Upload
lenhi
View
215
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
VREMEPLOVVREMEPLOV
Negdje sam se izgubio Oko mene visoke građevine napravljene od kamenih blokova. Kad sam bolje pogledao shvatio sam da su to piramide. Sad sam u još većoj panici jer znam da tu sahranjuju faraone i bogate Egipćane. Na sebi imam samo jednu krpu omotanu oko struka pa zaključujem da i nisam bogat. To može značiti da sam običan seljak ili u najboljem slučaju pisar. Ipak, kako u ruci držim motiku, a ne svitak papirusa, sve je jasnije – obrađujem plodno tlo neg‐dje uz rijeku Nil. Još mi je samo to trebalo. Probleme će mi znači praviti poplave, a trebat će i redovito popravljati brane i kanale. Naši astronomi predviđaju vrijeme poplava i suša promatrajući kretanje zvijezda, a da bi znali gdje se nalazi nečije polje nakon poplave Nila naši geometri precizno izračunavaju površinu nečije oranice i bilježe međe. Kako bi sve proteklo u najboljem redu moramo se dobro organizirati pa je zato naša država i podijelje‐na na manje upravne cjeline ‐ nome kojima upravlja nomarh. Prilikom svakog posla nadgleda nas netko od faraonovih službe‐nika ili vezir i brižljivo zapisuje koliko je posla napravljeno ili koliki je urod. Svećenici traže savjete od naših bogova i to zapisuju hijeroglifima na papirusu. Kasnije bi to faraon čitao u krugu svoje obitelji, a svećenici ostalima u nekom od svojih bogato i raskošno uređenih hramova. Joj, baš ja nemam sreće da se i u ovoj staroj priči izgubim kod nekog seljaka i da moram naporno raditi um‐jesto da budem faraon.
Andrej Kukuruzović, 5.a
Ja sam Perzijanac Oko 1000.g.pr.Kr. na područje Iranskog visočja doselili su se Me‐dijci, oni su porazili Asirce, a poslije je moj narod porazio njih pod vodstvom kralja Kira II. Mi smo velika država, imamo oko 40 milijuna stanovnika pa je zato naš kralj Darije I. odlučio zemlju podijeliti na satrapije. Ja sam njegov osobni pisar. Dok kralj govo‐ri ja zapisujem njegove riječi, a zatim tu poruku predajem konja‐niku koji žurno jaše do drugog konjanika koji onda prosljeđuje trećem i tako redom dok pismo ne stigne na odredište. Satrapi, upravitelji, veoma su uvaženi, ali i pisari su jako važni jer većina ljudi ne zna pisati i čitati. Osim toga kralj ne vjeruje u svemu svo‐jim satrapima jer oni imaju velike ovlasti i skupljaju porez. Zato ih nadgledaju tajni kraljevi špijuni koje narod zove „kraljeve oči i uši“ jer oni izvještavaju kralja o svim sumnjivim stvarima. Preko njih kralj je brzo saznao sve, a onog tko bi se urotio protiv kralja zadesila bi strašna kazna. Kralj Darije I. dao je sagraditi više prije‐stolnica kako bi mogao boraviti u svakom dijelu svoje velike zem‐lje, a dvije najljepše su Suza i Perzepolis. Naš veliki i mudri kralj dobar je vladar, nedavno smo počeli upotrebljavati i novac pa je trgovanje postalo poštenije, a kralju u čast novac se zove darik i na svakoj kovanici urezan je njegov lik.
Josip Vuković, 5.a
Moj dan u Egiptu U školi, na satu povijesti, učiteljica nam je pričala o Egiptu. Cijeli sam dan razmišljala o toj prekrasnoj zemlji. Kako bi bilo odlično da sam tamo! Uskoro je došla večer, morala sam na spavanje i ubrzo utonula u san. Odjednom sam se našla u Egiptu. Kad sam bolje pogledala oko sebe vidjela sam samo velike grobnice koje su me okruživale. Razmislila sam i shvatila da se nalazim u Dolini kraljeva. Tamo su poko‐pani gotovo svi faraoni, a najpoznatija grobnica je ona mla‐dog faraona Tutankamona. Odlučila sam je posjetiti. Baš kad sam zakoračila unutra ugledala sam ljude s crnim mas‐kama na licima kako s punim vrećama zlatnih predmeta izlaze iz druge grobnice. Potrčala sam za njima, no pobjegli su. Odustala sam od potjere i odlučila izbliza razgledati pira‐mide. Kako se one nalaze u Donjem Egiptu mogla bih zaja‐hati devu i uputiti se prema Đoserovoj – poznatoj stepeni‐častoj piramidi i Keopsovoj – najvišoj egipatskoj piramidi, a zanima me i hram Luksor kao i sfinge – kamene čuvarice piramida. Jahanje mi je ubrzo postalo naporno i sporo pa sam se odlučila za plovidbu Nilom. Čim sam stigla na svoje odredište posjetila sam kraljicu Hatšepsut. Čula sam da traži pisara. Egipatsko pismo zove se hijeroglifi i ima nekoliko tisuća znakova, ali to nije umanjilo moju želju da budem pisar. Kraljica me ljubazno primila i dala mi posao! Nakon nekoliko dana boravka na dvoru po mene je došao kraljičin vezir jer je trebalo napisati prvi dokument. Hodala sam hod‐nicima kroz cijelu palaču i tražila kraljicu, ali je nikako nisam mogla naći. Odjednom sam čula mamin glas: „Milana, pro‐budi se! Zakasnit ćeš u školu!“ Probudila sam se i shvatila da je ova zanimljiva pustolovina bila samo san.
