Naslov izvornika برر تاريخ خشورا

UrednikAmar Imamović

Likovno oblikovanje Bedrija Imamović

AKETOILBIB AKETOILBIB

Muhammed Ibrahim Ajeti

VJEČNE PORUKE KERBELE

Prevela s perzijskog Mediha Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1434/2012.

5

Riječ urednika

Kao rijetko koji događaj, izuzmemo li razdoblje djelovanja Poslanika islama, pokret Imama Husejna ostavio je duboki trag na ukupne tokove dešavanja unutar islamskog umme-ta, ali i na svjetska zbivanja izvan njegova kruga, jer mu ni izdaleka ne možemo naći sličnoga, a ovu činjenicu priznaju i prijatelji, i neprijatelji islama. Tako, naprimjer, Mahatma Gandi, svjedoči da je iz događanja Kerbele crpio snagu za svoju dugotrajnu i veličanstvenu borbu. Općenito, Imam Husejn je pokrenuo talas plime koji svake godine iznova na začudan način zapljuskuje duše ljudi širom svijeta, nadah-njuje ih i daje im snage da istrajavaju u borbi protiv neistine i nepravde.

Mnogo se govorilo i govori o razlozima zbog kojih ovaj po-kret ima tako značajno mjesto u životima ljudi, ali dva kratka govora Imama Husejna, izrečena u posebnim okolnostima – prvi kada Imam napušta Medinu, a drugi kada napušta Mekku – na najbolji način pojašnjavaju ovu zbilju.

Prvi od njih, koji daje poseban pečat čitavom ovom pokretu, izrečen je u trenutku kada Imam, u oporuci svome bratu Ibn Hanefiji – napuštajući Medinu, grad u kojem je ukopan Mi-ljenik Božiji, Allahov Poslanik, s.a.v.a. – iznosi razloge svoga odlaska iz rodnog grada:

Ja ne odlazim iz Medine iz obijesti ili razonode, niti da bih pravio nered i nanosio nepravdu, već jedino radi toga da ovim pokretom ispravim nered u ummetu moga dje-da. Moj cilj na ovom putovanju je naređivanje dobra i od-vraćanje od zla te da oživim sunnet svoga djeda, Božijeg

6

Poslanika i put i način djelovanja moga oca, Ali ibn Ebi Taliba.

Drugi govor Imam Husejn izrekao je također u odlasku, ali ovoga puta napuštajući Mekku. Dok su svi muslimani bili zao-kupljeni obavljanjem Hadža, Imam Husejn prekida vlastiti, pro-mijenivši ga u Umru te ljudima okupljenima u haremu Kabe saopćava sljedeće:

Onaj ko je spreman da krv srca1 svoga žrtvuje za nas, i spreman je za susret sa Allahom, onda neka pođe s nama, a ja ujutro krećem, ako Allah tako bude htio!

Ovo obraćanje, pa i čitav pokret, svoj vrhunac i otjelov-ljenje doživljavaju u posljednjim trenucima časnog života Imama Husejna kada ovaj zaljubljenik u svoga Gospodara, sav u ranama, žedan, ostavši sam-samcat među razjarenim neprijateljima, pada na sedždu i posljednji put se obraća svo-me Gospodaru:

مرك، ال معبود سواك، يا لياث المستغيثني!إلىه رضا بقضاك، تسليما أل

“Bože moj, zadovoljan sam Tvojom odredbom, potčinjen Tvojoj zapovijedi, nema obožavanog, osim Tebe, o Ti Koji po-mažeš one koji traže pomoć!”, da bi u nastavku, u stanju posve-ćenosti i ushićenja izrekao stihove:

رااكفتمت العيال لىك أ

ا ىف هوااك و أ تركت اخللق طر

عتىن ىف احلب إربا لما حن الفؤاد إىل سوااك فلو قطNapustio sam sve stvoreno iz ljubavi za Tobom, učinih djecu jetimima da bih Tebe vidio.I da me na komade isijeku, iz ljubavi moje srce ne bi tražilo ništa, osim Tebe!

1 Imam Husejn ovdje upotrebljava sintagmu “krv srca”, koja u arapskom jeziku ima metaforičko značenje potpune žrtve, a to ovdje znači da samo oni koji su spremni da žrtvuju sve što imaju kreću na ovaj put susreta s Bogom.

7

Nema nikakve sumnje da ovaj pokret po svojim univerzal-nim porukama nadilazi geografske okvire i vrijeme u kojem se desio upravo stoga što je bio vođen jedino mišlju o Božijem za-dovoljstvu i susretu s Njime i zato što je težio sveopćem dobru čovjeka. Neprolazna važnost poruka Kerbele leži u činjenici da ovaj pokret predstavlja paradigmu svih onih želja i težnji polo-ženih u svakom čovjeku, kakve su nasušna potreba za pravdom, istinskom slobodom, jednakošću pred Bogom i robovanjem je-dino Njemu.

S obzirom na okolnost da je okosnica svih događanja i kraj-nji cilj pokreta Imama Husejna Uzvišeni Bog, tome primjere-no i sva ostala zbivanja i obraćanja treba posmatrati i razumjeti u ovom svijetlu. Ustvari, to i jeste onaj eliksir vječnosti koji je Imam Husejn pripremio za zaljubljenike i tragaoce Boga, a utirući stazu na Kerbeli otvorio im je vrata kroz vremena koja dolaze.

Knjiga koja je pred nama nema cilj ispričati sva deša va-nja ili sve dionice na hronološki postupan i podroban način.Ustvari, ona više ima za cilj da nas još jednom uvede u doga-đaje prije i poslije Ašure i da kroz razmatranje zbivanja i nji-hovim sagledavanjem u širem historijskom okviru izvučemo pouke, što i jeste bio jedan od ciljeva Imama Husejna, tj. da muslimane zanavijek pouči izvornom islamu i Kur’anu. Drugim riječima, događaji Ašure su svojevrstan tumač vje-čnih kur’anskih poruka, a koje su zbog njihovog savršenog uobličavanja od strane Imama Husejna i njihove dramati-čnosti mogli da dopru do ljudi onoga vremena i da kroz cije-lu historiju – kao što je to i danas, dok ispisujemo ove retke – budu svjetionik koji pokazuje ispravan put, kao i da budu potvrda riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Husejn je svjetilj-ka Upute.”

Govori Imama Husejna tokom njegova pokreta toliko su upečatljivi da još uvijek odzvanjaju kroz historiju i djelotvorno pobijaju sva zlonamjerna i pogrešna tumačenja ukupnih dešava-nja, ne ostavljajući im nimalo prostora i vjerodostojnosti. Koliko

8

je snaga tih poruka bila jaka dovoljno svjedoči činjenica da su oni nakon sebe srušili dinastiju Umeja.

Danas, u ovoj napaćenoj i krvlju natopljenoj zemlji Bosni, iz ovog ugla historijske zbilje, još jednom prelistavamo stranice historije Kerbele, tražeći nadahnuće na putu svjedočenja da je jedino Allah Bog!

Zil-hadže 1433, Mostar

9

Prva lekcija

Najponosniji dio historije islama

Historija svetog ustanka i pokreta Imama Husejna, mir s nji-me, jedan je od najponosnijih perioda historije islama. Treba obratiti pažnju i detaljno razmotriti važne događaje ovoga razdo-blja kraćeg od godinu koji je, vremenski gledano, izuzetno kra-tak, a pogledu sadržaja veoma plodonosan, vječan i neprolazan.

U svakom periodu historije islama, a i mimo islama, manje--više dešavala su se i dešavaju se iskrivljenja. Ova iskrivljenja mi-jenjaju izgled događaja i otežavaju rad istraživačima u narednim generacijama i najčešće se dešavaju na polju historije posred-stvom ekstremnih pristalica ili zlobnih protivnika. Koja se stra-nica historije može naći, a da nije izložena nedaći iskrivljenja?

U vezi s historijom pokreta Imama Husejna, mir s njime, može se reći da zlobni neprijatelji nisu našli pristupa kako bi iskrivili ovo razdoblje historije. Ovaj ustanak do te je mjere jasan, nedvosmi-slen, svet i ne može se podvrgnuti kritici, da su mu se čak i neprija-telji njegova oca, Zapovjednika vjernih i brata Imama Hasana, mir s njima, poklonili i taj pokret hvalili srcem i dušom.

Preduvjeti ustanka

Naravno, preduvjeti ovog ustanka i okolnosti u kojoj se tada nalazila islamska vlast pomogli su veličini i shvatanju nužnosti ovog ustanka. Ko je god iz bilo kojeg razloga uzeo pero da bi po-pravio ovaj period historije islama, nije napisao ništa osim veliči-ne, hrabrosti, jasnoće, čovječnosti, slobode i slobodarskog duha

10

predvodnika ustanka. Nažalost, od strane neupućenih pristalica i ekstremnih prijatelja unesene su neutemeljene stvari, narodne legende i zabludničke laži u pisane tekstove i govore koji su u vezi s ovim razdobljem. Jedna od najvećih usluga predvodniku Kerbele jeste očuvanje Kerbele čistom od svih vrsta laži, izmi-šljotina i neutemeljenih stvari. Ovo se ne može tražiti od obi-čnog naroda da uradi i ne može se očekivati od ljudi koji imaju nizak nivo pismenosti, jer su oni donijeli ovu nedaću i postupaju suprotno svetom cilju predvodnika ovog prevrata. Takvi misle da mogu širiti istinu neistinom, ispravnost lažima, povjerenje pro-nevjerom i bogosvjesnost putem koji mu je suprotan, ne uzima-jući u obzir posljedice.

Niko osim svjesnih i obaviještenih učenjaka ne može histori-ju ustanka Imama Husejna, mir s njime, držati podalje od svake vrste neosnovanih i neracionalnih stvari koje nemaju svoj izvor i zadovoljiti se onim što su napisali pisci II, III i IV stoljeća po Hidžri. Njihova je dužnost da perom i jezikom kažu šta se stvar-no desilo i da to obznane drugima. Oni se trebaju suzdržavati iznošenja izmišljotine u svojim knjigama i govorima. Nadat se da će jednoga dana ovo veoma sveto, blistavo i jasno poglavlje historije islama, kao što i dostoji časnom i besporočnom predvo-dniku, kazati i napisati na temelju istine, ispravnosti i povjerenja u prenošenju. U tom slučaju više nego prije pokazat će se vri-jednosti ovog velikog ustanka te veličina i plemenitost njegova bajraktara. Čak će izgled skupova na kojima se žali biti obilježen na veličinstven način, bit će obilježeni požrtvovanost, iskrenost, zalaganje, istrajnost i plemenitosti.

Muavijina smrt

Pedesetak godina nakon Poslanikova, s.a.v.a., preseljenja, dva-deset godina nakon šehadeta Imama Alija i deset godina nakon šehadeta Imama Hasana, polovinom mjeseca redžepa 60. godine po Hidžri umro je Muavija ibn Ebi Sufjan.

11

Muavija je približno četrdeset dvije godine upravljao i vladao iz Damaska. Bio je postavljen nekih pet godina za zapovjednika Sirije od strane drugog i otprilike dvanaest godina od strane tre-ćeg halife. Manje od pet godina za vrijeme vladavine Zapovjed-nika vjernih, Alija ibn Ebi Taliba i oko šest mjeseci za vrijeme vladavine Imama Hasana, mir s njime, imao je vlast u rukama nad Sirijom. Bio je u neprijateljstvu i na ratnoj nozi s Imamom Alijem i Imamom Hasanom Mudžtabom. Nešto manje od dva-deset godina nakon šehadeta Imama Hasana, Muavija je bio na prijestolju hilafeta, a na kraju svoga života uzeo je prisegu od muslimana za svoga sina Jezida. Muavija je začetnik dinastije od četrnaest sufjanskih, mervanskih i emevijskih halifa koji su od 41. do 132. godine po Hidžri, tj. hiljadu mjeseci, držali u rukama islamsku vlast.

Muavija je tokom vladavine potpuno kontrolirao situaciju i mogao je postupiti suprotno jasnom ugovoru koji je potpisao s Imamom Hasanom, mir s njime. Naprimjer, u mirovnom ugovoru koji je bio potpisan između njih stajao je uvjet da ne uznemirava sljedbenike Zapovjednika vjernih, da ih ne ubija i da svi budu sigurni. Posebno je bilo spomenuto ime Hidžr ibn Adi Kandija, koji je bio jedan od ashaba Božijeg poslanika, s.a.v.a., i sljedbenika Zapovjednika vjernih, mir s njime. Ali, kao što su zabilježili svi islamski historičari, Muavija je ubio i učinio še-hidom Hidžr ibn Adia i šestericu njegovih prijatelja. Jednog od njih je Zijad ibn Ebih, Muavijin namjesnik u Iraku, živa u grob zakopao. Taj poštovani čovjek zvao se Abdurahman ibn Hanan Gazzi. Moć i dominacija Muavije išla je do te mjere da je mogao uraditi sve što je htio i niko nije smio pitati zašto i kako.

Jedan od velikih muslimanskih historičara i geografa iz IV stoljeća po Hidžri Ali ibn Husejn Masu‘di u knjizi Murudžuz--zeheb bilježi:

“Čovjek je iz Kufe na povratku sa Siffina, jašući kamilu, došao u Damask. Čovjek iz Sirije uhvatio se za nj i rekao: ‘Kamila koju jašeš je moja. Zaplijenjena je u ratu na Siffinu i pala je u tvoje ruke.’ Svađa je uzela maha te su zajedno otišli Muaviji. Čovjek

12

iz Damaska doveo je pedeset svjedoka koji su svjedočili da je kamila njegova. Muavija je na osnovu svjedočenja pedeset svje-doka presudio da kamila pripada čovjeku iz Damaska i primorao Iračanina da mu preda kamilu. Čovjek iz Iraka na to reče: ‘Bog ti dao svako dobro, ova kamila

nije ženka, muškog je roda.’Muavija je odgovorio: ‘Ja sam presudio i nema povratka.’Kada su se svi razišli, pozvao je tog čovjeka iz Kufe i rekao

mu: ‘Kolika je bila cijena tvoje kamile?’Kada je čovjek odgovorio, Muavija mu je dao više od te cijene

i rekao: ‘Poruči Aliju da ja imam za rat s njim sto hiljada ljudi koji ne prave razliku između muških i ženskih kamila.’”

Masu‘di nakon ove priče kaže da je pokornost naroda Muaviji i njegov utjecaj išao dotle da je prilikom odlaska u rat na Siffinu u srijedu proučen ezan za džumu-namaz koji je Muavija klanjao s narodom. I niko se nije našao da kaže da je srijeda i da postavi pitanje zašto se klanja džuma-namaz!

Šehadet Ammara ibn Jasira

Masu‘di ističe i jedan detalj čije ću objašnjenje prenijeti iz knjige En-Nasaihul-kafije li men jetevella Mu‘avije. Ammar ibn Ja-sir poginuo je u bici na Siffinu od strane Muavijinih sljedbenika. Pošto je u skladu s predajom koja se nalazi u Buharijinoj zbirci i još nekim knjigama Božiji poslanik, s.a.v.a., za vrijeme izgradnje džamije u Medini, kada je Ammar radio više nego drugi, pogle-dao u njega i rekao:

ار! يقتله الفئة اكالية يدعوهم إىل اجلنة و يدعونه إىل اجار. قم“Ammara će ubiti tlačiteljska skupina i to dok on njih bude pozivao u Džennet, a oni njega u Vatru.”

Njegov šehadet rasvijetlio je istinu i bilo je nedvojbeno jasno da je tlačiteljska skupina Muavija i njegove pristalice.

13

Kako bi se izbavio iz ovog problema, Muavija je rekao: “Nismo mi ubili Ammara. Ubio ga je onaj ko ga je doveo u rat.”

Ove Muavijine riječi su prenijeli Aliju, mir s njime, na šta je on rekao da će shodno tome ubica Hamze, prvaka šehida, biti Božiji poslanik, s.a.v.a., jer ga je doveo u rat s mušricima!

Muavijina smrt i Jezidovo prjestolonaslijeđe

Kada je Jezid došao do hilafeta, upravitelj Medine bio je Valid ibn Utbe ibn Ebi Sufjan, upravitelj Mekke Amr in Sa‘id ibn As, upravitelj Kufe Nu‘man ibn Bešir, a upravitelj Basre Ubejdullah ibn Zijad.

Jezid je prije svih drugih poslova odlučio uzeti prisegu od Husejna ibn Alija, mir s njime, Abdullah ibn Zubejra i Abdul-lah ibn Omera, koji za vrijeme Muavije nisu prihvatili njegovo prjestolonaslijeđe i nisu pristali dati mu prisegu. Zato je napisao pismo upravitelju Medine, Velid ibn Utbi, i od njega zatražio da što prije uzme prisegu od ove trojice i da od njih ne prihvata nikakav izgovor. Velid je za izvršavanje ove naredbe pozvao kod sebe Mervana ibn Hakama te zatražio od njega savjet kako da uzme prisegu od ovo troje ljudi. Mervan mu reče:

“Odmah sad ih dovedi i zatraži od njih da prisegnu i da se po-kore Jezidu. Ako prihvate, to bi bilo najbolje, a ako ne, odrubi im glave prije nego što saznaju za Muavijinu smrt, jer ako saznaju za njegovu smrt, svaki od njih položit će pravo na hilafet i neće biti pokorni, osim Abdullaha ibn Omera, za kojeg se ne treba brinuti. On nije čovjek od bune, ustanka i protivljenja.”

Velid je poslao Abdullaha ibn Amr ibn Osmana kod Imama Husejna, mir s njime, i Abdullaha ibn Zubejra. Obojicu je našao u džamiji i dostavio im je Velidovu poruku. Oni su na to rekli: “Ti se vrati, a mi ćemo doći kod Velida.”

Imam Husejn reče Abdullahu ibn Zubejru: “Mislim da je Muavija umro i da su došli po mene u ovo vrijeme da bih dao prisegu Jezidu.”

14

Imam Husejn pozvao je nekoliko svojih ljudi i rekao im da se naoružaju. Još je dodao: “Velid me pozvao u to doba noći i mislim da će mi predložiti nešto što neću uraditi. U tom slučaju nemam povjerenja u njega, vi budite uz mene. Kada uđem kod njega, vi budite ispred vrata. Kada čujete da sam podigao glas, uđite kako biste udaljili njegovo zlo od mene.”

Mervanov susret s Imamom Husejnom

Imam Husejn otišao je kod Velida gdje nađe i Mervana. Velid saopći Imamu Husejnu Muavijinu smrt i dostavi mu Jezidovu naredbu. Imam Husejn na to odgovori:

“Sigurno se neće zadovoljiti mojim tajnim davanjem prisege. Hoćete li da je dam javno, u prisustvu ljudi?”

Velid odgovori potvrdno, na što Imam Husejn reče: “Onda sačekaj do sutra ujutro da donesem odluku.”

Velid odgovori: “Izvolite, možete ići, a sutra dođite s nama i skupinom ljudi kako biste dali prisegu.”

To čuvši, Mervan reče: “Tako mi Boga, ako Husejn ibn Ali ode odavde i ne dadne prisegu, nećeš ga više uhvatiti, osim da se među vama desi veliko krvoproliće. Zadrži ga i ne dopusti mu da ode dok ne prisegne. U suprotnom mu odrubi glavu.”

Imam Husejn, mir s njime, čuvši Mervanove riječi ustade s mjesta i reče: “O sine nevaljale majke, da li ti mene ubijaš ili Velid? Tako mi Boga, slagao si i postao grešnik!” Potom je nastavio svo-jim putem i zajedno se sa svojim bližnjima vratio kući.

Nakon toga Mervan reče Velidu: “Sada kad nisi poslušao moje riječi, kunem se Bogom da ga više nećeš uhvatiti.”

Velid na to odgovori riječima: “Šta pričaš Mervane? Daješ mi prijedlog koji će mi upropastiti vjeru. Tako mi Boga, ne volim da ovosvjetsku moć i imetak koji Sunce obasjava i nad kojim zalazi budu moji, a da ja ubijem Husejna ibn Alija. Slava Allahu! Zar da ubijem Husejna ibn Alija ako on neće dati pri-segu Jezidu? Tako mi Boga, mislim da će svako onaj na čijim

15

plećima bude teret Husejnove krvi na Sudnjem danu biti ne-sretan i jadan.”

Mervan, kojem se nisu dopale Velidove riječi, reče: “Ako si tako siguran, dobro si postupio.”

Imam Husejnovo napuštanje Medine

Sutradan, u subotu 28. redžepa, Velid je još jedanput poslao izaslanika kod Imama Husejna, mir s njime, da se spremi za da-vanje prisege, a Imam je u odgovoru njegovu izaslaniku rekao: “Neka sačeka večeras kako bih do sutra donio odluku.”

Iste večeri, uoči nedjelje 29. redžepa 60. godine po Hidžri, Imam Husejn, zajedno sa suprugama, braćom, bratićima i većim brojem članova porodice, napustio je Medinu i krenuo glavnim putem koji vodi prema Mekki i pritom je podsjetio na kazivanje o hazreti Musi, sinu Imranovu, citirajući kur’anski ajet:

المني قب قال رب جنين من القوم الظ فخرج منها خائفا فرتI Musa iziđe prestrašen iz grada iščekujući i reče: “Gospodaru moj, spasi mene od naroda nepravednog!”2

Kada su Imamu Husejnu rekli: “Da si, bogdo, i ti kao i Ibn Zubejr, išao zaobilaznim puteljcima da te ne uhvate”, on reče: “Tako mi Boga, je neću ići zaobilaznim puteljcima kako bi se desilo ono što Bog želi.”

Prošla su tri dana od mjeseca ša’bana i uoči petka Imam Hu-sejn, mir s njime, ušao je u Mekku. Sjećajući se događaja vezanih za Musu, a.s., on prouči:

بيل ن فهديين سواء الس أ ر ه تلقاء مدفن قال ع ا توج ولم

I kad se uputi prema Medjenu, on reče: “Gospodar moj pokazat će mi Pravi put!”3

2 Al-Kasas (28), 21.3 Al-Kasas (28), 22.

16

Hadžije u Mekki dolazile su do Imama Husejna i obilazili ga. Čak je i Ibn Zubejr, koji je dobro znao da pored unuka Božijeg poslanika, s.a.v.a., niko neće njemu dati prisegu i da je Imamov položaj u svakom pogledu veći od njegova, svakog dana dolazio do Imama Husejna.

Iračani i Muavijina smrt

Irakom se raširila vijest o Muavijinoj smrti. Saznali su da su se Husejn ibn Ali i Abdullah ibn Zubejr ustegli od davanja prisege Jezidu i da su otišli u Mekku.

Velikani sljedbenika Ehli-bejta okupili su se u kući Sulejmana ibn Surada Huzaija i zahvalili Bogu na Muavijinoj smrti. Sulej-man ibn Surad reče:

“Muavija je umro, a Husejn ibn Ali odbio je dati prisegu Jezidu i uputio se prema Mekki. Vi koji ste njegovi sljedbe-nici i sljedbenici njegova oca, Zapovjednika vjernih, ako ste spremni da ga pomognete i da ratujete s njegovim neprijate-ljima i na tom putu možete žrtvovati svoje živote, obznanite mu svoju spremnost putem pisma. Ali, ako se plašite da ćete biti nesigurni i da ćete odustati od pomaganja, nemojte ga varati i nemojte bez razloga pričati o vjernosti, odanosti i požrtvovanosti.”

Sulejman ibn Surad u ovom svom govoru imao je na umu da narod dobro poznaje istinu i neistinu sve dok se ne treba dje-lom pokazati odanost i požrtvovanost. Narod ne pravi grešku u procjeni i dobro razlikuju jedno od drugog. Izvrsno shvata ko govori istinu, a ko laže. Gdje je istina, a gdje laž. Ko je pametan, a ko nije. Ko je vođa, a ko odmetnik. Međutim, ova ispravna procjena ljudi vlada sve dok ne poremeti njihove koristi i dok se, pomažući sljedbenike istine i ratujući s neistinom, ne nanosi šteta njima samima.

Međutim, od trenutka kada se stvore preduvjeti kušnje, kada se suoče istina i neistina, kada se većina ljudi okrene neistini i

17

jedino ostane otvoren put požrtvovanosti, odanosti i pomaganja istine, procjena ljudi se mijenja, oni ostavljaju istinu i postaju pristalice neistine.

Osjećaji su promjenjivi

Sulejman ibn Surad dobro je znao da se trenutni osjećaji ne mogu uzeti kao mjerilo pouzdanja. Možda će mu baš ti ljudi sutra – kada Husejn ibn Ali ustane i kada sva snaga Beni Umejja bude usmjerena na njegovo pogubljenje, kada poma-ganje njemu postane teško i opasno – okrenuti leđa, zabora-viti na sva pisma i zatvoriti vrata na svojim kućama, štaviše, stat će u redove njegovih protivnika i neprijatelja. Njegovo pogubljenje smatrat će svojom šerijatskom obavezom i zbog zadovoljstva Božijeg i zadovoljstva Božijeg poslanika njegove će prijatelje nabiti na oštrice i nakon ubijanja odvažnih ljudi vjere, okrenut će se prema kibli i kao da nisu nikakav grijeh počinili uzviknut će:

دا رسول اهللا. ن حممشهد أ

إال اهللا، أ

ن ال إ

شهد أ

، أ كرب

اهللا أ

“Allah je najveći, svjedočim da nema boga osim Allaha, svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik!”

Upravo je zbog toga upotpunio dokaz velikanima sljedbenika Ehli-bejta i rekao im:

“Odmah sada odvagajte krajnji ishod i iskušajte sebe situaci-jom koja će zasigurno doći. Pogledajte možete li mu dati nadu i pozvati ga u Irak s potpunom sigurnošću i nepokolebljivom od-lukom da ćete ga pomoći. Ili danas, kada su vam potaknuta osje-ćanja, pišete pisma, sklapate ugovore, zaklinjete se i dovodite u Irak sina Božijeg poslanika, njegovo najbliže čeljade, a onda kada ga neprijatelj opkoli i izvrši pritisak na njega da bude primoran ili dati prisegu ili se pomiriti sa smrću i šehadetom, odustat ćete i zaboraviti na ugovor i zavjet?” Velikani sljedbenika Ehli-bejta

18

u odgovoru Sulejmanu Huzaiju uglas su rekli da su svi spremni na borbu, požrtvovanost i da će na putu svoga Imama položiti živote. Sulejman na to reče: “Ako je tako, onda napišite Imamu pismo kojim ga pozivate.”

Pisma Kufljana upućena Imamu Husejnu

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ovo je pismo upućeno Husejnu ibn Aliju, mir s njime, od strane njegovih sljedbenika, koji vjeruju u Boga i pokoravaju Mu se. Požuri jer te narod čeka i pogled im je uperen samo u tebe. Požuri, požuri! I opet ponavljamo požuri, požuri! Selam.”

Potom su Šebes ibn Riab’i, Hadždžar ibn Abdžar, Jezid ibn Haris ibn Ruvejm, Urveh ibn Kajs, Amr ibn Hadždžadž Zu-bejdi i Muhammed ibn ‘Umejr Tejmi napisali pismo ovakvog sadržaja:

“O sine Božijeg poslanika! Bašče i pustinje su ozelenile, a voće sazrelo. Kad god budeš htio, kreni, jer je iračka voj-ska spremna da prihvati tvoj dolazak. Selam!”

Pisma naroda Iraka gomilala su se kod Imama, mir s njime, a izaslanici iz Iraka bili su poslani u Mekku. Imam, mir s njime, poslao je odgovor Kufljanima.

Imamov odgovor Kufljanima

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!Od Husejna ibn Alija vjernicima i muslimanima Iraka.

Hani i Sai‘d posljednji vaši izaslanici dostavili su vaša pisma. Pročitao sam sve što ste napisali i razmislio sam o tome. Napisali ste da nemate Imama i pozvali me da krenem ka vama. Napisali ste da će vam možda Sveviš-nji Gospodar putem mene omogućiti slijeđenje istine i

19

upute. Sada vam šaljem svoga brata, amidžića i povjer-ljivog i pouzdanog čovjeka iz moje porodice, Muslima ibn Akila. Ako mi napiše da se ugledni, pametni i čestiti ljudi među vama slažu s onim što govore vaši izaslanici i s onim što sam čitao u vašim pismima, ubrzo ću krenuti ka vama.

Tako mi duše moje, nije Imam i predvodnik niko osim onaj ko sudi u skladu s Kur’anom, koji uspostavlja vagu pravde, koji sprovodi ispravnu vjeru i koji sebe uvakufi na Božijem putu. Selam!”

Imam je ovo pismo poslao Haniju i Sai‘du. Potom je rekao Muslimu ibn Akilu da krene za Irak zajedno s Kajsom ibn Mushirom Sejdavijem, ‘Umarom ibn Abdullahom Selulijem i Abdurrahmanom ibn Abdullahom Ezdijem. Pozvao ga je da slijedi put bogobojaznosti, da u tajnosti čuva svoju zadaću i da ne izgubi ljubaznost i blagost. Ako vidi da su ljudi u ovom ustanku i pokretu složni, neka odmah obavijesti Imama.

Muslim ibn Akil otišao je u Kufu preko Medine i smjestio se u kući Muhtara ibn Ebi Abdullaha Sakafija. Sljedbenici Ehli--bejta koji su mislili da će se sve završiti tako jednostavno, da će Husejn ibn Ali, mir s njime, bezbolno pobijediti Jezida, da će pravda i bogobojaznost doći namjesto njegove nepravde i grijeha i da će Muavijine lekcije tokom 42 godine ljudi lahko zaboravi-ti, dolazili su kod Muslima. Kada im se čitalo Imamovo pismo, iskreno su lili suze ushićenja i pružali ruku prisege posebnom Imamovu opunomoćeniku. Prema riječima šejha Mufida, r.a., oko osamnaest hiljada ljudi, a prema riječima Taberija dvanaest hiljada, dalo mu je prisegu.

Ibn Zijad i vlast Iračana

S druge strane, Jezid je primio vijest da je Muslim ušao u Kufu, da su mu sljedbenici dali prisegu i da je Nu‘man ibn Bešir pokazao slabost i nemoć u njegovu praćenu i slijeđenju. Vlast

20

nad Iračanima, tj. nad Kufom i Basrom, dao je Ubejdullahu ibn Zijadu, koji je bio upravitelj Basre i zadužio ga za ovaj važan posao. U poruci mu je napisao da treba ući u Kufu, pro-naći Muslima, zatim ga uhapsiti, pogubiti ili protjerati. Ubej-dullah je iz istih stopa krenuo prema Kufi. Prvog dana po ula-sku u Kufu održao je govor. Govorio je o Jezidovoj dobroti i strogoći. Pozvao je glavešine plemena i prema njima se oštro ophodio. Narod Kufe došao je u situaciju u kojoj se smanjivao broj pristalica istine, a uvećavao broj pristalica neistine. Kako to Kur’an kaže:

من ين ا فتنا ولقد ففتنون ال وهم آمنا فقولوا ن

أ كوا فرت ن

أ اجاس حسب

أ

علمن الاكذنني ين صدقوا و قبلهم فليعلمن اهللا ا

Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.4

Istinoljubivi su oni koji na Dan ispita ostanu postojani na onome što su rekli i kako su procijenili. Njih strah i želje ne odvraćaju od istine koju su prepoznali i ne stavljaju ih u red sljedbenika neistine. Pod lažovima se misli na one koji su ko-liko god da su prije nego što su se našli u problemima Božijih iskušenja zaista govorili istinu, ipak dobro razlikovali istinu od neistine, a sebe smatrali pristalicama istine i neprijatelji-ma neistine i uistinu je njihova namjera bila istrajnost na putu potvrđivanja istine. Željeli su da do posljednjeg dana i u svim okolnostima budu u okrilju istine, da budu njeni sljedbenici. Mislili su da neće odustajati od pomaganja istine i da će je bra-niti ako treba i životima svojim, ma šta da ih zadesi, da ih lažne nade neće odvratiti od tog puta i srca im neće biti zavarana ča-rima ovoga svijeta.

4 Al-‘Ankabut (29), 2.

21

Čovjek se mijenja u skladu s okolnostima

Međutim, onoga dana kada se okolnosti promijene i kada se s jedne strane nametnu teškoće puta istrajnosti, a s druge neistina sebe prikaže u svjetlu nada i obećanja, tada je potrebno pokazati zalaganje, požrtvovanost, potrebno je riskirati živote, dok se na drugoj strani nalaze blagodat, moć, život, naslađi-vanje, sladostrast. U takvim okolnostima mijenja se duševno stanje. Strah i zebnja dolaze namjesto hrabrosti, sumnja i ne-doumica namjesto vjerovanja, a mnogoboštvo i licemjerstvo namjesto iskrenosti.

Pod lažovima se ne misli samo na one koji čak i prije dana kušnje nisu imali namjeru podržavati istinu i ustajati protiv nei-stine. I oni su lažovi, ali i oni čije stanje preokreću Božiji ispiti i koji istinu i neistinu više ne vide onakvima kakvima su ih vidjeli. Njihova se procjena danas, tj. nakon dolaska iskušenja, razlikuje od jučerašnje procjene.

Kufljani i veliki ispit

Narod Kufe, tj. oni koji su se nakon primanja vijesti o Muavi-jinoj smrti sakupili u kući Sulejmana ibn Surada Huzaija, koji su držali govore i razmatrali trenutno stanje u kojem su se nalazili muslimani i odatle napisali pismo poziva Imamu Husejnu, kao i narod koji je poslije Muslimova dolaska u Kufu dolazio od njega, obilazio ga i davao mu prisegu kao posebnom Imamovu zastu-pniku njihova vremena, zaista nije htio lagati i varati svoga Imama i nisu htjeli stvoriti preduvjete njegova šehadeta i zarobljavanja njegove porodice. Zbilja su imali dobre namjere i smatrali su sramotnom i za islam nedopustivom vladavinu čovjeka kao što je Jezid i to pedeset godina nakon Poslanikova, s.a.v.a., preseljenja. Nisu poznavali među svim muslimanima nikoga da je dostoj-niji i zaslužniji za to osim sina Božijeg poslanika Husejna ibn Alija. Mislili su da će u svakoj situaciji istrajati na putu njegova

22

pomaganja i da će u svakoj prilici biti isti kao što su bili toga dana. Svaki problem i teškoću s kojom se suoče na tom putu podnijet će zbog veličine cilja i vrijednosti namjere. Ali, upravo su se oni pokazali kao lažovi i zaboravili su ono što su mislili o sebi.

Kada je Nu‘man ibn Bešir Ensari upravljao Kufom na blag, popustljiv i obazriv način, sljedbenici Ehli-bejta bili su uzavreli i glasni i svugdje su, na svakom okupljanju, govorili o pomaganju Husejna, mir s njime. Pisali su mu da će oni ispratiti Nu‘man ibn Bešira do sirijske kapije. Međutim, kada je Ubejdullah ibn Zijad preuzeo vlast nad Kufom, s obzirom na prošlost koju su ljudi pamtili iz vremena njegova oca Zijada i od njega lično, raz-mišljanja su se promijenila. Duh među narodom se promijenio. Njihove namjere da steknu blizinu s Imamom bile su okrenute u drugom smjeru. Ako su im se do jučer u mislima isticali ajeti o džihadu, danas uzvikuju:

يديكم إىل احكهلكةوال تلقوا بأ

I sami sebe u propast ne dovodite.5

Što je više Ibn Zijad ostvarivao dominaciju nad Kufom, Mu-slim i njegovi prijatelji bivali su u sve većoj opasnosti. Činilo se sve manje vjerovatnim da će Muslim ostvariti dominaciju nad situacijom u Kufi. Duhovno i vjersko stanje u kojem su se ljudi nalazili išlo je u smjeru koji je bio suprotan onome što su prethodno procijenili do te mjere da je Kufa u cijelosti izmije-nila svoj izgled. Oni koji su zbilja željeli da Imam Husejn, mir s njime, dođe i preuzme vlast i da Beni Umejje budu zbačene s vlasti, tako su promijenili svoje ponašanje da je Muslim ibn Akil, iako je bio skriven i malo se kretao među ljudima, vidio grad i ljude u sasvim drugom svjetlu. Bio je primoran da ode iz kuće u kojoj je bio smješten, tj. kuće Muhtara ibn Ebi Ubejda Sakafija, u kuću poznatog i važnog čovjeka koji je imao moć, tj. kuću Hanija ibn Urve Muradija. On se tu smjestio i sljedbenici

5 El-Beqare (2), 195.

23

Ehli-bejta morali su oprezno, strogo tajno, bez buke i galame dolaziti do njega. Međutim, tadašnje stanje u Kufi pokazivalo je da su pisma bila lažna i da obećanja Imamu Husejnu, mir s njime, od tada pa ubuduće nisu mogla biti pouzdana niti su mogla ulijevati nadu.6

6 Da ne bi ostalo nedorečeno, reći ćemo da jedno od pitanja o kojem se čak i među historičarima mnogo govorilo, ili su ga protivnici Ehli-bejta prikazali većim nego što je uistinu bilo, spočitavajući ga šiijama, jesu pisma sljedbenika Ehli-bejta u Kufi upućena Prvaku šehida, mir s njime, o čemu i doktor Ajeti i drugi raspravljaju i što analiziraju u društvenom, moralnom i kulturnom pogledu... Međutim, ono čemu se treba detaljnije posvetiti i o čemu treba dublje razmisliti, a čemu je inače manje posvećivano pažnje, jeste to da je Kufa sagrađena poslije početka Omerova hilafeta s ciljem većeg pridobijanja teritorije Iraka, i u to vrijeme ogromnog Irana, Sirije i zapadnog Rimskog carstva i da je formirana od svih plemena i skupina različitog mi-saonog i vjerskog opredjeljenja. Stanovništvo Kufe sačinjavali su različiti ljudi, pa čak i haridžije, Emevije i sljedbenici Ehli-bejta. Za vrijeme vladavine Imama Alija u Kufi je značajna skupina sljedbenika Ehli-bejta našla sebi mjesta, ali je pored nje tu živio nemali broj pristalica Emevija, haridžija, okorjelih protivnika i neprijatelja Ehli-bejta. Najbolji dokaz za navedeno jeste šehadet Imama Alija, mir s njime, Imama Hasana Mudžtabe, mir s njime, događaji tokom rata na Siffinu, nastavljanje i jačanje takvih događaja za vrijeme vladavine Imama Hasana i njegovo ranjavanje. Prema tome, kao što su dva Imama prije Prvaka šehida imali svoje sljedbenike i pristalice koji su bili čvrsti i jaki, i Imam Husejn, mir s njime, također je imao u Kufi pristalice i prijatelje koji su pod vodstvom i na prijedlog Sulejmana Huzaija slali pisma Imamu Husejnu, pozivajući ga da dođe u Kufu. Međutim, pored te činjenice, događaji u Kufi i Ibn Zijadov ulazak uzrokovali su da mnogi ljudi, poput Sulejmana ibn Surada, i drugi istaknuti sljedbenici Ehli-bejta budu uhapšeni, prognani, ili neki, kao što je Hani ibn Urve, pogubljeni te zbog toga nisu mogli podržati svoga Imama. Vrlo mali broj njih otišao je na Kerbelu da ga pomogne. Jedna se skupina iz straha ušutjela, ili su se zbog slabog vjerovanja uplašili ishoda događaja, ostavivši svoga Imama sama, iako su bili njegovi simpatizeri. Međutim, svi oni koji su pisali pismo ne samo da nisu bili sljed-benici Imama, već su neki voljeli Ehli-bejt, mir s njime, samo zbog pritisaka događaja i nepravde i ugnjetavanja koje su činili Beni Umejje, kako bi se time suprotstavili vlasti. Neki su, pak, bili simpatizeri Beni Umejja, koji su, pravdajući njihovu vlast, pisali pisma Imamu, kako bi ga doveli u Kufu i pogubili, jer se vlast plašila Imamova boravka u Mekki, koja je bila okupljalište svih muslimana. S druge strane, time bi bile stavljene pod kontrolu političke aktivnosti Imamovih sljedbenika u Kufi, čime

24

U potrazi za Muslimom

Ibn Zijad pomoću svoga sluge Ma’kila saznao je gdje se nalazi Muslim tako što mu je dao 3.000 dirhema, pritom rekavši:

“Nekoliko dana kreći se s Muslimovim prijateljima i predstavi se kao jedan od njih. Daj im ovaj novac i reci da se zalažeš za njihov napredak. Reci im da ga utrošite u nabavku ratne opreme i tim putem stekni njihovo povjerenje. Na taj način saznat ćeš gdje se nalazi Muslim. Nađi ga i otiđi do njega.”

Ma’kil je postupio po Ibn Zijadovim naredbama i sprijateljio se u džamiji Kufe s Muslimom ibn Evsedžom Esadijem, koji je bio jedan od velikana sljedbenika Ehli-bejta i koji je pao kao še-hid na dan Ašure. Ma’kil je čuo od ljudi kako pričaju da Muslim uzima prisegu za Imama Husejna, mir s njime. On se nije libio nikakve laži niti prevare kako bi uspio u svom naumu te jedne prilike reče Muslimu ibn Evsedžiju:

“Ja sam čovjek iz Sirije i Bog mi je podario posebnu blagodat time što volim Poslanikov Ehli-bejt i njihove prijatelje.”

bi se kroz uništavanje korijena okupljanja i suprotstavljanja sljedbenika Ehli-bejta uništila okosnica borbe protiv vlasti Beni Umejja. Stoga su pripremili ljude, kao što je Ma’kil, koji se pretvarao da voli Ehli-bejt i koji je dolazio na okupljanja s Musli-mom, Sulejmanom i Hanijem, kako bi zastrašivanjem i informiranjem o planovima sljedbenika Ehli-bejta i Muslima bili obaviješteni i znali kuda se kreće Prvak šehida te kakve se društveno političke aktivnosti dešavaju u Kufi. Jezidovo pismo Ibn Zija-du u kojem stoji: “Stiglo mi je pismo od mojih sljedbenika iz Kufe u kojem me oba-vještavaju da Ibn Akil okuplja ljude kako bi napravio raskol među muslimanima” (Rawzatul-vaiz ın, str. 174.), ukazuje upravo na tu zbilju. S druge strane, Imamov odgovor Kufljanima u kojem piše: “Glavešinama vjernika i muslimana”, daje do znanja da Kufljani i oni koji su slali poziv Imamu Husejnu, mir s njime, nisu svi bili njegovi sljedbenici, već su dijelom bili oni koji su tražili utočište u Imamu kako bi se spasili od postojećeg stanja nastalog vladavinom Beni Umejja. Oni koji su se okupili na Kerbeli ne samo da nijedan nije bio sljedbenik Imama, mir s njime, već su bili sljedbenici Beni Umejja i neprijatelji Ehli-bejta. Stoga, Imam Husejn, mir s njime, na jednome mjestu kaže: “O sljedbenici Ebu Sufjanovi...” Nijedan od onih koji su nabrojani kao ubice i zločinci u tragičnim događajima na Kerbeli u poznatoj dovi Imama Mehdija, mir s njime, nije bio sljedbenik Ehli-bejta.

