USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE - Udruga 100% … · Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka ... Arbanas iz Osijeka (U-I-1767/2010),

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3718

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato

Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan

Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka

Šernhorst, odlučujući i rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu

suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 15. prosinca 2010., donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom te se ukida članak 15. Zakona

o izmjenama i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova

njihovih obitelji (»Narodne novine« broj 137/09.).

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

i

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka

2., 14., 30., 35. stavaka 8., 9., 10. i 12. te članka 125. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz

Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine« broj 174/04., 92/05., 2/07.,

107/07., 65/09. i 137/09.).

II. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom

članaka 11., 12., 14. i 16. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja

iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine« broj 137/09.).

III. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom

Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i

članova njihovih obitelji (»Narodne novine« broj 137/09.) u cjelini.

IV. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

O b r a z l o ž e n j e

1. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (u

daljnjem tekstu: ZoPHBDR/04) donio je Hrvatski sabor na sjednici 30. studenoga 2004.

Predsjednik Republike Hrvatske donio je 3. prosinca 2004. Odluku o proglašenju Zakona o

pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. ZoPHBDR/04

objavljen je u »Narodnim novinama« broj 174 od 10. prosinca 2004., a stupio je na snagu 1.

siječnja 2005. Nakon stupanja na snagu ZoPHBDR/04 je izmijenjen i dopunjen:

– Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i

članova njihovih obitelji, objavljenim u »Narodnim novinama« broj 92 od 27. srpnja 2005., na

snazi od 31. prosinca 2005.;

– Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-4585/2005 i dr. od 20. prosinca

2006., objavljenoj u »Narodnim novinama« broj 2 od 4. siječnja 2007. (ukinut je članak 53.

ZoPHBDR/04), koja važi od 4. siječnja 2007.;

– Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja i Domovinskog rata i

članova njihovih obitelji, objavljenim u »Narodnim novinama« broj 107 od 19. listopada

2007., na snazi od 19. listopada 2007. (u daljnjem tekstu: ZID ZoPHBDR/07);

– Zakonom o izmjeni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova

njihovih obitelji, objavljenim u »Narodnim novinama« broj 65 od 5. lipnja 2009., na snazi od

13. lipnja 2009.;

– Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata

i članova njihovih obitelji, objavljenim u »Narodnim novinama« broj 137 od 13. studenoga

2009., na snazi od 21. studenoga 2009. (u daljnjem tekstu: ZID ZoPHBDR/09).

2. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom pojedinih članaka

ZoPHBDR/04 i ZID ZoPHBDR/09 podnijeli su Nenad Majstorović iz Zagreba (U-I-

4042/2005), Branko Šilobod iz Sv. Matrina pod Okićem (U-I-115/2006), Gradska Udruga

dragovoljaca Narodne zaštite Sisak (U-I-1403/2006), Davorka Grbac Pavlović iz Mošćenice,

koju zastupa odvjetnica Boženka Jeličić Vnučec iz Zagreba (U-I-3223/2006), Nikola Škorić iz

Koške (U-I-4143/2006), Hrvoje Penavin iz Siska (U-I-374/2007), Ignacije Jambrešić iz Nove

Bukovice (U-I-848/2007), mr. sc. Damir Jukica iz Zagreba (U-I-2285/2007), Željko Kutrov iz

Pakoštana (U-I-2470/2007), Mladen Purkat iz Zagreba, kojeg zastupa odvjetnica Boženka

Jeličić Vnučec iz Zagreba (U-I-2716/2007), Nikola Škorić iz Koške (U-I-3672/2007), Dalibor

Urbanić iz Hrvatske Kostajnice, koga zastupa odvjetnica Boženka Jeličić Vnučec iz Zagreba

(U-I-3259/2008), Larisa Matić Miškulin iz Rijeke, koju zastupa Odvjetničko društvo

Vodopija i Matić j.t.d. iz Rijeke (U-I-4472/2008), Boris Mustafagić iz Pakraca (U-I-

2437/2009), Ivica Završki iz Osijeka (U-I-3792/2009 i U-I-24/2010), Zajednica Udruga

umirovljenika unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb (U-I-18157/2009), Vinko

Čukić iz Osijeka (U-I-50521/2009), Josip Petković iz Zagreba (U-I-64947/2009), Željko

Paljar iz Lukača (U-I-73/2010), Mara Cvitanović iz Metkovića, koju zastupa odvjetnik Stipe

Cvitanović iz Metkovića (U-I-453/2010), Mladen Runje iz Sinja, kojeg zastupa odvjetnik

Vinko Samardžić iz Splita (U-I-527/2010), Slavica Pleša iz Osijeka (U-I-570/2010), Marica

Milić iz Splita (U-I-760/2010), Matini Sršen iz Splita (U-I-924/2010), Verunika Pavlović iz

Donje Lomnice (U-I-1471/2010), odvjetnica Ines Škofač iz Zagreba (U-I-1752/2010), Mijo

Rončević iz Osijeka (U-I-1765/2010), Vinko Čukić iz Osijeka (U-I-1766/2010), Rudolf

Arbanas iz Osijeka (U-I-1767/2010), Marijan Vuko iz Višnjevca (U-I-1843/2010), Ana

Stupar iz Slanog Dola (U-I-2404/2010), Vilim Nast iz Splita (U-I-2561/2010), Dragica Janjuz

iz Siska, koju zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba (U-I-2586/2010), Blaženka Bešlaj

Cifrek iz Zagreba, koju zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba (U-I-2589/2010), mr. sc.

Rajko Novak iz Zaboka (U-I-2600/2010), Luca i Mato Rošić, oboje iz Dugog Sela, koje

zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba (U-I-2613/2010), Željka i Mario Šoštarić iz Velike

Gorice (U-I-2615/2010), Vladimir Mihalić iz Sesveta, kojeg zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz

Zagreba (U-I-2626/2010), Ladislav Varga iz Višnjevca (U-I-2715/2010), Ivan Kobašević iz

Štitara (U-I-2718/2010), Jasna Riba iz Osijeka (U-I-2821/2010), Mirko Odak iz Zagreba (U-I-

2856/2010), Mladen Štrbat iz Zagreba, kojeg zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba (U-I-

2865/2010), Katica Delač iz Karlovca (U-I-2968/2010), Ivan Canjuga iz Zagreba (U-I-

3093/2010), Nenad Horvatić iz Sesveta, kojeg zastupa odvjetnica Gordana Habuš iz Zagreba

(U-I-3136/2010), Milka Jurković iz Zagreba, koju zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba

(U-I-3160/2010), Franjo Vidas iz Zagreba, kojeg zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba

(U-I-3161/2010), Zvonimir Savi iz Rešetara, kojeg zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba

(U-I-3162/2010), Jozo Jurković iz Privlake (U-I-3216/2010), Josip Azinović iz Čapljine,

kojeg zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba (U-I-3271/2010), odvjetnik Mate Knezović

iz Zagreba (U-I-3324/2010), Tihomir Bunčić iz Karlovca (U-I-3345/2010), Gordan Vukojević

iz Zagreba, kojeg zastupa odvjetnik Ivan Mišetić iz Zagreba (U-I-3364/2010), Ivica Balenović

iz Zaprešića (U-I-3454/2010), Stipe Milovac iz Marine, kojeg zastupa odvjetnik Tomislav

Grgurić iz Trogira (U-I-3543/2010), Josip Šalković iz Drljanovca (U-I-3687/2010), Marko

Anđelić iz Slavonskog Broda (U-I-3718/2010), Mladen Kutle iz Sesveta (U-I-3853/2010),

Nikola Gegić i Franjo Mlakić, oba iz Zagreba, koje zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz Zagreba

(U-I-3897/2010), Zlatko Duspara iz Višnjevca (U-I-4023/2010), Ivan Bekić iz Tovarnika (U-

I-4166/2010), Jure Rupčić iz Splita (U-I-4130/2010), Damir Uskok iz Rijeke (U-I-

4167/2010), Ivan Šego iz Kaštel Starog, kojeg zastupa odvjetnik Darko Varnica iz Kaštel

Kambelovca (U-I-4213/2010), Mirko Živković iz Vukovara, kojeg zastupa odvjetnik Hrvoje

Banić iz Vinkovaca (U-I-4403/2010), Odvjetničko društvo Babić i Ćorluka j.t.d. iz Vinkovaca

(U-I-4455/2010), Pero Goršeta iz Velike Gorice, kojeg zastupa odvjetnik Vinko Adžić iz

Zagreba (U-I-4693/2010), Anđelko Guzić, Frane Guzić, Šime Šimić, Boško Guzić, Lenko

Petrić, Mladen Gusić, Milenko Petrić, Davor Guzić, Jere Ivanić, Rajko Guzić i Šime Guzić,

svi iz Donjeg Perušića (U-I-4717/2010), Ivan Jurišić iz Posušja, Bosna i Hercegovina, kojeg

zastupa odvjetnik Mato Knezović iz Zagreba (U-I-4765/2010), Zdravko Škorjanec iz Zagreba

(U-I-4788/2010) i Karlo Mandić iz Leknenog (U-I-6161/2010).

U pročišćenom tekstu Ustava (»Narodne novine« broj 85/10.), objavljenom nakon Promjene

Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 76/10.), Odbor za ustav, Poslovnik i

politički sustav Hrvatskog sabora izmijenio je brojčane oznake članaka Ustava, tako da su

određeni članci Ustava u pročišćenom tekstu Ustava iz 2010. označeni novim, drugačijim

brojčanim oznakama. Te će se brojčane oznake u obrazloženju ove odluke i rješenja navoditi

u zagradama.

3. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne

novine« broj 99/99., 29/02. i 42/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon),

zatražena su očitovanja od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (u

daljnjem tekstu: MOBMS) i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji su Ustavnom

sudu dostavili očitovanja.

4. Zbog velikog broja predlagatelja koji osporavaju iste odredbe ZoPHBDR-a iz različitih

razloga, kao i zbog naknadnih izmjena i/ili dopuna osporenih zakonskih odredbi, u nastavku

su razlozi zbog kojih je Ustavni sud riješio kao u izreci ove odluke i rješenja obrazloženi

prema redoslijedu brojčanih oznaka ZoPHBDR-a.

I.

TOČKA I. IZREKE ODLUKE

Članak 15. ZID ZoPHBDR/09

5. Suglasnost s Ustavom članka 15. ZID ZoPHBDR/09 osporavaju Marica Milić, odvjetnica

Ines Škofač, Slavica Pleša, Josip Petković, Željko Paljar, Mara Cvitanović, Verunika

Pavlović, Mladen Runje, Ana Stupar, Željka i Mario Šoštarić, Matini Sršen, Dragica Janjuz,

Blaženka Bešlaj Cifrek, mr. sc. Rajko Novak, Luca i Mato Rošić, Vladimir Mihalić, Ladislav

Varga, Mirko Odak, Mladen Štrbat, Katica Delač, Nenad Horvatić, Milka Jurković, Franjo

Vidas, Zvonimir Savi, Jozo Jurković, Josip Azinović, odvjetnik Mate Knezović, Tihomir

Bunčić, Gordan Vukojević, Ivica Balenović, Stipe Milovac, Josip Šalković, Marko Anđelić,

Mladen Kutle, Nikola Gegić i Franjo Mlakić, Damir Uskok, Mirko Živković, Odvjetničko

društvo Babić i Ćorluka, Jure Rupčić, Ivan Bekić, Ivan Šego, Vilim Nast, Pero Goršeta,

Anđelko Guzić, Frane Guzić, Šime Šimić, Boško Guzić, Lenko Petrić, Mladen Gusić,

Milenko Petrić, Davor Guzić, Jere Ivanić, Rajko Guzić i Šime Guzić, te Ivan Jurišić, Zdravko

Škorjanec i Karlo Mandić.

Članak 15. ZID ZoPHBDR/09 glasi:

»Članak 15.

Postupci započeti po odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i

članova njihovih obitelji ('Narodne novine', br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07. i 65/09.) za

priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, statusa dragovoljca iz

Domovinskog rata i priznavanje statusa člana obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja

iz Domovinskog rata i prava na obiteljsku invalidninu na temelju smrti hrvatskog branitelja iz

Domovinskog rata od posljedica bolesti, pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani

suvereniteta Republike Hrvatske iz članka 14. ovoga Zakona koji na dan stupanja na snagu

ovoga Zakona nisu okončani pravomoćnim rješenjem obustavljaju se.«

5.1. Marica Milić navodi da je 2005. pokrenula postupak za priznavanje statusa člana obitelji

smrtno stradalog hrvatskog branitelja i prava na obiteljsku invalidninu, ali da je postupak

uslijed sporosti rješavanja sada obustavljen, što je u nesuglasnosti s načelima jednakosti,

zakonitosti i zabrane retroaktivnosti, te zaštitom obitelji i djece, a izrijekom se poziva na

članke 3., 14., 19., 26., 61. i 89. stavke 4. i 5. Ustava.

