1

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE

SA ZDRAVSTVENIM,

MIROVINSKIM I RADNIM

PRAVOM

skripta za pripremu stručnog ispita za medicinske sestre i tehničare

FILIP KNEZOVIĆ

U Rijeci, svibanj 2014.

2

USTAV REPUBLIKE

HRVATSKE

IV. USTROJSTVO DRŽAVNE VLASTI

1. HRVATSKI SABOR

Članak 71.

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i

nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Članak 72.

Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160

zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga

biračkog prava, biraju neposredno tajnim

glasovanjem.

Članak 73.

Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od

četiri godine.

Zakonom se određuje broj, uvjeti i postupak izbora

zastupnika u Hrvatski sabor.

Članak 74.

Izbori se za zastupnike u Hrvatski sabor održavaju

najkasnije 60 dana nakon isteka mandata ili

raspuštanja HZrvatskoga sabora.

Prvo zasjedanje Hrvatskoga sabora održava se

najkasnije 20 dana nakon provedenih izbora.

Hrvatski sabor konstituira se izborom predsjednika

na prvoj sjednici na kojoj je nazočna većina

zastupnika.

Članak 75.

Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući

mandat.

Zastupnici u Hrvatskom saboru primaju stalnu

novčanu naknadu i imaju druga prava određena

zakonom.

Članak 76.

Zastupnici u Hrvatskom saboru imaju imunitet.

Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu

odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo

mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru.

Zastupnik ne može biti pritvoren niti se protiv njega

može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja

Hrvatskoga sabora.

Zastupnik može biti pritvoren bez odobrenja

Hrvatskoga sabora samo ako je zatečen da vrši

kažnjivo djelo za koje je propisana kazna zatvora u

trajanju dužem od pet godina. O takvom se slučaju

izvješćuje predsjednika Hrvatskoga sabora.

Ako Hrvatski sabor nije na okupu, odobrenje da se

zastupnik liši slobode ili da se protiv njega nastavi

kazneni postupak daje i o njegovu pravu na

imunitet odlučuje mandatno-imunitetno

povjerenstvo, s time što njegovu odluku mora

naknadno potvrditi Hrvatski sabor.

Članak 77.

Trajanje mandata zastupnicima u Hrvatskom saboru

može se zakonom produžiti samo u slučaju rata ili u

slučajevima iz članka 17. i 101. Ustava.

Članak 78.

Hrvatski sabor može se raspustiti radi raspisivanja

prijevremenih izbora, ako to odluči većina svih

zastupnika.

Predsjednik Republike može sukladno odredbama

članka 104. Ustava, raspustiti Hrvatski sabor.

Članak 79.

Hrvatski sabor redovito zasjeda dva puta godišnje:

prvi put, između 15. siječnja i 15. srpnja i drugi put,

između 15. rujna i 15. prosinca.

Hrvatski sabor zasjeda izvanredno na zahtjev

Predsjednika Republike, Vlade ili većine

zastupnika.

Predsjednik Hrvatskoga sabora može uz prethodno

pribavljeno mišljenje klubova zastupnika

parlamentarnih stranaka sazvati Hrvatski sabor na

izvanredno zasjedanje.

Članak 80.

Hrvatski sabor ima predsjednika i jednog ili više

podpredsjednika.

Unutarnje ustrojstvo i način rada Hrvatskoga sabora

uređuje se poslovnikom.

Poslovnik se donosi većinom glasova svih

zastupnika.

Članak 81.

Hrvatski sabor:

– odlučuje o donošenju i promjeni Ustava,

– donosi zakone,

– donosi državni proračun,

– odlučuje o ratu i miru,

– donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga

sabora,

– donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i

Strategiju obrane Republike Hrvatske,

– ostvaruje građanski nadzor nad oružanim

snagama i službama sigurnosti Republike Hrvatske,

– odlučuje o promjeni granica Republike Hrvatske,

– raspisuje referendum,

– obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu

s Ustavom i zakonom,

– nadzire rad Vlade Republike Hrvatske i drugih

nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom

saboru, u skladu s Ustavom i zakonom,

– daje amnestiju za kaznena djela,

– obavlja druge poslove utvrđene Ustavom.

Članak 82.

Ako Ustavom nije drugačije određeno, Hrvatski

sabor donosi odluke većinom glasova ukoliko je na

sjednici nazočna većina zastupnika.

Zastupnici glasuju osobno.

3

Članak 83.

Zakone (organski zakoni) kojima se uređuju prava

nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi

dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju

Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode,

izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada

državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i

područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor

donosi većinom glasova svih zastupnika.

Odluku iz članka 8. Ustava Hrvatski sabor donosi

dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Članak 84.

Sjednice su Hrvatskoga sabora javne.

Članak 85.

Pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik,

klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora

te Vlada Republike Hrvatske.

Članak 86.

Zastupnici Hrvatskoga sabora imaju pravo

postavljati Vladi Republike Hrvatske i pojedinim

ministrima zastupnička pitanja.

Najmanje jedna desetina zastupnika Hrvatskoga

sabora može podnijeti interpelaciju o radu Vlade

Republike Hrvatske ili pojedinog njezinog člana.

Postavljanje zastupničkih pitanja i podnošenje

interpelacije pobliže se uređuju poslovnikom.

Članak 87.

Hrvatski sabor može raspisati referendum o

prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona

ili o drugom pitanju iz svog djelokruga.

Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i

uz supotpis predsjednika Vlade raspisati

referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o

drugom pitanju za koje drži da je važno za

neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike

Hrvatske.

O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski

sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom

ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u

Republici Hrvatskoj.

Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su

pristupili referendumu.

Odluka donosena na referendumu obvezatna je.

O referendumu se donosi zakon. Zakonom se mogu

propisati i uvjeti za održavanje savjetodavnog

referenduma.

Članak 88.

Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu

dana, ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da

uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova

djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu

Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih

sloboda, nacionalna prava, izborni sustav,

ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i

lokalne samouprave.

Uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu

djelovati unatrag.

Uredbe donesene na temelju zakonske ovlasti

prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od

dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne odluči

drukčije.

Članak 89.

Predsjednik Republike proglasit će zakone u roku

od osam dana od kada su izglasani u Hrvatskom

saboru.

Ako Predsjednik Republike smatra da proglašeni

zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti

postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred

Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

Članak 90.

Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi

državnih tijela objavljuju se u »Narodnim

novinama«, službenom listu Republike Hrvatske.

Propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja

na snagu moraju biti objavljeni na dostupan način u

skladu sa zakonom.

Zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana

njegove objave, osim ako nije zbog osobito

opravdanih razloga zakonom drukčije određeno.

Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja

imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno

djelovanje.

Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine

odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.

Članak 91.

Državni se prihodi i rashodi utvrđuju u državnom

proračunu.

Hrvatski sabor donosi državni proračun većinom

glasova svih zastupnika.

U zakonu čija primjena traži financijska sredstva,

moraju se predvidjeti njihovi izvori.

2. PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Članak 94.

Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i

zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.

Predsjednik Republike brine se za redovito i

usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.

Predsjednik Republike odgovara za obranu

neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike

Hrvatske.

Članak 95.

Predsjednik Republike bira se na temelju općeg i

jednakoga biračkog prava na neposrednim izborima

tajnim glasovanjem na vrijeme od pet godina.

Nitko ne može biti biran više od dva puta za

Predsjednika Republike.

4

Predsjednik Republike bira se većinom svih birača

koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne

dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14

dana.

Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju

dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili

najviše glasova. Ako koji od tih kandidata

odustane, pravo da bude ponovno biran stječe

kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih

glasova.

Izbor Predsjednika Republike obavlja se najmanje

30, a najviše 60 dana prije isteka mandata.

Prije preuzimanja dužnosti, Predsjednik Republike

pred predsjednikom Ustavnog suda Republike

Hrvatske polaže svečanu prisegu kojom se obvezuje

na vjernost Ustavu.

Izbor Predsjednika Republike, prisega i njeno

polaganje uređuje se zakonom.

Članak 96.

Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu

drugu javnu ili profesionalnu dužnost.

Nakon izbora Predsjednik Republike podnosi

ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu

obavještava Hrvatski sabor.

Članak 97.

U slučaju kraće spriječenosti uslijed odsutnosti,

bolesti ili korištenja godišnjeg odmora, Predsjednik

Republike može povjeriti predsjedniku Hrvatskoga

sabora da ga zamjenjuje. O povratku na dužnost

odlučuje Predsjednik Republike.

U slučaju duže spriječenosti uslijed bolesti ili

nesposobnosti, a posebno ako Predsjednik

Republike nije u stanju odlučiti o povjeravanju

dužnosti privremenom zamjeniku, predsjednik

Hrvatskoga sabora preuzima dužnost privremenog

predsjednika Republike na temelju odluke

Ustavnog suda. Ustavni sud o tome odlučuje na

prijedlog Vlade.

U slučaju smrti, ostavke koja se podnosi

predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske i o

kojoj se obavještava predsjednik Hrvatskoga

sabora, ili kada Ustavni sud utvrdi razloge za

prestanak mandata Predsjednika Republike, dužnost

privremenog predsjednika Republike po sili Ustava

preuzima predsjednik Hrvatskoga sabora.

Kada predsjednik Hrvatskoga sabora kao

privremeni predsjednik Republike donosi akt o

proglašenju zakona, akt supotpisuje predsjednik

Vlade Republike Hrvatske.

Izbori za novog Predsjednika Republike moraju se

održati u roku od 60 dana od dana preuzimanja

dužnosti privremenog predsjednika Republike

sukladno stavku 3. ovoga članka.

Članak 98.

Predsjednik Republike:

– raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na

prvo zasjedanje,

– raspisuje referendum u skladu s Ustavom,

– povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi

koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u

Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa

povjerenje većine svih zastupnika,

– daje pomilovanja,

– dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena

zakonom,

– obavlja druge dužnosti određene Ustavom.

Članak 99.

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske

surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske

politike.

Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz

supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju

diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike

Hrvatske u inozemstvu.

Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz

mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora,

donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova

diplomatskih misija Republike Hrvatske u

inozemstvu, uz prethodni supotpis predsjednika

Vlade Republike Hrvatske.

Predsjednik Republike prima vjerodajnice i

opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih

misija.

Članak 100.

Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik

oružanih snaga Republike Hrvatske.

Predsjednik Republike imenuje i razrješuje vojne

zapovjednike, u skladu sa zakonom.

Na temelju odluke Hrvatskoga sabora Predsjednik

Republike objavljuje rat i zaključuje mir.

U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti,

jedinstvenosti i opstojnosti države Predsjednik

Republike može, uz supotpis predsjednika Vlade,

narediti uporabu oružanih snaga iako nije

proglašeno ratno stanje.

Članak 101.

Za vrijeme trajanja ratnog stanja Predsjednik

Republike može donositi uredbe sa zakonskom

snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio

od Hrvatskoga sabora. Ako Hrvatski sabor nije u

zasjedanju, Predsjednik Republike ima ovlast da

uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva

pitanja koja zahtijeva ratno stanje.

U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti,

jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela

državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju

svoje ustavne dužnosti, Predsjednik Republike

može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov

supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom.

Predsjednik Republike podnijet će uredbe sa

zakonskom snagom na potvrdu Hrvatskom saboru

čim se bude mogao sastati.

Ako Predsjednik Republike ne podnese uredbu

Hrvatskom saboru na potvrdu u skladu sa stavkom

5

3. ovoga članka ili Hrvatski sabor istu ne potvrdi,

uredba sa zakonskom snagom prestaje važiti.

U slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka Predsjednik

Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i

predsjedavati tako sazvanoj sjednici Vlade.

Članak 102.

Predsjednik Republike može predložiti Vladi da

održi sjednicu i razmotri određena pitanja.

Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici

Vlade i sudjelovati u raspravi.

Članak 103.

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske,

u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u

usmjeravanju rada sigurnosnih službi.

Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz

prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora

Hrvatskoga sabora, supotpisuje Predsjednik

Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Članak 104.

Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz

supotpis predsjednika Vlade, a nakon savjetovanja s

predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih

stranaka može raspustiti Hrvatski sabor ako na

zahtjev Vlade da se izglasa povjerenje, Hrvatski

sabor Vladi izglasa nepovjerenje ili u roku od 120

dana od dana predlaganja ne donese državni

proračun.

Predsjednik Republike ne može na prijedlog Vlade

raspustiti Hrvatski sabor dok traje postupak za

utvrđivanje njegove odgovornosti za povredu

Ustava.

3. VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Članak 108.

Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u

skladu s Ustavom i zakonom.

Članak 109.

Vladu Republike Hrvatske čine predsjednik, jedan

ili više podpredsjednika i ministri.

Bez odobrenja Vlade predsjednik i članovi Vlade ne

mogu obavljati nijednu drugu javnu ili

profesionalnu dužnost.

Članak 110.

Članove Vlade predlaže osoba kojoj je Predsjednik

Republike povjerio mandat za sastav Vlade.

Odmah po sastavljanju Vlade, a najkasnije u roku

od 30 dana od prihvaćanja mandata, mandatar je

dužan program Vlade i Vladu predstaviti

Hrvatskom saboru i zatražiti glasovanje o

povjerenju.

Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže

većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru.

Predsjednik i članovi Vlade polažu svečanu prisegu

pred Hrvatskim saborom. Tekst prisege utvrđuje se

zakonom.

Na temelju odluke Hrvatskoga sabora o iskazivanju

povjerenja Vladi Republike Hrvatske, rješenje o

imenovanju predsjednika Vlade donosi Predsjednik

Republike uz supotpis predsjednika Hrvatskoga

sabora, a rješenje o imenovanju članova Vlade

donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika

Hrvatskoga sabora.

