1

USKRSNUĆE ILI PONOVNO BUÐENJE?

Ahmed Didat

Naslov originala: Resurrection or Resuscitation?

Sa engleskog prevela: Nataša A. Jevtović

��اا����ا�ر��م

“Da li je uskrsnuće prijevara ?” Pod ovim naslovom, Garner Ted Armstrong, zamjenik

direktora i suizdavač hrišćanskog lista The Plain Truth (“Očigledna istina”) jula 1977

postavlja pitanje: “Uskrsnuće Isusa Hrista iz Nazareta je ili najveća istorijska činjenica ili

notorna i namjerna izmišljotina nametnuta sljedbenicima hrišćanstva. Da li je centralna ličnost

hrišćanske vjere zaista ustala iz mrtvih?” Gospodin Ahmed Didat (Ahmed Deedat) na svoj

uobičajeni oštar način vješto odgovara na to pitanje.

“Kada sam krenuo za Transvaal gdje je trebalo da držim seriju predavanja, pozvao

sam telefonom svoga prijatelja iz Standertona koji se zvao Hafiz Yusuf Dadoo i obavijestio ga

o svojoj predstojećoj posjeti, pitajući ga uz to da li mu nešto treba iz Durbana. Rekao je da je

počeo učiti hebrejski i da bi trebalo da pokušam da nabavim Bibliju na hebrejskom sa

engleskim prijevodom.

Otišao sam u Biblijski centar u Durbanu. Bez ikakvih poteškoća, pronašao sam

odgovarajuću Bibliju za prijatelja, autorizovanu verziju poznatu pod imenom “Verzija kralja

Džejmsa.” Dok sam tražio primjerak koji je najbolje odštampan i koji nije previše skup,

primijetio sam da je gospođa koja je radila na kasi pozvala nekoga telefonom. Nisam bio

dovoljno blizu da bih čuo razgovor, niti me je on zanimao; međutim, nakon kratkog razgovora

sa sagovornikom, gospođa je stavila ruku na slušalicu i obratila se meni: “Oprostite, jeste li vi

gospodin Didat?” Potvrdio sam. Rekla je, “Direktor Biblijskog društva bi volio da razgovara

sa vama.” “Bilo bi mi zadovoljstvo,” odgovorio sam. Još nekoliko trenutaka je razgovarala

telefonom, a onda spustila slušalicu. Nasmiješio sam se i rekao joj, “Mislio sam da ste pozvali

policiju,” (vjerovatno zbog količine Biblija koje sam držao u rukama). Nasmijala se uz riječi,

“Ne, bio je to velečasni Roberts, direktor, koji želi da razgovara sa vama.”

2

PRIDOBIJANJE OBRAĆENIKA

Velečasni Roberts mi je prišao i zatražio, nakon što se predstavio, da mu dodam

Bibliju koju sam držao u ruci. Dodao sam mu je. Otvorio ju je i počeo da mi čita: “A ovo je

vječni život, da poznaju Tebe, jedinoga pravoga Boga, i Isusa Hrista koga Si poslao”

(Jovan, 17:3). (Kasnije sam potražio gdje se nalazi stih koji mi je rekao).

Nakon što je pročitao ovaj stih, odgovorio sam mu riječima: “Prihvatam!” – što je

značilo da sam shvatio poruku koju je želio da mi uputi. Nisam mu tada rekao da je ono što je

pokušavao da mi prenese bilo ono isto što je i časni Kur’an govorio čovječanstvu već

četrnaest vijekova – da svi moramo vjerovati u JEDNOG I JEDINOG BOGA, a ISUS HRIST je samo

BOŽIJI POSLANIK. Evo tih riječi iz časnog Kur’ana: “Zaista je Mesija, Isus, sin Marijin –

samo Allahov1 poslanik, i Riječ Njegova koju je Mariji dostavio, i Duh od njega; zato

vjerujte u Allaha i Njegove poslanike...” (Časni Kur’an, 4:171).

