VI. SAVJETOVANJE

SUDACA TRGOVAČKIH

SUDOVA

Zagreb, 15. i 16. studenog 2005.

PREDGOVOR

U minulih 16 godina samostalne i neovisne Republike Hrvatske ovo je šesto savjetovanje su-daca i sudskih savjetnika trgovačkih sudova, a u posljednje četiri godine treće. Nabrojimo ih redom: Trakošćan, listopad 1994., Brijuni, listopad 1997., Bjelolasica, travanj 2001., Zadar, svibanj 2002., Opatija, studeni 2003. i sada Zagreb, studeni 2005.

Ova savjetovanja zatvorenog tipa za pitanja i dvojbe u primjeni propisa sudaca trgovačkih su-dova, postala su prava potreba za naš rad, a u organizacionom i sadržajnom smislu bitno se razlikuju od drugih savjetovanja za pravnike iz različitih sredina i pravnih područja. Na ovim savjetovanjima nosivi dio je pronalaženje advekatnog odgovora o najvećim dvojbama u našem radu, prema unaprijed postavljenim pitanjima i prijedlozima odgovora.

Svako savjetovanje zatekne nas sa novim zakonskim tekstovima ili promjenama i dopunama za-konskih tekstova, pa je važno da od najpoznatijih profesora čujemo najbitnija teoretska obrazloženja pojedinih pravnih instituta, kako bi u konkretnoj primjeni pojedinih odredbi mogli šire sagledati i donijeti najadvekatniju odluku. Činimo to i ovoga puta, uz zahvalnost akademiku Jakši Barbiću i prof. dr. sc. Mihajlu Diki, koji su nam ustupili za pisane materijale svoje stručne radove, i koji su sa nama radi odgovora na pojedina pitanja.

Posebno se zahvaljujem sucima i sudskim savjetnicima, koji su na trgovačkim sudovima i Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske radili uz redovan posao i na pitanjima, odnosno odgovorima na

pitanja.

Možda će neki od odgovora i zauzetih stavova imati nedorečenosti, pa i pogrešnu primjenu, što će zahtijevati da nas obavijestite uz advekatno obrazloženje, a to će već biti prve pripreme za naše slijedeće sedmo savjetovanje.

U Zagrebu, 3. studenog 2005. godine

PREDSJEDNIK SUDA

Mr. sc. Borislav Blažević

SADRŽAJ

1. PRIMJENA OBČAJA U HRVATSKOM TRGOVAČKOM PRAVU, Akademik Jakša Barbić Izvorni znanstveni rad ..…………………………………5

2. NOVELA OVRŠNOG ZAKONA IZ 2005. – OPĆI PREGLED, prof. dr. sc. Mihajlo Dika ……………………………………………………….26

3. ŽALBA STRANAKA U OVRŠNOM POSTUPKU POKRENUTOM NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE TE OPOZICIJSKA I OPUGNACIJSKA TUŽBA, prof. dr. sc. Mihajlo Dika ……………………………………………………….62

4. PITANJA I PRIJEDLOZI ODGOVORA TRGOVAČKIH SUDOVA S PRIJEDLOZIMA ODGOVORA RADNIH GRUPA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE PO ODREĐENIM PODRUČJIMA: ……………………………………………………….………87

4.1. Zakon o trgovačkim društvima i sudski registar ……………………………89

4.2. Zakon o parničnom postupku ………………………...……………….........98

4.3. Stečajni zakon ………………………………………………….……….…108

4.4. Ovršni zakon ……………………………………………………………....125

4.5. Intelektualno vlasništvo …………………………………………….….….137

4.6. Pomorsko i transportno pravo …………………………………………….139

5. USPOREDBA ODREDABA ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA, 1991. -2005, mr. sc. Jelena Čuveljak ……………….................................................................143

FUSNOTE…………………………………………………………………...…189 Akademik Jakša Barbić

*

Izvorni znanstveni rad UDK340.141:347.7

347.7:340.141

PRIMJENA OBIČAJA U HRVATSKOMTRGOVAČKOM PRAVU*

Razmatraju se pretpostavke koje se u hrvatskom trgovačkom pravu traæe za primjenu običaja. Ističe se vaænost trgovačkih običaja kao izvora trgo vačkog prava. Za trgovačko je pravo karakteristično da ima vrlo hetero gene izvore. To je posljedica široko primijenjene autonomije u uređenju trgovačkih odnosa. U srednjem vijeku trgovački su običaji bili najvaæniji način uređenja odnosa među trgovcima pa je lex mercatoria kao jedinstve no pravo trgovaca, koje su uglavnom činili trgovački običaji, bilo pravo mjerodavno za uređenje tadašnje trgovine na cijelom europskom prostoru. Stvaranjem nacionalnih dræava, a s tim u vezi i donošenjem nacionalnih kodi fikacija koje su postale temelj za uređenje odnosa u trgovini, vaænost trgo vačkih običaja dijelom je umanjena i zbog toga što su se rješenja iz brojnih običaja unijela u nacionalne propise. No, to nije moglo isključiti primjenu trgovačkih običaja.

Raspravljaju se tri razdoblja kroz koja je prošlo pravno uređenje pri mjene trgovačkih običaja u hrvatskom trgovačkom pravu. Ona se ne poklapaju s dræavnopravnim promjenama do kojih je u isto vrijeme dolazilo na po dručjima koja danas čine Republiku Hrvatsku. Za promatranje kako se u nas mijenjao odnos prema trgovačkim običajima uzima se u obzir razdob lje do 1978., vrijeme od 1978. do kraja 2005. i razdoblje koje će početi s 1. siječnja 2006. Prvo spomenuto razdoblje završava s donošenjem Zakona o obveznim odnosima koji je još na snazi, drugo je vrijeme trajanja tog zakona, a treće će početi sa stupanjem na snagu već donesenog novog Zakona o obveznim odnosima.

Prvo razdoblje primjene obiljeæava objektivna teorija o primjeni običaja, dok u drugom, uz djelomičnu primjenu objektivne, dominira subjektivna teorija. U drugom razdoblju hrvatsko trgovačko pravo odstupa od su vre menih tendencija u trgovačkom pravu zemalja s razvijenim pravnim sustavima, a naročito od onoga što se primjenjuje na međunarodnom planu. Novi Zakon o obveznim odnosima ponovo uvodi objektivnu teoriju kao do minantnu i time svrstava hrvatsko trgovačko pravo među pravne sustave koji slijede moderan trend razvoja trgovačkih prava u svijetu potaknut do gađanjima na ujednači vanju prava kojim se uređuje međunarodna trgovina.

Nova pravna rješenja hrvatskog trgovačkog prava odgovaraju onome što se za primjenu trgovačkih običaja preporučuje ili već i vrijedi na području međunarodnog trgovačkog prava. Iznosi se podjela trgovačkih običaja i raspravljaju pitanja vezana uz njihovo utvrđivanje i pravni učinak. Razrađuje se razgraničenje trgovačkih običaja od prakse među ugovarateljima, klauzula i termina i općih uvjeta poslovanja. Određuje se mjesto trgovačkih običaja u hijerarhiji izvora trgovačkog prava. U vezi s time iznosi se hije rar hija svih izvora trgovačkog prava i iznose se razlozi za redoslijed primjene svakoga od njih.

1. UVOD

Kad se govori o hrvatskom trgovačkom pravu, valja imati na umu da je ono tek sada pravo koje nije u sastavu nekog šireg pravnog sustava što se kao cjelina ne izjednačuje s hrvatskim pravom. Ovisno o dræavnopravnim prilikama u prošlosti, hrvatsko je pravo, ili bolje rečeno pravo koje je vaæilo na područjima što čine današnju Hrvatsku, uz razumljive posebnosti koje su proizlazile iz dræavnopravnog poloæaja tih područja, uvijek bilo dio nekog šireg pravnog sustava pa tako nije ni moglo biti riječi o hrvatskom trgovačkom pravu kao posebnoj grani cjelovitog hrvatskog prava, nego o dijelu prava neke od dræava koje je Hrvatska bila dio.

U novijoj povijesti ono je, usprkos posebno prihvaćenim izvorima prava, ipak u biti sve do 1918. bilo sastavnim dijelom austrijskog odnosno ugarskog prava, a nakon toga u razdoblju između dvaju svjetskih ratova dio jugo slavenskog trgovačkog prava. Njega je pak činilo pet pravnih područja trgovačkog i šest pravnih područja građanskog prava koje se supsidijarno primjenjivalo u trgovačkim stvarima, s time da područje koje čini današnju Hrvatsku nije bilo u cijelosti obuhvaćeno samo

jednim od tih pravnih područja. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatsko je pravo bilo sastavni dio jugoslavenskog poslijeratnog prava u kojem je uređenje gospodarskih odnosa i jedinstvenog træišta zemlje bilo predmetom uređenja na saveznoj razini, a ne na razini federalnih republika i pokrajina, pa je stoga i tadašnje privredno pravo (izraz trgovačko nije se koristio iz ideoloških razloga) bilo jedinstveno jugoslavensko pravo. Ta se jedinstvenost ipak više od prvih trideset godina tadašnje dræave nije mogla potpuno uspostaviti na području privatnog prava na kojemu su i dalje za to vrijeme vaæila pravna pravila spomenutih pravnih područja trgovačkog i građanskog prava, nego je do nje došlo tek 1978. stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima. Zato se moæe govo riti o hrvatskom trgovačkom pravu tek nakon raspada bivše federalne dræave i stvaranja samostalne hrvatske dræave. Stvara se hrvatski pravni sustav a u okviru njega kao posebna grana prava nalazi se i trgovačko pravo.

Pravno uređenje primjene trgovačkih običaja stoga je prošlo sve spomenute promjene prava na ovom području. Ono je međutim bilo takvo da se pravni reæim trgovačkih običaja nije mijenjao sa svakom dræavnopravnom promjenom koja je dovodila do promjena u pravnom sustavu. Spo menute promjene nisu na području privatnog prava uvijek značile i radikalni prekid s dotadašnjim pravom, nego postupno proæimanje starog prava s novim sve dok ne prevlada novo pravo, s time da se neka rješenja nisu ni mijenjala u čitavom novom dræavnopravnom razdoblju. Među takvim rješenjima su i ona kojima se uređuju trgovački običaji. Njihove se izmjene ne poklapaju s dræavnopravnim promjenama.

Zato bi razdoblja vaæenja različitih pravnih reæima koji su u našem trgovačkom pravu vaæili za trgovačke običaje trebalo podijeliti na:

1. razdoblje do donošenja Zakona o obveznim odnosima iz 1978.,

2. razdoblje vaæenja Zakona o obveznim odnosima, tj. vri jeme od 1. listopada 1978. do 31. prosinca 2005. a eventualno i kasnije u pogledu pravnih odnosa koji su nastali nakon 30. rujna 1978. do 31. prosinca 2005.

3. razdoblje nakon stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima, tj. razdoblje koje počinje 1. siječnja 2006.

Pritom valja imati na umu da se u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata pa sve do stvaranja novog hrvatskog pravnog sustava u posljednjem de setljeću prošlog stoljeća umjesto trgovačkog prava sluæbeno koristio naziv privredno pravo u smislu onoga što se inače obuhvaća trgovačkim, a ne privrednim pravom u pravom smislu riječi.

2. PRIMJENA TRGOVAČKIH OBIČAJA DO STUPANJA NA SNAGU SADA©NJEG ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA

Velike kodifikacije trgovačkog prava u Europi u 19. stoljeću1

kao poslje dica stvaranja nacionalnih dræava imale su pretenziju da na nacionalnim razinama pravno urede trgovačke odnose na koje se u srednjem vijeku primjenjivalo jedinstveno pravo trgovaca (lex mercatoria, ius mercatorum) kao posebno trgovačko pravo tog vremena. Time je ono od internacionalnog trgovačkog prava postalo nacionalnim pravima koja se međusobno razlikuju, premda sadræavaju znatan broj istih ili sličnih pravnih rješenja. Tako su nacionalna trgovačka prava zamijenila dotadašnje jedinstveno europsko staleško pravo trgovaca koje su velikim dijelom činili običaji sajmova i luka, a njegovu su razvoju pogodovali poslovna praksa trgovaca, posebna trgovačka

sudbenost i djelatnost javnih biljeænika.2

Kao i uvijek u takvim prilikama, namjera je tvoraca kodifikacija bila da se u što većoj mjeri na jedin stveni način za cijelo područje na kojem se kodifikacija primjenjuje pravno urede trgovački odnosi s pretenzijom da budu najvaæniji izvor trgo vačkog prava ostavljajući što manje prostora za primjenu ostalih pravnih izvora. Kako je to značilo i pravno uređenje pitanja u pogledu kojih se do tada primjenjivalo spomenuto jedinstveno pravo trgovaca, bilo je očito nastojanje da se, ako se trgovački običaji već ne mogu u potpunosti zamijeniti zakonom, ograniči njihova primjena u mjeri u kojoj se osigurava jedinstvo kodifikacijom uspostavljenog sustava normi. Pritom su se u kodifikacije unosila i brojna rješenja dotada izraæena trgovačkim običajima.

To je razlog što je u pogledu primjene trgovačkih običaja i hrvatski Trgovački zakon sadræavao dvije temeljne norme. U §-u 1. Zakona bilo je propisano da se u trgovačkim stvarima, ako o njima taj zakon nema odredaba, primjenjuju trgovački običaji, a

ako njih nema, opće građansko pravo.3

U odredbi pak §-a 267. kojom se uređivalo tumačenje trgovačkih ugovora bilo je propisano da u prosuđivanju pravnog učinka radnji i propusta treba uzeti u obzir navade i običaje prihvaćene u trgovačkom

prometu.4

Zakon nije razradio spomenute odredbe ni pojmove kojima se u njima koristi.

Spomenuta rješenja tumačila su se tako da se prvo odnosilo na običaj no pravo, a drugo na poslovne običaje. Iako se zapravo u oba slučaja u Zakonu koristio izraz običaj, značenje tog izraza nije u njima bilo isto. Za prvi se smatralo da je riječ o tzv. pravnom običaju ili dijelu običajnog prava (tzv. normativni običaj), a za drugi da je “puko shvaćanje manjeg ili većeg

kruga trgovaca o nekom pravnom poslu ili činu, a koji imaju svoju vrijednost u lex contractus”5

(tzv. običaj koji sluæi samo za tumačenje). Stoga je trebalo svaki put utvrditi kvalificira li Zakon neki običaj pravnim i time mu daje snagu supsidijarnog pravila koje se primjenjuje pored volje ugovornih strana ili je pak riječ o dispozitivnom pravilu koje ostavlja ugovornim stranama

slobodu uređenja svog pravnog odnosa na drugi način.6

I kad se smatralo da je riječ o pravnim običajima, oni nisu mogli

derogirati propise zakona, pa ni one dispozitivne.7

Sluæili su zapravo tome da supsidijarno dopunjuju Zakon i druge trgovačke

propise8

tako da su se smatrali izvorom trgovačkog prava čija primjena sprječava supsidijarnu primjenu građanskog prava. Bili

su dio dræavnog trgovačkog prava na koje je upućivao zakon.9

Takvo je razlikovanje stvaralo teškoće. To se vidi i iz kontradiktornih stajališta doktrine i sudske prakse. Tako se za pravne

običaje smatralo da se primjenjuju “mimo i protiv volje stranaka”,10

a istodobno se zauzimalo staja lište da “pravni običaj nema

derogatorne snage protiv izričitog sporazu ma stranaka.”11

Ne čudi stoga da sadašnji njemački Trgovački zakonik ni sadašnji austrijski Trgovački zakonik, čiji su prethodnici bili uzorom uređe nju trgovačkih običaja u našem Trgovačkom zakonu iz 1875, više ne spomi nju običajno pravo kao izvor trgovačkog prava, nego u §-u 346. pod naslo vom Trgovački običaji propisuju da pri ocjeni značaja i učinka radnji i propuštanja među trgovcima valja uzeti u obzir običaje i navade koji vrijede u trgovačkom prometu.

I u našem je pravu u pogledu primjene trgovačkih običaja napušteno to razlikovanje, iako su se nakon Drugog svjetskog rata odredbe hrvatskog Trgovačkog zakona primjenjivale kao pravna pravila sve do stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima. U pravnoj knjiæevnosti u tom se razdoblju više ne govori o spomenutoj razlici, nego samo o poslovnim običajima (zapravo trgovačkim, ali se taj izraz iz ideoloških razloga nije koristio) kao izvoru tadašnjeg privrednog ugovornog (danas

trgovačkog) prava.12

U poredbenom pravu ta se podjela izraæava razlikovanjem tzv. normativnih od ugovornih običaja koji sluæe samo za

tumačenje ugovora kao posljedica prije navedene tradicionalne podjele.13

Prema toj podjeli “normativni se običaji odlikuju objektivnim i subjektivnim elementom (vršenje i opinio iuris sive necessitatis), a skup takvih običaja čini trgovačko običajno pravo. Ugovorni bi običaji, naprotiv, bili pravila ponašanja u prometu robom čija je osnova primjene izričita ili prešutna volja

stranaka.”14

Obiljeæje prve skupine običaja je u tome da se za njihovu primjenu ne traæi izraæena volja ugovornih strana, pa ih one ne moraju ni poznavati, ali se ne mogu primijeniti protiv njihove volje, dok se za drugu skupinu zahtijeva da one za njih

znaju ili moraju znati.15

Temeljna pojmovna obiljeæja u biti stoga odgovaraju onima kakva su za to bila izraæena i u našem starijem pravu.

Granica između spomenutih skupina običaja nestala je u nas još u vrijeme prije nego što je bio donesen sadašnji Zakon o obveznim odnosima. Valja navesti i kasniji znatan utjecaj nastojanja na međunarodnom planu za unifikacijom prava međunarodne trgovine izraæen u međunarodnim konvencijama i razradi načela za međunarodne trgovačke ugovore te, na

regionalnoj osnovi, ugovornog prava uopće.16

Trgovačko pravo, pa i kad je riječ o nacionalnom pravu, ima međunarodno obiljeæje koje se posebno ogleda u učestalom preuzimanju pravnih instituta iz drugih prava, što je posljedica stalnog i brzog usvajanja suvremenih oblika poslovanja nastalih u drugim sredinama pa i na međunarodnom planu. Pravni instrumentarij za uređenje trgovačkih ugovora bio je u biti isti, premda ne uvijek i u pogledu nazivlja, čak i kad su se sklapali pod vrlo različitim političkim i ideološkim okolnostima, a jednak na području međunarodne trgovine i kad se ona odvi jala između pripadnika zemalja s različitim ideološkim predznacima. Razlog za to valja traæiti u jednakoj naravi poslovnih konstrukcija putem kojih se obavljaju gospodarske djelatnosti.

Nove poslovne konstrukcije nastale u drugim sredinama vrlo se brzo prihvaćaju u nacionalnim okvirima, a s time i način njihova pravnog uređenja. U tome ima vaænu ulogu autonomno trgovačko pravo. Takav već uvrijeæeni pristup olakšava da prije spomenuta nastojanja na međunarodnom planu za unifikacijom pravnih rješenja na području trgovačkog prava, uz autoritet institucija pod čijim se okriljem poduzimaju, utječu i na uklanjanje razlike između spomenutih dviju skupina običaja i u nacionalnim trgovačkim pravima. Nude se, naime, rješenja koja govore samo o običajima i ne spominje se podjela

o kojoj je ovdje riječ.17

Kako se za primjenu svake od tih skupina običaja zahtijevalo ispunjenje različitih pretpostavki, novo izraæeni pristup tome zahtijeva i da se odrede uvjeti pod kojima dolazi do primjene trgovačkih običaja.

Polazna osnova za određivanje pretpostavki koje su se prije donošenja sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima traæile za primjenu tadašnjih poslovnih običaja jest pojmovno određenje običaja. U nas se već tada pod poslovnim običajem razumijevala komercijalna praksa koja je u tako širokoj primjeni da privrednici očekuju da će ugovorne strane postupiti u skladu s takvom

praksom.18

Izrazom komercijalna praksa zapravo je obuhvaćena poslovna praksa među privrednicima nastala u njihovim poslovnim odnosima. Iz toga su proizlazile tri temeljne pretpostavke da bi se nešto smatralo poslovnim običajem:

a) postojanje poslovne prakse (točno određenog poslovnog postupanja u određenim poslovnim situacijama),

b) primjena te prakse među privrednicima, što će reći i izvan odnosa samo točno određenih ugovornih strana, i

c) međusobna očekivanja privrednika da će postupati u skladu s tom praksom.

Poslovna praksa u pogledu koje su bile ispunjene te tri pretpostavke primjenjivala se bez obzira na to je li ugovornim stranama bila poznata. Bila je prihvaćena objektivna teorija primjene poslovnih običaja po kojoj se običaj nije primjenjivao samo

ako je bio suprotan prisilnom propisu, moralu ili volji ugovornih strana.19

Po tome je za primjenu poslovnog običaja bilo dovoljno da postoji i da nije suprotan onome što je ovdje rečeno, a to znači da se nije zahtijevalo da su ugovorne strane izrazile volju da ga primi jene, ali ga se nije moglo primijeniti protiv njihove volje.

Jedino je ocjena suda bila mjerodavna za to jesu li u nekom slučaju bile ispunjene pretpostavke za primjenu poslovnog običaja. Zakon o privrednim sudovima iz 1965. propisivao je da privredni sudovi sude i na temelju uzanci (čl. 2, st. 2), a njegov prethodnik istog naziva uz to je spominjao i poslovne običaje (čl. 5). U nedostatku jedinstvenog pozitivnog zakona za uređenje

ugovora bilo je mjerodavno upućivanje pozitivnim propisom na primjenu običaja, uz pojedinačno pozivanje na običaje u samo ponekoj odredbi posebnih propisa. Valja, naime, imati na umu da je to vrijeme prije donošenja Zakona o obveznim odnosima, tj. vrijeme primjene pravnih pravila Trgovačkog zakona i Općeg građanskog zakonika koja nisu mogla zadovoljiti potrebe tadašnjeg poslovnog prometa.

U to se vrijeme pravila razlika između poslovnih običaja i dobrih poslovnih običaja. Ovi drugi bili su poslovni običaji koji su bili u skladu s prisilnim propisima i pravilima morala. Pritom nije bila mjerodavna samo ocjena poslovnih krugova o tome što je za njih prihvatljivo, nego i ocjena je li to prihvatljivo s pravnog i etičkog stajališta. Konačnu ocjenu o tome davao je

sud.20

On daje sankciju samo dobrim poslovnim običajima, koji time što su tako kvalificirani nisu promijenili pravnu narav, nego se moæe reći da su prošli ocjenu usklađenosti s onim čime se određuje granica njihove primjenjivosti. No, jednom dana ocjena nije vječna. Ona je vaæna za to hoće li neki običaj biti priznat i hoće li se njegova povreda sankcionirati, ali ne isključuje mogućnost da sud ili arbitraæa u nekom sporu ponovo ocjenjuju njegovu usklađenost s prisilnim propisima i moralom.

Bila je prihvaćena podjela na opće i posebne poslovne običaje, tj. podjela po horizontalnoj i vertikalnoj liniji. Horizontalnom klasifikacijom određuju se običaji zajednički svim strukama pa se stoga nazivaju općim, a vertikalnom običaji koji vrijede samo

u nekoj struci ili za neku vrstu robe odnosno usluga.21

Prvih je po naravi stvari mnogo manje nego drugih i oni sporije nastaju od drugih. Unutar određene struke mnogo se bræe i češće dolazi u ista stanja i ulazi u iste odnose pa se tako bræe i češće ponavljaju iste ili slične radnje i propuštanja kojima se stvara poslovna praksa, a među pripadnicima iste struke u takvim okolnostima lakše dolazi do očekivanja da će je se netko pridræavati. U slučaju neslaganja posebni poslovni običaji imaju prednost pred općim.

Kako nije bilo izgleda da se donese Građanski zakonik a ni da se u dogledno vrijeme donese poseban zakon koji bi uredio obvezne odnose, posegnulo se za privremenim rješenjem i tadašnja Glavna dræavna arbitraæa donijela je 1954. Opće uzance za promet robom koje su sadræavale pravila o ugovoru o kupoprodaji među privrednicima, a ona su se na odgovarajući način primjenjivala i na druge ugovore prometa robom, a sadræavale su i neka pravila općeg dijela ugovornog prava. Bila je riječo rješenju koje je bilo u masovnoj primjeni gotovo četvrt stoljeća kao najvaæniji pravni izvor za uređenje ugovora u prometu robom. Pritom je naziv mogao zavarati, jer tu zapravo nije bila riječ o običajima.

Riječ uzanca se, naime, obično koristi kao sinonim za običaj, ali se u nas upotrijebljena u mnoæini koristi za nazivanje

kodificiranih trgovačkih (nekada poslovnih) običaja.22

Trgovački običaji nisu u pisanom obliku, ali ih se moæe zabiljeæiti, pa i skupiti. U tom se slučaju samo utvrđuje ono što u praksi već postoji. To se obično ne čini tako da se u pisanom obliku biljeæi pojedini trgovački običaj, nego više njih koji međusobno čine neku cjelinu pa ih se po toj cjelini i naziva. Nije, dakle, riječ o njihovu stvaranju. No, svako “kodificiranje” zahtijeva da se pravila koja su time obuhvaćena sistematiziraju, a to zahtijeva i da ih se međusobno uskladi. Zato su uzance uvijek kombinacija utvrđivanja i donošenja.

Opće uzance za promet robom nisu nastale utvrđivanjem, nego su bile plod rada skupine stručnjaka koji su se koristili poredbenopravnim rješe nji ma iz više izvora i uobličili ih u 257 uzanci koje su, s obzirom na to da se ne odno se na određenu vrstu robe nazvali Općim uzancama za promet robom, za razliku od posebnih uzanci kojima su se nakon njih uređivala neka posebna područja prometa robe i usluga. Te je posebne uzance dono sila Savezna privredna komora uz potvrdu Vrhovnog privrednog suda bivše dræave. Već i iz tih ovlasti spomenutih tijela proizlazi da nije bila riječ o kodifikaciji poslovnih običaja, iako je među Općim i posebnim uzancama bilo i onih koje su doista bile trgovački običaji, primjerice opće uzance u kojima se uređivala pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora, ponuda i prihvat izjavljen od strane neovlaštene osobe na poslovnom papiru, značenje izraza “oko, circa, promptno, početkom mjeseca, u prvoj polovini mjeseca, sredinom mjeseca, u drugoj polovini mjeseca, krajem mjeseca, predati na krcanje” i dr.

Da nije bila riječ o trgovačkim običajima, vidi se i iz pretpostavke koja se traæila za njihovu primjenu. Opća uzanca br. 2. predviđala je da se one primjenjuju kad ugovorne strane pristanu na primjenu Općih uzanci, a smatra se da su na to pristale u poslovima u kojima je za slučaj spora propisana ili ugovorena nadleænost privrednog suda, ako iz ugovora ne pro istječe da su isključile njihovu primjenu. Nije ih se, dakle, moglo primije niti protivno izraæenoj volji ugovornih strana. U praksi su se sve do donošenja Zakona o obveznim odnosima Opće uzance gotovo beziznimno primje njivale i postale glavno pravno sredstvo uređenja ugovora o prometu robom, jer je to proizlazilo iz vezanja uvjeta za njihovu primjenu uz propisanu sudsku nadleænost za rješavanje sporova. Njihov najveći dio bio je kasnije preuzet u Zakon o obveznim odnosima.

Mnogo više poslovnih običaja bilo je uneseno u posebne uzance donesene prije Zakona o obveznim odnosima, jer su u najvećem broju njih prevladavale pravnotehničke norme nad onima čisto obveznopravne naravi koje se tradicionalno izraæavaju

dispozitivnim propisom.23

Ni za njih se ne moæe reći da je riječ o utvrđenim poslovnim običajima. Osim u samo nekima od njih, bilo je određeno da se primjenjuju na ugovore sklopljene između privrednih subjekata, ako u njima to nije bilo isključeno, jer se tada smatralo da su ugovorili njihovu primjenu. U posebnoj uzanci u ugostiteljstvu br. 1 bilo je, primjerice, određeno da se te uzance primjenjuju kad su ugovorne strane pristale na njihovu primjenu, a smatra se da su to učinile ako ugovorom nije isključena njihova primjena. Za njih je u posebnoj uzanci br. 58 čak bilo određeno kada se počinju primjenjivati, što nije spojivo s običajem koji se nikada ne moæe početi primjenjivati nekog dana koji bi bio kasniji od onoga koji je u njemu određen, nego moæe samo nastati primjenom, a kad se izrazi u pisanom obliku ili kodificira, time se samo utvrđuje nešto što već postoji i primjenjuje se. Smisao izraæavanja u pisanom obliku samo je osiguravanje lakše dostupnosti običaja. Isto rješenje kao i u toj posebnoj uzanci u ugostiteljstvu predviđeno je i u posebnoj uzanci o građenju br. 127.

I prije Zakona o obveznim odnosima, u kojem se prvi put spominje, u nas se kao izvor prava priznavala praksa među

ugovarateljima (engl. course of dealing, franc. les habitudes que se sont établies entre les parties, njem. die Usancen zwischen Geschäftspartnern, der Geschäftsverbindungsbrauch unter den Parteien, die Individualübung unter den Parteien), tada nazivana praksom utvrđenom između stranaka (uobičajenim postupcima), tj. “način postupanja koji se razvio u poslovanju određenih

stranaka.”24

Tu je zapravo riječo postupanjima točno određenih ugovornih strana između sebe u njihovim točno određenim odnosima koja ispunjavaju uvjete za to da budu trgovačkim običajem, osim uvjeta da je riječ o postupanjima u širem krugu trgovaca. Među njima se ponavljaju određene klauzule ugovora i kad nisu posebno ugovorene, ali ugovaratelji po njima postupaju kao da jesu i takva je praksa za njih obvezujuća sve dok jedan od njih ne pokaæe volju da od toga odstupi, u kojem

slučaju praksa ubuduće prestaje vrijediti.25

Iako po načinu nastanka i djelovanja vrlo slična običajima, ta praksa to nije, ali među osobama između kojih je nastala djeluje kao da je riječ o običajima. Treba je smatrati dijelom ugovora sklopljenog među tim osobama kojim se dopunjuje izričito izraæeni sadræaj ugovora pa se primjenjuje prije poslovnog običaja.

Iako u tadašnjim propisima o tome nije bilo odredaba, bilo je prihvaćeno da se poslovni običaji primjenjuju prije dispo-

zitivnih propisa.26

Za to postoje dva razloga. Prvi je u tome što su se poslovni običaji tada, kao i trgovački običaji danas, smatrali pretpostavljenom voljom ugovornih strana koja je izraæena na taj način, ako drukčija nije izraæena u ugovoru. Pretpostavka za primjenu dispozitivnog propisa jest da nema izraæene volje ugovornih strana, a kako je ona u slučaju postojanja poslovnog običaja izraæena kao pretpostavljena, nema mjesta primjeni dispozitivne norme. Drugi razlog treba traæiti u tome što poslovni običaj uvijek nastaje u nekoj gospodarskoj grani, tj. u vezi s prometom neke određene robe ili pruæanja usluga, pa je stoga posebno pravilo koje ima prednost pred općom normom dispozitivnog propisa, jer se ona primjenjuje na svaki ugovor ili svaki

ugovor određenog tipa. To je stajalište odgovaralo onome što se o tome tada zastupalo i drugdje, pa i na međunarodnom planu.27

Uklanjanjem razlike između običajnog prava (normativnih običaja) i običaja koji sluæe za tumačenje ugovora i radnji odnosno propuštanja ugovor nih strana, uklonjena je i razlika u pogledu toga mora li sud poznavati po slovne običaje kao izvor prava (iura novit curia) ili su oni predmet dokazi vanja u postupku. Dok je ta razlika postojala, zauzimalo se stajalište da sud mora poznavati ono što je činilo običajno pravo, jer su običaji tada norme koje su dio dræavnog trgovačkog prava, pa ga sud

primjenjuje i kada se stranke u sporu na nj ne pozovu.28

Nakon što je ona uklonjena, nema više ni razloga za takvo stajalište pa se opravdano i prije Zakona o obveznim odno sima smatralo da sud nije duæan poznavati poslovne običaje, što mu uostalom i nije moguće, nego da je stvar stranke u sporu koja se na njih poziva da dokaæe ono što tvrdi. Postojanje običaja dokazuje se svim raspoloæivim sredstvima, a u praksi se to svodilo na potvrde privredne komore, saslušanje vještaka, svjedoka, uvid u stručnu

literaturu, sudsku i arbitraænu praksu.29

S obzirom na heterogenost izvora trgovačkog (poslije privrednog) prava pravna kvalifikacija poslovnih običaja utjecala je i na hijerarhiju tih izvora. Poslovni su se običaji u vrijeme prije Zakona o obveznim odnosima primjenjivali poslije ugovora (uključivo i praksu među ugovarateljima), pod uvjetom da je to u skladu s prisilnim propisima i moralom, i uzanci. Uzance se, naime, smatralo kodificiranim poslovnim običajima, premda one to zapravo najvećim dijelom (više Opće uzance, a manje posebne) nisu bile pa im se davalo prednost pred poslovnim običajima. Stoga je redoslijed primjene spomenutih izvora bio:

1 ugovor, pod uvjetom da nije protivan prisilnim propisima i moralu, 2 posebne uzance, 3 posebni dobri poslovni običaji, 4 Opće uzance za promet robom, 5 opći dobri poslovni običaji, a nakon toga su po hijerarhijskom redu dolazili ostali izvori tadašnjeg privrednog ugo30 vornog prava.

Time je bilo poštovano pravilo da se poslovni običaji primjenjuju prije dispozitivnih propisa pa je do primjene tih propisa tadašnjeg privrednog prava dolazilo samo ako nije bilo poslovnog običaja kojim se uređivalo sporno pitanje, a u nedostatku njih redom su se primjenjivala pravna pravila Trgovačkog zakona, dispozitivni propisi građanskog prava, pravna pravila Općeg građanskog zakonika i nakon toga sudska praksa i posredno pravna znanost. Razumije se da su se pravna pravila primjenjivala samo u mjeri u kojoj su bila u skladu s pozitivnim propisima. Hijerarhija je dosljedno tumačena tako da se hijerarhijski niæi izvor prava primjenjuje samo u slučaju da neko pitanje nije uređeno izvorom hijerarhijski višeg reda. Time je poslovnim običajima bilo dano mjesto koje im po pravnoj naravi odgovara, osim što je prednost pred njima dana uzancama i u dijelu u kojem one zapravo nisu sadræavale poslovne običaje.

S obzirom na prijelaznu i završnu odredbu Zakona o obveznim odnosima iz 1978. (čl. 1106) izloæeni se hijerarhijski redoslijed pravnih izvora trgovačkog prava primjenjuje na obvezne odnose nastale najkasnije 30. rujna 1978. jer je taj zakon stupio na snagu 1. listopada 1978.

3. PRIMJENA TRGOVAČKIH OBIČAJA PO SADAŠNJEM ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA

Stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima 1. listopada 1978. prvi put nakon donošenja Trgovačkog zakona, čije su se odredbe do tada primjenjivale kao pravna pravila, propisima se ponovo uređuje primjena trgovačkih običaja. Nakon trideset godina, tj. nakon Zakona o rješavanju imovinskih sporova putem dræavne arbitraæe (1946) i Zakona o dræavnoj arbitraæi

(1947), u nekom se zakonu koristi naziv trgovački običaj. Zakon ga doduše naziva trgovinskim poslovnim običajem i pojmovno ga ne određuje. To čini u prijelaznoj odredbi čl. 1107, st. 3. Time zapravo kombinira dva naziva za isti pojam, jer se nekoliko desetljeća prije njega trgo vački običaj nazivao poslovnim, pa bi se moglo reći da se riječi “trgovinski” i “poslovni” koriste za označivanje iste stvari - trgovačkog običaja. Uz taj naziv u Zakonu se susreću nazivi dobar poslovni običaj, običaj i uzance. Stoga treba najprije odrediti jesu li to sinonimi ili je riječ o nazivima koji pokrivaju različite sadræaje.

U čl. 21, st. 1. i poslije na nekoliko mjesta u Zakonu koristi se naziv “dobar poslovni običaj”.31

Očito je da se pod tim

pojmom ne razumije običaj u pravom smislu riječi, nego da je riječo poslovnom moralu.32

Pri izradi Zakona umjesto riječi “dobri običaji” korištenih u §-u 879. noveliranog Općeg građanskog zakonika, što je stari izraz kojim se zapravo označivao moral, koja

se odredba primjenjivala kao pravno pravilo, upotrijebile su se riječi “dobri poslovni običaji”,33

ali u smislu postavljanja granice autonomiji ugovornih strana. Trgovački (poslovni) običaj ne moæe biti prisilnopravne naravi i njime se ne moæe ograničavati autonomija ugovornih strana u uređenju obveznog odnosa. On je kao pretpostavljena volja ugovornih strana lex contractus pa se nije odredbom čl. 21, st. 1. Zakona moglo propisati da su sudionici u obveznim odnosima duæni u pravnom prometu postupati u skladu s dobrim poslovnim običajima. Običaj se nikad ne moæe primijeniti protivno volji ugovornih strana, jer ga one mogu isključiti. Da se naziv dobri poslovni običaji koristi u smislu određenja poslovnog morala, vidi se i iz odredbe čl. 143, st. 2. Zakona po kojoj su ništave odredbe općih uvjeta po slovanja koje su im protivne. To je jasno ako se jednom nalaæe postupa nje u skladu s njima, a drugi put propisuje najstroæa sankcija ne postupi li se tako.

Začuđuje da se u članku 21. Zakona, pod naslovom Primjena dobrih poslovnih običaja, u drugome stavku propisuju pretpostavke za primjenu uzanci, dakle trgovačkih (poslovnih) običaja. Očito je da se tim člankom uređuju dvije različite stvari: obveza postupanja u skladu s poslovnim mora lom i primjena uzanci, pa time i trgovačkih (poslovnih) običaja, ali pod jedinstvenim naslovom koji pokriva samo ono prvo.

Izraz uzance u Zakonu se doista koristi za označivanje kodificiranih trgovačkih običaja. To se vidi iz odredbe čl. 1107, st. 3. u kojem se uz izraz “uzance” uvijek dodaje riječ “ili” ili “odnosno” i nastavlja s riječima “drugi trgovinski (zapravo trgovački, nap. aut.) poslovni običaji”. To odgovara pojmovnom određenju kodificiranih trgovačkih običaja u našem pravu, jer se izraz uzance u tome smislu koristio desetljećima prije toga.

Zakon na više mjesta spominje običaje.34

Nekada to čini tako da samo spominje uobičajenost neke radnje, postupka, iznosa i

sl.35

Ovisno o oso bama koje sudjeluju u ugovornom odnosu, to mogu biti i trgovački običaji. Zakon, naime, u određivanju pretpostavki za primjenu običaja, a i inače kad spominje običaje, ne razlikuje trgovačke od drugih običaja. Kad Zakon poziva na primjenu običaja, trgovački se običaj primjenjuje jer na njega upućuje Zakon pa se za to ne traæi ispunjenje i neke dodatne pretpostavke. No, ni tada se običaj neće primijeniti ako ugovorne strane isključe njegovu primjenu, jer i kad se primjenjuje na temelju Zakona, ne moæe se primijeni ti protivno izraæenoj volji ugovornih strana.

Najveća promjena učinjena je u pogledu pretpostavki za primjenu običaja. Umjesto dotada primijenjene objektivne teorije, Zakon je usvojio u to vrijeme već zastarjelu i inače napuštenu prije spominjanu subjektivnu teoriju o primjeni običaja po kojoj se za primjenu običaja traæi izričita ili prešutna volja ugovornih strana da ga se primijeni. To se vidi iz odredbe čl. 21, st. 2. Zakona po kojoj se na obvezne odnose primjenjuju uzance ako su sudionici u njima ugovorili njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjeli. Kako su uzance u nas kodificirani trgovački običaji, ono što je propisano za primjenu uzanci vrijedi i za trgovačke običaje. Takvo rješenje nije dobro a odudara i od stajališta izraæenog u nastojanjima da se trgovačko pravo unificira na međunarodnom planu.

Usprkos dobronamjernim pokušajima u pravnoj knjiæevnosti da se očita pogreška u Zakonu tumačenjem ispravi tako da se

za primjenu običaja prihvati objektivna teorija,36

to se nije uspjelo postići. S praktičnog stajališta razumljivo je da trgovci očekuju, kad posluju između sebe, da će postupati u skladu s trgovačkim običajem, pa stoga njegovu primjenu ne moraju ugovoriti, te da će otkloniti njegovu primjenu samo tako da ga izričito ili prešutno isključe. To, međutim, pretpostavlja da se primjenjuje objektivna teorija za primjenu običaja, kako je to danas usvojeno i u drugim pravima. U nas je naæalost polazna pretpostavka drukčija, jer se odredbom čl. 21, st. 2. Zakona zahtijeva da je primjena običaja ugovorena, što znači da se o tome mora postići suglasnost volja ugovaratelja, a s time se izjednačuje slučaj da ta volja, iako nije izričito izraæena, proizlazi iz okolnosti. To zahti jeva da je ugovarateljima običaj poznat, jer ako im nije poznat, ne mogu postojati ni okolnosti iz kojih se izvodi njihovo htijenje. Polazna osnova za primjenu običaja stoga ne moæe biti postojanje običaja bez obzira na to jesu li ugovaratelji za nj znali ili morali znati, pri čemu je bitno da on nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 10. Zakona), dakle općem ograničenju autonomije ugovornih strana u uređenju obveznog odnosa. Stoga se za naše pravo, kad je riječ o primjeni Zakona, ne moæe zauzeti stajalište po kojem je u pogledu trgovačkih običaja opće nito

prihvaćena objektivna teorija primjene običaja,37

iako u pojedinim u Zakonu spomenutim slučajevima nije isključena.

Uzmu li se u obzir navedeni slučajevi kad se Zakon izričito poziva na primjenu običaja, moæe se reći da se objektivna teorija primjenjuje u znatnom broju slučajeva. Neki od njih strogo su ograničeni na točno određene situ acije u obveznom odnosu. No, pozivanje na običaje u čl. 18, st. 2. Zakona da bi se odredila profesionalna paænja dobrog stručnjaka znatno širi područje primjene objektivne teorije za primjenu običaja, jer je time trgovački običaj, kada postoji, mjerilo za postupanje pri ispunjenju svake obveze u svakom trgovačkom ugovoru pa se, kad je u riječ o ocjeni je li trgovac ispunio obvezu kako treba, mora uzeti u obzir bez obzira na to zna li on za njega ili ne te jesu li ugovorne strane ugovorile njegovu primjenu. To vrijedi i za obvezne

odnose trgovaca i netrgovaca kad se procjenjuje postupanje trgovca.

Na temelju toga za sadašnji Zakon o obveznim odnosima valja zauzeti stajalište da je njime prihvaćena subjektivna teorija za primjenu trgo vačkih običaja uz iznimke kad se taj zakon na pojedinim mjestima izričito poziva na običaje u kojem slučaju ne moraju biti ispunjene pretpostavke za primjenu običaja iz čl. 21, st. 2, a to znači primjenu objektivne teorije. U tim slučajevima mora se samo dokazati da postoji trgovački običaj i koji mu je sadræaj te da ugovorne strane nisu izričito ili prešutno isključile njegovu primjenu, a na sudu je odnosno na arbitraæi da u slučaju spora prosudi je li taj običaj protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva i ovisno o tome prihvati ili odbije njegovu primjenu.

Drugo vaæno pitanje u pogledu kojeg je Zakon izmijenio dotadašnje stanje jest odnos trgovačkog običaja i dispozitivnog propisa. To je Zakonom izričito riješeno odredbom čl. 1107, st. 3. u njegovim prijelaznim i završnim odredbama. Rješenje Zakona suprotno je onome što je vrijedilo prije njega, tj. u načelu je dana prednost njegovim dispozitivnim odredbama. Zakon ne govori o dispozitivnim odredbama drugih zakona. U njemu je propisano da se u slučaju protivljenja trgovačkog običaja, a to vrijedi i za uzance, dispozitivnim odredbama Zakona primjenjuju te odredbe, osim ako su ugo vorne strane izričito ugovorile primjenu običaja odnosno uzanci. Ostajući pri strogoj primjeni subjektivne teorije, Zakon je u pogledu primjene trgo vačkih običaja u tom slučaju isključio prešutno ugovaranje njihove primjene i zahtijeva da se to učini izričitim sporazumom ugovornih strana.

Takvo za praksu neprikladno rješenje pokušalo se u pravnoj knji æevnosti osporiti tvrdnjom da tu nije riječ o općem pravilu koje treba uvijek primijeniti, nego samo o odredbi kojom se rješava pravna sudbina trgovačkih običaja i uzanci koje su se primjenjivale u vrijeme stupanja Zakona na snagu pa da to ne vrijedi za običaje koji nastanu nakon toga. Argument za to traæio se u okolnosti da se opća norma o primjeni običaja nalazi u čl. 21, st. 2. Zakona, dakle među osnovnim načelima Zakona, a

odredba o odnosu običaja i dispozitivnih odredbi u čl. 1107, st. 3. Zakona, tj. u njegovim prijelaznim i završnim odredbama.38

Time se pokušala prebroditi velika pogreška Zakona. Okolnost što je zakonodavac pitanje primjene trgovačkih običaja umjesto na jednome propisao na dva mjesta nije jedini slučaj da se u nas ne poštuje arhitektonika kakvu bi morao imati takav zakon. Doista nije uobičajeno da se tako značajan pravni institut uređuje dijelom osnov nim načelima Zakona, a dijelom u njegovim prijelaznim i završnim odredbama. No, upotrijebljene formulacije naæalost ne daju oslonca za razlikovanje pravnog reæima trgovačkih običaja koji vaæe u vrijeme stupanja Zakona na snagu i onih koji nastanu nakon toga. U njima se to izričito ne kaæe, štoviše formulacija je toliko općenita da obuhvaća sve uzance i običaje.

U praksi bi ionako bilo izrazito teško, gotovo nemoguće utvrditi koji se trgovački običaj primjenjivao u vrijeme stupanja Zakona na snagu, a koji je nastao nakon toga. Običaji ne nastaju u nekom određenom trenutku, nije riječo propisu koji stupa na snagu ili se počinje primjenjivati nekog određenog dana. Riječje o fluidnom rješenju koje postupno nastaje i nije moguće odrediti točan dan njegova nastanka. Za trgovački običaj ne moæe se utvrditi trenutak kad je nastalo uzajamno očekivanje sudionika u poslovnom prometu da će postupiti u skladu s onim što se prakticira, a kad je riječ o nekoj praksi koja nastaje, ali još nije takva da se u pogledu nje već pojavila spomenuta subjektivna komponenta.

Moguće je jedino u nekom određenom trenutku, primjerice u sudskom ili arbitraænom postupku, utvrditi da je običaj postojao u vrijeme odlučno za ocjenu neke radnje ili propusta, postojanja ili nepostojanja nečijeg prava ili obveze. Tada se utvrđuje stanje u vrijeme kritično za takvu ocjenu, ali ne i vrijeme kad je neka praksa postala običajem. Nije drukčije ni s uzancama, ako ih se smatra kodificiranim trgovačkim običajima, jer se njima samo utvrđuje nešto što već postoji i sabiranjem na jednome mjestu čini lakše dostupnim. Zato ni s praktične strane ne bi bilo prihvatljivo da se odredba čl. 1107, st. 3. Zakona odnosi samo na običaje koji su se primjenji vali u vrijeme stupanja te odredbe na snagu.

Iznimke od tako propisanog odnosa trgovačkog običaja i dispozitivnih propisa treba traæiti u dvije skupine slučajeva. Prva se iznimka odnosi na trgovačke običaje (pod time su obuhvaćene i uzance) na primjenu kojih upućuje Zakon. Tada je

dispozitivna odredba Zakona u neku ruku blanketna norma kojoj trgovački običaj daje sadræaj. Neće ga se primijeniti samo ako su ga ugovorne strane isključile izričitim navođenjem u ugovoru da se određeni ili nijedan običaj neće primijeniti na uređenje pitanja u povodu kojeg se Zakon poziva na običaj ili tako što su za to pitanje ugovorile rješenje različito od onoga što određuje trgovački običaj. Upućuje li Zakon na primjenu običaja, time isključuje primjenu njegovih dispozitivnih odredbi suprotnih tome običaju, koji se uostalom tada, zbog posebne odredbe Zakona, primjenjuje po objektivnom, a ne subjektivnom mjerilu koje vaæi za primjenu običaja primjenu kojeg Zakon izričito ne naređuje.

Druga se iznimka tiče dispozitivnih odredba drugih zakona. Zakon o obveznim odnosima uređuje samo odnos trgovačkih običaja i njegovih dispozitivnih odredaba, a ne govori o dispozitivnim odredbama drugih zakona. Primijeni li se neki trgovački običaj po mjerilima koja se za to traæe u čl. 21, st. 2. Zakona, riječ je o izraæenoj izričitoj ili prešutnoj volji ugovornih strana da se primijeni običaj, a on tada uvijek, kao što je to prije rečeno, ima prednost pred dispozitivnim propisima, ako nema prisilnopravne norme koja određuje suprotno. Takve norme nema kad je riječ o dispozitivnim propisima izvan Zakona.

Slijedeći subjektivno mjerilo za primjenu običaja, Zakon je u čl. 1207, st. 1. propisao da se više ne primjenjuju odredbe općih i posebnih uzanci kojima se utvrđuje da su ugovorne strane pristale na primjenu uzanci, ako ih nisu ugovorom isključile. Time je otpala mogućnost primjene uzanci koja bi proizašla samo iz okolnosti da je ugovor sklopljen između privrednika, jer bi to značilo primjenu objektivne teorije za određenje pretpostavki za primjenu uzanci. Na istoj osnovi posebnom je odredbom isključena primjena onih među Općim uzancama za promet robom kojima se uređuje neko pitanje uređeno Zakonom (čl. 1207, st. 2). Za ostale vrijedi pravni reæim propisan za sve običaje i uzance. Rješenje za Opće uzance za pro-met robom je razumljivo, jer je daleko najveći broj njih preuzet u Zakon, a u pogledu gotovo svih ostalih Zakon sadræava bolja i modernija rješenja. Svega

je nekoliko od Općih uzanci ostalo u primjeni kao trgovački običaj. Zakonom nije ništa mijenjano glede tereta dokaza o postojanju trgovačkog običaja. I dalje vrijedi da je tu riječ o činjeničnom

pitanju i da se ne primjenjuje načelo iura novit curia. S obzirom na drukčiji zakonodavni pristup trgovačkim običajima, Zakon je prouzročio izmjenu i u hijerarhij skom redoslijedu primjene heterogenih izvora trgovačkog prava. Iz njega proizlazi drukčije mjesto trgovačkih običaja i nestajanje pravnih pravila trgovačkog i građanskog prava.

S obzirom na izloæenu odredbu čl. 1107, st. 3. Zakona, dispozitivni propisi Zakona o obveznim odnosima primjenjuju se prije trgovačkog običaja, osim ako primjena tog običaja nije izričito ugovorena. Hijerarhijski bi redoslijed primjene izvora trgovačkog prava bio sljedeći: � 1. ugovor (uključivo opće uvjete poslovanja kad su dio ugovora i praksu između ugovornih strana) u mjeri u kojoj je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralom društva, 1 dispozitivne odredbe Zakona o obveznim odnosima,

1 posebne uzance,39

1 posebni trgovački običaji, 1 Opće uzance za promet robom u dijelu u kojem se odnose na pitanja koja nisu uređena Zakonom, 1 opći trgovački običaji, 1 dispozitivne odredbe drugih zakona, 1 sudska i arbitraæna praksa i 2 pravna znanost (posredno). Uzance i trgovački običaji primjenjuju se ako su za to ispunjene pretpostavke propisane Zakonom, a ako su izričito ugovoreni, primjenjuju se po hijerarhijskome redoslijedu prije dispozitivnih odredbi Zakona, naravno pod pretpostavkom da dispozitivna odredba drukčije uređuje neko pitanje. S obzirom na prijelaznu i završnu odredbu novog Zakona o obvez nim odnosima (čl. 1163, st. 1), taj će se hijerarhijski redoslijed primjene pravnih izvora trgovačkog prava primjenjivati na obvezne odnose nastale najkasnije 31. prosinca 2005., jer taj zakon stupa na snagu 1. siječnja 2006.

4. PRIMJENA TRGOVAČKIH OBIČAJA PO NOVOM ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA

a) Novi Zakon o obveznim odnosima

Hrvatska je nedavno dobila novi Zakon o obveznim odnosima.40

Taj će zakon danom stupanja na snagu zamijeniti sadašnji

Zakon o obveznim odnosima koji je u nas u primjeni od 1. listopada 1978.41

Sadašnjim zakonom se prvi put u nas nakon Općeg građanskog zakonika već 27 godina jedinstveno uređuje područje obveznog prava. Iako je riječ o modernom zakonu u pravilu s dobrim pravnim rješenjima, bilo ga je potrebno zamijeniti novim iz više razloga.

Prije svega valja navesti potrebu da se Zakon strukturira onako kako to zahtijeva struktura obveznog prava koja naæalost nije prihvaćena u sadaš njem zakonu. Pritom se ne smije zanemariti ni okolnost da je Zakon do sada bio 11 puta izmijenjen i dopunjen, a da nikada nije bio izrađen njegov pročišćeni tekst. Ni nazivlje korišteno u Zakonu ne odgovara uvijek hrvatskom pravnom nazivlju. Pri izradi Zakona koristilo se rješenja iz drugih pravnih sustava, što samo po sebi nije novo ni loše, ali se pritom nekada kom biniralo rješenja iz pravnih sustava koji pripadaju skupinama prava čiji se pravni instituti toliko razlikuju da odredbe kojima se uređuju nisu podu darne u toj mjeri da se mogu zajedno primijeniti. Stoga se u Zakonu nalaze i rješenja koja nisu logična s obzirom na temelje na kojima Zakon počiva. Uz to su i promjene do kojih je općenito došlo u pravu u posljed njim desetljećima nalagale da se moderniziraju propisi obveznog prava, što se vrlo intenzivno čini i u drugim pravima. Tome valja dodati i zahtjeve koji se postavljaju pred zakonodavca u vezi s prilagodbom hrvatskog prava pravnoj stečevini Europske unije,

što se u ovom času ogleda u unošenju u naš pravni sustav rješenja propisanih smjernicama Unije.42

Sve je to govorilo u prilog tome da se područje obveznog prava uredi novim zakonom, a ne novim izmjenama i dopunama sadašnjeg zakona.

Takav ozbiljan zakonodavni pothvat otvara pitanje hoće li Hrvatska dobiti građanski zakonik ili će područje koje se tra-dicionalno uređuje građanskim zakonikom biti uređeno posebnim zakonima. Odgovor na to pitanje ne treba traæiti u nekim temeljitim promišljanjima o razlozima koji bi govo rili za ili protiv donošenja građanskog zakonika, nego jednostavno, moglo bi se reći, u gotovo stihijskom pristupu stvaranju hrvatskog pravnog sustava. Logično je da se nastankom nove hrvatske dræave javila potreba za stvara njem novog pravnog sustava. Kao što je to uvijek u takvim slučajevima, takav se sustav ne stvara ni iz čega, nego novo pravo postupno zamje njuje staro sve dok u potpunosti ne prevlada. Taj je posao obavljen bez nekog posebnog unaprijed pripremljenog zakonodavnog plana pa se tako nije ni odlučivalo o tome hoće li se novo hrvatsko privatno pravo temeljiti na građanskom zakoniku ili ne.

Umjesto toga pristupilo se donošenju pojedinačnih zakona iz tog područja koji su postupno zamijenili odgovarajuće zakone bivše dræave. Tako su područja prava koja obično uređuje građanski zakonik uređena, primjerice, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakonom o zemljišnim knjigama, Zakonom o nasljeđivanju, Obiteljskim zakonom i nekim drugim pratećim zakonima te iznimno vaænim Zakonom o obveznim odnosima s kojim se praktički zaokruæila cjelina pravnog uređenja

materije koja je obično predmetom uređenja građanskog zakonika.43

Stoga se teško moæe očekivati da će Hrvatska u neko dogledno vrijeme dobiti građanski zakonik.

Sadašnje stanje zakonodavstva upućuje na taj zaključak, iako o tome nije donesena neka posebna odluka. To je stanje posljedica nastavljanja zakonodavnog pristupa bivše savezne dræave koja također nije imala građanski zakonik. U njoj su za to govorili ideološki razlozi, jer se društve nom vlasništvu davala prednost pred privatnim i jer se pravni sustav temeljio na radu umjesto na vlasništvu koje je inače temeljni pravni institut svakog građanskog prava pa se ni građanski zakonik ne moæe zamisliti bez tog sre dišnjeg instituta privatnog prava. Ideološki su razlozi za takvo stanje otpali, ali to nije slijedila i tehnika uređenja privatnog prava, nego je nastavljeno s pristupom kakav je bio prije toga.

Na područjima koja čine Republiku Hrvatsku tako je nakon završetka Drugog svjetskog rata prestao vaæiti Opći građanski zakonik kao izvor prava koji se neposredno primjenjuje, ali je nastavljeno s njegovom primjenom kao pravnim pravilima u mjeri u kojoj ona nisu bila u suprotnosti s propisima bivše savezne dræave. Na području obveznog prava takvo je stanje bilo do 1. listopada 1978. kad je stupio na snagu sadašnji Zakon o obveznim odnosima, s time da su se spomenuta pravna pravila i dalje primjenjivala na obvezne odnose nastale prije tog dana. Primjenjivala su se i na neke obvezne odnose koji nisu bili uređeni tim zakonom. Potpunim prestankom njihove primjene uklonjen je i utjecaj Općeg građanskog zakonika u našem pravu, što će po svoj prilici biti i kraj ideje da se privatno pravo u nas uredi građanskim zakonikom. Čini se da bi ona mogla jedino oæiviti ako Hrvatska postane članicom Europske unije a provede se u æivot zamisao o građanskom zakoniku Unije, koja je danas još u povojima. No, veliko je pitanje hoće li se uopće i kada ostvariti ta zamisao.

Arhitektonika novog Zakona o obveznim odnosima razlikuje se od strukture njegova prethodnika koji je još na snazi. Sadræaj još uvijek vaæećeg Zakona o obveznim odnosima svojom strukturom odstupa od uobičajene strukture obveznog prava i zakona kojima se uobičajeno uređuje ta materi ja. Razlog tome treba traæiti u ustavnoj osnovi za donošenje Zakona o obveznim odnosima u bivšoj saveznoj dræavi. U čl. 281, st. 1. t. 4. Ustava SFRJ bilo je utvrđeno da federacija preko saveznih organa uređuje osnove obveznih odnosa (opći dio obveza) i ugovorne i druge obvezne odnose u području prometa robe i usluga. Tako je federacija mogla donijeti samo takav zakon kojim se uređivao opći dio obveznog prava i samo onoliko iz njegova posebnog dijela koliko je to zahtijevalo uređenje prometa robe i usluga na jedinstvenom jugoslavenskom træištu. Sve ostalo iz te materije moglo se urediti samo zakonima federalnih jedinica.

Takav je pristup otvorio dilemu o tome kako urediti neke pravne institute koji bi morali biti na jedinstveni način uređeni na području cijele savezne dræave, a kad bi se poštovala ustavna osnova za donošenje saveznih zakona i tradicionalna podjela instituta obveznog prava, njihovo uređenje bilo bi u nadleænosti republika i pokrajina, što gledajući s praktične strane ne bi bilo prihvatljivo. Poštovanjem gornjih mjerila, primjerice, pravno uređe nje odgovornosti za štetu i drugih izvanugovornih odnosa bilo bi u zakonodavnoj nadleænosti republika i pokrajina, jer po tradicionalnoj podjeli pravnih instituta obveznog prava spada u njegov posebni dio. I opća pitanja ugovora kao što su sklapanje, zastupanje, tumačenje, nevaænost, opća pitanja dvostranih ugovora, učinak, pripadala bi po tradicionalnoj podjeli obveznog prava u njegov posebni dio pa bi prema izloæenome morala biti uređena republičkim i pokrajinskim zakonodavstvom.

Da se to izbjegne, u Zakonu o obveznim odnosima sva su se ta pitanja tada proglasila osnovama obveznih odnosa i uredila u njegovu općem dijelu, iako je riječ o materiji posebnog dijela obveznog prava. Tako je bila narušena uobičajena svuda prihvaćena struktura obveznih odnosa samo zbog toga što su ustavne odredbe bile smetnja da se to uredi onako kako bi to bilo potrebno. Veći zbog toga nije bilo mjesta izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima pa je donesen novi zakon kojeg struktura odgovara uobičajenoj podjeli obveznog prava na opći i posebni dio, ali tako da se u tim dijelovima zaista uređuje ono što u njih ulazi.

Zato se u općem dijelu Zakona uređuju osnovna načela, sudionici obveznih odnosa, nastanak obveza, vrste obveza, učinci obveza, promjene u obveznom odnosu i prestanak obveza. U posebnom dijelu uređuju se ugo vorni obvezni odnosi (opća pitanja ugovora kao što su sklapanje, zastupa nje, tumačenje, nevaljanost, učinci i 35 imenovanih ugovora) i izvanugovor ni obvezni odnosi (prouzročenje štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i vrijednosni papiri). S obzirom na to da Hrvatska nema građanski zakonik, u općem su dijelu uređena i neka pitanja koja se inače uređuju općim dijelom građanskog zakonika (pravna sposob nost, poslovna sposobnost i prava osobnosti).

Novi Zakon o obveznim odnosima prihvatio je monistički pristup uređenju obveznog prava svoga prethodnika, jer to odgovara suvremenim tendencijama u pravu. Riječ je o jedinstvenom a ne dualističkom uređenju građanskog i trgovačkog obveznog prava, koje ipak nije moguće provesti u potpunosti, pa su i u novom Zakonu predviđeni slučajevi kad se u trgovačkim obveznim odnosima primjenjuje neko posebno rješenje, ako je to za te odnose u Zakonu izričito predviđeno. U mjeri u kojoj to nije slučaj, iste se norme primjenjuju na građanske i na trgovačke obvezne odnose.

Takav način uređenja obveznih odnosa ima za posljedicu komercijali zaciju građanskog prava, jer se pravno uređenje prihvaćeno u trgovačkom pravu proširuje i na uređenje obveznih odnosa u građanskom pravu. Ono je posebno došlo do izraæaja u sadašnjem Zakonu o obveznim odnosima unosom u Zakon velikog broja rješenja sadræanih u Općim uzancama za pro met robom, koje su se primjenjivale u trgovačkim odnosima, iako ih se u vrijeme njihove primjene iz ideoloških razloga nije tako nazivalo. Novi Zakon ne samo da je preuzeo ta rješenja nego su u njemu našla mjesto i ona preostala koja prije nisu bila unesena u Zakon. To je posljedica bræeg razvoja trgovačkog od građanskog obveznog prava pa je, kako moderno vrijeme zahtijeva primjenu modernih rješenja i kad su u pitanju obvezni odnosi među građanima, logično očekivati i da će se nešto od onoga što se već razvilo u skladu s novim potrebama primijeniti i na pravno uređenje obveznih odnosa kojima izvorno nije bilo namijenjeno.

Novi je Zakon uz to proširio polje primjene posebnih odredbi kojima se uređuju samo odnosi među trgovcima. To je učinjeno novim određenjem pojma trgovačkog ugovora. Po sadašnjem i po novom Zakonu za to se određenje mora ispuniti

subjektivna i objektivna pretpostavka, tj. da je riječ o točno određenim sudionicima ugovornog odnosa i da uz to ugovorni odnos mora biti u području određenog predmeta poslovanja. Sadašnje nespretno određenje sudionika ugovornog odnosa kojim se

ispunjava spomenu ta subjektivna pretpostavka44

zamijenjeno je korištenjem jedinstvenog naziva trgovac umjesto nepotrebnog

opisivanja o kome je riječ.45

To još nije proširilo polje primjene posebnih odredbi Zakona koje vrijede jedino za trgovačke ugovore, nego je samo rasteretilo njegov tekst od nepotrebnih opisa. Do tog je proširenja došlo određenjem objektivne pretpo stavke, jer se sada više ne traæi da osobe o kojima je ovdje riječ sklapaju ugo vor među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete poslovanja obje ugo vorne strane ili su u vezi s tim djelatnostima (čl. 25, st. 2. sadaš njeg Zakona) nego je za to dovoljno da se radi o ugovoru koji su sklopile u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne od njih ili je u vezi s obavljanjem tih djelatnosti (čl. 14, st. 2. novog Zakona).

Takvim se određenjem trgovačkog ugovora posebne odredbe za trgo vačke ugovore praktički primjenjuju uvijek kad se ugovori sklapaju među trgovcima, pa i kad to jedan od njih čini u vezi s nečim drugim, a ne u vezi s obavljanjem djelatnosti koje ulaze u predmet njegova poslovanja. Rješenje je dobro, jer je ipak riječo ugovorima sklopljenim među profesionalcima za koje se s pravom moæe očekivati da primjenjuju viši standard paænje bez obzira na to u koje obvezne odnose ulaze.

Osim što širi područje primjene odredbi namijenjenih uređenju trgo vačkih odnosa, novi Zakon uvodi i značajne novine na području izvora trgo vačkog prava. Tu kao posebno vaæno valja spomenuti novo uređenje primjene trgovačkih običaja. Njime se nakon duljeg lutanja u našem pravu ponovo prihvaćaju rješenja koja su u skladu sa široko prihvaćenim shvaćanjima o trgovačkim običajima. Hrvatsko pravo tako ponovo u potpunosti prihvaća ustaljena pravila koja su posljedica međunarodnog porijekla trgo vačkog prava i njegovih temeljnih pravnih instituta i uklanja različito uređenje primjene trgovačkih običaja koje u njemu postoji. Kako je, naime, Konvencija UN o međunarodnoj kupoprodaji robe (Bečka konvencija) dio hrvatskog pravnog poretka, taj njegov dio dosljedno slijedi stanje na području međunarodnog trgovačkog prava, što nije slučaj i s pravilima o primjeni trgovačkih običaja sadræanim u sadašnjem Zakonu o obveznim odnosima kojim se uređuju trgovački odnosi u zemlji, jer se ona temeljito razlikuju od onih drugih.

B) OPĆENITO O PRETPOSTAVKAMA KOJE ZAKON TRAŽI ZA PRIMJENU TRGOVAČKIH OBIČAJA

Novi Zakon o obveznim odnosima donosi vaæne promjene s obzirom na pretpostavke koje se traæe za primjenu trgovačkih običaja. Njime prestaje 27 godina dugo razdoblje u kojem je naše pravo u tome odstupalo od suvremenih shvaćanja o primjeni običaja. Napušta se dominacija subjektivne, a u potpunosti usvaja objektivna teorija o primjeni trgovačkih običaja, čime naše pravo ponovo prihvaća pravni reæim koji je u pogledu toga vrijedio prije donošenja sadašnjeg Zakona. Razlika je jedino u tome što je to sada jasno propisano pozitivnim propisom i više se ne izvodi iz pravnih pravila Trgovačkog zakona i pravne doktrine s pozivom na ono što je prihvaćeno u međunarodnom trgovačkom pravu.

Običaj, pa tako i onaj trgovački, ne obvezuje ugovorne strane samom činjenicom što postoji. Uz opći zahtjev da ne smije biti protivan Ustavu Repu blike Hrvatske, prisilnom propisu i moralu društva (čl. 2. Zakona), što su inače granice autonomije ugovornih strana u sadræajnom smislu, potrebna je volja ugovornih strana da ga se primijeni ili da mu propis dade takav

učinak.46

Novi Zakon o obveznim odnosima uređuje oba spomenuta slučaja primjene trgovačkih običaja. To je učinjeno u čl. 12. Zakona tako da se razlikuje pravni reæim primjene običaja među trgovcima od pravnog reæima njihove primjene među ostalim sudionicima obveznih odnosa. Prvi i drugi reæim temelje se na primjeni subjektivne i objektivne teorije o primjeni običaja, a razlikuju se po tome u kojoj se mjeri one primjenjuju u jednom i u drugom slučaju.

Dok se za primjenu trgovačkih običaja u obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju obje spomenute teorije, samo je pitanje kada se i u kojoj mjeri primjenjuje svaka od njih. Zakon stoji čvrsto na stajalištu da se u obveznim odnosima između trgovaca i osoba koje nemaju to svojstvo i u odnosima među osobama koje nisu trgovci običaji primjenjuju samo:

a) kada ugovore njihovu primjenu ili

b) kada je to zakonom propisano (čl. 12, st. 4).

U prvom se slučaju stoga primjenjuje subjektivna teorija, a u drugom objektivna, ali samo onda kad neki zakon (ne samo Zakon o obveznim odnosima) propiše da se u pogledu nekog pitanja primjenjuje običaj, tj. kad zakon na njega uputi. Takvo je rješenje razumljivo jer se osobi koja nije profesionalac ne moæe nametnuti primjena običaja koji ona u pravilu ne poznaje. Ona u pravilu samo sporadično ulazi u obvezne odnose za koje vrijede određeni običaji pa se niti kad ulazi u odnose s trgovcima od nje ne moæe očekivati da poznaje trgovačke običaje koji su se razvili među trgovci ma, i to u pravilu u nekoj gospodarskoj grani ili struci, a još manje zahtijevati da po njima postupa.

Za ocjenu koje se pretpostavke zahtijevaju za primjenu trgovačkih običaja ili pak općenito za primjenu običaja vaæno je odrediti pojam trgovca. U pogledu toga vrijede mjerila propisana u čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima po kojima je trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvod njom, prometom robe ili pruæanjem usluga na træištu, s time da to nisu individualni poljodjelci, a osobe koje se bave slobodnim zanimanjima uređenim posebnim propisima smatraju se trgovcima samo kad je tako određeno tim pro pisima. S obzirom na to valja razlikovati dva pravna reæima primjene običaja:

a) pravni reæim koji za to vrijedi u obveznim odnosima u kojima sudjeluju samo trgovci i b) pravni reæim koji vrijedi u obveznim odnosima između trgovaca i osoba koje to nisu te između osoba koje nisu trgovci. Zakon ne ograničava primjenu običaja samo na odnose iz ugovora, nego je proteæe na sve obvezne odnose, iako se trgovački

običaji najčešće pri mjenjuju u odnosima nastalim na temelju ugovora. Ako npr. u nekoj gra ni poslovanja postoji trgovački

običaj da se ugovori sklapaju samo u pi sanom obliku, ne bi nastao ugovor pri sklapanju kojeg se ne bi poštovao taj oblik.47

U navedenom primjeru trgovački običaj uređuje jedno od pita nja iz predugovorne faze. Primjena trgovačkog običaja moguća je i na druge obvezne odnose koji se ne smatraju ugovornima, kao npr. na odnose nastale stjecanjem bez osnove, poslovodstva bez naloga, javnog obećanja nagrade, vrijednosnih papira. Bitno je da su ispunjene pretpostavke koje se traæe za nastanak običaja i za njegovu primjenu.

C) PRIMJENA SUBJEKTIVNE TEORIJE O PRIMJENI OBIČAJA

U obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se trgovački običaji kojih su primjenu ugovorili (čl. 12, st. 1. Zakona).48

Tada je trgo vački običaj jasno izraæen kao lex contractus. U tome Zakon za primjenu tr govačkih običaja prihvaća subjektivnu teoriju, ali se na nju ne ograničava kao što je to slučaj sa Zakonom koji će ga zamijeniti 1. siječnja 2006. Zakon time samo spominje jedan od načina primjene trgovačkog običaja, jer mu je volja ugovornih strana ionako jedna od polaznih osnova za uređenje nje gove primjene. Sadræaj ugovora moæe se ugovorom odrediti izričito ili pre šutno primjenom mjerila kojima se dopunjuje izričito izraæena volja ugovor nih strana. S obzirom na to da se u čl. 12, st. 2. Zakona posebno uređuje način prešutne primjene trgovačkog običaja, očito je da se odredbom čl. 12, st. 1. Zakona uređuje samo izričito ugovaranje primjene običaja.

Riječ je o slučaju kad se ugovorne strane u ugovoru pozovu na točno određeni trgovački običaj, općenito na trgovačke običaje ili pak samo na običaje pod kojima se, kad je riječ o odnosu među trgovcima, razumiju trgovački običaji. One to mogu učiniti tako da se na primjenu običaja pozovu: a) pri uređenju nekog pitanja njihova pravnog odnosa ili pak b) općom odredbom, sadræanom obično na kraju ugovora, o tome da se na ugovorni odnos primjenjuju između ostaloga i trgovački običaji. To drugo nekad se čini i u odredbi ugovora o rješavanju sporova tako da se navede da će arbitraæa ili sud primijeniti trgovačke običaje. Razumljivo je da time ugovor ne strane ne mogu isključiti primjenu ostalih izvora prava, nego samo pomalo nespretno ugovaraju primjenu trgovačkih običaja ne samo za slučaj spora nego i inače u pravnom odnosu. Za razliku od prvog, u drugom navedenom primjeru valja smatrati da se trgovački običaji primjenjuju kao izvor prava za uređenje svih pitanja pravnog odnosa, a ne ograničeni samo na ona koja su točno spomenuta u ugovoru.

Za to je dovoljno i da se u ugovoru pozove ili uputi na nešto što je uo bičajeno, primjerice da se koristi uobičajena ambalaæa, snose troškovi koji su uobičajeni za određeni prijevoz, plati cijena na uobičajeni način, izjavi prigovor na kvalitetu robe na uobičajeni način, plati uobičajena provi zija i sl. Bitno je da se iz izraza upotrijebljenih u ugovoru moæe utvrditi pra va volja ugovornih strana da se primijeni trgovački običaj.

U pravilu će se primjena trgovačkog običaja ugovarati za točno određeni obvezni odnos koji nastaje ugovorom što ga sklapaju ugovorne strane. To međutim ne isključuje mogućnost da se ugovori primjena trgo vačkog običaja i na obvezne odnose koji nastanu drugim ugovorima i prav nim poslovima izvan ugovora kojim je primjena ugovorena. Ti ugovori mogu biti više ili manje pravno povezani, ali i posve odvojeni od ugovora kojim se ugovara primjena običaja.

Tako se osnovnim, glavnim ili okvirnim ugovorom moæe ugovoriti primjena nekog trgovačkog običaja ili općenito trgovačkih običaja na sve posebne ugovore koje će ugovorne strane sklopiti na temelju osnovnog, glavnog ili okvirnog ugovora. Trgovački je običaj tada lex contractus za sve pravne odnose u koje ugovorne strane stupe posebnim ugovorima, osim ako bi one nekim posebnim ugovorom isključile njegovu primjenu na pravni odnos koji njime nastaje tako što bi u njemu izričito izrazile volju da se ne primijeni prije ugovoreni običaj ili općenito običaji ili ako bi neko pitanje koje se uređuje trgovačkim običajem drukčije uredile tim ugovorom.

Nema zapreke ni za to da se ugovori primjena određenih ili svih trgo vačkih običaja na ugovore koje će ugovorne strane sklopiti između sebe ili samo na ugovore nekog određenog tipa ili na ugovore koji se odnose na određeni predmet ugovora, iako se ti ugovori ne odnose na ugovor kojim se ugovara primjena trgovačkog običaja kao posebnog u odnosu prema osnov nom, glavnom ili okvirnom ugovoru. Moæe se ugovoriti i primjena trgovačkih običaja za uređenje pravnih odnosa iz pregovora i općenito za sklapanje budućih ugovora između ugovaratelja, npr. kad je riječ o osobama koje stalno i masovno sklapaju ugovore kao što je to u odnosima u veleprodaji i između osoba u veleprodaji s onima iz maloprodaje, stalnih dobavljača sirovina i poluproizvoda s proizvođačima, proizvođača sa stalnim kupcima, pruæatelja usluga s korisnicima tih usluga. Ugovaratelji koji međusobno stalno posluju mogu ugovoriti primjenu trgovačkih običaja i na druge obvezne odnose koji bi ubuduće nastali između njih iako nisu ugovorne naravi.

D) PRIMJENA OBJEKTIVNE TEORIJE O PRIMJENI OBIČAJA

Za razliku od izloæenog subjektivnog pristupa primjeni običaja, Zakon u čl. 12, st. 2., pored pojedinačnih slučajeva o kojima

je već bilo riječi,49

ponovo uvodi u naše trgovačko pravo objektivno mjerilo za primjenu trgovačkog običaja po uzoru na ono što je u nas već uvedeno pristupanjem Konvenciji UN o ugovorima o međunarodnoj kupoprodaji robe koja se primjenjuje kao

hrvatsko trgovačko pravo za uređenje međunarodne kupo prodaje. Zakon, naime, propisuje da se u odnosima među trgovcima primje njuju i trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima, ako sudionici u njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu. Formulacija koja se koristi u čl. 9, st. 2. Konvencije nešto je drukčija, ali se njome

zapravo izraæava ista temeljna misao.50

Slično je i u odnosu na UNIDROIT načela međunarodnih trgovačkih ugovora i Načela

europskog ugovornog prava, premda postoje neke razlike u formulacijama.51

Prvi spomenuti izvor, naime, govori o širokom poznavanju običaja u međunarodnoj trgovini, o čemu drugi ne govori, dok analiza teksta pre osta log dijela obaju izvora upućuje na to da je usprkos različitim formula cijama zapravo riječ u biti o istom sadræaju.

Objektivno mjerilo za primjenu običaja zahtijeva “da se u odnosima među trgovcima primjenjuju trgovački običaji koje trgovci redovito primje njuju u istim takvim odnosima”, što znači da za to nije potrebno da su bili poznati ugovornim stranama, pa se čak ne traæi niti da su im morali biti poznati, premda bi se obveza poznavanja mogla izvesti iz okolnosti da je riječ o stručnjacima koji djeluju u određenoj poslovnoj grani. Na to posebno upućuje i zakonska obveza postupanja u ispunjenju obveze iz profesionalne djelatnosti s paænjom dobrog stručnjaka koja obuhvaća i poštovanje spomenutih običaja (čl. 10, st. 2. Zakona). Kako se njome nalaæe primjena običaja na objektivnoj osnovi, ne postavlja se pitanje njihova poznavanja odnosno nepoznavanja.

Zakon daje osnovu za primjenu trgovačkih običaja koji su se razvili u određenoj poslovnoj grani, jer upućuje na redovitu primjenu trgovačkog običaja među trgovcima u istim odnosima kao što je onaj na koji treba primijeniti običaj. Takvo objektivizirano mjerilo otvara dvije mogućnosti utvrđenja o kojim je običajima riječ:

a) da je riječ o trgovačkim običajima koji se primjenjuju na određeni tip ugovora (imenovani ili neimenovani) i

b) da je riječ o trgovačkim običajima koji se primjenjuju u određenim obveznim odnosima u nekoj poslovnoj grani, struci.

Uzmu li se u obzir spomenuti međunarodni instrumenti kojima se uređuje primjena običaja, češće će se primijeniti to drugo

rješenje, što naravno ne isključuje i običaj koji se primjenjuje u više struka.52

Konvencija UN govori o ugovorima iste vrste u

dotičnoj struci, UNIDROIT načela o poštovanju običaja od ugovornih strana u odgovarajućoj struci, a Načela europskog prava o

osobama koje se nalaze u istom poloæaju kao i ugovorne strane. Iako ovaj posljednji primjer dopušta i šire tumačenje, njegov

smisao ipak upućuje na to da u tome ne treba traæiti razliku u pristupu, jer će i tu ponajprije biti riječ o trgovačkom običaju u nekoj struci. Takav zaključak je logičan. Za primjenu trgovačkog običaja Zakon zahtijeva da se

redovito primjenjuje, što znači da se u praksi ponavlja primjena određenih rješenja do te mjere da je riječ o njezinoj ustaljenosti (redovitosti) među trgovcima. Redovita primjena znači da se nešto primjenjuje uvijek kada se za time pokaæe potreba, a ona se javlja u istim situacijama u kojima se zahtijeva rješavanje istog pitanja. Do toga dolazi u obveznim odnosima u istoj grani poslovanja (npr. kopneni prijevoz, morski prijevoz, zračni prijevoz, hotelska industrija) u vezi s istim ili srodnim predmetom ugovora (točno određenom robom, skupinom srodne robe, uslugom ili srodnom skupinom usluga), jer u pravilu u okviru toga moæe doći do ponav ljanja koje dovodi do redovitosti primjene istovjetnog rješenja među pripadnicima iste struke ili grane poslovanja. Riječ je dakle o posebnim trgo vačkim običajima. Postupanje mora obuhvatiti određeni poslovni krug trgovaca i biti šire od odnosa između točno

određenih osoba,53

što će reći da za to nije dovoljna praksa koja postoji samo između ugovaratelja, nego uopće trgova ca tog kruga. To ne isključuje postojanje lokalnih običaja, tj. da se neki običaj razvije i primjenjuje u cijeloj određenoj grani poslovanja, nego samo na točno određenom području (sajmu, luci, gradu, regiji, burzi). I tada je riječ o posebnom trgovačkom običaju koji se primjenjuje u nekoj grani poslovanja ili struci, ali samo na nekom uæem području. U konkurenciji više različitih običaja u nekoj struci na određenom području imaju prednost oni koji se primjenjuju samo na tom području. Pritom valja u pravilu uzeti u obzir mjesto gdje je teæište ugovora odnosno

mjesto ispunjenja.54

Stoga će takvim trgovačkim običajem biti vezan i onaj tko ulazi u poslovni odnos u mjestu gdje se on primjenjuje, iako mu nije poznat, jer tamo inače ne posluje. Riječ je, naime, o primjeni općeg pravila o primjeni pravnih normi koje međusobno konkuriraju, tj. da posebna norma ima prednost u primjeni pred općom, pri čemu treba smatrati posebnom onu koja vrijedi samo na nekom uæem području. Kako je kod običaja riječ o normi, i za njihovu primjenu, kada je u konkurenciji više njih, valja primijeniti opća pravila o odnosu opće i posebne te starije i novije norme. Time se ne isključuje mogućnost da se stvore i tzv. opći trgovački običaji, takvi koji nisu ograničeni samo na određenu struku ili poslovnu granu nego nastaju šire od nje i primjenjuju se na odnose trgovaca u više njih pa čak i općenito na odnose u svim poslovnim granama. No, riječ je o iznimkama što je i razumljivo s obzirom na izloæenu tehniku nastanka trgo vačkih običaja i redovitost njihove primjene. Kada i postoje, prednost u primjeni daje se posebnim trgovačkim običajima. Temelj zakonskoj normi kojom se propisuje primjena trgovačkih običaja jest da ugovorne strane ne smatraju potrebnim ugovorom urediti nešto što je već uređeno i uvrijeæeno kao

općeprihvaćeno postupanje u poslovnoj praksi.55

Ako iz definicije trgovačkog običaja proizlazi da trgovci očekuju jedan od drugoga da će postupati u skladu s običajem, nema potrebe da se posebno ugovara njegova primjena. Zakon tako daje pravnu osnovu za to da se ono što je ustaljeno i uvrijeæeno primijeni i kad nije izričito ugovoreno. Ako postoji jasan trgovački običaj u nekoj grani trgovine ili na nekome mjestu koji se redovito primjenjuje, on obvezuje jednako kao da je isto takvo rješenje uneseno u ugovor, pa se za to čak i ne traæi da su ugovorne strane

svjesne postojanja trgovačkog običaja.56

One za nj ne moraju ni znati pa čak i kad je riječ o inozemnoj osobi u

pogledu vaæenja domaćih običaja.57

Iako se primjenjuje pored, trgovački se običaj nikada ne moæe primijeniti

protiv volje ugovornih strana.58

Zakon zato propisuje da se trgovački običaj za koji su inače ispunjene pretpostavke što se traæe za njegovu primjenu neće primijeniti ako su sudionici u obveznom odnosu izričito ili prešutno isključili njegovu primjenu (čl. 12, st. 2). Za to da bi se isključio automatizam primjene trgovačkog običaja prema objektivnoj teoriji potrebno je da trgovci, sudionici u obveznom odnosu, izjave volju da se ne primijeni neki običaj koji bi inače trebalo primijeniti na njihov obvezni odnos. Takva volja ugovornih strana moæe biti izričita, tj. izričitim navođenjem u ugovoru da se isključuje primjena nekog običaja ili pak općenito svih običaja. U tom slučaju nastaje praznina u dijelu u kojem neko pitanje nije uređeno ugovorom, a uredilo bi se primjenom trgovačkog običaja da nije isključen. Ta se praznina tada prvenstveno popunjava tumačenjem ostalih odredbi ugovora, a ako to nije moguće, dispozitivnim propisom te u nedostatku njega ostalim izvorima niæeg hijerarhijskog reda. Ugovorne strane mogu izraziti volju za isključenjem primjene trgovačkog običaja i tako da ugovorom urede neko pitanje drukčije od onoga kako se ono uređuje trgovačkim običajem, čime zapravo isključuju primjenu tog običaja koji ne moæe protusloviti volji ugovornih strana izraæenoj u ugovoru, jer se njome stvara lex contractus. O prešutnom je isključenju primjene trgovačkog običaja riječ, na primjer, kada trgovci, sudionici u obveznom odnosu, razviju međusobnu praksu o ne kom pitanju, koje se inače uređuje običajem, suprotnu onome što on pred viđa. Oni time ne izraæavaju izričitu volju za isključenjem primjene trgo vačkog običaja, nego to čine prešutno svojim postupanjem kojim zapravo dopunjuju ugovor. Kako takva praksa između njih dolazi do primjene prije trgovačkog običaja, time se isključuje i njegova primjena. Kad se primjenjuje, trgovački običaj sluæi za tumačenje izjava volje trgovaca u obveznom odnosu i za

uređenje pravnih posljedica njihovih radnji ili propusta.59

U tom posljednjem slučaju djeluje kao norma čija povreda ima kao posljedicu primjenu sankcije kao i u slučaju povrede nekog drugog izvora trgovačkog prava. Tako poduzimanje neke radnje ili propust da je se poduzme ima kao posljedicu povredu obveznog odnosa, npr. ugovo ra ili nekog drugog pravnog posla, ako bi to bilo protivno trgovačkom običaju za koji su ispunjene pretpostavke da ga se primijeni. To dovodi do odgovor nosti za time

počinjenu štetu, moæe imati posljedicu da druga ugovorna strana u povodu toga stječe neka prava, prema okolnostima npr. pravo na raskid ugovora, pravo na ugovornu kaznu, liquidated damages, pravo na zatezne kamate.

Zakon prvi put u nas izričito propisuje da se trgovački običaj, ako su ispunjene pretpostavke koje se traæe za njegovu primjenu, primjenjuje i kad je suprotan dispozitivnom propisu (čl. 12, st. 3). Time je prihvaćeno stajalište doktrine o tom pitanju kojemu je do stupanja novog Zakona na snagu na putu izričita odredba sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima o kojoj je već bilo riječi. Tako se novim zakonom vraća na stanje kakvo je bilo prije donošenja sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima. No, za razliku od njega, sada se više ne razlikuju dispozitivne odredbe Zakona od drugih dispozitivnih propisa, nego u oba slučaja

vrijedi isti pravni reæim.60

Ovdje nije riječ o derogiranju dispozitivnog propisa, jer se to ne moæe učiniti trgo vačkim običajem, nego samo o redoslijedu primjene običaja u konkretnom slučaju prije tog propisa. Razumije se da trgovački običaj ne moæe imati pred nost u primjeni pred prisilnim propisom, štoviše protivnost prisilnom propisu u potpunosti ga isključuje.

Ono što vrijedi za primjenu trgovačkih običaja vrijedi i za primjenu uzanci, samo što njih kao kodificirane trgovačke običaje valja u nas primijeniti prije pojedinih posebnih trgovačkih običaja. Posebne uzance utvrđuje Hrvatska gospodarska komora (čl. 9,

t. 8. Statuta Komore). U nas su, naime, sada u primjeni samo posebne uzance o kojima je već bilo riječi.61

Opće uzance za promet robom više se neće primjenjivati na obvezne odnose među trgovcima koji nastanu nakon što stupi na snagu novi Zakon o

obveznim odnosima, osim u slučaju da ugovorne strane ugovore njihovu primjenu i tako učine da one budu lex contractus.62

To praktički znači da bi se Opće uzance za promet robom mogle primijeniti samo pod pretpostavkom iz čl. 12, st. 1. Zakona, tj. primjenom subjektivne teorije o primjeni običaja. Te se uzance iz već izloæenih razloga u nas u praksi više ne primjenjuju pa time nije ni ispunjena pretpostavka koja se u čl. 12, st. 2. Zakona traæi za primjenu trgovačkog običaja.

Kako su Opće uzance za promet robom najvećim dijelom sadræavale rješenja koja izvorno nisu bila običaji, ali su se dugom primjenom koristila kao da je riječ o običajima, logično je da su bile prenesene već u sadašnji Zakon o obveznim odnosima, a neke od onih preostalih i u novi Zakon. To je utjecalo na prestanak njihove primjene, čime je prestala postojati ionako nategnuta pretpostavka za to da je riječ o kodificiranim trgovačkim običajima. Kao pojedinačni trgovački običaji mogle bi se danas primijeniti samo pojedine od Općih uzanci koje doista imaju karakter trgovačkog običaja u mjeri u kojoj se njihova rješenja danas još primjenjuju u trgovačkoj praksi, kao što je to npr. s određivanjem pojma promptne isporuke robe (Opća uzanca br. 81), upotreba izraza koji označavaju rok izvršenja isporuke u toku kalendarskog mjeseca (Opća uzanca br. 82), upotreba izraza da je roba u trenutku sklapanja ugovora utovarena (Opća uzanca br. 83), da je predana na krcanje (Opća uzanca br. 84), da je prestala zapreka za plovidbu (Opća uzanca br. 85), da se isporuka ima obaviti uz rok određen vremenskim razmakom (Opća uzanca br. 86), opće uzance kojima se uređuju tehnički detalji utvrđivanja količine robe (Opće uzance br. 115 i sl.). No, tada je riječ o pojedinačnim trgovačkim običajima za primjenu kojih valja ispuniti pretpostavke iz čl. 12. Zakona, a okolnost da su oni sadræani u Općim uzancama za promet robom samo olakšava njihovu jednoobraznu primjenu, jer je ona bila uvedena tim uzancama i nastavljena nakon što se više ne primjenjuje u njima predviđena pretpostavka za njihovu primjenu.

Bez obzira na odredbe pojedinih posebnih uzanci kojima se uređuje njihova primjena, za ocjenu hoće li ih se u nekom konkretnom slučaju primi jeniti mjerodavne su samo odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje primjena trgovačkih običaja (čl. 12). Riječ je o prisilnopravnim normama kojima ne moæe proturječiti trgovački običaj. Predviđa li neka

od posebnih uzanci drukčije mjerilo za njihovu primjenu, ona se neće moći pri mijeniti jer je protivna prisilnom propisu.

Trgovački običaji ne mijenjaju pravnu narav ako ih neka od ugovor nih strana ili neka institucija unese u opće uvjete poslovanja. No, tada će se primijeniti kao lex contractus, jer se opći uvjeti poslovanja kao sastavni dio ugovora primjenjuju prije ostalih izvora trgovačkog prava. Unošenjem u opće uvjete poslovanja trgovački običaji ne prestaju, samo što će se u konkretnom slučaju u kojem su opći uvjeti poslovanja postali sastavnim dijelom ugovora primijeniti kao sadræaj ugovora. Svaka odredba

općih uvjeta poslovanja po tome ima prednost u primjeni pred trgovačkim običajem.63

No, moguće je i da se opći uvjeti poslovanja primijene među ugovornim stranama na temelju trgovačkog običaja iz kojega proizlazi njihova primjena, iako ih ugovorne strane nisu izričito ugovorile. To moæe biti slučaj ako se u nekoj poslovnoj grani ili struci uobičaji primjena nekih općih uvjeta poslovanja. Opći uvjeti poslovanja tada nisu trgovački običaji, nego trgovački običaj upućuje na njihovu primjenu.

