ULOGA DRŽAVOTVORNIH SIMBOLA U IZGRADNJI ......studija sociologije zajedno s predmetima „Hrvatsko društvo“ i „Sociologija obrazovanja“ (za sociologe). Organizirao je poslijediplomski

FILOZOFSKI FAKULTET

Tijana T rako Poljak

ULOGA DRŽAVOTVORNIH SIMBOLA U IZGRADNJI IDENTITETA HRVATSKOG DRUŠTVA

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2013.

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Tijana Tr ako Poljak

THE ROLE OF THE SYMBOLS OF STATEHOOD IN THE FORMATION OF CROATIAN IDENTITY

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2013

FILOZOFSKI FAKULTET

T IJAN A TRAKO POLJAK

ULOGA DRŽAVOTVORNIH SIMBOLA U IZGRADNJI IDENTITETA HRVATSKOG DRUŠTVA

DOKTORSKI RAD

Mentor: Ivan Cifrić

Zagreb, 2013.

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Tijana T rako Poljak

THE ROLE OF THE SYMBOLS OF STATEHOOD IN THE FORMATION OF CROATIAN IDENTITY

DOCTORAL THESIS

Supervisor: Ivan Cifrić

Zagreb, 2013

i

Prof. dr. sc. IVAN CIFRIĆ (Petrijevci, 1946.) redoviti je profesor na Odsjeku za

sociologiju Filozofskog fak ulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu diplomirao je sociologiju (A) i filozof iju (B) 1969., magistrirao 1973. i

doktorirao 1980. Na Odsjeku za soc iolo giju izabran je za asistenta 1970., docenta 1981.

te profesora u trajnom zvanju 1997. Danas predaje „Sociologiju sela“, „Sociolo giju

religije“ te kolegije „Socijalnu eko logiju“ i „Etiku okoliša“ koje je i uveo je u program

studija sociologije zajedno s predmetima „Hrvatsko društvo“ i „Sociologija

obrazovanja“ (za sociologe). Organ izirao je poslijediplomski znanstveni st udij

„Socijalna ekolo gija“ a bio je i vo ditelj Poslijedip lomskog znanstvenog studija

sociologije na Odsjeku. Bio je pročelnik Odsjeka za sociologiju 1981.-1983. i 1996.-

1998., predsjedn ik Hrvatskog sociološkog društva 1986.-1988. i 1988.-1990. te

predstojnik Zavo da za sociologiju 1986.-2002.

Vodio je znanstvene projekte: „Eko loška svijest mladih“ (1986.-1987.), „Ekološki

aspekt i društvenog razvoja“ (1986.-1990.), „Socijalno ekološki aspekt i razvo ja“ (1990.-

1996.), „Socijalnoekološk i i mo dernizacijski procesi u Hrvatskoj“ (1996.-2000.),

„Modern izacija i identitet hrvatskog društva“ (2002.-2005., 2007.-2013.).

Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima. Objavio je preko stot inu znanstvenih

i stručnih radova u časopisima i zborn icima, uredio dva zbornika te o bjavio četrnaest

knjiga: Revolucija i seljaštvo (1981.), Klasno društvo i obrazovanje (1984.), Ekolo ška

svijest mladih (1987., koaut. B. Čulig), Ekološka adaptacija i soc ijalna pobuna (1990.),

Ogled i iz sociologi ja obrazovanja (1990.), Nap redak i op stanak (1994.), Bioe tika

(2000.), Moderno društvo i svjetski etos (2000.), Okoliš i održivi razvoj (2002.), Ruralni

razvoj i m odernizacija (2003.), Bioetičke ekum ena (2007.), Pojm ovnik kulture i okoliša

(2009.), Kultura i okoliš (2009. i 2012.) i Leksikon Soci jalne ekologije (2012.).

Stipen dist je Zaklade Alexander von Hum boldt-Stiftung (1984./1985., 1992. i 1994.).

Urednik je i pokretač časopisa „Soc ijalna ekologija“ (1992.-2012.) i biblioteke „Razvoj

i okoliš“ (od 1994.). Član je Hrvatskog sociološko g društva, Kluba hrvatskih

humboldtovaca, Hrvatskog bioetičkog društva i European Sociological Association –

ISA (RC24).

Nagrađen je „Velikom m edaljom“ Filozofskog fakulteta (1991.), „Godišn jom državnom

nagradom za znanost“ (2000.) i „Priznanjem Rudi Supek“ (2013.). Redoviti je član

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u razredu za društvene znanosti.

ii

ZAHVALE

Doktorska disertacija ne bi bila moguća bez osobne i profesion alne po drške obitelji,

prijatelja i kolega.

Profesionalno, prije svega želim zahva liti mentoru, akademiku Iv anu Cifriću, od kojeg

sam kroz studij te zajedn ički rad k ao znanstveni novak na znanstvenom projektu kojeg

je vodio naučila mnogo iz strogosti kojom pristupa znanstvenom radu. Vrijedne su i

njegove pouke o nužnoj ravnoteži između po sla i stvarnosti jer, kako zna reći, pravi

sociolog ne može dopustiti da bude zatvoren u svom uredu. Zahvalna sam i kolegicama

i kolegama na mom matičnom Odsjeku za sociologiju ko ji su me podupirali o sobno i

stručno, poput davanja komentara na dijelove rada, pronalaska ispitanika za istraživanje

ili pomoći pri prijavi za stipendije, prije svega Krešimiru Žažaru, Kseniji Klasnić,

Izvoru Rukavini, Jasmini Božić i Valeriju Baćku, te profesorima Radi Kalan ju, Ognjenu

Čaldaroviću, Krešimiru Kufrinu, Vjeko slavu Afriću i Mirku Bilandžiću. Za ist u vrstu

potpore zadužili su me i mnoge kolegice i kolege izvan Odsjeka kojima također

zahval jujem na njihovoj pomoći na mom doktorskom put u.

Doktorat ne bi bio moguć u ovom obliku bez istraživačkog boravk a na University of

California Los Angeles u sklop u stipendije Fulbright. Zahvaljujem stoga vladi

Sjedinjen ih Američkih Država i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike

Hrvatske te svima ukl jučenima u administraciju ovo g pro grama na toj prilici.

Neizrecivo sam zahvalna prof. dr. Andreasu Wimmeru na mentorstvu za vrijeme mog

boravka na UCLA-u a zbog čijih sam predavanja i sugestija uspjela u kratko vrijeme

savladati široko po dručje literature o etničkim i naciona lnim odnosima. Vrijeme

provedeno u Charles E. Young Research Library te razgovoru s prof esor ima na UCLA-

u i šire ko ji su pronašli vri jeme za moj rad, prije svega Gail Kligman, Ivan T. Berend,

Rogers Brubaker, Gary Alan Fine te članovi Society for the Study of Symbolic

Interaction, bilo je od neizmjerne koristi. Ova stipendija omogućila je i nepro cjen jive

razmjene ideja s drugim kolegama Fulbrightovcima iz najrazličitijih znanstvenih

područja i dijelov a svijeta. Zahv aljujem se i British Scholarh ip Trustu na stipendiji koja

iii

mi je omogućila istraživan je potrebne literature za doktorat u knjižnici University of

Oxfor d.

Bila je čast imati tako istakn ute članove komisije za o cjenu doktorske disertacije ko ja se

uz mentora prof. dr. Ivana Cifri ća sastojala od predsjednika komisije prof. dr. Vjerana

Katunarića i prof. dr. Nevena Budaka. Duboko sam im zahvalna na iznimno vrijednim

komentarima na rad kao i profesiona lnu podršku ovoj temi istraživanja.

Osobno, zahv alnost prije svega dugujem svoj im roditeljima, majci Ranki i ocu Redži,

koji su u meni od djetinjstva njegovali kritički pogled na svijet i zbog kojih s ponosom

nosim svoje multikult urno naslijeđe. Mojo j sestri Tihani, umjetničkom jinu mom

znanstvenom jangu, zahvaljujem što mi uvijek pruža jednu drugačiju perspektivu na

ovaj bogati svijet koji nas okružuje. Najveću zahvalnost osjećam prema svom supr ugu

Mirku čija su ljubav kao i osobna i znanstvena podrška već cijelo jedno desetljeće moje

najčvr šće sidro. Najbolji dok az njegove bezuvjetne potpore zasigurno je čin jenica da je

jedini doktor tehničkih znanosti ko ji se može nositi s bilo kojim sociolo gom u

razgovoru o teorijama Maxa W ebera ili simboličkih interakc ionista. Mojim Poljacima,

svekrvi Nevenki, svekru Davoru i sestri Kristini, koji su me širokih ruku i srca pr ihvatili

u svoju o bitelj, hvala na upoznavanju s jednim novim svi jetom sinjske krajine, k ulture i

običaja koji sam ponosno usvoji la kao dio svo g ident iteta. Zahvalnost dugujem i mojoj

široj obitelji Trako u središnjo j Bosni i Hercegovini, prije svega majki Uzeiri, rahm etli

djedu Ferhatu te amidžama Murisu, Ismetu i Emiru i njihovim obiteljima, od kojih sam

iz prve ruke naučila da poštivanje i očuvan je vlastitog identiteta nije nepomirljivo s

otvaranjem uma i srca uključivanju drugih i drugačijih. Konačno, zahva lna sam mojim

drugim roditeljima, Ann i St uartu Graham, te dragim prijateljima iz Sjeverne Ir ske kao

Janice Allen, bez ko jih danas ne bih bila ov dje.

Konačno, dubok u zahv alnost dugujem svim ispitanicima u mom istraživanju na

odvojenom vremenu za intervjue, iskr enosti pri odgovor ima i osobnu angažiranost da

što kvalitetnije doprinesu ovom radu. Nadam se da sam uspjela opravdati povjerenje

koje su mi ukazali iznoseći njihov „glas“ u ovoj zn anstvenoj analizi na temu simbol ičke

dimenzije suvremeno g hrvatskog nacion alnog ident iteta.

iv

SAŽETAK

Glavn i je cilj rada istražiti značenja nacionalnih simbola o d kojih je u svojim osnovama

satkan suvremeni hrvatski nacionaln i identitet. Rad primjenjuje ident itetsku teoriju

simboličkog interakcionizma na mikro-sociološki pristup istraživan ju nacionalnih

simbola te popunjava rupe koje nastaju tim povezivanjem kako bi se konstruirao

koherentan teorijski pristup istraživanju uloge nacionalnih simbola u izgradnji

nacionalnog identiteta. Osnovna postavka rada jest da manjak slaganja članova

nacionalnog sustava, kao i bilo kojeg drugog socijalno g sustava koji teži održanju, oko

barem temeljnih značenja referencijalnih nacionalnih simbola može imati ozbiljne

posljedice po njegovu legitimaciju.

U empirijskom dijelu rada istražuje se priro da suvremenog hrvatsko g nacionalnog

identiteta kroz značenja koja nacionalnim simbolima pridaju hrv atski građani.

Istraživan je je provedeno na namjernom uzork u 85 punoljetnih hrvatskih građana 2013.

godine metodom polu-struktur iranih dubinskih intervjua. Rezultati otkrivaju popis

simbola koje građani smatraju ključn ima za današnji hrvatsk i nacionalni ident itet,

kategorije značenja koja im pridaju te osobnu važno st i predanost nacionalnim

simbolima, odno sno probleme koji se javljaju vezano za razloge manjka osobne

identifikacije. Najistakn utiji problemi su neprepoznavanje sim bola kao nacionalnih,

nedostatak prilike da se s njima ident ificiraju, nedovo ljna svijest o nužno sti osobne

identifikacije te neka značenja koja dominiraju a sprečava ju identifikaciju građana

poput prenaglašene nacionalističke prirode nekih simbola u negativnom, isključivom

smislu. Zaključuje se da je potrebno više raditi na razvijanju simbol ičke dimenzije

suvremenog hrvatsko g nacionalnog identiteta, zajedničkog sv im članovima nacionalnog

kolekt iva, što bi vodilo stabilnijem hrvatskom društvu i državi kao sustavu.

KLJUČNE RIJEČI:

nacionalni simboli, refer encijalni simboli, funkcionalni simboli, nacionalni ident itet,

politički simbolizam, simboličke strategije, sim bolički interakcionizam, identitetska

teorija, mikro-sociolo gija, dubinski intervjui, hrvatsko društvo, Republika Hrvatska

v

SUMMARY

The main objective of this doctoral thesis is to examine, theoretically and empirically,

the role of national symbols in the formation of contemporary national identity, using

the example of mo dern Croatian national identity. In the theoretical part , the thesis

relies on the application of identity theory in symbolic in teractionist perspective to

m icro-sociological approach in national symbolism research, filling in the gaps

between them in order to construct a m ore coherent theoretical approach to the research

on nat ional symbolism. National symbols are understood as sym bols directed toward all

citizens as members of certain national collective.

The following key arguments are developed through a cr itical examination of extensive

literature on symbol ism and nationalism: 1) there is no national ident ity without

referential national sym bols, the primary purpose of which is to serve as the carriers of

meanings that constitute and maintain any, inc luding national, systems; 2) meanings, as

the key distinguishing feature of symbols, are always con structed in social interaction

between members of a certain collective who are so-called free in terpretative actors;

and 3) although absolute cohesion around meanings among members of any social

system, including national, is not necessary, or possible, the lack of agreement on at

least fundam ental m eanings of referent ial sym bols may have serious consequences for

the legitimization of that system. In the methodological part of the thesis, these premises

are applied to the specif ic example of contemporary Croatian national identity in

qualitative empirical research (85 in-depth semi-struct ured interviews) on meanings (in

their multidimension ality) attributed to Croatian national symbols by its citizens.

After the wars in the former Yugoslavia in the 1990’s the vital importance for the newly

formed countries was political and social pro gram of nation-makin g. Since Croat ian

independence, political elites and local inteligencia have undertaken the work of

producing images and ideals of nationhood. In their attempt to separate themselves from

the past and “common” symbols of the former Yugoslavia, and establish strong

symbolic foundation s for the new nat ion-state, the existing sym bols were re-created,

redefined, completely new ones were created, whi le the ones that were no lon ger

vi

relevant were at the same time suppressed. On ly some of the examples are: the official

exchange of the flag of the former Socialist Federative Republic of Croatia with a new

Croatian flag on May 25, 1990 at Mark’s Square in the capital of Zagreb, the seat of

Croatian legislative and executive power; the offic ial adoption of the flag Croatia uses

today during the passing of the so-called “Christmas Constitution” on December 21,

1990; int roduction of new n ational curr encies (Croatian Dinar, later replaced by today’s

Croatian Kuna) ; the official establishment of Croatian language (separation from

Croato-Serbian, p ublishing new gramm ars, dictionaries); and so on.

National symbols employed during this period of the establishment of the new nat ion-

state are important to analyze an d there sho uld be more such research. Very valuable are

also research on the symbolism of the former socialist Yugoslavia (e.g. Mønnesland

2006, 2013; Luthar 2010; and many others). Ho wever, it would be wrong to assume that

the symbolic dimension of nat ional ident ity is important only during so-called hot

nationalism (Billig 1995). The thesis, therefore, turns its attention toward Croat ian

national symbols today, around 20 years after their introduction, arguing that even

though they may have “cooled down” they are in no way less important in their main

purpo se of legitimizing Croatian nat ion-state among its citizens. Another wrong

assumption would be that national sym bols are only a “decora tion” of “real politics”

(Elgenius 2011; Morris 2005), as some authors state arguing that research ers should

focus on more “serious”, “material”, “objective” political processes (e.g., interest

groups, economic or class relations, etc.) rather than “empty” symbols and rituals,

which are understood on ly as abstract by-products of “proper” politics (Kertzer 1996).

Both of these assumptions stem from the confusion in literat ure regarding precise

definit ion of sym bols and their role in ident ity construction.

Symbols are sometimes mistakenly def ined in literature as either m aterial sign ifiers or

ideas they represent (signi fied). However, it is the third characteristic of symbols -

m eanings - which is key and by which they are distinguished from, for example, signs.

The flag is not a symbol – neither as a p iece of cloth with a certain design (sign ifier,

material artifact) nor as an idea of the flag attached to that piece of cloth (sign ified). The

flag is a sym bol of som ething – material artifact together with the idea of the f lag and

vii

meanings attached to both. As Raymon d Firth explains: A red f lag p laced in the middle

of the road as a signal to traffic is not a symbol; it has a simple message: “ Slow down,

obstacle ahead”. However, a red flag on the Parisian barricades in 1968 “stood for a

complex […] set of ideas and actions. […] It was a political sym bol” (Firth 1973, 64–

65; Morris 2005, 2). Additionally, the main difference bet ween signs and sym bols is not

arbitrariness, as is often stated in literature. Signif ier and signified can be (more or less)

arbitrarily joined together in signs as in sym bols. Again, the difference is that only

symbols carry meanings because mean ings presuppose the possibility of interpretation

(to which signs, which can sign ify but not mean, cannot be subject to, e.g. traffic signs).

Sociology and related scient ific disciplines have for a long time, under the influence of

positivism and empiricism, been averse to the research into subjective meanings (Rossi

1983). This began to change with the developm ent of Max Weber’s interpretative

(Verstehen) sociology. Many per spectives der ive from its post ulates, including symbolic

interactionist perspective an d its identity theory approach, which for the first time offer

a theory that connects symbols, their meanings and their ro le in identity construction.

Identity is understood as “the set of meanings that define who one is when one is an

occupant of a part icular role in society, a member of a part icular group” (P. J. Burke and

Stets 2009, 3). Symbols are the carriers of meanings of an identity. Through social

interaction, individuals, members of a certain co llective, agree on meanings that will

constitute certain identity, and in turn shape their behavior in their social role based on

the interpretation of these meanings (so-called free in terpretative acto rs) ; (Ibid.).

However, if constant , free interpretation of meanings among members of certain social

system is possible, ho w can it ever hope to achieve stability and continuity?

Multivocality is another characteristic of symbols often given in literature in the sense

that due to the “elusive arbitrary nat ure” of sym bols an infinite number of mean ings can

be attached to it. However, in order for symbols to function as communicative tools,

understanding must be possible bet ween t wo or more actors engaged in communication.

Furthermore, for sym bols to function as the carrier s of meanin gs of certain ident ity that,

just as any social system, strives toward continuance, most members of that system

must share the standard of meanings – the set of meanings that are fundamental to that

viii

social system. Therefore, in the thesis the difference is made bet ween fundamental and

additional m eanings of symbols. Sym bols, therefore, enable what Kertzer terms

“solidarity without consensus” (Kertzer 1996), agreement on fundamental meanings of

a system among its members while at the same time allowing for flexibility in

additional m eanings.

Additionally, in the thesis symbols are classif ied as referential and functional. The main

purpo se of referential symbols is the legitimization of the system, through agreement of

most of its members on its f undamental meanings. Referential nat ional symbols are, for

example, the flag, anthem, monuments, currency, nat ional museums, heroes,

celebrations, and so on. However, all politics is sym bolic as it is only through symbols

that it can be communicated (Ibid.). There is nothing “concrete”, “non-abstract”,

“palpable” in, for example, class stratification, economic relations, taxation, inflation,

and so on. These are then understood as funct ional national sym bols, the primary

purpo se of which is the everyday functioning of the system. While both referent ial and

functiona l symbols are important, as no nat ion-state can expect to be stable simply

because, for example, its citizens rally aro und its flag but it does not have a functional

economy, issues that arise regarding functional symbols do not directly br ing into

question the system itself but only some of its functioning parts (economy, legislation,

education, etc.). However, referent ial sym bols are the very foundation on which the

system is built, thus, if their meanings are extremely diverse or even conflicted, the

system itself may be questioned.

Based on these premises, symbols can no lon ger be seen as simple “ decorations” of

“real” politics but they are rather its integra l and crucial part (Ibid.). The lack of

agreement on fundamental meanings of, part icularly referential, national symbols can

have serious and very real consequences (Ibid.) for the stability of national ident ity and

nation-state that relies on it. Examples of this could be seen in 2013 alone in n umerous

discussion s on the symbolic dimension of Croatian national identity. Some examples

include issues surrounding the branding (Skoko 2009) of Croatia as the new 28th EU

from July 1, 2013. The lack of concern regarding this issue already h ad consequences in

the form of bans on marketing Croatian traditional pro ducts, such as “prošek”

ix

(Prosecco), under their traditional nam e on the European market. Unresolved

stereotypical image of Croat ia in the EU can also have consequences on, for example,

decision regarding the length of t ime of the ban imposed on employment of Croat ian

citizens. Other “symbol ic discussions” in 2013 were: Croatian citizens’ low attendance

of celebrations of national days (Statehood Day, In dependence Day) as well as national

elections and referen dums; ongoin g heated discussion on the introduction of bilingual

public institutions and streets signs in Serbian language and Cyrillic alphabet alongside

Croatian language in the city of Vukov ar; the installation of the monument to the first

president Franjo Tuđman in Split; the statement by Ruža Tom ašić, from right-wing

“Croat ian Party of Rights Dr. Ante Starčević” that “Croatia is for Croats while others

are guests”; appearance of sym bols connected with the “Ustaša” regime in Croat ian

public space, such as the penalized proclamation “For the home(land) – ready!” by a

Croatian foot ball player, Josip Šimunić, after a match in Zagreb; and so on.

Furthermore, symbols are not important only during “hot nationalism”. Authors who

claim this argue that nationalism has long “cooled down” in Western democracies and

that its symbols are no w mere decor ations, relicts of the past. Over-at tachment to

symbolism is thus attributed only to non-western, tribal peoples (often including the

Balkans); (Morri s 2005). However, referential sym bols are always at the forefront

during the establishm ent of new systems as their mean ings are yet to be constructed and

agreed upon (hot nationalism). Once the nation-state is stabilized, its sym bols and their

meanings stabilize as well, which is why they may go unnoticed (Billig 1995).

Therefore, although we do not stop in front of Croatian nat ional f lag and contemplate

about its meanings ev ery day, this does not mean it lost its important legit imizing role.

In order to explain this double mech anism of active involvement of “ordinary” citizens,

on the one hand, and their obv ious “neglect” of symbols in the everyday, on the other,

the work of Charles D. Elder and Roger W. Cobb is helpful. They argue that just

because national identity occurs “under the daily radar” of “ordinary“ people in stable

societies (Billig 1995) as opposed to, for example, hot nationalisms that we hear about

in the news, this does not mean that citizens are passivized (Elder and Cobb 1983). As

members of certain established social system, such as religious, national, and so on,

x

citizens elect amongst themselves individuals or groups who are in charge of the system

or some of its parts (the so-called guard ians of meaning). Thus, they do not have to

constantly think about fundamental meanings of that system, which they already agreed

upon, and can go about their everyday work an d family lives (Ibid.). Citizens, however,

remain vigilant to potential changes in meanin gs. In other words, they constantly

“supervise” what political an d intellect ual elites are doing (Ibid.) and react if necessary.

Finally, even those authors who recognize the important role of national sym bols in the

format ion of national ident ities discuss them from the macro-perspective of political

elites (or mezo-perspective of intellectual elites: designers, vexicologists, historians,

etc.; e.g.: Bellamy 2003). “Ordinary” citizens are thus seen as nothing more than

passive receivers of elites’ symbolic messages. The thesis therefore relies on rare

contributions in empirical research on national symbols from a micro-sociological

perspective such as those by Rogers Brubaker (2008) and Michel Billig (1995). They

attempt to overcome an almost pat position in which the theories that seek to explain the

causes of the development of the national princ iple in modernity have fo und

themselves, mainly perenialist and constructivist perspectives. Peren ialists portray

ethnicity as a permanent historical category that forms the basis of an almost “natural”

development of nations in the context of modernity. In this they, especially ethno-

symbolists (A. D. Smith 1991, 2003), overemphasize the role of symbols in the

formation of modern nations and nation-states, retrospectively searching for equivalents

of contemporary symbols in previous periods and group ident ities. This approach is

rejected in the thesis because even though national sym bols are often adapted from

previo us identities, among which ethnicity obv iously serves as a rich source, their key

characteristic – meanings – are always (re-)constructed to fit the new national socio-

political formation. On the other hand, con structivists look for more “concrete” causes

of nat ionalism in modern ity such as the developm ent of capitalism (Nairn 1877,

Horowitz 2000), rise of bureaucratic state (Tilly 1975), industrialization (Gellner 1978,

2008), m ass literacy and standardization of language (Deutsch 1966), and others. Some

constructivists do include symbols in their theories (Hobsbawm 1992, 2012; An derson,

2006), explaining their constructed nature that we accept in the thesis (some of the

examples include: Wilhelm Tell in Switzerland, reinterpretation of Alexander of

xi

Macedonia in Macedonia, before common era Boudica as Celtic nat ional heroine, the

role of French language in the cohesion of French nation, etc.). However, these authors

still remain on the macro-level of national elites. Only the third gro up of authors

(Brubaker 2008; Billig 1995), who turn from the causes of nat ionalism, from “when”

and “ why”, to “how” nat ional ident ity is lived today, move away from this “top-down”

macro-perspective toward the “bot tom-up” approach of the way national identity exists

today among “ordinary” members of a national collective. Citizens can no longer be

understood as “innocent victims” of political propaganda (E llul 1973) but are active

participants in the construction of national identities. Elites create and distribute

symbols and symbolic strategies but in order for them to be successful citizens must

accept an d agree on their meanings. This is why, for example, political myths function

as symbol ic strategies even when their t ruth is questionable.

Qualitative empirical research on the nature of Croatian national ident ity through

meanings attributed to its symbols by its citizens was con ducted bet ween February and

May 2013. Purposive sampling was used to select 85 respondents for in-depth semi-

struct ured interviews. Croatia was div ided into four main statistical regions plus capital

Zagreb. Socio-demo graphic characteristics that were taken into consideration alongside

region and the type of the place of residence (town/vi llage) were: age, gender, ethnicity

and education. Question s fir st covered broader aspects of re spondents’ everyday lives

and their thoughts on socio-political changes in Croatian society over the past 20 years,

in order to see whether national ident ity and its sym bols have any relevance for the

respon dents. Then, more specific questions were asked about 27 groups of symbols

selected from Croatian national sym bolic repertoire. Multiple dimension s of mean ings

were analyzed in order to find: nat ional symbols that respon dents recognize as part of

the national repertoire; (categories of) meanings they attribute to these symbols;

prom inence of these symbols in respondents’ identification; the estimate of their

im portance for other citizens; the estimate of their im portance for the nation-state; and

personal commitment to national symbols in per sonal and public space.

The results reveal an overall positive acceptance of some symbols as nationa l (e. g. flag,

anthem, cultural identity of nat ional minorities, territorial borders, Croatian language,

xii

etc.) and others as negative and excluded from the nat ional repertoire (such as the

slogans and public figures from the time of the Independent State of Croatia 1941-

1945). However, the results also show a number of discrepancies as well as conf licts in

meanings of Croatian nat ional symbols. Three main issues arise. Firstly, some

respon dents do not recogn ize certain symbols as national at all (e.g. historical figures

such as Croatian kin gs, ban s, as well as more recent ones such as the first president

Tuđman). Secondly, there is a visible lack of persona l identification or commitment to

some national symbols (most prominent ly, national days and national monuments).

There are several reasons for this, the most dominant of which are strong negative

nationalistic connotations that respondents feel prevail in some national symbols. They,

therefore, cannot identify with these symbols as they cannot ident ify such exclusive,

negative kind of nationalism. Some sym bols are even more narrowly seen as too

“ethnicized”, i.e., as symbols belonging exclusively to ethnic Croats, thus excluding

other Croatian citizens who are either not ethnic Croats or who do not agree with such

narrow understanding of national identity (e.g. for some respondents even Croat ian

national flag is one of such sym bols). The third main problem is that respondents have

no opportunity to ident ify with nat ional symbols even though they may want to, i.e.,

political or intellect ual elites (the guardians of meanin g) do not promote them enough.

There are not eno ugh flags in p ublic spaces, especially during the holidays, there are no

celebrations organized for nationa l days in respondents’ m unicipalities, there is no

continuity (e.g. several chan ges in dates of nationa l days over the past 20 years), and so

on. Based on theoretical and methodological consideration s, the con clusion of the

doctoral thesis is that in order to have a more stable society more work n eeds to be done

on the symbolic dimension of contemporary Croatian nat ional ident ity. Particular

attent ion should be given to defining which Croatian national sym bols constitute its

national ident ity as well as establish ing stronger agreement on their (nat ional) mean ings

that would be more inclusive of all Cro atian citizens.

KEY WORDS:

national symbols, referential symbols, functional sym bols, national identity, political

symbolism, symbolic strategies symbolic interactionism, micro-sociology, identity

theory, in-depth interviews, Croatian society, Republic of Cro atia

SADRŽAJ

1 UVOD ......................................................................................................................... 1 1.1 Predmet i glavni ciljevi rada.............................................................................................1 1.2 Metodologija rada.............................................................................................................7 1.3 Struktura rada ...................................................................................................................8

I. DIO – TEORIJSKA POLAZIŠTA............................................................................. 10

2 SIMBOLI I NJIHOVA ULOGA U IZGRADNJI IDENTITETA ...................... 11

2.1 Razvoj sposobnosti simboličkog mišljenja Homo sapiensa...........................................12 2.1.1 Govor i jezik...........................................................................................................15 2.1.2 Razlikovanje simboličkog mišljenja, znakovnih i simboličkih sustava.................16

2.2 Definiranje simbola ........................................................................................................18 2.2.1 Etimologija pojma „simbol“...................................................................................18 2.2.2 Što je simbol? .........................................................................................................19 2.2.3 Arbitrarnost i višeznačnost.....................................................................................21 2.2.4 Apstraktnost i neodređenost ...................................................................................23 2.2.5 Afektivna dimenzija simbola..................................................................................24 2.2.6 „Privatni“ i „javni“ simboli ....................................................................................24 2.2.7 „Značenjski standard“ ............................................................................................25 2.2.8 Vrste simbola prema interakcijskoj svrsi ...............................................................28

2.3 Simboli kao predmet istraživanja u društveno-humanističkim znanostima...................32 2.3.1 Pristupi istraživanju značenja u društveno-humanističkim znanostima.................32 2.3.2 Simbolički interakcionizam kao teorijsko utemeljenje rada ..................................39

2.4 Sažetak poglavlja............................................................................................................53

3 NACIONALNI SIMBOLI ...................................................................................... 55 3.1 Definiranje etnije, naroda, građanstva/državljanstva, nacionalizma, nacije ..................57

3.1.1 Etnija/etnička grupa/etnička zajednica; etnicitet/etničnost ....................................57 3.1.2 Građanstvo i državljanstvo.....................................................................................67 3.1.3 Nacionalizam i patriotizam ....................................................................................69 3.1.4 Nacija......................................................................................................................70

3.2 Simboli u literaturi o nastanku i razvoju nacija i nacija-država .....................................76 3.2.1 Perenijalisti.............................................................................................................76 3.2.2 Modernisti ..............................................................................................................83 3.2.3 Nacija kao faktor u nastanku modernosti vs. modernost kao uzrok.......................91

3.3 Mikro-sociološki pristup istraživanju nacionalnih simbola u radu ................................96 3.4 Literatura o nacionalnim simbolima.............................................................................100

3.4.1 Zanemarivanje nacionalnih simbola u literaturi...................................................101 3.4.2 Nacionalni simboli kao „ukras“ političkog života ...............................................103 3.4.3 Deskripcija – predmetni dio, dizajn simbola........................................................107 3.4.4 Makro-razina istraživanja simbola .......................................................................108

3.5 Definiranje nacionalnih simbola ..................................................................................111 3.5.1 Politička manipulacija ili sociološka propaganda? ..............................................111 3.5.2 Kohezija i solidarnost; kolektivno sjećanje i zaboravljanje .................................117 3.5.3 Geneza nacionalnih simbola.................................................................................121

3.5.4 Vrste nacionalnih simbola prema njihovim predmetnim dijelovima ...................125 3.5.5 Vrste referencijalnih nacionalnih simbola prema svrsi ........................................128 3.5.6 Simboličke strategije ............................................................................................130

3.6 Sažetak poglavlja..........................................................................................................148

II. DIO – EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE ................................................................ 150

4 METODOLOGIJA EMPIRIJSKOG ISTRAŽIVANJA ................................... 151 4.1 Kvalitativni pristup metodom polu-strukturiranih dubinskih intervjua .......................151 4.2 Uzorak..........................................................................................................................152 4.3 Konstrukcija instrumenta na temelju teorijskih postavki rada .....................................159 4.4 Provedba istraživanja ...................................................................................................163 4.5 Tematska analiza ..........................................................................................................164 4.6 Etičke implikacije.........................................................................................................167 4.7 Valjanost istraživanja ...................................................................................................168

5 REZULTATI I DISKUSIJA................................................................................. 171

5.1 Nacionalna obilježja - općenito ....................................................................................171 5.1.1 Obilježja hrvatske prepoznatljivosti – osobna važnost ........................................172 5.1.2 Obilježja hrvatske prepoznatljivosti – osobna predanost.....................................180 5.1.3 Obilježja hrvatske prepoznatljivosti u svijetu – važnost „prema van”.................184

5.2 Službeni simboli hrvatske države – prepoznavanje .....................................................189 5.3 Službeni standardni državni simboli: zastava, grb i himna ..........................................195

5.3.1 Hrvatska državna zastava - prepoznavanje ..........................................................196 5.3.2 Hrvatska državna zastava – osobna važnost.........................................................198 5.3.3 Hrvatska državna zastava – procjena važnosti za nacionalni kolektiv.................204 5.3.4 Hrvatska državna zastava – predanost..................................................................211 5.3.5 Hrvatska državna himna – osobna važnost ..........................................................217 5.3.6 Hrvatska državna himna – predanost ...................................................................222 5.3.7 Hrvatska državna himna – predanost (posebna situacija)....................................222

5.4 Blagdani – službeni državni blagdani ..........................................................................225 5.5 Nacionalni blagdani......................................................................................................225

5.5.1 Nacionalni blagdani – osobna važnost .................................................................225 5.5.2 Dan državnosti – predanost..................................................................................229

5.6 Teritorij – osobna važnost............................................................................................231 5.7 Glavni grad Zagreb – osobna važnost ..........................................................................235 5.8 Hrvatsko građanstvo/državljanstvo – osobna važnost..................................................239

5.8.1 Hrvatsko građanstvo/državljanstvo – važnost etničkog u nacionalnome.............244 5.8.2 Nacionalne manjine – važnost nacionalnih manjina u nacionalnome..................246 5.8.3 Nacionalne manjine – osobna važnost (posebna situacija)..................................247

5.9 Hrvatski jezik ...............................................................................................................251 5.10 Državna valuta – hrvatska kuna ...................................................................................259 5.11 Povijesna i kulturna baština – Baščanska ploča i Sinjska alka.....................................264

5.11.1 Baščanska ploča – osobna važnost.......................................................................264 5.11.2 Sinjska alka – osobna važnost..............................................................................267

5.12 Nacionalni spomenici – osobna važnost ......................................................................270 5.13 Nacionalna glazba – osobna važnost............................................................................277

5.14 Porijeklo hrvatskog naroda...........................................................................................288 5.15 Povijesne nacionalne ličnosti .......................................................................................291

5.15.1 „Hrvatski kraljevi” – osobna važnost...................................................................291 5.15.2 Ban Josip Jelačić– osobna važnost.......................................................................295 5.15.3 Ante Starčević – osobna važnost..........................................................................298 5.15.4 Ante Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska – osobna važnost.............................302 5.15.5 Josip Broz Tito – osobna važnost.........................................................................307 5.15.6 Franjo Tuđman – osobna važnost.........................................................................313

5.16 Slogani koji promoviraju „nacionalno“........................................................................319 5.16.1 „Kupujmo hrvatsko”.............................................................................................320 5.16.2 „Tako lijepa, tako naša” – osobna važnost...........................................................324 5.16.3 „Bog i Hrvati” – osobna važnost..........................................................................327 5.16.4 „Majka Božja, kraljica Hrvata” – osobna važnost ...............................................331 5.16.5 „Imamo Hrvatsku” – osobna važnost...................................................................333

5.17 „Domovinski rat” – osobna važnost.............................................................................336 5.18 Katolička crkva – osobna važnost................................................................................339 5.19 „Nacionalna znanost” – osobna važnost ......................................................................349 5.20 „Nacionalni sport“ – osobna važnost ...........................................................................352 5.21 Hrvatski sabor – osobna važnost..................................................................................356 5.22 Balkan – osobna važnost ..............................................................................................358 5.23 Europska unija – osobna važnost .................................................................................361 5.24 Nacionalni simboli – važnost za hrvatsku državnost ...................................................366

6 ZAKLJUČAK........................................................................................................ 379

POPIS LITERATURE.................................................................................................. 391

PRILOG 1: Metodološki dodatak – Upitnik empirijskog istraživanja .................... 401

1

1 UVOD

1.1 Predmet i glavni ciljevi rada

Glavni je cilj doktorskog rada, na temelju teorijskih i metodoloških postavki, istražiti ulogu

nacionalnih simbola u izgradnji suvremenog nacionalnog identiteta, na primjeru suvremene

hrvatske države i nacionalnog identiteta. U teorijskom dijelu rada, primijenjena je identitetska

teorija simboličkog interakcionizma na mikro-sociološki pristup istraživanju nacionalnih simbola

te se popunjavaju rupe koje nastaju tim povezivanjem kako bi se konstruirao koherentniji

teorijski pristup istraživanju nacionalnih simbola. Državotvorni simboli shvaćeni su, dakle, kao

nacionalni simboli usmjereni prema svim građanima države u kojoj žive. Osnovne postavke rada,

razvijene kroz kritičku analizu ekstenzivne literature o simbolizmu i nacionalizmu, sljedeće su: 1)

bez referencijalnih nacionalnih simbola nema ni nacionalnog identiteta, jer je njihova primarna

svrha da budu nositelji skupa značenja koja tvore, i održavaju, određeni, pa tako i nacionalni,

identitet; 2) značenja se, kao ključno obilježje simbola, u uvijek konstruiraju u socijalnoj

interakciji između članova kolektiva kao tzv. slobodnih interpretativnih aktera; te 3) iako nije

potrebna, niti moguća, apsolutna kohezija oko značenja, manjak slaganja članova određenog

socijalnog sustava, pa tako i nacionalnog, oko barem temeljnih značenja referencijalnih simbola

može imati ozbiljne posljedice po legitimaciju tog sustava. U metodološkom dijelu rada na

temelju ovih postavki pristupa se kvalitativnom empirijskom istraživanju (85 dubinskih polu-

strukturiranih intervjua) prirode suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta kroz

(višedimenzionalnost) značenja koja nacionalnim simbolima pridaju hrvatski građani.

Svatko tko čita novine ili gleda televizijske reportaže iz razdoblja stvaranja suvremene hrvatske

države 1990ih ne može ne zamijetiti istaknutost simboličke dimenzije nacionalnog identiteta.

Hrvatske političke i intelektualne elite, u želji da se razdvoje od „zajedničkih“ simbola bivše

SFRJ te uspostave snažne temelje u izgradnji suvremene hrvatske nacije-države, uložile su velik

napor u stvaranje i distribuciju nacionalnih simbola. Postojeći su simboli redizajnirani,

redefinirani, stvoreni su i potpuno novi, dok su istodobno iz javnog prostora uklonjeni oni

simboli koji su izgubili svoje značenje u novom socio-političkom kontekstu. Samo neki primjeri

simboličkog djelovanja iz tog razdoblja uključuju: prvo javno pojavljivanje novih hrvatskih

zastava tijekom obilježavanja 30. svibnja 1990. (prvi višestranački izbori, danas se obilježava kao

2

Dan hrvatske državnosti) na glavnom trgu u glavnom gradu Zagrebu; tijekom te proslave, kasnije

prvi predsjednik, Franjo Tuđman obilježava simbolično „rođenje nove Hrvatske“ polaganjem u

zipku kruha, pera i zlatnog dukata kao simbola blagostanja, znanja i bogatstva (Lipovac 2013);

zamjena zastave SFRJ novom hrvatskom zastavom 25. svibnja 1990. na Markovu trgu u Zagrebu,

sjedištu najviših zakonodavnih i izvršnih institucija; donošenje tzv. „Božićnog Ustava“ 21.

prosinca 1990. kada je i zastava promijenjena u dizajn koji ostaje do danas); uvođenje novih

valuta (Hrvatski dinar pa današnja Hrvatska kuna); službeno uspostavljanje hrvatskog jezika

(odvajanje od hrvatskog-srpskog, tisak gramatika i pravopisa); i brojni drugi.

Vrlo je privlačno, stoga, okrenuti se u istraživanju ovim vrlo „vidljivim“ simbolima iz vremena

početaka stvaranja novih nacija-država nakon raspada više SFRJ. Takva istraživanja su naravno

iznimno vrijedna i još uvijek ih je nedovoljno. Iznimno vrijedna su i istraživanja, posebno kao

usporedba, o simbolima iz razdoblja bivše SFRJ (npr.: Mønnesland 2006; 2013; Luthar 2010).

No, usmjeravanjem fokusa isključivo na ta razdoblja u istraživanju nacionalnih s imbola, može se

sreći pogrešan dojam da je simbolička dimenzija nacionalnog identiteta važna samo u vrijeme

tzv. vrućeg nacionalizma (Billig 1995). U radu se fokus stoga prebacuje na suvremene hrvatske

nacionalne simbole, oko 20 godina nakon njihove uspostave, koji, iako su se možebitno

„ohladili“, nisu ništa manje bitni za ispunjenje svoje ključne legitimacije uloge hrvatske nacije-

države među njenim građanima. Nadalje, bilo bi pogrešno pretpostaviti i da su nacionalni simboli

samo „ukras“ „prave politike“ (Elgenius 2011; Morris 2005), kako se zna javljati u literaturi

koja zagovara da se istraživači trebaju baviti prije svega „ozbiljnijim“, „materijalnijim“,

„objektivnijim“ političkim procesima (npr. interesne grupe, ekonomski ili klasni odnosi, i sl.) a

ne „pukim“ simbolima i ritualima shvaćenima kao apstraktni nus-proizvodi „stvarne“ politike

(Kertzer 1996). Obje ove pogrešne pretpostavke proizlaze iz nejasnoća koje se u literaturi javljaju

vezano za neprecizno definiranje simbola te nerazumijevanja njihove uloge u iz gradnji identiteta.

Osnovna pogreška u definiranju simbola jest pretpostavka da su simboli samo njihov predmetni

(označitelj) ili idejni dio (označenik, ono što označitelj označava). Naime, simboli se sastoje od

još jednog dijela uz dva navedena a to su značenja kao ključno obilježje simbola koje ih i

razlikuje od, primjerice, znakova. Zastava nije simbol - ni kao „komad platna“ s određenim

dizajnom (predmet, označitelj) ni kao ideja zastave pridodana tom komadu platna (ideja,

3

označenik). Zastava je simbol nečega – predmetni i idejni dio sa značenjima koja im se pridaju.

Kako Raymond Firth objašnjava: Crvena zastava postavljena na cesti kao prometni signal, znak,

nije simbol; ona ima jednostavnu poruku koja se može jasno izraziti: „Usporite, prepreka na

putu“. No, crvena zastava na pariškim barikadama 1968. „predstavljala je složeni i poprilično

širok […] skup ideja i djelovanja. […] Bio je to politički simbol“ (Firth 1973, 64–65; Morris

2005, 2). Osnovna razlika između simbola i znakova stoga nije arbitrarnost koja se u literaturi

obično pripisuje simbolima kao njihovo ključno obilježje. Označenik i označitelj mogu (manje ili

više) arbitrarno biti povezani kod znakova kao i kod simbola. Ono što imaju isključivo simboli

su, dakle, značenja (engl. meaning) jer samo značenja pretpostavljaju mogućnost interpretacije

(kojoj znakovi, koji nešto označavaju, engl. signify, ali ne znače, ne mogu, niti smiju, biti

podložni, npr. prometni znakovi).

Dugo je vremena u sociologiji i srodnim disciplinama, pod utjecajem pozitivizma i empiricizma,

postojao zazor od istraživanja subjektivnog značenja (Rossi 1983), što se promijenilo razvojem

interpretativne (Verstehen) sociologije Maxa Webera (2003). Na temelju njenih postavki razvija

se i pristup simboličkog interakcionizma i „identitetska teorija“ (engl. identity theory) koja po

prvi put daje koherentnu teoriju o ulozi značenja u konstrukciji identiteta. Identitet je shvaćen kao

„skup značenja koja određuju osobu kada zauzima određenu ulogu u društvu, kada je član

određene grupe, ili koji sebe predstavlja putem određenih obilježja koja ga identificiraju,

određuju kao jedinstvenu osobu“ (P. J. Burke i Stets 2009, 3). Simboli su nositelji tih značenja

identiteta. Pojedinci tijekom društvene interakcije s drugim pojedincima, članovima kolektiva,

dogovaraju značenja koja će tvoriti identitet a svoje djelovanje u toj ulozi opet oblikuju prema

opet vlastitoj interpretaciji tih značenja (tzv. slobodni interpretativni akteri); (Ibid.).

No, ako postoji ovakva mogućnost slobodne interpretacije simbola sustava kod svakog njegovog

člana kako ijedan sustav usp ijeva održati stabilnost? Ponekad se u literaturi ekstremizira

višeznačnost kao obilježje simbola, tvrdeći čak da je simbolima zbog njihove „neuhvatljive

arbitrarne prirode“ moguće pridavati beskonačno mnogo značenja. Ipak, da bi simboli uopće

mogli izvršiti svoju komunikacijsku svrhu, dvoje ili više sudionika u komunikaciji moraju se

simbolima moći sporazumjeti. Dodatno, da bi simboli mogli biti nositelji značenja određenog

identiteta, koji kao bilo koji socijalni sustav teži održanju, mora postojati značenjski standard

4

socijalnog sustava kojeg dijele članovi tog sustava. Stoga se u radu pravi razlika između

temeljnih i dodatnih značenja simbola. Simboli omogućuju ono što Kertzer naziva „solidarnost

bez konsenzusa“ (Kertzer 1996) - istovremeno slaganje oko temeljnih značenja sustava među

njegovim članovima i fleksibilnost u pridodavanju dodatnih značenja.

U radu se simboli nadalje klasificiraju kao referencijalni i funkcionalni. Primarna svrha

referencijalnih simbola upravo je legitimacijska za sustav, i to slaganjem članova sustava oko

njihovih temeljnih značenja. Referencijalni nacionalni simboli su, primjerice, zastava, himna,

nacionalni spomenici, valuta, nacionalni muzeji, junaci, proslave, itd. No, sva politika je u svojim

temeljima simbolična jer može biti komunicirana jedino putem simbola (Ibid.). Naime, nema

ništa „konkretno“, „neapstraktno“, „opipljivo“ u pojmovima poput, primjerice, klasna

stratifikacija, ekonomski odnosi, porez, inflacija, i slično. U radu se ovi simboli definiraju kao

funkcionalni nacionalni simboli jer je njihova primarna svrha svakodnevno funkcioniranje

sustava. I dok su i jedni i drugi važni, jer država ne može očekivati da bude stabilna samo zato

što, primjerice, ima zastavu oko koje se njeni građani okupljaju a nema funkcionalno

gospodarstvo, problem koji se javljaju kod funkcionalnih simbola ne dovode izravno u pitanje

sam sustav već samo neke od njegovih funkcionalnih dijelova (ekonomija, zakonodavstvo,

obrazovanje, itd.). Referencijalni simboli su pak temelji na kojima je sustav izgrađen pa u slučaju

da su njihova značenja iznimno divergentna ili čak sukobljena sam sustav može biti poljuljan.

Simboli stoga nikako nisu samo puki „ukrasi“ „stvarne“ politike već njen krucijalni i integralni

dio (Ibid.). Manjak slaganja oko temeljnih značenja, prije svega referencijalnih, nacionalnih

simbola može imati ozbiljne i vrlo realne posljedice (Ibid.) po stabilnost nacionalnog identiteta i

nacije-države koja se na njemu temelji. Samo tijekom 2013. godine u hrvatskom javnom prostoru

javljaju se brojne diskusije o simboličkoj dimenziji nacionalnog identiteta koje ovo potvrđuju.

Neki od primjera su: manjak napora oko brendiranja Hrvatske (Skoko 2009), koje je 1. srpnja

2013. postala 28. punopravnom članicom Europske unije. Ovo je već imalo za posljedicu zabranu

izvoza hrvatskih tradicionalnih proizvoda poput prošeka pod tim tradicionalnim nazivom na

europsko tržište. Također, slika Hrvatske u Zapadnoj Europi može imati posljedice na,

primjerice, odluku članica EU o duljini zabrane zaposlenja hrvatskih građana u njihovim

zemljama. Druge „simboličke rasprave“ bile su: slab odaziv hrvatskih građana na proslave

5

nacionalnih dana (Dan državnosti, Dan neovisnosti) kao i nacionalne izbore i referendume;

rasprave oko uvođenja dvojezičnih natp isa naziva ulica i javnih institucija u Vukovaru na

srpskom jeziku i ćiriličnom pismu uz hrvatski jezik; postavljanje spomenika prvom predsjedniku

Franji Tuđmanu u Splitu; Ruža Tomašić iz HSP-a dr. Ante Starčević i izjava da je „Hrvatska za

Hrvate a drugi su gosti”; razmjena poklona između hrvatskog i srpskog nogometnog trenera

Štimca i Mihajlovića „Poslao sam mu domaće vino i maslinovo ulje, a Siniša je uzvratio džemom

i rakijom“; simboli vezani za NDH i Ustaštvo u hrvatskom javnom prostoru poput penaliziranog

uzvika „Za dom spremni“ Josipa Šimunića nakon nogometne utakmice u Zagrebu; i tako dalje.

Bilo bi stoga pogrešno pretpostaviti i da su simboli važni samo u vrijeme „vrućeg“ nacionalizma.

Radi se o autorima koji zagovaraju da se u etabliranim zapadnjačkim demokracijama

nacionalizam već odavno „ohladio“ pa su njegovi simboli samo opet ukrasi, relikti prošlosti. S

druge strane, pretjeranu emotivnu privrženost simbolici pripisuju nezapadnjačkim, tribalističkim

narodima (u kojima su nerijetko uključeni i narodi na Balkanu). No, tijekom uspostavljanja

nacionalnog sustava referencijalni simboli se uvijek nalaze u prvom planu s obzirom da se tek

treba razviti kohezija članova sustava oko njihovih značenja. Kada se država stabilizira i oni se

stabiliziraju pa ih zato, kako kaže Billig (1995), svakodnevno više niti ne primjećujemo. Ipak,

iako se ne zaustavljamo svakodnevno ispred hrvatske zastave na putu na posao razmišljajući o

njenim značenjima to nikako ne znači da je njena legitimizacijska uloga išta manja nego s

početka 1990ih.

U objašnjenju ovog dvostrukog procesa, s jedne strane, aktivne uključenosti „običnih“ građana,

kako ih Brubaker (2008) naziva, te, s druge strane, njihovog očitog „zanemarivanja“ simbola u

svakodnevnom životu, treba dodati i vrijedne zaključke Charlesa D. Eldera i Rogera W. Cobba.

Ovi autori objašnjavaju da iako se nacionalni identitet svakodnevno „događa“ gotovo „ispod

radara“ „običnih“ ljudi (Billig 1995) za razliku od, primjerice, vidljive, „vruće“ nacionalizme o

kojima slušamo na dnevnim vijestima na televiziji, to ne znači da su članovi prvih sustava

pasivizirani (Elder i Cobb 1983). Naime, postoje pojedinci i grupe zaduženi za održavanje

određenih socijalnih sustava, poput religijskog, nacionalnog, obrazovnog, i slično (tzv. čuvari

značenja). Zbog toga se „obični“ ljudi mogu baviti svakodnevnim obvezama poput odlaska na

posao, obitelji, bez da se brinu o očuvanju temeljnih značenja oko kojih su već postigli slaganje

6

(Ibid.). No, građani istovremeno stalno „nadgledaju“ što se u sustavu događa pa i reagiraju kada

političke i intelektualne elite zadužene za sustav ne rade svoj posao (Ibid.).

Konačno, kada se autori u literaturi o nacijama i nacionalizmu i fokusiraju na ulogu nacionalnih

simbola u izgradnji nacionalnih identiteta najčešće ih istražuju iz makro-perspektive političkih

elita (ili mezo-perspektive intelektualnih elita poput dizajnera, povjesničara, heraldičara, i sl.;

Bellamy 2003). „Obični“ građani su tako shvaćeni samo kao pasivni primatelji simboličkih

poruka koje elite stvaraju i distribuiraju. Rad se stoga oslanja na rijetke doprinose mikro-

sociološkog pristupa istraživanju nacionalnih simbola poput onih autora Rogersa Brubakera

(2008) i Michela Billiga (1995). Oni pokušavaju prevladati gotovo pat poziciju u kojoj su se našli

autori koji žele objasniti uzroke nastanka nacionalnog principa u modernosti, a koji se smještaju

u dvije glavne grupe: perenijalisti i konstruktivisti. Perenijalisti teže prikazati etnicitet kao trajnu

povijesnu kategoriju koja tvori temelj „prirodnog“ razvoja nacija u kontekstu modernosti. Time

posebno etno-simbolisti (A. D. Smith 1991; 2003) prenaglašavaju ulogu simbola u stvaranju

nacija i nacija-država retrogradno tragajući za ekvivalentima današnjih nacionalnih simbola. U

radu se odbacuje ovaj pristup s obzirom da iako simboli često jesu preuzeti iz nekih prošlih

identiteta, gdje se upravo etnički nadaje kao vrlo plodan izvor, njihova značenja su u potpunosti

(re-)konstruirana kako bi odgovarala novoj nacionalnoj socio-političkoj tvorevini. S druge strane,

konstruktivisti tragaju za „konkretnijim“ uzrocima nacionalizma u modernosti poput razvoja

kapitalizma (Nairn 1877, Horowitz 2000), birokratske države (Tilly 1975), industrijalizacije

(Gellner 1978, 2008), masovnog opismenjavanja i standardizacije jezika (Deutsch 1966), i

drugih. Neki konstruktivisti uključuju simbole u svoje teorije (Hobsbawm 1992; 2012; Anderson

2006), definirajući ih kao konstruirane (samo neki od mnogih primjera su Wilhelm Tell u

Švicarskoj, reinterpretacija značenja Aleksandra Makedonskog u Makedoniji, redefinicija

Boudice od prije nove ere kao suvremene keltske nacionalne junakinje, francuski jezik i nacija

uspostavljeni nakon uspostave nacije-države, i sl.). No, i ovi autori zadržavaju se na makro-razini

nacionalnih elita. Tek se treća grupa autora (Brubaker 2008; Billig 1995) okreće od uzroka

nastanka nacija, od „kada“ i „zašto“, prema „kako“, na koji način se „živi“ suvremeni nacionalni

identitet. Umjesto „odozgora prema dolje“ uzimaju pristup „odozdo prema gore“ kako bi istražili

kako nacionalni identitet „postoji“ u svakodnevnom životu „običnih“ članova određenog

nacionalnog kolektiva. Građani više nisu shvaćeni kao „nevine žrtve“ političke propagande (Ellul

7

1973) već su aktivni sudionici u konstrukciji nacionalnog identiteta. Elite stvaraju i distribuiraju

simbole i simboličke strategije no one ne mogu biti usp ješne ako ih ne prihvate građani koji se

moraju složiti oko njihovih značenja. To je, primjerice, i razlog zašto simboličke strategije poput

političkog mita uspijevaju i kada je njihova istinitost upitna.

Na temelju ovako određenih teorijskih i metodoloških postavki rada, pristupa se empirijskom

istraživanju prirode suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta kroz značenja koja njegovim

simbolima pridaju hrvatski građani. Istraživanje je izrađeno u sklopu znanstvenog projekta

„Modernizacija i identitet hrvatskog društva: socio-kulturne integracije i razvoj“ (130-1301180-

0915), voditelja prof. dr. Ivana Cifrića, na Odsjeku za sociologiju, Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu, financijski potpomognutog Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta

Republike Hrvatske. Korišten je kvalitativni pristup i metoda dubinskih polu-strukturiranih

intervjua. Provedeno je od veljače do svibnja 2013. godina na namjernom uzorku od N=85

punoljetnih hrvatskih građana. Hrvatska je podijeljena na četiri statističke regije plus glavni grad

Zagreb, a uz regionalnu pripadnost socio-demografska obilježja uključivala su: dob, spol, razinu

obrazovanja, etničku pripadnost i tip mjesta prebivanja ispitanika (grad/općina). Pitanja su

pokrivala šire teme o svakodnevnom životu ispitanika i njihovim razmišljanjima o socio-

političkim promjenama u hrvatskoj državi i društvu kroz posljednjih 20ak godina. Time se željela

utvrditi uopće relevantnost nacionalnog identiteta i nacionalnih simbola za ispitanike. Nadalje,

postavljena su specifičnija pitanja o 27 kategorija simbola odabranih iz hrvatskog nacionalnog

repertoara koja su istraživala više dimenzija značenja: simboli koje ispitanici uopće prepoznaju

kao nacionalne; kategorije značenja koja im pridaju; važnost simbola u osobnoj identifikaciji

ispitanika; procjena važnosti simbola za sugrađane, ostale članove nacionalnog kolektiva;

procjena važnosti za državu; te predanost ispitanika simbolima u osobnom i javnom prostoru.

1.2 Metodologija rada

U izradi doktorskog rada primijenjene su sljedeće metode: 1) kritička analiza teorijske literature i

2) empirijsko istraživanje.

8

Kritička analiza obuhvaćala je široku literaturu iz četiri glavna područja: a) literatura o simbolima

iz sociologije i srodnih disciplina (semiotika, lingvistika, psihologija, antropologija, etnologija,

sociologija, politologija, teologija, povijest, da imenujemo samo neke); b) literatura o nastanku i

izgradnji nacija i nacionalizama; c) literatura o nacionalnim simbolima; te d) literatura o

hrvatskom nacionalnom identitetu. Proučavanjem literature bilo je moguće doći do definicija

ključnih pojmova u radu, poput simbola, nacionalnih simbola, etniciteta, nacionalizma,

identiteta, dovesti ih u međusobni odnos te postaviti čvrste temelje za provođenje empirijskog

istraživanja.

Za izradu instrumenta za empirijsko istraživanje konzultirana je domaća i strana literatura o

nacionalnim simbolima i specifičnije hrvatskim nacionalnim simbolima kako bi se napravila

selekcija ključnih simbola iz suvremenog hrvatskog nacionalnog repertoara. Nakon izrade

instrumenta, pristupilo se empirijskom istraživanju za koje je korišten kvalitativni pristup

metodom polu-strukturiranih dubinskih intervjua.

1.3 Struktura rada

Rad je podijeljen u dva glavna dijela, teorijski i empirijski. U prvom, teorijskom dijelu rada 1)

kritički se analizira postojeća literatura o simbolima s naglaskom na sociološke teorije i

teoretičare iz istraživanja područja simbola i značenja; kao i 2) izdvajaju problemi u literaturi

koja se manje ili više izravno bavi nacionalnim simbolima. U drugom, empirijskom dijelu 3)

opisuje se metodološki pristup empirijskom istraživanju; te 4) iznosi analiza i diskusija rezultata

istraživanja.

1) Na temelju postojeće literature o simbolima, u prvom dijelu teorijskog dijela rada opisan je

prije svega proces nastanka i razvoja simboličkog mišljenja Homo sapiensa te se razjašnjava

poveznica sposobnosti simboličke misli, razvoja govora i jezika, i onoga što se u radu shvaća pod

pojmom simbola, simboličkoga. Zatim se daje osnovna definiciju simbola u radu, temeljna

obilježja i sastavni dijelove koji simbole razlikuju od, primjerice, znakova, emblema i drugih

komunikacijskih oblika, kao i različite klasifikacije vrsta simbola. Konačno, kritički se analizira

postojeća sociološka literatura čime se dolazi do simboličkog interakcionizma i identitetske

9

teorije koji prihvaćaju značenja i simbole kao legitiman predmet znanstvenog izučavanja te daju

teorijske i metodološke temelje istraživanju njihove uloge u iz gradnji identiteta.

2) U drugom dijelu teorijskog dijela rada fokus se usmjerava prema užoj temi nacionalnih

simbola i nacionalnog identiteta. Prije svega određuje se nacija, nacionalizam, etnicitet i srodni

pojmovi. Zatim se predstavlja sažeti kritički pregled literature o nacionalnim simbolima,

izdvajajući ključne probleme koji se u radu pokušavaju nadići. Time se dolazi i do druge grupe

teorijskih polazišta na koja se oslanjamo u radu – autori koji naglašavaju važnost mikro-

sociološke perspektive u istraživanjima nacionalnih simbola. Konačno, dana je jasna definicija

nacionalnih simbola i nacionalnog identiteta, povezivanjem pristupa identitetske teorije

simboličkog interakcionizma i sociološke perspektive shvaćanja njihove uloge u izgradnji i

održanju nacionalnog identiteta na mikro-razini. Na kraju se iznosi i kratki pregled najčešćih

simboličkih strategija koje su usko vezane za političke pa time i nacionalne sustave.

3) U prvom dijelu empirijskog dijela rada predstavlja se nacrt i provedba empirijskog istraživanja

kvalitativnim pristupom metodom dubinskim polu-strukturiranih intervjua o ulozi hrvatskih

nacionalnih simbola u izgradnji identiteta hrvatskog društva na mikro-razini njenih građana (opis

metode istraživanja, uzorka, instrumenta, načina obrade i analize podataka, provedbe, etičkih

implikacija i načina osiguranja valjanosti istraživanja).

4) U drugom dijelu empirijskog dijela rada predstavljeni su rezultati istraživanja zajedno s

interpretacijom. Rezultati su grupirani počevši s odgovorima na šira pitanja o simboličkoj

dimenziji hrvatskog nacionalnog identiteta te su dalje predstavljeni rezultati provedene tematske

analize na 27 grupa simbola odabranih iz korpusa ili repertoara službenih standardiziranih

državnih simbola te manje istaknutih neslužbenih, referencijalnih (uz odabir i funkcionalnih)

simbola. Pitanja o važnosti i predanosti, kao i prepoznavanju nacionalnih simbola, osobno i za

sugrađane, analizirana su prvo, a na kraju analize su zajedno, radi preglednosti, grupirana pitanja

o važnosti nacionalnih simbola za samu državu, njen suverenitet.

10

I. DIO – TEORIJSKA POLAZIŠTA

11

2 SIMBOLI I NJIHOVA ULOGA U IZGRADNJI IDENTITETA

Rijetki se autori u sociološkoj literaturi hvataju u koštac s teorijom simbola kao osnovnim

fokusom svog istraživanja, iako se simbolička dimenzija često nalazi „tu negdje“, u podtekstu

teorija o društvu, posebice kada se radi o kulturi i njenim raznoraznim aspektima (vrijednosti,

norme, društvene uloge, različiti tipovi interakcije, itd.). Tri su glavna, međusobno povezana

razloga zašto se nije radilo na stvaranju jedinstvene sociološke teorije o simbolima:

1) Nedostatak preciznog definiranja temeljnih obilježja simbola na temelju čega bi bila vidljiva

njihova sociološka relevantnost. U literaturi je, prije svega, očit problem definiranja simbola,

njihovih temeljnih obilježja, vrsta simbola i simboličkih strategija koje se koriste. Primjerice,

kako su simboli često shvaćani kao ono što u radu nazivamo predmetnim i idejnim dijelom

simbola (označitelj i označenik; de Saussure 1986, 35), prepuštaju se drugim disciplinama poput

lingvistike i semiotike. One osnovni naglasak stavljaju na jezik baveći se prije svega

strukturalnim pravilima funkcioniranja tog, kako se često ističe, najvećeg simboličkog sustava,

ali ne i značenjima;

2) Drugo, simboli shvaćeni kao prije svega kulturna kategorija prepuštani su disciplinama poput

antropologije i etnologije, smatrajući da su više vezani za kulturu nego za društvo u cjelini. Iz tih

srodnih disciplina, zaključci (pa i metode i instrumenti istraživanja) preuzimani su bez prilagodbe

predmeta i konteksta izučavanja sociološkom znanstvenom interesu. Tako simboli često služe

samo kao „usputni“ dodatak „širih“ socioloških tema poput, primjerice, teorije o religiji Émilea

Durkheima (2006);

3) Treće, dugo je vremena u sociologiji postojao i snažan zazor, kako ćemo prikazati u kritičkom

pregledu literature, od prihvaćanja značenja i interpretacije, ključnog sastavnog obilježja

simbola, kao legitimnog predmeta znanstvenog izučavanja.

Prije upuštanja u istraživanje simbola u specifičnom kontekstu nacionalnog identiteta nužno je

stoga razviti koherentniji teorijski pristup izučavanju simboličkog, odnosno:

12

• razjasniti sam proces nastanka i razvoja simboličkog mišljenja Homo sapiensa, odnosno

poveznicu sposobnosti simboličke misli, razvoja govora i jezika, i onoga što se shvaća

pod pojmom simbola, simboličkoga;

• odrediti temeljnu definiciju simbola u radu, ključna obilježja i sastavne dijelove koji

simbole razlikuju od, primjerice, znakova, emblema i drugih komunikacijskih oblika; kao

i osnovne vrste simbola;

• kritički analizirati postojeću, prije svega sociološku, literaturu o simbolima čime se želi

doći do teorija koje prihvaćaju značenja i simbole kao legitiman predmet izučavanja te

daju teorijske i metodološke temelje izučavanju njihove uloge u izgradnji identiteta. Na

temelju navedenoga dolazimo do teorijskih polazišta u literaturi na koja se oslanjamo u

radu - simboličkog interakcionizma i identitetske teorije kao njegove posebne grane.

Preciznije definiranje simbola i njihove uloge u izgradnji identiteta, poput uvođenja pojmova

temeljna i dodatna značenja simbola, referencijalni i funkcionalni simboli, temelj je daljnjeg

istraživanja uže teme nacionalnih simbola te njihove uloge u izgradnji identiteta suvremene

hrvatske države i društva.

2.1 Razvoj sposobnosti simboličkog mišljenja Homo sapiensa

Važnost uloge simbola u ljudskom društvu pronalazi svoje korijene u najranijim dokazima

čovječnosti – razvijenoj sposobnosti simboličkog mišljenja koja Homo sapiensa čini drugačijim

od ostalih životinja ali i drugih vrsta hominida u evolucijskom razvoju. Antropolozi se ne slažu

oko toga gdje, kada i zašto dolazi do promjene tijekom čovjekova evolucijskog puta nakon koje

on postaje, metaforički rečeno, Homo symbolicus (Deacon 1997) ili animal symbolicum (Cassirer

1972). Odnosno, znanstvenici se ne slažu oko toga je li čovjek dosegao svoju „bihevioralnu

modernost“ (engl. behavioral modernity), počeo se oslanjati na simbolički način mišljenja,

razvijati kulturnu kreativnost i time postao čovjek u punom smislu te riječi, ranije u evolucijskom

razvoju Homo sapiensa sapiensa (200.000 - 100.000 godina) kada je čovjek počeo anatomski

izgledati kao moderni čovjek, ili kasnije (60.000 - 40.000 godina) kada pronalazimo dokaze da se

kao moderni čovjek počeo i ponašati. Simboličko ponašanje vidljivo je, primjerice, u ostacima

tzv. „eksplozije ljudske kreativnosti“ (engl. creative explosion) poput ceremonija pokapanja

13

mrtvih, ukrašavanja tijela bojama i nakitom, skulptiranja figurica plodnih ženki, ostacima

umjetničkog izraza u špiljama, ili oruđa u čijoj je izradi vidljivo apstraktno i simboličko mišljenje

(Kottak 2008, 200). No, najbitnije je ipak pitanje „zašto“ dolazi do razvoja sposobnosti

simboličkog mišljenja, i s time povezano razvoja govora i jezika.

Govor i jezik čine nas drugačijima od ostalih životinja i hominida jer predstavljaju mnogo više od

linearne gestikulacijske komunikacije drugih primata (Greenspan i Shanker 2004, 187). Dok su

čovjekoliki majmuni ostali u istoj „ekološkoj niši“ zadnjih 3.5 milijuna godina, čovjek je zbog

razvoja sposobnosti mišljenja koju su mu omogućili govor i jezik usp io stvoriti umjetničke

prikaze, razviti tehnologiju i složene društvene sustave kao i postati dominantan nad drugim

vrstama (Ibid.). Takva sposobnost mišljenja nije se mogla razviti dok su naši prethistorijski preci

komunicirali samo neligvistički (Ibid. 188). Govor nas po svojoj jedinstvenoj strukturi tjera da

analiziramo vlastite misli, „da razložimo složene ideje u njihove sastavnice, koje se onda

imenuju, prepoznaju, prisjećaju, promišljaju, preslaguju i, naravno, komuniciraju“ (de Condillac,

u: Greenspan i Shanker 2004, 188). Jezik, po svojoj strukturi, omogućuje ljudskim bićima da

razvijaju složene, nove misli koje mogu komunicirati brzinom i na način neusporediv s bilo

kojim neljudskim komunikacijskim sustavom (Greenspan i Shanker 2004, 187).

Dva su (suprotstavljena) objašnjenja čovjekove transformacije prema simboličkom mišljenju:

znanstvenici navode ili neku vrstu genetske mutacije, odnosno nagle promjene u načinu

funkcioniranja mozga (tzv. neurološka hipoteza), ili promjene u životnim uvjetima, poput

društvenih uvjeta zbog rasta populacije, promjena u okolišu ili natjecanja s drugim hominidima

(Kottak 2008, 200). Povezano s tim, teorije koje se fokusiraju na razvoj sposobnosti govora i

jezika (što neki autori izjednačavaju s razvojem simboličkog mišljenja dok drugi odvajaju ove tri

stavke) svrstavaju se u: teorije kontinuiteta (spora evolucija kroz milijune godina kao posljedica

modifikacija u ponašanju i odgovora na promjene u okolišu) i teorije diskontinuiteta (velika,

nagla genetička mutacija negdje u vrijeme pleistocena); (Greenspan i Shanker 2004, 188).

Zastupnici teorije diskontinuiteta smatraju da se radilo o nekoj dramatičnoj, trenutnoj genetskoj

mutaciji. Noam Chomsky iznio je tzv. „big bang hipotezu“ kojom se zalaže za naglu genetsku

mutaciju u vrijeme pleistocena, kada tijekom prirodne selekcije dolazi do razvoja tzv. „jezičnog

14

gena“ koji je imao kognitivne, društvene i komunikacijske (evolucijske) prednosti (Chomsky i

Ronat 1998, u: Greenspan i Shanker 2004, 188).

Zastupnici teorije kontinuiteta pak tvrde da objašnjenje ne može biti neko „čudotvorno“

pojavljivanje „jezičnog gena“ te da nema dokaza ovog „evolucijskog mita“ (Greenspan i Shanker

2004, 188). Stanley I. Greenspan i Stuart Shanker tako smatraju da nema nikakve „genetske

transformacije“ već se predverbalno „signaliziranje emocija“ postupno razvija u složenije

„gestikuliranje osjećaja“ što dovodi do sposobnosti refleksivnog razmišljanja (Ibid. 191). Njihova

„razvojna teorija“ (engl. developmental view) naglasak stavlja na postupni razvoj „sustava

signaliziranja“ kroz upotrebu gestikulacija, kao i vokalizacija, pokreta tijela i izraza emocija

pokretima lica koji su, prema porastu složenosti mišića lica u hominida kroz tisućljeća imala

kritičnu ulogu u tzv. „su-regulaciji signaliziranja emocija“ (Ibid. 188-189; čak ističu i da je

gubitak dlaka na tijelu u čovjeka označio vrlo važan evolucijski korak jer su se izrazi lica mogli

bolje vidjeti, a ne samo radi hlađenja tijela Homo sapiensa što je uobičajenije objašnjenje); (Ibid.

144). Uspoređuju to s postupnim razvojem simboličkog mišljenja u djece koja kroz prve godine

svog odrastanja prolaze niz „predsimboličkih“ koraka da bi došlo do simboličkog razvoja ili tzv.

„lingvističke eksplozije“ (oko 18. do 24. mjeseca); (Ibid. 147–149).

Dijete Homo sapiensa od rođenja ulazi u interakciju s drugim ljudima (svojim starateljima), koja

je dulja i usmjerenija, namjernija od mnogo kraće takve interakcije koju nalazimo među drugim

primatima a koja traje svega nekoliko sekundi. Tu potrebu za ovisnošću i bliskošću nalazimo i u

čovjekolikih majmuna kao i kod ljudi (Ibid. 190) no samo se kod ljudi zadovoljava

emocionalnom brigom staratelja, čime se razvija ono što Greenspan i Shanker nazivaju „su-

regulacija emotivnih interakcija“ između djeteta i staratelja. Ta interakcija se sastoji od brige za

dijete koja uključuje „emocionalno signaliziranje“ poput dodirivanja, držanja, mirisanja i

ritmičkog ljuljanja (Ibid. 189). Količina pažnje koja se djetetu pridaje važna je i zbog toga što

dijete tako razvija sposobnost da se usmjeri na neku aktivnosti ili objekt na dulje vrijeme (Ibid.

144–146). Ta djetetova sposobnost razvija se zajedno s razvojem predfrontalnog korteksa koji se

također ne razvija prema nekom genetskom rasporedu već je povezan s prirodom i kvalitetom

djetetove interakcije sa svojim starateljem (Ibid. 146). Stoga emocionalni poticaj preko izraza lica

i gestikulacija uključuje dojenčad u interakciju, koja postaje sve složenija i omogućuje razvoj

15

vrste Homo u mentalnom, fizičkom, emocionalnom, društvenom i komunikacijskom smislu

(Ibid.). Kako se signaliziranje usložava, dijete počinje razvijati taj osjećaj bliskosti i brige koju

ima sa starateljem putem indirektnije komunikacije poput vokaliziranja kroz prostor ili čitanja

izraza lica, držanja tijela i pokreta drugih (Ibid. 190). Drugim riječima, kroz još uvijek neverbalni

dijalog, dijete sada postiže zadovoljenje potrebe za ovisnošću o drugima na nove načine (Ibid.

144–146). Kada postane moguće ovu potrebu zadovoljiti na širem prostoru od staratelja s kojima

ima izravan kontakt, dijete razvija posrednije i složenije načine komuniciranja svojih želja (Ibid.

190). Razvija, prije svega, vokalne obrasce koji više nisu vezani samo za osnovne potrebe poput

hrane ili skloništa (Ibid.). Komunikacija više nije niti samo sredstvo kojim se dolazi do nečega

što će dovesti do zadovoljenja osjećaja brige i ovisnosti o drugima već postaje i potreba za sebe –

ogovaranje, ćaskanje pa čak i svađanje mogu se shvatiti kao načini zadovoljenja potrebe

korištenja jezika, želje za komunikacijom (Ibid. 207). Jezik predstavlja sljedeći korak u

vokalizaciji a zauzvrat djeluje na razvoj još složenijih oblika (refleksivnog) mišljenja.

2.1.1 Govor i jezik

Raniji teoretičari poput Abbé de Condillaca smatrali su da su gestikulacije zapravo primitivni

oblici komunikacije (tzv. „prirodni jezik“) a tek pojavom govora (jezik u pravom smislu riječi i

govor smatraju istovjetnim) dolazi do razvoja složenijeg načina mišljenja jer ljudi dobivaju

voljnu kontrolu nad idejama koje se pojavljuju u njihovu umu (Ibid. 199). Za razloge zašto govor

zamjenjuje starije oblike gestikulacijske komunikacije navode se sljedeće mogućnosti: a) govor je

oslobodio ruke koje sada mogu istovremeno obavljati neku drugu radnju; b) govor omogućuje

sporazumijevanje na veće daljine ili u situacijama kada ne vidimo sugovornika; c) govor

omogućuje komuniciranje noću; i tako dalje (Ibid. 201). No, ova objašnjenja pretpostavljaju da se

sposobnost govora morala razviti prva (između prije oko 100.000 i 40.000 godina), povezujući to

s fizičkim razvojem grkljana.

Iako se Greenspan i Shanker slažu da su morale postojati biološke predispozicije za govor da bi

se razvio, ovo objašnjenje smatraju previše genetski determinističkim u smislu da razvoj

sposobnosti govora prejednostavno određuje kao determinantu razvoja jezika. Za razvoj jezika, ili

bolje rečeno sposobnosti za jezik (sposobnost simboličkog mišljenja), mora postojati još nešto uz

16

razvoj govora. To se događa tek kada dijete usp ije odvojiti percepciju od djelovanja, odnosno

kada dijete nije samo fiksirano na izravan stimulans staratelja na koji odgovara već i samo

sudjeluje u interakciji (Ibid. 202). Dijete razvija odnos širi od staratelja, „samostalnu“ percepciju

koja ne ovisi o izravnim podražajima, sliku koju povezuje sa svojim iskustvima i koja postaje

temelj kasnijeg razvoja simboličke misli (Ibid.). Jean Piaget (Piaget, Piercy, i Berlyne 2002)

ističe da je oponašanje uvelike doprinijelo razvoju simboličke misli, što je u skladu s prethodno

navedenom teorijom o razmjeni osjećaja. No, jasno je i da djeca ne mogu početi govoriti dok

fizički ne razviju vokalni sustav što se također događa kroz ovu interakciju sa starateljem

(Greenspan i Shanker 2004, 203). Sada se mogu dodati i navedena instrumentalna objašnjenja o

oslobađanju ruku za druge radnje, efikasnosti vokaliziranja na daljinu, koja idu u prilog razvoju

govora kao vrlo bitnog načina prijenosa osjećaja (Ibid. 201).

2.1.2 Razlikovanje simboličkog mišljenja, znakovnih i simboličkih sustava

Važno je ipak razjasniti da sposobnost simboličkog mišljenja nije isto što i interpretativni proces

nastanka simbola i njihova upotreba u interakciji. Drugim riječima, ne smijemo izjednačavati

simbole kao komunikacijsko sredstvo (Williams 1981, 72) s razvojem sposobnosti simboličkog

mišljenja ali ni s jezikom kao simboličkim sustavom.

Sposobnost simboličkog mišljenja omogućuje čovjeku da, za razliku od ostalih životinja, inovira,

zamišlja, apstrahira, kategorizira, i to neovisno o direktnim podražajima iz svoje neposredne

okoline. Životinje mogu „učiti“ ali samo imitacijom, trenutnim pokušajem i pogreškom, reagiraju

instinktivno, na izravne podražaje, pa čak i kada „inoviraju“ (primjerice, poput orangutana i

raznih vrsta ptica koje koriste grančice, lišće, perje, itd. i modificiraju ih kao oruđe; Shumaker,

Walkup, i Beck 2011) to čine ovisno o neposrednim potrebama (i bez imaginacije, što je i

osnovna razlika između, primjerice, prosto funkcionalnog oruđa Homo habilisa i onog Homo

sapiensa sapiensa kod kojeg je očita simbolička misao u obliku stilske imaginacije). Simboličko

mišljenje odnosi se stoga na psihofizičke procese koji čovjeku omogućuju, između ostalog,

stvaranje komunikacijskih sustava, sredstava kojima se ostvaruje komunikacijska, interakcijska

svrha. Njima se postiže prije svega efikasnija komunikacija, neovisna o neposrednom prostoru i

vremenu, koja može ali i ne mora nužno uključivati simbole kao komunikacijska sredstva.

17

2) Jezik, kao primjer najvećeg „simboličkog sustava“, često se pogrešno poistovjećuje sa

simbolima. Naime, simboličko mišljenje omogućilo je razvoj govora i jezika, arbitrarno

povezivanje zvukova (označenika) s označiteljima, referentima, te povezivanje tih zvukova u

riječi koje također dobivaju svoje arbitrarne referente. No, arbitrarnost, na temelju koje se jezik

proglašava simboličkim sustavom, zapravo nije ključno obilježje simbola jer se označenik i

označitelj mogu arbitrarno povezivati i kod znakova. Kako Raymond Firth objašnjava: Crvena

zastava postavljena na cesti kao prometni signal, znak, nije simbol; ona ima jednostavnu poruku

koja se može jasno izraziti: „Usporite, prepreka na putu“. No, crvena zastava na pariškim

barikadama 1968. „predstavljala je složeni i poprilično širok […] skup ideja i djelovanja. […]

Bio je to politički simbol“ (Firth 1973, 64–65; Morris 2005, 2). Također, jednom uspostavljena

poveznica označenika i označitelja u jeziku nije podložna čestoj daljnjoj izmjeni (primjerice, riječ

„konj“ u hrvatskom jeziku jednom određena da označava pojavu „konja“). Ono što se eventualno

mijenja značenja su koja se riječima pridaju u različitim kontekstima i za različite sudionike u

interakciji. Tako naredba „Stani!“ jasno označava nekome da se treba zaustaviti dok je primjerice

pojam „domovina“ simbol sa značenjima podložnima interpretaciji: teritorij na kojem su živjeli

moji preci, teritorij za koji sam nacionalno vezan, mjesto u kojem živim, složen skup

geografskog i kulturnog koje osjećam kao dio svog identiteta, i sl. Osnovna razlika između

simbola i znakova su značenja (engl. meaning) jer samo značenja pretpostavljaju mogućnost

interpretacije (kojoj znakovi, koji samo označavaju nešto, engl. signify, ali ne znače, ne mogu,

niti smiju, biti podložni). Stoga, ono što se jezikom komunicira mogu biti simboli ali i znakovi.

Upravo zbog izjednačavanja govora, riječi i sa simbolima, nerijetko se lingvisti ali i antropolozi i

drugi istraživači kada govore o teoriji o simbolima zadržavaju na strukturalnim pravilima njegova

funkcioniranja, u smislu njegove lingvističke strukture (semiotika) a ne njegove simboličke

dimenzije (semantika).1

1 Semiotika istražuje jezik isključivo kao znakovni sustav fokusirajući se na predmetni i idejni dio. Semantika dolazi

mnogo bliže shvaćanju simbola u našem radu, usmjeravanjem i na značenja riječi ili, bolje rečeno, pojmova

iskazanih riječima, u interakciji, kontekstu, primjerice, „u tekstu“.

18

2.2 Definiranje simbola

2.2.1 Etimologija pojma „simbol“

Simbol etimološki dolazi od grč. imenice συμβολον, symbolon, ili točnije sumbolon (engl. tally)2;

(Liddell i Scott 1940). Pet je izvornih značenja: a) svaki od dva dijela nekog predmeta koji bi

dvije dogovorne strane razlomile i zadržale po dio kao dokaz identiteta; druga sredstva koja služe

sličnoj svrsi identifikacije – prsten pečatnjak i otisak u pečatu koji ostavlja, odnosno bilo kakav

znak koji služi kao dokaz identifikacije, garancije, pa i dobre volje; kasnije u Ateni označava da

netko ima pravo glasa; dobivanje znaka da je glasovao; preuzeto u Rimu, predočavanje znaka

(lat. tessera, engl. token, hrv. „žeton“) za koji dobije kukuruz ili novac; b) na pisanim

dokumentima: pečat, dokument za prolazak (putovnica); popis putnika (dokaz); ugovor (npr.

između dvije zemlje kojim međusobno garantiraju sigurnost građana, ili razrješuju spor); potvrda

napravljena kao duplikat; garancija (npr. cara); c) općenitije, znak (da dolazi oluja, oznake

božanstava, znamen, dogovoreni signal, tajna šifra, credo – sažeti tekst važnih religijskih dogmi);

d) standardne mjere; i e) novčić oblikovan u obliku slova „D“ (pola kruga).

Neki autori specificiraju dodatno o kakvom se predmetu ko ji se dijeli zapravo radi pa tako Hook

smatra da je riječ o glinenom vrču (Hook 1979, 274) dok Liddell i Scott uspoređujući retke 191d

i 193a Platonova „Simpozija“ smatraju da se tu radi o nekoj vrsti kocke koja se dijeli na dva

dijela. Neki autori dodatno specificiraju i „ugovorne strane“: pripadnici zabranjenih religijskih

skupina (Wright 1991, u: Rose 2011, 69), „stranci“ ili „gosti-prijatelji“ (Liddell i Scott 1940).

Etimološki je povezan i inf. grč. gl. σύμβαλειν; symballein ili točnije sumbalein (σύν, sun –

zajedno3 i βαλειν, balein – baciti; zabaciti mrežu, ono što je uhvaćeno u mrežu, baciti kocku);

(Ibid.). Četiri su značenja: a) „baciti zajedno“, „staviti zajedno“, „dovesti zajedno“, što nalazimo

2 Engl. tally odgovara hrv. riječi „raboš“, koja označava štap na kojem su se u davnini urezivale crte koje su

vjerojatno označaval e dugovanje. Nepismen dužnik lako je mogao pobrojiti crte da bi znao koliko duguje. Moguće je

da se radilo i o dva identična štapa, jedan za dužnika a d rugi za onoga kojem duguj e. Pojam συμβολον se i prevodi

engl. tally u engleskim prijevodima, primjerice, Platonova „Simpozija“ (Liddell i Scott 1940). 3 Oblik σύν se prije β, μ, π, φ i ψ mijenja u συμ (Liddell i Scott 1940) pa stoga inf. σύμβαλειν.

19

u kontekstu rijeka koje se ulijevaju jedna u drugu ili putova koji se presijecaju; sakupljanje,

akumuliranje; spajanje (ruku), ujedinjavanje, nešto/neko što odgovara nečemu/nekome drugom;

napraviti ugovor s drugom osobom (radi posudbe novca); doprinijeti (nečemu/nekome) ili svoje

mišljenje raspravi, imati nešto za reći, pomoći u presudi, komunicirati mišljenje (razgovarati); b)

dovesti ljudi zajedno radi borbe, sukobiti ih; uključiti se u borbu, rat; susresti se s nekim, naletjeti

na nekoga; c) usporediti, usporediti sa svrhom provjere; zbrojiti; zaključiti, interpretirati;

razumjeti; i d) složiti se, dogovoriti, napraviti sporazum (Ibid.).

Iako su značenja raznovrsna, sljedeća ključna karakteristika sadržana je u etimološkim

korijenima pojma simbol: uvijek se radi o dva ili više dijelova nekog predmeta čije značenje

znaju oni koji ih koriste (identifikacija, obećanje, garancija, dogovor, razmjena, i sl.). Treba

primijetiti i da simbol ni u imeničkom obliku nije nikada samo predmet, to je predmet koji nosi

određenu ideju (simbol nije novčić već novčić u razmjeni za žito ili točno određeni novčić oblika

„D“ koji stoji za nešto, za točno određeni iznos; simbol nije pečat već pečat kao identifikacija,

obećanje ili potvrda; i sl.). S obzirom na glagolski oblik ovog pojma, vidljivo je da se radi o

obuhvaćanju nečega što je razdvojeno (sjedinjavanja, okupljanja) a što odgovara zajedno (čak i

kod značenja poput spajanje dvije rijeke ili puta – dvije rijeke odgovaraju jedna drugoj, čine neku

cjelinu kada se spajaju; dva puta koja se križaju odgovaraju jedan drugome, stvaraju raskrižje;

misao odgovara drugoj misli pa joj može biti pridodana da se napravi usporedba; no još je jasnije

kada govorimo o dva materijalna komada koji su fizički odlomljeni da bi fizički bili ponovno

spojeni i nešto nekome predstavljali).

No, iako zanimljiva, etimologija ne može ponuditi definiciju današnjeg pojma simbol. Ukazuje

na eventualno postojanje upotrebe pojma u povezanom smislu kao u prošlosti no nužno je jasnije

ga definirati u današnjem kontekstu.

2.2.2 Što je simbol?

Simboli su, kaže Ewan Morris, u literaturi najjednostavnije određeni kao „nešto što stoji na

mjestu nečega drugoga“ (M orris 2005, 2). No, kako su ovo i znakovi (Sachs-Hombach, Horvat, i

Horvat 2006, 115), Morris smatra da je potrebno istaknuti tri dodatna obilježja simbola: 1)

20

emocionalna nabijenost koju nose, 2) složena mreža asocijacija koje su njihov sastavni dio i 3)

mogućnost izražavanja ideja i emocija koje je ne samo teško nego ponekad čak i nemoguće

izraziti riječima (Morris 2005, 2). Slično određenje simbola daje i Whitney Smith: simboli su

„referencijalni, uvjerljivi i podložni interpretacijama“ (engl. referential, hortative, interpretative;

W. Smith 2001, 522). Da su „referencijalni“ znači da predstavljaju nešto jer „pozivaju se na,

održavaju i organiziraju podatke“, da su „uvjerljivi“ znači da „pobuđuju, potiču, prisiljavaju,

potvrđuju i utječu“, a da su „podložni interpretaciji“ znači da teže „objasniti nepoznato“ (Ibid.).

Slažemo se s Morrisom u drugoj točki, odnosno W. Smithom u trećoj, da simboli nose složenu

mrežu asocijacija kao svoj sastavni dio. No, prva Morrisova točka zapravo proizlazi iz toga, jer

su interpretacije, značenja, uvijek, kako ćemo pokazati, sastavljeni i od afektivne i kognitivne

komponente. Odnosno, korištenje simbola za poticanje emocija nije temeljno obilježje simbola

nego nešto što ćemo u radu nazvati simboličkom strategijom – upotreba simbola radi

postizanja određene interakcijske svrhe. Jednak problem je i s W. Smithovom obilježju

simbola kao „uvjerljivim“ – radi se o svrsi simbola u interakciji, i to sukladnoj svrsi bilo kojeg

komunikacijskog sredstva koja je uvijek neka vrsta „uvjeravanja“, pobuđivanje informacije u

sugovorniku, što onda također nije temeljno razlikujuće obilježje simbola. U trećoj točki Morris

pogrešno pod simbolima misli isključivo na predmetni dio simbola (označitelja), i to u obliku

neverbalnih, vizualnih, materijalnih artefakata (u smislu, „slika vrijedi tisuću riječi“). No, simbol

nije samo njegov predmetni dio, odnosno za temeljnu definiciju simbola bitno je li ideja iskazana

riječima ili slikom kao predmetnim dijelom. Za neke komunikacijske svrhe korisnija je slika, za

druge je uvrježenija glazba, a za treće riječ. Isto tako, kada W. Smith kaže da su simboli

„referencijalni“ govori o samo jednoj vrsti simbola (zastave, primjerice, pripadaju toj kategoriji),

no to, kako ćemo prikazati, nije jedina vrsta.

Ova dva primjera već ukazuju na spomenuti temeljni problem u razmatranju simbola u današnjoj

znanstvenoj literaturi - neprecizno definiranje što simbol jest, njegovih temeljnih obilježja.

Najjasnije se simboli definiraju kada ih postavimo u suodnos sa znakovima. Osnovna razlika

između simbola i znaka je, ponavljamo, u tome što se znak sastoji samo od predmetnog i idejnog

dijela, kojima nešto označava dok se simbol sastoje i od značenja, koja nužno uključuju

mogućnost interpretaciju a time i višeznačnost.

21

Shema 1. Sastavni dijelovi simbola.

Simbol nije niti samo predmet koji predstavlja neku ideju, niti ta ideja, niti to dvoje zajedno:

simbol je cjelina sastavljena od označitelja, označenika i značenja koja im se pridaju. Kako ističu

Charles D. Elder i Roger W. Cobb „predmeti postaju simboli kada im ljudi pridaju značenja,

vrijednost, ili značaj“ (Elder i Cobb 1983, 28–29). Primjerice, zastava nije simbol. Simbol nije

niti komad platna s određenim dizajnom (predmetni dio simbola) niti ideja zastave već predmetni

i idejni dio sa značenjima (komad platna kao zastava sa značenjima službenog državnog simbola,

nacionalnog identiteta, domovine, nacije-države, ponosa na sportskim natjecanjima, i sl.). Dakle,

zastava je uvijek simbol nečega.

2.2.3 Arbitrarnost i višeznačnost

Često se govori o arbitrarnosti i višeznačnosti kao temeljnim razlikujućim obilježjima simbola

od znaka. Iako smatramo da je točno da se označenik i označitelj kod simbola uvijek arbitrarno

povezuju ne slažemo se da se kod znakova uvijek radi o nearbitrarnom povezivanju

(izjednačavanje predmetnog i idejnog dijela znaka). Charles Sanders Peirce (Peirce 1960; vidi i:

Short 2009) tako, primjerice, znakove stavlja kao nadređeni pojam simbolima, indeksima,

ikonama, ističući da su znakovi „stimulusi sa značenjima” (pa je razlika onda u tome da se kod

simbola predmetni i idejni dio arbitrarno povezuju a kod indeksa i ikona konkretnije, direktnije –

Peirce tu očito u potpunosti zanemaruje interpretaciju kao sastavni dio simbola). Očitost možda

PREDMETNI DIO

(označitelj)

IDEJNI DIO

(označenik)

ZNAČENJA

22

postoji kod, primjerice, fotografije osobe koja je identična osobi koju se fotografiralo, no s

razlogom se, primjerice, prometni znakovi uče u prometnoj školi prije nego nam je dopušteno

izaći na cestu motornim vozilom. Iz istog razloga i neke znakove iz prošlosti ne možemo

razumjeti jer ne poznajemo „ključ“, kôd, kao, primjerice, znakovni sustav hijeroglifa gdje

problem nije u „značenjima“ nego jednostavno u otkrivanju ključa „označavanja“ (jer je

poveznica arbitrarna). Ono po čemu se simboli i znakovi dakle razlikuju nije u procjeni manje ili

veće arbitrarnosti poveznice između predmetnog i idejnog dijela nego, prije svega, u činjenici da

kod znakova nema mogućnosti dodatne interpretacije jednom povezana ta dva dijela.4

Višeznačnost nadalje proizlazi kao logična posljedica činjenice da su simboli sastavljeni od

značenja podložnih interpretaciji. Kako Morris kaže: „Simboli dobivaju na moći upravo zbog

bogate mješavine značenja i asocijacija koje mogu potaknuti“ (Morris 2005, 4). No, ne slažemo

se s potpunom relativizacijom procesa interpretacije, odnosno kako će neki postmodernisti tvrditi

da nitko nikome zapravo nikada ne može prenijeti ikakvu informaciju u potpunosti. Simboli

nastaju i održavaju se isključivo putem interakcije u sklopu nekog socijalnog sustava pa

pretpostavljamo mogućnost postojanja dogovorenih, zajedničkih značenja uvriježenih unutar

određenog socio-kulturnog konteksta među tzv. slobodnim interpretativnim akterima. Ta

značenja nazivamo temeljna značenja simbola: značenja simbola oko kojih je nužno slaganje

većine članova nekog socijalnog sustava, odnosno eventualna neslaganja oko kojih bi mogla

dovesti u pitanje taj socijalni sustav. Ona ne moraju biti identična, odnosno nije nužno da

postoji kohezija oko ovih značenja, ali trebaju pripadati barem istoj široj skupini značenja (npr.,

zastava nekome može simbolizirati domovinu, nekome državu, teritorij, no radi se istoj grupi

značenja – zastava kao reprezentacijski simbol države). Uz temeljna, razlikujemo i dodatna

4 Osim znakova, postoje dakle i drugi srodni pojmovi poput indeksa, ikona, emblema, gesti, totema. U radu i kone i

indekse (pa i embleme jer nema interpret acije, jednoznačni su) smatramo podvrstama znakova. Ikone i indeksi sastoje

se od direktne pov eznice onoga što se označava i označitelja. Ikona je „ fizički slična onom e što predstavlja”, poput

fotografije, ili je dijagramatična, poput znaka „Zabranjeno pušenje” („Icon, Index and Symbol: Types of Signs”

2000). Indeksi se s astoje od „osjetilnog podražaja koji se odnosi na nešto”, podražaja koji možemo izravno vidjeti,

čuti, namirisati, poput, primjerice, prometnih znakova pa i raznih gestikulacija poput mahanja rukom u znak

pozdrava, crnih oblaka koji ukazuju na nadolazeću oluju (Ibid.). Emblemi su također znakovi kod kojih je poveznica

označitelja i označenika očito arbitrarna ali nije otvorena interpretaciji, dio je ustaljenog heraldičkog sustava. Slično

je i s totemima koji predstavljaju jedan drugačiji oblik reprezentacijskih znakova.

23

značenja: značenja koja pojedinci pridaju simbolima nekog socijalnog sustava a koja ne

moraju dijeliti ostali članovi tog kolektiva. Prevelika divergencija oko temeljnih značenja

nekog socijalnog sustava, nedovoljno slaganje oko značenja njegovih simbola, ili čak sukob

značenja, može dovesti opstanak tog sustava u pitanje.

2.2.4 Apstraktnost i neodređenost

U literaturi se nekada ističe i da su simboli komunikacijska sredstva kojima se prenose apstraktne

misli, složene ideje, kao i da višeznačnost simbola nužno vodi „nejasnoći značenja“,

neodređenosti, nespecifičnosti značenja (engl. ambiguity). David I. Kertzer, primjerice, ističe

sljedeća obilježja simbola: „kondenzacija značenja“, „višeznačnost“ (što sve vodi u)

„dvosmislenost“, „mnogostrukosti značenja“ koja mogu biti vrlo nejasna, neodređena i

nespecifična (Kertzer 1988, 11).

No, iako se najčešće simbolima iskazuju apstraktne ideje, odnosno simboli se koriste kada je

presloženo izraziti neke apstraktne i kompleksne ideje na ikakav drugi način, to ipak nije

temeljno obilježje simbola. Temeljno obilježje simbola zapravo je njihova sposobnost

„kondenzacije značenja“ (Ibid.) ili efikasnija komunikacija (što nužno ne mora biti isto što i

ekonomičnija komunikacija). Naime, simbolima je moguće izraziti i konkretne ideje a razlog

zašto su najčešće nositelji onih apstraktnijih upravo je činjenica da se simboli nadaju kao korisno

sredstvo efikasnijeg prenošenja složenijih, višestrukih ideja koje bi bilo teško izreći, primjerice,

znakovima.

Drugo, „višeznačnost“ simbola, njihova podložnost interpretaciji, doista može dovesti do

neodređenosti, nespecifičnosti u značenjima. Ipak, apsolutna mogućnost višeznačnosti simbola

nije moguća ako žele biti usp ješno komunikacijsko sredstvo. Važno je, naime, da dvije ili više

osoba uključene u komunikaciju putem simbola razumiju njihova značenja da bi se uopće mogli

sporazumjeti. To postaje još važnije kada se govori o značenjima nekog uspostavljenog

socijalnog sustava koja se prenose putem simbola – da bi opstao, moraju postojati, kako smo već

definirali, temeljna značenja simbola tog sustava koje poznaju i dijele članovi tog sustava.

24

2.2.5 Afektivna dimenzija simbola

Rossi ističe da je definicija značenja u tradicionalnoj sociologiji „skup konceptualnih i

emocionalnih, svjesnih i nesvjesnih asocijacija koje u pojedincima pobuđuju ideološki, religijski

ili drugi kulturni elementi tijekom socijalne interakcije“ (Rossi 1983, 24). No, kod emotivne

komponente treba biti oprezan jer je u literaturi, a posebno onoj o nacionalnim simbolima, kako

ćemo vidjeti, preveliko naglašavanje emotivne, afektivne dimenzije simbola dovelo do zazora

znanstvenika od bavljenja ovim, kako ga vide, „neracionalnim“ predmetom istraživanja.

Elder i Cobb, primjerice, prenaglašavaju ovu afektivnu komponentu pa tvrde da i kada je

kognitivna dimenzija nejasna, emotivna dimenzija može biti toliko snažna da ljudi svejedno

djeluju na temelju određenih simbola (Elder i Cobb 1983, 120, 144). Smatramo da su i kognitivna

i afektivna dimenzija simbola uvijek prisutne jer da bi nešto uopće bilo simbol mora proći kroz

interpretativni proces unutar pojedinca a interpretacija je uvijek pod utjecajem kako emocionalnih

tako i kognitivnih aspekata ličnosti.

S druge strane, ne treba niti zanemarivati emotivnu komponentu simbola. Yuval Feinstein,

primjerice, istražujući pojavu „okupljanja oko zastave“ (engl. rally round the flag) u vrijeme rata

ili sličnih kriza u društvu pokazuje kako je takva pojava primarno motivirana „emocijama,

osjećajima nacionalnog ponosa, samouvjerenosti i nade“ (Feinstein 2012, ii). No, nužno je

ponovno napomenuti da emotivna i kognitivna dimenzija uvijek idu zajedno. Članovi određene,

primjerice nacionalne, zajednice dijeleći simbole tog socijalnog sustava dijele i određene emocije

vezane za simbole kao i kognitivni aspekt njihova značenja.

2.2.6 „Privatni“ i „javni“ simboli

Postavlja se sada pitanje, je li simbol već simbolička ideja nastala u čovjekovu umu, ili tek ta

ideja iskazana „prema van“, u interakciji s drugim pojedincima? Odgovor je zapravo i da i ne,

odnosno treba napraviti razliku između privatnih simbola i javnih simbola u interakciji.

25

Ako simbol shvatimo kao „materijaliziranu“ simboličku ideju, onda je već simbolička ideja koja

se materijalizirala u našem umu u obliku misli, pomišljenom riječju koja nosi neki simbolički

pojam, zapravo već po svojim obilježjima simbol. No, iako ta misao može imati sva svojstva

simbola njeno je značenje jasno i relevantno samo pojedincu koji ju je stvorio. Time se gubi

osnovna svrha simbola kao komunikacijskog sredstva.

Nije, stoga, dovoljno da simbol ostane „privatan“ već njegovo značenje mora biti prihvaćeno,

poznato u interakciji. Radi se o onome što nazivamo „javni simboli“ koje ljudi tijekom

interakcije „izmišljaju, prihvaćaju učenjem, prilagođavaju, upotrebljavaju za svoje svrhe“ (Firth

1973, 427). Samo u interakciji mogu nastati i širi značenjski standardi – skup simbola kojima

se ustaljeno u određenoj društvenoj zajednici prenose određene poruke. Kako kaže John E.

Burchard, „simbol mora biti razumljiv bez fusnota ili akademske interpretacije minimalnom broju

ljudi da bi se mogao nazivati simbolom, a za minimalni broj pretpostavljamo veće od jedan“

(Burchard 1955, 403). Sažetije: Onoliko koliko je čovjek uopće čovjek bez komunikacije s

drugim ljudima, toliko je simbol uopće simbol ako njegova značenja ostanu zarobljena u umu

pojedinca!

2.2.7 „Značenjski standard“

Značenjski standard odnosi se na korpus simbola koji kontinuirano, ustaljeno, konvencijom

dogovoreno prenose određena temeljna značenja nekog socijalnog sustava (primjerice,

nacionalna zastava kao simbol predstavljanja država na Olimpijskim igrama). U

„identitetskoj teoriji“ simboličkog interakcionizma Petera J. Burkea i Jan E. Stets (2009)

„identitetskim standardom“ nazivaju obilježja od kojih je sačinjen bilo koji identitet i ovo je s tim

usko vezano.

Pojednostavljeno, da bi ljudi zadovoljili određene potrebe, riješili određene probleme, oni

pronalaze određena rješenja. Kako bi se te potrebe što ekonomičnije zadovoljavale, odnosno da,

primjerice, ljudi ne moraju uvijek iznova rješavati iste probleme, razvijaju socijalne sustave koji

imaju zadaću održavati postignuta znanja o pojedinim aspektima ljudskog života. S obzirom da

su uložili trud u stvaranje tih sustava i da su sustavi korisni za efikasnije funkcioniranje društva i

26

njegovih pojedinih dijelova, teže ih i održati. Sustav se održava kroz vrijeme, prenosi budućim

generacijama socijalizacijom, koje ga onda dalje čuvaju i prenose, ne samo zato što im se nadaje

kao „prirodan“ jer su rođeni u njemu kao članovi nekog društva već zbog toga što i sami

prihvaćaju njegovu važnost.

Kada govorimo o održanju sustava mislimo zapravo na njegovu legitimaciju, koja se postiže

stvaranjem slaganja među članovima tog sustava. Radi se o vrsti kohezije koja ne mora biti

apsolutna, a koja se stvara prije svega standardizacijom značenja koja čine temelj funkcioniranja

sustava. Odnosno, uspostavom ključnih simbola koji „označavaju“ neki sustav a oko čijih barem

temeljnih značenja postoji opće slaganje među barem većinom članova sustava. U nacijama-

državama, primjerice, standardizira se način donošenja odluka (svi građani glasuju na izborima u

isto vrijeme, na isti način), pa i jezik (uz postojanje dijalekata postoji uvijek i standardizirani,

književni, jezik), službenih državnih simbola poput državne zastave, himne, Dana

državnosti/neovisnosti, i slično. I simboličke strategije mogu biti uže vezane za određene

socijalne sustave. Primjerice, politički mitovi ili retorički stil političkog govora vezan je

isključivo za politički sustav; administrativni jezik, gotovo nerazumljiv „običnom“ čovjeku, za

birokratski sustav; i tako dalje.

Treba dodati i da postoje pojedinci koji su odabrani da administriraju određeni sustav. Naime,

povećanjem broja sustava, ljudi delegiraju pojedince među sobom koji će na sebe preuzeti

održanje sustava, što uključuje i njegove temeljne simbole i značenja – „čuvari značenja“. Na

primjeru političkog sustava, Elder i Cobb objašnjavaju da „svakodnevne brige posla, obitelji i

prijatelja najčešće najviše zaokupljaju pažnju ljudi“ (Sears i Whitney 1973; Elder i Cobb 1983,

10). Stoga je „politika samo jedan od mnogih briga koje se natječu za pažnju pojedinca, i obično

joj se ne pripisuje najviši prioritet“ (Elder i Cobb 1983, 10). „S obzirom da politika nije važna

briga, ljudi veći dio političke komunikacije obično određuju kao 'buku', t.j. 'uobičajenu politiku',

te pretpostavljaju da se može ignorirati bez posljedica. Veću važnost će posvetiti tek onda kada se

poruke koje primaju sukobljavaju s prijašnjim očekivanjima“ (Ibid). No, iako „obični“ ljudi ne

sudjeluju aktivno u svakodnevnom odvijanju politike oni ipak „prate, nadgledaju“ ono što

Edelman naziva „prolazećom paradom apstraktnih simbola“ (Edelman 1964, 5, u: Elder i Cobb

27

1983, 10). Na ovoj ideji, kako ćemo kasnije detaljnije objasniti, i Michael Billig gradi svoju ideju

„banalnog nacionalizma“ (Billig 1995).

Elder i Cobb ističu i da su ljudi psihološki skloniji slagati se sa značenjima simbola sustava

(Elder i Cobb 1983, 10–11). Psihološki principi koji rukovode tim slaganjem, na primjeru

političkog sustavu, su: a) „princip konstantnosti“: „ljudi percipiraju i interpretiraju političke

'podražaje' tako da održe konzistentnost s već postojećim predispozicijama. S obzirom da su

politički podražaji vrlo često višeznačni, ljudi se ne moraju previše truditi da nađu potvrdu

značenja u prethodnim stajalištima“ (Ibid. 11); b) „sklonost konzistenciji“: težnja ljudi da se slože

s onima koji su im sličniji a ne slože s onima koji im nisu slični (Sears i Whitney 1973, u: Elder i

Cobb 1983, 11). Ljudi u interpretaciji uzimaju u obzir i interpretacije simbola drugih sudionika u

interakciji, i to na način da će prihvatiti interpretacije onih koji su im identitetski sličniji; c)

„sklonost slaganju“: ljudi su skloniji slagati se nego se ne slagati s političkim sadržajima (Ibid.);

te d) „sklonost pozitivnosti“: težnja ljudi pozitivnom aspektu informacija često je jača od težnje

ljudi da naglasak stavljaju na negativnosti (Ibid.).

Ovo, primjerice, objašnjava zašto su ljudi i dalje vezani za naciju-državu usprkos visokoj stopi

nezaposlenosti, korupciji, i slično. Postoji snažna psihološka i sociološka tendencija održanja

sustava usprkos određenim problemima u njegovu funkcioniranju. Naime, „važno je shvatiti da

legitimacija sustava nije isključivo ovisna o smjeru trenutne potpore. Stabilni sustav obilježava

više manje bezuvjetna potpora legitimaciji kako bi ublažila prolazne fluktuacije u trenutnoj

potpori“ (Elder i Cobb 1983, 15). „Iako stalni neuspjeh sustava da pridobije potporu može u

danim trenucima dovesti do erozije potpore, trenutačne fluktuacije u potpori nemaju mnogo

utjecaja na sveukupnu legitimaciju sustava“ (Ibid.). To se još naziva i „difuznom potporom“

(engl. diffuse support); (Easton 1965, 273–274, u: Elder i Cobb 1983, 15). Dakle, bez obzira na

trenutnu političku situaciju, u pitanje će, ako uopće, češće biti dovedeni oni koji su zaduženi za

održavanje sustava nego sustav sam (npr., manjak potpore i „ponosa na vladu“ nakon Watergate

skandala u SAD-u; Ibid. 15–16; ili manjak potpore hrvatskoj vladi i povjerenja u način

upravljanja političkim i pravnim institucijama; Baloban i Rimac 1998; Rimac 2000; Kregar,

Sekulić, i Šporer 2010; Sekulić 2008). U sljedećem odjeljku dalje razlikujemo referencijalne od

funkcionalnih simbola prema ovoj njihovoj ulozi u legitimaciji sustava.

28

2.2.8 Vrste simbola prema interakcijskoj svrsi

Moguće je uzeti različite kriterije u kategorizaciji simbola a prije svega: 1) temeljnu svrhu

simbola u interakciji, ili 2) sociokulturni konteksti za koje su simboli vezani. Na temelju prvog

razlikovanja možemo govoriti o referencijalnim simbolima i simbolima svakodnevnog

funkcioniranja sustava, dok na temelju drugog razlikovanja govorimo o, primjerice, nacionalnim,

religijskim (ili, specifičnije, kršćanskim, muslimanskim, i sl.) simbolima.

Često se, kada se govori o simbolima, primjerice nacionalnim, misli na referencijalne simbole,

poput državne zastave ili himne. No, to nije jedina vrsta simbola a ističući samo referencijalne

simbole radi se ponovno pogreška u literaturi koja dovodi i do zanemarivanja istraživanja

simbola. Primjerice, u literaturi o nastanku i razvoju nacija i nacija-država ovako shvaćeni svi

simboli smatraju se nevažnima, pukim „ukrasima“ političkog života. „Prava“ politika, prema

ovim autorima, tiče se ekonomije, pitanja obrazovanja, mirovinskog sustava, transporta, i slično,

a ne simboličke dimenzije. No niti su referencijalni simboli jedina vrsta simbola niti su,

primjerice, referencijalni nacionalni simboli „ukras“, puka „nuspojava“, nevažni „dodatak“ nekih

„konkretnijih“, „ozbiljnijih“ političkih procesa.

Dvije grupe simbola s obzirom na njihovu temeljnu ulogu, svrhu u socijalnom sustavu u radu

određujemo kao: 1) referencijalni simboli, čija je temeljna svrha legitimacija sustava, i to

prije svega stvaranjem slaganja članova sustava oko njihovih temeljnih značenja; i 2)

funkcionalni simboli, čija je primarna svrha svakodnevno funkcioniranje sustava

(primjerice, norme i vrijednosti po kojima svakodnevno djelujemo, ekonomski odnosi, klasna

stratifikacija, inflacija, porezna politika, i sl.).

Dva su razloga zbog kojih nam se može činiti da su referencijalni simboli manje bitni od onih

funkcionalnih: a) ne koristimo ih u svakodnevnom životu (npr. ne zaustavljamo se svakodnevno

ispred hrvatske državne zastave i odajemo joj počast, ne razmišljamo svakodnevno o tome sviđa

li nam se njen dizajn i koja joj značenja pridajemo, ne ustajemo se svaki put kada na televiziji

svira hrvatska državna himna, itd.); te b) zbog činjenice da referencijalni simboli služe

dugoročnoj legitimaciji sustava, kontinuirano kroz vrijeme, čime postaju tako „prirodan“ dio

29

socijalnog sustava da se, jednom dogovorena i usvojena, teško mijenjaju, rijetko se razmatra o

njihovoj promjeni ako nije došlo do nekih dramatičnijih promjena u samom sustavu. Članovi

sustava smatraju da ih nije potrebno mijenjati upravo iz razloga što se slažu oko njihovih

temeljnih značenja koja tvore taj sustav, zbog čega je i moguće svakodnevno funkcioniranje

sustava jer se njegovi temelji svakodnevno ne preisp ituju ni mijenjaju.

No, dok promjene simbola koji služe svakodnevnom funkcioniranju sustava, rijetko dovode u

pitanje temelje sustava, posljedice promjena referencijalnih simbola ili sukoba oko njihovih

značenja mogu biti pogubni za sam sustav s obzirom da se radi o temeljnim značenjima na

kojima počiva legitimnost sustava. Razlike između referencijalnih i ne-referencijalnih simbola

stoga ne leže u njihovoj simboličkoj prirodi, koja je jednaka, već u njihovoj temeljnoj svrsi,

funkciji koju obnašaju za socijalni sustav kojeg su dio, pa i posljedicama njihovih promjena za

sustav. No, iznimno je važno napomenuti da se bez jednih i drugih, referencijalnih i

funkcionalnih simbola, nijedan sustav ne može održati. Ako uzmemo za primjer naciju-državu,

nužna je i legitimacija sustava stvaranjem osjećaja kontinuiteta i solidarnosti među njenim

građanima kao i usp ješno svakodnevno funkcioniranje države poput, primjerice, funkcionalnog

gospodarstva. Metaforično, ne živi čovjek samo o kruhu ali ne može se niti nahraniti od zastave.

Kao primjer usporedit ćemo njemačku državnu zastavu i njemački „Autobahn“ (državnu

autocestu). Oboje su nacionalni simboli, s time da je njemačka zastava referencijalni simbol.

Naizgled, može se činiti da ako njemačka zastava promijeni svoj dizajn to bi mnogo manje

„materijalno“, „funkcionalno“ utjecalo na njemačke građane nego, primjerice, da se njemački

„Autobahn“ da u koncesiju i povise cijene cestarine. Ta promjena imala bi stvarne, izravne,

materijalne, financijske posljedice za „džep građana“. No, čak i kada bi građani izašli na ulice

protestirajući protiv povišenja cijena cestarina to bi bio samo problem cestarina, ne bi se dovodila

u pitanje Njemačka kao državni sustav. S druge strane, ako bi njemački „Autobahn“ bio podignut

na razinu referencijalnog simbola, kada bi građani davanje „Autobahna“ u koncesiju shvatili na

način da Njemačka kao država time gubi na svojoj suverenosti, državnosti, tada bi sam sustav bio

doveden u pitanje. Dodatno, promjena dizajna zastave, primjerice, ne bi sustav dovela u pitanje

ako bi se temeljna značenja potvrdila ili ponovno uskladila, građani oko njih složili (prijelazno

30

razdoblje), no ako se slaganje oko značenja nove zastave ne bi mogla postići ili čak sukobila

radilo bi odmah izravno o problemu vezanom za sam državni sustav.

2.2.8.1 Vrste predmetnog dijela simbola (označitelja)

Kako bismo preglednije, na jednom mjestu, iznijeli što podrazumijevamo pod vrstama simbola

prema njihovom predmetnim dijelu, prikazat ćemo ih Shemom 2. Radi se dakle o objektima

putem kojih se „materijalizira“, „opredmećuje“ simbolička misao, ideja, označenik. U svojoj

osnovnoj podjeli mogu biti „materijalna“, fizička, i „nematerijalna“. Kod materijalnih sredstava

razlikujemo materijalne artefakte, pisani tekst, te ljudsko tijelo. Pomoću tijela proizvodimo

specifičnije oblike simboličke komunikacije: gestikulacija, sviranje, ples, gluma, i slično. Kod

materijalnih artefakata razlikujemo sljedeće specifičnije komunikacijske oblike: slika (fotografija,

plakat, video snimka, itd.), skulpture, građevine, i slično. Kod nematerijalnih sredstava radi se

prije svega o zvuku, a specifičnije o govoru, koji putem jezika kao znakovnog sustava, riječi,

tvori neki usmeni sadržaj, „tekst“. Tu su i drugi oblici usmene artikulacije poput glazbe ili

pjevanja, ali i mirisa koji također nisu fizički u smislu materijalnih artefakata.

Shemu je moguće i dodatno podijeliti u podkategorijama pa tako, primjerice, pod govor i usmeni

tekst možemo navesti: politički govor, svakodnevni govor, znanstvena prezentacija; pod

skulpturom: umjetnička skulptura, skulpture povijesnih ličnosti, spomenik neznanom junaku; pod

glazbom: državna himna, narodne pjesme; i tako dalje.

31

Shema 2. Vrste predmetnog dijela simbola (označitelja).

SIMBOLIČKA

IDEJA

NEMATERIJALNO

SREDSTVO

MATERIJALNO

SREDSTVO

MATERIJALNI ARTEFAKT

TIJELO ZVUK

USMENI TEKST (IZGOVORENA

RIJEČ)

SLIKA SKULPTURA GRAĐEVINA

GESTIKULACIJE PLES GLUMA …

…

PISANI TEKST (PISANA RIJEČ)

GLAZBA …

MIRIS

PJEVANJE

32

2.3 Simboli kao predmet istraživanja u društveno-humanističkim znanostima

Brojni su problemi u iznimno raznolikoj znanstvenoj „literaturi o simbolima“. Ključni je problem

nejasnoća oko same definicije simbola, poput pogrešnog naglašavanja kako nekih od sastavnih

dijelova simbola tako i nerazlikovanja temeljnih obilježja simbola od njihovih vrsta ili specifičnih

svrha u posebnim interakcijskim kontekstima. Neprecizno definiranje simbola ostavilo je, kako

ćemo prikazati, vidljive posljedice posebice u literaturi o nacionalnim simbolima.

No, i da su bili jasnije definirani, istraživanje simbola nije bilo moguće dok se u sociologiji nije

razriješio u pozitivizmu ukorijenjen zazor od značenja kao legitimnog predmeta znanstvenog

izučavanja. Stoga ćemo sažeto dati presjek socioloških teorija i teoretičara s obzirom na njihov

pristup subjektu i subjektivnom značenju. Zadržat ćemo se na teoriji simboličkog

interakcionizma a posebice „identitetske teorije“ (engl. identity theory) kao njene zasebne grane

koje, po našem mišljenju, daju teorijske i metodološke temelje za razvoj cjelovitog pristupa

simbolima, u interakciji, uključujući značenja kao njihovo temeljno obilježje i njihovu ključnu

ulogu u izgradnji socijalnih identiteta.