Mora da se je velečasni Roberts oduševio kada je čuo moje riječi “Prihvatam” na svoj

prvi citat. Brzo je otvorio Bibliju na drugom mjestu i počeo čitati sljedeće riječi koje se

pripisuju Isusu: “Dajem vam novu zapovijest, da volite jedan drugoga, kao što sam ja vas

volio, da i vi volite jedan drugoga. Po tom će svi poznati da ste moji učenici – ako budete

imali ljubavi među sobom” (Jovan, 13:34, 35). Kada je završio sa čitanjem ovih stihova,

primijetio sam, “Vrlo dobro!” Bio je veoma ohrabren mojim komentarom. Iskreno sam mislio

ono što sam rekao, nije bilo nikakvog pretvaranja. Velečasni je pronašao još jedan citat kako

bi zgrabio još jednog obraćenika za Hrista. Počeo je: “Ne sudite, da ne budete osuđeni; jer

kakvim sudom sudite, sudiće vam se, i kakvom mjerom mjerite, odmjeriće vam se”

(Matej, 7:1-2). Na ovaj citat odgovorio sam riječima, “Slažem se!” Moj jedini razlog što sam

se složio i prihvatio sve što je Velečasni čitao nije bio taj što sam dobijao “specijalni popust”

od Biblijskog društva za sve knjige koje kupim, nego činjenica da su svi ovi citati prenosili

istu poruku i ideale koje je Uzvišeni i Slavljeni Allah naredio muslimanima da propovijedaju i

praktikuju. Ispao bih zloban kada bih pravio razliku između hrišćana i muslimana u onome što

nam je bilo zajedničko. Kada bih rekao da je jedna ista poruka u mojoj knjizi (časnom

Kur’anu) vrlo dobra, a u njegovoj Knjizi (Bibliji) vrlo loša, to bi bilo krajnje dvolično. Bila bi

to neistina koja sramoti dušu.

Koji je bio glavni cilj njegovog čitanja biblijskih stihova baš meni? Naravno, ja sam

dobijao specijalni popust na sve što kupujem u Biblijskom društvu i vjerovatno sam bio jedini

1 Allah je vlastito Ime za Boga u semitskim jezicima.

3

nehrišćanin koji je dobijao takav popust, iako je on zavisio od čiste poslovne transakcije i ta je

informacija morala biti proslijeđena Velečasnom, kao direktoru Biblijskog društva. Da sam

musliman, to se moralo vidjeti po mojoj bradi i kapici koje su bile oznake moje vjere, lako

prepoznatljive kao takve u ovom dijelu svijeta; takođe, uprkos brojnim verzijama Biblije koje

sam kupio (na engleskom – više prijevoda, na zulu, urdu, arapskom, burskom i drugim

jezicima), još uvijek nisam bio “obraćen”. Najvjerovatnije mi je trebao jedan blagi podsticaj,

mora da su tako rekli Velečasnom. Zbog toga mi je i pročitao već spomenute citate.

Pretpostavka je bila da ja najvjerovatnije nisam bio pročitao te prelijepe stihove – kako bi, u

protivnom, bilo moguće da još uvijek nisam prigrlio hrišćanstvo?

Velečasni gospodin je preuzeo ulogu učitelja koji je želio produčavati, koji je želio

saopštiti novo znanje svome učeniku.

Budući da mi je moj Vjerovjesnik (neka je mir s njim!) naredio da “tražim znanje od

kolijevke pa do groba” i da “tražim nauku pa makar to bilo (čak) u Kini”, ja sam želio da

saznam. Rekao sam, “Ja se slažem sa svim onim što ste mi pročitali, ali imam jedan problem

sa vašom Biblijom.” “Kakav problem imate?” – upitao je. Rekao sam, “Molim vas da otvorite

jevanđelje svetog Luke, treću glavu, dvadeset i treći stih.” Učinio je to. Zamolio sam ga da

stih pročita. Pročitao je: “A on, Isus, imao je oko trideset godina kada je počeo, i bio je

(kako se mislilo) sin Josifov, Ilijev” (Luka, 3:23). Rekao sam Velečasnom da obrati pažnju

na riječi “KAKO SE MISLILO”. “Vidite li da su riječi ‘kako se mislilo’ napisane u zagradi?”

Potvrdio je. Onda sam ga upitao, “Zašto je tu stavljena zagrada?” Priznao je, “Ne znam, ali

mogu za vas to saznati od nekih biblijskih učenjaka.” Zadivila me je njegova poniznost.

Premda su svi direktori biblijskih centara u Južnoj Africi penzionisani sveštenici, moguće je

da je ovaj aspekat biblijskog znanja bio njima nepoznat. Rekao sam, “Ako vi to ne znate, onda

mi dopustite da vam odgovorim zašto su stavljene zagrade u ovom stihu. Ne morate se mučiti

da tražite nekog učenjaka.”

