tužioca ne

prihvataju činjenicu da tuženi ne želi da komunicira sa tužiljom i prekida svaki kontakt sa

njom, ne želi da brine o njoj i njenom izdržavanju, već odluku zasnivaju na činjenici da je

ugovor zaključen iz zahvalnosti i da se tužilja odrekla prava na opoziv po bilo kom osnovu.

Po mišljenju ovog suda, ponašanje tuženog ne može se smatrati opravdanim, niti je

tuženi mogao biti izazvan bilo kakvim postupkom tužilje kao roditelja na takvo ponašanje, pa

ni podnošenjem tužbe u ovom sporu. Naime, nasilničko ponašanje tuženog koje je rezultiralo

donošenjem presude u krivičnom postupku, ispoljeno nepoštovanje, nezainteresovanost i

nebriga za majku, predstavlja grubo ogrešenje i zanemarivanje osnovnih moralnih obaveza

djeteta prema roditelju. Sama ta činjenica dovoljna je da tužilja, koja je kao poklonodavac

ovlašćena na podnošenje tužbe za opoziv (raskid) ugovora, uspije u ovoj parnici, jer je

narušavanje tjelesnog i psihičkog integriteta krajni, najočigledniji i najekstremniji oblik

ugrožavanja poklonodavca koji zakon predviđa, a koji je u ovoj parnici razlog za opoziv

ugovora o poklonu.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1127/16 od 20.12.2016. godine)

140

PRAVO NA UGOVORENU NAKNADU

PO OSNOVU UGOVORA O PRUŽANJU ZDRAVSTVENIH USLUGA

(Član 669 ZOO)

Činjenica da je poslenik nakon prestanka vaaženja ugovora o pružanju

zdravstvenih usluga nastavio da obavlja hirurške intervencije i da se naručioci tome

nijesu protivili ne može podrazumijevati da je ugovor produžen, te posleniku ne pripada

naknada za operativne zahvate izvršene nakon prestanka važenja ugovora.

Iz obrazloženja:

„U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražena isplata naknade i

za period nakon prestanka važenja ugovora o pružanju zdravstvenih usluga, drugostepeni sud

zaključuje da se, kod činjenice da ugovorne strane nakon isteka roka ugovora br.626 od

04.03.2009.godine nijesu zaključile novi ugovor ili aneks ranijeg ugovora čime bi formalno

produžile važenje prethodnog ugovora, koja mogućnost je bila predvidjena u čl.10 ugovora,

ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je postojala prećutna saglasnost ugovornih

strana za produženje predmetnog ugovora i za period nakon 04.03.2013.godine. Naime, to što

je tužilac nastavio da pruža usluge u skladu sa prethodno zaključenim ugovorom, a čemu se

prvo i drugotuženi nisu protivili ne može se, po pravnom rezonu drugostepenog suda, smatrati

izrazom volje tuženih koja je usmjerena na produženje važenja predmetnog ugovora. Ovo

posebno kod činjenice koju je prvostepeni sud pravilno utvrdio iz iskaza svjedoka R. M. da je

ovaj svjedok, kao tadašnji ministar zdravlja, obaviješten od strane direktora Fonda za

zdravstveno osiguranje Crne Gore, drugotuženog, da Fond neće u skladu sa zaključkom Vlade

potpisati novi ugovor sa tužiocem čime je jasno i nedvosmisleno iskazano nepostojanje volje

zastupnika drugotuženog za produženje važenja predmetnog ugovora.

Odlučujući na izloženi način drugostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo.

Nasuprot navodima revizija prvo i drugotuženog, stoji pasivna legitimacija ovih

tuženih da isplate neisplaćenu naknadu tužiocu za usluge pružene u periodu važenja

predmetnog ugovora. Odgovornost drugotuženog, Fonda, a time i pasivna legitimacija

proizilazi iz čl.9 st.1 ugovora o pružanju zdrastvenih usluga saglasno kojem se Fond obavezao

da tužiocu na ime usluga pruženih po osnovu tog ugovora isplaćuje naknadu od 500,00€ po

izvedenoj operaciji. Kako je ugovor o pružanju zdravstvenih usluga zaključen i sa

prvotuženim, K. c., sa kojim je tužilac zaključio i ugovor o radu, te kako je na strani

prvotuženog shodno čl. 9 st.2 ugovora o pružanju zdravstvenih usluga stajala obaveza da

drugotuženom dostavlja izvještaje o izvršenim kardiohirurškim intervencijama, a ispunjenje

koje obaveze je izostalo, radi čega je i drugotuženi bio onemogućen da svoju ugovorom

preuzetu obavezu izvršava, to se pasivna legitimacija prvotuženog ne može dovoditi u

sumnju.

Imajući u vidu da je tužilac u periodu važenja ugovora obavio 87 operacija za koje

tužiocu nije plaćena ugovorena naknada to su pravilno zaključili nižestepeni sudovi kad su

ove tužene obavezali na isplatu naknade po tom osnovu u iznosu od 43.500,00€ sa

obračunatom pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Sa navedenih razloga revizije prvo i drugotuženog je valjalo odbiti kao neosnovane.

Nasuprot navodima revizije tužioca, pravilna je i na zakonu zasnovana odluka

drugostepenog suda i u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda i odbijen zahtjev

tužioca za isplatu neisplaćene naknade za usluge pružene u periodu od 04.03.2013.godine do

27.02.2015.godine, dakle nakon isteka važenja ugovora o pružanju zdravstvenih usluga.

141

Razlozi s tim u vezi koje je dao drugostepeni sud prihvatljivi su i za ovaj revizijski sud pa se

stoga na njih revident upućuje.

Tužilac u reviziji tvrdi da osnovanost zahtjeva tužioca u ovom dijelu proizilazi iz

odredaba čl.19 i čl.21 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG, br.47/08) koje odredbe

izričito predvidjaju mogućnost zaključenja ugovora konkludentnim radnjama, a samim tim i

mogućnost produženja istog na taj način, tim prije ako se ima u vidu da predmetni ugovor nije

formalni ugovor.

Odredbom čl.19 Zakona o obligacionim odnosima propisano je da je ugovor zaključen

kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Ono što identifikuje jedan

ugovor kao poseban tip ugovora je predmet obaveza koje se njime stvaraju pa se predmet

ugovorne obaveze nesumnjivo javlja kao bitan sastojak ugovora što znači da saglasnost volja

mora da obuhvata ove sastojke.

Predmetni ugovor o pružanju zdravstvenih usluga koji je zaključen izmedju tužioca,

prvo i drugotuženog predstavlja ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 669. Zakona o

obligacionim odnosima Ovaj ugovor je neformalan pa je za njegov nastanak dovoljna prosta

saglasnost o bitnim elementima ugovora – poslu koji je izvodjač dužan obaviti i nagradi koju

duguje naručilac.

U skladu sa odredbom čl.21 st.1 istog Zakona, volja za zaključenje ugovora može se

izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može

zaključiti o njenom postojanju.

Dakle, volja stranaka može biti izražena izričito ili prećutno pri čemu bi izričito

izjavljena volja bila ona koja je jasno i precizno izražena riječima, usmeno ili pismeno, dok se

postojanje prećutno izjavljene volje utvrdjuje na osnovu ponašanja koje sa sigurnošću

izražava volju da se ugovor zaključi.

Iz činjeničnog utvrdjenja u postupku proizilazi da nakon isteka važenja ugovora o

pružanju zdravstvenih usluga nije postojala ni izričita, ni prećutna saglasnost ugovornih strana

da se raniji ugovor produži. Naprotiv, drugotuženi, F., kao strana koja je bila u obavezi da

plaća naknadu tužiocu, izričito se protivila da u skladu sa zaključkom Vlade potpiše novi

ugovor sa tužiocem čime je, i po nalaženju ovog suda, a kako je to pravilno našao i

drugostepeni sud, jasno i nedvosmisleno iskazano nepostojanje volje drugotuženog za

produženje važenja predmetnog ugovora.

Činjenica je da je tužilac i nakon isteka ugovora o pružanju zdravstvenih usluga

nastavio da obavlja operativne zahvate na pacijentima. Medjutim, tužilac je u stalnom radnom

odnosu kod prvotuženog pa po tom osnovu obavlja hirurške intervencije. Stoga se činjenica

da se tuženi tom radu nijesu protivili ne može smatrati prećutnom saglasnošću ugovornih

strana da se pod istim uslovima raniji ugovor produži, kako to tužilac tvrdi. Posebno kod

prednjeg utvrdjenja da nije postojala saglasnost drugotuženog da se novi ugovor zaključi.

Produženje ugovora kao mogućnost bila je predvidjena članom 10 ranijeg ugovora, ali ta

mogućnost nije realizovana pa je raniji ugovor istekom roka važenja prestao da proizvodi

pravno dejstvo.

Iz izloženog proizilazi da primjeni odredaba čl.19 i čl.21 Zakona o obligacionim

odnosima u konkretnom slučaju nema mjesta, jer saglasnosti volja za zaključenje ugovora nije

bilo pa se drugačije rezonovanje tužioca s tim u vezi pokazuje neosnovanim.

Bez uticaja na drugačije presudjenje je i pozivanje tužioca na odredbu čl.68 Zakona o

obligacionim odnosima.

Primjeni navedene odredbe ima mjesta samo u slučaju kad su obje ugovorne strane u

cjelini ili pretežnom dijelu izvršile svoje obaveze, a što ovdje nije slučaj.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 931/16 od 26.10.2016. godine)

142

ISKLJUČENJE OBAVEZE INVESTITORA NA NAKNADU ŠTETE

IZVODJAČU RADOVA

(Član 703 stav 2 ZOO)

Ponovo izvedeni radovi uzrokovani štetom na nosačima usljed pojačanog

vodostaja, a zbog toga što izvodjač nije blagovremeno izvršio montažu nosača i nije

obezbijedio gradilište, ne mogu se smatrati nepredvidjenim radovima, te je isključena

obaveza investitora da ih naknadi izvodjaču.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se revizijom ukazuje da se ne radi o nepredvidjenim radovima u smislu

čl.703. st.2. ZOO-a.

Naime, u postupku je utvrdjeno da izvodjač radova "K. m." nije blagovremeno

montirao nosače (njih šest) i izvršio prednaprezanje istih, iako je zbog povećanog vodostaja

Lima usled velikih padavina istom nalagano od strane nadzornog organa da to učini. Osim

toga, isti nije obezbjedio već izvedene radove i gradilište, usled čega je došlo do lomljenja

nosača i štete, što je iziskivalo ponovo izvodjenje radova, u vrijednosti od 147.915,08 eura.

S tim u vezi pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da se ovi radovi imaju smatrati

nepredvidjenim u smislu čl.703. st.2. ZOO-a, kojom je propisano da su nepredvidjeni oni

radovi čije je preduzimanje bilo nužno zbog osiguranja stabilnosti objekta i rada sprečavanja

opasnosti za život i zdravlje ljudi, okolinu, prirodu, druge gradjevine i stvari ili radi

sprečavanja nastanka štete, a izazvani su neočekivanom težom prirodom zemljišta,

neočekivanom pojavnom vode ili drugim vanrednim i neočekivanim dogadjajima.

Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi u pitanju su hitni nepredvidjeni radovi,

koji se s obzirom na okolnosti situacije moraju izvesti kako bi se spriječila šteta za naručioca.

U konkretnom slučaju traženi iznos od 147.915,08 eura se odnosi na vrijednost

ponovo izvedenih radova, koji su nastali usled štete, koja je nastala na nosačima, usled

pojačanog vodostaja Lima, a zbog toga što izvodjač nije blagovremeno izvršio montažu

nosača i prednaprezanje i zbog toga što isti nije obezbjedio gradilište i već izvedene radove.

Obaveza izvodjača da obezbjedi izvedene radove proizilazi iz čl.19. i 20. ugovora o

izvodjenju radova od 06.10.2010. godine i čl.110. t.1. tač.3. Zakona o uredjenju prostora i

izgradnji objekata (Sl.list CG",br. 51/2008).

Okolnost da je "K. m." DOO H. N. u cilju obezbjedjenja radova podigao branu, koja je

popustila pod bujicom vode istog ne oslobadja odgovornosti. Ovo sa razloga, što je isti bio

dužan preduzeti odgovarajuće pouzdane mjere, u cilju čuvanja već izvedenih radova od

oštećenja, propadanja, odnošenja odnosno uništenja, što isti nije učinio.

S druge strane, utvrdjenje da izvodjač nije izvršio montažu nosača i prenaprezanje,

zbog toga što investitor nije izmirivao svoje obaveze iz ugovora o izvodjenju radova, istog ne

oslobadja od obaveze preduzimanja mjera radi čuvanja i sigurnosti izvedenih radova.

Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno radovi, koji su izvedeni nakon nastale

štete (havarije usled velikih padavina) u vrijednosti od 147.915,08 eura se ne mogu smatrati

nepredvidjenim radovima, što isključuje obavezu tužene, kao investitora da ih naknadi, zbog

čega je presude nižestepenih sudova, u tom dijelu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 123/16 od 17.11.2016.godine)

143

SOLIDARNO JEMSTVO

(Član 1107 stav 3 ZOO)

Ako se jemac obavezao kao jemac-platac odgovara povjeriocu kao glavni dužnik

za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika,

bilo od jemaca ili od svih u isto vrijeme.

Iz obrazloženja:

„Revizijama se bez osnova ukazuje da drugotužena i trećetuženi nijesu solidarni

dužnici i obaveza iz ugovora o kreditu ne može se odnositi na njih. Prema odredbi čl.1107.

st.3. ZOO, ako se jemac obavezao kao jemac-platac, kao što je to u konkretnom slučaju,

odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno

ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemaca ili od svih u isto vrijeme (solidarno

jemstvo). Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika

da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate, saglasno

čl.1116. st.1. ZOO, čime se reguliše odnos drugotužene i trećetuženog kao jemaca, prema

korisniku kredita, kao glavnom dužniku u postupku regresne naplate duga. Inače, drugotužena

i trećetuženi u postupku nijesu dokazali da nijesu bili žiranti-jemci za obavezu koju je R. C.

DOO iz B., kao korisnik kredita preuzeo, niti su u tom pravcu pružili valjane dokaze, a

suprotan zaključak proizilazi iz ugovora o jemstvu - izjave žiranta.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 885/16 od 04.11.2016. godine)

144

NAKNADA ŠTETE PO OSNOVU KASKO OSIGURANJA

(Član 5 Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila

i čl. 12 Ugovora o poslovnoj saradnji na poslovima osiguranja

motornih vozila datih na lizing)

Ako vozila data u najam fizičkim licima nijesu vraćena ne radi se o kradji već o

prevari, te ukoliko polisom osiguranja nije obuhvaćen rizik prevare osiguravajuće

društvo nije dužno da isplati naknadu štete po osnovu kasko osiguranja.

***

Prevara ili utaja i kradja predstavljaju posebne rizike koji se posebno ugovaraju

kao dopunsko osiguranje.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da su tri vozila vlasništvo tužioca bila kasko osigurana kod

tuženog po polisi br. 1199 od 21.03.2007. godine, uz učešće u šteti od 10%. Osiguravajućim

pokrićem obuhvaćeni su osnovni rizici i rizik kradje u zemlji i inostranstvu. Polisom nije

obuhvaćen rizik utaje. Vozila su data na lizing DOO „P. r. c.“ K., koje ih je iznajmilo fizičkim

licima. Nakon isteka ugovorenog roka najma vozila nijesu vraćena. Zbog toga su P. B., M. D.

i Š. G. pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Kotoru osudjeni na kaznu zatvora zbog

krivičnog djela prevare.

Medju strankama je bilo sporno da li je polisom bio obuhvaćen rizik prevare.

Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da osiguranjem nije bio pokriven

rizik prevare.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev

smatrajući da je osiguranjem bio pokriven rizik prevare, jer je otudjenje predmetnih vozila

pravosnažnim presudama kvalifikovano kao krivično djelo prevare, pa je sud, u smislu člana

15 ZPP, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu

presudu kojom je optuženi oglašen krivim. Drugostepeni sud, takodje, smatra da se odredbe

čl. 5 st. 2 Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila ne može odnositi na prevaru, jer

se radnja izvršenja krivičnog djela prevare razlikuje od radnje izvršenja svih oblika kradje

predvidjenih čl. 5 st. 1 tač. 1 ovih uslova.

Ovakvo shvatanje drugostepenog suda nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj

primjeni materijalnog prava.

Odredbom člana 5 Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila od 14.12.2001.

godine predvidjeno je da se kao dopunsko osiguranje mogu zaključiti osiguranja od kradje

(provalne kradje, razbojničke kradje, razbojništva i prevare) osim kradje motocikla. Pod

kradjom se smatra svako protivpravno oduzimanje zaključanog vozila ili njegovih sastavnih

djelova, a ključevi se ne nalaze u vozilu, u namjeri da se upotrijebi za vožnju ili pribavi

protivpravna imovinske korist. Posebno se ugovara dopunsko osiguranje od utaje od strane

lica kome je vozilo povjereno, odnosno iznajmljeno radi vožnje od strane agencije

registrovane za iznajmljivanje vozila ili za vozilo dato u lizing.

Članom 12 Ugovora o poslovnoj saradnji na poslovima osiguranja motornih vozila i

samohodnih mašina datih na lizing, koji su stranke zaključile 18.01.2007. godine, definisani

su rizici utaje ili prevare na način da se utajom ili prevarom smatraju slučajevi kada osoba uz

145

predočenje izvornih ili falsifikovanih ličnih dokumenata iznajmi vozilo, ali ga nakon

ugovorenog roka ne vrati R.-c. o., a nije poznato njeno prebivalište ili boravište. Smatraće se

da je nastupio rizik utaje ili prevare ako vozilo ne bude pronadjeno u roku od 30 dana

računajući od dana kada je vozilo prema ugovoru o najmu trebalo biti vraćeno.

Iz navedenih odredaba slijedi da se prevara ne može poistovjetiti sa kradjom kako je

ona definisana uslovima osiguranja i da prevara ili utaja i kradja predstavljaju posebne rizike

koji se posebno ugovaraju kao dopunsko osiguranje.

Vozila tužioca nijesu ukradena (nijesu protivpravno oduzeta zaključana vozila u

kojima se nije nalazio ključ) već su data u najam od strane primaoca lizinga i nijesu vraćena.

Prema sadržini polise taj rizik nije bio obuhvaćen osiguranjem pa tuženi nije dužan da isplati

traženu naknadu.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 157/16 od 22.12.2016.godine)

146

REGRESNI ZAHTJEV ZA ISPLAĆENU ŠTETU

PRIČINJENU TREĆEM LICU NEOSIGURANIM VOZILOM

(Član 46 stav 3 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju)

Regresni zahtjev za isplaćenu štetu pričinjenu trećem licu od neosiguranog vozila

usmjerava se prema vlasniku odnosno korisniku vozila.

Iz obrazloženja:

„Utvrdjeno je da je prvotuženi policijski službenik, te da je isti upravljajući

neosiguranim vozilom marke "Golf II" reg. oznake PG ___-__, vlasništvo drugotužene

prouzrokovao dana 03.07.2008. godine saobraćajnu nezgodu, zbog koje je protiv njega vodjen

krivični postupak, koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Plavu

K.br.473/08 od 20.03.2009. godine, kojom je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela -

teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl.348.st.3. u vezi sa čl.339. st.3. i st.1.

KZ CG. Nadalje, u postupku je utvrdjeno da je kritičnom prilikom B. Dj., koji je bio saputnik

u vozilu zadobio teške tjelesne povrede, te da je istom u parnici, koju je vodio protiv ovdje

tužioca - Nacionalnog biroa osiguravača Crne Gore po poravnanju zaključenom u predmetu

P.br.4947/11 dana 18.10.2012. godine isplaćen iznos od ukupno 27.420,00 eura i to: na ime

naknade svih vidova nematerijalne štete iznos od 25.025,00 eura i na ime troškova postupka

iznos od 2.395,00 eura.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za isplatu regresa u iznosu od

27.420,00 eura.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i

drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su usvojili zahtjev tužioca, nalazeći da su tuženi

solidarno odgovorni i to prvotuženi po osnovu krivice saglasno čl.154. st.1. ZOO-a ("Sl.list

SFRJ" br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ",br.31/93), a drugotužena po principu objektivne

odgovornosti, a s pozivom na odredbe čl.170. st.1. i čl.173. i 174. navedenog zakona.

Medjutim, osnovano se revizijom prvotuženog ukazuje na pogrešnu primjenu

materijalnog prava.

Naime, po nalaženju ovog suda u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni

odredaba ZOO-a. Ovo sa razloga što se radi o regresnom zahtjevu za isplaćenu štetu

pričinjenu trećem licu neosiguranim vozilom, pa se s toga imaju primjeniti odredbe Zakona o

obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG",br.46/07).

Odredbom čl.46. st.3.Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju je propisano da

nakon isplaćene štete Udruženje ima pravo na regresni zahtjev prema vlasniku odnosno

korisniku prevoznog sredstva, kojim je prouzrokovana šteta za iznos isplaćene štete, kamate i

druge troškove vezane za predmetnu štetu.

Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi regresni zahtjev za isplaćenu štetu

pričinjenu trećem licu od neosiguranog vozila se usmjerava prema vlasniku odnosno

korisniku vozila. Kako je vlasnik vozila kojim je pričinjena šteta drugotužena, a korisnik njen

organ a ne prvotuženi to na istoj leži obaveza isplate regresa, zbog čega je reviziju

drugotužene valjalo odbiti kao neosnovanu, a reviziju prvotuženog usvojiti i zahtjev tužioca u

odnosu na istog odbiti kao neosnovan, zbog nedostataka pasivne legitimacije.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 917/16 od 19.10.2016. godine)

147

OBAVEZA DRUŠTVA ZA OSIGURANJE

IZ UGOVORA O GRANIČNOM OSIGURANJU

(Član 3 st. 3 i čl. 30 Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju,

u vezi čl. 1019 stav 1 ZOO)

Ugovor o graničnom osiguranju ima dejstvo po ulasku vozila, za koje je

osiguranje zaključeno, na teritoriji Crne Gore, te je osiguravač u obavezi da naknadi

štetu prouzrokovanu tim vozilom.

Iz obrazloženja:

„Nižestepenim presudama odbijen je tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da tuženi nije

odgovoran za štetu koja je prouzrokovana tužiocu na njegovom vozilu, s pozivom na odredbu

čl.3. st.3. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju ("Sl.list RCG",br.46/07) i čl.1019

Zakona o obligacionim odnosima ("Sl.list CG",br.47/08).

Odredbom čl.3. st.3. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju propisano je da

obaveza društva iz ugovora o osiguranju počinje po isteku 24-tog sata koji je u ispravi o

osiguranju naveden kao početak osiguranja, a prestaje po isteku 24-tog sata koji je u ispravi o

osiguranju naveden kao dan isteka trajanja osiguranja, ako nije drukčije ugovoreno, a

odredbom čl.1019 st.1. Zakona o obligacionim odnosima pripisano je da, ako drukčije nije

ugovoreno, ugovor o osiguranju proizvodi dejstvo počev od 24-tog časa dana koji je u polisi

označen kao dan početka trajanja osiguranja, pa sve do završetka poslednjeg dana roka za

koje je osiguranje ugovoreno.

Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, te činjenice da je u konkretnom slučaju

polisa osiguranja zaključena 15.01.2009.godine u 11h i 40min., dakle istoga dana kada se

dogodila predmetna saobraćajna nezgoda, nižestepeni sudovi nalaze da u momentu nastanka

nezgode zaključeni ugovor o osiguranju nije proizvodio pravno dejstvo, jer je polisa počela da

važi tek protekom 24-tog časa, odnosno 16.01.2009.godine u 11h i 40min., obzirom da

drugačije nije ugovoreno. Nižestepeni sudovi su zaključili da tužbeni zahtjev nije osnovan i sa

razloga što polisa nije potpisana od strane osiguranika, pa stoga ista nije proizvela pravno

dejstvo.

Pogrešno je stanovište nižestepenih sudova da obaveza društva za osiguranje iz

ugovora o graničnom osiguranju počinje po isteku 24-tog sata dana koji je u ispravi

osiguranja naveden kao početak osiguranja (čl.3 st.3. Zakona o obaveznom osiguranju).

Granično osiguranje regulisano je odredbama čl.30 Zakona o obaveznom osiguranju u

saobraćaju ("Sl.list SRCG",br.46/07), koji je bio u primjeni u vrijeme izdavanja predmetne

polise. Prema stavu 1 navedenog člana, lica koja nemaju valjanu zelenu kartu iz čl.29 ovog

zakona dužna su da na granici zaključe ugovor o osiguranju od autoodgovornosti (granično

osiguranje) sa domaćim društvom za osiguranje, koji važi samo za teritoriju republike.

Granično osiguranje se zaključuje za vrijeme boravka na teritoriji republike (st.2). Dakle,

uslov da vozilo inostranih registarskih oznaka može da uđe na teritoriju Crne Gore jeste da

ima zaključen ugovor o graničnom osiguranju i taj ugovor ima dejstvo po ulasku vozila, za

koje je osiguranje zaključeno, na teritoriju Crne Gore. U konkretnom slučaju vozilo "Skanija"

je imalo zaključeno granično osiguranje i osiguravač je u obavezi da naknadi štetu

prouzrokovanu tim vozilom.

Pogrešno je i stanovište nižestepenih sudova da polisa nema dejstvo jer navodno nije

potpisana od strane osiguranika. Naime, nesporno je da je polisa izdata od strane tuženog i da

148

je premija osiguranja plaćena (213,00 €). Činjenica što se na fotokopiji polise ne vidi potpis

osiguranika nije od uticaja. Na tuženom je bila obaveza da sudu dostavi original polise iz koje

bi se moglo na pouzdan način utvrditi da li je polisa potpisana i od strane osiguranika. Osim

toga, ako nije, na isto se ne može pozivati tuženi, jer je do toga došla njegovim propustom, što

ga ne oslobađa obaveze da naknadi štetu nastalu krivicom njegovog osiguranika.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1184/16 od 20.12.2016. godine)

149

STVARNO PRAVO

150

151

STICANJE PRAVA SVOJINE ODLUKOM DRŽAVNOG ORGANA

(Član 20 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)

Odluka o vraćanju poljoprivrednog zemljišta ranijim vlasnicima iz društvene

svojine predstavlja valjan osnov za sticanje prava svojine u smislu člana 20 stav 2

Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa.

***

Upis tereta morskog dobra ne znači da je prestalo pravo svojine dotadašnjeg

vlasnika.

Iz obrazloženja:

„Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužilac u odnosu na tužene prvog,

drugog i trećeg reda nosilac prava korišćenja, ustvari, prava svojine na spornom zemljištu i da

je to pravo stekao odlukom državnog organa, (rješenjem br.02-UP-11/3 od 02.02.1994.

godine), shodno odredbi čl.20. st. 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl. list

SFRJ", br.6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ", br.29/96), koji je bio u primjeni u vrijeme sticanja prava

svojine.

Ukazivanje revizijom tuženih prvog, drugog i trećeg reda da sporno zemljište nije

moglo biti predmet vraćanja u smislu Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog

zemljišta iz društvene svojine ("Sl.list RCG", br.14/92), jer se nalazilo u zaštićenom

kompleksu, je bez ikakvog značaja jer se u ovom postupku ne može ispitivati zakonitost

rješenja donijetog od strane nadležnog upravnog organa.

Bez značaja je i ukazivanje revizijom tužene C. G. da je rješenje Odjeljenja za katastar

i imovinsko-pravne poslove Tivat br.02-UP-11/3 od 02.02.1994. godine poništeno rješenjem

R. z. za g. i . p. p. br.04-100/96 od 16.03.1996. godine. Ovo sa razloga što je drugostepeno

rješenje poništeno presudom Vrhovnog suda RCG U.br.450/96 od 06.05.1997. godine. Tuženi

u tom postupku – R. z. za g.i i.. p. p. iz P, nije donosio novo rješenje, tako da je ostalo na

snazi rješenje Odjeljenja za katastar i imovinsko pravne poslove Tivat br.02-UP-11/3 od

02.02.1994. godine, koje je snabdjeveno i klauzulom pravosnažnosti.

Sa iznijetih razloga revizije tuženih pokazuju se neosnovanim.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu na način što je odbio zahtjev

tužioca da se utvrdi da je u odnosu na tuženu C. G. vlasnik spornog zemljišta, sa

obrazloženjem da je ovo zemljište u katastru nepokretnosti upisano kao društvena svojina sa

teretom morskog dobra i da je stupanjem na snagu Zakona o morskom dobru, kao i Zakona o

državnoj imovini, sporna nepokretnost postala državna svojina.

Osnovano se revizijom tužioca ukazuje da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično

stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sa navedenih razloga odbio tužbeni

zahtjev u odnosu na tuženu C. G. Naime, iz rješenja Odjeljenja za imovinsko pravne poslove

Tivat br. 02-UP-11/3 od 02.02.1994. godine vidi se da je sporno zemljište tužiocu dato u

vlasnost, dakle, svojinu. Činjenica što je na ovom zemljištu u katastru nepokretnosti upisan

teret morskog dobra, ne znači da je prestalo pravo svojine dotadašnjeg vlasnika. Tužena C. G.

nije dokazala da se radi o morskom dobru. Sama zabilježba tereta morskog dobra u katastru

nije ni dokaz da je u pitanju morsko dobro. Prema čl.2. Zakona o morskom dobru ("Sl.list

RCG", br.14/92) morskim dobrom u smislu ovog zakona smatra se morska obala, luke,

152

lukobrani, navozi, nasipi, sprudovi, kupališta... Morskom obalom u smislu ovog zakona

smatra se pojas kopna ograničen linijom do kraja do kojeg dopiru talasi za vrijeme najačeg

nevremena, kao i dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korišćenju mora za

pomorski saobraćaj i morski ribolov i za druge svrhe koje su u vezi sa korišćenjem mora, a

koji je širok najmanje 6 m, računajući od linije koja je horizontalno udaljena od linije do koje

dopiru najveći talasi za vrijeme najvećeg nevremena (čl.3. st.1).

U konkretnom slučaju provedenim dokazima, u prvom redu uviđajem lica mjesta,

utvrđeno je da sporno zemljište ne predstavlja morsku obalu, niti se radi o nekoj od

nepokretnosti iz čl.2. Zakona o morskom dobru. U pitanju je zemljište koje je udaljeno od

mora i predstavlja makadamski parking prostor, jednim dijelom po obodima zarastao i šikaru i

neuređen je teren. Osim toga, sporno zemljište je od strane nadležnog državnog organa dato u

svojinu tužiocu 1994. godine, kada je već bio u primjeni Zakon o morskom dobru, koji je

stupio na snagu 1992. godine. U konačnom, ni Zakon o morskom dobru (čl.4. st.2.), kao ni

Zakon o svojinsko pravnim odnosima (čl.20. st.2.), ne isključuje mogućnost i da morsko

dobro, izuzetno, može biti u privatnoj svojini.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 642/16 od 28.06.2016. godine.

153

PRIRAŠTAJ

(Član 22 stav 1 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)

Priraštaj kao originarni način sticanja prava svojine koji nastaje spajanjem nije

moguć gradjenjem na društvenom, odnosno državnom zemljištu.

Iz obrazloženja:

„Prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženi je od strane Opštine Bar dobio

saglasnost za izgradnju privremenog objekta površine 38 m2 na kat. parc. 3030 KO Kunje,

radi obavljanja trgovinske djelatnosti, ali je bez dozvole dogradio - bespravno sagradio

objekat površine 192 m2, zahvatajući zemljište vlasništvo drugotužilje, s pravom upravljanja

prvotužioca u ukupnoj površini od 643 m2, kako je to precizirano u izreci prvostepene

presude, a koje je u zahvatu područja morskog dobra i putnog pojasa magistralnog puta Bar -

Ulcinj.

Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo

- odredbu čl. 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (Sl. list SFRJ, br. 6/80 i 36/90

i Sl. list SRJ, br. 29/96), sada čl. 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (Sl. list CG,

br.19/09), kada su obavezali tuženog da preda u posjed slobodne od lica i stvari sporne

nepokretnosti.

Naime, tužioci su dokazali svoje stvarno pravo i legitimaciju kao uknjiženi -

drugotužilja vlasnik, a prvotužilac korisnik spornog zemljišta, da zahtijevaju povraćaj

individualno određene stvari koja je u bespravnoj državini tuženog. Za svoje odluke

nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud i na njih upućuje

revidenta.

Neosnovani su navodi revizije da je tuženi stekao pravo svojine u skladu sa odredbom

čl. 22 st. 1 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, sada čl. 30 st. 1 Zakona o svojinsko

pravnim odnosima. Priraštaj nepokretnih stvari kao originarni način sticanja prava svojine

koji nastaje spajanjem nije moguć građenjem na društvenom, odnosno državnom zemljištu,

prema odredbama Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, a tuženi je dužan objekat

ukloniti kada prođe rok trajanja privremenog objekta za koje je odobrenje za građenje -

postavljanje izdato.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 880/16 od 30.11.2016. godine.

154

PRAVO VLASNIKA NA ISPLATU PROMETNE CIJENE ZEMLJIŠTA

-OCJENA PRIGOVORA ZASTARJELOSTI-

(Član 24 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)

Protekom objektivnog roka od 10 godina od završene izgradnje objekta vlasnik

zemljišta gubi pravo na naknadu prometne cijene zemljišta od savjesnog graditelja.

Iz obrazloženja:

„Konkretni spor potrebno je razriješiti primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.24.

Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, koje pravo je mjerodavno u vrijeme nastanka

spornog pravnog odnosa. Naime, navedene odredbe propisuju da lice koje izgradi zgradu ili

drugu građevinu na zemljištu koje je u svojini drugog, stiče pravo svojine i na zemljištu na

kome je izgrađen objekat, kao i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta,

ukoliko je savjesno, tj. nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem, a vlasnik zemljišta se

nije odmah usprotivio gradnji. Prava vlasnika zemljišta u tom slučaju su da traži da mu

graditelj naknadi vrijednost zemljišta u visini prometne cijene u vrijeme donošenja sudske

odluke, a ovo pravo vlasnik zemljišta može koristiti u roku od tri godine od saznanja za

završenu izgradnju, a najkasnije u roku od 10 godina od završene izgradnje.

Pravilna primjena materijalnog prava iz odredbe čl.24. Zakona o osnovama svojinsko-

pravnih odnosa iziskivala je da se u ovom sporu na pravilan i pouzdan način utvrde činjenice

da li je tuženi u vrijeme gradnje porodične kuće bio uknjižen u javne knjige kao vlasnik i na

dijelu parcele koju je zauzeo dijelom objekta, tj. da li je znao da dio njegove kuće gradi na

spornoj parceli 921/2. Ovo posebno kada se ima u vidu da je tuženi tokom spora ukazivao da

je parcela 921/2 upisana na njega u ln.br.4955 KO Podgorica, pri kojim tvrdnjama istrajava i

u reviziji, dostavljajući list nepokretnosti kao potvrdu svojih navoda. S druge strane, ove

tvrdnje tuženog potvrđene su i nalazom vještaka geodetske struke od 15.01.2013. godine.

Sem navedenog, griješe nižestepeni sudovi kada sporni odnos rješavaju primjenom

pravila iz odredbe čl.25. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, pa tako zaključuju da

potraživanje tužilja nije zastarjelo, budući da rok od tri godine od dana završetka izgradnje

građevinskog objekta odnosi se isključivo na pravo vlasnika zemljišta da traži da mu pripadne

svojina na izgrađenom objektu ili vraćanje zemljišta u prvobitno stanje uz obavezu graditelja

da poruši objekat, dok pravo na isplatu prometne cijene zemljišta nije ograničeno rokom od tri

godine. Primjena materijalnog prava iz odredbe čl.25. navedenog zakona moguća je samo

ukoliko je graditelj nesavjestan jer je znao da gradi na tuđem, a vlasnik zemljišta se odmah

protivio gradnji, a što ne proizilazi iz činjenica utvrđenih u ovom sporu. Prije svega, iz

utvrđenih činjenica proizilazilo bi da je tuženi gradnju kuće započeo 1978. godine, u vrijeme

kada je prethodnik tužilja O. bio živ, znao za gradnju, a tužilje nijesu, po nalaženju ovog suda,

prezentirale dokaze da se isti protivio započetoj gradnji od strane tuženog. Na ovakav

zaključak ukazivala bi i činjenica da prethodnik tužilja P. O. do svoje smrti 1992. godine nije

inicirao postupak protiv tuženog zbog eventualne gradnje i zauzeća njegove parcele. Naprotiv,

to su učinile tužilje nakon smrti njihovog pravnog prethodnika. Osim navedenog, kako bi se

prigovor zastarjelosti potraživanja mogao pravilno ocijeniti neophodno je bilo utvrditi kada je

tuženi završio gradnju porodične kuće. Jer, kako je već navedeno vlasnik zemljišta ima pravo

da u subjektivnom roku koji iznosi tri godine od saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije

za vrijeme od 10 godina od završene izgradnje traži da mu graditelj naknadi vrijednost

zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke. Prema tome,

155

ukoliko je vlasnik zemljišta pasivan gubi ovo pravo po proteku objektivnog roka od 10

godina.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1201/16 od 20.12.2016. godine.

156

STICANJE PRAVA SVOJINE

NA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTU

(Član 26 Zakona o gradjevinskom zemljištu)

Sporazumom o ustupanju lokacije ne može se steći pravo svojine na gradskom

gradjevinskom zemljištu jer se za prenos gradskog gradjevinskog zemljišta u državnoj

svojini mora zaključiti ugovor izmedju jedinice lokalne samouprave, odnosno preduzeća

ili druge organizacije i lica kome se zemljište prenosi.

Iz obrazloženja:

„Prema sadržini spisa tužilac je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je pravo svojine

na spornim nepokretnostima stekao na osnovu sporazuma o ustupanju lokacije od

14.08.2006.godine, zaključenog sa Z. za i. B., koji mu je ustupio predmetnu lokaciju kao

stečeno pravo ranijim pravnim poslovima, uz saglasnost predsjednika SO Bar. Naime naveo

je da je navedenom sporazumu prethodio ugovor prvotužene zaključen sa preduzećem "V." S.

o učešću investitora u troškovima uredjenja gradjevinskog zamljišta od 01.03.1995. godine,

kojem preduzeću je rješenjem predsjednika SO Bar od 22.02.1995. godine ovo zemljište

dodijeljeno na trajno korišćenje, te sporazum o ustupanju ugovora od 22.03.2002.godine

zaključen izmedju preduzeća "V." i Z. za i. B. AD, na koga je uz saglasnost opštine Bar

prenijeto trajno korišćenje predmetnog zemljišta.

Prvostepeni sud je utvrdio da je prvotužena upisana kao korisnik na kat.parc. 97 i 195

KO Sutomore, a drugotužena kao vlasnik na kat.parc.br. 2541/1 u listu nepokretnosti br. 1318

KO Sutomore, čiji djelovi čine nekadašnju urbanističku parcelu br.1 DUP Zelen, a danas

urbanističku parcelu br. 43. Preduzeće "V." S. i D. za p. i u. p. B. su 01.03.1995.godine

zaključili ugovor o učešću investitora u troškovima uredjenja gradjevinskog zemljišta -

parcele 1 DUP Zelen, kojim regulišu medjusobna prava i obaveze u vezi uredjenja i

komunalnog opremanja ovog zemljišta (nedostaju čl. 5 i 6 ugovora ) i više aneksa tog

ugovora. Dana 20.03.2002.godine preduzeće "V." DOO je sa Z. za i. B. zaključilo Sporazum

o ustupanju ugovora, kojim ovo preduzeće ustupa Z. ugovor zaključen sa D. za p. i u. p. O. B.

od 01.03.1995.godine sa aneksima. Nakon toga, tj. 14.08.2006.odine Z. za i. B. sa tužiocem

zaključuje sporazum o ustupanju lokacije, kojim konstatuju da je prethodno navedenim

sporazumom uz saglasnost Opštine Bar, Z. prenijeto na trajno korišćenje predmetno zemljište

a da Z. ustupa tužiocu ovo zemljište, na osnovu kog sporazuma tužilac može zaključiti ugovor

o prenosu vlasništva sa Opštine Bar.

Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev.

Ovo zbog toga što tužilac nije dokazao ni osnov ni način sticanja prava svojine na

spornim nepokretnostima, u skladu sa čl. 20 Zakona o osnovama svojinsko pravnim odnosima

("Sl.list SFRJ"", br. 6/1980 i 36/1990 i "Sl.list SRJ", br. 29/1996), jer nema valjanog ugovora

o prenosu prava svojine sa ranijeg vlasnika niti je upisan kao nosilac tog prava. To svakako ne

mogu biti ugovori - sporazumi na koje se poziva, jer se za prenos gradskog gradjevinskog

zemljišta u državnoj svojini mora zaključiti ugovor izmedju jedinice lokalne samouprave,

odnosno preduzeća ili druge organizacije i lica kome se zemljište prenosi u roku od 30 dana

od donošenja odluke o prenosu zemljišta, saglasno čl. 26. Zakona o gradjevinskom zemljištu

("Sl.list RCG", br. 50/2000). Dakle, pravnim poslovima na koje se tužilac poziva ne stiču se i

157

ne prenose stvarna prava, već je osnov sticanja ugovor o prenosu tih prava sa vlasnika na

osnovu prethodno donijete odluke nadležnog organa.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 791/16 od 16.11.2016. godine.

158

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA STICANJE PRAVA SVOJINE

OSNOVOM GRADJENJA NA ZEMLJIŠTU

U ZONI MORSKOG DOBRA

Na nepokretnostima u pravnom režimu morskog dobra ne mogu se primijeniti

pravila Zakona o svojinsko-pravnim odnosima o sticanju prava svojine gradjenjem na

tudjem zemljištu.

Iz obrazloženja:

„Kod nesporne činjenice da su predmetni objekti sagradjeni na zemljištu u zoni

morskog dobra, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili

primarni tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrdjenje prava svojine na istim osnovom

gradjenja. Ovo sa razloga što morsko dobro, saglasno odredbi člana 13 Zakona o državnoj

imovini („Sl. list CG“, br. 21/09, 40/11), kao dobro od opšteg interesa, predstavlja svojinu

Crne Gore, ovdje prvotužene, te je na istom isključeno sticanje prava privatne svojine, osim

izuzetaka koji se ne odnose na konkretan slučaj. Objekti izgradjeni na zemljištu koje

predstavlja morsko dobro postaju dio morskog dobra – čl. 7 st. 3 Zakona o morskom dobru

(„Sl. list CG“, br. 21/09, 40/11). Dakle, kako se radi o nepokretnostima u pravnom režimu

morskog dobra, to se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravila Zakona o svojinsko-

pravnim odnosima o sticanju prava svojine gradjenjem na tudjem zemljištu, radi čega se svi

navodi revizije dati u tom pravcu pokazuju neosnovanim. Neosnovani su i navodi revizije da

su predmetni objekti trajnog karaktera, jer su izgradjeni od čvrstog materijala. Ovo jer iz

predmetnih ugovora o korišćenju morskog dobra i urbanističko-tehničkih uslova jasno

proizilazi da se radi o objektima privremenog karaktera, jer njihov karakter ne odredjuje vrsta

materijala od kojih su napravljeni, već namjena objekata koja je odredjena predmetnim

ugovorima o korišćenju morskog dobra. Sa iznijetog, bez značaja i uticaja na drugačiju

odluku su navodi revizije da je tužilac savjestan graditelj, te da su objekti izgradjeni uz

saglasnost tuženih u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima i projektom.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 957/16 od 08.11.2016. godine.

159

STICANJE SVOJINE ZAJEDNIČKOM GRADNJOM

Za obim suvlasničkih prava kod zajedničke gradnje nije od značaja visina već je

mjerodavan sporazum graditelja.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od nesumnjivog utvrdjenja da su se pravni prethodnici stranaka Lj. K. i

tužilac sporazumjeli o zajedničkoj izgradnji predmetnog objekta, za potrebe tužioca i

prvotuženog - sinova Lj. (što ni podnositeljke revizije nijesu sporile) i da su sporazumom

odredili da suvlasništvo tužioca bude u obimu od 3/4, a prvotuženog od 1/4 idealnog dijela,

što potvrdjuje i prvotuženi, kao i činjenica nesmetanog stanovanja braće u odredjenim

djelovima objekta, srazmjerno svom suvlasničkom dijelu, pravilno je odlučeno usvajanjem

tužbenog a odbijanjem protivtužbenog zahtjeva.

Naime, kod činjenice da je obim suvlasničkih prava u ortačkoj gradnji oca Lj. i jednog

sina - tužioca, a sa namjerom rješavanja stambenih potreba oba sina - tužioca i I tuženog

unaprijed odredjen po sporazumu graditelja, nije od značaja veličina ulaganja, već je za obim

tih prava isključivo mjerodavan sporazum - ugovor zbog čega nijesu od značaja takvi navodi

revizije.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 717/16 od 16.11.2016. godine.

160

SPORAZUM O DIOBI NEPOKRETNOSTI

Raspodjela imovine i nesmetano vršenje svojinskih ovlašćenja, odnosno

nesmetana državina kroz dugi niz godina predstavlja zakoniti osnov sticanja prava

svojine.

POSREDNA DRŽAVINA

(Član 70 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)

Državinu stvari ima i lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica,

kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korišćenju stana, zakupa, čuvanja, posluge

ili drugog pravnog posla dalo stvar u neposrednu državinu.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je sporna kuća sagradjena na parceli koja je bila svojina

pravnog prethodnika stranaka M. N., da je izgradjena u porodičnoj zajednici još za N. života

sa namjerom da ona pripadne njegovim sinovima P. i D. Nakon završetka gradnje M. N.je uz

saglasnost sve njegove djece izvršio diobu usmenim ugovorom, tako što je P. pripao sprat

sada sporne kuće, D. prizemlje, a njihovom bratu S. stara kuća u cjelini. Shodno takvom

sporazumu pravni prethodnik tuženih je koristio prizemlje kuće, a po P. odobrenju sprat kuće

počev od 1980. godine nesmetano je koristio brat S., sve dok D. 20.03.2007. godine nije

pokrenuo parnicu radi njihovog iseljenja, koji postupak je prekinut do pravosnažnog

okončanja ovog spora. Takodje je S. nesmetano koristio staru kuću i izdavao je u zakup

trećim licima. Utvrdjeno je i to da je sporna kuća u katastru nepokretnosti od 1976. godine

upisana na oca tuženih M. D. u postupku izlaganja bez pravnog osnova. M. N. umro je

11.04.1982. godine i njegova zaostavština raspravljena je rješenjem prvostepenog suda O. br.

71/84. U zaostavštinu nije ušla sada sporna kuća jer u katastru nepokretnosti nije bila upisana

kao svojina ostavioca.

Polazeći od navedenih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su odlučili na izloženi način. Od odlučne važnosti za ishod ovog spora je činjenica

da je izmedju M. N. i njegovih sinova P., S. i D. postojao usmeni sporazum da prizemlje

sporne kuće pripadne D., sprat P., a stara kuća S. Takva dioba poštovana je dugi niz godina

jer su P. i D. bili u nesmetanoj državiti tih djelova, s tim što je P. svoj dio dao na korišćenje

bratu S.. Stoga ta raspodjela imovine i nesmetano vršenje svojinskih ovlašćenja, odnosno

nesmetana državina kroz dugi niz godina predstavljaju zakoniti osnov sticanja prava svojine.

Nijesu osnovani navodi revizije da tužilac nije bio u državini spornog dijela kuće. Jer,

prema odredbi člana 70 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa koji je bio u

primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, državinu stvari ima i lice koje faktičku vlast na

stvari vrši preko drugog lica, kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korišćenju stana,

zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla dalo stvar u neposrednu državinu

(posredna državina).

Neosnovani su navodi revizije kojima se ukazuje da tužilac nije bio savjestan držalac

zbog toga što je M. D. bio upisan u katastru nepokretnosti kao vlasnik sporne kuće u cjelini.

Zaključak o nesavjesnosti ne može se izvesti iz same okolnosti da je M. D. bio upisan kao

161

vlasnik, već je onaj ko se poziva na nesavjesnost istu morao da dokaže, a takvih dokaza

nema.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 788/16 od 20.10.2016. godine.

162

PRAVO NA NAKNADU CIVILNIH PLODOVA

(Član 39 st. 2 i 7 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)

Suvlasniku nepokretnosti koji je onemogućen da koristi nepokretnost u okviru

svog suvlasničkog dijela pripada pravo na naknadu civilnih plodova od nesavjesnog

držaoca i to od dana kada je držaocu tužba dostavljena, ukoliko nije dokazano da je bio

nesavjestan prije dostavljanja tužbe.

Iz obrazloženja:

„Prema odredbi čl.3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koji je bio u

primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa ("Sl.list SFRJ", br. 6/1980 i 36/1990 i "Sl.list

SRJ", br. 29/1996) vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u

granicama odredjenim zakonom, a svako je dužan da se uzdržava od povrede prava drugog.

Saglasno čl.39.st.2. istog zakona, nesavjestan držalac stvari dužan je naknaditi vrijednost

ubranih plodova koje je potrošio, otudjio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio

da ubere. Po stavu 7 ove zakonske odredbe, držalac postaje nesavjestan od trenutka kada mu

je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan držalac postao nesavjestan i

prije dostavljanja tužbe.

Kod citiranih zakonskih odredbi i utvrdjenja da su stranke suvlasnici predmetne

stambene zgrade i dvorišta i to tužioci na po 1/6, a tužena na 1/3 idealnog dijela, a da je

tužena bila posjednik - držala ove nepokretnosti u cjelini onemogućavajući tužioce da ih

koriste u okviru svojih suvlasničkih djelova, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je

tužena bila nesavjestan držalac istih i da duguje tužiocima protiv vrijednost - naknadu za

uživanje koja druga lica imaju nad njom, tzv. civilne plodove koji potiču od bespravne

upotrebe te stvari. Pravo na ovim plodovima se odvija saglasno pravilima koja važe za zakup

nepokretnosti u vrijeme presudjenja. Medjutim po mišljenju ovog suda, momenat dospjelosti

predmetnog potraživanja je od 30.05.2007.godine, kada se može pretpostaviti da je tužena

primila tužbu, budući da u spisima nema dokaza o tome, a primjerak tužbe joj je upućen u

prilogu dostave rješenja P.br. 121/07 od 30.04.2007.godine, što je i datum ekspedicije, dok je

odgovor na tužbu podnijela 18. (21. sudu) 06.2007.godine.

Naime, savjesnost držaoca se pretpostavlja sve do trenutka kada mu je tužba

dostavljena, a tužioci nijesu dokazali da je tužena postala nesavjesna i prije dostavljanja tužbe.

Prema tome, imajući u vidu da je tužena kao nesavjestan posjednik držala predmetne

nekretnine od 30.05.2007. do 01.04.2011. godine, a da prema nalazu vještaka finansijske

struke mjesečna zakupnina iznosi 300€, to tužiocima za navedeni period pripada naknada u

visini 11.200€, dok je za iznos od još 14.000€ na ime naknade za period od 30.03.2004. do

30.05.2007.godine, zahtjev neosnovan.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 502/16 od 30.11.2016. godine.

163

POVRAĆAJ STVARI PO JAČOJ DRŽAVINI

(Čl. 112 i 123 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima,

u vezi čl. 263 stav 2 ZKP)

Lice koje je pribavilo individualno odredjenu stvar po pravnom osnovu i na

zakonit način, a nije znalo, niti moglo znati da nije postalo vlasnik, ima pravo da

zahtijeva povraćaj stvari i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog

osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

***

Obaveza policije je da privremeno oduzete predmete odmah vrati vlasniku ili

držaocu, ako krivični postupak ne bude pokrenut, odnosno ako u roku od tri mjeseca ne

podnesu krivičnu prijavu državnom tužiocu.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su stali na stanovište da je zahtjev tužioca za povraćaj

predmetnog vozila osnovan. Naime, tužilac je u ovom sporu zahtijevao povraćaj stvari u

smislu odredbe čl.123. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, a nižestepeni sudovi su

zaključili da je izvedenim dokazima utvrđeno da je tužilac pretpostavljeni vlasnik vozila, da

se vozilo nalazi u državini tužene, da državni organi tužene nijesu pokrenuli krivični

postupak, niti podnijeli krivičnu prijavu, u roku od tri mjeseca od momenta oduzimanja stvari,

pa u smislu odredbe čl.263. st.2. ZKP dužni su da privremeno oduzete predmete odmah vrate

vlasniku.

Po nalaženju ovog suda, izloženo stanovište nižestepenih sudova je pravilno i isto nije

dovedeno u sumnju istaknutim revizijskim navodima.

Prema zakonskoj odredbi čl.112. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (“Sl. list CG,

br. 19/09), vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari,

s tim što mora dokazati svoje pravo svojine, kao i činjenicu da se stvar nalazi kod tuženog.

Znači, navedenom zakonskom odredbom propisani su uslovi kod vindikacione tužbe koji

moraju kumulativno biti ispunjeni. U konkretnom slučaju, i po mišljenju ovog suda,

nižestepeni sudovi su utvrdili sve činjenice koje su dovoljne za zaključak savjesnosti tužioca

kao sticaoca. Naime, tužilac je zaključio ugovor o kupoprodaji vozila sa preduzećem na kojeg

je vozilo bilo registrovano, isto registrovao na svoje ime i stupio u državinu stvari. Ovo

ukazuje na pravilnost zaključka da je tužilac lice koje je pribavilo individualno određenu stvar

po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znao i nije mogao znati da nije postao vlasnik,

zbog čega ima pravo da zahtijeva povraćaj stvari i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar

nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, shodno odredbi čl.123. istog

zakona, koji reguliše povrarćaj stvari po jačoj državini.

S druge strane, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je otpao osnov državine

tuženog saglasno odredbi čl.263. st.2. ZKP. Navedena odredba propisuje obavezu policije da

privremeno oduzete predmete odmah vrati vlasniku ili držaocu, ako krivični postupak ne bude

pokrenut, odnosno ako u roku od tri mjeseca ne podnese krivičnu prijavu državnom tužiocu.

U konkretnom slučaju protiv tužioca nije pokrenut krivični postupak, niti podnijeta krivična

prijava.

164

Revizijom se neosnovano ukazuje da nižestepeni sudovi nijesu u ovom sporu utvrdili

sve činjenice značajne za ocjenu savjesnosti tužioca, odnosno nijesu utvrdili činjenice odlučne

za primjenu čl.60. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, jer se konkretan spor ne može

razriješiti primjenom materijalnog prava iz ove odredbe, a ovo iz razloga što je tužilac

zaključio ugovor sa prodavcem koji je bio registrovan kao vlasnik spornog vozila, a suprotna

činjenica nije dokazana u krivičnom ili drugom postupku.

Sa navedenih razloga, ovaj sud zaključuje da su nižestepene presude kojima je tužena

obavezana da tužiocu preda u državinu vozilo-autobus zasnovane na pravilnoj primjeni

materijalnog prava, s obzirom da tužilac uživa državinsku zaštitu i ima pravo na povraćaj

stvari kao pretpostavljeni vlasnik u smislu čl.123. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, a

tužena se nalazi u državini bez pravnog osnova.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 960/16 od 15.11.2016. godine.

165

ZAŠTITA ZBOG UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE

(Član 42 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)

Ispunjeni su uslovi da se tužiocu pruži zaštita zbog uznemiravanja prava svojine

ako je tuženi bespravnom gradnjom zauzeo vazdušni prostor iznad parcele tužioca.

Iz obrazloženja:

„Utvrdjeno je da se parcela tužioca 2120/3 i parcela tuženog 2177, upisane u l. n. 1719

KO Dobrota, graniče, te da je tuženi bespravnom gradnjom isturenog dijela svog objekta u

površini od 5 m2 zahvatio vazdušni prostor iznad parcele tužioca, a što tuženi ni ne spori. Na

osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjeno je da je sporni dio objekta

moguće ukloniti bez štete za cjelinu objekta, odnosno da bi jedina šteta bila u umanjenju

površine objekta tuženog.

Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo

kada su s pozivom na odredbu člana 42 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa

usvojili tužbeni zahtjev.

Naime, odredbom člana 42 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa („Sl. list

SRJ“, br. 29/96) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, a koja odredba je

iste sadržine sa odredbom čl. 126 sada važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima

propisano je da ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili svojinskog držaoca na drugi

način, a ne oduzimanjem stvari vlasnik, odnosno svojinski držalac može tužbom zahtijevati da

to uznemiravanje prestane.

Tužilac je dokazao neosnovano uznemiravanje prava svojine od strane tuženog koji je

bespravnom izgradnjom svog objekta zauzeo vazdušni dio iznad parcele tužioca u površini od

5 m, čime je funkcionalnost parcele tužioca umanjena, te su ispunjeni uslovi u skladu sa

navedenom odredbom člana 42 ZOOSPO da se tužiocu pruži zaštita zbog uznemiravanja

prava svojine, odnosno da se obaveže tuženi da ukloni dio objekta kojim je izvršeno

uznemiravanje.

Kako se pravo vlasnika na zemljištu proteže i na vazdušni prostor iznad zemljišta bez

osnova su navodi revizije da tužilac nema pravni interes na zaštitu vazdušnog prostora iznad

svoje parcele.

Bez značaja su navodi revizije kojima se ističe da je vrijednost radova koje treba

izvršiti radi uklanjanja objekta veća od vrijednosti površine parcele tužioca nad kojom se taj

dio objekta tuženog nalazi. Jer, eventualnim odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim je traženo

da se obaveže tuženi da ukloni dio svog bespravno izgradjenog objekta kojim je izvršeno

uznemiravanje dopustilo bi se tuženom kao nesavjesnoj strani u ovom sporu da proširi svoja

svojinska prava na štetu tužiocu kao savjesne strane.

Nijesu od značaja ni uticaja na drugačiju odluku ni navodi revizije da vještak nije

precizno utvrdio sve radove koje treba izvesti na uklanjanju spornog dijela objekta, te da nije

utvrdjeno da li će uklanjanjem tog dijela biti sačuvana statička stabilnost objekta. Ovo sa

razloga što je vještak u tom pravcu dao jasno izjašnjenje da je uklanjanje spornog dijela

objekta moguće bez štete za cjelinu objekta. Uostalom, tuženi je imao mogućnost da iznese

konkretne primjedbe na nalaz vještaka ili predloži novo vještačenje, što nije učinio. Osim

toga, ovim navodima uglavnom se osporava činjenično stanje, a što shodno odredbi člana 400

stav 3 ZPP ne može biti revizijski razlog.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 527/16 od 12.10.2016. godine.

166

USLOVI ZA PODNOŠENJE NEGATORNE TUŽBE

(Član 126 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)

Negatorna tužba može se s uspjehom podnijeti samo pod uslovom da se dokaže

vlasništvo ili kvalifikovani posjed, kao i neosnovano uznemiravanje.

Iz obrazloženja:

„Iz činjeničnog utvrdjenja pred prvostepenim sudom proizilazi, a što nije ni sporno, da

su u novembru 2014.godine, na zahtjev tuženog, ovlašćeni radnici Uprave za šume iz

Pljevalja izvršili doznaku bukovih stabala na parceli zv. „Javorje“ u selu Zaglavak, nakon

čega je tuženi izvršio sječu doznačenih stabala bukve. U postupku je utvrdjeno, a na osnovu

nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, da je predmetna parcela upisana u l. n. br. 3 KO

Lever Tara na ime A. M., oca tuženog, a tužilac u postupku pred prvostepenim sudom nije

dokazao da je vlasnik ili svojinski držalac predmetne parcele, a na njemu je bio teret

dokazivanja te činjenice.

Kako tužilac nije dokazao da je vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik pomenute

parcele, prvostepeni sud je zaključio da se radi o neosnovanom tužbenom zahtjevu radi čega

je isti i odbio, a s pozivom na odredbu čl. 126 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (Sl. list

CG, br. 19/09).

Navedeni činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni

sud.

Odlučujući na izloženi način, nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno

primijenili materijalno pravo.

Naime, odredbom čl.126 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima propisano je da ako

treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne

oduzimanjem stvari vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtijevati da to

uznemiravanje prestane.

Dakle, ova tužba može se s uspjehom podnijeti samo pod uslovom da tužilac dokaže

svoje vlasništvo ili svoj kvalifikovani posjed (da je stvar koju drži pribavio po pravnom

osnovu i na zakonit način, a nije znao niti je mogao znati da nije postao vlasnik stvari), dakle,

svoje pretpostavljeno vlasništvo. Osim toga, tužilac mora dokazati neosnovano uznemiravanje

- čin smetanja, odnosno ograničavanja prava vlasnika.

Kako tužilac nije dokazao da je vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetne

parcele na kojoj je tuženi izvršio sječu doznačenih bukovih stabala to ne može zahtijevati da

se tuženi obaveže da se uzdrži od takvog ili sličnog uznemiravanja tužioca, te da mu naknadi

štetu.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 743/16 od 14.09.2016. godine.

167

STICANJE SLUŽBENOSTI ODLUKOM DRŽAVNOG ORGANA

(Član 206 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)

Nužno je ustanovljenje stvarne službenosti ako vlasnik povlasnog dobra nema

izlaz na javni put.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbe predstavlja zahtjev za ustanovljenje prava stvarne službenosti prolaza,

u korist parcele tužioca a preko parcele tuženog, putnim pravcem bliže opisanim u izreci

prvostepene presude.

Iz spisa predmeta se utvrđuje da su tužilac i tuženi susjedi, te da je kat. parcela br.4277

upisana u LN br.2500 KO Kunje kao vlasništvo tužioca, i da se graniči sa parcelom tuženog

br.4276 koja je upisana u LN br. 2614 KO Kunje. Iz nalaza vještaka geodetske struke Đ. D.

utvrđeno je da na navedenim parcelama nema zabilježbe prava službenosti i isti vještak je dao

mišljenje da s obzirom na položaj kuće tužioca i položaj parcele, tužilac nema pristup do

svoje parcele na drugi način osim preko parcele tuženog, te da je jedini mogući prilaz tužioca

do njegove kuće preko parcele tuženog, kao poslužnog dobra. Što se tiče drugog putnog

pravca na čemu je tuženi insistirao, vještak se decidno izjasnio da na taj način nije moguće

konstituisati put, već jedino preko poslužnog dobra tuženog.

Imajući u vidu nalaz vještaka pravilno su nižestepeni sudovi našli da su ispunjeni

uslovi propisani odredbom čl. 206 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br.

19/09), kojom je propisano da se službenost ustanovljava kada vlasnik povlasnog dobra u

cjelini ili djelimično ne može koristiti isto bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, te

da se isto vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro. Kako tužilac kao

vlasnik povlasnog dobra nema izlaz na javni put to je bilo nužno konstituisanje tražene

službenosti pri čemu se vodilo računa o opterećenju poslužnog dobra, te je ista konstituisana

za prolaz pješke, u širini od 1,5 m.

Ovaj sud je cijenio navode revizije kojima se ukazuje na neopravdano ustanovljenje i

opterećenje imovine tuženog, ovo zato što iz skice lica mjesta i kazivanja vještaka nesumnjivo

je utvrđeno da parcela tužioca nema izlaz na put i ograđena je parcelama drugih vlasnika te da

je jedina veza sa javnim putem preko imovine tuženog. Pri tome je vođeno računa da se

imovina tuženog najmanje opterećuje i pravo službenosti ustanovljeno u širini od 1,5 metara

uz samu ivicu parcele tuženog, za prolaz pješke.

S obzirom da je izlaskom suda na lice mjesta uz prisustvo vještaka ocijenjeno da

tužilac nema prilaz do svoje parcele osim na traženi način, neprihvatljivi su navodi revizije da

je u pitanju urbanizovano područje sa već izgrađenim putevima. Za slučaj da nastupi situacija

mogućnosti prilaska parceli tužioca sa izgrađene saobraćajnice ili javnog puta stvorili bi se

uslovi za ukidanje predmetne službenosti zbog promijenjenih prilika. Međutim, kod

nesumnjivo utvrđene činjenice, da tužilac nema pristup do svoje parcele (povlasnog dobra),

osim na navedeni način tj. korišćenjem parcele tuženog kao poslužnog dobra i da isto

predstavlja najkraći izlaz sa parcele tužioca na javni put, to se navodi revizije pokazuju

neosnovanim. “

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1156/16 od 22.11.2016. godine.

168

USLOVI ZA PRESTANAK PRAVA STVARNE SLUŽBENOSTI

(Član 211 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)

Za prestanak prava stvarne službenosti na osnovu promijenjenih prilika

potrebno je da je vlasnik povlasnog dobra stekao mogućnost da od javnog puta prilazi

do povlasnog dobra bez korišćenja prolaza čiji se prestanak traži i da mu se korišćenjem

tog novog prolaza u odnosu na raniji prolaz ne pričinjava nesrazmjerna šteta.

Iz obrazloženja:

„U postupku je utvrđeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Beranama

P.br.406/10 od 04.04.2011.godine utvrđeno da tuženi (tužilac u toj parnici) ima pravo

službenosti prolaza preko parcele tuženih-poslužnog dobra br.528/1, putem koji ide pravcem

istok-zapad u dužini od 33,80m i širini od 3m za prolaz pješke, progon stoke, prolaz

konjskom zapregom, putničkim vozilom i traktorom, u korist svoje povlasne parcele br.530,

da je pravo službenosti prolaza stekao održajem jer je nesmetano koristio sporni put od

1981.godine, kada je izvršena dioba imovine između njega, njegove braće i maćehe B. B.

Nakon izvršene diobe 1981.godine brat tuženog B. M. prodao je pravnom prethodniku

tužilaca B. M., između ostalih, i parcelu br.528/1 (stari naziv parcele ''Okutnjica''), na kojoj je

utvrđeno pravo službenosti prolaza u korist tuženog naznačenom pravosnažnom presudom.

Nižestepeni sudovi su zaključili da okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja

pravosnažne presude P.br.406/10 nijesu se promijenile ni sada, da tuženi nesmetano koristi

službenost prolaza preko parcele tužilaca u obimu koji je utvrđen pravosnažnom presudom,

kao i da nije prestala potreba za korišćenjem povlasnog dobra, niti su se promijenile prilike

koje bi dovele do prestanka službenosti, a nije nastupio ni bilo koji drugi uslov za prestanak

stvarne službenosti, zbog čega su odbili zahtjev tužilaca kao neosnovan.