25

Dok je to govorio, plakao je. Potom reče:“Imam 3.000 dirhema i želim ih dati čovjeku za kojeg kažu

da je došao iz Hidžaza u Kufu kako bi od ljudi uzeo prisegu za sina Božijeg poslanika i da ga na taj način posjetim. Nažalost, ne mogu doći do njega i nisam našao nikoga ko bi me uputio na njega i priuštio mi tu sreću. Svuda sam se raspitivao dok mi maločas ne rekoše da se Vi poznajete s čistom i bezgrešnom Poslanikovom porodicom. Sada Vam se obraćam s molbom da ovu neznatnu sumu novca uzmete i da me odvedete do Muslim ibn Akila, jer sam ja tvoj brat musliman i čovjek od povjerenja. Ako želiš odmah sada, prije nego što dođemo do Muslima, dat ću ti prisegu.”

Susret s Muslimom ibn Evsedžom

Muslim ibn Evsedže reče: “Drago mi je što sam te sreo i upoznao. Raduje me što ćeš možda biti uspješan u pomaganju Ehli-bejta. Međutim, zabrinut sam što je narod prepoznao naše opredjeljenje prije nego što je posao završen i prije nego što smo ostvarili svoj naum. Plašim se ovog nepravednog silnika, tj. Ibn Zijada.”

Ma’kil reče: “Ako Bog da, da bude hajr. Uzmi prisegu od mene.”

Muslim je uzeo od njega prisegu i sklopio s njim ugovor da će biti dobronamjeran i da će ovu stvar držati u tajnosti. On je bez ustezanja potvrdio sve zavjete, ugovore, zakletve koje je Muslim tražio, čak i možda više od toga, tako da je Muslim stekao povjerenje. Nakon što je nekoliko dana redovno dolazio u kuću Muslima ibn Evsedžea, uspio je doći do Muslima ibn Akila i tu je ponovo dao prisegu. Ebu Sumame Saedi Hame-dani, jedan od velikana sljedbenika Ehli-bejta, koji je kao še-hid poginuo na Kerbeli, a koji se brinuo za finansije, kupovinu oružja i nabavku važnih stvari, dobio je naredbu da primi od njega 3.000 dirhema.

26

Ibn Zijadov špijun

Ma’kil bi prije svih dolazio do Muslima, a posljednji bi odla-zio od njega. Bio je obaviješten o svim dešavanjima i redovno je izvještavao Ibn Zijada. Ibn Zijad znao je da treba prvo uhapsiti Hanija, a potom početi pripreme za Muslimovo hapšenje. Hani je, plašeći se Ibn Zijada, ostao u kući pod izgovorom da je bole-stan i nije išao u upraviteljsku palaču sve dok nisu Muhammed ibn Aš’as i Esma ibn Haridže i Amr ibn Hadždžadž Zubejdi na Ibn Zijadovu zapovijed otišli kod njega. Služeći se prevarom, posjeli su ga na jahalicu i odveli kod Ibn Zijada. Čim su počeli problemi s Hanijem, u Kufi je sve bilo riješeno i dešavanja su išla u korist Ibn Zijada, iako je Hani tvrdio da ne zna ništa o Musli-movu boravku u njegovoj kući.

Ibn Zijad u Hanijevoj kući

Dolaskom Ma’kila na taj skup skinut je zastor i Hani je bio primoran o svemu izvijestiti Ibn Zijada. Rekao je da on nije doveo Muslima u svoju kuću, već da je on sam došao i zatra-žio da ga primi: “Sramio sam se odbiti ga i prihvatio sam ga u svoju kuću i ugostio. Istina je sve što su vas izvijestili o de-šavanjima u vezi s njim. Sada ti mogu dati zavjet da ti s moje strane neće biti naneseno ništa loše i neću više imati posla s njim ili da odem i da mu se izvinem i kažem da iz moje kuće ide kamo god želi.” Ibn Zijad nije prihvatio nijedan od ovih dvaju prijedloga i zakleo se Bogom da ga mora predati. Hani se zakleo Bogom da to neće uraditi. Hani nije pristao predati svoga gosta. Ibn Zijad je štapom koji je imao u rukama nasr-nuo na njega, razbio mu glavu, lice i nos i pritvorio ga. Potom je otišao u džamiju, popeo se na minber i u kratkom govoru više nego prije zaprijetio ljudima. Još nije ni sišao s minbera kada su prisutni nagrnuli u džamiju i rekli da je došao Muslim ibn Akil.

27

Bijeg Ubejdullaha ibn Zijada

Ubejdullah je hitro ušao u palaču i zatvorio vrata. Zanimljivo je da je 12.000 ili 18.000 ljudi bilo dalo prisegu Muslimu, ali kada je Muslim saznao šta se desilo s Hanijem, kada je pozvao ashabe i digao bunu, nije bilo spremno više od 4.000 ljudi da ga podrži. Još je zanimljivije da, u trenutku kada je Muslim izišao zajedno s 4.000 naoružanih ljudi, s Ibn Zijadom koji se zatvorio u palaču nije ostalo više od pedeset ljudi. Trideset osoba kao čuvari i i dvadeset ljudi iz plemstva i njegove porodice. Ljudi su opkolili palaču i upućivali su ružne riječi Ibn Zijadu i njegovu ocu.

Međutim, ovo stanje koje se naizgled pozitivno odvijalo do početka noći postalo je tako nepogodno da je Muslim ibn Akil klanjao akšam-namaz devete noći zil-hidždža u džamiji u Kufi zajedno s tridesetak osoba, a kad je izašao iz džamije, s njim je ostalo samo deset ljudi. Kada se udaljio od džamije, s njim nije ostala nijedna osoba koja bi mu pokazala put.

علمن الاكذنني ين صدقوا و فليعلمن اهللا ا

Da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.7

Dovoljan dokaz da su svi oni pozivi, pisma i izrazi požrtvovano-sti bili lažni jeste to što 4.000 naoružanih ljudi nije moglo uništiti Ibn Zijada, koji nije imao sa sobom više od pedeset pristalica, i pre-uzeti kontrolu nad gradom. Samo jedna laž koja se proširila od Ibn Zijadovih pristalica, a to je da stiže vojska iz Šama, sve ih je rasula.

Promjena društvenih okolnosti u Kufi

Kufa je poprimila tako zastrašujući izgled da se čak ni dobri i uvaženi sljedbenici Ehli-bejta, poput Sulejmana ibn Surada, Musejjeba ibn Nudžebea i Rifa’ea ibn Šeddada nisu mogli naći.

7 Al-‘Ankabut (29), 2.

28

Zapovjednik koji je jučer bio komandant nad 12.000 ljudi nakon akšam-namaza išao je po ulicama Kufe izgubljen, smeten i zabri-nut, ali ga put nije vodio nikuda. Izraz kojim se koristi Taberi, a koju je otprilike na isti način i Šejh Mufid prenio u Eršadu jeste sljedeći:

حدا يدأ عم خرج من اكاب وإذا ليس معه إنسان، و احكفت فإذا هو ال حيس

عدو، فم ل، و ال يواسيه بنفسه إن عرض بل مزن ريق، و ال يد بل الطفن يذهب.

زقة الكوفة ال يدري أ

دا يف أ بل وجهه متت

“Potom je izišao na vrata, a s njim nije bilo nikoga. Shvatio je da nema nikoga da mu pokaže put i da ga uputi do kuće ili da ga odbra-ni od neprijatelja ako se sretne s njim. Išao je tako izgubljen ulicama Kufe, ni sam ne znajući kuda ide.”8

Ovdje se čini da postoji jedna stvar koja, ako se uzme u ob-zir, može biti od koristi. Stoljećima su mnogi ljudi prekoravali Kufljane zbog ove nevjernosti i izdaje i kao što su slali selame na vjerne hazreti Husejnove prijatelje i ashabe, tako su prizivali i prokletstvo na one koji su jednog dana obećali da će pomoći Imama Husejna, one koji su dali zavjet odanosti, a drugog dana isukali su sablje na njega i ostali istrajni do njegova pogubljenja. Međutim, realno gledano, narod Kufe nije učinio ništa neuobi-čajeno niti nešto što bi izazivalo čuđenje. Obje radnje bile su u skladu s pravilom, i pisma koja su pisali i sablje koje su isukali na Imama, mir s njime. Onoga dana kada je stanje bilo mirno i kada su sablje bile u koricama, kada je vlast nad Kufom bila u rukama blagog i popustljivog zapovjednika Nu’mana ibn Bešira, raspoznavali su istinu od neistine putem onoga svjetla kojeg je Svevišnji Bog položio u nutrinama ljudi kako bi odvajali lijepo od ružnog, dobro od lošeg, istinu od neistine. Dobro su procije-nili i prepoznali onoga koji je bio dostojan da predvodi, upućuje i upravlja narodom i nijednog muslimana nisu mu smatrali rav-nim. Ovo ispravno razlučivanje istine od neistine bilo je u skladu

8 Biharul-anwar, 44/35/37.

29

s pravilom, jer svaki čovjek, dok putem nekih faktora koji odvo-de u zastranjenja ne iziđe iz staze nepatvorene prirode i zdravosti duše, dok ga ne učine smetenim i zalutalim zebnja i nada, strah, pohlepa, korist i šteta, dobro prepoznaje put od stranputice i ne griješi u njihovu prepoznavanju.

قينني ولسانا وشفتني وهدفناه اججدين لم جنعل أ

Zar mu nismo dali oka dva, i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili?9

Narod i razaznavanje istine od neistine

Međutim, onoga dana kada su se isti ti ljudi koji su prepoznali i istinu i laž našli u vrtlogu iskušenja i kada su se javili strah i pohlepa, kada su koristi bile izložene riziku, a štete bile izvjesne i kada su se odvojili put vjere i put dobrobiti, opet su učinili ono što je bilo uobičajeno za većinu ljudi, tj. udaljili su se od istine i njenih sljedbenika. Umjesto riječi, kao što su džihad, požrtvova-nost, ustanak, reforma, žrtvovanje života, neustrašivost – počeli su se koristiti riječima trezvenost, razumnost, opreznost, dale-kovidnost. Zbilja, nije čudno od naroda Kufe to što nisu žrtvo-vali svoje živote za zadaću koju su trebali uraditi. Oni koji se mnogo čude njihovim postupcima trebaju prije svega sebe staviti u njihovu poziciju i okolnosti i pošteno priznati da li bi oni u takvom okruženju i tim okolnostima uradili išta drugo do li ono što je uradio narod Kufe? Treba se čuditi onim ljudima koji su u svim okolnostima u kojima su se našli, u svim iskušenjima ostali postojani i koji su do posljednjeg daha istrajali na putu poma-ganja istine dajući na njemu i svoje živote. Čak i nakon što su isječenih tijela pali na zemlju, oni su pomišljali da, ne daj Bože, nisu ispunili dužnosti požrtvovanosti i obožavanja Boga i borbe s nepravednicima i da, ne daj Bože, na Sudnjem danu ne budu osramoćeni kod Boga i Poslanika.

9 Al-Beled (90), 8–10.

30

Požrtvovanost istinskih prijatelja

Amr ibn Kareze Ensari, čiji je otac bio Kareze ibn Ke’b Haz-radži, bio je jedan od ashaba Božijeg poslanika, s.a.v.a. On je u ratu na Uhudu i ratovima koji su slijedili bio uz Božijeg posla-nika, s.a.v.a. Za vrijeme Omerove vladavine došao je u Kufu i podučavao ljude fikhu (islamskim propisima). I sam je jedan od požrtvovanih ashaba Imama Husejna, mir s njime. Po riječima Ibn Tavusa u Lehufu, na dan Ašure, sve dok usljed brojnih rana Amr ibn Kareze nije bio oboren s nogu, Imamu Husejnu, mir s njime, nije nanesena ozljeda. Strijele je rukama, a sablje dušom prizivao sebi. Kada je pao na zemlju pogledao je u Imama Husej-na, mir s njime, i rekao: “O sine Božijeg poslanika, da li sam bio odan i izvršio ono što sam bio dužan izvršiti?”

Imam, mir s njime, u odgovoru je rekao: “Da, i ti ćeš u Džennetu biti ispred mene. Poselami Božijeg poslanika i reci mu da uskoro i tvoj Husejn stiže.”Čvrstina i postojanost ovih odvažnih ljudi izaziva toliko čuđenja

i treba im se diviti. Treba slati selame na njihove čiste nebeske duše koje različite životne situacije i namrgođena lica događaja nisu pro-mijenile i nisu dovele do iskrivljenja na njihovu svetom putu:

من من الغريعن منهم لك جارحة إال الماكرم يف أ الط قد لري

Zaista je njihov ubod promijenio sve udove,osim plemenitosti u zaštiti od ljubomore.

Koliko bi samo ljudi tokom historije, ako bi pročitalo ili čulo za sudbinu Dahhaka ibn Abdullaha Mašrekija Hamedanija, ža-lilo za njegovim neuspjehom, za njegovom lišenošću od učešća i lošim svršetkom i čudilo se kako je ovaj čovjek ostavio svog Imama sama među neprijateljima, zatražio dopuštenje da ode i otišao. Međutim, malo bi ljudi pošteno priznalo da nije izvjesno da li bi i oni u takvim okolnostima imali uspjeh, postojanost i čvrstinu koju je on imao. Treba se više čuditi njegovom ostanku i učestvovanju u ratu negoli odlasku na samom kraju.

31

Dva nevjerna prijatelja

Dahhakovu priču Tabarsi prenosi od njega samog ovako: “Ja i Malik ibn Nadr Arhabi ušli smo kod Imama Husejna,

mir s njime. Poselamili smo ga i sjeli kod njega. Zaželio nam je dobrodošlicu i rekao: ‘Zbog čega ste došli kod mene?’ Reko-smo: ‘Došli smo da te poselamimo i da nam proučiš dovu za spas i zdravlje. Na taj način obnovili bismo zavjet i obavijestili te da je narod Kufe spreman za rat s tobom.’ Imam, mir s nji-me, odgovorio je:

حسيب اهللا و نعم الوكيل.

‘Dovoljan mi je Allah, i divan je On zaštitnik!’

Kada smo se htjeli oprostiti od njega, uz selam i dovu rekao nam je: ‘Šta vas sprečava da me pomognete?’

Moj prijatelj Malik ibn Nadr reče: ‘Imam dug i obavezu pre-ma ženi i djeci.’

I ja sam rekao da imam isti problem s dugom i ženom i dje-com, ali unatoč tome, rekao sam, ako mi daš za pravo da kad god ostaneš bez pomagača i kada ti moja pomoć ne bude od koristi mogu ići svojim putem, ja sam spreman da budem odan do tog trenutka. Imam me je primio s tim uvjetom. Ostao sam uz njega i kada su na dan Ašure njegovi prijatelji pali kao šehidi i kada je neprijatelj došao do njega i njegovih mladića, kada od Imamovih prijatelja nije ostao niko osim dvije osobe, tj. Su-vejda ibn Amra ibn Ebi Muta’a Has’amija i Bešra ibn Amra Hadramija, rekao sam:

‘O sine Božijeg poslanika, znaš li da smo mi imali takav dogovor da ja ostanem i da te pomažem sve dok ti budeš imao pomagače, a kada oni budu ubijeni, da ja budem slobodan da idem?’

Imam Husejn reče: ‘Tako je, ali kako ćeš pobjeći kroz ovu silnu vojsku? Ako imaš put, onda smo mi završili.’

32

Dahhak kaže: ‘Kada su ashabi Omera ibn Sa‘da tjerali naše konje, svezao sam svoga konja u šatoru koji se nalazio između ostalih šatora. Ratovao sam kao pješadinac. Uspio sam ubiti dva Imamova neprijatelja, a jednom sam otkinuo ruku. Toga dana Imam je nekoliko puta za mene rekao:

هل نيت نبيک – صىل اهللاا من أ ال تشلل، ال فقطع اهللا يدک، جزاک اهللا خري

.– عليه و آ‘Neka te ne zadesi paraliza, neka ti Allah ne odsječe ruku, neka te Allah nagradi svakim dobrom od Ehli-bejta tvoga Vjerovje-snika, s.a.v.a.!’

Kada mi je dao dopuštenje za odlazak, izveo sam svoga konja, uzjahao ga, udario, a on je digao prednje i oslonio se na zadnje noge. Potom sam mu pustio uzde i neprijateljski vojnici bili su prisiljeni da me puste sve dok nisam izišao iz njihovih redova. Jedanaest ljudi me pratilo i skoro su me uhvatili. Međutim, Ke-sir ibn Abdullah Ša’bi, Ejjub ibn Mušrrah Khajavani i Kajs ibn Abdullah Saedi prepoznali su me i njihovim zagovorom Bog me spasio.”

Tačno je da treba žaliti za ovim čovjekom jer nije iskoristio ovakvu sreću, ostavivši sama Imama u onakvim okolnostima. Uzalud je propustio ovakvu priliku, iako je i on mogao biti jedan od onih kao što su bili Habib ibn Maz ahir Asadi i Burejr ibn Hudejr Hamedani. Međutim, njegova situacija umnogome se razlikovala od situacije u kojoj se nalazio narod Kufe. Ovaj čovjek nije napisao pismo Imamu, nije s njime sklopio zavjet vjernosti i nije dao prisegu Muslimu ibn Akilu. Kada je došao kod Imama, tvrdio je da će uraditi upravo ono što je uradio i nije pričao ni o kakvoj požrtvovanosti i žrtvovanju života dokle god bude trebalo. Sam je rekao dokle je spreman, dok su ga ljudi koji su dali prisegu Muslim ibn Akilu ostavili sama na ulicama Kufe devete noći mjeseca zil-hadždža. Da ga stara žena nije pustila u svoju kuću i dala vode, ne bi bilo nikoga ko bi učinio tu uslugu.

33

Muslim na putu šehadeta

Posljednju noć svoga života Muslim je proveo u kući te starice. Sutradan, kada je Ibn Zijad poduzeo korake za njegovo uhićenje i kada su njegovi izaslanici opkolili kuću, bio je primoran izići i krenuti na put šehadeta. Nakon što je uhapšen, uputio je Mu-hammedu ibn Aša’su jednu molbu, a to je da pošalje nekoga do Imama Husejna, mir s njime, i da ga izvijesti o njegovu šehadetu i stanju u kojem se nalazi Kufa te da kaže Imamu da mu je Mu-slim poručio:

صحابهم أ هل الكوفة، فإغ

أ و ال فغرک هل بيتک

، بأ يم

و أ

أ ارجع، فداک

هل الكوفة قدكذبوک وو القتل، إن أ

ين اكن فتمىن فراقهم بالموت أ

نيک ا أ

ي.(كذبوىي) و ليس لمكذوب رأ

“Oca i majku žrtvovao bih za te, vrati se sa svojom porodicom (s ovoga putovanja). Ne daj, Bože, da te narod Kufe prevari. Oni su ashabi tvoga oca, koji je priželjkivao da se od njih rastane smrću ili pogibijom. Narod Kufe slagao je i tebe i mene, a šta se može učiniti s laži.”10

Na skupu kod Ibn Zijada zatražene su dvije stvari od Omera ibn Sa‘da. Jedna je da proda Muslimovu sablju i štit i otplati mu 700 dirhema duga, a druga da uzme tijelo od Ibn Zijada i ukopa ga. Istog tog dana Muslim i Hani pali su kao šehidi, a njihove glave poslane su u Šam kod Ibn Zijada.

10 Eršade Muf ıd, sv. 2, str. 58.

35

Druga lekcija

Motivi ustanka Imama Husejna

Imam Husejn, mir s njime, spremao se krenuti iz Medine u Mekku. Napisao je oporuku bratu Muhammedu Hanefiji, koji je ostao u Medini. Majka Muhammeda Hanefije, sina Imama Alija, mir s njime, bila je žena iz plemena Beni Hanefijje. Iz tog razloga zvali su ga Muhammed Hanefija. On je bio plemenit, hrabar i bogobojazan čovjek.

Iako su Kesanije, koji su bili jedno pleme šiija, njega smatrali “Imamom”, on sam poslije svoga plemenitog oca, Zapovjednika vjernih, vjerovao je u imamet svoga brata Hasana, mir s njime, a nakon njega u imamet Husejna, mir s njime, a nakon Imama Husejna u imamet svoga bratića, Alija ibn Husejna, mir s njime. On je jedan od cijenjenih ljudi iz Poslanikove porodice. U rato-vima koje je vodio Zapovjednik vjernih, mir s njime, pokazao je izuzetnu hrabrost.1

1 Zabilježeno je da je rimski imperator poslao dva junaka kod Muavije kako bi se na-tjecali s muslimanskim junacima. Muavija je rekao Amr ibn Asu da imaju rivala za junaka visokog stasa, a to je Kajs ibn Sa’d ibn Ebade, ali da mu treba njegova pomoć u vezi s drugim kako bi mu rekao ko može s njime odmjeriti snagu i pobijediti ga. Amr je rekao da poznaje dvije osobe i da obje Muaviju drže neprijateljima. Jedan je Muhammed ibn Hanefijja, a drugi Abdullah ibn Zubejr. Muavija je rekao da pozovu onoga ko im je tada bio bliži. Amr je zatražio od Muhammeda da uradi to što se od njega tražilo. Muavija je sjeo na javni skup na kojem su bili prisutne uvažene ličnosti iz vlasti. Jedan od tih snažnih ljudi izišao je na podij za natjecanje i suočio se s Mu-hammedom. Muhammed mu je rekao da odabere da li će sjesti i dati mu ruku kako bi ga on podigao s mjesta ili će Muhammed sjesti i dati mu ruku, a on će ga podići

36

Sejjid ibn Tavus prenosi ovu oporuku. U njoj je Imam Hu-sejn objasnio motive svoga ustanka i rasvijetlio put kojim će ići bez obzira šta da se desi. Ukazao je i na neispravne motive koji podstiču ljude i koji ih navode na borbu kako bi zadovoljili stra-sti i prohtjeve, a od kojih su daleko borci za istinu:

إىل طالب بن أ نن عيل احلسني به و

أ هذاما الرحيم. الرمحن اهللا

اهللا إال إ ال ن أ يشهد احلسني ن

”أ بابن احلنفية: المعروف د حمم خيه

أ

، احلق عند من باحلق جاء ، رسو و قبده دا حمم ن أ و ، يک رش ال وحده

فبعث اهللا ن أ و فيها، ريب ال آيية اعة الس ن

أ و ، حق اجار و اجلنة ن

أ و

القبور. يف من “U ime Allaha Svemilosnog Milostivog. Ovo je oporuka Husejna ibn Alija ibn Ebi Taliba svome bratu Muhammedu, poznatom kao Ibn Hanefi. Zaista Husejn svjedoči da nema boga osim Allaha Koji nema sudruga, da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Došao je od istine, donoseći istinu. On svjedoči da su Džennet i Vatra istina, da će doći čas u kojeg nema nikakve sumnje, da će Allah proživjeti one koji su u kaburovima.”

Ovo što je Imam Husejn rekao predstavlja akaid koji je nu-žan svakom muslimanu. Ne može se biti musliman bez ovakvog akaida. Najvjerovatnije da Imam ovim želi reći da su ti temelji vjerovanja danas u opasnosti. Ako se stvari nastave ovako odvi-jati, vrlo je vjerovatno da će vlast početi raditi na rušenju temelja vjerovanja. Ustvari, stvarni motiv Imamova ustanka jeste oču-vanje ovih temelja i osnova na koje se oslanjaju ostali vjerski i društveni propisi muslimana.

s mjesta. Tako će se utvrditi koji je od njih jači. Upitao ga je želi li da on sjedne ili da Muhammed sjedne. Rimljanin je rekao Muhemmedu da sjedne. On je sjeo i dao mu ruku. Koliko god je pokušavao, nije ga uspio podići s mjesta. Na kraju je Rimlja-nin priznao svoju nemoć. Potom je Muhammed stao, a Rimljanin sjeo. Dao je svoju ruku muslimanskom junaku. Muhammed ga je jednim pokretom podigao s mjesta i zadržao ga u zraku. Potom ga je bacio na zemlju. Prisutni su mu čestitali na snazi, a Muavija je bio veoma radostan.

37

Potom Imam nastavlja u pismu:

ا، و ال بطرا و ال مفسدا، و ال ظالما، و إغما خرجت لطلب رشخرج أ

لم أ

و كسري

أ و المنكر عن نىه

أ و بالمعروف آمر ن

أ ريد

أ ي، جد ة م

أ يف اإلصالح

، الم، فمن قبلين بقبول احلق طالب – عليه الس عيل بن أ

ي و أ بسرية جد

القوم نني و بيين اهللا فق ح صرب أ هذا، بل رد من و ، باحلق و

أ فاهللا

ک و ما توفييق إال باهللا، ، إ

باحلق و هو خري احلاكمني، و هذه وصييت، يا أ

غيب.ه أ

ت و إ عليه تولك“Ja ne odlazim iz Medine iz obijesti i razonode, niti da bih pravio nered i nanosio nepravdu, već jedino radi toga da ovim pokretom ispravim nered u ummetu moga djeda. Moj cilj na ovom putova-nju jeste naređivanje dobra i odvraćanje od zla te da oživim sunnet svoga djeda, Božijeg poslanika i put i način djelovanja moga oca, Ali ibn Ebi Taliba. Ko god prihvati moj poziv i prihvati od mene istinu, pa to mu je preče, a ko se ustegne, ja ću se strpjeti sve dok Allah ne presudi između mene i ovog naroda, a On je najbolji Sudac. Ovo je moja oporuka tebi, brate moj. Nema uspjeha osim od Boga! Na Njega se oslanjam i Njemu se vraćam!”2

U ovoj oporuci Imam objašnjava motiv svoga ustanka i to obznanjuje ljudima kako bi i oni bili u toku dešavanja i kako bi znali da to nije obični ustanak koji je motiviran prohtjevima i ljudskim naklonostima. Zato i kaže da nije izišao zbog provoda, zabave, uživanja i sakupljanja imetka. Ne ide ni da bi nešto uni-štavao. Nije krenuo putem nasilja:

ي ة جد مو إغما خرجت لطلب اإلصالح يف أ

“Izišao sam na ovaj put jedino da ispravim nered u ummetu svoga djeda.”

Ovom rečenicom Imam, mir s njime, pokazuje da je 61. go-dine po Hidžri islamski ummet zahvatila opasna društvena i

2 Biharul-anwar, 44/328/37.

38

vjerska iskvarenost, iskvarenost koja se ne može ispraviti osim velikim i krvavim ustankom. Iskvarenost koju ne može ispraviti niko osim vođe, kao što je to Husejn ibn Ali, mir s njime, čiju bezgrešnosti svjedoči ajet tathir iz sure Ahzab. To je razvrat koji se ne može ispraviti hutbama niti objavljivanjem i širenjem vjer-skih članaka.

Potom je Imam, mir s njime, rekao: “Ko god prihvati moj poziv i prihvati od mene istinu, pa to mu je preče, a ko god ne prihvati i to praktično pokaže opet ću ja biti strpljiv. Ne plašim se neprijat-nih događaja, nedaća i tegoba na putu slijeđenja svoga cilja.”

Kada Imam kaže da će biti strpljiv, on pritom ne misli na ono pogrešno značenje strpljivosti, kako se ponekad zamišlja, a to znači ‘prekrstit ću ruke da bi Jezid radio šta god želi’. Imam Husejn ovim riječima misli na ispravno značenju koje dostoji položaju Imama. U tom se smislu i kaže da je strpljenje temelj vjerovanja i obožavanja Boga.

To znači da će okončati ovaj put čak i ako ostane potpuno sam kako bi Bog presudio po istini između njega i ovog naroda, a On bolje zna i moćniji je u donošenju presude od svih sudija.

Nakon toga je napisao: “O brate moj, ovo je moja oporuka tebi, a uspjeh tražim samo od Boga. Samo se na Nj oslanjam i Njemu se vraćam.”

Problemi s kojima se suočavala vlast Imama Alija

Nakon trećeg halife Osmana na vlast je došao Imam Ali, mir s njime. Jedan od teških problema s kojima se suočavao i zbog kojih su pokrenuti ratovi jeste to što je on pokušao ispra-viti neke nepravilnosti koje su postojale u društvu. Nije dopu-štao da se iz državne kase uzima novac kao što se prije uzimao. Upravo je to bio razlog zbog čega je on tokom vladavine od četiri i po godine vodio rat i borio se protiv onih ljudi kojima više nije bila dostupna državna kasa. Više je puta govorio da se dok je on na vlasti neće ponoviti nepravedna preraspodjela, već

39

da će se povratiti u državnu kasu muslimana sve što je nezako-nito potrošeno i uzeto. Zbog toga je hazreti Alija, mir s njime, na koncu i pao kao šehid.

Imam Hasan Mudžteba u bezizlaznoj situaciji na vlasti

Nakon Imama Alija vlast je prešla u ruke Imama Hasana, mir s njima, i on je došao na mjesto svoga oca. Društveno stanje u kojem su se nalazili muslimana bilo je specifično. U to vrijeme istrajavanje Imama Hasana, mir s njime, na ratu s Muavijom ibn Ebi Sufjanom nije imalo drugog rezultata osim krvoprolića i ne-daća za muslimane, jer su muslimanske snage na objema strana-ma bile otprilike izjednačene i nije postojala nada u pobjedu jedne i poraz druge strane osim ogromnim žrtvama. Imam Hasan, mir s njime, bio je suočen s posebnom situacijom. Nije imao drugog izlaza osim da se skloni i time spriječi bespotrebno prolijevanje muslimanske krvi i obostrana ubistava koji ne polučuju nikakve plodove niti željene rezultate. Imamovim istrajavanjem i insisti-ranjem okoristila bi se samo vlast u Istočnom rimskom carstvu izvan i haridžije unutar zemlje. Da je tada došlo do sukoba izme-đu tih četiriju ili pet stotina hiljada muslimana i da se insistiralo na ratu s Muavijom, Bog zna šta bi vlast Istočnog rimskog carstva učinila s muslimanima nakon tog rata, dokle bi došla opasnost koja je prijetila od haridžija i gdje bi okončala historija islama. Imam Hasan, mir s njime, napuštajući hilafet i čineći svoj histo-rijski ustupak, očuvao je krv muslimana i snagu islama. Zatvorio je puteve zloupotrebe vanjskim i unutrašnjim neprijateljima, a da se nije predao i priznao Muaviju kao halifu i Zapovjednika vjernih.

Jedna od tačaka mirovnog sporazuma između Imama Hasana, mir s njime, i Muavije jeste ta da će Imam Hasan ibn Ebi Talib, mir s njime, potpisati mirovni sporazum ako se Muavija nikad ne oslovi kao Zapovjednik vjernih, tj. da ga nikada ne prizna kao halifu muslimana i Zapovjednika vjernih.

40

Oni koji misle da se Hasan ibn Ali, mir s njime, povlačenjem pokorio Muavijinoj volji, da je Muavija postao halifa muslimana, a da je Hasan ibn Ali, mir s njime, bio jedan od Muavijinih po-slušnika, neka pročitaju ovaj vrijedan dokument Ibn Asira, po-znatog historičara, koji potvrđuje neispravnost takvog uvjerenja:

“Nakon što se Hasan ibn Ali, mir s njime, povukao, a Muavija postao halifa i preuzeo državne poslove, jedan od haridžija po imenu Ferve ibn Nevfel Ašdže’i, koji se prije toga povukao s pet stotina haridžija i otišao u grad Zur, rekao je:

‘Sada nema nikakve sumnje da treba ratovati s Muavijom. Čim je Muavija došao na vlast i postao halifa muslimana, naša je dužnost da ratujemo s njim.’

Zbog toga su se spremili i krenuli prema Iraku. Došli su do palminjaka u blizini Kufe. U to vrijeme Imam Hasan, mir s nji-me, išao je iz Kufe prema Hidžazu. Kada je Muavija čuo da se Ferve ibn Nevfel, koji je pripadao skupini haridžija, s pet stotina ljudi pobunio i da se ne želi pokoriti, možda u namjeri da učvrsti temelje mirovnog sporazuma s Imamom Hasanom, mir s njime, poslao je pismo Imamu. U njemu je naredio Imamu da ide u rat s Ferveom ibn Nevfelom, koji pripada haridžijama i da odbrani njihov napad. Nakon što to uradi, može nastaviti put za Medinu.”

Pismo Imama Hasana Muaviji

Kada je Muavijino pismo stiglo do Imama Hasana, mir s nji-me, Imam se nalazio u mjestu Kadisijje ili u njegovoj blizini. U odgovoru je Muaviji napisao sljedeće:

لصالح تركتک ت بقتالک، فإ

هل القبلة، كدأ

حدا من أ

قاتل أ

ن أ

لو آثرت أ

ة و حقن دمائها. ماأل

“Kada bi mi se ukazala prilika da se borim protiv nekoga ko se pre-ma kibli okreće – tj. muslimana, zaista bih počeo ubistvom tebe. T , zaista sam te poštedio zarad koristi ummeta i sprečavanja pro-lijevanja njegove krvi.”

41

To znači, o Muavijo, da ti nalažeš Hasanu ibn Aliju da kao jedan od tvojih vojnika ide i da odbrani od napada jednog hari-džijskog buntovnika. Ja, Hasan ibn Ali, povukao sam se s hilafeta zbog dobrobiti svih muslimana, iako imam puno pravo na njega. Da sam htio ratovati s nekim ko se okreće prema kibli tj. s musli-manom iz bilo kojeg plemena i bilo kojeg opredjeljenja, prvo bih ratovao s tobom. Ovim riječima Imam Hasan želi reći da si ti u odnosu na sve druge najudaljeniji od islama, ali ja sam te, unatoč tome, ostavio na miru. Nije rekao ja sam te priznao kao halifu. Rekao je ja sam te ostavio i nisam ratovao s tobom. Možda je bo-lje ovaj izraz تركتک – ostavio sam te prevesti kao napustio sam te na polju politike i sâm sam se povukao zbog dobrobiti muslimana i zbog očuvanja muslimanske krvi. To bi značilo da je Imam Hasan smatrao uzaludnim ratovanje i sukobljavanje izjednačenih snaga u islamu, koje bi se međusobno ubijale, slabile i uništavale, a vanjski bi i unutrašnji neprijatelji to stanje zloupotrijebili.

Odnos Imama Husejna prema Muavijinoj vlasti

Nakon što je Imam Hasan ispio pehar šehadeta, Imam Husejn, mir s njima, nije dizao ustanak u narednih deset godina Muavi-jine vladavine, tj. od 49. ili 50. godine po Hidžri do 60, kada je Muavija umro. To znači da nije isukao sablje na njega i nije podigao onaj ustanak koji je smatrao nužnim za vrijeme Jezi-dove vladavine. Međutim, stalno je okrivljavao i korio Muaviju i isto kao što je njegov brat, Imam Hasan, mir s njime, u ovom kratkom pismu opovrgao ispravnost Muavijine vladavine, Imam Husejn, mir s njime, u jednom od svojih pisama, koje prenosi Ibn Kutejbe Dineveri, napisao je Muaviji:

ين اكنوا يستفظعون صحابه العابدين المخبتني ا

لست قاتل حجر بن عدي أ

أ

مرون بالمعروف و فنهون عن المنكر، فقتلتهم ظلما و عدوانا من اكدع، و يأ

ة بل اهللا و استخفافادة جرأ قطيتهم المواعيق الغليظة و العهود المؤك

نعدما أ

بلت وجهه العبادة؟خلقت و أ

ي أ

و لست بقاتل قمرو بن احلمق ا نعهده؟! أ

42

سقف من لت لزن العصم فهمته لو ما العهود من قطيته أ نعدما من فقتلته

اجلبل؟ ق قد و سفيان،

أ انن نه

ك فزعمت اإلسالم، يف زيادا يع المد لست و

أ

للفراش و للعاهر احلجر، ن الو و سلم – أ رسول اهللا – صىل اهللا عليه و آ

و خالف من رجلهم أ و يديهم

أ ع فقط و فقتلهم اإلسالم هل

أ بل سلطته عم

يصلبهم بل جذوع اجخل؟ن

ة، و ليسوا منک – إىل أ م

نک لست من هذه األ

سبحان اهللا، يا معاوية! لكك

ن هللا كتابا ال فغادر صغرية و ال كبرية إال قال – و اتق اهللا، يا معاوية! و اعلم، أ

خذک باحكهمة، ونة، و أ ن اهللا ليس بناس لک قتلک بالظ

حصاها، و اعلم، أ

أ

و نقتنفسک،راک إال قد أ

اب و يلعب بالكالب، ما أ إمارتک صبيا يرشب الرش

الم. قية، و الس ضعت الرهلكت دينک، و أ

و أ

“O Muavijo, zar ti nisi nepravedno i zbog mržnje ubio Hudžra ibn Adija Kindija i njegove pobožne prijatelje koji nisu odstupili od staze robovanja, koji su smatrali zabranjenim novotarije i koji su naređivali dobro, a odvraćali od zla, i to nakon što si s njima sklopio čvrst sporazum i nakon što si naglasio i istakao njegovu važnost. Time si pokazao svoju smjelost prema Allahu i dokazao kako se olahko i neozbiljno odnosiš prema Njegovim zavjetima. Zar ti nisi ubica Amra Ibnul-Hamika, čovjeka kojem je težina robovanja uči-nila lice starim, a tijelo mršavim. Ubio si ga nakon što si mu dao riječ i obećanje takvo da bi srne, kad bi ga razumjele, sigurno i bez straha silazile s planina. Zar ti nisi Zijada, kome nije poznat otac, u granicama islama pripisao svom ocu Ebu Sufjanu i mislio da je njegov sin, a što je zabranjeno u islamu. Božiji poslanik rekao je da dijete pripada onome u čijoj se postelji rodi i čovjeku s kojim je žena u braku, a bludnike treba kamenovati. Potom si ga postavio da vlada muslimanima, da ih ubija, da im kida ruke i noge unakrsno i da ih vješa o stabla hurme. Slava Bogu, o Muavijo ti ne pripadaš ovom ummetu i kao da oni (muslimani) nemaju ništa s tobom.” Imam je nastavio kritizirati, sve dok nije rekao:

43

“Plaši se Boga, o Muavijo, i znaj da Bog posjeduju knjigu u kojoj nisu izostavljene ni najmanje ni najveće stvari, već su sve zabilje-žene. Znaj, Muavijo, da Bog ne zaboravlja tvoja ubistva koja činiš pod nekim pretpostavkama i tako što potvaraš ljude. Djetetu koje se opija i igra s majmunima dopuštaš da vlada muslimanima. Ne vidim te nikako drugačije osim kao osobu koja upropaštava sebe, uništava vjeru i slabi islamski ummet.”3

Procjena Jezidove ličnosti

Kako bismo bolje saznali do koje je mjere bilo utemeljeno i neosporno ono što je Imam Husejn, mir s njime, iznio i napisao o Jezidu, navest ćemo šta poznati historičar Mas‘udi piše o Jezidu:

بل منادمة و فهود و قرود و كالب و جوارح و طرب صاحب يزيد اكن و ابه و قن يمينه انن زياد و ذلک نعد قتل اب، و جلس ذات يوم بل رش الرش

قبل بل ساقيه فقال:، فأ احلسني

“Jezid je bio čovjek od provoda, čovjek koji je držao životinje za lov, pse, majmune i leoparde. Stalno je pravio sijela na kojima se opijao vinom. Jednog dana na tom okupljanju koje se desilo nakon što je ubio Husejna ibn Alija, mir s njime, dok mu je Ibn Zijad sjedio s njegove desne strane, obratio se slugi i rekao:

ابة ترو يمشايم عم صل فاسق مثلها ابن زياد اسقين رشمانة عندي و لتسديد مغنيم و جهادي

و األ صاحب الرس

Daj mi pehar s vinom da se napijem i da mi se mehke kosti natope,a onda se vrati i napoji ovog razvratnika, Ibn Zijada.Moga povjerenika i pouzdanog čovjeka, Čijom je rukom moja vlast učvršćena.

Time aludira da je on ubio Husejna ibn Alija, mir s njime.”

3 Biharul-anwar, 44/214/27; Dejnuri također prenosi u: Es-Sijase we el-imame.

44

Nakon što Mas‘udi navodi Jezidove nepravde i tlačenja on kaže:“Jezid je među muslimanima bio poput faraona među svojim

narodom. Štaviše, faraon je prema svom narodu bio pravedniji od Jezida i poštenije se odnosio i prema onima koji su mu bili bliski kao i prema običnim ljudima. Potom kaže da su njegove nedolične radnje, bezobzirnosti i neustrašivost prema Bogu pre-nijele i proširile među ljudima i islamskim ummetom.

صحاب يزيد ما اكن ففعله.غلب بل أ

Prenijelo se na Jezidove prijatelje ono što je on radio.Grijesi koje je on činio prenijeli su se i na njegove bližnje.

Njima je prešlo u naviku da to rade. Za vrijeme njegove vladavi-ne Mekkom i Medinom proširile su se pjevanke i igranke.

و استعملت الماليه.Koristili su se instrumenti za igru i zabavu.

اب. ظهر اجاس رشب الرشو أ

Ljudi su javno točili vino, a najčudnije od svega jeste to što je islamski hilafet i Poslanikovo namjesništvo zaposjeo čovjek koji je imao majmuna zvanog Ebul-Kajs. Ovog su majmuna dovodili na skupove gdje su se opijali. Prostirali su mu madrac, posje-dali ga na njega ili bi ga uzjahali na magare koje su dovodili na natjecanje i na konjske trke. Vezali su sedlo i uzde na magare i posjedali tog majmuna na njega, a onda bi ga tjerali da se utrkuje s konjima. Jednog dana majmun Ebul-Kajs osvojio je pobjedu. Ovom majmunu obukli su odjeću od žute i crvene svile i svezali suknju o pojas. Na glavu su mu stavili kapu koja je na sebi imala izrađene neke motive i koja je bila ukrašena različitim bojama.

Na ovo se odnosila ona rečenica koju je Imam Husejn, mir s njime, napisao Muaviji u vezi s Jezidom. Ipak, ista ta osoba došla je na vlast, izvršila pritisak na Imama Husejna, mir s njime, kako bi dao prisegu, tj. kako bi priznao da je Jezid halifa, koji je s pra-vom naslijedio njegova djeda, Božijeg poslanika.”

45

Zašto Imam Husejn nije dao prisegu?

Sada treba vidjeti zašto Imam Husejn, mir s njime, nije pri-stao dati prisegu, a pristao je biti ubijen i pasti kao šehid. Neki pisci naveli su veoma slab i neispravan odgovor na ovo pitanje. Kazali su da je Imam Husejn, mir s njime, razmislio i uvidio da će, ako dadne prisegu, biti ubijen, ali da će, i ako ne dadne prise-gu, također biti ubijen. Stoga, budući da će u svakom slučaju po-ginuti i kako god da bude, Beni Umejje neće odustati od njega, zar nije bolje da pogine na dostojanstven način i da položi svoj život na Božijem putu. Ovaj se odgovor čini veoma površnim i nedovoljnim, jer je šehadet Imama Husejna, mir s njime, uzvi-šeniji od toga da kažemo: budući da je Imam, mir s njime, vidio da će poginuti, odlučio je položiti svoj život. Budući da će ga u svakom slučaju ubiti, bolje je da bude ubijen uzdignute glave i da na putu islama padne kao šehid.

