UREDNIK

VERA BARIĆSTRIBOR

ZNANJE d dULICA KRALJA ZVONIMIRA 17, ZACREB

ZA NAKLADNIKABRANKO JAZBEC

HRVOJE KOVAČEVIĆ TAJNA ZLATN06 ZUBACOPYRIGHT © 2000. HRVOJE KOVAČEVIĆ

ILUSTRIRAOSTJEPAN BARTOLIĆ

GRAFIČKI DIZAJN6RAFFITI DESIGN

IZVEDBA DIZAJNAKRISTINA CUKROV

TEHNIČKI UREDNIKNIKICA OSTARČEVIĆ

KOREKTORSEFIJA IBRAHIMPASIĆ

TI SAKTISKARA ZNANJE D.D.MANDIĆEVA 2, ZAGREB -2003.

HRVOJE KOVAČEVIC

PRVO IZDANJE

Tim i Marku s ljubavlju

V

Sto to smrdi?- Nemam pojma.- Što radiš u kuhinji?- Kuham kavu.- Meni smrdi prekipjelo mlijeko. Je li ti mlijeko iskipjelo?- Nije. Mlijeko još nisam stavio grijati.Uvijek isto, zaključi Davor sjedajući u krevetu. Svako ga

jutro bude isti ugodni razgovori njegovih roditelja. Točno zna i što se događa: Stari je stavio kuhati kavu, a nije obrisao kuhalo po kojem je jučer prolio mlijeko i zato sad smrdi cijeli stan, sasvim dovoljan razlog da stara poludi.

Zapravo, nije isto. Ovo je jutro posebno. Ne za njegove starce, njima se u životu više ništa posebno ne može dogoditi; za njega je posebno. Sinoć je prvi put poljubio djevojku. A još je pro­šlo jutro mislio da mu se takvo što nikad neće dogoditi. Život zbilja zna biti nepredvidiv.

- Nisi obrisao ring!- Dobro, draga, sad ću ga obrisati...- Sad je kasno. Već si zasmrdio cijeli stan.- Oprosti...- Oprosti, oprosti! Cijeli život ja tebi nešto moram op­

raštati!- Otvorit ću prozor...-Jesi li normalan?! Hoćeš li da svi dobijemo upalu pluća?!

Zašto uopće ustaješ kad ne moraš nikamo ići?- Htio sam ti skuhati kavu da je zajedno popijemo prije

nego što odeš na posao.- Zlo mi je od ovog smrada. I od tebe mi je zlo. 5

BBHEB03

Svađaju se u kuhinji. Znači, kupaonica je slobodna, za­ključi Davor. Inače ne ustaje ovako rano, ali jutros će se u kupaonici morati malo duže zadržati. Mora se istuširati, oprati kosu, oprati zube... dobro, zube i inače pere...

- Kamo ćeš ti? - zaustavi ga majka.- U kupaonicu.- Aha. Dobro, 'ajde... Samo požuri. Ja još nisam gotova.- Zao mi je. Ja se moram istuširati i oprati kosu...- Što?! Hoćeš li da zakasnim na posao?!- Neću. Prvo se ti sredi, a onda ću ja.- Što je tebi jutros?- Što bi mi bilo? Želim samo pristojno izgledati u školi.- Našao si curu?Ne, ona je našla mene, umalo izleti Davoru. Jutros je to­

liko dobre volje da bi se i vlastitoj majci mogao povjeriti. Ipak, ne treba pretjerivati. Umjesto odgovora napravi grimasu za koju ni sam nije znao što znači, a onda ostavi staru i pridruži se starom u kuhinji.

Zatekne oca kako pokušava očistiti vruće kuhalo. Smradu zagorjelog mlijeka pridruživao se i smrad spaljene tkanine. Nikad ništa od njega, zaključi Davor. Njemu sasvim sigurno komadi nikad nisu sami padali u zagrljaj. Kako li je uopće uspio prohodati sa starom?

- Pazi da se ne opečeš - upozori Davor. — Stara mi ne izgleda toliko dobre volje da bi te furala na Hitnu.

- Čujem da se jutros misliš tuširati?- Pa?- Možeš uzeti moju kozmetiku.- Onu koju si kupio u dućanu »Sve po dvanaest kuna«?- Nisam je kupio u dućanu, nego na Hreliću - nasmije se

otac.6 - Na Hreliću?! Ne znaš da se tamo prodaje ukradena roba?

- Ne. To se samo tako misli.- Kako znaš?- Trebalo mi je za novi roman pa sam se raspitao.- Kako ide novi roman?- Pri kraju sam.- Hoćeš li od honorara moći kupiti veći stan?- Cijeli ne, ali za jedan ću kvadratni metar valjda ipak

dobiti.- Gotova sam - izvijesti majka ulazeći u kuhinju.- Već? Bravo! Onda vi nastavite gdje ste stali, a ja...- Nemoj biti bezobrazan - upozori ga majka. - I pazi da

iza sebe nakon tuširanja ne ostaviš lokvu vode kao što to tvoj otac obično čini.

Davor zaključa vrata kupaonice i istog trenutka zaboravi sve svoje svakodnevne nevolje. Život je lijep. Sve je u životu lijepo. Posebno Gita. Sve je na njoj lijepo. Nevjerojatno je kako to nije prije uočavao.

Zapravo, uočavao je on njezinu ljepotu, samo nije baš toliko obraćao pažnju. Čudno da nije. Možda je ona već dugo bila zaljubljena u njega, ali mu se nije usuđivala prići. Jadnica! Gdje mu je do sada pamet bila?!

Pa da! Sad kad već razmišlja o tome, prisjeća se da ga je u prolazu na školskom hodniku uvijek nekako posebno pogledavala, nekako... zaljubljeno. A on je živio u uvjerenju kako nju zanimaju samo stariji dečki. Kakva glupost! Sto to uopće stariji dečki imaju, a on nema? Ništa.

Šteta samo što je Gita u 8.b, a ne u njegovom 8.a razredu.A opet, s druge strane, možda je i bolje tako. Nije dobro biti baš stalno sa svojom curom. Trebaju se jedno drugog malo zaželjeti.

U mislima se vrati na sinoćnji događaj. Jučer popodne nije ni sanjao da će mu večer donijeti uzbuđenja. Činilo mu se da će to biti tek jedna obična, dosadna srijeda. Napisao je zadaće, učio povi- 7

mJIMJ

jest, a onda otišao u knjižnicu na Knežiji. Tamo je dugo listao knjige prije nego što je odabrao tri koje će posuditi.

Kući se vraćao preko parka. Videći da na klupama sjede njegovi frendovi iz škole, čak je požalio što je izabrao taj put. Neka­ko mu je bilo glupo šetati s knjigama ispod ruke. Nije želio da se zna kako večer namjerava provesti s knjigom. Gitu u prvi mah nije ni uočio.

No ona je odmah uočila njega. Prišla mu je prije nego što se ikom stigao javiti. Zapodjenula je s njim razgovor. Ne sjeća se o čemu su razgovarali. Pamti samo njene prekrasne oči. Nakon nekog vremena sjeli su na jednu slobodnu klupu. Nije im smetala hlad­noća. Vrijeme je oko njih stalo.

Je li ona primakla svoje usne njegovima ili on njezinima? Ni to ne zna. Uglavnom, to se dogodilo. Poljubili su se. Zapravo, nisu se poljubili, nego su se ljubili, Bog zna koliko dugo...

- Misliš li ti još dugo?- Ha? - prene se Davor. Očev glas djelovao je na njega

poput udarca mokrom krpom.- Zakasnit ćeš u školu.- Koliko je sati?- Pola osam.- Onda imam vremena.- Moraš još i doručkovati.- Dobro, dobro, evo me...Prije toga se, snatreći o Giti, uspio istuširati, oprati zube i

kosu. Nema veze što kosu nije do kraja osušio, stara je već otišla na posao, a sa starim će lako. Mora se još jedino namirisati. Otvori ormarić i neodlučno se zagleda u brojne bočice. Sve mu djeluju nekako jeftino.

A da pokuša napraviti koktel mirisa? Deset mirisa od po dvadeset kuna možda djeluju kao jedan od dvjesto? Uostalom, zašto se ne bi malo ludirao? Zaljubljeni to čine. Gle, gel za kosu! I njega

8 mora upotrijebiti.

- Kosa ti je još mokra - odmah uoči otac kad je Davor izašao iz kupaonice. - Vani je ispod nule.

- Nije mokra, nego samo tako djeluje zbog gela.- Slušaj, Davore...- Stavit ću kapu.- Naravno da ćeš staviti kapu. I snijeg je počeo padati...- Snijeg? Baš lijepo. Volim snijeg.- Čekaj malo, nisi doručkovao...- Nisam gladan.- Napravio sam ti sendvič...- Sa starim pecivom?- Svježe je, jutros sam bio u pekarnici...- Dobro, daj, pojest ću ga putem.- Popij kakao...Davor odahne kad napokon iza sebe zatvori vrata stana.

Od kada je ostao bez posla, stari je prava napast. Dok je radio, slobodno je vrijeme provodio pišući drame i romane pa nije stizao gnjaviti Davora. Sad se bavi samo pisanjem pa očito ima previše slobodnog vremena. Doduše, mora mu se priznati da radi dobre sendviče.

Ulazeći u dizalo, Davor pozdravi dvije sredovječne susjede s viših katova. Umjesto odzdrava, njih dvije samo zakolutaju očima. Sto im je? Valjda nisu stigle doručkovati pa mu zavide na sendviču. A sigurno nisu ni zaljubljene. Jadnice!

- Na kutijama lijekova u apoteci napisu kolike se doze smiju dnevno uzimati - primijeti jedna susjeda gledajući drugu. - To bi trebale činiti i prodavačice u parfumerijama kad prodaju de- zodoranse maloljetnicima.

- Naravno - smjesta se složi druga susjeda. - Pisanje upu­ta na dezodoransima i važnije je od pisanja uputa na lijekovima. Ako krivo upotrijebi lijek, čovjek će otrovati samo sebe, a dezodo- ransom maloljetnik može ugroziti sve oko sebe.

: i

mdifald

Glupog li razgovora, pomisli Davor. Kako se dezodoran- som može nekog ugroziti?! A i zašto spominju maloljetnike? Ne valjda zato što je on maloljetan. On im se baš ničim nije zamjerio.

Vani ga dočeka snježna idila. Nema ljepšeg načina da pro­sinac najavi svoje blagdane. Istina, bilo bi još ljepše da ne puše ledeni vjetar, ali ne treba biti sitničav. Pod velikim će se odmorom grudati s Gitom.

Isprsi se i krene prema školi. Hodajući među promrzlim, pogurenim prolaznicima, osjeća se nadmoćno. Dođe mu da vikne svim tim jadnicima oko sebe: Tko ima najljepšu curu u gradu? Ja!!!

U školskom predvorju zastane i zamisli se. Hoće li se od­mah javiti Giti? Možda bolje ne. I u ljubavi treba malo taktizirati. Barem muškarci to trebaju činiti. Cure se u tim stvarima mogu teže obuzdati.

U razredu se suoči sa znatiželjnim pogledima. Očito već svi znaju. Pa da! Sad se sjeća da je sinoć u parku bio i Siniša, susjed iz klupe i najveći tračer u razredu. Taj je odmah sve izbrbljao. Mo­žda je još sinoć telefonom obznanio veliku vijest. Neka! Davor nema što skrivati.

- Jesi li se ti to jutros tuširao dezodoransima? - upita Siniša čim je Davor sjeo pored njega.

- Zavidiš mi?- Na čemu? Na tome što doma imaš dvadeset petlitarski

karnister dezodoransa?- Ne, nego na Giti.- A to... Pa sad... Treba ti priznati da imaš petlje... Nije

šala Nujiću oteti curu.- Što?! Što pričaš? Kakve veze ima Nujić s Gitom?- Ljubavne.- Nujić i Gita...?!- Nisi to znao?

IO - Ne!

PS^P^«P#*®!S •jV''i

- Onda povlačim ono što sam rekao. Tek trebaš dokazati da imaš petlje. Neće ti biti lako kad prvi put naletiš na Nujića.

- Nujić i Gita hodaju?!-Jutros malo teže kopčaš, ha? Da, Nujić i Gita hodaju. Ili

su hodali dok se nije pojavio veliki zavodnik.- Veliki zavodnik? Tko je taj?- Neću ti reći, ali ću ga pogledati - nasmije se Siniša,

približi Davoru lice i zagleda mu se u oči.Njihov razgovor prekine ulazak profesorice. Spustivši ime­

nik na stol, ona nekoliko puta šumno udahne zrak kroz nos, a onda upita:

-Je li se to nekom prolila bočica dezodoransa?Davor osjeti da ga svi gledaju. Zašto ga stari nije upozorio

da se previše namirisao?! Njemu je samo važno da Davor doručku je i stavi kapu. A to što će njegov sin ispasti kreten, uopće ga se ne tiče. A nije u stanju ni zaraditi za pristojnu kozmetiku, nego kupuje smeće na placu.

Zapravo, to s mirisima trenutno mu je ipak manji prob­lem. Daleko je ozbiljnija teškoća iznenadna pojava Gitinog bivšeg dečka u priči. Ili čak možda sadašnjeg?!

Neee, neće biti sadašnji. Gita nije cura bez morala. Ne bi ona hodala s jednim, a ljubila se s drugim. Sigurno se s Nujićem prijateljski razišla pa je sad slobodna. A Siniša ne zna za kraj njihove veze. Ne mora ni Siniša sve znati.

Uostalom, ne bih trebao biti iznenađen, pokuša se smiriti Davor. Najzgodnija cura u školi mora imati buran ljubavni život. Osim toga, normalno je da izabire prave frajere, prvo Nujić, pa sad on...

Ruku na srce, ne zvuči baš uvjerljivo. Malo mu je teže zamisliti da bi cure na istu top listu stavile njega i Nujića. Ipak je Nujić dvije godine stariji. Izlazi na mjesta gdje se okuplja jet set. Njegov stari nije književnik pa ima novaca.

HukUiMJ

A možda je baš u tome kvaka. Gita se zasitila takvog života. Shvatila je svu ispraznost skupih izlazaka pa je odabrala svog vršnja­ka koji nema novaca, ali ima srca. Ima petlje, kao što je to Siniša lijepo rekao.

I odmah zatim povukao svoje riječi, prisjeti se Davor. Ma nema smisla mučiti se pretpostavkama. Najbolje da pita Gitu o čemu se radi. Pogriješio je što je nije potražio prije početka prvog sata.

Davor jedva dočeka kraj sata. Iz razreda izjuri odmah iza profesorice. I u Gitinom razredu njegova pojava privuče pažnju svih učenika, samo sad više nije bio siguran je li razlog tome njegov ljubavni život ili miris.

Gitu zatekne u Goginom društvu. Njih su dvije nerazdvoj­ne. Niska, debeljuškasta, neugledna Goga ponekad više djeluje kao Gitina zaštitnica ili odvjetnica, nego kao prijateljica. Nekim čudom sinoć nije bila u parku. Možda se zato i dogodilo ono što se dogo­dilo?

- Nujić te zgrabio i isprskao dezodoransima? - pretpostavi Goga čim im je Davor prišao.

- Zašto bi Nujić to učinio? - uspije Davor odglumiti izne­nađenje, iako ga je Gogina pakosna primjedba poprilično uzrujala.

- Zašto? Zato što si mu ljubio curu.Sad više ne može biti nikakve sumnje, Gita je doista Nu-

jićeva cura, zaključi Davor. Goga Gitin ljubavni život poznaje bolje od nje same. A i Gita šuti i izbjegava Davorov pogled.

- Je li istina? - upita Davor Gitu drhtavim glasom.- Što to?-Je li istina da si Nujićeva cura?- Istina je. A sad me molim te ostavi na miru.- Da te ostavim na miru?!- Ne deri se da ne bi dobio od Nujića kad se pojavi -

smjesta ga upozori Goga. - Istina, dobit ćeš u svakom slučaju, ali12 bih ti ipak savjetovala da budeš pristojan.

gggEEig

— Osjećaš li ti što prema meni?— Ništa - odvrati Gita, više nije izbjegavala Davorov pogled.— Pa zašto si onda... ono sinoć...— Htjela sam Nujića učiniti ljubomornim.— A ja...— Ma ti si nevažan. Trebao mi je jedan bezveznjak, a ti si

zgodno naletio - objasni Gita sve više pokazujući nestrpljenje.— Nujić sinoć nije bio u parku - prisili se Davor nastaviti

mučni razgovor, želio je sasvim shvatiti što se događa.— On rijetko zalazi u taj park, nije balavac. No svjedoka je

bilo više nego dovoljno. U školi se ni o čemu drugom ne priča. Osim toga, ja sam jutros Nujiću i pisamce ostavila u njegovom po­štanskom sandučiću.

— Napisala si mu da smo...— Naravno. A sad me konačno ostavi na miru. Nerviraš me.

I smrdiš.— Nujić je moj prijatelj.— Zbilja? Zašto si se onda tako ustrtario? Nujić se ne druži

s takvima kao što si ti. Uostalom, uskoro ćemo vidjeti. Ja sam Nujića zamolila da dođe na školsko igralište za vrijeme velikog odmora.

Davor je znao da izgleda glupo, ali si nije mogao pomoći. Pitao se kako je do prije pet minuta mogao biti zaljubljen u tu bezobraznu, umišljenu gusku. Sad tek vidi da nije čak ni lijepa. Moglo bi se reći da je slatka, a njemu se povraća na slatko.

Odjednom se osjeća iskorišteno, prevareno, poniženo, jad­no... jednom riječju grozno, a ono najgore tek će uslijediti. Pod velikim odmorom.

13

NUJIĆ

iVujić - obznani Nujić podigavši pritom desnu ruku s ispruženim prstima kao da pokazuje broj pet.

Trebam li se ja njemu predstaviti? grozničavo je razmišljao Davor. Njegovu nedoumicu odmah riješi Nujić ljubazno mu se ob­raćajući:

- Kako je, Davore?- Ide.Davor je Gogi i Giti rekao da mu je Nujić prijatelj. Zapravo

je poprilično pretjerao. On je samo susjed Nujićevog prijatelja Brit­ve. Do sada nije bio siguran sjeća li ga se Nujić uopće. Bit će da ga se sjeća kad mu se ovako srdačno obraća. Ili je možda pitao Britvu tko je taj tko mu ljubi curu?

Prema Nujiću oduvijek osjeća strahopoštovanje. I ne samo on. Svi se tako osjećaju u njegovom društvu. Svi dječaci. Sve su djevojčice zaljubljene u njega.

Teško je reći zašto ga se dječaci boje. Nije na glasu kao štemer. Uvijek je uredan i elegantan, najčešće u crnom, teško ga je uopće zamisliti da se s nekim tuče. Ni glas nikad ne podiže. Možda djeluje opasno upravo zbog te svoje mirnoće.

Čekajući veliki odmor, Davor je tjeskobno razmišljao o mogućim ishodima susreta s Nujićem. Toliko se bojao da nije imao snage ni mrziti Gogu i Gitu koje su ga u ovo uvalile. Sreća koju je osjećao prije dolaska u školu bila je svjetlosnim godinama udaljena od njega. Kao da se sve ono prije razgovora s Gogom i Gitom događalo nekom drugom.

Iscrpljen mračnim predviđanjima svoje bliske budućnosti, gotovo mu je laknulo kad je kroz prozor ugledao Nujića na škol­skom dvorištu. Stigao je u pratnji Grobara i Britve, svojih najboljih prijatelja. Njih su trojica uvijek zajedno. Valjda ovaj put nisu tu da

14 bi sudjelovali u obračunu s Davorom.

Grobar je sličan Nujiću. Malo je viši, podjednako vitak, također najčešće u crnom, uvijek uredno ošišan i počešljan. Ni on nikad ne podiže glas. Zapravo, Grobar gotovo nikad ništa ne govori. I nikad se ne smije. U tome se razlikuje od Nujića. Izraz potpune ravnodušnosti kao da mu je zaleđen na licu.

Britva je drukčiji. On rado i često galami i voli se postavlja­ti kao štemer. Nije ni uredan, ne nosi crno, visok je kao Grobar, ali zdepast. Davor se znao pitati zašto ga Nujić i Grobar primaju u društvo. Dok su išli u osnovnu školu, sva su trojica bili u istom razredu, a i sad su, u gimnaziji. Valjda je to odgovor. Osim toga, sva trojica imaju bogate roditelje.

Čim ih je ugledao, Davor je izjurio iz škole i prišao im. Dok je stajao pred njima, osjećao je poglede učenika 8.a i 8.b koji su se natisnuli na prozorima i iščekivali rasplet drame. Davor je samo želio da ono što se mora dogoditi, dogodi što prije.

Odmah iza Davora izašle su Goga i Gita. Gita je spustila pogled. Izrazom lica nastojala je dati do znanja da pati. Goga je nestrpljivo čekala da Nujić završi s Davorom pa da se može posvetiti svojoj nesretnoj prijateljici. Pri tome će ona spremno Nujiću tu­mačiti svu dubinu drame koju Gita proživljava i koja ju je navela na sinoćnji nerazumni čin.

I tako njih šestero stoje na pustom školskom igralištu ši­banom ledenim vjetrom. Sve pomalo sliči na kazalište, odjednom zaključi Davor. Imaju i publiku.

Nujićev srdačan pozdrav ga je iznenadio. Može li vjerovati njegovoj srdačnosti? Ma zapravo, nema on što vjerovati ili ne vjero­vati. Nujić je taj koji određuje ton razgovora.

- Znaš li zašto sam došao? - upita Nujić ne prestajući sesmiješiti.

- Gita mi je spomenula da ti je jutros ostavila nekakvopismo.

- Aha. Evo tog pisma. Pročitaj ga.- To je pismo... intimno - pobuni se Goga.

afflEEIH

- Ti si ga pročitala? - Nujić prvi put obrati pažnju naGogu.

-Ja jesam, ali ja...- Onda baš i nije tako intimno. Osim toga, i ljubljenje je

intimno.- Dopusti da ti objasnim... - pokuša još jednom Goga.- Ništa mi ne moraš objašnjavati - prekine je Nujić, sad

već bez osmijeha. - Sve piše u pismu. Davore, molim te, pročitaj ga.Davor nije bio oduševljen Nujićevim prijedlogom, no od­

lučio je ne proturječiti. Stoga razvije list ružičastog papira istrgnu­tog iz bilježnice i počne čitati:

»Zašto? Zaštoli me tijeraš drugom u zagrljaj??? Kidaš mi moje srce u kojem ima mijesta samo za tebe. Ja patim!!! Sinoć sam htjela ubiti sebe. Umijesto sebe ipak sam htijela ubiti svoju ljubav prema tebi. I zato sam izabrala jednu tešku budalu i pala mu u zagrljaj. Cak snio se malo i ljubili!!! Zove se Davor ide u 8.a susjed je tvog prijatelja iz djetinjstva britvića kojega svi zovu britva. Zbilja je strašno glup ali sam baš njemu pala u zgrljaj jer je susjed Britvića zvanoga britva pa sam znala da ćeš ti saznati a ako i ne saznaš ja ti sad pišem. Tog davora nemoj baš ubit jer on nije ništa kriv možeš ga samo zašorati da svi znaju da sam samo tvoja i da me tebi mene nitko nema pravo dirat. Molim te dođi pod velikim odmorom znaš kad je jer si pohađao ovu školu kad si bio mali i sve sredi inače ču ja poludit. Voli te tvoja Gita«

- I? Kako ti se čini? - upita Nujić nakon što je Davor završio.- Nepismena je - izgovori Davor prvo što mu je palo na

pamet.- Najblaže rečeno - prasne u smijeh Nujić. - Znaš li otkud

Giti nadimak?-Ne.- Profesorica hrvatskoga pitala ju je koja joj je najdraža

knjiga, a ona je odgovorila da joj je ona o Giti. Nije se mogla sjetiti16 Šegrta Hlapića. Šegrta Hlapića!

mf\ a

} _ I ___________ ' \r—*v„J , —\ /(ni.J\ X.

-=P=|||f*ff{ jŠij:p —

<Q> Od

<#MfiSK'

|s~t

BflaBaB

- Nujiću, kako možeš - pobuni se Goga. - Kako ti nije jasno da su osjećaji važniji od pravopisa.

- Dobro, pozabavimo se osjećajima.- Gita samo tebe voli.- Da, to i piše u pismu. Samo, otkud tvojoj prijateljici

ideja da i ja volim nju? Ili da čak ne-daj-bože hodamo?- Ti si joj to dao do znanja.-Ja?! Nekako se baš ne sjećam...- Slušaj, Nujić, daj završi s Davorom pa da možemo nasa­

mo razgovarati - zamoli Goga.- Kako bih ja to trebao završiti s Davorom?- Sredi ga.- Kratko i jasno, ha? Vama dvjema očito nije jasno kako

stvari stoje. Dakle ovako: Davor je moj prijatelj, a Gita nije moja cura. Jesam li bio dovoljno jasan?

- Zašto me mučiš? - konačno progovori Gita.- Ja tebe?! Ma ti samu sebe mučiš. A sad nas ostavite na

miru jer moram s Davorom nešto dogovoriti.Goga i Gita još su neko vrijeme zaprepašteno buljile u

Nujića. Shvativši da on misli ozbiljno, okrenule su se i pognutih glava zaputile prema školi.

Iako je imao razloga osvetiti se Giti, a i Gogi, Davor se nije osjećao pobjednički. Njihovo mu je poniženje bilo neugodno. Una­toč tome, Nujiću je bio silno zahvalan. Laska mu što ga je stariji dječak nazvao prijateljem. Nakon ovoga za njega bi sve učinio.

- Dat ću ti jedan savjet - reče Nujić ispraćajući pogledom Gogu i Gitu. - Biraj si starije cure. One znaju što hoće.

- I pismene su - doda Britva.- A tebi je važno da su cure pismene? - zainteresira se Nujić.- Naravno.- Ljubavnih pisama dobivaš na tone, ha?18

^ . 'j&f.