Po mišljenju ovog suda, u konkretnom sporu je odlučeno pravilnom primjenom

materijalnog prava na činjenično stanje koje je u potpunosti i pravilno utvrđeno.

Shodno odredbi čl.211 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br.

19/09), vlasnik poslužnog dobra može, uz pravičnu naknadu, zahtjevati prestanak stvarne

službenosti ako je usled promijenjenih prilika njena korist za povlasno dobro postala

nesrazmjerna sa teretom koji ona predstavlja za poslužno dobro. Za prestanak prava stvarne

službenosti na osnovu promijenjenih prilika poslije ustanovljenja službenosti, potrebno je da

je vlasnik povlasnog dobra stekao mogućnost da od javnog puta prilazi do povlasnog dobra

bez korišćenja prolaza čiji se prestanak traži i da mu se korišćenjem tog novog prolaza u

odnosu na raniji prolaz ne pričinjava nesrazmjerna šteta.

Nasuprot revizijskim navodima, nižestepeni sudovi su, i po mišljenju ovog suda, u

dovoljnoj mjeri i pravilno utvrdili da ne postoji mogućnost da tuženi do svoje parcele dolazi

drugim pravcem, bez korišćenja prolaza preko parcele tužilaca kolima i traktorom, što znači

da nijesu prestali razlozi za korišćenje službenosti prolaza stečene pravosnažnom presudom.

Naime, tužioci su tokom postupka tvrdili, a na tome istrajavaju i u reviziji, da tuženi do

povlasne parcele može doći preko svoje parcele 529, koja je povezana sa povlasnom parcelom

(530) i izlazi na asfaltni put gledano od pravca Berana koji prolazi kroz naselje Donje Luge.

Vještak geodetske struke je pri uviđaju na licu mjesta konstatovao da na parceli tuženog 529,

koja je po kulturi dvorište, nalazi se porodična kuća tuženog, dok se u dvorištu nalaze stabla

voća a na sredini bunar pijaće vode, i dao mišljenje da čak i kada bi se uklonila ograda koja

169

razdvaja dvije parcele tuženog (529 i 530) tuženi ne bi mogao do povlasne parcele doći

traktorom i vozilom bez korišćenja poslužne parcele tužilaca.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1124/16 od 20.12.2016. godine.

170

ZAŠTITA SUDRŽAVINE

(Član 411 u vezi čl. 132 i 392 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima)

Kod nedostatka sporazuma sa ostalim suvlasnicima nijedan suvlasnik ne može

imati isključivu državinu suvlasničke stvari, što znači, da suvlasnik može tražiti da mu

drugi suvlasnik preda u sudržavinu njegovu suvlasničku stvar

Iz obrazloženja:

„Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Pogorici P.br.3050/07 od 12.09.2009.

godine (stavom III izreke) usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je E. R. (ovdje

tužilja-protivtužena), po osnovu zakonskog nasleđivanja iza smrti svoje pok. babe V. D.,

suvlasnik na polovini idealnog dijela nepokretnosti u ul. M. M. u P., označenih kao: kat. parc.

br.3594 (po kulturi porodična stambena zgrada) površine 89 m2 i kat. parc. br. 3596 (po

kulturi pomoćna zgrada) površine 34m2, upisanih u listu nepokretnosti br. 204 KO Pogorica

II na ime V. S. Iz lista nepokretnosti br.204 KO Podgorica II PJ Podgorica je utvrđeno da su

tužilja i tužena upisane kao suvlasnici u obimu od po 1/2 na kat. parc. br.3594 (po kulturi

porodična stambena zgrada), površine 89 m2 i kat. parc. br.3596 (po kulturi pomoćna zgrada),

površine 34m2.Takođe je utvrđeno da se tužena nalazi u isključivoj državini ovih

nepokretnosti.

Kod takvog stanja stvari pravilno su nižestepeni sudovi usvojili zahtjev tužilje i

obavezali tuženu da istoj preda u sudržavinu nepokretnost sa udjelom od 1/2 i to: porodičnu

stambenu zgradu površine 89m2, označenu kao kat.parcelu br.3594 i pomoćnu zgradu pov.34

m2, označene kao kat.parc. br.3596 u LN br.204 KO Podgorica II.

Jer, shodno čl. 132 st. 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (Sl. list CG br.19/09),

suvlasnik ima pravo da stvar drži, da je koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno

svom dijelu ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Dakle, suvlasnici imaju pravo na

sudržavinu, a jedan suvlasnik ne može imati isključivo pravo državine bez saglasnosti ostalih

suvlasnika. Usled nedostatka sporazuma sa ostalim suvlasnicima, nijedan suvlasnik ne može

imati isključivu državinu suvlasničke stvari, jer shodno čl. 392 navedenog zakona u odnosu na

cijelu suvlasničku stvar pojavljuju se kao sudržaoci, a što znači, da suvlasnik može tražiti da

mu drugi suvlasnik preda u sudržavinu njegovu suvlasničku stvar. Na takvu zaštitu tužilja ima

pravo shodno čl. 411 istog zakona.

Bez osnova su navodi revizije tužene, da pravosnažna presuda P.br.3050/07 od

12.09.2009.godine nema pravno dejstvo prema njoj, jer ista nije bila učesnik u tom postupku.

Ovo s razloga, što je tužilja na zakonit način stekla pravo svojine na 1/2 sporne nepokretnosti.

Obzirom, da tužena drži u posjed cijelu nepokretnost, to ista shodno naprijed navedenim

propisima, ima pravo kao zakoniti vlasnik, da traži predaju u sudržavinu nepokretnosti nad

kojima ima pravo susvojine u dijelu od 1/2, kako su to pravilno odlučili nižestepeni sudovi.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 779/16 od 29.09.2016. godine.

171

STICANJE SVOJINE PO OSNOVU ZAKONA O NASELJAVANJU

JUŽNIH KRAJEVA IZ 1931. GODINE

Potvrda o naseljavanju izdata na osnovu rješenja Ministarstva poljoprivrede i

rješenja Agrarnog povjereništva Kraljevine Jugoslavije ima karakter odluke državnog

organa.

Iz obrazloženja:

„Tužioci tvrde da su pravo svojine na spornim nekretninama stekli nasleđem iza smrti

svog oca J. R., kome je privremenom potvrdom o naseljavanju koju je izdalo Agrarno

povjereništvo Kraljevine Jugoslavije u Peći br. 17325 od 02.10.1930.godine dodijeljeno

sporno zemljište.

Odlučujući po tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su isti odbili kao neosnovan

nalazeći da privremena potvrda o naseljavanju ne predstavlja valjan dokaz o sticanju prava

svojine, naglašavajući da su predmetne nekretnine formiranjem zemljoradničke zadruge ušle u

njihov sastav i postale društvena svojina.

Izloženi zaključak nižestepenih sudova se za sada ne može prihvatiti jer zbog pogrešne

primjene materijalnog prava odlučne činjenice nijesu utvrđene.

Iz navedene potvrde proizilazi da su sporne nekretnine pravnog prethodnika tužilaca

dodijeljene rješenjem Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije br.90549 od

31.08.1939. godine i rješenjem Agrarnog povjereništva br. 17325 od 02.10.1939. godine, a na

osnovu Zakona o naseljavanju južnih krajeva iz 1931. godine. Pravnom prethodniku tužilaca

dodijeljena je zemlja u površini od 2 hektara i 50 ari uz obavezu da se na istoj naseli u

protivnom gubi pravo na nju i sa njom mogu raspolagati agrarne vlasti. Dodijeljeno zemljište

je označeno kao kat. parcela br. 256/1 sa urađenom skicom koja sadrži sve podatke o

granicama i dimenzijama zemljišta. Prema nalazu vještaka sporno zemljište prije II Svjetskog

rata korišteno je za poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju i nije bila šuma i šumsko

zemljište, već se dio istog samopošumljavanjem pretvorilo u šumu. Izvedenim dokazima dalje

je utvrđeno da su pravni prethodnici tužilaca sporne nekretnine od dodjele koristili u

poljoprivredne svrhe sve dok su iste ušle u sastav zemljoradničke zadruge, kada je upisano

kao društveno zemljište.

Imajući prednje u vidu, proizilazi da je navedena potvrda izdata na osnovu rješenja

Ministarstva poljoprivrede i rješenjem Agrarnog povjereništva Kraljevine Jugoslavije što joj

daje karakter odluke državnog organa. S druge strane, privremena potvrda o dodjeli zemljišta

sadrži sve podatke koji se tiču kat.broja, granica i dimenzija dodijeljene parcele kao i

određenje da lice kome je zemljište dodijeljeno može sa istim raspolagati ako se na istom

naseli, što bi ukazivalo da se na spornom zemljištu mogla steći svojina pod tim uslovom.

Obzirom da je sporno zemljište pravnom prethodniku tužilaca dodijeljeno na osnovu

odredba Zakona o naseljavanju južnih krajeva iz 1931. godine, to su nižestepeni sudovi bili

dužni utvrditi odlučne činjenice propisane tim zakonom za sticanje prava svojine, te onda

odlučiti o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

Kako nižestepeni sudovi nijesu postupili na izloženi način, već se u svojim odlukama

pozivaju na odredbe čl. 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br. 19/09)

čije se odredbe ne mogu primjenjivati na ovu pravnu stvar, valjalo je pobijane presude ukinuti

i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

172

U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi činjenice na temelju kojih će

provjeriti da li je pravni prethodnik tužilaca stekao pravo svojine na spornim nekretninama

po osnovu Zakona o naseljavanju južnih krajeva iz 1931. godine, te da li su tužioci kao

njegovi nasljednici stekli pravo nasljedjivanjem.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1278/16 od 20.12.2016. godine.

173

KONFISKACIJA I PRESTANAK PRAVA SVOJINE

RANIJEG VLASNIKA

(Član 10 Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije)

Konfiskovana imovina postaje državna svojina pravosnažnošću odluke kojom je

izvršena konfiskacija.

Iz obrazloženja:

„Zaključkom Narodnog sredskog suda u Podgorici Kis.br.408/45 od 20.03.1946.

godine u postupku rješavanja po predmetu konfiskacije imovine strijeljanog narodnog

neprijatelja J. Đ., trgovca iz P., pravnog prethodnika tužilaca, konfiskovani su u korist države

jedna kuća na spratu na uglu ulice M. M. i ulice 13 novembra i ruševina, ranije kuća, u ulici

K.

Putem vještaka geodetske struke izvršena je identifikacija nepokretnosti koje su bile

predmet navedenog zaključka o konfiskaciji. Sada je ta nepokretnost (zemljište) u katastru

nepokretnosti bliže označena kao u izreci prvostepene presude pod stavom II tač.1 i 2.

Predmet spora je zahtjev tužilaca da se utvrdi da je navedeni zaključak ništav i da je

pok. J. Đ. bio vlasnik navedenih nepokretnosti, te sledstveno tom utvrđenju da su tužioci

suvlasnici na tim nepokretnosti, kao zakonski naslednici pok. J. Đ., i da se obavežu tuženi da

im isplate novčanu protivrijednost nepokretnosti.

Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbacili tužbu u dijelu kojim je traženo

utvrđenje ništavosti zaključka o konfiskaciji. Naime, pravilno nižestepeni sudovi zaključuju

da u ovom parničnom postupku se ne može ispitivati zakonitost navedenog zaključka.

Kako je tužba u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništavosti zaključka o konfiskaciji

odbačena kao nedozvoljena, to se pokazuje neosnovanim i zahtjev tužilaca da se utvrdi da je

J. Đ. bio vlasnik konfiskovane imovine, jer mu je to pravo konfiskacijom prestalo, kao i da se

obavežu tuženi da im plate protivrijednost konfiskovane imovine, obzirom da je tim

zaključkom, odlukom državnog organa, prestalo pravo svojine pok. J. Đ. Stoga, tužioci putem

nasleđivanja nijesu mogli steći pravo svojine na spornoj imovini, koja pravosnažnošću

zaključka o konfiskaciji postala svojina države, saglasno čl.10. Zakona o konfiskaciji i o

izvršenju konfiskacije ("Sl.list FNRJ", br.40/45).”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 634/16 od 05.10.2016. godine.

174

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADE

ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI

Pravo ranijih vlasnika da se obrate sudu radi utvrdjivanja naknade za

eksproprisane nepokretnosti vremenski je ograničeno, te ukoliko je od pravosnažnosti

rješenja o eksproprijaciji do podnošenja zahtjeva za isplatu naknade prošlo 10 godina

nastupila je zastarjelost potraživanja.

Iz obrazloženja:

„Tužena je izuzela predmetne nepokretnosti pravnim prethodnicima tužilaca po

osnovu rješenja o izuzimanju koja su postala pravosnažna u periodu od 1972. do 1990.godine.

Naime, pomenuta rješenja, izuzev rješenja tužene od 22.01.1979.godine, su danom donošenja

postala konačna u upravnom postupku, jer tužioci odnosno njihovi pravni prethodnici protiv

tih rješenja nijesu pokretali upravni spor tužbom Vrhovnom sudu SR Crne Gore. Na rješenje

od 22.01.1979.godine, shodno pravnoj pouci, bila je dozvoljena žalba Republičkom

sekretarijatu za finansije Titograd, ali tužioci nijesu u postupku isticali činjenicu da su na isto

ulagali žalbu. Naprotiv tužioci su tokom postupka tvrdili da su navedena rješenja samim tim

što su sprovedena u katastru pravosnažna, radi čega su ustali sa predlogom za isplatu naknade.

Isto tako, oduzete nepokretnosti privedene su namjeni, a što sve upućuje na pravilnost

zaključka nižestepenih sudova da su rješenja o izuzimanju predmetnih nepokretnosti postala

pravosnažna u periodu od 1972. do 1990. godine. Stoga se, imajući u vidu činjenicu da je

predlog za isplatu naknade podnijet sudu tek 2012. godine, nesumnjivo radi o zastarjelom

potraživanju, jer je protekao rok od deset godina po pravosnažnosti rješenje o oduzimanju

spornih nepokretnosti, u kom roku su tužioci odnosno njihovi pravni prethodnici mogli

sudskim putem potraživati isplatu naknade za nepokretnosti koje su im oduzete, a što nijesu

učinili.

Naime, i Zakon o eksproprijaciji ( Sl.list RCG, br.23/72 i 20/76) i Zakon o

eksprorpijaciji ( Sl. list RCG, br. 20/81 i 10/90), koji su bili u primjeni kada su donijeta

rješenja o oduzimanju nepokretnosti pravnim prethodnicima tužilaca, i pored toga što se

postupak za utvrdjivanje naknade vodio po službenoj dužnosti davali su pravo vlasnicima da

se neposredno obrate sudu radi odredjivanja pravične naknade. Medjutim, to pravo je

vremenski ograničeno nastupanjem zastarjelosti potraživanja kada raniji vlasnik to pravo bez

posebnih razloga nije vršio odredjeno vrijeme. Jer, načelno, zastarijevaju sva potraživanja

osim apsolutnih prava, kao i onih koji imaju osnov u porodičnom pravu. To što što

podnošenje zahtjeva ranijeg vlasnika nije vezano za ni za kakav rok ne može biti argument da

to potraživanje ne zastarijeva. Ovdje se ne radi o prestanku prava zbog proteka vremena

(prekluziji) već gubitku zahtjeva za prinudno ostvarenje potraživanja kada protekne rok

zastarijevanja u kome povjerilac nije vršio svoje pravo tj. nije zahtijevao od dužnika

namirenje potraživanja.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 778/16 od 12.10.2016. godine.

175

POTRAŽIVANJE NAKNADE ZBOG PROTIVPRAVNOG

ZAUZIMANJA ZEMLJIŠTA

Na potraživanje naknade zbog faktičke eksproprijacije ne primjenjuju se

odredbe o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od utvrdjenja da su tužioci po osnovu ugovora o kupoprodaji Ov.br.

1495/1967 od 17.10.1967 godine, zaključenim sa ranijim vlasnikom I. M., kupili sporne

nepokretnosti i upisali svoje vlasništvo kod nadležnog organa, a da im je tužena bez

donošenja odluke o izuzimanju iz posjeda oduzela ovo zemljište i ustupila trećim licima radi

privodjenja namjeni, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da tužiocima pripada pravo na

naknadu u skladu sa čl. 35. Zakona o eksproprijaciji ("Sl.list RCG", br. 55/2000) izmijenjen

odredbama čl. 6 i 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji ("Sl.list CG",

br. 11/08), koju je vještak gradjevinske struke pravilno utvrdio.

Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge koji se

revizijama ne dovode u pitanje i na njih se revident upućuje.

Neosnovano revident osporava prvilnost primjene materijalnog prava navodeći da je

trebalo primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima iz segmenta naknade štete i da je

potraživanje tužilaca zastarjelo. Ovo s obzirom da je u konkretnom slučaju sa već izloženih

materijalno pravnih razloga riječ o odredjivanju naknade zbog protipravnog zauzimanja

zemljišta (faktički trajno izuzetog iz posjeda tužilaca - tzv. faktičke eksproprijacije), u smislu

citirane zakonske odredbe, na koje potraživanje se ne primjenjuju odredbe o zastarjelosti iz

Zakona o obligacionim odnosima.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 881/16 od 16.11.2016. godine.

176

NAČELO POUZDANJA U KATASTAR NEPOKRETNOSTI

(Član 10 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)

Načelo pouzdanja u katastar nepokretnosti ne odnosi se samo na poznavanje

stanja u katastru nepokretnosti, već i na poznavanje faktičkog stanja.

Iz obrazloženja:

„Ništavost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti ne može da otkloni pouzdanje kupca

u evidenciju nepokretnosti, kako to drugotuženi ističe u reviziji. Prema načelu pouzdanosti,

propisanom odredbom čl.10. Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti ("Sl.list

RCG", br.29/07 i "Sl.list CG", br.32/11), podaci o nepokretnostima i pravima na njima

upisani u katastru nepokretnosti smatraju se tačnim i niko ne može trpjeti štetne posledice u

prometu nepokretnosti u kojem se ti podaci koriste. Pretpostavka da je lice koje je upisano u

javne knjige i vlasnik nepokretnosti je oboriva, pa se savjesnost sticaoca ne može temeljiti

isključivo na provjeri upisa u javne knjige. Jer, načelo pouzdanja u katastar nepokretnosti ne

odnosi se samo na poznavanje stanja u katastru nepokretnosti, već i na poznavanje faktičkog

stanja, tj. za ocjenu savjesnosti od značaja je i činjenica da li je sticalac izvršio i druge radnje

kojima bi na pouzdan način mogao utvrditi da je lice koje mu prenosi svojinu zaista i vlasnik

nepokretnosti, što drugotuženi u ovom sporu nije dokazao. Postojanje savjesnosti je faktičko

pitanje o kome sud zaključuje uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i cijeneći ga kao

vrednosno mjerilo koje se tiče pravila morala i dobrih običaja.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 900/16 od 04.11.2016. godine.

177

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA TRANSFORMACIJU

DRUŠTVENE U PRIVATNU SVOJINU

Imovina koja je bila u režimu društvene svojine nije se po automatizmu zbog

obaveze preregistracije mogla transformisati u privatnu svojinu nevladinog udruženja

čiji su osnivači fizička lica.

***

Registracija nije potvrda istinitosti podataka sadržanih u osnivačkoj

dokumentaciji ili obavještenju o nastanku registracije.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev smatrajući da se A. m. d. U.

registrovalo u nevladino udruženje i bilo upisano kao vlasnik u LN br. 598 KO Ulcinj, pa da

je tužilac pravni sledbenik nevladinog udruženja A. m. d. U., a shodno stanju u spisima

Centralnog registra Privrednog suda.

Ovakvo shvatanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj

primjeni materijalnog prava.

Prema odredbi čl. 112 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br.

19/09) vlasnik tužbom može zahtijevati od držaoca povraćaj invidualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari, čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar

nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Po nalaženju ovog suda tužilac nije dokazao da je na spornim nepokretnostima po bilo

kom zakonom propisanom osnovu stekao pravo svojine. Odluka o povećanju kapitala prema

kojoj je Nevladino udruženje „A. m. d.“ U., sporne nepokretnosti kao dodatni ulog prenijelo

na tužioca ne može biti osnov za zaključivanje da je tužilac na taj način stekao pravo svojine

jer nema dokaza da je to nevladino udruženje po nekom valjanom pravnom osnovu steklo to

pravo.

Naime, auto moto društva su do stupanja na snagu Zakona o nevladinim

organizacijama imale status društvenih organizacija. Društvena organizacija je prema odredbi

čl. 26 Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana (Sl. list SRCG, br.25/84 i

24/88), je društveno pravno lice. Društvene organizacije su saglasno odredbi čl. 28 st. 1 istog

zakona mogle sticati sredstva (stvari, novčana sredstva i materijalna dobra), i tim sredstvima,

kao društvenim, koristiti se za ostvarivanje svojih ciljeva i njima raspolagati saglasno zakonu

i statutu. Dakle, imovina koju su koristile društvene organizacije bila je društvena svojina.

Prema odredbi čl. 33 Zakona o nevladinim organizacijama društvene organizacije bile

su dužne da se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona preregistruju u

nevladina udruženja. Ovim zakonom nije predviđeno da imovina bivših društvenih

organizacija postaje preregistracijom imovina nevladinih udruženja. Stoga, se imovina koja je

bila u režimu društvene svojine nije po automatizmu zbog obaveze preregistracije mogla

transformisati u privatnu svojinu nevladinog udruženja čiji su osnivači fizička lica. Prema

tome, preregistracija društvene organizacije A. m. d. U. u Nevladino udruženje „A. m. d.“ U.

nije osnov za transformaciju društvene u privatnu svojinu, pa to udruženje nije sukcesor

svojinskih prava na imovini bivše društvene organizacije.

178

Osim toga, tužilac nije pravni sledbenik Nevladinog udruženja „A. m. d.“ U., jer nije

nastao tansformacijom tog udruženja u društvo sa ograničenom odgovornošću, već se radi o

novoosnovanom društvu. Nevladina udruženja se po Zakonu o nevladinim organizacijama

nijesu ni mogla transformisati u privredna društva. Nevladino udruženje bilo je jedan od

osnivača tužioca sa novčanim ulogom od 7,00 €. Imovinu novoosnovanog društva

predstavljaju novčani ulozi osnivača prilikom osnivanja kao i imovinu koju je ono steklo

poslovanjem nakon osnivanja. Dakle, tužilac nije vlasnik imovine bivše društvene

organizacije koja je bila u režimu društvene svojine i koja ni po kom osnovu nije

transformisana u privatnu svojinu.

Takođe, ni činjenica da su izmjene Statuta tužioca po osnovu odluke o povećanju

kapitala dodatnim ulogom člana tog društva registrovane kod CRPS-a ne potvrđuje da je

nevladino udruženje bilo vlasnik stvari koje je unijelo u društvo, jer se registracija vrši po

sistemu prijave. Naime, prema odredbi čl. 88 Zakona o privrednim društvima („Sl. list RCG“,

br. 6/02) CRPS-a obezbjeđuje da su podaci sadržani u njegovom indeksu i drugi podaci

pohranjeni u bazu podataka CRPS-a istovjetni onima koji su mu dostavljeni za registraciju i

da se javnost može pouzdati u njihovu istovjetnost. Registracija na osnovu ovog zakona je

samo potvrda da osnivačka dokumenta ili obavještenje o nastavku registracije, na osnovu

kojih je izvršena registracija, sadrže podatke utvrđene ovim zakonom. Registracija nije

potvrda istinitosti podataka sadržanih u osnivačkoj dokumentaciji ili obavještenju o nastanku

registracije.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 617/14 od 17.11.2016. godine.

179

NASLJEDNO PRAVO

180

181

SMRT ZAKONSKOG NASLJEDNIKA

PRIJE OKONČANJA OSTAVINSKOG POSTUPKA

Ukoliko je supruga ostavioca koji nije imao djece umrla prije okončanja

ostavinskog postupka njeni zakonski nasljednici ne mogu se koristiti pravom

predstavljanja i oglasiti za nasljednike u tom postupku.

***

Samo se potomci ostavioca mogu koristiti pravom predstavljanja, jer bi suprotno

pravilo moglo dovesti do toga da se na nasljedje ostavioca pozovu njegovi tazbinski

srodnici.

Iz obrazloženja:

„Prema stanju u spisima, pok. M. V. je preminuo 29.09.2001.godine bez izjave

posljednje volje – testamenta, a nadživjeli su ga zakonski nasljednici drugog nasljenog reda,

brat V. V. i supruga M., koja je u toku postupka preminula, dana 06.06.2004.godine, bez date

nasljedničke izjave. Zakonski nasljednici pok. M. su njene sestre Z. A. i B. P., a nasljednici po

pravu predstavljanja iza smrti njenog brata pok. P. B. (koji je preminuo 20.06.2008.godine),

S. P., M. P., M. R., S. N. i I. R. Predmetni ostavinski postupak je bio u prekidu, budući je bilo

sporno koja imovina predstavlja zaostavštinu pok. ostavioca. Naime, po tužbi zakonskog

nasljednika V. V., vodjen je parnični postupak u predmetu P.br.148/06 koji je pravosnažno

okončan odbijanjem njegovog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da mu po osnovu

nasljedja pripada pravo svojine u dijelu od 1/2 nepokretnosti iz l.n. 606 KO Donji Zagarač, a

koje su bile upisane na ostavioca. Nasuprot tome pok. M. je dokazala u pravosnažno

okončanom postupku Gž.br.2424/12-02, da stan u Podgorici, u ul. Dj. S., br.7 u suterenu,

površine 58 m2, na kat. parceli br.1245 iz l.n. 186 KO Podgorica I, predstavlja zajedničku

imovinu pok. M. i ostavioca na po 1/2 idealnog dijela po osnovu sticanja u braku sa pok. M.

V.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, pravilno je odlučio prvostepeni sud kad

je raspravio zaostavštinu pok.ostavioca na način bliže naveden u izreci prvostepenog rješenja,

utvrdivši nasljedni udio brata ostavioca u obimu od ½ dijela, a s pozivom na odredbe čl. 13 i

14 Zakona o nasljedjivanju.

Prednji činjenični i pravni zaključak nižestepenih sudova prihvatio je i drugostepeni

sud.

Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda, pravilno

primjenili materijalno pravo.

Naime, shodno odredbi čl.13 Zakona o nasljedjivanju (Sl. list CG, br. 74/08)

zaostavštinu ostavioca koji nije ostavio potomke nasljedjuje njegov supružnik i njegovi

roditelji. Roditelji ostavioca nasljedjuju 1/2 zostavštine na jednake djelove, a drugu polovinu

supružnik ostavioca.

Medjutim, shodno odredbi čl.14 st.2 istog Zakona, ako su oba roditelja ostaviočeva

umrla prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi svakom od njih pripao da je nadživio ostavioca

nasledjuju potomci, prema odredbi st.1 ovog člana.

Prema stanju u spisima, pok. ostavioca je nadživjela supruga, a na nasljedje su po

pravu predstavljanja, u smislu odredbe čl.14 pomenutog Zakona, umjesto roditelja ostavioca

182

koji su umrli prije njega, pozivani njihovi potomci, u konkretnom slučaju sin, odnosno brat

pok. ostavioca – V. V.

U trenutku smrti fizičkog lica otvara se njegovo nasledje. Sve nasljednopravne

posledice cijene se prema stanju stvari u vrijeme otvaranja nasledja - sastav zaostavštine,

postojanje i krug nasljednika, dostojnost za nasledjivanje i dr. Dakle, u našem naslednom

pravu važi pravilo da se zaostavština stiče po samom zakonu u trenutku otvaranja nasljedja.

Smrt nasljednika koji je u vrijeme otvaranja nasledja mogao da naslijedi poslije

delacije (otvaranja nasledja), ništa ne mijenja u ishodu koji je nastao u vrijeme ostaviočeve

smrti. Sva prava i pravne moći koja su pripadala nasljedniku postaju u trenutku njegove

delacije dio njegove zaostavštine i mogu se dalje nasljedjivati.

Dakle, pok. M. V. koja je naslijedila ostavioca po sili zakona je u momentu smrti

postala nasljednik istog, a rješenje o oglašavanju iste za zakonskog nasljednika imalo bi samo

deklaratoran karakter.

Naime, samo se potomci ostavioca mogu koristiti pravom predstavljanja, jer bi

suprotno pravilo moglo dovesti do toga da se na nasljedje ostavioca pozovu njegovi tazbinski

srodnici, kao što je u konkretnom slučaju.

Iz izloženog proizilazi da su se, kod činjenice da je zakonski nasljednik ostavioca pok.

V. M., njegova supruga M. preminula prije okončanja ostavinskog postupka, stekli uslovi da

se na 1/2 njegove zaostavštine oglase njegov nasljednik drugog nasljednog reda – odnosno

brat V. V.

Kako 1/2 zaostavštine pok. V. M. sada predstavlja zaostavštinu pok. M., ostaviočeve

supruge, a imajući u vidu da je, prema stanju u spisima, postupak raspravljanja zaostavštine

iza njene smrti u toku, to je zaostavštinu pok. M., pa i i u dijelu koji je naslijedila od svog

supruga, valjalo raspraviti u tom postupku.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1266/16 od 20.12.2016. godine)

183

ISKLJUČENJE NUŽNOG NASLJEDNIKA IZ NASLJEDJA

(Član 44 stav 1 tačka 1, čl. 45 i 46 Zakona o nasljedjivanju)

Zanemarivanjem dužnosti pažnje, poštovanja i pomoći u bolesti i starosti,

neobilaženjem bolesnog i starog roditelja nužni nasljednik je povrijedio moralnu

obavezu i teže se ogriješio prema ostaviocu, te je ostvaren uslov iz čl. 44 stav 1 Zakona o

nasljedjivanju za isključenje istog iz nasljedja.

***

Pri ocjeni pitanja da li je ostavilac testamentom osnovano isključio iz nasljedstva

svog nužnog nasljednika sud se može upustiti u utvrdjivanje samo onih činjenica i

ocjenu samo onih osnova, koji su u testamentu navedeni kao razlozi isključenja iz

nasljedstva.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za utvrdjenje da je

testamentalnim raspolaganjem pok. A. M. povrijedjeno pravo tužilje, kao zakonskog

naslednika, na nužni dio te da se to raspolaganje shodno tome redukuje na način da se utvrdi

pravo svojine na 1/6 idealnog dijela tužilji na nepokretnostima, bliže označenim u izreci

pobijane presude.

Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, koje je zasnovano na dokazima

pravilno cijenjenim u smislu odredbe čl.9 ZPP, pok. A. M., otac tužilje i suprug tužene, umro

je15.05.2013.godine ostavivši pismeni testament, sačinjen dana 09.01.2013. godine u Novom

Sadu, kojim je raspolagao svom svojom imovinom u korist supruge, ovdje tužene. Riječ je o

imovini koju je pok.A. M. prethodno naslijedio iza smrti svog brata M., po rješenju Osnovnog

suda u Herceg Novom O.br.119/12 od 20.11.2012. godine, koja imovina se sastoji od

nekretnina koja su predmet ovog spora, kao i pokretnih stvari na kojima tužilja ne traži

utvrdjenje povrede nužnog dijela i redukciju testamentalnog raspolaganja po tom osnovu.

Sporni testament je proglašen u ostavinskom postupka iza smrti zavještaoca koji je vodjen

pred Osnovnim sudom u Herceg Novom pod posl.br.O 323/13, rješenjem od 14.08.2013.

godine, kojom prilikom su tužena, supruga ostavioca, i L. M., mladja ćerka ostavioca,

priznale odredbe testamenta, dok je tužilja osporila testament zbog mana volje ostavioca pa je

ostavinski postupak prekinut i tužilja upućena da u roku od 30 dana pokrene parnični

postupak za utvrdjenje ništavosti testamenta. Kako je ostavljeni rok bezuspješno protekao,

ostavinski sud je nastavio postupak, pa je u nastavku tog postupka tužilja osporila testament

zbog povrede prava na nužni dio, što je uslovilo ponovni prekid ostavinskog postupka i

pokretanje predmetne parnice. U postupku je utvrdjeno i to da je testator u poslednjoj izjavi

volje svoju kćerku S., ovdje tužilju, isključio iz nasledstva navodeći da se u periodu od kada

je testator 2009. godine imao tešku operaciju debelog crijeva nije interesovala za njegovo

zdravlje, prestala je da dolazi u posjete i da komunicira sa ocem i majkom, ali i da iskazuje

interesovanje za svoga oca, nalazeći da je takvim ponašanjem povrijedila običajne i moralne

norme ponašanja, koji testatoru daju pravo na isključenje iste, kao nužnog naslednika, iz

nasledja po osnovu testamenta.

Polazeći od prednjeg činjeninog utvrdjenja, prvostepeni sud je u cjelosti odbio kao

neosnovan predmetni tužbeni zahtjev, nalazeći da su se na strani tužilje, koja kao i njena

184

sestra L. M. ulazi u krug nužnih naslednika pok. A. M., stekli uslovi za isključenje iz nasledja

obzirom da je tužilja povrijedila moralne obaveze i teže se ogriješila prema ostaviocu, a što je

utvrdjeno iz iskaza saslušanih svjedoka K. A., K. D., N. N., L. M. i L. B., a naročito iskaza

tužene, datog u svojstvu parnične stranke, kojima je sud poklonio punu vjeru. Ovo s pozivom

na odredbu čl. 7 u vezi sa čl. 44 i čl. 46 Zakona o nasledjivanju.

Navedeni činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni

sud.

I po nalaženju ovog, pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materjalno pravo kad su

odlučili na izloženi način.

Naime, odredbom čl.44 st.1 tač.1. Zakona o nasledjivanju (Sl. list. CG, br.74/08)

propisano je da zavještalac može isključiti iz nasledja nužnog naslednika ako se povredom

neke zakonske li moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu, s tim što isključenje

nužnog naslednika iz nasledja, shodno st.2 pomenutog člana, može biti potpuno ili djelimično.

Odredbom čl.45 istog Zakona predvidjeno je da zavještalac koji želi da isključi nekog

naslednika mora to izraziti u testamentu na nesumnjiv način, ali osnov za isključenje mora

postojati u vrijeme sastavljanja testamenta. Shodno navedenoj odredbi, u slučaju spora,

dužnost dokazivanja da je isključenje osnovano leži na onome ko se na isključenje poziva.

Pri ocjeni pitanja da li je ostavilac testamentom osnovano isključio iz nasledstva svog

nužnog naslednika sud se može upustiti u utvrdjivanje samo onih činjenica i ocjenu samo onih

osnova, koji su u testamentu navedeni kao razlozi isključenja od nasledstva.

Iz sadržine predmetnog testamenta proizilazi da je zavještalac isključio svoju kćerku,

ovdje tužilju, iz nasledstva zbog ponašanja tužilje prema zavještaocu-ocu, kojim je teško

povrijedila moralne i običajne norme, a koje ponašanje se ogleda u zanemarivanju pažnje i

ljubavi za teško oboljelog oca u čitavom periodu njegove bolesti, pa i u vrijeme sačinjavanja

testamenta, što je utvrdjeno pravilnom ocjenom dokaza provedenih u postupku pred

prvostepenim sudom.

I po ocjeni ovog suda, tužilja je zanemarivanjem dužnosti pažnje, poštovanja i pomoći

u bolesti i starosti, te time što nije obilazila starog i bolesnog roditelja, povrijedila moralnu

obavezu i time se teže ogriješila prema ostaviocu. Stoga je zavještalac i mogao u testamentu

tužilju isključiti iz nasledja, jer je za to bio ispunjen uslov propisan u odredbi čl.44 st.1 tač.1

Zakona o nasledjivanju.

Osim toga, a kako to pravilno nalazi drugostepeni sud, i Porodičnim zakonom Crne

Gore (Sl.list RCG, br.1/2007), u odredbi čl.4, izmedju ostalog, propisana je obaveza djece da

se staraju o svojim roditeljima i da se prema njima odnose sa poštovanjem, dok je istim

zakonom, u odredbi čl.68, predvidjeno da je dijete dužno da roditeljima pomaže u skladu sa

svojim godinama i zrelošću.

Imajući u vidu izloženo činjenično stanje u predmetnoj pravnoj pravnoj stvari i

dovodeći ga u vezu sa navedenim zakonskim normama, zaključuje se da je isključenje iz

nasledja osnovano i učinjeno u skladu sa odredbama Zakona o nasledjivanju.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 762/16 od 30.09.2016. godine)

185

URAČUNAVANJE POKLONA ZAKONSKOM NASLJEDNIKU

(Čl. 46 i 52 Zakona o nasljedjivanju)

Zakonski nasljednik namiren je u svom nasljednom dijelu ako je vrijednost

učinjenog poklona daleko veća od vrijednosti koju bi dobio po osnovu zakonskog

nasljedjivanja i ako je volja ustavioca bila da mu se učinjeni poklon uračuna u nasljedni

dio.

Iz obrazloženja:

„Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je tuženi poklonom učinjenim od sada

pok. V. dana 27.12.1965. godine u iznosu od 1.000.000,00 dinara namiren u svom naslednom

dijelu.

Naime, ako se ima u vidu da je sada pok. V. Dj. imao četiri zakonska naslednika

(parnične stranke - sinove i dvije kćerke), koji nasledjuju njegovu zaostavštinu na po 1/4

idealnog dijala, da je njegova volja bila da se učinjeni poklon uračuna u nasledni dio

tuženom u smislu čl.46. Zakona o nasledjivanju ("Sl.list SRCG" br.4/76, 10/76, 22/78 i

34/86), a da vrijednost učinjenog poklona u odnosu na vrijednost zaostavštine u vrijeme smrti

ostavioca (23.09.1990. godine) iznosi 71,68%, to je pravilan zaključak nižestepnih sudova da

je tuženi namiren u svom naslednom dijelu. Jer, vrijednost učinjenog poklona je daleko veća

od vrijednosti, koju bi tuženi dobio na ime 1/4 idealnog dijela zaostavštine svog oca, po

osnovu zakonskog nasledjivanja.

Nasuprot navodima revizije nalazi i mišljenja vještaka finansijske i gradjevinske

struke predstavljaju valjanu i podobnu podlogu za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Naime, nalazi - dopune, na kojima su nižestepeni sudovi temeljili svoju odluku su uradjeni u

skladu sa čl.52. Zakona o nasledjivanju, kojim je propisano da se pri uračunavanju poklona

nasledniku u nasledni dio uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku smrti ostaviočeve,

a prema njenom stanju u vrijeme izvršenja poklona, o čemu su nižestepeni sudovi uostalom

dali jasne i dovoljne razloge, koje prihvata i ovaj sud, bez potrebe da ih ponavlja.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 912/16 od 02.11.2016. godine)

186

USMENI TESTAMENT

(Član 88 Zakona o nasljedjivanju)

Punovažnost usmenog testamenta vezana je za postojanje odredjenih uslova –

prisustvo dva svjedoka i postojanje izuzetnih prilika.

Iz obrazloženja:

„Prema odredbama Zakona o nasljeđivanju („Sl. list CG“, br. 74/08) zavještalac može

napraviti testament u pisanom obliku, i to je pravilo. Međutim, zavještalac može svojom

imovinom raspolagati i putem usmenog testamenta, čija je punovažnost, kao vanrednog oblika

zavještanja, vezana za postojanje određenih uslova – prisustvo dva svjedoka i postojanje

izuzetnih prilika, samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani

testament.

Iz činjeničnog utvrđenja sadržanog u spisima predmeta ostaviteljica O. D. je svoju

posljednju volju u vezi sa raspolaganjem stana koji se nalazi u Baru, a bliže preciziran

izrekom pobijane presude, izrazila na način što je usmeno pred svjedocima D. P. i Lj. D.

izjavila da navedeni stan želi da ostavi tuženoj, te da je na osnovu izjava navedenih svjedoka

proglašen sporni usmeni testament.

Nasuprot navodima revizije, po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi našli

da nijesu postojale izuzetne prilike koje bi spriječile sada pok. O. D. da sačini pisani testament

budući da je ostaviteljica bolovala duži vremenski period i da je prema iskazima svjedoka u

trenutku saopštavanja posljednje volje bila potpuno svjesna. Kako dugotrajna bolest ne spada

u izuzetne prilike, a imajući u vidu da je ostaviteljica bila pismena i potpuno svjesna, što znači

da je mogla sačiniti pisani testament, odnosno, izraziti svoju volju u nekom od zakonom

propisanih oblika koji ne podrazumijevaju postojanje izuzetnih prilika kao uslova za

punovažnost, to su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev kao

osnovan, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i jasne razloge koje u potpunosti

prihvata i ovaj sud, pa je navode revizije date u tom pravcu u cjelosti valjalo odbiti kao

neosnovane. Jer, kako to pravilno rezonuju nižestepeni sudovi, bolest sama po sebi se ne

može smatrati izuzetnim prilikama, imajući u vidu da je ostaviteljica bila bolesna duže od

godinu dana, što znači da je bila u mogućnosti sastaviti pisani testament.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1004/16 od 23.11.2016. godine)

187

PUNOVAŽNOST TESTAMENTA STRANOG DRŽAVLJANINA

(Član 38 Uredbe o ratifikaciji ugovora izmedju Jugoslavije

i SSSR-a o pravnoj pomoći u gradjanskim, porodičnim i krivičnim stvarima)

Testament je pravno valjan ako je sačinjen u formi koju odredjuje država čiji je

državljanin bio ostavilac u vrijeme sačinjavanja testamenta.

Iz obrazloženja:

„Kako su stranke strani državljani, to se, na konkretan pravni odnos, primjenjuju

odredbe Ugovora između Jugoslavije i SSSR-a o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i

krivičnim stvarima od 24.02.1962.godine koji je ratifikovan Uredbom o ratifikaciji ugovora

između Jugoslavije i SSSR-a o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i krivičnim

stvarima (Sl. list SFRJ – međunarodni ugovori i drugi sporazumi – br. 5/63).

Neosnovano se revizijom ukazuje da testament na kome tužiteljica temelji svoj zahtjev

nije pravno valjan, jer isti nikada nije proglašen pred sudom u Crnoj Gori, niti je priznat kao

inostrana sudska odluka. Nasuprot tome, pravilan je zaključak da je testament pravno valjan,

shodno odredbi čl. 38 Uredbe o ratifikaciji navedenog ugovora, jer je sačinjen u formi koju

određuje država tj. strana ugovornica čiji je državljanin bila ostaviteljica u vrijeme

sastavljanja testamenta, a to je Ruska Federacija, što je na nesumnjiv način utvrđeno, i nije

sporno. Uz to, pred ruskim sudovima pravosnažno je okončan postupak u kome je utvrđeno

da je testament pravno valjan i kao takav ostao na snazi, što navode revizije date u tom pravcu

čini neosnovanim.

Takođe, testament je otvoren i proglašen na teritoriji strane ugovornice gdje se i

nalazio, pa je to nadležnost suda u Moskvi, u smislu odredbe čl. 43 st.1 pomenute Uredbe, pa

je navode revizije u vezi sa tim valjalo odbiti kao neosnovane.

Bez osnova je i isticanje da testament nije priznat kao inostrana sudska isprava u Crnoj

Gori (odredbe čl. 48 do 54 navedenog Ugovora). Naime, pravilan je zaključak da nije bilo

nužno provoditi postupak priznanja sudskih akata strane države ugovornice u smislu

navedenih odredbi, jer su iste u konkretnom slučaju cijenjene kao dokaz, o čemu pobijana

presuda sadrži dovoljne i jasne razloge i na iste upućuje revidenta.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 596/16 od 07.12.2016. godine)

188

OPOZIVANJE TESTAMENTA

(Član 100, u vezi čl. 63 i 64 Zakona o nasljedjivanju)

Zavještalac može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelimično izjavom datom

u bilo kom obliku u kome se po zakonu može napraviti testament, a pisani testament i

njegovim uništenjem.

Iz obrazloženja:

„Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je zavještaoc Č. M. opozvao ranije

sačinjeni testament svojeručnom izjavom od 29.04.1997. godine. S obzirom na ovako

činjenično utvrđenje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev da se

utvrdi ništavost izjave o opozivu testamenta. Prema odredbi čl.100. Zakona o nasleđivanju

("Sl.list RCG", br.4/76, 10/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme opoziva testamenta, a

isto određenje sadržano je i u odredbi čl.117. Zakona o nasleđivanju ("Sl.list CG", br.74/08),

zavještalac može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelimično izjavom datom u bilo kom

obliku u kome se po zakonu može napraviti testament, a pisani testament i njegovim

uništenjem. Shodno tome, navedena izjava o opozivu testamenta nije ništava, pa se suprotni

revizijski navodi pokazuju neosnovanim.

Ne stoje revizijski navodi kojima se ukazuje da je testament sačinjen shodno čl.70.

Zakona o nasleđivanju koji je bio u primjeni u vrijeme sačinjavanja istog, zbog čega je

opozivanje istog punovažno u pogledu oblika ako je taj oblik punovažan po bilo kom pravu

prema kojem je testament mogao biti punovažno sastavljen, shodno odredbi čl.31. Zakona o

rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja ("Sl.list SFRJ", br.43/82, 72/82 i

46/96). Jer, raspolaganje imovinom od strane Č. M. učinjeno je u formi koja nije bila u skladu

sa odredbama čl.63. i čl.64. ranijeg Zakona o nasleđivanju, a ovo imajući u vidu da se ne radi

o svojeručnom testamentu budući ga nije zavještalac napisao svojom rukom i potpisao, kao ni

pisani testamentu pred svjedocima jer na istom nedostaju potpisi svjedoka. Obzirom da

predmet raspravljanja u ovom sporu nije punovažnost testamenta, ovaj sud je mišljenja da je

pravilan zaključak nižestepenih sudova da izjava kojom se opoziva ranije raspolaganje

imovinom nije ništava.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 677/16 od 05.10.2016. godine)

189

SPORAZUM O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE

ZA ŽIVOTA

(Član 110 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)

Ako nema saglasnosti djeteta ili drugog potomka ustupioca, onda sporazum o

ustupanju i raspodjeli imovine za života ostaje, ali samo gubi nasljedno pravno dejstvo i

ima dejstvo ugovora o poklonu ukoliko su ispunjeni uslovi za njegovu valjanost.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da je Sporazum o ustupanju i

raspodjeli imovine za života, ovjeren kod Osnovnog suda u Beranama, Ov. br. 2833/96 od

20.09.1996. godine, zaključen izmedju Z. T., kao ustupioca i njene djece M. T., D. K., B. B.,

rodj. T. i S. R., ništav, jer je zaključen suprotno odredbi člana 107 st. 2 i 3 Zakona o

nasljedjivanju (nije ovjeren od strane sudije, sudija sporazum nije pročitao i upozorio

ugovarače na posljedice sporazuma).

Medjutim, prilikom odlučivanja o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva

nižestepeni sudovi su zanemarili činjenicu da se sa predmetnim sporazumom o ustupanju i

raspodjeli imovine za života nijesu saglasili svi potomci ustupioca, odnosno da isti nije

potpisan od strane S. R., ćerke ustupioca, te da D. K., takodje ćerka ustupioca nije potpisala

punomoćje kojim je ovlastila svoju sestru B. B., rodjenu T. da u njeno ime može potpisati

predmetni sporazum, a što je utvrdjeno putem vještačenja po vještaku grafološke struke. Ovo

jer je odredbom člana 110 stav 1 Zakona o nasljedjivanju („Sl. list SRCG“, br. 4/76 i 22/78)

koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog sporazuma, a koja odredba je iste

sadržine sa odredbom čl.1068 sada važećeg ZOO („Sl. list CG“, br. 47/08) propisano da kada

se sa ustupanjem i raspodjelom imovine nije saglasio neki od potomaka koji je postao

nasljednik, djelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju se kao poklon.

Dakle, sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine, ako se sa njim nije saglasio koji nasljednik,

kao u konkretnom slučaju, smatra se ugovorom o poklonu, ako je kao takav pravno valjan.

Slijedom izloženog, ako nema saglasnosti djeteta ili drugog potomka ustupioca, onda

sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života ostaje, ali samo gubi nasljedno pravno

dejstvo i ima dejstvo ugovora o poklonu ukoliko su ispunjeni uslovi za njegovu valjanost.

Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, pravilna primjena materijalnog prava

nalagala je da se utvrdi da li predmetni sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života

ispunjava uslove za valjanost ugovora o poklonu.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 654/16 od 25.10.2016. godine)

190

PUNOVAŽNOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 stav 4 Zakona o nasljedjivanju)

Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju može biti i buduća imovina, te je

punovažan ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je ugovoreno da davaocu

izdržavanja pripadne sva imovina koja je predmet zahtjeva za povraćaj oduzetih

imovinskih prava i obeštećenja ukoliko ista bude vraćena primaocu izdržavanja.

Iz obrazloženja:

„Iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je dana

23.03.2006. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između tuženih, kao davalaca

izdržavanja i primaoca izdržavanja pok. K. D., pred prvostepenim sudom Rs.br.55/06. Iz

sadržine spornog ugovora proizilazi da je ugovoreno da primalac izdržavanja nakon svoje

smrti davaocima izdržavanja ostavlja u susvojinu imovinu u slučaju da ista bude povraćena

primaocu izdržavanja po zahtjevu za povraćaj imovine koji je podnijet 25.07.2005. godine,

shodno Zakonu o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, a koja je precizno

označena u ugovoru. Istim ugovorom ugovorene su i obaveze davalaca izdržavanja prema

primaocu izdržavanja do njene smrti i nakon njene smrti.

Prvostepeni sud je iz činjenica utvrđenih u postupku zaključio da se radi o imovini za

koju je primalac izdržavanja podnijela zahtjev za povraćaj nadležnom upravnom organu, koji

postupak nije okončan. Takođe je utvrdio da je predmetna imovina bila predmet

eksproprijacije po rješenju nadležnog organa od 06.11.1978. godine. S druge strane,

prvostepeni sud je zaključio da se radi o imovini koja nije stečena u bračnoj zajednici

primaoca izdržavanja sa suprugom pok. K. B., već o imovini koja je bila vlasništvo pok. M. Z.

– M. i kojom je vlasnik raspolagao ugovorom o poklonu u korist primaoca izdržavanja pok.

D. O ovom zaključku prvostepeni sud je dao jasne i dovoljne razloge, koje je u svemu

prihvatio drugostepeni sud kao pravilne.

S druge strane, prvostepeni sud je zaključio, a pravni zaključak takođe prihvatio

drugostepeni sud kao pravilan, da, za razliku od odredaba čl.117. st.1. Zakona o nasleđivanju

("Sl.list RCG", br.4/76, 10/76 i 22/78), koje pravo je mjerodavno u vrijeme zaključenja

ugovora o doživotnom izdržavanju, koje kao predmet ugovora pominju samo imovinu koja

pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, u stavu 4 navedene zakonske

odredbe je predviđeno da se kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju i ugovori kojima

je uz obećanje nasledstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili da

će jedan ugovarač čuvati i paziti drugog, imanje mu obrađivati i poslije smrti sahraniti ga, ili

što drugo u istom smislu.

Po nalaženju ovog suda, u predmetnoj stvari ugovorne strane su ugovorile obavezu

davalaca izdržavanja da primaoca izdržavanja njeguju i izdržavaju do smrti, s tim da im

pripadne sva imovina koja je predmet zahtjeva za povraćaj oduzetih imovinskih prava i

obeštećenju, ukoliko ista bude povraćena primaocu izdržavanja. Dakle, u pitanju je ugovor o

doživotnom izdržavanju zaključen u skladu sa čl.117. st.4. navedenog Zakona o nasleđivanju,

koji se odnosi i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno "obećanje nasledstva" poslije smrti

primaoca izdržavanja. Stoga se navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju, bez obzira što se

ne radi o tipičnom njegovom obliku iz čl.117. st.1. pomenutog zakona, ima smatrati pravno

valjanim ugovorom o doživotnom izdržavanju, jer, kao što je naprijed navedeno, predmet

191

ugovora o doživotnom izdržavanju može biti i buduća imovina, zbog čega se suprotni

revizijski navodi pokazuju neosnovanim.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 753/16 od 18.10.2016. godine)

192

NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 Zakona o nasljedjivanju, u vezi čl. 103 stav 1 ZOO

i čl. 283 Porodičnog zakona)

Svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini bračni drug ne može

raspolagati, te je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je bračni drug

raspolagao svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini.

Iz obrazloženja:

„Sporne nepokretnosti su bile zajednička imovina stečena radom u toku trajanja braka

M. M. i M. J. Njihovi udjeli u zajedničkoj imovini nijesu bili odredjeni ni idealno ni realno, a

dioba zajedničke imovine nije izvršena ni poslije prestanka njihovog braka od strane njenih

nasljednika.

Kako prema odredbi člana 283 Porodičnog zakona („Sl. list SRCG“, br. 7/1989) koji

je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovora svojim dijelom u neopredijeljenoj zajedničkoj

imovini ne može bračni drug raspolagati, niti ga može opteretiti pravnim poslom medju

živima, to je pravilno drugostepeni sud zaključio da je ugovor o doživotnom izdržavanju

protivan prinudnim propisima i kao takav ništav u cjelini, shodno čl. 103 st. 1 ZOO. Bračni

drug nije mogao raspolagati ni sa idealnim dijelom spornih nepokretnosti, jer se nije radilo o

susvojini, već o zajedničkoj svojini, gdje pravo svojine pripada svim imaocima zajedno,

jedinstveno i cjelovito.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 793/16 od 20.10.2016. godine)

193

NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 u vezi čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju)

Ništav je ugovor o doživotnom izdržavanju u dijelu kojim je primalac

izdržavanja raspolagao zaostavštinom svog pokojnog oca bez saglasnosti ostalih

nasljednika.

Iz obrazloženja:

„Predmet tužbe u ovom pravnoj stvari je zahtjev tužilaca za utvrdjenje djelimične

ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen 27.06.1996. godine izmedju

sad pok. M. B., kao primaoca izdržavanja i tužioca, kao davaoca izdržavanja, koji je ovjeren

pred Osnovnim sudom u Kotoru pod posl. br. R 490/96, te da se utvrdi da nepokretnosti koji

su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju u dijelu kojim je utvrdjenja njegova

ništavost predstavljaju zaostavštinu pok. M. rodjene P. Z., bivše iz K.

Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, parničari su rodjena braća, djeca

pok. M. B. koji je priminuo 09.08.2011.godine i pok. M. rodjene P. Z. koja je preminula

14.05.1983.godine. Pok. M. B. i Z. su tokom trajanja bračne zajednice otkupili sporno

prizemlje stambene zgrade koje se nalazi na kat. parceli 2199 sa istom parcelom, na kojoj su

izgradjeni i ostali sporni objekti 2 i 4, koji su nakon zemljotresa 1979.godine renovirani i

adaptirani sredstvima od kredita koji je dobio pok. B. u vrijeme kad su parničničari živjeli u

toj kući sa roditeljima i svi zajedno činili porodičnu zajednicu. Iz spisa proizilazi i to da je

nakon smrti Z. M. vodjen ostavinski postupak, a da predmet raspravljanja nije bila sporna

imovina, obzirom da je ista bila upisana na njenog supruga B. koji je ugovorom o doživotnom

izdržavanju od 27.06.1996.godine raspolagao istom, zbog čega predmetna imovina nije

raspravljena ni u ostavinskom postupku koji je vodjen pred Osnovnim sudom u Kotoru pod

brojem O. 317/01, nakon smrti oca parničara.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni

zahtjev i utvrdio da je djelimično ništav predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju u dijelu

u kojem je primalac izdržavanja prenio na davaoca izdržavanja 1/8 prava sukorišćenja na

kat.parc. 2199 po kulturi dvorište, površine 341 m², i prava svojine 1/2 dijela na objektima

koji se nalaze na kat.parc. 2199 i to: prizemlje porodične stambene zgrade br. 1, katastarske

oznake PD1, površine 118 m² i objekat br. 4, pomoćne zgrade PD 37 m², sve iz LN br. 143

KO Dobrota I pa je slijedom toga utvrdio da navedene nepokretnosti, koje su bile predmet

ugovora o doživotnom izdržavanju u dijelu u kojem je utvrdjena njegova ništavost

predstavljaju zaostavštinu pok. M. Z., majke stranaka. Prvostepeni sud zaključuje da su

predmetne nepokretnosti izgradjene za života roditelja parničara, te da su stečene zajedničkim

radom, stvaranjem i ulaganjem tokom trajanja bračne zajednice pok. B. i pok. Z., da je njihov

doprinos u sticanju jednak, te da naprijed navedene nepokretnosti predstavljaju zajedničku

imovinu njihovih roditelja, a da je pok. B. spornim ugovorom raspolagao i dijelom kojim

predstavlja zaostavštinu pok. Z.

Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, prihvatio je i drugostepeni

sud.

I po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je usvajanje

zahtjeva tužilaca u ovom dijelu.

Prema stanju u spisima, nepokretnosti koje su bile predmet raspolaganja po osnovu

spornog ugovora o doživotnom izdržavanja predstavljale su bračnu tekovinu pok. B. i pok. Z.

194

u obimu ½ idealnog dijela što će reći da nepokretnosti kojima je raspolagano po tom ugovoru

i u navedenom obimu predstavljaju zaostavštinu pok. M. Z. koja je preminula 1983.godine,

dakle, prije zaključenja spornog ugovora. Shodno odredbi čl. 123 Zakona o nasledjivanju ( Sl.

list RCG br. 4/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme smrti supruge pok. B. i majke

stranaka, u trenutku smrti ostavioca otvoreno je pravo na nasledje i njegova zaostavština

prelazi po sili zakona na njene naslednike.

Dakle, pok. B. M. i ovdje parničari (djeca pok. B. i pok. Z.) po samom zakonu

momentom smrti supruge i majke postali su zajednički vlasnici na njenoj zaostavštini.

Odredbom čl.143 st.1 Zakona o nasledjivanju propisano je da do diobe naslednici upravljaju i

raspolažu nasljedstvom zajednički što znači da pok. B., kao jedan od zajedničara, nije mogao

rasopolagati predmetnom zaostavštinom bez saglasnosti svih naslednika, jer je takvo

raspolaganje protivno navedenom zakonskom odredjenju.

Ovaj sud je imao u vidu da je saglasno odredbi čl.144 st.1 Zakona o nasljedjivanju

svaki naslednik mogao prije diobe prenijeti svoj nasledni dio, potpuno ili djelimično, samo na

sanaslednike s tim da ugovor o prenosu naslednog dijela mora biti sudski ovjeren. Medjutim,

u konkretnom slučaju pok. M. B. nije ustupio svoj nasledni dio tuženom, kao jednom od

sanaslednika, već tuženi predmetnu zaostavštinu drži po osnovu teretnog pravnog posla radi

čega nema mjesta primjeni navedene odredbe.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 879/16 od 23.11.2016. godine)

195

NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA I USTUPANJE

NASLJEDNOG DIJELA PRIJE DIOBE

(Čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju)

Do diobe mogu se ugovarati prenosi nasljednih djelova samo izmedju

sanasljednika, dok je ugovaranje prenosa nasljednih djelova izmedju nasljednika i treće

osobe, koja nije nasljednik u suštini nepoštovanje nasljedno pravnih propisa kojima se

štiti nepodijeljena zaostavština.

Iz obrazloženja:

„Odredbom čl. 143.st.1. Zakona o nasljedivanju propisano je da do diobe nasljednici

upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički, dok je odredbom čl. 144.st.1. istog zakona

propisano da svaki nasljednik može prije diobe prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili

djelimično, samo na sanasljednike.

Slijedom navedenog, predmetno sudsko poravnanje, koje ima karakter ugovora, je

valjan pravni posao, jer su tuženi bili u nasljednoj zajednici i nosioci prava zajedničke

nedjeljive svojine na predmetnoj nepokretnosti, pa su u smislu citiranih zakonskih odredbi

mogli regulisati svoje naslednopravne odnose na ugovoren način, tj. da prvotuženom pripadne

u vlasništvo čest.zem. 328 KO Topla u cjelini koju mu je za života poklonio otac, a

drugotuženom pravo vlasništva na objektu br. 1 na kat.parc. 917, ranije je čest.zgrada 291/2

KO Topla, koja je bila predmet testamenta njihovog pok. oca. Prema tome, kako je

poništajem testamenta prvotuženi ostvario pravo da kao sanasljednik učestvuje u raspravljanju

predmetne imovine, kao zaostavštine svog oca to je mogao da se odrekne svoga nasljednog

dijela pa je rješenjem O.br. 98/03 od 03.12.2004. godine oglašen za jedinog zakonskog

nasljednika, čime je sproveden sporazum iz poravnanja.

Stoga, po mišljenju ovog suda, ne postoje razlozi apsolutne ništavosti predmetnog

poravnjanja, u smislu čl. 103 st.1. ZOO, jer nije protivno prinudnim propisima niti moralnim

normama društva, zbog čega je obje nižestepene presude valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev u

ovom dijelu odbiti kao neosnovan. Činjenica da se odredbom čl.3. ovog poravnanja tuženi

obavezao, prije ostavinskog postupka, da će se odreći prava nasljedja na imovini koja je bila

predmet testamenta, nije od značaja i poravnanje u cjelini ne čini ništavim.

S druge strane, imajući u vidu da je prvotuženi postao vlasnik na spornim

nepokretnostima u cjelini, to je pravilno postupio drugostepeni sud kada je preinačio

prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim su tužioci tražili predaju spornih

nepokretnosti i upis drugotužioca kao vlasnika. Ovo zbog toga što nijesu ispunjeni uslovi iz

čl. 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, prema kojoj samo vlasnik od

nezakonitog držaoca može tražiti povraćaj individualno odredjene stvari.

Kod iznijetog, nije od značaja za drugačije presudjenje što je prvotuženi u vrijeme

nasljedničke zajednice na spornoj zajedničkoj nepodijeljenoj imovini, bez saglasnosti

sanasljednika - protivno odredbi čl. 143.st.1. Zakona o nasljedjivanju rapsolagao predmetnim

pravnim poslovima u korist trećih lica (ugovorom o obezbjedjenju duga od 10.03.2000.godine

i predugovorom o kupoprodaji od 21.06.2000.godine), jer se radi o ništavim pravnim

poslovima koji ne proizvode pravno dejstvo od samog zaključenja.

U tom pravcu su i razlozi Ustavnog suda iz odluke Už I br. 350/14 od

31.03.2016.godine, kojom je usvojena ustavna žalba drugotuženog i ukinuta ranije donijeta

presuda ovog suda Rev.br. 145/13 od 27.02.2014.godine i predmet vraćen na ponovni

196

postupak. Ustavni sud, pozivajući se na odredbe čl. 143 i 144 Zakona o nasljedjivanju kao

mjerodavne odredbe, ukazuje da nasljednici upravljaju i raspolažu zaostavštinom u cjelini,

dok se ne izvrši dioba nasljedstva na zahtjev bilo kog od nasljednika. Do tog trenutka mogu se

ugovarati prenosi nasljednih djelova samo izmedju sanasljednika, dok je ugovaranje prenosa

nasljednih djelova izmedju nasljednika i treće osobe, koja nije nasljednik u suštini

nepoštovanje nasljedno pravnih propisa kojima se štiti nepodijeljena zaostavština. Stoga

smatra da su u ranije vodjenom postupku pred Vrhovnim sudom arbitrerno primijenjene ove

zakonske odredbe, čime je povrijedjeno pravo na pravično sudjenje iz čl. 32 Ustava i čl. 6

st.1. EKLJP.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 1/16 od 03.12.2016. godine)

197

RASPOLAGANJE NASLJEDNIM DIJELOM

(Član 144 Zakona o nasljedjivanju)

Kada su rješenjem o nasljedjivanju na zaostavštini utvrdjeni idealni djelovi

nasljednika onda izmedju nasljednika ne postoji više sanasljednički odnos već nastaje

suvlasnički odnos, te ne postoje zakonska ograničenja da suvlasnik slobodno raspolaže

svojim idealnim dijelom.

Iz obrazloženja:

„Zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu tužioci temelje na činjenici da je

poklonodavac pok. R. F. raspolagala sa naslednim dijelom suprotno odredbi čl.144 Zakona o

nasleđivanju ("Sl.list RCG", br.4/76, 10/76 i 22/78), koje pravo je mjerodavno u vrijeme

zaključenja ugovora, a kojom je propisano da svaki naslednik može prije diobe, prenijeti svoj

nasledni dio, potpuno ili djelimično, samo na sanaslednika. Po nalaženju ovog suda, pod

diobom naslijeđene imovine podrazumijeva se ne samo fizička dioba, već i dioba putem

utvrđivanja idealnih djelova naslednika, čime se raskida nasledno-pravna zajednica, a

dotadašnji sanaslednici postaju suvlasnici. Stoga, kada su u predmetnoj zaostavštini utvrđeni

idealni djelovi naslednika, kako je to u konkretnom sporu učinjeno rješenjem o nasleđivanju

O.br.758/97, onda između oglašenih naslednika ne postoji više sanaslednički odnos, već je

nastao suvlasnički odnos. Samim tim, ne postoje zakonska ograničenja da suvlasnik slobodno

raspolaže svojim idealnim dijelom. Saglasno iznijetom, nižestepeni sudovi su pravilnom

primjenom materijalnog prava zaključili da je poklonodavac R. F. raspolagala svojim

suvlasničkim dijelom od 3/6 u korist tuženog, zbog čega predmetni ugovor nije protivan

odredbama Zakona o nasleđivanju.

S druge strane, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da nijesu postojale smetnje na

strani poklonodavca za zaključenje navedenog pravnog posla, a takav zaključak utemeljen je

na nalazu vještaka neuropsihijatra koji je dao mišljenje da je pok. R. F. bila sposobna za

rasuđivanje i da slobodno izrazi svoju volju. Na suprotno ne može ukazivati činjenica na kojoj

istrajavaju tužioci da se poklonodavac, iako pismena, na spornom ugovoru potpisala

ostavljajući otisak kažiprsta, jer se iz tih razloga ne može izvoditi zaključak o poslovnoj

nesposobnosti ugovarača.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1150/16 od 29.11.2016. godine)

198

POVLAČENJE PREDLOGA ZA FIZIČKU DIOBU

(Član 11 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku)

Stekli su se uslovi da sud utvrdi povlačenje predloga ako je predlagač povukao

predlog za fizičku diobu u fazi postupka prije donošenja prvostepenog rješenja.

Iz obrazloženja:

„Na ročištu od 04.06.2015.godine, predlagač R. M. je izjavio da povlači predlog za

fizičku diobu sa razloga što je neophodno da dio nepokretnosti koje su predmet fizičke diobe,

a koji nije upisan na potomke pok. ostavioca, već na porodicu R., upisati na diobničare.