Bez sumnje, treba promišljenije razmotriti stanje u kojem su se nalazili muslimani toga vremena i preciznije se posvetiti razu-mijevanju govora i riječi samog Imama, mir s njime, kako bi se rasvijetlila zbilja.

Iskrivljenost struktura vlasti

Husejn ibn Ali, mir s njime, razmatrajući situaciju i preduvje-te koji su doveli do tog stanja, a koji su se formirali prije tridese-tak godina, napravio je procjenu koja je bila ispravna. Zaključio je da je iskrivljenost islamskog ummeta u to vrijeme, tj. 61. godi-ne po Hidžri, bila tako velika da se ne može ispraviti govorima, pridikama, knjigama, hutbama, vjerskim tekstovima i da se na taj način narod ne može izvesti na Pravi put. Naravno, iskrivljenja toga vremena unutar vlasti i naroda nisu bila mala, bezazlena i plitka, nisu bila neznatna i nisu se ticala samo nekih osoba, kako bi se moglo iznaći rješenje u jednom malom ustanku i pokretu i vratiti na ispravan put one koji su zastranili. Ova ogromna i

46

izuzetno velika iskrivljenost koja je vladala društvom tog vreme-na, a koja je bila u tijesnoj vezi s najvažnijim konstitucionalnim i političkim temeljima islamskog društva, bila je sveopća i kolek-tivna, a ne individualna. Jednim malim pokretom, jednom sla-bom pobunom, rječitošću, vještim perom, pridikom i savjetom nisu se mogle ispraviti stvari u islamskom društvu i iskorijeniti ogromni nered. Husejn ibn Ali zaključio je da se samo sveobu-hvatnim, oštrim ustankom i izuzetno krvavim pokretom može doći do željenih rezultata i da mogu uroditi plodom one pripre-me koje su Imam Ali i Imam Hasan, mir s njima, pripremali do tog trenutka. Okolnosti koje su napravili Beni Umejje, počevši još prije osvajanja Mekke, kada su bili u odjeći nevjerstva i koji su se, nakon osvajanja Mekke, samo izgledom prilagodili isla-mu, nemoguće je iskorijeniti i dokinuti osim jednim ozbiljnim, temeljitim i dubokim ustankom. Naravno, sam Imam Husejn, mir s njime, može nam bolje nego iko drugi objasniti motive svoga ustanka, a on je to i učinio. Mi ćemo tokom ovih govora i hutbi analizirati njegove riječi i uvidjet ćemo kako je Imam Hu-sejn, mir s njime, objasnio razloge svoga ustanka, odakle počinje i gdje završava.

Upoznavanje s ustankom Imama Husejna

Sagledavajući sve govore i pisama Imama Husejna, mir s nji-me, naročito ako se obrati pažnja na njihov redoslijed, kao i na historijski slijed i njihove različite razine, može se zaključiti da Imam Husejn, mir s njime, na samom početku nije otvoreno i direktno kazivao tajnu svoga ustanka i pokreta. Kako je postepe-no napredovao prema svome cilju, upoznavao je ljude s duhom pokreta i razlozima ustanka. Znači da je od prve oporuke koju je napisao u Medini i koju je dao svom bratu Muhammedu Hane-fiji do posljednjih riječi, tj. najotvorenijeg i najdirektnijeg govo-ra koji je izrekao naspram Hurra ibn Jezida Rijahija i njegovih ashaba na svratištu Bejde, postepeno muslimanima pojašnjavao

47

zašto se upustio u ovaj pokret. On nije imao drugog puta kojim bi krenuo, a ovo veliko iskrivljenje koje je prije svega zahvatilo islamski hilafet, a potom prodrlo u sve aspekte društvenog života muslimana, nije izlječivo osim šehadetom, polaganjem života i velikim ustankom.

Kada je upravitelj Medine izvršio pritisak na Imama Husejna, mir s njime, da položi prisegu, dvije noći zaredom Imam, mir s njime, išao je na mezar Božijeg poslanika, s.a.v.a., tu je obavljao namaz i učio dovu. Drugu noć zijareta Poslanika klanjao je ne-koliko rekata namaza te reče:

مر ما قد علمت.ىي من األ نا انن بنت نبيک، و قد حرض

اللهم هذا قرب نبيک و أ

“Bože, ovo je mezar Tvoga Poslanika, a ja sam sin kćerke Tvoga Poslanika. Ti, Bože, znaš šta me snašlo.”4

Možda neki misle da Imam, mir s njime, želi reći da ga oni hoće ubiti, a on nema izlaza jer bilo da se preda ili ne preda, bit će ubijen.

Imam je svjestan svog šehadeta

Nije ispravno da ijedan musliman iz ove rečenice shvati da se Imam Husejn, mir s njime, žali, da jadikuje i iskazuje svoju sla-bost, jer mu prijeti opasnost šehadeta koju on ne može od sebe udaljiti i sa svojim ženama i djecom sigurno živjeti i da pritom još sebe predstavlja Bogu i kaže: “Bože, ja sam sin kćerke Tvoga Poslanika.” Zar ljudi nisu ubili samog Poslanika i otrovali ga? Zar hazreti Ali i Imam Hasan, mir s njima, nisu pali kao šehidi? Zar su se tužili na šehadet i zar su se jadali na pogibiju muslima-nima koji su nekoliko godina, a ponekad nekoliko mjeseci, štavi-še, nekoliko dana, odgajani rukom Božijeg poslanika, a prije toga bili su idolopoklonici? Nikada se nisu žalili na šehadet i kada bi

4 Biharul-anwar, 44/328/37.

48

napuštali kuću, upućivali su molitvu da se ne vrate zdravi kućama te da im se posreći da padnu kao šehidi na Božijem putu. Kako će Poslanikov potomak, duh islama i plod velike ličnosti Alija ibn Ebi Taliba i hazreti Fatime, kćerke Božijeg poslanika, pri pomisli da će možda poginuti, osjećati potištenost i tražiti od Boga i Poslanika da ovu nedaću od njega otklone i da ostane živ.

Amr ibn Džumuh, čuvar ključeva idolopokloničkog hrama Medine

Amr ibn Džumuh jeste musliman koji je prethodno bio ido-lopoklonik. Čuvao je ključeve jednog idolopokloničkog hrama u Medini. Bio je veoma čvrst u svom uvjerenju u idolopoklonstvo. Iako se islam raširio u Medini, nije odustajao od idolopoklon-stva i potpuno se iskreno klanjao kumirima koje je držao u kući. Mladići iz plemena Beni Salame svakog dana okupljali su se i ne-kolike večeri zaredom krali njegova kumira i bacali ga u septičke jame u Medini. Ovaj jadni čovjek svakog dana tražio je svoga boga, vadio ga iz nečisti, prao u svojoj kući i mirisao ga. Potom bi skrušeno stajao ispred njega, izvinjavao mu se i govorio bi: “Da znam ko ti ovo radi, platio bi mi, ali vjeruj mi da ne znam.”

Mladići plemena Beni Salame nisu odustajali i toliko su bili uporni u svom naumu da se jednog dana probudila uspavana iskonska priroda kod Amr ibn Džumuha. Pogledao je predmet kojeg je dotada obožavao, a koji je bio svezan za životinjski leš i konopcem spušten u jamu, rekavši:

نت و لكب وسط برئ يف قرن تاهللا، لو كنت إلها لمتكن أ

Tako mi Boga, da si ti Bog, Ne bi se s psom našao usred jame.

Slomljena srca, uznemiren i beznadežan, vratio se kući. Pre-stao je obožavati kipove i vjerovatno je toga dana prešao na islam.

Pogledajmo koliko se ovom čovjeku, koji je toliko vremena i tako čvrsto vjerovao u kumire, nakon prelaska na islam uzdigao

49

njegov niski i zaostali duh i koliko je za samo godinu-dvije islam-skog odgoja njegov način razmišljanja otišao visoko. U mjesecu ševalu treće godine po Hidžri on se spremao za bitku na Uhudu. Prije svega, četiri njegova sina koja su se spremala da idu u rat po-magati Poslanika, a potom i sva ostala rodbina, uporno je govorila da je on star i nemoćan, da mu se noge tresu te da su dovoljna njegova četiri sina da idu s Poslanikom, a da on ostane kod kuće i ne izlaže se naporu. Amr je bio jako uzrujan ovim prijedlogom i neumjesnim insistiranjem njegovih sinova i rodbine, te je otišao do Poslanika i zamolio ga da mu ne uskrati Džennet. Tražio je da i on sa svojim drhtavim koracima hoda Džennetom.

Molba za šehadet na Božijem putu

Kada se Amr spremio da iziđe iz svoje kuće, podigao je ruke da uputi dovu i rekao:

هيل! إىل أ هادة، اللهم ال ترد اللهم ارزقين الش

“Bože, opskrbi me šehadetom i nemoj me vratiti mojim ukućanima!”

Dakle, on moli da pogine na tom putovanju i da dosegne po-ložaj šehadeta. Moli da se ne vrati kući razočaran, jer nije dose-gao šehadet. Drugim riječima, on kaže:

“Bože, ja Amr ibn Džumuh jesam musliman. Danas odlazim s nadom u šehadet, žudeći da poginem na Tvom putu. Nemoj me razočarati i uskratiti mi tu blagodat!”

Ako se jedan musliman poput njega, koji je čitav život proveo u idolopoklonstvu, na koncu odrekne idolopoklonstva, zahva-ljujući pritiscima mladića svoga plemena, islam će njegovu dušu uzdići tako visoko da će biti razočaran i smatrat će se oštećenim ako se zdrav vrati s bojišta ženi i djeci. On sasvim iskreno traži od Boga da se ne vrati kući.

Sada se postavlja pitanje kakva smisla ima da Imam Husejn, mir s njime, živi primjer plemenitih osobina i vrlina i osoba koja

50

na sažet način oslikava ličnost časnog Poslanika i ličnost Zapovjed-nika vjernih, dođe i da se kod svog djeda, Božijeg poslanika, žali na opasnost od smrti i na šehadet, da se uhvati za Poslanikove skuti i kaže: “O Božiji poslaniče, pohiti mi u pomoć jer će me ubiti!”

Dakle, iz Imamovih riječi: “Ti Bože znaš šta me snašlo”, ne tre-ba se izvoditi pogrešan zaključak i tako veliki, živi i vječni ustanak prikazati tako bezvrijednim, površnim i banalnim. Imam Husejn, mir s njime, u prisnom obraćanju Bogu kaže: “Bože, snašlo me ono o čemu si Ti obaviješten.”

To što je snašlo Imama Husejna, mir s njime, jeste upravo ona si-tuacija koja je jasno objašnjena u njegovim govorima, pismima i rije-čima. To je ona procjena situacije koju je Imam Husejn, mir s njime, ustvrdio. To je ta tužna situacija i to su ta ogromna iskrivljenja koja su zahvatila muslimane toga vremena. Imam Husejn, mir s njime, detaljnim razmatranjem, uzimajući u obzir sve aspekte islama, sagle-davajući stanje u kojem je bila emevijska vlast i razmatrajući put kojim su ljudi krenuli, zaključio je da ne može izbaviti islamsko društvo od opasnosti iskrivljenja, osim ustankom, požrtvovanjem i šehadetom.

Potom je rekao:

نكر المنكر.حب المعروف و أ

أ

اللهم إ“Bože, ja volim činjenje dobra i odvratno mi je činjenje zla.”5

Ovim riječima Imam Husejn, mir s njime, išao je korak na-prijed u iskazivanju svoje namjere, ali njegov način kazivanja još uvijek nije toliko direktan da većina ljudi može shvatiti šta govori.

Zatim je rekao:

كرام، حبق القرب و من فيه إال اخرتت يل ما هو لک، يا ذا اجلالل و اإلسأ

نا أ

وأ

لک رضا و لرسول رضا.“Tražim od Tebe, o Ti Koji posjeduješ veličanstvenost i plemenitost, pravom ovog mezara i onoga ko se u njemu nalazi da odabereš za mene ono u čemu je Tvoje zadovoljstvo i zadovoljstvo Tvoga Poslanika!”

5 Biharul-anwar, 44/328/37.

51

Ustanak zbog naređivanja dobra

Imam Husejn, mir s njime, ovim je riječima i oporukom više nego prije uklonio zastor i pokazao svoj naum: “Ja idem da bih naređivao dobro i odvraćao od zla.”

Postavlja se pitanje šta znači Imamovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla? Možda su mnogi ljudi koji su čuli ove Ima-move riječi mislili da će on na putovanju prema Kufi reći tr-govcima toga grada da ne zakidaju na vagi ili da ne uzimaju kamatu i da je to odvraćanje od zla. Možda su mislili da će omladini reći da ne propušta obavezne namaze, a da, ako budu imali novaca, obavezno odu u Mekku. I ovo je jedan oblik na-ređivanja dobra.

Međutim, ono o čemu je Imam Husejn, mir s njime, go-vorio, bilo je nešto mnogo važnije. Ovakav oblik naređivanja dobra i odvraćanja od zla, koji je svakako lijep i nužan, mogli su uraditi i obični ljudi Kufe, koji su bili zaduženi da podsje-ćaju na vjerske propise i nije bilo potrebe da Imam krene u taj pokret zajedno s mladićima Beni Hašima. Jasno je da Imam Husejn želi učiniti nešto što niko osim njega nije kadar uči-niti. Jedino se njegova ličnost može u ovakvom stanju uspro-tiviti i stati naspram vlasti na takav način. To je ustanak koji je zauvijek živ. Protok vremena ne može ga učiniti starim, ne može ga izbrisati iz sjećanja historije islama i umanjiti njego-vu učinkovitost.

Nakon što je Imam Husejn, mir s njime, krenuo iz Me-dine, stigao je u Mekku trećeg šabana. Polovinom mjese-ca ramazana poslao je svoga amidžića Muslima ibn Akila u Kufu. Ostatak mjeseca ramazana, ševal, zil-kade te do 8. zil--hidždža ostao je u Mekki. Niko nije ni pomislio da će sin Božijeg poslanika, sin Mekke i Medine, izići iz Mekke 8. zil-hidždža, baš onda kada ljudi oblače ihrame, da neće oba-viti Hadždž, već da će izići iz svog ihrama kao osoba koja je obavila samo Umru. Međutim, Imam Husejn, mir s njime, odlučio je krenuti. Obavio je tavaf Kabe i saj između Safe i

52

Merve i izišao iz ihrama. Očekivalo se da će biti uhapšen u Božijem haremu ili da će ga uhvatiti a potom ubiti. Ovak vim načinom ubistva ne bi se ostvarila njegova namjera. Imam nije izišao iz Mekke da bi izbjegao smrt, već je izišao iz Mekke kako bi, ako bude ubijen, islam zauvijek imao koristi od njegova šehadeta.

Govor Imama Husejna o šehadetu

Po predaji koja se nalazi u Lehufu, Imam Husejn, mir s njime, stao je među skupinom ljudi i održao govor. Nakon iskazivanja zahvale Bogu, rekao je:

آدم خمط القالدة بل جيد الفتاة. خط الموت بل و

“Smrt je obješena o vrat sinovima Ademovim kao što ogrlica stoji na vratu mlade djevojke.”

Ovdje Imam Husejn već otvorenije govori i upoznaje ljude o postojećem stanju i događajima koji slijede. Spominju se smrt, šehadet i polaganje života. Kaže se da je iskrivljenje u islamskom ummetu u to vrijeme, tj. 60. godine po Hidžri, isuviše uzelo maha da bi se novcem, govorima, perima, zajedničkim razmi-šljanjima, pa čak i sa pridikama sama Imama Husejna, mir s njime, iznašlo rješenje.

Imam Husejn kaže: “Sinovi Ademovi neizbježno će se suočiti sa smrću.”

Imam aludira na činjenicu da je uništavanje društvenog i vjerskog nemorala u ovom vremenu nemoguće osim putem smrti i šehadeta i to posredstvom osobe kao što je on, sin kćer-ke Božijeg poslanika. U govoru koji je Imam Husejn izrekao prije izlaska iz Mekke on ističe šehadet i smrt te odlazak do Božijeg poslanika, kod oca i majke, o padanju u ruke gladnih kerbelskih vukova i o tome da će kraj ovoga putovanja okončati navedenim stvarima.

53

Političke okolnosti pokreta Imama Husejna

Znamo da je Imam Husejn ovaj govor izrekao prije 8. zil--hidždža. Možda ga je održao sedmog dana toga mjeseca u Mesdži-dul-haramu među mnoštvom hadžija i hodočasnika Božije kuće. Spolja gledano, politička situacija toga dana bila je veoma povolj-na za Imama Husejna, mir s njime, i većina ljudi mislila je da će uskoro Jezid biti sklonjen s vlasti, da će njegova vladavina propasti, a da će na vlast doći Imam Husejn, što mu je i pripadalo. Činilo se tako jer je Imamov posebni izaslanik Muslim ibn Akil napisao izvještaj iz Kufe da su svi ljudi uz njega i da osim njega nikoga ne poznaju da zaslužuje mjesto hilafeta i predvodništva. Nikome osim njemu neće dopustiti da upravlja njima. Zato su tražili od Imama Husejna da požuri i da se nađe što prije u toj naizgled veo-ma povoljnoj situaciji. U takvom ambijentu koji je bio potpuno zadovoljavajući, koji je ulijevalo nadu i koji je u svakom pogledu bio obećavajući, Husejn ibn Ali govori o smrti i stalno naglašava pitanje šehadeta. Spominje pustinjske vukove Iraka. Ustvari, želi reći da je njegova procjena ta da se osim njegovim šehadetom i šehadetom pomagača ne može doći do očekivanih rezultata i da se ne može uraditi nešto korisno i pozitivno. Čovjek je primoran, htio to ili ne, da umre. Ogrlicu smrti objesili su mu oko vrata:

سال يف اشتياق فعقوب إىل يوسفولهين إىل أ

و ما أ

“Koliko me samo obuzima čežnja za mojim precima poput Jakubove čežnje za Jusufom.”6

Isto kao što je Jakub žudio da vidi svoga sina Jusufa, tako i ja, Poslanikov sin, žudim vidjeti Božijeg poslanika, Hamzu, Džafera i moju majku Fatimu.

نا القيهع أ و خري يل مرص

“Za mene je Svevišnji Gospodar odabrao mjesto šehadeta i ja mu idem u susret.”

6 Lehuf, 60.

54

Iz ove rečenice razumije se da je ovo Božija volja, a ne želja Husejna ibn Alija. Dakle, Allah je od praiskona odredio za mene šehadet i požrtvovanost kao rješenje za ovakvo iskrivljenje, ova-kav nered, ovako opasno društvo i ovako haotično i nesređeno stanje:

عها عسالن الفلوات، نني اجواويس و كربالء. وصايل يتقط بأ

وكك“Kao da vidim pustinjske vukove Iraka između Navavisa i Kerbele kako me napadaju i komadaju me.”

جربة سغباكراشا جوفا و أ

ن مين أ

فيمأل

“Oni pune svoje gladne trbuhe i prazne džepove. Došli su da bi napunili džepove i najeli stomake, a ja da bih se borio protiv dru-štvenih i vjerskih izopačenosti.”

و ال حميص قن يوم خط بالقلم“Nema pribježišta od dana podvučenog perom.”

Opet ponavljam da je ovo Božiji plan. On ima izlaz i rje-šenje za sve, a za ovo stanje vidio je rješenje u mom šehade-tu. Ne može se izbjeći ono što je napisano perom njegove odredbe:

ابرين. جور الصهل اكيت، نصري بل بالئه و يوفينا أ

رضا اهللا رضانا أ

“Mi, Poslanikova porodica, zadovoljni smo onim čime je Bog za-dovoljan. Strpljivi smo u nedaćama koje nam On šalje i On će nam dodijeliti potpunu nagradu strpljivih.”

يف جمموعة يه و – حلمته، آ و عليه اهللا – صىل اهللا رسول قن تشذ لو بهم قينه و فنجزلهم وعده. حظريه القدس يقر

“Ja sam dio Poslanikova tijela, a dio Poslanikova tijela neće ostati odvojen od njega. Ja odlazim u uzvišeni Džennet kod njega kako bih ga obradovao dolaskom i kako bi on ispunio svoje obećanje dato nama.”

55

Imam Husejn obznanjuje ustanak

فإنين معنا، فلريحل غفسه، اهللا لقاء بل موطنا مهجته، و فينا اكن باذال من راحل مصبحا، إن شاء اهللا.

“Onaj ko je spreman da krv srca svoga žrtvuje za nas, i spreman je za susret s Allahom, onda neka pođe s nama, a ja ujutro krećem, ako Allah tako bude htio!”

Ova rečenica znači da se u svakom vremenu i različitim sred-stvima mogu braniti Božija vjera, prava ljudi i sreća islamskog društva. Može se na Božijem putu žrtvovati imetak. Može se na Božijem putu govorom i korisnim i poučnim riječima izvoditi ljude na pravi put. Može se na Božijem putu napisati knjiga i štampanjem korisne literature učiniti ljude bližim putu Istine i zbilje. Može se uvećati njihova moralna i vjerska prosvjeće-nost. Međutim, Imam Husejn, mir s njime, ovom posljednjom rečenicom obznanio je da nije riječ od trenutku kada finansij-ske pomoći, podrške perima i verbalne dobronamjernosti mogu riješiti problem koji se nametnuo islamu. Stvari su bile otišle toliko daleko da ništa osim šehadeta, polaganja života i žrtvova-nja nije moglo spriječiti nastalu smutnju i srušiti njene temelje te iznova sagraditi nove. Niko ne treba pomisliti, ako je Imam, mir s njime, učinio jedan korak na Božijem putu, da ga treba finansijski podržati. Ubejdullah ibn Hurr Džu’fi ne treba u od-govoru na Imamov poziv reći da će i on dati jednog snažnog i spretnog konja. Neko drugi nije trebao učiniti zavjet i dati Ima-mu pet sablji, sedam ratničkih oklopa i četiri koplja. Husejn ibn Ali ne traži ni sablje, ni konje, ni pare. Prihvatit će samo ako neko iskreno i s čistom namjerom i bez ustezanja bude spreman dati svoj život na Božijem putu. Ko god je spreman, neka da svoj život na Božijem putu:

“Ko god ima spremnost da pristupi zbog Svevišnjeg Gospo-dara, može nam se pridružiti na putovanju. Mi ćemo sutra ujutro, ako Bog da, krenuti.”

56

Zanimljivo da je unatoč svim ovim Imamovim naglašavanji-ma veliki broj ljudi, koji nisu imali tu sreću da ostanu s Imamom do kraja i koje je zavaralo naizgled povoljno stanje, krenuo za Imamom. Možda je većina njih ostala uz Imama sve do dana kada je stigla vijest o Muslimovu šehadetu. Ali, suština problema jeste to što su oni od samog početka išli s Imamom jer su mislili će postati halifa i da će mu se prepustiti poslovi vođenja države, a ne s Imamom koji ide zbog žrtvovanja i šehadeta, kojem će jednoga dana uskratiti vodu i čiji će svi saputnici uskoro stići do časti šehadeta.

57

Treća lekcija

Imam Husejn u riječima Božijeg poslanika

Čovjek je upitao Abdullaha ibn Omera kakav je propis u vezi s krvi komarca ako dođe do čovjekove odjeće. Abdullah je na to odgovorio: “Pogledajte kako ovaj Iračanin pita za krv komarca, a isti ti Iračani ubili su sina Božijeg poslanika. Sâm sam čuo od Božijeg poslanika da kaže:

غيا. احلسن و احلسني رحياغتاي من ا‘Hasan i Husejn dva su mirisna cvijeta ovoga svijeta.’

من سبط حسني حسينا، حب أ من اهللا حب

أ ، احلسني من نا

وأ مين حسني

سباط.األ

‘Husejn je od mene i ja sam od Husejna. Allah voli onoga ko voli Husejna. Husejn je otac Imama.’”

Enes ibn Haris Kahili, koji je kao i njegov otac bio jedan od ashaba Božijeg poslanika kaže da je čuo od Božijeg poslanika kako kaže:

ه. دركه فلينرصرض العراق، فمن أ

رض من أ

) فقتل بأ إن ابين هذا (فعين احلسني

“Zaista ovaj moj sin (tj. Husejn) bit će ubijen na jednom dijelu zemlje Iraka. Ko bude u mogućnosti, treba ga pomoći.”1

Godine 60. po Hidžri sve je bilo spremno za događaje koje je Poslanik, s.a.v.a., nagovijestio. Imam Husejn, mir s njime,

1 Mas ırul-ahzan, 17.

58

spremao se za šehadet, ali ne onako kako su neki mislili da je to bilo zbog toga što on nije nikakvih izgleda i zato što je znao da će ga, čak i da se pokori, opet na neki način ubiti, te je zbog svega toga pristao na šehadet, nemajući drugog izlaza i ne nalazeći puta za život. Nije bilo tako i onaj ko je to rekao i napisao, ko god da jeste, njegove su riječi površne i neutemeljene. Da je stvarno bilo tako, kakvu bi vrijednost imalo djelo Imama Husejna, mir s njime? Zar bi svijet mogao prirediti sve preduvjete za ovaj sveti ustanak?

Pokret na Kerbeli – okosnica svih pokreta

Ovaj pokret, koji je oslonac svim svetim pokretima u histo-riji islama, ustvari je središte svim svetim vjerskim pokretima, bez obzira na to je li riječ o pokretima prije Husejna ibn Alija, mir s njime, ili o pokretima koji su desili pod vodstvom Zej-da ibn Alija, Husejna ibn Zejda, Nefse Zekijje, njegova brata Ibrahima, Husejna šehida Faha i drugih koji su se desili nakon pokreta Imama Husejna, mir s njime. Kako je moguće da ova-kav pokret bude analiziran i proučavan s tako neutemeljenim objašnjenjima?

U vezi s ovim događajem ispravno je reći da je Imam Hu-sejn krajem 60. i početkom 61. godine po Hidžri vidio postoje-ću situaciju u islamskom društvu i duhovno i moralno stanje u kojem je bio muslimanski narod tako zahvaćen iskrivljenjima i u opasnosti da nije imao pred sobom drugog puta koji bi ispra-vio postojeće stanje i društvenu iskvarenost čija je opasnost za-hvatila cijelu zajednicu, osim puta ustanka i šehadeta, a ne da on nije imao drugog puta za život pa je pristao na šehadet. Riječ je o tome da nije imao puta kojim bi ostala živa vjera i opstao islamski ummet osim krvavog ustanka, potpuno svjestan činje-nice da, ako želi da ovaj islamski ummet ostane živ i da u svijetu postoji islamski ummet, nužno i sam treba biti pogubljen pod idejom vodiljom:

59

ن يراک قتيال.إنا هللا شاء أ

Zaista Allah želi da te vidi ubijenog.

Pod motom:

ن يراهن سبايا.إنا هللا شاء أ

Zaista Allah želi da Ehli-bejt vidi zarobljen.

Treba skrenuti pažnju islamskom ummetu na najveće spretne govornike islamskoga svijeta, od kojih se jedna zove Zejneb, druga Ummu Kulsum, treća Fatima kćerka Husej-nova, a zatim na Ali ibn Husejna, mir s njime, nasred iračkih i sirijskih bazara, dok se nalaze u sramotnom stanju. Treba zauvijek izbaviti islamski ummet od opasnosti smrti i ne-stanka, očuvati živim svete pokrete koji su se desili prije Hu-sejna ibn Alija i otvoriti put muslimanima za buduće vjerske ustanke i pokrete.

Razgovor između Imama Husejna i Mervana u vezi s prisegom

Nakon što je Velid ibn Utbe, namjesnik u Medini, po na-redbi halife tog vremena, izvršio pritisak na Imama Husejna, mir s njime, kako bi se pokorio i prisegnuo, te se desio taj događaj u noći 28. redžepa u Velidovoj kući, i nakon što Imam Husejn nije dao prisegu, već je donošenje odluke u vezi s tim pitanjem odgodio, jasno rekavši da će odgovor dati sutra, Abdullah ibn Zubejr uplašio se i odmah sutradan pobjegao iz Medine, dok je Imam Husejn, mir s njime, toga dana ostao u Medini. Istoga dana, u nadi da će čuti neku novu vijest, izišao je iz kuće. Na ulici je sreo Mervana ibn Hakama, koji mu je u razgovoru rekao:

“Gospodine, ja vam želim svako dobro i poslušajte šta vam kažem. Uradite kako vam kažem.”

60

Imam Husejn rekao mu je: “Reci šta imaš kazati. Ako to što kažeš bude za moje dobro, da poslušam.”

Mervan reče: “Ja vam naređujem da date prisegu Jezidu ibn Muaviji, jer je to dobro i za vaš dunjaluk i za vašu vjeru. Znači, ako priznate Jezida za halifu i vođu islamskog ummeta i potpiše-te njegovo predvodništvo muslimana svijeta, sačuvat ćete i svoju vjeru i svoj dunjaluk. Ako mu ne dadnete prisegu i pođete mu se suprotstavljati, upropastit ćete vjeru i izgubiti dunjaluk.”

Zastranjenje muslimana posredstvom Emevija

Imam je u odgovoru na ove drske Mervanove riječi rekao:

ه راجعون إنا هللا و إنا إ

“Zaista smo mi Božiji i Njemu se vraćamo.”

Ove riječi izgovaraju se u trenucima prisjećanja na nemile događaje i prilikom izražavanja saosjećanja ili primanja saučešća kao oblik utjehe. Tragedija i nedaća zbog koje Imam Husejn, mir s njime, izgovara ove riječi, kako bi podsjetio na nju i utje-šio sebe i druge, jeste misaono iskrivljenje muslimana. Zar da se muslimanski narod toliko udalji od ispravnog pravca pozna-vanja svoje vjere i svoga misaonog smjera pa kažu: ako Husejn ibn Ali da prisegu Jezidu, njegova vjera i ovosvjetski život bit će sigurni i sačuvani, a u suprotnom, oboje će propasti. Potom Imam reče:

ي ة براع مثل يزيد. و لقد سمعت جد مالم إن قد بليت األ و بل اإلسالم الس

آأل بل مة حمر – فقول: ”اخلالفة سلم و وآ عليه اهللا – صىل اهللا رسول

سفيان.““Treba se poselamiti s islamom kada se ummet iskuša poglavarom poput Jezida. Zaista sam čuo moga djeda, Božijeg poslanika, s.a.v.a., kako kaže: ‘Hilafet je zabranjen Ebu Sufjanovim potomcima.’”

61

Razgovor između Imama Husejna i Mervana oduljio se da je na kraju Mervan, ljut i uznemiren, otišao. U svakom sluča-ju, Imam Husejn iz Medine je otišao u Mekku. Osmoga dana mjeseca zil-hidždža, koji se još zove dan tavrije, a koji se po-dudario s danom kada je Ibn Zijad uhapsio Hanija ibn Urvea i kada je Muslim Ibn Akil izišao među narod Kufe, Imam Hu-sejn krenuo je za Irak. Većina muslimana ostala je veoma začu-đena ovim njegovim postupkom u trenucima kada se trebaju obaviti obredi Hadža.

Razgovor Ferzadeka s Imamom Husejnom

Pjesnik Ferzadek, čije je ime u historiji islama veoma pozna-to, kaže:

Godine 60. po Hidžri odveo sam majku na Hadž. Dok sam ulazio u područje svetog harema i tjerao kamilu svoje majke, vidio sam Husejna ibn Alija kako naoružan izlazi iz Mekke. Upitao sam čije su to kamile, a odgovorili su mi da su Husejna ibn Alija. Uputio sam se do Imama i poselamio ga. Rekao sam mu:

“Da ti Allah ispuni želje onako kako ti želiš! O sine Božijeg poslanika, oca i majku žrtvovao bih za tebe, zašto žuriš i neobav-ljenog Hadža izlaziš iz harema?”

Imam Husejn je odgovorio: “Da nisam požurio, izišao bih uhapšen.”

Potom me je upitao: “A ko si ti?”Rekao sam: “Jedan Arap.” Kunem se Bogom da me nije više

od ovog išta pitao o meni, niti čime se bavim.Potom je rekao: “Šta ima kod naroda kojeg si ostavio iza sebe

(tj. naroda Iraka)?”Rekao sam: “Upitao si čovjeka koji je dobro obaviješten o si-

tuaciji i stanju u kojem se nalazi taj narod.

ماء، واهللا ففعل ل من الس سيافهم عليک، و القضاء فزن قلوب اجاس معک، و أ

ما يشاء.

62

Njihova su srca s tobom, a sablje protiv tebe. Božija odredba spušta se s neba i Bog čini što hoće.”

ن، إن نزل القضاء نما حنب فنحمد اهللامر و لك يوم ربنا يف شأ

قت هللا األ صد

كر، وإن حال القضاء دون الرجاء فلم داءالش بل نعمائه و هو المستعان بل أ

يرته. فتعد من اكن احلق نيته و احكقوى رسImam Husejn u odgovoru reče: “Istinu si rekao, Allah upravlja i sva-kog trena On se bavi nečim. Ako se odredba spusti onako kako mi želimo, zahvaljujemo Bogu na Njegovim blagodatima i On daruje uspješnost u zahvali. Ali, ako odredba ne bude u skladu s onim što mi želimo i zatvori se put nadanja, unatoč svemu, neće stradati onaj čija namjera bude istina i čija se djela budu temeljila na bogobojaznosti.”

Ferzadek reče: “Tako je, da te Bog dovede do onoga što želiš i da te sačuva od onoga čega se plašiš!”

Potom je Ferzadek uputio Imamu Husejnu, mir s njime, neka pitanja u vezi s Hadžom i u vezi s nekim drugim obredima, pa se, dobivši odgovore, oprostio se i razišao s njime.

Cilj Imama Husejna

Treba posvetiti veću pažnju na riječi koje je Imam Husejn, mir s njime, rekao Ferzadeku. Imam Husejn želi reći da on nije čovjek koji ide za određenim zacrtanim ciljem i trudi se i zalaže kako bi ga ostvario. Možda će se ostvariti, možda neće. On zna da će šta god da se desi, kako god da se bude odvijala situacija, ko god bude pobjednik ili pobijeđen, stići do svoga cilja. Onaj ko se upušta u trgovinu kako bi stekao imetak i bogatstvo, onaj ko se trudi da ostvari neki položaj, onaj ko ide ljekaru kako bi izliječio bolesnika, onaj ko stupa na polje borbe kako bi savladao suparnika, onaj ko pred ljudima radi lijepa djela ili se predstavlja da ih radi kako bi ostvario slavu i očuvao obraz – moguće je da postigne svoj cilj, a moguće je da svaki oblik napora i zalaganja

63

u svrhu njegova ostvarenja ne donese ni približno očekivani re-zultat. Čovjek neće dobiti sve što bude želio i htio. Moguće je da vjetrovi događaja zapušu u smjeru suprotnom od smjera kojim se žele kretati brodovi njegovih želja. Stanje kod većine ljudi jeste takvo. Stoga, šta god da se želi ovim događajima, on će ići i uložit će svoj trud na tom putu kako bi ostvario svoj cilj. Neka-da će ostvariti cilj, a nekada ne samo da ga neće ostvariti već će izgubiti sav imetak i život, a možda katkad i dušu, a da ništa ne dobije zauzvrat.

Imam Husejn je u svakom slučaju pobjednik

Imam Husejn, mir s njime, kaže da on nije jedan od takvih ljudi. Šta god da se u budućnosti desi i kakav god da bude politi-čki izgled Iraka, on će stići do svog cilja, jer on ovaj ustanak ne pokreće osim s namjerom izvršavanja obaveze koju mu je Uzvi-šeni Allah u ovakvoj situaciji propisao. Nije mu namjera postati halifa i nije mu cilj vladati nad muslimanima. Ako pobjedi, to će biti na putu izvršavanja obaveze i to mu i dostoji. Ali, ako ga neprijatelj nadvlada, i u tom slučaju on će izvršiti svoju obavezu, a u njegovu pokretu nije bilo nikakve druge namjere niti cilja. Uistinu, kakve razlike ima za Božije ljude, ljude koji nemaju materijalne motive i svaki oblik zalaganja i borbe čine radi Boga, s namjerom izvršavanja svoje obaveze da li će biti pobjednik ili pobijeđeni. Ovaj izraz upotrebljava se zbog nedostatnosti riječi i izraza jer u rječniku Božijih ljudi ne postoji izraz poraz. Upravo je ovu stvar Imam Husejn na putu za Irak istakao Ferzadeku:

“Ako naš posao bude napredovao, bit ćemo zahvalni Bogu, a ako nam Božija odredba propiše poraz i zatvori nam put do pobjede, opet ćemo zbog dobre namjere i bogobojaznosti zako-račiti na taj put i nećemo biti uništeni. Iako je moguće da bude-mo ubijeni, ipak nećemo umrijeti. Kolika je samo razlika između šehadeta i pogibije na Božijem putu, na putu naređivanja dobra i odvraćanja od zla i umiranja i uništenja.”

64

Imam Husejn prekorava Kufljane

Istu ovu stvar na Dan ašure Imam Husejn rekao je narodu Kufe u jednom od svojih govora. Citiranjem stihova Fervea ibn Musejka Muradija, jednog od ashaba, ukazao je na to da, ako je neko od prija-telja ili neprijatelja pretpostavljao da je danas dan naše smrti, poraza i nestanka, on veoma griješi. Ispravan izraz jeste da je danas dan našeg šehadeta i to šehadeta koji će biti uvod u naš vječni život.

Ibn Tavus bilježi kada je Burejr ibn Hudejr Hamedani opo-minjao i savjetovao ljude i kada su se ljudi oglušili na njegove riječi i nisu se okoristili njegovim pridikama, Imam Husejn lično se popeo na svoju kamilu i od njih zatražio da ušute. Nakon što su se ušutjeli i počeli slušati, Imam je izgovorio zahvalu i slavu Bogu onako kako Mu dostoji, poslao selam na Muhammeda, s.a.v.a., meleke i poslanike Božije i počeo glasno govoriti:

“Stradali i zažalili, o narode, koji nas je prevario, pozvao u po-moć i mi mu se hitro odazvali. Iste one sablje koje smo vam dali, okrenuli ste na nas i istu onu vatru koju smo zapalili kako bismo uništili svoga i vašeg neprijatelja, za nas ste raspirili. Potom ste u pratnji svojih neprijatelja zaratili sa svojim prijateljima i onima koji su vam željeli dobro, a da među vama oni nisu uspostavili pravdu ili da ste se ponadali u njihovu budućnost.”

Emevije su izmijenile sunnete poslanika

“Teško vama, o ljudi, zašto nas se niste okanili dok su vam još sablje bile u koricama i srca smirena i dok još niste donijeli konačnu odluku. Zašto ste užurbano poletjeli poput skakavaca koji su tek po-čeli letjeti i skotrljali se poput leptira u vatru smutnje. Ne dohvatio vas povjetarac milosti Božije, o bijednici, o prezreni, koji ste odbacili Kur’an i iskrivili riječi, o pristalice grešnika, o prijatelji šejtanovi, o vi koji ste poništili i uništili sunnete Poslanika! Da li ste ustali da pomognete tlačitelje i odustali od pomaganja nas? Tako mi Boga, odavno ste vi nevjerni. Vaši su se korijeni napajali tom vodom,

65

granje je odatle crpilo snagu i najprljavije voće koje zastaje u grlu tu je sazrijevalo da prijatelj i onaj ko vam želi dobro nema koristi od vas. A vi se prijatno smještate u usta neprijatelja.”

Izraz smjestiti se u ustima prijatelja aludira na to da obećavate pomoć i požrtvovanost, govorite o davanju života i čovječnosti, a kada stigne dan ispita i poprište bude spremno, ne samo da nema koristi od vas već poput zalogaja koji guši u grlu ruka vašeg tla-čenja i nepravde stišće grlo prijatelja i prijeti njegovu životu. U nastavku Imam Husejn, mir s njime, reče:

لة، و هيهات لة و ا يع قد ركز نني اثنتني – نني الس يع نن ا ال و إن ا أ

و المؤمنون، و حجور طابت و طهرت، و ىب اهللا ذلک جا و رسولة، يأ منا ا

ال و إنية من أن نؤثر طاعة اللئام بل مصارع الكرام، أ

ية و غفوس أ نوف مح

أ

. ة مع قلة العدد و خذلة اجارص رسزاحف بهذه األ

“Znajte da me ovaj vanbračno rođeni, sin vanbračno rođenog, posta-vio da biram između dvije stvari: sablje ili poniženja! Kako li je daleko poniženje od nas. Bog to ne prihvata od nas, a ne dopada se ni Njego-vom Poslaniku, vjernicima, čednim ljudima, neokaljanima koji su nas odgojili čestitim srcima i dostojanstvenim dušama da damo prednost slijeđenju plemenitih pobuda nad niskim. Budite svjesni, ja ću s ovom nekolicinom ljudi, nemajući pomagača, ratovati sa vama.” 2

Upravo ovdje Imam Husejn, mir s njime, citira stihove Fervea ibn Musejka Muradija, koji su pokazatelji jednog svijeta veličine, duševnog smiraja i duhovne snage:

فإن غهزم فهزامون قدما و إن غغلب فغري مغلبيناو ما إن طبنا جنب و لكن منايانا و دولة آخريناناس كاللكه أناخ بآخرينا

إذا ما الموت رفع قن أ

نا وات قوىم كما أفىن القرون األو فأفىن ذالكم رسنا و لو بىق الكرام إذا بقينا فلو خت الملوك إذا خت

فقل للشامتني بنا أفيقوا سيلىق الشامتون كما لقينا2 Šarh Nehdžul-belage, Ibn Ebil-Hadid, sv. 3, str. 249.

66

Ako pobijedimo – pa takvi smo oduvijek,ako izgubimo – onda oni nisu pobijedili nas.

Jer nije nas dostojan kukavičluk, negosmrt od onih koji vladaju protiv nas.

A kada bi smrt podigla od naših ljudisvoje pandže – ščepala bi druge pored nas.

Pa bi to presudilo vrhovima moga plemena,kao što je presudilo i onima prije nas.

Kada bi vladari bili vječni – ako smo mi vječni,onda bi i uvaženi ostali da je bilo nas.

Pa reci našim zluradima da se pripaze,jer će i zlurade stići šta je stiglo nas.

Imam Husejn i ishod događaja

Imam Husejn, mir s njime, duha puna veličine, čvrste od-luke, iskrenosti i vjere, krenuo je iz Mekke za Irak. Vrlo dobro znao je šta radi, kamo ide i kakav će biti ishod. Međutim, jedino za što su se brinuli ostali, pa čak i bliža rodbina, bliski prijatelji i simpatizeri Imama Husejna, jeste to da, ne daj Bože, na ovom putovanju povoljna situacija postane nepovoljna i da se sve završi njegovim šehadetom. Imam Husejn, mir s njime, išao je zbog šehadeta, a prijatelji i rodbina govorili su mu da ne ide tim putem jer su se plašili da će biti pogubljen.

Jedan od njih bio je i Abdullah ibn Džafer, bratić i zet Zapovjed-nika vjernih, mir s njime, koji je nakon što je Imam Husejn krenuo iz Mekke, poslao svoje sinove Avna i Muhammeda i po njima pismo Imamu. U tom pismu zaklinje Imama Husejna da se vrati te kaže:

“Plašim se da ti i tvoji mladići padnete kao šehidi. Ako ti danas budeš pogubljen, nestat će svjetla na zemlji, jer ljudi, zahvalju-jući tebi, pronalaze put, a vjernici gaje nadu u tebe. Zato, nemoj žuriti i ja ću sam doći za pismom.”