- Ma kakva ljubavna pisma! Pismene moraju biti da bi mi mogle pisati zadaće.

- A tako?! Ti si doista romantičan momak.- Prave cure ne vole romantične momke.- Dobro, pustimo sad cure. Za danas mi ih je dosta. Ti se,

Davore, slažeš?- Potpuno.- Što si planirao večeras?- Mislio sam izaći s Gitom, ali čini mi se da to sad otpada.- I meni se čini - nasmije se Nujić. - Dakle, nemaš planova?- Nemam.- Onda bih ti možda ja mogao predložiti kako ćeš provesti

večer.- Slušam.- Reci mi, zarađuješ li ti?- Zarađujem li?! Ne baš. Moglo bi se reći da me uzdržavaju

starci.- Oni dobro zarađuju, je li? Otac ti je književnik.- Stari mi je književnik, ali ne zarađuje dobro...- Ne?! Ja sam mislio da književnici dobro zarađuju.- Ma kakvi. Stari mi je radio u jednoj tvrtki jer se od

pisanja kod nas ne može živjeti. Onda je dobio cipelu pa je sad na burzi. Piše po cijele dane. Honorari su mali, a i kasne po pola godine i više.

- Mhm... A vidiš, meni su romani tvog oca baš super.- Čitao si ih?!- Aha.- Svima je to što on piše super, ali od toga nemamo ništa.- Šteta. No dobro, to nema veze s ovim što ti mislim pred­

ložiti. Rekao si da ne zarađuješ. I nas trojicu uzdržavaju roditelji. 19

mdU-lil

- A to, dakako, nije normalno - osmjeli se Davor našaliti.- Ne kažem da nije. Uz to naši roditelji izvrsno zarađuju

pa im to nije problem. Samo, nama je već petnaest godina... Do­duše, ti si mlađi... Koliko ti je godina?

- Trinaest.- Samo trinaest? Djeluješ starije. U svakom slučaju, vje­

rujem da nemaš ništa protiv dobre zarade.- Nemam.- Ti imaš i dodatni razlog - primijeti Britva. - Moći ćeš si

kupiti odjeću koju želiš. I imat ćeš love za prave izlaske. Zvuči za­nimljivo, je li?

- Zvuči - odvrati Davor nadajući se da djeluje uvjerljivo. - Što točno imate na umu?

- Posao.- Kakav posao?- To ni mi točno ne znamo. Saznat ćemo večeras. Shvaćaš?- Ne.- Naravno da ne shvaćaš kad ti još ništa nismo rekli -

nasmije se Nujić. - Dakle, ovako: Upoznali smo jednog frajera koji nas je spreman ubaciti u nekakav posao.

- Taj je frajer vaš vršnjak?- Ne. Čovjek može imati trideset godina.- Čime se bavi?- Raznim poslovima. Na njemu se vidi da je igrač.- Igrač?- Ja ću mu objasniti - ponudi se Britva. - Još si mlad pa ti

neke stvari očito nisu jasne. Osvrni se malo oko sebe, otvori oči. I? Što vidiš? Neki ljudi u životu uspijevaju, a neki ne. Pratiš me?

- Naravno. O tome sam i sam razmišljao.- Jesi? Bravo. E, a sad mi reci kakvi to ljudi uspijevaju u

20 životu?

$ '0?$$

-Valjda... igrači.- Upravo tako! Igrači! To su oni koji ne igraju po pravilima

igre, nego sami postavljaju svoja pravila.- Misliš... krše zakon? - izgovori Davor ono što ga je naj­

više mučilo.- Ha, krše zakon... Ponekad ga i prekrše ako je potrebno.

Samo, ja ti sad ne govorim o kriminalcima koji pljačkaju banke i rade takve stvari. Ja ti govorim o poslovnim ljudima. Ne o onima u odjelima s kravatama, nego o onima koji se bave pravim poslovima. Je li ti to jasno?

- Otprilike...- Onda si bistriji, nego ja - umiješa se Nujić. - Meni od

ovoga što si ti Britva nadrobio ništa nije jasno- Kako nije?- Dobro, pustimo sada to. Uglavnom, večeras ćemo se

sastati s frajerom koji će nam ponuditi nekakav posao. Hoćeš li nam se ti, Davore, pridružiti?

- Hoću - pristane Davor, nije mogao razočarati Nujića.- Samo pazi, sad si unutra, nema više van - upozori Britva.- To mi je jasno.- Dobro, vidjet ćemo što će nam frajer ponuditi - ublaži

Nujić Britvine riječi. - Normalno je da nećemo pristati baš na bilo što.

- Teške droge ne dolaze u obzir, samo lake - iznenada progovori Grobar zadržavajući ozbiljan izraz lica.

- Gdje je i kada sastanak? - upita Davor nakon što je zaključio da se Grobar ipak samo šali.

- Parkić dječjeg vrtića, dakle onaj dio unutar ograde, devetsati.

- U redu.- Vidimo se.- Vidimo se. 21

HmmsEi

Davor krene nazad u školu. Tek nakon što se Nujić u- daljio, mogao je normalno razmišljati. U što li se to uvalio? Kakvi igrači, kakvi poslovi, kakvi sastanci na skrovitom mjestu?! Što bi im nekakav frajer od trideset godina mogao predložiti? Teško da se radi o čišćenju snijega ispred njegove kuće.

A opet, s druge strane, već mu se neko vrijeme čini da bi u svom životu trebao nešto mijenjati. Stari mu slabo zarađuje, stara mu previše radi pa je nervozna. On nema ni novaca, ni društva za izlaske, večeri provodi čitajući u onih pet ograđenih kvadrata koje naziva svojom sobom, a svi se ostali oko njega ludo zabavljaju.

U svakom slučaju, nazad više ne može. Rekao je da će doći pa mora doći. Ne smije iznevjeriti Nujića. Sad su u istoj ekipi. Što im je god sudbina namijenila, dočekat će to zajedno.

- Živ si - zaključi Siniša kad je Davor sjeo pored njega.- A što si ti mislio? Da će me Nujić izazvati na dvoboj

sabljama?- Koliko sam vidio, više je zamjerio Giti, nego tebi.- Meni nije ništa zamjerio. Mi smo prijatelji.- Ma nemoj?! A o čemu ste razgovarali?- Dogovorili smo se da ćemo večeras zajedno izaći.- A Gita?- Ona neće s nama.- Mislim: Čija je ona sada cura?- Ma, Gita... Ona je cura za jednu večer - odvrati Davor uz

blagi osjećaj grižnje savjesti.- Da, ona je strahovito glupa. Znaš li otkud joj nadimak?- Znam.

22

gpp SHI VUK

liko je čovjek pošten prema meni, nema problema, sve ću mu napraviti. Ali ako me pokuša prevariti, gotov je. Za takve nemam milosti - objasni Vuk dječacima. - Jesam li dovoljno jasan?

-Jesi - mirno odvrati Nujić. On se odmah, bez pitanja za dopuštenje, Vuku počeo obraćati s »ti«.

- Drago mi je da smo to raščistili - zaključi Vuk.Davor je dobar dio popodneva proveo razmišljajući kako

bi Vuk mogao izgledati. Izgleda točno onako kako ga je zamislio: visok, mišićav, oštrih crta lica, kratko, gotovo do kože ošišan. I na­dimak mu pristaje.

Na sebi ima kožnatu jaknu i traperice koje djeluju izno- šeno. Markica na jakni svjedoči kako je dojam iznošenosti njezin vlasnik skupo platio u nekom ekskluzivnom butiku.

Davor se pažljivo zagleda ispod Vukovog pazuha. Učini mu se da vidi ispupčenje. Vuk sigurno nosi pištolj. Osim toga, vje­rojatno ima i hladno oružje, nož ili bokser. Njegovo upozorenje svakako treba uzeti vrlo ozbiljno.

Od ostale trojice jedino Britva djeluje uznemireno. Toliko napadno ravnodušno žvače gumu za žvakanje da svima mora biti jasno kako samo glumi smirenost. Nujić se Vuku obraća s jednakim uvažavanjem kao i Davoru, a Grobar ima svoj uobičajeni izraz lica.

Mjesto sastanka izvrsno je odabrano. Mogu slobodno raz­govarati bez bojazni da bi ih tko mogao čuti, a ako netko kojim slučajem i naiđe, skupina neće djelovati sumnjivo.

- Ja sam poslovan čovjek - nastavi Vuk.- To se odmah vidi - spremno potvrdi Britva.- Vidi se? - iznenadi se Vuk. - Po čemu?- Pa tako... Po tebi. Znam ja kako izgledaju igrači. Nisam

od jučer. 23

- Mhtn... Čini mi se da ti žudiš za akcijom.- Moglo bi se reći.- Onda sam očito odabrao pravu ekipu.- Ovisi - odvrati Nujić prije nego što je Britva uspio izrazi­

ti svoje oduševljenje.- O čemu ovisi?- O tvom prijedlogu.- Kako to misliš?- Ako nam predložiš da nekog ubijemo, nećemo pristati.- Misliš li da bih za takvo što odabrao klince?- Valjda ne - slegne ramenima Nujić.- Znaš, mali, ja ti se u poslu držim jednog pravila: Svakom

daj samo onaj zadatak koji je u stanju izvršiti.- Zvuči razumno.- Ja jesam razuman, nemoj to nikad zaboraviti. Dobro,

idemo dalje. Kao svaki poslovni čovjek, i ja imam poslovnih proble­ma. Možete li pretpostaviti što mi je najveći problem?

- Policija - javi se Britva.- Neplaćanje - gotovo istodobno izgovori Nujić.- Tako je. Neplaćanje. Ima onih koji unaprijed znaju da ne

mogu platiti, a svejedno bi poslovali. To su prevaranti i s njima sam nemilosrdan. No ima i onih koji me ne misle prevariti, ali im se dogodi da u nekom drugom poslu ne dobiju ono što su zaradili pa ne mogu meni platiti kako su planirali. Za takve imam razumijeva­nja. Naravno, ne pada mi na pamet oprostiti im dug. Samo, primje­njujem blaže metode. Shvaćate?

- Da. Želiš da ti pomognemo utjerati dug jednog pošte -njačine.

- Upravo tako. Ti si, Nujiću, bistar momak.- Znam.- Spremni ste mi pomoći?

' :p

- Prvo reci što točno očekuješ od nas.- Očekujem da jednom mojem poslovnom partneru uz­

mete robu iz skladišta i zadržite je dok mi on ne plati dug.- Kako to misliš da uzmemo?- Voliš kad se ljudi precizno izražavaju, ha? U redu, i ja

sam takav. Dakle, trebali biste mom dužniku provaliti u skladište. Ja imam sve potrebne informacije pa vam sama provala neće biti prob­lem. Teže će vam biti naći gdje ćete tu robu poslije držati.

- Koliko te robe ima?- Sve je u četiri kartonske kutije koje stanu u automobil

normalne veličine.- Automobil?!- Da, trebat će vam automobil. Je li to problem?- Nitko od nas nema vozačku dozvolu.- Vozačku dozvolu?! Što će vam? Treba vam automobil, a

ne vozačka dozvola.- Nema problema. Ja ću uzeti automobil svog starog -

ponudi se Britva.- Kakav automobil ima tvoj stari?- Audi A6.- Izvrsno. Znaš li ga voziti?- Kako ne.- Onda smo to riješili - zaključi Vuk. - Što još imamo?- Našu nagradu - podsjeti ga Nujić.- U ovakvim se poslovima dogovara postotak. Kako je vaš

posao vrlo jednostavan, dat ću vam dva posto. To vam je za prvi put dovoljno.

- Dva posto od čega?- Od tristo tisuća.- Kuna?- Ma kakvih kuna!? Maraka! Vaših je, dakle, šest tisuća. 25

- Svakom tisuću i pol maraka - brzo izračuna Britva.- Podijelite to kako hoćete - slegne ramenima Vuk. - Što

vam još nije jasno?- Što ako vam dužnik ne vrati novce? - upita Nujić.- To nije vaš problem.- To će biti naš problem ako se čovjek odluči pozvati

policiju.- Policiju? - prvi se put nasmije Vuk. - U mom svijetu

policija predstavlja samo gnjavažu i trošak. Nitko ih ne zove sam.- A što ako se sami pojave?- Neće. To te ne treba brinuti.- Ne? Što me onda treba brinuti?- Ništa.- Naravno da je sve u redu - ponovo uleti Britva. - Reci

samo gdje je to skladište i kad ga trebamo počistiti.- Znači, dogovorili smo se - zaključi Vuk gledajući Nujića.-Jesmo - odvrati Nujić nakon kraćeg oklijevanja.- Izvrsno. U akciju biste trebali sljedeće noći. Već nakon

jedanaest u blizini skladišta više nema nikog. To vam odgovara?- Odgovara.- Skladište je u jednoj uličici između Selske i Vitezovićeve.

Ja ću vas sada odvesti do tamo da sutra ne morate tražiti.Vuk se okrene i pođe prema parkiralištu ispred dječjeg

vrtića. Dječaci se pogledaju te pođu za njim. Stigavši do ograde, Vuk je nespretno prekorači, zapne nogom, zalamata rukama i potrbuške padne u snijeg. Opsuje pa brzo ustajući dječacima opravda svoju nespretnost:

- Vraški je zima, a mi smo predugo stajali. Sav sam se ukočio. Poslovni razgovori ne smiju dugo trajati.

- I ja sam se ukočio - odmah ga podrži Britva. - A u 26 prognozi su rekli da će ovih dana biti još hladnije.

Dobro je zaorao, pomisli Davor videći da njihov posloda­vac na laktovima ima i tragova blata.

Tamnoplavi BMW pred kojim su se zustavili odvrati njego­vu pozornost od posljedica pada. Nikad se nije vozio u takvoj mrci­ni. Nujić sjedne na mjesto suvozača, a ostala trojica straga.

Vožnja je predstavljala kombinaciju naglih ubrzavanja i žestokih kočenja. Prljava gradska bljuzgavica letjela je oko BMW-a po svima koji su se našli u blizini. Davoru je bilo žao što Vuk ne vozi normalno. Njegovo mu je divljanje onemogućavalo da opušteno uživa u vožnji.

Doduše, ima još jedan jak razlog da ne bude opušten: Vu- kov prijedlog. Istina, bojao se da bi im Vuk mogao predložiti i nešto mnogo gore, no ni provaljivanje u skladište nije šala. Valjda je Vuk bio u pravu kad je rekao da taj njegov dužnik neće zvati policiju.

— Evo nas, skladište je odmah iza ugla. Jeste li zapamtili ulicu?— Jesmo - spremno odgovori Britva.— Parkirat ćete pored one ograde.— Nema problema.— Vrata su ona tamo... Vidite?— Vidimo.— Brava će vam predstavljati jedinu prepreku. Trebat će

vam samo jedna malo čvršća metalna poluga.— Imam ja doma pajser - pohvali se Britva pokazujući pri

tome rukama koliki je taj pajser.— Ma kakav pajser! Uzmite nešto manje što stane pod kaput.— Trebamo li ponijeti i gumene rukavice?— Gumene rukavice?! Što će vam?— Zbog otisaka prstiju.— Aha... Pa ne bi bilo loše da ih imate.— Ništa ti ne brini, Vuče, sve ćemo obaviti kako treba -

zaključi Britva očito zadovoljan prihvaćanjem njegova prijedloga.— Ja se i ne brinem. n

'i

m diran

Uz mnogo nervoznog manevriranja Vuk uspije okrenuti veliki automobil u uskoj, mračnoj uličici pa se još jednom provezu pored skladišta. U Vitezovićevoj opet naglo ubrza, uz cviljenje guma skrene u Ozaljsku pa onda u Selsku. Psujući sporost vozača ispred sebe, preko raskršća s Ljubljanskom avenijom projuri kroz žuto.

Ugledavši policajca na cesti, Davor je u jednom trenutku pomislio da će ga Vuk pomesti skupa s uzdignutom palicom. No ovaj ipak nekako uspije obuzdati moćni automobil i zaustaviti se na autobusnom ugibalištu iza policijskog automobila.

- Vi samo šutite - upozori Vuk svoje suputnike prije nego što je spustio staklo.

Vukovo upozorenje, koje je ovaj izgovorio sasvim bespo­trebno jer dječaci ionako nisu planirali raspravljati s policajcem, silno uznemiri Davora. Tek sad uspije sasvim pojmiti što mu se to događa: Sjedi u automobilu kriminalca i dogovara pljačku.

Ona Britvina umovanja o igračima odjednom mu postanu potpuno besmislena. Da barem sada čita kakvu dobru knjigu u si­gurnosti svoga stana, ma kako taj stan bio mali. Ne bi mu smetala ni svađa roditelja.

- Dobra večer. Isprave molim.- Dobra večer. Izvolite.- Ime oca? - upita policajac ne odvraćajući pogled s vo­

začke dozvole koju mu je Vuk pružio.- Mladen.- Prezime?- Čije? Moje ili očevo? - pokuša se našaliti Vuk.- Vaše - policajac mu pogledom da do znanja kako nema

smisla za humor.- Delivar.- Kamo ste krenuli?- Vozim brata i njegove prijatelje u onaj disko na Jarunu...

28 kako se ono zove...?

- Aquarius - pomogne mu Nujić.- Kako to da idete ovim putem kad stanujete u Novom

Zagrebu?- Što? - zbuni se Vuk.- Moji prijatelji stanuju na Remizi - opet se ubaci Nujić.-Jeste li što pili?- Nisam. Spreman sam puhati.- Nije potrebno. Koje je svjetlo bilo na semaforu?- Žuto - spremno prizna Vuk.- Zašto onda niste stali?- Pa vidite kakva je cesta. Da sam počeo kočiti, zaustavio

bih se na pol raskršća.- Vidim kakva je cesta. A vidio sam i kako ste po takvoj

cesti jurili.- Znam, znam, trebao sam vožnju prilagoditi uvjetima.- Trebali ste.- Dečkima se žuri, tamo je nekakav koncert...- Ništa vas to ne opravdava. Imate li kaznenih bodova?- Četiri.- To sam i mislio. Želite li malo ostati bez vozačke?- Ne bih, hvala.- Onda pamet u glavu - zaključi policajac vraćajući Vuku

vozačku i prometnu dozvolu. - Ajde sad, ali samo polako. Laku noć.- Laku noć.Vuk uključi žmigavac, u retrovizoru provjeri je li desna

traka slobodna, onda se i okrene pokazujući time policajcu da se ne pouzdaje samo u retrovizor pa polako krene. Do Horvaćanske su se vozili kao da su autoškola. Tek nakon što su skrenuli, Vuk sočno opsuje i naglo ubrza.

Do parkirališta pred dječjim vrtićem vozili su se u tišini. Dječaci su se bojali progovoriti da krupnog muškarca ne bi još više 29

razljutili. Toliko je divlje vozio da bi mu svako dodatno smanjivanje ionako slabe koncentracije uzrokovalo izvrtanje moćnog automobi­la na krov. Svi odahnu kad su napokon stali.

- Sve smo se dogovorili, je li?- Jesmo - brzo odvrati Britva.- Ne znamo jedino kako ćemo te poslije naći - primijeti

Nujić.- Ja ću naći vas.- Kako?- Nazvat ću vas.- Nemaš brojeve telefona.- A da. Dobro, daj mi ti svoj broj.Vuk izvadi mobilni telefon, jedan od najmanjih koje je

Davor do sada vidio. Nujić mu izdiktira svoj broj, a Vuk ga utipka u memoriju. Nakon toga još nešto pritisne i zagleda se u ekran.

Iako njegovi nisu imali mobilni telefon, Davora je ta spra- vica zanimala pa je znao kako se koristi. Shvati da Vuk provjerava tko ga je do sada zvao. Dakle, mobilni mu je telefon do sada bio podešen da ne zvoni. Nije želio da ga smetaju.

Davor se preko Vukovog ramena zagleda u ekran mobil­nog telefona. Uspije pročitati: Ante. Vuk provjeri sljedeći poziv i opet se pojavi isto ime. Taj je Ante baš bio uporan.

30

AKCIJA jsgj

1 mamo problem - obznani Britva.- Nujić neće doći? - uznemiri se Davor.- Nisam to mislio... Zbilja, gdje je Nujić?- Doći će - mirno reče Grobar.- On obično ne kasni.Grobar samo slegne ramenima dajući time do znanja da

ne namjerava ništa više reći. Njih su se trojica našli pred ulazom u Davorovu i Britvinu zgradu, u petnaest minuta do jedanaest kako su se i dogovorili.

Nakon sinoćnjeg susreta s Vukom, Davora je najviše bri­nulo kako će roditeljima opravdati noćni izlazak. Inače nisu bili strogi u ograničavanju njegovih izlazaka, a na ruku mu je išlo i to što su zaključili da on ima curu, ali nije znao koliko bi noćašnja akcija mogla potrajati. Osim toga, muči ga osjećaj krivnje pa nije sposoban smišljati uvjerljiva objašnjenja.

Ispalo je da ima sreće. Roditelji su mu iznenada večeras odlučili izaći, prihvatili su poziv na premijeru drame jednog očevog prijatelja. Nakon premijere je domjenak pa bi se moglo dogoditi da se vrate nakon Davora. Sutra je subota, majka nekim čudom ne radi, što ako malo zaruže?

- Nujić - pozdravi četvrti član skupine pristižući. - Kasnim?- Kasniš - potvrdi Britva. - Gdje si ti do sada?- Bio sam s jednom curom.- Ma nemoj?! Poznajem li je?- Tena. Godinu dana je mlađa od nas...- Zelenokosa?!- Više nije u zelenoj fazi.- Imaš ti ukusa za cure - zaključi Britva. 31

mansa

- To si tek sad otkrio? - nasmije se Nujić.Davor zadivljeno pogleda Nujića. On cijele prošle noći nije

spavao brinući se zbog pustolovine u koju su uletjeli, a Nujić se mirno bavi curama. Kad bi barem on mogao biti tako bezbrižan. Doduše, Nujića njegov otac može izvući iz nevolje ako bude potrebno.

A Davor se uspio dublje uvaliti. Brzopleto je priznao da njegovi drvarnicu u podrumu uopće ne koriste i da je, koliko se on sjeća, prazna pa su sinoć odlučili tamo smjestiti ukradenu robu. To bi mi mogla biti još jedna točka u optužnici, strahovao je Davor.

- Idemo - odluči Nujić. - Gdje ti je automobil, Britva?- E, to je problem koji sam spominjao. Nema ga.- Što?!- Stari mi je iznenada morao otputovati pa je uzeo auto­

mobil.- Imate još jedan.- Polo je stara razbila prošli tjedan. Još je na popravku.- I što ćemo sad? Ni Grobar, ni ja ne možemo neprimjetno

uzeti naše automobile.- Možda bi mogli pješice - predloži Davor.- Ne znamo koliko su kutije teške, a i prolaznici bi nas

zapamtili - odbaci tu mogućnost Nujić.- A što je s automobilom tvog starog? - sjeti se Britva

gledajući Davora.- Ma moj stari ima Volkswagen iz sedamdeset pete.- Bolje išta, nego ništa. A druge mogućnosti i nemamo -

primijeti Nujić.- Dobro, idem po ključeve - uzdahne Davor, već se iona­

ko preduboko uvalio.Njegovi su, predviđajući da na domjenku neće piti samo

sokove, ostavili automobil i pošli tramvajem. I inače rijetko koriste automobil. Otac ne voli gradsku gužvu, a majka radi u centru pa

32 nema gdje parkirati. Upravo zato otac ima nezgodan običaj često

pbps

Buraga

provjeravati je li mu s automobilom sve u redu. Lako je moguće da će to učiniti i noćas kad se vrati.

Nazad više ne može. Ostaje mu samo nadati se da će se vratiti u stan prije roditelja i da neće razbiti Bubu koju otac obo­žava. Uz to krađa vlastitog automobila uskoro će mu biti jedan od manjih grijeha. Ne uspijevajući se osloboditi sve jače nelagode, uz­me iz stana ključeve automobila pa se vrati prijateljima.

- Znaš li ti voziti? - upita ga Nujić.- Uglavnom teoretski - prizna Davor.- Nema problema, ja ću voziti - ponudi se Britva.- Nije li tvoj djed imao ovakvu Bubu? - okrene se Nujić

Grobaru omalovaživši Britvinu ponudu.-Još je ima - odvrati Grobar.-Jesi li je vozio?-Jesam.Smatrajući da je daljnji razgovor suvišan, Grobar uzme

ključeve, otključa automobil, pomakne naslon prednjeg sjedišta i glavom da znak Davoru i Britvi da se smjeste straga. Nujić sjedne na mjesto suvozača.

Davor donekle odahne shvativši da Grobaru vožnja ne predstavlja preveliki problem i da se nema namjeru dokazivati jur­njavom. Britvu spora vožnja nimalo ne oduševi:

- Namjeravamo li se do skladišta koturati cijelu noć?- Grobar izvrsno vozi - odmah ga poklopi Nujić. - Ne

smijemo privlačiti pažnju, a od vlasnika ovakvog automobila ne oče­kuje se sportska vožnja. Naravno, Davore, pri tome ništa loše ne mislim o tvom ocu.

Kako su se približavali skladištu, Davor je sve manje bri­nuo o automobilu, a sve više strahovao od onoga što slijedi. Istina, već od početka Vitezovićeve nisu više viđali prolaznike, ali ne mogu znati tko ih promatra iza stakla prozora. Tko zna kakvi ljudi žive u tim kućama? 33

Grobar parkira na mjestu koje im je Vuk pokazao pa dje­čaci izađu iz automobila i oprezno priđu vratima skladišta. U hodu svaki izvadi svoje gumene rukavice.

- Gle, kakve rukavice ima Davor - nasmije se Britva.- Ne deri se - upozori ga Nujić. - Imaš li polugu?- Imam.Ostala su trojica kupili nove, prozirne, gumene rukavice

kakve koriste kirurzi, a Davor je uzeo rukavice svoje majke koje ona koristi kad guli krumpir. Te rukavice ne samo da nisu bile male i prozirne, nego su pripadale različitim parovim različitih boja, jedna žuta, a druga zelena.

