Joe Haldeman – Vječni rat

Uvod

Pitajte bilo kojeg pisca znanstvene fantastike: kako je moguće

opisivati naš svijet prikazujući svjetove izvanzemaljaca? Jer ako nam priča ne govori ništa o našim životima, zašto bi nam bila zanimljiva? A ako želite pričati priče o našim životima, zašto to jednostavno ne uradite? Koje su prednosti obradbe svijeta otuđujućim medijem žanra?

Preciznije: ako želite ispričati ratnu priču, zašto ne ispričati priču o pravom ratu? Što se dobije izmještanjem parametara priče u međuzvjezdani prostor? Opasnosti su očite – takvim se postupkom gubi intenzitet stvarnog iskustva na račun eskapizma fantastike. Koje su prednosti?

Na to se može odgovoriti isticanjem primjera Vječnog rata (1974.) Joea Haldemana: jedinstvena priča futurističkog svemirskog sukoba koja je ujedno i jedan od ključnih romana sedamdesetih godina o Vijetnamskom ratu. Haldeman, koji je bio u Vijetnamu, mogao je jednostavno napisati konvencionalan roman temeljen na svom iskustvu. Bi li taj roman zbog izravnog dodira sa svojim predloškom bio neposredniji, prodorniji, bolji? Ne bih rekao.

Poanta je u tome što je znanstvena fantastika u svojoj biti metaforička književnost, koja teži predočavanju svijeta tako da ga ne oponaša. Metafora je, naravno, sastavni dio svake umjetnosti; ili metafore u središtu Haldemanove SF ratne priče izražajnije su i trajnije od onih bljeđih koje često susrećemo u prozi koja je više “realistička”. Za primjer uzmimo nekoliko boljih i poznatijih filmova o Vijetnamu: središnja metafora Oscarom nagrađenog Lovca na jelene (1978.) Michaela Cimina u biti govori da je rat poput igre ruskog ruleta; Apokalipsa danas (1979.) Francisa Forda Coppole s druge strane, i više u karakterističnom duhu šezdesetih, govori da je rat u biti loš trip, narkotička halucinacija pakla. U oba slučaja možemo vidjeti potvrdu ideje, premda se u prvom primjeru metafora ograničava na tumačenje rata hazardnom igrom života i smrti, a drugi drsko sužava iskustvo do svojevrsnog kontrakulturnog prepuštanja užicima. Haldeman zna bolje od toga.

Središnja zamisao koja tako sjajno razjašnjava Vječni rat utemeljena je na pravoj znanosti, poglavito na, vremenskoj dilataciji koja prati međuzvjezdana putovanja. To ne samo da produljuje trajanje sukoba toliko da je naslov tek djelomično hiperbola; to znači da

pojedinci koji putuju od bitke do bitke stare puno sporije od stanovništva koje ostaje kod kuće.

Haldeman u svom uvodu iz 1997. sarkastično bilježi da su “datumi u knjizi sada pomalo smiješni; većini je ljudi jasno da nismo započeli međuzvjezdani rat 1996. godine”, no dodaje ono što bi trebalo biti jasno, da je “izvorno stavio radnju u tu godinu tako da bi bilo moguće, jedva, da su časnici i podčasnici veterani Vijetnama” “Radi se o Vijetnamu”, dodaje on, “jer to je rat u kojemu je autor sudjelovao.”

Možda je nešto suprotno intuitivnome u vezi ovoga jer o Vijetnamskom ratu obično razmišljamo kao sparnom, klaustrofobičnom i intenzivnom, kao konfliktu u džungli gdje se masivno naoružana globalna velesila sukobila s malim, primitivnim seoskim snagama. Ništa od toga neće biti preslikano u Haldemanov rat u budućnosti: njegovi izvanzemaljski neprijatelji Tauranci nisu ništa manje napredni, a moglo bi se čak reći da su tehnološki i napredniji od Zemlje. Na mjestu vrućine tropske jugoistočne Azije, Haldeman portretira niz bojnih polja i izbočina zavijenih u ekstremnu hladnoću svemira – njegov vješt i živ doticaj sa stvarnošću dalekog svemira jedna je od stvari koje ovu knjigu čine tako snažnom. Međutim, kao i sa snovima, logika reprezentacije se često pojavljuje u inverziji. Vječni rat bez sumnje jest o Vijetnamu. Na određeni način, ovo je ograničavajuća istina. Jedno od otkrića na samom kraju je da su Tauranci vrsta koja ne poima individualnost, svijest roja sačinjena od milijardi klonova. Kao opis komunističkih Sjevernovijetnamaca, to pomalo smrdi na paranoidnu karikaturu u McCarthyjevoj maniri – premda je Haldeman prelukav autor da bi trgovao pukim ideološkim stereotipima (do kraja knjige i ljudi će evoluirati u kvazi-komunističku svijest roja koja živi besklasno, bez novca i gospodarstva).

No ipak, Haldeman će kroz einsteinovsko širenje vremena postići najtrajnije učinke. Jedna od stvari koju ovaj roman postiže, fokusiranije i intenzivnije od realističnog romana, jest da izražava na koji način služenje u vojsci otuđuje vojnika od “običnog” civilnog društva. Koliko god sjajne scene bitaka bile, ovo je ustvari roman o povratku u normalan život nakon uzbuđenja i trauma na bojištu – i otkriću da ste i sami postali tuđinac. Haldemanu je jasno da, ako želi ispričati priču o ratu, mora pronaći način na koji će artikulirati bezdan otuđenja, dubinu stranog i izmještenog. A znanstvena fantastika kao medij to omogućuje bolje od bilo čega drugog.

  Adam Roberts  

Autorova bilješka

Ovo je konačna verzija Vječnog rata. Postoje dvije druge verzije, a moji izdavači bili su dovoljno ljubazni da mi dopuste da ovdje pojasnim stvari.

Knjiga koju držite u ruci onakva je kakva je izvorno napisana. Ali ima prilično kompliciranu povijest.

S obzirom na to da je knjiga kasnije dobila nagrade Hugo i Nebula, te nagrade za “najbolji roman” u drugim zemljama, zanimljivo je kako je Vječni rat bilo teško objaviti onda, u ranim sedamdesetima. Odbilo ga je sedamnaest izdavača prije nego što je St. Martins Press odlučio riskirati. “Prilično dobra knjiga”, bila je uobičajena reakcija, “ali nitko ne želi čitati znanstveno-fantastički roman o Vijetnamu”. Dvadeset pet godina kasnije, većina mladih čitatelja ni ne vidi poveznice između Vječnog rata i onog naizgled beskonačnog u koji smo bili uključeni u to vrijeme, i to je okej. Radi se o Vijetnamu, jer to je rat u kojemu je autor sudjelovao. No knjiga uglavnom govori o ratu, o vojnicima, i o razlozima zbog kojih mislimo da ih trebamo.

Dok su knjigu odbijali svi ti izdavači, bila je također postepeno objavljivana u nastavcima u časopisu Analog. Urednik Ben Bova silno je pomogao, ne samo svojim uređivanjem, nego i time što je omogućio da stvar uopće postoji! Dao joj je istaknuto mjesto u časopisu i njegovo je prihvaćanje romana također privuklo pozornost St. Martins Pressa, koji je riskirao s tvrdim uvezom, premda u to vrijeme nisu objavljivali znanstvenu fantastiku za odrasle.

No Ben je odbio središnji dio, novelu zvanu “Nikad se ne možeš vratiti”. Svidjelo mu se kako je napisana, rekao je, ali smatrao je da je previše depresivna za čitatelje. Napisao sam pozitivniju priču, a “Nikad se ne možeš vratiti” stavio u ladicu; na kraju ju je Ted White objavio u časopisu Amazing, kao završni dio Vječnog rata.

Do dana današnjeg nije mi jasno zašto nisam vratio izvorni središnji dio nakon što je knjiga prihvaćena za objavljivanje. Možda nisam vjerovao vlastitom ukusu, ili si jednostavno nisam htio komplicirati život. Ali ta prva verzija knjige zapravo je verzija Analoga uz, kako to kažu u Hollywoodu, “više odraslih situacija i riječi”

Meki uvez te verzije nastavio se tiskati sljedećih šesnaest godina. Onda sam 1991. dobio priliku vratiti svoju izvornu verziju. Datumi u knjizi sad su pomalo smiješni; većini je ljudi jasno da nismo započeli međuzvjezdani rat 1996. godine. Izvorno sam stavio radnju u tu godinu tako da bi bilo moguće, jedva, da su časnici i podčasnici veterani

Vijetnama, pa smo to odlučili ostaviti, unatoč očitom anakronizmu. Razmišljajte o tome kao o paralelnom svemiru.

Ali možda je taj onaj pravi, a mi smo u snu.   Joe Haldeman Cambridge, Massachusetts     

VOJNIK

MANDELLA  

1

  “Večeras ćemo vam pokazati osam tihih načina kako ubiti

čovjeka.” Lik koji je to rekao bio je narednik koji nije izgledao ni pet godina starije od mene. Dakle, ako je ikad i ubio čovjeka u borbi, tiho ili kako god, učinio je to dok je bio dojenče.

Već sam znao osamdeset načina na koje se mogu ubijati ljudi, ali većina je bila prilično bučna. Uspravio sam se u stolici, poprimio izgled pristojne zainteresiranosti, i zaspao otvorenih očiju. Kao i skoro svi ostali. Naučili smo da nikada ne zakazuju ništa važno za ova predavanja nakon večere.

Probudio me projektor i pogledao sam kratki film koji je prikazivao “osam tihih načina”. Nekima od glumaca su zasigurno isprali mozak, jer su stvarno bili ubijeni.

Nakon filma jedna je djevojka u prvom redu podigla ruku. Narednik joj je kimnuo a ona je ustala kako bi se pokazala ostalima. Nije izgledala loše, ali bila je malo jača u vratu i ramenima. Svi postanu takvi nakon što nekoliko mjeseci nose uokolo teški ruksak.

“Gospodine” – morali smo se naredniku obraćati s “gospodine” dok ne završimo obuku – “većina tih metoda, stvarno, izgledale su... pomalo blesavo.”

“Na primjer?” “Na primjer ubiti čovjeka udarcem u bubrege, alatkom za

ukopavanje. Mislim, kada ćete zapravo imali samo alat za ukopavanje, a ne pištolj ili nož? I zašto ga ne bismo jednostavno tresnuti time po glavi?”

“Zato što možda ima šljem”, razborito je odgovorio. “Osim toga, Tauranci vjerojatno i nemaju bubrege!” Slegnuo je ramenima. “Vjerojatno nemaju .” To je bilo 1997. i

nitko još nije ni vidio Taurance; nije pronađen ni komadić Tauranaca veći od sprženog kromosoma. “No njihova je fiziologija slična našoj, i

moramo pretpostavili da su složeni na sličan način. Moraju imati slabosti, ranjive točke. Vi morate doznati gdje se one nalaze.”

“To je važna stvar.” Pokazao je prstom prema ekranu. “Onih osmero robijaša smaknuto je za vaše dobro, jer vi morate otkriti kako se ubijaju Tauranci, i morate biti u stanju to učiniti, bez obzira na to imate li megavatski laser ili rašpicu za nokte.”

Sjela je natrag, ne djelujući previše uvjereno. “Ima li još pitanja?” Nitko nije dizao ruku. “OK. Po-zor!” Ustali smo s naporom, a on nas je gledao s

iščekivanjem. “Jebite se, gospodine”, začuo se uobičajeni umorni žamor. “Glasnije!” “JEBITE SE, GOSPODINE!” Jedna od slabijih ideja vojske za

podizanje morala. “Tako je već bolje. Ne zaboravite, sutra su vojne vježbe prije

svitanja. Klopa u 3:30, prva prozivka u 4:00. Svi koji će biti u krevetu iza 3:40 dobit će jedan udarac po piksi. Otpust.”

Zakopčao sam kombinezon i preko snijega prešao do salona na šalicu soje i džoint. Uvijek sam mogao izdržati uz pet ili šest sati sna, a ovo je bilo jedino vrijeme kada sam mogao biti nasamo, nakratko izvan vojske. Gledao sam vijesti nekoliko minuta. Još je jedan brod zaglavio, tamo pokraj Aldebaranskog sektora.

Bilo je to prije četiri godine. Skupljali su flotu za odmazdu, ali trebat će im još četiri godine da stignu tamo. Dotad će Tauranci zauzeti sve portalne planete i učvrstiti se na njima.

U kvartiru svi su bili u krevetu, a glavna su svjetla bila ugašena. Cijela je satnija bila bezvoljna još otkad smo se vratili s dvotjedne lunarne obuke. Odbacio sam odjeću u pretinac, provjerio raspored, i otkrio da sam na ležaju 31. Dovraga, baš ispod grijalice.

Uvukao sam se iza zastora što sam tiše mogao, kako ne bih probudio osobu do sebe. Nisam uspio vidjeti tko je to, a nije me ni bilo briga. Zavukao sam se pod pokrivač.

“Kasniš, Mandella”, začulo se kroz zijev. Bila je to Rogersova. “Oprosti što sam te probudio”, prošaputao sam. “Mnemafrke.” Privinula se uza me i zagrlila me s leđa. Bila je

topla i relativno meka. Potapšao sam je po boku na način za koji sam se nadao da je bratski. “Laku noć, Rogersova.”

“Noć, Pastuše.” Uzvratila je gestu mnogo izravnije. Zašto čovjek uvijek dobije umorne kad je spreman, a pohotne

kad je umoran? Pokorio sam se neizbježnome.  

2

  “Ma dobro, idemo unijeti nešto vražjeg žara u to! Ekipa s

gredom! Mičite to – mičite guzice!” Topla fronta stigla je oko ponoći i snijeg je zamijenila

susnježica. Greda od permaplasta težila je oko 250 kilograma i bila je prava noćna mora za rukovanje, čak i kad nije bila prekrivena ledom. Bilo nas je četvero, po dvoje na svakom kraju; promrzlih prstiju nosili smo plastične nosače. Rogersova mi je bila partner.

“Čelik!” viknuo je lik iza mene, što je značilo da više ne može držati. Nije bilo od čelika, ali je bilo dovoljno teško da ti smrska stopalo. Svi smo pustili i odskočili. Bljuzga i blato poprskali su nas od glave do pete.

“Kvragu, Petrove”, rekla je Rogersova, “zašto se nisi prijavio u Crveni križ, ili nešto slično? Ova jebena stvar nije toliko jebeno teška.” Većina je djevojaka bila malo blaža u načinu izražavanja.

“Ma jebo vas, pokrenite se, gredaši – ekipa sa smolom! Za njima! Za njima!”

Dvoje naših smolaša pritrčalo je, mašući kantama. “Idemo, Mandella. Smrzavaju mi se muda.”

“Meni isto”, rekla je djevojka više po dojmu. “Jedan – dva – diži!” Ponovno smo podigli tu stvar i oteturali

prema mostu. Oko tri četvrtine mosta bilo je dovršeno. Činilo se da će nas drugi vod pobijediti. Inače me ne bi bilo briga, ali vod koji prvi izgradi svoj most, može natrag u bazu. Ostalima slijedi još šest kilometara blata, i nimalo odmora prije jela.

Uglavili smo gredu na mjesto, zveknula je kako treba kad smo je ispustili, i namjestili smo nosive zatege koji su je držali kao potpornji. Ženska iz ekipe smolara počela je lijevati ljepilo na gredu još i prije no što smo je stigli učvrstiti. Njezin je partner čekao gredu na drugoj strani. Ekipa za popločavanje čekala je u podnožju mosta, a svatko je od njih kao kišobran iznad glave držao komad lakog, kompresiranog permaplasta. Bili su suhi i čisti. Upitao sam se naglas što su oni učinili kako bi to zaslužili, a Rogersova je predložila nekoliko slikovitih ali malo vjerojatnih mogućnosti.

Vraćali smo se natrag kako bismo stali pokraj sljedeće grede, kad je vođa vježbe (zvao se Dougelstein, ali mi smo ga zvali “Madobro”) zapuhao u zviždaljku i zaurlao, “Madobro, vojnici, dečki i

curice, deset minuta. Popušite ako ih imate.” Posegnuo je u džep i uključio komandu za grijanje naših kombinezona.

Rogersova i ja sjeli smo na svoj kraj grede, a ja sam izvadio kutiju s travom. Imao sam mnogo džointova, ali nismo ih smjeli pušiti do nakon večere. Jedini duhan koji sam imao bio je ostatak cigare dug oko sedam centimetara. Zapalio sam ga sa suprotne strane; nakon prvih par dimova nije bio tako loš. Rogersova je povukla dim tek toliko da ne ispadne usiljena, ali je iskrivila lice i vratila mi ga.

“Jesi li studirao kad su te unovačili?” pitala je. “Da. Upravo sam diplomirao fiziku. Namjeravao sam položiti za

nastavnika.” Kimnula je ozbiljno. “Ja sam studirala biologiju...” “Logično.” Sad mi slijedi pregršt patetike. “Koliko dugo?” “Šest godina, diplomirala sam i položila stručni ispit.” Čizmom

je zagrebla po tlu, praveći brazde od blata i bljuzgavice, koji su bili gusti poput smrznutog mlijeka. “Za koji se kurac ovo moralo dogoditi?”

Slegnuo sam ramenima. Ovo nije ni zahtijevalo odgovor, barem ne onakav kakav su nam stalno davali u ISUN-u. Intelektualna i stvarna elita planeta na braniku čovječanstva od tauranske prijetnje. Pizdarije. Sve je to samo jedan veliki eksperiment. Da vide možemo li navesti Taurance na borbu na tlu.

Madobro je puhnuo u zviždaljku dvije minute prerano, kao što je i bilo za očekivati, no Rogersova, ja i još dvoje gredaša smo ostali sjediti još minutu, dok su smolari i popločavači dovršavali pokrivanje naše grede. Ubrzo je postalo hladno, dok smo tako sjedili s isključenim grijanjem u odijelima, ali namjerno smo ostali neaktivni.

Stvarno nije bilo nikakvog smisla što moramo vježbati po hladnoći. Tipična vojna maloumna logika. Naravno, bit će hladno tamo gdje idemo, ali ne toliko da će padati snijeg ili da ćemo se smrzavati. Gotovo u pravilu, temperature na portalnim planetima stupanj su ili dva iznad apsolutne nule – jer urušene zvijezde (kolapsari) ne sjaje – a ako biste osjetili hladnoću, to bi značilo da ste sigurno mrtvi.

Prije dvanaest godina, kad mi je bilo deset, otkriven je kolapsarski skok. Samo dovoljnom brzinom hitnete nekakav objekt u urušenu zvijezdu, a on se eto pojavi u nekom drugom dijelu galaksije. Nije dugo trebalo kako bi se ustanovila jednadžba uz pomoć koje se moglo predvidjeti gdje će se objekt pojaviti; on putuje duž iste „linije“ (zapravo ajnštajnovske geodezičnosti) koju bi pratio da se na njegovom putu nije našla urušena zvijezda – dok ne dođe do polja drugog kolapsara, gdje bi se objekt ponovno pojavio, odbačen istom brzinom

koju je imao dok se približavao prvom kolapsaru. Vrijeme putovanja između dvaju kolapsara – ravno nuli.

Dalo je to prilično puno posla matematičarima i fizičarima, koji su morali iznova definirati istodobnost, potom srušiti opću teoriju relativnosti i iznova je izgraditi. A političare je to jako usrećilo, jer sad su mogli slati brodove pune kolonista na Formalhaut za manje novca no što je prije trebalo za slanje nekoliko ljudi na Mjesec. Bilo je mnogo ljudi koje su političari više voljeli vidjeti na Formalhautu, kako sudjeluju u veličanstvenoj pustolovini, a ne da stvaraju probleme kod kuće.

Brodove su uvijek pratile automatizirane sonde na udaljenosti od nekoliko milijuna kilometara. Znali smo za portalne planete, malene podrtine koje su se vrtjele oko urušenih zvijezda; svrha sondi bila je da se vrate i obavijeste nas u slučaju da se brod zabio u portalni planet brzinom od 0,999 brzine svjetlosti.

Takva se katastrofa nikad nije dogodila, no jednog dana sonda se dovukla natrag sama. Analizom podataka sa sonde ustanovljeno je da je brod pratila, a potom i uništila neka druga letjelica. To se dogodilo u blizini Aldebarana, u zviježđu Taurusa, Bika, ali budući da je pomalo nezgodno izgovoriti “Aldebarijanci”, neprijatelji su nazvani Taurancima.

Otada su brodovi kolonizatora na putu bili zaštićeni naoružanom stražom. Često je naoružana straža putovala sama, i naposljetku se naziv Kolonizacijska grupa skratio u ISUN, Istraživačke snage Ujedinjenih naroda. S naglaskom na onome “snage”.

A onda je neki bistar momak u Općoj skupštini odlučio da bismo trebali oformiti pješadijske snage koje bi trebale čuvati portalne planete najbližih urušenih zvijezda. To je dovelo do Zakona o novačenju elite 1996., i do najelitnije unovačene vojske u povijesti ratovanja.

I eto nas tako, pedeset muškaraca i pedeset žena, s kvocijentima inteligencije preko 150, elitistički vučemo svoja neobično zdrava i snažna tijela kroz blato i bljuzgavicu središnjeg Missourija, razmišljamo o korisnosti naših vještina mostogradnje na svjetovima na kojima je jedina tekuća tvar pokoji ustajali bazen tekućeg helija.  

3

  Otprilike mjesec dana kasnije, otišli smo na svoju završnu

vježbu obuke, manevre na planetu Charon. Iako se približavao perihelu,

planet je još uvijek bio više nego dvostruko udaljeniji od Sunca u odnosu na Pluton.

Transportni vojni brod bio je preuređeni “stočni vagon”, napravljen za prijevoz dvije stotine kolonista i odabranog grmlja i zvijeri. No nemojte misliti da je bilo prostrano samo zato što nas je bilo duplo manje od predviđenog. Veći dio viška prostora zauzelo je dodatno pogonsko gorivo i artiljerija.

Cijelo putovanje trajalo je tri tjedna, pola puta s ubrzanjem na 2G, i usporavanjem tijekom druge polovice. Naša najveća brzina, s kojom smo projurili pokraj Plutonove orbite, iznosila je oko dvadesetine brzine svjetlosti – ipak nedovoljno da bi se osjetila kompliciranost teorije relativnosti.

Tri tjedna nošenja otprilike dvostruko veće težine od normalnog... nije baš uživancija. Oprezno smo odrađivali neke vježbe tri puta dnevno i, što smo više mogli, ostajali u vodoravnom položaju. Svejedno, bilo je nekoliko lomova kostiju i gadnih iščašenja. Muškarci su morali nositi posebne potpornje da im se genitalije ne bi prosule po podu. Bilo je gotovo nemoguće spavati; noćne more o gušenju i gnječenju, opetovano okretanje na drugu stranu da bi se spriječilo nakupljanje krvi i da ne bismo dobili modrice od kreveta. Jedna je djevojka bila toliko malaksala da je gotovo prespavala kad joj se rebro probilo kroz kožu.

Bio sam u svemiru već nekoliko puta, tako da sam osjetio samo olakšanje kada smo prestali usporavati i prešli u slobodan pad. Ali neki nikada nisu bili u svemiru, osim na vježbama na Mjesecu, pa su podlegli iznenadnom napadu vrtoglavice i dezorijentiranosti. Mi ostali počistili smo za njima, lebdeći kroz prostorije sa spužvama i spravama za usisavanje kojima smo uvlačili kuglice djelomično probavljenog “koncentrata, visokoproteinskog, s malo taloga, okusa govedine (soja)”.

Imali smo dobar pogled na Charon dok smo se spuštali iz orbite. Premda se tu baš i nije imalo što vidjeti. Bila je to samo mutna, sivobijela kugla s nekoliko mrlja. Sletjeli smo dvjestotinjak metara od baze. Pojavio se gusjeničar sa stlačenim zračnim komorama i spojio se s trajektom, pa nismo morali oblačiti odijela. Odzveketali smo i odškripali do glavne zgrade, bezoblične kutije od sivkaste plastike.

Iznutra, zidovi su bili iste sumorne boje. Ostatak skupine sjedio je za stolovima, čavrljajući. Pokraj Freelanda bilo je slobodno mjesto.

“Jeff – osjećaš li se bolje?” I dalje je izgledao pomalo blijedo.

“Da su bogovi namijenili čovjeku da preživi slobodan pad, napravili bi mu glasnice od lijevanog željeza.” Teško je uzdahnuo. “Malo mi je bolje. Umirem za dimom.”

“Da.” “Čini se da si ti to dobro podnio. Išao si u školu, zar ne?” “Da, diplomirao sam na varenju u vakuumu. Tri tjedna u

Zemljinoj orbiti.” Sjeo sam i posegnuo za svojim paketićem trave, po tisućiti put. Još uvijek ga nije bilo tamo. Jedinica za očuvanje života nije se htjela nositi s nikotinom i THC-om.

“I sama je obuka bila dovoljno grozna,” gunđao je Jeff, “ali ovo sranje...”

“Po-zor!” Ustali smo na traljav način, po dvoje i troje. Vrata su se otvorila i ušao je viši bojnik. Malo sam se ukočio. Bio je najviše rangirani časnik kojega sam ikad vidio. Na kombinezonu je imao zašiven red odličja, uključujući grimiznu traku koja je značila da je bio ranjen u borbi, ratujući u staroj američkoj vojsci. Mora da se radilo o onoj stvari u Indokini, ali to je propalo prije nego što sam se ja rodio. Nije izgledao tako staro.

“Sjednite, sjednite.” Dao je znak rukom, tapkajući. Onda je stavio ruke na bokove i promotrio satniju uz blagi osmijeh na licu. “Dobrodošli na Charon. Odabrali ste divan dan za slijetanje, temperatura vani je osam cijelih petnaest stupnjeva iznad apsolutne nule. Očekujemo male promjene u sljedeća dva stoljeća ili tu negdje.” Neki su se nasmijali kiselo.

“Najbolje da se nauživate tropske klime ovdje u bazi Miami, uživajte dok možete. Ovdje smo u središtu sunčane strane, a većina vaše obuke odvijat će se na tamnoj strani. Tamo temperatura ostaje na ledenih dva cijelih nula osam.

Također, svu obuku koju ste dobili na Zemlji i Mjesecu mogli biste smatrati tek osnovnim vježbama, osmišljenim da dobijete pristojne izglede da preživite Charon. Ovdje ćete morati proći cijeli repertoar: alati, oružja, manevri. I otkrit ćete da na ovim temperaturama alati ne rade onako kako bi trebali, oružja neće pucati. A ljudi se kreću j-a-k-o oprezno.”

Proučio je spis na tabli koji je držao u ruci. “Trenutno vas ima četrdeset devet žena i četrdeset osam muškaraca. Dvoje mrtvih na Zemlji, jedan psihijatrijski otpust. Nakon što sam pročitao nacrt vašeg programa obuke, iskreno sam iznenađen što vas se tako puno probilo.

Ali mogli biste također znati da neću biti nezadovoljan ako vas i samo pedeset, polovica, završi ovu finalnu fazu. A jedini način da ne

završite je da umrete. Ovdje. Jedini način da se bilo tko vrati na Zemlju, uključujući mene, je da odsluži svoje u borbi.

Svoju obuku dovršit ćete za mjesec dana. Odavde idete do kolapsara Stargate, udaljenog dvije svjetlosne godine. Boravit ćete u naseobini na Stargateu 1, najvećem portalnom planetu, dok vam ne stigne zamjena. Nadajmo se da to neće potrajati dulje od mjesec dana; sljedeća grupa treba stići ovamo čim vi odete.

Kada napustite Stargate, otići ćete na neki strateški važan kolapsar, tamo uspostaviti vojnu bazu i boriti se s neprijateljima, ako napadnu. Inače, održavat ćete bazu dok ne dobijete daljnje naredbe.

U posljednja dva tjedna vaše obuke zadatak će vam biti izgradnja iste takve baze, na tamnoj strani. Tamo ćete biti potpuno izolirani od baze Miami: bez komunikacije, bez medicinske pomoći, bez dodatne opskrbe. Nešto prije nego što vam isteknu dva tjedna, vaše obrambeno postrojenje bit će procijenjeno napadom navođenih bespilotnih letjelica. One će biti naoružane.”

Potrošili su svu tu lovu na nas samo kao bi nas ubili za vrijeme obuke?

“Svi su članovi stalnog osoblja ovdje na Charonu ratni veterani. Dakle, svi imamo četrdeset do pedeset godina. Ali mislim da možemo držati korak s vama. Dvojica od nas bit će stalno s vama, i otpratit će vas barem do Stargatea. Oni su kapetan Sherman Stott, zapovjednik satnije, i narednik Octavio Cortez, vaš neposredni nadređeni. Gospodo?”

Dvojica muškaraca iz prvog reda polako su ustali i okrenuli se prema nama. Kapetan Stott bio je nešto niži od bojnika, ali iz iste stijene isklesan: čvrsto i glatko lice poput porculana, cinični poluosmijeh, s bradom koja je, precizno podrezana na centimetar, uokvirivala široku čeljust, izgledao je kao da mu je najviše trideset. O boku je nosio veliki pištolj poput onih na barut.

Narednik Cortez bio je druga priča, horor priča. Glava mu je bila obrijana i krivog oblika, ravna na jednom dijelu gdje je očito velik komad lubanje bio izvađen. Lice mu je bilo vrlo mračno i ispresijecano borama i ožiljcima. Nedostajalo mu je pola lijevoga uha, a oči su mu bile izražajne kao dugmad na stroju. Imao je kombinaciju brkova i brade koja je izgledala kao da mu tanka bijela gusjenica kruži oko usta. Na bilo kome drugome njegov bi osmjeh dječarca mogao izgledati ugodno, no on je bio otprilike najružnije i najgadnije biće koje sam ikad vidio. Ipak, kad mu ne biste gledali glavu i kad biste samo promatrali donjih metar osamdeset ili tu negdje, mogao bi pozirati kao reklama za body-

building toplice s natpisom “poslije”. Ni Stott, a ni Cortez, nisu nosili nikakva odličja. Cortez je imao maleni džepni laser obješen u magnetskom spremniku, postrance, pod lijevim pazuhom. Imao je drvene drške koje su bile glatko izlizane.

“Sad, prije nego što vas prepustim na milost i nemilost ovoj gospodi, dopustite mi da vas ponovno upozorim:

Prije dva mjeseca nije bilo žive duše na ovome planetu, samo nešto opreme preostale od ekspedicije iz 1991. Radna snaga od četrdeset pet ljudi mjesec dana se mučila da podigne ovu bazu. Dvadeset četvorica od njih, više od polovice, umrli su pri izgradnji. Ovo je najopasniji planet na kojemu su ljudi ikad pokušavali živjeti, ali mjesta na koja ćete vi ići bit će upravo ovako loša, pa i još gora. Za vas posebno odabrana jedinica pokušat će vas zaštititi u sljedećih mjesec dana. Slušajte ih... i slijedite njihov primjer; svi su oni ovdje preživjeli puno duže nego što ćete vi morati. Kapetane?” Kapetan je ustao dok je bojnik izlazio iz prostorije.

“Po-zor!” Posljednji slog odjeknuo je poput eksplozije i svi smo naglo skočili na noge.

“E ovo ću reći samo jednom, zato vam je bolje da me slušate,” progunđao je. “Mi smo ovdje u borbenoj pripravnosti, a u borbenoj pripravnosti samo je jedna kazna za neposluh i nepokornost.” Potegnuo je pištolj s boka i primio ga za cijev, kao palicu. “Ovo je vojni model automatskog pištolja iz 1911., kalibra 0,45, i to je primitivno ali učinkovito oružje. Naredniku i meni dopušteno je da koristimo oružje da ubijamo, kako bismo osigurali disciplinu. Nemojte nas tjerati da to činimo, jer hoćemo . Hoćemo.” Vratio je pištolj. Škljocaj futrole glasno je odjeknuo u mrtvoj tišini.

“Narednik Cortez i ja zajedno smo ubili više ljudi nego što ih sjedi u ovoj prostoriji. Obojica smo se borili u Vijetnamu na američkoj strani i obojica smo se pridružili Međunarodnoj gardi Ujedinjenih naroda prije više od deset godina. Privremeno sam prestao biti bojnikom kako bih imao čast zapovijedati ovom satnijom, a prvi narednik Cortez prestao je biti pod-bojnikom, zato što smo obojica vojnici za borbu, a ovo je prva borbena situacija nakon 1987.

Imajte na umu ovo što sam vam rekao kad vam prvi narednik bude davao podrobnije upute oko toga koje će vam biti dužnosti pod ovim zapovjedništvom. Preuzmite, naredniče.” Okrenuo se na peti i dugim koracima išetao iz prostorije. Izraz na njegovu licu nije se nimalo promijenio tijekom cijele tirade.

Prvi narednik se kretao kao težak stroj s mnogo kugličnih ležajeva. Nakon što su se vrata zatvorila uz pisak, nezgrapno se okrenuo prema nama i rekao: “Na mjestu odmor, sjednite”, iznenađujuće blagim glasom. Sjeo je na stol ispred nas. Zaškripao je, ali izdržao.

“Dakle, kapetan govori zastrašujuće a ja izgledam zastrašujuće, ali vam obojica želimo dobro. Dosta ćete surađivati sa mnom, zato se bolje naviknite na ovu stvar koja mi visi ispred mozga. Kapetana vjerojatno nećete viđati često, osim na manevrima.”

Dotaknuo je ravni dio svoje glave. “A kad već govorimo o mozgu, ja još uvijek imam najveći dio svoga, usprkos nastojanjima Kineza da ne bude tako. Svi mi stari veterani koji smo se postrojili u ISUN-u morali smo zadovoljiti iste kriterije kao i vi koji ste unovačeni putem Zakona o regrutiranju elite. Dakle, vjerujem da ste svi vi pametni i žilavi – ali ipak imajte na umu da smo kapetan i ja pametni i žilavi i iskusni”

Prelistavao je popis imena a da ga zapravo nije gledao. “E sad, kao što je kapetan rekao, na manevrima će biti samo jedna vrsta disciplinskih mjera. Smrtna kazna. Ali mi vas obično nećemo morati ubijati zbog neposluha. Charon će nas poštedjeti truda.

U području spavaonica bit će druga priča. Nije nas previše briga što radite unutra. Šlatajte se po cijeli dan i jebite se po cijelu noć, svejedno... Ali jednom kad navučete odijelo i izađete van, morate održavati disciplinu koja bi posramila i jednog centuriona. Bit će situacija u kojima bi nas jedan glupi potez mogao sve pobiti.

Bilo kako bilo, prva stvar koju moramo napraviti jest prilagoditi vas vašim borbenim odijelima. Oružar vas čeka u vašem kvartiru, primat će vas jednog po jednog. Idemo.”  

4

  “Sad, znam da su vam držali predavanja tamo na Zemlji o tome

što sve može borbeno odijelo.” Oružar je bio nizak čovjek, proćelav, bez oznaka čina na kombinezonu. Narednik Cortez nam je rekao da mu se obraćamo s “gospodine”, budući da je bio poručnik.

“Ali htio bih naglasiti nekoliko stvari, možda dodati ponešto u što vaši instruktori na Zemlji nisu bili sigurni ili nisu mogli znati. Vaš prvi narednik bio je dovoljno ljubazan da pristane biti moje vizualno pomagalo. Naredniče?” Cortez je iskliznuo iz svoga kombinezona i prišao maloj uzdignutoj platformi na kojoj je stajalo borbeno odijelo,

rastvoreno poput školjke u obliku čovjeka. Ušao je u njega i gurnuo ruke u krute rukave. Začuo se škljocaj i stvar se naglo zatvorila uz šuštanje zraka. Bilo je svijetlozeleno, s utisnutim bijelim slovima CORTEZ na kacigi.

“Kamuflaža, naredniče.” Zeleno je izblijedjelo do bijelog, potom je boja prešla u prljavosivu. “Ovo je dobra kamuflaža za Charon i većinu vaših portalnih planeta”, rekao je Cortez, kao da govori iz dubokog bunara. “No ima još nekoliko kombinacija na raspolaganju.” Sivo se prošaralo i posvijetlilo do kombinacije zelenog i smeđeg. “Džungla.” Onda se izravnalo u jako svijetli oker. “Pustinja.” Tamnosmeđe, tamnije, sve do potpuno crne: “Noć ili svemir.”

“Vrlo dobro, naredniče. Koliko ja znam, ovo je jedina osobina ovog odijela koju su usavršili nakon što ste vi dovršili obuku. Kontrole se nalaze oko vašeg lijevog zgloba i mora se priznati da su nezgodne. Ali kad jednom nađete pravu kombinaciju, lako ju je zadržati.

“Dakle, u odijelima niste puno vježbali na Zemlji. Nismo željeli da se naviknete koristiti ih u sigurnom okruženju. Borbeno je odijelo najubojitije osobno oružje ikad napravljeno, i ni s jednim oružjem nije se korisniku lakše ubiti zbog nemara. Okrenite se, naredniče.”

“Tipičan slučaj.” Kucnuo je veliku četvrtastu izbočinu između ramena. “Ispušni ventil. Kao što znate, odijelo vas pokušava održati na ugodnoj temperaturi, bez obzira na to kakvo je vrijeme vani. Materijal odijela onoliko je blizu izolatorskom savršenstvu koliko smo to mogli postići, u skladu s mehaničkim zahtjevima. Zbog toga se ovi ventili zagrijavaju – strašno zagrijavaju u usporedbi s vanjskim temperaturama na tamnoj strani – dok ispuštaju toplinu tijela.

Sve što vi trebate napraviti je nasloniti se na gromadu smrznutog plina; mnogo ih je posvuda. Plin će se sublimirati brže no što može izaći kroz ventile; prilikom izlaska udarit će u okolni led i probušiti ga... i u otprilike stotinki sekunde osjetit ćete eksploziju jednaku onoj ručne granate, točno ispod svog vrata. Nećete ništa osjetiti.

Varijacije na ovu temu ubile su jedanaest ljudi u protekla dva mjeseca. A oni su samo gradili skupinu baraka.

Pretpostavljam da znate kako lako mogućnosti mehanizma za pojačavanje snage mogu ubiti vas ili vaše drugove. Želi li se netko rukovati s narednikom?” Zastao je, onda mu prišao i stisnuo njegovu rukavicu. “On je izvježban u tome. Dok se i vi ne uvježbate, budite krajnje pažljivi. Možete se počešati gdje vas svrbi a završiti tako da si slomite kičmu. Zapamtite, polu-logaritmička reakcija: kilogram pritiska napreže silu od dva i pol kilograma; kilogram i pol daje pet; dva

kilograma, jedanaest i pol; dva i pol kilograma, dvadeset tri i pol. Teoretski, tako biste mogli raspoloviti čeličnu gredu, onu pojačanu. Zapravo, uništili biste materijal rukavica i, barem na Charonu, umrli vrlo brzo. Bila bi to utrka dekompresije i brzog smrzavanja. Umrli biste bez obzira na pobjednika.

Nožni mehanizmi također su opasni, premda je povećanje manje ekstremno. Dok ne budete uistinu vješti, ne pokušavajte trčati, ili skočiti. Vjerojatno ćete se spotaknuti, a to znači da ćete vjerojatno i umrijeti.

Charonova gravitacija je na tri četvrtine normalne Zemljine, pa nije previše strašno. Ali na stvarno malom svemirskom tijelu, poput Mjeseca, mogli biste skočiti iz trka i ne spuštati se dvadeset minuta, samo biste jedrili iznad horizonta. Možda biste se zabili u planinu brzinom od osam metara po sekundi. Na malenom asteroidu uopće ne bi bilo teško potrčati dovoljno brzo da pobjegnete gravitaciji i uputite se na neformalno razgledavanje intergalaktičkog svemira. Spor je to način putovanja.

Sutra ujutro počet ćemo vas podučavati kako preživjeti unutar ovog paklenog stroja. Ostatak ovog poslijepodneva i večeri prozivat ću vas jednog po jednog, kako bismo vam prilagodili mjeru. To je sve, naredniče.”

Cortez je pošao do vrata i okrenuo ventil koji je propustio zrak u zračnu komoru. Uključio se niz infracrvenih lampica da bi se spriječilo smrzavanje zraka unutra. Kad su se tlakovi izjednačili, zatvorio je ventil, odbrtvio vrata i zakoračio unutra, te ih za sobom čvrsto zabrtvio. Pumpa je zujala otprilike minutu, ispražnjujući nepropusnu komoru; onda je on izašao i hermetički zatvorio vanjska vrata.

Prilično su nalikovala onima na Mjesecu. “Prvo trebam vojnika Omara Almizara. Vi ostali možete pronaći

svoje ležajeve. Prozivat ću vas preko razglasa.” “Abecednim redom, gospodine?” “Da. Otprilike deset minuta po komadu. Ako vam prezime

počinje sa Z, možete i otići u krpe.” To je pitala Rogersova. Vjerojatno je i mislila da se nekom

skrpa.  

5

 

Sunce je bilo neugodna bijela točka točno iznad naših glava. Bilo je mnogo blještavije nego što sam očekivao; budući da smo bili osamdeset astronomskih jedinica udaljeni, jakost mu je bila 1/64000 njegove jakosti na Zemlji. Svejedno, bacalo je otprilike jednako toliko svjetlosti kao i jaka ulična lampa.

“Ovo je znatno više svjetlosti nego što ćete imati na portalnom planetu.” Glas kapetana Stotta zapucketao je na zajedničkoj frekvenciji. “Budite sretni što ćete moći gledati kuda stajete.”

Bili smo poredani, u jednom redu, na stazi od permaplasta koja je povezivala spavaonice i kolibu sa zalihama. Vježbe hodanja odrađivali smo u zatvorenom prostoru, cijelo jutro, a to se nije nimalo razlikovalo od vježbanja vani, samo što bismo tamo imali egzotičnu kulisu. Iako je svjetlo bilo prilično prigušeno, moglo se posve jasno vidjeti dokle god se pružao pogled, jer nije bilo atmosfere koja bi ga zaklanjala. Crni greben iščezavao je na kilometar od nas, a izgledao je previše pravilno da bi se prirodno širio od jednog do drugog kraja obzora. Tlo je bilo granitnocrno, išarano ostacima bijelog ili plavičastog leda. Pokraj kolibe sa zalihama nalazilo se brdašce snijega u kanti na kojoj je pisalo KISIK.

Odijelo je bilo prilično udobno, ali davalo ti je čudan osjećaj da si u isto vrijeme i marioneta i lutkar. Uputiš podražaj da pomakneš nogu, a odijelo ga očita, pojača i pomakne ti nogu umjesto tebe.

“Danas ćemo samo prošetati oko zbornog područja i nitko neće napustiti zborno područje.” Kapetan nije nosio svoju četrdesetpeticu – osim ako je nije nosio pod odijelom kao amajliju – ali imao je laserski prst kao i mi ostali. No njegov je vjerojatno bio ukopčan.

Zadržavajući razmak od najmanje dva metra između svake osobe, sišli smo s permaplasta i slijedili kapetana preko glatkog stijenja. Hodali smo oprezno otprilike sat vremena, kružeći prema van, i naposljetku se zaustavili na udaljenom rubu označenog područja.

“A sada me svi pozorno promatrajte. Otići ću tamo do one plave ploče leda” – bila je velika i udaljena otprilike dvadeset metara – “i pokazati vam nešto što biste trebali znati ako želite preživjeti.”

Napravio je desetak sigurnih koraka. “Prvo moram zagrijati kamen – filteri dolje.” Stisnuo sam gumb pod pazuhom i filter je skliznuo na mjesto preko mog konvertera slike. Kapetan je uperio prst na crni kamen veličine košarkaške lopte i opalio kratki rafal. Bljesak je bacio dugu sjenu kapetana na nas i još iza. Kamen se razmrskao u hrpu nejasnih krhotina.

“Ne treba im dugo da se ohlade.” Stao je i pokupio komadić. “Ovaj je vjerojatno na dvadeset ili dvadeset pet stupnjeva. Gledajte.” Bacio je “topli” kamen na ploču leda. On je počeo nepravilno skakutati po njoj i izletio na stranu. Bacio je još jedan, a taj je učinio isto.

“Kao što znate, niste baš savršeno izolirani. Ovo kamenje otprilike je iste temperature kao i donovi vaših čizama. Ako pokušate stati na ploču vodika, ista stvar će se dogoditi i vama. Jedino što je kamen već mrtav.

To se događa zato što stijena stvara glatku dodirnu površinu s ledom – malenu lokvu tekućeg vodika – i omogućuje klizanje kamena iznad tekućine na zgusnutoj pari vodikovih isparavanja. To kamen ili vas čini teretom bez trenja, bar što se leda tiče, a vi ne možete stajati bez ikakvog trenja pod vašim čizmama.

Nakon što u svojim odijelima proživite otprilike mjesec dana, trebali biste znati kako preživjeti pad, ali sada jednostavno još ne znate dovoljno. Gledajte.”

Kapetan se sagnuo i skočio na ploču. Stopala su mu se izmaknula ispod tijela i okrenuo se u zraku, dočekavši se na dlanove i koljena. Skliznuo je s ploče i stao na čvrsto tlo.

“Poanta je u tome da ne dozvolite da vaši ispusni ventili dođu u dodir sa smrznutim plinom. U usporedbi s ledom, oni su užareni kao visoke peči, a kontakt s bilo kakvim opterećenjem odostraga rezultirat će eksplozijom.”

Nakon te demonstracije, hodali smo uokolo još otprilike sat vremena, a potom se vratili u kvartir. Kad smo prošli kroz zračnu komoru, morali smo se motati tamo još neko vrijeme, kako bismo omogućili našim odijelima da se prilagode na nešto slično sobnoj temperaturi. Netko mi je prišao i dodirnuo me kacigom o kacigu.

“Williame?” Iznad štitnika za lice imala je utisnuto MCCOY. “Bok, Sean. Ima nešto posebno?” “Samo sam se pitala imaš li s kime spavati večeras.” Tako je; zaboravio sam. Ovdje nije bilo nikakvog rasporeda za

spavanje. Svatko si je sam birao partnera. “Svakako, mislim, ovaj, ne... nemam, nikoga nisam pitao. Svakako, ako ti želiš...”

“Hvala, Williame. Vidimo se poslije.” Gledao sam je kako odlazi i mislio, ako bi itko u tome odijelu mogao izgledati seksi, onda bi to bila Sean. Ali čak ni Sean to nije mogla.

Cortez je odlučio da smo dovoljno ugrijani i poveo nas je u prostoriju za odijela, gdje smo ih vratili na njihova mjesta i priključili na ploče za punjenje. (Svako je odijelo imalo maleni komadić plutonija

koji bi ga opskrbljivao energijom nekoliko godina, ali od nas se očekivalo da ga pokrećemo na pogonske ćelije, koliko je god bilo moguće.) Nakon mnogo komešanja, svi su se konačno priključili i bilo nam je dopušteno skinuti odijela – devedeset i sedam golih pilića koji izlaze iz svijetlozelenih jaja. Bilo je hladno – zrak, pod, a posebno odijela – i išli smo prema ormarićima u priličnom neredu.

Navukao sam tuniku, hlače i sandale i još uvijek mi je bilo hladno. Uzeo sam šalicu i stao u red za soju. Svi su skakali gore-dolje kako bi se zagrijali.

“Što misliš, koliko je, h-hladno, M-Mandella?” Bila je to McCoy.

“Ne želim, ni misliti, o tome.” Prestao sam skakutati i protrljao se, što sam žustrije mogao, dok sam držao šalicu u jednoj ruci. “Jednako je hladno kao što je bilo i u Missouriju, u najmanju ruku.”

“Ung... voljela bih, kad bi, malo ugrijali, ovu jebenu, prostoriju.” To uvijek pogađa sitne žene više nego bilo koga drugoga. McCoy je bila najniža u satniji, lutka tanka u struku, visoka jedva metar i pedeset.

“Uključili su klima-uređaj. Ne može još dugo ovako.” “Voljela bih, da sam, veliki, komad, mesa poput, tebe.” Meni je bilo drago što nije.  

6

  Prva je žrtva pala trećega dana, kad smo učili kopati rupe. Kad je toliko puno energije pohranjeno u njihovom oružju,

vojnicima ne bi bilo praktično da kopaju rupe u smrznutom tlu s lopatom i uobičajenom kramom. Ipak, možete bacati granate cijeli dan, a zemlju tek plitko udubiti – tako da je uobičajena metoda izbušiti rupu u tlu ručnim laserom, nakon što se ohladi u nju ubaciti tempirano punjenje te, u idealnim uvjetima, popuniti rupu okolnom materijom. Naravno, na Charonu nema mnogo razbacanog kamenja, osim ako već niste razvalili rupu u blizini.

Jedini problem u cijelom postupku je odmaknuti se. Da biste bili sigurni, rekli su nam, morate biti sakriveni iza nečega stvarno čvrstog, ili biti udaljeni barem stotinu metara. Nakon postavljanja naboja imate oko tri minute, ali ne možete jednostavno otrčati. Ne na siguran način, ne na Charonu.

Do nesreće je došlo kad smo kopali doista duboku rupu, onakvu kakva vam treba za veliki podzemni bunker. Za to, morali smo

eksplozijom napraviti rupu, potom se spustiti na dno kratera i ponavljati proceduru iznova i iznova, sve dok rupa nije bila dovoljno duboka. U krateru smo koristili naboje s odgodom od pet minuta, ali i to se vrijeme činilo jedva dovoljnim – morao si ići stvarno polako, oprezno se penjući prema gornjem rubu kratera.

Skoro svi su raznijeli dvostruke rupe; svi osim mene i još troje ljudi. Valjda smo mi bili jedini koji smo stvarno pozorno obraćali pažnju kada je Bovanovitcheva upala u nevolje. Svi smo bili dobrih dvjesto metara udaljeni. S konverterom slike podešenim na povećanje snage od četrdeset, gledao sam je kako nestaje preko ruba kratera. Nakon toga, mogao sam samo prisluškivati njezin razgovor s Cortezom.

“Na dnu sam, naredniče.” Normalna radijska procedura na ovakvim manevrima bila je privremeno obustavljena; nikome osim Corteza i podučavane osobe nije bilo dozvoljeno emitiranje.

“Okej, primakni se središtu i raščisti krhotine. Samo polako. Nema žurbe sve dok ne izvučeš osigurač.”

“Dakako, naredniče.” Mogli smo čuti slabi odjek štropota kamenja, njezine čizme provodile su zvuk. Nekoliko minuta nije ništa rekla.

“Na dnu sam.” Zvučala je pomalo zadihano. “Je li ledeno ili kameno?” “O, kameno je, naredniče. Zelenkasta stvar.” “Upotrijebi slabu postavku. Jedno cijelo dva, disperzija četiri.” “Pobogu, naredniče, tako će trebati vječnost.” “Da, ali ta stvar u sebi sadrži hidrirane kristale – ako je prebrzo

zagriješ, mogla bi puknuti. A onda bismo te morali ostaviti tamo, djevojko. Mrtvu i krvavu.”

“Okej, jedno cijelo dva, disperzija četiri.” Unutrašnji rub kratera zablistao je crveno, reflektirajući svjetlost lasera.

“Kad dođeš na otprilike pola metra dubine, stisni disperziju na dva.”

“Razumijem.” Trebalo joj je točno sedamnaest minuta, od toga tri minute na disperziji dva. Mogu zamisliti koliko joj se zamorila ruka kojom je ciljala.

“Sad se odmori nekoliko minuta. Kada se dno rupe prestane žariti, aktiviraj naboj i ubaci ga unutra. Onda išetaj van, razumiješ? Imat ćeš više nego dovoljno vremena.”

“Razumijem naredniče. Išetam.” Zvučala je nervozno. Pa, nije da baš često moraš na prstima odšetati od tahionske bombe jačine dvadeset mikrotona. Nekoliko minuta slušali smo kako diše.

“Evo ide”. Slabi zvuk kliženja, bomba klizi dolje. “Sada polako i smireno. Imaš pet minuta;’ “D-da. Pet.” Njeni su koraci u početku bili polagani i pravilni.

Potom, nakon što se počela penjati uz kosinu, zvukovi su bili manje pravilni, možda pomalo mahniti. A s još četiri minute na raspolaganju...

“Sranje!” Glasan zvuk struganja, potom lomljava i struganje. “Sranje-sranje.”

“Što ne valja, vojniče?” “Ma sranje.” Tišina. “Sranje!” “Vojniče, ako ne želiš da te upucam, reci mi što ne valja!” “Ja... sranje, zapela sam. Jebeno klizište... sranje... UČINITE

NEŠTO! Ne mogu se pomaknuti, sranje, ne mogu se pomaknuti, ja...” “Začepi! Koliko duboko?” “Ne mogu pomaknuti svoje, sranje, svoje jebene noge.

POMOZITE MI...” “Pa onda, dovraga, upotrijebi ruke – guraj! Možeš pomaknuti

tonu svakom rukom.” Tri minute. Prestala je psovati i počela gunđati, na ruskom, pretpostavljam,

muklo i jednolično. Teško je disala i moglo se čuti kotrljanje kamenja. “Slobodna sam.” Dvije minute. “Idi što brže možeš.” Cortezov glas bio je jednoličan, bez

emocija. Pojavila se na devedeset sekundi, puzala je preko ruba. “Trči,

curo... trči što brže možeš.” Potrčala je pet ili šest koraka i pala, otklizala nekoliko metara, ponovno ustala, potrčala, ponovno pala, ponovno ustala...

Izgledalo je kao da ide prilično brzo, ali prošla je tek tridesetak metara kad je Cortez rekao: “U redu, Bovanovitcheva, baci se na trbuh i mirno lezi.” Deset sekundi, ali ga nije čula ili se htjela još malo više udaljiti, i nastavila je trčati, neopreznim poskakujućim koracima, i baš kad je bila u najvišoj točki skoka, pojavio se bljesak i tutnjava, a nešto veliko pogodilo ju je ispod vrata i njezino se obezglavljeno tijelo okretalo i okretalo prostorom, ostavljajući za sobom crveno-crnu spiralu smrznute krvi, koja se graciozno taložila na tlu i tvorila stazu kristalnog praha, koju nitko nije remetio dok smo sakupljali kamenje kako bismo pokrili beživotno tijelo na njezinu kraju.

Te noći Cortez nam nije držao predavanje, nije se čak ni pojavio na večeri. Svi smo bili jako ljubazni jedni prema drugima i nitko se nije bojao razgovarati o tome.

Skrpao sam se Rogersovoj – svi su završili u krevetu s dobrim prijateljima – ali htjela je samo plakati, i plakala je tako dugo i tako jako da sam i ja počeo.  

7

  “Tim pucača A – krenite!” Nas dvanaest napredovalo je u

nepravilnoj liniji prema simuliranom bunkeru. Bio je udaljen otprilike kilometar, s one strane pomno pripremljenog puta sa zaprekama. Mogli smo se kretati prilično brzo, jer je sav led bio uklonjen s terena, ali čak i uz desetodnevno iskustvo nismo bili sposobni nizašto više od laganog trčkaranja.

Ja sam nosio minobacač napunjen granatama za vježbu jačine desetine mikrotone. Svi su imali svoje laserske prste namještene na nula cijelih nula osam disperzije jedan; ne puno jače od ručne svjetiljke. Ovo je bio simulirani napad – bunker i njegov obrambeni robot koštali su previše da bi se jednom upotrijebili i onda bacili.

“Tim B, pratite. Vođe timova, preuzmite.” Prišli smo nagomilanim gromadama negdje oko oznake za pola

udaljenosti, i Potterova, vođa mojega tima, rekla je: “Stanite i pokrivajte.” Nahrupili smo iza stijena i čekali tim B.

Jedva vidljivi u svojim zatamnjenim odijelima, dvanaest muškaraca i žena prošuštali su pokraj nas. Čim su nas prošli, otrčali su lijevo, izvan našeg vidnog polja.

“Paljba!” Crveni krugovi svjetlosti plesali su dolje na dometu od pola kilometra, gdje je bunker bio jedva vidljiv. Domet ovih granata za vježbu bio je petsto metara; ali moglo bi mi se posrećiti, pa sam poravnao bacač sa slikom bunkera, uhvatio ga pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva i odapeo salvu od tri granate.

Uzvratna pucnjava iz bunkera započela je čak i prije nego što su moje granate pale. Njegovi automatski laseri nisu bili jači od onih koje smo mi koristili, ali izravan pogodak deaktivirao bi ti konverter slike i ostavio te slijepim. Izbacivao je nasumične salve pucnjeva, koji se nisu čak ni približavali gromadama iza kojih smo se sakrivali.

Tri bljeska jarkog magnezija istovremeno su sijevnula tridesetak metara ispred bunkera. “Mandella! Mislila sam da si ti navodno vješt s tim čudom.”

“Kvragu, Potterova – baca samo na pola kilometra. Jednom kad se približimo, tući ću točno po njemu, svaki put.”

“Ma naravno da hoćeš.” Nisam ništa rekao. Neće ona zauvijek biti vođa tima. Osim toga, nije bila tako loša djevojka, prije nego što joj je moć udarila u glavu.

Budući da je bacač granata pomoćnik vođe tima, bio sam priključen na njezinu radiovezu i mogao sam čuti kako razgovora s timom B.

“Potterova, ovdje Freeman. Gubici?” “Potterova ovdje – nema gubitaka, izgleda da su se usredotočili

na vas.” “Da, mi smo izgubili troje. Trenutno smo u udubini

osamdesetak, stotinjak metara ispod vas. Možemo vas pokrivati kad god budete spremni.”

“Okej, počnite.” Tihi škljocaj. “Tim A, pratite me.” Iskliznula je iza stijene i uključila blijedoružičasti signal ispod baterije svog energetskog sklopa. Ja sam uključio svoj i počeo trčati uz nju, a ostatak se tima raspršio i pratio nas u klinastoj formaciji. Nitko nije pucao dok nas je tim B pokrivao.

Sve što sam mogao čuti bilo je Potteričino disanje i lagano mrvljenje šljunka pod mojim čizmama. Nisam mogao mnogo toga vidjeti, pa sam pojačao konverter slike na drugu razinu intenziviranja. To je sliku malo zamaglilo, ali ostala je dovoljno svijetla. Izgledalo je da je bunker uspio prilično dobro pritisnuti tim B; pičilo je po njima samo tako. Sva njihova uzvratna paljba bila je laserska. Mora da su izgubili svojeg bacača granata.

“Potterova, ovdje Mandella. Ne bismo li trebali malo pomoći timu B?”

“Čim nam pronađem dovoljno dobar zaklon. Slažeš li se s tim? Vojniče?” Bila je promovirana u desetnika za trajanja vježbe.

Skrenuli smo udesno i legli iza komada stijene. Većina ostalih pronašla je zaklon u blizini, ali nekoliko ih se moralo priviti uz tlo.

“Freeman, ovdje Potterova.” “Potterova, ovdje Smithy. Freeman je pao; Samuels je pao.

Ostalo nam je još samo pet ljudi. Zaštitite nas malo da možemo... “Razumijem, Smithy.” Klik. “Otvorite paljbu, tim A. Tim B

stvarno stradava.”   Provirio sam preko ruba stijene. Daljinomjer je pokazivao da je

bunker udaljen otprilike tristo pedeset metara, još uvijek prilično daleko. Nanišanio sam mrvicu poviše i ispucao tri komada, potom spustio nekoliko stupnjeva, pa još tri komada. Prva je tura prebacila cilj

za nekih dvadeset metara; onda je druga salva zaplamsala točno ispred bunkera. Pokušao sam zadržati taj kut i ispucao petnaest granata, ostatak spremnika, u istom smjeru.

Trebao sam se sagnuti iza stijene da ponovno napunim bacač, ali htio sam vidjeti gdje će pasti onih petnaest, pa sam gledao prema bunkeru, istovremeno posegnuvši natrag kako bih otkačio spremnik...

Kad je laser pogodio moj konverter slike, ugledao sam crveni bljesak, tako intenzivan da mi se učinilo kako mi je prošao ravno kroz oči i odbio se od stražnjeg dijela lubanje. Mora da je prošlo svega nekoliko milisekundi prije no što je konverter postao preopterećen i ugasio se, ali me jarkozeleni odbljesak slike probadao u očima još nekoliko minuta.

Budući da sam službeno bio “mrtav”, radioveza mi se automatski prekinula i morao sam ostati na mjestu, sve dok patvorena bitka ne završi. Bez ikakvih čulnih podražaja, osim osjeta vlastite kože (a ona me boljela na mjestu koje je zabljesnuo konverter slike) i uz zujanje u ušima, to se činilo strašno dugim vremenskim periodom. Naposljetku, nečija je kaciga zveknula o moju.

“Jesi dobro, Mandella?” Glas Potterove. “Žao mi je, umro sam od dosade prije dvadeset minuta.” “Ustani i primi me za ruku.” Učinio sam to i odvukli smo se do

kvartira. Sigurno nam je trebalo više od jednoga sata. Nije više ništa rekla, cijelim putem natrag – to je prilično neugodan način komuniciranja – ali nakon što smo prošli kroz zračnu komoru i ugrijali se, pomogla mi je da se oslobodim odijela. Pripremio sam se za blagu jezikovu juhu, ali kada se odijelo rastvorilo, prije no što su mi se oči privikle na svjetlost, zgrabila me oko vrata i sočno poljubila u usta.

“Dobro si pucao, Mandella.” “Ha?” “Što, nisi vidio? Naravno da nisi... Posljednja salva prije nego

što si bio pogođen – četiri izravna pogotka. Bunker je odlučio da je izbačen iz igre i sve što smo mi morali napraviti bilo je da prehodamo ostatak puta.”

“Izvrsno.” Počešao sam se po licu ispod očiju, a nešto suhe kože se oljuštilo. Zahihotala se.

“Trebaš se vidjeti. Izgledaš kao...” “Sve osoblje neka se javi u zborno područje.” Bio je to

kapetanov glas. Loše vijesti, kao obično. Dodala mi je tuniku i sandale. “Idemo.” Zborno područje/menza

nalazilo se nekoliko koraka niz hodnik. Na vratima je bio red tipki s

imenima za prozivku; pritisnuo sam onu pokraj svog imena. Četiri imena bila su prekrivena crnom trakom. To je bilo dobro, samo četvero. Tijekom današnjih vježbi nikoga nismo izgubili.

Kapetan je sjedio na povišenom podiju, što je značilo da bar ne moramo prolaziti svu onu “pozor” pizdariju. Mjesto se popunilo za manje od minute; tihi udarac zvona označio je da je okupljanje dovršeno.

Kapetan Stott nije ustao. “Bili ste razmjerno dobri danas. Nitko nije poginuo, a očekivao sam da neki od vas hoće. Po tom pitanju nadmašili ste moja očekivanja, ali po svim drugim pitanjima loše ste obavili posao.

Drago mi je što dobro pazite na sebe, jer svatko od vas predstavlja investiciju veću od milijun dolara i jednu četvrtinu ljudskoga života.

No u ovoj simuliranoj bitci protiv vrlo glupog neprijateljskog robota, trideset sedmero vas je uspjelo upasti u lasersku vatru i poginuti na simulirani način, a budući da mrtvim ljudima ne treba hrana, ni vi je nećete trebati, sljedeća tri dana. Svakoj osobi koja je bila žrtva u ovoj bitci bit će dodijeljeno samo dvije litre vode i doza vitamina svaki dan.”

Bili smo dovoljno iskusni da ne počnemo gunđati, ali bilo je nekih prilično ogorčenih pogleda, posebice na licima koja su imala opaljene obrve i ružičasti opečeni pravokutnik koji im je uokvirivao oči.

“Mandella.“ “Gospodine?” “Ti si daleko najgore opečena žrtva. Je li tvoj konverter slike bio

podešen na normalno?” O, sranje. “Ne, gospodine. Razina dva.” “Dakle tako. Tko je tijekom vježbe bio vođa tvoga tima?” “Kaplar na dužnosti, Potter, gospodine.” “Vojniče Potter, jesi li mu naredila da koristi intenzifikator

slike?” “Gospodine, ja... ne sjećam se” “Ne sjećaš se. Pa, kao vježbu za pamćenje, možeš se pridružiti

mrtvacima. Je li to zadovoljavajuće?” “Da, gospodine.” “Dobro. Mrtvaci dobivaju svoj posljednji obrok večeras, a od

sutra ništa. Ima li pitanja?” Mora da se šalio. “U redu. Otpust.” Odabrao sam jelo koje je izgledalo kao da ima najviše kalorija i

premjestio svoj pladanj kako bih sjedio pokraj Potterove. “Ovo što si učinila bilo je prokleto donkihotski. Ali hvala ti.”

“Ma ništa. Ionako sam htjela izgubiti nekoliko kilograma.” Nisam mogao otkriti gdje se na njoj nalazi višak kilograma.

“Znam dobru vježbu”, rekao sam. Nasmijala se ne podigavši pogled sa svojeg pladnja. “Imaš koga za večeras?”

“Mislila sam onako, pitati Jeffa...” “Onda se bolje požuri. On slini za Maejimom.” Pa, to je

uglavnom bila istina. Svi smo mi slinili za njom. “Ne znam. Možda bismo trebali čuvati snagu. Ta tri dana...” “Ma hajde.” Noktom sam je lagano počeškao po nadlanici.

“Nismo spavali zajedno još od Missourija. Možda sam naučio nešto novo.”

“Možda i jesi.” Vragolasto je nagnula glavu prema meni. “Okej.”

Zapravo, ona je bila ta s novom fintom. Francuski vadičep, tako ga je nazvala. No nije mi htjela reći tko ju je to naučio. Htio bih mu čestitati. Jednom kad povratim snagu.  

8

  Dva tjedna vježbanja oko baze Miami na kraju su nas koštala

jedanaest života. Dvanaest, ako računate i Dhalquista. Pretpostavljam da je to što moraš provesti ostatak života na Charonu, bez jedne ruke i obje noge, vrlo slično smrti.

Foster je zdrobljen pri odronu zemlje, a Freelandu je zakazalo odijelo pa se smrznuo i zaledio, prije nego što smo ga stigli unijeti unutra. Većinu ostalih koji su poginuli nisam baš dobro poznavao. Ali sve su me smrti pogodile. A činilo se kako smo zbog njih postajali plašljiviji, više nego oprezniji.

Sada tamna strana. Letjelica nas je prebacila tamo u grupama po dvadeset i spustila nas pokraj hrpe građevnog materijala, pažljivo uronjenog u bazen helija II.

