Umjetnost drevnog Egipta

Kompleks piramida u Gizi, oko 2500. pr. Kr.

Knjiga mrtvih pisara Hunefera, vaganje srca, 19. dinastija

Karnak, hram u Tebi (14. i 13. st. pr. Kr.)

Umjetnost drevnog Egipta odnosi se na stil slikarstva, arhitekture i ostalih umjetnosti koje je

razvijala civilizacija iz doline Nila od 5000. godine p.n.e. do 300. godine.

U Egiptu su smatrali da je ljudski oduprijeti se prolaznosti i težiti za trajanjem "u vječnost". "Ljudski

život je prolazan, ali spomenici traju vječno" je jedno od osnovnih načela na kojima počiva Egipatska

umjetnost. Jedan od načina da oživotvore ovu filozofiju bila je gradnja objekata i kipova koji su bili

otporni na djelovanje godina. Egipatska umjetnost je samosvojna, nikad podložna drugim utjecajima

nego nasuprot tome potencijalni osvajači su uzimali Egipatske običaje. Dakle, tijekom tri tisuće godina

nije bilo velikih promjena u stilu, u štovanju jedne umjetnosti koja je sebi postavila velike norme:

monumentalna arhitektura, vrlo stroge simetrije, stroga skulptura visokog stupnja figuracije i

dekorativno, plošno slikarstvo strogih pravila. Egipatski umjetnik je službenik političke i vjerske

hijerarhije; bio je puki zanatlija, anoniman, a sva je slava pripadala faraonu koji je djela naručivao i

potpisivao.

Sadržaj

 [sakrij]

1   Dar Nila

2   Oblici umjetnosti

o 2.1   Arhitektura

2.1.1   Gradovi

2.1.2   Piramide

2.1.3   Hramovi

o 2.2   Skulptura

o 2.3   Pismo

o 2.4   Slikarstvo

3   Izvori

4   Vidi još

5   Vanjske poveznice

o 5.1   Ostali projekti

Dar Nila [uredi]

Detaljniji članak o temi: Povijest drevnog Egipta

Svoju dugovječnost Egipat može zahvaliti jedinstvenom zemljopisnom položaju

neprohodnih pustinja na istoku i zapadu (Sahara), mora na sjeveru i visokih planina na jugu. Dakle,

Egiptu nisu bile potrebne zidine da ga čuva od neprijatelja, a najveće blago koje su imali bila je

plodonosna rijeka – Nil. Nilom je kroz pustinju protjecalo dovoljno vode za napajanje ljudi i stoke, i za

natapanje obradnih polja, a osobito dragocjen je bio zbog redovitog izlijevanja koje je natapalo zemlju i

nanosilo plodonosni mulj.

Kako je blagostanje Egipćana ovisilo je o svakidašnjem pojavljivanju sunca i godišnjem razlijevanju

rijeke, prirodne sile su se smatrale bogovima kojima je trebalo laskati i prinositi im žrtve. Većina

bogova predstavlja prirodne sile, a prikazivani su obično kao životinje, pa je tako sokol bio simbol

sunca, kobra - žetve itd. Egipćani su vjerovali da bogovi imaju iste potrebe kao i ljudi stoga su

bogovima donosili hranu i piće, molili da primi posjetitelje, čak su im i skidali noćnu odjeću. Bogovi su

putovali u procesijama i narod mu se okupljao i klicao. Pojedinci koji bi se nečim istakli mogli su biti

proglašeni božanstvima, ali vrlo rijetko. Faraon je kod Egipćana vrh državnog aparata i vjerske moći,

smatrao se i bogom i svećenikom. Takva trajna funkcija te osobe jedna je od proturječnosti

Egipatske religije. U umjetnosti, Faraon je prikazivan kao naručitelj i inspirator. Zato se u Egiptu

vrijeme i računalo po egipatskim dinastijama, mi razlikujemo 6 glavnih perioda: Staro carstvo, Prvi

prijelazni period, Srednje carstvo,Drugi Prijelazni Period, Novo carstvo i Treći prijelazni period.

Oblici umjetnosti [uredi]

Mapa položaja Tebe (u sredini hram Karnak) - lijevo, i nekropole Doline kraljeva - desno, u odnosu na Nil.

