Izdaje ITRO »NAPRIJED«

Glavni urednik MILAN MIRIĆ

Urednici dr MURADIF KULENOVIĆ

GVOZDEN FLEGO MIRJANA DOBROVIĆ

VIKTOR E. FRANKL

NEČUJAN VAPAJ ZA SMISLOM

Drugo izdanje

Prevela

RAHELA BERGHOFER

ZAGREB 1987

Naslov izvornika

Viktor E. Frankl THE UNHEARD CRY FOR MEANING

Psycboterapy and Humanism © Viktor E. Frankl, 1978.

Simon and Schuster, New York

S A D R Ž A J

Predgovor 11

1 Nečujan vapaj za smislom 17 Volja za smisao 27 Smisao života 35

2 Determinizam i humanizam: kritika pandeterminizma 42

3 Kritika susret-grupe: Koliko je »humanistička psihologija« humanistička 61

4 Dehumanizacija spolnosti 75

5 Simptom ili terapija? Stavovi psihijatra prema modernoj književnosti 82

6 Sport — asketizam današnjice 89

7 Prolaznost i smrtnost: Ontološka rasprava 98

8 Paradoks na intencija i derefleksija 110 Paradoksna intencija 110 Derefleksija 147

Kazalo imena i pojmova 161

Muradif Kulenović: Smisao života i bolest 169

Posvećeno Harryju ili Marion — nerođenom djetetu

Posebnu riječ zahvalnosti upućujem svojoj supruzi Eleonori Katharini za sve žrtve koje je godinama podnosila pomažući mi da po-mognem drugima. Na svim predavanjima i pu-tovanjima bila je uz mene i zaista zaslužuje riječi koje joj je, u obliku posvete na svojoj knjizi, jednom prilikom uputio Jacob Need-leman: »Toplini, koja prati svjetlost«.

Neka toplina ostane još dugo nakon što svjetlost ugasne.

Viktor E. Frankl

P R E D G O V O R

Ova je knjiga nastavak dviju njenih prethodnica: Psihotera-pija i egzistencijalizam i Bog podsvijesti — Psihoterapija i religija}

Prvobitno je zamišljeno da to bude zbirka (izabranih eseja. Kad sam ponovo pregledao i proširio sadržaj pokazalo se da pojedine eseje — koji su sada postali poglavlja — neka zajednička nit povezuje u jednu cjelinu. Još je značajnije da prva dva poglavlja raspravljaju o tri glavna načela na kojima počiva sustav logoterapije: volji za smisao, smislu života i slobodi volje.

Logoterapija se obično svrstava u kategorije egzistencija-lističke psihijatrije ili humanističke psihologije. Međutim, tko je čitao moje knjige mogao je primijetiti da sam se po-negdje kritički osvrtao na egzistencijalizam ili barem na ono što se naziva egzistencijalizmom. Čitalac će i u ovoj knjizi naići na neke napade usmjerene na takozvani humanizam ili, kako ga ja nazivam, pseudohumanizam. Ne bi trebao biti iznenađen: ja sam isto tako i protiv pseudologoterapije.

Podsjetimo se ukratko na povijest psihoterapije kako bi-smo odredili mjesto egzistencijalizma i humanizma u psihi-jatriji i psihologiji. Svi smo mi učili od najvećeg duha u psihoterapiji, Sigmunda Freuda. Ja također! (Možda čitaocu nije poznato da je još 1924. godine, uz poseban poziv i po-sredovanje Sigmunda Freuda, jedan moj članak objavljen u International Journal of Psychoanalysis). Freud nas je

V. E. Frankl, Bog podsvijesti — Psihoterapija i religija, u na-kladi prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci »Oko tri ujutro«, Zagreb, 1980. (op. prev.).

11

učio kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, da uklonimo skrivene, nesvjesne motivacije koje su pozadina njezina po-našanja. Međutim, ja neumorno tvrdim da se to raskrinka-vanje mora zaustaviti u točki u kojoj se psihoanalitičar su-očava s oniim što se više ne može raskrinkati, jednostavno zato što je autentično. No, ukoliko se neki od »psihologa koji skidaju krinku« (kako su psihoanalitičari jednom na-zvali sami sebe!) ne zaustave na tom mjestu, još uvijek pre-ostaje nešto što razotkrivaju. To je njihova vlastita prikri-vena motivacija, njihova nesvjesna želja da potcijene, obez-vrijede i omalovaže ono što je u čovjeku istinito i izvorno ljudsko.