Upotrijebili smo kuke da izvučemo te stvari iz bazena. Nije sigurno gacati onuda, jer ta tvar puže svuda po vama i teško je vidjeti što je ispod; ako nemate sreće, mogli biste stati na ploču vodika.

Predložio sam da pokušamo laserima zakuhati bazen dok tekućina ne ishlapi, ali deset minuta združene paljbe nije znatnije snizilo razinu helija. Nije ni zakuhalo; helij II je “superfluid“, tako da se ono malo isparavanja do kojega je došlo moralo jednakomjerno rasporedili po čitavoj površini. Nema vrućih mjesta, dakle nema ni ključanja.

Nije nam bilo dozvoljeno koristiti rasvjetu, kako nas “ne bi otkrili”. S pojačanim konverterom slike na razini tri ili četiri, bilo je prilično puno zvjezdane svjetlosti, ali svaki stupanj značio je određeni gubitak pojedinosti. Do razine četiri krajolik je izgledao kao neobrađena jednobojna slika i nisi mogao pročitati ni imena na kacigama, osim ako ne bi bili točno ispred tebe.

Krajolik ionako nije bio previše zanimljiv. U blizini je bilo pet-šest srednje velikih meteorskih kratera (svi s točno istom razinom helija II u njima), a malo iza horizonta bila je naznaka nekakvih brdašaca. Neravno tlo bilo je sipko poput smrznutih paukovih mreža; svaki put kad bih spustio nogu, utonuo bih koji centimetar uz zvuk škripanja. To je stvarno znalo ići na živce.

Veći dio dana protekao nam je u vađenju stvari iz bazena. Drijemali smo u smjenama, a to si mogao izvesti stojeći, sjedeći ili ležeći na trbuhu. Nije mi dobro išlo ni u jednoj od tih poza, pa sam s nestrpljenjem čekao da bunker bude izgrađen i pod tlakom.

Nismo ga mogli sagraditi pod zemljom – samo bi se napunio helijem II – pa je prva stvar koju je trebalo napraviti bila izolacijska platforma, troslojni sendvič permaplasta i vakuuma.

Bio sam kaplar na dužnosti, s ekipom od deset ljudi. Nosili smo slojeve permaplasta do gradilišta – dvoje može ponijeti jedan bez problema – kada se jedan od “mojih” ljudi poskliznuo i pao na leđa.

“Dovraga, Singeru, pazi kako hodaš.” Imali smo nekoliko mrtvih na taj način.

“Oprostite, kaplare. Jako sam umoran. Noge su mi se jednostavno zaplele.”

“Dobro, samo pazi.” Normalno je ustao, sa svojim partnerom namjestio sloj i otišao natrag po drugi.

Držao sam Singera na oku. Nakon nekoliko minuta gotovo da je posrtao, što nije bilo lako u tom kibernetičkom oklopu.

“Singeru! Nakon što namjestite dasku, želim s tobom razgovarati.”

“OK.” Pomučio se da dovrši zadatak i dovukao se do mene. “Daj da provjerim tvoja očitanja.” Otvorio sam pretinac na

njegovim prsima kako bih mogao vidjeti medicinski monitor. Temperatura mu je bila za dva stupnja previsoka; tlak i puls povišeni. Ipak, ne do crvene linije.

“Je li ti loše, ili što?” “Dovraga, Mandella, osjećam se OK, samo umorno. Otkad sam

pao pomalo mi se vrti.”

Ukucao sam liječnikovu kombinaciju. “Doktore, ovdje Mandella. Možeš li doći ovamo na trenutak?”

“Naravno, gdje ste?” Mahnuo sam, a on je došetao s bazena. “U čemu je problem?” Pokazao sam mu Singerova očitanja. On je znao što su značili svi ostali mali brojčanici i stvarčice, pa

mu je trebalo neko vrijeme da ih prouči. “Koliko ja vidim, Mandella... njemu je samo vruće.”

“Dovraga, to sam vam i ja mogao reći”, rekao je Singer. “Možda bi bilo bolje da oružar pregleda ovo odijelo.” Imali smo

dvoje ljudi koji su prošli brzi tečaj za održavanje odijela; oni su bili naši “oružari”.

Pozvao sam Sancheza i zamolio ga da dođe sa svojim alatom. “Dolazim za nekoliko minuta, kaplare. Nosim kladu.” “E, pa, ostavi je i dolazi ovamo.” Počeo mi se javljati neki

nelagodan osjećaj. Dok smo ga čekali, liječnik i ja pregledali snio Singerovo odijelo.

“Uh-oh”, rekao je doktor Jones. “Pogledaj ovo.” Otišao sam mu iza leđa i pogledao tamo gdje je pokazivao. Dva rebarca na izmjenjivaču topline bila su iskrivljena.

“Što ne valja?” pitao je Singer. “Pao si na svoj izmjenjivač topline, je l' tako?” “Naravno, kaplare – to je to. Mora da ne radi kako treba.” “Mislim da uopće ne radi”, rekao je doktor. Sanchez je stigao sa svojom dijagnostičkom opremom i rekli

smo mu što se dogodilo. Pogledao je izmjenjivač topline, potom uključio nekoliko utikača u njega i dobio digitalno očitanje na malome monitoru u svom priboru. Nisam znao što je to mjerilo, ali rezultat je izlazio na nula do osam decimala.

Čuo sam tihi škljocaj, Sanchez se prebacio na moju privatnu frekvenciju. “Kaplare, ovaj lik je otpisan.”

“Što? Zar ne možeš popraviti tu prokletu stvar?” “Možda... možda bih mogao, kad bih je mogao rastaviti. Ali ne

postoji način...” “Hej! Sanchez?” Singer je govorio na glavnoj frekvenciji. “Jesi

otkrio što ne valja?” Dahtao je. Klik. “Daj se strpi, čovječe, radimo na tome.” Klik. “Neće

izdržati dovoljno dugo da stvorimo tlak u bunkeru. A ja ne mogu raditi na njegovom izmjenjivaču topline s vanjske strane odijela.”

“Imaš odijelo viška, zar ne?”

“Imam dva, ona koja svima pristaju. Ali nemamo mjesto... čekaj malo...”

“Dobro. Idi i zagrij jedno od odijela.” Prebacio sam se na glavnu frekvenciju. “Slušaj, Singeru, moramo te izvući iz te stvari. Sanchez ima rezervno odijelo, ali da bismo te prebacili u njega, morat ćemo izgraditi kuću oko tebe. Razumiješ?”

“M-hm.” “Gle, napravit ćemo kutiju s tobom unutra, i priključiti je na

jedinicu za održavanje života. Tako ćeš moći disati dok budeš mijenjao odijelo.”

“Zvuči mi prilično kompr... kompul... icirano” “Gle, samo nas prati...” “Bit ću ja dobro, čovječe, samo me pusti da malo odmor...” Zgrabio sam ga za ruku i poveo do gradilišta. Stvarno je

krivudao. Doktor ga je primio za drugu ruku, pa smo zajedno pazili da ne padne.

“Kaplare Ho, ovdje kaplar Mandella.” Ho je bila zadužena za jedinicu za održanje života.

“Odlazi, Mandella, imam posla.” “Imat ćeš još više posla.” Kratko sam joj objasnio problem. Dok

je njezina skupina požurila da pripremi JOZ – za ovu svrhu trebali su nam samo zračna cijev i grijač – ja sam poslao svoje ljude da donesu otprilike šest komada permaplasta, kako bismo mogli napraviti veliku kutiju oko Singera i dodatnog odijela. Izgledat će poput ogromnog lijesa, metar širokog i šest metara dugog.

Polegli smo odijelo na komad koji će biti pod lijesa. “OK, Singeru, idemo.”

Bez odgovora. “Singeru, idemo.” Bez odgovora. “Singeru!” Samo je stajao tamo. Doktor Jones provjerio je

njegova očitanja. “Pao je, čovječe, u nesvijest.” Misli su mi se uskovitlale. U kutiji možda bude mjesta taman za

još jednu osobu. “Pomogni mi s ovim.” Uhvatio sam Singera za ramena a doktor ga je primio za noge, pa smo ga pažljivo položili podno praznog odijela.

Potom sam i ja legao, iznad odijela. “OK, zatvarajte.” “Gle, Mandella, ako bi itko trebao ući unutra, onda sam to ja.”

“Jebi se, doktore. Moj posao. Moj čovjek.” To je zvučalo potpuno krivo. William Mandella, dečko junak.

Postavili su komad sa strane – imao je dva otvora, za ulaz i za ispuh JOZ-a – i nastavili ga zavarivati za donji komad uskom laserskom zrakom. Na Zemlji bismo jednostavno koristili ljepilo, ali ovdje je jedina tekućina bila helij, koji ima mnoga zanimljiva svojstva, ali definitivno ne i ljepljivost.

Nakon desetak minuta bili smo potpuno zazidani. Mogao sam čuti zujanje JOZ-a. Upalio sam svjetlo na svome odijelu – prvi put otkad smo sletjeli na tamnu stranu – a zbog odbljeska su mi pred očima zaplesale ljubičaste mrlje.

“Mandella, ovdje Ho. Ostani u svome odijelu barem dvije ili tri minute. Ubacujemo unutra topli zrak, ali on izlazi van kao tekućina.” Gledao sam kako ljubičasto neko vrijeme blijedi.

“OK, još uvijek je hladno, ali uspjet ćeš.” Rastvorio sam svoje odijelo. Nije se moglo sasvim otvoriti, ali nisam imao problema pri izlaženju. Odijelo je još uvijek bilo dovoljno hladno da mi oguli nešto kože s prstiju i guzice dok sam migoljio van.

Morao sam puzati nogama prema dolje niz lijes da stignem do Singera. Brzo se smračivalo kako sam odmicao od svjetla. Kada sam rastvorio njegovo odijelo u lice me zapuhnula navala vrućeg, smrdljivog zraka. Na slabom svjetlu, koža mu je bila tamnocrvena i mrljava. Disao je jako plitko i mogao sam vidjeti kako mu srce jako lupa.

Najprije sam odvojio cijevi za olakšavanje – neugodan posao – potom biosenzore; a onda sam imao problem s vađenjem njegovih ruku iz rukava.

To je prilično lako napraviti kad ih sam sebi izvlačiš. Malo okreneš na jednu, malo na drugu stranu i ruka iskoči van. Raditi to izvana je druga stvar: morao sam mu iskrenuti ruku i onda posegnuti dolje i pomaknuti oklop odijela da se uklopi – treba dosta snage da bi se odijelo pomicalo izvana.

Kada sam mu izvukao jednu ruku bilo je prilično lako; samo sam otpuzao naprijed, nogom se oduprijevši o ramena odijela, i povukao njegovu oslobođenu ruku. Iskliznuo je iz odijela poput kamenice koja izlazi iz ljušture.

Rastvorio sam rezervno odijelo i nakon mnogo povlačenja i guranja, uspio mu ugurati noge unutra. Priključio sam biosenzore i prednju cijev za olakšavanje. Onu će drugu morati priključiti sam; previše je komplicirano. Po milijunti put mi je bilo drago što se nisam

rodio kao žena; one moraju imati te dvije proklete sisaljke, umjesto samo jedne jedine obične cijevi.

Ruke sam mu ostavio izvan rukava. Odijelo će mu ionako biti beskorisno za bilo kakvu vrstu rada; mehanizmi za pomicanje ionako moraju biti napravljeni individualno.

Očni kapci su mu zatreptali. “Man... della. Gdje smo.,. jebem mu...

Objasnio sam, polako, i činilo se da je shvatio većinu toga. “Sada ću te zatvoriti i vratiti se u svoje odijelo. Reći ću ekipi da odreže kraj ove stvari i izvući ću te van. Kužiš?”

Kimnuo je. Neobično za vidjeti – kad kimnete ili slegnete ramenima unutar odijela, ne odašiljete nikakvu poruku.

Uvukao sam se u svoje odijelo, prikopčao dodatke i javio se na glavnoj frekvenciji. “Doktore, mislim da će biti OK. Sad nas vadite odavde.”

“Može.” Glas Ho. Zujanje JOZ-a zamijenio je romon, potom lupkanje. Ispražnjavali su kutiju kako bi spriječili eksploziju.

Jedan ugao spoja postao je crven, pa bijel, i kroz njega se probila jarka grimizna zraka, ni trideset centimetara od moje glave. Skvrčio sam se natrag koliko god sam mogao. Zraka je skliznula spojem i oko tri ugla, vrativši se na početno mjesto. Kraj kutije polako je otpao, ostavljajući za sobom vlakna otopljenog permaplasta.

“Pričekaj da se stvar stvrdne, Mandella.” “Sanchez, nisam baš toliko glup.” “Idemo.” Netko mi je dobacio konop. To bi bilo pametnije nego

da ga sam izvlačim van. Provukao sam veliku omču pod njegovim rukama i vezao je iza njegova vrata. Onda sam se izverao van da im pomognem vući, što je bilo glupo – već su imali dvanaest ljudi spremnih da povuku.

Singer se izvukao sasvim dobro i zapravo je sjedio dok mu je doktor Jones provjeravao očitanja. Ljudi su me zapitkivali o svemu i čestitali mi, kad je Ho iznenada rekla “Gledaj!” i pokazala prema obzoru.

Bila je to crna letjelica, a približavala se brzo. Imao sam tek toliko vremena da pomislim kako to nije pošteno, nisu nas trebali napasti do posljednjih nekoliko dana, a onda se letjelica stvorila točno iznad nas.  

9

  Svi smo se instinktivno bacili na tlo, ali brod nije napao. Izbacio

je potisnike za kočenje i spustio se da prizemlji i zakoči. Potom je neko vrijeme klizio uokolo, da bi se zaustavio kraj gradilišta.

Svi su skužili o čemu se radi i pokunjeno su stajali kada su dvije figure u odijelima izašle iz broda.

Poznati glas zapucketao je na glavnoj frekvenciji. “Svi ste vidjeli da dolazimo a ni jedan od vas nije odgovorio laserskom paljbom. Ne bi vam pomoglo, ali bi ukazalo na određenu razinu borbenog duha. Imate još tjedan ili manje do prave stvari, a budući da ćemo narednik i ja biti ovdje, ja ću uporno tražiti da pokažete malo više volje za životom. Naredniče u dužnosti Potter.“

“Ovdje, gospodine.” “Daj mi odred od dvanaest ljudi da istovari teret. Donijeli smo

stotinu malih robotskih letjelica za vježbu gađanja, tako da možete imati priliku da se barem borite kada vam dođe žive meta.”

“Pokrenite se odmah. Imamo samo trideset minuta prije nego što se brod vrati u Miami.”

Provjerio sam, i zapravo je bilo bliže četrdeset minuta. To što su kapetan i narednik bili tamo zapravo nije puno toga

promijenilo. I dalje smo bili prepušteni sami sebi; oni su samo promatrali.

Jednom kad smo položili pod, trebao nam je još samo jedan dan kako bismo dovršili bunker. Bio je siv i duguljast, bez osobitih značajki, osim kupole zračne komore i četiriju prozora. Na vrhu se nalazio gigavatni laser namješten na okretnom kolutu. Onaj koji je s njim rukovao – ne bi ga se moglo nazvati “topnikom” – sjedio je u naslonjaču i držao u rukama prekidače automatizirane kao za mrtvace. Laser ne bi pucao sve dok je on držao jedan od tih prekidača. Ako bi ih pustio, on bi automatski nanišanio bilo kakav pokretni objekt u zraku i pucao po volji. Primarna detekcija i ciljanje radili su uz pomoć kilometar visoke antene montirane pokraj bunkera.

To je bio jedini mehanizam za koji se doista moglo očekivati da će raditi, s tako zagrađenim obzorom, a tako sporim ljudskim refleksima. Tu stvar nisi mogao u potpunosti automatizirati, jer bi u teoriji mogle pristupiti i prijateljske letjelice.

Kompjutor za ciljanje mogao je odabrati između dvanaest meta koje se pojavljuju istodobno (najprije bi pucao u najveće). A pogodio bi svih dvanaest u roku od pola sekunde.

Baterija je djelomično bila zaštićena od neprijateljske paljbe učinkovitim zaštitnim slojem koji je prekrivao sve osim osobe koja je njome rukovala. Ali ipak, to jesu bili prekidači za mrtvace. Jedan čovjek gore čuva osamdesetoricu unutra. Vojska je dobra u takvoj vrsti matematike.

Jednom kad je bunker bio dovršen, nas polovina je ostalo u njemu cijelo vrijeme – uz prilično jak osjećaj da smo mete – izmjenjujući se u upravljanju laserom, dok je druga polovina odlazila na manevre.

Otprilike četiri kilometra od baze nalazilo se veliko “jezero” smrznutog vodika; jedna od naših osnovnih vježbi bila je naučiti kako se snaći na toj nepouzdanoj podlozi.

To nije bilo previše teško. Nisi mogao stajati na tome, pa si morao leći na trbuh i klizati se.

Ako si imao nekoga da te gurne od ruba, pokrenuti se nije bio problem. Inače, morao si se koprcati rukama i nogama, odgurivati se koliko god je to izvedivo, sve dok se ne bi počeo micati u nizu malih skokova. Jednom kad bi krenuo, nastavio bi se kretati sve dok ne bi ponestalo leda. Mogao si pomalo i kormilariti ukopavajući se, rukom i nogom, na pravoj strani, ali tako nisi mogao usporiti da staneš. Stoga je bilo pametno ne ići prebrzo, pa završiti u položaju da vam kaciga ne apsorbira sav udarac zaustavljanja.

Prošli smo sve što smo raditi na strani Miami: vježbe s oružjem, demoliranje, modele napadanja. Također su u nepravilnim razmacima lansirali bespilotne letjelice prema bunkeru. Tako su, deset do petnaest puta dnevno, ljudi na laseru imali priliku demonstrirati svoju vještinu u ispuštanju prekidača, čim bi se upalile lampice za registriranje objekata u blizini.

Kao i svi ostali, i ja sam dobio četiri sata na toj poziciji. Bio sam nervozan sve do prvog napada, kad sam vidio koliko je to lagano. Svjetla su se upalila, ja sam pustio, top je naciljao i, kad je bespilotna letjelica provirila iznad horizonta – zzt! Zgodna nijansa boje, otopljeni metal koji se raspršuje svemirom. Inače nije bilo previše uzbudljivo.

Zato nitko od nas nije bio zabrinut zbog predstojećeg “završnog testa”, pretpostavljajući da će se samo ponoviti već viđeno.

Baza Miami napala nas je trinaestog dana, s dva projektila koji su istovremeno jurili sa suprotnih strana horizonta, brzinom od nekih četrdeset kilometara u sekundi. Laser je prvog pretvorio u prah bez problema, ali drugi je dospio na osam kilometara od bunkera prije nego što je pogođen.

Vraćali smo se s manevara, udaljeni otprilike kilometar od bunkera. Ne bih ni vidio što se dogodilo da u trenutku napada nisam gledao izravno prema bunkeru.

Drugi projektil poslao je kišu otopljenih krhotina izravno na bunker. Jedanaest komada ga je pogodilo i, kako smo to kasnije rekonstruirali, evo što se dogodilo:

Prva žrtva bila je Maejima, toliko obožavana Maejima, unutar bunkera, koja je pogođena u leđa i u glavu i ostala na mjestu mrtva. Zbog pada tlaka, JOZ je ubacio u višu brzinu. Friedman je stajao ispred glavnog ispusta klimatizacije i bio odbačen prema suprotnom zidu dovoljno jako da ga onesvijesti; umro je od dekompresije prije nego što su ga ostali stigli ubaciti u njegovo odijelo.

Svi su ostali uspjeli oteturati kroz snažne napuhe zraka i navući odijela, ali Garcijino je odijelo bilo probušeno i nije mu ništa pomoglo.

Dok smo mi stigli tamo, oni su već uključili JOZ i zavarivali su rupe u zidu. Jedan je čovjek pokušavao ostrugati neprepoznatljivu kašu koja je nekad bila Maejima. Mogao sam ga čuti kako jeca i kako mu se diže želudac. Garciju i Friedmana već su bili iznijeli van kako bi ih pokopali. Kapetan je od Potterove preuzeo zapovjedništvo nad popravcima. Narednik Cortez poveo je čovjeka koji je jecao u kut i vratio se da počisti Maejimine ostatke, sam. Nikome nije naredio da mu pomogne, a nitko se nije dobrovoljno javio.  

10

  U sklopu završne vježbe nagurali su nas bez pompe u brod –

Zemljinu nadu, isti onaj kojim smo došli na Charon – i otpremili na Stargate pri brzini malo većoj od jednoga G-a.

Putovanje se činilo beskonačnim, oko šest mjeseci subjektivnog vremena, i dosadnim, ali nije bilo tako teško za tijelo kao odlazak na Charon. Kapetan Stott tjerao nas je da usmeno ponavljamo obuku, dan za danom, a vježbali smo svaki dan, sve dok se nismo istrošili do kolektivne iznemoglosti.

Stargate 1 bio je poput tamne strane Charona, samo još tamniji. Baza na Stargateu 1 bila je manja od baze Miami – tek nešto veća od one koju smo izgradili na tamnoj strani – a tamo smo trebali biti nešto više od tjedan dana, kako bismo pomogli da se prošire objekti. Tamošnja posada bila je vrlo sretna što nas vidi, posebno dvije ženske, koje su izgledale malo ofucano.

Svi smo se nagurali u malenu menzu, gdje nam je podmajor Williamson, čovjek zadužen za Stargate 1, priopćio neke uznemirujuće novosti:

“Svi se raskomotite. Ipak, siđite sa stolova, ima dovoljno mjesta na podu.

Imam određene predodžbe o tome kroz što ste upravo prošli, dok ste se uvježbavali na Charonu. Neću reći da je sve to bilo uzalud. Ali ondje kamo vi idete, stvari će biti prilično različite. Toplije.”

Zastao je kako bi nam dao vremena da razmislimo o tome. “Aleph Aurigae, prvi ikada otkriveni kolapsar, okrene se u orbiti

oko normalne zvijezde Epsilon Aurigae u dvadeset i sedam godina. Neprijatelj ima bazu iz koje djeluje, ne na običnom portalnom planetu Alepha, nego na planetu koji kruži oko Epsilona. Ne znamo mnogo o tom planetu, samo da se okrene oko Epsilona jednom u 745 dana, da mu je veličina otprilike tri četvrtine Zemljine, i da ima albedo (reflektivnu snagu) od 0,8, što znači da je vjerojatno prekriven oblacima. Ne možemo s preciznošću reći koliko će biti vruć, ali s obzirom na njegovu udaljenost od Epsilona, vjerojatno je prilično topliji od Zemlje. Naravno, ne znamo hoćete li raditi... boriti se na svijetloj ili tamnoj strani, na ekvatoru ili polovima. Vrlo je mala vjerojatnost da će atmosfera biti pogodna za disanje – u svakom slučaju, ostat ćete u svojim odijelima.

Sada o mjestu gdje idete znate isto koliko i ja. Pitanja?” “Gospodine”, Stein je otezao slogove, “sada znamo kamo

idemo... zna li itko što ćemo raditi kad tamo stignemo?” Williamson je slegnuo ramenima. “To ovisi o vašem kapetanu –

i o vašemu naredniku, i o kapetanu Zemljine nade, i o Nadinom logističkom računalu. Jednostavno još uvijek nemamo dovoljno podataka da bismo predvidjeli tijek vaše akcije. To može biti duga i krvava bitka; to može biti tek šetnja i skupljanje komadića. Moguće je da će Tauranci htjeti ponuditi primirje” – Cortez je prezirno otpuhnuo – “a u tom slučaju predstavljat ćete tek dio naše sile, našu pregovaračku moć.” Blago je pogledao Corteza. “Nitko ne može znati sa sigurnošću.”

Orgija te noći bila je zabavna, ali bilo je to kao da pokušavate spavati usred razuzdane zabave na plaži. Jedini dostatan prostor u kojemu smo svi mogli spavati bila je menza; razastrli su tu i lamo nekoliko plahti zbog privatnosti, a onda su s lanca pustili osamnaest muškaraca iz Stargatea gladnih seksa s našim ženama, pokornim i promiskuitetnim prema vojnim običajima (i zakonu), koje međutim nisu žudjele ni za čim drugim osim za snom na čvrstom tlu.

Osamnaestorica muškaraca ponašali su se kao da su primorani isprobati što je moguće više partnerica, a njihova je izvedba bila impresivna (to jest, striktno u kvantitativnom smislu). Mi koji smo brojali, predvodili smo organizirano klicanje za nekolicinu nadarenijih članova. Mislim da je to prava riječ.

Sljedećega jutra i svakog drugog jutra koje smo proveli na Stargateu 1 isteturali smo iz kreveta u svoja odijela, da bismo izašli van i radili na "novom krilu”. Napokon, Stargate je trebao biti taktički i logistički stožer za rat, s tisućama stalnog osoblja, kojeg čuva pet-šest teških krstarica Nadine klase. Kada smo mi počeli, sastojao se od dvije šupe i dvadesetak ljudi; kada smo otišli, sastojao se od četiri šupe i dvadeset ljudi. Teško da se to uopće moglo nazvati poslom, u usporedbi s tamnom stranom, budući da smo imali mnogo svjetla i šesnaest sati u zatvorenom na svakih osam sati rada. I nije bilo napada bespilotnom letjelicom kao finalnog ispita.

Kada smo se šatlovima prebacili natrag na Nadu, nitko nije bio previše sretan što odlazi (premda su neke od popularnijih žena izjavile da će im biti drago što će se malo odmoriti). Stargate je bio posljednje lagano, sigurno zaduženje koje ćemo imati prije borbe protiv Tauranaca. I kao što je Williamson istaknuo prvoga dana, nikako se nije moglo predvidjeti na što će to sličiti.

Osim toga, većina nas nije bila previše oduševljena time što ćemo proći kroz kolapsarski skok. Uvjeravali su nas da ga uopće nećemo osjetiti, samo kao slobodni pad cijelo vrijeme.

Ja nisam bio uvjeren. Kao student fizike slušao sam uobičajene kolegije o općoj relativnosti i teorijama gravitacije. U to vrijeme imali smo tek malo izravnih podataka – Stargate je otkriven kad sam išao u osnovnu školu – ali matematički se model činio dovoljno jasnim.

Kolapsar Stargate bio je savršena kugla polumjera oko tri kilometra. Zauvijek je bio zaustavljen u stanju gravitacijskog kolapsa, što je trebalo značiti da njegova površina propada prema njegovom središtu, gotovo brzinom svjetlosti. Relativnost je to podupirala, odnosno, barem stvarala iluziju da je to točno... isto kao što svaka stvarnost postane iluzorna i orijentirana prema promatraču kad proučavate opću relativnost. Ili budizam. Ili kad te unovače.

Bilo kako bilo, teoretski bi postojala točka u prostoru-vremenu kada bi jedan kraj našega broda bio točno iznad površine kolapsara, a drugi kilometrima udaljen (prema našem poimanju prostora). U bilo kojem razumnom svemiru, to bi izazvalo strahovita naprezanja koja bi rastrgala brod, a mi bismo postali samo još jedan u nizu milijuna

kilograma raspadnute tvari na idealnoj površini, koja bi naglavce srljala u ništavilo ostatka vječnosti; ili propala prema središtu u sljedećoj trilijunki sekunde. Neka svatko sam stavi ulog i odabere ono što smatra točnim.

No bili su u pravu. Lansirani smo sa Stargatea 1, nekoliko smo puta korigirali smjer, a onda smo jednostavno ponirali, otprilike sat vremena.

Potom je zvono zazvonilo i utonuli smo u svoje jastuke pod odmjerenim usporavanjem od dvije gravitacije. Bili smo na neprijateljskom teritoriju.  

11

  Usporavali smo pri dvije gravitacije gotovo devet dana, a onda je

počela bitka. Ležeći onako jadni na ležajevima, jedino što smo osjetili bila su dva lagana mukla udarca, od ispaljivanja projektila. Nekih osam sati kasnije, zapucketao je razglas: “Pažnja, cijela posado. Govori kapetan.” Quinsana, pilot, bio je tek poručnik, ali mogao se nazivati kapetanom na letjelici, na kojoj je činom bio iznad svih nas, čak i kapetana Stotta. “Vi pješadinci iz tovarnog prostora možete također slušati.

Upravo smo napali neprijatelja s dva tahionska projektila jačine pedeset gigatona i uništili i neprijateljsku letjelicu i još jedan objekt kojega su lansirali otprilike tri milisekunde ranije.

Neprijatelj nas je nastojao sustići u zadnjih 179 sati, prema brodskom vremenu. U trenutku suočavanja neprijatelj se kretao nešto brže od pola brzine svjetlosti, u odnosu na Aleph, i nalazio se samo tridesetak astronomskih jedinica od Zemljine nade. U odnosu na nas, kretao se 0,47 brzine svjetlosti, te stoga, istodobno bismo se našli u prostoru-vremenu – zabili bismo se jedni u druge! – u nešto više od devet sati. Projektili su lansirani u 7:19 prema brodskome vremenu, a uništili su neprijatelja u 15:40. Obje tahionske bombe eksplodirale su unutar tisuću kilometara od neprijateljskih objekata.”

Ta dva projektila bila su od one vrste čiji je sam pogonski sustav bio tek slabo kontrolirana tahionska bomba. Ubrzavali su konstantnim tempom od 100 G-a, i putovali relativnom brzinom, dok ih nije detonirala masa približavajućeg neprijateljskog broda.

“Očekujemo da nas neprijateljski brodovi više neće smetati. Naša brzina u odnosu na Aleph bit će na nuli u sljedećih pet sati; onda

ćemo započeti s vraćanjem. Povratak će trajati dvadeset sedam dana”  Sveopće jaukanje i snuždeno proklinjanje. Svi su to već znali, naravno; ali nije nas trebalo još podsjećati na to.

  Dakle, nakon još jednoga mjeseca teturavih vježbi i obuke, na

stalnoj dvostrukoj gravitaciji, bacili smo prvi pogled na planet koji ćemo napasti. Napadači iz svemirskih dubina, o da, na zapovijed.

Bio je to zasljepljujući bijeli polumjesec koji nas je čekao na dvije astronomske jedinice od Epsilona. Kapetan je precizno odredio lokaciju neprijateljske baze na udaljenosti od pedeset astronomskih jedinica, pa smo je zaobišli u širokom luku, zaklanjajući se od njih masivom planeta. To nije značilo da smo im se prišuljavali – upravo suprotno; oni su lansirali tri neuspjela napada – ali to nam je omogućilo jače obrambene pozicije. To jest, dok nismo morali ići na površinu. Onda će samo brod i njegova posada Zvjezdane flote biti relativno sigurni.

Budući da se planet rotirao prilično sporo – jednom u deset i pol dana – “stacionarna” orbita broda morala je biti udaljena sto pedeset tisuća kilometara. Zbog toga su se ljudi u brodu osjećali prilično sigurno, sa 6000 milja stijenja i 90000 milja svemira između njih i neprijatelja. Ali to je značilo vremenski otklon od cijele sekunde u komunikaciji između nas na tlu i brodskog bojnog računala. Netko bi mogao itekako poginuti dok taj neutrinski impuls otpuže do tamo i natrag.

Naše nejasne naredbe bile su da napadnemo bazu i uspostavimo kontrolu, te pritom oštetimo što je moguće manje neprijateljske opreme. Trebali smo barem jednog neprijatelja uhvatiti živog. Međutim, ni pod kakvim okolnostima nismo smjeli dopustiti da nas uhvate žive. A odluka nije bila na nama; jedan poseban impuls iz bojnog računala i onaj trunak plutonija u tvojoj električnoj centrali proizvest će fisiju sa svom svojom učinkovitošću od 0,1%, a ti ćeš biti tek naglo nadimajuća, vrlo vruća plazma.

Natrpali su nas u šest izvidničkih brodova – po jedan vod od dvanaest ljudi u svaki – i odletjeli smo od Zemljine nade pri osam G-a. Svaki je izvidnički brod trebao pratiti vlastitu nasumičnu putanju do našeg zbornog mjesta, 108 kilometara od baze. Istovremeno je lansirano četrnaest bespilotnih letjelica, kako bi zbunile neprijateljski protuletjelični sustav.

Prizemljenje je prošlo gotovo savršeno. Jedan je brod pretrpio manja oštećenja, promašaj koji je ipak bio blizu otopio je nešto

zaštitnog materijala s jedne strane trupa, ali ipak će biti u stanju vratiti se, uz sporiju brzinu dok bude prolazio kroz atmosferu.

Išli smo cik-cak i stigli kao prvi brod na zborno mjesto. Bio je samo jedan problem. Nalazilo se četiri kilometra ispod vode.

Gotovo sam mogao čuti onaj stroj, 90000 milja udaljen, kako škrguće metalnom opremom, dodajući ove nove fragmente podataka. Nastavili smo jednako kao da slijećemo na čvrsto tlo: rakete za kočenje, padanje, klizaljke van, udarac u vodu, odskok, udarac u vodu, odskok, udarac u vodu, potonuće.

Imalo bi smisla nastaviti dalje i spustiti se na dno – naposljetku, bili smo aerodinamični, prilagođeni i vodi koja isto tako struji – no trup nije bio dovoljno čvrst da izdrži stupac vode visok četiri kilometra. Narednik Cortez bio je s nama u izvidničkom brodu.

“Naredniče, recite tom kompjutoru da učini nešto! Svi ćemo...” “Daj začepi, Mandella. Vjeruj u boga.” Kad Cortez to izgovori,

“bog” je definitivno s malim početnim slovom. Začulo se glasno dizanje mjehurića, onda još jednom, pa

pojačanje pritiska na mojim leđima koje je značilo da se brod izdiže. “Mjehuri za plutanje?” Cortez se nije udostojao odgovoriti, ili nije znao.

To je bilo to. Podigli smo se na deset do petnaest metara ispod površine i stajali tamo, nepomično. Kroz okrugli prozor mogao sam vidjeti površinu iznad, ljeskala se poput zrcala od uglačanog srebra. Pitao sam se kako bi bilo biti riba i imati točno ograničen krov iznad svojega svijeta.

Vidio sam kako je još jedan brod pljusnuo. Stvorio je velik oblak mjehurića i vrtloženje, onda potonuo – pomalo, na stražnji dio – na neznatnu dubinu, prije nego što su ogromni mjehuri iskočili ispod svakog trokutastog krila. Potom se popeo na otprilike našu razinu i zaustavio se.

“Ovdje kapetan Stott. Slušajte sad pozorno. Oko dvadeset osam kilometara od vašeg trenutnog položaja, u smjeru prema neprijatelju, nalazi se plaža do koje ćete plaže nastaviti izvidničkim brodovima i od tamo ćete pokrenuti napad na položaje Tauranaca.” To je već bio nekakav napredak; morat ćemo hodati samo osamdeset kilometara.

Ispraznili smo mjehure, izronili na površinu i letjeli do plaže u sporoj, ispruženoj formaciji. Za to nam je trebalo nekoliko minuta. Dok je brod strugao zaustavljajući se, mogao sam čuti zujanje pumpi koje su izjednačavale pritisak u kabini s pritiskom zraka vani. Prije no što smo se potpuno zaustavili, izlazni otvor pokraj mojeg naslonjača kliznuo je i otvorio se. Otkotrljao sam se na krilo letjelice i skočio na tlo. Deset

sekundi da pronađem zaklon – sprintao sam preko rahlog šljunka do “drvoreda”, isprepletenih grmova visokih, raštrkanih modrozelenih biljaka. Uronio sam u bodljikavo grmlje i okrenuo se kako bih gledao brodove kako odlaze. Preostale bespilotne letjelice polako su se uzdigle na otprilike stotinu metara, potom poletjele u svim smjerovima, uz grmljavinu koja je potresala kosti. Pravi izvidnički brodovi polako su skliznuli natrag u vodu. Možda je to bila dobra ideja.

Nije to bio strašno privlačan planet, ali po njemu se sigurno bilo lakše kretati nego po onoj ledenoj noćnoj mori za koju smo se uvježbavali. Nebo je bilo jednolično, dosadno srebrno blještavilo koje se stapalo s izmaglicom iznad oceana, tako potpuno da je bilo nemoguće reći gdje prestaje voda a gdje počinje zrak. Maleni valovi zapljuskivali su crnu šljunkovitu obalu, puno sporije i gracioznije pri gravitaciji od tri četvrtine Zemljine. Čak i na pedeset metara udaljenosti, zveket milijardi oblutaka koji su se kotrljali s plimom, glasno je odzvanjao u mojim ušima.

Temperatura zraka bila je 76 Celzijevih stupnjeva, nedovoljno da more zakuha, premda je tlak zraka bio nizak u usporedbi s onim na Zemlji. Pramenovi pare velikom su se brzinom uzdizali iznad linije gdje se voda spajala s kopnom. Pitao sam se koliko bi dugo čovjek mogao sam ovdje preživjeti, izložen okolini bez odijela. Bi li ga prvo ubila vrućina ili niska razina kisika – oko jedne osmine kisika na Zemlji? Ili tu ima neki smrtonosni mikroorganizam koji bi ih oboje pretekao...?

“Govori Cortez. Svi dođite ovamo i okupite se oko mene.” Stajao je na plaži lijevo od mene, kružno mašući rukom iznad glave. Koračao sam prema njemu kroz grmlje. Ono je bilo krhko, tanko, činilo se čudnovato isušenim na tom vlažnom zraku. Iza njega se baš i ne bi moglo sakriti.

“Napredovat ćemo u smjeru 0,05 radijana istočno od sjevera. Želim da Prvi vod krene prvi. Dva i Tri pratite ih na dvadesetak metara iza, slijeva i zdesna. Sedam, zapovjedni vod, u sredini je, dvadeset metara iza Dva i Tri. Pet i Šest, čuvajte leđa, u polukružnoj zatvorenoj formaciji. Svima jasno?” Naravno, mogli bismo tako “strelasto” manevrirati i u snu. “OK, idemo”

Bio sam u Sedmom vodu, “zapovjednoj grupi”. Kapetan Stott nije me onamo stavio jer se očekivalo da dajem bilo kakve zapovijedi, nego zbog mojeg studiranja fizike.

Zapovjedna grupa navodno je bila najsigurnija, štitilo ju je šest vodova: ljudi su raspoređivani u nju jer su iz nekih taktičkih razloga trebali preživjeti nešto duže od ostalih. Cortez je bio tamo da daje

zapovijedi. Chavez je bio tamo da popravlja kvarove na odijelima. Glavni liječnik, doktor Wilson (jedini koji je zapravo imao liječničku diplomu) bio je tamo, kao i Theodopolis, inženjer za vezu, naša veza s kapetanom, koji je odabrao da ostane u orbiti.

Mi ostali bili smo raspoređeni u zapovjednu grupu, zahvaljujući nekoj posebnoj izobrazbi ili sposobnosti koja se inače ne bi smatrala “strateški“ važnom. Budući da smo bili suočeni s potpuno nepoznatim neprijateljem, nije bilo moguće znati što bi se moglo pokazati važnim. Tako sam ja bio tamo zato što sam bio nešto najbliže fizičaru što je satnija imala. Rogersova je bila biolog. Tate je bio kemičar. Mogao je rutinski postići savršen rezultat na Rhineovom testu ekstrasenzorne percepcije, svaki put. Bohrs je bio poliglot, tečno je govorio dvadeset i jedan jezik, skupa s idiomima. Petrovljev talent bio je taj što na testiranju psihe nije pokazao ni najmanju mrvicu ksenofobije. Keating je bio vješt akrobat. Debby Hollister – “Sretnica” Hollister – pokazala je izvanrednu sposobnost za stjecanje novca, a također je imala dosljedno visok Rhineov potencijal.  

12

  Kada smo tek krenuli, na odijelima smo koristili kamuflažnu

kombinaciju za “džunglu”. No ono što se moglo smatrati džunglom u ovim anemičnim tropima bilo je previše prorijeđeno; izgledali smo kao družina jasno vidljivih harlekina koja paradira šumom. Cortez nam je naredio da prebacimo na crno, ali to je bilo jednako loše, jer je svjetlost s Epsilona dopirala ravnomjerno sa svih strana neba, i nije bilo nikakvih sjena, osim naših. Naposljetku smo kamuflažu ostavili namještenom na sivosmeđu pustinjsku boju.

Izgled krajolika polako se mijenjao kako smo išli prema sjeveru, dalje od mora. Bodljikavih stabljika – valjda ih se može nazvati stablima – bivalo je sve manje, ali su imale veći opseg i bile su manje krhke; u podnožju svake nalazila se zapetljana masa korijenja iste modrozelene boje, koje se širilo u plosnati stožac promjera nekih deset metara. Blizu vrha svakog stabla nalazio se krhki zeleni cvijet veličine ljudske glave.

Trava se počela pojavljivati na nekih pet kilometara od mora. Činilo se da poštuje “vlasnička prava” stabala, jer je ostavljala pojas ogoljenog tla oko svakog dijela korijena. Na rubu takve čistine rasla je poput plahe modrozelene čekinje, a onda, kako je odmicala od stabala,

postajala je gušća i viša, sve dok ne bi dosegnula visinu ramena na nekim mjestima, tamo gdje je razmak između dvaju stabala bio neuobičajeno velik. Trava je bila svjetlije, zelenije boje od stabala i čokota. Promijenili smo boju svojih odijela u jarkozelenu, koju smo koristili na Charonu kako bismo bili što vidljiviji. Držeći se najgušće trave, bili smo prilično neupadljivi.

Prelazili smo više od dvadeset kilometara svakoga dana, poletni nakon mjeseci provedenih pod dvije gravitacije. Do drugoga dana, jedini životinjski oblik kojega smo vidjeli bili su nekakvi crni crvi, veličine prsta, sa stotinama trepavičastih nožica nalik na čekinje četke. Rogersova je rekla da očigledno moraju postojati neka veća stvorenja u blizini, jer inače ne bi bilo razloga da stabla imaju trnje. Stoga smo bili dvostruko oprezniji, očekujući nevolje i s Taurancima i s neidentificiranim “velikim stvorenjima”.

Potteričin drugi vod bio je izvidnica; glavna frekvencija bila je rezervirana za nju, jer je bilo izgledno da će njezin vod prvi zapaziti bilo kakvu nevolju.

“Naredniče, ovdje Potterova”, svi smo čuli. “Kretanje ispred.” “Spuštajte se, onda!” “Jesmo. Mislim da nas ne vide.” “Prvi vod, idite gore pa nadesno od izvidnice. Držite se nisko.

Četvrti, idite gore pa nalijevo. Javite mi kada stignete na pozicije. Šesti vod, ostanite iza i čuvajte leđa. Peti i treći, približite se zapovjednom vodu.”

Dvadesetak ljudi išuljalo se iz trave da bi nam se pridružili. Cortezu se izgleda javio četvrti vod.

“Dobro. Što je s vama, prvi?... OK, u redu. Koliko ih je tamo?” “Vidimo ih osam.” Potteričin glas. “Dobro. Kad vam ja kažem, počnite pucati. Pucajte da ubijete.” “Naredniče... to su samo životinje.” “Potterice – ako si cijelo vrijeme znala kako izgleda Tauranac,

trebala si nam reći. Pucajte da ubijete.” “Ali trebamo...” “Trebamo nekoga zarobiti, ali ga ne moramo vucarati sa sobom

četrdeset kilometara do njegove centralne baze i paziti na njega dok se borimo. Jasno?”

“Da, naredniče” “OK. Sedmi, svi vi pametnjakovići i čudaci, idemo naprijed

promatrati. Peti i treći, pođite s nama da nas štitite”

Otpuzali smo kroz metar visoku travu do mjesta gdje se drugi vod raširio u položaju za paljbu.

“Ništa ne vidim”, rekao je Cortez. “Ravno i malo ulijevo. Tamnozeleno.” Bili su tek za nijansu tamniji od trave. Ali nakon što si razaznao

prvoga, mogao si ih vidjeti sve, polako su se kretali, nekih tridesetak metara ispred.

“Paljba!” Cortez je pucao prvi; onda je izletjelo dvanaest grimiznih zraka, i trava je venula u crno, nestajala, a stvorenja su se grčila i umirala, pokušavajući bježati.

“Prekini paljbu, prekini!” Cortez se uspravio. “Želimo da nešto i ostane – drugi vod, za mnom.” Odlučno je iskoračio prema zadimljenim lešinama, s ispruženim laserskim prstom, a vilinske rašlje bestidnosti vukle su ga prema mjestu krvoprolića... Osjetio sam kako mi se diže želudac, i znao sam da me sve one sablasne kazete za obuku, kao ni sve jezive smrti u trenažnim nesrećama, nisu pripremile za ovu iznenadnu stvarnost... da imam čarobni štap koji mogu uperiti u život i pretvoriti ga u zadimljeni komad dopola pečenog mesa; nisam bio vojnik, niti sam to ikada htio biti, niti bih to ikada htio...

“OK, sedmi, hajdemo se približiti.” Dok smo im prilazili, jedno se od stvorenja pomaknulo, lagano zadrhtalo, a Cortez je svojim laserom prešao preko njega gotovo nemarnom gestom. Laser je napravio rez dubine dlana posred toga bića. Uginulo je, poput ostalih, a da nije ispustilo nikakav zvuk.

Nisu bili visoki poput ljudi, ali bili su širi u pojasu. Bili su prekriveni tamnozelenim, gotovo crnim krznom – bijele kovrče pojavile su se na mjestima koja je spržio laser. Činilo se da imaju tri noge i jednu ruku. Jedini ures na njihovim kudravim glavama bila su usta, vlažni crni otvor ispunjen plosnatim crnim zubima. Bili su totalno gadni, ali njihova najgora osobina nije bila različitost od ljudi, nego sličnost... Gdje god je laser otvorio šupljinu u tijelu, sjajne mliječnobijele grude prošarane venama i klupko organa izlijevali su se van, a krv im je bila tamna, zgrušanocrvena.

“Rogersova, baci pogled. Jesu li Tauranci ili nisu?” Rogersova je kleknula pored jednog od stvorenja s prosutom

utrobom i otvorila plitku plastičnu kutiju, punu blistavih alatki za seciranje. Odabrala je skalpel. “Samo na jedan način možemo saznati.” Doktor Wilson virio je preko njezinog ramena, dok je ona metodično rezala ovojnicu koja je prekrivala nekoliko organa.

“Evo.” Podigla je crnkastu masu vlakana s dva prsta, ironično imitirajući tankoćutnost kroz sav taj oklop.

“Dakle?" “To je trava, naredniče. Ako Tauranci jedu travu i dišu zrak,

onda su sigurno pronašli planet neobično sličan njihovu domu.” Bacila je to. “Ovo su životinje, naredniče, samo jebene životinje.”

“Ja nisam tako siguran”, rekao je doktor Wilson. “Samo zato što hodaju na sve četiri, možda tri, i jedu travu...”

“Pa, idemo provjeriti mozak.” Pronašla je jednoga koji je bio pogođen u glavu i sastrugala crni površinski pougljenjeni sloj iz rane. “Pogledajte to.”

Lubanja je gotovo cijela bila od kosti. Rogersova je vukla i mrsila dlaku na glavi jednog drugog. “Kojeg vraga koristi kao osjetilne organe? Nema očiju, nema ušiju, ili...” Ustala je.

“Ništa nema na toj jebenoj glavi, osim usta i deset centimetara lubanje. Ništa za zaštitu, baš ništa.”

“Kad bih mogao slegnuti ramenima, slegnuo bih”, rekao je doktor. “To ništa ne dokazuje – mozak ne mora izgledati kao kašasti orah i ne mora se nalaziti u glavi. Možda ta lubanja nije kost, možda je to mozak, nekakva kristalna rešetka...“

“Da, ali jebeni želudac je na pravome mjestu, a ako ono nisu crijeva, pojest ću—”

“Slušajte”, rekao je Cortez, “ovo je stvarno zanimljivo, ali sve što trebamo znati jest je li ta stvar opasna, a onda moramo dalje; nemamo sve...”

“Nisu opasni”, počela je Rogersova. “Oni ne...” “Liječnika! DOKTORE!” Netko je mahao rukama odostraga, iz

reda iz kojeg se pucalo. Doktor je otrčao natrag do njega, a mi ostali smo ga slijedili.

“Što nije u redu?” Još u trku bio je posegnuo iza leđa i otkopčao svoj medicinski pribor.

“Radi se o Ho. U nesvijesti je.” Doktor je naglim zamahom otvorio pretinac s njezinim

biomedicinskim monitorom. Nije morao puno tražiti. “Mrtva je.” “Mrtva?” viknuo je Cortez. “Koji vrag...” “Samo trenutak.” Doktor je uključio utikač u monitor i počeo

prčkati po nekim brojčanicima u svome priboru. “Biomedicinska očitanja svih nas pohranjena su za zadnjih dvanaest sati. Puštam ih unatrag, trebao bih moći – evo ga!”

“Što?”

“Prije četiri i pol minute – mora da je to bilo vrijeme kad ste počeli pucati – Isuse!”

“No?” “Jako cerebralno krvarenje. Ne...” Gledao je brojčanike. “Nije...

bilo nikakvog upozorenja, nikakvih indikacija bilo čega neuobičajenog; krvni tlak povišen, puls povišen, ali normalan s obzirom na okolnosti... ništa što bi... ukazivalo...” Sagnuo se i otvorio njezino odijelo. Njezine profinjene istočnjačke crte lica bile su izobličene užasnom grimasom, vidjele su joj se obje desni. Ljepljiva tekućina slijevala joj se ispod zatvorenih vjeđa, a kapi krvi još uvijek su curile iz oba uha. Doktor Wilson zatvorio je odijelo.

“Nikad nisam vidio ništa slično. Kao da joj je bomba eksplodirala u lubanji.”

“A u kurac”, rekla je Rogersova, “ona je bila osjetljiva prema Rhine-testovima, zar ne?”

“Tako je,” Cortez je zvučao zamišljeno. “U redu, svi slušajte. Vođe vodova, provjerite svoje vodove i vidite nedostaje li netko, ili je ozlijeđen. Još netko u sedmom?”

“Ja... imam užasnu glavobolju, naredniče” rekao je Lucky. Još ih je četvero imalo jake glavobolje. Jedan od njih potvrdio je

da je neznatno osjetljiv prema Rhineu. Ostali nisu znali. “Cortez, mislim da je očito”, rekao je doktor Wilson, “da bismo

trebali ova... čudovišta izbjegavati u širokom luku, a posebno im više ne bismo trebali nanositi bol. Ne uz petero ljudi koji su osjetljivi na ono što je očito ubilo Ho.”

“Naravno, dovraga, ne treba mi to nitko reći. Bolje da krenemo. Upravo sam obavijestio kapetana o tome što se dogodilo; slaže se da je bolje da odemo što je moguće dalje odavde, prije zaustavljanja zbog noćenja.”

“A što ćemo s Ho?” pitao je Lucky. “Već će se za nju pobrinuti. S broda.” Nakon što smo prošli otprilike pola kilometra, zabljesnulo je i

zatutnjalo. Tamo gdje je bila Ho, nastala je magličasta svijetla gljiva, koja se isparavala u oblake dok nije nestala na sivome nebu.  

13

  Zastali smo da “prenoćimo” – zapravo, sunce neće zaći još

sedamnaest sati – na vrhu male uzvisine, desetak kilometara od mjesta

gdje smo ubili tuđince. Ali to nisu bili tuđinci, morao sam se podsjećati – to smo bili mi.

Dva voda razmjestila su se u obliku prstena oko nas ostalih, a mi smo se bacili na tlo, iscrpljeni. Svima su bila dopuštena četiri sata spavanja, uz dva sata dužnosti na straži.

Potterova je došla i sjela pokraj mene. Podesio sam njezinu frekvenciju.

“Bok, Marygay.” “O, Williame”, glas joj je preko radija bio hrapav i pucketav.

“Bože, kako je to strašno.” “Sad je gotovo...” “Ubila sam jednoga od njih, odmah iz prve, pogodila sam ga

točno u, u...” Položio sam ruku na njezino koljeno. Dodir je izazvao jasan

škljocaj, a ja sam trgnuo ruku natrag, zamišljajući strojeve koji se grle, kopuliraju. “Nemoj se osjećati izdvojenom, Marygay; koliko god krivnje da ima, ima je... dijeli se jednako na sve nas... ali trostruka porcija za Cor...”

“Vi vojnici, prestanite brbljati i odspavajte malo. Oboje idete na stražu za dva sata.”

“OK, naredniče.” Glas joj je bio tako tužan i umoran da to nisam mogao podnijeti. Imao sam osjećaj da kad bih je samo mogao dotaknuti, odvukao bih od nje tugu kao što žica za uzemljenje odvlači struju, ali svatko od nas bio je zarobljen u vlastitom umjetnom svijetu...

“Ku noć, Williame;’ “Noć” Gotovo je nemoguće seksualno se uzbuditi unutar odijela,

dok vas bodu svi ti srebrno kloridni senzori i cijev za odvod tjelesnih izlučevina, ali na neki način, to je bila reakcija mojega tijela na emocionalnu impotenciju, možda prisjećanje na ugodnija noćenja s Marygay, možda me osjećaj da bih pokraj svih tih smrti uskoro i ja mogao umrijeti, pokrenuo na posljednji pokušaj razmnožavanja... dražesne misli poput ove. Zaspao sam i sanjao da sam stroj, oponašam životne funkcije, škripim i klopoćem na svome nespretnom putu kroz svijet, a ljudi su previše pristojni da bi mi išta rekli, no smijulje mi se iza leđa; da je čovječuljak koji mi sjedi u glavi i povlači poluge i spojnice te prati brojčanike, beznadno lud i da pohranjuje boli za ovaj dan...

“Mandella – probudi se, dovraga, tvoja je smjena!” Odvukao sam se do svog mjesta na vanjski rub naših pozicija

kako bih pazio na boga pitaj što... ali bio sam toliko umoran da nisam

mogao držati oči otvorene. Naposljetku, pocuclao sam stimulacijsku tabletu, znajući da ću kasnije požaliti.

Više od jednoga sata sjedio sam tamo, pregledavajući svoj sektor lijevo, desno, blizu, daleko; prizor se uopće nije mijenjao, nije bilo ni daška vjetra da povije travu.

Onda se iznenada trava razdijelila i jedno od tronogih bića bilo je točno ispred mene. Podigao sam laserski prst, ali nisam stisnuo prekidač.

“Kretanje!” “Kretanje!” “Isuse Kri – jedan je točno...” “NE PUCAJTE! U pičku materinu, nemojte pucati!” “Kretanje” “Kretanje.” Pogledao sam lijevo i desno, i dokle god sam mogao

vidjeti, točno ispred svakoga stražara vanjskog ruba naših pozicija, stajalo je po jedno slijepo, tupavo biće.

Možda me droga koju sam uzeo da bih ostao budan učinila osjetljivijim na što god da su radili. Digla mi se kosa na glavi i naježila te sam osjetio bezobličnu stvar u svome umu, osjećaj koji imaš kad netko nešto izgovori, a ti to nisi dobro čuo, želiš mu odgovoriti, no prilika da ga zamoliš da to ponovi je prošla.

Biće je sjelo na svoje butine, naginjući se naprijed jednom prednjom nogom. Veliki zeleni medvjed s uvelom rukom. Njegova se moć provlačila kroz moj um, paučinasto, jeka noćnih strava; pokušava komunicirati, pokušava me uništiti, nisam mogao odrediti.

“U redu, svi na obrambenoj liniji, povlačite se, polako. Nemojte praviti bilo kakve nagle pokrete... Boli li nekoga glava ili nešto slično?”

“Naredniče, ovdje Hollister.” Sretnica. “Oni pokušavaju nešto reći... gotovo mogu... ne, samo...” “Jedino što mogu razumjeti je da oni misle da smo mi, misle da

smo mi... pa, smiješni. Ne boje se” “Hoćeš reći da onaj ispred tebe nije...” “Ne, osjećaj dolazi od svih, oni svi misle isto. Ne pitaj me kako

znam, jednostavno znam.” “Možda su mislili da je smiješno to što su učinili Ho.” “Možda. Ne osjećam da su opasni. Samo su znatiželjni glede

nas.” “Naredniče, ovdje Bohrs.” “Da”

"Tauranci su ovdje već barem godinu dana – možda su naučili komunicirati s ovim... prevelikim plišanim medama. Možda nas špijuniraju, možda njima šalju povratne...”

“Da je tako, mislim da nam se ne bi pokazali”, rekla je Sretnica. "Očito se mogu prilično dobro sakriti od nas kad to žele.”

“Bilo kako bilo”, rekao je Cortez, “ako su špijuni, šteta je već učinjena. Mislim da ne bi bilo pametno poduzimati bilo kakve akcije protiv njih. Znam da biste ih svi rado vidjeli mrtve zbog onoga što su učinili Ho, i ja bih, ali bolje nam je da budemo oprezni.”

Ja ih nisam želio vidjeti mrtve, ali isto tako ne bih ih volio vidjeti u bilo kojem stanju. Polako sam hodao unatrag, prema sredini kampa. Činilo se da biće nije bilo raspoloženo da me prati. Možda je jednostavno znalo da smo okruženi. Čupao je travu rukom i mljackao. “OK, svi vi vođe vodova, sve probudite, provjerite brojčano stanje. Javite mi ako je itko ozlijeđen. Recite svojim ljudima da krećemo za minutu.”

Ne znam što je Cortez očekivao, ali naravno, bića su nas nastavila pratiti. Nisu nas držali u okruženju; samo nas je njih dvadeset ili trideset pratilo cijelo vrijeme. I to ne uvijek isti. Pojedini bi odlutali, a novi bi se pridružili povorci. Bilo je prilično očito da se oni neće umoriti.

Svima je bila dopuštena jedna stimulacijska tableta. Bez nje nitko ne bi mogao marširati ni sat vremena. Druga pilula bila bi dobrodošla nakon što je učinak prve počeo splašnjavati, no matematika situacije to nije dopuštala; još uvijek smo bili udaljeni trideset kilometara od neprijateljske baze, najmanje petnaest sati marširanja. Premda bi na tim tabletama mogao ostati budan i pun energije sljedećih stotinu sati, broj pogrešaka u procjenama i percepciji drastično se povećavao nakon druge pilule, sve dok se u ekstremnim slučajevima najbizarnije halucinacije ne bi počele shvaćati doslovno, i čovjek bi se satima vrpoljio, odlučujući hoće li doručkovati.

Pod umjetnom stimulacijom, četa je prvih šest sati putovala puna energije, usporavala je tijekom sedmog sata, a nakon devet sati i devetnaest prijeđenih kilometara, nasukala se i zastala od iscrpljenosti. Plišani mede nisu nas ni na trenutak ispuštali iz vidokruga i, prema Sretnici, ni na tren nisu prestali “odašiljati”. Cortezova odluka bila je da ćemo se zaustaviti na sedam sati, a svaki će vod po jedan sat preuzeti stražu naših pozicija. Nikada mi nije bilo toliko drago što sam u sedmome vodu, jer snio stražarili u zadnjoj smjeni i tako dobili šest sati neprekinuta sna.

U onih nekoliko trenutaka koje sam proveo budan nakon što smo konačno legli, pomislio sam kako bi lako moglo biti da ću sljedeći put kada sklopim oči, učiniti to posljednji put. Dijelom zbog mamurluka od droge, no uglavnom zbog svih užasa prethodnih dana, primijetio sam da mi je potpuno svejedno.  

14

  Do našeg prvog kontakta s Taurancima došlo je tijekom moje

smjene. Plišani mede još su uvijek bili tamo kad sam se probudio i

zamijenio doktora Jonesa na straži. Vratili su se u svoju početnu formaciju, po jedan ispred svakog stražarskog mjesta. Onaj koji je čekao mene djelovao je malo krupnije od uobičajenog, ali inače je izgledao kao i svi ostali. Sva trava oko mjesta na kojemu je sjedio bila je povaljana, što je značio da se povremeno pomicao lijevo i desno. Ali uvijek se vraćao kako bi sjeo točno ispred mene, da bi mogao buljiti, reklo bi se, da je imao čime buljiti.

Gledali smo jedan drugoga otprilike petnaest minuta, kad je zagrmio Cortezov glas:

“Idemo svi, probudite se i sakrijte!” Instinktivno sam se bacio na tlo i otkotrljao u visoku travu. “Neprijateljska letjelica iznad nas.” Glas mu je zvučao gotovo

lakonski. Točnije rečeno, nije bila baš iznad nas, nego je prolazila nešto

istočnije. Kretala se polako, možda stotinu kilometara na sat, a izgledala je poput metle s dugom drškom, okružene prljavim mjehurom sapunice. Stvorenje koje je to jahalo malo je više nalikovalo ljudima nego plišani mede, ali ništa vrijedno spomena. Pojačao sam amplifikaciju na svom konverteru slike na četrdeset kroz dva kako bih pobliže pogledao.

Imao je dvije ruke i dvije noge, ali struk mu je bio toliko uzak da bi ga se moglo obuhvatiti dvjema rukama. Ispod majušnog struka nalazila se velika zdjelična struktura u obliku potkove, široka gotovo metar, iz koje su visjele dvije duge mršave noge bez jasnih zglobova koljena. Iznad tog struka tijelo se ponovno širilo, do prsa koja nisu bila ništa manja od ogromne zdjelice. Ruke su mu izgledale iznenađujuće ljudske, osim što su bile preduge i s premalo mišića. Imao je previše prstiju na rukama. Bez ramena, bez vrata. Glava mu je bila košmarna izraslina koja je bubrila kao guša iz njegovih glomaznih prsa. Dva oka

koja su izgledala kao nakupine ribljih jajašaca, snop resa umjesto nosa, i kruto otvorena rupa koja bi mogla predstavljati usta, smještena nisko, na mjestu gdje mu se trebala nalaziti Adamova jabučica. Očito je mjehur od sapunice sadržavao odgovarajući okoliš, jer na sebi nije imao apsolutno ništa osim naborane kože, koja je izgledala kao da je bila predugo uronjena u vrelu vodu, a potom obojena u blijedu narančastu. “On” nije imao vanjskih genitalija, ali ni išta što bi moglo nagovještavati žlijezde za dojenje. Stoga smo se za mušku zamjenicu odlučili po automatizmu.

Očito, ili nas nije primijetio, ili je mislio da smo i mi dio krda plišanih meda. Nije se osvrnuo na nas, već je samo nastavio u istom smjeru kamo smo i mi pošli, 0,05 radijana istočno od sjevera.

“Možete se i vratiti na spavanje, ako ćete moći nastaviti spavati, nakon što ste vidjeli onu stvar. Krećemo u 4:35.” Za četrdeset minuta.

Zbog neprozirnog omotača od oblaka oko planeta, iz svemira se nikako nije moglo utvrditi kako izgleda ili koliko je velika neprijateljska baza. Jedino smo znali gdje se nalazi, na isti način na koji smo znali gdje izvidnički brod treba sletjeti. Dakle i ona je mogla biti pod vodom ili pod zemljom.

No neke od bespilotnih letjelica, osim kao mamci, služile su i kao izviđači: u njihovim lažnim napadima na bazu, jedna se uspjela približiti dovoljno da slika. Kapetan Stott poslao je njezin dijagram Cortezu – jedinome koji je imao vizir u odijelu – kada smo bili pet kilometara od lokacije koja je “radijski” utvrđena kao baza. Stali smo, a on je pozvao sve komandante vodova u sedmi vod na dogovor. Dva plišana mede također su doskočili. Pokušali smo ih ignorirati.

“OK, kapetan nam je odozgo poslao neke slike našeg cilja. Nacrtat ću plan; komandanti vodova neka ga precrtaju.” Izvadili su blokove i pisaljke iz džepova na nogama, dok je Cortez odmotavao veliku plastičnu podlogu. Protresao ju je kako bi rastresao preostali naboj, i uključio svoju pisaljku.

“Ovako, mi prilazimo iz ovog smjera.” Nacrtao je strelicu na dnu plohe. “Prvo na što ćemo naletjeti je ovaj red koliba, vjerojatno spavaonica ili bunkera, ali tko to dovraga zna. ... Naš je početni cilj uništiti te građevine – cijela baza nalazi se na niskoj ravni; nema šanse da se pokraj njih prošuljamo.”

“Potterova ovdje. Zašto ih jednostavno ne preskočimo?” “Da, mogli bismo to napraviti, i završiti u potpunom okruženju,

isječeni na komadiće. Zauzet ćemo građevine.

Nakon što to napravimo... sve što mogu reći je da ćemo morati donositi odluke u hodu. Prema ovom izvidničkom nacrtu iz zraka, možemo razaznati namjenu svega nekolicine građevina – i to je loše. Možda ćemo izgubiti mnogo vremena demolirajući nešto slično vojnim barovima, ne obraćajući pažnju na ogromno logističko računalo zbog toga što izgleda poput... odbačenog smeća ili...”

“Mandella ovdje”, rekao sam. “Zar tamo nije neka vrsta svemirske luke – čini mi se da bismo trebali...”

“Doći ću do toga, kvragu. Te kolibe su prstenasto raspoređene oko cijele baze, tako da ćemo se na nekom mjestu morati probiti. To će biti na najbližem mogućem mjestu, kako bi izgledi da odamo svoj položaj prije nego što napadnemo bili što manji.”

“Na cijelom prostoru ne postoji ništa što bi doista nalikovalo oružju. No to ništa ne znači; u svakoj od tih koliba može biti sakriven gigavatni laser.”

“Dakle, oko petsto metara od koliba, usred baze, doći ćemo do te neke velike strukture u obliku cvijeta.” Cortez je nacrtao veliki simetrični oblik koji je imao konture cvijeta sa sedam latica. “Koji je to vrag, znate usto koliko i ja. No, tamo je samo jedna takva struktura, tako da je nećemo oštetiti više nego što bude nužno. Što znači... da ćemo ga raznijeti na komadiće ako ja procijenim da je opasno.

Sad, što se tiče tvoje svemirske luke, Mandella – jednostavno je nema. Ništa.

Ona krstarica koju je izbušila Nada vjerojatno je bila ostavljena u orbiti, kao što i naša mora biti. Ako imaju nešto poput naših izvidničkih brodova ili bespilotnih projektila, ili ih ne drže ovdje, ili su dobro sakriveni.”

“Bohrs ovdje. Pa s čime su onda napali dok smo se mi spuštali iz orbite?”

“Volio bih da to znamo, vojniče. Očito ne postoji način da procijenimo njihovo brojčano stanje,

ne izravno. Na izvidničkim slikama nije bilo ni jednog jedinog Tauranca na području baze. To ništa ne znači, jer to je strana okolina. Neizravno, međutim... možemo prebrojati broj metli, onih letećih stvari.