2.3.1 Pristupi istraživanju značenja u društveno-humanističkim znanostima

Ino Rossi (1983) daje detaljnu analizu društveno-humanističkih pristupa klasificirajući teorije i

teoretičare na temelju dva kriterija vezano za razrješavanje dihotomije subjekt-objekt: a) uloga

istraživača u znanstvenoj spoznaji kao „opisivača“ društvene stvarnosti ili subjekta, onoga koji

traga za dubljim principima funkcioniranja društvene stvarnosti, „interpretatora“, te b) koliko se

subjekt i subjektivna značenja prihvaćaju kao predmet znanstvenog istraživanja. Stavljajući nešto

manje naglaska na prvi i fokusirajući se na drugi kriterij, oslonit ćemo se na njegovu klasifikaciju

u ovom sažetom teorijskom pregledu: objektivni empiricizam, subjektivni empiricizam

(interpretativna sociologija, simbolički interakcionizam), strukturalizam i međupristupi.

1) Objektivni empiricizam. Rossi ističe da je početak razvoja sociologije kao znanosti od 19.

stoljeća obilježio empiricizam čije se postavke zadržavaju do danas: 1) odbačena je introspekcija

kao metoda a preuzete su metode iz p rirodnih znanosti kao (jedine) znanstvene metode (Ibid. 2-

33

3); 2) svrha znanstvene spoznaje oblikovanje je univerzalnih i neopovrgivih zakona ili principa

objašnjenja (Ibid. 3). August Comte, „otac“ pozitivističke znanosti (Comte 2011; Giddens 1974;

vidi i: Pickering 1993), dodaje još dvije postavke: 3) svrha je znanosti opisati „kakve“ su stvari a

ne „zašto“ su stvari takve kakve jesu (Rossi 1983, 3); i 4) empirijsko znanje jedini je važeći izvor

znanja (Ibid). Pod empirijskim znanjem Comte misli na: a) iskustvo stvarnosti preko osjetila i b)

znanstvene zakone koji moraju biti provjerljivi putem iskustvenih činjenica (Ibid.). Comteova je

temeljna postavka da pozitivističku znanost treba utemeljiti na činjenicama (kao što će i

Durkheim poznato reći da je prvo i najosnovnije pravilo sociološke metode „promatrati društvene

činjenice kao stvari“; Durkheim 2006) a činjenice trebaju biti objašnjive neovisno o „mentalnom

aparatu“ istraživača (Rossi 1983, 17-18).

Društvene znanosti moraju biti empirijski utemeljene, sociološki podaci ne smiju biti ni proizvod

ni projekcija uma sociologa koji ih istražuje (Ibid. 5) no empiricizam potpuno izbacuje subjekta u

liku istraživača iz procesa znanstvene spoznaje. Šire, empiricizam kartezijansku dihotomiju

subjekt-objekt (res cogitans i res extensa) razrješava tako što tvrdi da nema drugog znanja osim

onoga koje dolazi izvan subjekta, iz vanjskog svijeta, preko „impresija putem osjetila“ (engl.

sense impressions); (Ibid. 5-6). Time i argumentiraju tezu da istraživač ne smije imati ikakvog

utjecaja na podatke koje primi izvana, on ih ne interpretira niti ih objašnjava već samo opisuje.

Na taj način ni socijalni akteri kao subjekti, oni koji interpretiraju socijalnu stvarnost, kao ni

značenja koja joj pripisuju, ne mogu biti predmetom znanstvenog izučavanja.5

Dakle, čak i kada se značenja prihvaćaju kao sastavno obilježje simbola, upravo zbog toga

simboli nisu pronašli svoje mjesto kao predmet istraživanja na početku razvoja socioloških

teorija, kod objektivni empiricista ili pozitivista koji su značenje shvaćali kao nešto što nije

podložno znanstvenoj metodi empiricističke provjere. Također, istraživanja su bila toliko

usmjerena na makro-razinu i od subjekta da se nije niti razmišljalo o pojedincu, individualnim

akterima koji aktivno interpretiraju, pridaju značenja stvarnosti oko sebe.

5 Immanuel Kant obrće empiricističku paradigmu kada uz „impresiju putem osjetila“ uvodi i „kategorije

razumijevanja“ (engl. categories of understanding; Rossi 1983, 6). „Kategorije razumijevanja“ uvijek se kombiniraju

s „podacima dobivenima putem osjetila“ (engl. sense data) pa onaj u čijem umu dolazi do t e kombinacije sada

dobiva aktivnu ulogu (Ibid.).

34

No, postoji još jedan razlog zbog kojeg se u empiricizmu zaziralo od istraživanja subjektivnih

značenja. Psihologija je, kako ističe i Ferdinand de Saussure, dugo vremena ostala previše

fokusirana „unutar pojedinca“ gdje je pokušala istraživati „mehanizam znaka“ (de Saussure 1986,

35). Zbog snažnog utjecaja psihoanalitičke teorije značenje je dugo bilo određeno kao nesvjesni,

iracionalni, pa čak i neuhvatljivi dio simbola sastavljenog od značenja i sredstva (predmeta).

„Nesvjesni“ značenjski aspekt simbola izvršio je utjecaj i izvan psihoanalize na, primjerice,

Jacquesa Lacana, strukturaliste, simboličke antropologe i semiotičke strukturaliste, poput Victora

Turnera, Ernsta Cassirera, Claudea Lévi-Straussa, pa i de Saussurea.

2) Funkcionalizam. Funkcionalisti poput Durkheima (pa i Talcotta Parsonsa u određenim

aspektima) predstavljaju blaži oblik empiricizma, iako ne još subjektivni empiricizam (Rossi

1983, 7). I dalje se zadržavaju na makro-razini (čak i kada u funkcionalizmu prelaze s velikih

društvenih struktura i institucija na grupe, kasnijim mikro-sociolozima to su još uvijek preširoke,

makro-kategorije). Uz to što neki funkcionalisti predmetu istraživanja dodaju i opis njegove

funkcije u društvu kao bitan aspekt, drugi, poput Durkheima, propituju uključivanje značenja u

svoje teoriju. S jedne strane, Durkheim navodi da se društvene stvari trebaju promatrati kao

činjenice, potvrđujući time Comteov pozitivizam, odnosno: „Društvene pojave se stoga trebaju

promotriti u sebi, odvojeno od svjesnih bića koja o njima stvaraju vlastite mentalne predodžbe.

Moraju biti proučavane izvana, kao izvanjske stvari, jer nam se pod tom krinkom predstavljaju“

(Durkheim 2006, 70; Rossi 1983, 14). No, na drugim mjestima Durkheim je svjestan inherentnog

problema svoje postavke pa ističe da je moguće da je izvanjskost samo ljuštura društvenih

činjenica koje se u njoj nalaze (skrivaju) te opisom tih ljuštura zapravo nikada ne ulazimo „dublje

ispod površine do srži“ (Durkheim 2006, 161; Rossi 1983, 14-15). Moramo u tom slučaju

„ogoliti površinu ideja, koja je manje ili više vjeran prikaz stvari, kako bi ušli dublje i došli do

sila na kojima počivaju i iz kojih proizlaze“ (Durkheim 2006, 161).

Ipak, Durkheim pokušava razriješiti dihotomiju subjekt-objekt vraćajući se na pozitivizam,

tvrdeći da ako se određene stvari učestalo pojavljuju u nekom obliku i u sklopu istih pojava to

znači da „izvanjskost“ nije slučajna (Rossi 1983, 15). No, kako Rossi kaže, govoreći o subjektu

otvorio je ipak procjep u teoriji (Ibid.) koji će subjektivni empiricisti i strukturalisti pokušati

35

koherentnije objasniti. Dodatno, iako funkcionalizam uvodi iznimno vrijednu ideju funkcije ne

usp ijeva objasniti uzroke nastanka i razvoja društvenih struktura jer je funkcija svojstvo a ne

uzrok neke društvene pojave, pa objašnjavanjem pojave funkcijom i funkcije pojavom zapravo se

ulazi u tautologiju. Mnogo je bolji pojam interakcije koji uključuje i funkcije te interakcije i

njenih dijelova, ili strukturalistički pojam odnosa, relacija koji ne pretpostavlja unaprijed da je

funkcija te relacije njegovo ključno obilježje.

Rossi dobro primjećuje da je Durkheim, iako uvelike ukorijenjen u pozitivizmu, posebno pred

kraj svoje znanstvene karijere ukazivao na važnost simboličkog sustava u društvenom životu

(Ibid. 89). Durkheimov poznati rad s M arcelom Maussom (Durkheim i Mauss 1963) predstavlja

jedan od prvih pokušaja izlaska iz pozitivizma u strukturalističku analizu u sociologiji (Rossi

1983, 89). To je vjerojatno razlog i zašto kasnije, primjerice, simbolički interakcionisti spremno

prihvaćaju Durkheima kao svoje teorijsko nadahnuće.

3) Subjektivni empiricizam. Obično se pod empiricizmom misli na pozitivizam pa se stoga može

činiti čudnim svrstavati teorije poput simboličkog interakcionizma ili etnometodologije u ovu

kategoriju (Ibid. 7). Rossi to čini na temelju kriterija uloge istraživača u znanstvenoj metodi.

Stoga, iako se okreću prema značenju kao predmetu istraživanja kao uvijek subjektivno,

interpretirano od društvenih aktera (Ibid. 31-33), za Rossija ove teorije ostaju empiricističke jer

značenje, sastavljeno od „kognitivnog i afektivnog sadržaja kulturnih jedinica“ mora biti

dostupno izravno kroz vanjsko ili unutarnje iskustvo te mora moći biti analiziran i razumljivo po

sebi, neovisno o iskustvu, samom istraživaču (Ibid.). Na temelju ovog kriterija Rossi odjeljuje

Weberovu interpretativnu sociologiju (njem. Verstehen) te Karla Mannheima, Floriana

Znanieckog, simboličke interakcioniste, fenomenologe i etnometodologe od strukuralista.

U radu nam je mnogo važnija činjenica da simbolički interakcionizam u istraživanju simbola po

prvi puta stavlja naglasak na subjektivno značenje kao predmet istraživanja kao i na pojedinca.

Značenja nastaju u interakciji, argumentiraju simbolički interakcionisti, naglašavajući tako

mikro-razinu koju strukturalisti ne prihvaćaju na jednak način.

36

4) Strukturalizam. Strukturalizam daje mnogo aktivniju ulogu istraživaču u procesu istraživanja

jer u njegovom umu nastaju teorije koje ne postoje u stvarnosti, na temelju pravila koja ekstrahira

znanstvenim modelima a koja nisu izravno opažljiva. Strukturalizam teži otkriti principe

funkcioniranja pojavnosti koji se nalaze u podlozi, primjerice, obrazaca interakcije, a do kojih

nikako ne možemo doći pukim promatranjem i eliminacijom opažljivih različitosti već samo

dodatnim djelovanjem uma istraživača, na temelju provjere i stvaranja modela koji mogu

objasniti principe koji „leže iza“ (Ibid. 8-9). Strukturalizam tako prednost daje sinkronijskom

naspram dijakronijskog pristupa, ahistorijski je (Ibid. 20).

Strukturalisti tragaju za principima unutarnje kohezivnosti sustava do koje nije moguće doći

promatranjem izoliranog sustava ili njegovih dijelova već istraživanjem relacija, ili

transformacija (Chomsky 1989). Dali su iznimno značajan doprinos istraživanju jezika na

poljima semiotike, lingvistike i lingvističke antropologije. Semiotički strukturalizam naglasak

stavlja ne samo na istraživanje „površine“ (engl. surface) već i logičke strukture jezika,

„dubinske strukture“ (engl. deep structure; essence); (Rossi 1983, 16). Te dvije dimenzije

povezane su gramatičkim principima (Ibid.).

Upravo iz ovoga je vidljivo da strukturalistički pristup, iako uključuje subjekta sada u liku

istraživača, ne uključuje još uvijek značenja kao predmet istraživanja. Na neki način ih

„preskače“, tragajući za „onim iza“ njihovih interpretacija. Ostaju, primjerice, na jeziku

istražujući (dublje, konstantnije) gramatičke principe njegova strukturalnog funkcioniranja ali ne

i značenja pridana u nekom socijalom sustavu. Nadalje, u potrazi za strukturama potpuno

zanemaruju pojedince u korist socijalnih grupa.

Možemo stoga sažeti da se strukturalizam od mikro-sociološkog pristupa simboličkih

interakcionista razlikuje u sljedećim važnim točkama zbog kojih se u radu oslanjamo na potonji:

1) Predmet istraživanja kod strukturalista nije situacija, pojedinac u interakciji u određenoj

situaciji, značenja koja se stvarima pridaju i na temelju kojih pojedinci djeluju, već uvijek

struktura „iza“ određene situacije koja je poopćiva i na druge društvene situacije. Traganjem za

nekom vrstom „bezvremenske“ makro-strukture gubi se specifičnost koju daje dijakronički

pristup, vrijednost istraživanja pojavnosti upravo zbog njene specifičnosti; 2) Kada pogledamo na

37

simbole iz strukturalističke perspektive, s jedne strane, autori se previše fokusiraju na sredstvo u

traganju za „strukturalnim zakonima“ (Collins 2005, 7–8), zbog čega se naglasak stavlja na jezik.

No, i kada uključuju značenja (primjerice, lingvistička antropologija) prevelikim naglaskom na

„bezvremenosti“ ponovno gube specifičnost značenja u specifičnim situacijama, interakciji (gdje

se značenja mijenjaju, pregovaraju, dogovaraju, usklađuju, dodaju, oduzimaju, itd.). U našem

radu, primjerice, strukturalisti bi se zadovoljili makro-razinom principa funkcioniranja, vrsta i

svrha nacionalnih simbola i simboličkih strategija, no ne bi ulazili u mikro-razinu njihove uloge u

specifičnoj situaciji izgradnje određenog nacionalnog identiteta u određenom vremenskom

razdoblju.

5) Između mikro-sociologije i strukturalizma. Nekoliko se autora nalazi između strukturalističkog

i mikro-sociološkog pristupa simboličkog interakcionizma kao što su Paul Ricoeur i Pierre

Bourdieu. U istom procjepu nalaze se i pristupi poput fenomenologije (Alfred Schutz, Peter

Berger i Thomas Luckmann, Aaron Cicourel, i dr.) i etnometodologije (Harold Garfinkel).

Posebno je ovdje izdvojen i Erving Goffman.

U ovim teorijama nalazimo vrijedne doprinose teoriji o simbolima, odnosno raznih aspekata

njihova istraživanja: pojedinac kao slobodni interpretativni akter (fenomenolozi; vidi: Schutz

1972), socijalna situacija, značenja unutar socijalne interakcije (etnometodolozi; vidi: Garfinkel

1984); Goffmanovo „uokviravanje“ socijalne situacije - „pravila ponašanja koja potvrđuju

moralni poredak društva“ (Collins 2005, 16), i slično. No, tek dovođenjem svih ovih dijelova u

vezu, kako čine simbolički interakcionisti, moguće je govoriti o cjelovitoj teoriji o simbolima i

njihovoj ulozi u iz gradnji identiteta.

Goffman daje vrijedan doprinos uvodeći pojmove poput: ritualna razmjena (po uzoru na

Durkheima; J. H. Turner i Stets 2010, 48), samo-predstavljanje, odnosno dramaturška analogija

uloge aktera u interakciji (Goffman 1990) te stigme (Goffman 1986). Kada govori o socijalnoj

interakciji (Goffman 1990), Goffman je vrlo blizak simboličkim interakcionistima u postavkama.

Moramo zamisliti, smatra Goffman, da su u interakciju uključeni akteri koji poput glumaca na

pozornici života imaju manifestno predstavljanje „prema van“ ali i prikrivene namjere tih

predstavljanja „iza pozornice“ (Ibid.). Cilj „glume“ jest da na neki način „manipuliramo“

38

drugima, da utječemo na dojmove koje drugi imaju o nama u određenoj situaciji (Ibid.; Rossi

1983, 235). No, Goffmana ne zanimaju niti interakcija na pozornici niti značenja koja akteri toj

interakciji pridaju, kao ni svrha specifična djelovanja aktera već, gotovo strukturalistički,

univerzalniji principi u podlozi interakcije („iza pozornice“).

Fenomenologija i etnometodologija oslanjaju se upravo na strukturalistički pristup koji

pokušavaju spustiti na mikro-razinu. Fenomenološki pristup u svojim je korijenima filozofski, te

počinje uvijek od pojedinca, dok se etnometodologija, koja je u korijenima antropološka, fokusira

na šire socijalne sustave poput kulture (Rossi 1983, 209). Etnometodolozi (promatranjem,

terenskim radom) žele iskusiti ono što doživljava subjekt istraživanja, iz njegove perspektive, da

bi klasifikacijom promatranoga došli do strukture pravila, kulturnih obrazaca, koji upravljaju

određenom kulturnom situacijom (poput rodnih odnosa u nekoj kulturi, srodstva, i sl.); (Ibid.

225-234). Fenomenologiju pak ne zanimaju norme i vrijednosti ili taksonomija srodničkih odnosa

u nekoj kulturi već želi doći do značenja (obično intervjuima) koja pojedinac pridaje svijetu oko

sebe a s konačnim ciljem također otkrića tzv. „interpretativnih pravila“ (Ibid. 226). Ta pravila ne

moraju kao kod većine strukturalista biti univerzalna već mogu biti i specifično vezana za

određenu socijalnu situaciju (Ibid. 208-225).

Ovako predstavljen fenomenološki pristup zapravo je vrlo sličan simboličkom interakcionizmu

na koji se oslanjamo u radu, jer stavlja naglasak na pojedinačne aktere i značenja koja pridaju u

interakciji, a u analizi prikupljenih podataka ne zadržava se samo na deskripciji nego traga i za

„dubljim“ kategorijama značenja. No, iako se preklapaju, u radu se ne oslanjamo na

fenomenologiju jer ne polazimo od njenih metafizičkih temelja. Čak i kada se kasniji

fenomenolozi poput Schutza odmiču od transcendentalnog svijeta ideja Edmunda Husserla

(Husserl 1970) na koji se ovaj pristup početno oslanja, to je zapravo samo okret u metodi – Shutz

i dalje smatra da postoje neki „preduvjeti ljudskog iskustva“ u urođenom, nesvjesnom,

transcendentalnom (Rossi 1983, 212). Oni samo više nisu uhvatljivi samo nekom vrste

deskriptivne samo-refleksije već je moguće do tih „iskonskih značenja“ na temelju kojih

pristupamo izvanjskom svijetu doći i istraživanjem općih principa po kojima čovjek organizira

svoja iskustva svakodnevnog života u socijalnom svijetu (Ibid.).

39

2.3.2 Simbolički interakcionizam6 kao teorijsko utemeljenje rada

2.3.2.1 Charles Horton Cooley

Zamišljajući kako nas drugi vide, kao da sebe gledamo u zrcalu („ja-u-zrcalu“; engl. looking

glass self), djelujemo na temelju tih zamišljanja (Cooley 1983). Cooley ovo naziva i „empatijom“

i „introspekcijom“, pojmovi koje će kasnije preuzeti i drugi simbolički interakcionisti. Slično

Goffmanu, Cooley tvrdi da u predstavljanju sebe emocije ponosa i srama „sveprisutne su u

društvenoj interakciji“ kao i „emocije straha od sankcioniranja ili postajanja izopćenikom u

očima drugih“ (Cooley 2012, u: J. H. Turner i Stets 2010, 134). To su i glavni razlog djelovanja

pojedinca u socijalnoj interakciji.

Možemo stoga reći da osoba, „ja“, postaje simbolom: „opredmećivanjem“ sebe (predmetni i

idejni dio) pojedinac može percipirati značenja koja mu pridaju drugi pojedinci ( interakcija) i

stvara značenja o samome sebi (interpretativni akter) na temelju kojih djeluje. Simboli su, p rema

Cooleyu, sredstva kojima se prenose značenja te funkcioniraju samo ako pojedinac „prihvati“

„impersonalne simbole“ poput, primjerice, „zastave, glazbe ili ritma patriotskog pjesništva“

(Cooley 2012, 78). Ovdje Cooley zapravo govori o nužnosti „konvencije“ – potreba da se barem

dva aktera slažu oko značenja da bi se radilo o simbolima u pravom smislu („javni“ simboli u

interakciji).

6 Naziv je skov ao Herbert Blumer kao neologizam 1937. godine (Blumer 1937; 1969, 1). Socijalna psihologija vrlo

je usko vezana uz razvoj simboličkog interakcionizma (npr. George H erbert Mead bio je socijalni psiholog a Blumer

pisao doktorsku disertaciju pod naslovom „Metode u socijalnoj psihologiji“ ). Razlika je između psihološkog i

sociološkog pristupa u socijalnoj psihologiji u tome što se psihološki pristup temelji na pojedincu dok se sociološki

usmjeren simbolički interakcionizam temelji na društvu, ulozi pojedinca u društvu, unutar društvenih struktura,

kulture, društvenih uloga, grupa, organizacija, kolektivnog ponašanja (Hewitt i Shulman 2011, 3).

Drugo je područje teorijskog utjecaja na razvoj simboličkog interakcionizma pragmatizam (William James, John

Dewey, ali i Mead); (Ibid. 6). Propitujući temeljna filozofska počela metafi zike, epistemologije, uma i socijalne

filozofij e, pragmatisti ističu da „istinitost neke ideje“ i „značenje neke izjave“ ovise o njihovim „praktičnim

posljedicama“ – ideja je istinita samo ako se ponaša kao istinita, ako ju se doživljava kao istinitu (Ibid.). Simbolički

interakcionisti stoga iz pragmatizma nasljeđuju ideju da je socijalna situacija u kojoj ljudi žive i djeluju glavni

predmet istraživanja (Ibid.).

40

Simbolički interakcionisti simbole smatraju komunikacijskim sredstvom, s ključnom ulogom u

interakciji u kojoj i poprimaju svoja značenja, odnosno socijalna situacija sastoji se od

„uzajamnog slanja i interpretaciju gesti koje sadrže konvencionalna značenja“ (J. H. Turner i

Stets 2010, 127). Samo tako je moguće da cijeli jedan kolektiv dijeli, primjerice, „ideje“ SAD-a

kao „zemlje slobode, jednostavnosti, srdačnosti, jednakosti, i tako dalje“ (Cooley 2012, 78).

Doprinos Cooleya je i u uključivanju „emocionalne dinamike u svoju konceptualizaciju

društvene interakcije“ – ljudi „osjećaju“ s obzirom na percepciju evaluacije drugih (Cooley 2012,

u: J. H. Turner i Stets 2010, 134).

No, Cooley pretpostavlja da je naša percepcija toga kako nas drugi vide isključivo subjektivna

dok, primjerice, George Herbert Mead smatra da su ta značenja dio objektivne stvarnosti – to nije

nešto što postoji samo u našoj glavi već je dio objektivnog društvenog iskustva (Rossi 1983, 83).

Ovo je vrlo bitna distinkcija jer omogućuje znanstveno izučavanje značenja kao „objektivnih

činjenica“. Također, Cooley preveliki naglasak stavlja na introspekciju pa i konvenciju a

nedovoljno naglašava ulogu slobodnog interpretativnog aktera u procesu interpretacije

percipiranih značenja. Pojedinac je na neki način determiniran kako značenjima koji mu drugi

pridaju tako i konvencijom oko značenja simbola nastalom u interakciji. Tek Herbert Blumer

usp ijeva zadržavajući važnost socijalne interakcije kao mjesta stvaranja značenja i utjecaja na

pojedinca, naglasak staviti i na interpretativnog aktera koji prolazi cijeli niz procjena značenja na

temelju čega onda odlučuje o svom djelovanju i značenjima koja će pridati simbolima preko

kojih se vraća natrag u interakciju.

2.3.2.2 George Herbert Mead

Mead svoj pragmatizam iskazuje tvrdnjom da se „biološke jedinke“ uvijek nalaze u odnosu

međuovisnosti sa svojom „fizičko-biološkom okolinom“ (Mead 1962, 130). Okolina i jedinka

međusobno utječu i ovisni su jedno o drugom pa se stoga i odvijanje života, ako ga želimo

razumjeti, treba promatrati kroz interrelaciju jedinke i njene okoline (Ibid.). Isto tako se i

„društveni organizam“, „društveno biće“ nalazi u stalnom odnosu, interakciji sa svojom

društvenom okolinom (Ibid.). Nadalje, Mead u proces razvoja „sebstva“, „osobe“ „iz uma“,

41

shvaćanjem „ja“, „sebe“ kao „simboliziranog objekta“ (Mead, u: P. J. Burke i Stets 2009, 9–10),

uvodi pojam interpretacije, uz Cooleyevu introspekciju, čime interpretativnom akteru pridaje

mnogo veću ulogu.

Da bi ilustrirao mehanizme upotrebe simbola kao sredstava komunikacije Mead daje česte

usporedbe sa životinjama. Tako, primjerice, razlikuje „nesvjesno gestikuliranje“, koje još nije

komunikacija u pravom smislu, i „značenjske simbole“ kako bi ustvrdio da životinje nikada ne

djeluju svjesno: „One se zasigurno ne poduhvaćaju toga da ih [simbole] izraze u korist drugih

životinja. Najviše što se može reći jest da su 'izražaji' doista u pojedincu oslobodili stanovitu

emociju, takoreći odušak za bijeg, emocionalni stav kojeg se životinja u nekom smislu trebala

riješiti“ (Mead 2003, 18). Odnosno, u njegovom poznatom primjeru „razgovora gesti“ tijekom

borbe pasa ne radi se ni o imitaciji podražaja drugoga psa već jednostavno nesvjesnoj,

instinktivnoj reakciji (Ibid., 62). S obzirom da se radi o nenamjernom činu geste, bez značenja, ne

možemo ovdje govoriti o simbolima. Tek kada čovjek osvijesti simbole, njihova značenja,

odnosno tek kada simboli postanu dio konvencije, „prihvaćenog društvenog akta“ (Mead 1962,

16-17) govorimo o „pravim“, „značenjskim simbolima“.

Doprinos Meada je i u razjašnjavanju da jezik nije „značenjski simbol“ po sebi nego su riječi ono

što u radu nazivamo predmetni i idejni dio simbola, odnosno jednostavno „mehanizam geste, koji

omogućuje prikladne odgovore na međusobno ponašanje različitih individualnih organizama

uključenih u društveni proces“ (Ibid. 15). Nadalje, iako ne prihvaća postojanje ikakvih simbola

izvan interakcije Mead razlikuje „partikularne“ od „univerzalnih“ simbola (Ibid., 141-142),

blisko onome što u radu određujemo kao „privatni“ i „javni“ simboli u interakciji.

Nedostatak Meadove teorije (kao i Cooleyeve pa i Blumerove) je ipak u tome što se

interpretativni mehanizam zapravo ne objašnjava, nije jasan način na koji dolazi do interpretacije

značenja. Naime, iako pretpostavlja takav proces, prenaglašavanjem konvencije, značenja

nastalih u interakciji, ponovno se, kao i kod Cooleya, čini da je pojedinac determiniran

socijalnom konvencijom značenja pa time i nije u potpunosti slobodan u svojoj interpretaciji (nije

još uvijek tzv. slobodni interpretativni akter).

42

2.3.2.3 Herbert Blumer

Tri su osnovne premise simboličkog interakcionizma prema Blumeru: 1) ljudska bića ponašaju se

prema stvarima na temelju značenja koja te stvari za njih imaju; 2) značenja tih stvari nastaju u

socijalnoj interakciji u koju pojedinac ulazi sa svojim bližnjima; i 3) ta značenja primaju se i

modificiraju putem interpretativnog procesa kojim se pojedinac nosi sa stvarima s kojima se

susreće (Blumer 1969, 2). Vidljivo je da Blumer, blisko Meadu, naglasak stavlja na pojedince

kao interpretativne aktere, javne simbole u interakciji, te konvenciju, dogovor oko značenja

stvorenih u interakciji.

Blumerov doprinos je i u tome što daje popis predmetnog i idejnog dijela simbola: „stvari“ mogu

biti sve što pojedinac primjećuje u izvanjskom svijetu, kao što su „fizički objekti, poput drveća ili

stolica; druga ljudska bića, kao što je majka ili prodavač u trgovini; kategorije ljudskih bića, kao

što su prijatelji ili neprijatelji; institucije, kao što su škola ili vlada; ideali vodilje, poput

individualnog iskustva ili poštenja; aktivnosti drugih, kao što su naredbe ili zahtjevi; i situacije

poput susreta koje pojedinac ima u svakodnevnom životu“ (Ibid.).

I Blumer ističe da su dugo značenja ostavljana po strani u znanstvenom diskursu, prepuštajući

mjesto drugim faktorima koje se smatralo odgovornijima za ljudsko ponašanje (Ibid.). Tako se

„psiholozi okreću faktorima poput podražaja, stavova, svjesnih ili nesvjesnih motiva, različitih

oblika psiholoških inputa, percepcije i kognicije, te različitih aspekata organizacije sebstva kako

bi objasnili postojeće oblike ljudskog ponašanja“ (Ibid. 3). Slično, „sociolozi se oslanjaju na

faktore poput društvenog položaja, zahtjeva statusa, društvene uloge, kulturne odrednice, norme i

vrijednosti, društveni pritisci, i društvena udruživanja kako bi ponudili objašnjenja“ (Ibid.).

Simbolički interakcionizam smatra da su upravo značenja koja stvari imaju za pojedince vrijedna

i značajna tema istraživanja (Ibid.). Ne trebamo se u fokusu na determinirajuće faktore utjecaja

na ljudsko ponašanje izgubiti iz vida slobodne interpretativne aktere. No, simbolički

interakcionisti time ne zanemaruju utjecaje socijalne situacije nego čak smatraju da se društvene

situacije na neki način izdižu iznad jedinki koje ih čine (npr. stvaranjem konvencija značenja,

onoga što u radu nazivamo značenjski standardi), što i omogućuje razvoj, primjerice, zajedničkih

normi, vrijednosti, kulturnih sustava i slično. No, iako se nalaze pod utjecajem različitih faktora,

43

pojedinci su ipak slobodni da interpretiraju značenja socijalne stvarnosti te na temelju te

interpretacije odluče o svom djelovanju.

Blumer, slično Meadovu naglasku na značenja kao „objektivne činjenice“, u svojoj knjizi

posebno ističe nužnost zadovoljenja osnovnih koraka znanstvene metode i važnosti empirijskog

pristupa provjeri i potvrdi postavki simboličkog interakcionizma (Ibid. 24–26). Smatra da

simbolički interakcionizam za razliku od dotadašnjih pristupa osigurava empirijske alate za

istraživanje (simbola i) značenja (Ibid. vii).

Blumer se slaže i s Meadovim razlikovanjem „proizvoljnih“ i „značenjskih“ simbola, koje on

definira kao „nesimbolička“ i „simbolička“ interakcija (Ibid. 8). Primjer prve je boksač koji

instinktivno podiže ruku da spriječi udarac dok je primjer druge boksač koji interpretira pokušaj

udarca drugog boksača kao trik i ne podiže ruku (Ibid.).

S time povezano, s M eadom se slaže i da akteri uključeni u simboličku interakciju moraju moći

preuzeti ulogu „drugoga“ – shvatiti značenja da bi na njih mogli uopće reagirati, ući u interakciju,

koristiti „značenjske simbole“ (Ibid. 9-10). Ako to izostane, komunikacija neće biti učinkovita

(npr., razbojnik može držati pištolj i tražiti novac no ako oni prema kojima upućuje interakciju ne

razumiju što podignuti pištolj znači neće shvatiti opasnost i sukladno djelovati – interakcija je

spriječena); (Ibid. 10).

No, ponovno, kako se radi se o isključivo „javnim“ simbolima u interakciji bez detaljnijeg

objašnjenja mehanizma stvaranja značenja, „značenjskih simbola“, pojedinac kao da ostaje

zarobljen unutar interakcije, socijalne konvencije značenja. Odnos utjecaja „izvana“ i slobodne

interpretacije pojedinca nije razjašnjen kod Cooleya, Meada niti Blumera.

2.3.2.4 Kenneth Burke

K. Burkeov pristup možemo čitati kao pokušaj osvješćivanja problema nedostatka opisa

mehanizma interpretacije značenja, vezane ali ne determinirane socijalnom situacijom i

značenjima dogovorenima u interakciji, konvencijom, u uspostavljenim simboličkim sustavima.

44

Naime, dok Mead i drugi simbolički interakcionisti istražuju simbole kao komunikacijsko

sredstvo kako bi odgovorili na pitanje što simboli rade u komunikaciji, K. Burke ističe da treba

odgovoriti i na pitanje kako, na koji način simboli rade to što rade za vrijeme interakcije (Duncan

1962, 114; K. Burke 1984a; 1984b). Drugim riječima, K. Burke počinje tamo gdje se Mead sa

svojom teorijom zaustavlja (Duncan 1962, 114).

Dodatno, slično Blumerovoj kritici sociološke teorije koja naglasak dugo vremena stavlja

isključivo na „materijalne“ faktorima kao determinante ljudskog ponašanja, K. Burke smatra da

simboli nisu samo „refleksija motivacija“ iza upotrebe ideja koje prenose već ističe da su simboli

motivacija po sebi (Ibid. 114-115). Zanemarivanjem značenja i fokusiranjem na „objektivnije“

dijelove simbola poput njegovog predmetnog ili idejnog dijela dolazi zapravo ne samo do

nepreciznog definiranja tri sastavna, nerazdvojiva dijela simbola već i do nerazlikovanje vrsta

simbola s obzirom na njihovu ulogu u socijalnom sustavu. K. Burke to rješava ističući da treba

prihvatiti kako su to zapravo sve čisti ljudski konstrukti, „apstraktne ideje“, ili „misterije“ (K.

Burke, u: Duncan 1962, 116), odnosno da ni navedeni „materijalniji“ koncepti nemaju

neposrednu referencu u stvarnom, fizičkom svijetu. Primjere koje daje su novac i pravo na

zemlju. Nema ništa, primjerice, u zemlji iz čega bi proizlazilo čovjekovo pravo na posjedovanje

njenih dijelova, odnosno u resursima zbog čega bi bilo „prirodno“ dodijeliti im novčanu

vrijednost (Ibid.). Ovo je ono što u teorijskom pristupu u radu detaljnije razrađujemo razlikujući

referencijalne i funkcionalne simbole.

2.3.2.5 Hugh Dalziel Duncan

Duncan također uviđa nedostatke svojih prethodnika koji ne objašnjavaju mehanizme

funkcioniranja simbola. No, dok K. Burke ističe potrebu objašnjenja na koji način simboli

funkcioniraju ali i tko, kako, kada, gdje i zašto ih koristi u socijalnoj interakciji, Duncan se pita

samo o potonjem: „na koji način simboli stvaraju i održavaju socijalnu integraciju“ (Duncan

1968, 21). Radi se dakle o mehanizmima postizanja svrhe simboličke komunikacije ili onome što

u radu nazivamo simboličkim strategijama.

45

Duncan tako ističe da se simbolička integracija odvija prije svega kroz „imenovanje“:

„Marširamo u smrt u ime Boga („U ime tog znaka osvajamo“), zemlje, ideologije, sudbine, ili

načina života. Organiziramo svoje kreativne živote u ime mudrosti, svetosti ili ljepote.

Uređujemo svoje svakodnevne živote u ime obitelji, posla, ili onoga što dugujemo (naših

društvenih odgovornosti) drugima. U ime ugleda održavamo stilove života na način na koji su

predstavljeni u hijerarhijskoj drami. (...) Stil života je, kao i svaki drugi način ponašanja, izražen

kroz simbole prikladnog i neprikladnog ponašanja. Ti „stilovi“ prenose se imenima koja ne služe

samo da ukažu na 'obrasce', 'poticaje' ili 'latentne sile', nisu samo 'indikatori stavova' ili 'evokacije'

arhaičnih sjećanja već poticaji na djelovanje“ (Ibid.).

2.3.2.6 Identitetska teorija

Simbolički interakcionisti povezuju ključne dijelove procesa nastanka i upotrebe simbola:

slobodne interpretativne aktere, koji se u interakciji dogovaraju oko značenja čime dolazi do

uspostave konvencija značenja. Simbole shvaćaju kao komunikacijska sredstva sastavljena od tri

nerazdvojiva dijela, predmetnog i idejnog zajedno s pridodanim značenjima. Doprinosi K.

Burkea i Duncana važni su jer upozoravaju na potrebu preciznijeg objašnjenja mehanizma

nastanka simbola kroz interpretativni proces unutar pojedinca te njihove upotrebe u interakciji

(vrste simbola s obzirom na svrhu u interakciji, simboličke strategije).

Autori simboličkog interakcionizma ističu i nužnost i mogućnost empirijskog istraživanja na

temelju ovih postavki slijedeći osnovna pravila znanstvene metode. No, iako posebice Blumer

daje nešto preciznije upute u svojoj knjizi (Blumer 1969, 1-60, 127-208), ostaje pitanje na koji

način povezati sve ove dijelove zajedno – sebstvo, pojedinca; simbole, značenja; i interakciju - da

bi ih bilo moguće operacionalizirati u empirijskom istraživanju. Posebno važan doprinos u tome

daje identitetska teorija koja se razvija kao zasebna grana simboličkog interakcionizma. Glavni

predstavnik je Sheldon Stryker (2002; 2011), a jedan od najznačajnijih suvremenih doprinosa

identitetskoj teoriji s pozicije pojedinaca u socijalnoj interakciji daju P. J. Burke i Stets (2009),

oslanjajući se dijelom i na doprinose Georgea J. M cCalla i Jerryja Lairda Simmonsa (1978).

Upravo kroz identitetsku teoriju možemo dodati i posljednji komadić slagalice – poveznicu

simbola i ključnog sociološkog pojma, identiteta. Na prvi pogled, identitet je vrlo širok i gotovo

46

neuhvatljiv pojam (McCall, u: P. J. Burke i Stets 2009, xi–xii). Tome je tako jer se često gubi iz

vida neki od navedenih ključnih sastavnica ljudskog djelovanja u društvu – sam („djelujući“)

pojedinac, komunikacijska sredstva poput simbola putem kojih djeluje a koja se prenose značenja

koja se dogovaraju uvijek unutar interakcije s drugim pojedincima (što povratno djeluje opet na

pojedinca kao slobodnog interpretativnog aktera). No, da bi čovjek mogao djelovati na temelju

značenja simbola u interakciji s drugima potrebno je da prvo „opredmeti“ sebe kao simbol, „ja“

kao „opredmećeni drugi“, kako bi mogao percipirati značenja koja mu pridaju drugi članovi

društva, što stoji u temelju vlastitih interpretacija tih i drugih značenja koja prima u interakciji te

odluke o djelovanju.

„Identitet je skup značenja koja određuju osobu kada zauzima određenu ulogu u društvu,

kada je član određene grupe, ili koji sebe predstavlja putem određenih obilježja koja ga

identificiraju, određuju kao jedinstvenu osobu“ (P. J. Burke i Stets 2009, 3). Značenja koja

nastaju oko određenih uloga pojedinaca u društvenoj interakciji prenose se na pojedinca koji onda

svoje djelovanje u toj ulozi oblikuje prema interpretaciji tih značenja. „Ljudi posjeduju višestruke

identitete jer zauzimaju višestruke uloge, članovi su više grupa, ili se predstavljaju putem više

osobnih obilježja, no značenja tih identiteta dijele svi članovi društva“ (Ibid.).

Kako je odnos između pojedinca i društva uvijek dinamičan, pojedinci se uvijek iznova

prilagođavaju drugim akterima i socijalnoj situaciji kako bi se uklopili u okolinu ali i oblikovali

okolinu da se uklapa s njima (Ibid. 32). Uspješnost i oblik uklapanja pojedinca u okolinu i

obratno određuje osjećaje koje pojedinac ima prema sebi i okolini a koji također daju važne

informacije pojedincu i utječu na njegovo daljnje djelovanje (Ibid.). Nakon što uspostavi svoje

(više ili manje promjenjivo) mjesto, ulogu, u društvenom poretku, pomoću značenja o sebi

pojedinac promišlja sam o sebi doživljavajući se kao predmet, objekt vlastite percepcije i

percepcije drugih, te dalje koristi komunikacijska sredstva poput simbola, značenjske „geste“,

kako bi prenio svoje namjere i ciljeve djelovanja drugima (Ibid.). „Identitetska teorija teži

objasniti specifična značenja koja pojedinci pridaju višestrukim identitetima koje posjeduju;

načine na koje se ti identiteti odnose jedan naprema drugoga unutar tog pojedinca; kako njihovi

identiteti utječu na njihovo ponašanje, razmišljanja i osjećaje; te kako ih ti identiteti povezuju s

47

društvom u cjelini“ (Ibid. 3). Stalni podtekst je da pojedinac ne postoji bez društva (Ibid.), oni su

dvije strane iste kovanice (Cooley, u: P. J. Burke i Stets 2009, 3).

Postoje barem tri glavna smjera u identitetskoj teoriji:

1) McCall i Simmons smatraju da pojedinci djeluju na temelju nekog identiteta tako što

pokušavaju povezati svoje identitete s identitetima drugih u određenoj situaciji (McCall i

Simmons, u: P. J. Burke i Stets 2009, 54).

2) Stryker smatra da djelovanje pojedinaca na temelju identiteta ovisi o tome koliko je taj

identitet istaknut u odnosu na druge identitete (engl. salience) i to unutar „hijerarhije identiteta“

(engl. identity hierarchy) koji postoje u pojedincu – što je istaknutiji identitet, veća je vjerojatnost

da će se izraziti u određenoj situaciji (P. J. Burke i Stets 2009, 54). Jedan od važnih utjecaja na

istaknutost identiteta je i predanost pojedinca tome identitetu (engl. commitment); (Ibid.).

3) P. J. Burke pak ističe da je djelovanje pojedinca na temelju nekog identiteta ovisno o, ili

(matematička) funkcija odnosa između percipiranog značenja sebe u određenoj situaciji i

značenja „identitetskog standarda“ (engl. identity standard); (Ibid.).

Identitetski standard odnosi se na skup značenja koja sačinjavaju određeni identitet a koja se

shvaćaju kao određujuća, ključna obilježja tog identiteta (Ibid. 63). Drugim riječima, to je

konvencijom usvojen skup značenja nekog identiteta u društvu, koji pomaže da odredimo gdje

drugi stoje u odnosu na taj standard i gdje sami stojimo, jer služi kao referentna točka za procjenu

značenja vlastitog identiteta (Ibid.). Primjerice, kod rodnog identiteta, osnovna obilježja bi mogla

biti je li nešto više ili manje feminizirano ili maskulinizirano (Ibid.). Naravno, ono što je više

„žensko“ ili više „muško“ ovisi od društva do društva pa čak i između pojedinaca unutar istog

društva (Ibid.). Istraživanjem bismo tako, primjerice, željeli otkriti gdje određeni pojedinac sebe

smješta na skali dimenzija značenja o „muškom“ i „ženskom“. Tako možemo dobiti moguće

razlike ili preklapanja između identitetskog standarda koji postoji u društvu i značenja koja

pojedinac (sebi) pridaje u odnosu na taj standard te utvrditi eventualna „nepreklapanja“,

48

„nepodudarnosti“ (engl. error), koja imaju utjecaja na djelovanja pojedinca na temelju

interpretiranih značenja identiteta.

Značenja koja pridajemo sebi u određenoj situaciji (kako nas drugi vide i kako sebe vidimo u toj

situaciji) i već postojeći identiteti koji čine neku vrstu standarda u društvu (identitetske strukture

koja je stabilna te više ili manje promjenjiva) mogu odgovarati jedno drugome a mogu i biti

različiti (Ibid. 54). U tom slučaju dolazi do pojave „nepodudarnosti“ („error“ u Burkeovu

modelu) te pojedinac prilagođava ponašanje kako bi značenje „sebe“ približio općeprihvaćenom

identitetskom standardu (Ibid.). Možemo pokušati promijeniti značenje koja pridajemo u situaciji

ili na neki način nadoknaditi razliku „dodatnim ponašanjem“ (Ibid. 54-55). McCall i objašnjava

načine na koje se pojedinci nose s nepodudarnosti identiteta (bijeg iz situacije, okrivljavanje

drugih, puštanje da prođe vrijeme da se nepodudarnost zaboravu, itd.). Stryker dodaje i razloge za

takva ponašanja uvodeći uz pojam važnosti identiteta za pojedinca i „istaknutost“ tog identiteta,

koji ovisi o tome koliko smo predani identitetu s obzirom na određenu situaciju (ako je neki

identitet istaknutiji onda ćemo, ako ga se dovodi u pitanje, biti spremniji kriviti druge); (Ibid. 63).

P. J. Burkeov model „perceptualne kontrole“ ili „kontrole percepcije“ dodaje i mehanizam koji se

odvija u pojedincu da uopće dođe do nepodudarnosti identiteta (Ibid. 55).

Jonathan H. Turner i Jan Stets iznose važne razlike između Strykerove i teorije McCalla i

Simmonsa:

1) McCall i Simmons mnogo su skloniji poimati identitet kao improviziran, varijabilan i

pregovaran, odnosno „iako priznaju da postoji aspekt identiteta koji je 'konvencionalan', utoliko

što su očekivanja vezana uz identitet povezana s društvenom strukturom, McCall i Simmons

također vide i 'idiosinkratični' aspekt identiteta, utoliko što pojedinci provode jedinstvene

interpretacije identiteta koje prisvajaju. Zato što smatraju da većina uloga samo blago propisuje

prikladno ponašanje, kreativne izvedbe temeljene na individualnim preferencijama su moguće”

(J. H. Turner i Stets 2010, 148–149).

2) McCall i Simmons manje rigidno shvaćaju socijalne strukture nego Stryker, a naglasak

stavljaju ne samo na višestrukim identitetima i njihovoj važnosti i istaknutosti, slično Strykeru,

49

već i na „pregovaranju identiteta“ (Ibid. 149). Legitimiranje i održavanje identiteta psihološka je

potreba, prema McCall i Simmons, p roces koji nikada ne prestaje (Ibid.). No, iako trajni odnosi s

drugima imaju tendenciju stabiliziranja hijerarhije identiteta (slično Strykeru), to ne znači da se

hijerarhija prominentnosti (ili istaknutosti) identiteta ne mijenja: „Neki identiteti počinju se

slabije vrednovati (zbog manjka nagrada, podrške identitetu ili situacijskih prilika da se odigra

neki identitet), drugi identiteti postaju istaknutiji, a neki se opet dodaju hijerarhiji kako se odvija

životni vijek“ (Ibid.).

3) Dodatno, McCall i Simmons smatraju da se pregovaranje identiteta, „odigravanje identiteta

uvijek vrši u odnosu na korespondirajući suprotan ili komplementaran identitet drugoga, kao što

je slučaj kod muža i žene, roditelja i djeteta, nastavnika/ce i studenta/ice. No očekivanja ljudi

povezana s nekim identitetom mogu varirati i, doista biti u sukobu, zbog čega ponekad mora doći

do znatnog pregovaranja prije nego se identiteti isprepletu tako da se interakcija može nesmetano

nastaviti“ (Ibid.). Ovdje se zapravo radi o „relacijskim identitetima“ (Cifrić 2008; Cifrić, Trako

Poljak, i Klasnić 2013). Dodatno se naglašava i ono što u radu nazivamo mogućnost „sukoba

značenja“ koji može ostaviti posljedice po funkcioniranje ali i sam opstanak socijalnog sustava.

Važan doprinos ovih teorija je i analitičko razlaganje uloge emocija koje se pojavljuju kao bitan

aspekt u odrednicama značenja i djelovanja pojedinca. Vrlo često se u naglasku na kognitivni

aspekt simbola i njihovih značenja emocije svrstavaju u neku vrstu instinktivnog, urođenog

odgovora na podražaje i kao takve smatraju se neupotrebljivima u razumijevanju svjesnog,

racionalnog pojedinca i njegova djelovanja (usp .: Weber i Schutz, u: Rossi 1983, 219). Kako smo

već spomenuli u radu, značenja se sastoje od kognitivnog i afektivnog dijela. No, Stryker i šire

objašnjava ulogu emocija ističući da „kada je visoka važnost sebstva [...], emocionalne reakcije

bit će snažne. Potvrđivanje identiteta proizvest će, stoga, snažne pozitivne emocije, dok će

izostanak potvrde proizvesti snažne negativne emocije. Obratno, kada je niska važnost sebstva,

bit će doživljene samo blage pozitivne i negativne emocije. Zato što je tijekom interakcije

identitet svake osobe doveden u pitanje, emocije su neizbježno dio te dinamike identiteta“ (Ibid.

146). Kako pojedinac istodobno želi izbjeći negativne emocije, a društvo neprilagođena

ponašanja, pojedince koji nisu u skladu s konsenzualnim obrascima identiteta, vrlo brzo dolazi do

toga da se na vrhu hijerarhije identiteta u pojedincu nalaze upravo oni identiteti koji „drugi

50

prihvaćaju i koji ojačavaju strukturu i kulturu situacije“ (Ibid. 148). Ovo podsjeća na Goffmana i

Cooleya koji određene emocije poput osjećaja srama ili želje da nas drugi pozitivno percipiraju,

objašnjavaju slično kao pokretače socijalnog djelovanja, uključivanja u interakciju u postojećem

socijalnom sustavu.

Simboli su ključni za teoriju identiteta jer se samo preko simbola prenose značenja između

pojedinca i socijalnog sustava. „Sva živa bića reagiraju na neki podražaj“ (engl. stimulus,

stimuli); (P. J. Burke i Stets 2009, 10) no nužno je napraviti razliku između znaka i simbola kao

vrsta „podražaja“. Tako P. J. Burke i Stets navode četiri primjera znaka: Pavlovljev eksperiment

sa psima, u kojem zvono postaje znak hrane u prahu na jeziku psa; očitavanje na termometru koje

pokazuje temperaturu; kazaljka na pokazivaču za gorivo; ali i riječ „zubobolja“ kao kovanica,

„oznaka drugog znaka“ (Ibid. 10-11). Tako je i riječ „vatra“ kada netko viče „Vatra!“ shvaćena

kao znak, jer označava pravu vatru, odnosno traži da na nju reagiramo jednako kao što bismo

reagirali na izravan podražaj, pravu vatru (bez interpretacije); (Ibid. 11). Znak je dakle, kako smo

i definirali u radu, poistovjećivanje predmetnog dijela znaka s idejom koju označava, bez

dodatnih značenja i mogućnosti interpretacije. „Znak je podražaj koji traži jednaku ili sličnu

reakciju koju traži neki drugi podražaj“ (Ibid. 10).

„Značenje je odgovor na podražaj“ te ne postoji u samim predmetima koji nas okružuju (Ibid. 11)

već ga mi pridajemo predmetima koji nas okružuju s obzirom na podražaj. I znakovi i simboli

stoga imaju neki oblik „značenja“, no kod znakova idejni dio i značenje je zapravo izjednačeno.

Razlika između simbola i znaka je stoga razlika između jednoznačnog „označavanja“ i

interpretiranog značenja. „Simboli svoja značenja dobivaju iz socijalnog konsenzusa i arbitrarni

su po svojoj prirodi, razlikuju se od jedne kulture do druge“ (Ibid.). „S obzirom da su značenja

simbola društveno definirana, ta se značenje dijele. Simboli su relativni u odnosu na društvene

grupe i jezične zajednice u kojima iste znakove većina ljudi interpretira na jednak način. Simboli

stoga izazivaju jednako značenje u različitim pojedincima. Također je važno i da simboli

izazivaju jednako značenje i u pojedincima koji ih koriste i u pojedincima prema kojima su

usmjereni“ (Ibid.). Dakle, da bi mogli biti korišteni u interakciji, mora postojati neki prethodni

dogovor, socijalni konsenzus oko simbola i njihovih značenja.

51

Da bi se sustav održao pojedinci trebaju djelovati tako da potvrđuju simbole i njihova značenja,

čime potvrđuju postojeće identitete drugih i sebe. „Gdje je konsenzus snažan, strukture koje

nastaju su stabilnije i rigidnije; gdje je konsenzus slab, strukture su fluidnije i promjenjivije“

(Ibid. 16). No, pojedinci mogu odlučiti ponašati se i drugačije s obzirom na razlike između

identitetskog standarda i procjene sebe, vlastitog jastva u određenoj situaciji koja proizlazi iz

različitih drugih uloga pojedinca u društvu (Ibid. 14). Stoga se interakcija sastoji od simbola koji

ne samo prenose postojeća uspostavljena značenja već i putem kojih se pregovara, manipulira ili

na neki drugi način pokušava upravljati značenjima, žele se uspostaviti neka nova značenja (Ibid.

15). Pojedinci uključeni u interakciju mogu pokušati izmijeniti značenja socijalne situacije

(Ibid.). P. J. Burke i Stets ovdje dodaju i da ne mora sva interakcija između ljudi biti simbolička,

odnosno da se interakcijom ponekad želi upravljati i značenjima znakova (Ibid. 15, 90).

Kako mjeriti značenja na temelju navedenih postavki? Jedna je od najznačajnijih ranijih

doprinosa kvantitativnog „mjerenja značenja“, koji opisuju i P. J. Burke i Stets, metoda

semantičkog diferencijala Charlesa E. Osgooda i suradnika (Osgood, Suci, i Tannenbaum 1957;

P. J. Burke i Stets 2009, 91). Značenje, prema njima, nije sadržano u nekom predmetu, stvari iz

vanjskog svijeta, već u socijalnom dogovoru oko tih značenja (P. J. Burke i Stets 2009, 91). Zbog

postojanja konvencije je i moguće preko predmetnog i idejnog dijela simbola ispitati značenjske

reakcije ispitanika (Ibid.). Osgood i suradnici dugogodišnjim su istraživanjem došli do sljedećih

zaključaka: 1) značenja koja pojedinci pridaju znakovnim podražajima odvijaju se kognitivno i to

u dimenzijama, među kojima su faktorskom analizom dobivene tri najistaknutije: evaluacija,

potencija i aktivnost; te 2) značenja je moguće istražiti pomoću bipolarnosti, tako da se

suprotstave dva pola istog pridjeva (npr. lijepo-ružno) te ispitanikovi odgovori smjeste na skali

između ta dva ekstrema (Ibid. 91-92).

Nedostatak metode semantičkog diferencijala u „mjerenju značenja“ ipak je u tome što ne može

ispitati denotativna uz konotativna značenja (Ibid. 96) a koja su iznimno bitna da bismo dobili

potpunu sliku značenja identiteta za pojedinca. Drugim riječima, dobivamo odgovor na pitanje

koja značenja pojedinac pridaje na neki podražaj, među prethodno ponuđenim, te jakost smjera

značenja (pozitivno, negativno, neutralno), što bi donekle moglo odgovarati važnosti značenja za

pojedinca. No, ta važnost nema „dubinu“, ne znamo zašto su isp itanicima važni određeni simboli

52

a i ne dobivamo odgovor o predanosti pojedinca tim simbolima što je, prema Stryker, a slažu se i

P. J. Burke i Stets, iznimno bitno da bi se odredila njegova istaknutost ili vjerojatnost njegova

isticanja, u određenoj socijalnoj situaciji. P. J. Burke i Stets stoga razvijaju svoj (također

kvantitativni) instrument u istraživanju identiteta kao skupa značenja kojim se mnogo preciznije

može istražiti važnost i predanost identitetu te istaknutost identiteta ovisno o različitim

situacijama:

a) Važnost identiteta mjeri se posredno i neposredno s obzirom na važnost identiteta za pojedinca

zasebno i u relaciji s drugim identitetima koje pojedinac nosi (Ibid. 222-223).

b) Predanost identitetu neka je vrsta „troška“ ili „posljedica“ kada se određeni identitet ne

iskazuje – koliko pojedinci osobno osjećaju zadovoljstvo jer posjeduju i iskazuju određeni

identitet. To može biti neovisno o drugim koristima izražavanja identiteta ili vezan za njih (npr.

korist od priključuje pojedinca nekoj organizaciji koja je vezana za identitet – nalazi li

zadovoljstvo u članstvu po sebi ili, primjerice, zbog prijatelja koje tamo stječe, ugled koji dobiva

u društvu pripadajući toj organizaciji, i sl.); (Ibid. 224-225).

c) Istaknutost identiteta vjerojatnost je da će pojedinac djelovati na temelju tog identiteta a mjeri

se s obzirom na socijalne situacije u kojima bi se identitet sam po sebi ili u relaciji s drugim

identitetima mogao iskazati (Ibid. 223-224).

d) Konačno, P. J. Burke i Stets smatraju da su i psihofizičke sposobnosti pojedinca snažan utjecaj

na interpretaciju značenja pa treba u istraživanje uključiti i: a) „osobne resurse“, primjerice,

samo-poštovanje pojedinca, mogućnost preuzimanja uloge drugoga, koliko uopće želimo biti

poput drugih, koliko vjerujemo da drugi ispravno obnašaju svoje uloge; te b) „strukturne

resurse“, što su zapravo socio-demografska obilježja pojedinca (razina obrazovanja, rasa, etnička

pripadnost, profesija/zanimanje, itd.).

Smatramo da je nužno posebno dodati i e) stupanj vladanja simbolima:

- poznavanje konvencije, ili onoga što u radu nazivamo značenjski standard, općeprihvaćenih

značenja simbola u nekom socijalnom sustavu. Naime, moguće je nešto (točno) interpretirati

53

samo ako poznajemo o čemu se zapravo radi. Najjasniji primjer razlike su u značenjima između

različitih kultura, što strancu koji ne poznaje „simbolički kôd“ može predstavljati značajnu

prepreku u komunikaciji s članovima te kulture; te

- stupanj vladanja posebno predmetnim dijelom simbola također je bitan kao, primjerice, stupanj

pismenosti koji nam onda nužno pomaže ili odmaže u shvaćanju upućenih značenja jezikom kao

znakovnim sustavom.

Treba na kraju napomenuti da iako je, naravno, pojedinac ograničen ovim utjecajima, svojim

psihofizičkim sposobnostima, socijalnom situacijom, poznavanjem konvencije značenja u

interakciji, i slično, on uvijek djeluje slobodno, sam procjenjujući koristi i štete djelovanja na

temelju interpretiranih značenja (slobodni interpretativni pojedinac). Stoga je sasvim moguće da

pojedinci djeluju i „lažno“, prikrivajući značenja koja pridaju simbolima ili suprotno od njih, ako

to procjene bitnim. Ovime ipak ne želimo reći, kao što se često implicira u teorijama simboličkog

interakcionizma, da su akteri u interakciji zapravo vrlo rijetko jednaki, ravnopravni u interakciji.

Da je tako, to bi bio poprilično statičan model simboličke interakcije. Ne samo da akteri već

prema svojim sociodemografskim i psihofizičkim obilježjima nisu nikada ravnopravni, nego

nužno trebamo dodati i pojam odnosa moći koji su sastavni dio stvarnih interakcija. Naime, iako

smo uvijek slobodni interpretativni akteri, nismo uvijek u jednakom položaju moći u odnosu na

druge aktere. Moć ne dolazi samo prisilom, manipulacijom, kako se često nekritički prihvaća u

teorijama o nacionalnim simbolima, već moć proizlazi iz same činjenice, kako smo na početku

pojasnili kod definiranja simboličkih sustava, da je određenoj grupi ljudi u nekom dijelu

socijalnog sustava prepušteno njegovo funkcioniranje, održanje sustava, čuvanje temeljnih već

jednom (možda i generacijama prije nas) dogovorenih značenja na kojima počiva legitimacija

sustava. Ti pojedinci onda nužno imaju, dogovorno, veću ulogu u interakciji koja se vodi oko tih

značenja, iako to ne znači da značenja kao i oni kao njihovi čuvari nisu nepromjenjivi.

2.4 Sažetak poglavlja

U našem istraživanju uloge nacionalnih simbola u stvaranju nacionalnog identiteta preuzimamo

teorijske postavke simboličkih interakcionista o istraživanju simbola i značenja te metodološka

54

polazišta koja u „mjerenju značenja“ razvija identitetska teorija, na koja nadograđujemo kako bi

se jasnije objasnila temeljna obilježja simbola i njihova uloga u izgradnji identiteta.

Tako je osnovna definicija simbola, do koje smo došli u radu, da su simboli komunikacijska

sredstva koji se sastoje od opredmećenih ideja (na način da se arbitrarno povezuju predmet

i ideja na koju se referira) kojima se uvijek pridružuju i značenja. Značenja su uvijek

otvorena mogućnosti interpretacije, u interakciji, u kojoj pojedinci slobodno sudjeluju kao

tzv. slobodni interpretativni akteri, a u kojoj se simboli jedino u potpunosti ostvaruju

(„javni“ simboli). Osnovna obilježja simbola stoga su neraskidiva vezanost predmetnog,

idejnog i značenjskog dijela te otvorenost interpretaciji. Značenja se uvijek sastoje od

afektivne i kognitivne komponente. Da bi komunikacija simbolima bila moguća, višeznačnost

simbola nikada nije apsolutna već razlikujemo temeljna i dodatna značenja.

Socijalni sustavi grade se na temelju značenja koja prenose simboli a koja dijele njegovi

članovi. Skup takvih temeljnih značenja predstavlja značenjski standard sustava. Postoje

dvije osnovne vrste simbola u uspostavljenim socijalnim sustavima, s obzirom na njihovu

temeljnu svrhu u sustavu: referencijalni, koji primarno služe legitimaciji sustava, i

funkcionalni, koji su zaduženi za svakodnevno funkcioniranje sustava. Konačno, simboli se

mogu razlikovati i prema vrstama sustava (nacionalni, religijski, i sl .) koji ih koriste a

razlikujemo i simboličke strategije kao upotrebe simbola za postizanje specifičnih

interakcijskih svrha koje također mogu biti usko vezane za određene sustave.

Na temelju ovako definirane uloge simbola u izgradnji identiteta, u sljedećem poglavlju

primjenjujemo ove teorijske postavke na užu temu nacionalnih simbola i nacionalnog identiteta.

Tek tako jasno određenim teorijskim pristupom možemo pristupiti konstrukciji instrumenta kako

bismo istražili specifični kontekst uloge hrvatskih nacionalnih simbola koji sačinjavaju današnji

nacionalni identitet hrvatske države i društva.

55

3 NACIONALNI SIMBOLI

U prethodnom poglavlju predstavljena su teorijska i metodološka polazišta na temelju kojih smo

konstruirali teorijski pristup istraživanju simbola i njihove uloge u izgradnji identiteta. U ovom

dijelu okrenuti ćemo se užoj temi rada - ulozi nacionalnih simbola u izgradnji nacionalnog

identiteta:

1) Prije svega, s obzirom na razlike u literaturi u definiranju ključnih pojmova vezanih za užu

temu nacija, nacija-država, nacionalizma, etniciteta, i slično, te činjenicu da se te definicije

razlikuju u stranoj (većinom anglo-saksonskoj) i domaćoj literaturi, preciznije će se odrediti kako

su shvaćeni u radu.

2) Drugo, predstavit ćemo sažeti kritički pregled iznimno divergentne literature o nacionalnim

simbolima, prije svega nezaobilaznu literaturu o nastanku nacija i nacija-država u kojoj se

nacionalnim simbolima, povezano s osnovnom dihotomijom perenijalizam-konstruktivizam,

pripisuju različite uloge i važnost. Literatura o nastanku i razvoju nacija i nacija-država važna je

kako bismo se u radu odredili prema ovim dominantnim teorijama ali i kako bismo pokazali kako

u njima, s jedne strane, dolazi do prenaglašavanja uloge simbola u izgradnji nacionalnog

identiteta a, s druge strane, do njihova zanemarivanja kao legitimnog predmeta istraživanja

(povezano s činjenicom da su dugo bili prenaglašavani). Morris ovo dobro sumira kada kaže da

postoji „zanimljiva dvostrukost u suvremenim razmišljanjima o simbolizmu, tenzija između

strasne vezanosti za simbole i bezbrižnog zanemarivanja njihove važnosti“ (Morris 2005, 1).

Dolazimo time do druge grupe teorijskih polazišta na koje se oslanjamo u radu, uz identitetsku

teoriju simboličkog interakcionizma, sada u literaturi o nacionalnim simbolima. Radi se o

postavkama autora poput Rogersa Brubakera (2008) i Billiga (1995) koji su značajni jer, s jedne

strane, naglašavaju nužnost preusmjeravanja fokusa u navedenoj literaturi sa „zašto“ nastaju

nacije i nacionalizmi prema „kako“ postoje suvremeni nacionalni identiteti u čemu, s druge

strane, se okreću prema mikro-sociološkoj perspektivi u istraživanju. Uključujemo i doprinose

Charles D. Eldera i Roger W. Cobba (1983) te Ellula (1973) radi boljeg razjašnjenja nekih

aspekata uloge nacionalnih simbola u izgradnji nacionalnog identiteta iz mikro-perspektive.

56

3) U posljednje vrijeme vidljiv je i porast literature o nacionalnim simbolima u kojoj autori ne

pokušavaju objasniti koliko su važnu ulogu simboli imali u nastanku nacija i nacija-država već

analizirati njihovu ulogu u specifičnim nacionalnim kontekstima danas. No, u ovoj kao i

prethodno navedenoj literaturi javljaju se prepreke u razvijanju koherentnijeg teorijskog pristupa

tematici nacionalnih simbola i njihova empirijskog istraživanja:

• Povezano s problemima u literaturi o simbolima uopće, i ovdje se javlja problem

definiranja nacionalnih simbola, njihovih temeljnih obilježja i sastavnih dijelova, što kao

posljedicu često ima istraživanje isključivo njihova predmetnog ili idejnog dijela (npr. u

sociološkim istraživanjima ostaje se na razini heraldičkih analiza).

• Nadalje, „često se pretpostavlja da je pitanje simbolizma sporedno, ako ne i nevažno,

'pravoj' politici: borbama za moć i distribuciji resursa (cijena i poreza). Naviknuli smo se

povezivati simboličko s neefektivnim; 'To je samo simbolično', znamo reći kada mislimo

na promjene za koje vjerujemo da nemaju nikakve praktične posljedice“ (Morris 2005, 1).

Stoga se ono što u radu nazivamo referencijalnim simbolima ili u potpunosti zanemaruju

u istraživanjima nacionalnog identiteta ili izučavaju samo u vrijeme tzv. „vrućih“

nacionalizama (Billig 1995) kada su izrazito istaknuti u društvu.

• Povezano se „vrućim“ nacionalizmom je i pogrešno shvaćanje da je osnovno obilježje

simbola afektivnost, odnosno da im je primarna svrha potaknuti emocije. Stoga se

ponovno ili zanemaruju ili istražuju isključivo u kontekstima u kojima se smatra da još

uvijek postoji pretjerana emotivnost vezana za simboličku dimenziju nacionalnog

identiteta (npr. balkanski narodi, „primitivna“ plemena, za razliku od „stabilnih“

zapadnjačkih demokracija); (Morris 2005).

• Četvrti problem vezan je za razinu analize - kada se i prihvaćaju kao legitimni predmet

istraživanja, simboli se najčešće analiziraju „odozgo prema dolje“, iz makro-perspektive

političkih i intelektualnih elita za koje se smatra da simbole stvaraju i distribuiraju. Time

se građane svodi na pasivne primatelje simboličkih poruka elita, odnosno pretpostavlja se

postojanje neke vrste jednostrane političke manipulacije a ne aktivnog sudjelovanja

članova nacionalnog sustava u njegovoj konstrukciji i održanju.

57

4) Na kraju ćemo povezati postavke ovog i prethodnog poglavlja kako bismo ponudili definiciju

nacionalnih simbola, njihove uloge u izgradnji i održanju nacionalnog identiteta, te odredili

srodne pojmove poput simboličkih strategija. Na temelju ovako konstruiranog koherentnijeg

teorijskog pristupa možemo dalje pristupiti istraživanju specifičnog hrvatskog socio-političkog

konteksta i uloge nacionalnih simbola u izgradnji suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta.

3.1 Definiranje etnije, naroda, građanstva/državljanstva, nacionalizma, nacije

Pojmovi etnije, naroda i nacije, kao ključni pojmovi literature o nastanku i razvoju suvremenih

nacija i nacija-država, danas se umnogome razlikuju od svojih etimoloških početaka. Ukratko

ćemo stoga, kod definicije ovih pojmova, spomenuti etimologiju kako bismo pokazali da se

značenja pojmova danas uvelike razlikuju od njihove upotrebe kroz povijest. To je bitno

napomenuti jer neki autori koriste takvu poveznicu da bi argumentirali svoje teorije o nastanku i

razvoju nacija i nacija-država.

3.1.1 Etnija/etnička grupa/etnička zajednica; etnicitet/etničnost

U politološkim rječnicima najčešće se javljaju pojmovi etnicitet/etničnost (engl. ethnicity; njem.

Ethnizität, odnosno Volk-; franc. ethnicité) te s tim povezan pojam etnije/etničke grupe (engl.

ethnos, ethnic group; njem. Ethnie, Ethnos, ethnische Gruppe, Volksgruppe; franc. ethnie, groupe

ethnique) ali i etničko (engl. ethnic), etnicizam (engl. ethnicism), etničke/nacionalne manjine

(engl. ethnic minority), etnički nacionalizam (engl. ethnic nationalism), i slično. U engleskom i

hrvatskom jeziku pojam etnicitet označava „svojstvo etničke grupe“, „pripadnost etničkoj grupi“

ili „ono što posjeduješ kada pripadaš etničkoj grupi“ (Hutchinson i Smith 1996, 4).

U literaturi se, ponešto pojednostavljeno, ističe da se u antičkoj Grčkoj pojam ethnos (grč. έθνος)

ili, prema nekim autorima (Eriksen 2002), preciznije je reći da se radi o grč. pridjevu ethnikos

(grč. έθνικός), ethnos, odnosno ethnikos, upotrebljavao kao oznaka poganskih naroda i njihovih

običaja (Eriksen u: Jackson II 2010, 258–259). Radi se o negativnom kontekstu kojim se

označavaju svi ne-Grci, oni koji nemaju građanska prava kao grčki građani. Ovo stoji, no autori

58

koji ulaze u nešto pažljiviju etimologiju ovog pojma upozoravaju da se ova definicija javlja tek u

vrijeme helenizma u Grčkoj (Liddell i Scott 1940; Hutchinson i Smith 1996, 4; Toffolo 2003,

56), da razlikuje ethne, barbarske, strane, pa i necivilizirane narode i genos Hellenon (Aristotel

1984, 1324.b.10; Hutchinson i Smith 1996, 4), pojam koji su drevni Grci koristili za sebe.

U svakom slučaju, otkada se pojam ethnos u staroj Grčkoj koristi u negativnom smislu da odredi

autsajdere, strance, tu konotaciju zadržava oko 500 godina, od 14. do 19. stoljeća u Europi

(Eriksen, u: Jackson II 2010, 258–259). No, ni od 19. st. pojam ethnos „adaptiran“ u „svjetske“

jezike (engl. ethnic groups/ethnie, njem. Ethnie, franc. ethnie) ne poprima odmah značenje koje

ima danas. Tek u 19. st., prema Eriksenu, dolazi do promjene kada se pojam etniciteta (engl.

ethnicity) koristi se kao oznaka rasnih obilježja a pojam etnički (engl. ethnic) nakon Drugog

svjetskog rata u SAD-u koristi se kao „pristojniji“ izraz za ljude židovskog, talijanskog ili nekog

drugog porijekla koje se smatralo inferiornijim u odnosu na potomke Britanaca ili pripadnike

američkoj naciji (Jackson II 2010, 259). Pojam etniciteta prvi put u suvremenoj upotrebi u

engleskom jeziku rabi američki sociolog David Reisman 1953. opisujući napete odnose između

klasa (Ibid.; Glazer, Moynihan, i Schelling 1975, 1).

Etnicitet definiramo kao socijalnu (koja može biti i politička) identitetsku kategoriju prema

kojoj se ljudi svrstavaju u grupe – etničke grupe – i to na temelju nekih ključnih obilježja

koja je, iako nužno uključuju određene zajedničke socio-kulturne odrednice, zapravo teško

precizirati na razini generalne definicije. Zajedničko dijeljenje tih obilježja, s jedne strane,

omogućuje osjećaj pripadnosti svojoj etničkoj grupi te, s druge strane, razlikovanje od

pripadnika drugih etničkih grupa.

No, iako je pojam etniciteta jedan od pojmova s kojim se najčešće susrećemo, posebno u

politološkoj literaturi, do danas ne postoji konsenzus oko njegove precizne definicije. Razlike

postoje između autora s obzirom na različite znanstvene tradicije (prije svega SAD-a i Europe),

ali i unutar znanstvenih tradicija prije svega politoloških i socioloških područja kojima pripadaju

s obzirom na dvije ključne odrednice: obilježja etničke grupe koja se uključuju u definiciju i

odnos fenomena etničke grupe ili etniciteta, etničke pripadnosti prema, prije svega, suvremenom

poimanju pojma nacije. Detaljnije:

59

1) S obzirom na znanstvene tradicije: „U anglo-američkoj tradiciji on se koristio najčešće kao

označitelj manjinskih grupa unutar šireg društva nacionalne države, a u europskoj tradiciji

redovito je korišten kao sinonim za pripadnost naciji povijesno definiranoj porijeklom ili

teritorijem. Istovremeno, obje tradicije imale su zajednički cilj – da zamjene ono što je postalo

popularan, ali (zahvaljujući nacističkom eksperimentu) veoma kompromitiran pojam 'rase'“

(Malešević 2004, 1; 2010, 11–12).

Blauner ističe da su u američkoj znanstvenoj tradiciji, pojmovi rase i etniciteta su često bili

istoznačni. Afro-Amerikanci su tako zapravo i rasna i etnička kategorija, pa kada i ističu svoj

etnički identitet, on se zapravo od strane drugih percipira kao rasni (Magill, Delgado, i Sica 1995,

474). Rasa se također često shvaćala više kao objektivniji, biološki, znanstveniji imaginarij (engl.

imagery) od etniciteta koji se smatrao više dijelom kulturnog imaginarija (Blauner 1989, u:

Magill, Delgado, i Sica 1995, 474). Marger opisuje američki odnos između etniciteta i rase kao

„etničku hijerarhiju u tri dijela“: „gornju trećinu čine bijelci Protestanti koji dolaze iz različitih

etničkih pozadina. Srednji trećinu čine Katolici koji dolaze iz različitih etničkih pozadina, te

Židovi i mnogi Azijci. Donju trećinu čine crnci, Hispanci, Američki Indijanci i neki Azijci“

(Magill, Delgado, i Sica 1995, 474). Razvojem urbane sociologije u SAD-u krajem 19. i

početkom 20. stoljeća javlja se sve veći interes za istraživanje imigranata, koji su bili organizirani

prema u gradovima etničkom principu (Ibid.). Greeley smatra da u SAD-u 1960ih i ranih 1970ih

zapravo nije došlo do etničkog „probuđenja“ kako se ponekad navodi već su različite grupacije

bijelaca počele slobodnije govoriti o svojim kulturnim porijeklima (Ibid. 475). Oko Drugog

svjetskog rata, Richard Alba ističe da se očekivalo kako će se etničke grupe u Americi asimilirati

te da će nestati etničkih razlika, što je dovelo do ideje „melting pota“ (ili lonca za taljenje) (Ibid.

474). Tijekom 1950ih, 1960ih i 1970ih sociolog Nathan Glazer dovodi u pitanje teoriju „melting

pota“ te smatra da SAD ide više u smjeru kulturnog pluralizma (Ibid.). Alba smatra da se tijekom

1980ih i 1990ih polako nestaju nekadašnje etničke razlike vezane za europsko porijeklo iz

prošlosti te da se stvaraju nove etničke grupe vezane za europsko porijeklo iz zemalja diljem

Europe (Ibid. 475).

60

2) Razlika s obzirom na definicije i obilježja koja pojedini autori uključuju u određenje etničkih

grupa, također ovise o znanstvenim tradicijama pa i disciplinama unutar kojih autori djeluju.

Tako se rasa rijetko spominje kod europskih autora (iako se više nekritički ne izjednačava s

etnicitetom ni kod američkih autora) dok se sociolozi primjerice, u odnosu na politologe, često

više fokusiraju na različita socio-kulturna obilježja etnija.

Pojmovi etniciteta i etničkih grupa su nešto češće definiraju u rječnicima nego što je to bilo u

vrijeme kada su pisali Glazer i Moynihan koji su se kritički osvrnuli na manjak ovih pojmova u

nekim ključnim rječnicima (Glazer, Moynihan, i Schelling 1975, 3–4).

U The Palgrave MacMillan Dictionary of Political Thought etnicitet je definiran kao „one

društvene i kulturne karakteristike koje ljudi posjeduju temeljem svog članstva u etničkoj grupi“

(Scruton 2007, 225). Etničke grupe „postoje temeljem dugotrajnih veza stvaranih kroz generacije,

složene odnose srodstva, zajedničku kulturu i, obično, religijsku uniformnost i zajedničku

teritorijalnu privrženost“ (Ibid. 224). Etnicizam predstavlja želju (na drugačiji način od

etnocentrizma) „da se sačuva ili ponovno zauzme politički identitet temeljen na rasi, regiji, ili

bilo kojoj tradiciji prema kojoj ima smisla smatrati nekog članom etničke grupe“ (Ibid. 224–225).

U Oxford Concise Dictionary of Politics „jedina opća radna definicija etniciteta jest da uključuje

zajedničku svijest o zajedničkom porijeklu i tradiciji“ (M cLean i McMillan 2010, 177). „Etničke

grupe nisu rase“, „niti članstvo etničke grupe nužno veže pojedinca uz određeni teritorij na način

na koji to čini nacionalnost [engl. nationality]“ (Ibid.). Dodaju i da za svijest o pripadnosti

etničkoj grupi zapravo nije bitna rasprava o tome jesu li karakteristike zajedničkog porijekla i

tradicije „objektivna činjenica ili su 'izmišljene' ili 'odabrane' [engl. invented or selected]“ (Ibid.).

U The Blackwell Dictionary of Political Science, Bealey smatra da su obilježja „etničke svijesti“

prije svega kulturna, i to religija i jezik (Bealey 1999, 123-124). Ova se dva obilježja ne moraju

nužno slagati, za što daje ne baš najsretniji primjer naših prostora (s obzirom na često pogrešno

shvaćanje posljednjeg rata na jugoistoku Europe kao „etnoreligijskog“, engl. ethnoreligious)7.

7 Naime, pojam etnoreligijski možda se može upotrijebiti da označi etničke grupe Hrvata, Srba ili Bošnjaka na našim

prostorima, posebno u prošlosti, no postaje problematičan s obzirom na današnju nešto drugačiju situaciju nakon

61

Bealey dalje navodi da se „zajedničko povijesno iskustvo“ više odnosi na nacije nego kao

obilježje etničkih grupa. Odnos između etnija i nacija je takav da ili postoje one etničke grupe

koje teže postati nacijom, imati svoju „državnost“ (engl. statehood), ili samo žele neki oblik

autonomije.

Etnicitet je „složena kombinacija rasnih, kulturnih i povijesnih karakteristika po kojima su

ljudske grupe ponekad podijeljene u odvojene, i vjerojatno neprijateljske, političke obitelji“

(Robertson 2002, 171–172). Kao karakteristike razlikovanja etničkih grupa navodi boju kože (pa

i izjednačava rasu i etniju), religiju i jezik (Ibid.).

U Oxford Dictionary of Sociology navodi se da „članovi etničke grupe mogu biti prepoznatljivi

prema rasnim atributima, no mogu dijeliti i druge kulturne karakteristike poput religije,

zanimanja/profesije [engl. occupation], jezika ili politike“ (Scott i Marshall 2009). Rijetko se u

definicijama pojavljuje zanimanje/profesija kao jedno od ključnih obilježja. Odnosi se,

primjerice, na etničke grupe koje na određenom području zauzimaju većinu mjesta unutar neke

profesije pa se prema tome prepoznaju kao članovi te etničke grupe (npr., Hrvati koji su bili

većinom ribari u prvom valu doseljeništva u Kaliforniju u SAD-u, ili, kako je istaknuo jedan

ispitanik u našem istraživanju etnički Albanaci koji su u migrantskim zemljama većinom

postajali ugostitelji ili zlatari).

International Encylopedia of Sociology izdvaja četrnaest obilježja etničkih grupa kao „zasebnih

kulturnih ili subkulturnih grupa“ (Magill, Delgado, i Sica 1995, 473): „zajedničko geografsko

porijeklo; migracijski status [engl. migration status]; rasa; jezik ili dijalekt; religijska vjera ili

vjere; veze koje nadilaze granice srodstva susjedstva i zajednice; zajedničke tradicije, vrijednosti

i simboli; književnost, folklor i glazba; preferencije u prehrani; oblici naseljavanja i vrste

demokratizacije, globalizacije i sekularizacije društava koje čine ove etničke grupe. U radu ćemo vidjeti da, posebno

kada se radi o simbolici u Hrvatskoj 1990ih, religija je bila usko vezana za određenje nacionalnog identiteta. No,

velik je iskorak tvrditi da je i posljednji ratni sukob na jugoistoku Europe bio etnoreligijski. Time se, naime,

problematično i pojednostavljeno razlike među etničkim i religijskim grupama shv aćaju gotovo deterministički kao

razlog sukob a, u smislu da te grupe jednostavno više kao da nisu mogle živjeti zajedno pa je sukob izbio, te se ne

dolazi do njegovih stvarnih uzroka.

62

zaposlenja [engl. employment]; posebni interesi u vezi politike; institucije koje prije svega služe i

održavaju grupu; unutarnji osjećaj posebnosti; i vanjski percepcija posebnosti“ (Ibid.).

3) Suvremenost pojave pojma etniciteta u znanstvenoj literaturi različiti autori, sociolozi i

politolozi, različito objašnjavaju. Svoju cijelu teoriju o nastanku i razvoju modernih nacija u

kontinuitetu s predmodernim etničkim grupama Anthony D. Smith temelji upravo na obilježjima

etničkih grupa koje onda pronalazimo u nacijama koje se iz njih razvijaju. Etnosimbolistički

pristup koji zastupa upravo ta zajednička obilježja uzima kao osnovni argument perenijalističke

teze, kako ćemo dolje vidjeti. A. D. Smith tako ističe da su etničke grupe „imenovane ljudske

populacije sa zajedničkim mitovima o precima, povijestima i kulturama, koje su vezane za

specifičan teritorij i imaju osjećaj solidarnosti“ (A. D. Smith 1981, 32; 2003, 195).

Eriksen napominje da je sociolozima trebalo dugo dok su se sami počeli baviti pojmom etniciteta,

uz iznimku Maxa Webera, koji se ipak kao i Marx više usredotočio na pojam klase, odnosno

statusne grupe (Eriksen 2002, 7). Weber je, zanimljivo, smatrao da fenomeni etniciteta i

nacionalnoga predstavljaju primordijalne pojave koje će iščeznuti s modernizacijom,

individualizacijom i industrijalizacijom (Ibid. 2). Tek nakon 2. svjetskog rata, smatra Eriksen,

dolazi do okretanja socijalnih antropologa od istraživanja plemena prema istraživanju etnički i

nacionalno organiziranih grupa (Ibid.). A. D. Smith pak smatra da iako je „tijekom 1950-ih i

1960-ih, u eri dekolonizacije u Africi i Aziji, postojalo [...] poprilično mnoštvo studija tih

fenomena [etničnosti, nacija i nacionalizma], u dobrom dijelu 1980-ih znanstvenici su se bavili

uglavnom drugim vrstama ideologije i društvenih pokreta, napose raznim oblicima marksizma i

komunizma“ (A. D. Smith 2003, v). No, nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza

od 1990ih dolazi do „prave poplave publikacija o etnicitetu i nacionalizmu“ (Ibid.). Eriksen,

dodatno, navodi četiri različita konteksta u kojima se pojam etniciteta pojavljuje. To su: a) urbane

etničke manjine koje, iako sa zasebnim etničkim identitetom, gotovo nikada nemaju zahtjeva

prema političkoj neovisnosti ili državnosti; b) urođenici (engl. indigenous peoples); c) proto-

nacije ili etno-nacionalni pokreti koji se nekada mogu opisati i kao „nacije bez države“ jer imaju

sve ili većinu odlika nacija u odnosu na ono što se uobičajeno shvaća kao etnička grupa (npr.

Palestinci, Kurdi...); i d) etničke grupe u „pluralnim društvima“, poput Kenije, Indonezije ili

Jamajke koja se sastoje od više etničkih grupa koje sudjeluju (ili su prisiljene sudjelovati) u

63

uniformnom političkom sustavu no međusobno se razlikuju i uz to sudjeluju u nekim dodatnim

različitim aktivnostima ili sustavima, a secesija (engl. seccession) ili odcjepljenje ne postoji kao

mogućnost); (Eriksen 2002, 14–15).

U kasnijim domaćim pojmovnicima (raniji obično izjednačuju pojmove naroda, puka, etnije pa i

nacije) etnija se definira kao „cjelovita društvena zajednica utemeljena na pov. kontinuitetu

zajedništva i osobitim spojevima socioantropol. značajki, koje se mogu i mijenjati, ali u pravilu

postupno [...] etnije obično imaju osobitu etničku svijest (v. identitet) i ime pod kojim se

prepoznavaju (v. etnonim)“ (Heršak 1998, 57). Etnija se razlikuje od etnos koji je „društveno

zajedništvo utemeljeno na povijesnom kontinuitetu; [...] narod ne samo kao ljudstvo ili

demografska populacija nego narod kao zajedništvo“ (Ibid., 62).

Ovdje zapravo dolazimo do prvog problema u domaćoj literaturi oko preciznog definiranja i

upotrebe pojmova, a to je razlikovanje grupe, skupine ili zajednice. Autori Leksikona

migracijskoga i etničkoga nazivlja preferiraju naziv „etnička skupina“ (Heršak 1998) u odnosu na

„etnička grupa“. No, i sami navode da preferencija ovisi o pojedinim strukama, s time da hrvatski

sociolozi preferiraju grupa i da su razlike zapravo stilske (Ibid. 251). Smatramo ipak da grupa

nešto jasnije iskazuje da se ne radi o slučajno okupljenim ljudima, kao navijačka skupina, ili

skupina ljudi na koncertu, putnika u autobusu, već o grupi ljudi koji ulaze u dulju, neposredniju

interakciju jedni s drugima. Ponekad se pojavljuje i pojam „etničke zajednice“. Tu zapravo nema

u lingvističkom smislu ništa problematično, no treba napomenuti da pojam grupe i zajednice nisu

sinonimi. Kod zajednice se u sociologiji uvijek misli na postojanje nekih dubljih veza između tih

ljudi, što iako kod grupe nije isključeno, o zajednici se govori kada se ovaj aspekt želi dodatno

naglasiti. Zajednica se, čini se, upotrebljava u literaturi da bi se naglasio da ljudi koji pripadaju

određenoj etniji žive „za-jedno, da dakle dijele neku vrijednost, interes, osjećaj, potrebu ili

prihvaćeni sistem pravila“ (Prp ić, Puhovski, i Uzelac 1990, 280). Šulek povlači danas ustaljenu

razliku između zajednice i društva (hrv. grupa, zajednica, društvo; engl. group, community,

society; njem. Gruppe, Gemeinschaft, Gesellschaft; franc. groupe, communauté, société);

(Tönnies 1963) iako se danas shvaća da „postojeći oblici udruživanja pokazuju karakteristike i

jednog i drugog oblika“ (Sociološki leksikon 1982, 118). U radu koristimo pojam „etnička grupa“

64

u sklopu europske tradicije u kojoj su distingvirani pojmovi etničke grupe i rase, a ponekad i

pojam „etnija“ (prilagođeno iz francuskog).

Također, u domaćoj literaturi se ponekad preferira pojam „etničnost“ u odnosu na „etnicitet“.

Smatra se da je etničnost prikladniji naziv jer se „umjesto pomiješane grč.-lat. tvorbe 'etnicitet

(grč. έθνος + lat. dočetak –tas, gen. -tatis)'“ na grčki korijen dodaje hrvatski i slavenski nastavak

–ost (Heršak 1998, 57). No, s obzirom da je dugo vremena ovaj pojam prevođen kao „etnicitet“,

što je u našem jeziku postalo i uvriježeno, zadržat ćemo u radu pojam „etnicitet“.

3.1.1.1 Puk, narod

U ranijim leksikonima tiskanim u vrijeme bivše SFRJ niti nema definicije „etniciteta“ nego

„etničkog principa“: „Osnovne etničke grupe su narod i nacija, dve različite društvene tvorevine

koje su nužna posledica određenog stupnja razvitka proizvodnih snaga, društvene podele rada,

razmene proizvodnih dobara i saobraćaja. Uopšte, etničke grupe su društvene grupe sastavljene

od ljudi istog ili sličnog porekla (osim asimilovanih), jezika, običaja, tradicije i niza drugih

kulturno-istorijskih karakteristika, po pravilu ali ne i nužno grupisovane i teritorijalizovane. U

ovom smislu pod etničkom grupom se smatraju narodnosti, narod i nacija, nacionalne manjine i

grupe koje su etničke a nisu dospele do stupnja narodnosti“ (Đorđević 1975, 256).

U Hrvatskom političkom leksikonu, iz 1990. godine, pokraj pojma „etnosa“ navodi se „isto što

narod. v. nacija. puk“. Pod „puk“ stoji „isto što i narod“ a razdvaja pojmove „narod“ i „narod

subjekt međunarodnog poretka“. Da bi se definirao „narod subjekt međunarodnog poretka“

citirana je izjava Franje Tuđmana da su „narodi nezamjenjivi i stoga neotklonivi subjekt i

međunarodnog poretka i društvenog razvitka“, što se povezuje s citatom pape Ivana Pavla II koji

glasi „čovjek i 'kao subjekt rada' pripada nacionalnoj zajednici 'na temelju osobitih i uljudbenih

povijesnih sveza', a 'takva zajednica – makar još ne dostigla zreli oblik nacije' – ne samo da

'poprima sadržine i vrijednosti koje u svojoj cjelini čine kulturu određenog naroda' nego je

'također veliko povijesno i društveno utemeljenje rada svih naraštaja'“ (Šošić 1993, 575–576).

Ovdje se pojam naroda stoga izjednačuje s pojmom etnosa, odnosno etničke grupe i definicija je

očito u službi legitimiranja uspostave samostalne hrvatske države u vrijeme pisanja Leksikona.

65

„Narod kao posebnost karakterizira ponajprije ime i narodni duh, samosvojna kultura iz koje

proizlazi narodna samobitnost, njegov bitak, pa zatim izviranje iz tla narodnog teritorija ili

uklapanja u njega, podrijetlo ili duhovno poniranje u njega, nacionalna država te tragovi i veze na

području državnog života i vlasti“ (Ibid., 575).

U Leksikonu temeljnih pojmova politike (Prp ić, Puhovski, i Uzelac 1990) niti nema odrednice

etničkih grupa ili etniciteta, ali ima puka/naroda. Puk/narod se definira kao „skup državljana kao

nositelja suverenosti“. No, pojmove puk i narod autori razlikuju prema povijesnom razvoju: lat.

populos prevodi se kao „puk“ i definira prvotno kao skup svih patricija i plebejaca Rima i

ekvivalent grč. demosa koji označava „neprivilegirane pojedince“ u odnosu na aristokraciju.

Razvojem modernih europskih država u 18. i 19. stoljeću „kako su te države u pravilu temeljene

na dugotrajnoj teritorijalnoj i kulturnoj tradiciji, te etničkoj vezanosti velike većine stanovništva,

puk se interpretira kao nastavljač etnosa, dakle kao nacija“. Ovo nije sasvim točno. Naime, u

grčkom razlikujemo pojmove genos i demos, od kojih se genos odnosi više na srodstvo,

obiteljske, nasljedne odnose (Fenton 2010) a grč. demos na „obične ljude“, „običan narod“ u

odnosu na aristokraciju, ali i u političkom smislu, na „suvereni narod“, „slobodni građani“,

odakle preuzimamo značenje za suvremeni pojam „demokracije“ (Ibid.). U latinskom populus

(engl. people, franc. peupel; odnosno staroengl. folc, engl. pridjev folk, njem. im. Volk) jest bilo

rezervirano samo za Rimljane (populus Romanus); (Hutchinson i Smith 1996:4), no ekvivalent

demosu bi prije bio lat. cives (ljudi/narod), odnosno civitas („tijelo“ tih ljudi/naroda), što je

označavalo punopravne građane Rima i temelj je suvr. engl. pojma citizen odnosno našeg

prijevoda „građanin“ (iz indoeur. korijena za ograditi, opasati, ali i četa vojske, kohorta; Gluhak

1993, 242).

Politička Biblija (Hromin Sturm 2010) grč. pojam etnos izjednačava s pojmom „narod“,

„narodni“, „pučki“, „sva obilježja koja čine jedan narod“. Narod je „cjelokupno stanovništvo

jedne zemlje, sa svojim jezikom, poviješću, kulturom, tradicijom, cjelokupnim narodnim

materijalnim blagom, društvenim i političkim odnosima unutar zemlje i odnosima s drugim

narodima“ (Ibid., 975). Ovdje definicija naroda izlazi iz okvira definicije etničke zajednice ali ne

opisuje sasvim ni pojam nacije iako govori o vlastitoj „zemlji“ pa je nejasno na što se zapravo

misli ovim pojmovima.

66

Osnovni problem je u tome što poistovjećuju značenja ovih pojmova u prošlosti sa značenjima od

kraja 18. stoljeća do danas. Također, etnije shvaćaju kao „prirodne“ preteče nacija, a narod kao

„stupanj razvoja etničke grupe“ (Nick 2010, 156), na nekoj vrsti perenijalističkog evolucijskog

kontinuuma. Stoga treba razjasniti da u radu:

a) Pojmove etničke grupe i nacije u radu ne poistovjećujemo. Iako nakon 19. stoljeća (a i nešto

ranije) nacije se razvijaju po etničkom principu, nisu sve etnije postale niti imale težnju postati

nacijama, pa onda niti imati svoje nacije-države. Također, proces je nekada tekao obrnuto, pa se

nakon stvorene nacije-države stvarala nacija, koja sada nije bila temeljena na etničkom nego

širem „narodom“, u smislu „građanskog“, „državljanskog“ principa (npr. nakon uspostave

francuske nacije-države uspostavlja se francuski narod, francuska nacija; Hobsbawm 1992, 60).

b) Treba napomenuti da se pojam naroda uvelike razlikuje u upotrebi u hrvatskom jeziku i u

upotrebi u stranoj literaturi. U hrvatskom se često smatra istoznačnim pojmu etničkih grupa

(narodnost=etnička pripadnost). Ponekad se u literaturi radi razlika između naroda u smislu

srodstva kao ključnog obilježja i etničke grupe. Također, narod se ponekad povezuje s nacijom

temeljenom na etničkom principu, pa se, primjerice, u literaturi ističe da su Hrvati na temelju

činjenice da su već imali svoj narod, narodnost u smislu formirane nacije, „probuđene“

nacionalne svijesti, imali i legitimno pravo uspostavljanje samostalne nacije-države. U hrvatskom

jeziku naime često dolazi do zamjene ova dva pojma, nacije i naroda, primjerice, organizacija

„United Nations“ prevodi se kao Ujedinjeni narodi ili Ujedinjene nacije. U stranoj literaturi

pojam naroda se mnogo češće poistovjećuje s pojmom „građanstva“, shvaćeni kao nositelji

političke legitimnosti u nacijama-državama a čiji članovi ne moraju nužno biti pripadnici

iste etnije/nacije (mada i tu ima razlika).

c) Nema potrebe usložavati nazivlje uvođenjem pojma puk da bi označio neku vrstu građanstva

po etničkom principu u 19. stoljeću. Kada se želi naglasiti da narod (shvaćen po etničkom ili

neetničkom principu) u formalnijem smislu građanstva postaje ključan nositelj političkih prava u

suvremenim nacijama-državama treba se jednostavno govoriti o građanstvu (po etničkom ili

državljanskom principu).

67

3.1.2 Građanstvo i državljanstvo

Iako se ponekad građanstvo odnosi na nešto drugo nego državljanstvo (npr., engl. pojam

citizenship koji se u hrvatskom jeziku pokušava ponekad prevesti s dosta nezgrapnim pojmom

„građanskost“), u političko-pravnom smislu ovi su pojmovi u hrvatskom jeziku sadržajno

istoznačni. Tako se, primjerice, pojmom „građanski odgoj i obrazovanje“, program koji bi kao

izborni predmet u srednje škole u RH trebao biti uveden od 2014./2015. godine, prevodi engleski

pojam civic education što bi sadržajno bilo istovjetno nešto nezgrapnijoj kovanici „državljanski

odgoj“ - znanja koja građanin (državljanin) neke zemlje treba usvojiti kako bi mogao izvršavati

svoju ulogu građanina (državljanina). Naravno, ovi pojmovi ponekad podliježu različitim

kontekstima kao, primjerice, kada se želi naglasiti uloga pojedinaca unutar društva kojeg su dio

(„dobar građanin“, „savjestan građanin“ je npr. osoba aktivno ispunjava svoje „građanske“

dužnosti), a ne toliko njihov političko-pravni položaj (npr. posjedovanje domovnice, putovnice, i

sl.). Odnosno, iako sinonimi u ovom smislu, „državljanin“ se češće koristi u kontekstima „u

smislu pripadnosti državnoj zajednici“ a „građanin“ u kontekstu „prava na sudjelovanje u

oblikovanju zajednice i upravljanje njome“ (Prpić, Puhovski, i Uzelac 1990, 78).

Engl. pojam nationality se, u službenoj upotrebi u osobnim dokumentima i slično odnosi na

vezanost za određenu državu, a koje osoba ne mora nužno biti „državljanin“ ili „građanin“.

Dakle, osoba može biti engl. national neke države jer je u njoj rođena ili je na neki drugi,

zakonom određeni, način s njom povezana. Primjerice, u SAD-u svi građani/državljani, odnosno

engl. citizens su i nationals, no svi nationals ne moraju biti i „građani“ (United States Code

2006). Stoga bi, teoretski, osoba mogla biti national, imati nationality jer je u njoj rođena, biti

citizen neke druge države čije državljanstvo posjeduje (putovnicu, domovnicu, i sl.) a, da sve još

dodatno usložimo, etnički pripadati nekom trećem narodu/etnicitetu. Primjerice, osoba rođena u

Ujedinjenom Kraljevstvu s državljanstvom u Njemačkoj a etnički Hrvat je British national,

German citizen i ethnic Croat.

U hrvatskom jeziku nema značenjskog ekvivalenta ovako određenog pojma. Stoga je u gore

navedenom kontekstu pogrešno koristiti doslovni prijevod „nacionalnost“. No, i u engleskom

68

jeziku pojam nationality ponekad se koristi da znači isto što i „nacionalnost“ često znači u

hrvatskom: „nacionalna pripadnost“, odnosno istoznačnica „etnicitetu“, „etničkoj pripadnosti“,

„pripadnosti narodu“ (npr., svjetski kongres koji se godišnje održava na Columbia University u

New Yorku u SAD-u, naslovljen je „Association for the Study of Nationalities“). Još preciznije,

„nacionalna pripadnost“ istovjetna je „etničkoj pripadnosti“ onih etnija koje postoje kao nacije

(pa stoga pojmovi kao „nacionalne manjine“, i sl.).

No, kod autora koji ne prihvaćaju perenijalističke postavke, te se priklanjaju više ideji, kako je

jednom poznato izjavio Richard Jenkins, da su sve suvremene države zapravo pluralne (Jenkins

1997, 37), nacije kao dio suvremenih nacija-država ne poistovjećuju se s etnijama već

„građanstvom“, „državljanstvom“.

Konfuzija je vidljiva, primjerice, u hrvatskom društvu danas, kada se ponekad radi razlika

između „Hrvata“ i „građana Hrvatske“ (iz čega kao da proizlazi da prvi nisu građani Hrvatske,

odnosno da između ova dva pojma postoji neka politička razlika, što je netočno jer uvodeći

pojam „građanstva“ svi su po pravima izjednačeni), ponekad se koristi pojam „hrvatska nacija“

da odredi sve građane Hrvatske, ponekad samo etničke Hrvate dok su „ostali“ „nacionalne

manjine“ i slično. Kako u hrvatskom jeziku nema ni mogućnosti pojmovne diferencijacije, nešto

poput Hrvati (etnicitet) i Hrvatijanci (svi građani uključujući i etničke Hrvate), često nije sasvim

jasno na što se točno misli. Možemo dakle ili govoriti o „građanima“, „državljanima“, misleći pri

tome na sve građane bez obzira na etniju, ili „naciji“ u nekoj „naciji-državi“ (posebno ističući

kada se radi, primjerice, o hrvatskoj naciji koja je istovjetna narodu, etniji, u 19. stoljeću).

Biramo ovo drugo jer smatramo da dok je pojam „građanstva“ u smislu „državljanstva“ više

političko-pravni pojam, pojam „nacije“ odnosi se i na neka socio-kulturna obilježja, što je onda

uže vezano za naše bavljenje tom dimenzijom – referencijalni nacionalni simboli.

Upravo iz razloga konfuzije oko ovih pojmova, koristimo pojam „nacija-država“ umjesto

„nacionalna država“ (naglasak na građanskom a ne etničkom principu). Iz istog razloga u

naslovu rada govorimo o „državotvornim“ a ne „nacionalnim“ simbolima. Naime, u engleskoj

literaturi kada se govori o engl. national symbols misli se na simbole nacije u naciji-državi bez

obzira na etničku pripadnost (npr. A. D. Smith 1991; Geisler 2005; Elgenius 2011), dok je kod

69

nas prva asocijacija simboli, primjerice, hrvatskog naroda, hrvatske etnije koja ima status nacije

(i „svoju“ državu). No, sada kada smo ovo razjasnili, u radu ćemo dalje koristiti pojam

„nacionalni simboli“ jer je mnogo elegantniji od „državotvornih“ misleći dakle na simbole

hrvatske nacije, sastavljene od svih hrvatskih građana.

3.1.3 Nacionalizam i patriotizam

U engleskom jeziku, pojam nacionalizam označava barem tri osnovna fenomena: 1) objektivnije,

neutralno, kao ideologiju u smislu načela prema kojem se vodi današnji politički svjetski sustav,

svijet podijeljen u nacije, odnosno nacije-države; 2) subjektivnije, ali još uvijek neutralno, kao

osjećaj ili svijest o pripadnosti određenoj naciji; i 3) uz pozitivne ili negativne konotacije -

isticanje nacionalnog osjećaja, svijest, odnosno pripadnosti na preizražen, preko neke socijalno

prihvatljive mjere, što neki smatraju pozitivnim (snažni patriotizam), a neki negativnim (zdravi

patriotizam, domoljublje na prema nezdravom nacionalizmu, šovinizmu).

U hrvatskom jeziku pojam nacionalizam kolokvijalno se najčešće koristi uz negativne konotacije

prekomjernog isticanja ili osjećanja nacionalnog identiteta. U akademskim krugovima, koristi se

pojam „nacionalizam“ i u više neutralnom smislu da označi jednostavno teoriju o nacijama,

pripadnost naciji (npr., poznato djelo A. D. Smitha „Nationalism and Modernism. A Critical

Survey of Recent Theories of Nations i Nationalism“ kod nas se prevodi „Nacionalizam i

modernizam. Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma).

U radu ćemo stoga razlikovati kada govorimo o nacionalizmu u neutralnom smislu, kao

„ideologiji“ (u smislu političkog djelovanja oblikovanog nakon Francuske revolucije) ili ideji

preistaknutog „nacionalnog osjećaja“ koji se odnosi na osjećaj kolektivne solidarnosti unutar

određenih geografskih i kulturnih granica (Cashmore 1996, 253–254) ali koji nije negativan

(ponos pripadnosti određenoj naciji ili naciji-državi), i kada govorimo o nacionalizmu u

negativnom smislu (u smislu „lošeg prizvuka, značenje prevelika isticanja nacionalnoga,

šovinizam; Heršak 1998, 160).

70

Patriotizam se u literaturi obično smatra oblikom „dobrog nacionalizma“, odnosno „odraz

nacionalne svijesti“, „pozitivan oblik iskazivanja nacionalizma koji može preuzeti i negativni

oblik“ (Greenfeld 2001, 255). No, patriotizam nije uvijek bio povezan s nacionalizmom: a) patria

ili ljubav prema zemlji, osjećaj pripadnosti patriji, zemlji svojih očeva, kao osjećaj koji je

postojao u vrijeme kasne antike uvelike se razlikuje od današnjeg nacionalizma. To je osjećaj

pripadnosti gradu a ne naciji u njenom modernom institucionalnom i strukturalnom obliku; i b)

kršćanski patriotizam u srednjovjekovnoj Europi a koji se odnosio na Nebesko Kraljevstvo, la

patrie céleste kao pravu domovinu kršćana koja je veća od bilo kakve zemaljske privrženosti i

koja zahtjeva vrhovnom božanstvu (Ibid.).

3.1.4 Nacija

Lat. pojam natio (nātĭō) iz kojeg nastaje pojam nacija (engl. nation; njem. Nation; franc. nation)

prvotno označava (ono što je) „rođeno“, odnosno starofr. riječ nacion ili starijeg oblika nacioun

(od 12. st.) koja također označava rađanje ili u širem smislu porijeklo (Heršak 1998, 159). Može

se shvatiti kao „rođeni narod“ (Ibid.), odnosno narod rođen na određenom prostoru, koji vuče

porijeklo iz nekog kraja. Slično pojmu etniciteta kroz europsku povijest, i pojam nacije, odnosno

nacionalnog identiteta, imao je u prošlosti negativne konotacije. U starom Rimu ovim su se

pojmom označavali stranci, odnosno zajednice stranaca koji nisu bili rođeni Rimljani te stoga

nisu imali prava koja su uživali građani Rima (Greenfeld 2001, 252). U srednjem vijeku, pojam

nacije počeo se odnositi na grupe pridošlih studenata koji su na sveučilištima zapadnog

kršćanskog svijeta (engl. western Christendom) bili grupirani i smještani u sobe prema

„nacijama“, odnosno sličnosti svojih (najčešće geografskih) porijekla (Ibid.).8 Nacija je stoga

predstavljala „zajednicu mišljenja/stavova“ (engl. community of opinions) a ne pejorativnu

„zajednicu stranaca“ te je naciju mogao činiti samo student koji završetkom studija gubi pravo na

„nacionalnu identifikaciju“ (Ibid.). U kasnom srednjem vijeku ideju nacije kao „zajednice

mišljenja“ preuzimaju crkveni (eklezijalni) sabori (engl. ecclesiastical councils) gdje su se

8 U Bolonji se u 12. stoljeću pojam „nacije” koristi da označi grupe studenata koji su bili podijeljeni prema

„narodnostima” u grupama za učenje. Od udruženja tih grupa ili različitih „nacija studenata” nastaju prva sveučilišta,

odnosno univerziteti (lat. universitas); (Long 1994; Cifrić 1990).

71

predstavnici iz različitih dijelova tzv. Respublica Christiana nazivali „nacijama“, čime je ovaj

pojam dobio počasni oblik, rezerviran za ovu elitnu grupu ljudi“ (Ibid.).

„Počasna konotacija“ pojma ostaje i kada se i u engleskom jeziku u Engleskoj 16. stoljeća kada

se tim pojmom označava engleski narod [engl. people] kao poseban, drugačiji, izdvojen“ (Ibid.).

Stoga se nacije u smislu u kojem ih shvaćamo danas svoje korijene nalaze u Engleskoj u 16.

stoljeću, kada pojam „people“ (koji je do tada bio kao „plebs“ rezerviran samo za

neprivilegirane) postaje sinonim pojma „nation“ (koji je označavao počasnu elitu). Dakle, tek

kada je „narod nacionaliziran“, odnosno kada je izjednačen pojam „naroda“ s pojmom „nacije“,

dolazi i do redefiniranja postojećeg društvenog poretka: sada narod kao nacija, zajednica, koja

uključuje sve klase, mora moći biti zamišljena kao suverena i zajednica jednakih“ (Ibid., 252-

253). Upravo na ovim principima počiva suvremena ideja nacionalizma: opće, narodne

suverenosti (engl. popular sovereignity) i jednakosti članstva u zajednici“ (Ibid., 253).

Neki povjesničari smatraju da se šire korijeni nacija mogu pronaći nakon Vestfalskog mira 1648.

godina a neki tek u SAD-u, Francuskoj i Rusiji tijekom 18. stoljeća (Ibid., 252); Geisler 2005,

xiv). Ostale nacije nastaju kroz 19. i 20. stoljeće (Greenfeld 252). Bealey (1999) i Scruton (2007)

u svojim definicijama pojma „narod“ ističu upravo revolucionarno razdoblje u Europi u 19.

stoljeću, počevši s Francuskom revolucijom krajem 18. stoljeća. Bealey (1999, 239–240) daje

primjer poznate Delacroixove slike pod nazivom „Sloboda vodi narod“ inspirirane Srpanjskom

revolucijom 1830., te usklika „Avanti Popolo!“ („Naprijed narode!“) kojim počinje jedna od

najpoznatijih radničkih pjesama iz razdoblja talijanskog komunizma. Sada „obični“ ljudi,

neprivilegirani puk, narod, preuzima vlast od despotskih dinastija i time postaje nositelj političke

moći, odnosno suvereniteta.

Slično shvaćanje ističe i Scruton (2007, 517–518) kada citira Arendt koja smatra da su „riječi le

peuple ključne riječi za razumijevanje Francuske revolucije“ (Arendt 1965, u: Scruton 2007,

517). Bröckling, Krasmann i Lemke (2010, 90) navode također Arendt i ističu da je ovaj pojam

važan i za razumijevanje Rousseauve političke teorije. Naime, i Francuska revolucija i Rousseau

žele „preobraziti ogromnu klasu siromašnih i nesretnih u novi, demokratski i suvereni entitet“.

„Stoga, što je bitno, za Rousseaua le peuple nema nacionalni niti etnički smisao, već označava

72

političku zadaću utemeljenja novog političkog poretka u 'općim interesima' onih koji su bili

isključeni iz tog poretka“ (Ibid.). Danas pak narod je izjednačen s nacijom, prema Scrutonu

(2007, 517), s time da nacija nije izjednačena s etnijom: „Od tog vremena [Francuske revolucije],

ipak, pojam se proširio u važnosti. 'Narod' sada označava sve one koji su podložni vladi unutar

njene jurisdikcije, neovisno o statusu, klasi, ili stvarnom bogatstvu i moći: čak su i sretni ljudi

narod u ovom suvremenom smislu“. Nacionalizam se stoga može shvatiti kao sila koja potiče

demokraciju kroz ideju da država pripada svojim državljanima te da je moć zapravo u rukama

naroda dok su političari samo instrumenti i sluge javnosti (Motyl 2001, 362).

Liah Greenfeld definira nacionalizam kao „mjesto gdje individualni identitet izvire iz

'naroda', koji se smatra nositeljem suverenosti, središnjim predmetom odanosti i temeljem

kolektivne solidarnosti“ (Ibid.). Slažemo se s ovom definicijom u radu, posebno s obzirom da

ne inzistira na etničkom ili državljanskom principu nacionalizma.

Definicije o nastanku i razvoju nacija razlikuju se s obzirom na:

1) Prvo, razlikujemo škole mišljenja s obzirom na shvaćanja autora o uzrocima nastanka i razvoja

nacija u modernosti, kako ćemo prikazati u pregledu literature o nastanku i razvoju nacija. Nacija

se definira: a) kao nastavak nekadašnje etnije/etničke grupe koja je jedna povijesna, trajna

kategorija a koja je u modernosti samo dobiva svoj politički legitimitet kao nositelj suverenosti u

„svojoj“ naciji-državi; i b) kao jedna nova, konstruirana kategorija od kraja 18. stoljeća čija se

obilježja preklapaju sa onime određene etnije/etničke grupe predstavlja sasvim novi, namjerno

konstruirani, politički subjekt koji jedini može biti nositelj suvereniteta u naciji-državi; i

2) Drugo, razlikujemo tzv. etnički (engl. ethnic nationalism) i „državljanski“ ili „građanski“

nacionalizam (engl. civic nationalism). Naime, iako je u svojim počecima osnovni princip

„nacionalizma“ bio da oni koji upravljaju i oni kojima upravljaju potječu iz iste etničke pozadine,

što je činilo temelj legitimnosti principa „državnosti“ (Wimmer 2013, 1), princip uspostave

današnjih nacija-država nije uvijek bio etnički.

73

3.1.4.1 „Etnički“ i „državljanski“ nacionalizam

Nacija-država je zapravo jedan kontradiktoran koncept u današnje doba. S jedne strane u nekim

državama zadržana je ideja da jedna etnička grupa/narod, odnosno nacija (jer bi se granice ove

dvije kategorije trebale poklapati) bude nositelj suverenosti u „svojoj“ naciji-državi. Idealno,

radilo bi se o stopostotnoj podudarnosti granica naroda i države no prihvaća se i etnička većina

(„etnički nacionalizam“). S druge strane, ova ideja je u praksi bila vrlo teško ostvariva i u

počecima razvoja nacija-država, prije svega zbog toga što neke nacije nisu postojale prije

uspostave nacije-države pa je usklađivanje ovih ideja zapravo išlo „obrnutim“ smjerom, stvaranje

„nacije“ od okupljenih grupa unutar uspostavljene nacije-države (npr. Francuska). Princip onda

nije mogao biti „etnički“ već „građanski“, pa je pojam „naroda“, „građana“ koji nije nužno

etnički vezan dobro došao kao legitimni nositelj političkih prava u toj naciji-državi (francuski

narod jednako francuskoj naciji). Problem je naravno i u tome što su nacije-države bile od

početaka multikulturalne a u demokratskim uređenjima, bez obzira na etnički princip

uspostavljanja nacije-države, svi građani moraju biti jednakopravni, ravnopravni pred zakonom.

Ovdje zapravo govorimo o razlici između „državljanskog“ i „etničkog nacionalizma“ (Brubaker

1994; Ignatieff 1995).

1) Državljanski nacionalizam. Prvi autor koji brani pojam „državljanskog nacionalizma“ je

Ernest Renan koji u svom predavanju iz 1882. godine pod naslovom „Gdje je nacija?” definira

naciju kao „solidarnost velikih razmjera, koju tvore osjećaj žrtve koju su ljudi podnijeli u

prošlosti i koju su spremni podnijeti u budućnosti. Ona pretpostavlja postojanje prošlosti; no

sažima se u sadašnjosti i to u opipljivoj činjenici, odnosno pristanku, jasno izraženoj želji za

nastavkom zajedničkog života. Postojanje nacije je stoga (...) svakodnevni plebiscit, na isti način

na koji je postojanje pojedinca stalna afirmacija života“ (Renan 1996). Ignatieff definira

„državljanski“ nacionalizam kao viđenje nacije kao zajednice jednakih građana s pravima,

ujedinjeni u patriotskoj vezanosti oko skupa političkih praksi i vrijednosti koje zajednički dijele

(Ignatieff 1995, 6). Nacija se ne temelji na sličnostima po rasi, boji, religijskom opredjeljenju,

spolu, jeziku ili etnicitetu već se sastoji od svih ljudi koji se slažu s određenim političkim

postavkama te nacije (Ibid.). S obzirom da nužno daje suverenost svim pripadnicima nacija, bez

obzira na navedene razlike, „državljanski“ nacionalizam može biti samo demokratski (Ibid.).

74

Kao primjer, Ignatieff daje Veliku Britaniju za koju kaže da je još od sredine 18. stoljeća pod

ideju britanske nacije-države ujedinila četiri ne samo etnije već i uspostavljene nacije: Engleze,

Irce, Škote i Velšane. No ova ideja se počinje širiti svijetom tek nakon francuske i američke

revolucije (Ibid.). No dok je ova ideja usp jela u Francuskoj, i nešto drugačijem obliku zbog

povijesnih okolnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske i SAD-u,

upravo su drugačije povijesne okolnosti stvorile ideju „etničkog nacionalizma“ u drugim

zemljama Europe. Tu je prije svega prednjačila Njemačka.

Kako Hobsbawm ističe, francuska nacija nastala je nakon nastanka francuske nacije-države,

odnosno da francuska nacija nastala je zbog uspostave francuske države a ne zbog prvotnog

postojanja nekakvog „francuskog nacionalizma“. Kao primjer daje činjenicu da u vrijeme

Francuske revolucije 1789. godine samo polovica „Francuza“ govori francuskim jezikom, a među

njima samo 12-13% bilo je „tečnih“ govornika (Hobsbawm 1992, 60). S druge strane, kada

promatramo razvoj Njemačke pa i Italije, možemo reći da je prije nastanka same nacije-države

postojala njemačka i talijanska nacija koje nastaju nacionalnim pokretima koji za cilj imaju

ujedinjenje naroda koji živi raštrkano u različitim manjim teritorijima. Naglasak je sada bio, kako

Ignatieff objašn java, ne na zajedničkim političkim pravima ljudi kao pripadnika nacije, već na

već postojećim etničkim obilježjima: zajednički jezik, religija, običaji i tradicija (Ignatieff 1995,

7). Nacije je izjednačena s narodom (Volk) i javlja se ideja „etničkog nacionalizma“ koja se širi,

kako ističe Ignatieff, kao ideal tijekom „nacionalnog buđenja“ podčinjenih naroda Istočne Europe

koji su se u 19. stoljeću još uvijek nalazili u sklopu velikih carstava: Poljaci i baltički narodi pod

Rusijom, Srbi pod Turcima, Hrvati pod Habsburgovcima (Ibid.).