Potom se Abdullah ibn Džafef zajedno s bratom upravitelja Mekke, koji je nosio pismo svog brata Amr ibn Sa‘ida Imamu

67

Husejnu u kojem mu on jamči sigurnost i poziva ga da se bez-brižno vrati u Mekku, uputilo do Imama Husejna. Stigavši do Imama Husejna, uručili su mu pismo upravitelja Mekke, insi-stirajući na povratku. Međutim, Imam Husejn, mir s njime, u odgovoru im reče: “Usnio sam svoga djeda, Božijeg poslanika, i on mi je rekao da idem na ovaj put.”

Rekoše: “Šta si usnio?”Imam Husejn reče: “Nisam nikome ispričao svoj san i dok

sam živ, neću ispričati.”Abdullah ibn Džafer izgubio je nadu u Imamov povratak,

ali je svojim sinovima, Avnu i Muhammedu, koji su na Dan ašure pali kao šehidi, naredio da, služeći Imama, nastave put za Irak.

Imam Husejn ide ka Iraku

Imam je i dalje žurno nastavio put k Iraku dok nije došao blizu Kufe. Odatle je napisao pismo Kufljanima i poslao ga po Kajsu ibn Mushiru Sejdaviju. Još uvijek nije bila došla do Ima-ma Husejna vijest o Muslimovu šehadetu, kada je Imam napisao Kufljanima:

“Stiglo mi je pismo od Muslima i primio sam vijest o vašoj prisezi, lijepim namjerama i vašoj slozi na putu pomaganja nas i traženja istine. Od Boga tražim da nam ne uskrati svoju dobrotu i da vam podari obilnu nagradu za lijepe namjere i čvrstu odluku. Ja sam u utorak, 8. zil-hidždža, tj. na dan tarvije, krenuo iz Mekke prema vama. Kada moj izaslanik stigne u Kufu, požurite sa svo-jim poslovima koliko god možete. Trudite se i zalažite. Ja ću, ako Bog da, ovih dana doći vama.”

Kajs je uzeo Imamovo pismo i krenuo, ali je uhapšen u bli-zini Kufe. Odveli su ga kod Ibn Zijada, koji mu je rekao da tre-ba ići na minber i javno psovati Husejna ibn Alija, mir s njime. Kajs se popeo na minber u Kufi, izrekao hvalu i slavu Bogu, a potom rekao:

68

“O ljudi, znajte da je Husejn ibn Ali najbolje stvorenje Božije i sin je Fatime, kćerke vašeg Poslanika. Ja sam njegov izaslanik. Ustanite da mu pomognete.”

Potom je prokleo Ubejdullaha i njegova oca, a poslao selam na Alija ibn Ebi Taliba, mir s njime. Čuvši to, Ubejdullah je na-redio da ga odmah bace s krova. Bacili su ga, i kosti su mu se slomile.

Imam Husejn, mir s njime, i dalje je išao prema Kufi, dok nije, došavši do svratišta Zerud, primio vijest o Muslimovu i Ha-nijevu šehadetu. Samo što je primio vijest, reče:

ه راجعون إنا هللا و إنا إ

“Zaista smo mi Božiji i Njemu se vraćamo!”, i stalno je ponavljao: “Neka je Božija milost na njih dvojicu!”

Vijest o šehadetu Kajsa ibn Mushira došla je do Imama Hu-sejna na svratištu Uzejbul-hidžanat. Imam je prizvao milost na nj i uputio dovu da ga Allah smjesti u Džennet. Na svratištu Zubale obavijestio je ljude o Muslimovu i Hanijevu šehadetu i o okolnostima u Kufi. Potom je rekao:

“Naši sljedbenici odustali su od podrške nama. Ko god želi, neka ide svojim putem.” Tu se većina Imamamovih saputnika razišla i samo mali broj ostao je s njime.

U predaji koju prenosi Muhammed ibn Džerir Taberi, po-znati muslimanski musfesir, historičar i pravnik, u svojoj pozna-toj historijskoj knjizi Tarihul-umam we-l-mamluk piše:

“Imam Husejn, mir s njime, u svratištu Zil-hasm održao je kratak govor. Tu je jasnije i direktnije nego što je to dotada običavao govoriti objasnio motiv svog pokreta i obznanio svoju spremnost za šehadet:

دبرأ و ت، يغري قد غيا ا إن و ترون، قد مرما

األ من نزل قد إنه نعد ا م

أ

ناء و خسيس صبابة كصبابة اإل معروفها و استمرت حذاء، فلم فبق منها األ

عيش اكلمرىع الوبيل.

69

‘Zaista je određeno ono šta vidite i zaista se Ovaj svijet promije-nio. Izopačile su se njegove dobrote i on je nastavio naopako, i od njega nije ostalo krvi osim koliko jedna posuda i bijedan život kao neplodna njiva.’”3

Kritika neprijatnih okolnosti Imama Husejna

Zašto je Imam, mir s njime, tako pogrdno govorio o ovom svijetu u to vrijeme i o životu u tim okolnostima? Zašto se to-liko žalo i bio sjetan? On sam u sljedećoj rečenici otkriva taj-nu. Ustvari, on ne govori o skupoći života i suši. Čak ne spo-minje ni nesigurnost i nedostatak spokoja. Ono što je učinilo Imamu Husejnu život neprijatnim i nepodnošljivim nije ono što najčešće čini život ljudima neprijatnim i nedopadljivim. Dobro obratite pažnju. Na ovo mjesto došla je neprijateljska izvidnica i Imam Husejn, mir s njime, nalazi se u opasnosti opsade iračke vojske. Htjeli to ili ne, ljudi o ovoj novonastaloj okolnosti razmišljaju ovako: “Dao Bog pa da Imam Husejn, mir s njime, nije uradio to što je uradio i da nije kročio na ovaj put.”

Možda oni koji plitko gledaju na stvari misle da i sam Imam Husejn tako razmišlja i kaje se zbog onog što je uradio i što se desilo. Ovdje je bilo potrebno da Imam nakratko ukloni zastor s motiva njegova ustanka i da jasnijim i direktnijim izrazima kaže šta je njemu život učinilo neprijatnim, teškim i nedopadljivim. Upravo zato u ovom kratkom govoru, nakon što je rekao već istaknuto, Imam Husejn kaže:

ن اكاطل ال يتناىه قنه.ن احلق ال فعمل به و أ

ال ترون أ

أ

“Zar ne vidite da se ne djeluje u skladu s istinom i da se ne odvraća od neistine.”4

3 Tuhaful-uqul, 245.4 Tuhaful-uqul, 345.

70

Znači da je stanje među muslimanima postalo takvo da se ne djeluje u skladu s istinom i da se ne napušta neispravno. Sada, kada je stanje islamskog ummeta došlo u takvu situaciju, za jed-nu ličnost koja je spremna, dostojna i požrtvovana – kao što sam ja, sin Božijeg poslanika, koji je sačuvan za ovakav dan – obaveza je da ustane i da se pobuni. Zar ne vidite, ili drugim riječima, zašto me pitate zašto se ne pokoravaš i zašto ne daješ prisegu? Zašto ovu postojeću islamsku vlast zvanično ne priznaješ? Zašto Ebu Sufjanova sina ne priznaješ kao lidera, predvodnika i vođu muslimanskog naroda?

Nesređeno stanje među muslimanima

Zar ne znate da nema mjesta takvom pitanju? Zar ne vidite u kakvom su stanju muslimani? Zar ne vidite da ljudi ne rade u skladu s istinom? Očito je da Imam nije ustao zato što ljudi, naprimjer, lažu ili što na svojim intimnim sijelima ogovaraju ili što neki spavaju za vrijeme sabah-namaza pa ga naklanjavaju. Nije riječ o tome.

Ljudi su ovakve grijehe manje-više uvijek činili. Kao da Imam Husejn želi reći:

Zar ne vidite da se točak imameta, predvodništva i vodstva muslimana ne okreće na osovini hilafeta, namjesništva i slije-đenja Božijeg poslanika? On je skrenuo sa svog prirodnog toka koji se trebao temeljiti na podržavanju istine i pravde! Štaviše, hilafet se okreće na osovini nepravde i držanja slobodnih ne-pravednika, čak i njihovim podsticanjem i hrabrenjem. Potom je rekao:

رى الموت إال سعادة، و ال احلياة مع ال أ

ا، فإ لريغب المؤمن يف لقاء اهللا حمقالمني إال برما. الظ

“Zaista se vjernik raduje neizbježnom susretu s Allahom, dž.š. Pa ja zaista ne vidim smrt osim kao sreću, i ne vidim život s nepravedni-cima osim kao jad i muku.”5

5 Kašful-gumme, sv. 2, str. 32.

71

U govoru koji je Imam Husejn održao u Mesdžidul-haramu bilo je riječi o smrti i šehadetu. Govorilo se o riskiranju života i požrtvovanosti. I ovdje govori o šehadetu i ravnodušnosti prema životu. Rekao je da život s tlačiteljima nema nikakva drugog plo-da osim zamora, uznemiravanja i tuge. Ono što je Imam Husejn ovdje rekao detaljnije je opisao i bolje je objasnio stanje musli-mana toga vremena kada se susreo s Hurrom ibn Jezidom Rija-hijem, koji je došao iz Kufe s hiljadu konjanika da uhapsi Imama.

Imamov susret s Hurrovom vojskom

Imam se s Hurrom i njegovom vojskom suočio 1. muharre-ma 61. godine po Hidžri. Nakon što je napojio njegove žedne prijatelje i saputnike, nastupilo je vrijeme podne-namaza. Kada je Hadždžadž ibn Mesruk Džuf ’i, jedan od čuvenih šehida na Dan ašure, po Imamovoj naredbi proučio ezan, Imam je izišao iz šatora i nakon ezana, a prije ikameta, obratio im se s nekoliko riječi. Nakon slave i hvale Boga, rekao je:

م قدن أ

مت بل رسلكم أ تتين كتبكم، و قد

أ لم آتكم ح

ها اجاس، إ ف ”ك

علينا.““. ن جيمعنا بک بل الهدى و احلق

”فإنه ليس جا إمام، لعل اهللا أ

ه من قهودكم و طمنئ إ

قطوىي ما أ

”فإن كنتم بل ذلک، فقد جئتكم، فأ

فت قنكم إىل الماكن مواعيقكم، و إن لم يفعلوا وكنتم لمقديم اكرهني، انرصكم.“

ي جئت منه إ ا

حد منهم بكلمة.م أ فسكتوا قنه و لميتک ل

“O ljudi! Ja vam nisam došao dok mi nisu stigla vaša pisma i dok mi vaši predstavnici nisu ponudili da vas vodim.”

“Pa zaista mi nemamo Imama, možda nas Allah, dž.š., tobom sakupi i ujedini na uputi i istini.”

“Pa ako budete na tome, onda sam vam došao, pa mi dajte ono šta će mi jamčiti sigurnost od vaših ugovora i prisega, pa ako tako

72

ne učinite i ako moje vodstvo mrzite, onda ću se povući od vas na mjesto odakle sam vam došao.”

Ove riječi ostavile su ih nijemim i niko od njih nije progovorio niti jednu riječ.6

Govor Imam Husejna vojsci Kufe

Hadždžadž je po Imamovoj zapovijedi proučio ikamet za na-maz. Obje vojske klanjale su za Imamom namaz u džematu. Na-kon što su se odmorili i nakon što je nastupilo vrijeme ikindija--namaza i ikindiju su klanjali na isti način, u džematu. Poslije na-maza Imam Husejn, mir s njime, obratio se još jednom Hurro-vim ashabima:

رهله، يكن أ

ها اجاس، فإنكم إن يتقوا اهللا و يعرفوا احلق أل ف

ا نعد .ك م

أ

به والية هذا و – أ د – صىل اهللا عليه و آ هل نيت حمم

قنكم. و حنن أ

ائرين فيكم باجلور و قني ما ليس لهم و الس مر عليكم من هؤالء المد األ

يكم اآلن لري مانا، و اكن رأ بيتم إال الكراهة جا و اجلهل حبق

العدوان، و إن أ

نرصف قنكم.مت بل مابه رسلكم، أ تتين به كتبكم، و قد

أ

“O ljudi! Pa ako se vi budete bojali Allaha, dž.š., i budete znali šta je čije pravo (hak), onda će On biti zadovoljan s vama. A mi smo Ehli--bejt Muhammeda, s.a.v.a., preči za preuzimanje vodstva (velajeta) nad vama od onih koji smatraju da im pripada ono što nije njihovo i od onih koji među vama hrle ka netrpeljivosti i neprijateljstvu. Pa ako odbijete, onda to nije ništa drugo osim vaša mržnja prema nama i vaše neznanje o našem pravu. I ako vaše mišljenje sada bude drugačije od onoga koje je došlo u vašim dopisima, i koje je predo-čeno onako kako smatraju vaši izaslanici, onda ću ja odstupiti i od vas se udaljiti.”7

6 Menakib, Ibn Šahr Ašub, sv. 4, str. 96.7 Eršade Muf ıd, sv. 2, str. 79.

73

Hurr ibn Jezid Rijahi u odgovoru na ove Imamove riječi reče:“Tako mi Boga, ja nemam nikakvih informacija o pismima i

izaslanicima.” Imam Husejn rekao je ‘Ukbi ibn Sem’anu, koji je na Dan ašure bio uhapšen, a potom pušten, da pisma naro-da Kufe prospe ispred Hurra i njegovih prijatelja. Hurr je opet rekao da on nije pisao pismo i da ga on neće ostaviti sve dok ga ne odvedu do Ibn Zijada. Imam Husejn mu na to reče da mu je smrt bliža od toga. Imam Husejn sa svojim, a Hurr sa svojim prijateljima, uzjahali su i krenuli putem koji nije vodio ni u Me-dinu ni u Kufu.

Hurrovo traženje izlaza za Imama Husejna

U svemu tome Hurr je po njegovu mišljenju dobronamjerno i sa savjetom prišao Imamu Husejnu i rekao: “Zaklinjem te Bo-gom, nemoj ratovati, jer budeš li ratovao, poginut ćeš.”

Imam Husejn uznemiri se i reče: “Je li me to zastrašuješ smrću? Zar ćeš biti spokojan mojim ubistvom? Ja ovdje imam reći ono što je rekao čovjek iz plemena Evs. On je htio pomagati Božijeg poslanika, ali ga je amidžić zastrašivao pogibijom, rekavši:

‘Kuda ideš, poginut ćeš!’, a on je odgovorio svom amidžiću:

ا و جاهد مسلما إذا ما نوى حق و ما بالموت خر بل الف م سأ

احلني بنفسه الرجال الص و فارق مثبورا و باعد جمرما و آن تعيش و ترلما

لم كىف بک ذال أ

ندم و إن مت لم أ

فإن عشت لم أ

Okončaću, a smrt nije sramota za dječaka,Ako je nanijjetio istinu i kao musliman se borio,I družio se s ispravnim ljudima lično,I propasti izmicao i od zločinaca se odmicao,Pa ako poživim – neću se kajati, a ako umrem – neće me zaboljeti,Dovoljno ti je poniženje da živiš a da mrziš.”8

8 Kamiluz-zijarat, str. 96.

74

Imam Husejn, mir s njime, i Hurr ibn Jezid Rijahi sa svojim pomagačima stigli su do svratišta Bejde. I tu im se Imam Husejn obratio i više nego prije rasvijetlio situaciju rekavši:

“Ja u ovom trenutku imam obavezu i trebam je izvršiti. Ne radi se ni o čemu drugom osim o izvršavanju te obaveze.” Sadržaj toga govora jeste sljedeći:

“Jezid je halifa, koji tlači i nanosi nepravdu, koji smatra dozvoljenim ono što je Allah zabranio. On krši Božije zavjete i ugovore i suprotstavlja se Poslanikovu sunnetu. Krenuo je putem griješenja i tlačenja i tako se ponaša među robovima Božijim, a Božiji poslanik rekao je ko god da se u takvoj situa-ciji suoči s takvim halifom i on ga ne bude odvraćao djelom i riječima i ne bude sprečavao njegov pogrešan metod, Božija je obaveza da takvu osobu zajedno s tim halifom smjesti na isto mjesto.”

Džehennemski predvodnici

Ovo je upravo onaj trenutak na koji ukazuje Kur’an časni:

ة يدعون إىل اجار ئموجعلناهم أ

I njih smo Mi učinili vođama koji pozivaju Vatri!9

To znači da sve vođe i predvodnici ne vode svoje sljedbenike u Džennet. Neke vođe i predvodnici naroda svoje sljedbenike vode ka Džennetu i sreći, i to Džennetu u sveobuhvatnom smi-slu, tj. napretku, sreći i vrhuncu veličine i na ovom i na budućem svijetu. Međutim, u skladu s kur’anskim gledištem i historijskim iskustvom, neke vođe, između ostalih i Jezid, vuku svoje sljed-benike prema Vatri, kazni i sigurnoj propasti i na Ovom i na bu-dućem svijetu.

9 Kasas, 41.

75

Beni Umejje sljedbenici šejtana

Imam Husejn potom je dao više pojašnjenja i objasnio posto-jeće stanje toga vremena, tj. 60. godine po Hidžri, rekavši:

“Znajte da se oni, tj. oni koji djeluju u okviru državnog aparata Beni Umejja, povode za šejtanom i pokoravaju se njegovoj naredbi. Ne odvajaju se od pokornosti njemu. U istoj toj mjeri izišli su iz okvira pokoravanja Bogu. Ne slušaju Uzvišenoga Gospodara. Otvoreno su se uhvatili zlodjela. Zanemarili su Božije granice. Prisvojili su sebi bogatstvo muslimana, tj. pare koje se skupljaju u kasi koja pripada svim muslimanima i koje se trebaju trošiti na putu prosperiteta i mira među muslimanima i koje trebaju stvoriti blagostanje u životima ljudi. Prisvojili su sebi bejtul-mal koji pri-pada narodu, ono što se treba utrošiti za dobrobit, korist i otklanja-nje životnih problema, osiguravanje zdravlja i sreće za ljude. Sma-traju zabranjenim ono što je Bog dozvolio, a dozvoljenim ono što je Bog zabranio. Sada kad su doveli do ovakvog stanja, a i Poslanik je tako naredio, ko je dostojniji od mene, Husejna ibn Alija, sina Fatime, onoga na koga se odnosi ajet tathir10 i ajet mubahile11 učeni-ka Zapovjednika vjernih, njegova sina, da promijeni ove okolnosti i da uništi stvari koje dovode islamski ummet do propasti.”

Samo je Imam Husejn mogao povesti ustanak

Zbilja, ko je mogao uraditi to što je uradio Husejn ibn Ali? Ko je mogao pridobiti pomagače poput njegovih pomagača? Ko je mogao zauzeti njegovo mjesto u ovom ustanku?

Ibn Abbas veliki je čovjek, učenjak i čuveni komentator Kur’ana časnoga. On je jedan od čestitih Poslanikovih ashaba i njegov

10 “Allah želi odagnati od vas nevaljalštine, o Porodico Kuće poslaničke, i da vas sasvim očisti!” (Al-Ahzab, 33.)

11 “Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!” (Ali ‘Imran, 61.)

76

amidžić. Međutim, on ne može uraditi ono što je uradio Husejn ibn Ali. Muhammed Hanefijje jeste hazreti Husejnov brat i sin Alija ibn Ebi Taliba, ali on nije čovjek od ustanka. Habib ibn Ma-zahar Asadi jedan je od ashaba, ali ni on ne može uraditi ono što je hazreti Husejn uradio. Isto je i s Muslimom ibn Avsadžom i Hanijem ibn Urveom Muradijem. Husejnov amidžić, tj. Muslim ibn Akil, uvaženi i cijenjeni brat Abbasov, sin Zapovjednika vjer-nih, njegov dragi hrabri i pobožni sin Ali ibn Husejn – svi su oni čestiti ljudi bez premca koji mogu na putu ovog dubokog i velikog islamskog pokreta zadivljujućom požrtvovanošću i odvažnošću sarađivati s Imamom, ali nijedan od njih, unatoč svoj veličini, če-stitosti i ugledu, ne može biti središte ovog svetog ustanka. Cen-tralna jezgra i duhovna snaga ovog Božijeg pokreta skrivena je u ličnosti Imama Husejna, mir s njime. Upravo je ta duhovna snaga do posljednje razine upravljala ustankom. Čak je pripremila svoje preživjele da upravljaju njime do posljednje razine zarobljeništva.

Potom je Imam, mir s njime, rekao:“Stigla su mi vaša pisma i izaslanici koji su govorili o vašoj

prisezi i postojanosti na putu istine. Napisali ste da nećete odu-stati od pomaganja ma šta da se desi i da me nećete predati ne-prijatelju. Ako sada stojite uz svoju prisegu i svoju odluku, i sve ono što ste pisali da nećete odustati od pomaganja meni te da se nećete vratiti, stići ćete do sreće i blaženstva, jer sam ja sin Alija i sin Fatime, i na putu ovog svetog džihada bit ću vaš saputnik. Moje žene i djeca dijelit će sudbinu vaših žena i djece. Ni vi ne biste trebali svoje živote, žene i djecu držati dražim od moga ži-vota, mojih žena i moje djece, ali ondje gdje sam ja prešao preko svoga života i porodice, vi čuvate svoje živote i svoju porodicu.”

Šehadet na putu odvraćanja od ružnoća

“Sada kada se na putu naređivanja dobra i odvraćanja od zla ne ustežem od svog šehadeta, šehadeta mojih pomagača, zaro-bljavanja žena i djece i dovodim svoje mile, da ne bi ostao za vas

77

put izgovora, i vi imate obavezu da slijedite svog Imama i da na Božijem putu, kao i on, budete požrtvovani i da se ne ustežete: da ne smatrate teškim pogibiju i zarobljavanje na Božijem putu i da ne izostanete od saputništva s Imamom svoga vremena i si-nom vašega Poslanika.

Unatoč svemu, ako ne ispunite obećanje, prekršite zavjet i zbacite sa svojih leđa meni datu prisegu, tako mi života moga, to od vas nije ništa neobično, jer ste tako postupili prema mom ocu Aliju, mom bratu Hasanu i amidžiću Muslimu ibn Akilu. Prevaren je onaj ko se pouzda u vas i koga ponesu vaša obećanja. Ali, znajte da će prouzrokovana šteta zahvatiti vas same i izgubit ćete svoju sreću. Ko god prekrši ugovor, njemu lično vratit će se šteta nastala time. Ubrzo će nas Bog učiniti takvim da nemamo potrebe prema vama.”

Duhovni utjecaj govora Imama Husejna

Ovaj govor Imam Husejn, mir s njime, održao je pred hilja-dom Hurrovih vojnika. Svi oni su čuli ove riječi. Međutim, bilo je samo jedno srce koje ga je prihvatilo i na koga su djelovale te riječi. Nekoliko dana poslije to srce pokazalo je da je dobro shvatilo i prihvatilo ovu Imamovu lekciju. Ta jedna osoba bila je Hurr ibn Jezid Rijahi, koji je ujutro, na Dan ašure došao kod Omera ibn Sa‘da i upitao ga: “Hoćeš li stvarno ratovati s Husej-nom ibn Alijem?”, na šta je on odgovorio: “Da, tako mi Boga, ratovat ću i to veoma žestoko.”

Hurr upita: “Šta te sprečava da pristaneš na jedan od Husej-novih prijedloga?”

On reče: “Da se ja pitam, ne bi bilo nikakvih smetnji i pri-hvatio bih, ali Ibn Zijad ne pristaje ni na jedan od njegovih prijedloga.”

Upravo je ovdje ovaj čovjek sretnog svršetka zapao u opasni sukob razuma i strasti i bio je primoran predati se jednoj od dviju strana, duhovnoj ili šejtanskoj. Istim onim nebeskim plamenom

78

koji je Imam Husejn svojim riječima upalio u njegovu biću, sa-vladao je zlobe strasti, krenuo putem Božijim i rekao:

“Tako mi Boga, stigao sam na raskršće koje dijeli dva puta, put ka Džennetu i put ka Džehennemu. Ali, kunem se Bogom, čak i da budem isječen na komade i sagoren, ničemu neću dati prednost nad Džennetom!”

Potom je krenuo prema Imamovim šatorima. Priznao je svoj grijeh, došao je iskreno kod Imama Husejna i rekao: “Bog zna da ja nisam znao da će do ovoga doći. Sada sam došao zbog pokaja-nja, ali ne znam da li imam puta do pokajanja?”

Imam Husejn reče: “Da, Bog će prihvatiti tvoje pokajanje i oprostit će ti. Reci kako se zoveš?”

Rekao je: “Ja sam Hurr ibn Jezid.”Imam Husejn reče:

ک متک أ نت حر كما سم

أ

“Ti si Hurr (slobodan), kao što te nazvala tvoja majka. Ti si, ako Bog da, slobodan i na ovom svijetu i na Ahiretu. Sada sjaši i spusti se.”

Hurr reče: “Kako bi bilo dobro da jedno vrijeme ratujem s ovim ljudima kao konjanik, a da na kraju ponosno kao pješak postanem šehid.”

Imam Husejn reče: “Bog ti se smilovao, uradi što želiš.”

Hurr savjetuje Kufljane

Hurr se vratio do ljudi iz Kufe. Svojim pomagačima i saple-menicima održao je jednosatni govor. Korio ih je zbog nevjernosti i kršenja ugovora. Vojsci koju je predvodio rekao je:

“O narode Kufe, Bog vam dao smrt i ožalostio vaše majke. Pozvali ste ovog roba Božijeg, a kada se odazvao vašem pozivu i došao vam, odustali ste od pomaganja njemu. Vi ste nekada obećavali da ćete na njegovu putu položiti živote. Danas ste ga

79

opkolili i isukali sablje na nj kako biste ga ubili. Stavili ste ga u opsadu i onemogućili mu da diše. Sa svake strane ste izvršili pritisak na njega. Ne dopuštate da se kreće prostranom Božijom zemljom i da on i njegova porodica budu sigurni. Zatočili ste ga kao kakva zarobljenika i doveli u bezizlaznu situaciju. Uskratili ste njemu, njegovim ženama, djeci i pomagačima tekuću vodu s rijeke Eufrat, koju pije i musliman i nemusliman, i koja je dostupna pustinjskim životinjama Iraka. Upravo ih je sada žeđ oborila s nogu. Kako ste loše postupili sa sinom Božijeg posla-nika nakon njega. Ako se danas u ovom času ne pokajete i ne odustanete od odluke da ćete ga ubiti, neka vas Bog ne napoji u kijametskoj žeđi.”

Ovo su bile riječi tog sretnika i čovjeka koji je imao sretan kraj, koji se jednog dana ispriječio na put Imama svoga vremena i zastrašio njegove žene i djecu. Po naredbi Ibn Zijada natjerao ih je da se spuste u nenaseljenu pustinju. Od drugog jutra do 10. dana muharrema u toj pustinji sarađivao je s Imamovim ne-prijateljima, ali se preokrenuo za manje od sahat i promijenio svoj duhovni izgled. U trenu je položio srce za šehadet. Postao je tako opčinjen istinom i požrtvovanošću na putu istine da više nije mogao sebe zadovoljiti razmišljanjima o ovom svijetu i nadi u ovaj život, i nije mogao dići ruke od vječne sreće:

لمات إىل اجور ن الظ ين آمنوا خيرجهم م ا اهللا و

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.12

Ista ona ruka iz skrivenog svijeta koja istjeruje stranca iz ovog svetog harema šehadeta i lijepog spomena, neke druge ljude sa strane vuče u korito šehadeta i požrtvovanosti, a Hurra ibn Je-zida Rijahija, predvodnika neprijateljske vojske, postavlja u red Habiba ibn Mazahera Asadija i Burejra ibn Hudejra Hamedani-ja, štaviše, u red Alija ibn Husejna i Kasima ibn Hasana i ostalih hašimovskih mladića.

12 Al-Baqare (2), 257.

81

Četvrta lekcija

Ulazak na Kerbelu

U četvrtak drugog dana muharrema 61. godine po Hidžri Imam Husejn, mir s njime, spustio se na jedan od predjela Nej-nave po imenu Kerbela. Sutradan je Omer ibn Sa‘d ibn Vekas Zuhri stigao iz Kufe s četiri hiljade ljudi i smjestio se nasuprot Imamu. Omer ibn Sa‘d je bio iz plemena Kurejš i pripadao je plemenu Beni Zuhre ibn Kilab. Bio je bliski rođak hazreti Amini, plemenitoj majci Božijeg poslanika. Njegov otac bio je Sa‘d ibn Ebi Vekas, jedan od pet ljudi koji su na početku poslanstva Boži-jeg poslanika putem poznanstva s Ebu Bekrom prihvatili islam. Njegovo je ime glasovito u historiji islama i islamskim pobje-dama. Omer ibn Sa‘d poslao je čovjeka kod Imama Husejna s pitanjem zašto je došao u Irak, na što je Imam u odgovoru rekao:

“Sami Iračani pozvali su me pismima, ali ako vam se ne dopada moj dolazak, ja ću se vratiti u Hidžaz.”

Ibn Sa‘d napisao je pismo Ibn Zijadu i izvijestio ga o onome što je Imam rekao, a Ibn Zijad rekao je:

“Sada kada su ga poklopile naše pandže, nada se povratku u Hidžaz. Nije mu ostao nijedan drugi put.”

Potom je napisao Ibn Zijadu sljedeće:“Pročitao sam tvoje pismo i shvatio ono što si napisao. Traži

od Husejna ibn Alija da on i svi njegovi saputnici prisegnu Jezidu. Kada se završi s prisegom, mi ćemo iznijeti svoj stav kako god budemo htjeli.”

Potom je stiglo još jedno pismo od Ibn Zijada, u kojem se naređuje da se onemogući pristup vodi Husejnu ibn Aliju i

82

njegovim pomagačima tako da ne popiju nijednu kap. Omer je bez oklijevanja poslao Amra ibn Hadždžadža kao komandanta na čelu četiri hiljade konjanika da se ispriječe između Imama Husejna, mir s njime, i vode Eufrata. Oni su zatvorili put Ima-mu i njegovim ashabima. Ovaj događaj desio se tri dana prije Imamova šehadeta. Imam je zatražio od Ibn Sa‘da da se sretne s njime. Sreli su se noću, između dviju vojski, i proveli neko vrijeme u razgovoru.

Pismo Omera ibn Sa‘da Ibn Zijadu

Kada se Omer ibn Sa‘d vratio u svoj tabor, napisao je pismo Ibn Zijadu u kojem je stajalo:

“Bog je ugasio vatru rata i mi smo postigli sporazum. Stvari u ummetu odvijaju se po dobru. Husejn ibn Ali spreman je vratiti se u Hidžaz ili krenuti prema jednoj od granica islamske države.”

Potom je napisao jednu rečenicu koja je bila lažna, ali s na-mjerom dobrobiti. Njome je htio uspokojiti Ibn Zijada. Primivši ovo pismo, Ibn Zijad postao je blaži i potpao je pod utjecaj Ibn Sa‘dovih prijedloga. Međutim, Šimr ibn Zil-Džušan, koji je bio prisutan kad je pismo stiglo, rekao mu je da griješi.

“Iskoristi ovu priliku i ne odustaj od Husejna ibn Alija jer ti se ovakva prilika više neće ukazati.”

Ibn Zijad mu je rekao: “Upravu si. Ti sam kreni prema Ker-beli i dostavi ovo pismo Ibn Sa‘du u kojem stoji da se Husejn i njegovi pomagači bezuvjetno predaju. Potom ih pošalji u Kufu. U suprotnom, ratuj s njima. Ako Ibn Sa‘d ne pristane i ne bude spreman ratovati s Husejnom ibn Alijem, ti budi komandant vojske. Odsjeci mu glavu i pošalji je meni.”

Potom je Ibn Zijad napisao Ibn Sa‘du: Ja te nisam poslao da praviš kompromis s Husejnom ibn Ali-

jem, da se kod mene zauzimaš za njega i da učvršćuješ put nje-gove sigurnosti i života. Sada vidi, ako se on i njegovi pomagači predaju, pošalji ih kod mene, ali ako odbiju, napadaj ih sve dok

83

ih ne pobiješ i dok im tijela ne masakriraš, tj. dok im ne odsije-češ uši i noseve, jer oni to zaslužuju. Ako Husejn ibn Ali bude ubijen, njegove grudi i leđa zgnječi jahaćim životinjama jer je on tiranin, izaziva nered i ne poznaje pravo. Nije mi namjera da ovim njemu bude nanesena povreda poslije smrti, ali sam rekao i zavjetovao se da ću ga, ako ga ubijem, izgazati i zgnječiti konj-skim kopitima. Ako postupiš po naredbi mojoj, nagradit ću te, ali ako ne pristaneš na to, udalji se od našeg posla i naše vojske i predaj vojnike Šimru ibn Zil-Džušanu, jer smo mi njemu dali zapovijed.”

U trenutku kada je Ibn Zijad napisao ovu opasnu naredbu i dao je Šimru, ustao je Abdullah ibn Ebi Muhil ibn Hizam, bratić Ummul-Benine, i rekao:

“O zapovjedniče, moji tetići Abbas, Abdullah, Džafer i Osman, sinovi Alija ibn Ebi Taliba, došli su zajedno sa svojim bratom. Ako možete, napišete za njih pismo garancije”, što je Ibn Zijad prihvatio.

Zbilja, dokle ide raskol u mišljenjima i procjenama! Daidžić Abal-Fadl Abbasa misli da čini veliku uslugu svojim tetićima i za njih uzima pismo garancije od Ibn Zijada. Da li će oni iskoristiti ovo pismo, tj. ostaviti svoga brata, predvodnika i Imama, i ići za svojim životom?!

Ibn Zijadova garancija

Možda im je Imam Husejn, onog trenutka kada je Abdulla-hov sluga donio pismo kojim se garantira sigurnost na Kerbeli i kada je pozvao sinove Ummul-Benine, rekao: “Vaš daidžić Abdullah vam je poslao pismo kojim se jamči sigurnost”, i mislio da će se sinovi Ummul-Benine obradovati njime. Me-đutim, sinovi Zapovjednika vjernih, svi do jednog, u odgovo-ru su rekli:

“Poselami našeg daidžića i reci mu da nam ne treba garancija koju nam nudi Ibn Zijad.

84

مان ابن سمية.مان اهللا خري من أ

أ

Sigurnost Božija bolja je od sigurnosti koju nudi Sumejjin sin.”

Kada je Šimr stigao na Kerbelu i dao pismo Omeru ibn Sa‘du i kada su njih dvojca porazgovarali i Omer ibn Sa‘d konačno pri-hvatio naredbu svog zapovjednika, Šimr ga je obavijestio o pi-smu kojim se davala garancija u vezi s rodbinskim vezama majke ovih mladića. Čuo je i njihov odgovor.

Ibn Sa‘dova naredba vojnicima

Tada je Omer ibn Sa‘d uzjahao na svoju jahalicu, stao naspram svoje vojske i rekao:

برشي!اركيب و باجلنة أ

“O jahači Božiji, uzjašite i primite radosnu vijest o Džennetu!”

Zanimljivo je da je ovo jedna od rečenica Božijeg poslanika, s.a.v.a. Ovu rečenicu Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je u jednoj bici svojim ashabima, pozivajući ljude i braneći granice islama. Iste te riječi Ibn Sa‘d, popodne, 9. dana muharrema upotrijebio je protiv sina Božijeg poslanika, njegova Bogom određenog na-sljednika, njegovih najmilijih i njegovih potomaka, rekavši:

“O jahači Božiji, uzjašite i znajte da je vaše mjesto u Džennetu!”Tada je Imam zaspao ispred svoga šatora, držeći sablju u ruci i

naslonivši glavu na koljena. Odjedanput se izbliza začula galama vojske. Velika Zejneb hitro je dotrčala do svoga brata i rekla:

“Brate, zar ne čuješ galamu vojske koja se približila?”Imam Husejn digao je glavu s koljena i rekao: “Upravo

sam sada usnio Božijeg poslanika, koji mi je rekao: ‘Ti ćeš doći nama.’”Čuvši ove riječi svoga brata, udari se rukom u lice i reče:

“Teško meni.”

85

Imam Husejn reče:

ليس لک الويل.“Nije tebi teško, smiri se, Bog ti se smilovao.”

U tom trenutku stigao je Abbas ibn Ali i podnio Imamu Hu-sejnu vojni izvještaj, rekavši:

تاک القوم.، قد أ

يا أ

“Brate, neprijatelj je stigao. Šta nam je raditi?”

Imam ustade i reče: “Brate Abbase, žrtvovao bih se za te! Ti sam uzjaši i pitaj ih zašto su napali u ovo vrijeme i šta se novo desilo?”

Predaja ili rat

Abbas je zajedno s dvadeset konjanika, između ostalog i sa Zuhejrom ibn Kejnom i Habibom ibn Mazahirom Asadijem, otišao naspram neprijateljske vojske i upitao šta je razlog izne-nadnog napada. Rekli su da im je stigla naredba od njihova za-povjednika u kojoj se traži da se istog časa predaju ili će ratovati s njima. Abbas na to reče:

“Ne žurite, dok ja ne odem do Imama Husejna, mir s njime, i ne kažem mu šta hoćete.”

Abbasovi saputnici ostali su ispred neprijateljske vojske. Sa-vjetovali su ih dok Abbas nije otišao do svoga brata i saopćio mu vijesti. Imam mu reče:

“Vrati se, i ako može, zatraži priliku za nas do sutra ujutro. Neka nam ova noć bude noć u kojoj ćemo se klanjati našem Gospodaru, upućivati dovu i tražiti oprost od Svevišnjega Gos-podara. Bog zna da ja volim učiti Kur’an, mnogo upućivati dovu i tražiti oprost.”

Kako god, oni su tu noć dali priliku Imamu Husejnu i njego-vim pomagačima do sutra ujutro. Imam je iskoristio ovu kratku

86

priliku i pripremio se za šehadet. Još jedanput iskušao je svoje pomagače jer, ako neko nije bio obaviješten o ishodu ustanka, neka sada zna da pred Imamom nema drugog puta osim šeha-deta i žrtvovanja. Ko god nije došao zbog šehadeta, treba ići i ustupiti bojište žrtvovanja smionim i odvažnim ljudim koji ne štede svoje živote.

Govor uoči Ašure

Imam Sedžad, Ali ibn Husejn, mir s njime, koji je na ovom putovanju bio uz oca, kaže:

“Kada je moj otac predvečer sakupio ashabe i na tom skupu održao govor, iako sam bio bolestan, prišao sam blizu da čujem njegove riječi. Čuo sam kako svojim ashabima govori.” (Govor ćemo u nastavku navesti – op. ur.)

Treba obratiti pažnju na to da ovaj govor drži govornik koji je s manje od stotinu osoba opkoljen s više od dvadeset hiljada neprijatelja i da je njemu od života ostao još samo jedan dan. On dobro zna da nije čovjek koji će se predati, prisegnuti i povino-vati se niskim ljudima. Dobro zna da neprijatelj neće dići ruke s njega i da se ne može završiti drugačije osim ratom i sukobom. Time je sasvim izvjestan njegov šehadet i šehadet njegovih po-magača koje će prouzročiti irački narod, koji se bio okupio da bi ga ubio. Ali, s potpunom duhovnom smirenošću i srčanom snagom i spokojem misli razgovara sa svojim pomagačima i pod-sjeća ih da je sutra dan šehadeta. Insistira da svaki od njih uzme po jednog člana svoje porodice i iziđe iz ove neprilike, potom da se raziđu po svojim gradovima kako bi im Bog dao neki izlaz, jer ovi ljudi idu za njim i ako ga uhvate, neće dirati ostale. Imam Husejn ovako je otpočeo svoj govor:

“Zahvaljujem Allahu najljepšom zahvalom, hvalim Ga u do-bru i zlu! Bože, zahvaljujem Ti se što si nas putem poslanstva učinio ponosnim! Podučio si nas Kur’anu i učinio da poznaje-mo propise vjere. Podario si nam uši, oči i srca i sačuvao si nas

87

od ukaljanosti mnogoboštvom. Potom si nas učinio zahvalnim na blagodatima. Uistinu, ja nemam ashabe i pomagače vjernije i bolje od svojih ashaba, niti porodicu bolju i dobrostiviju od svoje porodice. Da vas Allah sviju nagradi dobrom nagradom! Mislim da je stigao dan borbe između nas i ove vojske. Ja sam svima dao dopuštenje da možete ići i ostavio vam da slobodno o tome od-lučite. Svi bez smetnje i teškoće idite svojim putem i iskoristite ovu tminu noći.”

Šejh Mufid, Taberi, Ebul-Futuh i Ibn Asir, koji su prenijeli ovaj govor, nisu napisali da ga je u tom trenutku neko od ashaba napustio i otišao. Oni koji su ga i trebali napustiti, razbježali su se na putu nakon stizanja vijesti o šehadetu Muslima, Hanija, Kajsa ibn Mushira i Abdullaha ibn Jaktura. Ruka iz nevidljivog svijeta udaljila ih je od čistih i od svetog harema Imama Husejna, mir s njime. Veliki historičari nakon govora u noći uoči Ašure nisu napisali ništa o Imamovim pomagačima osim izraza požrtvova-nja i istrajnosti. Kada je okončan govor Imama Husejna i kada je on insistirao da ga ostave samog i da se oslobode ove tegobe i sigurno udalje, prije svih njegovi pomagači, braća, sinovi, bratići i sinovi Abdullaha ibn Džafera, a prije svih njih Abbas, sin Zapo-vjednika vjernih, svi su uglas rekli:

“Zašto da idemo?! Da ostanemo poslije tebe živi?! Ne dao Allah takav dan: da ti budeš ubijen, a mi ostanemo živi!”

Požrtvovanost na putu Imama Husejna

Potom se Imam Husejn okrenuo prema Akilovim sinovima i rekao:

“O sinovi Akilovi, od vas je dovoljna Muslimova pogibija. Ja vas oslobađam obaveze. Idite.”

Oni su odgovorili: “Slavljen nek’ je Allah! Šta će ljudi reći ako mi svoga velikana i predvodnika i svoje najbolje amidžiće ostavimo i odemo i uz njega ne upotrijebimo strijele, koplja i sablje i ne budemo znali šta se dešava između njih i neprijatelja?

88

Tako nam Boga, nećemo uraditi takvo što, već ćemo svoje živote, imetke i porodice dati na Božijem putu i putu pomaganja tebe. Ratovat ćemo uz tebe dok ne dosegnemo ponos šehadeta. Ružan li je život poslije tebe bez tebe.”