To je obično slučaj s općim uvjetima poslovanja kad se u nekoj poslovnoj grani posluje isključivo uz njihovu primjenu pa je trgovcima po znato da je to tako i da moraju računati s time da će se poslovi obavljati na temelju određenih općih uvjeta poslovanja i kada ih izričito ne ugovore, kao npr. ako svi špediteri posluju na temelju nekih njima zajedničkih općih uvjeta poslovanja koje obično izdaje njihovo udruæenje, kad je riječ o bankama i drugim trgovcima u nekoj struci udruæenim u

stručnom udruæenju koje izdaje opće uvjete i dr.64

Moguće je i da opći uvjeti poslovanja sadræa vaju isključivo trgovačke običaje, ali i da se tako primjenjuju da time sami postanu trgovački običaj primjena kojeg više ne ovisi o tome hoće li se

ugovoriti njihova primjena.65

Standardiziranje trgovačkih klauzula i termina, osobito na međuna rodnoj razini, olakšava ugovaranje, jer pozivanjem na njih ugovorne strane ušteđuju naporna pregovaranja o brojnim detaljima koji su njima uređeni. Oni se primjenjuju na temelju toga što se ugovorne strane na njih pozovu u ugovoru. Time se znatno skraćuje tekst ugovora iako se sadræajno pokriva ono što ugovorne strane njime æele urediti. Sadræaj tih klauzula velikim dijelom čine trgovački običaji koje tvorci klauzula i termina (najčešće među narodne trgovačke asocijacije, primjerice Međunarodna trgovačka komora u Parizu, međunarodne asocijacije pripadnika određene struke ili određenih struka kao što je primjerice Međunarodna federacija savjetodavnih inæenjera - FIDIC) u njih unose i sistematiziraju rješenja pogodna za praksu uobličena u pojedine klauzule i termine, opće uvjete poslovanja i tipske ugovorne formulare.

Klauzule mogu izraditi i preporučiti i nacionalne asocijacije gospodarstvenika, posebno one koje obuhvaćaju sudionike u određenoj grani trgovine, burze koje češće utvrđuju uzance, a mogu ih izraditi i pojedini značajniji sudionici u trgovačkom poslovanju i nuditi ih u okviru prijedloga za sklapanje ugovora tako što ih objave kao popis klauzula formuliranih u obliku općih uvjeta poslovanja ili definicija kojima objašnjavaju pojedine termine. Za primjenu tih klauzula treba ispuniti one pretpostavke koje se općenito za to traæe u ugovornom pravu bez obzira na to što one većim ili manjim dijelom sadræavaju trgovačke običaje. Ne pozovu li se ugovorne strane u ugovo ru na neku od klauzula, time još nisu isključile primjenu pojedinog trgovačkog običaja kojeg je sadræaj u njoj preuzet, ako su za njegovu primjenu ispunjene pretpostavke koje propisuje Zakon. Pozovu li se pak na klauzulu, trgovački će se običaj primijeniti u onom sadræaju kakav je preuzet u klauzuli, jer je to volja ugovornih strana kojom se isključuje ono rješenje iz trgovačkog običaja koje nije prihvaćeno u klauzuli.

Vrlo poznati primjer toga su klauzule Incoterms koje je izdala Među narodna trgovačka komora u Parizu, sada u izdanju iz

2000,66

i preporučila njihovu upotrebu u međunarodnim trgovačkim poslovima. Iako do brim dije lom sadræavaju trgovačke običaje, pravila Incoterms po pravnoj su naravi opći uv jeti poslovanja i primjenjuju se pod općim pretpostavkama koje se traæe za primjenu tih uvjeta. Ugovorne ih strane stoga moraju pozivanjem na njih uključiti u svoj ugovor. One to mogu učiniti tako da ugovore neku od po nu đenih klauzula i odmah odrede ugovorom da je riječ o klauzuli Incoterms 2000 ili da ugovore neku klauzulu, a poslije u nekoj općoj odredbi ugovora, pa i onoj o izboru mjerodavnog prava za ugovor, navedu da se primjenjuju klauzule Incoterms 2000. Ne primjenjuju se kao trgovački običaj, iako se u praksi sve više smatra da pozivanje u prekomorskoj

trgovini na neku od klauzula sadræanih u Incotermsu znači i pozivanje na Incoterms.67

S tim se, međutim, ne moæe sa sigurnošću računati.

Poznati primjer pravila u kojima su dijelom sadræani i trgovački običaji jesu Jednoobrazna pravila i običaji (praksa) za

dokumentarne akreditive koje je donijela Međunarodna trgovačka komora u Parizu.68

Banke cijelog svijeta beziznimno se koriste tim pravilima i čine ih sastavnim dijelom ugovo ra o otvaranju dokumentarnog akreditiva koji sklapaju s nalogodavcem. Iako sadræavaju i trgovačke običaje na tom području, primjenjuju se tako da se njihova primjena u praksi izričito ugovara, pa ni tu nije riječ o pri mjeni tamo sadræanih običaja prema pretpostavkama koje se za to traæe Zakonom. No primjena Pravila mogla bi,

prema okolnostima, među trgovci ma doći u obzir i na temelju trgovačkog običaja.69

S obzirom na praksu banaka, jedva da bi se moglo očekivati da do primjene moæe doći na temelju trgovačkog običaja, jer potrebu za tim isključuje redovito ugovaranje primjene Pravila u ugovoru.

E) UTVR–IVANJE TRGOVAČKIH OBIČAJA

Novi Zakon o obveznim odnosima nije ništa promijenio u pogledu utvrđivanja trgovačkih običaja. Riječ je i dalje o činjeničnom pitanju pa je u slučaju spora teret dokaza na onome tko se poziva na običaj. U slučaju spora pred sudom za to vrijede opća pravila dokazivanja, tj. postojanje trgovačkog običaja moæe se dokazivati svim dokaznim sredstvima, primjeri ce vještačenjem, svjedocima, uvidom u odluke sudova i arbitraæa, uvidom u lite raturu, pa i eventualnim potvrdama mjerodavnih

institucija. Kad je riječ o posebnim uzancama, nije potrebno posebno dokazivanje, jer su one objav ljene, no bilo bi moguće dokazati da se više ne primjenjuju pa da stoga nije ispunjen uvjet koji se primjenom objektivnih mjerila iz čl. 12, st. 2. Zakona traæi za njihovu primjenu. Stoga u vezi s njima postoji predmni jeva da se primjenjuju, pa onaj tko tvrdi suprotno, mora to i dokazati.

Budući da je notorno da se Opće uzance za promet robom više ne primjenjuju, moguće je dokazivati da se pojedine od njih ipak primjenjuju. Pritom ne vrijedi predmnjeva primjene kao u pogledu posebnih uzanci, premda su i one bile objavljene. Razlika je, međutim, u tome što je najveći dio tih uzanci sada unesen u Zakon o obveznim odnosima, a onaj njihov dio koji ionako nisu činili trgovački običaji sada je uređen pravilima čistog obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima. Treba, naime, imati na umu i da su Opće uzance za promet robom uređivale ugovor o kupoprodaji te da su se samo na odgovarajući način, a ne neposredno, primjenjivale na druge ugovore prometa robom, a ne na ugovore koji se odnose na neku određenu robu, zbog čega su bile opća pravila koja odgovaraju i onome kako se ugovori uređuju Zakonom. Potreba dokazivanja trgovačkih običaja iz Općih uzanci za promet robom otpada ako su ugovorne strane ugovorile njihovu primjenu.

Hrvatska gospodarska komora potvrđuje postojanje i sadræaj poslovnih (trgovačkih) običaja na području Republike Hrvatske (čl. 9, t. 8. i čl. 12, st. 2. Statuta Hrvatske gospodarske komore). Ona o tome izdaje uvjerenja koja imaju značaj javne isprave, a na njih se moæe uloæiti prigovor upravnom odboru Komore. Takva se isprava moæe pobijati po općim pravilima o pobijanju

javnih isprava. Spomenutu ovlast imaju i trgovačke komore u drugim zemljama, primjerice u Njemačkoj, Austriji.70

Hrvatska gospodarska ko mora nema monopol na izdavanje uvjerenja o postojanju i sadræaju trgo vačkih običaja, pa to mogu činiti i druge osobe, posebice asocijacije gospo darstvenika za trgovačke običaje koji vaæe u pojedinoj grani gospodarstva ili struci, burze za trgovačke običaje koji se primjenjuju u poslovima što se na njoj sklapaju, npr. burza vrijednosnih papira ili neko drugo organizirano træište tim papirima. Ako isprave koje se tako izdaju nemaju svojstvo javne isprave, s njima će se postupati kao sa svim drugim ispravama. Dokazuje li se postojanje i sadræaj trgovačkog običaja vještačenjem, sud ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka slobodnom ocjenom dokaza, pri čemu uzima u obzir metodu kojom je vještak došao do saznanja o trgovačkom običaju i njego vom sadræaju i ocjenjuje ispravnost zaključka koji proizlazi iz prikazanog nalaza. Uvijek je moguć i protudokaz. Okolnost da je riječ o činjeničnom pitanju ograničava i mogućnost izjavljivanja revizije u parnici u pogledu utvrđenja trgovačkog običaja.

Novi Zakon o obveznim odnosima, za razliku od sadašnjeg Zakona, izričito uređuje primjenu prakse u obveznim odnosima među trgovcima. Propisao je da se u tim odnosima primjenjuje praksa koju su trgovci među sobno razvili (čl. 12, st. 1). Time je i propisom određena osnova za primjenu te prakse kao dijela ugovora. Stupanje novog Zakona na snagu neće ništa promijeniti u pravnoj naravi tog izvora prava, pa i dalje vrijedi ono što je o tome već rečeno u izlaganjima o primjeni te prakse na temelju sa da šnjeg Zakona o obveznim odnosima. To znači da će ono što se ugovorom ugovori imati prednost pred praksom razvijenom među ugovornim stra nama, premda se i ona smatra sastavnim dijelom ugovora, ali će ta praksa imati prednost pred trgovačkim

običajima71

jer je ipak riječ o sastavnom dijelu ugovora.

F) HIJERARHIJA IZVORA TRGOVAČKOG PRAVA

Izloæene promjene pretpostavki za primjenu trgovačkih običaja, koje će se primijeniti nakon što stupi na snagu novi Zakon o obveznim odnosima, dovest će do izmjene hijerarhijskog redoslijeda primjene izvora trgo-vačkog prava. I dalje će na prvome mjestu biti ugovor u mjeri u kojoj nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Spo menuto ograničenje autonomije ugovornih strana propisano je u čl. 2. novog Zakona. Pod ugovorom se i dalje smatra sve ono što je njegov sastavni dio, pa prema tome i opći uvjeti poslovanja, ako su ispunjene pretpo stavke za njihovu primjenu i praksa koju su ugovaratelji međusobno razvili.

Do razlike dolazi u vezi s primjenom trgovačkih običaja. Iza ugovora po hijerarhijskom se redu, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za njihovu primjenu, primjenjuju posebne uzance, pa posebni trgovački običaji, a zatim opći trgovački običaji, među koje valja ubrojiti i pojedine Opće uzance za promet robom za koje se dokaæe da se još primjenjuju. Takav redoslijed proizlazi iz pravila da se posebna norma primjenjuje prije opće, a kodificirana norma istog ranga prije one koja to nije. Tek ako nema nijednog od spomenutih izvora, primjenjuju se dispozitivni propisi Zakona i drugih zakona te nakon toga sudska i arbitraæna praksa pa pravna znanost, pod istim uvjetima pod kojima dolaze u obzir na temelju sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima.

Hijerarhija izvora trgovačkog prava na temelju novog Zakona o obveznim odnosima stoga izgleda ovako:

1.ugovor u mjeri u kojoj nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, uključujući

opće uvjete poslovanja i praksu razvijenu među ugovornim stranama,

2.posebne uzance,

3.posebni trgovački običaji,

4.opći trgovački običaji uključujući, tu i pojedine od Općih uzanci za promet robom ako se još primjenjuju,

5.dispozitivni propisi,

6.sudska i arbitraæna praksa i

7.pravna znanost - posredno.

Takav hijerarhijski redoslijed primjene izvora trgovačkog prava konačno će, nakon stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima, uspostaviti stanje koje odgovara naravi tih izvora, pri čemu će trgovački običaji nakon 27 godina ponovo zauzeti mjesto koje im pripada.

5. ZAKLJUČAK

Načelo autonomije ugovornih strana koje posebno dolazi do izraæaja u trgovačkom pravu temelj je za stvaranje pravila postupanja koja nastaju u poslovnoj praksi. Time je postavljen temelj za nastajanje i primjenu trgo vačkih običaja koji su ostali značajan izvor trgovačkog prava i nakon što je srednjovjekovno staleško pravo trgovaca (lex mercatoria, ius mercatorum) zamijenjeno nacionalnim kodifikacijama kao velikim izvorom trgovačkog prava. Usprkos pretenzijama da se smanji utjecaj do tada najznačajnijeg iz vora trgovačkog prava i da se trgovački odnosi urede propisima, trgo vačke se običaje nije moglo isključiti iz skupine izvora trgovačkog prava. Dotadašnji domet trgovačkih običaja time je doduše bio suæen, a povećan je broj izvora prava koji se primjenjuju na trgovačke odnose. Dispozitivnost propisa kojima se uređuju obvezni odnosi omogućuje stvaranje pravila pona šanja koja pred njima imaju prednost. Karakter, učestalost i tipiziranje po slov nih odnosa među trgovcima doveli su do toga da se, za razliku od drugih grana prava, trgovačko pravo odlikuje većom heterogenošću izvora koji ga čine, među kojima trgovački običaji i dalje zauzimaju vaæno mjesto.

Ni brojne dræavnopravne promjene ni uz to vezani ideološki utjecaji nisu u prošlom stoljeću mogli u nas isključiti primjenu trgovačkih običaja, koliko se god u teorijskom smislu upućivalo na njihovu konzervativnost, jer je pravna tehnika uređenja gospodarskih odnosa u biti uvijek ista bez obzira na ideološku pripadnost sudionika u poslovnim odnosima. Ozbiljna promjena u tome bila je učinjena samo 1978. donošenjem sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima zbog impresioniranosti tvoraca tog zakona veličinom zahvata u pravni sustav i u vezi s time nastojanjem da se dispozitiv nim odredbama tog zakona dade prednost pred običajima. Novim Zakonom o obveznim odnosima stvari su vraćene na pravo mjesto.

Moderno trgovačko pravo, a naročito ono kojim se uređuje među narodna trgovina, obiljeæeno je oæivljavanjem onoga na čemu se temeljila srednjovjekovna lex mercatoria, uređenja trgovačkih odnosa pravilima koja nastaju u poslovnoj praksi i ne potječu od zakonodavca. Suæivot dræavnog i tzv. nedræavnog prava je stvarnost. Tzv. meko pravo (soft law) ima sve veću vaænost, a granice autonomije svode se na ustavne odredbe, prisilne propise i pravila morala. Kako su u trgovačkom pravu prisilni propisi iznimka, a dispozitivni pravilo, ostavljen je vrlo velik prostor za to da gospo dar stvenici stvore svoje vlastite izvore prava. Novi Zakon o obveznim odnosima sadræava o tome moderna rješenja. Time će se 1. siječnja 2006. okončati odstupanje našeg prava od suvremenih tendencija u pravu na tom području koje traje već 27 godina. Tako se uklanja i posljednja smetnja da bi naše trgovačko pravo moglo u potpunosti i na vrijeme slijediti suvremeni pravac razvoja tog prava u drugim zemljama i na međunarodnoj razini.

FUSNOTE

¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸*

Akademik Jakša Barbić, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu **

Rad je objavljen u znanstvenom časopisu Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, br. 492, 2005., str. 47-87. 1

Tu valja spomenuti francuski Code de commerce iz 1807., španjolski Codigo de commercio iz 1829. i njemački Das allgemeine deutsche Handelsgesetzbuch iz 1861. koji je 1862. u Austriji bio uveden kao Allgemeines Handelsgesetzbuch. Spomenuti austrijski zakonik bio je uzor za hrvatsko--ugarski Trgovački zakon donesen 1875. kao zakonski članak XXXVII. zajedničkog Hrvatsko--ugarskog sabora.

2

Goldštajn, A., Privredno ugovorno pravo, Zagreb, 1967, str. 17, i Trgovačko ugovorno pravo, Zagreb, 1991, str. 143. Više o tome u: Osman, F., Les principes généraux de la lex mercatoria, Paris, 1992, str. 9 i sl. Lex mercatoria nije ostala srednjovjekovni fenomen, nego je i danas, naravno s drukčijim sadræajem, ponovo vrlo æiv izvor prava prvenstveno za uređenje međunarodnih trgovačkih ugovora, ali se ne moæe zanemariti ni kad je riječ o primjeni u nacionalnim okvirima. Suvremeni fenomen toga u najnovije vrijeme u nas obrađuje Vukmir, B., Načela međunarodnih trgovačkih ugovora 2004. prema UNIDROIT i lex mercatoria, Pravo i porezi, br. 1/2005, str. 3-10, i Lex mercatoria u novom pravnom okruæenju, Pravo i porezi, br. 3/2005, str. 18-27.

3

Odredba je odgovarala odredbama §-a 1. tadašnjih njemačkog i austrijskog Trgovačkog zakonika. 4

Odredba je odgovarala odredbi §-a 279. tadašnjeg austrijskog Trgovačkog zakonika. 5

Straænicky, M., Predavanja iz trgovačkoga prava, Zagreb, 1926, str. 10. 6

Straænicky, M., ibidem. 7

Straænicky, M., ibidem. Tako i Vrhovni sud u Beču u odlukama br. 4878 od 2.5. 1894. i Rev. br. I/911/11 od 21.11. 1911., objavljenim u: Adler-Clemens, Sammlung der Entscheidungen zum Handelsgesetzbuche pod br. 1789. i 3060, prema: Trgovački zakon valjan za Hrvatsku i Slavoniju (ur. Straænicky, M.), Zagreb, 1918, str. 4, odl. pod. br. 2.

8

Tako i Vrhovni sud u Beču u odluci br. 2663 od 18.4. 1879., objavljenoj u zbirci navedenoj u bilj. br. 7. pod br. 837, prema: Trgovački zakon valjan za Hrvatsku i Slavoniju (ur. Straænicky, M.), Zagreb, 1918, str. 3, odl. pod. br. 1.

9

Winter, V., Trgovački zakon, Osijek, 1912, str. 2. 10

Straænicky, M., ibidem. 11

Tako Vrhovni sud u Beču u odlukama br. 9181 od 9.11. 1871, br. 10340 od 21. 10. 1880., br. 6209 od 15. 5. 1892, br. 11.948 od 31. 10. 1894., objavljenim u zbirci navedenoj u bilj. br. 7 pod br. 340, 934, 1667 i 1811, prema: Trgovački zakon valjan za Hrvatsku i Slavoniju (ur. Straænicky, M.), Zagreb, 1918, str. 4, odl. pod. br. 3.

12

Time su se najviše bavili Goldštajn, A., u o. c. u bilj. br. 2, i kasnije u dosad najtemeljitijoj analizi trgovačkih običaja u našem pravu, pa i za razdoblje koje se ovdje spominje, Marušić, S., Trgovački običaji i Zakon o obveznim odnosima, Pravo u gospodarstvu, br. 3/1999, str. 339 - 373.

13

V. primjere u pojedinim pravima u: Marušić, S., o.c. u bilj. br. 12, str. 345 - 349. 14

Marušić, S., o.c. u bilj. br. 12, str. 349.

15

Marušić, S., ibidem. 16

Ovdje se prvenstveno misli na bivše haaške zakone o sklapanju ugovora o međunarodnoj kupoprodaji tjelesnih pokretnih stvari i o međunarodnoj kupoprodaji tjelesnih pokretnih stvari, Konvenciju UN o ugovorima o međunarodnoj kupoprodaji robe (Beč, 1980), UNIDROIT Principles of International Commercial Contracts 2004. Međunarodnog instituta za unifikaciju privatnog prava u Rimu, Principles of European Contract Law 1998, Parts I, II and III completed and revised, koje je izradila Komisija za europsko ugovorno pravo.

17

V. čl. 13. st. 1. haaškog Jednoobraznog zakona o sklapanju ugovora o međunarodnoj kupoprodaji tjelesnih pokretnih stvari, čl. 9, st. 1. i 2. haškog Jednoobraznog zakona o međunarodnoj kupoprodaji tjelesnih pokretnih stvari i kasnije čl. 9. Konvencije UN o međunarodnoj prodaji robe, čl. 1.8 UNIDROIT načela, čl. 1:105 Načela europskog ugovornog prava.

18

Goldštajn, A., u djelima navedenim u bilj. br. 2, str. 26 u prvonavedenom i str. 152 u drugo navedenom djelu. Takvo određenje prihvaća i Marušić,

S., o.c. u bilj. br. 12, str. 343. 19

Goldštajn, A., o.c. u bilj. br. 2, str. 28, 30. u prvonavedenom i str. 154, 156 u drugo navedenom djelu. 20

Goldštajn, A., ibidem. 21

Goldštajn, A., o.c. u bilj. br. 2, str. 29 u prvonavedenom i str. 155 u drugonavedenom; Marušić, S., o.c. u bilj. br. 12, str. 345. 22

Goldštajn, A., o.c. u bilj. br. 2, str. 32 u prvonavedenom i str. 158 u drugonavedenom djelu. 23

To su bile Lučke uzance iz 1951, Posebne uzance za pojedine vrste i klase duhana iz 1956, Posebne uzance za trgovinu krumpirom iz 1960, Posebne uzance za trgovinu grahom iz 1960, Posebne uzance za trgovinu riæom iz 1960, Posebne uzance za trgovinu riæinom arpom iz 1960, Posebne uzance za trgovinu povrćem iz 1960., Posebne uzance za trgovinu æitarica iz 1960, Posebne uzance za promet blokova i ploča od kamena, mramora i granita iz 1967. i Posebne uzance o građenju iz 1977.

24

Goldštajn, A., o. c. u bilj. br. 2, str. 31-32 u prvonavedenom i str. 157 - 158 u drugo navedenom djelu. 25

Primjer za to je slučaj kada dva trgovca sklope ugovor o kupoprodaji u kojem predvide da je rok za davanje obavijesti o materijalnom nedostatku isporučene robe trideset dana, iako je Zakonom o obveznim odnosima propisano da se to mora učiniti bez odgađanja. Iako takvu odredbu više ne unose u kasnije sklopljene ugovore, prodavatelj se uzastopno ne protivi obavijesti koju mu kupac šalje unutar roka od trideset dana, ali nakon proteka roka propisanog Zakonom, čime se između prodavatelja i kupca uspostavlja praksa da je rok za obavijest o nedostacima robe i dalje trideset dana. Kad prodavatelj prvi put prigovori kupcu da je njegova obavijest o nedostatku robe zakašnjela zato što nije poslana bez odgađanja, ali u spomenutom duljem roku, praksa prestaje, ali će još vaæiti u spornom slučaju u kojem je istaknut prigovor.

26

Goldštajn, A., o. c. u bilj. br. 2, str. 31 u prvonavedenom i str. 157 u drugonavedenom djelu; Marušić, S., o.c. u bilj. br. 12, str. 354 - 355; u starijoj pravnoj knjiæevnosti Straænicky, M., o.c. u bilj. br. 5, str. 202.

27

V. čl. 9, st. 2. bivšeg haaškog Jednoobraznog zakona o međunarodnoj prodaji pokretnih tjelesnih stvari.

28

Straænicky, M., o.c. u bilj. br. 5, str. 10. 29

Goldštajn, A., o.c. u bilj. br. 2, str. 31 u prvonavedenom i str. 157 u drugonavedenom djelu. 30

Goldštajn, A., o.c. u bilj. br. 2, str. 50 u prvonavedenom i str. 176 u drugonavedenom djelu. Ti preostali izvori primjenjivali su se ovim redom: 1 dispozitivni propisi privrednog prava, 2 pravna pravila predratnih trgovačkih zakona - uvjetno, tj. u mjeri u kojoj nisu bila protivna pozitivnim propisima ni sustavu društva, 3 dispozitivni propisi građanskog prava, 4 pravna pravila predratnih građanskih zakonika - uvjetno, tj. u mjeri u kojoj nisu bila protivna pozitivnim propisima ni sustavu društva, 5 sudska praksa i 6 pravna znanost - posredno, tj. samo snagom svoje uvjerljivosti.

31

Taj se naziv upotrebljava i u čl. 143, st. 1. da bi se odredilo kada su ništave odredbe općih uvjeta poslovanja (ako su između ostaloga protivne dobrim poslovnim običajima) te u čl. 863. propisivanjem kod ugovora o organiziranju putovanja da je organizator putovanja duæan putniku pruæiti usluge koje imaju sadræaj i svojstva predviđena ugovorom, potvrdom odnosno programom putovanja i brinuti se o pravima i interesima putnika, u skladu s dobrim poslovnim običajima u toj oblasti.

32

Goldštajn, A., Prolegomena Zakonu o obveznim odnosima, u: Goldštajn, A., Barbić, J., Vedriš, M., Matić, Æ., Obvezno pravo, prva knjiga, Zagreb, 1979, str. 46, 71 - 72; Marušić, S., o.c. u bilj. br. 12, str. 366.

33

To odgovara latinskom izrazu boni mores, a odgovarajući izraz koristi se i u drugim zakono davstvima, npr. u francuskom bonnes moeurs, austrijskom, njemačkom, švicarskom gute Sitten.

34

To čini u čl. 18, st. 2. da bi se odredilo kako je sudionik u obveznom odnosu duæan postupati u ispunjenju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti; u čl. 32, st. 2. kao mjerilo po kojem sud uređuje sadræaj ugovora sklopljenog tako da ugovorne strane njegove sporedne točke uređuju poslije; u čl. 33. kao mjerilo za ocjenu kad izjava koja sadræava sve što je potrebno da bi bila opća ponuda ipak to nije; u čl. 34. kao mjerilo za ocjenu da izlaganje robe u izlogu s naznakom cijene nije ponuda; u čl. 39, st. 2. za ocjenu kad se radnja učinjena na temelju ponude smatra prihvatom; u čl. 44. za ocjenu kad ponuda u slučaju smrti ili nesposobnosti jedne strane gubi učinak; u čl. 61, st. 1. za određivanje svojstava odlučnih za zabludu; u čl. 358, st. 4. za određivanje otkaznog roka u trajnom dugovinskom odnosu koji nije određen ugovorom; u čl. 398, st. 3. za određivanje postojanja prava na odbijanje kamata u slučaju isplate duga prije roka; u čl. 459, st. 3. za mogućnost da ugovor ostane na snazi ako stvar propadne prije sklapanja ugovora; u čl. 516, st. 2. za određivanje mjesta i vremena isplate kupoprodajne cijene ako to nije određeno ugovorom; u čl. 519, st. 2. za određivanje načina predaje stvari; u čl. 534, st. 1. za rok obavještavanja prodavatelja da kod kupoprodaje na pokus kupac ostaje pri ugovoru; u čl. 567, st. 2. za određivanje prava zakupca na uæivanje stvari (pribiranje plodova); u čl. 579, st. 2. za određivanje nedostatka stvari dane u zakup; u čl. 583, st. 1. za određivanje roka za plaćanje zakupnine; u čl. 597, st. 2. za određivanje otkaznog roka kod ugovora o zakupu; u čl. 623, st. 2. za određivanje visine naknade kod ugovora o djelu; u čl. 651, st. 2. za određivanje naknade prijevozniku; u čl. 761. za određivanje naknade nalogoprimcu; u čl. 806. za određivanje visine naknade trgovačkom zastupniku; u čl. 852, st. 1. za određivanje naknade onome tko obavlja kontrolu robe; u čl. 894, st. 3. za određenje provizije turističkoj agenciji; u čl. 895, st. 2. za određenje roka za davanje obavijesti turističke agencije ugostitelju o odustanku od korištenja angaæiranih smještaj nih kapaciteta.

35

To čini, primjerice, u čl. 481, st. 1., čl. 519, st. 2., čl. 583, st. 1., čl. 623, st. 2., čl. 651, st. 2., čl. 761., čl. 806.36

V. Goldštajn, A., o.c. u bilj. br. 32, str. 51, 73. 37

Tako i Marušić, S., o.c. u bilj. br. 12, str. 362.38

Goldštajn, A., o.c. u bilj. br. 32, str. 72 - 74. Suprotno Marušić, S., o.c. u bilj. br. 12, str. 362, smatra da se ne moæe izbjeći da propis po kojem

se daje prednost dispozitivnim odredbama Zakona vrijedi i za običaje nastale nakon stupanja Zakona na snagu. 39

Uz prije navedene posebne uzance za vrijeme vaæenja sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima donesene su još 1984. Posebne uzance za promet knjiga te 1995. Posebne uzance u ugostiteljstvu i Posebne uzance u trgovini na malo.

40

Zakon o obveznim odnosima objavljen je u Nar. nov., br. 35/05. od 17. oæujka 2005. a stupa na snagu 1. siječnja 2006, s time da se na temelju čl. 1165. Zakona neke njegove odredbe o kamatama (čl. 26, st. 1. do 3. i čl. 29, st. 2. do 6. i st. 8.) počinju primjenjivati 1. siječnja 2008.

41

Zakon je u nas vaæio kao zakon bivše savezne dræave (objavljen u Sl. listu tadašnje SFRJ, br. 29/78, 39/85 i 57/89) koji je 1991. Zakonom

o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91) preuzet kao republički zakon. Prema čl. 2. Zakona o preuzimanju u Republici Hrvatskoj se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima u mjeri u kojoj je u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske te s tim zakonom. Zakon o obveznim odnosima nakon toga bio je više puta izmijenjen i dopunjen.

42

Novi Zakon o obveznim odnosima usklađen je u mjeri u kojoj se to odnosi na materiju koju uređuje sa Smjernicom br. 1999/44/EZ o određenim aspektima prodaje potrošačke robe i garancijama, Smjernicom br. 85/374/EEZ o odgovornosti za neispravne proizvode, izmijenjenom i dopunjenom Smjernicom br. 1999/34/EZ, Smjernicom br. 90/314/EEZ o turističkim paket-aranæma nima, Smjernicom br. 86/653/EEZ o samostalnim trgovačkim zastupnicima, Smjernicom br. 2000/34/EZ o sprječavanju zakašnjenja u plaćanju kod trgovačkih ugovora, Smjernicom br. 1999/93/EZ o elektroničkim potpisima i Smjernicom br. 2000/31/EZ o elektroničkoj trgovini.

43

U nekim se pravnim sustavima i društva uređuju građanskim zakonikom kao što je to, primjerice, slučaj s talijanskim Građanskim zakonikom, ili ih se uređuje u zakonu kojim se uređuju obvezni odnosi kao što je to, primjerice, slučaj sa švicarskim Zakonom o obvezama. U nas su po uzoru na njemačko i austrijsko pravo, osim ortaštva koje je uređeno Zakonom o obveznim odnosima, ostala društva uređena posebnim zakonima (trgovačka društva Zakonom o trgovačkim društvima, zadruge Zakonom o zadrugama, udruge Zakonom o udrugama, društvo za uzajamno osiguranje Zakonom o osiguranju). Razlika od spomenutih zemalja uzora je u tome što je u njima svako trgovačko društvo kapitala uređeno posebnim zakonom, a društva osoba u trgovačkom zakoniku, dok su udruga i ortaštvo uređeni građanskim zakonikom.

44

U čl. 25, st. 2. tog zakona određuje se da su to “poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost”. Riječ je o ostatku iz vremena kad se u nas poduzeće još smatralo pravnom osobom, što nakon donošenja Zakona o trgovačkim društvima više nije slučaj. Tada u nas nije bio određen ni pojam trgovca, pa se ni trgovački ugovori nisu tako nazivali, nego se Zakon koristi pojmom ugovora u privredi.

45

To je omogućeno određenjem pojma trgovca u čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima kao pravne ili fizičke osobe koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pruæanjem usluga na træištu.

46

Schmidt, K., Münchener Kommentar zum Handelsgesetzbuch, Bd. 5, München, 2001, str. 42. 47

V. primjer iz njemačke sudske prakse o takvom trgovačkom običaju razvijenom u trgovini s američkim trgovcima drvom naveden u: Schmidt, K., Handelsrecht, Köln, Berlin, Bonn, München, 1999, str. 25.

48

To odgovara odredbama čl. 9, st. 1. Konvencije UN o ugovorima o međunarodnoj kupoprodaji robe, čl. 1.8. st. 1. UNIDROIT načela neđunarodnih trgovačkih ugovora i čl. 1:105 Načela europskog ugovornog prava. U navedenoj odredbi Zakona te u svim spomenutim odredbama još se dodaje da su strane vezane i međusobno razvijenom praksom.

49

To su slučajevi u kojima se primjenjuje objektivno mjerilo, za što vrijedi ono što je o tome već rečeno u vezi s njegovom primjenom po sadašnjem Zakonu o obveznim odnosima. U novom Zakonu o obveznim odnosima to je propisano u čl. 10, st. 2. da bi se odredilo kako je sudionik u obveznom odnosu duæan postupati u ispunjenju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti; u čl. 29, st. 4. kao mjerilo za određivanje da je ugovorenom stopom zateznih kamata prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana; u čl. 212, st. 4. za određivanje otkaznog roka u trajnom dugovinskom odnosu koji nije određen ugovorom; u čl. 253, st. 2. kao mjerilo po kojem sud uređuje sadræaj ugovora sklopljenog tako da ugovorne strane njegove sporedne točke ostave za kasnije; u čl. 254. kao mjerilo za ocjenu kada izjava koja sadræava sve što je potrebno da bi bila opća ponuda ipak to nije; u čl. 255. kao mjerilo za ocjenu da izlaganje robe u izlogu s naznakom cijene nije ponuda; u čl. 262, st. 2. za ocjenu kada se radnja učinjena na temelju ponude smatra prihvatom; u čl. 267. za ocjenu kada ponuda u slučaju smrti ili nesposobnosti jedne strane gubi učinak; u čl. 280, st. 1. za određivanje svojstava odlučnih za zabludu; u čl. 381, st. 3. za mogućnost da ugovor ostane na snazi ako stvar propadne prije sklapanja ugovora; u čl. 438, st. 2. za određivanje mjesta i vremena isplate kupoprodajne cijene ako to nije određeno ugovorom; u čl. 441, st. 2. za određivanje načina predaje stvari; u čl. 456, st. 1. za rok obavještavanja prodavatelja da kod kupoprodaje na pokus kupac ostaje pri ugovoru; u čl. 530, st. 5. za određivanje nedostatka stvari dane u zakup; u čl. 534, st. 1. za određivanje roka za plaćanje zakupnine; u čl. 547, st. 1. za određivanje trajanja ugovora o zakupu; u čl. 547, st. 2. za određivanje otkaznog roka kod ugovora o zakupu; u čl. 576, st. 1. za određenje trajanja ugovora o najmu; u čl. 567, st. 2. za određenje otkaznog roka; u čl. 613, st. 2. za određivanje visine naknade kod ugovora o djelu; u čl. 664, st. 2. za određivanje naknade prijevozniku; u čl. 775. za određivanje naknade nalogoprimcu; u čl. 820. za određivanje visine naknade trgovačkom zastupniku; u čl. 874, st. 1. za određivanje naknade onome tko obavlja kontrolu robe; u čl. 918, st. 3. za određenje provizije turističkoj agenciji; u čl. 919, st. 2. za određenje roka turističkoj agenciji za obavijest ugostitelju o odustanku od korištenja angaæiranih smještajnih kapaciteta.

50

Ta odredba Konvencije glasi: “Ako nije drukčije dogovoreno, smatra se da su strane prešutno podvrgle svoj ugovor ili njegovo sklapanje običaju koji im je bio poznat ili morao biti poznat te koji je široko poznat u međunarodnoj trgovini i redovito ga poštuju ugovorne strane u ugovorima iste vrste u dotičnoj struci.” Spomenuta formulacija razlikuje se od one iz Zakona utoliko što spominje: a) primjenu običaja na ugovor i na njegovo sklapanje, b) potrebu da je običaj ugovornim stranama bio poznat odnosno da im je morao biti poznat, c) da je običaj široko poznat u međunarodnoj trgovini i d) da se običaj redovito poštuje u ugovorima iste vrste u dotičnoj struci. Sve je to pokriveno odredbom čl. 12, st. 2. Zakona. Zakon, naime, govori o obveznim odnosima, a to obuhvaća ne samo sklapanje ugovora i ugovor nego i više od toga; potreba da je običaj ugovornim stranama poznat ili da im mora biti poznat obuhvaćena je time što Zakon traæi da trgovci običaj redovito primjenjuju u istim takvim odnosima, a kako je riječ o profesionalcima koji moraju poznavati struku i njezina pravila ponašanja jer to proizlazi iz stupnja paænje koju moraju pokazati, običaj im mora biti poznat; zahtjev za široko poznavanje običaja u međunarodnoj trgovini valja po naravi stvari zamijeniti zahtjevom za takvo poznavanje u domaćoj trgovini, što je pokriveno zakonskom formulacijom o redovitoj primjeni običaja; zahtjev za redovitim poštovanjem običaja u ugovorima te vrste i u odgovarajućoj struci odgovara onome što Zakon traæi kad zahtijeva da se običaji primjenjuju “u istim takvim odnosima”.

51

Čl. 1.8 st. 2. UNIDROIT načela glasi: “Strane su vezane običajem koji je širokopoznat i redovito se poštuje u međunarodnoj trgovini od strana u odgovarajućoj struci, osim ako primjena takvog običaja ne bi bila razumna.” Čl. 1:105, st. 2. Načela europskog ugovornog prava glasi: “Strane su vezane običajem koji osobe koje se nalaze u istom poloæaju kao i strane smatraju općenito primjenjivim, osim ako primjena takvog običaja ne bi bila razumna.”

52

V. Lando, O., Beale, H., Principles of European Contract Law, The Hague, London, Boston, 2000, str. 105 za spomenuta načela. 53

Schmidt, K., o.c. u bilj. br. 46, str. 44. 54

Schmidt, K., o.c. u bilj. br. 46, str. 55. 55

Chitty on Contracts, Vol. 1, General Principles, London, 1999, str. 653; Cheshire, Fifoot and Furmston’s Law of Contract, London, Edinburgh, Dublin, 1996, str. 136; Goode, R., Commercial Law, London, 1995, str. 14.

56

Chitty, o.c. u bilj. br. 55, str. 652-653. 57

Krejci, H., Handelsrecht, Wien, 2001, str. 16; Schmidt, K., o.c. u bilj. br. 46, str. 53-54. Interesantno je da Konvencija UN o ugovorima o međunarodnoj kupoprodaji robe zahtijeva da je trgovački običaj poznat ugovornim stranama, ali to ublaæava time što je za primjenu dovoljno i da im je morao biti poznat, čime se ta subjektivna pretpostavka jako relativizira.

58

Chitty, o.c. u bilj. br. 55, str. 652; Cheshire, Fifoot and Furmston, o.c. u bilj. br. 55, str. 137; Goode, R., o.c. u bilj. br. 55, str. 94. 59

Schmidt, K., o.c. u bilj. br. 46, str. 42; Krejci, H., o. c. u bilj. br. 55, str. 15. 60

To stajalište zauzima i Schmidt, K., o.c. u bilj. br. 46, str. 55, ali s pravom isključuje takav uči nak kad je riječ o zloupotrebi prava. U vezi s Načelima europskog ugovornog prava, za prednost trgovačkog običaja pred dispozitivnim propisima izjašnjavaju se i Lando, O., Beale, H., o.c. u bilj. br. 52, str. 104-105. Krejci, H., o.c. u bilj. br. 57, str. 16-17, razlikuje slučaj kad se zakon poziva na trgovački običaj odnosno kad ugovor izričito ili prešutno upućuje na njegovu primjenu od onoga kada to ne čini. U prvom slučaju trgovački običaj ima prednost u primjeni pred dispozitivnim propisom. U drugom to ne bi bilo slučaj zbog toga što trgovački običaj sluæi dopuni ugovora, a on se, po mi šljenju autora, ne bi moglo dopuniti ako postoji dispozitivni propis kojim se to čini. Stoga, po nje govu mišljenju, u tom slučaju treba dati prednost primjeni dispozitivnog propisa. Od toga bi, po njegovu mišljenju, trebalo uvaæiti iznimku kad bi se primjenom dispozitivnog propisa dopunio ugo vor tako da bi to imalo učinak koji ugovorne strane ne bi mogle htjeti. U tom slučaju prihvaća prednost primjene trgovačkog običaja. To je stajalište problematično, jer je teško zamisliti slučaj kad bi se primjenom dispozitivnog propisa došlo do učinka koji ne bi mogle htjeti obje ugovorne strane. Kako se pitanje primjene trgovačkog običaja obično prosuđuje u slučaju spora, teško je zamisliti da primjena dispozitivnog propisa ne bi nekoj od stranaka u sporu bila u korist ako se jedna od njih po ziva na trgovački običaj koji je suprotan dispozitivnom propisu, pa valja očekivati da bi inzistirala na tome ako bi baš to htjela. Taj se problem u nas ne moæe javiti zbog izričite odredbe Zakona o kojoj je ovdje riječ.

61

Posebne uzance koje se primjenjuju u nas navedene su u bilj. br. 23 i 39. 62

Takvih primjera primjene Općih uzanci za promet robom, ugovaranjem njihove primjene kao cjeline, više u nas nema, jer se one nakon 1. listopada 1978. ipak više ne primjenjuju automatizmom primjene koji je do tada vaæio. O interesima ugovornih strana ovisi hoće li se ugovoriti primjena tih uzanci ili samo neke

od njih. Tako je, primjerice, za kupca povoljnije rješenje iz Opće uzance br. 154 od onog iz čl. 410. Zakona o obveznim odnosima, jer mu, kad je riječ o odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke, omogućuje raskid ugovora, a da prethodno ne mora prodavatelju dati primjereni naknadni rok za ispunjenje ugovora.

63

Schmidt, K., o. c. u bilj. br. 46, str. 55. 64

V. primjere toga u: Schmidt, K., o. c. u bilj. br. 46, str. 59; Krejci, H., o. c. u bilj. br. 57, str. 14 65

Schmidt, K., o. c. u bilj. br. 46, str. 59. 66

Ranija izdanja bila su preporučena za primjenu 1936. (doneseno 1935), 1953, 1967, 1976, 1980. i 1990. 67

Schmidt, K., o. c. u bilj. br. 46, str. 76. 68

Pravila su bila donesena 1933. i revidirana 1951, 1962, 1974, 1983, 1993. i posljednji put 2002. kada su u njih unesene odredbe o elektroničkoj prezentaciji isprava.

69

V. presudu Landesgericht Hamburg objavljenu u Wertpapier-Mitteilungen, Zeitschrift für Wirtschafts- und Bankrecht, 1996, str. 153, Schmidt, K., o. c. u bilj. br. 46, str. 59.

70

V. Schmidt, K., o. c u bilj. br. 46, str. 50; Krejci, H., o. c. u bilj. br. 57, str. 13. U Nje mačkoj je posebno uređeno postupanje industrijskih i trgovačkih komora pri davanju mišljenja o postojanju i sadræaju trgovačkih običaja i objavljeno u Merkblatt des Deutschen Industrie- und Handelstags s dodatkom Arbeitshilfen für die Ermittlung von Handelsbräuchen. Odobrio ga je i Savezni sud SR Njemačke (v. odluku objavljenu u časopisu Neue Juristische Wochenschrift, 1966, str. 502 i sl.). V. cijeli tekst u: Schmidt, K., o. c. u bilj. br. 46, str.139-149. Time se æeli objektivizirati postupak kako bi se doista utvrdilo pravo stanje na području trgovačkih običaja i utvrdilo ono što se stvarno primjenjuje te izbjeglo svojevoljno postupanje. U Austriji na upit suda postojanje i sadræaj trgovačkih običaja potvrđuje Gospodarska komora Austrije. Komora daje mišljenje samo ako dvije trećine članova odgovarajuće komorske sekcije potvrdi da običaj postoji. Predsjednik Trgovačkog suda u Beču skuplja sva mišljenja o postojanju običaja za cijelu Austriju i objavljuje ih u brošuri Handeslbräuche in Österreich. V. Krejci, H., ibidem.

71

Tako i Lando, O., Beale, H., o,.c. u bilj. br. 52, str. 105. Jakša Barbić

APPLICATION OF CUSTOMS IN CROATIAN COMMERCIAL LAW

SUMMARY

Assumptions required for application of customs in Croatian commercial law are considered. The significance of customs as sources of commercial law is pointed out. The characteristics of commercial law are it’s heterogeneous sources, which is the consequence of extensively applicable autonomy in commercial relations. During the medieval period commercial customs were the most significant mean for regulating relations between merchants so lex mercatoria was, as unique law of merchants which was mostly consisted of commercial customs, the law competent for commerce in whole Europe. By formation of national states and in regards to that bringing of national codifications, which became basic regulations for commercial relations, the significance of commercial customs was partially put aside due to the fact that solutions from many customs were brought into national regulations. However, it could not exclude the application of commercial customs. Three periods of legal regulation of application of commercial customs in Croatian commercial law are considered. These periods do not correspond with constitutional changes in territories which at the present time consist Republic of Croatia. For considering how the relations towards commercial customs have been changed the following periods are considered: period up to 1978, period from 1978 to the end of 2005 and the period which will start with 1th of January 2006. The first above mentioned period ends with bringing the Law on obligations which is still in force, the second is the time of the duration of that Law and the third will begin with entering into force of the new Law on obligations which is already approved by the Parliament. The first period of application is characterized by objective theory on application of customs while in the second one, with partial use of objective theory, subjective one dominates. In the second period Croatian commercial law outstands from modern tendencies in commercial law of developed legal system countries mostly from what is applicable in international level. The new Law on obligations again lets in the objective theory as a dominant one and by that puts Croatian commercial law within legal systems which follow modern trend of development of commercial laws in the world started by actions on unification of the law by which modern commerce is regulated. The new legal solutions of Croatian commercial law respond to what is recommended for application of commercial customs or is already valid in the field of international commercial law. The classification of commercial customs is brought out and other issues regarding their determination and legal effect are considered. The position of commercial customs in hierarchy of sources of commercial law is determined. Due to that the hierarchy of all the sources of commercial law and the reasons for sequence of use of them are carried out.

Prof. dr. sc. Mihajlo Dika

NOVELA OVRŠNOG ZAKONA IZ 2005. – OPĆI PREGLED

1. UVOD

Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2003. (Novela 2003.; NN 173/03) ovršnopravni je sustav kao cjelina bitno destabiliziran, nekim izmjenama dovedeno je u pitanje Ustavom zajamčeno pravo na ravnopravnost u sudskim postupcima (novo uređenje pravnih lijekova protiv rješenja o ovrsi) te pravo na efikasan pravni lijek protiv sudskih odluka (načelno ukidanje prava na pravni lijek), niz instituta je uslijed promjena koje je pretrpio izgubio svoju praktičnu pravozaštitnu vrijednost (npr. fiducijarno osiguranje), kod nekih je, neadekvatnim zakonodavnim intervencijama, iznevjeren pravozaštitni cilj koji se njima htio postići (npr. odgoda ovrhe). Najvažnija sustavna izmjena – uvođenje javnobilježničke ovrhe – provedena je na način da je njome,

s jedne strane, dovedena u pitanje pozicija te službe u pravozaštitnom sustavu, dok je, s druge strane, bilo ugroženo Ustavom zajamčeno pravo na sudsku zaštitu; ta je izmjena, pored toga, koncepcijski bila provedena na način da zapravo nije pružala valjane normativne osnove za operacionalizaciju ideje o notarijalizaciji, zapravo dejudicijalizaciji ovršnopravne funkcije. Koncepcijsko-nomotehničkim nedostacima bila je opterećena i konstrukcija službe javnih komisionara preko koje se trebala ostvarivati prodaja pokretnina. Narušavanju ovršnopravnog sustava pridonijele su i brojne druge redakcijsko-nomotehničke i terminološke intervencije.

1

Upravo zbog navedenih nedostataka novele OZ-a iz 2003. pristupilo se praktično odmah nakon njezina donošenja pripremi “reforme” reformiranog ovršnopravnog sustava, koja je, premda je izvorno njezin primarni cilj bio otkloniti nedostatke novele iz 2003., tijekom rada prerasla u reviziju i reformu mnogih ovršnopravnih instituta. U okviru toga rada najprije je Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnoga zakona iz 2004. (NN 151/04) odgođena primjena odredba o javnobilježničkoj ovrsi te o osnivanju javnih komisiona. Daljnji rad na pripremi te reforme rezultirao je Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnoga zakona

od 8. srpnja 2005. (ZIDOZ 05; Novela 2005.; NN 88/05), koji je stupio na snagu 28. srpnja 2005. (131. ZIDOZ 052).

Izmjene i dopune unesene Novelom 2005. mogle bi se s obzirom na svoj predmet te zakonodavni cilj i rezultate podijeliti u četiri osnovne grupe.

U prvu grupu bilo bi moguće svrstati one izmjene i dopune kojima je ostvareno svojevrsno uklanjanje intervencija izvršnih Novelom 2003. i koje imaju u osnovi značenje svojevrsnoga vraćanja na stanje kakvo je bilo prije te novele (npr.: - definiranje sadržaja Zakona, 1.; - promjena sredstava i predmeta ovrhe, 5.; - opća pravila o pravnim lijekovima, 11.; jamčevina, 15.; - ovrha uvjetnih i uzjamnih tražbina, 30.; pravni lijekovi protiv rješenja o ovrsi, 46. – 56.; - odgoda ovrhe, 61. – 66.; - ovrha na tražbini po računu kod banke, 180.; - fiducijarno osiguranje, 273. – 278.), uz odgovarajuće dogradnje instituta u koje se interveniralo. U ovu grupu spadaju i čisto terminološke izmjene kojima se reafirmiralo nazivlje kakvo je bilo prije Novele 2003. Tako je terminom pismeno zamijenjena rogobatna konstrukcija “pisani sastav” (7., 8.).

U drugu grupu pripadale bi intervencije kojima su u cijelosti eliminirane određene izmjene i dopune izvršene Novelom 2003., neovisno o tome što su Novelom 2005. na drugim koncepcijskim i redakcijsko-nomotehničkim osnovama konstruirani novi zamijenjenim institutima korespondirajući instituti (npr.: - prodaja pokretnina preko javnih komisionara – 143.a do 143.e, novi 143.a do 143.i; - sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi – 307.a – 307.s, novi – 252.a – 252.l).

Treća bi grupa obuhvaćala izmjene i dopune kojima su donekle korigirane intervencije izvršene Novelom 2003., ali kojima se otišlo bitno dalje u funkcionalizaciji instituta (npr., intervencije u uređenje: - ovrhe na nekretninama, 77. do 124.; - ovrhe ma pokretninama, 129. - 137.; - ovrhe na novčanim tražbinama ovršenika, 177. -183.a; - ovrhe na imovini pravnih osoba, 205. – 215.; - sudskih penala, 216.a, 217.; - dobrovoljnog sudskog i javnobilježničkog založnopravnog osiguranja, 262., 265., 269.; - osiguranja prethodnim mjerama, 284., 285., 287.; - osiguranja privremenim mjerama, 304., 307.).

Četvrtu grupu čine izmjene i dopune kojima su u ovršnopravni sustav uneseni potpuno novi instituti (npr.: - dužnost davanja podataka o ovršeniku, 16.b; - ovršnost prvostupanjskih sudskih odluka, 23.a; - odredbe o stvarnoj nadležnosti, 33.a, 39., 254.a; - prodaja pokretnina preko javnih komisionara, 143.a – 143.i; - prodaja motornih vozila, 143.j – 143.n; očevidnik nekretnina i pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku, 146.a – 146. b); - ovrha na vrijednosnim papirima koji su ubilježeni na računima kod Središnje depozitarne agencije, 198.a – 198.f; - sudjelovanje javnih bilježnika u određivanju ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, 252.a – 252.l).

Novelom 2005. definiran je i prijelazni režim njezine primjene (123. – 128., 131. ZIDOZ 05).

Novelom 2005. proširena je i lista prekršajno sankcioniranih djela (307.v. i 307.z).

Novelom 2005. uređeni su procedura utuženja i ostvarenja novčanih tražbina po osnovi radnoga odnosa dodavanjem u ZPP novoga članka 433.a (129. ZIDOZ 05). U ovom će se radu nastojati sustavno izložiti izmjene i

dopune izvršene u ovršnopravni sustav Novelom 2005. slijedeći pritom njihov redoslijed iz toga zakona. Pritom će posebna pažnja biti poklonjena onim novinama koje nisu obrađene u posebnim tekstovima objavljenim u ovom zborniku radova.

2. ODREĐIVANJE SADRŽAJA ZAKONA

Jedna od neuspjelih intervencija u Ovršni zakon izvršena Novelom 2003. ticala se redefiniranja njegova sadržaja. Prema OZ 03, tim se zakonom uređivao postupak po kojemu se provodilo, prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodstojnih isprava (ovršni postupak) te osiguranje tražbine (postupak osiguranja), ako posebnim zakonom nije drukčije određeno“ (1/1. OZ 03). Bilo je još propisano da se odredbe OZ-a „ne primjenjuju na postupke ovrhe propisane posebnim zakonom“ (1/2. OZ 03). S jedne strane, odredba stavka 1. članka 1. OZ dopuštala je zaključak da se tim zakonom općenito uređuju sve ovrhe i osiguranja, neovisno o tome koja ih tijela provode, osim ako posebnim zakonom nije drukčije propisano. S druge strane, iz odredbe stavka 1. članka 1. mogao se izvesti stav da se odredbe OZ-a ne primjenjuju čak ni supsidijarno u ovršnim postupcima propisanim posebnim zakonima, makar se u tim zakonima na to upućivalo. Takvo isklučenje (supsidijarne) primjene nije bilo predviđeno za postupke osiguranja.

Upravo se stoga Novelom 2005. htjelo otkoniti te nedorečenosti i nepreciznosti u određivanju područja primjene OZ-a, pa je stoga izrijekom predviđeno da se tim zakonom uređuje postupak po kojemu sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak) te postupak po kojemu sudovi i javni bilježnici provode

osiguranje tražbina (postupak osiguranja), ako posebnim zakonom nije drukčije određeno (1/1. OZ 05). Takvo preredigiranom odredbom stavka 1. članka 1. nedvojbeno je statuirano da se OZ 05 uređuju opće procedure sudske i javnobilježničke ovrhe i osiguranja tražbina, da se, dakle, odredbe toga zakona primjenjuju na sve sudske i javnobilježničke ovrhe i osiguranja tražbina, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, da se one ne odnose na ovrhe i osiguranja koje provode druga tijela ili osobe. Takvom je redakcijom omogućena i supsidijarna primjena odredaba OZ-a kao općega zakona u sudskim i drugim postupcima ovrhe i osiguranja uređenim posebnim zakonom. Pored toga, stavkom 2. članka 1. OZ 05 propisano je da se njime uređuju i materijalnopravni odnosi koji se zasnivaju na temelju ovršnih postupaka i postupaka osiguranja koje on uređuje. Time je naglašena složena – procesnopravna i materijalnopravna - narav toga zakona, o čemu se inače vodilo računa prigodom određivanja supsidijarnih izvora ovršnog procesnog i materijalnog prava (arg. ex 19.).

3. DOPUNA LISTE DEFINICIJA

Novelom 2005. dodana su u listi definicija pojmova koji se rabe u OZ-u određenja pojmova banka i javno ovjerovljena isprava odnosno ovjerovjena isprava. Izraz “banka” označava banku i svaku drugu pravnu osobu koja obavlja poslove platnoga prometa (2/12.), a izrazi “javno ovjerovljena isprava” ili “ovjerovljena isprava” označavaju ispravu na kojoj je potpis neke osobe ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima (2/13).

4. PRPOMJENA SREDSTVA I PREDMETA OVRHE I OSIGURANJA

4.1. Općenito

Novelom 2005. rehabilitirano je uređenje instituta promjene sredstva i predmeta ovrhe i osiguranja kakvim je bilo prije

Novele 2003.3 Novelom 2005. taj je institut i dopunski razrđen.

Ako se ovrha određena određenim sredstvom na određenom predmetu ne može provesti iz različitih, zakonom predviđenih

razloga, nju, u načelu, treba obustaviti (arg. ex 67/2.). U OZ-u je, međutim, radi olakšanja položaja ovrhovoditelja, ali i radi

povećanja opće funkcionalnosti i efikasnosti ovršnoga postupka ovrhovoditelju omogućeno da u takvim slučajevima u istom

postupku predloži novo sredstvo i/ili predmet ovrhe (5/3. – 9.).

Premda su odredbe o promjeni sredstva i/ili predmeta ovrhe impostirane kao opće, one se u osnovi odnose na ovrhu radi

naplate novčane tražbine. U ovrsi radi ostvarenja nenovčanih tražbina bilo bi mjesta primjeni te odredbe u komplementarnim

ovršnim postupcima radi naplate novčane tražbine koji se mogu pokrenuti uz glavni postupak radi ostvarenja nenovčane tražbine,

ali, tek kao puka teorijska mogućnost bez realne praktične vrijednosti, te u onim postupcima u kojima se alternativno kao

posrednim sredstvom ovrhe ovršeniku može zaprijetiti novčanom kaznom ili kaznom zatvorom (233).4

Pravila o promjeni sredstava i predmeta ovrhe na odgovarajući se način primjenjuju i na promjenu sredstava i predmeta

osiguranja (253.).

4.2. Nemogućnost provedbe ovrhe

Nemogućnost provedbe ovrhe onim sredstvom kojim je na stanovitom predmetu pravomoćno određena temeljna je

pretpostavka da bi ovrhovoditelj mogao u istom postupku predložiti novi predmet ovrhe na kojemu bi se ovrha provela istim ili drugim sredstvom (5/3.).

Nemogućnost provedbe ovrhe bi, prvo, mogla biti faktična, npr. kao u slučaju u kojemu se kod ovršenika nisu pronašle

pokretnine na kojima je ovrha određena (135.), ili kao u slučaju u kojemu je ovršenik prestao raditi kod određenog poslodavca

zbog čega se više ne može obavljati isplata zaplijenjenog dijela plaće (176.), ili kao u slučaju u kojemu nema novčanih sredstava

na računu ovršenika pravne osobe (210.). Nemogućnost provedbe ovrhe trebalo bi ocijeniti s obzirom na stanje stvari u vrijeme

kad se ona pokušala. Okolnost da bi se ona (možda) u budućnosti mogla provesti, npr. stoga što bi naknadno na račun ovršenika

pristigla potrebna sredstva bila bi irelevantna. Na takvo rješenje upućuje i pravilo da je sud dužan obustaviti ovrhu ako

ovrhovoditelj ne bude namiren u roku od šest mjeseci u skladu s rješenjem o ovrsi od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ovrhovoditelj ne predloži izmjenu sredstva i predmeta ovrhe (180.a/4.).

Nemogućnost provedbe ovrhe može biti pravna ako je određena na stvarima koje su izuzete od ovrhe, ili ako je određena na

predmetu koji je tako opterećen založnim i drugim pravima trećih osoba s prednosnim redom u namirenju, da se ne može

očekivati da bi ovrhovoditelj mogao naplatiti svoju tražbinu u pokrenutom ovršnom postupku. O pravnoj nemogućnosti moglo bi

se govoriti i u slučaju u kojemu se predmet ovrhe nije uspio unovčiti jer nije postignuta ni najniža prodajna cijena, kao npr. u

ovrsi na pokretninama (142.).

Pojam nemogućnosti provedbe ovrhe određenim sredstvom ili na određenom predmetu treba, u skladu s općom intencijom

instituta (v. ad 4.1.), elastično i široko tumačiti. Stoga bi trebalo uzeti da bi nemogućnost provedbe ovrhe postojala ne samo onda

kad se u stanovitom ovršnom postupku tražbina ovrhovoditelja ne bi uopće mogla namiriti (apsolutna nemogućnost provedbe

ovrhe), nego i onda kad se ne bi mogla ni djelomično namiriti (relativna nemogućnost provedbe ovrhe). U tom drugom slučaju

ovrhovoditelj bi, predlažući novo sredstvo i/ili predmet ovrhe, zapravo predlagao dopunu ovrhe (svojevrsna sukcesivna

kumulacija ovršnih zahtjeva). U prilog toga tumačenja govorila bi okolnost da ovrhovoditelj ne mora povuči prvotni prijedlog

kad podnese novi prijedlog za ovrhu (arg. ex 5/3.3.), što bi značilo da bi on mogao inzistirati na tome da se nastavi već određena

ovrha. U tom smislu bi se novim prijedlogom zapravo dopunjavala prvotno određena ovrha.

4.3. Novo sredstvo i novi predmet ovrhe

Pojmovi novo sredstvo ovrhe i novi predmet ovrhe, načelno gledajući, mogli bi se dvojako odrediti – generički i indi-

vidualno. Generički bi se o novom sredstvu i predmetu ovrhe moglo govoriti ako bi se umjesto prvotno određenog sredstva

odnosno predmeta određene vrste predložila ovrha sredstvom druge vrste odnosno na predmetu druge vrste. Npr. umjesto

prvotno određene ovrhe prodajom nekretnine ovrha prodajom pokretnina. Individualno bi se novim sredstvom i predmetom

ovrhe smatrali svako sredstvo ovrhe koje je određeno na drugom predmetu ovrhe različitom od onoga na kojemu je ovrha bila

prvotno određena, neovisno o tome je li taj novi predmet iste vrste kao i prvotni. Tako bi se u slučaju u kojemu je ovrha izvorno

bila određena na stanovitoj nekretnini novim sredstvom ovrhe smatrala ovrha prodajom druge nekretnine jednako kao i ovrha prodajom pokretnina ili ovrha na novčanoj tražbini ovršenika.

U OZ-u se u okviru instituta određivanja ovrhe novim sredstvom i/ili na novom predmetu ovrhe pojam novoga sredstva i

predmeta koristi u tom drugom smislu – o novom sredstvu ili predmetu bila bi riječ kad god bi se ovrha predložila sredstvom iste ili različite vrste na drugom predmetu iste ili različite vrste.

U hrvatskom pravu nije moguće predložiti novo sredstvo ovrhe radi naplate novčanih tražbina na istom predmetu niti

predložiti ovrhu istim sredstvom radi naplate takvih tražbina na drugom predmetu. U sustavima koji pored ovrhe prodajom

nekretnine poznaju i institut prisilne uprave na nekretnini, kao što je bio npr. slučaj sa ZIO 305 (§§ 79. – 106., 107. – 200.)

moguće je predložiti novo sredstvo na istom predmetu ovrhe.

Međutim, u ovrsi radi ostvarenja nenovčanih tražbina, ako bi se uzelo da ovršenik može biti predmetom ovrhe, objektom u

odnosu na koji se određuju i provode sredstva ovrhe, npr. fizičkim udaljenjem nekoga iz nekog prostora, ili fizičkim

oduzimanjem nekomu djeteta, ili zaprijećivanjem novčanim ili zatvorskim kaznama, uvjetno bi bilo moguće govoriti o

predlaganju novoga sredstva ovrhe u odnosu na isti predmet ovrhe, npr. predlaganjem zatvorske kazne umjesto novčane kad je to

moguće, ili fizičkog oduzimanja djeteta od osobe kod koje se ono nalazi umjesto posrednom prisiljavanjem te osobe da to učini

zaprećivanjem novčanim kaznama (arg. ex 347. Obz).

4.4. Postupak

4.4.1. Pokretanje postupka

Postupak za određivanje novoga sredstva i/ili predmeta ovrhe pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja (arg. ex 5/3.).

Da bi smio prihvatiti prijedlog kojim bi se ovrha predlagala novim sredstvom i/ili na novom predmetu, sud bi morao utvrditi: � (1) da je rješenje o ovrsi kojim je ovrha bila izvorno određena postalo pravomoćno, � (2) apsolutnu ili relativnu nemogućnost provedbe ovrhe koja je određena tim rješenjem (v. ad 4.2.), � (3) da taj prijedlog u formalnom i sadržajnom smislu ima sve što je potrebno da bi se u povodu njega moglo donijeti novo rješenje o ovrsi, � (4) da je podnesen u propisanom roku (arg. ex 5/4.), � (5) da je podnesen u istom postupku u kojemu se ovrha nije mogla provesti (arg. ex 5/4.), � (6) da je njime zatražena ovrha radi ostvarenja iste tražbine. Premda je to predviđeno, trebalo bi uzeti da pravomoćnost rješenja kojim je ovrha prvotno bila određena nije bitna pretpostavka za dopustivost novoga prijedloga u onim slučajevima u kojima sud s ovrhom može započeti pa čak je i provesti prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Naime, s provedbom ovrhe se redovito započinje na temelju nepravomoćnog rješenja o ovrsi (40/1.) – iznimka je ovrha određena na temelju vjerodostojne isprave (40/3.); ona se štoviše u nekim slučajevima može definitivno provesti namirenjem ovrhovoditelja prije i nego što ono stekne to svojstvo (npr. u ovrsi na tražbini po računu kod banke – arg. ex 180/5.). Stoga, ako bi se tijekom tako započete ovrhe utvrdilo da se ona ne može provesti, trebalo bi ovrhovoditelju dopustiti da odmah predloži ovrhu novim sredstvom i/ili na novom predmetu. Takav bi pristup odgovarao svrsi instituta – povećanju opće funkcionalnosti i efikasnosti ovrhe. Prijedlog kojim bi se ovrha predlagala novim sredstvom i/ili na novom predmetu ovrhe trebao bi sadržavati sve ono što i prijedlog kojim se ovrha po

prvi put traži stanovitim sredstvom na nekom predmetu (35.). Uz njega bi trebalo priložti i sve ono što je potrebno priložiti oz odgovarajući prijedlog za ovrhu. Pored toga, on bi činjenično i dokazno trebao biti tako supstanciran da bi se već na temelju njega i priloga koji bi uz njega bili podneseni moglo utvrditi, barem na razini vjerojatnosti, (apsolutnu ili relativnu) nemogućnost provedbe ovrhe određenim sredstvom i/ili na određenom predmetu. U tom prijedlogu eventualno ne bi trebalo posebno obrazlagati niti bi uz njega trebalo prilagati ono što bi bilo zajedničko za njega i za prijedlog u povodu kojega je sud donio prvotno rješenje o ovrsi, jer bi se moglo uzeti da su ta pitanja apsolvirana u povodu prvotnoga prijedloga. Prijedlog za određivanje ovrhe novim sredstvom i/ili na novom predmetu trebao bi biti podnesen u istom postupku u kojem je određena ovrha koju nije moguće provesti. Upravo bi stoga taj prijedlog imao značenje i podneska o preinaci prijedloga za ovrhu jer bi se njime preinačivao taj prijedlog u dva smisla – tako što bi se uz već postavljeni zahtjev za ovrhu isticao novi (188/1., 191/1. ZPP; 19/1. OZ; sukcesivna objektivna kumulacija ovršnih zahtjeva) ili tako što bi se umjesto prvotno postavljenog isticao novi (191/1. ZPP; 19/1. OZ; preinaka prijedloga za ovrhu u užem smislu). Novim prijedlogom kojim bi se nadomještavao prvotni povlačio bi se prvobitno istaknuti zahtjev za ovrhu (5/4., 36.). Ako bi ovrhovoditelj povukao prvotni prijedlog, sud bi bio dužan obustaviti ovrhu određenu u povodu toga prijedloga (5/3.). Sud bi bio dužan obustaviti ovrhu i ako bi za to bili ispunjeni drugi razlozi, npr. Stoga što je utvrđeno da je ovrha postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (67/2.). Sama po sebi, dakle, okolnost da je sud odredio ovrhu novim sredstvom i/ili na novom predmetu ovrhe ne bi dovodila uvijek po sili zakona do obustave ovrhe određene prvotnim rješenjem o ovrsi – učinci ovrhe određene tim rješenjem ostajali bi u načelu na snazi čime se ovrhovoditelju pružala dopunska sigurnost u ostvarivanju njegove tražbine, osobito u ovrsi na tražbini po računu kod banke. Novim prijedlogom kojim bi se uz postojeći isticao novi ovršni zahtjev zapravo bi se dopunjavala već određena ovrha, pa bi u tom smislu on imao značenje svojevrsnog dopunskog prijedloga za ovrhu. Prijedlog koji bi bio podnesen izvan toga postupka bio bi akt kojim bi se inicirao poseban ovršni postupak. Prijedlog kojim bi bila zatražena ovrha radi naplate druge tražbine a ne one radi ostvarenja koje je određena prvotna ovrha ne bi bio prijedlog za koji bi vrijedila pravila o pravu ovrhovoditelja da predlaže ovrhu novim sredstvom i/ili na novom predmetu.Dopustivost takva prijedloga valjalo bi prosuđivati po općim pravilima o sukcesivnoj objektivnoj kumulaciji ovršnih zahtjeva. Premda to nije izrijekom riješeno zakonom, u onim postupcima koje bi se pokretali po službenoj dužnosti, sud bi, nakon što bi utvrdio da se određena ovrha ne može provesti, po službenoj dužnosti mogao odrediti ovrhu novim sredstvom i/ili na novom predmetu (arg. ex 3/3.). Sud je u pravilu dužan obustaviti ovrhu ako ovrhovoditelj u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese prijedlog o promjeni sredstva i/ili predmeta ovrhe (5/4.). Iznimno u ovrsi na tražbini po računu kod banke sud je ovlašten obustaviti postupak tek ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od

šest mjeseci od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstva i predmeta ovrhe (180.a/4.). Postoji

predmnjeva da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za određivanje ovrhe novim sredstvom i/ili na novom pred

metu u navedenim rokovima (od dva odnosno šest mjeseci) ako je unutar njih zatražio davanje prokazne izjave odnosno

prokaznog popisa imovine (5/5.1.). Nakon što prokazna izjava odnosno prokazni popis imovine bude položen, ovrhovoditelj je

dužan u daljnjem roku od dva mjeseca predložiti ovrhu drugim sredstvom ili na drugom predmetu ovrhe (5/5.2.). U protivnom je

sud dužan obustaviti ovrhu (5/5.3.). Treba uzeti da bi u ovrsi na tražbini po računu kod banke sud bio ovlašten (i dužan)

obustaviti postupak tek ako bi istekla oba rok – rok od šest mjeseci od dostave rješenja o ovrsi banci u kojem se ovrhovoditelj

nije namirio u skladu s tim rješenjem i rok od dva mjeseca od polaganja prokazne izjave odnosno prokaznog popisa imovine.

Prvi je rok statuiran u korist ovrhovoditelja i samo zato što je on zatražio davanje prokazne izjave ili prokaznog popisa imovine

ne bi trebalo uzeti da se odrekao prava da se u tom roku namiri iz sredstva na zaplijenjem računu.

Da bi novi prijedlog bio dopušten, svakako bi morale biti ispunjene opće i posebne ovršne procesne pretpostavke.

4.4.2. Nadležnost

Problem nadležnosti kao pretpostavke za dopustivost podnošenja novoga prijedloga nije izrijekom riješen posebnim

pravilima o postupku u povodu toga prijedloga. Stoga bi se taj problem mogao pokušati prevladati na dva načina. Prvo, tako što

bi se uzelo da u povodu novoga prijedloga dolazi do potpune atrakcije nadležnosti, barem što se tiče nadležnosti za odlučivanja o

prijedlogu za ovrhu. U pogledu nadležnosti za provedbu ovrhe ta atrakcija po prirodi stvari ne bi uvijek bila moguća. Drugo, tako

što bi se, polazeći od toga da se novim prijedlogom zapravo preinačuje prijedlog za ovrhu, na odgovarajući način primjenjujući

pravila o objektivnoj preinaci tužbe (191/1. ZPP; 19/1. OZ), dopustivost podnošenja novoga prijedloga uvjetovalo stvarnom

nadležnošću istoga suda. Budući da ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu kumulirati više sredstava i predmeta ovrhe (5/2.),

što znači da time može kumulirati više ovršnih procedura jer je poseban ovršni postupak predviđen za svaku vrstu sredstava (i

predmeta) ovrhe, ista vrsta postupka ne bi – u toj drugoj interpretativnoj varijanti – bila pretpostavkom za dopustivost sukcesivne

objektivne kumulacije ovršnih zahtjeva.6

Premda u praktičnim konzekvencijama nema velikih razlika između navedenih dvaju interpretativnih pristupa, čini se da bi

trebalo prihvatiti drugi on njih. S jedne strane, on respektira podjelu djelokruga poslova između različitih vrsta sudova, dok, s

druge strane, uvažava opće (supsidijarne) izvore ovršnog procesnog prava – konkretno pravila parničnog postupka o objektivnoj

kumulaciji tužbenih zahtjeva (188/1. ZPP).

Sud nadležan određivati ovrhu bio bi nadležan odlučivati o prijedlogu za promjenu sredstva i/ili predmeta ovrhe ako sud

nadležan za provedbu ovrhe nije započeto s provedbom ovrhe (33.a/3.). Sud provedbe ovrhe bio bi nadležan odlučivati

o prijedlogu za promjenu sredstva i/ili predmeta ovrhe ako bi bio podnesen nakon što bi se započelo s provedbom ovrhe. Treba,

naime, uzeti da je pitanje promjene sredstva i/ili predmeta ovrhe pitanje koje se javilo u povodu provedbe ovršnoga postupka –

onda kad je pri pokušaju provedbe određene ovrhe utvrđeno da je nije moguće provesti (arg. ex 33.a/3., 39/5.).

4.4.3. Odlučivanje o novom prijedlogu za ovrhu

Ako za to budu ispunjene navedene posebne pretpostavke, zatim opće i posebne procesne pretpostavke te ako utvrdi da je

novi ovršni zahtjev osnovan, sud je dužan donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju toga rješenja (5/3.2.). Ako

ne bude stvarno i/ili mjesno nadležan za provedbu nove ovrhe, sud će njezinu provedbu povjeriti stvarno i/ili mjesno nadležnom

sudu. Budući da je i novo rješenje o ovrsi rješenje o ovrsi, za njega bi vrijedila opća i posebna pravila o tome rješenju (37.). S

obzirom na to da za donošenje novoga rješenja o ovrsi trebaju biti ispunjene dodatne pretpostavke koje sud utvrđuje po općim

pravilima o utvrđivanju činjenica a ne po načelu strogog formalnog legaliteta, novo rješenje o ovrsi bi u načelu trebalo biti obrazloženo.

Sud bi prijedlog za donošenje novog rješenja o ovrsi trebao odbaciti ako bi, između ostaloga, utvrdio da rješenje o ovrsi

kojim je ovrha bila izvorno određena nije postalo pravomoćno onda kad je to svojstvo pretpostavka za provedbu ovrhe, npr. kao

u slučaju kad je ovrha određena na temelju vjerodstojne isprave (40/3.). Sud bi prijedlog trebao odbaciti i ako bi bio podnesen nakon isteka propisanog roka (arg. ex 282/1. ZOO, 19/1. OZ).

Prijedlog kojim bi se tražilo da se ovrha odredi novim sredstvom i/ili na novom predmetu ovrhe iako bi već određenu ovrhu

bilo moguće provesti trebalo bi prosuđivati po pravilima o sukcesivnoj objektivnoj kumulaciji ovršnih zahtjeva (188.,

191. ZPP, 19/1. OZ), odnosno po pravilima o ograničenju sredstava i predmeta ovrhe (5/2.) ili o opsegu ovrhe (69.).

4.4.4. Žalba protiv novog rješenja o ovrsi

Novo rješenje o ovrsi – zato što se njime po prvi put odlučuje o objektivno novom ovršnom zahtjevu – moralo bi se moći

pobijati posebnom žalbom kao i prvotno rješenje o ovrsi. Ipak, s obzirom na to da se novim rješenjem o ovrsi samo

nadopunjava ovrha između istih stranaka radi ostvarenja iste tražbine, ono se ne bi smjelo moći pobijati zbog onih razloga

koji su morali biti apsolvirani u postupku u povodu prvotnog rješenja o ovrsi. Upravo je stoga predviđeno da se žalba protiv

toga rješenja zbog određenih razloga, zbog kojih je inače dopuštena, uopće ne može izjaviti, odnosno može se izjaviti uz

stanovite uvjete. Tako se žalba ne može izjaviti iz razloga zbog kojih se mogla izjaviti protiv prvotnog7 rješenja o ovrsi

(5/6.), što znači da se ona uopće ne bi mogla izjaviti zato što ovršna isprava na temelju koje je doneseno nije ovršna isprava

(46/1.1) i zato što ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti (46/1.2.). Zato što je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena

ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno zato što je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je

bez učinka – u vrijeme kad je taj razlog mogao biti istaknut u žalbi protiv prvotnoga rješenja o ovrsi (46/2.3.), zato što su se

stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrho-

voditelj neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu, svakako uz uvjet da je do toga došlo u

vrijeme kad se ovršenik na taj razlog mogao pozvati u žalbi protiv prvotnoga rješenja o vorsi (46/1.4.), zato što je protekao

rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha (46/1.5), zato što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne

isprave, odnosno zato što nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (46/1.7), zato što nije ispunjen uvjet koji

je bio određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano (46/1.8), zato što je tražbina prestala na

temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojega potječe

odluka, odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili

sastavljanja javnobilježničke isprave (46/1.9.), zato što je na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije

mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja

sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno,

izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje tražbine (46/1.10.) te zato što je nastupila zastara tražbine o kojoj je

odlučeno ovršnom ispravom (46/1.11) – žalba se može izjaviti samo ako su ti razlozi nastali nakon vremena do kojega su

više mogli biti izneseni u žalbi protiv prvotnoga rješenja o ovrsi (arg. ex 5/6.).

Žalba bi trebala biti dopuštena zato što je ovrha određena na novom predmetu ovrhe koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena (46/1.6.).

Opću formulu da se žalba protiv novog rješenja ovrsi ne bi mogla izjaviti iz razloga zbog kojih se mogla izjaviti protiv

prvotnoga rješenja o ovrsi (5/6.) trebalo bi na odgovarajući način primijeniti i na sve druge razloge zbog kojih se ona inače može

izjaviti, dakle na one bitne povrede odredaba ovršnoga postupka te slučajeve pogrešne primjene materijalnoga prava kao i

pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji nisu obuhvaćeni nekim od kazuistički navedenih razloga za žalbu u članku 46. stavku 1. OZ.

Žalba nakon proteka roka protiv novog rješenja o ovrsi, dakle žalba iz članka 49. OZ može se podnijeti samo ako su razlozi

zbog kojih se podnosi nastali nakon vremena kad se više nisu mogli iznijeti u roku za žalbu protiv prethodnoga rješenja o ovrsi

(5/7.).

4.4.5. Sudske pristojbe

Što se tiče sudskih pristojbi, novi prijedlog i novo rješenje o ovrsi ne smatraju se novim prijedlogom i rješenjem (5/8.). To

znači da se na te akte ne plaća nova pristojba – ona je plaćena u povodu prvotnog prijedloga za ovrhu, odnosno u povodu prvotnog rješenja o ovrsi.

Jedan bi od razloga takvom uređenju toga pitanja bilo bi moguće naći u impliciranom pravnopolitičkom stavu da ovrho-

voditelje treba poticati da sukcesivno kumuliraju svoje ovršne zahtjeve u istom postupku umjesto da pokreću nove posebne

postupke, te da tako pridonose povećanju opće funkcionalnosti i efikasnosti ovrhe. Drugi bi se razlog mogao potražiti u

pravnopolitičom stavu da bi trebalo olakšati položaj ovrhovoditelja u ovršnom postupku smanjivanjem troškova koje mora

prethodno ili definitivno snositi u ostvarivanju svoje tražbine.

4.4.6. Utjecaj na vrednovanje obujma sudačkoga rada

Određivanje ovrhe novim sredstvom ili na novom predmetu te njezina provedba prigodom vrednovanja obujma sudačkoga

rada smatra se novim ovršnim predmetom (5/9.).

Izloženim pravilom htjelo se, s jedne strane, amortizirati mogući otpor sudaca sukcesivnoj kumulaciji ovršnih postupaka,

odnosno, s druge strane, poticati ih da razvijaju takav oblik ostvarivanja tražbina ovrhovoditelja. 5. REHABILITACIJA TERMINA PISMENO

Novelom 2003. u članku 7. i 8. OZ izraz „pismeno“ u različitim padežima zamijenjen je riječima „pisani sastav“ u

odgovarajućim padežima, unatoč mišljenju jezikoslovaca da je riječ pismo dokumentirano i u starijim i novijim rječnicima (od

Stullija do Rječnika JAZU).8 Novelom 2005. Uspostavljeno je stanje stvari kakvo je bilo prije Novele 2003.

5. ŽALBA I REVIZIJA

Novelom 2003. žalba protiv rješenja kao redovni pravni lijek pretvorena je u iznimno dopušteni i (govovo) apsolutno

nesuspenzivni pravni lijek (arg. ex 11/1., 3. OZ 03). U stručnoj i znanstvenoj javnosti dovedena je u pitanje ustavnost takvoga

uređenja instituta, ali je upozoreno i na neodrživosti implikacija takve inovacije u čitavom nizu ovršnopravnih instituta.9

Novelom 2005. institut žalbe protiv rješenja vraćen je u stanje u kojem je bio prije Novele 2003., što znači da je ta žalba ponovno postala u načelu dopušteni, ali u pravilu nesuspenzivni pravni lijek.

Uzimajući u obzir, s jedne strane, okolnost da je Novelom ZPP iz 2003. ukinut u građanskim sudskim postupcima zahtjev za

zaštitu zakonitosti, a da, s druge strane, zato što u ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija nije bila dopuštana (12/1. OZ

03), u tim postupcima nije bilo efikasnog instrumenta za uspostavljanje jedinstva u primjeni ovršnoga prava, Novelom 2005.

uvedena je izrijekom ograničena mogućnost izjavljivanja revizije u tim postupcima – u onim slučajevima u kojima je dopusti

drugostupanjski sud protiv svoga rješenja kad ocijeni da je to od važnosti radi osiguranja jedinstvene primjene ovršnoga prava i ravnopravnosti građana (arg. ex 382/2. ZPP, 12/1. OZ 05).

O novom uređenju žalbe i revizije protiv rješenja vidjeti pobliže u tekstu autora ovoga rada o pravnim lijekovima u

ovršnom postupku, objavljenom u istom zborniku.

6. TROŠKOVI POSTUPKA POKRENUTOG PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI

Budući da u odredbama o troškovima postupka (14.) nije bilo izrijekom riješeno pitanje troškova postupka pokrenutog po

službenoj dužnosti, Novelom 2005. je to učinjeno - troškove postupka koji je sud pokrenuo po službenoj dužnosti prethodno

predujmljuje sud iz svojih sredstava (14/3. OZ 05).

7. JAMČEVINA

Novelom 2003. dvoznačni izraz „osiguranje“ u smislu vrijednosti koja se daje kao zalog za namirenje moguće tražbine

zamijenjen je prikladijim terminom „jamčevina“. Time je izraz „osiguranje“ zadržao samo značenje posebnih sredstava kojima se prisilno ili dobrovoljno stvaraju uvjeti za namirenje tražbine predlagatelja osiguranja ili vjerovnika u budućnosti.

Novelom 2003. je, međutim, pojam predmeta jamčevine bitno proširen u odnosu na prije važeće uređenje dopuštanjem da se

ona ne daje samo u gotovu novcu, u obliku bankarske garancije, vrijednosnih papira koji imaju burzovnu vrijednost te

dragocjenosti čiju je vrijednost lako utvditi na tržištu i koje se mogu brzo i jednostavno unovčiti, već i u obliku štedne knjižice na

donositelja, predavanjem protivnoj stranci stvari u zalog, izdavanjem neopozivog dokumentarnog akreditiva, uknjižbom hipoteke

na nekretnini, fiducijarnim osiguranjem, ili na koji drugi prikladni način (15/1. OZ 03). Budući da je ocijenjeno da je

dopuštanjem davanja jamčevine u obliku hipoteke i fiducijarnoga osiguranja iznevjerena njezina osnovna funkcija vrijednosti

koja se može brzo i jednostavno unovčiti, bez potrebe vođenja dodatnih parnica i/ili ovrha, Novelom 2005. je uređenje instituta vraćeno u stanje u kojem je bilo prije Novele 2003.

U stavku 2. članka 15. izvršena su određena terminoška usklađivanja glede toga koje stranke nisu dužne pogagati jamčevinu - time što je prevladana sitagma “jedinice lokalne samouprave i uprave” zamijenjena aktualnom “općine, gradovi i županije”.

Posebno je uređena i procedura zasnivanja založnog prava na nematerijalniziranim vrijednosnim papirima – ako su kao

jamčevina ponuđeni takvi papiri, sud je dužan ovjerovljenu izjavu osobe koja daje jamčevinu da je suglasna da se radi osiguranja

tražbine za koju se daje jamčevina upiše založno pravo bez odgode dostaviti Središnjoj depozitarnoj agenciji, radi upisa založnog

prava, uz točnu naznaku količine i vrste vrijednosnica, te osobe založnog dužnika i založnog vjerovnika (15/3.2. OZ 05). 8. NOVČANA KAZNA I KAZNA ZATVORA

Da bi se glede toga izbjegle moguće dvojbe, osobito s obzirom na opću odredbu o načelnoj nesuspenzivnosti žalbe u

ovršnom postupku i postupku osiguranja (11/4.), Novelom 2005. je u članak 16. dodana odredba stavka 16. kojom je izrijekom

predviđeno da žalba protiv rješenja o kažnjavanju novčanom kaznom i kaznom zatvora odgađa njegovu ovršnost.

9. PROKAZNI POPIS IMOVINE

Novelom 2005. proširen je domašaj primjene instituta prokaznog popisa imovine tako što se po novome davanje toga popisa

može tražiti uvijek kada je ovrha radi naplate novčane tražbine ostala bez uspjeha zato što se uopće nisu našli predmeti ovrhe na

kojima bi se ovrha mogla provesti, ili zato što su nađeni samo takvi predmeti koji očito nisu dovoljni za namirenje

ovrhovoditeljeve tražbine s obzirom na njihovu neznatnu vrijednost, ili predmeti koji su već opterećeni založnim pravima trećih,

ili predmeti koje druge osobe traže za sebe (16.a/2. OZ 05), a ne samo stvari kako je to bilo prema prijašnjem uređenju (16.a/2.

OZ 03). Time je Novelom 2005. sankcionirana praksa koja se bila razvila u interpretaciji odredbe stavka

2. članka 16.a.

10. NAČELO TRANSPARENTNOSTI IMOVINE OVRŠENIKA

10.1. Općenito

Uspješnost ovrhe i osiguranja na imovini ovršenika odnosno protivnika osiguranja pretpostavlja postojanje mogućnosti

saznavanja za to imaju li oni imovinu koja bi mogla biti zahvaćena tim postupcima. Takva mogućnost ovisi u velikoj mjeri o

transparetnosti podataka o imovini ovršenika, o tome postoje li zakonski instrumenti za njezinu operacionalizaciju. Novelom

2005. značajno su proširene zakonske osnove za ostvarenje te mogućnosti, tako da se sada može govoriti o tome da je načelo

transparetnosti imovine ovršenika – čija se bit sastoji u dužnosti ovršenika i protivnika osiguranja (arg. ex 16.a, v. infra ad 10.2.),

ovršenikovih dužnika i trećih kod kojih se nalaze dijelovi imovine ovršenika ili protivnika osiguranja (arg. ex 16.b/4.,

v. infra ad 10.3.), određenih pravnih osoba i državnih tijela koji vode odgovarajuće evidencije (arg. ex 16.b/1. – 3., v. infra ad

10.4.) da ovrhovoditelju i predlagatelju osiguranja odnosno sudu dadu potrebne podatke o imovini ovršenika s kojima raspolažu -

postalo jedan od vodećih postulata hrvatskoga ovršnog prava i prava osiguranja.

De lege ferenda, bit će potrebno mogućnost pouzdanog saznavanja o imovini dužnika osnažiti uvođenjem javnih evidencija

svih udjela i poslovnih udjela u trgovačkim društavima.

Načelo transparentnosti svakako obuhvaća i mogućnost saznavanja o imovini ovršenika odnosno protivnika osiguranja iz

javnih evidencija, npr. zemljišnih knjiga.

Načelo transparentnosti pojačano je i mogućnošću da vjerovnik tzv. manifestacijskom tužbom i stupnjevitom tužbom traži

od dužnika odnosno trećih podatke o utajenoj ili prikrivenoj imovini (186.b/1. ZPP), koja je uvedena Novelom ZPP-a iz 2003. (v.

infra ad 10.5.).

10.2. Prokazna izjava, prokazni popis imovine i dužnost davanja podataka o računima

OZ 96, jednako kao i ZIP, nije poznavao instrumente kojima bi se ovrhovoditelju olakšalo da u ovršnom postupku dođe do

podataka o imovini ovršenika odnosno protivnika osiguranja, makar i uz primjenu određenih prisilnih mjera protiv njega i s njime povezanih osoba.

Novelom 99 se taj nedostatak nastojao otkloniti uvođenjem instituta prokazne izjave i prokaznoga popisa imovine, po uzoru

na institut prokazne (otkrivajuće) zakletve iz Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 1930. (§§ 46. - 48. ZIO 30), odnosno institut

davanja izjave o imovini u austrijskom pravu (§§ 47. - 49. OeEO10

). Tom je novelom propisana i dužnost ovršenika da

ovrhovoditelju na njegov zahtjev da podatke o svojim računima.

Premda su navedeni instituti neposredno uređeni kao instituti ovršnoga postupka, oni se svakako na odgovarajući način

primjenjuju i postupcima prisilnoga osiguranja (253.).

O izmjenama koje je institut prokaznog popisa imovine pretpio Novelom 2005. v. supra ad 9. 10.3. Dužnost ovršenikova dužnika odnosno trećih da daju podatke o imovini ovršenika

Osoba za koju ovrhovoditelj tvrdi da je ovršenikov dužnik ili da se neki dijelovi njegove imovine nalaze kod nje dužna je, u

roku od osam dana, na zahtjev suda, izjasniti se o tome ima li ovršenik kakvu tražbinu protiv nje, odnosno nalaze li se i koji

dijelovi njegove imovine kod nje (16.b/4.). Ta je opća dužnost upotpunjena: - dužnošću ovršenikova dužnika u ovrsi na novčanoj

tražbini ovršenika da se izjasni tome priznaje li i u kojem iznosu zaplijenjenu tražbinu i je li je voljan namiriti te je li njegova

obveza da namiri tu tražbinu uvjetovana ispunjenjem neke druge obveze (157/1.); - dužnošću banke da u ovrsi na tražbini po

štednom ulogu ovršenika da podatke o njegovim štednim ulozima (154/4.); - dužnošću bivšeg poslodavca da da bez odgode

preporučenom pošiljkom s povratnicom obavijesti sud o tome da je rješenje o ovrsi proslijedio novom poslodavcu, odnosno da

mu on nije poznat (176/2., 3.); dužnošću banke da – u ovrsi na tražbini po računu – da podatke o žiroračunu, deviznom ili

drugom računu ovršenika (181/2); - dužnošću banke da u ovrsi po računu koji ona vodi za ovršenika u roku od osam dana od

dostave rješenja o ovrsi obavijesti sud i ovrhovoditelja da ima ili nema dovoljno sredstava na računu za provedbu toga rješenja

(180.a/2.); - dužnošću trgovačkog društva da u ovrsi na dioniciza koju nije izdana isprava o dionici te na udjelu odnosno

poslovnom udjelu bez odgode obavijesti sud o obavljenom upisu zapljene dionice, udjela odnosno poslovnoga udjela odnosno o

razlozima zbog kojih ga nije bilo moguće obaviti (196/2.2.).

Te su dužnosti sankcionirane odgovornošću za naknadu štete (158., 177/4., 182., 198/4.).

Ovršenikov dužnik odnosno treća osoba ne smiju obavijestiti dužnika o tome da su traženi podaci o njegovoj imovini

(16.b/6.).

Oni odgovaraju ovrhovoditelju za štetu koju mu prouzroče povredom navedenih dužnosti (16.b/7.).

10.4. Dužnost određenih pravnih osoba i tijela da daju podatke iz svojih evidencija

Hrvatski zavod za mirovnisko osiguranje dužan je dati, u roku od osam dana, na zahtjev osobe koja tvrdi da namjerava

pokrenuti ovršni postupak ili postupak osiguranja, podatke o tome je li neka fizička osoba osiguranih toga zavoda, po kojoj

osnovi (radni odnos, samostalna profesionalna djelatnost, obrt ili samostalna djelatnost poljoprivrede) i kod koga, odnosno prima li mirovinu, invalidninu ili koju drugu stalnu naknadu o kojoj se vodi evidencija (16.b/1.).