Milana Žigić, 5.a
Gabrijela Janković, 5.a
Valentina Grđan, 5.a
Kristijan Uka, 5.b
23
VREMEPLOVVREMEPLOV
Put do Mezopotamije u jednoj noći S roditeljima sam posjetila arheološki muzej. Tek što sam shvati‐la da sam odjednom sama i da sam zalutala oko mene se stvorio stari Sumer! Ovako je to započelo. Bila sam pisar i pisala trskom po glinenim pločicama, ali nisam bila baš neke sreće. Uzela bih pločicu i taman kad bih pisala zadnje slovo glina bi se osušila jer sam bila jako spora. A najčešće bi mi se još i druga ruka zalijepila jer sam prečvrsto držala pločicu. Mogla sam samo udariti rukom o pod, glinene pločice bi se uvijek razbile, a mene su zbog toga izbacili na cestu. Sva sreća pa su me našli Babilonci. Nije zapravo baš bila neka sreća zato što je u Babilonu vladao car Hamurabi, a on je poznat po vrlo strogim zakonima. Odmah sam odjurila pre‐ma Asiriji. Asirci su vrlo okrutni vojnici, koriste željezno oružje i uglavnom su ratnički nastrojeni. Njihov car Asurbanipal pokazao mi je najveću knjižnicu koja se nalazi u gradu Ninivi. Čim sam čula za knjižnicu, pocrvenjela sam, a kad sam čula da spominju gline‐ne pločice uhvatila me panika. Pomislila sam da su doznali da sam bila pisar i brzo pobjegla iz Asirije. Evo me opet među Babi‐loncima, ali ovog puta sve je drukčije, čak se i država zove Novo‐babilonsko Carstvo. Nabukodonozor II. im je kralj, a stanovništvo se uglavnom bavi poljodjelstvom, lončarstvom, stočarstvom, metalurgijom, izradom tkanina i trgovinom. Pišu klinastim pis‐mom i jako ih zanima astronomija i matematika pa su tako izumi‐li i kalendar. Brojevi me ni najmanje ne zanimaju pa se nisam dugo zadržala u zvjezdarnici na vrhu zigurata. Saznala sam da je car za svoju ženu Semiramidu dao izgraditi viseće vrtove kako bi je uvijek podsjećali na njezinu planinsku domovinu u ravnoj Me‐zopotamiji. Stvarno pravi poklon za Valentinovo! Čim sam ušla u vrt nisam mogla odoljeti penjanju po drveću i skakanju s terasa, pa tko bi ovuda mogao samo šetati?! Ali car Nabukodonozor jako se naljutio zbog toga i istjerao me iz vrtova. Ja stvarno nemam sreće, sve od Sumera pa do Novobabilonske države… Ali izgleda da mi se nešto ipak posrećilo, zadrijemala sam na kauču, a to znači da u muzej još nisam niti išla! Ipak za svaki slučaj neću se odvajati od mame i tate, tko zna gdje bih mogla zalutati.
Gabrijela Janković, 5.a
Fenikija Jedno jutro dok sam šetao ulicom ugledao sam čudan bicikl. Sjeo sam na njega i na upravljaču opazio brojčanik na kojem je pisao današnji datum. Okrenuo sam kotačić brojčanika i vidio kako se brojevi dana, mjeseca i godina vrte unazad, a ispod brojeva pisalo je „mjesto: Fenikija“. Okrenuo sam pedale i bicikl je pojurio, učinilo mi se kao da sam nekoliko trenutaka bio bez svijesti. Stroj me izba‐cio u grad Tir. Lutao sam gradom i pronašao tržnicu, a kako sam u džepu imao nekoliko kovanica odlučio sam si nešto kupiti. Tržnica je nudila mnogo hrane, odjeće, naki‐ta, životinja, oružja, drvenih ukrasa pa čak i drvne građe. Nakon mnogo razmišljanja odlučio sam prodati jaknu kod trgovca odjećom koji mi je za nju dao 10 000 kovani‐ca. Došao sam do luke gdje sam platio 100 kovanica za put brodom u Kartagu. Tamo sam pronašao i po vrlo po‐voljnoj cijeni kupio brodić kojim sam se vratio u Tir. Kupi‐o sam vino, nekoliko staklenih boca, jednu sliku i veliki ogrtač purpurne boje kako bih mogao dokazati da sam doista bio tamo. Stigao sam do vremeplova, ali njega tamo više nije bilo. O, ne! Upomoć, zapeo sam u Fenikiji!
Antonio Babić, 5.a
Egipatski dan jedne vladarice Sirem džebrel! Ja sam kraljica rijeke Nila. Ime mi je Delte‐nil, tako me nazvao moj otac, faraon Sinaj III. Dobila sam ime po svom kraljevstvu. Moj otac posjeduje kraljevine duž čitave Mezopotamije, gorja Zagros na istoku pa čak i najpoznatije feničke gradove. Da, sve će to jednog dana biti u mome vlasništvu! Poprilično nevjerojatno, zar ne? Ovo je bio uvod, a sada ću vam ispričati kakva je moja svakodnevica u dvorcu Nil. Kako moj otac često putuje u druge prijestolnice i k svojim prijateljima čak na drugu obalu Sredozemnog mora, majka i ja često smo zajedno. Nas dvije najčešće doručkujemo u vrtu ili u dvorskoj sali koja ima čak 160 mjesta, točno za svakog očevog povjere‐nika. Nakon doručka pije se čaj u jednom od tri salona. Onda dok dvorkinje spremaju ručak ja se družim sa svo‐jom prijateljicom Kleopatrom, kćeri faraona Jeska i carice Istok. Druženje s Kleopatrom vrlo je zabavno, nas dvije smo kao sestre. Najčešće se družimo nakon ručka i nave‐čer. Obožavamo u dvorskoj zvjezdarnici promatrati nebes‐ki svod. Sve vas pozivam u naše dvore, moja obitelj i ja velikodušno ćemo vas ugostiti!
Milija Mažar, 5.b
Aleksandar Ristić, 5.a
Ena Perišić, 5.a
Marina Špehar, 5.a
24
VREMEPLOVVREMEPLOV
Kina Sve sam nestrpljivija u iščekivanju da avion poleti, poče‐la me hvatati i nervoza zbog toga kako ću se snaći u toj velikoj zemlji. Avion polijeće, a ja uživam u penjanju u visine! Uskoro smo sletjeli u Peking, let je trajao dosta dugo, ali nije mi bilo naporno. Taksijem sam se odvezla do hotela u kojem ću se smjestiti. Jedva sam dočekala večeru, a nemalo me iznenadilo kad sam umjesto obič‐nog pribora za jelo dobila drvene štapiće. Hrana se pop‐rilično razlikuje od naše, ima dosta riže i ljutih začina, a jesti štapićima bilo je naporno, ali i zanimljivo. Za veče‐rom sam upoznala jednu djevojku koja mi se predstavila kao Čin La. Zamolila sam je da mi priča o načinu života u Kini. Svaki dan postajao mi je sve zanimljiviji. Putovali smo od grada do grada kako bih što bolje upoznala ljude i običaje. Prošetala sam i Kineskim zidom, najvećom i najpoznatijom građevinom na svijetu kojeg je i tog dana obilazilo mnogo turista. Obilazeći trgovine opazila sam puno keramičkih i porculanskih predmeta za upotrebu u domaćinstvu, a i kao ukrase. Htjela sam nešto takvo kao suvenir, ali nisam mogla vjerovati da su cijene tako viso‐ke! Čin La mi je ispričala i kako su njeni preci osim sku‐pocjenog porculana izumili i skupocjenu tkaninu svilu, pa sladoled, papir, kompas i još puno toga. Pomislila sam kako su Kinezi stvarno domišljat i pametan narod. Palo mi je na pamet kako bih mogla ostati u Kini, zemlja mi se jako sviđa, već sam našla i prijatelje, a uz nekoliko gusje‐nica dudovih svilaca mogla bih ubrzo dobro zaraditi proi‐zvodnjom svile. Već sam se vidjela kako zapošljavam nove radnike, a naše svilene haljine izvoze se širom svi‐jeta kad sam začula zvuk budilice… Zvrrrrrrr!!! Ponedje‐ljak je, a ja moram u školu.