2) Etnički nacionalizam. Osnovna postavka „etničkog nacionalizma“ je da je povezanost

pojedinca s nacijom naslijeđena a ne odabrana (Ibid.). Ignatieff tvrdi i da su politička uređenja

temeljena na „etničkom“ shvaćanju nacionalizma autoritarnija od demokratičnijih

„državljanskih“. U psihološkom smislu ove „naslijeđene“, primordijalne veze mogu imati jači

učinak na pojedinca i kolektiv, no u sociološkom smislu te veze su mnogo nepraktičnije u

stvarnom životu (Ibid., 8). Naime, za usp ješno funkcioniranje države mora postojati određena

razina socijalne kohezije ili osjećaja zajedništva među stanovništvom, a etničke spone, na koje se

75

ove države primarno oslanjaju, nisu same po sebi u praksi uvijek dovoljne da to i postignu (Ibid.).

Kao primjer Ignatieff ističe da činjenica da, primjerice, dva etnička Srbina dijele zajedničku

etničku pripadnost može biti dovoljna da se ujedine protiv pripadnika druge etničke skupine,

primjerice, etničkog Hrvata, no nije dovoljna da ih spriječi da uđu u međusobni konflikt oko

resursa, zaposlenja i sl. (Ibid.). Drugi razlog je i činjenica da kakva god prava se zagarantiraju

etničkim manjinama, samo etiketiranje kao manjina u odnosu na većinsku etniju koja je ujedno i

nacija nositelj suverenosti je diskriminatorno kada se usporedi s „državljanskim nacionalizmom“

ili pak Rousseovom idejom „društvenog ugovora“ (Rousseau 2012) koji se odnosio na sve ljude

kao građane (danas bi to nazvali državljani u hrv. jeziku) bez razlike. Tu mislimo i na davanje

dodatnih „manjinskih“ prava kao pozitivna ali ipak diskriminacija. Kao treći argument većoj

autoritarnosti država baziranih na etničkom nacionalizmu, Ignatieff ističe da etnički nacionalizam

cvjeta tamo gdje se „državljanski nacionalizam“ nikada nije usp io uspostaviti. Za primjer daje

zemlje Istočne Europe, tvrdeći da je bilo kakva ideja „državljanskog“ nacionalizma tamo zatirana

tijekom 40 godina vladavine jednopartijskog komunističkog sustava (Ignatieff 1995, 8).

U jednoj od najiscrpnijih analiza pitanja državljanstva i nacionalnosti u Francuskoj i Njemačkoj i

usporedbe etničkog i državljanskog nacionalizma, Brubaker u svojoj knjizi ukazuje na posljedice

ovakvih politika u tim zemljama (Brubaker 1994). Sažeto, s obzirom da je francuski nacionalni

identitet uspostavljen oko ideje univerzalizma, racionalnosti, asimilacije i državljanskog

republikanizma fokusiranog na državu, migranti u Francuskoj dobivaju državljanstvo na temelju

naturalizacije ili po principu jus soli (Smith i West 2001, 85). S druge strane, u Njemačkoj

koncept nacije je partikularan, organski, fokusiran na ideju Volka, odnosno etnokulturni s

kriterijem porijekla kao osnove za članstvo u nacionalnoj zajednici (Ibid.), temeljen po principu

jus sanguinis.9 Stoga su Turci koji su u Njemačku došli kao radnici ali i njihova djeca isključeni

iz mogućnosti dobivanja njemačkog državljanstva kao i društvenih i političkih prava koja bi im

tada pripadala (Ibid.). S druge strane, Nijemci izvan Njemačke kao i etnički Nijemci doseljenici

gotovo se po automatizmu uključuju u sustav državljanstva. Danas zbog pritiska brojnih

9 Lat. jus soli, pravni termin, doslovno prevedeno kao „pravo tla”, odnosno pravo na državljanstvo imaju svi oni koji

su rođeni na teritoriju, tlu određene države; djeca koja su rođena u Francuskoj a roditelji su im, primjerice, imigranti.

Lat. jus sanguinis, pravni termin, doslovno „pravo krvi“ , odnosno pravo na državljanstvo imaju samo oni koji su

porijeklom pripadnici određene nacije ili, ispravnije, naroda.

76

migranata koji nisu došli samo kao „gosti-radnici“ već su u Njemačkoj ostali živjeti ali i zbog

kako se pretpostavlja sve većeg pritiska na većoj inkluziji zemlje koja je jedna od najvećih sila u

Europskoj uniji koja se temelji na ideji „ujedinjenosti u različitosti“, dolazi do promjene

njemačkog zakona koji sada uključuje i princip jus soli (Nationality Act 2000).

3.2 Simboli u literaturi o nastanku i razvoju nacija i nacija-država

Diferencijacija teorija o nastanku i razvoju nacija i nacija-država s obzirom na odnos prema

modernosti obično se povezuje sa „stranom“ koju autori zauzimaju u engl. Warwick debate

(„varviška rasprava“) koja je 1995. organizirana na znanstvenom skupu na Warwick University u

SAD-u između A. D. Smitha i Ernesta Gellnera; („The Nation: Real or Imagined?“ 1996).

Polazeći od modernost kao neporecivog plodnog tla za suvremeni razvoj nacija i njihovih država,

autori se koncentriraju na različite aspekte te modernosti kao uzroka, poput „uspona teritorijalne

države ili industrijskog razvoja“ (Wimmer 2002, 1); (modernisti, konstruktivisti ili

instrumentalisti) ili naglasak stavljaju na etnicitet koji smatraju trajnom povijesnom kategorijom

koja tvori temelj „prirodnog“ razvoja nacija u kontekstu modernosti (perenijalisti). U posljednje

se vrijeme razvija i treća pozicija koja, stoji nasuprot modernistima i perenijalistima, koji iako se

razliku obje polaze od tzv. „strukturalističko-materijalističke“ paradigme (Greenfeld 2006, 159;

Greenfeld 1992). Postoje i autori koji nacije ne prihvaćaju kao stabilne, trajne fenomene već

smatraju da su „etničke i nacionalne politike samo prijelazni fenomeni, porođajne boli modernog

doba koje će biti zaboravljene čim demokracija i civilno društvo sazriju“ (Wimmer 2002, 1).

3.2.1 Perenijalisti

A. D. Smith razlikuje tri vrste anti-modernista: primordijalisti, perenijalisti i etnosimbolisti (sebe

svrstava u treću skupinu) (A. D. Smith 2003, v). Primordijalisti se fokusiraju isključivo na

nastanak i razvoj etničkih grupa dok su perenijalisti zapravo primjena primordijalističkih teorija

na proces nastanka nacija i nacionalizma. Etnosimbolizam je zasebna perenijalistička teorija koja

se odmiče od striktnih primordijalističkih temelja (Ibid., 149–201).

77

1) Primordijalizam. Primordijalisti se dijele na one koji veći naglasak stavljaju na biologiju i one

koji se okreću više kulturi (Ibid., 149-173). Kod prvih autora Smith ističe Hansa Kohna i

sociobiologa Pierrea van den Berghea (Ibid. 150-151) - oba se priklanjaju „organskoj“ teoriji

nacije i nacionalizma: „svijet se sastoji od prirodnih nacija i tako je od pamtivijeka; nacije su

temelj povijesti i glavni akteri u povijesnoj drami; da su nacije i njihovi karakteri organizmi koji

se mogu lako prepoznati prema svojim kulturnim razlikama; da pripadnici nacije mogu izgubiti, i

da su često gubili, svoju samosvijest zajedno s neovisnošću; te da je dužnost nacionalista obnoviti

tu samosvijest i neovisnost 'ponovno probuđenoj' organskoj naciji“ (Pearson 1993; u: A. D. Smith

2003, 150).

Smith daje izvrstan sažetak kritike modernista na ovo biološko shvaćanje postanka i uspona

nacija, kojem se nema mnogo pridodati, pa ćemo ga iznijeti ovdje u poduljem navodu: „Svijet se

ne sastoji od 'prirodnih' nacija, osim ako se tako ne umisli, niti nacije treba uspoređivati s

organizmima koji se razvijaju; suprotno tome, nacije i nacionalnost su logički i povijesno

kontingentne pojave. Prije moderne epohe nacije su bile uglavnom nepoznate i ljudska su bića

pripadala mnoštvu kolektiva; vjerske zajednice, gradovi, carstva i kraljevstva bili su glavni

kolektivni akteri iznad razine sela i okruga, a nazori većine ljudi bili su strogo lokalni. S obzirom

na mnoštvo preklapajućih identiteta u koje su pojedinci zapleteni, nije lako odrediti karakter i

ustanoviti kulturne razlike između mnogih nacija u suvremenom svijetu. Zapravo, često

svjedočimo prepirkama samih nacionalista o 'pravim' značajkama njihove nacije. Nacionalisti ne

mogu objasniti ni to zašto bi pripadnici pojedinih nacija trebali 'zaboraviti' svoju nacionalnost ili

zašto bi tolike nacije stoljećima 'drijemale' i čekale da ih se u određeni sat 'probudi'. Je li moguće

da nacije i ne postoje osim u zamislima i ciljevima nacionalizma, da postojanje nacije možemo

dokazati damo ex post facto iz djelovanja nacionalista? Možda su i sami nacionalisti legitimirali

svoje političke težnje i djelatnosti mobiliziranja služeći se metaforom o 'ponovnom buđenju' neke

populacije koja nikada, ni na trenutak, nije imala predodžbu da su pripadnici neke posebne

određene nacije“ (A. D. Smith 2003, 150–151).

Što se tiče naglaska na „kulturnu datost“ nacija, Smith u ovu skupinu primordijalista ubraja

Edwarda Shilsa i Clifforda Geertza. Shils polazi od Durkheimove podjele ljudskog društva na

veze „mehaničke“ i „organske“ solidarnosti, i teze da se „jezgra starijeg srodstva, moralnih i

78

vjerskih veza – sličnosti uvjerenja i savjesti u 'mehaničkoj' solidarnosti – zadržala i u modernim,

industrijskim društvima s njihovom više individualističkom, ali istodobno suradničkom i

komplementarnom podjelom rada ili 'organskom solidarnošću'“ (Ibid., 155). Shils tako tvrdi i da

su primordijalne veze žive u modernom društvu te da tome svjedoče njihovi simboli i javne

svečanosti (Shils 1957, u: A. D. Smith 2003, 155). Geertz mnogo izravnije povezuje svoje

primordijalističko shvaćanje s nastankom nacija, fokusirajući se na nove države „starih naroda“

Azije i Afrike, za koje on tvrdi je vidljivo da je tijekom nastanka „njihova stanovništva manje

povezivale građanske spone racionalnog društva nego primordijalne veze koje su nastale na

osnovi jezika, običaja, rase, religije i drugih kulturnih datosti. Za Geertza, te kulturne činjenice

objašnjavaju neprekinutu snagu etničnosti i najvažniji osjećaj pripadnosti i odanosti kulturnim

identitetima koji on stvara“ (Geertz 1963; u: A. D. Smith 2003, 155; vidi i: Geertz 1998).

Kritike koje modernisti upućuju Geertzu idu od umjerenog do ekstremnog instrumentalizma.

Umjereniji stav zauzima Paul Brass koji se slaže da postoji nešto u povijesti kulturnih skupina

zbog čega se „razlikuju snagom i bogatstvom svojih kulturnih tradicija i, što je još važnije,

snagom tradicionalnih institucija i društvenih struktura“ (Brass 1979, 39; u: A. D. Smith 2003,

158). Slično Thomasu Eriksenu (2002), Brass se slaže da „elite biraju iz cijelog niza simbola

naslijeđenih etničkih kulturni predaja, koji im služe da ujedine svoje zajednice i mobiliziraju ih

radi društvene i političke koristi“ (A. D. Smith 2003, 159) no napominje da to nije „evolucijski“

determinirano. Prema njemu, dokaz tome je da neke primordijalne veze su promjenjive poput

jezičnih (dvojezični ljudi), religijskih (preobraćenja, reformacije), mjesta rođenja (migracije),

rodbine (uski rodbinski odnosi su premali da bi bili važni, a širi su u određenoj mjeri nužno

„fiktivni“ te stoga nužno podložni promjeni); (Ibid., 157-158). Nešto oštrije kritike upućuju Jack

Eller i Reed Coughlan koji smatraju primordijalizam nesociološkim i neshvatljivim konceptom

(Ibid., 159). Ovdje govorimo o ekstremnijim instrumentalistima koji u potpunosti negiraju ikakvu

„datost“ nacionalnih veza, koje su nužno kulturno konstruirane te se „neprestano obnavljaju,

reinterpretiraju i dogovaraju u skladu s promjenama okolnosti i interesa“ (Ibid.). Dokaz toga su

empirijski primjeri koji ukazuju na „brojne slučajeve 'novih primordijalista' koji su 'proizvedeni',

a ne 'dani'“ (Ibid.). Eller i Coughlan „dopuštaju da su etničnosti u nekim slučajevima 'aktivirane

stare činjenice i resursi koji bi lako mogli biti dio 'primordijalnog naslijeđa'. No u drugim

79

slučajevima mogu nedostajati odgovarajuće kulturne datosti ili 'objektivni pokazatelji', te ih često

konstruiraju politički poduzetnici'“ (Ibid.).

No Smith ističe i da je i Shils i Geertz zapravo pogrešno čitan, jer sam Geertz, primjerice, govori

o „tobožnjim datostima“ (Ibid., 161), odnosno Smith se poziva na uvodni dio kod Stacka (Stack

1986) i tvrdi da Geertz zapravo „ne kaže da svijet čini objektivna primordijalna stvarnost, nego

samo da mnogi od nas vjeruju u primordijalne objekte i osjećaju njihovu snagu“ (A. D. Smith

2003, 161). Socijalni antropolozi posebno u svojim analizama Geertza opravdano ističu upravo

njegov odmak od „evolucionističkog“ stajališta u razumijevanju razvoja društva pa i nema

mnogo logike da bi Geertz zastupao ovakvo jedno primordijalističko stajalište kada govori o

nastanku nacija-država. Čini se da se radi više o onome što danas podvodimo pod (umjereni)

instrumentalizam.

2) Perenijalizam. Prema perenijalizmu „etničnost i nacionalnost gotovo se ne razlikuju: nacije ili

etničke zajednice su srodne, pa i istovjetne pojave. Perenijalist spremno prihvaća da je

nacionalizam kao politički pokret i ideologija moderan, no u nacijama vidi ili osuvremenjene

verzije etničkih zajednica ili kolektivne kulturne identitete koji su zajedno s etničkim

zajednicama postojali u svim epohama ljudske povijesti. Na drugoj strani, perenijalist odbija i u

nacijama i etničkim skupinama vidjeti prirodne 'danosti'; one su isključivo povijesne i društvene,

a ne prirodne pojave“ (Ibid., 164).

No iako se perenijalističko stajalište ovdje pokušava odvojiti od primordijalizma koji etničke

grupe a slijedom toga i nacije vidi kao biološku ili kulturnu determiniranost, od koje se takoreći

ne može pobjeći, ni perenijalizam determinizmu u potpunosti ne usp ijeva pobjeći.

Naime, kada se pogleda prvi tip, tzv. „kontinuiranog perenijalizma“, vidljivog u stajalištu Joshue

Fishmana, vidljivo je da su obilježja etničkih veza (kao jezik; vidi: Fishman 1973) toliko snažna

da su ponovno „prirodno“ točka identifikacije i okupljanja (A. D. Smith 2003, 163-165). Dakle,

radi se i dalje o nekoj vrsti etničke kulturne uvjetovanosti iako drugačije objašnjenom.

80

Drugi tip perenijalizma, Walkera Connora i Donalda Horowitza, kombinacija je „perenijalne

etničnosti s političkim modernizmom“ (Ibid., 168). Horowitz je neizbježan u bilo kojoj analizi

teorija o nacijama i nacionalizmu. Smith ističe njegovu empirijsku analizu utjecaja kolonijalizma

na nastanak i sukobe etničkih skupina u etnički pluralnim državama Afrike, Azije i na Karibima

(Horowitz 2000; u: A. D. Smith 2003, 170). Temelj nastanka etničkih grupa je prema njemu u

rodbinskim vezama, srodstvu i osjećaju bliskosti koje se proširuje i pripisuje prije svega

rođenjem ali i uključujući susjede i one koji imaju zajednička kulturna obilježja (Ibid., 169). To

prema njemu objašnjava i često navođen primjer da etničke grupe su nekada spremne žrtvovati

ekonomski probitak za pozitivan društveni identitet i komparativnu prednost grupe – veze su

toliko jake da je težnja za vrijednošću te skupine i kolektivnim samopoštovanjem također jaka, a

prema Horowitzu i univerzalna (Ibid.). Perenijalizam u njegovoj teoriji se dakle očituje u

iščitavanju univerzalnosti (prirodne, socijalne) socio-psiholoških mehanizama grupa po srodstvu

koje čine temelj etničkih grupa. Sama etnička grupa „uzdiže se poput piramide nad obiteljskim

sponama“, dakle neka vrsta je ponovno prirodnog „razvoja“ nekada uže a sada sve šire obiteljske

srodstvene grupe (Ibid.).

3) Etnosimbolizam. Osnovno pitanje nije više je li nacija isključivo moderna pojava bez

presedana u prošlosti ili postoje i predmoderne nacije ili barem etničke grupe iz kojih se moderne

nacije nastavljaju, već je li osnova nacije i nacionalizma kulturna ili politička (Ibid., 174; vidi i:

Grosby i Leoussi 2007). No, ne usp ijevaju se odvojiti od perenijalizma, odnosno osnovna

polazišta i nedostaci ovog pristupa su sljedeći:

1) Obilježja današnjih nacija uzima kao povijesnu istinu, retrogradno onda tražeći koja su od tih

obilježja postojala u nekim prijašnjim etničkim grupama i narodima, i na temelju pronalaska

njihovog ekvivalenta, tvrdi se o povijesnom kontinuitetu etnije ka naciji ne samo u nedavnoj

nego čak i vrlo ranoj prošlosti. No to što neka obilježja postoje danas koja se mogu pronaći u

prošlosti, nije potvrda „prirodnosti“ razvoja etničkih grupa u nacije, odnosno podudarnosti

njihovih granica.

Primjerice, Adrian Hastings tako pronalazi upravo u engleskom jeziku argument za tvrdnju da je

Engleska bila ne samo etnička grupa iz koje se razvila nacija nego i već nacija i mnogo prije

81

modernosti (A. D. Smith 2003, 175). No ako samo uzmemo drugi primjer, onaj hrvatskog jezika

koji navodi Ivo Banac, jasno je da se između tri glavna dijalekta (kajkavskog, štokavskog i

čakavskog) iz namjernih političkih razloga 1838. godine odabire štokavski, kako bi se

„podcrtala“ ideja jedinstva južnih Slavena (Banac 1984, 81; Hobsbawm 1992, 54–55), odnosno,

ako pogledamo događanja od 1990ih godina, slična se „konstrukcija“ na, naravno, postojećim

temeljima, odvija odvajanjem hrvatskog jezika od hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog.

2) Dodatno, etnosimbolisti prenaglašavanjem socio-kulturnih obilježja, ne objašnjavaju na koji

način se ta obilježja pretaču u nacije. I sam Hugh Seton-Watson koji u dijelu svoje teorije zastupa

perenijalizam priznaje da je „pomalo anakrono izdvajati elemente dobivene iz istraživanja novih

nacija u stvaranju nacionalne svijesti starih nacija“ (Seton Watson, u: A. D. Smith 2003, 177).

3) S obzirom da su „primjeri Francuske i Engleske bili lakmus-papir za starost nacije“, neki

autori poput Seton-Watsona i Hastingsa pokušavaju razjasniti „francuskog primjera“ (Ibid., 176).

Hastings zaključuje da nije da Francuska nije postojala kao nacija i prije uspostave Francuske kao

nacije-države, jer je kao nacija bila koncentrirana oko Pariza, već samo neuki seljaci izvan Pariza

nisu bili svjesni da pripadaju toj naciji (Hastings, u: A. D. Smith 2003, 179–180). Ovo je pomalo

naivno i za perenijaliste, posebno one koji upravo svijest o zajedničkoj pripadnosti stavljaju u

prvi plan u objašnjenju kontinuiteta od etnija ka nacijama.

Seton-Watson, kao i Charles Tilly, nešto analitičnije razlikuju dvije vrste nacija i nacionalizama:

„kontinuirane“ nacije i „namjerne“ nacije ili one koje su „svjesno stvorene“ (A. D. Smith 2003,

176). „'Stare, kontinuirane nacije' postojale su prije 1789., mnogo prije no što su nacionalističke

ideologije i pokreti zatražili, i omogućili, stvaranje nacionalnih država; 'nove nacije' nacionalisti

su počeli stvarati prema svojim ideološkim nacrtima“ (Seton-Watson 1977 i Tilly 1975, u: A. D.

Smith 2003, 176). I dok je to u „starim nacijama“ Europe to bio spontan proces, nove nacije

(primjerice, u dijelovima Azije i Afrike nakon pada kolonijalizma) su „u mnogo kraćim

razdobljima stvorili dobro poznati vođe uz pomoć pisane riječi i modernih komunikacijskih

sredstava. Jezik i jezična politika bili su glavni čimbenici (...) Ekonomski i zemljopisni elementi

bili su važniji stvaranju prekomorskih nacija europskog porijekla, dok su državne granice što su

82

ih nametnule imperijalne vlasti postale matricom bivših kolonijalnih nacija u dobrom dijelu Azije

i Afrike“ (Seton-Watson, u: A. D. Smith 2003, 176).

No, nekoliko je problema s ovom argumentacijom, kako ističe i sam Smith. Prvo pitanje koje se

odmah postavlja je kako to da u zemljama Afrike ili Azije nije također došlo do spontanog

nastavka nekadašnjih plemena i naroda u nacije – zašto u Europi dolazi do kontinuiteta a u

drugim zemljama ne. Ako se radi o ko lonijalnoj vlasti kao ograničavajućem faktoru, kako, kao u

narodima Europe pod stranom vladavinom dolazi do održanja i onda „buđenja“ nacionalne

svijesti na temelju nekadašnje etničke nakon sloma osvajača, a u zemljama drugih kontinenata se

to ne događa. Susan Reynolds upućuje da ovim argumentima ne samo da smo u iskušenju da „u

stvaranje 'starih' nacija upisuju pretpostavke modernog nacionalizma, a posebno ideja da su

'nacije objektivne realnosti koje postoje tijekom cijele povijesti“ već i dolazimo do vrlo

problematičnog zaključka a to je da se promiče „teleološki naglasak na 'predestiniranim

nacionalnim državama'“ u odnosu na neke druge (A. D. Smith 2003, 177).

5) Sam A. D. Smith pak pravi razliku između nacionalizma kao ideologije i pokreta i

„nacionalnog osjećaja“ i simbolike. Dok (donekle) prihvaća da se nacionalni pokreti javljaju tek

u modernosti, navodi da kada se uzme ovaj drugi oblik, osjećaja i simbolike, postoje brojni

primjeri slučajeva nacionalizma u povijesti. Tako iako tvrdi da je njegova razlika od

primordijalista u tome što on u svojoj „povijesno-etnosimboličkoj analizi“ ne prihvaća

„prirodnost“ razvoj etnija niti nacija, ipak perenijalistički zaključuje da „su grozdovi mitova,

simbola, vrijednosti i tradicija, koji nastaju iz zajedničkog iskustva nekoliko naraštaja populacija

koje žive zajedno, određujući kulturni elementi iz kojih su nastale etničke skupine“ (Ibid., 196–

199). S modernistima se dakle slaže oko konteksta (modernost) ali ne i uzroka nastanka i razvoja

nacija.

Za rad su ovi autori, kojima pripada i sam A. D. Smith, važni jer uvelike doprinose razvoju

teorije o nacionalnim simbolima. Naime, dok se drugi istraživači poput Hansa Kohna, Ellie

Kedourie ili Gellnera (Geisler 2005, xx), bave onome što smatraju „stvarnim“ aspektima

političkog života (industrijalizacija, kapitalizam...), zanemarujući (referencijalne) simbole, ovi

autori shvaćaju da ne samo da je simbolička dimenzija nacionalnog identiteta bitna i za

83

funkcioniranje političkog sustava već je ključna i za njegov nastanak i održavanje. S druge strane,

upravo je prenaglašavanje simbola, njihove uloge u nastanku i razvoju nacija, te njihove

emocionalne komponente, kod ovih autora i dovelo do dužeg zatišja u literaturi u simbolima,

među autorima koji se nisu htjeli prikloniti perenijalističkom shvaćanju ili istraživati afektivnu

komponentu simbola.

Doprinos A. D. Smitha je tako neprocjenjiv jer ne samo da započinje iznimno bitnu raspravu o

mjestu simbola u znanstvenim analizama političkog sustava već nam daje i iznimno vrijedne

vlastite analize nacionalnih simbola, njihovih vrsta kao i funkcija. Njegov „registar“ nacionalnih

simbola (radi se zapravo o vrstama predmetnih dijelova simbola), obuhvaća i ono što u radu

nazivamo referencijalnim i funkcionalne simbole (npr. i državnu zastavu ali i obrazovne prakse,

zakonodavne procedure neke nacije i sl.). No, u svojim etnosimbolističkim postavkama

prenaglašava uopće simbole pripisujući im determinističku ulogu u (evolucijskom) razvoju

nacionalnog sustava. Geisler je u pravu kada kaže da Smith, usprkos tome što svojim fokusom na

konstrukciji kolektivnog sjećanja i stvaranja identiteta kao i uloge mitova u nacionalističkom

diskursu, daje važne temelje održivoj teoriji o nacionalnom simbolizmu, on sam se zapravo ne

bavi pitanjem nacionalnog simbolizma već samo napominje da je to područje koje „treba

intenzivnije istražiti“ (Ibid., xxxix; A. D. Smith 1991, 188).

3.2.2 Modernisti

Analizirajući glavne postavke modernističkog pristupa, priklanjamo se A. D. Smithovom

grupiranju autora u tri varijante tzv. „klasičnog modernizma“, uz koje Smith objašnjava a četvrtu

grupu tzv. „autore izmišljanja i zamišljanja nacije“.

1) Najznačajniji predstavnik prve grupe „klasičnog modernizma“ zasigurno je Gellner (Gellner

1978; 1996; Gellner i Breuilly 2008). Gellner svoju teoriju temelji na industrijskoj modernizaciji

i to prije svega u usporedbi s p redmodernim feudalnim i agrarnim društvima (Lucas 2001, 832).

Lucas dobro sažima Gellnerovu osnovnu ideju: „U feudalnim i agrarnim društvima, dana

socijalna struktura predodređuje socijalni identitet, socijalni položaj i životni put pojedinca. Život

pojedinca je fiksiran i statičan. U industrijskom društvu, s druge strane, koje ima potrebu za

84

obrazovanom radnom snagom i njenom mobilnosti, građani preuzimaju različite uloge tijekom

svog života. (...) Promjena postaje konstanta u društvenom životu i radu, a omogućuje ju

zajedničko dijeljenje 'visoke kulture'. U ovakvom okruženju, kultura i nacionalizam postaju važni

za identitet pojedinca, za njegovu ili njenu identifikaciju s 'zamišljenom zajednicom' nacije, i za

reprodukciju socijalno koherentnog, industrijski funkcionalnog društva“10

(Ibid.). „Dok su krvne

veze, rituali i agrarne mikro-zajednice bile statične, vezane za tradiciju i rigidne, kulturni eter koji

udiše moderni građanin ga potiče na sudjelovanje, dinamičnost i fleksibilnost“ (Ibid., 833).

2) Druga grupa autora „klasičnog modernizma“ su autori koji uzročno povezuju nastanak

nacionalizma s još jednim aspektom modernosti, kapitalizmom. Radi se o marksističkim

autorima i onima koji se nastavljaju na marksističke teorije Karla Marxa, Friedricha Engelsa (u

Hegelovoj tradiciji), te njihove nasljednike Lenjina, Kautskyja, R. Luxemburg i Bauera (A. D.

Smith 2003, 49). Sljedeća grupa autora unutar „klasičnog modernizma“, nadograđuju

marksističku teoriju i to uvodeći ideju nacionalizma kao pokreta periferije u odnosu na elitistički,

odnosno buržoaski centar (Ibid., 50–71).

Prema Tomu Nairnu, umjesto kapitalizma općenito naglasak bi trebalo staviti na „neujednačeni

kapitalistički razvoj“, te on razvija svoju teoriju oko ideje nejednakosti centra i periferije (Ibid.,

50). Elite u periferijama, da bi se otrgnule „imperijalističkom izrabljivanju“, moraju se „obratiti

narodu“, govoreći njihovim jezikom i to tako da upotrijebe njihovu kulturu u svrhe te

mobilizacije mase (Nairn 1977, u: A. D. Smith 2003, 51). Intelektualne elite tako koriste

„'prethistorijska' svojstva i 'drevne' prirodnosti pučkih kultura, to jest običaja, mitova, folklora i

simbola“, po uzoru na „program romantizma“ u Europi koji veliča „sentimentalnu kulturu“,

kulturu koja je posve udaljena od prosvjetiteljskog racionalizma (Ibid.).

Michael Hechter, na primjeru razvoj Britanije do sredine 20. st. uvodi pojam „unutarnjeg

kolonijalizma“ gdje, sličnoj kao Nairn, ekonomsko izrabljivanje i nejednaka raspodjela resursa

sada unutar britanskog otočja, usporedbom Engleske sa Škotskom i Walesom, uzima kao osnovni

uzrok nacionalizma (A. D. Smith 2003, 59–62).

10

Pod „visokom kulturom” (engl. high culture) Gellner misli na „njegovane, standardizirane, na obrazovanju

utemeljen kulturne pismenosti” (Gellner i Breuilly 2008; A. D. Smith 2003, 32).

85

Treći autor u ovoj grupi je Donald Horowitz koji se fokusira na primjere odcjepljenja, „logiku

secesionističkih pokreta“ i objašnjava odluke za odcjepljenjem kombinacijom elemenata:

ekonomskim disparitetom, ali i percepcijom skupina o sebi i drugima (kombinacija strukturalnih i

socio-psiholoških uvjeta); (Ibid., 69–70).

3) Sljedeći su autori koji „u modernoj birokratskoj državi vide izvor i okvir modernih nacija i

nacionalizma, a u političkim i vojnim snagama i institucijama ključeve objašnjenja njihova

nastanka“ (Ibid., 72). Ovdje A. D. Smith nabraja: Webera i njegovu klasičnu definiciju legalno-

racionalne države (Weber, u: A. D. Smith 2003, 72); marksizam i ideja „jaza“ između građana i

države (A. D. Smith 2003, 73); Simmela i „vojni čimbenici i militarizam“ kao važna uloga u

raspodjeli resursa i stvaranju političkih zajednica i identiteta“ (Simmel, u: A. D. Smith 2003, 73);

te teoretičari „komunikacije“, koji u razvoju suvremenih komunikacijskih sredstava vide uzroke

stvaranja nacija i nacija-država, poput Karla Deutscha, koji naglasak stavljaju na državi kao

„instituciji praćenja“, koja da bi usp jela treba oblikovati političku zajednicu i identitet prema

vlastitoj slici (Deutsch, u: A. D. Smith 2003, 73).

Michael Mann, pokazuje kako usprkos labavim etničkim mrežama koje su postojale u antici i

srednjem vijeku, „nisu mogle biti i nisu temelj država“ (Mann 2012, u: A. D. Smith 2003, 82).

„Nacije se nisu mogle pojaviti prije zapadnih demokratskih revolucija, koje su prve izvele mase

na političku pozornicu. Ipak, Mann je spreman priznati da su i drugi čimbenici, a ne samo vojno-

politički, odigrali stanovitu ulogu u nastanku modernih nacija i nacionalizama“ (A. D. Smith

2003, 82). „U drugome svesku Mann povezuje nastanak nacija i nacionalizma s pojavom klasa

potkraj osamnaestog stoljeća. Naciju definira kao 'ekstenzivnu međuklasnu zajednicu koja

afirmira svoj osebujni politički identitet i povijest i traži vlastitu državu'“ (Mann 2012, u: A. D.

Smith 2003, 82). Tako je za Manna nacija nastala ili kao posljedica države ili kao njena

protureakcija na autoritarnu, militariziranu državu (A. D. Smith 2003, 85). Slično Tillyju,

„racionalizirana država nastala je prije nacija i nacionalizma“ (Ibid.).

86

Sljedeća dva autora su nam zanimljiva i zbog prevladavanja zazora od uključivanja simbola u

svoje teorije (što mnogi modernisti zbog prenaglašavanja uloge simbola kod perenijalista

pokušavaju izbjeći).

Anthony Giddens tako naciju definira kao „kolektivitet koji postoji unutar jasno razgraničena

teritorija, koji je predmet jedinstvene uprave, koji refleksivno nadziru i aparat te države i aparati

drugih država“ (Giddens 1987, 116, u: A. D. Smith 2003, 73). Nacionalizam je pak za Giddensa

prvenstveno psihološki fenomen, „vezanost pojedinaca za neki skup simbola i uvjerenja koji

naglašava zajedništvo među pripadnicima političkog poretka“ (Ibid., 74). No nacionalizam je

zapravo usko povezan s nacijom-državom koju karakterizira „stalna uprava iz fiksnih glavnih

gradova na dobro definiran teritorij“ (A. D. Smith 2003, 74). „Simbolički sadržaj“ poput mitova i

simbola, koji su nekada pridonosili osjećajima „plemenskog“ grupnog identiteta, sada služi u

procesima centralizacije države i upravne ekspanzije koji su, posredstvom refleksivnog uređenja

državnog poretka, fiksirali granice mnoštva nacija (Ibid.). Giddens tkao uz shvaćanje

nacionalizma kao ponajprije političkog pokreta, „uočava i njegove važne psihološke dimenzije i

zamjećuje njegov nedvojbeni simbolički sadržaj u kojemu je 'domovina' vezana za 'mit o

podrijetlu, koji zajednici koju se smatra nositeljem tih ideala daje kulturnu autonomiju“, što A. D.

Smithu zbog svog fokusa na simbolima pohvaljuje (Giddens 1987, u: A. D. Smith 2003, 74).

Posljednji istaknuti autor u ovoj grupi je John Breuilly. Iako dopušta da je već potkraj srednjeg

vijeka postojalo nešto što je nalikovalo „nacionalnoj svijesti“, odbija to nazvati „nacionalizmom“

(A. D. Smith 2003, 86). Perenijalisti, prema Breuillyju, „skaču s kulture na politiku

mađioničarskom redefinicijom jedinstvene kulturne nacije kao političke nacije građana“ (Ibid.,

89). Nacionalizam je i za njega prije svega politički pokret koji teži državnoj vlasti ili koji ju

obnaša i koji to djelovanje opravdava nacionalističkim argumentima (Ibid., 86). Priznaje ipak da

„samoreferentnost propagande i tema obnove slavne prošlosti u izmijenjenoj budućnosti imaju

osobitu snagu, s kojom se drugi ideološki pokreti teško mogu mjeriti“ (Breuilly 1993, 68, u: A.

D. Smith 2003, 90). Govori stoga i o nacionalnim simbolima, te korisno razlikovanje nacionalnog

simbolizma od ostalih religijskih i društvenih simbola, i to na temelju onoga što on određuje kao

„kvaliteta samo-reference“ nacionalnih simbola (Breuilly 1993; Geisler 2005, xx). No

prenaglašava emocionalnu komponentu. „Nacionalisti slave sebe a ne neku transcendentnu

87

stvarnost, bilo da su smješteni u nekom drugom svijetu ili u budućem društvu, iako proslava

uključuje i brigu za promjenom sadašnje stvarnosti. Ova samo-referencijalna kvaliteta

nacionalnog simbola je jedno od objašnjenja snažnog emotivnog učinka određenih nacionalnih

simbola koji imaju na mnoge ljude: u onoj mjeri u kojoj osjećamo da se na nas odnose ili da smo

dio simbola, proslavljamo sebe prihvaćanjem simbola, potvrđujući svoj kolektivni identitet i, s

obzirom da je individualni identitet uvelike oblikovan i uvjetovan kolektivnim, potvrđujemo i

osjećaj sebe kao pojedinca“ (Ibid.).

4) Konačno, četvrta grupa su teoretičari koje A. D. Smith naziva autori „izmišljanja i

zamišljanja“ nacija i nacionalizma, iste godine, 1983. izdaju dvije utjecajne knjige: „Izmišljanje

tradicije“ (engl. Invention of Tradition) Hobsbawma i Terenca Rangera te „Zamišljena zajednica“

(Imagined Communities) Benedicta Andersona.

Hobsbawm smatra da kada bismo mogli razumjeti nastanak i funkciju „izmišljenih tradicija“

(engl. imagined traditions), „mogli bismo objasniti nacionalne tradicije i, slijedom toga, nacije“

(A. D. Smith 2003, 120). Izmišljena tradicija je za Hobsbawma „skup radnji ritualne ili

simboličke prirode koje se obično ravnaju prema otvoreno ili prešutno prihvaćenim pravilima i

koje teže usaditi određene vrijednosti i norme ponašanja ponavljanjem, što automatski

podrazumijeva kontinuitet s prošlošću. One zapravo, gdje god je moguće, obično nastoje

uspostaviti kontinuitet s odgovarajućom povijesnom prošlošću. Zanimljiv je primjer namjerni

izbor gotskog sloga u ponovnoj izgradnji britanskog parlamenta u devetnaestom stoljeću i

jednako promišljena odluka nakon Drugog svjetskog rata da se za zasjedanje parlamenta obnovi

na temelju potpuno istog nacrta kakav je bio prije“ (Hobsbawm i Ranger 2012, u: A. D. Smith

2003, 121). Te reference na povijesnu prošlost Hobsbawm smatra podrazumijevaju kontinuitet

koji je uglavnom lažan, iako ne poriče važnost prilagođavanja starih tradicija novim potrebama

niti da su se tradicije izmišljale i u prošlosti, a niti da mnoga društva imaju „velike zalihe drvne

građe za stvaranje izmišljenih tradicija“, one se stvaraju za posve nove svrhe (A. D. Smith 2003,

121). „Katkad se nove tradicija mogu nakalemiti na stare, a katkad se izmišljaju 'posuđivanjem iz

dobro opskrbljenih skladišta službenih rituala, simbolike i moralnog poticanja'“ (Ibid., 121-122).

Iako nacionalisti tvrde da su njihove nacije ukorijenjene u davnini i očito prirodne, zapravo su

nedavno konstruirane novotarije (Ibid., 123). „Nastankom nacionalnih država nisu nastali samo

88

potpuno novi simbol, zamisli i sredstava, poput zastava, himni i amblema nacije, nego je i

'povijesni kontinuitet trebalo izmisliti, primjerice stvaranjem davne prošlosti izvan stvarnog

povijesnog kontinuiteta, bilo polufikcijom (Boadika, Vercingetoriks, Armin Keruzijanac) ili

krivotvorenjem (Osijan, češki srednjovjekovni rukopisi)'. Čak su i doista stare tradicije, poput

engleskih božićnih napjeva, 'nove' u tom smislu što su u devetnaestom stoljeću oživljene u novim

okolnostima i za nove potrebe“ (Hobsbawm i Ranger 2012; A. D. Smith 2003, 122).11

Tri su vrste „izmišljanja tradicija“ u modernosti, prema Hobsbawmu, s naglaskom da je prva

dominantna dok su druge dvije slijedile iz identifikacije sa zajednicom i njenim institucijama: a)

uspostavljanje ili simboliziranje društvene kohezije ili članstva u skupinama, stvarnim ili

umjetnim zajednicama; b) uspostavljanje ili legitimiranje institucije, statusa ili odnosa vlasti; i c)

ona koja teži socijalizaciji usađivanjem mišljenja, vrijednosnih sustava i pravila ponašanja (Ibid.).

S obzirom na stvarne uzroke nastanka nacija, Hobsbawm smatra da su nacije proizvod

nacionalizama, poput Gellnera, „ali tvrdi da su glavna značajka i cilj nacionalizma, kao i sam

njegov zahtjev da ga se uzima ozbiljno, poriv za izgradnjom 'nacionalne države'. Nacionalizam je

politički program; bez cilja stvaranja nacionalne države, nacionalizam je od malog interesa ili

posljedica. 'Nacije postoje samo kao funkcije posebne vrste teritorijalne države ili težnje da se

ona osnuje – općenito govoreći, građanske države Francuske revolucije – ali i u kontekstu

posebne faze tehnološkog i ekonomskog razvitka'“ (Hobsbawm 1992; A. D. Smith 2003, 124).

11 Hobsbawm se ovdje referira na sljedeće primjere:

- legende iz prošlosti keltskih plemena koje se reinterpretiraju da bi dale kontinuitet keltskom, odnosno velškom

identitetu (Boadika, kraljica-ratnica koja je prema legendi povela k eltsko, britsko, engl. Brythonic, pleme u ustanak

protiv osvajača iz Rimskog carstva oko 60 pr.n.e.; Davies 1990; Vercingetoriks (oko 52. pr. n.e.), prema legendi

vođa ustanka ujedinjenih galskih plemena protiv rimske vlasti na čelu s Cezarom; Dietler 1994):

- Armin ili Herman (lat. Arminius), legendarni vođa germanskih plemena (na čelu plemena lat. Cherusci) koje je

ujedinio također protiv rimskog osvajača u na prostoru današnje sjeverne Njem ačke (Benario 2004);

- Osijan, pripovjedač u epskim pjesmama koje je škotski autor James Macphearson prikupio iz starih tradicijskih

narodnih priča i za koje je tvrdio da im je upravo Osijan i autor, što se danas smatra netočnim (Curley 2009);

- Češki srednjovjekovni manuskripti odnose se na krivotvorine za koje je češki filolog Václav Hanka 1817. tvrdio da

su srednjovjekovni no kasnije se pokazalo da ih je sam krivotvorio (vidi: Bakke 1999, 134–156).

89

Razlikuje i dva tipa nacionalizma: masovni, građanski i demokratski politički nacionalizam,

oblikovan prema vrsti građanina stvorenog Francuskom evolucijom, s načelom „praga“ – nacije

koje su teritorijalno i brojem stanovnika dovoljno velike kako bi mogle održavati veliko

kapitalističko tržišno gospodarstvo imaju pravo na samoodređenje kao suverene, neovisne

države; i drugi tip, „etnojezičnog“ nacionalizma u kojem su manje skupine tvrdile da se imaju

pravo odcijepiti od većih carstava i stvoriti vlastite države na temelju etničkih i/ili jezičnih veza

(npr. Istočna Europa 1870.-1914. te ponovno u 70im i 80im 20. st. u Aziji i Africi nakon

dekolonizacije); (Hobsbawm 1992; A. D. Smith 2003, 124).

Anderson stavlja dodatni naglasak na subjektivne i kulturne dimenzije nacionalizma koje je

Hobsbawm, prema Smithu, zanemario, jer u objašnjenju „elitnog stvaranja i masovnog reagiranja

u nastajanju nacija“ želi pojasniti pitanje masovne spremnosti na žrtve za naciju (Ibid., 134-135).

Nacija prema Andersonu jest moderna kulturna tvorevina no nije ideologija „s velikim 'N'“ (Ibid.,

134) već „zamišljena politička zajednica, i to zamišljena kao istodobno inherentno ograničena i

suverena“ (Anderson 2006, u: A. D. Smith 2003, 135). Nacija je „zamišljena“ jer se njeni

pripadnici nikada neće upoznati pa ni čuti za većinu njezinih pripadnika, 'no ipak u mislima

svakoga od njih živi slika njihova zajedništva' (Ibid.). Do masovne spremnosti žrtve za naciju

dolazi zbog „dviju neumitnosti ljudskog života“: smrt i jezična raznolikost, simbolizirana

Babilonskom kulom (A. D. Smith 2003, 135).

Prvo, tek kada su kapitalizam i tisak doveli do masovne jednojezične čitateljske publike nacija

kao zamišljena politička zajednica počela je dominirati ljudskom mišlju i društvenom

organizacijom (Anderson 2006, u: A. D. Smith 2003, 136). Drugo, nacionalizam preoblikuje

„neumitnost u kontinuitet“ tako što povezuje mrtve i još nerođene pripadnike nacije. „U

svjetovnom dobu sve se više okrećemo potomstvu koje će očuvati uspomenu na nas; a kolektivno

sjećanje i solidarnost nacije pomažu nam da svladamo prijetnju zaborava. Značajke su nacije

simboli sjećanja, osobito grobovi neznanih junaka. Nemaju imena ni posmrtnih ostataka; u njima

su 'sablasti nacionalnih zamišljanja'“ (Ibid., 135). Ovo nam je posebno važno u radu jer se to

„oblikovanje kontinuiteta“ nacionalnog identiteta može odvijati jedino putem nacionalnih

simbola kojima je to primarna svrha, kako ćemo prikazati.

90

Da bi nacionalizam bio odgovor na ove dvije „životne neumitnosti“ morale su postojati još neke

kulturne koncepcije koje su nacije i nacionalizam učinile vjerodostojnim i prihvatljivim – to su

prema Andersonu tri promjene koje slijede moderno doba: a) velike vjerske zajednice koje su

sebe stavljale u središte kozmosa daju mjesto novim znanstvenim koncepcijama nakon

istraživanja neeuropskog svijeta i postupnog unazađivanja „svetog jezika“ u 16. st. kao

posrednika između vernakulara na zemlji i neba (A. D. Smith 2003, 136); b) monarhija ili

dinastičko kraljevstvo koje je bilo organizirano oko jednog centra gubi od 17. st. u Europi svoju

jakost a posebice nakon Francuske revolucije te dolazi do zamjene dinastičkog s nacionalnim i

narodnim načelom (Ibid.); i c) promjena predmoderne predodžbe remena. Prema starijim

koncepcijama istodobnosti vremena nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti već se sve spajaju u

sadašnjosti (Ibid., 136-137). Novom koncepcijom transverzalnog vremena, mjerena satom i

kalendarskim datumom, omogućujemo „zamišljanje“ zajednice koja se kreće kroz vrijeme, što,

prema Anderson, najbolje pokazuju romani (A. D. Smith 2003, 137);. Sada možemo zamisliti,

poistovjetiti se, s junacima u romanima koje ne poznajemo, smjestiti nepoznate ljude i radnju u

konkretnu zamišljenu zajednicu koju potvrđujemo čitanjem (Ibid.).

U Smithovoj klasifikaciji nedostaje Craig Calhoun. Njega također možemo svrstati pod

moderniste „zamišljanja nacije“. Vrlo slično Andersonu i Calhoun smatra da je nacija moderna

pojava te da je nužno konstruirana. To potvrđuje svojim razlikovanjem triju kategorija: srodstvo

(engl. kinship), etnicitet i nacionalnost. Dok se u predmodernim odnosima srodstvo pojavljuje

kao prisni odnos među ljudima, odnosno mreže tih odnosa, koje karakterizira osobni, jedan-na-

jedan, direktni kontakt, nacionalizam se pojavljuje kao jedna sasvim novi oblik kategoričkog

identiteta, koji se sada nužno reproducira putem standardiziranih posredništava. Etnicitet se

nalazi „negdje između“ na ljestvici između srodstva i nacionalnosti (time Calhoun potvrđuje svoj

strukturalističko-evolucionistički stav kako će to poslije nazvati Greenfeldova); (Calhoun 1997).

Calhoun spominje i simbole kao ključna obilježja nacija ističući njihovo svojstvo odvajanja

identiteta, razdvajanja „nas“ i „njih“. Calhoun tako kaže da „ne poznajemo narode bez imena, niti

jezike ili kulture kod kojih ne postoji neki način razlikovanja između sebe i ostalih, između mi i

oni“ (Calhoun 1994, 9–10; Skoko 2009, 17). Upravo se na tom razlikovanju i svjesnosti

karakteristika određene zajednice kojoj pripadamo temelji nacionalni identitet“ (Skoko 2009, 17).

91

Kritike koje se upućuju ovim autorima, vode nas sljedećoj grupi autora koji se distanciraju i od

perenijalista i modernista. Ne trebamo zanemariti deskriptivni aspekt u analizama jer je bitno

razumjeti koje strukture i procesi čine modernost unutar koje se razvija nacija, a to su najsažetije

„objektivne“ psihološke i kulturne strukture i procesi kojih je nacionalizam zapravo funkcija:

socijalna mobilnost, moderna država, birokratizirana i industrijalizirana, industrijalizacija ili

kapitalizam i sekularizacija (Greenfeld 2001, 160). No Greenfeldova ističe da ove karakteristike

modernosti unutar kojeg konteksta se prema primordijalistima i modernistima (nužno) razvija

nacija nisu postojale prije nekih povijesnih oblika nacionalizma gdje nalazimo primjere da se

nacionalni identiteti i ideologije nacionalizma razvijaju prije industrijalizacije, kapitalizma,

nastanka državnog aparata ili sekularizacije (Ibid.). Također, Greenfeld upozorava da ovi

teoretičari ne uspijevaju objasniti poveznice između baš ovih obilježja modernosti koje izdvajaju,

odnosno „nije jasno zašto bi kapitalizmu ili državi bila potrebna sekularizacija“ i sl. (Ibid.).

Kako Greenfeldova objašnjava, usprkos stavljanu različitih naglasaka na ova dva aspekta,

zapravo i primordijalisti (tim nazivom podvodi sve tri Smithove tipove perenijalista) i modernisti

se slažu da je nacionalizam moderni fenomen te pretpostavljaju postojanje veze između

nacionalizma i etniciteta (kojeg također vrlo slično shvaćaju, kao vrstu identiteta koji prirodno

izvire iz nekih askriptivnih obilježja); (Ibid., 256). Sličnosti ove dvije teorije, prema

Greenfeldovoj, polaze pak od duboko ukorijenjene strukturalističke paradigme od koje se teško

odmaknuti u sociologiji (prisjetimo se samo dugo uvriježenog evolucionističkog, jednolinijskog

pa višelinijskog, pristupa u socijalnoj antropologiji, koji se i danas ponekad zagovara). Dok

perenijalisti uzroke nacionalizma vide u već postojećim etničkim strukturama koje se gotovo

evolucijski razvijaju prema nacijama, i modernisti nastanak nacija vide kao determiniran u

strukturama, sada modernosti, koja onda aktivira etničke identitete u one nacionalne.

3.2.3 Nacija kao faktor u nastanku modernosti vs. modernost kao uzrok

Prema Greenfeldovoj razlika između modernista i primordijalista nije u odgovoru na pitanje

„Pojavljuju li se nacija samo u modernosti?“ jer se i perenijalisti slažu da su nacije u političkom

obliku kakav imamo danas nastale u kontekstu modernosti, nego pitanje treba glasiti „Je li

92

modernost uzrok nastanka nacija ili je uzrok u njihovom povijesnom razvoju?“ (Ibid. 158).

Naime, modernisti iako i modernisti priznaju da su etničke grupe izvor za nastanak nacija, ipak se

razlikuju po tome što tvrde da se uzroci tog nastanka mogu naći isključivo u strukturama

modernosti (slobodno tržište, birokratska država, tisak, napredni oblici komunikacije) koje

odgovaraju kasnijim stadijima kapitalističkom i industrijskog razvoja (Ibid.). Stoga se nacije

mogu i objasniti samo u kontekstu modernosti te su stoga dublja istraživanja oblika koji im

prethode nepotrebna (Ibid.). Primordijalisti pak, iako se slažu da je modernost neposredni povod

za nastanak nacija u suvremenom smislu, inzistiraju na tome da je razvoj nacija iz etničkog

oblika grupiranja prirodni proces, kojim se ostvaruje potencijal i otkriva suština etniciteta kao

takvog, te da se stoga samo proučavanjem etničkih grupa i etničkih identiteta doći do boljeg

razumijevanja nacija i nacionalizama (Ibid.).

No, Greenfeldova ističe da se i primordijalističke i modernističke teorije mogu svrstati u

strukturalističko-materijalističku paradigmu. Naime, slaže se da je osnovna razlika među njima u

tome što dok modernisti smatraju da su nacije i nacionalizmi nus-proizvodi različitih, najčešće

ekonomskih procesa modernizacije, primordijalisti ističu da su nacionalni procesi oduvijek

postojali, da su to fenomeni primarnog ustroja ljudi i oblici udruživanja i osjećanja koji su

ljudima prirodni (Ibid., 157). No, usprkos ovim razlikama, i jedni i drugi (manje ili više

eksplicitno) prihvaćaju tzv. „evolucijski pristup“, koji ljudsko društvo odnosno čovječanstvo

promatra kroz razvojne faze (Ibid., 158).

Na početku ljudske evolucije nalazi se čovjek s urođenim kapacitetima za proizvodnju, stvaranje

proizvoda, te započinje svoj (biološki) predodređeni put kroz različite stadije (npr., feudalni i

buržujski, agrarni i industrijski) od kojih svaki odgovara razvoju određenog ljudskog kapaciteta

kao, primjerice, uporabe i napretka u razvoju oruđa. Tim razvojem nužno se utječe na fizički

okoliš koji zauzvrat uvijek u nekoj mjeri ograničava biće koje onda opet zauzvrat razvija neke

druge kapacitete sve dok ne dostignemo današnji stadij kapitalizma odnosno modernosti (Ibid.).

Greenfeldova dodaje i da se sve ovo odvija na razini grupe, sam pojedinac sudjeluje u ovom

procesu samo kao dio grupe (Ibid. 158-159). Grupa kao prirodna, odnosno biološka struktura se u

kasnijim stadijima ljudskog razvoja usložava, razvija se kultura kao superstruktura, odnosno

sekundarna struktura u odnosu na primarnu grupu, odnosno pripadnost grupi pojedincu daje

93

kulturu, svijest (o sebi i drugima) te identitet (Ibid. 158). Nacija je stoga jedan od kasnijih stadija

ljudske evolucije (Ibid.).

Koji su onda stvarni uzroci nastanka nacije prema ovoj grupi teoretičara koja u modernosti vidi

na neki način posljedicu a ne uzrok nacije i nacionalnog principa? Naglasak treba biti na

djelovanju, aktivnom promišljanju struktura i stanja u kojem se nalaze i pronalaska rješenja. To

ide na tragu razlikovanja razvoja od mnogo više determinističkog i evolucionističkog pojma

„napretka“ (Cifrić 1994). Kulture i društva razvijaju se kao sustavi, nastaju njihovi novi aspekti s

obzirom na širi društveni kontekst i promjene u njemu, a ne zbog toga „prirodnosti“ takvog

razvoja. U kulturi mogu se razviti (engl. emergent culture) različiti aspekti, neki su samo

vjerojatniji od drugih u određenoj situaciji.

Odnosno, „nacionalizam je bio odgovor pojedinaca pogođenih nefunkcioniranjem postojećeg

društvenog uređenja – tradicionalnih struktura koje je zamijenilo moderno društvo – na osjećaj

nereda koje je to uređenje stvorilo. Postojale su mogućnosti i drugih oblika odgovora; izbor da to

bude baš nacionalizam nije bio neizbježan već jedan od vjerojatnih mogućnosti. Niti je

neizbježan bio raspad starog društva, bar ne na način i tempom kako se odvio. Zapravo je u

velikoj mjeri do toga došlo zbog nacionalističkog odgovora na njegovo nefunkcioniranje. Jednom

odabran, nacionalizam je ubrzao proces promjene, ograničavajući mogućnosti budućih oblika

razvoja zauzimajući središnje mjesto u tom razvoju. Na taj način se u njemu istodobno

odražavala i kroz njega ostvarila velika transformacija iz starog poretka u modernost“ (Greenfeld

2006, 161). Prema Greenfeldovoj, težilo se ideji narodne suverenosti i jednakosti (Lucas 2001,

831) koja dovodi do nacije kao najvjerojatnijeg odgovora.

Postoji, dakle, određena kriza struktura, nezadovoljstvo postojećim identitetom i traži se odgovor

– uz pomoć svega što nam je na raspolaganju pokušavamo naći najoptimalnije rješenje – ruši se

prethodna paradigma i stvara nova, ona koja je najbolje rješenje – nacija. U drugim dijelovima

svijeta ta ideja se importira i prilagođava sada svojim aspektima. Tako se razvijaju negdje

građanski a negdje etnički nacionalizmi, individualni i kolektivni, s obzirom na socijalni kontekst

nastanka ili uvoza ideje nacionalizma (Greenfeld 2001, 261).

94

Kod treće skupine autora dakle nema determiniranosti ni povijesnih grupacija ni modernosti.

Kako kaže Greenfeldova, „nacija jest moderni fenomen“ (Greenfeld 2006, 159) ostvarila se nova

ljudske potreba za novim oblikom udruživanja, ali je i sam kontekst modernosti zapravo pod

utjecajem tog novog oblika udruživanja.

Andreas Wimmer tako ističe: „Nacionalne i etničke politike nisu samo nus-proizvod nastanka

suvremene države ili industrijalizacije“ već se i sama modernost razvija na etničkim i

nacionalnim principima (Wimmer 2002, 1). Primjerice, dok su s jedne strane principi suvremene

demokracije, državljanstva (engl. citizenship) i naroda kao nositelja suverenosti omogućili

uključenost velikih dijelova stanovništva koji su prethodno imali status podanika i

neprivilegiranih, s druge strane javljaju se novi oblici isključenosti (Ibid.). Pristup svim pravima

kao član suvremene države (politička participacija, jednaki tretman pred zakonom i zaštita od

proizvoljnosti državne moći, dostojanstvo za slabe i siromašne, socijalna pravda i sigurnost)

moguć je samo onima koji su uključeni, koji se smatraju „pravim članovima nacije“ (Ibid.).

Wimmer poveznicu između nastanka nacionalizma u modernom dobu i važnosti uloge etniciteta

radi tako da uvodi pojam „politizacije etničnosti“. Zagovara prije svega da ljudima zapravo

etnička pripadnost nije bila toliko bitna prije nastanka nacionalizama u 18. st., odnosno da su se

više identificirali lokalno – sa svojim selima, gradovima, klanovima ili džamijom (Wimmer

2013, 5). Vladari mnogih dinastijska carstva u Europi i Aziji nisu vladali u ime „naroda“ već u

ime svoje dinastije, vladarske kuće, i to često nad mnogim različitim etnijama (Ibid.). Tek s

razvojem tri ideje „narodnosti“ (engl. peoplehood) na kojima se temelji projekt političke

modernizacije, dolazi do politizacije etniciteta koji do tada nije bio shvaćan u političkim okvirima

i legitimiteta za dobivanje državnosti (Wimmer 2002, 2). To su: a) narod kao suvereni entitet,

koji svoju vlast provodi nekim od oblika demokratske procedure; b) narod kao građani države,

koji imaju jednaka prava pred zakonom; i c) narod kao etnička zajednica nediferencirana

razlikama prema časti ili prestižu, već su međusobno povezani zajedničkom političkom sudbinom

i kulturnim obilježjima (Ibid.). Kao dokaz svoje teze o politizaciji etničnosti tek s modernošću,

Wimmer radi analizu sukoba na svjetskoj razini i zaključuje da su sukobi u predmoderno doba

vođeni među dinastijama, kraljevstvima i carstvima (zbog ravnoteže moći, borbe za prijestolje, te

plodnu zemlju, trgovinske putove ili ruralna područja, a ustanci naroda zbog povećanja poreza, i

95

sl.) a ne na etnoreligijskoj osnovi, pa čak i da su u 19. stoljeću samo jedna četvrtina ratova bila

etno-religijskog karaktera (Wimmer 2013, 6).

Upravo na tezi uključenosti i isključenosti Wimmer temelji svoje razmatranje etničkih sukoba u

modernosti i razloge razvija nacionalizma – teorije modernosti govore o uključenosti koju

označava uspon nacija-država u ostvarenju univerzalnih principa demokracije, građanstva i

narodne suverenosti. No, kaže Wimmer, postoji i druga, „sjenovita strana modernosti“, a to je

isključenje – svih onih koji se prema etničkom i nacionalnom principu ne uklapaju u definiciju

„pravih“ članova te nacije. Razlike između nacionalizama Wimmer objašnjava upravo

nejednakim odnosom između ova tri dijela narodnosti: demokracije, građanstva i nacionalnog

samo-ostvarenja, s obzirom na povijesne okolnosti i prirodu političkog procesa (Wimmer 2002,

2). Tako u Francuskoj i Švicarskoj u fokusu demokracija iz koje se deduciraju shvaćanja

narodnosti i građanstva. Njemačka, Grčka i Izrael naglašavaju princip narodnosti, na temelju

kojih se shvaća pojam zajedničkog državljanstva i demokratske uključenosti.

Iako se slaže i dokazuje da je nacija moderna pojava (i ide korak dalje tvrdeći da je to i

politizirana etničnost), Wimmer tvrdi da se ne slaže s determinizmom teorija modernosti koje

uzimaju njene određene aspekte i smatraju ih uzrokom nastanka nacije, već upravo u trima

političkim idejama, kao reakcijama na postojeće stanje u društvu: transformacija, kako ističe i

Greenfeldova. Ovdje se radi o transformaciji „svijeta multi-etničkih carstava, dinastičkih

kraljevstava, plemenskih konfederacija i gradova-država u svijet država kojima se svakom

zasebno vlada u ime nacije koja ima svoje određeno mjesto u skupštini UN-a; lokaliziranih

političkih identiteta u sveobuhvatne etničke ili nacionalne zajednice koje sačinjava milijuni,

ponekad i deseci milijuna, članova; osvajačkih ratova i ustanaka zbog poreza u ratove u ime

nacionalne suverenosti i veličine, etničke autonomije i slično“ (Wimmer 2013, 7-8). Do te

transformacije dolazi, prema Wimmeru, ne prirodno kao što tvrde perenijalisti, niti kao što tvrde

modernisti zbog nastanka jake, teritorijalno centralizirane države.

Posebno s osvrtom na Tillyja i njegovu tezu, Wimmer naglašava da nastanak nacije-države ne

može biti uzrok već želi analizirati zašto se uopće razvijaju nacije-države u modernom dobu te

kako se ovaj oblik političke vladavine proširio i legitimirao diljem svijeta, polazeći iz Europe

96

(Ibid., 8). Glavni uzrok su po njemu ratovi, prije svega u zemljama zapadne Europe, koje Tilly,

primjerice, previše usko promatra kao nacionalne, etničke ratove koji proizlaze iz već nastale

nacije-države. Wimmer pak ratove smatra uzrokom i posljedicom: „Nacionalizam kao novi

princip legitimacije nastaje iz onoga što Tilly naziva zaraćenim državama Zapada. Rastuća

državna centralizacija i vojna mobilizacija vodile su novom ugovoru između vladara i vladanih:

dolazi do razmjene - politička participacija i javna dobra za oporezivanje i vojnu potporu šireg

stanovništva. Ideja nacije kao proširene obitelji političke odanosti i identiteta dala je ideološki

okvir koji je odražavao i opravdavao ovaj novi ugovor. On je značio da se elite i mase trebaju

identificirati jedni s drugim i da vladari i vladani trebaju proisteći iz istog naroda. Ovaj novi

ugovor učinio je prve nacije-države Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Francuske vojno i

politički jačima od dinastičkih kraljevstava ili teritorijalnih carstava jer su stanovništvu nudili

prihvatljiv odnos reciprociteta s vladarima i zbog kojeg su dobili na legitimitetu. Ambiciozne

političke vođe diljem svijeta prihvaćaju ovaj novi model državnosti, nadajući se da će jednom

vladati sličnim moćnim državama. Ti su nacionalisti posljedično usp jeli utemeljiti nove nacije-

države gdje god je konfiguracija moći bila sklona njihovom usponu i omogućavala im da sruše ili

postupno transformiraju stare režime, što je dovelo do stvaranja niza nacija-država koje su

izmijenile političku sliku svijeta kroz posljednjih dvjesto godina“ (Ibid., 8-9).

Na kraju, postavlja i pitanje „zašto baš etnicitet“, osvrćući se time na vječno pitanje povezivanja

jaza između modernističkih nalaženja uzroka nastanka nacije i nacionalizama i neizbježne

važnosti etniciteta u tom procesu. Smatra da su razlozi mnogo više „materijalistički“ nego što se

u literaturi navodi – političari, posebno u nedostatku drugih oblika „dobrovoljnih organizacija“

koje bi stabilizirale političku koaliciju, odabiru etničke naspram drugih društvenih kategorija i

veza zbog toga što im upravo način na koji se legitimira moderna nacija-država (uključenost-

isključenost) dopušta da favoriziraju jednu etničku grupu naspram drugih (Ibid., 312-313).

3.3 Mikro-sociološki pristup istraživanju nacionalnih simbola u radu

Četvrta grupa autora premješta fokus s historijskih razloga nastanka nacije (s time da se ili

implicitno priklanjaju konstruktivistima ili se uopće ne bave nastankom nacija) na to kako postoji

nacija, način „bivanja“ nacija, što uvelike odvraća teoriju od objektivnih ili subjektivnih uzroka

97

koje su elite ili kolektive nagnale prema razvoju nacija, prema ljudima, pripadnicima tih nacija

bez čijeg prihvaćanja i življenja te ideje ona zapravo ne bi niti mogla postojati.

Dodatno, ova grupa autora ne prihvaća pojmove poput etničke grupe, nacionalne grupe a priori

(pokušava izbjeći ono što se u literaturi naziva „metodološki individualizam“; (npr.: Mesić 2007;

Wimmer i Schiller 2003), te naglasak stavlja na individualne pripadnika nacije koji mogu ali i ne

moraju osjećati tu formalno određenu pripadnost.

Među najistaknutijim je predstavnicima12 Brubaker koji zapravo cijelu teoriju o nacionalnim

identitetu okreće naopako i smjer istraživanje određuje „odozdo prema gore“. S obzirom na

nastanak nacija i nacionalizama, kao i etniciteta, Brubaker ne bježi od konstruktivističke

paradigme, smatrajući i dalje da je važno i dalje istraživati i „širu sliku“ tog nastanka. No,

naglašava dvije važne novine koje do sada nisu bile dovoljno istraživane u ovim teorijama i time

okreće fokus teorija:

1) Prije svega, tvrdi da ne samo da ne trebamo razmišljati o nacionalizmu i nacijama kao čvrstim

kategorijama, trajnim procesima, nego ne trebamo niti pojmove poput etničkih grupama, odnosno

grupa uopće uzimati zdravo za gotovo, pretpostavljati a priori (Brubaker 2006). Time ne želi

izbaciti grupe kao varijablu iz istraživanja, već samo upozoriti da postoje i drugi načini na koje se

etnicitet ostvaruje (Ibid., 3). On upravo ističe da se konstruktivistička paradigma istrošila,

intelektualno ulijenila i njen problem da unese išta novo, ikakav novi argument je upravo u

„grupizmu“ kojeg uzima kao stabilnu danu kategoriju koju ne treba više propitivati. Stoga

nacionalnog istražuje fokusirajući se, odnosno reducirajući se na te već određene grupe – on se

ostvaruje „unutar i kroz vezane grupe, ali i kroz kategorije, sheme, susrete, identifikacije, jezike,

priče, institucije, organizacije, mreže i događaje“ (Ibid., 4). Upravo zbog toga Brubaker

preokreće nacrt istraživanja etniciteta i nacionalizma s pristupa „odozgo prema dolje“ (kolektiva,

12 U široj literaturi, posebno kulturne sociologije i srodnih pristupa, autori također uviđaju važnost mikro-pristupa u

istraživanju produkcije i reprodukcije kulture, što nužno uključuje i simboličko, na razini ljudi u njihovim

svakodnevnim životima (npr.: Frykman i Löfgren 1987; i drugi). No, zbog mjesta u radu fokusiramo se isključivo na

autore koji u okret anju ka mikro-razini povezuju teoriju o nacionalnom identitetu s procesom stvaranja i

pregovaranja značenja na mikro-razini „običnih“ aktera u svakodnevnom životu.

98

grupa ili elite prema narodu) na pristup „odozdo prema gore“. Time fokus stavlja na „mikro-

razinu“ svakodnevnog „življenja“ ili „bivanja“ nacionalizma u životima „običnih“ ljudi.

b) „Nacionalnost i nacionalizam“, citira Brubaker Hobsbawma, „dvostruki su fenomeni“,

„konstruirani su odozgo“ ali „ne mogu se razumjeti osim ako ih ne analiziramo odozdo, to jest u

obliku pretpostavki, nada, potreba, težnji i interesa običnih ljudi“ (Hobsbawm 1992, 10–11;

Brubaker 2008, 13). Dalje: „Pogled odozdo, t.j. naciju kako ju vide ne vlade ili glasnogovornici

ili aktivisti nacionalnih (ili nenacionalnih) pokreta, već obične osobe koji su objekti njihova

propagandnog djelovanja, vrlo je teško istražiti [...]“ (Ibid.).

Brubaker svoje empirijsko istraživanje „politike nacionalizma i svakodnevnog etniciteta“ u Cluju,

u Transilvaniji“ dijeli na dva dijela, teorijsku pozadinu u kojoj opisuje nacionalne simbole i

proces njihova povijesna nastanka i razvoja, te empirijsko istraživanje mikro-razine „bivanja“

etniciteta i nacionalizma u svakodnevnom životu „običnih“ građana. Svoj pristup argumentira

objašnjavajući da je „pogled odozgo“ važan jer nam daje „kontekst i obrise nacionalističke

politike“ u kojoj neporecivo značajnu ulogu imaju političke elite (Brubaker 2008, 167). U

potpunosti se s ovim slažemo, što proizlazi i iz naše teorije o „čuvarima značenja“ sustava

delegirani od ljudi koji se sustavom ne žele svakodnevno baviti. No, moramo shvatiti, naglašava

Brubaker, da su „nacionalističke politike sagledane iz daljine, i odozgo, zapravo neka vrsta

optičke iluzije“ (Ibid.). Iako se na prvi pogled čine neporecivima, a istraživaču se najlakšim

putem može činiti da ih jednostavno uzme zdravo za gotovo, čime ih u svojim teorijama

perpetuira (pa „Albanci“ govore jedno, „Kurdi“ zahtijevaju drugo, „Mađari“ nešto treće, itd.),

nacionalni identitet (da pojednostavimo Brubakera) „običnih“ ljudi ne mora odgovarati onome

što se u njihovo ime proklamira od strane političkih elita (Ibid.). Stoga, tek približavanjem

subjektu, istraživanjem etniciteta i nacionalnog kroz način na koji ih se „živi“ i „doživljava“ u

svakodnevnom životu, možemo nacionalizam, koji iako konstruiran odozgo, doista razumjeti

analizirajući ga „odozdo“ (Ibid.). „Dublje istraživanje svakodnevnih društvenih iskustava može

ponuditi vrijedan korektiv pristupu 'odozgo prema dolje'; može nam pomoći da nekritički ne

izjednačimo političku centralnost nacionalističke retorike sa iskustvenom centralnošću

nacionalnog u životima običnih ljudi. Ovaj pomak u kutu gledanja može nam pomoći da

razumijemo zašto nacionalistička retorika političara i novinara često se doživljava skeptično ako

99

ne i potpuno ignorira“ (Ibid.). Također, ne treba mikro-perspektivu niti shvatiti kao jednostavnu

dopunu makro-pristupu. Naime, „osnovna pitanja prirode, mjesta, načina na koji djeluje i

promjenjive važnosti [engl. salience] etniciteta i nacionalnog svakodnevnom životu“ vrijedna je

tema za sebe (Ibid., 167-168).

Billig (1995) je još jedan značajan autor koji razvija vrlo sličan pristup u svojoj ideji „nevidljive

nacije“. On razlikuje „vruće“ i „hladne“ nacionalizme, tvrdeći da su u početku nacionalizmi vrući

no jednom kada ih prihvate pripadnici te nacije i usvoje u svoje svakodnevne živote ohlade, nisu

istaknuti u svakodnevnim životima tih ljudi, te se na taj aspekt identiteta ljudi podsjećaju samo u

posebnim nacionalnim prilikama. To ne znači da nacionalizam više nije bitan, samo nije bitan za

svakodnevno življenje. U drugim nacijama, koje se nisu „ustabilile“, nacionalizam ostaje „vruć“ i

iznova se budi pri svakom osjećaju ugroženosti – ljudi su svakodnevno mnogo svjesniji tog

aspekta svog identiteta.

Iako se Billig empirijski ne bavi isključivo mikro-razinom, on ju teorijski uključuje kao ključni

dio svoje teze o „banalnom“ nacionalizmu. Naime, Billig primjećuje da se u zapadnjačkoj misli

pojam nacionalizma, u negativnom smislu, poistovjećuje s „drugima“ a ne s „nama“, sa „sobom“

(Ibid., 5). Isto je i u znanstvenoj literaturi, što Billig naziva „teorijskom amnezijom“ (Ibid., 51).

Nacionalizam u zapadnjačkim društvima se zanemaruje, ostaje neprimijećen osim u posebnim

situacijama krize (Ibid., 5). No nacionalizam, prema Billigu, obuhvaća i „mahanje zastavom“

Srba koji su provodili etničko čišćenje i izvješena zastava na zgradi pošte u SAD-u,

„nacionalizam su ideološka sredstva kojima se reproduciraju nacije-države“ (Ibid., 6). Odnosno,

o nacionalizmu ne treba govoriti samo kada je „vruć“, već treba shvatiti da je to jedno endemično

stanje a ne neka trenutna volja uspostavljenih nacija (Ibid.). Samo u svakodnevnom životu, kada

je nacionalizam „hladan“, postaju manje uočljivi načini reproduciranja nacionalnog identiteta

(Ibid.): „Samo se strasno mahane zastave konvencionalno smatraju primjerima nacionalizma.

Rutinske zastave – zastave u 'našem' okolišu – ne ubrajaju se u kategoriju 'nacionalizma'“ (Ibid.,

39). To je ono što Bourdieu naziva „habitus“ – to su dispozicije, prakse i rutine koje ljudi

usvajaju kao dio bliskog društvenog svijeta (Bourdieu 1990, 56, u: Billig 1995, 42). Oni postaju

„druga priroda“, koju ljudi usvajaju i na taj način gotovo nesvjesno upražnjavaju banalne rutine

svakodnevnog života (Billig 1995, 42). „Banalni nacionalizam“ je stoga pojam kojim Billig

100

objašnjava ideološke običaje koji omogućuju (i) stabilnim nacijama na Zapadu da se

(svakodnevno) reproduciraju (Ibid., 6). Dakle, neovisno radi li se o nacijama-državama Zapada ili

drugdje u svijetu, „nacionalno je stalna pozadina za političke diskurse, kulturu proizvodnju pa

čak i strukturiranje novinskih članaka. Na mnogo malih načina, građanstvo se svakodnevno

podsjeća na svoje nacionalno mjesto u svijetu nacija. [...] Metonimički prikaz banalnog

nacionalizma nije zastava koja se svjesno maše u zanosu strasti; to je zastava koja je izvješena

neprimjetno na javnim zgradama“ (Ibid., 8).

Billig daje vrlo vrijedan doprinos teoriji o nacionalnim simbolima. U našem smo pristupu već

objasnili razloge i mehanizme Biligove „nevidljive nacije“: jednom uspostavljeni socijalni

sustavi, u ovom slučaju nacionalni, teži se održati i za njegovo održanje zaduženi su određeni

pojedinci kao „čuvari“ značenja sustava. Stoga sustav ostali pojedinci, „obični“ građani

svakodnevno ne propituju (iako „nadgledaju“ izdaleka njegovo funkcioniranje). Oni se implicitno

slažu s temeljnim značenjima sustava, koji se održavaju temeljnim simbolima, tog sustava,

njegov „značenjski standard“, odnosno konvencijom prihvaćen simbolički sustav. Kako je ipak

potrebna održanje kohezije članova sustava da bi se sustav legitimirao, članovi se stalno

podsjećaju na njegovo postojanje i to ponovno referencijalnim simbolima čije su značenja već

općeprihvaćena i neproblematična većini članova sustava.

Sve više autora u literaturi zauzima mikro-perspektivu posebno u istraživanju kulture produkcije,

koja nužno uključuje simboličku dimenziju. Također, opažljiv je porast znanstvenih radova,

posebno članaka, koji se fokusiraju na odabrane nacionalne simbole ili simboličke strategije te

značenja koja im pridaju građani, na mikro-razini. No, zbog mjesta u radu u pregledu literature

fokusiramo se isključivo na ove autore koji u usmjeravanju prema mikro-razini usp ijevaju

povezati teoriju o nacionalnom identitetu s procesom stvaranja i pregovaranja značenja na mikro-

razini „običnih“ aktera u svakodnevnom životu.

3.4 Literatura o nacionalnim simbolima

Osvrnut ćemo se detaljnije na osnovne probleme u literaturi, navedene u uvodu ovog poglavlja,

kako bismo odredili doprinos našeg rada na temelju predstavljenih teorijskih i metodoloških

101

postavki i mikro-sociološke perspektive. Na neke probleme smo već upozorili u sažetom

pregledu literature o nastanku i razvoju nacija i nacija-država, a ovdje ćemo tu literaturu povezati

i s novijom koja se više fokusira na ulogu simbola u postojećim nacionalnim sustavima. Radi se

o: a) zanemarivanju simbola u literaturi; b) shvaćanje simbola kao „ukrasa“ ali ne i ključnog za

funkcioniranje političkog sustava; c) fokusiranje na predmetni dio simbola, dizajn; te d)

fokusiranje na makro-razinu.

3.4.1 Zanemarivanje nacionalnih simbola u literaturi

U prethodnom razmatranju uloge simbola u teorijama o nastanku i razvoju nacija i nacija-država,

vidljivo je da: s jedne strane (posebno kod etnosimbolista) postoji pretjerano naglašavanje uloge

simbola u ovom procesu, s time da se zapravo simbolima kao takvim, osim što doprinos daju u

njihovu navođenju i stavljanju u fokus, zapravo ne bave (Geisler 2005, xxxix; A. D. Smith 1991,

188) te da, s druge strane, postoji očito zanemarivanje istraživanja simbola. Autori ih:

• smatraju prenaglašenima u perenijalističkom pristupu pa im stoga ne pristupaju kao

predmetu istraživanja;

• uopće, zauzimajući modernističku poziciju u „varviškoj raspravi“ o nastanku i razvoju

nacija i nacija-država, smatrajući simbole „usputnim“ dodatkom u ovom procesu, u

kojem su mnogo važniji „materijalniji“ uzroci (poput industrijalizacije, opismenjavanja,

standardizacije jezika, tiska, kapitalizma, i slično); te

• kod nekih autora, primjerice Breuillyja, dolazi do prenaglašavanje afektivnosti kao

temeljnog obilježja nacionalnih simbola, što Billig objašnjava kao pogrešno jer „vrućina“

ili hladnoća“ nacionalizma nisu njegovo osnovno obilježje.

3.4.1.1 Prenaglašavanje afektivnosti nacionalnih simbola

Upravo je prenaglašavanje afektivne komponenta simbola dugo vremena sprečavala istraživače

da simbole učine fokusom svojih socio-političkih analiza (Morris 2005, 2). Peter Burke pokušava

objasniti zašto nastaje taj zazor: „Uspon 'doslovnog razmišljanja' bio je povezan s

Protestantizmom koji je inzistirao da se Biblija interpretira doslovno, kao i s mehanicističkim

pogledom znanstvenika na prirodu i s pomakom prema realizmu i pozitivizmu u filozofiji. To je

102

imalo važne političke posljedice, jer je podrivalo autoritet vladara koji su se oslanjali na rituale i

simbolizam za legitimaciju, a u Francuskoj je otvorilo put revoluciji. Kako je Francuska

revolucija napredovala, neki ultra-racionalisti su tvrdili da nova republika uopće ne treba

simbole: da su simboli relikti prošlog doba kada je narod držan u neznanju i da 'ljudi s p ristupom

tisku i javnim raspravama ne treba ikone'. Većina revolucionara je ipak prihvatila upotrebu

simbola i kao predstavnika javnog autoriteta i kao sredstva propagande. Francuski revolucionari

nisu mogli bez simbolizma, jer se sada legitimnost države oslanjala ne na kralju već na naciji, a

nacije je apstrakcija koju se može zamisliti samo kroz simbolizam. Tijekom revolucije, stoga, su

stvoreni složeni sustavi simbola i rituala kako bi predstavljali naciju“ (P. Burke 1990; Morris

2005, 3).

Upravo iz ovog razloga prihvaćanja da je primarna svrha i temeljno obilježje simbola ono

afektivno, u znanstvenoj literaturi se „ne-zapadnjačkim“ narodima pripisivala privrženost

simbolici. Racionalniji, znanstveniji narodi poput „zapadnjačkih“ tako su shvaćani kao da ili

uopće ne trebaju simbole koji su sada samo „ukras“, „relikti prošlosti“ (Morris 2005, 4). No,

„ideja da samo 'nazadni' i vjerojatno iracionalni narodi pridaju veliku važnost simbolima i danas

utjecajna“ (Ibid.). „Kada se za dijelove Sjeverne Irske ili Balkana kaže da su zaraženi

tribalizmom, implikacije ovdje nije samo da su etničke odanosti u ovim regijama presnažne već i

da ljudi iskazuju preveliku vezanost za mitove, rituale i simbole, usporedivu s navodnom

vezanosti 'primitivnih', 'plemenskih' društava u Africi i drugdje“ (Ibid.). Nerijedak primjer su i

„balkanske zemlje“, „balkanski narodi“.13 To je, kako kritičarka književnosti Katarina Luketić

ističe, govoreći o poimanju Balkana u pozitivnoj i negativnoj diskriminaciji. Navodeći jednog

zapadnjačkog autora koji je istraživao Afriku i radio, kao i mnogi društvenjaci i humanisti,

razliku između emotivnih divljaka i neemotivnih razvijenih zapadnjaka, Luketić je rekla da smo

upravo „mi”, „Balkanci“ ti divljaci za Europu. S jedne strane, ne možemo kontrolirati svoje

13

Sam pojam „balkanizacije“ koji se uvriježio i u znanstvenim tekstovima označava „dezintegraciju multietničkih

država koja kao posljedicu ima diktatorstvo, etničko čišćenje i građanski rat“ (Encyclopedia Britannica 2013).

Balkan tako postaje glavni primjer takve vrste sloma države, koji, iako ne niječemo da je bio praćen krvavim

ratovima, nema mnogo razlike od drugih etničkih sukoba diljem svijeta, uključujući i one u „zapadnjačkim“

zemljama. No pripisivanje ovakvog opisa Balkanu ukazuje na upravo ono što Morris ističe a to je dugogodišnje

bavljenje Balkanom u literaturi kao prostorom iracionalnih, primitivnih, plemenskih, pa i rasnih, sukoba.

103

osjećaje pa smo topli, druželjubivi (pozitivna predrasuda) a istovremeno nas to tjera da

uzrokujemo bratoubilačke ratove i slične monstruoznosti (Kolarović 2013; Luketić 2013).

Morris nastavlja da „odbacivanje simbolizma podcjenjuje stupanj u kojem ljudi, neizbježno,

razumijevaju svijet kroz simbole. Nacije i države, posebno, su entiteti koji se ne mogu shvatiti

niti predstaviti osim u simboličkom obliku. Ove 'zamišljene političke zajednice', kako ih

Anderson naziva, zamišljene su putem simbola. Grupe ljudi postaju nacije identificirajući se sa

zajedničkim simbolima, a pojedinci postaju svjesni svog članstva u naciji kako postaju svjesni da

dijele svoju vezanost za određene simbole s drugima. Također općenito smatraju da ti simboli

znače isto svim članovima nacije, no zajednički simboli ne moraju značiti zajednička vjerovanja“

(Morris 2005, 4).

3.4.2 Nacionalni simboli kao „ukras“ političkog života

Geisler ističe da su „povjesničari i teoretičari nacionalizma, od Hansa Kohna do Elie Kedourie i

Ernest Gellnera, bili preokupirani raspravama o definiciji, porijeklu i povijesnim zaslugama ili

nedostacima nacionalizma da bi se bavili retorikom simboličkog prostora“ (Geisler 2005, xx).

Kertzer ističe da je za mnoge političke analitičare ono što definiraju kao „materijalno“,

„objektivno“ (interesne grupe, ekonomski i klasni odnosi, i sl.) jedino pravo „tkivo“ politike

vrijedno istraživanja, a da su simboli (zastave, himne, spomenici, svečanosti, ljubljenje djece i

mahanje, i sl.) samo nus-proizvod te „stvarne“ politike (Kertzer 1996, 3–4; 1988, 12). Kako

Kertzer ističe za rituale, tako vrijedi i za druge simboličke sustave i simbole – „u mainstream

zapadnjačkoj ideologiji, ritual [pa tako i simboli općenito] zauzima u najboljem slučaju sporednu,

ako ne i potpuno nevažnu ulogu u političkom životu. Ozbiljni politički analitičari, uvjeravaju nas,

ne bi trebali trošiti svoje vrijeme odvraćajući pažnje od srži stvarne politike – interesnih grupa,

ekonomskih sila i odnosa moći – prema kritičkom istraživanju rituala“ (Kertzer 1988, 12).

No, pogrešno je pretpostaviti da politiku čine nekakvi racionalni akteri uvjetovani isključivo

materijalnim resursima, a da je simboličko samo ideološka nadgradnja, kako bi Marx rekao,

nebitna za funkcioniranje politike. Četiri su osnovna razloga:

104

a) Svođenjem simboličkog svedeno na „ukras“ ili, kao što Kertzer kaže, nus-proizvod „stvarnog“

političkog procesa, podrazumijeva se da se „materijalna baza“ može prenositi na neki drugi način

osim simboličkom interakcijom. No, kaže Kertzer, „iako smo ukorijenjeni u fizičkom svijetu i na

nas uvelike utječu materijalne sile, percipiramo i procjenjujemo ih kroz simbolički aparat.

Komuniciramo putem simbola...“ (Ibid.). Bez simbola nema političkog sustava, političke

komunikacije niti identiteta temeljenih na političkome. Jer, politički sustav je zapravo „sam po

sebi simboličan“ (Ibid.) - uspostavlja se na temelju simbola i simboličkih sustava sa značenjima

koja se pregovaraju i dogovaraju u interakciji pojedinaca koji čine taj sustav. Jednom

uspostavljen on teži održavanju, legitimaciji koja ovisi o koheziji pojedinaca (sadašnjih, prošlih i

potencijalnih) članova sustava. Da bi se ta svrha ostvarila, sustav ponovno koristi simbole i

značenja koja se nalaze u njegovim temeljima da uđe u interakciju s pojedincima. Politička

komunikacija ovisi o simbolima jer pojedinci s jedne strane interpretiraju značenja koja primaju

iz političkog sustava, ta značenja mogu primati samo simbolima, te razumjeti samo ako se radi o

simbolima koje znaju interpretirati (konvencija značenja, simbolički sustav, značenjski standard),

a i samo pomoću simbola mogu djelovati natrag u sustavu na temelju interpretirana značenja.

b) Nema ništa u toj „materijalnoj bazi“ što je objektivno u smislu da nije podložno subjektivnim

značenjima, interpretaciji slobodnih interpretativnih aktera koji značenja konstruiraju u interakciji

– subjektivno je i određenje koje vrste resursa su vrjednije u nekom društvu od nekih drugih, kao

i koje interesne grupe imaju koja prava, prema nekim odabranim obilježjima (srodstvo, spol, itd.).

S ovim povezano je naše razlikovanje referencijalnih i funkcionalnih simbola. Da ponovimo naš

primjer, i kod nečeg „apstraktnijeg“ kao „državna zastava“ i kod nečeg „konkretnijeg“ kao

njemačkog „Autobahna“ radi se o nacionalnim simbolima, samo je njihova svrha u sustavu

drugačija.

c) Također, nema ništa u ideološkoj „nadgradnji“ što je odvojeno od materijalnog ili što je

neistraživo, nesvjesno, iracionalno. Ova rasprava naravno potječe još od, kako smo u prošlom

poglavlju analizirali, razvoja istraživanja subjektivnog značenja u društveno-humanističkim

znanostima.

105

d) Iz odvajanja referencijalnih simbola kao zasebne, „nevažne“ kategorije, proizlazi zaključak da

eventualni problemi oko ovih simbola nemaju nikakve veće, materijalnije posljedice (a posebno

ne po sam sustav). Kako smo već naveli kod referencijalnih simbola, upravo je obrnuto. To što ih

ne propitujemo svakodnevno (što su „banalni“, kako će reći Billig), i što se njihova značenja

mnogo sporije mijenjaju, zapravo potvrđuju njihovu stabilnost i kontinuiranost u održanju

sustava, njegovoj legitimaciji, koheziranjem članova tog sustava oko temeljnih značenja, što im

je i osnovna svrha.

No, kao što Thomasov teorem (prema Williamu Isaacu Thomasu) kaže: „Ako ljudi definiraju

situacije kao stvarne, one su stvarne u svojim posljedicama“ (Thomas i Thomas 1928). S obzirom

da jedini način na koji se političke „situacije“ ljudima predstavljaju su simboli, te da značenja

koja im pridaju su za njih uvijek „stvarna“, ti simboli moraju biti stvarni u svojim posljedicama.

Mnogi su primjeri u literaturi koji ukazuju na „stvarne“, „realne“, „materijalne“ posljedice

različitih simbola.

Morris koji u svojoj knjizi analizira povijest irskih i sjevernoirskih zastava, pečata, poštanskih

markica i pjesama, „od pasa i okruglih tornjeva iz devetnaestog stoljeća do pravljenja novih

oznaka sjevernoirske policije u kasnom dvadesetom stoljeću, spretno razotkriva ponekad vrlo

srčane rasprave koje su pratile usvajanje (ili ne usvajanje) dragocjenih stranačkih simbola“

(Jeffery 2005, viii). Da i skupina simbola koji služe „identifikaciji“, „predstavljanju nacije“ ima

itekako materijalne posljedice on pokazuje na nizu primjera, najupečatljivije koje upravo izdvaja

Jeffery u svom predgovoru: „U ranim danima 'mirovnog procesa' u Sjevernoj Irskoj, kada je

pitanje IRA-e i predaje oružja bilo posebno bremenita tema, [...] novinarski komentator iz

Derryja, Eamon McCann primijetio je u jednom radijskom intervjuu da Provos14

neće predati 'niti

komadić Semtexa [plastični eksploziv]'. Nas, koji smo cijelu situaciju smatrali više simboličnom,

zaprepastio je ovaj komentar. Sve što je PIRA trebala učiniti, po našem mišljenju, bilo je predati

nekoliko komada zastarjelog eksploziva i jedan, dva hrđava Thompson automata. No, kako smo

uskoro i sami shvatili, McCann je bio u potpunosti u pravu i nikakav pomak nije bio moguć jer

bilo kakva predaja oružja, bez obzira u kako maloj količini, bila bi simbolička gesta i stoga

14

Privremena IRA, paravojna organizacija kao jedan od dva ogranka IRA-e nakon 1969. koja se podijelila na

službenu IRA-u i PIRA-u ili u engleskom uvriježen naziv Provos.

106

trudna političkim značenjima. Citirajući nikog drugog nego Adolfa Hitlera, koji je dobro shvaćao

važnost nacionalnog simbolizma za političke ciljeve, Morris nas podsjeća da su 'vrlo važna

pitanja sadržana u onome što se naoko čini kao tričarije' (Ibid., xviii).

Drugi primjer koji Jeffery (Ibid) izdvaja iz Morrisove knjige je kada je 1966. godine irskom

ambasadoru odlučeno uručiti i tako vratiti zastavu zelene boje s riječima „Irska republika“

napisanima zlatnim slovima. Iako se od 1922. koristila zeleno-bijelo-narandžasta trikolorna

zastava u Irskoj, ova druga zelena zastava je bila izvješena prije 1922. na zgradi glavne pošte

(engl. General Post Office) a Britanci su ju uzeli kao ratni trofej (Ibid.). Kada su poslali kuratora

Imperijalnog ratnog muzeja da donese tu zastavu kako bi se vratila Republici Irskoj kao znak

dobre volje 1966., on je iz sefa donio pogrešnu zastavu, trikolor (Ibid.). Očekujući zelenu

zastavu, irski ambasador je izrazio svoju zapanjenost, pa je kurator morao otrčati natrag kako bi

donio iz sefa ispravnu zastavu (Ibid.). Stoga, ova naizgled „samo“ simbolička gesta, uključujući

nacionalni simbol, se gotovo pretvorila u diplomatski incident (Ibid.). „Pažljivo koračajte, moglo

bi se reći, jer možda koračate po našim simbolima“ (Ibid.).

Morris je u potpunosti u pravu i kada kaže da dok istovremeno zanemarujemo simbole kao

predmet znanstvenog istraživanja, ljudima su upravo simboli, i to referencijalni, iznimno bitni:

„prijedlog promjene australijske zastave ili himne će zasigurno uzrokovati zatrpanost ureda

urednika novina pismima nezadovoljstva; grčka i makedonska vlada mogu provesti godine u

neprijateljskoj pat poziciji zbog pitanja imena i zastave Republike Makedonije; a u Sjevernoj

Irskoj isticanje nacionalnih simbola još uvijek može uzrokovati konflikt između nacionalista i

unionista“ (Morris 2005, 1; vidi i: McCartney i Bryson 1994). Nedavni sukob koji je izbio 3.

prosinca 2012. a protesti se otegli do ljeta 2013. u Belfastu, glavnom gradu Sjeverne Irske, jer je

Gradsko vijeće izglasalo da se smanji broj dana koliko dugo smije stajati izvješena zastava

Ujedinjenog Kraljevstva zgradi Gradske općine, dokaz je upravo ovom Morrisovom zaključku

(vidi: McDonald 2012; Davenport 2013).

Slažemo se i s Morrisovim zaključkom da je tako jer se „sukobi oko simbola pojavljuju ne zato

što su slučajni dio politike već zato što su njen intrinzični dio“ (Morris 2005, 1). Dakle,

nacionalni simboli zasigurno služe tome da se apstraktni pojmovi poput nacije ili države učine

107

„konkretnijima“ ili „zamislivijima“ (Ibid.), no to je samo jedna od njihovih specifičnijih svrha –

efikasnija komunikacija apstraktnih pojmova koji su dio nekog socijalnog sustava. Nacionalni

simboli u svojoj suštini zapravo imaju ključnu ulogu u „stvaranju emocionalno nabijenih veza

socijalne solidarnosti“ (Ibid.) kako bi se legitimirao bilo koji, u ovom slučaju nacionalni i

nacionalno-državni sustav.

Nedavni primjer iz hrvatskog društva oko uvođenja natp isa naziva ulica na ćiriličnom pismu u

Vukovaru bilo je također zanimljivo pratiti jer dok je dio populacije iskazivao snažnu emotivnu

angažiranost oko ovog pitanja, s druge strane su se mogla čuti gotovo zgražanja nad činjenicom

da se ljudi sukobljavaju zbog „nekakvih simbola“. Naravno, pogrešno je reći da se radi o sukobu

oko „ćirilice“ u smislu shvaćanja simbola kao predmetnog i idejnog dijela. No ni značenja sukoba

ne trebaju se tražiti „iza“ simbola, kao da postoji nešto „materijalnije“ zbog čega su nastali

prosvjedi, a što se ne može iščitati iz značenja samog simbola. Sukob je nastao upravo oko

„ćirilice“ kao simbola, sastavljene od „ćiriličnih ploča“ (predmet) s natpisima institucija (idejni

dio) i značenjima koja su se sukobila. Jedno od pitanja u našem intervjuu ticalo se i ove tematike

jer je bila aktualna u vrijeme provođenja istraživanja pa ćemo značenja koja su izravno dakle

povezana s ovim simbolom i mjesto njihova sukoba detaljnije objasniti u analizi rezultata.

3.4.3 Deskripcija – predmetni dio, dizajn simbola

Pogrešna je i pretpostavka da su simboli samo njihov predmetni, materijalni dio – spomenik,

državna zastava, glavni grad, i slično. To proizlazi, kako smo na početku rekli, iz pogrešnog

shvaćanja temeljnih obilježja i sastavnih dijelova simbola. Ako se i čini da se uključuju značenja,

radi se zapravo o idejnom dijelu, primjerice, koju pokrajinu predstavlja dio grba na državnoj

zastavi. Ovo su iznimno zanimljive deskripcije, primjerice, povijesnog razvoja dizajna državne

zastave, vrijedni veksikološki i heraldički doprinosi koji daju uvide u predmetni i idejni dio poput

sličnih analiza hrvatske državne zastave (Heimer 2008; Peić-Čaldarović i Stančić 2011), kao i,

primjerice, popisa datuma Dana državnosti diljem svijeta, pa i općenito popisa različitih vrsta

predmetnih dijelova simbola, kakav daje A. D. Smith. Ti su podaci iznimno korisni kao temelj

sociološke analize simbola ali ne mogu se takvima smatrati sve dok isključuju ključnu sastavnicu

– značenja (npr., usp .; Heimer 2008 – heraldička analiza i Heimer 2013 - sociološka analiza).

108

3.4.4 Makro-razina istraživanja simbola

Geisler dobro primjećuje da „ne manjka socioloških ili kulturoloških istraživanja i analiza

nacionalnih simbola koje su vezane za određene zemlje“ (Geisler 2005, xvi). Ovdje se često radi

o deskriptivnim analizama koje se fokusiraju na pojedine simbole ili cijele simboličke sustave

prikazujući njihovu ulogu u određenom društvu ili, preciznije, njihovu ulogu u rukama političkih

elita koje ih konstruiraju. Tako nalazimo značajan broj istraživanja koja se bave analizama

političkih govora, političkih slogana, političkih mitova, spomenika, i slično. Ovakva istraživanja

zapravo su iznimno bitna za naš rad jer iako se obično ne bave cjelovitom teorijom simbola, već

specifičnim svrhama specifičnih simbola u specifičnim povijesnim kontekstima, njihove rezultati

su iznimno korisni jer nam daju podatke iz makro-perspektive na koju je uvijek važno osloniti se

s obzirom na razumijevanje uspostavljenih simboličkih sustava vezanih za nacionalni sustav.

Ono što je nužno dodati ovim istraživanjima, da bi se razumjeli i način na koji, ako uopće,

nacionalni simboli koje perpetuiraju nacionalne elite zaista i „čine“ nacionalni identitet, u kojoj

mjeri se građani kojima su upućeni i koji sudjeluju u interpretaciji i reinterpretaciji njihovih

značenja, s njima identificiraju, odnosno, u konačnici, na koji način, ako uopće, ispunjavaju svoju

osnovu svrhu legitimacije nacionalnog sustava stvaranjem kohezije među njegovim članovima.

Dio istraživača smatra da nacionalni simboli služe kako bi „nacija postala vidljiva“, odnosno

kako bi se jednom uspostavljena, nacija predstavila kako svojim građanima, tako i izvan svojih

granica, i time legitimirala u svjetskom sustavu nacija-država. Jednom kada nacija dobije

nezavisnost, nacionalni simboli se koriste kako bi 'prenijeli sliku' nove nacije 'na globalnu

političku i ekonomsku pozornicu'; a interno nacionalne stranke ih koriste njihovu afektivnu

nabijenost kako bi legitimirale sebe i svoj program“ (Marsland 2001; Geisler 2005, xvii). Kako

kaže Dunja Rihtman-Auguštin, ističući važnost istraživanja simbola i rituala, to je način na koji

se politika „manifestira“ (Rihtman-Auguštin i Čapo 2004, 48). No, iako se slažemo da je

legitimacija izvana i unutra temeljna svrha, prije svega referencijalnih simbola, brendiranje

države prema van kako bi bila priznata od drugih te prema unutra kako bi kohezirala članstvo,

ovako shvaćena uloga tog članstva je iznimno pasivna i u izravnom kontrastu s našim modelom

slobodnog interpretativnog pojedinca u interakciji.

109

Izvrstan doprinos istraživanju važnosti nacionalnih simbola kao mnogo više od „ukrasa“

političkog života daje u svojoj detaljnoj analizi Karen A. Cerulo (1995). Promatrajući nacionalne

simbole, prije svega državne himne i zastave, Cerulo istražuje način na koji predmetni dio

simbola, „simbolička sintaksa“ (Ibid., 6), utječe da poruku koja se simbolima prenosi. Povezuju

se dakle na taj način predmetni dio simbola (dizajn), koji iako arbitraran u svojim temeljima je

uvijek „namjerno“ odabran od strane političkih elita, i značenja koja se simbolu pripisuju od tih

elita, da bi se ispunila temeljna svrha ovih simbola – stvaranje kohezije oko značenja među

građanima, naglašavanjem kolektiva i njegovog kontinuiteta, kako bi se dugoročno legitimirao

sustav. Dobar primjer je hrvatska državna zastava čiji je dizajn pomno biran kako bi osigurao

značenja povijesnog kontinuiteta hrvatske države i teritorija (vidi: Bellamy 2003). Cerulo je u

pravu i kada kaže da se dugo vremena upravo sama sintaksa simbola zanemarivala, stavljajući

naglasak na sadržaj a ne na formu (Cerulo 1995, 3). Korigirali bismo ovo dodajući da se struktura

posebno jezika često istraživala ali ne na ovaj način i dodatnog značenja kako ona čini, u čemu je

veliki doprinos njene studije. No, fokusom samo na značenje predmetnog dijela simbola, iako

iznimno vrijedan dio cjelokupnog značenja, ostaje na razini odabira „dizajna“ simbola te još

važnije isključivo na razini značenja koja bi političke elite eventualno htjele da simboli nose. No,

to ne mora uopće odgovarati onome što se događa „na terenu“, među građanima kao ključnim

akterima u interpretacijskom procesu tih simbola, jer tek u interakciji elita, simbola i građana

konsolidiraju se značenja simbola na temelju kojih građani djeluju.

3.4.4.1 „Simbolička perspektiva“ Charlesa D. Eldera i Rogera W. Cobba

Nekoliko je autora, no nikako dovoljno, povezalo važnost pojedinačne razine, aktivne, dinamične

interakcije i značenja s postojećim političkim sustavima. Već smo spomenuli Brubakera i Billiga,

a važni su i Elder i Cobb koji ističu da „kroz istraživanje simboličkih aspekata politike, dobivamo

uvid u logiku kolektivnog djelovanja i dinamiku političkog ponašanja“ (Elder i Cobb 1983, 1). U

svojoj „simboličkoj perspektivi“ povezuju ove razine, ističući da: „Simboli služe da povežu

pojedinca sa širim političkim sustavom i da usklade različite motivacije različitih pojedinaca,

kako bi omogućili kolektivno djelovanje. Iz tog razloga, simboli su ključni za funkcioniranje

političkog sustava“ (Ibid.). No, ti simboli nastaju u „socijalnoj konstrukciji i prilagođavanju“

110

(Ibid., 4), ne jednostranoj manipulaciji od strane sustava ili elita. „Kada govorimo o političkim

simbolima, ono što se komunicira nije nužno funkcija namjere komunikatora, niti manifestirani

sadržaj poruke. Značenje poruke je obojeno značaju simbola za primatelja te njegovoj ili njenoj

interpretaciji značenja“ (Ibid., 10).

Ovo je upravo ono ističemo u našem modelu – ne možemo dobiti cijelu sliku socijalnog ili

političkog procesa, situacije, ako ne uzmemo u obzir mikro-razinu pojedinaca uključenih u

stvaranje i reinterpretaciju te situacije kroz interakciju. Pitanje koje treba postaviti nije „što

simboli znače“ već „kako simboli znače“ (Ibid.). Stoga, zaključuju Elder i Cobb, ono što se

komunicira političkim simbolima ne možemo otkriti istraživanjem samih simbola u socijalnoj

situaciji jer se time pretpostavlja jednoznačnost (Ibid.). Istraživači često pretpostavljaju da

postoje neka značenja koja su intrinzična simbolima i da su stoga zajednička svima (Ibid.) –

političke elite ili sustav stvaraju simbole sa značenjima, oni su zaduženi za održavanje sustava i

značenja, a pojedinci pasivno to prihvaćaju, niti nemaju neke dodatne interpretacije. No kako i

Elder i Cobb pokazuju na sljedećem primjeru time gubimo zapravo prave uzroke nekih posljedica

koje vidimo u socijalnoj situaciji.

Primjer koji daju je borba za građanska prava crnaca u SAD-u 1960ih (Ibid., 2-3): Naime, iako su

ključne riječi desegregacije bile „jednakost“ i „diskriminacija“, tek kada se uđe u to što ti simboli

znače običnim ljudima, grupama ljudi koje su sudjelovale u nastaloj socijalnoj situaciji, možemo

zaista shvatiti što se događalo. Između ostalog, Elder i Cobb navode primjer istraživanja javnog

mijenja koja su pokazala da je veći dio bijelaca smatrao da su zahtjevi crnaca ponekad

nerazumni, da se integracija prebrzo provodi, protivili su se pozitivnoj diskriminaciji i slično. S

druge strane, dio crnaca je smatrao da treba nastaviti s borbom za „afirmaciju“, „desegregaciju u

školama i naseljima“, i slično. Crnci i bijelci su tijekom tog razdoblja imali drugačija značenja

koja su pripisivali ključnim simbolima pokreta, odnosno drugačije poglede na stvarnost na

temelju kojih su djelovali. Značenja koja su pridavali simbolima socijalne situacije su ona na

temelju kojih su djelovali što dovodi do rasne polarizacije američkog društva, što se vidi u

glasovanju na izborima 1968. koji su bili strogo podijeljeni po rasi. Čak i kada su bijelci prihvatili

potrebu za jednakošću, smatrali su da kada je jednom na zakonski dodijeljena, nema potrebe za

daljnjom borbom za građanska prava. S druge strane, povijesne razlike u socijalnim šansama su

111

ostavile crnce značajnije siromašnijima, nezaposlenima i uopće uskraćenima što je zapravo u

posljedicama bilo izravno suprotstavljeno onome što se građanskom borbom željelo postići.

Stoga treba reći da je zapravo djelovanje vlade koje nije imalo sluha za značenja koja pojedinci

pridaju socijalnoj situaciji dovelo do pobune bijelaca protiv nagle integracije u kojoj su osjećali

da se njima uskraćuju prava nauštrb crnaca, te pobune crnaca jer prazno slovo na papiru nije

razriješilo one realne socijalne probleme protiv kojih su zaista ustali. S druge strane, grupe

međusobno nisu mogle razriješiti ove probleme, jer su se oslanjali na državu kao zaduženu za

rješenje, a radilo se zapravo o barem tri suprotstavljene skupine značenja – one državne, te većine

crnaca i bijelaca koji su bili uključeni u desegregaciju.

Stoga niti istraživanjem simbola bez ljudi koji ih stvaraju (bez značenja), niti istraživanjem

simbola u rukama političkih elita bez interpretacije članova sustava (statičnost), pa ni

istraživanjem upotrebe simbola na mikro-razini bez povezivanja s cjelokupnim socijalnim

sustavom kroz koji se internaliziraju, ne možemo dobiti cjelovitu sliku nacionalnog identiteta.

3.5 Definiranje nacionalnih simbola

Nacionalni simboli nastaju dogovaranjem značenja u (slobodnoj) interakciji između

političkih elita u nacionalnom sustavu i građana, članova tog sustava, kao i između građana

među sobom. Osnovna je svrha nacionalnih simbola referencijalnog tipa legitimacija

nacionalnog sustava, i to stvaranjem slaganja oko temeljnih značenja sustava među njenim

članovima (značenjski standard, nacionalni simbolički sustav). Jednom legitimiran, sustav

održavaju elite zadužene za njegova značenja (iz čega proizlaze odnosi moći u sustavu, ako

se ne radi o prisilnim sustavima), uz stalno „nadgledanje“ i povremeno, u posebnim

prilikama, uključivanje građana u ponovnom dogovaranju ili potvrđivanju postojećih

značenja (sociološka propaganda).

3.5.1 Politička manipulacija ili sociološka propaganda?

Iz prethodnog razmatranja literature o nacionalnim simbolima iz makro-perspektive političkih i

intelektualnih elita kao jedinih aktivnih sudionika komunikacijskog procesa putem nacionalnih

simbola, implicira se zapravo, ponegdje i eksp licitno iskazano, proces političke manipulacije.

112

Tu se misli na propagandu i manipulaciju u smislu negativno konotirane „psihološke

„manipulacije“, „indoktrinacije“ usmjerenu na pasivne primatelje, koji gotovo „nesvjesno“

(Laswell, u: Ellul 1973, xi–xii) primaju i djeluju na temelju primljenih političkih poruka.

Jedna od najdetaljnijih analiza dosada o „politici simbola“ na prostoru zemalja bivše SFRJ jest

ona Ivana Čolovića o srpskoj nacionalnoj simbolici. Čolović, iako dobro primjećuje da „simboli

u politici nisu samo sredstvo (propagandno, retoričko, demagoško) za sticanje i čuvanje političke

moći“, to smatra samo u smislu da se ne „ispoljava i troši u nekoj drugoj, nesimboličnoj, 'realnoj'

ravni stvarnosti“ (Čolović 1997, 7), odnosno nisu samo „apstraktno“, „nekonzekvencijalno“

sredstvo. No, za Čolovića simboli ostaju sredstvo propagande, u rukama „političara, njihovih

generala, sveštenika i pesnika“ koji „salvama reči, plotuna, pridika i stihova osvajaju“, koji imaju

„vlast nad simbolima“ (Ibid.).

Kako kaže Ellul, kada govorimo o propagandi, često puta mislimo samo na jednu vrstu

propagande, onu koju kategoriziramo kao negativnu, jednostranu gotovo prisilu od strane

političkih i/ili intelektualnih elita prema pasivnim primateljima propagandnih poruka, „običnim“

ljudima. No, postoji razlika prema Ellulu između „sociološke“ i „političke“ propagande (Ellul

1973, 62–70):

1) Politička propaganda je ono što nam riječ propaganda odmah asocira, „tehnike utjecaja koje

koristi vlada, stranka, ili neko administrativno tijelo, grupa pritiska, koja želi promijeniti

ponašanje javnosti. Izbor upotrijebljenih metoda je namjeran i proračunat; željeni ciljevi se mogu

jasno razlikovati i precizno su određeni, iako većinom ograničeni. Najčešće su ciljevi i svrha

politički [...]“ (Ibid., 62).

2) Sociološka propaganda pak „skupina manifestacija kojima društvo teži integrirati maksimalni

broj pojedinaca u sebe, uobražavanjem ujediniti ponašanje svojih članova, proširiti svoj način

života van sebe, te se na taj način nametnuti drugim grupama“ (Ibid.). U sociološkoj propagandi

sudjeluje „cijela grupa, svjesno ili ne [...]“(Ibid.). Za razliku od političke propagande, koja „teži

proširiti ideologiju putem sredstava za masovnu komunikaciju kako bi navela javnost da prihvati

113

neke političke ili ekonomske strukture ili da sudjeluje u nekoj akciji“ (Ibid., 63), sociološka

propaganda čini obrnuto, tako što „postojeći ekonomski, politički i sociološki faktori postupno

dopuštaju ideologiji da penetrira pojedince i mase“ (Ibid.). Kroz već postojeće socijalne sustave,

kao što su ekonomski ili politički, utemeljuje se određena ideologija, koju onda prihvaćaju

pojedinci koji sudjeluju u njoj ali ju i prilagođavaju (Ibid., 64).

Kada Ellul kaže da sociološka propaganda nastaje „spontano“, nikada namjerno, daje primjer

nenamjernog ubacivanja elemenata američke kulture u američke filmove jer je redatelj toliko

uronjen u američku kulturu da mu je to prirodno, a ne zbog toga što namjerno želi potaknuti

koheziju oko ideje zajedničkog američkog identiteta (Ibid.).

No, najvažnije za našu teoriju, jest Ellulova izjava da je pogrešno propagandu razumijevati

jednostrano, odnosno da je ključno prihvatiti da to nije „namjerna i više manje arbitrarna

tvorevina od strane ljudi na položajima moći“ (Ibid., 121). Propaganda je „isključivo sociološki

fenomen, u smislu da ima korijene i razloge u potrebama ljudi koji ju žele održavati“ (Ibid.).

„Stoga smo suočeni s dvostrukom potrebom: potrebom režima da stvaraju propagandu i

potrebama onih na koje je upućena propaganda. Ova dva uvjeta odgovaraju i nadopunjuju jedan

drugoga u razvoju propagande“ (Ibid.). Postoje, dakle, određene potrebe u pojedincima koji

sačinjavaju društvo vode ka zadovoljavanju tih potreba od strane onih koji kreiraju sadržaj

propagande. Tako se propagandisti više ne mogu shvaćati kao „zlikovci“ koji aktivno djeluju na

pasivne mase (Ibid.). Kao što „možemo odvesti konja do vode ali ga ne možemo natjerati da pije“

tako ni „ne možemo doprijeti propagandom do nekoga tko ne treba ono što nudimo“ (Ibid.).

Građani stoga kao pojedinci članovi društvenog sustava „nisu nevine žrtve“ propagande niti

propagandista, već ne samo da propaganda nastaje iz njihove potrebe već i sami nalaze

zadovoljstvo u prihvaćanju njenog sadržaja (Ibid.).

Ellul nije mogao biti jasniji, pa je stoga čudno da se njegova knjiga interpretira kao napad na

propagandu i pokušaj upozorenja na propagandu kao štetno sredstvo manipulacije. On zapravo ne

daje svoje mišljenje o postojanju propagande već ju pokušava znanstveno objasniti kroz njene

različite pojavnosti i shvaćanja. Blizak je uvelike našem shvaćanju da zapravo politički simboli

114

općenito kao i zasebni simbolički sustavi nastaju uvijek u interakciji između svih sudionika u

političkoj sustavu.

No ovdje se nužno postavlja pitanje: Kako objasniti situacije u kojima država koristi, primjerice,

medije poput televizije kako bi građanima namjerno poslala pogrešne informacije, a prikrila neke

druge? Zar to nije Ellulova politička propaganda i manipulacija u negativnom smislu?

Svaki sustav ima svoje simboličke sustave i značenja. Svaki sustav teži održanju legitimacijom

koju postiže kohezijom. Postoje sustavi koji shvaćaju da su ovisni o pojedincima koji ih čine, i

oni koji postojanjem izvan pojedinaca smatraju i da postoje neovisno o pojedincima. I pojedinci

koji upravljaju tim sustavima mogu shvatiti da su neovisni o drugima, promatrati ih kao

„podanike“ (kolokvijalno se kaže, „udarila im je moć u glavu“). No, to stvara tenziju koja, ovisno

o militantnoj prisili, važnosti sustava i slično, traje dulje ili kraće da bi se razriješila, no obično

završava u sukobu između predstavnika sustava, njegovih priklonika i ostalih pojedinaca, a i

pogubno za sam sustav.

Sustavi koji shvaćaju svoju ovisnost o članovima koji ih čine, mogu biti fleksibilni, transparentni

i dopuštati pregovore oko svojih značenja i promjene. Drugi sustavi, obično oni koji su

vremenski dugotrajniji pa imaju povijesni kontinuitet kao neku vrstu legitimacije (kohezija kroz

generacije), mogu biti nešto rigidniji, no i dalje dopuštati promjene značenja, različitim

strategijama. Primjerice, mogu pokušavati te promjene usporiti (ignorirajući ih jedno vrijeme, ili

dugim pregovaranjima odugovlačiti promjene značenja), mogu pokušati nametnuti neke

promjene da stvore dojam da se nešto mijenja, ali ne mijenjati ključna značenja, mogu se stvoriti

različite frakcije u sustavu od kojih neke pristaju na promjene a neke ne pa dolazi do podjele

članstva, i slično.

No sustavi, naravno, mogu biti i nešto lukaviji, ili koristiti strategiju „obmane“. Primjerice, mogu

lagati da je došlo do promjena značenja a zapravo nije. Umjesto laži, može se pribjegavati

slanjem konfuznih značenja, višestrukih značenja koji se međusobno isključuju, ili sličnih

značenja koja nisu u potpunosti ona koja se traže od sustava. No kod ovakvih oblika političkih

strategija, koje su bliže jednostranoj komunikaciji i manipulaciji u onom Ellulovom političkom

115

smislu, stvara se u sustavu atmosfera nepovjerenja. Naime, iako pojedinci članovi sustava možda

ne mogu u potpunosti odrediti što je točno laž koja im se šalje komunikacijskim kanalom, sustav

koji koristi takve metode vrlo brzo se percipira kao netransparentan. To stvara prije svega osjećaj

nelagode pojedinaca, zatim nepovjerenja u sustav, a kada istina izađe na vidjelo vrlo često i

otkazivanje članstva u sustavu ili djelovanje ka slomu sustava.

Kao primjer možemo dati nekadašnje monarhijske sustave dvorskog apsolutizma u kojima se,

primjerice, stanovništvo držalo nepismenima kako bi se što više pasiviziralo i učinilo „slugama

sustava“. No, seljačke bune pa i primjer francuske revolucije i pobuna u povijesti Engleske

pokazuju da bez obzira koliko snažan, čak i fizički, militantno prisilan, sustav, ne može se

dugoročno održavati baziran samo na prisili i obmani. Čak i kada je osoba na čelu sustava kao u

monarhijama Francuske i Engleske shvaćen kao postavljen tamo od više sile, samog Boga,

podanici su se prvom prilikom pobunili protiv sustava s čijim se značenjima nisu slagali.

Možemo reći i upravo zbog toga što se na taj način sustav postavio izvan, iznad svojih članova.

Dakle, nijedan sustav dugoročno ne može opstati bez legitimacije stvaranjem kohezije oko

temeljnih značenja svojih članova.

Ibn Khaldun kaže i za plemenske vođe da „plemenski vođa ovisi o prihvaćanju od strane svojih

suplemenika, a ne o fizičkoj moći prisile“, te „kakvu god moć posjedovao, ona je ukorijenjena u

solidarnosti ili je uopće nema“ (Ibn Khaldun 1986, u: Laswell, Lerner, i de Sola Pool 1952, 2).