Arhitektura [uredi]

Gradovi [uredi]

U Egiptu nisu postojali gradovi kakvi su postojali u drevnoj Mezopotamiji i onakvi kako mi zamišljamo

grad jer je stanovništvo zbog izvrsnog navodnjavanja bilo apsolutno raspršeno po cijelom toku rijeke

Nil. Egipatski gradovi su otvoreni, nemaju zidina, a prostorno su organizirani u odnosu prema Nilu,

tako da ulice mijenjaju smjer kako rijeka zakreće. Društvene zgrade (hramovi, kraljevske palače,

državni uredi itd.) nisu bile koncentrirane na jednom mjestu već razasute po cijelom gradu. Ostale

građevine (npr. stambene kuće ili naseobine radnika-graditelja) bile su pravokutnih oblika, napravljene

od mulja i trstike i imale su hipostilno osvjetljenje (uzdignuti središnji dio kako bi bio više osvijetljen).

Piramide [uredi]

Imhotepova stepenasta piramida faraona Džosera uSakkari, 2630.-2611. god. pr. Kr.

Egipatska umjetnost je od početka obilježena smrću, tj. obredima koji prate odlazak faraona na drugi

svijet. Tako je i egipatska arhitektura služila uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona kojima su

podizani hramovi i grobnice. Faraonovi posmrtni ostaci, mumificirani i položeni u sarkofag smještani su

u golemu grobnicu koja je neka vrsta pročišćivača na njegovom putu u vječnost. Prve grobnice

nazivaju se Mastabe (arapski: sjedalica) i tipična za Donji Egipat, to su grobnice pravokutne osnove,

napravljene od cigli ili kamena, a sastoje se od tzv. bunara(koji se nalazi u sredini objekta i služi za

smještaj sarkofaga koji bi se zatrpao kamenjem) i kapele (koja je bila u visini zemlje i služila je za

pogrebne darove. oblik iz kojeg će se razviti piramida. Tipično za mastabu starog carstva su tzv. lažna

vrata koja pokazuju pokojnika (njegovo KA – dušu). Ona su

ograničena stupovima i arhitravom (gredom na dva stupa). Prema važnosti hramavrata su bila različite

veličine, od 50 cm pa dalje.

Presjek Keopsove piramide. Legenda: 1.ulaz, 2.silueta izvornog pokriva, 3.tunel, 4.lažna grobnica, 5.tunel, 6.ulaz u

galeriju, 7.kraljičina odaja, 8.velika galerija, 9.ulaz, 10.kraljevska odaja, 11.granitni svodni blokovi, 12.kanali.

Evolucijom mastabe došlo je do izgradnje tzv. stepenastih piramida od kojih je najznačajnija ona

faraona Džosera iz III. dinastije (Staro Carstvo). U Saqqari na mjestu stare mastabe u koju su se

sahranjivale kraljica i kraljevska djeca nije bilo dovoljno mjesta za faraona Džosera, pa je Imhotep, prvi

poznati arhitekt, povećao osnovu od kvadrata u pravokutnik i na nju dodao još 4 terase - platforme, a

kasnije još dvije. Pretpostavlja se da je ovakva simbolika koja vodi stepenasto prema nebu trebala

olakšati uzlet duše pokojnika prema vrhovnom bogu suncu - Ra. Džoserov kompleks, pored piramide,

sadržavao je ulaznu kapiju, trijem, kapele i sve je bilo opasano velikim zidom.

Naziv piramide potječe iz grčkog jezika i znači kolač od žita, vjerojatno su stoga piramide

u Bibliji nazvane egipatskim žitnicama. Neke piramide nisu nikad bile korištene kao grobnica vladara,

jedna teorija smatra da su te piramide bile samo nadgrobni spomenici. Najpoznatiji kompleks piramida

je pored Gize (Gizeh), faraona Keopsa, Keframa i Mikerina (IV. dinastija). Najstarija i najveća

je Keopsova piramida (230 x 148 m), pored nje su 3 manje oštećene - najvjerojatnije od njegovih kćeri.