Odvjetnica Ines Škofač navodi u bitnome da su osobe iz osporenog zakonskog članka

stavljene u neravnopravan položaj s osobama o čijem se zahtjevu riješilo prije stupanja na

snagu ZID ZoPHBDR/09. Smatra da se hrvatskom branitelju i članovima njegove obitelji

treba priznati stečeno pravo da se na vrijeme riješe njihovi pravovremeni zahtjevi za

ostvarivanje određenih prava, dok bi suprotno značilo povredu načela vladavine prava,

zakonitosti i ustavnosti, razmjernosti i zabrane retroaktivnosti. Poziva se na članke 3., 5., 16. i

89. stavke 4. i 5. Ustava.

Slavica Pleša navodi: »... također su obitelji hrvatskih branitelja stavljene u neravnopravan

položaj jer bez obzira kada su podnijeli zahtjev svi se postupci obustavljaju jer nisu

pravomoćno okončani, od podnošenja zahtjeva do okonačanja postupka zbog neažurnosti

državnih službi prođe do nekoliko godina.«. Zbog toga smatra da su osporeni zakonski članci

u nesuglasnosti s određenjem Republike Hrvatske kao socijalne države te načelima

pravednosti i jednakosti.

Josip Petković navodi da se »... temeljem te odredbe po sili zakona i bez zahtjeva stranke

obustavljaju postupci...«, a postupak se obustavlja i u slučaju kada je završen konačnim

rješenjem, što je, kako smatra, u nesuglasnosti s člancima 3., 5. i 14. stavkom 2. Ustava i

Zakonom o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91. i 103/96.).

Željko Paljar osporava članak 15. ZID ZoPHBDR/09 s aspekta načela vladavine prava,

jednakosti, ravnopravnosti i zabrane retroaktivnosti (navodi vlastiti slučaj kao primjer

neažurnosti nadležnog suda u postupku rješavanja predlagateljevog zahtjeva za priznavanje

statusa hrvatskog branitelja, zbog čega je postupak sada obustavljen).

Verunika Pavlović navodi da je 2008. podnijela zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku

invalidninu iza pok. supruga, koji do danas nije riješen, što je u nesuglasnosti s člancima 14.

stavkom 2. i 26. Ustava, jer će se sada postupak obustaviti.

Mladen Runje navodi da mu je status hrvatskog branitelja priznat za jedno razdoblje, ali je

odbijen u odnosu na drugo razdoblje, a potom je postupak obustavljen, stoga smatra da je

zbog sporosti nadležnih tijela izgubio pravo na priznavanje i tog drugog razdoblja, što je u

nesuglasnosti s načelima jednakosti, razmjernosti i prava na žalbu.

Ana Stupar ponavlja razloge prethodnih predlagatelja, navodeći da ZID ZoPHBDR/09 ima

povratno djelovanje, što je u nesuglasnosti s člankom 89. stavkom 4. Ustava, jer u

konkretnom slučaju ne postoje posebno opravdani razlozi iz članka 89. stavka 5. Ustava koji

propisuju iznimke od načela zabrane retroaktivnosti.

Ponavljajući prethodno navedene razloge osporavanja, članak 15. ZID ZoPHBDR/09

osporavaju Željka i Mario Šoštarić, Matini Sršen, Dragica Janjuz, Blaženka Bešlaj Cifrek, mr.

sc. Rajko Novak (prijedlog izdvojen iz ustavne tužbe broj U-III-2590/2010), Luca i Mato

Rošić, Vladimir Mihalić, Ladislav Varga, Mirko Odak (prijedlozi izdvojeni iz ustavnih tužbi

brojeva: U-III-2855/2010 i U-III-3452/2010), Mladen Štrbat, Katica Delač, Nenad Horvatić,

Milka Jurković, Franjo Vidas, Zvonimir Savi, Jozo Jurković, Josip Azinović, odvjetnik Mate

Knezović (uz ostalo, ističe i diskriminaciju određenih kategorija branitelja, nastalu člankom

15. ZID ZoPHBDR/09), Tihomir Bunčić, Gordan Vukojević (osporava i ukupnost

ZoPHBDR/04), Ivica Balenović, Stipe Milovac, Josip Šalković (prijedlog izdvojen iz ustavne

tužbe broj: U-III-3686/2010), Marko Anđelić, Mladen Kutle (prijedlog izdvojen iz ustavne

tužbe broj: U-III-3854/2010), Nikola Gegić i Franjo Mlakić, Damir Uskok, Mirko Živković

(prijedlog izdvojen iz ustavne tužbe broj: U-III-4402/2010), Odvjetničko društvo Babić i

Ćorluka (osporava i ukupnost ZoPHBDR/04), Jure Rupčić, Ivan Bekić, Ivan Šego, Karlo

Mandić i Mara Cvitanović.

Pero Goršeta, Ivan Jurišić (prijedlog predlagatelja izdvojen je iz ustavne tužbe broj: U-III-

4767/2010), Zdravko Škorjanec (ovaj predlagatelj ističe i nesuglasnost s člancima 4., 16., 18.

stavkom 1., 19. i 29. stavkom 1. Ustava), Anđelko Guzić, Frane Guzić, Šime Šimić, Boško

Guzić, Petrić, Mladen Guzić, Milenko Petrić, Davor Guzić, Jere Ivanić, Rajko Guzić i Šime

Guzić.

Vilim Nast izrijekom osporava članak 15. ZID ZoPHDR/09, ali nije naveo razloge (taj

predlagatelj osporava i više drugih zakonskih članaka, ali pri tome samo paušalno navodi

općenite razloge).

Ivan Jurišić i odvjetnik Mate Knezović ističu nesuglasnost s člankom 6. stavkom 1. (u dijelu

prava na pristup sudu) te člankom 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

(»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06., u daljnjem

tekstu: Konvencija).

Predlagatelji smatraju da je članak 15. ZID ZoPHBDR/09 u nesuglasnosti s člancima 3., 4., 5.,

14., 16., 18. stavkom 1., 19., 26., 29. stavkom 1., 61. (62.) i 89. stavcima 4. i 5. (članak 90.

stavci 4. i 5.) Ustava, te s člancima 6. stavkom 1. i 13. Konvencije. Ustavni sud za ocjenu

osnovanosti navoda predlagatelja ocjenjuje mjerodavnim članke 3., 5. i 29. Ustava, te članke

6. stavak 1. i 13. Konvencije. Navedeni članci glase:

»Članak 3.

... jednakost,... socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka,...vladavina prava,... najviše su

vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«

»Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom

i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.«

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom

roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

(...)«

Članci 6. stavak 1. i 13. Konvencije glase:

»Članak 6.

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice

za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i

nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. (...)"

»Članak 13.

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na

djelotvorna pravna sredstva pred domaćim tijelom...«

Prijedlozi su osnovani.

5.2. MOBMS je u očitovanju klasa: 562-01/10-0001/163, ur. broj: 519-04/3-10-4 od 5. ožujka

2010. naveo, između ostalog, sljedeće:

»(...) Članak 15. Zakona ne djeluje povratno. Ne može se smatrati da povratno djelovanje

postoji samo zbog toga što ova odredba propisuje način rješavanja zatečenih predmeta.

Povratno djelovanje u ustavnopravnom smislu postoji samo ako propis djeluje na pravomoćno

okončane predmete. Samo propis kojim se ukida stečeno pravo retroaktivan je u strogom

smislu značenja zabrane povratnog djelovanja. Cilj ove odredbe je da se obustavi priznavanje

statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, statusa dragovoljca iz Domovinskog rata i

priznavanje statusa člana obitelji smrtno stradaloga hrvatskoga branitelja iz Domovinskog rata

i prava na obiteljsku invalidninu temeljem smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata od

posljedica bolesti, pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani suvereniteta Republike

Hrvatske i da se svi slučajevi neokončanih postupaka pokrenutih po ranijim propisima

obustave i time izjednače sa svim onima koji ne mogu nakon stupanja na snagu Zakona

uspješno podnijeti zahtjeve za priznavanje navedenih statusa ili novčanih prava.

Opće je poznato da je od početka Domovinskog rata proteklo više od 19 godina, a od

njegovog završetka više od 13 godina i sa te strane promatran hrvatski pravni sustav

priznavanja prava na obiteljsku invalidninu i mirovinu u usporedbi sa europskim i svjetskim

sustavima predstavlja anakronizam jer spomenuti inozemni sustavi dopuštaju utvrđivanje

uzročno-posljedične veze između smrti odnosno bolesti i sudjelovanja u borbenim

djelovanjima najduže tri godine od prestanka sudjelovanja u borbenim djelovanjima, a kod

nas je to u biti bilo priznato razdoblje od više od 18 godina.

Također naglašavamo da prestanak priznavanja prava na obiteljsku invalidninu temeljem

smrti hrvatskog branitelja ne utječe negativno na mogućnost priznavanja prava na obiteljsku

mirovinu temeljem općeg mirovinskog propisa i sa time su izjednačeni svi oni koji polažu

pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti mirovinskog osiguranika.

Priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i status dragovoljca iz

Domovinskog rata bili su omogućeni u razdoblju dužem od 18 godina. Posebno je priznavanje

rečenog statusa masovno bilo aktivirano u 2006. godini kada je počeo postupak izdavanja

Potvrda o broju udjela u fondu hrvatskih branitelja. U tom razdoblju veliki broj osoba koje su

sudjelovale u Domovinskom ratu uz nazočnost i ekonomskog motiva (dodjela vrijednih udjela

i visoke dividende) intenzivno je rješavala status hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata iz

čega proistječe da su svi zainteresirani imali dovoljno vremena i mogućnosti da riješe

navedene statuse.

Sasvim je legitimno snagom Zakona prekinuti i obustaviti daljnji postupak priznavanja statusa

hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i statusa dragovoljca rata nakon 18 godina otvorene

mogućnosti za to. Samo za usporedbu treba zamisliti što bi se sve moglo događati kada bi

pravni sustav još i danas 66 godina od završetka II. svjetskog rata dozvolio utvrđivanje statusa

na primjer učesnika NOR-a.

Osim navedenog ni u jednom slučaju po zahtjevima za priznavanje statusa hrvatskog

branitelja iz Domovinskog rata i statusa dragovoljca iz Domovinskog rata za koje je utvrđeno

da postoji službena evidencija kod nadležnih javnopravnih tijela neće doći do obustave

postupaka temeljem Zakona, jer se odredba Zakona odnosi samo na one adresate koji su

pokrenuli upravni postupak za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i

statusa dragovoljca iz Domovinskog rata, a njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu nije

evidentirano u postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske.«

5.3. U odnosu na istaknuti prigovor retroaktivnog učinka primjene članka 15. ZID

ZoPHBDR/09, Ustavni sud podsjeća da Ustav ne zabranjuje retroaktivno djelovanje zakona u

apsolutnom smislu. Formalna ustavna pretpostavka za propisivanje retroaktivnog djelovanja

pojedinih odredbi zakona sadržana je u članku 89. (90.) stavku 4. Ustava.

Ustavni sud je navode predlagatelja o ustavnosti osporenog članka ZID ZoPHBDR/09

razmatrao s aspekta prava na donošenje odluke o zahtjevima stranaka koje su oni predali u

vrijeme kad je pravo iz članka 14. ZID ZoPHBDR-a bilo pravno egzistentno. Prema tome, u

procesnom smislu, radi se o dovršavanju postupaka u tijeku i donošenju pojedinačnih odluka

nadležnog tijela o svakom (već) podnesenom zahtjevu, neovisno o njegovoj osnovanosti ili

neosnovanosti odnosno o ishodu postupka. Stoga, premda to pravo ne pretpostavlja i pravo tih

stranaka na povoljan ishod postupka, Ustavni sud ističe da je ustavnopravno neprihvatljivo da

zakonodavac intervenira u započete upravne i sudske postupke na način koji izravno

omogućava da se o predmetima tih postupaka – vezanim uz ostvarivanje statusnih, a time i

materijalnih prava podnositelja zahtjeva – nikada ne odluči.

U takvom je slučaju zakonodavac dužan poštovati kako načelo pravne sigurnosti objektivnog

pravnog poretka, tako i načelo pravne izvjesnosti u odnosu na konkretne adresate koji bi

takvom zakonskom mjerom mogli biti pogođeni. Slijedom navedenog, nije prihvatljivo da se

zahtjevi koji su podneseni prije stupanja na snagu zakona, to jest u vrijeme kad je dotično

zakonsko pravo bilo pravno egzistentno, riješe na način da zakonodavac sve postupke, koji su

u povodu tih zahtjeva pokrenuti, jednostavno proglasi obustavljenim i na taj način istodobno

riješi i materijalnopravni supstrat tih zahtjeva.

Time se krši ne samo načelo postupovne pravičnosti, nego se strankama u postupku

zakonskom intervencijom oduzima bilo kakva pravna mogućnost mogućeg povoljnog ishoda

postupka koji su pokrenuli kako bi ostvarili (u vrijeme podnošenja zahtjeva) postojeće

zakonsko pravo. Takva zakonska mjera nema samo obilježje miješanja zakonodavca u

djelovanje upravne i sudbene vlasti, nego otvara i pitanje legitimnosti cilja zbog kojega je

poduzeta. Načelo vladavine prava i pojam poštenog suđenja zajamčen člankom 29. stavkom

1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije takvo miješanje isključuje.

Primjenjujući ova pravila na konkretan slučaj, Ustavni sud utvrđuje da osporeni članak 15.

ZID ZoPHBDR/09 ne udovoljava zahtjevima pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i

načelu pravne izvjesnosti položaja stranaka u pravnim postupcima u Republici Hrvatskoj.