Članak 111.

Ako mandatar ne sastavi Vladu u roku od 30 dana

od dana prihvaćanja mandata, Predsjednik

Republike mu može produžiti mandat za najviše još

30 dana.

Ako ni u tom roku mandatar ne uspije sastaviti

Vladu ili ako predložena Vlada ne dobije povjerenje

Hrvatskoga sabora, Predsjednik Republike povjerit

će mandat za sastav Vlade drugoj osobi.

Članak 112.

Ako Vlada ne bude sastavljena u skladu s člankom

110. i 111. Ustava, Predsjednik Republike će

imenovati privremenu nestranačku Vladu i

istodobno raspisati prijevremene izbore za Hrvatski

sabor.

Članak 113.

Vlada Republike Hrvatske:

– predlaže zakone i druge akte Hrvatskom saboru,

– predlaže državni proračun i završni račun,

– provodi zakone i druge odluke Hrvatskoga

sabora,

– donosi uredbe za izvršenje zakona,

– vodi vanjsku i unutarnju politiku,

– usmjerava i nadzire rad državne uprave,

– brine o gospodarskom razvitku zemlje,

– usmjerava djelovanje i razvitak javnih službi,

– obavlja druge poslove određene Ustavom i

zakonom.

Članak 114.

Ustrojstvo, način rada, odlučivanje i vrste akata

koje Vlada donosi propisuju se zakonom i

poslovnikom.

Članak 115.

Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

Predsjednik i članovi Vlade zajednički su

odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno

su odgovorni za svoje područje rada.

Članak 116.

Na prijedlog najmanje jedne petine zastupnika u

Hrvatskom saboru može se pokrenuti pitanje

povjerenja predsjedniku Vlade, pojedinomu

njezinom članu ili Vladi u cjelini.

Glasovanje o povjerenju Vladi može zahtijevati i

njezin predsjednik.

6

Ne može se raspravljati i glasovati o povjerenju

prije nego protekne sedam dana od dana dostave

prijedloga Hrvatskom saboru.

Rasprava i glasovanje o povjerenju mora se

provesti najkasnije u roku od 30 dana od dana

dostave prijedloga Hrvatskom saboru.

Odluka o nepovjerenju je donijeta ako je za nju

glasovala većina od ukupnog broja zastupnika u

Hrvatskom saboru.

Ako Hrvatski sabor odbije prijedlog za izglasavanje

nepovjerenja, zastupnici koji su ga postavili ne

mogu ponovno podnijeti isti prijedlog prije isteka

roka od šest mjeseci.

Ako se izglasa nepovjerenje predsjedniku Vlade ili

Vladi u cjelini, predsjednik Vlade i Vlada podnose

ostavku. Ako se u roku od 30 dana ne izglasa

povjerenje novom mandataru i članovima koje

predlaže za sastav Vlade, predsjednik Hrvatskoga

sabora obavijestit će o tome Predsjednika

Republike Hrvatske. Nakon primljene obavijesti

predsjednika Hrvatskoga sabora Predsjednik

Republike će odmah donijeti odluku o raspuštanju

Hrvatskoga sabora i istovremeno raspisati izbore za

Hrvatski sabor.

Ako se izglasa nepovjerenje pojedinom članu

Vlade, predsjednik Vlade može umjesto njega

predložiti drugoga člana Hrvatskom saboru da mu

izglasa povjerenje ili predsjednik Vlade i Vlada

mogu podnijeti ostavku.

U svim slučajevima kada predsjednik Vlade ili

Vlada podnesu ostavku postupit će se u skladu sa

stavkom 7. ovoga članka.

Članak 117.

Ustrojstvo i poslovi državne uprave i način

njihovog obavljanja uređuju se zakonom.

Određeni poslovi državne uprave mogu se zakonom

povjeriti tijelima jedinica lokalne i područne

(regionalne) samouprave i pravnim osobama koje

imaju javne ovlasti.

Zakonom i drugim propisima uređuje se status

državnih službenika te radno-pravni status

namještenika.

4. SUDBENA VLAST

Članak 118.

Sudbenu vlast obavljaju sudovi.

Sudbena vlast je samostalna i neovisna.

Sudovi sude na temelju Ustava, zakona,

međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora

prava.

Članak 119.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud,

osigurava jedinstvenu primjenu prava i

ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske,

uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog

suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora

Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika

Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor.

Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske

bira se na četiri godine.

Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo

sudova te postupak pred sudovima uređuje se

zakonom.

Članak 120.

Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno,

u ime Republike Hrvatske.

Javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili

njezina dijela zbog razloga koji su nužni u

demokratskom društvu radi interesa morala, javnog

reda ili državne sigurnosti, posebno ako se sudi

maloljetnicima, ili radi zaštite privatnog života

stranaka, ili u bračnim sporovima i postupcima u

svezi sa skrbništvom i posvojenjem, ili radi čuvanja

vojne, službene ili poslovne tajne i zaštite sigurnosti

i obrane Republike Hrvatske, ali samo u opsegu

koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u

posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla

biti štetna za interese pravde.

Članak 121.

Sudačka dužnost povjerava se osobno sucima.

U suđenju sudjeluju suci porotnici i sudski

savjetnici, u skladu sa zakonom.

Članak 122.

Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom.

Suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne

mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo

mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene

odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane

suca koje je kazneno djelo.

Sudac ne može u postupku pokrenutom zbog

kaznenog djela učinjenog u obavljanju sudačke

dužnosti biti pritvoren niti mu može biti određen

istražni zatvor bez odobrenja Državnoga sudbenog

vijeća.

Članak 123.

Sudačka dužnost je stalna.

Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti:

– ako to sam zatraži,

– ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju

dužnost,

– ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini

nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti,

– ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga

teškog stegovnog djela, tako odluči Državno

sudbeno vijeće,

– kad navrši sedamdeset godina.

Protiv odluke o razrješenju sudačke dužnosti sudac

ima pravo u roku od 15 dana od dana dostave

odluke, podnijeti Ustavnom sudu Republike

Hrvatske žalbu o kojoj Ustavni sud odlučuje na

način i u sastavu određenom Ustavnim zakonom o

Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

7

Protiv odluke Državnoga sudbenog vijeća o

stegovnoj odgovornosti sudac ima, u roku od 15

dana od dana dostave odluke, pravo žalbe

Ustavnom sudu Republike Hrvatske. O žalbi

odlučuje Ustavni sud na način i po postupku kako

je to određeno Ustavnim zakonom o Ustavnom

sudu Republike Hrvatske.

U slučajevima iz stavka 3. i 4. ovoga članka

Ustavni sud dužan je odlučiti u roku od 30 dana od

primitka žalbe. Odluka Ustavnog suda isključuje

pravo na ustavnu tužbu.

Sudac ne može biti premješten protivno njegovoj

volji osim u slučaju ukidanja suda ili preustroja

suda u skladu sa zakonom.

Sudac ne može obavljati službu ili posao koje je

zakon odredio kao nespojive sa sudačkom

dužnošću.

Članak 124.

Državno sudbeno vijeće je samostalno i neovisno

tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost

sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj.

Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i

zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju,

napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj

odgovornosti sudaca i predsjednika sudova, osim

predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Odluke iz stavka 2. ovoga članka Državno sudbeno

vijeće donosi na nepristran način, a na temelju

kriterija propisanih zakonom.

Državno sudbeno vijeće sudjeluje u

osposobljavanju i usavršavanju sudaca i drugog

pravosudnog osoblja.

Državno sudbeno vijeće ima jedanaest članova, a

čine ga sedam sudaca, dva sveučilišna profesora

pravnih znanosti i dva saborska zastupnika, od

kojih jedan iz redova oporbe.

Članovi Državnoga sudbenog vijeća biraju

predsjednika između sebe.

Predsjednici sudova ne mogu biti birani za članove

Državnoga sudbenog vijeća.

Članovi Državnoga sudbenog vijeća biraju se na

razdoblje od četiri godine, s tim da članom

Državnoga sudbenog vijeća nitko ne može biti više

od dva puta.

Djelokrug, ustrojstvo, način izbora članova i način

rada Državnoga sudbenog vijeća uređuju se

zakonom.

ZAKON O ZDRAVSTVENOJ

ZAŠTITI

II. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Članak 2.

Zdravstvena zaštita u smislu ovoga Zakona

obuhvaća sustav društvenih, skupnih i individualnih

mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje

zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje

bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu i

rehabilitaciju.

Članak 3.

Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na

mogućnost ostvarenja najviše moguće razine

zdravlja, u skladu s odredbama ovoga Zakona i

Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Svaka je osoba obvezna brinuti se o svome

zdravlju.

Nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih.

Svaka osoba je u hitnim slučajevima obvezna

pružiti prvu pomoć ozlijeđenoj ili bolesnoj osobi i

omogućiti joj pristup do hitne medicinske pomoći.

NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Članak 11.

Zdravstvena zaštita stanovništva Republike

Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti,

kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u

primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog

pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj

zdravstvenoj zaštiti.

Članak 12.

Sveobuhvatnost zdravstvene zaštite uključuje

cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske u

provedbi odgovarajućih mjera zdravstvene zaštite u

skladu sa zakonom.

Članak 13.

Kontinuiranost zdravstvene zaštite postiže se

ukupnom organizacijom zdravstvene djelatnosti,

osobito na razini primarne zdravstvene djelatnosti

koja pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu

stanovništvu kroz sve životne dobi. U osiguranju

kontinuiranog djelovanja, sustav zdravstvene

djelatnosti u Republici Hrvatskoj mora biti

međusobno funkcionalno povezan i usklađen.

Članak 14.

Dostupnost zdravstvene zaštite ostvaruje se takvim

rasporedom zdravstvenih ustanova, trgovačkih

društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i

zdravstvenih radnika na području Republike

Hrvatske koji će omogućiti stanovništvu

podjednake uvjete zdravstvene zaštite, naročito na

primarnoj razini zdravstvene djelatnosti.

Dostupnost zdravstvene zaštite na svom području

jedinica područne (regionalne) samouprave

osigurava organiziranjem zdravstvene zaštite u

ustanovama čiji je osnivač, davanjem koncesija za

obavljanje javne zdravstvene službe,

koordiniranjem njihovog rada te sudjelovanjem u

osiguravanju sredstava za provođenje zdravstvene

zaštite na svom području.

8

Članak 15.

Načelo cjelovitog pristupa primarne zdravstvene

zaštite osigurava se provođenjem objedinjenih

mjera za unapređenjem zdravlja i prevencijom

bolesti te liječenjem i rehabilitacijom.

Članak 16.

Načelo specijaliziranog pristupa osigurava se

organiziranjem i razvijanjem posebnih

specijaliziranih kliničkih, javnozdravstvenih

dostignuća i znanja te njihovom primjenom u

praksi.

MJERE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Članak 17.

Mjere zdravstvene zaštite su:

1. zaštita od ekoloških čimbenika štetnih za zdravlje

uključujući sve mjere za očuvanje, unapređenje,

praćenje i poboljšanje zdravstvenih i higijenskih

uvjeta za život i rad čovjeka,

2. provođenje zdravstvenog odgoja, prosvjećivanje

i promicanje zdravlja s ciljem unapređenja duševne

i tjelesne sposobnosti osoba,

3. otkrivanje i otklanjanje uzroka bolesti, odnosno

sprečavanje i suzbijanje bolesti te ozljeda i njihovih

posljedica,

4. mjere i aktivnosti za sprečavanje, pravodobno

otkrivanje i suzbijanje zaraznih i kroničnih

masovnih bolesti,

5. mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim

okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika),

6. liječenje i rehabilitacija oboljelih, tjelesno i

duševno oštećenih i ozlijeđenih osoba te osoba s

invaliditetom,

7. posebne mjere zdravstvene zaštite stanovništva

starijeg od 65 godina života,

8. palijativna skrb za neizlječivo bolesne, odnosno

umiruće,

9. osiguravanje cjelovite (preventivne, kurativne i

rehabilitacijske) zdravstvene zaštite djece i mladeži,

10. osiguravanje cjelovite zdravstvene zaštite žena,

a posebno u vezi s planiranjem obitelji, trudnoćom,

porođajem i majčinstvom,

11. opskrba lijekovima i medicinskim proizvodima

za zdravstvenu zaštitu,

12. pregledi umrlih.

Članak 19.

Mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim

okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika)

koje moraju osiguravati poslodavci su:

1. mjere za sprečavanje i otkrivanje profesionalnih

bolesti, sprečavanje ozljeda na radu i pružanje

odgovarajuće prve pomoći,

2. mjere za zaštitu zdravlja radnika koji su na

radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima za

zdravlje,

3. mjere zdravstvene zaštite propisane posebnim

propisima.

Članak 20.

Specifična zdravstvena zaštita radnika obuhvaća:

1. liječničke preglede i dijagnostičke postupke radi

utvrđivanja radne sposobnosti,

2. praćenje zdravstvenog stanja radnika,

3. preventivne preglede radnika s obzirom na spol,

dob i uvjete rada te pojavu profesionalne bolesti i

ozljede na radu,

4. davanje savjeta o zdravlju, sigurnosti,

organizaciji rada i zaštitnim sredstvima,

5. organiziranje pružanja prve pomoći i hitnih

medicinskih intervencija na mjestu rada,

6. praćenje i analizu pobola s osnove ozljeda na

radu i profesionalnih bolesti,

7. stalnu skrb o boljoj prilagođenosti rada,

uključujući vrijeme, način i uvjete rada,

8. sudjelovanje u obavješćivanju, stručnom

osposobljavanju i obrazovanju iz zaštite zdravlja na

radu, sigurnosti na radu i organizacije rada,

9. ocjenjivanje uvjeta rada na pojedinom radnom

mjestu radi zaštite radnika od ozljeda na radu i

profesionalnih bolesti u vezi s radom,

10. promociju zdravlja i zdravstveno

prosvjećivanje,

11. sudjelovanje u mjerama profesionalne

rehabilitacije radnika,

12. provođenje dijagnostičkih postupaka radi

utvrđivanja profesionalnih bolesti.

Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite radnika

i način njihovog provođenja propisuje pravilnikom

ministar na prijedlog Hrvatskog zavoda za zaštitu

zdravlja i sigurnost na radu, a uz suglasnost

ministra nadležnog za poslove rada.

Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite

policijskih službenika Ministarstva unutarnjih

poslova, odnosno pripadnika Ministarstva obrane i

Oružanih snaga Republike Hrvatske propisuje

pravilnikom ministar nadležan za unutarnje

poslove, odnosno ministar nadležan za obranu, uz

suglasnost ministra.

PRAVA I DUŽNOSTI OSOBA U

OSTVARIVANJU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Članak 22.

U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba u

skladu s odredbama ovoga Zakona i propisima

obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na:

1. jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja

zdravstvene zaštite,

2. slobodan izbor doktora medicine i doktora

stomatologije,

3. zdravstvenu uslugu standardizirane kvalitete i

jednakog sadržaja,

4. prvu pomoć i hitnu medicinsku pomoć kada joj je

ona potrebna,

5. odbijanje liječenja od strane studenata i odbijanje

svih drugih intervencija koje bi samostalno

obavljali zdravstveni radnici prije položenoga

9

stručnog ispita i ishođenog odobrenja za samostalan

rad,

6. odbijanje pregleda i liječenja, osim u slučaju

kada bi odbijanjem ugrozila zdravlje drugih,

uključujući tu i pravo da tijekom liječenja pisanim

putem zatraži promjenu doktora medicine, odnosno

doktora stomatologije iz razloga koji ne mora šire

obrazlagati,

7. prehranu u skladu sa svojim svjetonazorom za

vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi,

8. obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u

zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenome

prostoru,

9. opremanje u mrtvačnici u slučaju smrti, uz

primjenu vjerskih, odnosno drugih običaja vezanih

uz iskaz pijeteta prema umrloj osobi.

Prilikom korištenja zdravstvene zaštite osoba

ostvaruje i prava sukladno zakonu o zaštiti prava

pacijenata.

Članak 23.

Svaka osoba dužna je svoja prava na zdravstvenu

zaštitu koristiti u skladu s odredbama ovoga Zakona

i uputama o liječenju doktora medicine i doktora

stomatologije i osobno je odgovorna zbog

nepridržavanja tih uputa.

Svaka poslovno sposobna osoba dužna je

poduzimati aktivnosti u cilju očuvanja i

unapređenja svoga zdravlja i izbjegavati sve rizične

čimbenike koji ugrožavaju život i zdravlje (uporaba

opojnih droga, alkohola, duhanskih proizvoda,

rizično spolno ponašanje i drugi medicinski priznati

rizični čimbenici).

Pri korištenju svojih prava na zdravstvenu zaštitu

svaka osoba obvezna je pridržavati se kućnog reda

zdravstvene ustanove, trgovačkog društva koje

obavlja zdravstvenu djelatnost, odnosno privatnoga

zdravstvenog radnika.

Svaka osoba ima pravo neposredno ili pisanim

putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove,

uprave ili osobe ovlaštene za vođenje poslova

trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu

djelatnost, odnosno privatnoga zdravstvenog

radnika, zaštitu svojih prava s obzirom na kvalitetu,

sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja mu se pruža.

Ravnatelj, uprava ili osoba ovlaštena za vođenje

poslova trgovačkog društva koje obavlja

zdravstvenu djelatnost, odnosno privatni

zdravstveni radnik obvezni su bez odgađanja

postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama

pisanim putem obavijestiti osobu najkasnije u roku

od osam dana.

Ako osoba nije zadovoljna poduzetim mjerama,

zaštitu svojih prava može zatražiti kod ministra,

nadležne komore, odnosno kod nadležnog suda.

RAZINE ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI

Članak 25.

Zdravstvena djelatnost obavlja se na primarnoj,

sekundarnoj i tercijarnoj razini te na razini

zdravstvenih zavoda.

Članak 26.

Zdravstvena zaštita na primarnoj razini obuhvaća:

– praćenje zdravstvenog stanja stanovnika i

predlaganje mjera za zaštitu i unapređenje zdravlja

stanovnika,

– sprečavanje i otkrivanje bolesti kao i liječenje i

rehabilitaciju bolesnika,

– specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu djece i

mladeži, osobito u osnovnim i srednjim školama te

visokim učilištima na svom području,

– zdravstvenu zaštitu osoba starijih od 65 godina,

– zdravstvenu zaštitu žena,

– zdravstvenu zaštitu osoba s invaliditetom,

– preventivnu zdravstvenu zaštitu rizičnih skupina i

ostalih stanovnika u skladu s programima

preventivne zdravstvene zaštite i organiziranjem

obveznih preventivnih pregleda,

– savjetovanje, zdravstveno prosvjećivanje i

promicanje zdravlja radi njegovog očuvanja i

unapređenja,

– higijensko-epidemiološku zaštitu,

– sprečavanje, otkrivanje i liječenje bolesti zubi i

usta s rehabilitacijom,

– zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s

poremećajima u tjelesnom i duševnom razvoju,

– patronažne posjete, zdravstvenu njegu u kući

bolesnika,

– medicinu rada,

– hitnu medicinu,

– palijativnu skrb,

– zaštitu mentalnoga zdravlja,

– opskrbu i izradu lijekova te opskrbu medicinskim

proizvodima,

– sanitetski prijevoz.

Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se

kroz djelatnosti:

– opće/obiteljske medicine,

– zdravstvene zaštite predškolske djece,

– preventivno-odgojnih mjera za zdravstvenu

zaštitu školske djece i studenata,

– javnog zdravstva,

– zdravstvene zaštite žena,

– stomatološke zdravstvene zaštite,

– higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite,

– medicine rada,

– zdravstvene zaštite mentalnoga zdravlja,

prevencije i izvanbolničkog liječenja ovisnosti,

– patronažne zdravstvene zaštite,

– zdravstvene njege u kući bolesnika,

– hitne medicine,

– sanitetskog prijevoza,

– palijativne skrbi,

– ljekarništva te

10

– laboratorijske dijagnostike.

Članak 27.

Zdravstvena djelatnost na primarnoj razini provodi

se i organizira u timskom radu u kojem sudjeluju

najmanje zdravstveni radnik sa završenim

preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim

studijem ili integriranim preddiplomskim i

diplomskim sveučilišnim studijem zdravstvenog

usmjerenja i zdravstveni radnik prvostupnik ili

zdravstveni radnik srednje stručne spreme.

Poslove u zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj

razini obavljaju doktori medicine, specijalisti

obiteljske (opće) medicine, specijalisti pedijatrije,

specijalisti ginekologije, specijalisti medicine rada,

specijalisti medicine rada i sporta i specijalisti

školske medicine u timu s medicinskom sestrom-

medicinskim tehničarom, specijalisti hitne medicine

u timu s najmanje medicinskom sestrom-

medicinskim tehničarom, medicinska sestra-

medicinski tehničar s dodatnim specijalističkim

stručnim usavršavanjem iz hitne medicinske

pomoći u timu s najmanje medicinskom sestrom-

medicinskim tehničarom, doktori stomatologije u

timu sa stomatološkim asistentom, odnosno

medicinskom sestrom-medicinskim tehničarom,

specijalisti epidemiologije, zdravstvene ekologije i

javnog zdravstva, specijalisti medicinske biokemije,

odnosno osobe sa završenim diplomskim

sveučilišnim studijem medicinske biokemije u timu

s osobom sa završenim preddiplomskim

sveučilišnim ili stručnim studijem laboratorijske

dijagnostike, odnosno laboratorijskim tehničarom,

magistri farmacije u timu s farmaceutskim

tehničarom, primalje u timu s primaljom-asistentom

te patronažne sestre, a poslove zaštite mentalnog

zdravlja i prevencije i izvanbolničkog liječenja

ovisnosti obavlja specijalist psihijatrije.

U provođenju pojedinačnih mjera zdravstvene

zaštite u zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj

razini, a posebno u zdravstvenoj zaštiti radnika,

djece predškolske i školske dobi osoba starijih od

65 godina te zaštiti mentalnog zdravlja sudjeluje i

psiholog, logoped i socijalni radnik, odnosno drugi

stručnjaci za pojedina specifična pitanja te zaštite.

Zdravstveni radnici u zdravstvenoj djelatnosti na

primarnoj razini u timskom radu surađuju sa

zdravstvenim radnicima drugih specijalnosti u

specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj

zdravstvenoj zaštiti.

Članak 28.

Zdravstvena djelatnost na sekundarnoj razini

obuhvaća specijalističko-konzilijarnu i bolničku

djelatnost.

Članak 29.

Specijalističko-konzilijarna djelatnost u odnosu na

zdravstvenu djelatnost na primarnoj razini

obuhvaća složenije mjere i postupke u pogledu

prevencije, dijagnosticiranja te liječenja bolesti i

ozljeda, provođenja ambulantne rehabilitacije te

medicinske rehabilitacije u kući korisnika, odnosno

štićenika u ustanovama za socijalnu skrb.

Specijalističko-konzilijarna djelatnost za svoje

potrebe mora imati osiguranu laboratorijsku i drugu

dijagnostičku djelatnost.

Članak 30.

Bolnička djelatnost obuhvaća dijagnosticiranje,

liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu

njegu te boravak i prehranu bolesnika u bolnicama.

Članak 31.

Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini uz

obavljanje zdravstvene djelatnosti iz članka 28.

ovoga Zakona obuhvaća i pružanje najsloženijih

oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-

konzilijarnih i bolničkih djelatnosti, znanstveni rad

te izvođenje nastave na temelju ugovora za potrebe

nastavnih ustanova zdravstvenog usmjerenja.

Nastava iz stavka 1. ovoga članka može se obavljati

i na primarnoj i na sekundarnoj razini zdravstvene

djelatnosti te na razini zdravstvenih zavoda.

Članak 32.

Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini

obuhvaća djelatnost klinika, kliničkih bolnica i

kliničkih bolničkih centara.

Članak 33.

Djelatnost zdravstvenih zavoda dio je zdravstvene

djelatnosti koja se obavlja na primarnoj,

sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene

djelatnosti, a obuhvaća javnozdravstvenu djelatnost,

djelatnost transfuzijske medicine, djelatnost

medicine rada, djelatnost zaštite mentalnog

zdravlja, djelatnost toksikologije i djelatnost hitne

medicine.

Zdravstvena djelatnost na razini državnih

zdravstvenih zavoda obuhvaća javnozdravstvenu

djelatnost, djelatnost transfuzijske medicine,

djelatnost medicine rada, djelatnost zaštite

mentalnog zdravlja, djelatnost toksikologije i

djelatnost hitne medicine.

Zdravstvena djelatnost na razini zdravstvenih

zavoda jedinica područne (regionalne) samouprave

obuhvaća javnozdravstvenu djelatnost i djelatnost

hitne medicine.

Članak 34.

Ljekarnička djelatnost je dio zdravstvene djelatnosti

koja se obavlja na primarnoj, sekundarnoj i

tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, a obuhvaća

opskrbu stanovništva lijekovima i medicinskim

proizvodima u skladu s posebnim zakonom.

Ljekarnička djelatnost obavlja se samo u sklopu

mreže javne zdravstvene službe.

Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, dio

ljekarničke djelatnosti koji se odnosi na galenske

11

laboratorije i laboratorije za provjeru kakvoće

galenskih pripravaka i identifikaciju ljekovitih tvari

obavlja se izvan mreže javne zdravstvene službe.

VI. OSNIVANJE I ORGANIZIRANJE

ZDRAVSTVENIH USTANOVA

Članak 44.

Državni zdravstveni zavod, kliniku kao samostalnu

ustanovu, kliničku bolnicu i klinički bolnički centar

može osnovati Republika Hrvatska.

Opću bolnicu može osnovati jedinica područne

(regionalne) samouprave.

Specijalnu bolnicu može osnovati jedinica

područne (regionalne) samouprave, grad i druga

pravna osoba.

Dom zdravlja, zavod za hitnu medicinu i zavod za

javno zdravstvo može osnovati jedinica područne

(regionalne) samouprave.

Polikliniku, lječilište, ustanovu za zdravstvenu

njegu, ustanovu za palijativnu skrb i ljekarničku

ustanovu mogu osnovati jedinica područne

(regionalne) samouprave i druga pravna i fizička

osoba.

Ustanovu za zdravstvenu skrb mogu osnovati

fizičke osobe sa završenim sveučilišnim

diplomskim studijem zdravstvenog usmjerenja.

VI. OSNIVANJE I ORGANIZIRANJE

ZDRAVSTVENIH USTANOVA

Članak 44.

Državni zdravstveni zavod, kliniku kao samostalnu

ustanovu, kliničku bolnicu i klinički bolnički centar

može osnovati Republika Hrvatska.

Opću bolnicu može osnovati jedinica područne

(regionalne) samouprave.

Specijalnu bolnicu može osnovati jedinica

područne (regionalne) samouprave, grad i druga

pravna osoba.

Dom zdravlja, zavod za hitnu medicinu i zavod za

javno zdravstvo može osnovati jedinica područne

(regionalne) samouprave.

Polikliniku, lječilište, ustanovu za zdravstvenu

njegu, ustanovu za palijativnu skrb i ljekarničku

ustanovu mogu osnovati jedinica područne

(regionalne) samouprave i druga pravna i fizička

osoba.

Ustanovu za zdravstvenu skrb mogu osnovati

fizičke osobe sa završenim sveučilišnim

diplomskim studijem zdravstvenog usmjerenja.

