Izdaje ITRO »NAPRIJED«

Glavni urednik MILAN MIRIĆ

Urednici dr MURADIF KULENOVIĆ

GVOZDEN FLEGO MIRJANA DOBROVIĆ

VIKTOR E. FRANKL

NEČUJAN VAPAJ ZA SMISLOM

Drugo izdanje

Prevela

RAHELA BERGHOFER

ZAGREB 1987

Naslov izvornika

Viktor E. Frankl THE UNHEARD CRY FOR MEANING

Psycboterapy and Humanism © Viktor E. Frankl, 1978.

Simon and Schuster, New York

S A D R Ž A J

Predgovor 11

1 Nečujan vapaj za smislom 17 Volja za smisao 27 Smisao života 35

2 Determinizam i humanizam: kritika pandeterminizma 42

3 Kritika susret-grupe: Koliko je »humanistička psihologija« humanistička 61

4 Dehumanizacija spolnosti 75

5 Simptom ili terapija? Stavovi psihijatra prema modernoj književnosti 82

6 Sport — asketizam današnjice 89

7 Prolaznost i smrtnost: Ontološka rasprava 98

8 Paradoks na intencija i derefleksija 110 Paradoksna intencija 110 Derefleksija 147

Kazalo imena i pojmova 161

Muradif Kulenović: Smisao života i bolest 169

Posvećeno Harryju ili Marion — nerođenom djetetu

Posebnu riječ zahvalnosti upućujem svojoj supruzi Eleonori Katharini za sve žrtve koje je godinama podnosila pomažući mi da po-mognem drugima. Na svim predavanjima i pu-tovanjima bila je uz mene i zaista zaslužuje riječi koje joj je, u obliku posvete na svojoj knjizi, jednom prilikom uputio Jacob Need-leman: »Toplini, koja prati svjetlost«.

Neka toplina ostane još dugo nakon što svjetlost ugasne.

Viktor E. Frankl

P R E D G O V O R

Ova je knjiga nastavak dviju njenih prethodnica: Psihotera-pija i egzistencijalizam i Bog podsvijesti — Psihoterapija i religija}

Prvobitno je zamišljeno da to bude zbirka (izabranih eseja. Kad sam ponovo pregledao i proširio sadržaj pokazalo se da pojedine eseje — koji su sada postali poglavlja — neka zajednička nit povezuje u jednu cjelinu. Još je značajnije da prva dva poglavlja raspravljaju o tri glavna načela na kojima počiva sustav logoterapije: volji za smisao, smislu života i slobodi volje.

Logoterapija se obično svrstava u kategorije egzistencija-lističke psihijatrije ili humanističke psihologije. Međutim, tko je čitao moje knjige mogao je primijetiti da sam se po-negdje kritički osvrtao na egzistencijalizam ili barem na ono što se naziva egzistencijalizmom. Čitalac će i u ovoj knjizi naići na neke napade usmjerene na takozvani humanizam ili, kako ga ja nazivam, pseudohumanizam. Ne bi trebao biti iznenađen: ja sam isto tako i protiv pseudologoterapije.

Podsjetimo se ukratko na povijest psihoterapije kako bi-smo odredili mjesto egzistencijalizma i humanizma u psihi-jatriji i psihologiji. Svi smo mi učili od najvećeg duha u psihoterapiji, Sigmunda Freuda. Ja također! (Možda čitaocu nije poznato da je još 1924. godine, uz poseban poziv i po-sredovanje Sigmunda Freuda, jedan moj članak objavljen u International Journal of Psychoanalysis). Freud nas je

V. E. Frankl, Bog podsvijesti — Psihoterapija i religija, u na-kladi prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci »Oko tri ujutro«, Zagreb, 1980. (op. prev.).

11

učio kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, da uklonimo skrivene, nesvjesne motivacije koje su pozadina njezina po-našanja. Međutim, ja neumorno tvrdim da se to raskrinka-vanje mora zaustaviti u točki u kojoj se psihoanalitičar su-očava s oniim što se više ne može raskrinkati, jednostavno zato što je autentično. No, ukoliko se neki od »psihologa koji skidaju krinku« (kako su psihoanalitičari jednom na-zvali sami sebe!) ne zaustave na tom mjestu, još uvijek pre-ostaje nešto što razotkrivaju. To je njihova vlastita prikri-vena motivacija, njihova nesvjesna želja da potcijene, obez-vrijede i omalovaže ono što je u čovjeku istinito i izvorno ljudsko.

U međuvremenu je behavior-terapija, kojoj je osnova te-orija učenja, dosta uznapredovala na području na kojem je psihoanaliza tako dugo bila u neizvjesnom položaju. Beha-vior-terapeutii mogu dokazati da su mnoga etiološka uvjere-nja Freudovih sljedbenika bila samo puka uvjerenja i ni-šta drugo. Ne može se svaki slučaj neuroze dovoditi u vezu s traumatskim iskustvima ranog djetinjstva ili sa sukobima između ida, ega i super ega. Isto tako, one slučajeve u ko-jima je došlo do izlječenja i to ne psihoanalizom, već prije kratkotrajnom metodom modifikacije ponašanja (ako ne i spontanom remisijom), ne prati uvijek supstitucija simpto-ma. Tako se behaviorizam može smatrati demitologiziranjem neuroze?

No, još uvijek preostaje osjećaj nezadovoljstva. Nije mo-guće rješavati probleme bolesti i pobolijevanja jednog tak-vog doba kao što je naše, probleme besmislenosti, deper-sonalizacije i dehumanizacije, ukoliko u pojam o čovjeku nije uključena ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog feno-mena koja se neophodno provlači svakim oblikom psihote-rapije, bio on na svjesnoj ili pak na nesvjesnoj razini.

Bjarne Kvilhaug, norveški psiholog, smatra da je logote-rapija rehumanizirala teoriju učenja. Nikolaus Petrilowitsch

2 Ovaj izraz ne zvuči suviše nevjerojatno uzme li se u obzir či-njenica da je sam Sigmund Freud opisao svoju teoriju nagona kao »mitologiju« i odnosio se prema nagonima kao prema »mit-skim« bitnostima.

12

sa Odsjeka za psihijatriju na Sveučilištu u Maimzu, Zapadna Njemačka, došao je nakon njega do zaključka da je logote-rapija rehumanizirala psihoanalizu i još bliže, da logotera-pija — za razliku od drugih psihoterapijskih škola — ne ostaje u dimenziji neuroze. Što je time mislio? Psihoanaliza smatra neurozu posljedicom određene psihodinamike i sho-dno tome je nastoji suzbiti uvodeći u igru druge oblike psi-hodinamiike i to one koji su od pomoći, kao što je zdrav prijenosni odnos. Behavior-terapija pak pripisuje neurozu određenim procesima učenja i okolnostima te stoga za suz-bijanje neuroze predlaže nove oblike učenja i promjenu uvjeta. Međutim, u oba slučaja, kako je to Petrilowitsch vješto opazio, terapija ostaje na razini neuroze. On drži da logoterapija ide dalje od te razine promatrajući čovjeka u ljudskoj dimenziji gdje može koristiti izvore koji su samo tamo dostupni — izvore kao što su jedinstvena ljudska spo-sobnost samotranscendencije i sposobnost samoodvajanja.

Ova posljednja sposobnost uvijek dolazi do izražaja kod primjene logoterapijske tehnike paradoksne intencije, tj. obratne nakane. Sposobnost itranscendencije jednako je va-žna u dijagnozi i terapiji. Ne predvidimo li ove sposobno-sti, npr. ne razmotrimo li volju za smisao kao jedno od nji-hovih stanovišta, nikada ne možemo postaviti dijagnozu no-ogene neuroze koja proizlazi iz frustracije volje za smisao, niti možemo na nju utjecati, niti je možemo izvući iz ne-svjesnosti alko je bila potisnuta. Strogo je empirijski poka-zano da to stanovište može ponekad predstavljati naš glavni cilj: statističkim je istraživanjem dokazano da volja za smi-sao ima sasvim očitu »vrijednost osnovnog opstanka na životu«.

U vezi sa samoodvajanjem dokazano je, također na stro-go empirijskim osnovama, da se radi o važnom »mehanizmu za savladavanje teškoća« koji je, tako reći, ugrađen u čovje-kovu psihu. Ovo naročito vrijedi za područje humora kao što ću to kasnije pokazati.

Zaokružimo li, možemo reći da nas je psihoanaliza naučila kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, dok nas je behavio-rizam naučio da demitologiziramo neurozu. Petrilowitsch i

13

Kvilhaug kažu da nas logoterapija danas uči da »rehumanizi-ramo« psihoanalizu i behaviorizam. No to bi bilo previše pojednostavnjeno jer se ne radi samo o nastavljanju jedne teorije na drugu, već i o njihovom prepletanju. Danas se razmišlja i na način zapadnonjemačkog frojdovca Wolfganga Locha, koji je rekao da je »psihoanalitički dijalog u biti na-stojanje da se stvori novi smisao života«.3 Leonard Bachelis, direktor Centra za behavior-terapiju u New Yorku, rekao je da ima dojam da se mnogi pojedinci koji se liječe u nje-govoj ustanovi, iako imaju dobra radna mjesta i uspjeha u poslu, žele ubiti jer nalaze da je život besmislen.4

Dakle, teorijske podudarnosti postoje. Međutim, što se ti-če logoterapije, ja sam prvi učio da ona nije lijek za sve i da je zbog toga otvorena za suradnju s drugim psihotera-pijskim pristupima, te otvorena i prema vlastitom razvoju. Istina je da psihodinamički i behavioristički usmjerene ško-le u velikoj mjeri zanemaruju čovječnost kao izrazito ljud-ski fenomen. One su i dalje vjerne redukcionizmu jer taj pristup još uvijek prevladava u području psihoterapijskog rada. Redukcionizam je upravo prava suprotnost humaniz-mu. Rekao bih da je redukcionizam — subhumanizam. Za-tvarajući se u subhumane okvire, koji počivaju na usko ograničenom pojmu znanstvene istine, redukcionizam tjera fenomen čovječnosti u Prokrustovu postelju, u već unapri-jed stvoren primjer interpretacije, svejedno je li to u ime dinamičkih analiza ili teorije učenja.

Ipak je svaka od tih škola dala svoj vrijedan doprinos. Logoterapija nikako ne obezvređuje opravdana i ozbiljna ot-krića takvih velikih pionira kao što su Freud, Adler, Pavlov, Watson ili Skinner. Unutar svojih poštovanja vrijednih okvi-ra, svaka od tih škola ima svoje učenje. No, njihovo stvarno značenje i vrijednost postaju jasni tek ako ih stavimo u više i sadržajnije okvire, u ljudsku dimenziju. Tu se, za divno čudo, čovjek više ne može gledati kao biće kojem je osnovna briga zadovoljiti svoje porive i nagone za stvara-3 Psyche, XXX, 10, 1976, str. 865—898. 4 American Psychological Association Monitor, svibanj 1976.

14

njem ugode ili pak, u tu svrhu, pomiriti dd, ego i superego; ljudska se stvarnost isto tako ne može primati samo kao posljedica procesa uvjetovanja ili uvjetnih refleksa. Ovdje je čovjek predstavljen kao biće u traženju smisla — traže-nju čija uzaludnost, kako se čini, razjašnjava veliki dio ne-volja našeg doba. Kako se psihoterapeut koji a priori odbi-ja poslušati »nečujan vapaj za smislom« može uhvatiti u-koštac s mnoštvom neuroza koje prate naše vrijeme?

U mojim člancima i knjigama, uključujući i ovu knjigu, ima mnogo stvari za koje sam siguran da će, barem na prvi pogled, izgledati zastarjelo. No, isto sam tako siguran da su neke od njih suvremene. Uzmimo samo u obzir pojavu i ustrajnost osjećaja besmisla što je zahvatio cijeli svijet. Sma-tra li se da je ova masovnost neuroza obilježje sedamdese-tih godina, mogu skromno reći da sam njihov porast i šire-nje predvidio još pedesetih godina, a već sam u tridesetim godinama ovog stoljeća dao osnove terapije.

Viktor E. Frankl Beč, prvog dana proljeća, 1977.

1 Nečujan vapaj smislom

Doslovan prijevod izraza »logoterapija« jest »liječenje smislom«. Taj bi se izraz, naravno, mogao prevesti i kao »iscjeljivanje smislom«, no to bi dalo prejak vjerski na-glasak koji u logoterapiji nije neophodno prisutan. Lo-goterapija je u svakom slučaju psihoterapija usredoto-čena na smisao.

Pojam liječenje smislom upravo je obratan od tradi-cionalnog stava psihoterapije koji više predstavlja smi-sao liječenjem. I stvarno, ukoliko tradicionalna psihote-rapija otvoreno pogleda u oči problemu smisla i svrhe — to znači, shvati li smisao i svrhu u njihovoj pravoj vrijednosti, umjesto da ih svodi na krive i izmišljene vri-jednosti tako što im porijeklo izvodi iz »obrambenih me-hanizama« ili »reakcijskih oblika«2 — onda će vam je-dnostavno poručiti kako ste upravo riješili svoj Edipov problem, otarasili se svojih kastracijskih strahova i ka-ko ćete sada biti sretni, oživjet ćete svoje sebstvo i vla-stite mogućnosti i postati ono za što ste predodređeni. Drugim riječima, smisao će vam se ukazati sam od sebe.

1 Prema predavanju pod naslovom »Liječenje smislom«, održa-nom na Kalif orni jskom sveučilištu u Berkeleyju, 13. veljače, 1977. 2 Prilikom diskusije nakon jednog od mojih predavanja rekao sam da — što se mene tiče — nisam spreman živjeti radi svojih reakcijskih oblika niti sam spreman umrijeti radi svojih obram-benih mehanizama.

17

Ne zvuči li to nekako kao: istraži najprije kraljevstvo Freuda i Skinnera pa će ti svi ovi problemi biti jasni?

Na žalost, to se tako ne može riješiti, štoviše, pokaza-lo se da se mnogo češće događa da, ako se neuroza i mo-že otkloniti, kada se ona otkloni preostaje praznina. Ta-kav je pacijent divno prilagođen i sposoban za rad, ali mu nedostaje smisao. Pacijent nije prihvaćen kao ljudsko biće, što će reći, kao živo biće koje neprekidno traži smi-sao; to traženje smisla, tako osebujno čovjeku, nije ozbiljno shvaćeno u svojoj pravoj vrijednosti, već se smatralo pukom racionalizacijom potisnute nesvjesne psihodinamike. Pri tom se previđalo ili zaboravljalo da je samo onaj čovjek koji nađe traženi smisao spreman patiti i žrtvovati se radi tog smisla, spreman položiti i vlastiti život ako je potrebno. S druge strane, ako smisao ne postoji, čovjek je sklon da sebi oduzme život i spre-man je da to učini čak kad su zadovoljne sve ostale nje-gove potrebe.

Sve ovo približio mi je izvještaj jednog mog bivšeg studenta: Na jednom je američkom sveučilištu podvrg-nuto ispitivanju 60 studenata koji su pokušali samouboj-stvo i 85 posto je izjavilo da su to učinili zato što im se »život činio besmislenim«. Najvažnije je, međutim, da je 93 posto tih studenata, koji su patili od očitog nedo-statka smisla života »bilo aktivno u društvenom životu, da su to bili dobri studenti koji su imali i dobre odnose sa svojim obiteljima«. Rekao bih da je to nečujan vapaj za smislom i sigurno je da slučaj ovog sveučilišta nije usamljen. Uzmimo samo u obzir zapanjujući postotak samoubojstava među američkim studentima koji se kao uzrok smrti javlja na drugom mjestu, neposredno iza prometnih nesreća. Pokušaji samoubojstava vjerojatno su i petnaest puta češći.

I to se događa usred društava punih obilja i država punih blagostanja! Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati sretni unaprijedimo li samo njihov društve-

18

no-ekonomski položaj. Istina je u tome da se, kako je popustila borba za opstanak, pojaviilo pitanje: opstanak radi čega? Danas ima sve više ljudi koji imaju sve život-ne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli.3

S druge strane, susrećemo se s ljudima koji su sretni, a žive u teškim, čak užasnim uvjetima. Dopustite mi da navedem dio pisma što mi ga je Cleve W. pisao kada je bio samo broj 049246 u jednom državnom zatvoru u Americi: »Ovdje u zatvoru. . . pruža se mnoštvo divnih prilika da čovjek bude od koristi i da se razvija. Sada sam stvarno sretniji nego ikada u životu.« Primjećujete li: sretniji nego ikada — u zatvoru!

Kao još jedan primjer, uzet ću pismo što sam ga ne-davno primio od jednog obiteljskog liječnika iz Danske: »Pola je godine moj dragi otac teško bolovao od raka. Posljednja je tri mjeseca života živio u mojoj kući — za njega smo se brinuli moja voljena žena i ja. Stvarno vam želim reći da su ta tri mjeseca bila najblagoslove-nije doba u životu moje žene i mene. Svakako da smo, budući da smo bili i liječnik i bolničarka, morali savla-davati različite poteškoće, ali nikada neću zaboraviti sve one večeri kada sam mu čitao odlomke iz vaše knjige. Moj je otac tri mjeseca znao da je njegova bolest kob-n a . . . ali se nikada nije potužio. Neprestano sam mu, sve do posljednje večeri, govorio kako smo zapravo sretni što smo mogli doživjeti taj bliski dodir u tim po-sljednjim tjednima i kako bismo ostali osiromašeni da je naglo, u nekoliko sekundi, umro od srčanog udara. Ovom prilikom nisam samo čitao o takvim stvarima već sam ih sam doživljavao, tako da se samo mogu nadati da ću biti u stanju da se suočim sa sudbinom onako kako je

5 Usporedba ovakvog stanja postoji prije na ontogenetskoj, nego na filogenetskoj razini. Moj je, već ranije spomenuti, asistent na Harvardskom sveučilištu pokazao da je među diplomira-nim studentima, koji su nastavili voditi sasvim uspješan i na-oko sretan život, bio velik postotak onih koji su se tužili na osjećaj ništavnosti, pitajući se čemu sav njihov uspjeh služi? Ne nameće li nam to misao da je ono što se danas tako često nazi-va »krizom srednje životne dobi« u osnovi kriza smisla?

19

to moj otac učinio.« Ponovo kažem: ima ljudi koji su sretni i kad se nađu oči u oči s nesrećom i bez obzira na patnju — zato što vide smisao! Smisao stvarno ima moć iscjeljenja.

Vratimo li se opet na liječenje smislom, postavlja se pitanje da li to povlači za sobom zaključak da je nedo-statak osjećaja smisla u svakom posebnom slučaju uz-rok neuroze? Ne! Htio sam samo istaći činjenicu da će, ako se radi o nedostatku smisla, ispunjavanje praznine koju stvara nedostatak smisla imati terapijski učinak čak i onda ako uzrok neuroze nije praznina! U tom je smislu veliki liječnik Paracelsus bio u pravu kada je rekao da bolesti potječu iz kraljevstva prirode, a da o-zdravljenje dolazi iz kraljevstva duha. U terminologiji lo-goterapije rekli bismo da neuroza nije uvijek neophodno noogena, tj. da nije posljedica osjećaja besmisla. Još uvijek ima mjesta za psihodinamiku jednako kao i za procese stvaranja uvjeta i učenja koji su oznaka psiho-gene neuroze, a koja se pak smatra neurozom u tradicio-nalnom smislu. Međutim, logoterapija uporno tvrdi da pored tih psihogenih činilaca postoji i dimenzija speci-fično ljudskog fenomena, kao što je ljudsko traženje smisla, te da ne možemo razumjeti, a kamoli savladati, ovo zlo našeg doba ukoliko ne priznamo da osujećenje tog traženja može također biti uzrokom neuroze.

Želio bih ovdje naglasiti da ljudska dimenzija — ili noološka, kako se još naziva u logoterapiji — nadmašuje psihološku dimenziju i na taj je način na višoj razini; ali to što je »viša« znači samo da je više toga u nju uključeno, da zaokružuje nižu dimenziju. Otkrića unu-tar individualnih dimenzija ne mogu se međusobno is-ključiti. Jedinstvenost čovjeka, njegova ljudskost nije u suprotnosti sa činjenicom da je on u psihološkim i bio-loškim dimenzijama još uvijek životinja.

Zbog toga je sasvim opravdano što koristimo zdrava otkrića psihodinamičkih i behaviorističkih istraživanja i usvajamo neke tehnike koje tu nastaju. Kada te tehnike

20

postanu dio psihoterapije koja čovjeka promatra u ljud-skoj dimenziji, kako to čini logoterapija, njihova se te-rapijska djelotvornost može samo povećati.

Govorio sam o biološkoj dimenziji. Činjenica je da su u etiologiju duševnih bolesti umiješani tjelesni jednako kao i noološki i psihološki činioci. Tako su biokemija i nasljednost dosta važni u etiologiji psihoza (više nego neuroza), čak ako je glavni dio simp t ornat ologi je psiho-genetski.

Kao posljednju, ali ne i manje važnu činjenicu, mora-mo spomenuti da postoje i sociogenetske neuroze. Ta je riječ svojstvena mnoštvu neuroza današnjice, odnosno osjećaju besmislenosti. Pacijenti se više ne žale na osje-ćaje inferiornosti i spolne frustracije kao što je to bilo u vrijeme Adlera i Freuda. Danas se obraćaju nama psi-hijatrima potaknuti osjećajem ništavnosti. Problem ko-ji ih danas dovodi u naše klinike i ordinacije je egzisten-cijska frustracija, njihova vlastita »egzistenoijska pra-znina« — izraz koji sam uveo još 1955. godine. To sam stanje opisao u publikacijama koje datiraju iz 1946. go-dine. Tako mi, logoterapeuti, možemo reći da smo bili svjesni što se svijetu sprema mnogo prije nego što se ta pojava rasprostranila i postala općepoznata.

Albert Camus je jednom rekao: »Doista postoji samo jedan filozofijski problem: Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti. . .«4 Te sam se rečenice sjetio ne-davno, prilikom čitanja izvještaja u kojem sam vidio da ljude danas više zaokuplja egzistencijsko pitanje smisla života i egzistencijsko traženje smisla života nego njiho-vi spolni problemi. U jednoj je školi nastavnik pozvao studente da mu slobodno postavljaju pitanja i da to či-ne anonimno. Nizala su se razna pitanja od navikavanja na drogu preko pitanja o spolnosti pa sve do pitanja o životu na drugim planetima, ali je najčešća tema bilo — gotovo da se ne povjeruje u to! — samoubojstvo.

4 Albert Camus, Mit o Sizifu, preveli S. Vučićević i F. Kveder, Zora, Zagreb, 1971, str. 11, (op. prev.).

21

No, zašto bi trebalo optuživati društvo zbog takvog razvoja događaja? Postavljamo li stvarno opravdano di-jagnozu sociogenetske neuroze? Razmotrimo današnje društvo: ono zaista udovoljava i zadovoljava svakoj po-trebi — osim jednoj: potrebi za smislom! Može se reći da je današnje društvo čak i stvorilo neke potrebe; no potreba za smislom ostaje i dalje neispunjena — usred sveg našega bogatstva i bez obzira na njega.

Bogatstvo našeg društva ne odražava se samo u mate-rijalnim dobrima već i u slobodnom vremenu. S tim u vezi Jerry Mandel piše: »Tehnologija nas je lišila potre-be da koristimo naše sposobnosti održavanja na životu. Tako smo razvili sustav blagostanja koji nam osigurava opstanak, a da u to ne moramo uložiti nikakav napor. Kada svega 15 posto radničke snage jedne države upo-trebom tehnologije stvarno može osigurati potrebe čita-ve populacije, tada se moramo suočiti sa dva problema: kojih će to 15 posto ljudi raditi i kako će ostali doživlja-vati činjenicu da su nevažni i snositi posljedice gubitka osjećaja smisla? Logoterapija će možda više toga moći reći Americi dvedeset i prvog stoljeća nego što je do sa-da rekla Americi dvadesetog stoljeća.«5

Danas se moramo suočiti i s rješavanjem problema nenamjerno stvorenog slobodnog vremena u obliku ne-zaposlenosti. Nezaposlenost može biti uzrokom specifič-ne neuroze — »neuroze nezaposlenosti«, kako sam je na-zvao kada sam prvi put o njoj pisao 1933. godine. Kod pobližeg se ispitivanja pokazalo da je pravi uzrok nesre-đenosti u tome što je nezaposleni osjećao da je beskori-stan, a njegov život stoga besmislen. Novčani nadomje-stak, odnosno određena društvena sigurnost, nije dovo-ljan. Čovjek ne živi samo od blagostanja.

Uzmimo prosječnu dobro sređenu državu, kao što je Austrija, u kojoj postoji društvena sigurnost i nema pro-blema nezaposlenosti. No ipak, u jednom je razgovoru naš kancelar Bruno Kreisky izrazio svoju zabrinutost

5 Neobjavljen članak.

22

zbog psihološkog stanja građana, rekavši da je u današ-nje vrijeme najvažnije i najpotrebnije nastojati sprije-čiti osjećaj da je život besmislen.

Osjećaj besmislenosti, ta egzistencijska praznina, u to-likom je porastu i širenju da se zaista može nazvati ma-sovnom neurozom. U raznim člancima objavljenim po profesionalnim časopisima postoje brojni dokazi koji ukazuju da takvo stanje nije ograničeno samo na kapita-lističke zemlje već se može zapaziti i u komunističkim zemljama. Pojavljuje se čak i u trećem svijetu.6

Ovakvo stanje povlači pitanje etiologije i simptoma. Dopustite mi da vam u vezi s etiologijom pružim kratko objašnjenje: za razliku od drugih životinja čovjeku nije dano da pomoću poriva i nagona zna što mu je činiti1, a za razliku od čovjeka iz prijašnjih vremena tradicije i tradicionalne vrijednosti više mu ne govore što bi trebao činiti. Tako on isada, budući da nema pred sobom takvo što da ga vodi, ponekad niti ne zna što želi učiniti. Po-sljedica? On čini što i drugi ljudi čine — što je konfor-mizam — ili čini što drugi ljudi žele da čini — što je to-talitarizam.

James C. Crumbaugh, Leonard T. Maholick, Elisabeth S. Lukas i Bernard Dansart razvili su različite logotera-pijske testove (PIL, SONG i logo-test) kako bi ustanovili stupanj egzistencijskih frustracija u danoj populaciji, ta-ko da je moguće također i empirijski potvrditi moje po-stavke o porijeklu egzistencijske praznine. U disertaciji Dia:ne D. Young s Kalif orni jskog sveučilišta vidim neke potvrde u vezi s ulogom koja se pripisuje propadanju tradicije. Ona je testovima i statističkim istraživanjem dokazala da mladi ljudi više pate od egzistencijske pra-znine nego starije generacije. Budući da je upravo kod

6 Louis L. Klitzke, »Students in Emerging Africa: Humanistic Psychology and Logotherapy in Tanzania«, American Journal of Humanistic Psychology, 9, 1969, str. 105—126; te Joseph L. Phil-brick, »A Cross-Cultural Study of Frankl's Theory of Meaning--in-Life«, članak predstavljen na sastanku Američkog udruženja psihologa.

23

mladih ljudi slabljenje tradicija najjače izraženo, to ot-kriće nameće misao da je propadanje tradicija glavni či-nilac koji utječe na egzistencijsku prazninu. To se podu-dara i s tvrdnjom Karol Marshal sa East Side Mental Health Center u Bellevueu, Washington, koja je »u grupi osoba mlađih od 30 godina koje su se obratile za pomoć prepoznala to stanje kao osjećaj besciljnosti«.7

Govoreći o mladoj generaciji, prisjećam se predavanja što sam ga održao na jednom vodećem američkom sve-učilištu, te upornog zahtijevanja pokrovitelja da preda-vanje ima naslov »Je li nova generacija luda?« Stvarno je vrijeme da se zapitamo jesu li ljudi koji pate od osje-ćaja besmislenosti u biti neurotični te, ako to jesu, u ko-jem smislu. Ukratko, pitanje glasi: Je li ono što smo na-zvali masovnom neurozom današnjice stvarno neuroza?

Dopustite mi da još ne odgovorim na to pitanje, već da se prvo ukratko osvrnem na simptomatologiju egzi-stencijske praznine, kojim imenom označavam glavnu neurotičnu trijadu: potištenost, agresivnost, ovisnost.

O potištenosti i njezinoj posljedici, samoubojstvu, već smo govorili. Što se pak tiče agresivnosti, upućujem či-taoca na poglavlje o sportu. Tako ovdje trebamo razmo-triti samo treći aspekt trijade kako bismo pokazali da se, pored potištenosti i agresivnosti, ovisnost također tre-ba promatrati kao izvor osjećaja besmislenosti.

Otkako sam razvio ovu postavku brojni su je autori podržali. Betta Lou Padelford objavila je disertaciju »Utjecaj etničke pozadine, spolnosti i zamišljene slike oca na odnos između narkomanije i svrhe života« (Uni-ted States International University, San Diego, siječanj 1973). Rezultati proučavanja 416 studenata »nisu uspjeli pokazati značajnu razliku između stupnja raširenosti narkomanije kod studenata u kojih je ut jecaj zamišlje-ne slike očevog lika bio slab i onih koji su bili pod jakim utjecajem te slike«. Međutim, došlo se do otkrića zna-čajnog odnosa između narkomanije i svrhe života, uz

7 American Psychological Association Monitor, svibanj 1976»

24

prihvatljivu pogrešku (r = —0,23; p + 0,001). Nađeno je da se srednji indeks prisutnosti narkomanije u studena-ta koji teško vide svrhu života (8,90) značajno razlikuje od srednjeg indeksa prisutnosti narkomanije kod stude-nata koji imaju razvijen osjećaj za svrhu života (4,25).

Dr Padelford se osvrće na literaturu sa svoga istraži-vačkog područja koja istovremeno odgovara i mojim postavkama o egzistenciji praznine. Nowlis je obra-dio pitanje zašto studente privlači droga i otkrio da je jedan od čestih razloga bila »želja da se pronađe smi-sao života«. Ispitivanje 455 studenata s područja San Diega, što ga je za Nacionalnu komisiju o zloupotrebi marihuane i droge vodio Judd sa suradnicima, otkrilo je pokazatelje koji ukazuju na činjenicu da su studenti koji su koristili marihuanu i halucinogene bili uznemire-ni te da su patili od nedostatka smislenosti života više od onih koji drogu nisu upotrebljavali. Drugo istraživa-nje, koje je vodio Mirin sa suradnicima, otkrilo je da je upotreba droge u velikim količinama u međusobnom od-nosu s traženjem smislenog doživljaja i smanjenom svr-sishodnom aktivnošću. Linn je 1968. godine proučavao 700 studenata sa Sveučilišta u Wisconsinu, Milwaukee, i objavio je da su studenti koji su upotrebljavali marihu-anu bili više zaokupljeni smislom života u odnosu na one' koji je nisu koristili. Krippner je sa suradnicima po-stavio teoriju da upotreba droge može predstavljati oblik osobne psihoterapije i to za ljude s egzistencijskim pro-blemima. U sto posto slučajeva naveli su pozitivan odgo-vor na pitanja: »Da li vam se sve čini besmislenim?« Shean i Fechtmann su otkrili da su studenti koji su više od šest mjeseci redovno pušili marihuanu postigli da-leko niži rezultat (p < 0,001) na Crumbaughovom pur-pose-in-life (PIL) testu nego oni koji je nisu koristili.

Slična isu otkrića objavljena i u vezi s navikom na al-kohol. Annemarie von Forstmeyer je pokazala u svojoj disertaciji da je 18 do 20 alkoholičara smatralo svoje postojanje besmislenim i bez ikakve svrhe. (United Sta-tes International University, 1970). Tehnike koje su te-

25

meljene na logoterapiji dokazale su da su snažnije od drugih oblika terapije. Kad je James C. Crumbaugh mje-rio egzistencijsku prazninu, da bi usporedio rezultate postignute liječenjem grupnom logoterapijom s rezulta-tima postignutim u zajednici za liječenje alkoholičara i rezultatima liječenja dugotrajnim terapijskim progra-mom, pokazalo se da je »samo logoterapija postigla sta-tistički značajan napredak«.8

Alvin R. Fraiser iz Centra za rehabilitaciju narkomana u Norcu, Kalif orni ja, pokazao je da je logoterapija je-dnako podesna i za liječenje ovisnosti o drogi. On je još od 1966. upotrebljavao logoterapiju u radu s narkoma-nima. O postignutim rezultatima kaže: »Postao sam je-dini savjetnik u povijesti ove ustanove koji iza sebe ima tri neprekidne godine najvećih uspjeha (pod uspjehom se podrazumijeva da se ovisnik, unutar jedne godine na-kon otpuštanja iz ustanove, nije ponovo vratio u nju). Moj je pristup rješavanju problema ovisnika u razdoblju od tri godine dao rezultat od 40 posto uspješno riješenih slučajeva, za razliku od ranijih pristupa i prosjeka od oko 11 posto.«

Samo se po sebi razumije da se uz tri prikrivena sim-ptoma egzistencijske praznine koji se ubrajaju u trijadu masovne neuroze javljaju i drugi simptomi, bili oni pri-kriveni ili otvoreni. U vezi s pitanjem da li sam osjećaj besmislenosti predstavlja duševnu bolest ili ne, Sigmund Freud kaže u pismu princezi Bonaparte: »U trenutku ka-da se čovjek zapita postoji li smisao i vrijednost života, on je bolestan.« No, ja smatram da je to traženje smisla života prije dokaz ljudskosti negoli odraz duševne bo-lesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga za-nimalo pitanje smisla života, ali zato mora biti istinsko ljudsko biće. Napokon, kako sam i sam istakao, vapaj za smislom predstavlja osebujnu oznaku ljudskosti. Ni je-

8 »Changes in Frankl's Existential Vacuum as a Measure of The-rapeutic Outcome«, Newsletter for Research in Psychology, 14, 1972, str. 35—37.