Ministarstvo unutarnjih poslova dužno je, u roku od osam dana, na zahtjev osobe koja tvrdi da namjerava pokrenuti ovršni

postupak ili postupak osiguranja, dati iz evidencije o motornim vozilima podatke o tome je li neka osoba upisana kao vlasnik

motornog vozila te o vrsti, marki, tipu, modelu, godini proizvodnje, registracijskom broju motornog vozila i o postojanju tereta na tom vozilu (16.b/2.).

Financijska agencija dužna je, u roku od osam dana, na zahtjev osobe koja tvrdi da namjerava pokrenuti ovršni postupak ili

postupak osiguranja, dati podatke o računu za redovno poslovanje nekog poslovnog subjekta, a ako ih ima više – o računu za

redovno poslovanje kojeg je taj subjekt odredio kao račun na kojem će se izvršavati nalozi za plaćanje zakonskih obveza i javnih

prihoda, nalozi za naplatu vriejdnosnih papira i instrumenata osiguranja plaćanja te nalozi s naslova izvršenja sudskih odluka i drugih ovršnih isprava (glavni račun) (16.b/3.).

Podnositelj zahtjeva dužan je u zahtjevu za davanje podataka navesti tražbinu radi čijeg ostvarenja ili osiguranja namjerava

pokrenuti ovršni postupak odnosno postupak osiguranja te priložiti ispravu na kojoj se ona temelji (16.b/5.). Po prirodi stvari

osoba koja namjerava tražiti izdavanje privremene mjere osiguranja redovito neće moći priložiti ispravu kojom će potkrijepiti

postojanja svoje tražbine, pa stoga od nje ne bi ni trebalo tražiti da to učini. Podnositelj zahtjeva ne bi bio dužan na bilo koji

drugi način dokazivati postojanje svoga pravnog interesa za pribavljanje tražene informacije.

Navedene osobe i tijela ne smiju obavijestiti dužnika o tome da su traženi podaci o njegovoj imovini (16.b/6.). Oni

odgovaraju ovrhovoditelju za štetu koju mu prouzroče povredom navedenih dužnosti (16.b/7.).

10.5. Manifestacijska i stupnjevita tužba

Novelom ZPP iz 2003. uvedeni su instituti tzv. čiste manifestacijske tužbe i tzv. stupnjevite tužbe koji su inspirirani potrebom da se vjerovnicima omogući da krenu u ostvarivanje svojih zahtjeva protiv dužnika i kada ne raspolažu potrebnim podacima, koje bi trebali pribaviti tijekom postupka od dužnika ili trećih osoba koje s njima raspolažu. U tom smislu te su tužbe komplementarna sredstva za pribavljanje podataka o imovini potencijalnih ovršenika odnosno protivnika osiguranja, koji bi se mogli koristiti u eventualnom budućem ovršnom postupku ili postupku osiguranja.

Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni (186.b/1. ZPP; čista manifestacijska tužba).

U sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine i obveza iz stavka 1. ovoga članka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (186.b/2. ZPP; stupnjevita tužba u užem smislu).

U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati (186/3. ZPP; stupnjevita tužba u širem smislu)

11. OVRŠNE ISPRAVE

Novelom 2005. proširena je lista ovršnih isprava. Po novome ovršne su isprave: (1) ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba, (2) ovršna odluka arbitražnog suda, (3) ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno, (4) ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava, (5) nagodba sklopljena u postupku pred sudovima časti pri komorama u Republici Hrvatskoj, (6) druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava (21. OZ 05). U usporedbi s prijašnjom listom u novu su listu izrijekom ovrštene ovršna odluka arbitražnog suda, ovršna javnobilježnička odluka i nagodba sklopljena u postupku pred sudom časti pri komorama u Republici Hrvatskoj.

Za to da se arbitražna odluka izjekom uvrsti u listu ovršnih isprava nije zapravo bilo potrebe budući da je ona bila obuhvaćena pojmom sudske odluke (22/1.). S druge strane, kada je arbitražna odluka izrijekom predviđena kao ovršna isprava, s tom je izmjenom trebalo uskladiti i definiciju pojma sudske odluke. Pored toga trebalo je riješiti i pitanje može li nagodba sklopljena u arbitražnom postupku uopće biti ovršnom ispravom, na što bi upućivala odredba članka 22. stavka 1. OZ, koja općenito govori o nagodbama sklopljenim pred sudovima uključujući i izbrane sudove, budući da je ta mogućnost (posredno)

isključena odredbama članaka 39. I 40. ZA11

koje predviđaju samo ovrhu arbitražnih pravorijeka, iz čega bi, a contrario, trebalo izvesti zaključak da nije predviđena mogućnost ovrhe arbitražnih nagodbi, da one ne mogu biti ovršnim ispravama.

Bilo je potrebno izrijekom predvidjeti da i javnobilježničke odluke mogu biti ovršnim ispravama, i to stoga što javni bilježnici mogu donositi odluke u ostavinskom postupku, koje bi iznimno mogle biti i kondemnatornoga karaktera, ali i u ovršnom postupku donoseći rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje usebi uključuje i svojevrsni platni nalog – nalog ovršeniku da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana od dana dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima (37/2., 252.d/1.).

Potpuna novost je odredba da nagodbe sklopljene u postupku pred sudovima časti pri komorama u Republici Hrvatskoj (dakle svim komorama, a ne samo Gospodarskij ili Obrtničkoj komori) imaju snagu ovršnih isprava. Tom se novinom htjelo dati dopunsku pravnu djelotvornost tim nagodbama, ali i općenito rješavanju sporova pred tim sudovima.

12. OVRŠNOST PRVOSTUPANJSKIH SUDSKIH ODLUKA

Problem odnosa pravomoćnosti i djelotvornosti (uključujući i ovršnost) sudskih odluka u sve se naglašenijoj formi nameće u suvremenim pravnim porecima. Pravilo da pravno mogu biti djelotvorne samo sudske odluke koje su stekle svojstvo pravomoćnosti nastoji se na razne načine prilagoditi akutnim potrebama ostvarivanja pravnoga poretka. U nekim se slučajevima to postiže odvajanjem pravomoćnosti od neopozivosti sudskih odluka u smislu da pravomoćnima mogu postati i sudske odluke koje se još uvijek mogu pobijati (izvanrednim) pravnim lijekovima. Tako je u parničnom postupku, pretvaranjem revizije u ZPP-u iz 1976. u izvanredni pravni lijek

12, pravomoćnost vezana uz potvrđujuće ili preinačujuće drugostupanjske odluke, što znači da

ovršnim mogu postati i kondemantorne odluke koje se mogu pobijati tim pravnim lijekom. U drugim slučajevima se otišlo još dalje tako što se predvidjelo da prvostupanjski sud može u radnim sporovima (437/2. ZPP) i sporovima zbog smetanja posjeda (443/3. ZPP) odlučiti da žalba protiv prvostupanjske odluke ne sprječava da ona stekne svojstvo ovršnosti. Za određene je odluke o troškovima postupka u parničnom postupku propisano da su one odmah ovršne neovisno o tome što se mogu pobijati žalbom (npr. 156/3., 299/2. ZPP). U ovršnom postupku to je pravilo (11/4.).

Novelom 2005. učinjen je značajan iskorak u omogućavanju da ovršnima postanu i nepravomoćne sudske odluke time što je generalno propisano da su određene kategorije prvostupanjskih kondemantornih odluka uvijek ovršne, neovisno o tome što se još uvijek mogu pobijati žalbom, dakle neovisno o tome što još uvijek nisu pravomoćne. Tako po novome, prvostupanjska sudska odluka kojom se fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 1.000,00 kuna, odnosno kojom se fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnosti u pravnoj stvari u vezi s tom djelatnošću ili pravnoj osobi nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 5.000,00 kuna postaje ovršna u rokuod osam dana od dana dostave osobi kojoj je naložena isplata. Žalba protiv takve odluke ne odgađa ovrhu. (23.a/1.) Ako se u sudskoj odluci nekoj od navedenih osoba nalaže samo da naknadi troškove postupka u iznosu koji ne prelazi iznose navedene u toj odredbi, žalba protiv takve odluke o naknadi troškova postupka ne odgađa ovrhu (23.a/2.). Pritom nije važno u kojem su sudskom postupku navedene odluke

donesene.13

Navedenom su novinom stvoreni uvjeti da mnogi pravni subjekti koji pružaju usluge ili isporučuju robu male vrijednosti, npr. HRT, komunalne tvrtke, telefonske tvrtke itd., mogu svoje redovito utemeljene tražbine ubrzano ostvarivati, ne čekajući pravomoćnost odluka koje su donesene u njihovu korist. Njome će se mnogi tuženici demotivirati da podnose nesuspenzivne žalbe. Pritom će rizik da će netko zbog toga što je protiv njega provedena ovrha radi naplate tražbine na temelju prvostupajske odluke koja će naknadno biti ukinuta ili preinačena biti ireparabilno oštećen biti minimalan. Sami iznosi zbog kojih će se ovrha provoditi prije pravomoćnosti su male vrijednosti, a pored toga tužitelji koji će se neosnovano naplatiti u pravilu su solventni subjekti od kojih će se relativno jednostavno moći postići restitucija. Treba očekivati da će ova novina pridonijeti i jačanju opće pravne discipline.

13. IZVADAK IZ POSLOVNIH KNJIGA KAO VJERODOSTOJNA ISPRAVA

Prema uređenju prije Novele 2005. ovrha se mogla,između ostaloga, tražiti i na temelju izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga kao vjerodostojne isprave (28/1. OZ 03). Budući da je u praksi pojam ovjerovljenih poslovnih knjiga bio različito shvaćan te s obzirom na okolnost da se poslovne knjige koje vode pravni subjekti više ne ovjeravaju, Novelom 2005. napušen je zahtjev da izvatci iz poslovnih knjiga trebaju biti izvatci iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (ili ovjerovljeni izvatci iz poslovnih knjiga kako se taj pojam shvaćao u praksi) – značenje vjerodostojne isprave priznaje se izvatku iz poslovne knjige koji je kao takav ovrhovoditelj priložio uz prijedlog za ovrhu (28/1. OZ 05). Dodatnom intervencijom u stavak 2. članka 28. OZ 05 stavljeno je izvan dvojbe da se ovrha na temelju vjerodostojne isprave može tražiti samo radi naplate novčane obveze.

14. UVJETNE I UZAJAMNE OBVEZE

Novelom 2003. institut uvjetnih i uzajamnih obveza pretrpio je značajne izmjene. Problemi koje je ta intervencija izazvala na

teorijskoj i provedbenoj razini14

doveli su do toga da je Novelom 2005. taj institut vraćen u stanje u kojem je bio prije Novele 2003.

Po novome, ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke

obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekoga uvjeta, sud je dužan, na prijedlog ovrhovoditelja, odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da je uvjet nastupio (30/1. OZ 05). Ako tražbina ovrhovoditelja ne bi bila uvjetovana ovršnom ispravom, ne bi se tek u ovršnom postupku moglo dokazivati da je ona uvjetovana. Protiv toga bi govorilo načelo pravomoćnosti ako bi ovršna isprava bila odluka, odnosno načelo potpunosti drugih isprava (arg. ex: 71/1. ZOO 91, 291/1. ZOO 05)

15 povezano s načelom strogog formalnog legaliteta.

Da bi, dakle, sud odredio ovrhu na temelju ovršne isprave u kojoj je obveza ovršenika uvjetovana prethodnim ili istovre-menim ispunjenjem neke obveze ovrhovditelja ili nastupanjem nekog uvjeta te da bi započeo s njezinom provedbom, bilo bi dovoljno da ovrhovoditelj ustvrdi da je ispunio svoju obvezu, da je osigurao njezino ispunjenje ili da je nastupio uvjet - on te okolnosti ne bi morao učiniti čak ni vjerojatnim.

Ovršenik je ovlašten u pravnom lijeku (žalbi) protiv rješenja o ovrsi istaknuti prigovor da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio (30/2.; 46/1.8.). Pritom on te svoje prigovore ne bi morao činjenično i dokazno supstancirati.

U povodu takvog pravnog lijeka sud je ovlašten o ispunjenju ili osiguranju ispunjenja obveze ovrhovoditelja, odnosno o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnom postupku u dva slučaja. Prvi bi takav slučaj postojao ako činjenice na temelju kojih bi trebalo odlučiti ne bi bile sporne (arg. ex 30/2.). Ako već na temelju prijedloga za ovrhu i priloga uz taj prijedlog te pravnog lijeka ne bi mogao zaključiti da te činjenice nisu sporne, sud bi morao pravni lijek dostaviti ovrhovoditelju radi izjašnjenja. On bi to trebao učiniti već i radi toga da bi ovrhovoditelj mogao ispunjenje ili osiguranje ispunjenja svoje tražbine, odnosno nastupanje uvjeta pokušati dokazati javnom ili javno ovjerovljenom ispravom (arg. ex 30/3.), svakako uz uvjet da ovrhovoditelj to već nije učinio podnoseći prijedlog za ovrhu. Ako to bude potrebno, sud bi mogao odrediti i ročište.

Drugi bi takav slučaj postojao kada bi odlučne činjenice bile sporne. U tom bi slučaju o osnovanosti prigovora iznesenih u pravnom lijeku sud bio samo iznimno ovlašten remonstrativno odlučiti (47/1.):

(1) ako bi činjenice na kojima se prigovori temelje bile općepoznate (30/3.);

(2) ili ako bi se njihovo postojanje moglo utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (30/3.). Ako bi se te činjenice utvrđivale primjenom tih pravila, činjenice koje imaju značenje tzv. presumptivne baze (činjenice uz čije posto janje pravila o zakonskoj presumpciji vežu zaključak o postojanju tzv. presumiranih činjenica) u ovršnom bi postupku bilo moguće utvrđivati samo u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta, dakle u pravilu na temelju ovršne isprave, dopun-ske ovršne isprave ili koje druge javne ili privatne javno ovjerovljene isprave; � (3) ili ako bi ovrhovoditelj dokazao ispunjenje ili osiguranje svoje obveze, odnosno nastupanje uvjeta javnom ispravom

ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom (30/3.),16

dakle u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta. Teret bi dokaza bio, dakle, na ovrhovoditelju. Pritom bi se smatralo da je ovrhovoditelj ispunio svoju obvezu, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ako je predmet činidbe položio u sudski ili javnobilježnički polog, ako to ne bi bilo u protivnosti sa sadržajem njegove obveze utvrđene ovršnom ispravom (30/4.). Radilo bi se o oborivoj presumpciji.

17 Ovrhovoditelj bi u ovršnom postupku

ispunjenje odnosno osiguranje obveze dokazivao potvrdom o polaganju predmeta činidbe u depozit kao javnom ispravom. Iz te bi isprave nedvojbeno moralo proizlaziti da ono što je deponirano korespondira onome što je trebalo biti ispunjeno. To će biti mnogo jednostavnije postići kad se ispunjenje sastoji u deponiranju novca ili individualno određenih stvari, nego kad je u pitanju ispunjenje generičkih obveza. U zadnjem slučaju deponiranje (često uskladištenje) predmeta ispunjenja trebalo bi biti praćeno onim radnjama kojima se i inače prigodom preuzimanja isporuke utvrđuju kvantiteta i kvaliteta onoga što se preuzima, uz konstataciju tih radnji u oficijelnom (sudskom ili javnobilježničkom) zapisniku.

Ako bi onda kada je na to ovlašten utvrdio da su osnovani prigovori ovršenika o tome da ovrhovoditelj nije ispunio ili osigurao ispunjenje svoje obveze, odnosno da uvjet nije nastupio, sud je dužan obustaviti ovrhu (30/3.). Ako bi ocijenio da ti prigovori nisu osnovani, bio bi dužan u povodu žalbe predmet proslijediti drugostupanjskom sudu (47/2), koji bi onda definitivno odlučio o žalbi, treba uzeti na temelju istih kriterija na temelju kojih bi o njezinoj osnovanosti mogao odlučiti prvostupanjski sud.

U svim ostalim slučajevima već bi prvostupanjski sud bio dužan obustaviti ovrhu u povodu prigovora ovršenika da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio (30/3.).

Ovrhovoditelj koji u ovršnom postupku ne bi uspio dokazati javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom da je ispunio svoju obvezu, da je osigurao njezino ispunjenje odnosno da je nastupio uvjet, morao bi pokrenuti parnicu radi utvrđenja da je na temelju ovršne isprave ovlašten tražiti bezuvjetnu ovrhu radi ostvarenja svoje tražbine (30/5.), zapravo utvrđenje svojevrsnog ovršnog pravozaštitnog zahtjeva kao javnopravnog ovlaštenja na ovršnopravnu zaštitu. Tužba kojom bi pokrenuo tu parnicu pripadala bi kategoriji tzv. purifikacijskih tužbi.

15. PRILAGANJE VJERODOSTOJNE ISPRAVE

Novelom 2003. u stavku 1. članka 33. brisane su riječi „odnosno vjerodostojna isprava“, zbog čega se mogao steći dojam da ovrhovditelj nije dužan uz prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave priložiti tu ispravu. Zato su Novelom 2005. te riječi ponovno vraćene u zakonski tekst.

16. POTVRDA O OVRŠNOSTI

Zbog različitih stavova u sudskoj praksi nakon donošenja Zakona o arbitraži iz 2001. glede toga trebaju li odnosno jesu li arbitražni sudovi uopće ovlašteni stavljati potvrde o (pravomoćnosti i) ovršnosti na svoje pravorijeke, Novelom 2003. to je pitanje izrijekom razriješeno – po novome arbitražni sudovi ne daju potvrde o ovršnosti svojih odluka, osim ako zakonom nije drukčije određeno. U povodu pravnog lijeka ovršenika sud koji vodi ovršni postupak ispitat će je li odluka arbitražnog suda ovršna ili nije, I, u ovisnosti o ishodu takve provjere, u skladu s odredbama članka 47. OZ, sam odlučiti o pravnom lijeku ili predmet proslijediti drugom nadležnom sudu. (33/4. OZ 05).

Novelom 2005. izrijekom je razriješena i dilema kako se stavljaju izvan snage potvrde o ovršnosti koje je na svoje ovršne isprave stavio javni bilježnik. Po novome, kao i prije toga, javni bilježnici sami daju potvrde o ovršnosti svojih isprava (33/5.1. OZ 05). U povodu pravnog lijeka ovršenika, sud koji vodi ovršni postupak dužan je ispitati jesu li bili ispunjeni uvjeti za davanje takve potvrde uzimajući u obzir i izjave osoba koje su prema toj ispravi ovlaštene potvrditi nastupanje okolnosti o kojima ovisi stjecanje toga svojstva (članak 26. stavak 5. i 6.) (33/5.2. OZ 05). Ako sud utvrdi da uvjeti za davanje javnobilježničke potvrde o ovršnosti nisu bili ispunjeni, tu će potvrdu ukinuti rješenjem u ovršnom postupku (33/5.2. OZ 05). Međutim, o zahtjevu za ukidanje potvrde o ovršnosti koju je dao javni bilježnik na svojoj ispravi, podnesenom izvan ovršnog postupka, odlučuje u izvanparničnom postupku općinski sud na čijem je području sjedište javnog bilježnika (33/6.).

17. STVARNA I MJESNA NADLEŽNOST

17.1. Općenito

Novelom 2005. unesene su u Ovršni zakon, analogno kao što je to učinjeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. (NN 117/05), i odredbe o stvarnoj nadležnosti sudova u ovršnom postupku osiguranja. Ta je operacija iskorištena i za relativno jasno razgraničenje (funkcionalne) nadležnosti suda određivanja i suda provedbe ovrhe u slučajevima kada to nije isti sud.

Novelom 2005. izrijekom je riješeno i pitanje naravi pravila o mjesnoj nadležnosti sadržanih u tome zakonu.

17.2. Stvarna nadležnost

17.2.1. Uvod

Pravila o stvarnoj nadležnosti propisuju sudovi koje će vrste, odnosno kojega ranga biti ovlašteni i dužni određivati i provoditi ovrhu i osiguranje u određenim ovršnopravnim stvarima u širem smislu. Struktura, organizacija sudova uređeni su ZS-

om18

, dok je njihova stvarna nadležnost u ovršnom postupku (nakon Novele 2005.) uređena OZ-om, ali i nizom drugih zakona.

Novelom 2005. eksplicitno je uređena stvarna nadležnost sudova u ovršnom postupku i postupku osiguranja, koja je do tada bila uređena odredbama članka 16. stavka 1. točke 3.a i članka 19. točke 3. i 5. ZS. Međutim, u prijelaznim odredbama Novele 2005. nisu izrijekom stavljene izvan snage odredbe ZS-a kojima je do tada bila uređena stvarna nadležnost sudova u ovršnom postupku i postuku osiguranja. Neovisno o tome treba uzeti da su te odredbe derogirane stupanjem na snagu Novele 2005. (lex posterior derogat priori).

U ovršnom postupku i postupku osiguranja stvarno su nadležni općinski sudovi i trgovački sudovi (33.a, 39., 252.j, 254.a).

Općinski su sudovi opće stvarno nadležni u ovršnom postupku i postupku osiguranja (arg. ex 33.a/1., 39., 252.j, 254. a/1.). Trgovački sudovi su specijalizirani sudovi, što znači da su stvarno nadležni samo za one pravne stvari koje su izrijekom stavljene u njihovu nadležnost (arg. ex 33.a/2., 39., 252.j, 254.a/2.).

17.2.2. Općinski sudovi

Općinski sudovi stvarno su nadležni određivati ovrhu, osim ako rješavanje određenih predmeta nije povjereno drugom sudu tijelu ili osobi (33.a/1.); oni su nadležni i provoditi ovrhu u predmetima u kojima su nadležni odlučivati o prijedlogu za ovrhu, ako zakonom nije drukčije određeno (39/1.). Tako je propisano da su trgovački sudovi ovlašteni provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine na nekretnini i pokretninama te ovrhu radi ostvarenja nenovčane tražbine povjeriti općinskom sudu (39/3.). Općinski sudovi provode ovrhu koju je na temelju arbitražnoga pravorijeka odredio Županijski sud u Zagrebu (43/2. ZA; 33.a/1., 39/1. OZ; v. infra ad 17.2.4.). Općinski sudovi su stvarno nadležni određivati i provoditi osiguranje, osim ako zakonom to nije povjereno kojem drugom sudu (254.a/1.). Treba uzeti da bi trgovčki sudovi bili ovlašteni provedbu osiguranja radi naplate novčane tražbine na nekretnini i pokretninama te osiguranje radi ostvarenja nenovčane tražbine povjeriti općinskom sudu (arg. ex

39/3., 253.). Oni odlučuju o (priznanju i) ovrsi odluka stranih sudova (16/1.3c. ZS).19

Općinski sudovi su opće stvarno nadležni i za obavljenje poslova iz sudske nadležnosti u slučajevima u kojima o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odlučuju javni bilježnici (252.j).

17.2.3. Trgovački sudovi

17.2.3.1. Uređenje prije Novele 2005.

Prema (sada derogiranoj) odredbi članka 19. točke 3. (5.) ZS trgovački su sudovi, između ostalog, rješavali i provodili “ovrhu odluka koje su donijeli u prvom stupnju” s time da su provedbu ovrhe na nenovčanim sredstvima ovršenika mogli povjeriti općinskom sudu. Citirana je odredba izazivala seriju pitanja, na neka od kojih je bilo teško dati jednoznačan odgovor.

Analiza citirane odredbe zahtijevala je prethodno rješenje nekih terminoloških pitanja. Naime, izraz “rješavati ovrhu” trebalo je uskladiti s terminologijom zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je donesen ZS (ZIP-a) i sada važećeg zakona (OZ-a) i razumjeti ga kao “odlučivati o prijedlogu za ovrhu” (arg. ex 34. ZIP; 37. OZ).

Prvo naredno pitanje koje se nametalo u vezi s citiranim dijelom odredbe članka 19. točke 3. (5.) ZS bilo je je li ta odredba zapravo odredba o atrakciji stvarne i mjesne nadležnosti u ovršnom postupku. Naime, ako je ona, a za takav je stav bilo uporišta

u povijesnoj genezi te odredbe20

, značila da svaki trgovački sud odlučuje (samo) o ovrsi svojih odluka koje je donio u prvom stupnju, a ne i o ovrsi odluka drugih trgovačkih sudova, tada bi toj odredbi trebalo priznati takav karakter. U tom smislu njome bi bile derogirane odredbe o mjesnoj nadležnosti iz OZ-a. Takva je interpretacija ostavljala otvorenim pitanje kako su trgovački sudovi provodili neke od postupaka radi ostvarenja novčanih tražbina, npr. ovrhu na nekretninama koje se ne nalaze na njihovom području, ili ovrhu radi ostvarenja nenovčanih tražbina za ispražnjenje nekretnina koje se ne nalaze na njihovu području. Upravo je stoga trebalo pristati na to da su trgovački sudovi u određenim slučajevima po prirodi stvari, već zbog teritorijalnoga

razgraničenja u obavljanju službenih radnji,21

morali, a ne samo mogli (19.5. ZS), provedbu svojih rješenja o ovrsi povjeriti drugim trgovačkim ili možda općinskim sudovima.

U judikaturi prema prijašnjem uređenju bio je inače zauzet stav da su trgovački sudovi nadležni za ovrhu odluka koje su donijeli trgovački sudovi, dakle bilo koji trgovački sud, a da se mjesna nadležnost konkretnog trgovačkog suda utvrđuje prema pravilima OZ-a o mjesnoj nadležnosti za pojedine vrste ovrhe. To je osobito došlo do izražaja u vezi s nadležnošću za ovrhu na

novčanim sredstvima ovršenika na računu kod pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa.22

Takvom je praksom zapravo derogiran atrakcijski aspekt odredbe članka 19. stavka 5. ZS, iako bi ona kao specijalna odredba trebala imati prednost pred općim odredbama OZ-a o mjesnoj nadležnosti, neovisno o tome što su one kasnije stupile na snagu.

23

Dalje, slijedeći doslovno zakonski tekst, moglo se posumnjati u to jesu li trgovački sudovi uopće nadležni da odlučuju o ovrsi na temelju preinačujućih odluka Visokog trgovačkog suda ili Vrhovnog suda donesenih u stvarima u kojima su oni sudili u prvom stupnju. Zakon je naime govorio samo o tome da oni rješavaju i provode ovrhu odluka koje su “donijeli u prvom stupnju”, zbog čega bi se, a contrario, mogao zastupati i negativan odgovor na to pitanje. Međutim, budući da bi takav odgovor bio apsurdan, nužno je bilo zaključiti da su trgovački sudovi bili nadležni za određivanje i provedbu ovrhe na temelju odluka

koje su donesene u postupku u kojemu su sudili u prvom stupnju.24

Konačno, polazeći od iste sintagme, moglo bi se posumnjati i u to jesu li trgovački sudovi bili nadležni određivati i provoditi ovrhu na temelju nagodbi koje su sklopljene pred njima, i to stoga što je zakon govorio samo o odlukama tih sudova. I na to bi

pitanje trebalo pozitivno odgovoriti jer bi drugačije tumačenje također bilo nerazumno.25

U stvarnu nadležnost trgovačkih sudova bila je stavljena i provedba postupka (priznanja i) ovrhe stranih sudskih odluka i arbitražnih pravorijeka u trgovačkim sporovima (19.3. (5.) ZS). Već je prije Novele 2005. dio te odredbe koji se ticao (priznanja i) ovrhe stranih arbitražnih pravorijeka bio derogiran odredbom članka 43. stavka 1. ZA, po kojoj je za odlučivanje o prijedlogu za određivanje ovrhe na temelju domaćeg i stranog arbitražnog pravorijeka u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu. Navedenu bi odredbu, premda ona nije do kraja jednoznačna, trebalo, čini se, shvatiti u smislu da bi Trgovački sud u Zagrebu bio stvarno nadležan određivati ovrhu na temelju domaćih i stranih arbitražnih pravorijeka u svim onim slučajevima u kojima bi prema drugim propisima o stvarnoj nadležnosti trgovačkih sudova u ovršnim stvarima, u prvom redu ZS-a, ti sudovi bili nadležni za određivanje ovrhe na temelju arbitražnih pravorijeka; u ostalim stvarima stvarno je trebao biti nadležan Županijski sud u Zagrebu. Njome bi bila zapravo provedena zakonska delegacija stvarne i mjesne nadležnosti na Trgovački sud u Zagrebu iŽupanijski sud u Zagrebu u tim ovršnim stvarima. Drugi dio odredbe članka 19. stavka 3. (5.) ZS koji se ticao (priznanja i) ovrhe stranih sudskih odluka, za koji bi također bilo moguće reći da nije bio najpreciznije redigiran, zbog čega je mogao biti različito tumačen, npr. u smislu da bi trgovački sudovi bili nadležni za priznanje i ovrhu svih stranih sudskih odluka, čini se da ju je trebalo shvatiti u smislu da su trgovački sudovi bili nadležni za priznanje i ovrhu stranih sudskih odluka samo ako su bile donesene u trgovačkim stvarima. Tome je u prilog govorila i odredba članka 16. stavka 1. točke 3.c ZS po kojoj su općinski sudovi (bili i jesu) nadležni da “rješavaju � o priznanju i ovrsi odluka stranih sudova”. I u okviru takve interpretacije trebalo je odgovoriti na pitanje što su to trgovačke stvari. Taj je pojam svakako trebalo određivati po kriterijima hrvatskog prava (lex fori), i to ili u smislu sporova koji se

smatraju trgovačkima (trgovački sporovi u užem smislu),26

ili sporova koji su bili stavljeni u nadležnost trgovačkih sudova (bivši

19.1.a - g, 19.2. ZS; sadašnji 34.b. ZPP) (trgovački sporovi u širem smislu)27

, koji se inače međusobno u određenoj mjeri preklapaju.

Prije Novele 2005. trgovački su sudovi bili nadležni “određivati mjere osiguranja u stvarima u kojima su bili nadležni suditi”

(19.5 (7.) ZS). Terminom “mjere osiguranja” označavala su se sredstva osiguranja općenito, kako ona prisilnog tako i ona dobrovoljnog karaktera. Trgovački su sudovi, dakle, bili nadležni određivati osiguranje u svim stvarima koje su inače spadale u njihovu parničnu nadležnost.

Takvo određenje stvarne nadležnosti sudova u postupcima osiguranja kolidiralo bi s odredbom OZ-a o nadležnosti za određivanje osiguranja prisilnim zasnivanjem založnoga prava na nekretnini, po kojoj je za odlučivanje o prijedlogu za takvim osiguranje novčane tražbine nadležan sud koji vodi javnu knjigu (257/1.), dakle općinski sud kao zemljišnoknjižni sud (16/1.3b).

Trebalo bi uzeti da je posljednjom novelom ZS-a28

, kojom je unesena posebna odredba o stvarnoj nadležnosti trgovačkih sudova da odlučuju o “mjerama osiguranja” bila derogirana ranija odredba o mjesnoj nadležnosti zemljišnoknjižnog suda da odlučuje o osiguranju prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja je istodobno bila i odredba o (atrakcijskoj) stvarnoj nadležnosti.

Trgovački su sudovi bili nadležni da određuju i provode ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava u pravnim

stvarima u kojima je postojala njihova nadležnost u parničnom postupku (arg. ex 19.6. ZS).29

Ovrhu i osiguranje na brodu i teretu na brodu određivali su i provodili trgovački sudovi nadležni za pomorske sporove (867/6. PZ 94).

17.2.3.2. Uređenje nakon Novele 2005.

Novelom 2005. stvarna nadležnost trgovačkih sudova u ovršnom postupku i postupku osiguranja iznova je u cijelosti uređena. Po novome ti su sudovi stvarno nadležni:

1. određivati ovrhu na temelju odluka donesenih i nagodba sklopljenih u postupku u kojemu su oni sudili u prvom stupnju (33.a/2.1.). Trgovački su sudovi, dakle, stvarno nadležni određivati ovrhu na temelju svih ovršnih isprava koje potječu iz postupaka u kojima su oni sudili u prvom stupnju, dakle i na temelju (preinačujućih) odluka Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda; izvan dvojbe je da su nadležni određivati ovrhu na temelju nagodbi koje su sklopljene u postupku pred njima. Trebalo bi biti izvan dvojbe da se mjesna nadležnost za određivanje ovrhe na temelju ovršnih isprava koje potječu iz postupaka u kojima su sudili u prvom stupnju određuje po pravilima OZ-a o mjesnoj nadležnosti u ovršnom postupku, da dakle, ne dolazi do atrakcije mjesne nadležnosti u smislu da je svaki trgovački sud mjesno nadležan po atrakcijskom kriteriju određivati ovrhu (samo) na temelju vlastitih ovršnih isprava. Zbog svega toga treba konstatirati da je nova odredba članka 33.a stavka 2. točke 1. OZ jasnija i preciznija od prijašnje derogirane odredbe članka 19. točke 3. (5.) ZS;

2. određivati ovrhu na temelju domaćih i stranih arbitražnih pravorijeka donesenih u sporovima iz njihove stvarne nadležnosti u parničnom postupku (33.a/2.2.) (Bilj: o stvarnoj nadležnosti trgovačkih sudova u parničnom postupku v. bilj. ). Općenito utvrđena nadležnost trgovačkih sudova da određuju ovrhu na temelju domaćih i stranih arbitražnih pravorijeka delegirana je specijalnom odredbom članka 43. stavka 1. ZA samo na Trgovački sud u Zagrebu. Pritom je generalna (zakonska) delegacija predviđena člankom 43. stavkom 1. ZA šira jer općenito prenosi nadležnost u svim stvarima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova na Trgovački sud u Zagrebu, a ne samo u sporovima iz njihove stvarne nadležnosti u parničnom postupku. I za ovu bi se odredbu moglo reći da je bitno jasnija i preciznija od rijašnje derogirane odredbe članka 19. točke 3. (5.) ZS u dijelu u kojem se ona odnosila na arbitražne odluke. O delegaciji provedbe određene ovrhe na mjesno nadležni trgovački sud v. infra ad 17.2.3.6.

1 određivati ovrhu iz članka 252.h stavka 2. ovoga Zakona u sporovima iz njihove stvarne nadležnosti u parničnom postupku (33.a/2.3.). Riječje o naknadnom određivanju ovrhe na temelju vjerodostojne isprave na predmetu ovrhe na kojem se ne može tražiti izvansudska ovrha, za koje vrijede pravila o određivanju ovrhe drugim sredstvom i na drugom predmetu (5/3. – 9.); 2 određivati ovrhu na temelju zadužnica i bjanko zadužnica radi naplate tražbina u odnosima između trgovaca (33. a/2.4.). Za utvrđivanje stvare nadležnosti trgovačkih sudova na temelju zadužnica i bjanko zadužnica mjerodavan je samo personalni kriterij – okolnost da su i vjerovnik ovrhovoditelj i dužnik ovršenik trgovci, pri čemu bi bilo irelevantno jesu li zadužnica ili bjanko zadužnica izvorno izdane u odnosu u kojem su obje strane bile trgovci.

Novim uređenjem stvarne nadležnosti trgovačkih sudova u ovršnom postupku nije predviđeno da bi oni bili stvarno nadležni određivati ovrhu na temelju stranih sudskih odluka. Upravo bi se stoga moglo postaviti pitanje je li stupanjem na snagu Novele 2005. derogirana odredba članka 19. stavka 3. (5.) ZS i u dijelu u kojem je utvrđivala nadležnost trgovačkih sudova da provode postupak priznanja i ovrhe inozemnih sudskih odluka u trgovačkim sporovima. Iz okolnosti da bi trgovački sudovi i nakon stupanja na snagu Novele 2005. bili nadležni odlučivati o priznanju stranih sudskih odluka jer se o priznanju odlučuje u izvanparničnom postupku (arg. ex 101. ZRSZ; arg. a cohaerentia, per analogiam ex 41/2. ZA po kojem je postupak priznanja strane arbitražne odluke izvanparnični postupak) na koji se ta novela ne odnosi te iz okolnosti da bi bilo nesvrhovito razdvajati postupak priznanja i ovrhe na temelju stranih sudskih odluka, trebalo bi (relativno nategnuto) zaključiti da bi trgovački sudovi i dalje bili nadležni odlučivati o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka, da, dakle, odredba članka 19. točke 3. (5.) ZS u dijelu u kojem je utvrđivala stvarnu nadležnost trgovačkih sudova za to nije derogirana stupanjem na snagu Novele 2005. U prilog takvoj interpretaciji govorila bi, arg. a cohaerentia, i okolnost da su trgovački sudovi (Trgovački sud u Zagrebu) stvarno nadležni odlučivati o ovrsi stranih arbitražnih pravorijeka u sporovima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova (33.a/2.2.). Okolnost da u OZ-u nije izrijekom utvrđena stvarna nadležnost trgovačkih sudova da odlučuju o (priznanju i) ovrsi stranih sudskih odluka donesenih u pravnim stvarima iz njihove stvarne nadležnosti treba pripisati redakcijskom lapsusu.

Trgovački sudovi su stvarno nadležni za provedbu ovrhe u slučajevima u kojima su stvarno nadležni odlučivati u povodu prijedloga za ovrhu (arg. ex 39/1.). Oni su stvarno nadležni za provedbu ovrhe na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u sporovima za koje su stvarno nadležni u parničnom postupku (39/3.).

Trgovački sudovi ovlašteni su provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine na nekretnini i pokretninama te ovrhu radi ostvarenja nenovčane tražbine povjeriti općinskom sudu (39/4.) (delegacija stvarne nadležnosti za provedbu ovrhe; v. infra ad 17.2.7.). Odluku o takvoj delegaciji trgovački sud bi mogao uključiti u svoje rješenje o ovrsi ili bi o tome mogao donijeti posebno rješenje. Protiv rješenja o delegaciji provedbe ovrhe žalba bi bila dopuštena radi kontrole njegove pravilnosti i zakonitosti, tj. zbog toga jesu li in concreto bile ispunjene pretpostavke za delegaciju, zapravo je li delegacija određena u stvarima u kojima je dopuštena; žalba ne bi bila dopuštena radi ocjene svrhovitosti delegacije jer u tom dijelu odluka o delegaciji ima značenje odluke o upravljanju postupkom (298/2. ZPP, 19/1. OZ). Općinski sud kome je provedba ovrhe povjerena bio bi ovlašten isprovocirati sukob o nadležnosti ako bi ocijenio (1) da nisu ispunjene pretpostavke za delegaciju, pri čemu općinski sud ne bi bio ovlašen upuštati se u ocjenu svrhovitosti delegacije, i (2) ako bi ocijenio da nije mjesno nadležan, a ne bi bilo mjesta ustupanja predmeta drugom općinskom sudu zato što je njemu ustupljen uslijed očite omaške (arg. ex 22/1. ZPP, 19/1. OZ). Treba uzeti da bi općinski sud kome je predmet povjeren mogao isprovocirati sukob o nadležnosti po službenoj dužnosti najkasnije do poduzimanja prve radnje u provedbi ovrhe, a u povodu prigovora stranke najkasnije pri poduzimanju prve radnje u provedbi ovrhe o kojoj je ona obaviještena. U tom bi smislu čini se trebalo na odgovarajući način primijeniti odredbu po kojoj sud kome je predmet ustupljen u parničnom postupku može isprovocirati sukob o nadležnosti ili predmet ustupiti nadležnom sudu najkasnije na prvom ročištu koje je održano nakon što mu je predmet ustupljen (22/2. ZPP, 19/1. OZ), i to stoga što se u parničnom postupku radnje u pravilu poduzimaju na ročištima.

Trgovački sud u Zagrebu sam provodi ovrhu koju je odredio na temelju arbitražnog pravorijeka; ako nije za to mjesno nadležan, ustupit će predmet mjesno nadležnom sudu (43/2. ZA).

Trgovački sudovi nadležni su (određivati i) provoditi osiguranje u predmetima u kojima su nadležni određivati ovrhu (254.a/2.). To znači da oni ne bi uopće bili ovlašteni određivati i provoditi tzv. dobrovoljno založnopravno (263.) i fiducijarno (274.) osiguranje.

17.2.4. Stvarna nadležnost Županijskog suda u Zagrebu Odredbom članka 43. stavka 1. ZA utvrđena je opća stvarna nadležnost Županijskoga suda u Zagrebu za odlučivanje o ovrsi

na temelju domaćih i stranih arbitražnih pravorijeka. Za provedbu određene ovrhe stvarno je nadležan sud određen posebnim zakonom (43/2.). Budući da nema odredbe koja bi izrijekom utvrđivala koji bi to sud bio stvarno nadležan provoditi ovrhu koju je odredio Županijski sud u Zagrebu, treba uzeti, polazeći od odredbe članka 39. stavka 1. OZ-a po kojoj je za provedbu ovrhe stvarno nadležan sud iste vrste kao i sud koji je nadležan odlučiti o prijedlogu za ovrhu, da bi to bio mjesno nadležan općinski sud kao sud iste vrste kao i Županijski sud u Zagrebu ali nižega stupnja, pogotovu stoga što su općinski sudovi opće stvarno nadležni provoditi ovrhu (arg. ex 33.a/1., 39/1.). Mjesna nadležnost općinskog suda utvrđivala bi se po pravilima o mjesnoj nadležnosti suda u ovršnom postupku.

17.2.5. Funkcionalna nadležnost suda određivanja i suda provedbe ovrhe

17.2.5.1. Općenito

Pravila o funkcionalnoj nadležnosti određuju kompetenciju sudova za odlučivanje o pravnim lijekovima ili o nekim drugim pitanjima, s obzirom na to kojem je sudu stavljeno u nadležnost da odlučuju o određenoj pravnoj stvari u prvostupanjskom

postupku, u nekom stadiju toga postupka ili da uopće poduzima neku radnju.30

U ovršnom postupku i postupku osiguranja provedba osnovnih stadija prvostupanjskog postupka - stadija odlučivanja u povodu prijedloga za ovrhu ili osiguranje te stadija provedbe određene ovrhe ili osiguranja - može biti u nadležnosti stvarno i mjesno različitih sudova. To svakako zahtijeva da se pravila o funkcionalnoj nadležnosti odrede u ovisnosti o nadležnosti svakog od tih sudova. S tim u vezi osnovna je razlika između ovršnoga postupka u širem smislu i parničnoga postupka u tome što je za ovršni postupak u stvarima koje spadaju u funkcionalnu nadležnost prvostupanjskog suda, onda kada su za pojedine stadije prvostupanjskog postupka nadležni različiti sudovi, potrebno utvrditi kriterije za razgraničenje funkcionalne nadležnosti između

tih sudova.31

Premda je u ovršnom postupku i postupku osiguranja za određivanje i provedbu ovrhe i osiguranja u pravilu stvarno i mjesno nadležan isti sud, brojni su izuzeci od toga pravila. Tako su trgovački sudovi u slučajevima u kojima su inače isključivo nadležni za određivanje i provedbu ovrhe, ovlašteni povjeriti provedbu ovrhe u određenim slučajevima općinskom sudu (39/4.; v. supra ad 17.2.3.2.); u ovrsi radi naplate novčane tražbine na pokretnim stvarima, u slučaju tzv. leteće ovrhe, može doći do razdvajanja funkcije suda mjesno nadležnog za određivanje i suda mjesno nadležnog za provedbu ovrhe (127.); u postupku osiguranja privremenim mjerama, kad te mjere određuje sud pred kojim je pokrenut parnični ili drugi sudski postupak (292.), sud nadležan

za određivanje osiguranja može biti različit od suda nadležnog za provedbu privremene mjere, itd.32

Problem funkcionalne nadležnosti u ovršnom postupku i postupku osiguranja - izazvan mogućnošću da u prvostupanjskom

postupku o određivanju i provedbi ovrhe odlučuju različiti sudovi - tiče se u prvom redu nadležnosti za odlučivanje o remonstrativnim pravnim lijekovima, zatim nadležnosti za odlučivanje o odgodi i prekidu ovrhe, o obustavi i ograničenju ovrhe i osiguranja, o promjeni sredstava i predmeta ovrhe i osiguranja, o troškovima postupka. Tu dolazi u obzir i nadležnost za odlučivanje u povodu prijedloga za protuovrhu (58.), nadležnost za donošenje rješenja kojim će se naložiti poslodavcu da isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi i za ovrhu na temelju toga rješenja (177.), nadležnost za određivanje tzv. sudskih penala i za određivanje i provedbu ovrhe odluke kojom su oni određeni (217., 218.), nadležnost za odlučivanje o naknadi štete prouzorokovane neosnovanim određivanjem prethodne i privremene mjere te za ovrhu rješenja kojim

je ta naknada određena (290/4., 306.), itd.33

Do Novele 2003. jedina odredba koja je izrijekom uređivala jedan od navedenih slučajeva, odnosi se na žalbu ovršenika protiv rješenja o ovrsi. O toj je žalbi mogao remonstrativno odlučivati sud koji je donio rješenje o ovrsi (47. prije Novele 2003.). Novelom 2003. ukinuta su remonstrativna ovlaštenja prvostupanjskoga suda, da bi ponovno bila uvedena Novelom 2005. Za sve ostale slučajeve nedostajala je izričita zakonska odredba. Stoga je rješenje problema bilo potrebno potražiti u načelnim kriterijima za razgraničenje funkcionalne nadležnosti između suda određivanja i suda provedbe ovrhe i osiguranja.

Uzimalo se da polazna osnova za utvrđivanje tog načelnog kriterija treba biti odnos između suda nadležnog za odlučivanje o ovrsi i osiguranju i onog nadležnog za provedbu ovrhe i osiguranja. Ovršni postupak i postupak osiguranja provode se u dva funkcionalno odvojena, u pravilu sukcesivna, ali često i simultana stadija - stadij odlučivanja o ovrsi i osiguranju i stadij provedbe ovrhe i osiguranja. U situaciji u kojoj su ta dva stadija u nadležnosti različitih sudova, ovlaštenja su svakog od tih sudova izvorna - proizlaze neposredno iz zakona. Svaki bi od njih, u načelu, trebao biti suveren u obavljanju svoje funkcije. Budući da se ta dva stadija u pravilu odvijaju sukcesivno, svaki bi od tih sudova u načelu bio ovlašten i trebao odlučivati o sudbini postupka i o ostalim pitanjima koja se jave u stadiju za koji je nadležan. Zato se smatralo da bi načelni kriterij bilo moguće izraziti pravilom da o svim pitanjima za koja nije izrijekom drukčije propisano, ili ako to ne zahtijevaju vrlo ozbiljni sistemski razlozi ili razlozi procesnoga oportuniteta, odlučuje sud u postupku pred kojim se javilo pitanje koje treba riješiti -sud odlučivanja ako se ono tiče stadija odlučivanja, sud provedbe ako se odnosi na stadij provedbe. Na takvo je rješenje

upućivala već citirana odredba o nadležnosti za remonstrativno odlučivanje o žalbi protiv rješenja o ovrsi.34

Novelom 2005. pokušalo se izrijekom riješiti pitanje funkcionalne nadležnosti za obavljanje određenih radnja tijekom

ovršnoga postupka u slučaju da ovrhu ne provodi sud koji ju je odredio unošenjem triju pravila.

Prema prvom pravilu, sudovi nadležni određivati ovrhu ovlašteni su postupati i u povodu pravnih lijekova podnesenih protiv

rješenja o ovrsi te drugih odluka koje su donijeli u povodu prijedloga za ovrhu (33.a/3.1.). Prema drugom pravilu, sudovi nadležni određivati ovrhu ovlašteni su odlučivati i o drugim pitanjima tijekom postupka prije

nego što je sud nadležan za provedbu ovrhe započeo s provedbom ovrhe (33.a/3.2.). Trebalo bi uzeti da je sud nadležan za provedbu ovrhe započeo s njome započinjanjem s poduzimanjem bilo koje od ovršnih radnji, npr. donošenjem zaključka kojim se nalaže sudskom ovršitelju da obavi pljenidbu pokretnina (10/4., 129., 130.).

Prema trećem pravilu, sud provedbe ovrhe ovlašten je odlučivati o svim pitanjima koja se tiču provedbe ovršnoga postupka te o svim pitanjima koja se jave u povodu provedbe ovršnoga postupka o kojima se odlučuje u tom postupku; on je nadležan odlučiti i zahtjevu za naknadu troškova postupka koji naknadno bude podnesen tijekom postupka (14/6.) (39/5.). Taj bi sud bio nadležan odlučivati o zahtjevu za otklanjanje nepravilnosti u radu sudskog ovršitelja (45.).

O primjeni navedenih pravila u nekim ključnim slučajevima tijekom postupka v. infra.

17.2.5.2. Žalba protiv rješenja o ovrsi, revizija i prigovor protiv rješenja o ovrsi

O žalbi protiv rješenja o ovrsi može remonstrativno odlučivati sud koji je donio to rješenje (47. – 51.). Žalbom se rješenje o ovrsi ne može pobijati zbog nedostataka u provedbi ovrhe. Tako se rješenje o ovrsi može pobijati zato što je njime ovrha određena na stvarima i pravima na kojima je ovrha isključena ili ograničena (46/1.6.). Međutim, ako, kao što je to slučaj s ovrhom na pokretninama, predmet ovrhe bude tek naknadno individualiziran prigodom pljenidbenog popisa (38/6., 131., 135.), tada ovršenik ima posebno pravno sredstvo protiv provedbe ovrhe - prigovor protiv provedbe ovrhe (67/3. – 4.). Premda bi se, doslovno prema zakonskom tekstu, moglo zaključiti da bi se taj prigovor mogao isticati tek nakon što rješenje o ovrsi postane pravomoćno (67/3.), ipak, budući da se rješenje o ovrsi može pobijati žalbom samo zbog toga što je njime ovrha određena na pokretninama na kojima je ovrha isključena ili ograničena (46/1.6.), ono se ne bi žalbom moglo pobijati zbog nečega što ne čini njegov sadržaj - zbog grešaka u provedbi radnji koje su uslijedile na temelju njega. Zato treba uzeti da se prigovorom zbog grešaka u provedbi ovrhe radnje provedbe ovrhe mogu pobijati neovisno o tome je li rješenje o ovrsi postalo pravomoćno ili nije, tj. može li se ili ne može pobijati tzv. redovnom žalbom. U slučaju da se rješenje o ovrsi pobija zbog nenadležnosti suda provedbe ovrhe, za odlučivanje o toj žalbi nadležan je sud odlučivanja o ovrsi zato što se radi o njegovoj odluci kojom je poduzimanje ovrhe ili nekih provedbenih radnji povjerio nekom drugom sudu.

Sud koji je donio rješenje o ovrsi bio bi nadležan provoditi postupak u povodu revizije protiv rješenja donesenih u povodu prijedloga za ovrhu za koji je inače nadležan sudac pojedinac ili predsjednik vijeća prvostupanjskoga suda u parničnom postupku (389., 390. ZPP, 19/1. OZ). Sud nadležan određivati ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (252.d, 252.h/2., 352. j) bio bi nadležan odlučivati i o prigovoru protiv toga rješenja (252.e, 252.j; 53., 54.).

17.2.5.3. Prigovor treće osobe protiv ovrhe

Budući da nije izričito riješeno pitanje je li za provedbu postupka u povodu prigovora treće osobe i za donošenje odluke u povodu njega nadležan sud koji je ovrhu odredio ili sud provedbe ovrhe, problem bi trebalo riješiti primjenom navedenih općih kriterija (v. supra ad 17.2.5.1.). To znači da bi za odlučivanje o tom prigovoru bio nadležan sud koji je donio rješenje o ovrsi ako je predmet zbog kojega treći izjavljuje prigovor bio individualiziran već u tom rješenju. Ako je, međutim, taj predmet bio zahvaćen tek provedbom ovrhe, kao npr. u ovrsi na pokretninama (131., 132.), tada bi za taj prigovor trebao biti nadležan sud provedbe ovrhe.

17.2.5.4. Povrat u prijašnje stanje

Povrat u prijašnje stanje dopušten je u ovršnom postupku samo zbog propuštanja roka za žalbu i prigovor (12/2.). Primjenjujući opće kriterije (v. supra ad 7.2.5.1.), trebalo bi uzeti da bi za odlučivanje o tom prijedlogu bio nadležan sud u postupku pred kojim je došlo do propuštanja roka za žalbu odnosno prigovor. Tako bi sud određivanja ovrhe bio nadležan odlučivati o tom pravnom sredstvu ako je ono podneseno zbog propuštanja roka za žalbu protiv rješenja o ovrsi, a sud provedbe ovhe ako je ono podneseno zbog propuštanja roka za žalbu protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe s čijom se provedbom započelo.

17.2.5.5. Odgoda, ograničenje i obustava ovrhe i promjena sredstava i predmeta ovrhe

S obzirom na to da izričito nije riješeno ni pitanje nadležnosti za odlučivanje o odgodi, ograničenju i obustavi ovrhe te o promjeni sredstava i predmeta ovrhe, i te bi slučajeve trebalo riješiti primjenom navedenih općig kriterija (v. supra ad 17.2.5.1.). Jedino kada bi se ovrha obustavljala u povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi, odluku o tome uvijek bi donosio sud koji je rješenje donio (v. ad 17.2.5.2.). 17.2.5.6. Protuovrha

Funkcionalna nadležnost za odlučivanje o prijedlogu za protuovrhu također nije izrijekom riješena. Budući da se radi o postupku koji ima za cilj da se ovršeniku omogući da dobije ono što mu je neosnovano oduzeto, dakle o postupku koji je funkcionalno neposredno vezan uz stadij provedbe ovrhe, trebalo bi uzeti da bi za taj postupak bio nadležan sud provedbe ovrhe. Međutim, dok bi taj sud bio nadležan da odlučuje o prijedlogu za protuovrhu i da naloži ovrhovoditelju da vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio te da na daljnji prijedlog ovršenika donese rješenje o protuovrsi, samu će provedbu protuovrhe morati povjeriti u određenim slučajevima drugom sudu koji je za to nadležan po općim pravilima, npr. sudu na čijem se području nalaze predmeti protuovrhe (58. – 60.).

17.2.5.7. Sudski penali

Sud koji bi bio nadležan da u ovršnom postupku odluči o zahtjevu vjerovnika da se dužnik nenovčane obveze, utvrđene pravomoćnom presudom, sudskom nagodbom ili javnobilježničkom ispravom, obveže na plaćanje sudskih penala (217/1.), bio bi nadležan i da na temelju pravomoćnog rješenja o plaćanju sudskih penala donese rješenje o ovrsi radi njihove naplate (218/1.). Glede nadležnosti za provedbu toga rješenja vrijedilo bi, mutatis mutandis, ono što je rečeno za protuovrhu.

17.2.5.8. Naknada štete

Ono što je rečeno za protuovrhu i sudske penale, vrijedilo bi i za razne slučajeve u kojima je sud u ovršnom postupku ovlašten odlučiti o zahtjevu za naknadu štete te odrediti ovrhu radi provedbe rješenja kojim je odredio isplatu te naknade.

17.2.5.9. Troškovi postupka

Razgraničenje funkcionalne nadležnosti između suda koji je ovrhu odredio i suda njezine provedbe i u pogledu odlučivanja o troškovima postupka trebalo bi provesti primjenom navedenih općih kriterija (v. supra ad 17.2.5.1.). Sud određivanja ovrhe odlučivao bi o troškovima postupka koji su zatraženi u prijedlogu za ovrhu u rješenju o određivanju ovrhe. O zahtjevu za naknadu troškova koji naknadno bude podnesen tijekom postupka (14/6.) odlučivao bi sud provedbe ovrhe.

17.2.6. Atrakcijska stvarna nadležnost

17.2.6.1. Općenito

Nizom procesnih zakona utvrđena je (posredno) atrakcijska stvarna nadležnost u određenim ovršnopravnim stvarima u širem

smislu. U tim se zakonima nadležnost za određivanje pa i provedbu određenih ovršnih postupaka ili postupaka osiguranja veže uz stvarnu nadležnost suda za neki drugi postupak. Okolnost da su neke od tih odredaba o atrakcijskoj nadležnosti naznačene kao odredbe o mjesnoj nadležnosti ne mijenja njihov karakter i odredaba kojima se propisuje i atrakcija stvarne nadležnosti.

Atrakcija stvarne nadležnosti koincidira redovito i s atrakcijom procedure – za određivanje i provedbu ovrhe i osiguranja u pravilu će biti mjerodavna posebna pravila o glavnom postupku uz koji se provodi incidentalni adhezijski ovršni postupak ili postupak osiguranja.

17.2.6.2. Ovršni zakon

Stvarno je (a ne samo mjesno) nadležan za određivanje i provedbu osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini sud koji vodi javnu knjigu u kojoj treba provesti upis (arg. ex 257.).

35 Stvarno je (a ne samo mjesno) nadležan za

određivanje i provedbu osiguranja prethodnom ovrhom sud koji bi bio nadležan za ovrhu na temelju ovršne isprave (arg. ex 280.). Stvarno je (a ne samo mjesno) nadležan za određivanje i provedbu osiguranja prethodnim mjerama sud koji bi bio nadležan za ovrhu na temelju ovršne isprave na temelju koje je to osiguranje predloženo (arg. ex 283.). Stvarno je (a ne samo mjesno) nadležan za određivanje privremenih mjera osiguranja prije pokretanja parničnog ili kojeg drugog sudskog postupka o tražbini koja se osigurava - sud koji bi bio nadležan za odlučivanja o prijedlogu za ovrhu (arg. ex 292/1.). Nakon pokretanja parničnog ili kojeg drugog sudskog postupka to je sud pred kojim je postupak pokrenut (arg. ex 292/2.). Nakon dovršetka upravnog postupka, stvarno je i mjesno nadležan za određivanje privremenih mjera osiguranja sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave donesene u upravnom postupku (arg. ex 292/3.).

17.2.6.3. Zakon o parničnom postupku

U radnim sporovima sud može i po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprječavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete (arg. ex 435. ZPP). U parnicama zbog smetanja posjeda sud može i po službenoj dužnosti i bez saslušanja protivne stranke odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi otklanjanja hitne opasnosti protupravnog oštećenja ili sprječavanja nasilja ili otklan-janja nenadoknadive štete (arg. ex 442. ZPP).

17.2.6.4. Stečajni zakon

Stečajni je sudac dužan, već rješenjem o pokretanju prethodnoga postupka ili naknadnim rješenjem, odrediti sve mjere koje smatra potrebnim kako bi se sprječilo da do donošenja odluke o prijedlogu za otvaranje stečajnoga postupka ne nastupe takve promjene imovinskopravnoga položaja dužnika koje bi za vjerovnike mogle biti nepovoljne, pa tako osobito: 1) postaviti privremenoga stečajnoga upravitelja, na kojega se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o stečajnom urpavitelju, (2) zabraniti raspolaganje imovinom dužnika ili odrediti da dužnik može raspolagati imovinom samo uz prethodnu suglasnost stečajnoga suca ili privremenoga stečajnoga upravitelja, (3) zabraniti ili privremeno odgoditi određivanje, odnosno provedbu ovrhe ili osiguranja protiv dužnika, (4) zabraniti isplate s računa dužnika (44/1., 2. SZ). Ako za to postoje opravdani razlozi, stečajni sudac takve mjere može odrediti i prije donošenja rješenja o pokretanju stečajnoga postupka (44/3. SZ). Stečajni sudac i ukida određene mjere osiguranja (48. SZ).

Mogućnost određivanja i provedbe mjera osiguranja u stečajnom postupku zahtijeva da se odredi odnos te mogućnosti prema određivanju osiguranja po pravilima OZ-a. Čini se da bi naznačenu dilemu trebalo razriješiti u smislu da bi tijekom prethodnoga postupka bilo moguće određivati i provoditi i mjere osiguranja predviđene OZ-om. Do tog bi se zaključka dolazilo, a contrario, iz odredbe po kojoj se tek nakon otvaranja stečajnoga postupka ne može protiv dužnika tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu (98/1. SZ). Opravdanje za takvo rješenje treba tražiti u nepodudarnosti pravozaštinih funkcija mjera osiguranja u stečajnom postupku i posebnom postupku osiguranja - u okolnosti da mjera osiguranja prema OZ-u ima za cilj osiguranje pojedinačne tražbine, dok stečajni sud mjere osiguranja određuje općenito radi preveniranja promjena koje bi bile nepovoljne za ukupnost vjerovnika. Dodatni bi se argument u prilog ponuđenog rješenja mogao pronaći u odredbi po kojoj stečajni sud može odrediti mjere kojima će zabraniti ili privremeno odgoditi određivanje odnosno provedbu ovrhe ili osiguranja protiv dužnika (44/2.3. SZ). Kad se mjere osiguranja po OZ-u ne bi mogle određivati tijekom prethodnoga postupka, ne bi ih stečajni sud trebao zabranjivati ili određivati odgodu njihove provedbe.

Stečajni bi sud svoje mjere osiguranja s obzirom na njihovu širu pravozaštitnu funkciju i funkcionalnu pravozaštitnu prednost mogao određivati i u slučaju u kojemu je ovršni sud u korist pojedinog vjerovnika većodredio sadržajno podudarnu mjeru. Međutim, načelo bi se pravnoga interesa u pravilu protivilo dopustivosti određivanja mjere osiguranja po pravilima OZ-a u slučaju u kojemu je stečajni sud već odredio mjeru osiguranja sadržajno podudarne pravozaštitne funkcije.

17.2.6.5. Zakon o kaznenom postupku

Na prijedlog ovlaštenih osoba mogu se u kaznenom postupku prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak odrediti privremene mjere osiguranja imovinskopravnog zahtjeva nastalog zbog počinjenja kaznenog djela (142/1. ZKP). Ako oštećenik ima zahtjev prema trećoj osobi zato što se kod nje nalaze stvari pribavljene kaznenim djelom ili zato što je ona zbog kaznenog djela došla do imovinske koristi, može sud u kaznenom postupku, na prijedlog ovlaštene osobe, prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak, odrediti privremene mjere osiguranja i prema toj trećoj osobi (144/1. ZKP). Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, sud je dužan ex officio prema odredbama koje važe za ovršni postupak, odrediti privremene mjere osiguranja (486. ZKP). Rješenja o određivanju privremenih mjera donosi u istrazi istražni sudac, a nakon podizanja optužnice predsjednik vijeća izvan glavne rasprave, a na glavnoj raspravi vijeće (136/2, 138/1, 467. ZKP).

17.2.6.6. Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta

ZUSKOK-om uređen je postupak po kojemu Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te sudovi prethodnim ili privremenim mjerama (mjere osiguranja) osiguravaju prisilno oduzimanje sredstva, prihoda ili imovineostvarene kaznenim djelima iz članka 21. toga zakona. Taj postupak nije kazneni postupak i u njemu se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona (44/2. ZUSKOK). Postupak osiguranja prisilnog oduzimanja sredstava,prihoda ili imovine vodi te rješenje o mjeri osiguranja prije započinjanja kaznenog postupka donosi sudac pojedinac suda iz članka 24. ZUSKOK. Vijeće od troje sudaca istoga suda odlučuje o žalbi protiv njegovih rješenja. Za provedbumjere osiguranja mjesno je nadležan sud koji bi bio mjesno nadležan za provedbu ovrhe. Nakon započinjanja kaznenogpostupka za odlučivanje o produljenju roka na koji je mjera osiguranja bila određena nadležan je sud pred kojim se vodikazneni postupak. Za odlučivanje u sporovima koji nastanu povodom ovrhe mjesno je nadležan sud provedbe mjere osiguranja. Ured može predložiti provedbu mjere osiguranja pred drugim stvarno i mjesno nadležnim sudom ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi. (46. ZUSKOK)

17.2.6.7. Zakon o upravnim sporovima

Zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom - ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službene osobe u organu uprave, odnosno odgovorne osobe u pravnoj osobi, kojoj se protivno zakonu neposredno spriječava ili ograničava određenom pojedinci ili pravnoj osobi vršenja takve slobode ili prava - osigurava se u posebnom postupku pred sudom nadležnim za upravni spor, ako nije osigurana druga sudska zaštita (67. ZUS). Za rješavanje tih sporova bila je utvrđena je nadležnost županijskih sudova (70. ZUS), koja je kasnije prenesena na općinske sudove (16/1.2.j ZS). Radi osiguranja i izvršenja rješenja što ih donosi u tom postupku, sud je dužan odmah, prema okolnostima konkretnog slučaja, poduzeti što je potrebno (75. ZUS). Ako rješenje ne bude izvršeno u ostavljenom roku, sud ga je dužan izvršiti neposredno ili preko drugog suda ili organa (76/1. ZUS).

17.2.7. Delegacija stvarne nadležnosti

U ovršnom postupku mogući su neki specifični slučajevi delegacije stvarne nadležnosti. Tako je moguće da jedan sud jedne vrste koji je odredio ovrhu delegira na sud druge vrste provedbu ovrhe i osiguranja. Do mogućnosti odnosno nužnosti delegacije provedbe ovrhe ili osiguranja u nekim slučajevim dolazi i na temelju određenih pravila OZ-a o isključivoj mjesnoj i stvarnoj atrakcijskoj nadležnosti (v. supra ad 17.2.6.). U nekim slučajevima delegacija je nužna zato što sud koji je odredio ovrhu uopće nije nadležan za njezinu provedbu.

U pravilu delegacija stvarne nadležnosti je fakultativna. Tako trgovački sudovi provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine na nekretnini te pokretninama te radi ostvarenja nenovčanih tražbina ovršenika mogu povjeriti općinskom sudu (39/3., v. supra ad 17.2.3.2.). Postojanje te mogućnosti otvara niz dilema na koje OZ ne nudi određen odgovor. Jedna je od njih je li ta delegacija opoziva, odnosno može li trgovački sud naknadno sam odlučiti provesti ovrhu, ili je povjeriti nekom drugom općinskom sudu. U načelu na to bi pitanje trebalo negativno odgovoriti, jer se delegacijom uspostavlja nadležnost delegiranoga suda, koji nakon toga svoja ovlaštenja u postupku ne crpi iz delegacije, već neposredno iz zakona. Ipak, u slučaju naknadne promjene sredstva i predmeta ovrhe (5.), dana bi delegacija izgubila svoju relevantnost, pa bi trgovački sud, koji bi donio novo

rješenje o ovrsi, provedbu ovrhe mogao delegirati drugom (općinskom) sudu.36

U nekim je slučajevima delegacija stvarne nadležnosti nužna. Do toga dolazi uvijek kada sud nadležan da odredi ovrhu ili osiguranje ne može, zbog teritorijalnog ili funkcionalnog ograničenja svojih ovlaštenja, provesti ovrhu odnosno osiguranje. Do toga bi dolazilo i kada sud koji je nadležan odrediti ovrhu ne bi uopće bio nadležan za njezinu provedbu. Tako npr. Županijski sud u Zagrebu, koji je opće stvarno nadležan odrediti ovrhu na temelju domaćih i stranih arbitražnih pravorijeka (43/1. ZA), uopće nije ovlašten provoditi ovrhu koju je odredio već predmet mora delegirati mjesno nadležnom općinskom sudu kao opće stvarno nadležnom sudu iste vrste (v. supra ad 17.2.4.).

Delegacija može biti i djelomična. Tako se provedba ovrhe odnosno osiguranja samo jedne od više tražbina ili dijela jedne od tražbina koje se ostvaruju ili osiguravaju može povjeriti drugom sudu. Pitanje je, međutim, bi li se mogla delegirati provedba samo nekih ovršnih radnji, npr. tako što bi trgovački sud zatražio od općinskog suda da samo provede pljenidbu, procjenu i prodaju pokretnih stvari, dok bi namirenje vjerovnika zadržao za sebe. Premda se u odredbama koje uređuju mogućnost delegacije govori samo o cjelovitom povjeravanju provedbe ovrhe odnosno osiguranja, što bi samo po sebi moglo biti uporište za

negativan odgovor na postavljeno pitanje, rješenje problema trebalo bi zapravo biti pragmatično. Valjalo bi, dakle, prepustiti

sudskoj praksi da, vodeći računa o okolnostima pojedinih slučajeva, zauzme o tome svoj stav.37

O zakonskoj (generalnoj) delegaciji određivanja ovrhe na temelju domaćih i stranih arbitražnih pravorijeka na Trgovački sud u Zagrebu te na Županijski sud u Zagrebu (43/1. ZA) v. supra ad 17.2.3., 17.2.4.

17.3. Mjesna nadležnost

Pravila o mjesnoj nadležnosti određuju koji će od stvarno nadležnih sudova između kojih je nadležnost podijeljena po teritorijalnim kriteriju biti nadležan u konkretnom slučaju.

U OZ-u nema općih pravila o mjesnoj nadležnosti, već su utvrđena posebna pravila o mjesnoj nadležnosti za svaku od pojedinih vrsta ovrhi i osiguranja. Zajednička je karakteristika tih pravila da su to pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti (33.b). To znači da bi ta pravila isključivala primjenu pravila o općoj mjesnoj nadležnosti prema pravilima o parničnom postupku (46. ZPP) koja bi se mogla na odgovarajući način mogla primijeniti i u ovršnom postupku (19/1. ) i postupku osiguranja (253.), barem za određivanje ovrhe. Na to je i prije Novele 2005. kojom je u OZ unesena odredba članka 33.b. upućivao način na koji su ona redigirana – njima su, naime, taksativno (konkluzivno) navedeni moguće mjesno nadležni sudovi za određenu vrstu ovrhe ili osiguranja, bez otvaranja mogućnosti da pored tih sudova bude nadležan i opće mjesno nadležan sud, što je inače karakteristična manira pravila kojima se utvrđuje elektivna posebna nadležnost u parničnom postupku.

Pravila o mjesnoj nadležnosti u ovršnom postupku i postupku osiguranja su i pravila o (isključivoj) međunarodnoj

nadležnosti hrvatskih sudova u ovršnom postupku i postupku osiguranja (27. ZPP; 19/1., 253.).

Zato što su to pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti, stranke ne bi mogle svojim sporazumom prorogirati mjesnu

nadležnost nekog drugog suda (70. ZPP, 19/1. OZ). Pravila o mjesnoj nadležnosti za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu i osiguranje i za provedbu ovrhe i osiguranja u pravilu se

podudaraju; samo iznimno je za ta dva stadija u ovršnom postupku i postupku osiguranja predviđena različita mjesna nadležnost, kao npr. u ovrsi na pokretninama radi naplate novčane tražbine kada u prijedlogu za ovrhu nije naznačeno mjesto gdje se stvari nalaze (tzv. leteća ovrha – 127.).

Za pojedine vrste ovrhe i osiguranja predviđena je mjesna nadležnost samo jednog suda, kao, npr. za ovrhu na nekretnini radi naplate novčane tražbine (74.); za druge je predviđena elektivna nadležnost više sudova, kao, npr., za ovrhu na pokretninama radi naplate novčane tražbine (126., 127.); za treće supsidijarna nadležnost više sudova, kao, npr., za ovrhu radi naplate novčane tražbine na novčanoj tražbini ovršenika (147.).

O delegaciji (stvarne i mjesne) nadležnosti v. supra ad 17.2.7.

U praksi u primjeni ZIP-a razmotreno je pitanje određivanja mjesne nadležnosti u slučaju kumulacije sredstava ovrhe odnosno osiguranja. S tim u vezi utvrđeni su ovi opći kriteriji: - ako ovrhovoditelj za ovrhu iste novčane tražbine predlaže više sredstava ovrhe, mjesno je nadležan sud koji je mjesno nadležan za postupanje po bilo kojem sredstvu (188. ZPP; 19/1.); - ako je takav prijedlog za ovrhu upućen raznim sudovima, već prema mjesnoj nadležnosti propisanoj za odnosno sredstvo, može se, po prijedlogu stranke odnosno suda, odrediti jedan od tih sudova da provodi cjelokupni postupak, po pravilima o svrsishodnoj delegaciji (68. ZPP; 19/1.); - ako je ovrhovoditelj istom sudu podnio više prijedloga za ovrhu iste novčane tražbine raznim sredstvima ovrhe, može se odrediti spajanje postupaka po svim prijedlozima (313. ZPP; 19/1.);

-ako je jednim prijedlogom za ovrhu istaknuto protiv istog ovršenika više zahtjeva za ovrhu novčane tražbine, za sve će mjesno (a i stvarno) biti nadležan sud kojemu se ovrhovoditelj obratio (188. ZPP; 19/1.). Navedeni kriteriji primjenjivali bi se na

odgovarajući način i u postupku za određivanje prethodnih odnosno privremenih mjera.38

Sudovi nisu ovlašteni da po službenoj dužnosti zbog mjesne nenadležosti stave izvan snage svoje rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave (453. ZPP, 19/1. OZ) (VSRH: Gr1-64/01- IO 2/2002-193).

Ovršenik može staviti prigovor mjesne nenadležnosti samo u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave jer ovršenik protiv koga je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije – glede realizacije svoga prava na prigovor mjesne nenadležnosti – u drukčijoj procesnopravnoj poziciji od tuženika koji prigovorom pobija platni nalog u skladu s člankom 450. stavkom 1. ZPP (453/2. ZPP, 19/1. OZ) (ŽS ZG: Gž-10928/01 – IO 2/2002-194).

18. PRIJEDLOG ZA OVRHU

Nužni sadržaj prijedloga za ovrhu utvrđen je odredbom članka 35. OZ. Prije Novele 2005. bilo je propisano da prijedlog mora (pored tih podataka) sadržavati i druge podatke koji su potrebni za provedbu ovrhe (35/1.3.2.). Koji su ti dodatni podaci, bilo je prepušteno sudu da odlučuje od slučaja do slučaja.

Novelom 2005. rečenica 2. stavka 1. članka 35. OZ izmijenjena je tako što je po novome predviđeno da prijedlog za ovrhu mora sadržavati “i druge propisane

39 podatke potrebne za provedbu ovrhe”. To znači da nakon Novele 2005. sud više ne bi

mogao zahtijevati od ovrhovditelja da u prijedlogu za ovrhu navodi neke druge podatke osim onih koji su izrijekom propisani, odnosno one za koje bi se smisleno moglo izvesti da su propisani. Ta je izmjena bila potrebno s obzirom na daljnju izmjenu

pravila o prijedlogu za ovrhu po kojoj je sud dužan odbaciti prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve propisane podatke , ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi (35/3. OZ 05). Posljedica je ove izmjene da se prigodom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu neće primjenjivati na odgovarajući način pravila ZPP-a o ispravljanju i dopuni podnesaka (109. ZPP).

Treba se nadati da ova možda prerigidna odredba neće izazvati posebnih poteškoća u praksi, odnosno da neće biti pre-doslovno primjenjivana. Svakako njezina primjena ne bi smjela biti birokratski izvitoperena.

19. DOSTAVA RJEŠENJA O OVRSI

Novelom 2005. izmijenjena je odredba članka 38. stavka 3. o krugu osoba kojima se dodatno dostavlja rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave tako što je riječ štedionica zamijenjena riječima Središnja depozitarna agencija. Ta je izmjena, s jedne strane, bila potrebna s obzirom na to da je navođenje štedionice kao posebnog adresata pored banke postalo suvišno s obzirom na novu definiciju pojma banke (12/12.). S druge strane, njome je omogućeno da se pokriju slučajevi u kojima se ovrha provodi na vriejdnosnicama koje se vode na računima kod Središnje depozitarne agencije (arg. ex 198.c).

20. PRAVOSUDNA POLICIJA

Nakon Novele 2003. mogućnost da sudski ovršitelj zatraži pomoć pravosudne policije u slučajevima u kojima ga se ometalo u obavljanju ovršnih radnji bila je uvjetovana donošenjem posebnoga zakona kojim je to trebalo urediti (44/2. OZ 03). Novelom 2005. sudskom je ovršitelju prepušteno da odluči hoće li u svom radu zatražiti asistenciju policije ili pravosudne policije. Pravosudna policija po novome, jednako kao i “obična” policija dužna je postupiti po nalogu sudskog ovršitelja, koji je ovlašten, po potrebi, naložiti i upotrebu sile prema osobi koja ometa ovrhu (44. OZ 05).

21. ŽALBA STRANAKA PROTIV RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE

Novelom 2005. radikalno je izmijenjeno uređenje instituta žalbe stranaka protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave.

Bit je te izmjene u tome da je uređenje inaugurirano Novelom iz 2003.40

vraćeno, uz određene modifikacije, u stanje u kojem je bilo prije te novele. To znači da su dva pravna lijeka koja su stajala ovršeniku na raspolaganju protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave – žalba i prigovor – zamijenjena žalbom koja se može izjavljivati zbog razloga zbog kojihsu se ta dva pravna lijeka mogla podnositi. Žalba je ponovno postala remostrativno-devolutivni pravni lijek, a zadržala je svoju načelnu nesuspenzivnost. Ista obilježna dobila je i žalba ovrhovoditelja protiv rješenja o ovrsi.

O pravnim lijekovima protiv rješenja o ovrsi v. tekst autora ovoga rada o toj temi u ovom zborniku radova.

22. PRAVNI LIJEKOVI PROTIV RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE

Novela 2003. u svom redukcionističkom žaru odredbe o prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ograničila je samo na pravilo da ovršenik taj prigovor može podnijeti u roku od osam, a u mjeničnim i čekovnim u roku od tri dana, osim ako ne pobija samo odluku o troškovima postupka (53/1. OZ 03). Pritom je previđeno da je trebalo riješiti i pitanje razloga zbog kojih se prigovor može podnijeti u slučaju kad se njime rješenje o ovrsi napada samo u dijelu kojim je određena ovrha, dakle ne i u dijelu koji ima značenje svojevrsnog platnoga naloga, dakle kad se prigovorom pobija rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha koji je – zato što je dio rješenja koji ima značenje platnoga naloga zbog nepobijanja postao pravomoćan i ovršan – pretvorio u rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave.

Zato se Novelom 2005. nastojalo riješiti i to pitanje. Po novome izrijekom je predviđeno da se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kada se prigovorom pobija samo u dijelu kojim je određena ovrha može se pobijati samo iz razloga zbog kojih se rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave može pobijati žalbom (članak 46.) (53/2. OZ 05). Pored toga otklonjena je i dilema može li se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je postalo pravomoćno uopće pobijati nakon toga. Po novome to se rješenje može u dijelu kojim je njime određena ovrha pobijati žalbom nakon proteka roka (članak 49.) zbog opugnacijskog razloga nedostatka legitimacije (46/1.7.) te zbog opozicijskih razloga prestanka tražbine (46/1.9.), nedopustivosti njezina ispunjenja (46/1.10.) i zastare (46/1.11.), ali samo ako je činjenica na kojoj se temelji taj prigovor nastala nakon donošenja rješenja o ovrsi. Naime, budući da se pravomoćnost platnoga naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odnosi na moment donošenja toga rješenja, ovršenik je propuštanjem redovitog prigovora manifestirao svoj stav da u vrijeme donošenja toga rješenja nije bilo opugnacijskih i opozicijskih razloga zbog kojih bi se ono moglo pobijati.

Pravila o postupku u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave prilagođena su, s jedne strane, izmjenama u strukturi pravnih lijekova protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave, dok se, s druge strane, izvršena određena redakcijska poboljšanja.

Dakle, ako u prigovoru protiv rješenja o ovrsi donesenom na temelju vjerodostojne isprave ovršenik ne odredi u kojem dijelu

pobija to rješenje, smatra se da rješenje pobija u cijelosti (54/1.). Ako se rješenje o ovrsi pobija u cijelosti ili samo u dijelu kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, dakle u dijelu u kojem ima značenje platnoga naloga (37/2.1.), sud kojemu je prigovor podnesen dužan je staviti izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuti provedene radnje, a postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnoga naloga, a ako za to nije mjesno nadležan, dužan je predmet dostaviti nadležnom sudu (54/2.). Ako se rješenje o ovrsi pobija samo u dijelu kojim je određena ovrha, daljnji postupak nastavlja se kao postupak po žalbi protiv rješenja o ovrsi donesenom na temelju ovršne isprave (54/3.). Ako se prigovor kojim se rješenje o ovrsi pobija samo u dijelu kojim je određena ovrha prihvati, dio rješenja o ovrsi kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može ponovno tražiti ovrha (54/4.). Međutim, ako ovršenik pobija rješenje o ovrsi samo djelomično u dijelu kojim je njime ovršeniku naloženo da namiri ovrhovoditeljevu tražbinu, dakle u dijelu koje ima značenje platnoga naloga, sud je dužan za nepobijani dio toga dijela rješenja zaključkom utvrditi da je postao pravomoćan i ovršan te će pristupiti provedbi određene ovrhe samo radi ostvarenja dijela tražbine koji je njime pravomoćno utvrđen (54/5.1.). U tom slučaju sud je dužan zaključkom odrediti razdvajanje postupaka tako da se u odnosu na dio pobijani rješenja koji ima značenje platnoga naloga postupaka nastavlja kao u povodu prigovora protiv platnoga naloga, dok se u odnosu na nepobijani dio rješenja postupak nastavlja kao u povodu rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave (54/5.2.). U tom slučaju sud će umnožiti spis radi provedbe zaključka o razdvajanju postupka (54/5.3.).

Prigovor protiv rješenja o ovrsi mora biti obrazložen (54/6.). Ako ovršenik ne podnese prigovor protiv dijela rješenja o ovrsi kojim mu je naloženo da namiri tražbinu, protiv toga dijela rješenja može tražiti ponavljanje postupka po pravilima parničnoga postupka (54/7.), s time da će sud kojem je taj prijedlog podnesen, ako nije nadležan odlučivati po pravilima parničnoga postupka, predmet ustupiti nadležnom sudu radi odlučivanja o prijedlogu (54/8.)

O ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vidjeti tekst posvećen toj temi u ovom zborniku radova.

23. PRIGOVOR TREĆE OSOBE

Novelom 2003., radi ograničavanja mogućnosti podnošenja pravnih lijekova u ovršnom postupku, rješenje kojim se do tada treća osoba upućivala na parnicu da u njoj dokaže da na predmetu ovrhe ima pravo koje ovrhu čini nedopušteno (56/1. OZ 96) nadomješteno je običnom obavješću ovrhovoditelja o tome protiv koje je njemu bilo uskraćeno pravo na pravni lijek (arg. ex 56/1. OZ 03). Budući da je takvo rješenje bilo izloženo kritici zbog ograničavanja prava treće osobeda podvrgne kontroli

pravilnost i zakonitost stava prvostupanjskoga suda da je uputi na parnicu,41

Novelom 2005. je glede upućivanja treće osobe na parnicu uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije Novele 2003.

Po novome, ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud j dužan podnositelja prigovora rješenjem uputiti da protiv stranaka u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (56/1. OZ 05). Ako podnositelj prigovora dokaže njegovu opravdanost pravomoćnom presudom, javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji prigovor općepoznate ili se mogu utvrditi na temelju pravila o zakonskim predmnjevama, sud će o prigovoru odlučiti u ovršnom postupku (56/2. OZ 05). Rok za pokretanje parnice prestao je biti prekluzivan - podnositelj prigovora može parnicu pokrenuti i nakon proteka roka koji mu je sud odredio sve do dovršetka ovršnoga postupka, ali je u tom slučaju dužan snositi troškove prouzročene prekoračenjem toga roka (56/3. OZ 05). To znači da tužbu koja će biti podnesena nakon isteka roka parnični sud neće odbaciti – članak 56.a OZ 03 koji je to propisivao brisan je novelom 2003. U parnici koju pokrene treća osoba može tražiti da se utvrdi postojanje njezina prava ako joj ga koja od stranaka osporava (56/4.).

Odredbe o slučajevima kad se ne može tražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom (57.) izmijenjene su tek utoliko što je brisana odredba po kojoj sud nije donosio nikakvo rješenje u slučaju u kojem je suvlasnik pokretne stvari svoje pravo mogao dokazati na kvalificiran način i u kojem se stoga trebalo postupiti kao da njegovo pravo nije osporeno (57/5.2. OZ 03), ali bi trebao donijeti odluku kojom bi to utvrdio (arg. a cohaerentia ex 56/2.).

24. PROTUOVRHA

Ključna izmjena izvršena Novelom 2005. u institut protuovrhe očituje se u proširenju liste razloga zbog kojih se ona može tražiti. Po novome protuovrha se može tražiti i (3) ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen, odnosno ako je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno, te (4) ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom (58. OZ 05). Time je zapravo ovršeniku omogućeno da ovrhu traži i u još dva slučaja u kojima se ovrhovoditelj neosnovano namirio u ovršnom postupku, čime je pravozaštitna funkcija toga instrumenta značajno proširena.

Odredba stavka 4. članka 59. OZ 03 koja je izrijekom dopuštala žalbu protiv rješenja o protuovrsi brisana je kao suvišna.

25. ODGODA OVRHE

Novelom 2003. institut odgode ovrhe bio je izložen značajnim intervencijama koje su imale za cilj maksimalno ograničenje

mogućnosti njegove uporabe. Htjelo se zapravo odgodu ovrhe na prijedlog ovršenika uvjetovati polaganjem osiguranja koje bi ovrhovoditelj zatražio. Međutim, način na koji je taj institut normativno bio definiran iznevjerio je tu intenciju – otvorena je naime mogućnost da sud bez dodatnih uvjeta, dakle neovisno o tome postoji li opasnost da će ovršenik provedbom ovrhe pretrpjeti nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili da je to potrebno radi sprječavanja nasilja, odgodi ovrhu čak i ne omogućavajući ovrhovoditelju da se o prijedlogu izjasni (arg. ex 61/2. OZ 03), odnosno omogućeno je sudu da odmjeravanjem visine jamčevine koju će on smatrati primjerenim praktično tu visinu svede na minimum u slučajevima u kojima je provedbom aprehenzijskih ovršnih radnji ovrhovoditelj stekao na dijelovima imovine ovršenika prava koja mu pružaju potrebnu sigurnost da

će njegova tražbina u nastavku postupka biti namirena.42

Time je mogućnost odgode ovrhe bitno olakšana i proširena u usporedbi s prijašnjim uređenjem.

Upravo je zbog toga Novelom 2005. mogućnost da se odgoda na prijedlog ovršenika odgodi iznova uvjetovana vjerojatnošću opasnosti da će ovršenik njezinom provedbom pretrpjeti nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili vjerojatnošću potrebe da sprječi nasilje (61/1. OZ 05). Pritom je lista tzv. razloga za odgodu i dalje ostala taksativna, a u pojedine od njih se interveniralo tek iz redakcijsko-sistematskih razloga (usp. 61./1. OZ 03 I 61/1. OZ 05). Davanje primjerene jamčevine u povodu zahtjeva ovrhovoditelja nije više uvjet za odgodu ovrhe (61/3. OZ 05) – sudu je prepušteno da ocijeni je li on uopće potrebna s obzirom na prava koja je u odnosu na imovinu ovršenika ovrhovoditelj stekao provedbom aprehenzijskih radnji, npr. zabilježbom ovrhe na nekretninama, poljenidbom pokretnina ili tražbine po računu kod banke ovršenika. Sama procedura u povodu priejdloga za odgodu, odnosno nakon što ona bude određena je donekle pojednostavljena. Odluku o prijedlogu za odgodu sud će donijeti nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu očituje, ako okolnosti slučaja ne zahtijevaju da se postupi drukčije (61/2. OZ 05). Sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgodu ovrhe uvjetovati davanjem primjerene jamčevine (61/3.1. OZ 05). Takav prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti i nakon što je rješenje o odgodi ovrhe doneseno (61/3.2. OZ 05). Ako ovršenik ne da jamčevinu u roku koji mu sud odredi, a koji ne može biti duži od petnaest dana, smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgodu i sud je dužan donijeti rješenje o nastavku ovrhe (61/4. OZ 05). Za vrijeme odgode ovrhe neće se poduzimati radnje kojima se ona provodi (61/5. OZ 05). Ipak, iznimno od toga pravila, u ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe provest će se radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe (61/6.1. OZ 05). Na prijedlog ovrhovoditelja provest će se i procjena predmeta ovrhe (61/6.2. OZ 05). Ako odbije prijedlog za odgodu ovrhe, sud će nastaviti s ovrhom i prije pravomoćnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen (61/7. OZ 05).

Novelom 2005. ograničena je mogućnost da ovrhovoditelj predloži odgodu ovrhe u svako vrijeme i za vrijeme koje predloži (62. OZ 03) jer je ocijenjeno da se time ovršenik neosnovano šikanira. Po novome, na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan, u potpunosti ili djelomice, odgoditi ovrhu ako provedba ovrhe nije započela, i to za vrijeme koje je on predložio (62/1. OZ 05). Ako je provedba ovrhe započela, a ovršenik se, u roku koji mu je sud odredio, očitovao protiv odgode, sud je dužan odbiti prijedlog za odgodu (62/2. OZ 05).

Zaoštreni su i uvjeti za odgodu ovrhe na prijedlog treće osobe. Na zahtjev osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom sud je dužan odgoditi ovrhu u pogledu toga predmeta ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te, to je dopunski uvjet postavljen Novelom 2005., da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da u roku pokrene parnicu na koju je upućena (članak 56.) (63/1.). U tom slučaju sud može, na prijedlog ovrhovoditelja, odgodu ovrhe uvjetovati davanjem jamčevine. Ako treća osoba ne da jamčevinu u roku koji mu sud odredi, a koji ne može biti duži od petnaest dana, smatrat će se da je odustala od prijedloga za odgodu, i sud je dužan donijeti rješenje o nastavku ovrhe (61/4., 63/3. OZ 05).

Ostala je odredba po kojoj je sud dužan odbiti prijedlog za odgodu ovrhe ako ovrhovoditelj u roku koji mu sud odredi dade jamčevinu za štetu koju bi ovršenik ili treća osoba mogli trpjeti zbog provedbe ovrhe (64.).

Novelom 2005. uveden je institut odgode na temelju suglasnosti stranaka. Ako se ovrhovoditelj suglasi s prijedlogom ovršenika o odgodi ovrhe, odnosno ako se ovrhovoditelj i ovršenik suglase s prijedlogom treće osobe o odgodi ovrhe, sud je dužan odgodu odrediti ne ispitujući postoje li za to propisane pretpostavke (64.a).

Novelom 2005. posebno je uređeno i pitanje vremena za koje se ovrha odgađa. Ako je ovrha odgođena zato što su ovršenik ili treća osoba izjavili pravni lijek, odnosno izvanredno pravno sredstvo, odgoda traje do završetka postupka po tom lijeku, odnosno sredstvu (64.b/1. OZ 05). U drugim slučajevima u kojima je ovršenik predložio odgodu, sud može, prema okolnostima slučaja, odrediti vrijeme za koje se ovrha odgađa (64.b /2. OZ 05). Kad je ovrhovoditelj predložio odgodu, sud je dužan ovrhu odgoditi za vrijeme koje je on predložio, ali ne duže od šest mjeseci (64.b/3. OZ 05). Ako u tom slučaju ovrhovoditelj ne predloži nastavak ovrhe prije isteka roka na koji je ovrha odgođena, sud je dužan obustaviti ovrhu (64.b/4. OZ 05).

Novelom 2005. iznova je uređeno i nastavljanje odgođenoga postupka. Ostalo je pravilo da će se odgođena ovrha nastaviti po službenoj dužnosti nakon proteka vremena za koje je određena (66/1. OZ 05). Međutim, na prijedlog ovrhovoditelja sud može nastaviti ovrhu i prije proteka roka za koji je odgođena ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da su prestali razlozi za odgodu ili ako da jamčevinu (66/2. OZ 05). Predviđeno je i da je sud na prijedlog ovrhovoditelja dužan nastaviti ovrhu i prije pravomoćnosti odnosno konačnosti odluke nadležnoga prvostupanjskog tijela o odbacivanju ili odbijanju pravnog lijeka ili sredstva povodom kojeg je odgođena ovrha (66/3. OZ 05). Naime, zašto odgađati provedbu ovrhe kad je vjerojatno da ne postoje razlozi zbog kojih je odgođena budući da na to upućuje po predlagatelja nepovoljna prvostupanjska odluka. Takvo rješenje je u skladu s ovlaštenjem (ne i dužnošću – “sud može”) suda da ovrhu odgodi ako ocijeni da postoje zakonom propisane pretpostavke (61/1. OZ 05).

