UVOD U TEORIJU KNJIŽEVNOSTIZrinka Božić Blanuša zbblanus@ffzg.hrkonzultacije čet. 17:30-18:30 B-117

3.3.10.Disciplina teorije bi trebala biti književnost. ŠTO JE KNJIŽEVNOST? Teoretičari se ne slažu oko definiranja književnog djela. Tijekom povijesti postojalo je više različitih pokušaja da se definira književnost. Svi ti pokušaji imali su svojih nedostataka.

Jedan od njih je ''maštovito pisanje'', tj. Književnost kao poseban oblik jezika. Problem je što postoji niz dijela koji se ne mogu opisati kao ''maštovito pisanje'' (npr. Psihologija, povijest, filozofija..) tj. različiti tipovi pisanja nisu maštovito pisanje, stoga kriterij neprihvatljiv kao osnovno obilježje književnosti.

Drugo je određivanje književnosti na temelju autorske intencije/namjere/nakane /htijenja, no neki tekstovi status literarnosti stječu naknadno (Bašćanska ploča).

Treće shvaćanje je da je književnost ono što odolijeva kušnji vremena. No dugotrajan historijski proces selekcije i isključivanja, od strane društvenih i kulturnih elita (izdavači, profesori, urednici, knj. Kritičari) koje oblikuju književni kanon prema određenim kriterijima koji nisu stalni već se mijenjaju, nam govori da se značenje književnosti mijenja. Svi pripadnici kulturnih elita oblikuju društveni kanon. Koje će djelo ući u Kanon odlučuju ekonomski i kulturološki kriteriji. Po čemu je nešto klasik ima veze više sa izdavaštvom, marketingom i kritičarima nego sa samim književnim dijelom. Književno tržište ima zakonitosti po kojima se oblikuju književni kanoni i oni se konstantno mijenjaju.

Četvrto shvaćanje književnosti je obrađivanje velikih značajnih tema (što je veliko i značajno određuju arbitrarni sudovi koji su povijesno i politički promjenjivi), ali i to se mijenja s vremenom, nešto što je danas veliko i značajno,ne znači da će biti i sutra.

Peto shvaćanje književnosti, da ona nadilazi društvene i političke sfere tj. da je autonomna i neovisna, pada u vodi pošto znamo da na samog autora i čitatelja utječe vanjski svijet. Autor i čitatelj su zahvaćeni mrežom kompleksnih ideoloških, kulturalnih obrazaca, koji snažno utječu na tzv. unutarnje zakonitosti književnosti, stoga književnost nije autonomna/ neovisna/ samostalna.

Gore navedene su definicije koje čovjeku prvo padnu na pamet i svaka od njih je nedostatna, stoga shvaćamo da je nemoguće jednostavno definirati književnost.

Javlja se niz pitanja : Je li književnost samo ono dostupno naprednim čitateljima ili prisutna i općem čitateljstvu? Pitanje teorije recepcije/prihvaćanja; je li književnost/ literarnost obilježje samo teksta ili i obilježje čitateljskog procesa? Pitanje književnosti i njen odnos sa društveno-povijesnim kontekstom.

Teorija književnosti kao predmet proučavanja uzima književnost. Književnost kako mi danas vidimo je moderna pojava nastala početkom 19.st. oblikovanjem osobnih mjerila njezina stvaranja i razumijevanja pomoću kojih je književnost u razvijenijim slojevima razvijenijih društava počela izmicati dotadašnjem religijskom, moralnom i odgojnom nadzoru. Stvaranje čitateljske publike i prestanak književnosti pod nadzorom crkve doprinose pojavi književnosti kakvu danas poznajemo. Pojam ''znanost o književnosti'' je nastao u 20.st. Pojam ''Literaturwissenschaft'' / (njem.)znanost o književnosti; ''Literary criticism''/ (eng.) književna kritika; ''critique litteraire''(franc); utemeljen je početkom 20. st uslijed raskida sa 19-stoljetnom književno- povijesnom paradigmom. Neprimjereno je govoriti o znanosti književnosti prije 20.st. jer se u

1

prijašnjim vremenima književnost pojavljivala u različitim društvenim, socijalnim i odgojnim sklopovima. Pojmovi su se različito oblikovali. Znanost o književnosti želi istražiti specifična obilježja književnosti. Pojava tog pojma (znanstvenog bavljenja književnošću) popraćena je oblikovanjem poredbene perspektive promatranja književnosti (komparativna književnost). Dok je 19.st. najveća dominacija književne povijesti u promatranju književnostia u 20.st. u prvi plan dolazi književni tekst i na mjesto književne povijesti stupa književna kritika.

Znanost o književnosti se dijeli na:1.povijest književnosti ; 2.književna kritika; 3.književna teorija

Smjena je nastupila sredinom 60-tih godina 20.st. kada teorija preuzima i prima znanost o književnosti. Te tri etape(1,2,3) se promatraju kao etape u regulaciji temeljnog pojma književnosti. Međusobno se sukobljavaju, prožimaju i dodiruju. Teorija je dominirala,ali se npr. 80-tih vraća historizam u književno – teorijsku književnost.

KOJE SU KONSENKVENCE DRUGE SMJENE IZMEĐU KNJIŽEVNE KRITIKE I TEORIJE? Znanost o književnosti je počela promatrati sama sebe. Intenzivna samorefleksija znanosti o književnosti i tako nastaje pojam Književne teorije.Teorija književnosti nije isto što i književna teorija. Mi radimo uvod u književnu teoriju.60-tih se teorija okreće prema sebi. Književnost se okreće k sebi jer odnos preispitivanja stavlja naglasak na odnos između znanosti o književnosti i književnosti(odnos između analitičara i teksta). Odnos između teorije književnosti i književnosti je dvosmjeran jer književnost promatra teoriju kao i teorija književnost – uzajamno. Zato se zove književna teorija. Pojam književne teorije osporava granicu između teorije i književnosti. Tekst utječe na analitičara koliko i analitičar na tekst(kao i teorija na književnost)

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI-KNJIŽEVNA TEORIJAPOJAM KNJIŽEVNOSTI-TEORIJA O KNJIŽEVNOSTI

Gerold Graff Professing Literature 1987. ''Teorija je ono što nastaje kad neki aspekt književnosti prestane biti danošću i postane pitanje o kojem valja raspravljati''. Književna teorija novi hibridni žanr na američkim sveučilištima 70-ih godina. Pogodovala demokratizacija američkog akademskog života nakon '68. i tada književni odsjeci otvaraju vrata lingvistič3arima, filozofima, povjesničarima i drugim disciplinama te postaju najnapredniji.

Richard Rorty Consequences of pragmatism 1982. Pretapanje granica stvorilo vrstu pisanja u kojem je sve (intelektualna povijest, filozofija morala,društveno proroštvo, vrednovanje relativnih kakvoća književnih proizvoda..) sadržano u jednom žanru. Leslie Fiedler ''Znanost o književnosti uvijek postaje nešto drugo jer je i književnost nešto drugo.''Nakon 60-ih književnost postaje širi prostor nego što pretpostavljamo da određuje jedan kanonski korpus tekstova. Širi se izvan njegovih granica. Može se definirati figurativnim jezikom, tekstnom strategijom ili sustavom označavanja tekstova.Književna teorija priznala da je spremna biti i subjekt i objekt proučavanja i bez zadrške se prepustiti problematizaciji različitih svojih aspekata. Književna teorija nastaje i rađa se iz eksperimentiranja pojmovima, terminima, paradigmama, preuzetih iz drugih misaonih pojmova. Ne posjeduje apsolutne i stabilne kriterije koji se odnose na narav i značaj književnih tekstova.Gotovo svi kulturni oblici, strukture i prostori(prakse označavanja) se mogu podvrgnuti književnoteoretskom čitanju(''kulturalni studiji''). ''Kulturalni studiji'' nastaju

2

iz širenja prostora književnosti(od Madone do šoping centra). Svaki kulturni fenomen je moguće čitati kulturnom književnošću.

Teorija historigrafija, političke teorije iz književne teorije posudili analitičke pojmove za vlastita proučavanja. Književna teorija se javlja krajem 19.st.,početkom 20.(ali i prije postojali pokušaji, ali izvan konteksta modernog pojma književnosti-različiti filozofi su objašnjavali književnost i pjesništvo)1.Platon(Grčka) – dijalozi (Ion,Gorgija,Fedar), kritizira pjesništvo jer smatra da pravu stvarnost predstavljaju ideje i one su pravi predmet znanja kao takve i vidljive su samo unutrašnjim okom - razumom. Umjetnost je samo oponašanje - MIMEZA i to pojavnoga/prirode, a to je također oponašanje nebeskoga poretka ideja, stoga je to oponašanje oponašanja i kao takva trosturko je udaljena od istine i zato je nevrijedna za našu spoznaju jer nas udaljava od istine.2. Aristotel je svoju teoriju iznio u 2 djela(Retorici i Poetici). Poetika u 2 djela (tragedija i komedija(komedija izgubljena)). Pozitivan stav prema Pjesništvu, tragedija najveći žanr,a duša tragedije zaplet - Mitos. Kritizira Platona i njegovu koncepciju mimeze i polazi od progresivnih umjetnosti - pjesništva i glazbe - koje nastaju iz božanskoga nadahnuća stoga je za njega u mimezu uključena i dimenzija prikazivanja novoga svijeta. Umjetnost obogaćuje i oplemenjuje prirodu novim mogućnostima. 3.Pseudo Longin - ime za anonimnog autora iz 1.st.-autor Traktata o uzvišenom(uz poetiku najvažnije estetičko djelo iz toga vremena). Isprva krivo pripisano Longinu(grčki filozof iz 3.st.). Jezik je moćan medij koji slušatelju može izazvati ekstazu. Ciceronsko shvaćanje, da se uspješnost umjetničkog dijela mjeri premještanjem određenih teh. Elemenata (glazba, dikcija, metafora), Longin pobija i kaže da uzvišeno/sublimno autor nalazi u genijalnoj ličnosti pjesnika i njegovoj imaginativnoj dubini. Izvor uzvišenosti je genijalnost pjesnika,a ne tehnička sredstva.

Platon nije književna teorija, ali je dokaz da je i prije 20.st. postojalo promišljanje o književnosti.Sve do 18.st. postojali razni ''traktati'' o književnosti. Oni nisu presudno utjecali na poimanje književnosti kao rasprave. Najveći utjecaj do početka 20.st. pripisuje se Kantovoj estetici.

10.03.10.ESTETIKA - njemački prosvjetiteljski filozof Alexander Baumgartea (1714.-1762.) dao ime disciplini. Smatrao da je ona zaokupljena određivanjem kvalitete lijepoga i umjetničkoga. Kvalitete je povezao sa specifičnošću osjetilne spoznaje koja svoje jedinstvo gradi na povezivanju i stapanju različitih opažajnih dojmova koji se povezuju u sintetičku predodžbenu cijelinu. Osnovni predmet estetike je razlikovanje lijepo/ružno i umjetničko/neumjetničko.Immanuel Kant (1724.-1804.) Njegove tri kritike : ''Kritika čistoga uma''(1781.), ''Kritika praktičnoga uma''(1787.) i ''Kritika moći rasuđivanja''(1790.). Estetiku je razvio u trećoj kritici. Njegova je estetika imala utjecaj do 20.st. jer prvi puta atribut lijepoga može zadobiti i djelo čija je dobrota i istinitost dvojbena (''sve što je lijepo ne mora biti dobro''). Otvara raspravu o parametrima objektivnog estetičkog rasuđivanja koje je ,po njemu, legitimni dio i jamstvo čovjekove cjelovitosti. Estetičko rasuđivanje je središnji dio estetike. Što je to u sferi lijepih predmeta što zaslužuje biti umjetničkim? Kojoj vrsti čovjekove proizvodne djelatnosti dugujemo nastanak umjetničkog djela? Po kakvom tipu umjetnosti se proizvode umjetnička djela?

3

Problematika stvaralačkog genija suprostavlja se obrtničko-svrhovitom postupanju po pravilima.STVARALAČKI GENIJ<->PROIZVODNJA(estetika je iznad toga)Kant razlikuje 2 estetike: 1. Estetika rasuđivanja - suprostavlja se lijepo i ružno

2. Estetika stvaranja - lijepom se suprostavlja korisno.Na čemu se temelji estetska prosudba?Subjekt percipira predmet osjećajima i harmoničnom igrom razumijevanja i imaginacije. Dok je u spoznaji imaginacija ograničena (zbog prisile razumijevanja), u estetskom odnosu prema predmetu imaginacija je slobodna. Imaginacija je Kantu važna jer oživljava rasudnu moć i omogućava pojmovima (konceptima) da se dalje razviju. Kant uvodi pojam slobode koji sudjeluje u našem čulnom odnosu sa svijetom. Zadatak estetike je priskrbiti pravila čulnome.IDEJE Kant definira kao pokušaj uma da objedini u jednu cjelinu beskrajnu raznolikost predmeta razumijevanja u cjelinu i zato nisu dostupne intuiciji, no ideje mogu postati estetske,tada potiču na razmišljanje, ali bez zadane, jasno određene i definirane,misli. Estetske ideje nemaju jasnu misao jer su nedohvatljive, nemaju granicu i jezik te ih ne možemo zahvatiti i učiniti razumljivijim. Estetske ideje ne možemo potpuno razumjeti niti jezikom zahvatiti.ESTETSKI UŽITAK ima autonoman status, ne služi drugoj svrsi izvan svoje vlastite neposredne egzistencije, a ta se vlastita egzistencija ne može svesti na opće pojmove kojima bi se mogla analizirati, pa je nedohvatljiv u potpunosti(možemo ga dohvatiti samo djelomično).ESTETSKI SUD je slobodniji način rasuđivanja jer se temelji na unaprijed određenom načelu ukusa, a tim načelom upravlja zdrav razum. Na taj način predmet estetske prosudbe(umjetničko djelo) postaje onaj koji posjeduje svrhovitost bez svrhe tj. nadaje nam se kao da ima svrhu,ali je ne možemo identificirati. Matthew Arnold (1822.-1888.) Njegova knjiga Culture and Anarchy(''kultura i anarhija'')(1869,) nadovezuje se na romantičnu tradiciju književne teorije i kritike. Na njegovom tragu iduće generacije su počeli raditi na književnom kanonu i uvrštavaju samo najvažnija i najvrijednija djela u njega.Opadanje utjecaja religije i jačanje sekularizacijskih procesa predstavlja opasnost od od anarhije(19.st. industrijska revolucije, uspon građanske klase, rušenje autoriteta religije, Darvinova teorija evolucije...).Arnold zgrožen stanjem duha u novom svijetu i smatrao je da je kultura ugrožena vrijednostima srednje klase opsjednute materijalnim bogatstvom i stjecanjem kapitala. Svi ti procesi za Arnolda su doveli do duhovne i moralne krize i zato smatra da poezija treba pružiti izlaz iz moralne krize. Književnost preuzima funkciju religije. Saklarizira poeziju. Poezija može interpretirati život,pružiti utjehu i utočište=bijeg od stvarnosti.Uvjerljivost religije bitno narušena, poezija preuzima jedinstvenu moć da pruži smisao životu, ako je takva pružiti će i snagu i sigurnost. Poezija je za Arnolda ono najbolje u kulturi i dostojna je da preuzme ulogu religije, međutim problem je što su kriteriji izvrsnosti promjenjivi/arbitrarni. Premda zagovara ideju visoke kulture, ta ekskluzivna kultura (isključivanje nedovoljno dobrih djela) nikoga ne isključuje jer ako si dopustimo da dođemo pod utjecaj kulture možemo nadići granice nametnute našom klasom, rođenjem, karakterom i društvenom pozicijom. Ako možemo nadići te granice tada bježimo od stvarnosti (kapitalističke,frustrirajuće) i transformiramo se u građane jednog idealnog svijeta u kojem vrijeme ne prolazi i gdje su svi jednaki. Svaka pojedinačna kultura sadrži prostorna i vremenska obilježja, ali s obzirom na poruku koju nam daje (duhovno bogatstvo izgubljeno gubitkom religije) poezija je svevremenska, jer nam daje to duhovno bogatstvo.Pjesnik je tvorac stoga nadilazi vrijeme i prostor – on je uzvišena figura. Figura pjesnika, kreativnog pojedinca, subjekt kao takav.

4

> uspon eng kao akademskog predmeta – Eagelton<Potkraj 19.st. javljaju se prvi studiji eng. knj., 20-tih god 20.st. govorimo o ozbiljnom akademskom predmetu. Arnold je pišući i isičući važnu ulogu književnosti govorio o moralnoj krizi (još dublja nakon 1.svj rata). Proširenjem prava glasa na žene i radnike postaju dijelom masovne demokracije, no to ne znači da su nestale socijalna i ekonomska nejednakost. Nadomješta se unutar studija ili uključivanjem u čitateljsku zajednicu. Književnost je trebala preuzeti odgojnu funkciju nove političke klase, ali je trebala biti i važan intergracijski faktor koji bi imingrante i stanovnike kolonija asimilari u dominantnu kulturu. Književnost preuzima ideološka funkcija - ideologija liberalnog kapitalizma/humanizma. Thomas Stearns Eliot (1888.-1965.) američki pjesnik i književni kritičar koji je došao u Veliku Britaniju prije prvog svj. rata. on se nadovezuje na Arnolda i želi nastaviti započeto te pokušava oblikovati književni kanon, odabrati najbolje od najboljeg i uvrstiti ga u kanon engleske književnosti. Odbacio je ideju pjesništva kao izraza individualnih osjećaja pjesnika jer je smatrao da poezija mora biti impersonalna, kako bi skrenula čitateljevu pozornost na pjesmu, a ne na pjesnikove osobne i društvene prilike tj. na samog pjesnika. No nije protiv izražavanja osjećaja već da ti osjećaji ne smiju imati autobiografsku dimenziju kako se pozornost ne bi skretala s poezije na pjesnika - Impersonalnost poezije.Kritizira idealističku ideologiju radničke klase. Liberalizam, ekonomsk individualizam, romantizam i protestantizam su, za Eliota, izopačene dogme onih koji su odavno napustili organsko društvo i oni se mogu osloniti samo na vlastite snage. Stoga je pribjegao vjerovanju da čovjek mora žrtvovati svoju sitnu osobnost za bolje sutra – za volju impersonalnog reda. Izlaz iz krize vidi u starom američkom jugu. Ostatak organskog društva - krvno podrijetlo i kućni odgoj najvažniji. To prirodno organsko jedinstvo nestalo u industrijskom masovnom društvu, a pruža ga upravo poezija. Impersonalni red na polju književnosti je Tradicija.Ona je vrlo selektivna i njezin kriterij nije trajna vrijednost književnih djela već mogućnost oslanjanja koja ta djela pružaju. Književna djela vrijede samo ako su dio Tradicije. To nisu samo prošla već i nenapisana djela koja se predviđaju i koje Tradicija će priviti u svoje okrilje. Autoritet Tradicije bilo simpatiziranje profašističkog pokreta, izraženi antisemitizmom, stvaranje društva s kojim bi upravljali određeni autoriteti --> to je rezultat Eliotova promišljanja.

Eliotove ideje utjecale na grupu mladih na Camebridge-u. Ivor Armstrong Richards i Frank Raymond Leavis su pokrenuli dvije kritičarske škole utjecajne gotovo 50 godina u proučavanju književnosti.Ivor Armstrong Richards (1893.-1979.) preuzeo Eliotovo inzistiranje na pjesmi i osnovao školu - ''Praktična kritika''(Practical criticism) također i naziv njegove knjige iz 1924.g. On je svojim studentima uskratio sve dodatne informacije o autoru, periodu i tražio da reagiraju izravno na pjesmu, bez konteksta. Tada je to bilo revolucionarno s obzirom da je prije bila dominantna književnopovijesna paradigma - ''preokret na kritiku''. Književni tekst konačno dolazi u prvi plan, a čitanje tekstova postaje intelektualni izazov. Praktična kritika se u SAD-u dalje razvija u Novu kritiku koja je dominirala 30-ih i 40-ih god. 20.st.Frank Raymond Leavis (1895.-1978.) okupio grupu kritičara 'Leavisovci'. On prihvaća Eliotove ideje i vidi u poeziji mogućnost bijega od suvremenog industrijaliziranog života. Poezija ima uzvišenu ulogu. Za razliku od Richardsa i Eliota, Leavis je u jednoj fazi posvetio posebnu pzornost romanu jer je smatrao da je roman takav žanr koji može sveobuhvatno prikazivati likove, okruženje, društvenu pozadinu i na takav način ustanovljiv je roman kao dominantan žanr. --> Leavisovci( William Empson, Lionel Charles Knights )pokrenuli časopis ''Scrutiny''(pažljivo motrenje) koji je isticao središnju važnost moralne dimenzije studija engleskog jezika i književnosti. Prihvatili su sakraliziranje književnosti sa odgojnom ulogom i

5

vjerovanje da je književnost najuzvišenija,pruža ulogu dezorjentiranom modernom čovjeku. Uvode pojam pomnog čitanja(''close reading'') i zagovaraju da se polje književne kritike učini ozbiljnom znanstvenom akademskom disciplinom. Takvo pomno čitanje bez pomnih informacija je veliki intelektualni napor i izazov za čitatelja.U Americi je paralelno djelovala skupina nazvana Američkom novom kritikom. američki kritičari John Crowe Ransom(1888.-1974.), Allen Tate(1899.-1979.), Robert Penn Warren(1905.-1989.), Cleanth Brooks(1906.-1994.) (recepcija ideja Eliota,Richardsa i Leavisa = novi kritičar u širem smislu). Svi su oni motrili pojave svijeta i okrenuli se prošlosti i tradiciji, pronalaze tradiciju u američkom jugu koji održava organsko jedinstvo i društvenu harmoniju. Oni su prepoznali da je u poeziji otpor industriji i tržišnim. Raskinuli sa idejama Čovjeka i Subjekta inzistirajući na tome da intencije autora, kad bi nam i bile dokučive, nisu bitne i nisu relevantne za interpretiranje teksta. Smatrali su da značenje pjesme ne smijemo brkati sa osjećajnom reakcijom pojedinačnog čitatelja jer pjesma znači ono što znači bez obzira na pjesnikove namjere ili čitateljeve osjećaje. U oslobađanju od čitatelja i autora oslobađamo se od koncepta subjekta kao središta. Odbacivanjem toga odbacuje se i autor. Značenje je svakome dostupno i objektivno, upisano je u sam jezik književnog teksta i nije stvar izmišljenoga poriva u glavi nekog mrtvog autora kao ni proizvoljni subjektivni smisao što ga čitatelj pridaje autorovim riječima.

6

20.03.10.Situacija u Europi: Duhovna kriza vladala na prijelazu st. i bila na vrhuncu nakon 1.svj.rata, Europa opustošena, socijalne revolucije, nemiri, pokreti za ženska prava, slabile ideologije koje su željele sačuvati staro stanje stvari. Znanost se svodila na puku kategorizaciju činjenica. Filozofija između pozitivizma i sugetivizma. Društvena i politička kriza. U angloameričkoj akademskoj zajednici se pokušao pronaći izlaz iz krize. A u Njemačkoj između 2 rata utemeljena fenomenologija, otac Edmund Husserl. Ona je trebala pružiti sigurnost civilizaciji u raspadu. Fenomenologija povlači korjene iz Kantove rasprave - razlikovanjem između fenomena i nomenona. Fenomen predstavlja svijet kako ga percipiramo, kako ga zamjećujemo osjetilima, a nomenom je svijet kakav doista jest (stvar po sebi).

Edmund Husserl (1859.-1938.) je utemeljio fenomenologiju u drugom svesku izdanja svojih Logičkih istraživanja (Logische Untersuchungen, 1900-01 ), a kasnije ga i razvio. Odbacio je zdravorazumsko shvaćanje po kojem stvari postoje na svijetu neovisno o nama. Smatra da ne možemo biti posve sigurni kakve su te stvari i možemo znati samo ono što mi percipiramo prema njima(kako ih mi vidimo). Dakle stvari po sebi nisu nomenoni nego su onakve kakve ih mi sebi postavljamo - fenomeni. Prema tome svijest ne sudjeluje pasivno u svijetu nego ga aktivno konstituira, čin svijesti je konstitutivni akt, na taj način se vanjski svijet svodi na sadržaj naše svijesti, međutim ono čega smo mi svijesni može se opisati kao kaotična struja svijesti, a sigurnost o percepciji se ne može temeljiti na nečemu tako kaotičnom. Zbog toga je fenomenologija usmjerena na otkrivanje sistema univerzalnih biti, a te biti počivaju iza očiglednih slučajnih pojedinačnih pojava. Fenomenologija - intuitivno proučavanje biti, a u toj potrazi za bitima koristi se trima procesima: 1.fenomenološka redukcija;

2. eidetička redukcija;3. spoznajna analiza.