Stoga je protivan postupovnim pravilima koja proizlaze iz prava na pravično suđenje

zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, u vezi sa

zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka

Republike Hrvatske (članak 3. Ustava).

Polazeći od navedenog utvrđenja, Ustavni sud nije razmatrao moguće povrede drugih odredbi

Ustava na koje su se pozvali predlagatelji.

6. Slijedom navedenog, na temelju članka 55. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci

odluke.

II.

TOČKA I. IZREKE RJEŠENJA

Članak 2. ZoPHBDR/04

7. Suglasnost s Ustavom članka 2. ZoPHBDR/04 osporavaju Gradska Udruga dragovoljaca

Narodne zaštite Sisak, Nikola Škorić, Ignacije Jambrešić, Željko Kurtov, Ivica Završki, Vinko

Čukić, Zlatko Duspara, Mladen Kutle i Branko Šilobod.

Članak 2. ZoPHBDR/04 nakon donošenja ZID ZoPHBDR/07 (člankom 1. ZID ZoPHBDR/07

samo je dodan stavak 5.) glasi:

»Članak 2.

(1) Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik

Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije,

Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik

naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca

1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti,

odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u

daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata).

(2) Pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike

Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u

daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka,

podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak

u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u

vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

(3) Dragovoljac iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je

sudjelovao u obrani njezina suvereniteta najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990.

do 15. siječnja 1992.

(4) Dragovoljac iz Domovinskog rata je i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je

sudjelovao u obrani njezina suvereniteta najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990.

do 15. siječnja 1992. ukoliko:

– nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili

– nije regulirao obvezu služenja vojnog roka.

(5) Dragovoljac iz Domovinskog rata je i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog

rata koji je poginuo u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili je ubijen prilikom zatočenja

ili u neprijateljskom logoru u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, koji je umro od

posljedica rane ili ozljede zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, koji je umro

od posljedica bolesti, pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani suvereniteta Republike

Hrvatske i koji je izvršio samoubojstvo kao posljedicu psihičke bolesti uzrokovane

sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992., ako je njegovo

sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske započelo najkasnije 8. listopada 1991.

u slučajevima iz članka 2. stavka 3. ovoga Zakona, odnosno ako je njegovo sudjelovanje u

obrani suvereniteta Republike Hrvatske započelo najkasnije 16. prosinca 1991. u slučajevima

iz stavka 4. ovoga članka.

(6) Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka dokazuje se

potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova.«

7.1. Gradska Udruga dragovoljaca Narodne zaštite Sisak smatra: »Ovim člankom Zakona,

točkama 1, 3 i 4 branitelje Dragovoljce iz Domovinskog rata svrstava se u tri grupe i

neravnopravno tretira. Jedne se zapostavlja na račun drugih ili se jedne privilegira u odnosu

na druge.«. Stoga taj predlagatelj smatra da je članak 2. ZID ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s

člankom 14. stavkom 2. Ustava. Mišljenja je da je Narodna zaštita »... posebno

diskriminirana, jer je kao krajnji rok određen 24. prosinac 1991. To je datum kada je

Predsjednik RH donio Odluku o ustrojstvu domobranstva. U Odluci se nigdje ne spominje

ukidanje Narodne zaštite.«.

Nikola Škorić smatra da je dio članka 2. stavka 1. ZoPHBDR/04 koji glasi: »... te pripadnik

naoružanih odreda narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca

1991. godine...«, u nesuglasnosti s člankom 3. (u dijelu koji se odnosi na vladavinu prava) i

člankom 5. stavkom 1. Ustava. Smatra da umjesto datuma 24. prosinca 1991. treba odrediti

novi datum, 31. prosinca 1991., jer je tog dana stupila na snagu Odluka o ustrojstvu

domobranstva koju je 24. prosinca 1991. donio Predsjednik Republike.

Ignacije Jambrešić osporava članak 2. stavak 1. ZoPHBDR/04 u dijelu koji se odnosi na

pripadnike naoružanih odreda Narodne zaštite i vremensko razdoblje od 5 mjeseci, navodeći

da je Narodna zaštita teritorijalna sastavnica Oružanih snaga Republike Hrvatske. Smatra da

propisano razdoblje od 5 mjeseci nije realno vremensko razdoblje: »Bitno je istaknuti da, ako

se kalendarski izračuna od trenutka nastanka Narodne zaštite – po odluci nadležnog tijela

državne uprave, odnosno od 30. srpnja 1991. godine pa do 24. prosinca 1991. godine, na što

se poziva Zakon iz 2004. godine ukupno nema 5 mjeseci, stoga je zakonska odredba

neprovediva i nesvrsishodna, jer ne omogućava ni jednom branitelju pripadniku naoružanih

odreda Narodne zaštite da neovisno od dužine sudjelovanja u obrani suvereniteta RH kao

pripadnik Narodne zaštite ostvari status HB.«

Željko Kurtov osporava članak 2. stavke 2., 3. i 4. ZoPHBDR/04, u dijelovima kojima je

propisan datum 5. kolovoza 1990., smatrajući da su u nesuglasnosti s Izvorišnim osnovama

Ustava Republike Hrvatske i povijesnim činjenicama, prema kojima je pobjedom u

Domovinskom ratu (1991. – 1995.) hrvatski narod iskazao svoju spremnost za uspostavu i

očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Ivica Završki ponavlja razloge Ignacija Jambrešića, smatrajući da je članak 2. stavak 1.

ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s člancima 3., 5., 14. i 26. Ustava, jer diskriminira pripadnike

Narodne zaštite. Pri tome navodi svoj primjer (podnositelju je odbijen zahtjev za priznanje

statusa branitelja odnosno dragovoljca Domovinskog rata kao pripadnika Narodne zaštite,

budući da nema 5 mjeseci sudioništva u postrojbama).

Vinko Čukić i Zlatko Duspara (čiji prijedlog je izdvojen iz predmeta broj: U-IP-82524/2009)

ponavljaju razloge Ignacija Jambrešića i Ivice Završkog, smatrajući da je članak 2. stavak 1.

ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s člancima 3., 5. i 26. Ustava.

Mladen Kutle ponavlja razloge prethodnih predlagatelja, ističući i nesuglasnost s člankom 19.

Ustava.

Branko Šilobod predlaže ukidanje dijela članka 2. stavka 4. ZoPHBDR/04. koji glasi: »... do

15. siječnja 1992...«, jer smatra da je u nesuglasnosti s člankom 3. Ustava (u dijelu koji se

odnosi na jednakost, socijalnu pravdu i poštivanje prava čovjeka). Iznosi da »... izvorišne

osnove Ustava RH ne poznaju Domovinski rat u dva dijela; onaj do 15.1.92. i onaj od 15.1.92.

– 31.12.1995.g.«. Zbog toga predlaže da treba dati »... pravo braniteljima navedenim u istom

stavku da pravo dragovoljca mogu crpsti u čitavom periodu DR kako ga određuje čl. 2. st. 2.

tj: 5.8.1990. – 30.6.1996.g.«. Mišljenja je da su »... osobe u tzv. drugom dijelu DR

diskriminirane... u odnosu na osobe istog braniteljskog statusa u tzv. prvom dijelu DR.«

Iz navoda predlagatelja sažeto i u bitnome proizlazi da osporavaju članak 2. ZoPHBDR/04, u

dijelu kojim se priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata čini zavisnim od

trajanja (duljine) pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite odnosno sudjelovanja u

obrani suvereniteta Republike Hrvatske, kao dragovoljaca iz Domovinskog rata.

Članak 2. ZoPHBDR/04 smatraju nesuglasnim s člancima 3., 5., 14., 19. i 26. Ustava.

Prijedlozi nisu osnovani.

7.2. Članak 2. ZoPHBDR/04 definira tko se smatra hrvatskim braniteljem iz Domovinskog

rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj) odnosno određuje pretpostavke za stjecanje tog

statusa. U stavku 1. stjecanje statusa hrvatskog branitelja vezuje se za dragovoljnost odnosno

pripadnost raznim postrojbama koje su organizirano sudjelovale u obrani neovisnosti,

teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana

suvereniteta) u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata. U stavku 2. utvrđuje se što se

razumijeva pod organiziranim sudjelovanjem u obrani suvereniteta – oružani otpor agresoru i

djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak

te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Iz navedenog proizlazi da se pod sudjelovanjem u Domovinskom ratu podrazumijeva

razdoblje od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

U pogledu pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite, u odnosu na ostale postrojbe iz

stavka 1. članka 2. (Zbor narodne garde, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije,

Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga – HOS-a) ostvarivanje statusa

čini se zavisnim od duljine boravka u odredima Narodne zaštite. Status hrvatskog branitelja

stječu samo oni pripadnici tih odreda koji su u njima proveli najmanje pet mjeseci zaključno s

24. prosincem 1991.

U odnosu na dragovoljce, Ustavni sud ističe da oni, kao i sve ostale osobe koje su

organizirano sudjelovale u obrani neovisnosti, na temelju stavka 1. članka 2. status hrvatskog

branitelja stječu, prije svega, pod uvjetom da su organizirano sudjelovale u obrani

suvereniteta u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u vremenu od 5. kolovoza 1990. do

30. lipnja 1996. – istaknuo Ustavni sud). Međutim, unutar te skupine hrvatskih branitelja, u

stavcima 3. i 4. razlikuju se oni koji su dobrovoljno sudjelovali u obrani suvereniteta u

razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. Tako na temelju stavka 3. status

hrvatskog branitelja ostvaruju oni dragovoljci koji su u tom razdoblju sudjelovali u obrani

suvereniteta najmanje sto (100) dana; dok se u stavku 4. čini se daljnje razlikovanje unutar te

skupine tako da se dragovoljcem smatra i hrvatski branitelj koji je u obrani suvereniteta

sudjelovao u istom razdoblju, ali s kraćim trajanjem – najmanje trideset (30) dana, uz dva

dodatna uvjeta: da nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao

obvezu služenja vojnog roka.

7.3. S obzirom na izloženo, a polazeći od navoda predlagatelja, zadaća je Ustavnog suda u

ovom ustavnosudskom postupku ispitati je li navedeno razlikovanje ustavnopravno

dopušteno.

7.3.1. U odnosu na pripadnost naoružanim odredima Narodne zaštite, Ustavni sud primjećuje

da su postrojbe Narodne zaštite ustrojene 5. travnja 1991. u okviru Civilne zaštite, na

dobrovoljnom načelu.

Ministar obrane Republike Hrvatske 30. srpnja 1991. donio je Naredbu o osnivanju štabova

Narodne zaštite (klasa: 8/91-01/13, ur. broj: 512-01-91-1) na temelju koje je Narodna zaštita

odvojena te su pripadnici Narodne zaštite od tog dana postali pripadnici naoružanih odreda

Narodne zaštite.

Ministar obrane Republike Hrvatske 5. listopada 1991. donio je zapovijed na temelju koje su

zapovjedništva i odredi Narodne zaštite stavljeni u nadležnost i subordinaciju Oružanih snaga

Republike Hrvatske, Glavnog stožera, Zapovjedništva Operativnih zona i Zapovjedništva

gradova sa zadaćom obrane i zaštite područja za koje su ustrojeni.

Predsjednik Republike Hrvatske 24. prosinca 1991. donio je Odluku o ustrojstvu

domobranstva (»Narodne novine« broj 73/91.). Točkom VI. bilo je određeno:

»VI.

Danom stupanja na snagu ove odluke vojni obveznici pripadnici odreda Narodne zaštite, koji

nemaju ratni raspored prevode se u postrojbe Domobranstva.«

Navedena Odluka stupila je na snagu danom objave u »Narodnim novinama« (Odluka je

objavljena u »Narodnim novinama« od 31. prosinca 1991.).

Proizlazi, dakle, da različiti uvjeti koje zakonodavac propisuje za pripadnike Narodne zaštite

u odnosu na pripadnike ostalih postrojbi svoje uporište imaju u različitom statusu i ulozi koju

su odredi Narodne zaštite imali u obrani suvereniteta. Nadalje, u odnosu na navode nekih

predlagatelja, valja reći da je stavkom 1. člankom 2. ZoPHBDR/04 propisan završetak

razdoblja koje se pripadnicima Narodne zaštite uračunava u stjecanje statusa (24. prosinca

1991.), ali se ne propisuje početak računanja roka (od pet mjeseci). Stoga pripadnici Narodne

zaštite mogu status hrvatskog branitelja ostvariti ovisno o datumu kojim je potvrdom

nadležnog tijela (Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova) utvrđen kao

datum početka pripadnosti Narodnoj zaštiti.

Nadalje, kao datum završetka sudjelovanja u odredima Narodne zaštite ne mora se, kako to

smatraju neki predlagatelji, umjesto 24. prosinca kao dana donošenja, uzeti dan 30. prosinca

1991., kao datum stupanja na snagu Odluke o ustrojstvu domobranstva. Pitanje koji će datum

zakonodavac odrediti kao datum stjecanja odnosno prestanka određenog zakonskog prava

spada u slobodu procjene zakonodavca koja nije podložna ustavnosudskoj ocjeni. Ustavni sud

primjećuje da je navedenom Odlukom pripadnicima Domobranstva postao samo dio

pripadnika Narodne zaštite, i to onih koji su bili vojni obveznici, a do stupanja na snagu

Odluke nisu imali ratni raspored (članak 6. Odluke), dok su ostali pripadnici Narodne zaštite

ostali u dosadašnjim postrojbama.