No pokaže se da su njegove rukavice praktičnije. On ih lako navuče dok su se ostali mučili, pokušavali osušiti znojne dlano­ve brišući ih o odjeću, napuhavali rukavice kao balone ne bi li ih rastegnuli. Na kraju Nujić i Grobar nekako uspiju, a Britva odustane i bijesno baci svoje rukavice.

- Jesi li poludio?! - prosikće Nujić. - Ostavljaš tragove! Brzo ih pokupi!

- Morat ćete bez mene, ja bih ostavljao otiske prstiju - primijeti Britva podižući rukavice.

- Ti samo nemoj ništa dirati i sve će biti u redu.Britva izvadi metalnu polugu ispod jakne, neodlučno po­

gleda ostale, a onda se prihvati obijanja vrata. Ni to ne ide glatko. Metalna poluga glođe drvo vrata i dovratka, ali brava ne popušta. Davor nervozno pogleda na sat. Već je pola dvanaest.

- Da barem imam rukavice - proštenje Britva.- Ma nije problem u tome. Nespretan si - zaključi Nujić. -

Daj ti, Grobare, probaj.Grobar ne prihvati ponuđenu polugu, nego digne nogu i

svom snagom udari u vrata uz dovratak. Već oštećena brava popusti i vrata se otvore. Dječaci na trenutak ostanu nepomični napeto osluš­kujući. Zaključivši da buka nije nikog uznemirila, uđu u skladište.

Nujić iza sebe pritvori vrata, izvadi iz džepa baterijsku svje­tiljku i posvijetli. U velikoj su se prostoriji nalazile samo četiri kar­tonske kutije i nekoliko drvenih paleta.

- Velike su - primijeti Davor gledajući kutije.- Nisu teške — shvati Nujić podižući jednu.- Velike su - ponovi Davor. - Prevelike.- Prevelike za što?- Za prtljažnik Volkswagena.- Nema veze. Dvije ćemo staviti u prtljažnik...- Ma ni jedna ne stane u prtljažnik.- Misliš?- Siguran sam. Volksvvagen ima prtljažnik naprijed, a u

njemu je i rezervni kotač.- Ha, ništa, onda ćemo ih morati držati u krilu.- Da, samo tako možemo prevesti tri kutije.- Nas je četiri - podsjeti Britva.- Grobar vozi.- A da... E, što ti stari ima auto...- Ti šuti - otrese se na njega Nujić. - Pred Vukom si rekao

da ćeš ti organizirati prijevoz.- Nisam mogao znati...- Od isprika nemamo ništa. Ovako ćemo: Sad ćemo uzeti

tri kutije pa ako četvrta zbilja ne stane, morat ćemo se vratiti po nju nakon što odvezemo ove... Ti, Grobar, nemoj uzimati kutiju, po­moći ćeš nam da se smjestimo u automobil.

- Ja nemam rukavica - napomene Britva.- Nema veze ako na kutiji ostanu otisci.- Pa ja bih mogao voziti...- Ne! Do sada si sve zeznuo. Samo bi nam trebalo da još

36 razbiješ automobil.

- U redu, ako smetam, ne morate me ni voziti nazad - uvrijedi se Britva.

- Kako hoćeš.- Ipak idem s vama kako ne bi ispalo da se bojim.Dječaci uzmu kutije i oprezno izađu. Donekle odahnu u-

vjerivši se da nema nikog na vidiku i da je automobil tamo gdje su ga ostavili. Prišavši automobilu shvate da je Davor bio u pravu. Prtljažnik je premalen za kutiju. U jednom navratu mogu prevesti samo tri kutije, morat će se vratiti po četvrtu.

- U gabuli smo ako nas zaustave cajci - primijeti Britva kad su krenuli.

- Genijalan zaključak.- Na kutijama su čak i naljepnice s adresom skladišta. I

ime vlasnika je tu... Ante Čekić... E, moj Ante...- To je dobro. Na ispovijedi ćemo moći biti precizni -

neočekivano se našali Grobar.Razgovor još više oneraspoloži Davora. Ipak mu je bilo

malo lakše dok nije znao ime vlasnika skladišta. Padne mu na pamet da taj Ante Čekić sad mirno spava dok oni kradu njegovu robu. Doduše, pitanje je može li mirno spavati čovjek koji duguje tristo tisuća maraka.

Srećom, na povratku nisu imali neželjenih susreta. Grobar uspije parkirati pred samim ulazom u zgradu. Dječaci brzo izađu iz automobila i spuste se u podrum. Davor već dugo nije bio tu pa mu je dosta trebalo da nađe svoju drvarnicu u pravom labirintu hodni­ka koji se proteže ispod njegove dvadeseterokatnice.

- Ovo je dobro skrovište - zaključi Nujić kad su napokon odložili kutije u drvarnici.

- Da, dobro je dok ne dođu do mene — odvrati Davor. - Nakon toga će sigurno zaviriti i ovamo.

- Daj se opusti. Nitko nas nije vidio i nismo ostavili tragove.- Osim onih u snijegu.

— Ma sve će biti dobro. Dakle, to je to. Mi smo svoje obavili.— A četvrta kutija?— A da, četvrta kutija...— Za nju nisu potrebna sva četvorica - primijeti Britva.— Imaš pravo. Čak je i bolje da idu samo dvojica. Onda?

Tko se javlja?— Ja bih trebao ići zbog automobila - uzdahne Davor.— Drugi posjet skladištu bio bi mnogo opasniji, nego prvi

- upozori Grobar. - Možda su već otkrili provalu.— Da, to je moguće - složi se Nujić.— Mi već imamo većinu kutija - doda Davor.— Vuk je rekao da ih sve moramo uzeti - podsjeti Britva.— Tebi se ide nazad?— Meni?! Pa rekao si da ja nisam pouzdan vozač.— A Vuk je primijetio da žudiš za akcijom. Mogao bi ti

pješke otići do skladišta koje nije daleko i donijeti kutiju koja nije teška.

— Jesi li poludio?!— Nisam. To ne bi bilo ništa rizičnije od petnaestogodiš-

njaka i trinaestogodišnjaka u automobilu. Mogao bi se vratiti popri­jeko, manje prometnim ulicama.

— Ozbiljno misliš?— Aha.— Znaš što? Kad malo bolje razmislim... Imamo dovoljno

kutija.— Frka te?— Tebe nije?— Ne bi me bilo kad bi ti išao - nasmije se Nujić. - No

dobro, nek ti bude. Reći ćemo Vuku da si ti zaključio kako smo38 dovoljno uzeli.

- Ništa ja nisam zaključio! Nisam ja kriv...- Što smo se vozili u automobilu s malim prtljažnikom? A

tko je za to kriv? Tko je obećao da će nabaviti automobil?- Zašto me stalno napadaš?- Htio bi uvaliti Grobara i Davora u nevolju, a sam se

izvući. To mi se ne sviđa. Davor je ionako najviše napravio.- Davor?! Davor je još dijete...- Davor je moj prijatelj.- I moj - doda Grobar.- Dobro, dobro, zaboravite da sam išta rekao - uzdahne

Britva. - Što ćemo sad?- Ništa. Idemo doma.- Što ćemo reći Vuku?- Ha, što ćemo mu reći... Istinu. Nemoj se ti ništa brinuti.

Ja mislim da uopće nismo bili loši.- Da, dobro smo to izveli — živne Britva. - Kad ćemo se

sutra naći?- U sedam na istome mjestu.- Cim te Vuk nazove, javi.- Hoću. Sve ću vas nazvati.Dječaci se pozdrave i raziđu. Davor još izađe pred zgradu

provjeriti je li Grobar zaključao automobil, a onda se popne na svoj kat. Tek pred vratima stana sjeti se da automobil nije parkiran na istome mjestu na kojem ga je otac ostavio. To će otac sigurno pri­mijetiti ili je već primijetio.

Vrati se do stubišnog prozora i pogleda dolje na parkira­lište. Mjesto na kojem je automobil prije bio parkiran u međuvre­menu je netko zauzeo. Što sad? Morat će smisliti neko objašnjenje. Trenutno mu ništa ne pada na pamet. Valjda će ujutro biti pametni­ji. Samo da otac ne napravi paniku već noćas!

Prije nego što će otključati vrata stana, proviri kroz špi- junku. Izgleda da je unutra mrak. Bilo bi dobro da se njegovi još 39

n«m

nisu vratili. Oprezno otključa vrata i odmah uđe u kuhinju ne paleći svjetlo. Ključeve automobila i podruma stavi na policu pored vrata gdje inače stoje. Tu spusti i rukavice, kasnije će ih vratiti u ormar.

- Sjedim u mraku, nemoj se uplašiti - začuje očev glas i gotovo se onesvijesti.

- Zašto mi to radiš? - upita Davor kad mu se povratio dargovora.

- Nisam očekivao da pri ulasku nećeš upaliti svjetlo u predsoblju - blagim glasom odvrati otac. - Oprosti.

- Gdje je mama?- Spava.- Ona ti je rekla da me čekaš?- Pa. .. da.- Bila je ljuta kad je vidjela da me nema?- Pomalo. Do sada baš nisi izlazio pa se nismo dogovorili

do kada smiješ ostajati, ali si trebao reći da ćeš se vratiti ovako kasno.- Znam, pogriješio sam... Nisam ni ja znao da ću se ovo­

liko zadržati. Vrijeme mi je pro let jelo.- Volio bih da mi kažeš gdje si bio.- U parku... s curom.- Je li cura starija ili mlađa od tebe?- Vršnjakinja mi je.- Mhm. .. Dobro, idemo sad spavati.Nije me upitao za automobil, odahne Davor. Sigurno ga

noćas nije provjeravao. Uz to je otac lako prihvatio sva njegova objašnjenja. Bit će da je bio uvjerljiv.

Ili je možda stari shvatio da mulja, ali se pravio da to ne primjećuje? Teško da nije primijetio vraćanje ključeva. Stari se boji problema pa običava zažmiriti pred njima. Liježući u krevet, Davor se osjećao jadno.

40

TENA

lena je moja cura - pojasni Nujić videći kako Davor zaprepašteno gleda djevojku.

- To sam shvatio...- Pa zašto si onda složio takvu facu?- Nisam mislio da ćeš je večeras dovesti.- Zašto ne? Vi ste mi prijatelji. Želio sam da je upoznate.- Grobar i ja Tenu poznajemo od prije - napomene Britva.-Je li te zvao... - Davor nije bio siguran smije li spomenu­

ti Vuka pred Tenom.- Vuk? - odmah razriješi njegovu dvojbu Nujić. - Ne, nije

me zvao. Javio bih da jest kako sam i obećao.- Vuk? - zainteresira se Tena. - Tko je taj?- Ma to ti je jedan frajer kojem smo napravili... uslugu.

Sad nam tu uslugu treba platiti.- Kakvu uslugu?- Ne moraš ti baš sve znati.Davor je mislio da će večeras raspravljati o sinoćnjoj akciji

koja je njega neprestano mučila i zato ga je Tenina pojava neu­godno iznenadila. Pred njom ne mogu otvoreno razgovarati.

Nije točno znao što bi trebalo raspraviti. Uglavnom je htio saznati kako drugi razmišljaju o onom što su učinili. Zanimalo ga je i namjeravaju li nešto slično ponoviti. On svakako ne bi rado pono­vo pretrpio onakav strah.

Nujić je spomenuo plaćanje. Na to je potpuno zaboravio. Lijepo bi bilo imati tisuću i pol maraka u džepu, ali nikakvi novci ne mogu platiti nekakav odvratni okus koji od sinoć ima u ustima.

Kako sad stvari stoje, izgleda da će ovo proći bez posljedi­ca. Jutros se stara izvikala na njega, ali više zbog osjećaja dužnosti, 4-1

nego zbog prave ljutnje. Nakon desetminutne prodike, pola je sata pokušavala nešto doznati o njegovoj curi.

Stari mu i dalje nije baš bistar. Jutros se odvezao na tržni­cu, a po povratku uopće nije spominjao tajanstvenu promjenu par- kirališnog mjesta. Ili je postao senilan, ili je kukavica. Ovo drugo mu se čini vjerojatnijim.

Inače, Tena je zbilja živi dokaz da Nujić zna izabrati pravu curu. Nije onako lijepa kao djevojke koje fotografiraju za naslovnice časopisa, ali zrači nekom posebnom, unutrašnjom plemenitošću.

Zapravo, čini se da Tena namjerno nastoji djelovati neu­padljivo. Kestenjasta joj je kosa ošišana kratko, dječački, nepočešlja- na je, nenašminkana, odjeća joj je iznošena, gotovo bezlična. Una­toč tome ne djeluje neuredno, nego ležerno, kao osoba, koja svjes­na svoje unutrašnje snage, ne polaže mnogo na svoj vanjski izgled.

Britva je sinoć spomenuo da je prije imala zelenu kosu. Davor je lako može zamisliti i u takvom izdanju. I u bilo kojem drugom. Njoj jednostavno sve dobro pristaje.

Tena je u svakom pogledu sušta suprotnost Giti, padne Davoru na pamet gledajući Nujićevu curu.

No osim što ne mogu otvoreno razgovarati, nezgodno je i to što je Davor u društvu lijepih cura sasvim zbunjen. Ne zna kamo bi s rukama i običava pričati gluposti. Bit će mu najbolje da sad drži jezik za zubima. Već je dovoljno glupo što je onako buljio u nju.

- Vi se obično ovdje sastajete? - upita Tena osvrćući se.- Ovdje obično dogovaramo izlaske - odvrati Nujić.- Ili akcije - doda Britva.- Ti si Nujiću tajanstveniji nego što sam do sada mislila.- Da?- Pa da. Eto, čujem da ste nekakvom Vuku napravili uslu­

gu koju bi vam on trebao platiti, idete u akcije... Izgleda da imaš buran život.

- Ti to mene zezaš?41

- Aha - nasmije se Tena, a njezin se veseli smijeh razlijeparkom.

- Nadam se da joj nisi spominjao tjeralice interpola - ozbiljno upita Grobar.

- A što bih joj spominjao. Ionako će za njih sama saznati - prihvati šalu Nujić.

- Večer ćemo provesti u parku ili...- Ne, ne, idemo u kockarnice...- Ja ću čitavih pet kuna uložiti na crveno pa što bude -

opet se nasmije Tena.- Ne idemo se kockati.- Nego?- Idemo ubrati reket od vlasnika kockarnica.- Reket?- Aha. Ne znaš što je reket? To ti je plaćanje zaštite.- Reket je porez koji se plaća mafiji - pojasni Britva.- Mhm... A ta mafija ste vas četvorica?- Mi smo šefovi. Imamo svoje ljude.- Onda svakako ne smijem reći mami s kim hodam.- Da, ne bi ti baš bilo pametno.- A da vidiš samo kakve aute vozimo - ipak se Davor

odluči uključiti u razgovor.- Što vozite? Bemveje i to, ha?- Ma kakvi! To ti je isfurano, to voze samo seljačine. Mi

volimo muzejske primjerke.Davor se oduševi videći da je čak i Grobara uspio nasmija­

ti. Tena, naravno, nije mogla sasvim razumjeti šalu, no spremno se pridruži smijehu dječaka. Davor se prvi put otkako je ušao u Nu- jićevu ekipu počne opuštati. Ipak je sve samo šala. Učinili su nešto nedopušteno, probali kako je to i na tome će završiti.

- Dobra večer - gotovo stidljivo pozdravi neznanac. Dječaci se trgnu i iznenađeno zagledaju u čovjeka koji im

je neopažen prišao. Srednjih je godina, srednje visine, srednje gra­đe, neupadljivo odjeven, jedan od onih koje nipošto ne uočavate među prolaznicima.

Samo, oni nisu na ulici, nego u ograđenom parkiću dječ­jeg vrtića. Kako li se taj ovdje stvorio? Možda traži odlutalu pudlicu? pretpostavi Davor. U ogradi ima dovoljno rupa kroz koje bi se pu­dlica mogla provući.

- Nujić - odzdravi Nujić na svoj način.- Znam da si ti Nujić.- Znate?! Ne sjećam se da smo se upoznali...-Ja sve znam. Ti si Davor, je li? A ti Britvić. Ti si...- Filip - predstavi se Grobar videći da se čovjek ne može

sjetiti.- Tako je! Filip. Jedino mladu damu ne poznajem.- Ja sam Tena. A vi?- Halil. Oprosti na znatiželji, ti mi se ovdje baš ne uklapaš.- Zato što sam djevojka?- Ne, nego zato što te ne poznajem.-Ja sam Nujićeva cura.- Mhm... Bit će da ste nedavno prohodali.- Sinoć.- Sinoć... Nisam mislio da ću zateći još nekog... Morao

bih s dječacima porazgovarati o onom što su radili sinoć.- Meni su o tome već pričali.- Ma nemoj?!Dječaci se zabrinuto pogledaju. Prije nego što su je stigli

upozoriti da joj zapravo ništa nisu ispričali, Tena nastavi:- Vi meni djelujete poznato.-Je li?! - iznenadi se Halil. - Gdje si me vidjela?44

.

- Ma nc mogu se sjetiti, ali sigurna sam da vas poznajem.- Ne znam o čemu ste to htjeli razgovarati - progovori

Nujić. - Mi sinoć nismo radili ništa zanimljivo.- Provalili ste u jedno skladište.- Ma o čemu vi to pričate?!-Vlasnik se zove Ante Čekić. Koristili ste automobil Davo-

rovog oca, bez njegovog znanja, dakako. Tri ste kutije sakrili u Da- vorovu drvarnicu.

- A nakon toga su ukrali i spomenik banu Jelačiću - na­smije se Tena.

- Ban je još na svome mjestu - nasmije se i Halil. Na svjetlu ulične svjetiljke bljesne zlatni zub, dvojka gore desno.

Tena htjede još nešto reći čovjeku sa zlatnim zubom, no ugledavši izraze lica dječaka, predomisli se. Osmijeh iščezne s nje­nog lica. Nakon nekoliko trenutaka teške tišine, obrati se Nujiću:

- Gospodin govori istinu?- Vi ste policajac? - upita Nujić Halila ne obazirući se na

Tenino pitanje.-Ja?! Bože sačuvaj! - opet osmijeh i bljesak zlatnog zuba.- Tko ste onda vi?- Rekao sam. Halil.- Halil vam je zanimanje?- Pretpostavka ti nije sasvim pogrešna. Halil je jedan jedi­

ni. No još ste mladi pa ću vam ipak objasniti kako stvari stoje. Vjerojatno vam je poznato da ova država, kao i sve druge države, ima svoj zakon. To znate?

- Naravno.- A znate li da i ulice imaju svoj zakon?- I to nam je jasno.- Ma ništa vama nije jasno, samo mislite da je. Zakon ulice

je poput ustava, samo što se, za razliku od ustava, striktno provodi.- Ako sam vas dobro razumio, vi ste zakonodavac ulice. 45

- Nisam. Zakonodavac je Košta. Ja sam kontrolor koji pazi da se zakon poštuje.

- Tko je Košta?- Bolje vam je da ne znate. Osim toga, udaljujemo se od

teme.- Što hoćete od nas?- Hoću da radite za mene.- Mi već radimo za Vuka - napomene Britva.- Više ne radite. Za njega više nitko ne radi. Jutros sam ga

maknuo s pozornice.- Kako?- Frknuo sam ga kao govance s cipele.-Vi?!- Ne ja osobno. Doktor je to učinio.- Doktor?- Dođite, upoznat ću vas s njim.Halil se okrene i pođe prema ogradi parkića. Stigavši do

ograde, lako je preskoči. Zatim se zaputi do parkirališta pred dječjim vrtićem. Zaustavi se kod velikog, starog Opela, nasloni se na njega i zabubnja prstima po krovu. Vrata vozača i suvozača istodobno se otvore i iz automobila izađu dva golema muškarca opakog izgleda.

- Koji je od ove dvojice Doktor? - prošapće Nujić prije nego što su im se približili.

- Meni je svejedno - odvrati Grobar.- Možda Doktor ima dva tijela - uspije se turobno našaliti

Davor.- Vidim da ste oduševljeni izgledom mojih prijatelja - na­

smije se Halil. - A čujem da vas i muči koji je od ove dvojice Doktor.- Na obojici se vidi da su završili visoke škole - pridruži se

njegovom smijehu Tena. Ona jedina nije djelovala zabrinuto, nije46 kršila ustav ulice pa nije ni imala razloga za zabrinutost.

— Nemaju oni nikakve škole - opasno se uozbilji Halil. - Doktor nema ni osnovnu školu. Zašto te onda tako zovu?

— Volim se baviti ljudskom anatomijom - objasni muška­rac kojem se Halil obratio.

— I moj drugi prijatelj ima zanimljiv nadimak.— Prstosjek - predstavi se ćelavi mušlarac s velikom braz­

gotinom preko lica.— Prstosjek? - odglumi čuđenje Halil. - Zašto te tako zovu?

Nedostaje li ti koji prst?— Moji su prsti čitavi - pohvali se Prstosjek mračno se

cereći i pokazujući svoje prste.— Meni se čini da vi imate sasvim dovoljno pomagača i bez

ove četvorice - primijeti Tena gledajući Halila.— Ova mi četvorica trebaju.— Za što?— Na tebi se vidi da si pametna djevojka, ali neke ti je stvari

bolje ne znati.— Nujić mi je dečko.— On je sad moj.— Sto će vam on? Mlad je...— Upravo mi zato i treba. Uvijek trebam svježu krv.— Ja neću raditi za vas - reče Davor.—Ja tebe, sinko, nisam pitao hoćeš li ili nećeš raditi za mene.— Ne možete me prisiliti.— Mali ima petlje - jezivo se nasmije Doktor.— Ne bojim vas se! Jači ste, možete me prebiti, ali ja ću se

nakon toga obratiti policiji!Iako silno prestrašen, Davor je uspio zadržati mirnoću gla­

sa. Mislio je da će njegove riječi razbjesniti kriminalce. Umjesto toga sva trojica prasnu u neobuzdani smijeh. 47

- Policijom se on nama prijeti! Policijom! Ovo ću morati ispričati Kosti. Slušaj, mali, tebi očito još ništa nije jasno. Meni poli­cija ne može ništa. Nitko mi ne može ništa. Kakav dokaz želiš?

- Tu sam u Selskoj maloprije vidio jednog policajca - sjeti se Doktor. - Mogli bismo ga potražiti pa nek mu se mali požali.

- To je dobra ideja - složi se Halil.- Nije potrebno - odluči Nujić. - Vjerujemo vam.- Oni nam vjeruju! - oduševi se Doktor.- Odmah sam vidio da su to pametna djeca. Dobro, onda

smo sve riješili. Sad vam još ništa neću govoriti zbog nazočnosti mla­de dame. Sutra mi se u sedam navečer nacrtajte na istome mjestu.

- A ja ne radim za vas? - iznenadi se Tena.- Ti ne moraš raditi za mene. Možeš, ali ne moraš.- Ja imam mogućnost izbora?- Tako je.- Zato što sam djevojka?- Ne, nego zato što sinoć nisi sudjelovala u provali. Na­

ravno, jasno ti je da o ovom što si večeras vidjela i čula moraš šutjeti...

- Inače?- Bolje ti je da ne znaš.Davor se zagleda u Halila. Prije pola sata pomislio je da

čovjek traži pudlicu. Nevjerojatno je da odmah nije uočio s kakvim monstrumom ima posla. Umoran od vlastitog straha, bijesno se obrati svome mučitelju:

- Zašto bi Tena morala šutjeti? Rekli ste da vam nitko ništa ne može. Zašto vas onda brine što će jedna djevojka pričati?

- Pitanje ti je na mjestu - mirno mu odvrati Halil. - Ulice grada poznaju dva svijeta - svijet dana, kojem ste do sada pripadali i svijet noći u koji upravo ulazite. Nije dobro da oni koje žive u svijetu dana znaju za postojanje drugog svijeta. Mirnim građanima moram sačuvati njihov mir da bi se održala postojeća ravnoteža.

EnmEia

-Ja sada znam za vas - primijeti Tena.- Ma nisi ti jedina koja je slučajno saznala za mene, nije to

tako važno. Samo šuti i sve će biti dobro. Mlada damo, moj naklon. A vi, dječaci, noćas mi lijepo spavajte. Vidimo se sutra.

Muškarci uđu u automobil i odvezu se. Njihov odlazak nije bio popraćen škripom kočnica. Prstosjek je vozio normalno, oprezno, skrećući s parkirališta uredno je uključio žmigavac.

Nakon njihovog odlaska četiri su dječaka dugo nepomič­no stajali. Prvi progovori Nujić:

- Ovaj je gadan.- Gori je od Vuka - složi se Grobar. - Mnogo gori.- A kakvi su tek Doktor i Prstosjek! - doda Britva.- Ma oni me ne brinu. Oni samo izvršavaju naređenja. Ali

njihov šef... Ne bih se želio s njim ponovo sresti.- Čini mi se da nemamo izbora - primijeti Grobar. -Vidjet ćemo... Ti, Tena, kažeš da si Zlatnog Zuba negdje

vidjela? - sjeti se Nujić.- Koga?- Kako koga?! Nisi vidjela da Halil ima zlatni zub?-Jesam.- Što, jesi? - Nujić je govorio za njega neuobičajeno otresito.- Zlatnog sam Zuba negdje vidjela.- Gdje?- Ne mogu se sjetiti.- Bilo bi dobro da se sjetiš.- Pokušat ću. Nego, što je vama četvorici došlo da pljačka­

te skladišta?Dječaci je pogledaju, ali joj nitko ne odgovori. Bit će da se

i ostala trojica pitaju to isto, zaključi Davor. Koji nam je vrag bio?!