Ima pedeset i jedna koliba i na svaku dođe najviše jedna metla. Ispred četiri kolibe nije parkirana nijedna, ali locirali smo još tri u drugim dijelovima baze. Možda to znači da je tamo pedeset i jedan Tauranac, od kojih je jedan bio izvan baze kada je snimak napravljen.”

“Keating ovdje. Ili pedeset i jedan časnik”

“Tako je – možda je pedeset tisuća pješaka natrpano u nekoj od ovih građevina. Nikako ne možemo znati. Možda ima deset Tauranaca, a svaki od njih ima po pet metli, koje koristi ovisno o raspoloženju.

Imamo jednu prednost, a to su komunikacije. Oni očito koriste frekvencijsku modulaciju elektromagnetskog zračenja u megahercima.”

“Radio!” “Tako je, tko god da je to rekao. Identificirajte se kad želite

nešto reći. Stoga je iako moguće da oni mogu detektirati naše fazno-neutrinske komunikacije. Isto tako, neposredno prije napada, Nada će izbaciti jednu prilično gadnu fisijsku bombu; detonirat će je u gornjim slojevima atmosfere točno iznad baze. To će ih na neko vrijeme ograničiti samo na izravnu osobnu komunikaciju; čak će i ta biti puna smetnji.”

“Zašto im... Tate ovdje... zašto im jednostavno ne bace bombu ravno u naručje. Poštedjeli bi nas mnogo...”

“To čak ne zavrjeđuje odgovor, vojniče. Ali odgovor je, mogli bi. A vi se bolje nadajte da neće. Ako razore bazu, to će biti zbog sigurnosti Nade. Nakon što smo mi napali, a vjerojatno prije no što budemo dovoljno udaljeni od toga da se izvučemo.

To ćemo spriječiti tako što ćemo dobro obaviti posao. Bazu moramo srediti tako da više ne može funkcionirati; istovremeno, moramo je što manje oštetiti. I uhvatiti jednog zarobljenika.”

“Potterova ovdje. Mislite, barem jednog zarobljenika.” “Mislim ono što kažem. Samo jednog. Potterova... više ne

zapovijedaš svojim vodom. Pošalji Chaveza da te zamijeni.” “U redu, naredniče.” Jasno se čulo olakšanje u njezinu glasu.   Cortez je nastavio sa svojim mapama i uputama. Postojala je još

jedna građevina čija je namjena bila prilično očita; na vrhu je imala veliku pokretnu antenu u obliku tanjura. Trebali smo je uništiti čim nam dođe u domet bacača granata.

Plan napada bio je vrlo površan. Bljesak fisijske bombe bit će nam znak za početak. U istom trenutku nekoliko će se bespilotnih letjelica sjuriti na bazu tako da možemo vidjeti kakva im je protuzračna obrana. Pokušat ćemo smanjiti učinkovitost tih obrambenih sustava a da ih potpuno ne uništimo.

Odmah nakon bombe i bespilotnih letjelica, grenadiri će liniju od sedam koliba pretvoriti u prah. Kroz tu rupu svi će se probiti u bazu... a što će se dogoditi nakon toga, možemo samo nagađati.

U idealnom bismo slučaju projurili bazom od jednoga kraja do drugoga, uništavajući određene mete i tamaneći sve Taurance osim jednoga. Ali, bilo je malo vjerojatno da će se nešto takvo dogoditi, jer za to bi bilo potrebno da Tauranci ne pruže skoro nikakav otpor.

S druge strane, ako bi Tauranci od samog početka pokazali očiglednu nadmoć, tada bi Cortez mogao izdati naredbu da se raštrkamo. Svatko je imao različitu putanju za povlačenje – razbježali bismo se u svim smjerovima, a preživjeli bi se okupili u dolini nekih četrdeset kilometara istočno od baze. Onda bismo se dogovorili oko povratka u bitku, nakon što Nada malo omekša bazu.

“Još jedna stvar za kraj”, zakreštao je Cortez. “Možda neki od vas misle kao Potterova, možda neki od vaših ljudi tako misle... da bismo trebali lagano, ne napraviti od ovoga takvo krvoproliće. Milost je luksuz, slabost koju si ne možemo priuštiti u ovoj fazi rata. Sve što znamo o neprijatelju jest to da su oni ubili sedam stotina devedeset i osam ljudi. Oni nisu pokazali nikakvu suzdržanost pri napadu na naše krstarice, i bilo bi glupo očekivati je sada, u prvoj kopnenoj akciji.

Oni su odgovorni za živote svih vaših drugova koji su poginuli tijekom vježbi, i za Ho, i za sve one koji će po svoj prilici i danas poginuti. Ne mogu razumjeti nikoga tko ih želi poštedjeti. Ali to ništa ne mijenja. Dobili ste svoje naredbe i, dovraga, možete i to znati, svi vi imate usađen posthipnotički poticaj koji ću ja dozvati određenom frazom, neposredno prije bitke. To će vam olakšati posao.”

“Naredniče...” “Začepi. Kratki smo s vremenom; vratite se svojim vodovima i

kratko ih obavijestite o ovom razgovoru. Krećemo za pet minuta.” Komandanti vodova vratili su se svojim ljudima, udaljivši se od

Corteza i nas desetero – te od još tri plišana mede koji su se motali uokolo i smetali.  

15

  Posljednjih pet kilometara prošli smo vrlo oprezno, držali smo se

najviše trave i pretrčavali mjestimične čistine. Kada smo stigli na petsto metara od mjesta gdje se trebala nalaziti baza, Cortez je poveo treći vod naprijed u izvidnicu, dok smo se mi ostali pritajili.

Cortezov glas začuo se na glavnoj frekvenciji: “Prilično nalikuje onome što smo i očekivali. Krenite prema naprijed u koloni, puzeći.

Kada dođete do trećeg voda, slijedite komandanta svoje skupine ulijevo ili udesno.”

Učinili smo tako i završili u liniji od osamdeset i troje ljudi, otprilike okomitoj na smjer napada. Bili smo prilično dobro sakriveni, osim desetak plišanih meda koji su se motali oko linije, glasno žvačući travu.

Nije bilo znakova života unutar baze. Sve su građevine bile bez prozora, i jednolično sjajno bijele. Kolibe koje su bile naš prvi cilj bile su velika bezoblična, dopola ukopana jaja, međusobno udaljena šezdesetak metara. Cortez je svakom od grenadira dodijelio po jednu.

Bili smo podijeljeni u tri tima: tim A sastojao se od vodova dva, četiri i šest; tim B bili su vodovi jedan tri i pet; zapovjedni vod bio je tim C.

“Ostalo je još manje od minute – spustite filtere! – kada kažem pucaj, grenadiri, srušite svoje mete. Bog vam pomogao ako promašite;’

Začulo se kao da je div podrignuo i niz od pet ili šest mjehura koji su se prelijevali u duginim bojama podigao se iz građevine u obliku cvijeta. Uzdizali su se sve većom brzinom dok nisu gotovo nestali iz vidokruga, a onda su pojurili prema jugu, iznad naših glava. Područje je odjednom postalo svijetlo i prvi put nakon dugo vremena vidio sam svoju sjenku, dugu i okrenutu prema sjeveru. Bomba je eksplodirala prerano. Imao sam taman toliko vremena da pomislim kako je zapravo svejedno; ionako će im totalno zaribati komunikacije...

“Bespilotne letjelice!” Letjelica je projurila otprilike na razini stabala, a u zraku ju je već čekao mjehur. Kada su se dotakli, mjehur je pukao, a letjelica eksplodirala u milijun sićušnih komadića. Još je jedna došla iz suprotnog smjera i doživjela istu sudbinu.

“PUCAJ!” Sedam blještavih odsjaja granata od 500 mikrotona i zakašnjeli potres koji bi zasigurno ubio čovjeka bez zaštite.

“Podignite filtere.” Siva izmaglica dima i prašine. Grumeni zemlje padaju i zvuče kao teške kapi kiše.

“Slušajte:   Škoti, koji ste krvarili s Wallaceom; Škoti, često predvođeni Bruceom, Dobrodošli u svoj krvavi dom, Ili u pobjedu!”   Jedva sam ga čuo jer sam pokušavao pratiti što se događa u

mojoj glavi. Znao sam da je sve to samo posthipnotički poticaj, čak sam

se sjetio seanse u Missouriju kad su nam ga usadili, ali ga to nije učinilo manje prinudnim. Misli su mi posrtale pod snažnim pseudo-sjećanjima; čupave mrcine koje su bili Tauranci (nimalo slične onome kako sad znamo da izgledaju) ukrcavaju se na letjelicu kolonista, proždiru djecu dok užasnute majke gledaju i vrište (kolonisti nikada nisu vodili djecu; ne bi mogla podnijeti ubrzanje), potom siluju žene do smrti ogromnim ljubičastim falusima prošaranim venama (smiješno da bi osjećali požudu za ljudima), čvrsto drže muškarce dok im živima čupaju meso i proždiru ga (kao da bi mogli probaviti tuđinske proteine)... stotine jezovitih pojedinosti na isti način precizno upamćene kao i događaji od prije nekoliko trenutaka, smiješno preuveličane i logički apsurdne. Ali dok je moja svijest razmišljala o gluposti svega toga, negdje puno dublje, dolje u onom uspavanom divu gdje čuvamo svoje prave motive i moral, nešto je žeđalo za krvlju izvanzemaljaca, potpuno uvjereno da bi najplemenitija stvar bila poginuti prilikom ubijanja jednog od tih užasnih čudovišta...

Znao sam da je sve to najobičnija laž, i mrzio sam ljude koji su si dozvolili takvu bestidnu slobodu prtljanja s mojim umom, ali i dalje sam mogao čuti kako škrgućem zubima, osjećao sam kako mi se obrazi koče u zgrčenom krvožednom cereku... Jedan plišani medo stao je ispred mene sav omamljen. Počeo sam podizati laserski prst, ali netko me pretekao i glava stvorenja eksplodirala je u oblaku sivih krhotina i krvi.

Sretnica je zastenjala, napola cvileći. “Prljavi... pokvareni jebeni gadovi.” Laseri su svjetlucali i šarali uokolo i svi plišani mede pali su mrtvi.

“Pazite, dovraga”, povikao je Cortez. “Ciljajte s tim jebenim stvarima, to nisu igračke!

“Tim A, maknite se – u kratere da pokrijete tim B.” Netko se smijao i jecao. “Koji ti je kurac, Petrove?” Čudno je

bilo čuti Corteza kako psuje. Okrenuo sam se i ugledao Petrova, iza mene i ulijevo, ležao je u

plitkoj rupi i mahnito kopao objema rukama, plačući i krkljajući. “Jebemu”, rekao je Cortez. “Tim B! Deset metara iza kratera,

legnite u liniju. Tim C – u kratere s timom A.” Nekako sam se uspravio i prešao stotinu metara u dvanaest

amplificiranih dugih koraka. Krateri su bili gotovo dovoljno veliki da se u njima sakrije izvidnički brod, promjera desetak metara. Skočio sam na suprotnu stranu rupe i upao pokraj momka koji se zvao Chin. Nije ni

pogledao prema meni kada sam mu uletio, samo je nastavio pozorno tražiti znakove života u bazi.

“Tim A – deset metara, ispred tima B, dolje u liniju.” Baš kada je dovršio rečenicu, zgrada ispred nas je podrignula, a salva mjehura poletjela je prema našim linijama. Većina ljudi vidjela je da dolaze pa su se spustili na tlo, ali Chin se upravo pridizao da potrči i naletio izravno na jedan mjehur.

Ovaj mu je okrznuo vrh kacige i nestao uz tihi prasak. Chin je napravio jedan korak unatrag i prevrnuo se preko ruba kratera, ostavljajući za sobom mlaz krvi i mozga. Beživotan, raširenih nogu i ruku, kliznuo je na pola puta do dna, zgrćući zemlju u savršeno simetričnu rupu gdje je mjehur progrizao plastiku, kosu, kožu, kost i mozak, ne praveći razliku.

“Svi stanite. Komandanti vodova, izvještaj o žrtvama... prijam... prijam, prijam... prijam, prijam, prijam... prijam. Imamo troje mrtvih. Ne bi bilo nijednoga da ste se držali nisko. Dakle, svi dolje na tlo kada čujete da ona stvar ispucava. Tim A dovršite juriš”

Dovršili su manevar bez incidenata. “OK, tim C, juriš do mjesta gdje je tim B... Čekajte! Dolje!”

Svi smo već grlili zemlju. Mjehuri su proklizali pokraj nas u glatkom luku oko dva metra iznad tla. Mirno su prošli iznad naših glava i, osim jednoga koji je obližnje stablo pretvorio u čačkalice, nestali u daljini.

"B projurite pokraj A deset metara. C, preuzmite poziciju B. Grenadiri iz B, vidite možete li dobaciti do Cvijeta.”

Dvije granate razrovale su tlo trideset ili četrdeset metara od građevine. Dobro oponašajući paniku, počela je bljuvati neprekinuti niz mjehura – ipak, nijedan nije išao niže od dva metra iznad tla. Držali smo se pogrbljeno i nastavili napredovati.

Iznenada, pojavila se pukotina na građevini i proširila se do veličine velikih vrata. Tauranci su nagrnuli van.

“Grenadiri, zaustavite paljbu. Tim B, laserska vatra ulijevo i udesno – držite ih na okupu. A i C, sjurite se prema središtu.”

Jedan je Tauranac poginuo pokušavajući proći kroz lasersku zraku. Drugi su ostali gdje su bili.

U odijelu je prilično nezgodno istovremeno trčati i pokušavati držati glavu sagnutom. Moraš ići s jedne na drugu stranu, kao klizač koji hvata zalet; inače ćeš uzletjeti. Najmanje jedan vojnik, netko iz tima A, previše je odskočio i završio isto kao i Chin.

Osjećao sam se prilično ograničeno i kao da sam u klopci, sa zidom laserske vatre na svakoj strani i niskim stropom koji je značio smrt na dodir. Ali unatoč samome sebi, bio sam sretan, u euforiji, jer sam konačno dobio priliku ubijati te odvratne djecoždere. A znao sam da je to čisto sranje.

Oni nisu uzvraćali paljbu, osim prilično nedjelotvornih mjehura (koji očigledno nisu bili dizajnirani kao protupješačko oružje), a nisu se ni povukli natrag u zgradu. Samo su se motali uokolo, njih otprilike stotinu, i gledali kako se približavamo. Nekoliko granata bi ih sve raznijelo, ali pretpostavljam da je Cortez razmišljao o zarobljeniku.

“OK, kad kažem idemo, napast ćemo ih s bokova. Tim B neće pucati... Drugi i četvrti vod nadesno, šesti i sedmi nalijevo. Tim B krenut će naprijed u liniji kako bi ih okružili.”

“Idemo!” Odvojili smo se ulijevo. Čim je prestala paljba lasera, Tauranci su jurnuli, trčeći u skupini u sraz s našim krilom.

“Tim A, legnite i pucajte! Nemojte pucati dok niste sigurno naciljali – ako promašite, možete pogoditi nekoga od naših. I za boga miloga, sačuvajte mi jednoga!”

Bio je to zastrašujući prizor, to krdo čudovišta koje se obrušavalo na nas. Jurišali su velikim skokovima – mjehuri su ih izbjegavali – a svi su izgledali poput onoga kojeg smo ranije vidjeli kako jaše na metli; bili su goli, osim gotovo prozirnih sfera koje su im okruživale cijela tijela, i koje su se kretale s njima. Desno je krilo otvorilo vatru, sređivali su jednog po jednog Tauranca u stražnjem dijelu čopora.

Iznenada je laser zabljesnuo kroz Taurance s druge strane, netko je promašio metu. Začuo se jeziv vrisak i pogledao sam niz naš bojni poredak da bih vidio nekoga – mislim da je to bio Perry – kako se previja na zemlji, s desnom rukom na zadimljenom batrljku lijeve ruke, isprženom točno ispod lakta. Krv mu je štrcala preko prstiju, a odijelo, kojemu su bili uništeni sklopovi za kamuflažu, bljeskalo je crno-bijelo-džungla-pustinja-zeleno-sivo. Ne znam koliko sam dugo buljio u njega – dovoljno dugo da do njega stigne liječnik i počne mu pružati pomoć – no kad sam podigao pogled, Tauranci su bili gotovo na meni.

Najprije sam opalio bez ciljanja i visoko, no okrznuo sam vrh zaštitnog mjehura Tauranca koji je bio na čelu. Mjehur je nestao, a čudovište je posrnulo i palo na zemlju, grčevito se trzajući. Pjena mu je šiknula na usni otvor, prvo bijela, potom prošarana crvenilom. Nakon posljednjeg trzaja ukočio se i svinuo unatrag, gotovo do oblika potkove. Njegov otegnuti vrisak, visokofrekventni zvižduk, prestao je baš kad su

ga njegovi drugovi pregazili. Mrzio sam samog sebe zato što sam se smijao.

Bio je to pokolj, iako je naš zaštitni bok bio brojčano nadmašen pet naprema jedan. Oni su nastavili dolaziti bez oklijevanja, čak i kad su se morali penjati preko hrpe tijela i dijelova tijela koja se naslagivala uvis, paralelno s našom krilnom formacijom. Tlo između nas bilo je klizavo i crveno od krvi Tauranaca – sva božja djeca imaju hemoglobin – a mojem neizvježbanom oku, kao i kod plišanih meda, njihova je utroba prilično nalikovala našoj. Kaciga mi je odjekivala histeričnim smijehom, dok smo ih rezali na krvave komade, i gotovo da nisam čuo Corteza:

Prestanite pucati – rekao sam PREKINITE, dovraga! Uhvatite par gadova, neće vam ništa.”

Prestao sam pucati, što su naposljetku učinili i svi ostali. Kad je sljedeći Tauranac preskočio hrpu zadimljenog mesa ispred mene, bacio sam se za njim kako bih ga uhvatio za te tanke noge i zaustavio.

Bilo je to kao da grliš veliki, klizavi balon. Kad sam ga pokušao baciti na tlo, iskliznuo mi je iz ruku i nastavio trčati.

Uspjeli smo zaustaviti jednoga od njih jednostavnim rješenjem naskakivanja šestorice naših na njega. Dotad su ostali već protrčali kroz našu liniju i uputili se prema redu velikih cilindričnih spremnika, za koje je Cortez rekao da ih vjerojatno koriste za skladištenje. Na donjem dijelu svakoga od njih otvorila su se mala vratašca.

“Imamo zarobljenika”, povikao je Cortez. “Ubijajte!” Bili su udaljeni pedeset metara i brzo su trčali, bili su teške mete.

Laseri su šibali oko njih, poskakujući iznad i ispod. Jedan je pao prepolovljen, no ostali, otprilike desetorica, nastavili su trčati i stigli gotovo do vrata kada smo počeli ispaljivati granate.

I dalje su to bile bombe od 500 mikrotona, ali umalo promašiti nije bilo dovoljno – udar bi ih samo odbacio u zrak, neozlijeđene unutar njihovih mjehura.

“Zgrade! Sredite jebene zgrade!” Grenadiri su nanišanili poviše i ispucali, no činilo se da bombe opaljuju tek bijelu vanjštinu građevina, sve dok, sasvim slučajno, jedna od njih nije upala u vrata. To je raskolilo građevinu baš kao po šavu; dvije polovice su se rasprsnule i mnoštvo strojnih dijelova odletjelo je u zrak, praćeno ogromnim blijedim plamenom koji se začas pojavio i nestao. Onda su se svi ostali koncentrirali na vrata, osim nekoliko nasumičnih hitaca prema nekim Taurancima; ne toliko da ih se izravno pogodi, koliko da ih se odbaci prije nego što uđu unutra. Činilo se da to silno žele.

Sve to vrijeme pokušavali smo srediti Taurance laserskom paljbom, a oni su vrludali i skakutali uokolo, pokušavajući ući u građevine. Prišli smo im što smo bliže mogli a da se ne dovedemo u opasnost od udara granata, no još smo uvijek bili predaleko da bismo mogli dobro naciljati.

Ipak, sređivali smo ih jednog po jednog, i uspjeli smo uništiti četiri od sedam građevina. Tada, kad su ostala još samo dva izvanzemaljaca, eksplozija granate u blizini odbacila je jednoga od njih na samo nekoliko metara od vrata. Uskočio je unutra, a nekoliko grenadira ispalilo je salve za njim, no svi su hici bili prekratki ili su bezopasno prasnuli sa strane. Bombe su padale svuda uokolo, dižući silnu buku, no taj je zvuk odjednom bio zaglušen glasnim uzdahom, kao da div udiše zrak, i tamo gdje je bila građevina, nastao je gust cilindričan oblak dima, koji je djelovao kruto, a gubio se u stratosferi, ravno kao da je njegova putanja bila zacrtana ravnalom. Drugi Tauranac se nalazio točno na bazi cilindra; mogao sam vidjeti komade njegova tijela kako lete. Sekundu kasnije pogodio nas je udarni val, a ja sam se bespomoćno odvalio i kotrljao se kao propeler sve dok se nisam zabio u hrpu tijela Tauranaca, te se prevrnuo na drugu stranu.

Ustao sam i uspaničio se na trenutak kad sam ugledao krv posvuda na svome odijelu – opustio sam se kad sam shvatio da je to tek krv izvanzemaljaca, ali osjećao sam se nečisto.

“Uhvatite gada! Uhvatite ga!” U zbrci se Tauranac oslobodio i počeo bježati prema travi. Jedan je vod trčao za njim i zaostajao, no onda je pritrčao cijeli tim B i presjekli su mu put. Otklipsao sam tamo da se pridružim zabavi.

Četvorica su bila na njemu, a oko njih je bio krug od pedesetak ljudi koji su gledali navlačenje.

“Raštrkajte se, kvragu! Možda još tisuću njih čeka da se svi okupimo na jednome mjestu.” Razišli smo se gunđajući. Prešutno smo svi bili složni i sigurni da više nema živih Tauranaca na cijelom planetu.

Cortez je krenuo prema zarobljeniku, a ja sam se odmaknuo. Odjednom su ona četvorica nagomilana na vrhu stvorenja propala nadolje... Čak i sa svoje udaljenosti mogao sam vidjeti pjenu koja mu je izlazila na usnu šupljinu. Prsnuo mu je mjehur. Samoubojstvo.

“Kvragu!” Cortez je bio točno tamo. “Silazite s tog gada” Četvorica su sišla, a Cortez je upotrijebio svoj laser i izrezao čudovište na desetak drhtavih komada. Dražestan prizor.

“Nema veze, u redu je, pronaći ćemo drugoga – svi! Natrag u strjeloliku formaciju. Borbeni napad, na Cvijet”

Pa eto, napali smo Cvijet, koji je očito ostao bez municije (i dalje je podrigivao, ali bez mjehura) i bio je prazan. Samo smo projurili uz rampe i kroz hodnike, s uperenim laserskim prstima, kao djeca koja se igraju vojnika. Nikoga nije bilo kod kuće.

Isti manjak odgovora kod postrojenja antene, “Salame”, i ostalih dvadesetak velikih zgrada, kao i kod preostale netaknute četrdeset četiri kolibe. Tako smo “osvojili” desetke građevina, većinom nerazumljive namjene, ali nismo uspjeli u svojoj glavnoj misiji; hvatanju Tauranca na kojemu bi ksenolozi vršili eksperimente. No dobro, mogli su dobiti sve dijelove i komadiće stvorenja koje bi mogli poželjeti. I to je bilo nešto.

Nakon što smo pročešljali i posljednji četvorni centimetar baze, stigla je izvidnička letjelica s pravom istraživačkom posadom, znanstvenicima. Cortez je rekao: “U redu, probudite se”, i hipnotička je prinuda pala.

U početku je bilo prilično strašno. Mnogi ljudi, poput Sretnice i Marygay, gotovo su poludjeli prisjećajući se krvavog ubijanja, pomnoženog stotinu puta. Cortez je svima naredio da popijemo sedativ, po dvije tablete za one najuznemirenije. Popio sam dvije a da mi se to nije trebalo narediti.

Zato što je to bilo ubojstvo, čisti pokolj – jednom kada smo riješili protuzračno oružje, više nismo bili ni u kakvoj opasnosti. Činilo se da Tauranci nemaju nikakvu predodžbu o tome što je to borba prsa o prsa. Jednostavno smo ih zbili i poklali, u prvom susretu između čovječanstva i druge inteligentne vrste. Možda je to zapravo bio drugi susret, ako ubrojimo plišane mede. Što bi se moglo dogoditi da smo zajedno sjeli i pokušali komunicirati? Ali i oni su dobili isti tretman.

Mnogo vremena nakon toga proveo sam govoreći samome sebi da ja nisam bio onaj koji je tako veselo rezao ona uplašena bića u stampedu. Još u dvadesetom stoljeću, ustanovili su na opće zadovoljstvo da “samo sam izvršavao naredbe” nije adekvatna izlika za neljudsko ponašanje... ali što možete učiniti kada naredbe stižu iz dubine, od onoga gospodara nesvjesnoga?

Najgori od svega bio je osjećaj da moja djela i nisu bila toliko nehumana. Naši preci prije samo nekoliko generacija učinili bi istu stvar, čak i svojim bližnjima, bez ikakvog hipnotičkog uvjetovanja.

Gadila mi se ljudska rasa, gadila mi se vojska, i užasavao sam se očekujući da ću morati živjeti sa sobom još cijelo stoljeće ili tu negdje... No dobro, uvijek postoji opcija ispiranja mozga.

Brod s jedinim preživjelim Taurancem pobjegao je i nestao bez traga, zbog masiva planeta koji ga je štitio od Zemljine nade dok je

ponirala u kolapsarsko polje Alepha. Pobjegao je kući, pretpostavljao sam, gdje god da je to bilo, kako bi izvijestio što dvadeset ljudi s ručnim naoružanjem može učiniti stotini koja nenaoružana pješice bježi.

Pretpostavljao sam da će sljedeći put kad se ljudi susretnu s Taurancima u borbi na tlu, odnos snaga biti ravnomjerniji. I bio sam u pravu.     

NAREDNIK MANDELLA

2007. – 2024. A.D.  

1

  Bio sam dovoljno preplašen. Satnik Stott koračao je naprijed i natrag iza malog podija u

zbornoj prostoriji/menzi/vježbaonici na Godišnjici. Upravo smo prošli kroz svoj posljednji kolapsarski skok, od Teta-38 do Yoda-3. Usporavali smo s pola gravitacije, a naša brzina u odnosu na taj kolapsar bila je prilično dobrih 0,90c. Progonili su nas.

“Volio bih kad biste se vi ljudi malo opustili i jednostavno se pouzdali u brodsko računalo. Tauranske letjelice svakako neće biti u dometu za napad još dva tjedna. Mandella!”

Uvijek je jako pazio da me zove “naredniče” Mandella pred satnijom. Ali svi su na ovom određenom sastanku bili ili narednici ili kaplari: komandanti vodova. “Da, gospodine.”

“Ti si odgovoran za psihološko, ali i fizičko stanje ljudi u svome vodu. Pretpostavimo da znaš za problem s moralom na ovoj letjelici, što si napravio glede toga?”

“Što se mog voda tiče, gospodine?” “Naravno” “Razgovorom to riješimo, gospodine.” “I jesi li došao do bilo kakvog uvjerljivog rješenja?” “Ne želim biti nepristojan, gospodine, ali mislim da je glavni

problem očit. Moji ljudi su zatvoreni na ovom brodu četrnaest...” “Gluposti! Svi smo mi primjereno pripremljeni za život pod

pritiskom u zatvorenim prostorijama, a uz to, uvojačeni ljudi imaju povlasticu bratstva.” To je bio pristojan način da kaže kako se mogu jebati koliko hoće. “Časnici se moraju držati celibata, a opet, mi nemamo problema s moralom.”

Ako je mislio da se njegovi časnici drže celibata, trebao bi sjesti i porazgovarati s poručnicom Harmony. No možda je mislio samo na časnike za borbu. To bi bili samo on i Cortez. U pravu je vjerojatno 50 posto. Cortez je dosta prijateljevao s kaplaricom Kamehameha.

“Gospodine, možda se radi o detoksikaciji na Stargateu; možda...”

“Ne. Terapeuti su radili samo na uklanjanju uvjetovanja mržnje – svi znaju što ja mislim o tome – i možda su bili krivo upućeni, ali oni su stručni.

Kaplarice Potter.” Nju je uvijek prozivao po činu da je podsjeti zašto nije promovirana u viši čin u koji smo mi ostali promovirani. “Jeste li to sa svojim ljudima također razgovorom riješili?”

“Raspravljali smo o tome, gospodine.” Satnik je znao “ugodno zuriti” u ljude. Ugodno je zurio u

Marygay dok nije pojasnila. “Ne vjerujem da je za to krivo uvjetovanje. Moji ljudi su

nestrpljivi, jednostavno su umorni od ponavljanja istih stvari iz dana u dan.”

“Dakle, jedva čekaju bitku?” Rekao je to bez sarkazma. “Žele sići s broda, gospodine.” “Oni i hoće sići s broda”, rekao je dopustivši si sićušni smiješak.

“A onda će vjerojatno biti jednako nestrpljivi da se vrate na brod.” Tako smo se neko vrijeme vrtjeli u krug. Nitko nije htio

otvoreno istupiti i reći da je njihov vod preplašen: boje se Tauranskih krstarica koje nam se približavaju, boje se sletjeti na portalni planet. Satnik Stott imao je lošu povijest suočavanja s ljudima koji su priznali strah.

Pregledao sam novu O/T koju su nam dali. Ovako je izgledala: Većinu sam ljudi znao još od napada na Aleph, prvog izravnog

kontakta ljudi i Tauranaca. Jedini novi ljudi u mome vodu bili su Luthuli i Heyrovsky. U cijeloj satniji (oprostite, u “udarnom odredu“), imali smo dvadeset zamjena za devetnaest ljudi koje smo izgubili pri napadu na Aleph: jedna amputacija, četvero mrtvih, četrnaest psihotičnih.

Nisam mogao prijeći preko onog “20. ožujka 2007.” na dnu O/T-a. U vojsci sam bio deset godina, premda se činilo kao da nisu prošle ni dvije. Dilatacija vremena, naravno; čak i uz kolapsarske skokove, putovanje od zvijezde do zvijezde pojede godine.

Nakon ovog napada, vjerojatno ću moći otići u mirovinu, s punom plaćom. Ako preživim napad, i ako ne promijene pravila zbog nas. Odradio sam dvadeset godina, a star sam tek dvadeset i pet.

Stott je rezimirao stvar kad je netko pokucao na vrata, jednim glasnim udarcem. “Uđite”, rekao je.

Potporučnik kojega sam površno poznavao ušetao je opušteno i predao Stottu traku papira, a da nije rekao ni riječ. Stajao je tamo dok je Stott čitao, taman dovoljno bezobrazno da mu spusti. Tehnički, Stott mu nije bio u zapovjednom lancu; nikome u ratnoj mornarici ionako nije bio drag.

Stott je vratio papir potporučniku i pogledao kroz njega. “Upozorit ćete svoje vodove da preliminarni manevri

izbjegavanja započinju u 20:10, za pedeset osam minuta.” Nije pogledao na sat. “Sve osoblje neka je u školjkama za ubrzavanje do 20:00. Po... zor!”

Digli smo se i, bez oduševljenja, jednoglasno odgovorili: “Jebite se, gospodine.” Idiotski običaj.

Stott je odmarširao iz prostorije, a potporučnik ga je pratio smijuljeći se.

Okrenuo sam svoj prsten na poziciju pomoćnika komandanta voda i rekao u nj: “Tate, ovdje Mandella.” Svi ostali u prostoriji radili su isto.

Slabašan glas začuo se iz prstena. “Tate ovdje. Što je?” “Okupi ljude i reci im da moramo biti u školjkama do 20:00.

Manevri izbjegavanja.” “Sranje. Rekli su da nećemo morati još nekoliko dana.” “Valjda je nešto novo iskrsnulo. Ili možda viši kapetan ima

sjajnu ideju.” “Viši kapetan si je može zabiti. Jesi li gore u salonu?” “Jesam.” “Donesi mi kavu kad se vratiš, okej? Malo šećera?” “Prijam. Dođem dolje za otprilike pola sata.” “Hvala. Bacam se na posao.” Mnogo je ljudi krenulo prema aparatu za kavu. Stao sam u red

iza kaplarice Potter. “Što ti misliš, Marygay?” “Možda viši kapetan samo želi da još jednom isprobamo

školjke.” “Prije onog pravog.”

“Možda.” Podigla je šalicu i puhnula u nju. Izgledala je zabrinuto. “Ili možda Tauranci imaju brod na izlazu, koji nas čeka. Pitala sam se zašto to ne rade. Mi to radimo, na Stargateu.”

“Stargate je druga stvar. Prima sedam krstarica, koje su stalno u pokretu, tako da pokrivaju sve izlazne pozicije. Ne možemo si priuštiti da to radimo osim na jednom kolapsaru, a ne mogu ni oni.”

Nije ništa govorila dok je punila šalicu. “Možda smo nabasali na njihovu verziju Stargatea. Ili možda oni već imaju više brodova od nas.”

Napunio sam dvije šalice i stavio u njih šećer, jednu sam čvrsto zatvorio. “Ne možemo znati.” Hodali smo natrag do stola, oprezni sa šalicama na jakoj gravitaciji.

“Možda Singhe nešto zna”, rekla je. “Možda zna. Ali do njega moram doći preko Rogersove i

Corteza. Cortez bi me ubio ako bih ga sad pokušao nečim zagnjaviti.” “Oh, ja do njega mogu izravno. Mi...” Zasmijuljila se. “Mi

smo... prijatelji.” Otpio sam malo vrele kave i pokušao zvučati ravnodušno.

“Dakle zato te nisam viđao.” “Imaš nešto protiv?” rekla je, izgledajući nevino. “Pa... kvragu, nemam, naravno da nemam. Ali – ali on je časnik!

Mornarički časnik!” “Privržen je nama i to ga čini dijelom vojske.” Okrenula je

prsten i rekla: “Direktorij.” Meni: “Što je s tobom i onom gospodičnom Harmony?”

“To nije ista stvar.” Šaptala je šifru direktorija u prsten. “Da, ista je. Samo si to htio napraviti s časnicom. Pervertitu.”

Prstenje dvaput zapištao. Zauzeto. “Kakva je bila?” “Zadovoljavajuća.” Oporavljao sam se. “Osim toga, potporučnik Singhe je uzoran gospodin. I nije ni

najmanje ljubomoran.” “Nisam ni ja” rekao sam. “Ako te ikad povrijedi, reci mi i razbit

ću mu pičku.” Pogledala me preko svoje šalice. “Ako te poručnica Harmony

ikad povrijedi, reci mi i razbit ću joj pičku.” “Vrijedi.” U to ime, rukovali smo se dostojanstveno.  

2

 

Školjke za usporavanje bile su nešto novo. Postavljene su dok smo se mi odmarali i opskrbljivali na Stargateu. Omogućavale su da brod koristimo efikasnije u odnosu na teoretski maksimum; tahionski pogon podizao se do 25 gravitacija.

Tate me čekao u području školjki. Ostali iz voda vrludali su uokolo, razgovarali. Dao sam mu njegovu kavu.

“Hvala. Jesi li što doznao?” “Bojim se da nisam. Osim što mornari ne djeluju preplašeno, a

to je njihova stvar. Vjerojatno još jedna vježba.” Srknuo je malo kave. “Koji vrag. Nama je to ionako uvijek isto.

Samo sjedimo tamo, a prignječe nas tako da skoro umremo. Bože, kako mrzim te stvari.”

“Možda nas s vremenom istroše pa ćemo moći kući.” “Nego što.” Liječnik je svratio i dao mi injekciju. Čekao sam do 19:50 pa onda doviknuo vodu: “Idemo. Skidajte

se i zatvarajte patentnim zatvaračem.” Školjka je poput fleksibilnog svemirskog odijela; barem je

prilagođavanje s unutarnje strane prilično slično. Ali umjesto paketa za održavanje života, tu je crijevo koje ide u vrh kacige i još dva koja izlaze iz peta, a tu su i dvije cijevi za tjelesne izlučevine po odijelu. Zgusnuto je natrpana laganim ležajevima za ubrzavanje; dok ulaziš u svoju školjku kao da se probijaš kroz divovski tanjur zelenosmeđih špageta.

Kad su mi svjetla u kacigi dala znak da su svi u odijelima, stisnuo sam gumb za poplavljivanje prostorije. Nije se moglo vidjeti, naravno, ali mogao sam zamisliti blijedoplavu otopinu – etilenski glikol ili nešto drugo – kako se pjeni uokolo i preko nas. Materijal odijela, hladan i suh, utisnuo se posvuda i dotaknuo mi kožu. Znao sam da se unutarnji pritisak moga tijela rapidno povećavao kako bi se izjednačio s pojačanim pritiskom izvanjske tekućine. Tome je služila injekcija; sprečavala je da se stanice zgnječe između Scile i Haribde. No još uvijek si ga mogao osjećati. Kad je moje brojilo pokazalo “2” (vanjski pritisak jednak stupu vode na dubini od dvije nautičke milje), osjećao sam da sam u isto vrijeme zdrobljen i napuhnut. Do 20:05 bilo je na 2,7 i tu se ustalilo. Kad su započeli manevri u 20:10, nisi osjećao razliku. No učinilo mi se da sam vidio kako igla sasvim malo leluja.

Veliki nedostatak sustava je, naravno, to što bi od svakoga tko bi se našao izvan školjke kad bi Godišnjica odvalila na 25 G-a, ostao tek džem od jagode. Tako da navođenje i borbu mora obavljati taktički

kompjutor broda – što uglavnom i obavlja najvećim dijelom, ali dobro je kad ga neki čovjek nadgleda.

Još je jedan mali problem što bi u slučaju da se brod ošteti i da padne pritisak, čovjek eksplodirao kao dinja bačena s petog kata. Ako je unutrašnji pritisak u pitanju, bio bi zdrobljen i mrtav u mikrosekundi.

A treba deset minuta, više ili manje, da se pritisak smanji, i još dvije ili tri minute da se ispetlja iz toga i odjene. Dakle, to nije nešto iz čega se može iskočiti i izaći spreman za borbu.

Ubrzanje je završilo u 20:38. Upalilo se zeleno svjetlo i stisnuo sam gumb za spuštanje pritiska.

Marygay i ja smo se odijevali vani. “Kako se to dogodilo?” Pokazao sam na upaljenu ljubičastu

masnicu koja joj se protezala ispod desne sise do zdjelične kosti.  “To je drugi put”, rekla je ljutito. “Prva mi je bila na leđima –

mislim da ta školjka nije podešena kako treba, stvaraju se nabori.” “Možda si smršavjela.” “Pametnjakoviću .” Unos kalorija bio nam je strogo nadziran

otkad smo prvi put napustili Stargate. Ne možeš koristiti borbeno odijelo ako ti ne pristaje kao druga koža.

Zvučnik u zidu prigušio je ostatak njezinog komentara. “Pozor sve osoblje. Pozor. Sve vojno osoblje četvrtog i viših

ešalona neka se javi u sobu za informiranje u 21:30.” Dvaput su ponovili poruku. Otišao sam prileći na nekoliko

minuta dok je Marygay pokazivala svoju modricu liječniku i oružaru. Nisam bio nimalo ljubomoran.

  Viši kapetan počeo je s informiranjem. “Nema se puno toga za

reći, a ono što se može, nisu dobre vijesti. Prije šest dana, tauranska letjelica koja nas progoni izbacila je

bespilotni projektil. Njegovo početno ubrzanje bilo je na razini od 80 gravitacija.

Nakon što je tako pičilo otprilike jedan dan, ubrzanje mu je iznenada skočilo na 148 gravitacija.” Združeni uzdah.

“Jučer je skočilo na 203 gravitacije. Ne bih ovdje nikoga trebao podsjećati da je to dvostruko veća sposobnost ubrzavanja neprijateljskih bespilotnih letjelica u odnosu na naš posljednji susret.

Lansirali smo salvu od četiri bespilotne letjelice, koje su presijecale ono što je računalo predvidjelo da su četiri najvjerojatnije buduće putanje neprijateljskih bespilotnih letjelica. Jedna se od njih

isplatila, dok smo izvodili manevre izbjegavanja. Uhvatili smo i uništili tauransko oružje otprilike deset milijuna kilometara odavde.”

To je bilo gotovo u neposrednoj blizini. “Jedino što ulijeva nadu iz ovog okršaja proizlazi iz onog što smo doznali spektralnom analizom eksplozije. Eksplozija nije bila moćnija od onih koje smo opažali u prošlosti, tako da njihov napredak u pogonu barem ne prati napredak u eksplozivima.

Ovo je prvo ispoljavanje vrlo važnog učinka koji je do sada bio zanimljiv samo teoretičarima. Reci mi, vojniče.” Pokazao je na Negulescu. “Koliko je prošlo otkad smo se prvi put borili s Taurancima, na Alephu?”

“Ovisi kako gledate, viši kapetane”, odgovorila je pokorno. “Meni je prošlo otprilike osam mjeseci.”

“Točno. Pa ipak, izgubili ste oko devet godina, zbog dilatacije vremena tijekom manevriranja između kolapsarskih skokova. U tehničkom smislu, budući da mi na brodu nismo ništa bitno istražili i razvili... ta neprijateljska letjelica dolazi iz budućnosti!” Napravio je pauzu da ostavi dojam.

“Kako rat napreduje, ovo samo može bivati sve izraženije i izraženije. Tauranci nemaju rješenja za relativnost, naravno, tako da će to ići nama u korist, isto onoliko puta koliko i njima.

No ovaj put, mi smo ti koji djelujemo s hendikepom. Kako će nam se približavati tauranska lovačka letjelica, ovaj hendikep bivat će sve ozbiljniji. Mogu nas jednostavno nadjačati boljim naoružanjem.

Morat ćemo izvesti nekakvo vrhunsko izmicanje. Kad se nađemo unutar petsto milijuna kilometara od neprijateljskog broda, svi će ući u svoje školjke i jednostavno ćemo morati vjerovati logističkom računalu. Ono će nas sprovesti kroz brze serije nasumičnih promjena smjera i brzine.

Bit ću iskren. Dokle god imaju jednu bespilotnu letjelicu više od nas, mogu nas dokrajčiti. Nisu lansirali nijednu od one prve. Možda zadržavaju paljbu... ili su možda imali samo jednu. U tom slučaju, mi imamo njih.

U svakom slučaju, zahtijeva se od sveg osoblja da bude u svojim školjkama u roku od deset minuta. Kad budemo unutar milijardu kilometara od neprijatelja, ima da stojite u blizini svojih školjki. Kad budemo unutar petsto milijuna kilometara, bit ćete u njima, a sve sastavnice školjki bit će naplavljene i pod pritiskom. Ne možemo nikoga čekati.

To je sve što imam za reći. Satniče?”

“Govorit ću sa svojim ljudima kasnije, viši kapetane. Hvala vam."

“Voljno.” I ništa od one budalaštine “jebite se, gospodine”. Mornarica je smatrala da je to ipak malo ispod njihova dostojanstva. Stajali smo na pozor – svi osim Stotta – sve dok nije napustio prostoriju. Onda je neki drugi mornarko ponovno rekao “voljno”, pa smo otišli.

Moj vod imao je zaduženje čišćenja, pa sam im svima rekao što tko treba raditi, postavio Tatea kao odgovornog, i otišao. Otišao sam do podčasničke prostorije radi druženja i da možda dođem do nekih informacija.

Ljudi su dokono nagađali, no nije se bog zna što događalo, pa sam pokupio Rogersovu i otišao u krevet. Marygay je opet nestala, nadam se da je pokušavala izmusti nešto od Singhea.  

3

  Naš očekivani sastanak sa satnikom bio je sljedećeg jutra, kad

smo više-manje ponovili ono što je viši kapetan rekao, pješadijskim izrazima i Stottovim jednoličnim staccatom. Naglasio je činjenicu da je sve što znamo o tauranskim zemljanim snagama to da će se vjerojatno bolje nositi s nama nego prošli put, s obzirom na to da su poboljšali sposobnosti svojeg brodovlja.

No to je vodilo do jedne druge zanimljive stvari. Prije osam mjeseci ili devet godina, imali smo golemu prednost: činilo se da im baš i nije jasno što se događa. S obzirom na to da su bili prilično ratoborni u svemiru, očekivali smo da će na tlu biti nabrijani poput Huna, a umjesto toga, praktički su se poredali da ih pokoljemo. Jedan je pobjegao i po svoj je prilici svojima opisao osnove staromodne borbe prsa o prsa.

No to, naravno, nije nužno značilo da je glas o tome došao baš do ove grupe Tauranaca koji čuvaju Yod-4. Jedini način komuniciranja brži od svjetlosti za koji smo mi znali je da fizički prenesete poruku uzastopnim kolapsarskim skokovima. Ali nikako nismo mogli znati koliko ima skokova između Yoda-4 i Tauranskog središta – dakle ovi bi mogli biti pasivni isto kao i oni iz prošle grupe, ili su mogli uvježbavati pješadijske taktike skoro cijelo desetljeće. Saznat ćemo kad dođemo tamo. kada smo prošli milijardu kilometara nakon kojih smo morali u školjke, oružar i ja pomagali smo mome vodu da uključe održavanje na svojim borbenim odijelima.

Imali smo otprilike pet sati za ubiti prije nego što smo morali u naše čahure. Odigrao sam partiju šaha s Rabijem i izgubio. Onda je Rogersova povela vod kroz neke silne vježbe, vjerojatno amo da im smetne s uma da će morati barem četiri sata ležati poluzdrobljeni u školjkama. Dotad smo se najdulje zadržali dva sata.

Deset minuta prije oznake od petsto milijuna kilometara, mi komandanti vodova preuzeli smo i nadzirali ukopčavanje sviju. Nakon osam minuta bili smo zatvoreni i potopljeni, te na milosti i nemilosti – ili sigurni u naručju – logističkog računala.

Dok sam tamo ležao zgnječen, obuzela me je glupa misao i vrtjela mi se po glavi poput naboja u supervodiču; prema vojnim formulacijama, upravljanje ratom skladno se dijeli na dvije kategorije, taktičku i logističku. Logistika se bavi pomicanjem postrojbi, njihovom prehranom i skoro svim ostalim osim stvarnom borbom, koja je područje taktike. A sad se borimo, ali nemamo taktičko računalo koji bi nas vodio kroz napad i obranu, imamo samo ogromnog mirotvornog pomoćnika za špeceraj logističkoga, obratite pažnju na tu riječ, logističkoga računala.

Druga strana moga mozga, možda ne toliko pritisnuta, reći će da nije važno koje ime daš računalu; to je hrpa memorijskih kristala, operacijskih ležišta, matica i vijaka... Ako ga programiraš da bude Džingis-kan, to je taktičko računalo, čak i ako mu je uobičajena funkcija praćenje burze ili kontrola konverzije otpadnih voda.

Ali onaj je drugi glas bio uporan i govorio da je po toj logici čovjek tek klupko kose, nakupina kostiju i nešto vlaknastog mesa; i bez obzira na to kakav je čovjek, ako ga dobro uvježbaš, možeš uzeti zen-redovnika i pretvoriti ga u poslušnog krvožednog ratnika.

A koji si ti onda vrag, tko smo mi, tko sam ja, odgovorila je druga strana. Miroljubivi stručnjak za zavarivanje vakuuma a ujedno i profesor fizike, ugrabljen Zakonom o prisilnoj regrutaciji elite pa reprogramiran da bude stroj za ubijanje. Ti, ja sam ubijao i uživao u tome.

Ali to je bila hipnoza, uvjetovana pobuda, davao sam protuargumente samome sebi. To više ne rade.

A jedini razlog zašto to ne rade, rekao sam, je zato što misle da ćeš bolje ubijati bez toga. To je logično.

Kad smo već kod logike, početno je pitanje bilo zašto šalju logističko računalo da izvrši vojne zadatke? Ili nešto takvo... i opet smo se udaljili.

Zatreptalo je zeleno svjetlo i automatski sam okinuo prekidač. Pritisak je pao na 1,3 prije nego što sam shvatio da to znači da smo živi, da smo pobijedili u prvom okršaju.

Bio sam tek djelomično u pravu.  

4

  Vezivao sam pojas tunike kad mi je zazvonio prsten pa sam ga

uključio da se javim. Bila je Rogersova. “Mandella, odi provjeriti odjeljak voda 3. Nešto je pošlo po zlu;

Dalton je morao smanjiti pritisak u njemu iz kontrolne sobe.” Odjeljak 3 – to je bio vod u kojem je Marygay! Bosonog sam

otrčao do hodnika i stigao tamo baš kad su otvorili vrata s unutrašnje strane komore pod pritiskom i kad su počeli migoljiti van.

Prvi je izašao Bergman. Zgrabio sam ga za ruku. “Što se to dovraga događa, Bergmane?”

“Ha?” Zagledao se u mene još uvijek ošamućen, kao i svi kad izađu iz komore. “O, to s ti. Mandella. Ne znam. Kak’ misliš?”

Progurao sam se kroz vrata, još uvijek se držeći za njega. “Kasnili ste, čovječe, kasno ste smanjili pritisak. Što se

dogodilo?”Protresao je glavom, pokušavajući se razbistriti. “Kasnili? Što

kasnili. Uh, koliko kasnili?” Prvi put sam pogledao na sat. “Ne pre...” Isuse Kriste. “Ovaj,

zatvorili smo se unutra u 5:20, zar nismo?” “Da, mislim da je to to.” Još uvijek nije bilo Marygay među mutnim figurama koje su se

probijale kroz razbacane ležajeve i ispremetane cjevovode. “Ovaj, kasnili ste samo nekoliko minuta... ali trebali smo ostati

pod pritiskom samo četiri sata, možda i manje. Sad je 10:50.” “Mm.” Ponovno je protresao glavom. Pustio sam ga i odmaknuo

se da kroz vrata propustim Stillera i Demy. “Onda svi kasne”, rekao je Bergman. “Dakle, nismo u nevolji.” “Ovaj...” Nesuvislosti. “Dobro, dobro... Hej, Stiller! Jesi vidio...” Iz komore. “Liječnika! LIJEČNIKA!” Izlazila je neka ženska koja nije bila Marygay. Grubo sam je

gurnuo s puta i proletio kroz vrata, sletjevši na nekog drugog i uspeo se do Struvea, Marygayinog pomoćnika, koji je stajao nad kapsulom i jako glasno i brzo govorio u svoj prsten.

“... i krvi Bože da trebamo...” Marygay je bila ta koja je još uvijek ležala u svom odijelu “... javio mi se Dalton...” svaki njen četvorni centimetar bio je

pokriven jednoličnim sjajem krvi “... nakon što nije izašla van...” počelo je kao upaljena modrica

iznad njene ključne kosti, koja je bila tek modrica dok je putovala između njenih grudi, dok nije prošla prsnu kost

“... prišao sam i otvorio joj...” kad se otvorila u porezotinu koja se produbljivala kako je išla nadolje preko trbuha i tamo se zaustavila

“... da, još uvijek je...” nekoliko centimetara iznad stidne kosti izvirivala je opnasta petlja utrobe...

“... OK, lijevi bok, Mandella...” Još uvijek je bila živa, srce joj je kucalo, ali njena krvlju

zamrljana glava mlitavo se objesila, oči su se okrenule na bijele ureze, mjehurići crvene pjene pojavljivali su se i pucali u kutu njenih usta svaki put kad bi plitko izdahnula.

“... tetovirana je na lijevom boku. Mandella! Trgni se! Pogledaj ispod njega i doznaj koja je krvna...”

“TIP NULA RH NEGATIVNA JEBEMU... Oprosti... Nula negativna.” Nisam li vidio tu tetovažu deset tisuća puta?

Struve je proslijedio informaciju i odjednom sam se sjetio kutije prve pomoći na svom pojasu, ščepao je i počeo prekopavati po njoj.

Zaustavi krvarenje – zaštiti ranu – liječi od šoka, tako je pisalo u knjizi. Zaboravio sam na nešto, zaboravio sam na nešto... oslobodi prolaze za zrak.

Disala je, ako su na to mislili. Kako zaustaviti krvarenje ili zaštititi ranu s jednim zavojem mizerna pritiska kad je rana duga skoro metar? Liječiti od šoka, to sam mogao. Izvukao sam zelenu ampulu, položio je u njezinu ruku i stisnuo gumb. Onda sam nježno položio sterilnu stranu zavoja navrh izloženih crijeva i proveo joj elastičnu traku ispod donjeg dijela leđa, prilagodivši je na skoro nikakvu nategnutost i vezao je.

“Možeš li još nešto napraviti?” pitao je Struve. Odmaknuo sam se i osjećao bespomoćno. “Ne znam. Možeš li se

ti čega sjetiti?” “Nisam ništa bolji liječnik od tebe.” Gledajući gore u vrata,

stisnuo je šaku i napeo bicepse. “Gdje su dovraga? Imaš morfpleks u toj kutiji?”

“Imam. Ali netko mi je rekao da ga ne koristim za unutarnje...” “Williame?”

Oči su joj bile otvorene i pokušavala je dignuti glavu. Jurnuo sam do nje i zagrlio je. “Bit će sve u redu, Marygay. Liječnik dolazi.”

“Što... sve u redu? Žedna sam. Vode.” “Ne, dušo, ne možeš dobiti vode. Barem ne neko vrijeme.” Ne

ako ide na kirurgiju. “Zašto je posvuda krv?” rekla je slabim glasom. Glava joj je

kliznula unatrag. “Bila sam zločesta cura.” “Mora da je stvar u odijelu”, brzo sam rekao. “Sjećaš li se

otprije, nabora?” Otresla je glavom. “Odijelu?” Odjednom je problijedjela i

slabašno se zagrcnula. “Vode... Williame, molim te” Autoritativni glas iza mene. “Uzmi spužvu ili tkaninu namočenu

vodom.” Okrenuo sam se i ugledao doktora Wilsona te dvojicu s nosilima.

“Prvih pola litre kroz bedro”, rekao je nikom posebno i pažljivo zavirio pod pritisni zavoj. “Pratite tu cijev za tjelesne izlučevine nekoliko metara i iskopčajte je. Saznajte je li iz nje isteklo što krvi.”

Jedan od liječnika uvukao je deset centimetara dugu iglu u bedro Marygay i počeo joj davati zdravu krv iz plastične vrećice.

“Žao mi je što kasnim”, rekao je doktor Wilson umorno. “Posao cvjeta. Što kažeš za to odijelo?”

“Prije je imala dvije manje ozljede. Odijelo joj ne pristaje najbolje, gužva se pod pritiskom.”

Kimnuo je odsutno, provjeravajući joj krvni tlak. “Ti, bilo tko, dajte...” Netko mu je dodao papirni ručnik s kojeg je kapala voda. “Uh, jesi li joj dao bilo kakav lijek?”

“Jednu ampulu Ne-šoka.” Lagano je smotao papirni ručnik i stavio ga u ruku Marygay.

“Kako se zove?” Rekao sam mu. “Marygay, ne možemo ti dati da piješ vode, ali možeš ovo sisati.

Sad ću ti jako osvijetliti oko.” Dok joj je pregledavao zjenice metalnim predmetom, upitao je: “Temperatura?” i jedan je od medicinara pročitao brojku s digitalne tabele te povukao sondu. “Je li izgubila krvi?”

“Je. Nešto.” Lagano je stavio ruku na pritisni zavoj. “Marygay, možeš li se

malo okrenuti nadesno?” “Mogu”, rekla je polako, i stavila lakat u položaj poluge. “Ne

mogu”, rekla je i počela plakati.

“Ma sve u redu”, rekao je odsutno i odgurnuo joj kuk, taman dovoljno da joj može vidjeti leđa. “Samo jedna rana” promrmljao je. “Vraški puno krvi.”

Dvaput je pritisnuo prsten sa strane i protresao ga kraj uha. “Ima li koga u radionici?”

“Harrison, osim ako nije na prozivki.” Prišla je neka ženska, isprva je nisam prepoznao, blijedu i

raščupanu, s okrvavljenom tunikom. Bila je to Estelle Harmony. Doktor Wilson je podigao pogled. “Ima li novih mušterija,

doktorice Harmony?” “Nema”, rekla je zlovoljno. “Čovjek iz održavanja imao je

ozljedu dvostruke amputacije. Bio je živ svega nekoliko minuta. Na aparatima je zbog presađivanja organa.”

“A svi ostali?” “Eksplozivna dekompresija.” Smrknula je. “Mogu li što

napraviti ovdje?” “Možeš, samo malo.” Ponovno je pokušao sa svojim prstenom.

“Dovraga. Ne znaš gdje je Harrison?” “Ne... pa, možda je na kirurgiji B ako je tamo bilo problema s

održavanjem leševa. Ali mislim da sam tamo sve dobro podesila.” “Da, dobro, vraga ti znaš kako...” “Mark!” rekao je medicinar s vrećom krvi. “Još jednom pola litre kroz bedro” rekao je doktor Wilson.

“Estelle, bi li mogla zamijeniti ovdje jednog od medicinara i pripremiti ovu curu za operaciju?”

“Mogu, samo mi daj posla.” “Dobro – Hopkins, odi do radionice i donesi povoj i litru, ovaj,

dvije litre izotoničnog flouorokarbona primarnog spektra. Ako su Merck, pisat će abdominalnog spektra.” Našao je dio rukava bez krvi i njime obrisao čelo. “Ako nađeš Harrisona, pošalji ga na kirurgiju A i neka pripremi anestetički slijed za trbuh”

“A nju da odvedemo A?” “Tako je. Ako ne možeš naći Harrisona, dovedi nekog...” upro je

prstom u mom smjeru, “... ovog tu, da odvede pacijenta gore na A; ti požuri naprijed i započni slijed.”

Pokupio je svoju torbu i pogledao kroz nju. “Ali dovraga, ne s parametadonom – Marygay? Kako se osjećaš?”

Još uvijek je plakala. “Mene... boli.” “Znam”, rekao je nježno. Razmislio je na trenutak pa rekao

Estelle. “Ne možemo znati koliko je zapravo izgubila krvi. Možda ju je

gubila i dok smo bili pod pritiskom. Također se pomalo nakuplja u trbušnoj šupljini. Budući da je još uvijek živa, mislim da nije mogla dugo krvariti pod pritiskom. Nadam se da još uvijek nema oštećenja mozga.”

Dotaknuo je digitalni displej prikačen na Marygayinu ruku. “Pratite krvni tlak, i ako mislite da je simptomatičan, dajte joj pet cc-a vasokonstriktora. Ja moram dolje temeljito oprati ruke prije operacije.”

Zatvorio je torbu. “Imate li štogod vasokonstriktora osim pneumatskih ampula?”

Estelle je provjerila svoju torbu. “Ne, samo pneumatike za slučaj nužde... ovaj... da, ipak imam kontrolnu dozu dilatora.”

“OK, ako ćeš morati upotrijebi konstriktore i ako joj tlak prebrzo skoči...”

“Istovremeno ću joj dati i dva cc-a vasodilatora.” “Točno. Vraški način da se vode stvari, ali... što se može. Ako

nisi previše umorna, volio bih kad bi stajala pokraj mene gore.” “Svakako.” Doktor Wilson je kimnuo i otišao. Estelle je počela izopropilnim alkoholom čistiti Marygayin

trbuh. Mirisalo je na hladno i čisto. “Je li joj netko dao Ne-šoka?” “Jest”, rekao sam, “prije desetak minuta.” “Aha. Zato se doktor brinuo – ne, uradio si pravu stvar. Ali Ne-

šokovi sadržavaju i nešto vazokonstriktora. Još pet cc-a moglo bi rezultirati predoziranjem.” Nastavila je tiho ispirati, a svako malo podizala bi oči da pogleda kontrolni uređaj krvnog tlaka.

“Williame?” Bilo je to prvi put da pokaže bilo kakav znak da me poznaje. “Ova žen..., ovaj, Marygay, ona ti je ljubavnica? Tvoja redovna ljubavnica?”

“Tako je.” “Vrlo je lijepa.” Izvanredno opažanje; tijelo joj je razderano i

prekriveno krvlju, lice razmazano tamo gdje sam joj pokušavao obrisati suze. Pretpostavljam da doktor ili žena ili ljubavnik mogu ispod toga vidjeti i ljepotu.

“Jest, lijepa je.” Prestala je plakati i čvrsto je stisnula oči dok je sisala posljednje tragove vlage iz papirnate grude.

“Može li dobiti još vode?” “Može, isto kao i prije. Ne previše.” Izašao sam po papirnati ručnik do prostora s ormarićima u

prednjem dijelu broda. Sad kad su se pare stlačenih tekućina raščistile, mogao sam onjušiti zrak. Nije mirisalo kako bi trebalo, već po ulju lakih strojeva i nagorjelom metalu, poput vonja metalne radionice. Pitao sam

se jesu li preopteretili sustav prozračivanja. To se već jednom dogodilo, nakon što smo prvi put koristili akceleracijske komore.

Marygay je uzela vodu a da nije otvarala oči. “Planirate li ostati skupa nakon što se vratite na Zemlju?” “Vjerojatno”, rekao sam. “Ako se vratimo na Zemlju. Imamo još

jednu bitku.” “Neće više biti bitaka”, odgovorila je odrješito. “Hoćeš reći da

nisi čuo?” “Što?” “Zar ne znaš da su pogodili brod?” “Pogodili!?” Kako smo onda živi? “Tako je .” Ponovno je nastavila ispirati. “Četiri odjeljka

vodova. Također i odjeljak s borbenim odijelima. Na brodu nije ostalo nijedno borbeno odijelo... a ne možemo se boriti u potkošuljama.”

“Kako... odjeljci vodova, što se dogodilo s ljudima?” “Nitko nije preživio.” Trideset ljudi. “Koji vodovi?” “Kompletan treći vod. Prvi odred drugog voda.” Al-Sadat, Busia, Maxwell, Negulesco. “Boga ti.” “Trideset mrtvih, a nemaju pojma kako im se to dogodilo. Ne

znam ništa, osim da se to svaki tren može ponovno dogoditi.” “Nije bila bespilotna letjelica?” “Ne, skinuli smo im sve bespilotne letjelice. Sredili smo i

neprijateljsku letjelicu. Ništa se nije pojavilo ni na jednom od senzora, samo blam! i trećina broda je odletjela kvragu. Sretni smo što to nije bio pogon ili jedinica za održanje života.” Jedva da sam je čuo. Penworth, LaBatt, Smithers. Christine i Frida. Svi mrtvi. Otupio sam.

Izvadila je brijačku britvu i tubu gela iz svoje torbe. “Budi džentlmen i okreni glavu”, rekla je. “Evo, drži.” Namočila je kvadrat gaze u alkohol i pružila mi ga. “Budi koristan. Očisti joj lice.”

Počeo sam, a Marygay je ne otvarajući oči rekla: “To mi godi. Što radiš?”

“Pravim se da sam džentlmen. I koristan, također...” “Sve osoblje, pozor, sve osoblje.” Nije bilo zvučnika u tlačnim

komorama, ali jasno sam ga čuo kroz vrata prostora s ormarićima. “Sve osoblje 6. ešalona i viših, ako nije izravno uključeno u hitne medicinske slučajeve ili popravke, neka se odmah javi u zborno područje.”

“Moram ići, Marygay” Nije ništa rekla. Nisam znao je li čula saopćenje.

“Estelle”, izravno sam je oslovio, kvragu s džentlmenom. "Hoćeš li...”

“Hoću. Obavijestit ću te čim saznamo.” “Dobro.” “Bit će to dobro.” Ali izraz lica bio joj je žalostan i zabrinut. “A

sad idi”, rekla je nježno. Dok sam se probio do hodnika, zvučnik je ponavljao poruku već

četvrti put. Nešto je novo mirisalo u zraku, nešto što nisam htio prepoznati.  

5

  Na pola puta do zbornog područja shvatio sam koliko loše

izgledam, pa sam ušao u toalet pokraj podčasničkog salona u prednjem dijelu broda. Kaplarica Kamehameha užurbano je četkala kosu.

“Williame! Što ti se dogodilo?” “Ništa.” Odvrnuo sam slavinu i pogledao se u zrcalo. Sasušena

krv bila mi je razmazana posvuda po licu i na tunici. “To je krv Marygay, kaplarice Potter, njezino odijelo... pa, očito

se presavinulo, ovaj...” “Je li mrtva?” “Nije, samo je teško, ovaj, ide na operaciju...” “Nemoj koristiti toplu vodu. Samo ćeš razmazati mrlje.” “Aha. Dobro.” Koristio sam toplu vodu da operem lice i ruke, a

tuniku sam otirao hladnom. “Tvoj je vod samo dva odjeljka niže od Alovog, je li tako?”

“Je.” “Jesi li vidjela što se dogodilo?” “Nisam. Jesam. Ne kad se dogodilo.” Prvi put sam primijetio da

plače, velike suze kotrljale su joj se niz obraze i padale niz bradu. Glas joj je bio miran, pod kontrolom. Divljački je potegnula četku kroz kosu. “Svinjac.”

Prišao sam i stavio joj ruku na rame. “NE DIRAJ me!” Planula je i lupila me četkom po ruci. “Williame...” Pogledala me drsko. “Samo mi je drago da to nisam bila ja. Razumiješ? To je jedini način na koji možeš gledati na to.”

Razumio sam, ali nisam bio siguran vjerujem li joj. “Mogu to ukratko sažeti”, rekao je viši kapetan mučnim glasom,

“samo zato što znamo tako malo.

Desetak sekundi nakon što smo uništili neprijateljsku letjelicu, dva su objekta, vrlo mala objekta, udarila posred Godišnjice. Budući da ih prije nismo detektirali, a znamo za ograničenja naših detektorskih sprava, došli smo do zaključka da su se kretali brzinom većom od devet desetina brzine svjetlosti. Točnije rečeno, njihov vektor brzine pod pravim kutom na os Godišnjice bio je veći od devet desetina brzine svjetlosti. Provukli su nam se iza odbojnih polja.”

Kad se Godišnjica kreće relativističkim brzinama, dizajnirana je da stvara dva moćna elektromagnetska polja, jedno centrirano na pet tisuća kilometara od broda, a drugo udaljeno otprilike deset kilometara, oba u liniji sa smjerom kretanja broda. Ta polja održava “zračno-reaktivni” efekt, energija koju usput pokupimo od međuzvjezdanog plina dok tumaramo.