Kako je predlagač povukao predlog za pokretanje vanparničnog postupka prije

donošenja prvotepenog rješenja to je prvostepeni sud, s pozivom na odredbu čl.11 st.1 Zakona

o vanparničnom postupku, donio rješenje kojim je utvrdio povlačenje predmetnog predloga.

Drugostepeni sud je u postupku odlučivanja po žalbi protivnika predlagača prvog reda

prihvatio navedeno pravno rezonovanje prvostepenog suda.

I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na

izloženi način.

Odredbom čl. 11 st.1 Zakona o vanparničnom postupku („Sl. list RCG“, br. 27/06 i

„Sl. list CG“, br. 20/15) propisano je da se predlog za pokretanje vanparničnog postupka

može povući do donošenja prvostepenog rješenja s tim da se predlog podnijet od više lica

povlači njihovom saglasnom izjavom, ako tim ili drugim zakonom nije drugačije odredjeno.

Imajući u vidu navedenu odredbu Zakona te činjenicu da je predlagač R. M., kao

jedini predlagač, na ročištu od 04.06.2015.godine povukao predlog za fizičku diobu, dakle, u

fazi postupka prije donošenja prvostepenog rješenja, to su se i po nalaženju ovog suda, stekli

uslovi da prvostepeni sud s pozivom na odredbu čl.11 st.1 ZVP utvrdi povlačenje predloga.

Iz spisa proizilazi i to da je medju zajedničarima sporno pravo na stvarima koji su

predmet diobe kao i to koje stvari ulaze u zajedničku imovinu, te da su predmet diobe i stvari

koje nijesu upisane na diobničare, a sporne činjenice se ne mogu razjasniti u vanparničnom

postupku. Stoga se povlačenjem predloga za fizičku diobu ne vrijedjaju prava drugih

učesnika u ovom postupku, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 848/16 od 12.10.2016. godine)

199

RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

(Član 125 u vezi čl. 140 Zakona o vanparničnom postupku)

Nema mjesta primjeni odredbe člana 140 Zakona o vanparničnom postupku ako

su nasljedni učesnici u svojim izjavama ukazivali da pored raspravljanja zaostavštine

ostavilac ima i drugu nepokretnu imovinu u kom pravcu su pružili i dokaze.

Iz obrazloženja:

„Prvostepenim rješenjem raspravljena je zaostavština ostavioca, pok. M. P., koju čini

njegova imovina stečena u braku sa suprugom V. P. Zaostavština ostavioca je utvrdjena

pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju P.br.333/13 od 31.07.2015.godine,

donijetom u postupku vodjenom po tužbi za utvrdjenje bračne tekovine nasledne učesnice-

supruge pok. ostavioca V. P.

Prema stanju u spisima, pok. M. P. je osim te imovine, imao i imovinu koju je stekao

prije sklapanja braka sa V. P., a o čemu su se izjašnjavali svi nasledni učesnici u ovom

postupku prilikom davanja svojih nasledničkih izjava. Medjutim, prvostepeni sud to nije imao

u vidu, a trebalo je prilikom utvrdjivanja obima zaostavštine pok. ostavioca na šta je osnovano

revizijom nasledne učesnice V. P. ukazano. Isto tako, ni drugostepeni sud, iako je na navedeni

propust prvostepenog suda ukazano u žalbi ove nasledne učesnice, nije otklonio propust

prvostepenog suda čime je počinio naprijed navedenu bitnu povredu postupka koja je razlog

za ukidanje pobijane i prvostepene odluke, budući da je ta povreda uticala na pravilnost i

zakonitost odluka nižestepenih sudova.

Neprihvatljivo je rezonovanje s tim u vezi iznijeto u pobijanoj odluci od strane

drugostepenog suda, a naime da će se preostala imovina koja nije raspravljena rješenjem

prvostepenog suda, raspraviti u skladu sa odredbom čl.140 Zakona o vanparničnom postupku

kao naknadno pronadjena imovina ostavioca posebnim rješenjem o nasledjivanju.

Jer, primjeni odredbe čl. 140 ZVP ima mjesta u situaciji kada se nakon pravosnažnosti

rješenja o nasledjivanju ili rješenja o legatu pronadje imovina za koju se u vrijeme donošenja

rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, a što u konkretnom nije slučaj. Ovo sa razloga što

su nasledni učesnici u svojim izjavama ukazivali da pored ove imovine koja je raspravljena

rješenjem prvostepenog suda, pok. ostavilac ima i drugu nepokretnu imovinu, u kom pravcu

su sudu pružali dokaze koji nijesu cijenjeni pa se stoga i ne može raditi o novopronadjenoj

imovini u smislu navedene odredbe ZVP.

Naime, u skladu sa odredbom čl.93 ZVP u postupku za raspravljanje zaostavštine sud

utvrdjuje ko su naslednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz

zaostavštine pripadaju naslednicima, legatarima i drugim licima u odnosu na imovinu koja

predstavlja zaostavštinu ostavioca. Riječ je o svim stvarima i pravima koja su mu pripadala za

života i koja su se mogla nasledjivati. Dakle, rješenjem o nasledjivanju iza smrti ostavioca

ima se raspraviti cjelokupna zaostavština ostavioca za koju su naslednici znali da pripada

zaostavštini ostavioca u vrijeme njegove smrti.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 906/16 od 09.11.2016. godine)

200

201

PORODIČNO PRAVO

202

203

NEOSNOVANOST PREDLOGA

ZA LIŠENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

(Član 235 Porodičnog zakona, u vezi sa čl. 29-43

Zakona o vanparničnom postupku)

Iako se protivnik predlagača liječi na psihijatriji zbog hronične duševne bolesti

predlog za lišenje poslovne sposobnosti tog lica je neosnovan ako nema elemenata koji bi

doveli u pitanje njegovu sposobnost za rasudjivanje i slobodno izražavanje volje.

Iz obrazloženja:

„Navedenim predlogom, predlagač traži da se protiv-predlagač P. Ž. (sin predlagača),

liši poslovne sposobnosti, jer za staranje o sebi i za rasuđivanje nije sposoban.

Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke psihijatra, proizilazi da, iako se

protivnik-predlagača liječi na psihijatriji zbog hronične duševne bolesti, isti je osoba sposobna

da shvati sopstvene interese, da razlikuje realne odnose u okolini i da ih zaštiti, te da nema

elemenata, koji bi doveli u pitanje sposobnost rasuđivanja i slobodno izražavanje volje.

Imajući u vidu ovakav zaključak vještaka medicinske struke, to su pravilno nižestepeni

sudovi predlog predlagača za lišenje poslovne sposobnosti protiv-predlagača odbili kao

neosnovan s pozivom na odredbu čl. 29 Zakona o vanpraničnom postupku (“Sl. list RCG”, br.

27/06 i “Sl. list CG”, br. 20/15).”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 697/16 od 29.09.2016. godine)

204

DJELIMIČNO LIŠENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

(Član 235 Porodičnog zakona, u vezi sa čl. 29-43

Zakona o vanparničnom postupku)

Kada je u postupku utvrdjeno kod odredjenog lica postojanje psihijatrijskog

poremećaja – organskog psihosindroma srednjeg do grubog stepena aktuelne ekspresije

trajnije prirode uz mogućnost progresije postojećeg simptoma postoje uslovi za

djelimično lišenje poslovne sposobnosti tog lica, koje se odnosi na zabranu samostalnog

zaključivanja pravnih poslova u dijelu raspolaganja finansijama i imovinom bez

odobrenja starateljstva.

Iz obrazloženja:

„Odredbama čl.235. Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br. 1/2007), koji se u

konkretnom slučaju ima primijeniti, propisano je da se potpuno lišava poslovne sposobnosti

punoljetno lice koje nije sposobno za normalno rasuđivanje, te zbog toga nije u stanju da se

samo brine o svojim pravima i interesima. S druge strane, punoljetno lice koje svojim

postupcima ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica zbog duševne

bolesti, duševne zaostalosti ili drugih razloga, djelimično se lišava poslovne sposobnosti.

Utvrđujući postojanje duševnog poremećaja kod protivnika predlagača, uz primjenu

odredaba čl.29 - 43 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.list RCG", br.27/06 i "Sl.list CG",

br.20/15), kojima je uređen postupak lišenja poslovne sposobnosti, odnosno njeno

ograničenje, nižestepeni sudovi su, po ocjeni ovog suda na pravilan i zakonit način odlučili u

ovom sporu. Naime, u skladu sa rezultatima vještačenja nižestepeni sudovi su sa sigurnošću

utvrdili da kod protivnika predlagača postoje elementi koji dovode u pitanje njegovu potpunu

sposobnost da se sam brine o svojim pravima i interesima. Iz nalaza i mišljenja Sudsko-

psihijatrijskog odbora Medicinskog fakulteta Novi Sad i dopunskog izjašnjenja ovog odbora

utvrđeno je postojanje organske deterioracije psihičkih funkcija, tj. postojanje psihijatrijskog

poremećaja-organskog psihosindroma srednjeg do grubog stepena aktuelne ekspresije, koje su

ispoljenje u oštećenju kognitivnih (saznajnih) funkcija, a rezultiraju padom kritičkog mišljenja

i povišenom sugestibilnošću. Ovaj psihosindrom kod protivnika predlagača evidentiran je u

medicinskoj dokumentaciji od strane neuropsihijatra 2010. godine, trajne je prirode i

progredijentnog toka, tj. vremenom se može očekivati pogoršanje-progresija postojećih

simptoma. Zbog postojanja organskog psihosindroma protivnik predlagača nije sposoban da

na adekvatan način brine o sopstvenim pravima i interesima, tj. postoji mogućnost da ugrozi

svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica, nije u stanju da shvati značaj pravnih

radnji, posebno nije sposoban da anticipira sve posledice istih, niti je sposoban da slobodno

izrazi svoju volju. Medicinski odbor je u svom nalazu i mišljenju predložio da protivnik

predlagača bude djelimično lišen poslovne sposobnosti u smislu da ne može samostalno da

preduzima pravne radnje i raspolaže značajnim finansijskim sredstvima. Sudsko psihijatrijski

odbor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu se izjasnio o prigovorima zastupnika protivnika

predlagača datim na osnovni nalaz i mišljenje.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi

primijenili materijalno pravo kada su protivnika predlagača djelimično lišili poslovne

sposobnosti, koje lišenje se odnosi samo na zabranu samostalnog zaključivanja pravnih

poslova u dijelu raspolaganja finansijama i imovinom, bez odobrenja organa starateljstva.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 621/16 od 18.10.2016. godine)

205

OBAVEZA IZDRŽAVANJA BRAČNOG DRUGA

(Član 262 stav 1 Porodičnog zakona)

Bračni drug koji nema nikakvih kvalifikacija, koji nikada nije bio zaposlen i koji

se dugi niz godina nalazi na evidenciji nezaposlenih lica, a koji nema nikakve imovine

ima pravo da zahtijeva da mu se dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga.

***

Primarna obaveza izdržavanja leži na bračnom drugu srazmjerno njegovim

materijalnim mogućnostima, pa tek ako to on nije u mogućnosti da čini u cjelini ili

djelimično, djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje.

**

Zbog toga što je o razvodu braka odlučeno djelimičnom presudom, a nastavljeno

raspravljanje po zahtjevu za izdržavanje ne može se smatrati da tužilja u

brakorazvodnom sporu nije tražila izdržavanje.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog

suda P. br. 4411/12 od 21.12.2012. godine razveden brak stranaka, dok je zajednica života

prestala 03.07.2011. godine. Tuženi se nalazi na izdržavanju kazne zatvora na koju je osudjen

pravosnažnom presudom Višeg suda u Podgorici, K. br. 176/11 od 08.06.2012. godine, zbog

krivičnog djela ubistva. Tuženi je korisnik invalidske penzije u iznosu od 169,69 € i nema

obavezu izdržavanja prema drugim licima. On je vlasnik nepokretnosti upisanih u l. n. br. 882

KO Masline, koje čine vinograd i livada ukupne površine 2.500 m2 i vlasnik porodične zgrade

koja se nalazi na kat. parc. 944/1 upisane u l. n. br. 523 KO Podgorica II. Tužilja je rodjena

1957. godine, nije zaposlena i nalazi se na evidenciji nezaposlenih lica kod Zavoda za

zapošljavanje Podgorica počev od 27.02.1991. godine. Nema nikakve imovine i živi sa

sinovima u iznajmljenom stanu koji je izdržavaju.

Polazeći od ovakvog utvrdjenja pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tužilja ima

pravo na izdržavanje.

Prema odredbi člana 262 stav 1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br. 1/2007) bračni

drug koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može

zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga, srazmjerno njegovim materijalnim

mogućnostima.

Budući da tužilja nema nikakvih kvalifikacija, da nikada nije bila zapošljena i da se

nalazi na evidenciji nezaposlenih lica od 1991. godine, da nema nikakve imovine, ona ima

pravo da zahtijeva da joj se dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga.

Nijesu ni od kakvog značaja navodi revizije kojima se ukazuje da pretpostavke za

izdržavanje nijesu nastale prije razvoda braka i trajale neprekidno do zaključenja glavne

rasprave u parnici za izdržavanje. Ovi uslovi u smislu člana 263 stav 2 Porodičnog zakona

treba da budu ispunjeni ako bračni drug u brakorazvodnoj parnici nije tražio da mu se dosudi

izdržavanje. Tužilja je u brakorazvodnom sporu protivtužbom tražila da joj se dosudi

izdržavanje. Zbog toga što je o razvodu braka odlučeno djelimičnom presudom, a nastavljeno

206

raspravljanje po zahtjevu za izdržavanje ne može se smatrati da tužilja u brakorazvodnom

sporu nije tražila izdržavanje.

Isto tako, ne mogu se prihvatiti ni navodi revizije da su sudovi trebali da odbiju

zahtjev za izdržavanje u skladu sa članom 262 stav 2 Porodičnog zakona. Na tuženom je u

skladu sa čl. 217 i 219 ZPP bio teret dokazivanja činjenica da se tužilja bez ozbiljnog povoda

od strane drugog bračnog druga nedolično ponašala u bračnoj zajednici ili je zlonamjerno ili

bez opravdanog razloga napustila tuženog. Takvih dokaza nema, naprotiv, bračna zajednica

prestala je 03.07.2011. godine, kada je tuženi ubio zajedničkog sina stranaka.

Nijesu ispunjeni ni uslovi iz člana 264 Porodičnog zakona za odbijanje zahtjeva.

Prema toj odredbi ako je zajednica života bračnih drugova trajno prestala i ako su bračni

drugovi dugi niz godina bili upućeni da potpuno samostalo obezbjedjuju sredstva za

izdržavnaje, pa je tako stanje trajalo sve do razvoda braka, sud može, cijeneći sve okolnosti

slučaja, odbiti zahtjev da se dosudi izdržavanje u korist takvog bračnog druga. Bračna

zajednica stranaka prestala je 03.07.2011. godine, pa se ne može govoriti da su bračni drugovi

dugi niz godina bili upućeni da potpuno samostalno obezbjedjuju sredstva za život. Isto tako,

ne mogu se prihvatiti ni navodi revizije da tužilja nema pravo na izdržavanje zbog toga što

živi sa sinovima koji je izdržavaju. Primarna obaveza izdržavanja leži na bračnom drugu

srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima, pa tek ako to on nije u mogućnosti da čini

u cjelini ili djelimično, djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje.

U odnosu na tvrdnju tuženog da tužilja ima mogućnost ili je ostvarila doživotnu

naknadu u skladu sa Zakonom o dopuni Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti te navode je

pravilno cijenio drugostepeni sud, jer tuženi nije dokazao da je tužilja to pravo ostvarila do

zaključenja glavne rasprave, niti je u prvostepenom postupku, u skladu sa članom 228 stav 3

ZPP, predlagao da prvostepeni sud pribavi te dokaze od nadležnog državnog organa. No, u

slučaju da tužilja ostvari to pravo to može biti razlog da tuženi u posebnom postupku

zahtijeva da se utvrdi da je prestala obaveza izdržavanja tuženog, u skladu sa čl. 266 st. 1

Porodičnog zakona.

Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi odlučujući o visini

izdržavanja pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su materijalne

mogućnosti tuženog takve da tužilji može plaćati izdržavanje 50% od invalidske penzije.

Sama činjenica da se tuženi nalazi na izdržavanju kazne zatvora, da ima obezbijedjen smještaj

i hranu, kao i zdravstvenu zaštitu, ne znači da nema nikakvih izdataka i da su njegove

materijalne mogućnosti takve da može plaćati izdržavanje 50% od penzije koja iznosi 169,99

€. Ovo tim prije što nema dokaza da tuženi od nepokretnosti čiji je vlasnik ostvaruje bilo

kakve prihode. Osim toga, nižestepeni sudovi nijesu u dovoljnoj mjeri uzeli u obzir

zdravstveno stanje tuženog da pored ostalih bolesti, boluje i od dijabetesa. Ta bolest prema

stanju u spisima zahtijeva poseban režim ishrane. U zatvorskim uslovima nije moguće uvijek i

u cjelini ostvariti režim ishrane za dijabetičare, što iziskuje dodatne izdatke za tuženog. Zbog

toga je obje presude valjalo preinačiti i obavezati tuženog da plaća izdržavanje u iznosu od

35% od invalidske penzije.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1209/16 od 22.12.2016. godine)

207

ODMJERAVANJE VISINE SREDSTAVA

POTREBNIH ZA IZDRŽAVANJE DJETETA

(Član 273 i 281 st. 4 Porodičnog zakona)

Prilikom odmjeravanja visine sredstava potrebnih za izdržavanje djeteta sud

uzima u obzir ne samo potrebe djeteta već i mogućnosti lica koje je dužno da daje

izdržavanje.

***

Visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za

dijete kakav uživa roditelj kao dužnik izdržavanja.

Iz obrazloženja:

„Utvrdjeno je da je tužilja prvog reda rodjena u vanbračnoj zajednici tužilje drugog

reda i tuženog dana 26.04.2003. godine. Nakon izvjesnog vremena, prvotužilja je sa majkom i

njenim sinovima iz prvog braka prešla da živi u Beograd, gdje stanuju u stanu, površine 56

m2, koji je u vlasništvu sina tužilje drugog reda. Tužilja drugog reda je zaposlena kao profesor

na Filološkom fakultetu u Beogradu i ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od oko 610,00 €,

a nema zakonsku obavezu izdržavnja drugih lica obzirom da su djeca iz prvog braka

punoljetna i zaposlena. Iz spisa proizilazi i to da je tuženi prijavljen na Biro rada Podgorica od

21.01.2014. godine, kao i da od izdavanja nekretnina u Podgorici ostvaruje mjesečne prihode

u visini od 47.500,00 €, kreditno je zadužen i živi u iznajmljenom stanu. Ni tuženi nema

zakonsku obavezu izdržavanja drugog lica, osim mldb. S., koja pohadja peti razred OŠ „K. A.

I“ na N. B. i aktivno se bavi nizom vanškolskih aktivnosti kao članica konjičkog i teniskog

kluba, gimnastičarske sekcije, ali i muzičkog obrazovanja pohadjanjem privatnih časova

harfe. S., takodje pohadja i dodatne časove engleskog jezika.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepeni sud je, cijeneći sve

okolnosti, obavezao tuženog da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. S. plaća iznos od

250,00€ mjesečno, počev od presudjenja pa dok za to budu postojali zakonski razlozi,

nalazeći da će tim iznosom biti zadvoljene potrebe mldb. S., uz doprinos majke koja je

zaposlena i ostvaruje mjesečnu zaradu od oko 610,00€ mjesečno, a da pri tom dosudjenim

iznosom neće biti dovedena u pitanje egzistencija tuženog kao davaoca izdržavanja.

Odlučujući po žalbama stranaka, drugostepeni sud je, polazeći od naprijed utvrdjenih

potreba mldb. S., te materijalnog stanja tužilje drugog reda i tuženog, obavezao tuženog da

doprinosi izdržavanju mldb.S. plaćanjem mjesečnog iznosa od 350,00€, dok će ostatak

sredstava do iznosa 500,00€ mjesečno, (kao mjesečnog iznosa potrebnog za izdržavaje mldb.

S.) obezbjedjivati majka koja samostalno vrši roditeljsko pravo, zbog čega je presudu

prvostepenog suda preinačio. Ovo s pozivom na odredbe čl.272 st.2, 273. st.2 i 274

Porodičnog zakona Crne Gore.

Prilikom odmjeravanja visine sredstava potrebnih za izdržavanje, taj sud je posebno

imao u vidu činjenicu da je mlb. tužilja svestrana osoba koja iskazuje interesovanja prema

umjetnosti i drugim aktivnostima, a što iziskuje dodatna finansijska sredstva, mimo

uobičajenih za taj uzrast djeteta, kao i da je tuženi, iako nezaposlen, materijalno situiran i

ostvaruje znatna primanja po osnovu izdavanja nekretnina. Pritom je drugostepeni sud

mišljenja da kreditna opterećenost tuženog ne može uticati na odmjeravanje visine doprinosa.

208

Medjutim,osnovano se revizijom tuženog ukazuje da je drugostepena presuda donijeta

uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i da se navedeno rezonovanje drugostepenog suda

ne može prihvatiti.

I po nalaženju ovog suda, a na šta se revizijom osnovano ukazuje, okolnost da je

mlb.tužilja svestrana osoba koja iskazuje interesovanja prema umjetnosti i drugim

aktivnostima što iziskuje dodatna finansijska sredstva pretpostavlja izuzetno visok životni

standard.

Imajući u vidu iznos sredstava koji se po tom osnovu svakomjesečno izdvaja, kao i da

se iz provedenih dokaza ne može na pouzdan način utvrditi da je davalac izdržavanja, kako to

tužilja drugog reda tvrdi, veoma situirana osoba u vrijeme utvrdjivanja visine njegove

obaveze, da bi se i primaocu izdržavanja omogućio najmanje takav nivo životnog standarda,

zaključuje se da je iznos, kojim tuženi treba da učestvuje u izdržavanju svoje mldb. ćerke, u

visini od 350,00 € previsoko odmjeren.

Isto tako, i po ocjeni ovog suda, činjenica da je tuženi kreditno opterećen u kontekstu

utvrdjenih okolnosti da živi u iznajmljenom stanu i da nije zaposlen, a imajući u vidu

svakomjesečne obaveze istog po tom osnovu, mora se uzeti u obzir prilkom utvrdjivanje

njegove obaveze, nasuprot pravnom rezonu drugostepenog suda, budući da ta okolnost utiče

na materijalne mogućnosti tuženog, pa samim tim i na utvrdjivanje doprinosa.

Nadalje, okolnost da je tuženi u odredjenom vremenskom periodu davao tužiljama

velike svote novca dok su mu to dozvoljavale finansijske mogućnosti, ne može, i po ocjeni

ovog suda, biti odlučujući kriterijum za utvrdjivanje predmetne obaveze, kako to pravilno

nalazi i prvostepeni sud.

Prilikom odlučivanja, prvostepeni sud se pravilno rukovodio procjenom najboljeg

interesa djeteta, a imajući u vidu utvrdjene okolnosti konkretnog slučaja i zakonom propisanu

obavezu da mldb.djetetu, shodno odredbi čl.281 st.4 Porodičnog zakona ( Sl.list RCG,

br.1/2007), da visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za

dijete kakav uživa roditelj kao dužnik izdržavanja.

Nasuprot navodima revizije tuženog, pravilno je prvostepeni sud odlučio kad je našao

da je tuženi u obavezi i da isplati jednokratan iznos u visini od 2.500,00€ na ime dospjelih

obaveza izdržavanja tužilji prvog reda za vrijeme od podnošenja tužbe do donošenja rješenja

za izdavanje privremene mjere za šta je dao valjane razloge.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 784/16 od 14.09.2016. godine)

209

ODREDJIVANJE IZDRŽAVANJA

(Član 281 stav 1 Porodičnog zakona)

Kao momenat odredjivanja izdržavanja za ubuduće uzima se dan podnošenja

tužbe.

Iz obrazloženja:

„Prema stanju u spisima maloljetna tužilja povjerena je na čuvanje i vaspitanje ocu.

Zakonski zastupnik tužilje i tužena su se u postupku pred prvostepenim sudom saglasili da

tužena na ime doprinosa za izdržavanje maloljetne tužilje svakomjesečno plaća 64,50 €.

Prema odredbi člana 281 stav 1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br. 1/2007) sud će

licu koje je dužno da daje izdržavanje naložiti plaćanje budućih iznosa izdržavanja u fiksno

odredjenim mjesečnim novčanim iznosima. Kao momenat odredjivanja izdržavanja za

ubuduće uzima se dan podnošenja tužbe. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili

materijalno pravo kada su obavezali tuženu da na ime izdržavanja maloljetne kćerke od

podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude isplati iznos od 817 €.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1173/16 od 22.12.2016. godine)

210

UVEĆANJE VRIJEDNOSTI POSEBNE IMOVINE

JEDNOG BRAČNOG DRUGA

(Član 287Porodičnog zakona)

Od utvrdjenja vrijednosti uloženih sredstava u posebnu imovinu jednog bračnog

druga, odnosno od toga da li je vrijednost iste znatno ili neznatno uvećana zavisi pitanje

prirode zahtjeva koji drugi bračni drug može postaviti u pogledu uvećane vrijednosti

imovine.

Iz obrazloženja:

„Tužilja je ustala predmetnom tužbom s pozivom na odredbu čl. 287 st. 2 Porodičnog

zakona (Sl. list CG, br. 1/2007) kojom je predvidjeno da ako je tokom trajanja zajedice života

u braku došlo do znatnog uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga, drugi

bračni drug ima pravo na udio u toj imovini srazmjerno svom doprinosu.

Shodno navedenoj odredbi ako je u toku braka došlo do uvećanja vrijednosti posebne

imovine jednog bračnog druga na račun zajedničke imovine postavlja se pitanje prirode

zahtjeva koje drugi bračni drug može postaviti u pogledu tako uvećane vrijednosti imovine. U

takvoj situaciji vodi se računa o stvarnom obimu uvećanja posebne imovine.

Ako je uvećanje vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga znatno tj. ako se

ulaganjem zajedničkih sredstava ili iz sredstava posebne imovine jednog bračnog druga

ekonomski nastale važne promjene u stanju vrijednosti posebne imovine drugog bračnog

druga tako da ona predstavlja novu imovinu koja je nastala zajedničkim radom u toku

zajednice života bračnih drugova (npr. adaptacija, rekonstukcija, dogradnja postojeće kuće)

tada drugi bračni drug u odnosu na tu imovinu ima stvarnopravni zahtjev.

Nasuprot tome, ako je uvećanje vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga

neznatno, drugi bračni drug ima pravo na novčani zahtjev srazmjerno svom doprinosu, ali ne i

stvarnopravni zahtjev.

Iz izloženog proizilazi da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala, a što je

izostalo, na šta je s pravom revizijom tužilje ukazano, da se pravilno utvrdi vrijednost

uloženih sredstava, kako zajedničkih tako i sredstava posebne imovine tužilje u predmetnim

objektima.

Prema stanju u spisima, na te okolnosti prvostepeni sud je proveo vještačenje po

vještaku gradjevinske struke H. P. Vještak u svom mišljenju navodi da vrijednost radova na

adaptaciji i rekonstrukciji predmetnih nepokretnosti ukupno iznosi i to na kući u Starom Baru,

P., 17.448,15 €, a na kući u Zupcima, 3.645,74 € i s tim u vezi zaključuje da je došlo do

uvećanja vrijednosti predmetnih nepokretnosti nakon izvedenih radova na adaptaciji,

rekonstrukciji i uredjenju terena u ukupnom iznosu od 21.093,89 €.

Medjutim, vještak se u svom nalazu nije izjasnio, a bio je dužan, na okolnost da li su

navedeni radovi doveli do znatnog uvećanja vrijednosti predmetnih objekata. Na te okolnosti

prvostepeni sud je, u skladu sa odredbom čl. 252 st. 2 ZPP, trebalo da po službenoj dužnosti

naloži vještaku dopunsko izjašnjenje budući da nalaz nije potpun u tom dijelu, a što je

izostalo. Navedeni propust nije otklonio ni drugostepeni sud iako je tužilja u žalbi ukazala da

je prvostepeni sud propustio da putem vještaka gradjevinske struke utvrdi ukupnu vrijednost

predmetnih stambenih objekata u momentu prestanka faktičke bračne zajednice stranaka pa da

utvrdjenu vrijednost uloženih radova na adaptaciji i rekonstukciji istih cijeni u smislu

211

navedene odredbe Porodičnog zakona, odnosno nesumnjivo utvrdi da li se radi o znatnom

uvećanju vrijednosti posebne imovine tuženog.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.671/16 od 14.09.2016. godine)

212

OTPLAĆIVANJE KREDITA NAKON PRESTANKA BRAKA

-NEPOSTOJANJE VEĆEG DOPRINOSA

U STICANJU BRAČNE IMOVINE-

(Član 294 stav 2 u vezi čl. 300 st. 2 Porodičnog zakona)

Otplaćivanje ostatka kredita, podignutog za vrijeme trajanja braka radi

kupovine zajedničkog stana, od strane jednog bračnog druga nakon prestanka braka ne

može se smatrati njegovim većim doprinosom u sticanju, već to može biti osnov za

postavljanje obligaciono pravnog zahtjeva.

Iz obrazloženja:

„Tužilac tužbom traži da se utvrdi da je po osnovu sticanja u braku sa tuženom

suvlasnik na ½ stana, bliže opisanog izrekom prvostepene presude, koji stan je upisan na

tuženu, dok tužena protivtužbom traži da ukoliko sud nadje da taj stan predstavlja zajedničku

imovinu stranaka obaveže tužioca da joj prije upisa prava susvojine na stanu isplati ½

vrijednosti stana u iznosu od 18.000 €.

Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da su stranke bile u braku od

26.11.2004. do 24.05.2007. godine. Utvrdjeno je i da je predmetni stan kupljen tokom trajanja

braka stranaka, te da je ugovor o kupoprodaji stana zaključila tužena u svojstvu kupca sa

prodavcem B. K., koji ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda u Podgorici, Ov. br. 31225/05

od 10.12.2005. godine. Kupoprodajna cijena stana iznosila je 34.000 €, koji iznos je isplaćen

dijelom od novca koji je tuženi dobio prodajom svoje posebne imovine, garsonjere na

Zabjelu, a dijelom od sredstava dobijenih po osnovu kredita koji je podigla tužena za vrijeme

trajanja braka. Potraživanje po osnovu kredita obezbijedjeno je hipotekom na predmetnom

stanu. Takodje je utvrdjeno da su stranke u toku braka ostvarivale približno istu mjesečnu

zaradu.

Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo

kada su s pozivom na odredbe člana 288 st. 1 i 294. st. 1 Porodičnog zakona („Sl. list CG“, br.

01/07) usvojili tužbeni zahtjev uz zaključak da predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu

imovinu stranaka, te da je jednak njihov doprinos u sticanju istog.

Neosnovano se revizijom tužene ističe da je njen doprinos u sticanju predmetnog

stana, kao bračne tekovine očigledno i značajno veći od doprinosa tužioca. Ovo sa razloga što

tužena svoje tvrdnje u pogledu većeg doprinosa u sticanju nije potkrijepila nijednim valjanim

dokazom. Činjenica da tužena nakon prestanka braka otplaćuje ostatak kredita koji je

podignut za vrijeme trajanja braka za kupovinu predmetnog zajedničkog stana ne može se

smatrati većim doprinosom u sticanju, već isto može biti osnov za postavljanje

obligacionopravnog zahtjeva.

Imajući u vidu naprijed navedeno pravilno su nižestepeni sudovi primijenili

materijalno pravo i kada su protivtužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Ovo kod utvrdjenja

da predmetni stan predstavlja zajedničku bračnu tekovinu stranaka sa jednakim doprinosom u

sticanju, te tuženoj ne može pripadati pravo na isplatu polovine kupoprodajne cijene stana.

Navodi revizije da tužena otplaćuje kredit utrošen za kupovinu predmetnog stana iz svoje

posebne imovine bez uticaja su na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari. Ukoliko tužena iz

svoje posebne imovine otplaćuje kredit podignut za kupovinu zajedničkog stana, ista, shodno

odredbi člana 300 stav 2 Porodičnog zakona, ima pravo da od tužioca zahtijeva da joj naknadi

dio obaveze koja pada na njega.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1207/16 od 20.12.2016. godine)

213

VEĆI DOPRINOS U STICANJU ZAJEDNIČKE BRAČNE IMOVINE

(Član 294 stav 2 u vezi čl. 287 st. 2 Porodičnog zakona)

Ako je u testamentu jedan bračni drug naveo da je zajednički objekat izgradjen

na placu koji predstavlja posebnu imovinu drugog bračnog druga, dokazan je veći

doprinos drugog bračnog druga u sticanju zajedničkog objekta.

Iz obrazloženja:

„Polazeći od nesporne činjenice da je objekat (kuća u Petrovcu), koji je predmet

testamentalnog raspolaganja Rs. br. 11/08 sada pok. oca tužiteljica, M. B., sagradjen u toku

trajanja bračne zajednice istog i sada pok. Lj. B., prvobitno tužene, zajedničkim radom i

sredstvima, nižestepeni sudovi utvrdjuju da taj objekat, shodno odredbi člana 288 Porodičnog

zakona („Sl. list CG“, br. 01/07), predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Pri tome nalaze da

pok. Lj. nije dokazala veći doprinos u sticanju, jer je plac, na kojem je sagradjen objekat, koji

je dobila uz naknadu od svog poslodavca OOUR „P.“ radi rješavanja stambene potrebe,

otplaćivan sredstvima od kredita koji je vraćen tokom trajanja braka sa ocem tužiteljica. Kod

utvrdjenja da je ½ predmetnog objekta, kojim je raspolagano testamentom u korist prvobitno

tužene pok. Lj. B., činila zaostavštinu oca tužiteljica, da isti nije imao druge zaostavštine, te

da bi tužiteljicama kao njegovim zakonskim nasljednicama pripadalo po 1/6 predmetnog

objekta, nižestepeni sudovi su u cjelosti usvojili zahtjev tužiteljica kojim je traženo smanjenje

testamentalnog raspolaganja nijhovog pok. oca M. B. zbog povrede nužnog dijela i utvrdili da

su tužiteljice po osnovu prava na nužni dio, suvlasnice za po 1/12 predmetnog objekta.

Medjutim, po ocjeni ovog suda, razlozi na kojima nižestepeni sudovi temelje

zaključak da prvobitno tužena sada pok. Lj. B. nije dokazala veći doprinos u sticanju

predmetnog objekta su u suprotnosti sa sadržinom testamenta sada pok. M. B., njenog

supruga, a oca tužiteljica, sastavljenog pred Osnovnim sudom u Kotoru, dana 01.02.2008.

godine, Rs. br. 11/08, a proglašenim pred istim sudom dana 28.11.2008. godine. Naime, u

testamentu testator M. B. navodi da je plac na kojem se nalazi predmetni porodični objekat

kupila njegova supruga od isključivo svojih sredstava koja je dobila dok je bila u radnom

odnosu kod B. R. i to na ime stambenog kredita, da je plac, a samim tim i objekat, uknjižen na

nju, te da za slučaj svoje smrti raspolaže svojim dijelom objekta, koji predstavlja bračnu

imovinu i u cjelosti ga ustupa svojoj supruzi, Lj. B. Takodje poziva svoje kćerke, odnosno

ostale zakonske nasljednike, da ispoštuju njegovu volju. Dakle, iz sadržine navedenog

testamenta jasno proizilazi da testator priznaje da plac na kojem je objekat izgradjen

predstavlja posebnu imovinu njegove supruge, sada pok. Lj. B., što upućuje na zaključak da

ista, shodno odredbi člana 287 stav 2 navedenog Porodičnog zakona, ima veći udio u sticanju

predmetnog objekta, a što su nižestepeni sudovi izgubili iz vida.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 961/16 od 07.12.2016. godine)

214

UGOVOR BRAČNIH DRUGOVA

O ZAJEDNIČKOJ GRADNJI PORODIČNE ZGRADE

-STICANJE PRAVA SVOJINE GRADJENJEM-

(Član 24 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima)

Zajedničko gradjenje uz zajedničko ulaganje sredstava i rada pretpostavlja,

posebno ako je riječ o bračnim drugovima, namjeru da rezultat bude zajednički.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je svoj zahtjev zasnovao na činjenicama da je sa tuženom zaključio brak

01.04.1977. godine, koji je pravosnažno razveden 31.07.1998. godine, s tim da je zajednica

života prestala 01.10.1994.godine. Pošto je na osnovu rada u Njemačkoj imao znatnu

uštedjevinu u devizama, a tužena je od svog oca dobila na poklon plac u Igalu, odlučili su da

na tom placu zajednički izgrade kuću, tako da on ulaže veća novčana sredstva do

protivrijednosti placa, a nakon završetka kuće postanu suvlasnici na po 1/2 idealnog dijela. O

tome su sačinili pismeni ugovor ovjeren pred sudom pod Ov.br. 3459/81 od

24.08.1981.godine, kojim su predvidjena prava i obaveze ugovornih strana, s tim da će nakon

završetka zgrade svakom pripasti po 1/2.

Polazeći od nesumnjivog utvrdjenja da su parnične stranke zaključile ugovor o

zajedničkoj gradnji porodične stambene zgrade 20.08.1981.godine, kojim su se sporazumjele

o zajedničkoj gradnji i sticanju suvlasništva na jednake djelove, tj. da je čl.7. ugovora

predvidjeno da zgradu dijele na način da svakom od njih pripada po 1/2 idealnog vlasništva i

da će istu zajednički koristiti kao bračni drugovi, a čl. 8. se uzajamano ovlašćuju da svako od

njih može na osnovu ugovora izvršiti uknjižbu prava vlasništva, pri čemu je nadležni organ

katastra 19.11.1993.godine izdao potvrdu da su stranke suvlasnici od po 1/2 idealnog dijela, te

da je stepen završenosti objekta u vrijeme zajedničkog ulaganja (do faktičkog prekida bračne

zajednice) 77,29%, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev,

što je u skladu sa odredbama čl. 21 i 24 st.1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima

koji je bio u primjeni ("Sl.list SFRJ", br. 6/80 i 36/90).

I po nalaženju ovog suda zajedničko gradjenje, uz zajedničko ulaganje sredstava i rada

pretpostavlja - pogotovu ako je riječ o bračnim drugovima, i namjeru da rezultat bude

zajednički, a kako je i ugovoreno, bez obzira na doprinos ugovarača u izgradnji kuće. Pri

tome je bez značaja što zemljište na kojem je objekat sagradjen pripada samo jednom od

graditelja, jer sporazumna gradnja sama po sebi podrazumijeva da će u odgovarajućem dijelu

steći pravo svojine i drugi učesnik.

Naime, izjavom volje o zajedničkoj gradnji i sticanju imovine, ulaganjem rada i

sredstava u skladu sa sporazumom stiče se svojina u smislu navedenih zakonskih odredbi.

Kod iznijetog, nije od odlučnog značaja isticanje da se predmetni ugovor poziva na

odredbe Zakona o stambenim zadrugama. Jer, u ovom predmetu je riječ o sticanju prava

svojine u vrijeme važenja Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima - na originaran

način (gradjenjem). Radi se o zajedničkoj izgradnji na osnovu sporazuma, a ne o sporazumu o

prenosu prava vlasništva, pa su za pravni osnov sticanja susvojine zajedničkim gradjenjem

(sporazumom stranaka se samo odredjuju pravne posljedice zajedničke gradnje), irelevantne

odredbe Zakona o stambenim zadrugama.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 517/16 od 14.09.2016. godine)

215

OTKUP STANA ZA VRIJEME TRAJANJA BRAKA

(Član 288 stav 1 Porodičnog zakona)

Stan otkupljen za vrijeme trajanja braka predstavlja zajedničku imovinu

bračnih drugova, a činjenice koliko su članovi domaćinstva uticali da nosilac prava

korišćenja stana udje u krug prioritetnih lica za rješavanje stambenih potreba i koliki je

njihov uticaj na strukturu stana i sl. nijesu od značaja za sticanje prava svojine na

stanu.

Iz obrazloženja:

„U ostavinskom postupku koji se vodi iza smrti M. P., supruga tužilje, a oca tuženih,

tužilja je tražila da se iz zaostavštine izdvoji idealna polovina imovine koja se vodi na ime

njenog supruga, jer se radi o bračnoj tekovini. Rješenjem Osnovnog suda u Baru O.br. 387/12

od 27.05.2013.godine tužilja je upućena na parnicu, saglasno odredbi čl. 134.st.1. Zakona o

vanparničnom postupku.

Tužilja je tužbom, pored ostalog, tražila da se utvrdi da je po osnovu bračne tekovine

vlasnik 1/2 stana, koji se vodi na ime sada pok. M. P.

Prema utvrdjenom činjeničnom stanju, tužilja je sa M. P. bila u braku od

18.03.1962.godine do njegove smrti - 07.11.2012.godine. U toku braka tužilja i njen suprug

M. dobili su od L. B, gdje je pok. M. bio zaposlen, na korišćenje stan, koji je sada predmet

spora. Ugovor o otkupu stana zaključen je 1992.godine, a stan je konačno otplaćen

07.10.2005.godine. Tužilja nije bila zaposlena, ali je pomagala suprugu koji je bio slijep

(ostvarivao je pravo na tudju njegu i pomoć), a brinula se o vaspitanju i podizanju troje djece

(sada tuženih).

Imajući u vidu navedene činjenice, koje nijesu ni sporne, pravilno su nižestepeni

sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 288.st.1. Porodičnog zakona) kada su utvrdili da stan

ulazi u režim zajedničke imovine tužilje i njenog supruga, sada pok. M. i da je udio tužilje u

toj imovini u idealnom dijelu od 1/2. Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali jasne i

pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.

Bez ikakvog značaja je ukazivanje revizijom da je predmetni stan dodijeljen čitavoj

porodici (i djeci), a ne samo tužilji i pok. M., a što se vidi iz Ugovora o korišćenju stana od

12.08.1982.godine. Ovo sa razloga što se pravo svojine na stanu stiče otkupom stana i to

pravo stiče lice koje je stan otkupilo, odnosno, ako je stan otkupljen za vrijeme trajanja bračne

zajednice, stan predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova. Činjenice koliko su članovi

domaćinstva uticali da nosilac prava korišćenja stana udje u krug prioritetnih lica za

rješavanje stambenih potreba i koliki je njihov uticaj na strukturu stana i sl. nijesu od značaja

za sticanje prava svojine na stanu. “

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 750/16 od 05.10.2016. godine)

216

STICANJE SVOJINE BRAČNIH DRUGOVA

U PORODIČNOJ ZAJEDNICI

(Član 310 Porodičnog zakona)

Bračni drug ima pravo da zahtijeva da se utvrdi njegovo pravo svojine po osnovu

sticanja u bračnoj zajednici na nepokretnostima u okviru imovine svih članova

porodične zajednice.

Iz obrazloženja:

„Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu čl.9. ZPP-a je

utvrdjeno da je tužilja bila u braku sa prvotuženim od 10.10.2003. godine do 14.01.2011.

godine, kada je njihov brak razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Rožajama

P.br.476/10, te da u braku nijesu imali djece. Pored navedenog, u postupku je utvrdjeno da su

isti u toku trajanja njihove bračne zajednice (7 godina) živjeli u porodičnoj zajednici sa

roditeljima prvotuženog i to najprije u staroj kući, koja je bila izgradjena na kat. par. br.688,

upisane u listu nepokretnosti br.196 KO Rožaje kao državna svojina SO Rožaje, a potom od

2007-e godine u novoj, koja je izgradjena na temeljima stare kuće, koji objekat je procijenjen

od strane vještaka gradjevinske struke na iznos od 49.000,00 eura. U postupku je utvrdjeno da

je nova kuća dimenzija 11,00 m x 9,70 m, koja se sastoji od suterena, prizemlja i potkrovlja

izgradjena zajedničkim radom i sredstvima članova porodične zajednice, koju su činili tužilja,

prvotuženi i roditelji prvotuženog odnosno svekar i svekrva tužilje, da su u svrhu izgradnje

porodične kuće svi članovi iste podizali više kredita i bili radno angažovani, te da su svi bili

zaposleni i ostvarivali zaradu, koja je prema nalazu i mišljenju vještaka za tužilju (za period

trajanja bračne zajednice 2003 - 2011.) iznosila 14.395,007 eura, prvotuženog 16.255,97 eura,

drugotuženog - svekra 22.390,22 eura i svekrve F. C. za isti period 1.648,17 eura. Sporni

objekat je izgradjen na temeljima starog objekta, koji je bio upisan na drugotuženog, kao

korisnika u listu nepokretnosti br.196 KO Rožaje, a na zemljištu koje je upisano kao svojina

DS SO Rožaje.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i

drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su zaključili da se radi o sticanju bračnih drugova u

porodičnoj zajednici u smislu čl.310. u vezi čl.288. Porodičnog zakona ("Sl.list CG", br.1/07),

pa su našli da je udio bračnih drugova u zajedničkoj imovini iznosio 1/2, a da je doprinos

bračnih drugova na ovom dijelu (njihovoj zajedničkoj imovini) podjednak, pa je sledstveno

tome djelimično usvojio zahtjev tužilje u odnosu na objekat izgradjen na kat. par. br.688,

utvrdjujući da je tužilja po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženim stekla pravo

svojine na 1/4 idealnog dijela porodične stambene zgrade.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno

primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.

Bez osnova je ukazivanje revidenata da se sporni objekat ne vodi na tužene, već da je

kao korisnik pomoćnog objekta od 42 m2 upisan drugotuženi. Jer, po nalaženju ovog suda

bračni drug ima pravo da zahtijeva da se utvrdi njegovo pravo svojine, po osnovu sticanja u

bračnoj zajednici na imovini, u okviru imovine svih članova porodične zajednice koju

predstavlja nekretnina, koja nije uknjižena kod Uprave za nekretnine. Ovo sa razloga što je to

opravdano sa aspekta i osnova i pravnog interesa, kao i sa aspekta onemogućavanja

preduzimanja daljih radnji za zaštitu i ostvarivanja njegovog prava (upis u katastar).

217

Neosnovni su navodi revizije da je sporni objekat isključiva svojina drugotuženog -

svekra tužilje. Jer, u postupku je utvrdjeno da je objekat sagradjen u porodičnoj zajednici za

potrebe svih članova iste - bračnih drugova i roditelja prvotuženog, te da je udio bračnih

drugova u sticanju zajedničke imovine iznosio 1/2, a da je njihov pojedinačan doprinos

iznosio 1/2 u odnosu na taj dio, što znači da je doprinos tužilje u sticanju te imovine iznosio

1/4, kako su to i pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Tuženi pri tom nijesu dokazali da je

njihov doprinos očigledno i značajano veći od doprinosa tužilje u smislu čl.294. st.2. u vezi

čl.313. Porodičnog zakona. Njihovo isticanje da je tužilja sredstva kredita iskoristila za više

pokušaja vantjelesne oplodnje u zemlji i inostranstvu, ne znači da je s toga njen doprinos u

sticanju zajedničke imovine manji. Ovo sa razloga, što se i ovi troškovi imajući u vidu

njihovu svrhu (dobijanja potomstva i proširenje porodice) imaju smatrati troškovima, koji su

učinjeni za potrebe bračne odnosno porodične zajednice, kako to i pravilno zaključuju

nižestepeni sudovi. Saglasno čl.294. st.3. Porodičnog zakona, pri utvrdjivanju doprinosa sud

je vodio računa ne samo o primanjima i zaradi, već i pomoći jednog bračnog druga drugom, o

radu u domaćinstvu i porodici. To znači, da se pored zarade koju je tužilja ostvarivala, kao

njen doprinos mora uzeti njen rad u domaćinstvu.„

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 859/16 od 14.09.2016. godine)

218

NEPOSTOJANJE USLOVA ZA IZMJENU ODLUKE

O VRŠENJU RODITELJSKOG PRAVA

(Član 5, 357 stav 1 i 361 Porodičnog zakona)

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za izmjenu odluke o vršenju roditeljskog prava

nad. mldb djetetom sud se rukovodi najboljim interesom djeteta.

***

Elementi za procjenu najboljeg interesa djeteta izmedju ostalog su uzrast i pol

djeteta, želje i osjećanja djeteta s obzirom na uzrast i zrelost, potrebe djeteta (potrebe

stanovanja, ishrane, odijevanja, vaspitne potrebe), te sposobnosti roditelja da zadovolje

utvrđene potrebe.

Iz obrazloženja:

„Presudom prvostepenog suda P.br.679/14 od 06.02.2015. godine maloljetna kćerka

stranaka rođena 20.02.2010. godine povjerena je na samostalno vršenje roditeljskog prava

tuženoj, dok je tužilac - otac bio u obavezi da doprinosi njenom izdržavanju u iznosu od

100,00 € mjesečno. Određeno je i održavanje ličnih odnosa između oca i mldb. djeteta na

način što će isti provoditi svaki vikend sa djetetom u periodu od petka od 16 h do nedjelje do

16 h, zatim dan slave, prva dva dana vjerskih praznika, a dijete će rođendan provoditi sa

majkom. Utvrđeno je da od tada mldb. A. M. kontinuirano boravi kod majke u B., da u

septembru 2016. godine treba da otpočne sa školom.

Kod ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su, vodeći računa o najboljem

interesu djeteta u smislu čl.5 st.1 i čl.357. st.1. Porodičnog zakona i čl.3. Konvencije o

pravima djeteta, te uvažavajući mišljenje Centra za socijalni rad Opštine Bar i Ulcinj i Opštine

Berane, Andrijevica i Petnjica, pravilno odbili tužbeni zahtjev za izmjenu odluke o vršenju

roditeljskog prava nad mldb. kćerkom stranaka i izmjenu odluke o doprinosu za izdržavanje

mldb. djeteta.

Neosnovano se revizijom ukazuje da je postojao razlog za izmjenu odluke o vršenju

roditeljskog prava i odluke o izdržavanju, s obzirom na utvrđene činjenice da tužena

ispunjava uslove uspješnog roditeljstva i maksimalno je motivisana za vršenje samostalnog

roditeljskog prava u odnosu na mldb. kćerku. I pored činjenice da je procjenom roditeljskog

funkcionisanja tužioca Centar za socijalni rad Opštine Bar i Ulcinj, dao mišljenje "da nema

elemenata koji bi isključivali podobnost oca u pravcu povjeravanja djeteta", te da isti ne bi

"osporio" kontakte sa zajedničkom kćerkom tuženoj, kao i da želi da sa djetetom provodi

prvih deset dana svakog mjeseca dok dijete krene u školu, a ovo iz razloga nedostatka

finansijskih sredstava da putuje u B. svaki vikend, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da

se nijesu stekli uslovi za izmjenu odluke o vršenju roditeljskog prava. Pri tom, i po mišljenju

ovog suda, sudovi su vodili računa o najboljem interesu djeteta, što je pravni standard koji se

cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a elementi za procjenu najboljeg

interesa između ostalog su uzrast i pol djeteta, želje i osjećanja djeteta s obzirom na uzrast i

zrelost, potrebe djeteta (potrebe stanovanja, ishrane, odijevanja, vaspitne potrebe), te

sposobnosti roditelja da zadovolje utvrđene potrebe.

U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravilno cijenili sve elemente procjene

najboljeg interesa mldb. A. M. koji su potvrđeni pribavljenim mišljenjem Centra za socijalni

219

rad Berane, Andrijevica i Petnjica u smislu čl.361. Porodičnog zakona i pravilno zaključili da

se nijesu stekli uslovi za izmjenu odluke o vršenju roditeljskog prava nad mldb. kćerkom

stranaka, zbog čega je tuženi zahtjev odbijen kao neosnovan.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 749/16 od 15.09.2016. godine)

220

221

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

222

223

SLOBODNA OCJENA DOKAZA

(Član 9 ZPP)

Slobodna ocjena izvedenih dokaza podrazumijeva i slobodan izbor dokaznih

sredstava.

Iz obrazloženja:

“Slobodna ocjena izvedenih dokaza podrazumijeva i slobodan izbor dokaznih

sredstava, pa nije od značaja što sud nije odlučio o dokaznom predlogu tuženog za

pribavljanje dopunskog izvještaja Uprave za nekretnine Podgorica. U ostalom isticanjem ovih

navoda u reviziji osporava se utvrdjeno činjenično stanje, što nije revizijski razlog u smislu čl.

400.st.3. ZPP.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 382/16 od 30.06.2016. godine)

224

NENADLEŽNOST SUDA OPŠTE NADLEŽNOSTI

(Član 19 ZPP)

Poništaj upravnog akta kojim je u formi obavještenja odlučeno da tužiocu

prestaje radno angažovanje kod tužene nije u nadležnosti suda opšte nadležnosti već

upravnog organa i Upravnog suda.

Iz obrazloženja:

“Tužiocu je od strane tužene uručeno obavještenje br.18-513 od 15.04.2015. godine

kojim ga obavještava da njegovo radno angažovanje kod tužene prestaje 16.04.2016. godine

kad će mu radna knjižica biti uručena. Navedeno obavještenje ne sadrži pouku o pravnom

lijeku.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja i postavljenog zahtjeva s tim u vezi,

prvostepeni sud je zaključio da za rješavanje predmetnog spora nije nadležan radi čega se, s

pozivom na odredbu čl. 19 ZPP, oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje tog zahtjeva.

Po nalaženju prvostepenog suda, tužena je o pravu tužioca odlučila upravnim aktom u

skladu sa odredbom čl.18 Zakona o upravnom postupku, pa se zaštita prava ostvaruje u

upravnom, a ne sudskom postupku.

Naime, sporni akt tužene ima formu obavještenja, a suštinski predstavlja rješenje

tužene kojim je odlučila o pravima i obavezama fizičkog lica te stoga to obavještenje ima sva

obilježja upravnog akta. U konkretnom slučaju, tužena je u okviru svojih javnih ovlašćenja

odlučila o pravu tužioca obavještenjem, odnosno tim aktom je odlučeno da tužiocu prestaje

radno angažovanje kod tužene, a poništaj navedenog upravnog akta nije u nadležnosti suda

opšte nadležnosti već upravnog organa i Upravnog suda, u propisanoj proceduri.

Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni

sud.

I po nalaženju ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su odlučili na

izloženi način.

Naime, u skladu sa odredom čl.196 Zakona o opštem upravnom postupku (Sl. list

RCG br. 66/03 i Sl.list CG, br.32/11), važećeg u vrijeme donošenja spornog obavještenja,

organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o upravnoj stvari. Rješenje, u smislu navedene

odredbe, je upravni akt kojim se u upravnom postupku odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom

interesu stranke u odredjenoj upravnoj stvari.

Isto tako, odredbom čl. 2 st.1. Zakona o upravnom sporu (Sl.list.CG. br.60/03)

propisano je da je upravni akt, u smislu tog zakona, akt kojim državni organ, organ lokalne

samouprave kao i ustanova i drugo pravno lice u vršenju javnih ovlašćenja odlučuje u

upravnim stvarima o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkog ili pravnog lica.

I Zakon o državnim službenicima i namještenicima (Sl. list CG br. 39/11) u odredbi

čl.122 predvidja da o prestanku radnog odnosa državnom službeniku i namješteniku, odlučuje

starješina rješenjem.

U predmetnoj pravnoj stvari tužena je, krećući se u okviru svojih ovlašćenja,

obavještenjem odlučila o pravima tužioca i to obavještenje ima sve elemente rješenja, bez

obzira što nije donijeto u formi rješenja, kako je ista propisana u odredbi čl. 200 Zakona o

opštem upravnom postupku.

225

Kako poništaj navedenog upravnog akta nije u nadležnosti suda već organa uprave to

je pravilno postupio prvostepeni sud, kad se, s pozivom na odredbu čl.19 ZPP, oglasio

apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

Ovaj sud je cijenio i činjenicu da sporni upravni akt ne sadrži pouku o pravu na pravni

lijek, ali je našao da nedostatak upustva o pravnoj zaštiti, kako su to pravilno zaključili i

nižestepeni sudovi, nije od uticaja na drugačiji zaključak u pogledu karaktera spornog akta.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1171/16 od 08.12.2016. godine)

226

NENADLEŽNOST SUDA

(Član 19 ZPP)

Uklanjanje objekta - garaže sa putnog pojasa nekategorisanog puta ne spada u

nadležnost suda, već organa uprave.

Iz obrazloženja:

“Utvrdjeno je da su parnične stranke susjedi, te da je tuženi sagradio pomoćni objekat

- garažu, dimenzija 3,7 m x 6,4 m u putnom pojasu kraka dijela nekategorisanog puta Petnjica

- Ponor i to na kat. par. br.80/1, po kulturi put, površine 6 ha, 4 ari 69 metara upisane u

posjedovnom listu br.264 KO Radmanci na ime DS javno dobro - putevi. Pored navedenog u

postupku je utvrdjeno da je pravosnažnim rješenjem Komunalne policije Berane br.09-364-

354 od 14.06.2010. godine naloženo tuženom uklanjanje sporne garaže, koja je predmet ovog

spora.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i

drugostepeni sud, prvostepeni sud je odbacio tužbu i ukinuo sprovedene parnične radnje s

pozivom na odredbu čl.19. st.2. ZPP-a, u vezi čl.86. st.1. tač.4. Zakona o putevima ("Sl.list

RCG" br.42/04), nalazeći da odlučivanje o ovom zahtjevu ne spada u nadležnost suda, već

upravnog postupka.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, pravilno su nižestepeni sudovi

postupili, kada su odlučili na izloženi način. Jer, uklanjanje objekta - garaže sa putnog pojasa

nekategorisanog puta ne spada u nadležnost suda, već organa uprave, a shodno čl.86. st.1.

tač.2. Zakona o putevima u vezi čl.39. Zakona o inspekcijskom nadzoru ("Sl.list RCG"

br.39/03) u vezi čl.19. ZPP-a.

S tim u vezi, za ukazati je revidentu da pobijano rješenje ne sadrži nikakve nejasnoće u

pogledu razloga o odbačaju tužbe. Jer, tužba je odbačena zbog apsolutne nenadležnosti suda,

a ne zbog presudjene stvari.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 907/16 od 06.10.2016. godine)

227

ODLUKA O ZAHTJEVU O SPORU

KOJI NE SPADA U SUDSKU NADLEŽNOST

(Član 19 u vezi čl. 367 stav 2 tačka 3 ZPP)

Spor koji se tiče upotrebe javnih voda ne spada u sudsku nadležnost, a ukoliko je

o ovakvom zahtjevu sud odlučio počinjena je bitna povreda odredaba parničnog

postupka iz člana 367 stav 2 tačka 3 ZPP.

Iz obrazloženja:

“Zahtjev tužioca odnosi se na traženje da se obaveže tuženi da ukloni crijevo sa

komore na koju se priključio i tako omogući tužiocu da se on priključi na istu, tvrdeći da ista

komora pripada njegovom domaćinstvu jer je njegova pok. majka K. R. bila na spisku

građana zaseoka Roganice s pravom na priključak na komoru, a da se tuženi nezakonito i

nelegalno priključio na istu.

Naime, u postupku je utvrđeno da je u postupku rješavanja vodosnabdijevanja

mještana u okrivu mjesne zajednice Mataruge i zaseoka Roganica urađen glavni projekat sa

dopunom zv. Petrova česma. Sekretarijat za stambeno komunalne poslove i zaštitu životne

sredine izdao je vodoprivrednu saglasnost MZ Crvljenice i Mataruge na tehničku

dokumentaciju za vodosnabdijevanje sela Mataruge i Otilovići, rješenjem o utvrđivanju

vodoprivredne saglasnosti od 30.11.2004.godine. Investitori u ovim radovima su bili M. š. i v.

kao i R. u. iz P., a izvođač radova je preduzeće „O.“ iz P., dok mještani nisu učestvovali

svojim sredstvima u izgradnji vodovoda (bazena i komora).

Imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovog suda, predmetni spor koji se tiče upotrebe

javnih voda, ne spada u sudsku nadležnost. Naime, shodno odredbama Zakona o vodama (Sl.

list RCG, br.27/2007), izvorištima za snabdijevanje vodom za piće od lokalnog značaja

(prirodni izvori, javne česme i javni bunari), kao i seoskim jazovima upravlja jedinica lokalne

samouprave, a način korišćenja i održavanja seoskih vodovoda, javnih česama, javnih bunara

i seoskih jazova vrši se u skladu sa uslovima koje propisuje jedinica lokalne samouprave.

Stoga tužilac ne može tražiti da se tuženi isključi a da se njemu dozvoli priključenje na

komoru, jer takav spor ne spada u sudsku nadležnost.

Kako su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi odlučili o zahtjevu koji ne spada u

sudsku nadležnost, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka,

shodno odredbi čl. 19 st. 1 ZPP, to su počinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog

postupka, zbog čega su morale biti ukinute nižestepene presude i tužba odbačena a ovo u

smislu čl. 409 st. 3 ZPP.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1212/16 od 07.12.2016. godine)

228

SPOR O ZASNIVANJU I PRESTANKU SLUŽBENIČKIH ODNOSA

VJERSKIH SLUŽBENIKA

-NENADLEŽNOST SUDA-

(Član 19 ZPP, u vezi čl. 1 Pravilnika o službenicima Islamske zajednice

u Crnoj Gori)

Vjerske službenike biraju i postavljaju vjerske zajednice u skladu sa svojim

propisima, te rješavanje spora o zasnivanju i prestanku službeničkih odnosa vjerskih

službenika ne spada u sudsku nadležnost.

Iz obrazloženja:

“Iz predmetnih spisa proizilazi da je tužilac podnijetom tužbom tražio da se kao

nezakonito poništi rješenje o prestanku službe na poslovima Vaiza, da mu tuženi omogući da

obavlja poslove koje je obavljao do donošenja rješenja o prestanku službe, te da mu isplati

neisplaćene zarade za period od 21.09.2014. godine pa do njegovog vraćanja na rad. U

postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja utvrđeno je da je tužilac sa tuženim

dana 07.03.2008.godine zaključio Ugovor o vršenju vjerskih, vjersko-prosvjetnih i

administrativnih poslova u Odboru Islamske zajednice Rožaje. Dalje je utvrđeno da je

Odlukom Odbora Islamske zajednice Rožaje broj 23/8 od 13.03.2008.godine tužilac

imenovan za Seiri – Vaiza, te da mu je rješenjem čiji poništaj traži prestala služba.

Polazeći od odredbe čl. 28 i čl. 45 Ustava Islamske zajednice u Crnoj Gori, a u vezi čl.

14 Ustava Crne Gore, prvostepeni sud se se oglasio nenadležnim, ukinuo sve sprovedene

radnje i tužbu odbacio, obavezujući tužioca da tuženom na ime troškova postupka isplati

iznos do 1.187,50 €.

Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužioca potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu

kojim se sud oglasio nenadležnim, dok je preinačio isto u dijelu odluke o troškovima

postupka, odlučujući da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

I po ocjeni ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi odlučujući na navedeni

način.

Odredbom čl.28 Ustava Islamske zajednice u Crnoj Gori propisano je da su organi

Islamske zajednice Odbor Islamske zajednice, Sabor Islamske zajednice, Mešihat Islamske

zajednice i Reis Islamske zajednice. Mešihat kao organ Islamske zajednice, prema odredbi čl.

45 navedenog Ustava, postavlja, premješta i razrješava glavne imame, hatibe, muallime, vaize

i mujezine u glavnim džamijama, te izdaje ovlašćenja ostalim licima za obavljanje vjerskih

poslova.

Odredbom čl. 1 Pravilnika o službenicima Islamske zajednice u Crnoj Gori je

propisano da se tim Pravilnikom, u skladu sa Ustavom Islamske zajednice, utvrđuje način

zasnivanja i prestanka službeničkih odnosa vjerskih i administrativnih službenika, njihove

zarade, plate i druge naknade, kao i disciplinska i materijalna odgovornost. Prema odredbi čl.

112 navedenog Pravilnika vjersko-prosvjetne poslove u okviru Islamske zajednice obavljaju

muftije, glavni imami, imami, hatibi, muallimi, vaizi i mujezini glavnih džamija.

Ustav Crne Gore u odredbi čl. 14 propisuje da su vjerske zajednice odvojene od

države.

Iz citiranih odredbi nesumnivo proizilazi da rješavanje predmetnog spora ne spada u

sudsku nadležnost, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Jer, vjerske službenike

biraju i postavljaju vjerske zajednice u skladu sa svojim propisima zbog čega se ne može

229

tražiti sudska zaštita. Takođe, proizilazilo bi iz navedenih odredbi da se iste odnose na

službenike koji obavljaju vjersko-prosvjetne poslove, tako da pozivanje tužioca u reviziji da je

on administrativni i prosvjetni radnik, ne utiče na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj

stvari.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 901/16 od 14.09.2016. godine)

230

PRIMJENA ZAKONA O MEDJUNARODNOM PRIVATNOM PRAVU

-NADLEŽNOST SUDA CRNE GORE-

(Član 99 stav 1 i čl. 100 u vezi čl. 165 st. 1 Zakona o medjunarodnom

privatnom pravu)

Ako u parnici ima više tuženih sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost

suda Crne Gore postoji i kad jedan od tuženih ima prebivalište u Crnoj Gori.

Iz obrazloženja:

“Polazeći od utvrđenja da pok. B. N. u trenutku smrti nije bio crnogorski državljanin,

već državljanin Turske i Njemačke, da je u trenutku smrti navodno imao uobičajeno boravište

u Njemačkoj, da se novčana sredstva nalaze u bankama u Njemačkoj, prvostepeni sud se

oglasio apsolutno nenadležnim da odlučuje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve parnične radnje i

tužbu odbacio, s pozivom na odredbu čl.19. st.1. i 3. ZPP u vezi čl.72. st.1. i čl.128. Zakona o

međunarodnom privatnom pravu.

Drugostepeni sud je, odlučujući po žalbi tužilje, našao da je prvostepeni sud pravilno

postupio kada se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj stvari i kada je tužbu odbacio, ali

smatra da je pogriješio kada se pozvao na Zakon o međunarodnom privatnom pravu, nalazeći

da u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o rješavanju sukoba zakona sa

propisima drugih zemalja ("Sl.list SFRJ", br.43/82, 72/82 i 46/96), koji je bio u primjeni u

vrijeme podnošenja tužbe.

Osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepena rješenja donijeta uz bitnu povredu

postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.19. ZPP, kada su se oglasili apsolutno nenadležnim za

postupanje u ovoj stvari i tužbu odbacili. Drugostepeni sud je pogrešno našao da se na

konkretnu pravnu stvar primjenjuju odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima

drugih zemalja, a prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe čl.72. st.1. i čl.128. Zakona

o međunarodnom privatnom pravu.

Prema odredbi čl.165. st.1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Sl.list CG",

br.1/14, 6/14, 11/14 i 14/14), ako je do dana početka primjene ovog zakona donesena

prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom ili drugim organom

završava, postupak će se nastaviti po propisima koji su važili do dana početka primjene ovog

zakona, a prema stavu 2 istog člana, ako poslije početka primjene ovog zakona bude ukinuta

prvostepena odluka iz stava 1 ovog člana, dalji postupak sprovešće se po ovom zakonu.

U predmetnoj pravnoj stvari tužba je podnesena 23.03.2011. godine. Rješenjem Višeg

suda u Bijelom Polju Gž.br.3021/15 od 19.02.2016. godine ukinuta je presuda Osnovnog

suda u Bijelom Polju P.br.340/15 od 27.10.2015. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu

na ponovno suđenje.

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe (čl.165), nadležnost za postupanje u ovoj

parnici određuje se primjenom Zakona o međunarodnom privatnom pravu. Članom 99. st.1.

tog zakona propisano je da nadležnost suda Crne Gore postoji ako tuženi ima prebivalište,

odnosno sjedište u Crnoj Gori, a članom 100. istog zakona, određeno je da ako u parnici ima

više tuženih sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda Crne Gore postoji i kad

jedan od tuženih ima prebivalište u Crnoj Gori.

U konkretnom slučaju prvotuženi ima prebivalište u Crnoj Gori, pa primjenom

citiranih zakonskih odredbi za suđenje u predmetnom sporu nadležan je sud Crne Gore,

odnosno Osnovni sud u Bijelom Polju.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 942/16 od 02.11.2016. godine)

231

SPOR SA MEDJUNARODNIM ELEMENTOM

(Član 29 ZPP, u vezi sa čl. 104 st. 1 Zakona o medjunarodnom

privatnom pravu)

Radi se o sporu sa medjunarodnim elementom ako je ugovorena nadležnost

stranog suda.

Iz obrazloženja:

“Odlučujući o prigovoru nenadležnosti domaćeg suda istaknutog od strane tuženog,

nižestepeni sud se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i tužbu odbacio, s

pozivom na odredbu čl.103, 104 i 105. Zakona o medjunarodnom privatnom pravu ("Sl.list

CG",br.1/14, 6/14, 11/14 i 14/14) u vezi čl.29. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da se

radi o sporu, sa medjunarodnim elementom sa ugovorenom nadležnošću suda u Rimu.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revidenta nižestepeni sudovi su

pravilno postupili, kada su odlučili na izloženi način.

Neosnovano se revizijom ukazuje da nije bilo mjesta primjeni Zakona o

medjunarodnom privatnom pravu i navodi revidenta da se ne radi o sporu, sa medjunarodnim

elementom, već o sporu izmedju domaćih privrednih subjekata.

Nasuprot navodima revizije, radi se o sporu sa medjunarodnim elementom, za koji ne

postoji isključiva nadležnost suda Crne Gore, u kojem su se ugovorne strane mogle

sporazumjeti o nadležnosti stranog suda - saglasno čl.104. st.1. Zakona o medjunarodnom

privatnom pravu.

S tim u vezi za ukazati je revidentu da medjunarodni element može biti izražen u

subjektu, objektu i pravima i obavezama. Kada je medjunarodni element izražen u subjektu,

koji predstavlja privredni subjekt, onda se strani element javlja ako privredni subjekt ima

stranu pripadnost (prema sjedištu i registraciji).

Kako je u konkretnom slučaju "T. R. E. N. S. p. A. – T. S." iz I. – R. osnivač tuženog

"T. C. G." DOO P. sa udjelom od 100%, to je stvarno sjedište i uprava iste u Italiji, zbog čega

se a nasuprot navodima revizije radi o sporu sa medjunarodnim elementom.

S druge strane, bez osnova je i pozivanje revidenta na odredbu čl.99. Zakona o

medjunarodnom privatnom pravu. Jer, prorogacijom nadležnosti stranke otklanjaju

neizvjesnost u pogledu nadležnosti suda, koji će rješavati njihov eventualni spor i time

doprinose svojoj pravnoj sigurnosti. Dakle, sporazum o nadležnosti je procesno-pravni ugovor

stranaka, kojim je ugovorena nadležnost stranog suda, kojim se derogira primjena pravila o

opštoj i posebnoj nadležnosti domaćeg ili stranog suda.

Dakle, kako su ugovorne strane čl.7. ugovora ugovorile nadležnost suda u Rimu, a ne

radi se o sporu za koji bi postojala isključiva nadležnost suda Crne Gore, to su nižestepeni

sudovi pravilno postupili, kada su odlučili na izloženi način, a s pozivom na odredbu čl.104 i

105. Zakona o medjunarodnom privatnom pravu.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br.140/16 od 30.11.2016. godine)

232

ODBACIVANJE TUŽBE ZBOG NEDOSTATKA

STRANAČKE SPOSOBNOSTI

(Član 106 stav 3 u vezi čl. 81 i 202 ZPP)

Neučestvovanje jednog od nužnih suparničara predstavlja nedostatak koji se tiče

stranačke sposobnosti, zbog kog nedostatka se tužba može odbaciti u svakoj fazi

parničnog postupka.

Iz obrazloženja:

“Kod činjenice da tužioci tužbom nijesu obuhvatili naslednike pok. Đ. zv. Đ. R. (S. K.

je tužilac), iako im je to bilo naloženo rješenjem prvostepenog suda od 18.09.2014. godine,

pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su, s pozivom na odredbu čl.106. st.3. u vezi

čl.81. i 202. ZPP, odlučili na izloženi način.

Naime, u konkretnom slučaju svi upisani suvlasnici sporne nepokretnosti, odnosno

njihovi naslednici (naslednici pok. Đ.) su u jedinstvenoj pravnoj zajednici, zbog čega se oni

nužno pojavljuju kao jedinstveni suparničari. Neučestvovanje jednog od nužnih suparničara

predstavlja nedostatak koji se tiče stranačke sposobnosti. Pitanje nužnog suparničarstva je

procesno - pravne prirode o kome je sud obavezan da pouči stranke i naloži da se tužbeni

zahtjev ispravi u tom smislu. Prvostepeni sud je tako postupio i naložio je tužiocima da

prošire tužbu na način što će obuhvatiti kao tužene sve suvlasnike, pa i naslednike pok. Đ. R.

Kako tužioci nijesu postupili po nalogu prvostepenog suda pravilno je prvostepeni sud,

suprotno navodima revizije, postupio kada je tužbu odbacio s pozivom na odredbu čl.106.

st.3. ZPP.

Zbog nedostatka stranačke sposobnosti tužba se može odbaciti u svakoj fazi parničnog

postupka, pa su neosnovani navodi revizije da to nije moguće poslije zaključenja pripremnog

ročišta.

Tužba je odbačena zbog toga što tužioci nijesu postupili po nalogu prvostepenog suda

da tužbom ubuhvate sve nužne suparničare, tako da su bez ikakvog značaja navodi revizije u

vezi postojanja aktivne legitimacije na strani tužilaca u predmetnoj pravnoj stvari.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1040/16 od 15.11.2016. godine)

233

NEBLAGOVREMENOST TUŽBE

KOJOM SE TRAŽI OBJAVA ISPRAVKE TEKSTA

(Član 31 stav 2 u vezi čl. 28 st. 2 Zakona o medijima)

Zakonski rok za podnošenje tužbe radi objave ispravke teksta teče od dana isteka

roka za objavljivanje ispravke ili odgovora, te je neblagovremena tužba podnijeta nakon

isteka roka iz člana 31 stav 2 Zakona o medijima.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi ispravku tužioca na objavljeni tekst u

nezavisnom dnevniku „V.“ primio 10.10.2013. godine.

Kod ovakvog stanja stvari pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužba

podnijeta nakon isteka zakonskog roka za njeno podnošenje. Naime, tuženi je ispravku,

odnosno odgovor tužioca, shodno članu 28 stav 2 Zakona o medijima, bio dužan da objavi

najkasnije u drugom broju štampe po prijemu ispravke ili odgovora. Kako je ispravku tuženi

primio 10.10.2013. godine, a tužba podnijeta 02.12.2013. godine to je ista podnijeta nakon

isteka roka iz čl. 31 st. 2 Zakona o medijima.

Bez značaja su za drugačije odlučivanje navodi revizije kojima se ukazuje da nije znao

kada je tuženi primio ispravku jer mu povratnica koja služi kao dokaz o prijemu pošiljke kod

tuženog vraćena nakon 12.11.2013. godine. Ovo zbog toga što zakonski rok za podnošenje

tužbe teče od dana isteka roka za objavljivanje ispravke ili odgovora, pa početak roka ne

zavisi od saznanja tužioca za dan prijema ispravke kod tuženog. Dakle, radi se o objektivnom

roku koji se računa od nastupanja relevantne činjenice nezavisno od saznanja ovlašćene osobe

za tu činjenicu.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 602/16 od 13.09.2016. godine)

234

NEDOZVOLJENOST IZLUČNE TUŽBE

(Član 66 stav 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)

Parnica o nedopustivosti izvršenja može se pokrenuti do okončanja izvršnog

postupka, a poslije okončanja izvršnog postupka tužba je nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi čl.66. st.1. Zakona o izvršenju i obezbjeđenju ("Sl.list CG", br.36/11),

izvršni dužnik ima pravo da, radi utvrđenja neke činjenice koja se odnosi na samo

potraživanje, a među strankama je sporna, sve do okončanja postupka izvršenja, pokrene

parnični ili drugi postupak radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno. Dakle, iz citirane

zakonske odredbe proizilazi da je uslov za pokretanje parničnog ili drugog postupka da

postupak izvršenja nije okončan.

Shodno navedenom, parnica o nedopustivosti izvršenja može se pokrenuti do

okončanja izvršnog postupka, a poslije okončanja izvršnog postupka tužba je nedozvoljena.

Navedeno upućuje da je trebalo odbaciti tužbu kojom je traženo da se utvrdi da je izvršenje

određeno rešenjem o izvršenju nedopušteno, jer je isto već sprovedeno. Međutim, po

nalaženju ovog suda, odbijanje tužbenog zahtjeva za proglašenje izvršenja nedopuštenim ne

čini pobijanu i prvostepenu presudu nezakonitim, obzirom na pravne posledice koje takva

odluka proizvodi za tužioce-izvršne dužnike.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 891/16 od 15.11.2016. godine)

235

DOSTAVLJANJE I OCJENA BLAGOVREMENOSTI ŽALBE

(Član 134 stav 2 i čl. 137 st. 1 ZPP)

Ako advokat ne obavlja advokatske poslove u svom stanu već u advokatskoj

kancelariji u kojoj nema registrovanih advokatskih pripravnika ne može se smatrati da

mu je presuda uredno dostavljena ako je ista predata njegovoj sestri.

Iz obrazloženja:

“Osnovano se ukazuje revizijom da je pogrešan izloženi zaključak drugostepenog

suda, uz isticanje da punomoćnik tužioca prvostepenu presudu P.br.1483/14 od 16.07.2015.

godine nije primio dana 28.07.2015. godine, kako to pogrešno nalazi drugostepeni sud.

Naime, iz spisa predmeta - povratnice naslovljene na punomoćnika tužioca R. P.,

advokata iz T. – O. bb proizilazi da je presudu prvostepenog suda P.br.1483/14 od

16.07.2015. godine dana 28.07.2015. godine primilo lice za koje je u "napomeni dostavljača"

navedeno da se radi o sestri primaoca.

S tim u vezi, a radi ocjene blagovremenosti izjavljene žalbe, ovaj sud je uz dopis

Rev.br.651/16 od 15.06.2016. godine spise vratio prvostepenom sudu, radi provodjenja

izvidjajnih radnji.

U izvidjajnom postupku je utvrdjeno da advokat R. P., ne obavlja poslove u svom

stanu, u kojem slučaju bi se dostavljanje imalo vršiti saglasno čl.134. st.2. na načn kako to

propisuje odredba čl.137. st.1. ZPP-a, već da isti advokatske poslove obavlja u kancelariji, u

T. – O. bb, gdje ima registrovano sjedište advokatske kancelarije, u kojoj nema registrovanih

advokatskih pripravnika.

Kod naprijed navedenog, pogrešan je zaključak drugostgepenog suda da je

punomoćniku tužioca prvostepena odluka dostavljena 28.07.2015. godine, te s tim u vezi i

zaključak o neblagovremenosti izjavljene žalbe, zbog čega je pobijano rješenje valjalo ukinuti

i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 651/16 od 14.09.2016. godine)

236

NEDOPUŠTENOST TUŽBE

ZBOG NEPOSTOJANJA PRAVNOG INTERESA

(Član 188 ZPP)

Tužilac kao jedan od nasljednika nema pravni interes da traži da se utvrdi da je

ništav testament ostavioca ako je zaključenim poravnanjem sa ostalim nasljednicima

riješen spor medju nasljednicima u pogledu utvrdjenja šta čini zaostavština ostavioca i

dioba izvršena njihovim sporazumom.

Iz obrazloženja:

“Nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac nema pravni interes da zahtijeva utvrđenje

ništavosti sporne izjave, zbog čega je tužba odbačena kao nedopuštena.

Odredbom čl.188 ZPP predviđeno je da tužilac može tužbom tražiti da sud samo

utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno

neistinitost neke isprave.

Prema utvrđenim činjenicama postupak za raspravljanje zaostavštine ostavioca pok. K.

Š. prekinut je rješenjem O.br.206/12 od 03.12.2012. godine i tužilac, sin ostavioca upućen na

parnicu da dokaže nepunovažnost testamenta - izjave volje od 11.08.2007. godine, protiv

tuženih. Dalje je utvrđeno da su tužilac i tuženi u parnici koja je vođena kod prvostepenog

suda P.br.193/14 zaključili sudsko poravnanje, a predmet poravnanja je bila dioba imovine za

koju su stranke učinile nespornim da predstavlja zaostavštinu njihovog oca pok. K. Š., kojom

imovinom je ostavilac Š. raspolagao u izjavi - testamentu čija ništavost se traži u ovom sporu.

Slijedom izloženog, i po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili

da tužilac nema pravni interes u ovoj parnici, jer je zaključenim poravnanjem sa tuženima u

parnici koju su vodili (P.br.193/14) i diobom zaostavštine, riješen spor među naslednicima u

pogledu utvrđenja šta čini zaostavštinu ostavioca, a dioba izvršena njihovim sporazumom.

Revizijski navodi tužioca da su tuženi u ostavinskom postupku prezentirali sudu

spornu izjavu - testament, nijesu od značaja, jer je zaključenjem poravnanja riješen spor među

strankama šta čini zaostavštinu ostavioca, a dioba istim poravnanjem izvršena mimo

raspolaganja spornom izjavom - testamentom od strane zavještaoca.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1172/16 od 29.11.2016. godine)

237

ZAHTJEV ZA UTVRDJENJE ČINJENICA

I ODBACIVANJE TUŽBE

(Član 188 ZPP)

Tužba kojom se traži da se utvrdi da je tužilac u odredjenom periodu kod

tuženog obavljao poslove i zadatke odredjenog radnog mjesta je nedozvoljena.

Iz obrazloženja:

“U konkretnom sporu, tužilja je postavila zahtjev za utvrđenje da je kod tuženog

obavljala poslove i radne zadatke radnog mjesta stariji policijski komesar za suzbijanje

maloletničke delikvencije i nasilja u porodici, u periodu od 01.12.2008.godine do stupanja na

snagu novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji (maj 2013.godine), a od

tada poslove policijskog inspektora I klase za suzbijanje maloljetničke delikvencije i nasilja u

porodici, za koje poslove je važećim aktom o sistematizaciji predviđena visoka stručna

sprema, položeni državni ispit i najmanje četiri godine radnog iskustva na poslovima u

određenom policijskom zvanju.

Prema stanovištu ovog suda, radi se o zahtjevu za utvrđenje činjenica, pa shodno

odredbama čl.188 ZPP isti nije dozvoljen. Naime, odredbama čl.188 ZPP predviđeno je da se

tužba za utvrđenje može podnijeti samo radi utvrđenja postojanja, odnosno nepostojanja

nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave. Iz

navedenog proizlazi da se tužbom ne može tražiti utvrđenje činjenica.

Iz navedenih razloga, nalazeći da revizijski sud po službenoj dužnosti pazi na

ispunjenost procesnih pretpostavki za vođenje spora i ocjenu dozvoljenosti tužbe, ovaj sud je

našao da se radi o zahtjevu za utvrđenje činjenica, što podnijetu tužbu čini nedozvoljenom, pa

je stoga pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i tužbu odbaciti. “

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1268/16 od 20.12.2016. godine)

238

POBIJANJE SUDSKOG PORAVNANJA

(Član 327 stav 1 ZPP)

Punovažnost sudskog poravnanja ne može se dovoditi u pitanje u postupku diobe

nepokretnosti, već se isto može, u smislu člana 327 stav 1 ZPP, pobijati samo tužbom.

Iz obrazloženja:

“Medju strankama je bilo sporno pravo svojine na nepokretnostima koje su bile

predmet diobe pa je rješenjem prvostepenog suda Rs. br. 26/15 od 25.10.2014. godine

prekinut postupak do pravosnažnog okončanja parnice P. br. 169/14. U toj parnici stranke su

zaključile sudsko poravnanje 21.11.2014. godine. Poravnanjem je utvrdjeno da su protivnici

predlagača suvlasnici na po ½ parcela br. 1909, br. 780, br. 791 i br. 792 upisanih u l. n. br.

909 KO Žabljak I. Poravnanjem je konstatovano da predmet poravnanja nijesu parcele br.

678, br. 679 i br. 680 iz l. n. br. 909 KO Žabljak I i da će stranke pokušati postići dogovor u

pogledu svojinskih udjela, a da stanje u ostalom dijelu l. n. 909 KO Žabljak I ostaje

nepromijenjeno.

Revizijom se osporava dioba ostalih parcela upisanih u l. n. br. 909 KO Žabljak I

isticanjem da one nijesu mogle biti predmet diobe jer su isključiva svojina protivnika

predlagača. Medjutim, ti navodi revizije nijesu osnovani jer je sudskim poravnanjem

utvrdjeno da stanje u odnosu na te parcele ostaje nepromijenjeno što znači da su stranke

suvlasnici u obimu kako je to upisano u navedenom listu nepokretnosti. Pozivanje u reviziji

na zabludu prilikom zaključenja sudskog poravnanja nije ni od kakve pravne važnosti. Ovo

zbog toga što se punovažnost sudskog poravnanja ne može dovoditi u pitanje u postupku

diobe nepokretnosti. Ono se može se, u smislu člana 327 stav 1 ZPP, pobijati samo tužbom.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 666/16 od 07.10.2016. godine)

239

PRESUDA NA OSNOVU PRIZNANJA

(Član 337 stav 1 u vezi čl. 400 st. 4 ZPP)

Sud je vezan priznanjem tužbenog zahtjeva, izuzev kada je riječ o zahtjevu kojim

stranke ne mogu raspolagati.

***

Protiv drugostepene presude kojom se potvrđuje presuda na osnovu priznanja,

revizija se može izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz

člana 400 stav 1 tač. 1 i 2 i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva učinjenog u postupku

pred drugostepenim sudom.

Iz obrazloženja:

“Tuženi je u odgovoru na tužbu izričito priznao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi

na utvrđenje prava svojine na spornim stanovima i u konačnom predložio da sud u tom dijelu

donese presudu na osnovu priznanja, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su

usvojili zahtjev. Prema odredbi čl. 337 st.1 ZPP, ako tuženi do zaključenja glavne rasprave

prizna cijeli ili dio tužbenog zahtjeva, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom

usvaja tužbeni zahtjev u dijelu u kome se priznaje tužbeni zahtjev(presudu na osnovu

priznanja)

Navodi revizije kojima se pobijaju nižestepene odluke zbog pogrešne primjene

materijalnog prava nijesu relevantni jer se presuda na osnovu priznanja ne može pobijati zbog

pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, prema odredbi čl. 400 st.4 ZPP, protiv drugostepene presude kojom se

potvrđuje presuda na osnovu priznanja, revizija se može se izjaviti samo zbog bitnih povreda

odredaba parničnog postupka iz st 1 tač. 1 i 2 navedenog člana i zbog prekoračenja tužbenog

zahtjeva učinjenog u postupku pred drugostepenim sudom.

To što sud nije naveo da je u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev zbog toga što je

tuženi priznao zahtjev nije od značaja, jer je sud vezan tim priznanjem, izuzev kada je riječ o

zahtjevu sa kojim stranke ne mogu raspolagati, što u ovom sporu nije slučaj. Stranke su se u

suštini sporile o pravu zajedničke svojine na urbanističkoj parceli, u kom dijelu je prvostepena

presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 757/16 od 04.11.2016. godine)

240

IZREKA PRESUDE

(Član 347 stav 3 ZPP)

Izreka ne treba da sadrži pravni osnov sticanja prava svojine, pa eventualno

pogrešno navodjenje osnova sticanja u izreci presude ne može predstavljati bitnu

povredu odredaba parničnog postupka.

Iz obrazloženja:

“U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije učinjena bitna povreda

odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud, u

skladu sa čl. 401 istog zakona, pazi po službenoj dužnosti. Nije učinjena ni bitna povreda

odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 15 ZPP, zbog koje se revizija izjavljuje.

Izreke kako prvostepene tako i drugostepene presude nijesu u suprotnosti sa datim razlozima.

Prema odredbi čl. 347 st. 3 ZPP izreka sadrži odluku kojim se usvajaju ili odbijaju pojedini

zahtjevi u pogledu glavne stvari iz sporednih traženja. Dakle, izreka ne treba da sadrži pravni

osnov sticanja prava svojine, već osnov sticanja toga prava treba da obrazloži sud kroz

primjenu materijalnog prava. Prema tome, osnov sticanja prava svojine je materijalnopravno a

ne procesnopravno pitanje, pa eventualno pogrešno navodjenje osnova sticanja u izreci

presude ne može predstavljati bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Prvostepenom

presudom usvojen je tužbeni zahtjev, a drugostepeni sud je žalbu tuženog odbio kao

neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu i oba suda su dali razloge zbog kojih su našli da

su tužioci vlasnici spornih nepokretnosti, što znači da izreke nijesu u suprotnosti sa razlozima,

jer dati razlozi opravdavaju odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 692/16 od 13.09.2016. godine)

241

PREKORAČENJE TUŽBENOG ZAHTJEVA

(Član 367 stav 1 u vezi čl. 2 i čl. 400 st. 2 ZPP)

Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva revizija se može izjaviti samo ako je ta

povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Iz obrazloženja:

“Po nalaženju ovog suda ovim revizijskim navodima tužioci ukazuju na prekoračenje

tužbenog zahtjeva, što bi predstavljalo bitnu povredu iz čl.367. st.1. u vezi čl.2. ZPP. Stoji

činjenica da drugostepeni sud u postupku ispitivanja pravilnosti prvostepene presude nije

vodio računa o navedenoj bitnoj povredi, iako je ista bila isticana u žalbi. Međutim, tužioci

sada u reviziji ne mogu ukazivati na ovu bitnu povredu, jer saglasno odredbi čl.400. st.2. ZPP

zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva revizija se može izjaviti samo ako je ta povreda učinjena

tek u postupku pred drugostepenim sudom.

S druge strane ovaj sud nalazi da bez obzira na činjenicu postojanja relativno bitne

povrede iz čl.367. st.1. u vezi čl.2. ZPP, kojom su zahvaćene nižestepene presude ova povreda

nije bila od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane i prvostepene presude. Ovo iz razloga

što je nižestepenim presudama odlučeno o zahtjevu za utvrđenje prava svojine prema oba

tužena, a kako pravo svojine u sebi konzumira i pravo korišćenja koji zahtjev su tužioci

postavili prema prvotuženoj, navedeni propusti nižestepenih sudova nijesu od uticaja na

zakonitost donijetih presuda.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 524/16 od 15.09.2016. godine)

242

POVREDA PRAVILA POSTUPKA

(Član 367 stav 1 u vezi čl. 103 st. 2 i 106 st. 1 ZPP)

U slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa zaštita se ostvaruje zahtjevom za

vraćanje na rad, te tužba nije nerazumljiva ako se istom ne traži i poništaj odluke

poslodavca.

Iz obrazloženja:

“Prvostepeni sud je predmetnu tužbu odbacio s pozivom na odredbu čl. 106. st.4.ZPP,

jer se radi o nerazumljivom podnesku sačinjenom od strane advokata. Nerazumljivost tužbe

se, po nalaženju prvostepenog suda, ogleda u tome što iz referata tužbe proizilazi da tužilac

osporava obavještenje tužene br.339 od 08.04.2016.godine na osnovu kojeg je tužiocu prestao

radni odnos kod tužene, a petitumom tužbe traži vraćanje na radno mjesto koje je ranije

obavljao po rješenju br. 2025 od 30.06.2014.godine.

Ovako rezonovanje prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

Medjutim, i po nalaženju ovog suda, odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi

su povrijedili pravila postupka.

Pobijano rješenje donijeto je uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka

iz čl. 367 st.1 u vezi čl. 389 st1. ZPP, jer drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke nije

pravilno cijenio žalbene navode koje su od odlučnog značaja, radi čega su rješenja

nižestepenih sudova morala biti uknuta.

Naime, odredbom čl.106 st.1 ZPP propisano je da će sud, u slučaju da je podnesak,

dakle i tužba, nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi sud po njemu mogao

postupati, vratiti podnesak radi ispravke i dopune i dati rok u kome je stranka dužna to učiniti,

dok je u stavu 4 pomenutog člana propisano da u slučaju da nerazumljiv i nepotpun podnesak

umjesto stranke podnese punomoćnik koji je advokat, kao što je i ovdje slučaj, sud će ga

odbaciti.

Isto tako Zakon o parničnom postupku u odredbi čl.103 st.2 propisuje šta podnesak

treba da sadrži da bi se po njemu moglo postupati, odnosno da bi bio razumljiv. Slijedom

navedene odredbe da bi podnesak bio razumljiv naročito treba da sadrži : oznaku suda, ime i

prezime (naziv pravnog lica), prebivalište ili boravište, (sjedište pravnog lica) stranaka,

njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i

potpis podnosioca.

Predmetna tužba, nasuprot zaključku nižestepenih sudova, sadrži sve što je potrebno

da bi se po istoj moglo postupati pa i u dijelu predmeta spora, odnosno postavljenog zahtjeva.

Jer, zahtjev tužbe kojim je traženo vraćanje na rad na poslove radnog mjesta koje je tužilac

obavljao po rješenju tužene, a prije nego što mu je radni odnos prestao, nije nerazumljiv

zahtjev u smislu navedene odredbe ZPP da se po istom ne bi moglo postupati.

Naime, suština radnog spora je sudska zaštita povrijedjenog prava iz radnog odnosa.

U slučaju nezakonitog prestanaka radnog odnosa, ta zaštita se ostvaruje zahtjevom za vraćanje

na rad, bez obzira da li se pri tom traži i poništaj formalne odluke poslodavca.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1031/16 od 26.10.2016. godine)

243

ONEMOGUĆAVANJE RASPRAVLJANJA PRED SUDOM

(Član 367 stav 2 tačka 9 u vezi čl. 260-264 ZPP)

Izvodeći dokaz saslušanjem samo jedne stranke, iako za to nijesu postojale

procesne pretpostavke prvostepeni sud je postupio suprotno odredbama čl. 260-264 ZPP

i na taj način onemogućio drugoj stranci da raspravlja pred sudom, čime je učinio bitnu

povredu postupka iz člana 367 stav 2 tačka 9 ZPP.

Iz obrazloženja:

“U dokaznom postupku prvostepeni sud je izveo dokaz saslušanjem zakonskog

zastupnika tužioca, dok nije izveden dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženog. Prema

čl.261. st.1. ZPP ako se sud uvjeri da stranci, odnosno licu koje treba saslušati kao stranku

nijesu poznate sporne činjenice ili ako saslušanje te stranke nije moguće, može da odluči da se

sasluša samo druga stranka, a prema stavu 2 istog člana, sud će odlučiti da se sasluša samo

jedna stranka i ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda (za

pravno lice saslušaće se lice koje je zakonom ili opštim aktom pravnog lica određeno da je

zastupa - čl.262. st.2. ZPP), a prema članu 263. st.2. istog zakona, u pozivu će se naznačiti da

će se na ročištu izvesti dokaz saslušanjem stranaka i da stranka koja dođe na ročište može biti

saslušana u odsustvu druge stranke. Poziv na ročište dostaviće se punomoćniku stranke koje

je dužan da o tome obavijesti stranku, odnosno lice koje će se za stranku saslušati (čl.263.

st.1. ZPP).

U konkretnom slučaju prvostepeni sud je na ročištu održanom 08.04.2016. godine

usvojio predlog punomoćnika tužioca i saslušao zakonskog zastupnika tužioca, dok je

odlučeno da ne izvodi dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženog, jer, iako je uredno

pozvan, nije pristupio zakazanoj raspravi na koju nije pristupio ni njegov punomoćnik.

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, prvostepeni sud nije mogao izvesti dokaz

saslušanjem samo zakonskog zastupnika tužioca, a da prethodno nije obavijestio tuženog da

će se izvesti dokaz saslušanjem stranaka. Sud je bio dužan i da upozori tuženog na posledice

izostanka sa ročišta na kojem će se taj dokaz izvesti. Iz spisa predmeta (zapisnika sa održanih

ročišta) se vidi da prvostepeni sud nije ni donio rješenje da će se izvesti dokaz saslušanjem

stranaka, niti je upozorio tuženog, preko prisutnog punomoćnika, na posledice izostanka

zakonskog zastupnika tuženog sa ročišta na kojem će se provesti dokaz saslušanjem stranaka.

Kod izloženog stanja stvari, tj. izvodeći dokaz saslušanjem samo jedne stranke, iako

za to nijesu postojale procesne pretpostavke (uredno obaviještenje tuženog) prvostepeni sud je

postupio suprotno odredba čl.260 - 264 ZPP i na taj način onemogućio drugoj stranci-

tuženom da raspravlja pred sudom, čime je učinio bitnu povredu postupka iz čl.367. st.2.

tač.9. ZPP, na koju se ukazuje revizijom. Na ovu povredu postupka ukazano je i žalbom, koju

povredu drugostepeni sud nije sankcionisao. Naprotiv, u pobijanoj presudi u tom pravcu nema

nikakvih razloga, tj. drugostepeni sud nije cijenio navode žalbe u tom dijelu, pa je učinio i

bitnu povredu postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.389. st.1. ZPP, budući da se radilo o

navodima od odlučnog značaja.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 125/16 od 15.11.2016.godine)

244

PROTIVRJEČNOST RAZLOGA O ODLUČNIM ČINJENICAMA

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)

Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2

tačka 15 ZPP ako postoji protivrječnost razloga o odlučnim činjenicama na okolnosti

posjeda tužioca i savjesnosti tuženih.

Iz obrazloženja:

“Polazeći od navoda iz obrazloženja pobijanih presuda proizilazi da su se nižestepeni

sudovi bavili savjesnošću tuženih kao sticaoca spornih nekretnina. Oba nižestepena suda pri

tome smatraju da su tuženi bili savjesni sticaoci što pravdaju činjenicom da tužilac nije bio

uknjižen kao nosilac prava sukorišćenja, kao i da isti nije bio u posjedu spornih nekretnina.

Stoji činjenica da se tužilac prilikom kupovine nekretnina nije uknjižio kao nosilac ovog

prava već je i dalje kao sukorisnik bila označena D. B., dok je zaključak nižestepenih sudova

o posjedu tužioca neprihvatljiv i protivurječan sadržini spisa i izvedenih dokaza čime je

počinjena bitna povreda iz čl. 367.st.2.tač.15. ZPP, na što se osnovano ukazuje revizijom

Naime, svjedok L. I. u svom iskazu je naveo da mu je poznato da je tužilac prije 5-6

godina dolazio na sporni plac, kada ga je svjedok pitao da ukloni granje sa njegovog placa što

mu je isti dozvolio. Svjedok se pri tome sjeća da je tužiocu pokazao granice spornog

zemljišta, te da je tužilac tamo dolazi sam a ponekad sa ženom i nekim čovjekom. Svjedoku je

kuća u neposrednoj blizini spornog zemljišta a u svom iskazu nije naveo da je na istom vidio

nekog od tuženih.

Tužilac saslušan u svojstvu svjedoka pred Višim sudom u Podgorici u postupku po

žalbi je naveo da je plac od kupoprodaje stalno bio u njegovom posjedu na kojem je imao

namjeru da gradi vikendicu. Plac je stalno obilazio, čistio ga sa svojom suprugom i često

boravio u kući svjedoka I. Naveo je da je tražio da mu se ostavi priključak za vodu obzirom

da je kroz plac prošao vodovod.

Imajući u vidu sadržinu ovih dokaza proizilazi da postoji protivurječnost razloga o

odlučnim činjenicama na okolnost posjeda tužioca i savjesnosti tuženih. Navedeni dokazi

cijenjeni su površno, i nepravilno što je imalo za posledicu da nijesu potpuno i istinito

utvrdjene odlučne činjenice od kojih je zavisila osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome,

nižestepeni sudovi nijesu dali razloge radi čega navedene dokaze nijesu prihvatili, odnosno na

temelju kojih dokaza su našli da su tuženi provjerili posjedovno stanje i utvrdili da tužilac nije

u posjedu.

Propuštajući da u svojim presudama daju odgovarajuće razloge o ovim činjenicama

proizilazi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime je

počinjena navedena povreda odredaba Zakona o parničnom postupku radi čega se ista mora

ukinuti.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 918/16 od 29.09.2016. godine)

245

RASPRAVA PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

(Član 375 ZPP)

Nije moguće prema odredbama ZPP da se na raspravi pred drugostepenim

sudom utvrdjuju početne činjenice, jer se činjenična gradja potrebna za meritornu

odluku o tužbenom zahtjevu mora potpuno formirati do zaključenja glavne rasprave.

Iz obrazloženja:

“Drugostepeni sud je kao instancioni sud, ispitujući pravilnost prvostepene presude po

izjavljenim žalbama, saglasno čl. 375 ZPP održao raspravu i ponovio dokaze koji su izvedeni

pred prvostepenim sudom i pravilnom ocjenom tih dokaza izvršio korekciju činjeničnog

stanja koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu pogrešne ocjene izvedenih dokaza, te na

osnovu utvrdjenog činjeničnog stanja pravilno donio odluku o žalbama, dajući jasne i

potrebne razloge, o (ne)osnovanosti žalbi, koji ne protivrječe sadržini spisa i izvedenih

dokaza. Dakle, nije moguće u skladu sa odredbama ZPP da se na drugostepenoj raspravi

utvrdjuju činjenice od samog početka, odnosno drugostepeni sud da utvrdjuje sve potrebne

činjenice u ovoj parnici za presudjenje, (da se pretvori u prvostepeni sud), jer se činjenična

gradja potrebna za meritornu odluku o tužbenom zahtjevu mora potpuno formirati do

zaključenja glavne rasprave, jedini izuzetak od ovog pravila su nove činjenice i novi dokazi

iznijeti u žalbi, ako je žalilac učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti

odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 716/16 od 06.10.2016. godine)

246

TUŽBA ZA IZMENU ODLUKE O IZDRŽAVANJU

I OCJENA DOZVOLJENOSTI REVIZIJE

(Član 397 stav 4 tačka 1 u vezi čl. 407 ZPP)

Nema mjesta primjeni odredbe člana 397 stav 4 tačka 1 ZPP ako se radi o

izmjeni odluke o izdržavanju, već se u tom slučaju dozvoljenost revizije cijeni prema

vrijednosti predmeta spora.

Iz obrazloženja:

“Tužbom u predmetnom sporu tužilac je tražio da se izmijeni navedena presuda na

način što će tuženoj mldb. kćerci na ime doprinosa za izdržavanje umjesto iznosa od 80,00 €

plaćati iznos od 50,00 €. Dakle u konkretnom slučaju radi se o tužbi za izmjenu odluke o

izdržavanju, smanjenju doprinosa za izdržavanje za iznos od 30,00 € mjesečno.

Odredbom čl.397. st.4. tač.1. ZPP propisano je da je revizija uvijek dozvoljena u

sporovima o izdržavanju kada je izdržavanje prvi put određeno ili ukinuto.

Kako se u konkretnom slučaju radi o izmjeni odluke o izdržavanju, to nema mjesta

primjeni citirane zakonske odredbe. U tom slučaju dozvoljenost revizije cijeni se prema

vrijednosti predmeta spora.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1069/16 od 02.11.2016. godine)

247

OCJENA DOZVOLJENOSTI REVIZIJE

PO TUŽBI KOJA SADRŽI VIŠE ZAHTJEVA

(Član 33 stav 1 u vezi čl. 407 ZPP)

Ako je tužbom postavljeno više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i

pravnom osnovu dozvoljenost revizije se odredjuje po zbiru vrijednosti svih zahtjeva.

Iz obrazloženja:

“Obzirom da je tužilja u ovom sporu postavila više zahtjeva koji se zasnivaju na istom

činjeničnom i pravnom osnovu, dozvoljenost revizije se određuje po zbiru vrijednosti svih

zahtjeva-čl. 33 st.1 ZPP. Imajući u vidu da zbir vrijednosti svih zahtjeva iznosi 5.130,00 €, tj.

ne prelazi vrijednost od 10.000,00 eura, nesumnjivo je da je u pitanju nedozvoljena revizija,

koju je kao takvu valjalo odbaciti. „

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 460/16 od 06.10.2016. godine)

248

REVIZIJA NA RJEŠENJE O OBUSTAVI POSTUPKA

ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

(Član 407 u vezi čl. 414 st. 1 i 5 ZPP)

Rješenjem o obustavi postupka za raspravljanje zaostavštine i upućivanje

nasljednih učesnika da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku, ne završava se

pravosnažno postupak, te protiv istog revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Odredbom čl.414. st.1. Zakona o parničnom postupku propisano je da se revizija

može izjaviti i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.

Kako se rješenjem o obustavi postupka za raspravljanje zaostavštine i upućivanje

nasljednih učesnika da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku, ne završava pravosnažno

postupak, već se radi o odluci procesno pravne prirode, nesumnjivo je da je u pitanju revizija

koja nije dozvoljena, pa je istu kao takvu valjalo odbaciti.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 997/16 od 15.11.2016. godine)

249

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE

(Čl. 407, 414 st. 1 i 5ZPP)

Protiv rješenja kojim se odbija učešće umješača u parnici revizija nije

dozvoljena.

Iz obrazloženja:

“Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje u smislu odredbe

člana 401 u vezi čl. 414 st. 5 ZPP-a, pa je našao da je revizija nedozvoljena.

Odredbom čl. 414 st. 1 ZPP predviđeno je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv

rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. U konkretnom slučaju

pravosnažnim rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.777/16-09 od 16.02.2016. godine

odbijena je žalba i potvrđeno rješenje kojim se odbija učešće umješača Države Crne Gore na

strani tuženog, u predmetnoj pravnoj stvari.

Kako navedeno rješenje ne predstavlja rješenje kojim se postupak u određenom sporu

pravosnažno okončava, to je reviziju valjalo odbaciti kao nedozvoljenu.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 617/14 od 17.11.2016. godine)

250

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE

U SPORU ZA RASPODJELU STANOVA

(Član 407 u vezi čl. 438 ZPP)

Nedozvoljena je revizija u sporu u kojem se traži poništaj odluke donijete u

postupku za raspodjelu stanova zaposlenih.

Iz obrazloženja:

“Revizija je nedozvoljena.

Odredbom čl. 438 ZPP, izmijenjenom odredbom čl. 26 Zakona o izmjenama i

dopunama ZPP ( Sl. list RCG, br. 76/16), koji je stupio na snagu 20.12.2016. godine i bio u

primjeni u vrijeme podnošenja tužbe (28.12.2012. godine) propisano je da je revizija

dozvoljena samo u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa.

Kako tužilac u ovom sporu traži poništaj odluke koja je donijeta u postupku za

raspodjelu stanova zaposlenih, to se ne radi o sporu iz navedene zakonske odredbe, zbog čega

je revizija nedozvoljena, pa je istu valjalo odbaciti.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1231/16 od 21.12.2016. godine)

251

PREDLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

PODNIJET OD STRANE NEOVLAŠĆENOG LICA

(Član 425 u vezi čl. 421 ZPP)

Predlog za ponavljanje postupka podnijet od strane neovlašćenog lica je

nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

“Prema odredbi člana 421 ZPP postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen

može se po predlogu stranke ponoviti zbog razloga navedenih u toj zakonskoj odredbi. Pored

stranaka predlog za ponavljanje postupka mogu podnijeti njihovi univerzalni nasljednici i sva

treća lica na koja se pravosnažnost presude odnosi jednako kao i na parnične stranke.

Slijedom navedenog za odlučivanje o tome da li je predlog za ponavljanje postupka

koji je završen pravosnažnom presudom prvostepenog suda P. br. 931/02 od 17.12.2002.

godine podnijet od strane ovlašćenih lica relevantno je da li su predlagači nasljednici R. rodj.

M. S., koja je bila stranka u tom sporu. S tim u vezi prvostepeni sud je utvrdio da su rješenjem

Osnovnog suda u Kotoru, O. br. 111/07 od 09.07.2007. godine, koje je ispravljeno rješenjem

istog suda O. br. 111/07 od 17.07.2007. godine, predlagači oglašeni za zakonske nasljednike

na zaostavštini R. S. Dalje je utvrdjeno da je S. R. umrla 19.08.2005. godine u San Dijegu, te

da je ostavila nasljednike prvog nasljednog reda svoju djecu. Takodje je utvrdjeno da je

presudom Osnovnog suda u Kotoru, K. br. 74/10 od 17.09.2010. godine punomoćnik

predlagača V. I. oglašena krivom što je dana 23.02.2007. godine dovodjenjem u zabludu

navela nadležni organ – matičara Opštine Budva da u javnoj ispravi – smrtovnici br. 031/183

izdatoj na ime S. R. ovjeri neistinite podatke koji se tiču srodnika koji bi mogli biti pozvani na

nasljedje, na način što je kao jedine srodnike navela B. K. i S. K. iako je znala da navedena

lica nijesu nasljednici i sa S. R. ima nasljednike prvog nasljednog reda, a koja smrtovnica je

iskorišćena u ostavinskom postupku O. br. 111/07 okončanog donošenjem rješenja od

17.07.2007. godine i kao jedini nasljednici oglašeni predlagači na ½ idealnih djelova tih

nepokretnosti, zbog čega je osudjena za krivično djelo navodjenja na ovjeravanje neistinitog

sadržaja iz člana 415 stav 1 KZ na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uslovno na vrijeme

od jedne godine.

Obzirom da je u postupku nesumnjivo utvrdjeno da predlagači nijesu nasljednici pok.

R. S., jer je ona ostavile nasljednike prvog nasljednog reda, da predlagači nijesu njeni srodnici

po krvi, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predlog za ponavljanje postupka

podnijet od strane neovlašćenih lica.

Bez pravnog značaja za drugačije odlučivanje je činjenica što su predlagači rješenjem

prvostepenog suda oglašeni za nasljednike na zaostavštini R. S. Naime rješenje o

nasljedjivanju ima deklarativan a ne konstitutivan karakter i njime se ne mogu konstituisati

nasljedna prava koja nijesu postojala u momentu smrti ostavilje. Ono, u smislu člana 139

Zakona o vanparničnom postupku, vezuje samo stranke koje su učestvovale u postupku. To

rješenje nema svojstvo materijalne, već samo formalne pravosnažnosti jer u njemu donijeta

odluka ne veže lica koji u tom postupku nijesu učestvovali i koji svoja prava mogu ostvariti u

parničnom postupku.

Takodje nijesu ni od kakvog značaja navodi revizije o nasljednim pravima predlagača

na zaostavštini M. R., Dj. R. i V. R. obzirom da je u postupku čije se ponavljanje traži tužena

252

bila R. S., pa te činjenice ne mogu biti predmet raspravljanja povodom predloga za

ponavljanje postupka.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 566/16 od 13.09.2016. godine)

253

ODBACIVANJE PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 425 u vezi čl. 421 ZPP)

Okolnost da je u donošenju drugostepene presude učestvovao sudija koji je

morao biti izuzet ne predstavlja razlog da se dozvoli ponavljanje postupka u smislu

člana 421 ZPP.

Iz obrazloženja:

“Predlog za ponavljanje postupka tužilja je podnijela 02.09.2015.godine, s pozivom na

odredbu čl. 421 st.1. tač.9. u vezi čl. 428 ZPP, ali je kao razlog ponavljanja navela to što je u

postupku po žalbi učestvovala sudija O. B., iako su postojale okolnosti koje dovode u sumnju

njenu objektivnost, budući je njen muž zaposlen u E. - E.

Polazeći od odredbe čl. 423.st.1.tač.5. ZPP, prema kojoj se u slučaju iz čl. 421 tač.9

ZPP predlog za ponavljanje postupka podnosi u roku od 30 dana od kada je stranka mogla

iznijeti sudu nove činjenice odnosno nova dokazna sredstva, imajući u vidu da je punomoćnik

tužilje drugostepenu presudu primio 03.06.2015.godine, a da je predlog za ponavljanje

postupka podnijet 02.09.2015.godine, prvostepeni sud je predlog odbacio kao neblagovremen.

Uz to, našao je da ne stoje navodi predloga, niti ZPP propisuje ponavljanje postupka zbog

činjenice da je u donošenju odluke učestvovao sudija koji je morao biti izuzet.

Ovaj sud je mišljenja da je pravilno odlučeno odbačajem predloga za ponavljanje

postupka, ali ne zbog toga što je predlog neblagovremen, već zbog toga što je nedozvoljen.

Okolnost što je sudija O. B. učestvovala u donošenju drugostepene presude, a prema

navodima tužilje se morala izuzeti, ne predstavlja razlog da se ponavljanje dozvoli u smislu

čl. 421. ZPP, pa je predlog nedozvoljen.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 989/16 od 16.11.2016. godine)

254

NEPOSTOJANJE ZAKONSKIH RAZLOGA

ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 tač. 5 i 9 ZPP)

Nijesu ispunjeni zakonski uslovi da se pravosnažno okončani postupak ponovi sa

razloga propisanih odredbom člana 421 tačka 5 ZPP ako se odluka suda ne zasniva na

falsifikovanoj ispravi ili ispravi u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj.

***

Činjenica da je optužba prema tužilji odbijena u krivičnom postupku sa razloga

što su dokazi pravno neupotrebljivi ne predstavlja novu činjenicu, niti novi dokaz

budući da je tužilja mogla dovoditi u sumnju njihovu pravnu snagu u postupku pred

prvostepenim sudom, pa nije ostvaren zakonski uslov za ponavljanje postupka iz čl. 421

tač. 9 ZPP

Iz obrazloženja:

“Prema stanju u spisima, presudom Osnovnog suda u Podgorici 921/10 od

13.08.2010.godine poništene su kao nezakonite odluke disciplinskog organa tužene br.14140-

518 od 15.06.2007.godine i odluka Odbora direktora br.00010-3874/12 od 24.07.2007. godine

i tužena obavezana da tužilju vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara

njenom stepenu stručne spreme, znanju i sposobnostima, koja presuda je potvrdjena presudom

Višeg suda u Podgorici, Gž.br.4540/10-07 od 19.10.2010. godine. Navedena presuda je

preinačena, u povodu revizije tužene, presudom Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br.31/11 od

24.03.2011. godine na način što je tužbeni zahtjev u cjelosti odbijen kao neosnovan. Nadalje,

iz spisa proizilazi i to da je tužilja blagovremeno podnijela predlog za ponavljanje predmetnog

parničnog postupka iz razloga propisanih odredbom čl. 421.tač.5 i 9 ZPP, jer je pravosnažnom

presudom Osnovnog suda u Nikšiću K.br. 723/12 od 23.12.2014. godine odbijena optužba

protiv okrivljene R. M. iz N., ovdje tužilje, da je izvršila produženo krivično djelo –

zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st.2 u vezi st.1 u vezi čl. 49 KZ CG,

a sa razloga što je nadležni tužilac optužbu zasnovao na fotokopijama duplikata uputnica, a ne

na originalnom dokumentu, a to su po odredbi čl.17 st.2. Zakonika o krivičnom postupku

pravno nevaljani dokazi koji su pribavljeni na nezakonit način i ne mogu se koristiti u

postupku. Prvostepeni sud je utvrdio uporedjivanjem izreke navedene presude i optužnog

predloga sa odlukom tužene br.14140-518 od 15.06.2007. godine da se radi o istim

uputnicama s tim da se u istrazi utvrdilo da su one nezakonito pribavljene.

Odlučujući o podnijetom predlogu za ponavljanje postupka, nižestepeni sudovi su taj

predlog odbili, kao neosnovan, nalazeći da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za to

propisani u odredbi čl. 421 tač.5 i 9. ZPP.

Tužilja smatra da je time što je u krivičnom postupku donijeta pravosnažna presuda

kojom se optužba prema njoj odbija, a sa razloga što je tužilac optužbu zasnovao na pravno

nevaljanim dokazima - fotokopijama duplikata uputnica ispunjen zakonski osnov propisan u

odredbi čl.421 tač.5 ZPP da se pravosnažno oknčani postupak ponovi.

Naime, odredbom čl. 421 st.5 ZPP propisano je da se postupak koji je odlukom suda

pravosnažno završen može po predlogu stranaka ponoviti, ako se odluka suda zasniva na

ispravi koja je falsifikovana ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj.

255

Kako je u konkretnom slučaju riječ o kopijama uputnica, čiji je kvalitetet tužilja imala

mogućnost da osporava u postupku koji je pravosnažno okončan, a imajući u vidu da u

krivičnom postupku nije dokazano da se radi o falsifikovanim uputnicama to, i po nalaženju

ovog suda, nijesu ispunjeni zakonski uslovi da se sa ovih razloga postupak ponovi.

Isto tako, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi, nije ispunjen ni zakonski

uslov za ponavljanje postupka propisan u odredbi čl. 421 tač.9 ZPP, jer je tužilja sa ovim

dokazima bila upoznata od samog momenta pokretanja disciplinskog postupka, a i tokom

postupka čije ponavljanje traži pa se ne radi o novim dokazima u smislu navedene odredbe

ZPP na osnovu kojih bi mogla biti donijeta povoljnija odluka za tužilju. Jer, činjenica da je

optužba prema tužilji odbijena u krivičnom postupku sa razloga što su dokazi pravno

neupotrebljivi (zbog čega su izdvojeni rješenjem nadležnog organa) ne predstavlja novu

činjenicu, niti novi dokaz budući da je tužilja mogla dovoditi u sumnju njihovu pravnu snagu

u postupku pred prvostepenim sudom, a što je propustila da učini.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 800/16 od 30.09.2016. godine)

256

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA DOZVOLU REVIZIJE

(Član 397b u vezi čl. 397 i čl. 84 st. 3 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP)

Revizija iz člana 397a ZPP ne može se dozvoliti u postupcima koji su pokrenuti

prije početka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom

postupku iz 2015. godine.

Iz obrazloženja:

“Nedozvoljen je i predlog za dozvolu revizije.

Prema odredbi člana 84 stav 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom

postupku („Sl. list CG“, br. 48/2015) o reviziji izjavljenoj protiv pravosnažne odluke

drugostepenog suda, u postupku koji je pokrenut prije početka primjene ovog zakona,

rješavaće se po pravilima koja su važila do početka primjene ovog zakona. To znači da se

revizija iz člana 397a ZPP ne može dozvoliti u postupcima koji su pokrenuti prije početka

primjene navedenog zakona.

Budući da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut prije početka primjene Zakona o

izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Sl. list CG“, br. 48/2015) predlog za

dozvolu revizije valjalo je odbaciti kao nedozvoljen.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 933/16 od 18.10.2016. godine)

257

RADNO PRAVO

258

259

RADNI ODNOS ZASNOVAN SUPROTNO ODREDBI

ČLANA 16 STAV 1 ZAKONA O RADU

Radni odnos zasnovan je na nezakonit način ako nije sistematizovano radno

mjesto za koje je zaključen ugovor o radu.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev u cjelosti kao neosnovan, nalazeći da je

tužilac zasnovao radni odnos na neodredjeno vrijeme kod tuženog zaključivanjem ugovora o

radu suprotno odredbi čl. 16 st.1 Zakona o radu i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i

sistematizaciji radnih mjesta, budući da radno mjesto pomoćnika inkasanta na koje je tužilac

rasporedjen kod tuženog nije sistematizovano Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i

sistematizaciji radnih mjesta.

Prednji činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, prihvatio je i drugostepeni

sud.

Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi, su i po nalaženju ovog suda, pravilno

primjenili materijalno pravo.

Odredbom čl.16 st.1 Zakona o radu ( Sl.list CG, br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11)

propisano je da ugovor o radu može zaključiti lice koje ispunjava opšte uslove predvidjene

tim zakonom i posebne uslove predvidjene zakonom, drugim propisom i aktom o

sistematizaciji.

Dakle, radni odnos može da se zasnuje sa osobom koja ima najmanje 15 godina života

i ispunjava druge uslove za rad na odredjenim poslovima, utvrdjene zakonom, odnosno

pravilnikom poslodavca o organizaciji i sistematizaciji poslova. Pravilnikom se utvrdjuju

organizacioni djelovi kod poslodavca, vrsta poslova, vrsta i stepen stručne spreme i drugi

posebni uslovi za rad na tim poslovima.

U postupku je utvrdjeno da radno mjesto za koje je zaključen ugovor o radu sa

tužiocem nije sistematizovano Pravilnikom tuženog o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji

radnih mjesta. Kako se ugovor o radu ne može zaključiti, odnosno radni odnos zasnovati za

obavljanje poslova na radnom mjestu koje kao takvo nije predvidjeno aktom poslodavca to je

bilo mjesta donošenju pobijanog rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu, jer se radi o

radnom odnosu koji je zasnovan na nezakonit način čime je tuženi otklonio nepravilnosti s

tim u vezi, a kako mu je to bilo naloženo od strane inspekcije rada.

Odredbe Zakona o radu koje propisuju razloge i postupak otkazivanja ugovora o radu

od strane poslodavca, a na koje se tužilac u reviziji poziva, nijesu od uticaja na drugačije

presudjenje, jer primjeni tih odredaba ima mjesta u slučaju zakonito zasnovanog radnog

odnosa što u konkretnom nije slučaj.

Pobijanim rješenjem, u izreci, navedeno je da se ništi Ugovor o radu br.1315 od

13.08.2012. godine i tužiocu radni odnos prestaje sa danom 28.02.2013.godine a po nalogu

inspekcije rada. To što je u rješenju navedeno da se ništi samo ugovor o radu na odredjeno

vrijeme, a ne i ugovor o radu od 09.10.2012.godine kojim je taj ugovor transformisan u

ugovor o radu na neodredjeno vrijeme ne čini to rješenje nerazumljivim. Jer, u situaciji

ništavosti ugovora o radu na odredjeno vrijeme, kao što je ovdje slučaj, ništave su i sve

posledice takvog ugovora, dakle, i transformacija radnog odnosa tužiocu sa odredjenog u

radni odnos na neodredjeno vrijeme pa se drugačije rezonovanje revidenta s tim u vezi ne

može prihvatiti.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1111/16 od 23.11.2016. godine)

260

RADNO ANGAŽOVANJE SARADNIKA U NASTAVI

(Član 76 stav 2 Zakona o visokom obrazovanju

i čl. 85 st. 2 i 3 Statuta Univerziteta Crne Gore)

Radno angažovanje saradnika u nastavi moguće je samo na odredjeno vrijeme.

Iz obrazloženja:

„Predmetnim zahtjevom tužilac je tražio da se utvrdi da je kod tuženog zasnovao radni

odnos na neodređeno vrijeme počev od 01.11.2003.godine, na radnom mjestu saradnika na E.

f. Iz spisa predmeta se utvrđuje da je tužilac bio radno angažovan kod tuženog i to Odlukom

Naučno-nastavničkog vijeća Univerziteta br.01/1-644/2 od 24.10.2003.godine na radnom

mjestu saradnika na U. C. G. U članu III Odluke je određeno da će zasnovati radni odnos na

određeno vrijeme od godinu dana, počev od 01.11.2003.godine. Rad tuženog je produžavan

za godinu dana, za studijske godine 2004/2005; 2005/2006; 2006/2007 i 2007/2008.

Po konkursu objavljenom u „Pobjedi“ 26.06.2008.godine, tužilac (koji je upisao

doktorske studije 2007/2008), izabran je u zvanje Saradnik u nastavi na određeno vrijeme od

3 godine. Odlukom br. 04/2-1112 i to počev od 01.09.2008. godine, kada je zaključio i

Ugovor o radu. Po isteku tri godine raspisan je novi konkurs za izbor u zvanje Saradnik u

nastavi i isti je izabran na određeno vrijeme od tri godine počev od 01.09.2011.godine, a

zaključen je Ugovor o radu br.01/1-1177/3 od 07.09.2011.godine. Istekom navedenog perioda

tužiocu je prestao radni angažman kod tuženog.

Angažovanje tužioca kod tuženog u navedenom periodu i po nalaženju ovog suda bilo

je saglasno Zakonu o visokom obrazovanju i Statutu UCG.

U smislu odredaba Zakona o visokom obrazovanju (Sl. list RCG, br.60/03 i Sl. list

CG, br.45/10 i 47/11), saradnik u nastavi je dio akademskog osoblja, a shodno čl. 76 st. 2

pom. Zakona, akademsko osoblje se bira na određeno vrijeme izuzev redovnog profesora koji

se bira na neodređeno. Odredbom čl. 85 st. 2 i 3 Statuta Univerziteta CG propisano je da

ugovor sa studentom doktorskih studija se zaključuje na period ne duži od tri godine, a da

ukupno vrijeme angažovanja ne može biti duže od šest godina.

Stoga nema mjesta pozivanju na odredbe Zakona o radu, jer opšti propisi o radnim

odnosima primjenjuju se na neakademsko osoblje.

Imajući u vidu navedeno očigledno je da radno angažovanje tužioca je bilo jedino

moguće na određeno vrijeme i da je predmetno traženje neosnovano, jer se na konkretan

slučaj ima primijeniti Zakon o obrazovanju, kao poseban zakon.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 926/16 od 30.09.2016. godine)

261

INTERNO OGLAŠAVANJE

(Član 37 Zakona o radu)

Popunjavanje slobodnih radnih mjesta internim oglašavanjem odredbom člana

37 Zakona o radu nije uredjeno na imperativan, već fakultativan način, zbog čega

poslodavac može ali ne mora slobodno radno mjesto popuniti na osnovu internog oglasa.

Iz obrazloženja:

„Tužilja je zahtjev za poništaj sporne odluke zasnovala na činjenicama da je tužena

bila dužna da izvrši preraspodjelu zaposlenih radnika na neodređeno vrijeme, pa tek nakon

toga da raspiše oglas za popunu slobodnog radnog mjesta.

Dakle, tužilja odluku nije pobijala zbog toga što u njoj nijesu navedeni razlozi zbog

kojih je direktor tužene izabrao drugog kandidata a ne tužilju. Stoga nižestepeni sudovi nijesu

mogli poništiti odluku zbog toga što o izboru u obrazloženju odluke nijesu dati razlozi, jer je

sud vezan za činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan. Naime, prema odredbi čl. 8 st.1

ZPP stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože

dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je saglasno odredbi čl. 8 st. 2 istog zakona,

ovlašćen da utvrdi činjenice koje stranke nijesu iznijele i izvede dokaze koje stranke nijesu

predložile, samo onda kada iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim

da raspolažu zahtjevima kojima u smislu čl. 4 st.3 ZPP, ne mogu raspolagati, što u ovom

sporu nije slučaj.

Neosnovano se sporna odluka pobija zbog toga što radno mjesto nije popunjeno

internim oglašavanjem. Prema odredbi čl. 37 Zakona o radu poslodavac koji je zaposlio lice

na određeno vrijeme, odnosno sa nepunim radnim vremenom, a ima slobodna radna mjesta sa

punim radnim vremenom na neodređeno vrijeme može da o tome obavijesti zaposlene na

oglasnom mjestu u sjedištu poslodavca, odnosno u njegovoj organizacionoj jedinici.

Prema tome, popunjavanje slobodnih radnih mjesta internim oglašavanjem citiranom

zakonskom odredbom nije uređeno na imperativan, već fakultativan način. Zbog toga

poslodavac može ali ne mora slobodno radno mjesto popuniti na osnovu internog oglasa.

Osim toga, u situaciji kada svi kandidati ispunjavaju uslove konkursa, a nema dodatnih

pravila koji od njih ima prednost, već je organu koji vrši izbor ostavljeno na slobodnu ocjenu

da izmedju više kandidata izvrši izbor kako je to po njegovoj ocjeni najcjelishodnije, a

postupanje koje prethodi slobodnoj ocjeni sprovedeno u skladu sa pravnim pravilima i odluka

donijeta u granicama ovlašćenja u okviru kojih je mogla da se upotrijebi slobodna ocjena i u

skladu sa ciljem zbog koga je to ovlašćenje dato, to što odluka ne sadrži razloge u vezi

slobodne ocjene nije od uticaja na njenu zakonitost.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1064/16 od 01.12.2016. godine)

262

OBAVEZA PONOVNOG IZBORA

PO RANIJEM OGLASU IZ REDA PRIJAVLJENIH KANDIDATA

Zaključivanje više ugovora na odredjeno vrijeme sa kandidatom nakon

stavljanja van snage odluke kojom je isti po oglasu nezakonito izabran upućuje na

zaključak da postoji potreba za tim radnim mjestom, a što obavezuje poslodavca da

izvrši ponovni izbor iz reda prijavljenih kandidata.

***

Razlog za poništaj oglasa postoji samo ako niko od prijavljenih kandidata ne

ispunjava uslove.

Iz obrazloženja:

„Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tužena, po oglasu od 29.04.2015. godine,

na koji se javio i tužilac, u radni odnos na neodređeno vrijeme primila drugog prijavljenog

kandidata, N. M., diplomiranog ekonomistu iz R., sa kojim je zaključila Ugovor o radu dana

09.07.2015. godine. Uprava za inspekcijske poslove je, na inicijativu tužioca, izvršila

inspekcijski nadzor dana 25.06.2015.godine i utvrdila da primljeni kandidat ne ispunjava

uslove u pogledu traženog radnog iskustva od godinu dana, kao i da nije imao položen stručni

ispit, a koji uslovi su predviđeni Pravilnikom i zbog čega je naložila tuženoj da, u roku od 8

dana, otkloni navedene nepravilnosti. Tužena je rješenjem broj 186/15 od 06.07.2015. godine

otkazala ugovor o radu izabranom kandidatu N. M. i dopisom obavijestila Biro rada Rožaje da

poništava predmetni oglas raspisan za samostalnog savjetnika III za finansijske poslove.

Na osnovu naprijed iznijetog, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev, temeljeći

svoj zaključak da je odluku, čiji poništaj tužilac traži u ovom postupku, tužena sama stavila

van snage, a da je oglas, po kome tužilac traži ponovni izbor, tužena poništila.

Medjutim, po ocjeni ovog suda, za sada se ne može prihvatiti izloženi zaključak

nižestepenih sudova. Ovo tim prije što je, kako to proizilazi iz predmetnih spisa, u ponovno

izvršenom inspekcijskom nadzoru od 08.08.2015. godine, po inicijativi tužioca, Uprava za

inspekcijske poslove je zatekla kandidata M. N. da ponovo obavlja iste poslove kod tužene, za

koje je ranijim pregledom utvrdila počinjene nepravilnosti prilikom njegovog izbora po

oglasu od 29.04.2015.godine. Naime, prilikom ponovne inspekcijske kontrole utvrđeno je da

M. N. obavlja poslove za koje je prethodno bio izabran po oglasu, ali sada po osnovu ugovora

na određeno vrijeme od 30 dana, i da je tuženi sa imenovanim zaključivao ugovor u dva

navrata (na po 30 dana), iako je moguće ovakav ugovor zaključiti samo u hitnim slučajevima.

Osim toga, u konkretnom slučaju su ugovori zaključeni sa kandidatom koji je ranije po oglasu

nezakonito izabran, na istim poslovima, zbog čega je i naloženo tuženom da otkloni

nepravilnosti utvrđene prilikom vršenja ponovne inspekcijske kontrole.

Sama činjenica da je tužena sa istim licem, ranije izabranim kandidatom N. M.,

zaključila u dva navrata ugovor o radu na određeno vrijeme, i nakon utvrđenih nepravilnosti

od strane inspekcije pri izboru po ranijem oglasu i nakon navodnog poništavanja oglasa,

upućivala bi na zaključak da postoji potreba za tim radnim mjestom, a što je obavezivalo

tuženu da vrši izbor po ranijem oglasu iz reda prijavljenih kandidata. Iz stanja u spisima se ne

može zaključiti da je tužena u vršenju izbora nakon inspekcijske kontrole od

25.06.2015.godine i otklanjanju nepravilnosti po sačinjenom zapisniku Uprave za

263

inspekcijske poslove utvrdila da niko od prijavljenih kandidata po navedenom raspisanom

oglasu ne ispunjava uslove, što bi eventualno bio razlog za poništaj oglasa.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 667/16 od 07.12.2016. godine)

264

ODBIJANJE ZAKLJUČENJA ANEKSA UGOVORA O RADU

(Član 40 stav 1 tačka 1 i čl. 41 u vezi čl. 143 st. 1 tač. 4 Zakona o radu)

Način prihvata ponude jeste zaključenje aneksa ugovora koji postaje sastavni dio

ugovora o radu, te ako zaposleni nije potpisao aneks ugovora po proteku ostavljenog

roka stekli su se uslovi za otkaz ugovora o radu koji nastupaju odbijanjem ponude.