26. ZAŠTITA OVRŠENIKA FIZIČKE OSOBE

Novelom 2005. izvršene su značajne izmjene uređenje zaštite ovršenika fizičke osobe time što su različito uređenje pretpostavke za ograničenje odgovornosti fizičkih osoba njihovom imovinom radi ostvarenja njihovih novčanih obveza u ovisnosti obavljaju li one ili ne obavljaju registriranu djelatnost. Ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može se provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati (70/1. OZ 05). Pretpostavke za ograničenje odgovornosti te kategorije fizičkih osoba ostale su, dakle, neizmijenjene.

Međutim, ovrha radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost može se provesti na cjelokupnoj njezinoj imovini, osim na onim stvarima i pravima na kojima se protiv nje ne bi mogla provesti kad ne bi obavljala registriranu djelatnost te na onim stvarima i pravima koja su nužna za obavljanje njezine registrirane djelatnosti ako joj je ona glavni izvor sredstava za život (70/2. OZ 05). Takvim pristupom određivanju kriterija za odgovornost fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost prevladane su, između ostaloga, i dileme odgovara li obrtnik za svoje obveze u vezi sa svojom registriranom djelatnošću u načelu cjelokupnom svojom imovinom ili samo onime što je unio u obrt. U svakom slučaju radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost ovrha se može odrediti na ovim pokretninama i pravima: (1) gotovu novcu i vrijednosnim papirima, bez ograničenja, (2) gotovim proizvodima i poluproizvodima namijenjenim prodaji, bez ograničenja, (3) sirovinama, poluproizvodima namijenjenim preradi i pogonskim materijalima (gorivo, mazivo i sl.), iznad količine koja je ovršeniku potrebna za jednomjesečnu prosječnu proizvodnju, ako se te stvari ne mogu redovito nabavljati na tržištu i ako je to nužno radi urednoga odvijanja proizvodnje, (4) drugim pokretninama koje nisu nužne za obavljanje djelatnosti ovršenika, (5) patentima, tehničkim unapređenjima i drugim pravima, bez ograničenja. Pritom, jesu li ispunjeni uvjeti za navedeno ograničenje ovrhe određuje sud, u povodu pravnoga lijeka ovršenika protiv rješenja o ovrsi ako je predmet ovrhe određen u tom rješenju, odnosno u povodu prijedloga ovršenika nakon što su pojedinim ovršnim radnjama zaplijenjene određene stvari. Takav prijedlog ovršenik mora staviti u roku od osam dana od dana provedbe ovršne radnje. Ne smatra se da je pokretnina nužna za obavljanje djelatnosti ovršenika ako služi obavljanju djelatnosti koju druge osobe pružaju odgovarajućim pokretninama na tržištu, ili ako se može iznajmiti na tržištu. Ne smatra se ni da je vozilo nužno pravnoj osobi koja obavlja prijevozničku djelatnost odnosno koja iznajmljuje vozila ako se zbog ovrhe na tomu vozilu djelatnost te osobe neće smanjiti za više od dvije trećine. (70/3., 2002. OZ)

Navedene odredbe o ograničenju odgovornosti fizičkih osoba ne primjenjuju se u slučajevima u kojima su OZ-om za ovrhu na određenim stvarima i pravima utvrđena posebna pravila o izuizimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe (70/4.). U svakom slučaju nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju se stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, osim ako zakonom nije drukčije određeno (70/5.). Izuzetak se tiče nekretnina poljodjelca (86.).

27. OVRHA RADI NAPLATE NOVČANE TRAŽBINE NA NEKRETNINI

Novelom 2005. izvršene su značajne intervencije u uređenje ovrhe na nekretnini radi naplate novčane tražbine. Tim je

izmjenama i dopuna ta ovrha pojednostavljena, ubrzana i učinjena djelotvornijom. Izmjene i dopune izvršene Novelom 2005. tiču se:

(1) ovrhe kad se nakon stjecanja založnog prava ili prava na namirenje promijeni vlasnik nekretnine (77.a). Prema toj novini, ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine. Tom je intervencijom, treba uzeti, prevladana situacija u kojoj je vjerovnik – ako bi dužnik otuđio opterećenu nekretnini nakon što bi vjerovnik na njoj stekao založno pravo, unatoč tome što bi protiv prvotnoga dužnika naknadno stekao ovršnu ispravu – morao protiv novoga vlasnika podnijeti hipotekarnu tužbu radi namirenja svoje tražbine. Otklonjena je zaprao mogućnost da se stalnim sukcesivnim otuđenjem nekretnine zapravo sprječi namirenje vjerovnika koji je uvijek iznova morao podnositi hipotekarnu tužbu protiv novoga vlasnika. U skladu s tom izmjenom je i izmjena po kojoj nakon zabilježbe ovrhe ne samo da nije dopušten upis promjene prava vlasništva, kako je to bilo do Novele 2005, već niti upis kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je on poduzeta (79/3. OZ 05). Tom se intervencijom htjelo sprječiti otežanje provedbe ovrhe naknadnim dispozicijama ovršenika, između ostaloga I povećanjem sudionika u ovršnom postupku;

� (2) utvrđivanja vrijednosti nekretnine. Procedura utvrđivanja te vriejdnosti bitno je pojednostavljena i funkcional-izirana, a da time, treba uzeti, nisu (bitno) tangirana prava ovršenika. Polazna osnova za tu izmjenu jest stav da je tržište konačni verifikator prave vrijednosti nekretnine i da je pri utvrđivanju početne prodajne cijene dovoljno prethodno aproksimativno utvrditi vriejdnost nekretnine. Po novome, vrijednost nekretnine utvrđuje sud zaključkom, dakle odlukom protiv koje nije dopuštena žalba (11/5.), i to po slobodnoj ocjeni nakon održanog ročišta na kojemu će strankama biti omogućeno da se o tome izjasne te da prilože odgovarajuće pisane dokaze (87/1.1. OZ 05). Podatke o stanju na tržištu nekretnina sud može zatražiti i od

porezne uprave, ako ocijeni da je to potrebno (87/1.2. OZ 05). Slobodna ocjena o kojoj je tu riječ jest slobodna ocjena iz članka

223. ZPP.43

Pri utvrđivanju vrijednosti nekretnine treba voditi računa i o tome koliko ona manje vrijedi zato što na njoj ostaju određena prava i tereti i nakon prodaje (87/2. OZ 05). Ako su u sudskom ili izvansudskom sporazumu na temelju kojega je stečeno založno ili koje drugo odgovarajuće pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži stranke utvrdile vrijednost nekretnine, ta će se vrijednost uzeti kao mjerodavna, osim ako se stranke drukčije ne sporazumiju u postupku pred sudom najkasnije do donošenja zaključka o prodaji (87/3. OZ 05). Ipak, takvo se utvrđenje vriejdnosti neće se primijeniti ako ima založnih vjerovnika, ovlaštenika prava na namirenje ili osobnih služnosti upisanih u zemljišnoj knjizi koji prestaju prodajom nekretnine, koji se u ovrsi na nekretnini namiruju prije ovrhovoditelja koji je zatražio ovrhu, osim ako se oni tako ne sporazumiju najkasnije do donošenja zaključka o prodaji (87/4. OZ 05); � (3) uvjeta prodaje (93/3. OZ 05). Po novome sud je, naime, dužan u uvjetima prodaje sud odrediti da će se nekretnina dosuditi i kupcima koji će ponuditi nižu cijenu prema veličini ponuđene cijene ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji će im za to biti određen. Ta je dopuna u skladu s izmjenama koje se tiču načina dosuđenja nekretnine (v. infra ad (6)); � (4) prodajne cijene (97). Novelom 2005. u cijelosti su preredigirane odredbe o prodajnoj cijeni. Po novome na prvom ročištu za dražbu nekretninu se ne može prodati ispod dvije trećine utvrđene vrijednosti nekretnine (97/1. OZ 05). Na drugom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod jedne trećine njezine utvrđene vrijednosti (97/2. OZ 05). Pritom od prvog do drugog ročišta za dražbu mora proteći najmanje trideset dana (97/3. OZ 05). Ako se nekretnina ne proda ni na drugom ročištu za dražbu, sud je dužan obustaviti ovrhu (97/4. OZ 05). Navedene se odredbe na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju kada se nekretnina prodaje neposrednom pogodbom (97/5. OZ 05). Obustava ovrhe ne sprječava pokretanje novoga ovršnoga postupka radi naplate iste tražbine na istoj nekretnini (97/7. OZ 05). Radi usklađivanja s novouvednom mogućnošću da se nekretnina može pokušati samo dvaput prodati u jeednom ovršnom psotupku, brisana je odredba članka 103. o uvjetima za određivanje treće prodaje; � (5) osiguranja ovrhovoditelja zasnivanjem prisilnog založnog prava na nekretnini (97/6. OZ 05). Novelom 2005. ovrhovoditelju je omogućeno – zato da bi ga se zaštitilo u slučajevima u kojima se nekretnina ne uspije prodati - da najkasnije na drugom ročištu za dražbu predložida se, ako se nekretnina ne proda ni na tom ročištu, u njegovu korist zasnuje založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine radi čije je naplate ovrha određena (257. do 260.) (97/6.1. OZ 05). Na taj se prijedlog ne plaćaju posebne pristojbe (97/6.2. OZ 05). Prednosni red takvoga založnog prava ovrhovoditelja računa se od dana stjecanja prava na namirenje (79/2., 107/3.) (97/6.3. OZ 05);

(6) rješenja o dosudi (98. OZ 05). Novelom 2005. izrijekom je predviđeno da se o dosudi nekretnine sud donosi pisano rješenje (rješenje o dosudi), koje se objavljuje na oglasnoj ploči suda (98/4. OZ 05). Pritom se smatra da je to rješenje dostav-ljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji te svim sudionicima u dražbi istekom trećega dana od dana njegova isticanja na oglasnoj ploči (98/5.1. OZ 05). Te osobe imaju pravo tražiti da im se u sudskoj pisarnici neposredno preda otpravak rješenja (98/5.2. OZ 05). U rješenju o dosudi sud je dužan odrediti da će se nekretnina dosuditi i kupcima koji su ponudili nižu cijenu, redom prema veličini cijene koju su ponudili, ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji im je određen ili koji će im biti određen (98/6.1. OZ 05). U tom slučaju sud će donijeti posebno rješenje o dosudi svakom narednom kupcu koji je ispunio uvjete da mu se nekretnina dosudi, u kojem će odrediti rok za polaganje kupovnine (98/6.2. OZ 05). Sud će u tom rješenju najprije oglasiti nevažećom dosudu kupcu koji je ponudio višu cijenu (98/6.3. OZ 05);

� (7) određivanja nove prodaje (100. OZ 05). Po novome, ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu, sud će rješenjem prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju, ali, kako je to propisano Novelom 2005., uz uvjete određene za prodaju koja je oglašena nevažećom (100/2. OZ 05). U tom slučaju prodaju koja je oglašena nevažećom ne bi trebalo računati kao prvu dražbu na kojoj nije postignuta početna prodajna cijena. Novu dražbu trebalo bi smatrati prvom takvom dražbom. Riješeno je i pitanje tretmana kupca koji nije položio kupovninu a bio je oslobođen davanja jamčevine. Ako je takav kupac osoba koja je oslobođena davanja jamčevine, sud će, na prijedlog bilo koje od stranaka ili drugih sudionika u postupku, rješenjem naložiti toj osobi da položi kod suda iznos koji odgovara jamčevini od čijeg je davanja bila oslobođena. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu. Ovrhu na temelju toga rješenja, na prijedlog bilo koje od stranaka ili sudionika u postupku, sud će odrediti u istom ovršnom postupku. Naplaćeni iznos iskoristit će se za namirenje troškova nove prodaje te za naknadu razlike između kupovnine postignute na prijašnjoj i novoj prodaji. Ovrha se može odrediti i na iznosu koji bi ta osoba dobila prigodom namirenja vjerovnika. (100/4. OZ 05) Takav kupac može sudjelovati na novoj dražbi nekretnine samo ako položi jamčevinu koja će biti određena za tu dražbu (100/5. OZ 05), on bi dale gubio povlastitu koju je do tada uživao. Nove odredbe članka 100. trebale bi sprječiti ne tako rijetke pokušaje sabotaže prodaje nekretnina uz sudjelovanje osoba koje su bile oslobođene davanja jamčevine; � (8) oslobađanja od polaganja kupovnine (100.a). Novelom 2005. odredbe o oslobađanju od polaganja kupovnine izmijenjene su i dopunjene. Zadržane su odredbe po kojima ovrhovoditelj koji je kupac i jedini vjerovnik koji se namiruje iz kupovnine, nije dužan položiti kupovninu ako ona iznosi koliko i njegova ovršna tražbina ili manje, ali da da je dužan položiti razliku ako kupovnina iznosi više od njegove ovršne tražbine (100.a/1., 2. OZ). Po novome se, međutim, te odredbe primjenjuju i kad je kupac osoba koja se u ovršnom postupku namiruje prije svih ostalih vjerovnika koji imaju pravo na namirenje iz iste kupovnine, s time da je ona dužna položiti onaj iznos kupovnine koji odgovara iznosu troškova postupka na čiju naknadu imaju prvenstveno pravo druge osobe koje se namiruju iz kupovnine (članak 106.) (100.a/3. OZ 05). Sud može, o njegovoj odluci bi, dakle, to ovisilo, odlučiti da kupac koji je osoba koja ima pravo na namirenje iz kupovnine ne položi dio kupovnine za koji se osnovano može pretpostaviti da će biti pokriven iznosom koji će mu pripasti prema rješenju o namirenju (100.a/4. OZ 05). O oslobođenju kupca od polaganje kupovnine sud odlučuje, na temelju zahtjeva kupca postavljenog najkasnije na ročištu za dražbu,

u rješenju o dosudi (100.a/5. OZ 05); � (9) upisa prava vlasništva kupca, brisanje prava i tereta te predaja nekretnine kupcu (101. OZ 05). Prema Noveli 2005. u rješenju o dosudi nekretnine sud je dužan odrediti da se nakon pravomoćnosti toga rješenja i nakon što kupac položi kupovninu, u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini te da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju njezinom prodajom (101/1. OZ 05). Ako su se kupac i osobe čija bi prava na nekretnini njezinom prodajom trebala prestati (članak 81. i 82.) sporazumjeli da će njihova prava ostati na nekretnini i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi (članak 81. i 82.), sud će u rješenju o dosudi odrediti da se ta prava neće brisati prigodom upisa prava vlasništva u korist kupca u skladu s odredbom stavka 1. ovoga članka (101/2. OZ 05). Zemljišnoknjižni sud obavit će navedene upise na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi nekretnine i potvrde ovršnog suda da je kupac položio kupovninu u skladu s tim rješenjem. U slučaju u kojem će se tek u rješenju o namirenju odlučiti o tome je li tražbina kupca koji je bio oslobođen položiti kupovninu u cijelosti ili djelomično prebijena s njegovom obvezom da plati kupovninu (118/4. OZ 05), sud će tu potvrdu izdati tek pošto kupac položi preostali dio kupovnine u skladu s rješenjem o namirenju (101/3. OZ 05). Nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine i pošto kupac položi kupovninu, sud će donijeti zaključak o predaji nekretnine kupcu (101/4. OZ 05). Ako je sud u rješenju o dosudi propustio odrediti da se u zemljišnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nekretnini i poslije predaje nekretnine kupcu ili koje je kupac preuzeo, kupac može predložiti da sud u istom ovršnom postupku odredi brisanje tih prava i tereta (119. OZ 05). � (10) osiguranja kredita na dosuđenoj nekretnini (101.a OZ 05). Da bi se olakšala prodaja nekretnina, Novelom 2005. razrađena je mogućnost da kupac nekretnine osigura na toj nekretnini kredit kojim će je kupiti. Dakle, ako kupac radi plaćanja kupovnine treba uzeti kredit, sud će, na prijedlog kupca već u rješenju o dosudi odrediti da će se, nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi te pošto kupovnina bude položena, u zemljišnu knjigu prigodom upisa prava vlasništva u korist kupca upisati i založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine po osnovi kredita u korist davatelja kredita u skladu sa sporazumom o osiguranju (101.a/1. OZ 05). U slučaju osiguranja kredita prijenosom vlasništva na nekretnini, sud će u rješenju o dosudi odrediti da će se u zemljišnu knjigu, nakon pravomoćnosti rješenja toga rješenja te pošto kupovnina bude položena, u zemljišnu knjigu najprije upisati pravo vlasništva kupca, a zatim prijenos vlasništva na davatelja kredita uz zabilježbu da se prijenos obavlja radi osiguranja (101.a/2. OZ 05). Upis založnog prava odnosno prijenosa vlasništva radi osiguranja obavilja se na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi te potvrde suda da je kupovnina položena (101.a/3. OZ 05).

(11) prvenstvenoga namirenja (105., 106. OZ 05). Novelom 2005. radikalno su ograničena prava određenih kategorija vjerovnika da se prioritetno namiruju u ovršnom postupku neovisno o tome jesu li svoje tražbine prethodno osigurali založnim ili odgovarajućim pravom, odnosno jesu li ili nisu pokrenule ovršni postupak. Po novome iz iznosa dobivenoga prodajom namiruju se prvenstveno, i to ovim redoslijedom: (1) troškovi ovršnoga postupka koji se tiču sudskih pristojbi i plaćenih predujmova za provedbu ovršnih radnji; (2) porezi i druge pristojbe dospjele za posljednju godinu koje terete prodanu nekretninu, računajući od dana donošenja rješenja o dosudi nekretnine (106/1., 3. OZ 05); porezi i druge pristojbe koje terete prodanu nekretninu za vrijeme prije godinu dana računajući od dana donošenja rješenja � o dosudi nekretnine, namiruju se tek pošto se namire tražbine koje se prioritetno namire, tražbine osigurane založnim pravom, tražbine ovrhovoditelja na čiji je prijedlog određena ovrha i naknadaza osobne služnosti i drga prava koja prstaju prodajom (107/1.), uključujući i troškove utvrđene ovršnom ispravom i kamate na te tražbine utvrđene ovršnom ispravom za za posljednje tri godine do donošenja rješenja o dosudi nekretnine (107/6.1. OZ 05). Te se tražbine namiruju se ako su prijavljene najkasnije na ročištu za diobu i ako se dokazuju ovršnom ispravom (106/2. OZ 05). U skladu s tom izmjenom u članku 105. OZ 05 iz kruga tražbina koje se prioritetno namiruju iz prodajne cijene iako nisu predložile ovrhu niti su nositeljima založnih ili drugih prava koja prestaju prodajom izostavljene su tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, tražbine na osnovi naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti, tražbine po osnovi naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, tržabine zaposlenika te tražbine doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, dospjele za posljednju godinu dana; � namirenja troškova ovršnoga postupka te troškova i kamata utvrđenih ovršnom ispravom (107. OZ 05). Novelom 2005. posebno je uređen prednosni red troškova postupka pri namirenju iz dobivene kupovnine. Po novome troškovi ovršnoga postupka, osim troškova koji se prvenstveno namiruju (106/1.1. OZ 05), namiruju se po istom redoslijedu kao i glavna tražbina. Time je isključena mogućnost da se vjerovnik koji se trebao namiriti prije svih ostalih vjerovnika uopće ne uspije namiriti zato što su ukupni troškovi postupka vjerovnika koji po prednosnom redu dolaze poslije njega takvi da za pokriće njegove tražbine ne ostane dovoljno sredstava. Troškovi (utvrđeni ovršnom ispravom) i kamate (utvrđene ovršnom ispravom) za posljednje tri godine do donošenja rješenja o dosudi nekretnine kupcu namiruju se po istom redoslijedu kao i glavna tražbina (107/4. OZ). Kamate utvrđene ovršnom ispravom za vrijeme prije tri godine do donošenja rješenja o dosudi nekretnine kupcu namiruju se na kraju, i to po istom redosljedu kao i glavna tražbina (107/6.2. OZ 05); � rješenja o namirenju (118. OZ 05). Što se tiče rješenja o namirenju, Novelom 2005. je posebno riješeno pitanje obračuna tražbine kupca koji je kupio nekretninu kao osobe koja se namiruje u ovršnom postupku s njegovom obvezom da plati kupovninu. Po novome, u slučaju u kojem je kupac bio oslobođen položiti kupovninu (100.a OZ 05), sud je dužan rješenjem o namirenju utvrditi da je tražbina kupca koja se namiruje u ovršnom postupku u cijelosti ili djelomično namirena prebijanjem s ovršenikovom tražbinom za isplatu kupovnine. Ako je kupovnina veća od iznosa na koji kupac ima pravo prema rješenju o namirenju, a ono što je kupac uplatio prema rješenju o dosudi (100.a/5. OZ 05) ne pokriva cijeli iznos kupovnine koju je kupac dužan položiti, sud će u rješenju o namirenju odrediti rok u kojem će kupac biti dužan položiti razliku. Ako kupac ne položi razliku u tom roku, sud će staviti izvan snage rješenje o namirenju i rješenje o dosudi te prodaju oglasiti nevažećom, ako ne budu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o dosudi nekretnine kupcima koji su ponudili nižu cijenu (98/6. OZ 05).

44

� iseljenja ovršenika, najmoprimca i zakupca (121. OZ 05). Novelom 2005. dopunski su razrađena prava ovrho-voditelja upravljana na iseljenje ovršenika. Po novome, ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu prodajom nekretnine, a i kasnije sve do predaje nekretnine kupcu, zatražiti i njezino ispražnjenje te predaju kupcu na temelju zaključka o predaji nekretnine kupcu (121/1. OZ 05). U takvu slučaju sud je dužan u rješenju o ovrsi odrediti ispražnjenje nekretnine i njezinu predaju kupcu nakon pravomoćnosti rješenja o predaji nekretnine kupcu (121/2. OZ 05). Nakon što donese zaključak o predaji nekretnine kupcu, sud je dužan, na prijedlog kupca, koji podnošenjem toga priejdloga stječe status ovrhovoditelja u incidentalnom postupku za ispražnjenje i predaju nekretnine, pristupiti ovrsi radi ispraženjenja i predaje nekretnine kupcu (121/3., 5. OZ 05). Ta se ovrha provodi provodi po pravilima o ovrsi ispražnjenjem i predajom nekretnine (121/4. OZ 05). Novelom 2005. otvorena je i mogućnost da ovrhovoditelj već u prijedlogu za ovrhu ili kasnije tijekom postupka predloži da se ovršenik iseli i da se nekretnina preda ovrhovoditelju na čuvanje i prije donošenja zaključka o predaji nekretnine kupcu ako položi jamčevinu za štetu koja bi ovršeniku mogla biti prouzročena nedopuštenom prodajom nekretnine ili obustavom ovrhe iz razloga za koje je ovrhovoditelj odgovoran (121.a/1.). Visinu jamčevine određuje sud po slobodnoj ocjeni, nakon što ovršeniku omogući da se o tome izjasni u roku od osam dana (121.a/2. OZ 05). Pravo ovrhovoditelja da traži iseljenje prije donošenja zaključka o predaji nekretnine kupcu na odgovarajući se način primjenjuje i u odnosu na najmoprimca i zakupca (123/4. OZ 05), ali i kad su u pitanju druge osobe koje se neovlašteno koriste nekretninom (124/4. OZ 05).

O ovrsi na nekretnini vidjeti sintetički tekst posvećen toj temi u ovom zborniku radova.

28. OVRHA RADI NAPLATE NOVČANE TRAŽBINE NA POKRETNINAMA

28.1. Općenito

Novelom 2005. izvršene su značajne intervencije i u uređenje ovrhe radi naplate novčanih tražbina na pokretninama, koje će, treba se nadati, pridonijeti pojednostavljenju, ubrzanju i funkcionaliziranju te ovrhe ali i povećanju njezine ukupne djelotvornosti. Te se intervencije mogu podijetiti u tri skupine: (1) na one koje se tiču općeg režima ovrhe na tom predmetu ovrhe, (2) na one koje su vezane uz osnivanje službe javnih komisionara te (3) na one koje koje se odnose na ovrhu na motornim vozilima ovršenika. 28.2. Ovršne radnje

Judna od ključnih izmjena općeg režima ovrhe na pokretninama očituje se je uz uvođenje obvezatnoga oduzimanja zaplijenjenih pokretnina ovršeniku i njihovim povjeravanjem na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi. Po novome ovrha na pokretninama provodi se, naime, (1) njihovom zapljenom, (2) procjenom, (3) oduzimanjem, (4) otpremanjem, (4) povjeravanjem na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi, (5) njihovom prodajom te (6) namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom (ovršne radnje) (129/1. OZ 05). Upravo stoga, ovrhovoditelj je dužan u već prijedlogu za ovrhu naznačiti traži li da se oduzete pokretnine povjere njemu na čuvanje ili određenoj trećoj osobi, osim ako nije riječ o pokretninama koje se predaju u sudski odnosno javnobilježnički polog, dakle o govoru novcu, vrijednosnim papirima i dragocjenostima, odnosno o drugim pokretninama veće vrijednosti, ako su prikladne za takav način čuvanja (133/4., 5. OZ 05) (129/2. OZ 05). Zato je sud dužan odbaciti prijedlog za ovrhu u kojem nije predložena koja od navedenih ovršnih radnja (129/3.), bez prethodnoga pozivanja ovrhovoditelja da prijedlog ispravi ili dopuni (arg.ex 35/3. OZ 05).

Da bi se novi sustav ovršnih radnji uspješno provodio, o vremenu i mjestu pljenidbe pokretnina te o tome što treba osigurati za njihovu otpremu i smještaj (133.a), sud odnosno sudski ovršitelj dužni (pravodobno) obavijestiti ovrhovoditelja (130/2. OZ 05).

Što se tiče samog predmeta popisivanja, Novelom 2005. propisano je da će se prvenstveno popisati pokretnine za koje to predloži ovrhovoditelj (131/3. OZ 05), čime se ovrhovoditelju omogućava da takvim izborom utječe na uspješnost provedbe ovrhe.

Prema novom sustavu ovršnih radnji popisane pokretnine sudski je ovršitelj dužan oduzeti ovršeniku i predati ih ovrho-voditelju ili trećoj osobi na čuvanje u skladu s rješenjem o ovrsi, osim ako nisu u pitanju pokretnine koje se predaju u sudski ili javnobilježnički polog (v. supra) (133/1. OZ 05). Ovrhovoditelj je dužan osigurati sve što je potrebno za urednu otpremu pokretnina (prijevozno sredstvo, radnu snagu, potrebnu opremu, hranu i vodu za stoku tijekom prijevoza, itd.) te za takav smještaj pokretnina u kojem će se one sačuvati od mogućeg oštećenja, kvarenja ili općenito od pogoršanja njihova stanja, osim onog do kojeg bi došlo prema redovnom tijeku stvari (133.a/1. OZ 05). Životinje će se u pravilu smjestiti u staje ili drugo mjesto gdje će im biti osigurani zaštita, čuvanje i prehrana te potrebna njega, mužnja i sl. (133.a OZ 05). Prije oduzimanja pokretnina i njihova otpremanja sudski ovršitelj provjerit će jesu li ispunjeni navedeni uvjeti za njihov smještaj, o čemu sudski ovršitelj sastavlja zapisnik (133.a OZ 05). Sudski ovršitelj prati oduzete pokretnine do mjesta gdje će biti smještene na čuvanje, o čemu također sastavlja zapisnik, koji mora potpisati osoba kojoj su pokretnine predane na čuvanje (133.a/4. OZ 05). Ako ovrhovoditelj ne osigura sve što je potrebno za otpremu i smještaj pokretnina u skladu s navedenim odredbama, oduzimanje i otprema pokretnina odgodit će se za vrijeme koje predloži ovrhovoditelj ali ne duže od tri mjeseca (133.a/5. OZ). U tom bi slučaju, dakle, iznimno od pravila, pokretnine ostale kod ovršenika, pa bi tada na njima trebalo vidljivo naznačiti da su zaplijenjene (arg. ex 133/3.). Ako ovrhovoditelj ne osigura sve što je potrebno za otpremu i smještaj pokretnina ni prigodom narednog ročišta za njihovo oduzimanje i otpremu, ovrha će se obustaviti (133.a /6. OZ 05).

Procjenu pokretnina obavlja sudski ovršitelj, osim ako se one ne povjeravaju na prodaju javnom komisionaru (137/1. OZ 05), koji ih onda sam procjenjuje (137/3., 143.m/3. OZ 05).

28.3. Prodaja pokretnina preko javnih komisionara

Prodaja pokretnina zaplijenjenih u ovršnom postupku može se povjeriti javnom komisionaru (143.a/1. OZ 05). Novelom 2005. uređeno je utvrđivanje uvjeta za obavljanja poslova javnoga komisionara (143.a/2. – 4. OZ 05), organizacija i provedba poslova javnog komisionara (143.b OZ 05), nadzor nad radom javnih komisionara (143.c OZ 05), njihova prava i dužnosti (143.d OZ 05) te osiguranje od odgovornosti (143.e OZ 05). Pokretnine se radi prodaje otpremaju komisionaru na

ovrhovoditeljev prijedlog (143.f. /1. Oz 05). Taj prijedlog ovrhovoditelj može staviti u prijedlogu za ovrhu ili naknadno tijekom postupka (143.f/2. OZ 05). Prodaja preko komisionara treba biti određena u rješenju o ovrsi (arg. ex 129/2. OZ 05). Komisionar je dužan pokretnine izložiti na način da ih zainteresirane osobe mogu razgledati u redovno radno vrijeme komisionara (143.g/1. OZ 05). Na izloženim pokretninama će se naznačiti njihov broj prema kome se vode kod komisionara, na temelju kojega neće biti moguće utvrditi kome one pripadaju, odnosno u kojem su ovršnom postupku zaplijenjene (143. g/2. OZ 05). Na pokretninama treba naznačiti podatke o njihovoj kakvoći i veličini te cijeni, a posebno i je li provjerena njihova ispravnost, odnosno kako se ona može provjeriti (143.g/3. OZ 05). Komisionar može dati i posebno jamstvo za nedostatke stvari (143.g/4. OZ 05). Komisionar može preko oglasnih ploča, kataloga, javnih medija, interneta te na drugi odgovarajući način objaviti podatke o pokretninama koje se prodaju preko njega uz naznaku načina i vremena njihova razgledavanja te prodaje (143.g/5. OZ 05). Pokretnine se inače prodaju u skladu sa zaključkom suda na javnoj dražbi ili neposrednom pogodbom (143.h/1. OZ 05). Nemas zapreke da sud o načinu prodaje ne odluči, u skladu spriejdlogm ovrhovoditelja, već u rješenju o ovrsi. Dražbu pokretnina kod komisionara provodi (obvezatno) javni bilježnik (143.h/2. OZ 05). Na dražbi mogu sudjelovati kao kupci samo osobe koje su uplatile jamčevinu (143.h/3. OZ 05). Dražbe pokretnina mogu se održavati i izvan redovnoga radnog

vremena pa i subotom (143.h/4. OZ 05). Nakon obavljene prodaje pokretnine komisionar je dužan pokretninu predati kupcu

pošto plati kupovninu (143.i/1. OZ 05). Iz dobivene kupovnine komisionar je dužan najprije namiriti troškove pohrane i prodaje pokretnine i svoju nagradu te preostali iznos uplatiti na račun suda uz naznaku ovršnog predmeta u vezi s kojim je pokretnina prodana; komisionar će sudu uputiti i izvod iz zapisnika javnog bilježnika o dražbi te obračun troškova i nagrade (143.i/2. OZ 05). Sud je dužan, nakon što strankama omogući da se izjasne o obračunu komisionara, rješenjem odobriti obračun ili naložiti komisionaru da razliku uplati na račun suda (143.i/3. OZ 05). Suspenzivnu žalbu protiv toga rješenja mogu podnijeti stranke i komisionar (143.i/4., 5. OZ 05).

28.4. Prodaja motornih vozila

Novelom 2005. posebno je uređena prodaja motornih vozila, praktično najvažnije kategorije pokretnina najšireg kruga ovršenika. O uspjehu ovog novouređenog oblika ovrhe pokretnina, ovisit će u uspjeh ovrhe na pokretninama općenito.

Ovrhu radi naplate novčane tražbine na motornom vozilu sud određuje na temelju ovršne isprave i izvatka iz evidencije policijske uprave o vlasništvu ovršenika na motornom vozilu (16.b/2. OZ 05) (143.j/1. OZ 05). Primjerak rješenja o ovrsi sud dostavlja policijskoj upravi kod koje se vodi upisnik vozila radi provedbe zabilježbe ovrhe (143.j/2. OZ 05). Primjerak rješenja o ovrsi sud je dužan dostaviti i Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima radi provedbe odgovarajućeg upisa (143.j/3. OZ 05), svakako nakon što taj upisnik bude osnovan i profunkcionira. Zabilježbom ovrhe (u upisniku vozila) ovrhovoditelj stječe založno pravo na motornom vozilu (143.j/3. OZ 05). Prednosni red toga založnog prava računa se od dana dostave rješenja o ovrsi policijskoj upravi (143.j/4. OZ 05). Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva na motornom vozilu niti upis tereta na tom vozilu na temelju raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta, a raspoložbe učinjene protivno ovoj zabrani nemaju pravnog učinka (143.j/6. OZ 05).

Ovrhovoditelj je dužan u roku od tri mjeseca od dostave rješenja o ovrsi na motornom vozilu predložiti oduzimanje mot-ornog vozila, naznačiti mjesto gdje se ono nalazi te osigurati potrebno prijevozno sredstvo i radnu snagu za poduzimanje te radnje; ako ovrhovoditelj ne predloži oduzimanje vozila u tom roku, sud će obustaviti ovrhu (143.k/1. OZ 05). Oduzimanje motornog vozila provodi sudski ovršitelj na temelju zaključka suda, koji je prigodom oduzimanja motornog vozila sudski će ovršitelj skinuti tablice s motornog vozila (143.k/2. OZ 05). Oduzeto motorno vozilo predaje se na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi u skladu s rješenjem o ovrsi (143.k/3. OZ 05). Ako se motorno vozilo povjerava na čuvanje komisionaru, njegovu procjenu i prodaju obavit će komisionar u skladu s općim pravilima o tome (143.g - 143.m, 143.k/4. OZ 05).

Motorna vozila prodaju se usmenom javnom dražbom ili neposrednom pogodbom, u skladu sa zaključkom suda o načinu prodaje, bez isticanja oznake registarskog broja i broja šasije (143.l/1. OZ 05). Na dražbi mogu sudjelovati kao kupci samo osobe koje su položile jamčevinu (143/l.2. OZ 05). Ako se dražba provodi istovremeno za više vozila, osoba koja namjerava sudjelovati u kupnji unaprijed neodređenog vozila dužna je položiti jamčevinu koja će se za takve kupnje odrediti u uvjetima prodaje (143.l/3. OZ 05). Sudionik u dražbi može zatražiti da u dražbi sudjeluje anonimno preko posebnog zastupnika (143.l./4. OZ 05).

U tom slučaju sudionik u dražbi dobit će poseban broj s kojim će u njoj sudjelovati; podaci o takvom kupcu su službena tajna (143.l/5. OZ 05).

Kupac je dužan položiti kupovninu i preuzeti motorno vozilo odmah nakon zaključenja dražbe, odnosno prodaje neposrednom pogodbom, uz odgovarajuću primjenu općih pravila o tome (143/2-4, 6., 143.m/1.1. OZ 05). U tom slučaju sud će zaključkom, koji treba treba sadržavati sve podatke potrebne za izdavanje knjižice vozila i prometne dozvole, ovlastiti kupca da na temelju toga zaključka zatraži od policijske uprave svoga prebivališta ili sjedišta upis prava vlasništva na kupljenom motornom vozilu te izdavanje knjižice vozila i prometne dozvole (143.m/2. OZ 05). Taj se zaključak neće dostaviti ovršeniku ako je kupac u kupnji sudjelovao anonimno, izdvojit će se iz spisa i čuvati kao i ostale isprave u sudu koje su pokrivene službenom tajnom (143.m/3. OZ 05). Kupac postaje vlasnikom motornog vozila upisom u upisnik motornih vozila kod nadležne policijske uprave (143.m/4. OZ 05). Sud će posebnim zaključkom odrediti brisanje prava vlasništva ovršenika na prodanom vozilu u upisniku policijske uprave u kojemu je ono bilo upisano, te brisanja založnog prava u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima, kojim će odrediti i brisanje prava drugih osoba na motornom vozilu koja prestaju prodajom (143.m/5. OZ 05).

Ministar nadležan za unutarnje poslove dužan je posebnim pravilnikom propisati vođenje upisnika motornih vozila na način da se u njega mogu upisivati podaci u skladu s odredbama o OZ-a o prodaji motornih vozila (143.n OZ 05).

29. OČEVIDNIK NEKRETNINA I POKRETNINA KOJE SE PRODAJU U OVRŠNOM POSTUPKU

Novelom 2005. predviđeno je osnivanje posebnog očevidnika nekretnina i pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku (146.a – 146.b). Taj očevidnik vodi Hrvatska gospodarska komora. Očevidnik se vodi o svim nekretninama koje se prodaju u ovršnom postupku, a o pokretninama ako je njihova procijenjena vrijednost veća od 50.000,00 kuna. On treba sadržavati podatke o strankama, katastarskoj čestici, katastarskoj općini, površini i adresi nekretnine, što u naravi predstavlja, koje su veličine pojedini njezini dijelovi, procijenjenoj vrijednosti, drugim uvjetima prodaje i ročištu za dražbu, a kad je u pitanju pokretnina, podatke o strankama, podatke kojima se ona može identificirati ako se radi o pojedinačno određenoj stvari, odnosno o njezinoj vrsti, količini i kvaliteti ako se radi o stvarima određenima po rodu i količini prema podacima iz zapisnika o pljenidbi, o procijenjenoj vrijednosti pokretne stvari, drugim uvjetima prodaje i ročištu za dražbu. U očevidniku treba naznačiti i gdje se, kada i kako stvar može razgledati. Očevidnik je javan. Dostupnost podataka upisanih u očevidnik osigurat će se preko interneta. (146.a OZ 05)

Sud koji vodi ovršni postupak dužan je Hrvatskoj gospodarskoj komori bez odgode dostaviti navedne podatke. Ako se prodaja obavlja preko javnog komisionara, javni komisionar dužan je Hrvatskoj gospodarskoj komori bez odgode dostaviti podatke o rješenju o ovrsi na pokretninama, strankama, naknadno procijenjenoj vrijednosti pokretnine, uvjetima prodaje, vremenu dražbe i načinu razgledanja pokretnina. Hrvatska gospodarska komora dužna je bez odgode u očevidnik upisati propisane podatke o nekretninama i pokretninama koje se prodaju u ovršnom postupku. (146.b OZ 05)

Ustojavanje očevidnika trebalo bi pridonijeti aktiviranju tržišta nekretnina i vrijednijih pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku, a treba očekivati, pošto odgovarajuće odredbe budu unijete i u Stečajni zakon, u stečajnom postupku. To bi se svakako trebalo pozitivno odraziti na uspješnost provedbi ovrha, potpunije namirenje ovrhovoditelja i zaštitu interesa ovršenika. Jačanjem publiciteta podataka o predmetima prisilne prodaje u ovršnom postupku prevenirali bi se eventualni pokušaji privatizacije tih podataka i s time povezane moguće zloporabe.

30. ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA PROPUŠTENU OBUSTAVU I ISPLATU DOSPJELIH OBROKA

Novelom 2005. dopunski je smisleno dograđen institut odgovornosti poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka (177. OZ 05). Po novome, ovrhovoditelj može predložiti do završetka ovršnoga postupka da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi (177/1. 2.OZ 05). O njemu bi sud, dakle, odlučivao u incidentalnom kognicijskom postupku u okviru ovršnoga postupka; na taj bi se incidentalni postupak primjenjivala pravila o ovršnom postupku. Protiv rješenja kojim bi sud naložio poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi pravo bila bi dopuštena suspenzivna žalba (arg. ex 177/3. OZ 05). Na temelju toga rješenja, pošto ono postane pravomoćno i ovršno, ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku (arg. ex 177/3.OZ 05). Kondemantorno rješenje protiv poslodavca imalo bi, dakle, značenje specifične ovršne isprave. Ovrha na temelju toga rješenja određivala bi se i provodila po općim pravilima o ovrsi radi ostvarenja novčane tražbine u ovisnosti o predmetu ovrhe – u okviru glavnog ovršnog postupka kao incidentalni, akcesorni ovršni postupak. Na temelju toga rješenja ovrhovoditelj bi protiv poslodavca ovrhu mogao tražiti i u posebnom ovršnom postupku; tako će svakako postupiti nakon što se glavni ovršni postupak obustavi.

31. ZAPLJENA PO PRISTANKU OVRŠENIKA

Institut zapljene stalnog novčanog primanja na temelju pristanka dužnika također je Novelom 2005. dopunski dorađen. I nakon kao i prije Novele 2005. dužnik može ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, u cijelosti ili djelomično, i da se isplate obavljaju izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Po novome je, međutim, izrijekom predviđeno da se takva isprava izdaje u jednom primjerku, da ima značenje pravnog posla s ovršenikom na temelju kojega ovrhovoditelj stječe založno pravo na plaći zbog čega se ovršenik ne može protiviti ovrsi na tom predmetu ovrhe pozivajući se na pravila o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe (72/1., 178/1.2. OZ 05). Time su uklonjene dvojbe u praksi vrijede li zakonska ograničenja o ovrsi na plaći i na slučaj zapljene po pristanku ovršenika. Po novome zapravo trebalo biti izvan dvojbe da primatelj plaće ili drugog stalnog novčanog primanja može založiti u cijelosti to svoje primanje i time kao učiniti predmetom ovrhe.

Izrijekom je propisano i da isprava koja sadrži izjavu o pristanku na zapljenu plaće ima značenje pravomoćnog rješenja o ovrsi (178/1.2. OZ 05). Time je njezina pravna snaga izjednačena s pravnom snagom zadužnice (183/1. OZ).

Ostale su neizmijenjene odredbe da ispravu koja sadrži izjavu o pristanku na zapljenu plaće s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika (178/2. OZ 05) te da, iznimno, zapljena na temelju suglasnosti dužnika nema utjecaja na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja udržavanja (178/3. OZ 05). Novelom 2005. je, međutim, izrijekom predviđeno da ta isprava ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe (178/4. OZ 05) te da se izložena pravila koja se tiču glavnoga dužnika na odgovarajući se način primjenjuju i na jamca ako je dao suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni i njegova plaća (178/5. OZ 05).

32. OVRHA NA TRAŽBINI PO RAČUNU KOD BANKE

32. 1. Određivanje ovrhe i dostava rješenja o ovrsi

Jedna od „najopasnijih“ intervencija Novele 2003. u ovršnopravni sustav ticao se upravo ovrhe na tražbini po računu kod banke. Naime, tom je novelom omogućeno da se transfer sredstava s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja obavi i prije nego što se ovršeniku uopće pruži prigoda da se izjasni o tome može li ovrha na temelju donijetog rješenja o ovrsi provesti, odnosno ima li razloga za njezinu obustavu ili odgodu. Njome je ovršenik prepušten na milost i nemilost nesavjesnog ovrhovoditelja, koji bi mogao sukcesivno na temelju iste ovršne isprave višestruko naplatiti svoju tražbinu. Upravo su stoga Novelom 2005. izmjene izvršene Novelom 2003. zamijenjene rješenjima kakva su bile prije nje.

I nakon Novele 2005. ovrha na novčanoj tražbini koja po žiroračunu, deviznom računu i drugim računima kod banaka pripada ovršeniku, određuje se tako što se rješenjem o ovrsi, koje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate, nalaže banci da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati ovrhovoditelju (180/1.). U tom rješenju treba odrediti broj računa ovršenika s kojega treba obaviti isplatu te broj računa ovrhovoditelja na koji isplatu treba obaviti, ili drugi način obavljanja isplate (180/2.). Ono će se istodobno dostaviti ovrhovoditelju, ovršeniku i banci (180/3.1.). Ako po dostavi rješenja o ovrsi na računu ovršenika nema novčanih sredstava iznad iznosa za koji je određena ovrha, banka ne smije po nalogu ovršenika s njegova računa isplaćivati novac trećim osobama (180/ 3.2.).

Novelom 2003. izrijekom je predviđeno da ovršenik može tražiti odgodu ovrhe (180/4.1. OZ 05). O prijedlogu za odgodu ovrhe podnesenom u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi sud je dužan odlučiti u roku od osam dana i, ako prihvati taj prijedlog, rješenje o odgodi odmah dostaviti banci (180/4.2. OZ 05). To se rješenje može se banci u slučaju potrebe priopćiti i telefaksom, odnosno na drugi pogodan način (180/4.3. OZ 05). Ono treba dostaviti (u pisanom obliku) banci unatoč takvu priopćenju (180/4.4. OZ 05).

Po novome, ako banka u roku od trideset dana od dana kada joj je dostavljeno nepravomoćno rješenje o ovrsi ne primi rješenje o odgodi ovrhe ili rješenje o ukidanju rješenja o ovrsi ili o obustavi ovrhe, dužna je ovrhovoditelju isplatiti zaplijenjeni iznos (180/5. OZ 05).

Dostavom rješenja o ovrsi banci, ovrhovoditelj inače, do iznosa ovršne tražbine, stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini da mu banka isplaćuje sredstva s njegovog računa (180/6.1. OZ 05). Dok postoji to ovrhovoditeljevo založno pravo, banka s ovršenikovog računa ne smije ništa plaćati na temelju naloga koje je primila kasnije, a ni na temelju onih koje je primila prije rješenja o ovrsi, ako vjerovnici na temelju tih naloga nisu stekli založno pravo na ovršenikovoj tražbini prema banci (180/6.2. OZ 05).

Valja konstatirati da su odredbe stavka 3. i stavka 6. članka 180. OZ u međusobnoj kontradikciji utoliko što prema stavku 3. banka nakon što dobije rješenje o ovrsi, ako na računu nema sredstava iznad iznosa za koji je određena ovrha, ne smije po nalogu ovršenika s njegova računa isplaćivati novac trećim osobama, dok po stavku 6. uopće ne smije vršiti plaćanja na temelju dobivenih naloga, neovisno o tome tko ih je izdao i ima li sredstava iznad iznosa za koji je određena ovrha. Tu bi kontradikciju trebalo prevladati na način da se zabrana odnosi samo na naloge za isplatu iz zaplijenjena iznosa – i to naloge ovršenika te naloge drugih osoba ili tijela koje je banka primila nakon što joj je dostavljeno rješenje o ovrsi, ali i na temelju onih koje je primila prije toga ako na temelju njih vjerovnici nisu stekli založno pravo na ovršenikovoj tražbini prema banci.

U ovrsi na tražbini po računu kod banke može se tražiti privremena zabrana računa koje ovršenik ima kod banke analogno kao kad se ovrha traži na tražbini po štednom ulogu (154.; 180/7. OZ 05).

32.2. Provedba ovrhe

Novelom 2005. izrijekom je riješeno i pitanje kad će se smatrati da je ovrha na tražbini po računu kod banke provedena (180.a). Dostavom rješenja o ovrsi banci ( 180/3. Oz 05) ovrha se smatra provedenom (180.a/1.1. OZ 05), ipak, treba uzeti, samo uz uvjet da tražbina bude namirena u skladu s odredom članka 180. stavka 5. Na to upućujuokolnost da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba po kojoj sud dovršenje ovrhe provedbom posljednje ovršne radnje utvrđuje rješenjem (68/2.) (180.a/1.1. OZ 05) te okolnost da će se postupak obustaviti tek ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od šest mjeseci od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstva i predmeta ovrhe (180.a/4. OZ 05).

Banka je inače dužna u roku od osam dana od dostave rješenja o ovrsi obavijestiti sud i ovrhovoditelja da nema ili da nema dovoljno sredstava na računu da bi mogla rješenje o ovrsi provesti u cijelosti 180.a/2. OPZ 05). U tom slučaju banka je dužna primijeniti na odgovarajući način pravila o redosljedu naplate u ovrsi na tražbini po računu prvne osobe (206.) (180.a/3. OZ 05).

Mogući sporovi između stranaka, odnosno stranaka i banke o tome je li banka u cijelosti postupila prema rješenju o ovrsi, a osobito o tome je li ovrhovoditelj u cijelosti namiren rješavaju se u parničnom postupku (180.a/5. OZ).

33. ZADUŽNICE

Novelom 2005. interveniralo se i u odredbe o tzv. običnoj te bjanko zadužnici. Prijašnji naslov iznad članka 183. „Zapljena računa po pristanku dužnika“ zamijenjen je naslovom „Zapljena računa na temelju zadužnice“ čime je tzv. obična zadužnica konačno dobila svoje ime – zadužnica.

Uređenje instituta tzv. bjanko zadužnice izmijenjeno je najprije time što je ukinuto ograničenje da takve zadužnice mogu izdavati samo trgovci. Učinak je ove izmjene da po novome bjanko zadužnicu može izdavati svaka fizička i pravna osoba, a ne samo trgovci. Isto vrijedi i za jamca po bjanko zadužnici. Novelom 2005. pored toga izrijekom je propisano da se bjanko zadužnica, što bi uostalom, arg. a cohaerentia, a completudine, trebalo vrijediti i za tzv. običnu zadužnicu, izdaje u samo jednom primjerku (183.a/1. OZ 05).

34. OVRHA NA VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA KOJI SU UBILJEŽENI NA RAČUNIMA KOD SREDIŠNJE DEPOZITARNE AGENCIJE

Novelom 2005. lista sredstava ovrhe radi naplate novčanih tražbina obogaćena je uvođenjem instituta ovrhe na vrijednosnim papirima koji su ubilježeni na računima kod Središnje depozitarne agencije. Odredbama o tom novom sredstvu ovrhe, prilgađenom posebnoj kategoriji predmeta ovrhe, uređeni su mjesna nadležnost (198.a OZ 05), ovršne radnje (198. b OZ 05), pljenidba vriejdnosnica (198.c, 198.d OZ 05), procjena i prodaja vrijednosnica te namirenje ovrhovoditelja daja

(198.e) te odgovarajuća primjena odredba o ovrsi na pokretninama (198.f). O ovom novom institutu vidjeti poseban tekst

posvećen ovoj temi u zborniku u kojem je objavljen i ovaj rad.

35. OVRHA NA NOVČANOJ TRAŽBINI PRAVNE OSOBE PO RAČUNU KOD BANKE

Novelom 2005. značajno su izmijenjene i odredbe o ovrsi na novčanoj tražbini pravne osobe po računu kod banke. Te se izmjene i dopune tiču mjesne nadležnosti (205/2. OZ 05), redosljeda naplate (206. OZ 05), naznake računa u prijedlogu za ovrhu i o utvrđivanju računa s kojih će se vršiti isplata (207. OZ 05), rješenja o ovrsi (208. OZ 05), povremenih davanja (209. OZ 05), zastajanja s ovrhama (210. OZ 05), postupka kad nema sredstava na računu (211. OZ 05), ovrhe prema solidarnim dužnicima (212. OZ 05), ovrhe na sredstvima na deviznom računu (214. OZ 05) te odgovarajuće primjene odredaba o ovrsi na novčanoj tražbini pravne osobe po računu kod banke na fizičke osobe koje obavljaju registriranu djelatnost (215. OZ 05).

Budući da je ovoj temi posvećen poseban tekst objavljen u ovom zborniku radova, ona ovdje neće biti predmetom daljnje obrade.

36. SUDSKI PENALI

Novelom 2005. interveniralo se trojako u institut sudskih penala. Prvo, unesena je odredba o utvrđivanju mjesne nadležnosti suda za odlučivanje o sudskim penalima (216.a OZ 05). Drugo, odredbe o pretpostavkama za određivanje sudskih penala usklađene su s okolnošću da je taj institut izostavljen iz Zakona o obveznim odnosima iz 2005. Treće, proširenjem područja primjene instituta.

Za odlučivanje o prijedlogu za izricanje sudskih penala mjesno je nadležan sud prebivališta ili sjedišta ovršenika u Republici

Hrvatskoj, a ako ovršenik nema prebivalište ili sjedište u Republici Hrvatskoj sud prebivališta ili sjedišta ovrhovoditelja u Republici Hrvatskoj (216.a/1. OZ 05). Ako obje stranke nemaju ni prebivalište ni sjedište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi imovina ovršenika na kojoj se može provesti ovrha radi naplate sudskih penala (216.a/2. OZ 05).

Novelom 2005. je izrijekom predviđeno da se određivanje sudskih penala može tražiti kad dužnik ne ispuni u roku neku svoju nenovčanu obvezu na činjenje, trpljenje ili nečinjenje. Time bi trebale biti eliminirane dvojbe u praksi mogu li se ti penali određivati i radi ostvarenja nenovčanih tražbina na propuštenje i trpljenje, koje se inače redovito ostvaruju zaprećivanjem i bezuvjetnim izricanjem novčanih i zatvorskih kazni (233.). Sudski penali kao privatna kazna postali su realna zakonska alternativa javnopravnoj novčanoj kazni i kazni zatvora.

Da bi se sudski penali mogli odrediti, nenovčana tražbina treba biti utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, sudskom nagodbom ili javnobilježničkom ispravom (217/1. OZ 05).

Ako su ispunjene navedene pretpostavke, sud je dužan u ovršnom postupku, na prijedlog vjerovnika kao ovrhovoditelja, odrediti dužniku kao ovršeniku naknadni primjereni rok i izreći da će ovršenik, ako ne ispuni svoju obvezu u tome roku, biti dužan isplatiti ovrhovoditelju određeni iznos novca za svaki dan zakašnjenja ili koju drugu jedinicu vremena (sudski penali), počevši od isteka toga roka (217/1. OZ 05).

Novelom 2005. izrijekom je riješeno i pitanje do kada se može tražiti izricanje sudskih penala u slučajevima u kojima je za traženje redovite ovrhe određen poseban (prekluzivan) rok. Ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha, ne može se tražiti izricanje sudskih penala (217/7.1. OZ 05). Međutim, ako je prijedlog za izricanje sudskih penala podnesen u zakonskom roku, obveza plaćanja sudskih penala postoji sve dok ovršenik ne izvrši dužnu činidbu (217/7.2. OZ 05). Iz citiranih odredaba stavka 7. članka 217. OZ moguće je zaključiti da se izricanje sudskih penala mora zatražiti u roku koji je po zakonu predviđen za traženje ovrhe. Ako je takav zahtjev podnesen u tom roku, sud je dužan o njemu odlučiti i izricati sudske penale, neovisno o tome što nije zatražena redovna ovrha. To praktično znači da bi radnik koji je prema ovršnoj ispravi ovlašten tražiti da bude vraćen na rad bio ovlašten u roku od trideset dana postaviti zahtjev za izricanje sudskih penala umjesto za zatraži ovrhu radi ostvarivanja te tražbine zaprećivanjem i izricanjem novčanih kazni (238., 239.). U tom bi smislu sudski penali kao opće sredstvo ovrhe radi ostvarenja nenovčanih tražbina bili alternativa novčanoj kazni kao specifičnom sredstvu za ostvarivanje tražbine za vraćanje na rad.

37. OVRHA RADI OSTVARENJA OBVEZE NA RADNJU KOJU MOŽE OBAVITI I DRUGA OSOBA

Novelom 2005. interveniralo se u uređenje ovrhe radi ostvarenja obveze na radnju koju može obaviti i druga osoba samo utoliko što je precizirano da se ona provodi tako da su ovlašćuje ovrhovoditelja da “u određenom roku” na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi tu radnju ili da je obavi sam (231/1. OZ 05). Vremenski je dakle ovrhovoditelj discipliniran u poduzimanju onoga što je potrebno da se obavi radnja koju potražuje od ovršenika. Time se nastojalo vremenski ograničiti odnosno uopće ubrzati provedbu takvih ovrha.

38. SUDJELOVANJE JAVNIH BILJEŽNIKA U OVRSI

Jedna od najkontroverznijih novina uvedenih Novelom 2003. ticala se sudjelovanja javnih bilježnika u određivanju i provedbi ovrhe (307.a – 307s. OZ 03). Način na koji je bilo uređeno sudjelovanje javnih bilježnika u ovršnom postupku izazvao

je takvu reakciju45

da je primjena tih odredaba najprije odgođena, da bi Novelom 2005. odredbe koje su se na to odnosile brisane. U tom bi smislu moglo govoriti da je projekt o sudjelovanju javnih bilježnika u ovrsi predviđen Novelom 2003. bio svojevrsno novorođenče.

Novelom 2005. pristupilo se impostaciji uređenja sudjelovanja javnih bilježnika na bitno drukčijim osnovama. Najprije zamišljeno je da se njima povjeri jedino određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave; oni ne bi imali nikakvih ovlasti u provedbi ovrhe, osim ograničeno onda kad im obavljanjem nekih povjeri sud u skladu sa zakonom. Javni bilježnici bi po novome samo uvjetno, donoseći rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, donosili jednu kondemnatornu odluku, svojevrsni platni nalog kojim bi se nalagalo ovršeniku da isplati ovrhovoditelju određeni iznos novca, i dodatno, na temelju te odluke, određivali ovrhu određenim sredstvom na određenom predmetu ovrhe. Uvjetnost bi se takve odluke sastojala u tome što bi njezina djelotvornost, stupanje na snagu ovisila o tome hoće li ovršenik protiv nje podnijeti prigovor. Ako ovršenik podnese prigovor kojim bi je u cijelosti napao, ona bi u dijelu kojim je njome određena ovrha u cijelosti gubila svoju pravnu djelotvornost, dok bi se o održavanju na snazi dijela koji ima značenje platnoga naloga morao provesti parnični postupak. Ovršeniku dakle sudski put pravne zaštite ne bi bio uskraćen – o njemu bi ovisilo hoće li radi zaštite svojih prava zatražiti intervenciju suda. Ako on takvu zaštitu ne bi zatražilo, moglo bi se opravdano uzeti da je konkludentno pristao na nadležnost javnoga bilježnika. Time bi način utemeljivanja nadležnosti javnoga bilježnika da izda platni nalog i odredi ovrhu odgovarao u bitnome načinu na koji se zasniva nadležnost arbitražnoga suda – ako tuženik do određenoga stadija u razvitku postupka ne prigovori nadležnosti arbitražnoga suda, ako se upusti u raspravljanje o biti stvari, iako pisani ugovor o arbitražni nije sklopljen, smatra se da je pristao na njegovu nadležnost (arg. ex 6/8. ZA). S druge strane, kad je u pitanju ovrhovoditelj, njemu ovršnopravni put preko javnoga bilježnika nije nametnut u smislu da on nema drugih pravnih mogućnosti radi ostvarenja svojih

prava. Umjesto da se obrati javnom bilježniku i zatraži ovrhu na temelju ovršne isprave, ovrhovoditelj može državnom sudu podnijeti mandatnu tužbu (446. i sl. ZPP) i, nakon što izdani platni nalog postane ovršan, zatražiti redovitu ovrhu također pred državnim sudom. Izborom javnobilježničkog puta pravne zaštite, ovrhovoditelj zapravo implicite nudi ovršeniku konkludentno sklapanje sporazuma o nadležnosti javnog bilježnika za određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave.

Osnovna pravnopolitička ideja na kojoj se temelji povjeravanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku jeste rasteretiti sudove, dejudicijalizirati (makar samo uvjetno i u ograničenoj mjeri) jednu od pravozaštitnih funkcija u pravnom sustavu. Odluka da se to učini temelji se i na uvjerenju da je javnobilježnička služba u stanju preuzeti i tu novu zadaću, da će je obavljati odgovorno i uspješno. Tome je svakako pridonijelo i pozitivno iskustvo s prenošenjem izvanparnične ostavinske jurisdikcije na javne bilježnike.

Sama procedura javnobilježničkog određivanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave trebala bi biti relativno jednostavna.

Ovrhovoditelj bi slobodno birao javnog bilježnika od koga bi zatražio odrđenivanje ovrhe,46

javni bilježnik bi donosio rješenje o ovrsi ako bi se uvjetio da su ispunjene za to propisane pretpostavke i dostavljao bi ga ovršeniku. Ako prigovor ne bi bio podnesen, odnosno ako bi bili ispunjeni uvjeti da se smatra da nije podnesen, javni bilježnik bi na svoje rješenje stavljao klauzulu (pravomoćnosti i) ovršnosti i predao bi ga ovrhovoditelju. S takvim rješenjm ovrhovoditelj bi se odlučivao za to hoće li, s obzirom na sadržaj rješenja, pokušati svoju novčanu tražbinu ostvariti izvan suda (preko banke, poslodavca ili isplatitelja drugog stalnog novčanog primanja) ili se obratiti sudu radi (dopuskog određivanja) i provedbe ovrhe. Ako bi javni bilježnik smatrao da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje ovrhe ili ako bi ovršenik podnio pravodobni prigovor, predmet bi se ustupao sudu koi bi o tome definitivno odlučivao.

Čini se uspješnim konstrukcija po kojoj bi ovrhovoditelj mogao zatražiti da se samo općenito odredi ovrha na imovini ovršenika, dakle bez specificiranja sredstva i predmeta ovrhe, i s tom konstrukcijom povezana mogućnost da bi se na temelju rješenja koje bi sadržavalo takvog određenje ovrhe naplatu tražbine moglo tražiti preko banke ili isplatitelja stalnog novčanog primanja.

Treba očekivati da će jvnobilježnička ovrha na temelju vjerodostojne isprave značajno rasteretiti sudove i da će, ono što je najvažnije, omogućiti da se u velikom broju slučajeva namirenje ovrhovditelja ostvari mimo njih.

Novelom 2005. javnobilježničkoj ovrsi na temelju ovršne isprave posvećen je poseban razdjel (četvrti) u okviru drugog dijela OZ-a. Propušteno je, međutim, imenovati glavu koja obuhvaća odredbe o javnobilježničkog ovrsi, koja bi trebala biti glava dvadesetčetvrta a.

Posebnim odredbama o sudjelovanju javnih bilježnika u ovrsi uređeni su način utvrđivanja njihove nadležnosti (252. a OZ 05), podnošenje prijedloga za ovrhu javnom bilježniku (252.b Oz 05), sadržaj prijedloga za ovrhu (252.c OZ 05), postupanje u povodu prijedloga (252.d OZ 05), prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (252.e OZ 05), potvrda o pravomoćnosti i ovršnosti (252.f OZ 05), izvansudska ovrha (252.g OZ 05), sudska ovrha (252.h OZ 05), pritužba ovršenika (252.i OZ 05), nadležni sud (252.j OZ 05), primjena pravila o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (252.k OZ 05) te pravo javnih bilježnika na nagradu i naknadu troškova (252.l Oz 05).

Budući da je ovoj temi u zborniku u kojem je objavljen ovaj rad posvećen poseban tekst, ovdje se ona neće detaljnije elaborirati.

39. SUDSKO I JAVNOBILJEŽNIČKO ZALOŽNOPRAVNO OSIGURANJE NA TEMELJU SPORAZUMA STRANAKA

Novelom 2005. najprije je preciziran naslov glave dvadesetsedme OZ-a naznakom da je riječ o založnopravnom osiguranju. Nakon toga proširena je lista predmeta dobrovoljnog založnopravnog osiguranja propisivanjem da se ono može ostvariti i pljenidbom vrijednosnica koje se vode kod Središnje depozitarne agencije (262.12. OZ 05). Izvršena su i određene korekcije u upućivanju na odgovarajuće odredbe glave dvadesetsedme zamjenom u članku 265. brojaka “254. i 255.” brojkama: “259. i 260.” Te zamjenom u članku 269. u stavcima 1. i 2. brojku “11.” brojkom “12.”.

30. FIDUCIJARNO OSIGURANJE

Novelom 2003. radikalno se interveniralo, polazeći od određenih dogmatskih premisa i zanemarujući pragmatičnu dimenziju instituta, u uređenje fiducijarnoga osiguranja, i to na način koji je doveo do oduzimanja relevantnosti koju je taj institut do tada imao u prasi.

Novelom 2005. institut fiducijarnoga osiguranja rehabilitiran je na teorijskim zasadama na kojima se temeljio prije Novele 2003. Tom zakonodavnom intervencijom taj je institut dodatno razvijen i usklađen s potrebama prakse. Povećana je također i razina zaštite protivnika osiguranja (dužnika). Treba očekivati da će fiducijarno osiguranje tražbina iznova dobiti ono značenje u praksi koje je imao prije Novele 2003. i da će pridonijeti ne samo mimosudskom osiguranju već i ostvarivanju tražbina, što je i bila startna ideja od koje se pošlo pri njegovu konstruiranju.

Budući da je ovoj temi u zborniku u kojem je objavljen ovaj rad posvećen poseban tekst, ovdje se ona neće detaljnije elaborirati.

31. PRETHODNE MJERE

Novelom 2005. u institut osiguranja prethodnom mjerom izvršene su dvije intervencije. Prva novina motivirana je okolnošću da javni bilježnici mogu donositi i odluke a ne samo sastavljati odnosno potvrđivati i ovjeravati isprave. Upravo se stoga osiguranje prethodnom mjerom može odrediti i na temelju javnobilježničke odluke ili javnobilježničke isprave, ako tražbina koja je u njoj utvrđena još uvijek nije dospjela (284/1.3. OZ 05).

Druga intervencija izvršena je u uređenje slučajeva u kojima se pretpostavlja da postoji opasnost da bi se bez prethodne mjere onemogućilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine (285. OZ 05). Po novome smatra se da ta opasnost postoji ako je određivanje prethodne mjere predloženo, između ostaloga, i na temelju platnog naloga odnosno rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji su izdani na temelju javne ili javno ovjerovljene isprave, mjenice i čeka, protiv kojih je pravodobno podnesen prigovor (285/1.1. OZ 05). Time su platni nalog i rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave rehabilitirani kao isprave u povodu kojih se, kada se pobijaju prigovorom, presumira da postoji opasnost da bi se bez prethodne mjere onemogućilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine, ali ipak, u usporedbi sa stanjem prije Novele 2003., u bitno ograničenijoj mjeri – opasnost se presumira samo ako je prigovor podnesen protiv platnog naloga odnosno rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji su izdani na temelju javne ili javno ovjerovljene isprave, mjenice i čeka, a ne i protiv tih odluka utemeljenih na drugim vjerodostojnim ispravama. Novelom 2005. izrijekom je predviđeno i da će sud u slučajevima u kojima se presumira postojanje opasnosti ipak odbiti prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom, odnosno ukinuti određenu prethodnu mjeru i obustaviti postupak ako protivnik osiguranja učini vjerojatnim da opasnost ne postoji ili da je prestala (285/3. OZ 05). Dopušten je, dakle, na razini vjerojatnosti, dokaz o protivnom protiv takve predmnjeve.

Novelom 2005. izvršena je u institut prethodne mjere i jedna nomotehnička intervencija. U članaku 287. stavku 1. točki 2. OZ brojka “10.” Zamjenjena je brojkom “12.”, čime je proširen krug prethodnih mjera koje se mogu određivati na sve slučajeve u kojima se može u sudskom ovršnom postupku radi naplate nvočane tražbine na dijelovima imovine ovršenika utemeljiti založno pravo.

32. PRIVREMENE MJERE

Dvije izmjene izvršena u odredbe o privremenim mjerama tiču se rokova za poduzimanje određenih radnji. Rok za žalbu protiv rješenja o prijedlogu za izdavanje privremene mjere, dakle ne samo protiv rješenja o izdavanju privremene mjere veći protiv rjeešnja o odbacivanju ili odbijanju toga prijedloga, koji je Novelom 2003. bio skraćen na tri dana, Novelom 2005. prudužen je na prijašnjih osam dana (304/1. OZ 05). Rok u kojem je drugostupanjski sud dužan donijeti I otpremiti rješenj o žalbi, koji je Novelom 2003. bio skraćen na osam dana, Novelom 2005. produžen je na trideset dana (304/2. OZ 05). Novelom

2005. omogućeno je, upućivanjem na odgovarajuću odredbu koja to pitanje uređenju u postupku osiguranja prethodnom mjerom, da sud u slučajevima u kojima se presumira postojanje opasnosti kao pretpsotavke za određivanje privremene mjere ipak odbije prijedlog za osiguranje, odnosno da ukine određenu privremenu mjeru i obustavi postupak

ako protivnik osiguranja učini vjerojatnim da opasnost ne postoji ili da je prestala (285/3., 307. OZ 05). Dopušten je, dakle, na razini vjerojatnosti, dokaz o protivnom protiv takve predmnjeve.

33. PREKRŠAJNE SANKCIJE

Novelom 2005. predviđene su nove prekršajne sankcije protiv osoba i tijela koje su dužne davati podatke o dužniku (307.v OZ 05) te protiv ovršenikova dužnika, odnosno osobe kod koje se nalazi ovršenikova imovina (307.z OZ 05). Tako će se n Novčanom kaznom od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako u roku od osam dana ne dostavi podatke iz članka 16.b stavka 1. i 3. ovoga OZ 05 (307.v/1. OZ 05). Novčanom kaznom od 2.000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se za takav prekršaj i odgovorna osoba u pravnoj osobi (307.v/2. OZ 05). Novčanom kaznom od 2.000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj odgovorna osoba u tijelu ako u roku od osam dana ne dostavi podatke iz članka 16.b stavka 2. ovoga Zakona (307.v/3. OZ 05). Novčanom kaznom od 10.000,00 do 50.000,00 kuna

kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako se na zahtjev suda u roku od osam dana ne izjasni o činjenicama iz članka 16.b stavka 4. ovoga Zakona (307.z/1. Oz 05). Novčanom kaznom od 2.000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se za takav prekršaj odgovorna osoba u toj pravnoj osobi (307.z/2. Oz 05). Novčanom

kaznom od 2.000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba ako se na zahtjev suda u roku od osam dana ne izjasni o činjenicama iz članka 16.b stavka 4. ovoga Zakona (307.z/3. OZ 05).

34. PRIJELAZNI REŽIM

Novine unijete u ovršnopravni sustav Novelom 2005. primjenjivat će se u ovršnim postupcima i postupcima osiguranja pokrenutim nakon njegova stupanja na snagu (123/1. ZIDOZ 05). Odredbe Novele 2005. primjenjivat će se i u ostalim

postupcima ovrhe i osiguranja koji su pokrenuti prije dana njegova stupanja na snagu, ako se u tim postupcima nakon toga dana ukine prvostupanjska odluka i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak (123/2. ZIDOZ 05).

Odredbe o povjeravanju prodaje pokretnina javnim komisionarima počet će se primjenjivati nakon šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona (12471. ZIDOZ 05), što svakao pretpostavlja da će ministar nadležan za za poslove gospodarstva utvrdit će uvjete koje moraju ispunjavati javni komisionari (143.a/2. OZ 05) u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu Novele 2005. (126/1. ZIDOZ 05), odnosno da će ministar nadležan za poslove pravosuđa utvrdit će tarifu javnih komisionara (143.d/3) te iznos njihova osiguranja od ogovornosti (143.e/1. OZ 05) u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu Novele 2005. (126/2. ZIDOZ 05).

Odredbe o sudjelovanju javnih bilježnika u ovrsi (102. ZIDOZ 05) počet će se primjenjivati nakon šest mjeseci od dana stupanja na snagu Novele 2005 (124/2. ZIDOZ 05). Te će se odredbe primjenjivati samo u predmetima u kojima je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen nakon toga dana (124/2.2. ZIDOZ 05). Pritom će se na postupke po prijedlozima za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave pokrenute do dana početka primjene odredaba o sudjelovanju javnih bilježnika u ovrsi (102. ZIDOZ 05) primjenjivat će se propisi o stvarnoj nadležnosti sudova koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu Novele 2005. (124/3. ZIDOZ 05). Operacionalizacija tog prijelaznog režima svakako pretpsotavlja da će ministar nadležan za poslove pravosuđa uskladiti Sudski poslovnik i Javnobilježnički poslovnik s odredbama članka 102. ZIDOZ 05 i donijeti Tarifu o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (252.l/1. OZ 05) u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Novele 2005. (126/5. ZIDOZ 05).

Poseban režim propisan je za fiducijarno osiguranje. Na sporazume o osiguranju prijenosom vlasništva i prijenosom prava i na postupke njihova upisa u zemljišne knjige primjenjuju se odredbe Ovršnog zakona koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja tih sporazuma (12571. ZIDOZ 05). Svaka stranka može tražiti da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (“Narodne novine”, br. 173/03.) ako su nakon njegova stupanja na snagu provedeni upisi predviđeni člankom 103. toga Zakona (12572. OZ 05). Ako do dana stupanja na snagu Novele 2005. nije odlučeno o prijedlogu za upis podnesenom na temelju članka 103. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN173/03) sud će obustaviti postupak (125/3. ZIDOZ 05). Riječ je o odredbi ZIDOZ 03 (NN 173/03), po kojoj je nadležni zemljišnoknjižni sud, nakon stupanja na snagu te novele, na zahtjev bilo koje od stranaka koje su potpisale sporazum o fiducijarnom osgiuranju, bio dužan brisati upis o prijenosu vlasništva nekretnine koji je nakon 1. siječćnja 1997. u zemljišnoj knjizi proveden na temelju odredaba članka 274. stavka 5. toga zakona I zamijeniti ga upisom koji će biti u skladu s odredbama članka 34. stavka 5. Zakona o zemljišnim knjigama. Za tu se odredbu, naime, u stručnoj javnosti smatralo da je zbog svoje retroaktivnosti i problematične pravne utemeljenosti bila protuustavna te da je bila potencijalnim izvorom teškoga ugrožavanja cjeline sustava do tada uspostavljenoga fiducijarnoga osiguranja.

Brisane su i odredbe ZIDOZ 03 koje su se ticale komisione prodaje pokretnina te općenito intervencija u sustav fiduci-jarnoga osiguranja kakav je bio uspostavljen do Novele 2003. (129. ZIDOZ 05).

35. UTUŽENJE I OVRHA NOVČANIH TRAŽBINA PO OSNOVI RADNOG ODNOSA

Novelom 2005. posebno je uređeno utuženje i ovrha novčanih tražbina po osnovi radnog odnosa, i to unošenjem u Zakon o parničnom postupku novog članka 433.a. Budući da je toj temi posvećen poseban rad u okviru ovoga zbornika, ona ovjde neće biti predmetom posebne obrade.

36. ZAKLJUČNE NAPOMENE

Novela 2005. trebala bi svojim reformskim intervencijama u ovršnopravni sustav bitno pridonijeti njegovoj funkcionalizaciji i unapređenju; ona bi trebala pridonijeti rasterećenju sudova i ubrzanju pružanja ovršnopravne zaštite. Krajnji njezin učinak trebao bi biti i povećanje opće pravne discipline te pravne sigurnosti. Uspjeh ovoga značajnog zakonodavnog instrumenta u praksi ovisit će, međutim, o tome hoće li ga oni kojima je namijenjen htjeti, znati, moći i smjeti primijeniti. Valja posumnjati da će se to postići bez sustavne i produbljene edukacije onih koji ga trebaju realizirati njegove zasada svojim svakodnevnim radom.

Prof. dr. sc. Mihajlo Dika

ŽALBA STRANAKA U OVRŠNOM POSTUPKU POKRENUTOM NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE TE OPOZICIJSKA I OPUGNACIJSKA

TUŽBA47

1. UVOD

Pravila o pravnim lijekovima u Ovršnom zakonu48

nomotehnički su utvrđena na tri načina: - prvo, kao opća pravila u ovršnom postupku (i postupku osiguranja) o (pojedinim, u građanskom procesnom pravu standardnim) pravnim lijekovima (o žalbi, reviziji, prijedlogu za ponavljanje postupka); - drugo, kao posebna pravila o nekima od tih lijekova kad se njima pobijaju

određene odluke (o žalbi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave); - treće kao specifični pravni lijekovi ovršenika protiv određenih odluka (prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave); -četvrto, kao posebna pravila o specifičnim pravnim lijekovima stranaka ili sudionika protiv ovrhe (o prigovoru treće osobe protiv ovrhe, pritužbi stranke ili sudionika zbog nepravilnosti u provedbi ovrhe, prigovoru ovršenika protiv provedbe ovrhe na određenim predmetima ovrhe, pravnim sredstvima protiv potvrde o ovršnosti); - peto kao specifična pravna sredstva koja stoje na raspolaganju ovršeniku u vezi s provedenom ovrhom (protuovrha – 58 - 60), odnosno pravna sredstva koja stoje na raspolaganju strankama i sudionicima u stadiju namirenja tražbine u ovrsi na pojedinim predmetima ovrhe (npr. osporavanje tražbina konkurirajućih vjerovnika - 110, 111), koja zbog svoje specifične prirode i pravozaštitne funkcije ne pripadaju u sustav pravnih lijekova u ovršnom postupku u užem smislu te riječi.

Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2003. (NN 173/03; Novela 2003.) radikalno je bio izmijenjen sustav pravnih lijekova u ovršnom postupku. Intervencijama izvršenim Novelom 2003. taj je sustav do te mjere destabiliziran da je dovedena u pitanje pravozaštitna funkcija nekih od pravnih lijekova; postavilo se pored toga i pitanje ustavnosti nekih od tih intervencija.

49

Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog postupka iz 2005. (NN 88/05; Novela 2005) nastojalo se otkloniti posljedice nekih od tih intervencija, među ostalim reafirmacijom (u pretežnoj mjeri) rješenja koja su u pogledu strukture i organizacije sustava pravnih lijekova u ovršnom postupku postojala prije Novele iz 2003.

U ovom radu pokušat će se dati kritička prezentacija važećega uređenja samo jednog od tih pravnih lijekova i pravnih sredstava - žalbe protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave kao osnovnog i ključnog pravnog lijeka u ovršnom postupku. Ipak, radi boljega razumijevanja mjesta i uloge toga pravnoga lijeka u sustavu pravnih lijekova i sredstava u ovršnom postupku, prethodno će se nastojati izložiti osnovna obilježja uređenja tzv. općih pravnih lijekova u ovršnom postupku - žalbe protiv rješenja, revizije i prijedloga za ponavljanje postupka.

2. OPĆA PRAVILA O PRAVNIM LIJEKOVIMA U OVRŠNOM POSTUPKU

2.1. Žalba protiv rješenja

2.1.1. Uređenje prije novele 2003.

Žalba protiv rješenja u ovršnom postupku trebala bi, slijedeći Ustavom impostirano načelo (18. URH50

)51

, biti opće dopušteni pravni lijek protiv odluka donesenih u tom postupku. Ona bi mogla biti isključena samo u onim slučajevima u kojima bi bila osigurana druga pravna zaštita. Prema uređenju koje je važilo prije Novele 2003. ta je žalba imala značenje takvoga pravnog lijeka. Na njezino obilježje kao (načelno) redovnog pravnog lijeka upućivala je supsidijarna primjena pravila parničnog postupka (arg. ex: 348. i sl. ZPP; 19/2. OZ). Da je žalba i u ovršnom postupku u pravilu bila redovni pravni lijek, dakle, pravni lijek kojim su se pobijale nepravomoćne odluke, potvrđivalo je i pravilo, po kojemu je (drugostupanjsko) rješenje kojim se žalba odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje, odnosno kojim se prvostupanjsko rješenje preinačuje bilo pravomoćno (11/5). Iz toga je pravila, naime, a contrario, bilo moguće zaključiti da prvostupanjska rješenja protiv kojih je (redovna) žalba bila dopuštena nisu bila pravomoćna. Izmimno, žalba je mogla imati značenje izvanrednog pravnog lijeka (amplius infra ad 3.6).

Prema uređenju prije Novele 2003. žalba protiv rješenja bila je načelno dopušteni pravni lijek - ona nije bila dopuštena samo kad je zakonom bilo drukčije (izrijekom) određeno (arg. ex 11/1. OZ 96). Jedan od izuzetaka predstavljalo je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje se moglo pobijati (kao što se i dalje tako može pobijati) (u pravilu) remonstrativnim prigovorom (11/2., 53., 54.). Žalba se u pravilu izjavljivala u roku od osam dana od dana dostave prvostupanjskog rješenja (11/3.). Međutim, ona nije bila suspenzivna - tako bi trebalo protumačiti prijašnju zakonsku formulu po kojoj žalba nije odgađala “provedbu rješenja” (ako zakonom nije drukčije određeno) (11/3. OZ 96), kojom je zamijenjena inače nomotehnički uobičajena fraza da žalba ne odgađa izvršenje. Inzistiranjem na riječi “provedba” htjelo se naglasiti da mogućnost izjavljivanja žalbe ili okolnost da je žalba izjavljena ne samo da nisu sprječavale ovršnost kondemnatorne dispozicije sadržane u rješenju, već ni nastupanje po sili zakona učinaka konstitutivnih ili deklaratornih dispozicija sadržanih unjemu. Žalba, dakle, nije odgađala djelotvornost rješenja protiv kojega je bila izjavljena (arg. ex 11/4.).

Izuzeci od pravila da žalba u ovršnom postupku u pravilu nije bila suspenzivna odnosili su se npr. na rješenja kojima se odlučivalo o nekim ključnim pitanjima u pojedinim stadijima ovrhe na nekretnini. Tako je sud u pravilu utvrđivanju vrijednosti nekretnine mogao pristupiti tek pošto bi rješenje o ovrsi postalo pravomoćno (arg. ex 87/2. OZ 96), dok je namirenju vjerovnika mogao pristupiti u pravilu tek nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine (104), itd. Izuzeci su se ticali i rješenja koja su imala karakter specifičnih kondemnatornih odluka donesenih u adhezijskim kognicijskim postupcima u okviru ovršnog postupka ili postupka osiguranja, npr.: - rješenja kojim se ovrhovoditelju nalagalo da ovršeniku vrati ono što je neosnovano dobio provedbom ovrhe (60. OZ 96); - rješenja kojim se poslodavcu nalagalo da ovrhovoditelju isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi na plaći i drugom stalnom novčanom primanju (177/3. OZ 96); - rješenja kojim se banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa nalagalo da ovrhovoditelju isplati ono što mu je propustila isplatiti sa zaplijenjenog računa ovršenika (182. OZ 96); - rješenja kojim se u ovršnom postupku trgovačko društvo (koje je u

ovrsi na dionici, udjelu ili poslovnom udjelu propustilo u svoje knjige upisati zapljenu tih predmeta ovrhe odnosno koje je dopustilo upise u knjigama na tim predmetima na temelju raspoložbi ovršenika) nalagalo da ovrhovoditelju naknadi štetu koju je zbog toga pretpio (arg. ex 198/4. u vezi s 198/2. OZ 96); - rješenja za naknadu štete u vezi s neosnovano određenim prethodnim (290/4 - 6. OZ 96), odnosno privremenim mjerama (306. OZ 96).

U ostalome su se na žalbu protiv rješenja u ovršnom postupku na odgovarajući način primjenjivala pravila o žalbi protiv

rješenja u parničnom postupku (arg. ex 19/152

), zato što je žalba u pravilu bila devolutivni pravni lijek (arg. ex 348/3., 381. ZPP, 19/1. OZ; arg. a contrario ex 47. OZ 96).

2.1.2. Uređenje prema Noveli 2003.

2.1.2.1. Općenito

Novelom 2003. institut žalbe protiv odluka donesenih u ovršnom postupku radikalno je izmijenjen. Novine su se ticale dopustivosti žalbe i njezinih učinaka.

2.1.2.2. Dopustivost žalbe

Novelom 2003. žalba je pretvorena u iznimno dopušteni pravni lijek (11/1. OZ 03). To znači da su rješenja protiv kojih žalba nije bila dopuštena postajala pravomoćnima njihovim donošenjem jer je pravomoćno bilo rješenje koje se (više) nije moglo pobijati žalbom (arg. ex: 333/1., ZPP; 19/1. OZ). Valja uzeti da je takvim rješenjem na načelnoj razini bila povrijeđena ustavna odredba o dopuštenosti žalbe protiv svih pojedinačnih akata prvostupanjskih sudova, osim ako nije osigurana druga pravna zaštita (18. URH). Na provedbenoj razini takvo je rješenje izazvalo probleme u onim slučajevima u kojima se odlučivalo o materijalnopravnim i procesnopravnim ovlaštenjima stranaka i sudionika u postupku, a posebnom odredbom nije izrijekom bilo predviđeno da je žalba dopuštena -možda zato što redaktor Novele 2003. nije zamijetio da je riječ o slučaju u kojem ju je trebao izrijekom dopustiti, odnosno zato što je smatrao da je ne treba dopustiti unatoč tome što ju je trebalo dopustiti.

Tako prema OZ 03 posebna žalba nije bila npr. predviđena protiv rješenja: - o naknadi troškova postupka onda kad se oni određuju naknadno a ne u rješenju o ovrsi (14/7. OZ 03); - o određivanju jamčevine i o naplati tražbine iz dane jamčevine (15/1. OZ 03); - o odbacivanju žalbe ovrhovoditelja (arg. ex 46.a OZ 03) iako pravo izjaviti takvu žalbu ima ovršenik (46/3. OZ 03); - o odbijanju prijedloga za odgodu ovrhe, o odgodi ovrhe i o nastavku odgođene ovrhe (61. - 66. OZ 03); - o odbijanju prijedloga ovršenika za obustavu ovrhe i o dovršenju ovrhe (67., 68. OZ 03); - o zahtjevu banke da joj se naknade troškovi za obavljene radnji u ovrsi na štednom ulogu (154/8. OZ 03); - o dužnosti ovrhovoditelja na koga je prenesen dio tražbine da da jamčevinu da će nakon ostvarenja tražbine vratiti isprave koje se odnose na tražbinu (163/2.OZ 03). Žalba je isključena i protiv zaključka o predaji nekretnine kupcu koji materijalno ima značenje i rješenja o ovrsi ispražnjenjem nekretnine udaljenjem ovršenika i uklanjenjem njegovih stvari (121/1. OZ 03). Nakon Novele 2003. žalba nije bila dopuštena ni protiv nekih kondemantornih rješenja kojima se odlučivalo o imovinskopravnim zahtjevima stranaka i sudionika u postupku. Tako npr. žalba nije bila dopuštena protiv rješenja o osudi trgovačkog društva, članova uprave i drugih odgovornih osoba za naknadu štete ovrhovoditelju zato što nisu postupili prema rješenju o ovrsi u ovrsi na dionici, poslovnom udjelu ili udjelu radi naplate novčane tražbine (196/4.). Naime, prema Zakonu se ovrha na temelju rješenja kojim se u tom slučaju određuje naknada štete mogla zatražiti i odrediti nakon njegove pravomoćnosti. Budući da protiv toga rješenja žalba nije izrijekom bila dopuštena, ono je odmah bilo pravomoćno i (nakon isteka paricijskoga roka) ovršno. Žalba nije bila dopuštena ni protiv prethodnog i konačnog kondemnatornog rješenja kojim je sud u ovrsi radi ostvarenja tražbine na radnju, trpljenje ili nečinjenje nalagao ovršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje od strane druge osobe ili ovrhovoditelja (231/2., 3.). Žalba nije bila dopuštena ni protiv rješenja suda kojim je naložio ovrhovoditelju da vrati višak iznosa koji mu je u toj ovrsi stavljen na raspolaganje (231/3.). 2.1.2.3. Nesuspenzivnost žalbe

Novelom 2003. žalba je učinjena u načelu apsolutno nesuspenzivnim pravnim lijekom (11/4. OZ 03). Iznimno, ona je ipak djelovala suspenzivno u onim slučajevima za koje je bilo izrijekom određeno da tako djeluje; moglo je biti sporno je li ona tako djelovala i u slučajevima za koje je bilo predviđeno da se provedbi određenih rješenja može pristupiti tek nakon njihove pravomoćnosti, iako nije bilo izrijekom predviđeno da je protiv njih dopuštena žalba, zato što bi ona trebala postati pravomoćnima njihovim donošenjem. U tom je smislu npr. bila suspenzivna žalba protiv rješenja o protuovrsi (59/4., 60. OZ 03).

2.1.2.3. Postupanje u povodu žalbe

Nakon Novele 2003. prvostupanjski sud nije imao nikakvih remonstrativnih ovlasti u povodu žalbe, čak ni u povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi, koje je imao prema prijašnjem uređenju (usp.: 47. OZ 96, 11/7. OZ 03). O posljedicama takve inovacije amplius infra.

2.1.3. Uređenje nakon Novele 2005.

Novelom 2005. opće uređenje instituta žalbe vraćeno je u stanje u kojem je bilo prije Novele 2003. Ona je ponovno u pravilu dopušteni pravni lijek protiv prvostupanjskih odluka donesenih u ovršnom postupku i postupku osiguranja (arg. ex 11/1.). Na njezino obilježje kao (načelno) redovnog pravnog lijeka upućuje supsidijarna primjena pravila parničnog postupka (arg. ex: 348. i sl. ZPP; 19/2. OZ). Zbog toga prvostupanjska rješenja protiv kojih je (redovna) žalba dopuštena nisu pravomoćna (arg. ex: 348/2. ZPP, 19/1. OZ). Iznimno, žalba može imati i značenje izvanrednog pravnog lijeka (amplius infra ad 3.6).

Žalba se izjavljuje u roku osam dana od dostave prvostupanjskoga rješenja, ako nije drukčije izrijekom određeno (11/3.; v. infra ad 3.6.). Žalba je i dalje u pravilu nesuspenzivni pravni lijek - mogućnost da se izjavi i okolnost

da je (pravodobno) izjavljena ne odgađa provedbu rješenja, osim ako nije izrijekom drukčije određeno (11/4.). U ostalome se na žalbu protiv rješenja u ovršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju pravila o žalbi protiv rješenja u parničnom postupku (arg. ex 19/1.), zbog čega je ona u pravilu devolutivni pravni lijek (arg. ex 348/3., 381. ZPP, 19/1. OZ; arg. a contrario iz 47. OZ), a samo iznimno i remonstrativni pravni lijek (47.; v. infra 3.4.2.); kad se izjavljuje protiv rješenja kojim se okončava prvostupanjski postupak ona je i dvostrani pravni lijek u smislu da se dostavlja protivnoj

stranci na odgovor ako zakonom nije izrijekom drukčije određeno (381. ZPP, 19/1. OZ). Žalba nije dopuštena protiv zaključka

budući da protiv takve odluke pravni lijekovi nisu uopće dopušteni (11/5).

2.2. Revizija

Novelom 2005., za razliku od prijašnjega uređenja, po kojem je revizija bila isključena, u ovršnom postupku i postupku osiguranja izrijekom je dopuštena samo revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP (12/1.), dakle, revizija koju drugostupanjski sud dopusti u izreci svoje odluke zato što je ocijenio da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postu-povnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Tada je drugostupanjski sud dužan u obrazloženju rješenja naznačiti zbog kojeg je pravnog pitanja dopustio reviziju i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (382/2. ZPP; 12/1.1., 19/1. OZ). To bi, a contrario, značilo da nije dopuštena tzv. redovna revizija - revizija koja je u parničnom postupku dopuštena protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv

drugostupanjske presude (382/1., 400/1. ZPP53

), odnosno protiv drugostupanjskog rješenja kojim se podnesena žalba odbacuje odnosno kojim se potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije (400/2. ZPP).

2.3. Ponavljanje postupka

U ovršnom postupku i postupku osiguranja i nakon Novele 2005. ponavljanje postupka nije dopušteno, osim protiv dijela rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji ima značenje specifičnog platnog naloga (arg. ex 11/1., 54/7.). Navedeno se pravilo odnosi na sva pravomoćna rješenja koja mogu biti donesena u tim postupcima, dakle čak i na ona donesena u specifičnim adhezijskim kognicijskim postupcima u okviru ovršnog postupka i postupka osiguranja u kojima se odlučuje o zahtjevima za

naknadu štete.54

2.4. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

Nakon novele ZPP iz 2003., kojom je u parničnom postupku napušten institut zahtjeva za zaštitu zakonitosti, taj se zahtjev više ne može podići ni u ovršnom postupku. Naime, u OZ nema posebnih odredaba o tom pravnom sredstvu, pa bi i s obzirom na ovršni postupak, primjenjujući supsidijarno na odgovarajući način odredbe ZPP (19/1.), valjalo zaključiti da ni u njemu zahtjev za zaštitu zakonitosti više nije moguć.