Bilo što dovoljno veliko što bi nas moglo pogoditi (to jest, bilo što dovoljno veliko da se vidi snažnim povećalom) prolazi kroz prvo polje i izlazi s vrlo snažnim negativnim nabojem po cijeloj površini tog objekta. Dok prilazi drugom polju, biva odbijeno od putanje broda. Ako je objekt prevelik da bi ga se odgurnulo na taj način, možemo ga uočiti na velikoj udaljenosti i izmaknuti mu se s puta.

Ne moram ni naglasiti koliko je to opasno oružje. Kad je Godišnjica pogođena, naša brzina u odnosu na neprijatelja bila je tolika da bismo prošli vlastitu dužinu svake desetine tisućinke sekunde. Osim toga, nepravilno smo se trzali naokolo sa stalnim promjenjivim i čisto nasumičnim lateralnim ubrzanjem, tako da je objekt koji nas je pogodio sigurno bio navođen; nisu nas ciljali. A sustav navođenja bio je samoodrživ, budući da nije bilo živih Tauranaca u trenutku kad su nas pogodili. Sve to u paketu koji nije bio veći od malog oblutka.

Većina vas je premlada da bi se sjećala termina budućnosti. Tamo u sedamdesetima neki su ljudi osjećali kako je tehnološki napredak toliko brz da se ljudi, normalni ljudi, nisu mogli nositi s tim; nisu se imali vremena naviknuti na sadašnjost, a već bi ih dostigla budućnost. Čovjek koji se zvao Toffier smislio je termin šok budućnosti da opiše tu situaciju.” Viši kapetan bi se znao ufurati u učenu spiku.

“Sad smo u stvarnoj situaciji koja nalikuje ovom akademskom konceptu. Rezultat je katastrofalan. Tragedija. I kao što smo rekli na posljednjem sastanku, nema načina da tome pariramo. Relativnost nas je zarobila u prošlosti neprijatelja; relativnost ih je donijela iz budućnosti. Možemo se samo nadati da će sljedeći put situacija biti obratna. A sve što možemo poduzeti da tako i bude je da se pokušamo vratiti na

Stargate, a onda na Zemlju, gdje će stručnjaci analizom naravi oštećenja možda i smisliti nešto, neku vrstu protuoružja.

Sad bismo mogli napasti tauranski portalni planet iz svemira i možda uništiti bazu a da ne koristimo vas pješake. Ali mislim da bi to bilo vrlo riskantno. Mogli bi nas... oboriti onim što nas je danas pogodilo, što god to bilo, i nikada se ne bismo vratili na Stargate s onim što smatram da su vitalne informacije. Mogli bismo poslati bespilotnu letjelicu s porukom koja bi potanko opisala naše pretpostavke o ovom novom oružju neprijatelja... ali to možda nije dovoljno. A Snage bi za toliko zaostale, tehnološki.

U skladu s tim, odredili smo putanju kojom ćemo proći oko Yoda-4, a kolapsar će nas, što je više moguće, zaklanjati od tauranske baze. Izbjegavat ćemo kontakt s neprijateljem i vratiti se na Stargate što je prije moguće.”

Nevjerojatno, viši je kapetan sjeo i promasirao sljepoočnice. Svi ste vi komandanti, barem vodova ili odjela. Većina vas ima

dobar borbeni staž. I nadam se da će se neki od vas ponovno pridružiti Snagama nakon što vam isteknu dvije godine. Oni od vas koji hoće, vjerojatno će postati pukovnici, i suočit će se s prvim pravim zapovjedništvom.

Tim bih se ljudima htio obratiti na nekoliko trenutaka, ne kao vaš... ne kao jedan od vaših zapovjednika, nego kao stariji časnik i savjetnik.

Ne možete donositi zapovjedne odluke tako da jednostavno odmjerite taktičku situaciju i djelujete tako da maksimalno naškodite neprijatelju, a da vaše vlastito ljudstvo i oprema minimalno stradaju. Moderno je ratovanje postalo vrlo kompleksno, posebno tijekom posljednjeg stoljeća. Ratovi se ne dobivaju običnim nizom dobivenih bitki, nego složenim međuodnosom vojnih pobjeda, ekonomskog pritiska, logističkog manevriranja, pristupa neprijateljskim informacijama, političkim položajima – desetcima, doslovno desetcima faktora.”

Slušao sam ovo, ali jedino što mi je dopiralo do mozga je to da su životi trećine naših prijatelja bili ugašeni prije manje od jednog sata, a on je sjedio tamo gore i držao nam predavanje iz vojne teorije.

“Tako da nekad morate odustati od borbe da biste pridonijeli pobjedi u ratu. To je upravo ono što ćemo mi napraviti.

Logistički je kompjutor izračunao da u slučaju pokušaja uništenja neprijateljske baze imamo 62 posto vjerojatnosti da uspijemo. Nažalost, imamo samo 30 posto vjerojatnosti da preživimo – jer neki od

uspješnih scenarija predviđaju da ćemo se zabiti Godišnjicom u portalni planet brzinom svjetlosti.” Isuse Kriste.

“Nadam se da se nitko od vas neće morati suočiti s ovakvom odlukom. Kad se vratimo na Stargate, po svoj će me prilici izvesti pred vojni sud zbog kukavičluka tijekom borbe. Ali ja iskreno vjerujem da su informacije koje mogu biti prikupljene analizom oštećenja Godišnjice važnije od uništenja jedne tauranske baze.” Ustao je i uspravio se. “Važnije od karijere jednog vojnika.”

Morao sam suspregnuti smijeh. Sigurno da “kukavičluk” nema nikakve veze s njegovom odlukom. Sigurno da on nema ničega tako primitivnog i ne-vojničkog poput volje za životom.

  Ekipa za održavanje uspjela je pokrpati ogromnu poderotinu na

boku Godišnjice i ponovno staviti pod pritisak to područje. Ostatak dana proveli smo u čišćenju područja; naravno, bez diranja bilo kojeg od dragocjenih dokaza zbog kojih je viši kapetan bio voljan žrtvovati svoju karijeru.

Najteže je bilo bacanje tijela s broda. Nije to bilo tako strašno, osim s onima kojima su odijela bila probijena.

  Sutradan sam otišao do Estelline kabine jer nije bila na dužnosti. “Ne bi ti ništa koristilo da je sad vidiš.” Estelle je pijuckala piće,

mješavinu etilnog alkohola, limunske kiseline i vode, uz koju kap nekog estera koji je odgovarao aromi narančine kore.

“Je li izvan opasnosti?” “Neće biti još nekoliko tjedana. Daj da ti objasnim.” Odložila je

piće i naslonila bradu na isprepletene prste. “Ova vrsta ozljeda bila bi sasvim rutinska pod normalnim okolnostima. Nakon što smo nadomjestili izgubljenu krv, jednostavno bismo joj nasuli nešto čarobnog praha u trbušnu šupljinu i zakrpali je. Šepala bi nam naokolo za koji dan.

No došlo je do komplikacija. Nitko dosad nije bio ozlijeđen u tlačnom odijelu. Dosad ništa neobično nije iskrsnulo. Ali sljedećih nekoliko dana želimo joj vrlo pomno nadzirati unutrašnje organe.

Također smo bili dosta zabrinuti upalom potrbušnice. Znaš što je upala potrbušnice?”

“Da.” Pa ono, pomalo. “Došlo je do toga jer joj je dio utrobe napuknuo pod pritiskom.

Nismo se htjeli zadovoljiti standardnim profilakticima zbog mnogo, ovaj, pod pritiskom je zaraza djelovala na njenu potrbušnicu. Da bismo

bili sigurni, u potpunosti smo joj sterilizirali cijelu stvar, trbušnu šupljinu i njezin kompletan probavni sustav, od dvanaesnika naniže. Onda, naravno, morali smo joj zamijeniti kompletnu crijevnu floru, sada obamrlu, s tvornički pripremljenom kulturom. To je i dalje standardna procedura, ali za njom se u normalnim okolnostima ne poseže osim ako su oštećenja teža.”

“Kužim.” I bilo mi je malo mučno od toga. Čini se da doktori ne shvaćaju da je većina nas savršeno zadovoljna što se ne moramo vizualizirati kao pokretne vreće kostiju punjene ogavnim iznutricama.

“To je samo po sebi dovoljan razlog da je ne vidiš nekoliko dana. Promjena crijevne flore djeluje prilično nasilno na probavni sustav – nije opasno, budući da je pod stalnim nadzorom. Ali umara i, eto, neugodno je.

Uza sve ovo, bila bi u potpunosti izvan opasnosti da je ovo normalna klinička situacija. Ali mi usporavamo s konstantnih I-½ G-a, i njezini unutrašnji organi dosta su se ispremetali. Mogao bi znati i da će ako ćemo ići punim pogonom, bilo kako brže od otprilike dva G-a, ona umrijeti.”

“Ali... ali mi moramo ići s preko dva G-a pri završnom približavanju kolapsaru! Što...”

“Znam, znam. No do toga ima još nekoliko tjedana. Nadajmo se da će se dotad zakrpati.

Williame, prihvati to. Čudo je što je preživjela da stigne na operaciju. Zato postoji velika vjerojatnost da se neće uspjeti vratiti na Zemlju. Tužno je to; ona je posebna osoba, ona posebna osoba za tebe, možda. Ali imali smo toliko mrtvih... trebao bi se privikavati na to, pomiriti se s tim.”

Dobro sam potegnuo svoje piće, identično njezinome, osim limunske kiseline. “Postaješ prilično kruta.”

“Možda... ne. Samo realistična. Imam osjećaj da nas čeka još puno više smrti i jada .”

“Ne mene. Čim stignemo na Stargate, ja sam civil.” “Ne budi tako siguran.” Stari poznati argument. “Oni klauni koji

su nas unovačili na dvije godine mogu od toga jednako lako napraviti četiri ili...”

“Ili šest ili dvadeset ili na neodređeno vrijeme. Ali neće. Došlo bi do pobune.”

“Ne znam. Ako su nas uspjeli programirati tako da ubijamo na znak, mogu nas programirati da radimo bilo što. Da se ponovno unovačimo.”

Od toga sam se naježio. Kasnije smo pokušavali voditi ljubav, ali oboje smo imali

previše toga u mislima.   Otprilike tjedan dana kasnije prvi sam put uspio vidjeti

Marygay. Bila je blijeda, puno je smršavjela i djelovala je vrlo zbunjeno. Doktor Wilson me uvjerio da je to samo zbog lijekova; nisu našli nikakve dokaze oštećenja mozga.

Još uvijek je bila u krevetu, još uvijek su je hranili kroz cijev. Ja sam se počeo nervirati zbog predviđenog rasporeda. Svaki dan činilo se da tu ima nekog napretka, ali ako bi još uvijek bila u krevetu nakon što bi odvalili potisak za kolapsar, ne bi imala šanse. Doktor Wilson i Estelle me nisu mogli ohrabriti; rekli su da to ovisi o Marygayinoj sposobnosti brzog oporavka.

Dan prije potiska, premjestili su je iz kreveta u Estellin akceleracijski ležaj u ambulanti. Bila je pri svijesti i primala je hranu kroz usta, ali još uvijek se nije mogla sama pomicati, ne na I-½ G-a.

Posjetio sam je. “Jesi li čula za promjenu smjera? Moramo proći kroz Aleph-9 da bismo se vratili na Tet-38. Još četiri mjeseca na ovoj prokletoj olupini. Ali još šest godina ratne plaće kad se vratimo na Zemlju.”

“To je dobro.” “Ah, samo zamisli sve super stvari koje ćemo...” “Williame.” Umuknuo sam. Nikad nisam znao lagati. “Nemoj me pokušavati oraspoložiti. Pričaj mi o varenju

vakuuma, o svom djetinjstvu, o bilo čemu. Samo mi nemoj srati o povratku na Zemlju.” Okrenula je lice prema zidu.

“Čula sam doktore kako govore na hodniku, jednog jutra kad su mislili da spavam. Ali samo su potvrdili ono što već i sama znam, po načinu na koji se svi tu okolo besciljno motaju.

Dakle reci mi, rodio si se u Novom Meksiku 1975. Što onda? Jesi li ostao u Novom Meksiku? Je li ti dobro išlo u školi? Jesi li imao prijatelja, ili ti je predobro išlo u školi poput mene? Koliko si godina imao kad si prvi put dobio nogu?”

Neko vrijeme pričali smo u tom smislu, nelagodno. Pala mi je na pamet ideja dok smo brbljali, i kad sam napustio Marygay otišao sam ravno do doktora Wilsona.

 

“Pretpostavljamo da su joj šanse pola-pola, ali to je prilično proizvoljno. Ništa od objavljenih podataka o ovakvoj stvari zapravo se ne uklapa.”

“Ali može se reći da, što manje akceleracije mora podnijeti, šanse za preživljavanje su joj bolje.”

“Svakako. Ako to išta vrijedi. Viši kapetan će to izvesti što je moguće mirnije, ali će još uvijek biti četiri ili pet G-a. Čak bi i tri mogla biti previše; nećemo znati dok ne prođe.”

Nestrpljivo sam kimnuo. “Da, ali mislim da postoji način da je se izvrgne manjoj akceleraciji od nas ostalih.”

“Ako si razvio akceleracijski štit”, rekao je kroz smijeh, “bolje ga požuri patentirati. Mogao bi ga prodati za znatnu...”

“Ne, doktore, ne bi puno koristio u normalnim uvjetima; naše školjke bolje djeluju, a razvili su se po istom principu.”

“Pa hajde, objasni.” “Stavimo Marygay u školjku i potopimo...” “Čekaj, čekaj. Ne dolazi u obzir. Loše podešena školjka je i

prouzročila ovo. A ovaj bi put morala koristiti nečiju tuđu.” “Znam, doktore, dopusti mi da objasnim. Ne bi joj morala

savršeno pristajati dokle god mogu raditi uređaji za održavanje života. Školjka ne bi bila pod pritiskom iznutra; ne bi morala biti jer ona neće biti izvrgnuta pritisku onih tisuća kilograma-po-kubičnom-centimetru od izvanjske tekućine.”

“Nisam siguran da te pratim.” “To je samo prilagodba... učio si fiziku, je li?” “Nešto malo, u medicinskoj školi. Meni najmrži predmet nakon

latinskog,” “Sjećaš li se principa ekvivalencije?” “Sjećam se da je bilo nešto pod tim imenom. Nešto vezano s

relativnošću, je li tako?” “Aha. To znači da... nema razlike između boravka u

gravitacijskom polju i boravka u ekvivalentu stanja ubrzanja – a to znači da kad Godišnjica piči s pet G-a, učinak na nas je isti kao da je zadnjim dijelom prislonjena na veliki planet, kojemu je površinska gravitacija pet G-a.”

“Čini se očitim.” “Možda i jest. To znači da ne postoji eksperiment koji bi mogao

izvesti na brodu, a koji bi ti mogao reći juriš li ili tek miruješ na velikom planetu.”

“Svakako da postoji. Mogao bih isključiti motore i ako...”

“Da, naravno, ili bi mogao pogledati van; mislim izolirano, vrsta eksperimenta iz fizičkog laboratorija.”

“U redu. To prihvaćam. Pa?” “Znaš li Arhimedov zakon?” “Naravno, lažna kruna – to me uvijek ubijalo kod fizike, pravi se

velika graja oko očitih stvari, a kad se dođe do teško shvatljivih dijelova...”

“Arhimedov zakon kaže da, kad uroniš nešto u tekućinu, podiže se na površinu silom jednakom težini tekućine koju je istisnulo.”

“To ima smisla.” “I to vrijedi, bez obzira na to pod kojom si vrstom gravitacije ili

akceleracije... Na brodu koji piči na pet G-a voda koja je potisnuta, ako je to voda, teži pet puta koliko i obična voda, pod jednim G-om”

“Svakako” “Dakle, ako staviš nekoga da bestežinski pluta posred spremnika

vode, ta će osoba i dalje biti u bestežinskom stanju kad brod bude putovao s pet G-a.”

“Čekaj malo, sinko. Načas sam nasjeo, ali to neće uspjeti.” “Zašto ne?” Bio sam u napasti da mu kažem da se drži svojih

pilula i stetoskopa, a mene pusti da se bavim fizikom, ali dobro je da nisam.

“Što se dogodi kad ispustiš ključ za matice u podmornici?” “Podmornici?” “Tako je. One funkcioniraju po Arhimedovom...” “Jao! U pravu si. Isuse. Nisam o tome dobro promislio” “Taj ključ pada na pod isto kao što bi pao da podmornica ima

težinu.” Pogledao je van u svemir, tapkajući olovkom po stolu. “Ono što ti opisuješ nalikuje načinu na koji liječimo pacijente s ozbiljnim oštećenjima kože, poput opekotina, na Zemlji. Ali to ne pruža nikakvu potporu unutarnjim organima, na način na koji to radi akceleracijska školjka, dakle to ništa ne bi pomoglo Marygay...”

Ustao sam da odem. “Žao mi je što sam ti trošio...” “Ipak, čekaj malo, samo minutu. Možda djelomično možemo

iskoristiti tvoju ideju.” “Kako to misliš?“ “Ni ja o tome nisam do kraja promislio. Način na koji inače

koristimo školjke ne dolazi u obzir za Marygay, naravno.” Nisam volio o tome razmišljati. Treba puno hipnotičkog uvjetovanja da legneš tamo i da ti fluorougljik zasićen kisikom zabiju u svaki prirodni tjelesni otvor, te u onaj jedan umjetni. Opipao sam ugrađeni ventil iznad svog kuka.

“Da, to je očito, to bi je razderalo... nego... misliš, pod niskim pritiskom...”

“Tako je. Ne bi nam trebale tisuće atmosfera da je zaštitimo od pet G-a pravocrtne akceleracije; to služi samo za krivudanja i izbjegavanja – nazvat ću održavanje. Otiđi dolje do odjeljenja tvog voda; taj ćemo upotrijebiti. Tamo ćeš se naći s Daltonom.”

  Pet minuta do utiskivanja u kolapsarsko polje, i započeo sam

proceduru potapanja. Marygay i ja bili smo jedini u školjkama; nije bilo prijeko potrebno da i ja budem tamo, budući da se potapanje i pražnjenje moglo izvesti i iz kontrolne prostorije. No bilo je sigurnije imati još jednu opciju viška u sustavu, a osim toga, želio sam biti tamo.

Bilo je gotovo jednako gadno kao s normalnim postupkom; nije bilo onog osjećaja zgnječenosti-napuhnutosti. Odjednom bi te napunilo s materijom koja smrdi kao plastika (nikad ne bi zapazio prvi trenutak, kad bi to nagrnulo unutra da ti zamijeni zrak u plućima), a potom bi neznatno ubrzalo, i onda bi ponovno disao zrak, čekajući da školjka pukne; potom isključivanje i odmotavanje i izvlačenje van...

Marygayina školjka bila je prazna. Prišao sam joj i ugledao krv. “Krvarila je.” Glas doktora Wilsona odjeknuo je kao iz groba.

Okrenuo sam se, oči su me boljele, i vidio sam ga kako se naslanja na vrata prostora s ormarićima. Smiješio se čudno, jezovito.

“Što je bilo očekivano. Doktorica Harmony to sređuje. Bit će dobro.”  

6

  Za tjedan dana Marygay je hodala, počela je “bratski općiti” za

dva, a vidjelo se da je potpuno zdrava nakon šest tjedana. Deset dugih mjeseci u svemiru, a cijelo vrijeme bilo je samo

vojska, vojska, vojska. Tjelesne vježbe, besmislene radne prekomande, obvezna predavanja – čak se govorilo da će vratiti popise za spavanje koje smo imali na osnovnim vježbama, no to nikad nisu napravili, vjerojatno iz straha od pobune. Nasumični partner svake noći ne bi najbolje sjeo nama koji smo formirali više-manje trajne parove.

Sve to sranje, inzistiranje na vojnoj disciplini, smetalo me najviše zato što sam se bojao da to znači da nas neće pustiti da odemo. Marygay je govorila da sam paranoičan; jedini razlog zbog kojeg su to radili je taj što nije bilo drugog načina da deset mjeseci održavaju red.

U razgovorima, osim uobičajenog prigovaranja i psovanja vojske, uglavnom se nagađalo koliko se Zemlja promijenila i što ćemo raditi kad tamo dođemo. Bit ćemo prilično bogati: plaća za dvadeset i šest godina odjednom. Kamate također: 500$, kolika nam je bila plaća prvi mjesec, poraslo je na 1500$.

Stigli smo na Stargate potkraj 2023. godine, po Greenwichu.   Baza je nevjerojatno narasla u gotovo sedamnaest godina koliko

smo bili na pohodu na Yod-4. Bila je to građevina veličine grada Tycho, s gotovo deset tisuća stanovnika. Sedamdeset osam krstarica, veličine Godišnjice ili većih, bilo je uključeno u napade na portalne planete koje su držali Tauranci. Još ih je deset čuvalo sam Stargate, a dvije su čekale u orbiti da se s njih iskrca pješadija i posada nakon završene misije. Još jedan brod, Zemljina nada II, vratio se iz borbe i čekao je na Stargateu još jednu krstaricu da se vrati.

Izgubili su dvije trećine posade, i jednostavno nije bilo isplativo poslati krstaricu natrag na Zemlju sa samo trideset devet ukrcanih osoba. Trideset i devet priznatih civila.

Pristali smo na postaju u dva izvidnička broda.  

7

  General Botsford (koji je bio tek bojnik kad smo ga sreli prvi

put, kad se Stargate sastojao od dva kućerka i dvadeset i četiri humka) primio nas je u elegantno opremljenoj seminarskoj prostoriji. Hodao je naprijed-natrag u stražnjem dijelu sobe, ispred ogromne hologramske operativne karte.

“Znate”, rekao je preglasno, a onda nastavio mirnijim glasom, “znate da bismo vas mogli raspodijeliti u druge udarne postrojbe i ponovno vas poslati u borbu. Zakon o regrutaciji elite sad je promijenjen, pet godina djelatne službe umjesto dvije.

I ne vidim zašto neki od vas ne bi željeli ostati u vojsci! Još nekoliko godina i kamate bi vas učinile materijalno neovisnima i bogatima za cijeli život. Svakako, pretrpjeli ste teške gubitke – no to je bilo neizbježno, bili ste prvi. Sad će biti lakše. Borbena odijela su unaprijeđena, znamo više o tauranskim taktikama, naša oružja su učinkovitija... nema razloga da se bojite”

Sjeo je na čelo stola i gledao u prazno.

“Moja vlastita sjećanja na borbe stara su više od pola stoljeća. Za mene je to bilo veselo, osnaživalo je. Mora da sam ja drukčiji tip osobe od svih vas.”

Ili ima vrlo selektivno pamćenje, pomislio sam. “Ali to ništa ne znači. Imam jednu drugu ponudu za vas, takvu

koja ne uključuje izravnu borbu. Nedostaju nam kvalificirani instruktori. Ako prihvatite poziciju

obučavatelja, Snage će svakome od vas ponuditi čin poručnika. To može biti na Zemlji; može biti na Mjesecu s duplo većom plaćom; na Charonu s trostruko većom plaćom; ili ovdje na Stargateu s četverostrukom plaćom. Osim toga, ne morate se odlučiti odmah. Svi dobivate besplatno putovanje natrag na Zemlju – zavidim vam, ja nisam tamo bio petnaest godina, vjerojatno se nikada i neću vratiti – a vi možete ponovno osjetiti kako je to biti civil. Ako vam se ne sviđa, samo ušetajte u ispostavu ISUN-a i izaći ćete kao časnici. Sami birate dužnost.

Neki od vas se smiju. Mislim da biste trebali pričekati s donošenjem odluke. Zemlja nije ista kao onda kad ste otišli.”

Izvukao je karticu iz tunike, pogledao je i nasmijao se. “Većini vas slijedi isplata od četiristo tisuća dolara, nagomilane plaće i kamate. Ali Zemlja je u ratnom stanju i, naravno, građani Zemlje su ti koji uzdržavaju rat. Vaš prihod stavlja vas u poreznu kategoriju od devedeset dva posto; trideset i dvije tisuće mogu vam trajati otprilike tri godine ako ste pažljivi.

Na kraju ćete morati naći posao, a ovo je posao za koji ste obučeni bez premca. Nema toliko raspoloživih poslova. Na Zemlji ima gotovo devet milijardi stanovnika, a od toga je pet ili šest milijardi nezaposleno.

Također imajte na umu da su vaši prijatelji ili vaše ljubavi od prije dvije godine danas dvadeset i jednu godinu stariji od vas. Mnogo vaše rodbine dosad je preminulo. Mislim da će vam to biti jako samotan svijet.

No, prepustit ću riječ kapetanu Siriju, koji se upravo vratio sa Zemlje, da vam kaže nešto o tom svijetu. Kapetane?”

“Hvala vam, generale.” Činilo se kao da nešto nije u redu s njegovom kožom, s njegovim licem; a onda sam shvatio da na sebi ima puder i ruž. Njegovi nokti bili su glatki bijeli bademi.

“Ne znam odakle da počnem.” Uvukao je gornju usnu i mrko nas pogledao. “Stvari su se toliko promijenile otkad sam ja bio dječak.

Imam dvadeset i tri godine, dakle bio sam još uvijek u pelenama kad ste vi krenuli na Aleph... za početak, koliko je vas homoseksualaca?” Nijedan. “To me zapravo ne iznenađuje. Ja jesam, naravno. Pretpostavljam da je i trećina svih Europljana i Amerikanaca.

Većina vlada podupire homoseksualnost – Ujedinjene nacije su neutralne, prepuštaju to pojedinim državama – podupiru homo-život uglavnom zbog toga što je to još jedna sigurna metoda kontrole rađanja.”

To mi je bilo sumnjivo. Naša metoda kontrole rađanja u vojsci prilično je učinkovita: svi muškarci pohrane spermu u banku, i onda učine vazektomiju.

“Kao što je general rekao, svjetsko stanovništvo broji devet milijardi. To je više od dvostruko otkad su vas unovačili. I gotovo dvije trećine tih ljudi napusti školu da bi završili na državnoj potpori.

Kad već govorimo o školi, koliko vam je godina javnog školovanja omogućavala vlada?”

Gledao je u mene pa sam odgovorio. “Četrnaest.” Kimnuo je. “Sad je to osamnaest. Više ako ne položite ispite. A

po zakonu ih morate položiti prije nego što postanete prikladni za bilo kakav posao ili potporu klase jedan. I dečko moj, s bilo čim osim klase jedan teško je živjeti. Da?” Hofstadter je dignuo ruku.

“Gospodine, je li to osamnaest godina školovanja u svim državama? Otkud im toliko škola?”

“O, većina ljudi posljednjih pet ili šest godina ima školu kod kuće ili u društvenom domu, preko holoekrana. UN ima četrdeset ili pedeset informativnih programa, daje instrukcije dvadeset četiri sata dnevno.

Ali većina vas neće se morati zamarati time. Ako ste u Snagama, već ste prepametni na način da ste iritantni.”

Maknuo je kosu s očiju, potpuno feminiziranom gestom, pomalo napućivši usne. “Da vas malo upoznam s poviješću.

Pretpostavljam da je prva stvarno važna stvar koja se dogodila nakon što ste vi otišli bio Rat za obroke.

To je bilo 2007. godine. Puno se stvari dogodilo odjednom. Pošast skakavaca u Sjevernoj Americi, nametnici riže širili su se od Burme do Južnokineskog mora, plima štetnih algi diljem zapadne obale Južne Amerike: odjednom, naprosto nije bilo dovoljno hrane u svijetu. UN se umiješao i preuzeo raspodjelu hrane. Svaki muškarac, žena i dijete dobili su potrošačku knjižicu, koja im je omogućavala da

konzumiraju određenu količinu kalorija mjesečno. Ako bi prešel mjesečni udio, jednostavno bi gladoval do prvoga sljedećeg mjeseca.”

Neki od novih ljudi koje smo pokupili nakon Alepha govorili su “prešel, gladoval” umjesto “prešao, gladovao...” Pitao sam se je li to postala nova jezična norma.

“Naravno, razvilo se crno tržište i uskoro su se pojavili veliki nerazmjeri u količini hrane koja se konzumirala u raznim društvenim slojevima. Osvetnička grupa u Ekvadoru, Nepristran(os)i, počeli su sustavno ubijati ljude koji su se činili dobro uhranjenima. Ta se ideja vrlo brzo proširila i za nekoliko mjeseci došlo je do neproglašenog klasnog rata, svim sredstvima, posvuda u svijetu. Ujedinjeni narodi uspjeli su uspostaviti kontrolu za otprilike godinu dana, a dotad se svjetsko stanovništvo smanjilo na četiri milijarde, usjevi su se više ili manje oporavili, a kriza s hranom je završila. Zadržali su sljedovanja, ali više nije bilo tako ozbiljno.

General vam je novac koji ćete dobiti prigodno preračunao u dolare, samo da bi vama bilo zgodno. Svijet danas ima samo jednu valutu, kalorije. Vaših trideset i dvije tisuće dolara ispada otprilike tri tisuće milijuna kalorija. Ili tri milijuna k-ova, kilokalorija.

Od Rata za obroke UN ohrabruje samodostatno poljodjelstvo, gdje god da je to ostvarivo. Hrana koju sam uzgojiš, naravno, ne raspodjeljuje se drugima... To je maknulo ljude iz gradova, na UN-ove poljoprivredne rezervate, čime su umanjeni neki gradski problemi. Ali čini se da samodostatno poljodjelstvo podupire nastanak velikih obitelji, tako da se svjetska populacija više nego udvostručila od Rata za obroke.

Isto tako, više nemamo obilje električne energije kojeg se sjećam iz dječačke dobi... vjerojatno mnogo manje nego što se vi sjećate. Na svijetu ima svega nekoliko mjesta na kojima imate struju cijeli dan i cijelu noć. Stalno govore da je to privremena situacija, ali to traje već više od desetljeća.”

Nastavio je tako još jako dugo. Pa, dovraga, puno toga i nije zapravo bilo iznenađujuće. U posljednje dvije godine vjerojatno smo više nego o bilo čemu drugome razgovarali o tome kako će biti doma. Nažalost, izgledalo je da se većina loših stvari koje smo prognozirali i ostvarila, a nije se ostvarilo puno dobrih stvari.

Najgora stvar za mene, pretpostavljam, bila je ta što su uzeli većinu dobrih parkova i podijelili ih u male farme. Ako si htio naći nešto divljine, morao si otići negdje gdje nikako nisu mogli uzgojiti biljku.

On je rekao da su odnosi između ljudi koji su odabrali homoseksualni život i onih koje je on nazivao “rasplodnjacima” prilično dobri, ali ja sam se pitao. Ja osobno nikad nisam imao puno problema s prihvaćanjem homoseksualaca, no ipak, nikad se nisam morao suočavati s tolikim brojem.

Također je rekao, kao odgovor na nepristojno pitanje, da njegov puder i šminka nemaju nikakve veze s njegovom seksualnom orijentacijom. To je bilo tek pitanje stila. Odlučio sam da ću biti anakron i nositi samo svoje lice.

Pretpostavljam da me nije trebalo iznenaditi to što se jezik znatno promijenio u dvadeset godina. Moji su roditelji uvijek govorili da su stvari “cool”, džointovi su bili “trava”, i tako dalje.

Morali smo čekati nekoliko tjedana prije no što smo mogli dobiti prijevoz do Zemlje. Vraćali smo se Godišnjicom, ali nju su najprije morali rastaviti i ponovno složiti.

U međuvremenu, smjestili su nas u neke ugodne malene spavaonice za dvije osobe i razriješili nas svih vojnih obveza. Većina nas provodila je dane u knjižnici, pokušavajući nadoknaditi dvadeset i dvije godine proteklih događaja. Navečer bismo se okupili u Glatkoj kugli, podčasničkom klubu. Obični vojnici, naravno, nisu trebali biti tamo, ali skužili smo da se nitko ne svađa s osobom koja ima dvije fluorescentne borbene vrpce.

Iznenadilo me posluživanje heroinskih injekcija za barom. Konobar je rekao da dobiješ i kompenzacijsku injekciju da se ne bi navukao. Stvarno sam se napušio i probao jednu. Nikad više.

Satnik Stott ostao je u Stargateu, gdje su okupljali novu Udarnu jedinicu Alfa. Mi ostali ukrcali smo se na Godišnjicu i proveli prilično ugodno šestomjesečno putovanje. Cortez nije previše inzistirao na svim tim vojnim stvarima, tako da je to bilo puno bolje putovanje od onoga s Yoda-4.  

8

  Nisam o tome previše razmišljao, ali naravno da smo na Zemlji

bili slavni: prvi veterani koji su se vratili kući iz rata. Glavni tajnik pozdravio nas je nakon slijetanja na Kennedyju i cijeli smo se tjedan vrtjeli po banketima, primanjima, intervjuima i svemu tome. Bilo je to dosta ugodno, a i profitabilno – zaradio sam milijun k-ova od Time-Life/Faxa – ali zapravo smo vidjeli malo Zemlje dok se novost nije

istrošila i dok nam nije više ili manje dopušteno da pođemo svatko svojim putem.

Ulovio sam jednotračni vlak za Washington na postaji Grand Central i uputio se doma. Majka me dočekala na Kennedyju, iznenađujuće i pomalo tužno ostarjela i rekla mi da je otac mrtav. Nezgoda u letu. Planirao sam ostati s njom dok ne nađem posao.

Živjela je u Columbiji, satelitskom naselju Washingtona. Vratila se u grad nakon Rata za obroke – nakon što se odselila 1980. – a onda su je neučinkovite javne službe i kriminal u porastu ponovno otjerali odande.

Čekala me na postaji jednotračnog vlaka. Kraj nje je stajao plavokosi div u glomaznoj crnoj uniformi od vinila, s velikim pištoljem na barut o boku i bodljikavim bokserom na desnoj ruci.

“Williame, ovo je Carl, moj tjelohranitelj i moj dragi prijatelj.” Carl je svukao bokser da bi se rukovao iznenađujuće blago. “Dragomie gosn Mandella.”

Ušli smo u cestovni automobil na kojemu je svijetlim narančastim slovima pisalo “Jefferson”. Mislio sam da je to čudno ime za auto, a onda sam saznao da je to ime višekatnice u kojoj su živjeli majka i Carl. Automobil je bio jedan od nekoliko takvih koji su pripadali zajednici, i ona je plaćala 100 k po kilometru da ga koristimo.

Morao sam priznati da je Columbia prilično lijepa: odgovarajući vrtovi i puno drveća i trave. Čak su i višekatnice, grube stožaste zbrkane mješavine, s drvećem koje je raslo na čudnim mjestima, više nalikovale planinama nego građevinama. Dovezli smo se do podnožja jedne od ovih planina, niz dobro osvijetljen hodnik gdje je bilo parkirano više drugih automobila. Carl je ponio jednu moju torbu do dizala i pozvao ga dolje.

“Gođo Mandella, ak je okej stobjom, moram pokupit gođu Freeman u ono pet. Onae prek na Zapadnom krilu.”

“Svakako, Carl, William se može brinuti za mene. On je vojnik, znaš.” Tako je, sjećam se da smo učili osam tihih načina kako ubiti čovjeka. Možda, ako mi stvarno zagusti, mogu naći posao poput Carlovog.

“Okidoki, dja, reče mi. Kak je, ljudove?” “Uglavnom dosadno”, rekao sam automatski. “Kad ti nije

dosadno, preplašen si.” Kimnuo je mudro. “Tak sam čujo. Gođo Mandella, bit ću na

aspolaganju kadgod iza šest. Okidoki?” “To je u redu, Carl.”

Lift je došao i iz njega je izašao visok, mršav dečko, nezapaljeni džoint visio mu je na usnama. Carl je prošao prstom preko bodlji na svojem bokseru, a dečko se brzo odmaknuo.

“Morat se čuvat oni tam furača. Pazte se, gođo Mandella.” Ušli smo u lift i majka je stisnula 47. “Što je to furač?” “O, to su tek mladi grubijani koji se furaju gore-dolje dizalima i

traže bespomoćne ljude bez tjelohranitelja. Ovdje nisu prevelik problem.”

Četrdeset i sedmi kat bio je ogroman trgovački centar pun dućana i ureda. Otišli smo do trgovine s hranom.

“Jesi li već dobio svoju potrošačku knjižicu, Williame?” Rekao sam da nisam, ali da su mi Snage dale karte za put vrijedne stotinu tisuća “kalorija”, a upotrijebio sam ih samo pola.

Sve je to pomalo zbunjivalo, ali su nam objasnili. Kad se svijet okrenuo jednoj valuti, pokušavali su to na neki

način urediti raspodjelom hrane, nadajući se da će naposljetku ukinuti potrošačke knjižice, pa su stvorili novu valutu k-ova, kilokalorija, jer je to mjerna jedinice energetske vrijednosti hrane. Ali osoba koja jede 2.000 kilokalorija dnevno u obliku odreska, očito mora plaćati više od osobe koja jede istu količinu kruha. Tako su uveli klizni “faktor sljedovanja”, toliko kompliciran da ga nitko nije mogao razumjeti. Nakon nekoliko tjedana, u upotrebi su ponovno bile knjižice, ali kilokalorije su se zvale “kalorija”, u nastojanju da stvari budu manje zbunjujuće. Meni se čini da bi posvuda riješili poteškoće da su novac opet jednostavno zvali dolarima, rubljama, sestercijima ili kako god... bilo kako, samo ne kalorijama.

Cijene hrane bile su nevjerojatne, osim za žitarice i mahunarke. Inzistirao sam da se počastimo nekim dobrim crvenim mesom: 1500 kalorija vrijedan odrezak govedine košta 1750 k. Ista količina umjetnog odreska napravljenog od soje koštala bi 80 k.

Kupio sam i glavicu salate za 140 k i bočicu maslinovog ulja za 175 k. Majka je rekla da ima malo octa. Htio sam kupiti nešto gljiva, ali ona je rekla da ih uzgaja susjeda, a s njom može zamijeniti nešto iz vrta na balkonu.

U njezinom stanu na devedeset i drugom katu, ispričavala se da je stan malen. Meni se nije činio tako mali, ali ona ipak nikad nije živjela na svemirskom brodu.

Čak i na ovakvoj visini, na prozorima su bile rešetke. Vrata su imala četiri različite brave, od kojih jedna nije radila jer ju je netko sredio polugom.

Majka je otišla ispeći govedinu, a ja sam se smjestio da pogledam večernji izvještaj. Uzela je nekoliko mrkvi iz svojeg malenog vrta i nazvala gospođu s gljivama, čiji je sin došao da obavi razmjenu. Pod rukom je imao obješenu kratku sačmaricu.

“Majko, gdje je ostatak Stara?” Viknuo sam u kuhinju. “Koliko ja znam, sve je tu. Što tražiš?” “Pa... Našao sam dio s oglasima, ali nigdje nema rubrike Traži se

pomoć.” Nasmijala se. “Sine, već deset godina nema rubrike Traži se

pomoć. Vlada se brine za zaposlenja... pa, za većinu.” “Svi rade za vladu?” “Ne, nije to.” Ušla je brišući ruke o izlizani ručnik. “Vlada, kažu

nam, brine za raspodjelu prirodnih resursa. A nema vrednijih resursa od slobodnih radnih mjesta.”

“Pa, otići ću sutra u šetnju.” “Nema smisla, sine. Kolika si rekao da ti je mirovina koju

primaš od Snaga?” “Dvadeset tisuća k-ova mjesečno. Čini se da neće dugo trajati.” “Ne, neće. Ali penzija tvojega oca koju primam upola je manja

od toga, a nisu mi htjeli dati posao. Poslovi se dodjeljuju na temelju potreba. I moraš živjeti na riži i vodi prije nego što Odbor za zaposlenja razmotri tvoju oskudicu.”

“Pa, dovraga, to je birokracija – mora postojati netko koga mogu podmititi, da me ugura na dobar...”

“Nema. Žao mi je, to je onaj dio UN-a koji je nepotkupljiv. Cijela stvar je kibernetička, bez ikakvog utjecaja ljudskog faktora. Ne možeš...”

“Ali rekla si da ti imaš posao.” “Došla bih do toga. Ako dovoljno jako želiš posao, možeš otići

kod dilera i ponekad dobiti posao iz druge ruke.” “Posao iz druge ruke? Diler?” “Moj posao na primjer, sine. Žena koja se zove Hailey Williams

radi u bolnici, upravlja strojevima koji analiziraju krv, kromatografskim strojem. Radi šest noći tjedno, za 12000 k tjedno. Umori se od posla, pa pozove dilera i da mu do znanja da je njen posao na raspolaganju.

Nekad prije, dala sam dileru njegovu inicijalnu proviziju od 50000 k da dođem na njegovu listu. On svrati i objasni mi posao i ja kažem u redu, uzimam ga. Znao je da hoću i već je krivotvorio isprave i uniformu. Uplaćuje mali mito raznim nadglednicima koji bi mogli prepoznati gospođicu Williams po viđenju.

Gospođica Williams mi pokazuje kako se upravlja strojem i odlazi. Još uvijek joj isplaćuju 12000 k tjedno na račun, ali ona meni plaća pola. Ja plaćam dileru deset posto i na kraju dobivam 5400 k tjedno. Kad se to nadoda na devet somova koje dobijem od penzije tvojega oca, mogu živjeti prilično udobno.

Onda se stvari kompliciraju. Kad imam previše novca a premalo vremena, ponovno se javim dileru, ponudim mu u zakup pola svojega posla. Sutradan se pojavi djevojka koja također ima ispravu Hailey Williams. Ja joj pokažem kako se upravlja strojem, a ona preuzme ponedjeljak-srijedu-petak. Pola moje prave plaće je 2700 k, tako da ona dobije pola od toga, 1350 k, a dileru plati 135.”

Uzela je tabelu i pisaljku i počela nešto računati. “Dakle prava Hailey Williams dobije 6000 k tjedno a ništa ne radi. Ja radim tri dana tjedno za 4050 k. Moja pomoćnica radi tri dana za 1115 k. Diler dobije 100000 k u proviziji i 735 k tjedno. Sužava se, zar ne?”

“Hmm... Pa da. Također je prilično nezakonito, pretpostavljam.” “Za dilera. Ako Odbor za zapošljavanje dozna, svi ostali mogu

izgubiti posao i početi iznova. Ali dileru isperu mozak.” “Onda bi mi bilo bolje da nađem dilera dok si još mogu priuštiti

da potrošim pedeset somova.” Zapravo, još uvijek sam imao preko tri milijuna, ali namjeravao sam većinu potrošiti u kratko vrijeme. Dovraga, zaslužio sam to.

  Spremao sam se poći sljedećeg jutra kad je majka ušla s kutijom

cipela. Unutra je bio mali pištolj u futroli s hvataljkom. “Ovo je pripadalo tvojemu ocu”, objasnila je. “Bolje da ga nosiš

ako namjeravaš otići do centra grada bez tjelohranitelja.” Bio je to pištolj na barut sa smiješno tankim mecima. Odvagnuo

sam ga u ruci. “Je li ga tata ikad koristio?” “Nekoliko puta... ipak, samo da bi preplašio furače i udarače.

Nikad zapravo nikoga nije upucao.” “Vjerojatno si u pravu da trebam pištolj”, rekao sam i vratio ga

natrag. “Ali trebat će mi nešto teže od ovoga. Mogu li ga kupiti legalno?”

“Naravno, ima trgovina s oružjem dolje u trgovačkom centru. Dokle god nemaš policijski dosje možeš kupiti što god ti odgovara.” Dobro; kupit ću si maleni džepni laser. S pištoljem na barut jedva bih pogodio zid.

“Ali... Williame, puno bih se bolje osjećala kad bi unajmio tjelohranitelja, barem dok se ne snađeš.” To smo već prošli sinoć. Kako

sam službeno obučen da budem ubojica, smatrao sam da sam opasniji od bilo kojeg klauna kojega bih mogao unajmiti.

“Provjerit ću to, majko. Ne brini – danas ne idem do centra grada, samo do Hyattsvillea.”

“To je jednako loše.” Kad je došao lift, netko je već bio u njemu. Gledao me blago dok

sam ulazio, čovjek malo stariji od mene, obrijan i dobro odjeven. Odmaknuo se da me propusti do niza gumba. Stisnuo sam 47 i onda, kad sam shvatio da njegovi motivi možda nisu pristojni, okrenuo sam se i vidio ga kako se muči s vađenjem metalne cijevi koja mu je zapela na pojasu. Bila je sakrivena njegovim ogrtačem.

“Ma daj, čovječe”, rekao sam i posegnuo za nepostojećim oružjem. “Želiš zaglaviti?”

Oslobodio je cijev, ali pustio ju je da mu labavo visi o boku. ‘Zaglaviti?”

“Da te ubijem. Vojni termin.” Približio sam mu se za korak, pokušavajući se sjetiti kako ono ide. Udarac odmah ispod koljena, onda u prepone ili u bubreg. Odlučio sam se za prepone.

“Ne.” Vratio je cijev o pojas. “Ne želim zaglaviti.” Vrata su se otvorila na 47 i izašao sam natraške van.

Trgovina oružjem bila je sva u svijetloj bijeloj plastici i u blistavom crnom metalu. Niski ćelavac priskočio je da me dočeka. Imao je pištolj na ramenoj futroli.

“Dobro vam jutro, gospodin”, rekao je i zacerekao se. “Što ćete uzeti danas?”

“Lagani džepni laser”, rekao sam. “Od karbonskog dioksida.” Pogledao me zafrkantski i onda se razvedrio. “Evo odmah,

gospodin.” Hihot. “Samo danas, dodat ću tome i nešto tahionskih granata.”

“Fino.” Dobro će doći. Gledao me s očekivanjem. “Dakle? U čemu je fora?” “Molim?” “Poanta, čovječe; počeo si s forom, sad da vidim u čemu je.

Laser.” Cerekao se. Počeo sam shvaćati. “Hoćeš reći da ne mogu kupiti laser.” “Naravno da ne možeš, šećeru”, rekao je i uozbiljio se. “Nisi to

znao?” “Dugo me nije bilo u zemlji.”

“Na svijetu, misliš. Dugo te nije bilo na svijetu.” Stavio je lijevu ruku na debeljuškasti bok, pokretom koji je slučajno učinio da mu pištolj bude lakše dohvatljiv. Počešao se posred prsa.

Stajao sam vrlo mirno. “Tako je. Upravo sam izašao iz Snaga.” Vilica mu se objesila. “Hej, nemoj srat? Napucaval si se tam

vani, po svemiru?” “Tako je” “Hej, sve ono sranje o tom da ne starite, to nije istina, je l?” “O da, istina je. Rodio sam se 1975 ” “E pa, da ga... jebeš. Star si skoro kao i ja.” Zahihotao se.

“Mislio sam da je to nešto što je vlada izmislila.” “Kako god... kažeš da ne mogu kupiti laser...” “O ne. Ne ne ne. Ja ovdje trgovinu vodim zakonito.” “Što mogu kupiti?” “Pa ovako, pištolj, pušku, sačmaricu, nož, oklop... samo ne

lasere, eksplozive ili automatska oružja.” “Daj mi da vidim pištolj. Najveći koji imate.” “Ahaa, imamo baš pravu stvar.” Mahnuo mi je da odem do

pretinca s izlošcima i otvorio odozdo, te izvadio ogromni revolver. “Kalibar četiri-deset, šest metaka.” Proljuljao ga je u obje ruke.

“Zaustavlja dinosaure. Izvorni dizajn starog zapada. Meci ili sulice?” “Sulice?” “Svakako – ovaj, to ti je poput sićušnih strelica. Pucaš a one se

rasprše pravilno. Tako je teško promašiti.” Zvučalo je kao nešto za mene. “Mogu li to negdje probati?” “Naravno, naravno, imamo streljanu odostraga. Samo da

pozovem svog pomoćnika.” Pozvonio je i dječak je izašao da pazi na trgovinu dok smo otišli straga. Na putu prema van pokupio je crveno-zelenu kutiju metaka za sačmaricu.

Streljana se sastojala od dva odjeljka, malenog predsoblja s prozirnim vratima i dugog hodnika na drugoj strani vrata sa stolom na jednom kraju, a metama na drugom. Iza meta je bila metalna ploča koja je očito odbijala metke dolje u bazen s vodom.

Napunio je pištolj i stavio ga na stol. “Molim te nemoj ga uzeti dok se vrata ne zatvore.” Otišao je u predsoblje, zatvorio vrata i uzeo mikrofon.

“Okej. Prvi put bolje da ga držiš s obje ruke .” Tako sam i napravio, podigao sam ga u ravninu sa središnjom metom, kvadratom papira koji je djelovao velik kao nokat palca na ispruženoj ruci.

Sumnjao sam da ću pogoditi makar i blizu. Povukao sam okidač i trznuo se unatrag, dovoljno lagano, ali ništa se nije dogodilo.

“Ne, ne”, rekao je onaj preko mikrofona uz lagani cerek. “Izvorni dizajn starog zapada. Moraš potegnuti udarnu iglu unatrag.”

Naravno, kao u kinu. Povukao sam udarnu iglu unatrag, ponovno ga ispružio i stisnuo okidač.

Odjeknulo je toliko glasno da sam to osjetio na koži lica. Pištolj mi se ritnuo i skoro me pogodio u čelo. Ali tri središnje mete su nestale: samo su sićušne odrpine papira lebdjele po zraku.

“Uzimam ga.” Prodao mi je futrolu za bok, dvadeset metaka, prsluk za prsa i

leđa, i bodež u omotaču čizme. Osjećao sam se jače opremljen nego kad sam bio u borbenom odijelu. No nije bilo pojačivača snage da mi pomognu to nositi.

Jednotračna željeznica imala je po dva čuvara za svaka kola. Imao sam osjećaj da je sva moja teška artiljerija suvišna, sve dok nisam sišao na postaji Hyattsville.

Svi koji su sišli na Hyattsvilleu bili su ili teško naoružani ili su imali tjelohranitelja. Svi koji su tumarali postajom bili su naoružani. Policija je nosila lasere.

Stisnuo sam gumb za “pozivanje taksija”, a natpis mi je rekao da će moj biti pod brojem 3856. Pitao sam policajca, a on mi je rekao da ga čekam dolje na ulici; dvaput će okružiti blok ulica.

Tijekom pet minuta koliko sam čekao, dvaput sam čuo isprekidanu razmjenu pucnjave, oba puta prilično udaljenu. Bilo mi je drago što sam kupio oklop.

Naposljetku je došao taksi. Skrenuo je prema rubu nakon što sam mu mahnuo, a vrata su kliznula i otvorila se kad se zaustavio. Izgledalo je da radi na isti način kao i autotaksiji kojih se sjećam. Vrata su ostala otvorena dok mi se provjeravao otisak palca da se potvrdi da sam ja bio taj koji ga je pozvao, a onda su se zalupila. Pogled kroz prozor bio je mutan i iskrivljen; vjerojatno zbog debele plastike otporne na metke. To baš i nije bilo kao ono čega sam se sjećao.

Morao sam prolistati prljavu knjigu da nađem šifru adrese bara u Hyattsvilleu, gdje sam se trebao naći s dilerom. Utipkao sam je i naslonio se da promatram grad u prolazu.

Ovaj dio grada uglavnom je bio stambeni. Prenatrpane zgrade od sive cigle, izgrađene sredinom prošlog stoljeća, natječu se za prostor s modernijim modularnim strukturama i, povremeno, s pojedinačnim kućama iza visokog betonskog zida s krhotinama stakla i bodljikavom

žicu na vrhu. Izgledalo je kao da tek nekoliko ljudi ide nekamo, hodajući vrlo brzo niz kolnike, s rukama na oružju. Većina ljudi koje sam vidio sjedili su na ulazima u kuću i pušili, ili su dangubili ispred dućana u grupama ne većim od šestero. Sve je bilo prljavo i zakrčeno. Odvodi su bili zatrpani smećem, a povjetarac od rijetkog prometa ponio bi nakupine pohabanog papira.

No to je bilo razumljivo; čišćenje ulica vjerojatno je bilo vrlo riskantno zanimanje.

Taksi se zaustavio ispred bara i pečenjarnice Tom & Jerry i pustio me van nakon što sam platio 430 k. Stupio sam na kolnik s rukom na svojem pištolju-sačmarici, ali nikoga nije bilo u blizini. Požurio sam u bar.

Unutrašnjost je bila iznenađujuće čista, slabo osvijetljena te namještena umjetnom kožom i lažnom borovinom. Otišao sam do šanka i uzeo nešto patvorenog burbona i po svoj prilici prave vode za 120 k. Voda je koštala 20 k. Prišla mi je konobarica s pladnjem.

“Oćeš koji šut, dečko-moj?” Na pladnju je bila podloška s poredanim staromodnim potkožnim iglama.

“Ne danas, hvala.” Da sam htio “koji šut” upotrijebio bih aerosol. Igle su izgledale nehigijenski i kao da od njih boli.

Položila je drogu na šank i smjestila se na stolicu pokraj moje. Obujmila je bradu dlanom i zabuljila se u ogledalo iza šanka.

“Bože. Utorci.” Nešto sam promrmljao. “Oćeš da odemo odostraga na jedan nabrzaka?” Nadao sam se da sam je pogledao s neutralnim izrazom lica.

Nosila je samo kratku haljinu od nekog laganog materijala, koja se širila u plitki V-izrez sprijeda, i otkrivala njezine bokove i nekoliko izblajhanih stidnih dlaka. Pitao sam se što je uopće moglo držati tu haljinu. Nije loše izgledala, mogla je biti negdje između kasnih dvadesetih i ranih četrdesetih. Ipak, nemoguće je znati što se danas može s estetskim operacijama i šminkom. Možda je bila starija od moje majke.

“Ipak ne bih, hvala.” “Ne danas?” “Tako je.” “Mogu ti nabaviti lijepog dječaka ako...” “Ne. Ne hvala.” Kakav svijet. Nadurila se prema ogledalu, s izrazom lica kao u pračovjeka.

“Ne sviđam ti se.”

“Ma sviđaš mi se. Ali nisam po to došao.” “E pa... za svakoga neka druga vrsta zabave.” Slegnula je

ramenima. “Hej, Jerry. Daj mi malo pivo.” Donio ga je. “Oh, kvragu, torbica mi je zaključana. Gospodine, imate li

četrdeset kalorija viška?” Imao sam dovoljno cedulja za obroke da opskrbim cijeli banket. Otrgnuo sam pedeset i dao ih barmenu.

“Isuse.” Zabuljila se. “Otkud ti puna knjiga pred kraj mjeseca?” U što manje riječi rekao sam joj tko sam i kako to da imam

toliko kalorija. Knjige za dva mjeseca čekale su me u pošti, a još nisam upotrijebio ni one koje su mi dale Snage. Ponudila je da otkupi knjigu od mene za deset somova, ali nisam se htio uplesti u više od jedne nezakonite aktivnosti istovremeno.

Ušla su dvojica muškaraca, jedan nenaoružan, a drugi i s pištoljem i s kratkom sačmaricom. Tjelohranitelj je sjeo kraj vrata, a onaj drugi mi je prišao.

“Gospodin Mandella?” “Tako je.” “Hoćemo li u separe?” Nije rekao kako se zove. Uzeo je šalicu kave, a ja sam otpio iz krigle piva. “Ne vodim

pismene zabilješke, ali imam izvrsno pamćenje. Reci mi kakav te posao zanima, kakve su ti kvalifikacije, kakvu bi plaću primao i tako dalje.”

Rekao sam mu da bih rado pričekao posao u kojemu bih se mogao koristiti svojim znanjem fizike – podučavanje ili istraživanje, čak i inženjerstvo. Trebat će mi posao za dva ili tri mjeseca, budući da sam namjeravao neko vrijeme putovati i trošiti novac. Htio sam barem 20000 k mjesečno, ali na koliko bih pristao, ovisilo bi o naravi posla.

Nije rekao ni riječ dok nisam završio. “Oki-doki. Sad, bojim se... da ćeš teško naći posao koji ima veze s fizikom. Podučavanje otpada; ne mogu osigurati posao u kojemu je osoba stalno izložena publici. Istraživanje, pa, tvoja je razina stara gotovo četvrtinu stoljeća. Morao bi ponovno u školu, možda na pet ili šest godina.”

“Možda bih mogao i to”, rekao sam. “Tvoja jedina osobina koja bi se stvarno mogla prodati je tvoje

borbeno iskustvo. Vjerojatno bih te mogao smjestiti na nadglednički posao u agenciji tjelohranitelja čak i za više od dvadeset somova. Mogao bi zaraditi skoro toliko da i sam budeš tjelohranitelj.”

“Hvala, ali ne bih volio riskirati za nečiju tuđu guzicu.”

“Oki-doki. Ne mogu reći da ti što zamjeram.” Dovršio je svoju kavu dugim srkom. “Pa, moram ići, imam tisuću stvari za obaviti. Imat ću te na umu i razgovarat ću s nekim ljudima.”

“Dobro. Vidimo se za nekoliko mjeseci.” “Oki-doki. Ne moraš zakazivati sastanak. Ovdje svratim na kavu

svaki dan oko jedanaest. Samo se pojavi.” Dovršio sam svoje pivo i pozvao taksi da me odveze kući. Htio

sam prošetati gradom, ali majka je bila u pravu. Najprije ću nabaviti tjelohranitelja.  

9

  Došao sam kući, a telefon je svjetlucao svijetlo plavim. Nisam

znao što da radim pa sam pritisnuo “Centrala” Lijepa mlada djevojka stvorila se u kocki. “Centrala Jefferson”,

rekla je. “Mogu li vam pomoći?” “Možete... što to znači kad kocka svjetluca plavo?” “Ha?” “Što to znači kad telefon...” “Jeste li ozbiljni?” Malo sam se umorio od ovakvih stvari. “Duga je to priča. Iskreno, ne znam” “Kad svjetluca plavo trebate nazvati centralu.” “Okej, evo, jesam.” “Ne, ne mene, pravu centralu. Pritisnite devet. Potom pritisnite

nulu” To sam i učinio i pojavila se neka stara vještica. “Se-ntro-la.” “Ovdje William Mandella s 301-52-574-3975. Trebao sam vas

nazvati.” “Sam segundu.” Posegnula je izvan vidnog polja i nešto

utipkala. “Imal ste poziv sa 605-19-556-2027.” Nažvrljao sam broj na blokić kraj telefona. “Gdje je to?” “Sam segundu. Južna Dakota.” “Hvala.” Nisam znao nikoga iz Južne Dakote. Na poziv je odgovorila žena ugodne vanjštine. “Da?” “Zvali su me s ovoga broja... ovaj... Ja sam...” “Oh. Narednik Mandella! Samo trenutak.” Gledao sam neaktivnu poprečnu crtu sekundu, a onda njih

pedeset ili još više. Zatim se u fokusu pojavila glava. Marygay. “Williame. Vraški sam se namučila tražeći te.”

“Draga, i ja tebe. Što radiš u Južnoj Dakoti?” “Moji roditelji žive ovdje, u maloj komuni. Zato mi je toliko

trebalo da dođem do telefona.” Podigla je dvije prljave ruke. “Iskopavala sam krumpir.”

“Ali kad sam ja provjeravao... u arhivi je pisalo – u evidenciji u Tucsonu pisalo je da su ti roditelji mrtvi, oboje.”

“Ne, samo su otpadnici – znaš za otpadnike? – novo ime, novi život. Javio mi je rođak.”

“Vidiš-vidiš, nego kako si mi ti? Sviđa ti se život na selu?” “To je jedan od razloga zašto sam ti se htjela javiti. Willy,

dosadno mi je. Sve je vrlo zdravo i fino, ali želim raditi nešto raskalašeno i nestašno. Naravno da sam se tebe sjetila.”

“Polaskan sam. Pokupim te u osam?” Pogledala je na sat iznad telefona. “Ne, gle, hajmo se dobro

naspavati. Osim toga, moram iskopati preostali krumpir. Nađemo se na... zračnoj luci otoka Ellis sutra u deset ujutro. Mmm... informativni pult za putovanja po svijetu.”

“Okej. Rezerviraj nam karte, ali za što?” Slegnula je ramenima. “Odaberi mjesto” “London je bio prilično nestašan.” “Zvuči dobro. Prvi razred?” “Nego koji? Rezervirat ću nam apartman u nekom od cepelina.” “Dobro. Dekadentno. Koliko dugo da se pakiram?” “Odjeću ćemo kupiti usput. Putovat ćemo bez prtljage. Samo s

po jednom pretovarenom lisnicom.” Zahihotala se. “Predivno. Sutra u deset.” “Fiiino... Marygay, imaš li vatreno oružje?” “Zar je tako gadno?” “Ovdje u okolici Washingtona jest.” “Pa, nabavit ću nešto. Tata ima nekoliko pušaka iznad kamina.

Pretpostavljam da su preostale iz Tuscona.” “Nadam se da nam neće trebati.” “Willy, znaš da će nam služiti samo kao ukras. Nisam mogla

ubiti ni Tauranca.” “Naravno.” Samo smo se pogledali na trenutak. “Sutra u deset,

onda.” “Tako je. Volim te.” “Ovaj...” Opet se zahihotala i prekinula.

Bilo je to jednostavno previše stvari o kojima je istovremeno trebalo razmišljati.

  Kupio sam nam dvije cepelinske karte za put oko svijeta;

neograničen broj zaustavljanja, dokle god ideš na istok. Trebalo mi je malo više od dva sata da dođem do Ellisa, autotaksijem i jednotračnom željeznicom. Uranio sam, Marygay također.

Razgovarala je s djevojkom za pultom pa me nije vidjela kako dolazim. Bila je očaravajuće odjevena, u uski plastični kombinezon s uzorkom međusobno spojenih ruku; kako bi se kut gledanja mijenjao, različito raspoređene ruke postajale su očite. Po cijelom je tijelu imala rumenkasti sjaj od sunca. Ne znam je li osjećaj koji me preplavio bila jednostavna, iskrena požuda, ili nešto složenije. Požurio sam stati iza nje.

Šapnuo sam: “Što ćemo raditi tri sata?” Okrenula se, zagrlila me na brzinu i zahvalila djevojci za pultom,

potom me zgrabila za ruku i odvukla na pomični kolnik. “Ovaj... kamo idemo?” “Ništa ne pitaj, naredniče. Samo me prati.” Zakoračili smo na zaobilazni put i premjestili se na pomični

kolnik u smjeru istoka. “Hoćeš li nešto pojesti ili popiti?” pitala je nevino. Pokušao sam je pohotno pogledati. “Možemo li nešto drugo?” Nasmijala se razuzdano. Nekoliko je ljudi buljilo. “Samo malo...

ovdje!” Iskočili smo. Bio je to hodnik s oznakom “Privatni kupei”. Dodala mi je ključ.

Taj je prokleti plastični kombinezon podržavao statički elektricitet. Budući da privatni kupe nije bio ništa drugo nego veliki vodeni krevet, skoro sam si slomio vrat kad me prvi put stresao.

Oporavio sam se. Ležali smo potrbuške, gledajući kroz jednosmjerno staklo ljude

kako žure u gomili. Marygay mi je pružila džoint. “Williame, jesi li dosad već upotrijebio tu stvar?” “Koju stvar?” “Tu pištoljčinu.” “Samo sam jednom pucao iz njega, u trgovini gdje sam ga

kupio.” “Misliš li da bi ga stvarno mogao uperiti u nekoga i raznijeti ga u

komadiće?”

Plitko sam udahnuo i izdahnuo. “Nisam puno o tome razmišljao, stvarno. Dok nismo jučer pričali.”

“I?” “Ja... zapravo ne znam. Ubijao sam jedino na Alephu, pod

hipnotičkom prisilom. Ali mislim da me to ne bi puno... mučilo. ne toliko, ne ako bi me ta osoba prva pokušala ubiti. Zašto bi me mučilo?”

“Živo biće”, rekla je tugaljivo, “živo biće je...” “Živo biće je hrpa stanica koja hoda okolo sa zajedničkim

ciljem. Ako je taj zajednički cilj da mene sredi...” “Oh, Williame. Zvučiš kao stari Cortez.” “Cortez nas je održao na životu.” “Ne puno nas”, puknula je. Okrenuo sam se i počeo proučavati ploče na plafonu. Nacrtala je

malu skicu na mojim prsima, odgurujući znoj svojim jagodicama. “Žao mi je, Williame. Mislim da se oboje samo pokušavamo prilagoditi.”

“To je okej. Ionako si u pravu.” Razgovarali smo dugo. Jedini gradski centar u kojemu je

Marygay bila nakon naših javnih putovanja (koja su bila zaštićena) bio je Sioux Falls. Otišla je tamo s roditeljima i tjelohraniteljem komune. Zvučalo je kao verzija Washingtona nižeg stupnja: isti problemi, samo ne toliko akutni.

Prekrižili smo stvari koje su nas smetale: nasilje, visoki životni troškovi, gomile ljudi posvuda. Ja bih dodao i homoživot, no Marygay je rekla da jednostavno ne cijenim društvenu dinamiku koja je dovela do toga; bilo je to neizbježno. Jedina stvar koju je rekla protiv toga jest da je iz opticaja izbačeno toliko puno lijepih muškaraca.

A glavna stvar koja nije valjala bila je ta što se činilo da se sve samo malo pogoršalo, ili je u najboljem slučaju ostalo isto. Predvidio bih da će bar nekoliko vidova svakodnevnog života biti značajno unaprijeđeno u dvadeset i dvije godine. Njezin je otac tvrdio da je Rat kriv za sve to: svaka osoba koja bi pokazala trunak talenta bila bi usisana od ISUN-a; oni najbolji pali su pod Zakon o regrutaciji elite i završili kao topovsko meso.

Bilo je teško ne složiti se s njim. Ratovi u prošlosti često su ubrzavali društvene reforme, omogućavali tehnološki napredak, čak poticali umjetničku djelatnost. Ovaj rat, međutim, djelovao je kao stvoren da ne omogući ništa od pozitivnih nusproizvoda. Takav napredak kakav je ostvaren u tehnologiji kasnog dvadesetog stoljeća bio je – poput tahionskih bombi i ratnih brodova dugih dva kilometra – u najboljem slučaju zanimljiv razvoj stvari koje su zahtijevale sinergiju

samo novca i postojećih inženjerskih tehnika. Društvena reforma? Svijet je praktički bio pod opsadnim stanjem. Što se tiče umjetnosti, nisam siguran da razlikujem dobru od loše. No umjetnici u nekoj mjeri moraju odražavati duh vremena. Slike i skulpture bile su pune mučenja i mračnih snoviđenja; filmovi su se činili statičnima i bez zapleta; glazbom je dominiralo nostalgično oživljavanje prijašnjih formi; glavna preokupacija arhitekture bila je da se negdje sve natrpa; književnost je bila prokleto blizu neshvatljivosti. Većina ljudi provodila je glavninu svojega vremena pokušavajući naći načine da nadmudre vladu, da se ogrebu za koju kaloriju viška ili koju dodatnu ceduljicu obroka, a da previše ne ugroze svoje živote.