Monumentalni volumen piramide je jako zatvoren, gotovo puno geometrijsko tijelo ravnih stranica. Na

površini bilo je oklopljeno najglatkijim pločama koje su reflektirale svjetlo i u golemom prostranstvu

pustinje odavale istinski zapanjujući dojam na promatrača. U unutrašnjosti, piramida se sastoji od

uskih mračnih hodnika koji vode do glavne faraonove grobne komore koja je, u odnosu na

monumentalni volumen zida piramide, jako mala (10 x 5 x 5 m). Od glavne sobe nalazi se niz

prostorija različitih vjerskih namjena, a zanimljiv je i maleni tunel za zrak koji gleda na

sazviježđe Oziris, jedinu nepokretnu točku na noćnom nebu koje se ne miče i koje je vjerojatno služilo

kao orijentacija pri gradnji. Plan svake piramide je drugačiji, samo je ulaz uvijek na sjevernoj strani.

Druga piramida je Keopsovog sina Kefrema, a treća, najmanja, Kefremovog sina Mikerina.

Hramovi [uredi]

Ulaz s pilonima Amonovog hrama u Karnaku, oko 2000. pr. Kr.

Kapiteli hrama u Karnaku

Ispred svake od navedenih piramida nalazi se kompleks hramova, od Hrama u dolini, pored Nila,

polazi strma uzlazna cesta te vodi do hrama mrtvih neposredno smještenog ispred piramide, a

piramidu smatramo monumentalnim završetkom cijelog kompleksa. Hram u dolini i hram mrtvih obično

se sastojao od ulaza s pilonima (zidovi u obliku krnjih piramida), hodnika, jedne ili dvije hipostilne

dvorane (dvorane sa stupovima, grč. hipo = više, stil = stup), dvorišta sa statuama i jednom ili

više kapela. Na ovaj način gradit će se skoro sviegipatski hramovi.

Takav je i Amonov hram u Karnaku koji je građen od XII. dinastije (Srednje Carstvo)

doPtolomeja (XXX. dinastija), oko tisuću pet stotina godina. Sam hram dug je 355 m, a do njega vodi

aleja sfingi dugačka 400 i široka 20 m. započinje pilonima, nastavlja se hipostilnom dvoranom i

središnjom dvoranom sa svetištem. Pravocrtni hod od portala, kroz sve geometrijske prostorije, do

svetišta određuje prostor hrama. Ovo je arhitektura straha, jer piloni daju lažni dojam da se na njih

možemo uspeti, hipostilne dvorane sa preglomaznim stupovima su zastrašujuće i tamne, a pogled

sprijeda nam stvara lažni dojam prohodnosti do svetišta kojem su mogli pristupiti samo odabrani.

Pristup prvoj prostoriji bio je dozvoljen svima, hipostilnoj dvorani samo plemićima i svećenicima,

svetištu samo svećenicima i faraonu, a u svečanu salu je ulazio samo faraon.

Sesostrisov kiosk (odmaralište, privremeni oltar) u Karnaku, između 2000.-1800. pr. Kr.

Arhitekturu Egipta doživljavamo u boji kamena, ali prvobitno je bila ukrašena reljefimai potpuno

oslikana bojama, natpisima ili slikama na zidu. Zanimljivi su i egipatski kapiteli (grč. glava) stupova

koje možemo usporediti s ljudskom figurom. Kako na figuri ljudsko lice najviše izražava karakter

pojedinca, tako su kapiteli u egipatskom hramu najizražajniji i najdorađeniji. Egipatski kapiteli su

uglavnom oblikovani prema biljnom svijetu: uski, kao sastavljen od snopa valjkastih traka papirusa ili

široki, valovita obrisa, na uzoru cvijeta lotosa.

Iz razdoblja Srednjeg Carstva inače nema arhitektonskih spomenika jer su bili uglavnom građeni od

cigle, skromnih razmjera, izvana obloženi oplatom od kamena koja je svuda propala. U to vrijeme je

rođena težnja da se dostigne veličina starog carstva (Najveći egipatski hram Karnak u blizini Tebe je

započet u XI. dinastiji), ali se istovremeno želi napraviti na izvjestan način realistična analiza koja je u

starom carstvu bila nepoznata.

Hram faraonke Hatšepsut, oko 1460. pr. Kr.

Najljepši hram je svakako grobnica faraonke Hatšepsut u Deir-el-Bahri (XVIII. Dinastija, Novo

Carstvo). To je djelo arhitekta, svećenika i ljubavnika faraonke, Sen-Muta. Pored stroge osi simetrije,

jedinstva korpusa s ravnotežom nizova arkada s rampama, važniji je snažan kontrast perforacija tkiva

arhitekture (kolonade) i ogromne, monolitne mase gorja. Na prvi pogled promatraču se može učiniti da

lagani stupovi bez kapitela nose cijelu težinu planine.