Članak 59.

Ravnatelj organizira i vodi poslovanje, predstavlja i

zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za

zakonitost rada.

Ravnatelj zdravstvene ustanove ima zamjenika, u

bolničkim zdravstvenim ustanovama i domovima

zdravlja i pomoćnika za sestrinstvo-glavnu sestru

zdravstvene ustanove, a u kliničkim zdravstvenim

ustanovama i pomoćnika za financijsko poslovanje.

Ravnatelj zdravstvene ustanove imenuje se na

temelju natječaja.

Ravnatelja zdravstvene ustanove imenuje i

razrješuje upravno vijeće.

Ravnatelj zdravstvene ustanove mora imati završen

sveučilišni diplomski studij te najmanje pet godina

radnog iskustva u struci i ispunjavati druge uvjete

propisane aktom o osnivanju, odnosno statutom.

Ako ravnatelj zdravstvene ustanove nema završen

sveučilišni diplomski studij zdravstvenog

usmjerenja, njegov zamjenik mora biti osoba sa

završenim sveučilišnim diplomskim studijem

zdravstvenog usmjerenja i najmanje pet godina

radnog iskustva.

Zamjenika ravnatelja imenuje i razrješuje upravno

vijeće zdravstvene ustanove na prijedlog ravnatelja.

Mandat ravnatelja traje četiri godine. Po isteku

mandata ista osoba može, na temelju natječaja

ponovno biti imenovana za ravnatelja.

Članak 64.

Stručno vijeće imenuje ravnatelj i čine ga najmanje

voditelji ustrojstvenih jedinica ustanove sukladno

članku 74. i 75. ovoga Zakona.

U radu stručnog vijeća mogu sudjelovati i

zdravstveni suradnici.

Ravnatelj doma zdravlja u stručno vijeće imenuje

zdravstvene radnike – koncesionare sa sklopljenim

ugovorom o provođenju zdravstvene zaštite s

domom zdravlja, a najmanje jednog zdravstvenog

radnika – koncesionara sa sklopljenim ugovorom o

provođenju zdravstvene zaštite s domom zdravlja

izabranog većinom glasova koncesionara toga doma

zdravlja.

Predstavnici koncesionara u stručnom vijeću doma

zdravlja biraju se na način propisan odredbom

članka 57. stavka 7. ovoga Zakona.

Članak 65.

Ravnatelj zdravstvene ustanove ne može biti

predsjednik niti član stručnog vijeća.

Stručno vijeće sastaje se najmanje jedanput u 30

dana.

Članak 66.

Stručno vijeće zdravstvene ustanove:

– raspravlja i odlučuje o pitanjima iz područja

stručnog rada ustanove,

– predlaže stručna rješenja u sklopu djelatnosti

zdravstvene ustanove,

– predlaže stručne temelje za program rada i

razvoja zdravstvene ustanove,

– predlaže mjere za unapređenje kvalitete rada u

zdravstvenoj ustanovi,

– daje upravnom vijeću i ravnatelju mišljenja i

prijedloge glede organizacije rada i uvjeta za razvoj

zdravstvene djelatnosti,

12

– predlaže ravnatelju i upravnom vijeću usklađenje

stručnog rada zdravstvene ustanove s financijskim

mogućnostima,

– predlaže specijalističko usavršavanje zdravstvenih

radnika te stručno usavršavanje iz područja uže

specijalnosti zdravstvenih radnika za potrebe

zdravstvene ustanove,

– predlaže upravnom vijeću obavljanje poslova

zdravstvenih radnika izvan punoga radnog vremena

u slučajevima od posebnog interesa za građane i rad

zdravstvene ustanove,

– skrbi o provedbi unutarnjeg nadzora nad stručnim

radom zdravstvenih radnika ustanove,

– obavlja i druge poslove propisane statutom.

Članak 67.

Stručni kolegij jest tijelo koje u svakoj djelatnosti

zdravstvene ustanove razmatra pitanja iz područja

stručnog rada te djelatnosti.

Sastav i način rada stručnog kolegija uređuje se

statutom zdravstvene ustanove.

Članak 68.

Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove jest tijelo

koje osigurava obavljanje djelatnosti ustanove na

načelima medicinske etike i deontologije.

Etičko povjerenstvo imenuje upravno vijeće i čini

ga najmanje pet članova, od toga najmanje 40%

članova suprotnog spola, s time da najmanje jedan

član etičkog povjerenstva treba biti predstavnik

nemedicinskih struka i najmanje jedan član koji nije

radnik zdravstvene ustanove.

Upravno vijeće imenuje i zamjenike članova

etičkog povjerenstva.

Broj članova i sastav etičkog povjerenstva sukladno

odredbama stavka 2. i 3. ovoga članka uređuje se

statutom zdravstvene ustanove.

Za obavljanje poslova iz stavka 1. ovoga članka

zdravstvena ustanova čiji je osnivač pravna i fizička

osoba može ovlastiti etičko povjerenstvo druge

zdravstvene ustanove.

Etičko povjerenstvo donosi poslovnik o svome

radu.

Članak 69.

Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove:

– prati primjenu etičkih i deontoloških načela

zdravstvene struke u obavljanju djelatnosti

zdravstvene ustanove,

– odobrava znanstvena istraživanja u zdravstvenoj

ustanovi,

– nadzire uzimanje dijelova ljudskog tijela nakon

obdukcije u medicinske i znanstveno-nastavne

svrhe,

– rješava i druga etička pitanja u obavljanju

djelatnosti zdravstvene ustanove.

Članak 70.

Povjerenstvo za lijekove zdravstvene ustanove jest

tijelo koje osigurava provedbu svih aktivnosti

vezanih uz primjenu lijekova i medicinskih

proizvoda u zdravstvenoj ustanovi.

Povjerenstvo za lijekove imenuje upravno vijeće i

čini ga najmanje pet članova koji se imenuju iz

redova specijalista medicine, stomatologije ili

farmacije.

Sastav i broj članova Povjerenstva za lijekove

sukladno odredbi stavka 2. ovoga članka uređuje se

statutom zdravstvene ustanove.

Povjerenstvo za lijekove donosi poslovnik o svome

radu.

Povjerenstvo za lijekove zdravstvene ustanove:

– nadzire ispitivanje lijekova i medicinskih

proizvoda u zdravstvenoj ustanovi,

– dostavlja upravnom vijeću i ravnatelju

zdravstvene ustanove tromjesečno financijsko

izvješće o kliničkim ispitivanjima lijekova koja se

provode u zdravstvenoj ustanovi,

– koordinira aktivnosti vezano uz prijave nuspojava

lijekova i medicinskih proizvoda nadležnom tijelu,

– procjenjuje opravdanost korištenja lijekova

posebnih listi lijekova Zavoda te odobrava primjenu

lijekova s posebne liste lijekova na prijedlog

doktora medicine,

– prati potrošnju lijekova i medicinskih proizvoda

te predlaže mjere za racionalnu uporabu lijekova i

medicinskih proizvoda u zdravstvenoj ustanovi.

Članak 71.

Povjerenstvo za kvalitetu zdravstvene ustanove jest

tijelo koje osigurava kontrolu kvalitete zdravstvene

zaštite te osigurava provođenje propisa s područja

kvalitete zdravstvene zaštite.

Povjerenstvo za kvalitetu imenuje upravno vijeće i

ima najmanje pet članova.

U Povjerenstvu za kvalitetu moraju biti zastupljeni

predstavnici svih djelatnosti.

Sastav i broj članova Povjerenstva za kvalitetu

sukladno odredbi stavka 2. ovoga članka uređuje se

statutom zdravstvene ustanove.

Povjerenstvo za kvalitetu donosi poslovnik o svom

radu.

Povjerenstvo za kvalitetu zdravstvene ustanove:

– vodi registar zdravstvene ustanove o umrlim

pacijentima,

– vodi registar zdravstvene ustanove o neželjenim

ishodima liječenja sukladno općim aktima Agencije

za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu,

– provodi kontrolu kvalitete medicinske

dokumentacije zdravstvene ustanove.

VII. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA

PRIMARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE

DJELATNOSTI

Članak 76.

Dom zdravlja je zdravstvena ustanova za pružanje

zdravstvene zaštite stanovništvu određenog

13

područja u sklopu zdravstvene djelatnosti na

primarnoj razini.

Na području županije osniva se najmanje jedan

dom zdravlja, a na području Grada Zagreba

najmanje tri doma zdravlja.

Dom zdravlja ne može se osnivati na udaljenosti

manjoj od 50 kilometara od sjedišta županije ili od

drugog doma zdravlja.

Županija može zbog specifičnosti pružanja

zdravstvene zaštite osnovati dom zdravlja na otoku.

Članak 77.

Dom zdravlja temeljni je nositelj zdravstvene

zaštite na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti

koji mora osigurati ostvarenje načela

sveobuhvatnosti, cjelovitog pristupa primarne

zdravstvene zaštite te načela dostupnosti i

kontinuiranosti pružanja zdravstvene zaštite na

svome području.

Dom zdravlja organizira i skrbi o sustavu

unapređenja zdravlja i prevencije bolesti na svome

području.

Dom zdravlja na svome području također

koordinira i ugovara provođenje dijela mjera

zdravstvene zaštite koje provode nositelji

zdravstvene djelatnosti, uključujući grupne privatne

prakse i privatne zdravstvene radnike koji obavljaju

javnu zdravstvenu službu na osnovi koncesije.

U provedbi poslova iz stavka 3. ovoga članka dom

zdravlja povezuje i rad patronažne zdravstvene

službe, zdravstvene njege i palijativne skrbi s

timovima obiteljske (opće) medicine.

Članak 78.

Dom zdravlja u svom sastavu ima obiteljsku (opću)

medicinu, stomatološku zdravstvenu zaštitu,

zdravstvenu zaštitu žena, dojenčadi i predškolske

djece, medicinu rada, laboratorijsku, radiološku i

drugu dijagnostiku, sanitetski prijevoz, ljekarničku

djelatnost, patronažnu zdravstvenu zaštitu,

zdravstvenu njegu i palijativnu skrb bolesnika.

Dom zdravlja mora osigurati provođenje djelatnosti

iz stavka 1. ovoga članka ako obavljanje tih

djelatnosti sukladno mreži javne zdravstvene službe

nije drukčije organizirano.

Dom zdravlja može ustrojiti i dispanzerske

djelatnosti prema potrebama stanovnika na

području doma zdravlja.

U okviru dispanzerske djelatnosti iz stavka 3. ovoga

članka provode se sveobuhvatne mjere zdravstvene

zaštite u zajednici koje uključuju prevenciju,

liječenje, socijalno-medicinsku skrb te skrb za

specifične potrebe pružanja zdravstvene zaštite

stanovnika na određenom području.

Dom zdravlja može organizirati radne jedinice za

obavljanje djelatnosti iz stavka 1. i 3. ovoga članka,

u skladu s mrežom javne zdravstvene službe.

Dom zdravlja može organizirati, u skladu s mrežom

javne zdravstvene službe, radne jedinice za

obavljanje pojedinih specijalističkih djelatnosti, ako

to zahtijevaju posebne potrebe s obzirom na

zdravstveno stanje stanovništva i kada bi pružanje

zdravstvene zaštite u poliklinici ili bolnici otežavalo

provođenje te zaštite.

Dom zdravlja mora organizirati provođenje kućnih

posjeta.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, na

područjima sa specifičnim potrebama pružanja

zdravstvene zaštite stanovništvu, u skladu s

mrežom javne zdravstvene službe u domu zdravlja

mogu se organizirati i rodilište te stacionar za

dijagnostiku i liječenje.

Članak 79.

Uvjete, organizaciju i način obavljanja djelatnosti

sanitetskog prijevoza, uz prethodno pribavljeno

mišljenje Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu,

utvrdit će pravilnikom ministar.

Članak 80.

Dom zdravlja na temelju odluke upravnog vijeća uz

suglasnost osnivača može poslovni prostor dati u

zakup pravnim i fizičkim osobama za obavljanje

zdravstvene djelatnosti na primarnoj razini izvan

mreže javne zdravstvene službe.

Članak 81.

Ustanova za zdravstvenu skrb jest zdravstvena

ustanova u kojoj se pruža zdravstvena zaštita u

sklopu zdravstvene djelatnosti na primarnoj razini.

Članak 82.

Ustanova za zdravstvenu njegu jest zdravstvena

ustanova koja provodi zdravstvenu njegu i

rehabilitaciju bolesnika po uputama doktora

medicine.

Ustanova iz stavka 1. ovoga članka može sukladno

izvješću patronažne sestre i prema uputama doktora

medicine privremeno stacionarno zbrinjavati

bolesnike kojima je potrebna zdravstvena njega i

rehabilitacija.

Članak 83.

Ustanova za palijativnu skrb jest zdravstvena

ustanova koja ima palijativni inetrdisciplinarni tim

kućnih posjeta (liječnik, medicinska sestra,

fizioterapeut, socijalni radnik s posebnom

naobrazbom za pristup umirućem) ambulantu za bol

i palijativnu skrb te dnevni boravak.

VIII. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA

SEKUNDARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE

DJELATNOSTI

Članak 84.

Poliklinika jest zdravstvena ustanova u kojoj se

obavlja specijalističko-konzilijarna zdravstvena

zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija,

osim bolničkog liječenja.

14

Poliklinika ovisno o djelatnostima za koje se osniva

može osigurati uvjete za dnevnu bolnicu.

Poliklinika mora obavljati djelatnost najmanje u

dvije ordinacije različitih ili istih specijalističkih ili

užih specijalističkih djelatnosti, odnosno u jednoj

ordinaciji specijalističke, odnosno uže

specijalističke djelatnosti i laboratoriju.