Dobar primjer daje Milorad Pupovac u objašnjenju komunističkog uređenja i KPJ. „Kako KPJ ni

sama nije bila organizirana kao demokratska organizacija (sama je bila izložena djelovanju sile),

njena se moć personalizirala po shemi njene organizacijske vertikale. Sama personalizacija moću,

dakako, pogodovala je njenu širenju s državnih i partijskih organa na društvo, pa se vremenom i

ona dezintegrirala. Zadržane su samo ikoničke (u liku karizmatskih ličnosti revolucije) i

indeksičke (u realno postojećoj sili iz koje se ova moć razvila) 'simbolizacije' te moći. Dakako,

ova je 'simbolizacija' mogla, i doista je dvojako funkcionirala, kao regulativni mehanizam za

održanje moći i za njenu dezintegraciju. Na primjer, ovi su 'simboli' mogli biti dovoljan argument

za istinitost ili ispravnost iskaza, odnosno radnje nekog moćnika. Dovoljno je bilo da se na njih

poziva. Tako je stvorena situacija u kojoj se monolitna moć KPJ samo koristila kao argument

116

realno postojećih oblika moći, situacija u kojoj su komunikacijski prilozi imali dva izvora

značenja: realni i imaginarni“ (Pupovac 1990, 148). No, kako Pupovac dobro primjećuje, ukoliko

nema „diskursa“ kao regulativnog mehanizma, ili našim riječima ukoliko se sustav postavlja

iznad pojedinca i identifikacijski simboli služe samo kao „ukras“, „predstavljanje“ tim

pojedincima, nemoguće je da se nastavi njegovo funkcioniranje s tim pojedincima kao voljnim

članovima tog sustava. U tom slučaju „prostor za političku komunikaciju se razgrađuje, a

aktiviraju se mehanizmi sile, bilo u regulativnom ili deregulativnom smislu“ (Ibid 1990, 149).

Kada demokratski sustavi manipulacijom medija, primjerice, služe se strategijom obmane,

događa se isti problem. Sustav se stavlja iznad svojih članova, koji iako možda ne mogu točno

odrediti što im se ne govori ili skriva, jasno iskazuju svoje negodovanje zbog „osjećaja“ da se

nešto prikriva. Time se sustav dovodi u pitanje.

No treba reći i da se vrlo često kod informacija koje se prikazuju, primjerice, putem medija, a

koje nisu potpune ili sasvim točne, zapravo radi o istoj simboličkoj strategiji kao što je politički

mit. Naime, kao što je pitanje o istinitosti ili laži političkog mita pogrešno postavljati jer nije

njegova svrha da bude istinit nego da kohezira članove sustava, koji na njegovu „neodređenu

istinitost“ pristaju (sociološka propaganda).

Kako kaže Čamić o reinterpretaciji Kosovskog mita tijekom 1990ih u Srbiji, „Političku

instrumentalizaciju bitke na Kosovu polju olakšavali su mediji u rukama nacionalista na vlasti te

propaganda koju je orkestrirala država. Tako su se selektivno interpretirani elementi povijesti

naveliko širili u masama“ (Čamić 2012, 90-91; vidi i: Čolović 1999, 91). No Čamić odmah

dodaje da „Javno mnijenje preuzelo je iste teme. Prisvojilo je terminologiju koju su zacrtale

nacionalističke elite i koristilo se ulomcima epskih junačkih pjesama u opravdavanju i

komentiranju svakodnevne politike. Neki elementi Kosovske bitke iznenada su dobili važno

mjesto u popularnoj kulturi, posebice u književnosti i filmovima. I tako je jedna srednjovjekovna

priča prožela svakodnevni život Srba“ (Čamić 2012, 91).

Tako i kod informacija koje se primaju medijima, vrlo često su pojedinci svjesni ograničenja

informacija koje primaju medijima ali sami odlučuju da im je to dovoljno, ne žele informirati se

117

iz nekih drugih sredstava, odlučuju svjesno prepustiti se „nadzoru nad selekcijom informacija“

koju ima država i mediji. To je posebno istina u današnjem sustavu globalnog informiranja u

demokratskim društvima, kada su informacije dostupne iz mnogobrojnih izvora.

3.5.2 Kohezija i solidarnost; kolektivno sjećanje i zaboravljanje

„Svaka grupa, ne samo one primarne, je zajednica u smislu da sadrži zajednička značenja i

vrijednosti koje se prenose komunikacijskim sustavom. Obilježja ove unutarnje kohezije i

objektivnog jedinstva se stoga nadaju putem simbolizacije, kroz simbole grupnog identiteta i

autoriteta, simboličke ideje zajedničkih vrijednosti uključujući kontinuitet postojanja. Zajednička

simbolizacija omogućuje koordinaciju djelovanja, temporalni kontinuitet, kolektivno sjećanje,

tradiciju i povijest“ (Hałas 2002, 7).

Kako smo prethodno ustanovili, osnovna svrha socijalnih sustava, kada su jednom uspostavljeni

je njihovo održavanje. To se čini tako da se sustav legitimira stvaranjem kohezije oko značenja

svojih članova. Kada govori o „formativnom faktoru“ zajedničkog ljudskog djelovanja u

nomadskim plemenima, Ibn Khaldun ističe vitalnu ulogu „solidarnosti osjećaja i solidarnosti

gledišta“ (zajedničkog pogleda na svijet); (Ibn Khaldun 1986, u: Laswell, Lerner, i de Sola Pool

1952, 1–2). Opet se dakle radi o „solidarnosti“, koheziji.

Kada Laswell kaže da je osnovna svrha političkog mita „zamišljanje“ koje će „ponuditi

metaforičke aluzije na zajedničku sudbinu te time njegovati veze kohezije između starih i

mladih“ (Laswell, Lerner, i de Sola Pool 1952, 1), možemo to poopćiti na političke simbole

uopće. Dvije su osnovne teme koje se u njegovoj definiciji ističu a povezani su s općom ulogom

simbola u održanju legitimacije socijalnog sustava stvaranjem socijalne kohezije. To je

„zajedništvo“ (zajednička sudbina) i „veze kohezije“.

Sama priroda simbola i simboličkih sustava omogućuje njihovu ključnu ulogu u postizanju te

kohezije i solidarnosti. Naime, zbog svoje višeznačnosti simboli dopuštaju da budu „nosači“

značenja koja, ako ne utječu mnogo na ona temeljna koja simboli prenose u određenom

socijalnom kontekstu, mogu ko-egzistirati zajedno s drugim značenjima koje simbolima pridaje

118

sustav i drugi pojedinci u njemu. To Kertzer naziva „solidarnost bez konsenzusa“ (Kertzer 1988,

67).

Ideja kolektiva utkana je u svim simboličkim strategijama koje koriste nacionalne simbole jer

politički simboli uopće nikada nisu usmjereni na pojedinca, uvijek zazivaju kolektiv (Ellul 1973,

6). Dobar primjer je početak Deklaracije nezavisnosti SAD-a: „We hold these thruts to be self-

evident“ („Mi držimo ove istine kao samo-razumljive“); (u: Laswell, Lerner, i de Sola Pool 1952,

13). „Mi“ ovdje jasno označava kolektiv, a „istine“ i „samo-razumljivost“ pak upućuje na ideal

kojem teži svaki društveni sustav – da se njegova značenja prihvaćaju kao istina, da ih se ne

propituje, da budu „zdravorazumska“ svima čime dolazimo do idealtipske mogućnosti postizanja

idealtipske, apsolutne „kohezije svih članova“ i čvrstih temelja legitimacije sustava.

Pojedinac je stoga nužno dio kolektiva, kroz kolektiv, interakciju s drugima razumijeva bolje i

samoga sebe. Kako Kertzer prenosi K. Burkea: „Takozvani 'ja' je samo jedinstvena kombinacija

djelomično konfliktnih 'zajedničkih mi'“ (K. Burke 1984b; Kertzer 1988, 16). „Identifikacijom sa

širom grupom, pojedinac potvrđuje svoju važnost na učinkovitiji i društveno prihvatljiviji način

nego da izravnije uzdiže samoga sebe. Uzdižući tu organizaciju, on uzdiže samoga sebe“ (Ibid.).

Članstvo u grupi je stoga vrlo bitno kao i održanje te grupe koje je osoba član, tim bitnije što je

sustav naslijeđen od predaka i pojedinac vidi njegovu vrijednost za buduće članove, svoje

potomke.

Kertzer ističe da se odanost sustavu osigurava preko najrazličitijih simbola, poput: zastave

(standardizirani simboli koji predstavljaju cijelu državu, državni sustav), ali i drugih „neživih“

predmeta, no i „živih“ ljudi poput junačkih političkih persona, „čiji portreti ukrašavaju svaki zid,

svaki novčić, i svaku poštansku markicu“ (Kertzer 1988, 16-17). No, Renan ide i dalje, ističući da

se kohezija osigurava i povijesnim kontinuitetom simbola.

„U svom eseju na temu nacije koji je postao klasik definira kolektivno sjećanje“ kao dijeljenje s

prošlosti „slavnog nasljedstva“ ali i „žaljenja“ za nekim učinjenim stvarima (Renan 1996, u:

Geisler 2005, xvi). Kolektivno sjećanje je, dalje prema Renanu, „solidarnost velikih razmjera,

sačinjena od osjećaja žrtve koju je netko podnio u prošlosti i koju je spreman podnijeti u

119

budućnosti. Pretpostavlja postojanje prošlosti; no, sažeta je u sadašnjosti opipljivom činjenicom,

prije svega pristankom, jasno izraženom željom za nastavkom zajedničkog življenja. Postojanje

nacije je, oprostite na metafori, dnevni plebiscit [...]“ (Ibid.). Stoga je povijesnost tema koja

dominira u simboličkim strategijama usmjerenima na kolektiv, što je i objašnjivo s obzirom da je

kontinuitet jedna od ključnih svrha tih strategija. To je vidljivo iz nacionalnih simbola čija

značenja nerijetko uključuju povijesnu dimenziju. Kako smo već spomenuli, postoji razlika

između vrsta simbola s obzirom na njihove specifične svrhe, no i oni simboli kojima je primarna

svrha kontinuitet i dugoročno održanje sustava postizanjem zajedničke identifikacije članova

sustava kao i identifikacije sustava prema van (standardizirani državni simboli, neslužbeni

nacionalni simboli) u svojim temeljnim značenjima nose povijesnost kao i simboli kojima je

primarna svrha „materijalnija“, odnosno primarna svrha je svakodnevno funkcioniranje nekih

dijelova sustava (financije, zdravstvo, školstvo).

Simboli koji se koriste u ovu svrhu kolektivnog povezivanja s p recima su, p rimjerice, nacionalni

praznik koji slavi nacionalne usp jehe ili neku zajedničku tragediju (koju smo prevladali), pjesme

poput državne himne koja uvijek opisuje neku povijest ili muzeji i spomenici koju su očiti

svjedok prošlosti (Geisler 2005, xvi).

„Ne samo da se pojedinac osjeća kao dio političke organizacije usvajajući simbole koji su s njom

povezani, već, jednako važno, tim ga putem prepoznaju i drugi članovi organizacije“ (Kertzer

1988, 27). Kertzer je u pravu kada ističe da je jedna od najznačajnijih simboličkih strategija

kojima se postiže ova kohezija među članovima koji se ili ne poznaju ili se svakodnevno ne

susreću, upravo rituali. Ritualima postajemo članovi nekog sustava (pomoću, npr., inicijacijskih

rituala ili rituala učlanjenja, kao krštenje – religijski sustav, dobivanje stranačke iskaznice –

politički sustav, putovnice, državljanstva, osobne iskaznice, prava glasa pri punoljetnosti, i

slično). No, ov i rituali ne bi imali velikog smisla da ih obavljamo sami mi i da samo nama nešto

znače. Njihova je moć u kolektivu, u spoznaji da isti taj ritual u isto vrijeme ili u nekom

određenom razdoblju tokom svog života obavljaju i drugi članovi te (političke) zajednice. Time

rituali dobivaju na svojoj snazi i ispunjavaju svoju osnovnu svrhu a to je kohezija i solidarnost

članova nekog sustava. Durkheim je istaknuo da pomoću rituala ljudi simboliziraju „sustav

120

društveno prihvaćenih 'ispravnih' odnosa između pojedinaca i grupa“ (Durkheim 1996; Kertzer

1988, 37).

Kertzer ističe: „Simboli kojima određujemo sebe u sadašnjosti, i simbole pomoću kojih se

identificiramo sa širim političkim grupama i razumijevamo politički svijet oko sebe, su većinom

simboli koji predstavljaju prošlost. Prošlost, kao i sadašnjost, bi inače bila predstavljena vrlo

kaotično; moramo ju učiniti obuhvatljivijom, reducirati ju na nekoliko jasnih tema, ako želimo u

njoj pronaći svoje mjesto“ (Kertzer 1996, 7). Upravo je ovo razlog zašto politički mitovi

funkcioniraju i zašto je njihova istinitost sustavu i pojedincima manje bitna nego njihova

značenja za održanje i legitimaciju određenog sustava. Priče o prošlosti, primjerice, nemaju kao

simbolička strategija prenošenje istine. Njihova je osnovna funkcija da legitimiraju postojeći,

naslijeđeni sustav, stvaranjem kohezije – tako da se svim članovima ispriča ista priča o prošlosti

id a se slažu oko njenih barem temeljnih značenja. Nadalje, težnja je da se ta priča ispriča što

konciznije, u svrhu efikasne komunikacije ponovno kako bi se obuhvatilo što više ljudi, što brže,

te kako bi se priča mogla ponavljanjem utvrditi što je bolja strategija nego ulaziti u nove detalje

ili pričati nove priče (jer neka selekcija i povijesnih činjenica mora postojati što se i čini

selekcijom gradiva u školama, što je također nužno subjektivna odluka temeljena na onome što se

u trenutku u tom društvu ili svijetu općenito smatra bitnim za prenijeti iz prošlosti).

Prepričavanjem priča iz prošlosti legitimiramo sustav jer objašnjavamo razloge njegova nastanka

pa time i njegovu potrebu održanja, a i stvaramo osjećaj odanosti jer je sustav uspostavljen od

naših predaka koji su ga održavali (za nas) te imamo kolektivnu dužnost da nastavimo njegovo

održavanje (za naše i njihove potomke).

Kada se govori o kolektivnom sjećanju no nužno je primijetiti da je njegov sastavni dio i

kolektivno zaboravljanje. Kako kaže Hałas: „Kolektivna društvena povijest posljedica je

selektivne simboličke konstrukcije prošlosti. Politika sjećanja i zaboravljanja različitih aspekata

kolektivnog povijesnog iskustava provodi se putem socijalnog simbolizma i ključni je oblik

društvene borbe na polju kulture“ (Hałas 2002, 8). Jedan od načina kolektivnog zaboravljanja je

selekcija povijesnih događaja i ličnosti, njihovih određenih aspekata, naglašavanje jednih a

zanemarivanje drugih. Drugi način je i redefinicija prošlih simbola, tako da se oni ili nagrđuju,

ismijavaju, i na taj način izbacuju iz legitimne društvene upotrebe. Primjerice: „Transformacija

121

postkomunističkih država, kontra-tendencije nacionalističke fragmentacije i europska unifikacija,

kao i globalizacija, posredovani su simboličkim procesima koji uključuju i simboličke konflikte

oko legitimnih interpretacija različitih pojava i ukazanja društvene stvarnosti. Ti procesi posebno

su predmet interesa politike simbolizacije“ (Ibid.).

3.5.3 Geneza nacionalnih simbola

W. Smith, preko simbola zastave, govori o genezi političkih simbola, do nacionalnih simbola

posebno od kraja 18. stoljeća nadalje, od kojih su neki preživjeli svom predmetnom obliku i ideji,

ali su bili predmetom „temeljnih izmjena u značenjima i upotrebi“ (W. Smith 2001, 526).

Zastave su jedan od najčešćih primjera koji se istražuju kroz njihovu genezu od predmodernih,

modernih i današnjih nacionalnih simbola (npr.: Elgenius 2011, 1). „U 16. stoljeću Nizozemska

je započela borbu za nezavisnost od svojih španjolskih gospodara, koja je kulminirala pobjeom

1648. završetkom Osamdesetogodišnjeg rata. Nizozemska se razlikovala po jeziku, religiji,

ekonomiji i drugim značajnim kulturnim obilježjima od Španjolske i njene su vođe učinkovito

upotrijebile lokalne simbole u procesu mobilizacije populacije za borbu za oslobođenje. Boje

narandžasta, bijela i plava, koje su bile popularne na uniformama, ukrasima i artefaktima, su

navodno preuzete iz odore princa Williama Tihog, kojem se pripisuje i bojni poklič 'Narandžasto

na vrhu!' Od 1587. nadalje zastave su se vijorile na nizozemskim brodovima a njene boje su

nosile i nizozemske vojne čete. Narandžasta je kasnije promijenjena u crvenu, stvarajući trikolor

koji i danas služi kao nizozemska nacionalna zastava. I američki i francuski revolucionari su

preko stoljeća uzdizali nizozemske domoljube kao svoje prethodnike pa je logično ako ne i sa

sigurnošću moguće ustvrditi da se nizozemska 'prinčeva zastava' može smatrati prvom

nacionalnom zastavom u suvremenom smislu“ (W. Smith 2001, 526).

No, W. Smith dobro primjećuje da nije zastava jedini nacionalni simbol koji postaje iznimno

bitan u stvaranju i održanju novih nacionalnih identiteta: „Novi simboli su se morali odrediti

kako bi tu zajednicu i sudjelovanje u njoj od strane prosječnog vojnika učinili stvarnom,

definirajući ju pomoću kulture, jezika, junaka, rituala i mitova“ . Iako je možda mnogo lakše

prihvatiti važnost uloge simbolike u povijesnim političkim uređenjima, ili u sustavima za koje se

122

pretpostavlja da se više oslanjaju na afektivno a manje na kognitivnu komponentu kao religijski,

zapravo nema velike razlike. „Nijedna država u povijesti ljudskog društva nije postojala bez

simbola neke vrste, a stvaranje nove države ili novog sustava unutar postojeće države zahtjeva i

stvara potrebu za novim simboličkim sustavom“ (Ibid.).

U suvremeno doba dolazi do razvoja različitih aspekta socio-političkog života povezanog i s

razvojem novog „doba nacionalizama“. „Kao dio širih tehnoloških i ideoloških sila koje su

izmijenile politički krajobraz zapadnog svijeta, a kasnije se proširili i na druge kontinente,

američka i francuska revolucija imale su dubok učinak na određene simbole i upotrebe simbola

koji su obilježavali politički diskurs. Novo oružje i promjene u organizaciji vojske povećale su

značaj običnog vojnika u odnosu na elitne sile koje su postojale u prošlosti; legitimacija na kojoj

su počivali dugotrajni tradicijski režimi se iz temelja izmijenila; a povećana pismenost i

ekonomskom blagostanju povezano s intelektualnim (posebno znanstvenim) napretkom i

slabljenjem teologije po prvi puta je omogućilo masovne pokrete koji su mogli trajno preuzeti

kontrolu vlasti i država. U jednoj za drugom državom običan vojnik, građanin, obrtnik, mornar i

pripadnici mnogih drugih klasa pronašli su zajedničku razlog djelovanja protiv elita čime su

pomogli stvoriti, i sudjelovati u novoj zajednici poznatijoj kao 'nacija'“ (Ibid., 526–527).

Morris opisuje dobro razliku između pred-nacionalnih i nacionalnih simbola, čak i kada

predmetni dio simbola ostaje jednak. „Mnogi simbolizam nije preživio revoluciju, no nekoliko

ključnih simbola je opstalo, najupečatljiviji među kojima su zastava (trikolor), himna ('La

Marseillaise') o personifikacija nacije (Marijana).15 Novina francuskih simbola je bila u tome što

nisu imali nikakve poveznice s vladajućom dinastijom: predstavljali su ideju nacije koja je bila

istovjetna s narodom. Također su postavili presedan drugim državama (monarhijama kao i

republikama): počelo se očekivati da svaka država ima zastavu, himnu i neku vrstu ili vizualnog

emblema ili više njih koji će predstavljati naciju na kovanicama, državnim pečatima i tako dalje.

15

Posebno vrijedna povijest simbola iz tog vremena nalazi se u trećem tomu „Simboli” knjige „The Construction of

French Past. Realms of Memory”. Tu autori opisuju kako su za francuske n acionalne simbole uzeti brojni motivi iz

prošlosti s novim nacionalnim značenjima ili stvoreni novi kao, uz zastavu, himnu i Dan Bastilje, sama ideja

„slobode, jednakosti i bratstva”, isticane lokacije poput Lascauxa, ali i Louvrea, Versaillesa, Ei ffelovog tornja, kao i

ličnosti poput Descartesa, Ivane Orleanske, te drugi „identifikacijski” simboli poput jezika, Pariza ili galskog pijetla

(Nora 1996).

123

Demokratizacija je općenito bila praćena pojednostavljivanjem simbolizma države: u usporedbi

sa simboličkom pompoznošću kraljevske obitelji, republika je imala manje simbola. No, ovi

službeni simboli zauzeli su mjesto niza nacionalnih simbola i raznovrsnih novo-izumljenih

nacionalnih tradicija: jezika, nošnji, glazbe, književnosti, arhitekture i folklora, koji su svi postali

dijelom jedinstvenog 'načina života' nacije: određeni aspekti krajobraza postali su emblematični i

povezivani su s 'nacionalnim karakterom'; a povijest je postala izvorom simbola kao što su

nacionalni heroji i dokumenti utemeljenja nacije“ (M orris 2005, 3).

Ako je država nastala prije nacije, proces je zapravo vrlo sličan kao i kod nastanka nacija prije

države, a to je koheziranje različitih identiteta u jedan zajednički, na temelju selekcije simbola.

Sada je to odmah povezano i s osnovnim značenjima države, koja ako je organizirana na

državljanskom principu bira one simbole koje dijele pripadnici naroda (koji ne mora nužno

pripadati istoj etničkoj grupi) da bi ih kohezirala i legitimirala sustav. Tako su primjerice

Engleska, SAD ili Francuska većinu svog nastanka temeljile na „utemeljiteljskim mitovima“

(Engleska na mitovima o porijeklu, SAD na laicizaciji utemeljiteljskih mitova a Francuska na

pretvaranju neke svjetovne dimenzije u utemeljiteljski mit); (Monneyron 2012, 43). Švicarska

pak „osigurava svoje utemeljenje upravo zahvaljujući mitovima koji je identificiraju“ (Ibid.). Tu

je zasigurno najpoznatija ličnost Wilhelma Tella koji se konstruira kao junak iz p rošlosti u svrhu

ove „bespovijesne“ povijesne legitimacije. On koristi ne samo legitimaciji konfederacije već i

kada su „suverenost i jedinstvo“ ugroženi Reformacijom jer „će kantoni, ovisno o tome jesu li

protestantski ili katolički, tražiti saveze na francuskoj ili austrijskoj strani“, sada „psihološke crte

svojstvene Wilhelmu Tellu, individualizam i samotnost, pružaju i model političkog ponašanja“

(Ibid., 46).

No, temeljna definicija nacionalnih simbola, ili državotvornih simbola, kako ih shvaćamo u

radu jest da su „službeni simboli države mjesto na kojima se nacija i država presijecaju“

(Morris 2005, 7).

Da su prošli sustavi bili simbolički bogatiji, može nam se činiti iz nekoliko razloga: 1) vidljiva

simbolika koju su koristili kao i ona nematerijalna, vrijednosna primjerice, je toliko drugačija od

našeg viđenja društva da se prirodno ističe kao nešto posebno. Tome naravno doprinosi i

124

činjenica da su nam naši simboli „urođeni“, da smo ih primili socijalizacijom te stoga „prirodniji“

i teže ih je na jednak način kao one koji pripadaju prošlosti i drugim uređenjima u glavama

sasvim objektivizirati; 2) postoji, kako smo već naveli, u literaturi jasno isticanje da simboli

nemaju mjesta u današnjem znanstveno-racionalnom dobu, pa su tako potisnuti u suvremenim

demokratskim uređenjima za razliku od nekadašnjih ili drugih „iracionalnijih“ uređenja poput

nezapadnjačkih. Simboli su stoga bili iznimno bitni kao propagandno sredstvo u vrijeme SSSR-a

ili u Francuskoj Luja XVI. ali nisu potrebni u tolikoj mjeri u današnjem SAD-u ili Francuskoj.

No to je zaključak temeljen na pogrešnim postavkama. Prva je da su simboli samo svoj predmetni

dio, pa se usporedbom bogatog dizajna Lujeve odjeće i relativno u odnosu na njega skromnog

dizajna današnjih odijela premijera i predsjednika zaključuje da je ta elaboracija bila u to vrijeme

potrebnija. No „dizajn“, „estetika“ simbola nema nikakve poveznice s njegovom prirodom u

ovom funkcionalnom smislu. Mijenja se i ono što je društvu estetski prihvatljivo, kao i predmetni

dio simbola se stalno mijenja prilagođavajući se novim specifičnim svrhama i kontekstu (ako se

zastava mora prikazivati na svakom natjecanju, koristiti na sportskim dresovima i slično, onda je

pojednostavljenje dizajna, primjerice, efikasnije, i sl.). Stoga bogata odjeća Luja XVI. u svojim

temeljima nije drugačija od skupocjenog odijela predsjednika neke današnje zapadno-europske

države – oboje ga identificira kao političku elitu, služi da ga razlikuje od drugih „običnih“

građana koji možda ne hodaju svakodnevno u odijelu, u takvom kontekstu (uz odijelo tu su i

posebne vrste vozila, posebno držanje, predsjednička lenta i slično). Druga pogrešna pretpostavka

je da su simboli „ukras“, „dodatak“ politike te da se na njih mnogo više oslanjaju oni koji vladaju

raznolikim narodima s različitim kulturama, mnogi od kojih su većinom nepismeni, pa slika

vladara svima jednako šalje poruku o političkom uređenju. No, ne smijemo miješati specifične

simboličke svrhe opet s prirodom simbola. Sigurno da su simboli kroz povijest i različite

socijalne sustave ispunjavali različite specifične svrhe i da se u tome razlikuju. Razlikuju se dakle

svrhe zastave danas od one prije 16. stoljeća u Europi. „Iako su mnoge funkcije koje ispunjavaju

nove američke i francuske zastave postojale prije doba nacionalizma, postojale su i nove važna

obilježja koja su povezana s ovim novima zastavama i nacionalnim simbolima uopće“ (W. Smith

2001, 528). Razlikuju se i specifične svrhe odjeće – ukrašeni plašt, žezlo, kruna u zemljama

zapadne Europe simboliku vuku i iz kršćanskih korijena, pa se sustav i vladar legitimiraju preko

poveznice s božanskim, a danas je to općeprihvaćeni „statusni“ simbol nekoga tko je na tom

125

položaju (npr., za svečanost 1. srpnja u Zagrebu za pristup Hrvatske Europskoj uniji, na

pozivnicama visokim dužnosnicima za muške uzvanike bilo je određeno svečano odijelo, dok su

za ženske uzvanice bile propisane koktel haljine) – no i dalje time identificira (legitimira) sebe na

tom položaju i predstavlja se drugima. Treći je razlog taj što se danas smatra da simboli ne

odlučuju o „stvarnom“ funkcioniranju „pravih“ političkih procesa, da je jedno protokolarnost

svečanosti pristupa Europske unije, a mnogo realniji, primjerice, pristupni pregovori koji su do

toga doveli tijekom kojih su se određivala pravila o funkcioniranju zakonodavstva, ekonomije i

slično.

3.5.4 Vrste nacionalnih simbola prema njihovim predmetnim dijelovima

Što se tiče posebnih vrsta nacionalnih simbola, „neke kategorije simbola bile su dominantne u

doba nacionalizma“ (Ibid., 527). „Blagdani, koji su izvorno religijske prirode, postali su

platforma za proslavljanje nacije. Kipovi, spomenici, pa čak i groblja odaju počast vrlinama

nacionalnih junaka, često pojedinaca skromnih početaka. Obrazovanje, umjetnost, književnost i

glazbe uzdižu slavnu nacionalnu povijest i kulturu čak i kada je mnogo od onoga što se

predstavlja pažljivo uređeno, popularizirano pa čak i izmišljeno. Arhitektura, odijevanje,

protokol, vladini dokumenti, kovanice i ukrasi, pa čak i prihvatljivi oblici nacionalnog jezika

doživljavaju preinake kako bi predstavljali novi ethos“ (Ibid.). Slični ili isti simboli koriste se i za

uspostavljanja nacija-država, sada s možda nešto drugačijim, dodatnim ili novim značenjima,

primjerice, ako se nacija gradila na etničkom principu, a država u svoj nacionalni korpus

uključuje i pripadnike drugih etničkih skupina. „Posebno kada država ratom postigne

samostalnost ili kada je slomljen postojeći režim u procesu ostvarenja nacije, čak se i dugotrajne

dotadašnje norme odbacuju. Stari simboli se često ritualno uništavaju, ismijavaju i zabranjuju; a

na njihovo mjesto dolaze novi simboli – posebno zastava, nacionalna himna, „sveti tekstovi“ i

prikaz istinskog domoljuba. Nove nacije stvaraju nove glavne gradove (Washington, DC;

Islamabad; Abuja) i nove nazive za države (Gana, Bolivija, Šri Lanka, Khwarezm), a ponekad

čak i nove kalendare (revolucionarna Francuska i Rusija) i pisma (Turska)“ (Ibid.). Ovdje sada

već govorimo o simboličkim strategijama – specifičnim svrhama simbola koji postaju bitni u

novim uređenjima. To mogu biti održavanja ili stvaranje zajedničkog neprijatelja, raskrštavanje s

prošlošću tako što se raskida s njenim simbolima u potpunosti ili se redefiniraju kako bi se

126

pokazala vidljivije promjena, i slično. Te strategija ovise ne samo o općim postavkama nacija i

nacija-država kao danas svjetski prihvaćenog socio-političkog uređenja već i specifičnim socio-

kulturnim i povijesnim i sadašnjim u kojima se određena nacija razvija.

U knjizi „Nacionalni identitet“ A. D. Smith daje cijeli „registar“ nacionalnih simbola gdje

obuhvaćanjem i onoga što u ovom radu nazivamo referencijalnim i funkcionalnim simbolima

pokazuje da u njihovoj prirodi nema nikakve razlike (samo u svrsi koju imaju za sustav):

„zastave, himne, parade, kovanice, glavne gradove, zakletve, narodne nošnje, folklorne/narodne

muzeje, ratne spomenike, obredi sjećanja na mrtve članove nacije, putovnice, granice“, ali i

„nacionalne rekreacije, ruralna područja, narodni junaci i junakinje, bajke, bonton, arhitekturni

stilovi, umjetnost i obrt, načini planiranja gradova, zakonodavne procedure, obrazovne prakse i

vojni propisi – svi posebni običaji, stilovi i načini ponašanja i osjećaja koje dijele članovi neke

zajednice koja predstavlja povijesnu kulturu“ (A. D. Smith 1991, 77).

Smithovi simboli (odnosno njihovi predmetni dijelovi), mogu se proširiti, prema Geisleru, te

uključiti i: „pismo, oblike tehnologije i inženjerstva (sjetite se njemačkog 'Autobahna' ili

nacionalnih razlika pripisanih američkim, talijanskim, japanskim i njemačkim automobilima),

nacionalni spomenici uopće (ne samo ratni spomenici), alegorijske ličnosti koje predstavljaju

navodna nacionalna obilježja (Uncle Sam, Marijana) i elementi koji pripadaju 'visokoj' kulturnoj

produkciji: književnost, glazba, likovne umjetnosti, kinematografija. Dodatno, Marsland dodaje

karte, oglašavanja tvrtki i turističke materijale“ (Geisler 2005, xxi).

Laswell razlikuje tri skupine nacionalnih simbola: a) simboli identifikacije – ljudi ili grupe ljudi

kao simboli; b) simboli preferencije – preferencija prema slobodi, neovisnosti, pravičnosti; i c)

simboli težn ji ili očekivanja – napredak, neizbježnost svjetske revolucije, proletarijat (simbol

ekonomske klase), „Arijevci“ (simbol rase); (Laswell, Lerner, i de Sola Pool 1952, 15).

W. Smith dijeli političke simbole na pet glavnih vrsta: aktivni simbolizam, verbalno-auditorni

simbolizam, konkretni simbolizam, grafički simbolizam i medij (sredstvo); (W. Smith 2001, 522).

Njegova nam je podjela korisna jer pod svakom od ovih grupa simbola donosi iznimno bogat

pregled predmetnih dijelova simbola (zajedno s idejama ponekad) koji onda zajedno s

127

pridodanim značenjem čine simbol. No sama Smithova podjela je pomalo nejasna i neprecizna,

jer dolazi do miješanja shvaćanja simbola (planina, rijeka, zgrada, poštanske markice ili

kovanice) i simboličkih strategija (uništenje neprijateljskih simbola, nagrađivanje

odlikovanjima).

Tablica 1. Vrste nacionalnih simbola (W. Smith 2001, 522).

Kontekst Odabrani primjeri

Aktivni simbolizam

povorke, primanje u službu, inauguracije / krunidbe,

glasovanja, hodočašća, parlamentarne rasprave,

nakloni, pozdravi, vojne vježbe, sudski postupci,

blagdanske proslave, obredi štovanja, uništavanje

neprijateljskih simbola, otkrivanja (npr. spomenika),

dodjele nagrada, sahrane/ukopi

Verbalno -auditorni simbolizam

službeni govori, parole, ratni poklici, slogani,

ideološke platforme, službene objave, titule

nadimci, povijesne izreke i dokumenti, ultimatumi,

pjesme, mitovi, himne, napjevi

Konkretni simbolizam planine, rijeke, bojna polja, građevine, spomenici,

kipovi, grobnice, oružja, životinje, drveća

Grafi čki simbolizam

Dizajn

apstraktni prikazi, slova, brojevi, flo ra, fauna, ljudi,

prirodna obilježja, nebeska tijela, kombinacije

prethodnih

Mediji

zastave, grbovi, pečati, značke na kapi16

, tetovaže,

povezi oko ruku, plakati, značke kampanje,

naljepnice za automobile, odjeća, frizura, medalje i

odličja, posteri, kovanice, poštanske markice

S pravom se Geisler pita radi li se ovdje o „neograničenoj semiozi”: „je li bilo koja kulturna

artikulacija koju proizvede određena nacija potencijalni kandidat za status nacionalnog simbola?”

(Geisler 2005, xxi). On smatra da odgovor ovisi o disciplini iz koje pristupamo istraživanju

simbola: sociološki, pa nas više zanimaju oblici društvene interakcije ili politološki, pa nas više

16 Engl. cockade, franc. cocarde – kokarda, nazvana tako po pijetlovoj kresti, „značka koja s e nosi na kapi, šeširu,

šubari, ili na voj. kaputu i dr., i kojom se ističe pripadnost nekoj vojsci, stranci ili pokretu” (Proleksis enciklopedija

2013).

128

zanimaju točke na kojima se spore odnosi moći (Ibid.). No, radi se zapravo o vrstama simbola

prema njihovoj svrsi u interakciji, odnosno, specifičnije, nacionalnom sustavu: referencijalnim i

funkcionalnim. Stoga je odgovor na Geislerovo pitanje da, ako imaju značenja i svrhu kao

simboli u nacionalnom sustavu.

Gleiser popis sužava na „važne nacionalne simbole”, zastavu i himnu, uz dodatak nacionalnih

blagdana, valute, glavnog grada, ključnih nacionalnih spomenika, poput „Nelsonov stup ili

zgrada Parlamenta u Londonu, Eiffelov toranj ili trijumfalni luk u Parizu, Brandenburška vrata u

Berlinu i Kip slobode, Bijela kuća ili Lincolnov spomenik u Washingtonu, DC” (Ibid., xxxix).

Slično sužavanje popisa rade i drugi autori koji simbole promatraju iz makro-perspektive često

polazeći od sljedeće pretpostavke da „nacije postaju vidljive putem simbola (zastave, himne i

grbovi), proslava (nacionalni dani, regionalne svečanosti, nacionalni blagdani i međunarodni

sportski događaji), muzeji i spomenici (zbirke/kolekcije, spomenici i kipovi), sama zemlja

(krajobraz i glavni grad kao povijesno središte za institucije i lokacija za proslave) i definirane

granice (putovnice, članstva, državljanstvo, etnička pripadnost, domaći i stranci)“ (Elgenius

2011, 2). Unutar ovog popisa Elgenius radi selekciju na „zastavu“, „himnu“ i „Dane

državnosti/nezavisnosti“ te kao kriterij uzima simbole po kojima su države „međunarodno

prepoznate“, postoje „određena obilježja“ nacija „uz ime, glavni grad, definirane granice, itd.“ a

„to su nacionalna zastava, nacionalna himna i nacionalni dan koji ju predstavljaju“ (Ibid.). Kroz

ova tri simbola „sve europske nacije slijede obrazac i pristaju na prihvaćanje zajedničke

simboličkog koda koje karakteriziraju simboli (zastava, himna i nacionalni dan) koji predstavljaju

naciju i njeno prisutstvo među drugim nacijama. Na taj način, simboli i proslave zrcale težnje

nacije, nacionalno postaje vidljivo kroz ove simboličke mjere, a njihovo prihvaćanje predstavlja

opipljivu mjeru prepoznatljivosti – iznutra i/ili izvana“ (Ibid.).

3.5.5 Vrste referencijalnih nacionalnih simbola prema svrsi

Ne smatramo da postoje važniji i manje važni nacionalni simboli, kako navodi Geisler. Ne bismo

se složili niti da su zastava, himna ili Dan državnosti „ključni simboli“ (engl. core symbolism)

nacije (Ibid., 9). Zvuči vrlo uvjerljivo kada se citiraju navodi poput onog njemačkog satirista

129

Kurta Tucholskyja da „Svako ljudsko biće posjeduje jetru, slezenu, pluća i zastavu. Sva četiri

organa nužna su za život. No može se čuti za osobu bez jetre, bez slezene ili s jednim plućnim

krilom: no nema ljudskih bića bez zastave“ (Tucholsky 1972; Geisler 2005, xxi). No niti ovaj niti

Geislerov sljedeći argument da su zastave „nastavak ljudskog tijela“ jer postoje od vremena

drevne Kine ne dokazuju da su i pojedincima koje zastava predstavlja i koji se predstavljaju

zastavom velikom većinom ona ima takvu vrstu vezanosti „nužne za život“. Kako ćemo vidjeti u

našem istraživanju članovi nacije često mogu biti mnogo jače vezani, snažnije identificirati s

nekim drugim od standardnih državnih simbola određenih, primjerice, Ustavom. Štoviše, neke

druge simbole iz „nacionalnog repertoara“ smatraju i važnijima za hrvatsku suverenost,

državnost.

U radu stoga smatramo da treba razlikovati sljedeće četiri kategorije nacionalnih simbola s

obzirom na njihovu svrhu (koji se poklapaju predmetnim dijelom ali ne moraju i

značenjima):

a) standardni nacionalni simboli, koje dijeli većina država u svijetu, a namijenjeni su

predstavljanju nacionalnog identiteta „prema van“:

• standardni (službeni) nacionalni simboli prema kojima je prepoznatljiva

„suverenost“ određene države, uobičajeni simboli suverenosti, državnosti (npr.

zastava, himna, granice/teritorij, stanovništvo, uprava, vlast, parlament, Ustav, itd.)

• manje službeni, standardizirani nacionalnih simboli, ali koje većina država u s vijetu

ima u nekom obliku (npr. nacionalni spomenici, narodne pjesme, vlastiti nacionalni

jezik, itd.)

b) nacionalni simboli koji predstavljaju nacionalni identitet „prema unutra“:

• službeni nacionalni simboli (npr. proslava Dana državnosti, ali i značenja koja se

državnoj zastavi pridaju unutar državnih granica a ne moraju se podudarati s onima

„prema van“, itd.);

• manje službeni, standardizirani nacionalni simboli (npr. ponovno narodne pjesme,

narodne nošnje, ali i simboli pojedinih grupa koje čine naciju, poput dijalekata, i sl.)

Kao primjer razlike između dvije vrste standardnih nacionalnih simbola, koje dijeli većina država

u svijetu, a namijenjeni su predstavljanju nacionalnog identiteta „prema van“ možemo reći,

130

primjerice, da se zastava i himna razlikuju od primjerice narodnih pjesama u tome što se zastava i

himna standardizirano koriste u situacijama u kojima se država predstavlja među drugim

državama izvan svojih granica. Postoje određene službene situacije poput sjednica UN-a,

Olimpijskih igara, Eurovizije, i slično. No, to ne znači da se i neki drugi simboli koji se koriste

unutar granica nacije-države ne mogu koristiti za predstavljanje prema van, samo su manje

službeno određeni i standardizirani. Jedan od takvih primjera je siječanj 2013. kada je izvedena

narodna pjesma „Marš na Drinu“ za vrijeme proslave Pravoslavnog Božića u UN-u, koju je

organizirao predsjedavajući Skupštine UN-a Vuk Jeremić uz dopuštenje glavnog tajnika UN-a

Ban Ki-muna. Dakle, u čast i kao predstavljanje jedne zemlje odabrano je nešto drugo osim

službene himne ili zastave iz nacionalnog repertoara simbola, za jednu „neslužbeniju“ atmosferu.

Razlika između simbola „prema unutra“ koji su više ili manje službeni i onih prema van, na

ovom primjeru, je onda u tome što postoje određene narodne pjesme koje se odabiru da

predstavljaju nacionalni identitet „u svijetu“ a neke zadržavaju „za unutra“. Upravo oko takvog

neslaganja izbio je skandal oko ove pjesme.

Konačno, jest manje zamislivo da postoji država bez zastave ili himne, pa i Dana državnosti, ali

to nije zbog toga što bez tih obilježja ona gubi na suverenosti, da su toliko ključni da bez njih više

ne bi bila priznata u svijetu. Čudno je samo zbog toga što postoje standardizirana mjesta na

kojima postoje već simbolički „kôdovi“ i ne posjedovanje simbola čini zemlju drugačijom od

drugih. No kada zemlja poput Švicarske izjavljuje da je njena himna neprikladna jer je

„zastarjela“ ili kada se himna u potpunosti ukine kao u Afganistanu između 1999. i 2002. godine,

nije dovedena u pitanje njihova legitimacija i međunarodno priznanje. Jednako tako, građani

mogu dovesti opstanak sustava u pitanje sukobom oko značenja bilo kojih referencijalnih

simbola, to ne mora biti ova grupa standardnih, službenih, nacionalnih simbola poput državne

zastave, himne, ili slično.

3.5.6 Simboličke strategije

Sažeto ćemo prikazati neke od simboličkih strategija koje koriste nacionalne simbole i

simboličke sustave a koje nalazimo najčešće nalazimo u suvremenim nacionalnim sustavima.

131

3.5.6.1 Politički mit

Politički mitovi su „cijeli skup vjerovanja koji postoji u nekom dobu i čije je temeljne

pretpostavke općenito moguće potražiti u prošlosti, a koje u to doba, bez obzira jesu li istinite ili

lažne, određena grupa ljudi u svijetu vjeruje da su istinite s tolikom sigurnošću da se zapravo niti

ne čini da se radi o pretpostavkama“ (Laswell 1949, 9). Njegova je svrha „opravdati (ili

legitimirati) određene prakse moći“ (Ibid.).

Nije zapravo ključno pitanje jesu li simboli, odnosno njihova značenja, koji sačinjavaju mit

izmišljena, lažna, iracionalna (iako obično jesu); (Ibid.). Laswell napominje da je i Platon u

poznatom razmatranju mita u „Republici“ istaknuo kako mit nije sredstvo kojim vladajući mogu

„prevariti“ zajednicu (iako je pretpostavljao da se upravo to često događa). Poželjno je, prema

Platonu, da vladajući i narod prihvate mit (Laswell, Lerner, i de Sola Pool 1952, 1).

S obzirom na sadržaj mita, on je specifičan, no simbolički sustav kojeg čine mitske priče su vrlo

slične između različitih društava. Ovo uočavaju strukturalisti poput Lévi-Straussa koji istražuju i

uspoređuju „strukture mita“. Mitovi dijele ne samo strukturu u smislu odnosa između riječi već i

neka zajednička značenja, funkcije mita u društvu. Posebno su istaknuti i važni mitovi o

postanku. „Svako društvo ima svoje mitologije koje objašnjavaju njegov nastanak i posvećuju

njegove norme“ (Kertzer 1988, 12). „Neki od tih mitova vrte se oko velikih muškaraca (u

zapadnjačkim društvima ženske kulturne junakinje se rijetko pojavljuju), dok se drugi vrte oko

značajnih događaja koji, neovisno o tome imaju li povijesne temelje ili ne, se definiraju kroz

mrežu simbolički konstruiranih značenja. U Sjedinjenim Državama, djeca odrastaju učeći o

Puritancima, Indijancima, robovima, životu na plantažama, melting potu, Georgeu Washingtonu,

Abrahamu Lincolnu, Danielu Booneu, Johnu Kennedyju i Martinu Lutheru Kingu. Dapače,

njihova slika društva uvelike proizlazi iz značenja koja se prenose ovim simbolima. Uče što su

vrijedne norme ponašanja i koji su kriteriji uspjeha. Točnije, pomoću ovih simbola mogu

razumjeti apstraktne političke entitete kao što su nacija i načine (pa i nužnost) identificiranja s

njima“ (Ibid., 12-13).

132

3.5.6.2 Standardizacija nacija-država

Kako Kertzer kaže, „Nijedna organizacija – ni Ku Klux Klan niti General Motors – ne mogu

postojati bez simboličkog predstavljanja, jer su organizacije 'vidljive' samo putem simbola koji se

za njih vezuju“ (Ibid., 15). Predstavljanje „prema van“, izvan granica, iznimno je važno. Sustav

time pokazuje koliko je sličan i koliko različit od drugih sličnih ili različitih sustava – određuje

svoje granice i pokušava upravljati svojim položajem među drugim sustavima.

Većina nacionalnih simboli su do neke mjere standardizirani kako bi se države i nacije

legitimirale međusobnom sličnošću ali i različitošću simbola. Primjerice, sadržaj dizajn državnih

zastava se razlikuje dok je struktura većinom heraldički određena. No, standardizirana su i neka

opća značenja, primjerice, Weitman 1975. analizirajući zajedničke poruke koje šalju gotovo sve

nacionalne zastave dolazi do sljedećeg popisa: „vitalnost, besmrtnost, svetost i uzdignutost

nacije, kao i mirotvorstvo, nepokorivost, jednakost s drugim zastavama, i jedinstvenost. Dodatno,

zastave su predstavljale i pretpostavljena obilježja kojima se nacija razlikuje od drugih, poput

borbe za opstojnost, prirodnih resursa, etničke i religijskog sastava, i predanosti vrlinama poput

mira i napretka. Ta se značenja prenose pojedincima kroz službeno obrazovanje ali i kroz njihove

veze s posebnim iskustvima i situacijama koje učvršćuju očekivanu percepciju simbola“

(Weitman 1973; W. Smith 2001, 529).

Standardni službeni simboli također nisu nepromjenjivi, iako ponovno i izmjenom slijede neka

službeno određena pravila, opet p rimjerice heraldika zastave. Uvidom u promjene zastava u samo

posljednjih 20ak godina vidimo da je zastava Bjelorusije promijenjena 1995., vraćajući dizajn

nekadašnje zastave BSSR-a, s izbačenim srpom, čekićem i zvijezdom. Tu su i nove zastave novih

zemalja poput Republike Kosova i Bosne i Hercegovine (1992. godine pa potpuno izmijenjenog

dizajna 1998.), Južnog Sudana (2011.), Curaçao (2010.), Sint M aarten (2010.). Druge zemlje koje

su izmijenile zastave iz različitih razloga, koje ne možemo reducirati na odluke političkih elita, su

Libija 2011. (povrat dizajna zastave Libijskog Kraljevstva), Mianmar (redizajn 2010.), Republika

Malavi (2010.); („The World Flag Database” 2012).

133

3.5.6.3 „Brendiranje“ države

Brendiranje države posebna je simbolička strategija, koja se ne tiče samo službenih, standardnih,

simbola. Svrha „brendiranja“, uz predstavljanje države vani, prepoznatljivost nje i njenih

građana, može biti i podizanje ugleda države, kako bi se postigla bolja trgovinska, marketinška

pozicija, privukli građani drugih zemalja za turističke svrhe, i slično.

O tome je u nas najviše pisao Božo Skoko u knjizi „Država kao brend. Upravljanje nacionalnim

identitetom“. On istražuje kako se Hrvatska predstavljala prema van, navodeći da se „Hrvatska

sustavno počela predstavljati svijetu kao mala, lijepa i kulturna nova europska država. Međutim,

trebalo je cijelo desetljeće kako bi se ratni imidž zemlje počeo mijenjati“ (Skoko 2009, 5).

Od simbola koji se odabiru iz nacionalnog repertoara, radi se obično o onima koji predstavljaju

tzv. meku moć države, kako to naziva Joseph Nye (Nye 2004; Skoko 2009, 11). „Upravo zbog

jačanja tzv. meke moći nauštrb političke, ekonomske ili vojne, mnoge destinacije temelje

strategiju upravljanja vlastitim identitetom i imidžem na kulturnim, socijalnim ili čak duhovnim

kvalitetama, koje im pomažu ostati izdvojenima od ostalih“ (Skoko 2009, 11). „Mnogobrojni se

znanstvenici slažu u tvrdnji da ugled države ima izravan i mjerljiv utjecaj na gotovo svaki aspekt

odnosa s drugim državama i njihovim stanovnicima te ima presudnu ulogu u njezinu

ekonomskom, društvenom, političkom i kulturnom razvoju. Najčešće se navodi kako imidž

pomaže plasiranju proizvoda na inozemna tržišta, privlačenjem turista, privlačenju stranih

ulaganja i dobivanju poslova u drugim državama, privlačenju talentiranih stanovnika, kulturnih i

sportskih događanja, zadobivanju poštovanja u međunarodnim odnosima i nametanju vlastitih

vrijednosti“ (Ibid.).

Dakle, proces „stvaranja imidža“ dio je i šireg procesa interakcije s drugim zemljama, koji

možemo povezati s održanjem nacionalnog sustava i unutar svojih granica. Naime, bez obzira

koliko se neke političke elite trudile i radile na svojoj prezentaciji „prema van“, značenja neke

zemlje i njenih stanovnika se razvijaju uvijek u interakciji u kojoj državljani druge zemlje i njene

elite imaju svoja značenja, pa i stereotipe, predrasude, vezane za specifične socio-kulturne i

političke i povijesne situacije i iskustva, koje utječu na njihovu percepciju. Skoko i suradnici to

134

pokazuju u svojim istraživanjima o tome što o Hrvatima misle drugi susjedni narodi prije svega,

te razlike postoje nevezane samo za ono što Hrvatska službeno plasira kao svoj imidž „prema

van“ (Skoko 2010). Jednom usvojeni, „ti klišeji i stereotip – bili oni pozitivni ili negativni, istiniti

ili neistiniti – u osnovi utječu na naše ponašanje prema drugim mjestima i njihovim ljudima i

proizvodima“ (Anholt 2007, u: Skoko 2009, 11).

Tako je i Hrvatska tražila (i još uvijek traži) način na koji će sebe predstaviti drugim državama,

posebno nestandardiziranim simbolima kako bi predstavila ne samo svoju državnost, odnosno

politički identitet, što je bilo važno zbog međunarodnog priznanja 1990ih, već i svoj socio-

kulturni nacionalni identitet. „Slijedeći primjer Španjolske, Velike Britanije, Irske i drugih,

mnogobrojne europske tranzicijske države čija se realnost dramatično promijenila (primjerice,

zbog pada komunizma), tražile su način da pokažu svoj turistički potencijal, privuku ulaganja ili

razvijaju vlastiti brend, kako za domaće tržište tako i za izvoz. Među njima je nedvojbeno i

Hrvatska. U natjecateljski usmjerenom gospodarskom okruženju s brzim i burnim promjenama,

ove novonastale nacije natječu se međusobno, i sa starijim i etabliranim nacijama“ (Skoko 2009,

12). To „upravljanje nacionalnim identitetom, odnosno pozicioniranje, promocija i upravljanjem

imidžem poznati su i kao branding, odnosno brendiranje“ (Ibid.).

3.5.6.4 Popularizacija (simbola) nacionalnog identiteta

Jedna od zanimljivih strategija koje se javljaju tek u suvremenim nacijama-državama je ono što

možemo nazvati „popularizacija“ nacionalnih simbola. Javni prostori se sada preplavljuju

simbolima, posebno u vrijeme „posebnih državnih dana“, za vrijeme nacionalnih proslava ili

manje službeno u vrijeme postignuća na nacionalnoj razini poput sportskih uspjeha (ili

oslobođenja hrvatskih generala) kada se onda nacionalni simboli masovno ne samo privatno nego

i u javnom prostoru ističu i upotrebljavaju (W. Smith 2001).

Koliko god nam se prošla politička uređenja poput monarhističkih kraljevstava i carstava činila

bogatija vidljivom, manifestnom simbolikom, zapravo je velika razlika između masovnosti

upotrebe simbola tada i danas i to „u korist“ suvremenih nacionalnih uređenja (Ibid.). Naime, u

prošlosti je simbolika bila isključivo vezana za elite, koje su propisivale i imale ekskluzivno

135

pravo koristiti simbole države jer su oni zapravo i bili ta država, službeno se smatralo da ona ne

bi postajala bez političke elite (Ibid.). Stoga nije mogao „obični“ čovjek izvjesiti zastavu, slikati

kralja bez njegove narudžbe ili dopuštenja, ili ići na državničke večere obučen u istu odjeću kao i

politička elita (Ibid., 528). Danas većini nacionalnih simbola (zbog same prirode nacije i nacije-

države) „običan“ građanin ne samo da ima pristup nego o njegovoj upotrebi tih simbola uvelike i

ovisi ispunjenje njihove legitimacijske svrhe. Time se legitimira i sam sustav (potvrđuje se da svi

građani imaju jednaka prava u državi i da su toga svjesni) kao i odanost građana tome sustavu

(isticanje zastave bez obzira na, primjerice, trenutke socio-političke prilike u državi).

Postoje neki simboli koji su uže vezani za određene dijelove sustava, poput predsjedničke lente

ili jezika birokracije, kojima „običan“ čovjek nema izravan pristup (W. Smith 2001). No to

nikako nije jednako značenje posebnosti kakvu su imali nekada kraljevi u dvorskim

apsolutizmima i to je jasno svima uključenima (Ibid.).

Kako kaže W. Smith: „U velikom broju, novi [nacionalni] simboli se reproduciraju u nebrojenoj

količini i u višestrukim grafičkim rješenjima i konkretnim manifestacijama, dok su stari

[prednacionalni] simboli bili uglavnom ograničeni na rijetke ceremonije najvišeg značaja. Mnoge

nekadašnje zastave bile su jedinstveni relikti dostojni poštovanja, poput sanjak sherifa koji je

navodno nosio prorok Muhamed i koji je iznošen iz spremišta samo u rijetkim prilikama kada su

postojale opasnosti kako bi pomogao da bi se izvojevala pobjeda na bojnom polju. Suprotno

tome, moć 'nacističke Zastave Krvi', koja se također smatrala jedinstvenim i dragocjenim

originalnim, simbolički je prenesena na stotine identičnih replika za različite događaje“ (Ibid.,

528).

3.5.6.5 Retorički stil

Edelman razlikuje četiri različita stila političkog jezika – „bodreći“ (engl. hortatory), „pravni“

(engl. legal), „pregovarački“ (engl. bargaining) i „administracijski“ (engl. administrative);

(Edelman 1964, 134-149; Elder i Cobb 1983, 66):

136

1) Bodrenje je način na koji se političari najčešće odnose prema publici u primjerice političkim

obraćanjima (Elder i Cobb 1983, 66). Ovaj stil je sastavljen od onoga što Elder i Cobb nazivaju

„simboli višeg reda“, odnosno simbola koji su rašireni u političkom sustavu, mi bismo rekli oni

koji čine temelj, srž značenja u tom sustavu (Ibid.). Mi bismo ovdje dodali i da se u tim govorima

često koriste i oni simboli koji se tiču i šireg socijalnog sustava temelja funkcioniranja grupe

kojoj se obraćaju, a koji se onda povezuju s političkim simbolima (obitelj, ljudskost, zajedničko

djelovanje za dobrobit sviju, nada, ljubav, sloboda...).

2) Pregovaranje se postiže između, primjerice, političkih elita poput stranaka i to upotrebom vrlo

pragmatičkog retoričkog stila (retorika o novcu, ekonomiji, točnim iznosima i slično) kako bi se

postigao cilj dogovora ili kako bi se uvjerila suprotna strana ili diskreditirala „golim činjenicama“

(Ibid., 66-67).

3) U vrlo slične simboličke strategije koristi se i pravni retorički stil (Ibid., 67) - iznošenje

činjenica kojima nema mjesta mnogo interpretacije); i

4) Administrativni jezik je sličan drugom i trećem retoričkom stilu, no razlika je u tome što je

namijenjen prije svega komunikaciji unutar rukovoditelja političkog sustava – teško je razumljiv

pojedincima članovima sustava (Ibid.).

3.5.6.6 Posudba iz drugih simboličkih sustava

Vrlo često se, upravo zbog ove snažne afektivne komponente kaže da je politika poput religijskog

sustava, posebno u suvremenim zapadnjačkim društvima u kojima je sve jači proces

sekularizacije a crkva odvojena od države, ili da politika koristi mnoge simbole i simboličke

sustave pa s njima i strategije religijskog sustava – politička religija. Kao primjer se navodi da

politički simboli stoga žele biti sakralizirani, poput religijskih, što se vidi u izrazima poput

„svetost zastave“ i slično. Ili, da političke elite žele „uzdignuti“ političke simbole na razinu

religijskih.

137

Dolazi zapravo do međusobnog posuđivanja simboličkih strategija pa i pozivanju na religijske

simbole da bi se legitimirala nacija. Primjerice, za zastavu se koristi pojam „svetoga“ ili pojam

„štovanja“ za domovinu, koriste se slični rituali kao religijski poput zajedničkog ponavljanja

zakletve ili naklona, salutiranja i slično.

Radi se dakle o „transferiranju svetog iz sfere vjerskog u sferu političkog“ (Xiberras 2012, 13) ili

Weberovom njem. Ersatz-Religionen, zamjenskim religijama, odnosno Raymond Aronovom

pojmu „svjetovne religije“ koja je „doktrina koje u dušama naših suvremenika zauzimaju mjesto

iščezle vjere“ (Ibid.; vidi i: Weber 2003; Raymond 1945). Piette nabraja i mnoge druge sustave

uz političke koji su „svjetovne religioznosti“, ne samo politika, već i „sport, znanost, škola, rock-

glazba, show-business, film, umjetnost, medicina, tehnika tjelesnog razvoja“ (Piette 1993;

Xiberras 2012, 13).

3.5.6.7 Definiranje „drugih“

„Kao što simboli mogu služiti kao temelj socijalne solidarnosti, oni mogu biti i temelj društvene

diferencijacije“ (Elder i Cobb 1983, 121). U tome je i „moć simbola da ujedine i podijele“ Ibid.,

141).

Simboli se mogu koristiti u simboličkoj strategiji određenja prema „drugome“ i to u neutralnijem

smislu diferencijacije od drugih grupa, poput drugih nacija-država, kao i negativnijem smislu

određenja, definiranja „drugoga“ kao suprotstavljene grupe, zajedničkog neprijatelja. „Zajednički

osjećaj 'klupskog' članstva se osnažuje ne samo njihovom vezanošću za zajedničke simbole već i

spoznajom da oni koji su isključeni iz kluba ne dijele tu vezanost: 'oni' se razlikuju od 'nas'

činjenicom da se njihovi simboli razlikuju od naših. Na taj način simboli služe kao markeri

granica, dijeleći u isto vrijeme kao što ujedinjuju. Tamo gdje su socijalne grupe u konfliktu,

njihovi simboli se mogu postaviti, retorički, u opoziciju jedni s drugima. U takvim situacijama

simboli postaju fokus konflikta, a članovi svake grupe kleveću ili čak fizički napadaju simbole

drugih, a za to vrijeme se naglašavaju razlike između te dvije grupe“ (Morris 2005, 5). I jednoj i

drugoj strategiji pribjegavaju u pravilu sve nacije-države:

138

1) Prvo proizlazi iz potrebe da se nacije-države legitimiraju tako što istodobno dijele zajedničke

simbole identifikacije, standardizirane državne simbole poput zastave, himne, ili Dana države.

Također, dijele osobne identifikacijske dokumente koje dodjeljuju svojim građanima, putne

dokumente kojima građani dokazuju državljanstvo kada putuju izvan granica nacije-države,

novac/valutu kojom je moguće kupiti robu unutar granica nacije-države, i slično.

Usprkos tih sličnosti, svaka nacija-država teži stvoriti svoj zaseban identitet kojim se razlikuje od

drugih nacija-država u svijetu. Stoga i oni simboli koji su standardizirani nisu nikada jednaki,

razlikuju se zastave, himne, novac/valute (čak i kada je naziv jednak, pa i eventualno vrijednost

poput nad-nacionalne valute Eura, vizualni izgled valuta nije).

Naravno, nacije-države se ne razlikuju međusobno samo standardiziranim državnim simbolima.

Oni se razlikuju i dodatnim simboličkim obilježjima, materijalnim i nematerijalnim, koja čine

identitet neke države. To su kulturne, socijalne vrijednosti, materijalna i nematerijalna baština,

povijesni mitovi, junaci, narodne pjesme, umjetnost, poznate ličnosti poput znanstvenika,

sportaša, gastronomija, i tako dalje.

2) I svrha simbola identifikacije grupe prema van kao i grupa unutar nacije-države može postati

negativno određena, odnosno mogu iz neutralnih simbola identifikacije postati negativno obojeni

simboli diferencijacije koja nužno vodi konfliktu.

Bilo kakvo grupiranje drugih pojedinaca na temelju nekih obilježja je stereotipiziranje, koje služi

efikasnijoj komunikaciji, da možemo lakše i brže smjestiti pojedince s kojima komuniciramo u

određene socijalne uloge za koje znamo koja su temeljna značenja. No, značenja koja onda

pripisujemo toj grupi i tim pojedincima mogu biti (opravdano ili neopravdano, zapravo postaje

nebitno kao i djelovanje na temelju političkih mitova) negativno određena, što dovodi do

konflikta. Kažemo opravdana, jer ti stereotipi mogu biti i istiniti. Određena grupa u društvu može

(potpuno svjesno) ponašati upravo destruktivno po socijalnu koheziju ili želeći jednostavno

ukinutu određeni socijalni sustav koji percipiraju negativno u svojoj interpretaciji i uspostaviti

neki novi na njegovu mjestu. Naravno, može doći i do neopravdane stereotipizacije, kada se

značenja neke grupe i pojedinaca pogrešno tumače, kada dođe do greške zbog šûma u

139

komunikacijskom sustavu, i ta značenja se mogu interpretacijom unutar određene grupe

potvrđivati (ako i drugi koji je meni sličan misli isto o njima koji su od nas različiti, to mora biti

istina) i na temelju tih pogrešnih značenja djelovati prema određenoj grupi i njenim pojedincima.

U određivanju „zajedničkog neprijatelja“ (ili „prijatelja“) mogu se stoga koristiti simboli koji su

temelj političkog sustava za čije očuvanje su se pojedinci spremni boriti, i to protiv točno

određenih grupa i pojedinaca koji se na neki način se percipiraju da te vrijednosti ugrožavaju.

Tako nastaju sukobi između grupa unutar društva, kao i između društava. Sukob može ići od

netrpeljivosti i povremenog iskazivanja te netrpeljivosti, do isključivanja, diskriminacije u

svakodnevnom i na državnoj razini dijelova populacije, pa sve do otvorenih oružanih sukoba

unutar ili između država.

3.5.6.8 Simboli kao polog - rješavanje problema u političkom procesu

Još jedna zanimljivu strategiju jest korištenje simbola kao utjehe, osiguranja, ili pologa da će se

(ili da se jest) određeni problem u političkom procesu riješio. Na neki način, zaduženi za

funkcioniranje sustava „kupuju vrijeme“ dok ne nađu rješenje.

Ova strategija je moguća upravo zbog onoga što Elder i Cobb (1983, 14–15) i Billig (1995)

objašnjavaju, a to je da ljudi ne promišljaju o simbolima na aktivan način uključivanja u

pregovaranje o njihovim značenjima svakodnevno.

Ova strategija se provodi najčešće pomoću već postojećih simbola, i to vrlo često zadirući u one

temeljne simbole sustava kako bi se uvjerilo građanstvo da iako se možda ne čini zbog trenutnih

problema u političkom sustavu, ipak pojedinci zaduženi za njega, koji njime upravljaju, još

uvijek poštuju temeljne vrijednosti. Tako, primjerice, u vremenima krize poput, kao što je bilo

vidljivo u SAD-u nakon rujna 2001. ili u Hrvatskoj za vrijeme „Oluje“, zadire se u temelja

značenja u srži sustava (i ona koja čine značenjski standard sustava u glavama pojedinaca, kao i

temelje uopće socijalnog sustava), kao što su sloboda, život, obitelj, opstanak, pravo na

samoobranu od neprijatelja koji to ugrožava, Bog, kako bi se osigurala legitimacija sustava i

njegova potpora i u takvim vremenima kada ono što sustav čini (oružani protu-napad, nasilje,

140

ugrožavanje ljudskih prava nekim građanima, cilj opravdava sredstvo) nije u skladu s

uobičajenim značenjima sustava, odnosno onime što pojedinci percipiraju kao značenjski

standard sustava.

No, ponovno, u onom trenutku kada se počnu koristiti obmane, laži, prikrivanje istine, i kada

izađu na vidjelo, kredibilitet se gubi što je iznimno opasno jer se mogu uzdrmati čak temeljne

vrijednosti političkog ali i uopće socijalnog sustava s obzirom da su bili povezivani s tim lažnim

značenjima pripisivanim i temeljnim simbolima.

3.5.6.9 Redefiniranje situacije - rješavanje problema u političkom procesu

Elder i Cobb ističu da je zanimljivo kako političari mogu riješiti neki nastali problem jednostavno

proklamirajući da je problem riješen. Redefiniranje situacije je stoga još jedna strategija

rješavanja nastalih problema u političkom sustavu.

Primjer je kada predsjednik Reagan naziva novo nuklearno oružje „Peacemaker“ („mirotvorac“);

(Kertzer 1988, 70). Ili primjer Eldera i Cobba i tzv. proces „vijetnamizacije“, odnosno razrješenje

američkog rata u Vijetnamu jednostavnom proklamacijom da su Amerikanci pobijedili i

povlačenja kući. Poraz tako postaje pobjeda, a sukob je završen (Elder i Cobb 1983, 24–25).

Slično „redefiniranje“ situacije (engl. renomination) provodi i predsjednik Nixon kada u jeku

iranske krize proglašava da se stanje stabiliziralo (Ibid., 25).

No, iako Elder i Cobb ističu da su ovo primjeri koji „svjedoče moći simboličke manipulacije“

(Ibid.), smatramo da se to odnosi na moć međusobnog simboličkog uvjeravanja elita i samih

pojedinaca uključenih u politički proces. I sami Elder i Cobb se odmah korigiraju, napominjući

da se ovdje ne radi o nekim „makijavelističkim motivacijama političkih tvoraca“ (Ibid.). „Iako se

ljudi moraju oslanjati u velikoj mjeri na svoje vođe u ovim pitanjima [opasnosti i potrebe

zajednice], te vođe moraju dokazati da imaju sve pod kontrolom i da djeluju odgovorno kako bi

održali kredibilitet“ (Ibid.).

141

3.5.6.10 Reklamiranje

„Vlade su prihvatile tehnike reklamiranja tijekom Prvog svjetskog rata” kada su se plakati ali i

drugi oblici reklamiranja poput brošura i slično koristili da informiraju javnost o „novim

proizvodima, načinima ponašanja pa čak i izgleda”, te su „napretci u prijevozu, higijeni, prehrani

i uređajima koji su štedjeli na vremenu prihvaćeni kao način proširivanja moralnih i estetskih

horizonata nacije” (Aulich 2011, 10). Plakati se koriste radi osnaživanje kolektiva nacije,

općenito, ili za neke posebne prilike poput teških trenutaka u kojima se nacija nalazi, izbora u

kojima se očekuje sudjelovanje članova nacije, i slično.

Ono po čemu su p lakati posebni kao predmetni dio simbola a što ih čini vrijednim sredstvom za

političku komunikaciju su: 1) ponavljanja, odnosno korištenje 2) upečatljivih univerzalnih ikona

koje onda ponavljanjem postaju odmah prepoznatljive i učinkovite, poput uperenog prsta kojeg

nalazimo na brojnim plakatima od Prvog svjetskog rata nadalje, kod Uncle Sama i slično (Ibid.,

14–15). Također koriste se univerzalni simboli – poput zastava koje stoje namjesto nacije, ali i

ono što Aulich naziva metonimijom - cipela koja stoji namjesto obućara (Ibid., 15). Oni šokiraju

(poput plakata koji koriste temu silovanja da bi potaknuli naciju na djelovanje protiv neprijatelja).

Zanimljiva je i strategija „veličine“ – korištenje velikih plakata radi šokiranja ili upečatljivosti.

Plakati mogu koristiti osim univerzalnih simbola i rasne ili etničke stereotipe, proglašavajući

neprijatelja agresivnim, iracionalnim ili barbarinom (Ibid., 19). Zatim, povezuju religijske teme

(gospa s djetetom) kako bi primjerice potaknuli snažne osjećaje (Ibid., 18). Koristi se i strategije

„poznata iz novinskih stripova“, a to je „slavljenje i nagrđivanje nacionalnih, političkih i

religijskih simbola“ poput „slomljenih svastika“ koje govore o slomu nacističke ideologije ili

trijumfalno uzdizanje nacionalne zastave (Ibid., 19).

„Idealno, najbolji plakati su upečatljivi, ekonomični i učinkoviti, te prenose izravnu i jednostavnu

poruku. Često, plakati za javno informiranje trudit će se da utječu na srca i umove, te će

upozoravati na laži neprijateljske kontra-propagande, kako bi potaknuli naciju na djelovanje“

(Ibid., 8).

142

No, kako Aulich smatra da su plakati samo sredstava u rukama političara, i s njima surađujućih

reklamnih agencija, u svrhu propagande, jasno je da se pita kako to da još i danas „zagađuju

urbani okoliš i javne prostore napadajući nas svojim jarkim bojama i glasnom tipografijom“,

proglašavajući korištenje plakata u demokraciji „paradoksom“ (Ibid.). Tako Aulich navodi knjigu

„Propaganda“ Edwarda L. Bernaysa koji govori o „informiranoj i nevidljivoj vladajućoj eliti u

demokratskim društvima koja manipulira javnim mnijenjem i kontrolira mase“ (Bernays 2008) te

o tezi Bertranda Russela i Noama Chomskyja (Bertrand 2009; Chomsky 1989) koji govore o

„manufakturi slaganja“, poput obrazovnog sustava koji stvara pismene ali nekritički nastrojene

mlade ljude koji se nalaze pod utjecajem apsurdne propagande koja proizlazi iz umjetnosti

reklamiranja, te u tome ne vide razliku između američkog i sovjetskog sustava (Aulich 2011, 11).

No ovdje ponovno treba napraviti razliku između manipulacije u smislu prisile – monopol nekog

Ministarstva za informiranje (Ibid., 13-14) koje ne dopušta nikakvu interpretaciju svojih

propagandnih plakata niti alternativna značenja i druge plakate, ili držanje stanovništva

nepismenima ili nekritički ih odgajati kako bi se nad njima mogla vršiti ovakva ideološka prisila

– i sociološke propagande, kako smo već spomenuli, gdje poruke s plakata uvijek postaju dio

„običnog“ diskursa i interpretacija ljudi, ulaze u interakciju, i poprimaju značenja. To je vidljivo

ne samo iz kidanja plakata, šaranje po njima dodajući druge poruke, kako često vidimo u javnom

prostoru, već i pravljenja vlastitih plakata, kada se „odozdo“ javljaju plakati s drugačijim

značenjima. I sam Aulich to ističe, prikazujući u svojoj knjizi plakate protiv ratnih intervencija

država od strane njenih građana, plakati poput „Bliar“ u Ujedinjenom kraljevstvu koji upućuju na

mogućnost obmane premijera Tonyja Blairea nakon uključenja u rat u Iraku 2003. (Ibid., 14), ili

plakata Marka Wallingera protiv sankcija UK-a nad Irakom 2001 (Ibid., 15).

3.5.6.11 Selekcija i redukcija informacija

David Altheide istražuje medije koji u rukama vlade SAD-a nakon događaja 11.09.2001.

propagiraju ideju straha od terorizma (Altheide 2009; vidi i: Altheide 2006). Neki od osnovnih

značenja koja se prenose o strahu i terorizmu u američkim medijama su: „Terorizam je zlo.

Svako djelovanje protiv terorizma i izvora zla je dopustivo, poticano i obvezno. Ujedinjeni smo

terorizmom“ (Altheide 2010, vidi i: Altheide 2009). Altheide daje primjer i dijela govora

143

američkog predsjednika tijekom primitka Nobelove nagrade za mir 10. studenoga 2009., a u

kojem su ove teme jasno izražene: „Suočen sa svijetom kakav jest, ne mogu stajati skrštenih ruku

dok postoje prijetnje upućene američkom narodu. Jer jedno je sigurno: Zlo postoji u svijetu.

Nenasilni pokreti ne bi mogli zastaviti nalete Hitlerove vojske“ (Altheide 2010).

Ako se još uvijek pitamo mogu li simboli imati ozbiljne materijalne posljedice, onda je dovoljno

navesti Altheideove primjer posljedica naglaska na simbole terorizma i straha u američkom

društvu – pojačan nadzor građana, legaliziranje iznenadnih premetačina osobnog vlasništva, pa i

fizičko pretraživanje i ispitivanje, poput pojačanog nadzora u zrakoplovnim lukama, upotreba

bespilotnih letjelica koje su dovele do smrti nevinih ljudi, i tako dalje (Ibid.).

No, ponovno, smatramo da se ne radi o jednostranoj političkoj manipulaciji, nego svjesnom

pristajanju građana na ovakvu interpretaciju događaja. Zbog čega se to događa? Razlog je u tome

što kada dolazi do krize ili traume u društvu, traže se jasnija, sličnija znakovima a ne simbolima,

objašnjenja o kojima ne treba (jer nema puno vremena niti možda želje za interpretacijom)

dodatno raspravljati. Zlo u društvu sada se identificira terorizmom, za koji postoje određena

rješenja, i kako članovi sustava žele da se kriza što prije razriješi, prihvaćaju (svjesno) službena

značenja ne želeći stvarati dodatnu krizu interpretacijom. To je povezano i s psihologijom

pojedinca koju smo u radu prenijeli iz Eldera i Cobba. Pojednostavljivanje simbola na znakove

vidljivo je i u, primjerice, marginalizaciji drugih oblika zla (Ibid.) – nijedno zlo nije tako veliko

kao terorizam, terorizam je takvo zlo da dosadašnje moralne postavke društva (mučenje nije

dopustivo) trebaju popustiti (Guantanamo), i slično.

Drugi primjer nudi Willis, koja analizira kako je nakon 9.11.2001. u SAD-u došlo do proliferacije

američkih zastava u javnom prostoru među američkim građanima, što povezuje s događajima koji

su se zbili, ali i službenom diskursu koji je pratio i davao „službena“, „sustavna“ značenja tim

događajima kao „opće prihvaćena“. Willis opisuje, primjerice, pravljenje 6000 malih američkih

zastavica koje su označavale (tada precijenjeni) broj žrtava u napadu na „blizance“ a koje su

poslane u svemir zajedno s astronautima na shuttleu „Endeavor“ kako bi se onda po povratku

mogle podijeliti obiteljima žrtava (Willis 2005, 21). U tome Willis vidi dvije važne stvari: jedna

je neka vrsta posvećenja, doslovno približavanje žrtava nebu, Bogu, a druga, s tim povezana, je

144

„reduciranje kulture na doslovno“ (Willis 2005, u: McKim 2006, 125–126). Drugim riječima,

reduciranje simbola na znakove.

Drugi primjer redukcije informacija su politički slogani. Laswell političke slogane smješta u tzv.

„klišeje“ (engl. clichés). Laswell ističe da slogani ne moraju uvijek biti riječi (Laswell, Lerner, i

de Sola Pool 1952, 15). Mogu biti i slike, zastave, spomenici, simboli identifikacije (ljudi, grupe

ljudi), pa i, primjerice, filmska scena sa sjenom Bijele kuće ili panoramskim pogledom na

Washington, predstavlja neku vrstu slogana (Ibid., 15-16).

3.5.6.12 Pobuđivanje emocija

Emocije su bile jedan od glavnih razloga, kako smo već spomenuli, zbog kojeg su simboli dugo

vremena bili zanemarivani kao ključni alati interakcije i prenosioci značenja. No treba razumjeti

da se radi samo o još jednoj simboličkoj strategiji (koja je moguća i zbog činjenice da se značenja

simbola sastoje od kognitivne i afektivne komponente).

„Mnogo je rečeno o tome kako emocije 'pronalaze svoj ispušni ventil u simbolima' ili 'bivaju

pripojene određenih simbolima' – no malo se zna o tome na koji način usp ijeva ovaj trik“ (Geertz

1964, 56, u: Elder i Cobb 1983, 37). Elder i Cobb razlikuju emocije koje vežemo za simbole

„višeg“ i „nižeg reda“ (engl. higher-order, lower-order symbols), odnosno simbole koji temeljni

simboli, ključni za sustav, a koji su obično vezani za temelje ljudskosti uopće (sloboda,

preživljavanje, briga za sljedeće generacije, ljubav, mržnja, stabilnost...) predmeti su snažnih

emotivnih reakcija (Cobb i Elder 1976, u: Elder i Cobb 1983, 39).

Elder i Cobb dodaju i da djeca mnogo ranije uče privrženost tim temeljnim, raširenim simbolima

političkog sustava (u našem radu, referencijalni simboli) nego prema „situacijskim simbolima“ (u

našem radu, funkcionalni simboli); (Elder i Cobb 1983, 39).

Iznimno je važan i njihov sljedeći zaključak, koji se tiče našeg razmatranja o održanju sustava:

ako se pojedinac razočara u odluke o „situacijskim“ simbolima, onima trenutačnijim, nižeg reda,

koji nisu temeljni za sustav (poput odluke vlade o smrtnoj kazni) to ne utječe na njegovu

145

vezanost za opći politički sustav (poput demokracije kao temeljnog simbola); (Ibid.). No, ako se

dogodi obrnuto, onda ovi simboli „nižeg reda“ ne mogu kompenzirati dovoljno da se sustav održi

čak i ako postoji emotivna privrženost (pa i kognitivno slaganje) s njima (Ibid.).

3.5.6.13 Kolektivno okupljanje

Treba razlikovati barem dvije vrste kolektivnih okupljanja: sinkrono i asinkrono:

1) sinkrono okupljanje odnosi se na kolektivna okupljanja članova sustava na jednak ili sličan

način u isto vrijeme; a

2) asinkrono okupljanje odnosi se na kolektivno „okupljanje“ članova sustava na jednak ili sličan

način u različito vrijeme.

Sinkrono okupljanje može uključivati većinu članova sustava (npr., službeni blagdani, poput

slavljenja Dana nezavisnosti 4. srpnja u SAD-u; glasovanje na državnoj razini, i sl.) ili dijelova,

grupacija unutar sustava (dani ili izbori pojedinih političkih stranaka; okupljanje djece ujutro

prije škola na podizanje državne zastave i slušanje himne; okupljanje pripadnika vojne jedinice

na službenoj sahrani suborca uz isticanje državne zastave; i sl.).

Asinkrono okupljanje odnosi se više na „življenje“ političkog sustava u svakodnevnom životu

kada se pojedinac suoči sa službenim obilježjima (stajanje mirno ako himna svira na televiziji, ili

isticanje državne zastave za neki osobni događaj poput vjenčanja – to možda rade i drugi

pojedinci kao članovi te države samo ne u isto vrijeme) ili kada pojedinac sudjeluje u nekim

nacionalnim događajima poput folklornog plesa ili narodnog pjevanja.

Sport je vrlo bitan aspekt nacionalnog identiteta koji uključuje kolektivno okupljanje. Može se

čak reći da pripada više sinkronom okupljanju, kada se radi o sportu „od nacionalne važnosti“.

Primjerice, kada hrvatska nogometna reprezentacija igra utakmicu, nacija se okuplja uživo ili

pred televizijom zajedno, u isto vrijeme, s istom svrhom.

146

Politički pokreti također predstavljaju jedan vid kolektivnog okupljanja. Oni se sastoje od

pojedinih grupa koje se ujedinjuju oko određenih ciljeva unutar samog sustava. To može biti da

se podrže neki dijelovi sustava u odnosu na neke druge ili protiv nekih temeljnih značenja

sustava (nedavni primjeri pokreta u Egiptu, i sl.).

O političkim pokretima je također mnogo pisano, no vrlo često se u opisu pokreta izostavljaju

osnovna sredstva kojima se pokreti koriste – simboli i značenja koja im pridaju. No, upravo su

simboli ključni za bilo kakvu vrstu političkih pokreta, preko njih se koheziraju istomišljenici i

dolazi do političke mobilizacije (Elder i Cobb 1983, 116). Također, preko simbola se članovi

pokreta mogu služiti sličnim strategijama kao političke elite – da, legitimiraju svoj pokret i stvore

koheziju, solidarnost članstva, mogu koristiti temeljne simbole iz političkog ili socijalnog

sustava, univerzalne simbole kako bi specificirali, reducirali, opravdali, uvjerili, pobudili

emocije, i tako dalje, sve u svrhu da bi konačno doveli do željene promjene u postojećem

političkom sustavu.

Kolektivna okupljanja nužno uključuju i rituale.

Kertzer je u pravu kada kaže da su se politički rituali dugo izbjegavali istraživati, pogotovo izvan

antropologije, jer su se povezivali s religijom kao i nezapadnjačkim narodima (Kertzer 1988, 2).

Durkheim je među prvim sociolozima uočio i važnost objašnjenja sociološke uloge (funkcije)

simbola u organizaciji pojedinih socio-kulturnih sustava poput prije svega religijskog. No i kada

se istražuju: „S obzirom da su suvremena zapadnjačka društva navodno odvojila politički proces

od religijskog života, postoji pretpostavka da ritual ostaje politički značajan samo u manje

'razvijenim' društvima“ (Reynolds 1978, 134, u: Kertzer 1988, 2).

Rituali nužno imaju točno određenu formu. Kako Kertzer kaže, uvijek su formalna, službena, te

„slijede strogo strukturiran, standardizirani slijed [događanja] te se često održava na određenim

mjestima i u određeno vrijeme koje sami po sebi također nose određeno simboličko značenje“

(Kertzer 1988, 9). „Ritualno djelovanje je ponavljajuće pa često i [naizgled] suvišno, no upravo

mu to omogućuje da bude važan kao sredstvo kojim se prenose emocije, upravlja kognicijom i

organiziraju društvene grupe“ (Leach 1966; Rappaport 1979, u: Kertzer 1988, 9).

147

Zajedničkim okupljanjima pomoću rituala mnogo toga saznajemo:

a) saznajemo o sebi, koliko smo sami predani određenom identitetu, koliko smo spremni odvojiti

svoje vrijeme za uključivanje u kolektivno okupljanje i rituale u vezi tog identiteta, pa samim

time i koliko nam je identitet važan;

b) o drugima, koliko je drugima važan i koliko su predani tom identitetu;

c) s obzirom da postoje dogovoreni simbolički sustavi kojima se rituali ostvaruju, točno određeni

simboli s točno određenim značenjima koji se potvrđuju točno određenim radnjama (mirno

stajanje dok svira himna), možemo na temelju svog sudjelovanja i sudjelovanja drugih u tim

ritualima saznati o tome koja značenja se još uvijek kolektivno dijele i na koji način (tko ostaje

sjediti, a tko stavlja dodatno i ruku na srce, koliko takvih pojedinaca ima, koja su njihova

značenja, poruke iza toga, i određujemo se sami i prema tome);

d) političkim elitama su rituali uvijek znak koliko je važan sustav i njegovi simboli pojedincima

članovima sustava o kojima ovisi i koliko su mu predani i na koji način. Tako se sustav i oni koji

njime rukovode mogu informiranije odrediti u daljnjoj „politici“ upravljanja sustavom.

Dakle, i ova simbolička strategija u svojim temeljima ima postizanje kohezije i solidarnosti u

svrhu legitimacije sustava, dok specifične socio-političke svrhe njihove upotrebe mogu biti

različite (od potvrđivanja odanosti, kolektivnog identiteta, do pokazivanja „drugome“ „tko smo“,

i dr.).

Kertzer navodi da „kroz rituale, oni koji žele postati političke vođe pokušavaju nametnuti svoje

pravo na vlast, oni koji trenutno drže moć žele učvrstiti svoj autoritet, a revolucionari pokušavaju

stvoriti temelje za nove političke odanosti“ (Kertzer 1988, 1). „Kroz sudjelovanje u ritualima,

građanin se u suvremenoj državi identificira sa širim političkim silama koje su vidljive samo kroz

svoje simboličke oblike. I kroz političke rituale možemo razumjeti što se događa u svijetu jer

148

živimo u svijetu kojeg treba dramatično pojednostavljivati kako bi nam uopće bio razumljiv“

(Ibid., 1-2).

Jednako kao što pojedinac, preko rituala koje provodi, osnažuje sebe kao ličnost, mnogo

značajnije sociološki, ističe Kertzer, od ove vrlo bitnog psihološkog aspekta rituala je uloga

rituala tako i uspostavlja sigurnost da je svijet oko njega mnogo nepromjenjiviji i da su

uspostavljeni sustavi održiviji preko ovih ponavljajućih radnji koje dijeli s drugim članovima

sustava. U političkom procesu rituali povezuju pojedinca s kolektivom, odnosno društvom (Ibid.,

10). Rituali su ti koji pobuđuju emocije, kroz osjetila stvara naš osjećaj za stvarnost oko nas i

oblikuje naše razumijevanje svijeta, a pojedinci zapravo vrlo često sudjeluju u ritualima koje nisu

sami kreirali (Ibid.).

Konačno, i sam Kertzer priznaje, iako ju ne istražuje, ulogu „individualnog kreativnog

djelovanja“ koje uzrokuje promjene rituala, njihovih oblika, simboličkih značenja, te društvenih

posljedica. „Novi rituali nastaju a stari nestaju. [...] Ljudi, ukratko, nisu puki robovi rituala, niti

robovi simbola, oni i oblikuju i stvaraju rituale. Upravo zbog toga što ljudi stvaraju i mijenjaju

rituale ti rituali i jesu moćno sredstvo političkog djelovanja“ (Ibid., 12). No, dodaje Kertzer, i da

rituali imaju sklonost konzervativizmu, da se mnogo sporije mijenjaju nego mnogi drugi aspekti

kulturnog, što im i omogućuje da ispunjavaju svoju svrhu održanja osjećaja kontinuiteta (Ibid.).

3.6 Sažetak poglavlja

U našem istraživanju uloge nacionalnih simbola u stvaranju nacionalnog identiteta oslanjamo se,

dakle, na teorijske postavke autora koji ističu nužnost istraživanja ove teme na mikro-razini

„običnih“ ljudi (prije svega Brubakera) te analiziramo značenja koja aktivni, slobodni,

interpretativni pojedinci, članovi određenog nacionalnog sustava, pridaju tom sustavu, u

interakciji (poput Eldera i Cobba).

Iako smatramo vrijednima doprinose autora koji promatraju hrvatske nacionalne simbole iz

makro-perspektive njihova povijesna nastanka i razvoja, smatramo, kao Brubaker (2008, 167), da

se time dobiva jedna široka ali plitka slika službenih značenja političkih i intelektualnih elita.

149

Zanemarivanjem mikro-perspektive građana gubimo iz vida ključne aktere, aktivne sudionike u

tom procesu pregovaranja oko nacionalnih simbola i nacionalnog identiteta, o čijem slaganju sa

značenjima simbola zapravo ovisi opstanak sustava. Tek na toj razini možemo saznati ne samo

koji nacionalni simboli čine nacionalni identitet već i na koji način ga čine, koji je to značenjski

standard, simbolički sustav od kojeg je suvremeni hrvatski nacionalni identitet izgrađen.

Mikro-perspektiva se i u potpunosti poklapa s našim širim teorijskim i metodološkim polazištima

oslonjenima na simboličke interakcioniste i identitetsku teoriju. Ponavljamo, ako je (nacionalni)

identitet skup prihvaćenih značenja i ako se značenja prenose simbolima koje interpretiraju akteri

uključeni u interakciju, onda proizlazi da se ta značenja jedino i mogu istraživati stavljajući fokus

na slobodne interpretativne aktere.

Sada možemo pristupiti operacionalizaciji pojmova i izradi instrumenta kojim ćemo empirijski

istražiti, na temelju navedenih teorijskih i metodoloških polazišta, nacionalne simbole i njihovu

uloge u izgradnji nacionalnog identiteta, na specifičnom primjeru suvremene hrvatske države i

društva.

150

II. DIO – EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE

151

4 METODOLOGIJA EMPIRIJSKOG ISTRAŽIVANJA

U ovom poglavlju bit će predstavljen nacrt empirijskog istraživanja kvalitativnim pristupom

metodom dubinskih polu-strukturiranih intervjua o ulozi hrvatskih nacionalnih simbola u

izgradnji identiteta hrvatskog društva kroz značenja koja tim simbolima pridaju hrvatski građani.

4.1 Kvalitativni pristup metodom polu-strukturiranih dubinskih intervjua

U istraživanjima „mjerenja značenja“ koriste se kvantitativni i kvalitativni pristup. Jedna od

metoda je semantički diferencijal Charlesa Osgooda i suradnika (Osgood, Suci, i Tannenbaum

1957) za istraživanje (kognitivnih) dimenzija značenja koja nekom pojmu pridaju ispitanici, a

među kojima su najčešće: evaluativna dimenzija, aktivnost i potencija. P. J. Burke i Stets (2009)

u razvoju identitetske teorije simboličkog interakcionizma također koriste kvantitativni pristup a

istražuju dublje dimenzije značenja vezana za njihovu ulogu u konstrukciji identiteta:

važnost/vezanost ispitanika za identitet, odnosno njegove sastavne simbole (engl. salience);

predanost identitetu (engl. commitment); a na temelju čega se može zaključivati o istaknutosti

(engl. prominence) tog identiteta u odnosu na druge identitete (u tzv. „hijerarhiji“ identiteta

unutar ličnosti); (Ibid. 222–230).

U radu se koristi kvalitativni pristup metodom polu-strukturiranih dubinskih intervjua. Upravo

kvalitativna istraživanja imaju za cilj „zarobiti“ „proživljena iskustva“ društvene stvarnosti i

značenja koja ljudi pridaju tim iskustvima iz vlastitih perspektiva (Corti i Thompson 2007, 297).

Ovaj pristup je stoga bio koristan jer upravo, s jedne strane, dopušta primjenu već postavljenih

teorijskih postavki i analize u konstrukciji instrumenta dok, s druge strane, dopušta da se u

razgovoru s ispitanicima u njihovom svakodnevnom okružju otkriju i značenja koja se nisu a

priori pretpostavila. Primjerice, Brubaker upozorava da su posebno kod pitanja nacionalnog

identiteta istraživači skloni a priori pretpostaviti njegova značenja na način na koji su opisana

„službeno“, kod političkih elita, time gubeći iz vida cijeli niz značenja koja mogu biti potpuno

drugačija od onih „proklamiranih“ (Brubaker 2008, 167). „Dobro kvalitativno istraživanje može

rezultirati novim perspektivama na pitanja koja se inače uzimaju zdravo za gotovo“ (Silverman

2006, 351). Metoda polu-strukturiranih intervjua dopušta dodavanje pitanja kako bi se dodatno

152

istražile neke teme koje su se eventualno otvorile tijekom samog procesa intervjuiranja. Nadalje,

dubinski intervjui kao metoda odabrani su jer omogućuju „licem-u-lice“, neposredni kontakt s

ispitanicima u njihovom „prirodnom“ okružju u kojem se značenja nacionalnim simbolima i

pridaju (Ibid., 113). Razgovor u „prirodnom“ okružju dopustio je i ispitanicima da se opušteno

referiraju na konkretne primjere iz svog okružja tijekom odgovaranja na p itanja, što je bilo važno

za istraživanje.

4.2 Uzorak

Namjerni uzorak korišten je za odabir ukupno N=85 ispitanika (podaci dodatna četiri „probna“

intervjua nisu analizirani), punoljetnih građana Republike Hrvatske, koji su ili rođeni u mjestu

življenja ili u njemu žive barem posljednjih 15-20 godina. Namjerni uzorak nam dopušta da

odaberemo one ispitanike koji imaju neke od obilježja koja nas zanimaju u istraživanju (Ibid.,

306). U odabiru namjernog uzorkovanja, dakle, istraživač traga za onim mjestima na kojima se

čini da bi se odgovori mogli najvjerojatnije pojaviti (Denzin i Lincoln 2011, 245; Silverman

2006, 307). „Nije moguće uzeti podatke kvalitativnog istraživanja i zaključivati o cijeloj

populaciji, ali ako se naglasi namjerna priroda uzorkovanja i ako je istraživanje adekvatno

provedeno, tada se smatra kako je moguće sa zadovoljavajućom pouzdanosti napraviti

neformalnu ekstrapolaciju rezultata odnosno kako se rezultati mogu donekle generalizirati. Ta

neformalna ‘zdravorazumska’ ekstrapolacija opisuje donesene kvalitativne zaključke“ (Patton

2002, u: Dawidowsky 2004, 6).

Uzorak je neuobičajeno velik. Razlog tome je činjenica da se uz uobičajeni „princip saturacije“

koji se koristi za kvalitativno uzorkovanje morala uzeti u obzir i heterogenost hrvatske

populacije, na temelju socio-demografskih obilježja koje je bilo važno obuhvatiti u istraživanju.

Naime, u kvalitativnim istraživanjima koja koriste intervju kao metodu veličina uzorka se, s jedne

strane, određuje prema nekoj „metodološkoj logici“, obično „principu saturacije“ te, s druge

strane, usko povezano s tim, obično ne prelazi 50 „slučajeva“ ili ispitanika (Ritchie, Lewis, Elam

2003, 84; u: Mason 2010). Princip saturacije ili zasićenosti u kvalitativnom uzorkovanju odnosi

na dostizanje „točke s koje nema povratka“ (engl. point of no return) u kvalitativnom

uzorkovanju, „kada nastavak istraživanja ne donosi nikakve nove podatke” (Mason 2010).

153

Odnosno, ne radi se o tome da se istraživanjem više ne dolazi do novih podataka već da ono što

jest novo nije više nužno vezano za temu istraživanja (Corbin, Strauss, i Strauss 2008, 157 i Dey

1999, u: Mason 2010). No, Hrvatska je iznimno raznolika zemlja, prije svega regionalno.

Raznolikost proistječe iz povijesnih kretanja tijekom kojih je Hrvatska geografski i socio-

kulturno bila na stalnoj razmeđi između Sredozemlja, Istoka i Zapada Europe. Također, s

obzirom na posljednja ratna zbivanja na ovim prostorima, hrvatski krajevi i regije dodatno su

diverzificirani s obzirom na one koji su manje ili više izravno bili pogođeni ovim događanjima a

što može imati utjecaja na odgovore ispitanika vezano za značenja nacionalnih simbola. Uz

regionalnu pripadnost, ispitanici su dodatno birani na temelju tipa mjesta prebivanja

(grad/općina) a uzorkom su obuhvaćena i sljedeća socio-demografska obilježja: spol, dob, razina

obrazovanja te etnička pripadnost. Veličina uzorka je stoga nešto veća nego je uobičajeno u

ovakvoj vrsti istraživanja jer se princip saturacije primjenjivao uzimajući u obzir i obuhvaćenost

navedenih socio-demografskih obilježja u svakoj regiji.

Samo istraživanje provođeno je u nekoliko „navrata“, gdje se nakon prikupljenih podataka u

različitim dijelovima Hrvatske (Zagreb, sjever, jug, istok) uzorak dodatno korigirao prema

principu saturacije. Zbog ovog razloga se u nekim gradovima i selima ispitalo više ispitanika

nego u drugima u istoj regiji.

Isp itanici su odabrani na sljedeći način:

• Republika Hrvatska podijeljena je slijedeći uobičajene statističke podjele Hrvatske po

regijama, uz određene modifikacije na temelju literature koja ukazuje na moguće razlike:

istočna Hrvatska (zeleno), sjeverna i središnja Hrvatska (ljubičasto), Primorje i Lika

(narandžasto), južna Hrvatska (plavo) i grad Zagreb (i Zagrebačka županija, crveno).

154

Shema 3. Podjela RH na statističke regije u istraživanju.

• Lokacije su odabrane prema sljedećim kriterijima: a) najveći grad u toj regiji (Split,

Osijek, Varaždin, Rijeka); b) manji grad regiji, oko 10.000-15.000 stanovnika (Sinj,

Daruvar, Čakovec, Rovinj); c) sela ili općine u regiji na način da je jedno fizički bliže a

drugo dalje od odabranih gradova, radi potrebe moguće usporedbe; dodatno d) grad

Zagreb kao najveći grad; i e) Vukovar i Dubrovnik kao geografski najistaknutiji gradovi

u istočnoj i južnoj regiji.

• S obzirom na socio-demografska obilježja mnoga su bila ispitana tijekom intervjua

(primjerice, uz religijsku pripadnost i predanost religiji, uz pripadnost političkim

strankama i pripadnost nepolitičkim organizacijama, i sl.) no samo se na navedena pazilo

u ukupnom uzorkovanju):

o podjednak broj muških i ženskih isp itanika;

155

o naglasak na ispitanicima starijima od 40 godina koji su posljednjih 20 godina

samostalne hrvatske države bili punoljetni ali i uključivanje dijela mlađih

ispitanika od 20 do 39 godina radi eventualno drugačije perspektive

o u uzorak je naravno ušlo najviše ispitanika hrvatske etničke pripadnosti, s

obzirom na sastav stanovništva (Ljiljana Ostroški 2012; Državni zavod za

statistiku 2013), no u uzorak su namjerno uključeni i pripadnici dvije sljedeće po

veličini etničke skupine u Hrvatskoj (Srbi i Bošnjaci) te se pokušalo, koliko je

bilo moguće, obuhvatiti i pripadnike ostalih etničkih skupina.

o podjednak broj, koliko je bilo moguće, po stupnju obrazovanja, te što raznolikija

zanimanja

o religijska pripadnost bila je više „posljedica“ selekcije po etnicitetu nego nešto na

što smo posebno pazili pri uzorkovanju

o isto je i s pripadnosti političkim strankama, odnosno pazilo se da ispitanici ne

budu članovi političkih stranaka a kada to jesu da zauzimaju položaj samo

„običnih“ članova. Samo jedan ispitanik je i član političke stranke povezane sa

svojim etničkim identitetom, SDSS-a, dok su neki od ostalih ispitanika pripadnika

nacionalnih manjina uključeni u rad „manjinskih društava“ ali ona su nepolitički,

socio-kulturno određena.

Najviše ispitanika su bili potpuni stranci istraživačici u smislu da su regrutirani tako što ih je

netko preporučio a odgovarali su obilježjima ili se do ispitanika došlo preko interneta i drugih

izvora (primjerice, podaci o građanima koji imaju bilo kakav obrt nalaze se na internetu pa se

preko toga može procijeniti i stupanj obrazovanja, po imenima i etničkom sastavu mjesta etnička

pripadnost, preko manjinskih kulturnih udruga pripadnici manjina, i slično). Isp itanici su

kontaktirani elektroničkom poštom ili telefonski. Ako su kontaktirani elektroničkom poštom,

intervju se telefonski ugovorio i provjerilo odgovaraju li socio-demografskim obilježjima.

156

Tablica 2. Uzorak prema socio-demografskim obilježjima (N=85).

REGIJA Grad ili selo/općina

Mjesto življenja

Spol Starost Etnicitet Pol. orij. Pol. stranka

Obraz. Religija Branitelji

ZAGREB

(12)

G Zagreb(12) M(7)

Ž(5)

20-29(1)

30-39(3)

40-49(2)

50-59(3)

60-69(3)

H(10)

B(2)

L(7)

D(3)

Neopr.(1)

Apol.(1)

SSS(5)

VŠS(2)

VSS(5)

K(8)

M(1)

I(1)

A(1)

DA(4)

G Osijek(6) M(3)

Ž(4)

20-29(2)

40-49(1)

50-59(3)

H(8) L(1)

D(3)

C(1)

Apol.(1)

SU(1)

ZH(1)

SSS(2)

VŠS(2)

VSS(2)

K(7)

A(1)

DA(1)

G Vukovar(2) Ž(2) 50-59(1)

60-69(1)

H(2)

C(1)

D(1)

HDZ(1) VSS(2) K(1)

A(1)

G Daruvar(8) M(6)

Ž(2)

50-59(6)

60-69(1)

74(1)

H(4)

S(2)

B(1)

Č(1)

L(3)

Neopr.(3)

Apol.(2)

SDP(1) SSS(3)

VŠS(3)

VSS(2)

K(2)

Prot.(4)

P(1)

A(1)

S/O Daruvarski

Brestovac(2)

ISTOČNA

HRVATSKA

(20)

S/O Sveti Petar

Orehovec(2)

M(2)

Ž(2)

20-29(1)

40-49(1)

50-59(1)

60-69(1)

H(3)

Č(1)

L(1)

C(1)

Neopr.(1)

Apol.(1)

SSS(1)

VŠS(1)

VSS(2)

K(4) DA(1)

G Varaždin(4) M(3)

Ž(1)

20-29(1)

30-39(1)

50-59(1)

60-69(1)

H(4)

L(2)

Neopr.(2)

SSS(1)

VSS(3)

K(3)

A(1)

SJEVERNA i

SREDIŠNJA

HRVATSKA

(12)

G Čakovec(2) M(1) 40-49(1) H(2) L(1) SSS(1) A(2)

157

Ž(1) 50-59(1) Apol.(1) VSS(1)

G Hrvatska

Kostajnica(2)

M(1)

Ž(1)

50-59(1)

60-64(1)

H(1)

S(1)

L(1)

C(1)

HDZ(1)

SDSS(1)

SSS(1)

VSS(1)

K(1)

P(1)

DA(1)

S/O Tuhelj(2)

S/O Topusko(2)

M(3)

Ž(1)

40-49(1)

50-59(2)

60-69(1)

H(3)

S(1)

L(2)

C(1)

Apol.(1)

SDP(1) OŠ(1)

SSS(2)

VSS(1)

K(2)

P(1)

A(1)

DA(1)

G Split(10) M(5)

Ž(5)

20-29(2)

40-49(2)

50-59(4)

60-69(2)

H(7)

S(2)

SLO(1)

L(5)

D(2)

Neopr.(1)

Apol.(2)

HDZ(1) SSS(4)

VSS(6)

K(7)

P(1)

A(2)

DA(2)

G Dubrovnik(3) M(2)

Ž(1)

40-49(2)

60-69(1)

H(2)

S(1)

L(1)

C(1)

D(1)

VSS(3) K(2)

P(1)

G Sinj(3) M(1)

Ž(2)

50-59(2)

60-69(1)

H(3)

C(1)

D(1)

Apol.(1)

SSS(2)

VŠS(1)

K(3)

G Supetar na

Braču(2)

Ž(2) 50-59(2) H(2) L(1)

D(1)

SSS(2) K(1)

A(1)

S/O Klis(1)

S/O Otok (Sinj);(1)

S/O Biorine

(Imotski);(2)

JUŽNA

HRVATSKA

(24)

S/O Vrsi

(Zadar);(2)

M(4)

Ž(2)

40-49(1)

50-59(3)

60-69(1)

72(1)

H(6) L(2)

D(3)

Apol.(1)

OŠ(1)

SSS(3)

VŠS(1)

VSS(1)

K(5)

A(1)

DA(2)

LIKA I

G Rijeka(11) M(6)

Ž(4)

20-29(2)

40-49(2)

H(6)

S(1)

L(7)

C(1)

SDP(1)

HSS(1)

SSS(1)

VSS(10)

K(4)

M(2)

158

50-59(3)

60-69(3)

76(1)

B(2)

T(1)

A(1)

Neopr.(2)

Apol.(1)

A(5)

G Rovinj(2) M(1)

Ž(1)

40-49(1)

50-59(1)

H(1)

T(1)

L(1)

D(1)

VSS(2) K(1)

A(1)

S/O Jurjenići

(Rijeka);(2)

PRIMORJE

(17)

S/O Smiljan

(Gospić);(2)

M(1)

Ž(3)

50-59(1)

60-69(3)

H(4)

C(1)

D(2)

Neopr.(1)

HDZ(1) OŠ(1)

SSS(1)

VSS(2)

K(3)

A(1)

UKUPNO (N=85)

M(45)

Ž(40)

20-29(9)

30-39(4)

40-49(14)

50-59(35)

60-69 (20)

i 70-79(3)

H(68)

S(8)

B(5)

T(2)

A(1)

Č(2)

SLO(1)

L(35)

C(9)

D(18)

Neopr.(11)

Apol.(12)

HDZ(4)

SDP(3)

HSS(1)

SU(1)

SDSS(1)

ZH(1)

OŠ(3)

SSS(29)

VŠS(10)

VSS(43)

K(53)

P(5)

M(3)

Prot.(4)

I(1)

A(19)

DA(12)

* Radi mjesta u tablici broj ispitanika piše u zagradi bez „N=“.

* Radi moguće prepoznatljivosti ispitanika u manjim mjestima u kojima je samo nekoliko ispitano ukupan broj po obilježjima prikazuje se skupno.

*Kratice - etnicitet: H(Hrvati), S(Srbi), B(Bošnjaci), T(Talijani), A(Albanci), Č(Česi), SLO(Slovenci); politička orijentacija: L(lijevo i centar-

lijevo), D(desno i centar-desno), C(centar), Neopr.(neopredijeljeni), Apol.(Apolitični); političke stranke: HSS(Hrvatsk a seljačka stranka),

ZH(Zeleni Hrvatske), SU(Stranka umirovljenika), SDSS(Samostalna demokratska srpska stranka); religijska pripadnost: K(katolici),

P(pravoslavci), M(muslimani), Prot.(Protestanti), I(istočnjačke religije), A(ateisti i agnostici).

159

4.3 Konstrukcija instrumenta na temelju teorijskih postavki rada

Instrument polu-strukturiranog upitnika sastojao se od 223 pitanja i podpitanja. U analizi je na

temelju teorijskih postavki i cilja istraživanja odabrano 62 pitanja i dva podpitanja, odnosno, uz

općenito pitanja o nacionalnim obilježjima i službenim hrvatskim državnim obilježjima,

odabrano je 27 grupa simbola iz nacionalnog repertoara. Instrument je samostalno konstruiran na

temelju literature o hrvatskom nacionalnom identitetu i nacionalnim simbolima. Instrument je

konstruiran tako da pokrije osnovne teorijske postavke koje smo u radu prethodno opisali:

• Početak intervjua sastojao se od niza pitanja koja su poticala ispitanike na razgovor o

sebi. Nakon toga postavljen je niz pitanja o uopće „mjestu“ nacionalnog u njihovu

svakodnevnom životu, bez da se posebno govorilo o nacionalnom identitetu (gledaju li

televiziju, koje programe; posjećuju li neke događaje u mjestu ili izvan mjesta življenja,

kako bi se utvrdilo koliko obilježavaju nacionalne a koliko druge posebne prilike te zašto

jer je razlika između proslavljanja Dana državnosti kao „slobodan dan i toplo je pa

možemo na roštilj“ i iz nacionalnih razloga; koliko su uopće upoznati s Hrvatskom,

koliko putuju; koju vrstu glazbe slušaju i ima li nacionalna glazba mjesto u njihovom

životu; i slično). Na ovakav uvod u istraživanje rad se oslanja na savjete prof. Brubakera

te prof. Finea kako bi, s jedne strane, dopustili ispitanicima da se „uvedu“ u temu, a s

druge strane da ne „dovedemo u život“ temu koja ispitanicima možda uopće nije bitna

(npr.: Brubaker 2006; 2008; Fine 2008).

• Iz istog razloga postupno smo upoznali ispitanike s užom temom nacionalnih simbola.

Isp itanici su tako pitani o političkim i društvenim promjenama posljednjih 20 godina u

Hrvatskoj, o promjenama u njihovom mjestu življenja, pa onda specifičnije o

predstavljanju Hrvatske u svijetu ali i onome po čemu je p repoznatljiva njima osobno. Na

taj način se htjelo utvrditi misle li ispitanici uopće u okvirima nacionalnih simbola kada

razmišljaju i govore o nacionalnom.

• Tek tada se pitanjima otvorila tema o značenjima 27 kategorija simbola odabranih iz

hrvatskog nacionalnog repertoara kroz sljedeće dimenzije tih značenja: simboli koje

ispitanici uopće prepoznaju kao nacionalne; kategorije značenja koja im pridaju; važnost

simbola u osobnoj identifikaciji ispitanika; procjena važnosti simbola za sugrađane,

160

ostale članove nacionalnog kolektiva; procjena važnosti za državu; te predanost ispitanika

simbolima u osobnom i javnom prostoru.

Simboli odabrani iz repertoara hrvatskih nacionalnih simbola pripadaju glavnim kategorijama

referencijalnih nacionalnih simbola prethodno opisanih u radu (više ili manje službeni,

standardizirani, a svrha im je predstavljanje prema van ili unutra). Odabrani su simboli koji se u

stranoj literaturi konvencionalno smatraju najvažnijim simbolima suvremenih nacionalizama, ali i

na temelju domaće literature koja obrađuje različite aspekte simboličke dimenzije hrvatskog

nacionalnog identiteta sa sociološkog, povijesnog, heraldičkog i srodnih pristupa (npr.: Jareb

2010; Peić-Čaldarović i Stančić 2011; Budak 2010; Očak 1998; Budak i Katunarić 2010; Horvat

2011; Cifrić 2008; Cifrić, Trako Poljak, i Klasnić 2013; i drugi.). U odabir su uključeni i neki

simboli koji stoje na granici referencijalnih i funkcionalnih.

Tablica 3. Analizirana pitanja iz upitnika o nacionalnim simbolima i dimenzije značenja koja mjere.

NACIONALNI SIMBOLI

PITANJE IZ UPITNIKA DIMENZIJE ZNAČENJA „MJERENE“ PITANJEM

P.034: „Po kojim obilježjima je vama osobno Hrvatska prepoznatljiva?“

OSOBNO – VAŽNOST

P.043: „Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta, koja i zašto?“

PREDANOST - OSOBNO

Nacionalna obilježja općenito

P.035: „Po kojim obilježjima je Hrvatska prepoznatljiva strancima?“

VAŽNOST – HRVATSKA DRŽAVA („prema van“)

Simboli hrvatske države općenito

P.039: „Koji su to ključni službeni simboli hrvatske države?“ PREPOZNAVANJE

P.109: „Možete li objasniti što predstavlja svako od pet polja u kruni hrvatskog državnog grba?”

PREPOZNAVANJE

P.069: „Što vama osobno predstavlja hrvatska državna zastava?“

VAŽNOST - OSOBNO

P.070: „Smatrate li da svi građani u Hrvatskoj osjećaju jednako prema hrvatskoj državnoj zastavi i zašto?“

VAŽNOST – NACIONALNI KOLEKTIV

P.074: „Smatrate li da u hrvatskom javnom prostoru danas ima premalo, previše ili dovoljno hrvatskih državnih zastava?“

PREDANOST - OSOBNO

HRVATSKA DRŽAVNA ZASTAVA / GRB

P.119: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da uopće nema državnu zastavu?“

VAŽNOST – HRVATSKA DRŽAVA

P.111: „Što vama osobno predstavlja hrvatska državna himna?“ VAŽNOST - OSOBNO

P.112: „Ustajete li kada svira hrvatska državna himna i zašto?“ PREDANOST - OSOBNO

P.113: „Stavljate li ruku na srce kada svira hrvatska državna himna i zašto?“

PREDANOST – OSOBNO (posebna situacija)

P.113b: „Što mislite o tome kada drugi stavljaju ruku na srce za vrijeme sviranja hrvatske državne himne?“

PREDANOST – NAC. KOLEKTIV (posebna situacija)

HRVATSKA DRŽAVNA HIMNA

P.117: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da uopće nema državnu himnu?“


161

P.172: „Koji su vama osobno najvažniji blagdani među državnim ili religijskim?“

VAŽNOST - OSOBNO NACIONALNI BLAGDANI općenito i Dan državnosti

P.173: „Obilježavate li vi osobno Dan državnosti i zašto?“ PREDANOST - OSOBNO

P.065: „Kako biste se osjećali da se neka od hrvatskih regija odluči odcijepiti?“

VAŽNOST - OSOBNO TERITORIJ / DANAŠNJE GRANICE P.066: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da se neka od

hrvatskih regija odcijepi?“ VAŽNOST – HRVATSKA

DRŽAVA

P.160: „Nakon uspostavljanja suverene hrvatske države 1990ih, Zagreb je ostao glavni grad Hrvatske. Koje je vaše mišljenje o toj odluci?“

VAŽNOST - OSOBNO GLAVNI GRAD - ZAGREB

P.062: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da Zagreb nije glavni grad?“


P.051: „Jeste li vi osobno ponosni što ste građanin / građanka Hrvatske ili to ovisi o situaciji?“

VAŽNOST - OSOBNO

P.057: „Trebaju li Hrvati koji žive izvan Hrvatske imati hrvatsko državljanstvo i zašto?“

VAŽNOST – ETNIČKO u NACIONALNOM

HRVATSKO GRAĐANSTVO / DRŽAVLJANSTVO

P.155: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da doseljavanjem toliko ljudi u Hrvatsku etnički Hrvati ne budu više većina?“

VAŽNOST – ETNIČKO u NACIONALNOM –

HRVATSKA DRŽAVA

P.104: „Treba li njegovati identitet nacionalnih manjina u Hrvatskoj i zašto?“

VAŽNOST – NAC. MANJINE u NACIONALNOM

NACIONALNE MANJINE

P.102: „Koje je vaše mišljenje o trenutno aktualnoj temi uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru?“

VAŽNOST – OSOBNO (posebna situacija)

P.163: „Jeste li vi osobno doživjeli uspostavu hrvatskog jezika kao službenog jezika hrvatske države 1990ih i na koji način?“

VAŽNOST - OSOBNO HRVATSKI JEZIK

P.170: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da građani Hrvatske prestanu govoriti hrvatskim jezikom?“


P159: „Jeste li vi osobno doživjeli promjenu hrvatske valute iz jugoslavenskog pa hrvatskog dinara u hrvatsku kunu 1990ih i koje je vaše mišljenje o tome?“

VAŽNOST-OSOBNO VALUTA – HRVATSKA KUNA

P.162: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država ako Euro zamijeni hrvatsku kunu kao valutu?“


P.143: „Ima li Baščanska ploča ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom?“

VAŽNOST – OSOBNO

P.147: „Bi li razbijanje Baščanske ploče bio veliki gubitak za hrvatsku državu?“


P.148: „Ima li Sinjska alka ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom?“

VAŽNOST – OSOBNO

POVIJESNA I KULTURNA BAŠTINA

P.151: „Bi li ukidanje Sinjske alke bio veliki gubitak za hrvatsku državu?“


NACIONALNI SPOMENICI

P.124: „Koji su spomenici, ako ste osobno primijetili u vašem kraju, novi postavljeni ili uklonjeni u posljednjih 20ak godina i koje je vaše mišljenje o tome?“

VAŽNOST – OSOBNO

P.122: „Je li, po vašem mišljenju, glazba imala važnu ulogu u Hrvatskoj tijekom 1990ih i u kojem smislu?“

VAŽNOST – OSOBNO NACIONALNA GLAZBA

P.122b: „Treba li, po vašem mišljenju, glazba nastala u Hrvatskoj 1990ih imati svoje mjesto u hrvatskom javnom prostoru i danas i zašto?“

VAŽNOST – OSOBNO

PORIJEKLO HRVATSKOG NARODA

P.154: „Koliko je vama osobno važno odakle potječe hrvatski narod? Bi li vam, primjerice, smetalo da se dokaže da su Hrvati iranskog porijekla?“

VAŽNOST – OSOBNO

162

P.153: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da Hrvati nisu došli u 7. stoljeću nego kasnije?“


P.137: „Imaju li hrvatski kraljevi ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom?“

VAŽNOST – OSOBNO

P.127: „Koje je vaše mišljenje o uklanjanju i ponovnom postavljanju spomenika banu Josipu Jelačiću na glavnom trgu u Zagrebu?“

VAŽNOST – OSOBNO

P.138: „Imaju li ličnosti poput Ante Starčevića ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom?“

VAŽNOST – OSOBNO

P.139: „Imaju li ličnosti poput Antu Pavelića i NDH ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom?“

VAŽNOST – OSOBNO

P.134: „Koje je vaše mišljenje o ličnosti i djelu Josipa broza Tita?“

VAŽNOST – OSOBNO

POVIJESNE LIČNOST I

P.133: „Koje je vaše mišljenje o ličnosti i djelu prvog predsjednika, Franje T uđmana?“

VAŽNOST – OSOBNO

P.190: „Kupujmo hrvatsko!“ VAŽNOST – OSOBNO

P.191: „Tako lijepa, tako naša“ VAŽNOST – OSOBNO

P.193: „Bog i Hrvati“ VAŽNOST – OSOBNO

P.195: „Majka Božja, kraljica Hrvata” VAŽNOST – OSOBNO

SLOGANI KOJI PROMOVIRAJU „NACIONALNO“

P.196: „Imamo Hrvatsku“ VAŽNOST – OSOBNO

DOMOVINSKI RAT P.220: „Osjećate li vi osobno ponos na Domovinski rat?“ VAŽNOST - OSOBNO

P.182: „Koje je vaše osobno mišljenje o ulozi katoličke crkve u Hrvatskoj danas?“

VAŽNOST – OSOBNO KATOLIČKA CRKVA

P.215: „Mijenja li se što za hrvatsku suverenost ulaskom u Europsku uniju?“


„NACIONALNA“ ZNANOST

P.154: „Je li potrebno razvijati 'hrvatsku nacionalnu znanost' i zašto?“

VAŽNOST – OSOBNO

„NACIONALNI“ SPORT

P.087: „Smatrate li da se crvene i bijele kockice trebaju pojavljivati na sportskim dresovima i zašto?“

VAŽNOST – OSOBNO

BALKAN P.054: „Kako biste se osjećali da vas netko predstavi da dolazite s prostora Balkana i zašto?”

VAŽNOST – OSOBNO

P.212. „Što će se, promijeniti za Hrvatsku državu i građane ulaskom u Europsku uniju?”