U međuvremenu je behavior-terapija, kojoj je osnova te-orija učenja, dosta uznapredovala na području na kojem je psihoanaliza tako dugo bila u neizvjesnom položaju. Beha-vior-terapeutii mogu dokazati da su mnoga etiološka uvjere-nja Freudovih sljedbenika bila samo puka uvjerenja i ni-šta drugo. Ne može se svaki slučaj neuroze dovoditi u vezu s traumatskim iskustvima ranog djetinjstva ili sa sukobima između ida, ega i super ega. Isto tako, one slučajeve u ko-jima je došlo do izlječenja i to ne psihoanalizom, već prije kratkotrajnom metodom modifikacije ponašanja (ako ne i spontanom remisijom), ne prati uvijek supstitucija simpto-ma. Tako se behaviorizam može smatrati demitologiziranjem neuroze?

No, još uvijek preostaje osjećaj nezadovoljstva. Nije mo-guće rješavati probleme bolesti i pobolijevanja jednog tak-vog doba kao što je naše, probleme besmislenosti, deper-sonalizacije i dehumanizacije, ukoliko u pojam o čovjeku nije uključena ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog feno-mena koja se neophodno provlači svakim oblikom psihote-rapije, bio on na svjesnoj ili pak na nesvjesnoj razini.

Bjarne Kvilhaug, norveški psiholog, smatra da je logote-rapija rehumanizirala teoriju učenja. Nikolaus Petrilowitsch

2 Ovaj izraz ne zvuči suviše nevjerojatno uzme li se u obzir či-njenica da je sam Sigmund Freud opisao svoju teoriju nagona kao »mitologiju« i odnosio se prema nagonima kao prema »mit-skim« bitnostima.

12

sa Odsjeka za psihijatriju na Sveučilištu u Maimzu, Zapadna Njemačka, došao je nakon njega do zaključka da je logote-rapija rehumanizirala psihoanalizu i još bliže, da logotera-pija — za razliku od drugih psihoterapijskih škola — ne ostaje u dimenziji neuroze. Što je time mislio? Psihoanaliza smatra neurozu posljedicom određene psihodinamike i sho-dno tome je nastoji suzbiti uvodeći u igru druge oblike psi-hodinamiike i to one koji su od pomoći, kao što je zdrav prijenosni odnos. Behavior-terapija pak pripisuje neurozu određenim procesima učenja i okolnostima te stoga za suz-bijanje neuroze predlaže nove oblike učenja i promjenu uvjeta. Međutim, u oba slučaja, kako je to Petrilowitsch vješto opazio, terapija ostaje na razini neuroze. On drži da logoterapija ide dalje od te razine promatrajući čovjeka u ljudskoj dimenziji gdje može koristiti izvore koji su samo tamo dostupni — izvore kao što su jedinstvena ljudska spo-sobnost samotranscendencije i sposobnost samoodvajanja.

Ova posljednja sposobnost uvijek dolazi do izražaja kod primjene logoterapijske tehnike paradoksne intencije, tj. obratne nakane. Sposobnost itranscendencije jednako je va-žna u dijagnozi i terapiji. Ne predvidimo li ove sposobno-sti, npr. ne razmotrimo li volju za smisao kao jedno od nji-hovih stanovišta, nikada ne možemo postaviti dijagnozu no-ogene neuroze koja proizlazi iz frustracije volje za smisao, niti možemo na nju utjecati, niti je možemo izvući iz ne-svjesnosti alko je bila potisnuta. Strogo je empirijski poka-zano da to stanovište može ponekad predstavljati naš glavni cilj: statističkim je istraživanjem dokazano da volja za smi-sao ima sasvim očitu »vrijednost osnovnog opstanka na životu«.

U vezi sa samoodvajanjem dokazano je, također na stro-go empirijskim osnovama, da se radi o važnom »mehanizmu za savladavanje teškoća« koji je, tako reći, ugrađen u čovje-kovu psihu. Ovo naročito vrijedi za područje humora kao što ću to kasnije pokazati.