3. ŽALBA PROTIV RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU OVRŠNE ISPRAVE

3.1. Uvodne napomene

Prema uređenju prije Novele 2003. žalba protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave bila je, u pravilu, redovni, remostrativno-devolutivni i nesuspenzivni pravni lijek. Ona se mogla izjaviti zbog dvije osnovne kategorije razloga. Jednu su činili standardni razlozi za žalbu koji su se koristili kao pravni lijek u građanskom sudskom postupku, primjereni specifičnostima ovršnoga postupka; a u drugu su pripadali tzv. opozicijski i (neki) opugnacijski razlozi. Postupak u povodu žalbe bio je u velikoj

mjeri prilagođen ovim dvjema kategorijama razloga za žalbu, pa su se mogli razlikovati postupci koji su se provodili u povodu žalba koje su bile izjavljene zbog tih dviju kategorija razloga. Bila je posebno uređena i koordinacija tih dviju procedura.

Novelom 2003. institut žalbe ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave značajno je drukčije impostiran u usporebi s prijašnjim uređenjem. Razlozi zbog kojih se prema prijašnjem uređenju mogao izjaviti taj pravni lijek sada su bitno reducirani - među njima nema više tzv. opozicijskih te nekih opugnacijskih razloga. Zbog tih se razloga nakon te novele mogao podnijeti remonstrativni prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave, dok je žalba postala devolutivan, nesuspenzivan i strogo prekluzivan pravni lijek. Premda je razdvajanjem prijašnjeg instituta žalbe na dva nova pravna lijeka koji se izjavljuju zbog različitih razloga i u povodu kojih je predviđena različita procedura, sustav pravnih lijekova protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave učinjen na prvi pogled logičnijim, preglednijim, funkcionalnijim i jednostavnijim, novo je uređenje izgubilo upravo na tim kvalitetama u usporedbi s prijašnjim, što se, svakako, negativno odrazilo na opću razinu

pružanja pravne zaštite u ovršnom postupku.55

Novelom 2005. u osnovi je reafirmirano uređenje prije Novele 2003., što znači da je napušten institut prigovora protiv

rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave.

U nastavku će biti izloženo uređenje instituta žalbe protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave prema Noveli 2005. Novim uređenjem instituta žalbe protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave utvrđeni su legitimacija za njezino

podnošenje, razlozi za taj pravni lijek ovisno o tome tko je podnosi te najosnovnija pravila o proceduri. Stoga će se što se tiče onoga što nije uređeno posebnim odredbama OZ o tom institutu supsidijarno primjenjivati opća pravila o žalbi protiv rješenja u ovršnom postupku upotpunjena pravilima o žalbi protiv rješenja u parničnom postupku (19/1).

Žalbu su ovlašteni podnijeti ovršenik i ovrhovoditelj, a treba uzeti i umješač (206-209. ZPP, 19/1. OZ).

3.2. Žalba ovrhovoditelja

Nakon Novele 2005. žalba ovrhovoditelja protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave (ponovno) je remonstrativno-devolutivni (46/6, 47. OZ 05), nesuspenzivni (7/4. OZ 05), ograničeni (46/6. OZ 05) i u pravilu jednostrani (381. ZPP, 19/1.), redovni pravni lijek (348/2. ZPP, 19/1. OZ).

Ovrhovoditelj ima pravo na žalbu protiv rješenja o ovrsi samo ako je tim rješenjem prekoračen njegov ovršni zahtjev (u pogledu određenja ovršne isprave na temelju koje se ovrha traži, osobe ovrhovoditelja ili ovršenika, tražbine čije se ostvarenje traži te sredstava i predmeta ovrhe) ili zbog odluke o troškovima (35/1, 46/6. OZ). On ne bi imao pravni interes da rješenje o ovrsi pobija u drugim slučajevima jer i onako može okončati ovršni postupak bez ikakvih ograničenja jednostranim povlačenjem prijedloga za ovrhu (arg. ex 36.).

Ovrhovoditelj može inače protiv drugih rješenja koja bi sud donio u povodu prijedloga za ovrhu izjaviti žalbu zbog svih onih razloga zbog kojih je ona dopuštena protiv rješenja u ovršnom (11.) i parničnom postupku (353., 381. ZPP, 19/1. OZ).

O postupku u povodu žalbe ovrhovoditelja protiv rješenja o ovrsi v. infra ad 3.4.

Novelom 2005. žalba ovrhovoditelja protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave u osnovi je uređena na način na koji je

bila impostirana prije Novele 2003. Naime, prema Noveli 2003. ovrhovoditelj je imao pravo na žalbu samo protiv (1) rješenja o

ovrsi ako je njime prekoračen njegov zahtjev ili zbog pogrešno odmjerene naknade troškova ovršnoga postupka, (2) rješenja kojim je prijedlog za ovrhu odbijen ili odbačen i (3) rješenja o obustavi ovrhe (46.a). On stoga, između ostaloga, nije imao pravo na žalbu protiv rješenja kojim bi mu naknadno tijekom postupka bili odmjereni troškovi ovršnoga postupka, osim ako istovremeno ne bi zatražio i ovrhu radi njihove naplate. On čak, za razliku od ovršenika, nije imao pravo na žalbu protiv rješenja o odbacivanju njegove žalbe protiv rješenja o ovrsi (arg. ex 11/1., 46.a OZ 03). Žalba ovrhovoditelja protiv rješenja o ovrsi bila je isključivo devolutivnog karatkera (arg. ex 47. OZ 03). 3.3. Žalba ovršenika

3.3.1. Osnovna obilježja žalbe ovršenika

Žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave u pravilu (46. - 52.) je redovni (v. infra ad 3.4.1.), ali iznimno može biti i izvanredni pravni lijek (v. infra ad 3.5.), ona je i remonstrativno-devolutivnog karaktera (v. infra ad 3.4.2.), i u pravilu nesuspenzivna (v. infra ad 3.4.3.). Takva žalba je i jedini pravni lijek ovršenika protiv rješenja o ovrsi. Posebna pravila o toj žalbi ne odnose se i na žalbu ovršenika protiv drugih rješenja u ovršnom postupku - za tu žalbu vrijede opća pravila o žalbi kao redovnom, devolutivnom i (u pravilu) jednostranom pravnom lijeku (v. supra ad 2.1.3.).

Novelom 2005. institut žalbe ovršenika protiv rješenja o ovrsi bitno je reformiran u usporedbi s uređenjem prema Noveli 2003. - novo uređenje u osnovi odgovara onome prije Novele 2003. Naime, prema Noveli 2003. žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi bila je isključivo devolutivni, redovni i nesuspenzivni pravni lijek, koji se mogao izjaviti samo zbog taksativno navedenih razloga (arg. ex 46. i 47. OZ 03), iz kojih su bili izdvojeni tzv. opozicijski i opugnacijski razlozi, zbog kojih je bio dopušten (redovni i izvanredni) remonstrativni prigovor (arg. ex 48., 49. OZ 03). Upravo je zato rješenje iz OZ 03 po kojemu je žalba protiv rješnja o ovrsi bila dopuštena zbog bitnih povreda odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava (46/1.6., 7. OZ 03) bilo protivno s okolnošću da se zbog tzv. opozicijskih i opugnacijskih razloga taj pravni lijek nije mogao

podnositi, nego samo remonstrativni prigovor (arg. ex (46/1., 48., 49. OZ 03). Naime, pojedini opugnacijski razlozi imali su zapravo značenje bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka, a neki od njih i svi opozicijski razlozi mogli su in concreto biti tretirani i kao slučajevi pogrešne primjene ovršnoga materijalnoga prava (v. infra ad 3.3.6., 3.3.9. - 3.3.13.). Zato je bilo nužno uzeti da se žalba zbog bitnih povreda odredaba postupka i zbog pogrešne primjene ma-terijalnog prava mogla podnijeti samo ako se konkretne povrede ili slučajevi pogrešne primjene materijalnoga prava nisu mogli podvesti pod razloge za remonstrativni prigovor (arg. ex 46/1., 48., 49. OZ 03). Poseban je problem tvorila okolnost da žalba nije bila dopuštena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. ex 46/1. OZ 03), zbog čega je ovršeniku praktično bila oduzeta mogućnost da činjenično i dokazno potkrjepljuje razloge zbog kojih je žalbom pobijao rješenje o ovrsi unatoč tome što do tada u ovršnom postupku nije imao prigode to učiniti.

3.3.2. Općenito o razlozima za žalbu

Prema Noveli 2005. razlozi za žalbu ovise o tome podnosi li se ona kao redovni pravni lijek (redovna žalba, 46. OZ 05) ili kao izvanredni pravni lijek (izvanredna žalba, 49. OZ 05).

Žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi izjavljena u roku za žalbu (redovna žalba) dopuštena je zbog svih razloga zbog kojih se žalba može izjaviti u parničnom postupku, dakle (1) zbog bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka, (2) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog (ovršno-materijalnopravno relevantnog) činjeničnog stanja i (3) zbog pogrešne primjene (ovršnog) materijalnog prava. Do toga se zaključka dolazi iz okolnosti da su u odredbi članka 46. stavka 1. OZ navedeni razlozi zbog kojih ovršenik može taj pravni lijek “osobito” izjaviti, što znači da bi se taj pravni lijek, pored tih izrijekom navedenih razloga, mogao izjaviti i zbog svih onih razloga zbog kojih se može izjaviti žalba protiv rješenja u parničnom postupku (353., 381. ZPP; 19/1. OZ), dakle zbog sve tri navedene kategorije žalbenih razloga, osim ako posebnim odredbama o žalbi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave nije što drugo predviđeno. Takvim posebnim odredbama predviđeno je da se u žalbi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi (46/2., 3. OZ 05; v. infra ad 3.3.14.) te da se ona može izjaviti i zbog povrede pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti (46/4.; v. infra ad 3.3.15.).

Jedna od specifičnosti određenja razloga za tzv. redovnu žalbu u ovršnom postupku jest u tome što su, nezavisno od toga što je ona moguća zbog navedene tri osnovne kategorije razloga za žalbu, kazuistički i egzemplifikativno navedeni razlozi zbog kojih je ona osobito dopuštena, koji bi se inače sami po sebi mogli svrstati u koju od tih kategorija (arg. ex 46/1. OZ 05). Zbog svih tih, primjerice, navedenih razloga redovna bi žalba bila uvijek dopuštena, neovisno o tome bi li se zbog njih, da nisu tako izrijekom navedeni, ona mogla izjaviti po općim pravilima. U tom su smislu ti razlozi na neki način apsolutizirani.

U nastavku će biti izloženi pojedini od, primjerice, navedenih razloga za redovnu žalbu, a nakon toga će posebno biti razmotrena mogućnost pobijanja rješenja o ovrsi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti.

O žalbi protiv rješenja o izmjeni sredstva i predmeta ovrhe (5/3. - 9. OZ 05) v. ad 3.3.17.

O razlozima za tzv. izvanrednu žalbu v. infra ad 3.5.2.

3.3.3. Nedostatak svojstva ovršne isprave

Prvi među, primjerice, navedenim razlozima za žalbu postoji ako isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava (46/1.1. OZ 05), tj. ako ne pripada niti u jednu od zakonom taksativno navedenih kategorija ovršnih isprava. Taj bi razlog ponajprije postojao ako isprava na temelju koje je ovrha zatražena ne bi ni potencijalno mogla biti ovršna isprava, neovisno o tome je li ili nije postala ovršna, ako bi, dakle, bila apsolutno nepodobna da se na temelju nje predloži i odredi ovrha (arg. a contrario ex 46/1.2. OZ 05), npr. ako bi se radilo o deklaratornoj ili konstitutivnoj odluci, dakle odluci kojom se ne naređuje ispunjenje koje obveze na davanje, činjenje, trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) (arg. ex 2.1.).

Međutim, taj bi se razlog mogao odnositi i na isprave koje u načelu mogu, uz ispunjenje određenih pretpostavaka, biti ovršne isprave, ali u pogledu kojih te pretpostavke in concreto nisu ispunjene. Tako, npr. javnobilježnički akt može biti ovršna isprava, ali samo ako je njime utvrđena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu ovršenika da se na temelju toga akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti ovrha (tzv. klauzula

exequendi; 54. ZJB56

). Javnobilježnički akt sastavljen o tražbini o kojoj se stranke ne mogu nagoditi ili koji ne bi sadržavao takvu klauzulu ne bi stoga imao značenje ovršne isprave.

Na taj razlog sud je dužan u povodu žalbe paziti po službenoj dužnosti (46/5. OZ 05). Zbog tog bi razloga već prvostupanjski sud bio dužan odbaciti prijedlog za ovrhu prigodom odlučivanja o njemu jer ovrhovoditelj ne bi imao pravnoga interesa tražiti ovrhu u tom slučaju - na temelju isprave apsolutno nepodobne za ovrhu ovrhovoditelj ne bi u postupku koji je pokrenuo mogao očekivati nikakvu ovršnopravnu zaštitu (arg. ex: 288/2. ZPP; 19/1., 21., 26. OZ). U prilog takvom rješenju govorilo bi, argumento a minori ad maius, i pravilo po kojemu je sud dužan obustaviti ovrhu ako je ona postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (67/2. OZ). Ako bi se ovrha morala obustaviti kad naknadno postane nemoguća, onda je ne bi bilo dopušteno tražiti na temelju isprave na temelju koje je nije “moguće” odrediti. Zatim, u slučaju u kojemu bi se ovrha zatražila na temelju isprave koja nema svojstvo ovršne isprave ne bi bio dopušten ovršnopravni put pravne zaštite

-u tom bi slučaju nedostajala ovršnopravna jurisdikcija, pa da bi već i zbog toga trebalo prijedlog za ovrhu odbaciti (282/1.

ZPP,57

19/1. OZ). Naime, granice ovršnopravne jurisdikcije određene su krugom ovršnih naslova na temelju kojih se može tražiti ovrha (arg. ex 21.). Konačno, prijedlog bi trebalo odbaciti i zato što ne bi bio formalno uredan - uz njega ne bi bila priložena isprava koja bi morala biti priložena, pa bi ga stoga trebalo smatrati nepodobnim da se u povodu njega postupa (arg. ex: 109/1.,

4. ZPP; 19., 26., 33/1. OZ).58

Ako se okolnost da je rješenje o ovrsi na temelju isprave koja nema svojstvo ovršne isprave kao razlog za žalbu protiv toga rješenja ne bi moglo podvesti pod apsolutno bitnu povredu odredaba ovršnoga postupka nedostatka ovršnopravne jurisdikcije (354/2.3. ZPP; 19/1. OZ), trebalo bi je smatrati specifičnom takvom povredom. Zbog toga bi razloga u povodu žalbe pobijano rješenje o ovrsi trebalo ukinuti i prijedlog za ovrhu odbaciti (arg. ex 369/2. ZPP; 47/1. OZ).

Zbog ovoga razloga žalba je bila dopuštena i prema OZ 03 (46/1.1. OZ 03).

3.3.4. Nedostatak ovršnosti

Drugi među primjerice navedenim razlozima za žalbu postoji ako ovršna isprava, dakle isprava koja je po svojoj vrsti i sadržaju podobna da bi se na temelju nje mogla tražiti ovrha, nije (još uvijek) stekla svojstvo ovršnosti (46/1.2. OZ).

Radilo bi se o jednom od tzv. opugnacijskih prigovora, prigovora kojima se osporava dopustivost ovrhe zato što nema pretpostavaka da se ona provede sada odnosno u korist ili protiv osoba koje je traže ili protiv kojih se traži, i pored toga što

postoji isprava koja je u načelu podobna da se na temelju nje odredi ovrha i što postoji tražbina.59

Okolnost da isprava koja može biti ovršnom ispravom nije stekla svojstvo ovršnosti nije (uvijek) zapreka da sud i na temelju takve isprave odredi ovrhu. Jer sud nije ovlašten po službenoj dužnosti odbaciti prijedlog za ovrhu utemljen na (1) pravomoćnoj

sudskoj odluci,60

(2) sudskoj nagodbi ili (3) javnobilježničkoj ispravi samo zato što na tim ispravama nije bilo potvrde o ovršnosti u vrijeme odlučivanja, odnosno nije ovlašten odbiti ovršni zahtjev samo zato što tražbina utvrđena u tim ispravama nije stekla svojstvo ovršivosti (37/5).

Na nedostatak ovršnosti sud ne pazi po službenoj dužnosti (argumento a contrario ex 46/5. OZ).

Ovrha se smije tražiti samo na temelju ovršnih isprava određenih svojstava. Postojanje takve isprave je procesna pret-postavka za dopustivost traženja i određivanja ovrhe (podobnost za ovrhu - 26.), pretpostavka na koju se doduše (uvijek) ne pazi po službenoj dužnosti. Ako isprava na temelju koje je ovrha određena ne bi imala ta svojstva i ako ih ne bi stekla do vremena kad se o tome moglo odlučivati u povodu žalbe, ne bi bili ispunjeni procesnopravni uvjeti o kojima bi ovisila dopustivost ovrhe. Budući da je povreda pravila o toj pretpostavci izrijekom u zakonu predviđena kao mogući razlog za žalbu, mogla bi se kvalificirati kao apsolutno bitna povreda odredaba ovršnoga postupka - kao povreda koja se sastoji u tome da sud nije primijenio ili nije pravilno primijenio koju ovršnopostupovnu odredbu uz koju se, zato što je za nju izrijekom rečeno u zakonu da se zbog nje može izjaviti žalba, veže apsolutna presumcija da je bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke (arg. ex 354. ZPP; 19/1.).

61 Radilo bi se o jednoj specifičnoj takvoj povredi ovršnoga postupka u kojoj nema

korespondentne apsolutno bitne povrede odredaba parničnoga postupka (arg. ex 354/2 ZPP). Inače, da ta povreda nije izrijekom navedena u zakonu kao razlog zbog kojega se žalba može izjaviti, mogla je biti sank-

cionirana samo kao tzv. relativno bitna povrede odredaba ovršnoga postupka, kao povreda u povodu koje bi uvijek trebalo učiniti barem vjerojatnim da je in concreto dovela ili mogla dovesti do nepravilne ili nezakonite odluke (354/1. ZPP; 19/1.), dakle ili do nepravilnog utvrđenja (ovršno materijalnopravno relevantnog) činjeničnog stanja i/ili do pogrešne primjene ovršnoga materijalnoga prava,

62 do čega bi u povodu te povrede u pravilu dolazilo. Naime, ovršnost je svojstvo isprave u kojoj je utvrđena

tražbina stekla svojstvo ovršivosti. Budući da je tražbina određenih svojstava, među ostalim i ovršivosti, ovršna materijalnopravna pretpostavka, pretpostavka o postojanju koje ovisi osnovanost ovršnoga zahtjeva, propuštanje da se uzme u obzir nedostatak ovršnosti isprave (procesna povreda) imalo bi za posljedicu neutvrđivanje ovršivosti tražbine (nepotpuno utvrđeno ovršno materijalnopravno relevantno činjenično stanje). Nepoptuno utvrđeno činjenično stanje bilo bi posljedica pogrešne primjene materijalnopravne odredbe koja, među ostalim, i postojanjem ovršivosti tražbine uvjetuje osnovanost ovršnoga zahtjeva.

Da je ovršivost tražbine pretpostavka za prihvaćanje ovršnoga zahtjeva, proizlazilo bi, per analogiam, iz odredbe ZPP prema

kojoj sud može, u pravilu, naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave

(326/1. ZPP; 19. OZ). Po toj je odredbi dospjelost tražbine meritorna pretpostavka, pretpostavka o kojoj ovisi prihvaćanje

kondemnatornoga tužbenoga zahtjeva, a ne dopustivost tužbe u kojoj je on istaknut.63

Stoga bi i ovršivost tražbine trebalo

analogno tretirati kao pretpostavku o kojoj ovisi materijalnopravna utemeljenost ovršnoga zahtjeva. Budući da sud na tu

pretpostavku ne pazi po službenoj dužnosti,64

ovršenik bi se na nju mogao pozvati tek u žalbi dovodeći u pitanje meritornu

pravilnost rješenja o ovrsi, tvrdeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na temelju raspoloživih dokaza

(ovršne isprave). S obzirom na to da u slučaju nedostatka ovršnosti koincidiraju razlozi za odbacivanje ovršnoga prijedloga - zato što je

ovrha zatražena na temelju formalno neuredne isprave (nepodobne ovršne isprave) ( arg. ex 109/5. OZ; 19/1., 26. OZ), s razlozima za odbijanje ovršnoga zahtjeva - zato što je ovrha zatražena radi prisilnoga ostvarenja neovršive tražbine, u

konkurenciji tih razloga trebalo bi se opredijeliti za odbijanje ovršnoga zahtjeva jer se time ovršeniku pruža potpunija, meritorna,

pravna zaštita.65

To znači da bi već prvostupanjski sud, odlučujući remonstrativno u povodu žalbe koju je ovršenik izjavio zato što ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti (zato što tražbina radi ostvarenja koje je ovrha zatražena nije stekla svojstvo ovršivosti), trebao preinačiti rješenje o ovrsi i odbiti ovršni zahtjev (47/1.).

Zbog ovoga razloga žalba je bila dopuštena i prema OZ 03. (46/1.2. OZ 03).

3.3.5. Ovršna isprava stavljena izvan snage

Treći primjerice naveden razlog za žalbu postojao bi ako bi ovršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi ukinuta,

66 poništena,

67 preinačena

68 ili na drugi način stavljena izvan snage,

69 odnosno ako je na drugi način izgubila svoju

djelotovornost ili je utvrđeno da je bez učinka70

(46/1.3. OZ 05).

Na taj razlog sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti (46/5). Ako bi već prigodom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu utvrdio postojanje toga razloga, sud bi bio dužan odbaciti taj prijedlog. Ovrha zatražena na temelju isprave koja je izgubila svoju pravnu djelotovrnost nije dopuštena (arg. ex 21., 26. OZ; 109. ZPP, 19/1. OZ). Tada bi ovrhovoditelj izgubio ovršnu procesnu legitimaciju, odnosno prestala bi ovršnopravna jurisdikcija.

Okolnost zbog koje je ovršna isprava izgubila svoju pravnu djelotvornost mogla bi nastati prije podnošenja prijedloga za ovrhu, ali i naknadno sve dok rok za žalbu ne bi istekao (arg. ex 46/1.3., 11/3. OZ; 358/1. ZPP, 19/1. OZ). Nakon toga bi, zato što je ovrha određena na temelju ovršne isprave koja je pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na koji drugi način određeno da je bez učinka, sud bio dužan obustaviti ovrhu po službenoj dužnosti (ili na prijedlog ovršenika) (67/1. OZ).

Glede ovoga razloga za žalbu vrijedilo bi u osnovi ono što je rečeno za žalbu izjavljenu zato što je ovrha određena na temelju isprave koja je apsolutno nepodobna za ovrhu – riječ bi bila o jednoj apsolutno bitnoj povredi odredaba ovršnoga postupka koja bi korespondirala apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka nedopuštenosti puta ovršnopravne zaštite, nedostatka ovršnopravne jurisdikcije; pored toga, u nekim slučajevima ne bi više bilo osnove za dokazivanje ovršne procesne legitimacije.

Zbog ovoga razloga žalba je bila dopuštena i prema OZ 03., ali u reduciranoj fromulaciji - žalba se mogla izjaviti ako je ovršna isprava bila ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage (46/1.3. OZ 03). Bili su izostavljeni, dakle, slučajevi u kojima je ovršna isprava izgubila na neki drugi način svoju djelotvornost ili je bilo utvrđeno da je (relativno) bez učinka.

3.3.6. Pactum de non exequendo

Četvrti primjerice naveden razlog za žalbu protiv rješenja o ovrsi postoji ako su se stranke javnom ili po zakonu ovje-rovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave, sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu (46/2.4. OZ) (pactum de non exequendo).

Značenje javne isprave koja bi sadržavala pactum de non exequendo mogla bi imati, npr., sudska ili upravna nagodba, javnobilježnički akt (3/1. ZJB) i solemnizirana privatna isprava (59. ZJB). Po zakonu ovjerovljenom ispravom trebalo bi smatrati privatnu ispravu na kojoj je potpis neke osobe ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima (2.13.). Javnim ispravama trebalo je u ovom slučaju dodati i privatnu ispravu na kojoj bi potpis ovrhovoditelja bio ovjerovljen jer ako je za stjecanje svojstva ovršne isprave dostatno da na određenoj privatnoj ispravi bude ovjerovljen potpis dužnika (54/6. ZJB), ne bi bilo razloga da isprava iste kvalitete ne bude valjanom osnovom za to da se ovršnoj ispravi oduzme ili ograniči to svojstvo. Bilo bi dovoljno da na toj ispravi bude ovjerovljen samo potpis ovrhovoditelja, stranke koja raspolaže nekim svojim pravom.

Na postojanje toga opugnacijskoga razloga (v. ad 3.3.4.) sud ne vodi brigu u povodu žalbe po službenoj dužnosti (arg. a

contrario iz 46/5.1), a valja uzeti ni prigodom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu (arg. ex 37/5.).

Zato što bi pactum de non exequendo priječio dopustivost ovrhe analogno kao i okolnost da je istekao rok u kojemu je ovrhu

bilo moguće zatražiti, jer u oba slučaja ne bi (više) postojalo pravo da se traži ovrha, valjalo bi uzeti da bi zbog postojanja toga

razloga za žalbu rješenje o ovrsi trebalo ukinuti i prijedlog za ovrhu odbaciti (arg. ex 282/1. ZPP;71

19/1.). Taj bi razlog za žalbu

imao značenje apsolutno bitne povrede odredaba ovršnoga postupka jer je izrijekom u zakonu predviđeno da se zbog njega

može izjaviti žalba. Međutim, upravo stoga što pactum de non exequendo dovodi do prestanka ovlaštenja na traženje

ovršnopravne zaštite, bilo bi moguće tvrditi da bi zbog toga ovršni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.72

Ipak, budući da ZPP,

čini se, nepostojanje (gubitak) prava na traženje pravne zaštite tretira kao razlog nedopustivosti tužbe (arg. ex 282/1.), valjalo bi

uzeti da je stav hrvatskoga građanskoga procesnoga prava da se zbog nepostojanja prava na traženje građanskopravne zaštite akt kojim je iniciran neki građanski sudski postupak (tužba, prijedlog) odbacuje kao nedopušten.

Možda bi se moglo tvrditi da je u slučaju u kojemu je sklopljen pactum de non exequendo trajno ili za određeno vrijeme prestala in concreto ovršnopravna jurisdikcija, da u takvom slučaju sudovi nisu ovlašteni pružati ovršnopravnu zaštitu,

73 pa bi

zbog toga i ovdje došlo do koincidencije razloga za odbijanje (nepostojanje prava na traženje ovršnopravne zaštite) i razloga za

odbacivanje (nedostatak ovršnopravne jurisdikcije).

Zbog ovoga razloga žalba prema OZ 03 žalba nije bila dopuštena - zbog njega se mogao izjaviti remostrativni prigovor (48.2. OZ 03), i to kako redovni tako i izvanredni (arg. ex 48., 49. OZ 03). Budući da se prema OZ 05 zbog ovog razloga ne može podnijeti tzv. izvanredna žalba (arg. ex 49. OZ 05), valja uzeti da je novo rješenje strože i da od ovršenika zahtijeva da se već u redovnoj žalbi pozove na njegovo postojanje. Ipak, ovršenik bi nakon isteka roka za redovnu žalbu mogao zatražiti obustavu ovrhe tvrdeći da se ona ne može provesti jer su stranke naknadno, nakon toga, sklopile pactum de non petendo (arg. ex 67/2.),

3.3.7. Protek roka za traženje ovrhe

Peti primjerice određeni razlog za žalbu jeste protek roka u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha (46/2.5. OZ).

Takav je rok predviđen, npr., za traženje ovrhe na temelju rješenja o smetanju posjeda kojim je tuženiku naloženo izvršenje

određene radnje; taj rok iznosi trideset dana nakon proteka paricijskoga roka (444. ZPP).74

I za traženje ovrhe radi vraćanja

zaposlenika na rad određen je rok od trideset dana od dana kada je ovrhovoditelj stekao pravo da podnese prijedlog za ovrhu

(238. OZ).

Na taj opugnacijski razlog (v. ad 3.3.4.) sud pazi u povodu žalbe po službenoj dužnosti (arg. ex 46/3.1. OZ). Sud bi bio

dužan odbaciti prijedlog za ovrhu ako bi prigodom odlučivanja o tom prijedlogu utvrdio da taj razlog postoji (arg. ex 282/1. ZPP,

19/1. OZ).

O tome u koju bi kategoriju razloga za žalbu pripadao ovaj razlog te o odluci koju bi trebalo donijeti u povodu žalbe

v. ad 3.3.4. Zbog ovoga razloga žalba je bila dopuštena i prema OZ 03. (46/1.4. OZ 03).

3.3.8. Izuzeće od ovrhe i ograničenje ovrhe

Šesti je poimenično navedeni razlog za žalbu okolnost da je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na

kojemu je mogućnost ovrhe ograničena (46/1.6. OZ 05).

Na taj je razlog sud u povodu žalbe dužan paziti po službenoj dužnosti samo ako je ovrha određena na predmetima na kojima

je isključena (arg. ex 46/5.2, 4/4., 5.).

Zbog toga što bi se ovrha tražila na predmetima na kojima je isključena (4/4.,5.), sud bi bio dužan odbiti ovršni zahtjev po

službenoj dužnosti jer pravila o izuzeću od ovrhe imaju značenje pravila tzv. ovršnoga materijalnoga prava. Inače, ovrha se na prijedlog (prigovor) ovršenika može obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za žalbu provedbom

ovrhe zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o ovrsi, a izuzeti su od ovrhe ili je na njima mogućnost ovrhe ograničena (67/3. OZ).

Budući da su pravila kojima se određuju predmeti koji su izuzeti od ovrhe, odnosno na kojima je ovrha ograničena pravila ovršnoga materijalnoga prava, određivanje ovrhe na dijelovima imovine ovršenika protivno tim pravilima ima značenje pogrešne primjene ovršnoga materijalnoga prava. Ako je sud rješenje o ovrsi donio zato što je pogrešno uzeo da se radi o predmetima na kojima je ovrha dopuštena, radilo bi se i o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Stoga bi u povodu žalbe bilo moguće pobijano rješenje o ovrsi (remonstrativno-devolutivno odlučujući o njoj) ili preinačiti i odbiti ovršni zahtjev, ili ga (devolutivno odlučujući o njoj) ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje (arg. ex 47/1).

Zbog ovoga razloga žalba je bila dopuštena i prema OZ 03. (46/1.5. OZ 03).

3.3.9. Nedostatak legitimacije

Sedmi primjerice navedeni razlog za žalbu postoji ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (46/2.7.). Taj bi se opugnacijski razlog

(v. ad 3.3.4.)75

ticao slučajeva u kojima bi nedostajala aktivna ili pasivna (procesna i presumirana stvarna) legitimacija stranaka.76

Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja je u ovršnoj ispravi označena kao vjerovnik, a protiv osobe koja je u

ovršnoj ispravi označena kao dužnik (26.; arg. a contrario ex 29.). Ovrha se, međutim, može odrediti i na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati tako, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Na odgovarajući se način dokazuje i da je obveza prenesena ili da je na drukčije prešla na osobu protiv koje se ovrha traži koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik. (29.) U ovršnom se postupku, dakle, aktivna i pasivna (procesna i stvarna) legitimacija stranaka utvrđuju prema kriterijima strogo formalnog legaliteta.

Pod javno ovjerovljenom privatnom ispravom u ovom kontekstu treba smatrati privatnu ispravu na kojoj je potpis ovrhovoditelja ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima (2.13.).

Ovaj se razlog odnosi zapravo na dvije situacije. Prva bi postojala kada bi se već na temelju ovršne isprave ili dopunske ovršne isprave moglo zaključiti da legitimacije nema. U toj bi se situaciji zapravo radilo o slučaju pogrešnoga utvrđenja činjeničnoga stanja na temelju raspoloživih dokaznih sredstava (u granicama načela strogog formalnog legaliteta). Druga bi postojala kada bi doduše na temelju ovršne isprave ili dopunske ovršne isprave bilo moguće zaključiti da legitimacije ima, ali je ona naknadno prestala iz određenih razloga. U toj bi se drugoj situaciji radilo o slučaju nepotpunog utvrđenja činjeničnog stanja. (Arg. ex 355. ZPP, 19/1. OZ)

Do prestanka legitimacije moglo bi doći uslijed prijenosa tražbine npr., univerzalnom sukcesijom, dobrovoljnom (80. ZOO), sudskom (npr. 160. OZ ) ili zakonskom cesijom, preuzimanjem duga (96. ZOO), subrogacijom (90. - 95. ZOO), itd.

Premda to nije izrijekom predviđeno, trebalo bi uzeti da bi do prestanka legitimacije trebalo doći nakon momenta nakon kojega trebaju nastati činjenice na kojima se temelji opozicijski razlog prestanka tražbine (v. ad 3.3.11.), i to iz istih razloga zbog kojih je to rješenje prihvaćeno za taj opozicijski razlog.

Na taj opugnacijski razlog sud ne pazi po službenoj dužnosti u povodu žalbe (arg. a contrario ex 46/5.). Ipak, to ne znači da sud ne bi (arg. a maiori ad minus) prigodom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu bio dužan paziti, po načelu strogog formalnog legaliteta, je li osoba koja na temelju određene ovršne i, eventualno, dopunske ovršne isprave traži ovrhu aktivno procesno i stvarno legitimirana, odnosno je li osoba protiv koje se na temelju tih isprava traži ovrha pasivno procesno i stvarno legitimirana. Odredbe o procesnoj legitimaciji kao procesnoj pretpostavci su prisilne naravi i na njih sud tijekom prvostupanjskoga postupka

pazi po službenoj dužnosti.77

Pored toga, sud je dužan po službenoj dužnosti ocijeniti primjenom ovršnoga materijalnoga prava je li istaknuti ovršni zahtjev osnovan na temelju utvrđenoga činjeničnoga stanja (arg. ex 186/3. ZPP, 19/1. OZ) i odbiti ga ako ocijeni da nije osnovan.

78 Taj zahtjev ne bi bio osnovan ako bi se ticao ovrhe radi ostvarenja tražbine u korist osobe kojoj ona ne

pripada, odnosno protiv osobe prema kojoj nije upravljena. Pitanje je li ovlaštenik nekog prava neka osoba, odnosno je li neka osoba dužna ispuniti neku tražbinu je materijalnopravno pitanje jer se tiče subjektivne determiniranosti tražbine. Stoga bi sud, kad ocijeni da ne postoje aktivna i/ili pasivna legitimacija (procesna i stvarna) bio dužan odbiti ovršni zahtjev zato što u slučaju

koincidencije razloga za odbacivanje i odbijanje treba pružiti u načelu jaču (meritornu) pravnu zaštitu.79

O načinu dokazivanja nepostojanja legitimacije u postupku u povodu žalbe amplius infra.

Budući da se procesna i stvarna legitimacija u ovršnom postupku dokazuju na isti način po kriterijima strogog formalnoga legaliteta, u pravilu će razlozi za nepostojanje aktivne i/ili pasivne procesne i stvarne legitimacije koincidirati. Stoga bi, zato što se u OZ-u nedostatak legitimacije općenito kvalificira kao razlog za žalbu, trebalo uzeti da se time aludira na obje legitimacije - i procesnu i stvarnu. Povreda bi pravila o procesnoj legitimaciji zato imala značenje apsolutno bitne povrede ovršnoga postupka (arg. per analogiam ex 354/2. ZPP, 19/1. OZ),

80 dok bi povreda pravila o stvarnoj legitimaciji imala značenje nepravilnoga

utvrđenja činjeničnoga stanja i/ili pogrešne primjene materijalnoga prava. Zato bi se žalba izjavljena zbog nedostatka legitimacije zapravo izjavljivala i zbog jedne apsolutno bitne povrede ovršnoga postupka i zbog greške u suđenju.

Drugostupanjski bi sud u povodu takve žalbe - zato što bi u slučaju konkurencije razloga za ukidanje i odbacivanje ovršnoga prijedloga zbog apsolutno bitne povrede i za preinaku prvostupanjske odluke zbog greške u suđenju prednost trebalo dati jačoj pravnoj zaštiti - pobijano rješenje trebao preinačiti i odbiti ovršni zahtjev, svakako uz uvjet da bi za donošenje takve preinačujuće odluke činjenično stanje bilo dostatno i pravilno utvrđeno, da bi ona ovisila samo o pravilnoj primjeni materijalnoga prava. Inače bi drugostupanjski sud bio dužan prvostupanjsko rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Prema OZ 03 zbog ovog razloga žalba nije bila dopuštena - ovršenik je zbog njega mogao izjaviti samo remonstrativni prigovor (48.3. OZ 03). Pritom je taj razlog bio reduciran samo na slučaj u kojem ovrhovoditelj nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave (članak 29.), što znači da je izostavljen slučaj u kojem osoba protiv koje je zatražena ovrha nije u ovršnoj ispravi označena kao dužnik, niti se to njezino svojstvo dokazuje dopunskom ovršnom ispravom.

3.3.10. Neispunjenje uvjeta

Osmi je primjerice navedeni razlog za žalbu neispunjenje uvjeta određenog ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano (46/1.8). Na taj opugnacijski razlog (v. ad 3.3.4.) sud ne pazi po službenoj dužnosti (arg. a contrario iz 46/5). Na ispunjenje uvjeta određenog u ovršnoj ispravi sud ne pazi po službenoj dužnosti ni prigodom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu (arg. ex 30/1.).

Žalba izjavljena zbog toga razloga podnosila bi se zapravo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i/ili pogrešne primjene materijalnoga prava. Ispunjenje uvjeta određenog ovršnom ispravom je ovršna materijalnopravno relevantna činjenica o kojoj ovisi osnovanost ovršnoga zahtjeva. Stoga bi pogrešno utvrđenje te činjenice i/ili njezino neutvrđenje dovodilo do pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog pogrešnoga utvrđenja činjeničnoga stanja pogrešno bi bilo primijenjeno i materijalno pravo.

Ako ovršenik u žalbi protiv rješenja o ovrsi istakne da uvjet nije nastupio, sud je dužan o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnome postupku, osim ako odluka o tome ovisi o utvrđivanju spornih činjenica. Ako odluka ovisi o utvrđenju spornih činjenica, sud o žalbi odlučuje u ovršnom postupku ako su one općepoznate, ako se njihovo postojanje može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama ili ako ovrhovoditelj dokaže nastupanje uvjeta javnom ispravom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom (30/2,3). U ostalim slučajevima sud je dužan obustaviti postupak (30/3.2.), treba uzeti u rješenju kojim će

prihvatiti žalbu i ukinuti provedene radnje (47/1., 67/5.).

Pod javno ovjerovljenom privatnom ispravom u ovom kontekstu treba smatrati privatnu ispravu na kojoj je potpis ovrhovoditelja ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima (2.13.).

Ono što je rečeno za ispunjenje uvjeta odnosilo bi se, arg. a maiori ad minus, i na slučajeve u kojima bi ovršnom ispravom ispunjenje obveze ovršenika bilo uvjetovano prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja (arg. ex 30/1.).

Zbog ovog opugnacijskog razloga ovršenik se ne može uputiti na parnicu u povodu redovne žalbe (arg. ex 48.), a zbog njega se ne može izjaviti izvanredna žalba (arg. ex 49. - 51.). Takvo rješenje treba objasniti okolnošću da je posebno uređen postupak u povodu žalbe zbog toga razloga u okviru samog ovršnog postupka (v. supra).

Prema OZ 03 zbog ovog razloga žalba nije bila dopuštena (arg. ex 46/1. OZ 03)., već je zbog njega ovršenik mogao podnijeti samo ne samo tzv. redovni prigovor već i tzv. izvanredni prigovor (48.1. OZ 03). Budući da po OZ 05 zbog ovog razloga nije dopuštena tzv. izvanredna žalba (arg. ex 49/1.), valja uzeti da je novo rješenje striktnije od prijašnjega, da zahtijeva od ovršenika da već u roku za redovnu žalbu istakne njegovo postojanje. Treba primijetiti da je prema OZ 03 ovaj razlog bio korektnije stipuliran - ovršenik je bio ovlašten podnijeti prigovor protiv rješenja o ovrsi “ako ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, odnosno ako nije osigurao njeno ispunjenje ili ako nije nastupio uvjet da bi mogao tražiti ispunjenje ovršenikove obveze (članak 30.)”. Prema OZ 05 do zaključka da je tim razlogom obuhvaćen i slučaj u kojem ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, odnosno ako nije osigurao njezino ispunjenje, može se doći tek interpretacijom da neispunjenje obveze odnosno neosiguranje njezina ispunjenja ima značenje neispunjenja uvjeta.

3.3.11. Prestanak tražbine

3.3.11.1. Općenito

Deveti poimenično navedeni razlog za žalbu postoji ako je tražbina (radi ostvarenja koje je ovrha određena) prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao (uspješno) istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno (ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala) nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (46/1.9.).

Tražbina može prestati, npr., ispunjenjem (160/1. ZOO), odricanjem (arg. ex 315/4. ZOO), otpustom (203. -206. ZOO), prijebojem (195. i sl. ZOO), novacijom (145., 147. ZOO), sjedinjenjem (207. ZOO), naknadnom nemogućnošću ispunjenja uslijed okolnosti za koje dužnik ne odgovara (208. ZOO), nagodbom (150. i sl. ZOO), polaganjem kod suda ili javnoga bilježnika (186. ZOO; 113. ZJB), nastupanjem rezolutivnog uvjeta (297/3. ZOO), itd.

Pozivajući se na taj razlog, ovršenik ističe jedan od tzv. opozicijskih prigovora, prigovora kojima se osporava dopustivost ovrhe zato što su nakon momenta na koji se odnosi pravomoćnost (djelotvornost) odluke, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave nastupile okolnosti koje su dovele do prestanka tražbine ili do

privremene ili trajne nemogućnosti da se (iz ovršno materijalnopravnih razloga) radi njena ostvarenja traži ovrha.81

Prema OZ 03 zbog ovog se razloga nije mogla izjaviti žalba već remonstrativni (redovni i izvanredni) prigovor (48.4., 49. OZ 03).

3.3.11.2. Mjerodavni moment

U vezi s vremenskim određenjem nastanka činjenične osnove ovoga opozicijskoga prigovora trebalo bi razlikovati dvije situacije. Prva bi postojala u slučaju kada bi ovršna isprava bila sudska ili upravna odluka, druga kad bi ovršna isprava bila sudska ili upravna nagodba ili javnobilježnička isprava.

Ako bi ovršna isprava bila sudska odluka, granični bi moment nakon kojega bi morala nastati činjenica koja je dovela do

prestanka tražbine82

morao biti moment do kojega bi za vrijeme trajanja sudskoga postupka mogle nastati činjenice koje bi se odgovarajućim pravnim sredstvima mogle iznijeti u tom postupku i tako poslužiti kao osnova za donošenje meritorne odluke u parničnom postupku za ocjenu osnovanosti tužbenoga zahtjeva. U parničnom se postupku (i, u pravilu, u drugim građanskim sudskim postupcima jer se u njima redovito pravila parničnoga postupka primjenjuju na odgovarajući način) osnovanost

tužbenoga zahtjeva redovito83

ocjenjuje samo s obzirom na činjenice koje su nastale do zaključenja glavne rasprave.84

Naime, u žalbi se (u pravilu, više - nakon novele ZPP-a iz 2003. -članak 353.) uopće ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, i to ne samo činjenice koje su nove u tzv. objektivnom smislu, tj. činjenice koje su nastale nakon zaključenja glavne rasprave (nova producta), već ni činjenice koje su nastale do toga momenta, ali se po prvi put ističu tek u žalbi protiv prvostupanjske odluke (nova reperta), dakle činjenice koje su nove u tzv. subjektivnom smislu. Stoga bi granični moment nakon kojega bi mogle

nastati činjenice na kojima bi se smio temeljiti koji opozicijski prigovor u pravilu bio moment zaključenja glavne rasprave.85

U skladu s izloženim je i pravilo po kojemu se ponavljanje postupka zbog novih činjenica može dopustiti samo ako ih stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom (422/2. ZPP). Ako

su se u parničnom postupku mogle uzeti u obzir radi ocjene osnovanosti tužbenoga zahtjeva samo činjenice koje su nastale do zaključenja glavne rasprave, nove činjenice zbog kojih bi bilo dopušteno tražiti ponavljanje postupka mogle bi biti samo činjenice koje su nastale do toga momenta (nova reperta) uz uvjet da ih stranka prije pravomoćnosti bez svoje krivnje nije iznijela tijekom (prvostupanjskoga i žalbenoga) postupka. Činjenice koje bi nastale nakon toga momenta (nova producta) mogle bi biti osnovom za isticanje opozicijskoga prigovora (u žalbi ili tužbi), odnosno za podnošenje deklaratorne tužbe kojom bi se

tražilo utvrđenje da ne postoji tražbina utvrđena u pravomoćnoj sudskoj odluci (v. amplius infra).86

Ako bi ovršna isprava bila odluka kojeg drugog tijela i ako bi u postupku u kojem je donesena mogle nastati nove činjenice koje bi se smjele uzeti u obzir prigodom meritornoga odlučivanja i nakon okončanja prvostupanjskoga postupka, pa i nakon okončanja žalbenoga postupka, tada bi granični moment nakon kojega bi morala nastati činjenica koja je dovela do prestanka tražbine na kojoj se temelji opozicijski prigovor bio moment do kojega bi nastale činjenice bilo moguće iznositi u tom postupku putem redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova. U upravnom bi postupku to bio istek roka za žalbu u kojoj stranke mogu iznositi nove činjenice i nove dokaze bez ograničnja (arg. ex 232/2. ZOUP), odnosno okončanje drugostupanjskoga postupka tijekom kojega se postupak može upotpuniti i utvrđivanjem novih činjenica (arg. ex 242/1. ZOUP). Obnova se upravnoga postupka može tražiti zbog novih činjenica koje su mogle dovesti do drukčijega rješenja da su bile upotrijebljene u prijašnjem postupku (249.1. ZOUP).

Ako bi ovršna isprava bila sudska ili upravna nagodba, odnosno javnobilježnička isprava, granični bi moment za nastanak činjenica na kojima bi se mogao temeljiti opozicijski prigovor bio moment zaključenja nagodbe odnosno moment sastavljanja javnobilježničke isprave.

3.3.11.3. Potestativna (konstitutivna, preobražajna) prava

Pitanje vremena nakon kojega moraju nastati činjenice na kojima se temelje tzv. opozicijski razlozi na poseban se način postavlja u vezi s tzv. potestativnim (konstitutivnim) pravima čije ostvarenje dovodi do prestanka tražbine (Gestaltungsrechte, materiellen Gestaltungsakten) - poput, npr., prijeboja (195. i sl. ZOO), raskida (360. i sl. ZOO), poništaja (331. ZOO), otkaza (212. ZOO), osobito onih od njih koji djeluju ex tunc (retroaktivno). Tako npr. do prijeboja ne dolazi kad se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj (196/1. ZOO). Međutim, nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to (196/2. ZOO). Stoga može biti dvojbeno hoće li se smatrati da je činjenica koja je dovela do prestanka tražbine nastala kad je potestativno pravo izvršeno, a ne onda kad je to pravo nastalo i moglo biti izvršeno, ili kad su nastupile pravne posljedice njegova izvršenja ako je ono retroaktivnoga učinka. Konkretno, može li ovršenik koji je pravomoćno osuđen platiti određeni iznos sprječiti ovrhu pozivajući se na to da je naknadno, nakon zaključenja glavne rasprave, u presudi utvrđenu tražbinu prebio sa svojom protutražbinom iako je sama mogućnost prijeboja nastala prije zaključenja te rasprave?

U teoriji se što se tiče toga problema zastupaju dva stava. Prema jednom bitno je kada je nastala činjenica na kojoj se može utemeljiti prigovor prestanka tražbine. Budući da ona kod prijeboja nastaje davanjem izjave o prijeboju, trebalo bi uzeti da je u tom trenutku nastala ta činjenice, a ne u vrijeme kad su objektivno bile ispunjene pretpostavke za prijeboj. Za drugo je mišljenje

bitan moment u kojemu je (retroaktivno) došlo do prestanka tražbine.87

Kod prijeboja to bi bio moment kad su bile za to ispunjene pretpostavke, a ne kad je izjava o prijeboju dana. Drugo se shvaćanje temelji na tezi da je onaj koji je mogao svojom izjavom volje stvoriti osnovu za prigovor jednako prekludiran kao i onaj koji je mogao istaknuti prigovor utemeljen na već postojećoj osnovi. Protiv tog drugog shvaćanja ističe se da ono počiva na načelu procesne koncentracije, da ne vodi brigu o tome da procesnim putem bitno ograničava materijalnopravno zajamčena prava ovršenika. Ono sili ovlaštenika na prijeboj da ostvari svoje pravo u određenom procesnom stadiju, čime se njemu ne skraćuju praktično samo objektivni materijalnopravni rokovi za ostvarenje prava (npr. zastare), već ga se može dovesti i u trenutno nepovoljan položaj za dokazivanje toga prava. Neovisno o tome, budući da je prijeboj po značenju kao materijalnopravno sredstvo u pogledu prestanka obveznoga odnosa izjednačen s ispunjenjem, trebalo bi, konzekventnosti radi, uskratiti pravo na opozicijski razlog za žalbu obvezaniku koji je platio nakon

zaključenja glavne rasprave, iako je mogao platiti prije toga.88

Ako se problem vrednuje samo s aspekta materijalnoga prava, tada treba uzeti da tek izvršenje konstitutivnoga prava izaziva željenu pravnu promjenu; puka mogućnost pravne promjene ne izaziva nikakvu pravnu posljedicu. Stoga bi tek izjava koja izaziva pravnu promjenu bila osnovom koja bi omogućavala “nastanak” prigovora. Retroaktivno djelovanje konstitutivne izjave

ne tiče se činjeničnoga stanja već učinaka koji se na njega vežu.89

Drugo je, međutim, pitanje nije li se odredbama o određivanju vremenskih granica činjenične osnove opozicijskih razloga htjelo postići nešto drugo od onoga na što upućuje materijalno pravo. Naime, njemačka judikatura smatra da bi u interesu energične provedbe ovrhe trebalo sprječiti dužnikovo šikanozno ponašanje i

odugovlačenje postupka.90

Tome se pridodaje da se odredbama o vremenskim granicama htjelo ovršni naslov u proširenom opsegu zaštititi od mogućih prigovora dužnika. S time u vezi poziva se na njihovu dvostruku funkciju - funkciju zaštite tzv. materijalne pravomoćnosti presude i funkciju sprječavanja odugovlačenja ovrhe. Pozivanje na pravomoćnost stavlja, međutim, u prvi plan potrebu razlikovanja između onih potestativnih prava koja djeluju ex nunc od onih koja djeluju ex tunc, a među tim zadnjima između prijeboja i poništaja.

91 Tako prijeboj ne bi bio prekludiran po općim načelima pravomoćnosti. Kao samostojeće

protupravo, on nije obuhvaćen pravomoćnošću odluke o tužbenom zahtjevu. Presuda utvrđuje samo to da utužena tražbina

postoji, ne i to da ona ne bi mogla prestati uslijed jednoga budućeg događaja (izjave o prijeboju) s učinkom ex tunc. Drukčije je u

slučaju u kojemu je tuženik istaknuo prigovor prijeboja novčane tražbine prije zaključenja glavne rasprave.92

Tada bi samo činjenice koje bi bile naknadno iznesene radi utemeljenja toga prigovora bile prekludirane. Pored toga tuženik kod isključenja

prijeboja ne trpi konačni gubitak prava, većsamo jednu mogućnost oslobođenja od obveze.93

Zatim ne bi smjela biti umanjena

osiguravajuća funkcija prijeboja.94

Kod poništaja i drugih konstitutivnih prava problem bi se postavljao drukčije što bi njihovo isključenje dovodilo do konačnog gubitka prava. Doduše ni tu pravomoćnost ne bi djelovala prekluzivno na mogućnost isticanja prigovora utemeljenih na tim pravima, i to neovisno o tome hoće li se pravo na poništaj kvalificirati kao “nesamostalno konstitutivno pravo”. Jer ni tu pravomoćno utvrđenje neke tražbine ne implicira da ona ne bi mogla prestati s učinkom ex tunc na temelju jednog budućeg događaja (izjave o poništaju). Sud se ne bi smio obazirati na jednu takvu činjenicu, osim na temelju prigovora tuženika. Bit mogućnosti poništaja bila bi u tome da samo ovlaštenik za pobijanje, a ne sudac, odlučuje o važnosti ili nevažnosti pravnoga posla. Okolnost da bi zbog retroaktivnoga učinka izjave o pobijanju presuda naknadno postala nepravilna, ne bi ništa mijenjala i bila bi posljedica materijalnopravne nedefiniranosti problema čije razrješenje nije zadaća procesa. Zato ne bi bilo prihvatljivo izjednačavati pobijanje s razlozima (apsolutne) ništavosti koji su prekludirani pravomoćnošću. Ako materijalno pravo prepušta vršenje konstitutivnih prava volji stranke i ako za to određuje duže rokove, tada ti rokovi ne bi smjeli biti skraćeni procesom. Procesna prekluzija bila bi još neprihvatljivija ako bi se prijevara ili zabluda otkrila ili ako bi stanje

prisile prestalo nakon okončanja parnice.95

U slučajevima u kojima bi tek sudska konstitutivna presuda djelovala ex tunc, tek bi nastupanje njene pravomoćnosti imalo značenje činjenice koja bi dovodila do prestanka tražbine.

3.3.11.4. Teorijsko objašnjenje

Logiku opozicijskoga prigovora treba tražiti u učincima koji se vežu uz moment na koji se odnosi pravomoćnost sudske odluke odnosno djelotvornost drugih odluka ili akata. Uz taj se moment veže presumpcija da tražbina postoji. Ako je ovršna isprava sudska ili upravna nagodba, ta je presumpcija neoboriva u smislu da se u drugim postupcima u kojima se poziva na tu

odluku ne može dokazivati da tražbina koja je u njima utvrđena nije postojala u tom momentu.96

U parničnom i upravnom postupku to u prvom redu proizlazi iz odredaba o vezanosti građanskih sudova odnosno upravnih tijela za pravomoćne odluke o postojanju ili nepostojanju prejudicijelnoga prava ili pravnoga odnosa (12/1. ZPP, 144/1. ZOUP; pozitivni učinak pravomoćnosti) te iz već izloženih pravila o momentu na koji se odnosi pravomoćnost (djelotvornost) odluke. Pored toga, takav zaključak proizlazi i iz pravila po kojemu javna isprava dokazuje istinitost onoga što potvrđuje ili određuje (230/1. ZPP; 164/1. ZOUP), s time da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je ona nepravilno sastavljena (230/2. ZPP; 164/3. ZOUP), ali da, a contrario, nije dopušteno dokazivati “neistinitost” dispozicije koju ona sadrži, onoga što ona određuje. Dakle, ako bi javna isprava nešto potvrđivala (utvrđivala neku činjenicu), bilo bi dopušteno dokazivati da takav njen sadržaj nije istinit, ali ako bi nešto određivala, ako bi imala karatker javne isprave kojom bi se nešto određivalo, to ne bi bilo

dopušteno.97

Međutim, uz te se odluke veže i jedna oboriva presumpcija da tražbina koja je postojala u momentu na koji se pravomoćnost (djelotovornost) odluke odnosi postoji i dalje, osim ako se ne dokaže protivno. Postojanje te presumpcije dokazuje upravo mogućnost isticanja opozicijskih prigovora. Ako ovršenik ne uspije dokazati osnovanost svoga prigovora dokazati u ovršnome postupku po kriterijima strogoga formalnoga legaliteta, morat će to pokušati dokazati u posebnoj parnici u kojoj će teret dokaza što se tiče toga biti na njemu.

Ako je ovršna isprava sudska ili upravna nagodba, uz njih bi se također u načelu vezivala neoboriva presumpcija glede istinitosti njihova sadržaja s obzirom na moment njihova zaključnja, dakle i glede postojanja tražbine koja je njima utvrđena. Naime, tim se dispozitivnim aktima, aktima kojima stranke suglasno uređuju sadržaj svoga odnosa, pa između ostaloga i utvrđuju postojanje određene tražbine, na temelju (prešutnoga) dopuštenja tijela pred kojim su zaključene (arg. a contrario ex: 324/4. ZPP;

134/2. ZOUP),98

pridaje pravna snaga koja ih izjednačuje u (nekim) njihovim učincima s pravomoćnom sudskom odlukom,99

odnosno s izvršnim rješenjem donesenim u upravnom postupku (134/4. ZOUP). Stoga bi trebalo uzeti da su i te nagodbe pravni akti kojima se nešto određuje, da sadrže pravne dispozicije koje su po svom učinku izjednačene s odgovarajućim dispozicijama sadržanim u pravomoćnim sudskim odnosno djelotvornim upravnim odlukama. Međutim, to ne bi priječilo da se u posebnoj parnici one ne pobijaju (arg. ex 61/1.4. OZ), odnosno da se u nekom drugom postupku istakne prigovor da su apsolutno ništave

(322. ZOO).100

One u tom pogledu ne bi bile pokrivene pravomoćnošću. Međutim, u navedenim slučajevima u kojima bi se mogla dovesti u pitanje njihova valjanost ne bi se tvrdilo da nije istinit njihov sadržaj, već da su ispunjeni uvjeti za njihovo stavljanje izvan snage (pobijanje) ili da zbog određenih nedostataka uopće ne

proizvode relevantne pravne učinke (prigovor apsolutne ništavosti). Tužba i prigovor imali bi funkciju svojevrsnih pravnih

sredstava analognu funkciji izvanrednih pravnih lijekova protiv sudskih i upravnih odluka.101

Uz sudsku i upravnu nagodbu vezivala bi se i oboriva presumpcija da tražbina koja je njima utvrđena i dalje postoji i nakon

njihova zaključenja dok se ne dokaže protivno (arg. ex 48/1, 49/1).

Javnobilježnička isprava kao javna isprava dokazuje istinitost svoga sadržaja pa tako i dispozicije stranaka koje sadrži

(53. ZJB). Budući da javnobilježnička isprava nije po (nekim) svojim učincima izjednačena sa sudskom ili upravnom odlukom (osim ovršnosti), dispozicije koje sadrži su zapravo dispozicije stranaka koje javni bilježnik samo potvrđuje. Utoliko bi bilo moguće ustvrditi da javnobilježničke isprave nisu isprave koje nešto određuju, da ne sadrže pravnu dispoziciju, izjavu pravno-normativne volje onoga koji ih je sastavio ili potvrdio. Zbog toga bi bilo dopušteno dokazivati da nije istinit njihov sadržaj, da u njima nije istinito utvrđena volja stranaka (230/3. ZPP; 164/3. ZOUP). Izuzetak bi predstavljale one javnobilježničke isprave za koje se može izvesti da imaju učinak sudske nagodbe (arg. ex: 263/2, 271; 274/4, 279/1) - za te bi javnobilježničke isprave vrijedilo ono što je rečeno za sudske nagodbe. Dakle, uz javnobilježničku bi se ispravu koja po učinku nije izjednačena sa sudskom nagodbom vezivale dvije oborive presumpcije - da je tražbina postojala u vrijeme njezina sastavljanja te da i dalje postoji nakon toga momenta. Za javnobilježničke isprave koje su po učinku izjednačene sa sudskom nagodbom vrijedilo bi ono što je rečeno za tu nagodbu.

Pravilnost utvrđenja u sudskoj i upravnoj odluci može se dovesti u pitanje samo putem izvanrednih pravnih lijekova, dok se pravilnost utvrđenja u sudskoj ili upravnoj nagodbi i javnobilježničkoj ispravi može dovesti u pitanje pravnim sredstvima kojima se može napasti njihova djelotvornost - posebnim tužbama za poništaj ili, u nekim slučajevima, isticanjem prigovora apsolutne ništavosti, odnosno, za javnobilježničke isprave, pomanjkanja svojstva ovršne isprave.

3.3.11.5. Isticanje opozicijskih prigovora

Na opozicijski razlog prestanka postojanja tražbine sud u povodu žalbe ne pazi po službenoj dužnosti (arg. a contrario ex

46/5. OZ). Po prirodi stvari sud o njemu ne može voditi računa ni prigodom odlučivanja u povodu prijedloga za ovrhu.

O dokazivanju opozicijskih razloga u ovršnom postupku, o mogućnosti da se oni istaknu i u žalbi nakon isteka roka, odnosno

o mogućnosti upućivanja na parnicu zbog njih v. infra. Budući da se razmatrani opozicijski razlog tiče prestanka postojanja tražbine, dakle jedne od materijalnopravnih pret-

postavaka za određivanje i provedbu ovrhe, njegovo isticanje u žalbi moglo bi imati značenje pozivanja na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i/ili pogrešnu primjenu materijalnoga prava.

3.3.12. Trajna ili privremena nemogućnost ispunjenja tražbine

Deseti primjerice navedeni razlog za žalbu postoji ako na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje tražbine (46/1.10). Među te opozicijske razloge (v. ad 3.3.4.) spadali bi npr. odobrenje naknadnog roka za ispunjenje (342/3. ZOO), zabrana isplate, moratorij, retencija, dopuštenje obročne isplate

tražbine i sl.102

Ni na taj opozicijski razlog sud ne pazi u povodu žalbe po službenoj dužnosti (arg. a contrario ex 46/5).

I za taj bi opozicijski razlog, mutatis mutandis, vrijedilo ono što je rečeno za prestanak tražbine (v. ad 3.3.11.).

Prema OZ 03 zbog ovog razloga ovršenik nije imao pravo na žalbu, već na remonstrativni (redovni i izvanredni)

prigovor (48., 49. OZ 03).

3.3.13. Zastara

Jedanaesti poimenično navedeni razlog za žalbu postoji ako nastupi zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (46/2.11). Riječ“odlučeno” u ovoj odredbi treba shvatiti u smislu “odlučeno ili koja je utvrđena”, jer se samo u ovršnoj ispravi

koja je odluka odlučuje o tražbini kao posrednom predmetu spora,103

dok se u nagodbi i javnobilježničkoj ispravi tražbina utvrđuje (arg. ex 321. ZPP, 54. ZJB).

Sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare (233/1. ZOO). S tražbinom utvrđenom u javnobilježničkom aktu trebalo bi izjednačiti i tražbinu utvrđenu u solemniziranoj privatnoj ispravi (arg. ex 59/1. ZJB). Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbi i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (233/2. ZOO).

Ni na taj opozicijski razlog sud ne pazi po službenoj dužnosti (arg. a contrario ex 46/5. OZ).

I za zastaru bi kao opozicijski razlog vrijedilo, mutatis mutandis, ono što je rečeno za prestanak tražbine. Po prirodi stvari taj

se opozicijski razlog može ticati samo vremena nakon pravomoćnosti sudske odluke, početka djelotvornosti druge odluke,

odnosno zaključenja sudske ili upravne nagodbe, ili sastavljanja javnobilježničke isprave. Prema OZ 03. ovršenik zbog ovog razloga nije mogao podnijeti žalbu, već samo (redovni i izvanredni) prigovor (48.,

49. OZ 03).

3.3.14. Nove činjenice i novi dokazi

U žalbi protiv rješenja o ovrsi ovršenik može iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako se tiču razloga zbog kojih je ona izrijekom dopuštena te zbog bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka (46/2.). Bilo je nužno predvidjeti mogućnost iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza u žalbi protiv rješenja o ovrsi zato što bi se u protivnom ovršeniku uopće onemogućilo da se koristi tom mogućnošću u ovršnom postupku. Naime, u ovršnom se postupku u povodu prijedloga za ovrhu u pravilu meritorno odlučuje prije nego što je ovršeniku omogućeno da se izjasni o tom prijedlogu, prije nego što mu je omogućeno da dovede u pitanje njegovu dopuštenost odnosno osnovanost ovršnoga zahtjeva koji je u njemu istaknut. Po tome se ovršni postupak razlikuje od parničnoga u kojemu donošenju meritorne odluke prethodi kontradiktorno raspravljanje u okviru kojega tuženik može ostvariti svoje pravo da iznosi relevantne činjenice i predlaže dokaze kojima će ih potkrijepiti.

Ipak, mogućnost iznošenja novota u žalbi bitno je ograničena - one se moraju ticati razloga zbog kojih je ona izrijekom dopuštena, dakle razloga koji su navedeni u članku 46. stavku 1. točkama od 1. do 11. OZ (v. supra ad 3.3.3. - 3.3.13.) , te bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka. Budući da neki od razloga za žalbu koji su izrijekom navedeni sami po sebi imaju značenje bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka (v. supra ad 3.3.3., ), radi njihova opravdanja novote će biti moguće iznositi pozivajući se na obje osnove za njihovo iznošenje. Materijalnopravno relevantne novote ticat će se primarno nedostatka stvarnopravne legitimacije te postojanja kojega od opozicijskih razloga navedenih u odredbama članka 46. stavka 1. toč. 9. 11. OZ. Značenje takvih novota imat će i one koje će se odnositi na nedopustivost ovrhe na određenom predmetu zato što je on izuzet od ovrhe ili zato što je ovrha na njemu ograničena (46/1.6.).

Bitne povrede ovršnoga postupka u bitnome će se podudarati s bitnim povredama parničnoga postupka (354. ZPP, 19/1. OZ). Ipak, po prirodi stvari žalba protiv rješenja o ovrsi neće se moći podnijeti zato što je sud protivno zakonu donio koju od dispozitivnih odluka (354/2.5. ZPP), zato što ovršeniku nije dana prethodna mogućnost da raspravlja pred sudom (354/2.6. ZPP), zato što je protivno zakonu bila isključena javnost s glavne rasprave (354/2.10.).

Nove činjenice koje se tiču legitimacije stranaka (46/1.7.) te tzv. opozicijskih prigovora (prestank tražbine - 46/1.9., trajna ili privremena nedopustivost ispunjenja tražbine - 46/1.10., zastara - 46/1.11) sud smije u ovršnom postupku utvrđivati samo u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta (48.; v. infra) (46/3.).

3.3.15. Povreda pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti

U parničnom postupku žalba je zbog povrede pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti dopuštena samo ako se sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno i/ili mjesno nadležan (354/2.3. ZPP). Takvo ograničenje pozivanja na te oblike nenadležnosti u žalbi opravdava se okolnošću da sud samo ograničeno pazi na njih po službenoj dužnosti te da stranke mogu istaknuti prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti najkasnije na prvom ročištu tijekom prvostupanjskog postupka (17., 20. ZPP). U ovršnom postupku bilo je nužno predvidjeti da ovršenik bez ikakva ograničenja može u (redovnoj) žalbi isticati prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti zato što prije toga on nema procesnih mogućnosti da to učini. Kad bi mu i ta mogućnost bila uskraćena, on bi što se tiče relativne nadležnosti u cijelosti bio prepušten izboru ovrhovoditelja, odnosno oficijelnoj reakciji suda. Time bi bila dovedena u pitanje ravrnopravnost njegove procesne pozicije, što bi bilo protuustavno.

3.3.16. Pogrešna primjena materijalnog prava i bitne povrede odredaba ovršnoga postupka

Sud po službenoj dužnosti pazi na pogrešnu primjenu ovršnopravnog materijalnog prava (46/5.). Na bitne povrede odredaba ovršnoga postupka pazi po službenoj dužnosti kada se tako na njih pazi prema odredbama ZPP, dakle zato što je odlučeno o ovršnom zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost (354/2.2., 365/2. ZPP; 19/1., 46/5.2. OZ), zato što je prvostupanjski sud svoju odluku protivno odredbama OZ utemeljio na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (354/4., 365/2. ZPP; 19/1., 46/5. OZ), zbog povrede pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti i urednom zastupanju (354/2.8., 365/2. ZPP; 19/1., 46/5. OZ), zbog povrede pravila o zabrani dvostruke litispendencije i pravomoćnosti (354/2.9., 365/2. ZPP; 19/1., 46/5. OZ) te zato što pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati (354/2.11., 365/2. ZPP; 19/1., 46/5. OZ).

3.3.17. Žalba protiv rješenja o promjeni sredstva i predmeta ovrhe

Sud određuje ovrhu onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu (5/1. OZ 05). Ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili novi predmet ovrhe (5/3.1. OZ 05). Tada je sud dužan donijeti novo rješenje i

o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju toga rješenja (5/3.2. OZ 05). Ovrha određena prijašnjim104

(zapravo prethodnim) rješenjem o ovrsi obustavit će se ako ovrhovoditelj povuče ovršni prijedlog u povodu kojega je ona određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi (5/3.3. OZ 05).

Žalba protiv novog rješenja ne može se izjaviti iz razloga zbog kojih se mogla izjaviti protiv prethodnog rješenja o ovrsi (5/6. OZ 05) (konzumpcija prava na žalbu) što se može opravdati okolnošću da prethodno i novo rješenje čine funkcionalnu cjelinu. Izvanredna žalba (49., v. infra ad 3.5.) protiv rješenja o promjeni sredstva i predmeta ovrhe može se podnijeti samo ako su

razlozi zbog kojih se podnosi nastali nakon vremena kad se više nisu mogli iznijeti u roku za žalbu protiv prethodnog rješenja o ovrsi (5/7. OZ 05). Valja uzeti da će se žalba protiv novog rješenja moći ponajprije izjaviti zbog razloga koji se tiču novog sredstva i predmeta ovrhe; ona će se svakako moći zasnovati i na okolnostima zbog kojih nije bilo moguće izjaviti žalbu protiv prethodnoga rješenja, npr. stoga što su nastale nakon isteka roka za tu žalbu. Ta će se žalba (kao redovna žalba) moći izjaviti i zbog novih razloga zbog kojih se može izjaviti tzv. izvanredna žalba, a nakon toga kao izvanredna žalba protiv (prethodnog, ako ovrha u povodu njega nije obustavljena) te novog rješenja o ovrsi.

3.4. Redovna žalba

3.4.1. Općenito

Redovna žalba protiv rješenja o ovrsi, žalba koja se podnosi u roku od osam dana (arg. ex 11/3. OZ 05), je redovni, remonstrativno-devolutivni i nesuspenzivni pravni lijek. Njenim se izjavljivanjem sprječava da rješenje o ovrsi postane pravomoćno (arg. ex 11/3,5).

3.4.2. Remonstrativne ovlasti prvostupanjskoga suda

U povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvoga stupnja ima široka remonstrativna ovlaštenja - on u pravilu žalbu može prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu (47/1). Navedena se ovlaštenja ne tiču slučajeva u kojima je prvostupanjski sud dužan ovršenika uputiti na parnicu (47/1, 48/1; v. infra ad 3.4.5.). U svim slučajevima u kojima će prihvatiti izjavljenu žalbu, osim kad se oglasi nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu, prvostupanjski je sud dužan ukinuti provedene radnje (47/2.1.). Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom može provedene radnje ukinuti ako ocijeni da je to potrebno radi pravilne provedbe ovrhe (47/2.2.).

Remonstrativna ovlaštenja prvostupanjskoga suda treba objasniti okolnošću da se u ovršnom postupku o osnovanosti ovršnoga zahtjeva u pravilu odlučuje prije nego što je ovršeniku omogućeno da se o tome izjasni. Zato prvostupanjski sud neće biti vezan za svoju odluku onako kako bi bio u povodu odluke donesene nakon kontradiktornoga izjašnjavanja stranaka. Usto razlozi procesne ekonomije i učinkovitosti zahtijevaju da se prvostupanjskome sudu omogući da raspravi u žalbi iznesene razloge protiv rješenja o ovrsi, da možebitno radi provjere njihove osnovanosti izvede odgovarajuće dokaze (izviđaje) i da, ako nađe da su osnovani, ukine pobijano rješenje i iznova odluči u povodu prijedloga za ovrhu.

Prvostupanjski je sud dužan odbaciti žalbu ako utvrdi: - da u njoj nije označena odluka koja se pobija niti to tko je podnosi (nepotpuna žalba), a taj nedostatak ne bude otklonjen u određenom roku (arg. ex 351/1., 2. ZPP; 19/1.); - da je podnesena nakon isteka roka (nepravovremena žalba; 258/1. ZPP, 19/1.), osim u slučajevima kad se može izjaviti i tzv. izvanredna žalba; - da je podnesena u stvari u kojoj se ovršenik odrekao prava na žalbu ili da je odustao od već izjavljene žalbe, odnosno da ju je podnijela neovlaštena osoba, ili osoba koja nema pravnoga interesa (nedopuštena žalba; 358/3. ZPP, 19/1.).

Prvostupanjski će sud preinačiti pobijano rješenje o ovrsi i odbiti ovršni zahtjev ako utvrdi da on nije materijalnopravno osnovan, tj. da ne postoje materijalnopravno relevatne činjenice za njegovo prihvaćanje, odnosno da se iz utvrđenih činjenica primjenom ovršnoga materijalnoga prava ne može izvesti zaključak o njegovoj osnovanosti. Značenje općih materijalnopravno relevantnih činjenica imalo bi postojanje tražbine, stvarna legitimacija stranaka, podobnost predloženoga sredstva i predmeta ovrhe za prisilno ostvarenje tražbine (37/1, 4.). Značenje materijalnopravne pretpostavke imala bi i okolnost ispunjenja uvjeta odnosno uzajamne obveze od strane ovrhovoditelja (30., 46/1.8.). Ipak zbog nepostojanja tražbine i nedostaka legitimacije prvostupanjski sud nije ovlašten preinačiti prvostupanjsko rješenje i odbiti prijedlog za ovrhu, većće obustaviti ovrhu (arg. ex 48/3., 50/3.; v. infra ad 3.4.5.).

Sud će ukinuti pobijano rješenje o ovrsi i odbaciti ovršni prijedlog ako utvrdi da nema koje od pozitivnih ovršnih procesnih pretpostavki odnosno da postoje tzv. ovršne negativne pretpostavke zbog postojanja odnosno nepostojanja kojih nije predviđeno donošenje koje druge odluke, npr. odluke o oglašavanju relativno nenadležnim i o ustupanju predmeta nadležnom sudu, o

izuzeću suca, o izmjeni sastava suda, svakako uz uvjet da se svi ti nedostaci ne mogu otkloniti.105

Ako utvrdi da je relativno nenadležan, prvostupanjski je sud dužan rješenjem se oglasiti stvarno i mjesno nenadležnim i

nakon pravomoćnosti toga rješenja predmet ustupiti nadležnom sudu (17., 20., 21. ZPP; 19/1., 47/2. OZ).

Protiv rješenja kojim se žalba prihvaća dopuštena je (posebna -arg. ex 11/1.) žalba protiv koje sud prvoga stupanja nema

remonstrativnih ovlaštenja (47/7.).

Ako ocijeni da žalba nije osnovana, sud prvoga stupnja dužan je u pravilu uputiti preslik spisa sa žalbom sudu drugoga

stupnja (11/6., 47/3.). Iznimka bi se ticala razloga zbog kojih se ovršenik upućuje na parnicu (arg. ex 47/1., 48/3.). Radi provjere osnovanosti navoda žalbe sud prvoga stupnja može, po potrebi, saslušati stranke i druge sudionike te obaviti

druge izviđaje (47/4). Prvostupanjski bi sud pritom po općim pravilima građanskoga procesnoga prava utvrđivao materijalnopravno i procesnopravno relevantne činjenice o kojima bi ovisila njegova odluka u povodu žalbe. Ipak, iznimno, utemeljenost nekih razloga za žalbu (opugnacijski razlog nedostatka legitimacije i opozicijski razlozi) taj sud smije - ako su

sporni - utvrđivati samo po kriterijima strogog formalnog legaliteta (arg. ex 46/3., 48/4.; v. infra 3.4.5.2.).

Sud prvog stupnja dužan je rješenje u povodu žalbe donijeti i otpremiti u roku trideset dana; u tom je roku dužan predmet

uputiti drugostupanjskom sudu ako nađe da žalba nije osnovana (47/5.). Navedeni su rokovi instruktivnog karaktera i mogu tek

posredno (stegovno) biti sankcionirani.

3.4.3. Nesuspenzivnost redovne žalbe

Redovna žalba protiv rješenja o ovrsi je nesuspenzivan pravni lijek - mogućnost njezina izjavljivanja i okolnost da je izjavljena ne odgađa provedbu ovrhe, osim ako zakonom nije drukčije određeno (46/7.). Odgoda ovrhe može se tražiti ako je protiv rješenja o ovrsi podnesena redovna ili izvanredna žalba zbog razloga zbog kojih ovršenik može biti upućen na parnicu (60/1.5.).

3.4.4. Postupak i odlučivanje drugostupanjskoga suda

U povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi drugostupanjski se postupak provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o žalbi protiv rješenja u parničnom postupku (378. - 381. ZPP; 19/1.). Taj je sud dužan rješenje o žalbi donijeti i otpremiti u roku šezdeset dana od dana kada ju je primio (47/6.).

3.4.5. Upućivanje na parnicu u povodu redovne žalbe

3.4.5.1. Općenito

Žalbu ovršenika izjavljenu zbog opugnacijskoga razloga nedostatka legitimacije (46/1.7.; v. supra ad 3.3.9.) ili kojega od opozicijskih razloga (46/1.9.-11.; v. supra ad 3.3.11. - 3.3.13.) sud je prvoga stupnja dužan dostaviti ovrhovoditelju radi očitovanja u roku osam dana. Ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od tih razloga zbog kojih je žalba podnesena, sud je dužan obustaviti ovrhu (48/2.). Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili ako se ne očituje u roku osam dana, sud prvoga stupnja može - u ovisnosti o pretpostavkama koje će za to biti ispunjene - reagirati na dva načina. U pravilu on je dužan ovršenika u tom slučaju uputititi na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog postojanja nekog od navedenih opugnacijskih i opozicijskih razloga (48/3.). Samo iznimno, uz ispunjenje određenih pretpostavaka on će biti ovlašten remonstrativno meritorno odlučiti o takvoj žalbi, i to samo odlukom kojom će je prihvatiti, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu (48/4.). Prvostupanjski sud nije ovlašten odbiti žalbu izjavljenu zbog nedostatka legitimacije ili kojeg od opozicijskih razloga. Čak i ako na temelju raspoloživog dokaznoga materijala, npr. po načelu strogog formalnog legaliteta, ocijeni da takva žalba nije osnovana, mora ovršenika uputiti na parnicu (arg. ex 48/3., 4.).

Premda će prvostupanjski sud samo iznimno biti ovlašten meritorno odlučiti u povodu žalbe izjavljene zbog nedostatka legitimacije ili kojeg od opozicijskih razloga, u povodu takve žalbe on je dužan najprije provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti za to da se ona prihvati, pa će svoju odluku o upućivanju na parnicu donijeti tek ako utvrdi da tih uvjeta nema.

3.4.5.2. Meritorno odlučivanje o žalbi u ovršnom postupku

Prvostupanjski sud neće ovršenika uputiti na parnicu, već je ovlašten i dužan u ovršnom postupku prihvatiti njegovu žalbu izjavljenu zbog opugnacijskoga razloga nedostatka legitimacije (46/1.7.; v. supra ad 3.3.9.) ili kojega od opozicijskih razloga (46/1.9. - 11.; v. supra ad 3.3.11. - 3.3.13.), ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu - ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojega od opozicijskih razloga ili nedostatak aktivne ili pasivne legitimacije, odnosno ako ovršenik postojanje tih razloga dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba zbog tih razloga općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (48/4.). Prvostupanjski sud nije ovlašten odbiti žalbu kao neosnovanu (v. supra ad 3.4.5.1.).

Značenje javne ili javno ovjerovljene privatne isprave mogla bi imati i sama ovršna isprava ili dopunska ovršna isprava. Pod javno ovjerovljenom privatnom ispravom u ovom kontekstu valja smatrati privatnu ispravu na kojoj je potpis ovrhovoditelja ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima (2.13.). Prvostupanjski bi sud, dakle, u povodu žalbe u kojoj bi bili istaknuti navedeni opugnacijski i opozicijski razlozi mogao u ovršnom postupku prihvatiti žalbu u tri slučaja i tako o njoj meritorno odlučiti:

(1) ako njihovo postojanje ne bi bilo sporno zato što ga je ovrhovoditelj priznao (arg. ex 48/2.). To bi priznanje u pravilu trebalo biti eksplicitno; konkludentno priznanje bi se moglo prihvatiti samo ako bi iz svih okolnosti slučajeva bilo nesumnjivo da se ovrhovoditelj suglasio s tvrdnjom ovršenika da ti razlozi postoje. Na to bi priznanje inače trebalo na odgovarajući način primijeniti pravila o priznanju činjenica u parničnom postupku (221./1. - 2. ZPP). U svakom slučaju spornima bi trebalo smatrati one razloge koje je ovrhovoditelj izrijekom ili posredno osporio te one o kojima se uopće nije izjasnio (arg. ex 48/3.). Premda je

u odredbi članka 48. stavka 2. OZ predviđeno samo to da će sud obustaviti ovrhu ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojega od opugnacijskih ili opozicijskih razloga, ipak, arg. a cohaerentia, a completudine, treba uzeti da bi sud i u tom slučaju bio dužan prihvatiti žalbu, ukinuti provedene radnje (uz uvjet da se time ne dira u stečena prava trećih) i obustaviti ovrhu, jer on mora odlučiti o podnesenoj žalbi i o sudbini provedenih radnji (arg. ex 67/5.);

� (2) ako bi postojanje takvih razloga na koje se ovršenik pozvao u žalbi bilo sporno, ali bi se ono u ovršnom postupku moglo utvrditi po načelu strogog formalnog legaliteta javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom (48/4.), � (3) ako bi postojanje takvih razloga na koje se ovršenik pozvao u žalbi bilo sporno, ali bi činjenice na kojima se temelje bile općepoznate ili bi se mogle utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (48/4).

Mogućnost da sud u ovršnom postupku smije utvrđivati postojanje spornih opozicijskih razloga i opugnacijskog razloga nedostatka legitimacije na temelju javne ili javno ovjerovljene isprave temeljila bi se na stavu da se ovršeniku u ovršnom postupku treba, mutatis mutandis, osigurati ravnopravni položaj s ovrhovoditeljem. Ako ovrhovoditelj može u ovršnom postupku postojanje legitimacije stranaka i tražbine dokazati ovršnom ispravom i/ili dopunskom ovršnom ispravom, dakle javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, i na temelju takvih isprava ishoditi određivanje ovrhe, ovršenik bi morao moći u istom postupku na temelju tih istih isprava dokazivati da te pretpostavke nisu ispunjene, odnosno na temelju drugih isprava iste kvalitete dokazati da su te pretpostavke naknadno, nakon momenta s obzirom na koji se ovršnom ispravom dokazuje njihovo postojanje, prestale. U oba slučaja bi sud postojanje odnosno naknadni prestanak istih pretpostavaka utvrđivao u skladu s načelom strogog formalnog lelaliteta.

Logika bi mogućnosti da sud u ovršnom postupku smije utvrđivati postojanje spornih opozicijskih razloga i nedostatka legitimacije na temelju općepoznatih činjenica i primjenom pravila o zakonskim predmnjevama bila u tome da se u tim slučajevima sporne činjenice ne utvrđuju dokazivanjem po načelu slobodne ocjene dokaza, već na temelju zakonom unaprijed utvrđenih kriterija koji isključuju potrebu dokazivanja i ocjenjivanja njegovih rezultata (arg. ex 221/3., 4. ZPP). Međutim, ako bi prigodom utvrđivanja neke bitne činjenice primjenom pravila o zakonskim predmnjevama bilo sporno ne samo to postoji li tzv. presumirana činjenica (činjenica o čijem se postojanju zaključuje primjenom pravila o zakonskoj presumpciji), već i činjenica koja tvori tzv. presumptivnu osnovu, činjenica čije utvrđenje opravdava primjenu pravila o zakonskoj presumpciji, sud o osnovanosti opugancijskog ili opozicijskoga prigovora ne bi bio ovlašten odlučivati u ovršnom postupku, već bi bio dužan ovršenika uputiti na parnicu. Tada, naime, ne bi bile ispunjene pretpostavke za to da se o postojanju presumirane činjenice zaključi samo primjenom pravila o zakonskoj presumpciji, već bi dokazivanjem prema slobodnoj ocjeni dokaza trebalo utvrditi postojanje presumptivne osnove.

Ako bi prihvatio žalbu zbog kojeg od navedenih opugnacijskih ili opozicijskih razloga, ovršni bi sud bio dužan to deklarirati, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu (arg. ex 47/1., 48/2., 4.). Iznimno od odredbe članka 47. stavka 1. OZ, on u tom slučaju ne bi postupio po općim pravilima, dakle u cijelosti ili djelomično preinačio doneseno rješenje o ovrsi i ovršni zahtjev odbio, ili ukinuo rješenje o ovrsi i odbacio ovršni prijedlog. Rješenje o obustavi ovrhe dovodilo bi do istoga učinka kao i odluka o odbacivanju prijedloga za ovrhu ili o odbijanju ovršnoga zahtjeva koji bi on sadržavao.

3.4.5.3. Rješenje o upućivanju na parnicu

Ako utvrdi da nema osnove za to da se žalba u ovršnom postupku prihvati prema navedenim kriterijima, sud prvoga stupnja dužan je donijeti posebno rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog opozicijskog ili opugnacijskog razloga iz članka 48. stavka 1. zbog kojega ju je izjavio (48/3.). Na pokretanje te parnice na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka (51.; v. infra ad 3.5.7.).

Ako žalba nije izjavljena samo zbog opugnacijskoga razloga nedostatka legitimacije i opozicijskih razloga, već i zbog drugih razloga zbog kojih se može izjaviti, prvostupanjski je sud dužan, ako smatra da žalba zbog tih drugih razloga nije osnovana, uputiti bez odgode preslik spisa sudu drugog stupnja radi odlučivanja o žalbi u povodu tih drugih razloga (48/7., 11/6.). Međutim, ako ovršenik izjavi žalbu i protiv rješenja o upućivanju na parnicu, prvostupanjski je sud dužan uputiti tu žalbu drugostupanjskom sudu radi zajedničkog odlučivanja o toj žalbi i žalbi protiv rješenja o ovrsi (48/8.). Ako je prvostupanjski sud već proslijedio preslik spisa drugostupanjskom sudu u povodu žalbe zbog drugih razloga a ne onih zbog kojih mora ovršenika uputiti na parnicu (48/7.), dužan je o toj okolnosti upozoriti drugostupanjski sud prigodom upućivanja preslika spisa u povodu žalbe protiv rješenja o upućivanju na parnicu (48/9.).

3.4.5.4. Nesuspenzivnost odluke o upućivanju na parnicu

Okolnost da je ovršenik upućen na parnicu ili da ju je pokrenuo ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako OZ nije drukčije određeno (48/6.). Ipak, ovršenik u tom slučaju može tražiti odgodu ovrhe (61/1.5.). 3.4.5.5. Pravo ovrhovoditelja u slučaju obustave ovrhe

Ako ovršni sud prihvati žalbu ovršenika, ukine provedene radnje i obustavi ovrhu zato što je ovršenik osnovanost svoje žalbe

istaknute zbog nedostatka legitimacije ili kojeg od opozicijskih razloga (48/1.) dokazao kvalificiranim ispravama, ili zato što su činjenice na kojima se ti razlozi temelje opće poznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (48/4.), ovrhovoditelj, koji smatra da je ipak ovlašten na temelju ovršne isprave na temelju koje je ovrha bila određena predložiti ovrhu, može tužbom zatražiti da se to utvrdi u posebnoj parnici (48/10). Ovrhovoditelj bi zapravo u takvoj situaciji u parnici zahtijevao da se utvrdi da je dopušteno da on kao ovrhovoditelj zatraži i ishodi ovrhu na temelju stanovite ovršne isprave protiv određenoga ovršenika, dakle suprotno od onoga što ovršenik traži opozicijskom ili opugnacijskom tužbom - utvrđenje da ovrha nije dopuštena na temelju određene ovršne isprave (v. infra ad 4.3.).

U parnici koju bi pokrenuo radi utvrđenja da je na temelju određene ovršne isprave ovlašten tražiti ovrhu ovrhovoditelj bi bio dužan dokazati da mu to pravo pripada unatočpostojanju razloga zbog kojih je ovršni sud obustavio ovrhu - na njemu bi što se tiče toga bio teret dokaza.

3.5. Žalba ovršenika nakon proteka roka

3.5.1. Općenito

Žalba nakon proteka roka (izvanredna žalba) je izvanredni, remonstrativni, ograničeni i nesuspenzivni pravni lijek ovršenika protiv rješenja o ovrsi. Ona je izvanredni pravni lijek jer se izjavljuje protiv pravomoćnoga rješenja o ovrsi (arg. ex 11/3. OZ, 348/2. ZPP, 19/1. OZ; v. ad 2.1.); ona je remonstrativni pravni lijek jer o njoj u ovršnome postupku odlučuje samo prvostupanjski sud;

106 ona je ograničeni pravni lijek jer se može izjaviti samo zbog opugnacijskog razloga nedostatka legitimacije

(46/1.7.) te opozicijskih razloga (48/1. 9. - 11.) (49/1.); ona nije suspenzivan pravni lijek jer ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako zakonom nije drukčije određeno (49/4. OZ), iako se u povodu nje ovrha može odgoditi (61/1.5.).

3.5.2. Razlozi za izvanrednu žalbu

Izvanrednu žalbu protiv rješenja o ovrsi ovršenik može podnijeti zbog:

� (1) opugnacijskoga razloga nedostatka legitimacije (46/1.7., 49/1.; v. supra ad 3.3.9.) i � (2) tzv. opozicijskih razloga (46/1.9. - 11., 49/1.; v. supra ad 3.3.11. - 3.3.13.).Izvanredna žalba se ne bi mogla podnijeti zbog opugnacijskog razloga neispunjenja uvjeta (46/1.8.; v. supra ad 3.3.10.) -takva mogućnost nije predviđena u članku 49. stavku 1. OZ. Takvo se rješenje može najprije pokušati opravdati teorijskom konstrukcijom da se ovršenik koji nije izjavio redovnu žalbu protiv rješenja o ovrsi utemeljenom na ovršnoj ispravi prema kojoj je ispunjenje tražbine ovrhovoditelja ovisilo o ispunjenju obveze ovrhovoditelja ili nastupanju nekoga uvjeta time zapravo suglasio s navodom ovrhovoditelja iz ovršnoga prijedloga da je obvezu ispunio odnosno da je uvjet nastupio (arg. ex 30/1., 2.), ali i okolnošću da sud, prema izričitoj zakonskoj odredbi, o prigovoru ovršenika da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu ili da uvjet nije nastupio odlučuje definitivno (samo) u ovršnome postupku (30/1.). V. supra ad 3.3.10.

3.5.3. Dopustivost razloga za izvanrednu žalbu protiv rješenja o ovrsi

Ovršenik može izvanrednu žalbu podnijeti zbog opugnacijskog razloga nedostatka legitimacije i opozicijskih razloga samo uz uvjet da ih nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti veću roku za (redovnu) žalbu protiv rješenja o ovrsi (49/1.). Takva se žalba može podnijeti sve do dovršetka ovršnoga postupka (49/2., 68.).

Pojam opravdanoga razloga ima značenje pravnoga standarda čiji sadržaj treba utvrditi sudska praksa. Iako se taj pravni standard inače koristi za označavanje razloga zbog kojih se može dopustiti povrat u prijašnje stanje (117/1. ZPP), ne bi pretjerano permisivne kriterije koje je sudska praksa razvila u vezi s primjenom toga instituta trebalo prihvatiti i za ocjenjivanje dopustivosti

izvanredne žalbe. Izvanredna žalba nije remedium aequitatis poput povrata u prijašnje stanje,107

već svojevrsni izvanredni pravni lijek za dopustivost čijeg bi izjavljivanja prije trebali vrijediti kriteriji koji su predviđeni npr. za podnošenje prijedloga za

ponavljanje postupka.108

Ako ovršenik ne bi učinio vjerojatnim da razloge za izvanrednu žalbu nije iz opravdanih razloga istaknuo u redovnoj žalbi, njegovu bi izvanrednu žalbu trebalo odbaciti kao nepravovremenu.