49

HALIL

/* esi li se

pogled s

raspitao za kredite?- Za kredite? - nezainteresirano ponovi otac ne podižući novina.- Slušaš li ti mene?!- Slušam te, draga...- Kako me možeš slušati i čitati novine?- Raspitao sam se za kredite - uzdahne otac odlažući novine.-1?- Nepovoljni su.- To je sve što si saznao?- Ma mislim, raspitao sam se ja i za kamatne stope i te

stvari, ali ne bih te htio gnjaviti pojedinostima.- Vraga si se ti raspitao! Što uopće radiš po cijele dane?- Pišem.- Ti pišeš, a ja te uzdržavam.- Nemoj tako... Eto, prekjučer sam si počeo pomalo sre­

đivati izvatke za poreznu prijavu. U ovoj sam godini zaradio gotovo devet tisuća maraka.

- Ti si s tim zadovoljan?- Daaas mnogi zarađuju mnogo manje...- Briga me za druge! Ja ne želim cijeli život provesti u ovom

stančiću, ne želim cijeli život razvlačiti krevet prije spavanja, želim nešto poduzeti! S tobom se ništa ne može planirati! Hvališ se da si prošle godine zaradio devet tisuća maraka. Zaboravljaš da si prvih šest mjeseci dobivao plaću. Što ćeš ako budeš ovisio o honorarima?

- Smiri se, draga, sve ćemo nekako... Eto, čitam u novina­ma da je Društvo hrvatskih književnika donijelo odluku o najnižim

50 honorarima za svoje članove...

- Blago nama kad smo pod zaštitom Društva hrvatskih književnika!

- Među članovima Društva ima dosta mojih prijatelja - napomene otac očito polako gubeći strpljenje

- Tvoji prijatelji - prezirno frkne majka - Od njih nikad nikakve koristi.

- Misliš li da bih trebao za prijatelje birati ljude od kojih bi mogao imati nekakve koristi?!

- To nisam rekla. Samo, može li ti koji od tih tvojih prija­telja biti jamac za kredit?

- Oni bi za mene sve učinili! I ja za njih!- Ne deri se!- Ti si prva počela.- Što sam ja prva počela? Razgovor o kreditu za veći stan?

Da, takve razgovore uvijek ja prva počinjem.Davor se već navikao na svađe svojih roditelja. Prestao se

obazirati na njih iako bi mu, naravno, bilo mnogo draže da se oni ne svađaju.

Danas mu je čak na neki način drago da se svađaju. Umi- rujuće djeluje svakodnevica makar nije ružičasta. U uobičajenom nedjeljnom prijepodnevu sinoćnji susret s Halilom i njegovim straš­nim prijateljima na mahove djeluje nestvarno, poput sna.

Doduše, roditelji mu upravo daju do znanja kako ne može računati na njihovu pomoć u nevolji u kojoj se našao. Oni nisu u stanju ni podići kredit za veći stan, a kamoli se suprotstaviti nekom kao što je Halil. No to mu je dobro poznato i bez njihove svađe. Ovo mora riješiti sam.

Sve je počelo s Gitom, prisjeti se Davor. Nakon nje počinje se penjati ljestvama užasa. Na prvoj stepenici nailazi na Nujića. Kako se samo prekjučer uplašio čekajući veliki odmor! Sad mu je to smiješno.

Na sljedećoj je stepenici Vuk. On mu ni sad nipošto nije smiješan iako se baš nije proslavio preskakanjem one ograde, a i 51

policajac ga je uspio zbuniti. Tko zna što mu se dogodilo pri susretu s Halilovim ljudima?

Halil je na najvišoj stepenici ljestava užasa. Goreg od nje­ga nema. Ili možda ipak ima? Halil je spominjao nekakvog Kostu. Njega valjda neće imati prilike upoznati.

Čime ga je Halil zapravo toliko uplašio? Njegovi prijatelji, odnosno prije tjelohranitelji Doktor i Prstosjek doista djeluju jezivo. Razmišljajući o sinoćnjim događajima, Davor je došao do zaključka da ipak njihova nazočnost nije bila najstrašnija. Najstrašniji je Halil Zlatni Zub.

Nije velik, ne djeluje posebno snažno, ne psuje, ne gala­mi. Čak bi se moglo reći i da previše priča. Sad mu ono što je Zlatni Zub izgovorio o nekakvom svijetu dana i svijetu noći djeluje bes­misleno. I sve ono prenemaganje dok je predstavljao svoje gorile...

No u blizini Zlatnog Zuba, ježila mu se koža od straha dok je sve to slušao. Ima nečeg monstruoznog u njegovom ponašanju, u njegovom pogledu. Bez imalo napora ulijeva ljudima strah u ko­sti. Sigurno je toga i sam svjestan pa si zato dopušta filozofiranje, zato se i neupadljivo odijeva.

Osim toga, užasno je što Zlatni Zub sve zna. Znao je u koje su skladište provalili, kako su odnijeli robu, gdje su je poslije sakrili. Kako je to mogao znati? Nikako.

Jedino je objašnjenje da su gradske ulice noću pune nje­govih očiju. Iz mračnih haustora, iz parkova, iz parkiranih automo­bila, iza podrumskih prozora gledaju njegovi ljudi i javljaju mu sve što bi ga moglo zanimati. Možda se doista noću ništa ne može učiniti, a da za to ne sazna Zlatni Zub, veliki nadzornik ulice.

Ako je tako, a sve upućuje baš na taj zaključak, nije teško shvatiti što bi značilo postati vojnikom njegove vojske noći. Bili bi njegovi robovi. Morali bi činiti sve što im naredi. Užasno je i po­misliti što bi to sve moglo biti. A još je užasnije što ga se nikad ne bi oslobodili. Nikad. Bili bi njegovi do smrti.

Sve to zvuči kao radnja horror filma, ali mu ništa drugo ne 52 pada na pamet. Ni ostali nisu uspjeli smisliti neko manje užasno

manMd

objašnjenje pojave Zlatnog Zuba. Isto se tako nitko nije želio pri­družiti njegovoj vojsci noći, čak ni Britva koji je prije toga žudio za akcijom, no nisu znali kako odbiti njegovu ponudu.

Jeziva je ta njegova sveprisutnost. Što god poduzeli, on će za to saznati i naći načina da ih onemogući. Zlatni Zub sve vidi, sve čuje, sve zna i sve može.

Ili možda ipak nije baš tako? Sinoć su na kraju zaključili da je najbolje sve prespavati i danas vidjeti što i kako dalje. Istina, nakon buđenja osjećao se malo bolje, no čim je počeo razmišljati o Zlatnom Zubu, raspoloženje mu se pokvarilo.

Još razmisli o proteklim događajima, no ne uspije otkriti nikakvu naznaku bilo kakvog razumnog objašnjenja. Tko zna jesu li ostali danas što pametno smislili? Nujiću se do sada divio. Može li on riješiti problem?

Ili Tena? Dobro je da je ostala s njima. Uz nju je sve neka­ko lakše.

Naravno, ne smije se zavaravati, ostala je isključivo zbogNujića.

Iscrpljen uzaludnim mozganjem, Davor obrati pažnju na ono što se događa oko njega. Njegovi se više ne svađaju. Majka u kuhinji završava ručak, a otac opet čita novine. Baci nezainteresiran pogled na novine u očevim rukama i - sledi se.

Na prvoj je stranici naslov: U noći s petka na subotu pro­valnici počistili skladište u blizini Selske.

- Možeš li mi dati dio novina u kojima je Crna kronika? - uzbuđeno zamoli oca.

- Mogu, Crnu sam kroniku već pročitao - odvrati otac ne primjećujući njegovu uzbuđenost.

- Jesi? - oprezno upita oca. U jednom je trenutku po­mislio da je otac mogao nešto otkriti, no odmah zatim shvati kako je to nemoguće.

- Aha. Crnu kroniku uvijek prvu pročitam. Iz nje crpim ideje za romane. 53

- Ima li danas što zanimljivo?- Nema. Nedjeljom nikad nema ništa zanimljivo jer preko

vikenda novinari teško dobivaju informacije. Zato se raspišu o sit­nim provalama i saobraćajkama, tek toliko da popune prostor.

Davor lako pronađe tekst najavljen na prvoj stranici. Nije mu bilo teško, tekst se protezao preko pola stranice. Dok je čitao o provali u kojoj je sudjelovao, činilo mu se da sanja.

Pažljivo se zagleda u objavljenu fotografiju. Ne, ne može biti nikakve sumnje, to je skladište koje su oni preksinoć obili. Samo, tekst nije imao nikakve veze s onim što su oni napravili. Piše da su iskusni provalnici onesposobili najsuvremeniji protuprovalni sustav.

Kakav protuprovalni sustav?! Kakvi iskusni provalnici?! Pa oni su jedva rukavice navukli!

- Tata...- Hm?- Lažu li novinari?- Lažu, sine.- I u Crnoj kronici lažu, je li?- Pa sad... U Crnoj kronici baš i ne. Tu znaju objavljivati

informacije koje ne bi smjeli zbog istrage, ali teme su preškakljive da bi se samo tako pisale neistine. Događa se, naravno, ali ne nam­jerno. Zašto pitaš?

- Ma ima tu jedan tekst o jednoj saobraćajki koji mi je malo čudan.

- Mhm - prihvati objašnjenje otac i opet se posveti čitanju.Davor još jednom pažljivo pročita opis njihove akcije. Piše

da je vlasnik skladišta nastojao otjerati novinare, da im je pokušao zabraniti snimanje, da im je prijetio batinama i sudskim tužbama. Izgleda da je taj Ante Čekić neki neugodan čovjek.

Vuk im je rekao da neće zvati policiju. Iz Antinog se po- 54 našanja dalo zaključiti da bi njegova pretpostavka mogla biti točna.

No policiju su pozvali susjedi kad su vidjeli obijena vrata. Ante stanuje na drugom kraju grada, za provalu je saznao od policije. Na to Vuk očito nije računao.

Kako nije?! Što je on zamišljao?! Da će neprimjetno obiti vrata?! I to metalnom polugom?! Ljudi nisu slijepi! Taj je Vuk totalni kreten!

Ili nije. Najsuvremeniji se protu provalni sustav nije mogao sam onesposobiti. To su morali napraviti profesionalci. Zašto bi profesionalci omogućili klincima da odnesu robu? To nema nikak­vog smisla. Bit će da su ipak njih četvorica totalni kreteni.

Čitajući treći put tekst, obrati pažnju na popis ukradene robe. Sva ta roba s popisa nikako ne bi mogla stati u one tri kutije. Zapravo, u skladištu su zatekli četiri kutije. Što je s onom kutijom koju su ostavili? Piše da je odnesena sva roba.

Jedina je dobra vijest nepostojanje očevidaca. Ako je to dobra vijest.

Što mu je sad činiti? Otac se pomalo razumije u običaje podzemlja, čak poznaje i neke novinare Crne kronike. Možda bi njega mogao pitati? Ma, zapravo, vraga se stari razumije! Romani su jedno, a život nešto sasvim drugo. U životu se stari ne snalazi. Kad bi mu se obratio, usro bi se i napravio nešto glupo.

A stara? Ona bi dobila slom živaca i počela histerizirati.Mora sam nešto smisliti.Kutije!!! Treba vidjeti što je to u kutijama koje su uzeli iz

skladišta. Uzeli?! Dosta zavaravanja, odluči Davor, te smo kutije u- krali. Nema više uzmicanja, moraju se suočiti s onim što su napravili.

- Idem se malo prošetati - obavijesti Davor roditelje.- Uskoro će ručak - upozori majka.- Koliko imam vremena? - upita Davor ulazeći u kuhinju.

Majka mu je bila okrenuta leđima pa uspije neprimjetno uzeti s police ključeve podruma.

- Za pola sata da si tu. Baci smeće kad već ideš. I nemoj 56 zaboraviti kapu

- U redu, mama.Na brzinu se obuje i obuče pa izjuri iz stana. Nemajući

strpljenja čekati dizalo, sjuri se stubama. Na četvrtom se katu sjeti da je zaboravio smeće. Ma lako za smeće...

Stigavši do prizemlja, Davor izvadi ključeve podruma, pro­nađe ključ za rešetkasta vrata ispred stubišta koje se spušta do po­druma, otključa ih, spusti se do podrumskih vrata, i njih otključa pa uđe u podrumski labirint drvarnica.

Nikad se nije dobro osjećao u tom prostoru. Nema ni tračka danjeg svjetla. Čuju se nekakvi neobični zvukovi koji dopiru iz vodovodnih cijevi ili tehničkih prostorija dizala, u mračnom labi­rintu žive štakori. Sad ima još više razloga za nelagodu.

Paleći svjetla u svakom hodniku, oprezno krene prema svojoj drvarnici. Stigavši do nje, gurne ključ u lokot. Odjednom se cijeli okov brave raspadne i ostane mu u rukama. Što je sad to?!

Pažljivo promotri okov brave i shvati da ga je netko vješto rastavio, a onda ponovo složio kako zahvat ne bi bio vidljiv. Netko je obio vrata drvarnice!!!

A u drvarnici više nema kutija!!!Nelagoda preraste u strah. Jedva se suzdrži da ne pobjeg­

ne iz tjeskobnog prostora glavom bez obzira. Uspije se prisiliti da zatvori vrata drvarnice, opet složi okov tako da se ne vide tragovi obijanja, a onda krene prema izlazu gaseći za sobom svjetla. Iza sebe zaključa vrata podruma pa rešetkasta vrata stubišta.

Izašavši iz zgrade, nekoliko puta duboko udahne i izdahne hladni, prosinački zrak. To mu pomogne da se smiri i počne normal­no razmišljati. Tko je mogao uzeti one kutije? Vuk? Zlatni Zub?

Zlatni Zub!!!Na njega je zaboravio u trenutku kad je ugledao tekst u

Crnoj kronici. A Zlatni Zub je sinoć preuzeo igru, pohvalio se da je sredio Vuka, znao je gdje su ostavili kutije. Samo, zašto bi to Zlatni Zub učinio?

A što ako su Zlatni Zub i Vuk u dosluhu?!!

HiiUOTd

Shvati da je napokon stigao do mogućnosti razumnog ob­jašnjenja sinoćnjeg događaja. Ako su Zlatni Zub i Vuk u dosluhu, Zlatnom Zubu nisu trebale noćne oči da bi otkrio sve što zna.

Istina, Vuk nije mogao znati da će u akciju ići automobi­lom njegovog oca, ali je otprilike znao vrijeme provale pa su lako mogli postaviti promatrača koji ih je poslije pratio.

Sljedeće je pitanje: Kakvu su im to igru smjestili? Njih su četvorica provalnici koje traži policija. Vuk i Zlatni Zub mogli bi ih ucjenjivati. Zapravo, Zlatni Zub to već čini.

Što mogu tražiti u zamjenu za šutnju? Nujić, Grobar i Bri­tva imaju bogate roditelje koji bi lako mogli biti meta ucjene. On je u sve to slučajno uletio, ostala trojica su ga naknadno uključili u ekipu.

Naravno, i dalje mu je jasno da je Zlatni Zub užasno opa­san igrač, a ni Vuka ne smije podcijeniti, no sad se ipak lakše diše. Sve skupa ima nekakvog smisla.

Mora odmah obavijestiti ostale o svojim zaključcima, o nestanku kutija iz njegove drvarnice, a mora ih upozoriti i na tekst u novinama koji vjerojatno nisu vidjeli.

Iako bi mu jednostavnije bilo portafonom pozvati Britvu, odluči nazvati Nujića iz telefonske govornice. S njim mu je lakše razgovarati. Na sreću, u džepu mu je papirić s Nujićevim brojem i telefonska kartica.

- Nujić. Izvolite - javi se njegov prijatelj.-Ja sam, Davor...- Ej, bog... Zoveš iz govornice, je li?- Aha.- Bojiš se da ti prisluškuju telefon?- Ma ne. Starci su mi doma, a i izašao sam... Zapravo,

spustio sam se do podruma provjeriti kutije.- I? Još su tamo?- Nisu.58

milhMd

— Što?!— Netko ih je odnio. I to nije sve... Jesi li danas čitao novine?— Nisam.— Piše o nama.— Ma nemoj?! Što piše?— Piše da smo iskusni lopovi...— Iskusni lopovi?!— Aha. Uspjeli smo onesposobiti najsuvremeniji protupro-

valni sustav.— Krasno! Jesu li nam i fotografije objavili?— Ma ne... Još ne znaju naš identitet...— Još ne znaju?! I ti to meni tako veselo pričaš... Tebi

popularnost očito godi.— Razmišljao sam...— I to te oraspoložilo?— Moglo bi se reči. Došao sam do zanimljivih zaključaka.— Slušam.— Zlatni Zub i Vuk rade zajedno.— Mhm... Pa to ima smisla... A što hoće?— Mislim da namjeravaju ucjenjivati tvoje roditelje.— A tako?! Baš lijepo! Ti, Davore, zbilja znaš utješiti čovjeka!

59

ZAŠTITNIK

K amo idemo?- Ha?- Pitam: Kamo idemo?- U kino - odvrati Britva još uvijek buljeći u raširene novine.- To si mi već prije rekao - podsjeti ga Davor. - Zanima

me u koje kino idemo.- Ma ono... kako se zove... Ono na Kvatriću...- A Nujić, Grobar i Tena?- Što s njima?- Gdje ćemo se naći?- Pred kinom. Slušaj, meni više ništa nije jasno - zaključi

Britva podižući pogled s novina.- Smjestili su nam.- Tko nam je smjestio?- Vuk i Zlatni Zub.- To mi je i Nujić rekao kad me nazvao. Spominjao je i

nekakvu ucjenu.- Smjestili su nam da bi nas mogli ucjenjivati.- Mhm. . . A s čim nas to misle ucjenjivati?- Pa provalili smo u skladište. To je... zločin. Zbog toga se

može završiti u zatvoru.- Da, u pravu si. Samo, još mi uvijek ništa nije jasno.- Što ti nije jasno?- Ništa. Recimo, zašto su nam uzeli kutije?- Zato što su na njima otisci naših prstiju.- Misliš?- Ništa mi drugo ne pada na pamet.60

- Ni meni - uzdahne Britva. - U svakom slučaju, saznat ćemo večeras od Zlatnog Zuba.

- Ti bi išao na taj sastanak?- Kakvo je to pitanje?! - zaprepasti se Britva. - Naravno da

ćemo ići na sastanak! Zar bi htio da po tebe pošalje ona dva grmalja?!- Namjeravaš izvršavati njegova naređenja samo zato što

ga se bojiš?- Samo?! Tebi je to samo?!- A da možeš birati? Hoću reći: Ti si do sada želio postati

igrač. Ovo ti je dobra prilika.- Prilika za što? Istina je da sam htio postati igrač, ali

nisam htio postati sluga nekome tko se zove Halil. Povraća mi se kad ga se sjetim.

-Ja mislim da on ipak nije tako moćan.- Ne znam baš...- Da je, ne bi morao izmišljati to s Vukom i skladištem.- Ha, bilo kako bilo, ima nas u šaci.- Nije sve ispalo onako kako je zamislio.- Što nije?- Nismo odnijeli sve kutije.- Pa što?- Možda je četvrtu pronašla policija.-Je li to važno?- Ne znam. Osim toga, kad smo se vraćali s Vukom, zau­

stavio nas je onaj policajac. Mogao bi posvjedočiti da nas je vidio zajedno.

- Misliš: Ako dođe do suda?- Pa... da. Meni se čini da je bolje imati posla s policijom,

nego sa Zlatnim Zubom.-Ja najradije ne bih imao posla ni s policijom, ni sa Zlat­

nim Zubom.

- Nazad više ne možemo.- To me i muči - prizna Britva. - Volio bih da mogu vratiti

vrijeme i odbiti Vukov prijedlog.- Tko je njega upoznao?- Ja. Čekao je iza mene u redu za hamburger. Mislio sam

da je pravi igrač.- Problem je u tome što on to isto nije mislio za tebe.- Zaključio je da sam balavac kojeg se može nasanjkati. To

si htio reći, je li? Znaš ti biti slatkorječiv kad želiš. Do vraga, kad će već jednom taj tramvaj? Čim padne malo snijega, ZET je u komi.

- Imamo vremena - pokuša ga smiriti Davor. - Svejedno je čekamo li na stanici ili pred kinom.

- A i taj Nujić... U kino bi išao! Kao da nam je do gledanjafilmova!

- Njemu, izgleda, je.- Ma možeš misliti! Usro se kao i mi. Samo glumi da je

cool... zbog Tene. A i ne razumijem kako nakon kina misli stići na sastanak sa Zlatnim Zubom.

Napokon stigne tramvaj i to petica. Neće morati presijeda- ti. Britva se odmah zaleti prema prvoj slobodnoj sjedalici, a Davor ostane stajati pored njega iako je i on mogao sjesti.

Razgovor s Britvom samo ga je dodatno uznemirio. Neka­ko više nije bio siguran da su njegove pretpostavke točne. Posebno je nejasan nestanak kutija. Teško da su nestale zbog otisaka prstiju koji su ionako bili samo Britvini. Sva sreća da je Britva zaboravio kako samo on nije imao rukavice. I bez toga je dovoljno nervozan.

- Vozne karte na pregled, molim - začuje Davor čim je tramvaj krenuo.

Kontrola! Samo mu je još to nedostajalo! Kao da nema dovoljno nevolja.

Brzo pogleda Britvu. Ovaj ničim nije dao do znanja kako 62 ga je pojava kontrolora uznemirila. Sigurno ima pokaz. Davorovi su

|pS|P|p

roditelji zaključili da je kupovanje pokaza i markica zbog blizine škole bacanje novaca pa se Davor, u rijetkim prilikama kad se vozio tramvajem, uglavnom švercao.

Istina, kontrolor mu zapravo ne može ništa jer kao trinae- stogodišnjak nema osobnu kartu, ali bi mogao biti neugodan. U najmanju će ga ruku izbaciti iz tramvaja. Koliko sad uopće košta karta? Barem pet kuna. Bez tih pet kuna neće imati dovoljno za kino.

Davor je promatrao kontrolora kako mu se približava. Sa­mo da se okomi na nekog drugog putnika bez karte!

Već je izgubio nadu da će se to dogoditi kad kontrolor stiže do krupnog, brkatog muškarca koji je sjedio i mirno gledao kroz prozor. Nakon što mu se kontrolor obratio, brkonja ga kratko pogleda, lagano odmahne glavom pa se opet zagleda kroz prozor.

- Nemate kartu? - upita kontrolor očito ne namjeravajućiodustati.

- Nemam - procijedi brkonja.- Pokažite mi, molim vas, osobnu.- Nemam osobnu.- Nemate, ha? Onda vas molim da izađete sa mnom.- Neću.- Želite li da pozovem policiju?- A želiš li ti šaku u lice?!! - prasne odjednom brkonja

ustajući.Kad se sasvim uspravio, vidjelo se da je brkonja za pola

glave viši i znatno širi od ne baš sitnog kontrolora. Isto se tako vidjelo da je spreman nasrnuti na kontrolora ukoliko bi ovaj po­kušao ostvariti svoju prijetnju.

Nije loše biti visok i krupan, zaključi Davor promatrajući dvojicu muškaraca kako se smrknuto mjerkaju. Zapravo, nije do­voljno biti samo krupan. Treba imati i petlje. Ako nekom prijetiš, moraš biti spreman prijetnju i ostvariti.

gurana

Napokon i kontrolor shvati ono što je svima ostalima u tramvaju bilo već odavno jasno - brkonji je bolje ne zamjerati se. Teško da bi na nogama dočekao dolazak policije koja u nedjeljno poslijepodne ionako ne bi brzo stigla. Stoga se okrene i crvenog lica nastavi provjeravati mirnije putnike.

- Da vidim karte, dečki — obrati se Davoru i Britvi.- Za mene je tata kupio kartu - odvrati Davor.- A gdje ti je tata?- Upravo ste razgovarali s njim - Davor glavom pokaže

brkonju koji je u međuvremenu opet sjeo.- Zezaš me?- Pusti malog na miru - naredi mu brkonja koji je, čini se,

iz nekog razloga, unatoč maloprijašnjoj pobjedi, još uvijek bio bi­jesan na kontrolora.

Kontrolor još više pocrveni, pogne glavu pa se zaputi pre­ma vratima praćen podsmješljivim pogledima putnika. A čovjek je samo radio svoj posao, padne Davoru na pamet. Znao je da se nije lijepo ponio, a opet... pet kuna je pet kuna. A ni kontrolori ZET-a mu nikad nisu bili osobito simpatični.

Kad je tramvaj stao na sljedećoj stanici, brkonja odjednom ustane i krene prema izlazu. Brkonjin nagli pokret u prvi mah up­laši kontrolora, no shvativši da slijepi putnik samo namjerava izaći, značajno se zagleda u Davora.

Istina je da su u laži kratke noge, zaključi Davor. Ako sad ostane u tramvaju, kontrolor bi mogao učiniti to isto i na njemu iskaliti svoj bijes. Nije mu preostalo ništa drugo, nego pohitati za svojim zaštitnikom. Odmah iza Davora izađe i Britva, a iza Britve kontrolor.

Možda bi najpametnije bilo odmah početi trčati, pomisli Davor videći da kontrolor ide za njim. No i brkonja je opazio što se događa, zastao, pričekao da Davor stigne do njega, a onda prije-

64 tećim pogledom prostrijelio kontrolora.

- Hvala na pomoći - reče Davor brkonji kad su malo od­makli od tramvajske stanice.

- Nema na čemu - odvrati brkonja. Smiješio se, no pogled mu je i dalje bio nekako tvrd i hladan. - Kamo ste vas dvojica krenuli?

- U kino.- U koje kino?- U ono na Kvaternikovom trgu.- Mhm. Pa i ja idem tamo. Odvest ću vas.- Imate auto?!- Imam. Dođite.Brkonjine su riječi zazvučale više kao naređenje, nego kao

prijedlog. Dječaci se začuđeno pogledaju. Britva glavom pokaže pre­ma brkonji koji im je okrenuo leđa i krenuo prema svojem automo­bilu, pa nekoliko puta kucne kažiprstom po sljepoočnici dajući time do znanja što misli o čovjeku koji ima automobil parkiran u blizini, a vozi se tramvajem i još k tome nateže s kontrolorom.