Poliklinika mora za svaku svoju djelatnost

zapošljavati u radnom odnosu na neodređeno

vrijeme najmanje jednog doktora medicine,

odnosno stomatologije specijalista odgovarajuće

grane specijalnosti, ovisno o djelatnostima

poliklinike.

Ako poliklinika ima medicinsko-biokemijski

laboratorij mora zapošljavati u radnom odnosu na

neodređeno vrijeme najmanje jednog doktora

medicine i jednog magistra medicinske biokemije

specijalista.

Članak 85.

Bolnica jest zdravstvena ustanova koja obavlja

djelatnost dijagnostike, liječenja, medicinske

rehabilitacije i zdravstvene njege bolesnika te

osigurava boravak i prehranu bolesnika.

Djelatnost iz stavka 1. ovoga članka obavlja se u

općim i specijalnim bolnicama.

Članak 86.

Opća bolnica jest zdravstvena ustanova koja

obavlja najmanje djelatnosti kirurgije, interne

medicine, pedijatrije, ginekologije i porodiljstva te

hitne medicine i ima posteljne, dijagnostičke i

druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.

Ako u gradu opće bolnice bolničku djelatnost

obavlja i specijalna bolnica za dječje bolesti,

odnosno za ginekologiju i porodiljstvo, opća

bolnica ne mora imati radnu jedinicu za pedijatriju,

odnosno za ginekologiju i porodiljstvo.

Članak 87.

Specijalna bolnica jest zdravstvena ustanova za

specijalističko-konzilijarno i bolničko liječenje

određenih bolesti ili određenih dobnih skupina

stanovništva, koja osim uvjeta iz članka 88. ovoga

Zakona ima posteljne, dijagnostičke i druge

mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.

Članak 88.

Bolnica mora u svom sastavu imati jedinice za:

– specijalističko-konzilijarno liječenje,

– radiološku, laboratorijsku i drugu medicinsko-

laboratorijsku dijagnostiku,

– opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima.

Bolnica mora imati osiguranu:

– medicinsku rehabilitaciju,

– patologiju,

– citološku i mikrobiološku dijagnostiku,

– opskrbu krvlju i krvnim pripravcima,

– anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno

liječenje ako to zahtijeva priroda njezina rada.

Članak 89.

Kategorije bolnica s obzirom na opseg njihovog

stručnog rada, kapacitete, organizaciju rada te

zastupljenost stručnih jedinica, kadrova, prostora i

opreme za razvrstavanje bolnica u kategorije

pravilnikom određuje ministar.

Postupak i način akreditacije bolnica za

razvrstavanje prema kvaliteti rada, na prijedlog

Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu,

propisuje ministar.

Članak 90.

Iznimno od članka 87. ovoga Zakona specijalne

bolnice mogu osigurati mjere socijalne skrbi u

skladu s propisima iz područja socijalne skrbi.

Troškovi mjera iz stavka 1. ovoga članka podmiruju

se iz sredstava socijalne skrbi.

Specijalne bolnice mogu pružati zdravstvene usluge

u turizmu u skladu s posebnim propisima.

Lječilište

Članak 91.

Lječilište jest zdravstvena ustanova u kojoj se

prirodnim ljekovitim izvorima provodi preventivna

zdravstvena zaštita, specijalistička i bolnička

rehabilitacija.

Lječilište može pružati zdravstvene usluge u

turizmu u skladu s posebnim propisima.

IX. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA

TERCIJARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE

DJELATNOSTI

Članak 92.

Kliničke ustanove su klinika, klinička bolnica i

klinički bolnički centar.

Klinika jest zdravstvena ustanova ili dio

zdravstvene ustanove koja uz obavljanje

zdravstvene djelatnosti iz članka 28. ovoga Zakona

obavlja najsloženije oblike zdravstvene zaštite iz

neke specijalističko-

-konzilijarne djelatnosti te se u njoj izvodi nastava

visokih učilišta i provodi znanstveni rad za

djelatnost za koju je osnovana.

Klinički zavod jest dio zdravstvene ustanove koji

ispunjava uvjete iz stavka 2. ovoga članka, a

obavlja djelatnost dijagnostike.

Klinička bolnica jest opća bolnica u kojoj najmanje

dvije od navedenih djelatnosti (interna medicina,

kirurgija, pedijatrija, ginekologija i porodiljstvo)

nose naziv klinika kao i najmanje još dvije druge

djelatnosti drugih specijalnosti, odnosno

dijagnostike.

Klinički bolnički centar jest opća bolnica u kojoj

osim naziva klinika za djelatnost interne medicine,

kirurgije, pedijatrije, ginekologije i porodiljstva,

naziv klinika ima više od polovice ostalih

specijalnosti i u kojima se izvodi više od polovice

15

nastavnog programa medicinskog, stomatološkog,

odnosno farmaceutsko-biokemijskog fakulteta.

XIV. ZDRAVSTVENI RADNICI

Članak 124.

Zdravstveni radnici su osobe koje imaju

obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno

u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu

stanovništvu, uz obvezno poštovanje moralnih i

etičkih načela zdravstvene struke.

Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom,

stomatološkom ili farmaceutsko-biokemijskom

fakultetu te drugom visokom učilištu zdravstvenog

usmjerenja kao i u srednjim školama zdravstvenog

usmjerenja.

Obveza je zdravstvenih radnika da pri pružanju

zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima

zdravstvene struke, na način da svojim postupcima

ne ugroze život i zdravlje ljudi.

Zdravstveni radnici mogu se osigurati od

odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti

obavljanjem zdravstvene djelatnosti.

Članak 125.

Zdravstveni radnik može uz odobrenje poslodavca

za svoj račun sklopiti posao iz zdravstvene

djelatnosti sukladno Zakonu o radu.

Zdravstveni radnik ne može sklopiti posao iz stavka

1. ovoga članka u trajanju duljem od trećine punoga

radnog vremena prema ugovoru o radu s

poslodavcem.

ZAKON O OBVEZNOM

ZDRAVSTVENOM

OSIGURANJU

IV. PRAVA IZ OBVEZNOGA

ZDRAVSTVENOGA OSIGURANJA

Članak 14.

Prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja prema

ovome Zakonu obuhvaćaju:

1. pravo na zdravstvenu zaštitu,

2. prava na novčane naknade.

1. PRAVO NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU

Članak 15.

Pravo na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga

zdravstvenog osiguranja u opsegu utvrđenom ovim

Zakonom i propisima donesenim na temelju ovoga

Zakona obuhvaća pravo na:

1. primarnu zdravstvenu zaštitu,

2. specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu,

3. bolničku zdravstvenu zaštitu,

4. pravo na korištenje lijekova koji su utvrđeni

osnovnom i dopunskom listom lijekova Zavoda,

5. pravo na stomatološko-protetsku pomoć i

stomatološko-protetske nadomjestke,

6. pravo na ortopedska i druga pomagala,

7. pravo na zdravstvenu zaštitu u inozemstvu.

Pravo osiguranih osoba na zdravstvenu zaštitu iz

stavka 1. točke 1. do 6. ovoga članka osigurava se

provedbom mjera zdravstvene zaštite.

Mjere zdravstvene zaštite iz stavka 2. ovoga članka

utvrđuju se na temelju plana i programa mjera

zdravstvene zaštite koje donosi ministar nadležan

za zdravstvo na prijedlog Zavoda i Hrvatskog

zavoda za javno zdravstvo, uz prethodno

pribavljeno mišljenje nadležnih komora, a sukladno

osiguranim financijskim sredstvima te raspoloživim

zdravstvenim kapacitetima.

Osigurane osobe zdravstvenu zaštitu iz stavka 1.

točke 1. do 5. ovoga članka na teret sredstava

Zavoda mogu ostvariti u zdravstvenim ustanovama

i kod privatnih zdravstvenih radnika s kojima je

Zavod sklopio ugovor o provođenju zdravstvene

zaštite (u daljnjem tekstu: ugovorni subjekti

Zavoda) na način i pod uvjetima koji su utvrđeni

ovim Zakonom i općim aktima Zavoda.

Osigurane osobe zdravstvenu zaštitu iz stavka 1.

točke 6. ovoga članka na teret sredstava Zavoda

ostvaruju kod pravnih ili fizičkih osoba koje imaju

odobrenje za proizvodnju, odnosno promet na malo

ortopedskim i drugim pomagalima u skladu s

posebnim propisom, a s kojima je Zavod u skladu s

uvjetima i na način utvrđen općim aktom Zavoda

sklopio ugovor o isporuci ortopedskih i drugih

pomagala osiguranim osobama (u daljnjem tekstu:

ugovorni isporučitelji pomagala).

2. PRAVO NA NOVČANE NAKNADE

Članak 24.

Osiguranici u okviru prava iz obveznoga

zdravstvenog osiguranja imaju pravo na:

- naknadu plaće za vrijeme privremene

nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog

korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih

okolnosti iz članka 26. ovoga Zakona (u daljnjem

tekstu: naknada plaće),

- novčanu naknadu zbog nemogućnosti obavljanja

poslova na temelju kojih se ostvaruju drugi primici

od kojih se utvrđuju drugi dohoci, sukladno

propisima o doprinosima za obvezna osiguranja,

- naknadu troškova prijevoza u svezi s korištenjem

zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog

osiguranja.

Pravo iz stavka 1. podstavka 3. ovoga članka

pripada i drugim osiguranim osobama.

16

PRAVO NA NAKNADU PLAĆE

Članak 25.

Pravo na naknadu plaće zbog privremene

nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad radi

korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih

okolnosti iz članka 26. ovoga Zakona (u daljnjem

tekstu: bolovanje) pripada osiguranicima iz članka

6. stavka 1. točke 1. – 4., točke 6., točke 8., točke

18. i točke 24. ovoga Zakona, ako posebnim

propisom nije utvrđeno drukčije.

Pod bolovanjem za vrijeme kojeg osiguraniku

pripada pravo na naknadu plaće u smislu ovoga

Zakona smatra se odsutnost s rada zbog bolesti ili

ozljede, odnosno drugih okolnosti utvrđenih

člankom 26. ovoga Zakona radi kojih je osiguranik

spriječen izvršavati svoju obvezu rada u skladu s

ugovorom o radu, drugim ugovorom ili aktom.

Članak 26.

Pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u svezi

s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga

zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti

utvrđenih ovim Zakonom, ako je:

1. privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili

ozljede, odnosno radi liječenja ili medicinskih

ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu,

2. privremeno nesposoban za rad zbog određenog

liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne

može obaviti izvan radnog vremena osiguranika,

3. izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u

njegovoj okolini, odnosno privremeno nesposoban

za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u

korist druge osigurane osobe Zavoda,

4. određen za pratitelja osigurane osobe upućene na

liječenje ili liječnički pregled ugovornom subjektu

Zavoda izvan mjesta prebivališta, odnosno

boravišta osigurane osobe koja se upućuje,

5. određen da njeguje oboljelo dijete ili supružnika

uz uvjete propisane ovim Zakonom,

6. privremeno nesposobna za rad zbog bolesti i

komplikacija u svezi s trudnoćom i porođajem,

7. privremeno spriječen za rad zbog korištenja

rodiljnog dopusta i prava na rad s polovicom

punoga radnog vremena iz članka 15. stavka 2. i 3.

Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama,

8. privremeno spriječen za rad zbog korištenja

dopusta za slučaj smrti djeteta, u slučaju

mrtvorođenog djeteta ili smrti djeteta za vrijeme

korištenja rodiljnog dopusta,

9. privremeno nesposoban za rad zbog rane, ozljede

ili bolesti koja je neposredna posljedica

sudjelovanja u Domovinskom ratu.

Članak 27.

Naknadu plaće u svezi s korištenjem zdravstvene

zaštite iz članka 26. točke 1. i 2. ovoga Zakona

isplaćuje osiguraniku iz svojih sredstava:

1. pravna ili fizička osoba – poslodavac za prvih 42

dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik

nalazi na radu u inozemstvu na koji ga je uputila

pravna ili fizička osoba ili je sam zaposlen u

inozemstvu,

2. pravna osoba za profesionalnu rehabilitaciju i

zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno

pravna ili fizička osoba – poslodavac za osiguranika

radnika – invalida rada za prvih 7 dana bolovanja.

V. FINANCIRANJE OBVEZNOGA

ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

Članak 53.

Prihodi obveznoga zdravstvenog osiguranja su:

1) doprinosi osiguranika,

2) doprinosi poslodavaca,

3) doprinos za nezaposlene osobe iz članka 6.

stavka 1. točke 12., 14., 15. i 17. i članka 9. stavka

1. točke 3. ovoga Zakona,

4) doprinosi drugih obveznika plaćanja doprinosa

utvrđenih ovim i drugim zakonom,

5) posebni doprinos za korištenje zdravstvene

zaštite u inozemstvu,

6) prihodi iz državnog proračuna,

7) prihodi od sudjelovanja u troškovima

zdravstvene zaštite osiguranih osoba, odnosno

njihovih osiguravatelja u dopunskom zdravstvenom

osiguranju,

8) prihodi od dividendi, kamata i drugih prihoda,

9) 32% od ukupnog prihoda od posebnog poreza na

duhanske prerađevine,

10) prihodi od obveznog osiguranja od

automobilske odgovornosti.

Prihod iz stavka 1. točke 10. ovoga Zakona

izdvajaju društva za osiguranje u visini od 10%

naplaćene funkcionalne premije osiguranja od

obveznog osiguranja od automobilske

odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu

prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz članka

113. ovoga Zakona koju su prouzročili vlasnici,

odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila.

Članak 54.