Ovršenik je dužan u izvanrednoj žalbi istaknuti sve razloge zbog kojih ju je mogao istaknuti u vrijeme njezina podnošenja (načelo eventualnosti). Sud je dužan odbaciti kasnije podnesenu žalbu ako se ona temelji na razlozima koje je ovršenik mogao istaknuti u prije podnesenoj žalbi (49/3.) Iz navedenih bi se pravila, a contrario, moglo zaključiti da bi ovršenik mogao sukcesivno isticati i više izvanrednih žalbi ako bi se one temeljile na razlozima koje on nije mogao istaknuti u prije podnesenoj (redovnoj ili izvanrednoj) žalbi. Međutim, s obzirom na pravilo po kojemu se osnovanost žalbe ocjenjuje prema stanju stvari u vrijeme kad se o njoj odlučuje (50/4.), trebalo bi uzeti da bi ovršenik bio dužan:

(1) sve razloge za izvanrednu žalbu koji su nastali do vremena njezina podnošenja, a koje iz opravdanih razloga nije u njoj iznio, iznijeti tijekom postupka u povodu te žalbe;

(2) sve razloge za žalbu koji bi nastali nakon njezina podnošenja a prije donošenja remonstrativne odluke u povodu nje, iznositi samo u postupku u povodu već izjavljene žalbe.

Zbog tih razloga, dakle, ovršenik ne bi smio podnositi nove izvanredne žalbe. U suprotnom, navedeno bi pravilo o tome da se osnovanost žalbe ocjenjuje prema stanju stvari u vrijeme kad se o njoj odlučuje izgubilo svoj smisao. Pored toga, tek bi se takvom interpretacijom uspostavila koncepcijska ravnoteža s dužnošću ovršenika da u parnici na koju je upućen iznosi sve razloge koje je mogao iznositi tijekom njena trajanja (arg. ex 51/4).

Pojam mogućnosti isticanja određenog razloga u žalbi treba shvatiti u subjektivnom smislu - ne bi se smatralo da je ovršenik mogao iznijeti neki razlog u žalbi ako to iz opravdanih razloga nije mogao učiniti (argumento a cohaerentia ex 49/1.).

Izloženo pravilo da se osnovanost žalbe ocjenjuje prema stanju stvari u vrijeme odlučivanja o žalbi imalo bi za posljedicu i to da bi sud bio dužan žalbu prihvatiti iako ona ne bi bila osnovana zbog razloga zbog kojega je bila izjavljena u vrijeme kad je izjavljena, ako bi postala osnovana zbog toga razloga ili kojeg drugog razloga do trenutka u kojemu sud o njoj odlučuje.

3.5.4. Nesuspenzivnost izvanredne žalbe

Podnošenje izvanredne žalbe ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje tražbine ovrhovoditelja (49/4). Ipak, ovrha se, iznimno, može, na zahtjev ovršenika, odgoditi zbog toga što je izjavljena izvanredna žalba (arg. ex 61/1.5.).

3.5.5. Odgovor na žalbu

Izvanredna žalba dostavlja se bez odgode ovrhovoditelju, koji se o njoj može očitovati u roku osam dana (50/1.).

3.5.6. Postupak i odlučivanje

Kad primi odgovor na žalbu ili kad protekne rok za odgovor, sud prvog stupnja dužan je, prema okolnostima slučaja, zakazati ročište za raspravljanje o žalbi ili donijeti rješenje bez određivanja ročišta, osim kad je dužan ovršenika uputiti na parnicu (51/1.).

U povodu izvanredne žalbe sud može donijeti rješenje kojim će je odbaciti ili prihvatiti (arg. ex 51/1.), odnosno uputiti ovršenika na parnicu (52/1., 2.). On takvu žalbu nije ovlašten odbiti - umjesto toga on ovršenika može samo uputiti na parnicu (arg. ex 51/1., 51/2.).

Prvostupanjski je sud dužan žalbu odbaciti, među ostalim, ako utvrdi da ona nije iz opravdanih razloga podnesena uroku za redovnu žalbu. Što se tiče odbacivanja žalbe zbog njezine nepotpunosti i nedopuštenosti vrijedilo bi na odgovarajući način ono što je rečeno za redovnu žalbu protiv rješenja o ovrsi te, podredno, opća pravila o žalbi u parničnom postupku.Žalbu označenu kao izvanredna žalba, podnesenu zbog razloga zbog kojih se takva žalba ne može izjaviti, trebalo bi odbaciti kao nepravovremenu zato što bi se tada radilo zapravo o nepravodobnoj redovnoj žalbi.

Sud prvoga stupnja bio bi ovlašten u ovršnom postupku prihvatiti izvanrednu žalbu ako bi:

� (1) utvrdio iz nespornih činjenica da je ona utemeljena, da dakle postoji razlog koji je u njoj istaknut (argumento a con-trario ex 51/1., 2.). Te bi činjenice bile sporne ako bi ih ovrhovoditelj izrijekom ili prešutno osporio te ako se o žalbi uopće ne bi izjasnio u roku od osam dana (51/1.; argumento a cohaerentia ex 48/1., v. supra ad 3.4.5.2.); � (2) utvrdio da je ovršenik opravdanost svoje žalbe dokazao javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom (51/2.) te � (3) ako bi njezina osnovanost proizlazila iz općepoznatih činjenica ili iz činjenica koje se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (51/2.).

Ako prihvati žalbu, sud prvoga stupnja dužan je ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu (50/3., 51/2.); u tom slučaju sud ne bi donosio odluku kojom bi preinačio rješenje o ovrsi i odbio ovršni zahtjev, kao što bi to bio dužan učiniti u povodu redovne žalbe koja nije izjavljena zbog opugnacijskog razloga nedostatka legitimacije i zbog opozicijskih razloga (arg. ex 47/1.).

3.5.7. Upućivanje na parnicu

Ako odluka o izvanrednoj žalbi zavisi od utvrđivanja neke sporne činjenice, a ovršenik osnovanost svoje žalbe ne može dokazati javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako osnovanost žalbe ne proizlazi iz općepoznatih činjenica ili iz činjenica koje se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, sud je dužan (rješenjem) uputiti ovršenika da u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (opugnacijska i opozicijska parnica) (51/1., 51/3.).

Rok za pokretanje parnice je prekluzivan (arg. ex 51/1., 2.). U prilog prekluzivnosti toga roka govorila bi okolnost da je on statuiran kao rok za ostvarivanje prava na pokretanje parnice (arg. ex 282/2. ZPP).

3.5.8. Odnos redovne i izvanredne žalbe

Ako bi ovršenik tijekom postupka u povodu redovne žalbe izjavio izvanrednu žalbu, sud bi, već prema okolnostima konkretnog slučaja, o svakoj od tih žalbi mogao odvojeno odlučiti (jednu prihvatiti ili u povodu nje ovršenika uputiti na parnicu, a drugu odbaciti), ili bi mogao donijeti odluku o prihvaćanju obiju žalbi i obustaviti postupak, odnosno donijeti odluku kojom bi u povodu obje žalbe ovršenika uputio na parnicu, ili donijeti odluku kojom bi obje žalbe odbacio.

Prema odredbi članka 48. stavka 5. OZ na pokretanje i vođenje parnice na koju bi ovršenik mogao biti upućen u povodu redovne žalbe na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu izvanredne žalbe.

4. OPOZICIJSKA109

I OPUGNACIJSKA110

TUŽBA

4.1. Općenito

Opozicijska je tužba tužba utemeljena na opozicijskim, a opugnacijska na opugnacijskim razlozima. Budući da ovršenik može biti upućen na parnicu istim rješenjem i zbog jednih i zbog drugih razloga, tužba koju bi tada podnio bila bi mješovita opozicijsko-opugnacijska tužba.

Razlikovanje između opozicijske i opugnacijske tužbe u novom hrvatskom ovršnopravnom uređenju nema gotovo nikakvu praktičnu vrijednost, s obzirom na to da je njihov pravozaštitni i procesnopravni tretman u cijelosti izjednačen. Razlikovanje tih tužbi ima tek povijesno-teorijsko značenje i olakšava komparativističku orijentaciju u srednjeevropskom ovršnopravnom prostoru.

4.2. Pravozaštitni cilj

Neposredni je cilj opozicijske i opugnacijske tužbe proglašenje ovrhe nedopuštenom (48/3., 51/1.), a posredni obustava ovrhe i ukidanje provedenih ovršnih radnji (51/6. OZ). Neposredni se cilj ostvaruje pravomoćnošću odluke kojom se prihvaćaju tužbeni zahtjevi istaknuti u tim tužbama, a posredni rješenjem ovršnoga suda kojim on, na temelju odluke kojom je utvrđeno da je ovrha nedopuštena, obustavlja ovrhu i ukida provedene ovršne radnje.

Teorijski se, s vrlo ozbiljnim praktičnim pravnim konzekvencijama, postavlja pitanje traži li se opozicijskom i opug-nacijskom tužbom da se nedopuštenom proglasi konkretna ovrha određena rješenjem o ovrsi protiv kojega je bila izjavljena (redovna ili izvanredna) žalba, ili da se (trajno ili za određeno vrijeme) nedopuštenom uopće proglasi ovrha na temelju određene

ovršne isprave.111

Ako bi se prihvatio stav da bi se i opugnacijska tužba utemeljena na prigovoru nedostatka legitimacije mogla podnijeti radi toga da bi se općenito proglasila nedopuštenom ovrha na temelju određene ovršne isprave, tada bi u petitu trebalo

naznačiti u korist odnosno protiv koje bi osobe traženje ovrhe bilo nedopušteno.112

Iz okolnosti da je upućivanje na parnicu posljedica nemogućnosti da se u postupku u povodu (redovne ili izvanredne) žalbe protiv rješenja o ovrsi dokaže, po načelu strogog formalnog legaliteta, da postoji koji opozicijski ili opugnacijski razlog zbog kojega bi žalbu trebalo prihvatiti, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu (u povodu redovne žalbe - 48/2., 4.; 50/3., 51/2.2.), trebalo bi uzeti da te tužbe imaju za neposredni cilj utvrđenje da nije dopuštena ovrha određena rješenjem protiv kojega je žalba izjavljena, a ne da nije dopuštena općenito ovrha na temelju određene ovršne isprave; one bi bile posebno pravno sredstvo kojim bi se ostvarivao onaj pravozaštitni cilj koji se nije uspio ostvariti žalbom. Takvo bi tumačenje odgovaralo teoriji učinka u odnosu na određeni postupak (Einzelwirkungstheorie) formiranoj u austrijskoj doktrini. Po toj je teoriji opozicijska tužba pravno sredstvo u formi tužbe koje ima za cilj da se pobije određeni ovršni postupak i temelji se na tvrdnji da je tražbina prestala ili da je zapriječena. Presuda kojom se prihvaća opozicijski tužbeni zahtjev izriče nedopustivost pobijane ovrhe; tek se u obrazloženju sud izjašnjava o tome da je tražbina prestala ili da je zapriječena. Stoga se pravomoćnost presude ne proteže na druge ovrhe na temelju iste ovršne isprave, bez obzira na to teku li paralelno ili nakon napadnute ovrhe. Protiv svake je ovrhe potrebna posebna opozicijska tužba, tako da se u svakom opozicijskom postupku prestanak ili zaprječenje tražbine mora iznova dokazati. Takvu bi nepoželjnu posljedicu obvezanik mogao otkloniti tako da putem međuzahtjeva za utvrđenje (§ 236. AZPO) ili tužbe za utvrđenje

(§ 228. AZPO) ishodi presudu kojom će se pravomoćno utvrditi nepostojanje tražbine.113

U austrijskoj su i njemačkoj doktrini i judikaturi, međutim, mnogo snažnije zastupljene dvije druge teorije - tzv. teorija općega učinka i tzv. teorija kombinacije.

Po teoriji općega učinka (Gesamtwirkungstheorie) cilj opozicijske tužbe nije pobijanje pojedine ovrhe (tzv. Anlassexekution), većsvih sadašnjih i budućih ovrha odjednom, oduzimajući ovršnoj ispravi trajno ili vremenski ograničeno ovršnost. Prihvaćajuća ili odbijajuća opozicijska presuda svojom bi pravomoćnošću djelovala u odnosu na sve daljnje ovrhe na temelju iste ovršne isprave i zbog toga bi daljnji opozicijski postupci s istim predmetom spora postali nepotrebni; ne bi bilo dopušteno pokrenuti nove opozicijske postupke ako bi već tekla opozicijska parnica s istim predmetom spora. Pravozaštitni bi, dakle, cilj tužbe bio da se ovrha uopće proglasi nedopuštenom, što bi prestanak ovršnoga zahtjeva (Der Vollstreckungsanspruch) zapravo značio. Ako bi pored toga postojao pravni interes za utvrđenje nepostojanja tražbine, on bi se trebao ostvariti putem

međuprijedloga za utvrđenje ili tužbe za utvrđenje.114

Po tzv. teoriji kombinacije (Kombinationstheorie) opozicijska tužba sadrži dvostruki zahtjev. S jedne se strane njome hoće postići pravomoćno utvrđenje da je ovršna tražbina prestala ili da je zapriječena, s druge strane proglašenje nedopuštenim svake ovrhe na temelju ovršne isprave. Presuda kojom se prihvaća opozicijski zahtjev treba biti kombinirana deklaratorna i konstitutivna presuda: njome treba ukinuti suvišnima daljnje ovrhe na jednak način kao i presudom kojom je prihvaćen međuzahtjev za utvrđenje ili deklatorna tužba, i to oduzimajući ovršnoj ispravi ne samo ovršnost veći materijalnu pravomoćnost

s učinkom ex nunc.115

4.3. Tužbeni zahtjev

Tužbeni će zahtjev opozicijske i opugnacijske tužbe ovisiti o tome kakav će se stav zauzeti glede njihova pravozaštitnoga cilja. Ako bi se pošlo od teorije pojedinačnoga učinka, tužbenim bi se zahtjevom tražilo da se nedopuštenom proglasi ovrha određena konkretnim rješenjem o ovrsi, onim rješenjem o ovrsi protiv kojega je bezuspješno bila izjavljena žalba. Ako bi se pošlo od teorije općega učinka, tražilo bi se da se (općenito) (potpuno, djelomično ili za određeno vrijeme) proglasi

nedopuštenom ovrha na temelju određene ovršne isprave,116

odnosno ako bi se tužba podnosila zbog nedostatka legitimacije - da se (općenito) (potpuno, djelomično ili za određeno vrijeme) proglasi nedopuštenom ovrha na temelju određene ovršne isprave u korist i/ili protiv određene osobe.

Čini se da s aspekta hrvatskoga ovršnoga i parničnoga procesnoga prava nema zapreke da se, po načelu dispozicije (2/1.

ZPP117

), ovršeniku prepusti hoće li tražiti da se nedopuštenom proglasi samo konkretna ovrha određena rješenjem o ovrsi protiv kojega je bila bezuspješno izjavljena žalba, ili da se nedopuštenom proglasi ovrha na temelju određene ovršne isprave. Učinak bi presuda kojima bi bio prihvaćen svaki od tih zahtjeva u ovršnom postupku u povodu kojega je pokrenuta opozicijska ili opugnacijska parnica doveo do istoga rezultata - do obustave konkretne ovrhe. Pritom bi učinak presude kojom bi ovrha na temelju određene ovršne isprave (općenito) bila proglašena nedopuštenom bio generalno zaprječujući u smislu da bi svaki ovršni sud kojemu bi ovrhovoditelj predložio ovrhu na temelju te isprave bio dužan odbaciti prijedlog za ovrhu jer bi ona bila nepodobnom osnovom za traženje ovrhe.

Iako bi se iz odredaba koje uređuju institut opozicijske i opugnacijske tužbe u hrvatskom pravu mogao izvesti zaključak da one neposredno daju osnovu za tužbu kojom bi se tražila zaštita samo u odnosu na konkretnu ovrhu, ipak one ne bi prječile tužbe kojima bi se tražilo utvrđenje generalne nedopuštenosti ovrhe na temelju određene ovršne isprave (u korist odnosno protiv određene osobe). Iz tih bi odredaba, argumento a minori ad maius, proizlazilo da dopuštaju i utvrđenje te generalne nedopuštenosti - učinak bi generalne deklaracije nedopuštenosti u odnosu na konkretnu ovrhu bio isti kao i učinak deklaracije nedopuštenosti konkretne ovrhe; pored toga, generalna bi deklaracija imala i bitno širi pravozaštitni učinak, kojim bi se u mnogo većoj mjeri pridonosilo pravnoj sigurnosti i procesnoj ekonomiji.

Ako bi se prihvatila i mogućnost proglašenja opće nedopuštenosti ovrhe na temelju određenoga ovršnoga naslova, obve-

zaniku iz ovršne isprave trebalo bi dopustiti da, ako učini vjerojatnim da za to ima pravnoga interesa (arg. ex 187. ZPP118

), podnese opozicijsku ili opugnacijsku tužbu (utemeljenu na legitimacijskom razlogu - 46/1.7) i prije pokretanja konkretne ovrhe, zapravo ne prije nego što bi bile ispunjene pretpostavke za traženje ovrhe, ali tek nakon nastanka odgovarajućeg opozicijskoga ili

opugnacijskoga razloga.119

U tom bi smislu takve tužbe djelovale i preventivno u odnosu na mogućnost pokretanja ovrhe. Međutim, takvo bi tumačenje zahtijevalo da se preispita značenje zakonskih odredaba koje mogućnost pokretanja opozicijske i opugnacijske parnice funkcionalno uvjetuju neprihvaćanjem razloga zbog kojih je ovršenik na njih upućen u povodu žalbe u ovršnom postupku. Trebalo bi zapravo uzeti da bi se te odredbe neposredno odnosile na tužbe kojima bi se tražilo utvrđenje nedopuštenosti konkretne ovrhe, da se one ne bi ticale parnica u kojima bi se tražilo generalno utvrđenje nedopuštenosti ovrhe na temelju određene ovršne isprave (u korist odnosno protiv određene osobe).

Ako bi se dopustila mogućnost da se i s aspekta hrvatskoga prava može tražiti da se ovrha na temelju određene ovršne is-prave općenito proglasi nedopuštenom, postavlja se pitanje bi li bile dopuštene tužbe kojima bi se tražilo da se nedopuštenom proglasi konkretna ovrha određena rješenjem o ovrsi protiv kojega je bezuspješno bila podnesena žalba. Moglo bi se, naime, tvrditi, da bi ovršeniku nedostajao pravni interes da traži da se nedopuštenom proglasi konkretna ovrha kad može tražiti utvrđenje generalne nedopuštenosti ovrhe na temelju određene ovršne isprave. Ako bi se uz iste uvjete mogao postići po sadržaju i opsegu jači pravozaštitni rezultat, ne bi se mogla priznati pravozaštitna potreba za traženje pravne zaštite slabijeg učinka koja bi bila obuhvaćena pravnom zaštitom jačega učinka (odnos kontinencije).

120 Ipak, budući da mjerodavne zakonske odredbe

neposredno daju osnove za zaključak da je dopušteno tražiti i pravnu zaštitu slabijega (užega) učinka, možda bi trebalo uzeti da bi oba ta tipa pravne zaštite bilo moguće konkurentno tražiti, da bi to ovisilo o dispoziciji tužitelja.

4.4. Pravna priroda

Opozicijska i opugnacijska tužba su tužbe kojima se traži od suda da proglasi da je ovrha nedopuštena (48/1, 52/1). U tom bi smislu te tužbe, s obzirom na sadržaj pravne zaštite koja se njima traži, a ne s obzirom na kranji pravozaštitni cilj, bile

deklaratorne; njima bi se tražilo utvrđenje određene negativne kvalitete ovršnopravnoga odnosa. To dokazuje i pravilo po kojemu tek ovršni sud na temelju pravomoćne presude kojom je “utvrđeno” da ovrha nije dopuštena, na prijedlog ovršenika, ukida provedene radnje i obustavlja ovrhu (51/6. OZ 05). Zato što bi se opozicijskom i opugnacijskom tužbom tražilo da se utvrdi da nije dopuštena ovrha, dakle jedan procesnopravni odnos, one bi zapravo bile specifične deklaratorne procesnopravne tužbe.

U njemačkoj i austrijskoj doktrini preteže stav da su opozicijska i (u austrijskoj doktrini) opugnacijska tužba procesne

konstitutivne tužbe (prozessuale Gestaltungsklage).121

Takva se kvalifikacija opravdava tezom da je ovrha dopuštena i kada materijalnopravni zahtjev (tražbina) utvrđen u ovršnoj ispravi više ne postoji. Tek je pravomoćna presuda kojom se usvaja

opozicijski tužbeni zahtjev čini nedopuštenom.122

Premda bi se u vezi s opozicijskom i opugnacijskom tužbom moglo tvrditi da one imaju (posredno) za cilj da dovedu do obustave postupka na temelju odluke koju će o tome donijeti ovršni sud, one neposredno traže proglašenje (utvrđenje) jedne negativne pravne kvalitete (nedopuštenosti) nekog procesnopravnog odnosa (ovrhe). Zato su one po svom sadržaju deklaratorne, a možebitno tek po posrednim učincima presude kojom će u njima istaknut zahtjev biti prihvaćen konstitutivne. Ovrha na temelju određene ovršne isprave ne postaje nedopuštena zato što je presudom kojom je prihvaćen opozicijski ili opugnacijski tužbeni zahtjev to utvrđeno, većje ona nedopuštena zato što postoje određeni opozicijski ili opugnacijski razlozi, a to se samo proglašava (utvrđuje) u presudi kojom se takav zahtjev prihvaća.

Ako se opozicijskoj i opugnacijskoj tužbi prida značenje tužbe kojom se traži da se općenito ovrha radi ostvarenja tražbine utvrđene u određenoj ovršnoj ispravi proglasi nedopuštenom, dakle neovisno o konkretnoj ovrsi koja je individualizirana određenim sredstvom i predmetom ovrhe, tada bi se moglo govoriti o parakonstitutivnim učincima presude kojom bi zahtjevi istaknuti u tim tužbama bili prihvaćeni (accertamento costitutivo).

123

Tužbeni zahtjev opozicijske i opugnacijske tuže je uvijek upravljen na proglašenje ovrhe nedopuštenom, čak i kad je razlog privremena materijalnopravna (npr. kod odobrenja počeka) nemogućnost traženja ovrhe. Zato bi u slučajevima u kojima su te tužbe podnesene zbog privremene nemogućnosti traženja ovrhe, ako ona otpadne do zaključenja glavne rasprave, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Tada bi tuženik možebitno bio dužan naknaditi tužitelju troškove postupka koje mu je neosnovano uzrokovao tražeći ovrhu u vrijeme kad na to nije bio ovlašten.

4.5. Odnos prema presudi kao ovršnoj ispravi

Opozicijskom i opugnacijskom tužbom ne tangiraju se egzistencija, sadržaj i pravomoćnost odluke na temelju koje je ovrha određena. To proizlazi iz okolnosti da se i opozicijski i opugnacijski razlozi zbog kojih se tužba može podnijeti moraju temeljiti na okolnostima koje su nastale nakon momenta na koji se odnosi pravomoćnost sudske odluke koja je ovršna isprava (v. ad 3.3.11.).

124

4.6. Odnos prema prijedlogu za ponavljanje postupka

Razlozi za opozicijsku i opugnacijsku tužbu temelje se na činjeničnom stanju koje je nastalo nakon momenta na koji se odnosi pravomoćnost odluke koja je ovršna isprava (nova producta) (v. supra ad 3.3.11.); prijedlog za ponavljanje postupka može se temeljiti samo na činjenicama koje su nastale do toga momenta (nova reperta), ako ih ovršenik bez svoje krivnje nije iznio prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom odlukom (422/2. ZPP; v. supra 3.3.11.).

4.7. Opozicijska tužba i tužba za utvrđenje

Cilj je opozicijske i opugnacijske tužbe da se ovrha proglasi nedopuštenom. Opozicijskom se tužom ne traži utvrđenje nepostojanja tražbine radi ostvarenja koje je ovrha određena. Stoga bi takva deklaratorna tužba bila dopuštena po općim pravilima za takve tužbe (187. ZPP). Zapravo bi predmet utvrđenja te tužbe bio od prejudicijelne važnosti za odlučivanje o osnovanosti opozicijskoga zahtjeva. Zahtjev za utvrđenje mogao bi se kumulirati s opozicijskim zahtjevom (187/3., 188/1. ZPP). Na temelju pravomoćne presude kojom bi se utvrdilo da tražbina (više) ne postoji bilo bi moguće već u povodu (redovne ili izvanredne) žalbe odlučiti o njezinu prihvaćanju, obustavi provedenih radnji i obustavi ovrhe (47/1., 48/1., 52/1., 2. 05).

4.8. Rok za pokretanje parnice

Za pokretanje parnice i u povodu redovne i izvanredne žalbe predviđen je isti rok od petnaest dana (arg. ex 48/3., 51/1. OZ

05),

Taj je rok prekluzivan, što znači da dovodi do gubitka prava na traženje parnične pravne zaštite (v. supra ad 3.5.7.).

O mogućnosti pokretanja opozicijske i opugnacijske parnice prije pokretanja ovršnoga postupka v. supra ad 3.6.3. 4.9. Načelo eventualnosti

Ovršenik je dužan sve razloge za (redovnu ili izvanrednu) žalbu koje može istaknuti u vrijeme njezina podnošenja istaknuti u tom pravnom lijeku (48/5., 49/3.1. ZO 05) (načelo eventualnosti). Ipak, kad je riječ o redovnoj žalbi, ovršenik bi sve dok teče rok za podnošenje te žalbe mogao naknadnim podnescima dopunjavati već podnesenu žalbu ističući nove opozicijske ili opugnacijske razloge za taj pravni lijek. Ako ovršenik tako ne bi postupio, sud bi bio dužan odbaciti naknadno podnesenu izvanrednu žalbu koja se temelji na razlozima koje je ovršenik mogao istaknuti u prije podnesenoj žalbi (49/3.2.).

Naznačeno načelo eventualnosti vrijedi i za podnošenje opugnacijske i opozicijske tužbe.125

Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu (51/3. OZ 05). Glede ostalih razloga koji su mogli biti izneseni u žalbi, a nisu, nastupala bi svojevrna prekluzija - oni ne bi više mogli biti osnovom za podnošenje tužbe. Iz navedenog pravila o ograničenju razloga za podnošenje tužbe, ali i iz pravila o načelu eventualnosti pri podnošenju žalbe (49.3.2.), koje bi, argumento a cohaerentia, a competudine, a fortiori, trebalo vrijediti i kod podnošenja tužbe, trebalo bi izvesti zaključak da bi ovršenik bio dužan već u tužbi koju bi podnio u roku koji mu je određen istaknuti sve razloge zbog kojih je u povodu žalbe upućen na parnicu. Ako tako ne bi postupio, već ako bi naknadno tijekom parnice mogao isticati neke od razloga zbog kojih je upućen na parnicu, on bi tužbu, koju je zbog određenih razloga trebao podnijeti u roku petnaest dana, podnosio nakon isteka toga roka. Time ne bi bilo povrijeđeno samo pravilo o prekluzivnosti roka za podnošenje tužbe i s njime povezano načelo eventualnosti, već i pravozaštitna svrha roka za pokretanje parnice koji treba pridonijeti koncentraciji i efikasnosti postupka te procesnoj disciplini. Izložena interpretacija načela eventualnosti polazila bi od

stava da je za određivanje predmeta spora kod opozicijske i opugnacijske tužbe bila mjerodavna teorija ekvivalencije126

, teorija prema kojoj su za određivanje predmeta spora mjerodavni i tužbeni zahtjev i činjenična osnova s obzirom na koju se on ističe. Na to nesumnjivo upućuje restringirana mogućnost proširivanja činjenične osnove tih tužbi.

U prilog izloženog načela eventualnosti i kod podnošenja opozicijske i opugnacijske tužbe govorila bi i pravila o pokretanju naknadnih parnica u povodu novih izvanrednih žalbi. Ako ovršenik u povodu naknadno podnesene izvanredne žalbe također bude upućen na parnicu, dužan je razloge zbog kojih je izjavio tu žalbu istaknuti u parnici na koju je prethodno upućen ako u njoj još uvijek nije zaključena glavna rasprava (51/4. ZO 05). Ako ovršenik tako ne postupi, (parnični) sud dužan je odbaciti tužbu koju će ovršenik utemeljiti na razlozima koje je mogao istaknuti u prije pokrenutoj parnici na koju je upućen (51/5. ZO 05), treba uzeti zbog nedostatka pravnog interesa zato što je pravozaštitni cilj koji nastoji ostvariti u novoj parnici mogao (jeftinije, jednostavnije i brže) ostvariti u već pokrenutoj. Ovršenik bi razloge istaknute u naknadnoj izvanrednoj žalbi u povodu koje je upućen na parnicu trebao istaknuti u već pokrenutoj parnici u ruku u kojem je upućen na parnicu, jer bi u suprotnom bio prekludiran u pravu da tim novim razlozima dopunski potkrijepi osnovanost tužbenog zahtjeva istaknutog u već pokrenutoj parnici. Inače bi pravilo o upućivanju na parnicu koju treba pokrenuti u određenom (prekluzivnom) roku gubilo svaki smisao.

Navedena bi pravila o iznošenju razloga za opozicijsku i opugnacijsku parnicu bilo moguće rezimirati u smislu da bi ovršenik:

� (1) u tužbi kojom pokreće parnicu na koju je upućen mogao iznijeti samo razloge zbog kojih je izjavio redovnu ili (iz opravdanih razloga) izvanrednu žalbu u povodu koje je upućen na parnicu (51/3. OZ 05), što znači da bi što se tiče ostalih razloga koje je mogao (i bio dužan) istaknuti u toj žalbi nastupila prekluzija mogućnosti da se iznesu u toj parnici; � (2) bio prekludiran u pravu da tijekom parnice naknadno istakne razloge koje je bio istaknuo u žalbi u povodu koje je bio upućen na parnicu ako ih nije istaknuo već u tužbi ili naknadno tijekom parnice prije nego što je istekao rok od petnaest dana tijekom kojega je tu parnicu trebao pokrenuti; � (3) samo u parnici koju je već pokrenuo, ako u njoj još uvijek nije zaključena glavna rasprava, mogao iznijeti i razloge koje iz opravdanih razloga nije mogao iznijeti prije njezina pokretanja u redovnoj ili izvanrednoj žalbi u povodu koje je ona pokrenuta, a koje je istaknuo u naknadnoj izvanrednoj žalbi u povodu koje je također upućen na parnicu - i to samo u roku u kojem je bio upućen na parnicu; � (4) nakon zaključenja glavne rasprave u prethodno pokrenutoj parnici na koju je upućen u povodu neke druge žalbe, mogao u novoj parnici istaknuti razloge zbog kojih je bio izjavio žalbu u povodu koje je na nju upućen, i to u roku koji mu je za to određen. 4.10. Nadležnost i postupak

Trgovački su sudovi nadležni, po pravilima o potpunoj atrakciji nadležnosti, za opozicijske i opugnacijske sporove koji nastanu tijekom i u povodu ovrhe koju oni provode ili su nadležni provoditi (19/3. ZS). Za ostale bi takve sporove bili nadležni općinski sudovi (34/2. ZPP). Mjesno bi, nakon što bi ovršni postupak bio pokrenut, bio isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovrhu (arg. ex 63. ZPP). Za suđenje u opozicijskim i opugnacijskim sporovima, ako bi oni uopće bili mogući (v. supra ad 3.6.3., 3.6.4.) prije pokretanja ovršnoga postupka, mjesno bi se nadležan sud određivao po pravilima o općoj mjesnoj nadležnosti, jer se prije pokretanja toga postupka redovito ne bi moglo znati pred kojim će sudom biti pokrenut.

Aktivna bi stranka (tužitelj) u opozicijskoj i opugnacijskoj parnici bio ovršenik, a pasivna (tuženik) ovrhovoditelj - uloge bi u odnosu na ovršni postupak bile obrnute. Ako bi se te parnice pokretale prije podnošenja prijedloga za ovrhu, aktivno bi za tužbu bila legitimirana osoba koja je kao obvezanik označena u ovršnoj ili dopunskoj ovršnoj ispravi, a pasivno osoba koja je u toj ispravi označena kao ovlaštenik.

U hrvatskom pravu za opozicijsku i opugnacijsku parnicu nije predviđena posebna sumarna procedura, što znači da bi i za te

parnice vrijedila opća pravila o parničnom postupku.

Svoju bi djelotvornost presuda proizvodila tek nakon što bi postala pravomoćna. Prije njene pravomoćnosti bilo bi moguće

tražiti tek odgodu ovrhe (61.1.5.).

4.11. Izmjena tužbenoga zahtjeva

Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena redovna ili izvanredna žalba (48., 49. OZ 05) provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zvog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu (52/1. ZO 05). Šteta na čiju naknadu ovršenik ima pravo obuhvaća i razliku između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj je on unovčen (52/2. OZ 05). Na navedene novčane iznose ovršenik ima pravo na zakonske zatezne kamate od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, odnosno od unovčenja dijelova imovine ovršenika (52/3. OZ 05).

Treba uzeti da bi namirenje ovrhovoditelja u provedenom ovršnom postupku bilo objektivno protupravno ako bi se pokazalo da su opozicijski i/ili opugnacijski razlozi na koje se ovršenik pozivao postojali, da je dakle njegov opozicijski odnosno opugnacijski tužbeni zahtjev bio osnovan.

4.12. Parnica za naknadu štete

Ovršenik bi svoje pravo na naknadu štete koju je pretrpio zato što je protiv njega provedena nedopuštena ovrha mogao ostvarivati i u posebnoj parnici (zbog stjecanja bez osnove) (arg. ex 58/4. OZ 05; 1111. ZOO 05).

4.13. Izvanredna žalba protiv drugostupanjskoga rješenja o ovrsi

Izložena pravila o izvanrednoj žalbi trebalo bi primijeniti i u slučaju u kojemu je rješenje o ovrsi donio tek sud drugoga stupnja u povodu žalbe protiv rješenja suda prvog stupnja (kojim je, npr., odbijen ovršni zahtjev). O izvanrednoj žalbi protiv takvoga rješenja o ovrsi odlučivao bi prvostupanjski sud i tek u povodu žalbe protiv njegove možebitne odluke sud drugoga stupnja.

5. ZAKLJUČNE NAPOMENE

Novelom 2003. sustav i općenito uređenje pravnih lijekova u ovršnom postupku bio je ozbiljno okrnjen, destabiliziran i u

svom značajnom dijelu doveden u protuustavno stanje.127

Reforma reforme ovršnoga prava provedena Novelom 2005., koja sustavno i sadržajno predstavlja u velikoj mjeri povratak na uređenje prije Novele 2003., bitno je otklonila nedostatke te novele. Novelom 2005. sustav pravnih lijekova nije samo unaprijeđen, pojednostavljen i funkcionaliziran, većsu otklonjena i neka rješenja u čiju se ustavnost moglo ozbiljno posumnjati. Može se reći da je novim uređenjem, iako ni ono nije imuno od određenih primjedaba, postignuta razumna ravnoteža između potrebe da se sprječi dilatorno-ometajući učinak pravnih lijekova na provedbu ovrhe i ostvarenje tražbine ovrhovoditelja, s jedne strane, i zahtjeva da se i ovršeniku treba osigurati pravo da utemljenost svojih prigovora protiv ovrhe dokazuje na isti način na koji ovrhovoditelj može dokazati postojanje svoje tražbine i legitimacije te da spriječi provedbu nedopuštene ovrhe protiv sebe, s druge strane.

4. PITANJA I PRIJEDLOZI ODGOVORA TRGOVAČKIH SUDOVA S PRIJEDLOZIMA ODGOVORA RADNIH GRUPA VISOKOG

TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE 4.1. ZAKON O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA I SUDSKI REGISTAR

Pitanja i prijedloge odgovora trgovačkih sudova iz područja Zakona o trgovačkim društvima i sudskog registra obradila je radna grupa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, suci: mr. sc. Josip Kos, mr. sc. Bariša Gašpar, Vesna Buljan, te viši sudski savjetnici mr. sc. Ante Milinovići Vanda Franjić.

Pitanje: 1.

Odredbom čl. 299 st. 1. t. 2. Ovršnog zakona predviđeno je da se radi osiguranja nenovčanih tražbina može odrediti privremena mjera zabranom otuđenja i opterećenja dionica, udjela ili poslovnog udjela na koje je upravljena tražbina, uz zabilježbu zabrane u knjigu dionica, udjela ili poslovnih udjela, a po potrebi i u sudskom upisniku, zabrana korištenja ili

raspolaganja pravima po osnovi takvih dionica, udjela ili poslovnih udjela, povjeravanje dionica, udjela ili poslovnih udjela na upravu trećoj osobi, postavljanje privremene uprave društvu.

Prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima (čl. 385 do 482 a) privremenom mjerom nije moguće uskratiti ili ograničiti zakonska ovlaštenja imateljima poslovnih udjela društava s ograničenom odgovornošću, koja iz tih udjela proizlaze dok god oni raspolažu s tim udjelima.

U kom slučaju bi došlo u obzir izdavanje privremene mjere zabranom korištenja ili raspolaganja pravima po osnovi takvih dionica, udjela ili poslovnih udjela, te postavljanje privremene uprave društvu, s obzirom na ovakve odredbe Zakona o trgovačkim društvima?

Može li se takva privremena mjera izdati kad je podnijeta tužba radi raskida ugovora o prodaji poslovnih udjela?

Prijedlog odgovora:

Smatramo, da može u situaciji kad se ugovorne stranke ne mogu dogovoriti oko vođenja i upravljanja društvom, te zbog takve situacije opasnost da za društvo nastupi znatna šteta pa čak i da nastupe posljedice za otvaranje stečajnog postupka.

Odgovor VTSRH

Izraženo stajalište polazi od posve pogrešnog zaključka da se prema odredbama ZTDa128

ne mogu privremenom mjerom ograničiti prava koja proizlaze iz dionica odnosno poslovnih udjela, odnosno uskratiti ili ograničiti zakonska ovlaštenja imatelja dionica ili poslovnih udjela.

Navedeno stoga što ZTD ne sadrži takve odredbe, štoviše uređuje slučajeve kada su pojedina prava ograničena ili isključena, te što se po Ovršnom zakonu, radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha osiguranja, uključujući i zabrane otuđenja i opterećenja dionica, udjela i poslovnih udjela na koje je upravljena tražbina, uz zabilježbu zabrane u knjigu dionica (sada registar dionica),udjela ili poslovnih udjela, te na račun vrijednosnih papira u kompjuterskom sustavu SDA, a po potrebi i u sudski upisnik, kao i zabrane korištenja i raspolaganja pravima po osnovi takvih dionica, udjela ili poslovnih udjela, povjeravanje dionica, udjela ili poslovnih udjela trećoj osobi.

Kako lista privremenih mjera nije taksativno određena, za mjere koje su primjerice navedene ,bilo bi potrebno učiniti vjerojatnim da bi se upravo s njima u konkretnom slučaju postigla svrha osiguranja, odnosno uspostava određenog pravnog stanja.

Kada su u pitanju privremene mjere koje proizlaze iz statusnih trgovačkih odnosa, u pravilu je riječ o zabranama koje se uglavnom odnose na prijenos dionica, udjela ili poslovnih udjela, ali su dopuštene i zabrane raspolaganja ili korištenje prava iz dionica ,udjela ili poslovnih udjela ,koje se primjerice mogu odnositi na utvrđivanje prava glasa po ugovornoj ili nekoj drugoj osnovi, a uz određene pretpostavke moguće je povjeriti dionice, udjele ili poslovne udjele na upravu trećoj osobi, koja u tom slučaju, a prema stajalištu sudske prakse, može ostvarivati sva prava koja proizlaze iz dionica, udjela ili poslovnih udjela, pa i pravo glasa, koje tada ostvaruje za račun dioničara odnosno člana društva, te mora postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika.

Ovršnim zakonom predviđena je i mogućnost određivanja privremene mjere postavljanja privremene uprave društva, koja spada u mjere kojima se sud ovlašćuje da privremeno uredi sporni odnos među strankama ,ako je to nužno radi sprečavanja nastanka nenadoknadive štete ili teško nadoknadive štete, nasilja ili ako je iz drugih važnih razloga to potrebito radi osiguranja pravnog reda.

Otvaranje mogućnosti da bi se takva mjera mogla odrediti u slučaju konflikata unutar društva, otvara niz pitanja o kojima se valja određeno izjasniti.

To se u prvom redu tiče društava kapitala u kojima je u zakonu točno određen način imenovanja i opoziva imenovanja članova organa koji vode poslove društva i gdje se ,po stajalištu ovoga suda ,sudskim putem ne može, osim iznimnih slučajeva određenih zakonom, mijenjati članove organa društva.

Iznimni slučajevi određeni zakonom su propisani u člancima 245. stavak 1. i 2. ZTD (imenovanje člana uprave) i 423. stavak 6. ZTD (imenovanje privremenog upravitelja ).

Zbog toga smatramo da sud ne bi bio ovlašten postojeće članove organa društava kapitala zamijeniti drugima, koji bi u tom slučaju imali funkciju svojevrsnog zakonskog zastupnika umjesto imenovanih, pa ni određivanjem privremene mjere u postupku prisilnog ostvarenja nenovčane tražbine.

Takva bi se mjera eventualno mogla odrediti u društvima osoba (ortaštvu, javnom trgovačkom društvu, komanditnom društvu) u kojima po zakonu poslove vode njihovi članovi ,a kako ta društva nemaju organe upravljanja to ne bi bilo protivno temeljima društava osoba.

Posebno napominjemo da su u pravnoj literaturi izražena i drugačija stajališta koja polaze od dvaju osnovnih elemenata i to od okolnosti da je Ovršnim zakonom izrijekom predviđena mogućnost određivanja privremene mjere postavljanja privremene uprave te okolnost da nesređeno stanje u gospodarstvu, te ozbiljnost konflikata koji se događaju

u praksi, opravdavaju određivanje takve mjere u svim društvima, s time da bi takvu mjeru trebalo sasvim iznimno odrediti te ako su za to ispunjene određene zakonske pretpostavke. Kod toga bi funkcija privremene uprave bila vremenski ograničena, dotle dok se iznova u okviru društva ne uspostavi pravni red odnosno dok ne profunkcioniraju njegova legitimna tijela.

Iz razloga koji su naprijed navedeni, a polaze od iznimaka kada je po ZTD dopuštena sudska intervencija, prijedlog odgovora nije prihvaćen.

Isto tako treba podsjetiti da u parnici, u kojoj tužitelj zahtjeva da sud svojom odlukom utvrdi da je ugovor o prodaji poslovnih udjela raskinut, privremena mjera nije dopuštena jer se radi o parnici sj deklaratornim tužbenim zahtjevom.

Pitanje: 2.

Člankom 363. stavak. 2. Zakona o trgovačkim društvima određeno je da kada tužbu za pobijanje odluke glavne skupštine podiže dioničar društva, tužba se podiže protiv društva a društvo zastupaju uprava i nadzorni odbor. Da li navedena odredba znači da punomoćkoju dobiva odvjetnik u parnici za zastupanje društva, mora biti dana i potpisana i od strane uprave, i od strane nadzornog odbora društva, ili je valjana i punomoć odvjetnika dana samo od strane uprave društva (koja zastupa društvo po zakonu), dakle, da li se u ovom slučaju radi o dužnosti nadzornog odbora da zastupa društvo zajedno s upravom, ili se radi samo o ovlaštenju li nadzornog odbora da zastupa društvo s upravom?

Mišljenje je da čl. 363. st. 2. ZTD-a određuje samo ovlaštenje nadzornog odbora da zastupa društvo s upravom u slučaju kada tužbu protiv društva podiže dioničar, dakle, da se ne radi o dužnosti nadzornog odbora da zastupa društvo s upravom u takvom parničnom postupku.

Odgovor VTSRH Prema odredbi članka 363. stavak 2. ZTD-a ako je podnesena tužba za pobijanje odluke glavne skupštine društvo

zastupaju uprava i nadzorni odbor; identično i u slučaju ako je podnesena tužba radi utvrđenja ništavosti odluke glavne skupštine (članak 357. stavak 2. ZTD-a). Prema tomu, dužnost je nadzornog odbora da zajedno s upravom zastupa društvo, a ne samo njegovo ovlaštenje kako to u prijedlogu odgovora smatra prvostupanjski sud.

Drugo je pitanje kako nadzorni odbor daje punomoć odvjetniku za zastupanje društva u toj parnici. Punomoć za zastupanje odvjetniku u ime nadzornog odbora potpisuje predsjednik nadzornog odbora, a u ime uprave predsjednik uprave ako uprava ima više članova odnosno član uprave ako uprava ima samo jednog člana.

Napominjemo da je u praksi moguće predvidjeti da nadzorni odbor opunomoći jednog odvjetnika za zastupanje, a uprava drugog odvjetnika, što ne utječe na valjanost dodijeljenih punomoći, ali u takvoj situaciji pred sudom društvo moraju zastupati oba odvjetnika.

Pitanje: 3.

Člankom 71. Zakona o sudskom registru (NN br. 1/95 57/96 45/99 i 54/05) propisano je slijedeće:

Članak 71.

(1) Registarski sud će po službenoj dužnosti ili na zahtjev ovlaštene osobe brisati upis:

1. ako je obavljen bez podnošenja propisane prijave ili isprave koja se po zakonu mora-la priložiti prijavi, te ako podnesena prijava ili isprava ne sadrži podatke čiji se upis prijavom traži,

2. u drugim slučajevima kada nije bio dopušten ili je kasnije postao neosnovan.

� (2) Osoba koja ima pravni interes može podnijeti registarskom sudu zahtjev za brisanje upisa iz stavka 1. ovoga članka u roku od 15 dana od dana saznanja za upis, a najkasnije u roku od 60 dana od dana kasnije objave upisa u «Narodnim novinama». � (3) Registarski sud može pokrenuti postupak za brisanje obavljenog upisa iz stavka 1. ovoga članka najkasnije u roku od tri godine od dana upisa, odnosno u roku od pet godina od dana upisa u slučajevima iz članka 45 a. i 46. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

Postavlja se pitanje na koji način primijeniti navedeni rok od 5 godina za brisanje upisa, ako je pretvorba u sudski registar upisana 1996. godine, a odluka skupštine iz 1996. godine o pretvorbi (kao i sve kasnije odluke skupštine) proglašena ništavom 9 godina poslije, budući da je rok od maksimalnih 5 godina od dana upisa protekao?

Prijedlog odgovora: Ukoliko je 9 godina nakon datuma upisa u sudski registar proglašena ništavom odluka skupštine, registarski sud neće po

službenoj dužnosti ili na zahtjev ovlaštene osobe brisati upis, budući da su protekli zakonski rokovi iz članka 71. st. 2 i st. 3 Zakona o sudskom registru.

Osoba koja ima pravni interes mogla je koristiti pravno sredstvo iz čl. 77. Zakona o sudskom registru i podići tužbu za utvrđenje ništavosti upisa, budući da se navedena tužba podnosi u roku od 30 dana od dana kada je tužitelj saznao za razloge ništavosti (npr. poništeno rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o davanju suglasnosti na pretvorbu), ali ne nakon proteka roka od tri godine od dana upisa, odnosno u roku od pet godina od dana upisa u slučajevima iz čl. 45a i 46. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, a u skladu s čl. 77. st. 2. i st. 3. Zakona o sudskom registru

Odgovor VTSRH Članak 71. ZSR129

je ispravno citiran, ali se odgovor ne može prihvatiti. Prije svega treba kazati da

u ovom slučaju nije moguće odgovoriti na pitanje, kako to jednostrano čini Trgovački sud u Osijeku, argumentirajući svoje stajalište obrazlaganjem postupka brisanja koji provodi registarski sud kada postupa po prijedlogu ovlaštene osobe i po službenoj dužnosti .

Naime, prema pravilu iz članka 356. Zakona o trgovačkim društvima propisan je rok u kojem se može pozivati na ništavost od upisa odluke u sudski registar , ali je isto tako propisano da se taj rok produžuje sve dok se o tužbi pravomoćno ne odluči ili dok se spor konačno ne riješi na neki drugi način.

Prema tome okolnost što je nakon 9 godina odluka u sudskom postupku proglašena ništavnom treba u postupku brisanja razmotriti u skladu s pravilom iz članka 356 ZTD , u koliko se ovaj uopće u konkretnom slučaju primjenjuje, jer nema podataka je li subjekt bio usklađen s ZTD-om.

Pitanje: 4.

Člankom 55 Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 121/03) propisano je da ravnatelja zdravstvene ustanove imenuje i razrješuje upravno vijeće, te za razliku od Zakona o trgovačkim društvima koji određuje da član nadzornog odbora ne može biti član uprave društva, navedeni zakon ne ograničava člana upravnog vijeća da istovremeno bude i ravnatelj ustanove. Budući da se Zakon o trgovačkim društvima ne primjenjuje na ustanove (osim iznimno pri likvidaciji ustanove i sl.), postavlja se pitanje da li dopustiti da predsjednik upravnog vijeća i ravnatelj ustanove bude ista osoba?

Prijedlog odgovora:

Iako Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, a niti Zakonom o ustanovama nije propisano navedeno ograničenje, mišljenja sam da

predsjednik upravnog vijeća ne može biti i ravnatelj ustanove, stoga što u smislu čl. 53 Zakona o zdravstvenoj zaštiti upravno

vijeće nadzire rad ravnatelja, te ga također i imenuje, u skladu s čl. 55 citiranog zakona.

Zapravo, radi se o klasičnom primjeru nespojivosti istodobnog članstva u upravnom vijeću i upravi ustanove, budući da po

samoj prirodi stvari, iako to zakonom nije izričito zabranjeno, ne može ista osoba voditi poslove i sama nadzirati svoje poslovanje.

Odgovor VTSRH Prije svega ovdje nema analogne primjene Zakona o trgovačkim društvima glede nespojivosti istodobnog članstva u

upravi i nadzornom odboru društva budući da se radi o ustanovi čiji je ustroj propisan Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Navedenim zakonom propisan je djelokrug rada uprave i upravnog vijeća pa je nespojivo istodobno članstvo u ta dva tijela.

Pitanje: 5.

Člankom 35.a Zakona o sudskom registru propisano je da se za zadruge upisuje i ukupni iznos članskih uloga, no istim zakonom nije propisano da se u sudski registar upisuju sva povećanja ili smanjenja ukupnog iznosa članskih uloga, kao što je to primjerice člankom 31. stavkom 2. Zakona o sudskom registru propisano za društva kapitala. Također, Zakonom o zadrugama (NN 36/95, 67/01 i 12/02) nije određen način provedbe smanjenja, odnosno povećanja ukupnog iznosa članskih uloga zadrugara, a pogotovo zaštite vjerovnika, budući da zadrugari u smislu čl. 22 st. 2 Zakona o zadrugama najčešće odgovaraju do visine svojih članskih uloga. Postavlja se pitanje da li dopustiti upis u sudski registar smanjenja ili povećanja ukupnog iznosa članskih uloga zadrugara, a ako da, na koji način i prema kojim odredbama, budući da Zakonom o zadrugama to nije određeno.

Također, vezano za zadruge postavlja se pitanje da li je, (ukoliko je to pravilima zadruge dozvoljeno), dopušteno stjecanje vlastitih temeljnih uloga zadruge pri primjerice isključenju zadrugara ili pri prijenosu članskih uloga.

Prijedlog odgovora:

Zakon o trgovačkim društvima se osim zakonom propisanim slučajevima ne primjenjuje na zadruge, te za razliku od društava kapitala zadruge ne bi mogle stjecati vlastite temeljne uloge.

Odgovor VTSRH Prema odredbi članka 1. Zakona o zadrugama zadruga je dobrovoljno udruženje zadrugara u kojem svaki član

sudjeluje neposredno i koje zajedničkim poslovanjem po načelu uzajamne pomoći unapređuje i zaštićuje svoj gospodarski i drugi profesionalni in-teres, u cilju ostvarenja svoje osobne i zajedničke dobiti ili drugih interesa zadrugara u skladu sa zakonom i pravilima zadruge.

Navedeno ukazuje da se ustroj zadruge i članska prava ne mogu uspoređivati s pravima u društvima ustrojenim po ZTD, pa je utoliko svaka analogija sa ZTD, osim odredbi o tvrtki zadruge i likvidaciji zadruge koja se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o likvidaciji za javna trgovačka društva, isključena.

Iz tih su razloga drugačiji podaci koji se upisuju u glavnu knjigu sudskoga registra prema članku 35. a Zakona o sudskom registru.

U sudski registar se upisuju podaci o ukupnom iznosu članskih uloga, ali ne i povećanje odnosno smanjenje tih uloga, što je i onako jedino relevantno za pravni promet s obzirom na pravnu prirodu članskih uloga i prava koja se iz njega ostvaruju.

Zato se u sudski registar ne može dopustiti upis koji po zakonu nije registarski podatak kao što je povećanja i smanjenja članskih uloga.

Pitanje: 6.

Prema odredbi članka 6 st. 2 i čl. 34 Zakona o bankama (NN 84/02) propisano je da banka i podružnica strane banke, osim bankovnih usluga, može pružati i ostale financijske usluge iz stavka 2 istoga članka, ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga, dok je člankom 6 st. 2 cit. Zakona određeno da su ostale financijske usluge između ostalih i po-slovi factoringa, forfaitinga, financijskog najma (leasing) i sl.

Člankom 34 Zakona o bankama nadalje je propisano da ako banka osim bankarskih usluga namjerava pružiti i ostale financijske usluge, ona mora prije upisa odgovarajuće djelatnosti u sudski registar dobiti odobrenje Hrvatske narodne banke.

Također, člankom 34 st. 2 Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 52/00 i 118/ 03) propisano je da ako je za pojedine djelatnosti Zakonom propisano da se mogu obavljati samo na temelju suglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog tijela, upis te djelatnosti u sudski registar provest će se samo na temelju prethodne suglasnosti ili dozvole toga nadležnog tijela.

U vezi naprijed navedenih odredbi, postavlja se pitanje da li ostale pravne osobe (npr. zadruge d.o.o.) mogu bez prethodnog odobrenja Hrvatske narodne banke upisati u sudski registar djelatnosti factoringa, forfaitinga i financijskog najma (leasinga) budući da banke i podružnice stranih banaka mogu pružati usluge factoringa i forfaitinga tek ako dobiju odobrenje Hrvatske narodne banke.

Mišljenja sam da ukoliko bi druge pravne osobe mogle navedene djelatnosti upisati bez prethodnog odobrenja Hrvatske narodne banke, banke i podružnice stranih banaka bi pribavljanjem navedenog odobrenja propisanog čl. 6 st. 2 Zakona o bankama bile stavljene u nepovoljniji položaj od ostalih pravnih osoba koje bi obavljale navedene djelatnosti bez ikakvog prethodnog odobrenja. Imajući u vidu da u bankama postoje formirani timovi visoko kvalificiranih stručnjaka za pružanje bankovnih i financijskih usluga, te da i banke kao takve financijske institucije za obavljanje poslova factoringa i forfaitinga moraju pribaviti odobrenje Hrvatske narodne banke, upitno je kako će navedene djelatnosti obavljati npr. jedno malo društvo s ograničenom odgovornošću ili zadruge koje nemaju posebnog znanja i iskustva iz financijskog poslovanja, a niti odobrenje Hrvatske narodne banke, koje se inače traži ako takve poslove obavljaju banke i podružnice stranih banaka. Također, u vezi naprijed navedenoga ukoliko bi se navedene djelatnosti upisivale u sudski registar bez prethodnog odobrenja, banka koja npr. ne bi dobila zatraženo odobrenje od Hrvatske narodne banke za pružanje usluge factoringa, forfaitinga i ostalih financijskih usluga, mogla bi osnovati novo društvo s ograničenom odgovornošću, te kasnije nadopuniti predmet poslovanja novoga društva s navedenom djelatnošću bez ikakvog potrebnog odobrenja Hrvatske narodne banke za upis navedene djelatnosti, te tako zaobići smisao odredbe članka 6 i čl. 34 Zakona o bankama da je za obavljanje djelatnosti factoringa, forfaitinga, financijskog najma (leasing) i sl. potrebno prethodno odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje tih usluga.

Odgovor VTSRH ZTD propisuje način utvrđivanja predmeta poslovanja, upis predmeta poslovanja u sudski registar i učinak upisa. Predmet poslovanja trgovačkog društva upisuje se u sudski registar s naznakom djelatnosti koje ga čine, što se

utvrđuje izjavom ili društvenim ugovorom, odnosno statutom trgovačkog društva. Smisao odredaba kojima se uređuje predmet poslovanja i upis predmeta poslovanja odnosno djelatnosti u sudski

registar je da se u trgovačkom društvu može obavljati svaka dopuštena djelatnost i u sudski registar upisati naznaka takve djelatnosti na temelju općih akata subjekta upisa, dok su iznimke kada je za obavljanje pojedine djelatnosti potrebna prethodna suglasnost, odobrenje ili drugi akt nadležnog tijela propisane posebnim zakonima.

Na tom su tragu i svi propisi kojima je uređena djelatnost i u pravilu kod upisa nema ograničenja, već se stanovita

ograničenja odnose na početak rada i to uglavnom na uvjete koje određeni subjekt mora ispunjavati da bi mogao obavljati određenu djelatnost.

Kada je riječ o obavljanju djelatnosti faktoringa i fortfaitinga u članku 11. Zakona o deviznom poslovanju («Narodne novine» broj: 96/03) nisu propisana nikakva ograničenja niti davanje suglasnosti nadležnog tijela, ako se ne radi o bankama ili podružnica stranih banaka.

Međutim, kod banaka odnosno podružnica stranih banaka, upis faktoringa i fortaitinga se može provesti samo na temelju prethodnog odobrenja HNB, što je i logično obzirom da se i druge djelatnosti upisuju uz prethodnu suglasnost HNB, a tako je i propisano u članku 6. Zakona o bankama («Narodne novine» broj: 84/02).

Prema tome, registarski sudovi moraju provoditi upis navedenih djelatnosti za banke i podružnice stranih banaka samo na temelju prethodnog odobrenja, dok se upis kod ostalih subjekata provodi bez ograničenja .

Pitanje: 7.

Ako dioničko društvo odluči povećati temeljni kapital, da bi nove dionice upisao novi dioničar unosom prava (npr. Ministarstvo financija unosi prava potraživanja s osnova Ugovora o nagodbi) da li treba donijeti odluku i o isključenju prava prvenstva sukladno članku 308. st. 4 Zakona o trgovačkim društvima?

Prijedlog odgovora:

Ako nove dionice treba upisati samo jedan dioničar (bez obzira na to da li on praktički tek pristupa društvu) mora se uvijek

isključiti pravo prvenstva ostalih dioničara.

Vezano uz odredbe članka 307. st. 5 i članka 309. st. 3 Zakona o trgovačkim društvima -postavlja se pitanje koji su to slučajevi kad se primjenjuju propisi posebnog zakona kojim se uređuje izdavanje vrijednosnih papira a kada odredbe članka 309. st. 3 Zakona o trgovačkim društvima.

Umjesto primjerka svake upisnice i popisa upisnica potrebno je dostaviti primjerak obavijesti poslane komisiji za vrijednosne papire i potvrdu banke o priloženim uplaćenim sredstvima u slučajevima kad je obavezna izrada projekta po odredbi Zakona o tržištu vrijednosnih papira.

Odgovor VTSRH Pravo prvenstva upisa novih dionica može se potpuno ili djelomično isključiti ako je to prikladno ili potrebito da bi se

postigao cilj koji se želi postići povećanjem temeljnog kapitala i kada je to u interesu društva, pri čemu je posve nebitno o koliko je novih upisa i uplata riječ.

Kako se radi o posebno velikom zahvatu u članska prava, za isključenje prava prvenstva upisa dionica su propisani strogi uvjeti.

Zbog toga se predloženi odgovor ne može prihvatiti.

O prilozima koji se dostavljaju uz prijavu za upis povećanja temeljnog kapitala ulozima ,a kada se primjenjuju propisi iz Zakona o tržištu vrijednosnih papira, Trgovački sud u Osijeku je ispravno zaključio da se umjesto upisnica prilažu primjerci obavijesti poslani Komisiji za vrijednosne papire o broju i postotku uplaćenih dionica te osoba koje su uplatile i koje svote za te dionice, kao i potvrda banke u kojoj društvo ima račun za tekuće poslovanje o položenim uplaćenim sredstvima na posebnom računu (članak 309. stavak 3. točka 1. ZTD).

Pitanje: 8

ZAKON O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA – STEČAJNI ZAKON

Je li moguće provesti stečaj nad podružnicom inozemnog osnivača?

Prijedlog odgovora:

Postupak likvidacije i stečaja provodi se nad pravnim subjektom, trgovačkim društvom, pre-ma odredbama Zakona o

trgovačkim društvima i Stečajnog zakona.

Kako podružnica inozemnog osnivača nema svojstvo pravne osobe postavlja se pitanje da li se nad tom vrstom podružnice,

ukoliko je upisana u sudskom registru sukladno čl. 37 ZSR i 615 ZTD, kao glavna podružnica, može provoditi postupak

likvidacije ili stečaja.

S obzirom da je odredbom članka 618 st. 3 ZTD propisano da se uz prijavu sudu za brisanje podružnice prilaže odluka o

prestanku podružnice ili Rješenje Ministarstva o ukidanju podružnice, proizlazi da nema temelja provoditi postupak likvidacije. U prilog tome je i odredba članka 616 stavak 2 ZTD, po kojoj osnivač podružnice stječe prava i obveze.

Što se tiče stečajnog postupka, člankom 3 st. 1 Stečajnog Zakona propisano je da se stečaj može provesti nad pravnom osobom te nad imovinom dužnika pojedinca. Budući da podružnica nema svojstvo pravne osobe što decidirano propisuje članak 7 st. 3. ZTD u svezi s člankom 612 ZTD, niti predstavlja dužnika pojedinca, nema uporišta provoditi postupak stečaja.

Odgovor VTSRH

Točno je da podružnica nema svojstvo pravne osobe kao što to propisuje odredba članka 7. stavak 3. ZTD-a, a koji se odgovarajuće primjenjuje na podružnicu inozemnog osnivača ( članak 613 ZTD).

Međutim, kada je riječ o stečaju podružnice inozemnog osnivača , tada valja voditi računa o kolizijskim pravilima koja važe za provođenje međunarodnog stečaja (članak 302 Stečajnog zakona) i po kojima je sud RH nadležan za otvaranje i provođenje posebnog stečajnog postupka.

Postupak likvidacije provodi se po pravilima koja važe za pravnu osobu koja je osnivačpodružnice pa u koliko nema uvjeta za otvaranje posebnog stečajnog postupka, odnosno za prestanak rada podružnice po rješenju Ministarstva gospodarstva, podružnica prestaje podnošenjem odgovarajuće prijave uz koju se dostavlja i odluka o prestanku podružnice.

Zato se ne može prihvatiti predloženi odgovor.

Pitanje: 9.

Članak 425. ZTD-a govori o upisu u sudski registar promjena članova uprave kod društva s ograničenom odgovornošću i o upisu promjena u svezi s članovima uprave (npr, promjena opsega za zastupanje).

U stavku 2 tog članka ne navodi se, da je prijavi za upis promjena člana uprave potrebno priložiti i: “izjavu o prihvaćanju postavljenja danu pred javnim bilježnikom”.

Da li to znači da se; “izjava o prihvaćanju postavljenja dana pred javnim bilježnikom“ za člana uprave društva s ograničenom odgovornošću ne mora priložiti prijavi za upis promjene člana uprave, kao što se to prilaže prijavi za upis osnivanja društva s ograničenom odgovornošću?

Prijedlog odgovora:

Ne treba, jer to nije predviđeno navedenom odredbom ZTD-a, iako smo uvjerenja da je to ispušteno greškom zakonodavca.

Odgovor VTSRH

Registarski sud može tražiti samo isprave propisane zakonom, te ne može po vlastitom nahođenju tražiti druge isprave. Odredbom članka 425. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima nije predviđeno da se izjava o prihvaćanju postavljenja člana uprave dana pred javnim bilježnikom mora dostaviti sudu uz prijavu za upis promjene člana uprave. Prema tome, suglasno mišljenju prvostupanjskog suda smatramo da navedenu izjavu nije potrebno priložiti prijavi za upis promjene člana uprave.

Pitanje: 10.

U praksi je uočeno da članovi društva s ograničenom odgovornošću uplaćuju određene novčane iznose na račun društva upisujući kao svrhu plaćanja povećanje temeljnog kapitala, a da odluku o povećanju temeljenog kapitala donose tek nakon tako izvršenih uplata, npr. 6 mjeseci nakon izvršene uplate.

Da li je ovakav način povećanja temeljnog kapitala valjan?

Prijedlog odgovora:

Mišljenja smo da takav način povećanja temeljnog kapitala nije valjan, jer je u suprotnosti s čl. 457. Zakona o trgovačkim

društvima. Odluku o povećanju temeljnog kapitala treba donijeti prije izvršene uplate novčanog iznosa.

Trgovački sud u Šibeniku je u takvim slučajevima tražio reviziju povećanja temeljnog kapitala od ovlaštene revizorske tvrtke

i to povećanja temeljnog kapitala unosom temeljnog uloga u pravima, pa je nakon toga proveo upis povećanja temeljnog kapitala

u sudski registar.

Molimo za stav iz kojeg će se vidjeti da je Ii taj način rada pravilan ili ne.

Odgovor VTSRH

Takav način povećanja temeljnog kapitala nije valjan jer je u suprotnosti s čl. 457 ZTD-a iz kojeg proizlazi da se uplate uloga mogu obaviti nakon propisano donesene odluke o povećanju temeljnog kapitala ,a ako se radi o uplatama u novcu tada se one obavljaju na račun društva.

Međutim, nije jasno na kojoj zakonskoj osnovi je trgovački sud našao da je ovlašten u takvim slučajevima tražiti reviziju povećanja temeljnog kapitala od ovlaštene revizorske tvrtke i to povećanja temeljnog kapitala unosom temeljnog uloga u pravima, pa je nakon toga proveo upis povećanja temeljnog kapitala u sudski registar.

Pitanje: 11.

Tužiteljica koja nije član društva s ograničenom odgovornošću je bila supruga tuženika koji ima u temeljnom kapitalu, kao član društva s ograničenom odgovornošću određeni poslovni udjel. Nakon razvoda braka podnosi tužbu trgovačkom sudu da se utvrdi kako je tužiteljica suvlasnik u 1/2 dijela tog poslovnog udjela. Da li je trgovački sud nadležan u takvoj vrsti spora?

Prijedlog odgovora:

Trgovački sud nije nadležan, jer se ne radi o sporu iz čl. 34b. ZPP.

Odgovor VTSRH

Za taj spor nadležan je općinski sud budući da se radi o utvrđivanju bračne tečevine.

Pitanje: 12.

Javni bilježnik prilikom sastavljanja zapisnika sa glavne skupštine dioničkog društva odluke koje su donijete navodi na sljedeći način: “Odluka objavljena pod red. br.1. jednoglasno prihvaćena.”, dakle ne navodi uopće u zapisniku sadržaj te odluke, već obrazlaže to tim da je sadržaj odluke vidljiv iz objave u Narodnim novinama koji je sastavni dio zapisnika jer je zajedno sa zapisnikom i uvezan. No, čl. 286. st. 1. ZTD propisuje da svaka odluka glavne skupštine mora se navesti u zapisniku kojeg sastavlja javni bilježnik, pa stoga smatram da takav zapisnik nije uredan i trebalo bi ga poslati na popravak pozivajući se na čl. 109. st.1. ZPP, a u svezi čl. 20. st. 2. ZSR.

Odgovor VTSRH U slučaju kada zapisnik glavne skupštine sastavljen od strane javnog bilježnika nije uredan, jer ne sadržava odluku

glavne skupštine, registarski sud ne može ispitivati sadržaj zapisnika i postupiti na način propisan odredbom članka 109. Zakona o parničnom postupku, odnosno dostaviti zapisnik predlagatelju upisa na ispravak.

Ovo iz razloga jer se ne radi o nepotpunom i neurednom podnesku većo javnobilježničkoj ispravi koja je ujedno i javna isprava pa se njezin sadržaj može dovoditi u pitanje u za to predviđenom parničnom postupku.

Međutim, kada je riječ o takvom nedostatku zapisnika, sud bi trebao znati da se radi o razlogu za ništavost odluke glavne skupštine iz članka 355. točka 2. Zakona o trgovačkim društvima, na koji razlog pazi po službenoj dužnosti, te zahtjev za upis odbiti kao neosnovan.

Pitanje: 13.

U registarskom predmetu potrebno je dostaviti odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je odlučio povodom žalbe sudionika u postupku tom sudioniku u postupku, no on ima sjedište u Republici Njemačkoj, pa je potrebno dostavu izvršiti diplomatskim putem. Problem je što Ministarstvo pravosuđa, Uprava za međunarodnu pravnu pomoć, suradnju i ljudska prava temeljem Haške konvencije o građanskom postupku od 1. ožujka 1954. g. traži da se pridonese i prijevod odluke po ovlaštenom sudskom tumaču, a troškove prijevoda nema tko platiti. Ne postoji pravni osnov da se pozove subjekt upisa da prevede o svom trošku tu odluku, a nije realno za očekivati da će Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ili pak trgovački sud prevesti tu odluku o svom trošku. Što učiniti? Prilog dopis Ministarstva pravosuđa u konkretnom predmetu.

Odgovor VTSRH Odluka Visokog trgovačkog suda RH dostavlja se strankama putem prvostupanjskog suda. Ako se jednoj od stranaka dostava mora obaviti u inozemstvu, kao što je to u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja

mora sukladno odredbi članka 136. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 20. stavak 2. Zakona o sudskom registru odluku VTS RH dostaviti stranci u inozemstvo diplomatskim putem, a koja prema odredbi članka 3. Haške konvencije mora biti

sastavljena na jeziku države u kojoj se dostava treba obaviti. Naime, u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 146. stavak 2. ZPP-a u svezi članka 20. stavak

2. ZSR prema kojoj prilikom dostave prvog pismena sud će pozvati sudionika postupka da u primjerenom roku postavi punomoćnika za primanje pismena, jer je prvo pismeno koje se dostavlja sudioniku postupka drugostupanjska odluka.

Troškove prijevoda na jezik države u kojoj se dostava treba obaviti snosi prvostupanjski sud iz proračunskih sredstava suda. 4.2. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU

Pitanja i prijedloge odgovora trgovačkih sudova iz područja Zakona o parničnom postupku obradila je radna grupa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, suci: Zdravko Junačko, mr. sc. Lucija Čimić, te sudske savjetnice Renata Vugrinčić i Marija Bakula.

Pitanje: 14.

IZUZEĆE

Da li registarski sudac koji je odlučivao u registarskom predmetu u kojem je uz predlagatelja sudjelovao i sudionik u postupku koji se protivio tijekom postupka upisu po podnijetoj prijavi, može povodom prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad istim trgovačkim društvom biti stečajni sudac ili je to razlog za izuzeće, u smislu članka 71. stavak 5., odnosno 6. Zakona o parničnom postupku.

Bez obzira na ove odredbe ZPP-a o izuzeću, valja razmisliti o mogućnosti izuzeća i u izvanparničnim postupcima, primjerice kao u ovome slučaju, registarskom postupku, jer čim uz predlagatelja u postupku se javi sudionik u postupku sa svojim zahtjevom nastaje sporna situacija, te o tome čiji je zahtjev osnovan odlučuje sudac svojom odlukom, pa kada je izvjesno da će se i u stečajnom postupku pojaviti taj isti sudionik u postupku kao vjerovnik, nisam sigurna da se odredbe o izuzeću ne bi trebale primijeniti i na ovakve slučajeve.

Odgovor VTSRH Odredbe ZPP-a kojima je reguliran pravni institut izuzeća primjenjuju se u registarskim predmetima temeljem

odredbe članka 20. stavak 2. Zakona o sudskom registru. Isto tako, odredbe ZPP-a kojima je reguliran pravni institut izuzeća primjenjuju se i u drugim izvanparničnim

predmetima u kojima se ZPP supsidijarno primjenjuje.

Pitanje: 15.

ZASTUPANJE

Da li stranku koja je strana pravna osoba u sporu s međunarodnim elementom pred trgovačkim sudovima u RH može zastupati odvjetnik iz strane države koji nije upisan u Hrvatsku Odvjetničku komoru, primjerice iz Republike BIH?

Prijedlog odgovora:

Ne može, iz razloga što sukladno članka 47. Zakona o odvjetništvu odvjetnici upisani u odvjetničke komore drugih zemalja mogu zastupati stranku samo u postupku pred arbitražnim sudovima u pravnim stvarima s međunarodnim elementom.

Odgovor VTSRH Prihvaća se odgovor.

Pitanje: 16.

DOSTAVA PISMENA

Da li je dostava pismena stranci kao fizičkoj osobi putem HP-a uredna ako je HP vratila sudu pismeno 2 ili više puta s naznakom «obaviješten i nije tražio», sa adrese na kojoj stranka ima prijavljeno prebivalište?

Prijedlog odgovora:

Takva dostava je uredna iz razloga što se stranka na ostavljenu obavijest djelatnika HP-a nije javila radi preuzimanja

pismena, te se time smatra da je odbila preuzeti pismeno sukladno članku 144. ZPP-a.

Odgovor VTSRH Kada je pismeno upućeno stranci kao fizičkoj osobi vraćeno sudu s naznakom „obaviješten nije tražio“, radi se o

neiskazanoj dostavi, te se ne može uzeti da je dostava pismena uredna. Dostava se, primjerice, može izvršiti primjenom odredbe članka 133.a ZPP-a (povjeravanje dostave javnom bilježniku) ili putem sudskog dostavljača, suglasno odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 133. ZPP-a).

Pitanje: 17.

TROŠKOVI POSTUPKA

Da li punomoćnik – odvjetnik ima pravo na trošak izbivanja iz odvjetničkog ureda za vrijeme trajanja sudske rasprave?

Prijedlog odgovora:

Ne, budući da Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nije predviđena takva vrsta naknade.

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora.

Pitanje: 18.

Rješenjem suda neunovčena stečajna masa (nenaplaćene tražbine i parničnih postupaka koje je pokrenuo stečajni dužnik) sukladno članku 193.a i 193.b Stečajnog zakona ustupljena je u cijelosti Republici Hrvatskoj kao jedinom vjerovniku odnosno postala je vlasništvom Republike Hrvatske. Nakon toga Republika Hrvatska u parničnom postupku povuče tužbu smatrajući da nema svrhe voditi postupak. Da li je Republika Hrvatska dužna protivnoj strani naknaditi parnični trošak sukladno članku 158. stavak 1. Zakona o parničnom postupku?

Prijedlog odgovora:

Treba razlikovati da li se radi o situaciji kada je Republika Hrvatska izjavila da kao vjerovnik preuzima dio neunovčene

imovine dužnika, odnosno kada je pristala da joj se ustupe nenaplaćene tražbine od drugih vjerovnika, od situacije kada su

dijelovi neunovčen imovine dužnika (nenaplaćene tražbine) postale imovinom Republike Hrvatske, sukladno članku 193.b

stavak 2. Stečajnog zakona. U prvom slučaju bi Republika Hrvatska, nakon povlačenja tužbe trebala naknaditi tuženiku parnične

troškove, a u drugom slučaju ne.

Odgovor VTSRH Republika Hrvatska dužna je protivnoj stranci naknaditi parnični trošak i to temeljem odredbe članka 158. stavak 1.

ZPP-a, jer je povukla tužbu, a ne radi se o povlačenju tužbe nakon što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu.

Pitanje: 19.

Nakon donošenja rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave, ovršenik je podnio prigovor u kojem je naveo da je dug platio. U parničnom postupku nakon primitka poziva za ročište glavne rasprave, tuženik je podneskom izjavio da je dug platio i to u vremenu nakon stavljanja platnog naloga izvan snage i primitka poziva za ročište.

Tužitelj je nakon toga na ročištu povukao tužbu, a tuženik se protivio povlačenju tužbe i tražio je odricanje od tužbenog zahtjeva, te suviše toga i trošak postupka kako za podnesak tako i za zastupanje na ročištu, navodeći da je tužitelj bio dužan odmah po primitku uplate povući tužbu. Tko snosi troškove postupka u tom slučaju?

Prijedlog odgovora: Po našem mišljenju odluka o troškovima postupka treba se temeljiti na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom

postupku (“Narodne novine” broj 53/91; 91/92; 111/99; 88/01 i 117/03), pa je tužitelju u cijelosti priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi platnog naloga i odluke, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka za podnesak i zastupanje na ročištu neosnovan u cijelosti.

Naime. tuženik je dao povod za tužbu. jer dug nije podmirio o dospjelosti u odgovoru na tužbu - prigovoru protiv rješenja o

ovrsi osporio je tužbeni zahtjev, a zahtjevu tužitelja je udovoljio tek tijekom parničnog postupka, nastavljenog povodom njegovog prigovora na rješenje o ovrsi. Stoga nisu ispunjeni uvjeti iz članka 157. ZPP-a, budući je tuženik dao povod za tužbu, a tužbeni zahtjev priznao ispunjenjem obveze nakon primitka poziva za ročište glavne rasprave.

Prema članka 158. stavak 1. ZPP-a tuženik nema pravo na trošak postupka, jer je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tj. na prvom ročištu.

Odgovor VTSRH Tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka jer je tuženik taj trošak skrivio zakašnjelim plaćanjem.

Odluka o trošku postupka temeljit će se na odredbi članka 156. stavak 1. ZPP-a prema kojoj je, neovisno o ishodu parnice (odluci o glavnoj stvari) stranka dužna nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom, uz napomenu da je temeljem odredbe članka 158. stavak 1. ZPP-a tužitelj koji je povukao tužbu oslobođen dužnosti da nadoknadi protivnoj stranci trošak samo ako je tužbu povukao odmah nakon što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu.

Pitanje: 20.

PREKID POSTUPKA ILI OBUSTAVA POSTUPKA

Odgovor VTSRH

Članak 212. ZPP-a

Postupak se prekida:

1) kad stranka umre,2) kad stranka izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici,3) kad zakonski zastupnik

stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stran

ka nema punomoćnika u toj parnici, 4) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati odnosno kad nadležno tijelo

pravomoćno odluči o zabrani rada,

5) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka,

6) kad se stranka nađe na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.)

odsječeno od suda,

7) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu,

8) kad je to drugim zakonom određeno.

Članak 215.b ZPP-a

Postupak se obustavlja kad umre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koja ne prelaze na njezine nasljednike

odnosno pravne slijednike.

U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka sud će rješenje o obustavi postupka dostaviti protivnoj stranci te nasljednicima

odnosno pravnim slijednicima stranke nakon što oni budu utvrđeni. Sud će nasljednicima umrle stranke, na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti, postaviti privremenog zastupnika

kojemu će dostaviti rješenje o obustavi postupka, ako ocijeni da bi ostavinski postupak mogao duže trajati.

Rješenje o obustavi postupka zbog toga što je pravna osoba prestala postojati dostavit će se protivnoj stranci i njezinom pravnom slijedniku nakon što on bude utvrđen, a ako pravna osoba nema pravnoga slijednika, sud će, na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti, rješenje o obustavi postupka dostaviti državnom odvjetništvu.

Dok se postupak u povodu rješenja o obustavi pravomoćno ne završi, glede rokova za poduzimanje pravnih radnji te prava stranaka i suda da poduzimaju te radnje primijenit će se na odgovarajući način pravila o prekidu postupka, ako prethodnim odredbama ovoga članka nije drugačije propisano.

Slijedom citiranih odredaba ZPP-a, u svakom predmetu u kojem je stranka (tužitelj ili tuženik) bila pravna osoba koja je brisana iz sudskog registra, nastupio je prekid postupka temeljem odredbe članka 212. točka 4. ZPP-a, te će sud prekid postupka utvrditi rješenjem.

Odredba članka 215.b ZPP-a regulira izuzetak od primjene odredbe iz članka 212. točka 4. ZPP-a koji treba vrlo usko primjenjivati, odnosno po toj će odredbi sud donijeti rješenje samo u slučaju kada je umrla ili prestala postojati stranka u postupku o neprenosivim pravima. Primjerice, teče parnica pokrenuta tužbom na izvršenje ugovorne obveze iz ugovora o djelu kad je ugovorena obveza osobne naravi, a tuženik (izvođač djela) je umro tijekom postupka.

Pitanje: 21.

Parnični postupak u kojem je tuženik stečajni dužnik je prekinut.Tužba je bila podnijeta radi isplate, te predaje u posjed

nekretnine.U međuvremenu nad stečajnim dužnikom pravomoćno je otvoren i zaključen stečajni postu pak, jer stečajna masa nije dovoljna ni za namirenje troškova stečajnog postupka (temeljem članka 63. Stečajnog zakona). Privremeni stečajni upravitelj je u svom izvješću konstatirao da stečajni dužnik nema nekretnine.

Tužitelj u parničnom postupku predlaže nastavak postupka protiv stečajne mase. Međutim, stečajne mase nema.

Treba li u ovom slučaju parnični postupak obustaviti temeljem članka 215. Zakona o parničnom postupku ili postupak okončati na drugi način?

Prijedlog odgovora: Smatramo, da postupak treba obustaviti temeljem odredbe članka 215. Zakona o parničnom postupku.

Odgovor VTSRH Nastupio je ex lege (članak 212. točka 4. ZPP-a) prekid postupka. Postupak će se nastaviti ako i kada se ispune

pretpostavke propisane odredbom članka 215. ZPP-a i to protiv stečajne mase (ukoliko se pronađe imovina koja ulazi u stečajnu masu).

Pitanje: 22.

Kome će sud i kada dostaviti svoje rješenje o obustavi postupka zbog smrti jedne stranke u postupku, a koja nema punomoćnika u tom postupku?

Prijedlog odgovora:

Dostavit će ga putem oglasne ploče, jer se nasljednici stranke u trenutku donošenja rješenja o obustavi još ne znaju, a nakon što oni budu utvrđeni – dostavit će se nasljednicima.

Odgovor VTSRH

Rješenje o obustavi postupka dostavit će se nasljednicima umrle stranke nakon što oni budu utvrđeni (odredba članka 215.b stavak 2. ZPP-a), uz napomenu da kad sud ocijeni da bi ostavinski postupak mogao duže trajati ima mjesta postavljanju privremenog zastupnika temeljem odredbe članka 215.b stavak 3. ZPP-a.

Protivno je zakonu dostavu izvršiti putem oglasne ploče suda, budući bi po proteku žalbenog roka rješenje postalo pravomoćno.

Pitanje: 23.

Ako je tijekom parničnog postupka zaključen stečajni postupak te stečajni dužnik brisan iz sudskog registra, s obzirom da stečajni dužnik nema svog pravnog slijednika pitanje je hoće li parnični sud prekinuti parnični postupak po članku 212. točci 4. ZPP-a ili će ga obustaviti po članku 215.b ZPP-a?

Prijedlog odgovora:

Mišljenja smo da bi sud trebao utvrditi (deklarirati) da je parnični postupak prekinut.

Naime, u praksi će se pojaviti uglavnom 2 situacije.

U prvoj će stečajni dužnik biti tužitelj i zahtijevati, u pravilu, naplatu tražbina od svojih dužnika. Ako je po zaključenju stečajnog postupka subjekt brisan iz sudskog registra, po našem bi se mišljenju postupak trebao prekinuti bez obzira što pravni subjekt nema pravnog slijednika. Ovo stoga što bi stečajni upravitelj u ime i za račun stečajne mase trebao nastaviti postupak u ime i za račun stečajne mase jer prava stečajnog dužnika prelaze na stečajnu masu za stečajnog dužnika.

U drugoj situaciji će stečajni dužnik biti tuženik. U pravilu će se raditi o situacijama kad stečajni vjerovnici utvrđuju svoje tražbine koje su im osporene rješenjem o utvrđenim tražbinama. Ako je do brisanja pravnog subjekta došlo tijekom takvog parničnog postupka, postavlja se pitanje da li će se postupak prekinuti ili obustaviti. Mišljenja smo da bi se i u ovoj situaciji postupak trebao prekinuti bez obzira što se ne radi «o pravima koja prelaze na pravne slijednike». Naime, nakon obustave postupka nema nastavka postupka. Kad tražbina stečajnog vjerovnika ne bi bila utvrđena, to bi stečajne vjerovnike kojima su tražbine osporene pa tako i stečajnog suca te stečajnog upravitelja dovelo u situaciju da u slučaju naknadne diobe nemaju utvrđenu tražbinu tog vjerovnika. Zbog navedenog mislimo da bi se i u ovom slučaju parnični postupak trebalo prekinuti, a

nikako obustaviti.

Zanimaju nas primjeri koji se mogu susresti u praksi u kojima bi parnični sud trebao obustavit postupak na temelju članka 215.b ZPP-a.

Odgovor VTSRH

Prihvaća se predloženi odgovor.

Primjer obustave postupka :

� -teče parnica pokrenuta tužbom na izvršenje ugovorne obveze iz ugovora o djelu kad je ugovorena obveza osobne naravi, a tuženik (izvođač djela) je umro tijekom postupka, ili � -teče parnica radi naknade nematerijalne štete, a tužitelj (oštećeni) je umro tijekom postupka, dakle prije nego što pravomoćnom odlukom priznata naknada (članak 204. stavak 1. ZOO-a).

Pitanje: 24.

Rješenjem je utvrđeno da je postupak prekinut zbog toga što je nad strankom (tuženikom) otvoren stečajni postupak. Istim rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti kada stečajni upravitelj ili pravni slijednici pravne osobe tuženika preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.

Protivna strana ne traži nastavak postupka. ne označava pravilno („u stečaju”) drugu parničnu stranku, a stečajni upravitelj ili pravni slijednici (tuženika) „u stečaju“ ne izjavljuju da preuzimaju postupak.

Da li sud držati spis prekinut ili sam provocirati postupanja stranaka određivanjem nastavka postupka, pozivanjem na pravilno označenje parničnih stranaka i sl.?

Odgovor VTSRH

Spis „držati“ u prekidu.

Pitanje: 25.

Ako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj ili tuženik kao pravna osoba prestao postojati upisom brisanja u Registru trgovačkog suda zbog zaključenja stečajnog postupka uslijed nedostatnosti stečajne mase, te isti nema pravnog slijednika, da li prvostupanjski sud treba primijeniti odredbu iz članka 212. stavak 1. točka 4. ZPP-a i donijeti rješenje o prekidu postupka ili treba primijeniti odredbu iz članka 215.b stavak 1. ZPP-a te donijeti rješenje o obustavi postupka?

Prijedlog odgovora:U tom slučaju prvostupanjski sud će donijeti rješenje o obustavi postupka sukladno članku 215.b stavak 1. ZPP-a, jer se u slučaju donošenja rješenja o prekidu postupka, postupak se nikada ne bi mogao nastaviti zbog toga što pravna osoba koja je brisana u sudskom registru nema pravnog slijednika.

Odgovor VTSRH

Nastupio je ex lege (čl. 212. toč. 4. ZPP-a) prekid postupka. Postupak će se nastaviti ako i kada se ispune pretpostavke propisane odredbom članka 215. ZPP-a i to protiv stečajne mase (ukoliko se pronađe imovina koja ulazi u stečajnu masu).

Pitanje: 26.

Temeljem pravomoćnog rješenja kojim je zaključen stečajni postupak vođen nad stečajnim dužnikom, isti je brisan iz sudskog registra. Ali tim rješenjem određeno je da će stečajna masa stečajnog dužnika preuzeti postupke u svoju korist koji teku pred sudom.

Ako pred sudom teče parnica tužitelja - stečajnog dužnika koji je prestao postojati, o sporu radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe u zemljišne knjige, da li se postupak nastavlja po stečajnoj masi ili se postupak ima obustaviti jer se radi o pravima koja ne prelaze na pravne slijednike?

Prijedlog odgovora:

Mišljenja smo da stečajna masa nije pravni slijednik stečajnog dužnika, te da spor radi uknjižbe prava vlasništva spada u

prava koja ne prelaze na pravne slijednike pravne osobe koja je prestala postojati, radi čega se ne može nastaviti spor traženjem

uknjižbe prava vlasništva na pravnu osobu koja ne postoji, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Iz tih razloga smatramo da treba primijeniti odredbu članka 215.b stavak 1. i 4. Zakona o parničnom postupku.

Odgovor VTSRH

Postupak nastavlja stečajna masa zastupana po stečajnom upravitelju (vidi članak 199. stavak 4. Stečajnog zakona).

Pitanje: 27.

SUDSKI POSLOVNIK (članak 267. - evidencija predmeta u kojima je doneseno rješenje o prekidu postupka)

Kako će se evidentirati predmet u kojem je doneseno rješenje o prekidu postupka, a od stranke predložen nastavak prekinutog postupka?

Prijedlog odgovora:

Odredbama članka 267.stavak 4. Izmjene sudskog poslovnika (NN 67/01) je propisano da predmeti u kojima je doneseno

rješenje o prekidu postupka označit će se kao riješeni, nakon što rješenje o prekidu postupka postane pravomoćno, a predmeti u

kojima je postupak prekinut po posebnom zakonu stavit će se u popis(kalendar) na rok koji određuje sudac.

U slučajevima kad se radi o prekidu postupka iz članka 212. ZPP-a (stranka koja je pravna osoba prestane postojati i kad

nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka) ako se ne radi o trajnom prekidu na našem sudu se ne evidentiraju kao

riješeni predmeti, a ako su evidentirani u slučaju nastavka postupka predmet ne dobiva novi poslovni broj. Međutim, ima trgovačkih sudova koji upravo pozivajući se na odredbe članka 267. stavak

4. Izmjene sudskog poslovnika, nakon pravomoćnosti rješenja o prekidu postupka, ovaj predmet označavaju kao riješen, a u slučaju nastavka postupka predmet se evidentira kao novi poslovni broj po kojemu sud postupa.

Da bi se usuglasilo postupanje svih trgovačkih sudova u postupcima u kojima je doneseno pravomoćno rješenje o prekidu postupka, a stavljen je prijedlog za nastavljanje postupka, predlaže se da se na savjetovanju koje se planira održati zauzme stajalište o ovom pravnom pitanju.

Odgovor VTSRH

Temeljem Izmjena Sudskog poslovnika (Narodne novine 118/01 od 27. prosinca 2001. godine) predmeti u kojima je doneseno rješenje o prekidu postupka označavaju se kao riješeni, nakon što rješenje o prekidu postupka postane pravomoćno. Ukoliko se steknu pretpostavke za nastavak prekinutog postupka, a propisane odredbom članka 215. ZPP-a, postupak se nastavlja pod istim poslovnim brojem, budući da spomenuta odredba govori o nastavku postupka koji je prekinut iz razloga propisanih odredbom članka 212. ZPP-a.

Pitanje: 28.

MIROVANJE POSTUPKA

Ima li mirovanja postupka pred trgovačkim sudom u parnicama radi utvrđenja osporene tražbine zaposlenika stečajnog dužnika, koje prema odredbama članka 178. Stečajnog zakona imaju karakter radnih sporova ?

Prijedlog odgovora:

Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 117/03-u daljnjem tekstu ZID ZPP-a) je glavu XIII koja je do tada nosila naziv

«Postupak u privrednim sporovima» zamijenio nazivom »Postupak pred trgovačkim sudom».

U članku 499. stavak 2. ZPP-a je propisano da u postupku pred trgovačkim sudom neće se primjenjivati odredbe ovog

Zakona o mirovanju postupka, a u članku 489. ZPP-a je propisano da se pravila o postupku pred trgovačkim sudovima

primjenjuju u sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova osim u sporovima za koje je propisana posebna vrsta postupka.

Stajalište VTSRH o ovom pravnom pitanju je različito. Ima odluka koje zauzimaju stajalište kako se u konkretnom slučaju

radi o radnom sporu pa se imaju primijeniti opće odredbe ZPP-a, kao i posebne odredbe ZPP-a koje se odnose na poseban

postupak u radnim sporovima, a što znači da se i u ovim postupcima koji se vode pred trgovačkim sudom radi atrakcije

nadležnosti zbog stečaja stečajnog dužnika imaju primijeniti opće odredbe ZPP-a o mirovanju postupka iz članka 216. i članka

217. ZPP-a.

Također, ima odluka koje su zauzele stajalište da i ako se radi o radnom sporu u smislu odredbe članka 178. Stečajnog

zakona, ovaj postupak ima se provesti po pravilima koja se primjenjuju u sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova, dakle, da

u konkretnom slučaju nema uvjeta za mirovanje postupka u ovim parnicama.