Ena Perišić, 5.a
Moje putovanje u Kinu Došao sam iz škole, mama me dočekala s uobičajenim pitanjima. Uz ručak smo o svemu razgovarali, a onda sam otišao u svoju sobu i legao na krevet razmišljajući o zadaći iz povijesti. Egipat, Izrael, Babilon, Kina… vrtjelo mi se po glavi. Oduvijek me zanima‐la ta velika zemlja na istoku Azije – Kina. Odlučio sam otputovati tamo i upoznati kulturu i običaje tog naroda. Kad sam sletio u Peking sve oko mene bilo je nekako drugačije. Mnogo ljudi koji nekuda žure, sve je svjetlucavo i blještavo, a trgovine se nižu jedna za drugom. Izgledom drugačiji, Kinezi su jako ljubazni. Sve mi objašnjavaju, a ja čak učim i njihov jezik tako da sam ubrzo stekao i puno prijatelja. Najdraži mi je Mao, dječak mojih godina s kojim sam se uputio u obilazak Kineskog zida. Taj je zid jedna od najvećih građevina na svijetu, a bez riječi su me ostavile i og‐romne rijeke Huang Ho i Yangtze. Naučio sam sve o proizvodnji svile i porculana i saznao da su Kinezi izumili i prvi kompas, proiz‐veli papir i barut. Ipak, od svega me je naviše zainteresirala aku‐punktura. To je metoda liječenja pomoću zabadanja tankih igala u određene točke tijela. Mao i ja dugo smo o tome razgovarali i odlučili se zaposliti kod jednog poznatog kineskog liječnika u Pekingu. Brzo smo savladali osnovne vještine i jako me je veseli‐lo što pomažem ljudima. Kina mi je postajala sve draža, a i ja sam pomalo postajao pravi Kinez, tečno sam govorio kineski i jeo štapićima. Riža, riba, čaj, naviknuo sam se na nove namirnice i društvene običaje. „Saša, hajde ustaj!!!“, odjednom sam čuo mamin glas. Probudio sam se i shvatio da sam još uvijek u svojoj sobi, a da je moje putovanje u Kinu bio tek jedan lijep, nedovr‐šen san. Tko zna, možda se večeras i nastavi!
Aleksandar Ristić, 5.a
Židovi Židovi ili Hebreji živjeli su kao nomadi, a onda su naselili zemlju Ka‐naan. Da sam kojim slučajem ja bio njihov starješina umjesto Abra‐hama, Židovi bi se bavili ribolovom i poljoprivredom i nikada ne bi bili gladni. Ako bi ipak dospjeli u Egipat prihvatili bi egipatsku vjeru. Tako bi nam uvjeti života bili puno lakši. Kad bismo se vratili u Izrael opet bismo držali do svojih običaja i vjere u jednog boga, Jahvu. Na‐kon smrti kralja Salamona ne bih dozvolio da zbog svađa naša država toliko oslabi da nas odvedu u ropstvo.
Sebastijan Uka, 5.b Mihaela Stjepanović, 5.b
Josip Vuković, 5.a
25
VREMEPLOVVREMEPLOV
Putovanje Egiptom Spremila sam kofere i otišla na aerodrom. Putovala sam u Njemač‐
ku proslaviti blagdane zajedno sa svojom obitelji. Kada smo se
ukrcali, prišla mi je stjuardesa i pitala me treba li mi što. Odgovori‐
la sam da je sve u redu i uživala u nastavku putovanja gledajući
kroz prozor krajolike u daljini što su ostajali iza nas. Nisam mogla
dugo uživati jer me ubrzo mlađi brat počeo zapitkivati što znam o
Egipćanima, bilo mu je dosadno. Sve sam mu ispričala, započela
sam s najpoznatijim građevinama, a završila s najvažnijim faraoni‐
ma. Bio je oduševljen i uzbuđeno rekao: „Zamisli da mi odlutamo
u Egipat!“ Samo sam se nasmijala. Nakon dvadesetak minuta let
su zasmetale turbulencije, u početku slabije, a kasnije sve jače i
jače. Odjednom tresak, kao da smo se zabili u drugi leteći objekt.
Pilot i kopilot preko razglasa su nam javljali da ne paničarimo, ali
da stavimo padobrane na leđa. Sve mi je to djelovalo čudno, pa
što će nam padobrani u avionu? Nakon nekoliko trenutaka obavi‐
jestili su nas da iskočimo iz aviona. Tako sam se uspaničila da sam
u silnoj gužvi izgubila obitelj i sad ih više nisam mogla pronaći.
Iskočila sam iz aviona pokušavajući otvoriti padobran, ali nešto se
zaglavilo. Već sam pomislila da to znači kraj kad me odjednom
velika vijavica povukla u svoj vrtlog. Dok sam se vrtjela oko mene
su se okretale tisuće satova, brojčanika i kazaljki. Iako se sve odig‐
ravalo jako brzo zamijetila sam još nešto neobičnije, sve kazaljke
vrtjele su se u smjeru suprotnom od uobičajenog. Kao što me ne‐
nadano povukla, vijavica me je isto tako samo izbacila iz vrtloga.
Još se nisam niti snašla, a već sam se našla na čudnom mjestu.
Oko mene samo piramide, palače i hramovi. Ljudi se cjenkaju na
tržnici i glasno izvikuju, neobično su odjeveni i govore nerazumlji‐
vim jezikom. Pa ja sam u prošlosti, točnije u starom Egiptu! Ustala
sam i pošla prema jednoj piramidi. Primijetila sam da na ulazu
nedostaje nekoliko kamenih blokova. Samo što sam ušla netko je
prema meni bacio kamen, jedva sam se izmakla. Pobjegla sam u
piramidu, ali sad sam bila sama u mraku. Čula sam opet onaj ne‐
poznat jezik i nekoliko glasova koji razgovaraju. Leđima sam se
naslonila uza zid i napipala ogromnu posudu s uljem, pomislila
sam da je to sigurno ulje za svjetiljke i da se tu negdje mora nalazi‐
ti i kremen za paljenje. Pronašla sam što sam tražila i uskoro sam
od jednog drvenog štapa i komada krpe imala lampu koja je obas‐
jala čitav hodnik. Sa zidova su me gledali crteži ljudi i životinja, to
su egipatski hijeroglifi. Ubrzo mi je postalo vruće i zagušljivo kad
sam shvatila da sam u debeloj zimskoj odjeći u kojoj sam krenula
na put. Počela sam se brzo svlačiti i to tako da sam na jednakoj
udaljenosti ostavljala po jedan komad odjeće koja mi nije trebala.