VAŽNOST – OSOBNO EUROPSKA UNIJA

P.215: „Mijenja li se što za hrvatsku suverenost ulaskom u Europsku uniju?“


P.206: „Koje je vaše mišljenje o instituciji Hrvatskog sabora danas?“

VAŽNOST – OSOBNO HRVATSKI SABOR

P.208: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da nemamo instituciju Hrvatskog sabora nego da naši delegati, primjerice, idu u Europski parlament i zašto?“


PREDSJEDNIK DRŽAVE

P.209: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da nemamo funkciju predsjednika države i zašto?“


SADAŠNJI TEKST USTAVA RH

P.210: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da promijenimo dio teksta Ustava i zašto?“


NACIONALNI PARKOVI

P.205: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da nacionalni park Plitvice damo u koncesiju ili prodamo strancima i zašto?“


HRVATSKA POŠTA

P.203: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da Hrvatsku poštu prodamo strancima i zašto?“


NACIONALNE GOSPODARSKE INST ITUCIJE

P.204: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da tvornice poput brodogradilišta prodamo strancima i zašto?“


163

4.4 Provedba istraživanja

Istraživanje je provedeno od veljače do svibnja 2013. godine. Transkripcija je izvršena tijekom

tog vremena te zaključno s krajem lipnja 2013. godine. Istraživanje je financirano sredstvima na

znanstvenom projektu „Modernizacija i identitet hrvatskog društva: socio-kulturne integracije i

razvoj“, voditelja dr. sc. Ivana Cifrića, red. prof., koje pod šifrom 130-1301180-0915 podržava

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a na kojem je istraživačica zaposlena kao znanstvena

novakinja.

Teško je odrediti točan stupanj odbijanja intervjua. Generalno, većina kontaktiranih ispitanika

pristala je sudjelovati u istraživanju a tijekom istraživanja dobiven je dojam da građani žele

razgovarati o trenutnoj situaciji u državi i društvu s nekim tko nije novinar te tko eventualno

može znanstveno pristupiti problemima koje uočavaju. Mnogi su upravo istaknuli da nemaju

priliku da se čuje njihov glas, objašnjavajući to ili „prisilnom pasivizacijom“ („i tako ništa ne

mogu promijeniti“) ili, vezano za temu istraživanja, nemogućnost da govore o svom nacionalnom

identitetu pa i simbolima a da ih se ne percipira kao nacionaliste (u negativnom smislu).

Intervjui su u prosjeku trajali oko sat i pol vremena.

S ispitanicima se razgovaralo u njima poznatom i ugodnom okružju, u osobnom prostoru

življenja, na radnom mjestu ili u lokalnom restoranu/kafiću koji bi sami odabrali. Tri intervjua

provedena su na radnom mjestu istraživačice, u nedostatku boljeg prostora. Ako je netko drugi

osim isp itanika i istraživačice bio početno prisutan (kolege na poslu ili supružnici kod kuće), bili

su zamoljeni da se istraživanje provede nasamo.

Kako smo već spomenuli, provedena su i četiri „probna“ intervjua koji su transkribirani ali nisu

ušli u analizu rezultata. To je pomoglo ne samo radi korekcije pitanja već i da istraživačica

napamet nauči pitanja pa su sljedeći intervju tekli mnogo prirodnije, poput razgovora. Radi

prirodnijeg toka intervjua i pitanja su bila grupirana više prema razgovornoj logici nego onoj

istraživačkoj te nisu uvijek postavljena istim redoslijedom (iako su u NVivo 10 tako unijeta)

mada se pokušavala uvijek zadržati jednaka glavna struktura pitanja.

164

Nekoliko je pitanja mijenjano tijekom intervjua no radi se o pitanjima koja nisu ušla u ovu

konačnu analizu pa ih nećemo ovdje posebno navoditi. Pitanja su korigirana kada je bilo očito da

ispitanici ne razumiju ono što se pita a dodavana su uglavnom podpitanja kojima se provjeravala

iskrenost ili razumijevanje ispitanika kod glavnih pitanja.

Intervjui su snimani diktafonom te samostalno (verbatim) transkribirani. Dvoje ispitanika je

početno imalo problem sa snimanjem intervjua, zbog prethodnih neugodnih iskustava s

novinarima. Tu je pomoglo jamstvo anonimnosti (objasnit ćemo kod etičkih implikacija) kao i

osobne odgovornosti istraživačice te činjenica da samostalno transkribira intervjue koji onda u

pismenom obliku ne sadržavaju nikakve identifikacijske podatke. Tijekom istraživanja vođene su

bilješke „sa terena“ koje su bile korisne u naknadnom iščitavanju intervjua u analizi podataka.

4.5 Tematska analiza

U obradi i analizi podataka korištena je tematska analiza. „Tematska analiza je metoda kojom

možemo odrediti, analizirati i predstaviti obrasce (teme) koji se pojavljuju u podacima. Koristi

minimalnu organizaciju podataka kako bi (vrlo) detaljno opisala dobivene rezultate“ (Braun i

Clarke 2006, 6). Ona ide i dalje od ovoga, interpretacijom različitih aspekata tema koje se

istražuju (Boyatzis 1998; u: Braun i Clarke 2006, 6).

Prije svega, tema je ono „bitno u podacima s obzirom na cilj istraživanja“, a predstavlja „obrasce

odgovora ili značenja dobivenih podataka“ (Braun i Clarke 2006, 10). „Kodiranje“ se odnosi na

postupak u analizi kvalitativnih podataka kojim dolazimo do ovih „obrazaca“ odgovora, odnosno

postupak kategorizacije podataka koji može ili ne mora imati za cilj konstrukciju teorije iz

podataka (kao npr. „grounded theory“); (Flick 2009, 306).

Braun i Clarke ističu da je nužno odrediti se u tematskoj analizi prema sljedećim pristupima:

induktivna vs. teorijska tematska analiza, te semantička vs. latentna razina analize. U radu

koristimo teorijsku tematsku analizu te latentnu razinu analize (iako je korak koji joj prethodi

nužno semantička analiza).

165

Induktivna tematska analiza je u koracima analize podataka slična tematskoj no prema pristupu

nalikuje „grounded theory“. Najčešće se u literaturi i u definiranju tematske analize upravo radi

razlika u odnosu na „grounded theory“. Iako grounded theory uzima različite oblike (Charmaz

2002; u: Braun i Clarke 2006, 8; Flick 2009, 376) osnovni je cilj ipak raspoznatljiv, a to je da se

generira uvjerljiva i upotrebljiva teorija koja primarno proizlazi iz dobivenih podataka (McLeod,

u: Braun i Clarke 2006, 8). Induktivna tematska analiza je slično „proces kodiranja podataka bez

pokušaja da se rezultate smjesti u postojeći okvir kodiranja, ili analitičke predkoncepcije

istraživača. Ovako shvaćena tematska analiza je vođena primarno podacima“ (Braun i Clarke

2006, 12). Teorijska tematska analiza, koju koristimo u radu, „vođena je teorijskim ili analitičkim

interesima istraživača u vezi određenog područja, te je stoga mnogo izričitije pod kontrolom

samog istraživača“ (Ibid.). „Odabir između induktivne i teorijske analize ovisi o tome kako i

zašto kodirate svoje podatke. Možete odabrati kodiranje kako bi objasnili točno određeno

istraživačko pitanje, što će onda podrazumijevati odabir više teorijskog pristupa“ (Ibid.).

Odabir treba napraviti i između semantičkog i latentnog pristupa u analizi podataka. U

semantičkom pristupu „teme se određuju s obzirom na eksplicitna ili površinska značenja

podataka te analitičar ne traga za ičim izvan onoga što su ispitanici rekli ili napisali“ (Ibid., 13;

vidi i: Patton 2002). S druge strane, „tematska analiza na latentnoj razini ide iza semantičkog

sadržaja podataka i pokušava identificirati ili istražiti ideje, pretpostavke, konceptualizacije koje

se nalaze iza [površinske razine] podataka“ (Braun i Clarke 2006, 13). Odabir razine analize

također je povezan s ciljevima istraživanjima (Ibid., 14) te je ovdje korisnija tematska analiza na

latentnoj razini jer želimo na temelju konstruiranog teorijskog i metodološkog okvira odgovoriti

na pitanje o značenjima koja pojedinim nacionalnim simbolima pridaju hrvatski građani.

Konačno, ukratko ćemo prikazati postupak analize podataka koristeći tematsku analizu.

Najsažetije je prikazati postupak shemom koju donose Braun i Clarke (Ibid., 35; za „checklist“

dobro provedene tematske analize koju smo slijedili, Ibid., 36; vidi i: Seidman 2012).

166

Tablica 4. Analiza kvalitativnih podataka tematskom analizom (Braun i Clarke 2006, 35).

Koraci/faze Opis postupka

1. Upoznavanje s podacima: Transkripcija podataka (ako je potrebno), čitanje i

iščitavanje podataka, bilježenje početnih ideja

2. Generiranje početnih kodova: Kodiranje zanimljivih aspekata podataka sustavno

kroz sve rezultate, pridružujući podatke relevantnim

kodovima

3. Traganje za temama: Spajanje kodova u potencijalne teme, okupljanje

svih podataka relevantnih za svaku potencijalnu

temu

4. Provjera tema: Provjera odgovaraju li teme kodiranim isječcima (1.

razina) te ukupnim rezultatima (2. razina),

generiranje analitičke tematske „mape“17

5. Definiranje i imenovanje tema: Daljnja analiza kako bi se pročistile teme da bi se

došlo do jasnije određenih tema i cjelokupne priče

koju priča analiza; generiranje jasnih definicija i

naziva za svaku temu

6. Produciranje izvještaja: Konačna prilika za analizu. Odabir upečatljivih,

uvjerljivih isječaka kao primjera, konačna analiza

odabranih isječaka, usporedba analize s ciljevima

(problemima) istraživanja i literaturom, te

produciranj e akademskog izvještaja analize.

Obrada i analiza podataka provedena je korištenjem programa za kvalitativnu analizu NVivo 10.

Statistički program, kako mnogi autori napominju, ne može zamijeniti središnju ulogu

istraživača. No, kompjuterski program NVivo bio je iznimno koristan nakon prvih par koraka

tematske analize, koje smo provodili „ručno“ radi lakšeg i boljeg upoznavanja s podacima, da

organizira mnoštvo podataka prema strukturi pitanja iz upitnika te omogući lakše kodiranje

dobivenih rezultata po temama.

17 Tematska „mapa” odnosi se na glavne kategorije koje su se istaknule dobivenim podacima, primjerice, ključne

kategorije, teme koje postoje u odgovorima ispitanika o značenjima određenog nacionalnog simbola ili ukupne

ključne kategorije koje se ponavljaju kroz više takvih pitanja.

167

Treba reći i da postoji snažan otpor nekih istraživača da se kvantitativni podaci uopće prikazuju u

predstavljanju kvalitativnih rezultata kako se ne bi pogrešno tumačili kao „važniji“ jer ih je

„više“ (Hopf 1983; u: Flick 2009, 29). Slažemo se da „argumentacija ne treba biti temeljena na

'kvantitativnoj logici'“ već na teorijski utemeljenoj interpretaciji i prezentaciji rezultata, no u radu

ćemo ipak isp isati kako broj ispitanika čiji se odgovori svrstavaju u određenu temu (N) tako i broj

referenci (r) u odnosu na ukupan broj referenci svih kodiranih odgovora na tom pitanju. S jedne

strane, slažemo se da iz broja ponavljanja određene teme ne smijemo zaključivati o tome da je

neka tema „važnija“ od druge, odnosno ovakve kvantitativne pokazatelje smatrati samima po sebi

dokazom da je neka tema „više ključna“ (Braun i Clarke 2006, 10). No, s druge strane, smatramo

da deskriptori poput „većina ispitanika“ ili „mnogo ispitanika“ ipak mogu služiti kao dokaz da se

određena tema zaista ponavlja u podacima (Ibid.) te da za interpretaciju rezultata može biti važan

i sam po sebi podatak o tome koliko je neka tema učestala (iako ne zbog toga i važnija).

4.6 Etičke implikacije

Istraživanje je dobilo odobrenje Povjerenstva za ocjenu etičnosti istraživanja na Odsjeku za

sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 30. studenoga 2012., broj odluke: 2012-24.

Pitanja u upitniku nisu se ticala nekih izrazito intimnih dimenzija života pojedinca. No, dodali

bismo ovdje osobnu notu „s terena“. Već kod prvih intervjua primijetili smo da neka pitanja

pogađaju osjetljive točke kod nekih ispitanika. To nisu bila, primjerice, samo pitanja o isticanju

zastava srpske nacionalnih ili ćiriličnih natpisa u mjestima poput Vukovara pa čak ni raz govori o

Domovinskom ratu s isp itanicima koji su u njega bili aktivno uključeni. Naime, tu se osjetljivost

pitanja očekivala pa su vrlo pažljivo postavljena, kada je povjerenje bilo uspostavljeno, ili s

posebnom napomenom da na ta pitanja isp itanik ne mora odgovoriti ako postoji ikakav problem.

No, bilo je iznenađujuće da su neka pitanja izazvala emocije koje nismo očekivali.

Najviše iznenađujuća bila je zasigurno reakcija na pitanje o osobnoj vezanosti kao građana

Hrvatske za hrvatsku državu, P051. „Jeste li vi osobno ponosni što ste građanin / građanka

Hrvatske ili to ovisi o situaciji?“. Nekoliko ispitanika, muškog i ženskog spola, svoje emocije

nije moglo suzdržati i sa suzama u očima iskazivali su svoju odanost hrvatskoj državi i istodobni

168

osjećaj prevarenosti i izigranosti od te države u obliku njenog vodstva, teške situacije zbog koje

nisu sigurni da će mladi a posebno njihova djeca ostati u zemlji. Osobno najemocionalniji susret

bio je s ispitanicom u Rijeci kada je intervju na ovom pitanju na jedno vrijeme bio prekinut te

hrvatskim braniteljem iz Osijeka koji je u Domovinskom ratu proveo cijelo vrijeme a nakon

izjašnjavanja na ovom pitanju izjavio da kada pogleda Hrvatsku p ita se gotovo svakodnevno „za

što smo se mi to uopće borili“, sve uvjereniji da nije bilo vrijedno života njegovih suboraca koji

su zamišljali drugačiju Hrvatsku (svom djetetu savjetuje da ode iz Hrvatske ).

4.7 Valjanost istraživanja

Dok neki autori koriste pojam „pouzdanost“ (engl. reliability) i za kvalitativna istraživanja,

misleći pri tome na pouzdanost postupka obrade i analize podataka (engl. trustworthiness) a ne

pouzdanost instrumenta kako je to tradicionalno u kvantitativnom pristupu, drugi tvrde da ovaj

pojam nije primjenjiv u kvalitativnom smislu (Stenbacka, u: Golafshani 2003, 601). Mnogo je

prikladnije stoga govoriti o „valjanosti“ (engl. validity), iako se i ovaj pojam treba jasno odvojiti

od onoga što označava u kvantitativnoj metodologiji. Ne radi se, dakle, o mogućnosti dobivanja

jednakih podataka drugim instrumentom ili drugim istraživačem koliko o pouzdanosti same

metode i procedure podataka koji su dobiveni (Kirk i Miller, u: Flick 2009, 385). Generalno,

odnosi se na eliminaciju osobne pristranosti istraživača kao utjecaja na dobivanje rezultata,

njihovu obradu, analizu i interpretaciju te povjerenje da je istraživač ispravno obradio određeni

socijalni fenomen (Stenbacka, u: Golafshani 2003, 604).

Prije svega, istraživač je uvijek aktivni sudionik u kvalitativnim istraživanjima, te je nužno

eliminirati osobnu pristranost istraživača kao i njegov utjecaj na ispitanike. Osobna pristranost

istraživačice mogla je najviše proizaći iz teorijskih postavki rada koje su a priori određene i na

temelju kojih je konstruiran instrument. Pouzdanost metode provjerava se stoga s obzirom na

dobro objašnjen teorijski pristup istraživača kao i argumentaciju za odabir određene metode

istraživanja (Ibid., 386). Smatramo da smo argumentirali i teorijska i metodološka polazišta,

dodatno pojašnjavajući razloge za odabir kvalitativnog pristupa i metode dubinskih polu-

strukturiranih intervjua na početku ovog poglavlja. Osobna pristranost istraživačice pokušala se

prevladati i u konstrukciji instrumenta, sa širim pitanjima na početku kojima se provjeravalo da

169

tema doista „postoji“ u umu ispitanika, da se istraživanjem „ne dovodi u život“ ako je nema.

Također se nije inzistiralo na odgovoru ako isp itanici nisu imali mišljenje o postavljenom pitanju.

Intervjui su tekli na način da je ispitanicima nakon postavljenog pitanja dozvoljeno da

„slobodno“ govore a istraživačica je ne odajući vlastitu reakciju na ono što se govori pažljivo

slušala (Wolcott, u: Flick 2009, 390).

Iz razloga mogućeg utjecaja na odgovore isp itanika nije otkrivano mnogo o istraživačici (Miller i

Glassner 2004, 130), odnosno ako se ta tema otvorila ostavljena je za nakon obavljenog intervjua.

Osnovni podaci su bili da je doktorska studentica i znanstvena novakinja na Odsjeku za

sociologiju F ilozofskog fakulteta u Zagrebu. Treba napomenuti da kada su se ispitanici nalazili

izvan Zagreba ponekad spomen fakulteta i glavnog grada mogao je ostaviti pogrešan dojam na

ispitanike u smislu postojanja neke vrste „distance“ zbog visokog obrazovanja (posebno s

ispitanicima nižeg) ili nemogućnosti razumijevanja problema ljudi iz manjih mjesta (posebno u

selima). U tom slučaju bili bi otkriveni i dodatni podaci kao mjesto rođenja istraživačice, koje je

manje mjesto, rodbinske ili poznaničke veze u krajevima ispitanika i slično.

Nadalje, važno je osigurati iskrenost ispitanika koja je usko vezana za njihovo povjerenje prema

istraživaču. Zasigurno je pomoglo to što istraživačica dolazi iz iste kulturne pozadine kao i

ispitanici (Ritchie, Lewis, i Lewis 2003, 65), koji onda osjećaju da se mogu slobodno koristiti

referencama i asocijacijama koje će istraživačica razumjeti. No, u rijetkim slučajevima činilo se

kao da to neće biti dovoljno da bi se uspostavio odnos povjerenja. Primjerice, u ličkim selima

koliko god je prethodno naučeno o tom kraju i stanovništvu činilo se vrlo teško samostalno „ući“

među „obične“ ljude koji prema načinu govora lako prepoznaju „strance“. Za takve prilike

ispitanike je regrutirao zajednički poznanik/poznanica istraživačice i ispitanika.

Povjerenje se uspostavljalo i u regrutiranju ispitanika za intervjue, kada su bili objašnjeni ne

samo opći ciljevi intervjua, trajanje i slično, već i garancija anonimnosti i osobne odgovornosti

istraživačice za podatke. Povjerenju je doprinijela i činjenica da je istraživačica osobno odlazila

na mjesta intervjua koje bi ispitanici odabrali a u kojima se osjećaju ugodno. Donošenje poklona

ispitanicima je u literaturi dosta analizirano s obje strane – da može iz gledati kao „podmićivanje“

ispitanika ili kao znak poštovanja prema isp itanicima. Vodili smo se vlastitim „osjećajem“ – ako

170

bi išli u kuće ispitanika te u tradicionalnijim sredinama ponijeli bismo skroman, u našem društvu

običajem već određen poklon poput kocke Frankove kave ili male Milka čokolade.

U samom upitniku podpitanjima i traženjem objašnjenja na ono što su isp itanici rekli pokušalo se

provjeriti koliko su bili iskreni te ako smo sumnjali da nisu razumjeli pitanje.

Kirk i Miller ističu i nužnost neke vrste „treninga“ istraživača (Kirk i Miller, u: Flick 2009, 386) i

kao primjer navode probne intervjue, koje smo i obavili s ispitanicima. To je omogućilo korekcije

nekih pitanja, njihovog redoslijeda a i vlastito „uvježbavanje“ u samom postupku intervjuiranja.

Pretpostavka valjanosti osiguravanje je i tzv. „proceduralne valjanosti“ u samoj provedbi

istraživanja (Flick 2009, 390–391). Istraživačica je istraživanje samostalno provela, na podjednak

način pristupala ispitanicima (objašnjenje ciljeva istraživanja, osobno predstavljanje, odlazak u

mjesto življenja ispitanika), koristila identične upitnike, odnosno glavnu strukturu pitanja ako su

neka pitanja i bila postavljena drugim redoslijedom, te su na taj način osigurani jednaki uvjeti za

sve ispitanike.

Konačno, sama procedura obrade i analize podataka ključna je za određivanje valjanosti. U

analizi podataka korištena je tematska analiza uz pomoć kompjuterskog programa NVivo 10 i

pažljivo su se slijedili koraci koje Braun i Clarke navode u gore navedenoj tablici. Kirk i Miller

ističu važnost ranog pristupanja transkripciji podataka (Ibid.) „dok su još svježi“. Istraživačica je

odmah samostalno transkribirala rezultate i time se iznova upoznala s pojedinim intervjuima ali i

cjelokupnim podacima. Vršena je verbatim transkripcija koja je detaljna i ujednačena (Ibid.) te je

moguće je da bilo koji drugi istraživač pristupi analizi ovih podataka. U radu su jasno iznijeta

teorijska polazišta, metode i procedure na temelju kojih su interpretirani podaci. Interpretaciji

podataka pristupa se iz teorijskih postavki rada uz napomenu da njime nisu determinirani –

naime, kako smo objasnili, iako se vrši latentna analiza ne traga se za onim čega u podacima

nema već se pažljivim grupiranjem kodiranih odgovora ispitanika u kategorije i provjerom tih

kategorija dolazi do rezultata. Rezultati se interpretiraju i oslanjanjem na prijašnja istraživanja te

se ponovno u interpretaciji provjeravaju odgovaraju li postavljenim teorijskim postavkama,

nekim drugim, ili donose nešto sasvim novo.

171

5 REZULTATI I DISKUSIJA

U prvom dijelu rada operacionalizirali smo ključne pojmove na temelju kojih smo pristupili

empirijskom istraživanju. U opisu instrumenta u prethodnom poglavlju prikazali smo logiku iza

izrade upitnika, na temelju teorijskih i metodoloških polazišta rada (odabir simbola, istraživanje

značenja i dimenzija značenja koja se mjere pitanjima, odnosno povezanost pitanja s ciljevima

istraživanja). U ovom dijelu rada prikazat ćemo rezultate provedene tematske analize na

podacima dobivenim našim kvalitativnim empirijskim istraživanjem metodom dubinskih polu-

strukturiranih intervjua. Prikazat ćemo rezultate za odabrane simbole iz korpusa ili repertoara

službenih standardiziranih državnih simbola, kao i onih manje istaknutih neslužbenih, pa i koji se

na prvi pogled čine više funkcionalnim nego referencijalnim simbolima, a koji su zajedno

namijenjeni da legitimiraju sustav stvaranjem kohezije članova sustava.

U predstavljanju rezultata kodirane kategorije uglavnom su poredane po veličini radi davanja

„dojma” čitatelju o brojčanom odnosu kôdova u rezultatima kako su postojali u prvim fazama

grupiranja, no sama interpretacija nije determinirana veličinom kategorije nego prije svega

teorijskim polazištima rada i temama koje se javljaju u podacima, kako smo objasnili u

prethodnom poglavlju. Pitanja o važnosti i predanosti, kao i prepoznavanju nacionalnih simbola,

osobno i za sugrađane, analizirana su prvo, a na kraju analize zajedno su, radi preglednosti,

grupirana pitanja o važnosti nacionalnih simbola za samu državu, njen suverenitet.

5.1 Nacionalna obilježja - općenito

Nakon uvodnog razgovora o svakodnevnom životu ispitanika, njihovim socio-demografskim

obilježjima, promjenama koje su primijetili u Hrvatskoj u socijalnom, političkom ali i osobnom

smislu u posljednjih 20 godina, a prije izravnih pitanja o pojedinim, specifičnim simbolima koja

sačinjavaju nacionalni identitet, ispitanicima je postavljeno nekoliko širih, nekonkretiziranih

pitanja o nacionalnim obilježjima. Time se željelo utvrditi razmišljaju li ispitanici uopće u

terminima „simbola”, te koje navode kada bez specificiranja od strane istraživača.

Tri su postavljena pitanja analizirana:

• P.034: „Po kojim obilježjima je vama osobno Hrvatske prepoznatljiva?”;

172

• P.043: „Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja hrvatskog nacionalnog

identiteta, koja i zašto?”; i

• P.035: „Po kojim obilježjima je Hrvatska prepoznatljiva strancima?”.

5.1.1 Obilježja hrvatske prepoznatljivosti – osobna važnost

Na pitanje P034. „Po kojim obilježjima je vama osobno Hrvatske prepoznatljiva?” od ukupnog

broja ispitanika (N=81) koji su odgovorili na ovo pitanje, gotovo su svi (n=80; r=332)18 naveli

neka od pozitivnih obilježja po kojima je njima osobno Hrvatska prepoznatljiva. Isp itanici su

također naveli i negativna obilježja (n=5; r=11) ali još važnije za naše istraživanje uz negativna

obilježja naveli su i probleme (n=29; r=48) koji im osobno smetaju a koji se tiču obilježavanja

hrvatskog nacionalnog identiteta. Prikazat ćemo odgovore za pozitivna i negativna obilježja u

tablici radi preglednosti.

18

Velikim slovom „N” bit će označen ukupan broj ispitanika; malim „n” broj ispitanika unutar šireg uzorka; a malim

„r” broj kodiranih referenci.

173

Tablica 5. Popis pozitivnih i negativnih obilježja Hrvatske koja su ispitanici samostalno naveli.

Pozitivno procijenjena obilježja Negativno procijenjena obilježja Kategorije Podkategori je Kategorije Podkategori je

prirodna obilježja i ljepote (općenito; bogatstvo prirodnih resursa) siromaštvo (n=2; r=2)

općenito; uništavanje seljačke i radničke klase

prirodna raznolikost (općenito; prirodna raznolikost prema hrvatskim regijama, regionalna prirodna raznolikost)

Domovinski rat (n=2; r=2)

po tome nas previše prepoznaju u svijetu; na to se sami „ izvlačimo”

gorski dio loše upravljanje svojim prednostima

(loše vodstvo, dovodi do korupcije, krađa državnog novca)

kopneni dio loši zakoni (namjerno) nejasno pisani klima (općenito; blaga klima; nema elementarnih nepogoda; klimatska raznolikost)

ljudi preispolitizirani u običnom životu

bave se previše dnevno-političkim pitanjima a premalo samima sobom

voda (Jadransko more, obala, otočje, uvale i sunce; voda kao resurs; jezera; rijeke)

nacionalizam u negativnom smislu

(stav doseljenika iz Bosne i Hercegovine prema „domaćem” srpskom stanovništvu; „kockice” u crkvi, na dresovima djece sportaša)

nacionalni parkovi/parkovi prirode kao prirodna obilježja (općenito; Plitvička jezera; Kopački rit) ravnice (općenito; ravnice Slavonije) planine (općenito; Velebit; alpski lanac - Dinara) šume

priroda (n=60; r=125)

krš pojedinačne regije (Slavonija, i Panonija, Gosrski kotar, Istra, Lika, Primorje (i Sredozemlje), Dalmacija, Međimurje) pojedinačni gradovi (Dubrovnik, Zagreb, Split, Osijek, Zadar, Trogir)

gradovi i regije (n=26; r=43)

gradovi (općenito, primorski gradovi, povijesni gradovi) kulturna raznolikost (općenito; kulturna raznolikost regija: po načinu života, identitetima, običajima, pa i izgledu ljudi) kulturna obilježja (općenito) povijesne znamenitosti (općenito; povijesne građevine; pojedine građevine: Dioklecijanova palača u Splitu, secesijske zgrade u Osijeku) glazba (općenito „narodne”, „domaće” pjesme, napjevi; klapske pjesme, regionalna glazba, pojedini lokalni glazbenici) gastronomija (općenito prehrana; vina; plodovi mora) književnost (općenito; pojedini književnici: Marko Marulić, Marin Držić) umjetnost (općenito i pojedini umjetnici: Krsto Hegedušić)

povijesna i kulturna baština (n=22; r=35)

folklor (napjevi i plesovi)

174

stanovništvo (n=20; r=32)

općenito; raznolikost mentaliteta; poseban mentalitet naroda (zajedništvo, u teškim trenucima i sportu, gostoljubivost, dobri ljudi, dobri radnici, vrijedni ljudi, ljubazni, nadareni, obiteljski, prijateljski orijentirani, druželjubivi, visoka razina opće kulturnosti, sposobni, pošteni, inteligentni)

domovina (n=15; r=16)

moja domovina; moja zemlja; zemlja gdje živim, gdje sam rođen/a, odrastao/la; zemlja gdje živi moja obitelj; zemlja moje obitelji

sport (n=10; r=10)

sport i sportaši koji predstavljaju Hrvatsku (općenito; pojedini sportovi: nogometaši, Hajduk, individualni sportovi, tenis, skijanje, skok u vis)

povijest (n=9; r=10)

povijest (općenito; pojedini povijesni događaji: Narona, Uskoci, kralj Zvonimir i 900-godišnje prokletstvo, Dubrovnik kao predziđe kršćanstva)

geografski položaj (n=9; r=9) povoljan geografski položaj (općenito i na razmeđu Istoka i Zapada) (iako) mala zemlja (n=7; r=7)

stavljeno kao posebna kategorije, ispitanici koji ističu da Hrvatska ima neka pozitivna obilježja „iako je mala zemlja”

turizam (n=6; r=6) općenito; jadranski; kontinentalni himna zastava šahovnica vlada demokracija samostalnost sloboda govora

službeni državni simboli (n=6; r=6)

sloboda kretanja, sigurnost ljepote općenito (n=5; r=5) (kulturne i prirodne zajedno) jezik (n=5; r=5) hrvatski jezik i raznolikost dijalekata način života (n=4; r=4) općenito i ugodno mjesto za življenje, sigurna zemlja za život znanost (n=3; r=3)

uspješna znanost; pojedini znanstvenici i prosvjetitelji (Nikola Tesla, Slavoljub Penkala, Faust Vrančić, Matija Antun Reljković, Rudolf Steiner)

zgodne žene/momci (n=2; r=2) Katolicizam (n=2; r=2) poljoprivreda banana oblik (humoristične konotacije) osobni razlozi geografski i jezično blizu druge domovine, Bosne i Hercegovine; mjesto

upoznavanja supruge

175

Problemi. Probleme koje ispitanici ističu možemo grupirati u 16 širih kategorija (n=29; r=48):

- ne radimo dovoljno na prepoznatljivosti, brendu, identitetu

„Joj meni je, malo mi je teško zapravo odgovoriti na to pitanje. Jer.. . //mhm// zato što mislim da, da je Hrvatska još uvijek u procesu traženja vlastitog identitet i... //mhm// i razni su tu elementi i... To je jedan po mom mišljenju jedan vrlo kaotičan mozaik //mhm// identiteta, vrijednosti i... koji, koji se još traži. […] Ono, kad me to pitaš, prva asocijacija mi je ovo inzistiranje na ovom nekakvom, srednjeeuropskom hrvatskom identitetu. //mhm// S čime bi se ja samo dijelom, dijelom složila. I uopće zaogratat' se u nekakav širi regionalni [identitet], opet se gubi ta onda ta nekakva speci fičnost. Po čemu smo mi onda specifični? Mi dijelimo jednim dijelom i taj nekakav mediteranski identitet, arhitektonski, po mentalitetu i slično. Imamo, naravno, i dijelove tog s rednje, srednjeeuropskog, ono što nas... Zagreb je recimo sličan n ekakvim češkim ili slovačkim gradovima, malo manje Budimpešti, sličan je Grazu ili nekakvim slovenskim gradovima. Ali, ovaj... Da. Teško mi je, teško mi je govoriti o tome po čemu smo baš prepoznatljivi.” „A eto, najviše zbog Jadrana i obale. Nema tu posebno nešto. Baš nemamo se pohvalit nekim jakim brendom. Da nije ovako nekog sportaša i nekih dosega u sportu nema. Jedino i oni su u ekonomskom dijelu kojekakve, a li to je malo. Malo.“

- ne znamo iskoristiti ili cijeniti svoja prirodna bogatstva

„//smijeh// Po siromaštvu //smijeh//. Naravno ovo je sad malo sarkastično. Pa ne znam... po nekim... a mislim Hrvatska.. . Hrvatska... prvo što mi pada na pamet asocijacije, poznata po Domovinskom ratu, uvijek se svi na to izvlače. //smijeh// Hm. Izvlače, opravdano ili neopravdano, to je sad druga stvar. //uzdah// Ha. Po. .. po kulturnim znamenitostima. Mislim, po svojoj jadranskoj obali, Jadranskom moru. Po turizmu. Jadranskom je li turizmu. //uzdah// Pa imamo i dosta prirodnih obilježja. Planine. Nacionalni parkovi. Mislim da je to jedno od najvećih naših bogatstava koje jako teško, ovoga, iskorištavamo //smijeh//.” „Hrvatska je po meni Hrvatska što smo mi kao narod nekako speci fi čni. Malo smo... po meni uspavani. Nama je dobro... kao da ne želimo postić' bolje onol'ko bolje kol'ko bi mi mogli kao narod, kao zemlja, kao... kako bi ti ja to rekla, kao nacija, prema svim prirodnim uvjetima šta nam pruža Hrvatska kao, kao zemlja sa bogatstvom voda, mora, šuma. Jednostavno kao da, kao da mislimo da će to neko drugi obavit za nas. Eto, ja Hrvatsku vidim takvu zemlju.”

- regionalne razlike (prejak naglasak na moru, preslab naglasak na „kontinentalnom dijelu”;

Hrvatska je i sjever i jug zajedno)

„[…] A druga stvar, mislim da u Hrvatskoj more ima smisao ako ima onaj drugi, ostali dio, kopneni dio Hrvatske. Kako bi rek'o, trebalo bi t a dva dijela d a idu zajedno. Onda bi činili zemlju. Činili bi Hrvatsku. Ovako je prva impresija ljudi koji dođu ovdje, Hrvatska je zemlja sa velikim morem.” „Po čemu je prepoznatljiva? Pa prepoznatljiva je po moru. Po tome što se ovaj j ednostavno turisti dolaze. Ali poznata je i po Slavoniji. Poznata je po Slavoniji zato što je Slavonija ipak hranu daje svemu tome, jel'. Međutim, Slavonija je zapostavljena, ja to računam, i samo ogromna je razlika, recimo, evo ako, ako putuješ pa odeš... na, na more dolje pa vidiš kuće, vidiš objekte koje ljudi imaju, vidiš kako je sređeno, misliš da si u drugoj državi. A dođeš u Slavoniju, sve i jedna kuća oronula, otpao ili je zid podbočen nečim ili je... kuće koje su građene još za vrijeme ne znam ni j a kad se to Marije Terezije, jel', još uvijek traju i

176

ljudi žive u njim a, a ništa se ne obnavlja. Ne obnavlja. I onda ljudi ne mogu, stariji su ljudi, ne mogu stizat' od silnog posla, pošto imaju puno, ovaj... u njivama jel' posla, i imaju u štalama, u stajama, imaju puno stoke, jel', ne mogu stizat', onda gdjegod je šta ostavljeno, to je i ostalo. U dvorištu. Tako da su dvorišta toliko ružna, tol'ko razbacano, tol'ko neuredno, tol'ko... Mislim da, da, da stvarno... a, a vidi se, recimo, sad razlika, ako u tom isto drugom dvorištu ima neko mlađi koji to radi da je to sve kod nj ega drugačije i sređeno i ovaj, da. Ali jako malo kuća takvih ima. I jako su male kuće ovdje, naspram mora. Jer more, more bere od kuća velike novce bere zato što, ovaj, čovjek napravi seb' kuću n a moru, apartmane napravi i, i on ovaj od toga živi i dovoljno mu je samo jednu sezonu da bi cijelu godinu dana živio super.”

- ne cijenimo i ne predstavljamo (dovoljno dobro) kulturna bogatstva koja imamo

„Pa vjerojatno, ono, prepoznatljiva je... po moru. Po Plitvičkim jezerima. Po Zagrebu. To je svjetski grad. Da. Da. Onda kada nije bilo ne znam čega sve ne, kad se ono čita, ne znam mislim da je prvi wc napravljen u Parizu a par godina i za toga imamo u Zagrebu javni wc... Ovaj, pa onda taj vlak koji je došao, došao do Zagreba. To je, to je nešto što daje taj pečat, pečat... ljudima koji žive tu. Mislim da svi mi ne znamo to dovoljno cijenit. Ove, ove prekrasne šume, pa Kopački rit, pa Osijek, koji je... ja mislim da, da nema u Europi grada koji ima tako prekrasne građevine u stilu secesije, plus toga ograde. Ja svaki put kad dođem u Osijek a uvijek puno idem u Osijek jer tamo imam rodbinu, tamo sam i studirala, ja svaki puta na toj nekoj ogradi nešto novo nađem. One su stvarno prekrasne. To je nešto što čovjeka plijeni. Ali to treba znati voliti i mlade to... to im nitko ne pokaže. Jer, jer to, ovaj, to djetetu se mora usaditi od malena […]” „Pa naravno da ju svi poistovjećuju sa primorskim dijelom, sa morem, sa, i to je nešto šta je prvo. Međutim, ja bi ipak to malo i proširila //smijeh// na to naše vrijedno, tradicionalno, kulturno naslijeđe koje vrlo često zaboravljamo kao neku osnovnu vrijednost. I stvarno, ovaj, kol'ko god se radi na tome, očigledno je da mnoge udruge pokušavaju promicati to kulturno naslijeđe u poljoprivrednom kraju kao primarnu gospodarsku djelatnost, činjenica je da se u stvarnosti to ne događa. Puno se radi, ali je malo rezultata. To je zapravo nešto što je... deprimirajuće možemo reći, jer ne vidimo da se nešto stvarno događa. Kad se ode malo u inozemstvo i putuje, jedna Nizozemska, Belgija, Njemačka, svi su oni zapravo ponosni na svoju tradiciju, imaju toliko prepoznatljivih proizvoda koji karakteriziraju njihova tradicionalno gospodarstva, i zapravo mi. .. nemamo naš neki tradicionalni proizvod gdje bi nas po tom proizvodu prepoznavali bilo gdje na svijetu.”

- loše upravljamo, loše vodstvo i posljedice (previše se koncentriramo na turizam, a premalo na

druge gospodarske grane, postajemo europska kolonija za odmor)

„[…] Vrijeme, povijest su nas naučili da se snalazimo. Ja o ljudima, o našim ljudima, imam vrlo visoko mišljenje. Vrlo su vrijedni, inteligentni ljudi, sposobni... imamo zgodne žene, imamo dobru prirodu, geografski položaj fantastičan, sve imamo. Jedino nemamo lokomotivu, nemamo vođu, nemamo jasno zacrtan put i nažalost to se sv e sada rasipa, mladi odlaze, ostat ćemo država starih ili ćemo bit kolonija za odmor Europske unije.” „[…] Pazi, Hrvatska je imala šansu koju nijedna republika bivše zemlje nije imala. Od planina, mora, industrije, građevinarstvo, brodogradnja je bila 3. u svijetu da je danas nema. Nije to bila Jugoslavija, i kad je Jugoslavija bila 3., to je bila Hrvatska jer je sva brodogradilišta, nešta je bilo u Crnoj Gori ali to su mala. Međutim to je sve uništeno. To je doslovice. Nije se shvatilo i najgore što se može dogodit je da se 20 godina luta, i ja to mogu komotno reć', težnja je naroda bila da dobije svoju državu, međutim nakon 20 godina politika bi je prodala, dala, ne znaju sad šta će. Mi jednostavno ne znamo šta ćemo, odnosno ne mi ka građani nego oni koji nas vode.”

177

- ne radimo dovoljno na razvoju ni jadranskog turizma

„Pa... po mislim broj jedan po sportu. Jer velika većina vrhunskih sportaša su je predstavljali i prepoznatljiva je. Druga stvar uvijek se polazi od tog mora, to je, jer je po tome prepoznatljiva. Samo je žalosno da u 20 godina uvijek je ostalo to more na koje se mi pozivamo, čisto, a drugo ništa nismo napravili. Ništa nismo... Promicati nešta vanka i to još uvijek je baza svega čisto more. tu uslugu mi jednostavno nemamo. Imamo isti hoteli koje smo imali i 90ih, izgrađeni u socijalizmu su i dan danas, malo su je li ušminkani, nisu, i baza je to da se... […]” „Meni, meni je jedna raznolikost. .znači a to što možemo pokazat, mislim da..s obzirom da sam putovala puno po svijetu ustvari mi nismo svjesni kol'ko toga i šta sve imamo..kad smo bili na Havajima..onda smo ušli u jednu galeriju i gledamo tam' akvarele i sad ono stanemo pred jednu i j a velim pa to j e naše more, mislim, to ne možete pogriješiti, i stvarno vidimo naš crtež neki, nevjerojatno nešto, i onda smo tako zaključili kol'ko je to u stvari jako specifično, i da nam je žao što nažalost naš p ristup mogućnostima, naša otvorenost, ne da mi nismo ljubazni već jednostavno nemamo sadržaja kojim bi privukli turiste, to je jedna stvar..i druga stvar obrazovanje, ne znam, sve to dovodi da ljudi ne shvaćaju da se profesionalno moraju ponašati drugačije nego kako je njim eto baš taj dan volje […]”

- trebalo bi više raditi na očuvanju prirode

„Dakle, kad bi ja nekom rek'o Hrvatska je... Baš meni Hrvatska, aha. Po meni Hrvatska pa... //mhm// to more. Iako ja nisam tol'ki ljubitelj mora, ali moram reć'... tu stvarno imamo, ima se, imamo potencijal, s time da ne bi nikom preporučio sjeverni Jadran zbog čistoće i toga, to je više srednji i južni i otoci pogotovo, to je jedna, stvarno nešto što nema toliko puno zemalja u svijetu s čim se može pohvalit. Dakle, priroda... koja nažalost sve više i više ja mislim da nestaje i na... zbog nekakvih... gospodarskih projekata ili ne znam čega... sad je i... ta masovna izgradnja autocesta bila... . Ne znam, nekako ta priroda. Dakle, prirodna ljepote i povijest.”

- ne znamo iskoristiti strateški (geografski) položaj

„Po mom mišljenju, Hrvatska je zemlja u kojoj, koja ima… kako bi to rekao, koja se nalazi n a… razmeđu između istoka i zapada i koja bi to mogla… kvalitetno koristiti […]”

- ne podupiremo (u društvu) nadarene ljude jer „iskaču” pa „smetaju” umjesto da to potičemo

- sve manje stanovništva (nizak natalitet)

- mentalitet - nemamo razvijenu kolektivnu nacionalnu svijest već individualno svatko „krade” za

sebe

„A... ja bi prije reka' da je prepoznatljiva u negativnom smislu. Jer tu smo vrlo prepoznatljivi po. .. po, ne znamo upravljati sa sobom, sami sobom, tom državom svojom i sami sobom ne znamo upravljati. Zato i došli smo do ove situacije u kojoj jesmo. I prepoznatljivi smo jer smo lopovi. Uglavnom smo lopovi. Zašto? Zato što je anarhija i zakoni. Nema tu zakona, loši, loši su tu zakoni, to su zakoni koje oni pišu nerazumljivi. I znaju ih tumačiti kako 'ko hoće. I to oni su. E po tome smo prepoznatljivi. A u ovom pozitivnom smislu normalno da smo taj turizam. Iako nam nije dobar. Može oni pričat šta 'ko hoće ali nije dobar. Ništa to ne valja. Hoteli ovi su, nije to, to nisu, koje zvizdice, to je ništa, nula. I ovo, ovi stranci koji su... ulagali tu i

178

kupovali to, i oni su... to je samo eto tek tol'ko nešto potrošit da nešto, da može se jel, da bi nešto oni zaradili. Kad vidite one frankejštanove... dobro ovo novo, nešto se napravilo, ali ono na starome na Boriku, samo nešto su obnovili.. . I po čemu smo još prepoznatljivi. Mi smo ćukovi, razumite? Ovo je dalmatinski ovako. Mi smo dobri narod što se tiče i gostoljubivi i... stvarno smo dobri. Dobri smo. Ali...mi smo dobri s ove druge strane nemamo nacionalnu svijest. I to je čitavi problem. Ja sam proša' svagdje na svitu. Najveći nacionalisti su Japanci. Pa za njima Francuzi. Pa Njemci. Nećete j ednog Njemca, kaže nacionalna, a što je nacionalna svijet? Nacionalna svijest jednog Hrvata je da ukrade. A Njemca da napravi tvornicu. E to je nacionalna. To se zove nacionalna. Ali Hrvati ne, njima je nacionalna svijest, i ti si dobar Hrvat samo ako ćeš ukrasti i gledaš samo za sebe. E po tome smo mi. I loši smo. Loši. Eto tako.”

- raznolikost regija može biti prednost no nedostatak je jer se nedovoljno međusobno poznajemo,

u zemlji/među stanovništvom nema osjećaja cjeline

„Pa, ima više Hrvatski... previše je ona, što se mene tiče, ta su... ta je regionalizacija dobra, ali u nekom smislu... ta mentalna, taj sklop... najprije moj prag, pa moja Istra, pa moja Slavonija... toliko je mala ta Hrvatska da j a... ja sam bio u berlinu, Berlin sam spomenuo, više puta u Berlinu... taj mislim grad ima više stanovnika od Hrvatske, sa okolinom, ne... i onda je tamo čovjek imao dojam cjeline... a ovdje kod nas ponekad to jest bogatstvo s jedne strane, ali s druge strane malo smo to... ovaj... mi smo još slabo prostorno komuniciramo... ne samo prometnicama... više su sad one nego što su bile... nego, ne poznajemo se uopće... ja putujem svuda pa znam... […]”

- medijima stvaramo puno lošiju sliku o sebi nego što jesmo, nadareni smo i druželjubivi

- pogrešno prikazujemo da su znanost i znanstvenici loši, samo loše upravljamo njome

- krađa političara u ime domoljublja i „hrvatstva”

„Hrvatska je bila i da se je vodilo računa bila bi nadmašila Švicarsku. Jer što Hrvatska ima to nijedna zemlja nema. Prirodne ljepote, more, jezera, vodu, planine... Slavoniju rodnu, oni su sve uništili. Da mi uvozimo žito, Slavonija more ranit ne Hrvatsku neg', neg' vrag zna kol'ko. To je sve.. . i niko ne odgovara. Jer ja bi tak'e, ne bi ja to sudija i... još plaćat sudove, ja bi to strelja'. Pa bi bio primjer onom drugom. Jer to nije se ukralo da se napravi kuća, nego za 5 generacija. I tak'i su nas vodili, i taj jadni narod jer su oni lagali svjesno, taj jadni narod srlja za njima... ka, ka... što bi rekao Guske u maglu. Jer tu nije domoljuba, tu nije Hrvata. On se krstili, po 30 godina, 40 i vjenčali, al kaki je to Hrvat za mene. To nije, to su... samo za interes svoj došli i to je jednom narodu... A narod nije benast kol'ko oni misle. Ne moraš... imat fakultet da bi bio pametan. Život je škola […]”

- nacionalizam - izbacili smo važne ličnosti iz javnog prostora poput glazbenika i znanstvenika

jer nisu etnički Hrvati nego srpskog pa i drugih etniciteta (Rudolf Steiner)

„[…] T o mi u Čakovcu imamo sad problem, imenovati gimnaziju, vratit joj ime Josipa Štolcera Slavenskog gdje desničari opet pišu pisma, nebi uspjelo al opet se bune iz jedinog razloga jer je živio u Beogradu i jer je oženil Srpkinju, mislim to su te naše Hrvatske gluposti i sramote i Nikolu Teslu samo zato jer je Srbin a ne koristimo ga kao brend nego, Beogradski aerodrom se zove Nikola Tesla, to su te naše sramote, da ne govorim do onog Slavenskog, imam tu mi je pod nosom pa znam 'ko je ili recimo u Međimurju Stainerovo kuća rodna mislim i dolaze vlaaaaakovi, to su glupani u Hrvatskoj koji ne znaju da tamo dolaze vlakovi Švicarske, Austrije ljudi,koje mi ne koristimo a ja Hrvatsku ne mogu prepoznat po tim...a kamoli bi stranci a kol'ko takvih ima za koje ja ne znam Dalmaciji, Liki.”

179

Diskusija. Gotovo su svi građani kojima je postavljeno ovo pitanje naveli pozitivna obilježja po

kojima je njima osobno Hrvatska prepoznatljiva:

a) U obilježjima se ističe priroda, prirodna raznolikost, prirodne ljepote, a posebice je

dominantno u svijesti isp itanika Jadransko more i sve s njim povezano.

b) Također je istaknuta kultura, od kulturnih raznolikosti regija do pojedinačnih aspekata kulturne

proizvodnje: glazba, gastronomija, jezik odnosno dijalekti, itd. S time je povezana i povijesna

kulturna baština, povijesne znamenitosti, gradovi, raznolikost regija u kulturnom smislu.

c) Navode se i hrvatske „djelatnosti” poput sporta, znanosti, ali i različite grane gospodarske

djelatnosti kao turizam i poljoprivreda.

d) Zatim su to opći pojmovi Hrvatske kao „domovine” i „stanovništva”, pozitivno vrednovanog

mentaliteta, načina života hrvatskog nacionalnog kolektiva.

e) Konvencionalna službena standardna obilježja hrvatske države kao političkog entiteta grupirali

smo u posebnu kategoriju (državna zastava, grb, himna, ali i vlada, te postavke države kao

samostalnost, demokracija, sloboda govora i kretanja).

f) „Katolicizam” je spomenut dva puta.

Dio građana koji imaju pozitivne asocijacije na neka obilježja hrvatskog identiteta ipak navode i

probleme u vezi hrvatskog nacionalnog identiteta od kojih je dio povezan s upotrebom navedenih

nacionalnih obilježja a dio sa samim sadržajem. S obzirom na upotrebljavanje nacionalnih

simbola:

- ne radimo dovoljno na prepoznatljivom, specifičnom identitetu države i društva, brend koji bi

nas učinio drugačijima od susjednih zemalja i šire

- ne radimo dovoljno na iskorištavanju prednosti, kulturnih i prirodnih, koje već imamo, odnosno

specifičnije: na njihovu boljem predstavljanju našim građanima i vani; ne razvijamo druge grane

osim mora i turizma; ne iskorištavamo svoj strateški geografski položaj; ne iskorištavamo talente

naših stanovnika; ne razvijamo i štitimo postojeće resurse i na koje stavljamo naglasak kao

morski turizam ili očuvanje prirodnih ljepota; lošim upravljanjem stavljamo prevelik naglasak na

dio resursa kao more i jadranski turizam čime zapostavljamo druge krajeve i gospodarske grane,

a ni ove ne razvijamo dobro; i

- sami (medijima) stvaramo lošu sliku koja nije istinita o hrvatskom stanovništvu.

180

S obzirom na same nacionalne simbole, radi se o problemima unutar nacionalnog kolektiva zbog:

- lošeg vodstva (korupcija, krađa; loši zakoni; u znanosti)

- manjka nacionalne kolektivne svijesti: „krađa” političara u ime domoljublja, „krađa” „običnih”

građana za sebe, raznolikost regija kao uzrok nepovezanost zemlje kao cjeline; - gospodarskih

problema (siromaštvo; sve manje stanovništva brojčano); te

- „socio-političkih” problema (preispolitizirani ljudi u svakodnevnom životu i nacionalizam u

negativnom smislu).

Možemo stoga zaključiti da su ovo problematična mjesta u kolektivnom nacionalnom identitetu

na koja ispitanici upućuju kao slabe točke. Nabrojana obilježja pak daju pregled nacionalnih

simbola od kojih je u glavama naših građana satkan nacionalni identitet u pozitivnom prije svega

ali neka i u negativnom smislu.

5.1.2 Obilježja hrvatske prepoznatljivosti – osobna predanost

Osobna predanost ispitanika hrvatskim nacionalnim obilježjima ispitana je pitanjem P043.

„Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta, koja i

zašto?”. Odgovori su grupirani prema tome: a) „ističu” li ispitanici ili „ne ističu” nacionalna

obilježja; te b) popis isticanih obilježja; i c) razlozi isticanja hrvatskih nacionalnih obilježja.

Dvoje isp itanika daje i dodatne komentare u vezi isticanja hrvatskih nacionalnih obilježja.

Isticanje. Od ukupno N=83 (r=127) ispitanika koji su odgovorili na ovo pitanje, n=56 (r=100)

navodi da ističe neka od obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta, dok n=27 (r=27) navodi da u

svom osobnom prostoru nemaju istaknuta nikakva obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta.

Popis istaknutih obilježja. Isp itanici navode da ističu (ili imaju u osobnom prostoru, ali ne na

vidljivom mjestu) sljedeća hrvatska nacionalna obilježja:

- hrvatska državna zastava (ili manje zastavice), hrvatski državni grb, trobojnica (oko pšenice za

Božić), sportski dresovi s grbom

- obilježja vezana za Vukovar (Vučedolska golubica, vukovarski vodotoranj, pločica s Trpinskom

181

cestom)

- kršćanska/katolička obilježja (Višeslavova krstionica, križevi, krunice, vjerski kipovi, slika pape

Ivana Pavla II)

- obilježja vezana za osobno i lokalno (lokalne ličnosti, općenito monografije obitelji i mjesta,

župe, obilježja manjinskog nacionalnog identiteta, lokalnog kraja)

- Licitarsko srce

- slike i fotografije Hrvatske, knjige, plakat na kojem piše „Hrvatska”

- razni suveniri nespecificiranog sadržaja (poprsja, figurice, naušnice s tradicionalnim motivima)

- Baščanska ploča

- narodni vez (općenito, paška čipka, slavonska šlinga)

- pojedine ličnosti: palac Grgura Ninskog, slika Ante Gotovine, reprodukcija oproštaja Frana

Krste Frankopana prije odlaska u Beč

- dalmatinski, jadranski suveniri

- narodne nošnje

- spomenica iz Domovinskog rata

- oslikana slavonska boca za rakiju

- „ruža Hrvatska”

- hrvatski pleter

- stvari iz Domovinskog rata; i

- Sabor.

Razlozi isticanja. Iz navedenih razloga vidljivo je da neki ispitanici smatraju da su obilježja koje

su naveli za njih i zaista dio nacionalnog identiteta, dok drugi iako shvaćaju da se tako može na

prvi pogled činiti ističu ih iz sasvim drugih, nenacionalnih razloga. Zbog toga smo odgovore i

grupirali u te dvije skupine (dodatno, dvoje ispitanika smatra da su obilježja povezana s

nacionalnim ali da takva obilježja nikada ne treba isticati, te jedna ispitanica ističe da joj osobno

nije sasvim jasno je li križ koji posjeduje dio nacionalnog identiteta ili samo religijskog):

1) Nacionalni razlozi isticanja nacionalnih obilježja (n=19; r=23):

- općenito, to su nacionalni simboli i treba ih imati i isticati, zbog toga ih i ističu

182

„Da, apsolutno. Ima i to, ima i ovo, odnosno ovo, imam u autu čak zastavu, u mom autu ovdje. Ima. Ima tih.” „Da imam puno toga. Imam, od kipića raznoraznih... koje bi ja vezala i sa vjerske, mislim da je, ja bi, ja bi, mislim da je vjera i sastavni dio kulture naše. Tako da imam od malih kipića, ne znam, Višeslavove krstionice, do tako nekakvih obilježja možda s mora kad smo išli pa sam kupila nešto. Pa... nekakve kipove. Pa do. .. šta još imam od tradicionalnih tako obilježja, sad se ne mogu sjetit, ali mislim... Da, zastavu nemam veliku iako sam rekla da si moram kupit, ali ovaj imam tako... da.“

- treba imati osnovne, ključne nacionalne simbole kao zastavu ili grb, ali ne treba pretjerivati u

njihovu isticanju (samo u posebnim prilikama)

„Imam ružu hrvatsku i... ja nisam sklon pretjerivanju u ničemu, pa tako ni u simbolima ni, ni, ne znam, ni u životu, ni previše se razbacivat u ničemu. Tako da ja sam, ja sam jedan skroman i ja i moja obitelj, tako da baš posebno ništa ne ističemo. Ali imam uvi'k nešto.“ „Pa... imam... zastavu koju... izvjesim za neke datume ali je ne držim stalno. I ne držim nikakve ni religijske ni nacionalne... jer se nadam da će mi doć' neko 'ko nije Hrvat i 'ko nije Katolik pa da se ne osjeća neugodno, ne želim mu nametat neke svoje stavove.“

- ističem ili bi isticali kada bi išli izvan Hrvatske, služe predstavljanju Hrvatske vani

„Pa imam kući jednu baš pletenu torbu od bake sa hrvatskim grbom. Onako to je iz okolice Sinja i baš mi se sviđa i kad idem predstavljat Hrvatsku u druge zemlje uvijek to ponesem.” „Ma ne... ne... nemam to ništa... da vidim... da li imam šta ovako drugoga... ne... nije mi to... vjerojatno kad bi išla van, onda bi to... a tu mi to nekako...”

- nacionalni simboli povezani s Domovinskim ratom

„Pa dobro imam, imam tih slika krajolika. To imam i to posebno volim i to nije sporno. Zastavu, ono... imam jer su djeca, mislim, oni su htjeli tako, pa su imali onu malu zastavicu pa na dan oslobođenja, ne znam Oluje, onda oni to na moru, na moru stave, stave kad su bili manji. Sad im to više //smijeh// ne znači. Ali zapravo se zloupotrebljava zastava. Ne znam da li u svijetu isto tako, ali... na tim utakmicama... što ja jako osuđujem, ti neredi koji se dešavaju, pa nerijetko naši sportaši stradaju zbog toga, pa dobiju zabrane zbog tih nekih koji su vel'ki Hrvati pa naprave, pa se naloču, pa naprave nered, pa zapale nešto i na kraju zapale i tu zastavu koju oni nose kao simbol. Simbol. To, to svakako mi se ne sviđa. Treba istaknuti, istaknuti za, ovaj, za te blagdane zast avu. Zastavu. Ali, ali, ovaj, ne vidim razloga da bi to trebalo biti u svakoj kući. Jedino, recimo, ja recimo uvijek zapalim svijeću.. . kada se obilježavaju ti grozni dani u Vukovaru jer to što se tamo dešavalo... u tim godinama kad smo bili, ne znam, rekla bi... svi, većina ljudi je školovana, obrazovana, i da tako neko može raditi, raditi takove gadosti, to je strašno. I ja iz pijeteta uvijek zapalim svijeću.” „Imam, imam uspomene one ne stavljam sve, stavljam one koje su mi jako, ono što u tom prostoru radnom imam, Baščansku ploču, koju sam dobil to mi je onak', onda imam iz Vukovara, ne sad kad sam bil zadnji put nego prije, dobili golubicu i onaj silos to mi je sin uzeo, malu oznakicu Trpinske ceste, ukusno je napravljena, to sam si sam kupil, prošle godine, imam dosta stvari iz Domovinskog rata oni su mi posebno, pohranjene, uložene, al' nekak mi je ova spomenica to sam si baš stavil da se vidi, to imam [...]”

183

2) Drugi nenacionalni razlozi isticanja nacionalnih obilježja (n=16; r=16):

- specifična značenja drugačija od isključivo nacionalnih: Vučedolska golubica je simbol mira;

Vukovarski vodotoranj zbog osobne povezanosti s projektantom; hrvatska državna zastava

„služi” kao rekvizit samo za sportska događanja; crtež zastave jer ju je dijete lijepo nacrtalo u

vrtiću; trobojnica oko pšenice jer je to tradicionalno; dalmatinski simboli jer asociraju na

ljetovanje

„[opis kako je pretjerano isticanje u kući nacionalizam] A vj erojatno imam, evo zastavu koju je [...] [dijete] izrađivala u vrtiću, lijepo je ispala, donijeli smo ju kući i nalazi se u kući hrvatska zastava. […]“ „Ne.. . Imam neke recimo..na Ugljenu imamo kuću pa onda i z Zadra onako nešto što nas asocira na ljeto u tom smislu da ali ne zastava i to.. više neki suvenirčić koji nam je bio zgodan možda čak par stvari imamo što na kao ono, kada nam je više dugo ovakvih dana, onda čekamo ljeto pa eto pa nam to pomaže da vrijeme prođe brže.“

- dobiveni kao poklon, naslijeđeni, bez osobne vezanosti za njih kao nacionalne simbole

„Licitarsko srce imam jer ih baka kupuje di god stigne. Recimo na boru imam, kad je bor… […]” „Ne. Imam zastavu ali to je ostalo od dida, to kad smo krov radili, gore je ovako namotana oko štapa, ali ne nešta da bi... [slike Dalmacije] da, da ali ne nešta posebno.“

- umjetnički lijepi, služe kao ukras

„Nemam. Nemam. Evo... E imam, imam u garaži, [...] ovaj umjetnik [... ] prekrasan grb je napravio [...] [umjetnik]. Imam ga namjeru donijet tu u kancelariju ali momentalno je na vidljivom mjestu mi u garaži visi grb Hrvatske //smijeh//. Ovaj. Al prekrasan. To je umjetničko djelo. To je čak u ono vrijeme koštalo nekih 400 maraka. Jer je pravo zlato.[…]” „//mhm// Imam mala ova licitarska srca. Ali nisu izloženi na nekom posebnom mjestu nego ih koristim kao ukras […]”

Dodatni komentari. Dvoje ispitanika ističu dodatno da su suveniri hrvatskih nacionalnih simbola

preskupi za „obične” ljude te da se ključni državni simbol, hrvatska državna zastava, ne ističe

pravilno, zloupotrebljava ju se tijekom „divljačkih” navijanja na sportskim utakmicama, a treba

biti pravilno istaknuta samo za značajne blagdane.

184

Diskusija. U odnosu na prethodni popis nacionalnih obilježja novi koji se ovdje javljaju su

obilježja lokalnog, mjesta ili kraja življenja; obilježja Domovinskog rata u pozitivnom smislu

(suveniri povezani s Vukovarom te Domovinskim ratom predstavljaju ovdje zasebnu kategoriju

nacionalnih simbola koji su očito pronašli svoje važno mjesto u privatnom prostoru ispitanika);

veći raspon katoličkih/kršćanskih obilježja kao nacionalnih (katolički/kršćanski simboli i koji

nisu izravno vezani za nacionalno, kao npr. Višeslavova krstionica, također određeni kao

nacionalni, kao npr. križ, religijski kipovi svetaca); te obilježja nacionalnih manjina.

Kada smo ispitanike pitali o njihovoj predanosti hrvatskim nacionalnim simbolima u osobnom

prostoru, veći dio ispitanika ističe neka od obilježja razlozi njihova isticanja su podvojeni između

nacionalnih i nenacionalnih značenja. I među onim isp itanicima koji vežu nacionalna značenja za

simbole, dio smatra bitnim istaknuti da ne ističe mnogo simbola, da nemaju potrebu isticati svoje

„hrvatstvo” što vidljivo isticanje simbola konotira, odnosno da osjećaji vezanosti prema državi ne

trebaju prelaziti u pretjerivanje državnim simbolima.

Isp itanici smatraju bitnim napomenuti i posebne prilike ili prikladne situacije u kojima se trebaju

isticati državni simboli poput državnih blagdana, svadbe ili (pristojnog) navijanja na sportskim

događanjima.

5.1.3 Obilježja hrvatske prepoznatljivosti u svijetu – važnost „prema van”

Na pitanje P035. „Po kojim obilježjima je Hrvatska prepoznatljiva strancima?” odgovorilo je

N=76 (r=225) ispitanika, koji su: a) naveli obilježja po kojima smatraju da je Hrvatska

prepoznatljiva strancima, pozitivno i negativno; te b) ukazali na probleme koje smatraju da se

pojavljuju u predstavljanju hrvatskog nacionalnog identiteta u svijetu.

Pozitivno određena obilježja hrvatske prepoznatljivosti u svijetu. Pozitivna obilježja (n=73;

r=200) grupirana su u sljedeće kategorije:

- Jadransko more (more, obala, otoci općenito; Dalmacija, Istra, Split, Dubrovnik, Zrće)

- sport (sport, sportaši i sportski uspjesi općenito; nogomet i nogometaši; Davor Šuker, uspjeh na

Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998.; košarkaši u Barceloni 1992., Dražen

185

Petrović; rukometaši; Goran Ivanišević; Blanka Vlašić)

- kultura (kulturne znamenitosti općenito; gastronomski proizvodi: hrana, prirodna i zdrava hrana

bez GMO-a, hrana „od koje se čovjek može najesti”, „velike porcije”, suhomesnati proizvodi,

pršut i slavonske salame, sir, Badelova šljivovica, vina, Bajadera, ćevapi; kravata; glazba

općenito, te: Ivo Pogorelić, 2 Cellos; penkala; lijepi gradovi; pulska arena; Sinjska Alka; folklor i

tradicija)

- priroda (prirodne ljepote i prirodne znamenitosti; prirodna čistoća; blaga klima; čisti zrak; pitka

voda; šume, nenaseljena prirodna područja Like; jezera; nacionalni parkovi i parkovi prirode,

Plitvička jezera)

- (jadranski) turizam i „zemlja za odmor”

- stanovnici (općenito; gostoljubivi, prijateljski, otvoreni, vrijedni, topli, jednostavni)

- grbovi (hrvatski državni grb; „kockice” učinjene poznatima u svijetu preko sportaša)

- zgodne žene i muškarci

- znanstveni usp jesi (općenito; znanstvenici i nobelovci, te: Nikola Tesla, Lavoslav Ružička,

Ruđer Bošković)

- gasterbajteri, dijaspora (općenito; poznati u svijetu po ekonomskoj produktivnosti)

- istaknuti pojedinci općenito

- unutrašnja (kontinentalna) Hrvatska

- brodogradnja (u prošlosti više prepoznatljiva nego danas)

- sloboda kretanja

- hrvatska europska povijest (Jelačić, Zrinski…)

- usp jesi u Domovinskom ratu (obrana Vukovara se izučava na West Pointu); i

- informatičari i startup tvrtke.

Negativno određena obilježja hrvatske prepoznatljivosti u svijetu. Isp itanici (n=14; r=25)

smatraju da je po sljedećim obilježjima Hrvatska negativno prepoznatljiva u svijetu:

- Domovinski rat (zemlja u ratu, ratno područje, minirana područja)

- Jugoslavija i Balkan u negativnom smislu (još uvijek konotacije 2. svjetskog rata; „balkanski

mentalitet”)

- korupcija

- stanovnici („divlji narod”, ksenofobični, nesusretljivi, lukavi, „hoće puno za malo rada”,

186

temperamentni ali samo „sjevernjacima” a Talijanima nisu)

- gospodarski problem u nacionalnom tijelu (nezaposlenost, kriza, neimaština, male plaće) ima

odjeka u svijetu

- sve više po iseljavanju mladih „trbuhom za kruhom”; i

- nacionalizam.

Problemi. Isp itanici ističu i probleme vezane za prepoznatljivost Hrvatske izvan njenih granica, u

svijetu (n=36; r=48):

- nemamo brend, imidž, identitet, nismo prepoznatljivi u svijetu (općenito neprepoznatljiva i

nedovoljno se zna o nama pa se stranci čude kada upoznaju našu zemlju i ljude; trebamo bolji

brend poput švicarske čokolade ili austrijskih napjeva i Salzburga; nije ni po kravati

prepoznatljiva; više kao bivša Jugoslavija nego država za sebe; povijesne znamenitosti, hrvatske

gradove i regije trebamo bolje predstaviti; jedan ispitanik smatra da bismo trebali bolje

predstaviti jugoslavensku prošlost kao Josipa Broza Tita i pokret nesvrstanih umjesto da radimo

na tome da nas po tome ne prepoznaju)

„//smijeh// Ne znam koliko je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu i mislim da Hrvatsku trpaju prvo u koš sa bivšom Jugoslavijom, pa tu bivšu Jugoslaviju još trpaju u koš sa Balkanom. Tako da... al mislim da bi Hrvatska trebal a bit prepoznatljiva u svijetu isto baš po toj predivnoj prirodi, po kulturnoj raznolikosti, ali mislim da još nismo izgradili taj identitet u svijetu.“ „[…] Pa volila bi, volila bi, sigurno, da postoji nekakav brend. Je li to u smislu političkom, jel' to u smislu švicarskih čokoladica, je li to, kao što je čokoladica u Švicarskoj, ili. .. Mislim za svaku državu k ad nešto rečeš asocijacija ti je, je li je to Austrija pa onda ćeš se sjetiti odmah alelei pjesama ili ćeš se sjetiti Salzburga ili ovako nešto. Je li Italija. Mislim, sve države izazivaju nekakvu asocijaciju, onu prvu asocijaciju. Ne znam, opet se samo vraćamo na ljepote položaja.“ „Pa ja mislim da nije dovoljno prepoznatljiva. Putujući po svijetu vrlo često susrećem ljude koji pitaju gdje je to Hrvatska. Mislim da nismo dovoljno prezentirani vani.“ „Pa sad... ne znam po čemu bi. Stvarno ne znam po čemu je specijalna. Speci fičnosti neke... stvarno nema. Nažalost. Gradimo državu, ovu suverenu, znači preko 20 godina, a još uvijek nemamo... ne znam, brend da bi rekli. .. Pokušali su nešto s onom kravatom, mislim da ni to čak nije nešto što bi prepoznali u svijetu. Ne znam, nažalost, druge države su se razvile s jednom čokoladnom ili sirom su prepoznatljivi a mi... mi nismo uspjeli sa ničim.”

- prepoznatljivi smo samo po moru, nedovoljno se ističu druge prednosti (samo po moru;

Dubrovniku; treba bolje iskoristiti pitku vodu i poljoprivredu; postoje lijepa mjesta i izvan

Dalmacije; seoski turizam razvijati kao u Zagorju i Slavoniji

187

„Pa… po mom mišljenju Hrvatska je svakom strancu prepoznatljiva prije svega, a to j e malo čudno i tragično, po tome što je imala more, dugo more. Ni po čemu drugom.“ „A pa sigurno znači po turizmu. Jer to je znači na svim je li važnijim kanalima se vrti da je Hrvatska jedna od top turističkih destinacija. Međutim ima Hrvatska i druge ljepote koje još nažalost ne iskorištava. Nadam se da će do ć' vrijeme i za to. Na primjer jedna poljoprivreda nam stoji poprilično zapuštena, imao ogromne resurse vode koje bi mogli izvozit. Ali doći će vrijeme i za to. U ovom isključivo trenutku najviše po turizmu.“ „Pa u svijetu su onako svi čuli za Dubrovnik, isto za more, otoke. Pula možda, amfiteatar i tako to. A manje za... ostale. Dakle, većinom je ta obala i Istra pogotovo kao nekak' najjača turistička regija, a mislim da se može itekako iskoristiti i dakle taj seoski turizam koji nažalost još je tek u začecima u Hrvatskoj, u Zagorju ali i u Slavoniji.“ „Pa onda eto opet to šta ima more i šta ima taj, tu predivnu obalu, po tome bi mogla bit, jest prepoznatljiva. I mislim da je to jedino po čemu je prepoznaju, je li sada dolaze turisti iz čitavoga svijeta. Prema tome mislim da je to u ovom trenutku jedino prepoznatljivo. Za razliku, ajmo se vratit opet u one bivše, neću ja sad govorit o Titu kakav j e on bio, ali u svakom slučaju eto dosta sam putovala, još kao student sam putovala, gdje si god došao prvo je bilo Jugoslavija-Tito. Takva je bila nekakva asocijacija, očito je on bio osoba po kojoj si se prepoznavao. Danas u tom smislu ne postoji nešto što bi bilo prepoznatljivo, osim što smo uspjeli istaknuti tu ljepotu turističke, jadranske obale, otoka i tako dalje, i da je po tome prepoznaju i da je to...”

- prepoznatljivi smo ili pokušavamo biti samo po sportu, nedovoljno ističemo druge grane (po

sportu, nogometu, Davoru Šukeru; treba raditi da budemo prepoznatljivi i po književnosti,

umjetnosti, glazbi uz „2 Cellos”; filozofima; političari i gospodarstvenici trebaju napraviti više da

sami budu prepoznatljiviji)

„Pa kažem. Mislim, mislim da smo još uvijek u procesu traženja i... osim ovih //mhm// nekakvih turističkih sličica koje plasiramo, ovaj, teško mi je reći... što bi čovjek mogao prvo pomislit kada kaže Hrvatska. Okej, u zadnje vrijeme, zadnjih godina, definitivno je to bio sport. Kostelići i nogomet i Blanka su bile neke //mhm// keywords po kojima su nas vani prepoznavali, ali. .. Da, nažalost, mnogo manje, ne znam, znanost ili... umjetnost.” „U svijetu strancima, znači, po onim... po šahovnici. Mislim da je to najprepoznatljiviji hrvatski, hrvatsko obilježje. Znači, to je k renulo negdje nakon, nakon Francuske '98., znači, kad se Hrvatska prvi put negdje pokazala malo jača, znači, u svijetu na tom sportskom dijelu. Mislim... '92. smo... bili znači u košarci smo osvojili srebro u Barceloni, ali... Tu se već počelo čut, preko tih sportaša smo možda došli na neku, na taj, na pozornicu. Mislim da su sportaši više doprinijeli tome nego neki ljudi koji bi trebali, političari, tipa, koji bi trebali to napraviti, gospodarstvenici. Mislim da su više spo rtaši to, doprinijeli tome. Pa samim tim i ta šahovnica ono, na taj način.”

- nedovoljno radimo i na moru koje nam je osnova prepoznatljivosti (turizam nedefiniran, treba

više sadržaja za turiste, trebamo bolje predstavljati Dubrovnik)

„[…] Kao drugo je turizam. Ali mislim da ne onako neki prepoznatljivi turizam //mhm// nego nekakvi onaj bezličan, sivi turizam, na način Turske recimo ili eventualno Grčke, s tim da Grčka tu malo ipak ima nekakvi prepoznatljivi povijesni štih. Dakle turizma, ali ne na nekakvoj ono opipljivoj razini, ne možeš ga

188

definirati kakav je to, šta je tamo najbolje […]“ „A to baš... Mislim da nismo na tom dovoljno mi poradili. I... ovaj... baš nismo. Ni u ovom kulturološkom dijelu, ni... busamo se da smo turistička zemlja ali mislim da smo u odnosu na, na, ovaj, okruženje, na sve... druge zemlje koje nemaju što pokazat, da smo jako malo tu napravili i mislim da baš i strancima ono, ajde dobro Mediteranska, tu negdje more je lijepo, čisto, sve to. Ovi koji su, pogotovo sjevernjaci iz Europe koji dođu njima je to ugodno, lijepo sve sunčano, međutim, nismo iskoristili zapravo sve ono što smo mogli. Takvu jednu lijepu zemlju, bogatu, mislim, i kulturni spomenici, i sve, mislim da smo to premalo, premalo. Ja sam bila, kažem, putovala, imala sam sreću tu da kroz posao dosta putujem pa vidim ljudi iz ničeg naprave priču, naprave atrakciju ono ništa. Ono šta smo mi sad tu na... na... Ali dobro. Ma mislim svašta, svašta sam ja, ono nemaš šta vidjet, ali on je napravio sadržaj nekakav, tebi nekakvu, nekakav ugođaj i šta ja znam, u T unisu mislim, u Tunisu nemaš baš šta vid'it. Lijepo je onaj obalni dio, lijepo more isto k'o i kod nas sve, ali kad ono uđeš, ništa. Ali čujte on stavi u 5 džipova tu našu g rupu, provoza ovo ono, tu staneš, ovaj ćilime... Mislim, nešto su oni sklopili, od tog ničeg.. . Ja sam bio, ja sam sad nešto vidio drugi svijet, znate? A mi, mi smo raj na zemlji naspram recimo takve... A mi ništa nismo. Raj na zemlji, šta vi mislite sklopit naše Plitvice, more, Dubrovnik, evo samo te tri destinacije, Zadar. Mislim. Samo to. Ali...“

- imamo probleme unutar nacionalnog kolektiva i zemlje:

a) gospodarske probleme (ekonomski općenito loša situacija; izvozimo kvalitetne a uvozimo

nekvalitetne proizvode; razvijamo pogrešne industrije kao tvornicu željeza tamo gdje ga nema a

ne poljoprivrednih alata u poljoprivrednom području; drugi narodi se brže „digli” nakon

povijesnih ratnih sukoba nego mi)

b) „socijalni” problemi unutar nacionalnog kolektiva (trebamo raditi na većoj kulturnosti,

prosvjećenosti, da znamo što želimo i radimo na tim ciljevima, da više cijenimo sebe i svoje

vrijednosti)

- prepoznatljiviji smo u Europi a manje u drugim dijelovima svijeta

- stranci znaju više o onome što imamo od nas, uzimamo što imamo zdravo za gotovo; i

- stranci vole ovu zemlju, ali bi da nas nema – negativan komentar protiv stranaca.

Diskusija. Iz navedenih odgovora vidljivo je podudaranje između obilježja koja ispitanici

smatraju osobno bitnima koja im predstavljaju Hrvatsku i po onome po čemu se Hrvatska

predstavlja u svijetu (priroda, kulturna i povijesna baština, stanovništvo, znanost i znanstvenici).

Među obilježjima istaknutima ovdje i u prethodnim pitanjima razlike se mogu uočiti u „sadržaju”

pa se kod navođenja službenih državnih obilježja ističe samo hrvatska državna zastava, odnosno

„kockice” povezane sa sportom, te neke djelatnosti poput brodogradnje i informatičara, ali

najviše zasigurno sport i sportaši. Dodatno, ističe se hrvatsko stanovništvo ali uključuju i uspješni

Hrvati izvan Hrvatske, dijaspora. Konačno, Domovinski rat koji je dijelu ispitanika pozitivno a

dijelu negativno obilježje. Ne spominje se Katolicizam, koji možemo reći ispitanici ne smatraju

189

nečim čime se Hrvatska ili predstavlja ili što stranci prepoznaju. Ne ističe se ni hrvatski jezik.

S obzirom na probleme koje ispitanici uočavaju, povezani su također s općim problemima

upotrebe simbola u Hrvatskoj i samih simbola koje su naveli u prethodnim pitanjima. U vezi

upravljanja nacionalnim simbolima:

- jasno je da naši ispitanici smatraju da postoje problemi s p redstavljanjem hrvatskog nacionalnog

identiteta u svijetu. Iako većina smatra da postoje obilježja po kojima nas stranci pozitivno

percipiraju, navode najčešće da Hrvatska kao brend još nije dovoljno definirana u svijetu, da

nismo dovoljno prepoznatljivi; i

- nestručno upravljanje resursima koje imamo je također problem.

S obzirom na same nacionalne simbole:

- prepoznaju nas vani po bivšoj Jugoslaviji, kao da smo još njen dio, odnosno bivša Jugoslavija

bila prepoznatljivija nego današnja Hrvatska

- prepoznaju nas vani po Domovinskom ratu (što je dijelu ispitanika pozitivno a dijelu negativno)

- previše ističemo Jadransko more i sport, a postoje mnoga druga obilježja koja trebamo isticati te

trebamo više raditi na, primjerice, moru da obogatimo turističku ponudu

- dio ispitanika smatra da je hrvatsko stanovništvo pozitivno a dio da je negativno percipiran u

svijetu (otvoreni, gostoljubivi, vrijedni, ili ksenofobični, „divlji”, zbog stereotipa ili zato što je

stvarno tako)

- problemi u nacionalnom tijelu, kako gospodarski (korupcija vodstva, loše vodstvo,

nezaposlenost, niske plaće, i sl.) tako i socio-politički (nacionalizam, ksenofobija, nekulturnost, i

sl.).

5.2 Službeni simboli hrvatske države – prepoznavanje

Odgovori na pitanje P039.:„Koji su to ključni službeni simboli hrvatske države?” grupirani su u

dvije kategorije (N=80; r=210): a) prepoznavanje ključnih državnih simbola (n=80; r=186); i 2)

problemi vezani za hrvatske državne simbole (n=18; r=24). Dvoje ispitanika odgovorilo je da ne

zna odgovor, odnosno da bi to trebao biti hrvatski državni grb ali ispitanica nije bila sigurna ima

li Hrvatska uopće državni grb; dvoje ispitanika navelo je općenito da se radi o: simbolima koji su

190

zajednički različitim mjestima u Hrvatskoj; te simbolima po kojima smo prepoznatljivi kao

nacija. Dodatno su kodirani komentari (troje) ispitanika vezani za hrvatski državni grb.

Popis službenih državnih simbola. Isp itanici smatraju sljedeće simbole (grupirano u kategorije)

ključnim službenim simbolima hrvatske države:

- zastava i grb (zastava Republike Hrvatske; grb Republike Hrvatske; trobojnica – crven-bijel-

plav; „šahovnica”; (crvene i bijele) „kockice”; lenta predsjednika Republike Hrvatske; povijesni

grbovi regija u kruni grba Republike Hrvatske)

- himna Republike Hrvatske

- geografska obilježja (oblik „kvazi-ptice”; „plavo i zeleno”, more i poljoprivreda; pojedini

gradovi: Dubrovnik, Zagreb; pojedine regije: Slavonija, Dalmacija)

- kulturna obilježja (čipka, paška čipka; pjesma, klape; hrvatski pleter; nacionalni spomenici;

„pro-zapadnjačka” arhitektura, geografski i povijesno „zapadnjačka” zemlja; nošnje; poezija;

stari povijesni gradovi; sir i pršut, regionalna gastronomija; kravata)

- prirodna obilježja (Jadransko more; nacionalni parkovi, Plitvička jezera; ovca ili bravka u

Dalmaciji – autohtone životinje)

- blagdani

- stanovnici, hrvatski narod („patnja naroda” kroz povijest, čekanje na samostalnost; gostoljubivi,

vedri, topli, vrijedni, temperamentni, što ponekad ide u agresivnost ali „brzo prođe”)

- Hrvatski sabor

- povijesne političke ličnosti (Stjepan Radić, Ante Starčević, Franjo Tuđman, „Frankopani”)

- krunica i kamena raspela na raskršćima

- znanstvenici

- „ožiljak rata” koji nosi i danas; Hrvatska kao država stvorena krvlju i borbom, sugrađani koji su

patili u ratu

- sport

- „lijepa, nasmiješena Hrvatica”; i

- demokracija.

Problemi. Građani uočavaju sljedeće probleme sa službenim hrvatskim državnim simbolima:

- ne radimo dovoljno na nacionalnim simbolima (pokušavamo „pobjeći” od Balkana i povijesne

191

tradicije Istoka usmjeravanjem prema Zapadu, čime gubimo na velikom dijelu svoje povijesne

tradicije i identiteta; ističe se more a poljoprivreda zanemaruje; ne predstavljaju se dovoljno

nacionalni parkovi; ne cijenimo dovoljno stanovništvo a vani se cijene kao vrijedni radnici; ne

ističemo dovoljno znanstvenike; ne radimo na sastavu Sabora – degradirao kroz povijest u

kvaliteti članstva)

„[...] Po mom mišljenju je prije svega glavni simbol to da se Hrvatska od drugih dijelova Balkana razlikuje po tome što je zapadnjačka. Prozapadnjačku arhitekturu ima. Što ne znači da je narod u Hrvatskoj prozapadnjački o rijentiran. Ali da je s ama država sticaj em povijesnih okolnosti… izgrađena arhitektonski, geografski, povijesni, nacionalni spomenici onda ovi, kak' se zove, nacionalni parkovi, sve je to na zapadnjački način organizirano. Po mom mišljenju to je prvo što se vidi. Ali mislim da time u stvari kao da se bježi od istočnjačkog, više nego da se bude zapadnjačko. Što je prilično tragično ili čudno jer time Hrvatska gubi gotovo 40 posto, ako ne i 50 posto svog identiteta. Dakle, po mom mišljenju prvo što čovjek vidi je bijeg od istoka i pokušaj sviđanja zapadu. Ovaj, e onda, sad kada s e gleda k roz simbole, onda se to vidi i po zastavi, koja liči na zapadne zastave, onda se to vidi po grbu koji liči na zapadne grbove, onda se to vidi po spomenicima koji liče na… bavarske spomenika, na primjer raspela, kamena raspela ili po, po, na svakom ćošku, to su tipični bavarski spomenici. Dakle… simbolika… zapada koja uvijek nije, ne odgovara suštini onoga što želi predstaviti.“ „Zna se koji su simboli, to je grb i zastava. Al' sad... osim onih državnih obilježja koja su propisana grbom, zastavom, himnom... Imamo znanstvenike al n e znam kol'ko su oni... prepoznati, povezani, znači, jer tu su uvijek kontradiktorni. Ovaj, teško, teško je to, obilježja baš posebno.“

- hrvatska državna zastava je loše dizajnirana (općenito; presloženo sa „zoološkim vrtom”;

nepažljivo pa se ne znaju točne boje koze ili kune te neispravan dubrovački povijesni grb)

„A ključni simbol... A to je, kako bi ti reka', odma'.. . Hrvatska država je p repoznata kao mlada država. Mi smo priznati samo. A mi kao Hrvati postojimo od stoljeća 7. što se tog a tiče. Samo što smo mi uvi'k bili gaženi. Imamo neku svoju... baš u genima zadrtost ono, Hrvat i prkos i inat i vidiš mi smo tu kol'ko stoljeća čekali. Eto, baš to, to mi nekako, jedan simbol toga, kakav smo mi [narod]. A sad možemo mi gledat o simbolima, moga bi sad recimo taj ožiljak toga rata, r azumiš. Recimo, kad gl edaš hrvatsku zastavu pa ga gledam ono zoološki vrt, ja ono zovem zoološki vrt, ne znam ono je p retjerivanje meni. Šta sad... nije, nije Istra samo Istra, onda to može bit jedna autonomna pokrajina. Istra il Dalmacija je li. Puno je meni toga na tome zastavi, to je trebalo biti jednostavnije nešto. Ja recimo opet 90 posto, 90 posto đaka u Hrvatskoj recimo koji uču svaki dan, i svaki dan gleda grb gore poviš' table, ne bi znali objasnit sad hrvatsku zastavu. To je puno. Ali ti simboli tamo dalje...“ „Pa... ovako... pitanje simbola i ovoga... grb, zastava... Mada se i sada dosta razgovara i dalje koza kakve je boje tamo onaj, kuna, ne znam, dubrovački grb isto, što je stvarno jer su te promjene... Nije uzet pravi onaj dubrovački... Ali dobro, to se sve, malo pomalo radi se na tome, tako da to, treba to...“

- ne upotrebljavamo nacionalni simbol hrvatske državne zastave dovoljno, koliko ili kako bi

trebali (ne ističemo hrvatsku državnu zastavu dovoljno ili pravilno, u vrijeme blagdana, zapustili

smo običaj isticanje zastave)

192

„Teško pitanje. Najteže od svih koje ste mi dosad postavili. Ovoga, zastava je prihvaćena onakva kakva je, ali ta nekakva domoljubna ili nacionalna svijest da mi tome pridaj emo dužnu pažnju ja j ednostavno ne vidim. I kada dođu neki blagdani. Njih je prvo po mom sudu previše a drugo, ovoga a:, ja vidim tu i tamo koja zastava se istakne, tu i tamo koji grb bude, ali da je to izraz nekakve unut arnje potrebe, da je to izraz poštovanja prema simbolima koji, ovoga, tu našu državu, ovoga, je li, simboliziraju i do kojih je nama stalo i koje poštujemo i tako dalje, tih jednostavno osjećaja ja ne vidim. Ja bi radije da mi imamo dva praznika, ili jednoga, dva ili tri, pa da to proslavimo onako kako treba, nego da imamo ne znam 10 ili 15, a ja ne znam niti šta je bilo niti, kak' se zove, ni za prvi ni za peti ni za deseti. Onda moram uzet enciklopediju da bi sazna' šta se tog dana dogodilo //smijeh//.“ „pada mi grb, zastava, datumi i poštivanje toga dal' se ovoga taj dan i zvjesi, može pasti u n edjelju, može pasti da ustanove ne rade u nedjelju, može biti vrijeme recimo vjetrovito pa se to onda sve zamota pa se onda ostavi tak i znači kad se takve stvari simboli, stavljaju na te dane onda ih treba i na pravilan način […] aaaa, gledajte, 90te do 95 te,96ste, dakle poslje Oluje nije bilo kuće gdje se nije stavljala ili bar na neki način ili svijeća onak' ili to, moj sin on ima sad u 19 god.on je jedini stavljao ovoga, onu manj' nego, stavlj'l je gore i ja s e sjećam prije dve tri godine nosil' sam smeće u dvorištu i vidim nedjelja je idu svi sa sajma i svi gledaju, svi gledaju, sad ja ne znam kaj gledaj, i on je navečer stavio kak' došao, stavil si je gore na isto mjesto stavlja, a kaj to znači gl edaju i ni ja nisam znao i onda kad s am pogledao onda velim supruzi, ona veli da Nikola je si stavil pustimo, al to kad ljudi gledaju dakle čude se, kaj to rade, tak da, ja mislim za 20, 30set godina da opće više možda čak i prije te g eneracije i to, možda nam bude na službenim, na Vijećnici na par mjesta ovo ono, ali da budu ljudi, bar ovaj naš dio, tu dolje možda istočna Slavonija oni budu držali imanje sredine i osobito one sredine koje su izravno bile uključene u Dom- rat, ljudi koji su tam' proveli čitavo vrijeme jer mi možemo reć' ovaj naš dio sjeverozapadne Hrvatske, jest da su veliki, ti krajevi koji su bili više, i Varaždin je dao svoj doprinos i policijska uprava, koji su išli dolje za Vukovar isto 4. brigada i 7. gard. brigada, i tak, ali to su oni i njihove obitelji ali oni koji su bili čitavo vrijeme koji su to prošli koji su u krajnjem slučaju znali ako se makne i z prve crte da više nema ni sela ni kuće, sad oni, bio sam u tim krajevima i da više drže do tih nacionalnih simbola, to ne znači da su ostali manje Hrvati, ali velim...“

- nacionalni simboli nisu „moderni”, „modernizirani”, arhaični su i zastarjeli (arhaično,

„primitivno” rješenje hrvatskog državnog grba; neintelektualan, „primitivan” način odnošenja

prema državnim simbolima; uniforme garde ispred Banskih dvora nemodernizirane

„Pa ja više pomislim na nekakve //mhm// //mhm// momente koji se nalaze na različitim mjestima kao slični. Od nacionalnih boja, od grba, pa do različitih vrsta //mhm// svih tipova te nekakve prepoznatljivosti koju imamo kao nacija. //mhm// Međutim, mislim da smo ih zapustili u određenom smislu i da ih nedovoljno //mhm// ažuriramo, odnosno da nisu dovoljno usredotočeni, odnosno nisu dovoljno smješteni u sadašnjost. Često put se radi o arhaičnim pristupima simbolima i zapravo nedovoljno ih koristimo čak u uobičaj enim nekakvim //mhm// prezentacijama bilo čega //mhm// Na svim mjestima imamo malo problem s tim, s tim, ovaj, //mhm// jasnim opredjeljenjima za simbole.“ „... šta ja znam ovo paradiranje Tuđmanovo sa grbovima, tim paradama, mislim da je to tako nešto degutantno, nazadno, da to vređa intelektualce, nisam na tim razinama, da, a, i ovo šuteve te, šuteve, gotovo.......“

- postoje nepotrebne rasprave oko simbola (nepotrebna rasprava oko prvog crvenog ili bijelog

polja u hrvatskom državnom grbu, to je politička manipulacija; rasprava oko toga je li prvi

predsjednik Franjo Tuđman (zaslužio status) nacionalni simbol

193

„Ključni simboli, to vam pada na pamet... prije svega hrvatski grb je li. Pa... himna. Pa onda ta neka veličina Ante Starčevića, ne znam, Stjepana Radića, do, sad neki će biti protiv ako se spomene Tuđman, neki će reć' pa i Tuđman tu spada jer je prepoznatljiv kao osoba koja je ipak stavila, podvukla crtu pod nešto prije i ovo danas. Sad mi ništa ne pada na pamet.“ „Ključni simboli... pomislim na šahovnicu, koja nije šahovnica, to je hrvatski državni grb, to je osnovna greška... i mislim da se tu radi o političkim manipulacijama, koje nisu potrebne... da li je prvo polje bijelo, ili je crveno...“

- nevezano za simbole (ili neovisno o „pukim simbolima” koje ističemo), nemamo dugoročne

planove za upravljanje državom, neovisno o promjeni vlasti (N=2; r=2)

„Pa po meni bi trebalo biti zastava i grb. […] A za državu to je znači po mene plavo i zeleno. Znači, more... A ne more, ono more samo. More sa svim sadržajima na kojima se sad puno radi. Nije samo, imaš i tamo te razne doživljaje i organizacije i muzeje i slikare, ipak je to sad drugačije, zbog toga i razne, tako... Međutim, ovaj zeleni dio, znači poljoprivreda... Jer vi gledate kada turizam vezan i za masline.. . Oni idu u berbu i maslina i grožđa i obožavaju to. Tako da seoski turizam u onom dijelu Slavonija i Zagorje ima krasnih početaka ali moglo bi se daleko više kad bi bilo povoljniji uvjeti. Al mislim da je poljoprivreda jako zanemarena. U svim vidovima. Ja zovem poljoprivreda, al tu mislim i na stočarstvo i ratarstvo, strašno. Po meni strašno. I opet bez planova. Ja smatram da je to osnovni krivac jer nema veze kaj se vlast promijeni, to mora plan taj... Bi trebao, ne, naravno... Tako bi trebao zakon da taj plan se treba provesti.” „Zastava, grb i normalno himna. ali pazite i danas se nažalost cijela Hrvatska svodi na to. Vi imate općenito u strankama i privatno... imate klanove i lobije, a da ne govorim znanstveni lobiji... Nažalost, svodi se na simbol zastave i grba, u novije vrijeme ni to nije, jer je dubrovački g rb crveno bijelo, ili sivkasto... Istarski grb na krijesti grba je ov aj... to su simboli. […] normalno [bi li bilo bolje da radimo na onome što stoji iza simbola]”

- neki simboli su loše (i)z(a)mišljeni poput garde ispred Banskih dvora pa se ne održe dovoljno

da se uspostavi tradicija

„Ja... ma smijem li reć' otvoreno... [podsjećaju me nacionalni simboli] Na jednu odvratnu, odvratnu stilizaciju. .. koja se tako uopće ne može nazvati. .. jeste one pletene tapiserije... hrvatskog grba, koja je rađena u vuni... i koju je u Tuđmanovom vrijeme netko napravi, i koja još uvijek visi u banskim dvorima... sa tim kimbrićima od vune... to je tako primitivno rješenje.. . koje nikad nije vidio ništa što je... nikakve veze sa nekim modernim shvaćanjem... likovnih rješenja... bilo u kakvom kontaktu... uvijek pomislim odmah na tu tapiseriju, koja je odvratna... i naravno, sjetim se onda onih pajaca, koji su marširali ispod B anskih dvora.. . ono je meni bilo grozno... gledajte, gledala sam Grčku stražu... ispred njihovog Parlamenta... gledala s am ispred Buckinghmanske palače... gledala s am po svijetu su bile... te... oni su nastali ne preko noći... u nekoj čudnoj uni formi... koja na koncu konca nije i zdržala ni tu kratku kušnju vremena, pa su je promijenili... nisu... skinuli su je... neprirodna je... morate to malo približit modernom vremenu... u redu, napravili ste to... ali prilagodite malo... ne znam... sve je bilo unificirano sa poviješću... ali, život ide naprijed, stalna mijena...”

Dodatni komentari. Ispitanici smatraju da „kockice”, odnosno hrvatske državne grb promoviraju

(najbolje) Hrvatsku kao državu u svijetu, da je dizajn dobro osmišljen te da su „kockice” prije

194

svega povezane sa sportskim dresovima zbog čega se dresovi nose i kada nisu sportska događanja

(predstavljaju državu kao takvu) a koji su (kao i umjetnici, znanstvenici) „neutralizirali”

eventualna negativna značenja hrvatskog državnog grba iz 1940ih godina.

„Ključni simboli hrvatske države su //mhm// hrvatski povijesni grb. Dakle, ja neću reći šahovnica, jer šahovnica je šahovska ploča sa 36 polja. Onda je to zastava, prije svega crven-bijeli-plavi. To su simboli //mhm// hrvatske države. Tu su i povijesni simboli //mhm// naših pokrajina. //mhm// S tim da je //mhm// Istra ne znam koliko sretno prošla sa svojim jarcem, neki su htjeli da to bude istarsko tradicijsko govedo... To je, ovoga... Međutim, tako jest kako jest. Koji su još simboli hrvatske države? To je, to je, naravno, ovoga, predsjednički, predsjednička zast ava //mhm// koja mislim da je vrlo elegantna. //mhm// To su simboli koje nose naši reprezentativci. Dakle //mhm// te kockice bijele i crvene su postale na neki način zaštitni znak po kojemu nas s e u svijetu prepoznaje, još otkako je Ivanišević u tenisu to promovirao. Naši nogometaši i... Tu bih rekao jednu stvar, ovoga, koja mi se čini da se, da li smišljeno ili slučajno, ali sretno dogodila. Dakle, taj jedan simbol koji je strahovito kompromitiran '41., '45., iako je on bio i dio obilježja Socijalističke republike Hrvatske. On je... dakle taj hrvatski povijesni grb je plivao u moru, okružen onim klasjem i gore sa zvijezdom petokrakom //mhm// Dakle, taj simbol //mhm// hrvatskog povijesnog grba //mhm// koji je sad kroz te sportske uspjehe, kroz dakle nešto pozitivno, otišao u svijet, više se ne povezuje sa tim razdobljem '41., '45. I to je, čini mi se da su umjetnici, sportaši, političari //mhm// pa vjerojatno i sociolozi i psiholozi //smijeh// napravili jednu vrlo kvalitetnu, ovoga, medijsku kampanju da se //mhm// na neki način hrvatski simboli steknu jednu neutralnost. Da nemaju više takvu snažnu emotivnu nabijenost kakvu su imali nekoć. Ne samo za Hrvate nego još više za neke ljude kojima su ti simboli //mhm// ovoga, izazivali kod njih strah, ili neke druge, negativne emocije, što je razumljivo.” „Pa naravno j a pomislim prvo na zastavu. Grb. Jer j e to nešto što je na neki način prvo, potrudilo se oko toga. A recimo sjećam se početka 90ih kad sam prvi put vidila kockice na avionu, da sam mislila da to baš i nije onaj dizajnerski blesavo, što je Ljubičić il' 'ko je radio s tim kockicama prvo. Gdje su se nekako provukli ti simboli po raznim nacionalnim kompanijama. To je znači ta zastava, grb i te kockice.”

Diskusija. Većina ispitanika pod službenim državnim simbolima navodi one simbole koji se

uobičajeno smatraju referencijalnim službenim državnim simbolima: hrvatska državna zastava,

hrvatski državni grb, državna himna te državni blagdani (bez specificiranja koji). No, ispitanici

navode i neka druga kulturna obilježja kao službene državne simbole, demokraciju i Sabor,

geografiju (teritorij), glavni grad Zagreb, kulturna i prirodna obilježja, stanovništvo, povijesne

ličnosti, te sport i znanost, Domovinski rat i katoličanstvo/kršćanstvo. Zanimljivo je da se ne

spominju hrvatski jezik. Ne spominju se niti novčanice, valuta, granice, teritorij, sadašnja vlada,

predsjednik države kao ni stanovništvo u smislu etničkog sastava. Stoga možemo zaključiti,

usporedbom s prethodnim pitanjima, da ispitanici ne rade veliku razliku između popisa obilježja

Hrvatske njima osobno i službenih državnih obilježja. Nešto su samo istaknutiji u odgovorima

oni standardni simboli državnosti poput zastave i himne, te dodani blagdani.

Važni su problemi na koje pojedinci ukazuju vezano za hrvatske državne simbole:

195

1) Uz opći problem upravljanja simbolima, koji se ističe i u prethodnim pitanjima,

2) ispitanici dodatno ističu probleme sa samim simbolima, prije svega posebno navođenom

hrvatskom državnom zastavom. Ispitanici smatraju da je zastava loše dizajnirana, presložena, te

da je zapuštena u upotrebi, ne ističemo ju pravilno niti dovoljno.

3) Općenito simboli su nekim ispitanicima prezastarjeli i arhaični, loše zamišljeni.

4) Nadalje, ispitanici smatraju da još postoje rasprave trebamo li neke simbole i na koji način

uključiti u svoj nacionalni simbolički repertoar (prvi predsjednik Franjo Tuđman, prikladnost

isticanja zastave na kućama ili u vrijeme blagdana u javnom prostoru, dizajn hrvatskog državnog

grba).

5) Konačno, postoje oni ispitanici koji smatraju da su obilježja države u ovom smislu

referencijalnih simbola zapravo zadnje što treba raditi nakon što „profunkcionira” država – nisu

bitni za njeno funkcioniranje. S jedne strane ovdje se radi o uobičajenom nerazumijevanju

važnosti referencijalnih simbola za sustav a, s druge strane, o tome da ispitanici primjećuju

ispravno da nijedan sustav ne može postojati samo na referencijalnim simbolima, ako ne

funkcionira svakodnevno, kako smo i objasnili u radu.

Zaključno, hrvatski državni grb, „kockice” ili „šahovnica”, usprkos navedenim problemima,

većini ispitanika predstavlja vrlo važan simbol hrvatske države, ne samo unutar njenih granica

već i izvan, kao dio hrvatskog brenda.

5.3 Službeni standardni državni simboli: zastava, grb i himna

„Grb Republike Hrvatske povijesni je hrvatski grb čija je osnovica 25 naizmjeničnih crvenih i

bijelih (srebrenih) polja.

Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave, s

povijesnim hrvatskim grbom u sredini.

Himna je Republike Hrvatske 'Lijepa naša domovino'.

Opis povijesnoga hrvatskog grba i zastave i tekst himne te uporaba i zaštita tih

i drugih državnih znamenja ureduje se zakonom” (85/2010, II, čl. 11.).

196

5.3.1 Hrvatska državna zastava - prepoznavanje

Pitanje 109: „Možete li objasniti što predstavlja svako od pet polja u kruni hrvatskog državnog

grba?” tematizirali smo pitanje „prepoznavanja” hrvatske državne zastave, odnosno jednog

njenog dijela, hrvatskog državnog grba, odnosno poznavanja o tome kako izgleda i što dijelovi

njenog dizajna predstavljaju.

Rezultati. Na pitanje u potpunosti nije odgovorio nijedan od N=81 ispitanika. Odgovore smo

stoga kategorizirali u jednu jedinu kategoriju „ne znaju” (r=169), koja je podijeljena na tri

podkategorije: a) „Izjava da ne zna” (kada su ispitanici sami izjavili da „ne znaju” bez

pokušavanja davanja odgovora; (r=5); b) „opravdavanje” (kada ispitanici ili tvrde da znaju ali ne

daju odgovor, ili kao dio polovičnog odgovora dodaju neki oblik opravdanja; r=35); i c) „pokušaj

odgovora” (r=129).

Pod drugom podkategorijom kodirali sljedećih 8 dodatnih podkategorija:

- tvrde da znaju (od toga su dva ispitanika bila najuvjerljivija jer je jedan studirao heraldiku, a

drugi pisao popularni rad o hrvatskom državnom grbu, no ipak nitko ne daje odgovor)

- tvrde da „otprilike” ili „donekle” znaju

- (nekada znali ali) zaboravili

- nikada „nisu proučavali” ili „obraćali pažnju”

- ne bi znali redom nabrojati (ali nisu nikako nabrojali)

- nedostatak vizualne reference (ne mogu se sjetiti kako izgleda ili„prepoznali bi da vide”)

- manjak zanimanja o tome kako iz gleda; i

- iskazivanje sramote zbog nepoznavanja.

„Ona tri... znate zašto to znam... jer sam to morala učiti za Državni ispit... onda sam morala... čak i opis sam morala znati. .. to je bilo jako davno, pa sam zaboravila.. .” „Joj sramote. To sam tisuću puta čitala i pročitala...”

Treću podkategoriju kodirali smo dodatno na sljedeći način:

197

- „označitelje” koje ispitanici same nabrajaju. Tu je nabrojan ili sam sadržaj dizajna označitelja ili

sam označitelj (predmetni dio). Kod sadržaja dizajna označitelja najčešće se navodi: „koza” (u

sklopu toga po jedna referenca na „ovcu”, „divokozu”, „potemkoza” i „jarčić”), zatim „lav” od

toga jedna referenca na „tri lavlje glave”); „kuna”; zvijezde („zvjezdice” i „tri zvijezde”); jelen;

maska; mjesec; životinjsko carstvo; te nešto općenitije reference: „simboli” (misleći na sadržaj

označitelja), „povijesni grbovi” i „simbol Dubrovačke Republike” (misleći na sadržaj

označitelja). Samo je jedna referenca na sam označitelj: „povijesni grbovi”.

„A grbovi ovi, grbovi ovi... ono gore jel', onaj životinjski, životinjsko carstvo kak' kažu //smijeh//. A grbovi pojedinih regija jel' Dalmacije, Slavonije i šta ja znam, vamo tamo. Istra je koza.” „Gore ima mali onaj... ima nekakav jelen, ima nekakva maska jel' ona. I ima... Šta još ima?” „Na pet malih, ono, sličice jel'? Ajoj mjesec, šta ja znam ono divokoza.” „A na grbu, aha... to su one životinje... uglavnom životinje od regija... ona... kuna, ova... koza.”

- „označenike” (idejni dio na koji se odnosi predmetni): regije, pokrajine, povijesne županije,

županije, povijesne pokrajine i povijesne regije. Kod specifičnijih, najviše je referenci na Istru,

zatim Slavoniju i Dalmaciju, te povijesna Hrvatska, Dubrovnik, sjeverozapadna Hrvatska kod

Zagreba, i odgovori poput: Primorsko-goranska, Varaždinska, Zagrebačka i Cosa Nostra. Iz ovih

odgovora je vidljivo da dio ispitanika smatra da se polja na kruni hrvatskog državnog grba

odnose na teritorijalnu podjelu današnje Hrvatske (posebno županije). To je vidljivo iz odgovora

za Primorsko-goransku županiju, kao i „Varaždinska” i „Zagrebačka” a možda čak i županije

općenito gdje jedna ispitanica koja je kodirana ovdje pod „županije” izjavljuje:

„To predstavlja svaku županiju.” „Nalaze se grbovi oznake područja, znam da je jedan Istra, Primorsko goranska…”

- „nepotpuno spajanje – cijeli simbol”, odnosi se na nepravilno spojene „označenike” i

„označitelje” u odgovorima ispitanika. Tu imamo nešto šire spajanje, zatim uže i konačno

spajanje uskog sadržaja označenika s označiteljem. Kod posljednjeg, usp ješno je spojena

„istarska koza”, slavonska kuna, te „tri lava ili leoparda” i Dalmacija. Kod najšireg spajanja

zapravo je samo djelomično dotaknut označitelj i označenik, pa tako se navodi opće: „grbovi

regija” i „grbovi oznake područja”, „simboli regija” (misli se na simbole kao označitelje),

198

„povijesni grbovi regija” i „životinje od regija”. Nešto uže spajanje označitelja i označenika glasi:

grb Slavonije i grb Dalmacije (r=4 svaki); povijesni grb Istre, grb Istre, povijesni grb Slavonije i

grb Dubrovačke republike, te grb Dubrovnika, povijesni znakovi pokrajine Dubrovnik, povijesni

grb Dalmacije, povijesni znakovi pokrajine Dalmacija, grb regije Dalmacije, grb regije Slavonije,

povijesni znakovi pokrajine Slavonija, grb Zagreba i najstariji hrvatski grb.

„Imate kozu i z Istre, imate kunu i z Slavonije, imate ova tri leoparda ili lava, kako 'ko, u Dalmaciji, imate simbol Dubrovačke republike... i šta je za ovu sjeverozapadnu Hrvatsku, kod Zagreba, ne mogu se sjetit kako to izgleda.”

Možemo dakle zaključiti da nijedan ispitanik nije znao odrediti dijelove hrvatskog grba u

potpunosti. Ovo je zapravo sasvim u skladu s našom teorijskom postavkom, da građanima

svakodnevno nisu bitni simboli te se na njih ne podsjećaju da bi značenja njihovog dizajna mogli

reproducirati u svakodnevnom kontekstu, ali i da simboli, kako ćemo vidjeti iz kasnijih odgovora

o važnosti hrvatske državne zastave, ne ovise samo o svom predmetnom dijelu. Značenja koja

simbolima pridaju političke elite, slažemo se s Cerulo, mogu usko biti vezana za „dizajn”,

„simboličku sintaksu”, no značenja koja građani simbolima pridaju očito ne proizlaze iz točnog

poznavanja sadržaja dizajna. Prije iz „estetike” dizajna, je li im simbol „lijep”, te povezano s

dizajnom iz značenja opet cjelokupnog simbola, primjerice, ako ispitanici znaju da je odabran u

neku svrhu, pa prema tome i sami konstruiraju značenja oko tog simbola i razloga odabira

određenog dizajna.

5.3.2 Hrvatska državna zastava – osobna važnost

Na pitanje koje je ispitivalo osobnu važnost simbola hrvatske državne zastave, P.069: „Što vama

osobno predstavlja hrvatska državna zastava?”, odgovorilo je N=78 ispitanika. Kodirani odgovori

svrstani su prema pozitivnoj i negativnoj važnosti, te neutralna značenja i „podvojeni” osjećaji

prema hrvatskoj državnoj zastavi, i s time povezani razlozi. Dodatno su navedene asocijacije

ispitanika na ovo pitanje, problemi koje uočavaju u vezi ovog simbola.

Negativna značenja. Nijedan ispitanik nije izrazio izričito negativne osjećaje prema hrvatskoj

državnoj zastavi. Jedna isp itanica je izrazila negativne osjećaje prema dizajnu, s kojim se ne slaže

pa nije mogla odvojiti osjećaje prema cjelokupnom simbolu od toga. U ostalim odgovorima su

199

iskazane negativne asocijacije na hrvatsku državnu zastavu ali nije rečeno da ispitanici zbog toga

i negativno osjećaju prema hrvatskoj državnoj zastavi. Umjesto toga, ispitanici su ili rekli da

generalno nemaju nikakvih posebnih osjećaja ili da nemaju negativnih osjećaja usprkos

negativnim (grupirano pod „neutralna značenja”).

„Pa ja, ovakvu kakva j e, ju izrazito ne volim. Jer mislim da je ružna. Mislim da j e //mhm// //uzdah// tradicionalna. Mislim da //mhm// su postojala mnogo bolja dizajnerska rješenja, mnogo više u skladu sa vremenom u kojem živimo, a koja su zadržavala te neke elemente šahovnice, i to.”

Podvojenost osjećaja. Samo je jedan ispitanik naveo da mu je hrvatska državna zastava važna

kao branitelju, no da iz istih razloga ima samo negativne asocijacije kada ju vidi, na rat i na

sahrane svojih suboraca:

„Pa jesu posebni osjećaji, jer... sve to što se dešavalo u tom ratnom periodu, a učestvov'o sam, direktno sam učestvov'o.. . sve se to dešavalo ispod te hrvatske zastave jel'? I u pravilu ona mene asocira na taj ružni period. Ja ih u kućama ni ne primjećujem. Ja ih primjećujem na sahranama svojih suboraca. Ajd'. Evo. To su mi asocijacije.”

Neutralna značenja. Ovdje su grupirani odgovori u kojima ispitanici iako nemaju negativnih

osjećaja nisu izričito iskazali da imaju pozitivne osjećaje ili iskazuju da im ništa ne predstavlja

(n=23):

- opći osjećaj poštovanja (od specifičnijih razloga jedan ispitanik rekao je da je to kao poštovanje

prema drugom živom biću, a drugi da je to jer su ga tako odgajali)

„Ovoga, da bi rek'o da mi to život znači, lagao bi, ne, ali poštujem ta neka posebna obilježja države u kojoj živim.”

- specifičnije, izjavili su i da im znači isto (ništa posebno) kao i druge zastave (neki ispitanici

specificiraju i koje: dvoje ispitanika srpske nacionalnosti su istaknuli da im znači jednako ne

mnogo kao i srpska zastava, jedan od njih je naveo i zastavu Europske unije, a treći ispitanik da

mu znači jednako kao i zastava SFRJ)

„Pa nemam pojma. Čisto simbol. Ko i ona zastava [SFRJ]. Zastava k'o zastava. Drago ti ju kad ju vidiš na televiziji, kad neki sportaši pa se diže i tak dalje. Čisto simbol prepoznavanja ništa drugo.”

- hrvatska zastava „samo” simbol („puki” simbol), „komad krpe”

200

„Za mene hrvatska zastava, hrvatska zastava. Komad trobojne krpe sa... povijesnim grbom //smijeh//, šahovnicom, i drugo ništ'.”

„//uzdah// Ništa više nego simbol. Ništa više.”

- nikakvo posebno obilježje jer „svaka država ima zastavu”, „svaka grupa ima zastavu”

- općenito ravnodušnost, bez velike vezanosti

- manjak domoljublja, „nacionalne orijentiranosti” kao navedeni razlog

- službeno obilježje države („simbol Hrvatske”, čim kažeš riječ Hrvatska u glavi ti je odmah

hrvatska zastava”, najviši državni simbol, simbol cjelovitosti, suverenosti, nezavisnosti,

postojanosti, samostalnosti, simbol iza kojeg stoje država i Ustav)

- legitimira Hrvatsku u svijetu (službeni simbol prepoznavanja)

- prepoznatljivi smo u svijetu po kockicama i predstavlja Hrvatsku međunarodno)

- asocijacija na „nacionalno” (nacionalno obilježje, nacionalni ponos, simbol hrvatske

nacionalnosti)

„Ona je izraz nekakvog nacionalnog identiteta, ima neke simbolike u tome, svaka država u svijetu ima svoju zastavu [...]”

- povezivanje simbola s narodom (predstavlja „nas”, naša zastava, simbol naroda, zajedništva ili

jedinstva unutar Hrvatske, ljude i državu); i osobno (predstavlja „mene”)

- zastava kao dio područja sportskog, odvojena od države (asocijacije na sport: primjećivanje

zastave samo za vrijeme sportskih utakmica ili nas sport preko zastave predstavlja vani, imidž)

- povijesna značenja zastave (loše „sjećanje” na grb, povezano s upotrebom u NDH; „dizajn grba

vezan za NDH”) no ispitanici ne izražavaju negativne osjećaje, a jedan nije siguran je li se ovim

dizajnom htjelo ukazati na odvajanje ili približavanje NDH.

Pozitivna značenja. Pozitivne osjećaje prema zastavi izričito iskazuje n=28 ispitanika. Osjećaji

koje su isp itanici izrazili su: zadovoljstvo, pitomost, nada, prijateljstvo, toplina oko srca, dragost,

te jedna ispitanica koja je vezana za zastavu ali je istaknula da joj himna pobuđuje više osjećaja.

Razlozi za pozitivna značenja su:

- službeno obilježje države (zastava predstavlja hrvatsku državu)

201

„Simbol hrvatske samostalnosti, suverenosti, nezavisnosti, cjelovitosti, priznatosti u svijetu... Simbol uza kojega se možete uvijek predstaviti u svijetu, nepoznatim sredinama i tak dalje.“

- međunarodno prihvaćeno obilježje države

- „vrijedan znak prepoznatljivosti u svijetu”, u sv ijetu legitimira Hrvatsku jer pokazuje da ima

povijesnost, povijesni kontinuitet

„Predstavlja glavni, temeljni, recimo simbol identiteta i prema vanka i prema unutra [...] tako da imate taj simbol koji vas predstavlja vanka, više je učinio Mirko Filipović... za nas u Japanu svojim gaćicama koje se s grbom, i njegovom borbom i hrabrošću, u Japanu ga je p rimio japanski premijer, i više je učinio nego 17 premijera... učinio je za imidž...” „Pa eto hrvatska zastava ono kad pomislim na nju, prepoznatljivi smo po njoj u cijelom svijetu. Eto, zapravo po onim kvadratićima jel' više crveno bijeli, mislim da smo baš po tome, ovaj, jedinstveni.“

- treba biti vezan za zastavu jer „svaka zemlja ima svoju zastavu”

- predstavlja nacionalni identitet (općenito i osobno)

- predstavlja teritorij RH

- predstavlja povijesnost (da je Hrvatska postojala i prije i imala državu)

„Svakako hrvatska zast ava j e ponos, ponos Hrvatske. Ona je postojala n e samo sad u ovom sistemu nego prije, jer oni koji znaju povijest, znaju da je Hrvatska postojala i prije toga, da je imala svoju državu i sve to. I to se provlačilo kroz stoljeća i to je nešto što treba štovati. Ali štovati tako, onako pravo, ne busat se i mahat s tom zastavom koja onda na kraju završi, ne znam, ovaj, u smeću.“

- predstavlja hrvatski narod, stanovništvo i „mene osobno” (da imam svoj identitet, da sam „svoj

na svome”, da pripadam tom narodu i on meni, moja zastava, kao ruka – dio tijela, kao obitelj i

druge pripadnosti zavičaju i državi) te „moju obitelj” (i moju djecu)

„Sve najbolje... [...] Pa čujte... ja sam s tim rođen, je li tako... prema tome, to... k'o ruku... tako, šta ja znam... ruku... prema ruki se dosta dobro odnosim... je li, bez nje bi se loše osjeć'o, recimo...” „Pa... normalno da sam vezan za... evo tu su gore dvije zastave, gledajte [pokazuje n a zid u uredu], znači, ona mi je zastava jedan simbol koji povezuje ljude na našem području, znači koji govore istim jezikom, imaju slična razmišljanja, slična, širina je tu velika ne. S tim da ja se ne slažem možda sa izgledom zastave, ali ja moram poštivati zakone R epublike Hrvatske, pošto sam legalista u tom pogledu, i neko je valjda kad je to tako složio pokušavajući ujediniti različite regije Hrvatske. Iako se zna koji je u biti hrvatski grb, onaj izvorni, bez... životinjskog carstva kak' ga ja zovem //smijeh//.”