Kako bismo postigli potpunu sigurnost moramo zanjekati, zanemariti sve što nije bit predmeta. To znači da vanjski svijet moramo svesti na puki sadržaj svijesti - prvi proces - femenomološku redukciju – sve realije/realnosti bivaju svedene na čiste fenomene, trebamo ih tretirati onako kako nam se ukazuju ju naštoj svijesti tj. kao bit tih stvari (primjer sa stolicom-iako stolica ima različita shvaćanja,mi odbacimo sve što čini stolicu stolicom(obilježja) i svodimo je na pojam stolice). Husserl baštini Platonov pojam ideje (grč. eidos). Čisti fenomeni u svijesti se dalje svode na razgovjetne i razumljive strukture. Cilj je otkriti osnovne komponente fenomena (npr.stolice), pomoću tih komponenti (boja,oblik stolice) možemo sa sigurnošću opisati te fenomene. Zatim slijedi proces spoznajne analize - detaljne usporedbe između fenomena kako su predstavljeni u našoj svijesti i univerzalnih biti fenomena. Fenomenologija na taj način pokušava pomiriti ono što znamo zahvaljujući vlastitom iskustvu s onim što mislimo da znamo iz teorije. Svako mišljenje, uključujući i književnu teoriju, koje se želi predstaviti kao fenomenologijsko ističe ono što u svom iskustvu svijeta (ili teksta) možemo biti sigurni da percipira. Transcedentalni subjekt/svijest je tvorac i u središtu je.

Teorija fenomenologijska utjecala na književnu teoriju i potaknula rad Ženevske kritičke škole na vrhuncu 40-50-tih god 20.st. U njoj djelovali belgijski teoretičar Georges Poulet, švicarci Jean Starobinski i Jean Rousset, Jean- Pierre Richard i prof. germanistike Emil Staiger, uz nju se vežu rani radovi Josepha Hillis Millera.

7

Fenomenologijska kritika je inzistirala na imanentnoj analizi teksta (koja u obzir uzima samo ono za što postoje neosporni dokazi u tekstu). Odbacuje se povjesni konetekst, biografija, uvjeti nastanka dijela. Tekst se tretira kao utjelovljenje piščeve svijesti, jer je pisac utjelovljenje husserlovog transcedentalnog subjekta. Ne potiče se biografska kritika već se teži poznavanju dubinske strukture piščeve svijesti, jer tekst tretira kako subjekt percipira svijet. To iskustvo svijeta u književnom djelu se ne podudara u potpunosti sa stvarnim svijetom, to je svijet kojega oblikuje i doživljava individualni subjekt - pisac,autor, a taj svijet reflektira kakvo je njegovo iskustvo vanjskoga svijeta. Lebenswelt – pojam svijeta. Iz ovoga proizlazi da se fenomenološka kritika bavi autorovim načinom doživljaja svijeta, usmjerena je na taj svijet – lebenswelt - i ona analizira sve ono što se nalazi u tom svijetu, ali pritom ne vrednuje. Također kritiku ne zanima aktivna interpretacija već je riječ o pasivnom prihvaćanju teksta, jer taj tekst je kopija ili izraz duhovne biti autora. Fenomenološka kritika se nadovezuje na Huserlovo shvaćanje jezika - jezik otkriva na koji način percipiramo svijet, on ne odražava sam svijet već našu percepciju svijeta. Huserl smatra da značenje prethodi jeziku, proizlazi da je jezik sporedna djelatnost. Ta sporedna djelatnost imenuje značenja kojima mi unaprijed raspolažemo. Značenja se događaju u svijesti, onda ih jezik imenuje. (Hirsch prihvaća takvu koncepciju --> seminar) Jezik je izraz svijesti. To je u suprotnosti s događajima početkom 20.st. tzv. jezični/lingvistički obrat kojemu su podjednako pridonijeli Ferdinand de Saussure, Ludwig Wittgenstein, Martin Heidegger, John Longshaw Austin→ značenje nije izraženo ili odraženo u jeziku, jezik proizvodi značenje.

Martin Heidegger (1889-1976) je najslavniji Huserlov učenik, najveći filozof 20.st po nekima. Njegovo kapitalno dijelo ''Bitak i vrijeme'' 1927.g. -nezavršena studija posvećena huserlu, a cijela studija je raskidanje i obračun s huserlom :) .Iiako je s njim raskinuo njegova je filozofija dio fenomenološke tradicije. Osnovni problemi fenomenologije - ne postoji samo jedna, već je to heterogoeno područje u kojemu se razvijaju različita stajališta. Husserl je u središte postavio transcendentalni subjekt, Heidegger odbacuje to i započinje važnu kritiku subjekta koja se nastavlja kroz cijelo 20.st. (paralelno s njim Freud također kritizira subjekt).Pitanje identiteta (subjekta) javlja se u svim teorijskim školama, a u nekima je to središnje pitanje. Heidegger uvodi pojam TUBITKA(dasein). Tim pojmom naglasak stvalja na čovjekovo bivanje u svijetu, na njegovu bačenost u svijet (nadovezuju se franc. egistencijalisti - Heidegger se ograđuje od egzistencijalizma - oni to redefiniraju kao pojam napuštenosti u svijetu koja postavlja egzistencijalnu tjeskobu). Tubitak se nikada ne izjednačava sa čovjekom (po Heidegger)! Tubitak je uvijek bitak u svijetu i bitak sa drugima (dasein je wesein). Ako je tubitak bačen u svijet, onda on nije izvan svijeta kao što bi Husserl rekao (u smislu da transcedentalni subjekt ima svijet na dlanu pa ga promatra i daje mu smisao), sam svijet je ,po Heideggeru, posjeduje vlastiti tvrdokorni surovi tvrdoglavi bitak koji se opire subjektovim planovima. Taj subjekt, dasein, je samo dio svijeta i ne može obuhvatiti svijet jer je već bačen u taj svijet! Ne može percipirati, obaviti redukcije kao kod Husserla. Taj svijet pruža otpor, ne može se spoznati. Zato je dasein, a ne subjekt, kako bi se raskinulo sa tradicijom učitelja koja apsolutizira subjekt. Tubitak koegzistira s drugima u svijetu i pošto ne može ovladati svijetom, on je u dijalogu sa svijetom. Budući da je svijet veći od njega pametnije je slušati šta svijet govori. Spoznaja tubitka se kreće unutar onoga što on naziva predontološkim razumijevanjem bitka(Bitak(njem.sein -biti))(na svakom sustavnom mišljenju, prethodi niz pretpostavki sakupljenih iz iskustva življenja u svijetu i svakodnevne veze sa svijetom, a znanost i teorija su samo abstrakcije toga iskustva koje imamo sa svijetom, a napravili su ih neki

8

pojedinci(abstrakcije). Tubitku je svojstveno, i spada u dio same strukture egzistencije tubitka, razumijevanje! :DTubitak je odmah bačen u svijet i ima sposobnost razumijevanja (zato drugi pretvaraju tubitak u čovjeka). Tubitak je svjestan vlastite egzistencije (tako Heidegger ne bi rekao već - tubitak razumije to da jest - razumije da je tu :) )Bitak tubitka - opisuje bitak samoga tubitka. Po čemu tubitak jest. Vrijeme i bitak - njegov kasniji tekst. Kao što je razumjevanje sastavni dio egzistencije tubitka, tako je to i vrijeme, vrijeme je materijal od kojeg je tubitak sačinjen. Tubitak je sačinjen od vremena. On ne pluta u vremenu već je sačinjen od njega. Vrijeme otkucava u tubitku. To se treba promatrati u konceptu Heideggerove kritike zapadne metafizike (kritike subjekta).Jezik ima važnu ulogu kao jedna od ključnih odrednica ljudske egzistencije. Jezik je dimenzija u kojoj se odvija ljudski život. Jezik posjeduje vlastitu egzistenciju u kojoj ljudska bića sudjeluju i upravo time i jesu ljudska bića. Jezik, tj. sudjelovanje u jeziku, je ono što određuje čovjeka. Sudjelovanjem u jeziku čovjek postaje čovjek tj. tubitak postaje čovjek sudjelovanjem u jeziku. Jezik je ključni element ljudskosti, on prethodi individualnom subjektu. Ključna definicija - jezik je mjesto na kojemu se zbilja raz-otkriva i podaje

našem razmišljanju !Pitanje je koliko je koncept tubitka doista raskinuo sa subjektivističkom tradicijom, a koliko se radi o zaodjevanju apsoluta drugim imenom. Heidegger je taj filozofski projekt nazvao hermenautikom bitka - (njegovu filozofiju danas hermenautička fenomenologija - suprotno transcedentalnoj fenomenologiji).

24.03.10.Hermeneutika (grč. Hermeneutike tehne – vještina tumačenja i interpretiranja/umjetnost tumačenja.) Prema pučkoj mitologiji – Hermes, božanski glasnik - posrednik između bogova i ljudi.Vodio ljudske duše u podzemlje, prelazio granice, izumitelj govora, tumač, lažljivac i varalica. Hermeneutika prelazi iz domaće u strane kulture, sadašnju u prošle kulture.

Friderich Schleiermacher (1768.-1834.) u prvoj trećini 19.st. postavio temelje opće herm. on je razlikovao gramatičku(jezičnu) od tehničke(psihološke) interpretacije teksta. Prva se usmjerava na opće ideje od kojih je djelo sačinjeno, druga motri osebujne kombinacije kojima se djelo odlikuje kao cjelina. Schleiermacher je smatrao da je svaki problem interpretacije ujedno i problem razumijevanja - temeljni pojam herm. je pojam razumijevanja. On je herm. opisao kao umjetnost izbjegavanja nesporazuma ili nerazumijevanja. Drugi tip - psihologijska interpretacija teksta - temelji se na postupku divinacije. Budući da se herm. bavi tumačenjem i interp. tekstova osnovni je problem prostorni i vremenski jaz između tumača i predloška, a taj se jaz, ovisno o različitim pristupima raznih autora, premošćuje ili stavljanjem naglaska na tumača ili na predlošak. Schleiermacher ne stavlja ni na tumača ni na predlošak nego na TUMAČENO. Svoj argument je predstavio kroz dva postulata:

1.postulat: koji se odnosi na divinaciju.Divinacija je neposredno predrefleksivno dokučivanje individualne dimenzije interpretativnog predloška, a ta se individualna dimenzija očituje u stilu. Divinacija je unutrašnji osjećaj koji tumač razvija prema predlošku koji tumači. Taj osjećaj je intuitivan i on je tek početak tumačenja. Divinaciju treba još procjeniti, korigirati, provjeriti je li u tumačenje unešeno previše diviniranog iz sebe.(možemo usporediti sa uživljavanjem). Kao konačan rezultat tumačenja javlja se autorov stil, ali taj stil nije rezultat autorove intencije, ni sam autor ga nije svjestan.

9

Autorov stil omogućuje tumaču da razumije tumačeno. Onda je stil – prema Schleiermacheru - obrada jezika kojom govornik unj unosi sebi svojstven način shvaćanja predmeta(svoje gledanje predmeta se stilom unosi u jezik, otima se pojmovnoj i gramatičkoj analizi, riječ je kombinacijskom zakonu individualnog čovjeka koji nadilazi sve sintaktičke, semantičke i pragmatične sheme - ne može se analizirati, jedino ga možemo doživjeti!! zato je potrebna divinacija - ona u sebi ima element doživljavanja stila - ona je predrefleksivna. Prema tome divijacijom se dopire do neznačenjskog uvjeta mogućnosti svakog značenja. (autor je nesvjestan stila, ali zahvaljujući stilu tumač razumije tumačeno, stil mu omogućava da razumije djelo). Bez takvog intuitivnog uvida u cjelinu književna djela ne možemo valjano razumjeti njegove dijelove.

2.postulat: kaže da tumač ušavši u autorov stil premošćuje jaz između sebe i predloška i tu svoju zakašnjelost prema predlošku pretvara u vlastitu prednost. Jer tumač ulaskom u autorov stil razumije autora bolje nego što autor razumije sebe samoga (jer je autor nesvjestan stila). Schleiermacher za ključan problem ima razumijevanje. Kada god da stavimo početak herm. ona je uvijek obilježena istom temom - težnjom za ukidanjem tuđosti, prošlosti i to tako da se premosti distanca prema njoj. Problem je zakašnjelost tumača u odnosu na predložak.

U težnji za prevladavanjem drugosti teksta herm. kreće u dva pravca – filologijskom -u potrazi za doslovnim smislom - i teleologijskom(učenje o svrhovitosti prema kojem je sve u prirodi uređeno prema unaprijed postavljenom cilju) - u potrazi za duhovnim smislom prošloga teksta. Dok se u filologijskom smjeru pokušaj dokidanja jaza distance odigrava premještanjem sadašnjosti u prošlost, u teleologijskom se odigrava premještanjem prošlosti u sadašnjost, neovisno o tome u kojem se smjeru kreće, cilj je prevladavanje distance između ja - tumača i ti - teksta tj. između partnera u dijalogu.Ključni pojam herm. , razumijevanje, usko je povezan s pojmom dijaloga.

Wilhelm Dilthey (1833.-1911.) nadovezuje se na Schleiermachera. I on je naglasak stavljao na tumačeno, no za razliku od njega koji u svoj razmatranje uvodi koncept autorova stila, Dilthey uvodi pojam duha epohe. Prema njegovom mišljenju razumjeti djelo znači izići iz okruženja vlastite epohe i ući u epohu u kojoj je djelo nastalo, a ključnu ulogu u tome igra dijalog. Dijalog je kontinuirana izmjena pitanja i odgovora i kao takav ima zadatak premostiti jaz između tumača i tumačenog i pretvoriti prvotnu tuđost, drugost teksta u konačnu bliskost. Radi se o težnji ka usklađivanju dvaju u početku razdvojenih horizonata. Horizonta tumača i horizonta djela s napomenom da to ne ovisi o slobodnoj volji tumača. U raspravi sa Georgom Simelom - raspravljali o ciljevima i zadaćama dijaloga - Dilthey je inzistirao na funkciji psihičkog sjedinjavanja dijaloških partnera i pritom razumijevanje opisuje kao premještanje sebe u izraz tuđeg doživljaja. Iznio je svoju raspravu o dijalogu - koji bi trebao biti konačni cilj dijaloga. Dilthey inzistira na premještanju ja na drugog. Simel je otišao u drugom smjeru i otvarao pitanje mogućnosti postizanja takvog koncenzusa. Kada govorimo o dijalogu tumača s dijelom Dilthey uvodi duha epohe. Prema njegovom mišljenju djelo u sebe upija jednu široku mrežu očitovanja duha epohe i time nadilazi povijesnu uvjetovanost vlastitog sjedišta u životu. U djelu se očituje duh epohe jer on upija cijelu epohu, a ne samo trenutak u kojem je nastao. Ako tumač ulazi u dijalog sa djelom, tumač mora izići iz vlastitih uvjetovanosti, udubiti se u djelo, a djelo budući da je izraz duha epohe sadrži genezu tumačeva kulturnog bića. Razumjeti duh epohe omogućuje nam razumijevanje vlastite epohe - da bismo razumjeli vlastitu epohu moramo razumjeti prošlu epohu. Otuda dolazi formula historigrafija = autobiografija. Taj odnos između tumača i predloška - tumača i dijela - jednak je predlošku ja –drugi - riječ je o spoznajnom odnosu u kojemu mu kroz drugoga spoznajemo sebe - vlastitu epohu. Kroz drugoga spoznajemo sami sebe. Drugi nam služi kao zrcalo za bolje spoznavanje sebe. Razumijevanjem prošle epohe razumijemo vlastitu poziciju u vlastitoj epohi. Preko dijaloga s djelom spoznajemo sami sebe.

10

Za razliku od Schleiermachera kod kojega je čin razumijevanja samovoljan, kod Diltheya se tumačenje djela zatvara u skladan hermeneutički krug.

Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.) jedan od najpoznatijih Heideggerovih učenika. Kapitalno djelo Istina i metoda (1970.). Nadovezao se na Diltheyevo razmatranje dijaloga i govori o dijaloškom stapanju horizonata, međutim za Gadamera to ne znači da se tumačeni horizont treba podrediti autorskom horizontu - horizontu teksta - već suprotno, tumač postavlja tekst u pitanje u horizontu vlastite povijesne situacije. Rješenje za pitanje se traži i očekuje u horizontu teksta, ako pronađe rješenje - a na tome treba inzistirati - tada nastupa stapanje horizonata. Stapanjem horizonata nastavlja se reprodukcijski niz u tekstu i tradicija tog teksta se nastavlja događati - reproducira se(tko god čita dijelo stapa svoj horizont s njim). Gadamer koristi pojam Uberlieferung(predaja)(u eng. prijevodima prevode to kao tradicija, iako u sebi pojam tradicije ne sadrži nešto što se predaje, donosi iz prošlosti -tradicija nema procesualno značenje kao predaja!). Stalnim dijalogom različitih tumača s tekstom, stalnim intervencijama različitih tumača dolazi do obogaćivanja teksta novim horizontima teksta i tumača. Gadamer to naziva povijest djelovanja teksta. Premda preuzima mnogo fil. postavki od Heideggera, za razliku od njega nema kritički odnos prema humanističkim znanostima. Njega zanima problem objektivnosti kojemu su počele težiti i humanističke znanosti. Osnovni razlog po Gadameru je stanje potuđenosti od predaje i izgubljeni osjećaj pripadnosti tradiciji - zato inzistira na objektivnosti. Različita preduvjerenja predrasude i predmijevanja učvrstile su interpretativnoj svijesti osjećaj prisnosti sa samom sobom, a predaja, tradicija, se udaljila s druge strane. Zaboravilo se što se sve nataložilo u tradiciji(predaji). Metodologija humanističkih znanosti je uslijed toga počela sporazumijevati tako stvorenu distancu prema predmetu i interpretativna svijest je zanemarila, zaboravila, otuđila se od tradicije, međutim, to(stanje potuđenosti) se ne bi nikada moglo osvijestiti kada se interpretativna svijest ne bi mogla osloboditi predrasuda. Ona se može osloboditi predrasuda, koje su je udaljile od predaje, i može osvijestiti svoju vlastitu poziciju kao onu koja je uvjetovana tom tradicijom. POTUĐENJE predaje znači približavanje predmetu, ono što treba raditi je uspostaviti bliskost sa predajom. Sama predaja koja je zapravo bila prisna i bliska (ali smo mi to zaboravili), navodi nas da izađemo iz sebe i da proširimo vlastiti horizont u struju zbivanja predaje. Upravo naše novo tumačenje omogućuje tom zbivanju predaje da se nastavi.KAKO SE TRADICIJA/PREDAJA ZBIVA? kroz neprekidan dijalog(!!!!) u kojemu povijesno nataloženo pamćenje jezika (Sprachliechtkeit) oslobađa onoga tko se uključuje u taj dijalog od njegovih povijesno lociranih i utvrđenih predrasuda - jezik ima emancipacijsku ulogu. Svaka interpretacija djela iz prošlosti je dijalog prošlosti i sadašnjosti. Djelo nas ispituje što nas u sadašnjosti zaokuplja. Sadašnjost nam je razumljiva uvijek pomoću prošlosti s kojom je tijesno povezana, a prošlost uvijek motrimo sa pristrane pozicije sadašnjosti. Do razumijevanja dolazi kada se horizont naših povijesnih značenja i pretpostavki stopi s horizontom djela. Za zaključak, Gademerova teorija počiva na pretpostavci da je tradicija mjesto gdje se uvijek trebamo osjećati kao kod kuće te da će djelo prošlosti probuditi naše samo-razumijevanje tek na pretpostavci da je ono što je tuđe i udaljeno i drugo uvijek već prešutno - razumljivo-blisko. Tradicija, predaja, po Gadameru ima autoritet kojemu se moramo pokoriti. Ona za sve nas vrijedi na isti način, međutim upravo u tom imperativu ka pokoravanju leži problem. tj. ne postoji nikakva mogućnost kritičkog suprostavljanja – otpora - tradiciji, predaji. Zašto da se opiremo kada je ona uvijek dobrohotna? Tradiciju pravdaju razlozi koji nadilaze razloge razuma - kao sakralizacija tradicije. Apsolutizira na taj način tradiciju herm. po Gademeru privilegira snagu i zanemaruje činjenicu da ta i takva tradicija ne mora nužno biti dobrohotna.

11

U Njemačkoj sa Gademerom se 60-tih god. javljaju tendencije i nastojanja među studentima koji traže korjenitu reformu odgojnog i obrazovnog sustava i na temelju toga je 67. utemeljeno sveučilište u Konstanzu. S njegovim utemeljenjem pojavila se teorija ili estetika recepcije - Konstanačka škola recepcije - novi oblik herm. najpoznatiji predstavnici Jauss, Iser i Stierle( prvi dvoje najznačajniji). Hans-Robert Jauss uvodi pojam recepcije jer teoretičari konstanške škole smatraju da se knj. djela ostvaruju tek praksom čitanja. Djela su procesi pridavanja značenja - smislova po hirschu:) - . Pojam percepcije znači mjesto legitimacije ili ovjeravanja estetičke kvalitete djela. Dosada se to pripisivalo samo autoru ili njihovim djelima. Usmjeravajući se na percepciju Jauss uvodi pojam horizont očekivanja tj. sustava predodžbi predrasuda, preduvjerenja koje čitatelj prinosi književnom djelu. Jauss tvrdi da svako djelo nastoji prekoračiti vlastiti horizont očekivanja. Svako prekoračivanje horizonta očekivanja je legitimacija kvalitete tog djela, djelo mora nadići taj horizont da bi bio vrijedan. Niti jedan čitateljski kolektiv ne može iscrpiti značenje dijela samo se može upisati u povijest njegova djelovanja(da svoja čitanja pridoda svim prethodnim čitanjima). Wolfgang Iser se usmjerio na proces konstitucije značenja teksta tijekom njegova čitanja i proglasio književni tekst partiturom - sklopom naputaka empirijskom - zbiljskom čitatelju kako da postane implicitni čitatelj. Implicitni čitatelj nastaje kao rezultat interakcije teksta i zbiljskog čitatelja, on je komunikacijski autor implicitnog autora, a ne zbiljskoga. Iser definira implicitnog čitatelja kao sklop estetičkih vrijednosti koje je implicitni autor projecirao u tekst. Implicitni čitatelj je konstrukt proizveden tekstom. U tom procesu čitanja se kroz strukturu teksta otvara rascjep između zbiljskog i implicitnog čitanja, a on se prevlada strpljivom interpretativnom djelatnošću od strane zbiljskog čitatelja.

07.04.2010.StrukturalizamTijekom 20.st. došlo do velikih promjena i tijekom tog razdoblja jezik prestao biti shvaćen kao transparentan medij već je postao središnji filološki problem - ono što mislimo uvjetovano je strukturom jezika kojim mislimo.

Ferdinand de Saussure (1857-1913) švicarski lingvist, utemeljitelj strukturalne lingvistike. Od 1906 do 1911. držao je predavanja u Ženevi koja su prikupili i na temelju bilježaka objavili njegovi bivši učenici pod nazivom Tečaj opće lingvistike(1916.). Do tada dominantno shvaćanje jezika de Saussure je kritizirao i suprotstavljao mu se te tvrdio da se jezik treba proučavati dijakronijski. Smatrao je da jezik treba imati sinkronijsku perspektivu, sposobnost jezika da se mijenja treba stajati postrani za volju proučavanja njegove manje-više stabilne konstitucije tj. jezik se može razmatrati dijakronijski(povijesno) ili sinkronijski(stanje u danom trenutku). Proučavanje jezika u osnovi treba biti sinkronijsko po de Saussureu jer je u potrazi za jezičnim konstantama i hipotetičkim obrascem svih jezika. Zanimljivo je da se u tečaju nigdje ne spominje pojam strukture već pojam sustava.Taj sustav je sastavljen od elemenata koji koegzistiraju, a nisu uzastopni. Prema de S. jezik je samodostatni sustav, jedinstveno i zaokruženo polje i valja ga proučavati sinkronijski s obzirom na odnose među tim koegzistirajućim elementima. Danas je to shvaćanje uobičajeno, tada je bilo revolucionarno i njegove ideje su utjecale na čitavo polje društvenih i humanističkih znanosti. Originalnost koncepcije je u inzistiranju da je jezik cjelovit sustav zaokružen u svakom trenutku neovisno o tome što se u međuvremenu, prethodnim trenucima, govorilo. Jezik je u svakom trenutku zaokružen sustav sa određenim stanjem.– to je ta sinkronija.