A u prošlosti, ljudi čija je država bila u ratu su stalno bili u dodiru s ratom. Novine bi bile pune izvještaja, veterani bi se vraćali s fronte; ponekad bi se fronta preselila ravno u grad, napadači bi promarširali glavnom ulicom, ili bi bombe noću zujale zrakom – ali uvijek je tu bio osjećaj da se ide ili prema pobjedi ili da se barem odgađa poraz. Neprijatelj je bio opipljiv, čudovište propagande kojega si mogao shvatiti, kojega si mogao mrziti.

Ali ovaj rat... neprijatelj je bio neobičan organizam kojega smo tek nejasno shvaćali, više subjekt crtića nego noćnih mora. Glavni učinak rata na domaćoj fronti bio je ekonomski, neuzbudljiv – više poreza, ali i više poslova. Nakon dvadeset dvije godine, vratilo se samo dvadeset i sedam veterana; nedovoljno da se napravi makar pristojna parada. Većini je ljudi najvažnija činjenica vezana uz rat bila to da bi se svjetsko gospodarstvo urušilo kad bi rat naglo završio.

* * *   Cepelinu se pristupalo preko malenog aviona na propeler koji bi

doletio, uskladio putanju i bočno pristao. Zaposlenik nam je preuzeo prtljagu, oružje smo predali administratoru, a potom izašli van.

Skoro svi na letu stajali su na šetališnoj platformi i promatrali Manhattan koji se pružao prema horizontu. Bio je to zastrašujuć prizor. Bio je jako miran dan, pa je donjih trideset ili četrdeset katova građevina bilo pokopano pod smogom. Izgledalo je kao da je grad izgrađen na oblacima, da plovi na kumulusima. Promatrali smo ga neko vrijeme, a onda ušli unutra da jedemo.

Hrana je bila otmjeno poslužena i jednostavna: file od govedine, dva variva, vino. Sir i voće, te još vina za desert. Nema prčkanja s ceduljama obroka; rupa u zakonu o obrocima ukazivala je da nisu

potrebni za jela poslužena na putovanju, na interkontinentalnom transportnom brodu.

Proveli smo tri ugodna dana dangubeći dok smo prelazili Atlantik. Cepelini su bili nova stvar kad smo prvi put napustili Zemlju, i sad su se pokazali kao jedno od rijetkih uspješnih financijskih ulaganja kasnog dvadesetog stoljeća... kompanija koja ih je izgradila kupila je nekoliko zastarjelih nuklearnih oružja; jedan veliki komad plutonija veličine bombe godinama je pokretao cijelu flotu u zraku. A jednom kad bi poletjeli, nikad se ne bi spuštali. Lebdeći hoteli, opskrbljivani i održavani redovnim pristajanjem opskrbnih letjelica, bili su posljednji vidljivi trag luksuza u svijetu u kojemu je gotovo devet milijardi ljudi imalo što za jesti, ali skoro nitko nije imao dovoljno.

London nije djelovao toliko turobno iz zraka kao New York; zrak je bio čist, makar Temza i jest bila otrovna. Spremili smo ručne torbe, preuzeli oružje, i sletjeli na heliodrom na vrhu hotela London Hilton. Unajmili smo par tricikala u hotelu i s kartom u rukama uputili se prema Regent Streetu, planirajući večeru u čuvenom Cafe Royalu.

Tricikli su bili malena oklopljena vozila, žiroskopski uravnotežena tako da se nisu mogla prevrnuti. Činilo se i previše opreznim za dio Londona kojim smo mi prolazili, ali pretpostavio sam da vjerojatno postoje dijelovi opasni poput Washingtona.

Ja sam uzeo platu marinirane srnetine, a Marygay je uzela lososa; oboje jako dobro, ali i zapanjujuće skupo. Isprva sam bio ukočen pod dojmom goleme sobe, pune pliša, zrcala i izblijedjele pozlate. Bilo je vrlo tiho, čak i s desetak zauzetih stolova, pa smo razgovarali šapćući sve dok nismo shvatili da je to glupo.

Dok smo pili kavu pitao sam Marygay što je to s njezinim roditeljima.

“O, to se događa dosta često”, rekla je. “Tatu su zamijenili s nekim tijekom neke stvari s ceduljama obroka. Dobio je neke cedulje s crnog tržišta za koje se ispostavilo da su krivotvorene. Koštalo ga je posla i vjerojatno bi završio u zatvoru, ali dok je čekao suđenje dohvatio ga je tjelozdiper.”

“Tjelozdiper?” “Tako je. Imaju ih sve veće komunalne organizacije. Trebaju im

pouzdani radnici na farmi, ljudi koji nisu prikladni da ih se otpusti... ljudi koji ne mogu naprosto odložiti svoj alat i otići kad postane teško. Ipak, skoro svatko može dobiti dovoljno pomoći da ostane živ; svako tko nije na vladinom govnenom spisku.”

“Tako da je zbrisao prije nego što mu je počelo suđenje?”

Kimnula je. “Bilo je to pitanje izbora između života u komuni, za koji je znao da nije lagan, i primanja naknade za nezaposlene, nakon što bi odradio nekoliko godina na zatvoreničkoj farmi; bivši zatvorenici ne mogu legalno dobiti posao. Morali su se odreći svog društvenog stana, koji su založili kao jamčevinu, ali vlada bi ga ionako uzela kad bi dospio u zatvor.

Tako je tjelozdiper ponudio njemu i majci nove identitete, prijevoz do komune, kolibu i dio zemlje. Prihvatili su.”

“A što je dobio tjelozdiper?” “On sam vjerojatno nije dobio ništa. Komuna je dobila svoje

cedulje obroka; bilo im je dopušteno da zadrže svoj novac, premda vjerojatno nisu imali puno...”

“Što će se dogoditi ako ih uhvate?” “Nema šanse.” Nasmijala se. “Komune osiguravaju gotovo

polovicu državne proizvodnje – oni su ustvari samo neslužbena produžena ruka vlade. Sigurna sam da CBI točno zna gdje su... Tata gunđa da je to ionako otmjen način da bude u zatvoru.”

“Koja čudna organizacija.” “Pa, na taj se način osigurava da se zemlja obrađuje.” Odgurnula

je za simboličan centimetar od sebe tanjur s desertom. “A jedu bolje od većine ljudi, bolje nego što su ikad jeli u gradu. Mama zna stotinu načina da spremi piletinu i krumpir”

Nakon večere otišli smo na glazbenu predstavu. Hotel nam je nabavio karte za “kulturalni prijevod” stare rock opere Kosa. U programu je bilo objašnjeno da su izvorne koreografije malo slobodnije obrađene, zato što u to vrijeme stvarni spolni čin nije bio dopušten na sceni. Muzika je bila staromodna na ugodan način, ali nitko od nas nije bio dovoljno star da mu se zbog toga zamagle oči od nostalgije. Ipak, bilo je mnogo ugodnije od filmova koje sam vidio, a neke od tjelesnih majstorija koje su izveli bile su prilično nadahnjujuće. Spavali smo dokasna sljedećeg jutra.

  Poslušno smo odgledali smjenu straže ispred Buckinghamske

palače, prošli kroz British Museum, jeli ribu i krumpiriće, išli do Stratford-on-Avona, zatekli se u kazalištu Old Vic na izvedbi nerazumljive predstave o ludom kralju, i nismo upadali u nevolje do dana prije nego što ćemo otići u Lisabon.

Bilo je otprilike dva iza ponoći i vozili smo se triciklima glavnom cestom. Skrenuli smo u zavoju, a tamo je bila banda dečki koja se na nekome gadno iživljavala. Naglo sam skrenuo prema rubu

zaškripavši gumama, iskočio iz svog vozila i pucao iz pištolja-sačmarice iznad njihovih glava.

Napadali su djevojku; silovali su je. Većina njih se razbježala, ali jedan je potegao pištolj iz svog kaputa pa sam ga upucao. Sjećam se da sam ga nastojao gađati u ruku. Hitac mu je prasnuo u rame, otrgao mu ruku i činilo se skoro pola prsa; odbacilo ga je dva metra prema zgradi i mora da je bio mrtav prije nego što je pao na zemlju.

Ostali su bježali, jedan je od njih pucao na mene iz malenog pištolja dok se udaljavao. Gledao sam ga kako me pokušava ubiti, a nikad mi nije trebalo duže da se sjetim da uzvratim paljbu. Odvalio sam jedan hitac dosta iznad njegove glave, a on se sklonio u neku usku uličicu i nestao.

Djevojka se zaprepašteno osvrtala oko sebe, vidjela je iznakaženo tijelo svojega napadača, s naporom se osovila na noge i otrčala vrišteći, gola od pasa nadolje. Znao sam da sam je trebao pokušati zaustaviti, ali nisam mogao progovoriti a noge kao da su mi se zakucale za kolnik. Vrata tricikla su se zalupila i Marygay je bila pokraj mene.

“Što se dogod...” Uzdahnula je nakon što je vidjela mrtvog čovjeka. “Što je radio?”

Samo sam stajao tamo skamenjen. Svakako sam vidio dovoljno smrti ovih posljednjih nekoliko godina, ali ovo je bilo drugačije... nije bilo ničega plemenitoga u tome da te namrtvo zdrobi oštećenje neke elektroničke sastavnice, ili da ti odijelo otkaže i da se smrzneš; ili čak da pogineš u napucavanju s nekim neshvatljivim neprijateljem... no smrt se činila prirodnom u tom ambijentu. Ne u starinskoj maloj ulici staromodnog Londona, ne u pokušaju otimanja onoga što većina ljudi dobije besplatno.

Marygay me vukla za ruku. “Moramo pobjeći odavde. Isprat će ti mozak!”

Bila je u pravu. Okrenuo sam se, napravio jedan korak i pao na asfalt. Pogledao sam dolje u noge koje su me izdale i jarku crvenu krv koja je tekla ritmično iz male rupe na mojoj nozi. Marygay je otrgnula traku tkanine sa svoje bluze i počela me previjati. Sjećam se da sam razmišljao kako to nije dovoljno velika rana da bih zbog nje upao u stanje šoka, no počelo mi je zvoniti u ušima, glava mi je postala lagana i sve je postalo crveno i nejasno.

  Srećom je policija pokupila djevojku koja je lutala ulicom

nekoliko blokova dalje. Pod hipnozom su usporedili njezinu verziju

događaja s mojom. Pustili su me sa strogim upozorenjem da provođenje zakona prepustim profesionalnim provoditeljima zakona.

Htio sam pobjeći iz gradova: samo staviti naprtnjaču na leđa i tumarati šumom neko vrijeme, pročistiti misli. Isto je htjela i Marygay. Kad smo pokušali to dogovoriti, saznali smo da je na selu gore nego u gradovima. Farme su bile skoro pa naoružani kampovi, a područjima između njih vladale su bande nomada koje su preživljavale od munjevitih prepada na sela i farme, pri čemu bi nekoliko minuta ubijali i pljačkali, a onda bi nestali u šumi, prije nego što bi stigla pomoć.

Ipak, Britanci su svoj otok nazivali “najciviliziranijom zemljom u Europi.” Po onome što smo čuli o Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj, posebno Njemačkoj, vjerojatno su bili u pravu.

Razgovarao sam o tome s Marygay i odlučili smo skratiti putovanje i vratiti se u Sjedinjene Države. Putovanje bismo mogli dovršiti nakon što se priviknemo na dvadeset prvo stoljeće. Bilo je previše toga stranoga da bismo podnijeli sve odjednom.

Linija cepelina vratila nam je većinu novca i doma smo se vratili običnim podorbitalnim letom. Od visoke nadmorske visine udaralo mi je u nozi, premda se rana skoro zaliječila. U posljednjih dvadeset godina napravili su veliki napredak u liječenju rana od vatrenog oružja. Imali su puno prakse.

Razdvojili smo se na Ellisu. Njezin opis života u komuni privlačio me više od onoga u gradu; uredio sam da joj se pridružim nakon otprilike tjedan dana i vratio se u Washington.  

10

  Pozvonio sam, a nepoznata je žena otvorila vrata par centimetara

i provirila. “Ispričavam se”, rekao sam, “nije li ovo stan gospođe

Mandella?” “O, vi mora da ste William!” Zatvorila je vrata, podigla lanac i

širom ih otvorila. “Beth, pogledaj tko je došao!” Moja je majka ušla u dnevnu sobu iz kuhinje, brišući ruke o

ručnik. “Willy... kako to da si se vratio tako brzo?” “Pa, to je... to je duga priča.” “Sjedni, sjedni”, rekla je druga žena. “Daj da ti donesem piće,

nemoj početi prije nego što se vratim.”

“Čekaj”, rekla je moja majka. “Nisam još ni upoznala vas dvoje. Williame, ovo je Rhonda Wilder. Rhonda, William.”

“Jedva sam čekala da se upoznamo” rekla je. “Beth mi je ispričala sve o tebi – jedno hladno pivo, je li tako?”

“Tako je.” Bila je dosta ugodna, dotjerana sredovječna žena. Zanimalo me zašto je nisam prije upoznao. Pitao sam majku je li susjeda.

“Ovaj... zapravo više od toga, Williame. Ona mi je cimerica već nekoliko godina. Zato sam imala dodatnu sobu kad si došao – samcima nije dozvoljeno da imaju dvije spavaće sobe.”

“Ali zašto...” “Nisam ti rekla jer nisam htjela da imaš osjećaj da je tjeraš iz

njezine sobe dok si ovdje. A zapravo i nisi; ona je...” “Tako je.” Rhonda je ušla s pivom. “Imam rodbinu u

Pennsylvaniji, na selu. Mogu otići kod njih kad god hoću.” “Hvala.” Uzeo sam pivo. “Ali, ne ostajem ovdje dugo. Zapravo

sam na putu prema Južnoj Dakoti. Mogu naći drugo mjesto za prespavati.”

“O ne”, rekla je Rhonda. “Ja mogu spavati na kauču.” Bio sam previše staromodan muški šovinist da bih to dopustio; raspravljali smo o tome kratko i ja sam završio na kauču.

Objasnio sam Rhondi tko je Marygay i ispričao im o našim uznemirujućim iskustvima u Engleskoj, te kako smo se vratili ovdje da se snađemo. Očekivao sam da će majka biti užasnuta time što sam ubio čovjeka, ali prihvatila je to bez komentara. Rhonda je malo kvocala o tome kako smo bili vani na ulici iza ponoći, i još bez tjelohranitelja.

Razgovarali smo o ovoj i o drugim temama do kasno u noć, kad je majka nazvala svog tjelohranitelja i pošla na posao.

Nešto me mučilo cijelu noć, način na koji majka i Rhonda postupaju jedna s drugom. Odlučio sam to otvoreno ispitati nakon što majka ode.

“Rhonda...” Smjestio sam se u stolicu preko puta nje. Nisam znao kako da to točno kažem. “Kakav, ovaj, kakav je

zapravo odnos između vas i moje majke?” Potegnula je dug gutljaj. “Dobre prijateljice.” Zurila je u mene s

mješavinom prkosa i rezignacije. “Vrlo dobre prijateljice. Ponekad ljubavnice.”

Osjećao sam se prazno i izgubljeno. Moja majka?

“Slušaj”, nastavila je. “Bolje bi ti bilo da prestaneš živjeti u devedesetima. Ovo možda nije najbolji od mogućih svjetova, ali zapeo si u njemu.”

Prišla mi je i primila me za ruku, skoro je kleknula pređa me. Glas joj je bio mekši. “Williame... gledaj, samo sam dvije godine starija od tebe – to jest, rođena sam dvije godine prije tebe – hoću reći, mogu razumjeti kako se osjećaš. Ali... tvoja majka također razumije. To, naša... veza ne bi bila tajna ni za koga drugoga. Savršeno je normalna. Puno toga se promijenilo, u ovih dvadeset godina. I ti se moraš promijeniti.”

Ništa nisam rekao. Ustala je i rekla odlučno: “Misliš, ako ti majka ima šezdeset,

nadišla je svoju potrebu za ljubavlju? Njoj ljubav treba više nego tebi. Čak i sada. Posebno sada.”

Gledala me optužujuće. “Posebno sada kad si se ti vratio iz mrtve prošlosti. Podsjetio je koliko je stara. Koliko sam ja stara, makar sam dvadeset godina mlađa.” Glas joj je zadrhtao i puknuo te je otrčala u svoju sobu.

Napisao sam majci poruku i rekao joj da je nazvala Marygay; nešto je iskrsnulo i morao sam odmah poći u Južnu Dakotu. Nazvao sam tjelohranitelja i otišao.

  Škripavi pohabani stari autobus kojem je curio ozon dovezao me

do sjecišta loše ceste i jedne još gore. Trebalo mi je sat vremena da pređem 2000 kilometara do Sioux Fallsa, dva sata da helikopterom stignem do Geddesa, udaljenog 150 kilometara, i tri sata čekanja i truskanja u rasklimanom autobusu za zadnjih 12 kilometara do Freeholda, organizacije komuna u sklopu koje su Potterovi imali svoj komad zemlje. Pitao sam se hoće li se nastaviti takva progresija i hoću li četiri sata hodati ovom prašnjavom cestom do farme.

Prošlo je pola sata dok nisam naišao makar na zgradu. Moja je torba postajala nepodnošljivo teška, a o boku me žuljao onaj nezgrapni pištolj. Pošao sam kamenim putem prema vratima obične plastične kupole i potegnuo uže nakon čega je zazvonilo unutra. Špijunka se zamračila.

“Tko je?” Glas je bio prigušen iza debela drva. “Stranac pita za smjer.” “Pitaj.” Nisam mogao razaznati je li to bilo dijete ili žena. “Tražim farmu Potterovih.”

“Samo trenutak.” Koraci su se udaljili pa vratili. “Jedno cijelo devet kilometara dolje niz cestu. Puno krumpira i zelenih mahuna tebi zdesna. Vjerojatno ćeš namirisati kokoši.”

“Hvala” “Ako hoćeš nešto popiti imamo pumpu odostraga. Ne mogu te

pustiti unutra dok mi nema muža doma.” “Razumijem. Hvala.” Voda je imala okus po metalu, ali bila je

čudesno hladna. Ne bih uspio prepoznati biljku krumpira ili zelene mahune ni

kad bi me ugrizle za gležanj, ali znao sam kako hodati pola metra po koraku. Tako sam se odlučio brojati do 3800 i duboko disati. Pretpostavio sam da bih mogao razlikovati vonj kokošjih govana od manjka dotičnoga.

Na 3650 naišao sam na izbrazdanu stazu koja je vodila do kompleksa plastičnih kupola i pravokutnih zgrada, nalik zemunicama. Bio je tamo ograđen kokošinjac, pomalo prenapučen kokošima. Širile su vonj, ali nije bio jak.

Kad sam došao dopola staze, otvorila su se vrata i Marygay je istrčala, odjevena u majušnu krpicu odjeće. Nakon nespretnog ali radosnog pozdrava, pitala me što radim ovdje tako rano.

“O, majka mi je imala neke prijatelje u posjeti. Nisam ih htio izbaciti. Valjda sam trebao nazvati.”

“Stvarno si trebao... ne bi morao dugo pješačiti po prašnom putu – ali imamo prostora koliko hoćeš, ne brini za to.”

Uvela me unutra da upoznam njezine roditelje, koji su me toplo dočekali i natjerali da se osjećam previše odjevenim. Na licima su im se ocrtavale godine, ali na tijelima im ništa nije visjelo i imali su tek nekoliko bora.

Budući da je večera bila povodom svečane prigode, pustili su kokoši da žive i umjesto toga otvorili konzervu govedine, te je prokuhali uz kelj i nešto krumpira. Za moj priprost ukus to je bilo jednako fino kao i većina gurmanske hrane koju smo jeli na cepelinu i u Londonu.

Dok smo pili kavu i jeli kozji sir (ispričali su se što nemaju vino; komuna će imati novu berbu za nekoliko tjedana), pitao sam ih kakav posao mogu obavljati.

“Wille”, rekla je gospođa Potter, “mogu ti reći da si nam došao kao da te bog poslao. Imamo pet njiva koje samo leže tamo na ugaru, jer nemamo dovoljno ruku da radimo na njima. Možeš sutra uzeti plug i početi orati jednu po jednu njivu”

“Još krumpira, tatice?” pitala je Marygay.

“Ne, ne... ne ove sezone. Soja – isplativ urod, a dobar je za zemlju. I Wille, navečer se svi izmjenjujemo na straži. Kad nas je četvero, moći ćemo puno više spavati.” Otpio je dosta kave. “A sad, što još...”

“Richarde”, rekla je gospođa Potter, “reci mu za staklenik.” “Tako je, da, staklenik. Komuna ima dva jutra staklenika dolje,

otprilike kilometar odavde, kraj rekreacijskog centra. Uglavnom se uzgaja grožđe i rajčice. Svatko tamo provede jedno jutro ili jedno poslijepodne tjedno.

Zašto vi djeco ne biste otišli tamo dolje večeras... pokaži Willu noćni život nevjerojatnog Freeholda? Nekad možeš odigrati stvarno uzbudljivu partiju dame.”

“Oh, tatice. Nije tako loše.” “Zapravo i nije. Imaju solidnu knjižnicu i terminal na kovanice

za Kongresnu knjižnicu. Marygay mi kaže da puno čitaš. To je dobro” “Zvuči fascinantno.” I zvučalo je. “Ali što je sa stražom?” “Nema problema. Gospođa Potter – April – i ja uzet ćemo prva

četiri sata... e da”, rekao je ustajući, “daj da ti pokažem kako to izgleda.”

Otišli smo straga do “tornja”, kolibe od vreća pijeska na dugim štapovima. Popeli smo se ljestvama od užeta kroz rupu usred kolibe.

“Malo je gužva ovdje kad je dvoje ljudi”, rekao je Richard. “Sjedni.” Kraj rupe u podu bio je stari stolac za klavir. Sjeo sam na njega. “Zgodno je što možeš vidjeti cijelo polje a da ne moraš istezati vrat. Samo se nemoj stalno okretati u istom smjeru.”

Otvorio je drveni sanduk i otkrio ulaštenu pušku, zamotanu u masne dronjke. “Prepoznaješ li ovo?”

“Naravno.” Morao sam spavati s jednom takvom tijekom osnovne obuke. “Standardno vojno izdanje T-šesnaest. Poluautomatski, dvanaest-kalibarski prekidač – gdje ste je dovraga nabavili?”

“Komuna je prisustvovala vladinoj aukciji. Sad je to antikvitet, sinko.” Pružio mi ju je, a ja sam je rastavio. Bila je čista, previše čista.

“Je li ikad upotrijebljena?” “Nije skoro godinu dana. Streljivo je preskupo za vježbanje na

metama. Ipak, ispali koji pokusni hitac, sam se uvjeri da radi.” Uključio sam digitalni nišan i slabašno je zasvijetlio svijetlo-

zeleno. Bio je namješten za noć. Škljocnuo sam natrag na nulti stupanj, povećao pojačanje na deset, pa ponovno sastavio pušku.

“Marygay je nije htjela isprobati. Rekla je da joj je dosta toga. Nisam je prisiljavao, ali čovjek se mora pouzdati u svoju opremu.”

Otkočio sam sigurnosni prekidač i pronašao grudu zemlje za koju je na mjeraču dometa pisalo da je udaljena između 100 i 120 metara. Namjestio sam na 110, naslonio cijev puške na vreće pijeska, centrirao grumen na snajperu, i stisnuo. Metak je zviznuo i lupio u zemlju, otprilike pet centimetara niže.

“Fino.” Ponovno sam je namjestio za noćnu upotrebu, namjestio sigurnosni prekidač i predao je natrag. “Što se to dogodilo prije godinu dana?”

Pažljivo ju je zamotao, držeći dronjke podalje od okulara. “Došli su neki upadači. Ispalio sam nekoliko metaka pa su zbrisali”

“U redu, što je upadač?” “Da, ti to ne možeš znati .” Istresao je cigaretu duhana i dodao

mi kutiju. “Ne znam zašto ih jednostavno ne zovu lopovima, jer oni su to. Ubojice također, ponekad.

Znaju da je većina članova komuna prilično dobrostojeća. Ako uzgajaš isplativ urod možeš zadržati pola novca; osim toga, mnogi od naših članova bili su imućni i kad su se priključivali.

Bilo kako bilo, upadači iskorištavaju to što smo relativno izolirani. Dolaze iz grada i pokušavaju se ušuljati, obično napadnu jedno mjesto i pobjegnu. U većini slučajeva ne dospiju ovako daleko, ali farme koje su bliže cesti... čujemo pucnjavu svakih nekoliko tjedana. Obično samo rastjeruju klince. Ako se to nastavi, sirena se upali i komuna je u stanju pripravnosti.”

“Čini se da nije pošteno prema ljudima koji žive uz cestu.” “Postoje kompenzacije. Moraju donirati samo pola svojih uroda

u odnosu na nas ostale. I dodijeljena su im teža oružja.”   Marygay i ja uzeli smo dva obiteljska bicikla i odvezli se do

rekreacijskog centra. Pao sam samo dvaput dok sam svladavao kvrgavi put u mraku.

Bilo je malo življe nego što je Richard opisao. Mlada gola djevojka puteno je plesala na kompletu bubnjeva kućne izrade blizu druge strane kupole. Ispostavilo se da još uvijek ide u školu; to joj je bio projekt za nastavu “kulturne uvjetovanosti”

Većina njih, zapravo, bili su mladi i na taj način još uvijek u školi. No školu nisu ozbiljno shvaćali. Nakon što si naučio čitati i pisati i nakon što si prošao test pismenosti klase I, morao si slušati samo jedan predmet godišnje, a neke od njih mogao si položiti samim tim što si ih upisao. Toliko o onih “osamnaest godina prisilnog školovanja” s kojima su nas prenerazili na Stargateu.

Ostali ljudi igrali su igre na pločama, čitali, gledali curu kako se vrti, ili samo razgovarali. Imali su šank na kojemu su posluživali soju, kavu, ili lako domaće pivo. Ceduljama obroka nije bilo ni traga; sve je to proizvela komuna ili je kupljeno izvana ceduljama komune.

Upleli smo se u raspravu o ratu s hrpom ljudi koji su znali da smo Marygay i ja veterani. Teško je opisati njihov stav, koji je bio prilično suglasan. Bili su ljuti na apstraktan način, da je za održavanje tog rata bilo potrebno toliko puno novca od poreza; bili su uvjereni da Tauranci nikada ne bi mogli biti nikakva prijetnja Zemlji; ali svi su znali da je gotovo polovina poslova na svijetu povezana s ratom, i kad bi on prestao, sve bi se raspalo.

Ja sam mislio da se sve već raspalo, no ipak, nisam odrastao u ovom svijetu. A oni nikad nisu upoznali “mirnodopsko razdoblje”.

Pošli smo kući oko ponoći te smo Marygay i ja stražarili po dva sata. Do sredine sljedećega jutra želio sam da se mogu više naspavati.

Plug je bio velika oštrica na kotačima s dvije ručke za upravljanje, pokretan automatski. No nije imao previše snage; dovoljno da ga se pomiče naprijed sporim puzanjem ako bi oštrica bila u mekoj zemlji. Ne treba ni reći da nije bilo puno meke zemlje na pet nekorištenih jutara. Plug bi išao nekoliko centimetara, pa zapeo, kotači bi se okretali uprazno sve dok ne bih fizički zapeo s poslom, a potom se pomaknuo za još nekoliko centimetara. Dovršio sam desetinu jutra prvoga dana i na kraju došao do petine jutra dnevno.

Bio je to težak posao, dobar za očvrsnuti, ali i ugodan. Imao sam kvačicu na uhu koja mi je puštala muziku, stare trake iz Richardove kolekcije, i skroz sam pocrnio od sunca. Počeo sam pomišljati kako bih tako mogao živjeti vječno, kad je odjednom sa svim tim bilo svršeno.

Jedne večeri Marygay i ja čitali smo u rekreacijskom centru kad smo začuli pucnjavu s ceste. Zaključili smo da bi nam bilo pametno da se vratimo u kuću. Bili smo na manje od pola puta do tamo kad nam je slijeva posvuda izbila pucnjava, na liniji koja se činila da se proteže od ceste do daleko iza rekreacijskog centra: koordinirani napad. Morali smo ostaviti bicikle i puzati na rukama i koljenima po odvodnom kanalu pokraj ceste, dok su metci fijukali iznad naših glava. Teško je vozilo tutnjalo pokraj nas, pucajući lijevo i desno. Trebalo nam je dobrih dvadeset minuta da dopužemo doma. Prošli smo dvije farme koje su jarko plamtjele. Bilo mi je drago što u našoj nema drva.

Primijetio sam da nije bilo uzvratne paljbe iz našeg tornja, ali nisam ništa rekao. Dok smo utrčavali u kuću, ispred smo vidjeli dva mrtva stranca.

April je ležala na podu, još uvijek živa, ali krvarila je iz stotinjak sićušnih fragmenata rane. Dnevna soba bila je u kršu i prašini; netko mora da je ubacio bombu kroz vrata ili prozor. Ostavio sam Marygay s majkom i otrčao natrag do tornja. Ljestve su bile povučene gore, pa sam se morao popeti preko jednog od dugih štapova.

Richard je sjedio zavaljen nad puškom. U blijedozelenom odsjaju okulara mogao sam vidjeti savršeno zaokruženu rupu iznad njegova lijevog oka. Malo je krvi iscurilo preko nosne kosti i osušilo se.

Polegao sam mu tijelo na pod i prekrio mu glavu svojom majicom. Napunio sam džepove municijom i ponio pušku u kuću.

Marygay je pokušala smjestiti majku u udoban položaj. Razgovarale su tiho. Držala je moj pištolj-sačmaricu i imala je još jedan pištolj na podu pokraj sebe. Kad sam ušao podigla je pogled i kimnula trijezno. Nije plakala.

April je nešto prošaptala a Marygay je pitala: “Majka želi znati je li... tatica patio. Zna da je mrtav.”

“Nije. Siguran sam da ništa nije osjetio.” “To je dobro.” “To je nešto.” Trebao sam šutjeti. “Dobro je, da” Provjerio sam prozore i vrata, da vidim koji mi je položaj

najbolji za pucanje. Nisam mogao naći nijedno mjesto na kojemu mi se cijeli vod ne bi mogao došuljati iza leđa.

“Idem sad van popeti se gore na kuću.” Nisam se mogao vratiti u toranj. “Da nisi pucala osim ako netko proba ući u kuću... možda pomisle da je mjesto napušteno”

Dok sam se popeo na busenasti krov, teški kamion počeo se vraćati niz cestu. Kroz okular sam vidio da su na njemu petorica muškaraca, četvorica u vozačkoj kabini, te jedan koji je na otvorenom ležištu držao strojnicu, okružen plijenom. Čučao je između dva frižidera, ali imao sam ga sasvim jasno na nišanu. Nisam pucao, da ne bili privukao pažnju. Kamion je stao ispred kuće, mirovao trenutak, i skrenuo unutra. Kabina je vjerojatno bila otporna na metke, ali fiksirao sam vozačevo lice i ispalio metak. Odskočio je uz fijuk, ostavljajući neprozirnu zvijezdu na plastici, a čovjek u crnom se otkrio. Odmjerena bujica metaka zujala je iznad moje glave; mogao sam čuti kako potmulo udaraju u vreće pijeska na tornju. Nije me vidio.

Kamion nije bio ni deset metara udaljen kad je pucnjava prestala. Očito je punio oružje, sakriven iza frižidera. Pažljivo sam nanišanio i kad se pojavio da puca, pogodio sam ga u vrat. Budući da je metak bio odskočni, izašao mu je kroz vrh lubanje.

Vozač je okrenuo kamion u velikom luku tako da su, kad se zaustavio, vrata kabine bila u ravnini s vratima kuće. To ih je zaštićivalo od tornja, ali i od mene, premda sam sumnjao da su već znali gdje sam; T-16 ne sijeva kad puca i jako je tih. Zbacio sam cipele i oprezno zakoračio na vrh kabine, nadajući se da će vozač izaći na svoju stranu. Jednom kad se vrata otvore, ispunio bih kabinu odskočnim metcima.

Nije bilo dobro. Prvo su se otvorila udaljena vrata, skrivena od mene izbočinom na vrhu. Čekao sam na vozača i nadao sam se da se Marygay dobro sakrila. Nisam se trebao brinuti.

Čuo se zaglušujući tresak, pa još jedan i još jedan. Teški se kamion ljuljao od udaraca tisuća sićušnih sulica. Jedan kratak vrisak i minuo je drugi prasak.

Skočio sam s kamiona i otrčao okolo do zadnjih vrata. Marygay je držala majčinu glavu u krilu, a netko je tiho plakao. Otišao sam do njih, a Marygayini obrazi bili su suhi pod mojim dlanovima.

“Dobar posao, draga.” Ništa nije rekla. S vrata se čulo jednolično teško kapanje, a zrak

je bio oštar od dima i mirisa svježeg mesa. Grlili smo se do zore. Mislio sam da April spava, ali pod mutnom rasvjetom njezine su

oči bile širom otvorene i zamagljene. Disala je plitko stružući. Koža joj je bila sivi pergament i osušena krv. Nije odgovarala kad smo joj govorili.

Cestom je dolazilo vozilo, pa sam uzeo pušku i izašao van. Bio je to smetlarski kamion s bijelom plahtom obješenom s jedne strane i čovjekom koji je straga stajao s megafonom u ruci i ponavljao: “Ranjenici... ranjenici.” Mahnuo sam i kamion je došao. Iznijeli su April na improviziranim nosilima i rekli nam u koju bolnicu idu. Htjeli smo i mi poći, ali jednostavno nije bilo mjesta; ležište kamiona bilo je prekriveno ljudima u različitim fazama lošeg stanja.

Marygay se nije htjela vraćati unutra jer je svitalo, dovoljno da se mogu vidjeti ljudi koje je totalno izmasakrirala. Ja sam se vratio unutra da uzmem cigarete i prisilio sam se da pogledam. Bilo je prilično gadno, ali jednostavno me nije toliko puno uznemirilo. Smetalo me to što sam bio suočen s gomilom ljudskih hamburgera i što sam prije svega zapazio muhe, mrave i miris. Smrt je puno urednija u svemiru.

Pokopali smo njezina oca iza kuće, a kad se kamion vratio s Aprilinim malim tijelom zavijenim u mrtvački pokrov, pokopali smo je pokraj njega. Sanitarni kamion komune svratio je malo kasnije, i ljudi s gas-maskama pobrinuli su se za tijela upadača.

Sjedili smo na užarenom suncu, a Marygay je najzad plakala, jako dugo i tiho.  

11

  Izašli smo iz aviona na Dullesu i pronašli jednotračnu željeznicu

do Columbije. Bila je to na ugodan način raznolika zbrka različitih vrsta zgrada,

raspoređenih oko jezera, okruženih drvećem. Sve zgrade bile su pokretnim kolnicima povezane s najvećom građevinom, ogromnom Fullerovom kupolom s trgovinama, školama i uredima.

Mogli smo poći do mame zatvorenim pokretnim kolnikom, ali umjesto toga odlučili smo se za šetnju pokraj njega, na dobrom hladnom zraku koji je mirisao na opalo lišće. S druge strane plastike ljudi su klizili na trakama, zabrinuto i neupadljivo.

Mama nije otvorila vrata, ali dala mi je karticu za ulazak. Spavala je u spavaćoj sobi, tako da smo se Marygay i ja smjestili u dnevnoj i neko vrijeme čitali.

Iznenada smo se prenerazili kad smo čuli glasan napad kašlja iz spavaće sobe. Požurio sam tamo i pokucao na vrata.

“Williame? Nisam...” kašljanje “ .. uđi, nisam znala da ćeš..” Bila je naslonjena u krevetu, okružena raznim nadrilijekovima, a

svjetlo je bilo upaljeno. Grozno je izgledala, blijedo i izbrazdano. Zapalila je džoint i činilo se da joj to suzbija kašalj. “Kad ste

ušli? Nisam znala...” “Baš prije koju minutu... Koliko dugo ovo... koliko si ti...” “O, ma to je samo zaraza koju sam pokupila nakon što je

Rhonda otišla vidjeti svoju djecu. Bit ću dobro za nekoliko dana.” Ponovno je počela kašljati i popila nešto guste crvene tekućine iz boce. Svi njezini lijekovi činili su se kao raznoliki komercijalni patenti.

“Jesi li bila kod doktora?” “Doktora? Pobogu, ne, Willy. Oni nemaju... nije ozbiljno...

nemaju...” “Nije ozbiljno?” U osamdeset četvrtoj. “Za Boga miloga,

majko.” Otišao sam do telefona u kuhinji i uz nešto poteškoća uspio dobiti bolnicu.

Obična djevojka u svojim dvadesetim materijalizirala se u kocki. “Sestra Donalson, usluge opće prakse.” Imala je ukočen osmijeh profesionalne iskrenosti. No svi su se oni smiješili.

“Moju bi majku trebao pregledati doktor. Ima...” “Ime i broj, molim.” “Beth Mandella.” Izgovorio sam slovo po slovo. “Koji broj?” “Broj u zdravstvenom sustavu, naravno”, nasmijala se. Dozvao sam majku i pitao je koji joj je broj. “Kaže da se ne

može sjetiti.” “U redu je, gospodine, sigurna sam da mogu naći njezine

podatke.” Okrenula je svoj osmijeh tipkovnici pokraj sebe i utipkala kod.

“Beth Mandella?” rekla je, a osmijeh joj je postao čudan. “Vi ste njezin sin? Ona mora imati preko osamdeset.”

“Molim vas. Duga je to priča. Ona stvarno treba posjetiti doktora.”

“Je li ovo neka šala?” “Kako mislite?” Majka se gušila od kašlja u drugoj sobi, u

najgorem napadu dosad. “Stvarno – ovo bi moglo biti jako ozbiljno, morate...”

“Ali gospodine, gospođa Mandella ima prioritetni rang nula još tamo od 2010. godine”

“Što bi dovraga to trebalo značiti?” “Go-spo-di-ne...” Osmijeh se stvrdnuo na mjestu. “Gledajte. Pretvarajte se da dolazim s drugog planeta. Što je to

prioritetni rang nula?” “Još jedan – ahaa! Znam ja vas!” Pogledala je ulijevo. “Sonya –

dođi malo ovdje. Nikad nećeš pogoditi tko... Još se jedno lice nabilo u kocku, isprazna plavuša čiji je osmjeh bio identičan onome druge sestre. “Sjećaš se? Jutros na hitnoj?”

“Pa da”, rekla je. “Jedan od vojnika – hej, to je stvarno superiška, stvarno superiška.” Glava se povukla.

“O, gospodine Mandella”, rekla je pretjerano srdačno. “Nije čudo što ste zbunjeni. Zapravo je jako jednostavno.”

“No?” “To je dio Univerzalnog medicinskog sigurnosnog sustava.

Svatko dobiva rang na svoj sedamnaesti rođendan. Dolazi automatski iz Ženeve.”

“Što se rangira? Što to znači?” Ali ružna je istina bila očita. “Pa, govori koliko je osoba važna i koji joj je stupanj liječenja

dozvoljen. Klasa tri je za sve jednaka; klasa dva je ista osim za određeno produžavanje života...”

“A klasa nula je baš nikakvo liječenje.”

“Tako je, gospodine Mandella.” A u njezinom osmijehu nije bilo ni tračka suosjećanja ili razumijevanja.

“Hvala vam.” Prekinuo sam vezu. Marygay je stajala iza mene i nijemo plakala, širom otvorenih usta.

  Našao sam alpinistički paket kisika u trgovini sportske opreme i

čak uspio nabaviti nešto antibiotika s crnog tržišta, preko lika iz bara u centru Washingtona. No majci se više nije moglo pomoći amaterskim liječenjem. Živjela je četiri dana. Ljudi u krematoriju imali su isti ukočen osmijeh.

Pokušao sam se javiti svome bratu Mikeu na Mjesecu, ali telefonska kompanija nije mi dopustila poziv dok nisam potpisao ugovor i uplatio garanciju od 25000 dolara. Svotu su mi morali prebaciti iz Ženeve. Za papirologiju je trebalo pola dana.

Najzad sam ga dobio. Rekao sam bez uvoda: “Majka je mrtva.” Za djelić sekunde radio-valovi otputovali su do Mjeseca, a za još

jedan su se vratili. Prenuo se, a onda polako kimnuo. “Nije iznenađenje. Svaki put kad bih došao na Zemlju u zadnjih deset godina pitao sam se hoće li još uvijek biti živa. Nitko od nas nije imao dovoljno novca da budemo u bliskom kontaktu.” Rečeno nam je iz Ženeve da poštarina od Mjeseca do Zemlje košta 100 dolara – plus porez od 5000 dolara. To je obeshrabrivalo komunikaciju između onih koje je UN smatrao žaljenja vrijednom hrpom neizbježnih anarhista.

Neko vrijeme smo si izražavali suosjećanje, a onda je Mike rekao: “Willy, Zemlja nije mjesto za tebe i Marygay; to ti je dosad postalo jasno. Dođi na Mjesec. Ovdje još uvijek možeš biti pojedinac. Ovdje ne izbacujemo ljude kroz zračne komore u svemir na sedamdeseti rođendan.”

“Morali bismo se ponovno priključiti ISUN-u.” “Istina, ali ne biste se morali boriti. Kažu da vas više trebaju za

obučavanje. Mogao bi studirati u slobodno vrijeme, upoznati se s najnovijim spoznajama iz fizike – možda se s vremenom uključiti i u istraživanja.”

Još smo malo razgovarali, sve skupa tri minute. Vratili su mi 1000 $.

Marygay i ja razgovarali smo o tome preko noći. Možda bismo i drugačije odlučili da nismo tamo boravili, okruženi majčinim životom i smrću, ali kad je svitalo, ponosna, ambiciozna, pomna ljepota Columbije postala je zlokobna i zloslutna.

Spakirali smo torbe i prebacili novac na Tycho Credit Union, te jednotračnom željeznicom pošli do Capea.

“Ako vas slučajno zanima, vi niste prvi ratni veterani koji su se vratili.” Časnik za novačenje bio je mišićavi poručnik neodređena spola. U mislima sam bacio novčić i ispalo je da je žensko.

“Zadnji put kad sam čuo bilo ih je još devet”, rekla je svojim hrapavim tenorom. “Svi su se prijavili za Mjesec... možda tamo nađete neke svoje prijatelje.” Gurnula je dva obična obrasca preko pulta. “Potpišite ovo i ponovno ste nam se pridružili. Kao poručnici.”

Obrazac je bio jednostavan zahtjev da se stavimo u aktivnu službu; zapravo nikad nismo ni napustili Snage, budući da su produžili zakon o regrutaciji, nego smo samo bili u nedjelatnom statusu. Pomno sam pregledao papir.

“Ovdje ništa ne piše o garancijama koje smo dobili na Stargateu.”

“To neće biti nužno. Snage će...” “Mislim da je nužno, natporučniče.” Vratio sam obrazac. Isto je

napravila i Marygay. “Dajte da provjerim.” Otišla je od pulta i nestala u uredu. Nakon

nekog vremena začuli smo printer kako drnda. Donijela je dva ista obrasca, s ispisanim dodatkom ispod naših

imena: ZAJAMČENA LOKACIJA PO IZBORU [LUNA] I ZADUŽENJE PO IZBORU [STRUČNJACI OBUKE ZA BORBU]

Prošli smo temeljit liječnički pregled, uzeli su nam mjere za borbena odijela, sredili smo financijske detalje, i stigli na transportni brod sljedećeg jutra. Presjedali smo na Zemljinoj orbitalnoj luci, uživali nekoliko sati na nultoj gravitaciji, a onda smo uhvatili transport do Lune, i spustili se na bazi Grimaldi.

Na vratima Konačišta za privremene časnike neki je šaljivac napisao “napustite svu nadu vi koji ulazite.” Našli smo prostoriju za dvije osobe i počeli se presvlačiti za klopanje.

Dvaput je zakucalo na vratima. “Poziv poštom, gospodo” Otvorio sam vrata, a narednik koji je stajao tamo mi je salutirao.

Samo sam ga trenutak gledao, a onda sam se sjetio da sam časnik i uzvratio mu salutiranjem. Pružio mi je dva identična faksa. Dao sam jedan Marygay i oboje smo uzdahnuli u isto vrijeme:

  **NAREDBE**NAREDBE**NAREDBE**   DOLJE IMENOVANO OSOBLJE:

Mandella, William POR. [11 575 278] SUZAP. D ZAP GRITRABN I Potter, Marygay POR. [17 386  907] SUZAP. B ZAP GRITRABN OVIM PUTEM SE PREKOMANDUJU NA: Natpor Mandella: PLZAP 2 PL ZVFTHETA STARGATE Natpor Potter: PLZAP 3 PL ZVFTIIETA STARGATE OPIS DUŽNOSTT: Zapovijedanje pješadijskim vodom u Pohodu na Tet-2 GORE IMENOVANO OSOBLJE ODMAH ĆE SE JAVITI TRANSPORTNOM BATALJUNU GRIMALDI DA BI SE POJAVILI NA STARGATEU. IZDANO NA STARGATEU TACBD/1298-8684-1450/20 Kol 2019 NAR: PO AUTORIZACIJI Zapovjednika ZVFZAP.   **NAREDBE**NAREDBE**NAREDBE**   “Nisu gubili vrijeme, zar ne?” rekla je Marygay ogorčeno. “Mora da je to stalna zapovijed. Zapovjedništvo Udarnih snaga

udaljeno je nekoliko svjetlosnih tjedana; ne mogu još uvijek ni znati da smo se ponovno prijavili.”

“Što je s našim...” Zastala je usred riječi. “Garancijama. Pa, dali su nam naše zaduženje po izboru. Nitko

nam nije jamčio da ćemo imati to zaduženje više od jednog sata.” “To je tako podmuklo.” Slegnuo sam ramenima. “To je tako nalik na vojsku.” Ali nisam

se mogao otarasiti dojma da idemo kući.     

PORUČNIK MANDELLA

2024. – 2389. A. D.  “Brzo i podmuklo.” Gledao sam narednika svojeg voda,

Santestebana, ali pričao sam sam sa sobom. I sa svakim drugim tko je slušao.

“Da”, rekao je on. “Moramo to obavit u prvi par minuta ili smo najebali.” Pridržavao se činjenica, lakonski. Drogirano.

Pristupila je vojnikinja Collins s Halliday. Držale su se za ruke onako nesvjesno. “Poručniče Mandella?” Glas joj je malo zadrhtao. “Možemo li razgovarati s vama samo minutu?”

“Jednu minutu”, rekao sam, previše osorno. “Moramo poći za pet minuta, žao mi je.”

Teško je sad bilo gledati te dvije skupa. Nijedna od njih nije imala nikakvog borbenog iskustva. Ali znale su što i svi ostali: koliko su im male šanse da će ponovno biti skupa. Bacile su se u kut te mumljale i izmjenjivale mehanička milovanja, bez strasti ili čak utjehe. Oči Collinsove su sjajile, ali nije plakala. Halliday je samo izgledala žalosno, obamrlo. Inače je ona bila daleko zgodnija od njih dvije, ali nestalo je iz nje živahnosti, a ostala je samo dobro oblikovana mlitava čahura.

Navikao sam se na otvorenu žensku homoseksualnost u prvim mjesecima nakon što smo napustili Zemlju. Čak mi više nije bilo krivo zbog gubitka potencijalnih partnerica. Ipak, ježio sam se od sparenih muškaraca.

Skinuo sam se i uvukao u školjkasto odijelo. Nova su bila puno kompliciranija, sa svim novim biometrijskim spravama i sustavima održavanja od povreda. Ali vrijedilo se kačiti na sve to, u slučaju da ti bar nešto raznesu. Otišao bi doma u ugodnu mirovinu s herojskom protezom. Čak su govorili i o mogućnostima regeneracije, barem za otkinute ruke i noge. Bolje da to brzo razviju, prije nego što se Nebo napuni osakaćenim ljudima. Nebo je bilo novi planet za bolnice/odmor i rekreaciju.

Dovršio sam sekvencu smještanja i odijelo se samo zatvorilo. Stisnuo sam zube pripremajući se za bol koja je izostala, u trenutku kad ti se unutrašnji senzori i cijevi za tekućine zabiju u tijelo. To je uvjetovana nervna prijenosnica, tako da si osjetio samo slabašno zbunjujuće pomicanje. Bolje to nego da te postupno probada tisuću igala.

Collins i Halliday sad su ulazile u svoja odijela, a i ostali iz grupe su bili gotovo spremni, pa sam prešao na zborno područje trećeg voda. Da se ponovno pozdravim s Marygay.

Bila je u odijelu i krenula u mom smjeru. Dotaknuli smo se kacigama, umjesto da koristimo radio. Privatnost.

“Je lʼ se dobro osjećaš, dušo?” “Dobro je” rekla je. “Popila sam svoju pilulu.” “Da, sretna vremena.” Uzeo bih i ja svoju, trebala bi učiniti da se

osjećaš optimistično a da se to ne kosi s tvojom sposobnošću

rasuđivanja. Znao sam da će većina nas vjerojatno umrijeti, ali nisam se osjećao previše loše zbog toga. “Hoćeš sa mnom večeras u krpe?”

“Ako oboje budemo ovdje”, rekla je neodređeno. “I za to ću morati uzeti pilulu.” Pokušala se nasmijati. “Za spavanje, mislim. Kako to novi ljudi podnose? Imaš ih deset?”

“Deset, da, OK su. Nadrogirani, četvrtinom doze.” “To sam i ja svojima napravila; pokušala sam ih držati

opuštenima.” Zapravo, Santesteban je osim mene bio jedini bojni veteran u

mojem vodu; četiri kaplara bili su u ISUN-u neko vrijemo, ali nisu se borili.

Zvučnik u mojoj jagodičnoj kosti je zapucketao i zapovjednik Cortez je rekao: “Dvije minute. Poredajte svoje ljude.”

Oprostili smo se i vratio sam se da provjerim svoje stado. Činilo se da su svi ušli u odijela bez ikakvih problema, pa sam ih

uključio. Čekali smo, činilo nam se dugo. “U redu, ukrcajte ih.” S riječju “ih”, otvorila su se vrata pregrade

ispred mene – iz zbornog su područja već izvukli sav zrak – i poveo sam svoje muškarce i žene kroz jurišni brod.

Ovi novi brodovi bili su vraški ružni. Samo otvoreni kostur sa sponama koje bi te trebale držati na mjestu, kolutasti laseri uzduž broda, mala tahionska elektrana ispod lasera. Sve automatizirano; strojevi bi nas iskrcali što je brže moguće, a onda jurnuli da napastuju neprijatelja. Bile su to jednokratne bespilotne letjelice za spiskati. Vozilo koje bi nas došlo pokupiti ako bismo preživjeli, bilo je parkirano odmah kraj njega, a bilo je mnogo ljepše.

Stisnuli smo se unutra i jurišni se brod otisnuo sa Sangrey Victorije s dva istovjetna mlaza iz širom otvorenih mlaznica. Onda nam je glas stroja ukratko odbrojio pa smo vertikalno jurnuli brzinom od četiri G-a.

Planet, kojemu se nismo potrudili dati ime, bio je gromada crnog stijenja bez ijedne normalne zvijezde u blizini da mu daje toplinu. U početku je planet bio vidljiv samo po tome što nema zvijezda tamo gdje im je svojim masivom zaklanjao svjetlost, ali kako smo se približavali, mogli smo vidjeti jedva zamjetne varijacije u crnini njegove površine. Spuštali smo se na polutku na suprotnom kraju od tauranske vojne ispostave.

Naše snimke područja pokazivale su da je njihov kamp smješten posred plosnate ravni od lave, promjera nekoliko stotina kilometara. Bila je prilično primitivna u odnosu na druge tauranske baze s kojima se

ISUN susretao, ali nećemo im se prišuljavati. Namjeravali smo se izravno sručiti na njih sa svih strana, na nekih petnaest kilometara od položaja; četiri broda istovremeno bi se usmjerila iz različitih smjerova, svi bismo usporavali kao ludi, u nadi da ćemo im upasti točno u krilo pucajući. Ništa ne bi ostalo sakriveno u pozadini za drugi napad.

Nisam bio zabrinut, naravno. Smeteno razmišljajući, volio bih da nisam popio pilulu.

Izravnali smo se na otprilike kilometar od površine i jurili mnogo brže od gravitacijske izlazne brzine, stalno se korigirajući da ne odletimo s planeta. Površina se pod nama valjala kao nejasni tamnosivi obrisi; sipali smo nešto svjetlosti od pseudo-Čerenkovog odsjaja svojih tahionskih ispušnih ventila, šikćući ih iz svoje stvarnosti u njihovu vlastitu.

Nezgrapna tehnička novotarija klizila je i skakutala uzduž površine nekih desetak minuta; onda je iznenada prednja mlaznica zasjala i naglo smo se zabili naprijed unutar naših odijela, oči su nam htjele iskočiti iz duplji od naglog usporavanja.

“Pripremite se za iskakanje”, rekao je ženski strojni glas. “Pet, četiri...”

Brodski laseri počeli su pucati, bljeskovi od milisekunde fiksirali su sliku tla ispod nas isprekidanim stroboskopskim pokretima. Bio je to izobličeni, rupama prošarani darmar pukotina i nasumično razbacanog crnog stijenja, nekoliko metara ispod naših nogu. Padali smo, usporavali.

“Tri...” Odbrojavanje se nije nastavilo. Pojavio se zasljepljujući bljesak i vidio sam kako se postupno obrušavamo jer brod se zadnjim krajem kovitlao prema dolje, a onda je udario u zemlju i kotrljali smo se, jezovito, s razasutim komadima ljudi i broda. Onda smo klizili kružno se vrteći oko osi da bismo se rogobatno zaustavili, ja sam se pokušao osloboditi, ali noga mi je bila prikliještena pod masivom broda: stravična bol i oštro krckanje dok mi je greda smrskavala nogu; prodoran zvižduk zraka koji izlazi iz mojega probijenog odijela, a onda se sustav održavanja od povreda okrenuo na reži, još boli, onda nije bilo boli i valjao sam se slobodan, a kratki patrljak noge ostavljao je trag krvi koja se smrzavala i poprimala sjajnocrnu boju na beživotnom crnom stjenjaku. Osjetio sam okus bakra i crvena je izmaglica sve zatvorila, potom se produbila u smeđu boju riječne gline, potom ilovaste, i onesvijestio sam se, a zbog pilule sam mislio: ovo i nije tako loše...

 

Odijelo je namješteno tako da spasi što je moguće više tvojega tijela. Ako izgubiš dio ruke ili noge, jedna od šesnaest kružnih pila oštrih kao britva pristane uz ud silom hidrauličkog pritiska, odreže ga uredno i zapečati odijelo prije nego što umreš od eksplozivne dekompresije. Potom “sustav održavanja od povreda” spali batrljak, nadomjesti izgubljenu krv, i ubrizga ti hrpu droge za sreću i Ne-šoka. Tako da ćeš ili umrijeti sretan ili, ako tvoji drugovi dobiju bitku, naposljetku biti prenesen na brodsku medicinsku postaju.

Dobili smo tu rundu, dok sam ja spavao povijen u tamni pamuk. Probudio sam se u ambulanti. Bila je prepuna. Bio sam posred dugog reda kreveta, a u svakome je bio netko koga je sustav održavanja od povreda ugrađen u odijelu tri-četvrt (ili manje) spasio. Dva brodska doktora stajala su za svijetlim operacijskim stolovima, a nas su ignorirali, zaokupljeni krvavim ritualima. Dugo sam ih promatrao. Kako sam škiljio na jakoj svjetlosti, krv na njihovim zelenim tunikama mogla je biti i mast, a povijena tijela neobični mekani strojevi koje su popravljali. No strojevi su znali vrištati u snu, a mehaničari mrmljati umirujuće riječi dok su rukovali svojim masnim alatima. Gledao sam, spavao i budio se na različitim mjestima.

Najzad sam se probudio na običnom odjeljku. Bio sam vezan, a hranili su me kroz cijev, elektrode biosenzora bile su pričvršćene posvuda po meni, ali oko mene nije bilo medicinara. Jedina osoba osim mene u maloj sobi bila je Marygay. Spavala je na ležaju pokraj mene. Lijeva joj je ruka bila amputirana točno iznad lakta.

Nisam je probudio, samo sam je dugo gledao i pokušavao razabrati što osjećam. Pokušao sam odvojiti učinak droge za raspoloženje. Gledajući u njezin batrljak, nisam osjećao ni suosjećanje ni odvratnost. Kao da je oduvijek bila takva. Je li to bilo zbog droge, uvjetovanosti, ljubavi? Morat ću sačekati da saznam.

Oči su joj se odjednom otvorile i znao sam da je bila budna neko vrijeme, da mi je dala vremena da razmislim. “Zdravo, slomljena igračko”, rekla je.

“Kako... kako se osjećaš?” Pametno pitanje. Stavila je prst na usne i poljubila ga, poznata gesta, refleksna.

“Glupo, otupljeno. Drago mi je da više nisam vojnik.” Nasmijala se. “Jesu li ti rekli? Idemo na Nebo.”

“Nisu. Znao sam da će biti ili to ili Zemlja.” “Nebo će biti bolje.” Bilo što bi bilo bolje. “Voljela bih da smo

sad tamo.” “Još koliko?” Pitao sam. “Koliko dok ne dođemo tamo?”

Okrenula se i pogledala u strop. “Ne možemo znati. Nisi ni s kim razgovarao?”

“Tek sam se probudio.” “Postoji nova direktiva koju nam se nisu potrudili prije priopćiti.

Sangra y Victoria dobila je naredbe za četiri misije. Moramo se i dalje boriti dok ne odradimo sve četiri. Ili dok ne pretrpimo toliko gubitaka da ne bi bilo moguće nastaviti.”

“A koliko je to?” “Pitam se. Već smo izgubili trećinu ljudi. Ali idemo prema

Alephu 7. Prepad na donje rublje.” Novi sleng termin za vrstu operacija čiji je glavni cilj prikupljanje tauranskih predmeta, i zarobljenika ako je to moguće. Pokušao sam otkriti otkud je došao taj termin, ali jedino objašnjenje do kojega sam došao bilo je stvarno idiotsko.

Dr. Foster je jednom pokucao na vrata i uletio. Zamahnuo je rukama. “Još uvijek u odvojenim krevetima? Marygay, mislio sam da si se bolje oporavila.” Foster je bio u redu. Očigledan pederko, ali imao je veselu toleranciju za heteroseksualnost.

Pregledao je Marygayin batrljak, a onda moj. Zabio nam je termometre u usta da ne bismo govorili. Kad je on progovorio, bio je ozbiljan i izravan.

“Neću vam ništa uljepšavati. Oboje ste do ušiju puni droge za sreću, a gubitak koji ste pretrpjeli neće vam smetati dok vas ne skinem s toga. Da bi meni bilo lakše, držat ću vas drogiranima dok ne stignete na Nebo. Moram se brinuti za dvadeset i jednu osobu s amputacijama. Ne možemo se nositi s dvadeset i jednim slučajem za psihijatriju.

Uživajte u miru dok traje. Vas dvoje posebno, budući da ćete vjerojatno htjeti ostati skupa. Proteze koje ćete dobiti na Nebu radit će sasvim dobro, ali svaki put kad ti pogledaš u njegovu mehaničku nogu ili kad ti pogledaš u njezinu ruku, pomislit ćete kako je ono drugo sretno. Stalno će vam se vraćati sjećanja na bol i gubitak onoga drugog... Možda ćete se poklati za tjedan dana. Ili ćete možda dijeliti zlovoljnu ljubav do kraja života.

Ili ćete to uspjeti nadići. Dati jedno drugome snagu. Samo se nemojte zavaravati ako vam ne uspije.”

Provjerio je očitanja na termometru svakome od nas i zabilježio nešto u svoju bilježnicu. “Doktor zna najbolje, čak i ako je malo čudan po vašim staromodnim standardima. Imajte to na umu.” Uzeo mi je termometar iz usta i potapšao me po ramenu. Nepristrano, to je isto učinio i Marygay. Na vratima je rekao: “Ubacujemo se u kolapsar za otprilike šest sati. Jedna od sestara odvest će vas do spremnika

Ušli smo u spremnike – toliko udobnije i sigurnije od onih starih akceleracijskih školjki za jednu osobu – i ubacili se u kolapsarsko polje Teta-2, na način da smo već započeli sulude manevre izbjegavanja pri brzini od 50 G-a, koji bi nas zaštitili od neprijateljskih krstarica nakon što mikrosekundu kasnije iskočimo kraj Alepha-7.

Prema očekivanjima, pohod na Aleph-7 bio je strašan neuspjeh, i odšepali smo odatle s ukupnim zbrojem mrtvih od pedeset i četvero u dva pohoda te uz trideset i devet bogalja kojima je odredište Nebo. Samo je dvanaest vojnika još uvijek bilo sposobno boriti se, ali nije da su baš bili orni.

Trebala su tri kolapsarska skoka za doći do Neba. Nijedan brod nije nikad tamo išao izravno nakon bitke, premda bi odgoda katkad značila dodatne gubitke života. To je bilo jedino mjesto, osim Zemlje, koje Tauranci nipošto nisu smjeli naći.

Nebo je bilo krasan, očuvan planet nalik na Zemlju; ono što je Zemlja mogla biti da su se ljudi prema njoj odnosili sa suosjećanjem, a ne s pomamom. Nedirnute šume, neokaljane plaže, netaknute pustinje. Nekoliko tamošnjih gradova ili se u potpunosti uklopilo u okoliš (jedan je sav bio pod zemljom), ili su bili smiono svjedočanstvo ljudske domišljatosti; Oceanus, u koraljnom grebenu pod krovom od jedanaest metara vode; Boreas, smješten na ogoljenom planinskom vrhuncu u polarnoj pustoši; i nevjerojatni Skye, golemi grad-odmaralište koji je od kontinenta do kontinenta plovio na pasatnim vjetrovima.

Sletjeli smo, kao i svi, u grad u džungli, Threshold. S tri četvrtine bolnica, to je daleko najveći grad na planetu, što se nije moglo vidjeti iz zraka, pri spuštanju iz orbite. Jedini je znak civilizacije bila kratka pista koja se iznenada pojavila, mala bijela površina do beznačajnosti umanjena veličanstvenom tropskom šumom, koja se prostirala od istoka do beskrajnog oceana, koji je dominirao drugom stranom obzora.

Nakon što biste se spustili ispod pokrova krošnji, grad se mogao vidjeti jako dobro. Niske građevine od prirodnog kamena i drva počivale su između deset metara širokih stabala. Debla su bila povezana nenametljivim kamenim stazama, s jednim širokim šetalištem koje je vijugalo do plaže. Sunčeva se svjetlost probijala dolje u malim komadima, a u zraku se osjećala mješavina šumskih miomirisa i oštrog mirisa soli.

Kasnije sam doznao da se grad prostire na više od 200 četvornih kilometara, a mogao si sjesti u podzemnu željeznicu za svako mjesto koje je bilo predaleko za propješačiti. Ekološki sustav Thresholda bio je

vrlo pozorno izbalansiran i održavan tako da nalikuje vanjskoj džungli, s tim da su svi opasni i neugodni elementi bili odstranjeni. Moćno potisno polje zadržavalo je vani velike grabežljivce i one insekte koji nisu bili nužni za zdravlje biljaka unutra.

Hodali smo, šepali i kotrljali se do najbliže građevine, koja je bila bolničko područje za prijam. Ostatak bolnice nalazio se ispod, trideset katova pod zemljom. Svaka je osoba pregledana i dodijeljena joj je zasebna soba; pokušao sam uzeti dvokrevetnu s Marygay, ali nisu bili opremljeni za to.

Bila je 2189. “zemaljska godina”. Dakle, bio sam star 215 godina. Bože, kakav stari čudak. Neka mu netko da nešto sitno – ne, neće biti potrebno. Doktor koji me pregledao rekao je da će moje nagomilane plaće biti prebačene sa Zemlje na Nebo. Uz kamate, malo mi je falilo da budem milijarder. Napomenuo je da ću imati pregršt načina da potrošim svoju milijardu na Nebu.

Najprije su uzeli najteže ozlijeđene, pa je prošlo nekoliko dana dok me nisu operirali. Nakon toga, probudio sam se u svojoj sobi i otkrio da su mi na batrljak nakalemili protezu, zglobno povezanu strukturu sjajnog metala koja je mom neukom oku izgledala isto kao i kostur noge i stopala. Izgledala je vraški sablasno, izvaljena tamo u prozirnoj vreći s tekućinom, sa žicama koje su izlazile iz nje do stroja pri dnu kreveta.

Ušao je pomoćnik. “Kak se osjećate, gospodine?” Skoro sam mu rekao da zaboravi na to sranje s “gospodinom”, nisam bio u vojsci a ovaj put se neću ni vraćati. No tom bi liku moglo biti zgodno da misli da sam po činu iznad njega.

“Ne znam. Malo boli .” “Boljet će kurvinski. Ček sam da živci počnu rast” “Živci?” “Naravno.” Prčkao je po stroju i iščitavao brojke s druge strane.

“Kak ćeš imat nogu bez živaca? Sam bi stajala tam.” “Živci? Kao, pravi živci? Hoćeš reći da mogu samo pomisliti

makni i stvar se pomakne?” “Naravno da možeš.” Pogledao me zbunjeno, a onda se vratio

svom prilagođavanju. Koje čudo. “Protetika je svakako jako napredovala” “Pro-što-tika?” “Znaš, umjetni...” “Ahaa da, kao u knjigama. Drvene noge, kuke i te stvari.”

Kako je uopće dobio ovaj posao? “Da, protetika. Kao ova stvar na vrhu mojeg batrljka.”

“Gledajte, gospodine.” Odložio je bilješke prikeljene na tablu po kojima je črčkarao. “Dugo vas nije bilo. To će biti noga kao i svaka druga noga, samo što se ne može slomiti.”