26

dnu drugu životinju, pa tako ni guske Konrada Lorenza, nikada nije brinulo pitanje postoji li ili ne postoji smi-sao života. Ali, čovjeka jest.

VOLJA ZA SMISAO

Čovjek uvijek nastoji doseći smisao, uvijek ponovo zapo-činje potragu za njim; drugim, riječima, »volju za smi-sao«9 možemo smatrati »najvažnijim predmetom intere-sa svakog čovjeka«, kako je rekao Abraham Maslow u komentaru jednog mog članka.10

U današnjem društvu upravo sama volja za smisao ostaje neispunjena — a zanemaruje je i današnja psiho-logija. Suvremene teorije motivacije gledaju čovjeka kao biće koje reagira na podražaje, a istovremeno potiskuje svoje nagone. One ne uzimaju u obzir da čovjek zapravo odgovara, ali ne u strogom smislu reagiranja ili nereagi-ranja na nešto —odgovara na pitanja koja mu život po-stavlja i na taj način ispunjava smisao koji- mu život nudi.

Nekome se može činiti da je to samo stanovito uvje-renje, a ne činjenica. Otkako sam 1938. godine stvorio izraz »visinska psihologija«, prije u namjeri da nadopu-nim nego istisnem ono što se nazivalo »dubinskom psi-hologijom« (to jest, psihodinamički usmjerenom psiho-logijom), neprestano su me optuživali da precjenjujem čovjeka, da ga stavljam na prijestolje koje je za njega previsoko. Dopustite mi da vam to ilustriram na način koji se često pokazao didaktičkim. U avijaciji postoji iz-raz »prisilno skretanje«. Recimo, pojavi se nepovoljan vjetar sa sjevera, a aerodrom na koji se ja želim spustiti leži ravno na istoku. Ako letim na istok, promašit ću svoj cilj, jer će moj avion biti nošen prema sjeveroiisto-

9 Viktor E. Frankl, Der unbedingte Mensch: Metaklinische Vor-lesungen, Beč, Franz Deuticke, 1949. 10 U izd. Anthony J. Sutich i Miles A. Vieh, Readings in Humani-stic Psychology, New York, The Free Press, 1969.

27

ku. Kako bih stigao na cilj, moram nadoknaditi to zano-šenje skretanjem, u ovom slučaju upravljanjem aviona u pravcu sjevernijem od mjesta na koje se želim spusti-ti. Slično je i sa čovjekom: on također završava na točki nižoj od one koju je mogao doseći; ako ga ne promatra-mo na višoj razitni što uključuje i njegova viša strem-ljenja.

Želimo li govoriti o ljudskim mogućnostima u njiho-vom najboljem svjetlu, moramo najprije vjerovati u nji-hovo postojanje i prisutnost. U suprotnom, čovjeka će »vjetar nositi kako hoće« i on će se izroditi, jer postoje i ljudske mogućnosti u najgorem mogućem obliku. Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću huma-nost čovjeka zaslijepi pred činjenicom da humana ljud-ska bića jesu, a vjerojatno će uvijek i biti, u manjini. No, upravo ta činjenica svakog od nas poziva da se pri-druži manjini: stvari loše stoje, ali ne dadnemo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore.

Umjesto da pojam volje za smisao jednostavno odba-cujemo kao zavaravanje samog sebe, bilo bi mnogo pra-vilnije shvatiti ga kao proročanstvo kojim ispunjavamo sami sebe. Ima nešto u riječima Anatolea Broyarda: »Ka-žemo li za frojdovskog analitičara da je 'skučen', onda bi se za logoterapeuta moralo reći da ima 'široki ras-pon'.«11 Činjenica je da se logoterapija ne bavi samo poj-mom čovjeka, uzimajući u obzir njegove više težnje, već i vizionarskom stranom pacijenta kao što je mogućnost da on potiče i odgaja svoju volju za smisao. Drugim ri-ječima, logoterapija daje pacijentu potreban imunitet protiv dehumanizirajućeg, mehanističkog pojma o čo-vjeku kojem je priklonjena većina onih »skučenih« — jednom riječju, ona pacijenta čini »otpornim na skuče-nost«.

Tvrdnja da se o čovjeku ne smije previše visoko misli-ti pretpostavlja da postoji opasnost da ga precijenimo. Međutim, postoji i veća opasnost, opasnost da ga potci-

11 The New York Times, 26. studeni, 1975.

28

jenimo, na što je upozorio još Goethe. Potcijenimo li čo-vjeka, a posebno čovjeka mlađe generacije, možemo do-biti iskrivljenu sliku o njemu. I obratno. Ako su mi po-znate više težnje čovjeka — kao što je njegova volja za smisao — dobio sam mogućnost da njima vladam i da ih pokrećem.

Volja za smisao nije samo stvar uvjerenja već je i či-njenica. Otkako sam 1949. godine uveo taj pojam, neko-liko ga je autora empirijski potvrdilo i priznalo, koriste-ći se testovima i statistikom. Purpose-in-life (PIL) test,12

koji su stvorili James C. Crumbaugh i Leonard T. Ma-holick te logo-test Elisabeth S. Lukas primijenjeni su na tisućama ispitanika i kompjutorizirani podaci ne daju mjesta sumnji u stvarnost volje za smisao.

Istraživanje koje su vodili S. Kratochvil i I. Planova sa Odsjeka za psihologiju na Sveučilištu u Brnu, Čeho-slovačka, dalo je slične dokaze da je »volja za smisao stvarno specifična potreba koja se ne može svesti u dru-ge potrebe i u većem je ili manjem stupnju prisutna kod svih ljudskih bića«. Autori nastavljaju: »Frustracije ove potrebe vrlo su važne, a to je i dokumentirano materija-lom o slučajevima neurotičnih i depresivnih pacijenata. U nekim slučajevima frustracija volje za smisao ima va-žnu ulogu etiološkog činioca u nastanku neuroze ili po-kušaju samoubojstva.«

Možemo uzeti u obzir i rezultate razmatranja objav-ljenog od strane Američkog vijeća za obrazovanje: od 171.509 studenata koji su podvrgnuti ispitivanju najviše njih — 68,1 posto — tražilo je »stvaranje smislene filo-zofije života«.13 Drugo je ispitivanje obuhvatilo 7.948 studenata sa četrdeset osam fakulteta, a vodilo ga je Sveučilište Johns Hopkins, pod pokroviteljstvom Nacio-nalnog instituta za duševno zdravlje. Od tog je velikog

12 Psychometric Affiliates, P. O. Box 3167, Munster, Indiana 46321. 13 Robert L. Jacobson, The Chronicle of Higher Education (Wa-shington, D. C.: American Council on Education, 10. siječnja, 1972).

29

broja samo 16 posto studenata izjavilo da je njihov pr-venstveni cilj »zaraditi što više novaca«, dok se 78 posto studenata izjasnilo za »pronalaženje svrhe i smisla živo-ta«.14 Do sličnih se otkrića došlo i na Sveučilištu u Michi-ganu: ispitano je 1.533 radnika, od kojih se tražilo da poredaju različita stanovišta o radu prema njihovoj važ-nosti; »dobro plaćeni« poslovi došli su tek na peto mje-sto. Zato nije čudo da je Joseph Katz s Državnog sve-učilišta u New Yorku, osvrćući se na neka skorašnja mi-šljenja glasača, rekao kako će »sljedeći val onih koji se budu zaposlili u industriji biti zainteresirani za napredo-vanje u poslu koji će imati neki smisao, a ne samo nov-čanu korist«.15

Vratimo se za trenutak na istraživanje koje je proveo Nacionalni institut za duševno zdravlje. Sedamdeset i osam posto studenata podvrgnutih ispitivanju izjasnilo se da je njihov prvenstveni cilj bio pronalaženje smisla života. Isti taj postotak od sedamdeset osam, u ispitiva-nju mladića u Poljskoj, smatralo je da je najveća svrha njihovog života nešto sasvim suprotno, naime glavni im je cilj bio da »poprave svoj životni standard« (Kurier, 8. kolovoza, 1973). Čini se da se ovdje može primijeniti Maslowova ljestvica potreba: čovjek prvo mora dostići zadovoljavajući životni standard i tek se onda može pri-bližiti zadatku pronalaženja svrhe i smisla života — što sa potvrdili i američki studenti. Postavlja se pitanje je li točno da onaj koji sebi želi stvoriti dobar i ugodan ži-vot treba samo srediti svoje društveno-ekonomsko sta-nje (tako da, na primjer, može sebi priuštiti psihoanali-tičara kako bi sredio svoje psihodinamičko stanje). Ja vjerujem da nije. Samo se po sebi razumije da bolestan želi da ozdravi pa se može činiti da mu je zdravlje naj-važniji cilj) u životu. No, zdravlje je u ovom slučaju sa-mo sredstvo da se dođe do nekog cilja, preduvjet da se nešto postigne što se smatra pravim smislom u određe-

14 Los Angeles Times, 12. veljače, 1971. 15 Joseph Katz, u Psychology Today, sv. 5, br. 1.

30

nim prilikama. U takvom je slučaju prvenstveno potreb-no ispitati kakva pobuda stoji iza toga sredstva. Neka vrsta sokratskog razgovora mogla bi dobro poslužiti kao jedna od prikladnih metoda za takvo ispitivanje.

Maslowova teorija motivacije nije ovdje dovoljna, jer ono što je potrebno ispitati nije toliko razlika između viših i nižih potreba već prije odgovor na pitanje da li su ciljevi pojedinca samo puka sredstva ili pak sadrže neki smisao. U svakodnevnom smo životu potpuno svje-sni te razlike. Da nismo, ne bismo se smijali smiješnom stripu koji prikazuje Snoopyja kako se žali na osjećaj besmislenosti i praznine — sve dok se Charlie Brown ne pojavi sa zdjelicom punom pseće hrane, a Snoopy uzvik-ne: »Ah, smisao!!« Ono što nas nasmijava je upravo po metnja između sredstava i smisla: dok je hrana svakako neophodan uvjet za opstanak na životu, ona istovreme-no nije dovoljan uvjet da nečijem životu podari smisao i tako ga oslobodi osjećaja besmislenosti i praznine.

U razlikovanju viših od nižih potreba, Maslow nije uzeo u obzir da i u slučaju kada niže potrebe nisu zado-voljene viša potreba, kao što je volja za smisao, može postati snažno izražena. Uzmimo samo takve situacije kakve se susreću u logorima smrti, ili jednostavno one na samrtnoj postelji: tko će poreći da u čovjeku u tak-vim prilikama upravo nezaustavljivo ne navire žeđ za smislom, štoviše, za konačnim smislom?

Takve su misli same po sebi razumljive u času kad nam se približava smrt. Teže bismo razumjeli ono što se za vrijeme rata dogodilo u getu Theresienstadt: trans-port sa oko tisuću mladih ljudi trebao je po rasporedu otići sljedeće jutro. Ujutro se otkrilo da je preko noći opljačkana knjižnica u getu. Svaki je od tih mladića — koji su bili osuđeni na smrt u koncentracionom logoru u Auschwitzu — uzeo po nekoliko knjiga svog najdražeg pjesnika, romanopisca ili znanstvenika i sakrio ih u svo-je torbe. Tko bi me nakon ovoga htio uvjeriti kako je Bertolt Brecht bio u pravu kada je, u djelu Dreigro-

31

schenoper, izjavio: »Prvo dolazi hranä, ä zatim moral« (Erst kommt das Fressen, dann kommt die Moral)?

Čovjeku u traženju smisla poticaj može biti ne samo krajnja nužda već i bogatstvo koje, ovisno o slučaju, može i frustrirati čovjekovu volju za smislom. To se ti-če bogatstva u općenitom smislu, a posebno bogatstva u obliku slobodnog vremena. Budući da zadovoljstvo jednako kao i frustracija nižih potreba mogu čovjeka potaknuti da traga za smislom, proizlazi da je potreba za smislom nezavisna od ostalih potreba. Stoga ona ne može biti na njih svedena niti se može iz njih izvesti.

Volja za smisao nije samo istinski odraz čovjekove humanosti već također — kako je dokazao Theodore A. Kotchen — pouzdano mjerilo duševnog zdravlja. Tu su pretpostavku podržali James C. Crumbaugh, sestra Mary Raphael i Raymond R. Shrader, koji su ispitivali volju za smisao i došli do najvećih rezultata kod populacija u kojima je vladala dobra motivacija i uspjeh u zvanju i poslovima. Suprotno tome, nedostatak smisla i svrhe pokazatelj je emocionalne neprilagođenosti kao što je empirijski dokazala Elisabeth S. Lukas. Albert Einstein je rekao: »Čovjek koji smatra da mu je život besmislen nije samo nesretan već je jedva i zreo da život živi.« To nije samo stvar uspjeha i sreće već i samog opstanka. U terminologiji moderne psihologije volja za smisao ima »vrijednost opstanka«. To je bila zadaća koju sam morao naučiti u tri godine provedene u Auschwitzu i Dachauu: caeteris paribus (uz inače iste uvjete), najviše izgleda da prežive logor imali su oni koji su bili upravlje-ni na budućnost — na neki zadatak ili osobu koja ih je negdje čekala, na smisao koji bi takvo što ispunilo u bu-dućnosti.16

16 Istina je da, postoji li išta što je čovjeka moglo podržati u takvoj krajnjoj situaciji kakva je bila u Auschwitzu i Dachauu, onda je to svijest da život ima smisao koji treba ispuniti, pa makar i u budućnosti. No, smisao i svrha bili su samo neopho-dan uvjet za opstanak — ne i dovoljan. Milijuni ljudi su mora-li umrijeti usprkos svojoj viziji smisla i svrhe. Vjerovanje im

32

Do istih su zaključaka nedavno došli i drugi autori knjiga o koncentracionim logorima kao i psihijatri ispi-tujući zarobljeničke logore u Japanu, Sjevernoj Koreji i Sjevernom Vijetnamu. Jednom sam prilikom među studentima imao tri američka ofioira koji su duže vri-jeme — sedam godina — proveli u sjeverno vijetnam-skim POW logorima. Oni su isto tako došli do zaključka da su najviše šanse da prežive imali upravo oni zarob-ljenici koji su osjećali da netko ili nešto čeka na njih.

Poruka (a nama ostavština) glasi: opstanak je ovisio o dvjema stvarima — »radi čega« i »radi koga«. Jednom riječju, postojanje je ovisilo o »samotranscendenciji« — ovaj pojam sam uveo u logoterapiju još 1949. godine. Stoga i shvaćam temeljnu antropološku činjenicu da biti čovjek znači uvijek biti nekako usmjeren, biti u-pravljen na nešto ili nekog drugog: na smisao koji valja ispuniti ili na susret s drugim čovjekom, na neki razlog koji treba udovoljiti ili na voljenu osobu. Postiže li čo-vjek istinsku ljudskost i svoje pravo sebstvo, tek uto-liko što živi po pravilima samotranscendencije. Postiže, ali ne brigom o ostvarivanju svoga sebstva, već samo-zaboravom, predavanjem, dižući se iznad sebe i usredo-točujući se na vanjski svijet. Sličnost na koju se uvijek rado pozivam nalazim u primjeru onog što vide naše oči. Mogu li oči, osim kada se gledamo u ogledalu, ikada vi-djeti išta svoga? Oko koje ima katarakt može vidjeti ne-što kao oblak, što pak predstavlja njegov katarakt; oko

nije moglo spasiti živote, ali im je dalo snage da smrt dočekaju visoko uzdignute glave. Stoga sam smatrao da im je potrebno odati priznanje u prilici kao što je otvaranje »Frankl Library and Memorabilia« na Graduate Theological Union u Berkeleyju, Kalif orni ja, kada sam kustosima poklonio uzorak zemlje i pepe-la što sam ih donio iz Auscwitza. Rekao sam: »To je u spomen onima koji su tamo živjeli kao heroji i umrli kao mučenici.« Nebrojeni primjeri takvog junaštva i mučeništva svjedoče o bes-krajnim ljudskim sposobnostima da pronalaze i ispunjavaju smi-sao čak i »in extremis« i »in ultimis« — u krajnjoj životnoj si-tuaciji kakva je bila u Auschwitzu i oči u oči sa smrću u plin-skim komorama. Iz nezamislivih patnji može izrastati sve jača svijest o bezuvjetnoj smislenosti života.

33

sa glaukomom može vidjeti svoj glaukom kao obris du-ge oko svjetla. Zdravo oko sebe uopće ne vidi — ono je samotranscendentno.

Samoostvarivanje je nenamjeran učinak samotrans-cendencije, a moralo bi to i ostati; ako je ono cilj naših namjera, onda je štetno i samouništavajuće. Ono što vri-jedi za isamoostvarivanje, vrijedi i za identitet i za sreću. Pravo »trčanje za srećom« upravo priječi sreću. Što više uzimamo sreću kao cilj, to ćemo je prije i više proma-šiti, što je najvidljivije kad se radi o sreći u spolnom životu, »traženju zadovoljstva« u spolnosti. Posljedica su spolne neuroze. Što više muškarac želi pokazati svo-ju potenciju, to je sigurnije da će biti osuđen na neus-pjeh. Što žena više želi samoj sebi dokazati da je spo-sobna doživjeti orgazam, to postoji veća vjerojatnost da će biti frigidna. Dozvolite mi da vas ovdje podsjetim na poglavlje koje izričito govori o kliničkim primjena-ma logoterapije i njezinim tehnikama (»Paradoksna in-tencija i derefleksija«) gdje je ta tema obrađena uz kli-ničke slučajeve.

U dobro poznatom pokusu što ga je napravila Caro-lyn Wood Sherif pokazalo se da najviše grupnih agresija ima među mladim ljudima. Međutim, jednom udruženi u zajednički zadatak izvlačenja kola iz blata, oni jedno-stavno »zaboravljaju« ispoljavati agresiju. Netko može reći da je prevagnula njihova želja za smislom! Mislim da bi mirovni pokret, umjesto da se ograničava na raz-ne kalupe o agresivnim ispadima i slično, trebao krenu-ti od volje za smisao i uzeti u obzir da ono što vrijedi za pojedinca jednako vrijedi i za čitavo čovječanstvo. Ne bi li opstanak čovječanstva također trebao ovisiti o tome da li se čovjek može ili ne može smjestiti pod za-jednički nazivnik smisla? Ne bi li taj opstanak trebao ovisiti o tome nalaze li svi ljudi i narodi neki zajednički smisao ili ga ne nalaze, ujedinjavaju li se u zajedničkoj volji za zajedničkim smislom?

Ne znam odgovor na to pitanje. Bio bih zadovoljan da znam jesam li postavio pravo pitanje. No, prema po-

34

sljednjim podacima izgleda da ima nade za opstanak planeta, ali samo onda ako se narodi mogu ujediniti i kao takvi se suočiti i obvezati za zajednički zadatak.

Netko može reći da smo u ovom trenutku tek na putu da to postignemo. No, očito je da svi ljudi na svijetu tra-gaju za nekim smislom; naša je generacija svjedok te pojave i zašto onda ta zajednička potraga za smislom »ne bi dovela i do zajedničkog cilja i svrhe?

SMISAO ŽIVOTA

U čovjeku, dakle, postoji volja za smisao; no, postoji li i osjećaj da život ima smisao? Drugim riječima, do sada smo se bavili motivacijsko-teorijskim stanovištima lo-goterapije, a sada se okrećemo »logo-teoriji« — tj. logo-terapijskoj teoriji smisla. I, za početak, zapitajmo se može li logoterapeut pokazati čovjeku smisao. Rekao bih da on na prvom mjestu treba nastojati da se smisao ne izgubi — jer je upravo to učinio redukcionizam. U sljedećim su poglavljima, kao i u drugim mojim knjiga-ma, navedeni brojni primjeri za takve slučajeve.

Dopustite mi da se ovdje prisjetim jednog slučaja ko-ji mi se dogodio kada sam imao trinaest godina. Jednom je moj učitelj prirodopisa šetao gore-dolje po razredu i govorio nam kako, prema posljednjim pouzdanim po-dacima, život nije ništa drugo do proces izgaranja, na-prosto proces oksidacije. Ja sam skočio sa svog mjesta i ne tražeći dozvolu, što u to vrijeme nije bio običaj, do-bacio mu pitanje: »Koji je onda smisao života?« Narav-no, on nije mogao odgovoriti baš zato što je bio reduk-cionist.

Postavlja se pitanje kako zapravo pomažemo ljudima koji očajavaju zbog očigledne besmislenosti života. Na početku sam rekao da vrijednosti propadaju upravo za-to što tradicije nose vrijednosti, a mi se suočavamo s njihovim propadanjem. No, ja mislim da je čak i u o-vakvom stanju još uvijek moguće naći smisao. Stvar-

35

nost se prikazuje uvijek u obliku specifične, konkretne situacije, a budući da je svaka životna situacija jedin-stvena, proizlazi da i smisao situacije mora biti jedin-stven. Stoga zapravo ne bi bilo ni moguće da se smisao prenosi tradicijama. Samo vrijednosti — koje bi se mo-glo definirati kao univerzalna značenja — mogu biti pod utjecajem propadanja tradicija.

Moglo bi se reći da se nagoni prenose genima, a vri-jednosti tradicijama, dok je smisao, budući da je jedin-stven, stvar osobnog otkrovenja. Svatko ga mora naći sam, otkriti ga sam, a takvo će otkriće imati jedinstveni smisao. Današnje shvaćanje dopušta da će otkrića tak-vog smisla biti moguća čak ako potpuno nestanu sve univerzalne vrijednosti. Kratko rečeno: vrijednosti su mrtve — živio smisao.

No, što zapravo predstavlja to otkrivanje smisla? Ja-mes C. Crumbaugh je istakao da traženje smisla ima za-četak u procesu Gestalt opažanja. Ja sam, međutim, u-očio razliku jer u Gestalt opažanju u tradicionalnom smislu tog izraza zapažamo lik nasuprot pozadine; me-đutim, u traganju za smislom zapažamo mogućnost kao sastavni dio stvarnosti. Da budemo jasniji, to predstav-lja mogućnost da nešto učinimo u vezi sa situacijom s kojom se suočavamo, da promijenimo stvarnost ako tre-ba. Budući da je svaka situacija jedinstvena, sa smislom koji je također neophodno jedinstven, slijedi da je i »mogućnost da nešto učinimo u vezi sa situacijom« ta-kođer jedinstvena, ali je istovremeno i prolazna. Ona iima »kairos« kvalitetu, što znači, ukoliko ne iskoristimo priliku da ispunimo smisao svojstven situaciji i skriven u njoj, da će ona proći i otići zauvijek.

No, samo su mogućnosti — prilike da se učini nešto sa stvarnošću — prolazne. Kada jednom iskoristimo mo-gućnost koju nam pruža situacija, kada ispunimo smi-sao koji ona sadrži, onda smo mogućnost pretvorili u stvarnost i to smo učinili jednom i zauvijek. Prolaznost to onda više ne može zahvatiti. Ništa i nitko nam ne mo-

36

že uzeti i lišiti nas onog što srno položili i pohranili u. prošlost. U prošlosti ništa nije nenadoknadivo i nepo-vratno izgubljeno, već je sve trajno pohranjeno. Čudno je da ljudi obično vide samo strnokošu prolaznosti — a ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih živo-ta: svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljuba-vi, hrabro prebrođene patnje. U Knjizi o Jobu (5, 26) sto-ji: »U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.«17

Budući da je smisao jedinstven, on se stalno mijenja. No, nikada nije promašen. Životu nikada ne nedostaje smisao. Začudo, to postaje razumljivo tek ako shvatimo da postoji potencijalni smisao koji se mora otkriti, čak i u poslu i u ljubavi. Svakako, već smo i navikli otkriva-ti smisao u poslovima koje radimo, hrabrim djelima ko-je činimo ili pak kad nešto doživljavamo ili susrećemo drugu osobu. No, nikada ne smijemo zaboraviti da smi-sao u životu možemo naći i kad se nađemo oči u oči sa beznadnom situacijom kao njene bespomoćne žrtve, ka-da se suočimo sa sudbinom koja se ne može promijeni-ti. U takvom je trenutku jedino važno osvjedočiti se o jedinstvenim ljudskim mogućnostima u njihovom najbo-ljem svjetlu, što znači tragediju preokrenuti u osobni trijumf, nesreću pretvoriti u veliko ljudsko dostignuće. Dođe li trenutak da više nismo u stanju promijeniti situ-aciju — pomislimo samo na neku neizlječivu bolest, re-cimo, neizlječivi karcinom — i dobit ćemo snage da se promijenimo.

Yehuda Bacon, izraelski kipar koji je kao maleni dje-čak bio zatvoren u Auschwitzu, vrlo je lijepo opisao taj osjećaj u knjizi koju je napisao poslije rata: »Kao dje-čak sam: mislio: reći ću svima što sam vidio, jer se na-dam da će se ljudi promijeniti na bolje. No, ljudi se ni-su promijenili, nisu čak željeli niti znati. Tek sam mno-go kasnije shvatio smisao patnje. Ona može imati smi-

17 Prema izdanju Biblije, Stvarnost, Zagreb, 1968. (op. prev.).

37

sao samo ako nekoga mijenja na bolje..« On je konačno spoznao i smisao svoje patnje: promijenio je sebe.

Mijenjati sebe često znači uzdizati se iznad sebe, nad-rasti svoje osobne okvire. Najbolji primjer za to nalazi-mo u romanu Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljiča.18 Skre-ćem vam pažnju i na naslov posljednje knjige Elisabeth Kübler-Ross, Smrt, posljednji stupanj rasta (Death, the Final Stage of Growth), naslov koji je u ovom kontekstu vrlo značajan.

Bit onoga što sam vam želio -saopćiti jest tajna bezu-vjetnog smisla života, što znači da se smisao može naći čak i u patnji i u smrti. U časopisu The American Jour-nal of Psychiatry objavljena je rečenica: »Poruka dra Frankla je bezuvjetna vjera u bezuvjetan smisao.« Me-đutim, ja smatram da je to više nego samo »vjera«. Isti-na je da je moje uvjerenje da život ima bezuvjetan smi-sao počelo kao neka vrsta predosjećaja. Nikakvo čudo: u to sam vrijeme bio tek student. No, kasnije se do isto-ga zaključka došlo i to strogo empirijskim putem. Da samo spomenem imena kao što su Brown, Casciani, Crumbaugh, Dansart, Durlak, Kratochvil, Lukas, Lunce-ford, Mason, Meier, Murphy, Planova, Popielski, Rich-mond, Ruch, Sällee, Smith, Yarnell i Young. Tii su autori pomoću testova i statistike dokazali da je smisao zapra-vo dostupan svakom pojedincu — bez obzira na spol i godine starosti, kvocijent inteligencije ili stupanj obra-zovanja, bez obzira na okolinu u kojoj živi ili na vrstu karaktera, ili, na posljednjem ali ne i manje važnom mjestu, bez obzira na to je li dotična osoba vjernik ili to nije, a ako pak jest, onda bez obzira ina to kojoj vjeri pripadala.

Sve to ne utječe na činjenicu da se uvjeti mogu mije-njati u stupnju u kojem olakšavaju ili otežavaju poje-dincu da nađe smisao u svom životu ili da ispuni smisao dane situacije. Razmotrimo samo različita društva i raz-ličite razmjere u kojima ona potpomažu ili pak koče is-punjavanje smiisla. Usprkos tome, u načelu i dalje vri-

38

jedi činjenica da je smisao dostupan pod bilo kojim uvje-tima, čak i pod najgore zamislivim.

Logoterapeut ne može reći pacijentu što je smisao, ali mu barem može pokazati da u životu postoji smisao, da je on svakom dostupan i da, štoviše, život zadržava svoj smisao pod bilo kojim uvjetima. On ostaje smislen do-slovno do posljednjeg trenutka, sve do posljednjeg daha.

Trihotomija mogućnosti koje smisao posjeduje dolazi u hijerarhiji i značajno je da je smisao i njegovu hije-rarhiju, empirijski potvrdila Elisabeth S. Lukas. Kada su podaci dobiveni testovima i statističkom obradom podvrgnuti faktorskoj analizi, pojavili su se dokazi u pri-log mojoj pretpostavci da smisao koji se nailazi u patnji pripada drugačijoj dimenziji, nego li smisao koji se na-lazi u poslu ili u ljubavi — ili, da ostanemo vjerni fak-torsko-analitiičkoj terminologiji, smješten je na ortogo-nalnoj osi:

ZATVORENICI U / 0 | , FLORIDI SDr

ISPUNJENJE

NEU5PJEH 0 4 " HOMO SAPIENS

OCAJ

USPJEH

STUDENTI U IDAHO

Čovjeka obično gledamo kao homo sapiensa, razumno biće koje zna što i kako, koje zna kako će uspjeti, kako od sebe napraviti uspješnog poslovnog čovjeka ili pak

18 U poglavlju »Simptomi ili terapija?« kao primjer navodim go-vor kojim sam se obratio zatvorenicima u San Quentinu i tom prilikom navodim djelo Smrt Ivana Iljiča.

39

zavodnika, a to znači kako uspjeti u zarađivanju novca ili u vođenju ljubavi. Homo sapiens se kreće između'dvi-ju krajnosti1: pozitivne, u smislu uspjeha, te njezinog ne-gativnog odraza, neuspjeha.

Drugoj vrsti čovjeka dao sam naziv homo patiens}9

To je čovjek koji pati, koji zna što znači patiti, koji čak zna svoje patnje pretvoriti u ljudska dostignuća. Homo patiens se kreće na osi koja je okomita na os uspjeh/ne-uspjeh homo sapiensa. On se kreće po osi koja se prote-že između poslova ispunjenja i očaja. Pod ispunjenjem podrazumijevamo ispunjenje nečijeg sebstva kroz ispu-njenje smisla, a pod očajem očaj zbog očite besmisleno-sti vlastitog života.

Tek ako spoznamo da u igri postoje dvije dimenzije20

možemo razumjeti kako, na jednoj strani, susrećemo ljude koji su bez obzira na uspjeh shrvani očajem — sje-timo se (samo studenata u Iđahu koji su pokušali učiniti samoubojstvo usprkos svom bogatstvu — dok, na dru-goj strani, nailazimo na ljude koji su bez obzira na ne-uspjeh dostigli smisao ispunjenja pa čak ii sreću, zato što su otkrili smisao čak i u patnji. Prisjetimo se i onih dvaju pisama iz kojih sam naveo odlomke još na početku knjige. Dopustite mi da kao zaključak navedem odlom-ke iz još dva pisma koja sam primio, jedno od Franka E., koji je bio broj 020640 u jednom američkom držav-nom zatvoru: »Istinski smisao svog postojanja našao sam čak i ovdje, u zatvoru. Našao sam svrhu svog živo-ta i vrijeme koje ovdje ostavljam je samo «kratko čeka-nje na priliku da učinim bolje i više.« I od drugog za-tvorenika, broj 552022:

19 Moja knjiga pod naslovom Homo potiens: Versuch einer Pa-thodizee, Beč, Franz Deuticke, 1950. 20 U stvarnosti dimenzija homo patiensa nije samo različita od dimenzije homo sapiensa već je i superiornija. To je viša dimen-zija, zato što mijenjajući sebe (ako već ne možemo promijeniti svoju sudbinu) tako što sebe nadrastamo i na sebe zaboravlja-mo, ispoljavamo naj kreativni ju od svih ljudskih mogućnosti.

40

Dragi dre Frankl,

U nekoliko prošlih mjeseci grupa ovdašnjih stanara izmje-njivala je vaše knjige i vrpce. Da, patnja je zaista naj-dublji smisao koji nam je dan da ga doživimo. Tek sam sada počeo živjeti i mogu samo reći, kakav je to uzvišen osjećaj! Neprestano me drže u poniznosti suze moje su-braće kada vidim kako spoznaju smisao za koji nisu ni znali da postoji. Promjene su zaista čudesne. Životi koji su do sada bili bez nade i pomoći dobili su smisao. Ovdje, u najsigurnijem zatvoru Floride, kojih 500 jardi od elek-trične stolice, mi ostvarujemo svoje snove. Približava se Božić, ali logoterapija predstavlja moje uskrsno jutro. Iz Auschwitza dolazi naše uskrsnuće. Iza bodljikave žice i dimnjaka Auschwitza rada se sunce... Bože, kakav mora da je novi dan!