Izdaci obveznoga zdravstvenog osiguranja

obuhvaćaju izdatke za:

1) zdravstvenu zaštitu,

2) naknade plaća zbog bolovanja,

3) novčanu naknadu zbog nemogućnosti obavljanja

poslova na temelju kojih se ostvaruju primici od

kojih se utvrđuje drugi dohodak sukladno propisima

o doprinosima za obvezna osiguranja,

4) naknade troškova prijevoza u svezi s korištenjem

zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog

osiguranja,

5) provedbu obveznoga zdravstvenog osiguranja,

6) rad tijela upravljanja Zavodom,

7) ostale izdatke.

17

VII. HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO

OSIGURANJE

Članak 81.

Poslove obveznoga zdravstvenog osiguranja

utvrđene ovim Zakonom obavlja Hrvatski zavod za

zdravstveno osiguranje.

Zavod jest javna ustanova na koju se primjenjuju

propisi o ustanovama ako ovim Zakonom nije

drukčije uređeno.

Zavod ima svojstvo pravne osobe s pravima,

obvezama te odgovornošću utvrđenom ovim

Zakonom i Statutom.

U rješavanju o pravima i obvezama iz obveznoga

zdravstvenog osiguranja Zavod ima javne ovlasti.

Sjedište Zavoda je u Zagrebu.

Članak 82.

U provedbi obveznoga zdravstvenog osiguranja

Zavod obavlja osobito sljedeće poslove:

– provodi politiku razvoja i unapređivanja

zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog

osiguranja,

– obavlja poslove u svezi s ostvarivanjem prava

osiguranih osoba, brine se o zakonitom ostvarivanju

tih prava te im pruža potrebnu stručnu pomoć u

ostvarivanju prava i zaštiti njihovih interesa,

– planira novčana sredstva obveznoga zdravstvenog

osiguranja te plaća usluge ugovornim subjektima

Zavoda,

– predlaže ministru nadležnom za zdravstvo opseg

prava na zdravstvenu zaštitu iz članka 16. ovoga

Zakona,

– daje ministru nadležnom za zdravstvo mišljenje o

osnivanju zdravstvenih ustanova i odobrenju rada

zdravstvenih radnika u privatnoj praksi radi

uključenja u mrežu javne zdravstvene službe,

– obavlja poslove ugovaranja s ugovornim

subjektima Zavoda i ugovornim isporučiteljima

pomagala,

– utvrđuje cijenu zdravstvene zaštite u ukupnom

iznosu za punu vrijednost prava iz obveznoga

zdravstvenog osiguranja, uz suglasnost ministra

nadležnog za zdravstvo,

– utvrđuje način ostvarivanja prava na zdravstvenu

zaštitu na teret sredstava Zavoda u slučajevima

kada osigurane osobe ne mogu ostvariti

zdravstvenu zaštitu kod ugovornih subjekata

Zavoda u roku propisanom općim aktom Zavoda,

– osigurava provedbu međunarodnih ugovora u

dijelu koji se odnosi na zdravstveno osiguranje,

– obavlja nadzor nad ispunjavanjem ugovornih

obveza ugovornih subjekata Zavoda sukladno

sklopljenom ugovoru,

– uređuje ostala pitanja vezana uz ostvarivanje

prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

ZAKON O RADU

II. SKLAPANJE UGOVORA O RADU

Zasnivanje radnog odnosa

Članak 8.

(1) Radni odnos zasniva se ugovorom o radu.

(2) Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za

obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu

rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za

koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s

radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako

poslodavac ne dokaže suprotno.

Ugovor o radu na neodređeno vrijeme

Članak 9.

(1) Ugovor o radu sklapa se na neodređeno vrijeme,

osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(2) Ugovor o radu na neodređeno vrijeme obvezuje

stranke dok ga jedna od njih ne otkaže ili dok ne

prestane na neki drugi način određen ovim

Zakonom.

(3) Ako ugovorom o radu nije određeno vrijeme na

koje je sklopljen, smatra se da je sklopljen na

neodređeno vrijeme.

Ugovor o radu na određeno vrijeme

Članak 10.

(1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na

određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji

je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim

razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem

određenog posla ili nastupanjem određenog

događaja.

(2) Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više

uzastopnih ugovora o radu iz stavka 1. ovoga

članka, na temelju kojih se radni odnos s istim

radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od

tri godine.

(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, ugovor o

radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri

godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene

privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih

drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili

kolektivnim ugovorom.

(4) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se

prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 2. ovoga

članka.

(5) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme

sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako

radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka

vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da

je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Oblik ugovora o radu

Članak 12.

(1) Ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku.

(2) Propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o

radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i

valjanost tog ugovora.

18

(3) Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom

obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka

rada izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru.

(4) Ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s

radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne

izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra

se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na

neodređeno vrijeme.

(5) Poslodavac je dužan radniku dostaviti primjerak

prijave na obvezno mirovinsko i zdravstveno

osiguranje u roku od petnaest dana od dana

sklapanja ugovora o radu ili dostave pisane potvrde

o sklopljenom ugovoru o radu, odnosno početka

rada.

(6) Ugovor o radu pomorca i radnika na pomorskim

ribarskim plovilima mora se registrirati pri uredu

državne uprave u županiji, odnosno uredu Grada

Zagreba nadležnom za poslove rada.

(7) Ministar će pravilnikom propisati postupak

registracije i sadržaj registra ugovora o radu

pomoraca i radnika na pomorskim ribarskim

plovilima.

Obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, odnosno

pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu

Članak 13.

(1) Ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku,

odnosno potvrda o sklopljenom ugovoru o radu iz

članka 12. stavka 3. ovoga Zakona, mora sadržavati

sve bitne uglavke, a najmanje o:

1) strankama te njihovom prebivalištu, odnosno

sjedištu,

2) mjestu rada, a ako ne postoji stalno ili glavno

mjesto rada, napomenu da se rad obavlja na

različitim mjestima,

3) nazivu posla, odnosno naravi ili vrsti rada, na

koje se radnik zapošljava ili kratak popis ili opis

poslova,

4) danu početka rada,

5) očekivanom trajanju ugovora, u slučaju ugovora

o radu na određeno vrijeme,

6) trajanju plaćenoga godišnjeg odmora na koji

radnik ima pravo, a u slučaju kada se takav podatak

ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno

izdavanja potvrde, načinu određivanja trajanja toga

odmora,

7) otkaznim rokovima kojih se mora pridržavati

radnik, odnosno poslodavac, a u slučaju kada se

takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja

ugovora odnosno izdavanja potvrde, načinu

određivanja otkaznih rokova,

8) osnovnoj plaći, dodacima na plaću te

razdobljima isplate primanja na koja radnik ima

pravo,

9) trajanju redovitog radnog dana ili tjedna.

(2) Umjesto uglavaka iz stavka 1. podstavka 6., 7.,

8. i 9. ovoga članka, može se u ugovoru, odnosno

potvrdi, uputiti na odgovarajući zakon, drugi

propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji

uređuje ta pitanja.

Obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu na

određeno vrijeme za stalne sezonske poslove

Članak 14.

(1) Ako poslodavac pretežno posluje sezonski, za

obavljanje stalnih sezonskih poslova može se

sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme za

stalne sezonske poslove.

(2) U slučaju sklapanja ugovora iz stavka 1. ovoga

članka, obveznik prijave na produženo mirovinsko

osiguranje, obveznik doprinosa te obveznik

obračunavanja i plaćanja doprinosa je poslodavac.

(3) Osim uglavaka iz članka 13. ovoga Zakona,

ugovor iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati i

dodatne uglavke o:

1) uvjetima i vremenu za koje će poslodavac

uplaćivati doprinos za produženo mirovinsko

osiguranje,

2) roku u kojem je poslodavac dužan radniku

ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje

poslova u narednoj sezoni,

3) roku u kojem se radnik dužan izjasniti o ponudi

iz podstavka 2. ovoga stavka, a koji ne može biti

kraći od osam dana.

(4) Ako radnik neopravdano odbije ponudu za

sklapanje ugovora o radu iz stavka 3. podstavka 2.

ovoga članka, poslodavac ima pravo od radnika

tražiti povrat sredstava za uplaćene doprinose.

(5) Umjesto uglavka iz stavka 3. podstavka 1.

ovoga članka, može se u ugovoru uputiti na

odgovarajući kolektivni ugovor ili pravilnik o radu

koji uređuje ta pitanja.

Najniža dob za zaposlenje

Članak 17.

(1) Osoba mlađa od petnaest godina ili osoba s

petnaest i starija od petnaest, a mlađa od osamnaest

godina koja pohađa obvezno osnovno obrazovanje,

ne smije se zaposliti.

(2) Inspektor rada zabranit će rad maloljetnika koji

je zaposlen protivno stavku 1. ovoga članka.

Poslovna sposobnost maloljetnika za sklapanje

ugovora o radu

Članak 18.

(1) Ako zakonski zastupnik ovlasti maloljetnika s

petnaest i starijeg od petnaest godina za sklapanje

određenog ugovora o radu, osim maloljetnika koji

pohađa obvezno osnovno obrazovanje, maloljetnik

je poslovno sposoban za sklapanje i raskidanje toga

ugovora te za poduzimanje svih pravnih radnji u

svezi s ispunjenjem prava i obveza iz toga ugovora

ili u svezi s tim ugovorom.

(2) Od ovlaštenja iz stavka 1. ovoga članka, izuzeti

su pravni poslovi za poduzimanje kojih zakonskom

zastupniku treba odobrenje tijela nadležnog za

poslove socijalne skrbi.

(3) U slučaju spora između zakonskih zastupnika ili

između jednog ili više zakonskih zastupnika i

maloljetnika, o davanju ovlaštenja za sklapanje

ugovora o radu odlučuje tijelo nadležno za poslove

19

socijalne skrbi, vodeći računa o interesima

maloljetnika.

(4) Zakonski zastupnik može povući ili ograničiti

ovlaštenje iz stavka 1. ovoga članka, odnosno u ime

maloljetnika raskinuti radni odnos.

(5) Skrbnik može ovlaštenje iz stavka 1. ovoga

članka dati maloljetniku samo na temelju

prethodnog odobrenja tijela nadležnog za poslove

socijalne skrbi.

(6) Ovlaštenje iz stavka 1. ovoga članka mora se

dati u pisanom obliku.

Posebni uvjeti za sklapanje ugovora o radu

Članak 21.

(1) Ako su zakonom, drugim propisom,

kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu

određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog

odnosa, ugovor o radu može sklopiti samo radnik

koji udovoljava tim uvjetima.

(2) Ministar će, uz suglasnost ministra nadležnog za

poslove zdravstva, pravilnikom propisati poslove na

kojima radnik može raditi samo nakon, prema

posebnom propisu provedenog, prethodnog i

redovnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za

obavljanje tih poslova.

(3) Pravilnikom iz stavka 2. ovoga članka propisat

će se način utvrđivanja zdravstvene sposobnosti,

rokovi u kojima se mora ponoviti utvrđivanje

zdravstvene sposobnosti, sadržaj i način izdavanja

uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti te druga

pitanja važna za utvrđivanje zdravstvene

sposobnosti za obavljanje poslova iz stavka 2.

ovoga članka.

(4) Strani državljanin ili osoba bez državljanstva

može sklopiti ugovor o radu pod uvjetima

propisanima ovim Zakonom i posebnim zakonom

kojim se uređuje zapošljavanje tih osoba.

Stručno osposobljavanje za rad

Članak 41.

(1) Ako je stručni ispit ili radno iskustvo, zakonom

ili drugim propisom utvrđeno kao uvjet za

obavljanje poslova radnog mjesta određenog

zanimanja, poslodavac može osobu koja je završila

školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno

osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog

odnosa (stručno osposobljavanje za rad).

(2) Razdoblje stručnog osposobljavanja za rad iz

stavka 1. ovoga članka ubraja se u pripravnički staž

i radno iskustvo propisano kao uvjet za rad na

poslovima radnog mjesta određenog zanimanja.

(3) Stručno osposobljavanje za rad iz stavka 1.

ovoga članka može trajati najduže koliko traje

pripravnički staž.

(4) Ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije

propisano, na osobu koja se stručno osposobljava za

rad se primjenjuju odredbe o radnim odnosima

ovoga i drugih zakona, osim odredbi o sklapanju

ugovora o radu, plaći i naknadi plaće te prestanku

ugovora o radu.

(5) Ugovor o stručnom osposobljavanju za rad

mora se sklopiti u pisanom obliku.

VI. RADNO VRIJEME

Pojam radnog vremena

Članak 42.

(1) Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem

je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u

kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove

prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se

njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje

odredi poslodavac.

(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u

kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu

poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže

takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na

mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na

drugom mjestu koje je odredio poslodavac.

(3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu

uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim

ugovorom.

(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući

poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim

vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u

mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje

je odabrao radnik.

Puno i nepuno radno vrijeme

Članak 43.

(1) Ugovor o radu može se sklopiti za puno ili

nepuno radno vrijeme.

(2) Puno radno vrijeme ne smije biti duže od

četrdeset sati tjedno.

(3) Ako zakonom, kolektivnim ugovorom,

sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i

poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno

radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme

četrdeset sati tjedno.

(4) Nepunim radnim vremenom smatra se svako

radno vrijeme kraće od punog radnog vremena.

(5) Na radnike koji rade u nepunom radnom

vremenu na odgovarajući način se primjenjuju

odredbe članka 11. ovoga Zakona.

(6) Radnik ne može sklopiti ugovore o radu za

nepuno radno vrijeme s više poslodavaca s

ukupnim radnim vremenom dužim od punog

radnog vremena.

(7) Prilikom sklapanja ugovora o radu za nepuno

radno vrijeme, radnik je dužan obavijestiti

poslodavca o sklopljenim ugovorima o radu za

nepuno radno vrijeme s drugim poslodavcem,

odnosno drugim poslodavcima.