Iz obrazloženja:

„Predmet spora je zahtjev tužioca da se poništi navedeno rješenje o otkazu ugovora o

radu. Nezakonitost tog rješenja tužilac vidi u činjenicama: da mu dana 22.09.2014.godine,

tuženi nije dostavo aneks ugovora o radu već samo ponudu za zaključenje aneksa, koju je on

dana 29.09.2014.godine potpisao, prihvatajući ponudu za zaključenje aneksa ugovora.

Nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužioca nalazeći da je predmetno rješenje

donijeto saglasno odredbama čl. 40 st.1 tač.1, čl. 41 st.3 i čl. 143 st.1 tač. 4 Zakona o radu(

"Sl.list CG" br. 49/08, 26/09, 88/09, 59/11 i 66/12)

Naime, ponuda i aneks ugovora o radu uručeni su tužiocu dana 22.09.2014.godine, u

poslovnim prostorijama tuženog uz prisustvo zaposlenih O. R., S. R. i D. R., o čemu je

sačinjena službena zabilješka. Uz ponudu za zaključivanje aneksa ugovora o radu tuženi je u

svemu postupio u skladu sa odredbama Zakona o radu jer je dostavio razloge za ponudu,

odredio rok u kojem je tužilac trebao da se izjasni o ponudi i upozorio na posledice ukoliko taj

aneks ugovora ne potpiše(čl.41 pomenutog Zakona). Kako tužilac nije potpisao aneks ugovora

po proteku ostavljenog roka, to su se stekli uslovi za nastupanje posledica koje nastaju

odbijanjem ponude, a to je otkaz ugovora o radu, shodno čl. 143 st.1 tač.4 u vezi sa čl. 40 st.1

tač.1 i čl.41 Zakona o radu.

Činjenica što je tužilac ranije dostavljenu ponudu potpisao i predao poslovođi O. R.,

ne znači da je prihvatio ponudu tuženog, jer način prihvata ponude da bi isti proizveo pravno

dejstvo jeste zaključenje aneksa ugovora koji postaje sastavni dio ugovora o radu (čl. 41 tač. 4

pomenutog Zakona), a o čemu su nižestepeni sudovi dali pravilne razloge.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 765/16 od 05.10.2016. godine)

265

NEDONOŠENJE PROGRAMA OSTVARIVANJA PRAVA ZAPOSLENIH

ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA I ISPLATA OTPREMNINE

(Član 93 stav 1 Zakona o radu)

Time što je zaposleni primio otpremninu ne mogu se konvalidirati povrede

zakona zbog nepoštovanja zakonske procedure u postupku prestanka potrebe za radom

zaposlenog.

Iz obrazloženja:

„Prema odredbi člana 92 stav 1 Zakona o radu, ukoliko poslodavac utvrdi da će zbog

tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena u periodu od 30 dana doći do prestanka

potrebe za radom zaposlenih na neodredjeno vrijeme i to: 10 zaposlenih kod poslodavca koji

ima u radnom odnosu više od 20, a manje od 100 zaposlenih na neodredjeno vrijeme, dužan je

da o tome odmah pisano obavijesti sindikat, odnosno predstavnike zaposlenih i Zavod za

zapošljavanje Crne Gore.

Prema odredbi člana 93 stav 1 istog zakona nakon pribavljanja mišljenja sindikata,

odnosno predstavnika zaposlenih i Zavoda poslodavac je dužan da donese program mjera za

rješavanje viška zaposlenih.

Budući da je kod tuženog došlo do prestanka potrebe za radom 19 od ukupno 38

zaposlenih, a tuženi u skladu sa citiranim zakonskim odrerdbama nije donio program

ostvarivanja prava zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, to su nižestepeni sudovi

pravilno zaključili da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito.

Nijesu osnovani navodi revizije da se tužilac time što je primio otpremninu saglasio da

mu prestane radni odnos. Tužiocu je radi odnos prestao otkazom ugovora o radu od strane

poslodavca, a ne sporazumom izmedju zaposlenog i poslodavca koji sporazum mora biti

zaključen u pisanoj formi. Osim toga, time što je tužilac primio otpremninu ne mogu se

konvalidirati povrede zakona zbog nepoštovanja zakonske procedure u postupku prestanka

potrebe za radom tužioca.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1161/16 od 01.12.2016. godine)

266

POSLJEDICA NEDOSTAVLJANJA OBAVJEŠTENJA ZAPOSLENOM

ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA

(Član 92 stav 4 u vezi sa čl. 143 st. 1 tačka 8 Zakona o radu)

Propuštanje dostavljanja obavještenja zaposlenom prije odluke o otkazu ugovora

o radu, u smislu člana 92 stav 4 Zakona o radu, čini odluku o otkazu nezakonitom.

Iz obrazloženja:

„Postupak utvrdjivanja prestanka potrebe za radom zaposlenog, prava lica utvrdjenog

statusa tehnološkog viška i prestanak radnog odnosa ovim licima regulisani su odredbama

čl.92-96 Zakona o radu (Sl.list CG br. 48/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12).

U postupku je utvrdjeno da je kod tužene zbog tehnoloških, ekonomskih i

restrukturalnih promjena došlo do prestanka potreba za radom zaposlenih na neodredjeno

vrijeme u broju manjem od cenzusa utvrdjenog čl. 92 st.1 i 2 Zakona o radu pa u tom slučaju

nije postojala obaveza tužene, kao poslodavca, da donosi program za rješavanje viška

zaposlenih, shodno odredbi čl.93 st.5 istog zakona.

Medjutim, odredbom čl. 92 st.4 Zakona o radu odredjena je dužnost poslodavca kada

utvrdi da će zbog tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena doći do prestanka

potrebe za radom zaposlenih na neodredjeno vrijeme u broju manjem od cenzusa utvrdjenog u

st. 1 i 2 ovog člana, da o tome obavijesti tog zaposlenog, najkasnije pet dana prije donošenja

odluke o prestanku radnog odnosa. Sadržina navedene zakonske odredbe ukazuje da je u

pitanju norma imperativne prirode.

Dakle, propuštanje dostavljanja ovog obavještenja zaposlenom prije odluke o otkazu

ugovora o radu u smislu 92 st. 4 Zakona o radu (zbog nemogućnosti obezbjedjenja nekog od

ostalih zakonskih prava tehnološkog viška) čini odluku o otkazu nezakonitom.

Tužilji je otkazan ugovor o radu s pozivom na odredbu čl. 143 st.1 tač.8 Zakona o

radu, uz pravo na isplatu otpremnine, a zbog ukidanja radnog mjesta „uslužni radnik“ na

kojem je tužilja bila rasporedjena. Medjutim, prije donošenja odluke o prestanku radnog

odnosa tužena, kao poslodavac, nije ispunila svoju zakonsku obavezu da u za to predvidjenom

roku o tome pisanim putem obavijesti tužilju. Navedeni propust, i po nalaženju ovog suda,

ima za posledicu poništaj rješnja o otkazu ugovora o radu, jer je donijeto suprotno zakonu,

kao i vraćanje tužilje na rad.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1130/16 od 23.11.2016. godine)

267

OSTVARIVANJE PRAVA ZAPOSLENIH

ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA

(Čl. 92, 93 stav 2 tačka 5 i člana 94 Zakona o radu)

Zakonom na imperativan način nije odredjeno da je poslodavac dužan da

zaposlenom obezbijedi neko od prava iz čl.93.st2 tač.5 Zakona o radu, već je to

mogućnost, ali ako ne obezbijedi nijedno od tih prava onda je dužan da mu, u smislu čl.

94 st. 1 istog zakona, isplati otpremninu.

***

Sud ne može da se upušta u ocjenu cjelishodnosti mjera poslodavca preduzetih u

cilju stvaranja povoljnijih uslova privredjivanja.

Iz obrazloženja:

„Osnovano se revizijom tuženog ukazuje da nižestepeni sudovi za svoj zaključak da je

tuženi imao mogućnosti da tužioca rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto nijesu dali

valjane i razumljive razloge.

Naime, prema stanju u spisima, tuženi je suočen sa potrebom neophodnosti

reorganizacije i promjene u organizaciji društva, a u pravcu rješavanja viška zaposlenih, donio

odluku da ukine Pogon održavanja i energetike, kao i svih pripadajućih radnih mjesta u istom

te izvrši reorganizaciju i integraciju poslova tog pogona u druge cjeline. Slijedom te odluke,

tuženi je, a na osnovu čl. 143 st. 1 tač. 7 i 8 i čl. 143c Zakona o radu a u vezi sa čl. 92-94 istog

zakona, donio rješenje kojim otkazuje ugovor o radu tužiocu usljed ekonomskih i

organizacionih promjena zbog kojih je prestala potreba za obavljanje poslova imenovanog, s

tim da tužilac ima pravo na otpremninu, u skladu sa čl. 94 st. 1 i 2 Zakona o radu.

Imajući u vidu izloženo, osnovano se revizijom tuženog ukazuje da se ne može

osporavati pravo poslodavca da uvodi tehnološke, ekonomske ili organizacione promjene radi

stvaranja povoljnijih uslova privredjivanja, te da sud ne može da se upušta u ocjenu

cjelishodnosti mjera poslodavca preduzetih u tom cilju.

Kod činjenice da je radno mjesto za koje je tužilac imao ugovor o radu ukinuto, jer je

prestala potreba za njegovim radom to su bili ispunjeni zakonski uslovi za otkaz ugovora o

radu u smislu čl. 96 st. 1 Zakona o radu.

Zakonom na imperativan način nije odredjeno da je poslodavac dužan da zaposlenom

obezbijedi neko od prava iz čl.93.st2 tač.5 Zakona o radu, već je to mogućnost, ali ako ne

obezbijedi ni jedno od tih prava onda je dužan da mu, u smislu čl. 94 st. 1 istog zakona, isplati

otpremninu, što je u konkretnom tuženi i učinio.

Teret dokazivanja činjenice da je tuženi imao mogućnost da tužioca rasporedi na

drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti bio je na

tužiocu.

Medjutim, rezonovanje nižestepenih sudova da su radna mjesta koja su predvidjena

novom sistematizacijom tužene u Službi opštih poslova suštinski ista radna mjesta koja je

pokrivao tužilac, a što proizilazi iz opisa poslova radnog mjesta br.137 po staroj

sistematizaciji koje je tužilac obavljao do otkaza ugovora o radu, i opisa poslova radnog

mjesta pod rednim brojem osam nove sistematizacije - ne može se prihvatiti. Ovo ne samo sa

razloga što se opis poslova koje je obavljao tužilac po ranijoj sistematizaciji samo djelimično

268

poklapa sa opisom poslova za koje su sudovi našli da odgovaraju ukinutom radnom mjestu na

kojem je radio tužilac, već i zato što je izostalo utvrdjenje činjenice da li, eventualno, radno

mjesto za koje su nižestepeni sudovi našli da odgovara stručnoj spremi i radnoj sposobnosti

tužioca u tom sektoru, pokriva neki drugi zaposleni kod tuženog, a na koju okolnost je

osnovano revizijom ukazano.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 738/16 od 14.09.2016. godine)

269

SMANJENJE BROJA IZVRŠILACA

I PROGLAŠENJE TEHNOLOŠKIM VIŠKOM

-NEOPRAVDANOST RAZLOGA ZA OTKAZ UGOVORA O RADU-

(Član 143 tačka 8 u vezi čl. 92 Zakona o radu)

Sama činjenica što je pravilnikom smanjen broj izvršilaca ne predstavlja

opravdan razlog za otkaz ugovora o radu kada poslodavac nije dokazao da je suštinski

prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je zaposlena radila i kada je

proglašenje zaposlene za tehnološki višak uslijedilo nakon što ona nije prihvatila

predlog poslodavca za sporazumni prestanak radnog odnosa.

Iz obrazloženja:

„Prema odredbi člana 143 tačka 8 Zakona o radu („Sl. list CG“, br. 49/08, 26/09,

88/09, 26/10 i 59/11) poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom u slučaju tehničko-

tehnoloških ili restrukturalnih promjena usljed kojih je prestala potreba za njegovim radom.

Tuženi je donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim je

smanjio broj izvršilaca na radnom mjestu novinar u redakciji sa 85 na 50, pa nije jasno da li je

u vrijeme donošenja novog pravilnika u radnom odnosu bilo 85 ili pak 51 novinar u redakciji,

odnosno ne može se utvrditi broj zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, od čega zavisi

postupak otkazivanja ugovora o radu. Osim toga, nema dokaza da je prestala potreba za

obavljanjem poslova na kojima je tužilja radila jer su te poslove nakon otkazivanja ugovora o

radu obavljali drugi izvršioci kao dodatni posao. Dakle, tuženi nije dokazao da je ukinuto baš

radno mjesto na kome je tužilja radila. Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da

sama činjenica što je pravilnikom smanjen broj izvršilaca ne predstavlja opravdan razlog za

otkaz ugovora o radu kada tuženi nije dokazao da je suštinski prestala potreba za obavljanjem

poslova na kojima je tužilja radila i kada je proglašenje tužilje za tehnološki višak uslijedilo

nakon što ona nije prihvatila predlog tuženog za sporazumni prestanak radnog odnosa.

Kako je utvrdjeno da nijesu postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu to

tužilja ima pravo, u skladu sa odredbom člana 143 stav 4 Zakona o radu, na naknadu

materijalne štete u visini izgubljene zarade. Takodje tužilja ima pravo i na naknadu štete za

neiskorišćenje godišnje odmore, u skladu sa čl. 71 istog zakona.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 792/16 od 04.11.2016. godine)

270

PONIŠTAJ RJEŠNJA O OTKAZU UGOVORA O RADU

I PRAVO NA ISPLATU OTPREMNINE

Zaposlenom koji zbog nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, koja odluka je

poništena, nije uvršten u spisak radnika koji su tražili isplatu otpremnine pripada pravo

na ovu isplatu.

Iz obrazloženja:

„Tužilac je na predlog Sindikalne organizacije bio uvršten na spisak od 55 zaposlenih

za isplatu otpremnine, medjutim Ministarstvo je vratilo spisak radi dopune dokumentacije,

nakon čega je dostavljen konačan spisak na kome nije bilo tužioca, jer je istom po rješenju od

15.10.2008.godine otkazan ugovor o radu i nije imao status zaposlenog.

Iz izvedenih dokaza dalje proizilazi da su tužilac i Ž. u predmetu Privrednog suda u

Podgorici P.br.70/12 zaključili poravnanje dana 04.07.2012. godine, kojim je poništeno

rješenje o otkazu Ugovora o radu od 15.10.2008. godine, što je za posledicu imalo

reintegraciju tužioca i vraćanje na rad, koje je u konkretnom slučaju nije moglo biti

realizovano zbog otvaranja stečaja nad Ž. AD N., kada se u smislu odredbe čl. 79 st.1 Zakona

o stečaju otkazuju ugovori o radu svim zaposlenim.

Polazeći od činjenice da je rješenje o otkazu Ugovora o radu od 15.10.2008.godine

poništeno kao nezakonito, proizilazi da je tužilac bio radnik Ž. u vrijeme otvaranja stečaja, pa

mu pripadaju sva prava po osnovu socijalnog programa kao i ostalim zaposlenim. Da nije bilo

navedenog rješenja tužilac bi bio u radnom odnosu i ostvario pravo na otpremninu kao i svi

preostali radnici Ž. kojih je bilo 55, dok u vrijeme poništaja rješenja to pravo nije mogao

ostvariti jer je socijalni program bio završen i otpremnine isplaćene svim prijavljenim

radnicima.

Dakle, tužilac pravo na isplatu otpremnine nije mogao ostvariti zbog nezakonite

odluke kojom mu je otkazan ugovor o radu, radi čega nije uvršten u spisak radnika koji su

tražili isplatu otpremnine. Utvrdjenje da je navedeno rješenje ništavo ima za posledicu da isto

ne proizvodi nikakva pravna dejstva i smatra se da je ništavo od momenta donošenja. Stoga se

posledice ogledaju u povraćaju u predjašnje stanje, što će reći da tužiocu pripada pravo na

otpremninu, i sva druga prava koja nije ostvario zbog donošenja nezakonitog rješenja od

15.10.2008.godine, kojim mu je otkazan ugovor o radu.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1308/16 od 20.12.2016. godine)

271

TRAJNA TEŽA POVREDA RADNE OBAVEZE

I OCJENA ZASTARJELOSTI VODJENJA DISCIPLINSKOG POSTUPKA

(Član 98 stav 3 Zakona o radu)

U slučaju trajne teže povrede radne obaveze – nemarno ili neblagovremeno

obavljanje radne obaveze i samovoljno napuštanje radnog mjesta, zastarjelost vođenja

disciplinskog postupka računa se od sljedećeg dana od dana kada je donijeta odluka za

pokretanje disciplinskog postupka zbog učinjene poslednje radnje povrede disciplinske

odgovornosti.

Iz obrazloženja:

„Tužiocu, koji je raspoređen na poslove plinara, stavljeno je na teret da je dana

22.03.2005. godine, oko 13,10 časova, zatečen od predsjednika Odbora direktora "da

besposleno boravi na Krugu iz Konditorske fabrike", dana 26.04.2005. godine, oko 9

časova,"da besposleno boravi kod Kioska u krugu fabrike van svog radnog mjesta", a da su

dana 06.04.2005. godine, na njegovom radnom mjestu u Plinskoj stanici izvršni i tehnički

direktor našli "punu pikslu opušaka" i van stanice razbacano "više kutija od cigareta i ćikova,

što sve ukazuje na to da imenovani puši cigarete na mjestu gdje je to strogo zabranjeno zbog

opasnosti od eksplozije od plina". Disciplinski postupak pokrenut je pojedinačnim odlukama

zbog svake učinjene povrede radne obaveze.

Ovaj su nalazi da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom

slučaju nastupila zastarelost vođenja disciplinskog postupka protiv tužioca.

Prema odredbi čl.98. st.3. Zakona o radu ("Sl.list RCG", br.43/03), koje pravo je

mjerodavno u ovom sporu, a isto određenje sadržano je i u odredbi čl.47. Pravilnika o

disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženog, vođenje postupka za utvrđivanje

povreda radnih obaveza zastarijeva protekom tri mjeseca od dana pokretanja postupka za

utvrđivanje povrede radne obaveze, odnosno protekom šest mjeseci od dana kada je povreda

učinjena.

Imajući u vidu navedena zakonska određenja, nižestepeni sudovi su pogrešno

zaključili da se rok za vođenje disciplinskog postupka ima računati od dana kada je pokrenut

disciplinski postupak odlukom od 28.03.2005. godine i da je nastupila zastarelost vođenja

disciplinskog postupka. U konkretnom slučaju tuženi je pokrenuo još dva disciplinska

postupka protiv tužioca za povrede radne obaveze koje su Pravilnikom o disciplinskoj i

materijalnoj odgovornosti kod tuženog kvalifikovane kao teže povrede radne obaveze i za

koje je predviđena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Stoga se zastarelost vođenja

disciplinskog postupka ne može cijeniti samo u odnosu na momenat pokretanja postupka

prvom odlukom o pokretanju disciplinskog postupka od 28.03.2005.godine. Jer, po nalaženju

ovog suda, vođenje jedinstvenog disciplinskog postupka nije od značaja za ocjenu zastarelosti

vođenja disciplinskog postupka za svaku učinjenu povredu radne obaveze koja je tužiocu

stavljena na teret, već ima za svrhu efikasnost postupka za utvrđivanje disciplinske

odgovornosti zaposlenog. S druge strane, u slučaju trajne teže povrede radne obaveze -

nemarno ili neblagovremeno obavljanje radne obaveze i samovoljno napuštanje radnog

mjesta, zastarelost vođenja disciplinskog postupka računa se od sledećeg dana od dana kada je

donijeta odluka za pokretanje disciplinskog postupka zbog učinjene poslednje radnje povrede

disciplinske odgovornosti.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 649/16 od 15.09.2016. godine)

272

POVREDA NAČELA NEPOSREDNOSTI DISCIPLINSKOG POSTUPKA

I NEZAKONITOST ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa zasnovana na iskazima

svjedoka koji nijesu neposredno saslušani pred disciplinskim organom.

Iz obrazloženja:

„Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su isti usvojili,

nalazeći da je pobijana odluka nezakonita, budući da je ista zasnovana na iskazima svjedoka,

koji nijesu neposredno saslušani pred disciplinskim organom s jedne strane, a s druge ako se

ima u vidu da tužiocu nije dostavljen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka saglasno

čl.27. Pravilnika o odgovornosti zaposlenih, niti poziv za disciplinsku raspravu u roku koji

propisuje čl.29. navedenog Pravilnika.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno

postupili, kada su odlučili na izloženi način.

Naime, kod utvrdjenja da je disciplinski organ temeljio svoju odluku br.5495 od

13.08.2015. godine, kojom je tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa na

iskazima svjedoka Č. S., V. M. i M. V., koji nijesu neposredno saslušani na disciplinskoj

raspravi održanoj dana 05.08.2015. godine, već su pročitane njihove izjave od 22.07.2015.

godine, po nalaženju ovog suda samo po sebi je dovoljan razlog, koji pobijanu odluku čini

nezakonitom. Jer, povreda načela neposrednosti disciplinskog postupka utiče na zakonitost

odluke o disciplinskoj mjeri, pa je u nedostatku saglasnosti tužioca, kao okrivljenog da se na

disciplinskoj raspravi pročitaju iskazi svjedoka time počinjena povreda načela neposrednosti,

zbog čega je pobijanu odluku kao nezakonitu valjalo poništiti.

S druge strane, za ukazati je da je za ocjenu zakonitosti pobijane odluke bez značaja

činjenica da tužiocu nije dostavljen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i poziv u

roku, koji propisuje čl.29. Pravilnika o odgovornosti zaposlenih. Prednje, ako se ima u vidu da

je isti prisustvovao i učestvovao u disciplinskoj raspravi, koja je održana dana 05.08.2015.

godine.

Ne stoje ni navodi revizije da su nižestepeni sudovi prekoračili granice ovlašćenja,

kada su obavezali tuženu da tužioca rasporedi na radno mjesto, koje odgovara njegovoj

stručnoj spremi, kvalifikaciji i radnim sposobnostima. Jer, reintegracija radnika je nužna

posledica poništavanja odluke o prestanku radnog odnosa. To znači da vraćanje na rad ne

znači striktnu obavezu poslodavca da ga rasporedi na radno mjesto, koje je obavljao prije

prestanka radnog odnosa, već je bitno ako tog mjesta ne potoji da se isti rasporedi na radno

mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kvalifikaciji i radnim sposobnostima. „

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 958/16 od 19.10.2016. godine)

273

OBAVEZA UTVRDJIVANJA ODGOVORNOSTI

ZAPOSLENOG U DISCIPLINSKOM POSTUPKU

-KORIŠĆENJE VOZILA POSLODAVCA PROTIVNO

PRAVILNIKU ZA UPOTREBU SLUŽBENIH VOZILA-

U slučaju kada je zaposlenom stavljena na teret povreda radne obaveze koja je

propisana Pravilnikom za upotrebu službenog vozila poslodavca kao disciplinska

odgovornost za težu povredu discipline i radne obaveze odgovornost zaposlenog morala

je biti utvrdjena u disciplinskom postupku, a ukoliko je izostalo utvrdjenje odgovornosti

u disciplinskom postupku odluka o prestanku radnog odnosa je nezakonita.

Iz obrazloženja:

„Drugostepeni sud je, po nalaženju ovog suda, pravilno zaključio da je tuženi

osporeno rješenje pogrešno zasnovao na odredbama čl.143. i čl.143c Zakona o radu. Naime,

odredbom čl.143. tač.3. Zakona o radu (Sl.list CG", br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11)

određeno je da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je njegovo ponašanje

takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca u slučajevima propisanim zakonom i

kolektivnim ugovorom ili aktom poslodavca, koji mora biti usaglašen sa zakonom i

kolektivnim ugovorom.

Iz predmetih spisa proizilazi da je tužiocu osporenim rješenjem otkazan ugovor o radu

zbog toga što je dana 02.10.2013. godine, provjerom prisustva zaposlenih na radnom mjestu i

provjerom preko GPS a povodom neovlašćenog korišćenja službenih vozila u privatne svrhe,

utvrđeno da je bio na relaciji Podgorica-Sjenica u vremenskom periodu između 07,46h - 17,40

h, kao i 01.10.2013. godine u vremenskom periodu između 14,35h - 22,22 h, vozilom

tuženog, iako nije imao radni nalog niti odobrenje pretpostavljenog za napuštanje radnog

mjesta, čime je ugrozio poslovanje i ozbiljnost kompanije obzirom da je bio dežuran,

neovlašćeno koristio službeno vozilo u privatne svrhe i samovoljno napustio radno mjesto.

Po nalaženju ovog suda, pravilno zaključuje drugostepeni sud da u smislu odredbe

čl.143. tač.3. Zakona o radu zaposlenom se može otkazati ugovor o radu ako je njegovo

ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca, a predviđeno je zakonom,

kolektivnim ugovorom i aktom poslodavca. Međutim, u konkretnom slučaju, tužiocu je

stavljena na teret povreda radne obaveze koja je propisana Pravilnikom za upotrebu službenog

vozila tuženog kao disciplinska odgovornost za težu povredu discipline i radne obaveze, tj.

ukoliko vozilo tuženog koristi protivno pravilniku. Stoga je odgovornost tuženog morala biti

utvrđena u disciplinskom postupku uz pravilnu primjenu materijalnog prava, koji protiv

tužioca nije vođen, zbog čega je drugostepeni sud pravilno poništio osporeno rješenje kao

nezakonito, dajući jasne i dovoljne razloge za takvu odluku.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1055/16 od 15.11.2016. godine)

274

PORODILJSKO ODSUSTVO U VRIJEME PRIPRAVNIČKOG STAŽA

-NEZAKONITOST ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA-

(Član 108 st. 3 i 4 i čl. 143a st.1 tačka 2 Zakona o radu)

Nepostojanje formalnog, pismenog zahtjeva za korišćenje roditeljskog odsustva

ne može biti razlog koji odsustvo čini neopravdanim.

***

Opravdanost izostanka sa posla ne cijeni prema onome što je odredjeno

rješenjem o porodiljskom odsustvu već prema zakonskim uslovima iz člana 143a stav 1

tačka 2 Zakona o radu.

***

Korišćenje porodiljskog, odnosno roditeljskog odsustva radi njege djeteta ne

smatra se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, u smislu člana 143 Zakona o

radu, pa zaposlenoj pripada zaštita u smislu čl. 108 stav 3 Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

„Da bi se ostvario zakonski osnov za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl.

143.st.1.tač.2. Zakona o radu mora se prethodno ostvariti uslov predvidjen zakonom,

kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu koji mora biti u skladu sa zakonom i kolektivnim

ugovorom.

Nepostupanje tužilje po dopisu tuženog u smislu rješenja o porodiljskom odsudstvu

nije razlog predvidjen pravilima propisanim navedenim zakonskim odredbama. Inače,

upućeno obavještenja da se tužilja javi na rad nema karakter upozorenja sa sadržinom

propisanom čl. 143 b) Zakona o radu, da bi proizveo posljedicu otkaza u smislu odredbe čl.

143.st.1.tač.2. Zakona o radu.

Konvencijom MOR-a br.183 o zaštiti materinstva predvidjeno je pravo na porodiljsko

odsudstvo i zaštita zaposlenih žena za vrijeme trudnoće i porodiljskog odsustva od odpuštanja

sa posla, osim razloga koji nijesu povezani sa trudnoćom, porodjajem i dojenjem kao

posledicom odpuštanja (čl.4. i 8.). Izmijenjenom Evropskom socijalnom poveljom od

03.05.1996.godine, u članu 8 predvidjena su prava zaposlenih žena na zaštitu materinstva na

način što se smatra nezakonitim ako poslodavac ženi da otkaz u periodu od kada je

obavijestila svog poslodavca da je trudna do kraja njenog porodiljskog odsudstva ili da joj da

otkaz u takvom trenutku kada bi otkazni rok istekao za vrijeme takvog odsudstva. Dodatkom

uz Izmijenjenu Evropsku socijalnu povelju, u vezi čl. 8.st.2. navedeno je da ova odredba neće

biti tumačena da uspostavlja apsolutnu zabranu i da su izuzeci mogući i to: ako je zaposlena

žena kriva za nepravilnosti koje opravdavaju prestanak zaposlenja, ako je preduzetništvo

prestalo da postoji i ako je istekao period koji je predvidjen ugovorom o zaposlenju.

Kod prethodno iznijetog, ne može se prihvatiti da je tužilja kriva za nepravilnosti koje

opravdavaju prestanak zaposlenja, što bi predstavljalo izuzetak od apsolutne zabrane davanja

otkaza shodno dodatku Izmijenjene Evropske socijalne povelje u dijelu II u čl. 8.st.2.

Korišćenje porodiljskog odnosno roditeljskog odsudstva, odsustva radi njege djeteta ne smatra

se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, u smislu čl. 143. Zakona o radu, pa tužilji

275

pripada zaštita u smislu čl. 108.st.3. Zakona o radu i citiranim odredbama medjunarodnih

konvencija.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 981/16 od 21.12.2016. godine)

276

NEBLAGOVREMENOST TUŽBE U RADNOM SPORU

(Član 120 Zakona o radu)

Tužba kojom se traži poništaj odluke o prestanku radnog odnosa podnijeta po

proteku 15 dana od dostavljanja odluke je neblagovremena.

Iz obrazloženja:

„Odredbom čl.120. st.1. Zakona o radu ("Sl.list CG" br.49/08, 26/09, 88/09, 26/10 i

br.59/11) je propisano da zaposleni koji nije zadovoljan odlukom iz čl.119. ovog zakona ili

mu odluka nije dostavljena u predvidjenom roku, ima pravo da pokrene spor pred nadležnim

sudom za zaštitu svojih prava, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke.

Kako je tužiocu sporna odluka dostavljena 18.01.2016. godine, a tužba podnijeta dana

29.02.2016. godine, to je nasuprot navodima revizije pravilan zaključak nižestepenih sudova

da je tužba neblagovremena.

S druge strane, stoji ukazana činjenica da sporna odluka o prestanku radnog odnosa

suprotno čl.119. st.5. Zakona o radu ne sadrži pravnu pouku. Medjutim, odsustvo pravne

pouke i po nalaženju ovog suda ne čini tužbu blagovremenom, budući da se radi o

prekluzivnom roku, koji je istekao prije podnošenja tužbe.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1066/16 od 02.11.2016. godine)

277

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE

NA IME NEISPLAĆENOG REGRESA

Zaposlenom kojem je isplaćena naknada štete zbog neiskorišćenog godišnjeg

odmora ne pripada pravo na naknadu štete na ime neisplaćenog regresa za godine u

kojima nije koristio godišnji odmor.

Iz obrazloženja:

„Po ocjeni ovog suda, nižestepene presude su u dijelu kojim je odlučeno o naknadi

štete zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za 2008, 2009 i 2010.godinu donijete uz

pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je iste u ovom dijelu valjalo preinačiti i

odlučiti kao u stavu prvom izreke ove presude. Naime, nižestepeni sudovi su izgubili iz vida

da regres, kao akcesorno pravo, pripada samo onom radniku koji je koristio godišnji odmor,

dok radniku koji krivicom poslodavca nije koristio godišnji odmor pripada naknada štete koja

u sebi konzumira i regres koji bi mu bio isplaćen da je koristio godišnji odmor. To znači da

tužiteljici, kojoj je isplaćena naknada štete zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za 2008,

2009 i 2010. godinu, ne pripada pravo na naknadu štete na ime neisplaćenog regresa za

godine u kojima nije koristila godišnji odmor, a za koje joj je nesporno isplaćena naknada

štete.Stoga je nižestepene presude u ovom dijelu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev tužiteljice

odbiti kao neosnovan.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 772/16 od 23.11.2016. godine)

278

SPORAZUM O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

-ODRICANJE OD DOSPJELOG POTRAŽIVANJA ZARADE-

Zakonom nije zabranjeno odricanje radnika od dospjelog potraživanja zarade.

Iz obrazloženja:

„Tužilac i tuženi su na zahtjev tužioca sklopili sporazum o prestanku radnog odnosa

tužiocu kojim su u potpunosti i trajno regulisani svi odnosi tužioca sa poslodavcem po osnovi

ili u vezi radnog odnosa i izmirene sve obaveze tuženog prema tužiocu. U skladu sa

odredbom čl.4 sporazumu tuženi je bio u obavezi isplatiti tužiocu otpremninu, te naknadu na

ime stimulativnog dijela za raniji odlazak u penziju, kao i odredjeni iznos radi rješavanja

stambenog pitanja.

Dakle, iz sadržine samog sporazuma proizilazi da je tuženi, kao poslodavac, stimulisao

zaposlene na raniji odlazak u penziju u kom pravcu je na zahtjev tužioca i potpisan predmetni

sporazum koji predstavlja proizvod saglasne izjave volja zaposlenog i poslodavca.

Stoga su se ugovorne strane mogle saglasiti da se tužilac kao zaposleni odrekne

spornog, u vrijeme zaključenja sporazuma o prestanku radnog odnosa, dospjelog potraživanja

neisplaćene razlike zarade po traženim osnovima, jer zakonom nije zabranjeno odricanja

radnika od dospjelog potraživanja zarade kao novčanog potraživanja.

Naime, tužilac se nije odrekao prava na zaradu koje mu po Ustavu, Zakonu o radu i

Kolektivnom ugovoru pripada, već prava da zahtijeva tu naknadu putem suda kojim pravom

kao obligacionim može slobodno raspolagati, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni

sud.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 740/16 od 14.09.2016. godine)

279

NAKNADA ŠTETE ZAPOSLENOM

PO OSNOVU MANJE ISPLAĆENE ZARADE

(Član 134 u vezi čl. 77- 79 Zakona o radu)

Zaposleni koji je obavljao rad koji nije odgovarao datom rasporedu, a za koji rad

je bio predvidjen veći koeficijent, pripada naknada štete koja predstavlja razliku u

zaradi za taj rad i zaradi koju je primio po koeficijentu iz rasporednog rješenja.

Iz obrazloženja:

„Iz spisa predmeta se utvrđuje da su tužioci zaposleni kod tužene i raspoređeni na

određenim poslovima za koja su im izdata pojedinačna rješenja. Dalje se utvrđuje da su isti

faktički obavljali rad koji nije odgovarao datom rasporedu već su vršili poslove za koje je

prema Pravilniku tužene predviđen veći koeficijent tj. veća zarada.

Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđena je visina štete a koja se sastoji

u razlici između zarade koju su u navedenom periodu tužioci primili i zarade koja im pripada

za faktički obavljeni rad. Iz kazivanja tužilaca saslušanih u svojstvu stranke i kazivanja

saslušanih svjedoka nesumnjivo je utvrđeno da su tužioci u navedenom periodu obavljali

poslove koji nisu odgovarali poslovima određenim po rješenjima tužene. Stoga i po ocjeni

ovog suda istima pripada zarada obračunata po koeficijentu za obračun zarade za radna

mjesta na kojima su isti faktički radili tj. pripada im zarada za obavljeni rad, a s tim u vezi i

tražena šteta koja predstavlja razliku u zaradi koja im je pripadala za rad koji su faktički

obavljali i zarade koju su primili po koeficijentu iz rasporednog rješenja.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 996/16 od 12.10.2016. godine)

280

ZAKONITOST ODLUKE O IZBORU POMOĆNIKA DIREKTORA

(Čl. 78 i 86 Opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju)

Diskreciono je pravo direktora škole, u čijoj nadležnosti je i donošenje odluke o

izboru pomoćnika direktora, da izmedju kandidata koji ispunjavaju zakonom propisane

uslove za to radno mjesto izvrši izbor.

DOKAZIVANJE DRŽAVLJANSTVA

(Član 158 Zakona o opštem upravnom postupku)

Uvjerenje o državljanstvu predstavlja javnu ispravu koja ima vremenski

ograničenu dokaznu snagu, a činjenice navedene u istom ne moraju se provjeravati,

odnosno ispitivati po službenoj dužnosti.

Iz obrazloženja:

„Tužena je raspisala konkurs za prijem na radno mjesto pomoćnika direktora, koji je

objavljen na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore 15.02.2014.godine. Uslovi za

obavljanje poslova pomoćnika direktora bili su: sedmi nivo nacionalnog okvira kvalifikacije,

položen stručni ispit za rad u obrazovno – vaspitnim ustanovama, pet godina radnog iskustva

na poslovima obrazovanja i vaspitanja i crnogorsko državljanstvo. Na konkurs su se prijavila

tri kandidata – tužilac, K. N. i L. M. Za sve kandidate je utvrdjeno da ispunjavaju konkurskom

propisane uslova za izbor. Odlukom tužene, čija se zakonitost osporava, br. 344 od

07.03.2014. godine, koja je konačna, za pomoćnika direktorice JU SMŠ „M.“ T. izabran je K.

N., dipl. inžinjer mašinstva iz H. N.

Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrdjenja, prvostepeni sud je odbio predmetni

tužbeni zahtjev kao neosnovan, nalazeći da je osporena odluka donijeta u skladu sa zakonom,

jer je izabrani kandidat, kao i ostali kandidati u trenutku donošenja odluke, ispunjavao sve

zakonom propisane uslove za izbor na radno mjesto pomoćnika direktora škole. Kako je

diskreciono pravo direktorice škole, u čijoj nadležnosti je i donošenje odluke o izboru

pomoćnika direktora, da izmedju kandidata koji ispunjavaju zakonom propisane uslove za

navedeno radno mjesto izvrši izbor to tužena time što je za pomoćnika direktora izabrala K.

N. nije nezakonito postupila, pa nije ni bilo mjesta da se predmetna odluka o izboru poništi.

Navedeni činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni

sud.

Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po nalaženju ovog suda, pravilno

primijenili materijalno pravo.

Naime, odredbom čl. 86 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju (Sl. list RCG, br.

64/02, 31/05 i 49/07 i Sl. list CG, br. 21/09, 45/10, 45/11, 36/13 i 39/13) propisano je da za

pomoćnika direktora može biti izabrano lice koje ispunjava uslove za direktora, da pomoćnika

direktora bira i razrješava direktor, te da se bira na period od četiri godine.

Odredbom čl. 78 istog zakona predvidjeni su uslovi za direktora ustanove, koji su

navedeni u objavljenom konkursu tužene, dok je čl. 82 st. 6 ovog zakona propisano je da je

izbor nastavnika, stručnih saradnika i drugih zaposlenih u ustanovi u nadležnosti direktora.

281

Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja i navedenih odredaba Opšteg zakona o

obrazovanju i vaspitanju, i po nalaženju ovog suda, nije bilo mjesta poništenju osporene

odluke tužene. Ovo sa razloga koje su dali nižestepeni sudovi, a koje prihvata i revizijski sud i

na iste upućuje revidenta, bez potrebe da ih ponavlja.

Ovaj sud je cijenio navode na kojima se insistira u reviziji, a naime da izabrani

kandidat nije valjano dokazao činjenicu crnogorskog državljanstva, jer je uz prijavu na

konkurs priložio uvjerenje o državljanstvu koje je starije od šest mjeseci, ali je našao da ovaj

revizijski navod nije od uticaja na donošenje drugačije odluke.

Naime, odredbom čl. 158 Zakona o opštem upravnom postupku (Sl. list RCG, br.

60/03 i Sl.list CG, br. 32/11) propisano je da javne isprave imaju vremenski neograničenu

dokaznu snagu, ako se pravne činjenice (pravni poslovi) poslije njenog izdavanja ne mogu

promijeniti. Ako naknadna promjena pravnih ili faktičkih dejstava može uticati na sadržaj

isprave, isprava ima vremenski ograničenu dokaznu snagu. Službeno lice može ispitivati da li

su činjenice navedene u ispravi sa vremenski ograničenom dokaznom snagom istinite.

Imajući u vidu navedenu odredbu pomenutog zakona, zaključuje se da uvjerenje o

državljanstvu predstavlja javnu ispravu koja ima vremenski ograničenu dokaznu snagu, jer se

vremenom činjenica državljanstva može izmijeniti. Medjutim, činjenice navedene u ispravi sa

vremenski ograničenom dokaznom snagom mogu se, dakle ne moraju, provjeravati odnosno

ispitivati po službenoj dužnosti.

Tužilac je činjenicu crnogorskog državljanstva dokazivao uvjerenjem o državljanstvu,

a u konkursu nije bilo propisano vrijeme važenja uvjerenja. Tužena je tu činjenicu ,sadržanu u

priloženom uvjerenju, prihvatila kao istinitu.

Kod sadržine navedene odredbe tužena, škola, nije bila u obavezi da tu činjenicu

provjerava izuzev da je posumnjala u njenu istinitost.

Tužilac je tokom postupka osporio sadržinu navedenog uvjerenja. Stoga je teret

dokazivanja tvrdnje da izabrani kandidat nije crnogorski državljanin bio na tužiocu, shodno

odredbi čl. 219 ZPP. Medjutim, tužilac tu činjenicu nije dokazao pa na istoj u reviziji ne

može s uspjehom insistirati.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 751/16 od 14.09.2016. godine)

282

PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

KAO POSLJEDICE NEZAKONITOG OTKAZA UGOVORA O RADU

ZBOG NEDOSTAVLJANJA UPOZORENJA

(Član 143 stav 1 tačka 4 u vezi čl. 143 st. 2 Zakona o radu,

u vezi sa čl. 166 st. 1 i 148 st. 1 ZOO)

Za pravo na naknadu štete, kao posledice utvrđenog nezakonitog otkaza

izrečenog primjenom čl.143. Zakona o radu nije od značaja da li je zaposleni skrivio

otkazni razlog, već bi to bilo od uticaja da je prestanak radnog odnosa izrečen kao

diciplinska mjera nakon sprovedenog disciplinskog postupka.

Iz obrazloženja:

„Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.307/10 od 23.03.2012.

godine, poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu br.91-453 od

18.01.2010. godine i obavezan je tuženi da tužioca vrati na radno mjesto koje je obavljao prije

prestanka radnog odnosa. Rješenje o otkazu ugovora o radu je poništeno jer je u postupku

utvrđeno da je tužiocu bilo povrijeđeno pravo na odbranu obzirom da prije donošenja odluke

o prestanku radnog odnosa tuženi nije postupio u skladu sa odredbom čl.143. st.2. Zakona o

radu ("Sl.list CG", br.49/08 i 26/09) i pisanim putem upozorio tužioca na postojanje razloga

za otkaz ugovora o radu, uz ostavljanje zakonskog roka za izjašnjenje.

Tužbom u predmetnom sporu je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu na ime

naknade štete u vidu izgubljene zarade za period za koji nije radio i primao zaradu (od

18.01.2010. do 31.01.2012. godine).

Putem vještaka ekonomsko-finansijske struke utvrđeno je da se radi o iznosu od

17.434,02 €, na koji je tužilac opredijelio tužbeni zahtjev.

Prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca nalazeći da u konkretnom slučaju ne postoji

osnov za naknadu štete, shodno odredbi čl.166. st.1. u vezi čl.148. st.1. Zakona o

obligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08), jer je odluka o prestanku radnog odnosa

poništena zbog formalnih nedostataka, a da je zaposleni svojom radnjom, dolaskom na posao

u alkoholisanom stanju, kako je to i utvrđeno, prouzrokovao vođenje disciplinskog postupka i

otkaz ugovora o radu, zbog čega nema pravo na naknadu štete koju tužbom zahtijeva.

Drugostepeni sud nalazi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno

primijenio materijalno pravo, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev

usvojio. Naime, drugostepeni sud je stanovišta da tuženi donošenjem rješenja o otkazu

ugovora o radu, koja je poništeno kao nezakonito, onemogućio tužioca da ostvari zaradu po

osnovu ugovora o radu za period po osnovu ugovora o radu za period u kojem je sporno

rješenje proizvodilo dejstvo, pa da tužilac na osnovu člana 148, čl.149 i čl.192. Zakona o

obligacionim odnosima, ima pravo na naknadu štete, a da je bez značaja na pravo tužioca na

naknadu štete činjenica da li je to učinjeno iz formalnih razloga (nedostavljanje upozorenja)

ili iz materijalnih razloga.

Sa izraženim stavom i zaključkom drugostepenog suda u svemu je saglasan i ovaj sud.

Ovo iz razloga što je u pitanju prestanak radnog odnosa otkazom ugovora o radu od

strane poslodavca osnovom čl.143. Zakona o radu, za koji je utvrđeno da je nezakonit zbog

počinjenih propusta u postupku izricanaja otkaza, konkretno zbog nedostavljanja upozorenja

zaposlenom, što je zakonska obaveza u smislu st.2. navedene zakonske odredbe.

283

Kako je tužiocu nezakonito otkazan ugovor o radu, to ga je tuženi onemogućio da za

vrijeme dejstva nezakonitog rješenja ostvari pravo na zaradu, kao pripadajuće mu pravo po

ugovoru o radu, zbog čega je dužan da mu nadoknadi štetu u visini izostale zarade.

Za pravo na naknadu štete, kao posledice utvrđenog nezakonitog otkaza izrečenog

primjenom čl.143. Zakona o radu nije od značaja da li je zaposleni skrivio otkazni razlog. To

bi bilo od uticaja da je prestanak radnog odnosa izrečen kao diciplinska mjera nakon

sprovedenog disciplinskog postupka, u kojem je utvrđeno da je počinjena povreda radne

dužnosti, ali da disciplinski postupak nije pravilno sproveden, pa je odluka disciplinskog

organa poništena samo zbog propusta formalne prirode.

Protiv tužioca nije vođen disciplinski postupak, kako se to neosnovano navodi u

prvostepenoj presudi. Tužiocu je rješenje o otkazu ugovora o radu donijeto na osnovu čl.143.

st.1. tač.4. Zakona o radu - poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako

zaposleni dolazi na posao, pored ostalog, i pod dejstvom alkohola. Budući je sporno rješenje o

otkazu poništeno kao nezakonito, jer tuženi nije postupio po odredbi čl.143. st.2. Zakona o

radu (tužiocu nije dostavljeno upozorenje u pisanoj formi), i ovaj sud nalazi da tužilac ima

pravo na naknadu štete u vidu neostvarene zarade u spornom periodu.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 68/16 od 28.06.2016. godine)

284

DJELIMIČNO USKRAĆENO PRAVO NA ZARADU

(Član 134 Zakona o radu, u vezi čl. 166 ZOO)

Poslodavac odgovara za štetu zbog djelimično uskraćenog prava na zaradu

zaposlenog ako je obračun zarade istom vršen po manjem koeficijentu od onog

utvrdjenog rješenjem.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je utvrdio da je rješenjem tuženog br. 16-D1-113-190/11 od

24.05.2011. godine tužilac počev od 24.05.2011. godine razvrstan u osmi platni razred izražen

koeficijentom 6,89 za utvrdjivanje fiksnog dijela zarade. Medjutim, za period od 24.05.2011.

do 01.02.2014. godine obračun zarade vršen mu je po koeficijentu 5,30. Na osnovu nalaza

vještaka finansijske struke utvrdjeno je da je tužiocu za taj period manje isplaćena zarada u

iznosu od 8.608,96 €, na koji iznos je obračunata zakonska zatezna kamata od dana dospjeća

svakog pojedinačnog iznosa.

Kako je tužiocu obračun zarade vršen po manjem koeficijentu od onog koji je utvrdjen

rješenjem, to tuženi odgovara za prouzrokovanu štetu zbog djelimično uskraćenog prava na

zaradu, saglasno odredbi člana 166 stav 1 ZOO.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 709/16 od 07.10.2016. godine)

285

POVREDA NA RADU

(Član 106 Zakona o radu, u vezi čl. 154 st. 1, čl. 173 i 174 ZOO)

Poslodavac je dužan da naknadi štetu zaposlenom nastalu kao posljedicu povrede

na radu usljed neadekvatnog obezbjedjenja mjesta rada.

Iz obrazloženja:

„Nižestepeni sudovi su zaključili da je tužilac pretrpio povredu na radu, a na strani

tužioca ne postoji doprinos jer je do povrede došlo zbog neadekvatnog obezbjeđenja mjesta

rada, a ovo imajući u vidu da tužena nije obezbijedila mjesto na kojem su se izvodili radovi na

rekonstrukciji objekta. Na ovaj način nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac ima pravo na

naknadu štete, koje nesporno proizilazi iz utvrđene odgovornosti tužene u smislu čl.154. st.1.

ZOO ("Sl.list SFRJ", br.29/78, 39/85 i 57/89 i "Sl.list SRJ", br.31/93), koje pravo je

mjerodavno u vrijeme nastanka štete, a isto određenje sadržano je i u odredbi čl.148. st.1.

važećeg ZOO. Jer, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da postoji objektivna odgovornost

tužene da tužiocu naknadi pretrpljenu nematerijalnu štetu, a ovo imajući u vidu da kanal ispod

stepenica koji nije adekvatno obezbijeđen rešetkom, predstavlja opasnu stvar shodno

odredbama čl.173. i čl.174. ranijeg ZOO, kao i da je tužilac povrijeđen na radu ili u vezi sa

radom, u kom slučaju je poslodavac dužan da mu naknadi štetu u skladu sa zakonom ili

opštim aktom, u smislu odredbe čl.106. Zakona o radu ("Sl.list RCG", br.43/03), koje pravo je

mjerodavno u vrijeme povređivanja tužioca. Navedena obaveza tužene-poslodavca

predviđena je i odredbama čl.134. važećeg Zakona o radu, a odredbom čl.17. Zakona o

državnim službenicima i namještenicima propisana je subsidijarna primjena opštih propisa o

radu na prava, obaveze i odgovornosti državnih službenika i namještenika koja nijesu

regulisana tim ili posebnim zakonom.

Po nalaženju ovog suda, revizijom se bez osnova osporava utvrđena odgovornost

tužene. Jer, nižestepeni sudovi su u svemu i pravilno utvrdili činjenice za pravilnu primjenu

materijalnog prava o odgovornosti tužene u smislu navedenih zakonskih određenja, a posebno

utvrdili nepostojanje doprinosa tužioca nastanku štete, pa ovi revizijski razlozi ne dovode u

sumnju izloženi zaključak nižestepenih sudova o odgovornosti tužene.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 993/16 od 15.11.2016. godine)

286

VRAĆANJE NA RAD PO PRAVOSNAŽNOJ PRESUDI

-NEZAKONITOST RJEŠENJA O OTKAZU

RJEŠENJA O VRAĆANJU NA RAD-

Po donošenju rješenja o vraćanju na rad zaposlenog nakon poništaja kao

nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa nije bilo mjesta zaključivanju ugovora

o radu, u smislu odredbi člana 21 stav 3 u vezi st. 1 Zakona o radu, pa odbijanje

zaposlenog da potpiše ugovor o radu nije razlog za otkaz.

Iz obrazloženja:

„I po nalaženju ovog suda, sporno rješenje o otkazu rješenja o vraćanju na rad br.

706/3 od 17.11.2014.godine je nezakonito, budući da tuženi nije mogao donijeti ovo rješenje

osnovom naznačenih zakonskih odredbi. Jer, tužilji ranije zasnovani radni odnos na

neodredjeno vrijeme nije prestao s obzirom da je rješenje o prestanku radnog odnosa br. 71/12

od 05.10.2012.godine poništeno kao nezakonito pravosnažnom presudom prvostepenog suda

P.br. 4377/12 od 12.03.2014.godine. Kako je to rješenje nezakonito potrebno je da se tužilja

reintegriše u radnu sredinu vraćanjem na rad i rasporedjivanjem na poslove koji odgovaraju

njenoj školskoj spremi, o čemu je tuženi donio rješenje br. 706 od 03.11.2014.godine. Stoga,

po donošenju rješenja o vraćanju na rad tužilje nije bilo mjesta zaključianju ugovora o radu, u

smislu odredbi čl. 21.st.3. u vezi st.1. Zakona o radu, jer se iste odnose na zaključivanje

ugovora o radu povodom zasnivanja radnog odnosa. Zbog toga odbijanje tužilje da potpiše

ugovor o radu nije razlog za otkaz, kao ni to što po istom nije stupila na rad u smislu odredbi

čl. 22.st.2. Zakona o radu, što pobijano rješenje čini nezakonitim.

U ostalom, tužilja se vratila na posao nakon donošenja rješenja o vraćanju na rad po

pravosnažnoj presudi, pa ukoliko je tuženi smatrao da je samovoljno napustila posao i ne

dolazi na posao od 10.11.2014.godine, niti pravda izostanak, nije mogao sa tih razloga

donijeti rješenje o otkazu rješenja o vraćanju na rad, sa posledicama prestanka radnog odnosa.

Razlozi za otkaz ugovora o radu od strane poslodavca, kao i postupak otkazivanja, propisani

su čl. 143. i 143 b), a odluka se donosi u formi rješenja sa elementima propisanim čl. 143.

Zakona o radu.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1024/16 od 21.12.2016. godine)

287

OCJENA ZAKONITOSTI RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

(Član 143 st. 1 i 2 Zakona o radu)

Činjenica da poslodavac nije zaposlenoj donio formalno rješenje o korišćenju

godišnjeg odmora ne znači da je neopravdano odsutna.

***

Zaposlena kod koje nije postojala svijest o nedopuštenosti odsustvovanja sa rada,

niti je objektivno ispoljila volju da više ne radi, već se aktivno interesovala za posao, ne

može trpjeti posljedice izazvane ponašanjem radnika poslodavca.

Iz obrazloženja:

„Na osnovu iskaza tužilje kao stranke i saslušanih svjedoka, kao i pismenih dokaza

utrdio je da je tužilja bila u uvjerenju da je nakon porodiljskog odsustva (spornom periodu)

bila na godišnjem odmoru, budući su je nadležna lica tuženog na to uputila, a na osnovu

potvrde izabranog ljekara o bolesti i potrebi prisustva majke uz dijete, koju je ljekar izdao

25.03.2013.godine da je opravdano odsustvovala u periodu od 11.02.2013. do

25.02.2013.godine i da potvrdu ranije nije mogla dostaviti tuženom, zbog čega je zaključio da

ne stoje povrede iz čl. 26.st.1. tač.6,7 i 17 aneksa ugovora o radu. Uz to, smatra da je tuženi

nezakonito osporenom rješenju dao retroaktivno dejstvo i da činjenično nije odredio povrede.

Prema tome, drugostepeni sud preocjenom dokaza bez otvaranja rasprave nije mogao

utvrditi drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud neposrednim

izvodjenjem dokaza te preinačiti prvostepenu presudu, a kojoj nedostaju potrebni i pravilni

razlozi.

Sama činjenica da tuženi nije tužilji donio formalno rješenje o korišćenju godišnjeg

odmora, po mišljenju ovog suda, ne znači da je neopravdano odsutna. Ovo kod utvrdjenja

prvostepenog suda da se tužilja i prije isteka porodiljskog odsustva obraćala direktoru tuženog

sa zahtjevom da se vrati na posao, a zatim se o danu povratka na posao interesovala kod svog

pretpostavljenog S. V., koji ju je uputio na pravnu službu, a pravnik iz te službe V. M. dao joj

do znanja da poslije porodiljskog odsustva može koristiti godišnji odmor i da će rješenje o

korišćenju istog, nakon što potpiše direktor, biti poslato i da ga čeka. U tom slučaju kod

tužilje nije postojala svijest o nedopuštenosti odsudstvovanja sa rada, niti je objektivno

ispoljila volju da više ne radi, već se aktivno interesovala za posao, pa ne može trpjeti

posledice izazvane ponašanjem radnika tuženog.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 825/16 od 20.12.2016. godine)

288

NASILNIČKO I UVREDLJIVO PONAŠANJE PREMA UPRAVNIKU

(Član 125 stav 3 Zakona o radu, u vezi čl. 30b

tačka 6 Opšteg kolektivnog ugovora)

Ispoljavanjem nasilničkog i uvredljivog ponašanja prema upravniku zaposleni je

počinio težu povredu radne obaveze iz čana 30b tačka 6 Opšteg kolektivnog ugovora, te

je zakonita odluka o prestanku radnog odnosa.

PRIMJENA ODREDBE ČLANA 160 ZAKONA O RADU

Ako teža povreda radne obaveze nije u vezi sa sindikalnom aktivnošću zaposleni

ne uživa zaštitu predvidjenu odredbom člana 160 Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

„U postupku je utvrđeno da je odlukom tuženog br.10-10-177-1 od 17.09.2012. godine

tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Iz odluke proizilazi da je u

sprovedenom disciplinskom postupku utvrđeno da je tužilac sa umišljajem počinio povredu

radne obaveze nasilničko, uvredljivo ili nedolično ponašanje prema zaposlenom iz čl.30b

tač.6 Opšteg kolektivnog ugovora, a u vezi sa čl.125 st.3 Zakona o radu. Dalje je utvrđeno da

se povreda radne obaveze sastojala u tome što je tužilac dana 26.07.2012. godine, na sastanku

koji je organizovan sa zaposlenima i menadžmentom tuženog u Livnoj i kokilnoj hali,

vrijeđao upravnika A. J. i prema istoj ispoljio nasilničko i uvredljivo ponašanje, na način što

ju je tokom sastanka mrškao, ćutkao, opsovao joj majku i rekao joj da ona svašta priča za

njega, da on "zna šta ona laje", a na njen zahtjev da joj kaže šta ona to priča za njega više puta

joj rekao "jebem ti majku, majku ti jebem". Iz ugovora o radu zaključenog između tužioca i

tuženog 18.06.2012. godine, utvrđeno je da je tužilac zasnovao radni odnos kod tuženog za

rad na radnom mjestu Predstavnik sindikata.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su, i po shvatanju ovog

suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužioca odbili kao neosnovan.

Pobijanom odlukom tužiocu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa zbog

povrede radne obaveze predviđene odredbom čl.30b tač.6 Opšteg kolektivnog ugovora, kojom

je kao teža povreda radne obaveze propisano nasilničko, nedolično ili uvredljivo ponašanje

prema strankama ili zaposlenim, ili iskazivanje bilo kakvog oblika netrpeljivosti. Odredbom

čl.125 st.3 Zakona o radu, predviđeno je da se prestanak radnog odnosa može izreći za

povredu radnih obaveza u skladu sa kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu.

U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su pravilnom ocjenom izvedenih dokaza

utvrdili da je tužilac počinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, o čemu

pobijana i prvostepena presuda sadrže jasne i dovoljne razloge kao odgovor na suprotne

revizijske navode, pa ih ovaj sud neće ponavljati u ovoj presudi.

Revizijski navodi tužioca kojima ukazuje da mu je osporenom odlukom izrečena

mjera prestanka radnog odnosa, ali nije otkazan ugovor o radu, nijesu od značaja. U

konkretnom slučaju tuženi je osporenu odluku donio nakon zakonito provedenog

disciplinskog postupka i izrekao disciplinsku mjeru prestanak radnog odnosa, pa je isključeno

donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Jer, ugovor o radu se može otkazati zaposlenom

289

ako za to postoje opravdani razlozi sadržani u odredbi čl.143 st.1 Zakona o radu, u kojim

slučajevima postoji obaveza poštovanja otkaznog roka i obaveza prethodnog upozorenja

zaposlenog o postojanju razloga za otkaz - čl.143b.

Nije osnovan ni revizijski navod da ugovor o radu tužioca i tuženog ne sadrži opis

poslova, pa sledstveno tome ne može biti ni povrede radne obaveze niti odgovornosti

zaposlenog. Nasuprot, kod tuženog se primjenjuje Opšti kolektivni ugovor jer ne postoji

posebni i pojedinačni kolektivni ugovor, a odredbama Opšteg kolektivnog ugovora - čl.30b

tač.6, kao teža povreda radne obaveze propisano je nasilničko, nedolično ili uvredljivo

ponašanje prema strankama ili zaposlenim ili iskazivanje bilo kakvog oblika netrpeljivosti.

Ispitujući zakonitost odluke tuženog o izrečenoj mjeri prestanak radnog odnosa

tužiocu nižestepeni sudovi su izveli pravilan zaključak da je tužilac uputio pogrdne i

uvredljive riječi jednom od zaposlenih - upravniku A. J. i prema istoj ispoljio nasilničko i

uvredljivo ponašanje, zbog čega su pravilno zaključili da navedeno ponašanje tužioca

predstavlja težu povredu radne obaveze, zbog koje se može izreći mjera prestanak radnog

odnosa.

Nižestepeni sudovi su u ovom sporu pravilno zaključili da zaštita tužioca kao

sindikalnog predstavnika ne djeluje kada postoji njegovo protivpravno ponašanje kao razlog

za otkaz ugovora o radu ili izricanje disciplinske mjere. Naime, prema odredbi čl.160 Zakona

o radu, predstavnik sindikalne organizacije i predstavnik zaposlenih, za vrijeme obavljanja

sindikalnih aktivnosti i šest mjeseci nakon prestanka sindikalnih aktivnosti ne može biti

pozvan na odgovornost u vezi sa obavljanjem sindikalnih aktivnosti, proglašen tehnološkim

viškom, raspoređen na drugo radno mjesto kod istog ili drugog poslodavca, ili na drugi način

doveden u nepovoljniji položaj, ukoliko postupa u skladu sa zakonom i kolektivnim

ugovorom. Prema Konvenciji MOR-a br.135 o zaštiti i olakšicama koji se pružaju

predstavnicima radnika u preduzeću i Preporuci br.143 o radničkim predstavnicima (odeljak

III tačka 5), predviđeno je da radnički predstavnici uživaju zaštitu od svakog štetnog postupka

po njih, posebno otpuštanja sa posla.

U konkretnom sporu utvrđeno je da povrede radne obaveze za koje je tužilac oglašen

disciplinski odgovornim nijesu u vezi sa njegovom sindikalnom aktivnošću, već postoji

protivpravno ponašanje tužioca, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je

osporena odluka tuženog zakonita.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1140/16 od 29.11.2016. godine)

290

ZAŠTITA PREDSTAVNIKA SINDIKATA

I PRESTANAK RADNOG ODNOSA PREDSTAVNIKU SINDIKATA

ZBOG NEOPRAVDANOG ODSUSTVA SA POSLA

(Član 160 u vezi čl. 159 st. 3 i 5 i čl. 143 st. 1 tačka 5 Zakona o radu)

Zaštita predstavnika sindikata od otpuštanja sa posla nije apsolutna već je

uslovljena njihovim postupanjem u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, te se

odsustvo sa posla predstavnika sindikata radi obavljanja sindikalnih aktivnosti ne može

smatrati opravdanim ako isti nije postupio u skladu sa odredbom člana 159 stav 5

Zakona o radu i u pisanoj formi o odsustvu obavijestio poslodavca.

Iz obrazloženja:

„Ne može se prihvatiti stanovište nižestepenih sudova da je osporeno rješenje o otkazu

Ugovora o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti tužiocu od 01.02.2011.

godine nezakonito iz razloga što u izreci i obrazloženju istog nijesu navedeni uzastopni radni

dani kada tužilac nije dolazio na posao, niti je svoje odsustvo pravdao. Naprotiv, po ocjeni

ovog suda, iz predmetnih spisa i obrazloženja pobijanog rješenja od 01.02.2011. godine

nesumnjivo proizilazi da tužilac nije obavljao poslove svog radnog mjesta od dana

24.09.2010. do 01.02.2011. godine, niti je svoje odsustvo na bilo koji način opravdao, iz čega

bi se svakako izveo zaključak da je u rješenju naveden osnov prestanka njegovog radnog

odnosa. Ovo prije svega zbog toga, što je za ocjenu opravdanosti izostajanja sa posla, shodno

odredbi čl.143. st.1. tač.5. Zakona o radu, neophodan stvarni razlog odsustvovanja sa posla,

jer se opravdanost ne ocjenjuje prema formalnim, već stvarnim mjerilima, a koje

odsustvovanje tužilac u spornom periodu na propisan način nije dokazao.

Osim toga, odredbom čl.159. st.5. Zakona o radu predvidjeno je da poslodavac mora

biti obaviješten u pisanoj formi o odsustvu člana sindikalne organizacije u slučajevima iz st.3.

ovog člana, najmanje tri dana prije njegovog odsustva, dok čl.159. st.3. navedenog zakona

predvidja da predstavnik sindikalne organizacije ima pravo da odsustvuje sa rada uz naknadu

zarade radi obavljanja aktivnosti koje organizuje sindikat u skladu sa kolektivnim ugovorom.

Tumačeći navedenu zakonsku odredbu ista, po mišljenju ovog suda, ne daje posebna

ovlašćenja, a time ni prava, za vrijeme obavljanja sindikalnih aktivnosti, predsjedniku

sindikalne organizacije u odnosu na predstavnika, odnosno člana sindikalne organizacije.

Prema tome, a imajući u vidu iznijeto, po ocjeni ovog suda, tužilac je za vrijeme

odsustvovanja sa rada u spornom periodu, a radi obavljanja sindikalnih aktivnosti morao u

svemu postupati u skladu sa odredbama čl.159. st.3 i 5. Zakona o radu. Medjutim, kako je iz

spisa izvjesno da je njegovo odsustvovanje i postupanje u označenom periodu suprotno

navedenim odredbama pomenutog Zakona, to svakako ukazuje da je osporeno rješenje

tuženog o otkazu Ugovora o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti od

01.02.2011. godine zakonito, radi čega je i tučiočev zahtjev za poništaj istog odbijen kao

neosnovan, kako je to i odlučeno izrekom ove presude.

Isto tako, po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi pogrešno zaključuju da tužiocu šest

mjeseci nakon prestanka sindikalnih aktivnosti nije mogao prestati radni odnos kod tuženog.

Ovo zbog toga što, po stanovištu ovog suda, odredba čl.160. Zakona o radu predstavniku

sindikalne organizacije i predstavniku zaposlenih, a time i tužiocu kao predsjedniku

sindikalne organizacije, šest mjeseci nakon prestanka sindikalnih aktivnosti obezbjedjuje

samo zaštitu odredjenih prava, decidno nabrojanih u istoj, pri čemu nigdje ne navodi da

291

navedenim licima u tom periodu ne može prestati radni odnos ukoliko ne postupaju u skladu

sa zakonom.

Imajući u vidu naprijed navedeno, pravni pristup nižestepenih sudova prilikom

odlučivanja o označenom dijelu tužbenog zahtjeva tužioca je pogrešan, pa je reviziju tuženog

valjalo usvojiti, pomenute presude preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Odlukom Ustavnog suda Crne Gore Už-III br.397/14 od 31.03.2016. godine, usvojena

je ustavna žalba i ukinuta presuda ovog suda Rev.br.193/14 od 08.04.2014. godine i predmet

vraćen ovom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud je ukinuo navedenu presudu nalazeći da

u istoj nijesu iznijeti adekvatni razlozi, da svoje pravne stavove Vrhovni sud Crne Gore nije

obrazložio na način kojim bi otklonio sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja, odnosno

na način koji bi učinio nesumnjivim utemeljenost donijete presude na ustavno pravno

prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava, čime je povrijedjen čl.32

Ustava Crne Gore i čl.6 st.1. Evropske konkvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda.