Podsjećalo me to na neku priču koju sam čitala, ali nisam sad ima‐
la vremena razmišljati o njoj, znala sam samo da će mi ta strategi‐
ja olakšati povratak. U jednom sam hodniku uočila tračak svjetlos‐
ti između kamenih blokova. Potrčala sam prema svjetlu i počela
udarati šakama po zidu i glasno dozivati. Čuli su me slučajni prola‐
znici i pozvali pomoć. Izbavile su me faraonove sluge i odveli nje‐
mu. Nisam se osjećala dobrodošlo jer su me promatrali kao pljač‐
kaša. Bezuspješno sam se pokušavala sporazumjeti, a onda sam se
dosjetila da bi im mogla pokušati nacrtati ono što želim reći.
Na komadu papirusa nacrtala sam prvo sebe i znak ?, onda
piramidu s otvorenim vratima te na kraju osobu koja zat‐
vara ulaz. Ispod sam sve objasnila u nekoliko rečenica na
engleskom. I tako malo pomalo naučila sam ih nečemu što
kod njih samo božanstva znaju – drugi način pisanja. Fara‐
on je bio tako oduševljen da me postavio za vezira. Objas‐
nila sam im i to da su oni ljudi u piramidi bili pljačkaši gro‐
bnica pa su odmah krenuli u potragu za njima. Dobila sam
novu odjeću i započela s prvim radnim danom. Dvije žene
su se svađale i došle su faraonu kako bi presudio u njiho‐
voj svađi. On ih je odmah uputio k meni. Prevoditelj mi je
ispričao njihovu priču, a ja pak njemu odgovarala na engle‐
skom. Saznala sam da ih njihovi muževi varaju i to jednu s
drugom. Jednostavno sam zaključila da bi bilo najbolje da
međusobno zamijene muževe, a one su sretne i zadovolj‐
ne jednostavnim rješenjem otišle kući. Cijeli slučaj ubrzo
se prepričavao širom Egipta. Za nekoliko dana imala sam
toliko posla da nisam mogla niti predahnuti, ljudi su u ko‐
lonama čekali da dođu kod mene po savjet i presudu. Jed‐
no poslijepodne sam se ispričala i ranije otišla kući. Stavila
sam maramu preko glave, uzela vreću zlatnika i otišla ma‐
lo u grad. Nakupovala sam svakakvog nakita, ukrasa i po‐
suđa te zadovoljna šopingom krenula natrag u palaču.
Razgledavajući putem sve što sam kupila nisam pazila ka‐
ko hodam pa sam se spotaknula i pala u blatnjavu lokvu.
Zaprljala sam svu odjeću i smočila nakit. No ono najgore
tek me čekalo. Umila sam se u rijeci Nilu i oprala stvari, a
onda shvatila da u rukama držim hrpu starog hrđavog na‐
kita koji je izgledao kao da sam ga kupila prije 100 godina!
U tom trenutku oko mene se opet stvorila vijavica, onakva
kakva me i donijela na ovo mjesto i odjednom me izbacila
u dvorište iza moje kuće. Jedva sam dočekala vratiti se
kući gdje su me svi jedva čekali i bili presretni što me vide.
Odmah su primijetili da sam neobično odjevena i da u
rukama držim stari nakit. Sve sam im ispričala, a onda smo
nakit odnijeli kod stručnjaka na procjenu. Utvrdilo se da
potječe iz 1000. g.pr.Kr., a mi smo u zamjenu za njega do‐
bili puno novca. Mama i tata ipak su odlučili i dalje raditi, a
novac položiti u banku. To znači da sutra svejedno moram
u školu, a to nije ono najgore ‐ sutra pišemo test iz povi‐
jesti! Ali, kad bolje razmislim – iz egipatske povijesti! Nije
svako zlo za zlo, zar ne?
Marina Špehar, 5.a
26
VREMEPLOVVREMEPLOV
Moje putovanje u Egipat Egipat je zemlja piramida, faraona i bogova. To je zemlja koja me očarava. Uvijek sam htjela otići tamo i konačno sam na jednom satu povijesti dobila priliku za to. Putovala sam kroz vrijeme i upoznala se s kraljicom Kleopatrom. Bila sam jedna od njenih dvorskih pomoćnica. Otputovala sam još dalje u prošlost i prisus‐tvovala vjenčanju kraljice Nefertiti i faraona Ekhnatona, bilo je prekrasno! Put me odveo i do kraljice Hatšepsut koja je vladala u ime svog maloljetnog sina i bila sasvim samostalna vladarica što je bilo jako neobično za to vrijeme. Slušala sam kako traži od dvorskih umjetnika da njen lik prikažu s bradom na licu, nisam joj nimalo zamjerila, znala sam da na taj način želi prikazati svoju vladavinu snažnom. Moje putovanje završilo je zvukom školskog zvona, ali ja ću ga sigurno opet nastaviti!
Maša Žakula, 5.b
Kina U dolini rijeka Huang Ho i Yangtze ljudi su se udružili u zajednice pa su tako nastala prva sela i utvrđeni gradovi. Stanovništvo se bavilo ratarstvom i proizvodnjom svile, za mene najljepšom tka‐ninom na svijetu. Kinezi su izumili metodu liječenja iglama koja se zove akupunktura, izumili su kompas, papir i barut. Njihovi izumi proširili su se po cijelom svijetu i nisu zaboravljeni. Njihov najveći mudrac bio je Konfucije. On je vjerovao da bi sve zlo na svijetu nestalo kada bi čovjek ispravno postupao. Ja se slažem s njegovim mišljenjem i savjetujem svima da tijekom svog života budu ispunjeni mirom i poštenjem jer će nam tako svima biti bolje.
Kristijan Uka, 5.b
Moj put u Fenikiju „Buđenje!“, zvala me je mama, „danas ideš na put, zakasnit ćeš“. Tek tada sam se sjetila da idem u Fenikiju. Fenikija se nalazi iz‐među Sredozemnog mora i planine Libanon. Jako dugo letjela sam avionom. Nakon nekoliko sati napokon sam došla u Biblos. Prvo što sam vidjela bila je trgovina. Odmah sam ušla razgledati. Kupila sam majicu purpurne boje, nekoliko komada nakita i lijep suvenir od cedrovog drveta, sve poznate feničke proizvode. Dru‐gog dana posjetila sam Kartagu – najpoznatiju feničku koloniju. Ondje sam kupila maslinovo ulje i razgledala ruševine starog gra‐da. Neobično mi se svidjelo ovo putovanje, kao da sam se malo nalazila u sadašnjosti, a malo se vraćala u prošlost.