Iskreno Vaš, Greg B.

Zahvaljujem Gregu na ovom pismu, koje čuvam zato što je više nego samo pismo — ono je pravi document hu-main, dokument ljudskosti .

2 Determiniram i humanizam: kritika pandetermini^ma

Postoje dva vječna filozofska pitanja koja do dana da-našnjeg nemaju rješenja, a to su problem tijela i duše, te problem slobodnog izbora (ili, možemo reći, determi-nizam nasuprot inter determinizmu). No, ako ništa dru-go, moguće je barem prepoznati razlog iz kojeg su ti pro-blemi nerješivi.

Problem tijelo-duša može se svesti na pitanje: kako je moguće spoznati tu jedinstvenost u raznolikosti kao mo-guću definiciju čovjeka? I tko će poreći da u čovjeku ne postoji raznolikost i mnogostrukost? Konrad Lorenz ka-že: »Nesavladiv je zid koji razdvaja dvije velike neraz-mjernosti, fiziološku i psihološku. Čak nas ni proširiva-nje znanstvenog istraživanja na polje psihofeike nije približilo rješenju problema tijelo-duša.«1 Što se tiče na-de da bi nova istraživanja u budućnosti mogla dati rje-šenje, Werner Heisenberg je jednako pesimističan kad tvrdi da »ne očekujemo izravan put do razumijevanja tjelesnih pokreta i psiholoških procesa u smislu jedne cjeline, jer se čak i u egzaktnim znanostima stvarnost rasipa na odvojena područja«.

Mi, u stvari, živimo u vremenu koje bih nazvao plura-lizmom znanosti. Pojedinačne znanosti prikazuju stvar-nost na toliko različitih načina da te slike protuslove

1 Über tierisches und menschliches Verhalten, München, 1965, str. 362. i 372.

42

jedna drugoj. Ja, međutim, tvrdim da ta protuslovlja ne protuslove jedinstvenosti stvarnosti. To vrijedi i za stvarnost čovjeka. Kao primjer uzmimo činjenicu da svaka znanost zapravo na neki način isijeca poprečne presjeke stvarnosti. Pogledajmo primjenu te analogije u geometriji:

Načinimo li dva ortogonalna poprečna presjeka kroz ci-lindar, vodoravni presjek predstavlja cilindar kao krug, dok ga okomiti presjek predstavlja kao kvadrat. A, ko-liko znamo, nitko još nije uspio pretvoriti krug u kvad-rat. Slično tome, nitko do sada nije uspio premostiti po-nor između somatskih i psiholoških gledišta na ljudsku stvarnost. Možemo još dodati da nema ni nade da će to itko uspjeti, jer coincidentia oppositorum, naziv koji je dao Nikola Kuzanski, nije moguća unutar bilo kojeg po-prečnog presjeka, već samo negdje izvan svega toga u sljedećoj višoj dimenziji. Sa čovjekom nije ništa druga-čije. Na biološkom smo polju, na planu biologije, suoče-ni sa somatskim gledištem na čovjeka, a na psihološkom polju, na planu psihologije, sa psihološkim gledištem na njega. Tako se na planu obaju znanstvenih pristupa su-očavamo sa raznolikošću koja predstavlja čovjeka, ali nam nedostaje ona njegova jedinstvenost, jer ta je jedin-stvenost dostupna samo u ljudskoj dimenziji. Samo u ljudskoj dimenziji leži »unitas multiplex« kako je čovje-ka definirao Toma Akvinski. Čovjek nije jedinstven u svojoj raznolikosti, već prije bez obzira na raznolikost.

Ono što vrijedi za jedinstvo čovjeka vrijedi i za njego-vu otvorenost:

43

Vratimo se na cilindar i zamislimo da on nije puna, otvorena posuda, recimo, poput čaše. Kako će u tom slu-čaju izgledati poprečni presjek? Dok vodoravni presjek još uvijek predstavlja zatvoreni krug, u okomitom se presjeku čaša sada vidi kao otvoren lik. No, čim uvidi-mo da su oba lika samo poprečni presjeci, zatvorenost jednog lika savršeno se usklađuje s otvorenošću dru-gog. Nešto slično vrijedi i za čovjeka. Njega također po-nekad prikazujemo kao zatvoren sustav, unutar kojeg djeluju odnosi uzroka i posljedice kao što su uvjetni ili neuvjetni refleksi. S druge strane, biti čovjek u osnovi znači biti otvoren prema svijetu, kao što su to pokazali Max Scheler, Arnold Gehlen i Adolf Portmann. Ili, kako je rekao Martin Heidegger, biti čovjek znači »živjeti me-đu ljudima«. Ono što sam ja nazvao samotranscendenci-jom postojanja, označava temeljnu činjenicu da biti čo-vjek znači biti u odnosu prema nečemu ili nekome, ne-čemu izvan sebe, bio to smisao koji treba ispuniti ili ljudsko biće koje se očekuje. Ako te samotranscendentne kvalitete nema, onda i samo postojanje čovjeka doživ-ljava padove i nesigurnosti.

Sasvim je razumljivo da samotranscendentno svojstvo postojanja, otvorenost koja daje obilježje ljudskom bi1-ću, jedan poprečni presjek dodiruje, a drugi zaobilazi. Zatvorenost i otvorenost se usklađuju. Ja mislim da isto vrijedi i za slobodu i determinizam. Postoji determini-zam u psihološkoj dimenziji, kao i sloboda u noološkoj, koja je pak ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog feno-mena. Problem tijelo-duša zaključili smo izrekom »je-dinstvenog usprkos raznolikosti«. Što se pak tiče pro-

44

blema slobodnog izbora, zaključujemo ga izrekom »slo-boda usprkos determinizmu«. To odgovara izreci Nico-laia Hartmanna, »autonomija usprkos ovisnosti«.

Sloboda je, međutim, kao ljudski fenomen sasvim i u potpunosti ljudska. Ljudska sloboda je ograničena slo-boda. Čovjek nije oslobođen uvjeta koji mu se postav-ljaju. No, slobodan je da zauzme stav u odnosu na njih. Uvjeti ga ne uvjetuju u potpunosti. Do njega stoji hoće li ili neće podleći uvjetima i predati se. Može se isto ta-ko uzdiči iznad njih, tako se otvoriti i ući u ljudsku di-menziju. Ja sam jednom dao ovakvu usporedbu: kao profesor na dva područja, neurologiji i psihijatriji, pot-puno sam svjestan u kolikoj je mjeri čovjek predmet bi-oloških, psiholoških i socijalnih uvjeta. Ali, uz to što sam profesor na dva područja^ ja sam i preživjeli inter-nirao iz četiri koncentraciona logora, što znači da kao takav svjedočim i o neočekivano velikoj mjeri u kojoj je čovjek sposoban da se ne predaje i da bude hrabar, čak i u najgore zamislivim uvjetima. Sigmund Freud je jednom rekao: »Pokušajmo izvjestan broj najrazličitijih ljudi istovremeno izložili gladi. S porastom imperativ-ne neizdržljivosti gladi, sve će individualne razlike ne-stati i na njihovom će se mjestu pojaviti jednak izraz nezadovoljenog poriva.« Međutim, u koncentracionim logorima istina je bila drugačija. Ljudi su postajali još više razdvojeni. Zvijer je skinula krinku — iisto tako i svetac. Glad je bila ista, ali su ljudi bili drugačiji. Istinu govoreći, kalorije ovdje ne vrijede.

Čovjek, napokon, nije podvrgnut uvjetima koji mu se suprotstavljaju; ti su uvjeti prije podvrgnuti njegovoj odluci. On hotimice ili nehotice odlučuje hoće li se su-očiti s njima ili se predati, hoće li ili neće dopustiti da mu uvjeti postavljaju granice. Naravno, moglo bi se re-ći da takve odluke same po sebi već imaju ograničavaju-ću ulogu. No, očito je da takva razmatranja završavaju kao regressus in infinit um. Magda B. Arnold je sve to vrlo lijepo sažela i rekla: »Svaki izbor ima svoj uzrok, ali ga uzrokuje onaj koji bira.«2

45

Interdisciplinarno istraživanje ne pokriva samo jedan poprečni presjek. Ono sprečava jednostranost. U odnosu na problem slobodnog izbora, ono nam ne daje moguć-nost da poričemo deterministička i mehanička stanovi-šta ljudske stvarnosti s jedne strane, ili pak, s druge strane, ljudsku slobodu da ta stanovišta transcendira. Tu slobodu ne poriče determinizam, već prije pandeter-minizam, kako sam ga ja nazvao. Drugim riječima, stvar-ne alternative su pandeterminizam nasuprot determiniz-mu, a ne determinizam nasuprot interdeterminizmu. Freud se samo teoretski zalagao za pandeterminizam. U praksi niije bio tako slijep za činjenicu da se ljudska sloboda mijenja i povećava; na primjer, jednom je re-kao kako je cilj psihoanalize da »pacijentovom egu pru-ži slobodu da izabere ovaj ili onaj put«.3

Ljudska sloboda uključuje i čovjekovu sposobnost da se odvoji od sebe sama. Kao ilustraciju, ispričat ću vam sljedeću priču: Za vrijeme prvog svjetskog rata u stre-ljačkom zaklonu zajedno su bili jedan vojni liječniik Ži-dov i njegov prijatelj, aristokratski pukovnik koji nije bio Židov — kada je započela žestoka paljba. Pukovnik je ironičnim glasom rekao: »Strah vas je, zar ne? To je samo još jedan dokaz da je arijska rasa nadmoćnija od semitske.« »Svakako, bojim se,« odgovorio je liječnik. »Samo, pitanje je tko je nadmoćniji. Da ste vi, dragi moj pukovniče, tako uplašeni kao ja, već biste davno pobje-gli.« Nisu važni naši strahovi i tjeskobe kao takvi, već stav koji zauzimamo prema njima, a ta j stav je stvar našeg slobodnog izbora.

Sloboda izbora stava prema našem psihološkom izgle-du proteže se čak i na patološku stranu tog izgleda. Mi psihijatri vrlo često susrećemo pacijente čiji su odnosi prema vlastitim obmanama sve prije nego patološki. Imao sam prilike susresti paranoične pacijente koji su, zbog sumanutih ideja proganjanja, ubili svoje navodne

2 The Human Person, New York, 1954, str. 40. 3 The Ego and the Id, London, 1927, str. 72.

46

neprijatelje; no, isto sam tako susreo paranoike koji su opraštali svojim zamišljenim protivnicima. Ovi posljed-nji su isto tako bili duševni bolesnici; razlika je u tome što su u svojoj bolesti, više pokazivali ljudske osjećaje. Postoje slučajevi depresije u kojima ljudi počinjaju sa-moubojstvo, a postoje i slučajevi u kojima ljudi uspije-vaju prevladati nagon na samoubojstvo zahvaljujući ne-kom povodu ili osobi. A, ti su pacijenti bili jednako pod-ložni počinjanju samoubojstva kao i oni prvi.

Ja sam uvjeren da je psihoza, npr. paranoja ili endoge-na depresija, somatogenetska bolest. Da budem jasniji, njezina je etiologija biokemijska — iako se vrlo često događa da se njezina prava priroda još uvijek ne može odrediti (pogledaj bilješku 1, na str. 58). Ipak, nije u re-du da donosimo fatalističke zaključke. Oni ne bi vrijedili čak ni u slučajevima u kojima se biokemija temelji na nasljednosti. U vezi s tim uvijek navodim priču Johan-nesa Langea o slučaju jednojajčanih blizanaca. Jedan je brat postao vješt kriminalac, dok je drugi postao vješt kriminolog. To što su obojica bili vješti, moglo je vrlo lako biti stvar nasljeđa. No, to što je jedan postao kriminalac a drugi kriminolog stvar je stava koji su za-uzeli. Nasljeđe je samo podloga iz koje se čovjek izgra-đuje. Ono je tek kamen koji graditelj prihvaća ili ga od-bacuje. No, sam graditelj nije izgrađen od kamena.

Rano djetinjstvo više određuje dalji tok života nego što to čini nasljeđe. Jedan čovjek, koji inače nije bio moj pacijent, napisao mi je pismo u kojem je rekao: »Više sam patio od pomisli da bih mogao imati kom-plekse nego od toga što sam ih stvarno imao. Ne bih, zaista, ni za što mijenjao svoja iskustva i vjerujem da je iz njih proizašlo mnogo toga dobrog.«4

4 Doživljaji iz ranog djetinjstva nisu odlučujući u pitanju vjer-skog života kako su neki psiholozi smatrali. Najmanje je istina da je pojam Boga jednostrano određen zamišljenom slikom oče-va lika. Moji suradnici u Bečkoj poliklinici ispitali su jednog dana sve vanjske pacijente kako se odnose prema ovom proble-mu. Dvadeset i tri njih nosilo je u sebi zamišljenu pozitivnu

47

Fatalizam psihijatra može vrlo lako pojačati fatalizam pacijenta što je, svakako, karakteristika neuroze. Ono što vrijedi za psihijatriju, također vrijedi i za socijatri-ju. Pandeterminizam zločincu pruža alibi: za sve su krivi njegovi unutarnji mehanizmi. Međutim, takav stav mo-že djelovati kao bumerang: tvrdi li optuženik da stvarno nije bio slobodan i odgovoran kada je počinio zločin, su-dac može to isto potvrditi prilikom odobravanja presu-de.

U stvarnosti je slučaj da zločinci ne žele, uglavnom onda kada je već donesena presuda, da ih se smatra pu-kim žrtvama psihodinamičkih mehanizama ili procesa uvjetovanja. Kako je jednom istakao Scheler, čovjek ima pravo da ga smatraju krivim i da bude kažnjen. Ako se njegova krivica objašnjava tako da se on ne pri-kazuje kao žrtva, to također znači da mu je oduzeto nje-govo ljudsko dostojanstvo. Rekao bih da je čak čovjeko-va povlastica da bude krivac. No, on uz to posjeduje i odgovornost da prevlada krivnju. Jednom sam se, na zahtjev direktora zatvora u San Quentinu u Kaliforniji, obratio zatvorenicima i rekao im upravo tu misao. Tom

sliku oca, a trinaest negativnu. Međutim, samo šesnaestorica onih koji su pozitivno ocjenjivali ulogu oca u svom životu, te samo dvojica od onih koji su oca negativno doživljavali — smatrali su da im je doživljaj oca potpuno odredio vjerski raz-voj. Siromašan se vjerski život ne može uvijek smatrati poslje-dicom utjecaja negativno primljene slike očeva lika. Isto tako, čak i najgore zamišljena slika oca ne mora biti zapreka neko-me da uspostavi skladan odnos s Bogom (Viktor E. Frankl, Volja za smisao, New York i Cleveland, 1969, str. 136 f). Obećanje da će vas »istina učiniti slobodnim ljudima« ne smije se tuma-čiti kao jamstvo da onaj tko je istinski vjernik neće oboljeti od neuroze. No, isto tako ni odsutnost neuroze nije jamstvo istin-skog vjerskog života. Prije tri godine imao sam priliku razgova-rati o tom pitanju sa svećenikom koji je vodio Benediktinski samostan u Meksiku i koji je tražio da se redovnici moraju strogo podvrći Freudovoj psihoanalizi. Posljedica? Samo je 20 posto njih ostalo u samostanu. Zanima me koliko bi psihijatara izabralo to zvanje i ostalo mu vjerno, da se i njih, kojim sluča-jem, podvrgnulo ispitivanju neurotičnosti. Neka onaj među va-ma, koji nema neurotičnih simptoma, bude prvi koji će mi do-baciti izazov, bio on teolog ili psihijatar.

48

me je prilikom pratio Joseph B. Fabry, urednik s Ka-lifornijskog sveučilišta i kasnije mi je opisao kako su ti zatvorenici, koji su bili najtvrdokorniji zločinci u Kali-forniji, reagirali na moje poruke. Jedan je zatvorenik rekao: »Psiholozi nas (za razliku od dra Frankla) uvijek ispituju o našem djetinjstvu i lošim stvarima iz prošlo-sti. Uvijek prošlost — ona je kao mlinski kamen oko našeg vrata.« A zatim je dodao: »Većina nas više i ne do-lazi da sluša predavanja psihologa. Ja sam sada došao samo zato što sam čitao da je Frankl i sam bio zatvore-nik.«5

Carl Rogers je dao »empirijsku definiciju onog što predstavlja 'slobodu'«.6 Njegov je student W. L. Kell iz-vršio ispitivanje 151 maloljetnog prestupnika i pokazalo se da se ponašanje te djece ne može predskazati na os-novi stanja u njihovim obiteljima, kao ni na osnovni stup-nja obrazovanja, društvenog iskustva, susjednih odno-sa, kulturnih utjecaja, povijesti bolesti, nasljeđa ili bilo čega sličnog. Do sada je najbolji predskazatelj bio stu-panj razumijevanja samog sebe, koji je bio u korelaciji od 0,84 sa prijašnjim ponašanjem. Razumijevanje samog sebe moralo bi uključivati i sposobnost da se od sebe odvojimo, sposobnost samoodvajanja. Međutim, razvoj te sposobnosti onemogućava upravo pandeterminizam.

Usporedimo determinizam i pandeterminizam. To zna-či, pokušajmo dati strogo uzročno objašnjenje ovog po-sljednjeg: Zapitajmo se koji su uzroci pandeterminiz-ma? Rekao bih da je uzrok pandeterminizma nedosta-tak diskriminacije. S jedne strane uzroka stoje razlozi, a s druge uvjeti. Kakva je onda razlika između uzroka i razloga? Ako natrljate oči lukom, plačete — vaše suze imaju svoj uzrok. No, vi zapravo nemate nikakvog raz-loga za plač. Penjete li se na brdo i stignete do vrha od 10.000 stopa, može se dogoditi da se morate boriti s os-jećajem potištenosti i tjeskobe. U tome mogu imati ud-

5 Joseph B. Fabry, The Pursuit of Meaning, Boston, 1968, str. 24. 6 »Discussion«, Existentiell Inquiries, sv. 1, br. 2, 1960, str. 9—13.

49

jela uzroci jednako kao i razlozi. Nedostatak kisika mo-že biti uzrok. Ali, ako znate da imate lošu opremu ili da ste slabo izvježbani za takav pothvat, onda tjeskoba ima i svoj razlog.

Rekli smo da biti čovjek znači »živjeti među ljudima«. Svijet u kojem žive ljudi sadrži razloge i smisao. No, razlozi i smisao se isključuju, ukoliko čovjeka smatrate zatvorenim sustavom. Ono što ostaje su uzroci i poslje-dice. Posljedice se prikazuju pomoću uvjetnih refleksa ili odgovora na poticaj. Uzroke predstavljaju procesi uvje-tovanja ili porivi i nagoni. Porivi i nagoni guraju, ali razlozi i smisao vuku. Ako čovjeka shvaćate kao zatvo-ren sustav, onda primjećujete samo snage koje guraju, ali ne i motive koji vuku. Promotrite ulazna vrata u bilo kojem američkom hotelu. S nutarnje strane predvorja primijetit ćete samo znak »guraj«. Znak »vuci« vidljiv je samo s vanjske strane. Čovjek ima svoja vrata jednako kao i hoteli. On nije zatvorena jedinica i piisohološki de-generira u neku vrstu organske jedinke ukoliko ne spoz-na svoju otvorenost prema svijetu. Ta otvorenost posto-janja odražava se njegovom samotranscendencijom. (Pogledaj bilješku 2, na str. 59). Samotranscendentno svojstvo ljudske stvarnosti zauzvrat se ispoljava kao »in-tencionalno« svojstvo ljudskog fenomena, kako su to re-kli Franz Brentano i Edmund Husserl. Ljudski fenomen upućen je i usmjeren na »intencionalne predmete«.7 Te

7 Beyond Freedom and Dignity, New York: Alfred A. Knoph, 1971. Ludwig von Bertalanffy primjećuje: »Proširena ekonomija 'bogatog društva' ne bi mogla opstojati bez takve manipulaci-je. To veliko društvo može slijediti svoj napredak prema sve većem i većem nacionalnom učinku samo tako da manipulaci-jom ljude pretvara u štrajkolomce, robote, automate koji rade kad se u njih ubaci novac, homeostatski prilagođene pokorne duše i oportuniste, čovjek-robot je odraz industrijaliziranog ma-sovnog društva, a istovremeno i njegova snažna motivacijska snaga. To predstavlja osnovu za planiranje ponašanja u trgo-vačkom, ekonomskom, političkom i drugom obliku reklame i propagande.« (»General System Theory and Psychiatry«, ured nik Silvano Arieti, American Handbook of Psychiatry, sv. 3, str. 70-71).

50

predmete predstavljaju razlozi i smisao. Oni su logos za kojim teži psiha. Želi li psiihologija biti zaslužna svoga imena, onda mora prihvaćati oba njegova dijela: logos jednako kao i psihu.

Ako se porekne samotranscendenoija postojanja, onda je uništeno i samo postojanje. Ljudsko se biće svodi na puku stvar, sasvim je razosobljeno (depersonalizirano). A najvažnije je da se pritom subjekt pretvara u objekt. To se događa zbog činjenice da je karakteristika subjek-ta da bude upućen na objekte. Isto je tako karakteristi-ka čovjeka da bude upućen na »intencionalne predme-te«, i to u pravcu smisla i vrijednosti koji služe kao raz-lozi i motivi. Poreknemo li samotranscendenciju i zatvo-rimo li vrata pred smislom i vrijednostima, onda razloge i motive zamjenjuju procesi uvjetovanja; u tom trenut-ku »skriveni uvjeravači« postavljaju uvjete i upravljaju čovjekom. Reifikaaiija otvara vrata manipulaciji. I obrat-no. Želi li netko manipulirati ljudskim bićima, mora ih prvo reificirati, a zatim ih obraditi prema stavovima pandeterminizma. B. F. Skinner kaže: »Prave uzroke ljudskog ponašanja, koji su inače nepristupačni, može-mo pretvoriti u uzroke kojima se može manipulirati, sa-mo u slučaju da nezavisnog čovjeka lišimo njegovih pra-va.«8 Na prvom mjestu, mislim da procesi uvjetovanja nisu s/tvarni uzroci ljudskog ponašanja; drugo, smatram da je stvaran uzrok nešto nama blisko i pristupačno, što nam kazuje da ne odbacujemo a priori vjerovanje u po-stojanje ljudskosti ljudskog ponašanja; i treće, da se ljudskost ljudskog ponašanja ne može spoznati, ukoliko ne shvatimo da stvarni »uzrok« ponašanja nekog poje-dinca zapravo nije uzrok već prije razlog.

Uzroke brkamo ne samo s razlozima već i s uvjetima. Međutim, uzroci na neki način i jesu uvjeti. Postoje dovoljni uvjeti, za razliku od uvjeta koji su u strogom smislu neophodni. Slučaj je da ne postoje samo neop-

8 Herbert Spiegelberg, The Phenomenological Movement, sv. 2, 1960, str. 721.

51

hodni uvjeti već i uvjeti koje bih nazvao mogućim. Pod tim mislim na uvjete koji čovjeka opuštaju i na one koji su poticajni. Na primjer, takozvane psihosomatske bole-sti nisu uzrokovane psihološkim činiocem — to znači da one nisu psihogenetske kao što su neuroze. Psihosomat-ske bolesti su prije somatske bolesti kojima su povod psihološki činioci.

Dovoljan uvjet je sasvim dos tanan da prouzroči i stvo-ri fenomen: tj . takav uzrok određuje fenomen ne samo u njegovoj biti već i u njegovom postojanju. Suprotno tome, neophodan uvjet postoji i prije samog uvjeta. On je preduvjetan. Postoje, na primjer, slučajevi duševne zaostalosti kojima je uzrok hipofunkcija tiroidne žlijez-de. Ako takvom pacijentu dademo ekstrakt tiroidnih hor-mona, njegov kvocijent inteligencije pokazat će znakove napretka i poboljšanja. Znači li to da je oštroumnost sa-mo taj tiroidni hormon i ništa drugo — ta je tvrdnja sta-jala u jednoj knjizi o kojoj sam trebao dati prikaz. Pri-je bih rekao da tirod'dni hormon nije »ništa drugo« do neophodan uvjet, koji autor knjige brka s dovoljnim uvjetom. Osvrnimo se i na hipofunkciju adrenokortikal-nih žlijezda. Napisao sam dva članka u kojima se govo-ri o slučajevima razosobljenja, koji se na osnovi labora-torijskih istraživanja povezuju s hipofunkcijom adreno-kortikalnih žlijezda. Damo li takvom pacijentu acetat dezoksikortikosterona, on će ponovo doći sebi. U njemu se nanovo uspostavlja osjećaj sebstva. Znači li to da seb-stvo nije ništa drugo do taj dezoksikortikosteron ace-tat?

Došli smo do točke u kojoj pandeterminizam prelazi u redukcionizam. Zahvaljujući tome što ne shvaća razli-ku između uzroka i uvjeta, redukcionizam izvodi porije-klo ljudskog fenomena iz subhumanog fenomena, te ga svodi na ovaj drugi. I upravo zato što je izveden iz sub-humanog fenomena, ljudski je fenomen pretvoren u pu-ki epifenomen.

Redukcionizam je nihilizam današnjice. Istina je da je uporište egzistencijalizma Jean-Paul Sartrea »Biće i

52

mišljenom crticom spojeno ništavilo, naime, ono ništa-ništavilo«, no iz egzistencijalizma se mora izvući ono za--prisutno u ljudskom biću. Ljudsko biće nije stvar među drugim stvarima. Stvari određuju jedna drugu. Među-t)iim, čovjek sam sebe određuje. Ili, bolje, on odlučuje hoće li ili neće sam sebi dopustiti da uđe u neke granice, da bude pod utjecajem bilo poriva i nagona koji ga gu-raju, bilo razloga i smisla koji ga vuku u životu.

Nihilizam jučer, zagovarao je ništavilo. Redukcionizam danas, zagovara neko ništa-osim, ništavilo u uvjetnom smislu. Čovjek se smatra tek kompjutorom ili »golim majmunom«. Sasvim je u redu da se, recimo, kao model za rad našeg središnjeg živčanog sustava uzme kompju-tor. Analogija entis se proširuje i važi sve do kompjutora. Međutim, postoje i dimenzionalne razlike koje redukcio-nizam zanemaruje i zapostavlja. Pogledajmo, na pri-mjer, tipičnu redukcioinističku teoriju svijesti, prema kojoj je ovaj jedinstveno ljudski fenomen samo i tek po-sljedica procesa uvjetovanja. Ponašanje psa koji je za-prljao pod ii posramljeno se podvukao pod krevet, s re-pom između nogu, ne dokazuje svijest, već nešto što bih ja radije nazvao: slutnja tjeskobe — u ovom slučaju, očekivanje zaslužene kazne ispunjeno strahom. To može biti sasvim lako posljedica procesa uvjetovanja. Među-tim, to ipak nema nikakve veze sa sviješću, jer istinska svijest nema nikakve veze s očekivanjem kazne. Dok god u čovjeku postoji strah od kazne ili pak nada u na-gradu — odnosno, želja da se zadovolji superego — svi-jest još uvijek nije rekla svoje.

Lorenz, uz potreban oprez, govori o »morel-analoges Verhalten bei Tieren« — ponašanju životinja koje je analogno moralnom ponašanju čovjeka. Redukcionisti ne vide nikakve kvalitetne razlike između ta dva oblika ponašanja. Oni poriču postojanje nekakvog jedinstveno ljudskog fenomena, a to uopće ne čine na empirijskoj osnovi, kako bi se moglo pretpostaviti, već prema a pri-ori postavljenim stavovima. Uporno tvrde da u čovjeku ne postoji ništa što ne bi postojalo i kod drugih životi-

53

nja . Nihil est in homine, quod non prius fuerit in ani-malibus, kaže poznata izreka.

Sviđa mi se priča o tome kako su dva župljanina pi-tala za savjet nekog rabina. Jedan je tvrdio da je mačka onog drugog ukrala i pojela dva kilograma maslaca, za što je drugi tvrdio da nije istina. »Donesite mi mačku«, naredio je rabin. Donijeli su mu mačku. »Sada mi donesi-te vagu.« Donijeli su mu vagu. »Koliko ste ono rekli da je mačka pojela?« upitao je rabin. »Dva kilograma masla-ca, rabine«, bio je odgovor. Na to je rabin stavio mačku na vagu i ona je težila točno dva kilograma. »Sada imamo maslac«, rekao je rabin, »ali, gdje je mačka?« Slična je situacija kada redukcionisti uvijek iznova u čovjeku ispi-tuju razne uvjetne reflekse, procese uvjetovanja, priro-đene mehanizme opuštanja ili slično. »Sada to imamom kažu, kao i rabin, »ali, gdje je čovjek?«

Redukcionizam može pasti pod razoran utjecaj indok-trinacije i to se ne smije potcijeniti. Iznijet ću vam po-datke što ih je u svom znanstvenoistraživačkom radu prikupio R. N. Gray zajedno sa još 64 liječnika (11-ero njih su bili psihijatri). Taj je rad pokazao da za vrijeme studija medicine u studenata raste cinizam a humanizam opada. Do obrnutog omjera dolazi tek po završetku stu-dija, ali, na žalost, ne na svim područjima.9 Ironično je da i sam autor članka, u kojem se iznose ovi podaci, de-finira čovjeka kao »kontrolni sistem sklon prilagođava-nju«, a vrijednosti kao »homeostatske kočnice u proce-su podražaj-odgovor«.10 Jedan drugi pristaša redukcioniz-ma kaže da vrijednosti predstavljaju samo reakcijske oblike i mehanizme obrane. Nepotrebno je reći da takve interpretacije podrivaju i srozavaju prosuđivanje vrijed-nosti.

9 »An Analysis of Physicians' Attitudes of Cynicism and Huma-nitarianism before and after Entering Medical Practice«, Jour-nal of Medical Education, sv. 40, 1955, str. 760. 10 Joseph Wilder, »Values and Psychotherapy«, American Journal of Psychotherapy, sv. 23, 1969, str. 405.

54

Sljedeći primjer govori o mladom američkom bračnom paru koji se, potpuno sit svega, vratio iz Afrike gdje su supružnici radili kao dobrovoljci u Mirovnim snagama. Na početku su morali sudjelovati u grupnim sastancima koje je vodio psiholog. Razgovor je tekao otprilike ova-ko: »Zašto ste pristupili Mirovnim snagama?« »Željeli smo pomoći ljudima koji su obespravljeni.« »Znači da smatrate da ste u boljem položaju od njih?« »Na neki način da.« »Znači da u vama, u vašem nesvjesnom, mo-ra postojati potreba da sebi dokažete kako ste na neki način jači.« »Pa, nikada o tome nisam razmišljao na taj način, ali vi ste psiholog, vi sigurno bolje znate.« Grupa je jednostavno, pod utjecajem indoktrinacije, interpreti-rala njihov idealizam i altruizam kao puke nedorečeno-sti. Što je još gore, ta su dva dobrovoljca uvučena u igru u kojoj se sve vrti oko pitanja: »Koji je vaš skriveni mo-tiv?« Tu se suočavamo s presedanom koji bih nazvao: hiperinterpretacija.

Nedavno proveden znanstvenoistraživački rad Edith Weisskopf-Joelson i njenih suradnika pokazuje da ame-rički studenti najviše drže do vrijednosti »interpretacije samog sebe«.11 I sama kulturna klima koja prevladava u Sjedinjenim Državama pridonosi opasnosti da interpre-tacija samog sebe postane ne samo opsesija, kao što je slučaj s našim dobrovoljcima u Mirovnim snagama, već i kolektivna opsesivna neuroza. »Bivši pacijenti analizi-raju svoje motive u svim situacijama.« kaže E. Becker, »u kojima osjete tjeskobu: ovo mora da je penis-zavist, ovo pak incestuozna privlačnost, strah od kastracije, Edi-povo suparništvo, polimorfna perverznost' i tako da-lje.«12

Do sada smo uspoređivali uzroke i razloge, te neophod-ne uvjete s dovoljnima. Međutim, postoji i treća diskri-minacija, koju trebamo uzeti u obzir. Pod »dovoljnim uvjetima« obično podrazumijevamo uzroke koji su dje-

»Relative Emphasis on Nine Values by a Group of College Students«, Psychological Reports, sv. 24, 1969, str. 299. 12 The Denial of Death, New York, Free Press, 1974, str. 272.

55

lotvorni, za razliku od uzroka koji su krajnji, koji vode nekom zaključku. Tvrdim da se krajnji uzroci (ovdje se to odnosi na smisao i svrhu) mogu uočiti jedino znan-stvenim pristupom koji je za to prikladan. Pandetermi-nist, koji tvrdi da smisao i svrha ne postoje, postupa po-put čovjeka »koji bi se bavio samo organskim postoja-njem ljudske rase« kako kaže Johann Wolfgang Goethe.