Ramzeum, oko 1300. pr. Kr.

U zapadnoj Tebi Ramzes I. iz XIX. dinastije sagradio je hram mrtvih u Karnaku- Ramzeum. Ovaj

gigantski kompleks od opeke je zapravo klasični egipatski hram koji počinje s trijumfalnim stupovima

(obeliscima), a portal je uokviren pilonima na koje se veže dvorište s kipovima boga Ozirisa (sačuvana

4 kipa), zatim se niže drugo dvorište s kolonadom (niz stupova), pilonima, hipostilnim dvoranama,

potom dvije iste ali manje i sala sa svetištem. Ramzeum je bio posvećen bogu Amonu i Ra. Postojanje

kultnih prostora za 2 boga u jednom hramu nije u suprotnosti jer su Amon i Ra vrijedili kao jedan bog,

o čemu svjedoči sjedinjenje imena u Amon Ra.

Grbni hram Ramzesa II. u Abu Simbelu, oko 1260. pr. Kr.

Najvažniji vladar Ramesida, Ramzes II. daje novi polet egipatskoj arhitekturi s proširenjem hrama

u Luxoru (Amenofisa III.) i svojom grandioznom grobnicom u stijeni (Abu Simbel,Dolina kraljeva).

Monumentalni ulaz u grobni hram Ramzesa II. potencioniraju i uokviruju četiri kolosalne faraonove

skulpture. Vladavinu Ramesida obilježava pretjerani neoklasicizam (štovanje stare umjetnosti), nakon

čega egipatska umjetnost brzo počinje gubiti svoju snagu dok se faraonska država počinje raspadati.

Umjetnost u Egiptu ima prvenstveno praktičnu ulogu i nije namijenjena užitku. Tako je kiparstvo i

slikarstvo Egipta bilo pod jakim utjecajem vjere u postojanje transcedentalnih sila koje je trebalo

udovoljiti.

Skulptura [uredi]

Narmerova paleta, kamen, oko 3100. pr. Kr.

Egipatska skulptura spada u najveća ostvarenja ove civilizacije, ne samo zbog velikog broja, nego i

zbog stalnog odražavanja vrijednosti kroz 3000 g. Početak povijesnog doba ujedinjenja Gornjeg i

Donjeg Nila u egipatsku državu predstavlja Narmerova paleta, pločica ukrašena reljefima koja se

koristila za šminkanje. Ona je ukrašena reljefima koji prikazuju faraona Narmera kao simbola jedinstva

zemlje, utjelovljenog boga koji pobjedonosno vlada nad silama kaosa. Kompozicijska rješenja koja se

ovdje koriste javljat će se u svim kasnijim egipatskim slikama i reljefima: podjela površine okomito na

trake (okomita perspektiva), vladarev lik veći od ostalih (hijerarhija), i piktografska vrijednost likova

(simbolika likova, npr. sokol kao personifikacija vlasti stoji iznad papirusa s ljudskom glavom koji

predstavlja deltu Nila). Taj zbir pravila prikazivanja naziva se egipatski kanon i strogo će se

primjenjivati u egipatskoj umjetnosti s izuzetkom za vladavine Aminofisa IV. (Ekhnatona).

Velika Sfinga ispred Keopsove piramide u Gizi, 2520.-2494. pr. Kr.

U Starom carstvu skulptura je tijesno vezana uz nadgrobnu arhitekturu, a kako su same grobnice bile

hiper-dimenzionirane, tako će i skulpture biti monumentalne. Sfinga izSakare, najstarija i najveća

egipatska skulptura, je simbol božanskog ujedinjenja ljudske mudrosti i životinjske snage. Nalazi se

ispred kompleksa piramida u Gizi i njena glava, koja je kasnije isklesana, navodno predstavlja

samog Kefrema.

Egipćani uglavnom rade u kamenu premda je eksploatacija diorita, crnog granita, bazalta i ostalog

kvalitetnog kamena bila vrlo teška jer se kamen vadio duboko u pustinji, daleko od obala plodnog Nila.