Cijeneći ukidne razloge, imajući u vidu odredbu čl.77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu

("Sl.list CG", br.11/15), kojom je propisano da je nadležni organ dužan da poštuje pravne

razloge Ustavnog suda ukazane u odluci, ovaj sud nalazi potrebnim da ukaže na sledeće:

Nije sporno da je tužilac bio predsjednik Sindikalne organizacije E. C. G. i da je sa

tuženim 24.01.2005. godine zaključio kolektivni ugovor, a na osnovu istog 15.12.2005.

godine i poseban sporazum o utvrdjivanju zarada zaposlenih koji profesionalno obavljaju

poslove za potrebe sindikalne organizacije i povećanju zarada sindikalnih povjerilaca. Ovim

sporazumom su predvidjena tri radna mjesta za profesionalni rad, a jedno od ta tri mjesta je i

predsjednik sindikata. Medjutim, rješenjem tuženog br.10-00-12823 od 22.10.2010. godine, u

skladu sa odgovorajućim odredbama Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08), utvrdjena je

reprezentativnost Sindikalne organizacije zaposlednih E. C. G., dakle, druge sindikalne

organizacije a ne sindikalne organizacije čiji je predsjednik bio tužilac, a reprezentativnost

Sindikalne organizacije zaposlenih E. C. G. AD N. (sindikalne organizacije čiji tužilac nije

bio član) utvrdjena je i rješenjem br.10-00-13082 od 16.11.2010. godine, ovaj put u skladu sa

Zakonom o reprezentativnosti sindikata ("Sl.list CG", br.26/2010), koji je u medjuvremenu

stupio na snagu. Prema tome, tužilac sindikalne poslove nakon utvrdjivanje reprezentativnosti

drugog sindikata više nije obavljao kao profesionalac i sa istim je 01.06.2009.godine

zaključen Ugovor o uredjenju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti, koji je izmijenjen

Aneksom 1 od 23.10.2009. godine i Aneksom 2 od 01.11.2010. godine, kojim je tužilac

rasporedjen na radno mjesto obračunskog radnika u ED Podgorica.

Takodje, nije sporno da predstavnici sindikata imaju poseban status, propisan članom

11 Evropske konvencije, na koji je ukazano odlukom Ustavnog suda. Zaštitu predstavnika

sindikata garantuje i Konvencija MOR-a br.135 o zaštiti i olakšicama koje se pružaju

predstavnicima radnika u preduzeću (Zakon o ratifikaciji objavljen u “Sl.listu SFRJ", br.14/82

od 31.12.1982. godine). Članom 1 Konvencije odredjeno je da predstavnici radnika u

preduzeću uživaju efikasnu zaštitu od svakog postupka koji je štetan po njih, uključujući i

otpuštanje, zbog njihovog statusa ili aktivnosti kao predstavnika radnika ili članova sindikata

ili učešća u sindikalnim aktivnostima, ako postupaju u skladu sa važećim zakonima ili

kolektivnim sporazumima ili drugim zajedničkim dogovorenim aranžmanima, a čl.6 iste

konvencije odredjeno je da se primjena odredaba ove konvencije može obezbijediti

nacionalnim zakonima ili propisima ili kolektivnim sporazumima ili na bilo koji drugi način,

u skladu sa nacionalnom praksom. Članom 160 st.1 Zakona o radu ("Sl.list CG", br.49/08,

26/09, 88/09, 26/10, 59/11 i 66/12), propisano je da predstavnik sindikalne organizacije i

predstavnik zaposlenih, za vrijeme obavljanja sindikalnih aktivnosti i šest mjeseci nakon

prestanka sindikalnih aktivnosti, ne može biti pozvan na odgovornost u vezi sa obavljanjem

sindikalnih aktivnosti, proglašen kao zaposleni za čijim radom je prestala potreba, rasporedjen

292

na drugo radno mjesto kod istog ili drugog poslodavca u vezi sa obavljanjem sindikalnih

aktivnosti ili na drugi način doveden u nepovoljniji položaj, ukoliko postupa u skladu sa

zakonom i kolektivnim ugovorom.

Dakle, slijedom citiranih odredbi medjunarodnih konvencija i Zakona o radu, jasno

proizilazi da zaštita predstavnika radnika od otpuštanja sa posla nije apsolutna. Uslovljena je

njihovim postupanjem u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Tako, odredbom čl.159.

st.3 odredjeno je da predstavnik sindikalne organizacije ima pravo da odsustvuje sa rada uz

naknadu zarade radi obavljanja aktivnosti koje organizuje sindikat u skladu sa kolektivnim

ugovorom, a odredbom st.5 istog člana, propisano je da poslodavac mora biti obaviješten u

pisanoj formi o odsustvu člana sindikalne organizacije u slučajevima iz stava 3 ovog člana,

najmanje tri dana prije njegovog odsustva.

U konkretnom slučaju nesumnjivo je utvrdjeno da tužilac nije dolazio na posao od

24.09.2010. godine zaključno sa 01.02.2011. godine, i da za navedeni period sudu nije

dostavio dokaze o opravdanoj spriječenosti, odnosno, ako je obavljao sindikalne aktivnosti u

tom periodu, nije dostavio dokaze da je postupao saglasno odredbi čl.159. st.5 Zakona o radu

- obaviještavao poslodavca u pisanoj formi o odsustvu sa posla zbog obavljanja sindikalnih

aktivnosti (najmanje tri dana prije njegovog odsustva), zbog čega se navedeno odsustvo ne

može smatrati opravdanim.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už-Rev. br. 4/16 od 29.11.2016. godine)

293

PRAVO NA NAKNADU ZA RAD U KOMISIJI

I DRUGOM RADNOM TIJELU

(Član 5 Odluke o kriterijumima za utvrdjivanje visine naknade

za rad članova radnih tijela i timova ili drugog oblika rada)

Pravo na naknadu za rad u Komisiji i drugom radnom tijelu uslovljeno je

obavljanjem rada van redovnog radnog vremena i radom koji prelazi okvire redovnih

radnih zadataka, kao i obavezom dostavljanja izvještaja o radu komisije, odnosno tima.

Iz obrazloženja:

„Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tužilja je tražila isplatu naknade za rad u

Komisiji za praćenje realizacije Nacionalnog programa zaštite potrošača, tvrdeći da joj tužena

nije isplatila naknadu za period od 02.07.2009. do 12.06.2014. godine.

Iz činjenica utvrđenih u postupku prvostepeni sud je zaključio da je rješenjem

Ministarstva ekonomije br.0702-28/4 od 02.07.2009. godine obrazovana Komisija za praćenje

realizacije Nacionalnog programa zaštite potrošača, sa zadatkom da prati realizaciju programa

i shodno tome preduzima određene mjere i aktivnosti u cilju izrade i implementacije direktiva

EU iz ove oblasti. Rješenjem ovog Ministarstva od 18.05.2011. godine obrazovana je

međuresorska Komisija, za period 2010-2012 godine, i za člana iste imenovana tužilja, sa

zadatkom da koordinira i prati realizaciju aktivnosti iz Akcionog plana koji je sastavni dio

Nacionalnog programa zaštite potrošača. Rješenjem je određena obaveza Komisije da

priprema godišnje izvještaje o realizaciji plana koje resorno ministarstvo dostavlja na

usvajanje Vladi. Takođe je određeno da članovima Komisije pripada naknada za rad iz

budžetskih sredstava organa iz kojeg je imenovan član komisije, shodno Odluci o utvrđivanju

visine naknade za rad člana radnog tijela ili drugog oblika. Međuresorska Komisija je

formirana i rješenjem od 25.02.2013. godine sa istim zadatkom, za period 2012-2015 godina,

čiji član je bila i tužilja.

Nalazeći da je tužilja radila u komisiji u kojoj je imenovana, kao i da joj tužena nije

isplatila naknadu za rad, prvostepeni sud je, preko vještaka finansijske struke, utvrdio visinu

neisplaćene naknade za utuženi period i obavezao tuženu da tužilji isplati iznos od 19.565,11

€, na ime glavnog potraživanja i na ime obračunatih dospjelih kamata iznos od 6.462,24 €.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog

suda kao pravilne, zaključujući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz

Odluka o kriterijumima za utvrđivanje visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili

drugog oblika rada, koje su bile u primjeni u periodu za koji se traži naknada, zbog čega je

odbio žalbu tužene izjavljenu protiv prvostepene presude.

Po nalaženju ovog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u ovom sporu

izostalo je pravilno i potpuno utvrđenje relevantnih činjenica. U postupku nije osporavano od

strane tužene da je tužilja imenovana za člana međuresorske Komisije za praćenje realizacije

Nacionalnog programa zaštite potrošača rješenjima Ministarstva ekonomije, i to za period

2010 - 2012 godine i za period 2012 - 2015 godine, da je ista zaposlena u Ministarstvu

zdravlja. Međutim, nižestepeni sudovi nijesu na pouzdan način raspravili i utvrdili činjenice

od kojih zavisi pravo tužilje na isplatu naknade za rad u pomenutoj komisiji. Naime, Odluka o

kriterijumima za utvrđivanje visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili drugog

oblika rada ("Sl.list CG", br.13/10), u članu 5 predviđa da članovima radnog tijela pripada

naknada samo pod uslovom da: su poslove i zadatke za koje su zaduženi aktom o obrazovanju

294

radnog tima obavili poslije redovnog radnog vremena, da poslovi i zadaci nijesu u opisu

redovnih radnih zadataka člana radnog tima, a pravo na naknadu može se ostvariti samo ako

je sačinjen i dostavljen izvještaj o radu radnog tima. Ista određenja sadržana su i u Odluci o

kriterijumima za utvrđivanje visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili drugog

oblika rada ("Sl.list CG", br.22/11) - član 5, kao i u Odluci o kriterijumima za utvrđivanje

visine naknade za rad članova radnih tijela i timova ili drugog oblika rada ("Sl.list CG",

br.26/12, 34/12) - član 9.

Iz naprijed navedenih zakonskih određenja nesumnjivo se zaključuje da je pravo na

naknadu za rad u Komisiji i drugom radnom tijelu uslovljeno obavljanjem rada van redovnog

radnog vremena, da takav rad prelazi okvire redovnih radnih zadataka, kao i obavezom

dostavljanja izvještaja o radu komisije, odnosno tima.

Po mišljenju ovog suda, u ovom sporu nije na pouzdan i pravilan način raspravljeno da

li je tužilja poslove u Komisiji obavljala van redovnog radnog vremena i redovnih radnih

zadataka u Ministarstvu zdravlja gdje je zaposlena, jer u tom pravcu nijesu utvrđene činjenice

koje bi mogle biti pouzdan oslonac za zaključak sudova o pravu tužilje na isplatu naknade.

Naime, tužilja nije prezentirala dokaze kojima bi potkrijepila svoju tvrdnju da je rad u

Komisiji obavljala van redovnog radnog vremena, osim što je u iskazu datom u svojstvu

stranke izjavila da je sve to radila nakon završetka svojih poslova, odnosno radnog vremena, a

na pitanje zastupnika tužene izjavila: "nisam vodila evidenciju o radu u komisiji u smislu da

sam to obavljala van redovnog radnog vremena već sam imala zadatak da obavim svoj dio

posla što sam i učinila odnosno prikazani su rezultati u vezi toga“."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 810/16 od 15.11.2016. godine)

295

PRIVREDNO PRAVO

296

297

OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA

I PRIRODA TUŽBENOG ZAHTJEVA U STEČAJNOM POSTUPKU

Otvaranjem stečajnog postupka sva potraživanja prema stečajnom dužniku

ostvaruju se samo u stečajnom postupku i u odnosu na stečajnog dužnika mogu se

postaviti samo utvrdjujući tužbeni zahtjev.

Iz obrazloženja:

„Ne mogu se prihvatiti relevantnim navodi revizija da tužbom nije tražena isplata

naznačenog iznosa 4.224.302,00 €, već "samo" utvrđenje potraživanja i da bi usvajanjem

tužbenog zahtjeva ta sredstva ušla u stečajnu masu, a o njihovoj daljoj raspodjeli odlučivao bi

stečajni upravnik, u skladu sa namjenom za koju su sredstva bila uplaćena. Otvaranjem

stečajnog postupka sva potraživanja prema stečajnom dužniku ostvaruju se samo u stečajnom

postupku i u odnosu na stečajnog dužnika mogu se postaviti samo utvrđujući tužbeni zahtjev

(utvrđenje potraživanja) ali ne i obavezujući tužbeni zahtjev. Prema tome, tužioci nijesu ni

mogli zahtijevati isplatu naznačenog novčanog iznosa, već samo utvrđenje postojanja tog

njihovog potraživanja, što su tužbom i tražili i o tom zahtjevu, odlučujući o granicama

postavljenog zahtjeva, nižestepeni sudovi su odlučili i pravilno su postupili kada su tužbeni

zahtjev odbili, jer tužioci nijesu nosioci prava čiju zaštitu tužbom zahtijevaju.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 131/16 od 29.11.2016.godine)

298

UTVRDJENJE IZLUČNOG PRAVA

(Član 52 Zakona o stečaju)

Pravnom licu koje je dokazalo da je steklo pravo svojine na nepokretnostima po

osnovu zaključenog ugovora o vansudskoj prodaji pripada pravo na izdvajanje istih iz

stečajne mase.

Iz obrazloženja:

„Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za utvrdjenje izlučnog prava tužioca po

osnovu ugovora o vansudskoj prodaji Uzz.br.268/13 od 25.04.2013. godine i izdvajanje

nepokretnosti iz stečajne mase tuženog.

Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, a kod naprijed navedenog činjeničnog

utvrdjenja, nižestepeni sudovi su isti usvojili.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno

primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.

Naime, odredbom čl.52. Zakona o stečaju ("Sl.list CG" br.1/11) je propisano da je

izlučni povjerilac lice koje na osnovu svog stvarnog ili ličnog prava, ima pravo da traži da se

odredjena stvar izdvoji iz stečajne mase.

Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi tužilac je bio dužan dokazati pravni osnov na

kojem temelji svoj zahtjev za izdavanje predmetnih nekretnina iz stečajne mase tuženog i to je

isti učinio. Naime, i po nalaženju ovog suda tužilac je dokazao da je isti stekao pravo svojine

na predmetnim nekretninama po osnovu zaključenog ugovora o vansudskoj prodaji

Uzz.br.268/13 od 25.04.2013. godine, te da mu s toga pripada pravo na izdvajanje istih iz

stečajne mase.

Naime, čl.84. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.list CG" br.19/09) je

propisano, da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnim stvarima stiče

upisom u katastar nepokretnosti ili na drugi odgovarajući način. S tim u vezi za ukazati je da

je bez značaja na sticanje svojine utvrdjena činjenica, da je upis u katastar nepokretnosti, a na

osnovu ugovora o vansudskoj prodaji od 25.04.2013. godine izvršen nakon otvaranja

stečajnog postupka nad tuženim. Ovo, ako se ima u vidu činjenica da je zahtjev za uknjižbu

podnijet prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, jer saglasno čl.12. st.2. Zakona o

državnom premjeru i katastru nepokretnosti ("Sl.list RCG" br.29/07 i 32/11) pravno dejstvo

upisa prema trećim licima počinje od trenutka podnošenja zahtjeva za upis organu uprave.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 152/16 od 21.12.2016.godine)

299

NEPOSTOJANJE ZABRANE IZVRŠENJA I NAMIRENJA

(Član 95 Zakona o stečaju)

Ne postoji zakonska zabrana izvršenja i namirenja propisana odredbom člana 95

Zakona o stečaju ako je rješenje o protivizvršenju donijeto po predlogu tuženog nad

kojim je otvoren stečajni postupak.

***

Činjenica da sud nije prekinuo postupak izvršenja nakon nastupanja pravnih

posljedica otvaranja stečaja nad tuženim ne može biti razlog da se izvršenje proglasi

nedopuštenim.

Iz obrazloženja:

„U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude je utvrdjeno da je na

osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Nikšiću P.br.300/07 od 23.05.2008. godine,

koja je potvrdjena presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.1805/08 od 09.06.2009. godine

sprovedeno izvršenje rješenjem Osnovnog suda u Nikšiću I.br.1092/09 od 29.09.2009.

godine, prenosom iznosa od 125.569,03 eura u korist tužioca, kao izvršnog povjerioca.

Nadalje, da su navedene presude na osnovu kojih je sprovedeno izvršenje, presudom

Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.1522/09 od 17.03.2010. godine preinačene, tako što je

zahtjev tužioca odbijen, nakon čega je uslijedio predlog za protivizvršenje izvršnog dužnika

ovdje tuženog, koji je rješenjem Osnovnog suda u Nikšiću I.br.623/10 od 18.11.2010. godine

usvojen i naloženo izvršnom dužniku (ovdje tužiocu) da u roku od 8 dana vrati izvršnom

dužniku iznos od 125.569,03 eura, plenidbom novčanih sredstava.

Tužilac je tražio da se proglasi nedopuštenim sprovodjenje protivizvršenja po rješenju

Osnovnog suda u Nikšiću I.br.623/10 od 18.11.2010. godine.

Nasuprot navodima revizije i po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno

odlučili kada su zahtjev tužioca odbili.

Naime, čl.61. st.1. tač.1. Zakona o izvršnom postupku ("Sl.list RCG", br.23/04) je

propisano da kada je izvršenje sprovedeno, izvršni dužnik može predlogom za protivizvršenje

zahtijevati od suda da obaveže izvršnog povjerioca da mu vrati ono što je izvršenjem dobio,

ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage, a

odredbom čl.57. st.1. navedenog zakona da izvršni dužnik ima pravo da, radi utvrdjivanja

neke činjenice koja se odnosi na samo potraživanje, a medju strankama je sporna, sve do

okončanja izvršnog postupka pokrene parnični ili drugi postupak radi proglašenja da je

izvršenje nedopušteno.

Dakle, to su razlozi, koji dovode u pitanje postojanje povjeriočevog potraživanja, koje

- potraživanje može prestati iz više razloga: ispunjenja, novacije, oproštaja duga i sl, a koji su

nastali nakon donošenja izvršne isprave.

Kako tužilac niti je tvrdio, niti dokazao da postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje, to

je pravilno primjenjeno materijalno pravo kada je odlučeno na izloženi način. S toga činjenica

da sud nije prekinuo postupak izvršenja nakon nastupanja pravnih posledica otvaranja stečaja

nad u ovom sporu tuženim ne može biti razlog da se proglasi izvršenje nedopuštenim.

Odredbom čl.95. Zakona o stečaju ("Sl.list CG", br.1/11) je propisano da od dana

otvaranja stečajnog postupka ne može se protiv stečajnog dužnika odnosno nad njegovom

300

imovinom odrediti i sprovesti prinudno izvršenje, niti bilo koja mjera postupka izvršenja u

cilju namirenja potraživanja, osim izvršenja koja se odnose na obaveze stečajne mase.

Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi nijesu postojale zakonske zabrane

izvršenja i namirenja, budući da je rješenje o protivizvršenju donijeto po predlogu, u ovom

sporu tuženog, što znači da je on - tuženi bio izvršni povjerilac. “

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 120/16 od 19.10.2016.godine)

301

PRAVA RAZLUČNIH POVJERILACA NA NAMIRENJE

POTRAŽIVANJA OBEZBIJEDJENOG HIPOTEKOM

-NEBLAGOVREMENO PRIJAVLJIVANJE POTRAŽIVANJA

U STEČAJNOM POSTUPKU-

Činjenica da razlučni povjerilac nije blagovremeno u stečajnom postupku

prijavio potraživanje ne dovodi do gubitka prava na odvojeno namirenje potraživanja iz

sredstava ostvarenih prodajom stvari koja je predmet obezbjedjenja potraživanja.

Iz obrazloženja:

„Tužilac smatra da je prestalo potraživanje po ugovoru o kreditu zbog toga što banka u

zakonskom roku nije prijavila potraživanje u stečajnom postupku.

Polazeći od navedenih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su odlučili na izloženi način.

Hipoteka je založno pravo na nepokretnosti koja ovlašćuje povjerioca da, ako dužnik

ne isplati dug o dospjelosti, zahtijeva naplatu potraživanja obezbijedjenog hipotekom iz

vrijednosti nepokretnosti prije običnih povjerilaca i prije docnijih hipotekarnih povjerilaca,

bez obzira na promjenu vlasnika opšterećene nepokretnosti. Razlučni povjerioci su

privilegovani povjerioci stečajnog dužnika. Oni namiruju svoja potraživanja iz sredstava

stečenih prodajom imovine kojom je obezbijedjeno potraživanje prije ostalih povjerilaca, bez

obzira na tok i rezultate stečajnog postupka i isključuju od namirenja stečajne povjerioce do

visine vrijednosti stvari ili prava na kojima postoji razlučno pravo. Dakle, razlučna prava koja

su bila punovažna u trenutku pokretanja stečaja ostaju na snazi pa otvaranje stečajnog

postupka ne utiče na pravo razlučnih povjerilaca da namire svoja potraživanja na imovini

kojom je to potraživanje obezbijedjeno. Stoga činjenica da razlučni povjerilac nije

blagovremeno u stečajnom postupku prijavio potraživanje ne dovodi do gubitka prava na

odvojeno namirenje potraživanja iz sredstava ostvarenih prodajom stvari koja je predmet

obezbjedjenja potraživanja. Slijedom navedenog neprihvatljivi su navodi revizije da je

potraživanje koje je obezbijedjeno hipotekom prestalo zbog toga što nije blagovremeno

prijavljeno u stečajnom postupku jer se radi o stvarnim pravima koja se upisuju u javne knjige

i koja nastaju upisom i prestaju na način odredjen zakonom.

Ne mogu se prihvatiti ni navodi revizije da se sporni odnos morao raspraviti isključivo

primjenom Zakona o insolventnosti privrednih društava („Sl. list RCG“, br. 6/2002, „Sl. list

CG“, br. 2/2007, 62/08). Zakonom o insolventnosti privrednih društava regulisano je

postupanje suda i drugih učesnika koji se odnose na pokretanje stečanog postupka,

utvrdjivanje postojanja uslova za otvaranje tog postupka, dejstvo i pravne posljedice otvaranja

stečaja, formiranju stečajne mase, postupak prijavljivanja i namirenja potraživanja u stečaju i

dioba stečajne mase, reorganizacije i lične uprave u stečaju. Tim zakonom nije regulisano

sticanje i prestanak založnih prava, pa se ta pitanja raspravljaju u skladu sa zakonom koji ih

regulišu. To znači da se na sve odnose koji nijesu regulisani Zakonom o insolventnosti

privrednih društava primjenjuju drugi zakoni u skladu sa odredbom člana 4 toga zakona.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 155/16 od 22.12.2016.godine)

302

POSLJEDICE POBIJANJA PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA

(Član 122-132 Zakona o stečaju)

Kada je u pitanju pobijanje pravnih poslova, odnosno pravnih radnji stečajnog

dužnika, ako su ispunjeni uslovi za pobijanje, pravni posao ili pravna radnja ostaje

punovažna, ali gubi pravnu snagu prema stečajnoj masi.

Iz obrazloženja:

„Odredbom čl.122. st.1. Zakona o stečaju („Sl. list CG“, br. 1/11) na koju su se

pozvali nižestepeni sudovi su propisani opšti uslovi za pobijanje pravnih radnji. S tim u vezi,

glava VI - odredbe 122 - 132 navedenog zakona se odnosi na "pobijanje pravnih radnji

stečajnog dužnika."

Medjutim, iz činjenica navedenih u tužbi i iz sadržine spisa se ne može sa sigurnošću

zaključiti, da li je tužilac tražio zaštitu u skladu sa navedenom glavom VI - Zakona o stečaju.

Ovo sa razloga, što iz tužbe proizilazi da je isti postavio tri zahtjeva u petitumu tužbe, koje je

temeljio na tvrdnji da se radi o prividnom ugovoru, uz ukazivanje na rodbinske veze osnivača

i ovlašćenih zastupnika tuženih i njihovoj namjeri da se osujeti namirenje njegovog

potraživanja po pravosnažnoj presudi P.br.3122/13 od 28.02.2014. godine. Nižestepeni sudovi

su tretirajući zahtjev tužioca, kao zahtjev za pobijanje pravnog posla stečajnog dužnika u

smislu čl.122. st.1. Zakona o stečaju, isti usvojili iako zahtjev o kojem su odlučivali nije bio

upodobljen - pravilno postavljen, što predstavlja ukazanu protivrječnost i nejasnoću i ukazanu

bitnu povredu iz čl.367. st.2. tač.15. ZPP-a.

Naime, kada je u pitanju pobijanje pravnih poslova odnosno pravnih radnji stečajnog

dužnika ako su ispunjeni uslovi za pobijanje, ne utvrdjuje se ništavost odnosno ne poništava

se pravni posao ili pravna radnja, već se utvrdjuje da je bez dejstva prema stečajnoj masi i

protivnik pobijanja je dužan da u stečajnu masu vrati imovinsku korist, stečenu na osnovu

pobijanog pravnog posla, odnosno pravne radnje. Dakle, pravni posao ili pravna radnja ostaje

punovažna, ali gubi pravnu snagu prema stečajnoj masi.

Dakle, zbog ukazane bitne povrede odredaba parničnog postupka presude nižestepenih

sudova je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku na novoj glavnoj raspravi, prvostepeni sud će pozvati tužioca

da se decidno izjasni da li se radi o pobojnoj tužbi ili o zahtjevu za apsolutnu ništavost ili

poništaj, te u zavisnosti od toga pozvati istog da pravilno postavi zahtjev. Tek, nakon što

postupi na izloženi način, isti će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i

zakonitu odluku.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 133/16 od 30.11.2016.godine)

303

NEOGRANIČENA ODGOVORNOST VLASNIKA

ZA OBAVEZE DRUŠTVA

-ZLOUPOTREBA SVOJSTVA PRAVNOG LICA-

(Član 4 stav 1 Zakona o privrednim društvima)

Da bi se utvrdila neograničena odgovornost vlasnika za obaveze društva

potrebno je da postoji zloupotreba svojstva pravnog lica postojanje štete za povjerioca i

uzročna veza izmedju postupanja koje predstavlja zloupotrebu i prouzrokovanje štete.

***

Odgovorna lica zbog zloupotrebe pravne ličnosti su vlasnici društva – akcionari,

članovi u društvu sa ograničenom odgovornošću i komanditori u komanditnom društvu.

POSTUPAK DOBROVOLJNE LIKVIDACIJE

(Član 24 stav 1 i čl. 79 Zakona o privrednim društvima)

Dobrovoljna likvidacija može se sprovesti po skraćenom postupku, ako poslije

donošenja odluke o dobrovoljnoj likvidaciji svi akcionari daju na sudu ovjerene izjave

da su izmirene sve obaveze društva prema povjeriocima uključujući i obaveze prema

zaposlenima.

Iz obrazloženja:

„ Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev smatrajući da je postupak

dobrovoljne likvidacije „H.“ DOO P., sproveden u skladu sa zakonom i da činjenica što su

maloprodajni objekti, koji su poslovali u sastavu tog društva, nastavili da posluju u sastavu

trećetuženog ne predstavlja zloupotrebu ograničene odgovornosti, jer su sve obaveze izmedju

tih društava izmirene.

Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud je u odnosu na prvotuženu i drugotuženog

preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud smatra da je

dobrovoljna likvidacija „H.“ DOO P., sprovedena po skraćenom postupku, pa da prvotužena i

drugotuženi u skladu sa članom 24a stav 2 Zakona o privrednim društvima odgovaraju

neograničeno solidarno za obaveze društva tri godine nakon brisanja društva iz CRPS-a.

Ovakvo shvatanje drugostepenog suda nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj

primjeni materijalnog prava.

Prema odredbi člana 24a stav 1 Zakona o privrednim društvima („Sl. list RCG“, br.

6/02, „Sl. list CG“, br. 17/07, 80/08), koje odredbe se u skladu sa čl. 79 st. 1 istog zakona

shodno primjenjuju na društvo sa ograničenom odgovornošću, dobrovoljna likvidacija može

se sprovesti po skraćenom postupku, ako poslije donošenja odluke o dobrovoljnoj likvidaciji

svi akcionari daju na sudu ovjerene izjave da su izmirene sve obaveze društva prema

povjeriocima uključujući i obaveze prema zaposlenima.

Iz utvrdjenih činjenica proizilazi da dobrovoljna likvidacija „H.“ DOO P. nije

sprovedena po skraćenom postupku jer prvotužena kao jedini član toga društva nije dala na

sudu ovjerenu izjavu da su izmirene sve obaveze prema povjeriocima. Postupak dobrovoljne

304

likvidacije sproveden je po redovnom postupku u smislu člana 24 Zakona o privrednim

društvima i imenovan likvidator koji je trebao da sprovede likvidaciju.

Osim toga, tužbeni zahtjev zasnovan je na činjenicama da su prvotužena i drugotužena

zloupotrijebili svojstvo pravnog lica „H.“ DOO P., u smislu čl. 4 st. 2 ZOO, na način što su

onemogućili tužioca da naplati svoje potraživanje dosudjeno pravosnažnom presudom

prvostepenog suda, P. br. 1129/10 od 12.07.2012. godine, time što su u toku tog postupka

raspolagali imovinom tog društva i prenijeli poslovanje tog društva na novoosnovano društvo,

a potom sproveli postupak likvidacije, u namjeri da onemoguće namirenje potraživanja po toj

presudi.

Slijedom navedenog, drugostepeni sud sporni odnos nije mogao raspravili primjenom

pravila iz člana 24a Zakona o privrednim društvima.

Zaključivanje prvostepenog suda da ne postoji zloupotreba svojstva pravnog lica za

sada se ne može prihvatiti.

Institut „probijanja pravne ličnosti“ predstavlja sredstvo zaštite interesa povjerilaca jer

uspostavlja odgovornost vlasnika za obaveze društva, koji su protivno dobroj poslovnoj

praksi, zabrani prouzrokovanja štete, zloupotrebljavajući svoj položaj u društvu da kao

vlasnici ne odgovaraju za obaveze društva onemogućili povjerioca da namiri svoje

potraživanje iz imovine društva. Prema odredbi člana 4 stav 1 Zakona o privrednim društvima

odgovorna lica za probijanje pravne ličnosti su vlasnici društva – akcionari u akcionarskom

društvu, članovi u društvu sa ograničenom odgovornošću i komanditori u komanditnom

društvu. Zloupotrebom ograničene odgovornosti u smislu čl. 4 st. 2 navedenog zakona smatra

se miješanje imovina, odnosno sredstava vlasnika i društva, lažna ili prevarna registracija,

propuštanje vodjenja propisane evidencije, propuštanje dostavljanja podataka CRPS,

neadekvatnu kapitalizaciju ili osiguranje koje ne odgovara stepenu rizika u vezi sa djelatnošću

odredjenog društva. Da bi se utvrdila neograničena odgovornost vlasnika za obaveze društva

potrebno je da postoji zloupotreba svojstva pravnog lica postojanje štete za povjerioca i

uzročna veza izmedju postupanja koje predstavlja zloupotrebu i prouzrokovanje štete. Na

tužiocu je teret dokazivanje ispunjenosti svih ovih uslova. Ako nemogućnost namirenja

potraživanja iz imovine društva nije nastala kao posljedica zloupotrebe i prevarnog ponašanja,

povjerilac nema pravo da zahtijeva naknadu štete od vlasnika, odnosno da sud utvrdi

neograničenu odgovornost vlasnika.

Imajući u vidu da su prvotužena i drugotuženi bliski srodnici, da je drugotuženi na

prvotuženu prenio svoj udio i osnovao novo privredno društvo na koje je prenijeto poslovanje,

jer su butici koji su do tada poslovali u sastavu „H.“ DOO P. nastavili da posluju u okviru

novoosnovanog društva, a potom sprovedena dobrovoljna likvidacija, za sada se ne može

prihvatiti zaključak prvostepenog suda da nema zloupotrebe ograničene odgovornosti. Naime,

prenos na novoosnovano društvo za poslovanje društva važnih djelova može znatno

finansijski oštetiti društvo, odnosno dovesti do izostanka prihoda. Nakon prebacivanja tih

poslova na novoosnovano društvo „H.“ DOO P. na kraju poslovne 2011. godine, prema

nalazu vještaka finansijske struke iskazalo je gubitak u iznosu od 619.221 €. Budući da je

postupak dobrovoljne likvidacije sproveden u toku trajanja spora P. br. 1129/10, da je zahtjev

za brisanje iz registra podnijet 19.03.2013. godine, tj. na dan kada je presuda u tom predmetu

postala pravosnažna, da društvo, u skladu sa čl. 24 st. 9 Zakona o privrednim društvima, nije u

pisanoj formi pozvao tužioca da prijavi svoje potraživanje, da konačni izvještaj koji je podnio

likvidator ne sadrži ni jedan od podataka predvidjenih čl. 24 st. 15 navedenog zakona, onda

sama činjenica što je sa formalne tačke gledišta procedura dobrovoljne likvidacije sprovedena

u skladu sa zakonom ne može biti osnov za zaključak da nije bilo zloupotrebe ograničene

odgovornosti i da je sprovedena redovna likvidacija da bi se izbjegla odgovornost članova za

obaveze društva u skladu sa čl. 24a st. 2 Zakona o privrednim društvima.

305

Slijedom navedenog, radi pravilne primjene materijalog prava pored činjenica koje su

već utvrdjene, bilo je nužno ispitati da li je „H.“ DOO P. u vrijeme donošenja odluke o

dobrovoljnoj likvidaciji imalo dovoljno finansijskih sredstava da pokrije sve svoje obaveze,

odnosno da li su nakon likvidacije društva ostala nerasporedjena imovina društva. Naime,

prema odredbi člana 24 st 1 Zakona o privrednim društvima dobrovoljna likvidacija se može

sprovesti kada akcionarsko društvo ima dovoljno finansijskih sredstava da pokrije svoje

obaveze. U slučaju kada obaveze prelaze raspoloživa finansijska sredstva ili očekivana

finansijska sredstva od prodaje imovine ili stečena na drugi način, ne primjenjuju se odredbe

čl. 24 i 25 ovog zakona, već se primjenjuju odredbe zakona kojima se uredjuje insolventnost

privrednih društava.

Ako društvo nije imalo dovoljno finansijskih sredstava da pokrije sve svoje obaveze

onda se nije mogao sprovesti postupak dobrovoljne likvidacije. Isto tako, ako društvo nije

imalo dovoljno finansijskih sredstava da pokrije sve svoje obaveze, činjenica što tužilac nije

prijavio potraživanje nije osnov za zaključivanje da ne postoji uzročnost, jer bi to potraživanje

ostalo nenamireno i sve da je tužilac u postupku dobrovoljne likvidacije prijavio svoje

potraživanje.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 134/16 od 01.12.2016.godine)

306

OCJENA PUNOVAŽNOSTI OSNIVAČKOG AKTA

(Član 26 Zakona o privrednim društvima)

Zakon o privrednim društvima ne propisuje mogućnost pobijanja akata o

osnivanju privrednih društava već lice koje za to ima pravni interes ima pravo da

zahtijeva poništaj osnivanja u skladu sa članom 26 tog zakona i povodom takvog

zahtjeva cijeni se punovažnost osnivačkog akta čiji nedostaci mogu biti razlog poništaja

osnivanja ako je tužbeni zahtjev na tim činjenicama bio zasnovan.

Iz obrazloženja:

„Imajući u vidu sadržinu postavljenog tužbenog zahtjeva ovaj sud nalazi da tužba nije

usmjerena na utvrdjivanje činjenica, već je smisao tužbe traženje da se utvrdi da je odluka o

osnivanju akcionarskog društva nezakonita, odnosno ništava, kao i odluka o povećanju

kapitala tog društva po osnovu dodatnih uloga G. g. P.

Ne mogu se prihvatiti ni razlozi drugostepenog suda da je sud apsolutno nenadležan da

odlučuje o zakonitosti odluka Vlade. Odluka čija se zakonitost osporava nije opšti, već

pojedinačni akt i nije donijeta u vršenju javnih ovlašćenja, odnosno država se tu ne pojavljuje

kao imalac vlasti već kao subjekat prava u gradjansko-pravnim odnosima.

Imajući u vidu da je nejasna formulacija tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je bio

dužan, u skladu sa članom 106 ZPP, da pozove tužioca da precizno opredijeli da li zahtijeva

utvrdjenje ništavosti ili poništaj odluke o osnivanju društva, odnosno da li pored toga

zahtijeva i poništaj odluke o povećanju kapitala društva. Uslovi za odbacivanje tužbe stekli bi

se tek ako tužilac po takvom traženju ne bi postupio.

Ukazuje se prvostepenom sudu da Zakon o privrednim društvima („Sl. list RCG“, br.

6/02, „Sl. list CG“, br. 17/07, 80/08 i 36/11) ne propisuje mogućnost pobijanja akata o

osnivanju privrednih društava. Lice koje za to ima pravni interes ima pravo da zahtijeva

poništaj osnivanja u skladu sa članom 26 toga zakona i povodom takvog zahtjeva cijeni se

punovažnost osnivačkog akta čiji nedostaci mogu biti razlog poništaja osnivanja ako je

tužbeni zahtjev na tim činjenicama bio zasnovan.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 92/16 od 04.11.2016. godine)

307

PUNOVAŽNOST SPORAZUMA O DIOBI IMOVINE

POTPISANOG OD STRANE IZVRŠNOG DIREKTORA DRUŠTVA

BEZ SAGLASNOSTI ODBORA DIREKTORA

(Član 29 stav 2 Zakona o privrednim društvima)

Potpisivanje sporazuma o diobi imovine od strane izvršnog direktora društva bez

odobrenja odbora direktora nije razlog za ništavost sporazuma.

Iz obrazloženja:

„Zahtjev je zasnovan na tvrdnji da je sporazum potpisan od strane neovlašćenih lica,

obzirom da izvršni direktor tužioca nije imao saglasnost - odobrenje borda direktora tužioca

za zaključenje sporazuma, kao i da nije postojala saglasnost vlasnika akcijskog kapitala

tužioca, DOO "D." - umješača na strani tužioca, što sporazum čini ništavim i bez pravnog

dejstva.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili

materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužioca. Za svoje odluke dali su jasne i pravilne

razloge koje prihvata i ovaj sud.

Bez uticaja na odlučivanje u ovoj stvari je ukazivanje revizijom, kao i tokom postupka

pred nižestepenim sudovima, na odredbu čl.46. st.4. Zakona o privrednim društvima ("Sl.list

RCG", br.6/02), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja sporazuma, i kojom je propisano

da je izvršni direktor dužan da izvršava naloge odbora direktora i sprovodi njegove odluke u

vezi sa: poslovanjem društva, zastupanjem interesa društva, upravljanjem imovinom društva,

zaključivanjem ugovora..., u okviru ograničenja ovlašćenja izvršnog direktora utvrđenih

ugovorom i statutom društva, i na odredbe čl.35. st.9. Statuta tužioca, koji je takođe bio u

primjeni u vrijeme zaključenja sporazuma, a kojom je određeno da odbor direktora odobrava

zaključenja ugovora van redovnog poslovanja.

Naime, pravne posledice obaveza preuzetih od strane društva regulisane su čl.29.

Zakona o privrednim društvima. Tako, odredbom čl.29. st.2. zakona, propisano je da odluke

skupštine akcionara, odbora direktora, izvršnog direktora ili sekretara društva obavezuju

društva i u slučaju da izlaze iza okvira djelatnosti društva, a prema stavu 3 istoga člana,

ograničenje ovlašćenja organa društva, koja proističu iz statuta ili odluka tih organa, ne mogu

se isticati prema trećim licima, čak i ako su bila objavljena.

Prema tome, shodno citiranim zakonskim odredbama, ako je izvršni direktor tužioca

potpisao predmetni sporazum bez odobrenja odbora direktora nije razlog za ništavost

sporazuma, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 114/16 od 02.11.2016.godine)

308

PRAVNE POSLJEDICE POTVRDJIVANJA PLANA REORGANIZACIJE

(Član 76 st. 1 i 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Potvrdjivanjem plana reorganizacije suspenduju se prava vlasnika kapitala

stečajnog dužnika sve do vremena njegove potpune reorganizacije.

***

Potvrdjeni Plan reorganizacije predstavlja sporazum s pravnom snagom izvršne

isprave izmedju stečajnog dužnika i kvalifikovane većine stečajnih povjerilaca, kojim se

konačno uredjuju prava svih povjerilaca prema stečajnom dužniku

Iz obrazloženja:

„Iz pribavljenog izvještaja Privrednog suda u Bijelom Polju V Su. 41/15 od

09.03.2015. godine je utvrdjeno da u vrijeme sazivanja i održavanja Skupštine akcionara TUP

"B." AD u stečaju 27.07.2009. godine nije bio realizovan Plan reorganizacije. Kod naprijed

navedenog utvrdjenja pravilan je zaključak nižestepenih sudova da Skupština akcionara nije

bila ovlašćena za donošenje osporenih odluka.

Naime, čl. 76 st. 1 i 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava („Sl. list RCG“, br.

6/2002, „Sl. list CG“, br. 2/2007 i 62/2008) je propisano da nakon potvrdjivanja Plana

reorganizacije sva potraživanja i prava povjerilaca i drugih lica i obaveze dužnika odredjene

planom preinačuju se i uredjuju prema uslovima iz plana, koji ima snagu izvršne isprave i

smatra se valjanim ugovorom za izmirenje potraživanja, koja su u njemu iznijeta i da

aktivnosti i radnje koje preduzima dužnik moraju biti u skladu sa potvrdjenim planom.

Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi da se zaključiti da potvrdjeni Plan

reorganizacije predstavlja sporazum s pravnom snagom izvršne isprave izmedju stečajnog

dužnika i kvalifikovane većine stečajnih povjerilaca, kojim se konačno uredjuju prava svih

povjerilaca prema stečajnom dužniku, koji dakle predstavlja izraz saglasnosti njihovih volja i

koji plan ima materijalnopravno i procesno dejstvo. Potvrdjivanjem plana reorganizacije

suspenduju se prava vlasnika kapitala stečajnog dužnika sve do vremena njegove potpune

reorganizacije. Izvršni dužnik mora postupati u skladu sa Planom reorganizacije, što znači da

sve njegove radnje i poslovi moraju biti saglasni usvojenom planu, a tek nakon uspješnog

izvršenja plana reorganizacije saglasno čl. 77 st. 1 Zakona o insolventnosti privrednih

društava, vlasnici akcijskog kapitala u privrednom društvu stiču svojinska prava na imovini iz

stečajne mase.

Kako je potvrdjenim Planom reorganizacije - odjeljkom C (sprovodjenje plana) tač. 7

predvidjeno da realizaciju plana sprovodi menadžment dužnika, uz nadzornu funkciju

stečajnog upravnika i uz kontrolu suda, a tač. 2 istog odjeljka da nadzor i kontrolu nad

sprovodjenjem mjera reorganizacije i izvršenjem obaveza u rokovima za izmirenje stečajnih

povjerilaca, vrši stečajni upravnik, to Skupština akcionara tuženog nije bila ovlašćena da

donosi odluke, jer su otvaranjem stečaja nad tuženim suspendovana sva prava akcionara

stečajnog dužnika sve do realizacije plana reorganizacije, pa i pravo na sazivanje i održavanje

Skupštine, odnosno donošenja osporenih odluka. Kod naprijed navedenog bez osnova je

ukazivanje revidenta da je na donijete osporene odluke dao saglasnost stečajni upravnik i

sud.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 83/16 od 30.06.2016. godine)

309

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA IZGUBLJENU DOBIT

ZBOG OGRANIČENJA U PREDMETU KONCESIJE

(Član 44 Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe)

Okolnost da se koncesiona djelatnost – tegljenje plovnih objekata po novom

Zakonu o sigurnosti plovidbe ima vršiti na zahtjev zapovjednika plovnih objekata ne

daje pravo koncesionaru na naknadu štete, jer koncesionar time nije ograničen niti

onemogućen u obavljanju ugovorene koncesione djelatnosti.

Iz obrazloženja:

„Utvrdjeno je da je tužilac, u svojstvu koncesionara sa tuženom, kao koncedentom

dana 22.10.2010. godine zaključio ugovor o koncesiji br.03-8247, te da je predmet koncesije

(čl.2.1) obavljanje djelatnosti: pilotski servis, prevez i odvez brodova, remorkaža, dostava

vode na brodove, prevoz lučkih vlasti na plovila u akvatorijumu L. B., prevoz shipchandler-a

do brodova u luci i tegljenje plovila. Saglasno čl.4.1 ugovor je zaključen na rok od 30 godina,

a čl.12. istog je propisana zaštita koncesionara.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu izgubljene dobiti, za

period od stupanja na snagu Zakona o sigurnosti plovidbe ("Sl.list CG",br.62/13 i 6/14) do

dana podnošenja tužbe - 06.10.2015. godine, koju tužilac nije opredjelio u nominalnom

iznosu. Tužilac je svoj zahtjev temeljio na odredbi čl.12.2 i 12.3 ugovora o koncesiji od

22.10.2010. godine, tvrdeći da je donošenjem novog Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe

("Sl.list CG",br.62/13) - čl.44. tužilac ograničen u pogledu predmeta koncesije - obavljanja

djelatnosti - tegljenja brodova.

Odlučujući o zahtjevu tužioca nižestepeni sudovi su isti odbili kao neosnovan, nalazeći

da tužilac stupanjem na snagu novog Zakona o sigurnosti plovidbe - čl.44. istog ni na koji

način nije onemogućen, lišen ili pak, ograničen u obavljanju djelatnosti - tegljenja brodova i

ostvarivanja dobiti na ime obavljanja te djelatnosti.

I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno

primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način.

Odredbom čl.44. st.1. Zakona o sigurnosti plovidbe ("Sl.list CG" br.62/13) je

propisano da se tegljenje odnosno potiskivanje u luci obavlja samo na zahtjev zapovjednika

plovnog objekta i sa brojem tegljača odnosno potiskivača, koje on zahtjeva, a st.2. iste

zakonske odredbe da izuzetno od odredbe st.1. ovog člana u slučaju nevremena,

prenatrpanosti luke, istovremenog manevrisanja više plovnih objekata ili ako plovni objekat

prevozi opasne terete kapetanija može odrediti broj tegljača odnosno potiskivača, koji se

moraju koristiti za odredjeni manevar sa plovnim objektom.

Dakle, iz sadržine citirane zakonske odredbe se da zaključiti da tužilac nije lišen

obavljanja koncesione djelatnosti - tegljenja plovnih objekata. Okolnost da se ta djelatnost po

novom Zakonu o sigurnosti plovidbe ima vršiti na zahtjev zapovjednika plovnih objekata, ne

daje za pravo tužiocu na naknadu s pozivom na čl.12.2 ugovora o koncesiji, kojim je

ugovoreno da u slučaju izmjene Zakona ili propisa Crne Gore na osnovu kojih je zaključen

ovaj ugovor, da će se primjenjivati zakon ili propisi, koji su bili na snazi na dan zaključenja

ugovora ili će se primjenjivati zakon ili propisi, koji su najpovoljniji za koncesionara i čl.12.3.

da ukoliko koncedent izda bilo kakav pravni akt, kojim onemogućuju, lišava ili ograničavaju

prava koncesionara u smislu predmeta koncesije, koncesionar ima pravo na naknadu u visini

tržišne vrijednosti, koju odredi nezavisni finansijski ekspert. Ovo sa razloga, što tužilac i po

310

novom zakonu nije kako je to već naprijed navedeno ograničen, lišen niti, pak onemogućen u

obavljanju ove djelatnosti s jedne strane, a s druge, ako se ima u vidu da navedenim

ugovorom nije ni bio garantovan obim obavljanja ove usluge - tegljenja brodova, pa je bez

osnova pozivanje revidenta na citirane odredbe ugovora o koncesiji.”

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 132/16 od 16.11.2016.godine)

311

PRAVO ORGANIZACIJE ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE

AUTORSKIH ILI SRODNIH PRAVA NA NAKNADU

ZA JAVNO IZVODJENJE MUZIČKIH DJELA SA NJENOG REPERTOARA

(Član 152 stav 1 tačka 2, čl. 178 tač. 1

i čl. 179 st. 1 tač. 7 Zakona o autorskim i srodnim pravima)

Pravo organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih ili srodnih prava na

naknadu za javno izvodjenje muzičkih djela sa njenog repertoara na kojoj manifestaciji

su učestvovala i strana fizička lica zavisi od toga da li ima zaključeni ugovor sa stranim

organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava kojima se obezbjedjuje reciprocitet u

zaštiti.

Iz obrazloženja:

„Prema stanju u spisima predmet spora je dug po računu tužioca br. 2216 od

01.02.2015. godine kojim je obračunata naknada za javno izvodjenje muzičkih djela sa

repertoara tužioca za period od 21.05.2012. do 31.12.2014. godine.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da je u računu naznačen osnov

potraživanja, da je tužilac dostavio tuženom račun sa specifikacijom održanih manifestacija i

opomenu pred utuženje, pa da je tuženi u obavezi da tužiocu isplati sporni iznos u skladu sa

odredbama čl. 19, 27 i 28 Zakona o autorskim i srodnim pravima.

Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio

prvostepenu presudu smatrajući da prvostepena presuda sadrži jasne i dovoljne razloge o

odlučnim činjenicama, da tuženi nije prigovorio na valjanost specifikacije, niti je prigovorio

broju održanih manifestacija ni načinu obračuna naknade.

Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova za sada se ne može prihvatiti.

Prema odredbi člana 196 st. 1 i 2 Zakona o autorskim i srodnim pravima („Sl. list

CG“, br. 37/2011) pravo na zaštitu prema odredbama ovog zakona imaju autori i nosioci

srodnih prava koji su državljani Crne Gore ili imaju prebivalište ili sjedište u Crnoj Gori.

Druga strana fizička ili pravna lica imaju pravo na jednaku zaštitu kao lica iz st. 1 ovog člana

u skladu sa potvrdjenim medjunarodnim ugovorom ili ako postoji faktička uzajamnost.

Slijedom navedenog, tužilac kao organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih ili

srodnih prava ima pravo da ostvaruje imovinskopravna ovlašćenja stranih autora i nosilaca

srodnih prava na teritoriji Crne Gore, u skladu sa potvrdjenim medjunarodnim ugovorom ili

ako postoji faktička uzajamnost. Pretpostavka o zastupanju iz člana 167 stav 1 navedenog

zakona odnosi se na nosioce koji su državljani Crne Gore ili imaju prebivalište u Crnoj Gori, a

ne na strana fizička ili pravna lica.

Budući da iz specifikacije manifestacija koje je tužilac priložio uz spise, proizilazi da

su na tim manifestacijama učestvovala i strana fizička lica, to je bilo potrebno ispitati,

polazeći od citiranih zakonskih odredaba, da li tužilac obezbjedjuje kolektivno ostvarivanje

autorskih i srodnih prava stranih nosilaca u Crnoj Gori, odnosno da li ima zaključene ugovore

sa stranim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava kojima se obezbjedjuje

reciprocitet u zaštiti. Postojanje takvog sporazuma predvidjeno je u članu 152 stav 1 tačka 2,

čl. 178 tač. 1 i čl. 179 st. 1 tač. 7 Zakona o autorskim i srodnim pravima.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 69/16 od 17.11.2016. godine)

312

313

UPRAVNO PRAVO

314

315

STRANKA U POSTUPKU I STEČAJ

(Član 41 st. 3 ZUP-a i čl. 24 st.1 i čl. 33 st. 1 tač. 6 Zakona o stečaju)

Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik zastupa stečajnog

dužnika.

Iz obrazloženja:

"Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da tužilac u konkretnom

slučaju nema svojstvo zainteresovanog lica, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom ista

pobija zbog povrede materijalnog prava.

DOO "N." - B. je pravno lice i isto saglasno članu 41 st. 3 ZUP-a radnje u postupku

vrši preko zakonskog zastupnika. Nad DOO "N." B. otvoren je stečajni postupak St. br. 5/15,

a kako se to navodi i u podnijetom zahtjevu.

Odredbom člana 24 st. 1 Zakona o stečaju je propisano da stečajni upravnik vodi

poslove i zastupa stečajnog dužnika, a članom 33 st. 1 tač. 6 istog zakona da je stečajni

upravnik dužan da pokrene postupak, podnese tužbu, povuče tužbu ... pred sudom ili organom

uprave u Crnoj Gori.

Kod gornjeg činjeničnog stanja i navedenih zakonskih odredbi tužilac, kao suosnivač

"N. " ne može biti stranka, pa ni zainteresovano lice, a ni zakonski zastupnik navedenog

pravnog lica u predmetnom upravnom postupku. Ovo sa razloga što je saglasno naprijed

navedenim zakonskim odredbama zakonski zastupnik "N." nakon otvaranja stečajnog

postupka stečajni upravnik.

Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na odredbu člana 154 Zakona o stečaju su

bez značaja za drugačiju odluku. Tom odredbom propisane su dužnosti stečajnog upravnika u

pogledu viška diobene mase (st. 1), odnosno ovlašćenja stečajnog sudije (st. 2)."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 220/16 od 30.09.2016. godine)

316

ODBACIVANJE ZAHTJEVA ZA ISELJENJE

(Član 116 stav 2 tačka 4 ZUP-a)

Ukoliko pred sudom već teče postupak za iseljenje i predaju predmetnog

poslovnog prostora, nadležni organ će odbaciti zahtjev za iseljenje.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da pred Osnovnim sudom u Podgorici teče parnični

postupak po tužbi DOO "R." protiv tuženog R. R. za predaju predmetnog poslovnog prostora

slobodnog od lica i stvari, te po protivtužbi R. R. kojom se traži da se tužilac - DOO "R"

obaveže da mu isplati iznos od 380.000 njemačkih maraka. Dakle, a kako to osnovano

zaključuje i Upravni sud pobijanom presudom, pred Osnovnim sudom u Podgorici u toku je

postupak za iseljenje i predaju predmetnog poslovnog prostora, koji je pokrenut prije

podnošenja predmetnog zahtjeva nadležnom upravnom organu. Kod takvog stanja stvari

osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer je

prvostepeni organ pravilnom primjenom člana 116 stav 2 tač. 4 ZUP-a zahtjev tužioca

odbacio.

Cijenio je Upravni sud pobijanom presudom i navode tužbe, koji se ponavljaju

podnijetim zahtjevom, da se radi o dva postupka koji imaju različiti pravni osnov i pri tom

osnovano zaključio da su isti bez značaja za drugačiju odluku, jer pred sudom već teče

postupak za iseljenje."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 357/16 od 25.11.2016. godine)

317

DISPOZITIV RJEŠENJA

(Član 202 stav 1 ZUP-a)

Za ocjenu zakonitosti rješenja bitan je dispozitiv istog i nije od značaja za ocjenu

zakonitosti konstatacija o dugu u gornjem desnom uglu rješenja koja predstavlja samo

obavještenje tužiocu.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede

materijalnog prava, jer osnovano Upravni sud istom zaključuje da je u konkretnom slučaju

materijalno pravo pravilno primijenjeno i za takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge,

koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.

U gornjem desnom uglu prvostepenog rješenja je naznačeno "Prethodni dug: 49,86 €".

Tužilac je upravo samo zbog te konstatacije osporavao zakonitost pobijanog rješenja. Cijenio

je Upravni sud takve navode tužbe, koji se ponavljaju podnijetim zahtjevom i pri tom

osnovano zaključio da su isti bez značaja za drugačiju odluku.

Saglasno članu 202 st. 1 ZUP-a dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cjelini

i o svim zahtjevima stranaka o kojim u toku postupka nije posebno riješeno, pa je za ocjenu

zakonitosti rješenja bitan dispozitiv istog, a u konkretnom slučaju tužilac ne osporava

zakonitost dispozitiva prvostepenog rješenja. Kod navedene sadržine odredbe člana 202 st. 1

ZUP-a i sadržine osporenog rješenja osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje

da naprijed navedena konstatacija predstavlja samo obavještenje tužiocu i da nije od značaja

za ocjenu zakonitosti predmetnog rješenja. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 202/16 od 09.09.2016. godine)

318

OCJENA BLAGOVREMENOSTI ŽALBE

U UPRAVNOM POSTUPKU

(Član 229 ZUP-a)

Za ocjenu blagovremenosti žalbe bitna je činjenica da je osporeno rješenje - o

izdavanju saglasnosti za priključenje objekta na distributivnu mrežu primljeno uz

gradjevinsku dozvolu kao njen prilog, od kada je i tekao rok za žalbu.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da se tužilac obratio nadležnom upravnom organu za

izdavanje gradjevinske dozvole, da je taj organ u postupku odlučivanja po podnijetom

zahtjevu postupajući saglasno odredbama Zakona o uredjenju prostora i izgradnji objekata po

službenoj dužnosti od Elektrodistribucije tražio izdavanje saglasnosti za priključenje objekta

na distributivni sistem, da je ta saglasnost izdata rješenjem broj 40-00-4365 od 15. 08. 2013.

godine, da je to rješenje dostavljeno nadležnom organu za izdavanje gradjevinske dozvole, da

je taj organ nakon toga donio rješenje o izdavanju gradjevinske dozvole.

Sekretarijat za planiranje i uredjenje prostora i zaštitu životne sredine, koji je izdao

predmetnu gradjevinsku dozvolu u dopisu broj 08-31/15-378 od 12. 03. 2015. godine navodi

da je pribavljena saglasnost izvestitoru - tužiocu uručena 05. 09. 2013. godine uz gradjevinsku

dozvolu. Na rješenje o izdavanju gradjevinske dozvole stoji potpis B. S., radnika tužioca i

datum 05. 09. 2013. godine.

Cijeneći sve naprijed navedeno osnovano Upravni sud pobijanom presudom

zaključuje da je tužiocu gradjevinska dozvola uručena 05. 09. 2013. godine, a uz nju i rješenje

Elektroprivrede Crne Gore AD Nikšić - FC Distribucija Podgorica broj 40-00-4365 od 15. 08.

2013. godine. U prilog takvog zaključka suda ide i izjašnjenje punomoćnika tužioca na

zapisnik usmene rasprave od 27. 03. 2015. godine da su original rješenja o izdavanju

saglasnosti za priključenje objekta na distributivnu mrežu primili uz gradjevinsku dozvolu kao

njen prilog.

Utvrdivši da je osporeno rješenje primljeno 05. 09. 2013. godine, a žalba izjavljena 26.

09. 2013. godine osnovano upravni organ osporenim rješenjem i Upravni sud pobijanom

presudom zaključuju da je predmetna žalba neblagovremena - podnijeta nakon zakonom

propisanog roka.

Cijenio je ovaj sud i tvrdnju tužioca da je predmetno rješenje primio 11. 09. 2013.

godine, pa je našao da su takvi navodi neprihvatljivi, jer su suprotni naprijed navedenim

nesumnjivim utvrdjenjima - radnik tužioca je svojim potpisom potvrdio da mu je gradjevinska

dozvola uručena 05. 09. 2013. godine, a iz dopisa Sekretarijata za planiranje i uredjenje

prostora i zaštitu životne sredine se utvrdjuje da je istovremeno uručeno i osporeno rješenje,

što nije sporio ni punomoćnik tužioca na usmenoj raspravi (osporeno rješenje uručeno uz

gradjevinsku dozvolu).

Cijenio je ovaj sud i navode podnijetog zahtjeva o dostavnici, pa je našao da su isti bez

značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što je radnik tužioca svojim potpisom kod

nadležnog organa potvrdio prijem gradjevinske dozvole, pa su neprihvatljivi navodi

podnijetog zahtjeva da se prijem odredjenog pismena može dokazivati samo dostavnicom. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 129/16 od 27.05.2016. godine)

319

PONIŠTAVANJE PO OSNOVU SLUŽBENOG NADZORA

(Član 258 stav 1 ZUP-a i čl. 134 i 136 Zakona o državnim službenicima)

Komisija za žalbe je ovlašćena da odlučuje o zahtjevu za poništavanje po osnovu

službenog nadzora konačnog rješenja kojim je odlučeno o pravima i obavezama

državnog službenika, odnosno namještenika.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je konačnim rješenjem Sekretarijata za planiranje i

uredjenje prostora i zaštitu životne sredine Glavnog grada Podgorica broj 08-113/14-522 od

27. 01. 2014. godine tužilja, koja je bila zaposlena u tom Sekretarijatu - Odjeljenju inspekcije

zaštite prostora, zbog izmjene unutrašnje organizacije poslova i radnih zadataka donošenjem

Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji broj 08-032/13-333 od 18. 12. 2013.

godine stavljena na raspolaganje Sekretarijatu za lokalnu samoupravu Glavnog grada

Podgorica počev od 01. 02. 2014. godine i istovremeno odredjeno da će taj Sekretarijat

utvrditi njena prava i obaveze, kao organ nadležan za upravljanje kadrovima.

Tužilja je podnijela zahtjev za poništenje naprijed navedenog rješenja po osnovu

službenog nadzora.

Članom 258 st. 1 ZUP-a je propisano da rješenje može poništiti ili ukinuti po osnovu

službenog nadzora drugostepeni organ, a ako nema drugostepenog organa rješenje može

poništiti ili ukinuti organ koji je ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je donio

rješenje.

Rješenje čije je poništavanje tužilja tražila donijeto je u postupku odlučivanja o

pravima i obavezama državnih službenika saglasno Zakonu o državnim službenicima i

namještenicima. Tim zakonom je propisano da o pravima i obavezama državnih službenika

odnosno namještenika odlučuje starješina državnog organa (član 134 st. 1), a da o žalbi protiv

prvostepenog rješenja kojim je odlučeno o pravima i obavezama državnog službenika

odlučuju Komisija za žalbe (član 136 st. 1).

Kod naprijed navedene odredbe člana 258 st. 1 ZUP-a, te odredbi člana 134 i 136

Zakona o državnim službenicima i namještenicima o zahtjevu za poništavanje po osnovu

službenog nadzora konačnog rješenja kojim je odlučeno o pravima i obavezama državnog

službenika odlučuje Komisija za žalbe, a kako to osnovano zaključuje i Upravni sud

pobijanom presudom. Neosnovani su, zato, drugačiji navodi s tim u vezi podnijetog zahtjeva.

Odredbom člana 129 st. 3 Zakona o državnim službenicima i namještenicima je

propisano da se državni službenik odnosno namještenik kada u slučaju reorganizacije nema

radnog mjesta na koje se može rasporediti stavlja na raspolaganje organu za upravljanje

kadrovima za potrebe internog tržišta rada, a stavom 4 istog člana da prava i obaveze

državnog službenika na raspolaganju rješenjem utvrdjuje organ za upravljanje kadrovima na

osnovu odluke starješine državnog organa u kome su izvršene izmjene akta o unutrašnjoj

organizaciji i sistematizaciji. Kod takvih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom

presudom zaključuje da je rješenje čije se poništavanje traži donio nadležni organ - organ u

kome su izvršene izmjene akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, jer kod istih i

odredbe člana 134 st. 1 Zakona o državnim službenicima i namještenicima samo starješina

organa u kome su izvršene izmjene akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji ima

ovlašćenje da odluči o stavljanju na raspolaganje državnog službenika. Neprihvatljivi su, zato,

s tim u vezi drugačiji navodi podnijetog zahtjeva.

320

Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da pobijanom presudom na štetu tužilje nije

povrijedjeno materijalno prava, pa je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS, odlučeno je kao u izreci

ove presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 404/16 od 08.12.2016. godine)

321

PRIMJENA ZAKONA O OPŠTEM UPRAVNOM POSTUPKU

Ukoliko neka procesna radnja i neki institut nijesu propisani posebnim zakonom,

primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovoga suda, neosnovan je navod kako u tužbi, tako i u zahtjevu za

ispitivanje sudske odluke, da ni Zakon o Sudskom savjetu, ni Poslovnik Sudskog savjeta, ne

predvidjaju procesne mogućnosti, koje je primijenio Sudski savjet u osporenom aktu i da je

zbog toga isti zahvaćen bitnom povredom pravila upravnog postupka. Naime, Zakon o

Sudskom savjetu i Poslovnik Sudskog savjeta sadrži odredbe posebnog zakona (posebnog

upravnog postupka) u smislu čl.3 Zakona o opštem upravnom postupku. Ako neka procesna

radnja i neki institut nijesu propisani posebnim zakonom, tada se primjenjuje Zakon o opštem

upravnom postupku, jer je ovaj zakon sveobuhvatan i glava su i temelj svakog posebnog

upravnog postupka.

Ovo sve znači, da ne treba ispustiti iz vida da u upravnom postupku nema odlučivanja

bez primjene Zakona o opštem upravnom postupku, jer se posebnim upravnim postupcima

vrše samo nužna, neophodna odstupanja od pravila opšteg upravnog postupka, zbog potrebe

izražavanja odredjene specifičnosti i posebnosti odredjene upravne oblasti. U ostalom i u

tužbi i u zahtjevu, punomoćnik tužioca se poziva na povredu postupka iz čl.226 st.2 tač.7

Zakona o opštem upravnom postupku.

Sudski savjet je, saglasno čl.196 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku, odlučio da

tužioca ne treba izabrati po oglasu, pa je stoga posljedično procesni put da se oglas poništi i

raspiše novi, kako je to dispozitivom pobijanog akta Sudskog savjeta i odlučeno, i na pravno

valjan način odlučeno o prijavi tužioca, pri čemu su u obrazloženju akta dati razlozi zbog čega

nije izabran.

Po ocjeni ovoga suda, a suprotno tvrdnji tužioca, dispozitiv akta je saglasan sa

obrazloženjem istog. Jer, priroda sporne upravne stvari nameće potrebu odstupanja od pravila

opšteg upravnog postupka o sadržini dispozitiva rješenja, sa razloga što prijava na oglas nije

zahtjev u materijalno pravnom smislu. Stoga, ne dolazi u obzir da se zahtjev tužioca odbija ili

da se uvažava u upravno procesnom smislu, kao kod materijalno pravnih zahtjeva, kod kojih

stranka zahtijeva neko pravo ili zahtijeva da se oslobodi neke obaveze iz oblasti upravnog

prava.