7.3.2. U odnosu na posebne uvjete koji su propisani stavkom 4. člankom 2. dragovoljcima za

stjecanje statusa hrvatskog branitelja, u očitovanju MOBMS-a klasa: 011-01/06-0001/4, ur.

broj: 519-04/2-1-06-2 od 24. siječnja 2006., navodi se sljedeće:

»(...)

Iz navedene odredbe vidljivo je da su dragovoljci iz Domovinskog rata hrvatski branitelji koji

su sudjelovali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u najtežim danima Domovinskog rata

od njegovog početka 05. kolovoza 1990. godine do međunarodnog priznanja Republike

Hrvatske nadnevka 15. siječnja 1992. godine i oni su podnijeli najveći teret početka obrane

suvereniteta Republike Hrvatske.

Osim navedenog treba uzeti u obzir i činjenice da iste osobe nisu imale obvezu sudjelovanja u

pričuvnom sastavu ili da nisu uopće regulirali obvezu služenja vojnog roka i da su bez

mobilizacijskog poziva aktivno sudjelovali u obrani Republike Hrvatske.

Navedena odredba Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova

njihovih obitelji ne diskriminira hrvatske branitelja iz Domovinskog rata koji su započeli

sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nakon 15. siječnja 1992. godine, nego

određuje uvjete za priznavanje dragovoljnog sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike

Hrvatske.

(...)«

Prema tome, iz očitovanja MOBMS-a proizlazi da se određivanje posebnih uvjeta za ovu

(pod)skupinu dragovoljaca obrazlaže činjenicom što su se oni, kao osobe koje (uopće) nisu

podlijegale vojnoj obvezi, uključile u obranu na samom početku Domovinskog rata i time

podnijele najveći teret u obrani suvereniteta. Ustavni sud prihvaća ove razloge.

Slijedom navedenoga, Ustavni sud utvrđuje da je zakonodavac imao osnovu za drugačije

uređenje pretpostavki u odnosu na te skupine osoba za stjecanje statusa hrvatskog branitelja.

Stoga ocjenjuje da navedeno razlikovanje nije ustavnopravno neprihvatljivo.

Ustavni sud nastavno primjećuje da nasuprot dužnosti državljana da sudjeluju u obrani

Republike Hrvatske, Ustav nije odredio bilo koje pravo koje bi državljaninu Republike

Hrvatske pripalo zbog sudjelovanja u obrani odnosno ispunjavanja vojne obveze. Članak 47.

stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 47.

Vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost je svih za to sposobnih državljana.

(...)«

Članci 14. i 30. ZoPHBDR/04

8. Suglasnost s Ustavom članaka 14. i 30. stavka 1. ZoPHBDR/04 osporavaju Nenad

Majstorović, Hrvoje Penavin i Zajednica udruga umirovljenika unutarnjih poslova Republike

Hrvatske.

Članak 14. ZoPHBDR/04 nalazi se u pododjeljku pod nazivom »Pravo na starosnu mirovinu«,

i glasi:

»Članak 14.

(1) Hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata koji na temelju navršenoga mirovinskog staža

ostvari pravo na starosnu mirovinu manju od mirovine koja bi mu pripadala za 40 godina

mirovinskog staža osobni bod povećava se ovisno o vremenu provedenom u Domovinskom

ratu, i to:

1. hrvatskom branitelju do 12 mjeseci za 10%

2. hrvatskom branitelju od 12 do 24 mjeseci za 15%



5. hrvatskom branitelju od 48 i više mjeseci za 30%

6. dragovoljcu iz Domovinskog rata za 30%.

(2) Tako povećana mirovina ne može iznositi više od mirovine određene na temelju 40 godina

ukupnoga mirovinskog staža.

(3) Hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata koji ostvari pravo na prijevremenu starosnu

mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, tako određena mirovina povećava se za

odgovarajući postotak iz stavka 1. točke 1. – 6. ovoga članka, ovisno o vremenu provedenom

u Domovinskom ratu.«

Članak 30. ZoPHBDR/04 nalazi se u pododjeljku »Pravo na obiteljsku mirovinu«, i glasi:

»Članak 30.

(1) Članovima obitelji hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji ostvaruju pravo na

obiteljsku mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i koji na temelju navršenoga

mirovinskog staža ostvaruju pravo na mirovinu manju od mirovine određene za 40 godina

mirovinskog staža osobni bod se povećava ovisno o vremenu provedenom u Domovinskom

ratu, i to:

1. hrvatskom branitelju do 12 mjeseci za 10%




5. hrvatskom branitelju od 48 i više mjeseci za 30%

6. dragovoljcu za 30%.

(2) Tako povećana mirovina ne može iznositi više od mirovine određene na temelju osobnog

boda za 40 godina ukupnoga mirovinskog staža.«

8.1. Nenad Majstorović smatra da je članak 14. ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s člankom 3.

Ustava (u dijelu koji se odnosi na jednakost i socijalnu pravdu), jer omogućuje povećanje

mirovine samo onim braniteljima koji će mirovinu ostvariti poslije 1. siječnja 2005., to jest od

dana stupanja na snagu ZoPHBDR/04.

Hrvoje Penavin smatra da članak 14. ZoPHBDR/04 znači »... moguću diskriminaciju

hrvatskih branitelja, gdje se kao razlog za diskriminaciju uzima datum odlaska u mirovinu.«.

Predlagatelj ne smatra odlučnim datum odlaska u mirovinu, već činjenicu je li osoba

sudjelovala u obrani domovine ili ne, te koliko je dugo bila branitelj. Stoga je mišljenja da

članak 14. ZoPHBDR/04 nije u suglasnosti s načelom jednakosti. Podredno osporava

primjenu tog zakonskog članka u postupku kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

Zajednica Udruga umirovljenika unutarnjih poslova Republike Hrvatske smatra da članak 14.

stavak 3. i članak 30. stavak 1. ZoPHBDR/04 nisu u suglasnosti s člancima 3. (u dijelu koji se

odnosi na vladavinu prava) i 14. (predlagatelji ističu zabranu diskriminacije po položaju i

povredu načela jednakosti pred zakonom) Ustava. Navode sljedeće: »Ovakvim rješenjem

Zakon propisuje različite uvjete za ostvarivanje istovjetnih prava ovisno o propisu prema

kojem je branitelj iz Domovinskog rata ostvario pravo na mirovinu.« Predlagatelji se pozivaju

na zahtjeve koje zakoni moraju ispunjavati, a koje je Ustavni sud utvrdio tijekom svoje

prakse, te na stajalište Ustavnog suda koje glasi: »Različito uređenje prava i obveza, međutim,

smatrat će se diskriminirajućim ako propisano razlikovanje nema objektivno i razumno

opravdanje, odnosno ako se time ne ostvaruje legitimni cilj ili ako ne postoji razmjernost

između propisane zakonske mjere i cilja koji se nastoji postići.«. Smatraju da članak 14.

stavak 3. i članak 30. stavak 1. ZoPHBDR/04 nemaju objektivno i razumno opravdanje.

U bitnome, predlagatelji smatraju da su osporenim člancima hrvatski branitelji diskriminirani

u pogledu stjecanja uvjeta za mirovinu ovisno o datumu odlaska u mirovinu odnosno ovisno o

tome jesu li mirovinu ostvarili prije ili poslije 1. siječnja 2005., kao dana stupanja na snagu

ZoPHBDR/04. Smatraju da su iz tog razloga članci 14. i 30. stavak 1. ZoPHBDR/04

nesuglasni s člancima 3. i 14. Ustava.


8.2. U očitovanju MOBMS-a klasa: 011-01/09-0001/115, ur. broj: 519-04/3-09-4 od 22.

prosinca 2009., kao cilj donošenja osporenih odredbi navodi se sljedeće:

»(...)

Cilj ovih zakonskih odredbi je bio da se popravi ekonomski položaj hrvatskih branitelja iz

Domovinskog rata koji odlaze u prijevremenu starosnu i obiteljsku mirovinu temeljem

Zakona o mirovinskom osiguranju, jer je poznata činjenica da svi umirovljenici koji su otišli u

mirovinu temeljem Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i

Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju imaju povoljnije izračune mirovina, odnosno

veće mjesečne iznose mirovine u odnosu na umirovljenike koji su umirovljeni temeljem

Zakona o mirovinskom osiguranju. Osim toga, u srpnju 2004. godine donesen je Zakon o

provođenju Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 1998. godine, te je

umirovljenicima koji su ostvarili pravo na mirovinu temeljem Zakona o osnovnim pravima iz

mirovinskog i invalidskog osiguranja i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju

zajamčen povrat duga koji se i danas isplaćuje uvećan za kamate.

Koliko su ispravne osporene odredbe Zakona za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata

glede zakonskog priznavanja povećanja mjesečnog iznosa mirovina ovisno od vremena

provedenog u Domovinskom ratu pokazuje činjenica da je 2007. godine donesen Zakon o

dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.

Iz istih razloga zbog kojih je Zakonom predviđeno povećanje mirovina hrvatskih braniteljima,

ovim Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju

predviđena je isplata mjesečnog novčanog dodatka na mirovine i to svim umirovljenicima od

1999. godine na dalje što znači da je došlo do općeg ujednačavanja visine mirovina priznatih

od 1999. godine sa onim mirovinama priznatim po propisima koji su vrijedili prije 1999.

godine.

Sukladno navedenom odredbe članka 14. stavka 3. i članka 30. stavka 1. Zakona samo su

izjednačile prava novih umirovljenika u odnosu na prava starih umirovljenika i takve

zakonske odredbe dokazuju jednakopravnost. One nisu dokaz diskriminacije po položaju. Ne

može se smatrati diskriminacijom po društvenom položaju kada se posebnim propisom utječe

na izjednačavanje prava jedne skupine umirovljenika sa pravima druge skupine umirovljenika

koja ima priznata povoljnija novčana prava jer je pravo na mirovine konzumirala po

povoljnijim propisima. Ovdje se ne radi o različitom uređenju prava određenih skupina

branitelja, nego naprotiv radi se o izjednačavanju prava skupine branitelja koji su umirovljeni

temeljem općeg mirovinskog propisa koji je u jednom vremenskom razdoblju bio nepovoljniji

kako za njih tako i za sve druge umirovljenike, sa skupinom branitelja koja je umirovljena

temeljem općeg mirovinskog propisa koji je povoljniji za tu skupinu, te nema govora da se

radi o razlici po osobinama iz članka 14. stavka 1. Ustava. Društveni položaj bilo koje osobe-

građana Republike Hrvatske nije određen činjenicom da li je ta osoba hrvatski branitelj-

umirovljenik i da li je opći mirovinski propis za tu osobu povoljniji ili nepovoljniji u odnosu

na umirovljenika koji je umirovljen primjenom bilo kojeg ranijeg općeg mirovinskog propisa.

(...)«

Ustavni sud opetovano ponavlja da se posebnosti u mirovinskom osiguranju pojedinih

skupina osoba, osiguranih u specifičnim okolnostima, mogu opravdati ako postoje okolnosti

koje te slučajeve razlikuju od drugih, a postoji legitiman cilj drugačijeg postupanja prema

njima, pri čemu se ostvaruje načelo razmjernosti. To stajalište Ustavni sud izrazio je i u

odlukama broj: U-I-988/1998 i dr. i U-I-769/1998 i dr. U tim odlukama Ustavni sud istaknuo

je i sljedeće:

»Ustavni sud podsjeća da je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava Hrvatski sabor

ovlašten samostalno odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u

Republici Hrvatskoj. Poveže li se ta zakonodavčeva ustavna ovlast s člankom 56. stavkom 1.

Ustava, proizlazi da je Hrvatski sabor ovlašten samostalno odlučivati o uređivanju prava

zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje, što

uključuje i mirovinsko osiguranje.

U tom je smislu nesporno da zakonodavac ima ustavnu ovlast mijenjati zakonsko uređenje

podsustava mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti radi njegova

prilagođavanja promijenjenim gospodarskim i socijalnim prilikama u zemlji ili njegova

stabiliziranja, odnosno stvaranja pretpostavki za dugoročno održiv mirovinski sustav, što

uključuje i redefiniranje kataloga prava osiguranih u podsustavu mirovinskog osiguranja

utemeljenog na generacijskoj solidarnosti.«

Primjenjujući navedena mjerila na konkretan slučaj, Ustavni sud utvrđuje da su osporene

odredbe imale legitiman cilj – otkloniti razlike u mirovini koje su bez njihova donošenja

mogle nastati u pogledu ostvarivanja prava na mirovinu posebne skupine građana – hrvatskih

branitelja (odnosno članova njihove obitelji). Ovo stoga što bi bez donošenja osporenih

zakonskih odredbi hrvatski branitelji koji pravo na mirovinu ostvaruju po »novim« propisima

o mirovinskom osiguranju bili u nepovoljnijem položaju u odnosu na hrvatske branitelje koji

su to pravo ostvarili po prije važećim (»starim«) propisima o mirovinskom osiguranju. Dakle,

riječ je o izjednačavanju (povoljnijeg) položaja »starih« i (nepovoljnijeg) položaja »novih«

umirovljenika hrvatskih branitelja pa proizlazi da je osporenim zakonskim rješenjem

postignuta razmjernost u ostvarivanju cilja.