Zaokružimo li, možemo reći da nas je psihoanaliza naučila kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, dok nas je behavio-rizam naučio da demitologiziramo neurozu. Petrilowitsch i

13

Kvilhaug kažu da nas logoterapija danas uči da »rehumanizi-ramo« psihoanalizu i behaviorizam. No to bi bilo previše pojednostavnjeno jer se ne radi samo o nastavljanju jedne teorije na drugu, već i o njihovom prepletanju. Danas se razmišlja i na način zapadnonjemačkog frojdovca Wolfganga Locha, koji je rekao da je »psihoanalitički dijalog u biti na-stojanje da se stvori novi smisao života«.3 Leonard Bachelis, direktor Centra za behavior-terapiju u New Yorku, rekao je da ima dojam da se mnogi pojedinci koji se liječe u nje-govoj ustanovi, iako imaju dobra radna mjesta i uspjeha u poslu, žele ubiti jer nalaze da je život besmislen.4

Dakle, teorijske podudarnosti postoje. Međutim, što se ti-če logoterapije, ja sam prvi učio da ona nije lijek za sve i da je zbog toga otvorena za suradnju s drugim psihotera-pijskim pristupima, te otvorena i prema vlastitom razvoju. Istina je da psihodinamički i behavioristički usmjerene ško-le u velikoj mjeri zanemaruju čovječnost kao izrazito ljud-ski fenomen. One su i dalje vjerne redukcionizmu jer taj pristup još uvijek prevladava u području psihoterapijskog rada. Redukcionizam je upravo prava suprotnost humaniz-mu. Rekao bih da je redukcionizam — subhumanizam. Za-tvarajući se u subhumane okvire, koji počivaju na usko ograničenom pojmu znanstvene istine, redukcionizam tjera fenomen čovječnosti u Prokrustovu postelju, u već unapri-jed stvoren primjer interpretacije, svejedno je li to u ime dinamičkih analiza ili teorije učenja.

Ipak je svaka od tih škola dala svoj vrijedan doprinos. Logoterapija nikako ne obezvređuje opravdana i ozbiljna ot-krića takvih velikih pionira kao što su Freud, Adler, Pavlov, Watson ili Skinner. Unutar svojih poštovanja vrijednih okvi-ra, svaka od tih škola ima svoje učenje. No, njihovo stvarno značenje i vrijednost postaju jasni tek ako ih stavimo u više i sadržajnije okvire, u ljudsku dimenziju. Tu se, za divno čudo, čovjek više ne može gledati kao biće kojem je osnovna briga zadovoljiti svoje porive i nagone za stvara-3 Psyche, XXX, 10, 1976, str. 865—898. 4 American Psychological Association Monitor, svibanj 1976.

14

njem ugode ili pak, u tu svrhu, pomiriti dd, ego i superego; ljudska se stvarnost isto tako ne može primati samo kao posljedica procesa uvjetovanja ili uvjetnih refleksa. Ovdje je čovjek predstavljen kao biće u traženju smisla — traže-nju čija uzaludnost, kako se čini, razjašnjava veliki dio ne-volja našeg doba. Kako se psihoterapeut koji a priori odbi-ja poslušati »nečujan vapaj za smislom« može uhvatiti u-koštac s mnoštvom neuroza koje prate naše vrijeme?

U mojim člancima i knjigama, uključujući i ovu knjigu, ima mnogo stvari za koje sam siguran da će, barem na prvi pogled, izgledati zastarjelo. No, isto sam tako siguran da su neke od njih suvremene. Uzmimo samo u obzir pojavu i ustrajnost osjećaja besmisla što je zahvatio cijeli svijet. Sma-tra li se da je ova masovnost neuroza obilježje sedamdese-tih godina, mogu skromno reći da sam njihov porast i šire-nje predvidio još pedesetih godina, a već sam u tridesetim godinama ovog stoljeća dao osnove terapije.

Viktor E. Frankl Beč, prvog dana proljeća, 1977.

1 Nečujan vapaj smislom

Doslovan prijevod izraza »logoterapija« jest »liječenje smislom«. Taj bi se izraz, naravno, mogao prevesti i kao »iscjeljivanje smislom«, no to bi dalo prejak vjerski na-glasak koji u logoterapiji nije neophodno prisutan. Lo-goterapija je u svakom slučaju psihoterapija usredoto-čena na smisao.