(8) Ako je za stjecanje određenih prava važno

prethodno trajanje radnog odnosa s istim

poslodavcem, razdoblja rada u nepunom radnom

vremenu smatrat će se radom u punom radnom

vremenu.

(9) Poslodavac je dužan razmotriti zahtjev radnika

koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za puno

20

radno vrijeme za sklapanjem ugovora za nepuno

radno vrijeme, kao i radnika koji je stranka ugovora

o radu sklopljenog za nepuno radno vrijeme za

sklapanjem ugovora za puno radno vrijeme, ako

kod njega postoje mogućnosti za takvu vrstu rada.

Skraćeno radno vrijeme

Članak 44.

(1) Na poslovima na kojima, uz primjenu mjera

zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće

zaštititi radnika od štetnih utjecaja, radno vrijeme se

skraćuje razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na

zdravlje i radnu sposobnost radnika.

(2) Poslovi iz stavka 1. ovoga članka te trajanje

radnog vremena na takvim poslovima utvrđuju se

posebnim propisom.

(3) Ako poslovi iz stavka 1. ovoga članka te trajanje

radnoga vremena na takvim poslovima nisu

utvrđeni posebnim propisom, ministar će na

prijedlog osobe koja prema ovom Zakonu može biti

stranka kolektivnog ugovora, uz suglasnost ministra

nadležnog za poslove zdravstva pravilnikom urediti

ta pitanja.

(4) Radnik koji radi na poslovima iz stavka 1.

ovoga članka ne smije na takvim poslovima raditi

duže od radnog vremena utvrđenog stavkom 2.

ovoga članka, niti se smije na takvim poslovima

zaposliti kod drugog poslodavca.

(5) Kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu se

može odrediti da radnik koji na poslovima iz stavka

1. ovoga članka ne radi u punom radnom vremenu,

dio radnoga vremena, najduže do punog radnog

vremena, radi na nekim drugim poslovima, koji

nemaju narav poslova iz stavka 1. ovoga članka.

(6) Pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava iz

radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom,

skraćeno radno vrijeme iz stavka 1. ovoga članka

izjednačuje se s punim radnim vremenom.

Prekovremeni rad

Članak 45.

(1) U slučaju više sile, izvanrednog povećanja

opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima

prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora

raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog

vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam

sati tjedno.

(2) Prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije

trajati duže od trideset dva sata mjesečno niti duže

od sto osamdeset sati godišnje.

(3) Ako prekovremeni rad određenog radnika traje

duže od četiri tjedna neprekidno ili više od dvanaest

tjedana tijekom kalendarske godine, odnosno ako

prekovremeni rad svih radnika određenog

poslodavca prelazi deset posto ukupnoga radnog

vremena u određenom mjesecu, o prekovremenom

radu mora se obavijestiti inspektor rada u roku od

osam dana od dana nastupa neke od navedenih

okolnosti.

(4) Ako inspektor rada posumnja da prekovremeni

rad štetno utječe na zdravlje, radnu sposobnost i

sigurnost radnika, odredit će rok u kojem

poslodavac o tome mora pribaviti nalaz i mišljenje

liječnika ovlaštenog posebnim propisom.

(5) Zabranjen je prekovremeni rad maloljetnih

radnika.

(6) Trudnica, roditelj s djetetom do tri godine

starosti, samohrani roditelj s djetetom do šest

godina starosti i radnik koji radi u nepunom radnom

vremenu, može raditi prekovremeno samo ako

dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom

pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile.

(7) Inspektor rada zabranit će prekovremeni rad ako

štetno utječe na zdravlje, radnu sposobnost i

sigurnost radnika, odnosno ako se obavlja protivno

odredbama ovoga članka.

Raspored radnog vremena

Članak 46.

(1) Ako dnevni i tjedni raspored radnog vremena

nije određen propisom, kolektivnim ugovorom,

sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i

poslodavca ili ugovorom o radu, o rasporedu

radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom

odlukom.

(2) Poslodavac mora obavijestiti radnike o

rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena

najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju

hitnog prekovremenog rada.

(3) Kod poslodavca kod kojeg je to potrebno zbog

procesa rada organiziranog u smjenama, puno ili

nepuno radno vrijeme ne mora biti raspoređeno

jednako po tjednima, te se u tom slučaju puno ili

nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno

tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri

mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog

vremena određenog člankom 43. stavkom 2. ovoga

Zakona, ne smije iznositi više od dvanaest sati

mjesečno.

(4) U slučaju iz stavka 3. ovoga članka, radnik

može raditi najviše četrdeset osam sati tjedno.

(5) Ako je istekom razdoblja iz stavka 3. ovoga

članka, prosječno tjedno radno vrijeme bilo duže od

punog, odnosno nepunog radnog vremena, rad duži

od punog, odnosno nepunog radnog vremena

smatra se prekovremenim radom.

(6) Maloljetnom radniku se raspored punog radnog

vremena ne smije utvrditi duže od osam sati

dnevno.

Preraspodjela radnog vremena

Članak 47.

(1) Ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno

radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da

tijekom jedne kalendarske godine u jednom

razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od

punog ili nepunog radnog vremena, na način da

prosječno radno vrijeme tijekom trajanja

21

preraspodjele ne smije biti duže od punog ili

nepunog radnog vremena.

(2) Ako preraspodjela radnog vremena nije

predviđena kolektivnim ugovorom, odnosno

sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i

poslodavca, poslodavac je dužan utvrditi plan

preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom

poslova i broja radnika uključenih u

preraspodijeljeno radno vrijeme, te takav plan

preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada.

(3) Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se

prekovremenim radom.

(4) Ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, ono

tijekom razdoblja u kojem traje duže od punog ili

nepunog radnog vremena, uključujući i

prekovremeni rad, ne smije biti duže od četrdeset

osam sati tjedno.

(5) Iznimno od odredbe stavka 4. ovoga članka,

preraspodijeljeno radno vrijeme tijekom razdoblja u

kojem traje duže od punog ili nepunog radnog

vremena može trajati duže od četrdeset osam sati

tjedno, ali ne duže od pedeset šest sati tjedno, pod

uvjetom da je isto predviđeno kolektivnim

ugovorom i da radnik dostavi poslodavcu pisanu

izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.

(6) Radnik koji u preraspodijeljenom radnom

vremenu ne pristane na rad duži od četrdeset osam

sati tjedno, ne smije zbog toga trpjeti štetne

posljedice.

(7) Poslodavac je dužan na zahtjev inspektora rada,

uz plan iz stavka 2. ovoga članka, priložiti popis

radnika koji su dali pisanu izjavu iz stavka 5. ovoga

članka.

(8) Preraspodijeljeno radno vrijeme u razdoblju u

kojem traje duže od punog ili nepunog radnog

vremena može trajati najduže četiri mjeseca, osim

ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno,

u kojem slučaju ne može trajati duže od šest

mjeseci.

(9) Ugovor o radu na određeno vrijeme za poslove

koji se obavljaju u preraspodijeljenom radnom

vremenu, sklapa se u trajanju u kojem radnikovo

prosječno radno vrijeme mora odgovarati

ugovorenom punom ili nepunom radnom vremenu.

(10) Zabranjen je rad maloljetnika u

preraspodijeljenom radnom vremenu koji bi trajao

duže od osam sati dnevno.

(11) Trudnica, roditelj s djetetom do tri godine

starosti i samohrani roditelj s djetetom do šest

godina starosti te radnik koji radi u nepunom

radnom vremenu, može raditi u preraspodijeljenom

punom ili nepunom radnom vremenu iz stavka 4.

ovoga članka, samo ako dostavi poslodavcu pisanu

izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.

(12) Inspektor rada zabranit će ili ograničiti

preraspodijeljeno radno vrijeme, ako je isto

protivno odredbama ovoga Zakona ili ako iz nalaza

i mišljenja pribavljenog od ovlaštenog liječnika,

odgovarajućom primjenom odredbe članka 45.

stavka 4. ovoga Zakona, proizlazi da takav rad

ugrožava zdravlje, radnu sposobnost i sigurnost

radnika.

Noćni rad

Članak 48.

(1) Noćni rad je rad radnika kojeg, neovisno o

njegovom trajanju, obavlja u vremenu između

dvadeset dva sata uvečer i šest sati ujutro idućega

dana, a u poljoprivredi između dvadeset dva sata

uvečer i pet sati ujutro idućega dana, ako za

određeni slučaj ovim ili drugim zakonom, drugim

propisom, kolektivnim ugovorom ili sporazumom

sklopljenim između poslodavca i radničkog vijeća

nije drukčije određeno.

(2) Za maloljetnike zaposlene u industriji, rad u

vremenu između devetnaest sati uvečer i sedam sati

ujutro idućega dana, smatra se noćnim radom.

(3) Za maloljetnike zaposlene izvan industrije, rad u

vremenu između dvadeset sati uvečer i šest sati

ujutro idućega dana, smatra se noćnim radom.

(4) Ministar će pravilnikom propisati koje se

djelatnosti u smislu stavka 2. ovoga članka smatraju

industrijom.

(5) Noćni radnik je radnik, koji prema rasporedu

radnog vremena redovito tijekom jednog dana radi

najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, odnosno

koji tijekom kalendarske godine radi najmanje

trećinu svog radnog vremena u vremenu noćnoga

rada.

(6) Poslodavac je pri utvrđivanju dnevnog

rasporeda radnog vremena dužan voditi računa da

rad radnika iz stavka 5. ovoga članka ne smije

trajati duže od osam sati.

Zabrana noćnog rada

Članak 49.

(1) Poslodavac ne smije odrediti noćni rad trudnici,

osim ako trudnica takav rad zatraži i ako je

ovlašteni liječnik ocijenio da noćni rad ne ugrožava

njezin život ili zdravlje, kao i život ili zdravlje

djeteta.

(2) Zabranjen je noćni rad maloljetnika, osim ako je

takav rad privremeno prijeko potreban u

djelatnostima koje su uređene posebnim propisima,

a punoljetni radnici nisu dostupni, u kojem slučaju

isti ne može, u razdoblju od dvadeset četiri sata,

trajati duže od osam sati, niti maloljetnik smije

raditi u razdoblju od ponoći do četiri sata ujutro.

(3) U slučaju noćnog rada iz stavka 2. ovoga

članka, poslodavac je dužan osigurati da se isti

obavlja pod nadzorom punoljetne osobe.

(4) Inspektor rada će zabraniti noćni rad osobe iz

stavka 1. i 2. ovoga članka, ako je isti protivan

odredbama ovoga Zakona.

Rad u smjenama

Članak 50.

(1) Rad u smjenama je organizacija rada kod

poslodavca prema kojoj dolazi do izmjene radnika

na istom radnom mjestu i mjestu rada u skladu s

22

rasporedom radnog vremena, koji može biti

prekinut ili neprekinut, uključujući izmjenu smjena.

(2) Smjenski radnik je radnik koji, kod poslodavca

kod kojeg je rad organiziran u smjenama, tijekom

jednog tjedna ili jednog mjeseca na temelju

rasporeda radnog vremena, posao obavlja u

različitim smjenama.

(3) Ako je rad organiziran u smjenama koje

uključuju i noćni rad, mora se osigurati izmjena

smjena tako da radnik u noćnoj smjeni radi

uzastopce najduže jedan tjedan.

Obveze poslodavca prema noćnim i smjenskim

radnicima

Članak 51.

(1) Poslodavac je pri organizaciji noćnog rada ili

rada u smjeni dužan voditi osobitu brigu o

organizaciji rada prilagođenoj radniku te o

sigurnosnim i zdravstvenim uvjetima u skladu s

naravi posla koji se obavlja noću ili u smjeni.

(2) Poslodavac je dužan noćnim i smjenskim

radnicima osigurati sigurnost i zdravstvenu zaštitu u

skladu s naravi posla koji se obavlja, kao i sredstva

zaštite i prevencije koje odgovaraju i primjenjuju se

na sve ostale radnike i dostupne su u svako doba.

(3) Radniku koji rasporedom radnog vremena bude

određen da rad obavlja kao noćni radnik, prije

započinjanja tog rada, kao i redovito tijekom

trajanja rada noćnog radnika, poslodavac je dužan

omogućiti zdravstvene preglede sukladno

posebnom propisu.

(4) Troškove zdravstvenog pregleda iz stavka 3.

ovoga članka snosi poslodavac.

(5) Ako se zdravstvenim pregledom iz stavka 3.

ovoga članka utvrdi da noćni radnik zbog noćnog

rada ima zdravstvenih problema, poslodavac mu je

dužan rasporedom radnog vremena osigurati

obavljanje istih poslova izvan noćnog rada.

(6) Ako poslodavac radniku iz stavka 5. ovoga

članka ne može osigurati obavljanje poslova izvan

noćnoga rada, dužan mu je ponuditi sklapanje

ugovora o radu za obavljanje poslova izvan

noćnoga rada za koje je sposoban, a koji, što je više

moguće, moraju odgovarati poslovima na kojima je

radnik prethodno radio.

(7) Poslodavac je dužan noćnom radniku koji je u

radu izložen osobitoj opasnosti ili teškom fizičkom

ili mentalnom naporu utvrditi raspored radnog

vremena tako da ne radi više od osam sati u

razdoblju od dvadeset četiri sata u kojem radi noću.

VII. ODMORI I DOPUSTI

Stanka

Članak 52.

(1) Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima

svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od

najmanje trideset minuta, osim ako posebnim

zakonom nije drukčije određeno.

(2) Maloljetni radnik koji radi najmanje četiri i pol

sata dnevno ima svakoga radnog dana pravo na

odmor (stanku) od najmanje trideset minuta

neprekidno.

(3) Vrijeme odmora iz stavka 1. i 2. ovoga članka

ubraja se u radno vrijeme.

(4) Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid

rada radi korištenja odmora iz stavka 1. ovoga

članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom

sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca

ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način

korištenje ovoga odmora.