Objasnio sam da u najstarijim verzijama Lukinih spisa riječi “kako se mislilo” ne

postoje. “Vaši prevodioci su mislili da bez ovog popravljanja ‘mala jagnjad’, čija vjera još

uvijek nije snažna, mogu pogriješiti i povjerovati da je tesar Josif bio pravi, fizički Isusov

otac. Zbog toga su iz predostrožnosti dodali svoj sopstveni komentar u zagradi da bi se

izbjegao svaki nesporazum.” Dodao sam, “Ja ne pokušavam da pronađem greške u vašem

sistemu dodavanja riječi u zagradama koje će pomoći čitaocu, ali me intrigira što ste u svim

prijevodima Biblije na burski i istočne jezike zadržali riječi “kako se mislilo” a ZAGRADE STE

IZBRISALI. Zar nisu narodi ove planete koji ne govore engleski, mogli razumjeti značenje i

4

svrhu zagrada? Šta nije u redu sa Burima? Zašto ste izbrisali zagrade iz Biblije na burskom

jeziku?”

Direktor je negodovao, “Nisam ja to uradio.” Rekao sam, “Znam da vi lično niste to

uradili, ali zašto se Biblijsko društvo koje vi predstavljate i vaši biblijski učenjaci poigravaju

sa “Riječju Božijom”? Ako Svemogući Bog nije našao za shodno da sačuva Luku od greške,

kakvo pravo ima iko da dodaje ili briše riječi u “Knjizi Božijoj”? S kakvim pravom vi pišete

“Božije Riječi”?

Riječi u zagradi koje je dodao prevodilac mogu se lako pripisati svetom Luki

najjednostavnijim brisanjem zagrada. U tom slučaju, ako je Luka i bio inspirisan od strane

Boga da napiše ono što je napisao, tada bi i riječi u zagradi automatski postale BOŽIJA RIJEČ,

što nije istina. Završio sam objašnjenje riječima: “Vaši teolozi su uspjeli tamo gdje su vaši

alhemičari zakazali – jer su pretvorili obični metal u čisto zlato.”

Tada je Velečasni rekao da su te stvari nebitne i promijenili smo temu. Iznio je neke

tvrdnje koje su me navele da kažem, “Vidite, gospodine, vi Englezi ne poznajete dobro svoj

sopstveni jezik.” (Izvinjavam se čitaocima kojima je maternji jezik engleski.) Brzo je

uzvratio, “Želite li reći da vladate mojim jezikom bolje nego ja?” Rekao sam, “Bilo bi

neumjesno sa moje strane da kažem jednom Englezu da razumijem engleski bolje od njega.”

“Onda, šta time hoćete da kažete – da Englezi ne poznaju svoj jezik?” – insistirao je. Ponovo

sam rekao, “Vidite, gospodine, vi čitate svoje Sveto Pismo na svom maternjem jeziku, kao i

svaki drugi hrišćanin koji pripada hiljadama drugih jezičkih grupa, a opet svaki hrišćanin sa

drugog jezičkog područja razumije upravo suprotno od onoga što čita.” “Na šta to mislite?” –

upitao je.

DUH

Nastavio sam: “Sjećate li se situacije kada se Isus vratio svojim učenicima nakon svog

navodnog raspeća “i reče im: Mir vam” (Luka 24:36), a njegovi učenici su se uplašili kada

su ga prepoznali?” Odgovorio je da se sjeća toga događaja. Upitao sam, “Zašto bi se uplašili?

Kada čovjek prepozna svog davno izgubljenog prijatelja ili svog voljenog, prirodna reakcija

bi bila osjećanje prevelike sreće, kada čovjek osjeti potrebu da zagrli i poljubi ruke i noge

voljenoga. Zašto su se oni uplašili?” Velečasni je odgovorio, “Oni su mislili da su vidjeli

duha.” Upitao sam, “Je li Isus ličio na duha?” Odgovorio je, “Ne.” – “Zašto su onda mislili da

su vidjeli duha kada on nije izgledao kao duh?” – zanimalo me je. Velečasni je bio vidno

zbunjen. Zamolio sam ga da mi dozvoli da objasnim. “Vidite, gospodine, Isusovi učenici nisu

5

vidjeli svojim očima ni čuli svojim ušima stvarne događaje iz prethodna tri dana, što dokazuje

sveti Marko u svom jevanđelju kada navodi da su u najkritičnijem momentu Isusovog života