12

Po de Saussureu jezik ima dvije dimenzije: jezik(langue) i govor(parole) pri čemu je langue apstraktni sustav pravila, a parole konkretizacija tog sustava pravila. Dakle jezik je apstraktni sustav pravila koji konkretan oblik dobivaju kroz aktualizaciju govora. Jezik je poput ledene sante - vidimo vrh - govor, a ono što ne vidimo je jezik. Jezik je velika masa koja podupire govor i sam govor ga implicira. Jezik je i niz konvencija koje društveno tijelo prihvaća kako bi pojedincima dopustilo vršenje te djelatnosti - govora. KAKO JEZIK FUNKCIONIRA? Kao sustav razlika/sustav opreka među istovrsnim česticama. Ti kontrastivni odnosi doznačuju česticama položajnu vrijednost označitelja iz koje onda proizlazi njihovo značenje tj. sposobnost da se zamjene za drugovrsne čestice zbog toga de Saussure kaže da u jeziku nema pozitivnih elemenata jer vrijednost svakog elementa ovisi o svim drugim elementima, na taj način se uskraćuje i ukida autonomija toj jezičnoj čestici. Svaka jezična čestica nema značenje samo po sebi nego uvijek u odnosu prema drugim česticama - značenjima u sustavu i zato jezik nema pozitivan, jezik je sustav razlika. Jezik/struktura je okvir, on je transcendentalni oblik koji upućuje jedino na sebe. Zato što jezik nema pozitivnih sadržaja znak se ne može zamijeniti za nešto drugovrsno - referent ili stvarnost- znak je lišen pozitivnog značenja. Zahvaljujući sustavu, strukturi, znak je ono što nije drugi znak. Znak se uvijek postavlja u odnosu na drugi znak. Znak je specifičan svežanj razlikovnih obilježja. Jezik je dakle, sustav razlika, binarnih opreka, a lingvistika proučava znakove i međusobne odnose znakova. KAKO TAJ ZNAK IZGLEDA KOD DE SAUSSUREA? On razvija oblik znaka sa sastavnicama označitelj i označeno - označen je pojam,a označitelj je zvučna slika. Odnos između označitelja i označenog tvori jezični znak. Veza između označitelja i označenika je arbitrarna - dogovorena, konvencionalna, nije prirodna. Budući da je jezik u svojoj osnovi slušni sistem, odnos između označitelja i označenog događa se u određenom protoku vremena (s nekom slikom istodobno postoje različiti elementi te slike – stimulativno se događaju različita obilježja i elementi slika). Nema prirodnog poklapanja između zvučne slike, pojma i stvarnog referenta - riječ je uvijek o pojmu! Jezik je takav sustav u kojemu njegovi elementi nemaju značenje izvan jezičnog okvira - jezični znakovi ostvaruju značenje samo unutar sustava jezika. Jezik je sustav čiji su elementi međusobno ovisni i pri čemu vrijednost svakog pojedinog elementa ovisi i proizlazi iz istodobne su-prisutnosti ostalih elemenata. Niti jedan znak ne može biti to što jest izvan odnosa sustava. Sve se temelji na odnosu unutar sustava.Postoje dva aspekta odnosa - horizontalni/sintagmatski i vertikalni/paradigmatski. Budući da se jezik oblikuje uzastopnim vremenskim kretanjem svaka riječ ima horizontalan odnos s drugim riječima ispred ili iza nje. Veći dio se izvodi iz tog obrasca pozicioniranja – ispred/iza nje. Svaka riječ ostvaruje odnose s drugim riječima koje se ne pojavljuju u danom trenutku, ali bi mogle - paradigmatske. Ti odnosi su asocijativni - vertikalna veza. Ostale, ne-odabrane riječi, su dio unutrašnjeg skladišta koje ima svaki govornik, one mogu biti sa tom riječi sinonimi, antonimi, iste gramatičke funkcije; time što nisu odabrane te riječi pripomažu značenje odabranoj riječi. Znakovi funkcioniraju sukladno svojoj relativnoj poziciji u odnosu sintagmatski i paradigmatski u odnosu na znakove koji prethode ili slijede ili oni koji su se mogli naći. Koncept arbitrarnosti je radikalan, to kada kažemo da veza nije prirodan, da je jezik zatvoren sustav, to znači da se na takav način uspostavlja antonimija jezika u odnosu prema stvarnosti. Raskida se sa referencijalnim/nominalističkim shvaćanjem jezika - koje je do tada prevladavalo u filozofiji, teoriji itd. Nominalistička koncepcija govori da je jezik puka izvedenost sadržaja iz svijeta koji nas okružuje, jezik bi se svodio na imenice i glagole, ali pored toga imamo i drugačije kategorije znakova, koje ulaze u druge koncepte i iz njih crpe značenje. Strukturalisti tvrde da jezik određuje poredak svijeta jer dva različita jezika ne mogu na isti način strukturirati svijet i tako dvije jezične zajednice ne mogu na isti način vidjeti svijet. JEZIČNI LINGVISTIČKI OBRAT – franc.

13

U Rusiji nova škola koja je zagovarala znanstveniji pristup proučavanju književnosti. Škola je djelovala u Moskvi i St. Petersburgu 20.g. 20st - prije i poslije oktobarske revolucije i zagovarala je formalnu metodu i zato ih nazvali Ruskim formalistima. Ruski formalisti su se umjesto sadržajem u prvom redu bavili formom, strukturom teksta i organizacijom jezika u književnom djelu. Zanimali za opće zakone književnosti - kako funkcionira književnost. Tako su željeli uspostaviti znanstveniji pristup proučavanju književnosti i za razliku od novokritičara nije ih zanimala ni kulturalna ni moralna vrijednost književnosti.Viktor Šklovskij (1893-1984) najistaknutiji je ruski formalist vodeći teoretičar škole koja je djelovala u St. Petersburgu i tamo je djelovalo udruženje OPOJAZ - društvo za proučavanje poetskog jezika osnovano 1916.,a ugašeno početkom 30-ih godina. Napisao je esej Umjetnost kao tehnika (1917.) - manifest grupe i u njemu razvija ključne pojmove koje vežemo uz formaliste. On je tvrdio da se postupkom privikavanja automatizira naša percepcija stvari (stolica postaje stvar na kojemu sjedimo i zanemarujemo što je čini jedinstveno, materijal, boja, dizajn). Šklovskij uvodi pojam očuđenja - umjetnički postupak narušavanja automatizma percepcije, osnovna funkcija umjetnosti i razlikovno obilježje pjesnike upotrebe jezika prema. Očuđenje se postiže tako da se u prvi plan stavlja forma (obremenjivanjem). Poetska forma mora čitatelju otežati i zaprijetiti dopiranje do sadržaja, svraćanjem pozornosti na sebe. Na taj način forma - ono što čini - je prvi puta jamac književnog identiteta.Boris Tomaševski (1890-1957) značajan jer su formalisti imali interes za poeziju, on je imao interes za pripovijedanje. Poznat jer je prvi razvio distinkciju siže/fabula. Fabula je kronološki uzročno-posljedični slijed događaja u stvarnosti koji podliježe sižeu kao autorskoj preradbi u tekst. Siže je umjetnički raspored događaja u pripovjednom tekstu, a nastaje premetanjem njihovog kronološkog redoslijeda u fabuli. Fabula je osnovni materijal priče, a siže je kako je fabula ispričana u tekstu. Fabula sadrži samo dinamične motive koji mijenjaju situaciju -odnose između likova - a ti dinamični motivi se ne mogu izostaviti bez štete po priču, a siže osim što mijenja red i trajanje događaja, postoje umetnuti komentari, zapažanja - statični motivi(ako maknemo statične motive ništa se ne mijenja). Tomaševski je prvi redefinirao pojam motivacije - više nije svrha, cilj, intencija već ga povezuje sa pojmom motiva. Motiv je prema njemu strukturna jedinica, najmanja jedinica zapleta. Pojedinačni iskaz ili radnja.

U to vrijeme teoretičari nisu znali što se događa u drugim zemljama. Usponom Staljina na vlast teoretske škole su na udaru. Potkraj 20.god jedan od osnivača Moskovskog lingvističkog kružoka Roman Jakobson odlazi u Prag i osniva u Pragu Praški lingvistički kružok 1926, koja je ugašena 1948. pod pritiskom socijalističkih ideja. Najpoznatiji teoretičar Praške škole je Jan Mukarovsky vodeći estetičar i teoretičar škole, a najutjecajniji književni povjesničar Feliks Vodička. Potkraj djelovanja škole priključivali se mladi autori, jedan od njih poznati priznati am. teoretičar Rene Wellek (proslavio se kao američki teoretičar odlaskom u ameriku kasnije). Praška škola bliska sa ženevskom školom i izdaju zajedničke publikacije. Roman Jackobson (1896-1982) njegovo se djelovanje smatra mostom između formalizma i strukturalizma. Prvo je djelovao u rusiji, Moskvi, zatim u Pragu te na kraju u Ameriku. Nakon nacističke okupacije Jakobson odlazi u Ameriku i u NY nastavlja karijeru, a za vrijeme okupacije Levi-Strauss dolazi u NY i surađuje sa Jakobsonom. Nakon 2.svj. rata u franc. cvate strukturalizam. U vrijeme kada je Jakobson bio u NY još uvijek je veliki utjecaj nove kritike. Važan jer je pomoću lingvističkih pojmova pokušao objasniti i definirati literarnost (oneobičavanje običnoga jezika – kako se postiže očuđenje). Njegov esej Lingvistika i poetika (1960.) 1958. prvi puta pročitan na konferenciji. Poezija je oblik jezika kojemu je svojstvena usmjerenost na vlastitu formu. Forma postaje dijelom sadržaja, dijelom onoga što poezija komunicira. Kako bi objasnio razliku između običnog i pjesničkog jezika u tekstu Dva aspekta jezika dva tipa afatičkih smetnji(1956.) je artikulirao svoje učenje o dvjema jezičnim

14

osima (kod de Saussurea sintagmatski i paradigmatski) os kombinacije –metonimijska os i os selekcije –metaforična os. Os kombinacije određuje načelo susljednosti/ kontigviteta/bliskosti. Os selekcije je vertikalna određuje načelo ekvivalencije ili sličnosti. Za jezik to znači da su jezične čestice povezane u oba sustava istodobno.Obični jezik funkcionira pomoću obje osi-prvo se jezična čestica bira po načelu ekvivalencije-metaforičnosti-sličnosti ili podudarnosti s drugom,a zatim se dovodi u horizontalan odnos s drugim jezičnim česticama po načelu susljednosti,kombinira se s drugim česticama po sintaktičkim pravilima.KAKO NASTAJE POETSKI JEZIK POMOĆU TIH OSI?Jakobson kaže da se pjesnički razlikuje od običnog zbog dominacije poetskog -dolazi do projekcije načela ekvivalencije- sličnosti sa osi selekcije(u običnom jeziku) na os kombinacije.Sa osi selekcije se premješta na os kombinacije. Načelo ekvivalencije se premješta na os kombinacije. Poezija gradi paralelizme, riječi se ne vezuju po značenju nego po zvučenju. Ta ekvivalencija na metaforičkoj osi između neke riječi i što bi ta riječ trebala predstavljati postoji načelo sličnosti,sada se to načelo prebacuje u kombiniranje riječi u samom pjesničkom jeziku. Ta sesličnost projicira na odnos među riječima, a ta se sličnost ne temelji na značenjskoj nego na zvukovnoj - u poeziji se to manifestira kao metar i rima. Zvučanjem se značenje prebacuje na višu razinu,riječima se ne iskazuje osnovno značenje nego se njihovim postavljanjem jedne pored druge dobiva nova dimenzija značenjska,npr u rimi. Rimom se stvara ekvivalencija među riječima. Riječi se kombiniraju kako zvuče,a ne po značenju. Poetski jezik nastaje očuđivanjem običnog svakodnevnog jezika,a pomicanje načela ekvivalencije na os kombinacije se očituje kao očuđenje,kao neuobičajenost koja tvori pjesnički jezik. Literarnost je rezultat posebnog strukturalnog načela,načela ekvivalencije koje je sada na osi kombinacije. Koristeći te pojmove strukturalne lingvistike mogu nam poslužiti da bi se objasnio učinak koji poetski jezik čini drugačijim od uobičajenog jezika. Zato se formalisti prebacuju na formu. Nije bitno što se govori,nego kako se to organizira-posebna organizacija jezika. Jakobson to objašnjava premještanjem tih načela i tu nastaju počeci znanstvenog bavljenja književnim tekstom :D

14.04.10.

Strukturalizam u književnoj teoriji odnosi se na one pristupe proučavanju književnosti koji polaze od lingvistike, ali je utjecaj imala i strukturalna antropologija. Antropologija bilježila mitove, tabue i rituale u nezapadnim kulturama. Claude Levi-Strauss franc. antropolog surađivao s Jacobsonom u NY. Prekinuo s tradicijom antropologije i nastojao pokazati da se različiti mitovi u različitim kulturama koje nemaju međusobne veze mogu smatrati varijacijama osnovnog obrasca. Tražio je univerzalnu strukturu mitova. Njegova istraživanja su poslužila drugima za istraživanje univerzalne strukture pripovijedanja – biografija, historigrafija, reklama, članaka. Utjecaj lingvistike očit u djelima franc. teoretičara – naratolozima – Tzvetan Todorov (1939.- ) je poznat jer je u svojoj analizi polazi od Bokačeva Dekamerona da dođe do opće sturkture pripovjednih tekstova Gramatika Dekamerona (1969.) Pisao je na francuskom u Francuskoj i cijela karijera mu ostvarena u Francuskoj,a inače je iz Bugarske. Lorand Barthes homologni odnos rečenice i diskurza u strukturalnoj analizi. Vladimir Propp (1895.-1970.) Morfologija bajke (1928.) poticajna analiza ruskih teoretičara bajki, analizirajući 100 ruskih bajki izdvojio 31 narativnu funkciju npr. junak odlazi od kuće, zabrana junaku da nešto dira ili negdje ulazi, zlikovac krši zabranu, zlikovac kažnjen, junak se ženi, uspinje na prjestolje = narativne funkcije u bajkama. Osim njih prepoznao je i istaknuo 7 tipova likova - dramatis personae(junak,zlikovac,čarobni pomagač,princeza ili princezin otac,darivatelj, lažni junak i odašiljatelj(onaj koji šalje junaka na put-otac)). Ta analiza u kojoj

15

je pronašao 31 narativnu funkciju više se naziva morfološka poetika, ali utjecala na strukturaliste.Algirdas Julien Greimas (1917.-1992.) u franc. iznio studiju Strukturalna semantika(1966.) Smatra da je Proppov model značajan pomak, ali da nije u dovoljnoj mjeri strukturalistički i dovoljno utemeljen u lingvistici njegov aktanski model trebao bi biti primijenjen na sve pripovjedne tekstove. (slika na sažetku)Aktanski model nastaje tako što Greimas polazi od gramatičke raščlambe sintaktičke cjeline od subjekta , objekta i predikata, gdje je predikat središte. Takvu koncepciju razvio franc. lingvist Lucien Tesniere. Predikat je jezgra i iz njega se račvaju ostale funkcije. Funkcije koje ovise o predikatu su aktanti i cirkumstanti. Cirkumstanti su modalni aktanti ili određivači okolnosti, a aktanti ovise o predikatu. Gremais je preuzeo tu koncepciju i ograničio je u svojem modelu broj cirkumstanata - modalnih aktanta (pomagač i protivnik), povezao ih je modusom moći jer subjektu pridaju ili oduzimaju moć. Odnos prema subjektu je modalan odnos moći. Jedini pravi sintaktički aktanti su subjekt i objekt, njih je Greimas povezao teologijskim odnosom žudnje (subjekt žudi za objektom). Pošiljatelj i primatelj su pravi sintaktički aktanti spojeni etimologijom spoznaje jer pošiljatelj predajom objekta omogućuje spoznaju, a primatelj je prima. Subjekt je u ovom modelu središnji element radnje priče, a objekt je cilj koji subjekt želi postići, a to postiže radnjom koju inicira. Žudnja subjekta za objektom pokreće priču. Tu Greimas prepoznaje aprioran mehanizam razumijevanja diskursnog značenja uopće. Uspostavljanje toga značenja odvija se nadodređivanjem odnosa subjekta i teleologijskog odnosa žudnje spoznajnom odnosu između pošiljatelja i primatelja. On privilegira subjekt i objekt. Njihov je odnos važniji od odnosa pošiljatelja i primatelja. Žudnja pokreće priču. Gremais razlikuje aktante i aktere. Akteri su diskurzivna očitovanja aktanske uloge. Radi se o očitovanju koje je svojstveno konkretnom pripovjednom tekstu (Filip Latinović akter, junak je aktant.) Akter ne mora biti osoba/lik (može biti društvena,ekonomska zapreka). Premda Gremais ovaj model preuzima iz sintakse(ovaj model možemo upotrijebiti na sve pripovjedne tekstove), ali privilegira semantičku značenjsku dimenziju. Nadodređivanjem i privilegiranjem odnosa subjekta i odnosa (srž priče, priča počinje), postavljanjem tog odnosa u središte crpimo značenje koje primjenjujemo na određen tekst. Nije riječ o kategorijama - nedovoljno utemeljeno u lingvistici, previše duguje subjektivistički/psihologijski. Subjekt – mladić, objekt – kraljevna, pošiljatelj - kralj koji šalje mladića, primatelj – mladić (stječe određene spoznaje), pomagač - čarobnjak, protivnik - zmaj. Taj model se može primijeniti na sve pripovjedne tekstove, ali u konkretnoj analizi pripovjednih tekstova (pogotovo složenih) može se dogoditi da je jedan aktant u glavnoj priči protivnik, a u drugoj pomagač, zato postoji više modela u jednom pripovjednom tekstu.

Distribucijska/sintagmatska os(ona među istovrsnim jedinicama istog razreda) definira vrijednosti tih elemenata, a integracijska/paradigmatska definira značenje tih jedinica.Strukturalisti na tragu de Saussurea izvode značenje iz vrijednosti iz odnosa među istovrsnim znakovima. De Saussur privilegira jezik, a ne govor i zato je jezik izvodio iz jezika; iz opreke jezik/govor jezik je privilegiran član, prema tome polaze od sintagmatske osi - odnosi iz te osi polazište su za tvorbu značenja. Emile Benveniste (1902.-1976.) Problemi opće lingvistike I. i II.(1966. i 1974.) mijenja taj odnos. Umjesto opreke između jezika i govora (langue/parole) od de Saussurea on uvodi opreku jezik/diskurz. Diskurz je govor, razgovor, spontan improviziran govorni istup neodređene duljine u intersubjektivnoj situaciji rasprave. Diskurz ima doticaja s govorom po jer je govor konkretizacija jezika. Benveniste mijenja i odnos između jezika i diskurza. On privilegira diskruz - obrće opreku u korist diskurza jer diskurz jezičnim jedinicama utiskuje događajnost. Događajnost znači vremensko-prostornu punktualnost. Odnosi se na kontekst izricanja, situacija iskazivanja. To znači da vrijednosti izvode iz značenja, a rečenica kao

16

najviša lingvistička razina ima jednokratan događajni karakter i vezuje se uz govornika, sugovornika, konkretnu stvarnost i situaciju. Diskurz, rečenica svoje značenje temelji na konkretnoj situaciji iskazivanja. Postoji kontekst u diskurzu. Sve bi bilo jednostavno da diskurz nije moguće zapisati. Diskurz se obezličuje zapisivanjem i pretvara se u priču i gube se elementi događajnosti, gube se instance (govornik, sugovornik, konkretna stvarnost i situacija - instance događajnosti) kako bi se diskurz stabilizirao i prenio značenje u potpuno promijenjenim okolnostima. Priča svoje značenje crpi i dobiva iz žanrovskog konteksta (iz toga da je detetivski roman, fantastična priča...). U prvoj opreci imamo jezik/diskurz. Zapisivanjem se diskurz izobličuje u priču i tada dobivamo opreku diskurz/priča. Ta druga opreka je obrada priče - diskurz je obrada priče. Obrada priče - uži pojam diskurza. Benveniste je objasnio što se dogodilo zapisivanjem diskurza, ali on sada toj priči suprotstavlja uži pojam diskurza koji je vezan uz umjetničku književnost, a ne uz izgovorenu rečenicu. Sada ovo nije široki pojam diskurza - sa komunikacijom, sa početka-već se uvodi autorska namjera i diskurz definira kao strukturu navođenja čitatelja. Diskurz je usmjeravatelj recepcije. Takav diskurz potaje za Benvenista pokazatelj, razotkrivač i narušavatelj manipulativnog karaktera priče. Diskurz je mjesto performativnosti književnosti. Diskurz, a ne priča, je ono neprevodivo. Priča se može sažeti, ali diskurzivna dimenzija je mjesto koje upravlja našim čitanjem(kao siže). Diskurz je u prvom planu i on razotkriva to da je književnost performativna. Diskurz je mjesto na kojemu se proizvode učinci.Gerard Genette (1930.-) Narativni diskurz (1972.) on pojam diskurza rabi u značenju prekrajanja priče u skladu s porukom koju autor želi odaslati, iz toga proizlazi da je pojam priče zamijenjen pojam fabule ruskih formalista. Genette preuzima od Benvenista pojam diskurza koji se odnosi na književnost, onaj uži, i veže ga uz modernu književnost obilježenu autoreferencijskim obratom. Genette kaže da diskurz i priča više nisu u opreci kao u Benvenista, već su sastavni dio svakog iskaza. U priči je naglašen konstativni dio, u diskurzu performativni, ali su uvijek prisutna oba, samo je u jednome dominantan jedan, a u drugome drugi. Ako je u pripovjednom tekstu taj performativni aspekt prikriven, zadaća teoretičara -strukturalista i naratologa - je da ga objelodani, da ga razotkrije kao ideološko sredstvo manipulacije čitateljstvom. Ta performativnost je ideološko sredstvo manipulacije čitateljstvom. Ideološko sredstvo je impersonalno.( roman koji opisuje društvenu stvarnost uvjerava nas u to da je opisuje, ali zapravo je on stvara; učinak se postiže ako mi povjerujemo) zbog performativnog preokreta mi čak i u naizgled romanima koji opisuju stvarnost razotkrivamo da oni zapravo proizvode stvarnost i da se manipulacija svodi na to da se predstavljaju kao konstuntivni(povjesničari i pisci povijesnog romana priča priču, oni znaju sve samo iz podataka i zato stvaraju priču da nam to objasne. Historiografija je samo prikaz prošlosti na temelju kojih gradi prošle događaje. Povijest isto treba čitati kao književni tekst.)Razlika između komunikacijske, pragmatične dimenzije u širem pojmu diskurza, kod Genetta je istaknuta u užoj koncepciji diskurza, modalizacijska ili sintaktička dimenzija koja autora čini suverenim subjektom manipulacije. Ideološka manipulacija čitatelja i autora.

Dekonstrukcijafranc. Deconstruction; pojam dekonstrukcije nastao spajanjem destrukcije i konstrukcije - dva pojma. Pojam koji govori da je svakoj destrukciji sadržana konstrukcija. Dekonstrukcija je posebna strategija – metoda - čitanja tekstova.70-ih godina preuzimaju i prilagođavaju ga američki teoretičari na sveučilištu Yale: Paul de Man(inače iz Belgije), Joseph Hillis Miller i Harold Bloom – Yaleska škola dekonsturkcije 80-ih godina utjecaj dekonsturkcije se proširio i na druge discipline i miljee američkog života i prožima se sa psihoanalizom, veže se uz filozofiju, historiografijom, teorijom prava, sa feminističkom kritikom, sa postkolonijalnom teorijom, političkim pitanjima. Proširila se u

17

američkom akademskoj zajednici i premda takvom prihvaćanju se treba smatrati uspjehom, sama dekonsturkcija se opire vlastitom predstavljanju u obliku škole, definicije ili teorije. Negativna strana američke recepcije dekonsturkcije jer je pre-prihvaćena na raznim sveučilištima tako da se to pretvorilo u metodu koja se primjenjivala na sve, rezultat toga je da je izašao niz lidera, uvoda i sve se brzinski čitalo, a Derridovi tekstovi se nisu čitali - to je bila neka razvodnjena varijanta. Često se opisivalo da je dekonsturkcija morala biti pojednostavljena i prilagođena američkom tržištu, a tako su ostali zanemareni brojni važni aspekti Derridaovih tekstova. Jacques Derrida (1930.-2004.) O gramatologiji (1967.) pojam dekonsturkcije je nastao preimenovanjem hajdegerovskog pojma destrukcije zapadne metafizike. Zapadna metafizika je tradicija mišljenja čiji počeci sežu od aristotelove metafizike inače sama riječ metafizika je dobila ime po meta ta fizika(što dolazi iza fizike) - bavi se prirodom. Heidegger je smatrao da je povijest zapadne filozofije sa dominacijom metafizike obilježena zaboravom bitka i stavio si je za cilj ponovno otvoriti i reaktulizirati pitanje bitka. Metafizika proizlazi iz premoći čovjeka nad prirodom - razuma nad osjetilima - duha nad tijelom - subjekta nad objektom-glasa nad slovom - muškom nad ženskim - označenog nad označiteljem.

18

21.04.10.