“To rade i s rukama?” “Svakako, sa svakim udom.” Vratio se svojem pisanju. “S

jetrima, bubrezima, želucima, sa svim organima. Još rade na srcima i plućima, moraju se koristiti mehaničkim zamjenama.”

“Fantastično.” Marygay će također ponovno biti cijela. Slegnuo je ramenima. “Pretpostavljam. Radili su to i prije nego

što sam se ja rodio. Koliko imate godina, gospodine?” Rekao sam mu, a on je zazviždao. “U vražju mater: Mora da ste

u tome od početka.” Naglasak mu je bio jako čudan. Sve su riječi bile u redu, ali sve su čudno zvučale.

“Da. Bio sam u napadu Epsilon. Aleph-nula.” Imena kolapsara počeli su davati po slovima hebrejskog alfabeta, po redu otkrivenja, a onda kad su te proklete stvari počele posvuda nenadano iskrsavati, ponestalo im je slova. Tako su iza slova dodali brojeve; posljednji put kad sam čuo, bili su na Yodu-42.

“Vau, drevna povijest. Kako je to bilo u ono vrijeme?” “Ne znam. Manje napučeno, ugodnije. Vratio sam se na Zemlju

prije godinu dana – dovraga, prije stoljeća. Ovisi kako na to gledaš. Bilo je toliko loše da sam se ponovno unovačio, znaš? Hrpa zombija. Bez uvrede.”

Slegnuo je ramenima. “Ja nikad nisam bio tamo. Čini se da ljudima koji dođu otuda nedostaje. Možda se popravilo.”

“Što, rođen si na drugom planetu? Na Nebu?” Nije ni čudo što ne mogu prepoznati njegov naglasak.

“Rođen, odrastao i unovačen.” Vratio je olovku u džep i savinuo bilješke s tablom u paket veličine novčanika. “Da, gospodine. Treća generacija anđela. Najbolji planet u cijelom ISUN-u.” Odslovkao je to, nije rekao “isunu” kako to uvijek kažu.

“Ovako, moram ići, poručniče. Moram provjeriti još dva kontrolna uređaja u sat vremena.” Povukao se iza vrata. “Ako išta trebate, imate zujalo tamo na stoliću.”

Treća generacija anđela. Njegovi djedovi i bake došli su sa Zemlje, vjerojatno kad sam ja bio stogodišnji mladi odrpanac. Pitao sam se koliko su drugih svjetova kolonizirali dok sam se ja tamo lomio. Izgubiš ruku, izraste ti nova?

Bit će dobro smjestiti se i živjeti cijelu godinu za svaku onu koja je prošla.

Tip se nije šalio za bol. I nije bila samo od nove noge, premda je to boljelo kao kipuće ulje. Da se novo tkivo “primi”, morali su oboriti otpor mojeg tijela prema stranim stanicama; rak je izbio na pet-šest mjesta i morao se liječiti zasebno, bolno.

Osjećao sam se prilično istrošeno, ali još uvijek je na neki način bilo fascinantno gledati kako ti noga raste. Bijele niti pretvarale su se u krvne žile i živce, prvo su pomalo labavo visjele, a onda su se pomicale na mjesto, kako je oko metalnih kostiju izrastala muskulatura.

Navikao sam gledati kako to raste, tako da mi prizor nikad nije bio odbojan. Ali kad me Marygay došla posjetiti, stresao sam se – bila je pokretna prije nego što joj je koža počela rasti na novoj ruci; izgledala je kao hodajući anatomski izložak. Ipak, pribrao sam se od šoka i, naposljetku je počela dolaziti svaki dan na nekoliko sati da igramo igrice, izmjenjujemo tračeve ili samo sjedimo i čitamo, a ruka joj je polako rasla unutar plastičnog kalupa.

Kožu sam imao tjedan dana prije nego što su mi otpakirali novu nogu i odvukli stroj na kotačićima. Bila je vraški ružna, bez dlaka i beživotno bijela, ukočena kao metalna šipka. Ali radila je, nakon prilagodbe. Mogao sam ustati i vući je.

Prebacili su me na ortopediju, na “prostorno i pokretno rekonfiguriranje” – otmjen naziv za dugotrajno mučenje. Vežu te u stroju koji istovremeno savija i staru i novu nogu. Nova se opire.

Marygay je bila u obližnjem odjeljku, ruku su joj sustavno izvrtali. Mora da je njoj bilo još gore; izgledala je sivo i oronulo svakog poslijepodneva. Tad bismo se nalazili da se odemo sunčati gore na listovima istočkanom suncu.

Kako su dani prolazili, terapija je sve manje nalikovala na mučenje, a sve više na napornu vježbu. Oboje smo počeli plivati po jedan sat svaki dan, odnosno, kad bi bilo vedro na plaži, na mirnim vodama koje su bile zaštićene potisnim poljem. Još uvijek sam šepao na kopnu, ali u vodi sam se prilično dobro snalazio.

Jedino pravo uzbuđenje koje smo imali na Nebu – uzbuđenje po mjerilima naše borbom otupljene osjetljivosti – bilo je u tim pomno čuvanim vodama.

Moraju isključiti potisno polje na djelić sekunde svaki put kad brod slijeće; inače bi samo odskočio od oceana. Svako malo se neka životinja ušulja unutra, ali opasne kopnene životinje prespore su da bi prošle. To ne vrijedi i za more.

Neosporni vladar oceana na Nebu je ružan svat kojeg su anđeli, prikladno originalno, nazvali “morskim psom”. No taj bi pojeo hrpu zemaljskih morskih pasa za doručak.

Onaj koji je ušao bio je bijeli morski pas prosječne veličine, koji je danima lupao oko ruba potisnog polja, izmučen svim tim proteinima koji su pljuskali posvuda unutra. Srećom, postoji sirena za upozorenje, dvije minute prije nego što se potisak ugasi, tako da nitko nije bio u vodi kad je on projurio unutra. A itekako je projurio unutra, skoro se nasukao na žal bijesan zbog svojih neuspješnih napada.

Dvanaest metara gipkih mišića s repom oštrim kao britva na jednom kraju, a sa zbirkom kao ruka dugih očnjaka na drugom. Njegove oči, velike žute kugle, bile su na pipcima metar iznad njegove glave. Čeljust mu je bila tako široka da bi čovjek komotno mogao stati unutra kad bi ih otvorio. Bila bi to impresivna fotografija za nasljednike.

Nisu mogli naprosto ugasiti potisno polje i čekati da ta stvar ispliva van. Tako je Odbor za rekreaciju organizirao lov.

Ja nisam bio previše oduševljen idejom da se ponudim kao predjelo divovskoj ribi, ali Marygay je kao mala puno pecala harpunom, dok je odrastala na Floridi i stvarno je bila uzbuđena od očekivanja. Pridružio sam se zabavi kad sam saznao kako su to namjeravali izvesti; činilo se dovoljno sigurnim.

Ovi “morski psi” navodno nikad nisu napadali ljude u brodu. Dvoje ljudi koje je vjerovalo u te ribičke priče više od mene otisnulo se do ruba potisnog polja u čamcu na vesla, naoružani samo goveđim butom. Bacili su meso iz čamca i morski je pas bio tamo u tren oka.

To je bio znak nama da uđemo i zabavimo se. Dvadeset i troje nas budala čekali smo na plaži s perajama, maskama, dihalicama i svatko s po jednim harpunom. No harpuni su bili prilično impresivni, s mlaznim pogonom i snažnom eksplozivnom glavom.

Uronili smo i plivali pod vodom u formaciji falange, prema stvorenju koje je jelo. U prvi tren kad nas je vidjelo, nije napalo. Pokušao je sakriti svoj obrok, vjerojatno zato da mu se netko od nas ne bi prišuljao iza leđa i žvaknuo dok je morski pas imao posla s nama ostalima. Ali svaki put kad je pokušao dublje zaroniti, lupio bi u potisno polje. Očito je sve više pizdio.

Najzad, samo je pustio govedinu, mlatnuo oko sebe i jurnuo. Divna razonoda. U jednom trenutku bio je veličine prsta, tamo sasvim dolje na drugom kraju polja, a onda je odjednom velik kao lik pokraj tebe i brzo se približava.

Pogodilo ga je možda deset harpuna – moj nije – i rastrgali su ga na komadiće. Ali čak i nakon spretnog, ili sretnog, pogotka u mozak koji mu je odnio pola glave i jedno oko, čak i nakon što mu je pola mesa i iznutrica bilo razasuto u krvavoj stazi iza njega, zabio se u naše redove i zahvatio čeljustima ženu, odgrizao joj obje noge, prije nego što mu je palo na pamet da umre.

Jedva živu, odnijeli smo je natrag na plažu gdje je čekala hitna. Napunili su je zamjenskom krvlju i Ne-šokovima i odjurili s njom u bolnicu, gdje je preživjela i na kraju prošla agoniju rasta novih nogu. Odlučio sam da ću ribolov prepustiti drugim ribama.

Veći dio našeg boravka u Thresholdu, nakon što je terapija postala podnošljiva, bio je dosta ugodan. Nije bilo vojnog reda, samo puno čitanja i stvari za dangubljenje. No sve je to bilo prekriveno plaštem, jer je bilo očito da još uvijek nismo napustili vojsku; bili smo samo dijelovi slomljene opreme koju su popravljali da bi nas bacili natrag u sukob. Marygay i ja imali smo još po tri godine za odslužiti kao poručnici.

Ali imali smo šest mjeseci odmora i rekreacije nakon što nam nove udove proglase sasvim osposobljenima. Marygay je otpuštena dva dana prije mene, no čekala me u blizini.

Moje zaostale plaće iznosile su 892746012 dolara. Srećom, ne u obliku spakiranih novčanica; na Nebu su se koristili elektroničkom kreditnom razmjenom, tako da sam svoje bogatstvo nosio u spravici s digitalnim očitanjem. Ako želiš nešto kupiti, utipkaš prodavačev kreditni broj i iznos za kupovinu; suma bi se automatski prebacila s tvog računa na njegov. Spravica je bila veličine tanke novčarke i kodirana na otisak palca.

Gospodarstvo Neba bilo je određeno neprestanom nazočnošću tisuća vojnika-milijunaša na odmoru i rekreaciji. Skroman obrok koštao je sto dolara, noćenje barem deset puta više od toga. Budući da je ISUN izgradio Nebo i bio njegov vlasnik, ta nekontrolirana inflacija bila je prilično očit i jednostavan način vraćanja naših nakupljenih plaća natrag u dominantni ekonomski optok.

Zabavljali smo se, beznadno zabavljali. Unajmili smo letjelicu i opremu za kampiranje, pa pobjegli na nekoliko tjedana, te istraživali planet. Bilo je tu ledenih rijeka za preplivati i bujnih džungli za propuzati; pašnjaka i planina i polarnih pustopoljina i pustinja.

Mogli smo biti potpuno zaštićeni od okoliša prilagodbom našeg privatnog potisnog polja – spavati goli u oluji – ili se izravno suočiti s prirodom. Na nagovor Marygay, zadnja stvar koju smo napravili prije

nego što smo se vratili u civilizaciju bilo je penjanje na najvišu točku pustinje, postili smo nekoliko dana da si izoštrimo osjetila (ili da si iskrivimo percepciju, još uvijek nisam siguran), i sjedili leđima naslonjeni jedno na drugo na užarenoj vrućini, kontemplirajući o polaganom protoku života.

Zatim smo išli po zabavnim mjestima. Prošli smo svaki grad na planetu, i svaki je imao neku svoju posebnu draž, ali na kraju smo se vratili u Skye provesti ostatak dopusta.

Na ostatku planeta cijene su bile vrlo niske u usporedbi s onima na Skyeu. U četiri tjedna koliko nam je ta kupola užitaka u zraku bila polazna točka, Marygay i ja spiskali smo po dobrih pola milijarde dolara. Kockali smo – ponekad gubeći milijun ili više dolara na noć – jeli i pili ono najbolje što je planet imao za ponuditi, te probali svaku moguću uslugu i proizvod koji nije bio previše bizaran po našem posve očito zastarjelom ukusu. Svatko od nas imao je osobnog slugu čija je plaća bila prilično veća od one general-majora.

Beznadna zabava, kao što sam rekao. Osim ako se rat ne bi temeljito izmijenio, naše šanse da preživimo sljedeće tri godine bile su sićušne. Bili smo nevjerojatno zdrave osobe koje su bolovale od smrtne bolesti, koje su u pola godine pokušavale utrpati doživljaje za cijeli život.

Imali smo nemalu utjehu u tome što ćemo, koliko god kratak bio ostatak naših života, barem biti zajedno. Iz nekog razloga nikad mi nije palo na pamet da bi nam i to mogli uzeti.

  Uživali smo u laganom ručku na prozirnom “prvom katu”

Skyea, gledajući kako ispod nas klizi ocean, kad je uletio dostavljač poruka i dao nam dvije kuverte: naše naredbe.

Marygay je bila unaprijeđena u satnicu, a ja u bojnika, na temelju našeg vojnog dosjea i testova koje smo riješili u Thresholdu. Ja sam zapovjednik satnije, a ona izvršni časnik.

Ali ne iste satnije. Trebala se postrojiti s novom satnijom koja se formirala baš

ovdje, na Nebu. Ja sam se vraćao na Stargate na “indoktrinaciju i edukaciju” prije preuzimanja komande.

Dugo vremena nismo ništa mogli reći. “Prosvjedovat ću”, rekao sam naposljetku, slabim glasom. “Ne mogu od mene napraviti zapovjednika. Promovirati me u zapovjednika.”

Ona je još uvijek bila pogođena i nije govorila. Ovo nije bilo samo razdvajanje. Čak i kad bi rat završio i kad bismo pošli na Zemlju s

tek nekoliko minuta razmaka, u različitim brodovima, geometrija kolapsarskih skokova nagomilala bi godine među nama. Kad bi ono drugo došlo na Zemlju, njegov partner bi vjerojatno bio pola stoljeća stariji; a vjerojatnije je da bi bio mrtav.

Sjedili smo tamo neko vrijeme, ni dotakli nismo izvrsnu hranu, ignorirali smo ljepote oko nas i ispod nas, bili smo svjesni samo jedno drugoga i dva lista papira koja su nas razdvajala ponorom većim i stvarnijim od smrti.

Vratili smo se u Threshold. Prosvjedovao sam, ali na moje argumente se slijegalo ramenima. Pokušavao sam iskamčiti da prebace Marygay u moju satniju, kao mog izvršnog časnika. Rekli su da mi je osoblje već doznačeno. Naglasio sam da ih se većina nije još ni rodila. Ipak su doznačeni, rekli su. Proći će stoljeće, rekao sam, dok uopće dođem do Stargatea. Odgovorili su da Zapovjedništvo Udarnih snaga stvara planove u odnosu na stoljeća.

Ne u odnosu na ljude. Imali smo jedan zajednički dan ijednu noć. Što manje kažem o

tome, to bolje. Nije da sam samo gubio ljubavnicu. Marygay i ja smo jedno drugome bili jedina veza sa stvarnim životom, sa Zemljom u osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća, ne ovom perverznom groteskom za čije smo se očuvanje navodno borili. Kad je njezin transportni brod poletio, bilo je to kao da se lijes stropoštao u grob.

Rekvirirao sam računalni raspored i saznao za orbitalnu putanju njezinog broda i vrijeme polaska; saznao sam da ga mogu gledati kako odlazi iz “naše” pustinje.

Sletio sam na najvišu točku gdje smo skupa gladovali i nekoliko sati prije zore gledao kako se nova zvijezda pojavljuje na zapadnom nebu, kako blistavo blješti i kako blijedi odmičući, postajući tek još jedna zvijezda, potom prigušena zvijezda, a onda ništa. Hodao sam do ruba i pogledao niz strmo stijenje prema nejasnim zaleđenim naboranim dinama pola kilometra niže. Sjeo sam tako da mi noge vise preko ruba, ništa nisam mislio, sve dok kose sunčeve zrake nisu osvijetlile dine mekim, zamamnim chiaroscurom slabe izbočenosti. Dvaput sam prebacio težinu kao da ću skočiti. A to što nisam skočio, nije bilo zbog straha od boli ili zato što bi bila šteta. Bol bi bila samo svijetla iskra, a šteta bi bila jedino vojsci. I to bi bila njihova krajnja pobjeda nada mnom – da su mi isključili život na tako dugo vremena, da su me prisilili da ga okončam.

Bar to prepuštam neprijatelju.     

BOJNIK MANDELLA

2458. – 3134. A. D.  

1

  Kakav je ono bio pokus o kojemu su nam govorili na biologiji u

srednjoj školi? Uzmeš plosnatog crva i naučiš ga da pliva kroz labirint. Onda ga zgnječiš i nahraniš njime drugoga glupog crva, i gle čuda! glupi crv također zna plivati kroz labirint.

U ustima sam imao gadan okus general-majora. Zapravo, pretpostavio sam da su usavršili tehniku od mojih

srednjoškolskih dana. Uz dilataciju vremena, to je iznosilo otprilike 450 godina za istraživanje i razvoj.

Na Stargateu sam se, pisalo je u mojim naredbama, trebao podvrgnuti “indoktrinaciji i edukaciji” prije nego što preuzmem zapovjedništvo nad vlastitom Udarnom postrojbom. A to je bilo ono što su još uvijek zvali satnijom.

Za moju edukaciju u Stargateu nisu nasjeckali general-majore i poslužili ih s umakom. Nisu mi davali jesti ništa osim glukoze tri tjedna. Glukoza i električna struja.

Obrijali su mi svaku dlaku na tijelu, dali mi injekciju koja je od mene napravila krpu za suđe, prikačili mi na tijelo i na glavu desetke elektroda, i povezali me s URZO-m. To je “ubrzano računalo životnih okolnosti”. Držalo me zaposlenim.

Pretpostavljam da je stroju trebalo desetak minuta da otkrije sve ono što sam prije naučio o borilačkim vještinama. Onda je počeo s novim stvarima.

Naučio sam najbolji način kako koristiti svako oružje od kamena do nova-bombe. Ne samo intelektualno; tome su služile sve one elektrode. Kibernetički kontrolirana negativna povratna sprega kinestezije; osjetio sam oružje u rukama i gledao kako ga koristim. I izvodio sam to iznova i iznova, sve dok ga nisam naučio koristiti kako treba. Privid stvarnosti bio je potpun. Koristio sam bacač koplja s bandom ratnika Masai u napadu na selo, a kad sam pogledao svoje tijelo dolje, bilo je dugo i crno.

Ponovno sam naučio mačevati floretom, a podučavao me neki kićeno odjeveni čovjek okrutna izgleda, u francuskom dvorištu iz osamnaestog stoljeća. Sjedio sam tiho na drvetu sa Sharpovom puškom

i gađao ljude u plavoj uniformi koji su puzali preko blatnog polja prema Vicksburgu. U tri tjedna ubio sam nekoliko pješačkih pukova elektroničkih duhova. Meni se više činilo kao da je prošla godina, ali URZO čini čudne stvari tvojem osjećaju za vrijeme.

Učenje rukovanja s beskorisnim egzotičnim oružjima bilo je samo mali dio obuke. Zapravo, to je bio opuštajući dio. Jer dok nisam bio pod kinestezijom, stroj je držao moje tijelo potpuno nepokretnim, a mozak je šibao s četiri tisuće godina vojnih činjenica i teorija. A ništa od toga nisam mogao zaboraviti! Ne dok sam bio u spremniku.

Zanima li vas tko je bio Scipion Emilijan? Mene ne zanima. Svijetla točka Trećeg punskog rata. Rat je područje opasnosti i stoga je hrabrost iznad svega najvažnija odlika ratnika, tvrdio je von Clausewitz. A nikad neću zaboraviti poeziju: “minus-izvidnica standardno se kreće u formaciji kolone sa stožernim vodom na čelu, praćena laserskim vodom, vodom s teškim naoružanjem, i preostalim laserskim vodom; kolona se oslanja na promatranje da bi osigurala svoje bokove, osim kad teren i vidljivost nalažu potrebitost malih sigurnosnih odjeljivanja prema bokovima, u kojem slučaju zapovjednik izvidnice detašira jednog narednika vodu… i tako dalje. To je iz Priručnika za komandante jedinica Zapovjedništva Udarnih snaga, kao da bi nešto moglo biti pri ruci kad zauzima dvije pune kartice mikrofilma, 2000 stranica.

Ako želite postati temeljito eklektičan stručnjak za područje koje vam je odbojno, priključite se ISUN-u i prijavite se na časničku obuku.

Sto devetnaest ljudi, a ja sam odgovoran za njih 118. Računajući i sebe, ali ne računajući višu kapetanicu koja će se valjda sama brinuti za sebe.

Tijekom dva tjedna tjelesne rehabilitacije koja je slijedila nakon sesija URZO-a, nisam sreo nikoga iz svoje satnije. Prije naše prve smotre trebao sam se javiti časniku za snalaženje u vremenu. Nazvao sam da se najavim, a njegov je pomoćnik rekao da će me pukovnik primiti nakon večere u Časničkom klubu šestog nivoa.

Spustio sam se u Šesticu ranije, misleći da ću tamo večerati, ali imali su samo grickalice. Tako sam grickao neke gljivičaste stvari koje su pomalo podsjećale na puževe, a ostatak svojih kalorija uzeo u obliku alkohola.

“Bojniče Mandella?” Bio sam zaokupljen svojim sedmim pivom i nisam vidio kako pukovnik dolazi. Počeo sam se pridizati, ali mi je pokazao rukom da ostanem sjediti, a on je sjeo svom težinom na stolicu nasuprot meni.

“Dugujem vam”, rekao je. “Spasili ste me od barem pola sata dosadne večeri.” Pružio mi je ruku. “Jack Kynock, vama na usluzi.”

“Pukovniče...” “Nemoj ti meni pukovniče, a ja tebi neću bojniče. Mi stari fosili

moramo se... držati razumno. Williame.” “Meni odgovara.” Naručio je neku vrstu pića za koju nikad nisam čuo. “Gdje da

počnem? Zadnji put kad si bio na Zemlji bila je 2007. godina, po evidenciji.”

“Tako je .” “Nije ti se puno svidjela, je li?” “Nije.” Zombiji, sretni roboti. “E pa, popravilo se. Pa se pogoršalo. Hvala.” Vojnik mu je donio

piće, mješavinu s mjehurićima koja je bila zelena pri dnu čaše a prema vrhu svjetlija do žućkaste. Otpio je. “Onda se ponovno popravilo, pa pogoršalo, pa... Ne znam. Tako u krug.”

“Kako je sad?” “Pa... zapravo nisam siguran. Hrpa izvještaja i slično, ali teško je

razlučiti propagandu. Nisam se vraćao skoro dvjesto godina; onda je bilo prilično loše. Ovisi o tome što voliš.”

“Kako misliš?” “O, pa da vidim. Bilo je puno uzbuđenja. Jesi li kad čuo za

Pacifistički pokret?” “Ne bih rekao.” “Hmm, ime zavarava. Zapravo, radilo se o ratu, gerilskom ratu” “Mislio sam da znaju nabrojati ime, rang i serijski broj svakog

rata od Troje nadalje.” Nasmijao se. “Mora da im je jedan promaknuo.” “Iz dobrih razloga. Vodili su ga veterani – koliko sam čuo,

preživjeli s Yoda-38 i Alepha 40; otpustili su ih skupa pa su zaključili da mogu preuzeti cijeli ISUN, na Zemlji. Dobili su veliku potporu stanovništva.”

“Ali nisu pobijedili.” “Još uvijek smo ovdje.” Promiješao je piće i boje su se

promijenile. “Zapravo, sve što ja znam je rekla-kazala. Posljednji put kad sam bio na zemlji rat je bio završen, osim nekih sporadičnih sabotaža. I bio je sigurna tema za razgovor”

“Malo me iznenađuje”, rekao sam, “pa, i više nego malo. Da bi stanovništvo na Zemlji bilo što poduzelo... protiv vladine volje.”

Ispustio je neodređen zvuk.

“A najmanje da bi digli revoluciju. Kad smo mi bili tamo, nisi mogao naći nikoga tko bi rekao bilo što protiv ISUN-a – zapravo ni bilo što protiv bilo koje druge lokalne uprave. Od glave do pete uvjetovano im je da prihvaćaju stvari kakve su bile.”

“Ah. To je također stvar ciklusa.” Naslonio se u svojoj stolici. “To je stvar metode. Da hoće, vlada na Zemlji imala bi kontrolu nad... svim bitnim mislima i postupcima svakog građanina, od kolijevke do groba.

Ne rade to zato što bi bilo pogubno. Zato što traje rat. Uzmite svoj slučaj kao primjer; jesu li vas motivacijski uvjetovali dok ste bili u limenci?”

Razmislio sam na trenutak. “Ako jesu, ne bih se nužno toga sjećao.”

“To je istina. Djelomična istina. Ali vjerujte mi na riječ, taj vam dio mozga nisu dirali. Bilo kakva promjena u vašem stavu prema ISUN-u, ratu, ili ratu općenito, dolazi jedino od novih spoznaja. Nitko vam nije prčkao po temeljnim pobudama. A trebate znati zašto.”

Imena, datumi, obličja, stropoštali su se kroz labirint novih spoznaja. “Tet-17, Sed-21, Aleph-14, Lazlov... Lazlov izvanredni izvještaj komisiji. Lipanj, 2106.”

“Tako je. I u nastavku, vaša vlastita iskustva s Alepha-1. Roboti nisu dobri vojnici.”

“Bili bi”, rekao sam. “Do dvadeset i prvog stoljeća. Bihevioralno uvjetovanje bilo bi ispunjenje snova generala. Napravili bi vojsku sa svim najboljim obilježjima SS-a, pretorijanske straže, Zlatne horde. Mosbyjevih jahača, zelenih beretki.”

Nasmijao se preko čaše. “I onda tu vojsku suprotstaviti vodu ljudi u modernim borbenim odijelima. Bilo bi gotovo za nekoliko minuta.”

“Dokle god bi svaki čovjek u vodu mislio na svoju glavu. I vraški se borio samo da ostane živ. Generacijama vojnika koje su prethodile Lazlovim izvještajima od rođenja je bilo uvjetovano da se prilagode nečijoj viziji idealnog borca. Krasno su djelovali kao tim, totalno krvožedni, nisu pridavali veću važnost vlastitom preživljavanju – a Tauranci su ih sasjekli na komadiće. Tauranci su se također borili ne mareći za sebe. Ali bili su bolji u tome, i uvijek ih je bilo više.”

Kynock je uzeo piće i pogledao boje. “Vidio sam tvoj psihološki profil”, rekao je. “I onaj prije nego što si došao ovdje i onaj nakon tvojih sesija u limenci. Zapravo je isti, prije i poslije.”

“To umiruje.” Mahnuo sam da mi se donese još jedno pivo.

“Možda ne bi trebalo.” “Što, on govori da neću biti dobar časnik? To im govorim od

samog početka. Ja nisam vođa.” “Na neki način si u pravu, na neki nisi. Želiš li znati što ti piše u

profilu?” Slegnuo sam ramenima. “Povjerljivo je, zar ne?” “Jest”, rekao je. “Ali sada si bojnik. Možeš pogledati profil bilo

koga pod tvojom komandom.” “Pretpostavljam da unutra nema nekih velikih iznenađenja.” Ali

bio sam malo znatiželjan. Koja životinja nije očarana zrcalom? “Nema. Piše da si pacifist. Neuspio u tome, što te čini blago

neurotičnim, a s čime se nosiš tako da teret krivnje prebacuješ na vojsku.”

Novo pivo bilo je toliko hladno da su me zaboljeli zubi. “Zasad nema iznenađenja.”

“A što se tiče toga da budeš vođa, imaš određeni potencijal. Ali to bi bilo u liku učitelja ili svećenika; morao bi predvoditi preko empatije, suosjećanja. Ti imaš želju da namećeš svoje ideje drugim ljudima, ali nemaš volje. Što znači da si u pravu, bit ćeš vraški loš časnik ako se ne poboljšaš.”

Morao sam se nasmijati. “Mora da je ISUN sve to znao kad su mi naložili časničku obuku”

“Postoje i druga mjerila”, rekao je. “Na primjer, prilagodljiv si, dovoljno inteligentan, analitičan. I jedan si od jedanaest ljudi koji su preživjeli cijeli rat.”

“Preživljavanje je odlika vojnika.” Nisam mogao odoljeti. “Ali časnik treba biti plemenit primjer. Potonuti s brodom. Hodati po rubu ponora kao da se ne boji.”

Na to je pročistio grlo. “Ne kad si tisuću svjetlosnih godina udaljen od onih koji bi te trebali zamijeniti.”

“Ali to nema previše smisla. Zašto bi me dovukli skroz s Neba da riskiraju s mojim poboljšavanjem, kad je vjerojatno trećina ljudi ovdje na Stargateu bolji materijal za časnike od mene? Bože, ti vojni nazori!”

“Pretpostavljam da su s tim imali veze u najmanju ruku i birokratski nazori. Imaš nepriličnu količinu godina u službi da bi bio pješak.”

“To je sve zbog dilatacije vremena. Bio sam u samo tri kampanje”

“Nevažno. Osim toga, to su dvije i pol kampanje više nego što ih prosječan vojnik preživi. Dečki zaduženi za propagandu vjerojatno će napraviti od tebe neku vrstu narodnog heroja.”

“Narodnog heroja.” Otpio sam pivo. “Gdje je John Wayne sad kad ga stvarno trebamo.”

“John Wayne?” Zatresao je glavom. “Ja nikad nisam bio u limenci, znaš. Nisam stručnjak za vojnu povijest.”

“Zaboravi” Kynock je dovršio piće i zatražio vojnika da mu donese – kunem

se Bogom – “rum Antares”. “Pa, ja bih trebao biti tvoj časnik za snalaženje u vremenu. Što želiš znati o sadašnjosti? Što prolazi kao sadašnjost?” Još mi je bilo na pameti: “Nikad nisi bio u limenci?” “Ne, to je samo za časnike za borbu. Kompjutorsko postrojenje i

struja koju potrošiš u tri tjedna pokretali bi Zemlju nekoliko dana. Preskupo za nas koji grijemo stolice u uredima.”

“Tvoja odlikovanja kažu da si bio u borbi.” “Počasna. Bio sam.” Rum Antares došao je u visokoj uskoj čaši

napunjenoj s blijedom jantarnom tekućinom, s malo leda koji je plutao na vrhu. Na dnu je bila svijetla crvena kuglica veličine nokta; grimizne niti zibale su se iz nje.

“Što je ta crvena stvar?” “Cimet. Oh, nešto estera s cimetom unutra. Prilično je dobro...

želiš probati?” “Ne, držat ću se piva, hvala.” “Dolje na prvom nivou u knjižničarskom aparatu je arhiv za

snalaženje u vremenu, koji moje osoblje svakodnevno ažurira. Tamo možeš potražiti odgovore na specifična pitanja. Uglavnom te želim... pripremiti za susret s udarnim odredom.”

“Što, svi su kiborzi? Klonovi?” Nasmijao se. “Ne, zakonom je zabranjeno klonirati ljude. Glavni

problem je s tvojom, ovaj, ti si heteroseksualan.” “O, to nije problem. Tolerantan sam.” “Da, dosje ti pokazuje da... misliš da si tolerantan, ali nije baš u

tome problem.” “Aha”, znao sam što će reći. Ne detalje, ali bit. “U ISUN se unovačuju samo emocionalno stabilni ljudi. Znam

da ti je ovo teško prihvatiti, ali heteroseksualnost se smatra emocionalnim poremećajem. To se relativno lako liječi.”

“Ako misle da će izliječiti mene...”

“Opusti se, prestar si.” Pažljivo je otpio gutljaj pića. “Neće ti biti tako lako slagati se s njima kao što bi se...”

“Čekaj. Misliš nitko... svi u mojoj satniji su homoseksualci? Osim mene?”

“Williame, svi na Zemlji su homoseksualci. Osim njih tisuću, ili tu negdje; veterana i onih neizlječivih”

“Aha.” Što sam mogao reći? “Čini se drastičnim načinom da se riješi problem prenaseljenosti.”

“Možda. Ali djeluje; broj stanovnika na Zemlji stabilizirao se na nešto ispod jedne milijarde. Kad jedan čovjek umre ili ode s planeta, drugi se oživi.”

“A nije da se rodi?” “Rodi, da, ali ne na staromodan način. Vaš stari termin za to bio

je dijete iz epruvete, ali naravno, ne koriste se epruvete.” “Pa, i to je nešto.” “Dio svakih jaslica je umjetna maternica koja se brine za čovjeka

prvih osam ili deset mjeseci nakon oživljavanja. Ono što biste vi nazivali rođenjem traje nekoliko dana; nije to nagao, silovit događaj kakav je nekad bio.”

O, vrli novi svijete, pomislio sam. “Nema traume rođenja. Milijarda savršeno prilagođenih homoseksualaca.”

“Savršeno prilagođenih po standardima sadašnje Zemlje. Meni i tebi bili bi malo čudni.”

“Blago rečeno.” Popio sam ostatak svojeg piva. “Ti sam, ti, ovaj... ti si homoseksualac?”

“O, ne”, rekao je. Opustio sam se. “No zapravo, više nisam ni hetero.” Pljesnuo se po boku i to je čudno odzvonilo. “Bio sam ranjen i ispalo je da imam rijedak poremećaj limfnog sustava i ne mogu se regenerirati. Od struka nadolje sav sam od metala i plastike. Da upotrijebim tvoju riječ, ja sam kiborg.”

Čudak, kako bi rekla moja majka. “Hej, vojniče”, pozvao sam konobara, “donesi mi jedan onaj Antares.” Sjedim tu u baru s aseksualnim kiborgom koji je vjerojatno jedina druga normalna osoba na cijelom prokletom planetu.

“Neka bude dupli, molim.”  

2

 

Izgledali su sasvim normalno dok su sutradan ulazili u dvoranu za predavanja, gdje smo imali prvo postrojavanje. Prilično mladi i malo ukočeni.

Većina ih je napustila jaslice prije samo sedam ili osam godina. Jaslice su bile kontrolirani, izolirani okoliš u koji je pristup imalo svega nekoliko stručnjaka – uglavnom pedijatara i učitelja. Kad čovjek u dvanaestoj ili trinaestoj godini napusti jaslice, bira svoje ime (prezime mu se dodjeljuje po genetskom donatoru višeg genetskog ranga) i službeno je uvjetno odrastao, uz obrazovanje jednako onome koje sam ja imao nakon prve godine faksa. Većina njih nastavlja specijaliziranije obrazovanje, ali nekima se dodijeli posao i počinju odmah raditi.

Vrlo ih pomno promatraju i svi koji pokažu bilo kakve znakove sociopatije, poput heteroseksualnih sklonosti, bivaju poslani u popravne ustanove. Tamo ih ili izliječe, ili zadrže do kraja života.

Svi se regrutiraju u ISUN u dobi od dvadeset godina. Većina ljudi radi u uredu pet godina i bivaju otpušteni. Nekolicina sretnika, otprilike jedan od osam tisuća, bivaju pozvani kao dobrovoljci za borbeni trening. Odbijanje je “sociopatsko”, makar to značilo potpisivanje na još pet godina. A šanse da preživiš deset godina su toliko male da su zanemarive; nitko nikad nije preživio. Imao bi najbolje izglede kad bi rat završio prije nego što ti istekne tih deset godina službe (subjektivnih). Nadaj se da će dilatacija vremena umetnuti mnoge godine između tvojih bitaka.

Budući da možeš računati na odlazak u bitku otprilike jednom u svakoj subjektivnoj godini, i budući da 34% ljudi u prosjeku preživi svaku bitku, lako je izračunati koje su šanse da si u stanju boriti se deset godina. Svode se na otprilike jednu tisućinku jednog postotka. Ili da to drugačije kažem, uzmeš staromodni pištolj s kolutom i igraš ruski rulet napunjen s četiri od šest metaka. Ako uspiješ deset puta uzastopce opaliti a da ne uresiš suprotni zid, čestitke! Ti si civil.

Kako je u ISUN-u bilo šezdeset tisuća vojnika za borbu, moglo se očekivati da će ih otprilike 1,2 preživjeti deset godina. Premda sam ja već prešao pola puta, nisam ozbiljno zamišljao da ću ja biti taj sretnik.

Koliko ovih mladih vojnika koji popunjavaju auditorij zna da su osuđeni na smrt? Pokušao sam usporediti lica s dosjeima koje sam pomno pregledavao cijelo jutro, ali bilo je teško. Svi su oni izabrani po istoj skupini strogih mjerila, i svi su izgledali neobično slično: visoki ali ne previše, mišićavi ali ne krupni, pametni ali ne na dubok način... a Zemlja je bila puno više rasno homogena u odnosu na moje stoljeće. Većina ih je neodređeno nalikovala Polinežanima. Samo njih dvije,

Kayibanda i Lin, djelovale su kao čisti predstavnici tipa rase. Pitao sam se jesu li ih ostali zbog toga gnjavili.

Žene su uglavnom bile jako zgodne, ali ja to nisam mogao pravilno procijeniti. Živio sam u celibatu više od godine, otkad sam se tamo na Nebu oprostio s Marygay.

Pitao sam se ima li koja od njih u sebi crtu atavizma, ili bi bila voljna udovoljiti ekscentričnosti svoga zapovjednika. Potpuno je zabranjeno da časnici ostvaruju seksualnu suradnju sa svojim podčinjenima. Kako su to lijepo rekli. Povreda ove uredbe kažnjiva je oduzimanjem svih financijskih sredstava te degradiranjem do čina vojnika ili, ako bi ta veza utjecala na smanjenje borbene učinkovitosti jedinice, smaknućem po kratkom postupku. Kad bi sve ISUN-ove naredbe bile kršene bezbrižno i konzistentno kao ova, to bi bila vrlo opuštena vojska.

Ali nijedan od dečki nije mi bio privlačan. Kako će mi izgledati za još godinu dana, nisam siguran.

“Po-zor!” To je bila poručnica Hilleboe. Zahvaljujući mojim refleksima nisam skočio na noge. Svi u auditoriju nato su poskočili.

“Ja sam poručnica Hilleboe i vaš sam drugi bojišni časnik.“ Na toj bi poziciji prije bio “bojišni prvi narednik”. Dobar je znak da se vojska predugo zadržala je to da je počela gomilati časnike.

Hilleboe je nastupala kao pravi oštri profesionalni vojnik. Vjerojatno je izvikivala naredbe u zrcalo svakoga jutra, dok se brijala. Ali vidio sam joj profil i znao sam da je bila u borbi samo jednom, a i tada samo na nekoliko minuta. Izgubila je ruku i nogu i promovirali su je u časnicu, isto kao i mene, na temelju rezultata testa koji je riješila u klinici za oporavak.

Dovraga, možda je bila vrlo ugodna osoba prije nego što je prošla kroz tu traumu; dovoljno je teško kad ti samo jedan ud mora ponovno izrasti.

Držala im je uobičajeni narednički govor ohrabrenja, strog-ali-pravedan: nemojte me gnjaviti sa sitnicama, koristite zapovjedni lanac, većina problema može se riješiti na petom ešalonu.

Zbog toga sam poželio da imam više vremena porazgovarati s njom. Zapovjedništvo Udarnih snaga stvarno nas je požurilo na prvo postrojavanje – bilo je predviđeno da se ukrcamo na brod sutradan – a sa svojim časnicima izmijenio sam tek nekoliko riječi.

Nedovoljno; bilo je jasno da Hilleboe i ja imamo prilično različite poglede na vođenje satnije. Istina je bila da je vođenje bilo njezin posao; ja sam samo zapovijedao. Ali ona je uspostavljala

potencijalnu situaciju “dobar lik – loš lik”, koristeći zapovjedni lanac da se tako izolira od ljudi pod svojim vodstvom. Ja se nisam namjeravao toliko izdvojiti; svaki drugi dan odvojio bih jedan sat u kojemu bi mi se vojnici mogli izravno obratiti s pritužbama i prijedlozima, bez dopuštenja svojih nadređenih.

Tijekom tri tjedna u limenci, oboje smo dobili iste informacije. Zanimljivo je kako smo došli do tako različitih zaključaka vezanih uz vodstvo. Na primjer, ta politika otvorenih vrata dala je dobre rezultate u “modernim” vojskama Australije i Amerike. I činila se posebno prikladnom za našu situaciju u kojoj smo svi istovremeno bili zbijeni po nekoliko mjeseci, ili čak godina. Taj sustav koristili smo na Sangrey Victoriji, posljednjem zvjezdanom brodu na kojemu sam služio, i činilo se da to suzbija napetosti.

Pustila ih je voljno dok im je priopćavala tu organizacijsku tiradu; uskoro će ih pozvati na pozor i predstaviti mene. O čemu ću ja govoriti? Namjeravao sam reći nekoliko očekivanih riječi i objasniti svoju politiku otvorenih vrata, a onda ih prepustiti višoj kapetanici Antopol, koja će im reći nešto o Masaryku II. Ali bolje da odgodim svoja objašnjenja dok malo bolje ne porazgovaram s Hilleboe; zapravo, bilo bi najbolje kad bi ona bila ta koja bi ljudima predstavila politiku, tako da ne bi ispalo da smo nas dvoje zavađeni.

Spasio me moj izvršni časnik, kapetan Moore. Projurio je kroz vrata – uvijek je negdje jurio, kao zdepasti meteor – brzo salutirao i pružio mi omotnicu koja je sadržavala naše bojne naredbe. Na brzinu sam se šapćući posavjetovao s višom kapetanicom, i složila se da ne bi bilo nikakve štete kad bih im rekao kamo idemo, premda obični vojnici, tehnički govoreći, nisu “morali znati”.

Jedna stvar o kojoj nismo morali voditi brigu u ovome ratu su neprijateljski špijuni. S dobrim premazom boje, Tauranac bi se mogao prerušiti u pokretnu gljivu, koja bi zasigurno izazvala sumnje.

Hilleboe ih je pozvala na pozor i revno im govorila kako ću dobar zapovjednik biti; da sam u ratu od početka, i ako namjeravaju preživjeti svoj vojni rok, bolje bi im bilo da slijede moj primjer. Nije spomenula da sam osrednji vojnik, nadaren za to da me promaše. Niti to da sam napustio vojsku čim mi se pružila prilika, a vratio se samo zato što su uvjeti na Zemlji bili toliko nepodnošljivi.

“Hvala, poručnice.” Zauzeo sam njezino mjesto na podiju. “Opustite se .” Izvadio sam iz omotnice jedini list papira na kojemu su bile naše naredbe, i podigao ga. “Imam neke dobre vijesti i neke loše vijesti.” Ono što je bilo šala prije pet stoljeća sad je činjenično stanje.

“Ovo su bojne naredbe za kampanju Sade-138. Dobre su vijesti te da se nećemo boriti, ne odmah. Loše su vijesti te da ćemo biti meta .”

Na to su se malo uskomešali, ali nitko nije ništa rekao, niti je skrenuo pogled. Dobra disciplina. Ili možda samo fatalizam; nisam znao koliko realnu sliku svoje budućnosti imaju. Odnosno, sliku manjka svoje budućnosti.

“Naređeno nam je... da nađemo najveći portalni planet u orbiti kolapsara Sade-138 i tamo izgradimo bazu. Potom da ostanemo u bazi dok nam ne dođe zamjena. To će trajati dvije ili tri godine, vjerojatno.

Tijekom tog vremena gotovo ćemo sigurno biti napadnuti. Kao što većina vas vjerojatno zna, Zapovjedništvo Udarnih snaga otkrilo je obrazac po kojemu se neprijatelj kreće od kolapsara do kolapsara. Nadaju se da će naposljetku slijediti trag tog složenog obrasca natrag kroz vrijeme i prostor, te otkriti matični planet Tauranaca. Zasad, mogu poslati samo presretačke snage da spriječe neprijateljsku ekspanziju.

Dugoročno gledano, to su nam naredbe. Bit ćemo jedan od nekoliko desetaka udarnih odreda koji sudjeluju u ovim blokadnim manevrima, na neprijateljskim granicama. Ne mogu dovoljno naglasiti ili dovoljno puta ponoviti koliko je važna ova misija – ako ISUN spriječi ekspanziju neprijatelja, možda ih uspijemo opkoliti. I dobiti rat.”

Poželjno bi bilo da to bude prije no što budemo mrtvi. “Želim razjasniti jednu stvar: mogu nas napasti onaj dan kad sletimo, ili možemo jednostavno biti na planetu deset godina i vratiti se kući.” Slabe šanse. “Što god da se dogodi, svi ćemo cijelo vrijeme biti maksimalno spremni za borbu. Tijekom putovanja, cijelo vrijeme ćemo održavati redovite programe tjelesne vježbe, a isto ćemo tako revidirati i obuku, posebno tehnike gradnje – moramo postaviti bazu i njezina obrambena postrojenja u najkraćem mogućem roku.”

Bože, počeo sam zvučati poput časnika. “Ima li pitanja?” Nije ih bilo. “Onda bih vam predstavio višu kapetanicu Antopol. Viša kapetanice?”

Viša kapetanica nije se trudila sakriti dosadu dok je punoj sobi tih gutača prašine u kratkim crtama izlagala karakteristike i sposobnosti Masaryka II. Većinu onoga što je rekla naučio sam kroz prisilno kljukanje u limenci, no posljednja stvar koju je kazala privukla mi je pažnju.

“Sade-138 bit će najudaljeniji kolapsar na koji su ljudi ikad otišli. Zapravo nije čak ni u galaksiji, nego je više dio Velikog Magellanovog oblaka, udaljen nekih 150000 svjetlosnih godina.

Za naše će putovanje trebati četiri kolapsarska skoka, i trajat će neka četiri mjeseca, subjektivno. Manevriranje u ulaznu točku kolapsara oduzet će nam otprilike tristo godina po kalendaru Stargatea dok dođemo do Sadea-138.”

Ode i još sedamsto godina, ako preživim da se vratim. Nije da bi činilo neku veliku razliku; Marygay kao da je bila mrtva, a nije bilo nijedne žive osobe koja bi mi nešto značila.

“Kao što je bojnik rekao, ne smijete dopustiti da vas ove brojke uljuljkaju u samodopadnost. Neprijatelj se također uputio prema Sadeu-138; možda svi onamo stignemo isti dan. Kalkulacije situacije su složene, ali vjerujte nam na riječ; bit će to neizvjesna utrka.”

“Bojniče, imate li im još nešto za reći?” Počeo sam se pridizati. “Pa...” “Po-zor!” Hilleboe je viknula. Morao sam naučiti da to

očekujem. “Samo to da bih se na nekoliko minuta htio sastati sa svojim

višim časnicima, četvrtog i viših ešalona. Narednici vodova, vi ste odgovorni za postrojavanje vaših vojnika u Zborno područje 67, u 4:00 sutra ujutro. Dotad ste slobodni. Voljno.”

  Pozvao sam pet časnika u svoju spavaonicu i ponio bocu pravog

francuskog konjaka. Koštao me dvomjesečne plaće, no što sam drugo mogao napraviti s novcem? Uložiti ga?

Podijelio sam čaše, no Alsaver, doktorica, je odbila. Umjesto toga slomila je malu kapsulu pod nosom i duboko udahnula. Potom je bez puno uspjeha pokušala sakriti euforičan izraz lica.

“Prvo, idemo riješiti osnovni problem koji se tiče osoblja”, rekao sam točeći. “Znate li svi da ja nisam homoseksualac?”

Zbor miješanih “da gospodine” i “ne gospodine”. “Mislite li da će to... otežavati moj položaj kao zapovjednika? Što se tiče običnih vojnika?” “Gospodine, ne zn...” počeo je Moore. “Nema potrebe za izražavanjem poštovanja”, rekao sam, “ne u

ovom zatvorenom krugu; bio sam vojnik prije četiri godine, u svom vremenu. Kad nema vojnika u blizini, ja sam samo Mandella, ili William.” Imao sam osjećaj da griješim još dok sam to izgovarao. “Nastavi.”

“Pa, Williame”, nastavio je, “možda bi to bio problem prije sto godina. Znate kako su se ljudi onda osjećali.”

“Zapravo, ne znam. Jedino što znam o razdoblju od dvadeset i prvog stoljeća do danas je vojna povijest.”

“Aha. Pa, bio je to, ovaj, to je bio, kako da to kažem?” Mahao je rukama.

“To je bio zločin”, rekla je Alsaver kratko. “Tad je Eugeničko vijeće prvi put navikavalo ljude na ideju univerzalne homoseksualnosti.”

“Eugeničko vijeće?” “Dio ISUN-a. Njegov jedini upravni organ na Zemlji.” Duboko

je šmrknula iz prazne kapsule. “Plan je bio spriječiti ljude da prave bebe biološkim putem. Zato što, pod A, ljudi su pokazivali žalosno pomanjkanje razuma pri izboru svojih genetskih partnera. I pod B, Vijeće je uvidjelo kako rasne razlike imaju nepotrebno razdorno djelovanje na čovječanstvo; s potpunom kontrolom rađanja, mogli su od svih napraviti istu rasu u nekoliko generacija.”

Nisam znao da su otišli baš tako daleko. Ali pretpostavljam da je bilo logično. “Ti to odobravaš? Kao liječnica?”

“Kao liječnica? Nisam sigurna.” Uzela je još jednu kapsulu iz džepa i vrtjela ju je između palca i kažiprsta, buljeći u prazno. Ili u nešto što mi ostali nismo mogli vidjeti. “Na neki način to mi olakšava posao. Mnoge bolesti više jednostavno ne postoje. Ali mislim da ne znaju o genetici onoliko koliko misle da znaju. Nije to egzaktna znanost; mogli bi negdje grdno pogriješiti, a rezultati se ne bi pokazali stoljećima.”

Slomila je kapsulu pod nosom i dvaput duboko udahnula. “No kao žena, u potpunosti sam za to.” Hilleboe i Rusk kimnule su živahno.

“Ne morate rađati djecu?” “To je dio toga.” Prekrižila je pogled smiješno, gledajući u

kapsulu, pa je iz nje zadnji put šmrknula. “No najviše zato što... ne moramo... imati muškarca. Unutar sebe. Razumijete. Odvratno je.”

Moore se nasmijao. “Ako to nisi probala, Diana, nemoj...” “Ma, začepi.” Zaigrano je bacila praznu kapsulu na njega. “Ali to je potpuno prirodno” protestirao sam. “Prirodno je i ljuljanje među drvećem. Kopanje korijenja tupim

štapom. Napredak, zaboga bojniče, napredak.” “Bilo kako bilo”, rekao je Moore, “to je bilo zločin samo kratak

period. Onda se počelo smatrati, ovaj, izlječivim...” “Poremećajem”, rekla je Alsaver. “Hvala. A sad, pa, tako je rijetko... sumnjam da bilo tko od

muškaraca ili žena bilo što osjećao glede toga, na ovaj ili onaj način.”

“To je samo ekscentričnost”, rekla je Diana velikodušno. “Nije da jedeš bebe.”

“Tako je, Mandella” rekla je Hilleboe. “Nemam nikakvo posebno mišljenje o tebi zbog toga.”

“D-drago mi je.” To je bilo divno. Sinulo mi je da nemam baš nikakvog pojma o tome kako da se ponašam u društvu. Toliko o mom “normalnom” ponašanju koje se temeljilo na složenom prešutnom kodu seksualne etikete. Jesam li trebao s muškarcima postupati kao sa ženama, ili obratno? Ili sa svima postupati kao s braćom i sestrama? Sve je to bilo jako zbunjujuće.

Dovršio sam piće i sjeo. “Pa, hvala vam na ohrabrenju. To je ono glavno što sam vas htio pitati... Siguran sam da svi imate nekog posla, oprostiti se s nekim i slično. Nemojte da vas zadržavam.”

Svi su otišli osim Charlieja Moorea. Mi smo se odlučili silno opiti, pokušati obići svaki bar i svaki časnički klub u sektoru. Uspjeli smo ih obići dvanaest, i vjerojatno bismo uspjeli proći ih sve, ali odlučio sam odspavati nekoliko sati prije sutrašnjeg postrojavanja.

Jedini put kad mi se Charlie pokušao upucavati, bio je vrlo pristojan. Nadao sam se da sam ga odbio također pristojno – no računao sam da ću imati dosta prakse.  

3

  Prvi zvjezdani brod ISUN-a imao je tu neku paučinastu,

delikatnu ljepotu. Ali s raznolikim tehnološkim poboljšanjima, izdržljivost konstrukcije postala je važnija od smanjivanja mase (neki stari brod savio bi se poput harmonike ako bi pokušao manevrirati s dvadeset i pet G-a), i to se odrazilo na dizajnu: nezanimljiv, glomazan, funkcionalna izgleda. Jedini ukras bilo je ime MASARYK II, urezbareno tamnim plavim slovima preko opsidijskog trupa.

Naš šatl preletio je preko tog imena na putu do utovarnog prostora, a tamo je bila skupina malih ljudi i žena koji su radili na održanju trupa. U usporedbi s njima, vidjeli smo da su slova visoka dobrih sto metara. Brod je bio dug više od jednog kilometra (1036,5 metara, govorila mi je moja latentna memorija), a širok otprilike trećinu od toga (319,4 metara).

To nije značilo da će biti puno prostora. U utrobi broda bilo je smješteno šest velikih lovačkih aviona na tahionski pogon, te pedeset bespilotnih robotskih letjelica. Pješadija je bila nagurana u kut. Rat je

područje trvenja, rekao je Chuck von Clausewitz; imao sam osjećaj da ćemo to iskušati.

Imali smo otprilike šest sati prije ulaska u akceleracijske spremnike. Ubacio sam svoju prtljagu u sićušnu spavaonicu koja će mi biti dom sljedećih dvadeset mjeseci, pa otišao istraživali.

Charlie me pretekao u nalaženju salona i imao je čast prvi isprobati kvalitetu kave na Masaryku II.

“Žuč nosoroga”, rekao je. “Barem nije soja”, dodao sam, prije no što ću oprezno srknuti

prvi put. Zaključio sam da bih za tjedan dana mogao žaliti za sojom. Časnički salon bila je kabina tri metra s četiri, metalnog poda i

zidova, s aparatom za kavu i knjižničarskim displejom. Šest tvrdih stolica i stol s pisačem. “Divno mjesto, zar ne?” Mlitavo je pritisnuo prošireni popis na

knjižničarskom aparatu. “Puno vojne teorije.” “To je dobro. Da si osvježimo pamćenje.” “Jesi se prijavio za časničku obuku?” “Ja? Nisam. Naredbe.” “Ti barem imaš izliku.” Lupio je gumb pali-gasi i gledao kako se

zeleno svjetlo gasi. “Ja sam se prijavio. Nisu mi rekli da ću se ovako osjećati.”

“Da.” Nije govorio ni o kojemu rafiniranom problemu: teretu odgovornosti ili bilo čemu. “Kažu da prođe, malo-pomalo.“ Sve te informacije koje ti prisilno umetnu; konstantan tihi šapat.

“Ah, tu ste.” Hilleboe je ušla kroz vrata i pozdravila se s nama. Na brzinu je pregledala sobu, i bilo je očito da njoj odgovaraju spartanski uvjeti. “Hoćete li se obratiti satniji prije nego što uđemo u akceleracijske spremnike?”

“Neću, ne vidim zašto bi to bilo... nužno.” Skoro sam rekao “poželjno”. Umijeće kažnjavanja podređenih vrlo je delikatno. Vidio sam da ću morati podsjećati Hilleboe da ona nije glavna.

Ili bih mogao s njom jednostavno zamijeniti zapovjedne oznake. Neka ona iskusi užitak zapovijedanja.

“Možeš li, molim te, postrojiti sve vođe vodova i proći s njima postupak uranjanja? Na kraju ćemo raditi vježbe brzine. Ali zasad, mislim da bi vojnicima dobro došlo nekoliko sati odmora.” Ako su mamurni poput njihova zapovjednika.

“Na zapovijed.” Okrenula se i otišla. Pomalo zlovoljna, jer ono što sam od nje tražio zapravo bi trebao biti posao za Rilanda ili Ruska.

Charlie se zavalio u jednu od tvrdih stolaca i uzdahnuo. “Dvadeset mjeseci na ovom prljavom stroju. S njom. Sranje.”

“Pa, ako ćeš biti dobar prema meni, neću vas staviti u zajedničku spavaonicu”

“U redu. Tvoj sam rob zauvijek. Počinjem od, ovaj, sljedećeg petka.” Zavirio je u svoju šalicu i odlučio da neće ispiti talog. “Ozbiljno, ona će biti problem. Što ćeš uraditi s njom?”

“Ne znam.” Naravno, Charlie je također bio neposlušan. Ali on je bio moj izvršni, i izvan zapovjednog lanca. Osim toga, morao sam imati jednog prijatelja. “Možda će se smekšati, jednom kad budemo pod gravitacijskim pritiskom.”

“Naravno.” Tehnički, već smo bili pod gravitacijskim pritiskom, miljeli smo prema kolapsaru Stargatea pod jednim G-om. Ali to je bilo samo zbog posade; teško je zatvarati vrata među palubama dok slobodno padaš. Putovanje neće zapravo početi dok ne uđemo u spremnike.

Salon je bio predepresivan, tako da smo Charlie i ja preostale sate u kojima smo bili pokretni iskoristili da istražimo brod.

Most je izgledao kao i bilo koje drugo kompjutorsko postrojenje; štedjeli su na luksuzu video-ekrana. Stajali smo na pristojnoj razdaljini dok je Antopolova sa svojim časnicima prolazila kroz posljednje provjere prije ulaska u spremnike i prepuštanja naše sudbine strojevima.

Zapravo, sprijeda u navigacijskoj sobi bio je okrugli prorez, debeli plastični mjehur. Poručnik William nije imao drugog posla, budući da je njegov dio priprema za umetanje bio u potpunosti automatiziran, pa nam je sa zadovoljstvom pokazao prostoriju.

Noktom je kucnuo na okrugli prorez. “Nadam se da ovo nećemo morati koristiti na ovom putovanju.”

“Kako to?” pitao je Charlie. “To koristimo samo kad se izgubimo.” Ako bismo ulazni kut

pogriješili za tisućinku radijana, zasigurno bismo završili na drugom kraju galaksije. “Možemo ugrubo steći pojam o svom položaju analizom spektra najsvjetlijih zvijezda. Kao otisak prsta. Identificiramo ih tri i možemo izvršiti trigonometrijska mjerenja.”

“Onda se nađe najbliži kolapsar i vrati se na putanju”, rekao sam.

“U tome je problem. Sade-138 je jedini kolapsar za koji znamo u Magellanovom oblaku. Za njega znamo samo preko uhvaćenih neprijateljskih podataka. Čak i kad bismo mogli pronaći drugi kolapsar,

pod pretpostavkom da se izgubimo u oblaku, ne bismo znali kako da uđemo u nj.”

“To je super.” “Nije da bismo zapravo bili izgubljeni”, rekao je s prilično

vragolastim izrazom lica. “Mogli bismo se spakirati u spremnike, usmjeriti se prema Zemlji i jurnuti punom snagom. Stigli bismo tamo za otprilike tri mjeseca brodskog vremena.”

“Svakako”, rekao sam. “Ali 150000 godina u budućnosti.” Na dvadeset i pet G-a postiže se brzina do devet desetina brzine svjetlosti u manje od mjesec dana. Nakon toga bili biste u rukama svetog Alberta.

“Pa, to je slaba strana”, rekao je. “Ali bar bismo saznali tko je pobijedio u ratu.”

Zapitao sam se koliko se ljudi izvuklo iz rata upravo na taj način. Tamo su negdje na neobjašnjiv način izgubljene četrdeset i dvije udarne jedinice. Moguće je da su se sve sporo vukle kroz normalan svemir brzinom nešto ispod brzine svjetlosti i tijekom stoljeća jedna po jedna pojavljivat će se pred Zemljom ili Stargateom.

Zgodan način da postanete “odsutni bez odobrenja”, jer jednom kad biste izašli iz lanca kolapsarskih skokova, bilo bi vas gotovo nemoguće naći. Nažalost, slijed vaših skokova unaprijed je bio programiran u Zapovjedništvu Udarnih snaga; ljudski bi navigator ušao u igru jedino ako bi vas krivi izračun uvukao u krivu “crvotočinu”, pa biste iskočili na nekom nasumičnom dijelu svemira.

Charlie i ja smo nastavili s obilaskom i razgledavali teretanu, u koju je istovremeno moglo stati dvanaestak ljudi. Zamolio sam ga da napravi raspored, tako da svatko može vježbati jedan sat svaki dan kad nismo u spremnicima.

Kantina je bila jedva nešto malo veća od teretane – čak i uz četiri naizmjenične smjene, pri jelu bismo se naguravali rame uz rame – a salon unovačenih vojnika bio je čak i depresivniji od onoga časničkog. Imat ću posla s pravim moralnim dilemama i puno prije nego što mi istekne dvadeset mjeseci.

Oružarski odjeljak bio je velik kao teretana, kantina i oba salona zajedno. Tako je moralo biti zbog velike raznolikosti pješadijskog oružja koje se razvilo tijekom stoljeća. Osnovno je oružje i dalje bilo borbeno odijelo, premda je bilo puno sofisticiranije od prvih modela u kojima sam se ja tiskao neposredno prije kampanje Aleph-Nula.

Poručnik Riland, oružarski časnik, nadgledao je četiri sebi podređena vojnika, po jednoga iz svakog voda, koji su obavljali posljednje provjere uskladištenog oružja. Vjerojatno je to najvažniji

posao na cijelome brodu, kad razmisliš što bi se sve moglo dogoditi svim tim tonama eksploziva i radioaktivnih supstanci pod dvadeset i pet gravitacija.

Odsalutirao sam na njegovo nemarno salutiranje. “Ide li sve kako treba, poručniče?”

“Da-gospodine, osim tih prokletih mačeva.” Za upotrebu u statičkom polju. “Nema šanse da ih smjestimo tako da se ne iskrive. Samo se nadam da se neće slomiti.”

Nisam mogao ni početi shvaćati principe po kojima radi statičko polje; razmak između sadašnje fizike i vremena kad sam ja diplomirao iz istog područja jednako je velik kao i razmak između Galilea i Einsteina. Ali znao sam učinak.

Unutar polja, koje je bilo polukugla (u svemiru kugla) promjera otprilike pedeset metara, ništa se nije moglo micati brzinom većom od 16,3 metara u sekundi. Unutra nije bilo ničega sličnog elektromagnetskom isijavanju; nije bilo elektriciteta, nije bilo magnetizma, nije bilo svjetlosti. Iz odijela si mogao vidjeti svoju okolinu kao sablasno jednobojnu – a ta mi je pojava bila objašnjena kao posljedica “fazne transferencije kvazi-energetskog curenja u obliku susjedne tahionske stvarnosti”; previše komplicirano za mene.

No učinak je bio taj da su sva konvencionalna vojna oružja bila neupotrebljiva. Čak je i nova-bomba bila tek mlitava oteklina unutar polja. A i bilo koje stvorenje, čovjek ili Tauranac, umrlo bi u djeliću sekunde ako bi se našli unutar polja bez odgovarajuće izolacije.

Na početku nam se činilo kao da smo naišli na najjače moguće oružje. U pet okršaja cijele tauranske baze bile su potpuno uništene, bez ikakvih ljudskih žrtava na tlu. Samo je trebalo prenijeti polje preko neprijatelja (četvorica jakih vojnika to su mogla izvesti pri gravitaciji jednakoj Zemljinoj) i gledati ih kako umiru dok se uvlače u neprozirni zid polja. Ljudi koji su nosili polje bili su neranjivi, osim u kratkim vremenskim razmacima kad su možda morali isključiti stvar da bi se orijentirali.

No šesti put kad je polje bilo upotrijebljeno, Tauranci su bili spremni. Nosili su zaštitna odijela i bili naoružani oštrim kopljima s kojima su mogli probiti odijela onih koji su nosili generator. Odonda su ti nosači bili naoružani.

Još su samo tri takve bitke bile zabilježene, premda je sa statičkim poljem bilo poslano dvanaest udarnih postrojbi. Ostali su se još uvijek borili, još su uvijek bili na putu, ili su bili potpuno poraženi. Nije bilo moguće znati osim ako se ne bi vratili. A nisu bili motivirani

vraćati se ako su Tauranci i dalje kontrolirali “svoje” posjede – to se navodno smatralo činom “dezertiranja pod paljbom”, što je značilo smaknuće za sve časnike (premda su im po glasinama samo isprali mozak, utisnuli im nova sjećanja i poslali ih natrag u sukob).

“Hoćemo li koristiti statičko polje, gospodine?” pitao je Riland. “Vjerojatno. Ne u početku, osim ako su Tauranci već tamo. Ne

sviđa mi se ideja da ću živjeti u odijelu, dan za danom.” Nije ni meni bila privlačna misao da ću koristiti mač, koplje, nož za bacanje; bez obzira na sve one silne elektroničke utvare koje sam uz pomoć tog oružja poslao u Valhallu.

Pogledao sam na sat. “Pa, bolje bi nam bilo da se spustimo u spremnike, kapetane. Pobrinite se da sve bude na mjestu.” Imali smo otprilike dva sata do početka ulaznog slijeda.

Prostorija u kojoj su bili spremnici sličila je na ogromnu kemijsku tvornicu, promjera dobrih sto metara te zakrčena masivnim aparatima jednolične, sumorne sive boje. Osam spremnika bilo je razmješteno gotovo simetrično oko središnjeg lifta, a simetriju je kvarila činjenica da je jedan spremnik bio dvostruko veći od ostalih. To je po svemu sudeći bio zapovjedni spremnik, za sve više časnike i pomoćne stručnjake.

Narednik Blazynski iskoračio je iza jednog spremnika i salutirao. Nisam mu odsalutirao.

“Koji je to vrag?” U svom tom svemiru sive, bila je jedna točka u boji.

“To je mačak, gospodine.” “Reci nam nešto o tome.” I to velika točka, sa svijetlim šarama.

Izgledala je smiješno, nakačena naredniku na rame. “Da se drugačije izrazim: kog vraga mačak radi ovdje?”

“To je maskota odreda za održavanje, gospodine.” Mačak je podigao glavu dovoljno da frkne na mene nezainteresirano, da bi potom nastavio sa svojim mlitavim ljenčarenjem.

Pogledao sam Charlieja, a on je odgovorio slijeganjem ramena. “Čini se pomalo okrutnim” rekao je. Naredniku je rekao: “Neće vam puno koristiti. Nakon dvadeset pet gravitacija od njega će ostati samo krzno i utroba.”