Svakako nije baš mudro sjesti u automobil s luđakom, pogotovo ne s krupnim i agresivnim luđakom, no isto tako nije osobito mudro izazivati ga. A brkonja je svojim ponašanjem dao do znanja kako mu se nimalo ne sviđa kad ga ljudi ne slušaju. Stoga dječaci pođu za njim.

Dok su hodali, Davor pažljivije promotri svog zaštitnika. Tek sad uoči da mu je odjeća skupocjena, iako nekako bez veze visi na njemu. Ispod rukava kožnate jakne primijeti i debelu zlatnu narukvicu, a na dlakavim prstima tri velika prstena.

Davor se ne iznenadi videći da će se voziti u novom Volvu. Brkonja otvori stražnja vrata i pokaže dječacima da uđu. Britva se pokuša smjestiti na prednjem sjedištu, no brkonja mu da znak da sjedne pored Davora. Britva ga, naravno, posluša.

Automobil je bio parkiran pored ograde osnovne škole. Davor se tek sad prisjeti da je brkonja ušao na njihovoj stanici. Dakle, nije bilo nikakve logike u njegovoj vožnji tramvajem.

Ubrzo se pokaže da brkonja i automobil vozi bez logike. Kad su stigli do Ljubljanske avenije, umjesto da produži prema Savskoj, brkonja polukružno okrene kod Selske, a onda skrene u Puljsku. Dječaci se nisu usuđivali pitati kamo idu.

A onda, nakon što su preko Ozaljske produžili u Vitezo- vićevu, Davor napokon shvati: Voze se prema onom skladištu. Brit­va očito nije više mogao izdržati šutnju pa upita pomalo nesigurnim glasom:

- Oprostite... Kamo nas vozite?- Do Kvatrića.- Mhm... Znate, ovo nije baš najkraći put...- Znam. Proći ćemo pored mog skladišta.- Vi ovdje imate skladište? - Britvin glas je već jako drhtao.- Imam, Britviću, sunce ti tvoje razbojničko.- Vi ste...- Ante Čekić.- U pitanju je veliki nesporazum...- Ma nemoj?! Pričaj mi malo o tome.Ante Čekić nije zaustavio automobil pored svog skladišta,

nego je produžio do Selske, a onda se vratio na Ljubljansku aveniju i pojurio prema istoku.

- Provala je bila Vukova ideja - nastavi Britva petljati.- Čija?- Vukova...- Tko je taj?- Ne poznajete Vuka?- Ne. Trebao bih?- On je rekao da mu dugujete neke novce.- Da mu dugujem novce?! Koliko?- Tristo tisuća maraka.

IPpsgpgP

min. 1:1

- Tristo tisuća maraka?! Što ti to, mali, pričaš?!- Tako nam je rekao Vuk.- A gdje ja tog Vuka mogu naći?- Ne znam.- Ne znaš, je li? To sam i mislio.- Rekao je da će nas nazvati.- Kad?- Nakon provale.- Pa je li vas nazvao?- Nije.-Vas mi dvojica ne djelujete osobito bistro, no valjda ipak

ne bi bili toliko glupi da popušite takvo što.- Istinu vam govorim...- Dosta je toga! Što ću ja sad s vama? Prebalavi ste da bih

vas ljudski razbio... Ništa, vratite mi robu, platite štetu koju ste počinili na vratima pa ćemo se praviti da se ništa nije dogodilo.

- Nemamo više vašu robu - progovori Davor.- Nemate?!!- Nestala je.- Ti to mene, mali, zezaš?-Ne.Ante Čekić uveze automobil u dvorište nekakve napuštene

tvornice, a onda se okrene prema dječacima. Koliko se Davor mo­gao snaći, nalazili su se negdje u blizini Šubićeve ulice. Ante je rekao da su prebalavi da bi ih ljudski razbio. Valjda se nije predo­mislio kad je čuo da više nemaju njegovu robu, prestrašeno pomisli Davor.

Odjednom Britva pokuša otvoriti vrata automobila s oči­tom namjerom da pobjegne, no vrata ostanu zatvorena.

- Vrata su blokirana - ledenim glasom objasni Ante Čekić. 67

mmm wmm

- Roba je bila u Davorovom podrumu - panično procvr- kuće Britva.

- Tko vam je šef?- Vuk - brzo odgovori Davor bojeći se da bi Britva mogao

spomenuti Nujića.- Rekao sam da to s Vukom ne pije vodu.- Glavni je Zlatni Zub - reče Britva.- Tko?!- Zapravo, zove se Halil...- Halil?!!- Čuli ste za njega?-Jesam.- Mi smo u njegovoj ekipi.- Ma nemoj?! A što vi radite za njega? Prosite pred Petro­

vom crkvom?-Vjerujemo da je on uzeo naše... u stvari, vaše kutije.- Halil vam je rekao da mi provalite u skladište?- Ne. On se pojavio nakon provale.- Onda znači da ste odnedavno u njegovoj ekipi?- Moglo bi se reći.- Mhm... Znači, tako stoje stvari... Halil je uzeo kutije...- Hoćete li njega srediti?Ante Čekić ne odgovori. Nakon spominjanja Halila, od­

jednom je postao nekako zamišljen i zabrinut. Kao da ga je bijes naglo napustio. Neko je vrijeme zurio kroz vjetrobransko staklo, a onda pritisne prekidač za elektronsko spuštanje stražnjih stakala.

- Marš van - kratko naredi dječacima.Davor u prvi mah htjede izaći kroz otvoren prozor, no

onda shvati da postoji jednostavniji način. Brava je blokirana samo iznutra, a ne i izvana. Stoga gurne ruku kroz prozor, napipa bravu pa otvori vrata. 69

HEnsiaa

Nakon što je izašao iz automobila, okrene se i ugleda Britvu kako naglavačke izlazi kroz prozor. Očito se nije dosjetio zašto je Ante Čekić spustio stakla.

Čim su oba dječaka izašla iz automobila, Ante Čekić pri­tisne papučicu glasa i uz cviljenje guma napusti krug tvornice. Brit­va je njegov odlazak promatrao sjedeći u prljavom snijegu blatnog i mokrog lica. Onda ustane i ljutito upita Davora:

- Znaš li što mi je u cijeloj ovoj svinjariji najgluplje?- Što?- Ja imam pokaz i markicu za ovaj mjesec.

70

KINO

irebali ste vidjeti kako se Ante Čekić ustrtario kad sam mu spome­nuo Zlatnog Zuba - nasmije se Britva.

- Tebe to veseli!? - iznenadi se Nujić- Zašto ne?- Sto si mu točno rekao?- Rekao sam da smo u njegovoj ekipi.-Jesmo li?- Očito jesmo. Moramo biti. Ništa nam drugo ne preostaje.- Dok smo čekali tramvaj, rekao si mi da ti se povraća kad

se sjetiš Zlatnog Zuba - podsjeti ga Davor.- Ti mi samo tramvaj ne spominji.- Kako se taj Ante Čekić uopće našao u tramvaju? - umi­

ješa se u razgovor Tena.- Vrag će ga znati.- Niste ga pitali?- Nismo se usudili - prizna Davor.- Uglavnom, stvorio se niotkud - zaključi Nujić.- Aha.— Isto tako niste pitali kako zna vaša imena?— Znao je sve, a ne samo imena.— Već mi je dosta toga! Svi sve znaju, samo mi zujimo -

plane Nujić.— Taj je Ante Čekić igrač. Ima svoje kanale...— Opet ti, Britva, o igračima.— Nemamo kamo. Uletjeli smo u igru.— I? Sto predlažeš?— Moramo se pridružiti Zlatnom Zubu. 71

- Ne, to bi bilo pogrešno - usprotivi se Davor.- Pogrešno?! Ti meni, Davore, zbilja nisi bistar! Bio si sa

mnom u automobilu Ante Čekića.- Jesam. I osjećao sam se kao zadnje smeće.- I ja sam se tako osjećao dok nisam spomenuo Zlatnog

Zuba.- Ma nemoj?! A zašto si onda nakon toga izašao kroz prozor?- Što je napravio?! - zainteresira se Grobar.- Ne slušajte ga!!! - bijesno vikne Britva. - Vidite da je

skroz prolupao!- Za razliku od tebe koji si ostao normalan - primijeti Nujić.- Što hoćeš reći?!! Da sam kukavica, ha?!! Ti si cool, ideš s

curom u kino, a ja se ponašam kao kukavica!!!- Daj se smiri...- Dosta mi vas je!!! Ja ću u sedam biti u parkiću, a vi radite

što hoćete!Nakon toga Britva se okrene i izjuri iz predvorja kina.

Nujić i Grobar ostali su stajati zamišljeno gledajući za njim, a Tena je gledala njih dvojicu čekajući što će reći.

Davor se osvrne. Popodnevna je predstava privukla tek nekoliko posjetitelja, uglavnom zaljubljenih parova koji nisu obrati­li pozornost na Britvinu provalu bijesa. Ili su samo glumili.

Susret s Antom Čekićem učvrstio je Davorovo uvjerenje kako ih neprestano netko prati i promatra. Do sada nije imao pojma da su zagrebačke ulice tako opasne. Svijet noći pruža svoje pipke i danju.

Ma kakav svijet noći! Davor se odluči otresti mračnih mis­li. Učinili su nešto što nisu smjeli, navukli si nevolje i sad treba pametno potražiti izlaz, a ne očajavati.

- Ti, Davore, misliš da ne bismo trebali ići na sastanak sa Zlatnim Zubom? - upita Nujić.

- Mislim da ne. A što ti misliš?

mmroa

- Ne znam. Odlazak na sastanak ne znači da pristajemo na njegove prijedloge.

- Ali znači izvršavanje njegove prve naredbe.- Da, to je istina. Samo, na sastanku bismo mogli nešto i

doznati. Trenutno nam baš ništa nije jasno, a nemamo nikog dru­gog pitati.

- Možda ipak nekog možemo upitati - zamišljeno primije­ti Davor.

- Koga?- Vuka.- Vuka?! Kako ćemo ga pitati kad se ne javlja?- Mogli bismo mi njega potražiti.- Gdje ćemo ga potražiti?- U telefonskom imeniku. Sjećate li se onog razgovora sa

saobraćajcem nakon što je prošao kroz žuto?- Mutno.- Policajac je spomenuo Vukovo prezime.- Pročitao ga je s njegove vozačke koja je možda bila lažna.- To nam je jedina nada.- Davor ima pravo - podrži ga Tena. - Trebali biste se

nekako sjetiti.- Nešto kao... Delimar...- Delivar - sjeti se Grobar.- Tako je! Delivar.-To je rijetko prezime, nema ih mnogo u imeniku. Možda

samo jedno.- Policajac je spomenuo i da Vuk stanuje u Novom Zagrebu.- Tako je! Imamo ga! - oduševi se Davor.- Drago mi je vidjeti te dobre volje, samo... Što to znači -

imamo ga? - prizemlji ga Nujić.- Naći ćemo njegovu adresu. Možemo ga posjetiti. 73

nfinTTOn

- Ti bi mu išao u stan?!- Konačno možemo i mi nekoga iznenaditi.- Mogao bi on tebe iznenaditi baseball palicom nakon što

iza tebe zaključa vrata stana.- Zlatni Zub je rekao da ga je sredio - primijeti Grobar.- Možda je lagao. A uostalom, i da ga je sredio... Nije mu

mogao izbrisati pamćenje...- Valjda - slegne ramenima Nujić. - S tipom kao što je

Zlatni Zub ni u što ne možeš biti siguran.- Slušaj, Nujiću, rekao sam ti da sam se u automobilu Ante

Čekića osjećao kao zadnje smeće.- To ti vjerujem.- Znaš li zašto sam se tako osjećao?- Bojao si se da ćeš prenoćiti u bolnici?- Pa... i o tome sam razmišljao... Ali nije samo to. Ima

nešto još važnije.-Da?- Mi smo tom čovjeku provalili u skladište. On se ponašao

kao da u autu ima dva lupeža. I bio je u pravu. Mi jesmo lupeži.- Ni on nije cvijeće. Po onome što sam pročitao u novina­

ma i čuo od tebe i Britve, njemu policija predstavlja samo smetnju. Bog zna što je sve poduzeo da bi vas našao.

- Vuk je i rekao da vlasnik skladišta neće zvati policiju - podsjeti Grobar.

- Rekao je i da mu ovaj duguje tristo tisuća maraka.- To su sve njihovi problemi - zaključi Davor. - Ja se samo

želim prestati osjećati kao lupež.- Dobro, recimo da nađeš Vuka. Što ga misliš pitati?- Pogledat ću ga u oči i pitati što se događa.

74 - U redu, učini to - odluči Nujić nakon kraćeg razmišljanja.

■

manira

— Ne misliš ići sa mnom?!— Bolje je da ne idem.— Zašto?— Moći ćeš reći Vuku da ću zvati policiju ako ne izađeš iz

njegovog stana za... što ja znam... dva sata. Vuk zna da smo zajedno u ekipi.

— Hoćeš li zbilja zvati policiju?— Ako se dogovorimo, hoću - pomalo neuvjerljivo odvrati

Nujić.— A ti, Grobar?— Što ja? Dovoljno je da jedan pozove policiju.— Mislio sam - ideš li sa mnom?— Čini mi se da je i za to dovoljan jedan. Čak je i bolje da

nas jc više vani. Nećeš reći da će Nujić zvati policiju, nego ćeš reći da će to dečki učiniti. To će zvučati uvjerljivije.

— Ja idem s tobom - obznani Tena.-Ti?!— Zašto ne?— Mislim da ti svakako ne bi trebala ići - Davor teška srca

odbije Teninu ponudu.— Zašto?— Zato što Vuk tebe jedinu ne poznaje.— Pa što?— Ne znam kako, ali možda ćemo to moći iskoristiti...— Možda, možda, možda - prekine ih Nujić. - Možda ćemo

u imeniku naći Vuka, možda će on biti doma kad ti dođeš, možda te neće složiti udarcem šake u lice čim te vidi, možda zna nešto korisno, možda će to htjeti reći... Previše je tih možda. Idemo radije pogledati film, ljudi već ulaze.

— Ti doista misliš gledati film? - iznenadi se Davor. 75

- Naravno. Dva sata opuštanja možemo si priuštiti.- Osim toga, ugodno je znati da Zlatni Zub ne zna gdje

smo - napomene Grobar.-Ja još nisam kupio kartu.-Ja sam kupio i za tebe. Volim častiti prijatelje.- Što ćemo gledati?- Nemam pojma. Nisam birao film, nego kino, što dalje od

našeg susjedstva.Nujić ih povede u dvoranu. Odluči gdje će sjesti, stigne do

sjedišta, a onda pričeka Tenu pa joj galantno pomogne skinuti ka­put. Tena mu zahvali osmijehom.

Pored Tene s druge strane sjedne Grobar, a Davor se smjes­ti do njega. Nije znao koliko će se Nujić moći opustiti tijekom filma, za sebe je bio prilično siguran da neće iz glave uspjeti izbaciti Zlat­nog Zuba, Vuka i Antu Čekića.

Odmah počne razmišljati o razgovoru s ovim posljednjim. Ante Čekić je izgovorio nešto što mu je zazvučalo neobično, no odmah je zatim zaboravio što je to bilo. Sad je prilika da se pokuša prisjetiti. Što je to rekao?

Ne može baš razmišljati. Previše je uzrujan. Čim se sjeti Ante Čekića, sjeti se i straha koji je osjetio kad se ovaj predstavio. Kako li ih je samo otkrio? I kako ih je uspio tako vješto namamiti u svoj automobil? Je li moguće da je onaj kontrolor njegov pomagač? Ne zvuči baš vjerojatno, a opet... i sve je ostalo upravo nevjero­jatno.

Teni, Nujiću i Grobaru rekao je da će ići potražiti Vuka. Je li to baš pametno? Do sada su se pokazali potpuno nedorasli igri u kojoj su se našli. Čemu si navlačiti nove nevolje? Doduše, teško da može biti gore, nego što jest...

A da možda ipak samo nazove Vuka? Rekao je da ga želi gledati u oči dok ga bude pitao što se događa. Nazad više ne može, ispao bi smiješan. 1 kukavica. A učinilo mu se da se Teni svidjelo kad

76 je rekao da će potražiti Vuka. Pa i ponudila se da ide s njim.

wmm

Tena je Nujićeva cura, nemam se ja što njoj pokušavati svidjeti, opomene se Davor.

Zapravo, najbolje bi bilo da nikakvog Delivara nema u imeniku. Ili da ga barem ne zatekne kod kuće.

Ma, zapravo, njega je lako izbjeći, veći ili čak nerješivi problem je Zlatni Zub. Nekako je slutio da bi se on mogao pojaviti kad mu se najmanje budu nadali. Je li uopće razumno ne otići na večerašnji sastanak?

Vjerojatno će uskoro saznati. U svakom slučaju već su od­lučili da ne idu pa je bolje time ne razbijati glavu.

Svjetla u dvorani se ugase i predstava počne. Davor se odsutno zagleda u filmsko platno. Nakon što je odgledao najave filmova koji će se u tom kinu moći pogledati uskoro, slijedili su telopi s oglasima.

Odjednom se na platnu pojavi iskešeno lice Zlatnog Zuba, a ispod njega jezivi tekst: Nije vam pametno ne doći na sastanak, dječaci!!!

Sanjam li? pomisli Davor. Sklopi oči, izbroji do pet pa opet pogleda platno. Njegova je noćna mora još tu. Okrene se i pogleda ostale. Po izrazima njihovih lica zaključi da su podjednako šokirani.

A on je pomislio da ne može biti gore, nego što jest. Kakve li zablude!

77

ggg DELIVAR

lioćete li nešto popiti? - ponudi ih Nujić kad su ušli u njegov stan.- Ja ću šaku apaurina - javi se Davor.- Ozbiljno?- Ma ne, šalim se.- Golem ti je stan — primijeti Tena osvrćući se.- Aha. Samo što moji nikad u njemu ne borave.- Gdje ti je telefonski imenik? - upita Davor.- Eno ti ga na onoj polici.Davor uzme telefonski imenik i potraži prezime Delivar.

Pronađe dvojicu s tim prezimenom - Mladen stanuje u Savskoj, a Đuro u Gomboševoj.

- Gdje je Gomboševa?- U Dugavama.- Dakle, Novi Zagreb. To je onda to. Vuku je pravo ime

Đuro Delivar.- Misliš da si ga našao?- Aha. Sjećate se da je policajac rekao da stanuje u Novom

Zagrebu? Samo su dva Delivara. Drugi, Mladen, stanuje u Savskoj. To mu je otac.

- Kako možeš znati da Vuk ne živi s ocem?- Savska nije u Novom Zagrebu.- A da. I što sad smjeraš?- Ono što sam rekao. Idem u Gomboševu potražiti Vuka.- Kad nešto naumiš, ne odustaješ, je li? Lijepo. A što mi ti

to Tena petljaš oko telefona?- Gledam imaš li telefonsku sekretaricu.- Imam, naravno. Zašto te to zanima?78

- Trebalo bi provjeriti je li Vuk možda zvao dok smo bili ukinu.

- Da, imaš pravo. Nekako baš ne vjerujem da je zvao, ali svakako treba provjeriti.

Nujić uključi automatsku sekretaricu i počne preslušavati poruke. Bilo je desetak poziva, no Vukovog među njima nije bilo.Pola poziva bilo je upućeno Nujićevom ocu, a druga polovica Nu- jiću - nekoliko su puta odslušali Gogin glas, a jednom Gitin. Željele su Nujiću objasniti Gitine postupke.

- Tko ti je ta Gita? - Tena jedina obrati pažnju na te pozive.-Jednom ću ti ispričati - bezvoljno odvrati Nujić.Nakon što ih je Zlatni Zub podsjetio na sebe s filmskog

platna, bili su još potišteniji, nego prije. Iako ih je Zlatni Zub očito želio natjerati da ipak dođu na sastanak, to nisu učinili. Jednostavno su ostali sjediti u dvorani nesposobni pomaknuti se. Tijekom bes­krajno dugog filma, jedina je Tena uspjela ustati, ali je i ona otišla samo do toaleta pa se vratila.

Poslije predstave nitko nije pitao kako je Zlatni Zub to izveo. To su pitanje u zadnje vrijeme prečesto postavljali, već im je bila muka od njega. I od svega ostalog. Činilo se da su Nujić i Grobar došli do zaključka kako njihovi napori ionako nemaju ni­kakvog smisla pa su odlučili jednostavno čekati što će im sudbina donijeti.

Nujić je imao prazan stan, roditelji su mu bili na neka­kvom prijemu, pa ih je pozvao k sebi. Prihvatili su poziv ne raz­mišljajući što će tamo.

Shvativši koliko je ta malodušnost opasna, Davor se prisi­lio odglumiti odlučnost. Jedino što mu je palo na pamet bilo je izvršiti obećanje da će potražiti Vuka. Pogleda na sat kako bi se uvjerio da nije prekasno za posjete. Petnaest minuta do osam.

Petnaest minuta do osam?!! Zlatni Zub je već vjerojatno završio s Britvom. Bog zna što se tamo događalo. Zapravo, pitanje je li njegov posjet Vuku rizičniji od ostanka u Nujićevom stanu. Više 79

nigdje nisu sigurni. Zlatni Zub u svakom trenutku zna gdje su. 1 ne samo on...

- Ja sad idem - obznani Davor.- Idi - slegne ramenima Nujić.- Hoćeš li zvati policiju ako... me proguta mrak?- Policiju? Pa... hoću...- Idem s tobom - opet se ponudi Tena.- Rekli smo kako nije dobro da te Vuk vidi.- Neće me vidjeti. Otpratit ću te do Dugava i čekati negdje

u blizini Vukovog stana.- Misliš me čekati na ulici?- Ništa ti ne brini, poznajem Dugave. Tamo mi je jedno

vrijeme živjela teta.- Ha, dobro, ajde... - pristane Davor.Nujić nije djelovao oduševljeno, no nije pokušao odvratiti

Tenu od njezinog nauma. Bez riječi ih je pošao ispratiti iz stana. Prije nego što su izašli, Davor obrati pažnju na uređaj na zidu pored vrata.

- Što ti je ovo?- Alarm.- Alarm - zamišljeno ponovi Davor.Opet se prisjetio razgovora s Antom Čekićem. Koju je to

ovaj značajnu pojedinost spomenuo? Ni sada se nije mogao sjetiti, ali mu se činilo da je malo bliže odgovoru. Slutnja da i ostali igrači u igri prave pogreške malo mu popravi raspoloženje.

Nakon što je Nujić iza njih zatvorio vrata, Davor i Tena su čuli kako zaključava brojne brave. Pogledaju se pa izađu iz zgrade i zapute se prema stajalištu autobusa na Selskoj.

Hodajući uz djevojku, Davor osjeti laganu drhtavicu. Je li uzrok tome hladnoća ili njena blizina? Drhtavica nije neugodna. Dakle, bit će da je ovo drugo. Odjednom prestane razmišljati o

80 Vuku, Anti Čekiću i Zlatnom Zubu.

- Ti si mlađi od Nujića, je li? - prva progovori Tena kad su stigli na autobusno stajališe.

- I od tebe sam mlađi. Idem u osmi razred.-Ja sam godinu dana ranije krenula u školu.- I ja.- Mhm. A kako si se sprijateljio s Nujićem?- Ljubio sam mu curu.- I nakon toga ste postali prijatelji?!- Naravno.- A ta cura...?- Zove se Gita.- A, to je ta Gita! Čija je ona sad cura?- Ničija... koliko ja znam. Htjela bi biti Nujićeva...- Zašto se onda ljubila s tobom? Trenutak slabosti?- Ma kakvi. Naletio sam joj.- Naletio?!- Aha. Trebala je jednog kretena da bi Nujića učinila ljubo­

mornim.- Koliko shvaćam, nije baš uspjela.- Nije.- A kad se sve to događalo?- Ovaj tjedan. U srijedu sam se ljubios Tenom...- Misliš, s Gitom?- Da, da, s Gitom... U četvrtak sam se sprijateljio s Nu­

jićem...- A u petak ste već zajedno obijali vrata skladišta. Vas

dvojica zbilja brzo živite - zaključi Tena, a onda se okrene da vidi stiže li autobus.

Bože, daj da se otvori zemlja ispod mene, zamoli Davor gledajući u nebo. Kako li je samo uspio izgovoriti toliko gluposti u 81

samo nekoliko rečenica?! Do sada je mislio da je pred Tenom ostav­ljao dojam normalne osobe, a sada je sve upropastio.

A onda shvati da je još u nečemu skiksao.- Tem...-Da?- Nečeg sam se upravo sjetio... Ova autobusna linija ne

vozi nedjeljom.- Ma nemoj?! A još se ja čudim kako to da nitko osim nas

ne čeka autobus.- Oprosti.- Nisi ti kriv, i ja sam se toga trebala sjetiti. Uostalom,

rekla sam da mi je teta živjela u Dugavama.- Slušaj, idi ti kući, a ja idem sam tramvajem potražiti

Vuka. Hladno je, a Dugave su daleko.- Nije mi hladno. Idem s tobom.- To s Vukom može biti opasno...- Lijepo od tebe što brineš za mene, ali ja sam ti po priro­

di tvrdoglava.Davor slegne ramenima i krene prema tramvajskoj stanici.

Tenina je blizina i dalje izazivala drhtavicu u njegovom tijelu, no više nije bila ugodna kao prije nesretnog razgovora.

Tena je u nekoliko navrata pokušala zapodjenuti veseli razgovor, no pri tome nije nailazila na Davorovu podršku. Bojao se da bi mogao izgovoriti još koju glupost.