Pojam liječenje smislom upravo je obratan od tradi-cionalnog stava psihoterapije koji više predstavlja smi-sao liječenjem. I stvarno, ukoliko tradicionalna psihote-rapija otvoreno pogleda u oči problemu smisla i svrhe — to znači, shvati li smisao i svrhu u njihovoj pravoj vrijednosti, umjesto da ih svodi na krive i izmišljene vri-jednosti tako što im porijeklo izvodi iz »obrambenih me-hanizama« ili »reakcijskih oblika«2 — onda će vam je-dnostavno poručiti kako ste upravo riješili svoj Edipov problem, otarasili se svojih kastracijskih strahova i ka-ko ćete sada biti sretni, oživjet ćete svoje sebstvo i vla-stite mogućnosti i postati ono za što ste predodređeni. Drugim riječima, smisao će vam se ukazati sam od sebe.

1 Prema predavanju pod naslovom »Liječenje smislom«, održa-nom na Kalif orni jskom sveučilištu u Berkeleyju, 13. veljače, 1977. 2 Prilikom diskusije nakon jednog od mojih predavanja rekao sam da — što se mene tiče — nisam spreman živjeti radi svojih reakcijskih oblika niti sam spreman umrijeti radi svojih obram-benih mehanizama.

17

Ne zvuči li to nekako kao: istraži najprije kraljevstvo Freuda i Skinnera pa će ti svi ovi problemi biti jasni?

Na žalost, to se tako ne može riješiti, štoviše, pokaza-lo se da se mnogo češće događa da, ako se neuroza i mo-že otkloniti, kada se ona otkloni preostaje praznina. Ta-kav je pacijent divno prilagođen i sposoban za rad, ali mu nedostaje smisao. Pacijent nije prihvaćen kao ljudsko biće, što će reći, kao živo biće koje neprekidno traži smi-sao; to traženje smisla, tako osebujno čovjeku, nije ozbiljno shvaćeno u svojoj pravoj vrijednosti, već se smatralo pukom racionalizacijom potisnute nesvjesne psihodinamike. Pri tom se previđalo ili zaboravljalo da je samo onaj čovjek koji nađe traženi smisao spreman patiti i žrtvovati se radi tog smisla, spreman položiti i vlastiti život ako je potrebno. S druge strane, ako smisao ne postoji, čovjek je sklon da sebi oduzme život i spre-man je da to učini čak kad su zadovoljne sve ostale nje-gove potrebe.

Sve ovo približio mi je izvještaj jednog mog bivšeg studenta: Na jednom je američkom sveučilištu podvrg-nuto ispitivanju 60 studenata koji su pokušali samouboj-stvo i 85 posto je izjavilo da su to učinili zato što im se »život činio besmislenim«. Najvažnije je, međutim, da je 93 posto tih studenata, koji su patili od očitog nedo-statka smisla života »bilo aktivno u društvenom životu, da su to bili dobri studenti koji su imali i dobre odnose sa svojim obiteljima«. Rekao bih da je to nečujan vapaj za smislom i sigurno je da slučaj ovog sveučilišta nije usamljen. Uzmimo samo u obzir zapanjujući postotak samoubojstava među američkim studentima koji se kao uzrok smrti javlja na drugom mjestu, neposredno iza prometnih nesreća. Pokušaji samoubojstava vjerojatno su i petnaest puta češći.

I to se događa usred društava punih obilja i država punih blagostanja! Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati sretni unaprijedimo li samo njihov društve-

18

no-ekonomski položaj. Istina je u tome da se, kako je popustila borba za opstanak, pojaviilo pitanje: opstanak radi čega? Danas ima sve više ljudi koji imaju sve život-ne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli.3

S druge strane, susrećemo se s ljudima koji su sretni, a žive u teškim, čak užasnim uvjetima. Dopustite mi da navedem dio pisma što mi ga je Cleve W. pisao kada je bio samo broj 049246 u jednom državnom zatvoru u Americi: »Ovdje u zatvoru. . . pruža se mnoštvo divnih prilika da čovjek bude od koristi i da se razvija. Sada sam stvarno sretniji nego ikada u životu.« Primjećujete li: sretniji nego ikada — u zatvoru!