Metafizička opreka glas/slovo, govor/pismo. Dekonstruiranje binarnih opreka koje provodi Derrida. Danas govorimo o dekonstruciji govorne opreke govor/pismo. Derrida kaže da su svi mislioci od platona do de Saussurea, pa čak i on davali prednost glasu nad slovom, govoru nad pismom, smatrali su da slovo dolazi nakon glasa, da pismo dolazi nakon govora i da je pismo zapravo zabilježeni govor, a slovo zabilježeni glas, iz toga proizlazi da je pismo grafička reprezentacija glasa, govora, takvo shvaćanje je metafizičko jer se glas, govor tretira kao prirodan, jer glas, govor proizlazi iz umova i tijela živućih govornika koji misle ono što govore i govore ono što misle. U trenutku govora imamo i PRISUTNOST misli. Takvo povlašćivanje govora tj. glasa Derrida naziva FONOCENTRIZAM. To privilegirano shvaćanje govora veže se uz intencionalnost kao prisutnosti, prisutnost misli u trenutku dok govori, a prisutnost govornika dok govorimo jamči istinitost onoga što se govori. U opreci govora i pisma, govor je TOČKA PRISUTNOSTI – povlašteno mjesto. Pismo je sekundarno, podređeno jer se shvaća kao puko bilježenje govora, on je suplement govoru, dometak, nadomjestak, pridodaje nečemu što je samo po sebi potpuno. Dekonstrukcija djeluje tako da član koji se nadovezuje napotpunjuje glavni član. Dekonsturkcija ne obrće opreku već rasvjetljava mehanizam koji tu opreku podupire i koji omogućuje dominaciju jakog člana. Ne radi se o tome da se fonocentrizam zamjeni grafocentrizmom(nije stvar o obrtanju) već o problematiziranju same mogućnosti utemeljenja govora pismom i obratno. Potkopa se hijerarhijski poredak njihove međusobne ovisnosti, govora i pisma. Pismo za Derrida znači stalno i neumorno izazivanje razlike s time da tu razliku naziva differance, razlika, pomak, odgoda. Pisanje je neumorno izazivanje razlike, odgode, pomaka između govora i pisma. FONOCENTRIZAM (privilegiranje glasa nad slovom, govora nad pismom, umjesto njega Derrida koristi pojam LOGOCENTRIZAM - šire određenje od fonocentrizma) i GRAFOCENTRIZAM. Logocentrizam pretpostavlja utemeljenje i verifikaciju, ovjerovljavane jezičnih znakova izvana prema središtu izvan strukture preko vanjskog autoriteta, vanjske točke prisutnosti. Uvriježena pretpostavka logocentrizma je da jezik ima svoj referent u zbilji, a ta zbilja počiva izvan njegovih granica i nije podvrgnuta njegovim pravilima. Preddesisorovsku koncepciju jezika Derrida naziva logocentričnom. Ta pretpostavka je obilježila cijelu povijest od platona i prednost glasa nad slovom-logocentrizam. Iz takve pretpostavke izvedene su sve ostale kao prisutnost misli u glasu bez obzira na slovo i prisutnosti svijesti samoj sebi bez obzira na drugu svijest. Derrida kao prepreku suprotstavlja pismo -ecriture- pisanje. ŠTO SE DOGAĐA SA OPREKOM GOVOR/PISMO? Zahvaljujući tome što pismo vidimo lingvisti su zapali u istu zamku i zamijenili jezik za pisanje te zanemarili izvornost govora. Derrida upućuje na de Saussureovo privilegiranje govora nad pismom gdje on kaže da lingvisti bolje uoče prvu stvar koju vide i zaboravili su da je govor izvoran. Zbog toga tečaj opće lingvistike pozornost posvećuje pojmu pisma, pisanja. Međutim, Derrida kaže koliko god se de Saussure trudio da utemelji jezični znak u prirodnosti jezičnog glasa-zvučnoj slici,toliko se svaki njegov pokušaj definiranja oslanja upravo na slovo-pisani znak. On bi želio utemeljiti na glasu,ali se oslanja na pismo. Na taj način pismo isključeno iz jezika ponovno vraća u jezik da bi odredilo identitet jakog člana,glasa,međutim,razotkriva se,kao svaki dekonsturkcijski mehanizam,da onaj član koji se čini potpunim,dominantnim ,jakim,punim,prisutnim,zapravo nije takav i iziskuje nadopunjavanje drugim članom. Tako se otkriva da ono što se isprva tretiralo kao izvedeno sekundarno zapravo ono što prethodi,uvjetuje ovo što se smatralo izvornim.Sama ideja izvornog se razotkriva kao učinak prikaza. To da pismo prethodi jeziku ne znači da čim se rodimo krenemo pisati,već znači da se fonetsko pisanje -zapisivanje govora-samo oblik pisanja prethodi jeziku.

19

Postoji jedno opće pisanje,opći oblik pisma-arhipismo po Derridau -koje se javlja,prethodi govoru, i generira koncept govora kao prisutnosti. Arhipismo-širi pojam pisma koje prethodi govoru. Zhvaljujući logici suplementarnosti u kojoj se stvara da je govor prisutan,središte,utemeljujući. tim pojmom arhipisma proširuje se de Saussurova definicija jezika kao sustav razlika bez pozitivnih termina. Jezik je sustav razlika utemeljen u odsutnosti,(Derrida kaže da de Saussur to kaže. Dekonsturkcija samo kaže ono što je u drugom tekstu već rečeno. Derrida je uvijek čitanje nečega.) a i samo pismo je utemeljeno na odsutnosti onoga tko piše i onoga o čemu se piše. Pismo označava gubitak prisutnosti,ono konstituira strukturu TRAGA samog značenja. Trag je znak odsutne prisutnosti. Trag je znak znaka,nečega što više nije prisutno. ostavlja se trag nečega što više nije prisutno,ali premda je znak odsutne prisutnosti,trag istodobno podržava i održava ideal prisutnosti. To znači kao što je pismo utemeljeno u odsutnosti i jezični je znak utemeljen u odsutnosti referenta. Sa označenim se razotkriva da je i označeno zvučna slika nečega,znak za nešto što je odsutno,svaki glas je utemeljen u odsutnosti referenta u zbilji. Svaki znak je trag nečega odsutnog,svaki znak je zapis onoga što je oduvijek odsutno. svaki zamislivi znak za jabuku(izgovoren,pisan,nacrtan,fotografiran,kompjuteriziran) nije sama jabuka već samo znak. Reprezentira jabuku u njezinoj prisutnosti.--dekonsturkcija znaka.

Derrida uvodi pojam SUPLEMENTA,dometka,nadomjeska da bi objasnio paradoksalno kretanje suplementarnosti( to kretanje decentrira svako označavanje). Taj pojam istodobno označava,dopunjavanje nečega nepotpunom i nadomještanje,zamjenjivanje nečega potpunim. Taj manjak na strani označenog otvara mogućnost dometanja ,nadomještanja,igre suplementarnosti. Budući da referent trajno i oduvijek odsutan,označeno je i samo nadomjestak,a označitelj je nadomjestak nadomjeska. govorimo i dalje o gramatologiji. Taj koncept Derrida se javlja kao dio tumačenja ,objašnjavanja,logike iz iskustva masturbacije-nadomjestak za seks :DSEX:D međutim metafizička tradicija,metafzika prisutnosti obilježena je stalnom nostalgijom za tom izgubljenom prisutnosti,ali ona nije izgubljena već nikada nije ni bila. Znak je za metafiziku uvijek znak za nešto,uvijek je drugotan,zamjenski,indikator gubitka,praznine,ali je istodobno i nezaobilazan pri ponovnoj uspostavi punine ,međutim,ta punina nije punina već privid punine. Pojam gramatologije: označava znanost o slovima i znanost o pisanju koja se ne pokorava metafizičkom prikrivanju glasa logičnom. SUPLEMENTARNOST;IGRA RAZLIKE-pokriva pojam diferance-ni riječ ni pojam nastala stapanjem dvaju glagola-differencier-razlikovati i differeo-odgoditi ,pomaknuti. Diferencija kao razlika,kao pojam,odgoda,premještanje postaje jedna ni riječ ni pojam koja se javlja u različitim Derridaovim raspravama i kada je riječ o etičkim i političkim pitanjima i kada je riječ o jezičnim pitanjima. Differance i differEnce se razlikuju(odsutno u izgovoru,vidljivo u pismu) prepoznaje se samo u pismu i ona u pismu,a ne u govoru određuje značenje riječi,prema tome Derrida kaže da je odsutnost pisanja uvijek već upisana u prisutnost govora. Drugim riječima ne odlučuje govornik o značenju riječi koje upotrebljava jer se to značenje tvori u bezgraničnom prostoru razlika,a taj bezgranični prostor razlika je izvan njegove kontrole i upravo taj bezgranični prostor razlika uvjetuje njegov govor tako što u nj upisuje svoje tragove. Govornik nema kontrole nad onim što govori,nema kontrole nad riječi koju radi,takvo upisivanje tragova Derrida naziva pojmom pisanje-ecritur ili sveopćeg teksta-glasovita krilatica-''ne postoji izvan teksta,nema ništa izvan teksta''.

20

Odnos dekonstrukcije naspram metafizike. Nemoguće je iskoračiti izvan metafizike-rabe se pojmovi koji postoje jer nema boljih. Derrida želi reći da nema vanjskog položaja s kojeg bi se metafizika dala promotriti,zatvoriti,dovršiti. Nehotice baštinimo razlikovna oružja,ona nas zatočuju u svom jeziku-metafizika. Mi ne možemo zakoračiti izvan njene nazočnosti da bismo ja promotrili izvana,zatočeni smo u njoj jer baštinimo pojmove koji su u njoj postojali prije nas. Na taj način Derrida ilustrira uvučenost nas,dekonstrukcije,kritičara metafizike u njezin tekst. Mi smo uvučeni u tekst metafizike. Da bi objasnio kako smo mi to uvučeni,uvijek smo već u metafizici,dekonsturkcija je uvijek već u metafizici i Derrida uvodi pojam OKVIRA. U svom tekstu Istina u slikarstvu (1978.) u kojemu se bavi graničnim,rubnim zonama teksta-potpisima,naslovima,bilješkama. Problemom središta i ruba bavio se Derrida i ranije,ali iznio najvažnije 78. On preuzima Kantov pojam Par ergon.(par ergon i ergon) je ono što je po definiciji izvanjsko,okvir nekakvog dijela-ergon umjetničkog djela.To izvanjsko onome unutarnjem omogućuje da bude unutarnji,omogućuje mu kvalitetu unutarnjosti-dekonstukcija binarnosti-odnos središta i ruba,središte je uvijek privilegirano,ali okvir omogućuje tom unutarnjem-ergonu -da bude unutarnje. ono što se smatra privilegirano je zapravo nedostatno i potrebna mu je pomoć i domještanje ovog izvanjskog da bi bilo unutarnje. Okvir postoji samo zato jer u onom uokvireno postoji stanoviti nedostatak,stanovita unutarnja neodredivost,okvir na taj način funkcionira slično kao suplement jer konstrituira i pri tome sam iziskuje konstituciju. Sam je nedostatan,ali unatoč tome nadopunjuje ovo što se predstavlja kao dostatno. Da nema okvira ne bi se ni ovo središnje moglo predstavljati kao središte. Derrida zaključuje da ne postoji okvir,kao nešto stabilno,već samo uokvirivanje-sumplementarno gibanje,igra ,dometanje.u kasnijim tekstovima Derrida se bavi problemom konteksta. Kontekst/tekst. Konstituiranje nužno,ali ne postoji konačan kontekst,samo konstruktuirani okvir,kontekst se stalno umnožava upravo zbog bježećeg karaktera ili značenja koji ne dopušta privatizaciju. Okvir/kontekst stalno se premješta i beskonačno umnožava zbog svojeg bježnog značaja koji ne dopušta tematizaciju. Logika parergonalnosti kazuje da okvir istodobno pripada i ne pripada cjelini -pripada jer konstituira ono središte,a ne pripada u smislu da je okvir. Također uvodi pojam cijepa(cijep -greffe) i kaže da se taj okvir na sredinu/cjelinu cijepi,nacjepljuje kao parazit koji sudjeluje ,a da pritom ne postaje njenim djelom. U odnos teksta i konteksta uvodi se pojam nabora ili pli(pregib -pli). Derrida kaže da tekst stalno pregiba svoju unutrašnjost prema vani,a okvir,rubne zone teksta,kako se nabire(okvir se nabire prema unutra). i sredina koja se razotkriva kao ona koja iziskuje nadopunu okvira paregnona i paregnon koji sam sebi jest nadopuna ovise jedan o drugome.Oni su u konstantnoj i ergon i paregnon, potrazi za svojim dometkom koji će ih nadopuniti ili nadomjestiti. Ta potraga nikada ne završava jer svaki nadomjestak iziskuje novi suplement. Novi domjestci stalno pokušavaju nadomjestiti nedostatak,ali on se nikada ne nadomješta. Književni tekst,dometanje može ići u dva smjera-pretvaranjem unutrašnjeg djela u vanjsku cjelinu-uklopljene pripovijesti,podnaslovi,naslovi i žanrovske klauzule,potpis autora,sve dijelovi čiji je status neodlučiv,čiji je status unutarnje vanjski i stoga ne mogu izboriti postići željenu suverenost. Drugi smjer je pretvaranje vanjskog u unutrašnji dio. Pod tim Derrida podrazumijeva različita klasifikacije tumačenja i analize koje teže obuhvatit ali se razotkrivaju kao njegova produljena izvedba,tj. nesvjesno reproduciraju neki aspekt strukture. Tto su komentari ,tumačenja,analize koje se izvana teže obuhvatiti tekst i upisuju se u tekst, idu u unutrašnjost teksta i sudjeluju u produljenoj izvedbi samoga teksta. I sama dekonstrukcija budući da je njezina pozicija nestabilna , neodlučiva, ona je uronjena u metafiziku,ali je unutar metafizike ima specifičan položaj i sama je lišena temelja,vezana je ,ni ona ne polazi sa nekog povlaštenog motrišta te se kao takva i opire vlastitoj institucionalizaciji-decentrira. Ona decentrira, budući da ponavlja strukturu onoga o čemu govori,a to o čemu govori je decentrirano. Dekonstrukcija pokazuje da su se opreke već same dekonsturirale, decentriranje,

21

a to je nastupilo sa strukturalizmom,budući daje došlo do decentriranja. Dekonstrukcija ne želi analitičku poziciju da destruira metafiziku već je uronjena u tu metafiziku i zato destruira i konstuira istodobno; destruira-razotkriva asimetriju,ali konstruira ponovno kao analitički pojam pomoću kojega netko barata da bi analizirao nešto-etmologija recimo. Kritizira ih i rabi jer je nemoguće iskoračiti izvan okrilja metafizike,okrilja zadanog našim jezikom. Dekonstrucija nije prijelom u doslovnom smislu riječi ne otkriva ništa novo već pokazuje da postoji,da se to već dogodilo u tekstu,u jeziku. već se dekonstuiralo. Ta pozicija, ona ne potiskuje da je njezina pozicija takva, ona osvješćuje i potkopava prisutnost drugih koncepata kojima se bavi ,tako razotkriva da je ta prisutnost utemeljena na konstrutivnoj odsutnosti. Njena vlastita pozicija je utemeljena na odsutnosti i ona to ne skriva. Dekonstrucija ovim činom priznaje da je unutar metafizike. Njena pozicija je neodlučiva u izvanjskom i unutrašnjosti. Izvanjska je da rasvijetli,a unutarnja jer rabi pojmove iz metafizike. Osvješćuje se mehanizam metafizike,ali se ostaje pri njoj. Od samog početka dekonstrukcija kritizirana jer sve neutralizira,relativizira. 60-ih i 70-ih u ranim Derridaovim tekstovima on iznosi obranu dekonsturkcije koja će postati jasnija kada uzmemo u obzir skandal. Paul de Mar, Yaleska škola ,nakon njegove smrti otkrilo se da je za vrijeme drugog svjetskog rata, inače belgijanac,napisao 200 članaka za belgijski pronacistički časopis,neki su izrazito antisemitski orijentirani-naročito 'židovi u književnosti'. Heidegger je bio nacist (član nacionalsocialističke partije,rektor sveučilišta,ispitivan pred komisijama,da bi se vratio predavati ,bilo mu zabranjivano) pa se pokretale političke kritike na račun dekonstrukcije - da relativizira, da podržava klicu zla. Neki autori tvrde uvjerljivo da etička dimenzija postoji i u ranijim Heideggerovim radovima Nasilje i metafizika(1967.). Zato je pokrenuta rasprava o etičnosti same dekonstrucije, koja se nastavlja na Heideggera i sadrži slučaj de Mar. Derrida je morao braniti dekonstrukciju od napada, a da se pritom ne odrekne Heideggera i de Mara - Spisi O duhu u kojem tekstu derida brani Heideggera od etičke kritike te braneći njega brani dekonstrukciju i zagovara je. 90-ih dolazi do obrata u Derridaovim tekstovima jer počinje se baviti etičkim i političkim temama Sila zakona (1990.), Dar smrti (1993.), Sablasti marksa i Politika prijateljstva iz 1994. Dekonstrukcija ne iznosi neku etiku već se radi o tome da Derrida pokušava odbaciti prigovore da je dekonstrukcija relativizira - u ranim njegovim radovima. Takva čitanja koja su sve češća pokazuju da etička dimenzija postoji od samoga početka u dekonstrukciji.

28.04.10.Poststrukturalizam-pojam ulazi u uporabu 70-ih god 20.st.; riječ je o širokoj odrednici za čitav niz najrazličitijih francuskih mislioca: Jean-Francois Lyotarot, Louis Althusser, Jaques Lacan, Pierre Bourdieu, Michael Foucault, Jacques Derrida... Ti autori pripadaju različitim disciplinama ali među njima ima dodirnih točkama,nisu se htjeli etiketirati pa se nisu nazivali poststrukturalistima - to je samo promjena u mišljenju koja obuhvaća različite autore i škole. (Dekonstrukcija je poststrukturalistički projekt mišljenja.) Godina 1968. uzima se kao godina za početak poststrukturalizma. Derridaov tekst utemeljiteljski za poststrukturalizam. Pststrukturalizam obilježvaju studentska gibanja, revolucionarni pokreti, nezadovoljstvo političkim i akademskim životom u franc., a neki teoretičari su aktivno sudjelovali u tim zbivanjima. Dobar dio njih je podrijetlom iz kolonijalnih zemalja (Derrida iz Alžira,npr.) pa je politička problematizacija kolonijalizma (godine nakon oslobađanja franc. kolonija) pored heterogenosti svojstvena svim autorima.Poststrukturalizam se kritički odnosi prema dvjema paradigmama – strukturalizmu(premda je vezan uz njega) i hermeneutici i tako se grana u dva smjera ovisno što su više kritizirali.

22

Svojstveno oba smjera je kritika reprezentacijske paradigme - reprezentacijskog modela jezika.podjednako se zamjera i strukturalizmu i hermeneutici. Razlika između strukturalizma i hermeneutike je što stavljaju naglasak na različite aspekte reprezentacije. Reprezentacija je odnos između označitelja i označenoga, jedno stoji umjesto drugoga, ono što je sekundarno upućuje na primarno,označitelj na označeno... Strukturalizam stavlja naglasak na označitelja (jezik), a hermenautika na označenog (izvanjezičnu stvarnost kao ono što jeziku prethodi, svijest, duh, unutarnja stvarnost.) Kritika strukturalizma: strukturalisti smatraju da se reprezentacija odvija preko jezika. Derrida je pokazao da je reprezentacija obilazan put koji vodi natrag u prisutnost. Strukturalizam jezik tretira kao samorazumljiv i samodostatan, samodovršen sustav (vidi pod strukturalizam). nema ništa izvan jezika, način na koji vidimo svijet je strukturiran jezikom kojim govorimo, iskustvo nije predjezično, kao što ni stvarnost nije predjezična, već jezična, jezik upravlja svime, jezik je u središtu. Poststrukturalisti to smatraju problematičnim. De saussure kaže da se govornik i sugovornik međusobno razumiju zato što su im značenjske jedinice jednake. Međutim, označitelji su arbitrarno povezani sa označenim, oni su rezultat konvencije i kao takvi ušli su u svijest matičnog govornika pa taj govornik više ni ne primjećuje arbitrarnost te veze. Poststrukturalisti otvaraju slijedeće pitanje – TKO ĆE ZATVORITI GRANICE STRUKTURE? Naime,u toj strukturi (komunikacijski momenat pokalapanja, zajedničkog sporazuma) koja bi trebala ujedinjavati govornika i sugovornika otvaraju se prostori nesuglasja. To znači da zapravo dolazi do nametanja strukture kako bi se ta nesuglasja obuzdala, a to nametanje se uvijek odvija u nečije ime, nametanje strukture je čin diskriminacije. Poststrukturalisti prihvaćaju da je jezik igra, ali ne igra kako je zamišljaju strukturalisti jer oni igru doživljavaju prema čvrstim pravilima(u gramatici nema mijenjanja pravila), a poststrukturalisti kažu da se oko pravila može dogovoriti, ne igra se po pravilima nego su i sama pravila predmet igre - igrajmo se s pravilima. Prema tome gramatia za poststrukturaliste treba biti otvorena dijalogu između svih sudionika igre, a ti sudionici možda žele igrati po različitim pravilima. Oni privilegiraju govor, a ne jezik. Jezik proizlazi iz govora. Govor je taj koji proizvodi jezik i pravila. Poststrukt. više ne govore o jeziku nego o diskurzu , osnovna jedinica diskurza je iskaz. Takvi pojmovi diskurza i iskaza koji imaju događajnu dimenziju nisu samodostatni i potpuni već podrazumijevaju ono što je izvan diskurza - nediskurzivno. Svaki jezični čin u sebi sadrži neko isključenje i neku diskriminaciju i zato ne može biti potpuno. Zato jer ih zanimaju učinci izvan jezika naglasak se prebacuje na diskurz.Kritika prema hermeneutici: Hermeneutika privilegira duhovnu stranu tekstova, unutrašnjost, a zanemaruje izvanjsko. Također hermeneutika polazi od predjezične stvarnosti. Jezik se prema tome tretira kao da je izveden iz predjezičnog. Hermeneutika barata pojmom horizonta. Kaže da se svaki jezik može artikulirati samo u određenom horizontu iz toga proizlazi da se značenjska struktura jednog jezika ne izvodi iz njegove gramatičke strukture nego iz smisaonog horizonta. Jezik se tretira kao izraz autorove unutrašnje biti i proizlazi iz autora. Analiza jezika mora završiti vraćanjem u horizont. Zato ih poststrukturalizam kritizira. Poststruktualisti kažu da taj horizont je transcendentalno označeno (hermeneutika privilegira to označeno) čitav se jezik zatvara u horizont označenoga i na taj način jezik u horizontu ništa ne može promijeniti ne može unijeti nikakvu inovaciju. Poststrukturalisti kažu da se jezik ne smije tretirati kao puka reprezentacija horizonta, kao medij za objavu horizonta, po njihovom mišljenju to je zatočivanje/zatvaranje jezika, vezanje uz vanjezičnu stvarnost.Poststrukturalisti strukturalistima prigovaraju ignoriranje izvanjezičnog, a hermeneutičarima privilegiranje izvanjezičnog i zatočivanje tog jezika.

Michael Foucault (1926.-1984.) veliki franc mislilac, objavio niz knjiga(na predlošku) Povijest seksualnosti :D . Njegovo mišljenje se dijeli na dvije faze, dva pristupa:

23

Arheologija:Odnosi se na ranije radove do poretka diskurza (70.-ih) Riječi i stvari i Arheologija znanja.Foucault se kritički odnosi prema tradicionalnoj historiografskoj metodi jer se ona oslanja na uspostavu kauzalnih veza i na iz toga izvedenu kronološku temporalnost. On se prema tome kritički odnosi prema hermeneutici i njenom nastojanju da se uživljava u svijet prošlih razdoblja, što se očituje i u historiografiji.Umjesto uživljavanja arheologija nastoji rekonstruirati uvijete mogućnosti ljudskih predodžbi, spoznaja, jezičnih tvorevina u određenim povijesnim razdobljima. Foucault ne govori o povijesnim razdobljima već o epistemama. Prema tome arheologija istražuje epistemiologijske pretpostavke svih predodžba, spoznaja i jezičnih tvorevina. Za Foucaulta epistema je oznaka za strukturno nesvjestan spoznajni prostor određenog povijesnog razdoblja. Cjelina episteme uvjetuje ponašanje svih njezinih dijelova. Ona je sveobuhvatna. Ti sklopovi odnosa unutar episteme su povijesno apriorni, dijelovi episteme se mogu objasniti jedino u okviru episteme.(epistema određuje način mišljenja, njena implicitna pravila ograničavaju opseg mišljenja).Razlikuje 4 episteme i kaže da ljudi organiziraju svoje znanje i diskurzivne prakse unutar te 4 episteme: 1.predklasična (kraj sr. vijeka do kasnog 16.st.)

2.klasična (17. i 18.st.) 3.moderna(od kraja 18.st. do prve polovice 20.st.)4. postmoderna (nakon 1959.)

Episteme određuju naše razumijevanje jezika, za svaku je karakterističan specifičan odnos između riječi i stvari - specifično shvaćanje jezika i pojmovi koji određuju određena područja znanja pojedine epohe. U Riječima i stvarima najmanje se bavi 4. epistemom, a najviše 2. i 3. Ono što arheologiju zanima je razotkrivanje pravila tj. uvjeta mogućnosti. Razotkrivanje tih pravila omogućit će nam da razumijemo kako jedno naizgled arbitrarno ograničenje zadobiva potpuni smisao u okviru zacrtanom pravilima. Naše sadašnje mišljenje je određeno takvim pravilima. Mi smo u nekoj epistemi. Revolucionarno je to što njegov arheologijski tip analize razotkriva što je u procesu mišljenja izvan kontrole pojedinca. Razvlašćuje pojedinca. To znači da Foucault pozornost prebacuje sa pojedinačnih misaonih procesa nekih mislilaca na dubinske strukture koje čine kontekst njihova mišljenja. Istražuju se uvjeti mogućnosti njihovih mišljenja, ono što oblikuje njihovo mišljenje i omogućuje mu da bude baš takvo (umjesto da istražujemo što bi značile nečije meditacije, arheolog čita njegova djela i druge autore iz te episteme da rekonstruira kontekst i uvijete mogućnosti u kojima su pisali). Prema tome Foucaulta zanima ona dimenzija povijesti koja izmiče svjesnoj kontroli subjekta, naime, ta nesvjesna dimenzija koja izmiče kontroli subjekta određuje i poziciju samog subjekta, nije subjekt izvor, on je proizvod tih uvjeta mogućnosti. Subjekt je učinak diskurza (subjekt, predmet i naslovljenika proizvodi događajnost:S). Tradicionalna povijest prikazuje kretanje pojedinačnih subjekata kroz neko vrijeme, a tradicionalna povijest ideja također prikazuje kako su filozofi i znanstvenici razvijali određene koncepte i teorije i prenosili ih svojim nasljednicima. Takva povijest je pripovijest, narativni prikaz i predstavlja neki kontinuitet, uspostavu kauzalnih veza, teleologijska je. Arheologija raskida s takvim shvaćanjem, strana joj je ideja kontinuiteta i objavljuje smrt dijalektici (teza,antiteza,sinteza). Također se suprotstavlja i razlikuje od povijesti još po nečemu. Klasična povijest proučava povijesne dokumente i kroz njih dolazi do činjenica, oni su posrednici na putu do činjenica - oni se uzimaju zdravo za gotovo, ne problematizira tekstualnost samih dokumenata. Arheologija se ne bavi dokumentima već spomenicima, monumentima. Dokumente čita kao spomenike jer inzistira na materijalnosti dokumenata, na njihovu vanjštinu i formu građe na to kakvi su, na njihovu izvanjskost. Foucault dalje uvodi pojmove arhiva, diskurzivne formacije ili režima istine - to su pravila unutar kojih funkcionira jedno razdoblje, uvjeti koji omogućuju da ljudi u tom razdoblju prepoznaju određenu stvar kao takvu. Istina nije apsolutna, nije nepromjenjiva kategorija, ona se definira na različit način (nekad je bilo istina da je zemlja

24

ravna ploča). Granica između istinitog i lažnog ne određuje duhovni autoritet nego skup pravila. Istina je uvjetovana određenim režimom diskurzivne formacije, prema tome istina je plod nametanja i isključivanja.