Osim toga, nakon što su presjeli u sedmicu, sjetio se da nema tramvajsku kartu, a ušli su u druga kola. Nije predložio Teni da se premjeste u prva kola tako da od vozača može kupiti kartu, nego se odlučio pouzdati u sreću. Na svakoj se stanici zagledao u putnike koji su ulazili pokušavajući otkriti je li netko od njih možda kontrolor u civilu.

Povremeno je, između stanica, gledao kroz prozor. Na već 82 opustjelim ulicama viđao je rijetke skupine mladića tek nešto stari-

BI3EHB

jih od sebe. Djelovali su mu opasno. Sigurno mnogi među njima rade za Zlatnog Zuba.

Od Avenije Dubrovnik do Dugava morali su propješačiti dobar komad puta. Iako ga je mogućnost susreta s nasilnicima is­punjavala nelagodom, Davor osjeti da se više ne boji Vuka. To što je ispao budala pred Tenom, mnogo je strašnije od onoga što bi mu Vuk mogao napraviti. Neka ga ubije ako hoće.

- Gdje ćeš me čekati? - upita Davor kad su stigli do adrese koju su našli u telefonskom imeniku.

- Šetat ću se u blizini ulaza u zgradu.- Budi oprezna, ovdje nije baš sigurno. Mislim da je Ran-

žirni kolodvor tu negdje u blizini, a tamo ima svakakvih tipova.- Ne brini za mene, znam se čuvati. Ti moraš biti oprezan.-Ja sam muško - izgovori Davor i odmah se pokaje.Popne se do trećega kata i pogleda pločice na vratima

stanova. Evo ga, Đuro Delivar. Razmišljajući zašto je rekao Teni da je muško kad bi to ionako trebalo biti očito, bijesno pozvoni.

- Uđi, Davore, otključano je - začuje Davor Vukov poziv izstana.

Istog trenutka napusti ga bijes, a mine ga i želja da ga Vuk ubije. Kako je znao da dolazim?!! prestrašeno se zapita Davor. Svez­nanje tipova na koje nalijeće zbilja mu je već preko glave!

Otvori vrata pa oprezno uđe u stan. Zaslijepi ga snažan snop svjetlosti usmjeren prema ulaznim vratima. Pomisli da će od­mah po njemu početi pljuštati udarci pa rukama zaštiti lice.

Ništa se ne dogodi. Polako makne ruke s lica. Oči mu se postupno priviknu na osvjetljenje pa uspije razabrati da se našao u predsoblju i da svjetlo dopire iz sobe kroz širom otvorena dvokrilna vrata. Uđe u sobu i makne se sa svjetla.

Ugleda Vuka izvaljenog u naslonjaču postavljenom na sre­dini oskudno namještene sobe. Pored naslonjača je niski stolić, a na njemu stolna svjetiljka. Iako Vuk sjedi u polumraku, Davor osjeti 83

hladnoću njegovog pogleda. Na sebi ima majicu bez rukava, u polu­mraku se ističu nabrekli mišići ruku prekriženih na prsima.

- Došao sam pitati što se događa - nesigurnim glasom objasni Davor shvaćajući da Vuk ne namjerava progovoriti.

- Upravo sam to i ja tebe htio pitati - odvrati Vuk ledenimglasom.

- Mislio sam da vi sve znate.- To sam i ja mislio dok nisam čuo da radite za Halila.- Kako ste znali da dolazim?- Ovdje sam ja taj koji postavlja pitanja.- U redu.- Od kada radite za Halila?- Upoznali smo ga nakon provale... sljedeće večeri...- Ti mi, Davore, ne bi lagao, je li?- Ne bih.- Sljedeće večeri, kažeš... To je onda bilo sinoć?- Tako je.- Mhm. .. I što Halil hoće?- Nas.- Kako to misliš?- Hoće da radimo za njega.- Sto da radite?- To nam još nije rekao.- Je li vam spominjao mene?- Pa... je...- Što je rekao za mene?- Rekao je da vas je sredio.- A tako...-Je li to istina? - upita Davor unatoč upozorenju.- Moglo bi se reći - prizna Vuk. - Halil je... gadan.84

Egnnaa

iffiNBNgt

- To smo do sada i mi shvatili.-Jeste? Kako?- Sve zna. I sve može. Mnogo ljudi radi za njega... Ima

cijelu vojsku...- Mda... Cijelu vojsku... - zamišljeno ponovi Vuk, a onda

naglo ustane i unese se Davoru u lice. — Ja nemam vojsku, ali mogu zgaziti vas četvoricu!

Davor se osjeti kao žaba pred zmijom. Da je Vuk zamah­nuo šakom, ne bi bio u stanju ni podići ruke da zaštiti lice.

Odjednom se začuje zvuk mobitela. Davor se trgne i po­vrati nadzor nad sobom. Nakon toga mozak mu počne grozničavo raditi kao da nastoji nadoknaditi razdoblje oduzetosti. Pri tome mu je pomogao i Vuk koji se odmaknuo od Davora, podigao mobilni telefon sa stolića i nevoljko javio.

Davor se sjeti poruke na zaslonu mobilnog telefona koju je vidio u Vukovom automobilu nakon izviđanja. Tada ga je tražio neki Ante. Zatim se sjeti razgovora s Antom Čekićem.

Napokon otkrije onu pojedinost koja mu je izmicala: Ante je rekao da mu moraju nadoknaditi štetu počinjenu na vratima. Nije spominjao nikakav protuprovalni sustav o kojem je čitao u novinama.

Uz to, Ante je rekao da su mu odnijeli kutije. A on je zaključio prema popisu robe objavljenom u novinama da su te ku­tije bile premale i prelagane.

Jedna mu se pretpostavka počne rađati u glavi. Istina, An­te je često ime, a i ono što je Ante Čekić rekao može biti tek po­grešno izražavanje, no trenutno mu ništa pametnije ne pada na pamet.

- Ne mogu sada razgovarati, nazvat ću te za pola sata - Vuk brzo završi razgovor.

- Je li vas to zvao Ante Čekić? - upita Davor kad je Vuk prekinuo vezu.

- Zašto bi mene zvao Ante Čekić?! - pomalo se neuvjerlji­vo iznenadi Vuk. 85

- Možda vam želi vratiti tristo tisuća maraka.- Slušaj, mali, dovoljno sam bijesan na tebe zato što si me

izigrao...- Vi ste izigrali nas.- Pazi da ne dobiješ preko nosa!- Moji će prijatelji zvati policiju.- Policiju?! Pa Halil bi vas nakon toga pojeo!- Mi smo ionako nagrabusili. Nemamo više što izgubiti.- Misliš? Zaboravljaš da ti je nos još uvijek čitav.Počeo je previše pričati, prostruji Davoru kroz glavu. Vuk

se boji i Halila i policije. Mora ići do kraja. Stoga prikupi svu svoju hrabrost pa nastavi:

- S tim sam računao kad sam dolazio.- Dobro, mali, što ti hoćeš?- Za početak bih vas molio da upalite normalno svjetlo. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, Vuk uzdahne pa

ode do zida i pritisne prekidač. Čim se svjetlo upalilo, Davor uoči da Vuk i nije baš tako strašan kakvim mu se činio u polumraku. To sa svjetlom bio mu je pametan potez.

- Zadovoljan?- Bit ću kad saznam istinu.- Zašto bih ja tebi išta rekao?- Zato što se ja namjeravam oduprijeti Halilu.- Ti?!! Ja sam mislio da si ti do sada shvatio tko je Halil.- Brinete se da ne stradam, ha?- Ma briga mene za tebe. Dobro, što te zanima?- Što je bilo u onim kutijama?- Ti to mene pitaš?! Pa te si kutije imao u rukama.- Više ih nemam. Sad su kod Halila i on zna što je u njima.- Nema u njima ništa. Samo stiropor i stare novine.

- Dakle, mi zapravo ništa nismo ukrali.- Ma vi ste budale, posebno onaj Britvić kojeg sam prvog

upoznao.- Ante Čekić je sam onesposobio vlastiti protuprovalni

sustav, je li?- Ha, morao je... Kad vi niste bili u stanju.- Čemu sve to?- Ante je trebao isporučiti robu koju nije imao pa smo

izmislili pljačku.- On vam nikakve novce nije dugovao?- Ma kakve novce! Ja sam mu vjenčani kum.- Uglavnom, trebale su vam budale koje će provaliti u

skladište dok vi budete imali alibi.- Napokon si shvatio.- Kako je vaš kum izveo ono u tramvaju?- Ono danas popodne?- Da.-Ja sam mu vas pokazao. Htio vas je pratiti da vidi kamo

idete, ali mu je naletio onaj kontrolor. Zaključio je da vas nakon toga više ne bi mogao pratiti pa vas je htio ostaviti, ionako nije baš vjerovao da nešto znate, no vi ste išli za njim kao ovce. Iskoristio je priliku, malo vas pritisnuo i vidio da zbilja ništa ne znate.

- Sto ćete sada?- Ha, ništa... Kola su krenula nizbrdo. Prvo ste vi, nespo­

sobni kakvi jeste, zaboravili jednu kutiju, onda su se novinari raspi­sali kao da se ne-znam-što dogodilo, pa sad taj Halil... Cajci su nanjušili što se događa.

-Jesu li i nas otkrili?- Tko? Cajci? Zašto te to brine? Htio si ih zvati.- Pa... ne bih ako baš ne moram...- Ne bi baš, ha? — naceri se Vuk. - Ajde da i od tebe čujem

nešto pametno. Zapravo, ti mi od vas četvorice djeluješ najbistrije. 87

- Hoće li mi to pomoći u zatvoru?- Ma kakav zatvor! Ne ide se u zatvor samo tako. Moraš se

malo više potruditi da bi tamo završio. Što se skladišta tiče, svu će odgovornost preuzeti Ante.

- Lijepo od njega.- Ante je pošten igrač, uvijek sam plaća svoje račune.Davor je o Anti Čekiću imao svoje mišljenje, no nije mu

padalo na pamet izgovoriti ga njegovom kumu.- Dakle, na nama je samo riješiti se Halila.- Samo?! Tebi je to samo?- Dobro, nije samo, ali prije nego što sam ušao, mislio

sam da imamo na duši i provalu. Sad vidim da imamo jedan prob­lem manje.

- Mnogo veći problem ti je ostao.- Jasno mi je.- Doista ti je sve jasno? Shvatio si i smisao ovog našeg

razgovora?- Jesam, ali ga vi ipak recite.- Natežući se s Halilom, možeš završiti u rukama policije.

U tom slučaju mene ne spominji. Ja sam samo pomagao kumu.- Uglavnom, nakon što izađem iz stana, više se ne pozna­

jemo?- Upravo tako.- Dogovoreno.- Dogovoreno - ponovi Vuk gledajući ga u oči.- Usput, kako ste znali da dolazim?- Nazvao je Halil i rekao da ćeš doći.- To sam i mislio. On uvijek sve zna - uzdahne Davor. -

Zbogom.88 - Zbogom.

Izašavši iz zgrade, Davor pogledom potraži Tenu. Odahne videći kako mu veselo prilazi. Ništa joj se nije dogodilo dok ga je čekala. Barem jedna briga manje.

Dok su hodali prema tramvajskoj stanici, iscrpno joj je ispri­čao što mu se događalo u stanu Đure Delivara. Pažljivo ga je slušala ne prekidajući ga pitanjima. Nakon što je završio, Tena zaključi:

- Bio si divan.- Misliš? - iznenadi se Davor njenom zaključku.- Da. Sve si riješio.- Ma što sam ja to riješio?!- Pa provalu u skladište. Otkrio si da niste ništa ukrali.

Jedino stiropor i stare novine.- Da, to je istina. Samo, uz to sam dobio i novu potvrdu

da je Zlatni Zub svemoguć.- I Zlatnog ćemo se Zuba riješiti.- Kako?- Nastavit ćemo odbijati njegove ponude.- Misliš li da je to dovoljno?- Sigurna sam da je.Davor učini ono što mu je u tom trenutku bilo najlakše -

povjeruje Teni. I odmah se osjeti mnogo bolje. A onda se sjeti onog nesretnog razgovora na autobusnom stajalištu.

- Tena...-Da?- Sjećaš li se onog razgovora u Selskoj?- Sjećam. Zašto?- Htio bih ti reći... Mislim, ne moraš mi vjerovati... Ni sam

nisam u to sasvim siguran...- Reci već jednom - nasmije se Tena zaustavivši se.-Ja baš nisam takav kreten kakav sam tada ispao... Ne

znam što mi je došlo da izgovorim sve one bedastoće... Sve što sam rekao istina je, ali ja...

HiiUl«kl

Tena prekine njegovo zamuckivanje položivši mu ruke na obraze. Onda privuče njegovu glavu i utisne mu u usne slatki, topli, sočni, čarobni poljubac nakon kojeg Davor jedva ostane na nogama.

Pa meni je prešlo u naviku ljubiti Nujićeve cure, glupo zaključi Davor pokušavajući doći k sebi.

91

ggg PRIZNANJE

c)tan Nujić, izvolite - začuje Davor iz slušalice glas odraslog muškarca.- Dobar dan... Zapravo, dobra večer... Oprostite što zo­

vem ovako kasno...- Ti si, Davor, je li?-Jesam. Kako znate?- Sve ja znam.- Znate?! - zaprepasti se Davor, izgleda da je naletio na još

jednog sveznajućeg. - Oprostite, tko ste vi?-Ja sam doktor Nujić, mladiću.- A tako - odmah lakne Davoru. - Znate, ja...- Ništa mi ne moraš objašnjavati preko telefona. Gdje si sad?- Na Knežiji.- Smjesta dolazi ovamo!- Kasno je, moji se roditelji već...- Tvoji su roditelji ovdje. Vidimo se za najviše deset minuta.Doktor Nujić prekine vezu, a Davor ostane glupo stajati sa

slušalicom na uhu. Što se događa? Postoji samo jedno objašnjenje. Nakon nekog se vremena sjeti da ga Tena promatra. Okrene se prema njoj i progovori pomalo drhtavim glasom:

- Otkrili su nas.-Tko?- Roditelji. Čini se da se kod Nujića sastao krizni štab.-Jesu li i moji tamo?- Ne znam, nisam pitao.- Tebi su rekli da dođeš?- Naredili su mi da dođem.- Idem s tobom.92

— Tena...-Da?— Ma... ništa. Do sada sam već shvatio da si tvrdoglava.— Drago mi je da jesi. Idemo?— Idemo.Dok su hodali prema Nujićevoj zgradi, Davor se pitao ka­

ko su roditelji uletjeli u priču. Najvjerojatniji je odgovor priznanje nekog člana ekipe, Nujića i Grobara ostavili su silno prestrašene.

A Britva je bio na sastanku sa Zlatnim Zubom. Što ako se njemu nešto strašno dogodilo? Davor osjeti grč straha u želucu. Samo da je Britva živ i zdrav! Sve ostalo odjednom mu postane manje važno.

Tek mu sad padne na pamet da su trebali roditelje obavi­jestiti čim se pojavio Zlatni Zub. Koliko je shvatio, ni ostali nisu u idealnim odnosima sa svojim roditeljima, no kakvi jesu da jesu, barem su iskusniji od njih. Gdje im je pamet bila?!

Ušavši u Nujićevu zgradu, Davor i Tena prestrašeno se trgnu. Prizor koji su ugledali nakon što su upalili stubišnu rasvjetu, opet uvjeri Davora da se nalazi u filmu strave: Na stubištu pred ulaznim vratima sjedi Zlatni Zub i nožem guli naranču, a na odma­ralištu iznad njega stoji krupni, ćelavi Prstosjek mračno se cereći.

— Hoćete li pola naranče? - ponudi ih Zlatni Zub.— Što ste napravili Britvi? - upita Davor zanemarivši njego­

vu ponudu.— Ulio sam mu strah u kosti.— Samo to?— Pa... da. Zašto?— Niste ga ozlijedili?— Ozlijedio?! Bože sačuvaj! Na što ti ja sličim?— Kad bih vam rekao, uboli bi me tim nožem u trbuh.— Žao mi je da o meni imaš tako loše mišljenje. A vidiš, ti

si meni baš simpatičan. 95

niiUTOfl

— Zašto me onda ne ostavite na miru?— U nevolji si. Želim ti pomoći.— Da nema vas, ne bih bio u nevolji.— Bio bi. Vidiš, ti si mene odmah pitao što je Britvi. To

dokazuje da se brineš za njega. A znaš li što je on napravio? Rekao je svojim roditeljima da si ti za sve kriv.

— Ne vjerujem vam.— Ubrzo ćeš otkriti da ti govorim istinu. Čim uđeš u Nu-

jićev stan.— Britva me optužio da sam ja za sve kriv?!— Aha. Nakon sastanka sa mnom, otišao je doma i tamo se

raspekmezio pred roditeljima. Oni su, naravno, pobjesnjeli kad su čuli da je provalio u skladište, a on im je rekao da je to bila tvoja ideja. Kao prava kukavica, svoju je odgovornost prebacio na nekog drugog.

— Grobar i Nujić znaju da Davor nije glavni krivac - umi­ješa se Tena.

— Grobar i Nujić? Britvini su roditelji odmah nazvali njiho­ve roditelje koji su se u međuvremenu vratili s prijema, a Grobar i Nujić su potvrdili da si ti glavni krivac.

— Pa zašto su to učinili?! - zaprepasti se Tena.— I oni su kukavice. No, to je tek dio odgovora. Drugi dio

je, zapravo, mnogo zanimljiviji: Davor je manje vrijedan od njih. To je njihovo mišljenje, dakako.

— Zašto bi bio manje vrijedan?— Kako zašto? Pa nema bogate, ni utjecajne roditelje. Živi­

mo u svijetu u kojem se cijene samo bogatstvo i moć i sve ono što ide uz to. Čudi me da to do sada nisi i sama uvidjela, djevojko. A tvoj ti je Davor siromah. Takav će i ostati ako mi se ne pridruži.

— On vam se ne želi pridružiti - reče Tena shvativši da Davor nema namjeru progovoriti.

— Neće, ha? Zapravo, možda sam za to i ja kriv, možda 94 nisam bio dovoljno jasan. Vjerujem da sam vam do sada uspio dati

do znanja koliko sam opasan. No ja sam i velikodušan. Onaj tko radi za mene, mjesečno zarađuje više nego talentirani književnik za cije­log svog života. A danas je jako teško zaraditi za dostojanstven život.

- Nije dostojanstveno biti kriminalac.- Kriminalac?! To je teška riječ. Svi ponekad krše zakon.

Eto, Davor se običava švercati u tramvaju. Radeći za mene samo će od kršenja zakona imati neke koristi. Više nitko za njega neće misliti da je budala.

- Mogu li vas nešto pitati? - napokon progovori Davor.- Naravno, Davore. Pitaj.- Jeste li vi Nečastivi?Zlatni se Zub zaprepašteno zabulji u Davora, prvi put lice

mu izgubi nadmoćan izraz. Zatim promisli pa odgovori:- Mislim da nisam.- Mnogo od ovoga što ste mi maloprije rekli niste nikako

mogli saznati.- Ja sve mogu.- Kako?- Saznat ćeš kad mi se pridružiš.- Ne želim vam se pridružiti.- Još uvijek ne? Znaš, najbolji su mi igrači oni koji su

najduže odbijali moje ponude, no ni u čemu ne treba pretjerivati. Na tebe sam već potrošio previše svog dragocjenog vremena.

- Gore nas očekuju - podsjeti Tena.- Znam, neću vas više zadržavati. Rekao sam što sam imao.

A rekao sam i da si mi ti, Davore, simpatičan. Zato ću ti pomoći dok te oni plavokrvni budu napadali.

- Ne treba mi vaša pomoć!Zlatni Zub slegne ramenima i ubaci u usta krišku naranče.

Shvativši da je razgovor završen, Davor i Tena prođu pored njega. Kad su stigli do Prstosjeka koji se do tada cijelo vrijeme cerio iznad njih, on im se unese u lice i zavjerenički prošapće:

— Golubići.Pred vratima Nujićeva stana Davor se osvrne. Ona su dvo­

jica ostala dolje. Što li sad dalje spremaju? Vjerojatno će uskoro saznati. Razmijeni s Tenom zabrinuti pogled pa pozvoni.

Vrata im brzo otvori visok, elegantan muškarac, mrzovolj­no ih odmjeri pa umjesto pozdrava upita:

— Gdje si ti do sada? Rekao sam ti da dođeš za deset minuta.— Evo me - uzdahne Davor.— A tko si ti?-Ja sam Tena.— Tena, ha? To si izgovorila kao da bih ja trebao znati tko

je... Tena.— Tena je mislila da sam ti pričao o njoj - objasni njegov

sin ulazeći u predsoblje.— Nisi mi ništa pričao, ali hoćeš. To što se ovdje pojavila,

dokazuje da ima svoju ulogu u ovoj svinjariji. Ulazite u dnevni boravak!Nujić pokuša na trenutak ostati nasamo s Davorom i Te­

nom u predsoblju, no njegov otac osujeti taj pokušaj i sve ih troje ugura u dnevni boravak.

Davoru se učini da se našao pred prijekim sudom. Da se pogledima može ubijati, on bi već bio mrtav. Zlatni Zub je bio u pravu kad mu je navijestio teške trenutke. Uostalom, Davor je već prije shvatio da je Zlatni Zub uvijek u pravu.

Iako nije upoznao roditelje svojih prijatelja, odmah je shvatio tko je tko. Grobarov i Nujićev otac slični su kao i njihovi sinovi. I obojica ga slično promatraju - osorno i nemilosrdno. A Britvin otac, krupan čovjek crvenog lica, djeluje kao da bi ga najra­dije prebio.

Ipak, naj nelagodni je se osjeća pred pogledom gospođe Nujić. Pred ledenim pogledom visoke, vitke, zgodne, otmjene žene osjeća se kao glineni golub pred mitraljezom. On i njegovi roditelji nezvani su gosti u njenom svijetu i predstavljaju smetnju koju će ona otkloniti na najbrži mogući način.

mm m f - ,3^-;:, ' - V- ' U ? - ■ . . ■ ■ U - : • ' ■ - ■ r :

mjiMii

Davor se prisili pogledati svoje roditelje. Užasne se videći izraz majčina lica. Nikad je dosad nije vidio u takvom stanju. Na sastanak je stigla u trenirci koju nosi samo po kući, očito je izašla u velikoj žurbi pa pored otmjene gospođe Nujić djeluje nekako jad­no. Očito se i osjeća jadno. A i bijesna je, ponižena, uplašena... Zašto ju je ovo moralo snaći?

Otac nije u kućnoj trenirci, stigao se pristojno odjenuti prije izlaska. On je jedini roditelj koji ne djeluje bijesno. Zbunjen je, po običaju. Ako ništa drugo, njemu barem ne prijeti infarkt, zaključi Davor gledajući ga.

Njegovi su prijatelji pokunjeni, naravno, no nisu pretjera­no zabrinuti. Problem su prebacili na roditelje pa će oni srediti stvar. Usput će srediti i njega, Davora, a možda i njegove roditelje.

Zašto su mu to prijatelji napravili? Tenini roditelji nisu ovdje, dakle nju nisu spominjali. Što ih je koštalo da i njega ne spominju? Pa on se ionako slučajno našao među njima.

- Tko je sad ta mala? - upita stariji Britvić gledajući djevojku.-Ja sam Tena.- Jesi li i ti sudjelovala u pljački?-Ja sam u ekipi...- Znači, sudjelovala si. Lijepo te ćaća odgojio!- Tena nije sudjelovala u provali - umiješa se Davor.- Ti, kriminalac, šuti!!! Govorit ćeš samo kad te se nešto

pita! Jasno?!- Nema razloga za nervozu - blagim glasom primijeti Da-

vorov otac.- Nema?! A što bi to po vama bio razlog za nervozu, ha?!

Da su nekog ubili?!- Nisu nikog ubili.- Otkud vi to znate?! Nemate pojma što vam sin radi!- Ovo s djevojkom nismo raščistili - primijeti gospođa

Nujić. 97

- Tena je moja djevojka - tiho izusti njezin sin.- O tome sam s tobom htjela razgovarati... - primijeti Tena.- Razgovaraj sad - ponuka je gospođa Nujić.- Intimno je.- Slušaj, djevojko, mi smo do sada poštivali intimu svoje

djece pa smo došli do toga da o njihovim nedjelima čitamo u Crnoj kronici.

- O čemu se radi, Tena? - upita Nujić.- Više ti nisam cura. Zaljubila sam se u Davora.- Što?! - zgrane se stariji Nujić umjesto sina. - Mali ti je

kriminalac i curu oteo?!- Slušaj, tata...- Ni riječi!!! Draže bi mi bilo da si ti provalio u ono skla­

dište, nego da si takav šmokljan!- Smiri se! - oštro ga upozori supruga. - Provala u skla­

dište nam je trenutno glavni problem.- Glavni nam je problem Zlatni Zub - primijeti Britva plač­

nim glasom.- Ma kakav Zlatni Zub?! - zagrmi njegov otac. - Za tog ću

se tipa ja osobno pobrinuti, samo neka mi dođe!- On je užasno opasan...-1 ja sam!- Vratimo se na provalu - predloži gospođa Nujić. - Čuli

smo da si ti, Davore, išao potražiti nekakvog Vuka.-Jesam.- I? Jesi li ga našao?- Našao sam ga i razgovarao s njim.- O čemu ste razgovarali?- 0 provali. Dogovorili smo se da ništa ne spominjemo

98 policiji.