Kao još jedan primjer, uzet ću pismo što sam ga ne-davno primio od jednog obiteljskog liječnika iz Danske: »Pola je godine moj dragi otac teško bolovao od raka. Posljednja je tri mjeseca života živio u mojoj kući — za njega smo se brinuli moja voljena žena i ja. Stvarno vam želim reći da su ta tri mjeseca bila najblagoslove-nije doba u životu moje žene i mene. Svakako da smo, budući da smo bili i liječnik i bolničarka, morali savla-davati različite poteškoće, ali nikada neću zaboraviti sve one večeri kada sam mu čitao odlomke iz vaše knjige. Moj je otac tri mjeseca znao da je njegova bolest kob-n a . . . ali se nikada nije potužio. Neprestano sam mu, sve do posljednje večeri, govorio kako smo zapravo sretni što smo mogli doživjeti taj bliski dodir u tim po-sljednjim tjednima i kako bismo ostali osiromašeni da je naglo, u nekoliko sekundi, umro od srčanog udara. Ovom prilikom nisam samo čitao o takvim stvarima već sam ih sam doživljavao, tako da se samo mogu nadati da ću biti u stanju da se suočim sa sudbinom onako kako je

5 Usporedba ovakvog stanja postoji prije na ontogenetskoj, nego na filogenetskoj razini. Moj je, već ranije spomenuti, asistent na Harvardskom sveučilištu pokazao da je među diplomira-nim studentima, koji su nastavili voditi sasvim uspješan i na-oko sretan život, bio velik postotak onih koji su se tužili na osjećaj ništavnosti, pitajući se čemu sav njihov uspjeh služi? Ne nameće li nam to misao da je ono što se danas tako često nazi-va »krizom srednje životne dobi« u osnovi kriza smisla?

19

to moj otac učinio.« Ponovo kažem: ima ljudi koji su sretni i kad se nađu oči u oči s nesrećom i bez obzira na patnju — zato što vide smisao! Smisao stvarno ima moć iscjeljenja.

Vratimo li se opet na liječenje smislom, postavlja se pitanje da li to povlači za sobom zaključak da je nedo-statak osjećaja smisla u svakom posebnom slučaju uz-rok neuroze? Ne! Htio sam samo istaći činjenicu da će, ako se radi o nedostatku smisla, ispunjavanje praznine koju stvara nedostatak smisla imati terapijski učinak čak i onda ako uzrok neuroze nije praznina! U tom je smislu veliki liječnik Paracelsus bio u pravu kada je rekao da bolesti potječu iz kraljevstva prirode, a da o-zdravljenje dolazi iz kraljevstva duha. U terminologiji lo-goterapije rekli bismo da neuroza nije uvijek neophodno noogena, tj. da nije posljedica osjećaja besmisla. Još uvijek ima mjesta za psihodinamiku jednako kao i za procese stvaranja uvjeta i učenja koji su oznaka psiho-gene neuroze, a koja se pak smatra neurozom u tradicio-nalnom smislu. Međutim, logoterapija uporno tvrdi da pored tih psihogenih činilaca postoji i dimenzija speci-fično ljudskog fenomena, kao što je ljudsko traženje smisla, te da ne možemo razumjeti, a kamoli savladati, ovo zlo našeg doba ukoliko ne priznamo da osujećenje tog traženja može također biti uzrokom neuroze.

Želio bih ovdje naglasiti da ljudska dimenzija — ili noološka, kako se još naziva u logoterapiji — nadmašuje psihološku dimenziju i na taj je način na višoj razini; ali to što je »viša« znači samo da je više toga u nju uključeno, da zaokružuje nižu dimenziju. Otkrića unu-tar individualnih dimenzija ne mogu se međusobno is-ključiti. Jedinstvenost čovjeka, njegova ljudskost nije u suprotnosti sa činjenicom da je on u psihološkim i bio-loškim dimenzijama još uvijek životinja.

Zbog toga je sasvim opravdano što koristimo zdrava otkrića psihodinamičkih i behaviorističkih istraživanja i usvajamo neke tehnike koje tu nastaju. Kada te tehnike

20

postanu dio psihoterapije koja čovjeka promatra u ljud-skoj dimenziji, kako to čini logoterapija, njihova se te-rapijska djelotvornost može samo povećati.

Govorio sam o biološkoj dimenziji. Činjenica je da su u etiologiju duševnih bolesti umiješani tjelesni jednako kao i noološki i psihološki činioci. Tako su biokemija i nasljednost dosta važni u etiologiji psihoza (više nego neuroza), čak ako je glavni dio simp t ornat ologi je psiho-genetski.