Foucault preuzima pojam diskurza od strukturalista i blizak je strukturalizmu. Pojam diskurza prilagođava arheologijskom okviru pa diskurz postaje simbolični poredak i povijesni apriori predodžbenih misaonih shema. Diskurz je okvirni uvjet nastanka predodžbi, spoznaja, govora, postupaka i oblika društvenosti jedne civilizacije, njezin konstitucijski temelj. U diskurzu se proizvode sva naša znanja i sve naše predodžbe, sve što smatramo istinitim ludim, razumnim u određenom razdoblju. Učinci diskurza idu izvan diskurzivnog. Diskurz se odlikuje diskontinuitetom koji postoji između i unutar razdoblja, nema veze među njima. Ne postoji sveukupni diskurz, tj. on se sastoji od niza poddiskurza koji se međusobno nadopunjuju, isključuju i u različitim su odnosima. Diskurzivna formacija je sustav koji organizira distribuciju vidljivog i nevidljivog, iskazivog odnosno predočivog te tvorbu značenja, iskustva, predodžbi, pojmova i subjekata u određenim razdobljima. Da bi objasnio u Arheologiji znanja na koji način diskurzivna formacija funkcionira kao režim istine, Foucault uvodi odnos diskurzivno/nediskurzivnog,unutrašnjeg/neunutrašnjeg(izvanjsko). Kaže da diskurz uvjetuje funkcioniranje nediskurza. Nediskurz je raspršeno područje, kaotično i neraspoznatljivo. Čestice nediskurza stoje u slobodnim međusobnim odnosima, nediskurz je zato nedohvatljiv i pruža otpor artikulaciji. Nediskurzivno je neuhvatljivo, mnoštveno i raspršeno, on ograničava diskurz, oduzima mu autonomiju i to ponajprije razlikovnoj - binarnoj matrici. Diskurz ima red, a nediskurz nema i tako nediskurz rastura binarno -razlikovni poredak u diskurzu.(diskurz uvodi binarne opreke, ograničava nediskurz tako što uvodi red uspostavljajući razlike, a nediskurz u prostoru diskurza proizvodi džepove otpora, rastura red). Diskurzivno sputava nediskurzivno uvodeći složenu mrežu razina - stvara red. Foucaulta zanima na koji način ono nediskurzno prodire u diskurz ---> u obliku događaja. Događaj je u diskurzu iskaz. Izvanjsko, nediskurzivno provaljuje u diskurz putem iskaza -događaja. Iskaz sam svojim iskazivanjem proizvodi određene učinke, predmet, subjekt i naslonjenika. Ti učinci čine događaj. Odnos iskaza prema diskurzu je da je iskaz osnovna jedinica diskurza, Diskurz se sastoji od niza događaja. Iskaz je pukotina kroz koju nediskurz prodire u diskurz. Ono je klizno tlo diskurza i zbog toga što se diskurz sastoji od kliznih jedinica postoji potreba za kontrolom diksurza. Ta događajnost iskaza je materijalnost diskurza. Iskaz ima individualnost i ponovljivost jer se iskaz pokoravaju različitim pravilima i shemama diskurza, podvrgavaju se određenim pravilima, poredcima diskurza, uporabnim poljima, a individualnost crpi iz vlastite događajnosti jer se iskaz svaki puta pojavljuje drugačije i svaki puta se prema tome puni različitim prostorno vremenskim sadržajem. Svaki puta se različito proizvode subjekt naslonjenik i predmet. Prostorno-vremenske koordinate su drugačije i zbog toga je individualan. (ponovljiv i individualan istodobno.) Iako je takav, diskurz proizlazi iz arhiva, diskurzivne formacije, discipline, zato taj arhiv određuje uvjete mogućnosti tog iskaza, on je moguć samo kao takav, samo unutar određene diskurzivne fomracije. Budući da je iskaz na granici, prodor izvanjskog u unutrašnje - i unutra i izvan, on je definiran odnosom unutar polja, diskurza, a zbog događajnosti s druge strane se može distancirati - dvojak odnos. Ako je njegov odnos dvojak Onda nam iskaz omogućuje da vidimo polje, te uvjete mogućnosti, poput svjetiljke u koju ne možemo gledati, ali nam omogućuje da vidimo. Iskaz je pukotina kroz koju gledamo unutra jer otvara prostor između diskurzivnog i nediskurzivnog. Odnos između iskaza i polja je dvojak/obostran., polje artikulira određuje iskaz i iskaz artikulira svoje polje. Arheologija polazi od toga da opiše izvanjske uvjetne mogućnosti diskurza. Iskaz kao jedinica diskurza omogućuje pogled u samo polje.

25

05.05.10Genealogija:Pojam označava metodu otkrivanja ''rodoslovnog stabla'' pojedincu,pojmu,pojavi. U suvremeno mišljenje pojam uvodi Friedrich Nietzsche(1844.-1900) u svojoj studiji Uz genealogiju morala(1887.) gdje se genealogija prikazuje kao sredstvo kontrole jakih od strane slabih. Riječ je naizgled o određenom nepolitičkom znanju koje je u funkciji postizanja moći. Poredak diskurza (1970.)najavljuje Foucaultov projekt genealogije. Razlika između arheologije i genealogije je u tome što arheologija uvodi opću potragu za izvorom, podrijetlom stvari, a genealogija se usmjerava na točku njihove invencije, na točku na kojoj bivaju izmišljene, izumljene. Arheologija biva zamijenjena genealogijomOsnovno pitanje glasi koje nam okolnosti omogućuju da mislimo upravo na ovaj način o ovim stvarima i koja ograničenja nameću te okolnosti predmetima i rasponom naših mišljenja? Cilj genealogije je rekonstruirati podrijetlo našega sadašnjeg položaja, objasniti nastanak našeg kategorijalnog aparata iz perspektive onoga što ga je proizvelo,uvjetovalo. Foucaultova pozicija je određena statusom humanističkih znanosti, glavni predmet kritike je zapadnjački humanizam utemeljen ideologijom prosvjetiteljstva. Tipično za ideologiju prosvjetiteljstva, osnovna ideja prosvjetiteljstva je da je znanje usavršivo i da one koji ga prakticiraju vodi bliže istini. Međutim, takvo shvaćanje je distriktirano, otkad je takvo shvaćanje distriktirano, kritička istraživanja se usmjeravaju na presjecište diskurzivnih učinaka i sociopolitičkih mehanizama. Foucault promatra praksu humanističkih znanosti s obzirom na njezinu specifičnu logiku, strategije, razloge i povijesne pretpostavke, moralne imperative, institucijske propise, socioekonomske i političke uvjete koji štite i promiču disciplinu stvarajući odgovarajuće ''režime istine''(nije odbacio arheologiju, i dalje koristi iste pojmove). Prema njegovom mišljenju, glavna zadaća kritičara, genealoga je utvrditi na koji način nastaju istine. Na tom tragu nastaju i njegova istraživanja seksualnosti(SEKS :D). Genealogija se bavi odnosom između nediskurzivnih praksi i sistema diskurza. Foucault smatra da postoji neraskidiva veza između znanja(diskurza) i moći(izražene u nediskurzivnim praksama - na pragu Nietzschea). Znanje i moć su usko povezani, ali to ne znači da ih Foucault izjednačava (nisu jednaki), znanje nije puki izraz društvene i političke kontrole, sistemi znanja uvijek su vezani uz režime moći koji postoje u određenom društvu, a ti režimi proizvode znanja o objektima koje kontroliraju, kojima upravljaju, međutim to znanje može ugroziti projekt dominacije<-- genealogija i koncept moći općenito.

Nadzor i kazna(1975.) odnos između znanja i moći se problematizira na odnosu Foucaltove analize kaznenog sustava. Odnos znanje/moć motri s obzirom na vezu između disciplinarnih praksi koje kontroliraju ljudska tijela u određenom periodu i modernim društvenim disciplinama i proizvode određene pojmove. Uzima primjer zatvora i promatra taj zatvor u općem kontekstu disciplinarnih praksi (vojska,škola,tvornica). On u zatvoru prepoznaje model i temelj raspršivanja čitavog niza disciplinarnih praksi(gledamo sliku :D-zatvor Panoptikon-ćelije su izgrađene u krug i zatvorenici su odijeljeni samo rešetkama prema onome koji ih gleda, ne međusobno, izloženi su pogledu onoga koji ih nadzire, ali oni ne vide tko ih nadzire jer je stražarski toranj u sredini zatvoren i ne vidi se kada ih se gleda zbog onakvog stakla ko u policijskim postajama , izloženi su pogledu i to je učinkovitiji nadzor nego lanci i okovi - moderan zatvor.) Foucault to svoje razmatranje započinje usporedbom predmodernih i modernih načina kažnjavanja. Moderni kazneni sustav je puno blaži, ali moderne su metode obuhvatnije i puno bolje. Ti mehanizmi nisu usmjereni samo na um nego i na kontrolu tijela. Dok je predmoderni kazneni sustav dijela pojedinaca procjenjivao u skladu sa zakonom, moderni prosuđuje pojedinca s obzirom da li je normalan ili ne, normalnost je kriterij. Ključni instrument moderne moći je normalizacija, a kao jedan od primjera tog normalizirajućeg pogleda navodi testove u školi, medicinske preglede -

26

pogled kontrole. Taj zatvorski sustav nema za poantu da ih bičuju nego da nikada ne znaju kada ih se gleda i tako ta kontrola djeluje. Normalizacija znači discipliniranje uma i tijela - ponašanje u skladu sa određenim pravilima. Kako moć normalizirajući pogledom vrši kontrolu nad pojedincima.(big brother-ne vidi se, a kontrolira se). Premda su se moderne disciplinarne prakse razvile u zatvorima i ludnicama, proširile su se na moderno društvo, škole, tvornice, bolnice i socijalne službe. Na taj način te su disciplinarne prakse osim negativnog značaja zadobile i pozitivni predznak. Nisu samo omogućivale nepoželjno ponašanje već su omogućivale proizvodnju i porast znanja. One su postupno došle pod kontrolu država i pojačale utjecaj u društvu - koncept moći. U arheologiji se moć prikazuje u parametrima represije, nasilja i ideologije, a u geneologiji moć postaje pozitivna produktivna sila. To znači da moć nije samo sila koja pritišće i kaže ne, nego moć presijeca i proizvodi stvari, stvara užitak, oblikuje znanje, proizvodi diskurz. Moć se ne veže uz povlaštenu poziciju već je kapilarno raspršena u diskurzu. Na taj način, kada uvodi takvu koncepciju moći odbacuje tzv. represivnu tezu i moć definira kao produktivnu mrežu koja prolazi kroz čitav društveni korpus. Pri tome misli na tijelo, spolnost, obitelj, znanje, tehnologiju i oblikuje sve to. Takvo shvaćanje moći pristaje europskim modernim društvima koji postupno prelaze na ekonomičniji i djelotvorniji način nadzora nad pojedincima.

Povijest seksualnost(1976/1984/1984) :) :D <3 on nastavlja genealogijski pristup kakav je započeo u nadzoru i kazni, osnovna teza je da je naše uobičajeno shvaćanje povijesti seksualnosti izobličeno zbog tzv represivne teze prema kojoj se odnos modernog društva prema seksu svodi na represiju, zabranu, potiskivanje, invizibilizaciju.. Od 18.st.,a vrhunac doživljava u viktorijanskoj eri jedini izuzetak,jedina sfera koja se ne podvrgava represiji seksualnosti jest sfera obiteljske seksualnosti, monogamnog heteroseksualnog braka.Tu represivnu tezu treba motriti s obzirom na činjenicu da su posljednja dva stoljeća nastali mnogi diskurzi koji govore o seksu. Prvo u religijskoj sferi u pravilima kako se treba ispovijedati. Nečiste misli se izjednačavaju sa stvarnim seksualnim grijesima. Taj moderni obrat je doveo i sekularizaciju (ispovjedna literatura, u političkoj i ekonomskoj problematizaciji, pitanja o broju djece, natalitetu(diskurz o seksu=natalitet), problem dječje seksualnosti što se manifestira suzbijanjem masturbacije u internatima. Seks je izvor duševnih bolesti(ili nedostatak :D) pa svi ti diskurzi o seksu govore da se seksualnost nastoji suzbiti, ali Foucault smatra da su svi ti službeni diskurzi znanosti o seksualnosti služe samo kao kontrola seksualnosti(ne suzbijanju); istodobno nude znanje i mogućnost dominacije nad objektom znanja. Oni su svi u funkciji kontrole - poželjna seksualnost je heteroseksualna, monogamna, tko može usvojiti, koliko djece ima, sve regulirano državnim institucijama - sve u funkciji kontrole. Ne radi se o tome da se ta kontrola moje seksualnosti odvija na temelju znanja drugih o meni, već se temelji i na temelju mog vlastitog znanja o meni :D, jer pojedinac internalizira norme koje mu pružaju znanosti o seksualnosti. Na taj način kontroliraju sebe kako bi se prilagodili tim normama. Diskurzi o seksualnosti vrše normativizirajući pogled znanosti - znanstveni diskurzi u službi patalogizacije homoseksualnosti. Pojedinci su u dvojakoj poziciji, postaju s jedne strane objekti kontrolirani od strane discipline (jer ih diskurz i mehanizam moć kontroliraju), a s druge strane postaju samooblikujući subjekti jer kontroliraju sami sebe. U genealogijskoj fazi moć je produktivna sila koja istodobno kontrolira i proizvodi seksualnost. :D :D SEX :D :D ne veže se uz temelj, ona je kao pozitivna sila i proizvodi nova znanja i društvene kategorije i strukture. Prema tome, naša seksualnost je učinak diskurza, ona je rezultat proizvodne djelatnosti moći.

Psihoanaliza javlja se na prijelazu iz 19. u 20.st. i od samog je početka izvor kontroverzi i skandala. Takva je jer je od početka težila da bude istina, a s druge je strane problematizirala ostale znanosti.

27

Sigmund Freud(1856.-1939.) utemeljitelj psihoanalize koji je objasnio otpore psihoanalizi s kojima se ona suočavala od početka jer je svojim pretpostavkama vrijeđala ljudsko samoljublje, a na sličan način su to prije nje činili Nikola Kopernik i Darwin. Psihoanaliza je vezana uz proučavanje psihe, ali Freudovi tekstovi zadiru i u književnosti, etnologije - proučavanje individualne i društvene psihe. Skandaloznost i otpori prate psihoanalizu i danas. Ona je revolucionarna jer u pitanje dovodi temeljnu istinu modernizma na kojoj se temelji moderna epistema - utemeljiteljski subjekt ili kartezijanska paradigma (Rene Descartes u Raspravi o metoda (1637.) iznosi tezu ''Corgito,ergo sum''). Čovjek je čovjek po tome što misli - racionalističkog tumačenja čovjeka kao bića svijesti, svijest emancipira čovjeka, oslobađa ga od predrasuda. Uvođenjem koncepcije nesvjesnog Freud dovodi u pitanje ljudsku racionalnost. Nesvjesno je dimenzija ljudskog bića u opreci sa svijesti. Pojam podsvjesnog naizgled upućuje na pojam neke druge svijesti koja ipak ne bi izlazila iz oblasti svjesnih pojava (kao da postoji svijest ispod pa da je i ona neka svijest) samo izraz nesvjesnog, zahvaljujući negaciji koju sadržava može označiti optički rascjep koji postoji između dviju psihičkih oblasti i samo taj pojam može kvalitetno razgraničiti procese koji se u tim oblastima odvijaju.(nesvjesno - nije svjesno, podsvjesno - ipak neka svijest ispod svijesti i to odbacuje). Što je nesvjesno - po Freudu je dominantna odlika čovjeka, nesvjesno je ono po čemu čovjek prestaje biti biće svijesti, prestaje biti gospodar univerzuma. Razvlašćuje subjekt. On dijeli subjekt na svjesno i nesvjesno. Kaže da taj rascjep obilježava čitavu psihoanalizu za razliku od psihologije koja polazi samo od svjesnog i zanemaruje nesvjesno. Ljudski subjekt je poprište drame i konflikta između svjesnog i nesvjesnog. zbog tih svih razloga psihoanaliza dovodi do otpora suvremenika. Freud je dugo djelovao i mijenjao je svoje modele i svoje uvide (nije se samo počeo baviti društvenim problemima već je unutar svojih koncepcija ličnosti i analize pojedinca mijenjao modele). Svojstveno je da mijenja svoje modele (i sam sa sobom raspravlja o proturječnostima).

Razvio je dvije teorije ličnosti. 1. ranija (1905. - 1920.) prema čijem se modelu ličnost dijeli tri instance na nesvjesno,

predsvjesno i svjesno(IMENICE). Dinamični model/model ispunjenja želja2. 1920.-1939.(do svoje smrti) model id,ego,super ego(ono,ja,nad-ja). Topografski

model psihe1.Model nesvjesno/predsvjesno/svjesno: Dinamički model psihe / model ispunjenja želja, želja (das Wunsch) je ključni pojam u psihoanalizi. U ovom modelu sukobljavaju se nesvjesno i predsvjesno jer je predsvjesno stražar između nesvjesnog i svjesnog, predsvjesno samo nešto propusta u svjesno(zaštitar na vratima). Nesvjesno je skriveno, prostor skrivenog stvaranja, prostor predlogičkog, tu vlada mjesečeva gramatika - noću vlada veća sloboda(u snovima), tim prostorom nesvjesnog vlada načelo beskompromisno načelo ugode. Ta ugoda se ravna drugim zakonima nego svijest(gdje vlada načelo realnosti). Nesvjesno je ono temeljno i primarno u čovjeku, mehanizmi koji ga strukturiraju su primarni procesi tj. temeljni mehanizmi. Sadržaji nesvjesnog (imaginarni scenariji, fantazme) Freud naziva prikazbama nagona i pripisuje im vizualno-predodžbeni karakter. U takvom sustavu nesvjesnog, podsustavu ličnosti, na djelu su 2 mehanizma, mehanizam stapanja i mehanizam premještanja. -Mehanizam stapanja (spaja se nespojivo) Nesvjesno do izražaja dolazi u vicevima, snovima. (pr. gospodin pleše s gospođom na balu, udvara i želi je odvest doma :D i umjesto da kaže da ju želi pratiti, on misli obrlatiti, i kaže smijem li vas obrlatiti kući i tak kaže nešto izvan kontrole – razlika onoga što misli i onoga što kaže je primjer tog stapanja – kažemo ono što mislimo – jezik brži od pameti). U području nesvjesnog psihičke predodžbe riječi međusobno

28

su proturječne, međusobno raznorodne ili pripadaju različitm vremenima, a one se potom spajaju u jednu mozaičnu cjelinu tj. nesvjesno.- Mehanizam premještanja tj. prebacivanje psihičke vrijednosti iz latetnog u manifestni registar (iz misaonog u vizualni registar). Radi se o premještanju iz misli u sliku koje se događa u snovima (pr.čovjek sat, pacijentica kaže da svaki dan sanja čovjeka koji odbrojava sate, Freud joj kaže da joj je umro otac nedavno i ona sada žali za njim jer je on glavni čovjek(na njem te dvije riječi - sat i glava kuće zvuče isto). Da bi jedna misao se pretvorila u sliku, mora biti deformirana.Ta dva mehanizma pokazuju da u nesvjesnom vladaju određene zakonitosti: ravnodušnost prema sankcijama stvarnosti, izostanak negacije i dvojbe, načelo ugode je obilježeno nestrpljivošću (izravan put prema cilju, načelo ugode teži ispunjenju). U tom prostoru nesvjesnog mišljenje nema što raditi.

12.5.2010.freud je budala koja ne zna kaj piše i govori, a kroatisti su jedine budale koje moraju slušati predavanja o njegovim nebulozama. by Martina Babić

Predsvjesno se razlikuje od sustava nesvjesnog po tome što njegovi sadržaji imaju izravan pristup u svijest. Predsvjesno od nesvjesnog dijeli cenzura koja sprječava nesvjesne sadržaje da uđu prvo u predsvjesno, a onda i u svijest. Predsvjesno zahtjeva pristup u svijest i motoriku i zbog toga se može reći da postoji veza između predsvjesnog i svijesti(Freud govori o sistemu predsvjesno/svijesno zbog te veze). Prijelaz iz predsvjesnog u svjesno Freud stavlja pod nadzor druge cenzure koja se od prave cenzure(između nesvijesnog i predsvijesnog) razlikuje po tome što ona ne probire nego iskrivljuje sadržaje i na taj način sprečava zabrinjavajućim i uznemiravajućim sadržajima pristup u svijest. Načelo realnosti/stvarnosti prisiljava nesvjesno na kompromise, na prilagodbe kako bi njegovi sadržaji mogli ući u svijest. Da bi moglo doći do te restrukturalizacije nesvjesnog sadržaja izvršava se selekcija-grupiranje i prerušavanje. Ono osjetilno tjelesno mora se pretvoriti u misao. Osim toga dolazi do sputavanja nagona(svojstvenih nesvjesnom), vezivanjem(bindug), sloboda tada više ne postoji, uvodi se tzv. sunčeva gramatika kojoj je svojstvena relacijska logika što znači da stvari ne vrijede same po sebi nego isključivo u odnosima prema drugima. Na taj se način vizualno akustičke predodžbe pretvaraju u lingvističke. Vrsta znakova karakterističnih za nesvjesno(slike) se pretvaraju u simboličke znakove, ikoničke znakove. Freud razlikuje: sachvostellung - predodžbu stvari i wortforstelung - predodžbu riječi. Predodžba stvari nije konkretan predmet nego apstraktna stvar, a predodžba riječi je unutar sustava predsvjesnoga. Za razliku od predsvjesnoga, nesvjesno je kod Freuda predjezični sustav. Ovaj dinamički model psihe gradi se na potiskivanju nesvjesnog od strane predsvjesnoga. Nagoni provaljuju i žele se osvetiti onome koji ga potiskuju. Nesvjesno zanima zadovoljenje. Gdje se odvija to zadovoljenje? u snovima! U snovima popušta kontrola. Takva kontrola ne postoji ni u književnosti i poeziji. Dinamika se sastoji u tome što ne ide samo u jednom smjeru nego se događa i obrnuto, dolazi do povratka potisnutog sjećanja i to izaziva dinamiku(to stalno vraćanje). Što je jače potiskivanje, jači je i otpor. Freud smatra zdravom psihom onu koja ne tlači samu sebe. Kaže da bi načelo stvarnosti u sebe trebalo uključiti i načelo ugode. Inače su ta dva načela temeljna koja upravljaju duševnim funkcioniranjem. Svijest mora biti dovoljno elastična da uvaži nesvjesno i da otvori put afirmaciji.

29

1920. Freud napušta takav model i u raspravi S onu stranu načela ugode(1920.) dovodi u pitanje model ispunjenja želja i predstavlja novi model sa ego,id,super ego – topografski model psihe – model nagona za ponavljanjem, prisile ponavljanja. Taj model prisile ponavljanja u središtu je razmatranja rasprave s onu stranu načela ugode. Psihoanaliza se morala suočiti sa podrijetlom pojave ponavljanja i pri tome je kao simptom definirala ono što u manje ili više prerušenom obliku preslikava elemente sukoba u prošlosti. Potisnuto se nastoji vratiti u sadašnje posredstvom snova , simptomima odjelotvorenja. Ono što se nije shvatilo iznova se vraća (uznemirujući i neshvatljivi sadržaji i traume) i ne miruje dok ne pronađe svoje rješenje. Čovjek teži ponavljanju traume – nelagode, neugodne situacije u prošlosti, ne želi se odvojiti od tog iskustva. Trauma se spoznaje tek naknadno, pojavljuje se nakon simptoma, naknadno se razotkriva koja trauma je prouzrokovala te simptome(u trenutku događanja se to potiskuje i nakon 20god se javljaju '' tikovi'' i onda tražimo pomoć psihoanalitičara(ili snovi ili tako nešto - to je objašnjenje)). To ponavljanje potisnutog Freud naziva odjelotvorenjem. Čovjek se veže uz to i ponavlja stalno te situacije i to iskustvo.(kad izvadimo zub stalno čačkamo po rupi od zuba :D), želi se vezati uz svoju bol, a to potčinjavanje je ujedno prebacivanje odgovornosti na drugog i odbijanje da si sam preuzme odgovornost. Čovjek se pri tom ne prepušta na ponavljanje samo u odnosu sa analitičarom, nego u svim drugim djelatnostima u njegovu životu. U odnosu sa analitičarom važan je pojam prijenos ili transfer. U ovom modelu psiha se djeli na tri zone:

1.id(ono)-nagonski pol ličnosti2.ego(ja)-instanca koja se uspostavlja zastupajući interese sveukupnosti osobe, istodobno je ovisna o zahtjevima ida kao i o imperativima super-ega, samostalnost mu je relativna3.super-ego(nad-ja) – instancija koja sudi i kritizira, zasnovana je interioriziranjem roditeljskih zahtjeva i zabrana.