“oni svi njega ostavili i pobjegli” (Marko 14:50). Sve što su učenici znali o svome učitelju,

bilo je rezultat govorkanja. Oni su čuli da je njihov gospodar bio obješen na krstu; čuli su da

je predao duh, čuli su da je bio mrtav i zakopan tri dana. Ako biste sreli osobu o kojoj se

pričaju takve stvari, zaključak je neizbježan – mora biti da vidite duha. Nije ni čudo što su se

tih deset hrabrih ljudi skamenili. Da bi se njihov um oslobodio od straha koji ih je obuzeo,

Isus im je objasnio: “Pogledajte moje ruke i moje noge – ja sam glavom!” Kada bi to

izrekli modernijim jezikom, zvučalo bi, “Šta je s vama, momci, zar ne vidite da sam ista

osoba koja je šetala i jela sa vama, lomila hljeb sa vama – meso i krv u svakom pogledu?”

Zašto sumnje obuzimaju vaš um? “Opipajte me i vidite, jer duh nema mesa i kostiju – kao

što vidite da ja imam” (Luka 24:39). Drugim riječima, on im govori: ako imam KOSTI I

MESO, onda nisam ni DUH, ni FANTOM, ni ZOMBI! Nije li tako?” “Jeste,” Velečasni je

odgovorio. Nastavio sam, “Isus im govori, kako je ovdje zapisano, da ono što je tražio da

opipaju i vide nije izmijenjeno tijelo, niti uskrslo tijelo, zbog toga što je USKRSLO TIJELO –

SPIRITUALIZOVANO TIJELO. On im govori najjasnijim mogućim riječima da on NIJE ono što su

oni mislili. Oni su mislili da je to bio duh, uskrslo tijelo, čovjek koji je vraćen iz mrtvih. On

vrlo jasno to pobija.

SPIRITUALIZACIJA

“Ali, kako možete biti sigurni da uskrslo tijelo ne može da se fizički materijalizuje,

kako je Isus očigledno učinio?” – promrmljao je Velečasni. Odgovorio sam, “Zbog toga što je

Isus sam rekao da se uskrsla tijela spiritualizuju.” “Kada je rekao takvo nešto?” – pitao je

Velečasni. Odgovorio sam, “Sjećate li se situacije koja je zapisana u jevanđelju po Luki, u

dvadesetom poglavlju, kada učeni ljudi među Jevrejima dolaze Isusu i postavljaju mu pitanja?

Među tim pitanjima bilo je jedno o Jevrejki koja je imala sedam muževa, jednog nakon

drugog, po jevrejskom običaju, pa su svi umrli?” Velečasni je rekao da se sjećao tog slučaja.

Nastavio sam: “Zamka koju su vjerski velikodostojnici pokušali da mu postave je bila – koji

će od sedam muževa imati tu ženu na drugom svijetu, nakon uskrsnuća? Svi su je ‘imali’. Nije

bilo problema dok su oni ispunjavali svoju dužnost da joj podare dijete, zbog toga što su je

posjedovali jedan po jedan, i samo kada bi jedan od njih umro, drugi bi je uzimao za ženu.

Ali, budući da će na Sudnjem danu sva sedmorica biti oživljena u isto vrijeme, doći će do

svađe jer će sva sedmorica poželjeti da je dobiju u isto vrijeme, pogotovo ako su

6

svojevremeno uživali sa njom. Isus je raskrinkao njihove lažne predstave o uskrsnuću rekavši

da “oni ne mogu više ni umrijeti, jer su kao anđeli” – dakle, oni će biti spiritualizovani

poput anđela, postaće duhovna bića ili duhovi, “i sinovi Božiji, pošto su sinovi uskrsnuća”

(Luka 20:36).

Velečasni me je prekinuo izazovom, “Ali, kako možete biti tako sigurni...?” Da bih

nastavio na onome mjestu gdje sam stao, kada sam rekao da ON NIJE ono što su oni mislili, da

nije ni duh, ni fantom, ni zombi, dodao sam da je on, kako bih ih uvjerio, ponudio da mu

dotaknu ruke i noge i provjere da je u pitanju bila fizička materija, fizičko tijelo, te da su sva

njihova nevjerica i zaprepašćenje bili bez osnova. Upitao je svoje učenike, “Imate li ovdje

nešto za jelo? – A oni mu dadoše komad pečene ribe; on uze i pojede pred njima”

(Luka 24:41-43).