Kao posljednju, ali ne i manje važnu činjenicu, mora-mo spomenuti da postoje i sociogenetske neuroze. Ta je riječ svojstvena mnoštvu neuroza današnjice, odnosno osjećaju besmislenosti. Pacijenti se više ne žale na osje-ćaje inferiornosti i spolne frustracije kao što je to bilo u vrijeme Adlera i Freuda. Danas se obraćaju nama psi-hijatrima potaknuti osjećajem ništavnosti. Problem ko-ji ih danas dovodi u naše klinike i ordinacije je egzisten-cijska frustracija, njihova vlastita »egzistenoijska pra-znina« — izraz koji sam uveo još 1955. godine. To sam stanje opisao u publikacijama koje datiraju iz 1946. go-dine. Tako mi, logoterapeuti, možemo reći da smo bili svjesni što se svijetu sprema mnogo prije nego što se ta pojava rasprostranila i postala općepoznata.

Albert Camus je jednom rekao: »Doista postoji samo jedan filozofijski problem: Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti. . .«4 Te sam se rečenice sjetio ne-davno, prilikom čitanja izvještaja u kojem sam vidio da ljude danas više zaokuplja egzistencijsko pitanje smisla života i egzistencijsko traženje smisla života nego njiho-vi spolni problemi. U jednoj je školi nastavnik pozvao studente da mu slobodno postavljaju pitanja i da to či-ne anonimno. Nizala su se razna pitanja od navikavanja na drogu preko pitanja o spolnosti pa sve do pitanja o životu na drugim planetima, ali je najčešća tema bilo — gotovo da se ne povjeruje u to! — samoubojstvo.

4 Albert Camus, Mit o Sizifu, preveli S. Vučićević i F. Kveder, Zora, Zagreb, 1971, str. 11, (op. prev.).

21

No, zašto bi trebalo optuživati društvo zbog takvog razvoja događaja? Postavljamo li stvarno opravdano di-jagnozu sociogenetske neuroze? Razmotrimo današnje društvo: ono zaista udovoljava i zadovoljava svakoj po-trebi — osim jednoj: potrebi za smislom! Može se reći da je današnje društvo čak i stvorilo neke potrebe; no potreba za smislom ostaje i dalje neispunjena — usred sveg našega bogatstva i bez obzira na njega.

Bogatstvo našeg društva ne odražava se samo u mate-rijalnim dobrima već i u slobodnom vremenu. S tim u vezi Jerry Mandel piše: »Tehnologija nas je lišila potre-be da koristimo naše sposobnosti održavanja na životu. Tako smo razvili sustav blagostanja koji nam osigurava opstanak, a da u to ne moramo uložiti nikakav napor. Kada svega 15 posto radničke snage jedne države upo-trebom tehnologije stvarno može osigurati potrebe čita-ve populacije, tada se moramo suočiti sa dva problema: kojih će to 15 posto ljudi raditi i kako će ostali doživlja-vati činjenicu da su nevažni i snositi posljedice gubitka osjećaja smisla? Logoterapija će možda više toga moći reći Americi dvedeset i prvog stoljeća nego što je do sa-da rekla Americi dvadesetog stoljeća.«5

Danas se moramo suočiti i s rješavanjem problema nenamjerno stvorenog slobodnog vremena u obliku ne-zaposlenosti. Nezaposlenost može biti uzrokom specifič-ne neuroze — »neuroze nezaposlenosti«, kako sam je na-zvao kada sam prvi put o njoj pisao 1933. godine. Kod pobližeg se ispitivanja pokazalo da je pravi uzrok nesre-đenosti u tome što je nezaposleni osjećao da je beskori-stan, a njegov život stoga besmislen. Novčani nadomje-stak, odnosno određena društvena sigurnost, nije dovo-ljan. Čovjek ne živi samo od blagostanja.

Uzmimo prosječnu dobro sređenu državu, kao što je Austrija, u kojoj postoji društvena sigurnost i nema pro-blema nezaposlenosti. No ipak, u jednom je razgovoru naš kancelar Bruno Kreisky izrazio svoju zabrinutost

5 Neobjavljen članak.

22

zbog psihološkog stanja građana, rekavši da je u današ-nje vrijeme najvažnije i najpotrebnije nastojati sprije-čiti osjećaj da je život besmislen.