Na temelju svega navedenoga Ustavni sud nije utvrdio da su članci 14. i 30. u nesuglasnosti s

načelom jednakosti (članci 3. i 14. stavak 2. Ustava).

U odnosu na navode predlagatelja Hrvoja Penavina, koji osporava primjenu članka 14.

ZoPHBDR/04 u postupku kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Ustavni sud ističe

da se u apstraktnoj kontroli ustavnosti ne može osporavati primjena zakona, već se to može

učiniti samo ustavnom tužbom podnesenom protiv pojedinačnog akta.


9. Suglasnost s Ustavom članka 35. stavaka 8., 9., 10. i 12. ZoPHBDR/04 osporavaju Larisa

Miškulin Matić i Damir Jukica.

Ustavni sud smatra da je, iako predlagatelji osporavaju pojedine stavke članka 35., za

utvrđivanje osnovanosti navoda predlagatelja nužno osporene stavke razmotriti u kontekstu

cjelokupnog članka 35. ZoPHBDR/04. Stoga se u nastavku citira cijeli navedeni članak (s

time što su posebno označeni osporeni stavci).

Članak 35. ZoPHBDR/04 nalazi se u odjeljku pod nazivom »Pravo na zapošljavanje«, i glasi:

»Članak 35.

(1) Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti te druga tijela državne vlasti, tijela jedinica

lokalne i područne (regionalne) samouprave obvezna su prilikom zapošljavanja službenika i

namještenika dati prednost nezaposlenom ukoliko ispunjava tražene uvjete iz natječaja,

odnosno oglasa i to sljedećim redoslijedom:

– djetetu smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez obaju roditelja,

– HRVI iz Domovinskog rata,

– članu obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,

– dragovoljcu iz Domovinskog rata,

– hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata.

(2) Javne službe, javne ustanove, izvanproračunski i proračunski fondovi, pravne osobe u

vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske i pravne osobe u vlasništvu ili

pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, obvezne su

prilikom zapošljavanja dati prednost osobi iz stavka 1. ovoga članka, po utvrđenom

redoslijedu, ukoliko ispunjava tražene uvjete iz natječaja, odnosno oglasa.

(3) Da bi ostvarila pravo prednosti pri zapošljavanju, osoba iz stavka 1. ovoga članka koja

ispunjava uvjete za ostvarivanje toga prava, dužna je uz prijavu, odnosno ponudu na natječaj

priložiti sve dokaze o ispunjavanju traženih uvjeta, kao i rješenje o priznatom statusu,

odnosno potvrdu o priznatom statusu iz koje je vidljivo spomenuto pravo te dokaz da je

nezaposlena.

(4) Provedbu odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka nadzire nadležna inspekcija koja je po

posebnim propisima ovlaštena za nadzor u svezi sa zapošljavanjem.

(5) Osoba koja ne bude primljena u tijelo državne uprave, tijelo sudbene vlasti ili tijelo

jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, ukoliko smatra da joj je povrijeđeno

pravo prednosti pri zapošljavanju da bi ostvarila navedeno pravo obvezna je podnijeti

prigovor na rješenje o prijamu.

(6) Po konačnosti rješenja o prijmu iz stavka 5. ovoga članka ili po proteku roka od petnaest

dana od dana podnošenja prigovora protiv tog rješenja, osoba koja ocijeni da joj je

povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju, može u narednih petnaest dana podnijeti

zahtjev upravnoj inspekciji za provedbu nadzora.

(7) Upravna inspekcija obvezna je u roku osam dana od dana prijma zahtjeva za nadzor

obavijestiti donositelja rješenja o prijmu o pokretanju postupka nadzora radi ostvarenja prava

prednosti pri zapošljavanju.

(8) Donositelj rješenja o prijmu – čelnik tijela ne može donijeti rješenje o postavljenju na

radno mjesto izabranog kandidata do okončanja postupka nadzora.

(9) Rješenje o postavljenju (rasporedu) donijeto prije okončanja postupka nadzora upravna

inspekcija proglasit će ništavim.

(10) Upravna inspekcija po provedbi nadzora ovlaštena je u slučaju postojanja povrede prava

prednosti rješenjem poništiti rješenje o prijmu u državnu službu. Protiv tog rješenja može se

voditi upravni spor.

(11) Ukoliko upravna inspekcija utvrdi da u postupku prijma nije izvršena povreda prava,

izvijestit će podnositelja zahtjeva za nadzor i čelnika tijela o rezultatima provedenoga

upravnog nadzora.

(12) Osoba iz stavka 1. ovoga članka kojoj nije dana prednost pri zapošljavanju, a radni odnos

se zasniva sklapanjem ugovora o radu, može podnijeti zahtjev nadležnoj inspekciji za

provedbu nadzora, najkasnije u roku 15 dana od zasnivanja radnog odnosa.

(13) U slučaju zasnivanja radnog odnosa sklapanjem ugovora o radu, nadležna inspekcija

obvezna je razmotriti zahtjev podnositelja u roku 30 dana od dana zaprimanja, a ukoliko zbog

složenosti postupka utvrđivanja odlučnih činjenica nije u mogućnosti donijeti rješenje u

navedenom roku, donijet će ga u najkraćem mogućem roku.

(14) Ako nadležna inspekcija utvrdi da je sklapanjem ugovora o radu povrijeđeno pravo

prednosti pri zapošljavanju osobe iz stavka 1. ovoga članka, rješenjem će utvrditi da

sklopljeni ugovor o radu zbog toga nema pravnog učinka od dana pravomoćnosti toga

rješenja.

(15) Povreda prava prednosti pri zapošljavanju koja je utvrđena pravomoćnim rješenjem iz

stavka 14. ovoga članka predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu čijim

sklapanjem je to pravo povrijeđeno.

(16) Prednost pri zapošljavanju iz stavka 1. ovoga članka ne mogu ostvariti osobe iz stavka 1.

ovoga članka kojima je radni odnos kod posljednjeg poslodavca prestao njihovom krivnjom.«

9.1. Larisa Miškulin Matić osporava članak 35. stavke 8., 9. i 10. ZoPHBDR/04. U odnosu na

članak 35. stavke 8. i 9. ZoPHBDR/04, predlagateljica smatra da se njima, suprotno Zakonu o

državnim službenicima (»Narodne novine« broj 92/05.) i Zakonu o općem upravnom

postupku, derogira konačnost upravnog akta i sprječava donošenje rješenja o rasporedu te

onemogućuje pravo na rad osobe izabrane u državnu službu, što je u nesuglasnosti s člancima

3. (u dijelu vladavine prava), 5. stavkom 1., 14. stavkom 2., 18. stavkom 1., 19., 26. i 54.

Ustava. U odnosu na članak 35. stavak 10. ZoPHBDR/04, predlagateljica je, u bitnome,

mišljenja da ovlaštenja i diskreciona prava upravne inspekcije nisu u suglasnosti s načelima

vladavine prava i jednakosti, jer ovlaštenja upravne inspekcije omogućuju tom tijelu da

ispituje i poništava odluke Upravnog suda Republike Hrvatske. Predlagateljica u odnosu na

članak 20. točku 5. Zakona o upravnoj inspekciji (»Narodne novine« broj 63/08.) i članak 35.

stavak 10. ZoPHBDR/04 smatra da je »... ovakav sustav kontrole karakterističan samo za

totalitarne sisteme...«

Ustavni sud utvrđuje da je dio predlagateljičinog prijedloga kojim osporava ustavnost članka

20. točke 5. Zakona o upravnoj inspekciji, izdvojen u predmet broj: U-I-4471/2008, i o njemu

će se zasebno raspravljati.

Larisa Miškulin Matić je na temelju članka 45. Ustavnog zakona podnijela prijedlog za

privremenu obustavu izvršenja određenog pojedinačnog akta.

Mr. sc. Damir Jukica osporava članak 35. stavak 12. ZoPHBDR/04, iznoseći da »...

poslodavac, stupanjem na snagu Zakona o radu (NN, 137/04 – pročišćeni tekst 68/05), više

nije u zakonskoj obvezi izvijestiti o izboru kandidata sve kandidate prijavljene na oglas

odnosno natječaj i uputiti ih na pravni lijek – ako takva obveza nije predviđena posebnim

zakonom...« Predlagatelj smatra da neizabrani kandidati ne mogu pravodobno saznati

informacije potrebne za podnošenje zahtjeva za provedbom inspekcijskog nadzora, što je

diskriminatorno i u nesuglasnosti s načelom jednakosti u ostvarivanju prava na rad (članak 14.

Ustava) i člancima 18., 35., 44., 46., 54. stavkom 1. Ustava.

Ustavni sud utvrđuje da je dio predlagateljevog prijedloga kojim osporava ustavnost Zakona o

radu izdvojen u predmet broj: U-I-918/2008, i o njemu će se zasebno raspravljati.

Članak 35. stavke 8., 9., 10. i 12. ZoPHBDR/04 predlagatelji smatraju nesuglasnima s

člancima 3. (u dijelu vladavine prava), 5. stavkom 1., 14., 18., 19., 26., 35., 44., 46. i 54. (55.)

Ustava (usp. ranije citate ustavnih članaka). Oni glase:

»Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog

stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je

osigurana druga pravna zaštita.«

»Članak 35.

Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva,

ugleda i časti.«

»Članak 44.

Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u

obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.«

»Članak 46.

Svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim

tijelima i dobiti na njih odgovor.«

»Članak 54.

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako

radno mjesto i dužnost.«


9.2. Predlagatelji osporavaju članak 35. ZoPHBDR/04 u dijelu koji se odnosi na kontrolu

njegove provedbe (stavci 8., 9., 10. i 12.). Osoba koja ne bude primljena u tijelo javne vlasti, a

smatra da ostvaruje prednost pri zapošljavanju, ima pravo podnijeti prigovor na rješenje o

prijamu. U slučaju nepravodobnog odlučivanja o njezinom prigovoru odnosno po konačnosti

rješenja o prijamu u službu druge osobe, ta osoba može u narednih 15 dana podnijeti zahtjev

upravnoj inspekciji za provedbu nadzora.

Ustrojstvo, poslovi, način rada, prava i dužnosti upravne inspekcije uređeni su Zakonom o

upravnoj inspekciji. Za ocjenjivanje osnovanosti navoda predlagatelja mjerodavne su sljedeće

odredbe ovog Zakona:

»Članak 2.

(1) Upravna inspekcija provodi inspekcijski nadzor vezan uz provedbu zakona i drugih

propisa kojima se uređuje(u)... službenički odnosi u tijelima državne uprave, drugim državnim

tijelima i upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, nadzire

rješavanje o pravima i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba,... Upravna inspekcija

provodi inspekcijski nadzor i u slučajevima utvrđenim posebnim zakonom.

(...).«

»Članak 11.

Upravna inspekcija u provedbi nadzora nad primjenom zakona i drugih propisa kojima se

uređuju službenički odnosi u tijelima državne uprave, drugim državnim tijelima i tijelima

jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nadzire osobito:

(...)

2. zakonitost postupka prijma u službu i rasporeda na radno mjesto,

3. zakonitost rješenja kojima se odlučuje o pravima i obvezama službenika tijekom službe,

(...)«

»Članak 20.

(1) Upravni inspektor zapisnikom može narediti:

(...)

3. postupanje u zakonom propisanom roku u slučaju podnošenja prigovora ili pritužbe na rad

tijela,

(...)

5. stavljanje izvan snage nezakonitoga upravnog akta kojim se odlučuje o pravima i obvezama

iz službe te donošenje akta kojim se uređuje status službenika sukladno zakonu,

6. donošenje akta o prestanku službe po sili zakona ukoliko su ispunjene pretpostavke iz

zakona,

(...)

»RJEŠAVANJE U UPRAVNOM POSTUPKU

Članak 30.

(1) Upravni inspektor provodi upravni postupak i donosi rješenja na temelju ovlasti utvrđenih

posebnim zakonom.

(2) Protiv rješenja upravnog inspektora iz stavka 1. ovoga članka žalba nije dopuštena, ali se

može pokrenuti upravni spor.«

Proizlazi, dakle, da je u konkretnom slučaju ZoPHBDR/04 poseban zakon iz stavka 1. članka

2. Zakona o upravnoj inspekciji, na temelju kojeg upravna inspekcija provodi upravni nadzor.

Ukoliko se u provedbi nadzora utvrdi da javna tijela nisu poštovala prednost hrvatskog

branitelja na zapošljavanje, postupajući po osporenim stavcima 8., 9. i 10. članka 35.

ZoPHBDR/04, upravni inspektor ima ovlast donijeti rješenja o poništenju odnosno

proglašavanju ništavim rješenja o prijamu. Ustavni sud utvrđuje da su navedene ovlasti

upravnog inspektora u skladu s ovlastima koja su upravnoj inspekciji propisana Zakonom o

upravnoj inspekciji kao temeljnim zakonom koji uređuje ovo upravno područje.