U članku 433. ZPP-a propisano je da ako u ovoj glavi ne postoje posebne odredbe, u parnicama iz radnih odnosa

primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona, što u konkretnom slučaju znači i odredbe o mirovanju postupka iz članka 216. i

članka 217. ZPP-a.

Međutim, kako odredbe ZPP-a o postupcima u parnicama iz radnih sporova ništa posebno ne propisuju vezano za institut

mirovanja postupka, već se samo upućuje na primjenu ostalih odredbi ZPP-a, a koje odredbe se primjenjuju u svim drugim

postupcima pred sudom, osim u postupcima za koje su propisane posebne odredbe, kao što je i postupak pred trgovačkim sudom

u kojemu se neće primjenjivati odredbe ZPP-a o mirovanju postupka, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o postupku iz nadležnosti trgovačkih sudova, nema mjesta primjeni odredbi ZPP-a o mirovanju postupka.

Odgovor VTSRH U konkretnom slučaju radi o radnom sporu pa se imaju primijeniti opće odredbe ZPP a, kao i posebne odredbe ZPP-a koje se odnose na poseban postupak u radnim sporovima, a što znači da se i u ovim postupcima koji se vode pred trgovačkim sudom radi atrakcije nadležnosti zbog stečaja stečajnog dužnika imaju primijeniti opće odredbe ZPP-a o mirovanju postupka iz članka 216. i članka 217. ZPP-a.

Ovo stoga što je člankom 433. ZPP-a propisano da ako u toj glavi (Postupak u parnici iz radnog odnosa) ne postoje posebne odredbe, u parnicama iz radnih odnosa primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona, što u konkretnom slučaju znači i odredbe o mirovanju postupka iz članka 216. i članka 217. ZPP-a.

Pitanje: 29.

PRESUDA ZBOG IZOSTANKA – OBJAVA

Nakon što su se ispunile pretpostavke za donošenje presude zbog izostanka iz članka 332. stavak 1. ZPP u odnosu na jednog od tuženika sudac objavljuje na ročištu presudu zbog izostanka, no još tijekom ročišta, ali nakon ove objave, sudski službenik donosi podnesak kojim taj tuženik osporava tužbeni zahtjev, koji je zaprimljen ranije toga dana u sudu, ali nije odmah dostavljen u spis, da li da sudac jednostavno s obzirom na prispjelo osporavanje tužbenog zahtjeva nastavi s postupkom i u odnosu na tog tuženika ili da sačini pismeni opravak objavljene presude zbog izostanka.

U tom slučaju smatram da bi trebalo nastaviti s postupkom u odnosu na tog tuženika, unatočtome što je presuda zbog izostanka objavljena u smislu članka 334. stavak 1. ZPP, jer prema strankama presuda ima učinak tek od dana kad im je dostavljena, pa kako ta presuda neće biti dostavljena tom tuženiku, većće mu sud dostaviti drugu presudu kojom će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ova presuda zbog izostanka bila bi nepostojeća presuda.

Odgovor VTSRH Nakon što objavi presudu zbog izostanka, sud je njome vezan temeljem odredbe članka 334. stavak 1. ZPP-a, te je dužan izraditi pisani otpravak presude i otpremiti ga strankama. U konkretnom slučaju tuženik koji je pravovremeno osporio tužbeni zahtjev moći će žalbom pobijati zakonitost presude zbog izostanka.

Pitanje: 30.

IZREKA PRESUDE KOJOM SE ODLUČUJE O PLATNOM NALOGU IZ RJEŠENJA O OVRSI TEMELJEM VJERODOSTOJNE ISPRAVE

Odgovor VTSRH Nakon što je po prigovoru ovršenika rješenje o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave stavljeno izvan snage u dijelu u

kojem je određena ovrha, te je nastavljen parnični postupak kao po prigovoru protiv platnoga naloga, a sud utvrdi da je tužbeni zahtjev osnovan, izreka presude kojom se tužbeni zahtjev usvaja treba glasiti: Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u …. broj Ovrv-…. od …. godine.

Ukoliko sud utvrdi da tužbeni zahtjev nije osnovan, izreka presude treba glasiti: Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u …. broj Ovrv-…. od …. godine te se tužbeni zahtjev odbija.

Pitanje: 31.

Nakon što je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u povodu prigovora ovršenika, te je nastavljen parnični postupak, da li izreka presude kojom sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja treba glasiti:

a) «Tuženik je dužan tužitelju platiti ...» ili b) «Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda broj...»

Prijedlog odgovora:Izreka presude treba glasiti kao pod «a».Pitanje: U slučaju da izreka presude treba glasiti kao pod «b», a

prvostupanjski sud donese

presudu kao pod «a», da li je to bitna povrede odredaba ZPP-a?

Odgovor VTSRH

Izreka presude treba glasiti kao pod „b“.

Pitanje: 32.

Kako treba glasiti izreka presude u parničnom postupku koji je nastavljen nakon stavljanja izvan snage rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je određena ovrha?

Prijedlog odgovora:

Odredbama članka 54. stavak 2. Ovršnog zakona je propisano da ako se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave

pobija u cijelosti ili samo u dijelu kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, sud kojemu je prigovor podnesen stavit će

izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinut će provedene radnje, a postupak će se nastaviti kao u

povodu prigovora protiv platnog naloga.

Odredbama članka 451. stavak 3. ZPP-a (posebne odredbe o izdavanju platnog naloga) je propisano da u odluci o glavnoj

stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida.

Pozivajući se na naprijed navedenu odredbu ZPP-a ima stajališta VTSRH izraženih u odlukama kako izreka presude u ovim

postupcima može glasiti samo da se održava na snazi ili ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne

isprave, dok da svako drugo navođenje u izreci presude zapravo predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Međutim, kako u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a koja odluka u sebi sadržava i presumirani platni nalog i

rješenje o ovrsi kojim se dopušta predložena ovrha, pri tome da se posebno ne navodi odluka o platnom nalogu iz rješenja o ovrsi

na temelju vjerodostojne isprave, mišljenja smo kako je ispravna i izreka presude u ovim postupcima na način da se održava na

snazi ili ukida rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je ovršeniku naloženo namirenje tražbine

ovrhovoditelja.

Navedeno pravno stajalište izraženo je i u izboru odluka Vrhovnog suda RH za 2002.godinu, a koja odluka se dostavlja u

prilogu ovog dopisa.

Odgovor VTSRH Citiranje sadržaja platnog naloga (glavnica i kamate) iz rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave nije bitna

povreda odredaba parničnog postupka.

Pitanje: 33.

Prema odredbi članku 451. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine” broj: 53/91; 91/92; 111/99; 88/01 i 117/03), u odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida.

Kako treba glasiti izreka odluke kad se platni nalog ukida?

Prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (ZPP sa sudskom praksom - dr. sc. Ivo Grbin - izdanje Organizator

Zagreb, 2004. godina), kad sud ukine platni nalog zato što smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, u izreci svoje odluke mora

navesti da se tužbeni zahtjev odbija (VS, II Rev 93/89 od 27. veljače 1990. - PSP. 50/144).

Taj stav iskazan je i u jednoj odluci VTSRH, povodom kuje je prvostupanjskom sudu naloženo donošenje dopunske presude,

nakon čega Trgovački sud u Šibeniku kada ukida platni nalog zbog neosnovanosti tužbenog zahtjeva, u izreci odluke pored

ukidanja platnog naloga, navodi i da se tužbeni zahtjev odbija.

Odgovor VTSRH Ukoliko sud utvrdi da tužbeni zahtjev nije osnovan, izreka presude treba glasiti: Ukida

se platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u …. broj Ovrv-…. od …. godine te se tužbeni zahtjev odbija.

Pitanje: 34.

IZVANREDNI PRAVNI LIJEK – REVIZIJA

Članak 390. ZPP-a (postupak suda povodom izjavljene revizije)

Kakvo je postupanje suda prvog stupnja kada je protiv djelomično pravomoćne presude izjavljena revizija a ista presuda povodom žalbe je djelomično ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje?

Prijedlog odgovora: Odredbama članka 390. stavak 3. ZPP-a je propisano da nakon primitka odgovora na reviziju, odnosno nakon proteka roka

za odgovor na reviziju sudac pojedinac prvostupanjskog suda uputit će reviziju i odgovor na reviziju ako je podnesen, sa svim spisima izravno revizijskom sudu.

Iz naprijed navedene zakonske odredbe za utvrditi je kako nema posebnih odredbi ZPP-a o postupanju suda prvog stupnja kod djelomične pravomoćnosti presude protiv koje je izjavljena revizija, dok je ista presuda djelomično ukinuta povodom žalbe i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Međutim, kako odredbe ZPP-a o postupanju suda prvog stupnja povodom žalbe-revizije ne propisuju mogućnost umnožavanja spisa radi donošenja odluke povodom izjavljene žalbe-revizije, kao što je slučaj kada se odlučuje o pravnim lijekovima u kojima se primjenjuju odredbe Ovršnog zakona i Stečajnog zakona, mišljenja smo da sud prvog stupnja u ovom slučajevima faktični zastane s postupkom dok Vrhovni sud RH ne odluči povodom izjavljene revizije u dijelu pravomoćne presude.

Odgovor VTSRH

U takvom slučaju prvostupanjski sud treba dostaviti spis Vrhovnom sudu Republike Hrvatske radi donošenja odluke povodom izjavljene revizije sukladno odredbi članka 390. ZPP-a.

Pitanje: 35.

ZAKONSKA TERMINOLOGIJA

U upotrebi zakonske terminologije, u odlukama suda nije jasno koju terminologiju primijeniti, jer se u zakonima navode različiti termini za suštinski istu stvar. Tako npr. Zakon o parničnom postupku u članku 380. točka 1. govori o “nepravovremenoj” žalbi, dok Stečajni zakon u članku 176. stavak 5. govori o “nepravodobnoj” prijavi. Da li to znači da ovisno o vrsti postupka (parnični ili stečajni i dr.) imamo upotrijebiti termin predviđen konkretnim zakonom ili će doći do ujednačavanja zakonske terminologije.

Odgovor VTSRH Treba koristiti zakonsku terminologiju, pa se sukladno ZPP-u odbacuje nepravovremena žalba, a sukladno

Stečajnom zakonu odbacuje nepravodobna prijava tražbine. 4.3 STEČAJNI ZAKON

Pitanja i prijedloge odgovora trgovačkih sudova iz područja Stečajnog zakona obradila je radna grupa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, suci: Radojica Sremac, Mario Vukelić, Žarko Perić, te Nevenka Marković, predsjednica Trgovačkog suda u Zagrebu, i višasudska savjetnica Andrea Šulentić.

Pitanje: 36.

Navodi iz članka 97. Stečajnog zakona, ako stečajni vjerovnik tijekom posljednjih dana prije donošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga, sudskom ovrhom, ili sudskim osiguranjem stekne koje razlučno pravo na imovini dužnika koji ulazi u stečajnu masu, to pravo otvaranjem stečajnog postupka prestaje.

Pitanje glasi: Založno pravo stečeno dionicama u vlasništvu stečajnog dužnika upisano u navedenom roku kod Središnje depozitne agencije. Obzirom da založni vjerovnik ne pristaje dobrovoljno dati brisovno očitovanje radi brisanja upisa založnog prava, koji je s obzirom na gore navedene odredbe Stečajnog zakona prestao po sili zakona, na koji način se navedeni upis može brisati?

Odgovor VTSRH

Smatra se da je to tužba na utvrđenje ništavosti brisanja upisa. Međutim, ne treba ustati sa tužbom na utvrđenje ništavosti jer razlučno ili slično pravo na imovini dužnika koji ulazi

u stečajnu masu prestaje po sili zakona (članak 97. SZ), ali treba ustati brisovnom tužbom da se briše iz zemljišnih knjiga fiducija ili hipoteka.

Pitanje:37.

Da li radnik koji je tužio poslodavca zbog nezakonitog otkaza može nakon što je nad poslodavcem otvoren stečaj ostvariti kakva prava u stečajnom postupku, ako je propustio prijaviti svoju tražbinu u stečaju u propisanom roku, jer nije bio obaviješten o otvaranju stečaja nad poslodavcem?

Odgovor VTSRH Ne može, budući da je odredbom članka 176. stavak 4. Stečajnog zakona propisano da

će se prijave popisane nakon isteka roka za prijavu odbaciti. Međutim, to nije sasvim točno:

Prema propisu članka 173. stavak 2. Stečajnog zakona, stečajni upravitelj sastavit će popis svih tražbina zaposlenika i ranijih zaposlenika dužnika dospjelih do otvaranja stečaja i predočiti im na potpis prijavu njihovih tražbina u dva primjerka. Zaposlenici i raniji zaposlenici tada mogu prijaviti razliku svojih tražbina ako smatraju da popisom stečajnog upravitelja njihove tražbine nisu u cijelosti obuhvaćene. Ukoliko zaposlenici, odnosno raniji zaposlenici nisu prijavili razliku svojih tražbina na vrijeme, odnosno zakasnili su sa prijavom, tada će se tek primijeniti članka 176. stavak 4. Stečajnog zakona, i prijave odbaciti.

Pitanje: 38:

Rješenjem suda neunovčena stečajna masa nenaplaćene tražbine i parničnih postupaka koje je pokrenuo stečajni dužnik, sukladno članku 193a. i 193b. Stečajnog zakona ustupljena je u cijelosti Republici Hrvatskoj kao jedinom vjerovniku odnosno postala je vlasništvom Republike Hrvatske. Nakon toga, Republika Hrvatska u parničnom postupku povući će tužbu smatrajući da nema svrhe voditi postupak.

Da li je Republika Hrvatska dužna protivnoj stranci naknaditi parnični trošak sukladno članku 158. stavak 1. Zakona o parničnom postupku?

Odgovor VTSRH Treba razlikovati da li se radi o situaciji kada je Republika Hrvatska izjavila da kao vjerovnik preuzima dio nenovčane imovine dužnika, odnosno kada je pristala da joj se ustupe nenaplaćene tražbine od drugih vjerovnika, a situacije kada su dijelovi neunovčene imovine dužnika (nenaplaćene tražbine) postale imovinom Republike Hrvatske, sukladno članku 193b. stavak 2. Stečajnog zakona. U prvom slučaju bi Republika Hrvatska nakon povlačenja tužbe trebala naknaditi tuženiku parnične troškove, u drugom slučaju ne.

Propis članka 158. stavak 1. ZPP-a ističe onaj koji povuče tužbu, dužan je protivnoj strani naknaditi troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo odmah nakon udovoljavanja zahtjeva tuženika.

Pitanje: 39.

Stečajni dužnik je osnovan rješenjem Izvršnog vijeća Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koje je objavljeno u Službenom listu Narodne Republike Bosne i Hercegovine broj 7/58. Posljednji upis stečajnog dužnika u sudskom registru je glasio: OOUR Specijalna bolnica za dječje bolesti «Nemanja Vlatković» iz Cavtata, u sastavu RO Univerzitetski medicinski centar iz Sarajeva, BiH. Stečajni dužnik je od svog osnivanja bio upisan u trgovačkom registru hrvatskih sudova. Trgovački sud je nad stečajnim dužnikom otvorio stečajni postupak sukladno zadnjem upisu u sudskom registru. Rješenje o otvaranju stečajnog postupka potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu. Stečajni upravitelj je tijekom postupka unovčio dio imovine stečajnog dužnika i od tog iznosa djelomičnim diobama u cijelosti su namirene tražbine svih stečajnih vjerovnika, te je i nakon namirenja ostao višak novčanih sredstava. Priljev dodatnih novčanih sredstava i to u znatnom iznosu očekuje se i od prodaje preostale imovine stečajnog dužnika.

Odgovor VTSRH Odredbom članka 195. Stečajnog zakona («Narodne novine» broj 187/04), je predviđeno da ako se prije završne

diobe može u punoj visini namiriti tražbine svih stečajnih vjerovnika, stečajni upravitelj će svakoj osobi koja ima udjela u dužniku dati onaj dio viška na koji bi imala pravo u slučaju likvidacije izvan stečajnog postupka.

Odredbom članka 78. stavak 1. Zakona o ustanovama («Narodne novine» broj 76/93, 29/97 i 47/99), je predviđeno da sa danom stupanja na snagu tog Zakona društvene pravne osobe koje nisu organizirane kao društvena poduzeća, zadruge ili društvene organizacije, ako ispunjavaju uvjete iz članka 1. stavak 1. tog Zakona, te ako posebno zakonom nije ništa drugo određeno postaju javnim ustanovama. Odredbom stavka 2. istog članka osnivačustanova smatra se Republika Hrvatska. Članom 1. stavak 2. istog Zakona predviđeno je da se ustanove osnivaju za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, sporta, tjelesne kulture, tehničke kulture, skrbi o djeci, zdravstva, socijalne skrbi, skrbi o invalidima i druge djelatnosti ako se ne obavljaju radi stjecanja dobiti. Imajući u vidu činjenicu da je osnivač stečajnog dužnika Narodna Republika Bosna i Hercegovina, odnosno njezino tijelo, te poglavito navedene zakonske odredbe, smatra li se Republika Hrvatska, u smislu navedenih odredbi Zakona o ustanovama osnivačem stečajnog dužnika, te treba li stečajni upravitelj u smislu odredbe članka 195. Stečajnog zakona u Republici Hrvatskoj dati višak sredstava ostvarenih prodajom imovine stečajnog dužnika radi namirenja svih stečajnih vjerovnika u punom iznosu?

Smatramo da treba, jer odredba članka 78. stavak 1. Zakona o ustanovama je jasna.

Pitanje: 40. U vrijeme otvaranja stečajnog postupka ispunjene su četiri pretpostavke za pravo na izbor stečajnog upravitelja iz članka

110. Stečajnog zakona i to:

-prednik stečajnog dužnika i treća osoba su sklopili dvostrano obvezni ugovor,

-ugovor je sklopljen prije otvaranja stečajnog postupka,

-u vrijeme otvaranja stečaja ni jedna ugovorna strana nije u cijelosti ispunila svoje ugovorne obveze iz osnovnog obveznog

ugovora, -stečajni postupak je otvoren.

Stečajni upravitelj je iskoristio to svoje pravo na izbor iz članka 110. Stečajnog zakona tako što je kupca nekretnina obavijestio da otkazuje ugovor o kupoprodaji nekretnine i odbija ispunjenje. U vrijeme otvaranja stečajnog postupka u zemljišnim knjigama je zabilježena plomba radi upisa predbilježbe ugovora o kupoprodaji. Rješenje o upisu predbilježbe ugovora nije doneseno niti provjereno u zemljišnim knjigama u vrijeme otvaranja stečajnog postupka.

Pitanje je, ima li stečajni upravitelj pravo na izbor iz članka 110. SZ-a, ako u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nije

izvršen upis predbilježbe prava vlasništva? S obzirom na dikciju odredbe članka 113. stavak 1. SZ-a, u slučaju da je stečajni upravitelj iskoristio navedeno pravo iz

naprijed navedenog članka, ima li druga strana pravni položaj vjerovnika stečajne mase glede svoje tražbine iz ugovora čije ispunjenje je stečajni upravitelj otklonio, a imajući u vidu naprijed navedenu činjenicu da je u trenutku otvaranja stečajnog postupka i izjave stečajnog upravitelja da otklanja ispunjenje predbilježba prava vlasništva nije bila upisana u zemljišnim knjigama, te činjenicu da je to pravo naknadno upisano u zemljišnim knjigama.

U slučaju da stečajni upravitelj zbog zabilježbe plombe radi upisa predbilježbe prava vlasništva na nekretninama stečajnog dužnika nije imao pravo na izbor iz članka 110. SZ-a, pitanje je, na koji način vjerovnik svoju tražbinu namiruje kao vjerovnik stečajne mase, odnosno kakvim zahtjevom ostvaruje to svoje pravo?

Odgovor VTSRH

Sudbina dvostrano obveznih ugovora koji u vrijeme otvaranja nisu ili nisu u potpunosti ispunjeni ovisi o volji stečajnih upravitelja (članka 110. SZ-a).

Stečajnom upravitelju pripada izbor da može u ime dužnika ispuniti ugovor, odnosno tražiti ispunjenje od druge strane, a može i odbiti ispunjenje ugovora. U slučaju da stečajni upravitelj odluči da će se ugovor ispuniti, tada je takav odnos izuzet iz stečajnog postupka. Izvršava se po svemu kako glasi. Druga ugovorna strana postaje vjerovnik stečajne mase i njegova se tražbina namiruje po pravilima iz članka 87. stavak 1. točka 3. SZ-a, a to su pravila koja vrijede za namirenje ostalih obveza stečajne mase. Druga ugovorna strana nema pravo zahtijevati ispunjenje ugovora, međutim, ukoliko stečajni upravitelj odbije ispunjenje, vjerovnik svoje tražbine zbog neispunjenja može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik. Drugoj strani ostaje samo mogućnost pozvati stečajnog upravitelja da se izjasni

� o svom pravu na izbor. Ako stečajni upravitelj u roku od 8 dana ne obavijesti preporučenim pismom tu stranu o tome namjerava li zatražiti ispunjenje ugovora, neće moći zatražiti ispunjenje. Time se stečajni upravitelj opredijelio na odustanak od ugovora. Međutim, stečajni upravitelj nema pravo izbora ako je makar jedna od ugovornih strana u cijelosti ispunila obveze iz ugovora. Tada bi dvostrano teretni ugovori zaključeni sa stečajnim dužnikom prije otvaranja stečajnog postupka ostali na snazi, s tim što stečajni upravitelj može odustati od tog ugovora, osim ako je koja ugovorna strana u cijelosti ispunila svoju obvezu. Dalje, ako je stečajni dužnik u cijelosti ispunio ugovornu obvezu, druga ugovorna strana ispunjava svoju ugovornu obvezu u svemu onako kako glasi. Druga ugovorna strana koja je ispunila svoju ugovornu obvezu u cijelosti, a stečajni dužnik nije mogao ostvarivati svoju tražbinu kao stečajni vjerovnik. Isto tako je moguće ako je druga strana svoju činidbu u vrijeme otvaranja stečajnog postupka djelomično već ispunila, a radi se

� o djeljivoj činidbi, ona će svoju tražbinu na protučinidbu koja odgovara njezinoj djelomice ispunjenoj činidbi moći ostvarivati kao stečajni vjerovnik. To je vidljivo iz članka 112. Stečajnog zakona koji glasi, ako je dugovana činidba djeljiva, te ako je druga strana svoju činidbu u vrijeme otvaranja stečajnog postupka djelomično ispunila, ona će svoju tražbinu na protučinidbu koja odgovara njenoj djelomice ispunjenoj činidbi moći ostvarivati kao stečajni vjerovnik, čak i ako stečajni upravitelj zatraži ispunjenje preostalog dijela činidbe. Druga strana nema pravo zbog neispunjenja svoje tražbine na protučinidbu iz stečajne mase tražiti povrat onoga što je djelomičnim ispunjenjem njene činidbe prije otvaranja stečajnog postupka prešlo u imovinu dužnika.

Pitanje: 41.

Ukoliko je stečajni postupak zaključen i stečajni dužnik je brisan iz sudskog registra, te nema pravnog slijednika, što će napraviti parnični sud ukoliko se vodi pred njim parnica?

Odgovor VTSRH

Jasno, postupit će u smislu članka 212. točka 4. ZPP-a.

Pitanje: 42.

Prijavitelj tražbine je u roku za prijavu tražbine prema oglasu objavljenom u «Narodnim novinama» prijavio tražbinu (u

kojoj navodi da je u postupku Ovrv kojim se utvrđuje da je postupak prekinut upućen je prijaviti svoju tražbinu u stečajnom

postupku, što i čini ali bez navođenja iznosa glavnice ili kamata, bez navođenja žiro-računa i dr. te uz koju je dostavljeno u

preslici rješenje kojim se utvrđuje da je postupak u predmetu Ovrv prekinut i ovršni prijedlog s rješenjem o ovrsi).

Rješenjem u stečajnom postupku prijavitelj tražbine pozvan je ispraviti, odnosno dopuniti svoju prijavu tražbine u

ostavljenom roku, te je upozoren na posljedice iz članka 109. ZPP-a. Zbog toga ovako prijavljena tražbina nije ispitana. U

ostavljenom roku prijavitelj tražbine nije postupio po rješenju, odnosno pozivu suda, pa je sud rješenjem odbacio prijavu

tražbine, jer je prijavitelj dostavio podnesak u kojem nije postupio po pozivu suda, ispravio i dopunio prijavu tražbine, kako

je to u smislu članka SZ-a trebao. Protiv tog rješenja prijavitelj tražbine je dostavio žalbu koja još nije riješena. Stečajni

dužnik nema imovine ni za pokriće troškova stečajnog postupka.

Da li se može stečajni postupak okončati prema odredbama članka 203. SZ-a prije odluke o žalbi prijavitelja tražbine?

Odgovor VTSRH Prema propisu članka 173. stavak 1. SZ-a stečajni vjerovnici prijavu svojih tražbina podnose stečajnom upravitelju u

dva primjerka. Prijavi se u prijepisu prilažu ispravu iz kojih tražbina proizlazi, odnosno kojima se dokazuje. Predmet je očito u tijeku, no, ne mogu se očitovati u pogledu da li je prvostupanjski sud pravilno postupio te pozvao

vjerovnika da u smislu članka 109. ZPP-a ispravi prijavu. Međutim, stečajni dužnik nema imovine ni za pokriće troškova stečajnog postupka, pa je moguće u smislu članka 203. Stečajnog zakona stečajni postupak okončati.

Nakon toga, ostaje mogućnost drugostupanjskom sudu da u smislu članka 367. u svezi članka 358. stavak 3. ZPP-a odbaci žalbu zbog nedostatka pravnog interesa.

Daljnja situacija po ZPP-u Rješenjem je utvrđeno da je postupak prekinut zbog toga što je nad strankom – tuženikom otvoren stečajni

postupak. Istim je rješenjem određeno da će se postupak nastaviti kad stečajni upravitelj i pravni slijednici i pravne osobe tuženika preuzmu postupak, ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.

Protivna strana ne traži nastavak postupka, ne označava pravilno (u stečaju) drugu parničnu stranku, a stečajni upravitelj ili pravni slijednici (tuženika) u stečaju ne izjavljuju da preuzimaju postupak. Da li će sud držati spis prekinut ili će sam provocirati postupanje stranaka određivanjem nastavka postupka pozivanjem na pravilno označavanje parničnih stranaka i slično.

Sud treba postupiti u smislu članka 109. ZPP-a pozvati tužitelja da ispravi tužbu na način da označi točno i pravilno tuženika.

Pitanje: 43.

U upotrebi zakonske terminologije u odlukama suda nije jasno koju terminologiju primijeniti, jer se u zakonima navode različiti termini za suštinski istu stvar. Tako npr. U Zakonu o parničnom postupku u članku 380. točka 1. govori o nepravovremenoj žalbi, dok Stečajni zakon u članku 176. stavak 5. govori o nepravodobnoj prijavi. Da li to znači da ovisno o

vrsti postupka parnični ili stečajni odnosno i dr. imamo upotrijebiti termin predviđen konkretnim zakonom, ili će doći do ujednačavanja zakonske terminologije.

Odgovor VTSRH Nemamo saznanja da li će doći do ujednačavanja zakonske terminologije, ali treba upotrebljavati terminologiju

konkretnog zakona.

Pitanje: 44.

Prema članku 173. stavak 1. Stečajnog zakona, stečajni vjerovnici čije su tražbine osigurane razlučnim pravom prijavljuju svoje tražbine na način koji je propisan u članku 173. SZ-a.

Prema članku 174. stavak 1. SZ-a stečajni upravitelj svaku prijavljenu tražbinu sa podacima navedenim u članku 173. upisuje u tablicu, a prema stavku 2. istog članka stečajni upravitelj će sastaviti posebnu tablicu o razlučnim pravima koje su upisane u javnim knjigama, o kojima je obaviješten od razlučnih vjerovnika i o kojima je saznao na drugi način.

Postavlja se pitanje da li su tražbine razlučnih vjerovnika koji su uz to i osobni vjerovnici stečajnog dužnika pred toga što se

sastavlja posebna tablica o različitim pravima unose i u tablicu

iz članka 174. stavak 1. SZ-a (tablica tražbina viših isplatnih redova) ili ne? Ovo pitanje se postavlja iz razloga što postoji različita praksa sudova u svezi ovog pitanja?

Onaj koji je postavio pitanje smatra da razlučna prava ne bi trebalo unositi pored unošenja u posebnu tablicu o razlučnim pravima i u tablicu iz članka 174. stavak 1. SZ-a (tablica tražbina viših isplatnih redova), jer je već unesena u posebnu tablicu, a osim toga člankom 175. SZ-a se utvrđuje da razlučna prava nisu predmet ispitivanja.

Za razlučne vjerovnike koji nisu osobni vjerovnici dužnika smatra da oni ni u kom slučaju se ne bi trebali unositi u tablicu tražbina viših isplatnih redova.

Odgovor VTSRH

Razlučni vjerovnik ima pravo na odvojeno namirenje, u smislu članka 176. SZ-a.

Pitanje: 45.

Prema članku 164. SZ-a nekretnine na kojima postoji razlučno pravo stečajni sudac prodaje na prijedlog stečajnog upravitelja uz odgovarajuću primjenu odredaba propisa o ovrsi na kojima je određena ovrha na nekretnini. Prema članku 100. stavak 1. Ovršnog zakona kupac je dužan položiti kupovninu u roku određenom u zaključku o prodaji. Prema stavku 2. istog članka ako kupac u određenom roku ne položi kupovninu, sud će rješenje o prodaji oglasiti nevažećim i odrediti novu prodaju uz uvjete određene za novu prodaju koja je oglašena nevažećom.

Stoga, tumačeći ove odredbe, dalo bi se zaključiti da ukoliko kupac ne položi kupovninu određenu u rješenju o prodaji, odnosno oglasu, stečajni sudac je dužan prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju.

Vrlo česta je pojava da uslijed nedostatka gotovog novca kupci za isplatu kupovnine podižu kredit kod poslovne banke, pa kako je taj postupak vezan uz pribavljanje određene dokumentacije, upisa založnog prava i donošenja odluke banke te potraje duže vrijeme, pa kupci iz takvih razloga ne mogu pravodobno uplatiti kupovninu, te često traže odgodu roka uplate, te djelomice isplate kupovnine u roku, a za ostatak traže produljenje roka isplate.

Postavlja se pitanje, što raditi u ovakvim slučajevima obzirom na spomenutu odredbu iz članka 100. Ovršnog zakona?

Odgovor VTSRH Članak 100. stavak 1. Ovršnog zakona točno je odredio što kupac mora učiniti tj. Dužan je položiti kupovninu u roku

određenom u zaključku o prodaji, a ukoliko u određenom roku ne položi kupovninu, sud će rješenjem prodaju oglasiti nevažećom. Prema tome, sud ne može nikako drugačije postupiti, nego onako kako mu je odredio Ovršni zakon.

Pitanje: 46.

Stečajni zakon u članku 29. stavak 2. propisuje da visinu nagrade u vrijeme zaključenja stečajnog postupka određuje stečajni sudac stečajnom upravitelju uzimajući u obzir obujam poslova i rad stečajnog upravitelja te vrijednost stečajne mase, a stavak 6. istog članka da stečajni sudac može tijekom stečajnog postupka odobravati predujmove i nagrade stečajnom upravitelju te odlučivati o naknadi troškova koje imaju u obavljanju svoje dužnosti, s tim da se predujam može određivati i u mjesečnim iznosima.

Uredba o kriterijima i načinu obračuna i plaćanjima nagrade stečajnim upraviteljima u članku 6. točka 2. utvrđuje da se

predujam nagrade može odrediti u mjesečnim iznosima kad postoji naročito opravdan razlog, a taj kada je donijeta odluka o nastavku proizvodnje i nastavku obavljanja djelatnosti dužnika.

Odgovor VTSRH Propis članka 29. stavak 1. SZ-a ističe da stečajni upravitelj ima pravo na nagradu za svoj rad te naknadu stvarnih

troškova. Stavak 2. istog zakonskog propisa visinu nagrade u vrijeme zaključenja stečajnog postupka određuje stečajni sudac uzimajući u obzir obujam poslova i rad stečajnog upravitelja, te vrijednost stečajne mase. Stavak 3. istog zakon skog propisa nagradu i naknadu stečajnom upravitelju određuje rješenjem stečajni suda. Nagradu i naknadu troškova stečajni sudac može unaprijed odrediti u postotku od ukupno unovčene stečajne mase. Ako se naknada s obzirom na daljnji tijek stečajnog postupka pokaže da je iznos nagrade ili naknade troškova koji je unaprijed određen u postotku od ukupno unovčene stečajne mase je razmjerno previsok ili prenizak, stečajni sudac može na prijedlog stečajnog upravitelja ili odbora vjerovnika primjereno smanjiti ili povećati naprijed određeni postotak. Stavak 6. istog zakonskog propisa: stečajni sudac može tijekom stečajnog postupka odobravati predujmove i nagrade stečajnom upravitelju te odlučivati o naknadnim troškovima koje je imao u obavljanju svoje dužnosti. Predujam se može odrediti i u mjesečnim iznosima

Prema tome, nije točna tvrdnja osobe koja pita da bi stečajni upravitelj svoju nagradu mogao ostvariti po proteku više godina.

Pitanje: 47.

Članak 164. st. 4 Stečajnog zakona određuje da «ako je razlučni vjerovnik pokrenuo postupak ovrhe na nekretnini radi prisilnoga namirenja svoje tražbine prije nego sto je stečajni upravitelj predložio njenu prodaju prema odredbi stavka 1. ovoga članka, nekretnina če se prodati u ovršnom postupku koji je pokrenuo razlučni vjerovnik».

Postavlja se pitanje da li se prodaja može obaviti pred stečajnim sudom ako se u ovršom postupku obustavi postupak prodaje»?

Ukoliko se u ovršnom postupku obustavi prodaja, a odluka o tome postane pravomoćna, na prijedlog razlučnog vjerovnika prodaja imovine stečajnog dužnika može se provesti pred stečajnim sudom.

Takova prodaja nije moguća u stečajnom postupku radi decidirane zakonske odredbe «nekretnina će se prodati u ovršnom postupku». Samo izmjenom predmetnog članka SZ moguća bi bila prodaja u stečajnom postupku.

Odgovor VTSRH

Ako se u ovršnom postupku obustavi postupak prodaje nekretnine i ta odluka suda postane pravomoćna, prodaja iste nekretnine je moguća u stečajnom postupku , ako prije prodaje u stečajnom postupku stečajni upravitelj stavi prijedlog za prodaju po čl. 164. st. 1. Stečajnog zakona. Da je prodaja moguća u stečajnom postupku potvrđuje čl. 164. st . 2. SZ-a koji određuje da će stečajni sudac odrediti da se nekretnina prodaje u stečajnom postupku. U čl. 164. st. 1. SZ-a govori se o odgovarajućoj primjeni odredaba propisa o ovrsi. To znači da je moguće primijeniti i Stečajni zakon, a potom Ovršni zakon ako takva vrsta prodaje nije određena u Stečajnom zakonu.

Pitanje: 48.

Osporene tražbine članak 178

Ako je stečajni upravitelj ili koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu, stečajni sudac će vjerovnika uputiti na parnicu radi

utvrđivanja osporene tražbine (čl.178 st. 1 Stečajnog zakona).

Rok u kojem se vjerovnik upućuje na parnicu određuje stečajni sudac, a rok je prekluzivne naravi na sto upućuje st.5 istog

članka (smatrat će se da je odustao od prava na vođenje parnice).

Ako je parnica većpokrenuta prije otvaranja Stečajnog postupka stečajni sudac će tog vjerovnika uputiti na nastavak parnice.

Prema čl. 179 st. 1 Stečajnog zakona taj vjerovnik će podnijeti prijedlog za nastavak prekinutog postupka.

Postavlja se pitanje da li prekluzivni rok za pokretanje parnice vrijedi jednako kao i u situaciji kada se vjerovnik upućuje na

nastavak prekinutog postupka. Naš odgovor bi glasio da prekluzivni rok vrijedi i za vjerovnika koji se upućuje na nastavak već

pokrenute parnice jer bez obzira na činjenicu sto je većranije podnio tužbu može se smatrati da je nakon otvaranja Stečajnog postupka odustao od vođenja parnice ukoliko ne podnese prijedlog za nastavak iste u roku određenom rješenjem Stečajnog suca.

Odgovor VTSRH Članak 179. st. 1. Stečajnog zakona ne određuje bilo kakav rok za nastavak ranije pokrenute parnice prije otvaranja

stečajnog postupka. Ta zakonska odredba određuje tko može staviti prijedlog za nastavak parnice, ali nema roka za stavljanje takvog prijedloga. Ovakva postupovna situacija se ne može usporediti s čl. 178. st. 1. i 5. SZ-a. Ne radi se, da

kle, o bilo kakvom prekluzivnom roku za nastavak ranije pokrenute parnice, koji prijedlog odgovora je predložio prvostupanjski sud.

Pitanje: 49.

KUPOPRODAJA I RASPORED CIJENE -”DRUŠTVENOG STANA”, u stečajnom postupku

Kupoprodaja stanova sa stanarskim pravom obavljala se prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN br. 27/91, 33/92, 43/92-pročisčeni test 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 111/96, 11/97, 68/98, 163/98, 95/00,120/00, 94/01 i 78/02).

Da li stečajnom dužniku-prodavatelju pripadaju sredstva od prodaje društvenih stanova u 100%tonom iznosu:

Prijedlog odgovora:

Prema odredbi čl. 32 navedenog Zakona, pravne osobe u stečaju u vrijeme trajanja stečajnog postupka imaju pravo zadržati

100% sredstava kupoprodajne cijene što znači da zadržavaju uz 35% i preostalih 65% namijenjenih Državnom proračunu.

U stečajnom postupku stečajnom dužniku-prodavatelju propadaju sredstva od prodaje stanova 100% neovisno o načinu

uplate (odjednom ili obročno) i neovisno o zakonskim sredstvima plaćanja.

Odgovor VTSRH

Prema odredbi čl. 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, novac ostvaren prodajom stanova koje prodaju poduzeća ili druge pravne osobe, osim općine odnosno grada koristi se na način i u postotcima kao u toj zakonskoj odredbi. Stečajni je dužnik, u svakom slučaju, pravna osoba, pa se stoga novac ostvaren prodajom takve vrste stanova koristi kao što je navedeno u tom članku. Glede čl. 32. toga Zakona, na koji se poziva prvostupanjski sud, taj članak govori o raspoređivanju novca, a ne o korištenju novca ostvarenog prodajom, kako to određuje čl. 29. toga Zakona. Kako je stečajni dužnik pravna osoba, svakako spada pod čl. 29. Zakona i ne pripada mu 100 % novčanog iznosa od prodaje stana na kojem postoji stanarsko pravo.

Pitanje: 50.

KAMATE NA TRAŽBINE RADNIKA KOJE OSTVARUJU KAO VJEROVNICI STEČAJNE MASE PO OSNOVI TROSKOVA STEČAJNOG POSTUPKA (Čl.86 Zakona o radu)

Da li radnici na tražbine koje ostvaruju kao vjerovnici stečajne mase po osnovi troškova stečajnog postupka imaju pravo i na kamatu od dana dospijeća do isplate.

Prijedlog odgovora:

Bivši radnici imaju pravo i na zateznu kamatu na ovu vrstu tražbine, tekuću od dospijeća (tj. od dana otvaranja stečajnog postupka kao dana nastanka prava) pa do isplate. Naime. Stečajni zakona kao lex specialis, ne uređuje pitanje kamata na obveze stečajne mase tj. tražbine koje terete troškove stečajnog postupka. već samo pitanje kamata na tražbine stečajnih vjerovnika nakon otvaranja stečajnog postupka, koje spadaju u niže isplatne redove (čl. 72 st. 1 toč.1 Stečajnog zakona). Stoga bi ovdje trebalo primijeniti odredbu čl. 277 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, kao općeg zakona (lex generalis) za materiju zateznih kamata. te teretiti zateznu kamatu na troškove stečajnog postupka kao jedinstvenu tražbinu s glavnim dugom kada se radi o određivanju redoslijeda isplate u stečajnom postupku.

Odgovor VTSRH Članak 86. st. 1. Zakona o radu ne spominje kamate kao jedinstvenu tražbinu uz plaće za tri mjeseca, naknadu plaće

za godišnji odmor, otpremnine i naknadu štete. Potrebno je, dakle, da raniji zaposlenici stečajnog dužnika prijave i kamate uz potraživanja iz čl. 86. st. 1. Zakona o radu pa ako im je taj dio tražbine priznat, mogu dobiti namirenje. Na to ih obvezuje čl. 173. st. 3. SZ-a jer su u prijavi dužni navesti osnovu i iznos tražbine u kunama te su dužni postupiti po st. 1. čl. 173. SZ-a. Kada SZ spominje osnovu i kamate su jedna od osnova tražbine, kao što je i glavnica. Prema tome, može postojati više pravnih osnova tražbina. Nema, dakle, jedinstvenosti niti akcesornosti glavnice i kamata, koji odgovor predlaže prvostupanjski sud, a navedenog nema zbog razloga iz čl. 173. st. 3. SZ-a. Ako zaposlenici nisu suglasni s popisom tražbina iz čl. 173. st. 2. SZ-a mogu uvijek sami prijaviti razliku tražbina, ako nije prijavljena i kamata.

Pitanje: 51.

STEČAJNI POSTUPAK

Sto učiniti s prijedlogom za otvaranje stečajnog postupka kada takav prijedlog sudu podnese direktor dužnika, član uprave

dužnika. u svojstvu vjerovnika- kao zaposlenik dužnika?

Treba li isti odbaciti kao nedopušten jer gaje podnio zakonski zastupnik dužnika koji je inače dužan podnijeti u ime dužnika

prijedlog za otvaranje stečaja kada se ispune pretpostavke propisane Stečajnim zakonom, ili prijedlog smatrati dopuštenim,

odnosno direktora dužnika kao zaposlenika dužnika smatrati vjerovnikom dužnika.

Prijedlog odgovora:

Stavovi sudaca su različiti te jedni tvrde da takav prijedlog treba odbaciti jer namjera istog izbjegavanje plaćanja pristojbe i

dostave prokaznog popisa. Suprotno ovom stavu drugi suci su mišljenja da ukoliko član uprave ima ugovor o radu. on se ima smatrati zaposlenikom sa svim pravima koja mu s tog osnova pripadaju.

Odgovor VTSRH Prvostupanjski sud je dao dva različita odgovora. Ispravno postupanje prvostupanjskog suda bi

bilo takvo da utvrdi jesu li ispunjeni uv jeti iz čl. 39. st. 2. u svezi čl. 4. st. 1. i 2. SZ-a u svezi mogućeg otvaranja stečajnog postupka. Ako je član uprave mogućeg stečajnog dužnika istodobno i njegov zaposlenik, ima prava kao i svi ostali zaposlenici, ali mora učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine i još kojeg stečajnog razloga. Razlozi za dio odgovora prvostupanjskog suda u svezi odbacivanja takvog prijedloga nisu zakoniti.

Pitanje: 52.

Čije je razlučno pravo jače kod naplate kupovnine koja je uplaćena na račun stečajnog dužnika nakon prodaje nekretnine kupcu - je li razlučnog vjerovnika koji je imao razlučno pravo na nekretnini koja je prodana ili razlučnog vjerovnika koji ima razlučno pravo na tražbini na računu stečajnog dužnika. a koje razlučno pravo je stečeno sudskom ovrhom prije otvaranja stečajnog postupka?

Prijedlog odgovora:

Stvarno pravo na nekretnini je jače pravo. a sredstva ostvarena prodajom imaju prvenstveni cilj namirenje tog razlučnog

vjerovnika. Međutim, ovaj problem proistekao je iz stvarnog života i uloge banaka koje ponekad automatizmom skidaju novce sa žiro računa.

Odgovor VTSRH

Prijedlog odgovora prvostupanjskog suda je točan. Pojam razlučnih vjerovnika i odvojenog namirenja određuje čl. 81. SZ-a, te činjenica da taj vjerovnik ima pravo odvojenog namirenja govori o tome da se može odvojeno namiriti iz predmeta na kojem ima razlučno pravo, bez obzira na druge vjerovnike. Naime, taj vjerovnik je osigurao svoje potraživanje na određenoj stvari upravo radi odvojenog namirenja. Navedeno potvrđuje i odredba čl. 164. st. .2. SZ-a. Da će stečajni sud namiriti razlučne vjerovnike uz primjenu pravila prior tempore, potior iure, određuje čl. 164

a. st. 2. SZ-a.

Pitanje: 53.

Tko je dužan zaključiti radnu knjižicu bivšeg zakonskog zastupnika dužnika koji je obavljao dužnost direktora tvrtke, ukoliko je stečajni postupak otvoren i zaključen sukladno čl. 63. SZ-a, a pri tom nije imenovan stečajni upravitelj?

Prijedlog odgovora:

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje

Odgovor VTSRH Predloženi odgovor prvostupanjskog suda je zakonit. Osoba koja traži zaključenje radne knjižice dužna je

Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje predočiti pravomoćno rješenje stečajnog suda iz čl. 63. st. 1. SZ-a.

Pitanje: 54. Da li vjerovnik koji je prijavio tražbinu i naveo svoj osnov potraživanja, u parnici radi utvrđivanja osporene tražbine može

mijenjati osnov potraživanja (čl.173. i 178. SZ)?

Odgovor:

Ne jer se radi o izričitoj zakonskoj odredbi da se u prijavi tražbina navede osnov potraživanja, a o tom osnovu se izjasnio stečajni upravitelj na ispitnom ročistu, pa je uslijed osporene tražbine - osnova, bio povod tužbi radi utvrđivanja osporene tražbine.

Odgovor VTSRH Ovo pitanje nije izravno vezano uz stečajne postupke jer prvostupanjski sud spominje parnicu radi utvrđivanja

osporene tražbine. Vjerovnik kao tužitelj u parnici radi utvrđenja osporene tražbine ne može mijenjati osnovu svojeg potraživanja, jer

je u čl. 180. st. 1. SZ-a određeno da vjerovnik u takvoj vrsti parnice može zahtijevati utvrđenje tražbine samo na temelju osnove u iznosu i isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu.

Pitanje: 55. Članak 29 st. 7 Stečajnog zakona

«Ako u stečajnom postupku nema sredstava za isplatu nagrade i naknade troškova stečajnog upravitelja, nagrada i naknada

troškova isplatit će se iz sredstava fonda iz čl. 39 a st. 1 ovog

Zakona.»

Članak 39 a. st. 4 Stečajnog zakona

«Uplaćena sudska pristojba i dodatna pristojba iz stavka 1 ovog članka jesu troškovi stečajnog

postupka na čiju naknadu vjerovnik koji je uplatio predujam ima pravo.» Na koji način će se formirati fond s obzirom na odredbe

čl. 39 a st. 4 Stečajnog zakona?

Odgovor VTSRH Prema čl. 39 a. st. 2. SZ-a dodatna pristojba iz st. 1. toga članka uplaćuje se na poseban račun trgovačkog suda.

Dakle, svaki trgovački sud treba voditi evidenciju o tome koliko je novčanih sredstava ukupno i za svaki predloženi pojedinačni stečajni postupak uplaćeno na ime dodatne pristojbe. Predujam za vođenje pojedinog stečajnog postupka služi sve dok se ne prikupe potrebna sredstva za trošak stečajnog postupka pa je potom stečajni upravitelj dužan vratiti predujam iz st. 1. navedenog članka.

Pitanje: 56.

Kako će stečajni sud odlučiti o povratu uplaćene sudske pristojbe prema Zakonu o sudskim pristojbama kad je ta pristojba prihod državnog proračuna?

Odgovor VTSRH U skladu s odredbom čl.39 a st. 4. koja odredba je lex specialis u odnosu na Zakon o sudskim pristojbama.

Pitanje: 57. U slučaju odbacivanja ili odbijanja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka trebaju li se sredstva dodatne pristojbe vratiti

vjerovniku neovisno od toga je li vjerovnik postavio zahtjev za povrat tih sredstava?

Odgovor VTSRH Dodatna pristojba je trošak (stečajnog) postupka (čl.39 a st.4. SZ), na koji se na odgovarajući način primjenjuju

odredbe ZPPa. O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke (čl. 164.st.1.ZPPa).

Pitanje: 58.

Je li u svakom slučaju dakle i u slučaju kada se tijekom prethodnog postupka nedvojbeno utvrdi da dužnik nema apsolutno nikakve imovine potrebno imenovati stečajnog upravitelja?

Odgovor VTSRH Prema propisu iz članka 54. st.1. SZ ako otvori stečajni postupak, stečajni sudac će u tom rješenju imenovati

stečajnog upravitelja. Iz toga proizlazi obveza imenovanja stečajnog upravitelja. Stečajni upravitelj će obaviti određene poslove vezane uz prestanak pravne osobe (predaju arhivske građe, radne

knjižice i sl.). Sredstava za pokriće tih najnužnijih troškova (oglas, sređivanje arhivske građe i sl.), će se isplatiti na teret državnog proračuna(čl. 63. st

4. SZ).

Pitanje: 59.

Kako postupiti na način propisan odredbom čl. 63 st. 4 Stečajnog zakona kada stečajni sud ne raspolaže novčanim sredstvima osiguranim iz državnog proračuna za tu namjenu?

Odgovor VTSRH Takva situacija pretpostavlja da u fondu za pokriće troškova stečajnih postupaka koji je osnovan na posebnom

računu određenog trgovačkog suda (čl. 39.a. st.1. i 2.) više nema sredstava uplaćenih dodatnim pristojbama. U tom slučaju trebalo bi se s odgovarajućim zahtjevom obratiti državnom proračunu.

Pitanje: 60.

Kako stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika može unovčiti imovinu u smislu odredbi čl. 63 st. 5. Stečajnog zakona ako je stečajni postupak zaključen te izvršeno brisanje iz upisnika čime je stečajni dužnik prestao postojati?

Tko će u tom slučaju biti označen kao prodavatelj npr. kod ugovora o prodaji vozila koje sačinjava stečajnu masu?

Odgovor VTSRH

Prodavatelj je stečajni dužnik kojeg zastupa stečajni upravitelj temeljem čl. 63. st. 5. SZ.

Pitanje: 61. Jedna od zakonskih obveza stečajnog upravitelja je da izvrši izračun tražbina radnika stečajnog dužnika.

Je li s obzirom na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, (Narodne novine br. od 20. srpnja 2005. godine) i to čl. 129 izračun potrebno izvršiti u bruto iznosu?

Odgovor VTSRH Ispunjenje dužnosti bruto utuženja pretpostavlja osporavanje bruto prijave, pa bi

stečajni upravitelj trebao izvršiti bruto izračun.

To nažalost može generirati niz bespotrebnih parnica.

Republika Hrvatska prijavljuje svoja potraživanja kao vjerovnik stečajnog dužnika s

osnova poreza i doprinosa fondovima (HZZO, HZMO, REGOS). Ukoliko bi radnik i ova potraživanja uključio u svoju prijavu tražbina po osnovi radnog odnosa, dolazi do dvostruke

prijave i stečajni upravitelj bi trebao osporiti taj dio tražbine radnika. To je prva procesna pretpostavka tužbi na koju će radnik biti upućen radi utvrđenja osnovanosti tražbine u stečaju. Odredbom čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine br. od 20. srpnja 2005.)

dodaje se u Zakonu o parničnom postupku odredba čl. 443.a. Prema toj odredbi radnik u slučaju utuženja tražbine po osnovi radnog odnosa kao se utvrđuje u bruto iznosu, dužan

je utužiti bruto iznos te tražbine. To bi bila druga procesna pretpostavka dopustivosti tužbe na utvrđenje osnovanosti tražbine u stečaju.

Pitanje: 62.

Je li u stečajnom postupku potrebno da stečajni sudac donosi posebno odluku - rješenje kojim se stečajnom upravitelju odobrava sklapanje ugovora o prodaji stvari ili prava stečajnog dužnika koje predstavljaju stečajnu masu, a ne radi se o slučaju prodaje imovine stečajnog dužnika kao cjeline, a niti o unovčenju imovine stečajnog dužnika po pravilima ovršnog postupka?

Odgovor VTSRH U skladu s odredbom čl. 25. st. 8.SZ dužnost stečajnoga upravitelja je unovčiti, odnosno naplatiti s pažnjom dobrog

gospodara stvari i prava dužnika koje ulaze u stečajnu masu, a u skladu s odredbama SZ. Stečajni sudac nadzire rad stečajnog upravitelja i daje mu obvezatne upute.

Iz navedenog proizlazi da ne postoji izričita zakonska obveza donošenja takvog rješenja,a da li se u praksi mogu pojaviti situacije kada bi bilo potrebno donijeti takvo rješenje je činjenično pitanje.

Pitanje: 63.

Kod prodaje imovine stečajnog dužnika kao cjeline u smislu odredbi čl. 163 a i dr. Stečajnog zakona mogu li vjerovnici odlučiti da se imovina prodaje bez razlučnih prava s obzirom na odredbu čl. 163 f st. 1 Stečajnog zakona koji glasi:«Ugovorom o prodaji kupac preuzima imovinu stečajnog dužnika koja je kao njegova upisana u zemljišnim knjigama ili drugim javnim knjigama zajedno s razlučnim pravima te drugim teretima koji su na njoj upisani u tim knjigama?

Odgovor VTSRH U slučaju prodaje imovine stečajnog dužnika kao cjeline, može se ugovorom o prodaji odrediti da određeni dijelovi

imovine stečajnog dužnika na kojima postoje razlučna prava ostaju u stečajnoj masi (čl. 163.b st. 5. i čl. 163.g st. 1 SZ).

Pitanje:64. Članak 170. stavak 2. Stečajnog zakona «Ako su stvarno nastali troškovi znatno niži ili viši odredit če se u stvarnoj visini. Odnosi li se ova odredba samo na troškove unovčenja ili i na troškove utvrđivanja tražbine?

Odgovor VTSRH Sud radi obračuna može odrediti stvarnu visinu samo troškova unovčenja, ako su stvarno nastali troškovi znatno viši

ili niži od paušalnog iznosa od 5 % od utrška. Člankom 170.SZ nije predviđeno utvrđivanje stvarno nastalih troškova utvrđivanja tražbine koji su paušalno

određeni u iznosu od 5% od utrška.

Pitanje: 65.

Kakvu posljedicu snosi vjerovnik koji je pogrešno upućen u parnicu rješenjem stečajnog suca? Mora li podnijeti žalbu na rješenje stečajnog suca? Što ako ne podnese žalbu niti pokrene parnicu?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu Vjerovnik koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka ima imovinskopravnu tražbinu prema dužniku je stečajni

vjerovnik (čl. 70 SZ). Stečajni vjerovnik treba prijaviti svoju tražbinu stečajnom upravitelju u roku određenom u Rješenju o otvaranju

stečajnog postupka (čl. 173 i 54 SZ).

Tražbine prijavljene u roku i nakon proteka roka za prijavljivanje ako to predloži

stečajni upravitelj, ispituju se na ispitnom ročištu.

Na ispitnom ročištu se tražbine ispituju prema svojim iznosima i redu. (čl. 175 SZ)

Tražbina se smatra utvrđenom ako je prizna stečajni upravitelj a ne ospori koji od

stečajnih vjerovnika (čl. 177 SZ) Stečajni sudac, nakon ispitnog ročišta, donosi rješenje kojim odlučuje o tome u kojem su iznosu i u kojem isplatnom

redu utvrđene odnosno osporene tražbine. Rješenjem se odlučuje i o upućivanju u parnicu. Znači sastavni dio rješenja stečajnog suca, u njegovoj izreci, je: iznos osporene ili utvrđene tražbine, isplatni red u

koji je razvratan vjerovnik sa svojom tražbinom i odluka tko se upućuje u parnicu zbog osporene tražbine. Prema članku 178 SZ u parnicu se upućuje stečajni vjerovnika kojemu je tražbina osporena a osnova tražbine nije

ovršna isprava. Ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, u parnicu se upućuje osporavatelj a to nije stečajni vjerovnik koji

je prijavio tražbinu već stečajni upravitelj ili drugi vjerovnik koji je tražbinu osporio. Rok iz članka 178 st.5. SZ je prekluzivne naravi i njegovim propuštanjem vjerovnik gubi pravo podići tužbu. Na Rješenje stečajnog suca o osporenoj tražbini može se uložiti žalba u dijelu koji se tiče osporene tražbine odnosno

tražbine koja se osporava, prema uputi o pravnom lijeku (čl. 177 st.4. SZ) Rješenje stečajnog suca u svojoj izreci, sadrži i obvezu pokretanja parnice radi osporene tražbine i u parnici se može

tražiti utvrđivanje osnovanosti potraživanja odnosno osporavanja tražbine. Žalba na rješenje stečajnog suca podnosi se u roku od 8 dana(zakonom određen rok za pravni lijek). Rok za pokretanje parnice po čl. 178 određuje stečajni sudac u rješenju o utvrđenim i osporenim tražbinama. Rokovi

mogu a ne moraju biti isti.

Odgovor na pitanje da li vjerovnik treba podnijeti žalbu ako zna da je pogrešno upućen u parnicu je – DA. Ako ne podnese žalbu na rješenje stečajnog suca, mora pokrenuti parnicu koju nije legitimiran voditi.

Pitanje: 66. Pitanje sadrži dva pitanja. A)Tko su aktivno a tko pasivno legitimirane stranke u parničnom postupku po čl. 178. st .1 SZ?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu Tražbinu može osporiti: stečajni upravitelj i stečajni vjerovnik nazočan na ispitnom ročištu. U parnicu se na strani tužitelja upućuje stečajni vjerovnik kojemu je tražbina osporena ako osnova potraživanja nije

ovršna isprava odnosno osporavatelj ako vjerovnik za potraživanje tražbine ima ovršnu ispravu. Tuženik je uvijek stečajni dužnik jer se radi o potraživanju iz stečajne mase dužnika kojega u stečajnom postupku

predstavljaju tijela stečajnog postupka: stečajni sudac, stečajni upravitelj, skupština vjerovnika i odbor vjerovnika. Stečajnog dužnika zastupa stečajni upravitelj ukoliko je osporio tražbinu. Ako je stečajni upravitelj priznao tražbinu a istu osporio netko od vjerovnika, stečajnog dužnika zastupa

osporavatelj (vjerovnik) jer mu to pravo proističe iz njegovog prava na osporavanje tražbine.

Parnica se vodi radi utvrđivanja tražbine označene u prijavi ili na ispitnom ročištu. Prijava se podnosi stečajnom upravitelju i sadrži imovinskopravni zahtjev (tražbinu) prema stečajnom dužniku. Stečajni sudac kao tijelo stečajnog postupka u ime dužnika donosi rješenje o utvrđivanju odnosno osporavanju

tražbine (čl. 177 SZ). Pravomoćna presuda u parnici djeluje prema stečajnom dužniku i svim vjerovnicima (čl. 181 SZ). Stečajni dužnik

putem svojih tijela u stečajnom postupku namiruje vjerovnike s utvrđenim tražbinama. B)Može li Ministarstvo financija, Porezna uprava biti predlagatelj, ukoliko nije vjerovnik ?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu Može. Zakon o platnom prometu u čl. 41. dao je ovlaštenje MF Poreznoj upravi za pokretanje stečajnog postupka

protiv dužnika kod kojeg su na računu evidentirane nepodmirene obveze neprekidno 60 dana. Sud u tom slučaju neće ispitivati vjerojatnost postojanja tražbine pojedinog vjerovnika koji je blokirao račun

dužnika, nego samo postojanje jednog od stečajnih razloga. (nesposobnost za plaćanje).

Pitanje: 67.

Da li obrtnik u stečajnom postupku odgovora cjelokupnom svojom imovinom ili samo imovinom unijetom u obrt?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu

Odgovora cjelokupnom imovinom. Stečajni zakon je temeljni zakon za provođenje stečajnog postupka protiv dužnika protiv kojeg je postupak

pokrenut. Ovaj zakon sadrži procesnopravne i materijalnopravne odredbe koje se primjenjuju u stečajnom postupku. Ukoliko Stečajnim zakonom nisu uređene pojedine procesne situacije, primjenjuju se na odgovarajući način odredbe

Zakona o parničnom postupku. Stečajni zakon se pored pozivanja na ZPP, poziva i na odredbe Ovršnog zakona kod

prodaje nekretnina na kojima postoji razlučno pravo.

Što je stečajna masa , uređeno je SZ u članku 67, 68 i 69.

Opća odredba je da stečajnu masu obuhvaća cjelokupna imovina dužnika u vrijeme

otvaranja stečajnog postupa te imovina koju on stekne tijekom stečajnog postupka. Stečajni dužnik je pravna osoba ili imovina dužnika pojedinca.

Čl. 68 SZ uređuje što je imovina dužnika pojedinca. To je cjelokupna imovina dužnika pojedinca u trenutku otvaranja stečajnog postupka te imovina koja se stekne tijekom stečajnog postupka, osim imovine na kojoj se ovrha protiv dužnika pojedinca kao fizičke osobe ne bi mogla provesti po Ovršnom zakonu.

Dakle, u stečajnu masu ulazi sva imovina dužnika pojedinca, a ne ona unesena u obrt, osim imovine izuzete od ovrhe po pravilima OZ.

Pitanje: 68.

Pitanje sadrži dva pitanja.

A)Je li moguće provesti stečaj nad podružnicom inozemnog osnivača?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu DA. U ovakvom slučaju radilo bi se o međunarodnom stečaju i primjenjivale bi se odredbe Glave X Stečajnog zakona

koje uređuju tko prijedlog može podnijeti, suradnju stečajnih upravitelja, priznavanje strane sudske odluke o otvaranju stečajnog postupka, namirenje vjerovnika u posebnom stečajnom postupku (domaćem) i dr.

B)Ako pred sudom teče parnica tužitelja stečajnog dužnika koji je prestao postojati, o sporu radi utvrđivanja prava vlasništva i uknjižbe u zemljišne knjige, da li se postupak nastavlja (tužitelj je stečajna masa) ili se postupak ima obustaviti jer se radi o pravima koja ne prelaze na pravne slijednike?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu Postupak se nastavlja. Cilj stečajnog postupka je: unovčenje imovine stečajnog

dužnika i namirenje stečajnih

vjerovnika. Unovčenje imovine obavlja se u stečajnom postupku prema odlukama tijela stečajnog postupka. Namirenje vjerovnika vrši se diobama nakon podmirenih troškova stečajnog postupka,

ostalih obveza stečajne mase i razlučnih vjerovnika. Završnoj diobi pristupa se čim se okonča unovčenje stečajne mase (čl. 192 SZ).

Tužba radi utvrđivanja prava vlasništva je tužba oko imovine stečajnog dužnika koja ulazi u stečajnu masu i iz nje se namiruju vjerovnici.

Stečajni postupak se ne bi smio zaključiti dok traje parnica jer se imovina stečena u toj parnici unovčava prema pravilima Stečajnog zakona i vjerovnici namiruju po pravilima Stečajnog zakona. Pravila o naknadnoj diobi se ovdje ne bi mogla primijeniti pošto se ne radi o naknadno pronađenoj imovini.

Ako je postupljeno drukčije, parnica se nastavlja s tužiteljem : stečajnom masom analogno tj. po čl. 199. st. 452 jer je to jedino moguće rješenje u interesu svim stečajnih vjerovnika.

Pitanje: 69. Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu Odgovor dan kod pitanja 29. vezano za ovlaštenja Ministarstva

financija, Porezna up

rava za pokretanje stečajnog postupka po čl. 41. Zakona o platnom prometu. Prijedlog za pokretanje stečajnog postupka,

ako se ne radi o ovlaštenju iz čl. 41. Zakona o platnom prometu, mora sadržavati vjerojatnost postojanja tražbine predlagatelja prema dužniku i navođenje kojeg od stečajnih razloga.

Prema čl. 39 st. 10 i 11 SZ Državno odvjetništvo dužno je u ime i za račun RH i pravnih osoba nabrojanih u članku 39. st 10 SZ podnijeti prijedlog za pokretanje stečajnog postupka ako imaju tražbinu prema dužniku.

Dakle, postoje dvije situacije kada Državno odvjetništvo može zastupati Ministarstvo financija, Poreznu upravu u stečajnom postupku.

1.po čl. 41. Zakona o platnom prometu. Tada ne mora dokazivati vjerojatnost postojanja tražbine prema dužniku jer mu je zakonodavac dao ovlaštenje pokretanja stečajnog postupka protiv svih dužnika koji imaju evidentirane dospjele a nenamirene obveze prema raznim vjerovnicima neprekidno 60 dana.

2.po čl. 39 SZ, mora dokazivati vjerojatnost postojanja tražbine upravo vjerovnika kojeg zastupa prema dužniku i postojanje jednog od stečajnih razloga.

Pitanje: 70.

Pitanje ima dva pitanja

A)Da li vjerovnici mogu na završnom ročištu odbiti prijedlog da se na njih prenese neunovčena stečajna masa i nenaplaćene

tražbine?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu DA. U stečajnom postupku se provodi unovčenje stečajne mase i namirenje vjerovnika. To je cilj našeg stečajnog

postupka. Stoga se sva imovina (nekretnine, pokretnine, potraživanja) trebaju unovčiti u stečajnom postupku.

Samo predmeti i potraživanja koja se ne mogu unovčiti ili su neunovčiva mogu se prenijeti na stečajne vjerovnike. Stečajnim vjerovnicima se treba najkasnije na završnom ročištu reći zašto se ta stečajna masa nije mogla unovčiti u

stečajnom postupku i što se na njih prenosi. Vjerovnici na završnom ročištu mogu ne donijeti odluku o neunovčenoj stečajnoj masi. To je njihovo pravo po čl.

193.a. SZ. Stečajni sudac je tada dužan rješenjem odlučiti da se neunovčena stečajna masa prenese na stečajne vjerovnike

razmjerno nenamirenim iznosima njihovih tražbina utvrđenih u stečajnom postupku.

Stečajni sudac postupa po prijedlogu stečajnog upravitelja koji podnosi izvješće o neunovčenoj stečajnoj masi , o sporovima u tijeku i njihovim izgledima.

B)Ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu vjerovnika na temelju ovršne isprave u dijelu koji se tiče iznosa zakonskih zateznih kamata, koga će stečajni sudac uputiti u parnicu?

Odgovor Trgovačkog suda u ZagrebuUputit će stečajnog upravitelja kao osporavatelja.Odredba članka 21. OZ

uređuje što je ovršna isprava.Odredba članka 77 SZ uređuje da se nenovčane tražbine ili one čiji je novčani iznos

neodređen, kod prijavljivanja tražbine, ističu u vrijednosti na koju se mogu procijeniti u vrijeme otvaranja stečajnog

postupka. Prema članku 173 st 3 SZ u prijavi se navodi osnova i iznos tražbine. Kod prijave tražbine temeljene na ovršnoj ispravi, osnova tražbine je ovršna isprava, a iznos tražbine proizlazi iz

ovršne isprave. Potraživanje se sastoji od glavnice iz ovršne isprave, kao glavnog potraživanja, te kamata na glavnicu i troškova

postupka kao sporednog potraživanja. Sporedno potraživanje dijeli sudbinu glavnog potraživanja.

Stečajni vjerovnik koji prijavljuje tražbinu temeljenu na ovršnoj ispravi, prijavljuje ukupni iznos tražbine koja se sastoji od glavnice, obračunatih kamata (sam ih obračunava) i troškova postupka.

Stečajni upravitelj ispituje prijavu tražbine u cijelosti i može ju u cijelosti ili djelomično priznati, ali je osnova prijave tražbine ovršna isprava, što znači da ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava , stečajni upravitelj kao osporavatelj dijela tražbine iz ovršne isprave se upućuje u parnicu.

Pitanje: 71.

Da li se nakon zaključenja stečajnog postupka nad imovinom fizičke osobe kao vlasnika obrta taj obrt mora brisati iz obrtnog registra?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu DA. Pravna osoba upisana u sudski registar, nakon pravomoćnosti rješenja o zaključenju stečajnog postupka, po

službenoj dužnosti se briše iz sudskog registra. Odredba čl. 196 SZ uređuje da se rješenje o zaključenju stečajnog postupka dostavlja sudu ili kojem drugom tijelu

radi brisanja dužnika iz sudskog upisnika odnosno drugog upisnika u koji je dužnik upisan. Stečajni dužnik obrtnik briše se iz obrtnog registra.

Ovo je kogentna odredba i sud ili koje drugo tijelo koje vode upisnik dužnika, po zaključenju stečajnog postupka, dužni su brisati pravnu osobu ili obrtnika iz upisnika primjenjujući odredbu čl. 196 st.3 i 4. SZ.

Pitanje: 72.

Kada vjerovnik podnese prijedlog za otvaranje stečajnog postupka kojem nije priložio dokumentaciju u smisli čl.39 st.2.SZ , da li je stečajni sudac ovlašten prijedlog odbaciti ili vratiti na dopunu?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu Vratiti na dopunu po čl. 109 ZPP i čl. 6 SZ. Do donošenja rješenja o otvaranju

stečajnog postupka po čl. 53 SZ. prijedlog za pokre

tanje stečajnog postupka može se: odbaciti , odbiti, povući. Prijedlog se može odbaciti do donošenja rješenja o pokretanju prethodnog postupka. Nakon pokrenutog prethodnog postupka prijedlog se može povući i postupak se obustavlja (čl. 40 SZ), odbiti nakon

ročišta radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka (čl. 53. SZ) ili po prijedlogu otvoriti stečajni postupak. Prijedlog će se odmah odbaciti ako dužnik kao predlagatelj ne priloži isprave koje je po zakonu dužan priložiti (čl. 39

st. 9. SZ).

U svim drugim slučajevima kada prijedlog podnese vjerovnik sud će pozvati vjerovnika po čl. 109. ZPP-a dopuniti prijedlog ili dostaviti potrebnu dokumentaciju, jer zakonom nije izričito uređeno da se i u tom slučaju prijedlog odmah odbacuje.

Ovdje se odgovarajuće primjenjuju odredbe ZPP iz razloga što je SZ samo u slučaju ako dužnik uz prijedlog za pokretanje postupka ne priloži isprave, prijedlog se kao neuredan odbacuje, ne pozivajući dužnika da naknadno pridonese te isprave.

Dodatna pitanja

Pitanje: 73.

Mogu li se odgađati ročišta u prethodnom postupku posebice ako je dužnik spreman podmiriti dug i predlagatelj predlaže odgodu ročišta na kojem se donosi odluka o otvaranju stečajnog postupka?

Odgovor Trgovačkog suda u ZagrebuNE.Stečaj je generalna ovrha.Stečajni postupak je hitan.Sud je ovlašten po

službenoj dužnosti utvrđivati sve činjenice koje su važne za stečajni

postupak. Prijedlozi, izjave, prigovori ne mogu se davati ako se propusti rok odnosno izostane s ročišta. Stečajna ročišta nisu ročišta u okviri glavne rasprave koja se odgađaju na prijedlog obiju stranaka . Stečajni Zakon je odredio da u prethodnom postupku se imaju održati dva ročišta s točnim određenjem tko se na

ročišta poziva i što se na ročištima raspravlja. Ovdje se ne

primjenjuju odredbe ZPP-a vezane za glavnu raspravu. Zakonom određena ročišta su:

1.ročište radi izjašnjenja o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka

2.ročište radi rasprave o uvjetima za otvaranje stečajnog postupka. Samo u slučaju da se na prvom ročištu da izjava o pristupanju dugu, a radi provjere

izjave i traženja odgovarajućeg jamstava, stečajni sudac može odgoditi ročište. (Jedina mogućnost odgode.) Iz drugih razloga ročišta u stečajnom postupku se ne mogu odgoditi. Ona se mogu prekinuti i odrediti nastavak

ročišta. Ukoliko dužnik izjavi da će dug podmiriti, predlagatelj može povući prijedlog, sud nema ovlaštenja (osim odobrenja

pristupanja dugu) odgađati ročište po prijedlogu predlagatelja zato što mu je dužnik obećao podmiriti dug.

Stečajni razlog nesposobnosti za plaćanje je razlog za otvaranje stečajnog postupka, a nesposobnost za plaćanje se utvrđuje u odnosu na sve vjerovnike koji su svojim potraživanjem blokirali račun stečajnog dužnika među kojima može a ne mora biti predlagatelj pokretanja stečaj. Podmirenje duga jednom vjerovniku ne znači da na strani dužnika nije ispunjen stečajni razlog nesposobnosti za plaćanje u odnosu na dugovanja koja ima prema svim svojim vjerovnicima.

Pitanje: 74.

Da li je u stečajnom postupku dopuštena revizija, posebice da li je dopuštena revizija na drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno rješenje o odbačaju revizije prvostupanjskog suda?

Odgovor Trgovačkog suda u Zagrebu Revizija nije dopuštena. Člankom 6. SZ uređeno je da se odredbe ZPP, na odgovarajući način primjenjuju i u stečajnom postupku, ako SZ

nije drukčije određeno. Stečajnim zakonom je u čl. 13. određeno da se u stečajnom postupku ne može podnijeti prijedlog za ponavljanje

postupka niti revizija. Dakle sam je SZ odredio postupanje suda u slučaju izjavljene reviziji i na odgovarajući se način ne primjenjuju odredbe ZPP.

Koja bi bila svrha da se dopusti revizija na drugostupanjsko rješenje kojim se potvrđuje prvostupanjsko rješenje kojim je po stečajnom zakonu odbačen zahtjev za reviziju?

Prvostupanjski sud po samom zakonu odbacuje reviziju jer je ista u stečajnom postupku nedopuštena. Drugostupanjski sud takvo rješenje prvostupanjskog suda potvrđuje jer ga na to upućuje čl. 13. SZ. Dakle revizija je

nedopuštena. Ako sudionik postupka podnese reviziju na drugostupanjsko rješenje i revizija se smatra dopuštenom, što revizioni

sud može učiniti, ako po čl. 13 SZ u stečajnom postupku revizija generalno nije dopuštena.? Pozivajući se na odredbu čl. 13 SZ utvrditi da je revizija u stečajnom postupku nedopuštena. Stečajni postupak počinje na prvostupanjskom sudu i traje do pravomoćne odluke drugostupanjskog suda, što znači

da se stečajni postupak vodi i na prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu i revizija u cijelom stečajnom postupku nije dopuštena po čl.

13. SZ. Članak 13 SZ se ne odnosi samo na postupak pred prvostupanjskim sudom već i drugostupanjskim sudom, sve dok postupak traje a on traje do pravomoćnog rješenja o zaključenju stečajnog postupka.

Pitanje: 75.

Može li se odredba čl. 195. SZ tumačiti na način da se dioničarima odnosno udjelničarima, predaju stvari koje su ostale kao višak pri završnoj diobi ili se navedeni predmeti moraju unovčiti?

Odgovor Trgovačkog suda u ZagrebuMoraju se unovčiti.Stečajni zakon uređuje da stečajnu masu čini imovina

društva.(čl. 67 SZ).Cilj stečajnog postupka je unovčenje imovine dužnika i podjela prikupljenih sredstava

vjerovnicima (čl. 2 SZ). Dakle, stečajnu masu čine novčana sredstva koja su ostvarena unovčenjem imovine stečajnog dužnika. Stečajna masa služi za namirenje troškova stečajnog postupka i namirenje vjerovnika. Višak stečajne mase, dakle novčanih sredstava ostvarenih unovčenjem imovine dužnika, predaje se članovima

društva dužnika odnosno dužniku pojedincu. Stečajni zakon poznaje samo prijenos neunovčene stečajne mase na vjerovnike po odluci vjerovnika ili stečajnog suca

pri završnoj diobi, a ne poznaje pojam prijenosa imovine dužnika koja čini višak stečajne mase na članove društva odnosno dužnika pojedinca, kao što to poznaje likvidacija po ZTD. 4.4. OVRŠNI ZAKON

Pitanja i prijedloge odgovora trgovačkih sudova iz područja Ovršnog zakona obradila je radna grupa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, sutkinje: Branka Stilinović Petrović, Branka Vučaj, Branka Ćiraković, te Igor Periša, sudac Trgovačkog suda u Bjelovaru, privremeno upućen na rad u VTSRH.

Pitanje: 76.

Izmjenom odredbe iz čl. 16 a, st. 2. Ovršnog zakona propisano je da ovrhovoditelj može predložiti sudu da ovršeniku naloži dostavljanje prokaznog popisa imovine u slučajevima kad je ovrha radi naplate novčane tražbine ostala bez uspjeha zato što se nisu našli predmeti ovrhe na kojima bi se ovrha mogla provesti itd., tj. pravo ovrhovoditelja na predlaganje sudu da ovršeniku naloži dostavljanje prokaznog popisa imovine nije ograničeno samo za slučaj kad se nisu pronašle pokretnine na kojima je ovrha zatražena. Nakon što trgovački sud odredi ovrhu na novčanoj tražbini ovršenika po računu kod banke, a banka izvijesti sud da na ovršenikovom računu nema sredstava ili su sredstva očito nedovoljna za namirenje ovrhovoditeljeve tražbine, može li ovrho-voditelj predložiti sudu da se ovršenika pozove na davanje prokaznog popisa imovine i koji je sud o tome ovlašten i dužan odlučiti?

Prijedlog odgovora:

Nakon što banka izvijesti trgovački sud da na računu ovršenika nema sredstava za namirenje novčane tražbine

ovrhovoditelja ili su takva sredstva očito nedovoljna, ovrhovoditelj je ovlašten trgovačkom sudu podnijeti prijedlog da sud

pozove ovršenika na davanje prokaznog popisa imovine. Rješenje o prijedlogu za davanje prokaznog popisa imovine u konkretnom bi slučaju bio ovlašten i dužan donijeti trgovački sud sukladno odredbama OZ o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti.

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora, s obzirom na odredbu čl. 11. ZIDOZ (NN 88/05) kojom je izmijenjena odredba čl. 16. a st. 2. OZ, te je proširena primjena instituta prokaznog popisa imovine tako što se davanja prokaznog popisa može tražiti uvijek kada je naplata novčane tražbine ostala bez uspjeha zato što se uopće nisu našli predmeti ovrhe na kojima bi se ovrha mogla provesti, ili zato što su nađeni samo takvi predmeti koji očito nisu dovoljni za namirenje s obzirom na njihovu neznatnu vrijednost, ili predmeti koji su većopterećeni založnim pravima trećih, ili predmeti koje druge osobe

traže za sebe, a ne samo stvari kako je to bilo ranije propisano. Naime, predmet ovrhe su, prema odredbi čl. 4. st.

2. OZ stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine. Nadležan je trgovački sud.

Pitanje: 77.

PRIMJENA ČLANKA 16 a. OVRŠNOG ZAKONA – PROKAZNI POPIS IMOVINE

Prema odredbi članka 16 a. st. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 57/96 do 88/05), ako ovršenik ne dođe na ročišta zakazana povodom potvrđivanja prokaznog popisa imovine (st. 8. i 9.) bez osobito opravdanoga razloga ili ako odbije dati prokaznu izjavu ili prokazni popis imovine, sud će mu izreći novčanu kaznu i zaprijetiti mu novim novčanim kaznama koje će izricati sve dok se ovršenik ne pokori (članak 16.).

Nadalje, prema odredbi stavka članka 16. stavak 4. OZ ako fizička osoba kojoj je izrečena novčana kazna ne plati tu kaznu u roku koji je određen odlukom suda, ta će se kazna zamijeniti zatvorskom kaznom po pravilima kaznenoga prava o zamjeni novčane kazne zatvorskom kaznom.

Iz navedenog bi proizlazio zaključak da bi se dakle obvezatno fizičkoj osobi izricao supletorni zatvor, i to je pravno stajalište koje zastupa i ovaj sud te koje je izraženo u više sudskih odluka.

Međutim, iz rješenja Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5667/05 od 22.9.2005. god. i Pž-3093/05 od 21.6.2005. god. proizlazilo bi da se fizičkoj osobi ne može uopće izricati kazna supletornog zatvora, već da bi se novčane kazne trebale izricati “sve dok se osoba ne pokori”, a iste i naplaćivati po službenoj dužnosti, kako to govori odredba stavka 11. članka 16. OZ.

Napominje se da postoji i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6674/04 od 2.11.2004. god. koje u cijelosti podržava pravno stajalište ovoga trgovačkog suda, izraženo u gore navedenim ukidnim odlukama, a prema kojima postoje uvjeti za izricanje supletornog zatvora u slučaju neplaćanja novčane kazne izrečene zbog nedostavljanja prokaznog popisa imovine.

Postavlja se pitanje dakle – koje pravno stajalište bi trebalo ubuduće zastupati u navedenim slučajevima?

Odgovor VTSRH

Iz odredbe čl. 16. a OZ ne proizlazi mogućnost izricanja zatvorske kazne fizičkoj osobi u slučaju iz pitanja. Sukladno odredbi čl. 16. a. st. 11. OZ, ako ovršenik ne dođe na ročišta iz stavka 8. i 9. toga članka bez osobito opravdanog razloga ili ako odbije dati prokaznu izjavu ili prokazni popis imovine, sud će mu izreći novčanu kaznu i zaprijetiti mu novim novčanim kaznama koje će izricati sve dok se ovršenik ne pokori (čl. 16.). Odredbom čl. 16. st. 3. OZ propisano je da ako se osoba kojoj je sud, u skladu s ovim zakonom, zaprijetio novčanom kaznom ne pokori nalogu suda, sud će joj izreći tu kaznu, i u slučaju potrebe, zaprijetiti joj takvim novim kaznama, te ih izricati sve dok ta osoba ne postupi po nalogu suda, ako ovim zakonom nije drukčije rečeno. Prema tome, u slučaju neodazivanja sudskom pozivu radi davanja prokaznog popisa imovine, ili prokazne izjave, sud je obvezan izreći novčanu kaznu i zaprijetiti novim novčanim kaznama sve dok se osoba kojoj je zapriječena i izrečena novčana kazna ne pokori sudskom nalogu. Zamijeniti novčanu kaznu zatvorskom sud može samo u onim slučajevima kada zakon to izričito propisuje (primjerice odredba čl. 16. st. 6. OZ). U svim ostalim slučajevima, pa tako i u slučaju iz čl. 16. a st. 11. OZ, sud će izricati i prijetiti novim novčanim kaznama, budući da za taj slučaj zakonom nije propisana mogućnost zamjene novčane kazne zatvorskom. Nadalje, izrečenu a neplaćenu kaznu sud će i izvršiti, a troškovi izvršenja padaju na teret državnog proračuna.

Pitanje: 78.

PRIMJENA ČLANKA 16 a. OVRŠNOG ZAKONA – PROKAZNI POPIS IMOVINE

Vezano također uz prethodno pitanje - da li su ispunjeni uvjeti za izricanje zapriječene novčane kazne i kada osoba kojoj je naložena dostava prokaznog popisa imovine isti ne dostavi u roku koji joj je odredio sud (članak 16. a st. 2. OZ) ili je potrebno svejedno zakazivati ročište radi potvrđivanja (nedostavljenog!) prokaznog popisa imovine (članak 16. a. st. 9. OZ).

Po našem mišljenju, nepotrebno je zakazivanje ročišta, obzirom da se na istomu niti nema što potvrđivati, jer ovršenik prokazni popis imovine ili izjavu nije niti dostavio, pa su ispunjeni uvjeti za izricanje zapriječene novčane kazne.

Odgovor VTSRH Prije izricanja novčane kazne potrebno je određivanje ročišta, kako bi se utvrdilo odbija li ovršenik dati prokaznu

izjavu ili prokazni popis (čl. 16. a st. 11. OZ). Ovo proizlazi iz odredbi slijedećih stavaka čl. 16. a OZ: - st. 5., prema kojem prokaznu izjavu i prokazni popis ovršenik potpisuje pred sudom, te pred sudom potvrđuje da su podaci koje je dao točni i potpuni, te da ništa od svoje imovine nije zatajio, - st. 8., prema kojem se prokazna izjava daje javno na ročištu pred sudom, i

� - st. 9., prema kojem se ročište pred sudom održava i radi rasprave i potvrđivanja prokaznoga popisa imovine.

Pitanje:79.

Polazeći od

-činjenice da u gotovo svim ovršnim predmetima u kojima je predmet ovrhe pokretnina ovrhovoditelji predlažu da sud

pozove ovršenika na davanje prokaznog popisa imovine

-toga da se ovršenici u velikoj većini slučajeva oglušuju na pozive suda za davanje prokaznog popisa imovine

-toga da postoji različita praksa postupanja u ovakvim slučajevima

postavljaju se slijedeća pitanja:

Pod pretpostavkom da su ostali uvjeti iz čl. 16.a. st. 2. Ovršnog zakona ispunjeni

AMože li sud izreći novčanu kaznu (i zaprijetiti izricanjem novčane kazne u rješenju kojim se ovršenik poziva na davanje prokaznog popisa imovine – čl. 16.a. st. 7. OZ) ovršeniku koji u određenom sudskom roku ne podnese sudu prokazni popis imovine – čl. 16.a. st. 11. OZ-a (ili je potrebno da sud ipak, premda ovršenik nije dao prokazni popis imovine u određenom roku, pozove ovršenika na ročište radi rasprave i potvrđivanja prokaznog popisa imovine)?

Odgovor VTSRH

Kao na pitanje br. 78.

BKome se dostavlja poziv za davanje prokaznog popisa imovine (i poziv za ročište) ukoliko je ovršenik pravna osoba (ovršeniku pravnoj osobi, odgovornoj osobi ovršenika, i jednom i drugom)?

Odgovor VTSRH Ovršeniku je poziv potrebno dostaviti jer je on stranka u postupku, a ako je ovrhovoditelj predložio da se na davanja

prokaznog popisa pozove i ovršenikova odgovorna osoba, potrebno je postupiti prema prijedlogu i na davanje prokaznog popisa pozvati i odgovornu osobu, s obzirom na odredbu čl. 16. a st. 12. OZ.

CMože li sud izreći novčanu kaznu odgovornoj osobi ovršenika pod istim uvjetima kao i ovršeniku (čl. 16.a. st. 12. OZ-a) ili je za izricanje novčane kazne odgovornoj osobi ovršenika potrebno utvrditi da je ta osoba činom ili propustom prouzročila kažnjivo djelo pravne osobe?

Odgovor VTSRH Novčana kazna ovršenikovoj odgovornoj osobi izriče se pod istim uvjetima kao prema ovršeniku, jer je odredbom čl.

16. a st. 12. OZ propisano da se odredbe stavaka 1. do. 11. toga članka na odgovarajući način primjenjuju i prema odgovornim osobama u ovršeniku pravnoj osobi.

DMože li se novčana kazna, ukoliko ovršenik ili odgovorna osoba ovršenika ne plati tu kaznu u roku koji je određen odlukom suda, zamijeniti zatvorskom kaznom po pravilima kaznenog prava o zamjeni novčane kazne zatvorskom kaznom (čl. 16. st. 4. OZ-a) i pod kojim uvjetima (npr. postoji li kakav preduvjet koji mora biti ispunjen za zamjenu novčane kazne zatvorskom kaznom)?

EŠto treba prethoditi izricanju novčane kazne i zamjene novčane kazne kaznom zatvora u slučaju ne-davanja prokaznog popisa imovine, odnosno, koje je ispravno postupanje suda prilikom pozivanja na davanje prokaznog popisa imovine (imajući na umu da ovršenici u velikoj većini slučajeva ignoriraju sve pozive suda)?

Odgovor VTSRH Potrebno je postupiti prema odredbama čl. 16. a st. 7. do 11. OZ. Zamjena novčane kazne zatvorskom nije dopuštena

(odgovor na pitanje br. 77.).

Pitanje: 80.

Kada sud izrekne novčanu kaznu fizičkoj osobi (vlasnik obrta ili odgovorna osoba kod pravne osobe) zbog nedolaska na ročište radi davanja prokaznog popisa imovine ovršenika, da li sud može pravomoćno rješenje o izricanju novčane kazne, po službenoj dužnosti ili isključivo na prijedlog ovrhovoditelja zamijeniti kaznom zatvora, te da li je moguće odmah najniže izrečenu kaznu od 1.000,00 kn zamijeniti kaznom zatvora ili tek kada ona dosegne maksimalni iznos od 30.000,00 kn?

Prijedlog odgovora: Po službenoj dužnosti?!

Odgovor VTSRH

Zamjena novčane kazne zatvorskom nije dopuštena (odgovor na pitanje br. 77.).

Pitanje: 81.

Kako primjenjivati dijametralno suprotne odredbe o kažnjavanju novčanom kaznom u slučaju kada ovršenik ne dostavi prokazni popis u ostavljenom mu roku, budući da je u čl. 16a. Ovršnog zakona određeno da će u tom slučaju sud ovršeniku izreći novčanu kaznu i zaprijetiti mu novim novčanim kaznama koje će se izricati tako dugo dok se ovršenik ne pokori, dok je s druge strane u čl.16.st.4. Ovršnog zakona određeno da ukoliko ovršenik fizička osoba ne plati novčanu kaznu u određenom roku, ta će se kazna zamijeniti zatvorskom kaznom. Treba li dakle, ovršeniku fizičkoj osobi najprije zaprijetiti novim novčanim kaznama, ukoliko u roku ne plati jednom izrečenu novčanu kaznu ili pak se prva neplaćena novčana kazna zamjenjuje zatvorskom kaznom?

Smatram da se jednom izrečena novčana kazna može odmah nakon pravomoćnosti rješenja i proteka roka za njenu isplatu zamijeniti kaznom zatvora, ali isto se tako mogu dalje izricati i nove novčane kazne.

Odgovor VTSRH

Zamjena novčane kazne zatvorskom nije dopuštena (odgovor na pitanje br. 77.).

Pitanje: 82.

Trgovački sud odredio je na temelju vjerodostojne isprave ovrhu na pokretninama ovršenika, te nakon pravomoćnosti rješenje o ovrsi dostavio na provedbu općinskom sudu koji je i započeo s provedbom ovrhe. Tko je ovlašten i dužan donijeti rješenje o obustavi ovrhe i ukidanju svih provedenih ovršnih radnji, te rješenje kojim se utvrđuje da je ovrha dovršena, kada se za to steknu zakonom propisani uvjeti?

Prijedlog odgovora:

Nakon što je općinski sud kao provedbeni sud započeo provedbu ovrhe, on je ovlašten i dužan donijeti rješenje o obustavi

ovrhe i ukidanju svih provedenih ovršnih radnji, te rješenje kojim se utvrđuje da je ovrha dovršena, neovisno o tome što je rješenje o ovrsi donio trgovački sud (čl. 39 st. 5 OZ).

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 33. a. st. 3. rečenice 2., prema kojoj su sudovi koji su nadležni određivati ovrhu ovlašteni odlučivati i o drugim pitanjima tijekom postupka prije nego što je sud nadležan za provedbu ovrhe započeo s provedbom ovrhe. Dakle, nakon što je sud koji je nadležan za provedbu ovrhe s provedbom i započeo, taj je sud ovlašten odlučivati i o drugim pitanjima tijekom postupka, pa i o obustavi ovrhe u dijelu u kojem mu je ovrha povjerena na provedbu.

Pitanje: 83.

Kada trgovački sud povjeri provedbu ovrhe na pokretninama ovršenika općinskom sudu, koji sud je nadležan za odlučivanje o troškovima postupka nastalim tijekom te provedbe pred općinskim sudom (predujam za izlazak sudskog ovršitelja, predujam za održavanje javne dražbe, troškovi podnesaka...)?

Prijedlog odgovora:Općinski sud.

Odgovor VTSRH Prihvaća se prijedlog odgovora (čl. 39. st. 5. OZ).

Pitanje: 84.

Odredbom čl. 96 st. 6. Ovršnog zakona određeno je da će u rješenju o dosudi sud odrediti da će se nekretnina dosuditi i kupcima koji su ponudili nižu cijenu, redom prema veličini cijene koju su ponudili, ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji im je određen ili koji će im biti određen.

Odredbom čl. 100 st. 3. Ovršnog zakona propisuje se da će se iz položene jamčevine namiriti troškovi nove prodaje i naknaditi razlika između kupovnine postignute na prijašnjoj i novoj prodaji.