Mikerin i kraljica Kamerernebti iz Gize, 2490.-2472. pr. Kr., granit,Boston

Kipovi faraona stavljaju se ispred i unutar grobnih hramova. Kipovi idealizirano predstavljaju pokojnika,

a svrha kipa je da pokojnik kroz svog dvojnika (ka) uspostavi vezu sa nebom. Za vrijeme pogreba

svećenik bi izgovarao magijske formule i tada bi po vjerovanju statua oživila, a pokojnik bio prisutan da

primi darove. Na osnovi, postolju na kojem kip sjedi, ispisuje se ime i titula, a ponekad i misli

pokojnika. U egipatskom kanonu su predviđene i različite poze, ovisno o društvenom položaju

prikazane osobe. Bogovi i kraljevi se prikazuju u dvije poze: - uspravnoj pozi s jednom nogom naprijed

i sjedeći s rukama pruženim niz butine. Najznačajnije skulpture starog carstva su

kipovi: FaraonaDžosera, Kefrema, Mikerina, te princa Ramhotepa i supruge. Oni su uvijek u frontalni,

veći od prirodne veličine, inkrustriranih očiju (npr. dragi kamen plave boje …), a ako je bojena

skulptura onda je inkarnat svjetliji za ženu, a tamniji za muškarca.

Poput mezopotamske skulpture i egipatska skulptura je komponirana strogo simetrično, bez naznake

pokreta tijela ili izraza lica. Bila je zatvorenih oblika, glatkih površina, monumentalna usred

pojednostavljivanja, bez suvišnih pojedinosti. Svim sredstvima izražavala se vjera u trajnost i

neuništivost egipatske države.

Skulptura pisara iz Skare, oko 2550. pr. Kr., vapnenac, Louvre.

U VI. dinastiji napravljeno je i više kipova privatnih osoba od kojih su najpoznatije statue dva pisara.

Njihova specifična poza govori da su pisari, iako bez vlasti, u društvenoj hijerarhiji zauzimali

povlašteno mjesto.

U razdoblju srednjeg carstva želi se napraviti realistična analiza koja je u starom carstvu bila

nepoznata. Takokip Mantuhotepa I. ima izrazito proporcionalno tijelo, a lice individualizirano i ne više

tako tipizirano kao u starom carstvu. Srednje carstvo je dalo malu bojenu skulpturu, rađenu nekad u

drvetu, a nekad u vapnencu. Kako nije bila ograničena propisima službene umjetnosti, u njima

umjetnik uspijeva uhvatiti životnost raznih trenutaka iz svakodnevnog života (žene u kućanskim

poslovima, popisivanje stoke, mali vojnici u četama …). Ovi kipići stavljali su se u grobnice i namjena

im je bila da zamjene pokojnika u određenim dužnostima koje su ga čekale na “drugom svijetu”.

Ekhnaton i Nefertiti s kćerkama, 1349.-1336. god. pr. Kr., vapnenac, Berlin

Bista kraljice Nefertiti, 1349.-1336. god. pr. Kr., Berlin

U doba XVIII. dinastije (Novo carstvo) težnja k realizmu je najizraženija pa prikazi faraona nisu

božanski mitovi nego su puni detalja i individualiziranih karakteristika. Za faraona Amenofisa IV.

(Ekhnaton), koji je bio pjesnik i revolucionar, dolazi do obuzdavanja svećenstva i reformacije egipatske

religije koja je postala monoteistička s jednim jedinim bogom – Atonom (utjelovljenje boga

Sunca Amon-Ra). Ehnaton (ili Aknaton, kako se prozvao Amenofis IV.) je poticao umjetnike da kreiraju

novi ideal ljepote te se prestaje štovati egipatski kanon, tj. idealizacija lika, a teži se slobodnijoj i

realnijoj realizaciji. To je najočitije na kipovima portreta Aknatona i njegove žene Nefertiti, oboje su

prikazani onakvima kakvi su i bili – Aknaton deformiran od vodene bolesti kojom su mu bile otečeni

dijelovi tijela i Nefretiti koja je bila skladna ljepotica dugog vrata.