- Vas ste se dvojica tako dogovorili?! Genijalno!- Ma mi iz skladišta ništa i nismo uzeli. Samo stiropor i

stare novine.- Slušaj, balavac, djelujemo li ti mi kao kreteni?! - po­

bjesni stariji Britvić.- Istinu vam govorim. U onom skladištu prije našeg dola­

ska nije bilo ničega.- Uglavnom, u pitanju je šala mala?- Pa, može se i tako gledati... U svakom slučaju vi ne biste

trebali ništa poduzimati.- Mali je nevjerojatan!- Vi samo možete zakomplicirati...- Zakomplicirat ću ja tebi jednu zaušnicu!- Nema razloga za nervozu - opet se javi Davorov otac.- Vi mislite da nas vaš sin ne vuče za nos? - upita ga

gospođa Nujić.-Ja mu vjerujem.- Vjerujete mu? Niste ga ovih dana ispitivali kamo izlazi?- Moj je sin napravio pogrešku kao i vaš, no ja vjerujem da

je on nastoji ispraviti.- Vaš je sin moga nagovorio na pogrešku, a moj će sin tu

pogrešku platiti. Zapravo, trebali bi je platiti moj suprug i ja.- Kako to mislite?- Pa zar niste čuli što je govorio vaš sin? On se dogovarao

s tim Vukom koji ih je nagovorio na provalu da ne zovu policiju. Ja mislim da su se njih dvojica dogovarali i prije provale. Sve je to namještaljka.

- Bojim se da vas ne pratim. Zašto bi tako nešto izvodili?- Pripremali su teren za onog cirkusanta, Zlatnog Zuba.- A koja je po vama namjera tog Zlatnog Zuba? 99

- Ucjena. Mi smo imućni ljudi... za razliku od vas.- Mi smo pošteni ljudi - procijedi Davorova majka.- Možda. Samo, pitanje je jeste li tako i sina odgojili -

hladno se nasmiješi gospođa Nujić.-Ja sam za Vuka saznao tek nakon što sam ljubio Nujićevu

curu - ipak se odluči pobuniti Davor, do tada je smatrao kako poricanje optužbi nema smisla.

- Ti se sve više zaplićeš u svojim lažima - optuži ga go­spođa Nujić. - Djevojka je rekla da ste vas dvoje prohodali tek večeras.

- Ne Tenu, nego Gitu.- Tko ti je sad Gita?- Nujićeva prethodna cura.- A Tena nije prva cura koju si ti oteo mome sinu?! -

zaprepasti se stariji Nujić.- Tata, nije onako kako ti se čini... - pokuša objasniti

njegov sin.- Nego kako?- Ta Gita nije baš bila moja cura...- Nije, ha? To si zaključio prije ili nakon što ti ju je krimi­

nalac ljubio?- Ovo nema smisla - prekine ih gospođa Nujić. - Kako je

ovaj razgovor svima nama mučan, predlažem da ga privedemo kra­ju. Reci ti meni, Davore, koje je pravo ime tog Zlatnog Zuba?

- Halil.- Halil? Krasno. A prezime?- Ne znam.- Ne znaš? A što znaš?- Ništa. Znam samo da se zove Halil.- Ne znaš gdje bi ga se moglo potražiti?- N e .100

fflanaa

- U redu. Zovi policiju - naredi gospođa Nujić suprugu.- Policija Zlatnom Zubu ne može ništa - zacvili Britva.- To ćemo vidjeti.- Slušaj, draga, jesi li sigurna da...- Sigurna sam. Ta je provala namještena. Jedino krivično

djelo u ovoj priči je ucjena.- Taj je Zlatni Zub zbilja opasan - pokuša i Nujić odgovo­

riti majku.- Ti si dovoljno već glumio naivca. Zovi!- Koji je ono broj policije?- Imaš ga memoriranog.- A da... - uzdahne stariji Nujić, priđe telefonu pa učini

ono što mu je supruga naložila. - Halo? Policija? Dobra večer. Ja sam doktor Nujić... Da, to mi je sin. Kako znate...? Sto...?! Slušajte, ja sam pošteni građanin, taj je Halil vaš problem... Ma ta provala... Ja sam utjecajan... Ako vi ne možete izaći na kraj s tim Halilom, ja ću... Dat ću vas u novine... Mislite...? U redu, ne morate prijetiti... Shvatio sam... Što?! Kakav Doktor...?! Nisam ja vaš kolega...! Ne, nisam mislio... Dobro... Laku noć.

Nakon što je spustio slušalicu, stariji je Nujić još neko vrijeme nepomično stajao pored telefona, blijed kao krpa. Ostali su ga nijemo promatrali. Prva progovori njegova supruga:

- Što se događa?- Gore je nego što smo mislili.- Kako to misliš?- U policiji znaju za Halila.- Naravno da policajci poznaju kriminalce, to im je posao.- Ne samo da ga znaju. I boje ga se.- Boje se jednog kriminalca?! U kakvoj mi to državi živimo?!- Kad sam nazvao, kod dežurnog je bio i nekakav Doktor,

Halilov čovjek. 101

mjnou

- Što radi tamo?- Pije^pivo. Rekao mi je da su ga iz vica priveli zbog na­

nošenja teških tjelesnih ozljeda i da izlazi čim popije pivo. Tip je nekakva sirovina. Odmah mi se obratio na ti i nazvao me svojim kolegom.

- A nema ni osnovnu školu - primijeti Britva.- Vi ste njega upoznali?!- Jesmo. On je jedan od Halilovih kostolomaca.- Što ti je rekao taj Doktor... osim što te nazvao kolegom?

- upita gospođa Nujić.- Rekao mi je da se ne miješam... Malo mi je i prijetio.Davor primijeti da su roditelji njegovih prijatelja odjed­

nom izgubili svoju nadmoćnost. Napokon je i njima doprlo do moz­ga s kim imaju posla. A čini se da su i njegovi prijatelji izgubili nadu da će im roditelji riješiti problem. Bit će da je to ta pomoć koju mu je Zlatni Zub najavio na stubištu.

- Davore, znaš li ti još nešto o Halilu? - pokuša još jed­nom gospođa Nujić, ovog joj je puta glas zvučao gotovo molećivo.

- Znam. On je Nečastivi.

102

—ep PONEDJELJAK

Udje je mama?- Gdje je mama? - otac odsutno ponovi pitanje, a onda

podigne pogled s pisaćeg stroja i zagleda se u sina. - Otišla je na posao.- Kako se osjećala jutros?- Dobro. Zašto?- Zašto?! Ne sjećaš se što sam vam sinoć priredio?- Znaš kako se kaže: Jutro je pametnije od večeri.-Ja se jutros ne osjećam ništa pametnije.Otac mu se nasmiješi, ustane, priđe štednjaku, provjeri je

li mlijeko još toplo, napravi kakao, pruži šalicu Davoru, otvori hlad­njak gledajući što bi mu mogao pripremiti za doručak. Ponaša se kao i svako drugo jutro kad Davor ima školu popodne. Njega je doista teško izbaciti iz takta.

Da sam barem i ja takav, pomisli Davor promatrajući ocakako mirno slaže sendvič. Odmah zatim shvati da je takav način razmišljanja pogrešan. Otac bi mu pomogao traženjem izlaza iz ove nevolje, a ne doručkom.

Nakon izlaska iz Nujićevog stana, otac je otpratio Tenu donjezine zgrade. Zbog toga mu se nije moglo zamjeriti, bilo je već kasno, no isto je tako bilo očito da je to iskoristio kako bi izbjegao prvu provalu majčinog bijesa.

Na Davora majka nije vikala. Bila je previše šokirana. Osimtoga, prije nego što je otišla, Tena ju je uspjela uvjeriti da Davor nije glavni krivac. Uostalom, to je već i sama naslutila.

Mislio je da će jutros dobiti ono što ga ide, no očito sushvatili da je zaspao tek pred jutro pa su ga pustili da se naspava. Kućni je obračun odgođen do njegovog povratka iz škole. Do tada bi mogao iskoristiti priliku i s ocem raščistiti nejasnoće.

- Tata... Znaš li što me muči? 103X

- Kako to da nisi primijetio da smo ti uzeli auto?- Kako bih to primijetio?- Pa morao si uočiti da nije na onome mjestu na kojem si

ga ostavio.- Aha. To me pitaš zbog moje navike da stalno provjera­

vam auto na parkiralištu. Znaš, sine, ja ti to radim zbog senilnosti.- Toliko si već senilan da ne znaš gdje si ga parkirao?- Vidjet ćeš kako je to kad dođeš u moje godine. Ja ti u

dućanu uvijek provjerim račun, iako se više i ne sjećam što sam spremio u vrećicu dok ga je blagajnica ispisivala.

- A zašto ga provjeravaš?- Zbog blagajnice. Da ne bi pomislila kako me se može

samo tako prevariti.- I taj ti trik uspijeva?- Nemam pojma. S autom uspijeva.- Kako znaš?- Još nam ga nisu ukrali.- Bubu iz sedamdeset pete?! Tko bi nju krao?- Svakakvih ljudi ima.- Imaš pravo. Ja sam ti je, na primjer, ukrao.- Auto je naš, a ne moj.- Dobro, stari, daj mi reci jesi li se ti zbog svega ovoga bar

malo uzrujao?-Jesam.- Baš se i ne vidi.- Slušaj, sine, ti i tvoja majka ste mi sve na svijetu. Važniji

ste mi od mene samog. Zato poduzimam sve kako bi se vas dvoje što manje uzrujavali. Naravno, činim to u granicama svojih mo­gućnosti koje su takve kakve su. Sinoć mi je bilo najvažnije umiriti

104 tvoju majku.

- Uspio si u tome?- Da nisam, ti ne bi spavao do sada.- Imaš pravo. A što ćemo sa Zlatnim Zubom?-Ako nastaviš odbijati njegove ponude, ostavit će te na miru.- Misliš?-Da.-Ali Zlatni Zub... Ma, zapravo, nije važno. Idem ja učiti u

svoju sobu.- Ajde.Davor je znao da od učenja neće biti ništa, no morao je

srediti misli. Ocu nema što zamjeriti. Istina je da on pokušava po­moći u okviru svojih mogućnosti. Nije on kriv što su te mogućnosti tako male.

Vjerojatno je do tog zaključka sinoć došla i majka. Nakon što su legli, čuo ih je kako dugo razgovaraju. Pretiho su govorili da bi uspio razabrati o čemu to raspravljaju. Jedino je čuo kako majka svako malo ponavlja: »Pa ti nisi normalan.«

Hoće li ga Zlatni Zub doista ostaviti na miru ako nastavi odbijati njegove ponude? To je sinoć i Tena tvrdila. A i sam je Zlatni Zub na stubištu Nujićeve zgrade djelovao nekako... prijateljski. Po­slije je ulio strah u kosti onim snobovima.

Taj čovjek doista predstavlja potpunu zagonetku.Sjeti se njihovog prvog susreta. Prije toga su upoznali Vu­

ka i pristali na njegovu igru s više ili manje oduševljenja. Prijedlog Zlatnog Zuba nije čak ni Britvu oduševio.

Dobro, prije toga su se okušali u provali i shvatili da to nije ni blizu onako kako su zamišljali. Osim toga, Zlatni im je Zub predložio mnogo opasniju igru. No treba priznati da je njegova ponuda, iako prilično nejasna, zapravo vrlo zavodljiva.

Pa i rješava njegove probleme. Moglo bi se reći da je upra­vo njegova pojava onemogućila naum Ante Čekića i njegovog kuma, a pokazao je i gospođi Nujić da se ne može baš ponašati kako hoće.

Što bi se dogodilo kad bi ušao u ekipu Zlatnog Zuba? To bi značilo ulazak u svijet noći. No, dobio bi i moć. Nitko mu ništa ne bi mogao. Ne bi mu se događalo ono što se događa njegovom ocu.

I majci.Jadna majka. Kad se samo sjeti koliko ju je Nujićeva majka

povrijedila kad je rekla da je pitanje jesu li Davora odgojili kao poštenog čovjeka. Njegova majka sinoć nije bila elegantna jer je izjurila iz stana brinući se za sina. Nema ni skupu odjeću iako teško radi. Muž joj je književnik, a sad joj je i sin krenuo pogrešnim putem.

Ne, ponudu Zlatnog Zuba ne smije prihvatiti. Majka bi umrla od tuge kad bi on postao kriminalac.

A i nije samo to. Uspjet će on u životu i bez Zlatnog Zuba. Sazdan je on od boljeg materijala nego njegov otac. I Tena je uz njega.

Tena!Ni njoj se ne bi svidjelo da postane kriminalac. To mu je,

uostalom, i dala do znanja. Koliko može proniknuti u njezine os­jećaje, privukao ju je upravo svojim nastojanjima da riješi problem. Poljubila ga je nakon razgovora s Vukom.

Nakon što su se sinoć rastali, nisu dogovorili sljedeći spoj. Trebao bi je nazvati.

Onda se sjeti da je ona u istoj gimnaziji s Nujićem. Dakle, sad je u školi. Mogao bi je pričekati nakon nastave i biti s njom do početka svoje nastave. Ona stanuje u blizini njegove škole, moći će razgovarati u tramvaju dok se budu vraćali. Nije baš neko mjesto za razgovor, ali što se može.

Pogleda na sat. Još mu je rano za polazak, no dosta mu je zatvorenog prostora. Mogao bi se odšetati do gimnazije koja je u središtu grada. Na brzinu potrpa bilježnice i knjige za današnju nastavu u školsku torbu pa izađe iz svoje sobe.

106 - Kamo ćeš ti? - iznenadi se otac. - Još ti je rano za školu.

maBua

- Idem se naći s Tenom.- Aha. Stavi kapu na glavu.- Hoću - uzdahne Davor.Vani ga dočeka gradska bljuzgavica koja baš i nije pozivala

na šetnju, no Davor se ipak zaputi prema središtu grada. Putem se zagledao u lica prolaznika. Svi su djelovali nekako mrzovoljno. Što li muči druge ljude? Jedno je sigurno: Nitko nema tako teške brige kao on.

Doduše, lako je moguće da neki od tih prolaznika rade za Zlatnog Zuba. Dan je, ali Zlatni Zub je dokazao da zna sve što se događa i danju. Možda ga i sad prate. Osvrne se pogledom tražeći nekog tko bi sličio na Halilovog vojnika. Ne uoči nikog takvog.

Zapravo on i ne zna kako izgledaju Halilovi vojnici. Eto, i njemu se nudi to zanimanje.

Ulice kojima je do sada mnogo puta prošao odjednom mu postanu nekako nestvarne, poput ulica noćne more. Odasvud na njega vreba opasnost, sva lica prolaznika skrivaju mračne tajne.

Više se i ne boji. Bit će onako kako Halil odluči.I pješice je do škole stigao prerano pa odluči produžiti do

Trga bana Jelačića. Kako se približavao Trgu, sve je više nailazio na ukrase koji su podsjećali da blagdani uskoro stižu u grad. Mreže žaruljica razvučene iznad glava turobnih prolaznika tužno su svijet­lile u sivilu između olovnog neba i prljavog snijega.

Kome je uopće do blagdana?! Do njih je stalo valjda još jedino njegovom ocu i ljudima sličnim njemu.

Na Trgu je neko vrijeme glupo buljio u golemo božično drvo, a onda krene nazad prema Teninoj gimnaziji. Iako mu šetnja nije popravila raspoloženje, barem ga je izmorila, nekako mu je umrtvila zabrinutost koja mu već danima stanuje u mislima. Pomoći mu može jedino razgovor s Tenom.

Približavajući se gimnaziji, ugleda Nujića kako mu dolazi u susret. Nije razmišljao o mogućnosti da bi mogao njega sresti. Za- 107

Hfmriin

pravo, od sinoć uopće nije razmišljao o njemu, Britvi i Grobaru, ostali su sudionici sinoćnjih događanja zaokupili svu njegovu po­zornost.

Kako se sada postaviti prema Nujiću? On je Nujiću oteo djevojku, a Nujić je njega ocrnio pred roditeljima. Tek mu sad pad­ne na pamet da imaju više nego dovoljno razloga za prekid prija­teljstva.

Ako je Nujić njega ikad i doživljavao kao prijatelja? Možda ga je od početka htio samo iskoristiti. To mu je i Halil rekao, a on nikad ne griješi.

- Otkud ti? - iznenadi se Nujić. Davor mu po običaju na licu nije uspio otkriti pravo raspoloženje.

- Idem pred gimnaziju. Je li nastava završila?- Nije još. Nas su ranije pustili.- Mhm... A gdje su ti prijatelji?- Bolesni su. Britva ima proljev, a Grobar temperaturu.- Ti si dobro?- U voznom sam stanju. Došao si mene potražiti?- Ne. Tenu.- A tako.- Žao mi je - izleti Davoru.- Zbog čega? — mirno upita Nujić.- Zbog svega.- Čini mi se da bi meni trebalo biti žao. Znaš, Davore, ja ti

se baš nemam običaj ispričavati, ali ovako... među nama... zbilja mi je žao. Ponio sam se kao bijednik.

Davor ga zaprepašteno pogleda. Nije se nadao takvim rije­čima. Povjerava da Nujić ipak nije sve vrijeme glumio prijatelja. Sjeti se da ga je i branio kad ga je Britva napadao. Odjednom osjeti snažnu bliskost sa starijim dječakom.

- Mogu li te nešto pitati?108

: • ■ ■

- Naravno, Davore.- Zašto si me izabrao za prijatelja?- Iskreno? Nisam znao što bih s tobom.- Kako to misliš?- Ljubio si Gitu. Istina, do nje mi nije baš nimalo stalo, no

nekako mi se činilo kako se od mene očekuje da nešto poduzmem.- Pa si me zato uključio u ekipu?!- To mi je prvo palo na pamet. Poslije sam vidio da si prva

liga.- A Tena?- Što, Tena?- Je li ti do nje stalo?- Ha, je... Samo, ja ti ni s jednom curom nisam hodao

duže od dva tjedna. Ne bih ni s njom. Brzo bi mi dosadila. Meni ti sve brzo dosadi. Takav sam.

- Tako je bilo i s provalom? Brzo ti je dosadilo?- Aha. Ma ono što smo napravili u petak bilo je skroz bez

veze. Još sam u četvrtak vidio da se onaj glupi Vuk ne uklapa ni u jedan moj film, ali sam ipak htio probati... Sve volim probati.

- A Zlatni Zub?- Uspio je prestrašiti mog oca - iznenada se nasmije Nujić.- Tebi je to zabavno?!- Ma i nije. Trebao se pojaviti nekakav kriminalac da bi

podsjetio starog na moje postojanje. Inače, nakon što ste otišli, ja sam svojima priznao da ti ipak nisi glavni krivac.

-Jesi?!- Nisi to znao? Pa moji su se poslije čuli s tvojima i ispričali se.- A tako?! A još se ja pitam kako to da su jutros bili tako

blagi prema meni.- Kad su se čuli, tvoj nas je otac pozvao u kazalište, na

premijeru svog komada.

- On je nevjerojatan! Je li rekao i da je kazalište čarolija? To uvijek kaže.

- Nemam pojma, nisam mu se ja javio. Inače, on je meni baš simpatičan. Djeluje smireno.

- Vidio bi ti da si mu sin... - uzdahne Davor. - Nego, što ćemo sa Zlatnim Zubom?

- Ma, to će moj stari srediti.- Misliš da će uspjeti?- Valjda hoće. On sve uspije. Jedino ne uspijeva biti otac.- Mene taj Zlatni Zub jako brine.- I mene - prizna Nujić. - Ne pamtim da sam se ikad tako

uplašio kao sinoć. Zato sam se i... ponio tako kako sam se ponio... I Grobar se tresao od straha...

- Da, vidio sam.- Nikad ga nisam vidio takvog. Sad kad si već počeo o

tome... Čini mi se da je ona tvoja pretpostavka točna.- Koja pretpostavka?- Pa ono o Nečastivom...- Kažeš da bi to tvoj otac ipak mogao nekako srediti?- Ma, Davore, ne usudim se ni pomisliti što bi bilo da ne

uspije. Shvaćaš? On nam je jedina nada.- Meni se tvoja majka učinila kao... žena za akciju.- Moja majka... Ona ti je posebna priča - mrzovoljno za­

ključi Nujić.- Nujić...-Da?- Bez obzira na sve ovo... Drago mi je da smo postali prija­

telji.- I meni, Davore.Više se nije imalo što reći. Prijatelji se pljesnu po ramenu

pa produže svaki svojim putem. Davoru je razgovor donio dašak

olakšanja. Zajedno je s Nujićem napravio glupost. Drago mu je da su još uvijek zajedno.

Dok je pred gimnazijom čekao završetak nastave, razmiš­ljao je čime je to uspio osvojiti Tenu, do tada Nujićevu curu. Od­jednom dođe do neobičnog zaključka - time što je na neki način postao vođa. On je odlučivao kako će dalje.

Znači li to da se Teni sviđaju vođe? Koliko ju je do sada upoznao, baš mu se i nije učinilo da je tako. A opet... Ispada da je baš tako. Nešto se tu ne slaže.

Gotovo protiv njegove volje, počnu ga salijetati mračne, teške pretpostavke. Sto ako Zlatni Zub ima doušnika među njima? Tada ne bi morao imati natprirodne sposobnosti da izvede sve što je izveo. Što ako je Tena...

Ne, ne smije to ni pomisliti!Ipak... Ona je neprestano sve znala. Dok je bila Nujićeva

cura, a bila je njegova cura dok je on donosio odluke, od njega je mogla doznati što su napravili prije nego su njih dvoje prohodali.

Doduše, na prvom sastanku nije znala tko je Vuk. Brzo nakon toga pojavio se Zlatni Zub i sve znao. No postoji mogućnost da je Zlatni Zub nekako saznao za njihovo nedjelo pa je onda ubacio svoju uhodu među njih kako bi ih neprestano imao pod nadzorom.

Pred očima mu se pojavi još jedan prizor: Nujićev stan, upravo su se vratili iz kina. Nujić pita Tenu što mu to petlja oko telefona, ona kaže da provjerava ima li telefonsku sekretaricu. To je mogla vidjeti i bez petljanja. S tog je telefona poslije Nujićev otac zvao policiju. Tena je to mogla nekako predvidjeti i zamijeniti u memoriji broj policije s brojem Zlatnog Zuba.

Je li moguće... Gita, Tena... Žele li ga sve djevojke samo iskoristiti za svoje nečasne namjere?!

Među učenicima koji su počeli izlaziti iz zgrade ugleda Tenu. I ona je njega ugledala pa se nasmije i potrči mu u susret. Prisili se uzvratiti joj osmijeh.

FTg KOŠTA

anas si mi nekako čudan - primijeti Tena kad su izašli iz tramvaja.- Nešto sam poduzeo...- U vezi sa Zlatnim Zubom?- Aha.- Zašto mi to nisi odmah rekao?- Nisam htio u tramvaju...- Sad nas nitko ne može čuti. Reci, što si napravio?- Otišao sam u policijsku postaju.- Pa zašto?! - zaprepasti se Tena.- Mislio sam da je bolje osobno otići, nego telefonirati -

objasni Davor pažljivo prateći Teninu reakciju.- I? Sto su ti tamo rekli?- Nisu čuli ni za kakvog Halila. Ni za Kostu nisu čuli.- S kim si razgovarao?- Nakon što sam na porti objasnio o čemu se radi, primio

me jedan inspektor. Saslušao me vrlo pažljivo.- Sto si mu točno rekao?- Sve sam mu ispričao. Nisam jedino tebe spominjao.- A što ti je on na to rekao?- Rekao mi je da će sve to istražiti. Dao sam mu svoje

podatke, Nujićeve, Britvine, Grobarove... Tvoje nisam...- To si već rekao - zamišljeno odvrati Tena. Davor primi­

jeti da joj se raspoloženje pokvarilo.- Misliš li da to nisam trebao učiniti?- Što ja znam... Vuku si obećao da ćeš šutjeti.- I on se boji Zlatnog Zuba.- Ma da, ali... Dobro sad, što je - tu je...- Misliš da nisam trebao ići na policiju? - ponovi pitanje

112 Davor.

p^pri

- Činilo mi se da to možemo riješiti i bez policije.- Ne čudi te to što na policiji nisu čuli za Zlatnog Zuba?- Taj ti je inspektor rekao da nije za njega čuo. Pitanje je

li to istina.- Da, to je točno - prizna Davor. - U zadnje vrijeme ljudi

oko mene često lažu.- Jesi li razmišljao da bi policajci mogli otkriti i tvoje su­

djelovanje u provali?- Nemaju oni što otkriti. Ja sam im ispričao sve kako je

bilo. Pogriješio sam i svoju sam pogrešku spreman platiti.- Sviđa mi se to što si sada rekao - Teni se iskreni, veseli

osmijeh vrati na lice.Ostatak puta do škole prešli su šuteći, zadubljeni u svoje

misli. Tijekom razgovora Davor je zaključio kako je njegova strašna pretpostavka točna - Tena radi za Zlatnog Zuba. Izdala ga je!

Priču o odlasku na policiju smislio je u tramvaju. Ona je, čini se, progutala udicu. Ono što će uslijediti trebalo bi otkloniti i posljednje sumnje u Tenino izdajstvo.

- Kad se vidimo? - upita Tena pred školom.- Može večeras? - predloži Davor nadajući se da se na

njemu ne vidi što osjeća.- Može.- U osam, u parku?- Savršeno. Ako se prije toga što dogodi, nazovi.- U redu. Bog.- Bog.Prije rastanka Tena ga poljubi. Ovo je bio Judin poljubac,

prostruji Davoru kroz glavu.U školsku zgradu uđe laganim korakom, a onda, čim je

izmakao iz Teninog vidokruga, potrči prema učionici u kojoj je trebao imati prvi sat. Siniša je već bio na svome mjestu. 113

- Vidio sam te kroz prozor - obavijesti ga Siniša. - Ti si postao veliki zavodnik.

- Slušaj, imam veliki problem...- Ma nemoj?! I ja bih da imam takav problem.- Ozbiljno je. Moraš me ispričati. Reci da mi je pozlilo i da

sam morao otići liječniku...- To će teško proći.- Onda reci da sam se otišao doma ispovraćati.- A ti ćeš se za to vrijeme ljubiti s onom curom?- Molim te, učini mi to.- Ha, dobro...- Torbu ću ostaviti ovdje, pa...- Pa ću je ja morati nositi iz učionice u učionicu.- Siniša, hvala ti.- Ako ona cura ima kakvu prijateljicu... preporuči me.Davor izjuri iz učionice. Na hodniku naleti na Gitu i Gogu.