Osjećaj besmislenosti, ta egzistencijska praznina, u to-likom je porastu i širenju da se zaista može nazvati ma-sovnom neurozom. U raznim člancima objavljenim po profesionalnim časopisima postoje brojni dokazi koji ukazuju da takvo stanje nije ograničeno samo na kapita-lističke zemlje već se može zapaziti i u komunističkim zemljama. Pojavljuje se čak i u trećem svijetu.6

Ovakvo stanje povlači pitanje etiologije i simptoma. Dopustite mi da vam u vezi s etiologijom pružim kratko objašnjenje: za razliku od drugih životinja čovjeku nije dano da pomoću poriva i nagona zna što mu je činiti1, a za razliku od čovjeka iz prijašnjih vremena tradicije i tradicionalne vrijednosti više mu ne govore što bi trebao činiti. Tako on isada, budući da nema pred sobom takvo što da ga vodi, ponekad niti ne zna što želi učiniti. Po-sljedica? On čini što i drugi ljudi čine — što je konfor-mizam — ili čini što drugi ljudi žele da čini — što je to-talitarizam.

James C. Crumbaugh, Leonard T. Maholick, Elisabeth S. Lukas i Bernard Dansart razvili su različite logotera-pijske testove (PIL, SONG i logo-test) kako bi ustanovili stupanj egzistencijskih frustracija u danoj populaciji, ta-ko da je moguće također i empirijski potvrditi moje po-stavke o porijeklu egzistencijske praznine. U disertaciji Dia:ne D. Young s Kalif orni jskog sveučilišta vidim neke potvrde u vezi s ulogom koja se pripisuje propadanju tradicije. Ona je testovima i statističkim istraživanjem dokazala da mladi ljudi više pate od egzistencijske pra-znine nego starije generacije. Budući da je upravo kod

6 Louis L. Klitzke, »Students in Emerging Africa: Humanistic Psychology and Logotherapy in Tanzania«, American Journal of Humanistic Psychology, 9, 1969, str. 105—126; te Joseph L. Phil-brick, »A Cross-Cultural Study of Frankl's Theory of Meaning--in-Life«, članak predstavljen na sastanku Američkog udruženja psihologa.

23

mladih ljudi slabljenje tradicija najjače izraženo, to ot-kriće nameće misao da je propadanje tradicija glavni či-nilac koji utječe na egzistencijsku prazninu. To se podu-dara i s tvrdnjom Karol Marshal sa East Side Mental Health Center u Bellevueu, Washington, koja je »u grupi osoba mlađih od 30 godina koje su se obratile za pomoć prepoznala to stanje kao osjećaj besciljnosti«.7

Govoreći o mladoj generaciji, prisjećam se predavanja što sam ga održao na jednom vodećem američkom sve-učilištu, te upornog zahtijevanja pokrovitelja da preda-vanje ima naslov »Je li nova generacija luda?« Stvarno je vrijeme da se zapitamo jesu li ljudi koji pate od osje-ćaja besmislenosti u biti neurotični te, ako to jesu, u ko-jem smislu. Ukratko, pitanje glasi: Je li ono što smo na-zvali masovnom neurozom današnjice stvarno neuroza?

Dopustite mi da još ne odgovorim na to pitanje, već da se prvo ukratko osvrnem na simptomatologiju egzi-stencijske praznine, kojim imenom označavam glavnu neurotičnu trijadu: potištenost, agresivnost, ovisnost.

O potištenosti i njezinoj posljedici, samoubojstvu, već smo govorili. Što se pak tiče agresivnosti, upućujem či-taoca na poglavlje o sportu. Tako ovdje trebamo razmo-triti samo treći aspekt trijade kako bismo pokazali da se, pored potištenosti i agresivnosti, ovisnost također tre-ba promatrati kao izvor osjećaja besmislenosti.

Otkako sam razvio ovu postavku brojni su je autori podržali. Betta Lou Padelford objavila je disertaciju »Utjecaj etničke pozadine, spolnosti i zamišljene slike oca na odnos između narkomanije i svrhe života« (Uni-ted States International University, San Diego, siječanj 1973). Rezultati proučavanja 416 studenata »nisu uspjeli pokazati značajnu razliku između stupnja raširenosti narkomanije kod studenata u kojih je ut jecaj zamišlje-ne slike očevog lika bio slab i onih koji su bili pod jakim utjecajem te slike«. Međutim, došlo se do otkrića zna-čajnog odnosa između narkomanije i svrhe života, uz

7 American Psychological Association Monitor, svibanj 1976»

24