Dnevni odmor

Članak 53.

(1) Tijekom svakog vremenskog razdoblja od

dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni

odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.

(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka,

punoljetni radnik koji radi na sezonskim poslovima

ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje

deset sati neprekidno, pod uvjetom da se tom

radniku u svakom razdoblju od osam dana osigura

zamjenski dnevni odmor, u trajanju jednakom

propuštenim satima odmora iz stavka 1. ovoga

članka.

Tjedni odmor

Članak 54.

(1) Radnik ima pravo na tjedni odmor u

neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri

sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 53.

ovoga Zakona.

(2) Maloljetni radnik ima pravo na tjedni odmor u

neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam

sati.

(3) Odmor iz stavka 1. ovoga članka radnik koristi

nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno

iza nje slijedi.

(4) Ako radnik ne može koristiti odmor na način iz

stavka 3. ovoga članka, mora mu se za svaki radni

tjedan osigurati korištenje odmora u razdoblju

određenom kolektivnim ugovorom, sporazumom

sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca

ili ugovorom o radu, koje ne može biti duže od dva

tjedna.

(5) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, radnicima

koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ne

mogu iskoristiti odmor iz stavka 1. ovoga članka

zbog objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog

organizacije rada, pravo na tjedni odmor može biti

određeno u neprekidnom trajanju od najmanje

dvadeset četiri sata, uz koji se ne pribraja dnevni

odmor iz članka 53. ovoga Zakona.

Najkraće trajanje godišnjeg odmora

Članak 55.

(1) Radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo

na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje

četiri tjedna.

23

(2) Maloljetni radnik i radnik koji radi na

poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite

zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi

radnika od štetnih utjecaja, ima za svaku

kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor u

trajanju od najmanje pet tjedana.

IX. ZAŠTITA RADNIKA KOJI SU

PRIVREMENO ILI TRAJNO NESPOSOBNI ZA

RAD

Zabrana otkazivanja ako je privremena

nesposobnost uzrokovana ozljedom na radu ili

profesionalnom bolešću

Članak 74.

(1) Radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je

obolio od profesionalne bolesti te je privremeno

nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka

poslodavac ne može otkazati ugovor o radu u

razdoblju privremene nesposobnosti za rad zbog

liječenja ili oporavka.

(2) Zabrana iz stavka 1. ovoga članka ne utječe na

prestanak ugovora o radu sklopljenoga na određeno

vrijeme.

Zabrana štetnog utjecaja na napredovanje ili

ostvarenje drugih prava

Članak 75.

Ozljeda na radu, odnosno profesionalna bolest, ne

smije štetno utjecati na napredovanje radnika i

ostvarenje drugih prava i pogodnosti iz radnog

odnosa ili u svezi s radnim odnosom.

Pravo povratka na prethodne ili odgovarajuće

poslove radnika koji je privremeno bio nesposoban

za rad

Članak 76.

Radnik koji je privremeno bio nesposoban za rad

zbog ozljede ili ozljede na radu, bolesti ili

profesionalne bolesti, a za kojega nakon liječenja,

odnosno oporavka, ovlašteni specijalist medicine

rada, odnosno ovlašteno tijelo sukladno posebnom

propisu, utvrdi da je sposoban za rad, ima se pravo

vratiti na poslove na kojima je prethodno radio, a

ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova,

poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje ugovora

o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova.

Obveza obavješćivanja o privremenoj

nesposobnosti za rad

Članak 77.

(1) Radnik je dužan što je moguće prije obavijestiti

poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a

najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti

liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za

rad i njezinom očekivanom trajanju.

(2) Ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati

potvrdu iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Ako zbog opravdanoga razloga radnik nije

mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka,

dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije

tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome

onemogućavao.

(4) Ministar će, uz suglasnost ministra nadležnog za

poslove zdravstva, pravilnikom propisati sadržaj i

način izdavanja potvrde iz stavka 1. ovoga članka.

Pravo zaposlenja na drugim poslovima

Članak 78.

(1) Ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika

postoji profesionalna nesposobnost za rad ili

neposredna opasnost od nastanka invalidnosti,

poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i

mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje

ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje

poslova za koje je on sposoban, koji što je više

moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je

radnik prethodno radio.

(2) Radi osiguranja takvih poslova poslodavac je

dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika,

izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno

poduzeti sve što je u njegovoj moći da radniku iz

stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće

poslove.

Otkaz u slučaju profesionalne nesposobnosti za rad

ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti

Članak 79.

(1) Poslodavac može otkazati radniku kod kojega

postoji profesionalna nesposobnost za rad ili

neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, samo

uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća.

(2) Radničko vijeće će dati poslodavcu suglasnost

na otkaz ugovora o radu, ako poslodavac dokaže da

je poduzeo sve što je u njegovoj moći da radniku iz

stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće

poslove, odnosno ako dokaže da je radnik odbio

ponudu za sklapanje ugovora o radu za obavljanje

poslova koji odgovaraju njegovim sposobnostima, u

skladu s nalazom i mišljenjem ovlaštene osobe,

odnosno tijela.

(3) Ako radničko vijeće uskrati suglasnost na otkaz,

odnosno ako isto nije utemeljeno i ne postoji

sindikalni povjerenik koji ima sva prava i obveze

radničkog vijeća, suglasnost može nadomjestiti

sudska ili arbitražna odluka.

Otpremnina u slučaju ozljede na radu ili

profesionalne bolesti

Članak 80.

(1) Radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno

koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon

završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na

rad, ima pravo na otpremninu najmanje u

dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače

pripadao.

24

(2) Radnik koji je neopravdano odbio ponuđene

poslove iz članka 78. stavka 1. ovoga Zakona nema

pravo na otpremninu u dvostrukom iznosu.

XIII. NAKNADA ŠTETE

Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu

poslodavcu

Članak 99.

(1) Radnik koji na radu ili u svezi s radom

namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu

poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

(2) Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik

odgovara za dio štete koji je uzrokovao.

(3) Ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio

štete koji je on uzrokovao, smatra se da su svi

radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u

jednakim dijelovima.

(4) Ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim

djelom počinjenim s namjerom, za štetu odgovaraju

solidarno.

Unaprijed određeni iznos naknade štete

Članak 100.

(1) Ako bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo

nerazmjerne troškove, može se unaprijed za

određene štetne radnje predvidjeti iznos naknade

štete.

(2) Štetne radnje i naknade iz stavka 1. ovoga

članka mogu se predvidjeti kolektivnim ugovorom

ili pravilnikom o radu.

(3) Ako je šteta uzrokovana štetnom radnjom iz

stavka 2. ovoga članka veća od utvrđenog iznosa

naknade, poslodavac može zahtijevati naknadu u

visini stvarno pretrpljene i utvrđene štete.

Regresna odgovornost radnika

Članak 101.

Radnik koji na radu ili u svezi s radom, namjerno ili

zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a

štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu

naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi.

Smanjenje ili oslobođenje radnika od dužnosti

naknade štete

Članak 102.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu

mogu se utvrditi uvjeti i način smanjenja ili

oslobađanja radnika od dužnosti naknade štete.

Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu

radniku

Članak 103.

(1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s

radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu

po općim propisima obveznog prava.

(2) Pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga

članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac

uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz

radnog odnosa.

XIV. PRESTANAK UGOVORA O RADU

Načini prestanka ugovora o radu

Članak 104.

Ugovor o radu prestaje:

1) smrću radnika,

2) istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o

radu na određeno vrijeme,

3) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i

petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se

poslodavac i radnik drukčije ne dogovore,

4) sporazumom radnika i poslodavca,

5) dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju

prava na invalidsku mirovinu zbog opće

nesposobnosti za rad,

6) otkazom,

7) odlukom nadležnog suda.

Izvanredni otkaz ugovora o radu

Članak 108.

(1) Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za

otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili

određeno vrijeme, bez obveze poštivanja

propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka

(izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede

obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito

važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i

interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog

odnosa nije moguć.

(2) Ugovor o radu može se izvanredno otkazati

samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za

činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

(3) Stranka ugovora o radu koja, u slučaju iz stavka

1. ovoga članka, izvanredno otkaže ugovor o radu,

ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti

naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu

preuzetih obveza.

Otpremnina

Članak 119.

(1) Radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije

godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz

razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo

na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom

na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog

odnosa s tim poslodavcem.

(2) Otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno

odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne

mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca

prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu

godinu rada kod tog poslodavca.

(3) Ako zakonom, kolektivnim ugovorom,

pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije

određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz

stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest

prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u

tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

25

ZAKON O MIROVINSKOM

OSIGURANJU

Članak 3.

Osiguranicima se na načelima uzajamnosti i

solidarnosti obvezno osiguravaju prava za slučaj

starosti i invalidnosti, a članovima njihovih obitelji

prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno

korisnika mirovine.

Članak 4.

Obvezno se osiguravaju prava na:

1) starosnu mirovinu,

2) prijevremenu starosnu mirovinu,

3) invalidsku mirovinu,

4) obiteljsku mirovinu,

5) najnižu mirovinu,

6) osnovnu mirovinu,

7) profesionalnu rehabilitaciju,

8) naknadu zbog tjelesnog oštećenja,

9) naknadu putnih troškova u svezi s ostvarivanjem

osiguranih prava.

IV. PRAVA IZ MIROVINSKOG OSIGURANJA

1. Starosna mirovina

Članak 30.

(1) Pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada

navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog

staža.

b) Invalidska mirovina

Članak 52.

(1) Pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik iz

članka 10., 11. i 13. do 17. ovoga Zakona na

temelju invalidnosti iz članka 34. stavak 1. i 2.

ovoga Zakona, a osiguranik iz članka 12. na temelju

invalidnosti iz članka 34. stavka 2. ovoga Zakona,

ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede

izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako

mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje

jednu trećinu radnog vijeka.

Odredbom članka 11. Zakona o izmjenama i

dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju,

»Narodne novine« br. 177/04, stupio na snagu 1.

siječnja 2005., u stavku 1. dio teksta brisan.

(2) Iznimno od odredaba stavka 1. ovoga članka

pravo na invalidsku mirovinu stječe osiguranik i to:

1) kod kojeg je nastala invalidnost prije 35. godine

života, a ima višu stručnu spremu, ako je do dana

nastanka invalidnosti navršio staž osiguranja od

najmanje dvije godine, a osiguranik koji ima visoku

stručnu spremu ako je do dana nastanka

invalidnosti navršio jednu godinu staža osiguranja i

ako je invalidnost nastala za vrijeme osiguranja ili u

roku od jedne godine nakon prestanka osiguranja,

2) kod kojeg je invalidnost nastala prije 30. godine

života, ako je navršio najmanje jednu godinu staža

osiguranja i ako je invalidnost nastala za vrijeme

osiguranja ili u roku od jedne godine nakon

prestanka osiguranja.

(3) Kao radni vijek, u smislu stavka 1. ovoga

članka, uzima se broj punih godina od dana kada je

osiguranik navršio 20 godina života do dana

nastanka invalidnosti. Osiguraniku, koji je nakon

navršene 20. godine života bio na redovitom

školovanju i takvim školovanjem stekao višu

stručnu spremu, radni vijek računa se od navršene

23. godine života, a osiguraniku koji je stekao

visoku stručnu spremu – od navršene 26. godine

života.

(4) Razdoblje radnog vijeka iz stavka 3. ovoga

članka skraćuje se za razdoblje koje je osiguranik:

1) proveo na odsluženju vojnog roka,

2) bio prijavljen kao nezaposlena osoba nadležnoj

službi za zapošljavanje.

(5) Ako je invalidnost osiguranika nastala zbog

ozljede na radu ili profesionalne bolesti pravo na

invalidsku mirovinu osiguranik stječe bez obzira na

dužinu mirovinskog staža.

5. Naknada zbog tjelesnog oštećenja

Članak 56.

(1) Tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika

nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija

onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova

tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i

zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba,

bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje

invalidnost.

(2) Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od

najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na

radu ili profesionalne bolesti.

(3) Vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja,

na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog

tjelesnog oštećenja, utvrđuju se zakonom.

Članak 58.

(1) Naknada zbog tjelesnog oštećenja se

određuje ovisno o postotku tjelesnog

oštećenja u odgovarajućem postotku od

osnovice i iznosi:

Zbog tjelesnog

oštećenja od Stupanj

Naknada iznosi u

postotku od osnovice

100% 1 40%

90% 2 36%

80% 3 32%

70% 4 28%

60% 5 24%

50% 6 20%

40% 7 16%

30% 8 12%

26

(2) Osnovicu za određivanje naknade iz stavka 1.

ovoga članka utvrđuje Zavod općim aktom.

(3) Naknada zbog tjelesnog oštećenja usklađuje se

na isti način kao i mirovine.

6. Obiteljska mirovina

Članak 60.

(1) Članovi obitelji umrlog osiguranika iz članka

21. ovoga Zakona imaju pravo na obiteljsku

mirovinu:

1) ako je osiguranik navršio najmanje 5 godina

staža osiguranja ili najmanje 10 godina

mirovinskog staža ili

2) ako je osiguranik ispunjavao uvjete dužine

mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku

mirovinu ili

3) ako je osiguranik bio korisnik starosne,

prijevremene starosne ili invalidske mirovine ili

4) ako je osiguranik bio korisnik prava na

profesionalnu rehabilitaciju.

(2) Ako je smrt osiguranika ili osigurane osobe iz

članka 18. do 20. ovoga Zakona nastala zbog

ozljede na radu ili profesionalne bolesti, članovi

obitelji imaju pravo na obiteljsku mirovinu bez

obzira na dužinu mirovinskog staža osiguranika.