202

- povezivanje sa sociopolitičkim promjenama: zastava bila zatirana u Jugoslaviji pa sada više

znači, ponosni što smo dobili svoju zastavu 90ih (Vukovar, ponos jer smo ju dugo čekali, dobili

smo svoju zastavu)

„Ne znam, ono, k'o i vjerovatno k'o i svi drugi ljudi koji imaju svoju državu i svoju zastavu.. . Samo ja, još, kol'ko smo mi valjda pod strahom živjeli od te Jugoslavije i svega... kol'ko su oni nama natucali.. . ljudi još nisu svjesni što je zastava, što je himna, što je to. Čak himna je. Himna je nekako, ovaj... ali nemamo običaj zastave stavljat. Vidite da što su radili Amerikanci crncima, Amerikancima, a danas... crnac sve i jedan i drži se i za... američku zastavu i himnu pjeva, a što su proživili dolje u Americi.”

- lijep dizajn

„Pa... predstavlja mi znači nacionalni simbol. Simbol hrvatskog naroda. Hrvatske d ržavnosti. I... jako mi je lijepa naša zastava, naša zastava mi je najljepša na svijetu. I eto. Ponosna sam na zastavu, lijepa mi je evo zastava i...”

- sport (voli vidjeti kod sportaša, vidi na televiziji kada se diže nakon usp jeha sportaša i

obilježava sportaše u svijetu koji obilježavaju Hrvatsku)

- bitna je samo u posebnim situacijama (voli vidjeti kada je izvan Hrvatske, kada je istaknuta

među zastava drugih nacija ili u rodnom mjestu, na Srđu).

„Tu i tamo kad to bude zgodno, posebice, ako čovjek ide vani, jel' da eto nekakav identitet, da nismo pali s neba, da eto nekakav identitet imamo i mi…”

Problemi. Dva su ključna problema koja ispitanici dodatno navode povezano s hrvatskom

državnom zastavom:

1) Potreba prikladnijeg i većeg isticanja zastave u javnom prostoru, posebno u posebnim

prilikama (blagdani, i sl.).

„Pa ne znam, u svakom momentu kad vidim hrvatsku zastavu, prekrasno mi je. To mi je lijepo kad... kad su neki državni i ovo [bl agdani], kad treba hrvatsku zastavu staviti, onda... T u u klubu jednom nismo stavili, bilo mi je žao što nismo. Ne znam, jednostavno j e bilo, zaboravili su dečki st avit, 'ko god je, klub, i onda sam rek'o 'nemojte da se'...”

2) Problem s dizajnom zastave, gdje samo jedna ispitanica ističe da joj je zastava lijepa, dok

jedna ispitanica vezuje negativne osjećaje za zastavu jer ne može dizajn koji joj se ne sviđa

odvojiti od cjelokupnog simbola, te nekoliko ispitanika ističe da usprkos lošeg dizajna imaju

203

neutralne ili pozitivne osjećaje prema zastavi kao takvoj. Troje ispitanika tako nije vezano za

zastavu izravno povezano s njenim ružnim dizajnom (te specifičnije: životinjsko carstvo u kruni

grba, „ružna, tradicionalna, ne komunicira dobro sa svijetom, zoološki vrt”).

Diskusija. Hrvatska državna zastava kao jedan od najistaknutijih državnih simbola nema

negativna značenja ispitanicima (osim zbog dizajna u smislu „estetike”). Isp itanici su uglavnom

podvojeni između neutralnih i pozitivnih značenja, s time da za oboje navode vrlo slične razloge.

Značenja koja pridaju su prije svega da je zastava službeno državno obilježje uopće (treba ju

barem poštovati zbog njene svrhe), ali i predstavlja se preko nje država i njeno stanovništvo, pa i

osobno pojedinac (treba ju poštovati jer se poštuje država i hrvatski građani). Nije sasvim jasno

misli li se uvijek na ukupno stanovništvo ili više u etničkom smislu (kada ispitanik kaže tu sam

„svoj na svome”, ili „hrvatski narod”). Nadalje zastava je način na koji se Hrvatska predstavlja u

svijetu, simbol prepoznatljivosti (u svojim verzijama „kockica”, „šahovnice”, i sl.), posebno

preko sporta i sportaša, odnosno njihovih dresova. Zastava simbolizira i povijesnost općenito ili

prevladane teškoće kao Domovinski rat pa i „zatiranje” u SFRJ.

No, javljaju se i neki problemi s ovim simbolom koji se mogu iščitati u odgovorima ispitanika:

- prvo, problem je već u tome što ispitanici smatraju da je ovo „samo” državni simbol, odnosno

odvajaju potrebu osobne identifikacije sa simbolom od njene službene, državne uloge

- dizajn u estetskom smislu stvara probleme za neke ispitanike, kako ćemo vidjeti i u posebno

kodiranom pitanju o dizajnu

- značenje dizajna stvara nekim ispitanicima problem zbog podsjećanja na NDH, što ćemo

također dodatno vidjeti kod kodiranog pitanja o dizajnu

- s time povezana su značenja isticanja nacionalnog identiteta preko isticanja zastave, što neki

ispitanici smatraju pretjeranim, odnosno smatraju da kako nemaju osjećaj „hrvatstva”,

„nacionalnog” istaknut nemaju ni osjećaja prema zastavi

- posebno se ističe i problem isticanja zastave u obrnutom smislu – da se zastava ne ističe niti

pravilno niti dovoljno u javnom prostoru, što smo također ispitali dodatnim pitanjem (predanost).

204

5.3.3 Hrvatska državna zastava – procjena važnosti za nacionalni kolektiv

Procjena važnosti hrvatske državne zastave za sugrađane ispitana je pitanjem P.070: „Smatrate li

da svi građani u Hrvatskoj osjećaju jednako prema hrvatskoj državnoj zastavi i zašto?”. Od N=78

ispitanika, n=11 smatra da svi građani u Hrvatskoj osjećaju (pod)jednako prema hrvatskoj

državnoj zastavi, n=1 ispitanik smatra da je podjednako samo kada se radi o sportu, dok većina

ispitanika, n=67, smatra da razlike (stalno) postoje. Ispitanici govore općenito, o pojedincima

(individualne razlike), te o grupama građana za koje smatraju da osjećaju manje ili više prema

hrvatskoj državnoj zastavi.

Općenito. Jedan ispitanik smatra da postoji opći manjak vezanosti za zastavu u hrvatskom

društvu i da je to vezano za osjećaj prolaznosti, nestabilnosti društvene situacije:

„Pa mislim ovoga kad malo pogledat e te blagdane tijekom godine ond a vidite da tu i tamo n eku zastavu, i da to nikoga ne brine što te zastave nema. Onda ne mislim da je iz bilo kojeg razloga koji ste spomenuli, već jednostavno da je to tako, 'sad smo tu, možda ćemo sutra biti negdje drugdje', to je, kako bi vam rekao, stanje kulture u društvu, po meni.”

Individualne razlike. Isp itanici daju i primjere odnosa prema hrvatskoj zastavi koji nisu vezani za

ikakve grupe, već individualne razlike i osjećaje pojedinaca.

- Postoje pojedinci koji jednostavno „ne osjećaju hrvatsku zastavu u srcu”. Specifičnije, „nije ih

briga” za zastavu (primjer da ju slobodno gaze, nagrđuju), ili nisu donijeli „osobnu odluku” da ju

poštuju, te oni koji žive u Hrvatskoj „iz interesa” te ju „ne osjećaju srcem” (sve N=1).

- Zastavu ističu svi koji se smatraju članovima hrvatske nacije, bez obzira na etnicitet, odnosno

ne ističu je oni koji to ne osjećaju.

Jedan ispitanik daje ekstremniji primjer individualne vezanosti za zastavu, koju ne povezuje s

grupnom pripadnosti:

„Mislim da nekome to predstavlja, kako bi rek'o, jedan veliki simbol ili možda glavni dok drugima je možda sporedniji, ili nemaju ništa protiv, ali ne doživljavaju to kao nešto strašno. Hoću v am ispričat jednu anegdotu. Ja znam jednu ženu [...] koja se udala [...] i kada je došlo do osamostaljenja Hrvatske on je želio da njih dvoje kad su u krevetu uvijek budu prekriveni hrvatskom zastavom //smijeh//. Ozbiljno... I oni su se poslije rastavili, nisu samo zbog toga, ali ovo je bio j edan od elemenata totalnog neslaganja. Onda je ona rekla da nema ništa protiv da oni zastave imaju u stanu, da ju stave na prozor kad je državni praznik ali ona ne može spojiti da ide s njime spavati i da se prekrije sa zastavom. Dok je njemu to nešto značilo.”

205

Grupe. Najčešća kategorija je ona grupna, u kojoj se pojavljuju različite skupine ispitanika prema

različitim socio-demografskim obilježjima:

1) Tu je više od bilo koje druge istaknuta etnička kategorija kao argument vezanosti ili

nevezanosti za hrvatsku državnu zastavu. Etnije se u odgovorima ispitanika o onim građanima

koji imaju manje vezanosti za hrvatsku državnu zastavu dijele na hrvatsku, općenito pripadnike

nacionalnih manjina u Hrvatskoj i posebno građane srpske etničke pripadnosti.

a) Samo etnički Hrvati mogu biti snažno vezani za ovaj simbol, kao što i druge etnije (zasigurno)

stavljaju na prvo mjesto svoju nacionalnu zastavu pa onda Hrvatsku iako su hrvatski građani. S

druge strane, dvoje ispitanika ističe isti argument ali negativnije smatra da se zastava ističe da bi

se istaknulo „hrvatstvo”.

b) Veću vezanost za zastavu smatraju da osobno imaju isp itanici koji su iskusili „teškoće” vezane

za svoj hrvatski identitet u prošlosti.

c) Veću vezanost za zastavu smatra se da imaju djeca odgajana da vole zastavu. U pojašnjenjima

radi se o:

- odgoju „u hrvatskom duhu”, što ispitanici smatraju negativnim ili neutralnim.

„Pa evo sa mnom u razred je išla u srednju školu jedna kolegica, j el', prijateljica, koja je doma kad joj se pozvonilo joj je počela svirat hrvatska himna. Al to nije ona stavila nego je to stavio njen otac, majka, nemam pojma, ali, ovoga... Ali ona je isto cijelo vrijeme govorila 'glupi Srbi', da se tak izrazim, i bila protiv njih, i oni su jako katolička..., ali mrzimo Srbe i gejeve i slično, oni su jako katolički orijentirani //smijeh//. Pa mislim da to nije ona sama došla do toga.”

„O odgoju... Pa znači, ako si odgojen u hrvatskom duhu, u duhu domoljublja, onda će ta zastava znači i hrvatska država za tebe predstavljat nešto. A ako nisi odgojen u tom duhu i ako si se poveo za nekim neoliberalizmom i ne znam ti ni ja šta, onda ovaj mislim da ta zastava neće ostavit nikakav učinak na tebe.”

- ispitanici srpske nacionalnosti koji odgajaju djecu „u pro-srpskom duhu”. S odgojem je

povezana i ne-nacionalna nego ideološka odrednica - ispitanici bilo koje nacionalnosti koji

odgajaju djecu u „ideologiji prošlosti koja im je odgovarala” (misli se na SFRJ, „pro-

jugoslavenstvo”):

206

„Hm. Ovisi o mnogočemu, pogotovo nacionalne manjine. A i... dosta... hrvatskoga. Hrvatskoga naroda, dosta ne osjeća baš p rivrženost prema toj, jer... teško je s ada reći ali... u stvari istina je d a je to ostalo od bivšega. Još uvijek ima tih pro-jugoslavena koji... se deklariraju tako. Ako su i skinili deklaraciju onda znači da su se, ovaj, da su, ovaj, ostali u duši takvi. Ka i oni... Milanovići i od tih ostalih.”

d) Odgovori povezani sa srpskom nacionalnom manjinom, prije svega ističu postojanje

antagonizma građana srpske nacionalnosti prema Hrvatima:

- riječ mržnja koristi se nekoliko puta, ističući da „Srbi mrze hrvatsku zastavu i hrvatski narod”

- razlog za te „predrasude” prema „hrvatskom narodu” ispitanici smatraju su prije svega

događanja 1990ih

- neki ispitanici ne imenuju izravno pripadnike srpske nacionalne manjine ali se podrazumijeva

kada navode da „oni koji su se borili na drugoj strani ne gledaju zastavu kao ja”, „nekima” nije

drago što je Hrvatska slobodna zemlja, odnosno što su izgubili rat. Još se ističe i da Srbi u

Hrvatskoj žive „iz interesa” (primjer je prodaja svojih kuća u Hrvatskoj da bi bogato živjeli u

Srbiji) te, sarkastično, da je „svim nacionalnim manjinama dobro danas, „sve su bile dobre i fer”,

osim „njih”

- kao primjer „mržnje” Srba prema Hrvatima i zastavi jedan isp itanik ističe da je dokaz to što Srbi

nikada ne bi stavili hrvatsku zastavu na svoju kuću ili ju nosili na svadbama

„Kada uzmete pripadnike drugih nacija, uopće sad ne treba puno dvojiti, da kol'ko god se deklariraju da prihvaćaju državu Srbi u Hrvatskoj, Srbi još uvijek vole na svojim, barem na istoku Hrvatske, na svojim svadbama nositi srpsku zast avu, ne hrvatsku, je li, što uzimaju kao svoje etničko pravo, ali.. . i Milorad Pupovac se ne bi složio sa mnom.”

- drugi isp itanik primjećuje da Srbi stavljaju zastavu na svoje kuće, no to je samo iz „licemjerja”,

„jer se to od njih očekuje”, odnosno da bi se „zaštitili”. Jedan ispitanik primjećuje i da stavljaju

zastave na ustanove, no to je samo zato što moraju a ne zato što bi voljeli to činiti.

„Taj jedan između Srba i Hrvata ja, ne vjerujem da ijedan Srbin bi stavio hrvatsku zastavu na svoju kuću da živi u Hrvatskoj i... Ne znam otkud, ja, otkud ta mržnja tol'ko i prema toj hrvatskoj zastavi. Pa i hrvatskom narodu.“ „... Šta ja znam možda neko 'ko je Srbin u Hrvatskoj, možda će on izvjesit češće hrvatsku zastavu nego j a, da bi mu to bila zaštita da mu neko ne bi rekao nešto možda. Ja ne volim to licemjerje. Ja volim biti iskrena. Da. I ako poštivaš onda da poštuješ na način kako to treba poštivat, a ne samo zato jer je to ono što ljudi od tebe očekuju.”

207

e) Neki pripadnici nacionalnih manjina zaista ističu manju vezanost za zastavu no to je zbog toga

što:

- osjećaju „odbojnost” jer je zastava „uzurpirana” od strane etničkih Hrvata pa i Hrvatske vojske

tijekom rata

- doživjeli su nešto negativno vezano onda za zastavu: tretirani loše kao pripadnici svoje nacije

(ili vjere, jedan ispitanik nabraja Srbe, Rome i pripadnike muslimanske vjerske zajednice),

posebno tijekom rata

„Pa ne mislim da sve skupine građana osjećaju jednako. Pri tom mislim da... vjerojatno i ne mogu osjećat ako su nekakve... druge nacionalnosti ili nešto tako, ne mogu vjerojatno osjećati u istoj mjeri kao što ja osjećam. A s druge strane opet, ako je to njihova zemlja, ako je prihvaćaju takvu kakva je mo žda i, i oni imaju, to, to stvarno ne znam ali vjerojatno i oni možda onda imaju osjećaj prema zastavi, da im je lijepa, da je vole, da ju poštuju. Ali sad, u tol'koj mjeri da su k'o ja, mislim da ne.” „ali, danas je talijanska državna zastava zastava talijanske manjine... ne znam je li to u redu... ali ja mislim da bi i Hrvat... ili Medvešćansci, ili u Molizeu... ili ne znam na svim tim kontinentima, ne znam gdje sve ima Hrvata... da bi trebali imati svoja obilježja, ali da bi trebali imati i obilježja zemlje u kojoj žive... ja mislim, ne znam, čini mise, tako... tako da ne znam, možda.. . teško je to govoriti. .. ja gledam te emisije... gledam Mir i Dobro.. . pa gledam, ovaj, neke manjinske, uvijek m e zanima, i vidim razlike, vidim razlike baš po skupinama... što... nešto me veseli, a nešto me rastužuje, a šta mogu...” „...ako manjine imaju svoja manjinska prava, logično mi je da i on zastavu Srbije, Austrije, Njemačke doživljava k ao svoju a na drugom mjestu mu je hrvatska zastava. Iako, iako, ako živiš u H rvatskoj, kao i Hrvati koji žive u Njemačkoj, poštuj hrvatske zakone, kao što i Hrvati moraju poštivat njemačke zakone. Ono što je tvoje, to nek' ostane u tvojoj kući.” „Pa mislim da ne zato što su neke skupine… ne neke skupine nego… vodeća hrvatska etnička skupina, dakle Hrvati… i… ovaj… novoutemeljena vojska koja ima prije svega hrvatski etnički predznak, ovaj, manipulirala sa tom zastavom u toku rata, ovaj. I ta manipulacija sa tom zastavom kao simbolom, etničkim simbolom, što… svojatanjem… nacionalnog, odnosno hrvatske državne zastave kao etničkog simbola hrvatskog naroda je u stvari slično izaziva odbojnost drugim etničkim skupinama.”

Troje ispitanika među njima dvoje Hrvata i jedan Srbin, sve troje lijevo politički orijentirani,

smatraju da je „nametnuti dizajn” hrvatske zastave 1990ih izazvao „osjećaj, najblaže rečeno

zabrinutosti od onoga što će uslijediti”; te da je građanima srpske nacionalnosti možebitno teško

vezati se za hrvatsku zastavu i zbog toga što „oni povezuju” taj i druge slične simbole „s onim što

je bilo '41., '45.”; i danas se osjećaju kao „građani drugog reda” pa je teško vezati se za ovaj

nacionalni simbol.

„Pripadnici srpske nacionalne manjine, zbog tog nesretnog rata naravno su rezervirani, neuspješan povrat ak, neuspješna revitalizacija ovih krajeva i tako učvršćuju taj osjećaj da su u n ekom drugom redu, tako imaju osjećaj.”

208

- konačno, „doseljenici” (građani koji su doselili silom prilika, kao udajom, ili su noviji

doseljenici, misli se i na Hrvate iz Bosne i Hercegovine i druge doseljenike) ne mogu osjećati isto

kao oni „3. generacije” (bez obzira na nacionalnost)

Osim nacionalnih razloga, ispitanici navode i sljedeće razloge za koje smatraju da utječu na

vezanost sugrađana za hrvatsku državnu zastavu:

2) Dob:

a) povezano s neposrednim iskustvom događanja 1990ih

„O tome kol'ko je netko pravi Hrvat, a netko ono, kak' se uvijek kaže... //mhm// A ovisi o Domovinskom ratu. O svemu tome. Ja da s am rođena 10 godina ranije, vjerovatno bi meni možda viš e ovisilo. Ili da sam nekog nedaj Bože izgubila u ratu, i da meni onda netko tvrdi da ja nemam pravo stavit hrvatsku zastavu, vjerovatno bi mi smetalo. Ali nemam ništa protiv isticanja... hrvatstva da tako kažem ako, u određenim mjerama, ako se ne upotrebljava protiv nečega, u vlastite svrhe.”

b) mlađi naraštaju nisu naučeni odgojem da cijene zastavu nego samo „mašu” na utakmicama

3) Podjela po regijama:

- Sjever manje vezan za zastavu nego Jug, ali kod drugog ispitanika sjeverozapad Hrvatske

percipiran kao jače vezan za zastavu jer je više „čisto hrvatski kraj”.

- stabilnije i mirnije regije manje nego one direktno ugrožene ratom

- „sjever, zapad i sjeverozapad” manje od istoka i „oko Knina” gdje se percipira da su emocije

prema zastavi jače (ponovno zbog iskustava u Domovinskom ratu)

- jače vezane regije koje su bile direktnije ugrožene ratom

- Dalmacija i Slavonija (zbog utjecaja i crkve u očuvanju identiteta)

- područja „izmiješanog stanovništva, međugraničnih sukoba kroz povijest, turske imperije” pa je

„ljudima više stalo do svoga”

4) Posebno su istaknute grupe koje su iskusile Domovinski rat a za koje se smatra da su zbog

toga jače vezane za zastavu

„Mislim da oni koji su bili, ne znam, u ratu... možda, možda im je ta zastava često nešto značila, nekako im pomagala u nekim teškim trenucima, jel'. Ipak su oni nekako... neki, neki idol im je ona možda bila. Možda oni se danas prema njoj ponašaju drugačije. Ali kažem, evo, moj je suprug bio cijelo v rijeme u tom istom ratu, na toj istoj strani, i baš nikad nije imao potrebu istaći tu zastavu. Nekako i dalje mislimo, eto, neka

209

bude tamo gdje joj je mjesto, i volimo je, i sve, stvarno, ali je nikad ne bismo u privatni život miješali.” „Neko šta ja znam 'ko je bio prognanik i 'ko je bio u Vukovaru sigurno da mu znači, ne mora svakom, ali u većini da znači više nego nekom drugome jel' 'ko je to promatrao na televiziji. To je i logično. Po mom mišljenju je logično.” „ja sam govorio ono malo kaj sam doživio sa braniteljskim udrugama ne i vi znate kad su bili svečani mimohodi da vam zastavu uvijek nosi onaj, ti bojnici koji su iskazali najveću hrabrost, to je i za njih čast ali i izuzetni ponos [...] danas više ne može više ništ' rasplakat j er sam proš'o smrt najmiliji najbližih, jednostavno unutra ostalo meni jedino kad se diže Hr zastava i sportski uspjesi i tak”

5) Ekonomski ugrožene skupine smatraju se manje vezane za zastavu

„A to može ovisiti o ekonomskoj situaciji u državi... znači, koja j e trenutno loša, i samim time se možda neko može osjećat, znači, samim time, nekome to ne predstavlja ništa s obzirom da nema za jest, pa mu ta zastava neće nešto značit. Nikakav simbol mu neće predstavljati znači bitan.” „O ekonomiji [ovisi]. Ljudi koji su prije demokratskih promjena, ajmo reć' prije 91. lijepo živjeli, danas postaju sirotinja i tako dalje, beskućnici i svašt' se dešava. Ne mogu, ne mogu im zamjerit ak mrze te simbole.”

6) Oni koji imaju više „koristi” (misli se na materijalnu korist) od hrvatske zastave (misli se na

Hrvatsku) više su vezani za nju (sarkastično).

7) Politički desno orijentirani „prisvajaju” zastavu ili ispitanici percipiraju da su zaista za nju više

vezani od drugih

„I da se baš zato ne ističe toliko zastava, kao da je simbol zastave nekako simbol desno orijentiranih ljudi. A mislim da ne bi trebalo biti tako.”

8) Pripadnici drugih religija (nekatolici) se smatra da manje vrednuju hrvatsku zastavu, odnosno

katolici da ju više ističu

Diskusija. Generalno možemo zaključiti da većina građana osjeća da ne postoji unificirani,

homogeni odnos u nacionalnom tijelu prema simbolu hrvatske državne zastave. Neki su odgovori

određeni „pozitivno” a neki „negativno” (samo Hrvati mogu voljeti hrvatsku zastavu što je i

ispravno, ili je loše da se zastava koristi isključivo u rukama etničkih Hrvata). Ovdje su nam

važnija sama značenja (i njihov pozitivni ili negativni smjer) koja ispitanici pridaju eventualnim

razlikama u odnosu sugrađana prema hrvatskoj državnoj zastavi jer smo osobnu važnost i razloge

već kodirali u prethodnom pitanju.

210

Očito je da većina ispitanika povezuje negativan odnos prema hrvatskoj državnoj zastavi s

nacionalnim odnosno da postoji snažna podijeljenost unutar hrvatskog nacionalnog kolektiva i to

po etničkoj osnovi s obzirom na značenja zastave za sugrađane. Tu nalazimo s jedne strane

ispitanike koji osjećaju da zastavu „uzurpiraju” etnički Hrvati, posebno u smislu građana koji su

etnički Hrvati i imaju snažan nacionalistički osjećaj (u negativnom smislu). S druge strane, to se

potvrđuje jer dio ispitanika ističe da upravo samo etnički Hrvati i mogu biti snažno vezani za

„svoju” zastavu u odnosu na druge nacionalne manjine, posebno srpsku. Nadalje, dio ispitanika

smatra da nacionalne manjine, posebno srpska ne mogu biti jednako vezani za zastavu uopće ili

ako odgojem nisu tako učeni, ako ne žive u duhu da vole Hrvatsku kao svoju domovinu

(zaključujući da srpska nacionalna manjina zasigurno to ne osjeća). S druge strane, neki ispitanici

srpske pripadnosti zaista ističu manju vezanost za hrvatsku zastavu no razlozi su potpuno

drugačiji, i tiču se upravo negativne percepcije zastave kao usmjerene „protiv” njih, kao da nisu

ravnopravni hrvatski građani, odnosno da bi ju isticali no ne osjećaju da mogu zbog etničkih

hrvatskih konotacija. Dodatno, dio ispitanika hrvatske nacionalnosti i potvrđuje takvu upotrebu,

primjerice, ističući da kada Srbi ističu hrvatsku zastavu na kućama to je zasigurno licemjerje,

odnosno ne osjećaju to i čine to da bi se zaštitili. Ovdje je vidljiv sukob značenja kao i

neutemeljenih predrasuda, barem iz odgovora naših isp itanika, između građana koji se svrstavaju

u ove dvije etničke skupine, oko značenja i upotrebe simbola hrvatske državne zastave.

Nacionalizam u negativnom smislu povezan sa zastavom je problem i drugim ispitanicima i

hrvatske nacionalnosti koji ističu da samo politički desno orijentirani građani mogu

upotrebljavati hrvatsku zastavu u današnjem socio-političkom kontekstu, odnosno da bi voljeli da

ju mogu isticati a da to ne označava nacionalizam u negativnom smislu nego patriotizam,

domoljublje, pripadnost toj državi i njenim stanovnicima.

No, postoje očito i druga socio-demografska obilježja i orijentacije ispitanika s kojima građani

povezuju moguće pozitivnije ili negativnije vezanosti za zastavu. Tako pozitivnije vezani

smatraju se oni građani koji su stariji, povezano implicitno ili eksplicitno iskazano s neposrednim

iskustvima stvaranja zastave 1990ih godina, s time povezano su regije koje su imale neposredna

iskustva u Domovinskom ratu kao i građani (posebno branitelji) pa se pretpostavlja da im zastava

211

znači više, zatim regije u kojima je snažan utjecaj Crkve (jače izražen nacionalni osjećaj povezan

s etničkim), koje su „čisto hrvatske” te s obzirom na religiju katolici naprema „nekatolicima”

(ponovno vezano za etničko). S druge strane, manje vezanim se još dodatno smatraju ekonomski

ugroženi ispitanici (a oni koji imaju materijalnu korist od države sarkastično više vezani, odnosno

više ističu svoju vezanost, „hrvatstvo”) i mlađi ispitanici koji nemaju prikladnog poštovanja

prema nacionalnim simbolima.

U našem istraživanju vidljivo je da razlike ne mogu biti nekritički objašnjive socio-demografskim

obilježjima već ih moramo iščitavati iz značenja koja ispitanici simbolima pridaju. Naime, iako

smatramo da socio-demografska obilježja imaju utjecaja prema našem modelu, nikako nisu

determinirajuća što je ovdje i vidljivo, usporedbom ovih odgovora s prethodnim pitanjem.

Naime, postoje i etnički Hrvati koji imaju neutralne osjećaje prema zastavi, te nijedan etnički

Srbin u istraživanju (kao ni uopće nijedan građanin) nije istaknuo negativnu vezanost. Postoje

neke negativnije konotacije, no njih građani bez obzira na socio-demografska obilježja dijele. Isto

je i s drugim obilježjima jer čak i kada ispitanica koja je mlada ističe da misli da oni koji su stariji

su više vezani za zastavu od nje, kada se ispitanike pita za razloge vezanosti dob nije jedan od

njih (pa niti to da su neposredno svjedočili stvaranju zastave 1990ih ili bili branitelji, kako smo

vidjeli u prethodnom pitanju – kod nekih ispitanika s tim obilježjima to je i razlog a kod nekih

nije).

5.3.4 Hrvatska državna zastava – predanost

Predanost ispitanika hrvatskoj državnoj zastavi ispitana je pitanjem P.074: „Smatrate li da u

hrvatskom javnom prostoru danas ima premalo, previše ili dovoljno hrvatskih državnih

zastava?”. To nam je omogućilo da odredimo ne samo u kojoj mjeri su ispitanici predani isticanju

zastave kao državnog simbola u javnom prostoru, koliko to procjenjuju bitnim, već i na koji

način i u kojima prilikama to smatraju bitnim.

Od ukupnog N=76 broja ispitanika koji su odgovorili na ovo pitanje, došlo je do podjednake

podjele ispitanika između: a) onih koji smatraju da zastava ima sasvim dovoljno u javnom

prostoru (n=28); i b) onih koji smatraju da nema dovoljno zastava u javnom prostoru (n=30); c) te

212

ispitanici koji smatraju da je zastava primjetno manje ili nedovoljno u javnom prostoru ali se s

time slažu (n=9); d) ispitanici koji smatraju da ih ima previše (N=8); e) odnosno previše u

određenim prilikama (n=6); i f) n=2 ispitanika smatra da to pitanje nije bitno, odnosno ne

primjećuju koliko ih ima. No, tek analizom razloga možemo razumjeti i zašto su isp itanici ovako

podijeljeni.

Nedovoljno zastava u javnom prostoru. Razlozi zbog kojih građani smatraju da se zastave ne

ističu dovoljno u javnom prostoru su:

- blagdani kao posebne državne prilike kada bi trebalo biti zastava a primjetno ih nema dovoljno

„Ima ih premalo u prostorima koji bi ih morali imati. I kad je recimo državni blagdan ili nešto, da je to nedovoljno i nedostojno obilježeno. I mislim da se u Jugoslaviji puno više o tome vodilo računa. Recimo, znalo se jel' Dan republike, onda je Dan republike, onda se primamo u pionire, onda smo lijepo obučeni. A danas nam je potpuno svejedno, čak i ne znamo kad nam je koji važan praznik. I smatram da je to nedopustivo.”

- zastava nema dovoljno ni na nekim javnim ustanovama gdje bi trebale biti (poput sjedišta

Matice Hrvatske u jednom gradu), te i kada se pojavljuju na javnim ustanovama nema ih

dovoljno

- građani ne znaju kada se trebaju istaknuti zastave, tko je za to zadužen

- nisu istaknute na osobnim kućama, posebno kada je praznik i treba staviti zastavu

„A mislim da, dok se obilježavaju nekakvi bitni događaji, da ih ima premalo. Da se osjeća kao, to je vjerojatno neka sramota staviti zastavu. Mislim da sve države svijeta slave svoje nekakve državne blagdane, praznike, kako god i mislim da bi i mi, da bismo mi trebali posvetiti pažnju proslavljanju takvih događaja.”

- sram istaknuti zastavu. Sram je pojam koji se proteže kroz nekoliko odgovora te nekada se

govori o manjku ponosa ali i odnosu poštovanja koji se treba učiti odmalena a koji kao građani

Hrvatske nemamo

„Pa na primjer, nekad pomislim... da imamo malo i kao da se u nekim stvarima stidimo sebe i hrvatske države i hrvatske zastave. Jer na primjer kad vidim da Amerikanci, ako j e ikako moguće, pa na patici, na ovom dilu jezika, oni će stavit svoju američku zastavu, to je njihova papuča i oni se s tim dive.”

- u usporedbi s drugim zemljama premalo i nepravilno se odnosimo prema državnoj zastavi, prije

svega SAD-om pa Turskom, a jedna ispitanica spominje i Dansku i skandinavske zemlje a drugi

213

ispitanik Austriju

„U Danskoj, Finskoj, Švedskoj, nemam pojma sad, negdje gore na sjeveru, ovaj, zastava se ujutro diže, navečer se spremi i ako je nevrijeme ili ne znam vel'ka kiša onda se zastava ne ističe vani jer ona bi se potrgala. Mi nemamo taj osjećaj. A to se usađuje odmalena.”

„Ja kad pogledam Independence Day i Amerikance, i đe njima sve visi... nema u svijetu čovjeka koji tu zastavu ne prepoznaje, ne povezuje s SAD-om. Mislim da bi ponos na svoju državu i svoju naciju, trebala bi bit k'o njihova. To je jedna od rijetkih stvari koju ima priznajem, Amerikancima… //smijeh//” „Znate šta.. . bila sam u Turskoj... jedina stvar koju sam iz Turske ponijela, kao jedan vizualni šok, je bombardiranje sa turskim zastavama... i onda sam mislila je li moguće... gledala sam kako Amerikanac doživljava to, i kad gledam njih nda je to kod nas daleko premalo... daleko premalo... kod njih je to i atrakcija.. . optička atrakcija, zašto ne...”

- ne ističu se dovoljno u odnosu na 1990e. Dvoje ispitanika spominje da ih je prije bilo više i za

blagdane i u drugim prilikama a da danas toga više nema. Treći isp itanik to povezuje s namjernim

slabljenjem hrvatskog identiteta i države uspostavljene 1990ih kako bi se Hrvatska okrenula

Europskoj uniji 2000ih

„ja mislim da bi trebalo kad su neka... pa ne znam, ne mora baš svatko imat', ali ono... ono... kad smo govorili o 90-im, kad su se palile svijeće, svi su palili svijeće zbog Vukovara, rata, svega.. . svi smo pokupovali zastave koje nismo imali, koji nismo imali, i tako dalje... to se onda negdje izgubilo... nestalo...”

„Pa ne znam, vjerojatno znači zadnjih eto ja se uvijek vraćam na hrvatsku povijest 90e i 2000. i danas. Jednostavno mislim da to od 200. smo se nekako više okrenuli toj Europi, znači smanjivanju tog nacionalnog naboje, dok je po meni to bilo taj zapravo baš nacionalni naboj i zanos bio osnovni preduvjet da Hrvatska krene naprijed i kao se to sve više izlazilo iz javnog prostora tako smo mi sve više tonuli dolje.”

- građani nedovoljno isticanje zastava povezuju i s manipulacijom zastava u rukama

nacionalistički orijentiranih pojedinaca te prevelike vezanosti za hrvatski etnički identitet umjesto

hrvatskog nacionalnog identiteta svih građana

„E, sad, zašto... zašto... mislim da... zastavu, u ovom strogo nacionalnom smislu... ne... ne... ne volim je gledat' na t akav način... ovo je zastava Hrvatska.. . ovo je zastava Republike Hrvatske, točnije... Prema tome... naglašavanje d ržave kao takve može imati element stvaranja... osjećaja bliskosti među građanima... ne na narodnoj... ne na narodnoj osnovi... nego na nacionalnoj osnovi... odnosno, ne na osnovi narodne, odnosno etničke pripadnosti... nego na osnovi pripadnosti određenom sustavu pravila, regulativa, i tako dalje... državljanstva... sustavno jednoj nacionalnoj zaj ednici... državi... da... U tom smislu mislim da bi to bilo korisno... gdje mogu čak doprinijeti razvoju nekih građanskih vrlima kod nas... A ukoliko bi se Hrvatska zastava isticala samo kao zastava Hrvata... mislim da bi to, zapravo... da bi to bilo negativna pojava.. .”

Dovoljno zastava u javnom prostoru. Ispitanici jednostavno smatraju da zastave trebaju biti samo

214

na službenim zgradama i izvješene u službenim prilikama što se i čini.

Ne treba ih biti više iako nema mnogo. Isticanje zastava danas povezuju s njihovom pretjeranom

upotrebom 1990ih te povezanošću s „označavanjem Hrvatstva” (značenja još ostala te zbog toga

ne treba više isticati nego je sada, iako nedovoljno).

„...a vidim vani svi izvješuju ono u Austriji dok je praznik, svi Austrijanci su uz Austrijsku zastavu zbrendirali su ju, mi je nismo brendirali, da smo brendirali zastavu k'o kockice ne bi mi uopće sm etalo da svaki dan je gledam jer je to moj brend, na toj razini brenda, al' ovak' da se izvješa' van i da moram pokazat da sam ja Hrvat, to mi je bez veze, da se izvj eša vani i da je to estetski fino brendirano onda bi vješ'o svaki dan vani, ne bi mi uopće smetalo…”

- jedan od ispitanika i prihvaća to značenje zastave, ističući da ju ne treba izvjesiti u 100%

hrvatskim krajevima jer zastava „označava da tu živi Hrvat”, a kako su sve Hrvati, nije potrebna.

Previše zastava u javnom prostoru. Uz općenito navođenje da zastava ima previše u javnom

prostoru, specifični razlozi su:

- nedavni rat i nacionalizam („nastavak prošlosti da se tradicionalno koriste za poticanje etničkih

poriva i ušutkavanje neprijatelja”; „ako ima previše to je zbog rata”)

- „dekretom” je uvedeno da svaka javna zgrada ima pa je postalo previše

Previše zastava u nekim prilikama:

1) Dio ispitanika navodi grupe i situacije koje previše ističu hrvatsku zastavu:

- nacionalizam i politikanstvo (građani koji misle da su nacionalno jače osviješteni previše ju

ističu kao i građani koji su previše politički angažirani, neovisno o političkoj orijentaciji). Jedan

ispitanik daje primjer apsurdnosti koje mogu nastati vezivanjem nacionalizma za državnu

zastavu:

„Običaj je u Splitu da zastava bude na vrhu Marjana je li. T o je bilo u socijalizmu i to je sada u Hrvatskoj kad je samostalna, nezavisna. Kako je to na samom vrhu, kad bude ovdj e onaj vjetar i jugo, on pokida sve, ako vi imate platno, plahte na sušilu poslije pranja, ili će vam pokidat ili bacit, odnijet kroz grad je li, to je poznato. Tako je i ta zastava bila malo oštećena. U županiji Splitsko-Dalmatinskoj to se digla ogromna larma da su to neprijatelji Hrvatske, hrvatstva. Nema v eze, najobičniji vjetar je to pokidao. To se nekad ne bi tako reklo, nego da pokid'o vjetar. A ovi su sad malo, malo vjerojatno što su uplašeni da će im netko iznad njih prigovoriti, a malo da kod jednog dijela stanovništva ubiru političke poene.“

- crkva (ističe zastavu kada su vjerski blagdani što je nepotrebno)

215

- na kućama za blagdane je nepotrebno

- sport (pretjerano je donositi zastave na lokalna sportska natjecanja te je pretjerano raditi

„euforiju zastava” na državnoj razini kada se postigne sportski uspjeh).

2) Javila se vrlo zanimljiva dimenzija u odgovorima, a to je kondicional. Naime, građani dodatno

opisuju situacije, prilike i mjesta, na kojima smatraju da bi se hrvatska državna zastava „trebala”

pojavljivati (implicitno sugerirajući da se ne pojavljuje tamo ili da se ne pojavljuje dovoljno):

- državni blagdani

„Pa... mislim da ih ima premalo. I da bi ih trebalo imati više u nekim manifestacija. Jer, ne znam, meni se jako lijepo vidi. .. u Turskoj... kad se sve crveni od njihovih zastava, nekih isto drugih zemalja gdje taj nacionalni ponos je istican. Ali ne svaki dan i ne u svakoj prilici.“

- državne i druge službene institucije (ured predsjednika, Markov trg, zgrada općine, sudova,

županije, škole...). Jedna ispitanica izražava da takvog jasnog propisa još nema kojim se regulira

isticanje (pa time i značenje) hrvatske državne zastave:

„Ja... ja ne volim kič. Ne volim kič i čini mi se da... da je isforsirano. Dobro i razumljivo. Bio je... malo je prošlo vremena od krvavog rat a, i u Hrvatskoj i ovdje, ali bojim se da ne dođe do devalvacije samog znaka i to ako se previše i previše koristi i kad je potrebno i nepotrebno. Onda se izgubi čini mi se smisao. Ne volim taj kič i volio bi da bude to nekako reducirano. Da bude točno propisano kad se državna obilježja mogu stavljati i gdje se mogu stavljati.”

- od nedržavnih institucija i prostora ispitanici smatraju da se zastave mogu pojavljivati i na

istaknutim mjestima u gradu kao što je glavni trg u glavnom gradu, svom gradu ili izdignuta

mjesta poput Kamička u Sinju, Marjana u Splitu ili na Srđu iznad Dubrovnika.

- ne smeta ako je zastava na svijeći crven, bijel, plav u crkvi (s napomenom da ne treba

pretjerivati s nacionalnim simbolima u crkvi)

- trebalo bi biti više na stupovima na ulicama (male zastavice)

- lijepo vidjeti po „čestitim hrvatskim domovima” po Slavoniji (uz sliku Tuđmana i Pavelića)

- zastave se trebaju isticati svakodnevno na kućama

- za blagdane isticati zastavu i na kućama

- za posebne osobne prilike poput svadbi

- na kranu svog broda

216

- generalno bi svatko trebao imati mogućnost isticanja bilo koje zastave, u skladu sa zakonom

- jednoj ispitanici je posebno važno istaknuti da joj je drago vidjeti zastavu kada se diže nakon

sportskog uspjeha, kao primjereno mjesto isticanja

3) Mjesta i prilike u kojima se hrvatska državna zastava „ne bi trebala” pojavljivati, sugerirajući

da se tamo neprimjereno pojavljuje, su:

- u privatnom životu (jer privatno i državno ne treba miješati; ne „kiti se zastavom” u privatnom

životu iako je nacionalno nastrojen; ne treba svaka kuća isticati zastavu za blagdane jer se zna da

je državni blagdan; te, generalno, ne treba nikoga prisiljavati da maše zastavicama ako to ne želi

osobno raditi)

„Neka bude na javnim ustanovama, na državnim ustanovama, ali u, u privatnom životu meni to nekako ne ide. Meni je ona nešto službeno, nešto državno, a privatno je privatno. I to mi ne ide zajedno.”

- u nedržavnim institucijama i prostorima (kafićima, trgovinama, tramvajskim stanicama,

odnosno nigdje gdje je nedržavni prostor, na bilo kojem objektu)

„Zastava je državno obilježje... Sad ću ja to usporedit sa crkvom. Sad ako smo mi u Hrvatskoj, ako imamo jako puno vjernika, to ne znači da na svakom, da na svakoj tramvajskoj stanici mora biti križ. Tako želim... ne treba baš na svakom tramvaju biti zastava i baš sv aki dan. Kako ćemo znat da je neki svečani t renutak ako baš svaki dan nosimo iste hlače?”

- ne treba niti svaka javna ustanova isticati zastavu ni za blagdane

- ne treba „mlatiti zastavama na svakom koraku” nakon sportskog usp jeha

„A nekada ima previše i mislim, šta mene smeta, to je euforija zastava kad su nekakve sportske, pa onda netko pobijedi, pa onda ispadne ona državna euforija. To me živcira, evo. Da onda mlat e zastavom na svakom koraku. I samo u tim trenucima.”

Diskusija. Ispitanici se slažu oko dvije osnovne stvari:

a) da se hrvatska državna zastava treba prije svega upotrebljavati na tome jasno propisanim,

službeno određenim mjestima i prilikama (državni blagdani i državne institucije); te

b) da nema dovoljno zastava u javnom prostoru u Hrvatskoj danas ili se neprimjereno

upotrebljavaju. Odnosno, nedovoljno je zastava u službenom, pravilnom korištenju, a previše

onih nepravilno korištenih, s neslužbenim značenjima. Primjerice, jedna ispitanica ističe da

217

zastava ima previše, dajući primjer:

„Previše... pogotovu kad sam čul a da će, ne znam, ono, da će ako plati vodu dobit' hrvatsku zastavu.. . ha, ha...”.

No, jedino slaganje je dakle da postoje velika neslaganja u mišljenjima ispitanika o tome što je

pravilna upotreba zastava i ima li ih dovoljno u javnom prostoru, povezano s tim. Glavnim

problemima se smatraju:

a) nebriga za isticanje zastave osobno i službeno

b) problem osobnog angažmana građana koji se ili srame isticanja zastave ili ne znaju, nisu

naučeni, kada i na koji način ju isticati

c) nacionalistička u negativnom smislu značenja vezana za isticanje zastave (previše se isticala u

tom smislu 1990ih i ta značenja se zadržala, koriste ju samo nacionalistički orijentirani pojedinci

i grupe, i sl.). Neki ispitanici pak smatraju da zastave i jesu etnički, nacionalistički obojene te da

se zbog toga i trebaju isticati. Treća grupa da jesu ali da se ne ističu jer smo se okrenuli od

nacionalnog identiteta uopće ka Europskoj uniji, s čime se ne slažu. Postoje stoga, s jedne strane,

nejasnoće oko toga ima li zastava nacionalistička etnička značenja ili ne, i u kojim prilikama

(isticanje u crkvi).

d) postoje nejasnoće između toga je li zastava nešto što treba ili ne treba pripadati osobnom

prostoru, isticati se u ili na kućama, svakodnevno ili za vrijeme blagdana, na svadbama, ili je dio

službenijeg „simboličkog standarda”.

5.3.5 Hrvatska državna himna – osobna važnost

Vezanost građana za hrvatsku državnu himnu ispitana je pitanjem P.111: „Što vama osobno

predstavlja hrvatska državna himna?”. Odgovori se smještaju u: a) pozitivnu, b) negativnu, i c)

neutralnu vezanost za himnu, te d) „ovisno o situaciju”. Dodatno smo kodirali i e) objašnjenja

koja građani daju u vezi ovog simbola – što hrvatska državna himna uopće predstavlja. Od N=79

građana koji su odgovorili na ovo pitanje, n=49 izražava postojanje pozitivne osobne vezanosti za

hrvatsku državnu himnu, n=8 građana iskazuje da su vezani „ovisno o situaciji”, n=19 iskazuje da

nisu osobno vezani (neutralnost) a n=3 građana imaju negativne osjećaje prema ovom simbolu.

218

Pozitivna vezanost.

- pobuđivanje pozitivnih emocija, pa ispitanici izražavaju osjećaj „ponosa” ali i druge „posebne

osjećaje” („dubok osjećaj”, „osjećaj svečanog momenta”, „osjećam nešto veliko”, „snažna

pozitivna emotivna reakcija”, „puni srce”, „duhovno hrani i uzdiže”, „osjećam se lijepo kada ju

čujem”, „naježim se kada ju čujem”, dragost, sreću, razdraganost, zadovoljstvo, uzbuđenje,

zaigra srce, nadođu suze, i sl.).

„To je isto nešto što, što daje, puni srce rekla bi. I hrvatska himna je prekrasna pj esme. Predivna. Ona, ona nosi u sebi ponos. Ponos na, na ljude koji žive u tom malom kraju. Ja ću se sad obratit, ovaj, 'Hej Slaveni' je nešto malo agresivnija. Agresivnija. U njoj nije bilo te, te ljubavi, ljubavi. A da ne govorim za ne znam 'Krenite Četnici', to je, to je tako agresivna pjesma, poslije toga se razbijaju flaše, čaše, ona jednostavno gubi, izaziva negativne konotacije u ljudima. A himna mora biti ponos a ne da poziva, ne znam, na nekakvi, na nešto drugo, nego samo treba izraziti štovanje i ljubav.”

„A ponos, ljubav. Baš, baš. Prije smo čekali 12 sati, radio Zagreb da se čuje //smijeh//. Prije [rata], i prije, nije se baš često čula //smijeh//. Pa možda i sada, ja mislim da se pušta na Radio Zagrebu, 1. programu ne, u ponoć.”

„Sreću, zadovoljstvo, ponos, kako god hoćete.” „Pa ja se naježim. Da. Volim. Baš je volim.” „Da. A kako bi ja sada to objasnio. Teško je to objasniti kad ti se dlake naježe. Kad ti se dlake dignu, naježe. Teško je to sada objasniti, te osjećaje.” „Znam da se sva naježim. Tako me nekakvi trnci prođu.”

Neutralno. Isp itanici osjećaju (samo) poštovanje prema himni kao državnom simbolu.

„Pa da vam budem iskren, kak' se zove, cijenim nacionalne osjećaje ljudi, i tak dalje, ustanem se pristojno, i tkao, odslušam to, i sjednem ako mogu gdje sjesti, i to je to.” „pa mislim prema himni svačijoj bi se ponašao iz poštovanjem, s hrvatskom je isto, normalno što bi tu čovjek uradio drugo već...”

Negativna vezanost. Negativne osjećaje izražava dvoje ispitanika:

- povezana s „uzurpiranjem” simbola desno orijentiranih grupacija u Hrvatskoj

- drugi ispitanik, branitelj, povezuje himnu s negativnim kontekstom rata te mu stoga izaziva

nervozu i napetost (slično i kod zastave, nema negativne osjećaje prema simbolu kao takvom

nego ne može odvojiti hrvatske državne simbole danas od negativnih konotacija rata)

„Pa ništa malo, malo me boli to pretjerano domoljublje od nekih koji odma' skaču, stavljaju ruku na srce i

219

tako da je to jedan kič, jedan kič, a više žele... mislim da skrenu pažnju na sebe, da nekoga iritiraju nego šta je to njima stvarno unutra.” „Strašnu nervozu. To su opet ratne traume. I strašnu nervozu. Uvijek sam napet. Nenormalno.”

Ovisno o situaciji. Isp itanici vezani za himnu samo kada:

- slavi se sportski uspjeh Hrvatske ili hrvatskih sportaša,

- neki drugi svečani događaj u državi ili lokalnom mjestu,

- ako se kao građanin nalazi izvan svog mjesta, unutar Hrvatske, pa su jači osjećaji,

- odnosno izvan granica Hrvatske.

Obrnuto, manje su vezani za ovaj simbol ako:

- pušta se na televiziji za početak jutarnjeg programa ili zaključenje televizijskog programa

navečer, što se percipira kao devalvacija vrijednosti ovog simbola koji se treba koristiti samo u

posebnim, svečanim prigodama

- pušta se u neprimjerenim situacijama

- kada ju uzurp iraju desno orijentirani ljudi koji stavljaju i ruku na srce

Značenja državne himne.

- Himna prije svega predstavlja građanima službeni državni simbol (izravno izraženo povezujući

himnu sa zastavom, simbol Republike Hrvatske, i sl.). Himna se treba puštati samo u svečanim

prilikama (općenito i posebno istaknute sportske prilike, sportski uspjesi pa i religijska događanja

gdje jedan ispitanik navodi proslavu Velike Gospe), na taj način također naglašavajući njen

službeni karakter.

„Pa... čujte. Kad su neka, ovaj, događanja i kad je... pa ono... Himna k'o himna, kako bi rekla. Državna. Da.” „Pa ja sam ponosan kad svira hrvatska himna, znači d a se nešto bitno događa, značajno za.. . za Hrvatsku i općenito za pojedino područje u Hrvatskoj.”

„Nekad mi je ono, ako je neprimjerena, zna bit i neprimjerenih situacija, onda sam ja indiferentna. Ne znam. Ako je onako zaista jedan svečani događaj gdje je ona primjerena, onda mi je, onako, osjećam se svečano.

„Ovaj... jako lepa... tu nas v Tuhlju sviraju za Veliku Gospu, onda za Dan državnosti, uvek kad je ovak' nekaj...”

- Himna osim što predstavlja državu općenito i svečane službene trenutke, predstavlja i državu

izvan njenih granica i unutar njenih granica u raznim mjestima da se zna da je to i dalje Hrvatska.

220

„Pa ne znam. Ja sam sretan. Nešto osjećam. Osjećam. Nešto veliko. T o je za mene, ono, isto k'o hrvatska himna ili zastava kad se diže, kad se... Evo sad gledajte tron kad neko osvaja, ne znam, evo Ivica [Kostelić] prije par dana, uspio sjest [na tron]... Pa to je božanstveno, to cijeli svijet vidi.”

„Pa mogu ti reć da drago mi je. Drago mi je. Jer, opet ti napominjem, mala zemlja a čuje se.”

- Himna predstavlja i građane Hrvatske, pripadnost drugim građanima i državi, nacionalni

identitet građana. Ona označava „mene”, „to je tvoje, ti si tu, to je tvoja država”, povezanost s

drugima, ali i pale građane za tu „himnu i državu”, nacionalne osjećaje i nacionalni identitet

građana.

„Pa jednostavno osjećaš jedan šta ja znam, to je tvoje, ti si tu, to je tvoja država. E sad i to je rijetko. I najviše me užasava zvižđanje na himnu, bilo to na hrvatsku, englesku. Ali opet je to, ipak smo mi tu, vraćamo se na onaj Balkan. Jer to ćeš samo ovdje vidjeti. Znači vanka je to cijenjeno, poštuje svak' svakoga.“ „Predstavlja mene, predstavlja...“ „Recimo, ev', to je jedan dio hrvatskog identiteta, za mene.. .” „Osjećam, moram mirno stati, tu čovjek nekako osjeti, bude minut šutnje i himna za pale, tih ljudi više nema, oni su pali za tu himnu i državu.”

- Dvoje ispitanika srpske nacionalnosti su istaknuli i da je himnu skladao Srbin, Runjanin, da im

to predstavlja priznanje kao neke vrste punopravnih građanina (a ne građanina drugog reda kako

su naveli u ostatku intervjua da se nekada osjećaju).

„Pa osjećam puno toga, zato što je i pitanje skladanja hrvatske himne... je u stvari Srbin... skladao, Runjanin tako. Ali bez obzira na to. Ima lijepu riječi... tako da je to jedna povezanost a s druge strane je.. . onako... odiše sa nečim šta čovjeka poprilično, znate, duhovno... hrani i uzdiže. Tako da je to.”

- „dizajn” himne lijep. Dio ispitanika iskazao da s obzirom da se radi o glazbi, ona pobuđuje više

emocija od vizualnog, pa im himna više znači od zastave. Nitko nije izrazio neslaganje s

himnom, odnosno ispitanici smatraju da „zvuči zgodno kao skladba”, da je melodija

prepoznatljiva, da ima lijepe riječi. Jedna ispitanica je navela da postoje kontroverze oko himne i

njene originalnosti (dolazi li iz Češke) no da to nije bitno. Neki su ju ispitanici povezali s drugim

skladbama, navodeći da nije tako „slavenska” kao „Hej Slaveni” ali da je uvriježena pa dobro, ili

da je manje agresivna nego „Hej Slaveni”, a jedan isp itanik i da nije sramotno slušati ju kao neke

(nacionalističke) pjesme.

221

- Četvoro ispitanika su naveli da nemaju posebne osobne vezanosti za himnu obrazlažući to

činjenicom da himna nikada nije bila zabranjivana u njihovom kraju, da je bilo dopušteno učiti ju

i slušati/pjevati i u vrijeme bivše SFRJ. Dojam je da ako je simbol zabranjivan postoji ne samo

jača želja da ga se ističe nego i jači osjećaji prema njemu. Odnosno, dvoje ispitanika koji su

izrazili da su vezani za himnu, izrazili su i da je himna bila zabranjivana u bivšoj SFRJ (jedan je

gore navedeni primjer Radio Zagreba). Jedan ispitanik smatra i da osjećaji danas nikada ne mogu

biti jednako snažni kao u vrijeme rata kada je himna nastajala.

„Pa osjećam, jedno uzbuđenje. Malo, malo mi. .. kad je pivaš malo mi i srce zaigra i tako. Nekad se to nije smilo pivat. A danas se piva. Nekada se piva Ban kad se nije smio pivat, danas vam ga niko ne piva. Znači, mi volimo ono zabranjeno voće //smijeh//.”

„Pa dobro, to sam ja odavno, od 74., meni to odma ono, nije nešta posebno jer ja sam naviko na to. Mi smo, ja sam u 5. razredu il prije, mi smo učili nju onda uz himnu Hej Slaveni. Učili i odnoda. Moja generacija, ja sam odmah sam ono To je hrvatska, ali kak' bi vam objasnio, isto kao i Hej Slaveni. Al baš mi moj osjećaj od tada, tadašnji je i danas. 14, 15 godina znači, nije ono da se busaš da si Hrvat, ali ti si Hrvat u Jugoslaviji. Mislim moja generacija... Možda su ovi prije, ili ovi vamo, neki dijelovi, recimo di su, možda k'o ova jedna koji su odrasli pola-pola, pa su uvijek bili ovi zbog vlasti, zbog ovoga... Ja sam odrast'o u sredini gdje 90 posto su bili Hrvati pa onda nisi osjeć'o ništa ugroženost ni prema drugom nekom. Jednostavno tako. Nit' je 'ko u ratu pogin'o. A [osoba iz obitelji] je meni bio ustaša.”

Diskusija. Tri su osnovna značenja himne koja ispitanici ističu a koja su uglavnom pozitivno

određenja: službeni simbol namijenjen za službene prigode; predstavljanje hrvatske države; i

lijepa kao skladba („dizajn”).

. Isp itanici iskazuju vezanost za himnu kao državni simbol, ali i kao nešto što predstavlja njih,

hrvatsku državu, njeno stanovništvo. Zatim vezanost se povezuje s povijesnim iskustvima (ako je

himna bila zabranjivana ili ne) te posebnim događanjima kada himnu treba svirati (sportska

događanja, predstavljanje Hrvatske vani, i svečanosti u Hrvatskoj).

S obzirom na „dizajn” himne, postoji opće pozitivno slaganje. S obzirom na značenja dizajna

ističe se u pozitivno smislu od dvoje ispitanika srpske nacionalnosti uloga Josipa Runjanina.

Problemi koje ispitanici navode u vezi državne himne kao simbola tiču se:

a) neprimjerenog korištenja, izvan službenih prigoda; i

b) „uzurp iranja” od politički desno orijentiranih pojedinaca i grupa (povezano s gestom stavljanja

222

desne ruke na srce). Ovdje treba napomenuti i da nacionalizam kao značenje nije povezan s

himnom kao što je sa državnom zastavom. Radi se prije o upravo pokušaju „uzurpacije” ovog

simbola, no čini se da većinom ispitanici ne smatraju da je došlo do promjene značenja za njih

barem u negativnom smislu.

5.3.6 Hrvatska državna himna – predanost

Predanost hrvatskoj državnoj himni ispitana je pitanjem P.112: „Ustajete li kada svira hrvatska

državna himna i zašto?”. Očekivano, od N=82 ispitanika koji su odgovorili na ovo pitanje, velika

većina isp itanika n=79 izjavilo je da ustaje kada svira hrvatska državna himna. Njih troje izjavilo

je da ne ustaje, ne dajući razloge. Samo ćemo kao zaključak, zbog mjesta u radu, predstaviti

generalno razlog ustajanja.

Diskusija. Nema osobnog razloga zbog kojeg ispitanici ustaju kada svira državna himna, nitko ne

spominje razloge koje su spominjali kada se pitalo o vezanosti za ovaj simbol. To upućuje na

činjenicu da je upotreba ovog simbola uvelike dio službenog prostora, odnosno odgovori ukazuju

na snažan službeni karakter hrvatske državne himne, što smo iščitali i iz značenja himne osobno

u prethodnom pitanju. Možemo zaključiti i s obzirom na pozitivna značenja i osobnu vezanost

iskazanu u prethodnom pitanju da o „simboličkom standardu”, konvenciji upotrebe nacionalnih

simbola u samo određenim kontekstima ne ovisi vezanost ispitanika za njih.

5.3.7 Hrvatska državna himna – predanost (posebna situacija)

Kako se stavljanje desne ruke ili ruke općenito na srce, ili desnu stranu gdje je simbolično srce,

pojavljivalo kroz intervjue, odlučili smo isp itati koja su točno značenja koja se pridaju ovoj gesti

i koje mjesto zauzimaju u odnosu na temeljna službena značenja. Nakon pitanja P113. „Stavljate

li ruku na srce kada svira hrvatska državna himna i zašto?” slijedilo je podpitanje P.113b: „Što

mislite o tome kada drugi stavljaju ruku na srce za vrijeme sviranja hrvatske državne himne?”.

Osobno. Od N=80 građana koji su odgovorili na ovo pitanje u vezi osobnog pravljenja ove

dodatne geste uz ustajanje, njih N=65 osobno ne stavlja ruku na srce, dok N=14 stavlja, od čega 6

223

ispitanika to čini „ponekad”, samo u javnim prostorima, ne kod kuće, a jedna ispitanica ističe da

to radi „automatski”. Dvoje ispitanika imaju vlastite „dodatne” geste – jedna ispitanica stavlja

obje ruke na srce, u „molitveni položaj”, a drugi ispitanik ne stavlja ruku na srce ali kaže da

umjesto toga zna zaplakati, posebno kada su sportska događanja.

Nacionalni kolektiv. Kada su upitani zbog čega smatraju da drugi stavljaju ruku na srce, većina

ispitanika to negativno percipira (od ukupnog broja ispitanika koji su dali razloge n=64, n=40

ima negativnu percepciju). Nadalje, ispitanicima „ne smeta” da drugi to čine iako oni sami to ne

rade ili imaju negativne konotacije (n=27), dok n=7 ispitanika smatra da to ljudi čine iz

pozitivnih razloga, troje ne zna što to predstavlja tima koji to čine.

1) Od negativnih konotacija ispitanici specifičnije navode:

a) općenito „bezveze”, „patetično”, „smiješno”, „glupa simbolika bez značenja” i slično. b)

nacionalizam u negativnom smislu:

- „previše se busa”, „previše ističe” nacionalni identitet

„U većini slučajeva se radi o ljudima koji ponovo, k'o što oni koji vješaju zastave na kuće, žel e jače istaknuti neke elemente nacionalnog identiteta...“ „Ali mi je ono isto k'o stvaranje križa na poprsje. Meni je to sve ista priča. To se osjeća u srcu, u duši a ne izvanka. E to. Pa tako mislim i o ruci.”

- određivanje „tko je veći Hrvat”

„Meni to nekako, kao da on, u odnosu na vjeru, ako ja stanem ovako a on će ruku, hoćemo sad Veliki Hrvat, mali Hrvat. To je meni, to je meni višak. To je opet ubačeno. Jer mi kad smo slušali himnu, prije nije niko meća ruku dok nije došla ova hrvatska. Onda smo tribali mećat i 88. ruku. To je meni višak.” „Možda su baš ti ljudi koji su stavljali ruku na srce doveli da se tako malo osjećam Hrvatom.”

c) povezivanje s desno orijentiranim političkim orijentacijama, prvim predsjednikom Franjom

Tuđmanom i HDZ-om

„Pa ne znam, kod nas stavljanje ruke je stranački motivirano, ne, tako da...” „To mi je izmišljotina jednog dijela, jedne politike koja se udvarala pokojnome p redsjedniku T uđmanu. I kad je on stavio onda su morali svi. To je bezveze.”

224

d) „gluma”, odnosno prikrivanje stvarnih (nedomoljubnih, financijskih) interesa

e) imitacija drugih zemalja gdje je to običaj

„Pa mislim da su imitirali neke strane zemlje gdje je to bila jedna druga tradicija i da u H rvatskoj nije bilo potrebe za tim. Znam da članovi HDZ-a stavljaju i još neki, stavljaju obavezno. Nisam nikada to stavlj'o.” „To je bezveze, ja n e znam 'ko je to izmislio. To američki predsjednik stavi ruku na srce i to su od njega vidjeli i onda je neko pomislio da možda to trebaju raditi svi.”

2) No dio ispitanika izražava da im to ne smeta: „tko voli nek' izvoli”, „osobni izbor”, „ne

osuđujem ih”, „ne vrijeđa me”, „osobni izraz pripadnosti”.

3) Također, dio ispitanika smatra da su građani koji čine takvu gestu zapravo iskreni (jako

povezani s domovinom, snažni domoljubi iskreno, ili 1990ih je to bilo iskreno zbog ratnih

događanja; jedan isp itanik gleda to obrnuto – 1990ih je to bilo potenciranje nacionalizma a danas

je iskreno)

„Pa to je njihov izbor. Znači, možda su više povezani. Pogotovo neko 'ko je bio u ratu... Neka.” „U većini slučajeva ljudi koji stavljaju ruku na srce dok svira himna jednostavno žele... u principu je to nešto što žele pokazati prema vani... žele pokazati drugima jednostavno da su ono, da su oni... jako emotivno, i jako na dubokoj razini poistovjetili sa tim elementom državnosti...“

Diskusija. Iz odgovora ispitanika je jasno da stavljanje ruke na srce nije općeprihvaćen način

iskazivanja poštovanja kada se svira državna himna u Hrvatskoj. Također, jasno je da su

konotacije kada to netko čini većinom negativne i to povezane prije svega s nacionalizmom, ali i

interesima (glumljenju domoljublja) te desno orijentiranim strankama u Hrvatskoj od 1990ih.

Dio ispitanika smatra i da je ovo legitiman način isticanja vlastitog domoljublja iako to povezuju

s onim isp itanicima kod kojih je to domoljublje na neki način neuobičajeno, više izraženo.

No, dio ispitanika posebno ističe i da im ne smeta ako to drugi čine, čak i kada imaju negativne

konotacije, što ukazuje na to da ne osjećaju da ne utječe na temeljna značenja ovog simbola to što

ih neke grupacije uzurpiraju, mada bi radije da to nije tako.

225

5.4 Blagdani – službeni državni blagdani

Odnos prema državnim blagdanima ispitana je preko pitanja o važnosti državnih blagdana za

pojedince (u relaciji s drugim blagdanima kao posebnim neradnim danima) te predanosti

pojedinaca državnim blagdanima u osobnoj i/ili kolektivnoj sferi.

5.5 Nacionalni blagdani

5.5.1 Nacionalni blagdani – osobna važnost

Važnost službenih državnih blagdana ispitana je pitanjem P.172: „Koji su vama osobno

najvažniji blagdani među državnim ili religijskim?”. Građani su svoje odgovore vrlo često davali

u kondicionalu, koji bi državni blagdani „trebali biti” najvažniji po njihovu mišljenju, ističući p ri

tome i one koje oni smatraju najvažnijima, zajedno s nekim razlozima kao i probleme koje

osjećaju u vezi državnih i drugih blagdana u Hrvatskoj. Od ukupnog broja odgovora na ovo

pitanje (N=61; r=154), najviše je građana odgovorilo da su im važni religijski blagdani (N=46;

r=88); zatim državni blagdani (r=39); te tzv. civilni službeni blagdani (r=18), a n=1 ispitanici

važni su samo obiteljski događaji, n=4 ispitanika važni su svi blagdani podjednako, odnosno n=1

samo oni koji su u proljeće. N=3 ispitanika je izjavilo da ne obilježava blagdane. Radi

preglednosti odgovore ćemo prikazati u tablici.

Tablica 6. Poredak blagdana po osobnoj važnosti ispitanicima (samostalno navodili bez popisa).

Božić (r=43) Uskrs (r=34) Velika Gospa (r=5) Tijelovo (r=1) Gospa Karmenska – lokalno (r=1) Bajram kao manjina (r=1) seoska slava Gospojna – manjina, lokalno (r=1)

RELIGIJSKI (N=46; r=88)

općenito religijski/katolički blagdani (r=2) Dan državnosti (r=19) Dan neovisnosti (r=11) Oluja (r=3) Dan domovinske zahvalnosti (r=2) odabere jedan od svih (r=2) Dan Sabora (r=1)

DRŽAVNI (N=26; r=39)

Dan međunarodnog priznanja (r=1)

226

Prvi maj (Dan rada); (r=7) Nova Godina (r=6) Dan antifašističke borbe (r=2) Osmi mart (r=1) Dan grada (r=1)

CIVILNI DRŽAVNI (N=16; r=18)

važno odabrati jedan dan regije (r=1)

Razlozi:

- odmor

- činjenica da su mnogi blagdani u proljeće što je lijepo godišnje doba za odmor

- provođenje vremena s obitelji i prijateljima

„Ovaj, pa meni je... ja sve obilježavam, spojim ih sa vikendom i napravim... jer su svi lijepi... proljeće... baš mi odgovaraju...”

„Od državnih blagdana možda, ne znam... Oluja ili Dan državnosti. Oluja zato što 5. ovoga kolovoz, lijepo je vrijeme, odem na roštilj.”

„Koji je najvažniji, pa nekako ne znam, možda je t aj. Maj, kad su ono svi ljudi vani i nakon one zimskog perioda kada se ne viđate s ljudima i tako to možda ..”

„u stvari malo je čovjek sebičan, to sad kad govorimo gledam iz perspektive kad nam dobro dođe odmor, je li. .. jer svaki dan je... i neradni dan je jako bitno... i još ako se spaja s nečim to je jako zgodno, ovako, da... [...] u lipnju isto dobro dođe, nakon... prije godišnjeg... dobro to je sad malo onak' egoistično...”

- „važnost po sebi”, primjerice, Božić i Uskrs su važni jer su najvažniji katolički blagdani, potrebi

radi očuvanja katoličanstva, a jedna isp itanica vrednuje Praznik rada jer vrednuje rad. No nijedan

državni blagdan nije obrazložen kao „važan po sebi”

- običaj, navika, tradicija. Ponovno, nema državnih blagdana obrazloženih na ovaj način.

Problemi. Isp itanici uočavaju i određene probleme vezano za blagdane (n=22; r=32).

1) Problemi idu u smjeru općenito previše blagdana (r=6) gdje ispitanici smatraju da bi bilo

dobro ostaviti Dan državnosti od državnih te Božić i Uskrs od religijskih, a ukinuti ostale kao

neradne dane (iako se mogu proslavljati u manjim zajednicama). Jedan ispitanik želi ukinuti sve

religijske i ostale blagdane a ostaviti samo jedan državni i jedan regionalni.

„Ja se uvijek zezam kad dobijem kalendar kud donijeli ste mi komunistički kalendar, sve crvena slova j'bt. .. //smijeh//.”

227

2) Neki ispitanici smatraju da je problem specifično zbog previše religijskih blagdana te da treba

ostaviti samo Božić i Uskrs, odnosno Božić, Uskrs i Veliku Gospu. Jedan ispitanik smatra da

treba svim vjerskim zajednicama dati po dva blagdana kao što katolici imaju Božić i Uskrs, ali na

tome stati. Jedan ispitanik smatra da je problem što su se vjerski blagdani ubacili kao službeni

uopće.

3) Nadalje, ispitanici smatraju i da je državnih blagdana previše, treba napraviti odabir (samo

jedan dan nastanka države, ili Dan državnosti, Dan neovisnosti i eventualno Dan sabora kao

najčešće spominjani).

„Recimo trebalo bi odrediti nekakav Dan, Dan hrvatske državnosti. Recimo kao što je u Americi sad taj Dan nezavisnosti, ne znam, jedan dan kad bi to stvarno bilo. Evo ove godine je 20. godišnjica hrvatske samostalnost. Ja nisam nigdje vidjela da je nekakav džingl napravljen, nekakav spot, ništa. Ne znam, ja mislim da bi to trebalo 20. godišnjicu malo obilježiti. Ili neki praznici, recimo osim crkveni koji su ok, ali su više obilježeni nego što su Dan državnosti, Domovinske zahvalnosti, tako ta samostalnost il kad su nas priznali. Mi uopće niko i ne znamo kad ide na televiziji te pitat, niko živ ne zna koji je praznik”.

4) Povezano s previše blagdana, jedna ispitanik smatra i da je došlo do nepotrebne redukcije

(možda zbog povećanja broja drugih dana) dana Praznika rada i Nove Godine.

5) Nekoliko ispitanika ukazuje i na moguće promjena datuma koja je izazvala pomutnju

„[...] Kad meni dođu [...] kad je Dan neovisnosti... ja moram strancima reći da je to naš Independence Day, pa moram objasnit što i kako... zašto je bio 30.5. i zašto je sad u listopadu... jer nas je Sabor malo izludio s tim datumima. [...]”

„I moram priznati da mi je 30. svibanj ako Dan državnosti puno više značio, u ono vrijeme, jer je to bilo vrijeme kao simbolika, i tako dalje... a danas više ni ne znam kad je Dan državnosti …”

6) Isp itanici upozoravaju i da ne obilježavamo dovoljno državne blagdane, da je 20. obljetnica

hrvatske državnosti prošla gotovo neopaženo, te da se ako se i obilježava to zadržava u javnoj

sferi i ne ulazi u privatnu, kao i da je u bivšoj SFRJ to više značilo. Jedna ispitanica pak smatra i

da to tako treba biti, da je mjesto državnih blagdana izvan privatne sfere.

„Recimo trebalo bi odrediti nekakav Dan, Dan hrvatske državnosti. Recimo kao što je u Americi sad taj Dan nezavisnosti, ne znam, jedan dan kad bi to stvarno bilo. Evo ove godine je 20. godišnjica hrvatske samostalnost. Ja nisam nigdje vidjela da je nekakav džingl napravljen, nekakav spot, ništa. Ne znam, ja mislim da bi to trebalo 20. godišnjicu malo obilježiti. Ili neki praznici, recimo osim crkveni koji su ok, ali su

228

više obilježeni nego što su Dan državnosti, Domovinske zahvalnosti, tako ta samostalnost il kad su nas priznali. Mi uopće niko i ne znamo kad ide na televiziji te pitat, niko živ ne zna koji je praznik.“

„Nekad su mi bili ugodni dani oko 29. novembra, dana stare države.. . Prvog maja, Praznika rada.”

7) Jedan ispitanik zaključuje da postoji, zbog prevelikog broja blagdana i njihovog

neobilježavanja, manjak jedinstva među građanima koji sami odabiru koji će blagdan slaviti. To

je jedan isp itanik i sam izjavio da to čini.

„Gledajte, samo zato što postoji vrlo velika razlika u stavovima u javnosti. Za nekoga je to Dan priznanja od strane ovoga međunarodne zajednice, za nekog je to proglašenje neovisnosti tamo negdje u 3., 4. mjesecu, sabor kad je dobio, za nekoga je to ovoga 5.8., za nekog 3. Kako bi vam rek'o, tu jedinstvenog stava nema, pa onda je situacija zbog toga i takva kakva je.”

Diskusija. Iz odgovora građana vidljivo je da mnogi ispitanici ne smatraju proslavu državnih

blagdana osobno bitnom, a od onih koji smatraju ili koji i sami proslavljaju proslava se

rasplinjuje između mnogih državnih blagdana koje danas imamo. Dan državnosti i neovisnosti su

ipak najistaknutiji u umovima građana što ukazuje na to da je njihovo temeljno značenje

zadržano, no čini se da ga je potrebno učvrstiti.

Zanimljivo je da se religijski blagdani na neki način „natječu” za mjesto onih državnih. Mnogi su

proglašeni službenima što se dijelu ispitanika čini problematičnim, ne samo zbog toga što

smatraju da postoje samo neki ključni religijski blagdani koje treba zadržati kao neradne, ili

potpuno ukinuti neradni status religijskih blagdana, već i zbog toga što to uvećava ukupni broj

blagdana ispitanici ističu kao osnovni problem.

Stoga sami ispitanici direktno ili indirektno otkrivaju moguće razloge zbog kojih nisu vezani za

državne blagdane:

- previše je blagdana (ispitanici ipak od najvažnijih državnih ističu Dan državnosti i Dan

neovisnosti)

- promjene datuma državnih blagdana doprinijele su konfuziji

- manjak osobne ali i službene brige za obilježavanjem javnim državnih blagdana (usporedba i sa

SFRJ kada se više o tome brinulo), ili nejasnoća na koji način bi trebali obilježavati (privatna ili

javna sfera)

- problem i u percepciji državnih blagdana kao dana razbibrige, odmora, druženja, a ne i „važnih

229

po sebi”, zbog onoga što predstavljaju.

5.5.2 Dan državnosti – predanost

Tek kada ispitanike izravno upitamo o tome prakticiraju li sami, u privatnom ili kolektivnom

javnom obliku, najvažnije državne blagdane, poput Dana državnosti, možemo dobiti pravi uvid u

upražnjavanje nacionalnog identiteta, odnosno osobne predanosti ovom nacionalnom simbolu.

Od ukupno N=72 ispitanika koji su odgovorili na pitanje P.173.: „Obilježavate li vi osobno Dan

državnosti i zašto?”, većina (n=54) ne obilježava Dan državnosti. Tom broju možemo pridodati i

n=8 ispitanika koji ističu da ga ne obilježavaju kao Dan državnosti već samo iskoriste slobodan,

neradni dan. Ostali isp itanici (n=10) navode da obilježavaju Dan državnosti.

Obilježavanje. Od isp itanika koji obilježavaju Dan državnosti njih n=4 to čini isticanjem zastave,

dok dvoje ispitanika tvrdi da ga obilježi u krugu obitelji a jedan da ga obilježi „društveno”, ne u

obitelji.

„Doma uvijek svečani ručak, sve lijepo...”

„Da. Ja smatram [da treba obilježavati i obilježavam], i nezamislivo mi je, bez ob zira šta ja ne držim ruku na srce i nemam, shvatili ste, taj odnos. Ali nešto šta treba gradit, nešto od čega treba napravit tradiciju, da mi to rušimo iz dana u dan, i da mijenjamo svaku godinu, jednostavno ne gradimo tu tradiciju.”

Obilježavanje kao slobodan dan.

„Pa posebno ne, jedino evo kao neradni dan koji može poslužiti za nekakav izlet, putovanje...”

„Ne to je dan kad ne radim pa idem s društvom na Dravu.”

Neobilježavanje. Isp itanici koji ne obilježavaju Dan državnosti navode razloge:

- promjene datuma Dana državnosti

„Pa sad baš... Da, da... Kažem, velim, izgubio sam taj jer s e mijenjao, izgubio sam i ja... tako da ono... ali kažem, ja sam, ja sam taj zagovornik proslave toga.”

„opće ne znam kojega je sad više datuma, kak' su mijenjali”

- ne obilježava se dovoljno u društvu/na državnoj razini, čak i kada se nešto organizira, to su

230

manje izložbe ali nedovoljno da se ispitanik osjeća da zaista obilježava taj dan

- implicitno ili eksplicitno iskazana neopredijeljenost ili nesigurnosti u vezi prikladnosti javnog

i/ili privatnog prostora za proslavljanje Dana državnosti. S obzirom da se radi o službenom

državnom blagdanu, neki ispitanici smatraju da on nema mjesta u obiteljskoj, privatnoj sferi.

Jedan ispitanik izričito iskazuje da smatra da se državne blagdane ne treba osobno posebno

obilježavati. Postoje i oni koji smatraju da treba u privatnoj ali to ne čine ili ne znaju na koji

način bi to mogli činiti.

- jedan isp itanik ističe da ne obilježava jer mu više znače dani Vukovara i Maslenice.

- jedan isp itanik ističe da „osjeća” osobno Dan državnosti ali ga ne proslavlja ne navodeći razlog

Diskusija. Iz prikazanih odgovora vidljivo je da se najvažniji državni blagdani kao Dan

državnosti ne obilježavaju. Povezano s prethodnim pitanjem, to nije čudno. Dakle, neovisno o

tome organizira li se na službenoj razini nešto ili ne (mada ispitanici ističu i da se ni to čak ne

događa dovoljno), sami građani, oni o kojima ovisi proslavljanje Dana državnosti, oni koji ga

proslavljaju, se u te proslave ne uključuju.

Kada usporedimo odgovore na ovo pitanje s važnosti državnih blagdana za pojedince i probleme

na koje ukazuju, vidljivo je da razlog neuključivanja građana nije to da smatraju da su državni

blagdani nevažni. Kombinacijom oba pitanja iskristalizirali su se osnovni problemi, koji su

međusobno isprepleteni kao uzorci i posljedice:

- promjene datuma su istaknute kao glavni problem državnih blagdana

- nedovoljno obilježavanje blagdana na službenoj pa onda i osobnoj razini

- državni blagdani doživljavaju se kao slobodni dani, dani za druženje

- ispitanicima nije jasno trebaju li i na koji način se državni blagdani obilježavati u privatnoj i/ili

javnoj sferi

Situacija koja je nastala je zapravo apsurdna, posebno kada usporedimo proslave Dana državnosti

ili neovisnosti u nekim drugim zemljama (Elgenius 2011) – iznimke u društvu su postali oni

građani koji obilježavaju Dan državnosti, čak i oni koji se uključuju barem minimalno,

primjerice, stavljanjem zastave bez dodatnog angažmana.

231

5.6 Teritorij – osobna važnost

Važnost teritorija, odnosno današnjih granica Republike Hrvatske za ispitanike ispitana je

pitanjem P.065: „Kako biste se osjećali da se neka od hrvatskih regija odluči odcijepiti?”.

Odgovorilo je ukupno N=84 (r=95) ispitanika. Među njima dio: a) ne podržava odcjepljenje

teritorija i navodi razloge; b) dio ne podržava osim u iznimnim uvjetima u kojima bi dopustili

odcjepljenje; c) dok dio podržava; d) a dvoje ispitanika su odgovorili da ne mogu odgovoriti/ne

razmišljaju o tome. Isp itanici su dodatno istaknuli i nekoliko problema vezanih za regionalizaciju

Hrvatske.

Negativna značenja. Odcjepljenje dijela hrvatskog teritorija ne podržavaju ispitanici (N=61;

r=70) iz sljedećih (kategoriziranih) razloga:

- općenito se ne bi dobro osjećao/la (ne bi mi bilo drago; bilo bi mi jako žao; ne bi podržao/la;

učinio bi sve što mogu da to spriječim; otišao bi ponovno u rat ako bi bilo potrebno; ne bi

podržao ni da se izglasa referendumom jer je to uvijek manipulacija, i slično...)

„Pa ne bi to baš prihvatio sa, sa, ovaj, odobravanjem ili zadovoljstvom.“ „A ne da Bog većeg zla. Očaj.” „E protiv toga sam. Mislim, kol'ko god, ne znam kako bi, osjećao bi se vrlo nelagodno i ako bi nešta mogao doprinijet protiv toga, bio bi protiv toga.” „Ne bi da podršku, ako bi tribalo i ponovo u rat... Jer to cijepanje, šta neke autonomije, ajmo ća Dalmaciju, ajmo ća Istru, ajmo ća Slavoniju. Pa šta će ostat hrvatsko, ostat će Zagreb. Ko Srbija šta je ostalo pašaluku to cijepanje. Istra je uvijek bila Hrvatska i bit će i šta sad oni hoće autonomiju. Šta bi dobili s autonomijom?”

- bolje je da se držimo skupa (potrebno je raditi na zajedništvu, toleranciji, ovisimo jedni o

drugima: siromašne pokrajine su investirale u bogate, jeftinije živimo ako proizvodimo za sebe a

ne uvozimo, ne može se jedna pokrajina obogatiti na drugima i onda odcijepiti, „svi smo u istom

sosu”)

„Pa ja mislim da ne bi bilo u redu. Uvik je bolje da se držimo skupa.“ „Pa ja ne volim to cijepanje. Ja ne znam. Ja mislim kad bi ipak to veći prostor da se može više, samo treba biti dogovora, tko će šta, jel'. Da se to nekako ne jedni drugima ono, na, na... za inat, nego uopće, zaj edno, mislim da se može puno više zajedno. To cijepanje mi se ne sviđa. Onda se, morate biti vezani i za uvoz i

232

sve. Čovjek kad nema svoje, mora kupit, to je uvijek skuplje nego kad napravi sam. Ja ne znam. Ja bi, meni se više sviđa veća cjelina.“

„Pa ne znam //smijeh// Ne, ne znam. Mislim da to ne bi bilo u redu. Jer ako smo svi zajedno, onda smo svi zajedno u istom sosu //smijeh//. Ili u sosu ili u dobrome. U dobru ili u zlu, svi smo zajedno. Ako je, tako je određena granica, određena je s nekim razlogom i ne vidim zašto bi se, zašto bi se odvajali.“

- nepotrebno je odcjepljenje u današnjoj integriranoj Europskoj uniji regija

„Pa mislim da takve tendencije su... doista spekulacije i... doista ne, ne razmišljam uopće o takvom scenariju, zato što //uzdah// Mislim, čini mi se da u Europi danas, osim kod i zrazito jakih regionalističkih pokreta //mhm// ne postoje takve snažne tendencije. One se obično svode, svode na to, na način upravljanja, je li, u određenoj državi. I ukoliko imamo dovoljno mudrosti da građani osjete da u njihovoj regiji, njihovoj lokalnoj zajednici stvari funkcioniraju, onda oni neće imati potrebe za takva razmišljanja.“ „ma to je glupo mislim odcijepit, pa mi postajemo Evropa, mjesto da se trebaju integrirati, sad bi se trebao netko odcijepiti, to su ideje sa početka stoljeća, kad smo bili pod nekim stvarnim kolonijalizmom, austrijski. .. talijanski ili srpski ne...”

- to su povijesni hrvatski teritoriji (granica je određena s povijesnim razlogom)

„Ja sam apsolutno protiv toga... //mhm// Zbog //mhm// svih mogućih razloga. Zbog političkih razloga. Dakle, povijesno to su hrvatski teritoriji. Zbog socijalnih razloga, dakle... Siromašne pokrajine su na ovaj ili onaj način investirale u bogate pokrajine, zato te bogate pokrajine trebaju to vratiti. Potencijalno, siromašne pokrajine mogu hraniti bogate pokrajine i, i obratno. Primjerice, Slavonija može proizvoditi poljoprivredne proizvode koji će se prodavati u Južnoj Hrvatskoj za vrijeme turizma i na t aj način stvarati dobit. //mhm// Drugo, treće... //mhm// Ne mogu zamisliti ovoga kakva bi to bila onda prometna povezanost Hrvatske koja je i danas presječena kod Neuma i kakva bi to uopće vi zualno izgledala zemlja koja je i sada jedan, ovoga, čudan perec, upitnik. Dakle, ja mislim da... to nikako ne bi bilo dobro.” „Povijesno gledajući mi pripadamo svi jednoj državi, od davnina. I mislim da bismo takvi trebali i ostat. […]”

- Hrvatska bi kao država time uvelike izgubila ili bismo time uopće izgubili Hrvatsku kao takvu

„A ne bi bio sretan zbog toga. Zato što opet mislim... mislim da bi Hrvatska sama izgubila s tima, kad bi se neka regija odcijepila.“ „Pa jako tužno. U svakom slučaju to više ne bi bilo to. To ne bi bilo to. Dakle, onda više je pitanje dal’ je to zapravo Hrvatska, ta Hrvatska i mislim da bi se mnoge stvari promijenile.“ „Pa k'o da ti fali, ono neki, neki komad nečeg, tijela, da, da.”

- regionalizam da, ali odcjepljenje ne (nije ni moguće da svaka regija bude država u svijetu,

prevelik državni aparat bi se stvorio)

233

„Pa po meni ne bi bilo dobro ali da se po domaće ovdje Ima svak' svoj. Kol'ko 'ko radi tak' i ima. Regionalizam da ali odcjepljenje ne.“ „Pa nisam pobornik odcjepljenja klasičnog. Ali da... sam za to podržao svako stvaranje regije. Regija je unutra da regija živi za sebe, ulaže sebe i da bude solidna na nekom nivou. Ali ono klasično odcjepljenje nisam, nisam... To bi usitnilo, stvaralo prevelikih država, prevelikog državnog aparata... Ali sam za tu regiju. Jednostavno mi nekad nije pravo što se gubi identitet ove naše D almacije. Sve s e negira, naziva se uža Hrvatska ovakva onakva i unutar zemlje. Iako mi znamo da su negdje prije nekih 150 godina, znači prije... 1860e godine bio jedini sabor isti u Zadru i Zagrebu.“

- ljudi su ginuli za cijelu Hrvatsku, sve regije i ljudi iz svih regija

„Grozno. Grozno. E. Mislim da su ljudi ginuli za Hrvatsku cjelokupno a ne samo za, za Dalmaciju, Istru ili. I ja mislim da ne bi ni ljudi gore koji se osjećaju Hrvatima isto da im ne bi bilo svejedno. Pogotovo Istrani kad se sjetiš šta su doživili, onaj, za vrijeme Italije e.“

- to je nezamislivo jer ne postoji uopće takva mogućnost u Ustavu

- i manjine su dio demokratske Hrvatske

- to bi značilo da nešto nije u redu s Hrvatskom uopće kao cjelinom

- i ovako smo „premali, presitni, prebeznačajni da bi se cijepali”

- zemlja bi bila još dodatno teritorijalno presječena kao što je danas u Neumu

- taj dio teritorija bi pripao nekoj drugoj zemlji, Hrvatska bi izgubila

Pristanak iako protivljenje. Isp itanici bi pristali na odcjepljenje iako se protive (N=11; r=12) ako:

- bi to htjeli ljudi, ne političari, ako bi izglasali da žele većinom ili referendumom

„Zavisi jesam li u dijelu koji se odcjepljuje ili sam u dijelu koji je Hrvatska.. . meni ne bi bilo drago... da se odcjepljuje neki dio, niti da se odcjepljuje Dubrovnik jer mislim da je dio Hrvatske... ali ako idemo nekom demokratskom društvu, i ako se cijela Istra odluči da bi išla, mislim da bi trebo bit referendum na razini cijele države, a ne samo na razini Istri... ne odlučuju samo o svojoj sudbini, nego o sudbini cijele države.. .” „[…] Ne znam... što bi to značilo sad odcijepit se kad idemo u Europsku uniju, kad mi svi postanemo nekakve regije i slično. Tako da mi se to čini nerealnim da se netko želi odcijepit. Al ako baš želi, neka ide onda, kao i u nekim drugim odnosima. […]”

- ako bi suprotstavljanje dovelo do ratnog sukoba, dozvolili bi odcjepljenje

„[…] Teško bih to mogao zamisliti da bi dobrovoljno pristao jedino uz ako bi došlo do nekog velikog komešanja ili sukoba ratnih ovakvih onakvih onda bi pustio te ljude da donesu odluku kakvu žele ako ho će kako žele živjeti ako je tako odlučeno ne”

234

„A slušajte, sigurno ne bi uzela pušku i išla branit, jer je to doba entuzijazma prošlo, ako ga... Ali mi ne bi bilo drago, normalno, da se odcijepi.”

- ako ne bi odcjepljenje dovelo do rata onda bi pustila, samo ako je bezbolno

- prihvatio bi općenito iako mi se ne bi sviđalo

- prihvatio bi samo ako bi se odvojili kao autonomni a ne da se pripoje drugoj državi

Pozitivna značenja. Isp itanici koji bi pristali na odcjepljenje (N=11; r=11) navode da:

- „oni znaju bolje od mene što je za njih dobro”, nema pravo na mišljenje, svaki čovjek i regija

treba imati pravo da se odcijepi

„Pa svaki čovjek, svaka regija ima pravo.. . da radi kako oni misle, jel'? Sad dal' bi ja tu nešto izgubio il dobio, ja tu ništa ne vidim. Mislim da tu mali čovjek ništa ne bi ni dobio ni izgubio.“

- ulazimo u EU gdje granice više nisu jednako važne pa bi podržala, nisam posebno vezana za

teritorij kao takav jer podržavam decentraliziranu Europu regija

„Mislim da bi to podržala. Jer smo se, toliko se svi rascjepljuju, plus šta ulazimo u Europsku uniju... Mislim da bi to podržala.”

- ne bi bilo mrsko zbog oslabljenog osjećaja pripadnosti državi

- smetalo zbog osobnog egoizma (prelaženje više granica) ali svi smo građani svijeta, svih

zemalja, nema nitko ekskluzivno pravo na neki teritorij

- osobno: ne bi pretjerano smetalo, samo bi se nadao da se ekonomija moje odcjepljene regije ne

pogorša

- osobno: malo bi se naslađivali (Srbin povratnik) jer se neka regija odcjepljuje ponovno

(nevezano za Srbe kojima se jedinima pripisivala ta težnja)

Problemi. Isp itanici uočavaju dva problema vezana za regionalizaciju i decentralizaciju:

decentralizacija može dovesti do jačanja nekih regija i slabljenja drugih ili nedovoljnog poticaja

drugima, kao i to da na lokalnom nivou mogu pojaviti „lokalni šerifi” bez odgovornosti i zakona

– potrebno je dakle ipak imati kontrolu da se ujednači i kontrolira decentralizacija i uprava regija;

s time povezano, regionalizacija može dovesti do manjka zajedništva unutar Hrvatske kao cjeline,

treba na to pripaziti.

235

„[…] A princip je da ti pričam o tome, decentralizacija, opet je problem kad dođe na lokalni nivo kakvi su šeri fi na lokalnom nivou. Ne znaš u praksi sve je stvar, kažem, poštivanja zakona i odgovornosti.” „Da.. . ne bih se osjećao dobro uopće...upravo ono što sam reka'... i mjesto... mislim da se... i previše neki govore o tom regionalizmu, kao... isključivoj posebnosti... onaj tko gaji posebnost on će odmah drugome prići... kao u obitelji... […] i ovaj, samo želim reći... u obitelji sam vidio da su moji roditelji... baš nam je skladna obitelj bila... oni su uvijek imali uho i srce za drugog čovjeka... i zato, zato... regionalizam u smislu na koji se provodi nije dobar...”

Diskusija. Kada govorimo o teritoriju, cjelovitosti teritorija, veći dio isp itanika je protiv promjena

hrvatskih državnih granica u smislu odcjepljenja nekog od dijelova, regija Hrvatske.

Dio ispitanika nema ništa protiv takve vrste promjene granica (jer/ako stanovništvo većinski to

želi, zbog europske regionalizacije državne granice nisu toliko čvrste kao nekada, odnosno

ispitanici nemaju takvu vrstu privrženosti granicama, teritoriju, državi) ili ima protiv ali bi pristali

(ako bi to dovelo do ratnog sukoba ili ako bi se stanovništvo većinski izjasnilo da to žele).

Glavni razlozi zbog kojih se ispitanici protive mijenjanju granica na ovaj način su da:

- to više ne bi bila Hrvatska kakvu znamo,

- potrebno je zadržati tu cjelinu teritorijalnu (to su povijesni dijelovi hrvatskog teritorija)

- previše se borili za taj teritorij da sada dopustimo cijepanje (u prošlosti i posljednji rat)

- potrebno je zadržati zajedništvo ne samo teritorija već i naroda

- imamo rješenje za eventualne probleme koji bi doveli do takvog cijepanja – županije,

regionalizacija, decentralizacija, Europa regija.

Vidljivo je stoga da tradicionalno shvaćanje cjelovitosti teritorija nacije-države prevladava u

mišljenjima ispitanika, dok se neke nazovimo ih liberalne (ako stanovništvo to želi moram

pristati bez obzira na moje mišljenje), pacifističke (ako bi dovelo do rata, pristali bi) ili

postmoderne (Europa, svijet bez granica) ideje javljaju kod dijela isp itanika.

5.7 Glavni grad Zagreb – osobna važnost

Osobna važnost glavnog grada Zagreba ispitana je pitanjem P160. „Nakon uspostavljanja

suverene hrvatske države 1990ih, Zagreb je ostao glavni grad Hrvatske. Koje je vaše mišljenje o

236

toj odluci?”. Odgovori ispitanika (N=78; r=99) grupirani su u sljedeće kategorije: a) dobra odluka

i razlozi (n=73; r=93); b) „svejedno” (n=5; r=5); c) jedan ispitanik koji nije znao odgovoriti.

Zasebno je kodirana i kategorija problema koje ispitanici ističu u vezi Zagreba kao glavnog

hrvatskog grada (n=12; r=15).

Negativna značenja. Nijedan ispitanik ne smatra da Zagreb ne treba biti glavni grad.

Pozitivna značenja. Velika većina ispitanika slaže se i smatra da je Zagreb trebao ostati glavni

grad i suverene hrvatske države i to zbog toga što:

- posjeduje svu infrastrukturu (općenito te; političko-administrativni je centar; gospodarski,

ekonomski, industrijski centar; sva predstavništva i diplomacije su u njemu; te bi bilo glupo raditi

novi centar, trošiti novce na novi grad koji nema te kapacitete, predispozicije)

„Pa mislim da je to u redu. Pa jedan, neki od gradova, xy, bilo koji, neki mora biti glavni, a budući da je Zagreb i lokacijski, znači po svom položaju i koncentraciji stanovništva, i gospodarskim značenjem, da je to u redu.” „Pa najlogičnije jer je to... najmanje skupa opcija za funkcioniranje j edne države. Budimo realni dakle ekonomski gledano, nije bio nijedan drugi grad koji bi mogao to preuzeti.“ „Pa to je u redu. Čujte, kol'ko god mi volili da možda, možda je moguće, onaj, druge stvari napravit, s obzirom na ove stalno pritužbe da Zagreb puno troši, puno raste, puno se razvija na račun drugih, da možda nekakve administrativne jedinice vezane za razvoj pomorstva, poljoprivrede i slično, jedna da bude u Osijeku, druga u Splitu. Mislim da bi se na tome moglo malo radit. A Zagreb zašto ne? Možda smo bili nekad ljubomorni na sve to, ali Zagreb ima infrastrukturu.. .” „To je u redu. To je politički-administrativni centar, zbog čega bi se trošili neki novci i stv arali neke umjetne, stvarali neke nove […]“

- dobar geografski položaj (u središtu zemlje)

- najveći grad

- bio je glavni grad i prije, „od davnina”

- općenito najlogičnija odluka (bilo bi „glupo” raditi novi)

- najviše stanovnika

- nezamislivo da to bude ikoji drugi

- osobna vezanost (jer živim tu)

- Purgeri su samo na lošem glasu a zapravo su „normalni ljudi”

- kulturno središe

237

- uopće lijep grad

- uvijek bio u svijesti kao grad naše države

- europska metropola

- „gospodski” grad (koji nije mijenjao stalno vladare kroz povijest)

- da se promjeni, trebali bi se navikavati da je drugi

- osobno, jer da je moj grad (Varaždin) onda bi u njemu bila gužva

Svejedno. Manji dio ispitanika smatra da je to mogao biti i neki manji grad, nije nužno da najveći

grad bude i glavni, te da bi se i drugi gradovi razvili kao Zagreb da su proglašeni glavnima.

Problemi. Isp itanici ističu sljedeće probleme u vezi Zagreba kao glavnog grada, iako se većinom

slažu da to bude:

- potrebna barem decentralizacija administracije (posebno nekih Ministarstava)

„Pa to je... mi smo tak mali da... //smijeh// Po meni nije ni bilo rasprave nikakve, nema rasprave oko toga... U biti kad gledamo, ajde neko... najveće kulturno, gospodarsko, sva, središte je Zagreb znači. Sad možda bi mogli govoriti o velikoj centraliziranosti svega u Zagreb, treba raditi na tome da se određene funkcije decentraliziraju, što nažalost mi dosta slabo radimo u Hrvatskoj. Ali to je opet sve povezano s novcima. Dat ću vam primjer, da li ste čuli za Mlinara? To je pekarska industrija iz Križevaca koj a se nedavno potpuno preselila u Zagreb, više nemaju ništa u Križevcima, što je, po meni, nepotrebno bilo. Ne znam, možda ima ekonomski računicu neku iako ne vidim. Oni su se sad preselili i sad su povećali cijene, evo baš smo jučer dobili e-mail, bijeli kruh Mlinarov, 650 gramski košta s 8,20 na 9,20. Što po meni, ne vidim opravdanje u trenutnoj ekonomskoj, jer cijena žitarice ide opet dolje u odnosu na, bila je dosta visoka a sad ide dolje a oni su sad povećali cijene jer u biti ja mislim da se povećava... Zašto se povećava i to za kri ževačko pod ručje cijene. Zbog troškova dostave. Jer trebate vi iz Zagreba na područje Križevaca dopeljati to, dovesti, i mislim da će izgubiti tržište ovdje. Istovremeno su izgubili i kvalitetom jer... Dobro, u biti. .. Zagreb se nametnuo kao logičan izbor za glavni grad.“ „Pa mislim zašto ne? Jedan grad ako već mora bit glavni, Zagreb je najveći grad, bio je i prije, mislim... što ne znači da je i najvažniji iako... centralizacija je i dalje na snazi.“

- snažna centralizacija što stvara problem za funkcioniranje ostalih dijelova Hrvatske

„Znate šta, nemam ja ništa protiv, on je v eć dugi ni z godina gl avni grad Hrvatske, sve ovoga od požara u Varaždinu, jer je varaždin bio, al drvenih kuća bilo jako puno, pa je to sve izgorilo i tako. Međutim, ja mislim da su ove države koje su ovoga donijele odluku da to bude neki drugi, manji grad, od Amerike i Washingtona, pa onda ovoga, da baš ništa njima osobno ne fali. Protiv sam toga da se sve živo gura u jedan jedini grad. Eto sad je ta Snježna kraljica to natjecanje tu pored Zagreba. Zašto ne bi u Gorskom kotaru odabrali mjesto pa njega razvijali, k'o što to rade vani. Pa nije skijalište u Parizu ili Londonu nego je negdje u nekom manjem mjestu, ne? Pa probaj ta mjesta razvijati, ne?“ „Možda ja sd nisam realan pa ću reć', najveći su Katolici u Zagrebu a prva crkva je u Splitu. Najveći su

238

Hrvati u Zagrebu, a branitelji su iz kamena. Negdje mora postojat glavni grad. I neka je to Zagreb. Nemam ništa protiv. Možda je to i praktično, na toj je nekoj ruti, pa... Međutim, napraviti... toliko centralizirati državu da vi za svaki p apir morate sjest i z ovog Osijeka otić' u Zagreb i nazad, za neki papirić kojega ne možete dobit bez potpisa, i to vas košta 600 ili 700 kuna, to je pola nečije mirovine. Neka bude glavni grad, ali recimo Ministarstvo poljoprivrede ja ne vidim razloga da ne bude u Osijeku, Ministarstvo turizma da ne bude, ne znam, u Rijeci, Ministarstvo prometa, ili Ministarstvo turizma u Splitu ili Dubrovniku, a Ministarstvo prometa u Rijeci. Ne vidim razloga da to ne bude tako. Ne. Sve mora bit u Zagrebu.“

- odluka o glavnom gradu nije bila predmetom rasprave ili referenduma

„Ha. Ha. Opet ću ja odgovo rit a koj e nas pita. Nit smo imali referendum da se i zglasa hoće li bit Zagreb, Split, Osijek, Pula. [da je bio referendum] A isto bi pustila da to bude Zagreb. Tu je, bliže je. [ali bi željela da ju se pitalo] Da.”

- ovakav regionalni ustroj države s centrom u Zagrebu je nelogičan

- trebalo je uz Zagreb više razvijati Rijeku nego Split jer Rijeka ima bolje predispozicije da bude

ključni lučki grad

- nepovezano, upitno je ako je i službeno prebačen status glavnog grada s Varaždina na Zagreb

- nepovezano, glavni grad je gospodski a trenutni gradonačelnik nije gospodin pa predstavlja

krivu sliku „uvaženim posjetiteljima”

- nepovezano, u Istri Pazin ne treba biti središte kada je Pula administrativni centar

Diskusija. Nijedan isp itanik ne smatra da je odluka da Zagreb bude glavni hrvatski grad bila loša.

Nekolicini je svejedno, no velika većina smatra da je odluka bila dobra. Razlozi se prije svega

tiču već postojeće, uspostavljene povijesnosti Zagreba kao glavnog grada (tradicionalno tako, što

za sebe veže i vezanost ispitanika koji su naviknuti na Zagreb kao glavni grad) te postojeća

infrastruktura koja uključuje njegovu veličinu, broj stanovnika ali i središta kulture, ekonomije,

diplomatskih predstavništva i slično. Stoga možemo zaključiti da ispitanici osjećaju vezanost za

Zagreb kao simbol glavnog grada Hrvatske, ali i da se to tiče više „racionalnih” razloga nego

osobnih „subjektivnijih” vezanosti (samo dio ispitanika ističe da je Zagreb u nacionalnoj svijesti

uvijek bio glavni grad, da su osobno vezani za njega mada neki iz čistih osobnih razloga života u

njemu, da je lijep, gospodski grad, europska metropola te ga kao takvog cijene). Nema ni nekih

izrazito nacionalnih značenja vezanih za Zagreb – da mora biti baš on jer, primjerice, jedini on

predstavlja baš Hrvatsku kao državu u svijetu ili građanima.

Glavni problemi koje ispitanici primjećuju u vezi glavnog grada povezani su s njegovim

239

razvojem kao centralnog središta centraliziranom državom uopće, što škodi drugim gradovima,

mjestima i regijama. Dvoje isp itanika ističe kao problem i činjenicu da odabir glavnog grada nije

nikada bio dat građanima na odluku referendumom.

5.8 Hrvatsko građanstvo/državljanstvo – osobna važnost

Osobna važnost hrvatskog državljanstva ispitana je pitanjem P051. „Jeste li vi osobno ponosni

što ste građanin / građanka Hrvatske ili to ovisi o situaciji?”. Na pitanje je odgovorilo N=84

(r=85) ispitanika i odgovori su grupirani u sljedeće kategorije: a) osjećaj ponosa i razlozi (N=48;

r=48); b) osjećaj ponosa „ovisno o situaciji” i razlozi (N=19; r=20); i c) manjak osjećaj ponosa i

razlozi (N=17; r=17).

1) Isp itanici osjećaju ponos općenito, ali i navodeći sljedeće specifične razloge:

- ponos usprkos teškoj situaciji u zemlji, još uvijek nada da možemo napredovati u budućnosti

„Ha, mislim //mhm// to je, to je širok pojam ponosa. Nešto s čime se čovjek može ponositi. Naravno da sam //mhm// sigurno nisam nesretan, nisam dio onog kontingenta ljudi koji je potpuno izgubio nadu i vjeru u to da, da možemo nešto. Mislim, ja, ja nekako sam skromno ponosan. Ne očekujem da postanemo //mhm// Švicarska ali sve činim da budemo to.“ „Pa bi sigurno. [ovisno o situaciji] Pa uvijek sam ponosna. Čovjek mora proć' sve u životu, biti i na dnu lonca i na vrh lonca, što se kaže u narodu. Pa tako i u našoj državi, nekad bolje nekad loše, ali fala Bogu eto, sad dobro kako je bilo ono rat i tada...” „Pa ja sam uvijek ponosan jer nisam od tih ljudi koji će padat u depresiju. Mislim završio sam fakultet, radim za 1600 kuna, radio sam sve moguće teške, fizičke poslove, naređivali su mi ljudi koji imaju završenu trogodišnju srednju školu. Ali zašto? Ovo je moja domovina, di ću. Jedino sam ovdje kod kuće. Gdje god da dođem ti si Harry ili si nešto drugo. Ali to je moja država, volim je i ponosan sam na nju i drago mi je šta živim u njoj i kad vidim koliko je mojih gore suseljana da ih tako nazovem moralo otić' upravo zbog toga šta su voljeli Hrvatsku, a meni se baš i ne ide osim u slučaju krajnje nužde da nema od čega živit.“ „Jesam. Ne, ne, ponosna sam što sam građanka Hrvatske, uvijek sam bila ponosna, i željela sam se vratiti u Hrvatsku kada nisam bila tu, ali nisam zadovoljna sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj.”

- ponos općenito „što sam Hrvat i što sam čovjek”

- ponos što sam dio (stvaranja) samostalne hrvatske države

- što sam dio njenog naroda

- tako sam odgajan i tako živim

- država/društvo ima svoje kvalitete

240

- ponos no ne smatram ga potrebnim posebno isticati

- ponos, ali ne zbog etničke hrvatske pripadnosti (koja i ne bi trebala biti povezana s tim) već

pripadnosti hrvatskoj državi, hrvatskog državljanstva (etnički Hrvati i pripadnici nacionalnih

manjina ističu ovaj razlog)

„[...] Ja bi se predstavila kao Hrvatica, to bi rekla javno, i mogu ti reć' da sam ponosna šta sam ovdje rođena. Zašto? Možda više zbog... možda ne toliko zbog id entiteta vezanog za... nacionalni identitet, nego nekako više za kraj kojem pripadam. Podneblje. E.“ „Bi, jednostavno bi, od Domovinskog rata u kojem sam bio i sve. Samo nažalost što uvijek ostaješ drugi. Ima jedan, ima ovdje jedan veliki problem u Hrvatskoj, taj nacionalizam. Koji je užasan. Jer je pretežno stanovništvo nepismeno. I danas mi nismo sa NDH raskrstili. Za normalnog čovjeka zna se... I najgore što i dan danas da bi neko s tobom razgovar'o on mora znat krvnu sliku tvoju. To je tipično, ne možeš vjerovat. On ne može s tobom otvoreno razgovarat ako nisi naš. Znači ako si iz miješanog braka, ako iz nečega, ti nisi naš, ti si već koga treba motrit, s kojim se ne možeš povjerit. I to je još uvijek i danas ostalo.”

- ponos usprkos lošoj politici, političarima i upravljanju državom

„Je. Definitivno sam ponosna. Ali ne u smislu političkog ponosna nego u smislu zemlje koja je prekrasna i prelijepa i koja u svakoj slučaju nije za ništa kriva. Dakle, zemlja kao zemlja, zemlja Hrvatska, moja domovina je prekrasna. Politika nije prekrasna. Okolnosti u kojima se nalazim nisu prekrasne. Ali je zemlja definitivno ta koja je lijepa.“ „Da, ponosna sam. Ne sramim se. Koji put se zasramim, ali ne Hrvatske, nego političara koji zastupaju tu jadnu Hrvatsku.“

- ponos iskazan time da se isp itanik vratio/vratila iz druge zemlje prebivanja u Hrvatsku

- ponos jer ako ne vrednujemo sebe, neće nas vrednovati ni drugi

- specifično kvalitete zbog kojih osjećam ponos - Hrvatska je zemlja kulturnosti, djeca dobivaju

dobar odgoj i obrazovanje

2) Slične razloge ispitanici ističu za „osjećaj ponosa 'ovisno o situaciji'„:

- ponosan što građanin Hrvatske ali ne na korupciju i pljačku u društvu (od strane onih na

položajima; korupcija, malverzacije pri zapošljavanju, pljačkanje građana, neetično vladanje

političara)

„Pa... nekad da, nekad ne. Ovaj... ako, ako... kako bi rekao, ponosan što sam građanin Hrvatske. Po čemu bi se osjeć'o ponosnim kad, kad, ovaj... čovjek kad uzme sve u obzir poslije ovog rata sve se mislilo da će svaki dan biti nešto bolje. Međutim, čovjek vidi da je svaki dan gore. Jer recimo u mene supruga sad dobiva svaki tjedan dana, ovaj, novi ugovor da ide radit. Ona je morala, bila prisiljena da da otkaz sama, i direktor joj je rekao da kad da otkaz, sve i jedna žena koja da otkaz bit će primljena i radit će. Ove nisu druge

241

vjerovale jer su mislile da su prevarene. […] Sad one nijedna ne radi, a ove koje su potpisale one rade. Mislim, to su neke cake koje čovjek ne razumije. Znaš?” „Pa ja jesam u onom idealnom smislu, ali to je za budale, idealnost... da sam Hrvat i građanin Hrvatske... Netko se tješi, tako je suda u svijetu, ali nije, mi smo jedni od gorih u svijetu...što se tiče korupcije i svega... i onda, što predstavlja taj suverenitet, neovisnost, i prema čemu i od koga, i tako... To su ti paradoksi.” „Da.. . Pa... na neke stvari niko u ovoj zemlji ne bi mogao biti normalan ponosan...na ono što smo prošli, i kako se država koristila za osobne probitke, i sve... to je, ovaj... to je za bilo koju sredinu sramota, a za državu da ne govorimo... jer ovo što se u nas radilo. .. sistemski je malo država u svijetu vj erojatno.. . one koje su 100 godina iza nas su tako pljačkale svoje, svoj narod... ako što su nas...” „Ovisi o situaciji, na žalost, nekad me je sram. Uglavnom me je sram kad se tiče politike, taj dio mi se nikako ne sviđa iako mislim da u svijetu generalno uvijek postoji ta jedna doza ne baš etičnog djelovanja, u politici imam osjećaj d a kod nas j e to previše uzelo maha u odnosu na mnoge zemlje, ak zanemarim one vrlo nerazvijene sa diktatorskim režimima, mislim da smo mi tu po nekakvoj svijesti, vrlo nisko.”

- općenito, ponos nekada da ali nekada ne (kada se osjećam osramoćeno)

„Pa ja sam ponosan... ja sam ponosan... osim ako me neko ne osramote... onda rade neke.. . ali sam, uglavnom... više ponosan nego nisam...” „To ovisi, ja sam vrlo žalostan što se ne mogu potpuno ponosit s tim, ja bi vrlo rado ponosio se s tim.”

- ponos ali svijest da možemo bolje živjeti, ekonomski prije svega (žalost zbog loše, prije svega

ekonomske, situacije, narod je nesretan, nenasmijan)

„Sretan sam, sad ponosan, ponosan jesam na ono kad je Hrvatska, ako gledamo Hrvatsku 90 e, 93e, 94e te 95e, kad bi sad pitali mladoga nekoga sa 27 godina koji je završio fakultet, na burzi, vjerojatno možete očekivat kaj bi vam odgovoril, ne, pa normalno da sam ponosan, i ali dal' sam b aš ova riječ s retan, sret an, možda da se to malo promjeni da dođ ete za godinu ili 2 ili3, ili kad od turizma bude 14 milijuna eura onda bi mog'o reći sretan sam bolje nego u Švicarskoj zato, jer imamo, da nam se ljudi smiju, djeca rade, malo prošetate Varaždinom i ne biste vidjeli ljude da se smiju, nasmiješene, ja ne smijem, zub mi je puko, tak da je tu malo…” „Je [ovisi o situaciji]. Mislim znate šta... //smijeh// Ne znam. Znate, svi pljucamo ono, i ovo i ono, međutim nemaš, to ti je kao i doma. Nemaš, sto puta prijetiš, danas ću se razvest sigurno, i tako već 30 godina. Ovo... pa opet se vraćaš tu.”

- ponos samo kada Hrvatska ostvari uspješne i dobre rezultate (u sportu općenito, nogomet ili

znanosti: Zoran Đikić)

„Kako bi vam rekao, a da me razumijete? Ima a:: velik broj situacija gdj e me stid, gdje me sram što sam pripadnik Hrvatske. A ove situacije gdje sam ponosan su nešto rjeđe. Evo sad naša reprezentacija je pobijedila, kak' se zove, meni je d rago, što sam ovoga j a tog porijekla. Ovoga, svako ima pravo na takav jedna osjećaj i nikom ne bi to zamjerio. Ali mislim da bi mogli biti puno bolji.” „Kako bi vam rekao, nisam ponosan. Recimo kad su rađene razne nepodopštine 90ih godina bilo me je stid

242

recimo. To moram reći. A kad se napravi n ešto pozitivno, kad je Đikić ili neko nešto onda sam ponosan na to. To ovisi o situaciji […]”

- specifično manjak ponosa samo kada se osjećam osramoćeno - kada sportski navijači rade

nerede na sportskim događanjima izvan zemlje

3) Manjak osjećaja ponosa zbog:

- nacionalizma (negativno)

„Pa ne osjećam se ponosn a. […] Pa ja bi volila da se ja osjećam ponosno kad istaknem da sam Hrvat. Ja sam odmah rekla [u intervjuu] da ja jesam Hrvat. U svakom pogledu, mislim šta se tiče nekakve porodične anamneze. Ali nekako u posljednjih 22 godine sve šta je hrvatsko mi je nekako povezano s nekim negativnim osjećanjima i ja s e ne mogu osjećat ponosno. A ne bi htjela to. Jer Split je dio Hrvatske i ja bi voljela da sa ponosom mogu to obilježit. Ja zapravo volim reć' da sam Splićanka zato što je ovaj grad lijep, lijep grad, zato što sam tu dobila nekako svo obrazovanje, što sam tu, šta radim tu, šta živim, šta pokušavam uspostaviti kontakte sa različitim grupama ljudi tako da bi voljela da se neke stv ari mijenjaju t ako da i ja mogu sa ponosom kazati da sam Hrvatica. Znam da sam radila i neke ružne stvari, mislim ružne, kad ovako... [ispitanica prepričala događaj kada je zanijekala d a je Hrvatica n a proputovanju stranom zemljom] A bilo mi je lakše to reći nego da kažem da sam Hrvatica pa da onda počnu nekakva pitanja gdje je to, zbog čega je to i tako nešto ako neko malo bolje poznaje i ide objašnjavat uopće situaciju koja se tih godina dešavala na ovim prostorima [a s kojom se osobno nije slagala zbog nacionalističkog naboja].”

- korupcija političkog vodstva, namjerno nejasni zakoni štite kriminal i kriminalce

„Jako. Jako, međutim, sa mog zanimanja, smatram da smo mi država, sa svim elementima, al da nismo pravna država. I to nije to ono da je, ja to mogu reć' bilo gdj e. Da nismo pravna država. Eto, to me... Mi idemo, mi idemo ka tome. To će možda vaše dijete, možda doživjeti, al ja sigurno ne. A to me jako žalosti. Jer uz sve zakone... Kaj će meni zakon pazite svaki zakon koji donesemo možeš ga čitat ovako i onako. T o nije u redu. T o onda odvjetnici su ti koji vuku konce i igraju igre j el' to tako ili onako. O sudovima d a ne govorim. Dakle, smatram da nismo pravna država. Da idemo ka tome, ali vrlo sporo.“ „//smijeh// U današnje vrijeme baš ne znam da bi se mog'o s čim ponosit u Hrvatskoj. Kad je takvo vrijeme da oni koji su bili broj jedan u Hrvatskoj sad su na neki način u zatvoru i što je poznato da su unazad nekoliko godina najbolji menadžeri koji su dobivali nagrade danas u Remetincu. Znači po tome se baš ne bi mog'o pohvaliti, a to je prepoznatljivo u svijetu, onda čini mi se da kad ode čovjek vani da, kad kaže da je iz Hrvatske da odma' se povezuje sa Sanaderom i šta ja znam, sa tima, jel'? T ak da... ne bi se baš previše hvalio da sam iz Hrvatske.“

- manjak izraženog osjećaja zbog etničke/nacionalne pripadnosti uopće (nemam izražen

nacionalni osjećaj ili sam ponosan kao čovjek, prije svega na svoj rad)

- manjak izraženog osjećaja ponosa zbog državljanstva uopće (svejedno mi je jesam li građanin

ove zemlje ili neke druge, osjećao bi prema drugoj pripadnost da je tako)

243

Diskusija. Vidljiva je podvojenost ispitanika u odgovoru o osobnoj vezanosti za hrvatsko

državljanstvo, odnosno svoj status kao hrvatskih građana. Većina ispitanika osjeća neki oblik

„ponosa”, odnosno osobne važnosti hrvatskog državljanstva, no podvojenost je vidljiva u tome

što dio ispitanika taj ponos osjeća „usprkos”, odnosno „ovisno o” situaciji u državi.