Ovaj Freudov model prikazuje unutar subjektno polje prema obrascu međusubjektivnih odnosa, sistemi su prikazani kao razmjerno samostalne osobe. U sukob ulaze id i ego. Superego se sadistički ponaša prema egu namećući mu pravila - tri ličnosti u jednoj -intersubjektivan odnos unutar subjektivnog odnosa. Psihoanaliza znači – psihoanalitičko liječenje je upriličenje odnosa otvorenog za komunikaciju u kojemu će se moći ponovno očitovati unutarsubjektni sukobi(ida i ega) koji su zapravo ostatak stvarnih intersubjektivnih odnosa iz djetinjstva(sa drugim osobama) – sukobi unutar osobe su manifestacija sukoba u djetinjstvu sa drugim osobama. Kada govorimo o transferu događa se to da psihoanalitičar u odnosu na pacijenta preuzima ulogu super ega i dolazi do prebacivanja odgovornosti na drugog(doktore,recite mi vi). Psihoanalitičar postaje autoritet, preuzima funkciju super ega koji kaže što je ispravno a što ne. Pacijent se predaje u ruke psihoanalitičara. U trenutku kada Freud preispituje svoja prethodna polazišta, psihoanaliza prestaje biti terapija i postaje teorija. Freud kaže u prvom modelu se još moglo pacijenta izliječiti, a sada kaže da ljudsku psihu nije moguće izliječiti. Bolest je sastavni dio zdravlja, ona je uvijek prisutna, kao što je i zdravlje sastavni dio bolesti. Zato psihoanaliza ne može nikoga izliječiti, ali može propitkivati. Pojavljuje se instanca za koju se mi vežemo kao ljudska psiha - otac, vođa, bog-autoritet i u čovjeku postoji potreba da se toj instanci podredi, da je oponaša, to vezivanje uz tu instancu proizvodi moje ja. To nije osviješten odnos nego je predodnos/neodnos. Kroz tu ovisnost o toj

30

nadređenoj instanci rekonstruira se naše ja, sve što radimo u životu radimo s obzirom na tu instancu. Sve što radimo radimo kako bismo ispunili očekivanja te instance. Ta instanca se s pacijenta prenosi na psihoanalitičara(odnos prema ocu,prenosi na odnos prema analitičaru).Lacan je naziva – 'subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna'. Psihoanalitički odnos je kontaminiran pacijentovim problemom. Riječ je o potiskivanju i zbog toga je nemoguće izlječenje po Fruedu, mi se uvijek u izgradnji našega ja identificiramo sa tom instancom. (edipov kompleks - očinski ideal poželjan jer predstavlja zabranu povezivanja sa majkom, prepreku, a otac je onaj koji ima majku i zato je poželjan ideal za identifikaciju, nadređena instanca s kojom se identificiramo.) *Univerzirano je muško ja kao ja i iskritizirano od strane feminističkih teorija.

Jacques Lacan(1901.-1981.) franc. psihoanalitičar poststrukturalist, on se zaklinjao na to da je samo sljedbenik Freuda i da vraća psihoanalizu Freudu nakon što se odvojila i nakon što su je psihoanalitičari iskrivili. Njegova je misao ipak autonomna. U Freudovo učenje unosi nove ideje i spaja sa drugim znanostima. Blizak književnosti. Službena organizacija psihoanalitičara ga je izbacila jer se različito odnosio prema psihoanalizi nego tadašnji analitičari.On proučava procese kroz koje pronalazi naša psiha u oblikovanju naše forme. Lacan genezu ljudske psihe dijeli na 3 faze:

1. Faza rastrganog/raskomadanog tijela – najranija - najranije djetinjstvo do osmog mjeseca starosti. Ljudska jedinka nije jedinstvena, ne doživljava se tako, već je raspršena, nagoni se šire na sve strane(Nagon i beba). Ego se još ne oblikuje kod bebe, funkcionira poput amebe. Lacan uvodi franc. riječ hommelette-čovječuljak/omlette-omlet od jaja(sve smućkano,bućkuriš). Čovječuljak načinjen od razbijenih jaja. Čovjek se rađa kao čovječuljak, a tek kasnije postaje ego. Lacan na taj način polemizira sa egopsihologijom koja sve objašnjava kroz Freuda.Ta je faza nagonska, pluralna, produljena fetalna faza čovjeka, u toj fazi beba - čovječuljak održava vezu sa majčinim tijelom. Taj omlet je bezobličan, neoblikovan i neizdiferenciran - hrpa nagona.

2. Zrcalni/imaginarni stadij - između 8 i 12 mjeseci. Tu se prepoznaje vlastiti zrcalni odnos, ljudsko biće se prepoznaje u zrcalu. Taj čin prepoznavanja ga stabilizira, daje mu formu, centrira ga, jer je slika u zrcalu cjelovita i on se prepoznaje u toj slici. Bez tog drugoga (malim slovom) u zrcalu koji služi kao zrcalo nema ni oblikovanja ja, jer se ja oblikuje kao cjelovita slika. Poželjna slika cjelovitosti. Međutim, taj u zrcalu je ipak drugi, nije ja. Tako da se ja stvara samo otuđenjem, alijenacijom jer se stvara preko drugoga i pomoću drugoga. Zrcalo je metafora - može biti i druga osoba - dijete, majka.. Oblikujemo se pomoću druge osobe. Čin istodobnog stjecanja i gubljenja ja. Mi sebe zadobivamo, oblikujemo preko slike drugoga i zato je u našemu ja uvijek sadržano nešto imaginarno, nešto drugo, u našem ja je onaj drugi. Postoji drugost u nama. Lacan tog drugog naziva ortopedskim konstruktom. Tu je važan i uzajamni odnos pogleda/gledanja. Obilježeno jakom ambivalencijom - ako mi svoje ja oblikujemo jedino preko drugoga, što nam drugi predstavlja - protezu, ortopedsko pomagalo našeg ja. Taj odnos između ja i drugog je odnos razorne zatravljenosti, jer se javlja potreba da razbijemo zrcalo zbog uviđanja da je to iluzija. Mržnja i ljubav se međusobno sudaraju. To zrcalo je proteza. Ako proteza daje ego ona nije rješenje već problem. Kakav je to ego kojem je potrebna proteza??? Ego se učvršćuje jedino zahvaljujući protezi i tom drugom, ako je drugi neophodan onda ego više nije središte čovjeka nego središte otuđenja. Pojam stadija - implicira stadion kao zatvoreni kružni prostor iz kojeg nema izlaza i manifestira zatočenost psihe u tom mitskom prostoru.

3. Simbolički stadij(posvećena najveća pozornost) - nastupa dolaskom oca koja ulazi u

31

dualni odnos majke i djeteta. (Lacant se stalno igra riječima i zato se kaže da je to književnost). Dijete se suočava s tim da je otac predmet majčine želje i da put do majke vodi preko oca. Simbolički poredak je jezični poredak, svijet je posredovan jezično, način na koji vidimo svijet je simbolički. Dijete ulazi u jezik i shvaća da put do majke vodi preko jezika - nije dovoljno plakati već moramo govoriti - simbolički posredovati svoj odnos s majkom. Otac je Drugi(velikim slovom). Preko jezika - preko oca dolazimo do majke.

Sva tri stadija aktivna su tijekom cijelog života. Ako je nastupila druga faza, prva traje i dalje i regresije u ranu fazu su uvijek moguće.

Nakon 1953. Lacan razvija još 3 koncepta/registra:1. imaginarni poredak - Ego se prepoznaje u vlastitom zrcalnom poretku, alijenacija,

otuđenje je konstitutivno za imaginarni poredak. Taj poredak je prostor slike, imaginacije, privida, iluzije (cjelovitosti, daje nam privid da smo mi cjeloviti, sinteze, autonomije, sličnosti). Imaginarno je utemeljeno u subjektivnom odnosu prema vlastitom tijelu (onoga u zrcalu) - zrcalnoj slici vlastita tijela. Taj odnos sa drugim u zrcalu je zavodljiv, podčinjavajući, zarobljuje subjekt u niz statičnih fiksacija.

2. simbolički poredak - poredak jezika, najvažniji poredak za psihoanalizu, očinski poredak. Bit psihoanalize je upravo u uporabi simboličnog - preuzima iz pojam ''simboličke funkcije'' od Claudea Levi – Straussa - društvo je strukturirano na temelju razmjena i srodnosti. Budući da je jezična komunikacija osnovni oblik razmjene, a pojmovi su nezamislivi bez jezika, simbolički poredak je poredak jezika. To ne znači da Lacant izjednačava simbolički poredak sa jezikom već tvrdi da su i druge dvije dimenzije prisutne u jeziku. Simbolička dimenzija jezika je dimenzija označitelja - što znači da elementi simboličkog poretka nemaju nikakva pozitivne egzistencije već se temelje na međusobnim razlikama. Simbolički poredak je poredak zakona, poredak kulture, očinski poredak, suprotno majčinskom - poretku prirode - imaginarnom poretku.

3.realni poredak - povezan sa simboličkim i imaginarnim, nije samo suprotstavljen imaginarnom poretku nego je i s onu stranu simboličkog poretka, u realnom poretku nema odsutnog sve je prisutno. Simbolički je poredak sastavljen od diferenciranih elemenata, realni je neizdiferenciran. On je bez procjepa koji postoje u simboličnom (između označitelja i nemogućeg označenog). Simbolički poredak nastoji podčiniti realni poredak i podvrgnuti ga simbolizaciji i zahvatiti ga jezikom. No to nije moguće jer realno u potpunosti izmiče svakom pokušaju simbolizacije - označavanja. Realno je nemoguće zahvatiti jezikom, međutim, simbolički poredak ne odustaje, on želi zahvatiti realno, u tom postupku iz nediferencijalnog izvlači predmete i proizvodi ih unutar simboličkog poretka, ne predmete u cjelini već samo mali aspekt koji mu dopuštaju i proizvodi ga kao pojam unutar simboličnog, veći dio je i dalje nedohvatljiv u realnom :(. Na taj način ti predmeti postaju podnošljiviji, ali većim dijelom ostaju dijelom realnog, neizdefirencirani i nedohvatljivi. Ta mogućnost da realno dohvatimo i jezično izrazimo je traumatično po Lacanu. To što ne možemo sve dohvatiti jezikom je izvor traume jer realno je po svojoj definiciji ono nemoguće za zamisliti, izraziti, opisati, integrirati, nemoguće ga je zadržati, ono izmiče, upravo zbog toga to izaziva tjeskobu.Lacan se u prvom redu bavio simboličkim i imaginarnim, tek kasnije realnim. Imaginaran poredak je majčinski poredak, a simbolički je očinski poredak.(feministkinje ga pojele :D)

32

19.05.10.Feministička teorijaOsnovno obilježje da ima emancipacijsko usmjerenje i reagira na neravnoteži koju je dovelo višestoljetno muško prevladavanje. Moderni je feminizam započeo u 18.st. utemeljiteljskim dijelom autorice Mary Wollstonecraft koja je napisala tekst Opravdanje ženskih prava(1792.) i kritizira stereotipe o ženama kao emocionalnim i instinktivnim bićima i misli da moraju imati ista prava kao muškarci. Zbog pomanjkanja obrazovanja se žene čini podređene muškarcima. Život Mary je bio nekonvencionalan - izvanbračne ljubavi, ljubavnici :D potkraj 20.st. se počinju čitati njeni tekstovi. Opus joj u sjeni braka sa osnivačem anarhističke misli.John Stuart Mill(1806.-1873.) i supruga Hariet Taylor koja je utjecala na njega; njegov esej Podložnost žena(1869.) u kojem je isticao da žene imaju pravo na društvenu jednakost, naročito u sferi braka - žene se odgajaju da budu podložne - kritizira to. Njegove su ideje dale poticaj prvom valu feminizma. Prve feministice - sufražetkinje borile se za pravo glasa u SAD. Najistaknutije su bile Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony. Stantonova je Deklaracija osjećaja (1849) proglasila muškarce i žene stvorene kao jednake te prozivala patrijarhalnu kulturu zbog potčinjenosti žena. 1846 god. sufražetkinje se borile prosvjedima i štrajkovima glađu, ali nisu svi pokreti bili obilježeni aktivizmom. U književnosti modernizma javljaju se autorice : Virginija Woolf, Hilda Doolitle, Djuna Barnes (kritizirale prikaze žena u djelima muških autora i zagovarale ideju slobodnog ženskog identiteta koji neće biti podvrgnut tradicionalnoj potčinjavajućoj ulozi zrcalnog odraza muškom identitetu).

Drugi val se smješta u 60 god 20.st. obilježen je usmjerenošću na društvenu i ekonomsku ravnopravnost - francuski i američki feminizam. Utemeljujući tekst francuske teoretičarke Simone de Beauvior Drugi spol (1949.) partnerica Sartre-a. Branila je tezu o ženi kao objektu muške kulture lišenog prava na subjektivnost. Žene same ponutruju taj obrazac i ona iznosi tezu da se ženom postaje, a ne rađa se. Dovodi u pitanje ideju da se rađamo sa inherentnim kvalitetama koje određuju našu društvenu, pravnu egzistenciju. Time spol jasno odvaja od roda kao kategorije svijesti. Rod bi trebao biti predmet ženina slobodna izbora. Takvo stajalište je izazvalo kritike kod preostalih teoretičarki jer je pitanje koliko takva sloboda ovisi o samoj ženi. Kate Millet (1934.-) američka teoretičarka koja je odbacila pretpostavke suvremene znanosti, filozofije i religije prema kojima je patrijarhat izvoran i prirodan oblik društvene organizacije. Seksualna politika(1970) kritizirala je infantilizaciju žene i nasilje koje je usmjereno protiv njih. Kritizirala je patrijarhalnu silu koja je po svojoj naravi seksualna, a najekstremniji izraz dobiva činom silovanja. U trećem djelu knjige čita književne tekstove muških autora i analizira ih. Autorica pri tome nastoji ustoličiti vlastitu heretičku analizu čitanja, prilagođava se novoj tradiciji koja poistovjećuje autora, pripovjedača i lik. Knjiga odražava borbenu klimu ženskih studija (women studys). Ti ženski studiji nastaju '68. po analogiji sa crnačkim studijima i kritiziraju dominantnu kulturu i pokušavaju definirati vlastiti identitet. Do 75 godine karakteristična je niska teorijska razina koja se opravdava pripisivanjem teorije muškoj težnji za apstrakcijom, dok je žensko razmišljanje bliže životu i kao takvo ne zazire od vlastite kritike. One su govorile isključivo iz pozicije bijele žene u srednjoj klasi. Zanemarile su razlike među ženama. Problematično u njihovoj poziciji je, premda kritiziraju univerzalne kategorije subjekta, one i dalje misle u tim kategorijama - kategorija žene.80-ih u američkoj feminističkoj teoriji počinje rasti teoretska razina. Počele se vezati uz teoriju jer se ona razvijala na književnim odsjecima. Norveška teoretičarka je tvrdila da nisu otišle dovoljno daleko, da su odbacile teoriju i prihvatile estetičku tradiciju nove kritike. U

33

francuskoj drugi val feminističke teorije je puno zanimljiviji. Najveći doprinos su dale 3 teoretičarke: Helene Cixous, Luce Irigaray i Julie Kristeva i zahvaljujući njima se vežu uz psihoanalizu, semiotiku, radikalnu politiku. Od samoga početka franc. su imale snažan teoretski naboj. 1974. je utemeljeno sveučilište u parizu Vincennes i na taj način je Cixous stvorila snažnu institucionalnu podršku feminističkim istraživanjima u francuskoj. Smatrale su da žensko tijelo determinira i ženski identitet i način pisanja i način mišljenja. Taj način pisanja je opreka muškoj dominantnoj diskurzivnoj praksi i utemeljila pojam ženskog pisama - ženskog pisanja. Smatrala je da je muška teorija rob binarnog mišljenja te da zato neprestano uvodi opreke nesvjesno izgrađene na provedbenoj razlici između muškog i ženskog (cijela metafizička tradicija barata oprekama). Sve se temelji na razlici muško-žensko. Za razliku od muškog, žensko pisanje umnožava i dinamizira razlike,ono je autentičan produžetak ženskoga glasa i kao takav izmiče bilo kakvom imenovanju. Takva predodžba ženske kreativnosti podvrgnuta je kritici zbog utopijskog zanemarivanja materijalnih okolnosti u kojima se žene zatječu kao društvena bića. Luce Irigaray podvrgnula je dekonstrukcijskom čitanju patrijarhalni filozofski diskurz od Platon do Hegela, uključujući i Freudovu teoriju žene kao minus muškarca(muškarca lišenog falusa :D). Dovodi u pitanje i frojdovski diskurz o ženskosti, naročito ulogu Edipovog i Kastrcijskog kompleksa te njihovu potpunu irelevantnost za djevojčice.Zapadni diskurz nije bio u stanju tematizirati ženu na niti jedan način osim negacijom. Time izazvana isključenost iz vladajućeg režima prikazivanja uskratila je ženi mogućnost subjektivacije i otjerala je u histriju i mistiku. Autorica pri tome radikalizira tezu Simone de Beauvior o ženama kao ''drugom spolu'' i kaže kako žene uopće nemaju spol jer je svijet obilježen jednospolnom ekonomijom. Binarna opreka(Derrida) se uspostavlja samo da bi jedan član bio dominantan - treba preispitati mehanizam koji omogućuje utemeljenje takve opreke. Zato kaže da se žena može otimati binarnoj spolnoj identifikaciji ako održava subverzivni odnos razlike prema toj binarnoj identifikaciji. Također odbacuje homogenu predodžbu ženskosti koja zanemaruje rasne, klasne i kulturalne razlike. Kritizira feministkinje koje su bijele i misle da govore u ime svih žena. Treba uzeti oblike svake žene ovisno o njenoj narodnosti, klasi...Julija Kristova se nadovezuje na Lacana i njegovo učenje u trima registrima. Ona pjesnički jezik opisuje kao subverziju simboličkog poretka odnosno subverziju vladajućih govora. Pjesnički je jezik je majčinski poredak. Na taj način simboličkom poretku jednoznačno dodjeljuje prohibicijsku ulogu kao ulogu onoga koji donosi zabranu, a poetskom jeziku, semiotičkom poretku, dodjeljuje emancipacijsku ulogu. Pjesnički jezik je prostor slobode unutar simboličkog poretka i na taj način kada ih svede na opreku isključuje mogućnost promjene jer oba registra postaju nepromjenjive veličine. Pjesnički jezik postaje ograničeni prostor slobode - kao rezervat pjesništva majčinskog poretka unutar simboličkog poretka.Francuska teoretičarka Monique Wittig Lezbijsko tijelo(1973.) tvrdila je da je spol uvijek već ženski jer jezična gramatika do teme mjere univerzalizirala mušku spolnost da je žena uvijek svedena na izvedenicu. Prema njenom mišljenju razbijanje gramatičke hegemonije važan je preduvjet ženskog oslobađanja jer je upravo ona odgovorna za nametanje spolne fikcije Fizičkom tijelu koje je po svojoj prirodi bespolno ili po Foucaultu spolno polivalentno. Francuska feministička scena je razvijenija od američke jer je u dijalogu sa suvremenim koncepcijama. One su u drugim teoretičarima vidjele suradnike s kojima su bile u dijalogu i imale su element oslobođenja.

Treći val feminizma 80-ih god. kada se američkim usponom dekonstrukcije dovodi u pitanje subjektno centrirana teoretska matrica. Ideologijsko kritička stajališta koja govore u ime žene

34

dovode se u pitanje jer se razotkriva da je žena retorički diskurzivni konstrukt ustanovljen u jeziku s heteroseksualnim poretkom.(m,ž i s rod u gramatici).Problematično sa feminizmom drugog vala je to što je tadašnja kritika kritizirala mušku poziciju, a sama je zauzela takvu poziciju - samo žene mogu biti feministice. Cilj nije obrnuti opreku već destabilizirati mehanizam na kojem opreka počiva. 90-ih god dolaze 3 teoretičarke koje su krenule tim putem nadovezujući se na dekonsturkciju: Judith Butler,Eve Kosofsky Sedgwick i Donna Harraway. Uslijed preispitivanja vlastite feminističke pozicije oblikovali su se rodni studiji. Butler tvrdi da je gender konstrukt društvenih praksi - rodni identitet je rezultat prakse(to je govorila i de Beauvior za spol i rod). Rod je relacijski konstrukt što znači da se ne tvori samo ženski već i muški rod. Muškost je također rezultat tvorbe kroz praksu. Potaknute teorijama roda i seksualnosti 80-ih apostrofirao se problem rodnog identiteta i seksualnosti - još jednom se iz drugačije perspektive otvara pitanje tvorbe i artikulacije jednog aspekta subjektivnosti. Pri tome od najveće važnosti Foucaultova teza prema kojoj pojmovi identiteta i subjektivnosti nisu prirodne kategorije ili jedinstveni i nedjeljivi aspekt nečijeg bitka već materijalni učinak različitih diskurza koji nas okružuju.Judith Batler(1956.-) je danas najpoznatija teoretičarka koja je problematizirala tvorbu rodnih identiteta. Nevolje s rodom(1990.) u kojoj je razvila teoriju performativnosti roda. Tu teoriju je preuzela od Austina koji je govorio da je jezik način djelovanja na drugoga. Jezik je djelatnost i kao takav je medij tvorbe identiteta subjekta. Jezični čin koji vrši jednu od tih identifikacijskih funkcija je imenovanja koji se ne iscrpljuje samo na imenu i prezimenu već i na drugima (slatka curica! glupi dečko!). Kaže ona da je ja od samog početka izručeno drugima, mi smo izloženi drugima, ranjivi, krhki, potrebiti, ovisni o drugima. Naše je tijelo ispisano tragovima drugoga. To je to upisivanje na tijelo(špangica i duga kosa), a ti su tragovi s onu stranu naše svijesti. Oni upravljaju našim ponašanjem, a da ih mi pri tom ne možemo osvijestiti. Odgojili su nas da budemo dječak ili djevojčica. Na taj način mi ne vladamo ni svojim spolom ni rodom. Spolnost vlada nama i razvlašćuje nas. Ukida našu suverenost i mi taj identitet samo nosimo. U čemu je problem? Taj identitet upravlja našim postupcima, s jedne strane on nama upravlja, a mi ne možemo do njega doprijeti. Foucault to naziva režimom. Mi se oblikujemo unutar određenih režima - režima istine. Svaki režim otkriva nove mogućnosti identifikacije, ali neke i onemogućuje(izbacivanje ovih koji se ne uklapaju preko institucija). Ljudska prava na subjektivnost imaju samo oni koje režim priznaje kao ljude, zato je ideologija ljudskih prava diskrimitivna jer pravo na ljudskost nije svima zajamčeno.Judith ne preuzima koncept izravno od Austina već od Derrida jer on dekonstruira Austinovu koncepciju govornog čina. Uspješnost performativa određuju uvjeti prikladnosti koji dolaze iz konteksta izričaja (adekvatan iskazivač,ozbiljan,jednokratan i ...). Derrida ne kaže ništa od toga, ono zbog čega je performativ uspješan je njegova mogućnost da se beskonačno mnogo puta ponavlja. Njegova ponovljivost je izvor identifikacije. (prepoznajemo obećanje jer smo ga čuli petsto puta, Derrida uvodi pojam potpisa koji ima određeni izgled, ali on nije uvijek jednak, grafolozi mogu prepoznati ipak da taj potpis je autentičan ili nije, autentičnost se temelji na toj ponovljivosti jer nema prvog čina već samo čitav niz varijanata - nema izvornika). Rod nije prirodna izvorna kategorija - rod je niz ponavljanja. To znači da ne postoji prirodna žena, već postoji samo pojam žene i pojam muškarca. Drugi nam daju identitet i taj identitet je konstrukt koji se ispisuje na našem tijelu - predodžba o ženi i naše udovoljavanje njoj. Postoje samo različite ponovljivosti ženskosti. Transeksualci - izgledaju kao žena, ponašaju se kao žena sa parodiranjem i razotkrivanjem da je sam rod oponašateljska struktura, izvedba.