Šta je Isus pokušavao da dokaže time što je tražio da mu dodirnu ruke i noge, i što je

jeo ribu? Da li je sve to bilo pretvaranje, gluma ili drama? “Ne!” – rekao je Schleliermacher

1819. godine, stotinu godina prije nego što sam se ja rodio. Albert Schweizer navodi da je on

rekao, “Da je Hrist jeo samo da bi pokazao da može jesti, premda mu u zbilji nije potrebna

hrana, to bi bilo pretvaranje.” (U potrazi za istorijskim Isusom, stranica 64.)

Nisam bio obaviješten o Schleliermacheru i ostalim hrišćanskim učenjacima koji su

prije čitavih stotinu godina sumnjali u Isusovu smrt na krstu kako to spominje Albert

Schweizer, kada sam razgovarao sa direktorom Biblijskog društva.

“Šta je sa vama, o hrišćani? Isus vam govori najjasnijim riječima da nije duh – da nije

spiritualizovan ni uskrsnuo, a cijeli hrišćanski svijet vjeruje da je on USKRSNUO, dakle

SPIRITUALIZOVAN. Ko ovdje laže, vi ili on? Kako je moguće da svaki od vas hrišćana čita

Svetu Bibliju na svom sopstvenom maternjem jeziku, a i dalje je SVAKA JEZIČKA GRUPA

PRIMORANA DA RAZUMIJE UPRAVO SUPROTNO OD ONOGA ŠTO ČITA? Ako čitate Bibliju na

hebrejskom, na primjer, i žalite se da ne razumijete ono što čitate, mogu vam to uzeti u obzir.

Ako je čitate na grčkom i žalite se da niste zaista razumjeli ono što piše, i to bih vam uzeo u

obzir. Ali, problem je u tome što svako od vas čita Bibliju na svom maternjem jeziku, a uče

vas da razumijete suprotno od onoga što piše. Kako li su vam samo isprali mozak, ili, kako bi

Amerikanci rekli, kako su vas ‘programirali’?”

“Molim vas, recite mi ko ovdje laže? Isus ili milijarda hrišćana ovoga svijeta? Isus je

rekao NE svome uskrsnuću, a vi svi kažete DA. Kome mi muslimani da vjerujemo, Isusu ili

njegovim takozvanim sljedbenicima? Mi muslimani ćemo prije povjerovati gospodaru. Zar on

nije rekao, “Učenik nije nad učiteljem, niti sluga nad svojim gospodarom” (Matej, 10:24).

7

To je bilo više nego što je Velečasni mogao da podnese. Uljudno se izvinio i rekao da

treba da zatvori kancelariju jer je došao kraj radnog vremena, ali da bi volio da me ponovo

vidi. To je bilo tek pristojno izbjegavanje!

U Biblijskom društvu sam dobio bitku na riječima, ali sam izgubio svoj popust! Neće

više biti popusta za mene u Biblijskom društvu. Ali, neka moj gubitak bude vaš dobitak. Ako

ti, dragi čitaoče, možeš ukloniti paučinu sa svoga razmišljanja i pogledâ o raspeću, ja ću biti

bogato nagrađen.

“...Isus stade među njih i reče im: Mir vam. A oni šćućureni i uplašeni, mišljahu

da gledaju duha. I reče im: Što ste tako zbunjeni i zašto se javljaju sumnje u vašim

srcima? Pogledajte moje ruke i moje noge – ja sam glavom. Opipajte me i vidite, jer duh

nema mesa i kostiju – kao što vidite da ja imam. Rekavši to, pokaza im ruke i noge. A

kako oni još nisu vjerovali od radosti, nego su se čudili, reče im: Imate li ovdje šta za

jelo? A oni mu dadoše komad pečene ribe, i on uze i pojede pred njima” (Luka 24:36-43).

Prijevod završen u Beogradu,

15. februara 1997. (7. ševval 1417).

Nataša A. Jevtović

___________________________________________________________________________

Ovu knjigu je na engleskom originalu izdala organizacija:

IPCI (Islamic Propagation Centre International)

434 Coventry Road, Birmingham B10 0UG,

UNITED KINGDOM

Tel: 0121 773 0137 Fax: 0121 766 8577

Website: www.ipci-iv.co.uk

E-mail: info@ipci-iv.co.uk

Charity N° 700502