Osjećaj ponosa je povezan izravno s građanstvom kao aspektom nacionalnog identiteta: Hrvat

sam, građanin sam Hrvatske, dio sam slobodne hrvatske države, dio sam države i društva koji

imaju određene kvalitete, dobro obrazovanje, odgajan sam da budem ponosan građanin.

Razlozi zbog kojih ispitanici osjećaju neke prepreke potpunom osjećaju ponosa ili probleme

usprkos kojih osjećaju ponos su:

- loše upravljanje državom, koje se tiče prije svega korupcije političke i upravljačke elite

- ekonomska krize u zemlji

- nacionalizam u negativnom smislu (jasno odvajanje nekih ispitanika da osjećaju ponos

pripadnosti državi, ne etnicitetu; pripadnika nacionalnih manjina da osjećaju da moraju

„opravdati” svoj osjećaj ponosa na hrvatsko državljanstvo; odnosno jedan ispitanik ističe da

postoji negativni nacionalizam u hrvatskom društvu zbog kojeg i ne osjećaju pripadnost

hrvatskog državi). Ovdje je vidljivo i da se dio ispitanika vezuje za državu kao državljani etničke

hrvatske pripadnosti, a dio kao državljani neovisno o etnicitetu.

Neki ispitanici dakle „uvjetuju” svoju „odanost” zemlji razrješavanjem ovih problema te samo

onda kada je država usp ješna (sportski, znanstveni uspjesi). Neki pak ispitanici ističu

postmodernu, nenacionalnu komponentu svog identiteta kada kažu da ne bi osjećali vezanost za

nijednu zemlju po državljanstvu jer nemaju izražen osjećaj etničke ili nacionalne pripadnosti. No

zanimljivo je da iako ispitanici uočavaju probleme, veći dio iskazuje neuvjetovanu odanost

državi, društvu i narodu. No među njima dio ističe i da se odmiče u potpunosti ili djelomično od

osjećaja vezanosti za hrvatsku državu zbog navedenih problema.

U opisu metodologije u prethodnom poglavlju dodali smo osobnu notu, primjer ovog pitanja koje

je zapravo bilo jedno od najtežih pitanja postavljenih isp itanicima s obzirom na njihove reakcije.

Šizofrenija u odgovorima ispitanika, ako ju možemo tako nazvati, šizofrenija pripadnosti

244

hrvatskom kolektivu, vidljiva je usporedbom navedenih problema s identifikacijom s državom

kao njenih aktivnih, „sretnih” građana s prijašnjim pitanjima u kojima ispitanici iskazuju snažnu

pozitivnu vezanost za obilježja Hrvatske kao zemlje, samu Hrvatsku kao domovinu i hrvatski

narod, svoje sugrađane.

5.8.1 Hrvatsko građanstvo/državljanstvo – važnost etničkog u nacionalnome

O osobnom mišljenju ispitanika prema uključivanju/isključivanju etničkih Hrvata i izvan granica

Hrvatske u hrvatsko državljanstvo postavljeno je pitanje P057. „Trebaju li Hrvati koji žive izvan

Hrvatske imati hrvatsko državljanstvo i zašto?”. Odgovori su (N=83; r=88) se grupirali u: a) „da”

i pripadajuće razloge, b) „ne” i pripadajuće razloge; c) „ovisno” i pripadajuće razloge; i d) ne

znam, nisam o tome razmišljao/la. Kako je ovo bilo dodatno pitanje, iznijet ćemo samo kratko

rezultate.

Uključivanje. Isp itanici navode sljedeće razloge za uključivanje Hrvata izvan Hrvatske u

definiciju državljanstva:

- trebaju, ali treba im dopustiti da sami odluče, ako sami žele

- dvojno državljanstvo normalno je u svijetu

- trebaju, ali to uključuje sve iseljenike iz Hrvatske, ne samo etničke Hrvate već pripadnike

hrvatske nacije

- trebaju jer su pomogli puno Hrvatskoj (posebice u vrijeme posljednjeg rata)

- trebaju jer su rođeni kao Hrvati – nije jasno misli li se na etnicitet ili hrvatske državljane

općenito

- osjećaju identitetsku vezanost za zemlju porijekla

- vole Hrvatsku ali neki su bili prisiljeni otići zbog političkih ili ekonomskih razloga

- to je bitno za manje narode kao hrvatski ali treba uključiti sve iseljenike a ne samo etničke

Hrvate

Isključivanje. Razlozi protiv dodjeljivanja državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske su da:

- hrvatsko državljanstvo nije vezano za etnicitet već ga trebaju imati samo oni koji žive u

Hrvatskoj ili iseljenici bez obzira na etnicitet (isp itanici i posebno ističu primjer Hrvata u Bosni i

245

Hercegovini kao autohtonog stanovništva tamo, drugačiji od etničkih Hrvata i uopće hrvatskih

državljana rođenih u Hrvatskoj)

- općenito protiv koncepta dvojnog državljanstva, treba imati ono u zemlji u kojoj osoba živi

- manipulira se time (kao bosansko-hercegovački glasači na glasovanju u Hrvatskoj)

- ne doprinose Hrvatskoj, doprinose drugoj zemlji i ona njima

- iako iseljenici trebaju biti nagrađeni što su pomogli Hrvatskoj, ne trebaju imati državljanstvo jer

nisu podložni hrvatskim zakonima (o kojima odlučuju)

- dajemo im državljanstvo a oni niti osjećaju tu pripadnost niti izlaze na glasovanje

Ovisno:

- ako se radi samo o državljanstvu da, ali ako se radi o pravu glasovanja i utjecanja na život

stanovnika u Hrvatskoj čemu sami nisu podložni onda ne

- samo ako su rođeni u Hrvatskoj, ali ne i ako su rođeni izvan nje

- može ako su rođeni i izvan Hrvatske, ali do određene generacije dok se još može osjećati ta

pripadnost

Diskusija. Većina ispitanika smatra da Hrvati izvan Hrvatske trebaju imati hrvatsko

državljanstvo, kako zbog osjećaja pripadnosti tako i zbog pomoći koju su dali Hrvatskoj (vezano

uz taj osjećaj pripadnosti, državljanstvo kao nagrada). No, javljaju se dvije nejasnoće povezane

uz ovo pitanje:

1) je li državljanstvo nešto što pripada rođenjem u nekoj zemlji ili osjećajem pripadnosti iako je

osoba član kasnije generacije rođene u stranoj zemlji, te je li državljanstvo vezano za etnicitet ili

ga treba dodijeliti ako dodjeljujemo svim iseljenicima iz Hrvatske, pripadnicima hrvatske nacije

bez obzira jesu li etnički Hrvati ili ne. S time su onda i povezani odgovori ispitanika jer oni koji

smatraju da je vezano samo za etnicitet su protiv, primjerice, uključivanje Hrvata u Bosni i

Hercegovini,

2) uključuje li državljanstvo samo „počasni” status koji označava osjećaj pripadnosti ili etnicitet

predaka, ili uključuje i „prava bez obveza”, prije svega glasovanje na izborima u Hrvatskoj bez

da sami podliježu odlukama, rezultatima tih izbora (utjecanje na stanje u državi bez da sami joj

doprinose). Dijelu ispitanika stoga smeta ili potpuno odbijaju dodjeljivanje državljanstva

hrvatskim iseljenicima ili dijaspori ako uključuje i ova prava.

246

5.8.2 Nacionalne manjine – važnost nacionalnih manjina u nacionalnome

Povezano s prethodnim, uključujući građane Hrvatske koji nisu etnički Hrvati, P.104: „Treba li

njegovati identitet nacionalnih manjina u Hrvatskoj i zašto?” ispitalo je mišljenja o nacionalnim

manjinama sa svojim identitetskim obilježjima kao dijela hrvatskog nacionalnog tijela. Od

ukupno N=56 (r=57) ispitanika, većina smatra pozitivnim poticati razvijanje identiteta

nacionalnih manjina u Hrvatskoj (N=40; r=40), dio da „ovisi” (N=15; r=16) a jedan ispitanik da

ne treba (bez obrazloženja). Odgovori će samo ukratko biti predstavljeni, zbog mjesta u radu,

kako je ovo dodatno pitanje.

Pozitivno. Njegovanje identiteta građana pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj je potrebno

zbog toga što:

- bogatstvo za državu je ta raznolikost identiteta

- time sama država jača kao država svih građana što i želi biti; kao demokratska, tolerantna,

civilizirana država, to je jačanje interkulturalnosti a ne multikulturalnosti (nje same)

- treba iako smo još nezreli da to činimo na pravi način

- time stvaramo zadovoljne građane koji se osjećaju dobro u svojoj državi

- treba njegovati tradiciju i kulturu

- treba jer je zagarantirano zakonom pa „neka se brinu za svoje”

Uvjetovano:

- treba im omogućiti no to ne smije biti u sukobu s hrvatskim identitetom za koji neki ispitanici

smatraju i da treba doći na prvo mjesto, biti najvažniji.

- treba omogućiti, ali to se ne treba čini prevelikim isticanjem, pretjerivanjem, da smeta drugim

građanima u zemlji (ponovno povezano sa eventualnim sukobom s dominantnim nacionalnim

identitetom)

- treba, ali to treba biti stvar odluke, ne treba prisiljavati nikoga da to upražnjava (pripadnike

manjina koji se osjećaju kao samo dio hrvatskog nacionalnog identiteta, ili djecu da moraju biti

odgajana u duhu „manjinskog identiteta”)

Diskusija. Iz odgovora ispitanika vidljivo je da se ispitanici slažu da nacionalne manjine sa

247

svojim identitetskim obilježjima budu dio nacionalnog tijela.

No, glavna „briga” koju ispitanici navode a to je činjenica da razvijanje vlastitih etničkih

identiteta, koji se donekle razlikuju od većinskog hrvatskog nacionalnog (ali i hrvatskog

etničkog) identiteta, može biti u sukobu s hrvatskim nacionalnim identitetom tih građana koji bi

trebao imati primat (s time je povezano i da „ne treba pretjerivati u isticanju”, da treba razvijati

prije svega ili isključivo kulturni identitet i ništa više, da ne treba prisiljavati one pripadnike

manjina koji ne žele isticati svoj manjinski identitet već samo hrvatski nacionalni).

Postoji i skupina ispitanika koji navode da je to bogatstvo države, ali i nešto specifičnije da je to

upravo ta država, da je upravo taj mozaik identiteta ono što sačinjava hrvatsko nacionalno tijelo,

ne neki kulturni dodatak koji treba imati posebni status izvan njega (u smislu ne da se

pripadnicima manjina daju ista prava kao hrvatskim građanima da onda mogu i razvijati svoj

zasebni identitet, nego u smislu da je taj njihov identitet dio mozaika samog hrvatskog

nacionalnog identiteta).

5.8.3 Nacionalne manjine – osobna važnost (posebna situacija)

O aktualnom pitanju uvođenja dvojezičnih natpisa na latiničnom i ćiriličnom pismu u Vukovaru,

ispitanicima smo postavili pitanje P.102: „Koje je vaše mišljenje o trenutno aktualnoj temi

uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru?” kako bismo odredili značenja koja pridaju ovoj posebnoj

situaciji. Na pitanje je ukupno odgovorilo N=79 (r=105) ispitanika. Odgovori su grupirani u: a)

„podržavam uvođenje” (n=31; r=48); b) „ne podržavam uvođenje” (n=26; r=28); c) podržavam

„uvjetovano” (n=21; r=25) ; d) te četvero ispitanika kojima je bilo „teško odgovoriti” na ovo

pitanje. Predstavit ćemo kratko rezultate, jer je ovo bilo dodatno p itanje, a zbog mjesta u radu.

Podržavanje:

- takav je zakon, građani pripadnici manjina imaju na to pravo

„Mislim da je hrvatski zakon jasan i... ako ih 33% u Vukovaru, oni moraju imati pravo na svoje pismo. Drugo //mhm// ćirilica //mhm// nije samo srpsko pismo. Postoji i hrvatska ćirilica koja se koristila //uzdah// ne samo u dubrovačkom području nego i u dijelovima Bosne. Postoji i makedonska ćirilica, rusk a ćirilica. Apsolutno mislim da treba poštivati zakon i ono šta j e odlučio Hrvatski Sabor. Ako u mjestima u kojima

248

postoji 33% //mhm// srpske manjine, ako to ta manjina želi, treba im omogućiti pismo, obilježja i sve ostalo što nudi hrvatski zakon.“ „Mislim da svako ima pravo, mislim čemu, ne mogu ljudi živjet kao u zatvoru, zbog čega, ako smo tako odlučili, meni je to ne normalno ak neko piše kineski zakaj ne bi pisao kineski.“

- ćirilica je povijesno i hrvatsko p ismo

„Ja... ako tako stoji u zakonu, onda podržavam. Ako je tol'ki postotak, mislim da onda to nije problem. Na kraju kraj eva ne radi se o. .. nije stvar o jeziku, stvar je kol'ko znam ovdje j e pobuna oko pisma. Međutim, ćirilica je i hrvatsko pismo. Bilo. T o što se izbacila zbog nepravih razloga, to je druga stvar. Tako da ne razumijem zapravo u čemu je problem.“

- cijelo pitanje je previše politički isprovocirano i izmanipulirano

- to je (samo) pismo, ne politička ideja

„[...]Osobno nemam ništa protiv, i sad vam n a školama j el', jer pošto su kod nas škole, i jedni i drugi idu, odvojeno, nisu odvojeni programi, ali idu đaci i srpske i to, i stoje natpisi evo na školi, stoji i ćirilični i tako i ovaj latinični i to nikom nije smetalo nit je to neko uopće možda i primijetio. Sad baš evo smo pokrenuli to pitanje pred lokalne izbore. Mislim zašto? Šta je pismo, konačno pismo nije nikom ništa, da. I smatram da svako ima pravo ako želi svoje pismo, neka piše kako god. […]”

„Mislim da to treba podržati. Meni je žao i sramota mi je da ovi se bore protiv ćirilice. Ćirilica je pismo, to nije ideja. To je pismo.“

- dobro je znati ćirilicu općenito (jer je ruski jezik danas popularan, a i povijesni spisi u Hrvatskoj

su p isani na ćirilici)

- nema razloga da ne bude dvojezično, a može/treba uvesti i engleski jezik

- nacionalna homogenost u Hrvatskoj je klaustrofobična – potrebno je dopustiti raznolikost

- ćirilica nije samo srpsko pismo, i druge zemlje koriste ćirilicu u svijetu

- treba no pitanje ostaje je li uopće potrebno imati ikoji drugi jezik uz službeni hrvatski u javnom

prostoru

Protivljenje:

- prerano je uvesti ju u Vukovaru i sličnim ratom pogođenim područjima

„Rano. Prerano. Prerano je da se stave na sve natpise dvojezične jer ipak Vukovar je Vukovar.“ „Pa rano je to još uvijek o tome govorit. Ja mislim da je to još uvijek rano govorit. Mi znamo šta je bio Vukovar. I kol'ko se krvi prolilo u Vukovaru. Ja mislim, ako je takav zakon donešen, da bi to trebalo ono

249

malo bolje razmislit o tom zakonu i kad ga, kad ga primijeniti. Mislim da je još rano.“

- izravno usmjereni razlozi protiv srpske nacionalnosti u Vukovaru (Vukovar je hrvatski, nije

trebalo Srbe ni vraćati nakon onoga što se dogodilo; čak i da je 50:50 stanovništva ne treba zbog

rata uvoditi; zlo je počinjeno pod tim pismom od pripadnika srpske nacionalnosti, treba im

dozvoliti kulturu i jezik ali ne na ovaj način)

„Vukovar je bio i ostat će hrvatski. I ja sam jako rano otišla u Vukovar poslije //mhm// i imam strahovite, mogu reć' traume sam imala poslije, poslije tih slika Vukovara, kad sam ga vidjela uživo. //mhm// Mislim, ne znam kol'ko je bilo Srba tada u Vukovaru, ali da se j e moglo ikako izbjeć //mhm// tu nije trebalo Srbe dovodit.“ „Pa mislim da je nepravda za ove naše što su, što su ljudi, ljudi ratovali i krvarili, što kaže, a ovaj, da im sve to kontra ide nekako. Ništa, i taj Vukovar ništa nije dobio. Ja da sam u Vukovaru, da živim u Vukovaru, ja bi se jednostavno povuk'o iz njega i rek'o, gospodo draga, jesmo se borili, jesam se borio, ja ako sam se borio je li u tom rovu u tome i sve, povuk'o bi se iz njega i rek'o, dajte ga Srbima nek' bude sad srpski, kad smo mi ga oslobodili, sad ga fino poklonite. Eto tako. Jer tako ispada.“

- uopće država treba imati samo jedan službeni jezik (manjine mogu svoju kulturu vrednovati

dodatno ili privatno)

- koristi se u političke svrhe (od hrvatske i srpske strane podjednako)

- ćirilica je „zastarjelo pismo”; bila bitna samo u SFRJ

Uvjetovano:

- može se uvesti no tek nakon dugotrajne javne rasprave u tom dijelu Hrvatske (trebaju ljudi tamo

pristati na to, ne prisilno uvoditi; naći rješenje kao objasniti da su i građani srpske nacionalnosti

branili Vukovar, ili uvesti još neki jezik, poput mađarskog – višejezičnost umjesto dvojezičnosti)

- (iako je takav zakon) treba naći srednji put u Vukovaru (još je prerano i treba na to pripaziti)

- treba ali ne političkom manipulacijom (pred lokalne izbore)

- treba postupiti po zakonu ali prvo provjeriti popis stanovništva

- ne osporava se pravo kao takvo no treba riješiti pitanje o potrebi uopće uvoditi pismo koje ne

razumije većina Europe

- manjine trebaju njegovati jezik, pa i na ovaj način, ali uvijek treba hrvatski službeni jezik biti

primaran, ne trebaju imati primarno škole na svom jeziku (to treba biti dodatno ili p rivatno, inače

problem za nacionalni identitet)

- treba izuzeti neke javne prostore poput Ovčare no inače u redu u Vukovaru

250

Diskusija. Ispitanici su podvojeni oko ovog pitanja, i to u tri skupine: oni koji podržavaju

uvođenje ćirilice u Vukovaru, oni koji ne podržavaju i oni koji uvjetuju podržavanje. No, kada

pogledamo razloge grupirane u kategorije, možemo popisati glavna značenja koja se pridaju

ćirilici kao predmetnom dijelu simbola.

Objašnjenja daju sami ispitanici, no važno je vidjeti koja se značenja nalaze u podlozi onoga što

manifestno govore, i to posebno povezano s prethodnim pitanjem o nacionalnim manjinama te

prijašnjim pitanjem oko isticanja hrvatske državne zastave, gdje je uočeno izdvajanje srpske

nacionalne manjine u percepciji ispitanika oko vezanosti za nacionalne simbole.

Dio ispitanika su legalisti i smatraju da se ćirilica treba uvesti no treba sve biti legalno, po

zakonu, pa iz toga i eventualno provjeriti popis. Zanimljivo je da dvoje građana Vukovara

hrvatske nacionalnosti koji su ispitani u istraživanju nisu imali problem s uvođenjem dvojezičnih

natp isa, ističući da postoji neproblematični „suživot” u gradu.

No, u interpretaciji protivljenja, treba reći na temelju ranijih pitanja o razvijanju identiteta

nacionalnih manjina u Hrvatskoj, vidljivo je da većina ispitanika nema ništa protiv ali s

naglaskom ipak da to treba biti prije svega „kulturni” identitet koji doprinosi bogatstvu Hrvatske,

odnosno da se primat treba dati nacionalnom hrvatskom identitetu. S druge strane, dio ispitanika

smatrao je da je upravo ta raznolikost dio nacionalnog identiteta pa stoga njegovo razvijanje nije

povezano s „odanosti” „matičnoj zemlji” već razvijanjem dijela hrvatskog nacionalnog identiteta

uopće. Slično je i s ćirilicom. Čini se da dio ispitanika smatra da su jezici nacionalnih manjina

dio „kulturnog identiteta” koji treba razvijati, ali sekundarno, dodatno ili u privatnoj sferi, a

primat dati hrvatskom jeziku (školama). S druge strane, dio ispitanika smatra da su jezici

nacionalnih manjina (nešto slično hrvatskim dijalektima) dio raznolikosti hrvatskog nacionalnog

identiteta i da ih trebamo kao takve razvijati. „Između” su oni isp itanici, primjerice, koji ističu da

je ćirilica „i hrvatsko p ismo”.

Posebno opasna prepreka otvaranju bilo kakve demokratske rasprave o ovoj temi kako bi se

značenja ujednačila (barem temeljna) i sukob značenja razriješilo u interakciji, dva su značenja

251

koja ističu sami ispitanici:

a) politička manipulacija ovim pitanjem; te

b) dio isp itanika koji ćirilicu povezuje s ratnim sukobima na području Vukovara i drugih dijelova

Hrvatske s građanima srpske nacionalnosti kao jedne homogene grupe pa onda i obilježjima

njihova identiteta. Dio građana, kako smo vidjeli u ranijem pitanju o hrvatskoj državnoj zastavi,

vrlo pojednostavljeno negativno ili barem sa sumnjom u „odanost” hrvatskom nacionalnom tijelu

promatraju hrvatske građane srpske nacionalnosti. Kako se ova pitanje nisu razriješila niti je

stvorena atmosfera njihova razrješenja (a jedno vrijeme u Hrvatskoj su i namjerno

ekstremizirana), građani sami na sebe preuzimaju rješenja problema koji se javljaju zbog tih

sukobljenih značenja oko dijela stanovništva uopće ili „njihovih” referencijalnih simbola. Neki

ispitanici pokušavaju napraviti „kategorizaciju” što je vidljivo ovdje i u odgovorima o

povratnicima srpske nacionalnosti i uključivanju u definiciju građanstva: „srpski agresor”,

hrvatski građani srpske nacionalnosti koji su otišli iz Hrvatske u vrijeme rata dobrovoljno, oni

koji su bili prisiljeni otići, povratnici u Hrvatsku nakon rata (tu građani razlikuju ratne zločince i

one „koji nisu kriminalci”), građani srpske nacionalnosti koji su bili u Hrvatskoj cijelo vrijeme a

koji su „bili na brdima iznad grada”, građani srpske nacionalnosti koji su proživljavali sudbinu

drugih stanovnika u Hrvatskoj, te građani srpske nacionalnosti koji su bili hrvatski branitelji. Dio

ispitanika smatra da je Vukovar posebno mjesto zbog ratnih događanja te da ne bi trebalo tamo

uvoditi ćirilicu, u smislu obilježja koje javno podsjeća na agresiju predvođenu većinski etničkim

Srbima koji većinski i koriste ovo obilježje, no ne obrazlažu zašto povezuju pismo s agresijom

niti kako rješavaju problem „isključenih” „običnih” građana pogođenih takvom odlukom.

Sasvim posebna kategorija su ispitanici koji smatraju da je ćirilica „zastarjelo” pismo i kojima

nije jasno zašto bi se koristilo naprema „modernije” latinice. Isp itanici ćirilicu povezuju i sa

SFRJ za koju smatraju da je „prevladana” kao uređenje pa time i jezik koji se tamo učio

(prozapadnjački hrvatski identitet naglašen).

5.9 Hrvatski jezik

Važnost hrvatskog jezika za hrvatske građane ispitali smo preko pitanja o njegovoj uspostavi kao

službenog jezika hrvatske države 1990ih, P163: „Jeste li vi osobno doživjeli uspostavu hrvatskog

252

jezika kao službenog jezika hrvatske države 1990ih i na koji način?”. Odgovori isp itanika (N=80;

r=123) grupirani su u sljedeće četiri kategorije: 1) percepcija uopće važnosti uspostave hrvatskog

jezika (samo pozitivna); 2) problemi koje ispitanici uočavaju s uvođenjem hrvatskog jezika i to:

a) 1990ih i b) riješeni problemi iz 1990ih danas; te c) problemi s hrvatskim jezikom danas; te 3)

ispitanici koji smatraju da nije došlo do nikakve stvarne promjene/uspostave jezika. Dodatno su

kodirani i dodatni komentari koje isp itanici daju u vezu hrvatskog jezika.

1) Pozitivna važnost. Dio ispitanika izričito iskazuje da je bilo važno uspostaviti hrvatski kao

službeni jezik 1990ih (n=14; r=6), navodeći specifičnije razloge:

- hrvatski jezik je nekada bio zabranjen pa je dobro da je sada konačno dopušteno njegovo

korištenje

„Pa ja... nisam... ništa strašno. Ja sam prič'o uvijek hrvatskim jezikom. I onda recimo. Ja sam im'o iskustva ružnoga jednom u svom životu, ja sam radio u jednoj firmi vojnoj [grad u Dalmaciji], meni je ime [ime koje zvuči kao srpsko], a zvali su me [nadimak]. I meni je došla jedna osoba, bilo je vrijeme sinjske alke, i veli on meni '[nadimak] jelda da ti ne možeš trkat sinjsku alku'. A ja mu velim 'ajmo se okladit za tisuću dinara da mogu'. Mene su učili u školi tisuću, ja nisam nikad govorio tisuću, ja sam uvijek govorio hiljadu ili 'ijadu. A on ti je meni kao ono 'A šta ti je to, kol'ko ti je to'. I sad ja toga, taj momenat, to mi je tek palo u ovome ratu na p amet, kad mi je on to, taj naš razgovor, kad me je on pito kol’ko je to, šta je to, kol'ko. Ja govorim 'tisuću, hiljadu, 'ijadu' šta kaže ovaj pu če jedan [ime] iz [selo u Dalmaciji]. I od tada se više nikad nismo pozdravili nit je on doša' kod mene. Mislim ja tada nisam to uopće razmišlj'o o ničemu, jer mene moji roditelji nisu nikad naučili da mrzim ako je neko druge boje kože ili je druge vjere, nikad me nisu učili da mrzim nekoga.[…]” „Malo se osjetilo. Ali, ali sad... šta... vrime prolazi, ponovo se vraćam. Ponovo se. Mislim da na televiziji bi tribali stvarno lektori malo više pazit. Nekidan čitam p a kaže 'u T ihom okeanu' //smijeh//. Na zagrebačkoj televiziji, e, e, nešto se desilo, e. Ali to, onaj, promjena je takve vrste da su to riječi koje su se do novosadskog sporazuma upotrjebljaval e, a onda su proglašene ust aškim i onda su eliminirane. Niko ih nije smio, onaj, govoriti. E. Jer bi se i kažnjavalo i dica bi dobivala slabiju ocjenu u školi ako bi se to. E. E.”

„Ha, ne. Nikad ja to nisam. Ja sam imao problema u vojsci zbog toga [šta sam h rvatski govorio], a moro sam govorit srpski, odnosno srpsko-hrvatski, a hrvatski se nije uopće govorija, nego s rpsko-hrvatski, ali u vojsci se uopće ne govori nego samo srpski. Pa u zatvor. Ja ovako kažem smiješno, on smešno. Ja neću, on zatvor. Tako je to bilo.” „Jesam... jesam... i ja sam za speci fičnost j ezika... i neka nas političari ne gu raju opet u neke... jer tada je bilo, tada je bilo... znate... ne pada mi sada ovoga trenutka.. . kada je izišao onaj Pravopis hrvatskoga jezika, koji je bio zabranjen... ja sam ga kupio u Njemačkoj taj Pravopis... i da vam ne kažem kakvom mukom sam ga donio tu... a upoznao sam kćer od Hinke... nju sam u Njemačkoj upoznao, baš... […]”

- hrvatski i srpski jezici dva su odvojena jezika

„U to je tema jako velika tema. Ja smatram da svaki n arod, svaki n arod… D akle, vi nijednog Srbina niste

253

čuli da govori hrvatski koji iz Srbije dođe. I on je uvijek govorio 'Ja sam Srbin' i srpski je govorio kud god je hodao, u Istri, ne znam, ja sam s njima… Dakle, ali mene tada uopće nije zanimalo je li on Srbin, ne? Uh… A mi? Ne. Mi kad smo otišli u Beograd… Dobro. Ja na svom kajevu ostajem tak jer mi je to prirodno. Ne kaj bi ja to sad namjerno, ne? Ali smatram da svaki narod treba držat' do svog jezika. Da to nikakve veze nema sa nacionalnošću i sa vjerom. Nikakve veze. Dakle, hrvatski je hrvatski, srpski je srpski. Tu sam jako…” „Jesam da, i sad pazim na to i mislim da je to važno, i sad pazim, nekad sam i dosadan nekome, dosta ljudi govori srpsko-hrvatski, mislim riječi upotrebljava, i pogotovo kajkavci imaju taj probl em, hoće književno govorit a onda, a ne znaju, pa onda upotrebljavaju dosta s rpskih riječi, još kaj s e sjećaju iz škole svoje, tu sam dosta pa ispravljam, ali nisam za sve one starohrvatske gluposti koje nemaju veze sa suvremenim životom, a sa druge strane mi se sviđaju neke nove kovanice koje su proizašle danas u Hrvatskom ne ako platim nego recimo 'prostitutač' i takve stvari koje mi se sviđaju pa su mi simpatične, ne volim one dok vuku iz 19. stoljeća.”

- općenito je važno imati svoj jezik kao zaseban narod i država, „normalno je”

2) Problemi 1990ih. Većina ispitanika ističe probleme s uvođenjem hrvatskog jezika 1990ih

(n=38; r=61) i to, specifičnije:

- općenito previše nasilno odvajanje/nametanje

„U smislu da... Ja se sjećam negdje u 10. mjesecu 91. sam //mhm// bila par tjedana //mhm// u Njemačkoj na jednoj [događaj] i znam da kad sam se vratila u Hrvatsku, a to je bilo vrijeme intenzivnog nametanja novog govora, ovaj, da sam to doista doživjela kao, kao šok. Jer //mhm// smatram da se i tu dogodila jedna količina nasilja, i nasilnog uspostavljanja jezičnog identiteta, i razlikovanja, nasilnog razlikovanja //mhm// u odnosu na //mhm// jezik koji smo prije govorili, koji //mhm// koji mi nije bio drag. Meni to nije bilo drago i osjećala sam to jednim dijelom, mislim što je bilo prije svega politička gesta, i... //mhm// gesta koja je alijenirala ponovo dio, tada još uvijek prilično značajan dio populacije u Hrvatskoj, mislim naravno na Srbe.”

„Osjetio sam tu promjenu. I čini mi se da je pomalo i nametnuta ili možda j a imam kriv osjećaj. Ali teško vam je kad, evo j a sad imam p reko 60 godina, i govorite jednim jezikom i sad slušate nekoga da m asu tih riječi se govori drugačije. I to možda je nekad bilo tako, a jezik ustvari evoluira, ne treba ga vraćat po mom mišljenju nazad. Tako da sam to malo čudno doživio. Ja sad govorim, mislim od novih riječi vrlo malo primjenjujem. Vrlo malo.“

- uvođenje novih riječi (općenito je besmisleno bilo uvoditi nove riječi)

„Ne, uopće nisam osjetila nikakvu promjenu ali sam uzmimo na televiziji mi se čini da je bilo silovanje jezika kad su se počele uvoditi neke riječi koje nikada nisu saživjele u govornom, u običnom govoru eto. To mi je bilo silovanje jezika. Sada kako... dugo ne čujem više, jer i ne postoji, sad kad čujem srpski sad sam svjesna drugačije sintagme rečenica. Osvijestim to. Prije to nisam osjećala.“ „Pošto radim u javnoj službi, u državnoj službi, bilo je itekako bitno da se piše čistim hrvatskim jezikom. Mi smo jedno vrijeme bili i u Ministarstvu unutarnjih poslova, MUP-u, i bilo je nekad neugodnih komentara od ljudi koji tada nisu znali što je hrvatski jezi. Što su sebe volili nazvat velikim Hrvatima pa su onda pretjerivali u tome, zvali hrvatskim ili endehazijskim jezikom. Pa je bilo glasovat ćemo dizanjem ruku. I bilo je takvih situacija. I kod nas kad smo morali pisat dopise, morali ste paziti Sa štovanjem, bilo je nekakvih, nije više bio dopis, i tako.”

254

„Jesam, jesam... i sada ovaj kad slušam na primjer srpski... sad tek vidim kol'ko je zapravo razlika između ta dva jezika... i ovaj... da... [...] Ma ne, koji puta mi je bilo smiješno to nešto... šta ja znam... preslika, to mi je nekako ovako... nije čak ni preslika... da, preslika mi je prva pala u uho... jesu li nešto iz policije došli nama, ne znam u vezi čega, pa ja mislim... znala sam za tu riječ preslika, ali nismo ju baš koristili... onda... ma vidi molim te... koje ovo... ili šta ja znam... ljudi su bili jako osjetljivi na te neke riječi... Španija umjesto Španjolska... ono...” „Jako... jako... jako, i smatram da se puno toga radilo na silu... bez logike... bez povijesnih opravdanja... silovanja jednog... koje je silovanjem, nasilnim prelaženjem... evo, reći ćemo vam primjer... da bi se mi silom razlikovali od srpskog jezika... iz početka je to išlo vrlo nasilno... uzimalo se je jedna osnova iste riječi... znači vi na srpskom i na hrvatskom jednako kažete cvijet, Srbi kažu cvet... ali, kada mjesto radnje gdje se prodaje cvijeće... kako Hrvati kažu... cvjetarna... jer uzimaju za osnovu singular, jedninu... a Srbi da bi se razlikovali imaju cvijeće, pa oni kažu cvećarna... mi kažemo cvjetarna... samo da bi bilo drukčije... znate... tako da puno takvih stv ari sam do živjela, i puno toga se forsiralo... mislim... a mogu nešto o tome reći, to mi je struga, jezik je kategorija koja se mijenja... i da je nemoguće držat ga na mjestu... i iz povijesne ropotarnice vadit stvari... […]”

- ukidanje riječi (većinom „srbizama”) ili općenito odvajanje jezika od srpskog ili hrvatsko-

srpskog/srpsko-hrvatskog

- prilagodba promjeni jezika u negativnom smislu (nisu se uspjeli prilagoditi, ne vide potrebu

prilagođavanju jer smatraju da nije bila potrebna promjena).

- jezik nije umjetna stvar jezikoslovaca već se treba prirodno mijenjati (u interakciji)

„[…] A izrazi koji su izvučeni... mislim da ne treba pretjerivat. Mislim da ne treba ić.. . Pazite, ljudi već i postoje uhodani izrazi koji su ušli u uho, i da je to bio jedan umjetan pokušaj da nešto zaživi.” „Pa nisam puno... Što se tiče jezika, ja jednostavno upotrebljavam i jednu i drugu varijantu. Polazim od toga da je to govorni j ezik, drugo je književni i ostalo. Isto t ako polazim od toga da narod jezik stvara. Da ga lingvisti proučavaju. A nikako ne mogu lingvisti nametati svoj tempo i tumačiti kako treba govoriti. Dobro, sve je pitanje i pravopisa, svega ostalog. Što se tiče i pisma i jednog i drugog, čitam i jedno i drugo, pišem i jedno i drugo. Tako da... kad čitam da me neko upita jel' to bila ćirilica ili latinica, pravo da vam kažem ja ne bi snaš'o se u momentu. Jer jednostavno to... Tako i na televiziji i svugdje.“

- nema velike razlike između hrvatskog i hrvatsko-srpskog jezika (alijenacija hrvatskih građana

koji su koristili riječi određene kao „srbizmi”)

„To je pretjerano. Pretjerano skroz. Tražili su dlaku u jajetu i i zmišljali gluposti i... ma nemam komentara na to, to je, to je tol'ko glupo i blesavo, traženja da.. . se... titluje, da se titluju srpski filmovi ili bosanski to je, to je... nema veze sa mozgom.” „Jesam. I danas imam problema. U vrijeme kad je Tuđman, moram reć' ludovao, i izmišljao neke, neke nove riječi koje ja ni danas ne mogu shvatit. I danas ima hrpa tih riječi i danas ima nejasnoća, i danas ja se osjećam k'o stari magarac zato što ne znam kak' se piše ovo ili ono, kad moram neki dopis napisat. Generalno, to nije velika razlika između onog hrvatsko-srpskog i današnjeg hrvatskog, ali smo ubacili neke

255

nove izvedenice, ne znam odakle su izašle, ali...”

„Ne, ja sam k'o mala puno čitala izdanje i bilo mi je svejedno jel' Sarajevsko, Beogradsko,Zagrebačko i nisam primjećivala ne znam neku veliku razliku, i pogotovo kad su počeli uvoditi hrvatske, hrvatskije riječi, mi je bilo smiješno ja nisam promijenila puno svojih ovaj.” „Da. Da. Sad ću vam reć', mi smo bili tu u ovom gdje i sad jel'. I tu vam je bilo, ovaj, na području Vukovara je bilo 23 ili 24 nacije. Ne znam točno. Ja ne znam dal' bi ih sad znala nabrojati sve. Znam ove važnije 10ak bi se sjetila ali 23 je bilo evidentirano. I... ovaj... Mi smo onako govorili jednim moram reć' hrvatski sa primjesama svih tih //smijeh// da. Znate? Mi smo išli u trgovinu po kruh i mleko. Tako je to bilo jel'. I onda, ovaj, i dosta se tu ekavice miješalo kod nas, nikom to nije smetalo, bar ja mislim da nije niko, bar, ovaj, do 90ih na to nije reagirao. I onda izbije taj rat i mi se naravno raštrkamo i dođemo u neke dijelove Hrvatske gdje je bilo nezamislivo da ti sad kažeš neku i terminološki a i, ovaj, jezično jel'. I termina smo mi puno pokupili, ovaj, drugih i onda j e to malo nama stvaralo probleme. Da se mi malo ono, znat e, ovaj, da naučimo hrvatski baš kako... Da. Jednom k ad sam recimo kad smo se ponovo vratili 97. onda sam ja tek vidjela kol'ko smo mi, ovaj, promijenili potpuno govor za tih 7, 8 godina šta nas nije bilo, a tu si došao jel', tu je bilo ljudi koji su ostali svo vrijeme, u firmi kod nas bilo je puno, tako da, ovaj, to je bilo ono //smijeh//. Da.“

- alijenirali su se građani srpske etničke pripadnosti

„Pa mislim da je to za mene jako bio veliki šok. Jer... mi smo u Hrvatskoj uvijek govorili hrvatski jezik bez obzira što sam ja Srpkinja. Nije to bio neki srpski jezik. To je definitivno bio hrvatski jezik, na latinici. Međutim jako se razlikovao od jezika koji se kasnije pokušao uspostavit i koji se danas uspostavio kao književni jezik. Drugo, došla sam i z Bosne i Hercegovine n akon dugo godina i nisam se baš sn ašla. Imala sam jako puno problema i strašno me je smetalo d a me ispravljaju. To me strašno bolilo i smetalo zato što sam mislila da ja kao Srpkinja, kao neka Srpkinja... loše govorim, ispravljaju me, a drugi put, s druge strane, ljudi češke nacionalnosti pričaju češki i niko ih ne ispravlja. Mislim... osjetila se ta, jezik je bila jako jedna važna uloga u promjeni društva.“ „//uzdah// Jesam. Ja sam najprije kad sam počeo govorit, govorija sam srpski, ja sam rođen u Klisu, ali smo živjeli u [Srbija], u Osijeku.. ., na granici Rumunjske. Šta osjećam prema j eziku... Sada nekome je ostalo u navici, ostalo mu je dugo, dugo, taj naglasak ono srpski. Ali odma' kad čujem tu rič, okrenem s e i gledam 'ko je. Jer kroz riči nekako gl edam, gledam čovika 'ko je. Danas j e to iskorijenjeno, ali onda se to. Jer ne možete vi nekoga... Premda se i danas kaže isto, i to poprilično srpskih riječi je li. Stara generacija će to teško izbacit, ali...“

- tuđice (srbizmi i druge) su sastavni dio našeg jezika, ne trebamo ih se odricati.

„Pa mislim da ta promjena j ezika nije tako dramatična u Hrvatskoj bila kao što se ponekad predstavlja ili kao što se čini. Problem sa promjenama u jeziku u Hrvatskoj je u tome što su tu postojali samozvani čistunci, i danas postoje samozvani čistunci koji… koji vrše samo-selekciju sopstvenog jezika. Ovaj, i mislim da je to uvredljivo. Uvredljivo je za njih, uvredljivo je za ljude oko njih, uvredljivo je za strance i tako dalje. Jer kod nas se uglavnom radi o čistunstvu u odnosu na srpski jezik, što je prilično apsurdno. Jer ako bi se srpski jezik isto tako postavio, a postavlja se danas, ostaje između //smijeh// jedan veliki dio jezika srpskog i hrvatskog koji niko neće. Pa se postavlja pitanje čiji je to jezik. Kao da je neko treći govorio tim jezikom. A takav treći ne postoji. Dakle, po mom mišljenju ne vidim razloga da se Hrvati odriču, da se hrvatska država odriče… veze svoga jezika s a srpskim jezikom, kao što ne vidim razloga da se odriče veze svog jezika sa francuskim ili njemačkim.” „Pa... teško je to malo, malo je. Ima nekih dosta novokomponiranih riječi koje je meni neprihvatljivo. Ali

256

recimo ja se sjećam negdje do 70tih godina, kad bi došao neko, pogotovo doli Hvaranin, Bračanin, Višanin.. . Rijetko bi ga 'ko moga razumiti. Međutim, danas, danas se jednako govori da kažem na Visu, na Hvaru, u Splitu i u Bugojnu. Tako da to... sistemom komunikacije književnosti, štampe i ostalih stvari je doprinijelo to da se maltene govorimo svi isto ovda. Ima na primjer ova riječ 'nazočan'. To je sad kao kod nas od 90ih godina počelo se masovno upotrebljavat kao n eka hrvatska riječ. No međutim ima sam priliku pročitat zapisnik sa osnivanja Matice Srpske iz 1908. godine u Dubrovniku i u zapisniku stoji nazočni ti i ti. Znači prije 100 godina je ta riječ normalno bila u opticaju da bi mi sad trebali ratovati zbog takvih riječi.”

Riješeni problemi iz 1990ih danas. Problemi koji su riješeni danas iz uspostave hrvatskog jezika

1990ih (n11; r=11) su:

- bilo je potrebno naviknuti se na promjenu, ali danas je u redu

- na početku je bio problem zbog jezičnog purizma, no danas se „smirilo”; i

- iskorijenjene su danas razlike između etničkih Hrvata i Srba prema jeziku koji se koristi.

Problemi danas. Isp itanici ističu da su danas problemi (n=10; r=10) u tome što:

1) Ne pazi se na održavanje hrvatskog jezika u smislu da:

- danas previše dopušta engleskom jeziku da se infiltrira u govor

„[…] Osim toga me strašno smeta, smeta strašno, ne mene kao mene, jer ja sad dok sam još pri zdravoj pameti, ja znam šta je stage, šta je, ne znam kako to već k aj ima… Ali recimo na Z1 imate tu emisiju koja svaka druga riječ je engleska. Moj brat osobno, ni moja mama, pojma nemaju šta je to. Pazite, on nema 200 godina nit' je glup. Ne zna šta je stage. Jer on ne zna engleski. Osim toga, zašto bi trebao zna' šta je stage. Pa to nije hrvatski. I to sve više obuhvaća. Vi nemate ikoga tko više ne govori o.k. Ja sam svima u [radno mjesto] tko god je doš'o sa o.k. rekla 'u redu', 'dobro'. To su kolegice već čim bi rekle 'o.k.' onda 'A dobro!', 'U redu!'. I što sad? Zašto? Zašto bi o.k. zamijenio 'dobro'?“

„U redu”? Zašto? Zbog čega? [...] Očajno. Očajno je postalo. Recimo, nazivi dućana. Pazite i nazivi dućana. Dobro ovi koji su lanci. On se zove Lidl i on je Lidl. To razumijem. Al' da se jedan bircuz zove Fast food ili kaj ti ja znam, ako nije licenca. Ako je licenca i mora ju imat' nek' ima.“ „[…] Vi ste zadnjih 5 godina u ovom j eziku naselili toliko tuđica, koliko nije u 50 ušlo u ovaj jezik, zahvaljujući kompjutorima, i sad 'lajkaj me', 'ne lajkaj me'.. . i ako dalje... to nikom kao ne smeta u hrvatskom jeziku... a ono prije se d ništa moralo nešto silom nešto lomiti... to je tako naprasno, i nakaradno zvučalo, da sam imala jako protiv toga...“

- previše još ima srbizama

„[…] Recimo ja mislim da se mi danas, naša generacija, puno razlikuje ne znam od generacije naših roditelja gdje je nama recimo, nekakve riječi, evo recimo imala sam prilike kad sam išla i u Srbiju, kad sam pričala tako s ljudima, možeš se ti, razumiješ, ti se možeš sporazumijevat, ali ima dosta riječi koje su meni možda n epoznate, koje su mojim roditeljima možda bile poznate. Recimo, ja ne znam čitat ćirilicu, znam možda pokoja slova.. . recimo, a mojim roditeljima je to bilo normalno. Tako da opet se, napravile su se neke temeljne razlike, imaju nekakvi pravopisi sada hrvatski gdje se nekakve riječi i dalje koriste, ali meni smeta osobno što se kod nas i na fakultetu kao instituciji, dosta se koriste određeni srbi zmi, recimo tako, u govoru ili ne znam u nekim pojedinačnim riječima... i pri tom mislim da bi znanost, znanstvenici prvo trebali pazit kako pričaju, bit pismeni, tako da pa makar i po tom našem novom pravopisu jer opet imaju

257

nekakve razlike u jezicima. Tako da.“

- nacionalne manjine govore svojim jezicima

„//mhm// Sad ću ti reć' jednu drugu stvar. Ovaj... sad promjena jezika sa ovoga na hrvatski nije mi puno smetalo. Jer to mi je išlo nekako, znaš? Ali kad sam došao tu u Hrvatsku i kad sam... ovaj, počeo se sretat sa ljudima na ulici, a bilo je jako teško uspostavit kontakt, onda se sastanu dva Čeha i pričaju češki jezik. I onda sam ja razmišljao, a papire sam imao za Njemačku... onda ja razmišljam, u koju sam ja to zemlju doš'o. Ja njega ne razumijem više, šta on priča, a doš'o sam u Hrvatsku. Računam, doš'o sam u svoju zemlju nekakvu jel', istjeran sam otamo i ne razumijem ga, a ja sad doš'o sam tu k'o blečak čovječe. I znači prvi potez što sam bio u tome da mi nije odgovaralo.“

- uspostavljao se često jezik i nove riječi bez konzultacije sa strukom, jezikoslovcima.

„[…] I, i onda poslije Goldštajn... ne može povjesničar biti... biti pravopisac... kao što ne može biti Jovanović, biti... i... niti itko od ovih... odmah su promijenili naziv ministarstva... pitaj struku... dakle, ja se za hrvatsko.srpski jezik nikada nisam bio... ni ona... ona borba 74. godine... kao 3 one riječi 'hrvatski i srpski' se moralo pisati, sve 3 riječi... ako hoćemo danas bi trebali političari malo... malo vidjeti... čovjek koji je bio za specifi čan hrvatski jezik je bio Krleža... nije bio za štokavski... on je pisao i štokavski... ali on je... u nekoliko navrata znao reći, i prije nego što je potpisao Deklaraciju o hrvatskom jeziku 67. godine... on je rako kajkavski, ili čakavski... ako hoćete, to nas ne bi... da je tako bilo, do ovog rata možda ne bi došlo... jer, ovako, mi smo isti, mi smo isti, a onda vidite što nam se događa.. . i braća isto, kada su ista, pa među njima dođe do svega i svačega... zato jesam za jedan hrvatski... i za njihove specifično, ono.. . ono nešto što jeste arhaično... gledajte... mi, sad na primjer, opet smo prešli na... piše jedan negdje.. . čujem na televiziji... riječ zrakoplov... kada smo uveli riječ zrakoplov... i nama sad, sad će mi neki političar reći da je to smiješno, zašto ne avion... ali neće nitko Njemcu reći da kaže doktor cupcoik... dakle, to je... to je njegova speci fičnost... a m i se, mi se tih specifičnosti bojimo, a one nas spašavaju...”

2) Potreban jezični standard:

„Pa jesam, mislim da se išlo nešto radikalnije nego što je bilo potrebno. Evo g a mi još dan danas imamo neke nedoumice oko čitavog niza riječi. Ja ne znam ponekad da l' da koristim naziv sport ili šport. Jer se koristi jedno i drugo. To bi bilo dobro usaglasiti. Mali smo narod, jezik nam je takav kakav je, daj brate da se dogovorimo, jer imamo puno važnijih problema od toga.” „Jesam. Što se tiče upisa na faks, gramatike u školi i tako to... Pravopisa, jel', što se mijenja stalno, pa uvijek u tim akademskim pisanjima//uzdah// dal' je sad 'prijevara' ili 'prevara', sad više ni sama ne znam. Dal' se 'neću' piše odvojeno ili spojeno... Sad po ovom novom... U tom stilu jesam, jesam primijetila.“

Nije bilo promjene. Isp itanici koji smatraju da promjene jezika nije ni bilo (n=24; r=24)

argumentiraju da je to uvijek bio taj isti hrvatski jezik (samo se drugačije zvao), a mlađi ispitanici

koji ističu da za njih nije bilo promjene jer su od osnovne i srednje škole učili novi standard

hrvatskog jezika nakon 1990ih.

258

Dodatno komentari. Ispitanici dodatno komentiraju najviše u vezi poveznice hrvatskog i

hrvatsko-srpskog (srpsko-hrvatskog, srpskog) jezika i pisma:

- znaju pisati i ćirilicu i latinicu i da im je drago što: mogu čitati literaturu tiskanu u vrijeme bivše

SFRJ, snaći se u državama u kojima je ćirilica glavno pismo i slično

- da danas više čuju razliku između hrvatskog i srpskog jezika koje nisu bili svjesni prije.

- da su se ljudi razlikovali po jeziku hrvatskom i/ili srpsko-hrvatskom i hrvatsko-srpskom,

srpskom i prije 1990ih i tijekom 1990ih, a i danas

- spominju se i dijalekti hrvatski, i to da se danas više upotrebljavaju, da je dobro što imamo

standardni hrvatski jezik jer se možemo razumjeti iako se dijalekti razlikuju, te da ima više smisla

titlovati filmove na dijalektu nekada nego srpske ili bosanske filmove s obzirom da su jezici tako

slični

Diskusija. U odgovorima ispitanika problemi oko jezika ili negativne konotacije vezane su za

njegovo uspostavljanje 1990ih, s jedne strane uopće potrebe odvajanja od hrvatsko-srpskog (jer

je to zapravo isti jezik) a s druge, mnogo češće, zbog načina tog odvajanja (nije trebalo

„pročišćavati” jezik jer je to već bio taj „hrvatski”, samo promijeniti naziv; potreba brzog

navikavanja na promjene koje su za dio ispitanika bile vrlo teške; purizam ili uvođenje novih ili

arhaičnih riječi što većina ispitanika percipira kao negativno; namjerna alijenacija hrvatskih

građana srpske nacionalnosti inzistiranjem na odvajanju, ali i dijela drugih hrvatskih građana

neizbježno, i sl.).

Problemi s jezikom danas tiču se nepravilnog održavanja (tuđice, nepravilno korištenje hrvatske

gramatike i rječnika, neodređen jezični standard). Iz tih odgovora, koji ukazuju na današnji

problem oko upravljanja simbolom a ne značenjima, kao i odgovora oko razrješenja problema

danas te činjenice da ispitanici ne iskazuju negativnu vezanost za hrvatski jezik, vidljivo je da su

se problematična značenja povezana s uvođenjem hrvatskog jezika i (nacionalistički obojenog)

odvajanja 1990ih prevladala.

259

5.10 Državna valuta – hrvatska kuna

Važnost hrvatske državne valute za hrvatske građane ispitali smo pitanjem P159: „Jeste li vi

osobno doživjeli promjenu hrvatske valute iz jugoslavenskog pa hrvatskog dinara u hrvatsku

kunu 1990ih i koje je vaše mišljenje o tome?”. Isp itanici su odgovorili: 1) o razlozima zbog kojih

im je uspostavljanje hrvatske kune kao valute koju koristimo danas bila pozitivna, negativna ili

su se prema njoj neutralno osobno osjećali tijekom 1990ih, te 2) što misle o hrvatskoj valuti

danas, oko 20 godina kasnije.

1) Uvođenje 1990ih. Od ukupno (N=74; r=174) ispitanika koji su odgovorili o važnosti uspostave

ovog simbola tijekom 1990ih, dio percipira pozitivno promjenu (n=40; r=60), dio izjavljuju da im

je osobno „svejedno” (no nemaju ništa protiv promjene; n=21; r=27) dok dio ispitanika (n=13;

r=18) smatra promjenu valute u hrvatsku kunu negativnom.

Pozitivno 1990ih. Razlozi za pozitivnu percepciju uspostave hrvatske kune 1990ih su:

a) važno za uspostavu nove države

- općenito za uspostavu države je trebalo uvesti bilo kakvu valutu (hrvatski dinar ili kunu ili nešto

treće) koja će jasnije obilježiti hrvatsku državu ili ju jasnije odvojiti od bivše države i

jugoslavenskog dinara

„//mhm// Doživila sam je [promjenu] u smislu nove hrvatske novčanice. Nove hrvatske novčanice. Ako je... bilo mi je normalno da više neće ostat dinar. Totalno mi je bilo normalno. Je li to hrvatski identitet, ako je, a je, ok mi je.” „Pa bilo je lipo uzet onu kunu, je li? To je onda, kako si raskrstio sa Jugoslavijom, tako raskršćavaš i sa valutama, je li? I onda imaš prvi put svoju valutu, koja se zvala Hrvatski dinar. Nije jugoslavenski nego hrvatski. Ali kako smo sa hrvatskog dinara došli na kunu, da bude kuna, e to ja nisam živio u doba kune, ali znam da je moj dida živio kad je kun a, onda sad kažem evo to je tvoja bivša država. Sad ne bi volija da se minja išta više. .” „Pa mislim da se nešto trebalo sv akako promijenit. Ipak smo trebali bit prepoznatljivi po nečem drugom i dobro je da se to promijenilo. A ovo je još bolje što smo zapravo uzeli nešto što smo već imali, davno imali, što je to ponovo vraćeno.” „Da [sjećam se]. Bilo mi je drago. Pa to je bilo tad... Mislim važno, šta znači važno.. . Ja u tu ekonomski, taj dio, dakle //smijeh// nisam... upućen ni ulazio tada. Ja sam tad, kažem, ono što je se težilo toj samostalnosti, izborila se i kroz to sve. Da li je kuna il nešto drugo... No međutim svaka država je i valutom na neki način obilježena. Međutim, evo, sad će vjerojatno doći Euro //smijeh//.”

260

- specifičnije, u stvaranju nove države trebalo je općenito promijeniti valutu no to nije trebala biti

hrvatska kuna s NDH konotacijama

„Pa mislim dvije stvari. Prva stvar, mislim da, ovaj… je ispravan da je ukinut hrvatski dinar zbog kvalitete koje je bio. I tako je bio privremena novčanica. Pa da je stavljena valuta koja odgovara karakteru države. Da bude suverena, normalna valuta i tako dalje. Kvalitetna. Međutim, što se tiče promjene, ovaj, sa nazivom novčanice kuna, mislim da je tu bilo manipulacije jer se na novčanici pojavljuje životinja kuna. Što je, očito da je, onaj koji je kreir'o htio da napravi odmak od NDH novčanica, što znači da je i njemu samom je smetalo što se novčanica zove kuna. U NDH se nije zvalo kuna zbog životinje kuna nego zato što je tako bio naziv kuna. NDH novčanice nisu nigdje imale životinju kunu. Stiliziranu.” „U hrvatski dinar da [u kunu] Jesam isto. Interesantniji je bio hrvatski dinar. Prvi naslov hrvatski. [više doživjela] E kao prvo. Mada su bile nekvalitetne novčanice. A kuna kao kuna, podsjećala me na nešto loše. U bivšem vrijeme NDH, zbog NDH. Da.“ „Pa osobno pošto ta kuna ima svoju ime, povijest koja nije baš... bila. Nije trebalo ju zvat kuna, da se moglo nać' 100 hrvatskih načina da bude nešta drugo jer kuna je bilo u NDH i da to jednostavno narodu, ovom drugom, nije trebalo pobuditi” „Katastrofa... Pa, znate šta, ovaj... mislim... mogli su joj dati drugo ime...”

- iako je valuta povezana potpuno ili donekle s konotacijama vezanima za NDH, to nije toliko

bitno, važnije je da je uspostavljena. Dvoje ispitanika unutar ove grupe odgovora smatra i da je

važno da vuče korijene općenito iz prošlosti, ne specificirajući kojeg dijela.

„Mislim, neprestano se zapravo povlači, povlači... I onda opet povlače neke negativne, ovaj, poteze. Ja ne kažem da je NDH bila ok, ali nije bilo ni tako negativno kako se to želi prikazat u svijetu. To uopće ne stoji. Tamo je bilo prekrasnih ljudi koji su bili u toj vlasti i bilo je onih koji nisu bili prekrasni. Ali to je svagdje tako. Tako da... ali... ono, promjena je morala krenuti jer su, jer se je.. . jer su izvlačili, oni koji su odlazili, oni su izvlačili ovdje iz Hrvatske dinar, dinar, ovaj, odnijeli su ogromne novce, jer se onda moglo, moglo, nešto, ja ne znam kak' se to manipulira, ali... oni su znali. Tako da je to, čak prekasno su promijenili. A to kuna. Kuna je ta hrvatska, ovaj, to nema veze sa, sa NDH. Tako da, da, ovaj... oni koji su, imaju, ne znam, koji žele naštetiti Hrvatskoj, oni traže dlaku u jajetu.“ „„Mislim da je u redu. To su proglašavali ustaškim novcem i to, al mislim da to nije istina. Jer su kune bile platežno sredstvo davno p rije. A na kon cu i Njemačka je imala marku pa je ostala marka ona i za vrijeme nacizma i to sve.“ „Pa mislim pošto je iz srednjeg vijeka da nekako to [je u redu].“ „I sa ponosom se kuna uvela i uopće nemam odnos prema kuni kao iz NDH, novac je nov ac, ne veže uz NDH i ponosan sam kao i na Euro kad ne treba mijenjat novce.“

b) dinar je bio loše ekonomske kvalitete (inflacija) pa bilo nužno promijeniti (neki ispitanici

navode razdoblje „Markovićeva dinara” i inflacije te manipulacije novcima od strane građana,

261

odlazeći u Bosnu i Hercegovinu radi mijenjanja novaca i slično). Dvoje ispitanika ističe da im je

drago da je uvedena kuna kao ekonomski snažna valuta.

„Pa sjećam se. Kako ne. Jer tu je bilo nekih isto zavrzlama. Najprije je bilo u hrvatski dinar pa onda 93. mislim u kunu. Kuna je došla.. . ja ne vidim kad je sve to krenulo 91. onda sam si mislila što ovi sad fantazi raju koja sad kun a. Ali došlo je sve to. Ali nažalost prisjetim se odmah (...) koju su pojedinci uradili na uštrb tog domoljublja i hrvatske nov čanice kad us negdje mijenjali te dinare po Bosni, donosili ovamo, uzimali. Jednim dijelom dobar dio tih promjena je bio vezan uz osobne profit e pojedinih skupina pa mi u tom smislu taj osjećaj nelagode više nego zbog ovoga. Jer znamo kol'ko su neki ljudi i dan danas siromašni zbog toga što se nisu snašli u tim pričama jel'.“ „Da. Jako puno ljudi je puno plakalo nakon M arkovićevih dinara, 1:7 odnosa, jer su t ad tu godinu svi bili bogataši. .. Moj tadašnji dečko je primao mirovinu od svog pokojnog tate još kao student, i znam d a mu je 1000 i nešto maraka bila ta mirovina, i to je bilo k'o nekome plaća, strašni nov ci bili... ljudima teško palo što više nije bio 1:7 //smijeh// iz čisto materijalnih stvari.. . ali mislim da je svakome bilo drago imati hrvatski novac u rukama, kad je došla kuna...” „Pa nije mi se najprije sviđalo. Ali da smo morali imati nekakvu monetu, da bude naša, to je u redu. Imali smo dinar pa jugoslavenski dinar pa hrvatski dinar i tako d alje. Napravili smo kunu, koja je jača od Eura. Mi smo jedina država koja ima defl aciju. Naša kuna vrijedi više od Eura.“ „Ma važnije je bilo da je kuna, konačno si mog'o. .. imat više od mjesec dana, a da nije izgubila vrijednost, da nije bila deflatorna...”

Neutralno 1990ih. Razlozi koje ispitanici daju su:

- općenito izražen osjećaj da im je svejedno (valute se mijenjaju, ljudi se naviknu; važna je

vrijednost a ne valuta sama)

„Imam čak tu hrpu. Baš sam mislila da odnesem u Narodnu b anku da vidim kaj ću s tim, ne? Ostalo mi je nepromijenjeno. Uh. Ja nemam pojma 'opće otkad, ta kuna ima vjerojatno svoju povijest. A jel' se zvala kuna… Jel' se zvala lisica… Jel' se zvala, ne znam… Meni je svejedno. Meni je, kaj se imena tiče… Dobro, novac treba nešto valjda simobolizirat', al' opet to nije na meni nego na stručnjacima, ne? Ali, ovoga, bitno mi je kol'ka mu je vrijednost. Meni ne treba novac 'opće. 'Ko ga je zmislil ja bi ga, ovaj, znate? Meni je dovoljna jedna kuna ili ne znam šta ak' ja mogu s tim živjeti.“ „Da, mislim da se... da sjećam se, kad su ono... to mi je predstavljalo problem, matematika mi nije jača strana... pa sam ono... kol'ko je to sad novih dinara, kol'ko starih, to... […] Pa mislim da to nije važno, uopće...”

- dodatni komentar da je kuna možda uvedena jer je HRK bila prenacionalno izražena u

prikazima narodnih nošnji i slično

Negativno 1990ih. Razlozi negativnih osjećaja prema kuni (N=13; r=18):

- najviše ističe da je to zbog konotacija s NDH, koje ne mogu odvojiti od percepcije važnosti ili

potrebe uvođenja hrvatske državne valute (N=10; r=11)

262

„Sjećam se. Pa mislim isto što i o zastavi. Naime, da je //mhm// //uzdah// prvo, da je vrlo nesretno izabrana. Izabran je naziv koji je //mhm// bio naziv hrvatskog novca za vrijeme NDH-zije i time je dakle uspostavljen direktan link s fašističkom poviješću Hrvatske što mislim da je bilo strašno. Drugi strašan dio bio je način na koji je, to je ponovno oktroirano i nametnuto, bez ikakve javne rasprave, znači j edna //mhm// hrvatska javnost, a osobito nekakva intelektualna javnost je bila potpuno zaobiđena u tome. Tako da je to...” „Pa i ja nisam bio za mijenjanje te, te valute u tu kunu baš zbog toga što to vuče korijene iz te NDH. Ta kuna, dobro, danas recimo tol'ko ne, ali spočetka mnogi su to povezivali sa Pavelićem i sa tom kompanijom, tak da sam bio protiv, protiv te kune. Ali... eto sad je već to tako. Al nadam se da neće dugo, da će Eu ro to preuzet.“ „Znači kuna je meni identifikacija sa tim dijelom hrvatske povijesti koja je bila sramotna. A mi smo izabrali baš kunu koja je bila baš u tom trenutku uspostavljena kao platno sredstvo, i mi smo je izabrali. Je li to dio prkošenja ne znam svijetu i tako dalje da smo mi zapravo ono čega bi se trebali sramiti. Jel to znači ta kuna. Mislim meni je to bio veliki udarac. Ja znam da j a godinama nis am izgovarala kun a. Danas o tome uopće više i ne razmišljam na takav način. Sad mi je svejedno jel' rečem kuna, dolar, dinar, marka, Euro jer uđe ti u uho jel'.“ „Isto k'o tako jedan ružni dio hrvatske prošlosti, jer kuna je jedino u Pavelićevoj državi postojala, ne dobro sad se to već izgubilo, navikli smo mi već na to ali mnogo pametnih ljudi je upozoravalo baš na to.“

- neki građani su imali osobnu vezanost za dinar kao valutu pa im je bilo žao što je promijenjen

- zatim smatraju da je ta odluka bila „oktruirana i nametnuta bez javne rasprave”, pogotovo

savjetovanja s „intelektualnom javnosti”

- da smo htjeli više nalikovati na njemačku marku nego što je to bio hrvatski dinar, „da budemo

europskiji”

„Sjećam se sredinom 90ih... 94., 95., ne znam ni ja koje je to bilo... bilo je, da, HRK, zapravo... sjećam se, oni su promijenili to u kunu, i onda su... malo je sličila na njemačku marku, da budemo europskiji, ali kuna što je bilo i prije za vrijeme, srednjovjekovlje i NDH... i to je prevara, jer bila je nakon rata, bio je omjer 1:4, meni su pričali da su nakon rata vozili kariole...to je bila prevara, čista politika...”

- da je odabir kune bio loš kao sadržaj dizajna

„Meni je bilo smiješno... znate... izabrali su jednu životinju... i to inzistiranje na toj povijesti... baš mi je bilo bez veze... bilo blesavo... baš mi je bilo blesavo... kuna mi najprije nije bila simpatična, jer ona je zvijer... eto... ali, to je inače popraćeno u mom osobnom iskustvu s time da su prestali vrijediti ti novci... i ja sam, pošto imam tu rodbinu u Sarajevu, ja sam njima to poslala, njima je vrijedilo .. i ja sam u njihovim očima bila dobrotvor...”

2) Značenja danas. Od ukupnog broja ispitanika koji su odgovorili da hrvatsku kunu danas

promatraju kao pozitivno (N=64; r=69), dio ju danas vidi kao nešto pozitivno (n=36; r=37); zatim

je dijelu osobno svejedno (n=25; r=29) te ju troje ispitanika percipira negativno.

263

Danas pozitivno:

- opće iskazivanje pozitivne vezanosti; te

- usp jeli smo prevladati NDH konotacije

- ekonomski jaka valuta

Danas neutralno. Uz „svejedno je sve dok imam novaca” i općenito se naviknuli na promjene

koje donose promjene valuta (dinar - kuna), te ekonomski je snažna valuta i usp ješno

prevladavanja NDH konotacija (mada svejedno i da nije).

„Još danas se zabunim i kažem dinar. Tako da... ali ništa mi to bitno u životu ne znači. Ali taj dinar... jednostavno ono, ono, još je duboko iako ne da mi je on bio nešto drag, ali naprosto je ostala navika i sad su to kune, prije su bili dinari, između toga su se miješal e i marke i Eura i sve to, tako da naprosto se čovjek navikne.“ „[...] Iako baš nedavno sam bio u jednoj banci u [grad], i šalter do kojeg sam ja bio, gospodin daje knjižicu i kaže, dajte mi tisuću eura u dinarima. T o je čovjek negdje kakvih 60 godina //smijeh//. Još uvijek kod tih starijih ljudi, još uvijek je dinar ostao u glavi. Al se odmah i ispravio, ne ne u kunama. […]“

Danas negativno. Isp itanici ističu nemogućnost odvajanja ili prevazilaženja NDH konotacija ni

danas.

„Ne bi mi smetalo [promjena naziva v alute u neku drugu], dapače, jer podsjeća na neka davna vremena i sve što je bilo u rukama nekih zločinaca i zločina ja smatram da to treba brisati i zaboraviti.”

Diskusija. Iz prethodnih odgovora jasno je da su najčešća značenja koja se vezuju za hrvatsku

kunu kao državnu valutu konotacije vezane za NDH. Neki ispitanici to smatraju toliko

problematičnim da ne se ne mogu identificirati s važnošću vlastite državne valute u 1990ima a

niti danas, dok drugi ispitanici smatraju iznimno važnim uspostaviti državnu valutu samo

izražavaju žaljenje da je to baš „kuna” povezana s NDH, te dio smatra da su NDH konotacija ako

su i postojale danas prevladane. Od ostalih negativnih značenja iz 1990ih je loš „dizajn” (kuna

kao životinja), krive namjere promjene (da budemo „europskiji”), način promjene nasilan, te

osobna vezanost za dinar kao simbol.

Dio ispitanika pripisuje hrvatskoj kuni značenja iz srednjovjekovlja, no ta se značenja ne

pojavljuju u odgovorima vezanima za današnje vrijeme, samo uspostavu 1990ih. NDH konotacije

264

su stoga očito prevladane jednostavno protokom vremena i ne naglašavanjem tih značenja, što

neki ispitanici i ističu.

Pozitivna značenja 1990ih i danas vezana su za važnost vlastite nacionalne valute, iz simboličkog

i ekonomskog razloga – radi identiteta države, simboličkog odvajanja od bivšeg državnog

uređenja, ali i radi ekonomski snažne države s čvrstom vlastitom valutom. Možemo stoga

zaključiti da se ovaj simbol promatra i kao referencijalni i funkcionalni. Upravo na temelju toga

možemo objasniti i podvojenost u identifikaciji sa simbolom između ispitanika koji mu pridaju

pozitivna značenja i onih kojima je osobno „svejedno” ali im pridaju slična značenja

(ekonomska, funkcionalni simbol).

5.11 Povijesna i kulturna baština – Baščanska ploča i Sinjska alka

Za pitanja o hrvatskoj povijesnoj i kulturnoj baštini odabran je po jedan primjer materijalne i

nematerijalne baštine, priznate UNESCO-m: Baščanska ploča i Sinjska alka.

5.11.1 Baščanska ploča – osobna važnost

Ukupno N=74 (r=87) ispitanika odgovorilo je na pitanje P143. „Ima li Baščanska ploča ikakve

veze s vama osobno, s vašim identitetom?”. Odgovori su podijeljeni u sljedeće kategorije: a)

„osobna vezanost” (n=34; r=44), b) „važnost bez osobne vezanosti” (n=23; r=26); c) „osobna

nevezanost” (n=11; r=11); te d) „ne znam”, „neopredijeljeno” (n=6; r=6).

Pozitivna značenja i osobna vezanost. Ispitanici navode sljedeće razloge za pozitivnu osobnu

vezanost za Baščansku ploču:

- predstavlja povijest hrvatskog pisma (glagoljice)

- općenito vrijedan spomenik

- općenito, predstavlja važan dio povijesti

- važan zbog lokalne vezanosti (Rijeka, Krk, Primorje)

- važan za hrvatski identitet

- likovno „lijep”

265

- osjećaji: „jako mi je drag”, „predstavlja mi jako puno”

- važan i učili smo o njoj

- općenito, predstavlja važno kulturno naslijeđe

- dokaz postojanja naroda, početaka naroda

- dokaz p ismenosti

- dokaz hrvatske kulture

- predstavlja „suverenitet hrvatske države”

- važniji „više nego [povijesne] ličnosti”

- ponos jer predstavlja pismenost koju nisu imali svi narodi i države u to vrijeme

- predstavlja mi još više kada sam izvan Hrvatske

- predstavlja dokaz „da je Kvarner bio hrvatski”

Pozitivna značenja bez osobne vezanosti:

- dio povijesti

- dio hrvatske kulture

- dokaz p ismenosti

- dokaz postojanja Hrvata

- pisano na glagoljici, hrvatskom pismu

- lokalno, drago da se Primorci njome mogu dičiti

- prvi dokument na kojem se spominje hrvatski kralj

- spomen hrvatske države

- spomenik dugoročnosti (povijesnog kontinuiteta) hrvatske kulture, povijesti, jezika, postojanja

Hrvata

- početak hrvatskog društva, civilizacije

- vrijedan spomenik, svaki narod ima takve vrijedne iskopine koje čuva

Bez osobne vezanosti; negativna značenja:

- iako vidio/vidjela, učio/učila o tome, nema značenja za mene osobno

- povijesne ličnosti imaju više značenja

- konotacije vezane za taj spomenik su „politička manipulacija”

266

Dodatni komentari. Dodatno, ispitanici komentiraju o tome jesu li bili vidjeti spomenik osobno,

kada su o njemu učili u školi ili čitali u knjigama, enciklopedijama, a dvoje ispitanika ističu kako

postoji organizirana briga za održavanje i promoviranje spomenika na Krku što je pozitivno.

Diskusija. Baščanska ploča kao primjer materijalne kulturne baštine pozitivno je vrednovan među

ispitanicima. Dio ispitanika ističe i da se osobno identificira s ovim spomenikom materijalne

baštine, a među drugim isp itanicima većina ima pozitivne konotacije vezane za Baščansku ploču,

iako bez osobne identifikacije. Među ključnim pozitivnim značenjima su značenja usko vezana za

nacionalni karakter simbola:

- da je to općenito važan dio povijesti; te

- specifičnije, da je to važan dio hrvatske povijesti, povijesti Hrvata, hrvatskog naroda što se

češće ističe (dokaz pismenosti, kulture, postojanja, početaka društva, države, hrvatskog

stanovništva na tom prostoru, hrvatskih kraljeva koji su tim prostorom vladali), odnosno

- dokaz hrvatskog povijesnog kontinuiteta

- a par isp itanika navode i da im je važan zbog lokalne vezanosti za taj kraj.

Kao i kod drugih pitanja nije uvijek sasvim jasno misli li se ovdje na Hrvatsku kao državu,

etničke Hrvate (hrvatski narod) ili povijest naroda općenito na ovom prostoru. No iz odgovora

ispitanika vidljivo je da ne postoje problemi vezani za ovakvu distinkciju.

Zanimljivo je da dio ispitanika ističe da je ovaj spomenik pozitivno važan i da su o njemu učili,

osobno ga išli posjetiti, a dio da im nije važan osobno iako su o njemu učili ili ga posjetili. Iz ovih

odgovora je vidljivo da nije samo učenje o dijelovima povijesnog nacionalnog/etničkog identiteta

dovoljno da se promovira osobna vezanost ili barem osjećaj važnosti povijesnih elemenata – ne

samo informiranje nego način informiranja je ključan, isticati tu važnost na ispravan način, kako

u školama tako i na samoj lokaciji. Jer kada pogledamo ove odgovore isp itanika, vidljivo je da su

vezaniji oni koji su poslušali dobrog turističkog vodiča ili posjećivali sa školom (educirano), dok

su nevezani oni koji su čitali u enciklopediji ali „ništa nisu razumjeli” ili koji su pokušali posjetiti

lokaciju a „bilo je zatvoreno”.

267

Da postoji problem u edukaciji oko temeljnih povijesnih značenja ovog spomenika vidljivo je iz

odgovora ispitanika jer postoje vrlo različita shvaćanja što spomenik zapravo uopće jest (dvoje

ispitanika ističu i da ne znaju što je to, odnosno da uopće za to nisu čuli): dokaz pismenosti,

primjer glagoljičnog pisma, dokaz hrvatskog kralja, postojanja hrvatskog naroda, spomen

hrvatske države (ili sve to zajedno).

Druga negativna ili neutralna značenja povezuje jedan ispitanik koji ima smatra da je spomenik

poslužio u svrhu „političke manipulacije”, misleći na 1990e i sumnju u potpunu istinitost

povijesnog značenja spomenika; te drugi ispitanik koji ističe da su mu važnije „povijesne

ličnosti” aludirajući tako na predmetni dio simbola kao ključan u snazi identifikacije, odnosno za

pridavanje značenja („živa” osoba vs. materijalni artefakt).

5.11.2 Sinjska alka – osobna važnost

Vezanost ispitanika koji su odgovorili na pitanje P148. „Ima li Sinjska alka ikakve veze s vama

osobno, s vašim identitetom?” za Sinjsku alku kao primjer nematerijalne hrvatske kulturne

baštine (N=76; r=137), grupira se u sljedeće kategorije: a) „osobna vezanost” (n=27; r=50), b)

„važnost bez osobne vezanosti” (n=35; r=72); te c) „osobna nevezanost” (n=14; r=15) -

podijeljena na „neutralna” (n=6; r=6) i „negativna značenja” (n=6; r=6).

Pozitivna značenja i osobna vezanost. Isp itanici pozitivno vezani za Sinjsku alku ističu, uz

općenito pozitivnu vezanost, i sljedeće specifične razloge (navedene od najčešće do narjeđe

isticanog):

- tradicija koja je vrijedna (i koju treba održavati ili podržava se to što se održava)

- lijepa manifestacija, događaj („dizajn”)

- označava pobjedu nad Turcima (povijesni događaj koji označava – idejni dio simbola)

- nacionalna / etnička značenja (dio nacionalnog ponosa, povijesti; simbol hrvatske neovisnosti;

simbol otpora Hrvata protiv neprijatelja koji je posegnuo za teritorijem, povezanost katoličanstva

i borbe za neovisnost)

- osobni angažman (gledam na televiziji, posjetio/la)

- općenito važan povijesni događaj, dio povijesti

268

- vrijedno kao turistička manifestacija

- ljudi se okupljaju, druže

- općenito dio kulture

- osobni osjećaji (jako velika važnost)

- „usprkos politikantstva” koje se do danas razriješilo

- nebitno je potvrđuje li povijest taj događaj ili ne

- veže nas (građane) za Sinj (jedan dio Hrvatske)

- osobno - znači mi „kao Dalmatincu”

Pozitivna značenja bez osobne vezanosti:

- tradicija koja je vrijedna

- običaj vezan prije svega za taj grad, regiju

- vrijedno kao turistička manifestacija

- lijepa manifestacija, događaj („dizajn”)

- osobni angažman (gledam na televiziji, posjetio/la, želja posjetiti)

- (usprkos) političkoj zloupotrebi

- treba poraditi na tome da bude i veća turistička atrakcija

- dio povijesti

- „pučka veselica”, „narodno veselje”

- dio kulture

- „vrijedno jer stranci prepoznaju vrijednost”

- označava pobjedu nad Turcima (povijesni događaj koji označava – idejni dio simbola)

- osobno važno (samo) zbog obiteljske povezanosti

- „usprkos” pretjerivanju u opisu tog događaja (povijesne neistine)

- sportsko natjecanje

- pod visokim je pokroviteljstvom (predsjednika)

- simbol borbe za slobodu

- ljudi se okupljaju

Osobna nevezanost; negativna značenja:

a) Neutralno, ispitanici ističu da im općenito ništa ne znači (iako je osobno posjetio) te opisuju

269

što je taj događaj povijesno (pobjeda nad Turcima).

b) Negativno, ističu se tri kategorije razloga:

- politička zloupotreba (sprječava pozitivno vrednovanje ovog događaja)

- općenito, „nisam ljubitelj”, „ne volim ju”; te

- pretjerivanje u opisu tog događaja (povijesne neistine)

Diskusija. Kao i kod Baščanske ploče, ispitanici većinom ističu da su pozitivno vezani za Sinjsku

alku, odnosno da većinom pridaju pozitivna značenja. Osnovni razlozi zbog kojih se Sinjska alka

pozitivno ocjenjuje su:

- povijesni događaj; događaj u hrvatskoj povijesti (dio kulture, baštine)

- dio tradicije koja se očuvala i koju treba očuvati (kontinuitet)

- „dizajn”, odnosno da je sama manifestacija, konji, narodne nošnje, alkari, odnosno sveukupno

„lijepa”, „simpatična”, događaj koji je „doživljaj” posjetiti ili gledati na televiziji

- vrijednost Sinjske alke kao turističke atrakcije (dodatno kao i za naše ljude, ili samo kao

turističke atrakcije na čemu treba raditi, a dvoje ispitanika čak posebno napominju da su više

vezani za Sinjsku alku ako ju predstavljaju u svijetu ili ako dovedu turista gosta)

- Isp itanici povezuju Sinjsku alku i za taj grad, regiju i dalje ju pozitivno ili (zbog toga) neutralno

vrednujući (za nju mogu biti vezani više stanovnici tog kraja).

Osim jednog ispitanika (neutralno značenje) svi ostali ispitanici koji ističu da Sinjsku alku

gledaju na televiziji, da su ju posjetili ili žele posjetiti, iskazuju pozitivnu vezanost.

Kao i kod Baščanske ploče, može se iščitati iz odgovora ispitanika naglašavanje previše etničkog

ili nacionalnog značenja Sinjske alke (pobjeda Hrvata nad Turcima, dio hrvatske povijesti,

vrijedna tradicija današnje Hrvatske i njenih građana). Više ispitanika ističe probleme sa

Sinjskom alkom vezane za pretjerivanje oko samog opisa događaja (radi političkih ciljeva da

država ima jači dio kulturno-povijesnog identiteta), odnosno da ju se koristi za političke ciljeve

(nevezane za taj sam događaj). No, ovo ne priječi opće pozitivno vrednovanje pa možemo

zaključiti da dok neki građani to ne mogu odvojiti, većini građana postoji razlika između ovih

problema, ako ih uopće percipiraju, i pozitivnih značenja („usprkos politikantstva”; vrijedna

270

povijest, tradicija, lijepa manifestacija, kulturna baština, turistička atrakcija).

5.12 Nacionalni spomenici – osobna važnost

Opće pitanje o spomenicima glasilo je P.124: „Koji su spomenici, ako ste osobno primijetili u

vašem kraju, novi postavljeni ili uklonjeni u posljednjih 20ak godina i koje je vaše mišljenje o

tome?”. Od N=83 ispitanika koji su odgovorili na ovo pitanje, n=73 izražava da primjećuje

spomenike oko sebe (sveukupno postavljanje, premještanje, uklanjanje, oštećivanje, kao i

tendencije postavljanja novih). N=10 ispitanika izjavilo je da uopće ne primjećuje spomenike.

Od ukupno N=73 (r=183) koji primjećuju postavljene spomenike, dio referenci odnosi se na one

koji su postavljeni (pozitivno ili negativno se prema njima odnoseći; n=58, r=113) a dio referenci

(r=56) odnosi se na primjećivanje uklonjenih spomenika (prije svega borcima Narodno-

oslobodilačke borbe). Jedan ispitanik smatra da nije postavljen niti uklonjen nijedan spomenik (u

Klisu). Zanimljivo je i da se dio referenci (r=18) odnosi i na pozitivno naglašavanje spomenika

NOB-u koji nisu uklonjeni (dodatno, jedan ispitanik navodi da nisu uklonjeni spomenici iz

razdoblja prije SFRJ).

1) Prepoznavanje.

a) Od postavljenih spomenika ispitanici navode:

- spomenike braniteljima u Domovinskom ratu, odnosno spomenike Domovinskom ratu

- religijski spomenici: novopostavljeni križevi na raskršćima, obnovljeni na grobljima,

novoizgrađene crkve, te papi Ivanu Pavlu II, Alojzju Stepincu, svetom Jurju te Matiji Vlačiću.

Dvoje ispitanika je navelo da se očekuje izgradnja križa na Marjanu iznad Splita, a dvoje da se

očekuje ili da žele da se podigne spomenik papi Ivanu Pavlu II u staroj dubrovačkoj gradskoj

jezgri.

- spomenici ili biste prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, s time da četvoro ispitanika samo

napominju i da se planira postaviti spomenik Franji Tuđmanu u Splitu

- spomenici drugim povijesnim ličnostima: ban Josip Jelačić, Stjepan Radić, Petar i Nikola

Zrinski, Fran Krsto Frankopan, knez Branimir, Ante Starčević i Ljudevit Gaj.

271

- nepolitički spomenici, umjetničkog karaktera, koji su ili posebno nabrojani ili samo općenito

spomenuti. Od specifično nabrojanih to su: Kožarićevo sunce u Zagrebu u Bogovićevoj ulici,

„Ljudi” Branka Ružića u centru Osijeka, umjetničke instalacije po Korzu u Rijeci te u Rovinju, te

zgrade, građevine kao Klovićevi dvori i Muzej Mimara u Zagrebu.

- spomenici znanstvenicima i književnicima: Nikola Tesla, Miroslav Krleža, August Šenoa,

Marija Jurić Zagorka, Marko Marulić, Vladimir Nazor, M arin Držić, Tin Ujević i Antun Šoljan.

- lokalna obilježja, ličnosti koje imaju više lokalni nego širi nacionalni karakter: grof Jankovića u

Daruvaru, pjesnik Iliđa Zanijeti u Rovinju ili očekivanje spomenika Miljenku Smoji u Splitu.

- spomenici ili dvojezični natp isi nacionalnih manjina, talijanske i češke u Rovinju i Daruvaru

(istaknuta i potreba da se na to pazi, ali i da postoji pretjerivanje s ujednačavanjem s hrvatskim

nacionalnim spomenicima)

- neodređen spomenik preko puta Muzeja Mimara u Zagrebu

- neodređeno, „piramida” preko puta koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski” u Zagrebu

- obnovljeni „partizanski spomenik” u Zagrebu u Šestinama („prosinačkim žrtvama”)

- obnovljen domobranima u Osijeku koji je bio uklonjen u vrijeme SFRJ

b) Od uklonjenih spomenika najveći broj ispitanika navode da su primijetili uklanjanje ili

oštećivanje spomenika povezanih s bivšom SFRJ.

- To su spomenici borcima Narodno-oslobodilačke borbe, „spomenika sa crvenom zvijezdom”,

„partizanskih spomenika”, „jugoslavenskih spomenika”.

- Zatim, troje ispitanika navode imenom Josipa Broza Tita (preimenovane ulice ili su protiv

preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu), te

- Ive Lole Ribara.

- Dvoje ispitanika navode uklanjanje spomenika Nikoli Tesli (premještanje ili „uklanjanje” iz

svog „prirodnog” staništa u parku Instituta „Ruđer Bošković”

Drugi razlozi uklanjanja su:

- Jedan isp itanik navodi uklanjanje ploče kralju Petru II Karađorđeviću iz dubrovačke stare jezgre

te spomenik Benitu M ussoliniju kod Zadra, što smatra nepotrebnim dirati jer je dio i te prošlosti.

- Jedan isp itanik navodi i da je maknut „spomenik Židovima u Međimurju” (Čakovec).

272

Dvoje ispitanika navode nepostavljane Bajamontijeve fontane u Splitu (razbijene od

komunističke vlasti nakon što je prisvojena kao fašistički simbol 1940ih)

2) Značenja.

a) Pozitivno:

- Nekoliko ispitanika (n=6) „sviđaju” se sljedeći spomenici: književnicima (Miroslav Krleža,

August Šenoa, Marija Jurić Zagorka, Tin Ujević, Vladimir Nazor, Marko Marulić), zatim

umjetnički spomenici (Kožarićevo sunce, te zgrade Klovićevih dvora i Muzeja Mimara),

religijski (spomenik svetom Jurju i što se želi postaviti spomenik papi Ivanu Pavlu II u

Dubrovniku),

- općenito drago da se radi na lokalnim obilježjima (u Osijeku).

„Da, Jelačić, ovaj, Krleža mi se sviđa, onda Šenoa mi se jako sviđa. Onda spomenik od knjižare preko puta Mimare, 'ko je ono, je li neka osoba, ne znam. I Marija Jurić Zagorska. Eto kip recimo njezin bi poklonila kaj se tiče Zagreba. Iako je ona bila poznata, al je u Zagrebu bila ono... T o bi recimo da naprave, ja ne znam dal’ to ima uopće. I sad 'ko je strg'o onaj kišobran, nemam pojma.” „Ne znam točno kada je postavljeno, ali mislim da je to još prije rata, Kožarićevo sunce ovo u Bogovićevoj. Recimo, to je pak jedna odlična, odlična intervencija, ovaj... Osim naravno bana Jelačića koji je postavljen 90e godine.” „Pa zapravo se, to su vrlo česte pojave u Osijeku. Osijek ima jako puno spomenika i stalno se zapravo renoviraju, premještaju, tako da mi je to sad i teško pratiti. Ali raduje me to što vidim da se nešto mijenjalo. Stvarno se dosta radi na tim obilježjima osječkim.”

Pozitivno neuklanjanje spomenika. Posebna kategorija su pozitivne percepcije ispitanika o

neuklanjanju spomenika NOB-u u svom mjestu i okolici. Isp itanici specificiraju spomenike koji

su ostali („Partizan” u parku, u centru...) kao i posebno naglašavaju da u njihovom gradu nisu

(uopće ili u većoj mjeri) uklanjani spomenici NOB-a (Rijeka, Topusko i selo u istočnoj

Hrvatskoj).

„[...] Ali tako isto su, ostalo je spomenik partizanima u parku, što me jako obradovalo, da ga nije nitko urušio... raznio ili slično.” „bitni politički spomenici nisu postavljani niti uklanjani. Kao i nazivi ulica. Recimo Rijeka još uvijek ima Titov trg i ja sam za takve stavove.”

Negativno. Veći broj ispitanika daje komentar svog odnosa prema spomenicima iznoseći da

273

imaju problem s postavljenim ili uklonjenim spomenicima:

a) protiv uklanjanja spomenika

- prije svega NOB-a a onda i Nikoli Tesli (pa jedan isp itanika ističe i M ussoliniju i kralju Petru II

Karađorđeviću), ne trebaju uklanjati jer nas vezuju s p rošlošću, to je dio naše povijesti kakva god

ona bila.

„Ali, dobro, protiv ukidanja imam. Jer ipak su to bile neke ličnosti koje su predstavljale jedan dio vremena i koje trebamo se prisjetit.” „Primijetila sam da je onaj bombardiran, narodnim herojima. Ja nisam za to. Mislim da bilo 'ko, to je stvar povijesti i neka ostane stvar povijesti.” „Uklonjene su ploče kao što je trebala biti uklonjena [ploča jugoslavenskom heroju sa zvijezdom]. Ali, smatram da, meni se ništa nije dogodilo kada sam s e suprotstavila. Da. Prema tome, ljudi kad se događaju neke stvari.. . ljudi zaborave da moraju sačuvat najprije sebe a onda sve ovo ostalo. Ljudi, ljudi se jednostavno prepuste.”

„Kad je riječ o, o tome //mhm// onda mi, prva stvar koj a mi pada na pamet, ne znam da li vi to znate, ali //mhm// tamo negdje sredinom 90ih gradska skupština je donijela odluku da se Trg maršala Tita preimenuje u Kazališni trg. Osobno je predsjednik Republike to spriječio i zahvaljujući tome se taj Trg i dalje zove Trg maršala Tita. Na neki način to ime je //mhm// spomenik //mhm// i //mhm// veza ovoga grada, ove države, sa prošlošću //mhm// našega grada i naše države.”

- Nadalje, isp itanici navode kako su neki od uklonjenih ličnosti poput Nikole Tesle zadužili cijeli

svijet i nemaju veze s događanjima u Hrvatskoj 1990ih, odnosno da su ličnosti poput Ive Lole

Ribara bili i sami etnički Hrvati koji su doprinijeli Hrvatskoj. Odnosno, da borci NOB-a nemaju

nikakve veze s Hrvatskom danas, te da su mnogi od njih i sami bili etnički Hrvati.

„Mislim... //uzdah// primijetio sam ove, antifašističke su uklanjali, jel' tako? To je... //stišao glas// Smiješno je, imate, bio je p rilaz Ive Lole Ribara gdje je ostao, njegovu su glavu skinuli, a ostao je, imate tamo još uvijek, postolje. Da. Ivo Lola Ribar je bio Hrvat. Bio je čovjek obrazovan. Svakako čovjek kojeg s e ne bi nitko trebao stiditi.” „Konačno, Hrvatska je jako zaslužna za, ovaj, da je 2. svjetski rat tako završio kako je završio. Jer Hrvati su branili Hrvatsku i konačno i Jugoslaviju jer oni su se onda ujedinili i bili su jedan za drugoga. I bez Hrvatske ne znam dal' bi, dal' bi to prošlo. Pa čak i onda kad je bila NDH, ovaj, Hrvata rekla bi sigurno 70 posto Hrvata je bilo u Partizanima.” „A uklonjeni su ne samo u Splitu, uklonjeno je u Hrvatskoj spomenika Narodno-oslobodilačkoj borbi i učesnicima ili sudionicima NOB-a. Uklonjeni su računa se oko 3800 spomenika iako za divno čudo nisu u Splitu na Bačvicama na ovom šetalištu ima nekoliko bista narodnih heroja, oni nisu uklonjeni. Ali recimo spomen-ploča prvom p artizanskom splitskom odredu, to je 8. mjesec 41. koji su išli odavde prema Sinju, gore prema Bosni pa su stradali jel', obavezno se zamrči, izneredi spomen-ploča. To su bili mladići koji nisu bili, i poginuli su a nisu sudjelovali, ako neko ima kritički odnos prema vlasti 45. do 90e, da je radila ovo il ono, ti mladići nisu radili nikome ništa jer su poginuli jel'. E. Tako da imate, ovaj, imate to skidanje takvih obilježja.”

274

- Jedan ispitanik je protiv uklanjanja spomenika no nema ništa protiv da se maknu uvredljivi

dijelovi spomenika, poput skidanja crvene zvijezde kao obilježja komunizma a da ostane

spomenik kao obilježje palim borcima

„I ovaj što je srušen kod nas. Ako si ga vidila u centru, to, taj je prvi spomenik napravljen 43. Zn ači prvi možda u ratnoj Jugoslaviji cijeloj, u Hrvatskoj je sigurno. Nisu ga trebali srušiti, srušili su ga. Trebali su samo skinuti zvizdu. Taj simbol... tog komunizma. Diktature. Da se to... da im glavu otkineš. A onaj spomenik antifašistima, ono trebalo je ostati i ne samo u Vrsima nego svagdje. To je dio, epoha jedne povijesti, ljudi su se borili na strani... protiv fašista i molim lipo.”

b) Sljedeći problem je s postavljenim spomenicima. Isp itanici nemaju toliko problem s

određenim spomenicima već načinom njihovog postavljanja, poput politički motiviranih

postavljanja spomenika: politički motivirano Marina Držića u starogradsku dubrovačku jezgru,

premještanje Nikole Tesle u Zagrebu na neprimjereno premalo mjesto iz parka Instituta Ruđer

Bošković, postavljanje na neprimjerenim mjestima spomenika braniteljima kao ismijavanje,

postavljanje spomenika Anti Starčeviću kako bi se „dokazalo hrvatstvo”, namjera da se postave

spomenici prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, te religijski spomenici kao križ iznad Splita na

Marjanu ili papi Ivanu Pavlu II u Dubrovniku, previše crkava, Alojzju Stepincu, raspela na

križanjima ulica koja tamo nisu bila tradicionalno.

„Davno sam ja to komentirao, pa su rekli da je neobično da jedan Hrvat to tako komentira. Pa sad ne znam što bih rekao. Naime, kada znam zašto je taj spomenik postavljen, postavio ga je naš gradonačelnik Anto Đapić, da bi pokazao svoje hrvatstvo. U tom smislu su bile problematične okolnosti. Ali da Ante Starčević u Osijeku ima svoj spomenik, nije loše. E sad ne znam dal’ baš tamo il na tom mjestu.” „Da. Da. Pa evo spomenik braniteljima na Jugu 2 [Osijek]. S kojim su u biti ismijali branitelje i taj narod napaćeni koji je na Jugu 2 jer su to oduvijek bili getoizirani ljudi koje su tamo smještali i ovoga, siromašni ljudi, i sad su oni njima napravili taj trg, popločili trg, i napravili su im spomenik” „A šta ja znam, sva partizanska obilježja i Titova su skinuta. Sva imena gdje se Tito spominjao je skinuto. A ovo sada što se govori o uvođenju spomenika Franji Tuđmanu i Isusa Krista na vrh Marjana, meni je to užasno. Meni je to doslovce silovanje većine građana ovoga grada.” „Pa što se tiče tih spomenika, svi spomenici vezani za antifašizam i za tekovine narodno-oslobodilačkog rata su devastirani i porušeni, oskvrnjavaju se i dan danas i svako malo se bacaju ili boje ili nešto. Međutim ovi drugi je već masovno, pogotovo ti vj erski, upravo po ovim ruralnim područjima, po brdima, može se naći recimo spomenik Stepincu, spomenik ovome, vjerski obj ekti. To malo crkva i ta desna populacija pokazuje svoju neku moć, svoju neku bahatost kao mi smo tu, bit će ovo naša država. Tako.”

c) Sljedeći problemi tiču se više nedovoljne pažnje oko spomenika – estetike, odabira

275

ličnosti/događaja, i slično.

- postavljanje estetski neprimjerenih spomenika. Radi se o dva spomenika braniteljima (u

Dubrovniku i Osijeku), te spomenicima književnicima Tinu Ujeviću u Zagrebu koji je

predimenzioniran i Marku Maruliću u Zagrebu koji je na neprikladnom mjestu za spomenik te

estetike/veličine.

„Mislim da je blistav spomenik Augustu Šenoi, Marije Ujević, i... isto tako Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici. I treći primjer, to je Miroslav Krleža, //mhm// na Gvozdu, koji na neki način prekrasno diše sa Vladimirom Nazorom koji je n a Tuškancu. Oni zaista izgledaju kao Sancho Pansa i //smijeh// Don Quijote... Kada se ovaj niz spomenika, prije svega kulturnim djelatnicima, pa i političarima, jer svi troje su bili i jedno i drugo, znači Z agorka, Šenoa, Krl eža i Vladimir Nazor, kad se to gleda kao j edno jedinstvo, onda zaista vidite da.. . spomenik može biti vrhunsko umjetničko dj elo koje ima duboku vezu i sa //mhm// onime čime su se ti ljudi bavili i sa onime što nama danas treba i čime se mi bavimo i živimo.” „Pa postavljen je. Recimo, prvo čega se sjećam, jer sam baš sinoć prolazila tamo, je spomenik Nikoli Tesli, koji je nažalost //mhm// maknut iz svog prirodnog ambijenta //smijeh// Instituta Ruđer Bošković, i zguran na potpuno neprihvatljiv i malešan prostor na uglu Tesline i, i... Preradovićeve. Tako da recimo to je jedan od, jedan od spomenika koji mi bode oči.” „Spomenik braniteljima je stavljen, meni nije ukusno izveden... mislim da nije na tom mjestu trebo bit, nego čak i gore, ja sam rek'o na Babinom Kuku, đe je malo novogradnja...” „[…] Kao braniteljsko srce koje je trebalo svijetlit, ono kao neko crveno srce, a u biti su napravili neku kocku koja ono ne liči na ništa, izgleda katastrofa…”

- Dvoje isp itanika smatra da neki spomenici koji se postavljaju nisu zapravo vrijedni postavljanja

(grofu Jankoviću u Daruvaru koji zapravo tu nije živio već samo sagradio dvorac; te u Rijeci

umjetničke skulpture koje ništa ne znače).

- Dvoje ispitanika smatra da treba napraviti pažljiviji odabir spomenika, povezano sa

spomenicima u bivšoj SFRJ (da su u bivšoj SFRJ gradilo previše spomenika što je i dovelo do

njihove devalvacije i uklanjanja od 1990ih, da odnosno da danas treba postaviti samo spomenike

braniteljima a ne kao u bivšoj SFRJ previše).

„Nekad se držalo puno više do spomenika u tom komunizmu a da sada //smijeh// spomenici i ne dižu se i ne znam... Ljudima koji su izginuli i na mjestu n a kojem su izginuli, 100%, i to treba i treba im dat počasni spomenik, daleko od toga, i to je. Ali ovo, ne znam. Spomenik za ovoga za onoga. Ne znam, to je...”

„Jugoslavija vam je imala 28.000 spomenika... što je totalna besmislica... i imala je neke od najboljih spomenika apstraktne umjetnosti, ili polu-apstraktne umjetnosti... jer je država ulagala ogroman novac za pizdarije... i za memoriranj e svega i svačega... bilo je puno korisnije da je država rekla O.K., napravićemo 20 spomenika, 10 spomenika... ili, ako mora po ključu, znači, 8 dijelova puta 3, znači 24.. . i napravit' ćemo neka obilježja da budu kondenzirana... a onda se krenulo svako selo svoja obilježja, i to se pretvorilo u cirkus... i zato je došlo do velikog uništavanja spomenika.. .“

276

- Jedan ispitanik ističe da se pretjeruje s ujednačavanjem obilježja hrvatskih s onima nacionalnih

manjina

- Jedna ispitanica smatra da danas postoji problem vandaliziranja spomenika (primjer potrganog

kišobrana spomeniku Marije Jurić Zagorke u Zagrebu)

- Jedna isp itanica ističe da danas spomenike nitko niti ne primjećuje više

- Novčano spomenici previše koštaju a postoje bolji načini investiranja tog novca

- Dolazi do „pranja novca” preko postavljanja spomenika.

„Uložili su u to puste novce koje su mogli preusmjeriti u narod, zaposlit te ljude koji nemaju šta jest, a ne izmišljat s kojekakvim spomenicima, trgovačkim centrima i ne znam. Ja mislim da je to nepotrebno.” „Za neke vidim opravdanje a neki su bezobrazno pranje novaca. […] Jeste vi radili nekad u privredi? Niste. Znate, dođete kod investitora koji drži kasu. I on kaže, vidi treba mi sada za predizbornu kampanju xy novaca, napravi mi spomenik. I vi onda posadite 3, 4 daske i kažete 'ja, moj umjetnički doživljaj je to i to, i to košta 10 milijona kuna' i od tih 10 milijona kuna ovom političaru date 5. Imate dvije stvari, imate bezobraznog političara koji je zloupotrijebio položaj, imate utaju poreza i imate vrlo ružan spomenik koji je jako puno košto.“

Diskusija. Odgovore na ovo pitanje ne treba interpretirati u smjeru koliko su ispitanici točno

primijetili koji su spomenici novo-postavljeni a koji uklonjeni u njihovom gradu (to bi se moglo

doznati komparacijom odgovora s nekim, iako vrlo rijetkim, dokumentima o novim spomenicima

ili oštećenim/uklonjenim spomenicima u određenim područjima). Mnogo nam je važnije uopće

bilo vidjeti koliko, ako uopće, ispitanici primjećuju spomenike koji se postavljaju i/ili uklanjaju

te koji su to spomenici. Važno nam je bilo utvrditi i smjer odgovora – pozitivnu ili negativnu

vezanost za određene grupe spomenika.

Iz navedenih odgovora vidljivo je da kada govorimo o prepoznavanju spomenika, hrvatski

građani su obraćali pažnju kroz posljednjih 20 godina na spomenike koji su postavljani ili

uklanjani u njihovom mjestu ili okolici. Neki su se čak i osobno angažirali, prije svega oko

sprečavanja uklanjanja spomenika iz NOB-a (dvoje ispitanika opisuje izravan angažman) ili

uvođenju novih spomenika (ispitanik koji opisuje pažnju kojom se zalagao za izjednačavanje

hrvatskih i talijanskih obilježja u primorskoj Hrvatskoj).

Od spomenika koji su ispitanicima upečatljivi radi se o raznim vrstama, prije svega spomenici

vezani za Domovinski rat (braniteljima i prvom predsjedniku te spomenici NOB-u koji su

ostavljani ili uklanjani), hrvatsku povijest, religijski, ali i nepolitički – umjetnički, nacionalni

277

književnici i znanstvenici te lokalnija obilježja.

No kada sagledamo osobnu važnost ovih spomenika za ispitanike vidimo da nema iskazane

pozitivne osobne vezanosti za spomenike. Ako postoje pozitivna značenja to je zbog „estetike”

spomenika, ili njegove važnosti za lokalni identitet.

Pozitivna vezanost postoji i za ne toliko spomenike NOB-a već njihovo neuklanjanje – za tu

(civilizacijsku) radnju.

Negativnih konotacija također nema vezano za spomenike toliko koliko za način odnošenja

prema njima, dakle upravljanju spomenicima. Glavni su prigovori:

- politički motivirano uklanjanja spomenika 1990ih te postavljanje nacionalnih spomenika,

nacionalizam u negativnom smislu koji se time isticao, usmjeren protiv povijesnih ličnosti

vezanih za bivšu SFRJ ili pripadnike srpske nacionalne manjine. Dio ispitanika smatra da je to

uopće bilo nepotrebno, a dio „uvjetovano” da je to bilo nepotrebno jer su to „i hrvatske” ličnosti,

odnosno mogu se skinuti neka obilježja koja su „uvredljiva” kao crvena zvijezda a ostaviti

spomenik palim borcima iz NOB-a.

- Dodatno, ispitanicima smeta loša „estetika” ili nepažnja pri odabiru sadržaja spomenika

(ličnosti); dakle, predmetni i idejni dio simbola.

- Razlozi su i ekonomska isplativost spomenika (puno koštaju ili netko na njima zarađuje) te

vandalizam ali kod jedne ispitanice i pretjeran pokušaj ujedančavanja hrvatskih nacionalnih

spomenika s onim nacionalnih manjina u Hrvatskoj (ovdje ponovno dakle dolazi do odvajanja

ova dva identiteta).

5.13 Nacionalna glazba – osobna važnost

S obzirom da pojam „nacionalne glazbe” pokriva mnoge glazbene žanrove, od onoga što se

smatra „narodnom glazbom” (koja ima mnoge podvrste i značenja, od „narodnjaka”, „turbo-

folka”, „prave narodne glazbe”, „tamburaša”, „harmonikaša”, i mnogi drugi) pa sve do „domaće

glazbe” uopće (sva glazba na hrvatskom jeziku, poput zabavne i slično), u razmatranju

nacionalne glazbe kao dijela simboličke dimenzije hrvatskog nacionalnog identiteta fokusirali

278

smo se isključivo na glazbu u Hrvatskoj stvaranu 1990ih godina, tijekom i nakon uspostave

nacije-države, i njenu ulogu u hrvatskom društvu danas, oko 20 godina poslije. Pitanje P.122

glasilo je: „Je li, po vašem mišljenju, glazba imala važnu ulogu u Hrvatskoj tijekom 1990ih i u

kojem smislu?”, a podpitanje P122a: „Treba li, po vašem mišljenju, glazba nastala u Hrvatskoj

1990ih imati svoje mjesto u hrvatskom javnom prostoru i danas i zašto?”.

1) Glazba 1990ih.

Od ukupnog broja ispitanika koji su odgovorili na ovo pitanje za 1990e godine (N=82; r=143),

n=75 je istaknulo važnost glazbe 1990ih, dok je n=7 ispitanika bilo nejasno u svojim odgovorima

(„važno meni ali ne znam za druge”, „možda važno nekome ali meni ne”) ili su smatrali da

glazba nije imala nikakvu ulogu u Hrvatskoj 1990ih. Više isp itanika u svojim odgovorima (n=63;

r=99) vidljivo ističe pozitivnu važnost hrvatske glazbe 1990ih od ispitanika koji ističu njenu

negativnu važnost (n=29; r=39).

a) Pozitivna važnost 1990ih:

1) ratna zbivanja i teški ekonomski i socio-psihološki trenuci u ratu

- općenito, kako za vojnike tako i za ljude koji su se našli pogođeni ratnim okolnostima na neki

način

„Ali u ratno vrijeme je bila poticajna silno ovim borcima jadnim i nevoljnim. Sigurno im je bila poticajna.“ „Apsolutno. Apsolutno je imala. Pogotovo ove domoljubne pjesme su imale vjerojatno za naše borce koji su se borili, da su imali podstrijeha, i da se imalo i snage. […]” „Imala je, imala je, kad pogledate, to je možda danas smiješno, i one, Čahoglave kad pogledate, Thompsona u ono vrijeme,danas kad pogledat e taj spot pa u ono vrijeme, recimo, ja sam u to vrijeme, snimal sam neke crtiće svojoj djeci koje sam sačuvao, zračna opasnost crtić vam ide pa onda, zračna opasnost nad Varaždinom,zračna opasnost nad Zagrebom, tttt, pa dok je bombardiranje vam pusti pjesmu recimo onu Od stoljeća 7mog, i takve stvari ili Ivčića ak se sjetite ono Stop the Word, ne to su bili počeci koji su na neki način, normalno kad su bil' u ratu niti 100 pjesme ne pomogne dok ste na ovom” „Pa, važna je bila... važna je bila... zato što je, ovaj... su... je li tako, je... omogućila narodu da preživi.. .je...”

- poticala, motivirala ili mobilizirala ljude za nacionalni cilj (borba ili općenito zajedničku

izgradnju nacionalnog)

„Mislim da je dob ro potaknula patriotizam, zaj edništvo, ujedinjenost, i nekakvu motivaciju, taj osjećaj da nešto uradimo zajedno za neki zajednički daljnji cilj…”

279

„Je. Jako veliku ulogu. Pjesme koje su poticale, motivirale, hrabrile ljude, imala je iznimno značajnu ulogu.“ „Pozitivno. A zato da se digne ta nekakva borbena spremnost. Mislim, iz perspektive nekoga tko je doživio rat s druge strane i sve ono što se dešavalo van Hrvatske, koji je to naboj bio, mislim da je bilo, a potrebno je bilo ljude mobilizirat.” „Ma kako da ne.. . kako da ne... gledajte... jer... sama povijest jezika govori... ima jednu posebnu kategoriju, koja se zove budnice i davorije... to su pjesme koje rade na buđenju n acionalne svijesti... i bez njih... one, one su odigrale jako ključnu ulogu... pogotovu množina tih novokomponiranihpjesama, koje su se oslanjale mahom na našu hrvatsku etiku, i na narodno nasljeđe.. . koje su budile taj sjećaj... one su sigurno doprinijele jednako kao i puška... to je posebna kategorija poezije koja je distinktivno odijeljena od druge vrste poezije.. . po, po nekakvoj teoriji književnosti... normalno da su utjecale... kako da nisu... pa vi ste, pa znate da svako u politici... svako 'ko je išao sa zastavom, još ako je pjevao, je povukao za sobom 10 drugih... ako nije pjev'o, 'ko je šutio, nije...”

- moral

„Mislim da... mislim, pogotovo... one domoljubne pjesme... pa u ratu... za podizanje morala, i... mislim da je veliku ulogu imala...”

„Da [pozitivno], da, ona je gradila, u to vrijeme davala i moral ljudima i... to su ipak ratne godine i... mislim da je utjecala...”

- uopće utjecaj na raspoloženje (ljudi i boraca)

- podizale emocije (ljudima i borcima)

- ohrabrenje

- buđenje nade

- pružanje snage

- osjećaj sigurnosti borcima

2) jačanje nacionalnog identiteta tijekom 1990ih

„Pa mislim da su, da je posebno taj dio, ovoga, takozvane zabavne glazbe, učinio veliku stvar, za buđenje tog nacionalnog osjećaja i za ovoga promociju hrvatske države i tako. Ima niz pjesama koje su ostavile traga na raspoloženje ljudi, i ovoga, ja ne mogu reći da su meni mrske. Od Vukovara, od Žuke Čajića, od ovoga Hrvoja, kako se zove, ne mogu se ni sjetit sad, onaj što svira lagane pj esmice, ovoga, do ovoga Zeca. Onda, Lupi petama, to j e ovo, kako se zove, nije Zabranjeno pušenje, Prljavo kazalište da, onda ova Balada, Matina balada, Miroslav Škoro mislim da to pjeva, isto jedna prekrasna pjesmica, govori ne samo o ratu, već i svemu, povijesti, životu.” „Da, za nacionalni identitet jer ljudi zaboravljaju da ne možeš, evo svi danas ako sad ja stanem s kolegama vode se rasprave znači 'E šta bi bilo da je Vlado Gotovac 91. bio predsjednik'. 'Satrali bi državu dopodne'. Jer jednostavno ne možeš ti za vrijeme rata ić' u rat sa slušanjem Beethovenove Ode radosti. Znači potrebno ti je bilo dizat. Sigurno da je bilo grešaka ali u kom ratu ih nema. Ali u tom trenutku svakako da je glazba

280

bila važna. Ne samo u tom trenutku pa pogledajte kad se osnivala 2. Jugoslavije kol'ko su one partizanske pjesme bile slušane, još u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda budnice, davorije, znači glazba je uvijek bila ta koja ljude praktički otvara na neki način.” „Jako. U svakom smislu... od raspoloženja i suza i plača, pa kroz sve ono do nacionalnog ponosa, i mislim da je odigrala jako veliku ulogu…” „glazba koja je povezivala nacionalni identitet mislim da je bila jako važna da ljudima pruži ponos, ono, da ih poveže”

- općenito buđenje nacionalnog osjećaja, domoljublja (ovdje dvoje ispitanika govore o

„promociji” hrvatske države, jačanja osjećaja vezanosti za Hrvatsku kao državu, dok drugi

većinom govore o domoljublju, nacionalnom ponosu, nacionalnom identitetu...)

- jačanje nacionalnog zajedništva ili jedinstva (unutar nacionalnog kolektiva)

„Pa jesu domoljubne pjesme. Kompletna Hrvatska s e prebacila u komponiranje domoljubnih pjesama. Svi pjevači. [...] Pa je. Smatram da je. Jer je ujedinilo i cijelu Hrvatsku i sve Hrvate i vani priko pjesme te.” „Zato što su u svima budile taj domoljubni naboj, a nama su u Vukovaru bile važne zato što smo mi osjećali ipak da s e nešto dog ađa, i nama je tada u tom trenutku bilo j ako važno zato što smo to doživljavali da su drugi s nama. Ne samo to kad smo ju slušali... Kad je Ivčić pjevao onu pjesmu, to me je jako dirnulo i tako. Da.”

- (posebno izdvojeno, povezano s prethodnim) jačanje „nas” naspram „njih”, neprijatelja

„Mislim, s obzirom na to da je u... glazba, 'ajmo reć' čak šire, kultura.. . jednostavno je bila jako bitna da bi se naglasio onaj dio koji se nije naglašavao ranije... odnosno, bilo je potrebno u građanima stvorit' određene ideje jače... jače nacionalne pripadnosti, solidarnosti, a ponekad se čak išlo i više od toga... osjećaja žrtve od strane agresije... i u tom pogledu bilo je jako bitno, imalo je jak politički prizvuk, što ne znači da je to negativno. .. koji danas, recimo, nema... jer, danas, ono, to... političke pjesme su vrlo rijetke... jer čak i Thompsonove pjesme je drugačiji prizvuk njegovih pjesama je danas i, ne zna, 91., 92., 93....” „Ona je imala pozitivnu u smislu integriranja, to smo mi, a prema onima koji nismo mi, je imala negativnu. Tako da zavisi s koje ste strane.”

3) sloboda slušanja hrvatske nacionalne glazbe koja je bila ograničena ili zabranjena prije 1990ih

„Da. I... prije možda nikad u onoj bivšoj državi nismo, nisam nikad čula kao pjesme tipa šta piva Gazde, tako te tamburaške o rkestre i to. Nekako se, malo više su dolazili, počeli dolazit do izražaja ovi županijske pisme, varaždinske, osjetilo se to nešto prije što nisam nikad to ni slušala ni čula. E.” „Glazba 90ih je bila je važna. Bila je važna. I to, radi ljudi, radi morala, radi svega, nekako stvaranje te države, i to, fala Bogu. T amburica do 90e je bila jedino u Slavoniji, nije mogla nigdje maknit. A danas je kad dođe turistička sezona, tamburaških orkest ara... A i prije smo mi imali tamburicu, mog'o si doć', ali nije to tada bilo tako. Eto ga. Mi smo onda imali one narodnjake. Eto. I značila je.”

4) promocija Hrvatske u svijetu preko te

281

5) smanjenje tenzija – neke pjesme koje su pokušale prevazići šovinistički nacionalistički duh.

b) Negativna važnost 1990ih:

1) „pogrešno korištenje” glazbe u smislu nekog oblika političke manipulacije

- nacionalizma (u negativnom smislu)

„Pa s obzirom na to da je... //mhm// dobar dio te glazbe pripadao žanru koji ja osobito ne, ne slušam //uzdah// I s obzirom na to da je u nekim slučajevima tekst koji je išao uz tu glazbu bio izrazito šovinistički //mhm// mislim da, to su mi neki problematični momenti koje imam u tom.” „[…] Mislim da se u jednome trenutku preokrenula na //mhm// favoriziranje, otvoreno zagovaranje krajnjeg nacionalizma u krajnje negativnom smislu i desničarstva, što mi se nikako ne sviđa. Ali da, mislim da je imala //mhm// pozitivnu ulogu početkom 90ih gdje se negdje locirala. Tada da.“

- političke svrhe (od strane političara te samih desno orijentiranih pjevača)

„Bila je. Ja mislim da je... To je bilo to vrijeme uspostavljanja nacija, ne samo znači države n ego i nacije, i mislim da je hrvatski državni aparat doista činio sve da se kulturna proizvodnja, dakle ne samo glazba, nego //uzdah// i film, i književnost upregne u taj nacionalni projekt. Tako da je, bila je jako važna. [negativno]” „Da, bila je korištena kao i zastava, za manipulaciju.” „//mhm// Glazba kao glazba. To bi prije rekla da su političari bili ispred glazbenika. A vi sad to uzmite kako hoćete.” „Pa... a ovisi kakva glazba. A... imala je ovako, ne znam, recimo Thompson, Škoro i tako neki kao desno orijentirani pjevači su bili tada popularni. […] Pa mislim da su tada ljudi imali velike i jake emocije vezano uz novu zemlju i da je to samo popraćeno glazbom. Ti pjevači su se u biti okoristili tom situacijom […]”

- (samo neka glazba) protiv „drugoga” (povezano s nacionalizmom, ali posebno izdvojeno –

ovdje su ubrojani i slučajevi koje pojedinci navode kada je glazba „drugoga” nedopuštena,

odnosno uopće kada se glazba koristi za „označavanje” „drugoga” ili „sebe” naspram „drugoga”)

„Pa je… Kroz tu da kažem muziku ne gl azbu, kroz muziku sjećam se prije 90tih godina onda se, prije pretpostavljam radio Knin ovdje, po radiju, po muzici bi se poznalo, odma' znalo kakva su ratna zbivanja tamo. Ako se počimu neke borbe onda mora neke rodoljubne bla bla četničke pisme [misli na protiv četnika?]. Znači... Tako da su, mnoge su pjesme te poticale i na mržnju... [... ] Dosta [negativno], ali ne sve. Recimo te. Ima, svašta j e bilo ovdje malo Thompsona, tako imaju i po Srbiji Thompsona, imaju po Bosni Thompsona, imaju svako svoga Thompsona.“ „Pa mislim da je ona raspirivala strasti, ta vrsta glazbe i pjesme se njegovala na svim stranama da bi se bolje klali, u tom smislu važna da bi raspirivala ono zlo koje je pratilo sve vojske.” „To je bilo i dobre glazbe. A bilo je vrlo loše. I bilo je onako neke nastrojene, huškački, ne baš primjerene […]”

282

„U pozitivnom smislu da, na primjer, bilo je lijepih pjesama, kao 'O moj brate Zagrebački' [misli na: E moj druže B eogradski], pjesama koje su u vrijeme rat a ili postratno vrijeme pokušale da prevaziđu taj... nacionalni, šovinistički, nacionalistički duh i da stave čovjeka tamo gdje je. Dakle, čovjek je samo čovjek. I onih drugih, koji su poticali mržnju, kao na primjer Thompsonove pjesme, koje su izuzetno poticale. Znači, znalo se, ako koš ta pjeva i šta svira, u kom kolu igra.” „U Hrvatskoj jeste, imala je [važnu ulogu], ali mislim da se pretjerivalo. Pošto sam ja rek'o, spomenuo sam vam izvornu narodnu gl azbu, ne ove narodnjake, turbo folk i, to mi je strano e. Vi niste na Hrvatskoj televiziji, ne znam vi niste to tada gledali, od 90e, od sredine 90e, pa praktično do 2000. Možda u drugoj polovici 99. a možda ni tada. Vi niste recimo harmoniku mogli vidjeti ni u kakvom obliku. T o je kao srpsko a mi smo u ratu sa Srbijom. Dok se recimo na Korčuli oduvijek isključivo naseljavaju Hrvati, oduvijek svirala harmonika. U Istri isto tako. U Gorskom kotaru isto tako. Dakle, ne samo tamo gdje su Srbi. T o je bilo loše. A sa tamburicom, protiv koje ja nemam ništa, se je pretjerivalo. Onda kada ode nešto u drugu krajnost, onda je to suprotno, to nije njegovanje jedne kulturne t radicije, glazbe i tako dalje, onda je to nametanje nečega, a nema razloga.”