U odnosu na navode predlagateljice da se provedbom upravnog nadzora derogira konačnost

upravnog akta i onemogućuje pravo na rad osobe izabrane u državnu službu, Ustavni sud

primjećuje da je riječ o nužnom i dopuštenom »derogiranju« kako bi se otklonile posljedice

nezakonitog postupanja, odnosno kako bi se zaštitila zakonom utvrđena prava određenog

kruga osoba – u konkretnom slučaju, hrvatskih branitelja odnosno osoba iz stavka 1. članka

35. ZoPHBDR/04.

Ustavni sud, nadalje, primjećuje da predlagateljica pogrešno zaključuje da se stavkom 10.

članka 35. omogućuje ispitivanje i poništavanje odluka Upravnog suda. Osporenom

odredbom se upravo osigurava sudska zaštita (kontrola) akata upravne inspekcije, tako što se

određuje da se protiv njezinog rješenja može voditi upravni spor, podnošenjem tužbe

Upravnom sudu.

U odnosu na navode predlagatelja mr. sc. Damira Jukice, Ustavni sud ističe da je

ZoPHBDR/04 lex specialis i u odnosu na Zakon o radu (»Narodne novine« broj 38/95.,

54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 30/04., 137/04., 68/05. – odluka Ustavnog

suda; Zakon o radu u 149/09.), što znači da su poslodavci dužni obavijestiti osobu koja se

pozvala na prednost pri zapošljavanju o rezultatima natječaja – je li primljena na natječaj

odnosno koja druga osoba je primljena. Suprotno postupanje predstavljalo bi onemogućavanje

ostvarivanja cilja članka 35. ZoPHBDR/04. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da je riječ o

zapošljavanju u javnim tijelima za čije zapošljavanje su prije svega mjerodavne odredbe

Zakona o državnim službenicima (»Narodne novine« broj 92/05.).

Slijedom svega navedenog, razvidno je da je člankom 35. ZoPHBDR/04 propisano pravo

prednosti pri zapošljavanju kao posebno pravo izrijekom određenog kruga osoba, uključujući

i mehanizme za zaštitu tog prava. Stoga su te osobe u povoljnijem položaju u odnosu na druge

osobe koje ispunjavaju uvjete natječaja odnosno oglasa. Posebnost položaja tih osoba

ustavnopravno je prihvatljiva, jer za različito uređenje njihovih prava postoji legitiman cilj –

poticanje zapošljavanja nezaposlenih osoba iz članka 35. stavka 1. ZoPHBDR/04. To je

ujedno i izraz posebne državne skrbi za tu skupinu nezaposlenih osoba, sadržanog u članku

57. stavku 3. (58. stavak 3.) Ustava, koji glasi:

»Članak 57.

(...)

Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida,

udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja.

(...)«

Stoga, Ustavni sud utvrđuje da osporeni dijelovi članka 35. ZoPHBDR/04 nisu u

nesuglasnosti s načelima vladavine prava (članak 3. Ustava), jednakosti (članak 14. stavak 2.

Ustava) te o jamstvu sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti (članak

19. Ustava).

Ustavni sud utvrđuje da, polazeći od razloga zbog kojih predlagatelji osporavaju ustavnost

članka 35. ZoPHBDR/04, članak 44. Ustava u konkretnom slučaju nije mjerodavan.

S obzirom da se osporenim člankom propisuje prednost pri zapošljavanju samo u javnim

tijelima, to članak 54. Ustava u konkretnom slučaju također nije mjerodavan.

Prijedlog predlagateljice Larise Miškulin Matić podnesen na temelju članka 45. Ustavnog

zakona nije razmatran, jer je doneseno rješenje o neprihvaćanju prijedloga za ocjenu

osporenih zakonskih odredbi.


10. Suglasnost s Ustavom članka 125. ZoPHBDR/04 osporavaju Davorka Grbac Pavlović,

Mladen Purkat, Dalibor Urbanić, Nikola Škorić, Boris Mustafagić, Tihomir Bunčić i Ivan

Canjuga.

Članak 125. ZoPHBDR/04 nalazi se u Glavi X, koja nosi naslov »Postupak za ostvarivanje

prava«, i glasi:

»Članak 125.

Zahtjev za priznavanje statusa HRVI iz Domovinskog rata na temelju bolesti, pogoršanja

bolesti, odnosno pojave bolesti kao neposredne posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta

Republike Hrvatske može se podnijeti u roku 12 mjeseci od stupanja na snagu ovoga

Zakona.«

10.1. Davorka Grbac Pavlović, Mladen Purkat i Dalibor Urbanić smatraju »... notornom

činjenicom da se ne mogu svi pojavni oblici bolesti manifestirati do određenog datuma, a

ukoliko se i pokažu simptomi bolesti put do dijagnostike je dugotrajan.«, i zbog toga su

mišljenja da je članak 125. ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s člankom 14. Ustava.

Nikola Škorić smatra da zakonodavac ne može odrediti rok do kada će se neka bolest pojaviti

kod branitelja kao posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, jer se

radi o medicinskom pitanju, pa je zbog toga članak 125. ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s

člancima 3. (vladavina prava) i 5. stavkom 1. Ustava.

Boris Mustafagić smatra da su osobe iz članka 125. ZoPHBDR/04 u nepovoljnijem položaju

od osoba koje su u Domovinskom ratu pretrpjele ranjavanje, ozljeđivanje ili zatočeništvo

(članak 121. ZoPHBDR/04), jer njihova prava ne zastarijevaju, a isti prigovor ističe i u

odnosu na nezastarijevanje prava na obiteljsku invalidninu. Također smatra da »... branitelji

koji imaju od strane stručnjaka dokumentirano da je njihova bolest posljedica sudjelovanja u

Domovinskom ratu nemaju jednako pravo da zatraže i dobiju mirovinu koja je osnovno pravo

HRVI iz Domovinskog rata što je propisano čl. 66. Zakona i na temelju tog prava ostvaruju se

sva ostala prava na osnovi oštećenja organizma«. Zbog toga je mišljenja da je članak 125.

ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s člankom 3. Ustava, u dijelu koji se odnosi na jednakost,

socijalnu pravdu i poštivanje prava čovjeka.

Tihomir Bunčić djelomično ponavlja navedene razloge, smatrajući da je članak 125.

ZoPHBDR/04 u nesuglasnosti s člankom 158. stavkom 2. ZoPHBDR/04.

Ivan Canjuga ponavlja razloge prethodnih predlagatelja. Taj predlagatelj ujedno osporava

ustavnost više članaka ZoPHBDR/04 (članak 5. stavak 1. te članci 16. do 20.) i ZID

ZoPHBDR/09 (članci 2. do 5.), ali pri tome, osim načelnog neslaganja s propisanim, ne

navodi razloge koji bi doveli u sumnju ustavnost propisanog načina ostvarivanja prava na

invalidsku mirovinu. Stoga su ti prigovori nepodobni za ustavnosudsku ocjenu.

Predlagatelji članak 125. ZoPHBDR/04 smatraju nesuglasnim s člancima 3. i 5. stavkom 1. i

14. Ustava.


10.2. U očitovanju MOMBS-a klasa: 562-01/10-0001/904, ur. broj: 519-04/3-10-2 od 29.

srpnja 2010., navodi se:

»... članak 123. stavak 8. i članak 125. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog

rata i članova njihovih obitelji ('Narodne novine' broj 174/04) ne dovode u neravnopravan,

podređen i diskriminirajući položaj skupinu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u

odnosu na ostale građane Republike Hrvatske u području priznavanja prava na invalidnost

određenu člankom 34. Zakona o mirovinskom osiguranju. Naime, člankom 34. Zakona o

mirovinskom osiguranju određena je invalidnost u značenju koje se primjenjuje jedino u

postupku priznavanja prava na invalidsku mirovinu mirovinskim osiguranicima. Odredba

članka 5. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova

njihovih obitelji ('Narodne novine' broj 174/04) odnosi se na određivanje pojma HRVI iz

Domovinskog rata po osnovi ranjavanja, ozljede i zatočenja u neprijateljskom logoru. U

članku 123. stavku 8. precizira se što je dokaz /medicinska dokumentacija/ koja se koristi i

ocjenjuje u upravnom postupku priznavanja statusa HRVI iz Domovinskog rata. Članak 125.

Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji

('Narodne novine' broj 174/04) određuje prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za

priznavanje statusa HRVI iz Domovinskog rata temeljem bolesti. Ove tri odredbe Zakona o

pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ('Narodne

novine' broj 174/04) ne mogu se nikako dovesti u vezu sa člankom 34. Zakona o mirovinskom

osiguranju, obzirom da se odnose na različite upravne postupke, kako po vrsti prava tako i po

drugim bitnim odrednicama. Rok iz članka 125. Zakona o pravim hrvatskih branitelja iz

Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ('Narodne novine' broj 174/04) ne može se

dovesti u vezu sa člankom 123. stavkom 8. istog Zakona, jer se određenje za medicinsku

dokumentaciju glede njezinoga prvog izdavanja može primijeniti samo ako je zahtjev za

priznavanje statusa HRVI iz Domovinskog rata temeljem bolesti podnesen u roku iz članka

125. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Izdavanje nove ili posjedovanje starije medicinske dokumentacije o bolesti hrvatskog

branitelja iz Domovinskog rata nakon isteka roka iz članka 125. Zakona o pravima hrvatskih

branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ne može biti od utjecaja na

produljenje roka iz članka 125. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i

članova njihovih obitelji.

(...)«

10.3. Članak 125. ZoPHBDR/04 odnosi se na priznavanje statusa HRVI iz Domovinskog rata,

nastalog na temelju bolesti, pogoršanja bolesti, odnosno pojave bolesti kao neposredne

posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta. Podnošenje zahtjeva ograničeno je na rok od 12

mjeseci od dana stupanja na snagu ZoPHBDR/04 (stupio je na snagu 1. siječnja 2004.).

Ustavni sud primjećuje da su hrvatski branitelji zahtjeve za priznanje statusa HRVI iz

Domovinskog rata mogli ostvarivati i po ranije važećim zakonima o pravim hrvatskih

branitelja iz Domovinskog rata. Naime, stupanju na snagu ZoPHBDR/04 prethodila su tri

zakona koja su uređivala prava hrvatskih branitelja:

– Zakon o pravima hrvatskih branitelja (»Narodne novine« broj 2/94., 52/94. i 36/95.),

– Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članovima njihovih obitelji (»Narodne novine« broj

108/96. i 23/01.) i

– Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovim obitelji (»Narodne novine« broj

94/01., 122/02., 17/04. i 48/04.).

Nadalje, člankom 158. stavkom 2. ZoPHBDR/04 propisano je da će se postupci započeti

prema propisima koji su važili do stupanja na snagu toga Zakona, a nisu okončani

pravomoćnim rješenjem, okončati po odredbama ZoPHBDR/04, ako je to hrvatskom

branitelju povoljnije.

Prema tome, osporeni članak odnosi se na one hrvatske branitelje koji zahtjev za priznavanje

statusa HRVI iz Domovinskog rata nisu podnijeli do stupanja na snagu ZoPHBDR/04.

Ustavni sud ne smatra neprihvatljivim propisivanje vremenske granice za ostvarivanje

određenih prava. Stoga u konkretnom slučaju treba utvrditi je li propisivanje roka od godine

dana za podnošenje (novih) zahtjeva za priznavanje statusa HRVI ustavnopravno prihvatljivo

ili nove podnositelje zahtjeva stavlja u neravnopravan položaj.

Polazeći od toga da se Domovinski rat smatra okončanim 30. lipnja 1996. (članak 2. stavak 2.

ZoPHBDR/04), te imajući u vidu i činjenicu da su hrvatski branitelji prava po osnovi

priznavanja statusa HRVI iz Domovinskog rata mogli ostvarivati i po ranije važećim

propisima kao i da je u određenom trenutku nužno postaviti granicu za podnošenje zahtjeva za

priznavanje statusa HRVI i po ovoj osnovi (na temelju bolesti, pogoršanja bolesti odnosno

pojave bolesti kao neposredne posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta), Ustavni sud

smatra da ograničenje prava na podnošenje novih zahtjeva, i vezivanje njihova podnošenja za

određeni rok, nije ustavnopravno neprihvatljivo. U ocjenu duljine toga roka Ustavni sud se

nije upuštao polazeći od legitimne ovlasti zakonodavca u određivanju prekluzivnih rokova za

ostvarivanje određenih zakonskih prava.

Pitanje svrsishodnosti konkretnog roka od 12 mjeseci stoga nije ustavnopravno pitanje, pod

uvjetom da je zakonodavac ponuđenim rješenjem poštovao načelo vladavine prava (uspr.,

npr., rješenje Ustavnog suda broj: U-I-2921/2002 i dr. od 19. studenoga 2008., »Narodne

novine« broj 137/08., u vezi stajališta Ustavnog suda kod ocjene svrsishodnosti

zakonodavnog modela).

Polazeći od sastavnica načela vladavine prava, Ustavni sud utvrđuje da je razdoblje od 12

mjeseci od stupanja na snagu ZoPHBDR/04 dostatno određeno s aspekta pravne sigurnosti

objektivnog pravnog poretka, te je u suglasnosti s načelima vladavine prava i jednakosti

(članci 3. i 14. Ustava), i time s načelom ustavnosti i zakonitosti (članak 5. stavak 1. Ustava).