Tko nešto živo hoće da kako treba shvati, Duh najprije iz toga mora istjerati. U ruci tada dijelove on ima, Al' duhovne, ah! veze nema među nj,ima. Encheiresis naturae kemija zove to, Pri tom se sama sebi ruga nesvjesno.

Istina je da »nedostaje veza«. Mnoge su znanosti tako prikazale svd'jet, da je očito da mu nedostaje smisao. Me-đutim, to ne znači da je svijet uopće bez smisla, već sa-mo da su mnoge znanosti slijepe da ga vide. One su smi-sao skotomizirale. Tako što ipak nije prisutno u svakom znanstvenom pristupu; da se vratimo našem primjeru iz geometrije, svaki »poprečni presjek« ne zadire u taj problem. Pogledajmo krivulju koja leži na okomitoj plohi. Od ove linije na vodoravnoj plohi ostaju samo

tri točke, tri izdvojene i nepovezane točke, točke bez me-đusobne smislene veze. Smislena povezanost leži iznad i ispod vodoravne plohe. Zašto se ista slika ne bi primi-jenila i na događaje koje znanost tumači kao slučajne,

13 J. W. Goethe, Faust, preveo Tito Strozzi, Matica Hrvatska — Zora, Zagreb, 1970, str. 89. (op. prev.),

Faust13

56

npr., slučajnost mutacija? Nije li onda shvatljivo da ne-gdje postoji skriveni smisao, viši ili dublji smisao koji izmiče poprečnom presjeku, zato što leži iznad ili ispod njega, kao što je slučaj s gornjim i donjim dijelovima krivulje? (Pogledaj bilješku 3, str. 59). Ostaje činjenica da se sve ne može protumačiti smislenim terminima. No, danas barem možemo objasniti razlog zašto je to nužno tako.

Dolazimo i do pitanja što je to što predstavlja krajnji smisao? Što je smisao opsežniji, to je manje shvatljiv. Beskrajni smisao se bezuvjetno nalazi ispod razine shva-tljivosti konačnog bića. (Pogledaj bilješku 4, str. 60). Blaise Pascal je jednom rekao: »Le coeur a ses raisons, que la raison ne connait point« (Srce ima razloge, koje razum ne poznaje). Zaii'sta je istina da postoji nešto što se zove mudrost srca.14 Netko bi to mogao nazvati i onto-loško razumijevanje samog sebe. Fulton J. Sheen je po-malo podrugljivo rekao kako nas fenomenološke anali-ze načina na koji čovjek s ulice, zahvaljujući mudrosti srca, razumije samog sebe, mogu poučiti kako više znači biti human nego biti bojno polje sukobljenih zahtjeva ega, ida i superega; te da se trebamo ponašati čovječno, a ne samo kao zalog i igračka procesa uvjetovanja ili po riva i nagona. Od takvog čovjeka s ulice možemo naučiti da biti human znači biti neprestano oči u oči sa različi-tim situacijama koje su istovremeno prilika i izazov. One nam pružaju priliku da ispunimo sebe ako prihva-timo izazov da ispunimo njezin smisao. Svaka situacija predstavlja poziv koji treba prvo poslušati, a onda se na njega odazvati.

Došli smo do točke u kojoj se krug zatvara. Krenuli smo od determinizma kao ograničenja slobode i stigli smo do humanizma kao proširenja slobode. Sloboda je dio priče i polovica istine. Biti slobodan je zapravo nega-tivno stanovište čitavog fenomena, dok je biti odgovo-ran njegovo pozitivno stanovište. Sloboda se može izro-

14 »In praecordiis sapientiam me doces

57

diti u puku samovolju, ukoliko se ne živi u smislu odgo-vornosti. Zato bih želio poručiti neka se kipu Slobode na Fs točnoj obali pridruži i kip Odgovornosti sa Zapadne obale.

BILJEŠKA 1: Onaj tko radi u medicinskoj struci, upo-znat je s ovakvim stanjem stvari; s koliko se mnogo bo-lesti nepoznatog porijekla susreće liječnik — uzmimo sa-mo kardinom. U svakom slučaju, psihoza predstavlja do-gađaj unutar sustava biokemije tijela. Međutim, ono što pacijent čini od svoje psihoze, isključivo je u vlasti nje-gove ljudske osobnosti. Psihoza koja ga muči je bioke-mijski proces, ali kako on reagira na nju, što u nju ula-že, kako je prihvaća — sve je to njegovo osobno ostva-renje, ljudsko djelo u koje je ugradio svoje patnje; to je način na koji je vlastitu patnju obdario smislom. Psi-hoza sama po sebi nije smislena, ali joj smisao može da-ti sam pacijent — trajnim i postojanim unutarnjim uz-dizanjem koje izvlači litz nje.

Edith Weisskopf-Joelson je postavila hipotezu da »pa-ranoična osoba ima posebno jaku potrebu za čvrstom filozofijom života, a svoje obmane razvija upravo kao nadomjestak takvoj filozofiji«. (»Paranoia and the Will--tOHMeaning.« Existentiell Psychiatry, I, 1966, 316—320). Ona, drugim riječima, kaže da je »uzrok paranoje potra-ga za smislom«. Međutim, moje je mišljenje drugačije. Pretpostavimo li da paranoju ponekad prati hipertrofija smisla, onda ta hipertrofija ne predstavlja etiologiju psi-hoze, već prije njezinu simptomatologiju. Slično tome je i endogena depresija, kao drugi oblik psihoze, pone-kad povezana s hipotrofijom smisla, no pacijentova sljepoća za smisao nije uzrok depresije, već njezin simp-tom. Naravno, ta se tvrdnja odnosi samo na poseban tip (endogene) depresije koja je, u krajnjoj analizi, organ-skog porijekla jednako kao i paranoja. Jednostavno re-čeno: pacijenta koji pati od endogene depresije, njego-va psihoza sprečava da vidi bilo kakav smisao života, dok pacijent koji boluje od neurotične depresije postaje

58

potišten upravo stoga što ne može vidjeti smisao u svom životu.

Ostaje činjenica da je primarno porijeklo psihoza neke vrste biokemijske prirode.

BILJEŠKA 2: Moglo bi se reći da, za razliku od Freu-dove psihoanalize, Adlerova »individualna psihologija« poklanja dužnu pažnju samotranscendenciji. Adlerova psihologija, u stvari, promatra čovjeka kao biće koje je više usmjereno prema ciljevima nego što je vođeno pori-vima; no pobliža ispitivanja kažu da ciljevi zapravo uopće ne transcendiraju čovjekovo sebstvo ili njegovu psihu. Shvaćamo ih kao nešto intrapsihičko; kao što su i čovjekove težnje, u konačnoj analizi, samo puko sred-stvo da se usklade osjećaji inferiornosti i nesigurnosti.

BILJEŠKA 3: Posve je opravdano da Jacques Monod, kao stručnjak za molekularnu biologiju, tvrdi da je či-tav život posljedica međusobnog djelovanja mutacija i selekcije. U knjizi Le hasard et la necessite (»Slučaj i nužnost«) on piše da je »Čisti slučaj, samo slučaj kori-jen evolucije«. Ali, griješi kada nastavlja: »Jedino je po-jam slučaja shvatljiv, zato što jedino on odgovara činje-nicama koje opažamo ili doživljavamo. Nema osnove za pretpostavku da će se ta j stav morati mijenjati ili pak da će podleći promjeni.« To više nema nikakve veze s empirijskom znanošću, to je stav kojem je osnova osob-na filozofija, privatna ideologija i, što je još gore, ima a priori negativan stav prema mogućnosti da postoje i druge, više dimenzije. Znanstvenik može ostati vjeran svojoj znanosti i držati se jedne dimenzije, ali bi isto-vremeno morao i ostajati otvoren, držati svoju znanost otvorenom barem prema vjerojatnosti da postoji i dru-ga, viša dimenzija.

Kako sam prije rekao, viša dimenzija predstavlja di-menziju u ikoju je više toga uključeno. Uzmemo li, reci-mo, kvadrat i projiciramo ga okomito tako da postane kocka, onda možemo reći da je taj kvadrat sastavni dio

59

kocke. Sve ono što posjeduje kvadrat bit će sadržano i u kocki; svaki sastavni dio kvadrata odgovara dijelovi-ma koji se pojavljuju u višoj dimenziji kocke. Viša di-menzija ne isključuje; ona uključuje. Isto tako između viših i nižih dimenzija istine može postojati samo uklju-čivost.

Bilo bi poštenije kada bi biolog, umjesto da pod izli-kom znanosti prodaje vlastita vjerovanja ili nevjerova-nja, jednostavno izjavio da se unutar područja biologije ne pojavljuju kategorije kao što je viši ili krajnji smi-sao i svrha. Mogao b,i reći kako tu nema nikakvih tele-oloških dokaza. Ukoliko nije redukcionist, on neće isključiti mogućnost da unutar sljedeće vć'še dimenzije teleologija može vrlo lako postojati. Našim je znanstve-nicima potrebno više od samog znanja: potrebna im je i mudrost. Mudrost definiram kao znanje plus svijest o njegovim postojećim granicama.

BILJEŠKA 4: Koncept takvog meta-smisla nije neop-hodno teistički. Čak i pojam Boga ne mora biti bezuvjet-no tedstički. Sa otprilike petnaest godina došao sam do definicije Boga kojoj se, sada kad sam stariji, sve više i više vraćam. Nazvao bih je operativnom definicijom. Ona ovako glasi: Bog je pratilac vašeg najintimnijeg raz-govora sa samim sobom. Kad god govorite sami sebi u najvećoj iskrenosti i najdubljoj samoći — onaj kome se obraćate može se s pravom nazvati Bogom. Takva defi-nicija izbjegava razmimoilaženje između ateističkog i te-ističkog Weltanschauunga (pogleda na svijet). Ta se razli-ka javlja tek kasnije kada osoba koja nije vjernik osta-je kod toga da je njezin razgovor sa samom sobom samo monolog i ništa više, a osoba koja vjeruje interpretira svoje razgovore kao stvarne dijaloge s nekim drugim. Ja mislim da krajnja iskrenost i poštenje dolaze na prvo mjesto i vrijede više od svega. Ako Bog stvarno postoji, on se sigurno neće prepirati s osobama koje nisu vjer-nici zato što ga pogrešno tumače kao svoja vlastita seb-stva i nazivaju ga krivim imenom.

60

3 Kritika susret-grupe: koliko je „humanistička psihologija" humanistička

Psihoterapija mora ući u ljudsku dimenziju, dimenzi-ju ljudskog fenomena i to je najvažniji zadatak koji sto-ji pred psihologijom danas. Postavlja se pitanje pred-stavlja li pokret »humanističke psihologije« stvarno po-duzet korak u tom pravcu. Iako se smatra da se logote-rapija »pridružila« tom pokretu (Charlotte Bühler i Me-lanie Allen, 1972) bilo bi, iz heurističkih razloga, razbo-rito da se logoterapija odvoji od humanističke psiho-logije kako bi cijeli problem mogla kritički sagledati. Po-seban ćemo naglasak staviti na ono stanovište pokreta koje je vezano za pojam susreta (encounter) budući da je upravo tu dolazilo do pogrešnih shvaćanja, da ne ka-žemo i pogrešnog nastupa, od strane onih koji su to sta-novište zastupali.

Pojam susreta je zapravo prije potekao iz egzistenci-jalističke negoli iz humanističke psihološke literature. Uveli su ga Martin Buber, Ferdinand Ebner i Jacob L. Moreno, čiji doprinos egzistencijalističkoj misli seže sve do interpretacije postojanja u smislu koegzistencije. U tom se smislu susret shvaća kao odnos između Mene i Tebe — odnos koji, već samom svojom prirodom, može biti uspostavljen samo na području ljudskog i osobnog.

Ostaje činjenica da je ovdje nešto izostavljeno, a to je ni više ni manje nego čitava dimenzija. To postaje ra-zumljivo prisjetimo li se i primijenimo li teoriju govora

61

koju je predložio Karl Buhler. On kaže da govor ima trostruku ulogu. Prvo, on govorniku omogućuje da se izrazi — znači da mu služi kao sredstvo za izražavanje samog sebe. Drugo, govor je poziv koji govornik upuću-je osobi s kojom razgovara. I treće, govor uvijek ima neko značenje, govornik uvijek »o« nečem priča. Drugim riječima, onaj koji govori (a) izražava sebe dok se (b) obraća »prema« nekom drugom; međutim, ukoliko on istovremeno i ne govori »o« nečemu, nemamo prava da taj proces nazivamo »govorom«. U tom se slučaju radi o pseudo-govoru, koji stvarno predstavlja način samoizra-žavanja i ništa više, a ponekad ni ne nailazi na odaziv sugovornika. Način na koji govore neki shizofrenici mo-že se interpretirati kao takav »govor« koji je samo izraz raspoloženja ali nema veze sa stvarnošću.1

Ono što vrijedi za govor, vrijedi i za koegzistenciju i za susret, tako da se ovdje mora uzeti u obzir i razmo-triti treća uloga međuljudske i međusobne komunikaci-je. U vezi s tom ulogom fenomenologija, čiji su začetnici Brentano i Husserl, stvorila je izraz »svjesni odnos in-tencionailnosti«, tj. upućenost doživljaja na predmete (Spiegelberg, 1972). A svi ti mogući svjesni odnosi inten-cionalnosti, svi predmeti na koje se odnosi govor, svi predmeti koje dva subjekta »spominju« kada saobraćaju jedan s drugim, sve to zajedno tvori strukturnu cjelinu, svijet »smisla«, a taj »kozmos« smisla s pravom može-mo nazvati »logos«. Iz ovoga se može vidjeti da svaka psihologija koja zatvara vrata pred smislom presijeca veze ljudskoga bića s njegovim »svjesnim odnosima in-tencionalnosti«, odnosno, na neki način osakaćuje samu sebe. Psihologija koja želi zavrijediti svoje ime mora ob-ratiti dužnu pažnju na oba dijela svoga imena — na lo-gos jednako kao i na psihu.

Buber i Ebner nisu samo otkrili središnje mjesto koje susret zauzima u životu čovjekova duha već su dali i de-

1 Još' početkom tridesetih godina opisao sam takav slučaj u Gesellschaft für Angewandte Psychologie u Beču.

62

finiciju takva života: to je život čiju osnovu predstavlja razgovor između Mene i Tebe. Ja, međutim, tvrdim da nikakav istinski razgovor nije moguć ukoliko nije pri-sutna i dimenzija logosa. Rekao bih da je razgovor bez logosa, kojem nedostaje usmjerenost prema nekom svje-snom odnosu intencionalnosti, zapravo uzajaman mono-log, tek obično uzajamno samoizražavanje. Nedostaje ono svojstvo ljudske stvarnosti koje nazivam »samo-transcendencijom« (Frankl, 1966). Biti čovjek prvenstve-no znači uspostaviti odnos prema nečem izvan sebe i ži-vjeti za nešto izvan sebe. Fenomenološka škola mišlje-nja uvijek je jako naglašavala »intenoionalnost« spoznaj-nog čina koja predstavlja tek jedan vid mnogo opsežni-jeg ljudskog fenomena: samotranscendencija ljudskog postojanja. Razgovor koji se svodi na puko samoizraža-vanje nema udjela u samotranscenidentnom svojstvu ljud-ske stvarnosti. Istinski susret je načiln koegzistencije ko-ji je otvoren prema logosu, koji sugovornicima dopušta da sami sebe transcendiraju prema logosu i koji čak pot-pomaže takvu uzajamnu samotranscendenciju.

Međutim, ne bismo smjeli previdjeti i zaboraviti da samotranscendenoiija ne znači tek traganje za smislom koji treba ispuniti već i traganje za drugim ljudskim bićem, drugom osobom koja bi se voljela. Začudo, lju-bav je s onu stranu samog susreta, jer se susret zbiva na ljudskoj a ljubav na osobnoj razini. U širem smislu ri-ječi susret nam omogućava da shvatimo ljudskost dru-ge osobe, dok nam ljubav prema njoj više pokazuje nje-zinu bitnu jedinstvenost. Ta je jedinstvenost glavna ka-rakteristika zrelog čovjeka. Samotranscendencija se, me-đutim, u jednakoj mjeri javlja bilo da,čovjek sebe trans-cendira kroz ispunjavanje smisla ili kroz susret s volje-nom osobom; u prvom se slučaju radi o neosobnom lo-gosu, dok se u drugom slučaju radi o osobnom logosu — rekli bismo da je to inkarnirani logos.

Za razliku od tradicionalnog pojma susreta koji su raz-radili Buber i Ebner, konvencionalni pojam susreta, ka-kav predlaže većina literature s područja humanističke

63

psihologije, još uvijek ostaje privržen staromodnoj psiho-logiji koja je, u stvari, monadologija, jer čovjeka proma-tra kao monadu — zatvorenu organsku jedinicu u koju samotranscendentni odnosi nemaju pristupa. Ovakvim se stavom pojam susreta vulgarizira. Umjesto da bude doista humanistički, on je zapravo mehanistički. Točno je da »libidna hidraulika«, kako je to nazvao Peter R. Hofstätter sa Sveučilišta u Hamburgu, još uvijek proži-ma velik dio pokreta susret-grupe.

Sljedeći slučaj može dobro poslužiti kao očit primjer. Susret-grupi pridružila se žena koja se jako ljutila i uz-buđivala zbog svog bivšeg supruga od kojega se razvela. Voditelj grupe joj je dao neka probuši balon-igračku ka-ko bi ispuhala svoju agresivnost i ljutnju. Drugim rije-čima, balon je trebao nadomjestiti stvaran objekt, od-nosno supruga. Međutim, netko bi mogao primijetiti da je balon zapravo bio nadomjestak za ženu, kao subjekt eksplozije. Napokon, svrha je bila da se žena spriječi da ne »eksplodira«. Nakon takvog ispuhavanja ona bi, za-pravo, morala osjetiti olakšanje. No, tvrdimo li zaista s pravom da je olakšanje nakon pretpostavljenog osloba-đanja agresivnosti autentičan doživljaj? Ima li dokaza da to nije prije rezultat nesmotrene indoktrinacije, in-doktrinacije koja je u skladu sa zastarjelim i u cjelini mehanističkim poimanjem čovjeka? To što je ona ispu-hala svoju ljutnju nije ništa promijenilo: razlozi ljutnje su i dalje ostali! čovjek, u osnovi, prvenstveno brine po-stoji li ili ne postoji razlog za ljutnju, a i nije mu toliko stalo do vlastitih emocija, bilo u obliku ljutnje ili neke druge reakcije. No, mehanističko poimanje čovjeka, ko-je je prisutno i u našem gore istaknutom primjeru, na-vodi pacijenta da interpretira sebe kao »libidnu hidra-uliku« što u njemu vlada. Na taj način čovjek zaboravlja da je ljudsko biće, na kraju krajeva, sposobno da i samo nešto učini u vezi s datom situacijom; može zauzeti svoj stav, može čak i izabrati stav prema vlastitim emocijama, agresivnosti itd. U istinski humanističkom poimanju čo-

64

vjeka, taj bi najsvjetliji »ljudski potencijal« morao za-uzimati središnje mjesto. Terapija, kojoj je osnova ova-kva teorija, uvidjela bi da u čovjeku postoji svijest o ta-kvom potencijalu. To je svijest da je čovjek slobodan da, ako je moguće, mijenja svoj svijet nabolje, odnosno da se, ako je pak potrebno, sam promijeni nabolje. Da se vratimo našem slučaju rastavljene žene — ona je iza-brala »pomirenje«, svejedno odnosilo se to na pomirenje sa suprugom, ako je moguće, ili, ako je potrebno, na po-mirenje sa sudbinom rastavljene žene, a zatim će kre-nuti dalje i pretvoriti to neugodno iskustvo u pozitivno ljiudsko dostignuće! Uvjerimo li je sada da je ona u sva-kom slučaju neurotična ličnost, odnosno zalog i žrtva vanjskih utjecaja i unutarnjih okolnosti, nećemo li za-pravo poreći mogućnost da se pacijentica uzdigne iznad svog neugodnog položaja, da ga nadraste i da konačno svoja negativna iskustva ugradi u nešto pozitivno, kons-truktivno i kreativno — takvim bismo postupkom spri-ječili razvoj njene sposobnosti da vidi tu svoju moguć-nost. Drugim riječima, isto bismo učinili da je uvjerimo kako je ovisna o suprugu, o njegovoj dobroj volji hoće li se ili neće s njom pomiriti, ili pak o agresivnosti, koja možda hoće, a možda i neće nestati; da joj jednostavno kažemo kako će joj biti lakše ako, recimo, probuši i is-puše onaj balon.

Osvrnimo se, za promjenu, na osjećaj tuge i zapitajmo se kakva bi mogla biti reakcija osobe koja tuguje za vo-ljenim bićem i koja je dobila sredstvo za umirenje: »Za-tvoriti oči pred stvarnošću ne znači i rastanak od stvar-nosti. To što spavam i nisam svjestan smrti onoga koga volim, ne poništava činjenicu da je ta osoba mrtva. Je li živa ili je više nema na ovom smijetu — to je jedina stvar do koje mi je stalo; ne zanima me jesam li ja uz-nemiren ili nisam!« Drugim riječima, toj osobi nije sta-lo do toga je li sretna ili nesretna, već da ima razlog da bude sretna ili nesretna. Za sustav Wilhelma Wundta se reklo da predstavlja »psihologiju bez psihe«. Već odav-no misli se drugačije, ali još uvijek postoji nešto što bih

65

ja nazvao »psihologija bez logosa«, psihologija koja ne interpretira ljudsko ponašanje kao ponašanje potaknuto razlozima što nam ih svijet pruža, već prije kao poslje-dicu uzroka koji djeluju u nečijoj psihi (ili tijelu). No, kao što sam već istakao, uzroci nisu isto što i razlozi. Ako si nesretan i popiješ viski, onda će on, kao »uzrok« pomoći da tvoje nesretno raspoloženje nestane, no ra-zlog tvoje nesretnosti ostaje A dalje. Isto vrijedi i za sred-stva za umirenje; ni ona ne mogu izmijeniti nečiju sud-binu ili bol zbog gubitka smrću. Zapitajmo se ponovo što je s mijenjanjem stavova, kako se negativno stanje pre-tvara u pozitivno ljudsko dostignuće? Sigurno je da u psihologiji nema mjesta ponašanju koje bi čovjeka od-vojilo od svijeta, jer jedino u tom svijetu njegova dje-la mogu imati svoje razloge a njegove patnje smisao. Psihologija koja čovjeka promatra kao zatvoren sustav u kojem glavnu riječ ima dinamika, a ne kao biće koje traga za smislom koji bi okrunio njegovo postojanje — neizbježno mora čovjeku oduzeti njegovu sposobnost da tragediju pretvori u trijumf.

Prava nevolja započinje s pojmom agresivnosti, bilo da se radi o biološkom pojmu koji zastupa Konrad Lo-renz, ili o psihološkom pojmu Sigmunda Freuda. Oba shvaćanja agresivnosti nisu prihvatljiva jer sasvim zane-maruju činjenicu da je čovjekova sposobnost da teži ne-čemu i da nešto čini s namjerom bitno ljudski fenomen. Unutar moje psihe, zapravo, ne postoji agresivnost kao takva — agresivnost koja traži oduška i koja mene, svo-ju »jadnu žrtvu«, prisiljiava da tragam za objektima koji će joj pomoći da taj odušak nađe. Na ljudskoj razini — tj . kao ljudsko biče — ja ne čuvam u sebi neku određe-nu količinu agresivnosti kako bih je zatim usmjerio pre-ma podesnom cilju; činim, zapravo, nešto sasvim drugo: ja mrzim! Svejedno je mrzim li nekoga ili nešto. No ipak, mrziti nešto sadrži u sebi mnogo više smisla nego mrziti nekoga (stvaraoca ili »vlasnika« onoga što mrziim). To je stoga što, ako baš osobno ne mrzim tu osobu, mogu joj pomoći da svlada ono što mrzim u njoj. Mogu je čak i

66

voljeti, bez obzira na ono što u njoj mrzim. Kako god bi-lo, mržnja jednako kao i ljubav predstavlja ljudski fe-nomen — za razliku od agresivnosti — i obje su ljudske, zato što sadrže nekakvu namjeru: imam razloga da ne-što mrzim i dimam razloga da nekoga volim. Agresivnost je, za razliku od toga, povezana s uzrocima koji mogu biti psihološke ili fiziološke prirode. U vezi s ovom po-sljednjom mogućnosti razmotrimo samo Hessove klasič-ne pokuse, kojima je kod mačaka mogao postići agresiv-nost pomoću električnog podražaj,a određenih dijelova mozga.

Bilo bi nepravedno reći da su one koji su pristupili pokretu otpora protiv nacional-socijalizma, vodili samo nagoni agresivnosti, koji su se, tek slučajno, okrenuli protiv Adolfa Hitlera. Zapravo, namjera većine tih ljudi nije bila da se bore protiv čovjeka zvanog Adolf Hitler, već prije protiv sistema zvanog nacional-socijalizam.

Agresivnost je danas aktualna — da ne kažemo i po-modna — tema o kojoj se govori na kongresima i kon-ferencijama. Ta je tema postala zanimljivija čak i od ta-kozvanog mirovnog pokreta. No, ja smatram da je mi-rovni pokret osuđen na neuspjeh sve dok se oslanja na nešto tako neljudsko i neosobno kao što je agresivnost. Istina je da čovjek posjeduje agresivne nagone koje mo-žemo interpretirati kao baštinu naših životinjskih pre-daka ili pak kao nešto reaktivno, u skladu sa psihodina-mičkim teorijama. Međutim, gledajući sa razine ljudskog, agresivni nagoni ne postoje u čovjeku per se, već uvijek kao nešto prema čemu on mora zauzeti stav, prema če-mu je zapravo uvijek zauzimao stav, bilo da je izabrao da se s njima poistovjeti ili da se od njih odvoji.2 U od-ređenom je slučaju važniji osobni stav prema neosob-nim agresivnim nagonima (kao onima koji su izvan čo-vjeka) negoli sami nagoni.

2 To je odraz jedinstvene čovjekove sposobnosti samoodvaja-nja. Samotranscendencija se ispoljava u gore spomenutoj činje-nici da iza mržnje uvijek stoji nekakva namjera, što je i čini različitom od agresivnosti.

67

Isti je slučaj i sa samoubilačkim nagonima. Nema ni-kakve svrhe da, na primjer, mjerimo njihovu jačinu. Po-sljednje analize kažu da opasnost od samoubojstva ne ovisi o jačini nagona koji vlada nekom osobom, već o njezinom odnosu prema tim nagonima; reakcija takvog čovjeka u svojoj će osnovi ovisiti o činjenici vidi li on ili ne vidi u svom opstanku nešto smisleno — makar to bilo nešto što mu nanosi bol. Tako postoji i test kojim se ne mjere sami nagoni na samoubojstvo, već se ocje-njuje neusporedivo važniji činilac kao što je osobni stav svakog čovjeka prema takvim nagonima. Taj sam test razradio još tridesetih godina i prvo ga opisao na engle-skom jeziku u djelu Liječnik i duša (The Doctor and the Soul, Frankl, 1955, str. 282).

Možemo reći da se mirovni pokret odnosi na opstanak ljudske vrste u cjelini. No, hendikepiran je fatalizmom koji je posljedica činjenice da se ograničavamo na agre-sivne nagone, umjesto da pažnju obratimo na sposobnost čovjeka da prema njima zauzme osobni stav. Tako se agresivni nagoni pretvaraju u alibi, u jednostavnu ispri-ku za mržnju. Čovjek neće prestati mrziti sve dok ga budemo učili da su nagoni i mehanizmi krivci njegove mržnje. Zapravo je krivac on sam, on je taj koji mrzi! Još je važnije da stav prema kojem postoje »agresivni potencijali« ostavlja ljude u uvjerenju da je agresivnost podložna promjeni. Ekipa Konrada Lorenza, proučava-jući ponašanje, došla je do zaključka da pokušaji preba-civanja agresivnosti na nevažne objekte i onemogućava-nje njena djelovanja kroz bezazlene aktivnosti, samo iza-zivaju agresivnost i obično je još više pojačavaju.

Razlika između agresivnosti i mržnje jednaka je razli-ci između spolnosti i ljubavi: spolni nagon je taj koji me privlači osobi suprotnog spola. S druge strane, od-nosno s ljudskog stanovišta, ja tu osobu volim, jer osje-ćam da za to imam mnogo razloga: spolni odnos s njom je isto tako odraz ljubavi, rekli bismo, njezina »inkarna-cija«. Sa subhumanog bih je stanovišta gledao samo kao običan objekt libidne katekse — jednostavno, kao manje

68

ili više pogodno sredstvo da se oslobodim viška sperme. Spolnu aktivnost koju prati ovakav stav naši su pacijen-ti često opisivali kao »masturbaciju nad ženom«. Takvo su ponašanje, bez imalo razmišljanja, suprotstavljali nor-malnom pristupu partneru sa spolnim ponašanjem koje ima ljudsku kvalitetu i osobnu notu. U tom slučaju part-nera nisu smatrali »objektom«, već prije drugim subjek-tom. To je omogućavalo da drugo biće ne smatraju sa-mo pukim sredstvom da se dođe do nekakvog — bilo ka-kvog cilja. Sa ljudskog stanovišta, čovjek ne »iskorišta-va« svog partnera, već se s njim susreće kao čovjek sa čovjekom. Sa osobnog stanovišta, on ga prihvaća upravo kao drugu osobu, a to znači da ga voli. Ako drugu osobu prihvatimo kao čovjek-čovjeka, sačuvat ćemo njezinu ljudskost; ako je volimo, otkrit ćemo njezinu jedinstve-nost.

Istinski susret, odnosno prihvaćanje čovjeka kao čo-vjeka, više počiva na samotranscendenciji, negoli na pu-kom samoizražavanju. Istinski susret se transcendira pre-ma logosu. Dok je, s druge strane, osnova pseudo-susre-ta »dijalog bez logosa« (Frankl, 1967), tj . on je samo os-nova za uzajamno izražavanje svakog zasebno. Ljudi su danas previše zaokupljeni težnjom da netko o njima bri-ne i zbog toga je ovaj drugi način pristupa toliko raspro-stranjen. A sve se to događa zato što neke stvari nedo-staju. U industrijskom društvu, u kojem vlada klima bez-ličnih odnosa, očito je da ljudi sve više pate od osjećaja usamljenosti — usamljenosti usred »usamljenog mno-štva«. Da budemo jasnija, javlja se jaka želja da se taj nedostatak topline nadomjesti — da se nadomjesti bli-skošću. Ljudi vape za bliskošću. Taj vapaj je tako glasan da se bliskost traži na svaki način, bilo gdje i bilo kako, čak izvan onog osobnog, odnosno kao puka senzualna bliskost. Vapaj se tako pretvara u poziv »molim te, do-dirni me«. A od te senzualne bliskosti, samo je jedan ko-rak do spolnog promiskuiteta.

Još je veća potreba za privatnošću života. Treba znati iskoristiti samoću što je više moguće, iimati »hrabrosti«

69

biti sam. Postoji i samoća sa stvaralačkom osobinom ko-ja pruža mogućnost da se nešto negativno — kao što je odsutnost drugih ljudi — pretvori u nešto pozitivno — priliku da se razmišlja. Iskoristimo li tu priliku, riješit ćemo se preteškoga tereta što ga industrijsko društvo u našem vita activa stavlja pred nas i povremeno provesti neko vrijeme u vita contemplativa. Prava suprotnost aktivnosti nije pasivnost, već moć recepcije. Važno je naći sklad između stvaralačkih i iskustvenih snaga ko-jima ispunjavamo smisao pri čemu, očito, treba znati »odgajati osj ećaj e«.

Što se pak tiče onih koji toliko mnogo čeznu da se o njima brine, nevolja je u tome što oni u većini slučajeva moraju dobro platiti da bi takvo što dobili, a nije teško zamisliti koliko mnogo pravog interesa mogu pokazati takvi »skrbnici« bez profesionalne etike, potrebne i pro-pisane naobrazbe i bez ikoga tko bi ih nadzirao. U vre-menu u kojem se toliko zazire od hipokrizije u pitanjima spolnosti, trebalo bi uvidjeti da spolni promiskuitet ne-ma vrijednost osjećajnosti. U usporedbi s prodajom sek-sa pod izlikom spolnog odgoja, u vidu masovne golotinje i slično, naprosto bi se moralo znati cijeniti poštenje je-dne prosječne prostitutke; ona se barem ne pretvara da svoj posao radi za dobrobit čovječanstva. A čovječanstvo je došlo do toga da gotovo svim bolestima traži korije-na u običnom orgazmu i shodno tome ih liječi. Istina je da nam često ne uspijeva da živimo prema idealima pro-fesionalne etike; napokon, neuspjeh je isto tako dio ži-vota i ljudska osobina, ali ako nam se i dogodi, sigurno je da se njime nećemo ponositi. No, u određenim se kru-govima upravo to sve češće događa. Freud je predobro znao što radi kada je izrekao praviilo kojim se protivi da čovjek daje oduška vlastitom protu-prijenosu. Činjenica da se povremeno javljaju izuzeci od pravila ne opravdava da se izuzetak pretvori u pravilo.