35

SEMINARI

1. Rekonstruiraj Eagletonovu problematizaciju različitih definicija književnosti.

Književnost kao maštovito pisanje- isključuje određene tekstove kao nekreativne (iz filozofije, znanosti, religije...)- postoje književna djela koja opisuju stvarnost- „novel“ = roman; 16./17. st. u Engleskoj: za označavanje istinitog i izmišljenog → ni

izvještaji u dnevnim novinama nisu smatrani činjeničnom istinom- fikcionalnost = ne bavi se doslovnom istinom- razlika činjenica-fikcija i istina-mašta (vrlo je sporna – npr. strip o Supermanu nije

književnost, a nije ni istina)

Književnost kao posebna uporaba jezika- R. Jakobson – ruski formalisti demistificiraju književnost: „odmak od norme“,

„organizirani čin nasilja nad običnim govorom“ → književnost mijenja obični jezik i čini ga snažnijim; ona sustavno odstupa od svakodnevnog govora

→ proizvodi oćuđenje, npr. poezija, ali time nam omogućuje potpunije, bliskije posjedovanje iskustva (usporedba sa zrakom)

- književnost = posebno organizirani oblik jezika → polazi od određenih lingvističkih odrednica

- proučavanje oblika, a ne sadržaja → forma čini književno djelo posebnim → npr. Don Quijote nije lik, već postupak što drži na okupu tehnike pripovijedanja

- ne niječu vezu umjetnosti i društvene zbilje, ali tvrde da ta veza nije stvar književne kritike

- problem: norma se povijesno mijenja

Nepragmatični oblik diskurza- Ne služi nikakvoj praktičnoj svrsi → krivo! djelatnost koja se bavi općim stanjem stvari u

svijetu, pragmatična je- Postoje oblici pisanja zamišljeni kao nepragmatični, no to nije jamstvo da će se tako i

čitati- Definicija književnosti ovisi o načinu čitanja, a ne prirodi napisanog

Vrsta autoreferencijalnog jezika- književnost upućuje sama na sebe i govori o sebi- često se opisivala kao poetika određenog razdoblja → odražava, opisuje određeni

poredak u prirodi, mimetična je (fikcija zbilje)- nadovezuje se na lingvistički obrat jer je i tamo odbačena ideja da jezik oponaša

stvarnost- književnost ne opisuje stvarnost, već proizvodi vlastitu stvarnost → svijet djela- fikcija je i autobiografija i povijesni roman- i pripovjedač je također tekstna figura (ne može se govoriti „Krleža piše, osjeća...“)

36

Dobro pisanje- pitanje arbitrarnog suda te vremena i prostora u kojem se ti sudovi odnose → jedna

vrijednosna kategorija koja je promjenjiva ne može biti kriterij

Eagleton dovodi književnost u vezu s ideologijom = niz skrivenih vrijednosti na kojima se temelje naši činjenični iskazi= svi oblici osjećanja, vrednovanja i poimanja koji su na neki način povezani s reprodukcijom i održavanjem moći u društvu→ sve ono što mislimo da znamo je ideološki konstrukt→ književnost je stoga pragmatična - predaje se u školama, ima odgojnu funkciju

2. J. Culler: Teorija – Što je to?

- teoretičari koji se ne bave isključivo književnošću: Derrida, Foucalt, Althusser itd.- 2 smjera: a) npr. „teorija relativnosti“ → ustanovljen stup teorema

b) svakidašnja uporaba teorije → nije ju lako potvditi ni opovrgnuti – ispitujemo ono za čiju istinitost nismo sigurni (nagađamo)

- sve teorije su važne → ostavljaju učinak na način našeg razmišljanja o književnosti, jeziku, ali i ideoloških mehanizama, pitanja identiteta i subjekta

- teorija = donosi postavke koje mi shvaćamo zdravo za gotovo u pitanjenpr. značenje govornog iskaza ono je što je govornik imao na umu pismo kao izraz, čija se istinitost nalazi drugdje, u nekom doživljaju ili stanju stvari koje izražava shvaćanje zbilje kao nečega što je u danom trenutku „prisutno“

→ preispituje zdravorazumske pojmove – postaje vrlo dinamično interdisciplinarno područje

- književna teorija je područje mišljenja i pisanja čije je granice iznimno teško odrediti→ izaziva nelagodu jer se čini nepreglednom→ ne naziru se njene granice, nemoguće je njome ovladati (često izaziva otpor)

- radovi koji pripadaju teoriji imaju učinke izvan svog izvornog područja (zbivanja 60-ih)→ uključuje radove s područja antopologije, lingvistike, filozofije itd.

3. Kako Gadamer objašnjava odnos između jezika i razumijevanja?

- razumijevanje = shvatiti nešto, biti u stanju uklopiti neko partikularno znanje u širi kontekst

a) Razumijevanje kao praktično umijeće – Gadamer od Heideggera preuzima koncept egzistencijalnog samorazumijevanja → stanje egzistencije je stanje razumijevanja (višeslojno je)

→ razumijevanje je mogućnost naše egzistencije – ono ne znači posjedovanje znanja, nego umijeća; tubitak je biće zaokupljeno vlastitim bitkom, a to može biti samo čovjek

37

→ praktično znanje koje se odlikuje praktičnom primjenom

b) Razumijevanje kao sporazum → „sich verstehen“ – igra riječima:1) Značenje međusobnog sporazuma = razumjeti se međusobno2) Razumijeti sebe = samorazumijevanje

- da bismo shvatili objašnjenje nekog pojma, moramo imati određeno predznanje o tom pojmu → to nas čini sposobnima za razumijevanje- zadatak interpretacije je rekonstrukcija autorova značenja → no to je sekundarno, prvo mora postojati samorazumijevanje, a taj se sporazum ostvaruje u jeziku- postoje neke stvari koje je nemoguće izreći → mora postojati jezik kako bismo mogli reći da je nešto neizrecivo (mora postojati granica – ne možemo tvrditi da je nešto bijelo ako ne postoji crno) = jezik kao granica koja će nam reći da ne možemo prijeći tu granicu- čak i to da ne možemo nešto izreći dokazuje da se razumijevanje događa u jeziku- uz dijalog s drugima (uz praksu) se najlakše uči jezik → jezik svladavamo njegovom uporabom- poziva se na Platona: potvrđuje tezu prema kojoj je razumijevanje dijalog sa samim sobom- jezik prethodi mišljenju* svi ti fenomeni koji čine hermeneutiku su jezične pojave

4. Objasni Gadamerove pojmove prešutne suglasnosti i tihog sporazuma. Kako se po njegovom mišljenju ostvaruje društvena solidarnost?

- prešutna suglasnost ili tiho odgonetanje/sporazum → počiva na mreži prethodnih razumijevanja u jeziku* prethodno razumijevanje – sve ljudsko razumijevanje sakupljeno do tog trenutka

- kad čitamo neki tekst, prevodimo ga na sebi razumljiv = naš intimni jezik (dokaz da se razumijevanje odvija u jeziku) - dijalog = komunikacijska situacija između 2 osobe → oba se sudionika u procesu dijaloga mijenjaju da bi na kraju postigli sporazum → zajednička protumačenost svijeta je osnova društvene solidarnosti

- jezik je repozitorij kulture → jezikom se ostvaruje ljudskost, razumijevanje, zajedničko koje je zaboravljeno – izvor svih neprilika

Tihi sporazum je volja za razumijevanjem: Aristotel kaže da ono što očekujemo ovisi o tome koliko uvida imamo u nešto. Primjer iz knjige je čovjek koji se čudi tome da je korijen iz 2 iracionalan. To nam govori da nije matematičar, jer bi se inače čudio da taj korijen NIJE iracionalan. Poanta tihog sporazuma je da damo prednost fenomenu razumijevanja - da razumijevanje učinimo slobodnim da bismo vidjeli svoje mjesto u cjelini ljudskog i društvenog bitka (ono po čemu nešto jest to što jest). da bismo uklonili ometano razumijevanje, moramo imati VOLJU za razumijevanjem. to je tihi sporazum (značilo bi, kolokvijalno, ukloniti sve predrasude prema onome što čitamo/ učimo/ vidimo/ susrećemo/ shvaćamo/ razumijevamo: npr., ako čitamo neku knjigu, NE SMIJEMO zaključivati unaprijed kakav će biti kraj, jer bismo onda ometali razumijevanje teksta. Ometali bismo ga jer od njega nešto očekujemo. Kada nemamo predrasuda prema stvari kojom se bavimo, puštamo ju da bude slobodna - to je ono što G. naziva "učiniti razumijevanje slobodnim". Tek tada možemo shvatiti u čemu je poanta teksta, jer će nam se on pokazati onakvim kakav jest, a ne onakvim kakvim smo ga smatrali unaprijed.Kada raspravlja o pojmu prešutne suglasnosti, Gadamer polazi od filozofske pretpostavke da su svi problemi u filozofiji samo jezični problemi, pa tako i za proces razumijevanja kaže da

38

je jezični problem. Prešutna suglasnost također je povezana s razumijevanjem. Ona je ključna promjena misli, tj. onaj trenutak kada odjednom shvatimo ono o čemu netko govori (npr. kada slušamo predavanja i ne znamo o čemu profesor priča, dogodit će se da će spomenuti nešto zbog čega će nam se sve "posložiti" i shvatit ćemo svu teoriju). Prešutna suglasnost odnosi se na znanosti koje ne podliježu verifikaciji, što znači da se ona nikada neće dogoditi u fizici, nego npr. u filozofiji, jer se u fizici nikada neće dogoditi da moramo čitati neki tekst za koji nema nikakvog eksperimenta kojim bismo mogli provjeriti funkcionira li neka činjenica u tekstu ili ne. Društvena solidarnost ostvaruje se dijalogom, tj. komunikacijskom situacijom između dvije osobe u kojoj se oba sudionika mijenjaju da bi na kraju postigli sporazum. Dakle, osnova je društvene solidarnosti zajednička protumačenost svijeta.

5. Gadamerova kritika znanstvene uporabe jezika. Objasni opreku iskaz/riječ!

- jezik znanosti je nedostupan široj javnosti koja bi htjela komunicirati→ jezik je niz istina o predmetu, istražuje se eksperimentom - znanost polazi od nerazumijevanja i neznanja da bi se shvatilo (jer mi posjedujemo sposobnost da razumijemo) → takav se stav proširio u društvenim i humanističkim znanostima

- kritizira prirodne znanosti zbog komponente samorazumljivosti koja se gubi u njima(iskriviljuju naša shvaćanja jezika)

- iskaz ima ograničen djelokrug → podređen je u odnosu na riječ→ znanost barata jezikom u vidu iskaza i to joj je dovoljno

- riječ → Gadamer je veže uz sva naša prethodna razumijevanja → riječ samom svojom upotrebom uspostavlja sebe → riječ izvire iz dijaloga, iz uporabe

- kada se jezik normira, norma pokušava izvesti prisilu, ali ne uspijeva- kada želimo opisati riječ, moramo je svesti na iskaze

Na promjene u jeziku, odnosno na njegovo shvaćanje, utjecao je razvoj prirodnih i tehničkih znanosti. Formule, koje su u takvim znanostima vid komunikacije, izvan polja znanosti potpuno su nerazumljive. Njihova polja utjecala su na humanističke i društvene znanosti – došlo je do potrebe da se jezik svjesno regulira. Međutim, jezik je teško regulirati.Dakle, jezik znanosti nedostupan je široj javnosti koja bi htjela komunicirati, a znanost polazi od nerazumijevanja i neznanja da bi se nešto shvatilo. Prirodne znanosti kritizira zbog komponente samorazumljivosti koja se gubi u njima (iskrivljuju naša shvaćanja jezika). Gadamer iskaz veže uz znanost. To su tendencije koje ne postoje u prirodnim znanostima, nešto potpuno novo (npr. fenomen iz fizike koji se objašnjava). Kod iskaza ne postoji zajednička podloga. Znanstveni su iskazi riznica metodološki osiguranih istina, što ih čini puno užima od drugog para u opreci – riječi. Dakle, iskaz ima ograničen djelokrug i podređen je u odnosu na riječ. Riječi su za Gadamera sinonim za govor, razgovor. Veže se uz život ("U početku bijaše riječ.") i uz sva naša prethodna razumijevanja. Rječju postaje u komunikacijskom kontekstu gdje sama sebe uvodi. Uporabom riječi ulazimo u jezik, ona se stvara u sporazumu koji se postiže dijalogom, a nastaje u zajedništvu. Kada želimo opisati riječ, moramo ju svesti na iskaze.Gadamer zagovara shvaćanje koje polazi od riječi, a iskaze kritizira, jer smatra da su zatvoreni u okviru određene znanosti. Iskaz mora posegnuti izvan vlastitih okvira kako bi mogao odgovoriti na neka pitanja, dok riječ pada u drukčiji životni sklop. Ona se ne može

39

kontrolirati i nadzirati pravilima. Sam jezik propisuje što je jezični običaj, a sama jezična uporaba propisuje pravila (a ne izvana nametnuti propisi).

6. Hirschova stajališta u raspravi oko autora. Rekonstruiraj njegovu argumentaciju.

Osnova Hirschovog stajališta jest napad na uvjerenje da značenje teksta nije ono što je označio njegov autor. Takvo uvjerenje proizlazi uglavnom od Eliota i Pounda, zagovaratelja tzv. impersonalne poezije koja bi čitatelja trebala usmjeravati na sam tekst, a ne na piščeve osobine i osjećaje te okolnosti u kojima je tekst nastao.

Progon autora kao određivača značenja teksta, umjesto razumljivosti, uveo je pomutnju u analiziranje značenja teksta. Odlaskom autora nestalo je do tada jedino prikladno načelo za prosuđivanje valjanosti tumačenja. Ispitivanje „onog što tekst kazuje“ pretvorilo se u „ono što tekst kazuje pojedinom kritičaru“. Autor tako biva zamijenjen kritičarom koji tekstu određuje svoje značenje. Zbog toga, opet dolazi do problema koji značenje udaljava od samog teksta – ono i dalje ostaje subjektivno, samo se s autora preusmjerava na kritičara.

Teorija semantičke autonomije u svojoj argumentaciji čini veliku pogrešku zanemarujući činjenicu da je značenje stvar svijesti, a ne riječi. Niz riječi nema nikakvo značenje sve dok se njime nešto ne označi ili se iz njega nešto ne zaključi. Značenje tom nizu riječi, dakle, mora odrediti neka osoba. Isti niz riječi može imati različita značenja zbog različitih stajališta tumača koji određuju značenje. U okviru teorije o semantičkoj autonomiji taj se problem ne može riješiti jer značenje teksta nije ono što je odredio njegov autor, već ono što određuju pojedini tumači. Budući da nema pravog načina za određenje najboljeg značenja, teško je odrediti općeprihvatljivo značenje teksta. Čak i da kritičar može odrediti najbolje značenje, ne znači da bi se ono nužno podudaralo s autorovim značenjem. Ako najbolje značenje nije autorovo, znači da je kritičarevo, odnosno da je kritičar autor značenja. Sve to upućuje na činjenicu da je nemoguće izostaviti autora kada govorimo o značenju nekog teksta. Progonstvom prvobitnog autora, broj značenja raste zbog više kritičara koji ih kreiraju. Nestanak autora ujedno je i nestanak jedinog normativnog načela koje je tumačenju moglo osigurati valjanost.

U prilog teoriji semantičke autonomije ide činjenica da se značenje teksta mijenja od doba do doba te od čitanja do čitanja. Kada bi ta tvrdnja bila točna, autorovo značenje teksta izgubilo bi svoju važnost jer više ne bi bilo nikakvog načela prema kojem bi se ispravno tumačenje razlikovalo od neispravnog. Kako se od čitanja do čitanja mijenja mišljenje svakog -*/pojedinačnog čitatelja o određenom tekstu, tako se mijenja i mišljenje samog autora. Autor može primijetiti da se ne slaže sa svojim ranijim iskazom te ga se odreći ili prepraviti tekst.

Primjeri promjena autorovih reakcija o vlastitom tekstu važni su za dočaravanje razlike između tekstualnog značenja i reakcije na tekst. Primjeri autorskih samoodbacivanja (promjena stava prema napisanom) ne pokazuju da se mijenja značenje teksta, već sam autor i(li) njegovi stavovi. Riječ je, naime, o promjenama značaja za autora, a ne promjenama značenja. Značenje je ono što predstavlja tekst, što je autor označio služeći se jezičnim simbolima, a značaj je odnos između značenja i određene osobe. Odnos autora i značenja podložan je promjeni, dok je značenje stabilno i nepromjenjivo. Značenje se može promijeniti isključivo ako autor uvidi da je svojim tekstom zapravo označio nešto drugo te nas obavijesti o tome. Ako se to dogodi, autor ipak ne uspijeva izmijeniti ranije značenje teksta, već ono ostaje živjeti paralelno s novim značenjem. Tumač tada mora birati između ta dva značenja. Pri tumačenju će se pojaviti velik problem ako se autorov stav smatra nevažnim, što ponovno dokazuje njegovu relevantnost u tumačenju tekstova.

7. Autor kao osnovno normativno načelo valjanosti interpretacije. Kako to Hirsch objašnjava?

40

Da je teorija o semantičkoj autonomiji teksta točna, svako čitanje određenog teksta bilo bi valjano jer bi svaki čitatelj određivao što tekst kazuje. No različitim čitateljima tekst može izricati različite stvari, stoga zadatak otkrivanja što je tekst izrekao nema utvrđen predmet proučavanja.

Također treba razlikovati autorovu intenciju da nešto ostvari i konkretno izvršenje te intencije. Pokušaj ustanovljenja autorove intencije izjednačava njegovu privatnu želju s javnom izvedbom. Pri ocjenjivanju stilskih obilježja nekog teksta obavezno treba voditi računa o razlici između autorove intencije i autorove izvedbe. Intencija autora da prenese, primjerice, neki osjećaj nije identična s njegovom stilskom uspješnošću u istome. Ta činjenica može se primijeniti samo na umjetnički uspjeh i slična normativna mjerila, a nipošto na verbalno značenje.

Uzrok stava o autorovoj irelevantnosti autora jest mit o općoj suglasnosti koji tumači da je kazivanje javna činjenica koju određuju javne norme. No takva suglasnost ne postoji jer kad bi postojala, cjelokupna javnost bi se slagala oko značenja pojedinog teksta. Javno značenje samo je skup više značenja koja konstruira javnost. Nitko od nas ne može reproducirati autorovo intendirano značenje jer ne možemo ući u autorov um i znati što je on mislio kada je pisao tekst. Možemo znati samo javnu činjenicu (jezik), a ne i privatnu (autorov um). Iz teksta se ne mogu izvesti zaključci o privatnom autorovom značenju. Autorove riječi mogu javno iskazati dano značenje, ali se tada postavlja pitanje je li autor svojim riječima zaista htio javno iskazati to što je iskazao. To otvara pitanje o autorovoj privatnosti i osobnosti njegova stava, ali osnovan problem privatnih značenja vezan je uz praksu tumačenja. Primjerice, tumači koji u formaliziranim tekstovima traže autorove osobne implikacije često zanemaruju žanrovske konvencije i ograničenja kojih je autor bio svjestan. U prošlosti je velik broj tumača bio usredotočen na autobiografska značenja teksta, no ona najčešće uopće nisu postojala, odnosno nisu bila autorova (ne isključuje da nisu bila privatna). Pitanje o autobiografskom značenju neutralno je i nevažno za tumačenje. Budući da ne možemo ući u autorov um, besmisleno je pokušati otkriti njegovu privatnu intenciju. Privatna intencija uopće se ne može reproducirati; autorov prvobitni doživljaj značenja je neponovljiv i sam autor ne može ga iskazati. On je pri pisanju teksta u glavi imao više značenja, do kojih je nemoguće doprijeti. Nijedan tekst ne može prenijeti svako od tih značenja. Mogućnost prijenosa značenja znatno ograničena je u odnosu na značenja koja se nalaze u autorskom umu. Nemogućnost uvida u sva značenja koja je imao autor nije važna za analizu teksta jer i autor i tumač znaju da pisani izričaj može prenositi samo verbalna značenja. Verbalno značenje koje autor intendira najčešće je dostupno tumaču teksta.

Autor katkad nije svjestan svih komponenti svog intendiranog značenja. Primjerice, ponekad nije svjestan retoričkih sredstava kojima se koristi da bi nešto iskazao. Tumač može prvi uvidjeti te komponente, no ne možemo reći da on zbog toga bolje razumije tekst od samog autora. Tvrdnjama da uočavamo implikacije kojih autor nije bio svjestan možemo iskriviti značenje kojih je bio svjestan. Autor ne može označiti ono što ne označuje, već samo može označiti ono što nije svjestan da označuje.

8. Koja su polazišta Barthesove strukturalne analize pripovjednih tekstova?

U književnom svijetu postoji mnogo pripovjednih tekstova, podijeljenih po vrstama i žanrovima. Kako bismo ih mogli adekvatno razlikovati, toj hrpi tekstova treba pronaći zajednički model prema kojem se svaki pojedinačni tekst strukturira. Strukturu pripovjednog teksta treba tražiti u njemu samom, opisujući jezik iz kojeg je tekst proizašao. Do opće strukture pripovjednog teksta treba doći deduktivnim putem. Prvi je zadatak pronaći hipotetičan model deskripcije i njegove elemente tražiti u pojedinačnim tekstovima. Idealan

41

model, odnosno teoriju, treba zacrtati pomoću lingvistike kao osnovnog modela strukturalne analize.

Najveća jedinica koju lingvistika proučava jest rečenica. Rečenica je, prema Martinetu, najmanji segment diskursa koji ga savršeno predstavlja. Sukladno s tim, lingvistika ne može ići dalje od rečenice u proučavanju jer se oko nje nalaze samo druge rečenice. Rečenica i diskurs međusobno stoje u homološkom odnosu, što znači da imaju iste kategorije. Diskurs je zapravo uvećana rečenica, a rečenica je umanjeni diskurs. Njihov međusoban odnos treba se proučavati kao formalna organizacija koja uređuje sve semiotičke sustave, bez obzira na njihovu dimenziju.

Opći jezik pripovjednog teksta dio je proučavanja lingvistike diskursa pa je, sukladno s tim, podređen homologijskoj hipotezi. Pripovjedni tekst je srodan rečenici; proučavamo ga kao jednu veliku rečenicu, a ne kao skup rečenica. Analizirajući pripovjedni tekst, nailazimo na uvećane i promijenjene osnovne glagolske kategorije. Sve to upućuje na očitu identičnost između jezične djelatnosti i i književnosti, što je osnova strukturalističke teorije. Književnost se mora promatrati kao umjetnost koja je u iznimno važnom odnosu s jezičnom djelatnošću. Jezična djelatnost neprestano slijedi dskurs, a književnost stvara jezičnu djelatnost.

9. Opisne razine Barthesova strukturalnog modela analize pripovjednog teksta. Objasni međurazinske i unutarrazinske odnose.

Lingvistika nam, u proučavanju strukturalne analize pripovjednog teksta, omogućuje da shvatimo kako pripovjedni tekst nije puki zbroj rečenica te nas potiče na razvrstavanje mnoštva elemenata koji ulaze u kompoziciju pripovjednog teksta. Rečenica se lingvistički može opisati na više razina (fonološka, fonetska, gramatička, kontekstualna) koje međusobno stoje u hijerarhijskom odnosu. Samo postojanje nekakvog odnosa dokazuje da nijedna razina ne može samostalno pokazati smisao, već ona ima smisla isključivo ako se može uklopiti a višu razimu. Kao što fonem ne znači ništa ako se ne uklopi u riječ koja se uklapa u rečenicu, tako niti razima sama po sebi ne predstavlja ništa. Stoga je međusoban odnos razina ne samo prijeko potreban, već i nezaobilazan!

Jacques Benveniste svojom teorijom razina opisuje dvije vrste međurazinskih odnosa: distributivne (smještene na istoj razini) i integrativne (koji prelaze s jedne razine na drugu). Za potpuno razumijevanje smisla distributivni odnosi nisu dovoljni. Dakle, pri strukturalnoj anaalizi prvo je potrebno razlučiti više opisnih instancija te ih potom smjestiti u hijerarhijsku (integrativnu) perspektivu.

Todorov predlaže podjelu na dvije velike razine koje se nakon toga nastavljaju dijeliti. To su priča i diskurs. Priča je „kratak sadržaj“ i obuhvaća logiku radnje i sintaksu likova, dok diskurs obuhvaća vrijeme, vidove i oblike pripovjednog teksta. U pripovjednom tekstu nužna je hijerarhija instanci, bez obzira na broj razina i njihovu definiciju. Za shvaćanje pripovjednog teksta nije dovoljno samo razumjeti razvoj priče, već i slijediti stupnjeve, odnosno horizontalne veze promatrati u kontekstu s vertikalnom osi. Čitanje (slušanje) pripovjednog teksta ujedno znači i prelaziti s jedne razine na drugu. Primjerice, u „Uskraćenom pismu“ E.A. Poea, opisan je postupak traganja za pismom koji vrši policijski prefekt. Traganje je neuspješno, a autor to potkrjepljuje prelaskom na vertikalnu os – opisuje mentalno stanje onoga koji je sakrio pismo.

Barthes tvrdi da je vrlo teško odrediti adekvatne razine pripovjednog teksta te, kako sam kaže, privremeno predlaže razlikovanje tri razine opisa: razinu funkcija, razinu radnje i razinu pripovijedanja. Pri tom obavezno treba imati na umu da su te tri razine međusobno povezane progresivnom integracijom!