Znači li to da će sud nakon donošenja prvog rješenja o dosudi, kojim nekretninu dosuđuje najpovoljnijem ponuđaču, zadržati

na računu i jamčevine koje su uplatili i ostali ponuđači, ako ih je bilo kao osiguranje plaćanja, ukoliko taj ponuđač ne bi platio kupoprodajnu cijenu već bi se nekretnina novim rješenjem o dosudi dosudila sljedećem najpovoljnijem ponuđaču itd., dakle zadržati sve uplaćene jamčevine na računu do isplate kupoprodajne cijene od strane onog kupca koji bi tu cijenu platio.

Prijedlog odgovora:

Smatramo, da bi jedino na taj način postojala sigurnost da će neki od sljedećih kupaca platiti kupoprodajnu cijenu nakon što mu nekretnina koju raniji kupac nije platio bude dosuđena, jer će i on ostati bez jamčevine.

Odgovor VTSRH Prihvaća se prijedlog odgovora.

NAPOMENA: RADI SE O ČL. 98. st. 6. OZ, A NE ČL. 96. ST. 6. KAKO SE NAVODI U PITANJU

Pitanje: 85.

Prema odredbi čl. 12 st. 1. Ovršnog zakona ponavljanje postupka nije dopušteno, osim u slučaju iz čl. 54 st. 7. ovog Zakona.

Prema odredbi čl. 54 st. 7. ako ovršenik ne podnese prigovor protiv dijela rješenja o ovrsi kojim mu je naloženo da namiri tražbinu, protiv tog dijela rješenja može tražiti ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka.

Može li se u situaciji kada je rješenje o ovrsi uredno dostavljeno ovršeniku, te je postalo pravomoćno i po njemu tražbina ovrhovoditelja u cijelosti namirena može li ovršenik ulagati prijedlog za ponavljanje postupka ili eventualno protuovrhom zahtijevati da mu se vrati ono što je eventualno dva puta platio.

Prijedlog odgovora:

Smatramo, da bi u ovom slučaju jedino protuovrhom ovršenik mogao ostvariti svoja eventualna prava na povrat više plaćenog.

Odgovor VTSRH

Protuovrha je moguća u svim slučajevima kada je udovoljeno uvjetima iz odredbe čl. 58. st. 1. OZ. Ponavljanje postupka moguće je ako je ispunjen uvjet iz odredbe čl. 12. st. 1. OZ, te ako su ispunjeni uvjeti iz odredbaba ZPP-a kojima je uređen institut ponavljanja postupka.

Pitanje: 86.

Odredbom čl. 299 st. 1. t. 2. Ovršnog zakona predviđeno je da se radi osiguranja nenovčanih tražbina može odrediti privremena mjera zabranom otuđenja i opterećenja dionica, udjela ili poslovnog udjela na koje je upravljena tražbina, uz zabilježbu zabrane u knjigu dionica, udjela ili poslovnih udjela, a po potrebi i u sudskom upisniku, zabrana korištenja ili raspolaganja pravima po osnovi takvih dionica, udjela ili poslovnih udjela, povjeravanje dionica, udjela ili poslovnih udjela na upravu trećoj osobi, postavljanje privremene uprave društvu.

Prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima (čl. 385 do 482 a) privremenom mjerom nije moguće uskratiti ili ograničiti zakonska ovlaštenja imateljima poslovnih udjela društava s ograničenom odgovornošću, koja iz tih udjela proizlaze dok god oni raspolažu s tim udjelima.

U kom slučaju bi došlo u obzir izdavanje privremene mjere zabranom korištenja ili raspolaganja pravima po osnovi takvih dionica, udjela ili poslovnih udjela, te postavljanje privremene uprave društvu, s obzirom na ovakve odredbe Zakona o trgovačkim društvima?

Može li se takva privremena mjera izdati kad je podnijeta tužba radi raskida ugovora o prodaji poslovnih udjela?

Prijedlog odgovora:

Smatramo, da može u situaciji kad se ugovorne stranke ne mogu dogovoriti oko vođenja i upravljanja društvom, te zbog takve situacije opasnost da za društvo nastupi znatna šteta pa čak i da nastupe posljedice za otvaranje stečajnog postupka.

Odgovor VTSRH NAPOMENA: Dogovoreno je da će na pitanje odgovoriti skupina zadužena za obradu pitanja iz područja trgovačkog prava

i prava društava, te sudskog registra.

Pitanje: 87.

Kada ovrhovoditelj predloži ovrhu temeljem deklaratorne pravomoćne presude da li se takav prijedlog odbacuje kao nedopušten, ili odbija kao neosnovan?

Prijedlog odgovora: a)treba ga odbaciti kao nedopuštenog zbog nedostatka pravnog interesa b)treba ga odbiti kao

neosnovanog jer ovrhovoditelj nema ovršnu ispravu podobnu za

ovrhu.

Odgovor VTSRH Prijedlog treba odbaciti, ali ne zbog nedostatka pravnog interesa, već zbog činjenice da ovrhovoditelj nema ovršnu

ispravu propisanu OZ-om (čl. 22., 23. i 26. OZ).

Pitanje: 88.

ČL. 35 OVRŠNOG ZAKONA

Novelom OZ od 28. 7. 2005. čl. 35 OZ st. 3 određeno je da prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke iz st. 1 i 2 istog članka, sud će odbaciti ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi

Ada li se odredba primjenjuje i u slučaju kada je uz prijedlog sam podoban za odlučivanje, ali ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se podnosi ovršni prijedlog to nisu (npr. ovršna isprava - presuda drugog trgovačkog suda dostavljena je u preslici bez potvrde ovršnosti ili je na vjerodostojnoj ispravi naziv tvrtke ovršenika ili ime vlasnika obrta naznačeno nepotpuno ili različito od naznake u ovršnom prijedlogu)

Bda li se odredba primjenjuje i u slučaju kada se u ovršnom prijedlogu predlaže ovrha na dva ili više predmeta ovrhe, a valjano naznačen postupak provedbe ovrhe (ovršne radnje) na jednom predmetu ovrhe, dok na drugom nije

Prijedlog odgovora::

takve prijedloge također treba odbaciti bez pozivanja na ispravu ili dopunu budući je u st. 1 čl. 35 izričito navedeno da

prijedlog mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojemu će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se ovrha

traži, te bi drugačije postupanje bilo suprotno dikciji odredbe kojom se želi postići veća procesna disciplina stranaka u postupku,

isto i u slučaju pod B budući bi takvi predmeti i imali «privilegiju» u postupanju prema čl.

109 ZPP, u odnosu na predmete u kojima sam ovršni prijedlog nije podoban za postupanje a sve ovo navedeno i radi odredbi

kojima se određuje da

čl. 5 st. 1 OZ – sud određuje ovrhu (osiguranje) onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom

prijedlogu

čl. 7 st. 1 OZ - u ovršnom postupku i postupku osiguranja sud postupa na temelju podnesaka i drugih pismena

čl. 13 st. 1 OZ - u ovršnom postupku i postupku osiguranja sud je dužan postupati hitno

čl. 41 OZ- ovrha se provodi u granicama rješenja o ovrsi

Odgovor VTSRH

Odredba čl. 35. st. 3. OZ primjenjuje se i na nedostatke priloga koje je potrebno priložiti prijedlogu za ovrhu sukladno OZ-u. Međutim, u slučaju kada je prijedlog za ovrhu podoban za donošenje rješenja o ovrsi u odnosu na jedan ili neke predmete ovrhe, a za drugi nije, ovršni sud nije ovlašten pozivom na odredbu čl. 35. st. 3. OZ prijedlog odbaciti u cijelosti, već je dužan odrediti ovrhu u dijelu u kojem prijedlog sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, a odbaciti prijedlog samo u onom dijelu u kojem to nije moguće.

Pitanje: 89.

Čl. 20 ZIDOZ-a (čl.35 st.3 OZ-a)

Prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke iz stavka 1. i 2. ovoga članka sud će odbaciti rješenjem, ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi.

Da li se ova odredba odnosi samo na nedostatak sastavnih dijelova prijedloga za ovrhu iz čl. 35 st. 1 i 2 OZ-a ili po njoj treba postupiti i kada npr. vjerodostojna isprava ne sadrži točan naziv ovršenika, nije ovjerena od strane ovrhovoditelja, kada nije dostavljena punomoć za zastupanje i sl.?

Prijedlog odgovora: Treba zaključkom pozvati ovrhovoditelja, budući da se čl. 35 OZ-a odnosi samo na dijelove prijedloga za ovrhu.

Odgovor VTSRH

Ne prihvaća se prijedlog odgovora. Odgovor je isti kao na pitanje br. 13, uz napomenu da se izneseno ne odnosi na nedostatak punomoći. Naime, primjena odredbe čl. 35. st. 3. OZ podrazumijeva nedostatke prijedloga za ovrhu koji se tiču podataka potrebnih za određivanje ovrhe sukladno OZ-u. Odredbom čl. 35. st. 3. OZ predviđen je odbačaj prijed-loga bez pozivanja na dopunu ili ispravak prijedloga. Na taj način je isključena primjena odredbe čl. 109. ZPP u svezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ. Međutim, u slučaju nedostatka punomoći za zastupanje ne primjenjuje se odredba čl. 109. ZPP, većčl. 98. ZPP.

Pitanje: 90.

Čl. 285 st.1. t. 1 OZ i čl. 2. t. 13 OZ

Novelom od 28. 7. 2005. čl. 284 OZ određeno je da će se smatrati da opasnost u smislu odredbe čl. 284 OZ postoji ako je određivanje prethodne mjere predloženo na temelju:

-platnog naloga odnosno rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji su izdani na temelju javne ili javno ovjerovljene isprave, mjenice i čeka, protiv kojih je pravodobno podnesen prigovor.

Da li se u smislu javne ili javno ovjerovljene isprave prema čl. 2. t. 13 OZ, smatra i vjerodostojna isprava npr. račun, ili obračun kamata, izvadak iz poslovnih knjiga na kojoj je potpis ovlaštene osobe ovjeren od strane javnog bilježnika, odnosno ako je te vjerodostojne isprave ovjerila druga osoba (član uprave ovrhovoditelja npr.) u vršenju svog ovlaštenja

Prijedlog odgovora:

Navedene vjerodostojne isprave trebale bi imati status javno ovjerovljene isprave, ako su

dostavljene u originalu i ako su ovjerene potpisom ovlaštene osobe ovrhovoditelja s točnom naznakom osobe ovlaštene za zastupanje, (i prema čl. 501 ZP , te da bi u tom slučaju postojala opasnost kako to navodi čl. 284 OZ.

Odgovor VTSRH

Ne prihvaća se prijedlog odgovora. Iz odredbe čl. 2. točka 13. OZ proizlazi da izrazi „javno ovjerovljena isprava“ ili „ovjerovljena isprava“ označavaju ispravu na kojoj je pot-pis neke osobe ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Član uprave ovrhovoditelja ne ovjerava isprave koje se prema odredbi čl. 28. st. 1. OZ smatraju vjerodostojnim ispravama u svojstvu osobe s javnim ovlastima.

Pitanje: 91.

Člankom 92. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 88/05 od 20. srpnja 2005. godine) izmijenjen je dotadašnji članak 207. OZ-a, pa je izmjenom ukinuta odredba o tome da je ovrhovoditelj dužan u prijedlogu za ovrhu naznačiti i banku kod koje se vode njegova novčana sredstva te broj svog računa, ako se za tražbinu koja se namiruje naplata obavlja preko računa.

Prijedlog odgovora:

Ovrhovoditelj bi u tom slučaju ipak trebao naznačiti broj svog žiro računa i naziv banke, jer banka ovršenika ovrhu neće

moći provesti pa bi u tom slučaju sud, ako ovrhovoditelj ne naznači svoj broj svog žiro računa i naziv banke, zvao ovrhovoditelja na dopunu ovršnog prijedloga u smislu čl. 109. ZPP-a.

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora u dijelu u kojem se navodi da ovrhovoditelj u navedenom slučaju mora naznačiti broj svoga žiro računa, ako želi da se ovrha provede prijenosom sredstava s ovršenikovog na ovrhovoditeljev račun. Naime, u tom je slučaju takav prijenos sredstvo ovrhe, a ovaj podatak prijedlog za ovrhu mora sadržavati sukladno odredbi čl. 35. st. 1. OZ. Stoga nije bilo potrebno da se navedeno posebno propiše kao obvezan sadržaju prijedloga za ovrhu. Međutim, ne prihvaća se prijedlog odgovora u dijelu u kojem se navodi da bi ovrhovoditelja trebalo pozivati na dopunu prijedloga za ovrhu za slučaj da prijedlog ne sadrži podatak o ovrhovoditeljevom računu, većbi u tom slučaju prijedlog trebalo odbaciti bez pozivanja na dopunu prijedloga, pozivom na odredbu čl. 35. st. 3. OZ.

Pitanje: 92.

Ako u postupku provedbe ovrhe na pokretninama ovršenika-pravne osobe pred općinskim sudom, sudski ovršitelj prilikom prve ovršne radnje na adresi sjedišta ovršenika utvrdi da isti na toj adresi ne postoji, da li sud treba pozvati ovrhovoditelja da dostavi adresu na kojoj se pokretnine ovršenika nalaze pod prijetnjom obustave postupka temeljem čl. 67. st 2 OZ-a ili sud treba postupiti sukladno čl. 136 OZ-a?

Prijedlog odgovora:

Općinski sud treba postupiti sukladno čl. 136. OZ-a.

Odgovor VTSRH Ne prihvaća se prijedlog odgovora. Ovrhovoditelja nije potrebno pozivati na dostavu ovršenikove adrese, jer je ta

adresa jednom utvrđena, što proizlazi iz dijela pitanja u kojem se navodi da je započeta provedba ovrhe na pokretninama, što znači da je u rješenju o ovrsi navedena točna ovršenikova adresa, ali je ovršenik s te adrese kasnije, tijekom postupka odselio. Međutim, ovršni sud nije ovlašten niti obustaviti ovrhu pozivom na odredbu čl. 136. OZ. Ovo stoga što ta odredba propisuje da je pljenidba započeta, ali nisu pronađene pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe, a u opisanom slučaju pljenidba nije niti započeta, jer nije pronađen niti ovršenik. Ovršni sud je dužan obavijestiti ovrhovoditelja o tome sukladno odredbi čl. 5. OZ, jer u protivnom nikada ne bi u obzir došla primjena odredbe st. 3. toga članka, prema kojoj je ovrhovoditelj radi namirenja iste tražbine ovlašten predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe, ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti.

Pitanje: 93.

Čl.3 ZIDOZ-a (čl.5 st.4 OZ-a)

Ako ovrhovoditelj u roku od 2 mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese prijedlog iz st. 3 ovoga članka, ovrha će se obustaviti.

Čl. 84 ZIDOZ-a (čl. 180a st.4 OZ-a)

Ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od 6 mjeseci od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstva i predmeta ovrhe, sud će ovrhu obustaviti.

(1) Rok za podnošenje prijedloga za ovrhu na novom sredstvu iz čl. 3 ZIDOZ-a je 2 mjeseca, a smislu čl. 84 ZIDOZ-a propisan je rok od 6 mjeseci za promjenu sredstva od dana dostave rješenja o ovrsi banci. Istekom kojeg roka sud treba obustaviti ovrhu u slučaju da je ista određena istovremeno na novčanim sredstvima i npr. pokretnina ovršenika tj. koji rok ima prednost?

Prijedlog odgovora:

U tom slučaju treba dati prednost dužem roku, tj. 6 mjeseci i tek onda obustaviti ovrhu.

Odgovor VTSRH Ne prihvaća se prijedlog odgovora. Treba odvojeno riješiti za svaki od navedenih slučajeva, te ovrhu na

pokretninama obustaviti u roku od dva mjeseca, a ovrhu na novčanim sredstvima u roku od šest mjeseci.

Pitanje: 94.

Ukoliko je ovrha predložena istovremeno na novčanim sredstvima i pokretninama ovršenika, a prijedlog za ovrhu u odnosu na pokretnine ne sadrži sve ovršne radnje sukladno čl. 70. ZIDOZ-a iz 2005. god. tj. čl. 129. st. 1 OZ-a, da li sud treba takav prijedlog odbaciti u cijelosti kao nepotpun ili samo u dijelu koji se odnosi na pokretnine ovršenika.

Prijedlog odgovora:

Takav prijedlog treba odbaciti kao nepotpun samo u dijelu koji se odnosi na pokretnine, a donijeti rješenje kojim se ovrha

određuje na novčanim sredstvima ovršenika.

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora.

Pitanje: 95. čl. 84 ZIDOZ-a (čl. 180a st. 1 i 4 OZ-a)

� (1) Dostavom rješenja o ovrsi banci (članak 180. stavak 3.) ovrha se smatra provedenom. U ovom slučaju ne primjenjuje se odredba stavka 2. članka 68. ovoga Zakona. � (4) Ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od šest mjeseci od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstva i predmeta ovrhe, sud će ovrhu obustaviti.

VTSRH NAPOMENA: Prvostupanjski sud samo citira zakonsku odredbu bez postavljanja pitanja u svezi s njenom primjenom.

Pitanje: 96.

Ovrha smatra dovršenom dostavom rješenja o ovrsi banci i o tome se ne donosi posebno rješenje. Ukoliko se ovrha istovremeno provodi na novčanim sredstvima i na pokretninama ili nekretninama ovršenika čija je provedba povjerena općinskom sudu, a banka izvijesti sud da je u cijelosti naplatila tražbinu ovrhovoditelja, kojim rješenjem okončati postupak koji se vodi pred općinskim sudom?

Prijedlog odgovora:

Donijeti rješenje o dovršetku ovrhe i dostaviti ga općinskom sudu. (čl. 68 st. 2 OZ-a)

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora.

Pitanje: 97.

Ako se postupak smatra dovršenim dostavom rješenja o ovrsi banci, nije li u suprotnosti odredba zakona da se postupak koji se već smatra dovršenim treba istekom roka od 6 mjeseci obustaviti, ukoliko ovrhovoditelj u zadanom roku ne promijeni predmet i sredstvo ovrhe?

Prijedlog odgovora:

U suprotnosti je. Ne može se obustaviti postupak koji je već dovršen?!

Odgovor VTSRH Iz sadašnjeg zakonskog rješenja doista proizlazi da bi trebalo donositi rješenja o obustavi već dovršenih ovrha.

Pitanje: 98.

Kada je prijedlog za ovrhu podnesen na temelju bjanko zadužnice radi naplate tražbina u odnosima između pravnih osoba gdje se kao ovršenici pojavljuju osobe koje solidarno odgovaraju i to kao I-ovršenik trgovačko društvo i II-ovršenik fizička osoba koja se ne bavi registriranom djelatnošću, da li je za određivanje ovrhe u tom slučaju nadležan trgovački ili općinski sud?

Prijedlog odgovora:

Općinski sud.

Odgovor VTSRH Ne prihvaća se prijedlog odgovora. Iz odredbe čl. 33. a st. 2. točke 4. OZ proizlazi da su trgovački sudovi nadležni

određivati ovrhu na temelju zadužnica i bjanko zadužnica radi naplate tražbina u odnosima između trgovaca.

Pitanje: 99. DOSTAVA RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE PODRUŽNICI INOZEMNOG

TRGOVAČKOG DRUŠTVA KOJA JE U POSTUPKU OVRŠENIK.

Podružnica nema pravnu osobnost, a u sudskom registru je kao adresa osnivača podružnice navedeno samo da je osnivač podružnice registriran u sudu u ‘’Munchenu’’. Dostava rješenja o ovrsi putem pošte je neuspjela iz bilo kojeg razloga. Treba li u tome slučaju od pošte vraćeno rješenje o ovrsi dostaviti, temeljem čl. 8 OZ-a, putem oglasne ploče suda i kome bi se to pismeno imalo dostaviti? Ako bi se imalo dostaviti osnivaču podružnice, treba li mu se dostava obaviti diplomatskim putem (čl. 136 ZPP-a).

Prijedlog odgovora:

Budući podružnica nema pravnu osobnost rješenje o ovrsi ima se dostaviti osnivaču podružnice diplomatskim putem (čl. 136 ZPP-a).

Odgovor VTSRH Budući da podružnica nije pravna osoba, kao što se to pravilno utvrđuje u samom pitanju, ne može ni doći do pitanja

dostave podružnici. Pitanje: 100.

DOSTAVA SUDSKIH PISMENA PO ČL. 8 OVRŠNOG ZAKONA.

Kada je sjedište (adresa) stranke – pravne osobe, kako je naznačena u prijedlogu za ovrhu, jednaka sjedištu stranke – pravne osobe upisanom u sudski registar, mora li se, u slučaju prve neuspjele (vraćene) dostave pismena, dostava pismena obaviti dva puta uzastopce putem osobe ovlaštene za dostavu, ili je dovoljno da se nakon prve vraćene dostave na tu adresu dostava obavi isticanjem pismena na oglasnu ploču suda?

Prijedlog odgovora:

Prema čl. 8 st. 1 Ovršnog zakona dostava se ne bi trebala vršiti dva puta uzastopce na istu adresu ukoliko se radi o adresi sjedišta upisanoj u sudski registar.

Odgovor VTSRH Prihvaća se prijedlog odgovora. Potrebna je samo jedna neuspješna dostava za primjenu pravila iz odredbi rečenica

2. do 4. čl. 8. st. 1. te st. 2. OZ.

Pitanje: 101. DOSTAVA RJEŠENJA O OVRSI OBRTNIKU ČIJI JE OBRT PRESTAO.

Kada je obrt stranke prestao, na koju adresu će se obaviti dostava pismena toj stranci: na adresu obrta koji je prestao, ili na adresu fizičke osobe – nositelja obrta koja je kao adresa prebivališta nositelja obrta upisana u obrtni registar?

Prijedlog odgovora:

Dostava će se obaviti na adresu fizičke osobe budući isti odgovara za obveze iz obrta svojom cjelokupnom imovinom.

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora.

Pitanje: 102. TUMAČENJE ODREDBE ČL. 202 ST. 3 OVRŠNOG ZAKONA (NN 57/96, 29/99; 42/00 – ODLUKA USRH; 173/03,

151/04 – U DALJNJEM TEKSTU: OZ). Temeljem čl. 49 st. 1 Ustava Republike Hrvatske, poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike

Hrvatske, a u stavku 2 istog članka određeno je da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.

Temeljem odredbe čl. 202 st. 3 OZ-a, neće se smatrati da je pokretnina nužna za obavljanje djelatnosti ovršenika ako služi obavljanju djelatnosti koju druge osobe pružaju odgovarajućim pokretninama na tržištu, ili ako se može iznajmiti na tržištu.

Može se postaviti pitanje: Odnosi li se pojam ‘’tržište’’ na tržište na državnom području Republike Hrvatske, ili se taj pojam odnosi i na lokalno, regionalno i svjetsko tržište?

Prijedlog odgovora:

Može se pretpostaviti da se pojam “tržište” odnosi na državno područje RH.

Odgovor VTSRH

Navedenu činjenicu bit će potrebno utvrđivati za svaki slučaj posebno, s tim da se može raditi o lokalnom, regionalnom i republičkom tržištu, ali ne i o svjetskom tržištu.

Pitanje: 103.

RAZDVAJANJE POSTUPKA U SLUČAJU DA JEDAN OD OVRŠENIKA PODNESE PRIGOVOR PROTIV RJEŠENJA O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE, A DRUGI OVRŠENICI TO NE UČINE

Protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave podnio je prigovor jedan ovršenik – solidarni dužnik, a drugi ovršenik to nije učinio i rješenje o ovrsi je u odnosu na njega postalo

pravomoćno protekom roka za izjavljivanje prigovora. Treba li se i kako ovršni

postupak razdvojiti?

Prijedlog odgovora: Ovršenici su obični materijalni suparničari. Ovršni postupak će se razdvojiti tako da se u odnosu na onoga ovršenika koji je

prigovorio nastavi parnica kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a u odnosu na ovršenika koji nije prigovorio, ovršni postupak se nastavlja dostavljanjem pravomoćnog rješenja o ovrsi na provedbu.

Odgovor VTSRH

Prihvaća se prijedlog odgovora. 4.5. INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO

Pitanja i prijedloge odgovora trgovačkih sudova iz područja intelektualnog vlasništva obradila je radna grupa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać i sudski savjetnik Ivan Vukas.

Pitanje: 104.

U parnicama Hrvatskog društva skladatelja i tuženika, tuženici redovito osporavaju korištenje glazbenih djela i vjerodostojnost zapisnika HDS-ovih kontrolora.

Može li sud odrediti očevid u dokaznom postupku, a da o vremenu terminu očevida ne izvijesti tuženika? Ovo iz razloga jer bi tuženik samo za tu unaprijed najavljenu prigodu mogao ukloniti sredstva za mehaničku reprodukciju glazbe.

Odgovor VTSRH Članak 297. stavak 3. ZPP-a propisuje da će se u daljnjem tijeku rasprave raspravljati o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima, kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge odnosno pobijaju prijedloge protivnika, a i o dokazima ponuđenim s njihove strane, te će izvoditi dokazi i raspravljati o rezultatima njihova izvođenja.

Iz navedenog proizlazi da bi se o vremenu uviđaja trebalo obavijestiti suprotnu stranu. Povrh navedenog, teško bi bilo izvesti uviđaj bez saznanja tuženika, kada se isti mora izvršiti u tuženikovom prostoru, s obzirom da se parnice, u kojima je HDS tužitelj redovito vode protiv tuženika koji su vlasnici ugostiteljskih objekata.

Iznimka od navedenog je osiguranje dokaza, o čemu više u odgovoru na 2. pitanje.

Pitanje: 105.

Može li sud provođenje ovog dokaza ostvariti izvanraspravno u postupku osiguranja dokaza na prijedlog tužitelja uz analognu primjenu članka 185. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (ZAPSP), koji dopušta mogućnost određivanja privremene mjere bez prethodne obavijesti druge strane?

Odgovor VTSRH Odstupanje od navedenog u odgovoru prvo pitanje predstavlja osiguranje dokaza, koje se može tražiti i nakon što

odluka, kojom se postupak završava, postane pravomoćna, ako je to potrebno prije ili u tijeku postupka po izvanrednim pravnim lijekovima (članak 272. stavak 3. ZPP-a).

Članak 275. stavak 4. i 5. ZPP-a dopušta mogućnost osiguranja dokaza bez obavijesti suprotne strane, odnosno bez sudjelovanja protivnika, koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište, uz postavljanje privremenog zastupnika, ili u hitnim slučajevima (prije nego što se rješenje kojim se prihvaća prijedlog za osiguranje dokaza dostavi protivniku). Također, ako postoji opasnost od odgode, sud će o prijedlogu odlučiti i bez prethodnog izjašnjenja protivnika (članak 275. stavak 1. ZPP-a).

Privremene mjere su u članku 185. stavak 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (ZAPSP) navedene primjerice. Iz stavka 3. navedenog članka dalo bi se zaključiti da se privremenim mjerama također može postići osiguranje dokaza (“Postoji li opasnost da bi kasnije izvođenje dokaza o povredi prava iz ovoga Zakona moglo biti otežano ili onemogućeno…”), i da je moguće njihovo određivanje bez obavijesti suprotne strane.

Međutim, u konkretnom slučaju parnica, u kojima HDS nastupa kao tužitelj protiv vlasnika (ugostiteljskih) objekata i u kojima bi trebalo utvrditi korištenje predmeta zaštite iz ZAPSP-a od strane tuženika, primjerenije bi bilo izvesti osiguranje dokaza, nego izreći privremenu mjeru, budući se privremenim mjerama protivniku osiguranja nešto zabran

juje ili nalaže, odnosno privremeno uređuje odnos među strankama. Neke okolnosti o kojima bi trebalo voditi računa:

-načelno ne bi trebalo uvesti u praksu redovito osiguranje dokaza odnosno uviđaje, radi utvrđivanja korištenja predmeta zaštite iz ZAPSP-a u navedenim parnicama, zbog načela ekonomičnosti i mogućnosti (pre)opterećivanja rada sudova.

-stranke mogu izvršiti i javnobilježničko osiguranje dokaza. -troškove osiguranja dokaza trebalo bi priznati tek ukoliko tuženik osporava korištenja predmeta zaštite iz ZAPSP-a -u vjerodostojnost HDS-ovih zapisnika bi trebalo posumnjati tek u slučaju postojanja kaznenog postupka u vezi istih,

dok bi u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, prvostupanjski sud bio vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženik oglašava krivim (članak 12. stavak 3. ZPP-a).

Pitanje: 106.

Koji je rok zastare potraživanja u predmetima Hrvatskog društva skladatelja protiv korisnika autorskih glazbenih djela ?

Odgovor VTSRH U članku 184. stavak 2. Zakona o autorskom i srodnim pravima određeno je da zahtjevi iz tog zakona koji su po

svojoj naravi obveznopravni, a za njih tim zakonom nije određen posebni zastarni rok, zastarijevaju prema općim pravilima o zastari.

Po odredbi članka 376. stavak 3. ZOO-a naknada štete nastala povredom ugovorne obveze zastaruje za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

Po odredbi članka 372. stavak 1. ZOO-a kod potraživanja povremenih davanja, koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima zastaruju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Potraživanja Hrvatskog društva skladatelja protiv korisnika autorskih djela zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kada se radi o povremenim davanjima koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima i to bez obzira da li postoji ugovor ili ne. 4.6. POMORSKO I TRANSPORTNO PRAVO

Pitanja i prijedloge odgovora trgovačkih sudova iz područja pomorskog i transportnog prava obradila je radna grupa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, suci: mr. sc. Srđan Šimac, LovrićViktorija, te tajnica suda Ivana Vrcić.

Pitanje: 107.

Tužitelj kao zapovjednik doživio je radnu povredu na poslu 1988 god. Nakon toga je bio duže vremena na bolovanju, te je od strane liječničke komisije pokrenut postupak za ocjenu radne sposobnosti.

Tuženik donosi odluku o otkazu ugovora o radu pozivom na čl. 106 st. 1 Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95) u kojem kao razlog navodi da zaposlenik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti.

Tužitelj podnosi tužbu Općinskom sudu u Splitu u tijeku 1999 god. u kojem traži da sud utvrdi da je odluka tužena o otkazu ugovora o radu iz lipnja 1999 god. nezakonita da se poništava u cijelosti i da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Nadalje traži da se naloži tuženiku da donese novu odluku o pravnom statusu tužitelja, rasporednom istog na radno mjesto sukladno Zakonu o radu, Pravilnicima tuženika i odlukama i rješenjima invalidskih komisija.

Općinski sud u Splitu oglasio se stvarno nenadležnim smatrajući da se radi o pomorskom sporu na koji treba primijeniti čl. 161 st. 4 PZ (NN br. 17/94, 74/94 i 43/96) u kojem je izričito navedeno da za suđenje u sporovima između posade broda i brodara kao i u međusobnim sporovima između zapovjednika broda i brodara, stvarno nadležni trgovački sudovi, nadležni za pomorske sporove.

Trgovački sud u Splitu smatra da se radi o radnom prijeporu u kojem je potrebno utvrditi da li su postojali uvjeti koji su propisani Zakonom o radu u dijelu u kojem se propisuje prestanak ugovora o radu odnosno da li su postojali uvjeti da se tužitelju kao zaposleniku da otkaz.

Na temelju sukoba nadležnosti kojeg je izazvao Trgovački sud, Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu smatra da ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 161. st. 4 Pomorskog zakona u kojem je propisano da za suđenje u sporovima između članova posade broda i brodara kao i međusobnim sporovima između zapovjednika broda i brodara stvarno nadležni trgovački sudovi.

Pitanja glase:

a) Kakvo je mišljenje drugostupanjskog suda u odnosu na ovakvu pravnu situaciju, a posebno što je tužitelj bio u stalnom radnom odnosu kod tuženika te se poništava odluka o otkazu ugovora o radu na način da treba utvrditi da li su postojali uvjeti za otkaz ugovora na koji se primjenjuje Zakon o radu, a ne Pomorski zakon.

b) Nadalje slijedeće pitanje glas: s obzirom na izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku (NN br. 117/03) da li bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan općinski sud budući je čl. 34 st. 1 toč. 10 izričito propisano da je isti nadležan u prvom stupnju u sporovima iz radnih odnosa koji pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu ili se radi o primjeni st. 2 istog članka.

Odgovor VTSRH Čl. 161. st. 4. starog Pomorskog zakonika (Narodne novine 17/94, 74/94 i 43/96; nastavno: PZ) glasi: “Za suđenje u međusobnim sporovima između člana posade broda i brodara, kao i u međusobnim sporovima između

zapovjednika broda i brodara, stvarno su nadležni trgovački sudovi nadležni za pomorske sporove.”

1. POJMOVI - POMORAC I ČLAN POSADE BRODA Često se u svakodnevnom pravničkom govoru, pa čak i u stručnoj pravničkoj literaturi ili u pojedinim propisima po našem mišljenju neopravdano kao svojevrsni sinonimi upotrebljavaju pojmovi član posade broda i pomorac, premda među njima postoji značajna razlika koja upravo po pitanju stvarne nadležnosti sudova u sporovima radi naknade štete zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade broda iz čl. 161. st. 4. PZ, najviše dolazi do izražaja. Ovdje želimo ukazati upravo na njihovo pojmovno razlikovanje u tom smislu i u svezi sa značenjem svakog od tih pojmova, na stvarnu nadležnost suda.

a) Član posade broda Članove posade odnosno posadu broda čine osobe ukrcane za obavljanje poslova na brodu i upisane u popis posade

(čl. 147. PZ). Dakle, članom posade postaje se ukrcajem na brod radi obavljanja poslova na brodu i upisom u popis posade. U

popisu posade utvrđuje se koje su se osobe i kada ukrcale na brod kao članovi posade, za kakve poslove i kakve su njihove kvalifikacije. Upis u popis posade ima konstitutivan karakter za stjecanje svojstva člana posade broda. Naime, bez te formalne potvrde lučkog tijela, određena osoba ne može postati zapovjednik broda ili obavljati neku drugu dužnost na brodu kao član posade. Unošenje u popis posade formalni je akt ukrcaja. Ukrcana osoba iskrcajem s broda i brisanjem iz popisa posade, prestaje biti članom posade

broda. b) Pomorac

Umjesto pojma člana posade broda, često se rabi pojam pomorac. Pomorcem se smatra osoba koja je zaposlena na pomorskom brodu i koja se ubraja u brodsku posadu, odnosno svaka osoba koja je uvedena (upisana) u popis posade, bez obzira na to vrši li na brodu neku službu koja se eventualno izravno ne odnosi na plovidbu i koja bi takve poslove mogla vršiti na kopnu.

Može se reći da je pomorac širi pojam od pojma člana posade broda. Ovo stoga što je svaki član posade broda u pravilu ujedno i pomorac, dok pomorac ne mora biti ujedno i član posade broda. Naime, pomorac je član posade broda samo onda dok plovi, a nakon što se ukrcao na brod i nakon što je upisan u popis posade, dok pomorac može biti i neza-poslena osoba s pomoračkim zvanjem.

c) Značaj razlikovanja pojmova pomorac i član posade broda u svezi sa stvarnom nadležnošću suda iz čl. 161. st. 4. PZ

Kako je naprijed navedeno, posadu broda čine osobe ukrcane za obavljanje poslova na brodu i upisane u popis posade (čl. 147. PZ). Dakle, pomorac može postati članom posade uz kumulativno ispunjenje triju pretpostavki: 1) ukrcaj na brod, 2) za obavljanje poslova na brodu, 3) upisan u popis posade.

Obzirom da je člankom 161. st. 4. PZ propisano da su za suđenje u sporovima između članova posade broda i brodara, kao i u međusobnim sporovima između zapovjednika broda (koji je također član posade broda) i brodara, stvarno nadležni trgovački sudovi nadležni za pomorske sporove, to je jasno da su trgovački sudovi stvarno nadležni suditi u svim vrstama sporova (uključujući i radne sporove) nastalih između osoba koje su stekle svojstvo člana posade broda i brodara, a ne i u sporovima nastalim između pomorca koji nije ujedno i član posade broda, i brodara.

S druge strane, u svim sporovima koji nastanu između pomorca (koji nije član posade broda) i brodara, stvarno su nadležni suditi općinski sudovi (primjerice spor može nastati između brodara i pomorca s kojim je sklopio ugovor o radu radi ukrcaja na brod, jer ga i pored sklopljenog ugovora i naknade ugovorom utvrđene za vrijeme čekanja na ukrcaj, ne

ukrca na brod, otkaže ugovor i ne isplati mu naknadu za trajanja tog ugovora i /dužeg/ čekanja na ukrcaj koji nije uslijedio, zbog čega je pomorac odbio druge povoljne ponude za ukrcaj i zapošljavanje).

Kod zauzetog stajališta prema kojemu se odredba 161. st. 4. PZ primjenjuje isključivo u odnosu na osobe koje su postale članovi posade broda, veoma je važno odrediti trenutak u kojem pomorac postaje članom posade. Sadržaj čl. 147. PZ o kojem je naprijed bilo riječi, u tom pravcu ne ostavlja nikakve dvojbe. Pomorac definitivno postaje članom posade broda njegovim upisom u popis posade.

Značaj navedenog određenja očituje se primjerice u činjenici što pomorac koji je pozvan od strane poslodavca na brod, može pretrpjeti štetu na putu od kuće do broda, dakle, prije njegovog upisa u popis posade. U takvom slučaju, za utvrđenje osnova odgovornosti nije moguće primijeniti odredbe PZ, niti je za suđenje u takvom sporu stvarno nadležan trgovački sud.

Ostavlja se otvorenim pitanje je li moguće naprijed izneseno strogo stajalište u određenim slučajevima koji se odnose na sporove između pomorca koji nije postao član posade broda i brodara, korigirati pozivom na odredbu čl. 34.b st. 1. t. 6. ZPP:

“Trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i unutarnjim vodama te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno pravo (plovidbeni sporovi), osim sporova o prijevozu putnika.”

i na taj način i u odnosu na spor pomorca (koji nije član posade) broda i brodara, u određenim slučajevima ipak prihvatiti stvarnu nadležnost trgovačkih sudova.

Primjerice, pomorac s nalogom za ukrcaj na brod prilikom penjanja na brod brodskim skalama, padne i ozljedi se, ali prije upisa u popis posade, dakle prije nego što je postao član posade toga broda. Takav spor je moguće smatrati sporom koji se odnosi na brod i plovidbu na moru, jer je ozljeda nastupila na brodu i u svezi s ukrcajem radi plovidbe na brodu, pa je i za suđenje u njemu moguće prihvatiti stvarnu nadležnost trgovačkog suda.

4. ZAKLJUČAK Držimo ispravnim prikloniti se u cijelosti pobornicima mišljenja prema kojem su trgovački sudovi stvarno nadležni suditi u svim sporovima između članova posade broda (i zapovjednika broda) i brodara bez obzira na njihovu vrstu, koje je prihvatila i sudska praksa i na taj način, vjerujemo ovo pitanje uredila na konačan način. 2 ODGOVORI NA PITANJA a) U konkretnom slučaju radi se o otkazu ugovora o radu pomorca koji je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i koji u trenutku otkaza nije bio u svojstvu člana posade broda. Odatle u odnosu na zahtjev za sudsku zaštitu koja se odnosi na otkaz ugovora o radu, stvarno je nadležan suditi općinski sud.

b) Dodatni i još važniji argument za zauzeto pravno stajalište u konkretnom slučaju nalazimo i u odredbi čl. 34.st. 1. t. 10. ZPP:

“Općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu.”

ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMA

- “NARODNE NOVINE”, BROJ 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. I 88/01

ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMA

-“NARODNE NOVINE”, BROJ 35/05

MR. SC. JELENA ČUVELJAK

Novi je ZOO objavljen u Narodnim novinama br. 35/05. a prema odredbi čl. 1165. na snagu stupa 1. siječnja 2006. godine, osim odredaba čl. 26. st. 1-3. i čl. 29. st. 2-6. i st. 8. koje se počinju primjenjivati nakon isteka dvije godine od dana stupanja na snagu - odredbe o stopama ugovorenih i zakonskih kamata. (u daljnjem tekstu: ZOO 2005.)

ZOO 2005. će se primjenjivati samo na obvezne odnose koji nastanu nakon njegovog stupanja na snagu, a ZOO 1991. će se primjenjivati na sve obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga zakona. Odredbe novog ZOO-a o odgovornosti za neispravan proizvod neće se primjenjivati na proizvode stavljene u promet prije stupanja na snagu tog zakona.

-Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ – NN

-Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata – NN 117/03

� -Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija – NN 117/03 � -Zakon o nasljeđivanju - Narodne novine br. 48/03, 163/03, 35/05 � -Zakon o kamatama - Narodne novine 94/04 � -Uredba o visini stope zatezne kamate - Narodne novine 153/04 � -Uredba o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa

-Narodne novine 153/04

� - Zakon o trgovačkim društvima – Narodne novine br. 111/93, 34/99, 52/00, 118/03 � - Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01

DENOMINACIJA

YU Din u YU Din – 31.12.1989. – 10.000 : 1

YU Din u HRD – 23.12.1991. – 1 : 1

HRD u Kunu – 30.5.1994. – 1.000 : 1 -

323. 65.

343.

345. 738.

823.

824. 825.

D I O T R E Ć I 1163. 1164. 1165.

FUSNOTE

1 Usp. DIKA, Novela Ovršnog zakona iz 2003. – pregled izmjena i dopuna općih instituta uređenih ovršnim zakonom, rad u

zborniku radova „Novine u stečajnom i ovršnom pravu“, „Inžinjerijski biro“ d.d., 2003., 179. i sl. 2 U ovom radu odredbe pojedinih zakona označavat će se navođenjem broja članka, stavka odvojenog kosom crtom od broja

članka, te točke, odvojene točkom od broja članka ili stavka. Više će stavaka ili točaka istoga članka ili stavka međusobno biti razdvojeno zarezom. Crtica između brojeva dvaju članaka ili stavaka koristit će se radi označavanja da se sve odredbe između tih brojeva odnose na tekst ispred njih. Za označavanje pojedinih propisa koristit će se njihove kratice, koje će biti definirane u

tekstu. Jedino će se odredbe Ovršnoga zakona (NN 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194./03., 151/04., 88/05.) navoditi bez naznake kratice toga zakona. Uz pojedine verzije OZ-a navodit će se uz kraticu samoga zakona i godina kad je ta verzija inaugurirana. Tako će se, npr., za izvornu verziju OZ-a iz 1996. koristiti kratica OZ 1996., a za verziju nakon Novele 2003. kratica OZ 2003.

3 O kritici intervencija u ovoj institut izvršenih Novelom 2003. usp. DIKA, Novela Ovršnog zakona iz 2003. – pregled

izmjena i dopuna općih instituta uređenih Ovršnim zakonom, u zborniku radova „Novine u stečajnom i ovršnom postupku“, „Inžinjerijski biro“ d.d., 2003., 180. i sl.

4Ta bi teorijska mogućnost imala i određenu praktičnu vrijednost u sustavu u kojemu bi se izrečene novčane kazne najprije

prisilno naplaćivale, a tek podredbno zamjenjivale kaznom zatvora. U takvom sustavu, ako bi se izricanje novčanih kazni koje bi se zbog nemogućnosti naplate pokazalo bezizglednim sredstvom, ovrhovoditelju bi trebalo priznati pravo da zatraži da sud ovršeniku zaprijeti kaznom zatvora kao eventualno efikasnijim sredstvom ovrhe. U važećem uređenju u kojemu se svaka neplaćena novčana kazna (izrečena fizičkoj osobi) bez pokušaja prisilne naplate konvertira u kaznu zatvora, ovrhovoditelju bi se moglo osporiti pravni interes tražiti da se umjesto bezuspješne novčane kazne ovršeniku zaprijeti kaznom zatvora.

5 Zakon o izvršenju i obezbeđenju iz 1930.

6Ista vrsta postupka, uz stvarnu nadle_nost suda,

kumulativnom je pretpostavkom za tzv. sukcesivnu objektivnu kumulaciju (pa i preinaku)

tužbenih zahtjeva -arg. ex 188/1,191/1. ZPP. 7U članku 5. stavku 6. govori se o prijašnjem

rješenju o ovrsi, što bi samo po sebi upućivalo na rješenje o ovrsi koje nije više na snazi, koje više nije aktualno, iako donošenje novoga rješenja ne mora dovesti uvijek do obustave ovrhe u pov

odu prvotnoga rješenja o ovrsi (5/3.3.). 8 Usp. DIKA, Novela Ovršnog zakona iz 2003., 183., 184.).

9 Usp. DIKA, Novela Ovršnog zakona iz 2003., cit., 184., 185.

10Exekutionsordnung iz 1896., s kasnijim novelama.

11 ZA: Zakon o arbitraži, NN 88/01.

12 Prema Zakonu o parničnom postupku iz 1956. revizija je bila redovan pravni lijek. 13

Zanimljivo je da inicijativa da se odgovarajuće odredbe unesu u ZPP prigodom pripreme novele

toga zakona iz 2003. nije bila prihvaćena. 14

Usp. DIKA, Novela Ovršnog zakona iz 2003., cit., 188. 15

Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi (u

pravilu) samo ono što je u toj formi izraženo (71/1. ZOO 91, 291/1. ZOO 05). 16

Novelom 05 neuobičajeni termin “privatna isprava koja ima značenje javne isprave” iz izvorne varijante OZ 96, koji zakonski nije definiran, upotrijebljen u odredbi članka 30. stavka 3., koji je mogao izazvati ozbiljne nedoumice u praksi, zamijenjen je, prigodom restauriranja odredaba članka 30. OZ nakon što je on radikalno skraćen i izmijenjen Novelom 2003, terminom javno ovjerovljena privatna isprava. 17Činjenice o čijem se postojanju zaključuje primjenom pravila o zakonskim presumpcijama ne treba

(izravno) dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno (221/3. ZPP; 19/1. OZ). Dakle, u načelu, dopušten je dokaz o protivnom, što znači da su tzv. zakonske presumpcije u pravilu relativne, oborive. Samo kad je to zakonom izrijekom predviđeno, one su apsolutne, neoborive u smislu da protiv njih nije dopušten tzv. dokaz

o protivnom. 18

ZS: Zakon o sudovima, NN 3/94., 100/96., 115/97., 131/97., 129/00., 67/01., 5/02., 101/03., 117/03., 17/04. 19

Čak i kad bi se uzelo da je odredba članka 16. stavka 1. točke 3.c. Novelom 2005. derogirana u dijelu u kojem određuje da su općinski sudovi nadležni rješavati o ovrsi odluka stranih sudova, općinski bi sudovi za to bili stvarno nadležni jer su opće stvarno nadležni u ovršnom postupku).

20Važeća formulacija odredbe članka 19. točke 5. ZS vuče svoje porijeklo iz davnih odredaba o stvarnoj nadležnosti iz

Zakona o privrednim sudovima iz 1954. (ZPS), po kojima je stvarna nadležnost u izvršnom postupku bila podijeljena između okružnih privrednih i viših privrednih sudova tako što je bilo predviđeno da svaki (i okružni i viši) privredni sud izvršava svoje odluke (9.6., 13.9. ZPS)

21Prema odredbi članka 25. ZPP, koju bi trebalo na odgovarajući način primijeniti i u ovršnom postupku (čl. 14. ZIP),

svaki sud obavlja radnje u postupku na svom području, ali, iznimno, iz opravdanih razloga, sud može poduzeti pojedine radnje i na području drugog suda. O tome će obavijestiti sud na čijem je području radnja poduzeta. Inače su sudovi upućeni na to da jedni od drugih traže pravnu pomoć (179. ZPP). 22

PSH: Pž-281/92 od 1.12.1992, Praxis 1, 178. Usp. i ERAKOVIĆ, Stvarna nadležnost trgovačkih sudova, Pravo i porezi, 6/97, 32.

23Argument da su kasnije opće odredbe o mjesnoj nadležnosti OZ-a derogirale ranije posebne odredbe o stvarnoj

nadležnosti ZS-a dovodi u pitanje okolnost da prigodom naknadnih intervencija u odredbu članka 19. točke 1. ZS (NN 131/97) nije izmijenjen onaj njezin dio koji upućuje na potpunu atrakciju nadležnosti u ovršnom postupku.

24U tom smislu i ERAKOVIĆ, Stvarna nadležnost, 32.

25U tom smislu i ERAKOVIĆ, Stvarna nadležnost, 32.

26Trgovački su sudovi prema odredbama članka 19. točke 1. i 2. ZS bili nadležni suditi : (1) u sporovima što proizlaze iz

trgovačkih ugovora i u sporovima za naknadu štete koja proizlazi iz tog ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku

djelatnost; (2) u sporovima koji se odnose na brodove i plovidbu na moru i unutarnjim vodama te u sporovima na koje se

primjenjuje plovidbeno pravo (plovidbeni sporovi), osim sporova o prijevozu putnika; (3) u sporovima koji se odnose na

zrakoplove i na sporove na koje se primjenjuje zračno-plovidbeno pravo, osim sporova o rijevozu putnika; (4) u sporovima koji

se odnose na zaštitu i uporabu izuma, znakova razlikovanja i tehničkih unapređenja, pravo na uporabu tvrtke i u sporovima iz

autorskog prava, ako posebnim zakonom nije drukčIje određeno; (4) u sporovima u povodu nelojalne utakmice, monopolističkih

sporazuma i narušavanja ravnopravnosti na jedinstvenom tržištu Republike Hrvatske; (5) u sporovima u kojima uz osobe

navedne pod (1) kao tzv. materijalni suparničari sudjeluju i druge fizičke i pravne osobe; (6) u sporovima povodom osnivanja,

rada i prestanka trgovačkih društava, te svim sporovima u kojima se kao stranke pojave pravne osobe nad kojima je otvoren

postupak likvidacije ili stečaja, bez obzira na svojstvo druge stranke i vrijeme pokretanja sporova te u svim sporovima povodom

likvidacije ili stečaja, ako zakonom za pojedinu vrstu sporova nije drukčije određeno (19.1., 2.). Nakon novele ZPP iz 12003.

(NN 117/03) – ubaciti čl. 34.b. ZPP.

27NN 129/2000.

28O nadležnosti trgovačkih sudova u parničnom postupku v. ad IV.2.2.3.3.3, bilj. 12.

29O fukcionalnoj nadležnosti u parničnom postupku v. TRIVA-DIKA, GPPP, 270.

30Za uređenje prema ZIP-u usp.DIKA, SIP, 85.

31Za uređenje prema ZIP-u usp. DIKA, SIP, 85.

32Za uređenja po ZIP-u usp. DIKA, SIP, 85, 86.

33Za uređenje prema ZIP-u usp. DIKA, SIP, 86.

34Moglo bi se tvrditi da je ova odredba derogirana odredbom

novoga članka 254.a OZ po kojoj su trgovački sudovi nadležni određivati i provoditi osiguranje u predmetima u kojima su nadležni određivati ovrhu (lex posterior derogate prirori). Međutim, ovdje bi bila riječ o specijalnoj odredbi koju opća odredba, budući da to izrijekom ne predviđa, nije derogirala (lex specialis dergat generali), tim prije što po prirodi stvari trgovački sudovi ne bi mogli provoditi upis založnoga prava u zemljišnu knjigu.

35Za uređenje prema ZIP-u usp. DIKA, SIP, 83. 36

Za uređenjeme prema ZIP-u usp. DIKA, SIP, 83. 37

Savjetovanje o temi “Neki instituti i neka pravila parničnog i izvršnog postupka s gledišta efikasnosti rada sudova“ u

bivšem Saveznom sudu u Beogradu od 27. - 28. V. 1980. Usp. DIKA, SIP, 84, 85. 38

Naglasio M. D. 39

O kritici toga uređenja usp. DIKA, Pravni lijekovi stranaka u ovršnom postupku pokrenutom na temelju ovršne

isprave, u zborniku radova „Novo ovršno pravo“, „Narodne novine“, 2004., 29. i sl. 40

Usp. DIKA, Novela Ovršnog zakona iz 2003., cit., 200., 201. 41

Uvjetovanjem odgode ovrhe davanjem jamčevine koja bi se sastojala u založnopravnom ili fiducijarnom osiguranju, kako je to bilo moguće prema OZ 03, u slučaju u kojem je odgovarajuća prava ovrhovoditelj već stekao provedbom aprehenzijskih ovršnih radnji, ovrhovoditelj je stjecao dvostruko osiguranje za namirenje svoje tražbine jednake operacionalizacijske vrijednosti, čime bi svrha jamčevine kao davanja sredstava koja bi trebala omogućiti jednostavno i brzo namirenje ovrhovoditelja bila zapravo iznevjerena.

42 Prema odredbi članka 223. ZPP, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na

zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud je o tome dužan odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

43 U stavku 4. članka 118. OZ 05 uslijed redakcijske omaške upućuje se na odredbu stavka 5. članka 98. umjesto na odredbu

stavka 6. toga članka. 44

O nekim dilemama koje je takvo uređenje sudjelovanja javnih bilježnika izazivalo usp.: DIKA, Javnobilježnička ovrha na

temelju ovršne isprave, u zborniku radova „Novo ovršno pravo“, Narodne novine d.d., 2004.,183. i sl., MATKORUŽDJAK, Sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi, u istom zborniku radova, 167. i sl.

45 Takvom opcijom nastojalo se izbjeći eventualnu birokratizaciju procedure distribucije predmeta javnim bilježnicima i time

nepotrebno opterećivati sudove. 46

U ovom će radu odredbe pojedinih propisa biti citirane uz naznaku broja članka, broja stavka odvojenog kosom crtom od broja članka, broja točke, alineje ili rečenice odvojenih točkom od broja članka ili stavka te kratice propisa koja će biti definirana kad se na nj bude pozvalo po prvi put u tekstu. Jedino se uz odredbe OZ neće navoditi kratica toga zakona. Ipak, kraticom OZ 96 označavat će se izvorna varijanta OZ iz 1996., kraticom OZ 03 varijanta nakon Novele 2003, a kraticom OZ 05 varijanta nakon Novele 2005. Ako u tekstu pri citiranju odredaba ne bude upotrijebljena neka od navedenih kratica, citat će se ticati odredaba koje se nisu mijenjale u sve tri varijante OZ, odnosno odredaba iz varijante OZ nakon Novele 2005.

47 NN 57/96., 29/99., 42/00., 173/03.; 194/03., 151/04., 05; OZ.

48 Usp. DIKA, Pravni lijekovi stranaka u ovršnom postupku pokrenutom na temelju ovršne isprave, u zborniku radova:

CRNIĆ i dr., Novo ovršno pravo, 2004., 25. 73. 49

URH: Ustav Republike Hrvatske, NN proč. 41/01, 55/01. 50

Prema odredbi članka 18. URH jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.

51 Prema odredbi članka 19. stavka 1. OZ u ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući se način primjenjuju

odredbe Zakona o parničnom postupku (NN 26/91., 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03.; ZPP), ako OZ ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

52 Prema odredbi članka 382. stavka 1. noveliranog ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude

(1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna (u

postupku pred trgovačkim sudovima 500.000,00 kuna) i (2) ako je presuda donesena u

sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu. 53

O kritici

analognog rješenja u ZIP usp. TRIVA u TRIVA – BELAJEC - DIKA, Sudsko izvršno

pravo, opći dio, 1984, (SIP) 330. 54

Usp. DIKA, Pravni lijekovi.., cit. 55

ZJB: Zakon o

javnom bilježništvu (NN 78/93., 29/94., 162/98.). 56

U parničnom postupku sud je dužan odbaciti tužbu (nakon što je prethodno ispita) ako utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost odnosno da je protekao rok koji je propisan za podnošenje tužbe (282/1. ZPP). Iako bi u nekim slučajevima zbog proteka roka dolazilo do gubitka prava na traženje pravne zaštite uopće, s obzirom na izričitu zakonsku odredbu koja utvrđuje dužnost suda da uslijed toga uvijek odbacuje tužbu, moglo bi se, generalizirajući taj slučaj, zaključiti da je stav hrvatskoga prava da bi u svim slučajevima u kojima bi iz različitih razloga dolazilo do apsolutnoga ili relativnoga gubitka prava na traženje sudske pravne zaštite, odnosno kad takvo pravo ne bi ni postojalo tužbu ili drugi podnesak kojim je ona zatražena trebalo odbaciti.

57 Odredbe ZPP koje predviđaju da je sud dužan odbaciti podnesak koji ne sadrži sve što je potrebno da bi bio podoban da bi

se po njemu moglo postupiti (109/1., 4.), trebalo bi shvatiti u smislu da bi sud trebao odbaciti podnesak ne samo onda kad on sam ne bi sadržavao sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, već i onda kada uz njega ne bi bile priložene isprave koje bi ga činile za to podobnim. S obzirom na ovršni postupak takav bi zaključak određeno proizlazio iz odredbi koje traže da se (u pravilu) uz prijedlog za ovrhu mora priložiti ovršna isprava (33/1. OZ) koja će biti podobna za ovrhu (26/1. OZ).

58 Usp. TRIVA u TRIVA – BELAJEC - DIKA, SIP, 306. Prema §. 30. ZIO 30, izvršenik koji je tvrdio da nisu nastupile

činjenice koje su bile odlučne za dospjelost ili izvršnost zahtjeva (tražbine), ili da nije nastupila pravna sukcesija, ili da ovršenik nije bio osobno odgovoran član trgovačkog društva protiv kojega je ishodovan ovršni naslov, ili da su mu osobno pripadali prigovori protiv tražitelja ovrhe, ili da se tražitelj ovrhe bio sasvim odrekao ovrhe ili da nije bilo proteklo vrijeme za koje se bio odrekao ovrhe, morao je te „prigovore protiv dozvole izvršenja“ podići tužbom ako ih nije mogao podići rekursom.

59 A contrario, sud bi bio dužan po službenoj dužnosti odbaciti prijedlog za ovrhu utemeljen na nepravomoćnoj sudskoj

odluci, osim ako posebnim propisom ne bi bilo predviđeno da i takve odluke mogu imati značenje ovršne isprave. 60

Usp. TRIVA - DIKA, Građansko parnično procesno pravo, 7. izd., 2005. (TRIVA - DIKA, GPPP), 684. 61

Usp. TRIVA - DIKA, op. et loc. ult cit. 62

Usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 584., 585. 63

Sudovi nisu uvijek ovlašteni paziti ex offo na neke meritorne pretpostavke. To se, npr., tiče zastarjelosti tražbine (214/3.

Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05., ZOO). 64

O tome da u slučajevima konkurencije razloga za odbacivanje tužbe i za odbijanje tužbenoga zahtjeva prednost treba dati

reakciji kojom se pruža potpunija pravna zaštita v. TRIVA - DIKA, GPPP, 143.

65 Ukidanje odluke u parničnom postupku - npr., 394., 396., 397., 427., 428. ZPP. Ta bi pravila analogno trebalo primijeniti i

na druge građanske sudske postupke: stečajni postupak (6. Stečajnog zakona - NN 44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/00; SZ), ovršni postupak (19. OZ), itd. Ukidanje rješenja u upravnom postupku - 12, 217, 258, 263 - 266, 269. Zakona o općem upravnom postupku (NN 53/91; ZOUP).

66 Poništaj odluke arbitražnog suda - 39. Zakona o arbitraži (NN 88/01; ZA); poništaj odluke u upravnom postupku - npr. 260

- 263. ZOUP. 67

Preinaka odluke: u parničnom postupku - v. 372., 373., 395., 396., 408. itd. ZPP; u upravnom postupku - 243, 261. itd.

ZOUP. 68

Prema odredbi članka. 45. prijašnjeg Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji ZPNSL (NN 54/94), izvršne isprave koje su se odnosile na potraživanja utvrđena u rješenju o odobrenju prisilne nagodbe gubile su u odnosu na dužnika pravnu snagu. Iz odredbe po kojoj se ovrha može odgoditi ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti (61/1.5. OZ 05), moguće je zaključiti da se tužbom može, među ostalim, tražiti stavljanje izvan snage (sudske ili upravne) nagodbe, zapravo njezin poništaj.

69 Prema odredbi članka 141. stavka 5. SZ, ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijana pravna radnja je bez

učinka prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi stečene na osnovi pobijene radnje. U tu bi grupu trebalo svrstati i slučaj utvrđenja ništavosti (sudske ili upravne) nagodbe (arg. ex 61/1.5. OZ 05). Ako sud prihvati tužbeni zahtjev kojim se pobija dužnikova pravna radnja izvan stečaja, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina (66., 69., 70. ZOO).

70 U parničnom postupku, nakon prethodnog ispitivanja tužbe, sud može donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje i ako

utvrdi da je podnesena nepravovremeno, ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe. 71

Usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 539. 72

Sličnom logikom inspirirana je i odredba po kojoj je sud dužan odbaciti tužbu ako tuženik prigovori da su stranke za rješavanje spora koji je pokrenut pred njime ugovorile nadležnost arbitražnog suda (42/1. ZA). Tada bi stranke svojom dispozicijom derogirale jurisdikciju suda za pružanje parničnopravne zaštite.

73 Takav je rok bio utvrđen i radi traženja ovrhe na temelju naloga ili presude kojima je bilo naloženo ispražnjenje i

predaja poslovnih prostorija prema prijašnjem Zakonu o poslovnim zgradama i prostorijama (NN 52/71; ZPZP). On je iznosio trideset dana od dana kad je stečeno pravo da se traži ovrha prema tom zakonu (53. ZPZP).

74 Premda se ovaj razlog tradicionalno kvalificira kao opugnacijski, radilo bi se zapravo o svojevrsnom opozicijskom

razlogu, razlogu koji se tiče same tražbine, i njezine subjektivne određenosti. 75

U ovršnom se postupku procesna (legitimatio ad processum executionis) i stvarna legitimacija (legitimatio ad causam executionis) utvrđuju na temelju ovršne isprave, pa one zapravo koindiciraju i sud bi, ako utvrdi da one nedostaju, ovršni zahtjev trebao odbiti jer bi se time pružila potpunija ovršnopravna zaštita. Te se legitimacije ne bi, npr., podudarale kada bi se u povodu žalbe utemeljene na tom razlogu utvrdilo da je on opravdan - tada bi se pokazalo da je ovrhovoditelj procesnopravno bio ovlašten pokrenuti postupak - na to ga je formalno legitimirala ovršna isprava određenoga sadržaja, ali mu je nedostajala stvarna legitimacija. Inače se sukcesija u pravni položaj ovlaštenika i obvezanika iz ovršne isprave u ovršnom postupku može -u skladu s načelom strogoga formalnoga legaliteta - dokazivati samo javnom ispravom, javno ovjerovljenom ispravom ili pravomoćnom presudom (arg. ex 29.). O problemu legitimacije u ovršnom postupku prema ZIP usp. TRIVA u TRIVA

- BELAJEC - DIKA, SIP, cit., 107. i sl. 76

Arg. per analogiam ex 288/2. ZPP, 19/1. OZ. Naime, u parničnom je postupku sud dužan na pripremnom ročištu donijeti rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi, između ostaloga, da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje (288/2. ZPP). Generalizacijom te kazuističke odredbe dolazi se do zaključka da bi sud bio dužan jednako reagirati i u ostalim slučajevima u kojima bi nedostajali pravi interes i procesna legitimacija. Usp. i TRIVA - DIKA,

GPPP, 316. 77

U parničnom postupku sud je dužan postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenoga zahtjeva; a

ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, nije za nju vezan (186/3. ZPP). Usp. i TRIVA, GPPP, 145. 78

Usp. TRIVA-DIKA, GPPP, 143. 79

Inače se smatra da se prema općem uređenju mogućnosti žalbe zbog procesnih povreda u građanskim sudskim postupcima (354. ZPP) prvostupanjska odluka u pravilu ne može uspješno pobijati zbog nedostatka procesne legitimacije (pravnoga interesa) - usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 317.

80 O pojmu opozicijskih razloga usp. TRIVA u TRIVA – BELAJEC - DIKA, SIP, 297. i sl. U Zakonu o izvršenju i

obezbeđenju iz 1930. (ZIO 30) opozicijski se prigovori nazivaju prigovorima „protiv samog zahteva“. Naime, „protiv zahteva“ (tražbine) radi kojega je dozvoljena ovrha bilo je prema tom zakonu moguće tijekom ovršnoga postupka istaknuti samo takve prigovore koji su se osnivali na činjenicama koje su „ukidale ili zaustavljale“ taj zahtjev, a koje su nastupile kada je već„postao izvršni naslov“, na osnovi kojega je ovrha dozvoljena. No, ako je taj naslov bila koja sudska odluka, takav se prigovor mogao

uvažiti i onda kad su navedene činjenice istina nastupile prije „postanka izvršnog naslova“, ali tek u vrijeme kad se ovršenik u prethodnom sudskom postupku nije mogao više njima uspješno poslužiti. Ti su se prigovori mogli podići (tzv. opozicijskom -arg. ex podnaslova § 34. ZIO 30) tužbom kod suda koji je u prvom stupnju bio dozvolio ovrhu, ali se time nije diralo u pravo ovršenika da se posluži rekursom protiv dozvole izvršenja. Prigovori protiv inozemnih izvršnih naslova morali su se podići kod vlasti koja ih je izdala. Ovršenik je morao sve prigovore koje je mogao iznijeti u vrijeme podnošenja tužbe ili u vrijeme isticanja prigovora kod koje druge vlasti istovremeno podići jer se inače nisu uvažavali. (§ 34.). Citirane odredbe ZIO 30 odgovaraju odredbama § 35. austrijskog Ovršnog reda (aEO).

Prema njemačkom Zivilprozessordnungu (dZPO) prigovore koji se odnose na samu tražbinu utvrđenu presudom dužnik (ovršenik) treba istaknuti tužbom kod parničnog suda prvoga stupnja. Oni su utoliko dopušteni ako su razlozi na kojima se temelje nastali tek nakon zaključenja usmene rasprave na kojoj su prigovori (Einwendungen) prema pravilima toga zakona morali najkasnije biti izneseni, a nakon toga putem pravnoga sredstva (Einspruch) nisu više mogli biti izneseni. Dužnik (ovršenik) mora u tužbi koju mora podnijeti istaknuti sve prigovore koje je u vrijeme podnošenja tužbe mogao istaknuti. (§ 767.) Ovrhu treba obustaviti ili ograničiti na temelju otpravka ovršne odluke iz koje proizlazi da je presuda koju treba ovršiti ili njena privremena ovršnost ukinuta, odnosno da je ovrha proglašena nedopuštenom, ili da je određena obustava (§ 775.1. dZPO).

U određivanju kruga tzv. opozicijskih razloga ZIP je zapravo slijedio njemački uzor: „prigovor utemeljen na činjenici koja se odnosi na samo potraživanje“ (51/1, 54/1).

81U terminologiji ZIO 30 “ukidanja zahteva”.

82Kod tzv. dispozitivnih odluka (presude na temelju priznanja - 331. ZPP, presude na temelju odricanja - 331a. ZPP, presude

zbog ogluhe - 331.b, i presude zbog izostanka - 332. ZPP), koje se mogu donijeti prije pripremnog ročišta odnosno prvog ročišta za glavnu raspravu (sve te presude osim presude zbog izostanka - 279, 331., 331.a., 331.b ZPP), odnosno na tom ročištu (presuda zbog izostanka - 279., 332.), pitanje momenta na koji se odnosi pravomoćnost sudske odluke postavlja se na nešto drukčiji način. Kod presude na temelju priznanja i na temelju odricanja to bi bio moment donošenja tih presuda jer je tuženik odnosno tužitelj ovlašten opozvati dano priznanje odnosno odricanje do toga momenta, pa ako to ne učini treba uzeti da smatra da je dano priznanje odnosno odricanje relevantno s obzirom na stanje stvari koje postoji u tom momentu. Kod presude zbog ogluhe to bi trebao biti moment isteka roka za davanje odgovora na tužbu jer tuženik sve do tada može osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva istaknutog u tužbi - propustivši da ospori tužbeni zahtjev do toga momenta, on bi priznavao da činjenično stanje navedeno u tužbi odgovara činjeničnom stanju koje postoji u tom momentu. Kod presude zbog izostanka relevantan bi bio moment zaključenja pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu na kojem bi ona bila donosena

-iz analognih razlog ako i kod presude zbog ogluhe. 83

To bi bio tzv. moment na koji se odnosi pravomoćnost sudske odluke - usp.

TRIVA-DIKA, GPPP, 656., 657. 84

Usp. TRIVA u TRIVA – BELAJEC - DIKA, SIP, 299. i sl. O argumentaciji koja se

iznosi u prilog takvoga rješenja

usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 656., 657.. 85

Za austrijsko pravo usp. RECHBERGER - SIMOTTA, Grundriss des oesterreichischen Ziviliprozessrechts, Erkenntnisverfahren,

1994, 248. 86

U njemačkoj doktrini prevladava stav da je za nastanak razloga (prigovora) mjerodavan moment izvršenja konstitutivnoga prava. Judikatura je, međutim, glede prijeboja, poništaja i drugih konstitutivnih prava uglavnom na stajalištu da je mjerodavan moment kad je do prestanka prava došlo. Usp. ROSENBERG-GAUL-SCHINKEN, Zwangvollstreckungsrecht,

11. izd., 1997., (ROSENBERG, ZVR), 626., 627. 87

Usp. HOLZHAMMER, Oesterreichisches Zwangvollstreckungsrecht, 4. izd.,

1993. (OeZVR, 149.) Ipak bi trebalo primijetiti da prijeboj bez daljnjega ne može biti izjednačen s naknadnim ispunjenjem budući da ispunjenje neposredno plaćanjem dovodi do prestanka obveze, dok kod prijeboja uzajamno žrtvovanje obiju tražbina dovodi do njihova prestanka

-usp. ROSENBERG, ZVR, 628. 88

Usp. ROSENBERG, ZVR, 627. 89

U vezi s tim argumentom upozorava se na interpretativni

stav njemačke judikature da procesni zakon ne bi smio od nosno da bi u najmanjoj mogućoj mjeri smio utjecati na materijalno pravo, zbog čega se i pravila o prekluzijama usko tumače. Usp. ROSENBERG, ZVR, 627.

90 Usp. ROSENBERG, ZVR, 627.

91 Analogno bi vrijedilo i u slučaju u kojemu bi bio istaknut tzv. prigovor radi prebijanja (333/3. ZPP), prigovor kojim se od

suda traži da utvrdi utuženu tražbinu i tražbinu istaknutu radi prijeboja te da ih svojom konstitutivnom odlukom prebije. O prigovoru prijeboja (kompenzacije) i prigovoru radi prijeboja v. TRIVA-DIKA, GPPP, 434. i sl.

92 Usp. ROSENBERG, ZVR, 628.

93 Usp. BOETTICHER, Die “Selbstexecution” im Wege der Aufrechnung und die Sicherungsfunktion des

Aufrechnungsrechts, Festschrift fuer Schima, 1969., 95. i sl.

94 Usp. ROSENBERG, ZVR, 630.

95 U tom smislu implicitno TRIVA - DIKA, GPPP, 632.,633., 634., 657

96 Usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 513.., 514.. Za austrijsko pravo usp. RECHBERGER - SIMOTTA, 325.

97 Pred sudom se ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati, pa ako utvrdi da se

radi o takvom slučaju, dužan je donijeti rješenje kojim takvu nagodbu neće dopustiti (321/3,4. ZPP). U upravnom postupku nagodba ne smije biti na štetu javnoga interesa, javnoga morala ili pravnoga interesa trećih osoba, a ako bi se to utvrdilo, organ koji vodi postupak neće dopustiti da se ona zaključi i o tome će donijeti poseban zaključak (134/2. ZOUP). Tijelo pred kojim je zaključena nagodba dužno je donijeti

zaključak kojim se postupak obustavlja u cijelosti ili djelomično (134/5. ZOUP). 98

Sud je dužan tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti vodi li se parnica o predmetu spora o kojemu je ranije bila zaključena sudska nagodba i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu spora o kojemu je već zaključena sudska nagodba, odbacit će tužbu (323. ZPP). Uz sudsku se nagodbu, dakle, veže negativni učinak pravomoćnosti -ne bis in idem

(usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 573., 574.). Treba, međutim, uzeti da se uz nju, arg. a completudine, a cohaerentia, veže i pozitivni, prejudicijelni, učinak pravomoćnosti (12/1. ZPP) (usp. i TRIVA - DIKA, GPPP, 574.); ona, osim toga, može biti i ovršna isprava (21.1).

99 O kritici mogućnosti da se sudska nagodba pobija tužbom odnosno da se prigovor ništavosti, i to ne samo apsolutne već i

relativne, ističe u drugim postupcima u kojima bi se pozivalo na nagodbu usp. TRIVA-DIKA, GPPP, 575., 576. 100

U upravnom postupku se tzv. ništava rješenja mogu u svako doba proglasiti takvima po službenoj dužosti ili na prijedlog stranke ili državnoga odvjetnika (268/1. ZOUP). Rješenje proglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostupanjski organ, a ako drugostupanjskoga organa nema - organ koji je zakonom ovlašten da obavlja nadzor nad radom organa koji je donio rješenje (268/3. ZOUP). 101

Usp. TRIVA u TRIVA – BELAJEC - DIKA, SIP, 305. O tzv. pactum de non exequendo v. 3.3.5. 102

Neposredni predmet spora je postavljeni tužbeni zahtjev, dok je tražbina s obzirom na koju je taj zahtjev istaknut posredni predmet

spora. Usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 413. i sl. 103

Iako se u Zakonu govori o prijašnjem rješenju, treba uzeti da je riječ o prethodno donesenom rješenju, koje još uvijek može biti na snazi i predstavljati valjanu pravnu osnovu za provedbu ovrhe. Upravo se zbog toga upotrijebljeni izraz prijašnji u ovom kontekstu ne čini pravilnim jer upućuje na akt koji je

prestao važiti. 104

I za dopustivost donošenja odluke o osnovanosti ovršnoga zahtjeva tražilo bi se, analogno kao i za dopustivost donošenja meritorne odluke o tužbenom zahtjevu, postojanje niza pozitivnih procesnih pretpostavaka. Tako bi ovršni sud morao biti apsolutno (16., 282. ZPP; 19/1. OZ) i relativno nadležan (17., 20., 21. ZPP; 19/1. OZ), nepristran (71. ZPP, 19/1. OZ), propisno sastavljen (18., 41. ZPP; 19/1. OZ); stranke bi morale imati stranačku (77., 78. ZPP; 19/1. OZ) i ovršnu postupovnu sposobnost (79. ZPP; 19/1. OZ), biti uredno zastupane (80. - 101. ZPP; 19/1. OZ), imati pravni interes i procesnu legitimaciju (arg. ex 288/2. ZPP; 19/1. OZ); ovršni prijedlog bi morao biti formalno uredan i popraćen odgovarajućim prilozima (106. - 109. ZPP; 19/1. OZ). S druge strane, ne bi smjele postojati tzv. ovršne procesne smetnje. Tako se ne bi smjelo raditi o ovršnopravnoj stvari u kojoj je ovršni zahtjev već pravomoćno odbijen ili ovršni prijedlog odbačen (333/2., 347. ZPP; 19/1. OZ), itd. (arg. ex 369. ZPP, 19/1. OZ).

O procesnim pretpostavkama u parničnom postupku usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 28. i sl.105

Tek bi žalbom protiv rješenja o

upućivanju na parnicu ovršenik posredno mogao razloge za svoju izvanrednu žalbu iznijeti pred drugostupanjski sud.

106 Usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 393.

107 Zbog novih činjenica (nova reperta) ponavljanje se parničnog postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje

nije mogla te činjenice iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom (arg. ex 422/2. ZPP). 108

Naziv opozicijska tužba potječe iz austrijskoga prava koje je važilo prije donošenja austrijskog Exekutionsordnunga iz 1896. Usp. HOLZHAMMER, OeZVR, 145. Njemački termini kojima se označava ta tužba su Vollstreckungsgegenklage i Vollstreckungsabwehrklage. Prvi izraz potječe od Kohlera i gotovo je u općoj uporabi, dok je drugi, smatra se bolji, naziv iskovao Reichel - usp. ROSENBERG, ZVR, 610. I u starojugoslavenskoj se doktrini koristio termin opoziciona tužba - usp.:GORŠIĆ, Tumač; ZUGLIA, GPPKJ, II., 79; BLAGOJEVIĆ, Sistem izvršnog postupka, 1937., 284. Taj se izraz koristio i u podnaslovu § 34. ZIO 30. Opozicijska tužba se u doktrini utemeljnoj na ZIO 30 naziva i tužbom protiv izvršnoga zahtjeva (ZUGLIA, op. et. loc. ult. cit.). U doktrini utemeljnoj na ZIP zadržan je naziv opoziciona tužba - usp. TRIVA u TRIVA -BELAJEC - DIKA, SIP, 317.

109 Ta se tužba u austrijskoj doktrini naziva impugnacijskom tužbom (die Inpugnationsklage; § 36. AeEO). U toj se doktrini

koriste i termini neprava opozicijska tužba (unechte Oppositionsklage), naredbodavna tužba (die Anordnungsklage), tužba protiv ovrhe (die Vollstreckungsbekaempfungsklage). Usp. HOLZHAMMER, OeZVR, 156. U njemačkom pravu ulogu krnje

opugnacijske tužbe vršila bi tužba zbog nedopustivosti klauzule ovršnosti (die Klage wegen Unzulaessigkeit der Volstreckungsklausel, § 768. DZPO - usp. BAUMBACH – LAUTERBACH – ALBERS – HARTMANN, ZPO, 1791. i sl.) ili tužba za proglašenje ovrhe nedopuštenom na temelju klauzule ovršnosti (die Klage auf Unzulaessigkeiterklaeru ng der Zwangvollstreckung aus der Vollstreckungsklausel, die Klage gegen die Volstreckungsklausel nach §. 786 - usp. ROSENBERG, ZVR, 303, 610). U starojugoslavenskoj doktrini utemeljenoj na ZIO 30 koristili su se za označavanje tužbeiz § 36. nazivi kao prigovorna tužba na nedopuštenost ovršne dozvole (GORŠIČ, Tumač, 146), tužba protiv dozvole izvršenja (Zuglia, GPPKJ, II, 81), prigovorna tužba (BLAGOJEVIĆ, Sistem, 276). U doktrini utemeljnoj na ZIP izraz opugnaciona tužba koristio se za označavanje tužbe kojom se traži proglašenje izvršenja nedopuštenim zbog tzv. opugnacionih prigovora (razloga) - usp. TRIVA u TRIVA – BELAJEC - DIKA, SIP, 317.

110 Tako ROSENBERG, ZVR, 611., smatra da je tzv. ovršna protutužba (Die Vollstreckungsgegenklage) upravljena samo

protiv ovršnoga učinka ovršnoga naslova, protiv njegove „ovršnosti“ (Vollstreckbarkeit); ona u načelu nije upravljena prema pojedinačnim ovršnim mjerama. Takav stav odgovara i ustaljenoj njemačkoj sudskoj praksi.

Izloženo stajalište svoje uporište pronalazi u odredbi prema kojoj se prigovori (die Einwendungen) koji se tiču samoga zahtjeva (der Anspruch) utvrđenog presudom moraju istaknuti tužbom kod suda (§ 767/1. dZPO) te na odredbi prema kojoj je sud dužan obustaviti ili ograničiti ovrhu na temelju otpravka ovršne odluke iz koje proizlazi da su ukinuti presuda koju treba ovršiti ili njezina privremena ovršnost, ili da je ovrha proglašena nedopuštenom ili da je naređena njezina obustava (§ 775.1. dZPO). Međutim, iz sintagme „da je ovrha proglašena nedopuštenom ili da je naređena njezina obustava“

trebalo bi, doslovnom interpretacijom, izvesti zaključak da se u odredbi § 775.1. dZPO ima u vidu proglašenje nedopuštenosti konkretne ovrhe - one ovrhe čija se obustava može narediti, a ne općenito proglašenje nedopuštenosti ovrhe na temelju određenoga ovršnoga naslova. Drugo je, međutim, pitanje govore li koji daljnji pravno-politički razlozi u prilog interpretaciji za koju se zalaže Rosenberg. O različitim teorijskim pokušajima objašnjenja pravne prirode opozicijske tužbe u njemačkoj teoriji v. ROSENBERG, ZVR, 611. i sl. HOLZHAMMER, OeZVR, 146, kaže da iz mjerodavnih odredaba austrijskoga i njemačkoga prava (m 35.

oeEO, 767. dZPO) ne proizlazi sasvim jasno kakav je domašaj onoga što se traži opozicijskom tužbom. 111

U njemačkoj se i austrijskoj doktrini i praksi taj problem postavlja samo u odnosu na opozicijsku tužbu. Za opug-nacijsku se tužbu u austrijskom pravu uzima da je njezin tužbeni zahtjev uvijek upravljen na to da se proglasi nedopuštenim određena ovrha (HOLZHAMMER, OeZVR, 157). S aspekta hrvatskoga prava, budući da se po tom pravu tužba može podnijeti samo zbog nedostatka legitimacije (arg. ex 30/2 - 5; 48/1, 49/1; v. ad 3.4.5., 3.5.7.), dakle zbog razloga koji se na analogan način kao i opozicijski razlozi vežu uz ovršnu ispravu, njen sadržaj (v. ad 3.4.7.), a ne uz pokrenutu ovrhu, ne bi za ograničenje opugnacijskoga tužbenoga zahtjeva samo na konkretnu ovrhu govorili neki posebni razlozi, različiti od onih koji bi to opravdavali za opozicijski tužbeni zahtjev. Ona pravila koja bi u odnosu na sadržaj tužbenoga zahtjeva vrijedila za opozicijsku tužbu trebala bi vrijediti i za opugnacijsku. Razlika u odnosu na austrijsko pravo javljala bi se zato što prema tom pravu značenje opugnacijskih razloga zbog kojih se može pokrenuti parnica imaju, pored nedostatka legitimacije, i nedostatak dospjelosti ili ovršnosti, pactum de non exequendo, nedostatak procjenbenog ključa i nedostatak

ovršnosti javnobilježničkoga akta. Usp. HOLZHAMMER, OeZVR, 158. i sl. 112

Tu teoriju zastupa u austrijskoj doktrini, npr., FASCHING, Kommentar, I., 355. Ona je u judikaturi sasvim iznimno bila

primijenjena. Usp. i HOLZHAMMER, OeZVR, 146. 113

Ta je teorija prevladavajuća u njemačkoj doktrini i judikaturi - usp. ROSENBERG, ZVR, § 40, I, XI. (609. i sl., 644. i sl.). U austrijskoj doktrini tu teoriju zastupaju, npr.: DOLINAR, Das Rechtsschutzziel der Oppositionsklage, Juristische Blaetter, 1979, 528; HOLZHAMMER, OeZVR, 147. U prilog toj teoriji HOLZHAMMER, op. et. loc. ult. cit., ističe da joj treba dati prednost iz razloga procesne ekonomije. Zbog sveobuhvatnoga konstitutivnoga učinka presude kojom se prihvaća opozicijski zahtjev nove bi prijedloge za ovrhu trebalo odbaciti kao nedopuštene i određenu ovrhu po službenoj dužnosti obustaviti; time bi postale suvišnima daljnje opozicijske parnice s istom tužbenom osnovom. Presuda kojom bi se odbijao opozicijski zahtjev utvrđivala bi postojanje ovršnoga zahtjeva, zbog čega bi nove opozicijske tužbe koje se ne bi temeljile na novotama trebalo zbog rei iudicatae odbaciti (v. i DOLINAR, Das Rechtsschutzziel, cit., 535, 538). Ne bi u pravilu postojao pravni interes za tužbu za utvrđenje (postojanja ili nepostojanja tražbine) ako bi bilo moguće postaviti konstitutivni zahtjev jer bi presuda kojom bi bio prihvaćen opozicijski zahtjev svaku ovrhu na temelju određene isprave proglašavala nedopuštenom. ROSENBERG, ZVR, 609., koji svoje shvaćanje ne kvalificira eksplicitno kao teoriju općega učinka, određujući temeljne premise svoga stava, ističe da je osnova ovrhe ovršni naslov, a ne materijalnopravni zahtjev (tražbina) koji je njime dokumentiran. Radi efikasnosti ovrhe, prihvaćeno je načelo „formaliziranja pretpostavke za ovrhu“. Ovršna tijela u pravilu nisu dužna ispitivati postojanje i daljnje postojanje tražbine. Radilo bi se zapravo o jednoj nategnutoj konstrukciji, koja, barem s aspekta hrvatskoga prava, nije prihvatljiva jer se ovrha određuje radi prisilnoga ostvarenja materijalnopravnoga zahtjeva (tražbine) čije postojanje po

načelu formalnoga legaliteta ovršna isprava dokazuje. 114

Toj je teoriji sklon austrijski Vrhovni sud - usp.

HOLZHAMMER, oeZVR, 147. U njemačkoj doktrini zastupaju je, uz različite varijacije, npr., A. BLOMEYER, Zivilprozessrecht, Erkenntnisverfahren, 2. izd., 1985., 493; WIECZOREK, Zivilprozessordnung, Kommentar, 2. izd., § 767 B III. Usp. i HOLZHAMMER, oeZVR, 147., koji ističe da se teorija kombinacije sudara s nerješivim kolizijskim problemima. Prema tom bi autoru opozicijsku tužbu, ako bi imala značenje i negativne tužbe za utvrđenje, trebalo zbog pravomoćnosti odbaciti u dijelu koji se odnosi na njezin zahtjev za utvrđenje. Pritom on vjerojatno misli na pravomoćnost presude koja je ovršna isprava. Međutim, u tom slučaju on previđa vremensku ograničenost prekluzivnoga djelovanja pravomoćnosti presude na temelju koje je ovrha određena. Teoriji kombinacije bi se zapravo moglo prigovoriti da opozicijskom zahtjevu i presudi koja ga usvaja imputira sadržaje koje oni nemaju - deklaraciju o nepostojanju tražbine čija se ovrha traži. Drugo je pitanje bi li iz razloga procesne ekonomije i pravne sigurnosti bilo oportuno proširiti objektivne granice pravomoćnosti opozicijske presude pa pravomoćnost pridati i rješenju prejudicijelnoga pitanja - utvrđenju

da ne postoji ovršna tražbina. 115

Usp. ROSENBERG, ZVR, 644. 116

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva

koji su stavljeni u postupku - 2/1. ZPP. 117

Po toj odredbi tužitelj može tražiti utvrđenje postojanja kakvoga prava ili

pravnoga odnosa, između ostaloga, i ako

za to ima pravnoga interesa. 118

ROSENBERG, ZVR, 637., smatra, pozivajući se

pritom na judikaturu, da bi ovršnu protutužbu bilo moguće podnijeti nakon

što bi bila izdana klauzula ovršnosti, a prije pokretanja ovršnoga postupka. 119

Tako tužitelj nema, u pravilu, pravni interes tražiti utvrđenje postojanja

neke tražbine ako su ispunjeni uvjeti da traži kondemanciju s obzirom na tu tražbinu (arg. ex 187/2. i 326/1. ZPP).

120 FASCHING, Zivilprozessrecht, 1990, 547., i RECHBERGER - SIMOTTA, Grundriss des oesterreichischen

Ziviliprozessrechts, Erkenntnisverfahren, 1994., 214., govore u vezi s opozicijskom i opugnacijskom tužbom o tzv. nared-bodavnim tužbama (die Anordnungsklagen). Naredbodavne se tužbe, koje je kao pojam u njemačku pravnu teoriju uveo još KUTTNER, Urteilswirkungen ausserhalb des Zivilprozesses, 1914, 22., definiraju kao tužbe kojima je svrha da drugom organu dadu naputak koji onda svojim posebnim aktom proizvodi traženo pravno stanje. Većina se tih tužbi kvalificira kao konstitutivne, iako do pravne promjene ne dolazi samom presudom, već tek na temelju akta nadležnoga organa kojemu je presudom naloženo njegovo donošenje. Zato se te tužbe nazivaju i nepotpunim konstitutivnim tužbama (die unvollkommene, unvollstaendige Rechtsgestaltungsklagen). Protiv pojma naredbodavnih tužbi ističe se da one nisu poseban tip tužbi, da se tu radi o razlici u učinku presude, ne i njenom sadržaju. Usp. FASCHING, op. et. loc. ult. cit.

121 Usp. HOLZHAMMER, OeZVR, 146. ROSENBERG, ZVR, 612., 613., 644., u kvalifikaciji ovršne protutužbe kao

procesne konstitutivne tužbe polazi od teze da su sadržaj i učinak te tužbe određeni njezinim ciljem. Presuda kojom se prihvaća takva tužba ima konstitutivni učinak zato što proglašava nedopuštenom ovrhu na temelju ovršne isprave, na temelju koje je ona do tada bila dopuštena i bila bi to i dalje da nije donesena presuda kojom je ta tužba prihvaćena; time je ovrha ex nunc postala nedopuštenom i utoliko presuda kojom je prihvaćena tužba u odnosu na dotadašnje procesno (ovršnopravno) stanje djeluje preobražajno; ukratko ta presuda dovodi do “poništenja” ili “uklanjanja ovršnosti ovršne isprave”. Istodobno ta presuda daje ovršeniku pravo koje on do tada nije imao da ishodi obustavu i ukidanje ovrhe.

Izloženi bi se stav, možda, za njemačko pravo mogao objasniti okolnošću da je opozicijska presuda praktično jedina relevantna osnova za obustavu ovrhe. Naime, ako, po tom pravu, ovršenik (dužnik) podnese ovršnom tijelu tzv. likvidne isprave kojima se dokazuje naknadno namirenje ovrhovoditelja (vjerovnika) ili odgoda ispunjenja, ono može samo privremeno obustaviti ovrhu, jer ako ovrhovoditelj ospori ispunjenje ili odgodu, ovrha se mora nastaviti sve dok ovršenik ovršnom tijelu ne podnese odluku kojom se ona proglašava nedopuštenom. (§§ 767., 775.1., 776/1. dZPO). Međutim, s aspekta hrvatskoga prava moglo bi se primijetiti da navedenim izvodom nije dokazano da ovrha sama po sebi nije bila nedopuštena sve dok nije donesena presuda kojom je prihvaćen opozicijski zahtjev. Ona je bila nedopuštena, ali se to moglo, u nedostatku drugih kvalificiranih dokaza, dokazati tek tom presudom. U hrvatskom pravu opozicijska je presuda tek jedan u nizu “dokaza” na temelju kojih se utvrđuje osnovanost opozicijskih prigovora. Slično vrijedi i za austrijsko pravo (arg. ex 40/1. AEO) po kojemu sud može prihvatiti određene opozicijske i opugnacijske prigovore i bez prethodnoga izjašnjenja ovrhovoditelja ako se njihova osnovanost dokaže tzv. nesumnjivim ispravama (die unbedenkliche Urkunden). Slično je predviđao i ZIO 30 (39/1).

122 Usp. TRIVA - DIKA, GPPP, 781. O parakonstitutivnom učinku opozicijske i opugnacijske tužbe i presude prema ZIP

usp. TRIVA u TRIVA – BELAJEC - DIKA, SIP, 320. 123

Usp. za opozicijsku tužbu za njemačko pravo ROSENBERG, ZVR, 611, 612. 124

Radilo bi se o jednom moderiranom načelu eventualnosti. Po važećem austrijskom pravu ovršenik je dužan sve prigovore koje je mogao istaknuti u vrijeme podnošenja tužbe istovremeno podići (35/3. AOE). To je predviđao i ZIO 30 (34/3). Njemačka je sudska praksa odredbu da ovršenik mora sve prigovore koje je mogao istaknuti u vrijeme podnošenja tužbe u njoj istaknuti (767/3. DZPO) protumačila u smislu da je ovršenik dužan to učiniti do zaključenja rasprave o činjenicama, ali uz dodatnu

dužnost da do toga trenutka mora istaknuti i sve prigovore koji su nastali tijekom parnice, ako ih je do tada mogao istaknuti. Usp. ROSENBERG. ZVR, 639.

125 O toj teoriji usp. TRIVA -DIKA, GPPP, 414., 415.

126 Usp. DIKA, Pravni lijekovi stranaka u ovršnom postupku pokrenutom na temelju ovršne isprave, cit.

127 ZTD: Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03).

128 ZSR: Zakon o sudskom registru („Narodne novine“ broj 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99 i 54/05)