Pa ipak, današnji je kult intimnosti razumljiv. Irvin Yalom (1970) je istakao pojavu u Sjedinjenim Američkim Državama, prema kojoj se seoba ljudi iz jednog grada

70

u drugi događa zahvaljujući otuđenja koje ljudi osjeća-ju. Rekao bih da se to otuđenje ne tiče samo drugih već i nas samih. Postoji društveno otuđenje, a postoji i emo-cionalno otuđenje — otuđenje od vlastitih emocija. Zbog prevlasti puritaniizma u anglosaksonskim zemljama, lju-di su predugo živjeli životom u kojem su morali nadzi-rati, pa i svladavati vlastite emocije. Nešto slično vrijedi i za obuzdavanje spolnog nagona. No, popularizacijom, da ne kažemo i vulgarizacijom, Freudovog učenja, došlo je do zamaha u suprotnu krajnost. Danas vidimo poslje-dice krajnjih dopuštanja: ljudi više ne mogu podnijeti život u kojem su njihovi nagoni frustrirani i u kojem po-stoji emocionalna napetost, moglo bi se reći da su ljudi danas »razuzdani«, zato što ne mogu svladati svoje emo-cije, ne mogu se suzdržati da ih ne pokazuju i ne dijele s drugim ljudima.

»Susret-grupa«, kao sredstvo, upravo jie prikladna za postizanje tog cilja. Međutim, mi ovdje moramo razmi-šljati ne samo o terapiji već i o simptomima. Na kraju krajeva, »razuzdanost« je jednak nedostatak kako na po-dručju duševnog, tako i na području tjelesnog. Što se ti-če tjelesnog, osvrnimo se samo na slučajeve arterioskle-roze kod kojih se događa da se pacijent počne smijati ili plakati iz razloga koji su sasvim neumjesni, a zatim ne može prestati. To je povezano i sa drugim simptomi-ma koji jednako ukazuju na oštećenje moždane funkci-je; kod takvog čovjeka, naime, nij,e prisutan osjećaj oso-bne odvojenosti, što je primijećeno i kod jakih epilep-tičnih poremećaja: pacijent se vrlo brzo pobratimljuje sa svakim čovjekom — naprosto vam ne može prestati pričati o svom privatnom životu ili vas pak ispitivati o vašem.

Da zaključimo, pokret susret-grupe i pokret odgaja-nja osjećajnosti svode se na reakcije na društveno i emo-cionalno otuđenje. Međutim, reakciju na postojeći pro-blem ne smijemo pobrkati s njegovim rješenjem. Ako se »reakcija« i pokaže kao djelotvoran lijek, ozdravljenje je zapravo simptomatično, na neki način ublaženo, štoviše,

71

može se dogoditi da takvo ozdravljenje pogorša stanje bolesti. Emocije, kao rješenje koje nam se nalazi pri ru-ci, ne mogu se hotimice uvlačiti u igru. One izmiču »hi-perintenciji«, kako sam ja znao reći. To nigdje nije tako vidljivo kao u vezi sa srećom: sreća jednostavno mora doći i za njom se ne može trčati. Ona je nešto što se na-prosto mora dogoditi i mi joj to moramo dopustiti. Na-protiv, što joj više težimo, to ćemo prije promašiti svoj cilj. Jedan moj vrlo napredan student poduzeo je samo-stalno istraživanje susret-grupa i evo što mu se dogodilo kada je pristupio jednoj takvoj grupi: »Ljudi su tražili od mene da im budem prijatelj. Osjećao sam da nisam iskren dok sam ih grlio i govorio im kako ih volim, ka-ko ću biti njihov prijatelj, ali sam to svejedno činio. Pri-siljavao sam se da budem osjećajan — ali nije pomaga-lo: što sam se više trudio, to je bilo teže.«

Moramo prihvatiti činjenicu da u životu čovjeka po-stoje neke stvari koje se ne mogu tražiti, zahtijevati, na-ručivati. Razlog leži u činjenici da se one ne mogu stvo-riti po volji: ja nisam u stanju vjerovati u nešto samo zato što to »hoću«; ne mogu naprosto »htjeti« da se ne-čemu nadam; ne mogu »htjeti« voljeti; a najmanje od svega mogu »htjeti« da nešto hoću. Pokušaj da se postu-pa na taj način otkriva jedan potpuno manipulativni pri-stup ljudskim fenomenima kao što su vjera, nada, lju-bav i volja. Do takvog pristupa dolazi zbog neumjesne objektifikacije i reifikacije fenomena o kojem je riječ. Da bismo to bolje razumjeli, osvrnimo se na, rekao bih, glavnu karakteristiku svakog subjekta, naime, na činje-nicu da je subjekt — uslijed svoje samotranscendencije ili intencionalnosti spoznajnog čina — uvijek upućen na svoje predmete, tj. na »odnose intencionalnosti« prema kojima teži spoznajnim činom. Ako se subjekt pretvori u puku stvar (»reifikacija«), čime se zapravo pretvara u običan objekt (»objektifikacija«), neizbježno je da čo-vjek izgubi i svoje valjane objekte, a time se gubi i nje-govo svojstvo subjekta. To ne vrijedi samo za ljudsko biće, već i za bilo koji ljudski fenomen; što o njemu više

72

razmišljamo, to više gubimo iz vida njegovu »namjenu« (odnos intencionalnosti).

Proces opus tanja je iisto tako izvan dohvata svake »ma-nufakturizacije«. J. H. Schultz je, uzevši to u obzir, na-pravio sistematizacija! vježbi za opuštanje. Kako je sa-mo bio domišljat kad je pacijente, za vrijeme vježbe, vo-dio zamišljanju kako im ruke postaju teške što je auto-matski izazvalo opuštanje. Da im je kojim slučajem na-redio neka se opuste, njihova bi napetost postala još ve-ća, zato što bi svom snagom i namjerno nastojali da se opuste. Isti je slučaj i sa liječenjem osjećaja manje vri-jednosti: pacijent neće nikada uspjeti savladati taj osje-ćaj ako to čini izravnim putem. Treba poći zaobilaznim putem, npr. odlaziti: na neka mjesta usprkos osjećaju manje vrijednosti ili truditi se obavljati svoj posao bez obzira na taj osjećaj. Sve dok neprestano misli na osje-ćaj manje vrijednosti i »bori« se protiv njega, mučenje se samo nastavlja; međutim, čim usmjeri pažnju na ne-što izvan sebe, recimo, na neki zadatak ili obavezu, taj će osjećaj svakako nestati.

Pojavu da se nečemu posvećuje previše pažnje nazvao sam »hiper-refleksija«. To odgovara hiperintenciji, utoli-ko da obje mogu imati za posljedicu neurozu. »Susret--grupa«, odnosno njezin pristup, može u ova oba slučaja dovesti do pogoršanja samog stanja pacijenta. Od paci-jenta se traži da. se sam pažljivo ispituje i promatra; još je važnije to što ga pojedini članovi grupe naprosto tje-raju u beskonačne razgovore o svemu što ga zaokuplja. U takvim slučajevima dolazi do »hiper-diskusije«, da tako kažemo. Posljedica toga je da hiper-diskusija sve više i više postaje nadomjestak za smisao života, koji danas ionako nedostaje ljudima — pacijenti žive u »egzisten-cijskom vakuumu« (Frankl, 1955), imaju osjećaj prazni-ne i besmisla. Neophodno je da neuroze hipertrofiraju u takvoj praznini života. S druge strane, dođe li do toga da se osjećaj praznine ispuni, neuroze će bezuvjetno at-rofirati.

73

U potpunosti se slažem s onim što kaže Charlotte Bü-hler (1970): »Bez obzira na mnogo zbrke i zabrinutosti oko negativnih popratnih učinaka, sasvim je očito da je pokret susret-grupe dao i pozitivnih rezultata.« U najvaž-nije doprinose ovakve grupe ona ubraja »duh suradnje i uzajamno pomaganje«. Istina je da ispravno zamišlje-na susret-grupa može čovjeku pružiti priliku za uzajamno pomaganje i razgovor o smislu života. Takva grupa ne pruža čovjeku samo priliku da izrazi sam sebe već mu omogućava da postigne samotranscendendju. Ili, kako kaže Robert M. Holmes (1970): »Grupna logoterapija bi mogla platiti velike dividende.« »Holmes predviđa da po-stoje »mogućnosti da se logoterapijska filozofija primi-jeni na konkretne situacije u grupi«, te zaključuje članak riječima: »Tko može predvidjeti rezultate koje takva gru-pa može postići — kada čovjeka pozovemo da govori o vlastitim neuspjesima, o vlastitoj »egzistencijskoj praz-nini«? Što takav čovjek može otkri'ti u sebi, pričajući vla-stitu priču koju, uz nezaobilazne životne činjenice, prati traganje za smislom postojanja?«

LITERATURA

Bühler, Ch. (1970), Group psychotherapy as related to problems of our time, Interpersonal Development, 1, 3—5.

Bühler, Ch., i M. Allen (1972), »Introduction into Humanistic Psychology«, Belmont: Brooks/Cole.

Frankl, V. E. (1955), »The Doctor and the Soul: From Psycho-therapy to Logotherapy«, Bantam Books, New York.

Frankl, V. E. (1966), Self-transcendence as a human phenomenon, J. Humanistic Psych., 6, 97—106.

Frankl, V. E. (1967), »Psychotherapy and Existentialism: Selected Papers on Logotherapy«, Simon and Schuster, New York

Holmes, R. M. (1970), Alcoholics anonymous as group logo-therapy, Past oral Psych., 21, 30—36.

Spiegelberg, H. (1972), »Phenomenology in Psychology and Psy-chiatry«, Northwestern University Press, New York.

Yalom, I. D. (1970), »The Theory and Practice of Group Psycho-therapy«, Basic Books, New York.

74

4 Dehumanizacija spolnosti1

Ne može se govoriti o ljudskoj spolnosti, a da se istovre-meno ne govori i o ljubavi. Ne smijemo, međutim, zabo-raviti da je ljubav specifično ljudski fenomen niti se prema njoj smijemo odnositi na redukcionistički način, već je moramo gledati zaštićenu i očuvanu u svojoj hu-manosti.

Što je zapravo redukcionizam? Rekao bih da je to pse-udoznanstvena procedura koja ljudske fenomene ili redu-cira na subhumane fenomene, ili im pak izvodi porijeklo iz njih. Primjer za to je tumačenje ljubavi kao sublima-cije spolnih nagona i poriva koje imaju i čovjek i živo-tinje. Takvo tumačenje može samo priječiti istinsko ra-zumijevanje ljudskog fenomena.

Ljubav je, zapravo, jedan vid mnogo složenijeg ljud-skog fenomena, koji sam nazvao samotranscendenci-jom (Frankl, 1963). Predominantne teorije motivacije že-le nas uvjeriti kako je prvenstvena čovjekova briga da za-dovolji svoje potrebe i udovolji svoj/im nagonima i pori-vima, te da stoga živi u stalnom održavanju ili obnavlja-nju homeostaze, t j . unutarnje ravnoteže. To nije točno. Čovjek je biće koje — zahvaljujući samotranscendent-noj kvaliteti ljudske stvarnosti — prvenstveno zaokuplja

1 Izmijenjena i proširena verzija članka »Love and Society« (Ljubav i društvo), koji je preveden na japanski jezik i objav-ljen u časopisu: Pathology of Modem Men, urednik Sadayo Ishi-kawa. Tokio: Seishin Shobo, 1974.

75

traženje nečeg izvan sebe, bilo da se radi o smislu koji treba ispuniti iili o drugom ljudskom biću koje se želi -susresti i zavoljeti.

Takav ljubavni susret, međutim, sasvim isključuje mo-gućnost da se drugo ljudsko biće gleda ili koristi samo kao puko sredstvo da se dođe do nekog cilja — naprosto kao oruđe kojim se smanjuje napetost koja je izazvana spolnim ili agresivnim nagonima i porivima. Takav bi odnos bio čisto masturbiranje — mnogi seksualno ne-urotični pacijenti upravo se tako ponašaju. Kada priča-ju o načinu na koji se ponašaju prema partneru, oni če-sto kažu da zapravo »masturbiraju« nad njima. Takav stav je specifično neurotično -izopačenje ljudske spolno-sti.

Ljudska spolnost je uvijek nešto više od samog fizič-kog dodira; ona predstavlja fizički izraz nečeg metasek-sualnog — ona je fizički odraz ljubavi. Budući da ispu-njava tu funkciju, ona je stvarno vrijedan doživljaj. Ma-slow (1964) je s punim pravom rekao da »ljudi koji ne mogu voljeti ne mogu ni u spolnom odnosu naći zado-voljstvo i sreću kao što to mogu oni koji vole.« (str. 105). Prema anketi jednog američkog psihološkog časopisa, u kojoj je 20.000 čitalaca odgovorilo na pitanja postavlje-na u upitniku, pokazalo se da ljudi, u svojim odnositma, najviše cijene romantičnost, te da je ona glavni činilac koji pojačava potenciju i doživljaj orgazma — a to je opet nešto što je blisko ljubavi.

Ipak, nije baš uvijek ispravno reći kako je ljudska spolnost više nego sama spolnost. Irenaeus Eibl-Eibes-feldt (1970) je dokazao kako kod nekih kralješnjaka spol-no ponašanje pridonosi i koheziji grupe, što je poseban slučaj sa primatima koji žive u grupama. Tako u nekih određenih vrsta majmuna spolni odnos ponekad služi isključivo u društvene svrhe; no, Eibl-Eibesfeldt nadalje tvrdi kako nema sumnje da spolni odnos u ljudi ne pri-donosi samo širenju vrste već i monogamnom odnosu među partnerima.

76

Ljubav je već po samoj svojoj prirodi izrazito ljudski fenomen, dok spolnost dobiva ljudsku dimenziju tek kad postane rezultat razvojnog procesa, tek kao proizvod po-stupnog dozrijevanja (Frankl, 1955). Još je Sigmund Freud rekao kako postoji razlika između ciljeva koje imaju nagoni i porivi, te objekta njihovog interesa: cilj spolnog odnosa je da se smanji spolna napetost, dok ob-jekt predstavlja seksualni partner. Međutim, ja smatram da takva tvrdnja stoji samo za neurotičnu seksualnost: samo se neurotični pojedinac na prvom mjestu i prije svega želi riješiti svoje sperme, svejedno činio to mas-turbiranjem ili koristeći partnera tek kao drugo sred-stvo za isti cilj. Za osobu koja je dovoljno zrela partner nije nikakav »objekt«; odrasla osoba partnera smatra drugim subjektom, drugim ljudskim bićem koje ima svo-je ljudske osobine; ako čovjek stvarno voli, onda svog partnera prima samo i jedino kao drugu osobu, što zna-či da doživljava i njegovu jedinstvenost kao ljudskog bi-ća. Jedinstvenost tvori osobnost ljudskog bića, a jedino nam ljubav omogućuje da spoznamo tu činjenicu i da na taj način prihvatimo drugu osobu.

Spoznaja da je osoba koju volimo jedinstveno ljudskp biće, nesumnjivo ima za posljedicu monogaman odnos. Voljenog čovjeka više nitko ne može zamijeniti. S dru-ge strane, čovjek koji nije u stanju voljeti neizbježno za-vršava u promiskuitetu.2 Čovjek koji se tako ponaša uopće se ne obazire na jedinstvenost svog partnera i to, zauzvrat, onemogućava istinski ljubavni odnos. Kvalite-ta spolnog života takvog pojedinca vrlo je siromašna bu-dući da samo spolni odnos koji prati i vodi ljubav mo-že biti stvaran izvor nagrade i zadovoljstva. Mala je ko-rist od toga što takav čovjek pokušava nedostatak kva-litete nadomjestiti kvantitetom. To samo zahtijeva sve

2 Kako je cilj masturbacije postizanje ugode smanjivanjem na-petosti, tako promiskuitet predstavlja postizanje zadovoljstva u kojem partner predstavlja objekt. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne ostvaruju se vrijednosti koje posjeduje spolni život čovjeka.

77

veće i snažnije podražaje kakve neki ljudi nalaze u porno-grafiji.

Vjerojatno je sasvim jasno da ni na koji način ne po-državamo razvijanje takvih masovnih fenomena kao što su promiskuitet i pornografija, odnosno da ih ni slučaj-no ne smatramo progresivnim. Oni su regresivni; to su simptomi retardacije u spolnom dozrijevanju svakog čo-vjeka.

No, moramo znati da mit o seksu, kao izvoru užitka i nečem progresivnom, stvaraju ljudi koji znaju da se iza toga krije dobar posao. Moju radoznalost ne pobuđuje samo činjenica da mlada generacija kupuje taj mit već i činjenica da ona ne vidi hipokriziju koja se iza njega krije. U vremenu u kojem se tako prijekorno gleda na hi-pokriziju u pitanjima spolnosti neobično je da nezamije-ćenom ostaje očita hipokrizija onih koji zagovaraju i traže izvjesnu slobodu cenzure. Je li baš toliko teško shvatiti da im je glavni cilj stjecanje neograničene slo-bode radi što veće zarade?

Istina je da niti jedan posao ne može uspjeti ukoliko nema zahtjeva i potrebe da se on radi. Svjedoci smo da u današnjoj kulturi postoji inflacija seksa, kako bi to netko mogao nazvati. To je shvatljivo samo u širim okvi-rima egzistencijske praznine i činjenice da čovjeku da-nas porivi i nagoni više ne govore što mora činiti niti mu tradicije i vrijednosti pokazuju što bi trebao činiti, taiko da on često uopće ne zna što zapravo želi učiniti.

Kao posljedica ovakvog stanja stvari javlja se egzisten-cijska praznina u kojoj seksualni libido zapravo hiper-trofira, što je pak, s druge strane, razlog da dolazi do inflacije seksa. Kao i svaki drugi oblik inflacije — na tržištu cijena, na primjer — i seksualna je inflacija po-vezana s gubitkom vrijednosti: spolnost je toliko dehu-manizirana, da je izgubila svaku vrijednost. Čest je slu-čaj da spolni život čovjeka ne čini cjelinu s njegovim osobnim životom, već se odvija samo za volju zadovolj-stva. Takva depersonalizacija spolnosti je simptom egzi-

78

stencijske frustracije: frustracije čovjekove težnje za smislom.

Toliko o uzrocima, no, što je ,sa posljedicama? Što je više čovjek frustriran u svom traganju za smislom, to će prije i više »trčati za srećom« — kako se ta pojava naziva još od vremena američke Deklaracije o nezavis-nosti. Čovjek koji zbog frustriranog traganja za smislom trči za srećom neće daleko stići — ta će trka samo za-trovati i otupjeti njegova osjetila. Najnovijim proučava-njem došlo se do zaključka da čovjek koji živi takvim životom, hoće-neće, mora doživjeti razočaranje, jer se osjećaj sreće može postići tek ako se živi samotranscen-dentno, odnosno samo ako čovjek pred sobom ima va-ljan razlog i volju da nešto napravi ili ako se potpuno predaje čovjeku koga voli.

To je najočitije u primjeru sreće u spolnom životu. Što više težimo da postignemo takvu sreću, to ćemo se više udaljiti od nje. Čovjek kojeg previše zaokuplja bri-ga oko vlastite potencije, ima i više nade da postane im-potentan. Isti je slučaj i sa ženom koja nastoji samoj sebi dokazati da je sposobna doživjeti orgazam: što se više trudi, to je veća mogućnost da će biti frigidna. U svojoj prilično velikoj psihijatrijskoj praksi imao sam prilike vidjeti da se velikoj većini slučajeva seksualne neuroze uzrok može pronaći upravo u ovakvom stanju stvari.

Već sam u ranije objavljenim radovima rekao kako seksualno neurotični pacijenti često govore da nad spol-nim životom i doživljajem lebdi neka vrsta zahtjeva (Frankl, 1952, 1955; kao i u odlomku »Paradoksna inten-cija i derefleksija« u ovoj knjizi). Zbog toga se mora na-stojati takve slučajeve liječiti prvenstveno otklanjanjem tog osjećaja. Razradio sam tehniku kojom se takvo lije-čenje može provesti i prvi puta sam je objavio u engle-skom časopisu International Journal of Sexology (Frankl, 1952). Ovdje samo želim istaći činjenicu da kultura da-našnjice, zahvaljujući gore navedenim motivima, od spol-

79

nog doživljaja pravi idolatriju, a na seksualno neurotič-nog pojedinca stalno stavlja nove zahtjeve čime samo potpomaže i jača njegovu neurozu.

Kontracepcijska pilula također ima ulogu u svemu tome. Ona ženi omogućava da postavlja veće zahtjeve i bude spontana, zbog čega se događa da muškarci doživ-ljavaju spolni odnos kao nešto što se od njih jednostav-no traži. Američki autori čak napadaju ženski pokret za oslobođenjem, zato što je u tolikoj mjeri oslobodio ženu starih tabua i zabrana da čak i studentice zahtijevaju spolno zadovoljenje — i to od svojih kolega. Posljedica toga je nova skupina problema koji nose različite nazive kao »impotencija među studentima« ili »novi oblik im-potencije« (Ginsberg i sur., 1972)3.

Nešto se slično događa i na području subhumanog ži-vota. Kod nekih vrsta riba javlja se pojava da ženke »ko-ketno« plivaju, iz daljine mameći mužjaka koji se želi pariti. No, Konrad Lorenz je uspio postići da se ženke ponašaju sasvim suprotno — da se silom približavaju mužjaku. Što se događalo? Upravo ono što bismo očeki-vali i od studenata koje »napadaju« njihove kolegice: pot-puna nemoć da dođe do spolnog odnosa!

Spominjući pilulu, govorili smo samo o njezinom po-pratnom, i to negativnom učinku. Gledajući njezinu po-zitivnu stranu, moramo priznati da je napravila i nepro-cjenjivu uslugu. Ako je istina da ljubav spolnost čini ljudskom, onda je kontracepcijska pilula pomogla da spolni život više ne povezujemo samo sa procesom rađa-

3 »Žene su naučile sve što se odnosi na orgazam«, kaže Nyles A. Freedman, direktor Sexual Health Centers (Centara za seksual no zdravlje«) u New England. »Danas se jak i razoran naglasak stavlja na ponašanje koje stvara tjeskobu i strah od neuspjeha. Pojava impotencije u seksualnom životu je u porastu, a to se barem djelomično duguje činjenici da muškarci žive u napeto-sti, jer očekuju i boje se onog što žene očekuju od njih.« Dena K. Whitebook, sa American Institute of Family Relations (Ame-rički institut za odnose u obitelji), otvoreno kaže da su za tu po-javu krive same žene koje postavljaju nerazumne zahtjeve (Newsweek, 16. siječnja, 1978).

80

nja i produžetka vrste već mu omogućavamo da posta-ne i, naravno, ostane čist izraz ljubavi. Ljudska se spol-nost ne smije nikada pretvoriti u puko oruđe u službi načela užitka. Isto tako nam je jasno da ona ne smije predstavljati ni puko sredstvo da se dođe do cilja koji pred nas postavljaju nagoni za rađanjem. Pilula je spol-ni život čovjeka oslobodila takve tiranije i tako mu dala priliku da ostvari svoje prave mogućnosti.

Viktorijanski seksualni tabui i zabrane nestaju; pita-njima i problemima spolnosti prilazi se slobodno. No, ne smijemo zaboraviti da je sloboda mač sa dvije oštrice: prijeti da degenerira u puku razuzdanost i svojevoljnost, ukoliko se ne uživa i živi s punom odgovornošću.

LITERATURA:

Irenaeus Eibl-Eibesfeldt, Frankfurter Allgemeine Zeitung (28. veljače, 1970).

Viktor E. Frankl, »The Pleasure Principle and Sexual Neurosis«, The International Journal of Sexology, 5, 1952, 128. The Doctor and the Soul, New York, Knopf, 1955. Man's Search for Meaning, New York, Washington Square Press, 1963.

George L. Ginsberg, William A. Frosch i Teodor Shapiro, »The New Impotence«, Arch. Gern Psychiat, 26, 1972, 218.

Abraham H. Maslow, Religions, Values and Peak-Experiencest Columbus, Ohio State University Press, 1964.

5 Simptom ili terapija? Stavovi psihijatra prema modernoj književnosti1

Nisam se baš rado odazvao pozivu da govorim na ovom sastanku. U modernoj književnosti ima mnogo primjera amaterskog pristupa psihijatriji (naročito zastarjelim oblicima psihijatrijske zaštite), tako da nikako nisam že-lio biti psihijatar koji će amaterski pristupiti modernoj književnosti. U tom kontekstu, vrlo je važno pitanje ima li psihijatrija uopće što reći u vezi s modernom književ-nošću. Jednostavna je istina da psihijatrija nema odgo-vore na baš sva pitanja. Psihijatri, na primjer, još ni da-nas ne znaju koji je glavni uzrok shizofrenije. Čak sve manje znaju način na koji je liječiti. Ja često kažem: ni-smo sveznajući, a nismo ni svemogući; jedini božanski pridjev koji nam se može pripisati jest da smo svepri-sutni — na nas možete naići u svakom javnom razgovo-ru, spominju nas na svakom simpoziju, čak i na vašem sas tanku. . .

Smatram da bismo morali prestati divinizirati psihi-jatriju i početi je humanizirati. Stoga moramo naučiti razlikovati ono što je u čovjeku ljudsko od onog što je patološko. Drugim riječima, moramo, s jedne strane, na-praviti razliku između duševne ili emocionalne bolesti te, s druge strane, onog što se može primjerice označiti kao očajanje postojanja, dvojba zbog očite besmislenosti

1 Počasno predavanje na sastanku internacionalnog PEN-kluba, održanom u hotelu »Hilton« u Beču, 18. studenog, 1975.

82

ljudskog života — što je stvarno omiljena tema moder-ne književnosti, zar ne? Sigmund Freud je jednom rekao da je »bolestan onaj koji se u jednom trenutku zapita o smislu i vrijednosti života«. No, moje je mišljenje da taj čovjek prije pokazuje svoju ljudskost. Ljudska je oso-bina tražiti i zahtijevati smisao života, pa i pitati se po-stoji li uopće takvo što.

Ako je neki čovjek stvarno bolestan, ne tek neurotičan već u pravom smislu psihotičan, da li to nužno znači da u njegovom radu nema nikakve vrijednosti i istine? Ja ne mislim tako. Da je dva puta dva četiri uvijek je točno — čak i ako to tvrdi shizofrenična osoba. Hölderlin je bolovao od opće pareze, a Nietzsche od shizofrenije, ali to nimalo ne umanjuje vrijednost poezije jednog, odnos-no filozofije drugog. Siguran sam da će se Hölderlin i Nietzsche još dugo čitati i njihova imena duboko štovati, a već su davno zaboravljena imena psihijatara koji su pisali knjige o psihozama ova dva »slučaja«.

Prisutnost nekog patološkog stanja, dakle, niukoliko ne umanjuje vrijednost piščeva djela; no, jednako kao što ne govori protiv njega, ne govori ni njemu u prilog. Naime, ni jedan pisac koji je bolovao od psihoze nije nikada stvorio neko vrijedno djelo zahvaljujući upravo svojoj bolesti, nego samo njoj usprkos. Bolest per se nikada nije stvaralačka.

U posljednje se vrijeme iz čiste zabave na modernu književnost gleda sa stanovišta psihijatrije, te posebno promatra kao proizvod nesvjesne psihodinamike. Poslje-dica toga je da takozvana dubinska psihologija svojim glavnim zadatkom smatra razotkrivanje prikrivenih mo-tivacija u književnim djelima. Kao primjer što se doga-đa kada neki znanstvenik pokuša analizirati pisca na način koji ja rado nazivam »Prokrustovom posteljom«, dozvolite mi da navedem dio članka koji je u dva dijela objavljen u časopisu Journal of Existentialism; članak je posvećen Goetheu, a napisao ga je jedan poznati Freu-dov sljedbenik: »Goethe nam se na 1538 stranica prika-zuje kao genije, kojeg prate pridjevi manično-depresiv-

83

nog, paranoidnog i; epileptičnog poremećaja, znakovi ho-moseksualnosti, incesta, vuajerizma, ekshibicionizma, fetišizma, impotencije, narcizma, opsesivno-kompulzivne neuroze, histerije, megalomanije itd. Stječe se dojam da se autor isljučivo usmjerio na nagonske dinamičke sna-ge. Dovedeni smo do toga da vjerujemo kako je Goethe-ovo djelo samo rezultat pregenitalnih fiksacija. Stvarni cilj njegove borbe nije dostizanje nekog ideala, ljepote 1 vrijednosti, već naprosto savladavanje zbunjujućeg pro-blema prerane ejakulacije.«2

Smatram da psiholog koji razotkriva ličnost nekog čovjeka mora stati u trenutku kad se suoči s onim što je u tom čovjeku istinsko i izvorno. Ne zaustavi li se na tom mjestu, sva dalja otkrića odnosit će se na njegove vlastite nesvjesne motivacije, odnosno on će samo uma-njivati vrijednost čovjeka kojeg pokušava analizirati.

Možemo se pitati zašto je čitaocu tako privlačno ova-kvo raskrinkavanje i razotkrivanje nekog autora. Ako čujemo da je Goethe bio isto tako neurotičan — u naj-manju ruku kao vi, ja i svaki drugi čovjek — to nam, čini se, može pružiti olakšanje (a onaj koji smatra da nema neurotičnih mana neka slobodno bude prvi koji će baciti kamen na nas). Isto je tako nekako ugodno čuti da je čovjek samo »goli majmun« i ništa drugo; obično igralište na kojem igru vode id, ego i superego; naprosto pion i igračka u rukama poriva i nagona; proizvod pro-cesa uvjetovanja i učenja; tek žrtva društveno-ekonom-skih uvjeta, kočnica i kompleksa.

Brian Goodwin je jednom vrlo vješto primijetio: »Lju-dima će dobro doći da se suoče s činjenicom da nisu ni-šta drugo do ovo ili ono, isto kao što se nekad vjerovalo da dobar lijek mora imati gadan okus.«3 Čini mi se da poneki ljudi koje posebno privlači razotkrivanje nečije

2 Journal of Existentialism, 5, 1964, str. 229. 3 »Science and Alchemy« u djelu The Rules of the Game: Cross-disciplinary Essays on Models in Scholarly Thought. Urednik Teodor Shanin, London: Tavistock Publications, 1972, str. 375.

84

osobnosti nalaze gotovo mazohističko zadovoljstvo u onom ništa-osim što ga propovijeda redukcionizam (us. str. 53).

Da se vratimo modernoj književnosti i načinu na koji ona otkriva pravo stanje stvari. Svejedno da li su na-vodni korijeni književnih djela abnormalni ili normalni, odnosno svjesni ili nesvjesni, ostaje činjenica da se pisa-nje najčešće smatra samo činom kojim pisac sam sebe izražava. No, ja tvrdim da pisanje predstavlja nastavak govora, a govor je, zauzvrat, posljedica mišljenja; mi-šljenje postoji samo zato što se ima o čemu misliti. Isto vrijedi i za pitanje i razgovor kojim ljudi saobraćaju: i oni su uvijek vezani za smisao koji moraju izraziti. Ukoliko nema takve poruke, jezik nije istinski i pravi. Jednostavno nije istina da »medijum istovremeno pred-stavlja i poruku«; smatram da sama poruka medijum čini pravim medijumom.

Sposobnost govora nešto je više od pukog izražavanja samog sebe.4 Ljudski govor uvijek ukazuje na nešto vi-še. Drugim riječima, on je uvijek samotranscendentan — kao što je to i ljudsko nastojanje općenito. Biti čo-vjek znači uvijek biti usmjeren prema nečem ili nekom izvan sebe, prema smislu koji valja ispuniti ili prema susretu s drugim ljudskim bićem. Kao i zdravo oko ko-je samo sebe ne vidi, čovjek najbolje ispunjava sam se-be kada zaboravlja i ne misli na sebe, kada se jedno-stavno daje. Zaboravljajući sebe postaje osjećajniji, a dajući sebe — kreativniji.

Čovjek je biće u neprekidnom traganju za smislom zahvaljujući samotranscendenciji ljudskoga postojanja. Volja za smisao gotovo je najjača sila koja vlada čovje-kom. Danas je, međutim, ta volja za smisao frustrirana. Pacijenti se sve više obraćaju psihijatrima žaleći se na

4 Jedina je iznimka govor shizofrenične osobe. Još sam prije mnogo godina eksperimentalno pokazao da govor shizofrenične osobe nije usmjeren prema nekom objektu, već da samo odra-žava rapoloženje subjekta.