42

10. Opiši Barthesovu razinu funkcija.

Budući da je svaki sustav kombinacija jedinica, u pripovjednom tekstu treba odrediti segmente pripovjednog diskursa koji se mogu podijeliti na manji broj razreda. To znači da treba definirati najmanje pripovjedne jedinice.

Jedinicu stvara funkcionalni karakter određenih segmenata priče, stoga se najmanje jedinice nazivaju funkcijama. Funkcije su važne zbog svog „embrionalnog karaktera“ – one sadrže element koji se u svom prvom pojavljivanju može činiti nevažnim, ali on će svakako „sazrijeti“ na nekoj drugoj razini koja će otkriti njegovu važnost za tekst u cjelini. Pripovjedni tekst ima više vrsta funkcija te svaka od njih nešto znači na određenoj razini.

Lingvistički gledano, funkcija je ono što želimo reći, a ne način na koji smo nešto rekli. Označeno može imati različite označitelje koji mogu biti prikiveni. Primjerice, iskaz da je „James Bond ugledao čovjeka pedesetih godina“ otkriva nam informaciju da o profilu lika te nam obznanjuje da Bond ne poznaje dotičnog. Jedna jedinica, u ovom slučaju, sadrži snažan odnos dvaju označitelja – početak opasnosti i identifikacija.

Pripovjedne jedinice zapravo su neovisne o jezičnim jedinicama jer jezik pripovjednog teksta nije jezik artikulirane jezične djelatnosti. Katkada funkcije predstavljaju jedinice veće od rečenice, a katkad je obrnuto. Primjera radi, broj četiri u iskazu da je Bond podigao jednu od četiriju slušalica predstavlja funkcionalnu jedinicu nižu od rečenice (prikaz razvijene tehnike).

Dva su velika razreda funkcija: distribucijski i integracijski. Distribucijske funkcije su one smještene na istoj razini. Integrativne jedinice odnose se na sve indicije. To su raspršeni pojmovi važni za smisao priče te nisu statični i jasno vidljivi u tekstu; karakterne indicije, indicije koje se odnose na atmosferu itd. da bi se indicije shvatile, treba prijeći na višu razinu. Primjerice, administrativna vlast koja je na strani Bonda dobiva smisao tek kada prijeđemo na višu razinu; tipologija aktanata – Bond je na strani poretka. Indicije su prave semantičke cjeline jer se, za razliku od funkcija, odnose na označeno, a ne na postupak.

Funkcije možemo podijeliti na osnovne funkcije i na katalizatore. Osnovne funkcije su jezgre oko kojih se okupljaju katalizatori koji imaju svrhu popunjavanja praznog prostora i stvaranja dojma kronologije. Oni mogu ubrzati ili usporiti radnju, povećati napetost itd. katalizatori imaju fatičku funkciju – održavaju odnos između pripovjedača i pripovijedanog. Uništenjem katalizatora uništavamo diskurs isto kao što uništenjem jezgre uništavamo priču.

Indicije, koje uviđamo tek na razini likova ili pripovijedanja, dijele se na prave indicije i obavijesti (informante). Prave indicije odnose se na neki karakter, osjećaj ili atmosferu, a obavijesti isto smještaju u određen prostor i vrijeme. Osnovna razlika između tih podgrupa jest ta da indicije podrazumijevaju odgonetanje, dok informanti daju gotovu spoznaju. Informanti čine stvarnost referencije vjerodostojnijom.

Informanti i indicije mogu se međusobno slobodno kombinirati. Za postojanje katalizatora nužna je osnovna funkcija. Funkcije su međusobno povezane međusobnim odnosom – jedna funkcija određene vrste obvezuje drugu funkciju iste vrste i obrnuto. Svojom strukturom pripovjedni tekst dovodi do miješanja vremena i logike pa se postavlja pitanje postoji li iza pripovjednog teksta bezvremena logika. Sa stajališta pripovjednog teksta, ono što zovemo

43

vremenom ne postoji, odnosno postoji samo kao funkcija, kao element semiotičkog sustava.

Osnovna jedinica funkcijskog okvira pripovjednog teksta može biti samo mala grupa funkcija, a nazivamo je sekvenca. To je logičan slijed jezgri povezanih uzajamnim odnosom (npr. istaknuti narudžbu, primiti je, konzumirati, platiti). Sekvenca se uvijek može imenovati. Imenovanje nije samo metalingvističko jer proizlazi iz pripovjednog teksta; imenovanje vrši čitatelj, a čitati znači istovremeno primati i stvarati jezičnu djelatnost. Unutar sekvence postoje hijerarhijski odnosi, uspostavljeni između sekvenci i mikrosekvenci. Primjerice, sekvenca pozdrav sadrži mikrosekvence (primiti ruku, stisnuti je, pustiti je).

11. Sustav pripovjednog teksta (Barthes)

- jezik se može definirati pomoću dva osnovna procesa:1. RAŠČLANJIVANJE ili SEGMENTIRANJE (proizvodi jedinice – oblik –

Benveniste) 2. INTEGRACIJA (te jedinice uklapa u jedinice višega ranga – to je smisao)

1. Distorzija i ekspanzija Oblik pripovjednog teksta obilježavaju dvije sile:

1. distorzija znakova duž priče- raščlanjivanje, prepoznavanje sastavnih dijelova, odnosi među sekvencama i unutar

njih- distorzija neprestano mijenja smisao jednostavnih i čistih kopija ispričanih događaja- ono što se može odvojiti, može se i ispuniti- rastegnute, funkcijske jezgre otkrivaju umetnute prostore, koji se mogu gotovo

beskonačno popuniti → KATALIZATORI- pripovjedni tekst nudi sažetak – sažetak pripovjednog teksta zadržava individualnost

poruke- pripovjedni tekst je prevodiv, bez bitne štete- ono što je neprevodivo očituje se tek na posljednjoj, pripovjednoj razini- posljednji sloj pripovjedne razine, odnosno pisanje, ne može prijeći iz jednog jezika u

drugi (ili prelazi veoma loše)- DISKURZ je jedinstven u pripovjednom tekstu – može se prevesti, ali se ne može

doživjeti- pripovjedni tekst bio bi snažno sintetički jezik, bitno zasnovan na sintaksi umatanja i

omatanja- svaka točka u pripovjednom tekstu istovremeno se zrakasto širi u više pravaca

2. Mimeza i smisao- integracija – ono što je na određenoj razini bilo razdvojeno najčešće se spaja na višoj

razini- integracija omogućuje da uskladimo razumijevanje nepovezanih, usporednih i

heterogenih elemenata- Gremais – izotopijom naziva jedinstvo značenja, možemo reći da je integracija

izotopni činitelj- svaka (integracijska) razina daje izotopiju jedinicama niže razine, sprječava

„poskakivanje“ smisla – što bi se obavezno dogodilo kad ne bismo primijetili pomicanje razina

- DISTAKSIJA usmjerava „horizontalno“ (riječ po riječ u doslovnom smislu) čitanje, dok mu integracija pretpostavlja „vertikalno“ čitanje (podižemo na više razine, stvaramo značenja)

44

- struktura pripovjednog teksta uvjetuje da mi to tako čitamo- tekst ne predstavlja ništa mimetički- funkcija pripovjednog teksta nije da „predstavlja“, nego da stvori predstavu koja nam

ostaje veoma zagonetna, ali koja nije mimetička- „realnost“ sekvence nije u „prirodnom“ slijedu radnji od kojih je sastavljena, nego u

logici koja se ispoljava, okušava i zadovoljava- sekvenca je u biti cjelina unutar koje se ništa ne ponavlja- „ono što se zbiva“ u pripovjednom tekstu nije referencijski (realno) gledano doslovno:

ništa- „ono što se zbiva“ to je sama jezična djelatnost, jezična avantura čiji dolazak se uvijek

slavi

12. De Saussure i decentriranje strukture- prema De Saussureu jezik je sustav znakova, sustav razlika- jezik se treba promatrati kao samostalan sustav- odnosima među znakovima stvara se značenje- De Saussure je svojom koncepcijom jezika uveo decentriranu strukturu → znak je arbitararan → jezik je oslobođen od stvarnosti → nema privilegiranog mjesta- koncepcija znaka – metaforičko koncept znaka

→ označitelj – zvučna slika → označeno – predodžba, nije sama stvar, i to samo nije mjesto prisutnosti

- binarna opreka – jedan je jači – označeno- dekonstrukcija pokazuje da je jak član jak samo zato jer mu ovaj drugi to dopušta- jak član nije mjesto punine jer treba slabi član da ga upotpuni- onaj koji je dominantan nije zapravo toliko dominantan- opreka nastavlja postojati samo zato jer je otkrivena

Kako znak sam sebe dekonstruira?- ni samo označeno nije prisutno, nije mjesto punine, nepotpuno je – samo po sebi stoji

umjesto nečega- ako označeno nije središte, onda imamo višak označitelja- mehanizam stalnog nadomještanja jednog označitelja drugim označiteljima → to ide u

nedogled jer nijedan označitelj nije potpun

13. Objasni dekonstrukciju opreka: PRIRODA/KULTURA i INŽENJER/BRICOLEUR1. PRIRODA/KULTURA- prirodi pripada ono što je univerzalno i spontano, što ne ovisi ni o kojoj posebnoj

kulturi ili određenoj normi- kulturi pripada ono što ovisi o sustavu normi koje uređuju društvo i koje mogu varirati

od jedne društvene strukture do druge- LÉVI-STRAUSS susreće nešto što naziva skandalom, nešto što istodobno traži

predikate prirode i kulture- taj je skandal zabrana rodoskvrnuća

→ univerzalan je - priroda → istovremeno je i prohibicija, sustav normi – kultura- sve ono što je kod čovjeka univerzalno ide u red prirode i karakterizira se spontanošću- sve ono što je podvrgnuto normi pripada kulturi i posjeduje atribute relativnog i

posebnog

45

- zabrana rodoskvrnuća predstavlja pravilo, ali to je pravilo jedino među svim društvenim pravilima koje istodobno posjeduje obilježje univerzalnosti

- etnologija i dalje koristi tu opreku, ali kao operativan pojam u čiju istinitost ne vjeruje

2. INŽENJER/BRICOLEUR(MAJSTOR)- inženjer bi morao izgraditi totalitet svojeg jezika, sintaksu i leksik, stvara nešto iznova,

kreće od nule- u tom je smislu inženjer mit: subjekt koji bi bio apsolutno podrijetlo vlastita diskursa i

koji bi ga izgradio „iz temelja“ bio bi stvoritelj riječi, sama riječ → nema onoga koji počinje od nule, svi mi koristimo naslijeđe, tradiciju- zahvaljujući majstoru stvara se koncepcija inženjera

→ inženjer je mit što ge je proizveo bricoleur- svi smo mi bricoleur

14. Kako Derrida tumači učinke decentriranja strukture u etnologiji / etnografiji?- može se smatrati da se etnologija mogla roditi kao znanost tek u trenutku kada je došlo do decentriranja- kada je europska kultura bila dislocirana, istjerana sa svojega mjesta, prisiljena da se prestane smatrati referencijalnom kulturom- etnologija se javlja kroz element diskurza, služi se tradicionalnim pojmovima- u svoj diskurz prima premise etnocentrizma upravo u trenutku kada ih razotkriva

15. Foucaltova tipologija procedura kontrole diskursa1. VANJSKE PROCEDURE ISKLJUČIVANJA

A) procedure zabrane- najočiglednija i najobičnija- dobro znamo da nemamo pravo sve reći, da ne možemo govoriti o svemu u svakoj

prilici, da ne može bilo tko govoriti o bilo čemu- igra triju tipova zabrana: predmetni tabu, prigodni ritual, povlašteno ili iznimno pravo

subjekta- tamna polja sve brojnija – područje seksualnosti te područje politike- diskurs je poprište gdje oni iskazuju neke od svojih najpogubnijih moći- diskurs nije tek ono što se očituje (ili skriva) želju; on je i predmet želje- diskurs je ono zbog čega i pomoću čega se vodi borba, moć koje se valja dočepati

B) procedure podjele i odbacivanja- protuslovlje razuma i ludila- luđak je onaj čiji diskurs ne može biti u opticaju kao diskurs ostalih- njegov se govor smatra ništavnim i beskorisnim, on ne nosi ni istinu ni značenje, ne

ulijeva povjerenje u ispravnost, ne može ozakoniti čin niti ugovor- nasuprot svemu drugome, pripisuju mu se nadnaravne moći- moć da izriče skrivenu istinu, da iskazuje budućnost, da naivno uviđa ono što mudrost

ostalih ne može zapaziti- danas govor luđaka nije više ništavan i bezvrijedan; on nam naprotiv postavlja zamke,

u njemu tražimo smisao ili obrise, odnosno ruševine nekoga djela- tolika pozornost ne dokazuje da je stara podjela izgubila ulogu – i dalje ta podjela

djeluje, institucionalno je pojačana- to je slušanje jednog diskursa nabijenog željom i koji se zbog svog prevelikog zanosa

ili svoje prevelike tjeskobe smatra opterećenim zastrašujućim moćima- podjela razum/ludilo

46

- podjela istina/laž – stabilna u epistemi u kojoj djeluje – ostvaruje konkretne učinke- ipak je povijesno proizvedena- volja za znanjem = volja za istinom

2. UNUTARNJE PROCEDURE ISKLJUČIVANJAA) komentar- diskurs o nekom diskursu- raslojavanje među diskursima – oni razgovorni i oni koji se ponavljaju- ograničavaju, klasificiraju, sređuju stvari- = procedure razvodnjavanja- komentar uklanja slučajnosti diskursa- baca kocku i fiksira jednu mogućnost, fiksira jedno značenje- kontrolira diskurs- uvijek ponavlja ono što komentira, izvlači mjesta koja su važna

B) autor- odnos autora kao institucije sa autorom kao subjektom- pojedinac preuzima funkciju autora (funkciju grupiranja tekstova)- ta funkcija grupira tekstove i grupira našu recepciju – autor grupira našu koncepciju- ta funkcija kroti snagu subverzivnosti tog diskursa i smanjuje prividnost- igre identiteta – identitet autora se veže uz taj diskurs i ograničava se napredvidivost i

slučajnost diskursa

16. Vanjske procedure kontrole diskursa (Foucault).

Proizvodnju diskursa u svakom društvu kontrolira, selekcionira, organizira i redistribuira stanovit broj procedura čija se uloga sastoji u tome da umanjuje njegove moći i opasnosti, da gospodare njegovim slučajnim zgodama, da uzbjegnu njegovu tegobnu, zastrašujuću materijalnost.Vanjske procedure kontrole diskursa poznate su kao procedure isključivanja i uključuju tri principa: 1) zabranu, 2) podjelu i odbacivanje, 3) istinu i laž. Procedure isključivanja se odnose na dio diskursa koji iskazuje moć i želju.

Zabrana je najočiglednija i najobičnija procedura koja obuhvaća predmetni tabu, prigodni ritual, povlašteno (iznimno) pravo subjekta koji govori. Dobro je poznato da nemamo pravo sve reći, da ne možemo govoriti o svemu u svakoj prigodi i da ne može bilo tko govoriti o bilo čemu.

Podjela i odbacivanje je drugi princip isključivanja koji se odnosi na protuslovlje razuma i ludila. Taj princip dijeli diskurse na one koji su važni i one koji su nevažni i mijenja se iz episteme u epistemu. Prisutan je i danas, samo djeluje na druge načine, u raznovrsnim pravcima, preko novih institucija i sa drugačijim učincima.

Treći sistem isključivanja je istina i laž. Podjela između istinitog i lažno povijesno je proizvedena, črvsta je u epistemi u kojoj djeluje. Ta podjela upravlja voljom za znanjem tj. voljom za istinom. Volja za znanjem, kao i drugi sistemi isključivanja, oslanja se na institucionalnu podlogu, prati ju način upotrebe znanja u određenom društvu, način na koji se ono vrednuje, raspoređuje, raspodjeljuje i dodjeljuje.

47

17. Unutrašnje procedure kontrole diskursa (Foucault).

Osim vanjskih procedura kontrole diskursa koji djeluju izvana, postoje i unutrašnje procedure kontrole diskursa kojima sami diskursi vrše svoju vlastitu kontrolu. Unutrašnje procedure se odnose bave drugom dimenzijom diskursa, dimenzijom događaja i slučaja. Javljaju se u svojstvu principa klasifikacije, sređivanja i distribucije. U unutrašnje procedure kontrole diskursa ubrajaju se: 1) komentar, 2) autor, 3) disciplina.

Komentar s jedne strane omogućuje da se (beskonačno) stvaraju novi diskurzi, a s druge strane, njegova se uloga sastoji u tome da napokon kaže ono što je tamo prešutno već artikulirano. On mora po prvi puta reći ono što je već bilo rečeno i neumorno ponavljati ono što ipak nikad nije bilo rečeno. Komentar uklanja slučajnost diskursa fiksirajući jednu mogućnost, tj. jedno značenje.

Autor je drugi princip razvodnjavanja diskursa. On je princip grupiranja diskursa, jedinstvo i izvor njegovih značenja i žarište njegove koherentnosti. Autor je onaj koji uznemirujućem jeziku fikcije daje njegovo jedinstvo, njegovu uklopljenost u zbilju. Princip autora ograničuje slučajnost diskursa igrom identiteta koji ima oblik individualnosti i jastva.

Disciplina je princip koji omogućuje gradnju, ali na osnovi sužene igre. Jedna disciplina se definira predmetnim područjem, skupom metoda, korpusnom istinitih propozicija, igrom pravila i identiteta, tehnika i instrumenata. Disciplina tako tvori anonimni sistem koji je na raspolaganju onome tko se njime želi i može služiti, čime kontrolira proizvodnju diskursa. Igrom identiteta, koja ima oblik stalne reaktualizacije pravila, ona utvrđuje njegove granice.Plodnost nekoga autora, mnoštvenost komentara, razvoj jedne discipline promatraju se kao neiscprni izvor stvaranja diskursa.

18. Određenje uvjeta uporabe diskursa (Foucault).

Određenje uvjeta uporabe diskursa je treća skupina procedura, uz vanjske i unutarnje procedure, koja omogućuje kontrolu diskursa. Riječ je o tome da se pojedincima koji iznose diskurs nametne stanovit broj pravila, te da se tako dostupnost diskursa ne dopusti baš svakome. U poredak ne dospijeva onaj tko ne udovoljava stanovitim zahtjevima ili ako otpočetka nije kvalificiran za to. Sva područja diskursa nisu jednako otvorena i prohodna. Najpovršniji i najvidljiviji oblik ograničavajućih sistema tvori rituale: ritualno definira sposobnosti što je moraju imati pojedinci koji govore, geste, ponašanja, okolnosti i cijeli skup znakova koji moraju pratiti diskurs, utvrđuje pretpostavljenu ili nametnutu djelotvornost riječi, njihov učinak na one kojima se obraćaju, granice njihova obvezujućeg važenja.

„Društva diskursa“ imaju funkciju održavanja i proizvodnje diskursa, ali njihov opticaj zadržavaju u ograničenom prostoru. Za razliku od „društava diskursa“ koja teže da broj govornih pojedinaca bude ograničen i da se upravo između njih zbiva opticaj i prenošenje diskursa, učenje teži širenju; zajedništvom jednog te istog diskursa pojedinci, bez obzira na svoju brojnost, definiraju svoju uzajamnu pripadnost. Jedini uvjet učenja je priznavanje istih istina i prihvaćanje stanovitog pravila sukladnosti s važećim diskursom.

Cijeli je sistem obrazovanja politički način da se zadrži ili promijeni prisvajanje diskursa, zajedno sa znanjima i moćima što ih oni sa sobom nose.

48

19. Objasni Foucaultov pojam genealogije.- tko riješi, prolaz mu se smiješi!

20. Freudova koncepcija kulture. Odnos: pojedinac-kultura.

Ljudska kultura je prema Freudu sve ono u čemu se ljudski život podigao iznad svojih animalnih uvjeta i u čemu se razlikuje od života životinja. Kultura s jedne strane obuhvaća sva znanja i sposobnosti koja su ljudi stekli kako bi ovladali silama prirode i njenim dobrima zadovoljili svoje potrebe, a s druge strane sve ustanove nužne da bi se uredili međusobni odnosi ljudi.Oba pravca kulture su ovise jedan od drugome jer na međuljudske odnose utječe mjera nagonskog zadovoljenja, kao drugo, jer pojedini čovjek stupajući u odnos s drugim čovjekom i samo može postati neko dobro, i treće jer je svaki pojedinac neprijatelj kulture.Kultura pojedinca prisiljava na rad i odricanje od nagona, ali ga brani od prirode i uređuje međuljudske odnose. Kulturni poredak se može održati samo silom zbog dva svojstva ljudi: ljudi se spontano ne oduševljavaju za rad i da argumenti ne mogu ništa protiv njihovih strasti. Zbog toga je pojedinac u sukobu s kulturom i neprijatelj joj je.

21. O kojim sredstvima obrane kulture govori Freud?

Freud smatra kako je kultura tvorevina za obranu od prirode, jer su pojedinac i kultura u sukobu. Kultura prisiljava pojedinca da se odrekne nagona. Da bi kultura opstala, ona ima svoja sredstva obrane.a. nad ja

Superego je nedovoljan da bi se kultura obranila, jer ona nije kod svih ljudi jednako zastupljen.

b. idealiKao manifestacija ideala javljaju se umjetnička djela. Njih proizvodi intelektualna, umjetnička elita. Ona pacificiraju pojedinca da ne bude neprijatelj kulture. Pojedinci tako prebacuju svoju negativnu energiju prema pripadnicima drugih kultura, jer je svaka kultura obilježena narcizmom i svi se pripadnici neke kulture osjećaju superiorni prema pripadnicima drugih kultura.

c. religijske predodžbeReligijske predodžbe su pojedincu potrebne da ga mire sa sudbinom i da ga pacificiraju svojim višim smislom. One pojedincu njegovu svakidašnjicu čine prihvatljivijom. Njihova se snaga prvenstveno zasniva na iluzijama, što nije isto što i zablude, jer one pojedincu obećavaju ispunjenje nemogučeg. Tajna njihove snage je tajna želje. Ljudima se vjerovanje pokušavalo obajsniti pomoću vjerovanja samog po sebi i neobjašnjivog. Religija se treba odražvati jer ona uređuje međuljudske odnose.

22. Religijske predodžbe kao duševni posjed kulture. Na čemu počiva njihova snaga?

Njihova snaga počiva na tajni želje. Freud smatra kako se čovjek treba osloboditi religije.

49

Religija pruža ne racionalna rješenja i mogučnost prevladavanja neuroza, ona obuzdava nagone. Potiskivanjem nagona nastaju prisilne neuroze. Freud smatra kako znanost treba osloboditi čovjeka od neuroza. (Freud smatra da upravo psihoanaliza treba oslobađati čovjeka od iracinalnoga, i smtra je „putem ka slobodi“ što stvara religijski prizvuk što je kontradiktorno.)

23. Lacanova koncepcija nesvjesnog nasuprot Freudovoj.

LACAN- nesvjesno je strukturirano kao jezik i stvoreno na puko poprište nagona (što je zapravo mješavina Freuda i strukturalizma- jer koristi označitelja i označeno). FREUD- nesvjesno je skriveno od stvarnosti i nalazi se primarno u čovjeku, njegovo o nesvjesno ima vizualno- predodžbeni karakter, smješteno je u ličnosti (nesvjesno-predsvjesno-svjesno, s time da se predscjesno nalazi između i ima funkciju prebiranja- vrši cenzuru). Lacan smatra kako je čovjek dio društva i izvan njega se ne može zamisliti , u njemu postoje tri vrste razmjene: razmjena riječi, razmjena dobrara i razmjena žena. Društvo i jezik se temelje na srodnosti i razmjeni, kao npr. jezična komunikacija. On kaže kako se npr. fonemi i rodbinski odnosi ostvaruju unutar sustava, a taj je sustav um izgradio nesvjesno (jezik je nesvjesno izgrađen sustav nastao u komunikaciji). Stoga Lacant tvrdi kako nesvjesno više nije u ličnosti već je izvan nje, u jeziku. On nasuprot Freudu tvrdi kako nesvjesno nije unutarnje. Lacantovo nesvjesno nije vezano samo za pojedinca već je transindivdualno. Lacant raskida s idejom nesvjesnog kao „mračnog“, i sam smatra kako je za to polazište našao u Freudu koji je krivo tumačen. Lacant uporište za svoje tumačenje proanalazi u tome da Freud tumači nesvjesnao kao ono što se artikulira u jezičnim omaškama, artikulira se kroz jezik. (Freud- URMENSCH- čovjek kao sat, artikulira se na jezičnoj razini). Nesvjesno je artikulirano rječima, sve što nam je dostupno, dostupno je zahvaljujući jeziku.FREUD smatra da je nesvjesno locirano u subjektu.LACAN tvrdi da ga nema više ni u subjektu, ono nigdje ne prebiva osim u komunikaciji. ZAPREKA pukotina/zijev- Freud smatra kako se u jezičnim omaškama probija nesvjesno i ono se javlja u vidu diskontinuiteta, probija se u jezik kao zijev.Lacan- ako je nesvjesno jezik onda i ono ima strukturu. Tako dolazi do zaključka da nesvjesno nije u subjektu već u subjektu iskaza i nije potisnuto. Nesvjesno se locira u načinu n koji govorimo- nesvjesno se ostvaruje tek onda kada se artikulira.

50