Potom je ustao Muslim ibn Avsadže i rekao:“Ako mi odustanemo od pomaganja tebi i ostavimo te sama,

šta će biti naš izgovor pred Bogom? Tako mi Boga, neću otići i neću se odvojiti od tebe dok ne zabijem svoje koplje u grudi tvojih neprijatelja i dok, koliko budem mogao, ne napojim svoju sablju njihovom krvlju. Kada nestane oružja u mojim rukama, kamenicama ću ratovati. Tako mi Boga, mi nećemo dići ruke od tebe i neka nam Bog bude svjedok da smo ispo-štovali pravo sina Božijeg poslanika i kada Poslanik nije bio tu. Tako mi Boga, kada bih i znao da ću biti ubijen, potom oživljen i da će me onda u vatri sagorjeti i opet oživjeti i na koncu moj prah vjetrovi rasuti te da ću sedamdeset puta na ovaj način umirati i biti oživljavan, neću se odvojiti od tebe sve dok na tvom putu ne položim svoj život. Zašto ne bih uradio to kada ću jednom biti ubijen, a poslije toga zauvijek biti ponosan i sretan.”

Kada je Muslim ibn Avsadže završio obraćanje, ustao je Zuhejr ibn Kejn Bedželi, isti onaj čovjek koji je nekada bio neprijatelj Imama Husejna i izbjegavao ga dok su putovali prema Iraku. Na tom putu uopće se nije htio sresti s Imamom Husejnom. Ali, šta se može kada Bog želi da Zuhejr na Nje-govu putu uz Imama padne kao šehid, da zauvijek bude po-nosan i da njegovo lijepo ime protkano ponosom bude ukras historije Ašure.

Zuhejr je ustao i rekao:“Tako mi Boga, volim da budem pogubljen, a potom pono-

vo oživljen, potom ponovo pogubljen i tako hiljadu puta, da to bude sredstvo kojim će Bog čuvati Tebe i mladiće iz tvoje poro-dice, a da vi ostanete živi.”

I ostali su govorili u tom smislu. Imam je za njih proučio hair--dovu i vratio se u svoj šator.

89

Imam Sedžad kaže: “Bio sam bolestan one noći u čije je svitanje moj otac postao

šehid. Mene je pazila moja tetka Zejneba. U tom stanju moj otac osamio se u svom posebnom šatoru. Jedino je Dževn ibn Dževn, prethodni sluga Ebu Zerra Gaffarija, bio s njime. Popravljao je sablju moga oca. Moj otac govorio je stihove:

اق واألصيل ف لك من خليل كم لك باإلرشيا دهر أ

هر ال فقنع باكديل من صاحب وطالب قتيل وا سالك سبيل مر إىل اجلليل ولك

وإنما األ

O vremenu, jadno li je tvoje prijateljstvo, Koliko li samo svakog jutra i popodneva ubiješ svojih prijatelja

i onih koji te žele,I ne zadovoljiš se time!I na kraju se sve predaje Bogu,Svako ko je živ ide svojim putem.”

Dva-tri puta Imam Husejn ponovio je ove stihove, a njegov sin Imam Sedžad znao je šta je namjera njegova oca. Tim stihovima htio je ukazati na dolazak kraja na ovome svijetu, njegovoj nevjer-nosti i nemilosrdnosti koji se nekada smješka čovjeku kao ljubazni prijatelj i ljude čini opčinjenim svojim dopadljivim izgledom kao da će uvijek biti onakav kakvim ga žele. Međutim, odjedanput mi-jenja svoj izgled i kazuje o nevjernosti. U ona usta koja je nekada sladila svojom medovinom sipa svoj gorki otrov. Tjera sve prijate-lje i pomagače za koje se mislilo da će zauvijek biti prijatelji, koji su, kada je situacija bila pogodna, govorili o privrženosti, prijatelj-stvu i saosjećajnosti. Štaviše, mnoge od tih prijatelja kao krvoločne i ratoborne neprijatelje postavlja naspram čovjeka. Niko ne zna šta će ga sutra zadesiti i ko će mu oduzeti čast, moć i zdravlje koji su mu podareni. Ko to još nije izgubio u igri sa svojim vremenom? Koji je to junak bio, a da ga povjetarac događaja nije ojačao?

Imam Husejn, mir s njime, kroz svoje stihove kazuje koji će ljudi sutra kasnom zorom pasti kao šehidi. Događaji koji nas

90

prate kroz vrijeme ne mogu se od sebe prebaciti drugima i dru-ge postaviti umjesto sebe na putu tih događaja tokom vremena. Konačnica je u rukama Božijim. Svako živo biće treba preći taj put. Ne samo da smo ja i moji prijatelji danas suočeni s ne-prijatnim licem vremena već će ovaj svijet svima jednoga dana pokazati to lice.

Imam Sedžad kaže: “Shvatio sam namjeru svoga oca da na-govještava svoj šehadet. Plač mi se stegao u grlu, ali sam se suz-držao. Prešutio sam i znao sam da se nedaća spustila. Međutim, moja tetka Zejneba čula je ono što sam i ja čuo. Budući da je ona bila žena, a žene obično imaju mehkoću srca i pokazuju nestr-pljenje, nije se uspjela suzdržati. Ustala je s mjesta i bez pokrivača otišla do svoga brata i rekla:

‘Teško li je biti bez brata. Kamo sreće da sam umrla prije ovoga. Danas ću ostati bez oca, bez majke i bez brata. O nasljedniče prethodnih i utočištu onih koji ostaju!’

Imam Husejn vidio je svoju sestru zabrinutu i uznemirenu, te reče:

يطان. لمک الش خية، ال يذهب حبيا أ

‘O sestro, neka ti šejtan ne oduzme strpljenje.’”1

Lekcija Imama Husejna

Ove riječi Imama Husejna jesu lekcija za njegovu sestru Zej-neb, lekcija koja je sprema za tešku budućnost u Kufi i Šamu, lekcija koja uči da će predvodništvo ovog ustanka poslije Imamova šehadeta sve do povratka Ehli-bejta u Medinu biti na Zejnebi-nim plećima i on joj predaje ovaj Božiji emanet. Imam Husejn svojoj sestri reče:

“Draga sestro, ne daj Bože da ti šejtan oduzme strpljenje”, želeći reći da spozna sebe, svoju ličnost i da ne zaboravi svoju

1 Lehuf, str. 82.

91

vrijednost za koju vjeruje da je posjeduje u ovom velikom ustanku. Ono što ti trebaš uraditi nije lakše od onoga što ja radim. Ovu dužnost možeš izvršiti jedino veličinom duha i ličnosti te du-hovnošću koju si stekla Alijevim i Fatiminim odgojem i koju si naslijedila od svoga oca i majke. Ako ćeš večeras biti nestrpljiva, čuvši samo neki nagovještaj šehadeta svoga brata, ako se nećeš suzdržati naspram jedne riječi koja te ganula, kako ćeš moći, sestro moja, vidjeti i otrpjeti sutrašnje događaje? Uz sve to, ti ćeš strpljivošću i veličinom duha držati govor na bazaru Kufe i u glavnom gradu islamske države, tj. u Damasku. Trebaš kazati sve što nije kazano i otkriti sve što je skriveno. Trebaš ukloniti zastore s prevara neprijatelja Ehli-bejta i u središtu Emevijskog hilafeta i vlasti Ebu Sufjanove porodice usmjeriti pažnju ljudi na zbilju stvari. Trebaš njihov nedolični propagandni plan osujetiti s nekoliko govora.

Imam Husejn naučio je sestru ovoj kratkoj, ali istovremeno veoma sadržajnoj lekciji, a i sam je bio ganut. Suze su ispunile njegove oči, rekavši joj:

“Šta da radim, sestro, vidiš li kakve su nastale okolnosti. Vidiš li koja se vojska sakupila da bi me ubila.”

Zejneb je rekla neke dirljive riječi i udarila se rukama po licu, rastrgnula okovratnik i izgubila svijest. Imam je pomogao sestri da dođe sebi i jezikom smiraja, postojanosti i čvrstine, s nešto više riječi, ponovio što je već rekao:

“Sestro draga, smiri se! Nemoj izgubiti svijest o Bogu, ne za-boravi na strpljenje. Zar stanovnici Zemlje neće umrijeti, a ni stanovnici nebesa nisu vječni. Sve će umrijeti osim Boga, Koji je stvorio stvorenja snagom Svojom. On će ih jednoga dana sve oživjeti, a On je Jedan Jedini i Skriveni. Sestro draga, moj djed bio je bolji od mene, moj otac bio je bolji od mene, moja majka i moj brat bili su bolji od mene i svaki musliman dužan je slijediti Božijeg poslanika.”

Nakon ovih utješnih riječi Imam Husejn kaza:“Sestro moja, zaklinjem te Bogom, postupi u skladu s onim

čime sam te zakleo. U tuzi za mnom nemoj rastrgati svoju

92

odjeću, nemoj nanijeti ogrebotine na tijelu i nemoj odavati nestrpljivost.”

Prošla je noć Ašure, noć koja je neponovljiva u historiji čovječanstva, jer su neponovljive velike ličnosti koje su se u toj noći na putu Božijem bile predale šehadetu i iščekivale jutro kako bi ispunile svoj dug prema Božijem poslaniku i Zapovjedniku vjernih. Kada vrijeme može ponovo iznjedriti ovakve ličnosti? Više se neće ponoviti okolnosti u kojima su se pojavile ove ličnosti i do te mjere se usavršile. Znači, ako bi se ponovo spustio Kur’an, i ako bi bio poslan poslanik koji ima veličinu Pečata poslanika, s.a.v.a., pojavili se otac i majka, poput Alija i Fatime, osigurala se sredina kao što je sredina u kojoj je živio besporočni Ehli-bejt, stvorile se okolnosti za pojavu 17 mladića Beni Hašima, kojima, po riječima Imamā, nije bilo sličnih na Zemlji, sve se to osigura i omogući, sve što je potrebno za pojavu ljudi, kao što je Habib ibn Mazaher Asadi i drugi Imamovi prijatelji, i da povrh svega toga isla-mu prijeti takva opasnost kakva je prijetila u tom historijskom razdoblju od strane Beni Umejja, i da se u svakom smislu ponovi povoljna i nepovoljna situacija s istim onim stanjem 61. godine po Hidžri – u tom slučaju moći će se ponoviti noć Ašure i noć 11. muharrema.

Imam Husejn i njegovi pomagači u noći Ašure

Noć Ašure za Imama Husejna i njegove pomagače protekla je u namazu, traženju oprosta, molitvi i opuštenom raspo-loženju. Ujutro je stigao njihov počasni dan. Šejh Mufid u Eršadu i Taberi u Tarihu navode da je Imam nakon sabah--namaza poredao svoje vojnike od kojih su bila trideset dva ko-njanika i četrdeset pješadinaca. Zuhejra ibn Kejna postavio je za zapovjednika desnoga krila vojske, a Habiba ibn Mazahera za zapovjednika lijevoga krila. Zastavu je predao u ruke svome bratu Abbasu.

93

I Omer ibn Sa‘d također je rano ujutro toga dana dotjerao redove svojih vojnika. Zapovjedništvo nad desnom stranom pre-uzeo je Amr ibn Hadždžadž Zubejdi, a nad lijevom Šimr ibn Zil-Džušan. Zapovjedništvo nad konjanicima predao je Uzretu ibn Kajsu Ahmasiju, nad pješadincima Šabsu ibn Rabi’u, a zastavu je dao svome slugi.

Jutro na Dan ašure

Imam Husejn, mir s njime, na dan Ašure nekoliko puta govorio je pred ljudima. Svoj dan počeo je s namazom. Prije nego što je održao govor i počeo razgovarati s neprijateljem, svoj glas podigao je za molitvu i obraćanje Bogu. Od Njega je tražio uspjeh, uputu i razboritost. Molitva i govor Imama Hu-sejna, mir s njime, izrečena je vrhunskom rječitošću, ljepotom izričaja i savršenošću govora. Taj govor kazuje o spokojnoj, smirenoj i snažnoj duši koja kao da sve ove vojnike vidi kao prijatelje i simpatizere koji su došli pomoći Imama, iako ovaj govornik zna da će ga nakon ovih govora ubiti i da će ga napa-sti trideset hiljada kopalja. Govornik koji je žedan i nema kapi vode da nakvasi usne. Govornik koji zna da će mu žene i djeca za koji sahat biti zarobljeni od strane drskog i nemilosrdnog neprijatelja. Govornik koji zasigurno nije pojeo dovoljno hra-ne i gladan je. Iako na Dan ašure zbog odvažnosti i velikoduš-nosti nije iskazao glad i samo se požalio na žeđ, Imam Sedžad, mir s njime, kaže:

“Ubili su sina Božijeg poslanika, dok su mu usne bile žedne, a stomak gladan.”

Zbilja, kako je zanimljivo da žedan i gladan govornik na-spram više hiljada neprijatelja koji su ga došli ubiti, govornik koji je sa svih strana okružen nespokojem, brigom, uznemi-renošću – unatoč svemu govori u takvom stanju. Gdje se u historiji čovječanstva može naći ovakav govornik da bude vrlo rječit i otmjen u govoru, da govori s potpunim smirajem

94

duše i snagom srca, da govori čvrsto i postojano, da nikako ne iskazuje bespomoćnost, slomljenost i poniznost, da sve što više njegovi pomagači bivaju pogubljeni i što više pustoš za-hvata njegovo okruženje, njegove riječi dosežu veći vrhunac, da se sve više očituje njegova snaga duha i da bolje dolazi do izražaja sabranost i prisebnost. To je govornik slomljenih kri-la, govornik koji je usamljen, bez igdje ikoga: a takvo stanje ne ostavi ni najmanjeg traga na njegov govor i svi ti nespoko-ji, brige i uznemirenosti ne poljuljaše njegov duhovni smiraj, ne javi se zabrinutost, ne savladaše ga nemir i uzrujanost.

Dova Imama Husejna

Ujutro, na Dan ašure, neprijateljski konjanici krenuli su u napad prema Imamu Husejnu. Imam Husejn podigao je ruke i rekao:

مر نزل، يف لك أ نت و

ة، و أ يف لك شد نت ثقيت يف لك كرب و رجا

اللهم أ

ة، كم من هم يضعف فيه الفؤاد و تقل فيه احليلة و خيذل فيه ثقة و عد ک إ مين رلبة ک

إ شكوته و بک نزحكه أ ، العدو فيه يشمت و ديق الص

حسنة لك صاحب و نعمة لك و نت أ و كشفته، و ففرجته سواک، ن قم

و منتىه لك رلبة.

“Bože moj, Ti si moj oslonac u svim nemilim događajima! Ti si moja nada u svim teškoćama! Ti si moj pomagač i podržatelj u svemu što me zadesi!

Koliko je tuge koja je oslabila srce i suzila puteve iznalaska rješenja. Prijatelji ne mogu ništa učiniti, a neprijatelji su zluradi. Ali, sve sam preuzeo na sebe, obraćajući pažnju na Tebe i nikom se osim Tebi nisam žalio, žudeći za Tobom mimo svega ostalog. Ti si mi otvorio vrata olakšanja i otklonio od mene tugu. Ti posjedu-ješ sve blagodati, vlasnik si svakog dobra i sve su želje usmjerene prema Tebi!”

95

Govor Imama Husejna upućen neprijateljima

Potom je Imam Husejn, mir s njime, uzjahao svoju kamilu i potpuno jasno i razgovijetno, da ga je većina prisutnih čula, glasno govorio:

“O Iračani, poslušajte moje riječi i nemojte žuriti u mom pogu-bljenju dok vas ne opomenem i ne kažem ono što mi je obaveza kaza-ti i dok ne iznesem obrazloženje zbog čega sam došao u Irak. Potom, ako prihvatite moje obrazloženje, povjerujete u moje riječi i postupite sa mnom u skladu s pravdom i poštenjem, odabrali ste za sebe put svoje sreće i nećete imati pristupa meni. Ako pak ne prihvatite moje obrazloženje i okrenete se od puta pravde i poštenja, onda posegnite za mojim ubistvom nakon što dobro razmislite i sagledate situaciju. Nemojte se ishitreno i nepromišljeno upustiti u to, jer:

Moj Gospodar je Allah, Koji Knjigu objavljuje, On štiti one koji su dobri.”

Kada je Imam Husejn to rekao i kada su se začuli plač i narica-nje sestara i kćerki koje su ga čule, Imam je naredio bratu Abbasu i sinu Aliju da ih ušute, jer će nakon ovoga mnogo plakati. Kada se stišao glas članova Čiste porodice, iza zastora Imam Husejn, mir s njime, ponovo je izrekao zahvalu Gospodaru i poslao se-lam na Božije poslanike i meleke. Govorio je razgovjetnije i izra-žajnije od svakoga govornika koji je bio prije i koji će doći poslije njega. Obratio se narodu Kufe i rekao:

“A sada pogledajte u moje porijeklo i vidite ko sam ja? Potom se okrenite vama samima i ukorite sebe. Pogledajte da li vam je do-pušteno da me ubijete i da oskrnavite svetost moju? Zar ja nisam sin kćerke vašeg Poslanika i sin njegova opunomoćenika, ami-džića njegova i prvog čovjeka koji je povjerovao u njega i potvr-dio istinitost Božijeg poslanika zajedno sa svim onim što je donio od Gospodara. Zar Hamza, prvak šehida, nije moj amidža. Zar Džafer Tajjar, kojem su u Džennetu podarena dva krila, nije moj amidža. Zar do vas nisu došle riječi Božijeg poslanika, koji je rekao za mene i moga brata da smo mi prvaci mladića u Džennetu. Pa ako me potvrdite u vezi s ovim što sam rekao, upravo to je istina.

96

Tako mi Boga, otkada sam saznao da je Bog u neprijateljstvu s la-žljivcima, nisam izrekao laž. Ali, ako ne prihvatate moje riječi, pa među vama su ljudi koje možete pitati. Obavijestit će vas o ovome što sam vam rekao. Pitajte Džabira ibn Abdullaha Ansarija, Abu Sa‘ida Hudrija, Sahl ibn S’ada Saedija, Zejda ibn Erkama, Enesa ibn Malika – neka vam kažu da li su od Božijeg poslanika, s.a.v.a., čuli ovo o meni i o mome bratu Zar vas ove riječi Božijeg poslani-ka, s.a.v.a., neće spriječiti od prolijevanja moje krvi?”

Potom je rekao:“Pa ako sumnjate u ovo, da li sumnjate u to da sam ja sin kćer-

ke vašeg Poslanika? Tako mi Boga, između istoka i zapada nema nijednog drugog sina kćerke Božijeg poslanika osim mene, bilo među vama, bilo među ljudima mimo vas! Teško vama! Da li sam vam ubio nekoga da tražite od mene njegovu krv? Da li sam vam otuđio imetak pa ga tražite u povrat? Da li hoćete od mene odmazdu za neku povredu?”

Iako je Imam Husejn u svom govoru iznio sve ovo, ipak nije čuo odgovora i niko se nije našao da mu odgovori, te je bio pri-nuđen spomenuti neke ljude i obratiti im se. Rekao je:

“O Šabasu ibn Rabijj! O Hadždžaru ibn Ebdžar! O Kajsu ibn Aš’as! O Jezide ibn Haris! Zar mi vi niste napisali: ‘Voće je zrelo i vrtovi zeleni i bujni, i ti ćeš doći do vojske koja je spremna da te pomaže, zato što brže kreni za Irak?’”

Taberi bilježi da su u odgovoru Imamu Husejnu, mir s njime, rekli: “Mi nismo pisali pisma i ne znamo o čemu ti pričaš!”

Zbilja, dokle ide čovjekova zloba da isti oni ljudi koji su pozi-vali svoga Imama, mir s njime, brojnim pismima i potpisali se na njima, bez imalo stida u odgovoru mu kažu da ih oni nisu pisali i da ga nisu pozivali.

Šabs ibn Rabi’, licemjer s više lica

Ovdje ćemo predstaviti jednu od ključnih ličnosti među ovim niskim i bijednim ljudima kako bi se saznalo do koje mjere čo-vjek može biti beskarakteran, privržen Ovom svijetu i prevrtljiv.

97

Da vidimo ljude koji se zbilja mogu svakog jutra pojaviti među ljudima lica drugačijeg od jučerašnjeg, da jednog dana isuču sa-blje za Boga, a drugog protiv Boga, da jednog dana budu Alijevi pomagači, a drugog njegovi neprijatelji, da jednog dana budu ubice Imama Husejna, a drugog njegovi osvetnici. Šabs ibn Rabi‘ jedan je od zapovjednika iračke vojske i jedan od ubica Imama Husejna. Nekada je bio mujezin Sedžahe, osobe koja je za sebe tvrdila da je poslanikinja. Kada se ova žena među ple-menom Beni Temim proglasila poslanikinjom, on je prihvatio da joj bude mujezin. Međutim, kada je Sedžah osramoćena, Šabs je prihvatio islam. I sam je učestvovao u Osmanovu ubi-stvu. Potom se uvrstio među ashabe Imama Alija, mir s njime, a poslije se pobunio upravo protiv njega i stao na stranu njegovih neprijatelja. Bio je uz haridžije. Jednog dana pokajao se što je bio među haridžijama i povukao se. Godine 61. po Hidžri uče-stvovao je u ubistvu Imama Husejna i njegovih pomagača. Bio je jedan od utjecajnih ljudi u tom sukobu. Kada je Muhtar ibn Ebi Ubejd Sakafi ustao da osveti krv Imama Husejna, Šabs, koji je i sam bio jedan od Imamovih ubica, išao je zajedno s Muh-tarom i pomagao ga. Poslije je postao načelnik policije u Kufi i imao je učešća u ubijanju Muhtara ibn Ebi Ubejda. Umro je oko 80. godine po Hidžri.

Kako se može okoristiti nebeskom dušom Imama Husejna ovakav čovjek koji nije nimalo osjetio duhovnost? Kako je mo-guće da se odsjaj svjetlosti Imamove smirene duše pokaže na njegovoj zamrloj i upropaštenoj duši. Riječi Imama Husejna na-spram takvih ljudi došle su dotle da je rekao:

“Ne, tako mi Boga, neću kao bespomoćni i bijedni ljudi pri-segnuti i neću bježati s bojišta kao što to rade robovi suočeni sa silnicima. Tražim utočište kod Boga od zla vašega i od zla svakog oholnika koji nije povjerovao u Boga!”

Postepeno su se stvarale pripreme za početak rata. Omer ibn Sa‘d stavio je strijelu u luk i ispalio je prema vojnicima Imama Husejna, govoreći:

98

“Budite svjedoci kod zapovjednika Ibn Zijada da sam ja prije svih ostalih započeo rat.”

Rat se do oko podneva nastavio punom žestinom i većina Imamovih pomagača postali su šehidima. Imam je u podne za-jedno s ostalim ashabima klanjao namaz houf2, tj. klanjao je dva rekata umjesto četiri. Poslije namaza nastavilo se s ratovanjem sve dok nisu poginuli svi mladići Beni Hašima. Oni su padali jedan za drugim. Čak su i dječaci i dojenčad dosezali položaj šehadeta. Postepeno je stigao i taj čas koji je promijenio tok hi-storije islama i na prvim stranicama historije ispisao im je čast šehadeta. Zasigurno je upravo tako i nema dana kakav je dan Alija ibn Husejna.

و يوم فموت و يوم فبعث حيا. الم عليه يوم و السNeka je mir na njega na dan kada je rođen, na dan kada preseli i na dan kada bude proživljen.

Broj šehida među vojskom Imama Husejna

Nije sasvim izvjesno koliko je na Dan ašure zajedno s Ima-mom palo šehida. Međutim, najčešće se spominje da su sedam-deset dvije osobe dosegle šehadet.

Taberi bilježi da su 72 Imamova ashaba pali kao šehidi. Šejh Mufid bilježi da je Omer ibn Sa‘d istog dana, tj. Dana ašure, poslao Imamovu glavu, mir s njime, Ubejdullahu ibn Zijadu. Naredio je da odrube glave ashabima i članovima bliže poro-dice. Ukupno su bile 72 glave. U zijaretu Nahije mukades, koji se prenosi u Ikbalu od Sejjida Ibn Tavusa, također, spominju se imena 72 šehida. U ovom zijaretu spominju se imena seda-mnaest šehida Beni Hašima, a potom imena 55 šehida koji su bili Imamovi ashabi.

2 Namaz houf ili namaz u stanju straha poseban je oblik obavljanja vadžib-namaza u skraćenom obliku u situacijama kada je čovjek izložen velikom strahu. (Op. prev.).

99

Sedamdeset i dva živa šehida

Zbilja treba biti pažljiviji prilikom istraživanja i sagledavanja djelovanja ova 72 čovjeka i na taj način dati odgovor kako je ova mala skupina mogla stvoriti ovaj ogromni, živi i vječni pokret. Da su Imam Husejn i njegovi pomagači imali ovosvjetski cilj i, poput velikog broja običnih ljudi, bili pogubljeni na putu prize-mnog materijalnog cilja, ne bi bilo moguće da na ovom svijetu dobiju ovoliku veličinu. Pored toga, izgled samog ustanka poka-zuje da ovo nije ustanak s materijalnim ciljevima i nije ukaljan ovosvjetskim i ličnim namjerama. Značaj koji je dobio ovaj usta-nak u historiji islama, štaviše u historiji uopće, bio je zbog onoga što je prethodno rečeno i objašnjeno – bilo je zbog toga što je stanje u kojem se islamski svijet tada nalazio nametnulo Imamu Husejnu dužnost i njegova je procjena bila to da se treba podići i žrtvovati svoj život. Očuvanje islama smatrao je ovisnim o ovom ustanku.

Visoki ideal i cilj ustanaka

Imam Husejn, mir s njime, digao je ustanak na putu jednog uzvišenog cilja. Imam Husejn nije pokrenuo ustanak da skloni Jezida i da on dođe na njegovo mjesto. Znači, nije htio ostvariti lični interes, niti je neprijateljstvo s Jezidom bilo lično. On je po-državao istinu u svakom obliku i sa svakim izgledom s kojim se pojavljivala. Imam je ustao naspram neistine, bilo da su na njenu čelu Jezid ili neko drugi. Ova 72, s Imamom 73 čovjeka, ustali su da bi vjera ostala živa kroz historiju. Da nije bilo tako, ne bi ostvarili taj cilj. Nisu ustali kako bi im se oprostili grijesi i kako bi oni bili odvojeni od ljudi koji su čitav život činili grijeh. Nisu zgrtali nedozvoljeno bogatstvo i imetak da bi jednim odlaskom na Kerbelu ili u Mekku sve svoje nedostatke i propuste nadokna-dili, i nisu imali cilj da jedan dio nedozvoljenog imetka uvakufe kako bi Bog prešao preko svega ostalog.

100

Šehidi Kerbele – bogobojazni ljudi

Većina ovih ljudi nisu bili ni grešnici ni dužnici. Predvodnik ovog ustanka bio je Imam Husejn, koji je bio bezgrešan i koji je u čitavu svom životu ostao sačuvan od svakog grijeha, bilo velikog ili malog. Mladići Beni Hašima, također, bili su bogo-bojazni ljudi i imali su položaj dosta blizu bezgrešnosti. I ashabi Imama Husejna u pogledu ibadeta, bogobojaznosti i pobožnosti bili su odabranici svoga vremena. Da li su oni, kao što mnogi misle, dosegli položaj šehadeta kako bi bili utočište za grešni-ke ummeta? Znači, ako su prije ovoga muslimani ili sljedbenici Ehli-bejta činili grijeh s nespokojem i zabrinutošću, da nakon šehadeta Imama Husejna, mir s njime, budu bezbrižni, neka gri-ješe koliko mogu, s potpunom sigurnošću u oprost i neka varaju ljude koliko mogu, neka se ne plaše obračuna i Božije kazne, jer je Imam Husejn poginuo zbog zagovora za grešnike ummeta. Imam Husejn pao je kao šehid kako bi bilo oprošteno grešnicima ummeta. Narod je griješio i griješit će, a Imam je platio cijenu iskupa za njihove grijehe. Hazreti Isa, a.s., obješen je i kršćanski grešnici su spokojni. I Imam Husejn ubijen je i time je osigurao grešnike ummeta!

Pogrešno shvatanje šehadeta Imama Husejna

Utječemo se Bogu od ovakvog tumačenja i načina razmišlja-nja koji se možda više dopada svjetini, a koji je potpuno supro-tan stvarnome Imamovom, mir s njime, cilju u ovom pokretu. Ustvari, on je ustao kako bi se ljudi više plašili Boga, kako bi bili oprezniji spram posljedica grijeha koji će pratiti grešnike i na ovom i na budućem svijetu, kako bi više obratili pažnju na vjer-ske obaveze. Ustao je kako bi bila sakupljena prostirka grijeha i kako bi se ljudima onemogućio pristup onome što je zabranjeno, kako bi se u ljudima oživio duh bogobojaznosti. Ustao je kako bi naređivao dobro i odvraćao od zla, kako bi spriječio razvrat i

101

griješenje, kako bi ojačao strah od Boga u srcima ljudi i okrenuo ih ka Bogu, kako bi se javili rezultati odgoja Kur’anom i njegova učenja. Takav narod neće lagati, neće izdati, i u poslovima koje obavlja bit će pošten, hrabar i neustrašiv. Neće obožavati nikoga osim Boga, neće se predati nikome osim istini i neće se povino-vati nikome osim zakonu i jakom argumentu.

Imam Husejn nije poginuo kako bi ljudima rekao da posli-je njegova šehadeta nema potrebe za istinoljubivošću, povjere-njem, ibadetom, zakonitim stjecanjem imetka, sustezanjem od nedozvoljenih radnji i čuvanja prava ljudi. Imam Husejn nije poginuo kako bi njegovi sljedbenici bili mirni od ovih briga i čitav život mirne duše griješili. Ovakav način razmišljanja sra-motan je za muslimane i vrijeđa sveti duh šehida Božijeg puta, koji su postali šehidima jedino na putu borbe s grijehom i nevje-rovanjem. Uopće je nemoguće da se neko udaljavanjem od Boga približi Imamu, da srdžbom Božijom učini Imama zadovoljnim i da dio grijeha prepusti Imamu kako ga Bog ne bi mogao pozvati na odgovornost.

Ljudi i duh pokreta Imama Husejna

Ljudi koji ovako razmišljaju ne samo da su izdali islam i duh pokreta Imama Husejna već se može reći da su oni uspostavili sistem kapitalom šehadeta Imama naspram Božijeg halala i ha-rama, nagrade i kazne. Teško li se muslimanu koji ne bude oba-vljao namaz, ne bude postio i ne bude čuvao prava muslimana, koji se bude ukaljao upuštanjem u nezakonite radnje ili bude priskrbljivao za život kamatarenjem i stjecanjem nezakonite za-rade, a onda bude radostan što je on sljedbenik Imama Husejna. Ovakvog muslimana treba upitati zašto si ti sljedbenik Imama Husejna kada se tebi ne sviđaju njegovi postupci, a njemu se ne sviđaju tvoji? On je govorio istinu, a ti lažeš. On je bio povjerljiv, a ti izdaješ. On je noć uoči Ašure zatražio priliku da provede noć u namazu, molitvi, traženju oprosta i učenju Kur’ana, dok tvoje

102

noći pretežno prolaze u grijehu i nedoličnim radnjama. On se na putu Božijem odrekao svega što je imao, dok se ti na Božijem putu ne odričeš ni novčića. Mnogi ljudi postali su sljedbenici Imama Husejna jer ga nisu spoznali i pretpostavili su da se Imam može pridobiti jednim selamom i ljupkim frazama, poput mno-gih ljudi koji uzaludno iščekuju pojavu Imama Mehdija, mir s njime, ne znajući da se pojava Imama Mehdija neće desiti za-hvaljujući takvim selamima i takvim riječima. I taj Imam, kojeg oni zamišljaju, neće se nikada pojaviti. Istinski Imam, koji će se pojaviti, neće dijeliti među svojim sljedbenicima pare i poslove.

Smisao poslanstva i imameta

Ako neko dobro spozna smisao poslanstva i imameta, neće zapasti u ovakve greške i neće Poslanika i Imama vidjeti odvo-jenima od Božijeg ustrojstva. On zna da je veličina Poslanika i Imama utemeljena na robovanju Bogu i ne može se okoristiti Poslanikom i Imamom osim putem robovanja Bogu. Imam Hu-sejn na Dan ašure, unatoč svim problemima i nedaćama i unatoč tome što neprijatelj nije bio spreman obustaviti rat na nekolike minute za molitvu, u tim teškim ratnim okolnostima svoj podne--namaz klanjao je u džematu. Dvojici svojih prijatelja, Zuhejru ibn Kejnu Badželiji i Sa‘idu ibn Abdullahu Hanefiji rekao je da stanu ispred njega, svoje grudi postave kao štit i da spriječe ne-prijateljski napad dok on obavi svoj namaz. Kako će ovaj Imam biti zadovoljan i kako može biti zadovoljan da neko, umjesto da obavlja namaz, žali i tuguje za njim i da je siguran u njegov za-govor i podršku a ne izvršava vadžibe i čini nedozvoljene stvari. Tugovanje i žaljenje za Imamom Husejnom, mir s njime, tre-ba ljude dublje upoznati s vjerom, približiti ih Bogu, udaljiti od griješenja, u njima ojačati želju za vjerom i u njima oživjeti duh tevhida. Trebaju znati da će Bog biti zadovoljan i prihvatit će okupljanja na kojima se tuguje i oplakuje Imam Husejn i uzro-kovat će onosvjetsku nagradu jedino ako se održavaju u okvirima

103

robovanja Svevišnjeg Boga i ako u sebi ne budu sadržavali laž i nedozvoljene radnje, jer se Bog ne može obožavati putem grijeha, a nedozvoljene radnje ne mogu biti uvod za robovanje.

Postupanje u skladu s bogobojaznošću bit će prihvaćeno

Svevišnji Gospodar prihvata djelo koje bude izvršeno u okvi-rima bogobojaznosti. Svako djelo koje bude takvo i bude pred-metom zadovoljstva Svevišnjega Gospodara imat će učinka u po-pravljanju i usavršavanju čovjekove duše i čovjeka će uzdignuti za jednu razinu. Nije moguće da se uradi dobro djelo, a da ono ne ostavi trajnog traga na čovjekovu nutrinu i dušu. Taj dobar trag na duši jeste dobro djelo koje će se na jednoj razini mani-festirati kao onosvjetska nagrada. Sve dok djelo ne ostavi dobar trag na čovjekovu dušu, nema smisla da mu se daje nagrada. Isto tako, sve dok na čovjekovoj duši ne bude ružnih tragova, nema smisla da bude kažnjen. Kako samo griješe ljudi koji su izvrši-li naizgled dobra djela, a koja nisu ostavila ni najmanjeg traga na njihovu dušu i nisu nimalo doprinijela njihovu savršenstvu. Ostali su na niskoj razini duše na kojoj su i bili, a istovremeno umišljaju da su za njih spremne bezbrojne nagrade. Dobra djela trebaju odgojiti čovjeka, usmjeriti ga duhovnim putem, uvećati ispravnost i zdravlje njegove nutrine, iskorijeniti moralne nepo-dopštine, a namjesto njih razviti i ojačati u čovjekovu biću mo-ralne vrline. Kada se dogodi da izostanu tragovi koji se javljaju zbog dobrih djela, treba shvatiti da to i nisu bila dobra djela, već da su obavljena suprotno zapovijedi. Nerijetko se događa da, su-protno onome što čovjek misli, takva djela čak ostave loš trag na čovjekovu dušu:

فمن اكن يرجو لقاء ربه فليعمل قمال صاحلاKo se nada susretu s Gospodarom svojim, neka dobra djela čini.3

3 Al-Kehf (18), 110.

105

Peta lekcija

Vječnost Dana ašure

U mjesecu muharremu 61. godine po Hidžri, na području Iraka, pored rijeke Eufrat, desio se događaj koji se toga dana u historijskom pogledu činio veoma neznatnim, malim i beznačaj-nim. Ogromna vojska koju je mobilizirala islamska državna vlast koja je bila u rukama Beni Umejja napravila je opsadu skupine koja nije brojala ni stotinu vojnika i izvršila pritisak na njih kako bi prisegli tadašnjem halifi i kako bi se pokorili njegovoj naredbi. Budući da ova mala skupina nije pristala dati prisegu i da se nije predala, počeo je žestok rat koji je trajao veoma kratko. Za manje od jednog dana sve je bilo završeno. Svi vojnici te male vojske bili su pobijeni i mislilo se da će ovaj historijski događaj, kao stotine njemu sličnih, čak i važnijih koji su se desili i dešavaju se u historiji čovječanstva, biti zabilježen na marginama historije i da će se usljed protoka vremena naći pored ostalih zastarjelih i zaboravljenih događaja historije.

Izvještaj o sveopćem suprotstavljanju

Kada se desio ovaj događaj, život muslimana tekao je svojim uobičajenim tokom i svako se zanimao svojim svakodnevnim poslovima. Trgovci su bili zaokupljeni trgovinom, džamije su bile u funkciji i namazi su se obavljali u džematu. Muslimanski propovjednici na minberima su držali govore o halalu i hara-mu, Džennetu i Džehennemu, nagradi i kazni i ostalim vjer-skim temama.

106

Jedino o čemu se nije govorilo bilo je pitanje ovog naizgled ne-učinkovitog i prolaznog događaja. Samo je državna vlast s dvjema namjerama poslala izvještaj o ovom događaju u različita područja islamske države toga vremena i to vrlo sažeto i nejasno. Prvi razlog jeste taj da bi ljudi bili obaviješteni o pogibiji predvodnika ovog po-kreta koji se suprotstavljao državnoj vlasti, da bi uzeli pouku iz toga što se desilo i da se ovakvi ustanci ne bi ponovili. Drugi razlog jeste da državni aparat u ovom događaju sebe predstavi kao nekoga ko je bio na putu istine i nevin, a predvodnike ustanka kao ljude koji izazivaju nemile događaje i koji prave nered, bez obzira na to što se na njihovu čelu nalazio Husejn ibn Ali, te da ih predstavi kao ne-koga ko nije djelovao u skladu s istinom i ko je želio provoditi silu.

Nije samo državni aparat Beni Umejja sa svojim pristalicama već je čak i većina muslimana toga vremena tumačila taj događaj u korist ubica Imama Husejna. Pretpostavljalo se da se, pored toga što su postali šehidi, niko od Ehli-bejta i njegove skupine neće imati snage suprotstaviti Jezidu, a da će srca, ranjena šeha-detom Imama Husejna, poslije neznatnog vremena zacijeliti s prolaskom vremena. Oni nisu znali da će ova tragedija, koja je trajala nekoliko sati, zbog čistog i istinskog dragulja koji je ima-la u sebi i zbog potpune podudarnosti s dubokim stvarnostima borbe istine i neistine, prolaskom vremena dobiti na veličini, a njen utjecaj iz dana u dan bivati sve veći i veći. U vrijeme kada se desio bilo je samo nekoliko osoba iz čiste Poslanikove porodice koje su mogle procijeniti ovaj događaj i govoriti o njegovim po-sljedicama u budućnosti po muslimane i historiju islama i done-kle izbaviti ljude iz grešaka u koje su zapali. Upravo tih nekoliko osoba bili su ti koji su mogli svojim riječima ukloniti zastor s nesuvislih postupaka vlasti i grešaka ljudi i nagnati ih da se zami-sle šta su ovi mirni i uspavani šehidi na zemlji uradili neprijatelju i kakav će odjek imati u historiji ove odrubljene glave nabijene na koplja. Oni su bili ti koji su kao zarobljenici išli po selima i gradovima i mijenjali misaoni pravac ljudi i koji su očuvali sve-tost svojih šehida od svake vrste razmišljanja osim razmišljanja o pravu i sreći naroda.

107

Zašto tragedija na Kerbeli nije zaboravljena?

Ovdje se postavlja pitanje na koje treba obratiti pažnju i od-govoriti na njega.

Zašto je tragedija šehadeta Imama Husejna, mir s njime, po-stala središtem svih historijskih muslimanskih događaja i svih vjerskih ustanaka? Zašto nijedan organiziran ustanak, pokret i šehadet, nije mogao poput ustanka Imama Husejna ostvariti to-liku veličinu u svijetu. Zašto je ova tragedija pretekla sve ostale tragedije u historiji islama? U Bici na Uhudu, u blizini Medine, koja se desila u mjesecu ševalu treće godine po Hidžri između Božijeg poslanika i muslimana s jedne strane, i mnogobožaca iz Mekke s druge, 700 muslimanskih vojnika bilo je poraženo od 3.000 neprijateljskih zbog fatalne greške koja se desila kada se četrdeset osoba među muslimanima nije pokorilo naredbi svoga zapovjednika. Doživjeli su poraz nakon što su savladali i pobije-dili neprijatelja, a više od osamdeset muslimana pali su kao šehidi. Čak su tijela većine šehida poslije šehadeta bila masakrirana. Tijela su bila takva da sestra nije prepoznala svoga brata osim po pro-cjepu na prstenu koji mu je bio na prstu. Unatoč svemu, Bitka na Uhudu i šehadet više od osamdeset muslimanskih boraca nije poprimilo veličinu tragedije na Kerbeli.

Događaj vezan za šehide Fehha

Događaj vezan za šehide Fehha, kada je skupina potomaka Božijeg poslanika, za vrijeme vladavine Hadija Abbasija u blizini Mekke, pala kao šehidi, kao i događaj vezan za šehadet šesnae-stero osoba iz Poslanikove loze, potomaka Imama Hasana, koji su u hašemijskom zatvoru u Kufi, po naredbi Mensura Dava-nekija, bili zatočeni i koji su jedan po jedan u njemu umirali, a da Mensur nije dopustio da se ukopaju njihova tijela, već je poslije njihova preseljenja naredio da se krov zatvora obruši na tih šesnaestero potomaka Božijeg poslanika, koji su pogubljeni

108

u zatvoru a da pritom nisu ni gasuljeni niti ukopani, kao i ostale slične tragedije u historiji islama nisu poprimile značaj i veličinu tragedije na Kerbeli.

Nijedan šehid nije postao šehidom Kerbele

Nijedno ime šehida ne može zauzeti mjesto imena Imama Husejna, mir s njime. Čak ni ime Hamze, sina Abdul-Mutaliba, plemenitog amidže Božijeg poslanika, koji je na Uhudu pao kao šehid i koji je od Boga i Njegova poslanika nazvan sejjidom šehida, ne može zamijeniti ime Imama Husejna, mir s njime, i ne može se očekivati da će on polučiti rezultate koje je Imam polučio. Zbog čega je to tako?

Mi ne želimo ili možda ne možemo ovom konstatacijom dati potpun odgovor, ali se može reći – čak i ne uzimajući u obzir ličnost vođe ovog ustanka, koji je zasigurno razlog prednjačenja ovog ustanka nad ostalim – da jedan od najvažnijih i najučinko-vitijih faktora i razloga zbog čega je Husejnov pokret i ustanak pretekao ostale leži u onome što je uslijedilo nakon nemilih do-gađaja i šehadeta Imama Husejna i njegovih pomagača.

Nedolično ponašanje neprijatelja

To je bio period na kojem je sam neprijatelj ustrajavao da bi ga stvorio, ne znajući da time stvara preduvjete za svoje sramo-ćenje i u konačnici, putem zarobljenika Ehli-bejta s jedne strane i ubica Imama Husejna, mir s njime, s druge, pokazuje svijetu zbilju i vrijednost ovog ustanka. Imamovi neprijatelji, nakon po-gibije šehida i nakon što su obavili sav posao, pokazali su svoju besramnost koliko su mogli. Obnažili su tijela šehida, a njihovu odjeću opljačkali. Upali su u šatore i pokupili sve stvari koje su pripadale Ehli-bejtu. Potom su ih zapalili. Htjeli su ubiti bole-snika u bolesničkoj postelji. Tijela su bacili pod konjska kopita

109

i gnječili ih. Glave su pobili na koplja. Prema ucviljenim zaro-bljenicima postupali su grubo i okrutno. Štapom su udarali po usnama i zubima svoga Imama.