85

osjećaje besmislenosti i praznine, osjećaje jalovosti i ap-surdnosti. Oni su naprosto žrtve masovne neuroze današ-njeg vremena.

Ovaj osjećaj besmislenosti vjerojatno je i osnovna te-ma vaših razgovora. Tri desetljeća relativnog mira pru-žila su čovjeku uvjete da razmišlja i preko borbe za op-stanak. Danas se pitamo kakav to krajnji smisao posto-ji iznad golog opstanka — ako ga uopće i ima? Ernst Bloch je rekao: »Danas ljude zaokupljaju pitanja s koji-ma su se nekad suočavali samo na svojim smrtnim po-steljama.«

Široko rasprostranjene pojave kao što su nasilje i ovisnost o drogi, te zapanjujuće velik postotak samouboj-stava, posebno među akademskom omladinom, samo su neki od simptoma neuroze; jedan takav simptom je i dio moderne književnosti. Sve dok se moderna književ-nost ograničava i zadovoljava da bude puko sredstvo nečijeg samoizražavanja — da ne kažemo nečijeg ekshi-bicionizma — ona će samo odražavati osjećaj jalovosti i apsurdnosti svojih autora. Ona čak i stvara apsurdna stanja. To će nam biti shvatljivo ako znamo za činjeni-cu da se smisao naprosto mora otkriti, da se smisao ni-kako ne može izmisliti. Smisao ne možemo stvoriti, ali zato možemo vrlo lako stvoriti besmisao.

Nije ni čudo da pisac, kojeg muči osjećaj besmisleno-sti, osjeti kušnju da tu prazninu ispuni besmislom i ap-surdnošću.

Međutim, postoji i druga mogućnost izbora. Moderna književnost ne mora biti samo simptom masovne neuro-ze današnjice. Ona također može pridonijeti terapiji. Pisci koji su i sami prošli kroz pakao očajanja zbog oči-te besmislenosti života mogu svoje patnje položiti kao žrtvu na oltar čovječanstva. Takvi pisci, otvaranjem svoje duše, mogu pomoći čitaocu kojeg muči isto stanje — mogu mu pomoći da prevlada svoje muke.

Najmanje što pisac može učiniti jest da u čitaocu iza-zove osjećaj solidarnosti. U tom bi slučaju simptom po-stao terapija. Međutim, ako je moderna književnost pred-

86

određena da provede takav terapijski zadatak — dru-gim riječima, ako ona treba aktualizirati terapijski po-tencijal — onda joj je prvenstveno zabranjeno da nihi-lizam pretvara u cinizam. Koliko god može biti ispravno da pisac dijeli vlastiti osjećaj jalovosti sa čitaocem, ne-odgovorno je cinički propovijedati apsurdnost postoja-nja. Ako pisac već nije u stanju zaštititi čitaoca od oča-janja, onda bi se barem trebao obuzdati od toga da ga cijepi očajanjem.

Imat ću tu čast da otvorim Austrijski sajam knjiga, a za uvodno sam predavanje izabrao naslov »Knjiga kao terapija«. Drugim riječima, govorit ću o mogućnosti da čovjek liječi vlastite rane čitajući knjige. Iznijet ću slu-šateljstvu primjere u kojima je knjiga promijenila život čitaoca ili mu spasila život, spriječivši ga da počini sa-moubojstvo. Postoje i slučajevi u kojima je knjiga po-mogla ljudima koji su bili na samrti ili ljudima koji su bili u zatvoru. Govorit ću i o slučaju Aarona Mitchella, posljednje žrtve plinske komore u zatvoru San Quentin u San Franciscu. Direktor toga zatvora me zamolio da se s nekoliko riječi obratim zatvorenicima. Kada sam završio, jedan je zatvorenik ustao i upitao da li bih po-sebno nekoliko riječi rekao Aaronu Mitchellu, koji je trebao biti smaknut za koji dan. Bio je to izazov koji sam morao prihvatiti i tako sam gospodinu Mitchellu pričao o vlastitom iskustvu iz nacističkih koncentracio-nih logora, o vremenu u kojem sam i ja živio u sjeni plinske komore. Čak i tada, rekao sam mu, nisam pre-stao vjerovati da postoji bezuvjetan smisao života, jer život je takav da ili ima smisao — i mora ga zadržati čak i kad se živi kratko — ili ga uopće nema, u kojem bi slučaju sve dalje godine života i nastojanje da se ovjekovječi taj besmislen posao i tako bili bez ikakvog smisla. »Vjerujte mi«, rekao sam, »da i život koji je ci-jelo vrijeme svog trajanja bio besmislen, a to znači po-trošen uzalud, može — makar i u posljednjem trenutku — dobiti smisao, već samim načinom na koji se hvata-mo ukoštac i prihvaćamo ono što dolazi.« Da mu to bo-

87

lje prikažem, ispričao sam mu priču iz romana Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljiča — kao što se sjećate, priču o čovjeku od oko šezdeset godina, koji je iznenada spo-znao da će umrijeti za nekoliko dana. Taj je čovjek, oči u oči sa smrću, shvatio da je zapravo potratio svoj život, da mu je život stvarno bio besmislen — i shvativši to, on se uzdigao iznad sebe, nadrastao sebe i tako konač-no, retroaktivno, stekao sposobnost da svoj život prepla-vi beskrajnim i beskonačnim smislom.

Kratko prije smaknuća, Aaron Mitchell je dao inter-vju za lokalni list Chronicle u San Franoiscu, iz kojeg se vidi da nema nikakve sumnje u to da je shvatio Tol-stojevu poruku.

Potpuno je shvatljivo da i običan čovjek može izvući mnogo koristi iz knjiga koje čita; da može mnogo toga shvatiti čak u krajnosti vlastite životne situacije, da ne kažemo u smrtnom času. Isto je tako jasno koliko dale-ko seže odgovornost pisca koji piše knjigu..Točno je da bi se njemu trebala dozvoliti sloboda mišljenja i izraža-vanja; no, sloboda nije i posljednja riječ, ona ne pred-stavlja čitavu priču. Sloboda prijeti da degenerira u svo-jevoljnost, ukoliko nije uravnotežena osjećajem odgo-vornosti.

6 Sport—asketi^am današnjice1

Želio bih govoriti o sportu u najširem smislu te riječi — to znači, o sportu kao ljudskom fenomenu. To podra-zumijeva da ću govoriti o autentičnom fenomenu, a ne 0 njegovoj degeneraciji u obliku šovinizma Olimpijskih igara ili o tome kako ga se iskorištava kroz komercija-lizam. Međutim, sve dok se sport bude analizirao kroz onakav koncept čovjeka kakav podražavaju danas prisut-ne teorije motivacije, nećemo mu moći pristupiti kao autentičnom fenomenu. Prema tim teorijama, čovjek je biće koje ima određene potrebe, a nastoji ih zadovoljiti 1 riješiti ih se samo u obliku »redukcije napetosti« — tj . samo da bi održao ili uspostavio unutarnju ravnotežu koja se naziva »homeostaza«. Taj je pojam posuđen iz biologije, u kojoj se, u međuvremenu, pokazao nepodes-nim. Ludwig von Bertalanffy je pokazao da se primarni biološki fenomeni, kao što su rast i razmnožavanje, ne mogu objasniti prema načelima home£5fctaze, a Kurt Goldstein je čak dokazao da napetost bezuvjetno nasto-ji izbjeći samo onaj čovjek čiji mozak patološki funk-cionira. Moje je osobno mišljenje da čovjek nije prven-stveno zaokupljen takvim unutarnjim stanjima svog or-ganizma, već da mu je zvijezda vodilja uvijek nešto ili netko iz svijeta što ga okružuje, bio to razlog kojem tre-

1 članak pročitan na znanstvenom kongresu kojem su pokrovi-telj bile Olimpijske igre u Münchenu 1972. godine.

89

ba udovoljiti ili druga osoba koju će voljeti (što podra-zumijeva da se ta druga osoba ne smatra sredstvom ko-jim se tek zadovoljava neka potreba). Drugim riječima, ljudsko postojanje — sve dok mu neurotično stanje ne promijeni smisao — ima za cilj da čovjek uspostavi od-nos s nečim izvan sebe. Ja sam to osnovno obilježje na-zvao »samotranscendencijom ljudskog postojanja«. Čo-vjekovo samoostvarenje moguće je jedino putem samo-tr anscendenci j e }

Kao suprotnost hipotezama homeostaze iznijet ću vam i objasniti sljedeća četiri stava: (1) Nije točno da je čovjek prvenstveno zaokupljen redukcijom napetosti — štoviše, njemu je napetost i potrebna. (2) Iz tog raz-loga, on živi u neprestanom traganju za napetostima. (3) No, u današnjem svijetu nema dovoljno takvih situaci-ja, tako da je to (4) razlog što čovjek ponekad sam iza-ziva i stvara napeta stanja.

(1) Samo je po sebi razumljivo da se čovjek, zapravo, ne bi smio izlagati prevelikoj napetosti. Njemu je po-trebna umjerena, opravdana i zdrava doza napetosti.3

Uzrok bolesti ne moraju biti samo preveliki zahtjevi ko-ji se pred njega postavljaju već i nedostatak izazova. U tom je smislu Werner Schulte jednom rekao kako je pražnjenje napetosti tipičan uzrok nastanka' živčanog sloma. Čak je Seyle, kao otac pojma stresa, nedavno pri-znao da stres predstavlja »sol života«. Ja bih pošao ko-rak dalje i rekao da je čovjeku potrebna određena i po-sebna vrsta napetosti, odnosno napetost koja se uspo-

2 To se ne bi smjelo brkati s transcendencijom u vjerskom smi-slu. »Samotranscendencija« se isključivo odnosi na činjenicu da čovjek, što više zaboravlja na sebe i što se više daje, to više dokazuje i potvrđuje svoju ljudskost. 3 Ljudsko postojanje ne obilježava samo njegova samotrans-cendencija već i sposobnost samoodvajanja. Trebalo bi uzeti u obzir da je određena razdaljina između pravog stanja stvari i nekog ideala bitna osobina naše ljudskosti; empirijska su istra-živanja pokazala da je premala napetost između ega i njegovog ideala jednako štetna za duševno zdravlje kao i prevelika koli-čina napetosti.

90

stavlja između ljudskog bića, s jedne strane, te smisla što ga ono mora ispuniti, s druge strane. Naime, ako se čovjeku ne pruži izazov da ispuni neki zadatak, te tako bude pošteđen posebnih vrsta napetosti koje takva vrsta zadatka izaziva i donosi, onda se kao posljedica može ja-viti stanovit oblik neuroze — noogena neuroza.

(2) Na ovaj način postaje jasno da čovjek ne traga sa-mo za napetostima per se već posebno traži zadatke, is-punjenje kojih bi moglo dati smisao njegovom postoja-nju. Empirijska su istraživanja posljednjih godina po-tvrdila da čovjeka u osnovi motivira upravo ono što na-zivam »volja za smisao«.

(3) Međutim, danas se događa da ljudi više nisu u sta-nju da sami pronađu takav smisao i svrhu. Za razliku od otkrića Sigmunda Freuda, osnovna frustracija čovjeka više nije spolne naravi, već je to prije »egzistencijska frustraoija«. Isto tako, za razliku od otkrića Alf reda Ad-lera, glavna pritužba čovjeka više se ne odnosi na osje-ćaj inferiornosti, već prije na osjećaj jalovosti, besmi-slenosti i praznine koji sam ja nazvao »egzistencijskim vakuumom« Njegov glavni simptom je dosada! Arthur Schopenhauer je još u prošlom stoljeću rekao kako se čini da je ljudska vrsta sudbinom predodređena da se vječno koleba između dviju krajnosti: volje i dosade;4

danas °,mo došli do ove posljednje krajnosti. Društvo obilja osiguralo je velikom dijelu populacije sredstva za živjt, no ljudi nisu u stanju naći cilj, smisao za koji bi živjeli. Još nešto: mi živimo u društvu koje je doko-no; danas ljudi imaju sve više dokolice, ali nemaju je ni na što smisleno utrošiti. Sve nas to navodi na zaključak da čovjek pomalo gubi sposobnost da se nosi sa voljom i napetošću ovisno o stupnju u kojem su mu ta dva os-jećaja uskraćena. Još je značajnije da on istovremeno gubi i sposobnost odricanja. Hölderlin je s pravom re-

4 Smatram da također postoje razdoblja strogog odgoja, nasu-prot razdobljima popustljivog odgoja, ćini se da je krajnja popustljivost sada u opadanju.

91

kao: »Ali gdje je opasnost, raste i ono spasonosno.«5

Budući da društvo obilja pruža premalo napetosti, čo-vjek je počinje sam stvarati.

(4) Čovjek na umjetan način stvara napetosti kojih ga njegovo društvo obilja pošteđuje! Osigurava si određe-nu dozu napetosti tako što namjerno i promišljeno sebi postavlja zahtjeve — dobrovoljno se izlaže stresnim sta-njima, makar i samo privremeno. Moje je mišljenje da sport igra upravo ovakvu ulogu u životu čovjeka! On čovjeku daje mogućnost da stvara stanja opasnosti. Čo-vjek tada od sebe zahtijeva podvige koji ni'su neophod-ni — daje izlišne žrtve. Usred mora obilja izranjaju oto-ci asketizma! Zapravo, sport smatram modernim svje-tovnim oblikom asketizma.

Što sam mislio kada sam spomenuo podvige koji nisu neophodni? Živimo u vremenu kada čovjek uopće ne treba hodati — jer može voziti automobil; ne mora se penjati stepenicama — može to činiti liftom. A on, iz či-stog mira, kreće u osvajanje planinskih visina! Za »go-log majmuna« više nema potrebe da se penje po drveću i tako on namjerno i dobrovoljno planinari i vere se na strme stijene! Iako planinarenje kao disciplina ne po-stoji u programu Olimpijskih igara, nadam se da ćete mi oprostiti što ću se, na trenutak, zadržati na toj vrsti sporta.

Rekao sam da čovjek planinarenjem umjetno stvara potrebe kojih ga je evolucija poštedjela. Budući da je planinarenje stupnjevano ovisno o težini poduzetog pod-viga, ova se tvrdnja odnosi samo na planinarenje do tre-ćeg stupnja težine — nikada ni jednom majmunu nije uspjelo da se popne preko tog trećeg stupnja. Ni pozna-ta vrsta majmuna koji se penju na stijene Gibraltara ne bi mogli izaći na kraj s teškoćama s kojima su se susreli planinari iz Tirola i Bavarske, kada su prvi tre-bali savladati Sugar Hat u Rio de Jeneiru. No, prisjeti-

5 Friedrich Hölderin, Kruh i vino, preveo Zvonimir Mrkonjić, Razlog biblioteka, Zagreb, 1969, str. 79. (op. prev.).

92

mo se definicije šestog stupnja težine u disciplini plani-narenja : Što bliže krajnjim granicama ljudskih moguć-nosti! I to je to: takozvani »ekstremni« planinar ide preko samih (umjetno stvorenih) potreba; njega zani-maju samo mogućnosti — pita se gdje leže krajnje gra-nice do kojih sežu ljudske mogućnosti i sposobnosti! I želi ih pronaći. Ali, ispada da granica zapravo nema; one su kao horizont: čovjek je naprosto prisiljen da ga pomiče sve dalje svakim korakom kojim ide prema nje-mu.

Postoje i druga tumačenja sporta koja ni na koji na-čin ne opravdavaju humanost tog fenomena. Ne samo da zaobilaze ulogu stoljetnog asketizma već su im osno-ve staromodne, zastarjele teorije motivacije koje čovje-ka prikazuju kao biće kojem svijet služi tek kao obično sredstvo za zadovoljavanje nagona i poriva — uključu-jući tu i agresivne nagone — čime se čovjek rješava unu-tarnje napetosti što su ih oni stvorili. Međutim, za raz-liku i sasvim suprotno od tog koncepta zatvorenog su-stava, čovjek je biće u neprestanoj potrazi za smislom koji bi ispunio, za susretom s drugim ljudskim bićem i sigurno je da mu to znači mnogo više od pukog sred-stva da dođe do cilja iživljavanja agresivnih i seksualnih nagona i poriva.

Međutim, uzevši u obzir mogućnost iživljavanja tih nagona — to znači, mogućnost da ih se sublimira — Ca-rolyn Wood Sherif nas je upozorila da ne stvaramo ilu-ziju, kao što to čini teorija koja čovjeka smatra zatvo-renim sustavom, da se agresivnost može oslabiti i uma-njiti ako se usmjeri u bezopasne aktivnosti kao što je, na primjer, sport. Sasvim suprotno tome, »istraživa-nja su dala čvrste podatke u prilog činjenici da uspješ-no izvršenje agresivnog ponašanja uopće ne ublažuje ka-snije nastalu agresivnost, nego je zapravo najbolji na-čin da se samo poveća učestalost agresivnih odnosa (is-traživanja su uzela u obzir ponašanje životinja jednako kao i ponašanje čovjeka)«.

93

Može se zaključiti da u egzistencijskoj praznini ne cvate uspješno samo seksualni libido već to uspijeva i agresivni »destrudo«. čini se da se Robert Jay Lifton slaže sa mnom kada tvrdi da »ljudi najlakše počine ubojstvo onda kada u njima prevlada osjećaj besmisle-nosti«,6 a statistički dokazi idu ukorak s tom pretpo-stavkom.

Zapitajmo se sada kako se moja teorija o sportu može primijeniti u praksi. Rekao sam da je čovjek radoznao, želi da odredi granice svojih mogućnosti, no kako im se primiče, tako ih i sve dalje pomiče, kao što se događa i u primjeru horizonta. Iz toga proizlazi da se, u svakom sportskom nadmetanju, čovjek zapravo nadmeće sam sa sobom. On je svoj vlastiti suparnik. Ili bi to, barem, trebao biti. To nije nikakvo moralno pravilo, nego stvar-na činjenica, jer što čovjek više nastoji da se takmiči š drugim ljudima i pobijedi ih, to je manje u stanju da potpuno ostvari i iskoristi svoje mogućnosti. Naprotiv, ako misli samo na to da pruži najbolje što može i zna, a da istovremeno suviše ne brine oko uspjeha i trijum-fa nad drugim ljudima, njegovi će napori mnogo lakše i prije biti okrunjeni uspjehom. Postoje stvari koje iz-miču izravnoj namjeri; one se mogu postići samo kao popratni učinci, kada se zapravo smjera nešto sasvim drugo. Postavimo li ih za cilj, promašit ćemo. Sreća u spolnom životu je jedan primjer: trudeći se, ne možemo je dostići.

Nešto slično vrijedi i za sport. Pokušaj dati sve od sebe, vjerojatno je da ćeš pobijediti; naprotiv, nastojiš li pobijediti, imaš sve izglede da izgubiš. U tom si sluča-ju napet, umjesto da ostaneš opušten. Drugim riječima, ne bi se smio ponašati kao da si »ti najveći«, već radije pokušati otkriti »tko je veći — ti ili ti«, kako se kaže u poznatoj komediji iz starog Beča. Ilona Gusenbauer (ko-ja je do Olimpijskih igara u Miinchenu 1972. godine držala svjetski rekord u skoku u vis) nedavno je rekla

6 History and Human Survival, New York, Random House, 1969.

94

u jednom razgovoru: »Ne smijem samoj sebi govoriti kako je pobjeđivanje drugih zahtjev pod svaku cijenu.« Navest ću vam i primjer austrijske nacionalne nogomet-ne ekipe koja je, u susretu sa Mađarima, u poluvremenu utakmice gubila s rezultatom 0:2. Austrijanci su bili »po-tišteni, obeshrabreni i pesimistički raspoloženi«, kako je rekao njihov trener, ali su nakon pauze nastavili uta-kmicu u dobrom raspoloženju. Što se zapravo dogodilo? Herr Stastny, njihov trener, rekao im je da još uvijek imaju prilike promijeniti rezultat, ali da ih isto tako neće kriviti ako izgube — tako ih je ohrabrio i pomo-gao im da zaista dadu sve od sebe. Konačni rezultat je bio vrijedan pažnje — 2:2.

Optimalna motivacija u sportu — kako bi se postigli maksimalni rezultati — zahtijeva da se svaki pojedinac takmiči najprije sa samim sobom, a nikako ne s drugi-ma. Takav stav je suprotan »hiperintenciji« (prekomjer-na nakana), kojom logoterapija označava neurotičnu na-viku da se nešto postavlja kao cilj nakane, kao glavni objekt pažnje. Paradoksna intencija (obratna nakana) je logoterapijska tehnika, koja je stvorena kako bi se osujetila hiperintencija. Uspješno se koristila u liječe-nju neuroze, a Robert L. Korzep, trener jedne američke bejzbol momčadi, potvrdio je da se može primijeniti i u sportu. U Logoterapijskom institutu Internacionalnog sveučilišta SAD u San Diegu on je sabrao svoja prethod-na iskustva u sljedećoj izjavi: »Moj je posao da treni-ram atletičare, tako da me posebno zanima duševno sta-nje mojih sportaša i posljedice koje ono može ostaviti, kako u odnosu na postizanje pobjede ili pak na gublje-nje u sportskom nadmetanju. Tvrdim da se logoterapija može korisno upotrijebiti i primijeniti na situacije koje se javljaju u atletici — kao što su osjećaji pritiska, tje-skobe prije početka takmičenja, naglog pada borbeno-sti, nedostatka samopouzdanja, požrtvovanja i predano-sti cilju. Na osnovi svog trenerskog iskustva, mogu se osvrnuti unazad i reći da u sportu ima mnogo stvari i događaja koji utječu kako na ponašanje pojedinca tako

95

i na ponašanje grupe kao cjeline, a koji bi se mogli is-praviti . . . upravo logoterapijskom tehnikom. S poseb-nim optimizmom gledam na mogućnosti što ih logotera-pijska tehnika pairadoksne intencije pruža atletici.«

Warren Jeffrey Byers, koji je godinama bio trener pli-vanja, također je objavio »neka iskustva u vezi s pri-mjenom logoterapije na takmičarsko plivanje«. Rekao je: »Logoterapija nalazi primjenu u samoj tehnici i nači-nu treniranja. Svaki trener zna da je napetost neprija-telj uspješnog nastupa. Primarni uzrok napetosti za vri-j eme pl ivanja je prevelika zaokupljenost pobjedom ili previše željen uspjeh. Atletičara obično najviše zaokup-lja misao da pobijedi plivača u susjednoj stazi. U tre-nutku kad se previše i namjerno želi postići uspjeh, obi-čno slijedi pad. Može se dogoditi da plivač koji s preko-mjernom nakanom i željom da postigne uspjeh pristupa nastupu, naprosto precijeni svoje mogućnosti i silom ubrzava tempo. Takav će se plivač neprestano okretati i gledati protivnika da vidi kako se stvari razvijaju. Pri-likom treniranja studenata koji su pokazivali takve zna-kove uvijek sam naglašavao činjenicu da se mora plivati samo vlastita trka. Također sam koristio i oblik para-doksne intencije. Postoji i druga negativna posljedica takve hiperintencije. Poznavao sam atletičare koji su po-stajali krajnje nervozni i nemirni, prije početka plivač-kih susreta. Nisu mogli spavati, posebno noć prije same trke. U takvom je trenutku glavni zadatak smiriti ih. Ja u tu svrhu koristim jedan oblik derefleksije. Želim da se atletičar okani razmišljanja o pobjedi, te da misli samo na plivanje vlastite trke. Atletičar će najbolje plivati ako nastoji da bude svoj vlastiti protivnik. To su neki nači-ni na koje je logoterapija utjecala na svijet takmičar-skog plivanja i moj red kao trenera. Osjećam da logote-rapija može biti snažno trenersko oruđe. Na nesreću, nema mnogo trenera kojima su poznate njezine tehnike. Nema sumnje da će logoterapija biti od velike koristi u plivačkom sportu, kada vijest o njoj, preko časopisa o plivanju, dođe do većeg broja trenera.«

96

Čujmo što kaže jedan atletičar, koji je nekada bio prvak Evrope: »Bio sam nepobijeđen sedam godina. Ka-snije sam bio i u nacionalnoj ekipi. Tada sam osjećao pritisak. Morao sam pobijediti, cijela je nacija to očeki-vala od mene. Vrijeme prije početka svake utrke bilo je užasno.« Hiperintencija se razvijala na štetu drugarstva: »Ti su momci« — njegovi drugovi — uvijek najbolji pri-jatelji, osim pred sam početak utrke, kada jedan drugo-ga gotovo mrze.«

E. Kim Adams, inače moj bivši student i šampion u padobranstvu, rekao je nešto sasvim suprotno o jednom drugom uspješnom atletičaru: »Pravi se atletičar takmi-či jedino sam sa sobom i protiv sebe. Danas je apsolut-ni svjetski šampion u padobranstvu Clay Schoelpple, momak s kojim sam odrastao. Govoreći o tome zašto su SAD u posljednjem susretu pobijedile SSSR, on je re-kao kako su oni jednostavno došli pobijediti. Clay se takmiči jedino protiv samog sebe.« On je i pobijedio.

7 Prolaznost i smrtnost: Ontološka rasprava1

Oči u oči sa prolaznošću života možemo reći da buduć-nosti još nema; da prošlost više ne postoji; te da jedino što stvarno postoji jest sadašnjost. Odnosno, možemo reći da je budućnost jedno veliko ništa; prošlost je ta-kođer ništa; a, čovjek je biće koje izranja iz tog ništavi-la; naprosto je »bačen« u postojanje i ništavilo mu kao prijetnja visi nad glavom. Kako onda, sa stanovišta esen-cijalne prolaznosti ljudskog postojanja, čovjek može pronaći smisao u životu?

Egzistencijalistička filozofija tvrdi da može. Ono što ona naziva »tragičnim heroizmom« jest mogućnost da se životu kaže da — usprkos njegovoj prolaznosti. Egzi-stencijalizam stavlja naglasak na sadašnjost, koliko god ta sadašnjost bila prolazna.

Kvijetizam je, međutim, nešto sasvim suprotno; on, prema tradiciji Platona i sv. Augustina, smatra da je is-tinska stvarnost vječnost, a ne sadašnjost. Pod vječno-šću se misli na svijet koji postoji istovremeno, odnosno jednako obuhvaća sadašnjost, prošlost i budućnost. Dru-gim riječima, ne poriče se samo stvarnost prošlosti i stvarnost budućnosti nego sama stvarnost vremena kao

Na osnovi članka pod naslovom »Der seelisch kranke Mensch vor der Frage nach dem Sinn des Daseins« (»Neuroza i zahtjev za smislom«), koji sam pročitao na Sveučilištu u Innsbrucku u Tirolu, 19. veljače, 1947.

98

takvog. Vječnost se smatra svijetom sa četiri dimenzije — ona je nepromjenjiva, kruta i već unaprijed određe-na. Kvijetizam kaže da je vrijeme nešto imaginarno, a prošlost, sadašnjost i budućnost su tek puke iluzije na-še svijesti. Sve što postoji, postoji istovremeno. Događa-ji ne slijede jedan za drugim u vremenskim razmacima, a ono što nam se čini vremenskim slijedom tek je samo-zavaravanje; uzrok takvom mišljenju je naša svijest ko-ja kliže preko »događaja«, odnosno gledišta pojedinca na nepromjenjivu stvarnost, koji ne slijede jedan za drugim, već stvarno koegzistiraju.

Sasvim je razumljivo da kvijetizam nužno vodi u fata-lizam: ako već sve »postoji« i mora biti tako kako jest, onda se više ništa ne može promijeniti i uopće nema ni-kakve svrhe bilo što raditi. Fatalizam, koji počiva na vjerovanju u čovjeka kao nepromjenjivo biće, ima pan-dan u pesimizmu egzistencijalizma, kao posljedice uv-jerenja da je sve na svijetu nepostojano i promjenjivo.

Logoterapija ima svoje mjesto negdje između kvijetiz-ma i egzistencijalizma: to ćemo najbolje razjasniti pri-mjerom pješčanog sata, tog drevnog simbola vremena. Neka gornji dio pješčanog sata predstavlja budućnost — koja tek treba nastupiti, kao što i pijesak iz gornjeg dijela mora proći kroz uzak prolaz — koji će za nas predstavljati sadašnjost — u donji dio pješčanog sata, koji će predstavljati prošlost — dakle, pijesak koji je već prošao kroz uzak prolaz njemu namijenjen. Egzi-stencijalizam vidi samo onaj uski prolaz sadašnjosti, dok gornje i donje dijelove — budućnost i prošlost — zanemaruje. S druge strane, kvijetizam gleda pješčani sat kao cjelinu, ali smatra da je pijesak nepokretna ma-sa koja ne »struji«, već naprosto tu »postoji«.

Logoterapija će reći da je točno da budućnosti doista još »nema«, ali je zato prošlost nešto što je istinski stvarno. I ta j se stav može objasniti pomoću usporedbe s pješčanim satom. No, kao i sve usporedbe i ova ima grešaka; a, upravo se kroz te greške može prikazati bit samog vremena. Da vidimo:

99

Pješčani sat možemo jednostavno okrenuti, kada se isprazni njegov gornji dio. S vremenom, međutim, to ne možemo učiniti — vrijeme ne možemo vratiti natrag. Sljedeća je razlika: stresemo li pješčani sat, možemo zrnca pijeska pomiješati tako da promijenimo njihov položaj. S vremenom to možemo učiniti samo djelomič-no: možemo malo »protresti« i promijeniti budućnost — a time, naravno u budućnosti, promijeniti čak i sebe — no, prošlost ostaje nepromjenjiva. Ostanemo li vjerni primjeru pješčanog sata, to bi bilo kao da se pijesak, onog časa kada je prošao kroz uski otvor sadašnjosti, pretvorio u krutu i nesalomljivu masu. U prošlosti je sve pohranjeno i to pohranjeno zauvijek.

Što se pak tiče neosporive prolaznosti života, logote-rapija smatra da se takvo što može primijeniti samo na mogućnost da se ispuni smisao, na priliku da se nešto stvara, doživljava i pati uz osjećaj da je ipak smisleno. Kad se jednom takve mogućnosti ostvare, one više nisu prolazne — Sistina je da su one prošle, da jesu prošlost, ali to znači da još uvijek na neki način postoje, naime, postoje kao dio prošlosti. Ništa ih ne može izmijeniti, ništa uništiti. Kada se jednom mogućnost pretvori u stvarnost, onda je to učinjeno »jednom zauvijek«, za či-tavu vječnost.

Ovdje se možemo osvrnuti i na stanovište prema ko-jem logoterapija suprotstavlja »optimizam prošlosti« »pesimizmu sadašnjosti«, kojeg zastupa egzistencijali-zam. Jednom sam dao ovakvu usporedbu razlika između ova dva shvaćanja: »Pesimist nalikuje čovjeku koji sa strahom i žaljenjem primjećuje kako je njegov zidni kalendar, s kojeg svaki dan otkida list, svakim danom sve tanji i tanji. S druge strane, osoba koja se aktivno hvata ukoštac s problemima nalikuje čovjeku koji opre-zno skida svaki naredni list sa svog kalendara, te ga uredno i pažljivo odlaže u stranu, na gomilu već ranije otrgnutih listova, nakon što prethodno na poleđini lista zapiše što mu se tog dana dogodilo. Takav čovjek može biti ponosan i sretan zbog čitavog bogatstva koje je sa-

100

držano u takvim zabilješkama, zbog čitavog svog života koji je tako ispunjeno proživio. Hoće li njega pogoditi činjenica da postaje sve stariji? Treba li zavidjeti mla-dim ljudima oko sebe i plakati zbog svoje izgubljene mladosti? Ima li uopće razloga da zavidi mladom čovje-ku; da mu zavidi na svim mogućnostima koje su otvo-rene pred njim, na budućnosti koja pred njim stoji? »Ne, hvala«, pomislit će. »Umjesto svih tih mogućnosti ja iza sebe, u svojoj prošlosti, imam stvarnost; stvarnost koja je satkana od svih poslova što sam ih obavio, od svih ljubavi što sam ih volio i napose, od svih patnji što sam ih hrabro prepatio. Najviše sam ponosan upravo na te patnje, iako one nisu nešto na čemu mi se može za-vidjeti.«

Mladi ljudi ne bi smjeli dopustiti da ih zatruje sveop-ći prezir kojim društvo, pretežno zaokupljeno proble-mima mladih, prilazi starim ljudima. Budu li oni koji su danas mladi imali dovoljno sreće da i sami ostare, imat će prilike da shvate i dožive osjećaj kad se prezir prema starima okreće u prezir prema samom sebi.

Logoterapija smatra da »nešto što je bilo« još uvijek znači neki oblik postojanja, možda čak i najsigurniji. U rečenici »bilo pa prošlo« logoterapija stavlja nagla-sak na riječ »bilo«. Martin Heidegger je, prilikom svoje prve posjete Beču, došao do mene i razgovarali smo u-pravo o toj temi. Da izrazi svoje slaganje s mojim pogle-dima na prošlost, on je na poleđini svoje slike napisao:

Das Vergangene geht;

Das Gewesene kommt.