Ono što je bitno i odlučno u ovoj pravnoj stvari je da je dispozitivom osporenog akta

Sudskog savjeta, koji je saglasan sa obrazloženjem istog, jasno i odredjeno odlučeno o prijavi

tužioca.

Kod naprijed navedenog stanja stvari, prihvatajući pobijanu presudu, po nalaženju

ovoga suda u postupku pred Sudskim savjetom, kao i u postupku kod Upravnog suda, na štetu

tužioca nije povrijedjen zakon, pa se iz tih razloga zahtjev tužioca ocjenjuje kao neosnovan,

jer nije dovedeno u pitanje zakonitost osporene odluke tuženog, niti pobijane presude

Upravnog suda. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 306/16 od 14.10 2016. godine)

322

PRAVNA PRIRODA ODLUKE O DODJELI PRIZNANJA

(Član 2 ZUS-a)

Odluka o dodjeli godišnjih priznanja sportistima, kolektivima i sportskim

radnicima nije upravni akt, odnosno drugi pojedinačni akt jer se istom ne mijenja

individualna pravna situacija odredjenog pojedinca: utvrdjuju mu se ili ukidaju,

smanjuju ili povećavaju kakva prava, nameću mu se kakve obaveze ili se oslobadja od

obaveza, niti donošenjem tog akta za stranku neposredno nastupaju posljedice.

Iz obrazloženja:

"Osnovano Upravni sud pobijanim rješenjem zaključuje da odluka tužene o dodjeli

godišnjih priznanja sportistima, kolektivima i sportskim radnicima za 2015. godinu nije

upravni akt, odnosno drugi pojedinačni akt iz člana 2 ZUS-a, pa je pravilnom primjenom

člana 22 st. 1 tač. 2 istog zakona predmetna tužba odbačena.

Polazeći od odredbe člana 2 ZUS-a, po ocjeni ovog suda, da bi se odredjeni akt mogao

kvalifikovati kao upravni ili drugi pojedinačni akt potrebno je da se njime rješava o

odredjenom pravu, obavezi ili pravnim interesima odredjenog lica. To podrazumijeva da se

takvim aktom mijenja individualna pravna situacija odredjenog pojedinca: utvrdjuju mu se ili

ukidaju, smanjuju ili povećavaju kakva prava, nameću mu se kakve obaveze ili se oslobadja

od obaveza ili slično. Uz to, pravno dejstvo mora biti neposredno - donošenjem upravnog akta

moraju za stranku neposredno nastupiti posledice. U konkretnom slučaju donošenjem

pobijanog akta takvog neposrednog dejstva kod tužioca nema, pa osnovano Upravni sud

pobijanim rješenjem zaključuje da je tužbu s pozivom na član 22 st. 1 tač. 2 ZUS-a trebalo

odbaciti.

Kada se tužba odbacuje onda se sud ne može upuštati u ocjenu pobijanog akta, pa su

bez značaja za drugačiju odluku navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na obrazloženje

pobijane odluke i sastav žirija."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 386/16 od 08.12.2016. godine)

323

ODLUČIVANJE O ŽALBI U UPRAVNOM SPORU

- SHODNA PRIMJENA ZPP –

(Član 8 ZUS-a, čl. 395 tačka 2 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a

i čl. 14 st.3 Zakona o sudovima)

R J E Š E N J E

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrdjuje rješenje Upravnog suda Crne Gore U.

br. 37/16 od 08. 09. 2016. godine.

O b r a z l o ž e n j e

Rješenjem Upravnog suda Crne Gore U. br. 37/16 od 08. 09. 2016. godine taj sud se

oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi tužioca protiv Ministarstva odbrane

kojom je tražio poništavanje rješenja tuženog UpI br. 80602-899/15-4 od 02. 11. 2015.

godine. Tim rješenjem je utvrdjeno da tužiocu ne pripada pravo na naknadu dijela troškova za

zakup stana za period 02. 12. 2013. do 28. 07. 2015. godine.

Protiv navedenog rješenja tužilac je blagovremeno podnio žalbu pogrešno istu

označavajući zahtjevom za vanredno preispitivnaje sudske odluke. Smatra da je u konkretnom

slučaju nadležan Upravni sud, jer je isti nadležan da odlučuju o zakonitosti upravnih i drugih

pojedinačnih akata, a predmetnom tužbom je traženo poništenje rješenja Ministarstva

odbrane. Predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati Upravnom sudu na ponovno

odlučivnaje.

U odgovoru na podnijetu žalbu tuženi je istu ocijenio neosnovanom i predložio da kao

takva bude odbijena.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitano pobijano rješenje,

ocijenjeni navodi podnijete žalbe i odgovora na istu, pa je vijeće našlo da je:

- žalba neosnovana.

Odredbom člana 14 tačka 3 Zakona o sudovima je propisano da je osnovni sud

nadležan da u prvom stepenu sudi sporove iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju sporno je

pravo tužioca na naknadu dijela troškova za zakup stana, a što jeste pravo iz radnog odnosa.

Kod takvog stanja stvari i odredbe člana 8 Zakona o upravnom sporu, kojom je propisano da

se upravni spor ne može voditi protiv akata donijetih u stvarima u kojima je sudska zaštita

obezbijedjena van upravnog spora, osnovano Upravni sud pobijanim rješenjem zaključuje da

u konkretnom slučaju nije stvarno nadležan taj sud već Osnovni sud u Podgorici.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 395 tač. 2 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a

odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 325/16 od 21.10.2016. godine)

324

ODLUČIVANJE NADLEŽNOG ORGANA PO SLOBODNOJ OCJENI

(Član 9 stav 2 ZUS-a i čl. 2, 28 st. 1, čl. 34a st. 2 i 3 Zakona o Sudskom savjetu i čl. 128 st. 2

Ustava Crne Gore )

U upravnom sporu sud cijeni da li je nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni,

na osnovu i u granicama ovlašćenja koje mu je dato propisima i u skladu sa ciljem u

kome je ovlašćenje dato.

Iz obrazloženja:

"Predmetni izbor sudija izvršen je po Zakonu o Sudskom savjetu ("Sl. list CG", br.

13/08 ... 11/15). Taj zakon u članu 28 stav 1 propisuje da se sudije biraju na osnovu javnog

oglašavanja, da ne može biti biran kandidat koji po osnovu pisanog testiranja dobije manje od

40 bodova, kao ni kandidat koji po svim osnovima ostvari manje od 60 bodova - član 34a stav

2 i 3. Odluku o izboru Sudski savjet donosi većinom glasova svih članova (član 128 stav 2

Ustava Crne Gore) i to tajnim glasanjem - član 3a stav 2 Zakona o Sudskom savjetu.

Kod gore navedenih odredbi po Zakonu o Sudskom savjetu Sudski savjet je imao

diskreciono pravo da izabere bilo kojeg od prijavljenih kandidata, koji ispunjava opšte i

posebne uslove iz Zakona o sudovima, te koji po osnovu pisanog testa (kada je u pitanju

kandidat koji se prvi put bira) dobije najmanje 40 bodova, a po svim kriterijumima dobije 60

ili više bodova.

Članom 9 stav 2 ZUS-a je propisano da nema nepravilne primjene propisa ako je

nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni, na osnovu i u granicama ovlašćenja koje mu je

dato propisima i u skladu sa ciljem u kome je ovlašćenje dato, a u konkretnom slučaju to je

obezbjedjenje nezavisnosti, samostalnosti, odgovornosti i profesionalnosti sudova i sudija -

član 2 Zakona o Sudskom savjetu.

Polazeći od svega naprijed navedenog ovaj sud nalazi da osnovano Upravni sud

pobijanom presudom zaključuje da je na sudu u postupku ocjene zakonitosti odluke o izboru

sudije donijete po Zakonu o Sudskom savjetu da cijeni da li je izabrani kandidat ispunjavao

uslove za izbor u skladu sa važećim propisima i da li je ispoštovana procedura. Pri tome se

sud ne može upuštati u primjerenost bodovanja. Tako stanovište je u skladu sa praksom

Evropskog suda za ljudska prava, koji u presudi Tsanova - Gecheva protiv Bugarske

(podnositeljica predstavke dobila je najvišu ocjenu, a izabran je drugi kandidat) zaključuje da

nadležni sud prilikom ocjene zakonitosti odluke o izboru ne može preispitivati ocjenu tijela

nadležnog za izbor koji od prijavljenih kandidata treba biti izabran, već samo da li je izbor

izvršen zloupotrebom ovlašćenja i u suprotnosti sa ciljem u kojem je to ovlašćenje dato.

U konkretnom slučaju, a kako to zaključuje i Upravni sud, ispoštovana je procedura -

javno oglašavanje (član 28 navedenog zakona), pribavljena mišljenja (član 31 navedenog

zakona), obavljeno testiranje kandidata koji ranije nijesu bili sudije, obavljen razgovor sa

kandidatima, izvršeno bodovanje i ocjenjivanje, sačinjena lista kandidata i na osnovu tajnog

glasanja izvršen izbor. Izabrani kandidati ispunjavali su opšte i posebne uslove iz Zakona o

sudovima, izabrani kandidat koji je prvi put biran za sudiju na testu ostvario više od 40

bodova, a oba izabrana kandidata imala ukupno više od po 60 bodova po svim zakonom

propisanim kriterijumima čak i kada bi se jednom od izabranih kandidata oduzeli bodovi po

osnovu znanja stranog jezika i rada na računaru. Dakle, izabrani su kandidati koji su

ispunjavali zakonom propisane uslove, tajnim glasanjem u skladu sa zakonom, a ni tužbom se

325

nije tvrdilo da je taj izbor izvršen mimo granica ovlašćenja koje je dato Sudskom savjetu i

suprotno cilju u kome mu je to ovlašćenje dato.

Cijenio je Upravni sud i činjenicu da je jedan od kandidata naknadno testiran i pri tom

osnovano zaključioca da ta činjenica ne može usloviti zaključak da je procedura u tolikoj

mjeri povrijedjena da bi to mogao biti razlog za poništenje izbora i za takav zaključao dao

dovoljne i jasne razloge.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da se naknadno dostavljeni podaci o

objavljenim radovima (nakon podnošenja prijave) nijesu mogli cijeniti. Ovo sa razloga što to

nijesu činjenice bitne za ispunjavanje opštih i posebnih uslova, pa kandidat takve podatke

može iznijeti i u razgovoru koji se organizuje u smislu člana 33 Zakona o Sudskom savjetu.

Saglasno članu 34b i 35 Zakona o Sudskom savjetu Komisija za testiranje, a nakon što

članovi Sudskog savjeta izvrše ocjenjivanje utvrdjuje prosječan broj bodova svakog

kandidata, sačinjava listu za izbor i istu dostavlja Sudskom savjetu.

Saglasno naprijed navedenim zakonskim odredbama Komisija za testiranje utvrdila je

listu kandidata brj 01-5239/15 od 01. 10. 2015. godine. Ta lista se tužbom i zahtjevom

osporava samo zato što su u istoj posebno označene sudije koje napreduju i kandidati koji se

prvi put biraju, koja činjenica, po ocjeni ovog suda, odluku o izboru ne može činiti

nezakonitom. Ovo sa razloga što je za svakog kandidata bez obzira da li je ranije bio sudija ili

ne naveden prosječan broj bodova. Valja pri tom ukazati da lista kandidata i rang lista, koja bi

zahtijevala redjanje svih kandidata po prosječnom broju bodova, nijesu iste kategorije.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da su razlozi pobijane presude o izuzeću

člana Sudskog savjeta u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta. U tužbi je iznijeta tvrdnja

da je "suprug kandidata M. M. bio u četvrtom stepenu srodstva sa članom Sudskog savjeta" a

sud u obrazloženju presude navodi "da taj stepen srodstva nije zakonski razlog za izuzeće

(član 30 tač. 2 ZUP-a)". Dakle, sud samo odgovara na navode tužbe u kojima je iznijeta

odredjena tvrdnja. Četvrti stepen tazbinskog srodstva nije osnov za izuzeće iz člana 30 stav 2

ZUP-a, ali se može podvesti pod druge okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristrasnost (član

9 stav 1 alinea 6 Poslovnika Sudskog savjeta, koji je važio u vrijeme donošenja osporene

odluke). Medjutim, tužilja tokom trajanja postupka izbora očigledno zbog te činjenice nije

sumnjala u objektivnost bilo kojeg člana Sudskog savjeta, a tužbom odluku osporava zbog

povrede načela zakonitosti, pravne sigurnosti i predvidljivosti, nediskriminacije, efikasnosti i

blagovremenosti odlučivanja, zaštite prava gradjana i javnog interesa i načela ekonomičnosti.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je osporena odluka nezakonita jer ne

sadrži obrazloženje - zašto je izabran kandidat sa manjim brojem bodova. Ovo sa razloga što

kod odredbe člana 203 stav 3 ZUP-a nadležni organ kad odlučuje po slobodnoj ocjeni nije

dužan da obrazlaže zašto se opredijelio za izabrano rješenje.

Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da činjenica da je tužilji

dostavljena odluka koja nije ovjerena pečatom istu ne čini nezakonitom, jer u spisima

predmeta postoji odluka o izboru potpisana i ovjerena. Istaknuta činjenica davala je tužilji

samo pravo da traži da joj se dostavi ovjereni primjerak i da joj rok za podnošenje tužbe teče

od tog naknadnog dostavljanja.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužilje nije povrijedjeno

materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 313/16 od 07.10 2016. godine)

326

ODBACIVANJE TUŽBE ZBOG PREURANJENOSTI

(Član 18 stav1 i čl. 22 st.1 tač.1 ZUS-a)

Tužba zbog ćutanja administracije je podnijeta prije roka u slučaju kada nije bio

istekao rok od 30 dana u kome je drugostepeni organ bio dužan da donese rješenje po

žalbi.

Iz obrazloženja:

"Suprotno tvrdnjama iz podnijetog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno

a pobijano rješenje sadrži pravilne razloge kojima se Upravni sud rukovodio prilikom

odbacivanja tužbe.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je podnesena tužba protiv Ministarstva rada i

socijalnog staranja zbog ćutanja administracije. Naime, tužilac je tuženom kao

drugostepenom organu podnio žalbu dana 29.03.2016.godine, protiv rješenja prvostepenog

organa Fonda PIO PJ Bar broj 01-01-7461/10 od 27.02.2016. godine. Nakon toga je istom

organu podnio urgenciju 19.04.2016. godine da bi kako je naprijed rečeno podnio tužbu

Upravnom sudu 27.05.2016. godine.

Prema tome, cijeneći odredbe čl.7 st.3 ZUS-a i čl.18 st.1 ZUS-a i čl.22 st.1 tač.1 ZUS-

a, pravilno je Upravni sud odbacio tužbu kao preuranjenju jer kada drugostepeni organ ne

donese rješenje po žalbi u roku u kojem je bio dužan da ga donese, žalilac je, da bi pokrenuo

upravni spor, dužan da po isteku roka ponovi traženje da mu u narednih 7 dana po

ponovljenom traženju donese rješenje po predmetnoj žalbi. Tek ako drugostepeni organ u

daljem roku od 7 dana po ponovljenom traženju ne donese drugostepeno rješenje, stranka

može pokrenuti upravni spor.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preiospitivanje

sudske odluke pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke.

Članom 56 st.1 ZUS-a je propisano da u upravnom sporu stranka snosi svoje troškove,

ako se odlučuje na nejavnoj sjednici. Cijeneći tu zakonsku odredbu i činjenicu da je u ovom

postupku, ovaj sud odlučio na nejavnoj sjednici, to je neosnovan zahtjev tužioca da mu se

dosude troškovi postupka, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 310/16 od 16.09.2016. godine)

327

LEGITIMNO OČEKIVANJE

Za pojam "legitimnog očekivanja" u kontekstu člana 1 Protokola 1 Kovencije za

zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda nije dovoljno da postoji zakonska mogućnost,

već to očekivanje treba da proizilazi iz nekog konkretnog pravnog akta.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac 04. 11. 2002. godine Ministarstvu

poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede podnio zahtjev za davanje saglasnosti za obavljanje

djelatnosti prerade duvana i proizvodnju cigareta, da je u tom postupku nadležna komisija

izvršila pregled izgradjenog objekta sa inftrastrukturnim sadržajem i raspoloživu tehničku -

tehnološku dokumentaciju, te konstatovala da postojeći tehničko - tehnološki uslovi za

preradu duvana i proizvodnju cigareta u okviru preduzeća "N." DOO N. (ovdje tužilac)

odgovaraju propisanim uslovima, ali da projektovana tehnološka oprema nije ugradjena, pa je

rješenjem broj 320/02-0601-7024/2 od 17. 01. 2003. godine tužiocu data saglasnost na

tehnološki projekat (stav 1) i istovremeno odlučeno da će se nakon ugradnje tehnološke

opreme i sredstava za rad u skladu sa navedenim projektom ispuniti uslovi za davanje

saglasnosti za obavljanje trežene djelatnosti od strane nadležnog organa.

Kod prednjih činjeničnih utvrdjenja za zakonitu odluku treba cijeniti da li je pobijanim

rješenjem počinjena povreda prava na imovinu tužioca saglasno članu 1 Protokola broj 1

Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda - da li naprijed navedeno rješenje

predstavlja legitimno očekivanje tužioca da će mu se dozvola izdati kada ugradi tehnološku

opremu i sredstva za rad u skladu sa odobrenim projektom ili ne, da li je odbijanje izdavanja

odobrenja - saglasnosti, naravno pod uslovima da je tužilac u skladu sa naprijed navedenim

rješenjem ugradio opremu i sredstva za rad, ima legitimni cilj u opštem ili javnom interesu, te

konačno da li postoji pravedna ravnoteža izmedju opšteg ili javnog interesa, sa jedne strane, i

zaštite imovinskih prava tužioca, sa druge strane, ili je takvim rješenjem tužiocu nanijet

prekomjeran (nesrazmjeran) teret.

Sve prednje navedeno je u presudi ovog suda Uvp. br. 53/16 od 25. 03. 2016. godine

kojom je ukinuta ranija odluka suda u istom predmetu.

Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da princip legitimnih očekivanja

proizilazi iz vladavine prava kao krovnog instrumenta da se mora cijeniti da li je očekivanje

razumno, te da li je stranka djelovala savjesno, da javni interes preovladjuju nematerijalnim

zahtjevima, a privatni novčanim i da osporenim rješenjem tužiocu nije ukinuto nikakvo

stečeno pravo.

Gornji razlozi pobijane presude su nerazmljivi čime je počinjena povreda pravila

postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.

Pojam "legitimnog očekivanja" u kontekstu člana 1 Protokola 1 Evropske konvencije

za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je prvi put razvijen u presudi Evropskog suda za

ljudska prava u predmetu Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland. U tom

predmetu sud je odredio da je postojalo legitimno očekivanje od trenutka kada je izdata

generalna urbanistička dozvola. U predmetu Stretch v. the United Kingdom sud je utvrdio da

je podnosilac predstavke imao "legitimno očekivanje" da će ugovor o zakupu biti produžen, a

kod činjenice da je u ugovor o zakupu stajalo da će se produžiti nakon ugovorenog roka.

Dakle, za pojam "legitimnog očekivanja" u kontekstu člana 1 Protokola 1 Kovencije nije

dovoljno da postoji zakonska mogućnost već to očekivanje treba da proizilazi iz nekog

328

konkretnog pravnog akta (u prvom navedenom slučaju gradjevinska dozvola, u drugom

ugovor o zakupu) - predmet Kopecki protiv Slovačke.

Dakle, kod svega naprijed navedenog Upravni sud je bio dužan odgovoriti na pitanje

da li je na osnovu ranije donijetog rješenja tužilac imao "legitimno očekivanje" ili ne.

I ostali razlozi pobijane presude su nerazumljivi, jer proizilaze iz naprijed navedenog

pogrešnog tumačenja pojma "legitimnog očekivanja".

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 st. 2 ZUS-a, odlučio kao u izreci ove

presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 316/16 od 22.12.2016. godine)

329

PRAVO NA INFORMACIJU

I PRAVO OSUDJENOG NA ZAŠTITU PRIVATNOSTI

(Član 9 stav 1 tačka 6 alineja 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama

i čl. 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda)

P R E S U D A

Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 1793/12 od 04. 04. 2013. godine, odbijena

je tužba tužilje podnijeta protiv rješenja tuženog Ministarstva pravde i ljudskih prava -

Podgorica, broj 01-5902/12 od 02. 08. 2012. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba tužilje

izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Kotoru Posl. br. V Su broj 193/2012 od 15. 06.

2012. godine, kojim je odbijen zahtjev tužilje za pristup informaciji - dostavljanje kopije

presude K. br. 117/10/06 od 15. 06. 2010. godine, kojom je osudjen policijski službenik B. J. i

informacije da li je presuda pravosnažna i da li je u Osnovnom sudu u Kotoru vodjen još neki

postupak protiv B. J. i ako jeste da joj se dostave kopije presuda sa naznakom jesu li

pravosnažne.

Protiv navedene presude tužilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u

upravnom sporu, a sa predlogom da se zahtjev usvoji i pobijana presuda preinači u korist

tužioca.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda i

ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev neosnovan.

Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje

zakonito i za takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva

nijesu dovedeni u sumnju.

Osporeno rješenje sadrži odgovor na sve navode podnijete žalbe, koji su ponovljeni

podnijetom tužbom, pa kako je Upravni sud u cjelosti prihvatio te razloge nije bilo razloga da

iste ponavlja. Ispitujući zakonitost rješenja sud nije dužan da ponavlja razloge koje prihvata,

već da odgovori na navode kojima se ti razlozi osporavaju.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede

materijalnog prava.

Prvostepeno i osporeno rješenje donijeto je u vrijeme važenja Zakona o slobodnom

pristupu informacijama ("Sl. list RCG", br. 68/2005), pa se zakonitost istog mora cijeniti po

tom zakonu.

Članom 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama je propisano da je pristup

informacija u posjedu organa vlasti slobodan i da to pravo ima svako domaće i strano fizičko

lice.

Članom 9 stav 1 tač. 6 al. 1 naprijed navedenog Zakona je propisano da se pristup

informacijama ograničava ako bi se njihovim objelodanjivanjem značajno ugrozili privatnost i

druga lična prava pojedinaca osim za potrebe sudskog ili upravnog postupka i to

330

informacijama o osudjivanim licima, dok je članom 2 stav 4 Zakona o zaštiti podataka o

ličnosti propisano da kada se lični podaci daju na korišćenje radi obrade u statističke ili

naučno - istraživačke svrhe ti podaci se moraju dati na korišćenje u obliku koji ne otkriva

identitet lica i konačno, članom 123 stav 3 Krivičnog zakonika je propisano da se podaci iz

kaznene evidencije mogu dati samo sudu, državnom tužiocu i organu uprave nadležnom za

poslove policije u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica koje je ranije bilo

osudjeno, organu za izvršenje krivičnih sankcija i organu koji učestvuje u postupku davanja

amnestije, pomilovanja, rehabilitacije ili odlučivanja o prestanku pravnih posledica osude, kao

i organima starateljstva kada je to potrebno za vršenje poslova iz njihove nadležnosti, dok se

drugim (državnom organu, privrednom društvu, drugoj organizaciji ili preduzetniku) ti podaci

mogu dati samo ako još traju pravne posledice osude ili mjere bezbjednosti i ako za to postoji

opravdani interes zasnovan na zakonu.

Članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljem

tekstu Konvencija) je propisano da svako ima pravo na poštovanje svog privatnog života, koje

obuhvata i moralni integritet čovjeka, a članom 10 st. 2 da sloboda izražavanja, koja obuhvata

i pravo na informaciju, može biti ograničena radi zaštite ugleda drugih.

Reputacija, ugled, dostojanstvo su ono što drugi misle o pojedincu. Od toga zavisi

koliko drugi poštuju pojedinca, koliko hoće da mu bude prijatelj, da se sa njim druži i sl.

Osudjivanost pojedinca jeste podatak koji urušava reputaciju, ugled, dostojanstvo pojedinca.

Načelom 18 Preporuke broj R (2003)13 Komiteta ministara je odredjeno:

"Da bi se lica koja su izdržala zatvorsku kaznu bez smetnje ponovo uključila u

društvo, pravo na zaštitu privatnosti prema članu 8 Konvencije treba da obuhvati pravo na

zaštitu identiteta tih lica u vezi sa njihovim ranijim krivičnim djelima, za koja su izdržali

zatvorske kazne, osim ako se ta lica nisu izričito saglasila sa otkrivanjem svog intentita ili ako

su ta lica njihova ranija krivična djela ponovo predmet javnog interesovanja ili su to ponovo

postala".

Cijeneći sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zakonita, jer se

podaci o osudjivanosti konkretnog lica mogu dati samo pod uslovima iz člana 123 st. 3 KZ,

odnosno pod uslovima iz člana 9 stav 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama. S tim u

vezi valja naglasiti da u podnijetom zahtjevu za pristup informacijama nije naveden bilo koji

razlog koji bi se mogao podvesti pod sadržinu naprijed navedenog Načela 18, ili pak iz člana

10 Zakona o slobodnom pristupu informacijama.

Članom 13 stav 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama je propisano da će

organ vlasti omogućiti pristup informacijama nakon brisanja dijela informacije kojima je

pristup ograničen. Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud i tu odredbu, ali je našao da ona

ne može biti od značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razloga što se brisanjem bilo kojeg dijela

tražene presude, a kod činjenice da se traži presuda u odnosu tačno odredjeno lice, ne mogu

zaštiti podaci o osudjivanom licu.

Valja dodati da se sve pravosnažne presude sudova objavljuju na portalu, a nakon

anonimizacije ličnih podataka, pa su iste dostupne svakome, pa i onome ko hoće da se bavi

istraživanjem "nezakonitih radnji od strane državnih službenika za vrijeme obavljanja

službene radnje". Na taj način sudovi su ispoštovali pravo na informaciju, ali i pravo

osudjenih na zaštitu privatnosti. Ta dva prava su ravnorpavna i ni jedno nema aprirori prevagu

nad drugim.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už.Uvp. br. 1/16 od 22.12.2016. godine)

331

PRIVREMENA ZABRANA MIRNOG OKUPLJANJA

(Čl. 4 i 9 stav 1 tačka 8 Zakona o javnim okupljanjima

i član 11 st. 2 Kovencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)

Sloboda okupljanja privremeno se može ograničiti samo ako postoji stvarna

opasnost od nereda, koji se ne mogu spriječiti drugim manje strožijim mjerama.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su NVO "L. P." I NVO "H." P., dana

6.7.2015.godine elektronskim putem, podnijeli prijavu za održavanje javnog okupljanja

Upravi policije CB-u Nikšić za dan - petak 18.9.2015.godine sa početkom u 12 časova, u

trajanju od jednog sata pod nazivom "A. š. p.", gdje bi se grupa članova okupila na platou

ispred Željezničke stanice, a potom krenula u protestnu šetnju ulicom Gojka Dapčevića u

pravcu kružnog toka saobraćaja na trgu Save Kovačevića, ulicom Vučedolskom do Trga Šaka

Petrovića, gdje bi se održao program i govori, a nakon završenih aktivnosti bi se vratili do

Željezničke stanice i njihovog prevoznog sredstva. Dalje je utvrdjeno da je Uprava policije

CB Nikšić, odlučujući po prijavi, našla da nijesu ispunjeni zakonski uslovi za održavanje

prijavljenog mirnog javnog okupljanja za 18.9.2015.godine u periodu od 12 - 13 časova i

rješenjem od 14.9.2015.godine privremeno je zabranjeno održavanje skupa, a na koje rješenje

su organizatori skupa podnijeli žalbu, koja je odbijena kao neosnovana od strane tuženog

Ministarstva unutrašnjih poslova.

Po ocjeni ovoga suda, a kako pravilno rezonuje i Upravni sud, nakon pravilno

utvrdjenog činjeničnog stanja, u postupku ispitivanja zakonitosti osporenog upravnog akta,

pravilno je tuženo Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo žalbu tužioca kao neosnovanu.

Naime, odredbom čl.4 Zakona o javnim okupljanjima ("Sl.list RCG" br.31/2005 "Sl.list CG"

br.37/2014 i 1/2015) propisano je ograničenje slobode okupljanja radi zaštite prava drugih

ljudi, javnog poretka i bezbjednosti, javnog morala, životne sredine i zdravlja ljudi, a

odredbom čl.9a st.1 tač.8 istog zakona propisano je da se izuzetno od čl.9 navedenog zakona,

mirno okupljanje ne može održavati ako bi okupljanje s obzirom na prostor i vrijeme, broj

učesnika ili karakter mirnog okupljanja, moglo da ugrozi kretanje i rad većeg broja gradjana,

prava i slobode drugih lica, zdravlje i bezbjednost ljudi, bezbjednost imovine ili da izazove

narušavanje javnog reda i mira.

Ustavom Crne Gore u čl.52 st.2 je propisano da se sloboda okupljanja može

privremeno ograničiti odlukom nadležnog organa radi sprečavanja nereda ili vršenja

krivičnog djela, ugrožavanja zdravlja, morala ili radi bezbjednosti ljudi i imovine u skladu sa

zakonom, a to ograničenje je naznačeno i u čl.11 st.2 Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih

prava i osnovnih sloboda.

Suprotno navodima zahtjeva, a koji predstavljaju ponovljenje tužbene navode, a kako

to pravilno nalazi Upravni sud, svaka odluka , koja ograničava ostvarenje slobode okupljanja

mora biti zasnovana na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica pa je, tuženi adekvatno

procijenio opasnost po bezbjednost učesnika skupa i po javni red i mir i pravilno procijenio da

je prijetnja bila u onom obimu da je iziskivala primjenu drastične mjere-privremene zabrane

skupa.

Tuženi se i u zahtjevu i u tužbi pozvao na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska

prava citirajući niz odluka, u kojim je utvrdjena povreda čl.11 Konvencije. Medjutim, treba

naglasiti da Evropski sud za ljudska prava svoju kontrolu nad obimom polja slobodne

332

procjene, koji je dopušten državama članicama, ugovornicama Konvencije zasniva za testu

pravične ravnoteže izmedju standarda primjene garancije prava iz Konvencije s jedne strane, i

na cilj ograničavanja zaštite ljudskih prava, koji potpada pod kategoriju polja slobodne

procjene države članice. U tom pravcu je i odluka "Kršćani protiv rasizma i fašizma protiv

Ujedinjenog Kraljevstva" (1980) u kojoj je obrazloženo značenje pojma nužne zabrane u

smislu čl.11 st.2 Konvencije, kvalifikujući je kao onu koja je opravdana, samo ako se neredi

ne mogu spriječiti drugim, manje strožijim, mjerama, gdje je navedeno da se zabrana

demonstracija može jedino opravdati ako postoji stvarna opasnost od nereda, koji se ne mogu

spriječiti drugim manje strožijim mjerama, pa prema tome, u konkretnom slučaju, može se

smatrati da je zabrana nužna u okviru značenja stava 2 čl.11 Konvencije, jer je izvršena

valjana preliminarna procjena opasnosti, koja bi ugrozila mirno održavanje skupa,

bezbjednost ljudi i imovine i ista je bila opravdana radi zaštite javnog interesa i sprečavanja

narušavanja javnog reda i mira u većem obimu. Prema tome, cijeneći razloge date i u

prvostepenom i u drugostepenom rješenju, kao i u osporenoj presudi ovaj sud smatra da su isti

zasnovani na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica.

Kod naprijed navedenog stanja stvari prihvatajući obrazloženje pobijane presude, po

nalaženju ovoga suda u upravnom postupku, kao i u postupku kod Upravnog suda, na štetu

tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo pa se iz tih razloga zahtjev tužioca ocjenjuje kao

neosnovan, jer nije dovedena u pitanje zakonitost osporenog rješenja tuženog, niti pobijane

presude Upravnog suda.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preiospitivanje

sudske odluke pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke.

Odluka o troškovima spora pred Upravnim sudom pravilno je zasnovana na

odredbama čl.152 ZPP-a u vezi sa čl.56 st.2 ZUS-a.

Članom 56 st.1 ZUS-a je propisano da u upravnom sporu stranka snosi svoje troškove,

ako se odlučuje na nejavnoj sjednici, to je neosnovan zahtjev tužioca da mu se dosude

troškovi zahtjeva po AT-u sve sa PDV-om, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje

troškove."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 247/16 od 16.09.2016. godine)

333

PRAVO NA STAROSNU PENZIJU OSIGURANIKU

KOME JE PRESTAO RADNI ODNOS ZBOG UVODJENJA STEČAJA

(Član 197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju )

Za ostvarivanje prava na starosnu penziju pored uslova - navršenih 30 godina

staža osiguranja ( muškarac) odnosno 25 godina staža osiguranja (žena) potrebna su još

dva kumulativno ispunjena uslova - da je država imala vlasnički udio u privrednom

društvu u kojem je osiguranik radio u trenutku otvaranja stečaja i da je radni odnos

istom prestao zbog otvaranja stečaja.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva

zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta.

Saglasno članu 28 stav 2 ZUP-a Upravni sud je obavezan sprovesti usmenu raspravu

samo ako to stranka zahtijeva u tužbi ili odgovoru na tužbu. U konkretnom slučaju takvog

zahtjeva nije bilo, pa su neosnovani navodi podnijetog zahtjeva da je usmenu raspravu trebalo

sprovesti.

Sa naprijed navedenih razloga neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda

pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu.

Odredbom člana 197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je propisano da

izuzetno od odredbe člana 17 istog zakona osiguranik kome je u privrednom društvu, u kojem

je država imala vlasnički udio, prestao radni odnos zbog uvodjenja stečaja stiče pravo na

starosnu penziju sa navršenih 30 godina staža osiguranja (muškarac) odnosno 25 godina staža

osiguranja (žena). Kod takve zakonske odredbe osnovano Upravni sud pobijanom presudom

zaključuje da je za ostvarivanje prava iz iste potrebno da pored dužine staža osiguranja

postoje još dva kumulativno ispunjena uslova - da je država imala vlasnički udio u

privrednom društvu u kojem je osiguranik radio u trenutku otvaranja stečaja i da je radni

odnos istom prestao zbog otvaranja stečaja.

U upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane presude na osnovu

rješenja Privrednog suda u Podgorici St. br. 102/11 od 06. 06. 2011. godine na nesumnjiv

način je utvrdjeno da je nad "R" AD N. otvoren stečajni postupak, a da je tužiocu rješenjem

St. br. 102/11-270/s od 01. 12. 2014. godine prestao radni odnos saglasno članu 79 Zakona o

stečaju i članu 139 st. 1 tač. 6 Zakona o radu.

Saglasno članu 89 stav 1 Zakona o hartijama od vrijednosti Centralna Depozitarna

Agencija (CDA) obavlja poslove registrovanja dematerijalizovanih hartija od vrijednosti. U

izvještaju te Agencije od 06. 06. 2011. godine Država Crna Gora nije označena kao vlasnik

akcija u "R" AD N. Kod takvog činjeničnog stanja osnovano Upravni sud, a nasuprot

navodima podnijetog zahtjeva, zaključuje da na dan otvaranja stečaja država nije imala

vlasnički udio u privrednom društvu u kojem je tužilac radio, pa da samim time nema pravo

na starosnu penziju pod uslovima iz člana 197L Zakona o penzijskom i invalidskom

osiguranju.

Kod navedene odredbe člana 89 st. 1 Zakona o hartijama od vrijednosti i sadržine

izvještaja CDA bez značaja su navodi podnijetog zahtjeva o navodnim odlukama nadležnog

organa za vodjenje spoljne politike i o postupcima pred medjunarodnom arbitražom.

Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud i navode podnijetog zahtjeva o "povezanim

licima", pa je našao da su isti ukoliko se odnose na strukturu akcionara u zatvorenom

334

investicionom fondu "T." u suprotnosti sa izvještajem CDA o strukturi akcionara na dan 06.

06. 2011. godine. Činjenica je da Država Crna Gora ima akcije u H. b., a da je ova imala

akcije u "R.". Medjutim, ta činjenica nasuprot navodima podnijetog zahtjeva ne čini Crnu

Goru vlasnikom u "R.". Ovo sa razloga što je članom 34 stav 1 Zakona o privrednim

društvima propisano da su vlasnici društva njegovi akcionari, a kako je naprijed navedeno

Crna Gora nije bila akcionar u "R". Zakon o privrednim društvima ne poznaje "povezana

lica". Povezana lica definiše Zakon o preuzimanju akcionarskih društava (član 2 alinea 3 i 4),

a u konkretnom slučaju ne postoji ni jedan od tamo navedenih osnova da bi se moglo govoriti

o povezanim licima, kako se to neosnovano navodi podnijetim zahtjevom.

Navodi podnijetog zahtjeva o dužini staža osiguranja su bez značaja za donošenje

odluke u ovom predmetu, jer je nesporno utvrdjeno da tužilac ima staž osiguranja iz člana

197L Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno

materijalno pravo ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 Zakona o upravnom sporu odlučio

kao u izreci ove presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 364/16 od 25.11.2016. godine)

335

PRAVO NA INVALIDSKU PENZIJU

(Čl. 30 i 85 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i član 25 st.1 Sporazuma izmedju

SFRJ i SR Njemačke o socijalnom obezbjedjenju)

Za ocjenu ispunjenosti uslova za priznavanje prava na invalidsku penziju

srazmjerno stažu ostvarenom u Crnoj Gori mjerodavni su crnogorski propisi, iako je

osiguraniku utvrdjeno pravo na invalidsku penziju zbog djelimičnog smanjenja

privredjivanja po propisima druge države.

Iz obrazloženja:

"Suprotno tvrdnjama iz podnijetog zahtjeva materijalno pravo je pravilno

primijenjeno, a pobijana presuda sadrži pravilne razloge, kojima se Upravni sud rukovodio

prilikom odbijanja podnijete tužbe.

Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je 26.06.2006.godine tužilac kod njemačkog

nosioca osiguranja podnio zahtjev kojim je tražio penziju zbog smanjene sposobnosti za

privredjivanje, te je isti, počev od 01.03.2006.godine, dobio penziju zbog djelimičnog

smanjenja privredjivanja kod profesionalne nesposobnosti prema nalogu esnafskog

osiguravajućeg zaposlenja, utvrdjenog na osnovu stručnog mišljenja socijalno-medicinske

službe-da isti više ne bi mogao da obavlja svoj nekadašnji posao u rudarstvu, kao mehaničar u

rudniku, ali da na opštem tržištu rada može da obavlja djelatnosti jednostavnije vrste više od

šest časova dnevno. Stoga mu je utvrdjeno pravo na invalidsku penziju počev od

1.03.2006.godine, pa dok ne navrši 65 godina života tj. do 2024.godine, kada bi mogao

ostvariti pravo na starosnu penziju po njemačkim propisima.

Dalje se utvrdjuje, da je tužilac kod tuženog podnio zahtjev za priznavanje prava na

invalidsku penziju dana 01.03.2013.godine, navodeći da mu tuženi treba priznati pravo na

srazmjerni dio penzije za staž ostvaren u Crnoj Gori, te je tuženi pribavio nalaz, ocjene i

mišljenja prvostepene invalidske komisije, koja je na osnovu dostavljene prevedene

medicinske dokumentacije utvrdila da kod tužioca ne postoji ni potpuni ni djelimični gubitak

radne sposobnosti, a time ni osnov za priznavanje prava na invalidsku penziju. U toku trajanja

postupka u ovoj upravnoj stvari pribavljen je i nalaz, ocjene i mišljenja drugostepene

invalidske komisije, koja je našla da je nalaz prvostepene invalidske komisije pravilan i da

nema kod tužioca medicinskih indikacija za utvrdjivanje djelimičnog ili potpunog gubitka

radne sposobnosti.

Članom 25 st.1 Sporazuma izmedju SFRJ i SR Njemačke o socijalnom obezbjedjenju

("Sl.list SFRJ" br.9/69) propisano je da ako na osnovu pravnih propisa obje države

ugovornice postoji vrijeme osiguranja koje se uračunava za sticanje prava na davanje prema

pravnim propisima koje treba primijeniti, uzima se u obzir i vrijeme osiguranja koje se prema

pravnim propisima druge države ugovornice uračunava u koliko se ne odnosi na isti period, a

to analogno važi za davanja koja se priznaju prema nahodjenju nosioca.

Prema tome, tužilac je ostvario pravo na invalidsku penziju kod njemačkog nosioca

osiguranja, ali ne i pravo na starosnu penziju koje će ostvariti tek 2024.godine. Prema

navedenom sporazumu o ocjeni ispunjenosti uslova za priznavanje prava na invalidsku

penziju shodno stažu ostvarenom u Crnoj Gori, radnu sposobnost treba cijeniti prema

crnogorskim propisima, kao što je to i uradjeno u prvostepenom i drugostepenom upravnom

postupku gdje se invalidnost i uzrok invalidnosti utvrdjuje na osnovu nalaza, ocjene i

336

mišljenja organa vještačenja u skladu sa odredbama čl.85 Zakona o penzijskom i invalidskom

osiguranju (Sl.list RCG br.54/03), kao i u skladu sa čl.30 st.1 istog zakona.

Stoga je pravilno Upravni sud odbio tužbu tužioca i u osporenoj presudi dao dovoljne i

jasne razloge, kojim navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, a koje prihvata

i ovaj sud.

Neosnovani su navodi zahtjeva gdje se ukazuje da je Upravni sud u presudi

U.br.1362/14 od 28.01.2015.godine, povodom iste pravne stvari, usvojio tužbu, jer je našao

da je povrijedjen zakon na štetu tužioca, sa razloga što uvidom u naznačenu presudu se

utvrdjuje da je Upravni sud našao da odlučne činjenice nijesu pravilno i potpuno utvrdjene i

da su učinjene povrede postupka, što je sve činilo tadašnje osporeno rješenje nezakonitim.

Ovaj sud je cijenio i ostale navode podnesenog zahtjeva ali je našao da su isti bez

uticaja na drugačije presudjenje."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 278/16 od 14.10.2016. godine)

337

EKSPROPRIJACIJA PREOSTALOG DIJELA NEPOKRETNOSTI

(Član 8 Zakona o eksproprijaciji)

Ne postoji osnov za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti ako

ekonomski interes za korišćenje preostalog dijela parcele u postojećoj namjeni i za

postojeće svrhe nije ugrožen.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovoga suda, a kako pravilno rezonuje i Upravni sud, nakon pravilno

utvrdjenog činjeničnog stanja, u postupku ispitivanja zakonitosti osporenog upravnog akta,

utvrdjeno je da je C. e. s. AD P. dostavio zahtjev-predlog za eksproprijaciju nepokretnosti

tužioca radi izgradnje dalekovoda DV 400 kv Lastva-Pljevlja, dionica Čevo-Pljevlja, broj

12172 od 12.09.2013.godine uz prateću dokumentaciju - elaborat eksproprijacije sa podacima

o nepokretnostima, koje su predmet eksproprijacije za nepokretnosti iz posjedovnog lista

br.68 KO Novakovići, odluku o donošenju detaljnog prostornog plana, za koridor dalekovoda

400 kv sa optičkim kablom od crnogorskog primorja do Pljevalja i pomorski kabal 500 kv sa

optičkim kablom Italija - Crna Gora od 28.7.2011.godine, i odluku o utvrdjivanju javnog

interesa za eksproprijaciju nepokretnosti radi izgradnje naznačenog dalekovoda u naznačenoj

dionici od 21.11.2013.godine i potvrdu Ministarstva finansija broj 1207-12-353/1 od

18.10.2013.godine. Dalje je utvrdjeno, da je predmet eksproprijacije zemljište od 110 m2 -

dio kat parcele 471 livada VI klase upisane u listu nepokretnosti broj 68 KO Novakovići II

kao susvojina N. D. N. i N. M. M. sa obimom prava 1/2, te da je u žalbi na rješenje o

eksproprijaciji, tužilac, preko punomoćnika, tražio eksproprijaciju preostalog dijela

nepokretnosti od 48.145 m2, a u smislu čl.8 Zakona o eksproprijaciji navodeći da mu je

ugrožen ekonomski interes za korišćenje preostalog dijela parcele.

Članom 8 Zakona o eksproprijaciji ("Sl.list RCG" br.55/00, 12/02 i 28/06 i "Sl.list

CG" br.21/08) odredjeno je da ako se prilikom eksproprijacije jednog dijela nepokretnosti

utvrdi da vlasnik nema ekonomskog interesa da koristi preostali dio nepokretnosti, odnosno

ako je zbog toga na preostalom dijelu nepokretnosti onemogućena ili bitno otežana njihova

egzistencija, eksproprisaće se na njegov zahtjev i taj dio nepokretnosti. Cijeneći ove odredbe,

prvostepeni organ je angažovao komisiju vještaka koji su tokom postupka dali izvještaj, a

kasnije ga i tokom postupka pojasnili iz koje je utvrdjeno da vlasniku preostalog dijela

nepokretnosti ukupne površine 48.145 m2, nije ugrožen ekonomski interes za korišćenje

preostalog dijela, a samim tim ni egzistencija istog. Prema tome, a kako to pravilno nalaze i

prvostepeni i drugostepeni organ, kao i Upravni sud, ne postoji osnov za eksproprijaciju

preostalog dijela nepokretnosti.

Stoga je Upravni sud, osnovano, pobijanom presudom odbio tužbu i u obrazloženju

iste dao dovoljne i jasne razloge, kojim navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u

sumnju, a isti predstavljaju ponovljene tužbene navode, jer su utvrdjene sve odlučne činjenice

i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva, na koje se tužilac pozivao i

tokom postupka pred Upravnim sudom, pa je našao da su isti neosnovani i bez uticaja na

drugačije presudjenje."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 195/16 od 14.10.2016. godine)

338

DEEKSPROPRIJACIJA

(Član 30 stav 2 Zakona o eksproprijaciji)

Za deeksproprijaciju je potrebno da je autoritativnim aktom nadležnog organa

raniji vlasnik u potpunosti lišen svojinskih prava i da nije izvršena najmanje trećina

vrijednosti ukupnih radova radi ostvarivanja svrhe eksproprijacije, a koja mora biti

naznačena u rješenju o eksproprijaciji.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 30 st. 2 Zakona o eksproprijaciji za deeksproprijaciju je potrebno da

su ispunjena dva uslova: da je zemljište eksproprisano i da nije izvršena najmanje trećina

vrijednosti od ukupne vrijednosti predvidjenih radova. Eksproprijacija je lišenje prava svojine

kojom korisnik eksproprijacije stiče pravo da tu nepokretnost koristi, a postupak po predlogu

za eksproprijaciju sprovodi i rješenje donosi nadležni organ uprave (član 1 i 23 Zakona o

eksproprijaciji).

Iz navedenih zakonskih odredbi, po ocjeni ovog suda, proizilazi da je za

deeksproprijaciju potrebno da je ranijem vlasniku eksproprisana nepokretnost, a to znači da je

isti autoritativnim aktom nadležnog organa u potpunosti lišen svojinskih prava i da nije

izvršena najmanje trećina vrijednosti ukupnih radova radi ostvarivanja svrhe eksproprijacije, a

koja mora biti naznačena u rješenju o eksproprijaciji.

U konkretnom slučaju nije izvršena eksproprijacija imovine pravnog prethodnika

tužilaca. U upravnom postupku je utvrdjeno, a takvo utvdjenje prihvata i Upravni sud

pobijanom presudom, da je rješenjem Sekretarijata za finansije i katastar Opštine Titograd

broj 05-664 od 30. 03. 1978. godine iz posjeda K. udove Dj. M. izuzeto neizgrdjeno

gradjevinsko zemljište na osnovu zaključka SO Titograd broj 01-2373 od 15. 03. 1978.

godine, kojim je usvojen zahtjev imenovane od 24. 01. 1978. godine da joj se izuzme iz

posjeda neizgradjeno gradjevinsko zemljište.

Članom 9 st. 1 Zakona o gradjevinskom zemljištu ("Sl. list SRCG", br. 4/73 i 32/75),

koji je važio u vrijeme donošenja naprijed navedenog rješenja bilo je propisano da raniji

sopstvenik, odnosno korisnik neizgradjenog gradjevinskog zemljišta ima pravo da to zemljište

koristi do dana kada ga je na osnovu odluke nadležnog organa dužan predati opštini odnosno

organizaciji udruženog rada radi uredjivanja ili drugom korisniku radi podizanja objekata, te

da raniji sopstvenik može to zemljište predati opštini i prije tog dana, a opština ga je dužna

primiti (st. 2). Zakon je, dakle, davao pravo bivšem vlasniku da gradjevinsko zemljište drži i

koristi sve do trenutka izuzimanja radi uredjenja i podizanja objekata, pa se neosnovano

podnijetim zahtjevom tvrdi da je samim proglašenjem odredjenog zemljišta za gradsko

gradjevinsko bivši vlasnik u cjelosti lišen svojinskih prava jer pravo svojine znači da pravo da

se stvar drži, da se koristi i da se njome raspolaže u granicama odredjenim zakonom. Sa istih

razloga neprihvatljivi su i navodi podnijetog zahtjeva da je stavljanjem van snage odluke

kojom je odredjeno zemljište proglašeno za gradjevinsko ispunjen prvi uslov za

deeksproprijaciju iz člana 30 st. 2 Zakona o eksproprijaciji.

Po ocjeni ovog suda postupanje države po članu 9 st. 1 Zakona o gradjevinskom

zemljištu (donošenje odluke da se zemljište preda opštini odnosno organizaciji udruženog

rada radi uredjivanja ili drugom korisniku radi podizanja objekata) i eksproprijacija zemljišta

po Zakonu o eksproprijaciji jeste oduzimanje zemljišta od bivšeg vlasnika i nakon stupanja na

snagu Zakona o eksproprijaciji ("Sl. list RCG", br. 55/2000) i zemljište izuzeto po odredbi

339

člana 9 st. 1 Zakona o gradjevinskom zemljištu može se vratiti bivšem vlasniku pod uslovima

tamo navedenim.

Nasuprot naprijed navedenom, po ocjeni ovog suda, dobrovoljna predaja zemljišta

od strane bivšeg vlasnika - korisnika opštini ne može se upodobiti sa eksproprijacijom.

Ovo sa razloga što eksproprijacija podrazumijeva potpuno lišenje svojinskih prava

mimo volje dotadašnjeg titulara, pa se ista ne može izjednačiti sa dobrovoljnom

predajom zemljišta. Kod dobrovoljne predaje zemljišta isto se ne izuzima radi

privodjenja namjeni pa se i ne može utvrdjivati da li je izvedena najmanje trećina

vrijednosti od ukupne vrijednosti predvidjenih radova.

Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da je predmetni zahtjev za deeksproprijaciju

neosnovan, kako to osnovano zaključuju i tuženi osporenim rješenjem i Upravni sud

pobijanom presudom, pa se ista neosnovano podnijetim zahtjevom pobija zbog povrede

materijalnog prava.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da su presude ovog suda Uvp. br. 251/15

od 25. 09. 2015. godine i U. br. 776/2003 od 30. 01. 2004. godine suprotne. Ovo sa razloga

što je presudom Uvp. br. 251/15 od 25. 04. 2015. godine presuda Upravnog suda ukinuta zbog

bitne povrede pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS -

nerazumljivi razlozi. U tom predmetu, a nasuprot zaključcima Upravnog suda, zemljište od

bivšeg vlasnika nije eksproprisano već je izuzeto na zahtjev istog.

U predmetu U. broj 776/2003 predmet ocjene zakonitosti bilo je rješenje kojim je

poništeno rješenje Opštinskog sekretarijata za finansije Opštine Podgorica broj 01-2382 od

17. 03. 1981. godine u dijelu kojim je izuzeto gradsko gradjevinsko zemljište radi izgradnje

saobraćajnice. Dakle, zemljište je u tom predmetu bilo izuzeto autoritativnim aktom

nadležnog organa radi privodjenja namjeni - izgadnji saobraćajnice, a ne kao u konkretnom

slučaju i u predmetu Uvp. br. 251/15 dobrovoljno predato od strane ranijeg vlasnika.

U vrijeme donošenja presude ovog suda U. br. 776/2003 još je važio Zakon o

gradjevinskom zemljištu pa je za donošenje odluke bila od značaja Odluka Ustavnog suda

RCG nakon čijeg donošenja predmetno zemljište nije imalo status gradjevinskog zemljišta.

Zakon o gradjevinskom zemljištu prestao je da važi stupanjem na snagu Zakona o uredjenju

prostora i izgradnji objekata ("Sl. list Crne Gore" broj 51/2008) i u pravnom režimu više ne

postoji gradjevinsko zemljište, a članom 491 Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl. list

CG", br. 19/2009), je propisano da pravo korišćenja postaje stupanjem na snagu tog Zakona

pravo svojine. Naravno, to se odnosi na ona lica koja nakon proglašenja odredjenog zemljišta

za gradjevinsko isto nijesu predali već nastavili da koriste na što su imali pravo po Zakonu o

gradjevinskom zemljištu."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 91/16 od 06.05.2016. godine)

340

UKNJIŽBA PRAVA SVOJINE NA KATASTARSKOJ PARCELI

(Član 49 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)

U katastar nepokretnosti se upisuje pravo svojine na katastarskoj, a ne na

urbanističkoj parceli.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da donošenjem prvostepenog i

osporenog rješenja nije povrijedjen zakon na štetu tužioca, odnosno da je prvostepenim

rješenjem, čije navode prihvata tuženi organ, upravna stvar pravilno riješena. Neosnovano se,

zato, podnijetim zahtjevom tvrdi da se u konkretnom slučaju Upravni sud nije upuštao u

ocjenu zakonitosti osporenog rješenja.

Zahtjevom od 13. 11. 2013. godine tužioci su tražili da se dozvoli promjena upisa u

KO Podgorica I iz lista nepokretnosti broj 1044 na način što se "kat. parcela broj 1555,

zemljište uz zgrade... koje odgovaraju urbanističkoj parceli broj 197 iz DUP-a "Prvi maj"

upišu kao zajednička nedjeljiva svojina na etažne vlasnike stambene zgrade broj 1". Kod

takve sadržine podnijetog zahtjeva i odredbe člana 49 Zakona o državnom premjeru i katastru

nepokretnosti, kojom je propisano da katastar nepokretnosti sadrži podatke o zemljištu -

katastarskoj parceli neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da tužioci nijesu tražili upis

prava svojine na katastarskoj parceli. Uz prednje, a kod sadržine podnijetog zahtjeva valja

ukazati da se u katastar nepokretnosti ne upisuje pravo svojine na urbanističkoj, već na

katastarskoj parceli, a kako je to i navedeno u naprijed navedenoj odredbi člana 49 Zakona o

državnom premjeru i katastru nepokretnosti.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je rješenjem Uprave za nekretnine broj 465-101-UP-

8604/1/13 od 25. 10. 2013. godine izvršena eksproprijacija objekta (zgrade) na kat. parceli

broj 1555, te da je ista rješenjem broj 10728/13 od 10. 10. 2013. godine brisana iz lista

nepokretnosti, te da tužioci više nijesu etažni vlasnici.

Kod svega naprijed navedenog i odredbe člana 173 Zakona o svojinsko pravnim

odnosima sada se ne može upisati pravo zajedničke svojine kako je to traženo podnijetim

zahtjevom.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužilaca nije

povrijedjeno materijalno pravo ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u

izreci ove presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 155/16 od 09. 09. 2016. godine)

341

ZABILJEŽBA SPORA

(Član 105 stav 1 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti )

Za zabilježbu spora potrebno je da podnosilac zahtjeva dokaže da se pred sudom

vodi postupak u pogledu knjižnog prava.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je A. S. podnio tužbu Osnovnom sudu Kotor P. br.

1040/14/13 protiv tuženog „K.“ D.O.O. T. u kojoj je postavljen i eventualni tužbeni zahtjev,

kojim je traženo utvrdjivanje prava svojine na nepokretnostima bliže navedenim u dispozitivu

prvostepenog rješenja.

Kod gornjeg činjeničnog stanja osnovano Upravni sud pobijanom presudom

zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer je saglasno članu 105 st. 1 Zakona o državnom

premjeru i katastru nepokretnosti podnosilac zahtjeva za upis zabilježbe spora A. S. dokazao

da se pred sudom vodi postupak u pogledu knjižnog prava.

Navodi podnijetog zahtjeva da je osnovno postavljeni tužbeni zahtjev obligaciono -

pravne prirode i da će nadležni sud prvo o njemu odlučivati su bez značaja za drugačiju

odluku, jer saglasno članu 189 st. 4 ZPP parnica po eventualnom zahtjevu prestaje teći tek

presudom kojom se usvaja prvi zahtjev.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno

materijalno pravo ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci ove

presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 154/16 od 30.09.2016. godine)

342

PRAVOSNAŽNO OKONČANI POSTUPCI I PREDMET POVRAĆAJA

(Čl. 1 i 47 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju)

Bez obzira na to da li je do stupanja na snagu Zakona o povraćaju oduzetih

imovinskih prava i obeštećenju sud ili drugi državni organ pravosnažno već odlučivao o

zahtjevu za povraćaj ili obeštećenje, dopušteno je podnošenje zahtjeva i odlučivanje o

pitanjima iz navedenog zakona, ako zahtjevu bivšeg vlasnika nije bilo udovoljeno.

***

Predmet povraćaja po Zakonu o povraćaju oduzetih imovinskih prava i

obeštećenju može biti i poljoprivredno zemljište.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijetih tužbi i za sva

zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se

neosnovano podnijetim zahtjevima ista pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom

sporu.

Neosnovano se podnijetim zahtjevima navedena presuda pobija zbog povrede

materijalnog prava.

Zakonom o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju uredjuju se uslovi,

način i postupak povraćaja prava svojine i drugih imovinskih prava i obeštećenja bivših

vlasnika za prava oduzeta u korist opštenarodne, državne, društvene ili zadružne svojine, kako

je to propisano u članu 1, dok je članom 2 istog zakona definisano da oduzeta imovinska

prava označavaju stvari i prava koja su od bivših vlasnika prešla u opštenarodnu, državnu,

društvenu ili zadružnu imovinu, a nepokretnosti označavaju zemljište i zgrade, stanove i

poslovne prostorije kao i posebne djelove zgrade. Istim zakonom u članu 47 je propisano da je

podnošenje zahtjeva i odlučivanje o pitanjima iz istog dopušteno bez obzira na to da li je do

stupanja na snagu navedenog zakona sud ili drugi državni organ pravosnažno već odlučivao o

zahtjevu za povraćaj ili obeštećenje, ako zahtjevu bivšeg vlasnika nije bilo udovoljeno.

Kod gornjih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje

da predmet povraćaja po Zakonu o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju može

biti i poljoprivredno zemljište, pa su neprihvatljivi s tim u vezi drugačiji navodi podnijetih

zahtjeva. Neosnovano se pri tom u zahtjevu Fonda za obeštećenje navodi da nije okončan

postupak po Zakonu o vraćanju poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, jer su takvi

navodi u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta - rješenjem Uprave za nekretnine PJ

Ulcinj broj 461-576/04 od 15. 02. 2010. godine.

U upravnom postupku je na nesumnjiv način utvrdjeno da su predmetne nepokretnosti

oduzete od sad pok. H. V., pa se neosnovano zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske

odluke tužilje Crne Gore tvrdi da u postupku nije utvrdjeno koje su nepokretnosti oduzete od

sad pok. H. V..

Cijenio je Upravni sud pobijanom presudom i navode podnijetih tužbi, koji se

ponavljaju predmetnim zahtjevima i pri tom polazeći od odredbe člana 12 st. 1 tač. 1 Zakona

o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju pravilno zaključio da kat. parc. 190/2 po

kulturi put ne može biti vraćen."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 189/16 od 30.09.2016. godine).

343

OSLOBADJANJE OBAVEZE DUŽNIKA

(Član 339 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima)

Dužnik se oslobadja obaveze uplatom u depozit suda cjelokupnog iznosa naknade

za eksproprisanu imovinu, koja se ima čuvati do pravosnažno okončanog postupka.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je razlog donošenja pobijane presude

"što nije okončan parnični postupak pred Osnovnim sudom u Kolašinu u predmetu poslovni

broj P 155/13", jer u obrzaloženju pobijane presude se osnovano navodi da je tužba

neosnovana kod činjenice da je tuženi postupio po rješenjima Osnovnog suda u Kolašinu i

postupajući po istim cjelokupan iznos naknade za eksproprisanu imovinu uplatio u depozit

osnovnog suda u Kolašinu.

U podnijetoj tužbi, a ni u riječi na usmenoj raspravi tužilja se nije pozivala na presudu

Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 548/16 od 25. 05. 2016. godine, pa se Upravni sud

pobijanom presudom nije mogao ni izjašnjavati o značaju iste, kako se to neosnovano navodi

podnijetim zahtjevom. S tim u vezi valja dodati da ta presuda nije od značaja za ocjenu

zakonitosti osporenog rješenja.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilja potpisala Sporazum o naknadi za

eksproprisanu imovinu broj 465/122-2/14 od 11. 07. 2014. godine, kojim se Država Crna

Gora obavezala da istoj isplati iznos od 14.988,00 eura, te Sporazum o naknadi broj 465/131-

2/14 od 19. 08. 2014. godine, kojim se Država Crna Gora obavezala da istoj isplati iznos od

252,417,00 eura, da je rješenjem Osnovnog suda u Kolašinu P. br. 155/13 od 13. 11. 2014.

godine naloženo Ministarstvu finansija da na prolazni depozit Osnovnog suda u Kolašinu

uplati iznos od 14.988,00 eura, a rješenjem istog suda R. br. 3/15 usvojen je predlog

predlagača - Crna Gora - Ministarstvo finansija i istom dozvoljeno da u depozit Osnovnog

suda u Kolašinu uplati iznos od 267.405,00 eura koja sredstva se imaju čuvati do

pravosnažnog okončanja postupka pred Osnovnim sudom u Kolašinu u predmetu P. br.

155/13. Iz spisa predmeta se dalje utvrdjuje da je Ministarstvo finansija na prolazni depozit

Osnovnog suda u Kolašinu uplatilo oba iznosa.

Odredbom člana 339 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisano da se

polaganjem dugovane stvari dužnik oslobadja obaveze kada je izvršeno polaganje, a

odredbom člana 232 st. 3 Zakona o vanparničnom postupku da se predmeti primljeni u

depozit izdaju na osnovu rješenja suda.

Kod prednjih utvrdjenja, koja se ne osporavaju ni podnijetim zahtjevom, i navedenih

zakonskih odredbi, osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je zakonito

osporeno rješenje kojim je odbijen zahtjev tužilje da joj Ministarstvo finansija isplati iznose

po naprijed navedenim sporazumima. Sa istih razloga neosnovani su navodi podnijetog

zahtjeva da je tuženi bio dužan donijeti zaključak o dozvoli izvršenja.

Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije povrijedjeno

materijalno pravo, pa je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove

presude."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 253/16 od 30.09.2016. godine)

344

USLOV ZA PRIJEM U CRNOGORSKO DRŽAVLJANSTVO

(Član 8 stav 3 tačka 3 Zakona o crnogorskom državljanstvu

i čl. 3 st. 1 al. 3 Odluke o kriterijumima za utvrdjivanje uslova

za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom)

Ako je lice sa priznatim statusom izbjegličkog ili raseljenog lica u Crnoj Gori

pribavilo javne isprave (ličnu kartu, pasoš) od nadležnog organa države porijekla za

vrijeme trajanja tog statusa, nema ispunjen uslov za sticanje crnogorskog državljanstva

prijemom - zakoniti i neprekidni boravak.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva

zaključivanja dati jasni i valjani razlozi u skladu sa stanjem u spisima predmeta, pa se

neosnovano podnijetim zahtjevom ista pobija zbog povrede pravila postupka u upravnom

sporu.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilja zahtjev za prijem u crnogorsko

državljanstvo podnijela 26. 10. 2012. godine, a da je 12. 10. 2011. godine pribavila pasoš u

Bosni i Hercegovini.

Članom 3 stav 1 alineja 3 Odluke o kriterijumima za utvrdjivanje uslova za sticanje

crnogorskog državljanstva prijemom propisano je da se neprekidnim boravkom u smislu člana

8 stav 3 tač. 3 Zakona o crnogorskom državljanstvu ne smatra ako je lice sa priznatim

statusom izbjeglice, odnosno lice sa priznatim statusom raseljenog lica u Cnoj Gori pribavilo

javne isprave (ličnu kartu, pasoš) od nadležnog organa države porijekla za vrijeme trajanja

izbjegličnog ili raseljeničkog statusa u Crnoj Gori.

Dovodeći u vezu naprijed utvrdjenu činjenicu i navedenu odredbu osnovno Upravni

sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav zaključak daje

dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju. Ovo sa

razloga što tužilja ne ispunjava uslov u pogledu neprekidnog boravka.

Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na Uredbu o zbrinjavanju raseljnih lica,

Konvenciju o izbjeglicama i Konvenciju o ljudskim pravima i slobodama su bez značaja za

drugačiju odluku, jer ni jedan od tih pravnih akata ne reguliše pitanje sticanja prava na

državljanstvo o čemu je odlučivano predmetnim aktom.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužilje nije povrijedjeno

materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st 1 ZUS-a, odlučio kao u izreci ove

presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 402/16 od 15. 12. 2016. godine)

345

VERIFIKACIJA OBRAČUNA NETO TROŠKA

UNIVERZALNE POŠTANSKE USLUGE

(Čl. 99 i 100 Zakona o poštanskim uslugama

i član 4 Pravilnika o načinu vodjenja odvojenog računovodstva

i obračuna neto troškova univerzalnog poštanskog operatora)

Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost je ovlašćena samo

da verifikuje ili ne obračun neto troškova univerzalne poštanske usluge, u zavisnosti od

zakonitosti sačinjenog obračuna.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 100 Zakona o poštanskim uslugama ("Sl.list CG, br. 57/11), obračun

neto troška univerzalnog poštanskog operatora verifikuje Agencija u roku od 30 dana od dana

dostavljanja i u tom postupku može zatražiti dostavljanje drugih podataka i angažovati

nezavisnog revizora. U članu 99 istog zakona određeno je da se obračun neto troška sačinjava

u skladu sa računovodstvenim standardima, na način da se izbjegne dupli obračun svih

direktnih i indirektnih koristi i troškova, kao i da troškovi obavljanja univerzalne poštanske

usluge moraju biti obračunati kao razlika između neto troška univerzalnog poštanskog

operatora za rad na pružanju univerzalne poštanske usluge i istog operatora bez obaveze

pružanja univerzalne usluge, dok je članom 4 Pravilnika o načinu vođenja odvojenog

računovodstva i obračuna neto troškova univerzalnog poštanskog operatora ("Sl.list CG", broj

23/12), propisana primjena metodologije vođenja odvojenog računovodstva i obračuna neto

troškova koja se bazira na metodi potpuno alociranih troškova (FAC metod) kao i na sistemu

obračuna troškova koji je baziran na aktivnostima ( ABC model).