Njih su dvije djelovale zainteresirano njegovom pojavom, no on za njih dvije nije imao vremena, a nije ga baš ni zanimalo što bi mu to mogle reći. Projuri prije nego što su mu se stigle obratiti.

Vani zastane i osvrne se. Tene nema na vidiku. Zatim po­žuri prema svojoj zgradi. U zgradi je pošta, a ispred pošte dvije telefonske govornice. Pretpostavljao je da je Tena otišla tamo kako bi nazvala Zlatnog Zuba i obavijestila ga o onome što joj je on ispričao.

Zgradi priđe oprezno koristeći parkirane automobile kao zaklon. Kad se dovoljno približio, uspravi se i pogleda preko krovo­va automobila. Tene nema!

Što sad? Je li možda već završila s razgovorom? Ili je oda­brala drugu govornicu? A možda je otišla telefonirati iz svog stana? Pretpostavljao je da to neće učiniti jer je rekla da stanuje s bakom

114 koja je uvijek doma pa ne bi mogla slobodno razgovarati.

Mgpg I ■ Wi

Hi dl l'li]

Odjednom ugleda Tenu kako izlazi iz pošte. Aha, bit će da nije imala telefonsku karticu pa je telefonirala iz pošte. Brzo se sagne. Valjda ga nije primijetila.

Pogleda kroz prozore automobila iza kojeg se zaklonio. Tena ide ravno prema njemu! Mora vjerovati da ga nije opazila. Čučeći obiđe automobil tako da se može zakloniti.

— Sto ti to; dječače, radiš?Davor se prestrašeno trgne i osvrne. Ugleda domara svoje

zgrade kako ga začuđeno promatra. Dobro, s njim će lako. Mora samo pričekati da Tena odmakne. Stavi prst na usta dajući domaru do znanja da treba biti tiho.

Prosijedi domar, vrijedan, simpatičan, ali i pomalo eksplo­zivan čovjek još više razrogači oči, a onda prasne:

— Pa dobro, što si ti umišljaš?! Da sam ja nekakav lajbek kojeg možeš isprdavati, ha?!

— Oprostite, gospon Lojzek... - prošapće Davor i dalje čučeći iza automobila.

— Znaš kako se zovem?! Pa da, i ja tebe znam. Ti stanuješ na desetom katu.

— Tako je.— Zašto čučiš i šapćeš?! Do sada si mi djelovao kao norma­

lan dečko.Davor proviri iza automobila i uvjeri se da je Tena do­

voljno odmakla i da može ustati. Nakon toga objasni gospodinu Lojzeku:

— Nije me smjela vidjeti.-Tko?— Moja djevojka.— Skrivaš se od vlastite djevojke?!— Ponekad.— Svijet je zbilja poludio. 115

— Znam.- Eto, danas mi je jedan majmun parkirao motor u pred­

vorju zgrade - nastavi se žestiti domar. - Ja nazovem policiju, a oni se smiju. Misle da sam nekakav lajbek.

- Ha, što ćete... Ja bih sad morao...- A snijeg ispred zgrade svake godine moram sam čistiti. U

zgradi živi tisuću stanara, a nitko da bi se prihvatio lopate. Misle valjda da pred zgradom pravim izložbu lopata i da se izloženi pred­meti ne smiju dirati. Jedne sam godine na oglasnoj ploči izvjesio obavijest da je čišćenje snijega obvezno, druge sam godine izvjesio prijetnju da ću one koji se ne odazovu tužiti sudu, treće sam molio. Ove sam godine napisao da je čišćenje dobrovoljno i rekreativno pa ni to ne pomaže .. Kamo ćeš?

- Moram je stići.- Koga?- Djevojku.- A maloprije si se skrivao od nje. Misliš li ti da sam ja

lajbek?!- Drugi ću vam put objasniti, jako mi se žuri.Ostavljajući zbunjenog i bijesnog gospodina Lojzeka, po­

trči za Tenom. Ugleda je na drugom kraju svoje uličice. Uskoro će skrenuti u Hećimovićevu, a onda bi je mogao izgubiti u nekom ulazu.

Na sreću, Tenin je cilj bio dalje pa je uspije sustići. U Hećimovićevoj je bilo dovoljno prolaznika i praćenje mu nije pred­stavljalo teškoću. No ulica Srednjaci u koju je Tena skrenula bila je pusta. Dovoljno je da se Tena okrene pa da ga vidi. Jedini zaklon mogao bi mu biti drvored, no da bi ga iskoristio, morao bi preći cestu.

Ne provjeravajući ima li automobila, Davor potrči preko ceste. U sljedećem ga trenutku zagluši škripa kočnica i bjesomučno

116 trubljenje. Davor bez zaustavljanja dotrči do zaklona jednog drveta

na drugoj strani ulice. Proviri i ugleda Tenu kako bez osvrtanja hoda prema Ljubljanskoj aveniji.

- Konju jedan blesavi, hoćeš li od mene ubojicu napravi­ti?!!! - urlao je na njega vozač.

Davor i njemu prstom na usnama pokaže da šuti što izazo­ve samo novu bujicu psovki, a onda ponovo proviri iz svog zaklona. Dobro, Tena se i dalje ne osvrće. Vjerojatno je zamišljena. Pa i ima o čemu razmišljati.

Vozač se napokon umori, prestane psovati i odveze se dalje. Davor opet potrči za Tenom. Nije mislio da je ovako teško nekoga pratiti. Prvo gospodin Lojzek, pa sad ovaj histerični vozač...Ima vrašku sreću što ga Tena nije do sada opazila ili mu pobjegla.Morat će malo više paziti u daljnjem praćenju.

Izbivši na Ljubljansku aveniju, Davor po Teninom kreta­nju shvati kako namjerava prijeći Ljubljansku aveniju na raskršću sa Selskom cestom. Kako ni ovdje nije bilo prolaznika, on odluči pri­jeći Ljubljansku aveniju prije nadvožnjaka i sačekati je u blizini ka­zališta Trešnja koje je na drugom uglu Selske ceste i Ljubljanske avenije.

Pretrčavanjem ceste ovaj put nije izazvao kočenje i tru- bljenje. Na drugoj strani ceste potrči u zaklon velikog, starog Opela nepropisno parkiranog pored kazališta. Proviri kroz prozore auto­mobila i ugleda Tenu kako ide prema kazalištu. Čini se kao da traži ulaz.

Zašto bi tražila ulaz?! iznenadi se Davor. Čak i da do sada nijednom nije bila u kazalištu Trešnja, ulaz je toliko uočljiv da ga je nemoguće promašiti. A Tena je uz to pametna cura.

Možda traži sporedni ulaz? Ta bi pretpostavka lako mogla biti točna, nekako mu se čini da Zlatni Zub ne bi za mjesto sastanka izabrao kazališni kafić, ako je kafić i otvoren u ovo doba dana. Takvi tipovi radije biraju mračnija mjesta.

Tena mu nestane iz vidokruga. Davor ustane s namjerom da krene za njom, no onda obrati pozornost na automobil iza kojeg 117

se zaklonio i sledi se. U ovom su se Opelu dovezli Zlatni Zub, Prstosjek i Grobar kad su ih upoznali u parku!!!

Dakle, to je to. Više ne može biti nikakve sumnje u Teninu povezanost sa Zlatnim Zubom. Nikakvi mu novi dokazi ne trebaju.

Davor se zamisli. Je li ovime riješena tajna Zlatnog Zuba? Je li Zlatni Zub običan kriminalac koji ih je uz Teninu pomoć nasto­jao uvjeriti u svoje demonske osobine? Da je doista toliko moćan kakvim se želi prikazati, ne bi mu trebala Tenina pomoć.

Tenino ga je izdajstvo previše boljelo da bi mogao smire­no razmišljati, no činilo mu se da se u priči ipak nisu sve kockice složile. Neke stvari Zlatni Zub nije mogao saznati od Tene. Na prim­jer, Tena nikako nije mogla znati što se događalo u stanu Nujićevih prije njihovog dolaska. A Zlatni Zub je to znao.

Postoji jednostavan način da raščisti preostale nejasnoće: Treba banuti m sastanak Zlatnog Zuba i Tene te ih pitati. Zlatnom se Zubu to svakako neće svidjeti, no Davor više nema što izgubiti. Tenino ga je izdajstvo uništilo.

A što ako zatekne Tenu i Zlatnog Zuba kako se ljube?! Taj prizor ne bi preživio. Ipak, mora ući u kazalište.

Davor uzdahne i krene tražiti sporedni ulaz u kazalište. Ubrzo ga pronađe. Otvori vrata i nađe se u malom predvorju. Nema nikoga. Odluči se popeti uskim stubištem i vidjeti što se skriva iza vrata na njihovom vrhu.

Iza tih je vrata veliki, mračni prostor nejasne namjene. Ni tu nema nikoga, ali se čuju prigušeni glasovi. Kad su mu se oči privikle na mrak, shvati da se nalazi iza pozornice, a da glasovi po svoj prilici dopiru upravo s pozornice.

Je li možda u tijeku nekakva predstava? Nemoguće. Danas je ponedjeljak, a i iza pozornice bi moralo biti mnogo ljudi. U slje­dećem trenutku među glasovima uspije razabrati i Tenin.

Dakle, sa Zlatnim je Zubom dogovorila sastanak na pozor­nici kazališta Trešnja. Neobično. Osim toga, nisu se sastali samo njih

118 dvoje, čuje se nekoliko muških glasova.

Oprezno krene prema mjestu s kojeg su dopirali glasovi pazeći da se ne spotakne preko neke od brojnih kutija odloženih na podu. Stigne do samog ruba zastora i proviri.

Od prizora koji ugleda izgubi dah. Pozornica je osvijetlje­na neobičnim, plavičastim svjetlom pa djeluje poput sna. Jedini komad scenografije je običan, drveni stolac s naslonom. Na stolcu sjedi muškarac Davoru okrenut leđima. Ispred muškarca stoje Tena, Zlatni Zub, Doktor i Prstosjek. Njih ga četvero gledaju s očitim uva­žavanjem.

- Ne znam kako se zove inspektor kojem se Davor obratio - upravo je objašnjavala Tena.

Taj koji sjedi na stolcu mora biti Košta, shvati Davor.Odjednom je prestao razmišljati o Teninoj izdaji. Iz nekog

je razloga Kostina pojava zaokupila svu njegovu pozornost. Osjećaj mirenja sa sudbinom je nestao, a zamijenio ga je najdublji nemir koji je do sada osjetio. Što je to u Kosti tako strašno?

Ne mogavši više izdržati neizvjesnost, Davor napusti svojzaklon.

- Davore, otkud ti?! - prenerazi se Tena.Zlatnog Zuba, Doktora i Prstosjeka Davorovo je pojavlji­

vanje na sceni zaprepastilo kao i djevojku. Buljili su u njega širom otvorenih usta.

Samo je Košta ostao potpuno miran. Beskrajno polako ustane i okrene se.

U sljedećem se trenutku Davor nađe licem u lice sa svojimocem.

120

PREDSTAVA gjjg

\Jle, onaj tip je isti Zlatni Zub - preneraženo prošapće Britva bu­ljeći prema pozornici.

- Ne da je isti, to je Zlatni Zub - jednako preneraženo odvrati Nujić.

- Zapravo, nije. Čovjek ima sve svoje zube - objasni Davor uživajući u njihovom zaprepaštenju.

- Mislio sam - Halil.- Nije ni Halil. Zove se Ivan.- Eno i Prstosjeka. I Doktor je tu... Davore, što se to

događa?- Čarolija.- Pst. Ljudi bi gledali predstavu - utiša ih doktor Nujić.- Tata, nešto ti moram reći...- Ništa mi ne moraš reći. Sve znam. A sad šuti i gledaj

predstavu.Nujiću, Grobaru i Britvi ne preosta ništa drugo, nego če­

kati objašnjenje do kraja predstave. Zacijelo im nije lako. Čini se da, za razliku od njih trojice, svi ostali uživaju. Čak su se i njihovi rodi­telji glasno smijali komičnim situacijama.

Najglasnije se smijao Davorov otac. Ponašao se kao da nije on sam napisao tekst, nego su ga iznenađivali i nasmijavali komični obrati. Vjerojatno su drugi dramski pisci na premijerama svojih ko­mada više pažnje posvećivali reakcijama publike, dok se on potpu­no uživljavao u čaroliju kazališta.

Davor primijeti da mu se roditelji drže za ruke. Čini se da se majka, saznavši što je otac sve učinio nakon Davorove provale, ponovo zaljubila u njega. Koliko je Davor mogao prosuditi, njih su se dvoje, unatoč čestim svađama, i prije uvijek voljeli, no od jučer 121

se ponašaju poput zaljubljenih golubova. Poput mene i Tene, na­smije se u sebi Davor.

Svjestan je da su zbivanja proteklih dana i njega promije­nila. Odjednom mu je smiješno sve što ga je prije mučilo. Više mu nije važna veličina njihovog stana, ni starost automobila, ni sve ono što mu roditelji ne mogu priuštiti. Roditelji su mu prva liga bez obzira koliko zarađuju. I prijatelji njegovog oca su prva liga.

I on je sam prva liga. Da nije, ne bi se Tena zaljubila u njega.Život je predivan!A ni predstava nije loša. Istina, nije se sasvim uspijevao

usredotočiti na radnju, no i površno praćenje bilo je dovoljno da se nekoliko puta od srca nasmije.

- Zlatnog je Zuba izmislio tvoj otac, je li? - šapatom ga upita Nujić.

- Napokon si shvatio.- Kada si ti saznao?- Jučer poslije razgovora s tobom. Posumnjao sam i...

uostalom, čut ćeš nakon predstave.- Valjda bi mi sad trebalo laknuti, ali se nekako osjećam

kao budala. Je li to normalno?- Normalno je.Kraj predstave publika je popratila burnim pljeskom pozi­

vajući glumce nekoliko puta nazad na pozornicu.- Vi se doista imate razloga osjećati kao slavljenik - nasmi­

ješi se doktor Nujić Davorovom ocu. - Ako nemate ništa protiv, ja bih vas sada sve pozvao na piće.

- Na piće svakako idemo, uskoro će nam se pridružiti i glumci, samo, na meni je da častim. Ipak je ovo bila premijera mojeg komada.

-A ne, ne... Vi ste izvukli mog sina iz velike neprilike. Ja moram častiti.

ma imj

- Pa i mog je sina izvukao iz neprilike - javi se Grobarov otac.- Sve mi se čini, susjed, da ćemo se večeras napiti - za­

ključi gospodin Britvić.- Baš bismo trebali - nasmije se gospođa Nujić. - Da po­

služimo kao primjer djeci.Raspoloženje i odnosi među roditeljima bili su bitno

drukčiji od preksinoćnih u stanu Nujićevih. Ovog su puta svi ravno­pravni. Zapravo, čak bi se moglo reći da je Davorov otac junak dana, ostali mu se obraćaju s posebnim uvažavanjem. A svoju majku Da- vor nikad nije vidio tako sretnu.

U kazališnom kafiću još je više došlo do izražaja kako je Davorov otac ovdje na svom terenu. Konobari su odmah prišli, po­mogli im spojiti stolove, pitali kako je prošla predstava. Otac im je veselo odgovarao oslovljavajući ih imenom.

Glumci su stigli dok su se dogovarali tko će što popiti. Davor je još uvijek razmišljao o njima kao o Zlatnom Zubu, Doktoru i Prstosjeku, iako je sad, dakako, znao njihova prava imena. Zapra­vo, on je Zlatnog Zuba i Prstosjeka upoznao i prije, a i Doktora je već gledao u kazalištu, ali se toga sjetio tek jučer. Prerijetko ide u kazalište.

Istina, opravdanje mu može biti i izvrsno prerušavanje očevih prijatelja, a i nastup su prilagodili ulozi kriminalaca. Sad mu je jednostavno nevjerojatno da su ih ti simpatični i veseli ljudi u- spjeli onako prestrašiti. Glumci su ljudi koje njegov otac posebno cijeni, očito s razlogom.

- Hoćemo li konačno doznati što se događa? - zavapi Britva.- Naravno da ćete saznati, ovo je epilog - nasmiješi se

Davorov otac. - Tko će govoriti?- Ti - odmah mu odvrati Zlatni Zub.-Ja?! Ja baš i nisam neki govornik, a ti si glumac...- Ti si sve smislio. Uostalom, ti si bio Košta. A i mojih je

govorancija klincima već preko glave. 123

mama

- Ha, dobro... Odakle da počnem?- Najbolje od početka.- Mda .. Dakle, počelo je u petak navečer. Kad smo se

vraćali iz kazališta, primijetio sam da mi automobil nije na mjestu na kojem sam ga ostavio. Ništa nisam govorio ženi da je ne bih uzru­jao, nego sam pričekao sina. Vidio sam da je na polici, uz ključeve auta, odložio i ključeve podruma. Čim je Davor legao, spustio sam se u podrum i na kutijama pročitao odakle potječu. Zatim sam otvorio kutije i vidio da je u njima samo nekakvo smeće, stare novi­ne i slično.

- I odmah vam je sve bilo jasno? - iznenadi se Nujić.- Pa ne baš odmah. Imam prijatelja novinara. Ujutro sam

ga nazvao i saznao sve što ste vi pročitali u Crnoj kronici tek u nedjelju. Čak i više od toga. Policajci su pronašli onu kutiju koju ste vi ostavili, ali su molili novinare da to ne objavljuju zbog interesa istrage. Tada sam shvatio da vam je vlasnik skladišta namjestio igru. Nisam znao jedino za onoga koji se predstavljao kao Vuk, njega smo kasnije otkrili.

- A njemu Vuk nije pravi nadimak?- Ne. On s vama nije više namjeravao imati posla. Vi ste

svoje obavili čim ste odnijeli kutije. Zato vam i nije rekao ništa što bi vam pomoglo da ga nađete.

- Plan bi mu uspio da nije bilo onog saobraćajca... i vas.- Pa... ne znam baš. Osim što ga je zaustavio saobraćajac,

nije predvidio ni da ćete vi ostaviti jednu kutiju, a nije računao ni na toliki publicitet. Onaj se novinar slučajno zatekao u blizini skladišta za vrijeme očevida. No ja mislim da je on i policiju podcijenio. Policajci su znatno bistriji, nego što to većina ljudi misli.

- Nakon što ste povezali konce, angažirali ste svoje prija­telje glumce?

- Tako je. Htio sam vam na najžešći mogući način dati do 124 znanja što znači biti kriminalac. Moram priznati da sam se pomalo i

bojao vašeg odgovora na Halilovu ponudu. Drago mi je da je niste prihvatili. Uz to je postojala mogućnost da ih prepoznate. Iako se baš ne pojavljuju na televiziji, mogli ste ih vidjeti u kazalištu.

- Dobro su se prerušili - naglasi Davor.-Jesu. Prepoznala ih je jedino Tena.- Sto?! - zaprepasti se Nujić. - Ti si, Tena, znala što se

događa?!- Da znala... Obavještavala sam Zlatnog Zuba o svakom

vašem koraku. I ne samo to. Ja sam u tvom stanu u memoriji telefo­na zamijenila broj policije s Doktorovim brojem.

- Pa zašto si to činila?- Zašto?! Vas ste četvorica provalili u skladište, a ljudi su

vas nastojali opametiti. Nije mi bilo teško odlučiti se na čijoj ću strani biti.

- Čekaj malo. Daj mi točno reci kako je to bilo.- Kad sam prvi put vidjela Zlatnog Zuba, bio mi je nekako

poznat. To sam vam i rekla. Tek sam se poslije sjetila gdje sam ga već vidjela. Nazvala sam kazalište Trešnja, upitala za njegov telefon­ski broj, a onda nazvala njega i pitala što se događa. Zamisao Davo- rovog oca mi se svidjela pa sam prihvatila ulogu doušnice.

- U međuvremenu si mene ostavila i prohodala s Davo- rom. Zašto?

- Ha, zašto se u nekog zaljubimo... To se ne može obja­sniti. U svakom slučaju, moraš priznati da se Davor najviše trudio naći izlaz iz neprilika. Na kraju je čak i sam otkrio o čemu se radi. Meni je postavio zamku i otkrio da sam doušnica.

-Jabuka ne pada daleko od stabla - nasmije se Zlatni Zub gledajući Davora i njegovog oca.

- Dobro, sad mi je sve jasno - zamišljeno kimne Nujić. - Imali ste doušnika, odnosno doušnicu među nama, odmah ste ot­krili igru Ante Čekića pa ste stalno mogli biti korak ispred nas. Jedino... kako ste izveli ono s porukom na filmskom platnu? 125

Bzannia

— To nije bio problem. Operater tog kina je naš prijatelj, a ionako nije bilo mnogo posjetitelja pa nam je pomogao.

— Kako ste sredili Antu Čekića i njegovog kuma? - upitaGrobar.

— Moji su ih prijatelji uvjerili da im je najpametnije sve priznati policiji. To je jučer Ante Čekić i učinio. Pri tome nije spo­minjao ni vas, ni svog kuma.

— Kako ste ih uvjerili? Zaprijetili ste im?— Bilo je i toga - prizna Zlatni Zub. - Ima ljudi koji prizna­

ju samo zakon jačega.— Čime ste im prijetili? Batinama?— Ma ne. Najviše ih je užasnulo to što sve znamo. Nakon

što su razgovarali s Davorom i Britvom i shvatili kako nam vi niste ništa rekli, zaključili su da imaju posla s opasnim igračima.

— Ajde, barem nekakva utjeha - uzdahne Britva.— Kako to misliš? - zainteresira se njegov otac.— Lakše mi je kad znam da su istu foru popušili Ante Čekić

i njegov kum.— Slušaj ti... provalniče! Da vas četvorica niste popušili

foru Zlatnog Zuba, sad biste imali policijske dosjee. Znaš li što znači imati policijski dosje? A i nije samo to. Pošteđen si teških batina.

— Pa da, onaj Ante Čekić...— Ma kakav Ante Čekić! Ja bih te prebio. Zapravo, još raz­

mišljam trebam li to učiniti.— Ne treba pretjerivati - umiješa se doktor Nujić. - Čini mi

se da su dječaci već dovoljno kažnjeni za svoju ludost. Proživjeli su teške trenutke.

— To jc dobro - primijeti Grobarov otac. - Za sazrijevanje.— Ne dobro, nego izvrsno - prisnaži njegov sin. - Kad sam

vidio onu poruku na filmskom platnu, umalo sam posijedio. Sa126 sijedom bi kosom zbilja djelovao zrelo... kao pedesetogodišnjak.

mm

BgHEEB

- I mi smo doživjeli teške trenutke - doda gospođa Nujić.- Kad se samo sjetim što smo sve doživjeli preksinoć u našem stanu. Najgore je bilo kad se javio Doktor...

- Kad sam mijenjala broj u telefonskoj memoriji, nisam mislila da će vaš suprug zvati policiju - brzo se opravda Tena.

- Vidite, to sam vas zaboravio pitati - obrati se doktor Nujić Davorovom ocu. - Preksinoć je već sve bilo gotovo. Ako sam vas dobro razumio, vlasnik skladišta je već bio donio odluku da će preuzeti svu odgovornost.

- Tako je.- Zašto nam onda odmah u stanu niste rekli što se doga­

đalo? Zašto ste nas tek poslije nazivali, a dječake ste pustili čekati do sada? Mislili ste da bi njihov strah trebao trajati još dva dana iz pedagoških razloga?

- Ma ne, nije to... Ja vam baš nisam za neka kažnjavanja.- Nego što?- Taj moj komad u kojem ste svi sudjelovali... bio je dobar.- Bio je - u jedan glas svi potvrde.- E pa dobra drama mora imati i dobru završnicu. Za­

ključio sam kako je najbolje završni čin odigrati u kazalištu.- To je bio jedini razlog?!- Aha. Najradije bih da ste i vi ovdje saznali tko je Košta,

no bojao sam se da ne poduzmete nešto nepredviđeno pa sam vama ipak prije rekao.

- A nas ste mučili još dva dana - primijeti Britva.- Kazalište mi je idealno mjesto za rasplet. Kazalište je...

čarolija.Svi se zagledaju u Davorovog oca koji je odjednom uto­

nuo u neke svoje misli, vjerojatno je počeo razmišljati i o drugim mogućim zapletima i raspletima svoje igre. Nitko ne progovori, no na licima se jasno čitala misao koja se svima pojavila u glavi: Eh, književnici... 127

BI LJESKA O ILUSTRATORU

t3tjepan-Štef Bartolić rodio se 1967. godine u Zagrebu gdje je i završio Školu za primijenjenu umjetnost, odjel grafike.

Bavi se crtanjem od 1988. godine kad je ušao u ekipu koja je realizirala dugometražni animirani film »Čarobnjakov šešir«.

Od tada pa do danas radio je na mnogo crtanofilmskih projeka­ta, objavljivao stripove, a u knjizi Mire Gavrana »Zaljubljen do ušiju« (Stri- bor, 1994.) prvi put se okušao i kao ilustrator. U Striboru je ilustrirao zatim i knjige »Svračkovo brdo« Nade Iveljić, »Tajnu Ribljeg Oka« i »Tajnu Crne kutije« Hrvoja Kovačevića, »Vlak u snijegu« Mate Lovraka, »Knjige lažu!« Darka Macana i »Dnevnik Pauline P.« Sanje Polak. Živi i radi u Zagrebu.

129

SADRŽAJ

Gita 5Nujić 14Vuk 23Akcija 31Tena 41Halil 50Zaštitnik 60Kino 71Delivar 78Priznanje 92Ponedjeljak liKošta 112Predstava 121

Bilješka o ilustratoru

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 821.163.42-93-31

KOVAČEVIĆ, HrvojeTajna Zlatnog Zuba / Hrvoje Kovačević

; (ilustrirao Stjepan Bartolić]. - Zagreb : Znanje, 2000. - (Biblioteka Stribor)

ISBN 953-195-154-3-

401012066