“O ne, gospodine! Gospodo.” Razmaknuo je krzno između ramena tog stvora. Tamo je bio ugrađen fluorokarbonski umetak, isti kao onaj iznad mojega bedra. “Kupili smo ga u trgovini na Stargateu, već prilagođenog. Danas ih ima na mnogim brodovima, gospodine. Viša kapetanica nam je potpisala formulare.”

Pa, to je bilo njezino pravo; održavatelji su jednako zapovjedno odgovarali ijednima i drugima. A ovo je bio njezin brod. “Niste mogli nabaviti psa?” Bože, kako sam mrzio mačke. Uvijek se šuljaju naokolo.

“Ne, gospodine, oni se ne mogu prilagoditi. Ne mogu podnijeti slobodan pad.”

“Jeste li morali napraviti neke posebne preinake? U spremniku?” pitao je Charlie.

“Ne gospodine. Ugradili smo dodatni ležaj.” Divno; to je značilo da ću dijeliti spremnik sa životinjom. “Samo smo morali skratiti remene.

Potrebna je druga vrsta medikamenata za ojačavanje stijenki stanice, ali oni su uključeni u cijenu.”

Charlie ga je počešao iza uha. Tiho je preo, ali nije se pomaknuo. “Izgleda pomalo omamljeno. Životinja, mislim.”

“Dali smo mu medikamente unaprijed.” Nije bilo čudno što je bio tako trom; medikamenti ti uspore metabolizam da se jedva može očuvati život. “Tako ćemo ga lakše vezati.”

“Valjda je to u redu”, rekao sam. Možda je dobro za moral. “Ali ako počne smetati, ja ću ga osobno reciklirati.”

“Da, gospodine!” rekao je, s vidnim olakšanjem, misleći da sigurno ne bih mogao napraviti ništa takvo tako slatkom malom smotuljku krzna. Samo ti izazivaj, druškane.

Tako smo vidjeli sve. Još je jedino ostalo, s one strane strojeva, ogromno spremište gdje su bili lovci i bespilotne letjelice, stisnuti u svojim masivnim ležištima zbog nadolazećeg ubrzanja. Charlie i ja smo se spustili dolje da pogledamo, ali nije bilo prozora s naše strane zračne komore. Znao sam da ima jedan prozor s unutrašnje strane, ali komora je bila evakuirana, a nije se isplatilo prolaziti kroz proces punjenja i grijanja samo da zadovoljimo znatiželju.

Počeo sam se osjećati kao da sam stvarno suvišan. Nazvao sam Hilleboe, a ona je rekla da je sve pod kontrolom. S još jednim satom viška, vratili smo se u salon i namjestili računalo da nam prikaže igru Kriegspielera, koja je postajala zanimljiva baš kad se oglasilo upozorenje da je ostalo još deset minuta.

  Akceleracijski spremnici imali su iskoristivost od pet tjedana po

sistemu “pola-živih-do-havarije”; šanse da ostaneš uronjen pet tjedana prije nego što pukne neki ventil ili cijev, pa budeš zgnječen poput bube, bile su pedeset-pedeset. U praksi, morale su postojati neke izvanredno

opasne okolnosti da opravdaju upotrebu spremnika na više od dva tjedna akceleracije. U prvoj etapi putovanja bit ćemo unutra deset dana.

Međutim, pet tjedana ili pet sati, bilo je potpuno svejedno onima koji su u spremniku. Jednom kad bi se pritisak podigao na operativnu razinu, nisi imao osjećaj o prelaženju vremena. Tvoje tijelo i tvoj mozak bi otvrdnuli. Nijedno od tvojih osjetila ne radi, a možeš se zabavljati satima pokušavajući tek izgovoriti svoje ime.

Tako zapravo nisam bio iznenađen kad mi se učinilo da nije prošlo nimalo vremena kad sam odjednom postao suh, a tijelo me bockalo od povratka osjeta. Prostorija je odzvanjala kao da smo na sastanku astmatičara usred polja punog sijena: trideset devet ljudi i jedan mačak, svi su kašljali i kihali da se riješe posljednjih ostataka florougljika. Dok sam ja petljao s remenjem, otvorila su se bočna vrata i svjetlost je preplavila spremnik bolno jakom svjetlošću. Mačak je prvi izašao, a odmah iza njega svi su počeli migoljiti van. Radi dostojanstva, čekao sam da budem zadnji.

Više od sto ljudi miljelo je naokolo izvan spremnika, istezalo se i masiralo zglobove. Dajte malo dostojanstva! Okružen hrpom mladog ženskog mesa, zurio sam im u lica, a u glavi očajnički pokušavao riješiti diferencijalnu jednadžbu trećeg reda, da spriječim refleksno dizanje muškosti. Lukavština koja nije dugo djelovala, ali uspio sam doći do lifta.

Hilleboe je izvikivala naredbe, redala ljude u vrstu, a dok su se vrata zatvarala, primijetio sam da je cijeli jedan vod imao istu laganu modricu, od glave do pete. Kao dvadeset pari crnih očiju. Morao sam to istražiti s održavanjem i s medicinarima.

Nakon što se odjenem.  

4

  Pod jednim G-om putovali smo tri tjedna, uz povremene stanke

u kojima smo slobodno padali da bismo provjerili smjer, pri čemu se Masaryk II udaljavao od kolapsara Resh-10, radeći dugu usku petlju, pa se ponovno vraćao.

Taj je period protekao bez problema, a ljudi su se prilično dobro priviknuli na brodsku rutinu. Zadavao sam im najmanju moguću količinu poslova, sa što više ponavljanja obuke i vježbanja – za njihovo vlastito dobro, no nisam bio toliko naivan da mislim da su i oni to tako shvatili.

Nakon otprilike tjedan dana jednog G-a, vojnik Rudkoski (kuharski pomoćnik) napravio je aparat za destilaciju u kojemu je dnevno proizvodio nekih osam litara 95-postotnog etilnog alkohola. Nisam ga želio zaustaviti – život nam je bio dovoljno tmuran; nije me smetalo dokle god su ljudi dolazili na svoje dužnosti trijezni – no bio sam vraški znatiželjan da saznam kako je uspio dobiti sirove materijale iz našeg strogo zatvorenog ekološkog sustava, ali i kako su ljudi plaćali za cugu. Zato sam upotrijebio zapovjedni lanac odozdo; poslao sam Alsaver da sazna. Ona je pitala Jarvila, koji je pitao Carrerasa, koji je sjedio s Orbanom, kuharom. Ispostavilo se da je sve to namjestio Orban, prepustivši Rudkoskom prljavi posao, no silno je čeznuo da se time pohvali osobi kojoj vjeruje.

Da sam ikad jeo s unovačenim ljudima, možda bih i shvatio da se tu nešto čudno događa. Ali plan se nije protezao i na časničko područje.

Preko Rudkoskoga, Orban je organizirao improvizirano gospodarstvo temeljeno na alkoholu koje je obuhvaćalo cijeli brod. Ovako je to išlo:

Uz svaki je obrok bio pripremljen i vrlo sladak desert – žele, krema ili kolač – koji si slobodno mogao pojesti ako si mogao podnijeti presladak okus. No ako bi još uvijek bio na tvojem pladnju kad bi ga predavao na prozor za recikliranje, Rudkoski bi ti dao priznanicu od deset centi i ostrugao šećernu stvar u fermentacijski badanj. Imao je dva badnja od dvadeset litara, jedan je “radio” dok se drugi punio.

Priznanica od deset centi bila je podloga sustava koji ti je omogućavao da kupuješ pola litre čistog etila (s mogućnošću odabira okusa) za pet dolara. Društvance od pet ljudi koje je preskakalo deserte moglo je kupovati otprilike litru tjedno, dovoljno za tulum, ali nedovoljno da predstavlja javni zdravstveni problem.

Kad me Diana obavijestila o tome, donijela je i bocu Najgorega od Rudskog – doslovno ime za piće; bio je to okus koji jednostavno nije funkcionirao. Prošao je kroz zapovjedni lanac a nedostajalo je svega nekoliko centimetara.

Okus je bio grozna kombinacija jagode i sjemenki kima. S izopačenošću koja nije tako rijetka kod ljudi koji rijetko piju, Diana ga je obožavala. Donio sam nešto vode, a ona se totalno nalila u roku od sat vremena. Sebi sam ulio jednu čašu i nisam je dovršio.

Kad je već odavno prošla granicu potpunog pijanstva, nakon što je svojim jetrima mrmljala utješni monolog, iznenada je iskrenula glavu prema gore i zurila u mene dječji izravno.

“Vi imate pravi problem, bojniče William.” “Ni upola toliko kao onaj koji ćete imati vi ujutro, poručnice

doktorice Diana.” “Ma ne baš.” Pijano je odmahnula rukom ispred svog lica.

“Nešto vitamina, nešto glu... koze, jaaaako malo adren... alina ako sve ostalo zakaže. Vi... vi... imate... pravi... problem.”

“Gledajte, Diana, zar ne želite da...” “Ono što vama treba... je da se nađete s dragim kaplarom

Valdezom.” Valdez je bio seksualni savjetnik za muškarce. “On je pun razumijevanja. To mu je poso. On će vas...”

“O tome smo već razgovarali, sjećate se? Želim ostati ovakav kakav jesam.”

“Zar to ne želimo svi?” Obrisala je suzu u kojoj je vjerojatno bilo jedan posto od alkohola. “Znate da vas zovu Stari Narstnjak. Ne, ne zovu.”

Pogledala je u pod, a onda u zid. “Stari Nastranjak, e tako zovu.” Očekivao sam i gora imena od toga. Ali ne tako rano. “Baš me

briga. Zapovjednika uvijek nazivaju nekim imenima.” “Znam, ali.” Ustala je naglo i malo zateturala. “Previše sam

popila. Leći.” Okrenula mi je leđa i istegnula se tako jako da joj je puknula spojka. Onda se šav tiho rastvorio pa je s ramena zbacila tuniku, iskoračila iz nje i na prstima odšetala do mojega kreveta. Sjela je i potapšala madrac. “Ajde, Williame. Ovo vam je jedina prilika.”

“Za Boga miloga, Diana. Ne bi bilo pošteno.” “Sve je pošteno”, zahihotala se. “A osim toga, ja sam doktorica.

Mogu bit klinički objektivna; neće me nimalo smetati. Pomozite mi s ovim.” Nakon petsto godina, još uvijek su kopče grudnjaka stavljali odostraga.

Jedan tip džentlmena bi joj pomogao da se skine, a onda tiho izašao. Drugi tip džentlmena bi odjurio prema vratima. Budući da nisam nijedan tip, navalio sam na plijen.

Možda je bila sreća što se onesvijestila prije nego što smo imalo napredovali. Divio sam se prizoru i dugo je dirao prije nego što sam, osjećajući se kao hulja, uspio skupiti svu njezinu odjeću i odjenuti joj je.

Podigao sam je iz kreveta, taj slatki teret, i onda shvatio da ako me itko vidi kako je nosim do njezine spavaonice, bit će na udaru glasina do kraja kampanje. Pozvao sam Charlieja, rekao mu da smo malo popili i da je Diana prošla dosta lošije od mene, te ga zamolio da dođe na piće i pomogne mi otpratiti dobru doktoricu kući.

Kad je Charlie pokucao na vrata, ona je bila nevino zavaljena u stolici i tiho je hrkala.

Nasmijao joj se. “Liječnice, sama se izliječi.” Ponudio sam mu bocu, uz upozorenje. Pomirisao je i zgrčio lice.

“Što je ovo, lak?” “Ma samo nešto što je kuhar spremio na brzinu. Čisti destilat.” Odložio je bocu oprezno, kao da bi mogla eksplodirati ako je

protrese. “Predviđam da će biti sve manje mušterija. Nakon epidemije smrti od trovanja. Je li stvarno popila to odvratno piće?”

“Pa, kuhar je priznao da je to bio eksperiment koji mu nije pošao za rukom; ostali okusi očito su pitki. Da, uživala je u njemu.”

“Pa...” Nasmijao se. “Dovraga! Što, ti je primiš za noge a ja je primim za ruke?”

“Ne, gledaj, svaki od nas je primi za ruku. Možda tako uspije malo i prohodati.”

Malo je zastenjala kad smo je podignuli sa stolice, otvorila je jedno oko i rekla: “Zdravo, Charlee.” Onda je zatvorila oko i pustila da je vučemo do spavaonice. Putem nas nitko nije vidio, no njezina cimerica u krevetu, Laasonen, sjedila je i čitala.

“Stvarno se napila, je li?” Obraćala se svojoj prijateljici uvrnutom naklonošću. “Ovamo, dajte da vam pomognem.”

Nas smo je troje s mukom smjestili u krevet. Laasonen ju je pogladila i maknula kosu s njezinih očiju. “Rekla je da je to u naravi eksperimenta.”

“Onda je posvećenija znanosti od mene” rekao je Charlie. “A ima i jači želudac, također”

Svima bi nam bilo draže da to nije rekao. Diana je smeteno priznala da se nakon prvoga pića ničega ne

sjeća, a iz razgovara s njom zaključio sam da je mislila da je Charlie bio tamo cijelo vrijeme. Što je bilo najbolje, naravno. Ali, o Diana, moja dražesna prikrivena heteroseksualko, daj da ti kupim bocu dobrog viskija sljedeći put kad uđemo u luku. Za sedamsto godina.

Vratili smo se u spremnike za skok od Resha-10 do Kapha-35. To su dva tjedna pod dvadeset pet G-a; nakon toga nam je predstojalo još četiri tjedna kolotečine pod jednom gravitacijom.

Najavio sam svoju politiku otvorenih vrata, ali skoro je nitko nikad nije koristio. Rijetko sam viđao vojnike, a prilike u kojima se to događalo bile su gotovo uvijek negativne: testiranje rezultata njihove ponovljene obuke, uručivanje ukora, te povremeno očitavanje bukvica.

A oni su rijetko kad govorili jasno, osim kad bi odgovarali na izravno postavljeno pitanje.

Većinom im je engleski bio materinji ili drugi jezik, ali toliko se drastično promijenio u posljednjih 450 godina da sam ga jedva mogao razumjeti, a uopće ga nisam kužio kad bi brzo govorili. Srećom, tijekom osnovne obuke sve su ih učili i engleski jezik s početka dvadeset prvog stoljeća; taj jezik, ili dijalekt, služio je kao privremeni lingua franca preko kojega su vojnici dvadeset petog stoljeća mogli komunicirati s nekim tko je živio kad i njihovi čukun-puta-devetnaest-djedovi. Ako je još uvijek postojalo nešto poput pra i čukundjedova.

Sjetio sam se svog prvog bojnog zapovjednika, kapetana Stotta – kojega sam mrzio jednako srčano kao i ostatak satnije – i pokušao sam zamisliti kako bih se ja osjećao da je on bio seksualno nastran, a ja da sam prisiljen učiti novi jezik da bi njemu bilo lakše.

Dakle imali smo problema s disciplinom, svakako. Ali bilo je čudo da smo uopće imali nešto discipline. Za to je bila zaslužna Hilleboe; koliko god da je nisam volio, morao sam joj odati priznanje za održavanje vojničke poslušnosti.

Većina natpisa po palubama ticala se neostvarive seksualne geometrije između drugog djelatnog časnika i njezina zapovjednika.  

  Od Kapha-35 skočili smo do Samka-78, otuda do Ayina-129 i

naposljetku do Sadea-138. Većina skokova nije bila duža od nekoliko stotina svjetlosnih godina, no onaj posljednji iznosio je 140000 – bio je to vjerojatno najduži kolapsarski skok ikad izveden s brodom s posadom.

Vrijeme provedeno u jurenju kroz crvotočinu od jednoga kolapsara do drugoga uvijek je bilo isto, neovisno o udaljenosti. Kad sam studirao fiziku, mislilo se da je trajanje kolapsarskog skoka uvijek jednako nuli. No nekoliko stoljeća kasnije, proveli su složeno istraživanje s navođenim valnim duljinama koje je dokazalo da skok zapravo traje tek mali djelić nanosekunde. Ne zvuči puno, ali morali su iznova postaviti temelje fizike kad je otkriven kolapsarski skok; nakon što su otkrili da putovanje od točke A do točke B traje neko vrijeme, morali su sve te proklete teorije ponovno oboriti. Fizičari su još uvijek raspravljali oko toga.

Ali imali smo hitniji problem nakon što smo iskočili iz kolapsarskog polja Sadea-138 s tri četvrtine brzine svjetlosti. Onaj tren nismo mogli znati jesu li nas Tauranci tamo pretekli. Lansirali smo otprije programiranu bespilotnu letjelicu, koja će usporiti na 300 G-a i

preliminarno izvidjeti. Upozorit će nas ako otkrije bilo kakve brodove u sustavu, ili dokaze tauranske aktivnosti na bilo kojemu od planeta kolapsara.

Nakon što je bespilotna letjelica lansirana, zatvorili smo se u spremnike, a računalo je tri tjedna izvodilo manevre izbjegavanja, dok je brod polako usporavao. Nije bilo problema, osim što je tri tjedna vraški puno vremena da ostaneš zamrznut u spremniku; nekoliko dana poslije toga svi su se vukli uokolo kao da su stari bogalji.

Da je bespilotna letjelica poslala informacije da su Tauranci već u sustavu, odmah bismo usporili na jedan G i počeli raspodjeljivati lovce i bespilotne letjelice, naoružane nova-bombama. Ili možda ne bismo toliko ni poživjeli: nekad bi Taurancima trebalo tek nekoliko sati da srede brod nakon što uđe u sustav. Umiranje u spremniku i nije najugodnije.

Trebalo nam je mjesec dana da se Sadeu-138 približimo na nekoliko astronomskih jedinica, tamo gdje je bespilotna letjelica pronašla planet koji je odgovarao našim potrebama.

Bio je to čudan planet, nešto manji od Zemlje ali kompaktniji. Nije baš bio kriogenski zamrzivač kakva je bila većina portalnih planeta; zbog topline iz kore planeta i zbog S Doradusa, najsvjetlije zvijezde u oblaku, koja je bila udaljena samo trećinu svjetlosne godine.

Najčudnije obilježje tog planeta je manjak geografskih obilježja. Iz svemira je izgledao kao neznatno oštećena kugla za biljar. Naš fizičar, poručnik Gim, relativno netaknuto stanje planeta objasnio je njegovom neobičnom kružnom putanjom, koja je bila skoro poput one kod kometa, zbog koje je vjerojatno većinu vremena proveo kao “planet-skitnica” te je sam putovao svemirom među zvijezdama. Vrlo vjerojatno nikad nije bio pogođen velikim meteorom, sve dok nije naišao u okrug Sadea-138 i tu ostao zarobljen – prisiljen da dijeli prostor sa svim drugim podrtinama koje je kolapsar dovukao skupa s njim.

Ostavili smo Masaryka II u orbiti (mogao je sletjeti, no to bi mu ograničilo vidljivost i vrijeme za bijeg) i sa šest lovaca spustili građevni materijal na površinu.

Bilo je dobro maknuti se s broda, premda planet baš i nije bio gostoljubiv. Atmosfera je bila prorijeđeni hladni vihor vodika i helija; čak i u podne bilo je prehladno da bilo koja materija bude u plinovitom stanju.

“Podne” je kad je S Doradus točno iznad glava, sićušna, bolno svijetla iskra. Noću je temperatura sporo padala, spuštajući se od

dvadeset pet Kelvinovih stupnjeva do sedamnaest stupnjeva – što je stvaralo probleme, jer bi se točno prije zore vodik počeo kondenzirati iz zraka, čineći sve tako skliskim da je bilo uzaludno bilo što raditi osim sjediti i čekati da prođe. U zoru je blijeda pastelna kiša pružala jedino osvježenje od monotonog crno-bijelog krajolika.

Tlo je bilo nesigurno, pokriveno malenim zrnatim komadima smrznuta plina koji se polako, neprestano mijenjao u slabašan povjetarac. Morao si se sporo gegati da ostaneš na nogama; od četvero ljudi koji će umrijeti tijekom izgradnje baze, troje će biti žrtve običnog pada.

Vojnici nisu bili sretni s mojom odlukom da prvo izgradimo obrambene linije i protuzračnu obranu, a tek onda postavimo nastambe za stanovanje. No to je bilo po pravilima, i dobivali su dva dana odmora na brodu za svaki “dan” na planetu – što i nije bilo previše, priznajem, budući da su dani na brodu trajali 24 sata, a dani na planetu 38,5 sati, od zore do zore.

Baza je dovršena u nešto manje od četiri tjedna, i bilo je to uistinu impresivno zdanje. Vanjski rub, krug promjera jednoga kilometra, čuvali su laseri od dvadeset pet gigavata koji su automatski nišanili i pucali u tisućinki sekunde. Reagirali su na pokret bilo kojeg objekta značajnije veličine u vidokrugu baze. Ponekad, kad bi vjetar zapuhao na određen način i kad bi se tlo navlažilo vodikom, malene granule leda slijepile bi se i tvorile šupljikave grude snijega koje bi se počele kotrljati. Ne bi se dugo kotrljale.

Za ranu zaštitu, prije nego što bi se neprijatelj pojavio u vidokrugu, baza je bila smještena u središtu golemog minskog polja. Zakopane mine eksplodirale bi nakon dovoljno velikog pomaka u lokalnom gravitacijskom polju: jedan jedini Tauranac detonirao bi minu ako bi joj se približio na dvadeset metara; malena letjelica iznad mine na visini od jednog kilometra također bi je detonirala. Bilo ih je 2800, uglavnom nuklearnih bombi od 100-mikrotona. Njih pedeset bile su tahionske sprave razorne moći. Sve su bile nasumično razbacane u prstenu koji se širio od granica laserske učinkovitosti, na još pet kilometara.

Unutar baze, uzdali smo se u osobne lasere, mikrotonske granate, a svaki vod imao je po jedan bacač raketa na tahionski pogon koji nikad nije bio iskušan u borbi. Kao posljednje sredstvo, statičko polje bilo je postavljeno pokraj nastambi za stanovanje. Unutar njegove neprozirne sive kupole, uz hrpu oružja iz paleolitika koje bi bilo dovoljno da se zaustavi Zlatna horda, spremili smo malu krstaricu, za

slučaj da prije nego što dobijemo bitku uspijemo izgubiti sve svoje svemirske letjelice. Dvanaest ljudi moglo bi se vratiti na Stargate.

To ne bi puno pomoglo ostalim preživjelima, koji bi morali prodavati zjake sve dok ne bi došla pojačanja ili smrt.

Sve nastambe za stanovanje i sva upravna postrojenja bili su pod zemljom, da bi bili zaštićeni od izravnih oružja. No to baš i nije pridonosilo moralu; postojale su liste čekanja za svako zaduženje vani, bez obzira na to koliko ono bilo naporno ili riskantno. Nisam htio da mi vojnici idu na površinu u slobodno vrijeme, em zbog opasnosti, em zbog administrativnih komplikacija stalnog provjeravanja iznošenja i unošenja opreme te praćenja tko je gdje bio.

Naposljetku, morao sam popustiti i dopustiti ljudima da izlaze gore na nekoliko sati tjedno. Ništa se nije imalo za vidjeli osim bezoblične ravni i neba (kojim je tijekom dana dominirao S Doradus, a golemi mutni oval galaksije noću), ali i to je bio napredak u odnosu na zurenje u zidove i strop od istopljenog kamenja.

Omiljena zabava bila je šetnja do obrambenih linija i bacanje gruda snijega ispred lasera; isprobavanje koliko malu grudu snijega moraš baciti da pokrene oružje. Činilo mi se da je zabavljačka vrijednost ove razbibrige bila otprilike jednaka promatranju kapanja iz pipe, no zapravo nije bilo štete, budući da je oružje pucalo samo vani, a imali smo višak energije.

Pet mjeseci stvari su išle glatko. Imali smo samo administrativne probleme slične onima koje smo imali i na Masaryku II.

I bili smo u manjoj opasnosti kao pasivni trogloditi nego kad smo jurili od kolapsara do kolapsara, barem dok se nije pojavio neprijatelj.

Zažmirio sam na jedno oko kad je Rudkoski ponovno sastavio svoju destileriju. Bilo što što je razbijalo monotoniju garnizonske dužnosti bilo je dobrodošlo, a te priznanice davale su im ne samo cugu, nego i nešto s čime su mogli kockati. Miješao sam se samo na dva načina: nitko nije smio izlaziti van ako nije potpuno trijezan, i nitko nije smio prodavati seksualne usluge. Možda je to dolazilo od puritanca u meni, ali opet, bilo je po pravilima. Mišljenja pomoćnih stručnjaka bila su podijeljena. Poručnik Wilber, časnik-psihijatar, slagao se sa mnom; seksualni savjetnici Kajdi i Valdez nisu. Ipak, oni su vjerojatno masno zarađivali, bili su pravi “profesionalci”.

Pet mjeseci udobne dosadne rutine, a onda se dogodila ta stvar s vojnikom Graubardom.

 

Zbog očitih razloga, nikakvo oružje nije bilo dopušteno u nastambama za stanovanje. Kako su ovi ljudi istrenirani, čak bi i šakatanje moglo rezultirati smrću, a bili su naglih naravi. Stotinu sasvim običnih ljudi vjerojatno bi se međusobno poklalo nakon tjedan dana u našim špiljama, no ovi su vojnici odabrani prema svojim sposobnostima da se slažu u zatvorenoj sredini.

Ipak, bilo je tučnjava. Graubard je skoro ubio svojega bivšeg ljubavnika Schona kad mu se ta junačina nakesila u redu za hranu. Dobio je tjedan dana pritvora u samici (kao i Schon, jer ga je izazvao), a nakon toga psihijatrijsko savjetovanje i kaznene dužnosti – kvragu, nisam ga mogao prebaciti u drugu satniju – a onda je bio dobar dečko dva tjedna. Izmijenio sam raspored obroka i rada tako da se njih dvojica nikad ne bi našli u istoj prostoriji. Ali sreli su se opet u hodniku, a taj je put bilo izjednačenije: Schonu su slomljena dva rebra, no Graubardu je napukao testis i izgubio je četiri zuba.

Da se tako nastavilo, imao bih bar jedna gladna usta manje za hraniti. Po Jedinstvenom zakoniku vojne pravde mogao sam narediti da se Graubard smakne, budući da smo tehnički bili u borbenom stanju. Možda sam i trebao, tada i tamo. No Charlie je predložio humanije rješenje i ja sam ga prihvatio.

Nismo imali dovoljno prostora da zadržimo Graubarda u samici cijelo vrijeme, što se činilo jedinim humanim a ipak praktičnim rješenjem, no imali su obilje prostora na Masaryku II, koji je lebdio u stacionarnoj orbiti iznad nas. Nazvao sam Antopolovu i ona se složila da će se pobrinuti za njega. Dao sam joj dopuštenje da izbaci tog gada u svemir, ako joj bude stvarao bilo kakve probleme.

Sazvali smo opću skupštinu da objasnimo stvari, tako da svi budu svjesni lekcije iz Graubardova slučaja. Baš sam počeo govoriti, stojeći na kamenom podiju a satnija je sjedila ispred mene – kad me ta luda budala odlučila ubiti.

Kao i svima ostalima, i Graubardu je bilo dodijeljeno pet sati tjedno obuke unutar statičkog polja. Pod strogim nadzorom, vojnici su na lutkama Tauranaca vježbali rukovati mačevima, kopljima i čim sve ne. Graubard je nekako uspio prokrijumčariti oružje, indijansku čakru, a to je metalni krug s vanjskim rubom oštrim kao britva. Nezgodno je to oružje, ali jednom kad naučiš njime rukovati, može biti puno učinkovitije od uobičajenog noža za bacanje. Graubard je bio stručnjak.

Sve se dogodilo u djeliću sekunde, Graubard je onesposobio ljude oko sebe – laktom udario Charlieja u sljepoočnicu, a udarcem slomio koljeno Hilleboe – izvukao čakru iz tunike i zavrtio je prema

meni jednim laganim pokretom. Prošla je pola puta do mojega vrata prije nego što sam reagirao.

Instinktivno sam dlanom udario čakru da je skrenem od sebe i skoro izgubio četiri prsta, za centimetar. Oštri rub mi je rasporio gornji dio dlana, no uspio sam odbiti tu stvar sa smjera. A Graubard je jurišao na mene, s iskešenim zubima i izrazom lica za koji se nadam da ga nikad više neću vidjeti.

Možda nije shvaćao da je stari nastranjak zapravo tek pet godina stariji od njega; da stari nastranjak ima borbene reflekse i tri tjedna kinestetičke obuke negativnim povratnim reakcijama. U svakom slučaju, bilo je toliko lagano da mi ga je gotovo bilo žao.

Uvrtao je desni palac; znao sam da će napraviti još jedan korak i pokušati savate-skok. Prilagodio sam udaljenost među nama kratkim skokom naprijed i, baš kad se s obje noge pridigao sa zemlje, grubo ga bočnim udarcem pogodio u pleksus. Bio je u nesvijesti prije nego što je pao na tlo. Ali nije umro.

Da sam ga ubio u samoobrani, mojim problemima bio bi kraj, a ne bi se umjesto toga umnožili.

Običnog psihotičnog izazivača nereda zapovjednik može zatvoriti i na njega zaboraviti, ali ne i neuspješnog atentatora. Nije mi trebala anketa da znam da njegovo pogubljenje neće poboljšati moje odnose s vojnicima.

Shvatio sam da je Diana pokraj mene na koljenima i da mi pokušava otvoriti dlan. “Provjeri Hilleboe i Moorea”, promrmljao sam, a vojnicima rekao: “Otpust.”  

5

  “Ne budi seronja” rekao je Charlie. Držao je vlažnu krpu na

modrici sa sirane na glavi. “Ti misliš da ga ne moram smaknuti?” “Prestanite se trzati!” Diana je pokušavala spojiti krajeve moje

rane tako da je može premazati i zatvoriti. Od zgloba nadolje, ruka mi je bila kao komad leda.

“Ne moraš ga sam Smaknuti. Možeš nekome narediti. Nasumično.”

“Charlie je u pravu”, rekla je Diana. “Neka svatko izvuče ceduljicu iz kugle.”

Bilo mi je drago što je Hilleboe čvrsto spavala na drugom krevetu. Nije mi trebalo njezino mišljenje. “A ako tako odabrana osoba odbije?”

“Kazni je i odaberi drugu”, rekao je Charlie. “Zar nisi ništa naučio u limenci? Ne možeš poništiti svoj autoritet tako da javno sam obaviš posao... to očito moraš nekome narediti.”

“Za svaki drugi posao, svakako. Ali za ovo... nitko u satniji nije nikad ubio nekoga. Izgledalo bi kao da sam sredio da netko drugi obavi moj moralno prljavi posao.”

“Ako je tako vraški komplicirano”, rekla je Diana, “zašto ne biste jednostavno stali pred vojnike i rekli im koliko je to komplicirano. I onda im prepustili da vuku slamku. Nisu djeca.“

Postojala je vojska u kojoj su se stvari tako radile, govorila mi je moja jaka kvazi-memorija. Marksistička POUM milicija u Španjolskom građanskom ratu, rano dvadeseto stoljeće. Izvršio bi naredbu tek nakon što ti je bila detaljno objašnjena; mogao si odbiti ako ti ne bi imala smisla. Časnici i obični vojnici skupa su se opijali i nikad si nisu salutirali ili koristili titule. Izgubili su rat. Ali ona druga strana nije se zabavljala.

“Gotova sam.” Diana mi je smjestila u krilo mlohavi dlan. “Nemojte s njim ništa raditi sljedećih pola sata. Kad vas počne boljeti, onda smijete.”

Pozorno sam ispitao ranu. “Linije se ne poklapaju. Nije da se žalim.”

“Ne biste ni trebali. Po svemu, trebali biste imati samo batrljak. A s ove strane Stargatea nema ustanove za regeneraciju.”

“Trebao bi imati batrljak na vratu”, rekao je Charlie. “Ne znam zašto uopće imaš neku grižnju savjesti. Trebao si odmah ubiti tog gada.”

“Znam to, dovraga!” I Charlie i Diana poskočili su na moj ispad. “Oprostite, sranje. Gle, samo pustite da se sam brinem o tome.”

“Zašto neko vrijeme vas dvoje ne biste razgovarali o nečemu drugom.” Diana je ustala i provjerila sadržaj svoje medicinske torbe. “Moram provjeriti još jednog pacijenta. Nastojte se međusobno ne razdraživati.”

“Graubarda?” pitao je Charlie. “Tako je. Da se uvjerim da može doći na stratište bez ičije

pomoći.” “Što ako Hilleboe...” “Bit će u nesvijesti još pola sata. Poslat ću Jarvila dolje za svaki

slučaj.” Žurno je izašla kroz vrata.

“Stratište...” O tome uopće nisam mislio. “Kako ćemo ga dovraga smaknuti? Ne možemo to uraditi unutra: zbog morala. Streljački odred bio bi prilično jezovit.”

“Izbaci ga iz zračne komore. Ne duguješ mu nikakav ceremonijal.”

“Vjerojatno si u pravu. Nisam razmišljao o njemu.” Pitao sam se je li Charlie ikad vidio leš osobe koja je tako umrla. “Možda bismo ga jednostavno trebali utrpati u reciklažu. Ionako će na kraju tamo završiti.”

Charlie se nasmijao. “Tako treba.” “Morali bismo ga malo podrezati. Vrata nisu previše široka.”

Charlie je imao nekoliko ideja kako da se to zaobiđe. Jarvil je ušao i više-manje nas ignorirao.

Odjednom su se vrata ambulante s treskom otvorila. Pacijent na kolicima; Diana je jurcala uz njega stišćući mu prsa, dok je vojnik gurao. Pratili su ih drugi vojnici, ali su zastali na vratima. “Tamo kraj zida”, naredila je.

Bio je to Graubarđ. “Pokušao se ubiti”, rekla je Diana, ali to je bilo prilično očito. “Srce mu je stalo.” Napravio je omču od svojeg pojasa, koji mu je još uvijek labavo visio oko vrata.

Na zidu su visjele dvije velike elektrode s gumenim drškama. Diana ih je zgrabila jednom rukom, dok je drugom strgnula sa sebe tuniku. “Mičite ruke s kolica!” Razdvojila je elektrode, nogom lupila prekidač i pritisnula ih o njegova prsa. Tiho su zujale dok mu se tijelo treslo i bubetalo. Vonj zapaljenog mesa.

Diana je tresla glavom, “Pripremite se da ga otvorimo”, rekla je Jarvilu. “Dovedite mi Doris.” Tijelo mu je grgoljilo, no to je bio mehanički zvuk, kao s vodovodnim cijevima.

Isključila je struju i pustila da elektrode padnu, skinula prsten s prsta i otišla staviti ruke u sterilizator. Jarvil je po čovjekovim prsima počeo trljati neku tekućinu opaka mirisa.

Između dvije opekotine od elektroda bila je mala crvena oznaka. Trebalo mi je trenutak da je prepoznam. Jarvil ju je izbrisao. Približio sam se i provjerio Graubardov vrat.

“Mičite se s puta, Williame, niste sterilni.” Diana mu je provjerila ključnu kost, odmjerila kanaliće i napravila rez ravno do dna njegove grudne kosti. Krv je prokuljala van i Jarvil joj je dodao alatku koja je izgledala poput velikih kromiranih kliješta. Skrenuo sam pogled, ali nisam mogao ne čuti kako ta stvar drobi kroz njegova rebra. Tražila je retraktor i spužve pa tako redom, dok sam ja lunjao natrag do mjesta

na kojemu sam bio sjedio. Krajičkom oka vidio sam kako neprestano radi unutar prsnog koša, izravno mu masirajući srce.

Charlie je vidio kao se osjećam. Slabašno je podviknuo: “Hej, nemoj se toliko truditi, Diana.” Nije odgovorila. Jarvil je dokotrljao umjetno srce i držao je dvije cijevi. Diana je uzela skalpel, a ja sam ponovno skrenuo pogled.

  Pola sata kasnije i dalje je bio mrtav. Isključili su stroj i nabacili

plahtu preko njega. Diana je isprala krv sa svojih ruku i rekla: “Moram se presvući. Vratim se za minutu.”

Ustao sam i otišao do njezine spavaonice, koja je bila odmah pokraj. Trebao sam znati. Podigao sam ruku da pokucam, ali odjednom me zaboljela kao da mi gori uzduž po crti. Pokucao sam lijevom rukom, a ona je isti tren otvorila vrata.

“Što... aha, hoćete nešto za svoju ruku.” Bila je napola odjevena, nesvjesna toga. “Pitajte Jarvila.”

“Ne, nisam zato došao. Što se dogodilo, Diana?” “Aha. Pa”, navukla je tuniku preko glave a glas joj se prigušio.

“Ja sam kriva, valjda. Ostavila sam ga samog na trenutak.” “A on se pokušao objesiti.” “Tako je.” Sjela je na krevet i ponudila mi da sjednem na stolicu.

“Otišla sam u prednji dio broda, a on je bio mrtav kad sam se ja vratila. Već sam otpustila Jarvila jer ne želim da Hilleboe bude predugo bez nadzora.”

“Ali, Diana... nema traga na njegovom vratu. Nema modrice, ničega.”

Slegnula je ramenima. “To što se objesio nije ga ubilo. Imao je srčani napad.”

“Netko mu je dao injekciju. Točno iznad srca” Znatiželjno me pogledala. “Ja sam to napravila, Williame.

Adrenalin. Standardna procedura.” Tu crvenu točku prolivene krvi dobiješ ako se trzanjem izmičeš

dok primaš injekciju. Inače sredstvo ide izravno kroz pore, ne ostavlja trag. “Bio je mrtav kad si mu davala injekciju?”

“To bi bilo moje stručno mišljenje.” Bezizražajno lice. “Srce mu nije kucalo, nije bilo pulsa, nije disao. Vrlo malo drugih poremećaja pokazuje te simptome.”

“Da. Kužim.” “Je li nešto... u čemu je problem, Williame?”

Ili sam ja bio nevjerojatno sretan ili je Diana bila vrlo dobra glumica. “Ništa. Da, bolje da uzmem nešto za ovu ruku.” Otvorio sam vrata. “Ovo me poštedjelo velike nevolje.”

Pogledala me izravno u oči. “To je istina.”   Zapravo, jednu sam nevolju zamijenio drugom. Unatoč činjenici

da je bilo nekoliko nepristranih svjedoka Graubardove smrti, stalno su kolale glasine da sam ja dao dopuštenje doktorici Alsaver da ga jednostavno utamani – budući da sam ja osobno taj posao sfušao, a nisam htio prolaziti kroz problematični vojni sud.

Činjenica je bila da po Jedinstvenom zakoniku Ministarstva “pravde”. Graubard nije zaslužio nikakvo suđenje. Samo sam trebao reći “Ti, ti i ti. Odvedite ovog čovjeka i ubijte ga, molim.” A jao onom vojniku koji bi odbio izvršiti zapovijed.

Moj odnos s vojnicima na neki se način ipak poboljšao. Barem izvana, prema meni su se ponašali poslušnije. Ali pretpostavljao sam da je to barem dijelom prosta vrsta poštovanja, koju može zadobiti bilo koji grubijan koji se dokazao kao opasan i nestabilan.

Tako je Ubojica postao moj novi nadimak. Baš kad sam se naviknuo na Starog Nastranjaka.

U bazi su se stvari uskoro vratile u rutinu treninga i čekanja. Gotovo da sam jedva čekao da se Tauranci pojave, samo da se stvar okonča na ovaj ili onaj način.

Vojnici su se navikli na stanje puno bolje od mene, iz očitih razloga. Imali su određene dužnosti za izvršiti i obilje slobodnog vremena za uobičajeno vojničko ublažavanje dosade. Moje dužnosti su bile raznolikije, ali me nisu puno veselile, budući da su problemi koji bi do mene procurili bili tipa “ovdje prestaje izvlačenje od odgovornosti”; oni su ugodnim, jasnim rješenjima rješavani na nižim ešalonima.

Nikad mi nije bilo previše stalo do sporta ili igara, ali sve sam im se više okretao, kao svojevrsnom sigurnosnom ventilu. Prvi put u svojemu životu, u tom napetom, klaustrofobičnom okruženju nisam se mogao okrenuti čitanju ili proučavanju. Tako sam mačevao, s motkom i sa sabljom, s drugim časnicima, radio do iznemoglosti na spravama za vježbu i čak držao uže za preskakanje u svome uredu. Većina drugih časnika igrala je šah, no obično bi me pobijedili – kad god bih ja pobijedio imao sam osjećaj da su mi pustili. Igre riječima bile su teške jer je moj jezik bio arhaički dijalekt kojim su se oni teško služili, a ja nisam imao ni vremena ni dara da ovladam “suvremenim” engleskim.

Pustio sam Diani da mi neko vrijeme daje medikamente za promjenu raspoloženja, ali kumulativni učinak bio je zastrašujući – postajao sam ovisan na način da je to isprva bilo previše suptilno da bi me smetalo – tako da sam prestao kratkim rezom. Onda sam pokušao sa sustavnom psihoanalizom s poručnikom Wilberom. To je bilo nemoguće. Premda je on znao sve o mojim problemima na akademski način, nismo govorili jezikom iste kulture; njegovo tješenje vezano za ljubav i seks bilo je isto kao da ja govorim kmetu iz četrnaestog stoljeća kako mu je najbolje izaći nakraj sa svojim svećenikom i zemljoposjednikom.

A to je, ipak, bio korijen mojih problema. Bio sam siguran da bih podnio pritisak i frustracije komandiranja; toga što sam zatvoren u špilji s ovim ljudima koji su mi se na trenutke činili jedva jedvice manje tuđi od neprijatelja; čak i gotovo potpunu izvjesnost da to može voditi samo bolnoj smrti a s bezvrijednim ciljem – da sam samo imao Marygay uz sebe. A taj je osjećaj bivao sve jači kako su mjeseci polako prolazili.

Po tom pitanju Wibber je vrlo strog prema meni i optužio me da romantiziram svoju poziciju. Znao je što je to ljubav, rekao je; i on sam je bio zaljubljen. A suprotnost spolova u paru ništa ne mijenja – u redu, to sam mogao prihvatiti; ta je ideja bila klišej u generaciji mojih roditelja (premda je u onoj mojoj naišla na neke predvidljive otpore). Ali ljubav, rekao je, ljubav je nježan cvijet; ljubav je fin kristal; ljubav je nestabilna reakcija s vremenom opadanja od otprilike osam mjeseci. Sranje, rekao sam ja, i optužio ga da iznosi otrcane kulturalne stereotipe; trideset stoljeća predratnog društva poučavalo je da je ljubav jedina stvar koja može trajati do groba pa čak i poslije, a da se rodio umjesto što se izlegao iz epruvete, to bi znao i da mu ja to ni ne kažem! Na to bi on poprimio nakrivljen, pomirljiv izraz lica i nastavio ponavljati da sam ja tek žrtva samonametnutih seksualnih frustracija i romantičnih tlapnji.

Kad razmislim o tome, pretpostavljam da smo se dobro zabavljali raspravljajući. Izliječio me nije.

Imao sam novog prijatelja koji mi je cijelo vrijeme sjedio u krilu. Bio je to mačak, koji je imao uobičajeni talent da se sakrije od ljudi koji vole mačke, a da se lijepi na one koji imaju problema sa sinusima ili jednostavno ne vole te podle male životinje. No imali smo nešto zajedničko, budući da je on bio, koliko ja znam, nadaleko jedini drugi heteroseksualni mužjak sisavac. Bio je kastriran, naravno, no to u ovim okolnostima nije bilo previše važno.  

6

  Prošlo je točno 400 dana otkad smo počeli podizati građevinu.

Sjedio sam za svojim stolom i nisam provjeravao novi popis rasporeda dužnosti od Hilleboe. Mačak mi je bio u krilu i glasno preo, premda sam ga odbijao maziti. Charlie je sjedio izvaljen u stolici i čitao nešto na pregledniku. Telefon je zazujao, a zvala je viša kapetanica.

“Ovdje su.” “Što?” “Rekla sam da su ovdje. Tauranski je brod upravo izašao iz

kolapsarskog polja. Brzinom od 0,80c. Ubrzavaju na trideset G-a. Više-manje.”

Charlie se nagnuo preko mojega stola. “Što?” Bacio sam mačka. “Koliko dugo? Prije nego možeš napasti?” pitao sam. “Čim završimo ovaj razgovor.” Isključio sam telefon i otišao do

logističkog kompjutora, koji je bio pandan onome na Masaryku II i s njim imao izravnu poveznicu za podatke. Dok sam ja iz njega pokušavao izvući brojke, Charlie je petljao s vizualnim prikazom.

Displej je bio hologram koji je zauzimao otprilike metar kvadratni s pola metra i bio je programiran da prikazuje položaj Sadea-138, našega planeta, kao i položaj nekolicine drugih kamenitih gromada u sustavu. Zelene i crvene točke pokazivale su položaj naših i tauranskih letjelica.

Kompjutor je iznio podatak da je minimalno vrijeme potrebno Taurancima da uspore i da se vrate do ovoga planeta nešto više od jedanaest dana. Naravno, to podrazumijeva maksimalno ubrzavanje i usporavanje cijelim putem ravnom putanjom – tako bismo ih mogli srediti kao muhe na zidu. Zato će, poput nas, nasumično mijenjati smjer leta i stupanj ubrzanja. Temeljeno na nekoliko stotina zabilješki neprijateljskog ponašanja iz prošlosti, kompjutor nam je dao tablicu vjerojatnosti:

  Dana do kontakta  Vjerojatnost     11        0,000001     15        0,001514     20        0,032164     25        0,103287     30        0,676324     35        0,820584

    40        0,982685     45        0,993576     50        0,999369      SREDNJA VRIJEDNOST   28,9554       0,500000   Naravno, osim ako ih Antopol i njezina banda veselih gusara ne

bi uspjeli uništiti. Šanse za to, naučio sam u limenci, bile su nešto manje od pedeset-pedeset.

No trebalo im 289554 dana ili dva tjedna, mi na zemlji mogli smo samo sjediti skrštenih ruku i gledati. Ako bi Antopol bila uspješna, mi se onda ne bismo morali boriti sve dok nas ovdje ne bi zamijenio redovni garnizon vojnika, a mi krenuli dalje prema sljedećem kolapsaru.

“Još nisu otišli.” Charlie je podesio displej na najmanje mjerilo; planet je bio bijela lopta veličine dinje, a Masaryk II zelena točka nekih osam dinja nadesno; oboje nije stalo na ekran u isto vrijeme.

Dok smo promatrali, malena je zelena točka iskočila iz točke broda i odletjela od njega. Prozirni broj dva proletio je pokraj nje, a oznaka se projicirala u donjem lijevom kutu displeja, identificirajući ga kao 2-lovačku bespilotnu letjelicu. Drugi brojevi na oznaci identificirali su Masaryka II, lovca i četrnaest bespilotnih letjelica planetarne obrane. Tih šesnaest brodova još uvijek nisu bili dovoljno daleko jedni od drugih da bi imali zasebne točke.

Mačak mi se trljao oko gležnja; podigao sam ga i pogladio. “Reci Hilleboe da sazove opću skupštinu. Mogli bi to reći svima odjednom.”

  Ljudi to nisu najbolje primili, ali nisam ih mogao kriviti. Svi

smo očekivali napad Tauranaca puno ranije – a kad su ustrajavali pri tome da ne dolaze, jačao je osjećaj da je Zapovjedništvo Udarnih snaga pogriješilo i da se nikad i neće pojaviti.

Htio sam da satnija zaozbiljno počne vježbati s oružjem; gotovo dvije godine nisu se koristili nikakvim oružjem velike snage, pa sam im tako aktivirao laserske prste te razdijelio granate i bacače raketa. Nismo mogli vježbati unutar baze, zbog straha od oštećenja vanjskih senzora i obrambenog laserskog prstena. Zato smo isključili pola gigavatnih lasera u krugu i otišli na otprilike jedan kilometar od obrambenih linija, jedan po jedan vod, u mojoj ili Charliejevoj pratnji. Rusk je pozorno pratila zaslone za rano upozoravanje. Ispalila bi baklju ako bi nam se bilo što približilo, a vod bi se morao vratiti unutar prstena, prije nego što

bi se ti neznanci pojavili na obzoru, a u tom bi se trenutku obrambeni laseri sami automatski upalili. Osim što bi sredili neznance, spržili bi i vod u manje od 0,02 sekunde.

Nismo si mogli priuštiti da bilo što iz baze iskoristimo kao metu, no pokazalo se da to nije nikakav problem. Prva tahionska raketa koju smo ispalili izdubila je rupu dugu dvadeset, široku deset, a duboku pet metara; krhotine su nam dale mnoštvo meta, dvaput većih od čovjeka i svih ostalih manjih veličina.

Vojnici su bili dobri, puno bolji nego što su bili s primitivnim oružjima u statičnom polju. Ispostavilo se da je najbolja vježba za lasere nešto slično pucanju na glinene golube: upare se dva čovjeka tako da jedan stoji iza drugoga i baca mu kamenje u nasumičnim razmacima. Onaj koji puca mora procijeniti putanju kamena i spaliti ga prije nego što padne na tlo. Imali su impresivnu koordinaciju oko-ruka (možda je Eugeničko vijeće napravilo nešto kako treba). Pucajući na kamenje veličine oblutka, većina njih mogla je pogoditi devet od deset i više od toga. Stari, biološko ne-isprogramirani ja, mogao sam pogoditi možda sedam od deset, a imao sam puno više prakse od njih.

Jednako su lako procjenjivali putanju s bacačem granata, koji je bio puno okretnije oružje od onoga u prošlosti. Umjesto da ispaljuje jednu mikrotonsku bombu standardnim propulzivnim nabojem, imao je četiri različita naboja i izbor od jedne, dvije, tri ili četiri mikrotonske bombe. A za stvarno blisku borbu prsa o prsa, u kojoj je opasno koristiti laser, cijev bacača bi se odvojila i mogla se napuniti spremnikom streljiva za “sačmaricu”. Svaki bi pucanj poslao šireći oblak tisuća sićušnih sulica koje su značile trenutačnu smrt na pet metara, a na šest metara bi se pretvorile u bezazlenu izmaglicu.

Tahionski bacač raketa nije zahtijevao ama baš nikakvu vještinu. Samo si trebao paziti da ti netko ne stoji iza leđa dok pucaš; mlazni val rakete bio je opasan nekoliko metara iza lansirne cijevi. Inače bi samo centrirao metu unutar nišanskog križa i stisnuo gumb. Nisi se morao brinuti za putanju; raketa je uvijek išla ravno. Izlaznu brzinu dosegnula bi za manje od sekunde.

Izlazak van i raspaljivanje po krajoliku diglo je moral vojnicima. No krajolik nije uzvraćao. Bez obzira na to koliko su oružja bila fizički impresivna, njihova učinkovitost ovisit će o tome kako Tauranci mogu uzvratiti. Grčka falanga zasigurno je djelovala prilično impresivno, ali ne bi baš dobro prošla protiv samo jednog čovjeka s bacačem plamena.

A kao i sa svakim drugim okršajem, zbog dilatacije vremena, nemoguće je bilo utvrditi s kojim će tipom oružja oni raspolagati.

Možda nikad nisu čuli za statično polje. Ili možda mogu izgovoriti čarobnu riječ i učiniti da mi nestanemo.

Bio sam vani s četvrtim vodom, pržio kamenje, kad je Charlie nazvao i zamolio me da se vratim, pod hitno. Ostavio sam Heimoffa kao odgovornog.

“Još jedan?” Mjerilo holografskog displeja bilo je takvo da je naš planet bio veličine graška, otprilike pet centimetara od X-a koji je označavao Sade-138. Četrdeset i jedna crvena i zelena točka bile su razbacane po području; displej je brojem 41 označio Tauransku krstaricu (2).

“Jesi li zvao Antopol?” “Jesam.” Predvidio je sljedeće pitanje. “Trebat će skoro cijeli

dan da signal dođe do tamo i da se vrati.” “To se nikad prije nije dogodilo”, ali Charlie je to, naravno,

znao. “Možda im je ovaj kolapsar posebno važan.” “Vjerojatno.” Dakle, bilo je gotovo sigurno da ćemo se boriti na

zemlji. Čak ako Antopol i uspije srediti prvu krstaricu, izgledi s drugim bili bi manje od pedeset-pedeset. Nedostajalo je bespilotnih letjelica i lovaca. “Ne bih sad htio biti Antopol.”

“Ona će samo prije s tim svršiti.” “Ne znam. Mi smo u prilično dobrom stanju.” “Sačuvaj to za vojnike, Williame.” Smanjio je mjerilo displeja

tako da je pokazivalo samo dva objekta: Sade-138 i novu crvenu točku koja se sporo pomicala.

* * *   Sljedeća dva tjedna gledali smo kako točke prestaju svjetlucati.

A ako si znao kad i gdje pogledati, mogao si otići van i vidjeti kako se to događa uživo. Jako svijetla točka bijele svjetlosti izblijedjela bi otprilike u sekundi.

U toj sekundi, nova-bomba izbacila je energiju preko milijun puta veću od one gigavatnog lasera. To bi stvorilo minijaturnu zvijezdu promjera pola kilometra, vruću kao unutrašnjost sunca. Razorila bi sve što bi dodirnula. Radijacija od bliskog promašaja sredila bi brodsku elektroniku tako da se ne bi mogla popraviti – dva lovca, jedan naš i jedan njihov, očigledno su tako nastradali, stalnom su brzinom tiho lebdjeti izvan sustava, bez energije.

Prije smo u ratu koristili snažnije nova-bombe, no degenerativna materija koja se koristila kao punjenje bila je nestabilna u velikim

količinama. Bombe su bile sklone eksplodirati dok su još uvijek bile na brodu. Tauranci su očigledno imali isti problem – ili su od početka kopirali proces od nas – jer su također umanjili nova-bombe koje su koristile manje od sto kilograma degenerativne materije. A raspoređivali su ih otprilike na isti način kao i mi, bojna se glava razdvajala na desetke dijelova prilikom približavanja meti, od kojih je samo jedan bio nova-bomba.

Vjerojatno će im ostati nekoliko bombi nakon što dokrajče Masaryka II i njegovu pratnju lovaca i bespilotnih letjelica. Zato je bilo izgledno da smo gubili vrijeme i snagu na vježbe s oružjem.

Prošlo mi je kroz glavu da bih mogao okupiti jedanaest ljudi i ukrcati ih na lovca kojeg smo sakrili na sigurnome iza statičkog polja. Bio je unaprijed programiran da nas odvede natrag na Stargate.

Išao sam čak tako daleko da sam u glavi sastavljao listu jedanaestorice, pokušavajući se dosjetiti jedanaest ljudi koji su mi značili više od ostalih. Ispalo je da bih ih šestoro morao odabrati nasumično.

No ipak sam odgodio tu zamisao. Ipak smo imali izgleda, možda i vraški dobrih, čak i protiv do zuba naoružane krstarice. Ne bi bilo lako progurati nova-bombu tako blizu da i nas uključi u svoj ubojiti radijus.

Osim toga, bacili bi me u svemir zbog dezerterstva. Čemu se onda truditi?

  Raspoloženje je poraslo kad je Antopolina bespilotna letjelica

sredila prvu tauransku krstaricu. Ne računajući brod koji je ostao za obranu planeta, još uvijek je imala osamnaest bespilotnih letjelica i dva lovca. Okrenuli su se da presretnu drugu krstaricu, koja je u tom trenutku bila udaljena nekoliko svjetlosnih sati, a još uvijek ju je napastovalo petnaest neprijateljskih bespilotnih letjelica.

Jedna tauranska bespilotna letjelica sredila je Antopol. Njezini pomoćni brodovi nastavili su napad, ali zbrkano. Jedan lovac i tri bespilotne letjelice pobjegli su iz bitke maksimalnim ubrzanjem, zaokrenuvši preko ekliptične ravni, i nisu bili progonjeni. Promatrali smo ih s morbidnom zainteresiranošću, dok se neprijateljska krstarica polako pomjerila unatrag da bi se obračunala s nama. Lovački brod usmjerio se natrag prema Sadeu-138, da pobjegne. Nitko ih nije krivio. Zapravo, poslali smo im oproštajnu poruku s najboljim željama; nisu nam odgovorili, naravno, budući da su bili zatvoreni u spremnicima. Ali ostat će zabilježeno.

Neprijatelju je trebalo pet dana da se vrati do planeta i da se lagodno sakrije u stacionarnoj orbiti na drugoj strani. Mi smo se smjestili na položaj za neizbježnu prvu fazu napada, koji će doći iz zraka i biti u potpunosti automatiziran: njihove bespilotne letjelice protiv naših lasera. Sastavio sam odred od pedeset ljudi unutar statičnog polja, za slučaj da se bespilotne letjelice probiju. Zapravo besmislena gesta: neprijatelj bi mogao jednostavno stati pokraj, čekati da isključe polje i sprže ih onaj tren kad prestanu svijetliti.

Charlie je imao čudnu ideju koju sam zamalo prihvatio. “Mogli bismo od mjesta napraviti klopku” “Kako to misliš?” rekao sam. “Ovo mjesto jest klopka, u krugu

od dvadeset pet kilometara.” “Ne, ne mine i te stvari. Mislim na samu bazu, ovdje, pod

zemljom.” “Nastavi.” “U tom su lovcu dvije nova-bombe.” Pokazao je na statičko

polje koje je bilo s druge strane nekoliko stotina metara stijenja. “Možemo ih dovući ovamo, postaviti kao mine, a potom se svi sakriti iza statičkog polja, i čekati.”

Na neki je način to bilo primamljivo. Razriješilo bi me bilo kakve odgovornosti donošenja odluka, sve bi se prepustilo slučaju. “Mislim da ne bi upalilo, Charlie.”

Izgledao je povrijeđeno. “Naravno da bi.” “Ne, gledaj. Da bi to upalilo, morao bi baš svakog Tauranca

dovući u radijus u kojemu bi poginuli – ali oni neće svi jurišati ovdje odjednom nakon što probiju naše obrane. A najmanje ako mjesto bude izgledalo napušteno. Posumnjat će na nešto, poslati izvidnicu. A nakon izvidnice detonirati bombu...”

“Bili bi na početku, da. Samo bez baze. Oprosti.” Slegnuo sam ramenima. “To je bila zamisao. Nastavi razmišljati,

Charlie.” Ponovno sam posvetio pažnju displeju, na kojemu se odvijao jednostrani svemirski rat. Imalo je smisla da neprijatelj želi onesposobiti onaj jedan lovački brod iznad nas, prije nego što počne nas obrađivati. Otprilike sve što smo mi mogli napraviti bilo je da gledamo crvene točke kako se kreću oko planeta i pokušavaju pogoditi svoj cilj. Dosad je pilot uspio izbiti sve bespilotne letjelice; neprijatelj na njega još uvijek nije poslao nijednog lovca.

Dao bih tom pilotu da upravlja s pet lasera u našem obrambenom prstenu. No ne bi mu puno pomogli. Gigavatni laser ispaljuje milijardu kilovata po sekundi na dometu od sto metara. No na tisuću kilometara

uvis, zraka je oslabljena na deset kilovata. Možda bi napravila nešto štete ako bi pogodila optički senzor. Barem bi unijela konfuziju.

“Dobro bi nam došao još jedan lovac. Ili njih šest” “Prvo ćemo iskoristiti bespilotne letjelice”, rekao sam. Naravno

da smo imali lovca, i jednog mornarka koji bi mogao njime upravljati. No to bi nam moglo biti jedina nada, ako nas stjeraju u kut u statičko polje.

“Koliko je daleko taj drugi lik?” pitao je Charlie, misleći na pilota lovca koji je zbrisao. Smanjio sam mjerilo i zelena se točka pojavila na desnoj strani displeja. “Otprilike šest svjetlosnih sati.” Uz njega su bile dvije bespilotne letjelice, preblizu da bi se pokazale kao zasebne točke; treću je izgubio pri bijegu. “Više ne ubrzava, ali ide brzinom od nula cijelih devet G-a.”

“Ne bi nam mogao pomoći ni kad bi htio.” Trebalo bi gotovo mjesec dana da uspori.

U tom se bijednom trenutku svjetlo koje je označavalo našeg obrambenog lovca ugasilo. “Sranje.”

“Sad počinje zabava. Da kažem vojnicima da se spreme za izlazak?”

“Ne... neka uđu u odijela, za slučaj da ostanemo bez zraka. Ali pretpostavljam da će proći neko vrijeme dok nas ne napadnu na tlu.” Ponovno sam povećao mjerilo. Četiri crvene točke već su se šuljale oko planeta prema nama.

  Ušao sam u odijelo i vratio se u administrativnu prostoriju da

gledam vatromet na monitorima. Laseri su radili savršeno. Sve četiri bespilotne letjelice sručile su

se na nas istovremeno, bile su uočene i uništene. Sve osim jedne nova-bombe eksplodirale su dalje od našeg vidokruga (vidljivi obzor bio je udaljen otprilike deset kilometara, ali laseri su bili postavljeni visoko i mogli su pogoditi stvar na duplo većoj udaljenosti od te). Bomba koja je eksplodirala unutar našeg vidokruga istopila je polukružnu gromadu koja se blistavo žarila nekoliko minuta. Sat kasnije, još uvijek se žarila prigušeno narančasto, a temperatura vani porasla je na pedeset stupnjeva iznad nule i otopila većinu snijega, otkrivši nepravilnu tamnosivu površinu.

Sljedeći je napad također završio u djeliću sekunde, ali ovaj je put bilo osam bespilotnih letjelica, a četiri od njih približile su se na deset kilometara. Radijacija od užarenih kratera podigla je temperaturu na gotovo 300 stupnjeva. To je bilo iznad temperature isparavanja vode,

i počeo sam se brinuti. Borbena odijela radila su i na temperaturama od preko tisuću stupnjeva, ali brzina automatskih lasera ovisila je o niskoj temperaturi supravodiča.

Zatražio sam od računala da mi da limit temperature lasera, a ono je ispisalo TR 398-734-009-265, “Neke procjene koje se tiču prilagodljivosti kriogeničke artiljerije za primjenu u okolišima s relativno visokim temperaturama”, u kojem je bilo puno korisnih savjeta kako izolirati oružja kad imate pristup potpuno opremljenoj trgovini s vojnom opremom. No bilo je zabilježeno da se vrijeme reakcije uređaja za automatsko nišanjenje povećava kako temperatura raste, a da iznad određene “kritične temperature” oružja uopće ne mogu nišaniti. No bilo je nemoguće predvidjeti način rada pojedinog oružja, osim da je najviša zabilježena kritična temperatura 790 stupnjeva, a najniža 420.

Charlie je promatrao displej. Preko radija u odijelu, glas mu je bio utučen.

“Šesnaest ovaj put.” “Iznenadio si se?” Jedna od stvari koju smo znali o psihologiji

Tauranaca je određena kompulzivnost u brojkama, posebno osnovnim i pomnoženim s brojem dva.

“Možemo se samo nadati da im ih nije ostalo još 32.” Ispitao sam računalo o ovome; moglo mi je samo pružiti informaciju da je krstarica dosad lansirala ukupno 44 bespilotne letjelici a da se zna da su ih neke krstarice nosile i do 128.

Imali smo više od pola sata prije no što će bespilotne letjelice udariti. Mogao sam sve evakuirati u statičko polje i tamo bi privremeno bili na sigurnom ako bi se jedna nova-bomba probila. Na sigurnom ali u klopci. Koliko će dugo trebati krateru da se ohladi ako se tri ili četiri – a kamoli šesnaest – bombi uspije probiti? Ne možeš vječno živjeti u borbenom odijelu, premda je ono sve recikliralo nemilosrdnom učinkovitošću. Tjedan dana bilo je dovoljno da budeš potpuno jadan, a nakon dva tjedna, na rubu samoubojstva. Nitko nikada nije izdržao tri tjedna, u uvjetima pod poljem.

Osim toga, statično polje moglo je biti smrtonosna zamka u obrambenom položaju. Budući da je kupola neprozirna, neprijatelju su na raspolaganju sve opcije; jedini način da saznaš što smjeraju bio je da gurneš glavu izvan polja. Ne bi morali napadati primitivnim oružjima osim ako bi bili nestrpljivi. Mogli bi držati kupolu pod konstantnom laserskom paljbom i čekati da isključite generator. A u međuvremenu bi

vas mogli mučiti bacanjem u kupolu kopalja, kamenja, strijela – mogli biste uzvratiti paljbu, ali bilo bi prilično uzaludno.

Naravno, ako bi jedan čovjek ostao u bazi, ostali bi mogli čekati sljedećih pola sata u statičkom polju. Ako ne bi došao po njih, znali bi da je vani vruće. Utipkao sam kombinaciju koja mi je otvorila frekvenciju dostupnu svima iz petog i viših ešalona.

“Ovdje bojnik Mandella.” To je još uvijek zvučalo kao loša šala. Ukratko sam im iznio situaciju i zamolio ili da se svi u satniji

slobodno presele u statičko polje. Ja ću ostati vani i doći po njih ako stvari dobro prođu – ne iz plemenitosti, naravno; radije sam riskirao da me raznesu u nanosekundi nego da pod sivom kupolom gotovo sigurno umrem polako.

Prebacio sam na Charliejevu frekvenciju. “Možeš i ti poći. Ja ću se pobrinuti za stvari ovdje.”

“Ne hvala”, rekao je polako. “Ja ću čim... Hej, gledaj ovo.” Krstarica je lansirala još jednu crvenu točku, nekoliko minuta iza

ostalih. Oznaka na displeju identificirala ju je kao još jednu bespilotnu letjelicu. “To je čudno.”

“Praznovjerni gadovi”, rekao je bezosjećajno. Ispalo je da je samo jedanaest ljudi odabralo priključiti se

pedesetorici kojima je bilo naređeno da uđu u kupolu. To me nije trebalo iznenaditi, ali jest.

Dok su se bespilotne letjelice približavale, Charlie i ja smo zurili u monitore, a pazili smo da ne gledamo u holografski displej, prešutno se složivši da nam je bolje da ne znamo kad su udaljeni jednu minutu, a kad trideset sekundi... A onda, kao i inače, bilo je gotovo prije nego što smo saznali da je počelo. Zasloni su zasjali bijelo, statika je zatulila, i još uvijek smo bili živi.

Ali ovaj je put u daljini bilo vidljivo petnaest novih rupa – neke su zapravo bile i blizu! – a temperatura je rasla tako brzo da je posljednja brojka na računalnom brojilu bila bezoblično mutna. Vrhunac je bio dosta iznad 800, a onda je naglo palo dolje.