U odnosu na navode predlagatelja da je riječ, prije svega, o medicinskom pitanju te da se ne

mogu svi pojavni oblici bolesti manifestirati do određenog datuma, Ustavni sud ističe da se u

tom dijelu njihovih navoda osporeni članak mora sagledavati u svjetlu članka 123. stavaka 7. i

8. ZoPHBDR/04, kojima se određuje što se smatra medicinskom dokumentacijom o liječenju

nakon ranjavanja, ozljede, bolesti, smrti ili samoubojstva hrvatskog branitelja, relevantnom za

ostvarivanje njegovih prava po tim osnovama (stavak 8. ovog članka citiran je u točki 12. ove

odluke i rješenja).

Iz sadržaja citiranih odredbi ZoPHBDR/04 proizlazi da je zakonodavac imao u vidu činjenicu

da je moguće da se bolest pojavi kao posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta i nakon

više od deset godina od prestanka sudjelovanja te je utvrdio način i postupak dokazivanja

njihova nastanka. Stoga se navodi predlagatelja i u tom dijelu ukazuju neosnovanim.

U odnosu na navode predlagatelja Borisa Mustafagića valja reći da nije riječ o usporedivim

situacijama. U slučaju iz članka 125. podnositelj zahtjeva tek treba ostvariti određeni status –

status HRVI iz Domovinskog rata, kako bi ostvario određena prava koja iz tog statusa

proizlaze (i od kojih neka također ne zastarijevaju), dok se u slučaju koji predlagatelj navodi –

članak 121. ZoPHBDR/04 – radi o tome da su osobe obuhvaćene tim člankom već stekle

određeni status – status članova obitelji smrtno stradalog, zatočenog ili nestalog hrvatskog

branitelja, odnosno HRVI iz Domovinskog rata zbog oštećenja organizma zadobivenog kao

posljedica ranjavanja ili ozljede zadobivene u obrani suvereniteta. Ove činjenice odnosno

njihov status nisu sporni te se člankom 121. stavkom 1. određuje da prava koja im pripadaju

ne zastarijevaju. Napominje se, međutim, da je stavkom 2. propisano da se u pogledu zastare

isplate novčanih primanja primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuje zastara potraživanja.

Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da nisu osnovani navodi predlagatelja o

neustavnosti članka 125. ZoPHBDR/04.

III.

TOČKA II. IZREKE RJEŠENJA

ZID ZoPHBDR/09

Članci 1., 4., 5., 6., 7., 9. i 10.

11. Članke 1., 4., 5., 6., 7., 9. i 10. ZID ZoPHBDR/09 osporava Vilim Nast. U odnosu na

članak 1. ZID ZoPHBDR/09 predlagatelj navodi sljedeći razlog:

»Trebao je ostati raniji termin 'hrvatski branitelj iz Domovinskog rata', a ne mijenjati ga

terminom 'HRVI iz Domovinskog rata'. Takva izmjena ograničava gubitak radne sposobnosti

nastale samo za trajanja Domovinskog rata, a ne i one nastale nakon njega, kao posljedica

sudjelovanja u Domovinskom ratu. Takvi su slučajevi brojni. To dovodi potonje u

neravnopravan položaj s prvima, pa je takva neravnopravnost u očitoj suprotnosti s odredbom,

čl. 3. u vezi s čl. 14. Ustava RH, kojima se naglašava jednakost građana u zakonu i pred

zakonom, kao 'najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske'.«

U odnosu na druge osporene zakonske članke predlagatelj se poziva na već navedene razloge

osporavanja, te na članak 57. stavak 3. (58. stavak 3.) Ustava.

Budući da predlagatelj ne navodi nijedan ustavnopravno relevantan razlog osporavanja,

Ustavni sud predlagateljev prijedlog nije posebno razmatrao. Međutim, ističe da predlagatelj

pogrešno zaključuje da promjena termina ujedno ograničava i prava po osnovi gubitka radne

sposobnosti samo na onu nastalu tijekom Domovinskog rata. Ovo stoga što iz ZoPHBDR/04

(članci 5., 15. i 16.) i ZID ZoPHBDR/09 (članci 11. i 12.) jasno proizlazi da se ta prava

ostvaruju i kad je gubitak odnosno umanjenje radne sposobnosti nastupilo kao posljedica

ranjavanja, ozljede, zatočeništva u logoru, bolesti, pogoršanja bolesti odnosno pojave bolesti

zadobivene u Domovinskom ratu odnosno u obrani suvereniteta.

Članci 11. i 12. ZID ZoPHBDR/09

12. Suglasnost s Ustavom članaka 11. i 12. ZID ZoPHBDR/09 osporava Slavica Pleša.

Članak 123. točka 8. ZoPHBDR/04, nakon donošenja članka 11. ZID ZoPHBDR/09 glasi:

»Članak 123.

(1) Prema ovom Zakonu činjenica da je rana, ozljeda ili smrtno stradavanje nastupilo pod

okolnostima iz članka 2. stavka 2. ovoga Zakona dokazuju se samo pisanim dokaznim

sredstvima kojima se u smislu ovoga Zakona smatraju:

(...)

8. Medicinska dokumentacija da je samoubojstvo hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata

neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske jest

dokumentacija izdana od zdravstvene ustanove, liječničke ordinacije ili načelnika ratnog

saniteta postrojbe koja potječe iz vremena njegovog sudjelovanja u obrani suvereniteta

Republike Hrvatske ili iz razdoblja deset godina nakon prestanka sudjelovanja u obrani

suvereniteta, a iznimno i nakon tog roka ako je putem vještačenja u zdravstvenoj ustanovi od

strane stručnog tima te ustanove ustanovljeno da je psihička bolest moguća posljedica

sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Zdravstvene ustanove kao

konzultantske kuće za vještačenje činjenice iz ovoga članka utvrđuje ministar obitelji,

branitelja i međugeneracijske solidarnosti uz suglasnost ministra zdravstva i socijalne skrbi.«

Članak 123. točka 8. ZoPHBDR/04 je prije navedenih izmjena glasila:

»Članak 123.

(...)

8. Medicinska dokumentacija da je bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti, smrt,

odnosno samoubojstvo hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata neposredna posljedica

sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske jest dokumentacija izdana od

zdravstvene ustanove, liječničke ordinacije ili načelnika ratnog saniteta postrojbe koja potječe

iz vremena njegova sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili iz razdoblja

deset godina nakon prestanka sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a

iznimno i nakon tog roka ako je putem vještačenja u zdravstvenoj ustanovi od strane stručnog

tima te ustanove utvrđeno da je bolest moguća posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta

Republike Hrvatske. Zdravstvene ustanove kao konzultantske kuće za vještačenje činjenice iz

ovoga članka utvrđuje ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti uz

suglasnost ministra zdravstva i socijalne skrbi.«

Članak 124. ZoPHBDR/04 nakon donošenja članka 12. ZID ZoPHBDR/09 glasi:

»Članak 124.

Status člana obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i pravo na

obiteljsku invalidninu na temelju samoubojstva hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao

posljedice psihičke bolesti uzrokovane sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike

Hrvatske može se priznati na temelju podnesenog zahtjeva sukladno odredbama ovoga

Zakona.«

Članak 124. ZoPHBDR/04 je prije navedenih izmjena glasio:

»Članak 124.

(1) Zahtjev za priznavanje statusa i prava na obiteljsku invalidninu iza hrvatskog branitelja iz

Domovinskog rata koji je zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti

neposredna je posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, umro može

se podnijeti u roku 12 mjeseci od smrti te osobe.

(2) Zahtjev za priznavanje statusa i prava na obiteljsku invalidninu iza hrvatskog branitelja iz

Domovinskog rata koji je zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti

neposredna je posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, umro prije

stupanja na snagu ovoga Zakona može se podnijeti u roku 12 mjeseci od stupanja na snagu

ovoga Zakona.

(3) Rokovi iz stavka 1. i 2. ovoga članka ne odnose se na podnošenje zahtjeva za obiteljsku

invalidninu iza hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji je izvršio samoubojstvo.«

12.1. Slavica Pleša osporava ZID ZoPHBDR/09 u njegovoj ukupnosti, ali za to nije navela

nijedan ustavnopravno relevantan razlog.

Predlagateljica pojedinačno osporava članke 11. i 12. ZID ZoPHBDR/09, navodeći: »...

poziva se hrvatski branitelj, na suicid ukoliko želi da njegova obitelj poslije njegove smrti

ostvari neka osnovna prava, a to je pravo na mirovinu...«. Zbog toga smatra da su članci 11. i

12. ZID ZoPHBDR/09 u nesuglasnosti s određenjem Republike Hrvatske kao socijalne

države, načelom pravednosti i jednakosti, načelom ustavnosti te jamčenjem štovanja i pravne

zaštite osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, i pri tome se poziva na

članke 1. stavak 1., 5., 14. i 35. Ustava. Članak 1. stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 1.

(...)

Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

(...)«

Prijedlog nije osnovan.

12.2. Člancima 11. i 12. ZID ZoPHBDR/09 propisane su pretpostavke za stjecanje statusa i

prava člana obitelji hrvatskog branitelja u slučaju njegove smrti – samoubojstva.

Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na mjerodavne odredbe ZoPHBDR/04 (članci 123.

točka 8. i 124.) osporenim člancima 11. i 12. ZID ZoPHBDR/09 sužen krug osoba na koje se

te odredbe odnose – ne više na sve slučajeve bolesti, pogoršanja bolesti, smrti i samoubojstva,

nego samo na slučajeve smrti – samoubojstva hrvatskog branitelja kao posljedice psihičke

bolesti uzrokovane sudjelovanjem u obrani suvereniteta.

U svezi s navedenim, Ustavni sud utvrđuje da zakonodavac ima slobodu u određivanju ili

mijenjanju pretpostavki pod kojima određeni krug osoba ostvaruje određena prava, pod

uvjetom da to ne dovede u pitanje samu bit toga prava. (O ustavnosti obustave postupaka za

ostvarivanje prava po osnovi sudjelovanja u obrani suvereniteta vidjeti u obrazloženju uz

točku I. izreke ove odluke i rješenja.)

Međutim, u odnosu na članove obitelji hrvatskih branitelja koji svoja prava ostvaruju iz

razloga navedenog u osporenim člancima, situacija se stupanjem na snagu osporenih izmjena

nije promijenila (pogoršala) u odnosu na ranije zakonsko rješenje. Napominje se da oni svoja

prava ostvaruju u slučaju nastupa ove činjenice (samoubojstva hrvatskog branitelja kao

posljedice psihičke bolesti zbog sudjelovanja u obrani suvereniteta), neovisno o tome je li

hrvatski branitelj za života na temelju tog statusa ili kao HRVI Domovinskog rata ostvarivao

neka druga prava (npr. starosnu mirovinu, invalidsku mirovinu). Napominje se, također, da

ostvarivanje prava po ovom osnovu nije vezano rokom za podnošenje zahtjeva, pod

pretpostavkom da je umrloj osobi (prethodno) utvrđen status hrvatskog branitelja.

Slijedom navedenoga, Ustavni sud utvrđuje da su članci 11. i 12. ZID ZoPHBDR/09 u

suglasnosti s člankom 57. stavkom 3. Ustava. Članke 1. stavak 1., 5., 14. i 35. Ustava, Ustavni

sud ne smatra mjerodavnim u odnosu na konkretne prigovore predlagateljice.


13. Mijo Rončević, Vinko Čukić, Rudolf Arbanas, Jasna Riba, Ivan Kobašević, Vuko Marijan

i Ivica Završki podnijeli su prijedloge istovjetnog sadržaja kojima osporavaju članak 14. ZID

ZoPHBDR/09, smatrajući da je u nesuglasnosti s člancima 3., 5. i 26. Ustava, jer proizvoljno

određuje datum prestanka priznavanja statusa hrvatskog branitelja, uključujući pripadnike

naoružanih odreda Narodne zaštite.

Suglasnost s Ustavom članka 14. ZID ZoPHBDR/09 osporavaju i Marica Milić, Ines Škofač,

Slavica Pleša, Mario Šoštarić, Ladislav Varga, Jozo Jurković, Ivica Balenović, Ivan Jurišić,

Mirko Odak, odvjetnik Mate Knezović, Gordan Vukojević, Marko Anđelić, Damir Uskok,

Jure Rupčić, Mladen Kutle, Zdravko Škorjanec i Tihomir Bunčić.

Željka i Mario Šoštarić, Ladislav Varga, Jozo Jurković, Ivica Balenović, Ivan Bekić, Damir

Uskok, Ivan Jurišić, Marica Milić, Mirko Odak, Gordan Vukojević, Marko Anđelić, Mladen

Kutle, Jure Rupčić, Zdravko Škorjanec, odvjetnica Ines Škofač i odvjetnik Mate Knezović

osporavaju članak 14. ZID ZoPHBDR/09 ponavljajući razloge kojima osporavaju članak 15.

ZID ZoPHBDR/09.

Predlagatelji u bitnome smatraju da su osobe iz članka 14. ZID ZoPHBDR/09 stavljene u

neravnopravan položaj s osobama o čijem se zahtjevu riješilo prije stupanja na snagu

ZoPHBD/09. Zbog toga su mišljenja da se hrvatskom branitelju i članovima njegove obitelji

treba priznati stečeno pravo da se na vrijeme riješe njihovi pravovremeni zahtjevi za

ostvarivanje određenih prava, dok bi suprotno značilo povredu načela vladavine prava,

zakonitosti i ustavnosti, razmjernosti i zabrane retroaktivnosti.