Ana Marija Pavlović, 5.a
Marko Kokot, 5.b
Egipat Ja sam Egipćanka. Živim u Tebi, gradu u Gornjem Egiptu. Blizu ovog grada je Dolina kraljeva, poznata po piramidama i uklesanim grobnicama koje smo ondje izgradili za naše faraone. Piramide su zapravo raskošne grobnice i svaka od njih sagrađena je za jednog faraona. Mi vjerujemo u zagro‐bni život i zato u piramide uvijek stavljamo mnogo hrane i pića kako faraonu ne bi nešto nedostajalo. Kad naš božan‐stveni vladar umre, mi ga mumificiramo. Mumificiranje ili balzamiranje vrlo je skup proces i nije si ga mogao priuštiti bilo tko. Egiptom teče rijeka Nil, a zahvaljujući njoj imamo dovoljno plodnog tla. Naravno, trebamo puno raditi i redo‐vito kopati i održavati kanale za navodnjavanje, ali bez Nila Egipat bi bio pustinja. Upravo zbog toga mi pjevamo himne Nilu, a svoju zemlju nazivamo „dar Nila“. Egipćani se uglav‐nom bave poljodjelstvom, trgovinom, obrtom i stočar‐stvom. Najveći ugled imaju pisari jer je naše pismo jako teško naučiti čitati, a pogotovo pisati. Svoje pismo zovemo hijeroglifi, a ta riječ znači „sveti znakovi“. Pišemo trskom po papirusu i glinenim pločicama. Iako po pločicama nije jed‐nostavno pisati, one ne mogu izgorjeti, a opet, papirus je lako prenositi pa je zato skuplji i sve ga češće upotrebljava‐mo.
Antonela Kalfić, 5.b
Kina Ja sam Kinez, zovem se Marko Lee. Imam ženu i sina. Slas‐tičar sam, prodajem sladoled i čokoladu od riže. Obrađu‐jem polja riže i raznog čaja. U slobodno vrijeme treniram karate. Moj otac pravi čaj za neke trgovine. Moja žena slika na svili i prodaje svoje slike pa zato uzgajamo i gusje‐nice dudovog svilca kako bismo imali svoju svilu. Sin nam je vješt u izradi origamija i voli planinariti. Zajedno sa svo‐jim ocem često odlazim u ribolov na daleke rijeke, a kući se vraćamo za nekoliko dana, tek kad ulovimo puno ribe. Kako se ne bismo izgubili sa sobom uvijek nosimo kom‐pas, poznat izum našeg naroda. Moj je djed izumio barut za kinesku vojsku. Kada smo svi slobodni volimo se zajed‐no utrkivati Kineskim zidom.
Marko Kokot, 5.b
27
VREMEPLOVVREMEPLOV
Kralj Anto Jednoga dana na satu povijesti učili smo lekciju Feudalno druš‐tvo. Dok sam išao kući zamišljao sam kraljeve iz tog vremena. Odjednom se ispred mene stvorila crna rupa koja me povukla unutra. Uhvatio sam se za granu stabla u blizini, ali sila koja me vukla bila je prejaka i ja sam odletio u rupu. Probudio sam se u ogromnom krevetu u potpuno drugačijoj odjeći i s krunom na glavi. Uto je kroz vrata ušao jedan sluga i rekao mi: „Ustanite gospodaru, doručak je spreman. Vaši poreznici prikupili su godiš‐nji porez i čekaju Vašu zapovijed.“ Ustao sam i otišao doručkova‐ti, a onda sam se posvetio poslu. Dobro sam odmjerio vreće s novcem i sumnjičavo pratio poreznike dok su izlagali svoje izra‐čune. Naredio sam da se veće s novcem odnesu u moje odaje. Uto je došao glasnik s viješću kako počinje rat. Moji sluge su me u tren oka spremili za boj, ali ja sam se jedva kretao u teškom oklopu, a mač sam pridržavao s dvije ruke. Svejedno, pošao sam hrabro i iako me bilo pomalo strah primijetio sam da sam odjed‐nom postao veći, odrastao. Popeo sam se na konja i sa sobom poveo oko 1000 ratnika. Počeli smo napadati sa svih strana, a onda sam se našao u bliskom okršaju s neprijateljskim vojnikom. Uspio sam ga nadvladati kad me napao njihov car. Tada me spa‐sio hrabar vitez Viliam. Ubio je cara i neprijatelj se tada povukao daleko preko granice. Slavili smo pobjedu, a ja sam Viliamu u znak zahvale što mi je spasio život dao veliki posjed s 20 kmeto‐va. Meni u čast za veliku ratnu pobjedu iskovan je zlatni novčić, a na njemu moj lik. Prije nego što sam legao stavio sam novčić na jastuk i uskoro zaspao. Sljedeće što sam čuo bio je alarm budili‐ce. Kad sam se probudio opet sam ležao u svom starom krevetu odjeven u pidžamu, a u ruci držao udžbenik iz povijesti. Pomalo me rastužilo što je moja uzbudljiva avantura bila samo san.
Anto Barunčić, 6.a
Kmet Franko
Bok! Ja sam kmet Franko. Ispričat ću vam svoj život. Nesmetano sam živio u jednom lijepom kraju zemlje sve do jednoga dana. Tog dana došao je vojnik koji se predstavio kao feudalac i rekao mi da je moja zemlja sad njegova te da sam i ja također sad nje‐govo vlasništvo te da moram raditi za njega. Znao sam da od toga dana više ništa neće biti isto. Više nisam slobodan. Svaki moj dan izgleda jednako, bez odmora, radno vrijeme ne postoji, radim stalno. Kad stignu urodi skoro sve moram dati svom feu‐dalcu, meni ostane minimalno, tek toliko da preživim. I tako sam jednog dana bio gladan kao i obično, ali sam odlučio ući u gospo‐darevu šumu i nešto uloviti. Rizik je bio velik, kmetovima je pris‐tup šumi zabranjen, a lov posebno. Ali, unatoč tomu, ipak sam otišao. Na svu sreću kući sam se vratio s dobrim ulovom. Nedugo po mom dolasku kući, netko mi pokuca na vrata. Bili su to feudal‐čevi vojnici s naredbom za pretres. Uspio sam dobro skriti ulov‐ljene zečeve ispod svoje odjeće pa su otišli praznih ruku. Ova zgoda me ohrabrila te sam nastavio krišom loviti i dalje. Sad sam imao dovoljno hrane, ali svejedno nisam bio sretan. Jednog sam dana odlučio otići do feudalca i zatražiti ga svoju slobodu. Narav‐no, samo mi se podrugljivo nasmijao i istjerao me iz svog doma. Tada sam odlučio pobjeći. Moj plan se izjalovio i vojnici su me ubrzo ulovili. Feudalac me oštro kaznio, naredio je da mi se zbog krađe u njegovoj šumi odsječe ruka! Mojoj patnji nema kraja. Najgore od svega je što će kmetovi biti i moja djeca. Nadam se samo da će u životu imati više sreće od mene i da će jednog dana biti slobodni ljudi.