Što u mom prijevodu zvuči:

What has passed has gone; What is past, will come. (Što je prošlo, otišlo je; Što je prošlost, doći će.)

101

Razmotrimo sada praktičnu primjenjivost logoterapij-ske ontologije, a posebno ontologije vremena. Zamislite ženu koja je izgubila supruga nakon tek jedne godine braka; očajna je i ne vidi nikakvog smisla u budućem životu. Za takvu bi osobu mnogo značilo kad bi mogla ostvariti da joj se njezina jednogodišnja bračna sreća nikada ne oduzme. Ona ju je stoga, tako reći, spasila u vlastitoj prošlosti. Nitko, ništa i nikada neće moći ukra-sti to dobro skriveno blago. Pa i ako se dogodi da nema djece ni potomaka, njezin život jednostavno ne može postati besmislen, jer je u sigurno skrovište proš-losti pohranila najsnažniji doživljaj ljubavi koji je osje-tila.2

No, može se postaviti pitanje nije li i to sjećanje za-pravo prolazno? Tko će ga spasiti i održati u životu kada ta udovica umre? Moj bi odgovor bio: nije važno sjeća li se netko ili ne; baš kao što i nije važno da li mi gle-damo ili mislimo na nešto što još uvijek postoji i što je u nama. To postoji i postojat će dalje, mislili mi na to ili ne. To naprosto postoji, neovisno o našem vlastitom po-stojanju.

Istina je, kad umremo više ništa ne možemo uzeti sa sobom; no, cjelovitost našeg života, koju zaokružujemo u samom času smrti, leži izvan groba i tamo ostaje — ne iako, već upravo zato što je postala sastavni dio prošlo-sti. Svijet neće zaboraviti čak ni ono što smo mi sami zaboravili, što je pobjeglo iz naše svijesti; to je postalo dio prošlosti, a time ostaje i dio svijeta.

Odrediti što je to što predstavlja dio prošlosti, samo prema onom čega se netko sjeća, bila bi subjektivistički pogrešna interpretacija naše ontologije vremena. No, ta ontologija nikako nije bjelokosna kula na visokom stup-nju apstrakcije, nego može biti shvatljiva i jednostav-nom čovjeku, ako mu je prikažemo sokratskim pristu-

2 Pretpostavka da je razmnožavanje smisao života nije točna; ako je život sam po sebi besmislen, nikada ga nećemo moći osmisliti time što ga nastojimo ovjekovječiti.

102

pom. To se vidi iz razgovora, koji sam vodio s jednom pacijenticom. Bila je obeshrabrena i zaokupljena mišlju o prolaznosti života. »Prije ili kasnije bit će isve gotovo«, rekla je, »i ništa neće ostati«. Nisam je mogao uvjeriti da prolaznost života nimalo ne oduzima vrijednost nje-gova smisla i zato sam je izazvao pitanjem: »Jeste li ika-da sreli čovjeka za čije ste uspjehe i ponašanje osjetili duboko poštovanje?« »Svakako«, odgovorila je, »naš je obiteljski liječnik bio poseban čovjek. Kako se samo bri-nuo za svoje pacijente, kako je živio za njih . . . »Umro je?« upitao sam. »Da«, odgovorila je. »No, njegov je ži-vot bio potpuno ispunjen smislom, zar ne?« upitao sam. »Ako je ičiji život imao smisla, onda je njegov to sigur-no«, rekla je. »No, nije li sva ta smisjenost njegova ži-vota nestala u trenutku njegove smrti?« upitao sam. »Ni-kako«, odgovorila je, »ništa ne može promijeniti činjeni-cu da je njegov život stvarno imao smisla. Nastavio sam je izazivati: »A, što ako više ni jedan pacijent ne cijeni to što duguje vašem obiteljskom liječniku?« »Smi-sao ostaje i dalje«, promrmljala je. »A, ako to ni jedan pacijent više ne pamti?« »Ostaje«. »A, što kada jednog dana i posljednji od njegovih pacijenata umre — ?« »Ostaje. . .

Dozvolite mi da vam, kao drugi primjer, ispričam raz-govor, koji je snimljen na magnetofonskoj traci, a koji sam vodio s jednom drugom pacijenticom.3 Bolovala je od neizlječivog oblika karcinoma i znala je to. Razgo-varao sam s njom pred slušačima u predavaonici i evo kako je razgovor tekao:

Frankl: Što mislite ikad se osvrnete i sagledate svoj život? Da li je 'taj život bio vrijedan življenja?

Pacijentica: Pa, doktore, moram reći da sam imala dobar život. Stvarno je to bio lijep život. I, moram za-hvaliti Gospodu za sve što mi je dao: išla sam u

3 Modem Psychotherapeutic Practice: Innovations in Technique, urednik Arthur Burton, Palo Alto, Kalifornija: Science and Be-havior Books, 1965.

103

kazališta, bila na koncertima i taiko... Vidite, dok-tore, to mi je omogućila obiftelj u čijoj sam kući služila mnoge godine, prvo u Pragu, a zatim u Be-ču. I, za čar svih tih divnih doživljaja, zahvalna sam Gospodu.

Ja sam, ipak, osjećao da ona sumnja u konačni smisao svog života i želio sam je voditi kroz te sumnje, tako da sam namjerno htio da ona potpuno svjesno priča o nji-ma i o smislu svog života, a ne da to potiskuje.

F: Govorite o nekim pred'ivnim doživljajima; no svemu će tome morati doći kraj, zar ne?

P: (zamišljeno): Da, sve ima svoj završetak... F: Dobro, mislite li sada da se sve te lijepe stvari u va-

šem životu mogu uništiti i jednostavno zaboraviti? P: (još zamišljeni je): Sve te lijepe stvari... F: No, recite mi — mislite li da itko može uništiti tu sre-

ću 'koju ste doživjeli? Može li je itko izbrisati? P: Ne, doktore, nitko je ne može izbrisati! F: A, može ili itko izbrisati sve ono dobro što ste sreli u

svom životu? P: (postajući sve uzbuđenija): Nitko to ne može izbrisati! F: Sve ono što ste postigli i ispunili — P: NitSko to ne može izbrisati! F: Ili, sve ono što ste hrabro i pošteno prepatili: može li

itko reći da toga jednostavno nema, da ne postoji — može li to nestati iz vaše prošlosti, kamo ste sve na neki način spremili?

P: (dovedena do suza): 'Nitko ne može učiniti takvo što, to ne može samo ta!ko nestati! (Stanka) Istina je da sam mnogo propatila; ali, uvijek sam nastojala biti hrabra i čvrsto izdržati ono što moram. Znate, dokto-re, ja svoje patnje gledam kao kaznu. Ja vjerujem u Boga.

F: (pokušavajući se uživjeti u njezinu ulogu): No, može li se dogoditi da patnje ponekad budu izazov? Možda je Bog naprosto želio vidjeti kako će ih Anastasia Ko-tek podnijeti? I, možda je morao priznati: »Da, ona je sve stvarno hrabro izdržala.« Recite mi sada: može li itko sa svijeta izbrisati sve to što je postignuto i ispunjeno, gospođo Kotek?

P: Svakako da to nitko ne može učiniti! F: To ostaje, zar ne?

104

P: Ostaje! F: U životu je jedino važno nešto postići. I, to je upravo

ono što ste vi učinili. Izvukli ste najbolje iz svojih patnji. Postali ste primjer našim pacijentima, zbog na-čina na koji ste prihvatili svoje patnje. Čestitam vam na tome što ste postigli i drago mi je što su d drugi pacijenti imali prilike da budu očevici takvog jednog primjera. {Okrenuo sam se slušateljstvu) Ecce homo! (Slušateljstvom se prolomio spontani pljesak) Ovaj pljesak je za vas, gospođo Kotek. {Sada je plakala) On se odnosi na vaš život, koji je bio velik i ispunjen. Mo-žete biti ponosni na njega, gospođo Kotek. Tako je malo ljudi koji mogu biti ponosni na svoje živote... Rekao bih da je vaš život jedan spomenik — i nitko ga ne može uništiti, ni maknuti s ovog svijeta.

P: (sabravši se): Sve što ste rekli, profesore Frankl, utje-ha je. To mi daje snage. Nikada, stvarno nikada, ni-sam imala prilike čuti ovakvo š to . . . (Polako je i tiho napustila predavaonicu.)

Umrla je tjedan dana kasnije. Međutim, tog posljed-njeg tjedna svog života, više nije bila potištena; napro-tiv, bila je puna vjere i ponosa. Prije je živjela u agoni-ji, jednostavno u vlasti tjeskobnog osjećaja da je potpu-no beskorisna. Naš je razgovor pomogao da postane svjesna činjenice da je njezin život imao smisla, da nje-zine patnje nisu bile uzaludne. Posljednje su joj riječi bile: »Moj je život spomenik. Tako je profesor Frankl rekao pred svim onim ljudima, svim studentima. Moj život nije bio uzaludan . .

Istina je da je sve prolazno — sve i svatko; svejedno, radi li se o djetetu koje smo rodili, velikoj ljubavi u ko-joj je dijete nastalo ili nekoj velikoj misli — sve to zaje-dno je prolazno i to se ne može izbjeći. Ljudski život traje sedamdeset, možda i osamdeset godina — i ako je to dobar život, bit će i vrijedan truda. Misao može traja-ti možda sedam sekundi — i ako je to dobra misao, sa-državat će istinu. No, i velika je misao prolazna jednako kao i dijete i velika ljubav. Sve zajedno je prolazno; sve, jednostavno prolazi.

105

Pa ipak, gledamo li s druge strane, sve je vječno. I vi-še od toga: sve samo po sebi postaje vječno. Mi ne mo-ramo ništa činiti na tome. Kad već jednom nešto učini-mo, vječnost će se pobrinuti za dalje. No, mi samo mo-ramo preuzeti odgovornost za ono što smo izabrali da učinimo, što smo odabrali da postane dio prošlosti, za što smo se odlučili da uđe u vječnost!

Sve je zapisano na ploči vječnosti — čitav naš život, sva naša djela i ostvarenja, susreti i doživljaji, sve naše ljubavi i patnje. Sve je to u vječnosti zabilježeno i osta-je u njoj. Svijet ne predstavlja, kako je veliki egzisten-cijalistički filozof Karl Jaspers rekao, šifrirani rukopis koji tek moramo odgonetnuti: ne, svijet je prije list pa-pira na koji moramo izdiktirati svoje poruke.

Vječnost ima dramatičnu prirodu, jer život nam iz dana u dan postavlja pitanja: ispituje nas i mi mo-ramo odgovarati. Čitav je život, rekao bih, razdoblje ne-prestanih pitanja i odgovora. Što se tiče odgovora, ja i dalje uporno tvrdim da životu možemo odgovarati sa-mo odgovarajući za vlastite živote. Odazvati se životu znači biti odgovoran prema vlastitom životu.

Sve što je u vječnosti zapisano ne može se više zagu-biti — to nam je utjeha i nada. No, isto tako vrijedi da se u njoj više ništa ne da ispraviti — a, to nam je opo-mena i podsjetnik. Budući da se iz prošlosti ništa ne mo-že izbrisati, to je na nama veća obaveza da upravo u njoj spasimo one naše izabrane mogućnosti. Sada po-staje jasno da logoterapija ne predstavlja samo »opti-mizam prošlosti« (za razliku od egzistencijalističkog »pesimizma sadašnjosti«), nego i »aktivizam budućno-sti« (za razliku od kvijetističkog »fatalizma vječnosti«). Jer, ako je već sve zauvijek pohranjeno u prošlosti, važ-no je u sadašnjosti odlučiti što to želimo ovjekovječiti i ostaviti kao dio prošlosti. To je tajna stvaralaštva: da promičemo sadržaje iz ništavila budućnosti u »dio pro-šlosti«. Odgovornost čovjeka tako počiva na »aktivizmu budućnosti«, znači na promišljenom izboru mogućnosti iz budućnosti, te na »optimizmu prošlosti«, tj . ostvari-

106

vanju tih mogućnosti tako što ćemo im naći spas u ne-beskom svodu prošlosti.

To je razlog prolaznosti: sve je nepostojano, zato što šve nestaje i prelazi iz praznine budućnosti u sigurnost prošlosti! To su stari fizičari nazivali horror vacui, strah od praznine, koji kao prijetnja visi nad nama: zbog toga sve juri iz budućnosti u prošlost, iz vakuuma i neizvjes-nost^ budućnosti u sigurno postojanje u prošlosti. Zato i dolazi do prenatrpanosti u »uskom prolazu i otvoru sa-dašnjosti«, jer tamo je sve zakrčeno i nagurano i čeka da se oslobodi — u obliku nekog događaja koji prelazi u prošlost, ili kao jedno od naših djela i ostvarenja ko-jima smo dopustili da uđu u vječnost.

Sadašnjost je granica između nestvarnosti budućnosti i vječne stvarnosti prošlosti. Ona je »granica« vječnosti; drugim riječima, vječnost je ipak ograničena: proteže se samo do sadašnjosti, do sadašnjeg trenutka, u kojem izabiremo ono što želimo pustiti u vječnost. Granica vje-čnosti je mjesto na kojem se, u svakom trenutku naših života, donosi odluka o tome što bi trebalo ovjekovječi-ti, a što ne.

Sada možemo razumjeti kako je krivo oslanjati se na izreku »treba dobiti na vremenu«, u smislu odlaganja nekih ostvarenja u budućnost. Vrijeme ćemo dobiti i spasiti samo time što ga prenosimo i pohranjujemo u prošlost.

Vratimo se našem primjeru pješčanog sata i pogle-dajmo što se događa kada sav pijesak prođe kroz nami-jenjen mu otvor i gornji dio sata ostane prazan: drugim riječima, što se događa kad nam vrijeme istekne, a ži-vot se završava. Jednom riječju, što se događa u smrti?

U smrti se, sve što je prošlo i dogodilo se, jednostav-no zaleđuje u samoj prošlosti. Ništa se više ne može iz-mijeniti. Čovjek više ništa nema i više ništa ne može; nema duše, nema tijela; izgubio je svoj psihofizički ego. Ono što je preostalo i što ostaje jest sebstvo, duhovno sebstvo.

107

Mnogi ljudi vjeruju da čovjek koji umire može u dje-liću sekunde sagledati čitav svoj život, kao »ubrzam« film.4 Da ostanemo kod ove usporedbe: moglo bi se reći da se u smrti i čovjek sam pretvara u neku vrstu film-skog ostvarenja. U tom trenutku on sam »predstavlja« svoj život, postaje povijest svoga života — svejedno do-bra ili loša, naprosto onakva kakva je već mogla biti. Čovjek postaje svoj vlastiti raj ili pakao.

To vodi do paradoksalne činjenice da je čovjekova vla-stita prošlost zapravo njegova prava budućnost. Živ čo-vjek ima pred sobom budućnost, a iza sebe prošlost: da-kle, ima oboje; umirući čovjek nema budućnosti u onom uobičajenom smislu, ima samo prošlost; no, mrtav čo-vjek sam »je« svoja prošlost. On nema života, on »je« sam svoj život. To što je to »samo« njegov prošli život, nema nikakve važnosti; napokon, prošlost je najsigurni-ji oblik postojanja. Upravo je prošlost ono što nam nitko ne može oduzeti.

Prošlost predstavlja »pluskvamperfekt«, u doslovnom smislu tog izraza. Život je tada završen, zaokružen. Dok u toku života samo pojedinačni faits accomplis prolaze kroz grlo pješčanog sata, poslije smrti čitav život na-prosto istekne — postaje tako par-fait accompli!

To vodi do drugog paradoksa — zapravo dvostrukog. Ako je istina da čovjek nešto stvara i ostvaruje upravo time što to odlaže u prošlost (pomalo je ironično da on to nešto spašava od prolaznosti!) — ako je to tako, zna-či da čovjek sam sebi stvara vlastitu stvarnost, da »stva-ra« sebe. Drugo: čovjek ne postaje stvarnost rođenjem, već prije smrću; on tek u trenutku smrti »ostvaruje« se-be. Njegovo sebstvo nije nešto što »jest«, već nešto što

4 Tu priču dugujem pokojnom Rudolfu Reifu, prijatelju koji me je pratio prilikom planinarskih pothvata; objavio sam i članak o toj priči, zajedno s pokojnim Ottom Pötzlom, poznatim ne-uropatologom (»Über die seelischen Zustände wahrend des Ab-sturzes«, Monatsschrift für Psychiatrie und Neurologie, 123, 1952, str. 362—380.

108

postaje i stoga postaje potpuno tek kad se smrću ži-vot zaokruži u cjelinu.

Začudo, u svakodnevnom životu čovjek je sklon da krivo shvati smisao smrti. Kada nam ujutro zvoni budi-lica i prestrašene nas prene iz snova, to buđenje doživ-ljavamo kao da je nešto strašno prodrlo u svijet naših snova. I, još uvijek opijeni snom, često ne shvaćamo (ba-rem ne odmah), da nas to budilica budi u naše stvarno postojanje, naše postojanje u stvarnom svijetu. No, nije li točno da se i mi, smrtnici, ponašamo na sličan način u trenutku u kojem se približavamo smrti? Ne zaboravlja-mo li, isto tako, da nas smrt zapravo budi za pravu stvar-nost naših seb stava?

Čak ako nas budi brižna ruka koju volimo, i premda je njezin dodir uvijek tako blag — u času buđenja mi zapravo ne shvaćamo tu blagost. To zbivanje doživljava-mo samo kao ometanje našeg svijeta snova i kao poku-šaj da ga se prekine. I smrt, isto tako, najčešće smatramo nečim strašnim i tragičnim i teško da uopće slutimo ka-ko je ona dobro smišljena, što sve znači i koliko krije iza sebe . . .

8 Paradoksna intencija i derefleksija

Paradoksna intencija i derefleksija su dvije tehnike, ko-je su se razvile u okviru logoterapije (Frankl, 1938, 1955, 1958; Weisskopf-Joelson, 1955). Logoterapija se obično smatra jednom od kategorija humanističke psihologije (Buhler i Allen, 1972) ili se poistovjećuje s fenomenolo-škom (Spiegelberg, 1972) ili pak egzistencijalističkom psihijatrijom (Allport, 1959; Lyons, 1961; Pervin, 1960). Međutim, nekolicina autora tvrde da je logoterapija jedi-na koja je uspjela razviti psihoterapijske tehnike upra-vom smislu te riječi (Leslie, 1965; Kaczanowski, 1965, 1967; Tweedie, 1961; Ungersma, 1961). Tim sam tehnika-ma dao naziv »paradoksna intencija« (Frankl, 1947, 1955) i »derefleksija« (Frankl, 1947, 1955).

PARADOKSNA INTENCIJA

Paradoksnu intenciju koristim još od 1929. godine, iako je nisam formalno objasnio sve do 1939. godine. Kasnije je ta tehnika opširno opisana u metodologiji (Frankl, 1953) i postala je sastivni dio logoterapijskog sustava (Frankl, 1956). Od tada je veliki broj objavlje-nih radova o paradoksnoj intenciji pokazao da je ta tehnika vrlo korisna u slučajevima opsesivnonkompul-zivnih i fobičnih stanja (Gerz, 1962; Kaczanowski 1965; Kocourek, Niebauer i Polak, 1959; Lehembre, 1964; Me-dlicott, 1969; Muller-Hegemann, 1963; Victor i Krug, 1967;

110

Weisskopf-Joelson, 1968), u kojima se često dokazala kao kratkotrajni oblik liječenja (Dilling i sur., 1971; Gerz, 1966; Henkel i sur., 1972; Jacobs, 1972; Marks, 1969, 1972; Solyom i sur., 1972).

Da bismo razumjeli kako djeluje paradoksna intenci-ja (obratna nakana) uzmimo, kao polaznu točku, meha-nizam nazvan predosjećaj tjeskobe: pod utjecajem do-življaja određenog simptoma pacijent u strahu iščekuje da bi se isti mogao vratiti. Strah uvijek može izazvati ono čega se bojimo a, u istom smislu, i predosjećaj tje-skobe djeluje kao pokretač i poticaj da se dogodi upra-vo ono čega se pacijent, u svom velikom strahu, pribo-java. Tako se uspostavlja pravi začarani krug: simptom izaziva fobiju — fobija potiče simptom — a povratak simptoma ponovo pojačava fobiju.

Jedan od oblika straha je strah sam po sebi: naši še pacijenti često prepuštaju »tjeskobi zbog tjeskobe«. Pa-žljivim ispitivanjem često izlazi na vidjelo da taj »strah od straha« nastaje stoga što se pacijent boji mogućih posljedica svojih napada tjeskobe: boji se da će doži-vjeti slom, pasti u nesvijest, doživjeti srčani udar ili mož-danu kap. Na žalost, strah od straha samo pojačava sam strah.

Najtipičnija reakcija na »strah od straha« jest »bijeg od straha« (Frankl, 1953): pacijent počinje izbjegavati si-tuacije koje u njemu izazivaju tjeskobu. Drugim riječi-ma, on bježi od onoga čega se boji. To je polazna točka svake neuroze koja ima obilježje tjeskobe: »Do fobija

SIMPTOM FOBIJU

V (2) POTIČE

111

dolazi upravo zbog nastojanja da se izbjegnu situacije koje izazivaju tjeskobu« (Frankl, 1960). Kasnije su teo-retičari i behavior-terapeuti potvrdili tu postavku. Marks (1970), na primjer, tvrdi da »izbjegavanje, kao mehani-zam za redukciju tjeskobe, upravo podržava fobiju«. Suprotno tome, »razvoj fobije se može spriječiti upravo tako da čovjeka suočimo sa situacijom koje se počinje bojati« (Frankl, 1969).

»Bijeg od straha«, kao reakcija na »strah od straha«, predstavlja simptom fobije koja je jedan od tri oblika neuroza što ih razlikujemo u logoterapija (Frankl, 1953). Drugi je oblik opsesivno-kompulzivna neuroza: dok kod fobije pacijent razvija »strah od straha«, opsesivno-kom-pulzivna neurotična osoba pokazuje »strah od same se-be«, bilo da je zaokupljena mišlju da bi mogla počiniti samoubojstvo — ili čak ubojstvo — bilo da ocjenjuje ne-obične misli koje je salijeću kao znakove prijeteće, ako ne i prisutne, psihoze. Otkud bi takva osoba uopće mo-gla znati da je upravo opsesivno-kompulzivna struktura karaktera zaštićuje protiv prave psihoze (Frankl, 1955)?

Dok se »strah od straha« pripisuje fobiji, obilježje op-sesivno-kompulzivnog pacijenta jest »strah od opsesije i prisile«. No, na žalost, što se više bori s tim strahovima to oni postaju jači: pritisak izaziva protupritisak a ovaj, zauzvrat, ponovo pojačava onaj prvi«.1 I, ponovo smo su-očeni sa začaranim krugom.

1 To je najvidljivije kod opsesije bogohuljenja. O posebnim teh-nikama za liječenje takvih opsesija vidi Frankl, 1955.

112

PRITISAK SUPROTNI PRITISAK

Na koji se način, onda, može prekinuti taj mehanizam povratne sprege? Na koji način suzbiti individualne stra-hove naših pacijenata? To je izvedivo upravo pomoću paradoksne intencije koja se može definirati kao proces koj im pacijent potiče da učini ili da zaželi da se do-godi upravo ono čega se zapravo boji (prvo se odnosi na pacijenta koji pati od fobije, a drugo na pacijenta koji pati od opsesivno-kompulzivne neuroze). Na taj način možemo postići da fobični pacijent prestane bježati od svojih strahova, te da se opsesivno-kompulzivni pacijent prestane boriti sa svojim opsesijama i prisilama. Pato-geni se strah, naprosto, zamjenjuje paradoksnom željom. Prekinut je začarani krug predosjećane tjeskobe.

Čitalac se upućuje na literaturu u vezi sa slučajevima koji pobliže prikazuju ovakva stanja (Frankl, 1955, 1962, 1967, 1969; Gerz, 1962, 1966; Jacobs, 1972; Kaczanowski, 1965; Medlicott, 1969; Solyom i sur., 1972; Victor i Krug, 1967; Weisskopf-Joelson, 1968). Ovdje ću objaviti samo do sada neobjavljen materijal. Za početak, evo pisma koje sam primio od jednog čitaoca:

Jučer sam trebao izaći na ispit i pola sata prije vreme-na određenog za ispit odjednom sam shvatio da sam se gotovo smrzao od straha. Pogledao sam u bilješke, a mo-zak mi je bio prazan. Stvari koje sam toliko dugo učio činile su mi se potpuno nepoznate i panično sam povi-kao: »Ničega se ne sjećam! Past ću na ispitu!« Nepotrebno je reći da se moj strah povećavao kako su minute prola-zile, moje su mi zabilješke izgledale sve više i više strane, znojio sam se, a strah se povećavao svaki puta kada sam ponovo pogledao u bilješke! Pet minuta prije ispita znao sam da ću sigurno pasti budem li se tako osjećao i za vrijeme ispita; tada mi je pala na um vaša paradoksna in-tencija. Rekao sam sebi: »Budući da ću ionako pasti, mo-gu isto tako dobro i dati sve od sebe u tom padanju! Po-kazat ću tom profesoru tako loš test da će ga zbuniti za sva vremena! Napisat ću takve koještarije i gluposti, dat ću odgovore koji uopće nemaju nikakve veze s pitanjima! Pokazat ću mu kako student stvarno pada na ispitu! To će biti najsmješniji test što ga je ocjenjivao u čitavoj

113

svojoj karijeri!« S takvim mislima, ja sam se doslovno smijao kada je došlo vrijeme ispita. Vjerovali ili ne, svako mi je pitanje bilo potpuno jasno — bio sam opušten, osjećao sam se lagodno i koliko god to čudno zvučalo, bio sam u sjajnom raspoloženju! Ispit sam položio i do-bio visoku ocjenu.

P. S. Paradoksna intencija također liječi i štucavicu. Na-stojite li štucanje produžiti, nećete uspjeti!

Evo odlomka iz još jednog pisma koji može poslužiti kao drugi primjer:

Imam četrdeset godina i gotovo deset godina bolovao sam od neuroze. Tražio sam psihijatrijsku pomoć, ali nije bilo nikakvih rezultata, nije došlo do olakšanja za kojim sam tragao (ukupno sam imao oko osamnaest mjeseci te-rapije). Poslije jednog od vaših predavanja 1968. godine čuo sam da vas je jedan čovjek pitao ikako da izliječi strah od letenja. Slušao sam pažljivije, jer je to bila i moja fobija. Pretpostavljao sam da se radi o vašoj tehnici »paradoksne intencije«, kada ste mu rekli neka jednostav-no zamisli da je avion u kojem leti eksplodirao i pokuša sebe vidjeti kako bi izgledao sav raskomadan i mrtav! Jedva mjesec dama kasnije, trebao sam letjeti oko 2500 milja daleko i, kao obično, bojao sam se. Ruke su mi se znojile, srce lupalo i odjednom sam se sjetio savjeta što ste ga dali onom drugom čovjeku. I, tako sam i ja poku-šao zamisliti da je avion eksplodirao, a ja se prevrćem kroz oblake, glavom prema zemlji. Prije nego sam i mo-gao završiti to maštanje, iznenada sam shvatio kako ve-oma mirno razmišljam o poslu koji sam netom sklopio. Pokušao sam maštati i dalje, sve doik nisam uspio za-misliti sebe kako u krvavoj gomili ležim na zemlji. Kada je avion uzletio bio sam miran, čak sam uživao u pogledu na zemlju s visine s koje je samo ptice gledaju. Budući da sam po učenju i terapiji bio Freudov pristalica, uhva-tio sam se kako se pitam ima li u patološkom stanju ne-kog čovjeka i nešto dublje, nešto što paradoksna intencija ne može dohvatiti. Još i sada se pitam ne radi li se tu i ne odnosi li se to zapravo na moguće izvore same terapije, koji su čak i dublji od same patologije, izvore koji su u svojoj osnovi ljudski, a koji bi se mogli osloboditi para-doksnom intencijom.

114

Drugi slučaj, koji po svojoj prirodi više ide u područ-je prisile nego u fobije, ispričao mi je Darrell Burnett koji radi u jednom savjetovalištu:

U Centar za duševno zdravlje zajednice došao je čovjek koji se žalio na prisilu da svako veče prije nego pođe spa-vati mora provjeriti jesu li zaključana ulazna vrata. Do-šao je dotle da je prisilno provjeravao vrata po deset pu-ta u rasponu od dvije minute. Rekao je kako se poku-šavao odviknuti od toga, ali bez ikakvog uspjeha. Savje-tovao sam mu neka pokuša postaviti novi rekord! Neka vidi koliko bi najviše puta bio u stanju provjeriti vrata i neka to zbraja! Isprva je mislio da je to glupo, ali osjećaj prisile nestao je nakon tri dana.

U sljedećem se primjeru radi o slučaju koji mi je ispričao Larry Ramirez:

Prilikom svojih konzilijarnih sastanaka koristio sam se paradoksnom intencijom, jer se ta tehnika pokazala kao najbolja i davala najviše nade u uspjeh liječenja. Na pri-mjer, Linda T., privlačna devetnaestogodišnja studentica, obratila mi se s molbom za razgovor, jer je imala nekih problema sa svojim roditeljima. Kad je došla na razgovor, bilo je sasvim očito da je vrlo napeta. Mucala je. Moja bi prirodna reakcija bila da kažem: »Opustite se, sve je u redu« ili »Smirite se«, no iz prijašnjeg sam iskustva znao da bi to samo još više pojačalo njenu napetost. Postupio sam sasvim suprotno: »Linda, želim da budete što je više moguće napeti. Ponašajte se nervozno, koliko god to naj-više možete.« »U redu«, rekla je, »to mi neće biti teško«. Počela je stiskati šake i tresti rukama, tako da je izgledalo kao da joj ruke drhću. »Nije loše«, rekao sam, »ali, po-kušajte još malo jače, pokušajte biti još nervozniji«. Od-jednom joj je postalo jasno da je situacija smiješna i rekla je: »Ne znam što je to; bila sam stvarno nervozna i na-peta, ali više ne mogu. Čudno, što to više nastojim, to sam manje u stanju da to ii budem.« Sjećajući se tog slu-čaja, jasno mi je da je upravo ta smiješna situacija, koja je nastala upotrebom paradoksne intencije, pomogla Lin-di da shvati da je ona prije svega ljudsko biće, a tek na-kon toga pacijent, te da sam ja također prvo čovjek, a tek onda psihijatar i čovjek koji daje savjete. Komičnost situacije je bila najbolja ilustracija naše čovječnosti.

115

Uloga humora u praksi paradoksne intencije postaje još očitija u primjeru koji sam uzeo iz članka Moham-meda Sadiqa:

Gospođa N., žena od 48 godina s dijagnozom histerije, patila je od tresavice tijela i drhtanja. Imala je takve na-pade drhtavice da nije bila u stanju držati šalicu kave a da je ne prolijeva. Nije uopće mogla pisati, niti držati knjigu dovoljno čvrsto da bi mogla čitati. Jednog je ju-tra izašla iz svoje sobe, došla do mene, sjela sučelice i od-jednom počela drhtati i tresti se. U sobi nije bilo drugih pacijenata, tako da sam odlučio upotrijebiti paradoksnu intenciju, na jedan zaista komičan način. Terapeut: Biste li se voljeli takmičiti sa mnom u drhta-

nju, gospođo N.? Pacijentica: (zaprepašteno): š to? T: Da vidimo tko će se od nas dvoje tresti duže i brže? P: Patite li i vi od tih tresavica? T: Ne, ja nemam tih problema, ali mogu drhtati ako to

želim. (Počeo sam se tresti). P: Gle, vi to radite brže. (Smijući se, pokušavala je ubrza-

ti drhtanje). T: Brže, hajde gospođo N., brže! P: Ne mogu (Umorila se). Baš tako. Ne mogu više. (Usta-

la je, otišla u dnevnu sobu i donijela šalicu kave. Po-pila je svu kavu, a da nije prolila ni kapi.)

T: Ovo je zabavno, zar ne? Kasnije, kad god sam je vidio kako se trese, rekao bih

joj: »Hajde, gospođo N., idemo se takmičiti«, a ona bi rekla: »O. K. To svakako pomaže«.