Ove besramnosti, čije su posljedice išle na štetu neprijatelja i koje su više upoznavale ljude sa zbiljom stvari, počele su od Ker-bele i trajale su sve do Damaska. Sam Jezid učestvovao je u ovim besramnostima i imao je svoj udio.

S druge strane, zarobljenici Ehli-bejta ponašali su se dosto-janstveno, kao da se ništa nije ni dogodilo i kao da nisu doživjeli nikakvu tragediju. Oni su, za razliku od procjene većine ljudi toga vremena, koji su ih smatrali poraženim, uništenim i iskori-jenjenim, gdje god da su išli, govorili o svojoj pobjedi i neprija-teljskom sramoćenju. Onoga dana kada je većina ljudi smatrala neprijatelja pobjednikom, oni su sebe predstavljali kao ponosne ljude i one koju su ostvarili svoj cilj, a svoga gordog neprijatelja nesretnim i osramoćenim u historiji. Za razliku od onoga što su ljudi predviđali, obznanili su propast i nestanak Beni Umejja.

Besramnost neprijatelja Imama Husejna u događajima na Kerbeli

Da nisu Ibn Sa‘d i Ibn Zijad, pa makar i zbog svog dobra, na-kon šehadeta Imama Husejna, mir s njime, i njegovih pomagača iskazivali poštovanje prema Poslanikovu Ehli-bejtu i izražavali im saosjećanje u nedaći koju su im sami priredili, i pritom ne samo da nisu branili ukopavanje šehida već su ih ukopavali prije svojih šehida, a Ehli-bejt su s Kerbele s poštovanjem, veličanjem i uva-žavanjem ispratili u Medinu, i da nije bilo neprijateljskih besram-nosti s jedne i duboke i potresne propagande Ehli-bejta s druge strane, zasigurno šehadet Imama Husejna, mir s njime, i tragedija na Kerbeli ne bi na ovakav način odjeknuli u svijetu, a Imamovi neprijatelji ne bi u ovoj mjeri bili obeščašćeni i osramoćeni.

Božije djelo bilo je to da je neprijatelj silom vodio sposob-ne promicatelje istine kao zarobljenike po gradovima, pružio im

110

priliku da govore ljudima, koji su bili više kao posmatrači ovog događaja, i omogućio im da se predstave i da svugdje gdje se nađu spomenu Poslanika kao svoga oca i djeda.

Prva prilika da glasno kažu šta žele ukazala im se 12. muharre-ma, kada su uvedeni u Kufu. Susret s Kufom veoma je rastužio Ehli-bejt, jer je većinu svoga hilafeta Imam Ali, mir s njime, pro-veo u ovom gradu, a njegove kćeri 41. godine po Hidžri zajed-no sa svojim bratom Husejnom, mir s njime, otišle su iz Kufe u Medinu. Sada, poslije 20 godina, kao zarobljenici ulaze u grad u kojem su vladali oko četiri godine. Ljudi iz Iraka, koji su u: Bici oko deve, Siffinu i Nahrivanu bili ashabi i pomagači Imama Alija, mir s njime, sada su ubili njegova sina, a ostalu njegovu dje-cu porobili. Međutim, govornici Ehli-bejta, koji kao da su došli iz Medine i Hidžaza u Kufu i Irak držati govor i kao da se upravo zbog toga narod okupio na ulicama i bazarima, počeli su obavljati svoju zadaću odmah od prvoga dana. Svaki od njih govorio je na svome mjestu. Kada nisu imali više prilike da govore na bazaru i pred vratima Kufe, osim na skupu kod Ibn Zijada, odmah tu iako u obliku davanja odgovora na Ibn Zijadova pitanja, govorili su ono što su htjeli kazati i obavljali su ono što im je bila dužnost, a potom su se vraćali u zatvor Kufe.

Riječi vječno živih ljudi Kerbele

Govori i riječi ovih hrabrih i jedinstvenih govornika našle su mjesta u grudima ljudi i uzdrmale su njihova srca, promijenile su njihova viđenja i procjene, pokrenule su suze i skrenule pažnju ljudima na njihovu veliku grešku, pobudile su osjećaje u ljudima, skrenule su im pažnju na vrijednost ovoga ustanka, oduzele su priliku neprijatelju da iskrivi ovaj događaj, a zabilježile su u hi-storiji događaj na Kerbeli baš onakvim kakav je i bio. Te riječi za-bilježile su svu onu žeđ koju je podnosio Ehli-bejt. Zabilježile su besramnost neprijatelja. Prikazale su na sceni historije duhovno stanje ashaba i pomagača Imama Husejna, mir s njime, onakvim

111

kakvi su uistinu bili. Zapisane su u historiju ove prosvijetljene ri-ječi pod imenom Alija ibn Husejna, mir s njime, koji kaže:

“Zar da se plašimo umiranja, mi koji smo na Istini.”Ovu rečenicu zapisane su pod imenom Kasima ibn Hasana:“Meni je smrt slađa od meda.”Otjelovile su izgled iskrenosti i oštroumnost Muslima ibn

Avsadža kroz riječi:“Ako mi ne budemo pomogli tebe i u izvršavanju ove zadaće

i ne budemo dali sve od sebe, kakvo ćemo opravdanje imati kod Allaha. Tako mi Boga, dok sam živ, neću odustati od tvoga poma-ganja sve dok na tvom putu ne položim život i dok ne poginem prije svih ostalih tvojih pomagača.”

Sažele su u jednoj rečenici čitav svijet veličine duha, karak-tera i čovječnosti Sa‘ida ibn Abdullaha Hanefija, kojem je Imam dopustio da ide:

“Tako mi Boga, kada bih bio pogubljen i potom ponovo oživ-ljen, zatim me spalili u vatri, a onda moj prah raspršili da ga vjetar nosi, i sve to da mi se ponovi sedamdeset puta, neću se odvojiti od tebe sve dok na ovom putu ne dosegnem šehadet.”

Ovjekovječile su ime Bešira ibn Amra Hadramija u historiji šehida islama jednom rečenicom koja odiše čašću i ponosom:

“O Husejne, sine Alijev, neka me krvoločne pustinjske živo-tinje živa iskomadaju ako se odvojim od tebe i budem druge pi-tao za tebe i tvoje zdravlje. Zašto bih te ostavljao bez pomoći u stanju kada nemaš nikoga sa sobom i kada si sam? Nikada se to neće desiti.”

Kroz ovu rečenicu objelodanile su šta znači istinski sretan svršetak na ovome svijetu:

“Zar se može desiti da ja Poslanikova sina ostavim zatočena u neprijateljskim rukama, a da ja sam idem putem spasa i izbav-ljenja! Ne dao Bog takvog dana.”

Imena ostalih plemenitih šehida Ašure zabilježile su u histo-riju sljedećim rečenicama koje su pokazatelj njihove jedinstvene veličine, iskrenosti i odvažnosti.

Amr ibn Kareze Ansari prilikom ispuštanja duše rekao je:

112

“O sine Božijeg poslanika, da li sam bio vjeran i ispuno svoju obavezu?”

Habib ibn Mazaher Asadi, stojeći pokraj Muslima ibn Avsadžea Asadija u posljednjim trenucima svoga života rekao je:

“Blago tebi, o Muslime, jer ćeš prije nas ući u Džennet.”Muslim ibn Avsadže, ležeći na zemlji, odgovorio je:“O Habibe, ja odlazim, ali ti nemoj ostavljati Imama bez pomoći.”Ebu Sumame Sa‘edi oko podneva rekao je Imamu:“O Husejne, sine Alijev, kako bi bilo dobro da mi obavimo

podne-namaz s tobom i da tada padnemo kao šehidi.”Da nije bilo govora koji su se održali u Šamu i da se nije uka-

zala prilika Imamovoj sestri i njegovu sinu na skupovima kod Ibn Zijada i Jezida, bilo bi veoma teško da se događaj šehadeta Imama Husejna, mir s njime, i njegovih pomagača zabilježi u historiji onako kako je zabilježen i da ruka iskrivljenja i izdaje ne predstavi izgled Dana ašure drugačijim od onoga kakav je on uistinu bio, čak da ne baci u zaborav rečenicu koju je Imamu Husejnu rekao tamnoputi rob kada ga je zamolio riječima:

“Nemoj mi uskratiti šehadet i dopusti da ovo moje crno lice postane bijelo.”

Uistinu, malo se koje razdoblje u historiji može naći da je u ovoj mjeri ostalo neiskrivljeno i da se manje-više uz saglasnost historičara zabilježila većina detalja vezanih za taj događaj.

Događaj na Kerbeli bio je bez premca u historiji

Sa sigurnošću može se reći da je historija ašure Imama Husej-na, mir s njime, jedna od najsvjetlijih epizoda historije i to takva da nema premca. Nijedna ruka nije mogla ovaj historijski događaj iskriviti i zapisati drugačijim nego što je on uistinu bio, niti na-pisati detalje ove tragedije onako kao što se i desilo uz potpunu saglasnost, kao što su to uradili šejh Mufid, Taberi i Ebul-Feradž Isfahani. Rekli smo da je razlog to što je neprijatelj napravio veliku grešku i nesvjesno insistirao da se o dešavanjima s tog događaja

113

govori u centru Hidžaza, tj. Medini, jezikom zarobljenih članova Ehli-bejta, koji su sami svjedočili događaj na Dan ašure i mogli su ga više nego bilo ko drugi razjasniti, tumačiti i opisati. Sami su uči-nili da jednog dana Ali ibn Husejn na bazaru Kufe, drugoga dana u glavnoj džamiji u Damasku, a nakon nekog vremena i pokraj Medine, razgovara s ljudima i da ih tako unese u događaje kao da su sami bili na području Nejnave i prisustvovali im na Dan ašure.

Jezid i velika historijska greška

Onoga dana kada je Jezid zažalio zbog ovih događaja i shvatio koliko je velika greška bila dovođenje zarobljenih žena i djece u Kufu i Šam, te da bi bilo bolje da je njegov posao s Ehli-bejtom okončan šehadetom i da se nije išlo dalje, tj. da se nije davala prilika da se govori na bazarima i zajedničkim skupovima, bilo je isuviše kasno i nije bilo moguće da se riječi vrate u grudi, da se prizori koje su ljudi vidjeli i govori koje su čuli previde i prečuju, a da se oso-be koje su glasno vikale na javnim mjestima i Poslanikovi potomci zbog kojih je objavljen ajet tathir ponovo smatraju nemuslimanima. Bilo je isuviše kasno da ljudi povjeruju u njihova huškanja i da sma-traju dopuštenim njihovo ubijanje. Poslanikov Ehli-bejt, koji, ako se nađe u nedaći, za razliku od većine ljudi, nastoji je prikriti, sada je istrajavao koliko je to bilo moguće da obavijesti ljude o onome što im se desilo. Upravo su zbog toga u svakoj prilici govorili ljudima do u detalje o događajima koji su se desili na Dan ašure. Čak su i za Imama Husejna, mir s njime, za kojeg se znalo da je imao najuzviše-nije islamske i ljudske vrline, posebno isticali vrlinu i čast šehadeta.

Govori Imama Sedžada u Kufi

Imam Sedžad, sin Husejnov, razgovarao je s ljudima Kufe i držao im govor. Nakon što ih je išaretom ušutio i umirio, rekao je:

114

“O ljudi, ko god mene poznaje zna ko sam, a ko me ne po-znaje, sada ću mu se predstaviti. Ja sam sin onoga čovjeka čiju su svetost oskrnavili. Ukrali su mu sve što je imao i opljačkali njegov imetak. Zarobili su mu žene i djecu.”

Uistinu, da četvrti Imam nije u ovoj kratkoj prilici govorio o pljački, otimačini i besramnosti naroda Iraka, da ih nije spomi-njao u narednih nekolika dana nakon tog događaja kada je još uvijek državni aparat bio opijen pobjedom i nije shvatao kakvu je nedaću pripremio za sebe i kakvu je jamu svojim rukama sebi iskopao te da nije objelodanio detalje o tom događaju i govorio o skrnavljenju svetosti koje je neprijatelj počinio, vrlo lahko moglo se desiti da se događaji iz historije islama prikažu drugačijim. Čak su govorili i pisali da je dovođenje Ehli-bejta u Kufu i Šam bilo zbog iskazivanja poštovanja prema njima, njihova veličanja i iskazivanja sućuti, a da ni u kojem slučaju nije bilo govora o porobljavanju, hapšenju, prisili i tlačenju.

Ispravna historija Ašure

Imam Sedžad, mir s njime, odmah u prvoj rečenici svoga govora rekao je ispravnu historiju Ašure i zapisao je u grudima ljudi. Upravo su se te riječi prenosile a zatim bile i zabilježene u glavnim muslimanskim historijama u III stoljeću po Hidžri. To je išlo do te mjere da čak ni naredne halife Beni Umejja, koje su imale svu snagu i moć hilafeta, nisu mogle pomjeriti ni jedan njezin redak, ili u najmanju ruku, ukloniti sa stranice historije pitanje pljačkanja šatora ili čak otimanje odjeće s tije-la Imama Husejna. Nisu mogli ovu osramoćenost ukloniti iz sjećanja muslimana. Zarobljeni Ehli-bejt bio je “Imam” koji je ovu moć uzeo iz ruku Beni Umejja, koji ne samo da je učinio da se zatvore neprijatelju putevi iskrivljenja ovog događaja već su do u detalje zabilježeni u historiji pakost i nečovječna djela Imamovih ubica. Čak je na stranicama historije upisano ime svakoga onog ko je besramno, nečovječno i pakosno postupao.

115

Pljačkanje Imamove odjeće i šatorā

Šejh Mufid i Taberi zapisali su da su neprijatelji nakon še-hadeta Imama Husejna opljačkali svu odjeću koja je bila na njegovu tijelu. Košulju mu je s tijela skinuo Ishak ibn Hajve. Odjeću koja se nosi ispod košulje odnio je Behr ibn Ke’b Te-mimi. Imamovu ahmediju uzeo je Ahnas ibn Mursid. Nje-govu sablju uzeo je čovjek iz plemena beni Darum, a komad platna koji se prebaci poput šala i džube Kajs ibn Aš’as ibn Kajs Kindi. Poslije su ga u Kufi zvali Kajs Katife (Plišani). Imamovu je obuću skinuo s nogu čovjek iz plemena Evd, koji se zvao Esved. Nakon toga upali su u šatore i odnijeli sve po-kućstvo, odjeću i deve koje su zatekli. Besramnost je išla do te mjere da su vukli pokrivače s glava žena. Ko je pisao ove historijske detalje? Ko ih je zabilježio? Govori Ehli-bejta bili su ti koji su lice historije Ašure do te mjere jasno i neskriveno stavili na stranice historije.

Zlobama zdrobljeno tijelo Imama Husejna

Historija ne samo da je zabilježila ime Ibn Zijada, koji je Ibn Sa‘du naredio da Imamovo tijelo zdrobe konjima, već je osli-kala čitav događaj, sa svim detaljima kakvi su uistinu bili. Šejh Mufid, Taberi i ostali zapisali su da je Ibn Sa‘d stigao do šatora u trenutku kada su htjeli ubiti Imama Sedžada, mir s njime. On je naredio da niko ne dira tog bolesnika i da niko ne uznemirava ožalošćene žene u šatorima. Kada su ga izvijestili o pljačkanju ša-tora, naredio je da svako vrati ono što je pokrao. Međutim, niko nije ništa vratio. Potom je Ibn Sa‘d, da bi izvršio Ibn Zijadovu naredbu i kopitama zdrobio čisto tijelo Imama Husejna, mir s njime, zatražio dobrovoljce. Možda je iz opreza izbjegavao da odredi ljude i naredi im da ne bi, ne daj Bože, zapali u ovu ljagu i osramoćenost. Ali, kakav je to neumjesan oprez i kakva pretpo-stavka na nemjestu.

116

Gaženje tijela šehida

Po riječima velikih historičara, deset osoba dobrovoljno se prijavilo. S potpunim žarom i interesiranjem sjeli su na konje i uradili ono što su htjeli. Zanimljivo je da su u historiji zabi-lježena imena ovih bijednika. Historičari su sve njih predstavili imenom i znakom. Taberi i Mufid spomenuli su imena samo dvojice od njih i rekli da je od njih deseterice Ishak ibn Hajve ukrao Imamovu košulju, a Ahnas ibn Mursid Hazrami turban s Imamove glave. Da je četvrti Imam zbog bolesti i umora od puta zarobljeništva i potištenosti šutio nad onim što je vidio na sceni Dana ašure i da nije rekao one riječi koje je izrekao na bazaru Kufe, da nisu govorile Ummu Kulsum i Zejneb, kćerke Imama Alija, mir s njime, i hazreti Fatime, s.a., i da nisu oduzele prili-ku neprijatelju da iskrivi historiju, zar bi Beni Umejje dopustile da se zapišu u historiji islama ova sramota, nesreće i podlosti, a da Beni Hašimije zauvijek otjeraju svoga rivala s poprišta vjere, ljudskosti, plemenitih moralnih svojstava i podrške naroda.

Onoga dana kada su održani ovi govori i kada su ljudima do-prli do ušiju, niko osim njih samih koji su dobro znali šta govore i šta rade i koji ne prave nikakvu grešku u procijeni svojih riječi, nije mogao shvatiti kako će ovi govori Ehli-bejta, izrečeni nekad na bazaru i na ulazu u grad, nekad na javnim okupljanjima, a ne-kad u džamiji sa muslimanima koji molitvu obavljaju, izgraditi historiju Ašure i u kojoj mjeri će u skoroj budućnosti promije-niti shvatanje i procjenu ljudi. Većina ih je shvatala tek toliko da neki ljudi koji su izgubili očeve i koji su ožalošćeni govore, plaču i liju suze zbog pritiska nedaće koja ih je zadesila. Možda nisu ni davali mogućnost da su ti govori njihov udio koji su imali u tom velikom i dubokom pokretu, a koji je bio nastavak Božijeg plana te da Imam neće u potpunosti dovršiti svoj posao bez ovih tumačenja i pojašnjenja koja su izrečena putem tih govornika. Uistinu, prijetila je opasnost da sutra ovaj ustanak podignut u ime Allaha, koji su predvodili najčistiji ljudi islama, bude pri-kazan kao pokret s materijalnim pobudama i kao pokret ukaljan

117

ovosvjetskim namjerama. Tako bi zbilja stvari ostala zauvijek skrivena od muslimana i njihovih narednih pokoljenja i ne bi im ostalo ništa osim nekoliko stranica historije koje bi namjenski bile iskrivljene.

Upravo ti razlozi nagnali su Alija ibn Husejna, mir s njime, da zaboravi bolest i žalost, a Veliku Zejneb, njenu sestru i bratića na zarobljeništvo i ožalošćenost i umjesto da pokažu lice bespomoć-nih i ožalošćenih ljudi koji traže pomoć od neprijatelja, krenuli su širiti istinu licem koje je zračilo odlučnošću, voljom, pobjedom, uspjehom i željom za nastavkom borbe. Koristili su se svakom, ma koliko malom prilikom, koja bi im se ukazala, do te mjere da bi oni, ako bi ih neko i vrijeđao i psovao zbog toga što ih nije pozna-vao, ili je bio obmanut, i to koristili i uzimali te riječi za izgovor da bi razgovarali s njima. U tim ljudima izazivali su takve preokrete da su na istome mjestu činili pokajanje i priklanjali se Ehli-bejtu. Duboko su se kajali nad onim što su govorili.

Razboritost zarobljenog Ehli-bejta

Razboritost Ehli-bejta učinila je da su čak i psovke i uvre-de koje su im bile upućivane išle u njihovu korist. Koristili su se prilikom, čak i ako bi im se neko riječima uvrede ili zlurado obraćao, kako bi mogli reći istinu i ukloniti zastore grešaka ljudi.

Imam Sedžad pred narodom Kufe, kako je zapisano u histori-ju neprijateljskih besramnosti, rekao je sljedeće:

“Ja sam sin onoga kome su odsjekli glavu pored rijeke Eufrat, a da on nije ičiju krv prolio ili da je bio pod teretom nečijeg prava.” Znači da su ga nedužnog ubili.

“Ja sam sin onoga koga su ubili, a nisu mu dali priliku da se bori. Nakon što je izgubio snagu za borbu i, nemoćan pao na ze-mlju, pohrlili su k njemu i ubili ga, čime je postao šehid. Nama je dovoljna ta čast.”

Imam Sedžad, mir s njime, ovom rečenicom primorao je lju-de da više istraže događaj šehadeta Imama Husejna, mir s njime,

118

jer samo ubijanje ne može se računati kao neka čast i to takva čast čijim se posjedovanjem gubi potreba za svakom drugom čašću. Imam Sedžad kaže da im je dovoljno časti to što su im prolili njihovu krv, otuđili njihov imetak, besramno i bez poštovanja se ophodili prema njima i zarobili im žene i djecu. Imam želi da ljudi obrate pažnju kako bi se zapitali zašto se desio ovaj ustanak. Šta je htio i šta je uradio vođa ovog ustanka. Pretpostavimo li da je i on htio biti halifa, da mu je bilo krivo što je hilafet uzeo neko drugi te da je svoj život žrtvovao kako bi ostvario želju za hilafetom, a njegov imetak i život uništeni su na tom putu, takva pogibija ne samo da nije razlog časti već je razlog posramljenosti. Kako bi se mogao Imam Sedžad, mir s njime, ponositi time i reći da im je dovoljna ta čast?!

Šehadet i čast

Ova rečenica izazvala je čuđenje u ljudima da su se zapitali kako je moguće da ovaj događaj uzrokuje takvu čast. Zar mali broj ljudi biva ubijen? Zar se u političkim borbama ne uništavaju mnogi životi? Zar se u društvenim neredima i nemirima pljačka neznatan imetak od ljudi? Kakva je to čast da otuđe imetak čo-vjeku, da mu spale kuću i pobiju njegove najmilije? To je nesre-ća, a ne nešto što rađa u čovjeku osjećaj časti. S druge strane, ova rečenica potakla je ljude na još veće istraživanje i proučavanje i izazvala je u njima znatiželju da nađu razlog za ovaj ustanak i njegovu vrijednost u historiji islama. Potaknula ih je da zbilja pogledaju šta su oni govorili? Na osnovu čega su to govorili? Zašto nisu, poput ostalih ljudi i drugih muslimana, sjedili mir-ni i šutjeli? Zašto nisu prihvatili nijedan prijedlog ponuđen od strane vlasti? Šta bi bilo loše u tome da je Imam Husejn, mir s njime, dao prisegu Jezidu i s potpunim poštovanjem nastavio živjeti među muslimanima? Šta bi bilo loše da je sve one svoje mile koje je izgubio zadržao sa sobom, a da nije položio svoj ži-vot u ovom suprotstavljanju i borbi?

119

Imam Sedžad probudio je uspavana razmišljanja

Imam Sedžad ovim rečenicama koje je izrekao pripremio je uši ljudi za slušanje, pobudio razmišljanja i probudio uspavane ljude. Možda je većina ljudi govorila da je dobro što su ubili tu skupinu, što se život ljudima vratio u normalno stanje, što su se otvorili putevi prema Iraku, koji su jedno vrijeme bili zatvoreni, i što su kretanja koja su neko vrijeme bila otežana ponovo normalizirana. Međutim, Imam Sedžad, mir s njime, odjednom gromoglasno viče među razmišljanjima ovih ljudi, govoreći:

“Poubijali su nas, opljačkali nam sve što smo imali i dovoljna nam je ta čast.” Ovakav izraz uzdrmao je ljude i više ih motivi-rao da istražuju i da se zanimaju za njih. Potom je Imam Sedžad rekao:

“O ljudi, tako vam Boga, da li znate da ste jednoga dana pisali mom ocu pisma i da ste ga prevarili? Da ste čvrsto s njim sklo-pili zavjet, a potom ste sami krenuli u rat protiv njega. Neka je propast na vas zbog ove popudbine koju ste ispred sebe poslali i neka ste osramoćeni zbog ovog nedoličnog planiranja na kojem ste temeljili svoje ponašanje. Kako ćete sutra, kada vas na Sudnjem danu suoče s Božijim poslanikom, s.a.v.a., stajati naspram njega?! Kakvim ćete ga pogledom gledati onoga trenutka kada vam se obrati i kaže: ‘Vi koji ste pobili moje sinove i oskrnavili moju svetost, niste iz mog ummeta!’”

Upravo ove nekolike Imamove rečenice pokrenule su raz-mišljanja naroda Kufe. Namrštila su se njihova nasmijana lica a bili su se tu našli više iz razloga da posmatraju zarobljenike. Grla su im se stisnula, a oči natopile suzama. Koliko god su se nastojali suzdržati, nije bilo moguće. Na koncu su se od-svuda začuli plač i naricanje. Jedni drugima upućivali su riječi ukora. Neko je govorio: “Kako ste samo ružno postupili i sebe upropastili.” Drugi mu je odgovarao: “Gotovo je, šta se sad može učiniti.”

120

Talas suza i uzdaha

Ponovo je Imam Sedžad, mir s njime, našavši se u valu suza i uzdaha prisutnih, rekao:

“Da se Bog smiluje ljudima koji prihvate naš savjet i primi-jene našu preporuku u vezi s Bogom, Božijim poslanikom i Poslanikovim Ehli-bejtom, jer je naša obaveza slijediti Božijeg poslanika.”

Ovim kratkim govorom stvorio se takav prevrat da su se začuli vrisci ljudi koji su govorili:

“O sine Božijeg poslanika, mi svi slušamo tvoje riječi i poko-ravamo se tvojoj naredbi, djelujemo po tvom zavjetu i ne okre-ćemo ti leđa. Ne idemo za nekim drugim. Šta god želiš, reci jer smo spremni to za tebe izvršiti. Ratovat ćemo s kim ti budeš ratovao. Složit ćemo se s kim se ti budeš složio. Čak ćemo se organizirati da uhapsimo Jezida. Odvratni su nam ljudi koji su ti počinili nepravdu.”

Iz ovih riječi naroda Kufe, koje prenosi Ibn Tavus, da se pri-mijetiti da oni još uvijek nisu shvatili Imamovu namjeru. Možda su pretpostavljali da i on ima namjeru ratovati i tražiti vojsku. Oni još uvijek nisu shvatili da što se tiče ustanka, pokreta, šeha-deta stvari su došle dotle da više nema potrebe za ratom, krvo-prolićem i potezanjem sablji. Ono što je ostalo i što se trebalo obaviti jesu govori i riječi koje su jedino sredstvo koje oslikava događaje na Dan ašure.

U historiji islama i u načinu razmišljanja muslimana ovaj zavjet i sporazum koji su sklopili s Imamom Sedžadom, mir s njime, i ta sigurnost koju su mu davali nisu vrijedili ništa više od zavjeta i sporazuma koji su sklopili s njegovim ocem, Imamom Husejnom, mir s njime, i sigurnosti koju su njemu nudili. Ni u kojem slučaju taj sporazum nije bio povjerljiv i pouzdan. On je bio poput onog sporazuma i zavjeta koji su dali Muslimu ibn Akilu i poput onih pisama koje su slali Imamu Husejnu.

Stoga je Imam Sedžad rekao:

121

غفسكم،ها الغدرة المكرة، حيل بينكم و نني شهوات أ ف

هيهات هيهات، ك

اقصات، الر رب و ، كال قبل؟ من آبا إىل تيتم أ كما إيل توا

تأ ن

أ تريدون

أ

هل بيته و من معه، و لم ينسينمس و أ

باأل

ا فندمل، قتل أ فإن اجلرح لم

نني مرارته و ، لها نني وجده و ، أ بين و

أ ثكل و اهللا، رسول ثكل

ال ن أ ليت

مسأ و صدري، فراش يف جتري غصصه و حليق، و حناجري

تكونوا جا و ال علينا.كرما

ا من حسني و أ ن قتل احلسني فشيخه قد اكن خري

ال غروى أ

قظماصاب حسينا،اكن ذلک أ

ي أ

هل كوفان بافال يفرحوا، يا أ

راده نار جهنمي أ

فداؤه جزاء ا قتيل بشط اجهر روسا، فال يوم جا و ال يوم علينا.“

عم قال: ”رضينا منكم رأ

“Nikada, nikada, o nevjerni ljudi, o ljudi koji kršite zavjete, ni-kada se nemojte odavati užicima. Da li želite prema meni postu-pati onako kako ste postupali prema mojim očevima. Ne, tako mi Boga, još uvijek nisu zacijelile rane nanesene jezicima vašim. Jučer je moj otac zajedno s mladićima pao kao šehid. Još uvijek nisam zaboravio bol gubitka Božijeg poslanika, bol gubitka moga oca i braće. Tuga za njima ne da mi disati. Tu gorčinu još uvi-jek osjećam u svojim ustima. Duboka žalost koja me u grlu steže pritišće grudi moje. Od vas tražim samo da ne budete ni s nama ni protiv nas. Ubijanje Husejna ibn Alija, mir s njime, nije ništa neobično. Zar nisu ubili njegova oca Alija, mir s njime, koji je bio bolji od njega. O narode Kufe, vi ste ti koji ste ubili Alija. Žrtvo-vao bih se za oca, koji je pored Eufrata pao kao šehid. Kazna za njegove ubice jeste Džehennem.”

Potom je rekao: “Mi smo potpuno zadovoljni s vama da ne budete jednog dana naši prijatelji a drugog dana neprijatelji.”

Imam Sedžad nije više govorio i nije mu se ukazala prilika da govori sve do dana kada su Ehli-bejt doveli na zvanični i javni skup kod Ibn Zijada. Tu mu se ukazala kratka prilika koju je iskoristio. S nekoliko rečenica, iako kratkih, ostavio je vidna traga na skup.

122

Imam Sedžad na javnom skupu kod Ibn Zijada

Imama Sedžada izložili su Ibn Zijadu, tj. proveli su ga ispred njega i tako ga postavili. Ibn Zijad upitao je Imama Sedžada ko je, na šta je on odgovorio: “Ali ibn Husejn.”

Ibn Zijad, malo zbunjen, reče: “Zar Bog nije ubio Alija ibn Husejna?”

Imam Sedžad, mir s njime, reče: “Imao sam brata, koji se ta-kođer zvao Ali, i njega su ljudi ubili.” To znači nemoj grijeh pri-pisivati Bogu i nepovezano govoriti. Alija ibn Husejna na Kerbeli ubili su ljudi, a ne Bog.

Ibn Zijad reče: “Nije tako, Bog ga je ubio.”U odgovoru mu je Imam Sedžad proučio kur’anski ajet:

نفس حني موتها األ اهللا فتو

Allah uzima duše u času njihove smrti.1

To znači da Bog uzima duše u trenutku smrti, ali Bog nije njegov ubica.

Kada je Ibn Zijad vidio da mu više puta odgovara zarobljen i bolestan mladić, razljuti se i reče:

“Ti još uvijek imaš snage da mi odgovaraš? Odvedite ga i od-sijecite mu glavu.”

Iako je tu Velika Zejneb bila veoma potresena i zabrinuta, je-dini odgovor koji je Imam Sedžad, mir s njime, dao Ibn Zijadu, bio je sljedeći:

“Ako me ubiješ, s kime ćeš poslati ove žene?”Potom je rekao: “Poslije moje pogibije pošalji s njima krepo-

snog muslimana koji će se prema njima ophoditi onako kako to islam nalaže.”

Imam Sedžad, mir s njime, nije rekao nijednu rečenicu u smi-slu: molim vas nemojte me ubiti ili odustanite od mog ubijanja,

1 Az-Zumer (39), 42.

123

već kad god budem ubijen, nemojte slati s ovim ženama čovjeka bez bogobojaznosti i nekoga ko nije musliman.2

Ko je pobjednik?

U Šamu se ukazalo nekoliko prilika Imamu Sedžadu, mir s njime, i on je iskoristio svaku od njih koliko je god to bilo moguće. Na bazaru u Damasku, gdje je Imam Sedžad stajao zarobljen, prišao je Ibrahim ibn Talhe ibn Ubejdullah Tejmi i, radujući se zbog onoga što ih je zadesilo, s prijekorom mu rekao:

“O Ali ibn Husejne, ko je pobijedio u ovoj borbi?”To znači: kako ste samo lijepo poraženi i kako su vaši neprija-

telji ostvarili dobru pobjedu. Imam mu je u odgovoru rekao:“Sada kada je već nastupilo vrijeme namaza, prouči ezan i ika-

met kako bi saznao i dobro shvatio ko je pobjednik i u čiju je korist bila ova borba.”

To znači: da ti koji si sam iz kurejšijskog plemena Tejm i možda se iz nekog razloga raduješ i uživaš u porazu Beni Hašima, ali sve dok si musliman, islam ti nalaže da i u eza-nu i u ikametu govoriš: “Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik.”

Mi smo, a ne neko drugi, potomci i nasljednici tog Mu-hammeda bez čijeg se spominjanja imena i slanja selama na nje-ga ne prima namaz nijednog muslimana. Sve do onog dana do kojeg islam bude živ, čast ponosa bit će postojana i održana u rukama Muhammedovih potomaka.

2 U Lehufu Sejjida Ibn Tavusova stoji da je, nakon što je Ubejdullah naredio ubijanje Alija ibn Husejna, mir s njime, i nakon što je to čula Velika Zejneb, s.a., uzviknula: “O sine Zijadov, ako hoćeš njega ubiti, ubij i nas s njim.” Imam Sedžad reče joj: “Tetka draga, smiri se. Ja ću mu lično odgovoriti.” Potom se okrenuo prema Ibn Zijadu i reče: “Da li mi to prijetiš pogubljenjem, o sine Zijadov? Zar ne znaš da je pogibija u našoj tradiciji, a šehadet čast.”

124

Ovu zanimljivu kratku rečenicu Imam Sedžad, mir s njime, rekao je u odgovoru još jednoj osobi. Možda je izrekao mirno i tiho, ali upravo ta mirna i tiha rečenica u historiji je veoma glasna i polučuje velike posljedice. Ponekad jedna rečenica ispi-suje veoma važne knjige, govore i eseje. Iako u tom trenutku ni Ibrahim, ni Talha, ni ostali nisu mogli shvatiti ove stvari i nisu mogli predvidjeti kvalitetu ove kratke rečenice i osvrnuti se na njen karakter, ipak je Imam Sedžad znao da pod pretpostavkom da je došao u Šam kako bi izgovorio baš tu kratku rečenicu i pod pretpostavkom da na tom putovanju nije rekao ništa osim nje, ona bi bila dovoljna da zadovolji cilj koji je imao na umu. Oni koji danas ovo ne mogu shvatiti u vrlo skoroj budućnosti će po-hvaliti djelo Husejnovo, mir s njime, i djelo njegovih pomagača.

Imam Sedžad među ljudima Šama

Sljedeća prilika Imamu Sedžadu, mir s njime, ukazala se na bazaru u Šamu. To je bilo vrijeme kada su držali Ehli-bejt pored vrata džamije, upravo ondje gdje obično zadržavaju zarobljenike. Jedan starac iz Šama došao je i rekao:

هلككم و قطع قرون الفتنة.احلمد هللا، قتلكم وأ

“Hvala Allahu, kad vas je ubio, uništio i iskorijenio smutnju za vijekove.”

Zatim je počeo psovati i vrijeđati Ehli-bejt koliko je mogao. Imam Sedžad, mir s njime, sačekao je dok je ovaj rekao sve što je želio reći, a potom mu se obratio i odgovorio mu. Zašto mu Imam Sedžad nije na ružan način odgovorio? Zašto mu nije uputio ne-dolične riječi? Zašto se nije potužio na njega zbog toga što ga psuje.

Imam Sedžad, mir s njime, tada je bio i bolestan i putnik. Pretrpio je sve nedaće puta od Kufe do Damaska. Bio je ožalo-šćen i pogođen tragedijom. Pored toga, ušao je u grad koji je u to vrijeme bio centar neprijatelja Ehli-bejta. Ovaj čovjek iz Šama psovao je, vrijeđao i radovao se. Zahvaljivao je Bogu za ono što

125

ih je zadesilo. Ko je mogao da se ne razljuti u toj situaciji gdje je sve navodilo na ljutnju i ne reći grube i nedolične riječi na-spram svih uvreda koje je čuo? Niko se ne bi mogao suzdržati. Međutim, Imam Sedžad, mir s njime, poput jednog ljubaznog i brižnog učitelja, kao neko ko od ovog čovjeka iz Šama nije vidio ništa osim dobrote, poštovanja i lijepog ponašanja, s potpunom vedrinom i blagosti na licu upitao ga je:

“Da li znaš učiti Kur’an?”On je odgovorio: “Da, znam.”Imam Sedžad reče: “Pa zar nisi učio ovaj ajet:

ة يف القر جرا إال المودلكم عليه أ

سأ

قل ال أ

Ti reci: ‘Ja ne tražim od vas nikakve nagrade, osim ljubavi za bližnje!’”3

Čovjek reče: “Da, učio sam.”Imam Sedžad reče: “Tako mi Boga, mi smo Poslanikovi bližnji.”Samo jednim pitanjem Imam Sedžad otrgnuo je srce tome

čovjeku i u njegovoj nutrini izazvao nemir. Potom je upitao: “Zar nisi u Kur’anu čitao ovaj ajet:

ه حق وآت ذا القرDaj bližnjem svome pravo njegovo.”4

Odgovorio je: “Jesam, učio sam.”Imam Sedžad reče: “I u ovom ajetu misli se na nas.”Ponovo je upitao: “Da li si učio ovaj ajet:

ركم يطهريا هل اكيت ويطهذهب عنكم الرجس أ إغما يريد اهللا

Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpu-no očisti5, te reče: Mi smo onaj Ehli-bejt čiju je čistoću i bezgrešnost Bog posvjedočio.”

3 Aš-Šura (42), 23. 4 Al-Isra’ (17), 26.5 Al-Ahzab (33), 33.

126

Čovjek iz Šama poče učiti dovu i tri puta kaza: “Bože, kajem ti se i žalim nad onim što sam počinio! Bože, osjećam odvratnost spram neprijatelja Muhammedovih potomaka i spram ubica Ehli-bejta. Kako se moglo desiti da sam učio Kur’an, a da nisam obraćao pažnju na ove ajete.”

Imam Sedžad i skup kod Jezida

Sljedeća prilika koja se ukazala Imamu Sedžadu, mir s njime, bila je na zvaničnom skupu kod Jezida, onda kada su po prvi put uveli zarobljenike Ehli-bejta kod njega. Imam Sedžad, koji je od Kufe do Šama bio u lancima, na tom skupu reče:

“O Jezide, tako ti Boga, šta misliš da nas Božiji poslanik vidi u ovakvom stanju?”

Ova rečenica bila je veoma teška i vrijedna pažnje. Upravo je zbog nje Jezid naredio da se skinu lanci s Imama Sedžada, mir s njime. Zbog te rečenice Jezid je doživio preokret u sebi i svi prisutni zaplakaše. Važniji od toga bio je izraz koji je Imam Sedžad upotrijebio kada se obratio Jezidu, jer nije ga oslovio ri-ječima “Zapovjedniče vjernika”, kako je to bilo uobičajeno tada, već ga je oslovio njegovim ličnim imenom. Ovaj vrijedan dokaz zabilježen je u historiji islama da Poslanikov Ehli-bejt, čak i u lancima i u zarobljeništvu Jezidovu, ne oslovljava Jezida zapo-vjednikom vjernika i ne poznaje ga kao Poslanikova nasljednika i halifu. Sami pogledajte u historiju islama i naći ćete da od za-robljenika Ehli-bejta nijedna osoba nije oslovila Jezida drugačije osim njegovim ličnim imenom.

Najbolja prilika u Šamu

Najbolja prilika koja se Imamu Sedžadu, mir s njime, ukaza-la u Šamu bila je onoga dana kada se službeni govornik popeo na minber i počeo govoriti ljudima sve najgore o Aliju ibn Ebi

127

Talibu i njegovim sinovima, mir s njima, a sve najbolje o Muaviji i njegovim sinovima. Imam Sedžad zatražio je od Jezida da mu dopusti da se i on popne na ove daske i obrati s nekoliko riječi koje će sa jedne strane zadovoljiti Gospodara, a sa druge strane donijeti nagradu slušaocima.

U ovih nekoliko riječi Imama kriju se veoma privlačni i ta-nahni detalji i može se reći da je Imam svoje obraćanje sažeo i ovoj kratkoj rečenicu, jer prije svega, nije se koristio riječju minber, već je rekao: “Dopusti da se popnem na ove daske.”

To znači da se ne može nazvati minberom sve što se sagradi tako da liči na njega i da neko na njemu drži govor. Ove daske jesu sredstvo da se unište minberi, a ovaj govornik prodao je vje-ru za ovaj svijet kada je zadovoljan da stvorenja budu zadovoljna njime, a Stvoritelj ljut na njega. Njegovo je mjesto u Džehennemu. Zatim je Imam Sedžad, mir s njime, rekao:

“Želim kazati nešto čime će Bog biti zadovoljan.”To znači da ono što govori ovaj govornik uzrokuje srdžbu Bo-

žiju. Drugim riječima, Bog ne može biti zadovoljan ako pričamo ružno o čovjeku, kakav je Zapovjednik vjernih, mir s njime.

“Želimo reći nešto što će slušaocima donijeti nagradu.”To znači da slušanje riječi ovoga govornika ne donosi ništa

osim grijeha i nesreće ovom narodu i nema drugog ploda osim zastranjenja ljudi.

Ljudi su insistirali da Jezid dopusti, a on je uporno odbijao. Na kraju je rekao: “Oni su ljudi koji su još kao dojenčad i u

djetinjstvu hranjeni znanjem. Ako mu dam priliku da govori, osramotit će me.”

Insistiranja ljudi urodila su plodom i Imam Sedžad popeo se na minber. Govorio je tako da je otrgnuo ljudima srca i suze su krenule niz lice. Plač i naricanje čulo se iz mase. Tokom svoga obraćanja obznanio je položaj Ehli-bejta u okviru islama, rekavši:

“O ljudi, Bog je nama podario šest stvari, a naša prednost nad ostalima temelji se na sedam osnova. Znanje je kod nas. Blagost je kod nas. Darežljivost i plemenitost su kod nas. Rječitost i neu-strašivost nalaze se kod nas. Srčana ljubav vjernika pripada nama,

128

što znači da se ne mogu ljudi silom natjerati da vole onoga ko to želi. Bog je htio da nas vole ljudi s vjerom u Boga i ničim se ne može spriječiti ta ljubav, niti bilo šta učiniti da ljudi vole neke druge, a da nas smatraju neprijateljima. Naša prednost nad osta-lima temelji se na ovih sedam stvari: Božiji Poslanik, s.a.v.a., jeste od nas. Njegov opunomoćenik Ali ibn Ebi Talib, mir s njime, jeste od nas. Hamza, prvak šehida, jedan je od nas. Džafer Tajjar jeste od nas. Dva unuka ovog ummeta Hasan i Husejn jesu od nas. Mehdi ovog ummeta i Imam Zeman jesu od nas.”