Marko Grubešić, 6.a
Bogata plemkinja Ja sam bogata plemkinja. Moj otac je najmoćniji feudalac u državi. Kralj nam je dao najveće selo zato što je otac za nje‐ga vodio važnu bitku i pobijedio. Imamo veliki posjed pa si možemo priuštiti sluge. Naše selo ima nekoliko svećenika. Kod njih idem u školu, oni me podučavaju. Nekoliko kćeri naših kmetova također dolaze na poduku, moj otac kaže da pametnima treba dati priliku bez obzira na porijeklo. Ipak, ne družim se s njima, one su iz nižeg staleža i to ne bi bilo prikladno. One ionako imaju mnogo posla na polju i moraju raditi kako bismo imali što jesti, a ja pak učim kako ću jed‐nog dana biti gospodarica imanja. Svako jutro moje sluški‐nje pomažu mi pri odijevanju, a zatim majka šalje po mene kako bi me pozvala na doručak. Nakon doručka moram u crkvu na nastavu. Moji učitelji su svećenici i sa mnom razgo‐varaju isključivo na latinskom jeziku. Najprije učim zbrajati i oduzimati, a onda razgovaramo o knjizi koju sam trebala pročitati za taj dan. Nakon ručka obično sam s tatom dok on prikuplja porez i dugovanja od kmetova s našeg feuda. Ta‐da, ako uspijem nagovoriti mamu i tatu, idemo na seoski sajam kako bismo pogledali što se prodaje i da se zabavimo. Na sajmu uvijek ima lijepih stvari i kući se redovito vraćamo s punim kolima. Danas smo gledali životinje, a ja sam pože‐ljela prekrasnog malog psića. Molila sam tatu da ga kupi i imala sam sreće. Tata isto tako voli pse jer ide s njima u lov, pa mi ga je kupio. Kad smo se vratili kući moji roditelji su se odmarali, a ja sam se igrala s psićem i pisala zadaću dok ne bude gotova večera. Nakon ukusno pripremljenog jela od divljači zabavljali su nas naši plesači i svirači. Uskoro su se počele gasiti svijeće i morala sam na spavanje, sutra ću smi‐sliti ime za svog novog ljubimca.
Milana Žigić, 6.a
Milan Prica, 6.b
28
VREMEPLOVVREMEPLOV
Ja feudalac Moj feud prostire se preko livada i šuma pa sve tamo do visokih planina. Nemam kmetove kao svi ostali feudalci, na mom feudu seljaci žive slobodno. Oni obavljaju sve poslove, ali meni ništa ne daju zauzvrat. Baš zato seljaci iz zahvalnosti donose mnogo uroda sa svojih polja i dovoljno stoke iz svojih stada. Ponekad i sam sa svojom obitelji i svojim vojnicima pomažem u vrijeme velikih berbi i zato sam veoma omiljen vlastelin, osuđuju me samo drugi feu‐dalci iz susjedstva. Svako jutro organiziram viteške turnire, ondje sa svojim vojnicima uvježbavam ratničke vještine i tako se pripre‐mamo za vojne pohode. Nakon obilatog ručka zajedno s obitelji obilazim svoj posjed. Posjećujem seljake da vidim kako napreduje posao i ima li kakvih problema. Navečer moja obitelj uživa u jaha‐nju šumom ili pecanju na obližnjem jezeru. Svaku večer dolaze mi mladi seljaci koje poučavam baratanju oružjem. To su naše mlade nade, najbolji među njima jednog će dana postati moji vitezovi. Tako protječu moji dani od ponedjeljka do petka. A vikendom re‐dovito s prijateljima idem u lov. Svake nedjelje članovi lovačkog društva okupljaju se u dvorskom salonu i pričaju lovačke priče. Ako ste sve dosad mislili da je naš život dosadan, prevarili ste se. Redovito, nekoliko puta na tjedan, dolaze nam svećenici i redovni‐ci kako bi djecu učili čitati, pisati i računati. Naravno, ovu školu pohađaju i djeca seljaka, najbolji među njima jednog će dana biti moji upravitelji i nadzirat će sve poslove na feudu. Naravno, škola je za sve besplatna, a učitelji dobro ugošćeni. Osim osnovne podu‐ke, djeca imaju i posebne predmete kao što su Vitezologija, nju predaje Margaretas, Svećeništvo predaje Ivano, Narodni jezik pre‐daje Artas, Latinski jezik, (to je ujedno i jedini izborni predmet), predaje Romidlo, dok Fizički predaje jedan od mojih najboljih voj‐nika, Lidijas. Pogađate da je djeci Fizički naravno najdraži pred‐met. Zašto? Zato jer se puno igraju, uče gađati iz luka i strijele, jašu konje, utrkuju se do Ćelavog brda i nazad. Svakog mjeseca organiziramo im mačevanje, ali ne pravim mačevima nego drve‐nim. Pobjednik godišnjeg natjecanja dobiva vrijednu nagradu i priliku da se natječe na kraljevskom dječjem turniru. Svake godine kralj obilazi sve velike feude i ocjenjuje ih. Već tri godine zaredom naš feud je najbolji, a sada i vi znate zašto.
Marko Kokot, 6.b
Kralj Antonio I. Bok! Ja sam odnedavno kralj Antonio I. Ali vratimo se malo unatrag da vam ispričam kako sam postao kralj. U 9. st. moje su selo neprestano napadali banditi. Kako nismo imali vojsku, a živjeli smo blizu mora uz rijeku Neretvu sagradili smo nekoliko brodova i krenuli prema Apeninskom poluotoku. Čim smo se iskrcali naišli smo na utvrđeni gradić. Mješta‐ni su nam dozvolili da ostanemo. Prezimili smo u tom gradiću, a kako smo zamijetili da ondje nema niti jedne crkve odlučio sam povesti svoje vojnike do pape u Rim kako bih mu iznio svoj prijedlog. Papa nas je srdačno primio i ja sam iskoristio pravi trenutak da ga zamolim za jednog ili dvojicu svećenika koje bih poveo sa sobom kako bi pokrstili narod i naučili ih čitati i pisati. Papa je prihvatio moju molbu te mi dao čak i novac potreban za izgradnju crkve. Smatrao sam kako izgradnja crkve može biti i jeftinija pa sam s polovi‐com novca unovačio vojsku sa sjevera Afrike i poveo ih natrag u Italiju. Putem sam skupio još 1000 vojnika tako što sam im ponudio feude u Italiji i oni su na to pristali. Moja vojska pokoravala je redom sve gradove i sela na koja smo naišli i tako smo stigli sve do Papin‐ske Države. Papa me je opet primio i sklopio sa mnom savez. Priznao me za kralja i okru‐nio kao Antonija I. Od tog dana vodim dnevnik u kojem opisujem sve svoje zgode i vojne pohode. Želja mi je vratiti se u svoju domovinu s pobjedničkom vojskom, ali uvijek me nešto zadrži. Evo upravo mi javljaju kako su se na jugu pobunili kmetovi i zauzeli već ne‐koliko vlastelinstava. Žao mi je što prekidam priču, žurim, čujemo se drugi put!