Zaista je najvažnije i najosnovnije kod upotrebe pa-radoksne intencije učiniti ono što su Ramirez i Sadiq učinili: naime, pokrenuti i iskoristiti čovjekovu sposob-nost da se smije, sposobnost koja je inače samo njemu svojstvena. Lazarus (1971) ističe da je »integralni ele-ment Franklove paradoksne intencije namjerno izaziva-nje smijeha. Pacijent, koji se boji da će se početi zno-jiti, dobije zapovijed da gledaocima oko sebe pokaže ka-ko izgleda pravo znojenje, da se znoji što više može, u mlazovima, da napravi pravu poplavu, da sve oko sebe preplavi«. Raskin i Klein (1976) postavljaju pitanje: »Mo-

116

žemo li neku pritužbu opovrći na bolji način nego što je ta j da je smjesta potvrdimo?« Međutim, ne bismo smjeli zaboraviti da je smisao za humor isključivo ljudska oso-bina — jedino je čovjek, od svih živih bića, sposoban da se smije. Osjećaj za humor se treba promatrati kao izraz one posebno ljudske sposobnosti, koja se u logoterapiji naziva samoodvajanjem, odvajanjem od samog sebe (Frankl, 1966). Lorenz (1967) se tužio »da smijehu ne pridajemo ozbiljno značenje«, međutim to danas više nije tako. Logoterapeuti su koristili smijeh u svojoj te-rapiji još od v1929. godine. Vrijedno je ovdje zabilježiti da su čak i behavior-terapeuti došli do spoznaje o važno-sti humora. Hand i sur. (1974) su uspješno liječili pa-cijente sa kroničnom agorafobijom pomoću grupnog iz-laganja in vivo« i otkrili da se »humor pokazao kao vrlo uspješan način pronalaženja izlaza iz poteškoća pri-likom rada s grupama ljudi (obratiti se i na Franklovu paradoksnu intenciju, 1960). Tu se humor spontano pri-mjenjivao i često pomagao u prevladavanju teških sta-nja. Kada je cijela grupa bila u strahu i napeta, netko hi probio led kakvom šalom i ova bi dobila nagradu u obliku smijeha olakšanja«.

Kao što logoterapija uči, sposobnost samoodvajanja — zajedno sa drugom sposobnošću samotranscendenci-je (Frankl, 1959) — predstavlja bitno i nedvosmisleno ljudski fenomen koji, kao takav, izmiče svakom redukci-onističkom pokušaju da bude sveden na subhumani fe-nomen. Zahvaljujući samoodvajanju čovjek je sposoban da pravi šale na svoj račun, da se sam sebi smije i ru-ga se vlastitim strahovima. S druge strane, zahvaljujući samotranscendenciji čovjek je sposoban da zaboravi na samog sebe, da se daje i da traga za smislom svog posto-janja. Na tom svom putu u traganju za smislom, izložen je i frustracijama, što se također može shvatiti samo ako se promatra u okvirima ljudskog. Psihijatrijski pristupi koji se drže »modela stroja« ili »modela štakora« — ka-ko je takve stavove nazvao Gordon Allport (1960) — ne-maju zapravo nikakve terapijske vrijednosti i na neki

117

način izdaju psihoterapiju. Konačno, sasvim nam je jasno da se ni jedan kompjutor ne može sam sebi smi-jati, kao što se ni štakor ne može zapitati ima li nje-govo postojanje smisla.

Međutim, ove kritike ne poriču važnost teoretskih kon-cepata učenja i pristupa behavior-terapije. U usporedbi se behavior-terapijom, logoterapija jednostavno dodaje još jednu dimenziju — osebujno ljudsku dimenziju — 1 tako se nalazi u položaju da vlada izvorima, koji su dostupni samo u toj ljudskoj dimenziji. U tom je smi-slu i norveški psiholog Bjarne Kvilhaug rekao da bi lo-goterapija mogla ostvariti »humanizaciju« behavior-te-rapije. S druge strane, istraživanja, kojima je osnova be-havior-terapija, empirijski su potvrdila velik dio logo-terapijske prakse i teorije. Agras (1972) kaže da »para-doksna intencija s uspjehom izlaže pacijenta situacija-ma kojih se on boji, tako što otvoreno traži od njega da pokuša sam potaknuti i izazvati posljedice nekih postu-paka kojih se boji, umjesto da takve situacije izbjegava. Jednoj je ženi, koja je imala agorafobičan strah da će pasti u nesvijest ako sama hoda ulicom, rečeno neka upravo to i učini, neka hoda i pusti se da padne. I stvar-no, kada je to namjerno htjela, otkrila je da zapravo ne može pasti i postala sposobna da se suoči s vlastitom fobijom«. Lazarus (1971) je istakao nešto još značajni-je: »Ljudi koje unaprijed predosjećana tjeskoba napro-sto tjera da eksplodiraju, gotovo uvijek pronalaze neku suprotnu reakciju koja izbija u prvi plan — i njihovi naj-gori strahovi se stišavaju. Kada se ta metoda upotri-jebi nekoliko puta, njihove bojazni konačno nestaju.« Dilling, Rosefeldt, Kockott i Heyse (1971) tvrde da se »dobri, a ponekad i vrlo brzi, rezultati koji se postižu pa-radoksnom intencijom mogu objasniti stavovima teorije

2 Kada se govori o sličnostima između logoterapije i behavior--terapije ne smijemo previdjeti ili zaboraviti i razlike. Uz lju-baznost Elizabeth Bedoya dobio sam priču koja ilustrira razliku između logoterapijske tehnike paradoksne intencije, s jedne

118

Lapinsohn (1971) je pokušao tumačiti rezultate postig-nute paradoksnom intencijom kao posljedice neuropsi-holoških stanovišta, što je u redu jednako kao i objaš-njenje koje je dao Muller-Hegemann (1963), čije je os-novno usmjerenje refleksološko. To se podudara i s tu-mačenjem neuroze koje sam dao 1974. godine:

Sve se psihoanalitički usmjerene psihoterapije uglavnom bave razotkrivanjem primarnih uvjeta »uvjetnih reflek-sa«. Neuroza se na osnovi njih može vrlo dobro i lako prepoznati i razumjeti; naime, može se shvatiti situacija — vanjska ili unutarnja — u kojoj se određeni neurotični simptom pojavljuje po prvi puta. Neki autori, međutim, tvrde da neurozu ne uzrokuju samo primarni uvjeti, već i sekundarni. Tako dolazi do pojačanja simptoma, a to-me je uzrok povratni mehanizam zvan unaprijed predo-sjećana tjeskoba. Zbog toga, ako želimo ponovno oslobo-diti uvjetni refleks, moramo najprije prekinuti začarani krug koji stvara predosjećana tjeskoba, a naša tehnika paradoksne intencije upravo to i čini.

Behavior-terapeuti nisu došli samo do spoznaje kako djeluje paradoksna intencija već su pokušali i eksperi-mentalno dokazati njezino stvarno djelovanje. Solyom i sur. (1972) su s uspjehom liječili kronične bolesnike ko-ji su bolovali od opsesivne neuroze, a bolest je trajala između četiri i dvadeset godina. Jedan pacijent je če-tiri i pol godine bio podvrgnut psihoanalizi, a četvero

strane, te s druge strane tehnike modifikacije ponašanja, koja je dio behavior-terapije: »Gospodin i gospođa... bili su vrlo uz-buđeni zbog svog devetogodišnjeg sina Rudyja, koji je još uvijek svake noći mokrio u krevet. Došli su da im moj otac pomogne jer, kako su rekli, već su sve pokušali: tukli su ga, razgovarali s njim, sprečavali ga, nisu se obazirali na njega itd. No, bilo što rekli ili uradili, ništa nije pomagalo. Postalo je čak i gore. Otac im je savjetovao da djetetu dadu novčić za svaku noć kada se pomokri u krevet. Rudy je bio veseo i obećao mi da će me vo-diti u kino i kupiti slatkiša, jer je očekivao da će zaraditi mno-go novaca. No, već prilikom sljedećeg posjeta, Rudy je žalosno rekao kako je zaradio samo dva novčića. Pričao je kako se jako trudio da se svake noći pomokri u krevet jer je htio zaraditi mnogo novaca. Bio je vrlo tužan i nije mogao razumjeti što se to dogodilo: nikada prije nije doživio neuspjeh!

119

pacijenata je liječeno elektrošokovima. Autori su izabra-li dva simptoma koji su bili približno jednaki, kako po važnosti za pacijenta tako i po učestalosti pojavljivanja, te su primijenili paradoksnu intenciju na jedan od ta dva simptoma. Drugi, »kontrolna misao«, ostao je ne-liječen. Iako je vrijeme liječenja bilo kratko (6 tjedana), došlo je do poboljšanja u 50% slučajeva liječenja onog prvog, izabranog simptoma. »Neki su pacijenti kasnije izjavili kako su, nakon ovih pokusa, uspješno primjenji-vali paradoksnu intenciju i na druge opsesivne misli.« Istovremeno »nije dolazilo do zamjene simptoma«. Auto-ri zaključuju da »paradoksna intencija, sama ili u kom-binaciji s drugim oblicima liječenja, može biti relativno brza metoda za liječenje nekih slučajeva opsesije«.

Literatura o paradoksnoj intenciji spominje slučajeve u kojima se ta logoterapijska tehnika kombinirala s modifikacijom ponašanja, a neki su behavior-terapeuti pokazali da se terapijski učinci postignuti behavior-tera-pijom mogu povećati dodatnom primjenom logoterapij-skih tehnika kao što je, na primjer, paradoksna intenci-ja. Jacobs (1972) je naveo slučaj gospođe K. koja je pet-naest godina patila od jake klaustrofobije:

Fobija se proširila i na putovanje avionom, vožnju lif-tom, boravak u vlakovima, u kinu, restoranima, kazalištu, robnim kućama i svim drugim zatvorenim .i ograničenim prostorima... To je predstavljalo velik problem budući da je gospođa K., koja je živjela u Velikoj Britaniji, bila glumica i često se od nje tražilo da putuje u inozemstvo, jer je trebala glumiti u kazalištu ili na televiziji... Paci-jentica se javila na liječenje osam dana prije nego što je trebala otputovati iz Sjeverne Afrike, gdje je bila na od-moru, i vratiti se u domovinu... Bojala se da će se zagu-šiti i umrijeti. . . Rekli su joj neka prestane misliti, neka sve »misli o katastrofi« izbaci iz glave. Zatim su primije-nili Franklovu paradoksnu intenciju, kojom su zapravo napadana njezina shvaćanja i ponašanje prema fobijama. Naučili su je kako da se ponaša: uvijek kad osjeti tjesko-bu zbog neke situacije koje se boji, umjesto da nastoji susprezati i boriti se protiv simptoma i misli koje je mu-

120

če, neka samoj sebi kaže: »Znam da sam tjelesno zdrava, samo sam napeta i ubrzano dišem. To ću i dokazati, tako što ću se potruditi da ti simptomi postanu još jači.« Do-bila je savjet neka se nastoji što jače gušiti i umrijeti »na licu mjesta« i ytako jednostavno pretjerivati u fizičkim -izrazima simptoma. Zatim je došlo do primjene kratkog modificiranog oblika Jacobsonove progresivne relaksacije. Rekli su joj da to primijeni i koristi kod fobičnih situaci-ja kako bi ostala mirna, ali su naglasili da se ne smije pre-više truditi da se opusti ili da se bori s napetošću. Dok je bila pod relaksacijom, otpočelo je smanjivanje pre-osjetljivosti . . . Prije otpuštanja iz savjetovališta, uputili su je da upravo traži sve prethodne situacije koje su iza-zivale strah: kao što su liftovi, prepuni dućani, kina, re-storani — da to u početku čini zajedno sa suprugom, a zatim sama; neka jednostavno uđe i učini sljedeće: opu-sti se i oslobodi misli, zadrži dah ako počne ubrzano di-sati, i kaže samoj sebi da je spremna na sve što .ima doći: »Nije me briga, ja to mogu savladati, neka sve dođe u svom najgorem obliku, želim sebi dokazati da se zapravo ništa ne događa...« Vratila se nakon dva dana i izjavila da se držala svih uputa, da je bila u kinu i restoranu, nebro-jeno se puta vozila sama liftom, putovala autobusom i bila u prepunim dućanima... četiri dana kasnije, upra-vo prije nego što je trebala avionom otputovati za Veliku Britaniju, ponovo je došla. Stanje joj se i da'lje poboljša-valo i više nije doživljavala osjećaj tjeskobe, čak ni u od-nosu na let koji je trebala poduzeti. Izjavila je, a njezin je suprug to i potvrdio, da se vozila u liftovima, autobu-sima, bila u dućanima, u restoranu, kinu dtd. bez ikakvog osjećaja tjeskobe ili straha.. . Pacijentica mi je poslala pismo koje sam dobio dva tjedna nakon što je napustila Sjevernu Afriku. Pisala je da uopće nije imala nikakvih poteškoća prilikom leta kući i da je bila potpuno oslobo-đena svih fobija. Vozila se i londonskom podzemnom že-ljeznicom — što godinama nije činila. Vidio sam gospođu K. i njezinog supruga petnaest mjeseci nakon liječenja. Oboje su potvrdili da se prijašnji simptomi više nisu javljali.

Jacobs opisuje i liječenje pacijenta koji nije patio od fobija, već je imao simptome koji su ukazivali da ga proganjaju prisilne radnje. Bio je to gospodin T. koji

121

je dvanaest godina patio od oslabljenog oblika opsesiv-no-kompulzivne neuroze. Različiti oblici liječenja, uklju-čujući psihoanalizu i elektrošokove, nisu doveli do po-boljšanja.

Kod njega se u posljednjih sedam godina razvila opse-sija i strah da će se ugušiti, tako da gotovo više nije mo-gao ni jesti ni piti; sve to zbog toga što je bio pod utje-cajem krajnje tjeskobe — u nastojanju da se prisili na gutanje, izazivao bi u sebi stanje globus hystericus. Teško mu je bilo prijeći ulicu, jer je mislio da bi se na pola pu-ta mogao ugušiti. Savjetovano mu je da namjerno radi upravo one stvari kojih se toliko boji ii koje su mu opse-sije onemogućavale da čini, sve do časa u kojem će ih se osloboditi... Rečeno mu je i da se opusti prilikom je-la, kada pije ili prelazi ulicu. Koristeći tehniku paradoks-ne intencije, dali su mu da ispije čašu vode te da se pri-tom svom snagom nastoji ugušiti. Naravno, nije bio u sta-nju da to i učini. Savjetovano mu je da taj obred ponav-lja tri puta dnevno . . . Nekoliko je sljedećih sastanaka po-svećeno daljim tehnikama redukcioniranja prisutne tje-skobe i primjeni paradoksne intencije . . . Kod dvanaestog je Sastanka pacijent saopćio da su sve njegove prijašnje opsesije potpuno nestale.

Evo još jednog sličnog primjera:

U savjetovalište je došla mlada djevojka; zvala se Viicki di bila je učenica srednje škole. Plačući je ispričala kako je inače dobra učenica, ali da nikako ne može dobiti pro-laznu ocjenu iz predmeta koji je sadržavao obavezu da se pred cijelim razredom održi govor. Upitao sam je da li zna zašto se to događa. Odgovorila je da svaki puta ka-da ustane da održi govor, njome prevlada takav strah da više naprosto niije u stanju ni otvoriti usta ni stajati na vlastitim nogama. Pokazivala je mnoge znakove predosje-ćane tjeskobe, tako da sam predložio neku vrstu (igre: ona neka bude govornik, a ja ću predstavljati slušateljstvo. U toku tri dana takve terapije koristio sam tehniike mo-difikacije ponašanja s pozitivnim pojačanim djelovanjem. Ona je pred sebe postavila cilj da poslije prvog uspješno održanog govora dobije prolaznu ocjenu, nešto što je ja-ko željela. No, dogodilo se da sljedećeg dana ponovo nije uspjela i jecajući vratila se u moj ured. Budući da pri-

122

stup modifikacije ponašanja nije pokazivao i davao nade u poboljšanje njenog stanja, pokušao sam s paradoksnom intencijom. Odlučno sam rekao Vicki neka sutradan cije-lom razredu pokaže kako je zapravo grozna: neka plače, jeca, trese se i znoji što je više moguće i pokazao sam joj kako da to učini. Sutradan, kada je ustala da održi govor, nastojala je i trudila se da bude upravo takva, ali mije mo-gla. Umjesto toga, održala je tako dobar govor da je do-bila najvišu ocjenu.

Barbara W. Martin, inače savjetnik u srednjoj školi, također je »ispočetka koristila tehniku modifikacije po-našanja, ali je kasnije došla do zaključka da su logote-rapijske tehnike mnogo uspješnije, te da više obećavaju prilikom rada sa studentima«. Milton E. Burglass sa Od-sjeka za rehabilitaciju u pariškim zatvorima uveo je i pokusni program od 72 sata terapijskog savjetovanja. Tom su prilikom osnovane četiri grupe sa po šesnaest članova. Jedna je grupa izabrana kao kontrolna: to zna-či da članovi te grupe nisu primali nikakvu terapiju. Dru-gu je grupu vodio psihijatar koji je zastupao Freudovu analizu; treća je grupa podvrgnuta behavior-terapiji ili terapiji učenja, a četvrta je obrađivana prema osnovama logoterapije. »Nakon primjene terapije, poveo se razgo-vor koji je pokazao i ukazao na opće nezadovoljstvo u pogledu Freudove terapije, na ravnodušan stav prema behavior-terapiji, te na sasvim pozitivan stav u odnosu na logoterapiju i njene prednosti.«

Sve što vrijedi za pristupe kojima je osnova behavior--terapaja, vrijedi i za psihodinamičke pristupe. Neki psi-hoanalitičari primjenjuju paradoksnu intenciju, ali nje-zine uspjehe nastoje objasniti prema učenjima Freuda (Gerz, 1966; Hävens, 1968; Weisskopf-Joelson, 1955). Har-rington je nedavno, u članku koji još nije objavljen, iz-razio uvjerenje da je »paradoksna intencija pokušaj da se svjesno potakne automatska obrana i to tako da se u čovjeku stvara jedan protufobičan stav, čiji je opis dao Fenichel. Prema psihoanalitičkom modelu paradok-sna se intencija može promatrati kao oslobađanje simp-

123

toma pomoću korisno upotrijebljenih obrana, koje pak zahtijevaju manji utrošak psihičke snage čovjeka nego što to zahtijevaju fobični ili opsesivno-kompulzivni simp-tomi. Prilikom uspješne primjene paradoksne intencije događa se proces u kojem se zadovoljavaju poticaji ida, super-ego postaje saveznik ega, a sam ego dobiva veću snagu i postaje manje ograničen — posljedica toga je da osjećaj tjeskobe slabi i nestaje, a stvaranje simptoma se umanjuje«.

Paradoksnu intenciju ne upotrebljavaju samo psiho-analitičari i behavior-terapeuti već i psihijatri, koji je upotrebljavaju zajedno sa sugestivnim liječenjem. Ta-kav je primjer iznio Briggs (1970) na sastanku Kraljev-skog medicinskog društva:

Zamolili su me da pogledam jednog mladića iz Liver-poola čiji se problem sastojao u mucanju. Želio je posta-ti nastavnik, ali mucanje je nespojivo s predavačkim po-zivom. Najviše se bojao i brinuo zato što je, uslijed mu-canja, postajao smeten i zbunjen, tako da je prolazio kroz pravu duševnu agoniju kad se nalazio u situaciji da mora nešto reći. Običavao je primjenjivati neku vrstu duševnog uvježbavanja svega onog što je namjeravao re-ći, a tek onda bi to pokušavao i izreći. No, to nije išlo, zato što bi se ponovo uplašio i zbunio. Izgledalo mi je sa-svim logično da bih ovom mladom čovjeku pomogao ako bih ga osposobio da učini upravo ono čega se boji. Sjetio sam se članka Viktora Frankla što sam ga nedavno proči-tao, a koji govori o reakciji paradoksa. Tako sam pacijen-tu dao savjet: »Ovog ćeš vikenda izaći i pokazati ljudima kakav si ti primjeran i zabavan mucavac. I nećeš uspjeti u tome kao što ni sve ove godine nisi uspijevao pravilno govoriti.« Sljedećeg je tjedna ponovo došao i bio je sa-svim očito ushićen, jer mu se govor dosta popravio. Re-kao mi je: »Što mislite što se dogodilo? Otišao sam s pri-jateljima u gostionicu i jedan od njih mi je rekao 'mislio sam da ti inače mucaš', na što sam ja odgovorio — 'mu-cam, pa što'!« Pokazalo se da je to bila uspješna terapija. Ne tražim nikakve zasluge za uspjeh u ovom slučaju; njih zaslužuje, osim samog pacijenta, jedino Viktor Frankl.

124

Briggs je namjerno upotrijebio paradoksnu intenciju u kombinaciij sa sugestijom; no, sugestija se ionako ne može potpuno izbaciti iz terapije. Međutim, ne bi nika-ko bilo umjesno terapijski učinak paradoksne intencije smatrati tek pukim sugestivnim učinkom. Sljedeći pri-mjer, koji se odnosi na jedan drugi slučaj mucanja, mo-gao bi rasvijetliti ta j problem. Taj sam primjer dobio zahvaljujući jednorp studentu sa Duquesne sveučilišta:

Sedamnaest godina sam patio zato što sam jako mu-cao; povremeno uopće nisam mogao govoriti. Obilazio sam brojne terapeute koji su se bavili problemom govo-ra, ali pomoć nisam dobio. Jednom sam prilikom dobio u zadatak da pročitam vašu knjigu Čovjekovo traganje za smislom.3 I tako, kada sam pročitao knjigu odlučio sam da i sam pokušavam s paradoksnom intencijom. Već je u prvom pokušaju djelovala nevjerojatno — mucanje je nestalo. Zatim sam tragao za drugim situacijama u ko-jima bih inače normalno mucao, te ponovo primjenjivao paradoksnu intenciju i ona se opet pokazala kao uspješ-no sredstvo za ublažavanje mucanja. U situacijama u ko-jima nisam koristio paradoksnu intenciju — mucanje se vrlo brzo ponovo vraćalo. To je zapravo dokaz da uspješ-no rješavanje i olakšanje svog problema dugujem djelo-tvornoj upotrebi paradoksne intencije.

Paradoksna intencija može pokazati još jače i uspješ-nije djelovanje u slučajevima u kojima se radi o nega-tivnoj sugestiji, to znači tamo gdje pacijent uopće i ni-kako »ne vjeruje« u uspješnost i korisnost liječenja. Evo primjera što sam ga dobio od Abrahama Georgea Py-nummootila, inače socijalnog radnika:

U moj je ured došao mladić čiji se problem sastojao u tome da je vrlo jako i napadno žmirkao očima. Uvijek kad se trebao nekome obratiti, počinjao bi ubrzano trep-tati očima. Ljudi su ga počeli ispitivati zašto to čini i on se zbog toga počeo brinuti. Savjetovao sam mu da se ob-

3 U nas objavljeno pod naslovom Zašto se niste ubili?, u nakla-di prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci »Oko tri ujutro«, Zagreb, 1978. (op. prev.).

125

rati psihoanalitičaru. Nakon mnogih sati razgovora, vratio se rekavši da psihoanalitičar nije mogao pronaći razlog njegovu problemu i pomoći mu da ga riješi. Tada sam mu dao savjet: sljedeći put kad budeš s nekim razgova-rao trepći očima što je moguće brže i jače, tako da na-mjerno pokažeš toj osobi koliko istinski brzo možeš žmir-kati. Odgovorio mi je da mora da sam lud kad mu tako što savjetujem misleći da će, ako tako postupi, samo po-jačati naviku da trepće očima, umjesto da taj problem riješi. Naprosto je izjurio iz moje sobe i ja ga nisam ne-koliko tjedana ni čuo ni vidio. A onda se jednog dana pojavio. Bio je vrlo radostan i ispričao mi što se dogodi-lo. Budući da se u onom trenutku nije slagao s mojim savjetom, nekoliko dana nije o njemu uopće razmišljao. Za to se vrijeme njegovo stanje još više pogoršalo i goto-vo je poludio. Jedne noći, prije nego što je pošao na spa-vanje, sjetio se mog savjeta i rekao sam sebi: »Pdkušao sam sve što znam da riješim svoj problem, ali ništa nije pomoglo. Zašto da ne pokušam i to što mi je predložio moj socijalni radnik?« I tako, sutradan se slučajno do-godilo da je prva osoba koju je sreo bila njegov bliski prijatelj. Odmah mu je najavio da će treptati očima što najviše i najbrže može, dok bude s njim razgovarao. No, na svoje iznenađenje, uopće nije mogao ni trepnuti za ci-jelo vrijeme razgovora. Od toga se vremena počeo sasvim normalno ponašati i nakon nekoliko tjedana više uopće nije pomišljao na tu svoju naviku.

Benedikt (1968) je pripremio brojne testove za paci-jente kod kojih se paradoksna intencija pokazala uspješ-nom kako bi procijenio njihovu podložnost sugestiji. Po-kazalo se da su ovi pacijenti sugestiji podložni ispod prosjeka, štoviše, mnogi su pacijenti u početku primje-njivali paradoksnu intenciju sa snažnim uvjerenjem kako ona ne može pomoći, no ipak se na kraju uspjeh ukazao. Uspjeli su ne zbog sugestije, već upravo suprot-no — bez obzira na nju. Uzmimo za primjer priču jednog mog čitaoca:

Dva dana nakon što sam pročitao knjigu Čovjekovo traganje za smislom našao sam se u situaciji koja je pru-žala mogućnosti da se iskuša logoterapija. Za vrijeme prvog seminarskog predavanja o Martinu Buberu otvore-

126

no sam se suprotstavio do tada iznesenim stavovima. Dok sam iznosio svoje poglede, počeo sam se iznenada jako znojiti. Postavši svjestan tog pretjeranog znojenja, osje-tio sam još veći nemir zbog toga što me drugi vide kako se znojim, što je izazvalo još više i jače znojenje. Gotovo istoga časa sjetio sam se slučaja što ga je obrađivao liječ-nik prema savjetu Vas, dre Frankl, u vezi sa strahom od znojenja i pomislio sam: »Evo i mene u sličnoj situaciji.« Budući da sam oduvijek bio sumnjičav prema različitim metodama, a posejpno prema logoterapiji, shvatio sam da je ovaj trenutak idealna prilika da se iskuša logoterapija. Sjetio sam se vašeg savjeta onom liječniku i odlučio da namjerno pokažem ljudima koji su me slušali koliko se jako mogu znojiti. Nastavio sam govoriti o svojoj temi, a istovremeno sam jednolično ponavljao u sebi: »Jače! Jače! Jače! Pokaži tim ljudima koliko se jako možeš zno-jiti, stvarno im to pokaži!« U roku od dvije ili tri sekun-de kako sam na taj način primijenio paradoksnu inten-ciju, iznenada sam mogao osjetiti kako se znoj na mojoj koži počinje sušiti i u sebi sam se nasmijao. Bio sam zapravo zaprepašten i iznenađen takvim rezultatom, jer nisam vjerovao da će logoterapija djelovati. A djelovala je, i to još kako brzo! Uzbuđen zbog tog otkrića, pomislio sam: »Do vraga, dr Frankl stvarno ima nešto s tim! Bez obzira na moje sumnjičave osjećaje, logoterapija je u mom slučaju zaista pokazala svoj učinak.«

Paradoksna intencija se može vrlo uspješno koristiti x radu s djecom (Lehembre, 1964), čak i u okvirima ra-zrednih zajednica. Sljedeći primjer dugujem Paulini Fur-less, savjetniku i nastavniku:

Libby (stara 11 godina) je imala običaj da neprekidno i uporno zuri u drugu djecu. Djeca su se tužila na nju, prijetila joj, ali sve bez koristi. Gospođica H., učiteljica, bila je uporna u nastojanju da odvikne Liibby od te na-vike. Svašta je pokušavala da bi to postigla, od primje-njivanja tehnika modifikacije ponašanja, preko kažnja-vanja izdvajanjem od druge djece, sve do razgovora u četiri oka. No, stanje je postalo još gore. Gospođica H. je bila od velike pomoći kada sam ja preuzela slučaj dje-vojčice i tako smo stvorile plan rada. Sljedeći dan, prije početka nastave, ona je pozvala Libby u sobu i rekla joj: »Libby, danas želim da se duboko i uporno zagledaš u

127

Ann, Richarda i Lods. Prvo u jednog, zatim u drugog ,i ta-ko redom, po petnaest minuta u svakog i tako cijeli dan. Ako zaboraviš, podsjetit ću te. Nećeš ništa drugo raditi, samo zuriti u njih. Neće li to biti zabavno?« Libby je po-malo sumnjičavo pogledala u nj i rekla: »A . . . a . . . ali, gospođice H., to zvuči glupo.« »Uopće ne, Libby, ja to stvarno ozbiljno mislim«, odgovorila je gospođica H. »To izgleda tako smiješno«, rekla je Libby, smiješeći se. Tada se i gospođica H. nasmiješila: »To stvarno izgleda smije-šno, zar ne? Hoćeš li pokušati?« Libby se zarumenjela. Gospođica H. joj je zatim objasnila da se ponekad doga-đa da navika nestaje ako sami sebe prisiljavamo da čini-mo nešto što zapravo ne želimo činiti. Kad su svi učenici ušli u razred i sjeli, gospođica H. je dala Libby tajni znak da započne sa svojom igrom. Libby je na trenutak pogle-dala u gospođicu H., a zatim došla do nje i braneći se, rekla: »Ja to ne mogu učiniti!« »U redu«, odgovorila je gospođica H., »pokušat ćemo kasnije«. Pred kraj dana ob-je su bile oduševljene jer Libby više nije bila u stanju da ponovi svoju prijašnju naviku. Djevojčica je bila po-nosna što je to postigla i kasnije je upitala gospođicu H. da li je i ona primijetila da se to više ne događa. Gospo-đica H. je to potvrdila i čestitala joj na tome. U našem posljednjem razgovoru o Libby, gospođica H. me je izvije-stila kako je Libby ponovo zadobila ugled među drugom djecom, da se promijenila i da je svi vole. Ja naprosto uživam raditi s paradoksnom intencijom, jer ona pruža nešto poput onog: »Hajde da život ne uzimamo baš tako ozbiljno i strogo. Zabavljajmo se na račun vlastitih pro-blema. Postavimo li se u stranu, te iz prikrajka gledamo na njih i smijemo im se, oni će naprosto i jednostavno nestati — kao dim!« To često govorim djeci i ona shva-ćaju duh takve šale.

Možemo slobodno reći da je i autorica vrlo dobro shva-tila duh naše tehnike, koji počiva na čovjekovoj sposob-nosti samoodvajanja.

Ovakvim i sličnim slučajevima ne mislim tvrditi da je paradoksna intencija djelotvorna i uspješna u svakom slučaju ili pak da se njezin učinak sasvim lako postiže. Paradoksna intencija, kao ni logoterapija općenito, ni-je lijek za sve — takvo što jednostavno ne postoji na po-lju psihoterapije. No, paradoksna intencija se može

128

pokazati djelotvornom čak u vrlo teškim i kroničnim slučajevima — kod djece, jednako dobro kao i kod sta-rijih ljudi. Kocourek, Niebauer i Polak (1959), Gerz (1962, 1966), te Victor i Krug (1967) objavili su s tim u vezi opširan i opsežan materijal. Jedan od slučajeva koji je obradio i objavio Niebauer, odnosio se na staricu od 65 godina koja je tokom šest godina patila od prisile da neprestano pere ruke; Gerz je liječio ženu koja je 25 godina imala fobfthjLu neurozu; Victor i Krug su imali slučaj prisile na neprestano kockanje, koja je jednog čo-vjeka mučila već dvadeset godina. Čak se i u tim i ta-kvim slučajevima može postići uspjeh. No, uspjeh je dostupan samo uz, da tako kažemo, žrtvu potpunog osobnog sudjelovanja samog terapeuta. To je u detalje prikazano u izvještaju o jednom odvjetniku koji je bo-lovao od opsesivno-kompulzivne neuroze, a liječio ga je Kocourek. Slučaj je objavio Friedrich M. Benedikt i on predstavlja dio njegove disertacije na Medicinskoj školi Sveučilišta u Miinchenu:4

Slučaj se odnosi na četrdesetjednogodišnjeg odvjetnika, koji je rano otišao u mirovinu, upravo zbog svoje opse-sivno-kompulzivne neuroze. Njegov je otac bolovao od bak-teriofobije, što može ukazivati i na nasljednu pozadinu same njegove bolesti.5 Pacijent je kao dijete imao naviku da iz straha od moguće zaraze vrata otvara laktovima. Pretjerano se brinuo za čistoću i izbjegavao je dodire s drugom djecom, zato što su ona mogla biti prenosioci bolesti. U toku osnovne i srednje škole bio je dosta povu-čen i izdvojen od drugih. Bio je sramežljiv i povučen zbog čega su ga njegovi školski drugovi zadirkivali. Pacijent se sjeća i jednog od prvih simptoma svoje bolesti. Kada se jedne noći 1938. godine vratio kući, našao je neku dopis-nicu i bio je naprosto prisiljen da je pročita šest puta. »Da je nisam pročitao, ne bih imao mira.« Provodio je

4 Za prijevod ovog izvještaja, sa njemačkog na engleski, zahvalan sam dru Josephu B. Fabryju, direktoru Instituta za logoterapiju u Berkeleyju. 5 Potpuno se slažem sa Haysom (1972) koji tvrdi da je »genet-ska predispozicija gotovo sine qua non«, barem kad se radi o teškim slučajevima.

129