Dolaskom Ramesida na vlast (XIX. dinastija), završava ovo vrijeme "humanizma" i vraća se

egipatskom kanonu u najstrožoj verziji – hladne i krute skulpture ogromnih dimenzija s tek pokojim

minucioznim detaljem. Najveće su skulpture ispred ulaza u hram Ramzesa II. u Abu Simbelu – četiri

kolosalne faraonove figure u vertikalnoj ikonografskoj perspektivi, a između njihovih nogu, do koljena,

smješteni su manji kipovi koji predstavljaju njegovu suprugu.

Pismo [uredi]

Egipatsko pismo predstavlja poseban umjetnički izraz, cilj pisma je narativni (saopćavajući), ali i

dekorativni (ukrašavajući)- hijeroglifi. Natpisi uvijek prate reljefe, objašnjavaju njihov sadržaj, a čitali su

se i odozgo prema dolje ili tečno s lijeva na desno i natrag s desna na lijevo. Pismo je zanimljivo jer

pokazuje kako se na slikovit način mogu pojednostavljenim znakovima označiti pojedina bića,

predmeti, pa i nezbiljski pojmovi, a ponekad sklopom znakova možemo čitanjem dobiti zvukove koji

označavaju nešto potpuno drugo od onoga što je oslikano. Zato je egipatsko pismo predstavljalo

zagonetku europskim istraživačima koji nisu navikli da jedna slika predstavlja i pojam i slog, te da se

neki pojmovi mogu pisati na više načina.

Slikarstvo [uredi]

Ozirisov sud, stranica iz Knjige mrtvih, oko. 1295.-1186. god. pr. Kr., London

Iako su egipatski natpisi i slike većinom vezani za arhitekturu, neke od najljepših očuvani su

na papirusu, tj. tankim i napetim listovima papirusa koji su se prešali i mogli se savijati u svitke i do 40

m dužine. Najočuvaniji i najljepši svitak je tzv. Knjiga mrtvih koja prikazuje putovanje mrtve duše i

Ozirusov sud prije prelaska u vječni život.

Zlatna maska Tutankamonovog sarkofaga , oko 1350. god. pr. Kr.

Boja je bila jako važna u egipatskoj umjetnosti i simbolici, pa se pojavljuje i na najstarijim

spomenicima, predmetima, a najbolje očuvani su u unutrašnjosti grobnica koje su bile potpuno

oslikane. Tako je guščji friz iz Itetova groba u Medumu (III. dinastija) najstarija zidna slika koja je

izbjegla zubu vremena. Crteži koji ukrašavaju zidove grobnica odrađeni su u plitkom reljefu, ali kako bi

se stijena u kojoj je grobnica napravljena pokazala suviše trošnom, prekrivala bi se nekim malterom,

zatim slojem cigle i na kraju glatkom gipsanom površinom na koju su se lako ucrtavale konture, zatim

su se oslikavali natpisi i tek na kraju je dolazila boja.

Slika iz grobnice u Dolini Kraljeva.

Egipatske slike najčešće prikazuju mitološke scene, potom scene iz života faraona, borbe i prinošenje

žrtvi, i na kraju scene iz svakodnevnog života - radove u polju, lov, ribolov … Kao i u skulpturi, slijedi

se kanon: pozadina je svijetla, lice je profilu s frontalnim okom koje gleda promatrača, tijelo je frontalno

s nogom u profilu, inkarnat muškarca je mnogo tamniji od ženskog. Egipatski umjetnik teži jasnoći, a

ne iluziji, te zato odabire najjasniji kut prikazivanja.

U Starom carstvu su svi likovi bili iste veličine, a cijela površina zida je bila podijeljena horizontalno na

više ploha i čitali su se od dna prema vrhu. Tek se u srednjem carstvu pojavljuju likovi različitih visina

u istoj sceni. Najljepši primjeri slikarstva su u tebanskim grobnicama u Dolini kraljeva (lijeva obala

Tebe) gdje počivaju vladari Novog Carstva. Zidovi i stupovi ukrašavali su se tekstovima i izrazito

kolorističkim prizorima iz života faraona i simbolični prikaz preobrazbe preminulog faraona u Sunce te

prijenos kraljevske moći na nasljednika. U tim grobnicama se nalazio oslikani namještaj, nakit i bogato

ukrašeni sarkofazi koji su svojim bogatstvom premašivali sve što se moglo vidjeti u grobnicama i

svetištima od kraja IV. dinastije.

Izvori [uredi]