Antonio Babić, 6.a
Vlastelin Osvanulo je još jedno predivno jutro, a moj dvorac blista obasjan suncem. U daljini se čuju tihi glasovi podanika koji obavljaju svoje poslove, a to čine u tišini iz poštova‐nja prema Mom Visočanstvu. Na poljima već vidim vrije‐dne ljude koji marljivo obrađuju njive da bi i meni mogli dati određeni dio svojih prihoda. Sve važne odluke oko njihovih poslova donosim ja. Danas je za mene jako va‐žan dan, moj stariji sin ima rođendan i u dvorcu pripre‐mamo veliku svečanost. U središnjoj dvorani već su se počeli skupljati uzvanici, a prije početka slavlja moram još obići imanje i pregledati je li sve u redu. Ako nešto nije dobro napravljeno moje podanike slijedi primjerena kazna. Najgore je prema sluzi biti popustljiv. Večeras se priprema bogata večera i dobro vino, a moji prijatelji to već znaju jer slavlja u mom dvorcu budu vrlo često i uvi‐jek se o njima još dugo priča. Danas dolaze i plemićke obitelji iz udaljenih krajeva, slavit ćemo do zore. Ja mis‐lim da je jako važno zabavljati se s prijateljima, ali imati na oku i one s kojima se ne družim često kako se ne bi urotili protiv nas. Večeras ću svojim uzvanicima predložiti da sutra odemo u zajednički lov. Sada je sezona lova na divlje patke, a na našem ih posjedu ima jako puno. Kod kuće će naravno ostati žene, one će se zabavljati plete‐njem i razgovorom te paziti da svi poslovi budu uredno napravljeni. Ako nas posluži sreća i ulov bude dobar po‐novno spremamo bogatu gozbu i veselu zabavu. Dođite, pozivam i vas!
Ena Perišić, 6.a
29
VREMEPLOVVREMEPLOV
Život u srednjem vijeku Ja sam žena jednog kmeta. Upoznali smo se jednom prilikom kad me kralj vidio u selu i zapovijedio mi da odnesem poruku kmetovima koji su radili u polju. Tada sam ga ugledala, svidio se on meni i ja njemu, odmah, na prvi pogled. Bili smo presretni i uskoro smo se vjenčali. Baš na dan našega vjenčanja došao je jedan vitez kojeg je poslao kralj. Rekao nam je da je naša zemlja sada njegova zemlja, odnosno feud, a mi njegovi kmetovi. Od tog dana radimo na polju za našeg feudalca. Obrađujemo zemlju, sadimo pšenicu i uzgajamo voće. No, to i nije strašno, to smo i inače radili. Najgore od svega je što gotovo sav urod dajemo feudalcu, a on nama ostavlja tek toliko koliko nam je dovoljno za preživjeti zimu. Za njega radimo besplatno, a on se prema nama ne odnosi lijepo. Svaki je feudalac sebičan i kmetovi jedva spajaju kraj s krajem, njihove obitelji žive na rubu gladi. Feudalcu je važno da on živi lagodnim životom ne razmišljajući kako će prehraniti svoju obitelj. Njegova je kuća velika, izgrađena je od kamena i ograđena čvrstim zidovima. Naše su kuće drvene, nemaju stakala na prozorima i zimi nam je zbog toga hladno. Htjeli bismo opet biti slobodni, ali cijena slobode jako je visoka. Sav novac koji zaradimo prodajući naše proizvode na sajmu brzo se potroši jer kralju plaćamo porez, a Crkvi dajemo desetinu tako da ništa ne uspijevamo uštedjeti. Preostaje nam samo strpljivo podnositi nedaće i biti sretnima što smo usprkos teškoćama u svemu zajedno.
Antonela Kalfić, 6.b Kmetov sin
Moje selo pripadalo je jednom bogatom vlastelinu koji je posjedovao nekoliko sela. Bilo je maleno i okruženo poljima. Vlastelinov dom bio je najveći i najljepši, ali za mene je moja kućica koja se nalazila u središtu sela bila pravo bogatstvo. U njoj sam živio zajedno sa svojim roditeljima i mlađom sestrom. Nasred kuće imali smo ognjište na kojem je majka pripremala hranu i koje nam je služilo za zagrijavanje pros‐torije. U jednom dijelu nalazile su se prostirke za spavanje, a u drugi bi dio kuće uvečer puštali naše koke i svinje da im se po noći nešto ne dogodi. Budući da sam dovoljno narastao morao sam s ocem i majkom obavljati sve poljodjelske ra‐dove. Obrađivali smo zemlju i tako proizvodili dosta hrane, a od domaćih životinja uzgajali smo svinje i kokoši. Otac i ja uvečer bi donosili vodu sa seoskog izvora, a majka i sestra bi postavljale večeru na veliki drveni stol. Posla je bilo jako puno pa bih uvečer umoran legao na svoju prostirku i dugo razmišljao. Razmišljao sam o tome kako moja obitelj puno radi, a ipak živi jako siromašno. Pred oči su mi dolazile slike vlastelina i njegove djece, njihova velika kuća izgrađena od kamena s puno staklenih prozora. Razmišljao sam kako su se svakog dana vlastelinova djeca bezbrižno igrala u velikom vrtu dok sam ja radio i po 14 sati dnevno. Najviše sam se radovao kada bismo išli na misu u seosku crkvu, to je bilo jedino vrijeme odmora. Sa zanimanjem bih slušao kada bi nam svećenik govorio o važnosti pismenosti, a poslije nam čitao priče. Kako je on bio jedina pismena osoba u selu, ne‐koliko mojih prijatelja išlo je kod njega u školu. Bili su malo bogatiji pa su im to njihovi roditelji mogli plaćati. Velika želja bila je da i sam jednog dana idem u školu i da se obra‐zujem. Moja sestra pak o tome nije ni trebala razmišljati jer su za djevojčice škole bile zatvorene. Ponekad bi mi tako prije počinka niz lice krenule suze dok sam gledao svoje iscrpljene i umorne roditelje, a ponekad bih brzo utonuo u san sanjajući da ću jednoga dana moći otkupiti svoju slobo‐du i postati svećenik, a ne ostati samo obični kmetov sin.