Nikad nismo vidjeli nijednu bespilotnu letjelicu, ne u tom djeliću sekunde koliko je trebalo laserima da nanišane i opale. Ali ona njihova sedamnaesta zabljesnula je iznad obzora, suludo krivudajući cik-cak, i stala točno iznad nas. Na trenutak se činilo da lebdi, a onda je počela padati. Detektiralo ju je pola lasera, i neprestano su pucali, ali nijedan je nije uspio nanišaniti; svi su bili zaglavljeni u svojim posljednjim položajima.

Zasvjetlucala je dok je padala, zrcalno izglačani glatki trup letjelice reflektirao je bijeli odsjaj od kratera i jezovito treperenje stalne, nemoćne laserske paljbe. Čuo sam Charlieja kako je duboko udahnuo, a bespilotna je letjelica pala tako blizu da si mogao vidjeti tauranske paučaste brojke urezane na trupu i prozirni okrugli prozor blizu vrha – onda je njezin motor bljesnuo i iznenada je nestala.

“Koji je to vrag?” rekao je Charlie tiho. Okrugli prozor. “Možda je to izvidnica” “Valjda jest. Dakle ne možemo im ništa, i oni to znaju.” “Osim ako se laseri oporave.” To se nije činilo izglednim. “Bolje

da se svi smjestimo pod kupolu. Mi također.” Izrekao je riječ u kojoj se vokal promijenio tijekom stoljeća, ali

je značenje bilo jasno. “Nema žurbe. Idemo vidjeti što će oni napraviti.” Čekali smo nekoliko sati. Vanjska temperatura ustalila se na 690

stupnjeva – točno ispod tališta cinka, sjetio sam se bez ikakvog razloga – i pokušao sam ručno upravljati laserima, ali još uvijek su bili smrznuti.

“Evo ih dolaze”, rekao je Charlie. “Opet osam.” Posegnuo sam za displejom. “Valjda ćemo...” “Čekaj! Nema bespilotnih letjelica.” Oznaka je svih osam točaka

identificirala kao transportere postrojbi. “Valjda žele zauzeti bazu”, rekao je. “Netaknutu.” To, a možda žele isprobati nova oružja i tehnike. “Ne riskiraju

puno. Uvijek se mogu povući i baciti nam nova-bombu u krilo.” Nazvao sam Brill i naredio joj da otiđe po sve koji su u

statičkom polju i poreda ih skupa s ostalima iz njezina voda u obrambenu liniju oko sjeveroistočnog i sjeverozapadnog kvadranta. Ostatak ljudi ću ja rasporediti na drugu polovinu kruga.

“Pitam se”, rekao je Charlie. “Možda se ne bismo svi trebali gore rasporediti odjednom. Dok ne saznamo koliko ima Tauranaca.”

To je imalo smisla. Zadržati pričuvu, neka neprijatelj podcijeni našu snagu. “Dobra ideja... Možda ih ima samo 64 u osam transportera.” Ili 128, ili 256. Volio bih kad bi naš špijunski satelit imao bolje razvijene senzore za razlikovanje. Ali u stroj veličine grejpfruta ne može se previše toga natrpati.

Odlučio sam pustiti da Brillinih sedamdeset ljudi bude naša prva linija obrane, te im naredio da se smjeste u rovove prstena koje smo napravili izvan područja baze. Svi ostali ostat će dolje dok ne bude potrebno.

Ako bi se ispostavilo da su Tauranci nezaustavljivi, bilo brojčanom premoći bilo tehnologijom, svima bih naredio da uđu u statičko polje. Postojao je tunel koji je vodio od nastambi do kupole, tako da su ljudi pod zemljom mogli onamo doći izravno i sigurno. Oni u rovovima morali bi se povlačiti pod paljbom, ako bi itko od njih još uvijek bio živ kad bih izdao naredbu.

Nazvao sam Hilleboe i zadužio nju i Charlieja da paze na lasere. Ako bi se odglavili, pozvao bih Brill i njezine ljude da se vrate. Ponovno bih uključio automatski sustav gađanja, izvalio se i gledao predstavu. Ali čak su i zaglavljeni laseri mogli biti korisni. Charlie je na monitorima označio kamo bi išle laserske zrake; on i Hilleboe pucali bi njima ručno kad god bi se nešto pomaknulo u vidnom polju oružja.

Imali smo dvadesetak minuta. Brill je šetala uzduž područja sa svojim ljudima i naređivala jednom po jednom vodu da uđu u rovove, postavljajući područja za paljbu koja su se pokrivala. Uletio sam i zatražio je da postavi teško naoružanje, tako da se napredovanje neprijatelja njime može usmjeriti prema laserima.

Nije se više puno toga moglo napraviti, osim čekati. Tražio sam od Charlieja da prati napredovanje neprijatelja i pokuša nam točno odbrojavati, a potom sam sjeo za svoj stol i izvadio tabelu, da napravim grafički prikaz rasporeda Brillinih postrojbi i da vidim mogu li ga poboljšati.

Mačak mi je skočio u krilo, žalosno mijaučući. Očito nije mogao razlikovati osobe kad bi ušle u odijela. Ali nitko drugi nije sjedio za ovim stolom. Posegnuo sam da ga podragam, a on je skočio i pobjegao.

Poderao sam četiri lista papira kad sam nacrtao prvu liniju. Prošlo je neko vrijeme otkad sam obavljao neki delikatan posao u odijelu. Sjećam se kako su nas tijekom obuke tjerali da dodajemo jaja jedni drugima, kako bismo kontrolirali mehaniku pojačavanja snage. Prljava igra. Pitao sam se imaju li na Zemlji još uvijek jaja.

Kad sam završio grafički raspored, nisam vidio kako bih to mogao poboljšati. A u mozak su mi natrpali gomilu svih tih vojnih teorija; bilo je tu i više nego dovoljno taktičkih savjeta o okruživanju i opkoljavanju, ali s krive točke gledišta. Ako si ti bio taj koji je bio opkoljen, nisi imao previše mogućnosti. Čvrsto se držati i boriti se. Brzo reagirati na koncentriranje snaga neprijatelja, ali ostati fleksibilan tako da neprijatelj ne može rasporediti diverzivne postrojbe koje bi odvukle oružane snage s drugog kraja kružne obrane, na kojemu se također može očekivati napad. Uvijek je dobar savjet: u potpunosti koristite potporu iz zraka i iz svemira. Drži glavu dolje, a digni bradu i moli se da dođe

konjica. Drži svoj položaj i nemoj misliti o Dien Bien Phuu, Alamou, Bitci kod Hastingsa.

“Izašlo je još osam transportera”, rekao je Charlie. “Pet minuta. Dok prvih osam ne dođe ovamo.”

Dakle, mislili su nas napasti u dva vala. Najmanje u dva. Što bih ja napravio, da sam na mjestu tauranskog zapovjednika? To nije bilo teško dokučiti; Taurancima je nedostajalo mašte u taktikama i bili su skloni kopirati naše obrasce.

Prvi napad mogao bi biti potrošni, napad kamikaza da nas smekšaju i da procijene našu obranu. Drugi bi bio promišljeniji i dovršili bi posao. Ili obrnuto: prva bi grupa imala dvadeset minuta da se ukopa u rovove; onda bi ih druga preskočila preko glava i snažno nas napala na jednoj točci – probili bi obrambenu liniju i preplavili bazu.

Ili su možda poslali dva odreda jer je dva jednostavno bio čaroban broj. Ili su možda mogli poslati samo osam transportnih brodova odjednom (to bi bilo loše jer bi dalo naslutiti da su transporteri veliki; u nekim drugim situacijama koristili su transportere koji su prevozili tek četiri vojnika ili njih čak 128).

“Tri minute.” Zurio sam u gomilu monitora koji su pokazivali različite sektore minskih polja. Ako ćemo imati sreće, sletjet će točno tamo, bez poduzimanja mjera opreza. Ili možda prođu preko mina, dovoljno nisko da ih detoniraju.

Na neodređen sam se način osjećao krivim. Bio sam siguran u svojoj rupi, črčkao sam, spreman da počnem izdavati naredbe. Što je onih sedamdeset žrtvenih janjaca mislilo o svojem odsutnom zapovjedniku?

Onda sam se sjetio što sam ja mislio o kapetanu Stottu na onoj prvoj misiji, kad je odabrao ostati na sigurnom u orbiti, dok smo se mi borili na zemlji. Navala mržnje koje sam se prisjetio bila je tako jaka da sam se morao suzdržati da ne povratim.

“Hilleboe, možeš li se sama pobrinuti za lasere?” “Ne vidim zašto ne bih mogla, gospodine” Bacio sam novčić i ustao. “Charlie, ti preuzmi koordinaciju

jedinica; ti to možeš izvesti jednako dobro kao i ja. Ja idem gore “Ne bih vam to preporučila, gospodine.” “Dovraga, ne, Williame. Ne budi idiot.” “Ja ne primam naredbe, ja ih izdaj...” “Gore ne bi izdržao ni deset sekundi”, rekao je Charlie. “Riskirat ću na isti način kao i svi ostali.” “Zar ne čuješ što ti govorim? Oni će te ubiti!”

“Vojnici? Gluposti. Znam da me ne vole posebno, ali...” “Nisi slušao frekvencije vodova?” Ne, nisu govorili mojom

vrstom engleskoga kad su govorili međusobno. “Misle da si ih ti stavio na prvu crtu kao kaznu, zbog kukavičluka. Nakon što si im rekao da svi mogu slobodno ući u kupolu.”

“Zar niste, gospodine?” rekla je Hilleboe. “Da ih kaznim? Nisam, naravno da nisam.” Ne svjesno.

“Jednostavno su bili tamo gore kad su mi trebali... Zar im poručnica Brill ništa nije rekla?”

“Ne koliko sam ja čuo”, rekao je Charlie. “Možda je bila previše zauzeta namještanjem postrojbi.”

Ili se slagala s njima. “Bolje da se po...” “Tamo!” viknula je Hilleboe. Prvi neprijateljski brod bio je

vidljiv na jednom od monitora minskog polja; ostali su se pojavili za sekundu. Došli su iz nasumičnih smjerova i nisu bili ravnomjerno raspoređeni oko baze. Pet ih je bilo na sjeveroistočnom kvadrantu, a samo jedan na jugozapadnom. Prenio sam informaciju Brill.

No prilično smo dobro predvidjeli njihov način mišljenja; svi su se spuštali u prsten mina. Jedan se približio dovoljno blizu jednoj od tahionskih sprava i aktivirao je. Eksplozija je zahvatila zadnji kraj začudno aerodinamične letjelice, nakon čega se ova u potpunosti prevrnula i srušila, tako da je prednji kraj prvi udario u zemlju. Otvorila su se bočna vrata i Tauranci su počeli miljeti van. Izašlo ih je dvanaest; četvorica su vjerojatno ostala unutra. Ako ih je i u svim drugim brodovima bilo po šesnaest, bilo ih je jedva nešto više od nas.

U prvom valu. Ostalih sedam letjelica sletjelo je bez problema, i da, bilo ih je

po šesnaest u svakom brodu. Brill je prebacila nekoliko odreda da odgovori na koncentriranje neprijateljskih postrojbi, i čekala je.

Brzo su se kretali preko minskog polja, koračali su usklađeno, poput krivonogih, nestabilnih robota, a nisu zastajali čak ni kad bi nekoga od njih mina raznijela u komadiće, što se dogodilo jedanaest puta.

Kad su se pojavili na obzoru, bilo je očito zašto su bili nasumično raspoređeni: unaprijed su isplanirali koji će im pristupi pružiti najviše prirodnih zaklona, koji su im pružale ponajviše krhotine iz smrskanih bespilotnih letjelica. Doći će na nekoliko kilometara od baze prije nego što ćemo ih moći jasno nanišaniti. A njihova su odijela imala sklopove za pojačavanje slične našima, tako da su mogli prijeći jedan kilometar u manje od minute.

Brill je svojim vojnicima naredila da odmah otvore vatru, vjerojatno više zbog morala no što se nadala da bi zapravo mogli i pogoditi neprijatelje. Vjerojatno su pokojeg i sredili, premda je to bilo teško reći. Barem su tahionske rakete obavile impresivan posao pretvaranja gromada u šljunak.

Tauranci su uzvratili paljbu nekim oružjem sličnim tahionskim raketama, možda baš istim. No rijetko su koga pogodili; naši su ljudi bili u razini zemlje i ispod, a ako raketa ne bi nešto pogodila, nastavila bi se kretati bez prestanka, amen. No uspjeli su pogoditi jedan gigavatni laser, a potres koji je iza toga slijedio bio je dovoljno jak da poželim da smo se zakopali malo dublje od dvadeset metara.

Nismo imali neke koristi od gigavatnih lasera. Mora da su Tauranci unaprijed prokužili gdje su mogli gađati i to su područje izbjegavali. To se pokazalo sretnim, jer je Charlie zbog toga na trenutak skrenuo pažnju od laserskih monitora.

“Koji je vrag?” “Što to, Charlie?” Ja nisam micao oči s monitora, čekao sam da

se nešto dogodi. “Brod, krstarica – nestala je.” Pogledao sam holografski displej.

Bio je u pravu; jedina crvena svjetla bila su ona koja su predstavljala transportere s vojnicima.

“Kamo je otišla?” pitao sam blesavo. “Idemo to odvrtiti unatrag.” Programirao je displej da se vrati

nekoliko minuta unatrag, te smanjio mjerilo na razini na kojoj su se u kocki vidjeli i planet i kolapsar. Pojavila se krstarica, a s njom i tri zelene točke. Naše su “kukavice” napadale krstaricu sa samo dvije bespilotne letjelice.

No u toj odluci malo su im pomogli zakoni fizike. Umjesto da uđu u kolapsar, okrenuli su se oko kolapsarskog

polja, koje ih je izbacilo natrag poput katapulta. Izašli su van brzinom od devet desetina brzine svjetlosti; bespilotne letjelice išle su 0,99 c, ravno na neprijateljsku krstaricu. Naš je planet bio udaljen od kolapsara otprilike tisuću svjetlosnih sekundi, tako da je tauranski brod imao samo deset sekundi da otkrije i zaustavi obje bespilotne letjelice. A pri toj brzini, nije važno je li te pogodila nova-bomba ili kuglica papira.

Prva je bespilotna letjelica raskomadala krstaricu, a druga, koja je zaostala 0,01 sekundu, otklizala je dolje i udarila u planet. Lovac je promašio planet za nekoliko stotina kilometara i nastavio juriti u svemir, usporavajući s maksimalnih dvadeset pet G-a. Vratit će se za nekoliko mjeseci.

No Tauranci nisu mislili čekati. Približivali su se našim redovima tako da će obje strane uskoro moći koristiti lasere, no bili su i u dometu lakih granata. Veliki kamen mogao ih je zaštititi od laserske paljbe, no granate i rakete su ih uništavale.

U početku su Brilline postrojbe imale silnu prednost; borili su se iz rovova, pa su mogli biti ozlijeđeni samo povremenim sretnim pogocima, ili iznimno dobro naciljanom granatom (koje su Tauranci bacali rukom, s razdaljine od nekoliko stotina metara). Brill je izgubila četvero ljudi, no činilo se da su se tauranske snage više nego prepolovile u odnosu na početak.

Naposljetku je krajolik bio dovoljno izrovan, tako da se glavnina tauranskih snaga mogla boriti iz rupa u zemlji. Borba se usporila na razinu individualnih laserskih dvoboja, koju bi povremeno obilježilo teže naoružanje. Ali nije bilo pametno upotrijebiti tahionsku raketu protiv jednog jedinog Tauranca, ne uz još jednu udarnu grupu nepoznate veličine koja je udaljena svega nekoliko minuta.

Nešto mi nije bilo u redu s onom holografskom snimkom. Sad, kad je bitka nakratko utihnula, znao sam o čemu se radi.

Kad je ona druga bespilotna letjelica udarila skoro brzinom svjetlosti, koliko je štete zadala planetu? Pristupio sam računalu i utipkao podatke; saznao sam koliko je energije bilo otpušteno prilikom sudara, a onda to usporedio s geološkim informacijama u računalnoj memoriji.

Dvadeset puta više energije od najjačeg potresa ikad zabilježenog. Na planetu veličine tri četvrtine Zemlje.

Rekao sam na općoj frekvenciji: “Svi gore! Odmah!” Lupio sam gumb koji će pokrenuti i otvoriti zračni otvor i tunel koji vodi od administrativne prostorije do površine.

“Koji vrag, Will...” “Potres!” Za koliko! “Pokret!” Hilleboe i Charlie bili su odmah iza mene. Onaj mačak sjedio je

na mom stolu, bezbrižno se ližući. Imao sam nerazuman poriv da ga gurnem u svoje odijelo, a na taj je način i bio prenesen od broda do baze, ali znao sam da to neće podnositi više od nekoliko minuta. Zatim sam imao razboritiji poriv da ga jednostavno raznesem laserskim prstom, ali dotad su se vrata zatvorila i mi smo po ljestvama pohrlili gore. Cijelim putem gore, i neko vrijeme nakon toga, progonila me slika te bespomoćne životinje, zarobljene pod tonama krhotina, kako polako umire dok zrak nestaje i pišti.

“Jesmo li sigurniji u rovovima?” pitao je Charlie.

“Ne znam”, rekao sam. “Nikad nisam doživio potres.” Možda se zidovi rova uruše i zdrobe nas.

Iznenadio sam se koliko je mračno bilo na površini. S Doradus je skoro zašao; monitori su kompenzirali nisku razinu rasvjete.

Neprijateljski je laser prošarao preko čistine nama slijeva, stvorivši živahan pljusak iskrica kad je kvrcnuo u gigavatno postrojenje. Još uvijek nas nisu vidjeli. Svi smo odlučili da bi nam bilo sigurnije u rovovima, i do najbližeg smo stigli u tri koraka.

U rovu su bila četiri vojnika, jedan od njih bio je teško ranjen ili mrtav. Spuznuli smo dolje po gredi, a ja sam okrenuo amplifikator slike na drugi stupanj, da pregledam naše drugare u rovu. Imali smo sreće; jedan od njih je bio grenadir, a imali su i bacač raketa. Mogao sam razaznati samo imena na njihovim kacigama. Bili smo u Brillinom rovu, ali ona nas još nije primijetila. Bila je na suprotnom kraju, oprezno je provirivala preko ruba i usmjeravala dva voda prema boku. Nakon što su se sigurno smjestili, ona se opet sagnula dolje. “Jeste li to vi, bojniče?”

“Tako je”, rekao sam oprezno. Pitao sam se jesu li neki od ljudi u rovu bili među onima koji su htjeli moj skalp.

“Što je to s potresom?” Bila je obaviještena o tome da je krstarica uništena, ali ne i o

drugoj bespilotnoj letjelici. Objasnio sam što sam kraće mogao. “Nitko nije izašao iz zračne komore”, rekla je. “Još ne.

Pretpostavljam da svi žele ući u statičko polje.” “Da, bili su mu jednako blizu kao i komori.” Možda su neki od

njih bili još uvijek tamo ispod i nisu ozbiljno shvatili moje upozorenje. Okrenuo sam opću frekvenciju da provjerim, a onda je nastao opći darmar.

Tlo se urušilo pa ponovno savilo prema gore; lupilo nas je tako jako da smo poletjeli i ispali iz rova. Letjeli smo nekoliko metara, dovoljno visoko da vidimo sjajne narančaste šare i žute ovale, kratere u kojima su se zaustavile nova-bombe. Sletio sam na noge, ali tlo se toliko pomicalo i klizila da je bilo nemoguće ostati uspravan.

Uz dubinsku trešnju koju sam osjećao kroz odijelo, raščišćeno tlo iznad naše baze raspalo se i urušilo. Dio statičkog polja ostao je nezaštićen s donje strane nakon što je tlo potonulo; polje je popunilo tu novu razinu hladnom gracilnošću.

Ah, jedan mačak manje. Nadao sam se da su svi ostali imalo dovoljno vremena i bili dovoljno razumni da na vrijeme izađu iz kupole.

Neka je spodoba teturajući izašla iz meni najbližeg rova i odmah sam shvatio da to nije čovjek. S te razdaljine, laserom sam mu ispalio rupu točno posred kacige; napravio je dva koraka i pao unatrag. Još je jedna kaciga provirila preko ruba rova. Odvalio sam mu vrh kacige prije nego što je stigao podignuti oružje.

Nisam se mogao orijentirati. Jedina stvar koja se nije promijenila bila je kupola statičnog polja, a ona je izgledala isto iz bilo kojega kuta. Svi gigavatni laseri bili su pokopani, no jedan se od njih upalio, blistavi treperavi reflektor koji je osvjetljavao uskovitlani oblak razmrskanog kamenja.

Međutim, bilo je očito da sam na neprijateljskom teritoriju. Krenuo sam prema kupoli preko drhtave zemlje.

Nisam mogao pozvati nijednog od komandanata vodova. Svi osim Brill vjerojatno su već bili u kupoli. Uspio sam dobiti Hilleboe i Charlieja; rekao sam Hilleboe da uđe u kupolu i sve povuče van. Ako će ih u sljedećem valu također biti 128, trebat će nam svi ljudi.

Podrhtavanja su se utišala i probio sam se do “prijateljskog” rova – kuharskog rova, zapravo, budući da su jedini ljudi tamo bili Orban i Rudkoski.

“Izgleda da ćeš sve morati ponovno sastavljati od samog početka, vojniče .”

“Nema veze, gospodine. Jetra su trebala odmor.” Bipnuo mi je poziv od Hilleboe pa sam je spojio. “Gospodine...

Tamo je bilo samo deset ljudi. Ostali nisu uspjeli ući” “Zaostali su?” Činilo se kao da su imali vremena na pretek. “Ne znam, gospodine.” “Nema veze. Daj mi broj, koliko ljudi imamo, sve skupa.”

Ponovno sam pokušao dobiti frekvenciju komandanata vodova i još uvijek se ništa nije čulo.

Nas troje pazili smo nekoliko minuta neće li neprijatelji pucati laserima, ali nisu. Vjerojatno su čekali pojačanje.

Hilleboe je uzvratila poziv. “Dobila sam ih samo pedeset troje, gospodine. Neki su možda u nesvijesti.”

“U redu. Neka ostanu čvrsto na svojim pozicijama dok...” Onda se pojavio drugi val, njihovi vojni transporteri bučili su u daljini, a mlaznice kojima su usporavali bile su usmjerene prema nama. “Gađajte te gadove nekim raketama!” Hilleboe je vikala na sve. Ali nitko nije uspio zadržati bacač raketa nakon što nas je potres uzvitlao naokolo. Nismo imali ni bacača granata, a bili su predaleko da bi ručni laseri mogli napraviti bilo kakvu štetu.

Ovi transporteri bili su četiri ili pet puta veći od onih iz prvoga vala. Jedan je sletio otprilike kilometar ispred nas, jedva da se zadržao dovoljno dugo da izbaci vojnike. Njih je bilo preko 50, vjerojatno 64 – a to puta 8 davalo je brojku od 512. Nije bilo izgleda da ih zadržimo.

“Slušajte svi, ovdje bojnik Mandella.” Trudio sam se da mi glas ostane staložen i miran. “Povući ćemo se natrag u kupolu, brzo ali organizirano. Znam da smo posvuda raštrkani. Ako pripadate drugom ili četvrtom vodu, ostanite na trenutak na pozicijama i paljbom pokrivajte prvi i treći vod, i pozadinski, dok se povlače.

“Prvi, treći i pozadinski vod, povucite se na otprilike pola od svoje trenutne udaljenosti od kupole, onda stanite u zaklon i branite drugi i četvrti vod dok se oni vraćaju. Oni će doći do ruba kupole i pokrivati vas dok se vi ne vratite unutra.” Nisam trebao reći “povlačenje”, te riječi nije bilo u uputama. Nazadno djelovanje.

No bilo je puno više nazadovanja nego djelovanja. Pucalo je osam ili devet ljudi, a svi su ostali bježali punom brzinom. Rudkoski i Orban su nestali. Ja sam nekoliko puta opalio nakon što sam pozorno naciljao, bez nekog velikog učinka, a onda potrčao na drugi kraj rova, popeo se van i uputio prema kupoli,

Tauranci su počeli ispaljivati rakete, no činilo se da ih većina ide previsoko. Vidio sam kako su raznijeli dvoje naših prije nego što sam stigao do svoje točke na pola puta; našao sam finu veliku stijenu i sakrio se iza nje. Provirio sam i vidio da su samo dvojica ili trojica Tauranaca dovoljno blizu da bi eventualno mogli biti mete za laser, i da bi mi bilo pametnije da ne privučem na sebe nepotrebnu pažnju. Pretrčao sam ostatak puta do ruba polja i zaustavio se da uzvratim paljbu. Nakon nekoliko hitaca, shvatio sam da tako postajem meta; koliko sam mogao vidjeti, samo je jedna osoba još uvijek trčala prema kupoli.

Raketa je prozujala kraj mene, tako blizu da sam je mogao dodirnuti. Savio sam koljena i odskočio, te ušao u kupolu u prilično nedostojanstvenom položaju.  

7

  Unutra sam mogao vidjeti raketu koja me promašila kako tromo

lebdi kroz tamu; polako se uzdizala dok je prolazila prema drugoj strani kupole. Isparit će onaj tren kad izađe na drugu stranu, budući da će se sva kinetička energija, koju je izgubila naglo usporavajući do 16,3 metra u sekundi vratiti u formi usijanja.

Devetoro je ljudi ležalo mrtvo, licem su bili okrenuti nadolje, točno ispred ruba kupole. To nije bilo neočekivano, premda nije bilo nešto što se trebalo reći vojnicima.

Njihova bojna odijela bila su neoštećena – inače ne bi dospjeli tako daleko – no u jednom trenutku tijekom posljednjih minuta makljaže, oštetili su zaštitni pokrov posebne izolacije koja ih je štitila od statičkog polja. Tako im se, čim su ušli u polje, zaustavila sva elektronička aktivnost u tijelima, što ih je ubilo isti tren. Isto tako, budući da im se nijedna molekula u tijelu nije mogla micati brže od 16,3 metra u sekundi, odmah su se smrznuli, tjelesna temperatura ustalila im se na hladnih 0,426 stupnjeva iznad apsolutne nule.

Odlučio sam da nikoga od njih neću prevrnuti da im saznam imena. Ne još. Morali smo posložiti nekakve obrambene pozicije prije nego što Tauranci prođu kroz kupolu. Ako se odluče boriti do kraja, a ne čekati.

Kompliciranim i razrađenim gestama uspio sam ih sve sakupiti u središtu polja, pod repom lovačke letjelice, gdje smo nabacali oružje.

Oružja je bilo napretek, budući da smo se pripremili da opremimo trostruko više ljudi. Nakon što je svatko dobio štit i kratki mač, upisao sam pitanje u snijegu: TKO JE DOBAR STRIJELAC? NEKA DIGNE RUKU. Dobio sam pet dobrovoljaca; onda odabrao još troje tako da se upotrijebe svi lukovi. Dvadeset strijela po luku. To je bilo najučinkovitije oružje dugog dometa koje smo imali; strijele su bile gotovo nevidljive u sporom letu, bile su teške, a na vrhu su imale ubojiti iver od kristala čvrstog kao dijamant.

Poredao sam strijelce u krug oko lovačke letjelice (njegovi stabilizatori za slijetanje pružali su im djelomičnu zaštitu od projektila koji bi došli iza leđa) i između svakog para strijelaca postavio još četvero drugih ljudi: dva bacača kopalja, jednog s četvrt-batinom, te osobu naoružanu bojnom sjekirom i dvanaest noževa za bacanje. Ovim bismo rasporedom u teoriji trebali srediti neprijatelje na bilo kojoj razdaljini, bilo da su na rubu polja ili u borbi prsa o prsa.

Zapravo, s omjerom od otprilike 600 na 42, vjerojatno su se mogli ušetati svaki s po kamenom u ruci, bez štitova i posebnih oružja, i još uvijek nas zgnječiti kao bube.

Pod pretpostavkom da znaju što je statičko polje; njihova se tehnologija po svemu ostalom činila najmodernijom.

Nekoliko sati ništa se nije događalo. U iščekivanju smrti, bilo nam je dosadno da nam dosadnije nije moglo biti. Ni s kim nismo mogli razgovarati, ništa se nije moglo vidjeti osim nepromjenjive sive kupole,

sivog snijega, sivog svemirskog broda i nekolicine jednako sivih vojnika. Ništa se nije moglo čuti, okusiti ili namirisati, osim samih sebe.

Oni među nama koji su još uvijek bili imalo zainteresirani za bitku pazili su na donji rub kupole, čekajući da se probiju prvi

Tauranci. Trebalo nam je nekoliko sekundi da shvatimo što se događa kad je napad započeo. Počelo je odozgo, oblak ispucanih strelica nahrupio je kroz kupolu nekih trideset metara iznad zemlje, usmjeren točno na središte polutke.

Štitovi su bili dovoljno veliki da se uz blagi čučanj mogao zakriti veći dio tijela; oni koji su vidjeli kako dolaze strelice mogli su se zaštiti bez problema. Oni koji su bili leđima okrenuti onome što se događalo ili su jednostavno zaspali u prijelomnom trenutku, morali su se oslanjati na puku sreću da prežive; nije bilo načina da se vikne upozorenje, a trebale su svega tri sekunde da mali projektili dođu od ruba kupole do njezina središta.

Imali smo sreće što smo ostali bez samo pet ljudi. Jedna od njih bila je strijelac, Shubik. Ja sam preuzeo njezin luk i čekali smo, očekujući da će nas odmah napasti sa zemlje.

To se nije dogodilo. Nakon pola sata krenuo sam u krug i gestama objašnjavao da prva stvar koju treba napraviti, ako se bilo što dogodi, je da dotaknu osobu sebi zdesna. On će to isto napraviti svome susjedu, i tako dalje, niz liniju.

To mi je možda spasilo život. Drugi napad strelicama nekoliko sati kasnije došao je meni iza leđa. Osjetio sam kako me netko gurnuo, ćušnuo osobu meni zdesna, okrenuo se i vidio oblak kako se spušta. Podignuo sam štit preko glave, a strelice su udarile djelić sekundi iza toga.

Odložio sam svoj luk da izvadim iz štita tri strelice, kad je krenuo napad sa zemlje.

Bio je to čudan, impresivan prizor. Njih tristotinjak istovremeno je zakoračilo u polje, gotovo rame uz rame, posvuda po kružnoj liniji kupole. Napredovali su korak po korak, a svaki je od njih držao u ruci štit, jedva dovoljno velik da im pokrije krupna prsa. Bacali su strelice slične onima kojima su nas prije zasuli.

Namjestio sam štit ispred sebe – imao je male ekstenzije pri dnu pomoću kojih je sam stajao uspravno – i nakon prve strijele koju sam ispalio, znao sam da imamo izgleda. Pogodila je jednoga od njih posred štita, prošla pravo kroz njega i probila mu odijelo.

Bio je to jednostrani masakr. Strelice nisu bile previše učinkovite bez elementa iznenađenja – no prošli su me trnci između lopatica kad mi je jedna proletjela iznad glave.

S dvadeset strijela sredio sam dvadeset Tauranaca. Oni bi zbili redove svaki put kad bi jedan od njih pao; nisi morao ni nišaniti. Kad sam ostao bez strijela, pokušao sam bacati na njih njihove strelice. Ali njihovi lagani štitovi bili su prilično dorasli malim strelicama.

Pobili smo ih više od pola sa strijelama i kopljima, puno prije nego što su ušli u domet oružja za borbu prsa o prsa. Izvukao sam mač i čekao. Još uvijek su nas brojčano nadjačavali s tri naprema jedan.

Kad su nam se približili na tri metra, ljudi s čakrama i noževima za bacanje dočekali su svoj veliki trenutak. Premda se disk koji se vrti prilično lako uočavao i premda mu je trebalo više od pola sekunde da dođe od bacača do mete, većina je Tauranaca reagirala jednako nesposobno, podižući štitove da ih odbiju. Kao britva oštra, otporna teška oštrica rezala je kroz lagane štitove poput kružne pile kroz karton.

Prvi kontakt prsa o prsa bio je s kopljima, koja su bila metalni štapovi dugi dva metra, pri oba vrha zašiljeni, s dvosjeklom nazupčanom oštricom. Tauranci su se time obračunavali hladnokrvno – ili junački, ako na taj način razmišljate. Jednostavno bi zgrabili oštricu i umrli. Dok bi čovjek pokušavao izvući svoje oružje iz smrznutog smrtonosnog zahvata, iskoračio bi tauranski mačevalac sa sabljom dugom više od metra i ubio ga.

Osim mačeva, imali su i nešto nalik na bolo što je bilo dugo poput elastičnog kabla koji je završavao s desetak centimetara nečega nalik na bodljikavu žicu i s malenim utegom koji je to pokretao. To je za sve u blizini bilo opasno oružje; ako bi promašilo svoju metu, nepredvidivo bi se zakrenulo i vratilo natrag. Ali prilično su često pogađali metu, prolazili ispod štitova i omatali bodljikavu žicu oko gležnjeva.

Stajao sam leđa uz leđa s vojnikom Eriksonom, i uz pomoć mačeva uspjeli smo ostati živi sljedećih nekoliko minuta. Kad su Tauranci spali na nekoliko desetaka preživjelih, samo su se okrenuli i počeli marširati van. Bacili smo neke strelice za njima, sredili trojicu, ali nismo ih htjeli progoniti. Mogli su se okrenuti i ponovno udariti.

Ostalo nas je samo dvadeset i osam na nogama. Gotovo deseterostruko više Tauranaca bilo je razbacano po zemlji, ali to nas nije tješilo.

Mogli su cijelu stvar ponoviti, s 300 novih vojnika. A tada bi uspjeli.

Išli smo od leša do leša, vadili van strijele i koplja, a onda ponovno zauzeli poziciju oko lovačke letjelice. Nitko se nije trudio izvaditi koplja. Prebrajao sam ljude: Charlie i Diana bili su još uvijek živi (Hilleboe je stradala kao jedna od onih s kopljem), kao i još dva pomoćna časnika. Wilber i Szydlowski. Rudkoski je još uvijek bio živ, ali Orban je pobrao strelicu.

Nakon što smo cijeli dan čekali, činilo se kao da se neprijatelj odlučio na rat iscrpljivanjem, a ne na ponavljanje kopnenog napada. Strelice su stalno padale, ali ne više u gomilama, nego po dvije, tri i deset. I iz svih mogućih kutova. Nismo cijelo vrijeme mogli biti na oprezu; pogodili bi nekoga svaka tri ili četiri sata.

Spavali smo naizmjence, po dvoje istovremeno, povrh generatora statičkog polja. Najsigurnije mjesto u kupoli bilo je odmah ispod masivnog trupa broda.

Svako malo Tauranci bi se pojavili na rubu polja, očito da provjere ima li nas još. Ponekad bismo ih gađali strijelom, da vježbamo.

Nakon dva dana strelice su prestale padati. Pretpostavljam da je bilo moguće da su ih jednostavno sve potrošili. Ili su možda odlučili da će prestati kad nas je ostalo samo dvadeset.

Za to je bila veća vjerojatnost. Uzeo sam jedno koplje, otišao s njim do ruba polja i gurnuo van, otprilike jedan centimetar. Nakon što sam povukao natrag, vrh je bio istopljen. Kad sam to pokazao Charlieju, zaljuljao se naprijed-natrag u odijelu (jedini način na koji se moglo kimnuti u odijelu); takvo nešto već se dogodilo prije, u jednom od prvih navrata kad polje nije upalilo. Jednostavno su zasuli polje laserskom paljbom pa čekali da izludimo od zatvorenosti i isključimo generator. Oni su vjerojatno sjedili u brodu i igrali neku svoju varijantu karata.

Pokušao sam razmisliti. U tom neprijateljskom okruženju, s oduzetim osjetilima, kad svakih nekoliko sekundi gledaš preko ramena, bilo je teško koncentrirati se na bilo što, makar i nakratko. Charlie je bio nešto rekao. Baš jučer. Nisam se mogao sjetiti. Onda to ne bi upalilo; samo se toga mogao sjetiti. Onda mi je najzad nadošlo.

Sve sam pozvao i napisao u snijegu:   UZMITE NOVA-BOMBU IZ BRODA. ODNESITE JE DO RUBA POLJA. POMAKNITE POLJE.   Szydlowski je znao gdje su na brodu odgovarajući alati. Srećom,

sva smo vrata ostavili otvorenima prije nego što smo upalili statičko

polje; bila su elektronička i smrznula bi se i zaglavila. Uzeli smo asortiman ključeva iz strojarnice i popeli se do kokpita. On je znao kako ukloniti pristupnu ploču pod kojom se otvorio niski pothodnik koji je vodio do spremišta bombe. Pratio sam ga unutra u cijev široku jedan metar.

U normalnim okolnostima, pretpostavio sam, unutra bi bio mrkli mrak. No statičko je polje osvjetljavalo spremište bombe istom tamnom rasvjetom koja je prevladavala i vani, a nije ostavljala sjene. Spremište bombi bilo je premaleno za nas dvojicu, tako da sam ostao na kraju pothodnika i gledao.

Vrata spremišta bombi imala su “ručno otvaranje” tako da je s njima bilo lako; Szydlowski je samo okrenuo ručku i stvar je bila riješena. Vađenje bombi iz njihovih ležišta bilo je druga stvar. Naposljetku, on se vratio dolje do strojarnice i donio polugu. Polugom je oslobodio jednu, a ja drugu, pa smo ih otkotrljali iz spremišta bombi. Narednik Anghelov već je radio na njima dok smo se mi spuštali dolje. Za nabiti bombu trebalo je samo odvrnuti detonator na nosu i malo pročeprkati po njegovu utoru da se razbiju sigurnosni osigurači i mehanizam odgode.

Brzo smo ih prenijeli do ruba, šest ljudi po bombi, i postavili ih jednu pokraj druge. Potom smo mahnuli četvorki koja je stajala pokraj držača generatora polja. Podignuli su ga i učinili deset koraka u suprotnom smjeru. Bombe su nestale nakon što je rub polja proklizio preko njih.

Nije bilo sumnje da su bombe eksplodirale. Na nekoliko sekundi vani je bilo vruće kao u unutrašnjosti zvijezde, a to se osjetilo čak i na statičkom polju: otprilike je trećina kupole na trenutak zasjala tamnom ružičastom, pa je onda ponovno posivjela. Osjetilo se blago ubrzanje, baš kao u sporom liftu. To je značilo da smo plovili prema dnu kratera. Hoće li dno biti čvrsto? Ili ćemo potonuti kroz rastaljeno stijenje i zaglaviti kao muhe u jantaru – o tome uopće nisam razmišljao. Ako se to možda dogodilo, mogli bismo se gigavatnim laserima lovačke letjelice probiti van.

Barem nas dvanaest, u svakom slučaju. KOLIKO DUGO? Charlie je zagrebao u snijegu pod mojim

nogama. To je bilo vraški dobro pitanje. Otprilike sve što sam znao bila je

količina energije koju su otpustile dvije nova-bombe. Nisam znao koliko će velika biti vatrena kugla od toga, što bi odredilo temperaturu detonacije i veličinu kratera. Nisam znao koji je toplinski kapacitet

okolnog stijenja, ni njihovu točku ključanja. Zapisao sam: TJEDAN, ALI NE ZNAM! MORAM RAZMISLITI.

Brodsko računalo moglo bi to izračunati u tisućinki sekunde, ali nije radilo. Počeo sam pisati jednadžbe u snijegu, pokušavajući izračunati najveću i najmanju moguću količinu vremena koja će trebati da se vanjština ohladi na 500 stupnjeva. Anghelov, čije je znanje fizike bilo puno suvremenije, sam je obavio svoje izračune na drugoj strani broda.

Meni je ispalo negdje između šest sati i šest dana (premda bi za šest sati okolno stijenje moralo provoditi toplinu poput čistog bakra), a Anghelovu je ispalo od pet sati do četiri i pol dana. Odlučio sam da će biti šest dana, a nitko drugi nije mi protuslovio.

  Puno smo spavali. Charlie i Diana igrali su šah stružući simbole

u snijegu; mene nikad nije moglo zaokupiti pomicanje figura na ploči. Nekoliko sam puta provjerio svoje izračune i stalno mi je izlazilo na šest dana. Provjerio sam i Anghelove izračune, i činili su se u redu, ali držao sam se svojih. Neće nam škoditi ako ostanemo u odijelima dan i pol duže. Dobrohotno smo se prepirali jezgrovitom stenografijom.

Bilo nas je ostalo devetnaest onaj dan kad smo bacili bombe van. Šest dana kasnije još uvijek nas je bilo devetnaest, kad sam zastao s rukom iznad prekidača za isključivanje generatora. Što nas je čekalo tamo vani? Zasigurno smo pobili sve Taurance u krugu od nekoliko kilometara od eksplozije. Ali možda su dalje u pozadini bile neke pričuvne snage koje sad strpljivo čekaju na rubu kratera. Barem se moglo gurnuti koplje izvan polja i cijelog ga izvući natrag.

Ravnomjerno sam rasporedio ljude po području, tako da nas ne srede jednim jedinim udarcem. A onda, spreman da isti tren ponovno uključim polje, ako bi bilo što pošlo po zlu, stisnuo sam prekidač.  

8

  Radio mi je još uvijek bio namješten na glavnoj frekvenciji;

nakon više od tjedan dana tišine u uši mi je iznenada nasrnulo glasno, veselo blebetanje.

Stajali smo posred kratera dugog i širokog gotovo kilometar. Obronci su mu bili prekriveni sjajnom crnom korom ispresijecanom crvenim pukotinama, vrelim ali ne više opasnim. Polutka tla na koju smo se oslonili potonula je dobrih četrdeset metara prema dnu kratera

koje je još uvijek bilo rastaljeno, tako da smo mi stajali na nekoj vrsti postolja.

Nije bilo Tauranaca na vidiku. Požurili smo u brod, hermetički ga zatvorili, napunili ga hladnim

zrakom te izašli iz odijela. Nisam se kao glavni časnik išao gurati za jedini tuš; samo sam se izvalio u akceleracijskom ležaju i duboko udisao zrak koji nije vonjao po recikliranom Mandelli.

Brod je bio dizajniran za posadu od najviše dvanaest ljudi, tako da smo ostajali vani u smjenama po sedam, da ne bismo napregnuli sustave za održavanje života. Poslao sam poruku koja se ponavljala drugom lovcu koji je još uvijek bio udaljen šest tjedana od nas, da smo u dobrom stanju i da čekamo da nas pokupi. Bio sam donekle siguran da imaju sedam slobodnih mjesta, budući da je posada za borbene misije u pravilu brojala samo troje ljudi.

Bilo je dobro ponovno se šetati okolo i razgovarati. Službeno sam suspendirao sve vojne stvari tijekom boravka na planetu. Neki od preživjelih bili su iz Brilline buntovne skupine, ali nisu pokazivali nikakva neprijateljstva prema meni.

Igrali smo pomalo nostalgičnu igru, uspoređivali različita razdoblja koja smo doživjeli na Zemlji, pitajući se kakva će biti za 700 godina kad se vratimo. Nitko nije spomenuo da ćemo u najboljem slučaju dobiti nekoliko mjeseci dopusta, a onda će nas dodijeliti nekoj drugoj udarnoj postrojbi, i još ćemo jednom ovisiti o pukoj sreći.

Kolo sreće. Jedan dan Charlie me pitao iz koje zemlje potječe moje ime; zvučalo mu je čudno. Rekao sam mu da potječe iz slabog poznavanja riječi i da bi zvučalo još čudnije kad bi se izgovaralo kako treba.

Potrošio sam dobrih pola sata objašnjavajući sve rubne detalje vezane uz to. No uglavnom, moji su roditelji bili “hipiji” (vrsta supkulture u Americi u kasnom dvadesetom stoljeću, u kojoj se odbacivao materijalizam a prihvaćao širok spektar čudnih ideja), koji su živjeli u grupi s drugim hipijima u maloj poljoprivrednoj zajednici. Kad je moja majka zatrudnjela, nisu htjeli biti toliko konvencionalni da se vjenčaju: to je podrazumijevalo majčino preuzimanje očevog prezimena, a to bi podrazumijevalo da je ona njegovo vlasništvo.

No oboje su se nadrogirali i postali sentimentalni te odlučili da će oboje promijeniti svoja prezimena u jedno isto. Otišli su do najbližeg grada, a putem su cijelo vrijeme raspravljali koje bi ime bilo najbolji simbol njihove ljubavne povezanosti – malo je falilo da imam puno kraće ime – i odlučili su se za Mandala.

Mandala je uzorak sličan kolu koji su hipiji preuzeli iz neke strane religije, koji je simbolizirao kozmos, kozmički um, Boga, ili bilo što drugo čemu je trebao simbol. Ni moja majka ni moj otac nisu znali kako odslovkati tu riječ, a gradski sudac zapisao ju je onako kako ju je čuo.

Nazvali su me Williamom u čast bogatog ujaka, koji je nažalost umro bez prebite pare.

Šest tjedana prošlo je prilično ugodno: razgovarali smo, čitali, odmarali se. Drugi je brod sletio pokraj našega i u njemu je bilo devet slobodnih mjesta. Ispremiješali smo posade tako da u svakom brodu bude netko tko može riješiti probleme, ukoliko nešto ne bi štimalo s predprogramiranom sekvencom skoka. Sebe sam smjestio u drugi brod, u nadi da će imati neke nove knjige. Nije ih imao.

Zatvorili smo se u spremnike i istovremeno krenuli. Puno smo vremena provodili u spremnicima, samo da ne bismo

na pretrpanom brodu morali gledati uvijek ista lica po cijeli dan. Dodatni periodi akceleracije doveli su nas natrag do Stargatea u deset subjektivnih mjeseci. Naravno, pretpostavljenom objektivnom promatraču prošlo je 340 godina (manje sedam mjeseci).

Stotine krstarica kružile su oko Stargatea. Loše vijesti: uz toliko neispunjenih misija, vjerojatno ne bismo dobili nikakav dopust.

Ionako sam pretpostavljao da je izglednije da ću završiti na vojnom sudu nego na dopustu. Izgubio sam 88% ljudi iz satnije, mnoge od njih zato što nisu imali dovoljno povjerenja u mene da poslušaju izravnu naredbu vezanu uz potres. A sa Sadeom-138 bili smo na istom kao prije; tamo nije bilo Tauranaca, ali nije bilo ni naše baze.

Dobili smo nalog za slijetanje i odmah se spustili, bez šatlova. Još nas je jedno iznenađenje čekalo u svemirskoj luci. Desetci krstarica bili su naokolo prizemljeni (to nisu radili nikad prije iz straha da Stargate bude napadnut) – a uz njih i dvije zarobljene tauranske krstarice. Nikad se nismo uspjeli dokopati njihovih krstarica neoštećenih.

U sedam stoljeća mogli smo steći presudnu premoć. Možda smo pobjeđivali.

Prošli smo kroz zračnu komoru pod znakom “povratnici”. Nakon što je zrak prokružio i nakon što smo izašli iz odijela, ušla je prekrasna mlada žena s kolicima punim tunika i rekla nam, uz savršeni izgovor engleskog, da se odjenemo i odemo u dvoranu za predavanja na drugom kraju hodnika nama slijeva.

Tunika je bila čudna na dodir, lagana a opet topla. Bila je to prva stvar koju sam nosio u gotovo godinu dana, osim borbenog odijela i gole kože.

Dvorana za predavanja bila je prevelika za nas dvadeset dvoje, otprilike sto puta. Ista žena bila je tamo i zamolila nas da produžimo naprijed. To je bilo uznemirujuće; mogao sam se zakleti da je dolje u hodniku otišla u suprotnom smjeru – znao sam da jest; nisam joj mogao prestati gledati guzicu pripijenu uz odjeću.

Ma dovraga, možda su imali prijenosnike materije. Ili teleportaciju. Nije joj se dalo hodati.

Sjedili smo minutu, a onda se preko pozornice došetao čovjek s hrpom debelih bilježnica pod svakom rukom, odjeven u isti tip jednostavnih tunika kakve su nosile i žene i mi.

Pratila ga je ženska koja je također nosila bilježnice. Pogledao sam iza sebe i još je uvijek stajala tamo u prolazu. Da

bi stvari bile još čudnije, čovjek je zapravo bio blizanac njima dvjema. Čovjek je prelistao jednu od bilježnica i pročistio grlo. “Ove

knjige bi vam trebale poslužiti da se snađete”, rekao je, također sa savršenim naglaskom, “a ne morate ih pročitati ako nećete. Ne morate raditi ništa ako to ne želite jer... vi ste slobodni ljudi. Rat je završio.”

Sumnjičava tišina. “Kao što ćete sami vidjeti u ovoj knjizi, rat je završio prije 221

godine. Prema tome, ovo je 220. godina. Po starom, naravno, godina je 3138. poslije Krista.

Vi ste zadnja grupa vojnika koja se vratila. Nakon što vi odete odavde, i ja ću otići. I uništit ću Stargate. Postoji samo kao sabirni centar za povratnike i kao spomenik ljudskoj gluposti. I sramoti. Kao što sami možete pročitati. Uništavanje će biti čin pročišćenja.”

Prestao je govoriti, a žena se nadovezala, bez stanke. “Žao nam je zbog onoga što ste prošli i volio bih da mogu reći da je to bilo s dobrim ciljem, ali kao što ćete pročitati, nije bilo.

Čak i bogatstvo koje ste prikupili, zaostale plaće s kamatama, bezvrijedno je, budući da se ja više ne koristim novcem ili kreditima. A i ne postoji takav ekonomski sustav u kojemu se koriste te... stvari.”

“Kao što ste dosad pretpostavili”, preuzeo je čovjek, “ja sam, mi smo, klonovi jednog jedinog čovjeka. Prije kojih dvjesto pedeset godina zvao sam se Kahn. Sad se zovem Čovjek.

Imao sam izravnog pretka u vašoj satniji, kaplara Larryja Kalina. Žalosti me što se nije vratio.”

“Ja sam preko deset milijardi individua, ali samo jedna svijest”, rekla je ona. “Nakon što pročitate knjigu, pokušat ću vam to pojasniti. Znam da će to biti teško shvatiti.

Nijedan drugi čovjek se ne oživljava, budući da sam ja savršen obrazac. Individue koje umru zamijene se.

Međutim, postoje neki planeti na kojima se ljudi normalno rađaju, poput sisavaca. Ako vam je moj društveni sustav previše čudan, možete otići na jedan od tih planeta. Ako želite sudjelovati u prokreaciji, neću je obeshrabrivati. Mnogi veterani zamolili su me da im promijenim orijentaciju u heteroseksualnu, da bi se lakše uklopili u te druge zajednice. To mogu izvesti vrlo lako.”

Ne brini se za to, Čovječe, samo mi daj kartu. “Bit ćete gosti ovdje na Stargateu, a nakon toga ćete otići kamo

god želite”, rekao je. “Molim vas da u međuvremenu pročitate ovu knjigu. Slobodno me pitajte bilo što, ili zatražite bilo kakvu uslugu.” Oboje su ustali i otišli s pozornice.

Charlie je sjedio pokraj mene. “Nevjerojatno”, rekao je. “Oni puštaju... oni ohrabruju... muškarce i žene da to ponovno rade? Jedni s drugima?”

Prije nego što sam uspio sastaviti razumnu, suosjećajnu repliku, ženska varijanta Čovjeka iz prolaza, koja je sjedila iza nas, ponudila je odgovor. “To nije osuda vašeg društva”, rekla je, vjerojatno ne uviđajući da je on to malo osobnije shvatio. “Samo smatram da je to nužno kao eugenička sigurnosna mjera. Nemam dokaza da bilo što nije u redu s kloniranjem samo jednog idealnog pojedinca, ali ako se pokaže da je to bila pogreška, postojat će golema genetska pričuva s kojom se može početi iznova.”

Potapšala ga je po ramenu. “Naravno, ne morate ići na te rasplodne planete. Možete ostati na jednom od mojih planeta. Za mene nema razlike između heteroseksualnog i homoseksualnog općenja.”

Popela se na pozornicu da održi dugi govor o tome gdje ćemo boraviti, što ćemo jesti dok smo na Stargateu i tome slično. “Nikad me prije nije zavelo računalo”, Charlie je promrmljao.

  Rat dug 1143 godine započeo je pod lažnim pretpostavkama, a

nastavljao se samo zato što dvije vrste nisu mogle komunicirati. Jednom kad su uspjeli uspostaviti komunikaciju, prvo je pitanje

bilo “Zašto ste ovo započeli?” a odgovor je glasio “Mi da smo prvi započeli?”

Tauranci tisućljećima nisu znali za rat, a početkom dvadeset prvog stoljeća činilo se kao da je i čovječanstvo bilo spremno osloboditi se te navike. No stari vojnici još su uvijek bili u igri, a mnogi od njih na pozicijama moći. Zapravo, oni su upravljali Istraživačkom i Kolonizacijskom grupom Ujedinjenih naroda, koja je koristila novootkrivene kolapsarske skokove da istraži međuzvjezdani svemir.

Mnogi od tih davnih brodova doživjeli bi nesreću i nestali. Bivši vojni službenici bili su sumnjičavi. Naoružali su kolonizacijsku letjelicu i prvi put kad su se susreli s tauranskim brodom, raznijeli ga.

Obrisali su prašinu sa svojih starih odlikovanja, a ostalo je svima poznato.

No nije se sva krivica mogla svaliti na vojsku. Dokazi koje su podastrli da su Tauranci bili odgovorni za prve žrtve bili su smiješno tanki. Nekoliko ljudi koji su to isticali ignoriralo se.

Zapravo, gospodarstvu na Zemlji trebao je rat, a ovaj je bio idealan. Pružao je finu rupu bez dna za ubacivanje hrpe love, no uz to je i ujedinio čovječanstvo.

Tauranci su ponovno naučili ratovati, ali slabo. Nikad zapravo nisu postali dobri u tome, i naposljetku bi izgubili.

Tauranci, objašnjavala je knjiga, nisu mogli komunicirati s ljudima jer nisu poimali individualnost; oni su se rađali kao klonovi već milijunima godina. Naposljetku, jedna je krstarica sa Zemlje za posadu imala Čovjeka, klonove Kahna, i oni su se prvi put mogli međusobno razumjeti.

Knjiga to navodi kao čin kojemu ne trebaju dodatna objašnjenja. Pitao sam Čovjeka da mi pojasni što to znači, što je to posebno u međusobnoj komunikaciji klonova, a on je rekao da ja to a priori ne mogu razumjeti. To se riječima ne može opisati, a i kad bi se moglo, moj se mozak ne bi mogao prilagoditi tom konceptu.

U redu. Zvučalo mi je malo sumnjivo, ali bio sam voljan to prihvatiti. Prihvatio bih i da je ono gore zapravo dolje, ako bi to značilo da je rat završio.

  Čovjek je bio prilično obziran entitet. Samo za nas dvadeset

dvoje potrudio se oživjeti mali restoran-tavernu, a uz to nam je osoblje u njoj bilo na raspolaganju non-stop (nikad nisam vidio Čovjeka da jede ili pije – valjda su našli načina da to nekako zaobiđu). Sjedio sam tamo jedne večeri, pio pivo i čitao njihovu knjigu, kad je ušao Charlie i sjeo pokraj mene.

Bez uvoda, rekao je: “Pokušat ću s tim”

“Pokušat ćeš s čim?” “Sa ženama. Hetero.” Prošli su ga trnci. “Bez uvrede... to baš i

nije privlačno.” Potapšao me po ruci, a djelovao je rastreseno. “Ali alternativa... jesi li je iskušao?”

“Pa... ne, nisam.” Gledati ženskog Čovjeka bio je pravi užitak, ali samo na onaj način na koji se gleda slika ili kip. Jednostavno ih nisam mogao promatrati kao ljudska bića.

“Nemoj.” Nije to detaljnije pojasnio. “Osim toga, oni kažu – on kaže, ona kaže, to kaže – da me mogu vratiti u staro stanje jednako lako. Ako mi se ne svidi.”

“Svidjet će ti se, Charlie.” “Naravno, to i oni kažu.” Naručio je žesticu. “Samo mi se čini

neprirodnim. Uglavnom, budući da ću, ovaj, napraviti tu promjenu, bi li te smetalo ako... zašto ne bismo isplanirali da odemo na isti planet?

“Svakako, Charlie, to bi bilo super.” Stvarno sam to mislio. “Znaš li gdje ideš?”

“Ma dovraga, baš me briga. Samo da se maknem odavde.” “Pitam se je li Nebo još uvijek onako lijepo...” “Nije.” Charlie je palcem pokazao na barmena. “On živi tamo.” “Ne znam. Valjda postoji popis.” Čovjek je ušao u tavernu, gurajući kolica do vrha natrpana

fasciklima. “Bojniče Mandella? Kapetane Moore?” “To smo mi” rekao je Charlie. “Ovo su vaš vojni dosjei. Nadam se da će vam biti zanimljivi.

Bili su prebačeni na papir kad je još samo vaša udarna postrojba bila zaostala, jer ne bi bilo praktično držati uključenima sve uobičajene mrežne sustave da čuvaju tako malo podataka.”

Uvijek bi predvidjeli tvoje pitanje, čak ako ga ne bi ni imao. Moj je fascikl bez sumnje bio pet puta deblji od Charliejevog.

Vjerojatno je bio deblji od bilo kojeg drugog fascikla, jer činilo se da sam ja jedini vojnik koji je preživio cijeli rat. Jadna Marygay. “Pitam se kakav je izvještaj o meni podnio stari Stott.” Okrenuo sam fascikl na naslovnicu.

Na prvoj stranici bio je pričvršćen kvadratić papira. Sve ostale stranice bile su sasvim bijele, ali ova je bila žućkasta, dotrajala i raspadnuta po rubovima.

Rukopis mi je bio poznat, previše poznat i nakon toliko puno vremena. Bio je datiran prije više od 250 godina.

Trgnuo sam se i oči su mi se zamaglile od iznenadnih suza. Nisam imao razloga sumnjati da bi mogla biti živa. No nisam znao ni da je mrtva, ne dok nisam vidio taj datum.

“Williame? Što je...” “Pusti me na miru, Charlie. Samo na minutu.” Obrisao samo oči

i zatvorio fascikl. Ne bih trebao ni pročitati to prokleto pisamce. Idem u novi život i trebao bih ostaviti iza sebe duhove prošlosti.

Ali čak je i poruka iz groba bila neka vrsta kontakta. Ponovno sam otvorio fascikl.

  11. listopada 2878. Williame,   Sve je ovo u tvojem osobnom dosjeu. No koliko te poznam,

mogao bi ga jednostavno baciti. Pa sam se pobrinula da dobiješ ovu poruku.

Preživjela sam, očito. Možda ćeš i ti. Pridruži mi se. Po evidenciji znam da si otišao na Sade-138 i da se nećeš vratiti

još nekoliko stoljeća. Nema problema. Idem na planet koji zovu Srednji Prst, peti planet od Mizara.

Udaljen je dva kolapsarska skoka, deset subjektivnih mjeseci. Srednji Prst neka je vrsta izdvojenog mjesta za heteroseksualce. Zovu ga “eugeničkom nadzornom osnovicom

Nema veze. Trebao je sav moj novac i sav novac petero drugih veterana, ali kupili smo krstaricu od ISUN-a.

I koristimo je kao vremenski stroj. Tako ja relativistički letim amo-tamo i čekam te. Brod ode na

pet svjetlosnih godina i vrati se do Srednjeg Prsta vrlo brzo, to je sve što radi. Svakih deset godina ostarim otprilike mjesec dana. Dakle, ako stigneš prema rasporedu i ako si još uvijek živ, imat ću samo dvadeset osam godina kad dođeš ovdje. Požuri!

Nikad nisam našla nikoga drugog i ne želim nikoga drugog. Nije mi važno imaš li devedeset godina ili trideset.

Ako ti ne mogu biti ljubavnica, bit ću ti njegovateljica. Marygay   “Da te pitam, barmene.” “Da, bojniče?” “Znaš li za neko mjesto koje se zove Srednji Prst? Je li još uvijek

tamo?”

“Naravno da jest. Gdje bi drugdje bio?” Dobro mi kaže. “Vrlo fino mjesto. Vrtni planet. Neki ljudi misle da na njemu nema dovoljno uzbuđenja.”

“O čemu se radi?” pitao je Charlie. Pružio sam barmenu svoju praznu čašu. “Upravo sam našao

mjesto kamo ćemo otići.”  

9

  Epilog   Iz Novog glasnika, Paxton, Srednji Prst 24-6   14. 2. 3143.   STARAC DOBIO PRVOG SINA   Marygay Potter-Mandella (Post Road 24, Paxton) rodila je prošli

petak divnog malog dječaka, teškog 3,1 kilogram. Marygay tvrdi da je druga “najstarija” stanovnica Srednjeg Prsta,

budući da je rođena 1977. godine. Prošla je kroz veći dio Vječnog rata u borbi, a nakon toga je u vremenskom šatlu 261 godinu čekala da se vrati njezin bračni drug.

Beba, kojoj još nisu dali ime, porođena je kod kuće, uz pomoć obiteljske prijateljice, doktorice Diane Alsaver-Moore.

Chita(m) 09/2012.  

Pogovor

  Petera F. Hamiltona   Ovo sam već jednom radio. Kad je 1999. pokrenuta biblioteka SF Masterworks, Vječni rat je

zasluženo bio prva knjiga u njoj objavljena. Tada su me izdavači zamolili za citat koji će uvrstiti na korice i bilo mi je neizmjerno drago napisati ga. I evo nas ponovno pred još jednom serijom knjiga, nazvanom “10 znanstvenofantastičkih romana koje ste morali pročitati”.

Još jednom, Vječni rat među njima zauzima uočljivo mjesto. To bi vam trebalo nešto govoriti.

S Vječnim ratom sam se prvi put susreo u kasnim sedamdesetima dok sam još bio školarac koji je čitao sve znanstvenofantastičke romane kojih se uspio dokopati. Tada je bio nešto posebno, i sada je nešto posebno. U tih o Bože četvrt stoljeća koliko je prošlo od mog prvog čitanja pročitao sam stotine knjiga, neke od kojih su bile izvrsne. Većini se ne sjećam ni naslova, kamo li fabule i likova. S ovom knjigom to nije slučaj. Štoviše, u svojoj sam prvoj knjizi glavnog junaka nazvao uočljivo sličnim imenom Williamu Mandelli, naratoru Vječnog rata.

Čime je ova knjiga zaslužila toliku hvalu i pažnju? Fabula je (nadam se da će mi Joe oprostiti) relativno

jednostavna. Žanrovska klasika. Izvanzemaljci napadaju zemaljske položaje i treba ih istrijebiti, a ljudi koriste sve naprednije oružje i tehnologiju kako se rat razvija, A doista se razvija, stoljećima zahvaljujući relativističkim skokovima koji vodove prevoze na udaljene zvijezde gdje izvršavaju napadačke misije. Ono što ova knjiga posjeduje, a mnogo njezinih klonova nedostaje, jest snažan glavni junak. Mandella je tipični grintavac koji se našao u ratu u kojem se ne želi boriti, odbacuju ga uokolo događaji koje ne može kontrolirati, a njima manipuliraju političari u vlastitu korist. Ako na tom popisu nema ničega s čim možete suosjećati, onda zasigurno niste s ovog planeta. Dok s lanca pušta nasilje neviđenih razmjera, njegove ga brojne mane čine u isto vrijeme nevjerojatno suosjećajnim. Kao čitatelj, navijate za njega od samog početka.

Sve to preslikava Vijetnamski rat u kojem je Joe sudjelovao. Cijelo je vrijeme imao problema s objavljivanjem ovog romana upravo zbog toga. No kad se konačno našao na policama knjižara, bilo je očito da je u njemu riječ o mnogo više stvari nego o tom dotičnom ratu. Bio je to znalački glas koji se bavi općenitim iskustvom rata. A to ga, iznad svega, čini jednako relevantnim danas kao što je to bio i tada.

Potpomogla je svakako i činjenica da je Joe izvrstan pisac. Još bolje od toga, on je izvrstan pisac znanstvene fantastike, koji tehnologiju koristi s mjerom ali uvjerljivo. Za razliku od većine knjiga napisanih u ranim sedamdesetima, uspio je stvoriti univerzum koji funkcionira i ljudsko društvo koje jedva da je imalo zastarjelo. Istina, datumi su pogrešni. Sredinom devedesetih nismo imali međuzvjezdane brodove (šteta!). No svatko tko danas po prvi puta uzme ovu knjigu u ruke teško će povjerovati da je napisana davno prije nego što su

internet, mobilni telefoni i iPodovi uopće postojali. Uvijek je prava poslastica naići na snažnu imaginaciju koja je s upotrijebljena takvom temeljitošću.

Ne mogu ni opisati kako je neobično i prekrasno po prvi puta vidjeti svoje ime citirano na naslovnici knjige koja je imala toliko trajan utjecaj na mene kao adolescenta. I velika je čast još jednom pisati pohvale Vječnom ratu. Ako me se za deset godina tko bude još uvijek sjećao, bit ću počašćen učiniti to ponovno.

Da završim u osobnom tonu, Joea sam naposljetku dobio priliku upoznati prije nekoliko godina. Trenutak je uvijek nelagodan kad uživo upoznajete svojeg idola. Nisam se trebao brinuti, osim što je inspirativan pisac, on je i divan čovjek.

Peter F. Hamilton U Rutlandu, prosinac 2005. Joe William Haldeman (rođen 1943.) američki je autor

znanstvene fantastike. Na University of Maryland 1967. diplomirao je fiziku i astronomiju i iste godine poslan u Vijetnam, gdje je ranjen. Njegovo je ratno iskustvo poslužilo kao inspiracija za njegov prvi roman War Year. Živi na Floridi i u Massachusettsu, gdje na MIT-u predaje kreativno pisanje. Njegov najpoznatiji roman Vječni rat također je inspiriran iskustvima u Vijetnamu i osvojio je ugledne nagrade kao što su Hugo, Nebula i Locus, a kasnije je adaptiran u TV-seriju. Najavljeno je da će verziju za veliki ekran režirati slavni Ridley Scott. Haldeman je napisao i dva najranija originalna romana prema kultnoj TV-seriji Zvjezdane staze, Planet of Judgment i World Without End, a za svoj je rad osvojio sve svjetske ugledne žanrovske nagrade, kao i počasno doživotno članstvo udruženja Science Fiction and Fantasy Writers of America.