To znači da Jezid prije svega treba prvo otići i, ako je moguće, oduzeti ove časti od nas, Poslanikova Ehli-bejta te ih pripisati sebi, a tek onda može se sukobiti s nama. Inače, kako nas može učiniti neznanim i ozloglašenim, naše pravo dati drugima, a srca koja su usmjerena prema nama usmjeriti prema drugima sve dok časti islama budu u našim rukama.

Potom je Imam Sedžad predstavio sebe ljudima i stvari su otišle dotle da su bili primorani prekinuti Imama dok je govorio. Jezid je naredio mujezinu da prouči ezan. Imam je bio primoran šutjeti, ali je ponovo iskoristio priliku koja mu se ukazala. Čim je mujezin rekao:

دا رسول اهللا شهد أن حممأ

“Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik”, skinuo je turban sa glave i rekao: “O mujezine, tako ti prava toga Muhammeda, ušuti.” Potom se okrenuo prema Jezidu i rekao:

“Da li je ovaj plemeniti i cijenjeni Poslanik tvoj djed ili moj? Ako kažeš da je tvoj, svi će znati da lažeš. Ali ako kažeš da je moj djed, pa zašto ste ubili mog oca? Zašto ste opljačkali njegov imetak i zarobili njegove žene?” Potom je rastrgnuo okovratnik i nastavio govoriti sve dok nije u ljudima izazvao prevrat da su se razišli uznemireni.

129

Šesta lekcija

Povratak Ehli-bejta u Medinu

Historija svetog pokreta i ustanka Imama Husejna, mir s nji-me, jedan je od najčasnijih događaja historije islama. Ovaj kratki period koji nije trajao duže od godinu, iako je u pogledu dužine trajanja bio veoma kratak i prošao je veoma brzo, u pogledu kva-liteta i učinaka i plodova koje je polučio bio je veoma plodono-san, neprolazan i neuništiv. Može se smatrati da početak ovoga kratkog historijskog razdoblja počinje krajem mjeseca redžepa 60. godine po Hidžri, uporedo s polaskom Imama Husejna, mir s njime, iz Medine prema Mekki, a okončava se povratkom Ehli--bejta u Medinu, iako nije izvjesno tačno vrijeme ulaska Ehli--bejta u Medinu. Mi ne znamo koliko su se mjeseci oni zadržali u Damasku, kada su tačno krenuli iz Šama prema Medini i ko-liko su se zadržali na tom putu. Međutim, načelno se može biti siguran da od odlaska Ehli-bejta iz Medine u mjesecu redžepu nije prošla čitava godina dana kada se Imam Sedžad, mir s njime, s čistom Poslanikovom porodicom, nakon prolaska perioda za-točeništva, direktno iz Damaska vratio u Medinu.

Što se tiče odlaska Ehli-bejta iz Šama prema Iraku i njihova stizanja na Kerbelu na četeresnicu, tj. 20. safera, to je nešto u što se ni u kojem slučaju ne može povjerovati, niti se može ponudi-ti pouzdan dokaz za ovu historijsku legendu. Čista Poslanikova porodica u mjesecu redžepu 60. godine po Hidžri otišla je iz Medine u Mekku, a u mjesecu zil-hidždžu iste godine krenuli su iz Mekke prema Iraku. U muharremu 61. godine po Hidžri, nakon šehadeta Imama Husejna, mir s njime, i njegovih časnih

130

pomagača, kao zarobljenici su otišli u Kufu. Nakon što su jedno vrijeme bili zatočeni i izloženi tegobama u Kufi, po naredbi koja je došla iz Šama, poslani su u Šam. Odatle su se nakon nekog vremena za koje nije izvjesno koliko je dugo potrajalo vratili u Medinu.

Ustanak na Kerbeli očuvan je od iskrivljenja

Treba imati na umu da je historija pokreta Imama Husejna, mir s njime, u odnosu na mnoga druga historijska razdoblja osta-la sačuvana od iskrivljenja. Ovaj ustanak bio je toliko jasan i ne-predvidiv da su se čak neprijatelji Zapovjednika vjernih, Alija ibn Ebi Taliba, i Imama Hasana, mir sa njima, poklonili pred njim i hvalili ga. Ko god da je uzeo pero da piše o ovom razdoblju historije islama, bilo da je to bio Taberi ili Ebul-Feradž Isfahani, historičar Ibn Vadih ili šejh Mufid, vođa sljedbenika Ehli-bejta potkraj IV stoljeća pod Hidžri, nije pisao ništa osim o veličini, hrabrosti, odvažnosti, čovječnosti, slobodarskom duhu, slobo-doumlju i plemenitosti vođe ovog ustanka. To je zbog toga što se pokret i ustanak Imama Husejna, mir s njime, 60. i 61. godine po Hidžri, odigrao u takvim okolnostima i tako da se može reći da je oduzeta prilika iskrivljavanju iz ruku onih koji se možda nisu plašili fabriciranja historije. Oni nisu mogli iskriviti ovo sveto razdoblje historije i blistavo lice ustanka Imama Husejna, mir s njime, i prikazati ga na drugi način.

Osobe koje iskrivljuju historiju ili prikazuju historijske lič-nosti drugačijim nego što jesu uradit će to bez ikakva ustezanja i zadrške uvijek kada vide pogodno tlo i kada nađu put i način da ljudima prikažu stvari iskrivljenim. Međutim, često se dešava da čak ni neprijatelj ne može govoriti ni o čemu drugom osim o veličini i velikodušnosti i ne može ponuditi ništa drugo osim riječi hvale zbog čistoće i kreposti svoga protivnika. Neprijatelj-stvo Ebu Sufjana i porodice Umejja prema Božijem poslaniku, s.a.v.a., sedme godine po Hidžri, iziskivalo je da, koliko god je

131

moguće, govori loše o Božijem poslaniku kod imperatora Istoč-nog rimskog carstva, da sakrije njegova svojstva povjerljivosti, istinoljubivosti i velikodušnosti, te da Božijeg poslanika predsta-vi kao čovjeka koji žudi za položajem i koji laže. Međutim, nije našao priliku da ostvari tu želju i suprotno svojoj želji i svojoj dobrobiti, bio je primoran da hvali Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Bolje od svakog prijatelja i muslimana predstavio ga je kao velikog i velikodušnog čovjeka.

Poslanikovo pismo vladarima

Krajem šeste i početkom sedme godine po Hidžri Božiji posla-nik, s.a.v.a., pozvao je u islam kraljeve i vladare iz okoline Arabijskog poluotoka putem izaslanih pisama. Ibn Said u Tabekatul-kubra bi lježi da je u muharremu sedme godine po Hidžri u jednom danu šest izaslanika Božijeg Poslanika sa šest pisama krenulo iz Medine. Amr ibn Umajje Damri nosio je pismo Nedžašiji, abasinijskom imperatoru, Dihje ibn Halife Kelbi caru Zapadnog rimskog carstva, Abdullah ibn Huzafe Sahmi iranskom kralju Hosrovu Parvizu, Hatib ibn Ebi Balte’e kralju Aleksandrije u Egiptu, Šudža’ ibn Veheb Esadi sirijskom kralju Harisu ibn Ebi Šimru Gassaniju, a Sulejt ibn Amr kralju Jemame Havzeu ibn Aliju Hanefiji. Dihje ibn Halife Kelbi dostavio je pismo impera-toru Zapadnog rimskog carstva.

Rimski imperator i Ebu Sufjan

Kao što je zapisano u knjizi Insanul-‘ujun, u Poslanikovim ži-vo topisima, Historiji od Taberija i Kamilu od Ibn Asira, car je po-kazao znatiželju i naredio ljudima da nađu čovjeka iz Hidžaza i dovedu ga kod njega kako bi ga ispitao o detaljima u vezi s Boži-jim poslanikom. U to je vrijeme Ebu Sufjan sa skupinom ljudi iz plemena Kurejš sasvim slučajno otišao u Šam radi trgovine. Njih

132

su odveli u Bejtul-makdas kod rimskog cara i na njegovu dvoru upriličen im je doček. Car se okrenu prema ljudima iz plemena Kurejš i reče:

“Ko je od njih u srodstvu i ko je najbliži čovjeku koji se pro-glašava za Božijeg poslanika?”

Ebu Sufjan reče: “Ja sam mu najbliži i u srodstvu smo.”Tako je i bilo, jer u toj karavani među ljudima iz plemena Ku-

rejš nije bio niko osim Ebu Sufjana od potomaka Abdul-Menafa. Car upita: “Šta ti dođe Muhammed?”Ebu Sufjan odgovori: “On mi je amidžić.”Car reče: “Priđi bliže”, te naredi da Ebu Sufjanovi saputnici

stanu iza njega, a onda se okrenuo prema svom prevodiocu i re-kao mu:

“Reci Ebu Sufjanovim saputnicima da sam ga postavio ispred njih kako bih ga pitao o čovjeku koji sebe proglašava za Božijeg poslanika, a njih sam postavio iza njega da, ako on slučajno bude lagao, ne budu suočeni s njim, pa da se ne stide i da odbace nje-govu laž.”

Ebu Sufjan sam je poslije govorio: “Tako mi Boga, da se ni-sam plašio da će mi odbaciti moju laž, lagao bih. Ipak, bilo me stid i suprotno svojoj želji i dobrobiti, rekao sam istinu.”

Car upita Ebu Sufjana: “Ovaj čovjek koji tvrdi da je Božiji poslanik, kakva je porijekla među vama?”

Ebu Sufjan reče: “To je čovjek koji među nama ima plemenito i časno porijeklo.”

“Da li je prije njega neko drugi među vama tvrdio takvo što?” – upitao je car.

Ebu Sufjan odgovorio je da nije.“Da li se desilo da je prije nego što se proglasio Poslanikom i

počeo govoriti o tome lagao ljudima?”“Ne” – odgovorio je Ebu Sufjan.Car je upitao: “Da li mu je neko od predaka bio kralj?”Ebu Sufjan reče da nije.Car je upitao: “Kakav je u pogledu razumijevanja i shvatanja

stvari?”

133

Ebu Sufjan reče: “Što se tiče njegova razumijevanja i shvata-nja stvari, nikada nisam vidio nikakvu manjkavost.”

Car je upitao: “Da li u njega vjeruju ljudi koji su povlašteni u društvu ili oni koji ne žive raskošno i žive slabo.”

Ebu Sufjan reče: “Oni koji ne žive raskošno i oni koji žive slabo.”

Car je upitao: “Da li se svakodnevno povećava ili se smanjuje broj njegovih sljedbenika?”

Ebu Sufjan reče: “Svakodnevno se povećava.”Car je upitao: “Može li se neko nakon prihvatanja islama po-

novo vratiti u nevjerovanje (tj. nakon što je postao musliman izići od islama)?”

Ebu Sufjan reče: “Ne može.”Car je upitao: “Da li Muhammed krši ugovore i da li je čovjek

u kojeg se ne može pouzdati?”Ebu Sufjan reče: “Dosada nisam vidio da je kršio ugovor i da

je iznevjerio nekoga. Upravo sada sklopili smo s njim jedan ugo-vor za koji ne znam šta će uraditi s njim u budućnosti.”1

Car je upitao: “Da li ste dosada ratovali s njim?”Ebu Sufjan reče: “Da.”Car je upitao: “Kako se odigrao rat među vama?”Ebu Sufjan reče: “Različito, nekada smo mi pobjeđivali, ne-

kada oni. On nas je pobijedio u Bici na Bedru, ali ja nisam tada bio prisutan. Međutim, godinu poslije, tj. na Bici na Uhudu, napali smo na njihov grad, rasporili smo im trbuhe i pokidali uši i noseve.”

Car je upitao: “Šta vam taj čovjek nalaže da radite?”Ebu Sufjan reče: “Naređuje nam da samo Boga obožavamo

i da Mu ne pripisujemo sudruga. Odvraća nas od obožavanja kipova koje su obožavali naši očevi. Naređuje nam da obavljamo namaz, da udjeljujemo milostinju, da govorimo istinu, da bude-mo kreposni i čedni, da budemo odani zavjetima i ugovorima, da budemo povjerljivi.”

1 Mislio je na ugovor na Hudejbiji, koji je bio potpisan na deset godina.

134

Car, koji je smatrao da je postavio dovoljno pitanja i dobio dovoljno odgovora kako bi saznao kakva je ličnost Božiji posla-nik, okrenuo se prema Ebu Sufjanu i rekao:

“Pitao sam te o njegovu porijeklu i rekao si da je on među vama čovjek plemenita i časna porijekla, a Božiji poslanici među svojim narodom trebaju biti takvi. Pitao sam te da li je neko među vama dosad tvrdio takvo što i govorio o poslanstvu, a ti si rekao da nije niko. Naravno, da je neko od vas prije njega takvo što tvrdio, rekao bih da on slijedi ono što su prije njega rekli. Zato sam upitao da li se dešavalo da je lagao ljudima prije nego je počeo govoriti o poslanstvu i sebe smatrati poslanikom. Ti si sam priznao da toga nije bilo i da nikada nikome nije slagao. Tim putem shvatio sam da je nemoguće da se usteže od laganja pred ljudima, a da onda nešto slaže u vezi s Bogom. Pitao sam te da li je neko od njegovih predaka bio kralj. Ti si rekao da nije. Da je neko od njegovih predaka bio kralj, rekao bih da je taj čovjek ustao u potrazi za kraljevstvom svojih očeva. Pitao sam te da li se njemu okreću i u njega vjeruju ljudi koji imaju povlašten položaj u društvu i koji posjeduju moć ili ljudi koji slabo žive i koji su obespravljeni. Rekao si da više vjeruju oni koji su obespravljeni, a sljedbenici Božijih poslanika uvijek su bili obespravljeni ljudi, a ne ljudi koji su potpuno spokojni i zadovoljni stanjem u kojem se sve kreće u smjeru ostvarenja njihovih zakonitih i nezakonitih koristi. Naspram tog stanja, svako ko bude želio putem stvaranja ispravnog prevrata promijeniti izgled društva i izgled života ljudi, oni će praviti opstrukciju i iskazivati neprijateljstvo.”

Potom Car reče: “Pitao sam te da li se svakodnevno poveća-va broj Muhammedovih pristalica i muslimana ili se postepeno smanjuje. Rekao si da se iz dana u dan povećava, a vjera u Boga i poslanike koji su poslani s Istinom upravo je takva, tj. svakoga dana pronalazi veći broj pristalica dok ne ostvari svoju potpu-nost. Pitao sam te da li neko može izići iz vjere islama i nakon što je postao musliman napustiti islam. Rekao si da se takvo što nije desilo i da je put vjerovanja takav da, kada se srce posred-stvom vjerovanja otvori, ono biva zadovoljno tom vjerom. Ta

135

širokogrudnost ne dopušta da se osjete tjeskoba i odbojnost pre-ma vjerovanju. Potom sam te pitao da li ste ratovali s njim. Rekao si da je bilo ratova i nekada ste vi pobjeđivali, a nekada oni. Takvi su bili Božiji poslanici. Ponekad bi bili okovani problemima, ali je na kraju pobjeda bila neupitna i sigurna. Pitao sam te šta vam naređuje. Rekao si da vam naređuje obavljanje namaza, udjelji-vanje milostinje, krepost, čednost, odanost zavjetima i ugovori-ma, povjerljivost. Sam si priznao da on nije varalica i da ne čini izdaju. Ja sam se tim odgovorom uvjerio i shvatio da je on Božiji poslanik.”

Ovo je bio jedan od brojnih primjera neprijateljeve bespo-moćnosti i jadnosti naspram ličnosti čija se uloga i djelo ne mogu krivotvoriti.

137

Sedma lekcija

Imam Husejn – miljenik u srcima vjernika

Jedna od kratkih izreka Imama Alija koju Sejjid Radi, r.a., prenosi u Nehdžul-belagi, jeste i ona u kojoj Imam, pozivajući ljude na ćudoredna svojstva i lijepo ophođenje prema drugi-ma, kaže:

كم. خالطوا اجاس خمالطة، إن متم معها ابكوا عليكم، وإن عشتم حنوا إ

“Ophodite se prema ljudima tako da, ako umrete, plaču za vama, a ako poživite, žude za vama.”1

To znači da se lijepim ophođenjem i ponašanjem koji se te-melji na moralnim vrlinama ljudi mogu privući sebi tako da te zavole.

نسان إحسان حسن إىل اجاس تستعبد قلوبهم فطال ما استعبد اإلأ

Postupaj lijepo prema ljudima – učinit ćeš njihova srca robovima,pa tako je sve dok je čovjek porobljen dobročinstvima.

Lijepo ophođenje prema ljudima osvaja njihova srca

Jedino se lijepim ophođenjem i ponašanjem mogu privu-ći ljudi i osvojiti njihova srca. Ko je ovu veoma važnu moralnu preporuku primijenio bolje od njegova plemenitog sina hazreti Husejna. Kome je još pošlo za rukom da poput imama Husejna

1 Wasailu ši‘e, sv. 12, poglavlje 2, str. 12.

138

za vrijeme svoga života i nakon šehadeta privuče ljude sebi i po-stane omiljen među njima. U mjesecu muharremu 61. godine po Hidžri na području Iraka, pored Eufrata, desio se veliko do-gađaj. Časni i plemeniti ljudi pali su kao šehidi. Veliki broj ljudi toga vremena taj događaj nije vidio većim od ostalih historijskih događaja. Možda su mislili da će nakon nekoliko godina i ovaj historijski događaj biti sahranjen među knjigama i historijskim dokumentima, da će se naći u istoj ravni sa stotine drugih zastar-jelih događaja i da ga niko neće spominjati osim kao neku priču i događaj iz prošlosti.

Vječna ličnost imama Husejna

Međutim, oni nisu znali da je Imam Husejn, mir s njim, vječna ličnost i da će njegov ustanak biti jedan od živih i vječ-nih događaja u historiji te da prolaskom vremena neće za-starjeti. Možda je većina ljudi toga vremena događaj tuma-čila u korist ubica Imama Husejna, mir s njim, i možda se pretpostavljalo da ne samo da je zauvijek završen posao s tim šehidima već da više niko neće imati snage da se suprotstavi Beni Umejama, da se u budućnosti historije islama neće spo-minjati ime hazreti Alija, mir s njim, i njegovih sinova po veličini, da će srca prijatelja Ehli-bejta, koja su bila ožalošćena i ranjena šehadetom Imama i njegovih časnih pomagača, za-cijeliti i smiriti se prolaskom vremena, da će se i ova tragedija zaboraviti kao i mnoge druge i da će biti izbrisana iz sjećanja ljudi kao što su mnogobrojne tragedije izbrisane iz historij-skog sjećanja. Međutim, budućnost historije pokazala je da je većina ljudi griješila i događaj koji se desio na Dan ašure 61. godine po Hidžri smatrali su jednim običnim događajem i političkom borbom. Njihova razmišljanja nisu mogla doseći horizont svetog posmatranja stvari koje je Imam, mir s njim, imao u ovom ustanku. Oni se nisu mogli upoznati s duhom ovoga ustanka.

139

Ljudi i procjene naizgled sličnih situacija

Jedan od problema koji obično ljude odvodi u zabludu jeste to što ne mogu lahko prepoznati djela i riječi koje su naizgled vrlo slične, a koje se po svojoj suštini veoma razlikuju. Ljudi su vidjeli mnoge osobe koje su u ime istine dizale ustanke i na tom putu pokazivali požrtvovanje, a da se na kraju nije vidio nikakav učinak tih ustanaka i njihova zalaganja. Dešavalo se da su neki ljudi u svojim pridikama bili glasni i pozivali narod na podrža-vanje istine i pomaganje obespravljenih ljudi, da su opominjali i podsjećali ih na Sudnji dan i Dan obračuna, na nagradu i kaznu, ali ni narod ni historija nije ih prepoznala kao čiste i bogobo-jazne ljude i upravo se na osnovu toga često dešavalo da su se ustanci ljudi istine i njihove riječi tumačile na osnovu ličnih i materijalnih interesa i nisu mogli usmjeriti pažnju na božanske motive tih ustanaka i napraviti razliku između ljudi koji govore zbog Boga i čine ustanak zbog Njega s ljudima koji su zatočeni u svojim ličnim interesima i zarobljeni u svojim prohtjevima.

Historija ne griješi

Ipak, treba biti sretan, jer ako ljudi griješe, historija ne griješi i prolaskom vremena neće nestati uzroci koji su doveli do grešaka.Upravo ta historija bilježi svaku kratku izreku Zapovjednika vjernih Alija, mir s njim, kao najbolji vjerski savjet i pouku, a dugačke govore i govore bez duha mnogih halifa baca u kutke zaborava. Kao primjer možemo navesti moralnu pridiku koju je jedan od abasijskih halifa, tj. Mensur Davaneki, napisao svome sinu Mehdiju Abbasiju, a prenosi je Ibn Vadih Ja‘kubi. Ja‘kubi piše da je Mehdi, tj. Mensurov sin, pročitao ljudima oporuku Ebu Džafera Mensura poslije njegove smrti. U njoj je pisalo:

“U ima Boga, Svemilosnog, Milostivog!Ovo je oporuka roba Božijeg, Zapovjednika vjernih, svome

sinu Muhammedu Mehdiju, prestolonasljedniku muslimana,

140

kojom ga proglašava svojim nasljednikom poslije sebe da vla-da muslimanima i nemuslimani koji žive na muslimanskoj teritoriji, haremom Božijim i državnom blagajnom i zemljom Božijom koju On ostavlja u nasljedstvo robovima kojima On želi, a sretan svršetak pripada bogobojaznima. Zapovjednik vjernih savjetuje ti da budeš bogobojazan gdje god da se na-laziš i da se pokoravaš Njegovim zapovijedima vezanim za Njegove robove. Upozorava te na to da se prisjećaš kajanja i sramoćenja na Sudnjem danu.

Prije nego što ti dođe smrtni čas i prije nego kažeš: ‘Bože moj, zašto mi nisi ostavio još malo vremena, koliko god malo?’

Nikada, kako će ti se dati još vremena – kada ti je stigao smrt-ni čas – i kažeš: ‘Bože, vrati me na dunjaluk, možda učinim neko dobro djelo.’

U tom trenutku porodica će se odvajati od tebe, a ti ćeš se suočiti sa svojim djelima. Vidjet ćeš ono što si počinio svojim rukama i gdje si sve odlazio svojim nogama, šta si sve govorio svojim jezikom, a ostali organi u tome su te pomagali, u što su ti oči gledale i šta ti je sve prošlo kroz misli. Za sve ćeš biti u cijelosti nagrađen. Ako djela budu loša, bit će loše nagrađena, ali ako budu dobra, bit će dobro nagrađena. Tvoj nivo tre-ba biti krjepost, a tvoja razmišljanja zaokupljena pokornošću Njemu. Traži od Boga da te pomogne u tvojoj vjeri i putem vjere Mu se približi. Prekori svoju dušu i nemoj je prepustiti prohtjevima i strastima. Nemoj nikada istrajavati na ružnim djelima, jer niko nema više tereta, više grijeha i nije više oža-lošćen od tebe. To je zato što su se nagomilali tvoji grijesi i nakupila tvoja djela. Bog je tebe postavio kao čuvara da sudiš čak i o najsitnijim stvarima. Bog kaže da ćeš umrijeti i da će i drugi ljudi umrijeti, a onda ćete kod svoga Gospodara poka-zati svoje neprijateljstvo. Kao da vidim kako su te priveli pred Silnog Boga. Tvoji prijatelji ostavili su te bez pomoći, a tvoje pristalice polažu račun i podnose kaznu. Propusti su ti se nato-varili na leđa, a tvoji grijesi su te okovali. Obuhvatio te strah, a nemoć i bespomoćnost oborile su te s nogu. Tvoj dokazi nisu

141

valjani i izmakla su ti iz ruku sva rješenja. Ljudi su uzeli svoja prava od tebe i načinili odmazdu. Kako ćeš se osjećati onda kada ne bude bližnjih da te spase niti rodbine da ti pomogne?! Toga dana kažnjavat će se za djela i neće se prihvatati zagovori, a mjerit će se na vagi pravde. Bit će izrečene konačne presude. Bog je rekao da se toga dana neće nikome načiniti nepravda, a On će brzo obračunati djela. Oporučujem ti da se spremiš za čuvanje, da vodiš brigu o namjerama i da se zalažeš za svoje iz-bavljenje. Oslobodi svoj vrat okova grijeha i iskoristi današnju priliku. Plaši se Kijameta koji te sutra čeka. Uzdržavaj se od grijeha na ovom svijetu jer je ovaj svijet varljiv i uništit će te. Trebaš svoje namjere učiniti iskrenim za Boga i svoje potrebe iznositi pred Njega. Tvoja pravičnost treba se raširiti posvuda i obuhvatiti sve. Ljudi trebaju biti sigurni od tvoje nepravde. Trebaš jednako suditi među ljudima i truditi se na putu stje-canja zadovoljstva Božijeg. Odaberi svoje pomagače i sarad-nike između vjernika i daj im ono što im pripada iz državne kase. Nesebično im isplati potraživanja i daj im dio ratnog plijena koji im pripada. Redovno im isplaćuj njihove plaće. Na vrijeme isplati godišnja i mjesečna potraživanja i zarade. Izgradi gradove i naselja tako što ćeš smanjiti poreze i izdatke. Lijepim ophođenjem i ispravnom politikom zavedi red i mir među ljudima. Neka ti važnije od svega bude to da paziš lju-de oko sebe, da staviš pod kontrolu granice te da budeš hitar kada treba slati vojsku. Traži od Svevišnjega Gospodara da te pomogne na putu borbe i pomaganja vjere i na putu uništenja Njegovih neprijatelja. Bog je Taj Koji čini muslimane pobjed-nicima, koji ih čini slobodnim u vjerovanju i bezbrižnim u vjeri. Na tom putu položi svoj život, čast i sve što posjedu-ješ. Danonoćno vodi brigu i budi na usluzi svojim vojnicima. Prepoznaj jahače i one koji nose teret u tvojoj vojsci. Neka tvoje utočište, snaga i moć budu kod Boga. Neka On bude tvoja uzdanica, snaga i oslonac, jer ti je On dovoljan i s Njime nemaš potrebu prema drugima. On te pomaže, a Njegova po-moć uistinu je dovoljna.”

142

Ovo je bio primjer opominjućeg govora i pisane riječi jednog abasijskog halife, koji je u pogledu sročenosti rečenice i upotrebe izraza veoma elokventan i izražajan. Iako je takav, ipak se nije mogao naći u u historiji islama u istoj ravni s vjerskim moralnim pridikama i nebeskim mudrostima. Čak ni moć i novac Beni Umejja i Abasija nisu mogli od ove i ostalih njoj sličnih opo-ruka i govora koje nisu imale u sebi duha napraviti Nehdžul-belaguili Sahıfu Sedžadiju. Nisu mogli sačiniti ni knjigu poput Tuha-ful-uquıla, u kojoj su sabrane moralne pridike časnog Poslanika i čistih Imama. Historija svojom posebnom snagom i pronic-ljivošću, kojom može procijeniti ličnosti i njihove govore, neke govore i pisma stavlja u red živih i vječnih plodova historije, dok govore koji su samo formom slični njima stavlja u mrtvo poglav-lje historije. Ovo je nešto što može učiniti historija i što može doći s protokom vremena, a to ne mogu učiniti ljudi koji žive u tom vremenu, koji su pretežno nemoćni da shvate zbilju stvari.

Zašto je historije Ašure nezaboravna

Tokom pokreta Imama Husejna, mir s njim, bio je vrlo mali broj ljudi iz sama Ehli-bejta i njihovih sljedbenika koji je mo-gao procijeniti i analizirati ovaj događaj ili govoriti o plodovima koje će on polučiti kroz historiju i ljudima pokazivati Pravi put. Analizirajući historiju Ašure, vidimo da su taj događaj iznijela 73 čovjeka koja su položila svoje živote, a da su ga ožalošćene žene i djeca doveli do njegova krajnjeg ishoda.

Iskrivljenje lica historije Kerbele

Govori Ehli-bejta, mir s njim, kao i govori hrabrih i rječi-tih pojedinaca koji su našli mjesto u grudima ljudi protresli su njihova srca, uklonili zastore zablude i u potpunosti izmi-jenili shvatanja ljudi. Takvi govori usmjerili su pažnju ljudi na

143

vrijednosti ovog svetog ustanka i oduzeli priliku neprijatelju da iskrivi i izmijeni lice ovog historijskog događaja. Ti govori zapi-sali su u historiju sve što je neprijatelj rekao i napisao, kao i svu nedoličnost i besramnost koju je pokazao. Upravo govori izre-čeni u Mesdžidul-haramu, na svratištima na putu od Hidžaza do Iraka, te na Dan ašure, kao i govori velikana među šehidima, koji su pali na Dan ašure, govori imama Sedžada, mir s njim, i ostalih zarobljenika Ehli-bejta, koje su oni održali na putu kao zarobljenike, jasno i otvoreno ispisali su na stranicama historije pravo lice historije Ašure. Naravno, u tim danima, kada su iz-govorene ove žive i vječne riječi, malo ko mogao je proniknuti njihovu vrijednost i učinak u budućnosti. Jedino su oni koji su izrekli te riječi dobro znali šta govore i šta rade i kakve će rezul-tate one polučiti. Isto kao što je i sam Imam Husejn, mir s njim, od onog trenutka kada je krenuo iz Medine dobro znao šta radi, kamo ide, kakav će biti ishod njegova pokreta i ustanka u svijetu islama, tako su i muškarci i žene koji su slijedile put Ehli-bejta i zarobljenici Ehli-bejta također imali potpun uvid u situaciju. Gdje god su osjećali potrebu da se nešto kaže, govorili su unatoč svim neugodnostima koje su osjećali u duši i uprkos mnogim tugovanjima koje su imali. Bez imalo prikrivanja govorili su o događajima koji su se desili i zatvarali neprijatelju put iskrivljenja historijskih događaja.

Međutim, sasvim je sigurno da većina ljudi toga vremena nije bila svjesna dubine ovih riječi i preciznosti ovih govorni-ka. Vrlo je vjerovatno, ako bi i čuli govor hazreti Zejneb, kćeri Imama Alija, mir s njim, u Damasku, mislili bi da je to oža-lošćena žena čije su emocije uzburkane te da ona govori zbog nespokoja i pritiska nedaće, a sutra, kada se smiri i kada vrijeme izbriše nedaće iz njena zaborava ni sama neće prepoznati svoje govore i riječi. Te će riječi kao i mnoštvo drugih ući u zaborav-ljeni dio historije.

Ovi kratkovidni ljudi koji nisu mogli doseći zbilju stvari i dešavanja nisu znali da je moćno pero historije bez očekivanja bilo kakve nagrade i naknade spremno pisati i bilježiti svaku riječ

144

koju oni izuste. Potpuno pouzdano historija bilježi sve riječi i potpuno hrabro oslikava ih na svojim stranicama. Pero historije nije bilježilo samo riječi kćeri Zapovjednika vjernih, već je zabi-lježilo i stihove halife toga vremena i predalo ih historiji.

Zašto se neprijatelji Ehli-bejta nisu plašili snage historije?

Zbilja, ako se neprijatelji Ehli-bejta nisu plašili Boga, nisu stidjeli Božijeg poslanika, s.a.v.a., zašto se nisu plašili historije? Zašto nisu strahovali da će historija zabilježiti sve što govore, rade i misle, da će to predati narednim generacijama, zapisati u knjige i brižno čuvati u bibliotekama širom svijeta?

Uništenje jednoga govora Imama Sedžada, mir s njim, ili Ve-like Zejneb bit će moguće ako unište sve biblioteke svijeta i sve knjige. Historija je knjiga djela onih koji su otišli s ovoga svijeta i onih koji će na njega doći. Historija je ogledalo koje pokazuje svako lice baš onakvim kakvo je bilo.

Historija nadzire narode

Ljudi nestaju i narodi se pomjeraju, ali historija stoji na svom mjestu. Historija potpuno trezveno i budno posmatra lijepe i ružne postupke ljudi i naroda. U tome ona ne pravi nikakvu grešku među njima i ne stavlja na teret nekome gri-jehe drugoga. Suprotno onome što možda većina ljudi pret-postavlja, da prolazak vremena briše iz zaborava historijske istine i skriva jasna lica događaja, historija prolaskom vremena objelodanjuje skrivene istine i uklanja narednim generacija-ma prepreke s kojima se suočavaju savremenici tih historij-skih događaja kako bi se mogli bolje od njih upoznati s histo-rijskim dešavanjima.

Ne samo da protok vremena ne postavlja prepreke na putu istraživanja i analiziranja događaja već uklanja postojeće te krati

145

i osvjetljava put istraživanja i analiziranja onima koji bez pre-drasuda istražuju. Sasvim je sigurno da je analiza historije Ašure Imama Husejna, mir s njim, lakša nama koji smo od nje udaljeni trinaest stoljeća, nego onima koji su bili savre-menici ovog događaja i koji su živjeli 61. godine po Hidžri. Mi nemamo probleme koje su oni imali prilikom istraživanja i razmatranja ovih dešavanja. Također, i ubuduće protok vre-mena i brojna stoljeća neće stvoriti prepreku na putu istraži-vanja tog događaja:

حياء عند ربهم يرزقونمواتا بل أ

ين قتلوا يف سبيل اهللا أ

وال حتسنب اNikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.2

2 Ali ‘Imran (3), 169.

147

Osma lekcija

Uloga žena u historiji Ašure

Historiju Ašure stvorile su sedamdeset i tri osobe, a i pred-vodništvo ovog historijskog ustanka bilo je u njihovim rukama. Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da su učešće u ovom živom i vrijednom događaju, koji se zbio 61. godine po Hidžri, uzele i velike i čestite žene. One su pokazale izuzetnu požrtvova-nost a neke su od njih čak pale kao šehidi. Njihova časna imena ostala su zapamćena po veličini, vjerovanju i čestitosti u pono-snoj historiji ustanka Imama Husejna, mir s njim. Sada ćemo se historijskim redoslijedom podsjetiti imena svih ovih velikih žena i važnih koraka koje su načinile na ovom putu. Prva žena čije je ime dostojno hvale, veličanja i sjećanja jeste supruga Zuhejra ibn Kajna Bedželija. To je žena koja je jednim svojim pozitivnim dje-lom izbavila sebe iz liste neznanih i svoje ime zauvijek zapisala u najponosnije razdoblje historije islama.

Supruga Zuhejra Bedželija

Čovjek iz plemena Beni Feraze priča: Mi smo se iz Mekke vraćali sa Zuhejrom ibn Kajnom Bedže-

lijem i išli smo u Irak. Međutim, nismo nikako htjeli odsjesti na istom svratištu s Husejnom ibn Alijem, mir s njim, koji je tako-đer išao prema Iraku, pa bismo kada bi Imam Husejn krenuo, mi zastajali i odsjedali, a kada bi on odsjedao na nekom svratištu, mi bismo kretali. Ipak, desila se situacija da smo bili prinuđeni

148

odsjesti na istome mjestu gdje i on. Imam Husejn postavio je šator na jednu, a mi na drugu stranu. Dok smo objedovali, iznenada je došao Imamov izaslanik, poselamio nas i rekao: ‘O Zuhejru ibn Kajnu, treba te Husejn ibn Ali.’

Zuhejr kaže: ‘Toliko mi je bilo neprijatno čuti ovu poruku da mi je ispao zalogaj iz ruke. Svi smo ostali zatečeni.’

Zuhejrova supruga Dilham, Amrova kćerka, reče Zuhejru: ‘Sin Božijeg poslanika šalje čovjeka po tebe i traži te, a ti se uste-žeš od odlaska? Subhanallah, šta te sprečava da pohitaš do njega, da poslušaš šta će ti reći i da se potom vratiš?’

Riječi ove žene učinile su svoje i ona je ime svoga supruga upisala među imena najvećih šehida islama. Na Zuhejra su dje-lovale riječi njezine riječi i on je žurno otišao do Imama Husej-na, mir s njim. Vratio se poslije nekoliko trenutaka, a na licu su mu bili očiti tragovi radosti i prosvijetljenosti nutrine zbog tog susreta. Naredio je da se njegov šator spoji sa šatorima koji su pripadali Imamu Husejnu, mir s njim:

لمات إىل اجور ن الظ ين آمنوا خيرجهم م ا اهللا و

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.1

Zuhejr je krenuo za Imamom Husejnom, mir s njim, i dose-gao šehadet, a njegova supruga vratila se svojoj porodici.”

Sibt ibn Dževzi u svojoj knjizi navodi još jednu časnu rad-nju koja je u vezi s ovom ženom zabilježena u historiji. Nakon što je Zuhejr pao kao šehid, njegova supruga rekla je Zuhejro-vom slugi da ode i da u ćefine umota svoga gospodara. Sluga je došao i vidio Imama Husejna, mir s njim, kako leži bez ćefina. Tada je rekao:

“Da li da umotam u ćefine svoga gospodara, a da ovako osta-vim Imama Husejna! Kunem se Bogom da neću to učiniti.” Prvo je umotao Imamovo sveto tijelo u ćefine, a potom i tijelo svoga gospodara Zuhejra.

1 El-Baqare (2), 257.

149

Supruga Abdullaha Kelbija

Sljedeća žena kojoj treba čestitati na karakteru i požrtvova-nosti jeste supruga Abdullaha ibn Umejra Kelbija. Abdullah ibn Umejr bio je iz plemena Beni ‘Ulejm i stanovao je u Kufi. Jed-nog dana vidio je da se spremila velika vojska u palminjaku u Kufi. Upitao je gdje se i zašto sprema tolika vojska? Rekli su mu da ta vojska ide ratovati s Husejnom, mir s njim, sinom Fatime, kćeri Božijeg poslanika. Abdullah na to reče:

“Bog zna da sam imao želju da idem ratovati na putu Boži-jem s mnogobošcima. Sada se nadam da nagrada za rat s ovim ljudima koji su krenuli ubiti potomka kćeri Božijeg poslanika neće biti manja kod Boga od nagrade za rat s mnogobošci-ma.” Abdullah je donio odluku da krene i to je saopćio svojoj supruzi Ummi Veheb, Abdullahovoj kćeri. Ona mu je na to rekla:

“Kako li si samo dobro razmislio i odlučio, da te Bog uputi u svakoj situaciji. I ja ću biti uz tebe.” Muž i žena noću su iziš-li iz Kufe i vjerovatno su 8. noći muharrema stigli na Kerbelu. Ujutro, na Dan ašure, kada je neprijatelj otpočeo bitku i kada su Zijadov i Ubejdullahov sluga izišli da ratuju prsa u prsa s Habi-bom ibn Mazaherom Asadijem i Burejrom ibn Hudejrom Ha-medanijem, Imam Husejn, mir s njim, rekao im je da sačekaju. U tom trenutku dopuštenje je zatražio Abdullah ibn ‘Umejr i sam je stao naspram ove dvojce. Ubio ih je obojicu a zatim, kako to prenose šejh Mufid i Taberi, izrekao stihove:

نا انن لكب حسيب بييت يف عليم حسيبإن ينكروىي فأ

ار عند اجكب ة و عصب و لست باخلو ذومر امرأ

إب عن فيهم مقدماو الرض م وهب بالط

زقيم لک أ

إرضب غالم مؤمن بالرب

Ako me ne znate pa ja sam sin plemena Kelb,dovoljno mi je moja kuća za čovjeka koji poznaje moj ugled.

150

Ja sam čovjek velikodušnosti i časnoga porijekla,i nisam slabić u nevolji.

Ja sam vođa za tebe Vehabova majko.Probadam ih kopljima i udaram sabljama,

udarcem mladića koji vjeruje u Gospodara.2

Kada je Umm Veheb vidjela svog supruga u ovakvom stanju, podigla je stup šatora, iskoračila na poprište sukoba i rekla:

“Oca i majku žrtvovala bih za tebe, na putu čistih Poslanikovih potomaka položi svoj život!”

Imam joj je odgovorio: “Da te Bog lijepom nagradom nagradi i da ti se smiluje. Vrati se među žene u šator jer su one oslobo-đene džihada.”

Abdullah je bio drugi šehid koji je pao na Dan ašure. Prije njega pao je Muslim ibn Avsadže.

Supruga Imama Husejna

Sljedeća žena čije se časno ime spominje u historiji Ašure jeste plemenita supruga Imama Husejna, mir s njim, koja se zvala Rubab, a bila je kći Imre’u Kajsa. To je bila jedina Imamo-va supruga koja je bila uz njega na putu do Kerbele, jer je majka Imama Sedžada Šahrbanu kći Jazdgerda, posljednjega iranskog kralja sasanidske dinastije, preselila otprilike 24 godine prije događaja na Kerbeli. U tragediji na Kerbeli ne spominje se ime majke Alija Ekbera, Lejle, kćeri Ebu Murrea ibn ‘Urvea ibn Mes‘uda Sekafija i ne zna se je li tada bila živa. Ne spominje se ni majka Džafera ibn Husejna, koja je bila iz plemena Kuda’e. Ne spominje se ime i nema nikakva traga na Ašuri od majke Fatime bintel-Husejn, tj. Umm Ishak, kćerke Talhe ibn Ab-dullaha Tejmija, čija je kćerka Fatima bila na Kerbeli i koja je poslije sprovedena s ostalim zarobljenicima u Kufu i Šam.

2 Mas ırul-ahzan, str. 57.

151

Jedina supruga Imama Husejna koja je na ovom putovanju bila s njim upravo je ta časna žena, Rubab, kćerka Imre’u Kajsa Kelbija. Imre’u Kajs bio je kršćanin. Za vrijeme vladavine jednog od halifa prihvatio je islam. Istog dana kada je postao musliman halifa ga je postavio za zapovjednika nad muslimanima plemena Kuda’e. Nakon što je imao tu čast da postane musliman i da upravlja musli-manima, ukazala mu se još jedna čast. Imao je tri kćeri. Prva je sklo-pila brak sa Zapovjednikom vjernih, druga s Imamom Hasanom i najmlađa, Rubab, s Imamom Husejnom, mir s njim.

Postao je punac ovoj trojici Imama. Rubab je s Imamom Hu-sejnom imala kćerku Sakinu i sina Abdullaha. Njen sin je kao dojenče ubijen na Dan ašure, a ona je zarobljena s kćerkom Sa-kinom. Historija ne spominje da je ona Dan ašure direktno uče-stvovala u događajima.

Plač supruge Imama Husejna

U predaji Tezkiretul-havas od Sibta ibn Dževzija stoji da se na skupu kod Ibn Zijada Rubabi ukazala prilika. Ona je bestidnost ubica Imama, mir s njim, sažela u jedan tužan stih i ispisala ga na stranici historije Dana ašure. Kada su Ehli-bejt odveli na skup kod Ibn Zijada i stavili glavu Imama Husejna, mir s njim, ispred Ibn Zijada, ova žena ustala je između ostalih žena te uzela i poljubila Imamovu glavu. Glavu je potom stavila u krilo i rekla:

دقياءسنة األ

قصدته أ

واحسينا، فال نسيت حسينا أ

يعا ال سىق اهللا جانيب كربالء ذلدروه بكربالء رصO Husejne! Pa Husejne u zaborav ne odi,Isprobadali su ga šiljci sablji kopiladi.Ostavili su ga na Kerbeli bačena na tlo,Dok Allah ne napoji obje strane Kerbele.