Aleksandar Ristić, 6.a
San o slobodi Lutao sam svijetom i stigao u jednu daleku kraljevinu. Našao sam se u jednom selu, izgledalo je prilično lijepo. Prevladavale su male kuće, ali među njima bila je i jedna palača. Došao sam do vrata palače s nadom da ću pronaći posao i pokucao. Otvori‐la su se velika željezna vrata i na njima se pojavio kralj. Pitao sam ga mogu li prenoćiti, a on mi je to dopustio. Ujutro me probudio promukao i ljutit glas: „Ustaj na posao!“, rekao mi je. Sav u strahu ustao sam i pitao što da radim. Rečeno mi je da sam odsad rob i da ću raditi sve poslove koji mi budu naređeni. Od toga trenutka počele su moje tegobe. Radio sam mnoge teške poslove, obrađivao zemlju, kosio travu i hranio stoku. Svi ti teški poslovi mogli su se izdržati, ali onda je počelo udaranje i bičevanje. Za bilo kakvu pa i najmanju pogrješku tukli su me i bičevali. Lakše mi je bilo samo utoliko što nisam bio sam, još mnogo robova živjelo je u istim uvjetima. Nismo imali nikakvih ljudskih prava. Dani su prolazili. Čeznuo sam za svojom obitelji. Jednog dana, svi mi potlačeni robovi, digli smo pobunu i zapalili kraljevu palaču. Bježali smo u zemlju gdje je vladala sloboda. Od sreće što sam slobodan trgnuo sam se i probudio. Bio sam još sretniji kad sam shvatio da je sve bio samo san. Na svu sreću već živim u zemlji u kojoj sam slobodan, ali taj san ostao mi je duboko urezan u sjećanje.
Kristijan Janković, 6.b
30
VREMEPLOVVREMEPLOV
JEDAN DAN U SREDNJEM VIJEKU
ULOGE: TIARA (MARIJETA GRDIĆ) KAIRO (GABRIELA ŽIVKOVIĆ) PRVA SLUŠKINJA (MILIJA MAŽAR) DRUGA SLUŠKINJA (ANTONELA KALFIĆ) KUHARICA (MAŠA ŽAKULA) FEUDALAC (KRISTIJAN FAJDETIĆ)
Prva sluškinja: Uhh, gotove smo ovdje!!! Još samo glavni salon! Druga sluškinja: Dobro, onda ja idem tamo, a ti odi u kupaonicu i zamijeni ručnike i provjeri sve ostalo. (sluškinja nije niti izašla, a Tiara je odgurava natrag) Tiara: Miči mi se s putaaa!!! (odgurava je, od‐lazi do kuharice i baca tanjur iz ruke dok Kairo trči za njom) Kairo: Tiara stani, stani prije nego učiniš još neku glupost! Tiara: Pusti me Kairo! Što je ovooo?! Kakva je ovo hrana?! Kad ste mi donijele juhu skoro mi se izlila u krilo koliko je rijetka bila! Kao da ste mi more na tanjur donijele. Krem juha je nešto kremasto, a ne ova splačina! Tako je slana, a opet tako bljutava, a ovaj peršin na sredini izgleda kao morska trava! Što mislite da mi se prolilo po haljini? Znate li da je moj otac za par metara ovoga materijala dao 50 kilograma godišnjeg uroda pšenice i jednu ovcu također? Čitav život biste radile za mene da ju otplatite!
Učenici šestog razreda imali su priliku jedan sat povijesti provesti u srednjem vijeku. Cilj nastavnog sata bio je ponoviti i utvrditi naučeno gradivo i pritom se dobro zabaviti. Zadatak svake grupe bio je osmisliti zanimljivu scensku igru sa što više detalja koji pri‐ču nedvojbeno smještaju u odgovarajuće povijesno vrijeme. Ma‐štoviti kostimi kao i glazba iz tog razdoblja upotpunili su dojam njihovih scenskih improvizacija. Iz povijesnog vremeplova vratilo ih je tek školsko zvono na kraju sata. U nastavku pročitajte najbolji igrokaz kojeg je osmislila i napisala učenica 6.b razreda, Milija Mažar.
32
VREVRE
Kuharica: Aaa, ali, mm‐mlada gospo, nisam znala. Nis‐te rekli krem juha, a ja uvijek… Tiara: Dosta! Ne možete se tako ponašati, trebalo bi vas izbaciti odavde zbog ovoga! Trebali biste biti obič‐na kmetkinja kao i do sada. Kairo: Tiara, prestani! Kada ćeš napokon shvatiti da su i kmetovi ljudi, da i oni imaju osjećaje i da ne mogu plesati kako ti sviraš. Imala si samo jako veliku sreću što si rođena kao bogatašica. Mogla si i ti biti kmetki‐nja ili te je otac mogao udati za prvog feudalca koji je tražio tvoju ruku! Ali nije, nije nije kao ni mene i to samo zato što nas voli i želi da budemo sretne. Feudalac: Pa dobro što se ovdje događa?! Čujete se sve do vrta. Kairo: Ništa oče, opet Tiara i njene gluposti. Ali, oče, imam ideju! (nagne se prema ocu i nešto mu šapće) Feudalac: Da, da, bravo Kairo! Ovako… Tiara ti i kuha‐rica ćete se zamijeniti na neko vrijeme. Tiara: Štooo?! Feudalac: Da, dobro si čula. Ti ćeš biti kuharica barem na jedan dan. Tiara (lukavo se smiješeći): Dobro, ako ćeš nakon toga otjerati ove lijene kmetove odavde. Feudalac: Hoću, ukoliko to bude potrebno. (nakon nekog vremena… Tiara riba zagorjele kuhinjske lonce) Tiara: (očajnim i plačnim glasom) Ne mogu višeee! Kairo: (ozbiljno i zabrinuto) Pa Tiara nadam se da si sad shvatila sto znači biti kmet. Idem po sluge da im se ispričaš! Tiara: (kroz suze) U redu, u redu! Oprostite mi! tek sam sad shvatila koliko je vaš život težak! (svi se okupljaju u kuhinji) Kuharica: (toplo i iskreno) Nema problema mlada gospo, oprošteno vam je! (otac grli kćeri i zajedno odlaze) Sve sluge zajedno: (sretno i razdra‐gano) Nemate pojma koliko smo sretne što imamo ovakve gazde!
33