Tužena Agencija je u skladu sa zakonskim ovlašćenjem (član 100 navedenog zakona),

angažovala nezavisnog revizora "M. K." DOO P., radi provjere obračuna neto troška

univerzalne poštanske usluge za 2012. godinu navedenog u fakturi od 29. 03. 2013. godine. U

izvještaju od 19. 05. 2014. godine, revizor je izmedju ostalog naveo da je traženi iznos za

verifikaciju izračunat na osnovu podataka iz izvještaja o radu P. za 2008. godinu, a ne iz

2012. godine, pa isti ne odražava pravu sliku, tj. stanje prihoda i troškova po nosiocima i

aktivnostima za neto trošak 2012. godine. Revizor je upoređujući prihode i troškove po

pojedinim pozicijama usluga u izvještaju zaključio da postoje brojne nejasnoće (zbir

procenata za amotizaciju je iskazan 101%; da je u predmetnoj fakturi po osnovu usluge

"sekogrami" iskazano da nema prihoda, a da ima troškova i dr.), te da kod prikazivanja

utrošenih resursa po jedinici usluga, ne postoji trošak po jedinici već u apsolutnom iznosu na

nivou usluge.

Dovodeći u vezu naprijed navedene zakonske odredbe i nalaz nezavisnog revizora

osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za

takav zaključak daje dovoljne i jasne razloge saglasne stanju u spisima predmeta. Ovo sa

razloga što se ne može verifikovati obračun neto troškova univerzalne poštanske usluge koji

nije sačinjen u skladu sa članom 99 Zakona o poštanskim uslugama.

Neprihvatljivi su navodi podnijetog zahtjeva da sud ili tužena donese meritornu

odluku - izvrši obračun neto troškova univerzalne poštanske usluge. Ovo sa razloga što

obračun neto troškova univerzalnog poštanskog operatora sačinjava isti, a Agencija za

346

elektronske komunikacije i poštansku djelatnost taj obračun samo verifikuje ili ne u zavisnosti

od zakonitosti sačinjenog obračuna.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno

materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 410/16 od 22.12.2016. godine)

347

OBUSTAVLJANJE POSTUPKA JAVNE NABAVKE

(Član 100 stav 1 i čl. 105 st.1 tač.1 Zakona o javnim nabavkama)

U slučaju da nije dostavljena ni jedna ispravna ponuda, postupak javne nabavke

se obustavlja.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je pozivom za javno nadmetanje pod tačkom VI i

prilogom II tenderske dokumentacije, u odnosu na ispunjenost fakultativnog uslova-stručno

tehničku i kadrovsku osposobljenost, bilo je predvidjeno dostavljanje dokaza i to sertifikata

kojima se dokazuje da dostavljeni uzorci registracionih naljepnica, ispunjavaju tehničke

zahtjeve date u opisu predmeta javne nabavke i da se ispunjenost tehničkog zahtjeva može

dokazivati sertifikatima izdatim od ovlašćenih organa država članica EU ili drugih država.

Dalje je navedeno, da je tužilac u svojoj ponudi priložio izjavu firme W. iz Njemačke,

ovlašćenog proizvodjača za štampanje i kontrolu kvaliteta naljepnica visoke sigurnosti prema

integraf standardima CWA 14641:2009, koji potvrdjuje da su sve naljepnice "treće tablice "

isporučene za Crnu Goru, prošle njihovu kontrolu kvaliteta te da je to standardna procedura

koja će se koristiti i ubuduće, a kao dokaz ispunjenosti uslova stručno-tehničke i kadrovske

osposobljenosti, dostavljeni su uzorci registracionih naljepnica i od sudskog tumaća ovjeren

prevod pisma W. S G.H.

Odredbom čl.105 st.1 tač.1 Zakona o javnim nabavkama ("Sl.list CG" br.42/11) je

propisano da se postupak javne nabavke obustavlja u slučaju da nije dostavljena ni jedna

ispravna ponuda, a odredbama član 75 st.1 istog zakona je navedeno da ponudjač, radi učešća

u postupku javne nabavke, sačinjava i podnosi ponudu u skladu sa pozivom za javno

nadmetanje, pozivom za nadmetanje i tenderskom dokumentacijom.

I po ocjeni ovoga suda, pravilan je rezon Upravnog suda Crne Gore da je ponuda

tužioca neispravna, jer tužilac kao ponudjač nije u istoj radi dokazivanja stručno-tehničke i

kadrovske osposobljenosti dostavio sertifikat, kojim bi dokazao da i dostavljeni uzorci

registracionih naljepnica ispunjavaju tehničke zahtjeve date u opisu predmeta javne nabavke,

kako je to traženo tačkom VI poziva za javno nadmetanje i priloga II tenderske dokumentacije

a što je bio dužan učiniti u skladu sa čl.75 st.1 Zakona o javnim nabavkama, zbog čega je

Ministarstvo unutrašnjih poslova kao naručilac donijelo odluku 01 broj 404/14-48172 od

29.09.2015.godine o obustavljanju postupka javne nabavke za partiju II - registarske

naljepnice jer za predmetnu partiju nije podnešena ni jedna ispravna ponuda.

Članom 100 st. 1 navedenog zakona propisano je šta čini neispravnu ponudu, pa je u

tački 1 naznačeno da je neispravna ponuda ona ponuda koja nije sačinjena u skladu sa

uslovima utvrdjenim pozivom za javno nadmetanje, pozivom za nadmetanje i tendertskom

dokumentacijom.

Pravilno Upravni sud nalazi, da se tuženi pravilno pozvao na gore naznačene odredbe

Zakona o javnim nabavkama i pravilno nalazi, da kod naprijed izloženog stanja stvari, tužilac

nije u svojoj ponudi dostavio valjane dokaze u pogledu fakultativnog uslova zahtijevanog

pozivom za javno nadmetanje i tenderskom dokumentacijom, jer dostavljeni dokazi po svojoj

sadržini i prirodi ne predstavljaju sertifikat po osnovu kojeg bi se pokazalo da dostavljeni

uzorci registracionih naljepnica ispunjavaju tehničke zahtjeve date u opisu predmeta javne

nabavke i pravilno nalazi da je tuženi shodno odredbi čl.105 st.1 tač.1 Zakona o javnim

nabavkama obustavio postupak javne nabavke jer nije dostavljena ni jedna ispravna ponuda.

348

Kod naprijed navedenog stanja stvari, prihvatajući obrazloženje pobijane presude, po

nalaženju ovog suda uupravnom postupku, kao i u postupku kod Upravnog suda, na štetu

tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo, pa se iz tih razloga zahtjev tužioca ocjenjuje kao

neosnovan, jer nije dovedeno u pitanje zakonitost osporenog rješenja tuženog, niti pobijane

presude Upravnog suda.

Sud je cijenio i navod punomoćnika tužioca da nije primio poziv za javnu raspravu

pred Upravnim sudom a iz spisa predmeta se utvrdjuje da je advokatu P. N. upućen poziv za

usmenu raspravu pred Upravnim sudom za dan 21.06.2016.godine sa početkom u 12 časova,

na adresu njegove advokatske kancelarije, koji poziv je primljen dana 10.06.2016.godine, te

se u smislu čl.76 st.1 Zakona o upravnom postupku smatra da je dostavljanje uredno, pa su u

tom dijelu neosnovani navodi zahtjeva.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske

odluke, pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 259/16 od 30.09.2016. godine)

349

POREZ NA NEPOKRETNOSTI

I UGOVOR O FINANSIJSKOM LIZINGU

(Član 4 stav 1 Zakona o porezu na nepokretnosti)

Vlasnik nepokretnosti upisan u katastru nepokretnosti na dan 01. januara godine

za koju se utvrdjuje porez je obveznik poreza na nepokretnosti, bez obzira što je

ugovorom o finansijskom lizingu ugovoreno da porez na nepokretnosti plaćaju korisnici

lizinga.

Iz obrazloženja:

"Pobijanom presudom ocijenjeni su svi odlučni navodi podnijete tužbe i za sva

zaključivanja dati jasni i valjani razlozi, koje i ovaj sud prihvata, pa se neosnovano ista pobija

zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede

materijalnog prava.

Prednje sa razloga što je osporenim rješenjem odlučivano o porezu na nepokretnosti,

pa polazeći od odredbe člana 4 st. 1 Zakona o porezu na nepokretnosti osnovano pobijanom

presudom Upravni sud zaključuje da je tužilac obveznik poreza na nepokretnosti, jer je isti na

dan 01.01.2015. godine u katastru nepokretnosti upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti.

Članom 15 st. 1 Uredbe o bližim kriterijumima i metodologiji za odredjivanje tržišne

vrijednosti nepokretnosti ("Sl. list CG", br. 36/2011) je propisano da se osnovica poreza na

nepokretnost za obveznike koji vode poslovne knjige utvrdjuje tako što se kao tržišna

vrijednost nepokretnosti uzima vrijednost nepokretnosti koja je prikazana u njegovim

poslovnim knjigama u skladu sa propisima kojima se uredjuje računovodstvo (fer vrijednost),

sa stanjem na dan 31. decembra godine koja prethodi godini za koju se utvrdjuje porez na

nepokretnosti.

U upravnom postupku utvrdjeno je da je tužilac dostavio tabelarni pregled objekata

čiji je vlasnik na dan 01.01.2015. godine, koji odgovara podacima upisanim u katastru

nepokretnosti i da je podnio poresku prijavu za 2015. godinu u kojoj su navedene

nepokretnosti koje koriste fizička lica po osnovu ugovora o finansijskom lizingu.

Bez značaja za drugačiju odluku su navodi podnijetog zahtjeva kojim se ističe da

predmetne nepokretnosti koriste fizička lica po osnovu ugovora o finansijskom lizingu, kojim

je ugovoreno da porez na nepokretnosti plaćaju korisnici lizinga. Ovo sa razloga što je u

postupku nesumnjivo utvrdjeno da je tužilac upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti, pa

je isti obveznik poreza na nepokretnosti saglasno navedenoj odredbi Zakona o porezu na

nepokretnosti, a obaveze predvidjene ugovorima o finansijskom lizingu su predmet

medjusobnih odnosa tužioca i korisnika lizinga.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno

materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a, odlučio kao u izreci ove

presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 276/16 od 30.09.2016. godine)

350

DISCIPLINSKA ODGOVORNOST JAVNOG IZVRŠITELJA

(Član 54 stav 2 tačka 2 u vezi čl. 45 st. 2 i 3 Zakona o javnim izvršiteljima )

Javni izvršitelj je počinio disciplinsku povredu ako nije utvrdio stvarne troškove

dostavljanja, niti je izdao strankama račun i priznanicu o plaćenoj nagradi i

troškovima.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 54 st. 2 tač. 2 Zakona o javnim izvršiteljima je propisano da javni

izvršitelj disciplinski odgovara ako se prilikom preduzimanja službenih radnji ne pridržava

zakona, dok je odredbom člana 45 st. 2 i 3 istog zakona propisano da obračun troškova

izvršnog postupka vrši javni izvršitelj, te da će javni izvršitelj strankama izdati račun i

priznanicu o plaćenoj nagradi i troškovima.

U postupku donošenja osporene odluke nesumnjivo je utvrdjeno da tužilac u

predmetima tamo navedenim nije utvrdio stvarne troškove dostavljanja, niti je izdao

strankama račun i priznanicu o plaćenoj nagradi i troškovima. Kod takvog utvrdjenog

činjeničnog stanja i naprijed navedenih zakonskih odredbi osnovano Upravni sud pobijanom

presudom zaključuje da je osporena odluka zakonita i za takav zaključak daje dovoljne i jasne

razloge koje i ovaj sud prihvata, a što podnijeti zahtjev čini neosnovanim.

Neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da je izreka pobijane odluke nerazumljiva.

Ovo sa razloga što su u izreci iste pobrojani predmeti u kojima je tužilac postupao kao javni

izvršitelj, a u kojima nije utvrdio stvarne troškove dostavljanja, niti izdao strankama račun i

priznanicu o plaćenoj nagradi i troškovima.

Navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na sadržinu odluka koje javni izvršitelj

donosi saglasno odredbi člana 7 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju i načinu njihovog

preispitivnaja su bez značaja za drugačiju odluku, jer kako je to naprijed navedeno javni

izvršitelj je saglasno članu 45 st. 3 Zakona o javnim izvršiteljima dužan da nakon obračuna

svih troškova izvršnog postupka stranci izda račun i priznanicu o plaćenoj nagradi i

troškovima.

Nalazeći sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno

materijalno pravo, ovaj sud je s pozivom na član 46 st. 1 ZUS-a odlučio kao u izreci. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 295/16 od 16.09.2016. godine)

351

NAKNADA TROŠKOVA DIJAGNOSTIKE

(Čl. 4, 8 i 9 Pravilnika o načinu i postupku upućivanja osiguranih lica

radi liječenja u inostranstvu)

Nema pravo na naknadu troškova dijagnostike u inostranstvu osiguranik koji

nije postupio po propisanoj proceduri, a nije se radilo o hitnom slučaju.

Iz obrazloženja:

"U upravnom postupku nesumnjivo je utvdjeno da je tužilac ostvario dijagnostiku

bolesti u R. Njemačkoj-Klinik Wiesbaden-Centar za bubrežne bolesti i DKD-Njemačka

klinika za dijagnostiku, suprotno odredbama Pravilnika o načinu i postupku upućivanja

osiguranih lica radi liječenja u inostranstvu, te da u navedenoj ustanovi nije liječen kao hitan

slučaj.

Kod utvrdjenog činjeničnog stanja, koje se zahtjevom za vanredno preispitivanje

sudske odluke ne može pobijati, osnovano Upravni sud pobijanom presudom nalazi da je

osporeno rješenje zakonito jer Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore nije dužan da

naknadi troškove obavljene dijagnostike u inostranstvu po sopstvenom izboru, suprotno

načinu i postupku koji je propisan navedenim Pravilnikom u kojoj je liječenje sprovedeno

mimo uputa.

I po nalaženju ovog suda tvrdnja iz podnijetog zahtjeva da se radilo o hitnom slučaju,

nema uporišta u medicinskoj dokumentaciji i sadržini spisa. Uz to prvostepena ljekarska

komisija Fonda za zdrstveno osiguranje u svom nalazu i mišljenju od 17.09.2015. godine,

utvrdila da tužilac nije liječen kao hitan slučaj.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske

odluke, pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj stvari."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 281/16 od 21.10.2016. godine)

352

MIŠLJENJE O STRUČNIM I RADNIM KVALITETIMA

(Član 83 tačka 3 Zakona o sprječavanju korupcije)

Ukoliko je izabrani kandidat dostavio posebna mišljenja za svaku od tri posebne

organizacione jedinice u okviru istog organa u kojima je bio rukovodilac, smatra se da

je ispunjen uslov o dostavljanju najmanje tri mišljenja o stručnim i radnim kvalitetima.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je po raspisanom javnom konkursu za izbor

direktora Agencije za sprječavanje korupcije, Savjet Agencije sačinio listu kandidata koji

ispunjavaju uslove iz člana 83 i 84 Zakona o sprječavanju korupcije („Sl.list CG“, broj 53/14).

Saglasno odredbi člana 91 obavljen je razgovor sa kandidatima i svim kandidatima je kako to

proizilazi iz zapisnika sa V sjednice Savjeta od 01. oktobra 2015. godine bila pružena

mogućnost da se izjasne u postupku, zbog čega i po nalaženju ovog suda nije učinjena

povreda pravila postupka iz člana 226 stav 2 tačka 2 i 3 Zakona o opštem upravnom postupku.

Neosnovano se i podnijetim zahtjevom ističe da izabrani kandidat nije dostavio

najmanje tri mišljenja o stručnim i radnim kvalitetima, jer iz dostavljenih mišljenja proizilazi

da je izabrani kandidat bio rukovodilac tamo tri navedene organizacione jedinice u kojoj se

obavljaju policijski poslovi, da su mišljenja potpisana od strane rukovodioca sektora

kriminalističke policije, rukovodioca Forezničkog centra i direktora Uprave policije, te da su

ista ovjerena potpisom direktora Uprave policije kao ovlašćenog lica.

Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude koje ovaj sud u cijelosti prihvata,

navodima podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, nije dovedena u

pitanje zakonitost pobijane presude, zbog čega je podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske

odluke, pa je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj stvari.

Sa iznijetih razloga da pobijanom presudom na štetu tužioca nije povrijedjeno

materijalno pravo, pa je s pozivom na član 46 st. 1 Zakona o upravnom sporu, odlučio kao u

izreci ove presude. "

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 234/16 od 28.10.2016. godine)

353

POVREDA PRAVILA POSTUPKA

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a)

Propustivši da u obrazloženju svoje odluke navede razloge da li je u objekat koji

je predmet povraćaja bilo ulaganja i u kojem iznosu je vrijednost imovine porasla usljed

ulaganja, sud je počinio povredu pravila postupka.

Iz obrazloženja:

"U podnijetoj tužbi tužilac Fond za obeštećenje je isticao da je u upravnom postupku

utvrdjeno da je objekat nakon zemljotresa saniran, ali da nije izvršen obračun ulaganja u

objekat što je suprotno članu 18 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju.

I tužilja Opština Kotor je isticala da prvostepenim rješenjem nije utvrdjen iznos za koji je

vrijednost imovine porasla, te da je o tome moralo biti odlučeno istim, kao i da se ne može

vraćati 6 m2 prostora od 19 m2 istog koji su u zajedničkoj svojini. Konačno i tužilja Crna

Gora je zakonitost predmetnog rješenja pobijala jer na jasan način nije razjašnjeno stanje

objekta u gradjevinskom smislu prije i nakon zemljotresa.

Ocjenjujući neosnovanim gornje navode tužilaca Upravni sud pobijanom presudom

polazi od odredbe člana 12 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, ali

propušta da te navode cijeni u smislu člana 18 istog zakona. Naime, odredbom člana 18 st. 2

je propisano da je podržavljeno izgradjeno gradjevinsko zemljište na kojem se nalazi objekat

koji je postojao u vrijeme kada je zemljište oduzeto, ali je od tada značajno dobilo na

vrijednosti usled ulaganja u objekat predmet povraćaja samo ako bivši vlasnik plati iznos za

koji je vrijednost imovine porasla usled ulaganja, da iznos iz stava 2 tog člana bivši vlasnik

plaća Fondu za obeštećenje (stav 2), te da u slučaju odbijanja da plati iznos ulaganja iz stava 2

bivši vlasnik postaje suvlasnik u visini svog udjela u vrijednosti nepokretnosti.

Kod takve zakonske odredbe i navoda podnijetih tužbi bio je Upravni sud u

obrazloženju svoje odluke navesti da li je u predmetni objekat bilo ulaganja i u kojem iznosu.

Propustivši da navede razloge o tim odlučnim činjenicama Upravni sud je počinio povredu

pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.

Nadalje obrazlažući svoju odluku da je prvostepeno rješenje kao djelimično zakonito

Upravni sud propušta da prilikom izvodjenja tog zaključka takodje podje od naprijed

navedene zakonske odredbe. Uz to, valja naglasiti da se iz pobijanog i prvostepenog rješenja

ne može utvrditi koji su to drugi zahtjevi.

Saglasno članu 153 st. 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima zajednička svojina je

svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi, ali nijesu unaprijed

odredjeni.

Prvostepenim rješenjem je, izmedju ostalog, odredjeno da se naslednicima bivših

vlasnika vraća i dio nestambenog prostora ukupne površine 19 m2 u površini od 6 m2 u

objektu broj 2 kat. parc. br. 110 KO Kotor II, upisana u listu nepokretnosti broj 77 KO Kotor

II, kao zajednička svojina Opštine Kotor u dijelu 0/0.

Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da je i naznačeni dio rješenja zakonit

čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kako se to osnovano ističe podnijetim

zahtjevom. Ovo sa razloga što se kod zajedničke svojine ne može vraćati kao u konkretnom

slučaju 6 m2, kada su kao vlasnici zajedničke svojine upisana i druga lica, a pri tom se ni u

rješenju ni u presudi ne navodi koja su to druga lica.

354

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove

presude.

Prilikom ponovnog odlučivanja Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila

postupka, a na način što će ocijeni sve odlučne navode podnijetih tužbi i za sva svoja

zaključivanja dati jasne i valjane razloge u skladu sa stanjem u spisima predmeta, uz pravilnu

primjenu materijalnog prava."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 191/16 od 07.10.2016. godine).

355

NEJASNOST RAZLOGA I SUPROTNOST RAZLOGA

SA SADRŽINOM SPISA PREDMETA

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a)

Postoji povreda pravila postupka ako presuda ne sadrži razumljive razloge i ako

su isti u suprotnosti sa sadržinom predmetnih spisa.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac 14. 09. 2007. godine, kao suinvestitor

sklopio ugovor o izgradnji poslovno - komercijalno - turističkog centra i garaže u Budvi sa

Opštinom Budva kao investitorom, da je tim ugovorom odredjeno da investitor ulaže

zemljište i troškove na ime komunalija i svih drugih potrebnih dozvola i odobrenja, a da je

suinvestitor - tužilac dužan da izvrši izradu kompletne tehničke dokumentacije, kompletnu

izgradnju objekta i stručni nadzor i da gradnju izvrši po metodi "ključ u ruke", te da su

ugovorne strane saglasne da se medjusobni svojinski odnosi regulišu na način da će investitor

postati vlasnik 25 % a suinvestitor vlasnik 75% bruto izgradjene površine poslovno -

komercijalno - turističkog centra, da je rješenjem Uprave za nekretnine - Područne jedinice

Budva broj 954-104-U-3479/10 od 30. 11. 2010. godine predmetni objekat upisan kao

susvojina Opštine Budva i tužioca, izvršena parcelacija prostora po spratovima i upisani

posebni djelovi u dijelu 1/1 kao svojina Opštine Budva ili tužioca.

Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da je na naprijed opisani način ostvaren

promet proizvoda u smislu člana 4 stav 1 i čl. 8 st. 1 Zakona o porezu na dodatu vrijednost

koji se odnosi na ugradjene proizvode, odnosno izvršene gradjevinske usluge za dio

zajedničkog objekta, pa i za dio koji pripada Opštini Budva, da tužilac nije fakturisao

pripadajući dio ugradjenih proizvoda i usluga Opštini Budva.

Gornji razlozi su nerazumljivi i u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta čime je

počinjena povreda pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.

Naime, ako je u pitanju zajednička izgradnja pri čemu opština ulaže zemljište, a tužilac svoja

sredstva vršeći izgradnju po sistemu "ključ u ruke" kako je to tužilac bio u obavezi da Opštini

Budva fakturiše pripadajući dio ugradjenih proizvoda i usluga.

Nasuprot prednjem navodi podnijetog zahtjeva koji se odnose na presudu Višeg suda u

Podogrici Kvs. br. 14/16 od 08. 03. 2016. godine, kojom je tužilac obavezan da uplati

odredjeni iznos novčanih sredstava zbog neuplaćivanja poreza po odbitku, poreza na dobit i

PDV na prehranu radnika su bez značaja za ocjenu zakonitosti pobijane presude. Ta činjenica

može biti od značaja samo prilikom naplate poreza.

Sa iznijetih razloga i navedenih zakonskih odredbi a s pozivom na član 46 stav 2 ZUS-

a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila postupka,

a na način što će za sva svoja zaključivanja dati jasne razloge u skladu sa stanjem u spisima

predmeta."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 311/16 od 21. 10. 2016. godine).

356

NERAZUMLJIVOST I NEJASNOST RAZLOGA

O ODLUČNIM ČINJENICAMA

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a)

Izostavljajući razloge o značaju činjenice zašto razlika u površini predmetnog

stana predstavlja smetnju za dozvolu promjene upisa, počinjena je povreda pravila

postupka.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede pravila

postupka u upravnom sporu.

Presudom Osnovnog suda u Kotoru P. br. 575/02 od 16.06.2004. godine, po tužbi

tužioca protiv tužene B. V. utvrdjeno je da je tužilac vlasnik stana površine 30,66 m2

koji je

izgradjen u potkrovlju objekta 1 na kat. parceli broj 775 KO Budva, i tužena obavezana da

prizna i trpi da se tužilac upiše kao vlasnik nepokretnosti.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da u trenutku kada je tužilac podnio zahtjev za uknjižbu

prava svojine, identifikacijom od strane prvostepenog organa je utvrdjeno da se u potkrovlju

objekta 1 na kat.parceli 775 KO Budva nalazi stan površine 31 m2, i da je tužena iz

navedenog predmeta upisana kao vlasnik stana (l.n. br.1733).

Dakle, jedina razlika izmedju presude Osnovnog suda u Kotoru P.br.575/02 od

16.06.2004. godine i podataka u kat. evidenciji je površina stana, (u važećoj kat. evidenciji

upisano je 20 m2, dok u presudi stoji 30,66 m2), a identifikacijom od strane prvostepenog

organa je nesporno utvrdjeno da je površina tog stana 31 m2.

Polazeći od gornjih činjeničnih utvrdjenja, Upravni sud pobijanom presudom

zaključuje da se promjena upisa ne može vršiti, jer izvršna isprava ne sadrži tačnu oznaku

nepokretnosti i prava na koje se odnosi upis.

Gornji razlozi su nerazumljivi, čime je počinjena povreda pravila postupka u

upravnom sporu iz čl. 367 st. 2 tač.15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS-a. Ovo sa razloga što je članom

89 tač. 2. Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti propisano da se uknjižba

može izvršiti na osnovu odluke suda pod uslovom da sadrži tačnu oznaku nepokretnosti i

prava na koje se upis odnosi, a u konkretnom slučaju to je stan u potkrovlju objekta 1 na kat.

parceli 775 KO Budva l.n. br.1733. Dakle, u presudi je tačno označen knjižni prethodnik B.

V., a identifikacijom od strane prvostepenog organa je nesporno utvrdjeno da je to stan

označen u izreci presude P.br.575/02 od 16.06.2004. godine. Uz to, prvostepeni organ navodi

da razlika u površini ne predstavlja smetnju da se izvrši tražena promjena.

Kod gornjeg stanja stvari, bio je Upravni sud dužan navesti razloge zašto je sama

razlika u površini smetnja za dozvolu promjene upisa.

Sa iznijetih razloga i navedenih zakonskih odredbi, a s pozivom na član 46 st.2 ZUS-a,

odlučeno je kao u izreci ove presude.

U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti navedenu povredu pravila postupka

u upravnom sporu, a na način što će za sva svoja zaključivanja dati jasne razloge."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 226/16 od 28. 10. 2016. godine).

357

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

358

359

POVREDA PRAVA LIČNOSTI MUČENJEM,

NEČOVJEČNIM I PONIŽAVAJUĆIM POSTUPANJEM

(Član 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i osnovnih sloboda)

Licu koje je za vrijeme lišenja slobode bilo izloženo svakodnevnom fizičkom i

psihičkom zlostavljanju, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 3 Evropske konvencije

o ljudskim pravima, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

Iz obrazloženja:

„Tužiocu pored naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog neosnovanog

lišenja slobode u navedenom periodu pripada i pravo na naknadu nematerijalne štete na ime

pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova usljed povrede prava ličnosti mučenjem, nečovječnim i

ponižavajućim postupanjem za vrijeme neosnovanog lišenja slobode. Ovo zbog toga, što je

tužilac za vrijeme dok je bio lišen slobode bio izložen svakodnevnom fizičkom i psihičkom

zlostavljanju, te trpio patnje izuzetnog intenziteta uslovljene namjernim nečovječnim

postupanjem prema njemu, koje su u sebi sadržale elemente mučenja, a što je suprotno

odredbi čl. 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od

12.08.1949.godine kojom je, između ostalog, zabranjeno mučenje, povreda ličnog

dostojanstva, ponižavajuće postupanje prema civilnim licima, a koje ponašanje je, takođe, u

suprotnosti sa odredbom čl. 3 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 766/16 od 29.09.2016. godine)

360

ODBACIVANJE REVIZIJE ZBOG NISKE VRIJEDNOSTI

PREDMETA SPORA I USKRAĆIVANJE PRAVA

NA PRAVIČNO SUDJENJE

(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i osnovnih sloboda)

Propust prvostepenog suda da na zakonom predvidjeni način provjeri tačnost

označene vrijednosti predmeta spora, iako je očigledno ista suviše nisko naznačena, vodi

uskraćivanju prava na pravično sudjenje jer sprečava pristup pravnom lijeku (reviziji).

Iz obrazloženja:

„U tužbi nije navedena vrijednost predmeta spora, a na ročištu od 27.01.2016. godine

sud je konstatovao da tužiteljica određuje vrijednost spora na 3.000,00 €. Tuženi nijesu

prigovarali ovoj vrijednosti spora, niti su drugačije odredili vrijednost spora, a sud nije po

službenoj dužnosti prije početka raspravljanja o glavnoj stvari provjeravao tačnost označene

vrijednosti spora. Dakle, u konkretnom slučaju ostala je naznačena vrijednost spora od

3.000,00 €, koja je i označena u uvodu prvostepene presude, a koja bi saglasno odredbi čl.397.

st.2. ZPP, koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu, onemogućavala

izjavljivanje revizije i pristup tužilaca Vrhovnom sudu Crne Gore.

Po nalaženju ovog suda, u konkretnom slučaju formalistički pristup u tumačenju

procesnih pretpostavki za dozvoljenost revizije u skladu sa odredbom čl.397. st.2. ZPP bio bi

na štetu podnosilaca revizije - tužilaca i doveo do povrede prava na pravično suđenje,

odnosno do uskraćivanja prava da ovaj sud ocijeni sve navode podnijete revizije. U ovom

pravcu ukazuje i praksa Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj ograničenja pristupa

sudu su kompatibilna sa čl.6. st.1. Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim

domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji

razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se

ostvarivanju teži (Presuda Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog

Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, br.18 stav 35; Philis protiv Grčke, presuda

od 27. avgusta 1991. godine, serija A, br.209 st.59). Shodno iznijetom, ovaj sud nalazi da

propusti prvostepenog suda da na zakonom predviđeni način provjeri tačnost označene

vrijednosti predmeta spora, iako je očigledno ista suviše nisko naznačena, vodilo bi

uskraćivanju prava tužilaca na pravično suđenje jer bi spriječilo pristup pravnom lijeku

(reviziji) na takav način da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena. Stoga je

ovaj sud ocijenio da je revizija tužilaca u ovom sporu dozvoljena.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 941/16 od 05.10.2016. godine)

361

OCJENA POVREDE PRAVA NA PRAVIČNO SUDJENJE

ZBOG PROMJENE PRAVNOG STAVA

(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i osnovnih sloboda)

Promjena pravnog stava Vrhovnog suda Crne Gore nakon dužeg vremena

bezuslovno ne podrazumijeva kršenje Konvencije i standarde prava na pravično

sudjenje i segmenta tog prava – ravnopravnost stranaka u sudskim postupcima u istim

pravnim situacijama.

Iz obrazloženja:

„Ne može se reći, kako se to neosnovano revizijom ukazuje, da je Vrhovni sud Crne

Gore svojim načelnim pravnim stavom Su. I br. 62/14 od 11.07.2014. godine doveo u pitanje i

povrijedio ravnopravnost stranaka u sudskim sporovima iste vrste iz perioda koji je prethodio

ovom pravnom stavu i stranaka u sporovima nakon zauzimanja istog stava. Jer, Vrhovni sud,

kao najviši sud u Crnoj Gori, u vršenju svoje ustavne funkcije (član 124 st. 1 i 2 Ustava CG –

„Sl. list CG“, br. 1/07) obezbjedjivanja jedinstvene primjene zakona od strane sudova pored

svoje uloge u sudjenjima vrši i svoju ulogu izvan sudjenja, izmedju ostalog i zauzimanjem

načelnih pravnih stavova, što je i službena obaveza ovog suda u smislu čl. 26 Zakona o

sudovima. Ostvarenje svoje ustavne uloge Vrhovni sud postiže i kroz praćenje i

ujednačavanje sudske prakse svih sudova u nacionalnim okvirima. U konkretnom slučaju,

načelni pravni stav na koji se revizijom ukazuje rezultat je razvoja sudske prakse u

upodobljavanja iste, kao i tumačenja nacionalnih propisa u kontekstu opšteprihvaćenih

pravnih standarda medjunarodnog prava.

Naime, kako je novim Ustavom iz 2007. godine važeći pravni poredak Crne Gore

proširen u odnosu na raniji period, to sastavni dio poretka čini Evropska konvencija za zaštitu

ljudskih prava i sloboda, kao i ostali potvrdjeni i ratifikovani medjunarodni ugovori i opšte

prihvaćena pravila medjunarodnog prava (član 9 Ustava). Tako, iako sudska praksa u Crnoj

Gori nije izvor prava, o konzistentosti iste i o usaglašenosti prakse nacionalnih sudova sa

praksom Evropskog suda za ljudska prava se mora voditi računa, kao standardu prava na

pravično sudjenje u smislu čl. 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i

osnovnih sloboda, koja se i prateći protokoli uz nju u odnosu na Crnu Goru primjenjuje od 03.

marta 2004. godine.

Činjenica je da u predmetnoj pravnoj oblasti u dužem vremenskom periodu crnogorski

sudovi su zastupali stanovište o nezastarivosti prava na naknadu iz eksproprijacije u situaciji

kada ista nije odredjena rješenjem nadležnog upravnog organa. Medjutim, promjena stava

Vrhovnog suda Crne Gore po navedenom pitanju nakon dužeg vremena bezuslovno ne

podrazumijeva kršenje Konvencije i standarde prava na pravično sudjenje i segmenta tog

prava – ravnopravnost stranaka u sudskim postupcima u istim pravnim situacijama. Jer,

Evropski sud za ljudska prava izjasnio se u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv

Turske, br. 13279/05, u presudi od 20. oktobra 2011. godine, stav 58, da uslovi pravne

sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo i dosljednost

sudske prakse, kako se već prethodno izjasnio i u predmetu Unédic protiv Francuske, br.

20153/04, stav 74, od 18. decembra 2005. godine. Takodje, istim stavom presude u

navedenom predmetu Şahin Sud je rekao da razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan

ispravnom administriranju pravde, budući da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog

362

stanovišta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (progresivnog kretanja), kako

je to ranije rekao Sud i u predmetu Atanasovski protiv „bivše Jugoslovenske Republike

Makedonije“, br. 36815/03, stav 38 od 14. januara 2010. godine.

Stoga, konkretni načelni pravni stav Vrhovnog suda Crne Gore treba tumačiti u

kontekstu evolucije tumačenja prava u okviru pravnog poretka Crne Gore i saglasno

Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da se njime ne dovodi u

pitanje jednakost postupanja i pravna sigurnost kao elementi vladavine prava. Ovo čak i ako

je tumačenje Vrhovnog suda propisa o zastari potraživanja i odredaba zakona nepovoljno po

tužioce u sudskim sporovima, to tumačenje koliko god se njima učinilo nepravedno u

poredjenju sa rješenjima u istoj oblasti koja su ranije egzistirala ne predstavlja po sebi kršenje

člana 6 Konvencije, kada se ima u vidu stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u

navedenom predmetu Sahin protiv Turske, stav 90, presude od 20.oktobra 2011. godine.

Vrhovni sud Crne Gore, upravo, rukovodjen potrebom poštovanja principa pravne

sigurnosti zauzeo je ovaj pravni stav, cijeneći da razlozi pravne sigurnosti nalažu da se pravo

podnošenja zahtjeva za isplatu naknade iz eksproprijacije ne može protezati u nedogled, a

istovremeno imajući u vidu i značajan broj ovih sporova kod crnogorskih sudova u kojima se

potražuje naknada za nekretnine eksproprisane u periodu više od 10, pa čak i do blizu 50

godina unazad.

Inače, nakon zauzimanja navedenog načelnog pravnog stava u svim sporovima kao što

je predmetni, pri postojanju činjeničnih i pravnih okolnosti koje su obuhvaćene ovim Stavom

Vrhovnog suda odlučuje se na istovjetan način od strane svih stvarno i instanciono nadležnih

sudova u ovoj vrsti spora.

Povodom navoda revizije valja istaći i to da je prvotužena na ročištu od

22.10.2014.godine istakla prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, tako da ne stoje

navodi revidenta da je izostalo isticanje ovog prigovora. Pri tom ne može biti riječi o prekidu

zastare trenutkom obraćanja nadležnom organu Opštine Budva, jer do prekida može doći ako

je rok počeo da teče. To ovdje nije slučaj, jer rok zastarjelosti počinje od prvog dana kada je

tužilac imao mogućnost da se obrati sudu, nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 661/16 od 16.11.2016. godine)

363

NEPOSTOJANJE POVREDE PRAVA NA PRISTUP SUDU

(Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava

i osnovnih sloboda)

Ako u konačnom predlogu nije traženo utvrdjenje diskriminatorskog

postupanja, niti podnijet predlog za donošenje dopunske presude, ne može se smatrati

da je zbog neodlučivanja o zahtjevu za utvrdjenje diskriminacije povrijedjeno pravo na

pristup sudu.

Iz obrazloženja:

„Odlukom Ustavnog suda Crne Gore Už.br.100/13 od 20.05.2016. godine usvojena je

ustavna žalba i ukinuto rješenje ovog suda Rev.br.897/12 od 02.11.2012. godine i predmet

vraćen istom sudu na ponovni postupak. Naime, Ustavni sud je našao da je tužilji

povrijedjeno pravo na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično sudjenje iz čl.32. Ustava

i čl.6. st.1. Evropske konvencije, sa razloga što sudovi nijesu odlučili o zahtjevu tužilje, kojim

je tražila da se utvrdi da je tužena diskriminatorski postupala prema njoj.

Član 32 Ustava Crne Gore propisuje da svako ima pravo na pravično i javno suđenje u

razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom, a prema

odredbi čl.6. st.1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, svako

tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ima pravo na pravičnu i

javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na

osnovu zakona.

Imajući u vidu odredbu čl.77. st.2. Zakona o Ustavnom sudu, kojom je propisano da je

nadležni organ dužan da poštuje pravne razloge Ustavnog suda izražene u odluci, ovaj sud

nalazi da u postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, nije bilo povrede

prava garantovanih citiranim odredbama Ustava Crne Gore i Evropske konvencije o ljudskim

pravima i osnovnim slobodama.

Naime, stoji činjenica da je tužilja u petitumu tužbe pored zahtjeva za poništaj rang

liste i odluka tužene, tražila i utvrdjenje da je tužena diskriminatorski postupala prema istoj,

time što je tužilju isključila iz postupka rješavanja stambenih potreba, po oglasu objavljenom

11.01.2010. godine. Medjutim, iz spisa predmeta - zapisnika sa glavne rasprave od

18.10.2011. godine se da zaključiti da tužilja u "konačnom predlogu" nije tražila usvajanje i

ovog zahtjeva, zbog čega je prvostepeni sud saglasno čl.2. st.1. ZPP-a, odlučivao u

granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, za ukazati je i to da je tužilja, ukoliko

je smatrala da prvostepeni sud nije odlučio o svim njenim zahtjevima, imala mogućnost da to

ukaže u žalbi ili pak, u predlogu za donošenje dopunske presude, koji je ista saglasno čl.348.

st.1. ZPP-a mogla podnijeti sudu, u roku od 15 dana od dana prijema presude, što ista nije

učinila. toga, i u situaciji da je tužilja ostala i pri ovom zahtjevu, nepodnošenjem predloga za

donošenje dopunske presude, a saglasno čl.348. st.2. ZPP-a tužba bi se u tom dijelu imala

smatrati povučenom.

Dakle, tužilja sa uspjehom ne može isticati u reviziji da sudovi nijesu odlučivali o

njenom zahtjevu za utvrdjenje diskriminacije, kada to ista nije učinila ni u žalbi, niti pak u

predlogu za donošenje dopunske presude, pa s toga, a nasuprot stanovištu Ustavnog suda Crne

Gore nije ni postojala obaveza ovog suda da se na te navode osvrće u revizijskoj odluci

Rev.br.897/12 od 02.11.2012. godine.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už-Rev. br. 2/16 od 06.10.2016. godine)

364

POVREDA PRAVA NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE

(Član 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju

za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)

Obustava plaćanja penzija od strane penzijskog fonda predstavlja miješanje u

mirno uživanje imovine, te je država odgovorna da licu kojem je obustavljena penzija

naknadi materijalnu štetu.

Iz obrazloženja:

„Prilikom donošenja rješenja o obustavi isplate penzije tužiocu, drugotuženi u ovom

sporu, F. P., je postupao kao državni organ u javnom interesu. Nije sporno da je na državi da

procijeni, a u interesu socijalne pravde i ekonomskog blagostanja, da li ima mjesta

ograničenju i smanjenju iznosa penzija. Isto tako, država može cijeniti nekompatibilnost

izmedju primanja penzija i plaćenog zaposlenja. Medjutim, sve takve mjere moraju se

sprovoditi na nediskriminirajući način i moraju biti u skladu sa uslovima proporcionalnosti.

Pravedna ravnoteža mora biti pronadjena izmedju zahtjeva opšteg interesa zajednice i

zahtjeva za zaštitom fundamentalnih prava pojedinaca.

Pravo na penziju čini imovinu u značenju člana 1 Protokola br.1, uz Konvenciju za

zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a obustava plaćanja penzija od strane Penzijskog

fonda predstavlja miješanje u mirno uživanje imovine što je ukazano u presudi Evropskog

suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Lakićević i ostalih protiv Crne Gore i Srbije od

13.12.2011.godine i presudi Ustavnog suda Crne Gore, od 02.10.2012.godine, koje su

donijete u predmetima po istom činjeničnom i pravnom osnovu.

Iz izloženog slijedi da je tužilac time što mu je isplata penzije u potpunosti

obustavljena bio primoran da snosi pretjeran i neproporcionalan teret koji se ne može

opavdati legitimnim javnim interesom. Stoga mu pripada i pravo na naknadu materijalne štete

kao posledice povrede prava na mirno uživanje imovine.

Odgovornost Države proizilazi iz čl.1 Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudksih

prava i osnovnih sloboda, te čl.166 Zakona o obligacionim odnosima u vezi čl.7 Zakona o

održavnoj upravi i čl.9 Ustava Crne Gore, u vezi čl.90 i čl.91 st.1 Zakona o penzijskom i

invalidskom osiguranju i ovdje se mora primijeniti monistička teorija o prioritetnoj primjeni

medjunarodnog prava u odnosu na unutrašnje pravo.

Kako se potraživanje tužioca zasniva na presudi Evropskog suda za ljudska prava u

predmetu Lakićević i ostali protiv Srbije i Crne Gore, to tužiocu pripada proporcionalni iznos

obustavljenih penzija za navedeni period koji okvirno predstavlja polovinu iznosa od ukupne

visine obustavljenih penzija, tj. iznos od 11.700,00 €, kako su to pravilno našli nižestepeni

sudovi.

Medjutim, nasuprot pravnom rezonu nižestepenih sudova, shodno navedenoj presudi

Evropskog suda, a sa istih razloga, tužiocu pripada pravo na naknadu materijalne štete i na

ime polovine penzija koje su mu bile retroaktivno obustavljene i prinudno naplaćene radi

čega su nižestepene presude u ovom dijelu preinačene i tužiocu dosudjena polovina tražene

naknade po tom osnovu, odnosno iznos od 3.607,00 € sa zakonskom kamatom, počev od

05.07.2013. godine.

Razumno i proporcionalno smanjenje potraživanja tužioca je u skladu sa pravima iz

Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer se time poštuje i princip

365

pravičnosti, imajući u vidu činjenicu da je tužilac za sporni period ostvarivao prihode

obavljajući advokatsku djelatnost.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 101/16 od 16.02.2016. godine)

366

PASIVNA LEGITIMACIJA PO TUŽBI ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

(Član 41 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

U predmetima po tužbi za pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne

štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku jedino je pasivno legitimisana

Država.

Iz obrazloženja:

„Prema čl. 41 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku sredstva za

isplatu novčane naknade radi pravičnog zadovoljenja zbog povrede ovog prava obezbjedjuje

Crna Gora, što znači da se tužba radi pravičnog zadovoljenja podnosi protiv Crne Gore, s

obzirom da je za odugovlačenje postupka koje se može pripisati sudu i/ili drugim državnim

organima odgovorna država.

Dakle, u predmetima po tužbi za pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne

štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku jedino je pasivno legitimisana država

Crna Gora i isključivo ona se može pojaviti kao tužena, jer je ona u materijalnom pravnom

odnosu sa predmetom spora, kao nosilac obaveze da podnosiocu tužbe obezbjedi satisfakciju

zbog kršenja navedenog prava.

Nasuprot navedenom, tužioci su tužbu podnijeli protiv privrednog društva “G.– p.“

DOO D.

Kako su tužioci kao tuženog u tužbi za pravično zadovoljenje označili navedeno

privredno društvo, koje je tuženi u parnici Osnovnog suda u Danilovgradu P.br.274/15, to isto

nije pasivno legitimisano u ovom sporu, jer na njemu ne leži obaveza, koja odgovara pravu

tužilaca koje je predmet spora, zbog čega je zahtjev tužilaca valjalo odbiti kod nedostatka

stvarne – pasivne legitimacije.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 34/16 od 05.10.2016. godine)

367

NEBLAGOVREMENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

U POSTUPKU SPROVODJENJA IZVRŠENJA

(Član 33 stav 3 u vezi čl. 37 st. 2 Zakona o zaštiti prava

na sudjenje u razumnom roku)

Tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom

roku u izvršnom postupku podnijeta po proteku šest mjeseci od dana prijema

pravosnažne odluke o kontrolnom zahtjevu je neblagovremena.

Iz obrazloženja:

„Ovaj sud je u smislu čl.36 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

tužbu sa spisima predmeta dostavio na izjašnjenje zakonskom zastupniku tužene-Zaštitniku

imovinsko pravnih interesa Crne Gore.

U izjašnjenju PZ.br.2167/16 od 06.09.2016.godine Zaštitnik imovinsko-pravnih

interesa Crne Gore je ukazao na neblagovremenost tužbe, u skladu sa odredbom čl.33 st.3

Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku i predložio da se tužba odbaci kao

neblagovremena.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našlo da tužbu

treba odbaciti kao neblagovremenu.

Naime, prema odredbi čl.33 st.3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, do koje je

došlo u izvršnom postupku, može se podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana prijema

pravosnažne odluke po kontrolnom zahtjevu.

Iz spisa predmeta se vidi da je punomoćnik ovdje tužioca (izvršnog povjerioca u

predmetu I.br.19/07) koji ga je zastupao u navedenom izvršnom predmetu, rješenje Višeg

suda u Bijelom Polju IV-2 Su.br.97/15 od 01.12.2015. godine, a kojim je pravosnažno

odlučeno o kontrolnom zahtjevu i utvrdjeno da se neopravdano odugovlači postupak i

odlučivanje u predmetu I.br.19/07, primio dana 09.12.2015.godine.

Kako je punomoćnik tužioca pravosnažnu odluku o kontrolnom zahtjevu u predmetu

izvršenja odluke primio 9.12.2015. godine, a tužbu podnio 15.7.2016. godine, dakle po

proteku roka od 6 mjeseci, tužba se ima smatrati neblagovremenom i kao takva odbaciti.“

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 25/16 od 08.09.2016. godine)

368

PONAVLJANJE POSTUPKA PO TUŽBI ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE

(Član 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

u vezi čl. 421 st. 10 i 427 st. 3 ZPP)

Dozvoljeno je ponavljanje postupka po tužbi za pravično zadovoljenje ako je

odlukom Ustavnog suda utvrdjeno da je podnosiocu ustavne žalbe povrijedjeno pravo

na pravično sudjenje.

Iz obrazloženja:

„Tužilac Z. V., iz S., dana 31.07.2012.godine, podnio je Vrhovnom sudu Crne Gore

tužbu za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu

Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.40/12.

Vrhovni sud Crne Gore, rješenjem Tpz.br.53/12 od 29.11.2012.godine, oglasio se

stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi i naložio da se spisi predmeta ustupe Ustavnom

sudu na nadležnost.

Ustavni sud Crne Gore, odlukom Už-III br.105/13 od 31.03.3016.godin, usvojio je

ustavnu žalbu ovdje tužioca i utvrdio da je rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.53/12 od

29.11.2012.godine podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

Tužilac Z. V., dana 26.08.2016.godine, podnio je "zahtjev za ponavljanje postupka

Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.53/12", temeljeći zahtjev na odredbi čl.421.st.9 Zakona o

parničnom postupku.

Prije odluke o predlogu za ponavljanje postupka, koji tužilac označava zahtjevom,

Vrhovni sud je shodno čl.425 st.2 Zakona o parničnom postupku, dostavio predlog sa spisima

predmeta Zaštitniku imovinsko pravnih interesa Crne Gore na odgovor.

Zaštitnik imovinsko pravnih interes Crne Gore, dopisom Pz.br.2471/16 od

10.10.2016.godine, odgovorio je da se ne protivi ponavljanju postupka. Istovremeno je naveo

da ostaje kod izjašnjena od 21.11.2012.godine koje je dao povodom tužbe Z. V. od

31.07.2012.godine.

Odredbom čl.421 st.10 Zakona o parničnom postupku propisano je da se postupak koji

je odlukom suda pravosnažno završen može na predlog stranke ponoviti ako je odlukom

Ustavnog suda Crne Gore utvrđeno da su tokom parničnog postupka povrijeđena ljudska

prava i osnovne slobode i da je presuda zasnovana na takvoj povredi, a da je ponavljanjem

postupka moguće ispraviti učinjenu povredu.

Imajući u vidu navedenu odredbu, a nalazeći da se povreda ljudskog prava tužioca

koju je utvrdio Ustavni sud Crne Gore može ispraviti u ponovljenom postupku, Vrhovni sud

je dozvolio ponavljanje postupka okončanog pravosnažnim rješenjem Tpz.br.53/12 od

29.11.2012.godine i istovremeno ukinuo navedeno rješenje, a kako je to propisano u čl.426

st.3 Zakona o parničnom postupku.

Na osnovu navedenih razloga, a shodno čl.8 Zakona o zaštiti prava na suđenje u

razumnom roku u vezi čl.421 st.10 i čl.427 st.3 Zakona o parničnom postupku odlučeno je

kao u dispozitivu ovog rješenja.”

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už-Tpz. br. 1/16 od 17.10.2016. godine)

369

NEOPRAVDANA NEAKTIVNOST SUDA U POSTUPKU IZVRŠENJA

(Član 37 stav 2 i čl. 34 st. 2 Zakona o zaštiti prava

na sudjenje u razumnom roku)

Neizvršenje presuda u razumnom roku kvalifikuje se kao povreda „prava na

sud“ što opravdava dosudjivanje nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku.

Iz obrazloženja:

„Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, izvršenje sudskih odluka smatra se

sastavnim dijelom sudjenja, a neizvršenje presuda u razumnom roku posebno se kvalifikuje

kao povreda "prava na sud" iz čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i

osnovnih sloboda (presuda Jankulovska protiv Makedonije - 2007. godine).

Iz spisa predmeta je utvrdjeno da u jednom periodu nijesu preduzimane efikasne

izvršne radnje, u cilju efektivnog sprovodjenja izvršenja u predmetu Osnovnog suda u Kotoru

I.br.12/16. Naime, nakon izjavljivanja prigovora protiv rješenja o izvršenju I.br.12/16 od

17.02.2016. godine od strane izvršnog dužnika sud je iskazao neaktivnost, budući da je o

prigovoru odlučeno tek rješenjem Ip.br.102/16 od 08.07.2016. godine, što ukazuje na znatno

prekoračenje roka od 15 dana, koji propisuje čl.48. st.3. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju.

Osim toga, sud je iskazao neaktivnost i u periodu od 25.07.2016 - 04.10.2016. godine, budući

da je o podnijetom predlogu izvršnog dužnika za odlaganje izvršenja odlučeno mimo roka iz

čl.73. st.1. navedenog zakona, kojim je propisano da o predlogu izvršnog dužnika sud

odlučuje u roku od 5 dana, od dana prijema predloga.

Dakle, kako se radi o postupku izvršenja sudske odluke, koji je saglasno čl.6. st.1.

Zakona o izvršenju i obezbjedjenju hitne prirode kao i specifičnost obaveze izvršnog dužnika

- objava odgovora na internet sajtu - portalu S. r. www.s.r..com saglasno čl.28. Zakona o

medijima kao i neaktivnost suda u navedenim periodima, kako je to naprijed navedeno, a da

pri tom tužilac nije ničim doprinio dužini trajanja postupka, to je po nalaženju ovog suda

došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku, koje je garantovano čl.6. st.1. Evropske

konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 36/16 od 26.10.2016. godine)

370

PRAVIČNA NAKNADA ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU U KRIVIČNOM POSTUPKU

(Čl. 4, 34 i 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Ukoliko postupak potvrdjivanja optužnice ni poslije dvije i po godine još uvijek

nije okončan, a rješenja donesena u postupku kontrole optužnice tri puta ukidana od

strane Apelacionog suda Crne Gore, došlo je do povrede prava na sudjenje u razumnom

roku.

PRETPOSTAVKA ZA OBJAVLJIVANJE PRESUDE

(Član 39 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Pretpostavka za objavljivanje presude na internet stranici je da se radi o

utvrdjenoj težoj povredi prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

„Evropski sud za ljudska prava je interpretirajući garanciju prava na sudjenje u

razumnom roku iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

naveo da ta garancija "naglašava važnost donošenja sudskih odluka bez odlaganja, kako se ne

bi ugrozila djelotvornost i kredibilitet tih odluka" (presuda H protiv Francuske - 1989.god.).

Prilikom odlučivanja o tome da li je poštovana garancija razumnog roka uzimaju se u obzir

samo ona kašnjenja, koja se mogu pripisati državi, odnosno koja su prouzrokovali njeni

organi (Napijalo protiv Hrvatske - 2003.god).

Dakle, iz navedenih spisa Višeg suda u Podgorici je utvrdjeno da je oštećeni, kao

tužilac podigao optužnicu dana 13.02.2014. godine protiv okrivljene N. G. i Lj. K., zbog

izvršenja krivičnog djela teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl.302. st.2. u vezi čl.290. st.1.

Krivičnog zakonika i da postupak potvrdjivanja optužnice još uvijek nije okončan, te da su u

proteklom periodu, računajući od 18.03.2014. godine, (kada je predmet dostavljen sudiji za

istragu) u predmetu izvedene brojne radnje i da je postupano u kontinuitetu. Medjutim, kod

utvrdjenja da postupak potvrdjivanja optužnice ni poslije dvije i po godine još uvijek nije

okončan i da su rješenja donesena u postupku kontrole optužnice tri puta ukidana od strane

Apelacionog suda Crne Gore, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede

prava tužioca na sudjenje u razumnom roku, koje je zagarantovano čl.6. st.1. Evropske

konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je utvrdjena i rješenjem ovog

suda IV-2 Su.br.6/16 od 22.06.2016. godine.

Naime, bez obzira na to koliko je puta vraćan predmet na ponovno sudjenje, postupak

se za potrebe procjene dužine njegovog trajanja posmatra kao cjelina (Kostovska protiv

Makedonije), a ponavljanje ukidanja odluka u toku jednog postupka ukazuje na ozbiljan

nedostatak sudskog sistema, obzirom da je to obično posledica grešaka nižih sudova (Parizov

protiv Makedonije). S druge, strane po ukidanju odluke, očekuje se ažurno postupanje, a

pogotovo ako je prije toga postupak dugo trajao (Milošević protiv Makedonije, Kostovska

protiv Makedonije i Arsov protiv Makedonije).

Prilikom odlučivanja o visini naknade prouzrokovane povredom prava na sudjenje u

razumnom roku, sud je cijenio da se radilo o složenom predmetu u činjeničnom i pravnom

371

smislu, kada se ima u vidu da je dužina trajanja postupka povodom kojeg se traži zaštita prava

na sudjenje u razumnom roku uslovljena činjeničnom kompleksnošću predmeta, koja se

ogleda u potrebi da se pribave nalazi visoko kompetentnih medicinskih ustanova, na okolnost

uzroka smrti oca tužioca, već pribavio nalaz od Medicinskog fakulteta u Podgorici, kao i

dopunu istog i da se nakon toga pojavila potreba da se vjerodostojnost nalaza provjeri i

pribavljanjem nalaza od Medicinskog fakulteta u Beogradu putem medjunarodne pravne

pomoći, da je tužilac na izvjestan način ali u manjoj mjeri doprinio odugovlačenju postupka,

ako se ima u vidu činjenica da je istom vraćana optužnica na ispravku, te da je isti podnosio

više zahtjeva za izuzeće postupajućih sudija i predsjednika suda, te je kod već naprijed

navedenog našao da je iznos od 400,00 eura srazmjeran težini povrijedjenog dobra, koji

predstavlja pravično zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne štete, jer se smatra da je

pretjerano dug postupak uzrokovao nematerijalnu štetu, zbog stanja uznemirenosti,

neprijatnosti i života u produženoj neizvjesnosti u pogledu rezultata sudjenja (Arvanitaki -

Roboti and Others v Greece).

Na dosudjeni iznos tužiocu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, od dana

presudjenja pa do konačne isplate saglasno čl.284. st.1. Zakona o obligacionim odnosima

("Sl.list CG" br.47/08).

Tužbeni zahtjev u dijelu mimo dosudjenog, kojim je na ime naknade nematerijalne

štete tražen još iznos od 4.600,00 eura odbijen je kao neosnovan, obzirom da je isti previsoko

postavljen i pretjeran.

Osim toga, odbijen je i zahtjev tužioca kojim je traženo da se u skladu s čl.18. st.1.

Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku definiše rok za preduzimanje odredjenih

procesnih radnji, koji ne može biti duži od četiri mjeseca. Jer, tužilac je izgubio iz vida da se

odredba čl.18. navedenog zakona, odnosi na postupak po kontrolnom zahtjevu i ovlašćenje

predsjednika suda (kome je podnijet kontrolni zahtjev), ukoliko utvrdi da se neopravdano

odugovlači postupak i odlučivanje u predmetu, a ne na pravično zadovoljenje u smislu čl.31.

navedenog zakona, prema kojoj odredbi se pravično zadovoljenje, zbog povrede prava na

sudjenje u razumnom roku može ostvariti isplatom novčane naknade ili objavljivanjem

presude. S toga je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu valjalo odbiti, kao neosnovan.

Neosnovan je i zahtjev tužioca, kojim je tražena objava presude na internet stranici u

trajanju od dva mjeseca.

Naime, čl.39. st.1. i 2. Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je

propisano da kad sud utvrdi težu povredu prava na sudjenje u razumnom roku može, na

zahtjev stranke, pored novčane naknade odlukom naložiti objavljivanje presude na internet

stranici i da snosi troškove objavljivanja a st.3. da presuda iz stava 2. mora biti dostupna

javnosti na internet stranici za vrijeme od dva mjeseca.

Dakle, iz sadržine citirane zakonske odredbe se da zaključiti da je pretpostavka za

objavljivanje presude na internet stranici da se radi o utvrdjenoj težoj povredi prava na

sudjenje u razumnom roku. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o težoj povredi prava na

sudjenje u razumnom roku, imajući u vidu složenost predmeta o kojoj je naprijed već bilo

riječi, to je tužbeni zahtjev za objavljivanje presude valjalo odbiti, kao neosnovan.“

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 24/16 od 27.09.2016. godine)

372

373

INDEKS POJMOVA

374

375

INDEKS POJMOVA

A

Audiovizuelni snimci kao dokaz

u krivičnom postupku 64

Aneks ugovora o radu 264

Autorska prava 311

B

Bitne povrede odredaba

krivičnog postupka 70, 73

Bitne povrede odredaba

parničnog postupka 243,244

C

Civilni plodovi 162

D

Doprinos nastanku štete 107

Devizna štednja 110

Dioba nepokretnosti 160

Doprinos u sticanju bračne imovine 212, 213

Dostavljanje 235

Disciplinski postupak 271 - 273

Dokazivanje državljanstva 280

Dobrovoljna likvidacija 303

Deeksproprijacija 338

E

Evikcija 137

Eksproprijacija

-zastarjelost potraživanja naknade 174

F

Faktička eksproprijacija 175

Fizička dioba

-povlačenje predloga za fizičku diobu 198

376

G

Gradsko gradjevinsko zemljište 156

Gradjenje u zoni morskog dobra 158

I

Identitet presude i optužbe 46, 73

Imovinsko pravni zahtjev 71

Izdržavanje bračnog druga 205

Izdržavanje djeteta 207

Izreka presude 240

Interno oglašavanje 261

Izlučno pravo 298

Invalidska penzija 335

J

Jemstvo

-solidarno jemstvo 143

Javne nabavke 347

Javni izvršitelji 350

K

Kamata na kamatu 127

Kapara 94

Konfiskacija 173

L

Lišenje poslovne sposobnosti 203, 204

Legitimno očekivanje 327

M

Mjenica

-zastarjelost mjeničnog potraživanja 127

-izvršenje na osnovu mjenice 128

-mjenično pravni zahtjev protiv trasanta 130

377

N

Nedopušten osnov 96

Ništavost ugovora o zajmu 98

Ništavost ugovora o hipoteci 100

Neosnovano lišenje slobode 116

Nužni nasljednik

-isključenje nužnog nasljednika iz nasljedja 183

Nenadležnost suda 224 - 227

Naknada za rad u komisiji 293

O

Obustavljanje krivičnog postupka prema

maloljetniku 87

Odgovornost Fudbalskog kluba za štetu 114

Odgovornost za meterijalne nedostatke

stvari 136

Opoziv poklona 139

Otkup stana za vrijeme braka 215

Ocjena dokaza 223

Odbacivanje tužbe 232, 237

Ocjena dozvoljenosti revizije 246 - 250

Otpremnina 265, 267, 270

Osnivački akt 306

Odluka o dodjeli priznanja 322

P

Prenošenje nadležnosti 59

Pritvor

-produženje pritvora u istrazi 62,63

Predugovor 94

Priraštaj 153

Posredna državina 160

Porodična zajednica 216

Pobijanje sudskog poravnanja 238

Presuda na osnovu priznanja 239

Prekoračenje tužbenog zahtjeva 241

Predlog za ponavljanje postupka 251 - 255

Porodiljsko odsustvo 274

Povreda na radu 285

Ponovni izbor kandidata 262

Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika 302

Plan reorganizacije 308

Povreda prava na pristup sudu 263

Povreda prava na mirno uživanje imovine 364

378

R

Razbojništvo 52

Raskid poravnanja 101

Raskid ugovora zbog promijenjenih

okolnosti 102

Regres 277

S

Sukob nadležnosti 60

Sticanje bez osnova 98

Solidarna odgovornost izvodjača i

naručioca radova 119

Sticanje svojine odlukom državnog

organa 151

Sticanje svojine zajedničkom gradnjom 159

Službenost

-sticanje službenosti 167

-prestanak službenosti 168

Saradnik u nastavi 260

Stečajni postupak 297, 315

Starosna penzija 333

Službeni nadzor 319

Š

Šteta prouzrokovana krivičnim djelom 134

T

Testament

-usmeni testament 186

-punovažnost testamenta stranog

državljanina 187

-opozivanje testamenta 188

Tehnološki višak 269

Troškovi dijagnostike 351

Tužba za pravično zadovoljenje 366 - 388

U

Ublažavanje kazne 45

Umanjenje radne sposobnosti 112

Upotreba tudje stvari u svoju korist 123

Uznemiravanja prava svojine 165, 166

379

Ustupanje i raspodjela imovine za

života 189

Ugovor o doživotnom izdržavanju 190 - 194

Ustupanje nasljednog dijela

prije diobe 195

Ugovor o finansijskom lizingu 349

V

Vanredno ublažavanje kazne 84 - 86

Vršenje roditeljskog prava 218

Z

Zloupotreba položaja u privrednom

poslovanju 53

Zahtjev za zaštitu zakonitosti 72, 79, 88

Zastarjelost prava na isplatu otpremnine 132

Zaštita sudržavine 170

Zaostavština

-raspravljanje zaostavštine 199

Zaštita predstavnika sindikata 290

Ž

Žalba

-nedozvoljenost žalbe branioca

okrivljenog 78

380

SADRŽAJ / CONTENTS

FORUM IURIDICUS..................................................................................................................5

NOVI ZAKON O UPRAVNOM SPORU.........................................................................7

-piše: Sreten Ivanović – sudija Vrhovnog suda Crne Gore –

PRAVO NA PRAVIČNO SUDJENJE U KRIVIČNOM POSTUPKU

SA ASPEKTA PRIBAVLJANJA I PROVODJENJA DOKAZA.....................................11

-Svetlana Vujanović – sudija Vrhovnog suda Crne Gore-

PRAVNI STAVOVI .................................................................................................................33

LEGAL ATTITUDES

SUDSKA PRAKSA...................................................................................................................43

COURT PRACTICE

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO....................................................................................43

SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO............................................................................................57

CRIMINAL PROCEEDINGS LAW

OBLIGACIONO PRAVO.........................................................................................................91

LAW OF CONTRACTS AND TORTS

STVARNO PRAVO................................................................................................................149

PROPERTY LAW

NASLJEDNO PRAVO............................................................................................................179

SUCCESSION LAW

PORODIČNO PRAVO............................................................................................................201

FAMILY LAW

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO..................................................................................221

CIVIL PROCEDURE LAW

RADNO PRAVO.....................................................................................................................257

LABOUR LAW

PRIVREDNO PRAVO............................................................................................................295

COMMERCIAL LAW

UPRAVNO PRAVO................................................................................................................313

ADMINISTRATIVE LAW

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE...........................................................................................357

HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS

INDEKS POJMOVA...............................................................................................................373

INDEX

381

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavač / Publisher

Vrhovni sud Crne Gore

Tehnička obrada / Technical processing

Nada Janković

Tiraž / Circulation

700

Štampa / Press

Štamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje

347.991 (497.16) (055)

BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Dušanka Radović - God 1 (1994) - Podgorica

(Njegoševa 10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 2016 (Cetinje: IVPE). - 24 cm

Godišnje

ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)

COBISS.CG.ID 10914832