Naizgled se činilo da ova ožalošćena žena oplakuje i tuguje za Husejnom i uzdiše ranjena srca. Međutim, zbilja stvari bila je

152

drugačija. Upravo tim kratkim stihovima i sažetim rečenicama Ehli-bejt je zabilježio u historiju događaje kakvi su uistinu bili i zatvorio neprijatelju mogućnost iskrivljenja, jer se u suprotnom moglo desiti da se zapiše, kako je to učinio jedan orijentalist, da je Imam Husejn bolovao od tuberkuloze, te su mu pluća iskrva-rila, pa je tako preselio. A na drugoj stranici svoje historije napiše i to da je Imam Husejn imao tumor i prije nego što je počeo rat između njega i neprijatelja te da je 10. dana muharrema usljed toga otišao s ovog svijeta.

Rubab, supruga Imama Husejna, mir s njim, na skupu kod Ibn Zijada s dva kratka stiha oduzela je mogućnost ovakvih ne-doličnih krivotvorenja onima koji su htjeli takvo što učiniti. Rekla je da Imam Husejn, mir s njim, nije bolovao od tuberkuloze ili tumora, da je na Božijem putu pao kao šehid i da su ga kopljima iskomadali. Njegove ubice predvodio je čovjek za kojeg se nije znalo ko mu je otac. Sutradan, poslije njegova pogubljenja, niko ne treba kazati da su ga s poštovanjem ukopali. Nije tako bilo. Tijelo su mu bacili na zemlju. Nisu mu klanjali namaz, nisu ga ukopali i nisu mu ukazali nimalo poštovanja.

Neprijatelj i krivotvorenje historije šehadeta

Bilo je potrebno ukazati na ove stvari i zasigurno su člano-vi Ehli-bejta, govoreći o njima, imali na umu da će neprijatelj, kada se suoči s reakcijama na ova dijela, uporno pokušavati po svaku cijenu iskriviti događaj šehadeta Imama Husejna, mir s njim, i razmišljanja ljudi okrenuti u pogrešnom smjeru. Upravo su zato, sasvim trezveno, sagledavajući ishod događaja, na sva-kom skupu, na svakom bazaru i sokaku, u odgovoru na svako pitanje, u odgovoru na svaku psovku i uvredu, govorili čitavo poglavlje o onome što se desilo i osvjetljavali kutak historije še-hadeta Imama Husejna, mir s njim. Upravo su zbog toga, prvog dana po ulasku u Kufu, tri žene iz Poslanikove, s.a.v.a., porodice održale govor. Nisu ni pomislile da nema potrebe da govore iako

153

je među zarobljenicima bio Imam Sedžad, mir s njim, koji će se obratiti narodu Kufe i Ibn Zijadu. Svako od njih dizao je svoj glas u svakoj prilici koju bi ugrabili, pa čak ako je to značilo da treba govoriti iz nosiljke. Upućivali su zavedeni narod na ono što se zbilo. Naravno, Ehli-bejt svojim govorima nije postigao da istog dana i istog sahata budu oslobođeni i da se vrate u Medinu. Zasigurno takvo što niti su imali na umu niti su mogli očekivati. Za njih nije bilo dobro da se odatle vrate u Medinu. Bilo je ne-ophodno da se, bez obzira u kakvu stanju se nalazili, prebace do centra upravljanja islamskim svijetom, do Damaska. Prelaženje puta od Kufe do Damaska, pa čak i kao zarobljenika, čak i u oko-vima lanaca, za Imama Sedžada, mir s njim, bilo je podnošljivo, ali krivotvorenje historije Dana ašure i ostavljanje Imamova še-hadeta bez plodova nije trebalo dopustiti.Čini se da su se Imam Sedžad, mir s njim, i žene iz Poslaniko-

ve porodice rasteretili brige i oslobodili nemira i strepnje kada su nekoliko dana proveli u centru islamske vlasti i rekli što su imali kazati. Izbavili su narod Šama iz greške u koju je bio zapao. Na-pravili su tako važan posao – ako bi neki historičar u Šamu htio napisati i zabilježiti događaj na Kerbeli, ne bi mogao napisati ništa osim onoga što su napisali Taberi, šejh Mufid i Ebul-Feradž Isfa-hani. Toga dana mogli su poželjeti da se vrate kući i mirne duše krenuti na put prema Medini. Bili su ožalošćeni. Plačući i jecajući, ušli su u Medinu. Napravili su prevrat u Medini, ali su bili mirni i rasterećeni u pogledu svoga cilja. Nisu se brinuli kako će se sutra zapisati događaj Dana ašure, na koji način će pojasniti i tumačiti ustanak Imama Husejna, mir s njim, na koji način će krivotvo-riti ponosnu historiju revolucije i pokreta Imama Husejna, mir s njim, i kojim će mitovima i lažima pomutiti umove naivnih lju-di. U ovom pogledu, Poslanikova porodica bila je sasvim mirna i bezbrižna. Dobro su znali da je rečeno sve što se trebalo reći i da su detalji vezani za događaj na Kerbeli danas zabilježeni u grudima ljudi, a u skoroj budućnosti stajat će na stranicama historije islama tako da neće postojati nikakva mogućnost krivotvorenja, promje-ne, dodavanja niti oduzimanja.

154

Požrtvovanost neprijateljske vojske

Četvrta žena čije se ime može spomenuti u vezi s poslije-podnevnim sahatima Dana ašure, koja je imala značajnu ulogu u pokazivanju njezina istinskog lica i koja je u nekolike riječi uspjela u historiji oslikati vrlo osjetljivo razdoblje neprijateljske pakosti, jeste žena iz plemena Bekr ibn Vail. Ona je zajedno sa svojim suprugom bila u redovima Ibn Sa‘dove vojske. Međutim, kada je vidjela da su vojnici Kufe upali u šatore i da pljačkaju čak i odjeću žena, uzela je sablju, okrenula je prema šatoru Imama Husejna, mir s njim, i gromoglasno uzviknula:

“O potomci Bekr ibn Vaila! Vi ste živi, a oni pljačkaju šatore kćerki Božijeg poslanika. Nema vlasti osim Allahove. Dođite i zbog Poslanika Božijeg tražite krvnu osvetu!”

Ova je žena s tih nekoliko riječi pokazala dokle je otišla ne-prijateljska besramnost: kao da se još uvijek čuje njeno naricanje nad šatorom Imama Husejna, mir s njim.

Zejneb, kći Imama Alija

Sagledavajući historiju Ašure, dolazimo do liste imena česti-tih žena koje su s potpunom iskrenošću ustale braniti istinu i njene sljedbenike. Ona se ne ograničava samo na ove četiri žene. Međutim, isto kao što položaj nijednog šehida iz Beni Hašimove porodice i ostalih šehida, uprkos svoj veličini, vrijednosti, česti-tosti i požrtvovanosti koju su pokazali ne može doseći položaj Imama Husejna, mir s njim, koji je bio predvodnik ovog po-kreta, tako položaj nijedne čestite žene koja je tokom šehadeta i zarobljeništva odigrala neku ulogu i predvodila jedan dio ove tragedije, ne može doseći položaj hazreti Zejneb, kćeri Imama Alija. Ona je bila ta koja je mogla tokom zarobljeništva u pra-vom smislu riječi zauzeti bratovo mjesto i nastavit se boriti od poslijepodnevnih sati Dana ašure pa sve do ulaska u Medinu za isti onaj cilj za koji se do samog šehadeta zalagao njen brat pod

155

živim motom daleko je od nas poniženje. Ona je ispunila pravo nje-ne majke Fatime koje je zadobila kroz odgoj. Od kćerke Imama Alija nije se ništa drugo ni moglo očekivati, ona je na putu vjere bila toliko strpljiva i izdržljiva koliko su bile strpljive i izdržljive njena majka Fatima i nena Hatidža, mir s njima.

Hazreti Hatidža povjerovala je prije svih u Božijeg poslanika i više od svih bila požrtvovana na putu napretka Poslanikova poziva. Otprilike deset punih godina, tj. od početka poslanstva do 10. godine po Hidžri, kada je preselila, bila je uz Poslanika u svim teškim situacijama i iskušenjima. Hazreti Zejneb, s.a., potomki-nja je iste te Hatidže, a put kojim je krenuo Husejn ibn Ali, mir s njim, jeste put širenja vjere i oživljavanja Poslanikova poziva.

Ako već žene trebaju biti zarobljene na putu svijetle vjere islama i Kur’ana časnog i tim povodom razgovarati s ljudima na bazarima i ulicama, kako bi osujetile nedoličnu propagandu ne-prijatelja i upoznale ljude sa zbiljom stvari, ko je za to dostojniji od kćeri Imama Alija, koja je požrtvovanost naslijedila od naj-požrtvovanije žene islama, hazreti Hatidže, i najvećeg pomagača Božijeg poslanika, hazreti Ebi Taliba. Na bazaru Kufe održala je govor kćerka Alija ibn Ebi Taliba i unuka hazreti Hatidže. Budući da ju je otac, hazreti Ali naučio kako da govori, kao da je govorila njegovim jezikom. Ljude je smirila jednim išaretom, zaustavila je uzdisaje u grudima i ušutjela galamu.

Na skupu kod Ibn Zijada

Ahmed ibn Ebu Tahir Bagdadi, koji je umro 280. godine po Hidžri, u knjizi Belagatun-nisa’ prenosi tri predaje u vezi s ovim govorom. Jedna od ovih predaja veže se za Imama Džafera Sadika, mir s njime. Sestra hazreti Zejneb, po imenu Ummu Kulsum,3 također je na bazaru Kufe držala govor i obje njih oštro

3 Ova Ummu Kulsum također je kćerka Imama Alija, ali ne ona Ummu Kulsum, koju je imao iz braka s hazreti Zehrom, mir s njima, i koju su još zvali Zejnebe Sugra (Mala Zejneb).

156

su korile narod Kufe. Ljudi su bili ganuti i potreseni njihovim riječima, iz očiju su im tekle suze i čuo se plač iz njihovih grudi.Fatima, kćerka Imama Husejna, mir s njim, također je držala govor na bazaru Kufe. Razgovarala je s ljudima i skrenula im pažnju na grešku koju su počinili, na nesreću i bespomoćnost u situaciji u kojoj su se našli. Ehli-bejt je uradio svoj posao na bazaru Kufe i ukazala im se prilika da govore na skupu kod Ibn Zijada. Kći Zapovjednika vjernih, obučena u veoma jednostavnu odjeću, ušla je među okupljene. Sjela je u kutak palače okružena sluškinjama. Ibn Zijad je upitao ko je ova osamljena žena koja se sa svojim sluškinjama odvojila?

Niko mu nije odgovorio. Ponovo je upitao. Jedna od sluški-nja hazreti Zejneb reče:

“Ovo je Zejneb, kćerka Fatime i kćerka Božijeg poslanika.”Ovdje Zejneb treba odigrati veoma tešku i važnu ulogu. Treba

s jedne strane sebe sačuvati i ne izgubiti strpljenje, a s druge treba dati odgovor Ibn Zijadu i ne dati mu priliku da ljudima predstavi stvari drugačijim nego što jesu. Ibn Zijad joj reče:

“Hvala Bogu, kad vas je osramotio, pobio i objelodanio vašu novu laž!”

Ibn Zijad je ove riječi protkane nevjerstvom izrekao iz oho-losti i opijen pobjedom, jer kakvu su to novu laž izrekli Benu Hašimije. Da li je njihova nova laž bila to što su govorili da je Muhammed Božiji poslanik? Da li su mimo ovoga rekli neku laž? U svakom slučaju, Velika Zejneb bez oklijevanja je u odgo-voru Ibn Zijadu rekla:

رنا من الرجس ، و طه د – صىل اهللا عليه و آ كرمنا بنبيه حممي أ

احلمد هللا ا. نا، و احلمد هللا يطهريا، إغما ففتضح الفاسق و يكذب الفاجر و هو لري

“Hvala Bogu, Koji nas je počastio poslanikom Muhammedom, mir i blagoslovi Božiji neka su na njega i porodicu njegovu, i Koji nas je očistio od svake nečistoće čišćenjem posebnim. Zaista je osramo-ćen pokvarenjak i laž izgovara razvratnik, a to je neko mimo nas. Hvala pripada Allahu.”

157

Odvažan i žustar odgovor Ibn Zijadu

Unatoč ovom žestokom odgovoru kćerke Imama Alija, Ibn Zijad ponovo joj reče:

“Jesi li vidjela šta je Bog uradio s tvojom porodicom?”Kao da je Ibn Zijad ovim riječima htio podsjetiti kćerku Ima-

ma Alija na šehide poginule prije dva dana i tako je uznemiriti. Možda će i ona reći nešto što će njemu goditi ili će ga moliti i preklinjati. Zanemarili su činjenicu da su članovi Ehli-bejta vrlo pronicljivi i da nisu izgovorili niti će izgovoriti nijednu riječ koja je u suprotnosti s onim što njima dostoji. Sve što govore, govore promišljeno i u smjeru ostvarenja cilja koji imaju.

Zejneb, s.a., u odgovoru na ovo Ibn Zijadovo pitanje rekla je:

و بينهم، زوا إىل مضاجعهم، و سيجمع اهللا بينک كتب اهللا عليهم القتل فربه و ختاصمون عنده.

ون إ فتحاج“Allah, dž.š., propisao im je smrt pa su na mjesta pogibije svoje iziš-li, a Allah, dž.š., ubrzo će vas suoči pa ćete svoje dokaze Njemu iznijeti i pred Njim ćete se sporiti.”4

Ibn Zijad se tako uznemirio i razljutio da bi možda naredio po-gubljenje hazreti Husejnove sestre da ga kojim slučajem nije uko-rio Amr ibn Hurejs. Ali, kakve koristi kad je ona rekla što je imala reći, uradila što je trebala uraditi, pokazala pravo lice pokvarenjaka i razvratnika a predstavila Poslanikovu čistu porodicu.

Ponovo na skupu kod Ibn Zijada

Prošlo je možda i duže od mjeseca od tog skupa kada se va-žnija i osjetljivija prilika ukazala kćerki Zapovjednika vjernih. Ona je opet imala zadaću da govori i da bude još jasnija i direktnija nego prije. Trebala je biti uporna i istrajavati na kazivanju istine i

4 Amali Saduq, str. 165, medžlis 31.

158

predstavljanju Ehli-bejta narodu u onolikoj mjeri koliko je narod Šama u odnosu na narod Kufe bio udaljen i otuđen od Ehli-bejta. Ovaj važan skup upriličen je u Damasku, centru tadašnjeg islam-skog hilafeta.

Na ovom skupu hazreti Zejneb također je držala govor i kazi-vala ljudima. I ovaj govor Ahmed ibn ebu Tahir Bagdadi prenio je u svojoj knjizi Belagatun-nisa’. On kaže, kada je Jezidov pogled pao na zarobljenike Ehli-bejta i kada ih je vidio kako stoje ispred njega, naredio je da glavu Imama Husejna, mir s njim, stave na tacnu. Štapom koji je držao u rukama udarao je po Imamovoj glavi. Dok je recitirao neke stihove, rekao je:

“Kamo sreće da su moji djedovi, koji su poginuli na Bedru, danas tu i da vide u kakvom se stanju nalazi Muhammedova po-rodica. Glasno bi vikali od sreće i govorili: ‘O Jezide, ruke ti se pozlatile.’ Ne bio ja jedan od njih ako se ne osvetim Muhamme-dovim sinovima za ono što je on učinio.”

Kada je to rekao, bilo je jasno – ako je Jezid do tog trenutka bio protivnik Imamu Husejnu, mir s njim, i ako je sa njim ra-tovao – da je bio protivnik lično Poslaniku! Ustao je da ratuje s njim i počeo je iskazivati zlobu prema njemu. Da li hazreti Zejneb ima pravo da prečuje riječi i previdi djela onoga ko sebe smatra Poslanikovim namjesnikom i kao takav vlada muslima-nima, a sveti se Poslaniku za njegova djela? Zauzvrat tome što je Poslanik u Bici na Bedru pobio mnogobošce Mekke, on ubija najveće poznavaoce islama i njih računa kao otkup za mnogo-bošce. Treba li ona pred Jezidom šutjeti i ništa ne govoriti i tako dopustiti da narod Šama vjeruje u ono što Jezid kaže kao u nešto što je osnovano i prihvatljivo?

Hazreti Zejneb ne šuti

Čini se da hazreti Zejneb ovo nije mogla prešutjeti i rekla je što je rekla kako bi izvršila svoju dužnost, a Bog je sačuvao njene riječi. Te su riječi krajem III stoljeća po Hidžri zapisane u jednoj

159

vrijednoj knjizi, a poslije toga i u drugim knjigama. Zauvijek je historijom islama odjeknuo glas zarobljene i ožalošćene žene na-spram moćnog i oholog neprijatelja, žene koja je govorila tako direktno, hrabro i bez ustezanja, tako da nijedna snaga nije mogla ušutkati Zejnebin glas i poslati u zaborav njene riječi koje su našle svoj prostor u historiji islama. Ne može ih se krivotvoriti i na-mjesto njih staviti riječi koje iskazuju hvalu i poštovanje Jezidu.Ne mogu se u svijetu izmijeniti Nehdžul-belaga Imama Alija, SahıfaSedžadija Imama Sedžada niti govori Imama Husejna, mir s njim, tokom cijelog puta i na dan same Ašure. To se ne može desiti s govorima Imama Sedžada, mir s njim, hazreti Zejneb, Ummu Kulsum i Fatime bint Husejn u Kufi, Šamu i Medini. Sve do kada budu postojale biblioteke na ovom svijetu, ovi će govori biti živi i vječni i neće se moći krivotvoriti. Ne može im se dodati niti oduzeti nijedna riječ. Svevišnji Bog nije čuvao i neće čuvati samo Kur’an časni od iskrivljenja, već su se u okrilju Kur’ana mnogi vjerski spisi našli u istoj situaciji. Oni se više ne mogu krivotvoriti, ne može im se ništa dodati niti oduzeti i na toj blagodati treba zahvaljivati Gospodaru.

161

Deveta lekcija

Sačuvanost zbilje događaja Ašure

Govori časnog Ehli-bejta, koji su ostali očuvani od napada iskriv-ljenja i izmjene, što su napisani u knjigama i koji su došli do nas, veoma su vrijedni i koriste se u analizi i razmatranju događaja na Dan ašure. Zahvaljujući upravo ovim svetim historijskim spisima, nama je danas, nakon prolaska više od trinaest stoljeća, potpuno ra-svijetljena historije Ašure, koja se desila 61. godine po Hidžri. Treba obratiti pažnju na stvarnu vrijednost ovih živih i vrijednih spisa, jer da ovi govori nisu zabilježeni i da nisu došli do nas, ili da su došli iskrivljeni, ne samo da ne bismo imali načina da shvatimo šta se zbi-lja dogodilo već bismo ono što se nije dogodilo i što se u stvarnosti nije zbilo umišljali kao nešto što se stvarno dogodilo. Bog zna kakve bi se sve loše posljedice nametnule iskrivljenim spisima.

Danas se događaj na Kerbeli može opisati sa svim detaljima na osnovu Imamovih govora i govora Ehli-bejta izrečenih u Mekki, na putu od Hidžaza do Iraka, na Kerbeli, u Kufi, u Šamu, u Medini, na osnovu riječi koje su upućivali različitim ljudima u obliku odgovora na postavljena pitanja, na osnovu stihova koje su Imam Husejn, mir s njim, i njegovi ashabi citirali dok su sta-jali naspram neprijatelja na Dan ašure, na osnovu pisama raz-mijenjenih između Imama Husejna, mir s njim, i naroda Kufe i Basre te pisama koje je Jezid pisao Ibn Zijadu i Ibn Zijad njemu i Omeru ibn Sa‘du, pisama koja je Omer ibn S‘ad pisao Ibn Zi-jadu i pisama koja je Ibn Zijad pisao upravitelju Medine. Sve je zabilježeno u vjerodostojnoj historiji i dolazi u ruke narednih generacija. Zauvijek će ostati sačuvano. Na osnovu ovih spisa

162

mogu se opisati i objelodaniti događaji na Ašuri sa svim detalji-ma i ne postoji potreba ni za kakvim drugim spisima i izvorima. Onoga dana kada je Jezid napisao pismo Ibn Zijadu i postavio ga za zapovjednika nad Iračanima, vezano za Muslima ibn Akila, napisao je da je dobio vijest da je Muslim došao u Kufu kako bi unio razdor među muslimanima.

Historijska svjedočanstva sramote

Jezid je ovom rečenicom htio prikazati Muslima u historiji islama kao čovjeka koji traži probleme i izaziva smutnju. Uopće nije znao da će historija njegovo pismo zabilježiti pod ovim sra-motnim izrazima. Odgovor koji je Muslim dao na ovo pismo, tj. upravo one riječi koje je uputio Ibn Zijadu razotkrile su pismo i osramotile pisca. Onoga dana kada su Muslima uhapsili i doveli kod Ibn Zijada, on je grubo i ljutito rekao Muslimu:

“Sine Akilov, narod je u ovom gradu živio spokojno i mirno. Ti si došao i unio razdor među njih i nahuškao si jedne protiv drugih.”

Ovo je bila ista ona stvar koju je Jezid napisao u vezi s Musli-mom, a Ibn Zijad nije ništa na to dodao već je Muslimu doslov-no ponovio Jezidove riječi. I to je zabilježila historija. Međutim, Muslim je napisao odgovor i te su riječi odaslane u budućnost da bi ih ljudi čitali i pošteno sudili o ovom događaju.

Muslim je odgovorio da nije tako i da on nije došao u grad razjediniti narod i stvoriti raskol i neslogu u njemu. Ljudi ovoga grada sami su u pismima koja su nam slali pisali da je tvoj otac Zijad poubijao dobre ljude među njima i prolio njihovu krv. Budući da se prema njima odnosio kao tlačitelj i silnik, mi smo došli uspostaviti pravdu i ljude pozvati da im Kur’an časni sudi. Da li je bilo moguće da Jezid i Ibn Zijad učine nešto kako bi u historiji ostalo ono što su oni govorili i pisali o Muslimu, a da ne ostane ono što je rekao Muslim, koji je jednom kratkom ali silovitom rečenicom pokazao lice Ibn Zijadove vlasti, koji je

163

bio jedan od tirana u Iraku, a da niko to ne čuje i ne zapiše te da naredne generacije ne saznaju ništa o tome, već da stvarno povje-ruju da je Muslim čovjek koji pravi smutnju, prolijeva krv, želi nered i unosi raskol? Takvo što nije bilo moguće.

Historija je snažna i jaka

Jezid je mogao ubiti Imama Husejna, mir s njim, njegove pomagače učiniti šehidima, a njegovu porodicu zarobiti, ali nije mogao promijeniti sud historije i naći sebi mjesto u historiji osim s onim licem koje je imao.

Historija je veoma snažna i nije moguće da izgubi svoju po-vjerljivost, ispravnost i jasnost, da bude historija prohtijeva i želja ovoga ili onoga. Ona bilježi i ono što je dobro i ono što je loše. Sve pisane i izgovorene riječi, moralne pridike, silništva, ljubavi, na-klonosti i tlačenja potpuno pouzdano i povjerljivo stavlja na svoja mjesta. Da je bilo moguće da se desi drugačije, da je bilo moguće premještanje uloga, pa da se faraon na sceni historije pokaže u liku hazreti Musaova poslanstva, a hazreti Musa u liku čovjeka koji za sebe tvrdi da je Bog, kakav bi Bog imao dokaz protiv Svojih robova i na šta bi se oslanjali Njegovi robovi u prepoznavanju istine od zablude? Ono što daje sigurnost požrtvovanim ljudima, kao što je Imam Husejn, mir s njim, koji polaže svoj život na Božijem putu i koji se žrtvuje i gine, jeste upravo ta povjerljivost historije. On zna da Bog nije nijednu osobu učinio jačom od historije, odnosno po-bjednikom nad historijom. Historija je jača od svega što je dobro i što je loše. Historija pokazuje svačiju ulogu. Dobro je obaviještena o svim riječima i postupcima. Niko ne može svoje dobre i loše strane prikriti pred historijom i jedno poglavlje svoga života pro-vesti od nje skriven.

Naravno, historija je veoma oprezna i dalekovida. Izdaleka ili izbliza pokazuje stvarna lica ljudi. Pokazuje njihov pravi izgled i vraća na svoje mjesto ono što se promijenilo i ispremještalo. Ogromnom strpljivošću i dalekovidošću pristupa obračunavanju sa svakim onim s kim još nije izvršen obračun.

164

Ibn Zijadovo krivotvorenje Ašure

Da bi zvanično obavijestio narod o onome što se zbilja desilo na Ašuri, Ibn Zijad je otišao u Veliku džamiju u Kufi i govorio takve stvari da bi se, kad ne bi bilo povjerljivosti i jasnoće historije, Husejn ibn Ali, mir s njim, u historiji islama spominjao kao jedan lažov. Ubejdullah se u prisustvu nekoliko hiljada muslimana Iraka ispeo se na minber Velike džamije Kufe i rekao:

مري المؤمنني يزيد و حزبه و قتلهله، و نرص أ

ظهر احلق و أ

ي أ

احلمد هللا ااب احلسني نن عيل و شيعته. اب انن الكذ الكذ

“Hvala Onome Ko je očitovao istinu i njene sljedbenike, pomogao Zapovjednika vjernih – Jezida i njegovu stranku, i Koji je ubio lažova, sina lažova, Husejna ibn Alija i njegove sljedbenike.”1

Zbilja, da je historija ovdje imalo podržala Ibn Zijada, ne bi mu se dali odgovori na istom tom skupu i pored tog istog minbera. Bilo je moguće da ovaj govor, koji je održan u džamiji u prisustvu mu-slimana, posredstvom Zapovjednika vjernih u nekima u dogledno vrijeme izazove sumnju i da se u njima, bez obzira na to što se radi o ljudima koji ne istražuju i plitko shvataju stvari, javi takva misao da je realnost baš to i da oni govore istinu. Mislili bi da je možda, ne daj Bože, upravu taj čovjek koji na minberu, u Božijoj kući, tako čvrsto i samouvjereno zahvaljuje Bogu na tome što se desilo. Time bi se shvatilo da se sve sretno okončalo i da je dobro što je ubijen Husejn ibn Ali. Međutim, historija se i ovdje poslužila svojom pronicljivošću i prije nego što je ijedna osoba izišla iz džamije i čula odgovor na ove besmislice, ponudila je odgovor putem jednog požrtvovanog čovjeka. Šejh Mufid i Taberi pišu da još nije bio okončan Ubejdul lahov govor, kada je ustao Abdullah ibn Afif Azdi Gamidi.2

1 Eršade Muf ıd, sv. 2, poglavlje 71, str. 116. 2 Abdullah ibn Afif Azdi bio je sljedbenik Imama Alija, mir s njim, koji je lijevo oko iz-

gubio u Bici oko deve, a desno mu je stradalo u Bici na Siffinu. Ovaj slijepi musliman svakog jutra odlazio bi u džamiju Kufe i do večeri bi obavljao namaz i činio ibadet, a tek bi se navečer vraćao kući.

165

Ibn Zijadovo trabunjanje

U trenutku kada je Ibn Zijad prevršio svaku mjeru u trabu-njanju, Abdullah ibn Afifi Azdi ustao je sa svog mjesta i rekao:

“O sine Merdžanin! Lažov i sin lažova jeste ti i tvoj otac, onaj ko te poslao da vladaš Irakom i njegov otac. Je li to ubijaš Posla-nikova sina i pričaš o istinoljubivosti.”

Ibn Zijad, koji je mislio da njegova moć vlada i historijom, rekao je da ga dovedu. Stvorila se galama i nije se moglo zane-mariti i prečuti ono što je rekao ovaj mudri čovjek. Ovaj čestiti čovjek položio je svoj život zbog tih riječi. Pogubljen je i obješen po Ibn Zijadovoj naredbi, ali je on rasvijetlio jedan historijski prizor i ispisao svojom krvlju jednu stranicu historije Ašure. Ova pronicljivost i oštroumnost historije uvijek je obavljala i obavlja svoju zadaću. Kada se izvuče iz rukava ruka koja hoće krivotvo-riti historiju, istog trena historija iznalazi rješenja i donosi čvrst, jasan i dovoljan dokaz kako bi pokazala pravu sliku stvarnosti.

Ustanak na Kerbeli je svjedok snage i pronicljivosti historije

Mi smo u historiji čitali i od nje smo čuli o mnogim doga-đajima koji su bila vezani za mučeništva naroda, ali nismo raz-mišljali da treba imati na umu pronicljivost i dokumentiranost historije i da joj zbilja treba čestitati na znanju i sposobnosti u predstavljanju stvarnih lica i historijskih događaja. Svaki redak iz historije ustanaka Imama Husejna, mir s njim, jeste svjedok snage, jasnoće i hrabrosti historije. Treba imati na umu činjenicu da je čak i poslije šahadeta Imama Husejna i Jezidove smrti skoro sedamdeset godina sva islamska moć bila u rukama emevijskih halifa. Samo je nekoliko godina Ibn Zubejr vladao u Hidžazu, a njegovo neprijateljstvo prema Ehli-bejtu nije bilo ništa manje od neprijateljstva Beni Umejja. Unatoč tome, jasnost i hrabrost historije nije dopustila da tokom toga vremena ona izmijeni bli-stavo lice historije Ašure i zamijene ga tamnim izgledom.

166

Ibn Zijad gledao je u svetu glavu Imama Husejna, mir s njim, i smijao se. Štapom koji je držao u rukama udarao je po Ima-movim zubima. Međutim, on nije znao da će historija zabilje-žiti ne samo njegov štap, njegov smijeh, njegovu neuljudnost i njegov nemoral, već će sačuvati baš za taj dan jednog od as-haba Božijeg poslanika i smjestiti ga u Kufu. Na taj dan njega je dovela na skup kod Ibn Zijada i posjela ga pored njega kako bi odgovorio na udaranja štapom, smijeh i izopačenost morala i kako bi taj skup zadobio onu formu koja zavređuje da bude zabilježena u historiji.

Zejd ibn Erkam naspram Ibn Zijada

Zejd ibn Erkam bio je jedan od ashaba Božijeg poslanika i starac u poznim godinama. Pogledao je Ibn Zijada i rekao:

“Skloni svoj štap s tih dviju usana. Kunem se onim Bogom osim Kojeg drugog boga nema da sam više puta vidio usne Boži-jeg poslanika na tim usnama.”

Nakon što je to rekao, začuo se glas naricanja. Jasno je da Ibn Zijad u tom trenutku nije pridavao značaj riječima tog starog čovjeka, ashaba Božijeg poslanika. Nije mogao ni shvatiti da će svi ovakvi skupovi biti zabilježeni u historiji, da pismo historije neće zanemariti ni sitne ni krupne stvari i da će ih sve uzeti u obzir. Stoga je Zejda grubo i osorno istjerao sa skupa, zaprijetio mu ubistvom i rekao:

“Vidi se da si posenilio i izgubio pamet, jer u suprotnom, ne bi plakao nad ovom Božijom pobjedom.”

Historija je zabilježila sve detalje kako bi ljudi sutra znali da je Ibn Zijad izgubio pamet, a ne Zejd ibn Erkam. Zejd ibn Erkam vrlo dobro je znao da, zanemarivši nagradu i kaznu, nijedan mu-sliman neće pozdraviti Ibn Zijadove besramnosti niti će mu na njima čestitati. Svaki će musliman, sve dok je musliman i dok priznaje Božijeg poslanika za poslanika, postupati prema njego-vim potomcima s poštovanjem, pristojnošću i veličat će ih. Ali,

167

Ibn Zijad je mislio da se može i biti musliman i ubijati sinove Božijeg poslanika, da se može biti musliman i smatrati lažljiv-cem stubove islama, da se može prolijevati krv najčasnijih ljudi u islamu i prikazivati se u historiji islama u liku muslimana.

Historijske činjenice u riječima hazreti Zejneb

Sada je došao red da još jedanput razmotrimo riječi hazreti Zejneb, s.a., na skupu kod Jezida i pročitamo taj živi historijski dokument iz III stoljeća po Hidžri.3 Nakon što je Jezid izrecitirao nevjerničke stihove Abdullaha ibn Zibe’raa Sehmija, koje je on izrekao za vrijeme svog nevjerstva i tomu još dodao svoje stihove, te otvoreno rekao da želi osvetiti svoje očeve, koji su kao idolopo-klonici ubijeni od strane Muhammedovih, mir s njim, pomagača, ustala je Zejneb, kćerka Alija, mir s njim, i počela govoriti. Time je otvorila novo poglavlje u historiji koje govori o Jezidovoj vladavini koja je trajala tri godine i nekoliko mjeseci. Ona je rekla:

بوا كذ ن أ ى

وأ الس ساؤوا

أ ين

ا خقبة اكن عم يزيد! يا ، رسو و اهللا صدق بآيات اهللا و اكنوا بها يستهزؤون

“O Jezide! Istinu su rekli Allah i Njegov Poslanik: Oni koji su zlo činili, završit će najužasnijom patnjom, zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izvrgavali.”4

To znači: ako ti danas poričeš Božije ajete, gledaš na njih po-drugljivo, radostan si zbog šehadeta potomaka Božijeg poslanika i pjevaš zbog toga isto kao što su se nekada idolopoklonici Mekke radovali šehadetu skupine muslimana na Bici na Uhudu i pjevali su zbog toga, i još pričaš o osveti koju ćeš učiniti Poslaniku – to

3 Navedeno je da je govor hazreti Zejneb, s.a., prenesen iz knjige Belagetun-nisa’ Ebu-l--Fadla Ahmeda ibn Ebu Tahira Bagdadija rođenog 204, a preminulog 280. godine po Hidžri.

4 Ar-Rum (30), 10.

168

ima svoj razlog. Da li znaš zbog čega si takav i zašto si dotle došao? Toliko si činio grijeh da si dovde došao. Ko god bude krenuo putem grijeha i bude istrajavao na tom putu on će, kako to kaže Kur’an časni, jednoga dana poreći ajete (znakove) Božije i to će ići do te mjere da će ih ismijavati. Tada će zaslužiti da se na njih spusti Božija kazna.

Šehadet i zarobljeništvo nisu poniženje

Potom je rekla:

صبحناماء، فأ رض و آفاق الس

قطار األ

خذت علينا أ

ظننت، يا يزيد، حيث أ

أ

ن ذلکن بنا هوانا بل اهللا و بک عليه كرامة، و أ

رسى، أ

نساق كما تساق األ

ورا، جذالن مرس غفک، و غظرت يف قطفک خت أ عنده، فشم لعظم خطرک

و مهلت أ قد و عليک، متسقة مور

األ و لک، مستوثقة غيا ا يت

رأ حيث

غما غميلين كفروا ك

ست، و هو قول اهللا – يبارک و يعاىل: و ال حيسنب ا غفغفسهم� إغما غميل لهم لزيدادوا إعما� و لهم عذاب مهني.

لهم خري أل

“O Jezide, misliš li da ćemo, zato što si nam zemlju i nebo učinio ti-jesnim i kao roblje nas prebacuješ s jedne na drugu stranu, kod Boga mi biti poniženi, a ti počastvovan, i da je to zbog uzvišenosti tvoga položaja kod Njega? Na osnovu te umišljotine digao si nos i oholo, gordo i uznosito gledaš okolo. Bivaš tako radostan i veseo, kao da su ti temelji vlasti postojani i sve ide po tvojoj želji, a tebi je samo data prilika i čas. Ovo su riječi Svevišnjeg Gospodara: Neka ne misle nevjernici da je život dugi koji im Mi dajemo dobro po njih! Mi nevjernicima život dugi dajemo da grijehe nagomilaju. Njima patnja – patnja prezrena.5”6

Hazreti Zejneb ovim rečenicama podsjetila je Jezida na doga-đaj koji se desio u Mekki na dan njezina osvajanja 8. godine po Hidžri. Božiji Poslanik tada je svim mekkanskim muškarcima i

5 Ali ‘Imran (3), 178.6 Belagetun-nisa’, str. 35.

169

ženama učinio dobročinstvo i oslobodio ih. Sam Jezid bio je sin jed-ne oslobođene žene. Njegov otac Muavija, djed Ebu Sufjan, Mua-vijina majka također, bili su među skupinom oslobođenih ljudi na Dan osvajanja Mekke. Božiji poslanik svu njihovu prošlost zabora-vio je i velikodušno ih uz sveopći oprost oslobodio, rekavši:

لقاء! غتم الطاذهبوا، فأ

“Idite, vi ste oslobođeni!”

U drugom dijelu govora kćerka Imama Alija, mir s njim, pre-točila je u riječi sjećanje na taj dan i rekla:

لقاء، ختديرک نساءک و إماءک، و سوقک ننات رسول من العدل، يا انن الط أ

صحلت صويهن مكتئبات،؟ قد هتكت ستورهن و أ اهللا – صىل اهللا عليه و آ

، ال يراقنب و ال يؤوين، عداء من بت إىل بتباعر و حيدوابهن األ

ختدي بهن األ

. من رجالهن فهن القريب و اكعيد، ليس معهن و يتشو“O sine onih kojima je poklonjena sloboda!Je li pravedno da svoje žene i sluškinje čuvate pokrivene, a Posla-nikovim kćerkama si poderao prekrivače i učinio si da im od jecaja glas promukne. Učinio si ih potištenim. Jure ih deve i neprijatelji ih gone pjevajući iz jednog naselja u drugo. Niko ih ne čuva i ne pruža utočište. Gledaju ih bliski i daleki, a one nemaju nijednog od svojih muškaraca sa sobom, niti ikoga da ih štiti.”7

Potom je rekla:

ضغان؟نآن، و اإلحن و األ نف و الش نا بالش

و كيف يستبطئ نغضنا من غظر إينكت نت

أ و مستعظم، ال و عم

متك لري شهدوا ببدر شيا

أ ت يقول:“

أ

ت القرحةتک، و لم ال تكون كذلک، و قد نكأ قبد اهللا بمنحرص

عنا يا أ

، و ية رسول اهللا – صىل اهللا عليه و آ ة بإهراقک دماء ذراف صلت الش

و استأ

ن ن بل اهللا و شياك موردهم، و حكود رض من آل قبد المطلب، و لرتد جنوم األ

هلوا فرحا.نک لم يقل فاستهلوا و أ

نک عميت و بكمت، و ك

ك

7 Ihtidžadž, sv. 2, str. 308.

170

“Kako neće gajiti zlobu prema nama oni koji nas gledaju s prijeko-rom, mržnjom i osvetoljubivošću. Ti, dok ne osjećaš da činiš grijeh i ne smatraš to opasnim, kažeš: ‘Kamo sreće da su moji velikani s Bedra ovdje da vide.’ Ti, koji se saginješ da štapom udaraš u zube Ebu Abdullaha Husejna, velikana mladića Dženneta, kako nećeš tako govoriti kada si otvorio stare rane? Prolijevajući krv porodice Muhammedove i zvijezda na zemlji iz porodice Ebi Talibove, ko-rijene si iščupao! Ubrzo ćeš ući na isto mjesto gdje se oni nalaze i uistinu ćeš poželjeti da su ti, bogdo, udovi bili mlitavi, a jezik nijem. Poželjet ćeš da nisi ni rekao ono što si rekao pa se radovao i veselio zbog toga.”8

Kada je kći Imama Alija to rekla, uputila je dovu, rekavši: “Bože uzmi naše pravo i osveti se onim ljudima koji su nam nanijeli nepravdu!”, a potom se obratila Jezidu: “Tako mi Boga, oderao si svoju kožu i odrezao svoje meso, a uskoro ćeš doći pred Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i vidjeti da su njegovi sinovi smješteni u Džennetu uzvišenom. Vidjet ćeš toga dana da je Bog Poslani-kovu čistu porodicu sakupio i sve ih smjestio u Džennet. Ovo je ono obećanje koje je Svevišnji Gospodar dao u Kur’anu časnom:

حياء عند ربهم يرزقونمواتا بل أ

ين قتلوا يف سبيل اهللا أ

و ال حتسنب اNe smatraj nikako mrtvima one koji su na Allahovu Putu poginuli! Oni su živi, i kod Gospodara svoga opskrbljeni.9

O Jezide! Onoga dana kada presuda bude u Božijim rukama i kada Mu se Muhammed, s.a.v.a., bude požalio, a tvoji udovi i organi budu svjedočili protiv tebe, toga će dana tvoj otac, koji te je postavio da vladaš nad muslimanima, dobiti ono što je zaslu-žio. Toga dana bit će jasno kakvu će nagradu dobiti tlačitelji, ko je u gorem položaju i čije je boravište jadnije. Iako ja tebe, nepri-jatelja Božijeg i sina neprijatelja Božijeg, tako mi Boga, smatram

8 Biharul-anwar, sv. 45, str. 134.9 Ali ‘Imran (3), 169.

171

bezvrijednim i nedostojnim ukora, šta da radim kada su nam oči uplakane i grudi od tuge sagorjele. Koreći i grdeći tebe, naši šehi-di neće oživjeti. Naš Husejn je ubijen, a šejtanove pristalice vode nas kod nerazumnih ljudi. Zaradu stečenu kroz nepoštovanje Boga, oni uzimaju iz Božijeg imetka. Naša krv kaplje iz njihovih ruka, a naše meso ispada iz njihovih usta. Čista tijela naših šehida ostavljena su vukovima i divljim životinjama u pustinji. Ako ste danas imali koristi od ubijanja, sutra ćete, kada budete polagali račun, od toga imati štetu. To će biti dan kada u rukama nećeš imati ništa osim svoga djela, dan kada ćeš vikati na Merdžanina sina, a on na tebe. Dan kada ćete se ti i tvoji sljedbenici pred va-gom Božije pravde okomiti jedni na druge. Dan kada ćeš vidjeti da je najgora popudbina koju ti je otac ostavio bila ta da ubiješ potomke Božijeg poslanika. Tako mi Boga, ne plašim se nikoga osim Njega i ne žalim se nikome osim Njemu. Posluži se svojim lukavstvom i nastavi se truditi. Koliko možeš, daj sve od sebe. Tako mi Boga, sramota i ljaga koju si zaradio na nama, nikada se ne može saprati.”

Kći hazreti Fatime, s.a., završila je svoj govor, zahvaljujući Svevišnjem Gospodaru riječima:

“Hvala Bogu, Koji je svršetak predvodnika mladića Dženneta učinio sretnim i obasuo ih svojim oprostom. Džennet je učinio njihovim boravištem. Tražim od Boga da im uveća njihove ste-pene i da ih obaspe većom milošću, jer je On moćan da učini sve što želi.”

Ovo je bio govor hazreti Zejneb, s.a,. kćerke Zapovjednika vjernih, mir s njim, na skupu kod Jezida. Ovakvi govori nisu govori koji su potaknuti emocijama, duševnim nespokojima i pritiscima nedaća. To su riječi koje su izrečene vrlo precizno, sistematično i planski, svaka na svome mjestu i u mjeri u kojoj je to potrebno. One su zauvijek rasvijetlile istinu.