»Članak 14.

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz

Domovinskog rata, statusa dragovoljca iz Domovinskog rata i priznavanje statusa člana

obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i prava na obiteljsku

invalidninu na temelju smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata od posljedica bolesti,

pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nakon 31.

prosinca 1997. godine iz članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz

Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, br. 174/04., 92/05., 2/07.,

107/07. i 65/09.).«


13.1. U očitovanju MOBMS-a klasa: 562-01/10-0001/163, ur. broj: 519-04/3-10-4 od 5.

ožujka 2010., u dijelu koji se odnosi na članak 14., navodi se:

»(...)

Odredba članka 14. Zakona je u suglasju sa ustavnim ovlaštenjima koje temelj ima u članku 2.

stavku 4. Ustava Republike Hrvatske i odnosi se i na obustavu priznavanja statusa hrvatskog

branitelja iz Domovinskog rata, statusa dragovoljca iz Domovinskog rata i obustavu

priznavanja statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata

od posljedice bolesti, pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani suvereniteta Republike

Hrvatske nakon 31. prosinca 1997. godine iz članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o pravima

hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine« broj

174/04, 92/05, 02/07, 107/07 i 65/09). Naime, zakonodavac je ovlašten priznavati, mijenjati,

dopunjavati pa i ukidati prava, odnosno obustaviti priznavanje prava nabrojanih u istom

članku Zakona.

(...)«

Ustavni sud utvrđuje da je pravo iz članka 14. ZID ZoPHBDR/09 zakonsko pravo. Takva

prava zakonodavac je ovlašten u svako doba ukidati ili mijenjati. Pritom je vezan zahtjevima

koji proizlaze iz načela vladavine prava, a osobito iz načela pravne sigurnosti i pravne

izvjesnosti.

Primjenjujući ta načela na konkretan slučaj proizlazi da su osporenim člankom ukinuta

određena zakonska prava, koja u procesnom smislu za posljedicu imaju prestanak od

određenog momenta (dana stupanja na snagu zakona) prava na podnošenje novih zahtjeva za

njihovo ostvarivanje.

Stoga se zahtjevi podneseni odnosno postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ZID

ZoPHBDR/09, moraju dovršiti i u svakom od njih mora se donijeti pojedinačna odluka.

Svako drukčije postupanje bilo bi ustavnopravno neprihvatljivo o čemu je Ustavni sud izrazio

svoje stajalište u vezi članka 15. ZID ZoPHBDR/09 u točki 5.4. obrazloženja ove odluke i

rješenja. Navedeno se, međutim, ne odnosi na prestanak zakonskih prava, uslijed čega

prestaje i pravo na podnošenje (novih) zahtjeva.

Ustavni sud, nadalje, primjećuje da se članak 14. ZID ZoPHBDR/09 ne odnosi na zahtjeve

podnesene na temelju članka 12. u vezi s člankom 11. ZID ZoPHBDR/09 za priznavanje

statusa i prava na obiteljsku mirovinu iza hrvatskog branitelja koji je zbog bolesti umro, a

bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna je posljedica sudjelovanja u

obrani suvereniteta (o tome vidjeti u točki 12. obrazloženja ove odluke i rješenja). Prema

tome, u tim slučajevima, polazeći od specifičnih okolnosti zbog kojih objektivno nije bilo

moguće ranije utvrditi nastanak prava, to pravo ne prestaje pa te osobe mogu podnijeti

zahtjeve za ostvarivanje svojih prava pod uvjetima propisanim navedenim člancima ZID

ZoPHBDR/09.

Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osporeni članak 14. ZID ZoPHBDR/09 o

prestanku zakonskih prava, uz naprijed navedene izuzetke, nije u nesuglasju s Ustavom.


14. Suglasnost s Ustavom članka 16. ZID ZoPHBDR/09 osporavaju Slavica Pleša i Tihomir

Bunčić.

Slavica Pleša osporava članak 16. ZID ZoPHBDR/09, ali svoje navode je obrazložila

neodređenim i nejasnim prigovorima načelne naravi nepodobnim za ustavnosudsku ocjenu.

Tihomir Bunčić osporava članak 16. ZID ZoPHBDR/09, navodeći:

»(...) Provedba ovih odredbi svodi se na obustavljanje svih postupaka koje je ova odredba

zatekla nedovršene u drugom stupnju. Članak 158. stavak 2., koja odredba je još uvijek na

snazi ne primjenjuje se, već se primjenjuju samo odredbe izmjena Zakona koje su u

suprotnosti s tom odredbom, a nisu ju promijenile.«


»Članak 16.

Revizijski postupak i postupci za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, najnižu mirovinu,

priznavanje statusa HRVI iz Domovinskog rata i prava na opskrbninu koji su započeti prema

propisima koji su važili do stupanja na snagu ovoga Zakona, a nisu završeni konačnim

rješenjem dovršit će se po odredbama ovoga Zakona.«


14.1. U odnosu na članak 16. ZID ZoPHBDR/09, MOBMS navodi da taj zakonski članak »...

nema povratno djelovanje na upravne predmete koji su prije stupanja na snagu Zakona/09.

završeni donošenjem konačnog rješenja. Pravni položaj adresata na koje se odnose posljedice

primjene ovoga članka Zakona je takav da se istim omogućava sudska kontrola konačnih

rješenja donesenih temeljem ovoga članka Zakona.« MOBMS (u očitovanju klasa: 562-01/10-

0001/163, ur. broj: 519-04/3-10-4 od 5. ožujka 2010.) nadalje iznosi:

»(...) Primjena novoga Zakona na zatečene upravne predmete iz područja invalidske mirovine

i najniže mirovine odnosi se na adresate koji su prije stupanja na snagu Zakona podnijeli

zahtjeve za priznavanje prava na invalidsku mirovinu i/ili najnižu mirovinu temeljem Zakona

o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ('Narodne

novine', broj: 174/04, 92/05, 02/07, 107/07, 65/09), a nisu imali priznat status HRVI iz

Domovinskog rata, odnosno nisu imali priznato sudjelovanje u Domovinskom ratu u

najmanjem trajanju od 100 dana i to u borbenom sektoru. (...)

Odredbom članka 16. svi korisnici prava na opskrbninu, oni koji su priznati prije stupanja na

snagu Zakona i oni koji su zahtjev za priznavanje ovoga prava podnijeli prije stupanja na

snagu Zakona, a do stupanja na snagu Zakona nije doneseno rješenje praktično su stavljeni u

isti položaj. Naime, za sve korisnike prava na opskrbninu koji su priznati prije stupanja na

snagu Zakona jednom godišnje se obavlja kontrola ispunjenja uvjeta za dalju isplatu ovoga

prava.... Onda bi ti isti korisnici opskrbnine kojima bi se pravo na opskrbninu priznalo

tijekom 2009. godine po ranijem propisu, tijekom 2010. godine došli na red za kontrolu uvjeta

za nastavak prava na opskrbninu po Zakonu i njihov pravni položaj bi bio isti kakav je i sada

kada je postupak okončan po odredbama Zakona.

Glede postupka priznavanja statusa HRVi iz Domovinskog rata iz članka 16. Zakona... došlo

je samo do promjene subjekta koji su obavljali vještačenje činjenice da li je bolest temeljem

koje je podnesen zahtjev posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu i to u slučaju kada

prava medicinska dokumentacija za rečenu bolest potječe izvan roka od 10 godina računajući

od dana prestanka sudjelovanja u Domovinskom ratu.... te se u opisanim slučajevima

temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih

obitelji provodi vještačenje Prvostupanjskog, odnosno Drugostupanjskog liječničkog

povjerenstva. Ovakva promjena subjekata koji vještače medicinsku dokumentaciju u postupku

priznavanja statusa HRVI iz Domovinskog rata nema negativni utjecaj na pravni položaj u

odnosu na materijalno pravo adresata koji su podnijeli zahtjev za priznavanje statusa HRVI iz

Domovinskog rata prije stupanja na snagu Zakona, a u trenutku stupanja na snagu Zakona

zahtjev nije bio riješen.«

14.2. Ustavni sud prihvaća navedeno obrazloženje MOBMS-a. Pri tome je dužan napomenuti

da pravna situacija osoba iz članka 16. nije usporediva sa situacijom osoba iz članka 15. ZID

ZoPHBDR/09. Naime, ovdje je riječ o prijelaznoj odredbi kojom se određuje po kojim

pravilima će se dovršiti postupci započeti do njegova stupanja na snagu, a koji do tada nisu

završeni konačnim rješenjem. Prema tome, u situaciji iz članka 16. ZID ZoPHBDR/09, nije

riječ o obustavi postupka kako to pogrešno drži predlagatelj. U svezi pravila po kojima se

trebaju dovršiti započeti postupci, Ustavni sud ističe da sama činjenica podnošenja zahtjeva

po jednoj pravnoj osnovi (u konkretnom slučaju po odredbama ZoPHBDR) pod određenim

uvjetima ne isključuje pravnu mogućnost naknadne promjene te pravne osnove i podvođenja

dotičnog zahtjeva – o kojemu nadležno upravno tijelo još nije donijelo konačnu odluku – pod

novu pravnu osnovu. Ovo pravno shvaćanje Ustavni sud je već izrazio u odluci broj: U-I-

2921/03 i dr. od 19. studenoga 2008. (»Narodne novine« broj 137/08.).

Sukladno tome, Ustavni sud nije našao razloge koji bi doveli u sumnju ustavnost navedene

odredbe ZID ZoPHBDR/09.

IV.

TOČKA III. IZREKE RJEŠENJA

15. Ustavni sud utvrđuje da predlagatelji koji u cijelosti osporavaju ZID ZoPHBDR/09

navode općenite i neodređene razloge osporavanja. Ti predlagatelji nisu naveli nijedan

ustavnopravno relevantan razlog niti je Ustavni sud utvrdio ustavnopravno relevantan razlog

koji bi upućivao na nesuglasnost s Ustavom cjeline ZID ZoPHBDR/09.

16. Dio predlagatelja, posebno navedenih u prethodnim točkama ovog obrazloženja, osporava

primjenu pojedinih zakonskih odredbi. Ustavni sud opetovano ističe da primjena zakona ili

pojedinih njihovih odredbi može biti predmetom ispitivanja samo u postupku koji se pred

Ustavnim sudom pokreće ustavnom tužbom. U postupku ocjene suglasnosti zakona s

Ustavom Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati njihovu primjenu u postupcima pred sudovima

i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Ovo stajalište Ustavni sud je

izrazio u rješenju broj: U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004., koje je objavljeno u

»Narodnim novinama« broj 174/04., te u rješenjima broj: U-I-2823/2002 od 28. siječnja 2004.

i broj: U-I-671/2001 od 24. svibnja 2005. i dr.

17. Slijedom navedenog, na temelju članka 43. stavaka 2. i 3. Ustavnog zakona, riješeno je

kao u točkama I., II. i III. izreke rješenja.

18. Odluka o objavi odluke (točka II.) i rješenja (točka IV.) temelji se na članku 29. Ustavnog

zakona.

Broj: U-I-4042/2005 U-I-1471/2010 U-I-3216/2010

U-I-115/2006 U-I-1752/2010 U-I-3271/2010

U-I-1403/2006 U-I-1765/2010 U-I-3324/2010

U-I-3223/2006 U-I-1766/2010 U-I-3345/2010

U-I-4143/2006 U-I-1767/2010 U-I-3364/2010

U-I-374/2007 U-I-1843/2010 U-I-3454/2010

U-I-848/2007 U-I-2404/2010 U-I-3543/2010

U-I-2285/2007 U-I-2561/2010 U-I-3687/2010

U-I-2470/2007 U-I-2586/2010 U-I-3718/2010

U-I-2716/2007 U-I-2589/2010 U-I-3853/2010

U-I-3672/2007 U-I-2600/2010 U-I-3897/2010

U-I-3259/2008 U-I-2613/2010 U-I-4023/2010

U-I-4472/2008 U-I-2615/2010 U-I-4130/2010

U-I-2437/2009 U-I-2626/2010 U-I-4166/2010

U-I-3792/2009 U-I-2715/2010 U-I-4167/2010

U-I-18157/2009 U-I-2718/2010 U-I-4213/2010

U-I-50521/2009 U-I-2821/2010 U-I-4403/2010

U-I-64947/2009 U-I-2856/2010 U-I-4455/2010

U-I-24/2010 U-I-2865/2010 U-I-4693/2010

U-I-73/2010 U-I-2968/2010 U-I-4717/2010

U-I-453/2010 U-I-3093/2010 U-I-4765/2010

U-I-527/2010 U-I-3136/2010 U-I-4788/2010

U-I-570/2010 U-I-3160/2010 U-I-6161/2010

U-I-760/2010 U-I-3161/2010

U-I-924/2010 U-I-3162/2010

Zagreb, 15. prosinca 2010.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica

dr. sc. Jasna

Omejec, v. r.

Documents

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE - Udruga 100% … · Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka ... Arbanas iz Osijeka (U-I-1767/2010),