2) „dizajn”, odnosno umjetnička vrijednost – glazba je umjetnički loša ili nije žanr koji bi osobno

slušao, to jest „odgajana sam” da slušam drugačije žanrove (stranu glazbu)

3) Prepoznavanje 1990ih. Isp itanici nabrajaju općenito žanrove glazbe ili posebno izvođače pa

čak i pojedine pjesme koje smatraju bitnima istaknuti kao predstavnike na neki način važne

glazbe u Hrvatskoj 1990ih. Prikazani su u tablici radi preglednosti.

Tablica 7. Pozitivno i negativno određeni glazbeni žanrovi, pjesme i izvođači u Hrvatskoj 1990ih.

POZITIVNO NEGATIVNO domoljubne (n=9) domoljubne (n=2) tamburaši (n=4) koračnice (n=1) borbene (n=3) borbene novokomponirane koje promoviraju hrvatska narodna obilježja (n=2)

budnice

rock 'n' roll (n=2) huškačke davorije (n=2) „izvučene iz naftalina” budnice (n=2) desno orijentirane zabavna glazba (n=2) dance – umjetnički loše narodna glazba (ne „ turbo folk”); (n=1) nacionalne pjesme (uopće) ljubavne lokalne (vezane za grad, županiju) stranačke (vezane za političke stranke)

„ŽANROVI”

pop – umjetnički loše

Thompson: uopće; samo neke pjesme; samo prve dvije pjesme; „Čavoglave” (n=10)

Thompson: uopće; „Jasenovac”; „Gradiška Stara”; sve osim prve dvije (n=7)

Tomislav Ivčić: uopće; „Stop the War in Croatia” (n=4)

Miroslav Škoro (n=1)

Prljavo kazalište: uopće; „Pjesma majci”/„Ruža Hrvatska”; „Lupi petama” (n=4)

Bijelo Dugme – umjetnički loše

„Moja domovina” (n=3) Đoni Štulić – umjetnički loše Miroslav Škoro: „Ne dirajte mi ravnicu”; „Balada o Mati” (n=2) „Vila Velebita” (n=2)

IZVOĐAČI I PJESME

„Danke Deutschland” – umjetnički loše

283

„Vukovar” (n=1) „U boj, u boj” „Marjane, Marjane” „Ustani bane” „Jure i Boban” „Od stoljeća sedmog” „E moj druže beogradski” E.T.: „Dosta je rata” Zabranjeno pušenje Gazde Azra Ekatarina Velika Đuka Čajić Vladimir Kočiš Zec Gibonni Mišo Kovač Oliver Dragojević

4) Danas. Od N=29 koji su odgovorili na ovaj dio pitanja, n=21 doživljava pozitivno hrvatsku

glazbu stvorenu 1990ih a n=9 negativno. Također, moguće je da ispitanici koji su odgovorili da

ovu glazbu doživljavaju negativno 1990ih nisu ni odgovorili na podpitanje jer se

podrazumijevalo da svoje mišljenje nisu promijenili na pozitivno do danas.

a) Pozitivna značenja.

- selekcija pjesama koje nisu nacionalističke ili provokativne (povezane izravno s negativnim

aspektima rata, borbom protiv „drugoga”).

„Pa zašto da ne. Mislim da da. Naravno, sa normalnim sadržajem. Ne sad ono, Jasenovac i Gradiška stara i takve pjesme, mislim da nemaju smisla jednostavno. Ali, zašto ne bi bile lijepe pjesme kao, mislim, ne znam... čitam u, ono u čitankama smo čitali pjesme, ne znam, iz Ilirskog preporoda, na primjer, zašto se ne bi danas? Ili za 50 godina takve pjesme isto bile u čitankama koje su danas?”

„Pa da, u smislu domoljubnih. Možda je to bilo nekad i kontraproduktivno za, za nekoga. Bilo je tu pjesama koje su i zloupotrebljavanje, ima sad pjesama koje možda ne bi trebalo puštat […]” „A imala je. Recimo ono kad je počelo, u ratu se meni na primjer, iako neko smatra lošom ona, ona... Thompsonova 'Čavoglave', meni je, rast'o sam pomalo kad su je svirali, j'bg. I, i sad mi se sviđa. Bez obzira šta 'ko o njoj mislio. Nije ona ništa tol'ko loše ne kaziva. A dok one druge stvari što je on svir'o, o Jasenovcu i Gradiški staroj, ja bi ga... u zemlju strp'o za to, ne.” „Pa ako nisu zabranjene, zašto ne... Osim toga, ja sam odrastala kad je bila zabranjena Vila Velebita, prema tome sam protiv zabrane pjesama, ukoliko one nije izravno p.m., vrijeđanje, pljuvanje, ono... što je i zakonom zabranjeno... Očito ih se stavlja [pjesme 90-ih] na one datume koje ste me vi pitali prije pola sata, i nije loše iz više razloga, od evociranja uspomena, prošlih vremena.. . Ako je spalo da se to vrti 5.8. i tako dalje, meni je žao, jer bi ih se moglo pustit kroz eter i nekad u nekakvom smislu...ali bi volila da ne ostanu zaboravljene i zbog hrvatskog naroda i povijesti k'o povijesti.”

284

- nisu mi mrske

- trebaju se svirati iako su im vjerojatno im skloniji ljudi koji su proživjeli rat, imaju više emocija

vezanih za njih

- dobro je za turizam (slavonska tamburica)

- da se ne zaborave radi očuvanja hrvatskog naroda

- da se ne zaborave radi prisjećanja (bliže i dalje) povijesti

- potiču ljubav prema domovini

- trebaju se svirati kvalitetne pjesme kao Gibonni, Oliver Dragojević ili Mišo Kovač

b) Negativna značenja:

- prošlo joj je vrijeme (zbog toga što je u vrijeme rata možda i bila korisna, no ne i danas u miru;

prizvuk joj je danas drugačiji zbog drugačijeg socio-političkog konteksta; danas zvuči kao

provokacija, koja je tada možda bila potrebna protiv „drugoga”; danas nisu potrebne

nacionalističke pjesme koje su možda tada i bile opravdane)

„[...] Mada danas baš ja ih, ne da ih ne volim slušat nego... prošlo je vrijeme toga.” „Je. To je ono što sam vam ja rekla, to je recimo, danas bi mi to bilo smiješno da meni zatitra srce na Lijepa naša, ova... Moja domovina e. A onda sam osjećala neki emotivni naboj u to vrijeme.” „Ne bi. Ne. Prošlo je vrijeme, jer ono je sve posebna su stanja ratna, gdje dolazi do određenih... stvari, znate. U ratu je takva situacija gdje se mora o svojim snagama iznositi samo pozitivno. A negativno o neprijatelju. I to je situacija takva. To su okolnosti. T o je jednostavno sastavni dio vojne povijesti i tako. Al ako se to produži u mirnodopsko nekako nije lijepo.” „Glazba bi trebala bit subjektivno i, i nekako na emocionalnoj razini, duhovnoj razini... Ne mislim sad religijski duhovnoj nego psihičkoj ili nekoj... Nego... A ne... Ne znam. Thompson ili tako nešto. Mislim oni imaju, ajmo reć', opravdanje, il misle da imaju, za, za taj neki... Njima je taj subjektivni, tako da onda u redu, ali sad ovoga baš isticat tijekom rata 90ih samo tu glazbu... Mislim da je to potpuno nepotrebno. Može i ne mora. [... danas?] Pa opet isti odgovor. Zavisi kako je kome bitno. Ovom svira hrvatska himna za zvono za vrata [ranije dala t aj primjer nacionalistički orijentirane obitelji], očito je njemu bitno i danas. Ali... […] Ne znam. Ne znam šta bi rekla. Meni to sve izgleda k'o neka provokacija... samo se traže razlozi... ali danas, danas i recimo unazad 15 godina nisu potrebne javno isticat. Koš ta doma sluša to je njegova stvar.“

– selekcija (pozitivno sve ali ne nacionalističke, šovinistički usmjerene)

- povezane su s financijskim interesima, a ne „pravim” domoljubljem; te

- nikakva glazba se uopće ne bi trebala povezivati s ikakvom politikom

5) Problemi hrvatske nacionalne glazbe iz 1990ih danas posebno se sveukupno ističu:

285

- nacionalne glazbe nema dovoljno u hrvatskom javnom prostoru danas:

„Pa i danas bi tribalo d a Thompsona malo više slušaju. Malo više. […] Bez, bez pretjerivanja. Normalno. Recimo, kad su ti Dan državnosti ili takve, da se ljudi ipak malo j el'.. . Čini mi se da Dan državnosti malo izgubija je taj svoj... Izgubija je. Na nekoj važnosti. Čak ima, vidim ovako po svemu, kao ljudi to uopće su zaboravili. [Je li vam žao?] Pa kako ne. To je to. To je za ono šta smo mi željeli da imamo svoju zemlju. Zašto bi sad najednom viš e nema toga nego za 100 kuna t amo zato što su otišli ili tražu neki pos ao ili idu vamo tamo kao muh e bez glave, a vamo su izgubili sve. A n a tome ne mogu doć' daleko... Ma ovdje kod nas, ljudi su se izgubili tu moji susjedi i svi ostali. Malo je ljudi više koje nije više bilo brige... Ni brige za državu. Eto tako.” „[…] možemo pjevati, pa zanimljivo je to, baš se ne pojavljuje, ja sam baš volio 'Marjane, Marjane' i 'Vila Velebita'.. . imate ođe slučaj, bio je on aj krajem 80ih, doš'o je Prljavo kazalište, pa onon 'Mojoj majci', i u jednom momentu jedna grupa kod Orl anda počel a pjevati 'Marjane, Marjane', a odma oko njih kordon policajaca... Pa dobro, ja sam volio te, moram priznati, 'Marjane, Marj ane' i 'Vila Velebita' su mi bile najbolje i danas bi volio čuti.” „[…] A ovisi, nije to sad tol'ko često, to je u stilu ono da bi se dokaza tada. Ali ako je neka prigoda baš kad se svi okupe za nešto bar da se sjete. […]” „Pa ona je dizala, ono //mhm// ne znam, kak' bi rek'o to, dizala iz mrtvih, ne može se to. .. Puno je značila. Puno. Ja mislim da je puno. Od tih, vidite vi kako je to poslije palo sve […]”

- današnja glazba nekvalitetna. Tu se radi ili o novoj glazbi „mladih generacija” koje ispitanici

percipiraju kao lošiju od „tradicionalne” ili glazbe njihove generacije, ali i o nacionalnoj glazbi za

koju isp itanici ističu da zna biti loše „umjetničke kvalitete”. To ističu i ispitanici koji ju pozitivno

percipiraju (važniji im je sadržaj od „estetike”) ali i oni koji ju negativno percipiraju čak u tolikoj

mjeri da ne mogu odvojiti loš umjetnički dojam od percepcije vrijednosti pjesme kao nacionalne

„Pa nemam pojma. Mislim da je muzika uvijek imala... odraz na nekakvu generaciju. Ja sam se iznenadio... kad sam povez'o dečke.. . i vozim ih u Daruvar, i molili su dečki da slušaju jel' može moj radio to svirat, onda sam se iznenadio da ti mladi ljudi, 18, 19 godina, slušaju muziku koju ja slušam kad kod kuće na tavanu hoblam, režem, brusim i lupam jer je bitno da nešt' čandrka. Al me, ali ovako poslušat, evo, često puta si znam, preko interneta si znam Drago Diklić ima jedna stara pjesma iz 60ih godina kad s am ja prvi put krenuo u disco klub 'Teško mi je zaboravit tebe', prekrasna muzika. Tekst, muzika, ima punoću, ima ritam, ima sve.“ „Sigurno. Mislim da... nikad nije bila važnija. I bila je puno kvalitetnija nego ovo što je danas nažalost slušamo. Kada imamo instant zvijezde koje odrade jedan show i misle da su novi Mišo Kovač, Oliver, Gibonni. Potrebno je ipak puno puno truda da bi se postalo zvijezda. Ovo d anas je glazba čast izuzecima spala na niske grane.” „[1990ih] [...] iš'o sam na koncerte... iš'o sam i na lokalne koncerte... i nasluš'o sam se grozne glazbe, i ne pada mi. .. mislim da je, recimo, Đoni Štulić jedna od najvećih prijevara.. . najgori koncert koji sam ikad' slušao bio je Đoni Štulić, na stadionu Orijenta, ljeto 80-e godine... mislim isto kao i za Bijelo dugme da je to anti-glazba, da je to prodaja magle... svaka umjetnost koja ide s ovih prostora, koja je tipa sakupljači perj a, koja je, ovaj... uvijek će nas vraćat' unapred... jer stereotipima, Ciganima, jakim strastima, alkoholu, i tako dalje...[...]”

286

„[1990ih] [...] Uglavnom je bio šund. Ovi... ovi... tipa Danke Deutschland i to. To je mislim bilo grozno //smijeh//. Bilo je i dobrih stvari ali uglavnom je šund isplivao [...]”

- domoljublje se danas „naplaćuje” ili se koristi u komercijalne svrhe što dovodi i do pogrešnih

upotreba glazbe

„Pa je. Bila je prepoznatljiva, bilo je tu dosta, sasvim nešto drugo nego što je danas. Jer ovo je danas ojkavica, ovo su danas ne znam ni ja biznis pjesme, domoljubka, koje se naplaćuju kroz domoljublje, s tom muzikom više nije...” „[...] Doduše ovo Thompsona jedino one prve dvi to ok, ali poslije ono čista komercijala d a bi zaradio na tuđim osjećajima. A ona prva šta je bilo dok su bile tamo Čavoglave i nešta, u toj situaciji je bilo normalno i prirodno. A poslije... A ovo ovako ima ono finih stvari, ima recimo od Ivčića iako je on komercijalno vamo, evo i ovaj Ruža isto i Prljavci i to, to sve...” „Jako. U svakom smislu... od raspoloženja i suza i plača, pa kroz sve ono do nacionalnog ponosa, i mislim da je odigrala jako veliku ulogu. Nedavno sam se osobno i profesionalno naljutila kada je T-Com na pjesmu koja je nastala tijekom 90-ih u ratu...Live Aid hrvatski.. . upotrijebili u reklamne svrhe neke t ari fe ili ne znam čega... Mislim da se to vrtilo nešto malo, i da su je povukli. Vjerujem da onaj u marketingu nije imao loše namjere...i da je išao na to da je prepoznatljiva... ali s nekakvim stvarima koje su postale simboli. .. ne bi trebalo igrati. Ali to ovisi o moralu i stavu dotične osobe...”

6) Prepoznavanje danas. Ispitanici nabrajaju općenito žanrove glazbe ili posebno izvođače pa čak

i pojedine pjesme koje smatraju bitnima istaknuti kao predstavnike na važne glazbe iz 1990ih u

Hrvatskoj danas. Rezultati su prikazani u tablici radi preglednosti.

Tablica 8. Pozitivno i negativno određeni žanrovi, pjesme i izvođači iz 1990ih u Hrvatskoj danas.

POZITIVNO NEGATIVNO domoljubne; domoljubne - nenacionalističke (N=3)

borbene; provokativne povezane s ratnim zbivanjima (N=3) domoljubne (N=2) borbene (N=3) „biznis” domoljubne (N=1)

budnice (N=1) tamburaši „trendovske” iz 1990ih (zabavne)

„ŽANROVI”

„instant zvijezde” – umjetnički loše

Thompson: uopće; „Čavoglave”; neke koje nisu „poticajne na rat” (N=4) „Vila Velebita” (N=2) „Marjane, Marjane” „Ustani bane” „Jure i Boban” Gibonni Mišo Kovač

Oliver Dragojević

IZVOĐAČI I PJESME

Thompson: uopće; „Jasenovac”; „Gradiška Stara” (N=3)

Dodatni komentari. Jedan ispitanik ističe da je danas pozitivno što se smiju puštati neke pjesme

287

(njegove bošnjačke nacionalne manjine, primjerice) koje se nisu puštale tijekom 1990ih (zbog

negativnog nacionalizma).

Posebne kategorije odgovora koje se još javljaju su da ispitanici izričito ističu kako je glazba

iznimno važna za emocije, pobuđivanje emocija (bilo koja vrsta glazbe).

Diskusija. Kada govorimo o glazbi 1990ih ispitanici ističu pozitivna značenja usko vezana za

nacionalni karakter glazbe i svrhu u jačanju nacionalnog identiteta, domoljublja, nacionalnog

osjećaja (a povezano i s činjenicom da sada postoji sloboda slušanja nekada zabranjivane

nacionalne glazbe u bivšoj SFRJ). Zatim, posebno ljudima koji su bili pogođeni ratnim

zbivanjima, glazba je imala ulogu emocionalne „utjehe“ i „podizanja morala“ (njihova žrtva ima

višu svrhu, poticanje da izdrže, i sl.). Dodatna značenja su i da glazba promovira Hrvatsku u

svijetu. Kada ispitanici ističu i da je glazba razlikovala „nas“ i „njih“, misle prije svega na ratnu

agresiju, a ne u nacionalističkom negativnom smislu određenja neke etničke skupine posebno, a

jedna ispitanica ističe da je glazba 1990ih čak imala i ulogu „primirivanja“ tenzija između

građana.

Kada se govori o glazbi 1990ih naravno ispitanici ne misle na sve žanrove te tako je iz tablice

vidljivo da postoji donekle sukob oko pridavanja pozitivnih ili negativnih značenja istim

žanrovima, gdje prije svega dio ispitanika smatra da bilo koja glazba povezana iole s nacionalnim

1990ih je bila „huškačka“ u svojoj svrsi pa stoga negativna. No veći dio smatra da su domoljubne

pa i borbene pjesme kao i drugi žanrovi 1990ih bili pozitivni, a negativnim se još smatra samo

umjetnički loša glazba („dizajn“).

Kada se govori o glazbi 1990ih danas, ispitanici su podvojeni u pozitivnoj ili negativnoj

vezanosti. Većinom prave selekciju između one glazbe koja je nacionalistički negativno,

šovinistički usmjerena, razdvajanje „nas“ i „njih“ 1990ih i za koju smatraju (bez obzira smatraju

li da je 1990ih bila potrebna ili ne) da joj je danas „prošlo vrijeme“.

Isp itanici koji su pozitivno vezani za ovu glazbu i danas smatraju da je važna zbog njenog

nacionalnog karaktera, potiče na ljubav za domovinu, no također rade selekciju nacionalističkih

288

negativno pjesmama od drugih. Dodatni razlozi su i kolektivno sjećanje na hrvatsku povijest

preko pjesma uz 1990ih, ali i šire vrijednost narodnih pjesama poput „slavonske tamburice“ za

turističke svrhe danas.

Ponovno, u tablici je vidljivo da su sukobi značenja slični kao 1990ih, gdje dio ispitanika ne

može odvojiti domoljubne od nacionalističkih pjesma dok većina smatra pozitivnim većinu

žanrova uključujući i borbene i domoljubne pjesme 1990ih. Također, negativno se ponovno

ocjenjuje umjetnički loša glazba.

Loša, nekvalitetna glazba istaknuta je i kao glavni problem hrvatske glazbe danas, uključujući i

onu naslijeđenu iz 1990ih, a problem je i loše upravljanje glazbom danas: nema je dovoljno u

javnom prostoru te se previše komercijalizira, pa nema dostojanstvo kakvo bi trebala imati kao

nacionalni simbol. Da je nema dovoljno u javnom prostoru povezuje se i s neprevladanim za neke

građane konceptom nacionalizma u negativnom smislu, što iz odgovora ispitanika vidimo da

doista postoji.

5.14 Porijeklo hrvatskog naroda

Kako bi se saznali stavovi prema važnosti porijekla hrvatskog naroda za njih osobno,

ispitanicima je postavljeno hipotetsko pitanje o osjećajima prema saznanju da je porijeklo

hrvatskog naroda drugačije nego općeprihvaćeno, primjerice ne-slavensko, odnosno iransko,

ideja koja je jedna od istaknutijih u hrvatskom javnom diskursu. Pitanje je glasilo P154. „Koliko

je vama osobno važno odakle potječe hrvatski narod? Bi li vam, primjerice, smetalo da se dokaže

da su Hrvati iranskog porijekla?”. Odgovorilo je ukupno N=73 (r=77) ispitanika, a odgovore

ćemo ukratko predstaviti.

a) Većina ispitanika ističe da im ne smeta da su Hrvati iranskog porijekla:

- svejedno (općenito; „svejedno otkud smo došli”; to mi ništa ne znači, svi smo odnekud došli,

„šta je tu je”)

„Ne. //smijeh// Pa mi svi, mi svi vučemo nekakvo porijeklo. To je jako dobro znat stv arno otkud su ljudi iako mi to ništa ne znači.“

289

„Šta bi mi smetalo? Ne bi mi smetalo. Nek' se, nek' se dokaže da smo indijskog porijekla. Baš me briga.“ „Pa ne bi mi smetalo. Zašto?... Čitala sam sad nedavno da je neki, nekakva klinika za te genetsko neko istraživanje tih velikih ljudi, svjetskih, ne... U Bajernu, u Švicarskoj. Ovaj... istraživala tu genetiku i ispada da je, da je prvi predsjednik Francuske onaj Gerard, alžirskog porijekla. Znači po genima. I tako. Zašto? Normalno, te migracije ljudi... kretanja sve je to utjecalo...“ „Ma svugdje su nas već vezali, to mi je baš svejedno, to je bilo daaaaavnoooo…”

- ako se dokaže na znanstvenoj osnovi, u redu (tu je implicirano samo da možda bi inače smetalo

da nije znanstveno, možda zato što to čine neznanstvenici ili zato što ne bi bili Slaveni, no to

ispitanici ne definiraju)

„Pa ne bi smetalo. Ako to neko može dokazati //smijeh//.“ „Ako to bude učinjeno na znanstvenoj osnovi, onda meni ne smeta da se dokaže bilo što.“

- današnji (nacionalni) identitet ne treba graditi na genima, porijeklu, „krvnim zrncima”

„Ne, ali mislim to su mi prilično besmislena naklapanja. Prije svega ono što mislim da ovo zasnivanje identiteta, sadašnjeg identiteta u nekakvim porijeklima i prošlosti je besmisleno. Mislim da se hrvatski identitet treba graditi, kreirati i graditi na temelju onoga što živimo sada tu.“ „Ha! //smijeh// Mislim da to, da etnički identitet ne počiva na genetskom, kako bi rek'o, da nacionalni identitet jedne države ne počiva na genetskom, na broju krvnih zrnaca njenih građana.“

- možda, vjerojatno je to i istina (i u redu je)

„Ne bi [ne bi smetalo], zato što ja i mislim da su iranskog porijekla.“ „Jesmo negdje sigurno sa istoka, neki Tatari al dobro //smijeh//.“

- svi smo produkt miješanja naroda u genetskom i kulturnom smislu

„Oni jesu nekakvog porijekla, ali ovaj, kako je i onda bilo migracija i miješanja, ovaj, stanovništva, bez obzira što nije bilo aviona, vlakova i ne znam čega. Tako da se zapravo gotovo da nema nijedan narod koji je 100 postotni ima taj identitet. Možda Kina koja je bila toliko godina zatvo rena za druge narode. Možda. Dobro i tamo je bilo malo, malo, ali vrlo malo, oni su ostali samoopstojni. Možda i J apanci jer ta mjesto gdje žive i to svakako utječe na sve to. Ali mislim šta, šta znači jedno porijeklo? Konačno, ja sam porijeklom Njemica a nisam Njemica //smijeh//.”

- to ne bi ništa korjenito promijenilo

290

- iranci su krasan narod, ne bi smetalo da smo s njima povezani

- to ne znači da smo manje vrijedni

- „ne možeš se sramiti svog porijekla”

- i tako nije korisno inzistirati na slavenskom porijeklu ako nije istina

- svi smo zapravo Indoeuropljani, istog korijena i Slaveni

- jedan ispitanik koji bi želio da to bude dokazano iz osobnih razloga, jer je skoro rođen u Iranu i

zato što takve rasprave potiču „kreativnu svijest čovječanstva”

b) Ispitanici koji iskazuju podvojenost navode da ne smeta da se dokaže iransko porijeklo već

smeta politička manipulacija nakon 1990ih ovim pitanjem (Slaveni smo, to se pitanje poteže

samo da se razlikujemo od Srba; prebrojava se koliko smo drugačiji od Srba; nema potrebe

izmišljati porijeklo; tim se pitanjem i kroz povijest manipuliralo).

„Teško je to... Mislim ne bi mi smetalo, ali pretpostavljam da je to neka doza neistine unutra jer mislim da smo ipak slavenski narodi i da smo došli sa područja Slavena, i po samoj fizionomiji, izgledu i tako u tim stvarima da je to to. A da neko sad kaže da smo mi Kinezi, Japanci, Iranci, to sumnjam. Jer danas nije popularno bit pripadnik nekog plemena odakle su postali Srbi pa zato moram, bitno da se razlikuju....” „Ma ne bi mi smetalo ništa samo... mislim zašto izmišljati te stvari, pa mislim... Odjedanput je, ma ne samo za Hrvate, nego svi su počeli izmišljat, ne znam Makedonci da su oni od onih Makedonaca od Aleksandra, da su Slovenci neki proto-Veneti, ne znam šta... Hrvati da su Iranci, nekad su bili Ilirci. Uglavnom niko ne... Zbog čega?“ „Što su Hrvati... Etnogeneza Hrvata je jedna bizarna t ema... svodi se na ovo, ne... jer, brkamo... brkaju se stvari.. . teritorij' i narod... dolazi do zbrke, ne... vi imate Slavonija... što je bila Slavonija... na nekim kartama je Slavnija sve do Jadrana... onda imate karte dalmacije... Dalmacija je gore sve do Dunava, ili čak ulazi kao Rimska pokrajina, i tako dalje.. . znači, čak isti pojmovi, u različito vrijeme, znače sasvim različite stvari... što se tiče toga definicije što je Hrvat... Hrvati su došli sa Avarima na ovaj prostor, vrlo rano... u tome dolazi do povezivanja sa Gotima... elementi Gota su puno više u našim... i zato je uvijek bila ta jedna sklonost... i onda dolazi na to Katolička crkva, u smislu kulturnog povezivanja... ali Gotski element u Hrvatskoj prošlosti je puno važniji... nego, njega se nastojalo i zbacivat'.. . dok u NDH ga se forsira... a Iran kao pradomovina.. . svatko je od nekud' doš ao, ako id emo dovoljno daleko, ne... a onda ćemo doć' do toga da idemo do Đingis-kana, koje danas pokriva 3-5% svjetskog stanovništva... to, nasljednici Đingis-kana...“ „Sad... smetalo... aha... mi smo ono što jesmo, ne možemo promijeniti.. . to je isto kada kažemo, ne znam, kol'ko nas razlikuje onoga našeg genoma od Srba, ili tako... mislim, neke stvari možemo i ne možemo... čak i da smo isto pleme bili, pa se podijelili, i krenuli različitim stvarima, mi smo Hrvati, oni su Srbi, jednostavno tako... ne možemo promijeniti ako je takva spoznaja... ali, isto tako, ovaj, to prebrojavanje može dovesti do toga 'ko je superiorniji, 'ko je manje... a to smo imali već jednom na svijetu.”

c) Isp itanik koji navodi da ne bi želio da su Hrvati iranskog porijekla ne daje razlog već samo

ističe da „pa ne znam, al smetalo bi mi”.

291

Diskusija. Nijednom ispitaniku ne smeta da su Hrvati iranskog porijekla, odnosno kada

pogledamo razloge, ispitanicima je svejedno kakvo je porijeklo hrvatskog naroda. Dakle, bez

obzira na rasprave o porijeklu u političkim i znanstvenim krugovima (što ispitanici ističu kao

negativno, nepotrebno manipuliranje ovim pitanjem koje i nije bitno za njihov nacionalni

identitet), građani se osobno ne identificiraju s točno određenim porijeklom.

Ovo naravno ne znači da im porijeklo uopće nije bitno. S jedne strane postoje ispitanici koji u

razlozima ističu da je besmisleno porijeklo povezivati uopće s nacionlanim identitetom danas,

„krvnim zrncima“. Drugi pak ističu da sam sadržaj porijekla ne bi ništa promijenio, odnosno da

specifično slavenski identitet nije nešto na čemu je građen današnji hrvatski nacionalni identitet.

No, ne ističu i da porijeklo kao takvo (povijesnost, kontinuitet grupe koja ipak dijeli neke, ako ne

usko etničke, onda šire srodstvene veze zbog dugog življenja na nekom zajedničkom području)

nije bitno. Dodatno, sadržaj se može povezati i s činjenicom da, slično kao kod zastave, važnije je

značenje cjelokupnog simbola (zajedničko porijeklo kakvo god bilo) nego sam specifični sadržaj

(važnija zastava kao simbol nego kao dizajn, predmetni dio – nepoznavanje grba, pozitivna

vezanost kod mnogih i usprkos dizajnu kojeg loše ocjenjuju).

5.15 Povijesne nacionalne ličnosti

Osobna identifikacija ispitanika s hrvatskim povijesnim nacionalnim ličnostima ispitana je preko

sljedećih primjera:

• hrvatski kraljevi (P.137)

• Ban Josip Jelačić (P.127)

• Ante Starčević (P.138)

• Ante Pavelić (P.139)

• Josip Broz Tito (P.134)

• Franjo Tuđman (P.133)

5.15.1 „Hrvatski kraljevi” – osobna važnost

Odgovori ispitanika (N=79; r=81) grupirani su u sljedeće kategorije: 1) „ne identificiram se

osobno” i razlozi (n=42; r=42); 2) „ne identificiram se osobno ali ih smatram bitnima” i razlozi

292

(n=17; r=17), 3) „identificiram se osobno” i razlozi (n=18; r=20) te 4) dvoje isp itanika nije moglo

odgovoriti na pitanje.

1) Ispitanici koji se ne identificiraju osobno s hrvatskim kraljevima naveli su sljedeće specifične

razloge uz opće izražavanje manjka osobne identifikacije:

- to je (pre)daleka povijest

„Pa hrvatski kraljevi. A-a. [nije povezano sa mnom] Mislim, to je bila j e li zadnja država samostalna Hrvatska prije naše 90e. Sigurno je da su i oni 90ih se opet vratili u uporabu jer za vrijeme eto SFRj se praktički nije ni smjelo pričat o njima, al opet. Sad nekako mislim da smo u Kraljevini Jugoslaviji, dakle u 1. više nekako to mogli poštovat, pa bio sam u Novom Sadu znači 2011. došao sam, stoji na crkvi, katedrali katoličkoj stoji 'Podiže narod za 1000 godina kralja Tomislava', 1925. sagrađeno mislim, to je u Novom Sadu. Znači sigurno da se taj identitet nekako osj eća ali op et ja mislim da je to više p redmet proučavanja povijesti. I danas kad Thompson pjeva o kralju Dmitru Zvonimiru, mislim da pola ljudi 'googla' 'ko je kralj Dmitar Zvonimir. Ostavimo povijest povjesničarima. Imamo naše junake, imamo Nikolu Šubića Zrinskog, ali po meni, živimo u Republici Hrvatskoj, povijest ostavi povjesničarima, brini se za naše branitelje za ljude koji su tada vodili Hrvatsku jer nije nama ni kralj Tomislav ni Stjepan Držislav dali Hrvatsku. To je bilo prije 1000 godina kasnije se promijenila vlast još 100 puta u Hrvatskoj. Tako da po meni, po mom mišljenju dakle od 90ih nadalje dignit spomenik 4. gardijskoj, u Zagrebu sedmoj, znači kako je 'ko ratovao, moramo njegovat tu kulturu da smo mi dobili praktički prvu međunarodnu priznatu državu sad.“ „Hrvatski kraljevi... a ne. Predaleko.“

- mnogo toga je povijesno nedokazano

„Sa mnom osobno mislim da nemaju //smijeh//. Jer ti, ti kraljevi su isto manje više mitovi i to je sve šućmurasto, nedokazano... ovo ono, to je... Nema znanstvenih dokaza za to, o puno, puno tih kraljeva. Šta ja znam sad kojem, o Trpimiru, Branimiru, Zvonimiru, nije bitno sad. To povjesničar nek' istražuje.“ „Pa malo sam pokušao čitat tu povijest pa tu jako m alo ima činjenica. A puno nagađanja. T ako da... sam odustao od proučavanja te tematike.“

- željela bi da imaju; sramota me je što nemaju

- nemaju jer nemam plemićke krvi

- nemaju, iako se „mi” volimo pozivati na Tomislava i „Pactu conventu”

- većina hrvatskih kraljeva zapravo uopće nisu bili iz Hrvatske

- nemaju jer nas u školi nisu dovoljno učili o tome, možda buduće generacije djece budu osjećali

veću bliskost

2) Isp itanici koji se ne identificiraju osobno, ali smatraju da su hrvatski kraljevi važni za hrvatski

nacionalni identitet navode sljedeće razloge važnosti:

293

- važan je i neizostavan taj dio povijesti, iako se osobno ne identificiram

„Ha.. . pa, nekako... ne mogu baš reć' a se identificiram, ali su mi važni... ti hrvatski kraljevi... jer je to nešto što... je temelj naše države, na kraju krajeva.. .” „Pa to je pitanje kako 'ko... kako hrvatska cijela povijest ima veze s mojim identitetom... to, to .. to je odgovor... znači, hrvatski kraljevi, to je daleka prošlost, ali Bože moj... u vrijeme kad je bio T omislav nije bila otkrivena Amerika, a to je razlog za ponos, zar ne... imao je moćnu hrvatsku državu...”

- taj dio povijesti je važan, no ne treba pretjerivati (općenito, djeca trebaju učiti recentniju

povijest više)

„To, to je malo daleko. To nekako više za, za neko normalno vrijeme da djeca uče onaj period kad su im, ne znam, da ne kažem roditelji, bar bake i dede.“

- važno je tradicionalno zbog davanja imena djeci

- taj dio povijesti je važan iako postoji sumnja u njenu istinitost

- povijesno je djelomično povezano i s nama danas (ratovanja kroz povijest koja su se s nama

sada zaustavila)

- kraljevi su hrvatski, ja sam Hrvat, pa preko toga neka poveznica ali ne izravno

3) Isp itanici koji su izrazili važnost hrvatskih kraljeva za njih osobno navode:

- to je „naša” hrvatska povijest

„Hm... pa, jednim dijelom da... u smislu da su dio zajedničke povijesti, koja je povijest države kojoj ja propadam, ne... na isti način bi, recimo, da, ne zna, živim u SAD-u, i smatr'o da ne znam, Thomas Jefferson, i tako dalj... imaju vezu s mojim identitetom... […]” „Naravno. Jer ja mislim da je vrlo značajno za Hrvatsku kad je bila kraljevina i da se mene pita vratila bi to vrijeme, znači da Hrvatska bude ponovo kraljevina.”

- hrvatski kraljevi su također dali svoj doprinos Hrvatskoj kakvu imamo danas

„A pa imaju. Svaki od njih je doprinio nečemu u... uspostavljanju današnje države u kojoj ja danas živim. Mislim ne postoji sadašnjost bez prošlosti, jel'.“ „Pa da. Pa da. To su počeci jedne recimo hrvatske države, hrvatskog naroda da... budemo... svi Hrvati skupa. Da živimo u jednoj državi.“

- potrebno je održavati tu tradiciju s poviješću i djeci davati njihova imena

294

„Hrvatski kraljevi svakako su, ovaj, za Hrvatsku napravili, napravili puno. Imali su prekrasna imena, Tomislav, Krešimir, Domagoj, ne znam, Borna. Mislim, narod je tako davao im prekrasna, prekrasna imena i ona bi se trebala v ratiti među djecu //smijeh//. Tako da, da, ovaj, ono što, što povijest nije toliko, toliko u bivšem sistemu, uvijek se željelo umanjiti, recimo, uloga Hrvata u tim nekakvim. Recimo, bitka na Kosovom polju, tamo su Hrvati odigrali veliku ulogu. Nije nitko mogao toj turskoj najezdi, ali su oni dolaskom hrvatske vojske, zapravo tamo nitko nije pobijedio, ni jedna ni druga strana a to je zato što su Hrvati zaslužni. Iako se to želi nekako odmaknut.“

- postalo mi je važno nakon što sam pogledao dokumentarnu seriju o hrvatskim kraljevima (vidi:

Burić 2011).

Diskusija. Dio ispitanike ne identificira se osobno s hrvatskim kraljevima, niti ih smatra bitnima

za nacionalni identitet – sumnjaju u povijesnu istinitost (čime narušavaju osnovni princip mita,

kako smo objasnili u teorijskom dijelu rada) te ističu da nisu razvili osobnu povezanost u školi ili

samostalno, zbog čega jedna ispitanica izražava i žaljenje. S druge strane, jedan ispitanik ističe da

upravo nakon educiranja, preko dokumentarne serije o hrvatskim kraljevima (vidi: Burić 2011),

se pojačala njegova osobna identifikacija. Dodatno, dio ispitanika ističe da je to „predaleka

povijest“ da bi se osobno identificirali.

Dio ispitanika se ili osobno identificira ili ih smatra važnima, a razlog je osnovni vezanost za

nacionalni identitet, kao nacionalni simbol.

Kada govorimo o hrvatskim kraljevima kao simbolima hrvatskog nacionalnog identiteta ostaje

ponovno pitanje koliko su oni vezani za hrvatski etnički a koliko „proširivi” kao simbol na

nacionalni identitet. To je vidljivo, primjerice, u opisu tradicije davanja djeci imena hrvatskih

kraljeva (što se tradicionalno i danas u Hrvatskoj dodjeljuje samo djeci koja su etnički Hrvati).

No, treba napomenuti da ovo nije razlog za negativne konotacije ovog simbola, već više

propitivanje koliko su oni relevantni kao nacionalni simbola danas (predaleka povijest, koliko su

bili „hrvatski“ uopće).

295

5.15.2 Ban Josip Jelačić– osobna važnost

Ukupno je na pitanje o banu Josipu Jelačiću (Josip Jelačić Bužimski), čiji spomenik stoji na

glavnom trgu u glavom gradu Zagrebu, odgovorilo N=35 (r=37) ispitanika, a odgovori grupirani

u sljedeći način: 1) „treba ga isticati” (n=20; r=22); 2) „ne treba ga isticati” (n=3; n=3); 3) „treba

ga isticati usprkos određenim razlozima” (n=5; r=5); i 4) „ne razmišljam o tome” (N=7; r=7).

Petoro ispitanika dodatno komentira postavljanje spomenika 1990ih i uopće probleme oko

uklanjanja spomenika.

1) Većini isp itanika želi da bude istaknut spomenik banu Josipu Jelačiću:

- ban je dio hrvatske povijesti

„Pa to je to. Mislim da... Jelačić kao i svaki drugi ljudi, znači, nešto su napravili u pojedinom vremenskom razdoblju i... i zašto sad, ovoga, tog čovjeka ne priznat. Znači, nešta je napravio, treba, nek' ostane nešta.“ „Pa ne znam. Meni spomenik kao umjetničko djelo izgleda jako lijepo //smijeh//. A sad, to je ipak povijesna ličnost, nemam ništa protiv, neka bude tamo.“ „Pa rekao sam i za T ita i za Franje Tuđmana, tako ću reć' i za bana. T ako da, mislim da je to bila jedna povijest, da to ne treba dirat. To neka ostane kako je, i to je bila nečija povijest, naša, to je bila naša povijest. I zašto ne, nek' stoji, da se sjećamo, nek' znamo da je ban Jelačić tada i tada bio, da je Tito bio tada i tada, da je vlada tada i tada, da je Franjo Tuđman stvorio Hrvatsku. To treba. To treba. To treba.“ „Ili Bajamontijeva u Splitu na rivi. //uzdah// Ovako, šta ja mislim. Ajmo reć' da je ban Jelačić bio dio hrvatske povijesti, puno se Hrvata identificirali i mislim da i on može imati trg bana Jelačića i da tu i ostane jer on je isto dio povijesti kao što je dio povijesti što smo govorili o ovim prethodnicima [Tito, Tuđman].”

- uvijek je tu bio, pa treba biti vraćen (treba biti vraćen jer je maknut u vrijeme socijalizma)

„Hm... Huh. Pa mislim... ako je, isto tako što smatram da se ne bi tribalo dirat. Ako je on nekad bio tu postavljen i... da ga nije tribalo ni skidat. Znači da je, što je vraćen, ok.“ „Ma to ništa nije trebalo skidat, to je davno trebalo ostat. Kad je bio neka stoji.“

- lijep spomenik, čini trg ljepšim

- to je „hrvatski ban” (simbol hrvatstva, ponos Hrvata koji vole svoju domovinu)

„Pa ban Jelačić je opet bio simbol hrvatstva, simbol borbe za neovisnost i tako dalje. Spomenik kao spomenik je lijep, mislim da sama vizura trga s njim je obogaćena i... nije ga nikad trebalo skidat, neka stoji tamo gdje je postavljen.” „Pa... Jelačić je imao jako važnu ulogu za Hrvatsku i za Zagreb i svakako je trebao se vratiti natrag. To je isto nešto što, što je Hrvatima diglo ponos, rekla bi. Ali, ovaj... onima koji su pravi, koji vole domovinu,

296

njima to znači puno. Ali oni drugi, njima je to samo spomenik.“

- dobro ovako, iako mogao biti i Trg republike

- treba isticati ali ne samo konotacije vezane za etničke Hrvate (već i da je vodio vojsku u kojoj

su bili Srbi, kao dio šireg hrvatskog nacionalnog identiteta)

„Ja lično mislim Ban Josip Jelačić je vodio je vojsku u kojoj je bilo pola Srba bilo, njegova komanda je bila u Glini, naravno u ovaj, u ovim krajevima bivše t adašnje Vojn e krajine,njegova vojska bila srpska a i ovaj što je muziku napisao za Hrvatsku himnu. [...] Runjanin je isto slučajno bio Srbin a eto to se slučajno i politika pamet neće spomeniti kao da bi bila manje Hrvatska a ja mislim da bi bila više Hrvatska pa se takvi detalji ističu,pa je Josip i tako dalje”

- dobro ovako, iako nije vraćen na pravu stranu

2) Neki od problema koji ističu ispitanici koji usprkos njima „nemaju ništa protiv” da se

spomenik banu Josipu Jelačiću ističe su:

- treba isticati jer je maknut u vrijeme socijalizma, no nije učinio za mnogo za Hrvatsku, nema

veze s hrvatskom državom

„Pa ne znam... on je bija poznat za ono doba kao takovi je najprije potječe iz tamo iz s rpskih krajeva, ovdje... postaje slavan u tim sukobima između Mađarske i Hrvatske. I da bi nekoga poslije to stavija negdje sa strane i upravo to sve zabranj eno voće je najslađe voće, upravo to sad, želila se pokazat neka veličin a, mi ćemo to sad. Mislim da on nije puno učinija toliko. Ako je onda za taj sjeverni dio Hrvatske ali za kod nas ovdje po Dalmaciji, Lici, to je za nas anonimus neprepoznatljiv.“ „Politički ga nikad ne bi stavil, jer predstavlja Hrvatstvo u nekim, bez veze mislim, meni u Međimurju ban Jelačić ništ' ne predstavlja, jer su nas okupiral', mislim meni je to simpatično jer je nekad bil i zbog jednog razdoblja iz komunizma, jer je bio simbol i ja ga gledam kao simbol iz prošlih vremena, kojega su maknuli, glupo su ga maknuli, i zakaj ga ne bi postavili, onda to simbol gluposti socijalističke države,i simpatično je da su ga stavili gore čist ono, neš ti bana Jelačića, ne zbog bana Jelačića meni je to samo na toj razini simpatično ne bi ga mical neki bude tu pa, al' ne sviđa mi se to okupljanje oko njega radi države, država ne predstavlja, bar meni ne, bedasto mi je da tak imaju, mislim od branitelja, da se okupljaju oko tog kipa.“

- općenito mi ne smeta, ali Jelačić je bio protiv zaštite narodnih interesa za što ga se slavi

- treba pažljivije birati spomenike jer možda ima drugih značajnijih hrvatskih ličnosti

„Pa mislim da ne znam o tom dovoljno. Činjenica je da Mađari imaju sasvim drugačiji, drugačije razmišljanje o tome. Mislim da bi tu trebali bit stvarno pažljiviji sa stavljanjem... takvih spomenika s obzirom na lokacije gdje se nalaze. Imamo mi puno vrijednih ljudi koji su također doprinijeli Hrvatskoj, koji kao što su pjesnici, književnici, kompozitori, koji bi zapravo vrlo dobro pristajali takvim gl avnim lokacijama.”

297

- treba obilježiti povijest, ali ne previše isticati nacionalno na taj način (spomenik je u agresivnom

položaju napada)

3) Razlog koji ispitanici navode koji smatraju da spomenik ne treba isticati je da ban Josip

Jelačić nije povezan s Hrvatskom te ne treba stoga predstavljati njen nacionalni identitet.

„[...] Dakle, vrlo je teško reći da jedan bužimski grof kojeg je imenov'o pravoslavni svećenik… i kao austro-ugarski vojnik bude predstavnik hrvatskog državnog ili etničkog identiteta. Prema tome, postavljenje njegovog spomenika na nekadašnjem… placu, ovaj, centralnom placu Agrama, bila provokacija, kao što je bilo njegovo višestruko uklanjanje, skidanje, okretanje prema jugu, sjeveru… i tako.“

„Dakle isticati njega kao jednog, on je bio vazal isto tako kao što Srbi bi ističu kraljevića Marka, on je bio vazal Sultanov.”

Dodatni komentari:

a) uklanjati spomenike s p romjenama političkih elita nije korisno za društvo (uzrokuje zbunjenost

građana koji su naviknuti na prethodne simbole; simboli ne mogu stajati za ideje, neovisnosti,

samostalnosti, ako na tome i ne radimo u samom društvu; stvaraju se negativni osjećaji kod onih

koje su simboli predstavljali, koji su se s njima identificirali, koji prije ili poslije izbiju; nema

povijesnog kontinuiteta); i

b) 1990ih postavljanje spomenika bilo motivirano političkim razlozima, važan tijekom stvaranja

suverene hrvatske države (ne slažu se s tim ili neutralno):

„Pa mislim da je to ondašnja vlast iskoristila kao isticanje domoljublja, isticanje Hrvatstva, mada ovaj položaj gdje je sad nije isti. Nije isto mjesto ni okrenuto onako kakav je, s kojeg je skinut. Znači oni su nešto drugo htjeli istać s ovim položajem.” „ne znam nisam nikad razmišljao u ono vrijeme 90tih vi ste mladi vi ne znate al' 90ih nije bilo dana kad 10 puta nisi čuo pjesmu 'Nema Hrvata, nema junaka kao što je bio Jelačić ban', danas ne budete čuli niti ovoga, svako vrijeme nosilo svoje, a on je bio prije tam'.”

Diskusija. Dok se kod hrvatskih kraljeva samo kod nekih odgovora može iščitati propitivanje

povijesnih činjenica vezanih za te povijesne ličnosti, činjenice ili mit oko bana Josipa Jelačića

mnogo se više propituje i glavni je razlog zašto ispitanici smatraju da ne zaslužuje imati svoje

mjesto na glavnom trgu u Zagrebu ili može ali ne s nacionalnim značenjima. To nije nacionalni

simbol. S druge strane upravo ispitanici koji smatraju da jest nacionalni simbol ga zbog toga

pozitivno vrednuju.

298

Pozitivno se vrednuje i kao dio tradicije (oduvijek je tamo), iskazivanje otpora prijašnjoj vlasti

koja ga je uklonila, te činjenica da je „lijep“ („dizajn“).

Javlja se ponovno nejasnoća oko toga predstavlja li etničke Hrvate („simbol hrvatstva“) ili sve

građane (ispitanici koji ističu da je povezan sa srpskim stanovništvom rođenjem ili kao vođa

vojske u kojoj su bili i Srbi) no ovo nije povezano s negativnim konotacijama, već više je li

uopće nacionalni simbol ili ne.

5.15.3 Ante Starčević – osobna važnost

Na pitanje P.138 „Imaju li ličnosti poput Ante Starčevića ikakve veze s vama osobno, s vašim

identitetom?” odgovorilo je N=78 (r=81) ispitanika. Odgovori se grupiraju u sljedeće kategorije:

1) „ne identificiram se” (n=30; r=30); 2) „identificiram se” (n=26; r=28); 3) „ne identificiram se

osobno ali smatram ličnost važnom” (n=18; r=18); te 4) „ne znam” (n=4; r=5). Ispitanici posebno

navode i neke probleme u vezi identifikacije s ličnošću Ante Starčevića.

1) Isp itanici koji se ne identificiraju s ličnosti Ante Starčevića, uz opće neidentificiranje navode i

sljedeće specifične razloge:

- više se identificiram s nekim drugim ličnostima (moji preci, „obični” ljudi moga kraja; hrvatski

pisci, znanstvenici, Nikola Tesla, pa i izumitelj kravate iako nepoznat)

„Ne [s hrvatskim piscima i znanstvenicima], jer sam učen, pogotovo pisci, mislim živim na toj ovoj ne znam...s padobranom i mene odredil poslje znam u svijetu dok sam uvijek ih spominjem, uvijek sam ponosan na njih, da mi iz Hr. imamo i ovoga 'ko ne zna onda 'A to je vaš'. Kravatu smo mi izmislili, ne znaš toga on je izumil to i to, mislim jesam da, pogotovo dok s strancima razgovaram, ja sam ponosan na sve njih i na Nikolu Teslu uvijek velim iz Hrvatske.“ „Ja osjećam da smenom imaju veze ovi, naši tu preci, mom pradjedu, oni koji su tu živjeli, koji su bili uključeni u taj život grada Var. i tu osjećam više nego da bi se vezao uz neku politiku Ante Starčevića, ovo, ono...”

- Ante Starčević je negativna ličnost (općenito i zbog lošeg odnosa prema srpskoj nacionalnoj

manjini)

„Pa imaju zato šta je sigurno taj Ante Starčević je dosta, dosta ima negativan stav prema pripadnicima... nacionalnih manjina, a pogotovo Srbima. Mada nj emu kad k ažu da mu je majka bila Pravoslavna iz Lik e,

299

valjda je to osjeća kao neki h endikep, pa da bi se dokaza unutra, upravo j e izabra takvo ponašanje. Dobro mi je poznato isto tako da su za vrijeme Austrije i poslije mnoge demonstracije kada bi se dogodile po Zagrebu onda su obično pl atili gostionice i dućani u vlasništvu Srba i te stvari, sve po nj egovu patronatu. Znači jedan čovjek koji je ostavio jedno neugodno sjećanje za nas pripadnike manjina.“

- to je predaleka povijest, mada poštujem

- Ante Starčević nije to što se za njega govori (nije etnički Hrvat već austrougarski podanik)

- ne mogu se identificirati jer nismo o njemu učili u školi

- više se identificiram za „prave” političare poput Stjepana Radića

2) Isp itanici koji se identificiraju s ličnosti Ante Starčevića, uz opće identificiranje, navode i

sljedeće specifične razloge:

- pozitivan doprinos hrvatskoj državi (domoljublje; zagovarao modernu hrvatsku državu kakvu

imamo danas; pionir današnje Hrvatske)

„Ante Starčević isto je legenda naša hrvatska. T o su sve naši ljudi ugledni koji su bili i to sve triba poštivat. To je sve naša povijest. Kako drugi poštuju svoje, tako poštujmo i mi svoje. Svak' svoje voli.“ „Pa znate što je. On je, on je povijesna ličnost i to je tako da... Još me vuče na Liku tako da... Nekako ga se kad je po meni Starčević, onda j e tu i Lika, da nije ono, kako su nekada govorili, Dane i Mane, policajci samo [da Liku ne bi predstavljali samo vicevi i policajci], da je, da je veliki čovjek, da je napisao puno dijela... Tako da, da je lijepo da, da ga mi u Lici imamo, znate, da nije ono sve //mhm// po ne znam, kažem vam, po ovim, drugovima policajcima i partizanima. […]”

- općenito jer je povijesna ličnost

- otac domovine (općenito i „pravi za razliku od Franje Tuđmana”)

„Kako ne, on je, Starčević je Otac Domovine, a Franjo Tuđman nije.” „Pa naravno, on je otac domovine pa ima veze sa mojim identitetom.“

- pozitivna ličnost

„I Starčević i Radić onak' mislim da su bile pozitivne figure koje su pokušale učinit nešto dobro u to vrijeme.”

- pozitivan doprinos hrvatskom narodu (bio „veliki Hrvat”)

„Ante Starčević je bio koji se borio za Hrvatsku i koji j e bio veliki Hrvat i koji je želio prije Franje

300

Tuđmana Hrvatsku. To su takva bila vremena kad su vjerojatno ljudi koji su bili u toj politici tada, koji su osjećali ili momenat ili vrijeme kada triba ustat za Hrvatsku to vjerojatno t ada nisu mogli, nije bila prilika, ali evo ustali su 90e. I 70ih je bilo i tako, sad je došlo vrijeme i naše tako da smo eto dobili tu našu državu.“

- osobni razlog, jer je lokalno vezan za Liku

- utjecaj na osobne političke stavove: „kroz njegovo učenje formirao se i moj stav”

3) Ispitanici koji nisu osobno vezani za ličnost Ante Starčevića, a smatraju ga važnim navode

sljedeće razloge:

- povijesna ličnost

„Pa nema. Ja... jedino o Anti Starčevića kao povijesnu ličnost znam ali baš sa mojim identitetom ne.“ „E njega sam volila pročitat i draga mi je povijesna ličnost. [osobna identifikacija] Pa ne baš.”

- doprinio hrvatskoj državi

„A s identitetom baš ne. Ali mislim da su doprinijeli državi. Da. Mislim da da.“ „Pa ne bi ja to pov ezivao sa mojim identitetom. Sa Hrvatskom, da mogu povezat kao n ekoga tko je n ešto učinio, tipa on, Strossmayer i tako dalje, svako j e učinio nešto na svom polju. Ali... [ne identificira se osobno] Ne, ne, ne.“

- treba znati o njemu kao povijesnoj ličnosti (općenito i o buđenju nacionalne svijesti), ali ne

pretjerivati

- doprinio hrvatskom narodu

„A ne baš u onom smislu da se ja nazivam Starčevićevcem, da ovo da ono, da se pozivam na Radišćevštinu. Sve to prihvaćam ali mislim da su oni osobe jednog vremena koji su se borili za identitet hrvatstva tada, a mi danas se borimo na jedan drugi način u drugim okolnostima. Jel, globalnim, proeuropskim.“

- inspirirao je stranke koje imamo i danas

- treba ga proučavati kao dio povijesti, ali ne kao političku ličnost

- osjećam neku širu povezanost zbog osobnih razloga: sa sela a on u Seljačkoj stranci; etnička

Čehinja a on bio oženjen Čehinjom

Problemi koje ispitanici dodatno ističu mogu se grupirati u sljedeće dvije kategorije:

301

1) premalo se daje pažnje održavanju znanja i sjećanja na ličnost Ante Starčevića (ne uči se

kvalitetno o njemu u školama, nisu razjašnjene povijesne činjenice o njegovoj osobi, općenito ga

se premalo spominje i o njemu piše, spomen-dom se ne održava već je zapušten) te

„Pa recimo da mogu reć' da nismo o njemu učili. […]” „Ma mrvicu. Premalo ih se spominje u principu jel'. Premalo, nalaze se u knjigama, tu i tamo ih se spomene negdje u medijima, i... Nisu prisutni u identitetu naroda.” „I to je jedan bio isto učenjak i pismen čo'ek i sposoban čo'ek i isto je puno doprinijeo Hrvatskoj, samo što tad nije smilo doć' do izražaja, a sad... samo isto, evo, napravili su mi tamo spomen-dom, ovce pase oko njega. Ljudi dođu, nikog nema. Mislim, to je sramota. To bi trebalo bit osoba koja.. . barata s a 2, 3 jezika, koja bi bila... non-stop tamo, pa i neki restoran il nešto jer... sad dođe... autobus putnika, nemaju di sok popit, nemaju wc. Jel' to sramota?“ „Mislim da on isto zaslužuje malo više... nego šta se samo u povijesnim nekim... člancima piše o njemu.”

2) percipira se kod nekih ispitanika kao negativna ličnost; iako važan za Hrvatsku nekada mu je

„cilj bio bitniji od sredstva”, loš odnos prema pripadnicima srpskog etniciteta u Hrvatskoj.

Diskusija. Ličnost Ante Starčevića je kao i ličnost bana Josipa Jelačića ispitanicima nejasna je li

ili nije nacionalni simbol. Dio ispitanika se ne povezuje s ovom ličnosti jer smatra ili da je

nedovoljno nacionalna ličnosti uopće ili da je nedovoljno etnička ličnost (nije bio etnički Hrvat).

S druge strane pak povezivanje s etničkim ili nacionalnim neke ispitanike odbija od ove ličnosti

(ne identificiraju se uopće s političkim ličnostima, nego znanstvenicima, umjetnicima, i sl.).

Kao i kod hrvatskih kraljeva i ovdje isp itanici ističu da je ovo „predaleka povijest“.

Isp itanici koji smatraju da Antu Starčevića treba isticati i s njime se identificirati, to smatraju

ponovno zato što ga određuju kao važan nacionalni simbol, povijesnu ličnost, opet dijelom kao

općenito nacionalnu a dijelom povezanu samo s etnicitetom („veliki Hrvat“, ali i manjine kao

Česi povezuju ga sa svojim etnicitetom i zbog toga cijene).

Problemi koji se ističu su nedovoljno poznavanje o ovoj ličnosti, nedovoljno učenje o njemu,

zatim sumnja u povijesne činjenice te oni ispitanici koji općenito smatraju da je on negativna

ličnost u hrvatskoj povijesti te se zbog toga ne treba isticati.

302

Ante Starčević je također jedna od ličnosti koja se podvojeno percipira u hrvatskom društvu,

djelomično kao potencijalni nacionalni simbol ali mnogo jače u značenjima ukorijenjen kao

etnički hrvatski simbol. Etničke konotacije vidljive su jer: a) Isp itanici se ne identificiraju s ovom

ličnosti jer nije „pravi Hrvat”, nije „pravi političar” (za hrvatska prava kao Stjepan Radić),

odnosno previše je povezan s političkim konotacijama (bolje se identificirati s precima i

znanstvenicima, piscima, odnosno negativno se odnosio prema neetničkim Hrvatima, prije svega

Srbima); b) ispitanici se identificiraju ili ga smatraju važnim jer je dao „doprinos hrvatskom

narodu”, bio „veliki Hrvat”, odnosno smatraju ga važnim usprkos tome što je „politička ličnost”

ili isp itanici smatraju da u isticanju tog dijela njegove osobe „ne treba pretjerivati”.

No, većina ispitanika ne ističe isključivo etnicitet Ante Starčevića kao bitan za taj simbol danas

već njegov doprinos općenitije kao „povijesne ličnosti” i „oca domovine”, doprinosa „hrvatskoj

državi” kakvu imamo danas (pa i inspiracija političkog života, stranaka, koje imamo danas). U

tom smislu bilo bi moguće, ako se želi, ovaj dio povijesti kao i one prethodne (hrvatski kraljevi,

ban Josip Jelačić) učiniti i širim nacionalnim simbolom, no glavna prepreka su etničke konotacije

koje vode negativnoj percepciji (nacionalističke, u korištenju ove ličnosti 1990ih da se potakne

entička nacionalna svijest, te njegova povijesna uloga koja je bila problematična za posebno

srpsku manjinu – drugim manjinama poput češke njegovo povijesno ponašanje čini se nije

problematično, negativno, kako smo vidjeli kod odgovora jedne isp itanice).

Drugi problem koji stoji kao prepreka identifikaciji uopće s ovom ličnosti je da se o njoj ne uči i

ne govori dovoljno u hrvatskom javnom prostoru danas. To je istaknuto kao poseban problem, a i

razlog koji nekoliko ispitanika navode zašto „ne mogu odgovoriti” na ovo pitanje, odnosno zašto

se ne identificiraju osobno.

5.15.4 Ante Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska – osobna važnost

Odgovori ispitanika (N=76; r=78) svrstavaju se u: 1) „ne identificiram se” (n=41; r=42); 2)

posebnu kategoriju „identificiram se u negativnom smislu” (n=16; r=17); 3) „identificiram se – u

neutralnom smislu”; 4) „ne znam”, „ne mogu odgovoriti (N=3; r=3); 5) „identificiram se” (N=6;

r=6).

303

1) Manjak identifikacije. Većina ispitanika izjavljuje da se ne identificira s ličnosti Ante Pavelića

i NDH, općenito i iz sljedećih specifičnih razloga:

- to je negativno i neshvatljivo da se dijelovi našeg društva još identificiraju s tim u pozitivnom

smislu, ne treba se identificirati s tim, isticati to u društvu u pozitivnom svjetlu

„Ne, ali ne mogu shvatit da to još uvijek živi. Da je to još uvijek prisutno, da se još uvijek slike nosaju, da se još uvijek gaji to. Jer ne mogu to nikako pojmit šta je u tom narodu. Ako je on prod'o Hrvatsku Italiji, ako je on to napravio šta je napravio. Zašto je popularan, zašto ga još uvik, zašto to, je li to samo da je protiv i ta obilježja. Jer Nijemci su davno raskrstili s tim obilježjima i zabranjeno. Mi bi vamo pa tamo, pa kako kad, pa ljevica, pa desnica, pa bi koristio u neke svrhe političke i ne znam ni ja koje.“

„Ovisi u kojem kontekstu... ja ne mislim da... mislim da... da je to razdoblje još uvijek jedna hipoteka, zahvaljujući političarima i povjesničarima... recimo, talijani se uopće ne brinu o tome... mislim da su jedino katarzu doživjeli Njemci, mislim da nisu ni Japanci... ni Amerikanci, bez obzira za sve što su radili loše civilima u Vijetnamu, i tako dalje... i NDH nema nikakve veze sa mnom, ni ja s njom, ali nisu te stvari jednoznačno... i mislim da to konačno treba na neki način riješiti.. . a mislim da su Hrvati na dosta dobrom putu tog otrježnjenja, i te neke katarze... mislim, da poslije Njemaca, za jedno 50 godina...”

- o tome ne treba uopće razgovarati, to spominjati, ili ako se spominje ne treba pretjerivati da ne

bi prešlo u preuveličavanje

„Ne. Smeta mi... Osobe koje su kroz povijest napravile zla treba da ljudi znadu za njih, al ih ne treba baš previše veličat.“ „Ne, rek'o sam vam da se uvijek sjetim one slike i da me tave stvari, ne, ja dosta znam o tome jer sam dosta pročit'o, pročital sam, da znam kaj se dešavalo i ne da bi to koristio negdje, nego da imam svoju sliku da mogu ovoga al da bi sad išel o tome razgovarati, ja znam dosta o tome i to držim za…”

- negativno, iako ne treba zaboraviti da krivnju nosi i „druga strana”; da nisu svi označeni kao

„ustaše” bili zločinci

„Ne. Ne, ali. .. mogu to objasnit. To je teško reći samo da ili ne. Ja tu razdvajam Antu Pavelića i... recimo većinu ljudi koji su bili u NDH. Oni su bili, svi oni, išli su se boriti za hrvatsku državu, a to je druga stvar što je vladajući, postavljeni tako. I oni su to... borili se za tamo. Ali zato što, to su zanimljivi slučajevi. Recimo, moj ćaća je bio u partizanima. A njegov brat je bio ustaša. Jel' me razumite? I ovi druga dva su bili kao u partizanima, a on je, ovaj četv rti je bio u ustašama. Tako da... teško je to tu i... postaviti pravu stvar. Teško je to objasniti i reći to je to. To triba puno toga pričati o tome... Isto kao za partizane. To je, to je isto su ljudi išli da se boru protiv fašista. A to što su oni tamo na vrhu imali druge planove i ciljeve i diktature i... Tito borba za vlast i tako dalje. Tako da... teško je to. Ali... ne mislim... to me nekada m e je nadahnjivalo. Kad sam mlad bija. Poslije je... nije to više jer... nije to to. Ja sam Hrvat i... borim se za hrvatsku državu. A ovi me drugi ne zanimaju. A njihove borbe tamo što su oni prije, to njihov problem.“

- iako se čini da je to bio oblik hrvatske države, to uopće nije bila prava država (priznata samo od

304

„fašističkih saveznika”, to je bila težnja za državom ali ono što je nastalo je zločinačka država)

„[...] Moderna hrvatska država se obvezala međunarodnim pravima prema Ujedinjenim narodima i prema Europskoj uniji da će graditi društvo koje neće podržavati i koje će naprotiv suzbijati nacističke i neo-nacističku ideologiju. Dakle, što se tog tiče, mislim da bi bila, da je pogrešno igrati ili koristiti, igrati na kartu blagog, uvijenog, prikrivenog ili javnog, jasnog i glasnog podržavanja ili isticanja, ovaj, te nacističko-ustašoidne NDH ideologije. Ali, tu treba uzeti u obzir da, po mom mišljenju, danas i oni ljudi koji su protiv i oni ljudi koji eventualno su za isticanje i govorenje o NDH, ovaj, nemaju pravu predstavu o NDH. NDH je bila država na papiru. Ovaj, nije to bila, po mom mišljenju takva država, kao što se želi reći. Ali, ideologija koja je iza toga staj ala nije bila na papiru, pa prema tome ne bi bilo dobro, po mom mišljenju, što se mene osobno tiče, ne bi htio da učestvujem u takvom. Ali mislim da bi trebalo istraživati duboko, pošteno… što je NDH bila, što je bila hrvatskom narodu, što je bila hrvatskoj državi, što je danas, i tako dalje.“ „Smenom osobno nema... to je bio takav sistem. Nezavisna država Hrvatska koja je, ona je bila država. ovo je država Hrvatska priznata. A ona, ona je bila samo sa fašističke strane priznata. Italija i Njemačka. Ali oko nje se veže sve te teme znaš, nije mi to, to mi je, odma' se sitiš Jasenovca, Gradiške, ubojstva. Znači, opet je bilo klanje svog naroda tako da nemam ja baš ništa.“

- općenito negativni osjećaji („grozim se na to”, „protiv toga sam”)

- općenito negativno, Pavelić zločinac, to je negativni dio povijesti

- moja osobna (obiteljska) povijest nema nikakve veze s tim

- ne identificiram se, no osjećam da me se povezuje s tim u svijetu, kada sam izvan Hrvatske

- iako treba govoriti o svim dijelovima hrvatske povijesti koje su bile negativne

2) Isp itanici ipak ističu i da se identificiraju u negativnom smislu:

- općenito negativni osjećaji („sram”, „emocionalna odbojnost”, „smeta me to”, „ljuti me to”)

„//mhm// Pa ima, da. Ja se //mhm// ja se //mhm// stidim toga šta se događalo u to vrijeme u Hrvatskoj i mislim da još uvijek //mhm// se Hrvatska //mhm// nije //mhm// suočila s tim dijelom povijesnog naslijeđa na nekakav suvisli način //mhm// koji... bi nedvosmisleno osudio. Jer nažalost još uvijek imamo ljude danas koji u nekim prilikama nose te uniforme, veličaju to naslijeđe, tako da... Ima, ima veze s mojim identitetom.”

„Eto to je dio koji, to je dio koji mi u svakom slučaju izaziva da se sramim da pripadam toj skupini.”

- taj dio povijesti ostavio je negativnog traga na moju obitelj koji su bile žrtve sustava

„Pa da [ima veze s njom, ne da identificira se]. Da. Sigurno da. I tu nastaje sav problem. Zbog tog nacističkog, fašističkog stava tih ljudi, ja sam ostala bez velikog dijela svoje obitelji.“ „Pa ima da... jer su mi u obitelji stradali od Ustaša... tako da imam negativne...“

- ne odobravam to (no povezano je sa mnom, dio povijesti, jer sam Hrvatica)

305

„Zbog povezanosti s nacistima nisam baš simpatizer. ima veze sa mnom, jer sam Hrvatica ali ne odobravam, recimo.”

- taj dio povijesti ostavio je negativnog traga na moju obitelj jer je naš kraj obilježen kao

„ustaški”

„Ima. Smeta me. Smeta me, ovaj, ja sam radi... ja sam iz t akvog kraja gdj e smo svi onako obilježeni kao ustaše, a nismo ustaše. I kao dijete sam ja osjećao posljedice radi toga. I smeta m e, sada ponovo se vraćam nazad.“

- to je negativno i neshvatljivo da se još ističe u našem društvu u pozitivnom smislu

3) Postoji i grupa isp itanika koji ističu da se identificiraju – u neutralnom smislu:

„Pa da. To je isto dio hrvatske povijesti.“ „Pa pazite, i to je povijest, bilo je tu i zločina i svega, što ćemo, Pavelić je takav kakav jest, i to je isto povijest.“

4) Troje ispitanika ističu da se identificiraju bez navođenja specifičnog razloga a troje ističu

sljedeće razloge:

- taj dio povijesti ostavio je negativnog traga na moju obitelj koja je stradala na Križnom putu

„Pa ima... ima veze... ovaj... jer su nastradali, ovaj, neki moji... Križnom putu... tata mi je bio na Križnom putu, tako... i završio je tamo... mislim, ja sam, ne znam... možda me ne bi ni bilo da se nije vratio. .. ovaj... 47., ujak je poginuo... uglavnom tako... to su vam sve stvari koje... ne možete ni imat... je li tako...dakle, da sad, moj odgovor ne bi bio negativan...“

- taj dio povijesti nije u postupnosti ni negativan ni pozitivan; identifikacija s „ustašama” (od

kojih su se neki borili „za narod” a ne fašističkim zločinima)

„Ima. Ima. Jer... mislim da treba ovo NDH, d a treba realno sagledat. Niko nije ni 100 posto ni pozitivan, niko nije ni 100 posto negativan. A... kod nas mislim ustaše se proglašavaju 100 posto negativnima, a četnicima se diže recimo spomenik. I neke stvari koje su radili i ne zna se je li. Nisu isto vrednovani. E.“ „Ima sa našim identitetom. Ima veze naravno. Jer u biti, pogotovo kad spominju ustaše i to, onda se koristi pogrdni naziv ustaša, a u biti po mom mišljenju su ustaše ljudi koji su ustali za svoj narod znači. Zato se i zovu ustaše.”

306

5) Isp itanici koji ističu da „ne mogu odgovoriti” ili ne daju jasno određen odgovor:

- podvojenost: svaka vojska donosi nešto loše, krivi su „i jedni i drugi”; NDH i „ustaše” kao i

Ante Pavelić su pokušali učiniti i nešto dobro, a radili su i loše; moja obitelj je bila u NDH i ne

odobravam ali nepravda da je dio nedužnih označenih kao zločinci pobijen

„Gledajte. Sad ću vam odma' reći. Što se tiče moga mjesta, moje mjesto je bilo ustaško u Drugom svjetskom ratu. 650 ljudi mladih je ubijeno iz mog mjesta ali kako je to bilo. T o je bila više, u ono vrijeme, ja slušam majku moju i ljude, ono, to je bila samo //mhm// borba protiv bivše Jugoslavije, Karađorđevića i ovo ono, razumijete. Meni, je li ti žandari, ono, ti žandari su čuda radili dole po Lici i to je bilo... Zato vam kažem to j e samo otpor bio. Niko ne opravdava zločine, ma dapače, Bože sačuvaj, kol'ko, 'ko može, ljudi koji idu u crkvu, Katolici, ne možeš zločine opravdati. Ali ja kažem jedno, ovaj, moja je cijela familija bila u NDH. Što se tiče muških koji su bili [ubijeni članovi muški i ženski obitelji na Bleiburgu i drugom mjestu), tako da mi ne možemo pobjeć', nit bi... pobjeć' […]” „Pa ne znam sa mnom osobno, o Anti se puno ka ružnoga priča, govori, sad šta ja znam šta je istina šta nije. Možda je on mislija sve najbolje za Hrvatsku, nije uspija, ispalo je tako kako je...”

- taj dio povijesti me uopće ne zanima iz političkih razloga

Diskusija. Samo dvoje ispitanika ističu razloge zbog kojih se pozitivno identificiraju s ovim

dijelom hrvatske povijesti: jedan ispitanik ne može odvojiti činjenicu da je dio njegove najbliže

obitelji bio žrtva progona zbog etikete koju su nosili kao pripadnici tog režima, te jedan ispitanik

smatra da nije problem identificirati se s „ustašama” jer se ne radi o zločincima nego borcima za

„hrvatski narod” (nisu sve „ustaše” fašistički zločinci već se „ustali” protiv nepravde). Dakle

možemo reći da i kada se identificiraju, ispitanici to ne čine s fašističkom idejom već su protiv

„crno-bijelog” definiranja svih pripadnika „ustaškog pokreta” kao zločinaca a i oni su bili žrtve.

Dio ispitanika koji smatra da se trebamo identificirati s ovim dijelom hrvatske povijesti kao i

svakim drugim jer ne možemo pobjeći od povijesti „kakva je takva je” – to je nacionalni simbol

koji može biti i negativan, kao takvog ga moramo prihvatiti. Naravno, simbol može biti

kohezivan i ako se isp itanici slažu oko temeljnih negativnih značenja

Većina ispitanika se ipak ne identificira s ličnosti Ante Pavelića i NDH zbog negativnih značenja

povezanih s ovim razdobljem hrvatske povijesti.

Odnosno, velika većina ispitanika smatra ovo negativnim dijelom hrvatske povijesti, usprkos

307

čega se onda negativno identificiraju ili zbog čega se ne identificiraju. Dio smatra da Ante

Pavelić i NDH i nisu nacionalni simboli (to nije bila „prava“ hrvatska država), a dio negativno

označava ovaj period zbog osobnih loših obiteljskih iskustava.

Problemi koji se javljaju su:

1) treba li ili ne o ovoj temi (i dalje) razgovarati u javnom prostoru: dio ispitanika smatra da

treba, kako bi se došlo do povijesne istine i konačne „katarze” i prestalo o tome govoriti; dok

drugi smatraju da ne treba jer dovodi do preuveličavanja i pretjeranog davanja prostora toj temi u

Hrvatskoj danas, pa čak i pozitivnog vrednovanja fašizma;

2) treba li ocijeniti taj cjelokupni dio hrvatske povijesti kao negativan; ili treba govoriti i o

„ustaškim” kao i drugim žrtvama raznih sustava, o tome da dio „ustaša” nisu bili za fašističku već

samo samostalnu hrvatsku državu (jedna ispitanik ističe i da je prvotno, prije NDH, Pavelić bio

mnogo pozitivnija ličnost što treba reći).

5.15.5 Josip Broz Tito – osobna važnost

Na pitanje je ukupno odgovorilo N=62 (r=82) ispitanika, a odgovori su kategorizirani u:

„pozitivno” (n=28; r=47); „djelomično pozitivno/negativno” (n=22; r=23); „negativno” (n=5;

r=5); te „ne znam” (i ne odgovoreno izravno; n=7; r=7).

1) Ispitanici koji daju pozitivno mišljenje o ličnosti Josipa Broza Tita navode sljedeće specifične

razloge:

- socijalno stanje u vrijeme Josipa Broza Tita je bilo dobro (općenito način života je bio dobar,

lijep; životni standard ekonomski; stan; stalan posao bez straha od otkaza; zdravstvo; ljetovanje;

školovanje; automobil; način kolektivnog djelovanja poput pionira, omladinskih sletova, radnih

akcija, proslava praznika posebno Dana mladosti, naglasak ne na nacionalističkom već na

zajedničkom kao sportskim događanjima, nogometašima; pa i domoljublje kroz pjesme, praznike;

društveni polet općenito nakon Drugog svjetskog rata iako siromaštvo). Dio ispitanika uspoređuje

tu situaciju s današnjom, ističući da je danas mnogo lošija.

„[...] Što mi sad, odnosno neki, iz NDH i ovi oni, 'oće proglasit i ovo ono, ja bi to pustio povijesti. Ja da sam u njegovo vrijeme se najsigurnije osjeć'o. Da je većina, da je građeni stanovi, da su ljudi radili. Nije se

308

moglo dogodit da ne primaš plaću, da radiš 6 mjeseci, da ne primam plaću, što danas vidimo... Sloboda kretanja, sa tom putovnicom mog'o si cijeli svijet obić', svugdje si bio primljen. I u moje vrijeme, recimo ja, odlazak u Irak i onoga, mogu zahvalit mom ocu koji je 61. otiš'o u Njemačku radit. Ali kao i on, i nikad se neću mislim složiti da nisi mog'o ić' u crkvu. Smio je ić' 'ko kod je htio. Mog'o je bit i kršten, pričešćen i krizman. Mog'o je svak' svoj obred radit, ali nisi mog'o brale malo vamo malo tamo, znaš ono kako su obično činili. I ja, što se tiče mojih, ja nikad nisam bio u Partiji ali sam to cijenio, pogotovo od školovanja, od zdravstva, od sve mogu će zaštite. Otkaz nije mog'o čovjek dobit nikako //smijeh//. Sigurnost. Sigurnost kod pa 90 posto stanovništva se osjećalo sigurno. Ali ako si, ka i svaki režim, ako si ga htio skinut bio protiv njega, moro si mučat jer si bio osumnjičen. Isto da je n eko protiv Tuđmana rek'o, isto bi završio u zatvoru kao što j e tamo. Ali mnoge stvari mu se pripisuju po meni koje nisu, odnosno ovi prvi ljudi, savjetnici, odnosno koji meni se čini su bili.“ „Pa ja sam živjela u. .. evo kao pionir u vrijeme Josipa Broza Tita //smijeh//. Bila sam zadovoljna sa svim mogućnostima koje mi je tadašnja država pružala, omogućila mi je školovanje kao i svima drugima, normalan život i prihode mojim roditeljima, tako da nemam ništa protiv njega.“ „Pa... imam... isto kao, ovaj... imam... čak.. . mislim kao da je pozitivna ličnost bio... i da je za ovaj... malog čovjeka puno ovaj napravio... se napravilo... za male ljude...” „[...] E sad ima još jedna stvar o čemu ja razmišljam... razmišljam, nije mi sad to prioritet, ali uzmimo moji roditelji kad su izašli iz rata, kad su oni, kad su izašli iz rata uzmimo, bili su opredijeljeni na strani Jugoslavije naravno, nisu se sa završetkom rata osjećali ugroženi kao neki koji su otišli, koji su pobjegli iz države. Dakle, oni su imali nekakav polet... bili su siromašni, ništa nisu imali, država je bila razrušena, stavili su im javne radove, Brčko, Banović i tako dalje. I to niko nije bio prisiljen, dakle javljali su se, mladost se javljala, odlazila je tamo i na neki način su zapošljavali se bar u tom mjesec dva nije važno. Svak' ima iz tog vremena nekakve lijepe uspomene, k'o izašli su s nekakvim poletom, nekakvom uzlaznom linijom, bez obzira šta nije bilo. .. Iz ovog rata se dogodila druga stvar, da se izašlo iz ovog rat a ali bez perspektive. Ušli smo u neki kapitalizam za koji nismo bili spremni i dogodilo se puno tih ružnih stvari i još puno se događa.“

- velika ličnost, veliki državnik, vrhunski, vješt političar, vizionar (čemu, između ostalog,

svjedoči i dolazak svjetskih državnika na njegov sprovod; imao „čvrstu ruku” ali bio dobar

državnik)

„//mhm// O Titu bi trebali... Da je anti fašist, da je komunist, da je izuzetno vješt političar. Da nije nikakav bravar već da j e stekao prvorazredno obrazovanje na Politehnici u Rusiji. Da je pripadao naprednom lijevom pokretu. Da je doktorirao praktično u zatvoru zajedno sa Mošom Pijadom i sa vrhunskim intelektualcima svog vremena. Da je uspio organizirati //mhm// otpor //mhm// fašizmu. Da je uspio //mhm// Jugoslaviju //mhm// dakle, osloboditi, pretvoriti iz seljačke nepismene zemlje u industrijsku, takoreć malu velesilu. Da smo imali zahvaljujući njemu i ljudima oko njega najbolji socijalizam koji je ikad postojao na planetu, u svakom pogledu. //mhm// To je osobito moja generacija osjetila. Da je //mhm// šta da vam još kažem o njemu. Dakle, da je, da je jednostavno bio vrhunski političar, jedna od najboljih političara ne samo 20. stoljeća. O tome svjedoči i to da su mu svi ti silni kraljevi i predsjednici država bili na pokopu. Pa ne bi dolazili valjda nekom beznačajnom čovjeku. To je čovjek koji je imao rezultate i koji je do tih rezultata znao doći na vrlo, ovoga, teške, nezgodne načina, ali ne vidim kako bi se to drukčije moglo napraviti.“ „Pa on je bio za ono vrijeme, za ono vrijeme je bio ličnost, velika ličnost bio. Uostalom, pokazuje i njegov sprovod na koji su dolazili recimo u njegovo vrijeme tol'ko državnika je došlo na njegovu sahranu, da ipak nešto znači. Vjerojatno znači nešto kad tako, toliko došlo velikih funkcionera.“

- antifašist, komunist (lijeva orijentacija), vodeći u ideji „nesvrstanih”, suradnja s Istokom i

309

Zapadom

„To je povijest... to povijest govori... znači, sama njegova sahrana... kol'ko je bilo državnika... o njemu... kol'ko visoko je politički kotirao tad u svijetu... posebno sa, sa nesvrstanima...” „On je bio, mislim... tog nema 'ko ne greši, 'ko ispravan nije, jer on da je ispravan on ne bi bio to što je bio. Al on je ima taktiku da je on... bio mudar čo'ek i da je on to sve... drža' pod nekom kontrolom ki je moga, a surađiva' je i sa Amerikom i sa Rusijom za svoju korist i za korist tih država. Al su ljudi bili radili su, nisi se boja da ćeš dobiti otkaz. Ako si radio u toj firmi moga si penziju dočekat ako ti je pasalo, to je tvoja dobra volja ak ćeš otić'. Standard je bio, stanovi su se pravili, dobijali su se, mislim... ljudi su normalno mogli živit i... ići na more... i... luksuze, sve. Dok sad ti za hranu radiš i režije.“

- pozitivno doprinio Hrvatskoj (naš „otac”, kontinuitet „našeg” razvoja; najistaknutija ličnost u

hrvatskoj povijesti; nije zakinuo Hrvatsku na nikakav način, mnogo izgradio)

„A... Pa ja inače o ličnostima nemam nekakvo svoje mišljenje. Jer mislim da su ličnosti samo ljudi koji eto pokušavaju nešto promijenit, napravit nešto u svojem društvu, ali Tito je dosta učinio dobra ovoj našoj državi, pa čak i Hrvatskoj. Mislim da je on premalo iskorišten kao bivši državnik, s obzirom da je bio Hrvat po porijeklu, s obzirom da je bio iz Hrvatske, s obzirom da je puno toga Hrvatskoj dobrog donio. Mislim da je, ovaj, premalo se govori o nj emu, premalo piše, a vrijeme u kojem j e on bio, ja sam bila mlada, ali nije bilo loše.“ „Mislim da je on historijska ličnost, mislim da je najistaknutija ličnost u povijesti hrvatskog naroda, i u povijesti južnoslavenskih naroda. Naravno, ne mislim da je bio svetac, on je imao grešaka i političkih i tako dalje, ali kada se zbroje plusevi i minusi mislim da ipak zaslužuje i taj trg i nazive ulica i tako dalje i da to treba minjat. A priznat je u svijetu. A ovo zadnjih godina se naravno iz političkih razloga, promjene sistema i državnog okvira, onda stavlja d rvlje i kamenje na nj ega, kao što je nekad i nekritički slavljen, tako d a se razumijemo jel'.“ „A pozitivno je... pozitivno je... misli, što on sad nije sve napravio kako je htio... to je druga stvar... jasno da je pozitivno... on je nešto... je li ako... on je kontinuitet... i uopće 'ko bi se normalan odric'o, je li tako... nečeg... kao da se neko odriče oca... možeš se odreć' oca ali moraš imat debeli razlog za to... a on je isto, na neki način, je li tako... je kontinuitet našeg razvoja, mislim... bez obzira sad šta je bilo, koje greške su bile... ili zasluge...”

- priznat, prepoznat u svijetu (općenito a preko njega i mi kao stanovnici bili i danas smo

prepoznatljivi u svijetu; čemu, između ostalog, svjedoči i dolazak svjetskih državnika na njegov

sprovod)

„Za mene je... kako bi ono. Čovjek koji je znao da pod svoje starije dane su i njemu podvaljivali savjetnici neke gluposti i udvaranje. Čovjek koji nije ostavio ništa, nije odnio ništa, nije uk ra' ništa, nije pronevjerio ništa. Koji je balansira između istoka i zapada. Počevši od osnivanja nesvrstanih i sa Azijom i SA Afrikom. Dovoljno samo jedan pojam, ja sam se naša u Iraku kad je umra, 81., od 140 državnika i to po moje nisu ti ludi, od Jimmy Cartera mama pa da ne govorim od cijelog svijeta, to je značilo nešto. […]” „Pa najvjerojatnije ja nisam možda objektivna kada je on u pitanju. Opet to vezujem za ovaj dio svoje mladosti koji mi je pod tim, kako bi rekla... Mi se možemo sada smijati sletovima, trčanju štafete i tako

310

dalje, to su ajmo reći smješnija strana povijesti ali... To je smješniji dio. Ali o njemu ja ne mogu reći ništa loše iz razloga šta je on. Eto on je napravio od Hrvatske brend. Sad se opet vraćam na svoje studentske dane, jedna Nova Godina na primjer u Budimpešti. Evo. Bili smo smješteni u jednom hotelu, Nova Godina se slavila u okviru jednog vrlo luksuznog hotela, restorana i tu su bili nijemci, Francuzi, Englezi, T alijani i Jugoslaveni. Dakle mi smo ravnopravno bili raspoređeni sa zapadnim dijelom, dok su ovi iz istočnog bloka po nekakvim rupicama slavili te nove godine. I kao osjeća si se, dobro si se osjećao. Ja sam, meni s pasošem gdje god sam došla bilo je dobro. Eto to je ono šta sam ja osjetila. Kako sam ja razmišljala o tome. […]”

- dobar kao čovjek (dio običnog naroda, iz Kumrovca, Zagorja; nije ostavio ništa svojim

nasljednicima, nekorumpiran)

„Pa čujte, pa dobro... on je bil tu iz ne... iz Kumrovca, ne... još je muž tu bil poštar onda, kad je on došel vu Kumrovec, još 72. mislim da to bilo. .. onaj, gore, kiša.. . bila kiša, pa mu drž'o kišobran... i veli, da je bil jako dobar, da je tu došel međ' ljude... i neka... ah, a sad se to jako... ta ta politika, znate kak' to ide... to je teško.. . ne... [...]”

- općenito smo ga poštovali (i poštujemo i danas)

„Pa on je bio moj idol kao i svima mladima… Mi smo ga isto tako poštivali k'o i ovog našeg predsjednika… Pjevali smo isto te domoljubne pjesme. Lijepo je bilo, bilo je tih radnih akcija na kojima sam i ja učestvovala. i ovaj, lijepo, lijepo je bilo onda vrijeme.“

- danas se ističe samo negativno jer to odgovara sustavu, no bio pozitivna ličnost

- danas se premalo govori o njemu

- pozitivno doprinio SFRJ: razvoj industrije, posebnog tipa socijalizma kakvog nije bilo u svijetu

2) Isp itanici koji osjećaju podvojenost, navode sljedeće razloge:

- bio je velik državnik ali (općenito) je radio i neke negativne stvari, donosio negativne odluke

(diktator, kontroverzna ličnost, manipulator, kontrola medija)

„Kao osobi... mislim da je bija veliki, veliki čovik, veliki vojskovođa i... i veliki državnik. Ali za učinjeno negativno. Mislim loše.“ „Pa i on ima kao Tuđman, vrlo važnu ulogu, mislim da realno s povijesnog stajališta trebamo s tog povijesnog stajališta al sad nisam dugo pogledala te knjige ali kako su mi dečki rasli onda jesam, jedno vrijeme je bilo da se um anjuje važnost, mislim da to nije u redu, i da stvarno treba priznat ljudima ono što su dobro napravili al što je to poslije otišlo u neku drugu stvar to je opet nešto drugo..”

- iako tada nismo znali o njemu što znamo danas (negativnosti, neke stvari kao proslave

rođendana se mogu danas činiti smiješnima), socijalna situacija koju je on stvorio bila je dobra

(općenito, osjećaj sigurnosti, kolektivne proslave)

311

„Zato što... sad smo mi pod stare dane čuli sve što je bilo, a da nismo znali... ono što je bilo, da nije bilo dobro... da su to rekli moja mater, i moji roditelji, i svi ovi starci oko mene, koji su stariji oko mene... moja djeca nemaju mogućnosti koje sam ja imala... znači, to su sve iskustva iz prve ruke... meni to ne može nitko osporit... jer sam ja to prošla na svojoj koži... znači, ljudi jednostavno nemaju ono što su imali... a to je omogućio taj čovjek, i njegova politika... kakav je to bio lik... jedan kontraverzan lik dozlaboga... ja uopće ne znam tko je on bio... je li on bio poštar, nemam pojma... ja samo znam da je bio Tito... da je bio lik... da je bio mačak u komunikaciji... da je bio neki veliki 'big lover'... da je bio identitet ne znam, ne znam šta... evo tako... cijeli svijet se oko njega vrtio... za nas se znalo... gdje god smo došli bili smo predstavljeni... kada sam rekla kolegici Croatia... pa sam rekla Janica Kostelić, pa sam rekla Šuker... ništa, ništa, ništa... onda sam rekla Tito... a ona je vrisnula 'vau'... stvarno se to dogodilo...“ „Pa moram reći d a me strašno vesele ove nove stvari koje čitam, da je bio, ljudsko biće, jer sam ono, kao dijete, ako i svi mi, ne? Odrasla u tom nekakvom, ono, //uzdah// //mhm// nekakvom tom veličanju lika i djela i svega toga i sad kad t amo čitam kol'ko j e imao žena, ljubavnica, djece, varao, bigamist bio, i tako dalje. Onda, jako mi je to, kak' da velim, ok //smijeh//. Ok mi je zato što ga prikazuje kao čovjeka od krvi i mesa čak i previše ono. Ljudsko i suviše ljudsko, ne? E, ovaj, a inače, šta ja znam... Ima, imam više nekakve te uspomene iz djetinjstva i... Mislim, nemam šta reći... Imam nekakav unutarnji konflikt sa prekrasnim osjećajima za Dan mladosti, ne? A s druge strane obilježavanje n ečijeg rođendana //smijeh//, mislim, tamo, nacionalnom svečanošću... Tu sam malo u konfliktu. Da.“

- iako je radio pozitivne stvari, smetaju zločini koje je činio (općenito militantnost, ubijanje

hrvatskih intelektualaca, Goli otok)

„Kako bi vam rekao. On je bio ovoga jedna kontraverzna ličnost. A: ima jako puno još nedoumica i nepoznatih detalja o njegovom životu, bez obzira na to što je napisan velik broj knjiga. Iz ove literature koje je nama i podataka koji su nama dostupni i onoga što sam ja pročitao, on je maltene trostruka ličnost, trostruka osoba. Čito sam o tome, niko to nije demantirao, da je pobio sve svoje političke protivnike u Francuskoj, u Španjolskoj, u Rusiji, u tadašnjoj Jugoslaviji, svako tko malo dign'o glavu politički je bio gotov, ne. Onda mu se pridavala nekakva nadnaravna svojstva i tako. Da li se moglo drukčije upravljati s ovim tu narodima, ja to ne znam ne? Ali da je bio u proganjanju i uništavanju svojih političkih neprijatelja nemilosrdan, to recimo mi nismo ranije znali, ali ovoga kad se smije slobodno o tome pisati, to me jako ovoga neugodno iznenadilo. Onda kad sam čitao o strahotama Golog otoka i to me j e silno neugodno iznenadilo. Pa kad čitate ovoga o nevoljama koje su proživjeli mnogi ovoga njegovi politički protivnici, ljudi koji se s kim nisu slagali, koji se nisu čak ni međusobno tukli, od Hebranga pa nadalje, opet vidite da je to jedna izuzetno, kako bi vam rekao, morate imati želudac dobar da bi to sve provarili.“

- općenito podvojeno mišljenje kao i o ličnosti Franje Tuđmana

„Podijeljeno... kao što mi je i o Tuđmanu podijeljeno, ne... pa, imam ja ono, generalno pozitivno čak i o jednom i o drugom...“

- općenito, tada nismo znali negativnosti koje znamo danas, no sada podvojeni

„Hm... Evo ovako. Rođena sam '67. Sve do njegove smrti 1988. cili život su nam p ričali pri če T ito, Tito, Tito, divan krasan. Morali smo ga dočekat', oblačit crvene marame, zvijezde na kape petokrake. I to. Naknadno smo dolazili do drugih informacija. Posjetila sam nj egov grob na Dedinju u Beogradu. Mislim, kad sve oduzmem i zbrojim kao i svako ljudsko biće. Ima je puno možda svojih dobrih strana, ima je svojih

312

mana, i to je to.“

- treba govoriti i o tome no treba se više usredotočiti na noviju povijest, nakon njega

- učinio je dobro samo Ustavom iz 1974. i u Drugom svjetskom ratu (hrvatski narod i

antifašizam) a ostalo negativno

- podvojenost, no treba naglašavati njegove nepolitičke doprinose (suradnja sa stranim

političarima, prijateljstvo sa svjetskim poznatim ličnostima) u turističke svrhe

3) Negativna značenja ličnosti Josipa Broza Tita grupiraju se u sljedeće tri kategorije:

- prevarant (manipulator, imao samo šarm; ukrao ideju o nesvrstanima, zagorski seljak a ne veliki

vladar, uzrokovao smrt brojnih ljudi)

„Josip Broz Tito je najuspješniji svjetski prevarant... znači, čovjek koji nikakvog obrazovanja.. . uspio je sve ubijedit'... uzeo je od Danuncija id eju o Pokretu Nesvrstanih... sve jezike je govorio loše... fućkalo mu se živo za sve... na kraju se htio vratit' Katoličkoj crkvi, jer je zapravo otuda i krenuo... on je jedan zagorski seljak, koji je lukavošću i beskrupuloznošću... on je zaslu žan za smrt 800 komunista u Rusiju... u vrijeme kad je bilo tisuću i petsto komunista... on ih je pola pobio... cinkajući, ne zato da je ubij'o nekog'... prva žena mu je imala 13 godina... to obično ide pod krivični zakon... borio se za bijele, a kasnije je rek'o da se borio za crvene... tako da je tu bilo... u toj... cijela njegova biografija je puna vrlo, vrlo nejasnih detalja.. . ono što je on imao, on je imao šarma, ne... Tuđman nije imao šarma, recimo... ljudi će uvijek cijeniti šarmantne prevarante, čak i kad znaju šarmantne prevarante, nego krute ljude koji su, recimo, na nekoj liniji...“

- nakon saznanja nekih stvari, iz današnje perspektive, ne mislim pozitivno

„//mhm// Pa sada, nakon... upoznavanja mislim... nekih stvari za koje nisam znala... ne mislim pozitivno.“

- diktatorstvo (isprali su nam mozak tada, iako život nije bio loš; nitko nije smio pisnut, a on je

dobro manipulirao simbolima)

„Nekako... ništa posebno, nije mi bija nešto. Recimo kad smo bili mali smo se bojali nešto reć'. Ja se sjećam da bi rekla mami 'Tito ima debelo rito' pa je se onda ljutila da će me zatvorit i tako. Uglavnom, uopće o tom, o tom razdoblju nemam neko dobro mišljenje […]”

Diskusija. Možemo reći da samo manji broj ispitanika izričito negativno vrednuje ličnost Josipa

Broza Tita. Većina ga ili pozitivno vrednuje ili „uvjetovano“ pozitivno.

Glavni razlozi za pozitivno vrednovanje su da se Tito doživljava kao nacionalni simbol (doprinio

313

hrvatskoj državi, kontinuitetu povijesti, „otac“). No značenja su mnogo više povezana za njegovu

ulogu u vrijeme bivše SFRJ nego za Hrvatsku danas - kao dobar vođa, povezano i s

prepoznatljivošću kao sposobnog vođe u svijetu, te, dodatno, vrlo važno isp itanicima je istaknuti

i socijalno blagostanje u bivšoj SFRJ za koje smatraju Tita osobno zaslužnim. Zanimljivo je i

pozitivno vrednovanje same osobe (neke vrste „predmetnog dijela“ simbola, „dizajna“ kao dobre,

karizmatične, i sl.).

Podvojenost se javlja zbog negativnosti koje su ispitanici naknadno otkrili kada se smjelo

govoriti o njima (diktatorstvo, ubijanje neistomišljenika, Goli otok) no dok veći dio ispitanika

usprkos toga ga i dalje smatra pozitivnim zbog gore navedenih razloga, samo manji dio ne može

prijeći preko tih značenja zbog čega ga određuju kao negativnu ličnost.

I dok dio ispitanika smatra da ga ne treba povezivati s Hrvatskom danas, dvoje ispitanika ističe

da se danas pokušava negativizirati Josip Broz Tito kao ličnost zbog odvajanja od SFRJ ali da

treba o njemu više govoriti kao nacionalnom simbolu. Treći ispitanik smatra da treba naglašavati

one dijelove koji mogu biti korisni za turizam, odnosno dio ispitanika da treba govoriti o njemu

ali i o negativnim i pozitivnim stranama.

5.15.6 Franjo Tuđman – osobna važnost

Ukupni odgovori na ovo pitanje (N=62; r=80) grupirani su u sljedeće kategorije: „pozitivno”

(n=22; r=29); „negativno” (n=17; r=28), „djelomično pozitivno/negativno” (n=18; r=18) i „ne

znam”, „ne mogu procijeniti” odnosno „neodređeno“ (n=5; r=5).

1) Isp itanici koji pozitivno ocjenjuju ličnost Franje Tuđmana, uz općenitu pozitivnu ocjenu, ističu

i sljedeće specifične razloge:

- doprinos samostalnosti Hrvatske (važna ili ključna uloga u odcjepljenju, stvaranju današanje

Hrvatske, zaslužan kao utemeljitelj ili stvorio zajedno s „hrvatskim narodom”, zauzimao se još u

SFRJ za Hrvatsku)

„O ličnosti prvog predsjednika? Pa mislim da je prošao zapravo jedno teško, teško, teško razdoblje. Jer on je za vrijeme... i Jugoslavije bio dosta aktivan i mislim da je dao svoj vrijedan doprinos izgradnji Hrvatske jer je bio u vrlo, vrlo teškim vremenima, koje je morao zapravo //smijeh// izdržati.“

314

„Pa... ne znam, šta ja znam. Čovjek je napravio, osvojio Hrvatsku. Zajedno. Nije on nego je n arod stvorio Hrvatsku. Na njegovu inicijativu, na nj egovo inzistiranje. Mislim da j e on pogodio vrime kad to treba napraviti i on je po tom poznat i po tome zaslužan šta je to napravio, to i to šta je napravio. A ništa manje nije vrijedan ni ovaj, ni ova druga dva predsjednika, ni Mesić, mislim da su radili svi, da su radili za Hrvatsku. Ja bar mislim tako. Ja ne mogu reć' šta je iza kulisa rađeno. Ali... mislim da svaki normalan Hrvat koji je iti malo na bilo kojoj hrvatskoj funkciji visokoj da radi za Hrvatsku, za dobrobit Hrvatske. Ja tako mislim. Mada nisu svi. Ali...“ „Pa mislim da je bio dosta aktivan i zalaga' se za... za Hrvatsku. Možda ima nekih malih propusta, ne znam, možda.. . Al svi mi tako imamo nešto.“ „Pa mislim da je on predsjednik kojeg svakako t reba uvažavati i ja ga izuzetno cijenim kao čovjeka koji je utemeljio našu samostalnu Hrvatsku. Međutim mislim da je bio okružen sa mnogo krivih ljudi.“

- pozitivno „iako imao grešaka” (uglavnom ne njegovom greškom ili su greške nedovoljne da bi

promijenile pozitivno mišljenje: najčešće je navedeno da je bio „okružen pogrešnim ljudima”,

jedan ispitanik da sam nije birao stručnjake; nije riješio korupciju ili odstupio ako nije mogao;

nije mogao dovršiti započeto u političkom i gospodarskom smislu zbog manjka kapaciteta; tašt;

način na koji je postao akademik ne sasvim ispravan)

„Da, da. On je isto dio povijesti. [...] Pa, vjerojatno je radio onako kako je najbolje znao. A to što jedan čovjek ne može sve sam napravit //mhm// pripisujem greškama njegovih suradnika.“ „[...] Kada je vidio korumpiranost u Tanzaniji treći mandat odustao je... rekao je ne... ako ja ne mogu, ako ja ne mogu to... to pratiti... onda ja to ne želim... evo, to... to mu zamjeram... kada si vidio da ti... da gubiš kontrolu, a kontrola je nužno potrebna... ona je nužno potrebna... mi u našoj crkvi katoličkoj... svaka župa... mala župica od 500 ljudi... na početku godine mora dati izvješće u Biskupiju toliko je bilo primitaka, toliko izdataka.. . moramo imati župno.ekonomsko vijeće, koje će stvari provjeravat, dakle, čak i kod samog župnika.. . zato ovdje, kad je vidio... nije kontrolirao... imao je previše.. . imao je previše povjerenja.. . i onda ta druga... ta druga stvar... kada vidiš ne ide... odstupiti...” „Pa mislim da je imao jako važnu ulogu..i da s povijesnog stajališta to svakako treba priznati, s druge strane vjerujem da nije bilo vremena da se neke druge stvari koje su potaknule zemlju da se dovede u ovo gospodarsko stanje, političko i tako dalje, vjerojatno nije bilo kapaciteta i mogućnosti da se to prevenira, tako da bilo je tu puno grešaka ali da je bilo neminovno odcjepljenje i da j e trebala bit jedna osoba koja će uspjet sve to pokrenut, mislim da je on bio prava osoba na pravom mjestu, definitivno..” „Mislim da nije bio savršen pa samim time da je bio čovj ek koji je vođen idejom hrvatske neovisnosti i na račun te id eje nehotice popuštao p red onima koji su toj ideji prilazili k ao profesiji. Pa je u tom smislu se dogodilo svega onog lošega u okviru te ideje. Ali prvom hrvatskom predsjedniku se mora odati priznanje jer je tek i za 90e, 91. počelo se u svijetu govoriti o hrvatskoj državi, hrvatskom narodu, hrvatskoj naciji, hrvatskoj zastavi, hrvatskoj himni i tak dalje i tak dalje. Neovisno o tome kom bio simpatičan ili ne Tuđman je prvi hrvatski predsjednik, kao povijesna osoba, koji ima svoje važne, važne doprinose za nacionalnu povijest. Mislim ovo kako je on postao akademik i tak dalje i tak dalje, to naprosto maknimo. Kad to odgrabimo, onda dobijete nešto što je vrijedno.“

- napravio najbolje u vrlo teškoj (ratnoj) situaciji

315

„//uzdah// Pa mislim fakat da je bio prvi, ovaj, ima nekakvu povijesnu težinu //mhm// Mislim da je //mhm// da je on, kak' da velim, da je on činio najbolje šta je mogao i znao u toj jednoj neobičnoj situaciji. //mhm// Ali, veći... tak da s njim nemam neki problem. Ali imam jako veliki sa, sa njegovim naslijeđem. Da.“

- pozitivan karakter: snažna osoba, s dobrim idejama, autoritet, čvrsti stavovi

„Sve najbolje. Sve najbolje. Ima je svoj stav, ima je svoje ja. Znao je to čno procijenit situaciju. I američki onaj veleposlanik s am čitala je rekao da nije naišao na takvog predsjednika koji iznosi svoje stavove tako otvoreno i govori šta ima namjeru napravit kao Tuđman. Znači, nije se nikoga boja. E.“

- zaslužno mjesto u povijesti i zbog položaja u SFRJ (partizani, general bivšeg sustava, zatvori

koje je prošao, pa i kao predsjednik nogometnog kluba „Partizan”)

„Dobro, zaslužil je svoje mjesto, ipak je on, ja znam o njemu, on je bil i partizanski general, bil je u 32 divizija, on je proš'o svoj nekadašnji, proš'o je i zatvore, ovo, on je je bio i predsjed. nogometnog kluba Partizan, ima još uvijek jedna pjesma 'Otiš'o si Franjo ostala je tuga, uvijek će te voljeti grobari sa Juga'. On je ipak, trebalo je to, nije to baš u ono vrijeme ovoga, baš sve jednostavno, kad se čita u knjizici iz povijesti pa 3 rečenice i o Domovinskom ratu, to je bila v elika opasnost za hrvat,. narod da ga se ne zgazi dokraja, kad se već ušlo u otvoreni taj sukob, kad je to nastalo i počeo Domovinski rat, nije bilo oružja, bil je, njegova uloga, možda malo da nije slušao tol'ko neke koji su se poslje pok azali kakvi jesu al tako ja sam legalist poštujem i, normalno da svoje mjesto ima i da sad jedne godine bude mu se stavilo vijenac, mora imati svoju neku, poštovanje.”

- znanstveno izračunao broj žrtava u Jasenovcu da bi dao temelje rasprava o tim temama

- općenito poštovanje kao prvog predsjednika

2) Ispitanici koji negativno procjenjuju ličnost i djelo Franje Tuđmana, uz općenitu negativnu

ocjenu, navode i sljedeće specifične razloge:

- „200 bogatih obitelji” (omogućio ekonomsku krizu pomaganju tjakunima, stvaranjem „200

obitelji”, i sam bio dio tih „200 obitelji”)

„Pa mislim da je imao dosta grešaka. I da je ova situacija u kojoj se sad nalazimo baš zahvaljujući njemu što se on petljo u sve i što zna i što ne zna. I... da je ekonomska situacija takva kakva jeste. Zbog njega. I njegovog poimanja o 200 bogatih obitelji u Hrvatskoj, k'o i u Južnoj Americi, jel' tako?“ „[...] Bio je predsjednik koji je omogućio najveću pljačku u povijesti hr. naroda ono sve društveno se opljačkalo na principu 200 onih čuvenih familija, tajkunskih i tako dalje,i to dan danas mi trpimo kao problem, mi nismo tako siromašni kako smo, kako su nas svi opljačkali.”

- negiranje pozitivne uloge u stvaranju samostalne hrvatske države (on se samo „našao tu” kad je

vrijeme bilo pogodno ionako ili kada je izbila agresija; narod je stvarao državu ne on; „trgovina”

316

sa Slobodanom Miloševićem)

„Mnoge greške. Mnogo, mnoge stvari koje... dal' su mu ovi oko njega krivo savjetovali. Puno, puno grešaka i puno drugačije se moglo riješiti da se nije htjelo preko noći sve promijenit. Da je bilo malo strpljenja, malo samo. Jer poslije kako vrijeme teče, kako neke stvari saznajem da su se on i Milošević 100 i nešto puta našli, onda si vidila da je to trgovina i. .. A pogotovo najgore je stvaranje 200 bogatih, to je najveće. I kroz ogromno zla privatizacija. Ljudima je dalo to od unuka svojih, pa ovih onih, onih koji su bili bliže njemu, dato papir što ne zaslužuje. Tako da dosta dosta. Jer ta titula da je on stvorio Hrvatsku, da nije bilo Gorbačova odnosno pada Berlinskog zida, odnosno Rusije, nije moga niko 75. stvorit jer bi Rusi bili tu za 24 sata tako da. Im'o si jedno pogodno vrijeme za nešta, nažalost sa velikim, velikim greškama. Počevši od dijeljenja Bosne, od puno stvari koje nisu trebale bit tako.“ „To je splet okolnosti, nikakva on povijesna ličnost nije bio nego su ga iznjedrile određene, snage koje su u onom trenutku bile najorganizovanije da se odbrane od agresije srpske, što je notorna činjenica, to treba istaknuti, to je bio jedan program, plan, koji se već poslije Titove smrti radio, kad je on već olabavio, funkcioniralo predsjedništvo i sad te sna snage velikosrpske koje Tito znao ukrotiti, kanalizirati, neutralizirati, tu više nitko nije mogao kontrolirati i to je krenulo, mislim da taj, ta trijada Izetbegović, Milošević, Tuđman, dogovorno su radili na razjedinjavanju Bosne a da je on neka v elika povijesna ličnost oni su bili najorganizovaniji sa vanjskim inozemnim faktorima koji su mu dali podršku i on je u nekom prvom smislu bio pozitivna ličnost koji je nastojao da se Hr osamostali, a sve drugo je upitno […]”

- negativan karakter: loša osoba, bahat, „čovjek bez vlastitih ideja”, manipulator

„Što mislim? Mislim da je bio bahat. Da je bio pun sebe. Veliki Hrvat koji je odrastao u komunizmu i koji... koji nije... koji nije htio... priznati one lijepe stvari koje je doživljavao za vrijeme Tita.“ „Joj. Ja osobno, ja se naježim kad se s amo sjetim kako je taj čovjek, kako je bija. Ja osobno, meni nije bio drag zato šta je bija stalno nakostriješen, što u njemu nije bilo ništa dobrote nekakve isijavalo nije. Ne znam. Sve najgore. Jedino što recimo Hrvati bi rekli da je on taj glavni koji je uspostavio, zaslužan za uspostavljanje hrvatske države, a ja prije mislim da su to ljudi koji su nažalost poginuli i više nego ovaj... I tako ne, ne... Imam negativno razmišljanje o njemu.“

- općenito (mnogo) više negativno nego pozitivno

- autokratski se ponašao, (loše) oponašao Tita

„[...] Prvo je upitno ta njegova autokratnost ponašao se kao vladar iz srednjeg vijeka, imitirao je T ita, a ni do koljena nije bio u smislu taktike, niti svega u nekom državnom ni vojničkom smislu, on nikakav general nije bio, on je bio čovjek koji je radio u upravi vojnoj, administrator koji je činove dobivao po administratorskoj liniji, molio je Izidora Štroka da ga predloži, za generala a kako su oni paralelno u toj vojnoj upravi imali isto mogućnost napredovanja kao i svi drugi tako je i on dobio čin generala […]”

- zanemarivanje ili loš (drugorazredno u odnosu na etničke Hrvate) odnos prema pripadnicima

manjina

„Pa u svakom slučaju ne baš pozitivno. Mislim da je jako puno zla učinio ovoj državi. Mislim da je... okupio neke grupe, neke ljude oko sebe koji nisu činili dobro ovoj zemlji. Da je on učinio dobro samo

317

Hrvatima, pa da je učinio da su svi Hrvati sretni, ja ne bi ništa rekla, rekla bi eto bar su Hrvati sretni. Ali tu sreću nije, taj njegov način... donio ni Hrvatima a posebno ne nacionalnim manjinama.“ „Pa ne mogu reći da s am nekakve posebne simpatije prema njemu, jer on je dosta često davao, nekako, na vidjelo to da stvarno se drugačije obraćao Hrvatima i Hrvaticama, a ostale j e zanemarivao. Mi smo to, obzirom da smo pripadnici manjine, osjetili, jel'. I to nam nije bilo drago. On naprosto kad je bio sretan, sjećam s e kad je oslobođen Vukovar i tako, on naprosto to nije mogao sakrit. Ja njega shvaćam, on je to htio, on je taj narod volio, to je i ta Hrvatska, ali kad smo i mi drugi tu. Onda smo mu to pomalo zamjerali, i tako da.. . nije tu bilo nekakve posebne simpatije prema njemu, ali ne mogu reć' da ja sad njega zbog nečega mrzim. On je eto napravio to što j e većina Hrvata htjela da se u ovoj državi dogodi i on je, eto, njima za volju pretpostavljam, to napravio ne. Da su sad mnogi, većina, daleko vel'ka većina ljudi u ovoj zemlji bila sretna što se to dogodilo. A sad kažem...”

- „plagijat” disertacije

- desno orijentiran (manjak „ushićenja” zbog lijeve orijentacije ispitanice)

- ulazak u rat se ušlo prenaglo zbog nestrpljenja

- općenito manjak poštovanja

- pretjerivanje u predstavljanju kao „veliki Hrvat” a bio komunist, nije htio priznati i dobro iz

SFRJ

- pitanje Bosne i Hercegovine

3) Ispitanici koji ističu da je Franjo Tuđman imao pozitivne i negativne odluke te ga stoga

podvojeno ocjenjuju, ističu, uz općenito iskazivanje podvojenost, sljedeće razloge:

- pozitivna uloga u osamostaljivanju Hrvatske, u mobiliziranju Hrvatske „kada je trebalo”, ali i

negativno (isp itanici navode odnos prema srpskoj manjini, „200 bogatih obitelji”, pitanje Bosne i

Hercegovine, Herceg-Bosne, način na koji je provedena privatizacija)

„//mhm// //smijeh// Ja mislim da on ipak, ovaj... nemam pojma, mislim da su to bile političke igre. Definitivno i jesu. Proces raspadanja države su bile političke igre. Ali da... imao je minusa... nebrojeno. Ali da je nekako ono, ja nastojim nekako opravdat svaku osobu u njegovim potezima ako su loši, pa tako i njega. Nije lako bilo nosit taj teret raspadanja i formiranja države i ratnog stanja. Je li, na svojim plećima. Jer onda je uloga predsj ednika bila drugačija nego što je sada, znamo to. I da je on tako u tom svemu autoritarnošću iznio to nekako, čini mi se, čini mi se da. Kol'ko bi drugi bolje ili lošije to napravili ne znam, ali mislim da je bila... Mi smo imali viziju, mi smo imali doživljaj njegove autoritarnosti koja je tad mislim, u tom trenutku, bila potrebna. Ja ne mislim da je sada potrebna ni u kom slučaju, ja ne volim autoritarnost. Ali kako bi to neki drugi slabije osobnosti podnio nemam pojma. Možda je on u tom trenutku bio onako na mjestu. Ali imao je milijon i jedan minus je li.“ „//uzdah// Franjo Tuđman. Često postavim sam sebi pitanje bi li, bi li se uspjeli obranit bez njegove, bez njegove uloge. I to je teško pitanje. Mislim da je mobilizirao hrvatski narod u trenutku kad ga je trebalo mobilizirat, za razliku od Izta, kako se zove, Izetbegovića koji, Alije Izetbegovića koji je... sa cvijećem sjedio na tenkovima i ispraćao ih za Hrvatsku. Na kraju su oni doživili goru sudbinu nego Hrvati. Tako da... s te strane... cijenim njegov, njegov posao. Ali kad se pogl eda p rivatizacija i sve to šta se dogodilo u vezi toga i... i mislim taj pokušaj te Herceg-Bosne i toga svega, mislim... u pitanju je bio stvarno naš narod,

318

opstojnost našeg naroda i mislim da je stvarno trebalo pomoć. I Hrvatima i trebalo je pomoć i Bošnjacima i mi smo u trenutku tog rata bili jači od Bošnjaka, prije smo se organizirali. Mislim kao takvi da smo trebali njih privoljet da nam, da se udružimo i da... da te Srbe pacifiziramo. Ne mislim protjeramo i uglavnom da ih, da prekinemo rat na takav način. A ne da... se na kraju zaratimo i sa Bošnjacima i sa svim. To mi smeta.“

- pozitivna uloga samo „na početku”, u prvim godinama osamostaljivanja države, u „prvom

mandatu” (općenito loše kasnije, zbog bolesti, zbog manjka stručnjaka da sudjeluju u donošenju

strateških odluka za budućnost)

„Pa znate šta, ja uvijek kažem, što je napravio ispočetka, svaka čast, čestitamo. Samo poslije, a vjerovatno ga je i bolest spriječila, i sve, što je dopustio ovim kriminalcima i sve da naprave to od države... To, to je tako... A ja vjerujem da on nije mogao i da su mu puno lagali ti ljudi isti oko njega koji su se pravili veliki, veliki Hrvati. Na račun...” „Da, mislim da je Hrvatsku bacil otraga i da je k renuo u drugom smjeru, mislim da ono prvi mandat drugi mandat, ono da je u ratno vrijeme OKej, mogu mislit da je to funkcioniral [...] ja ga okrivljujem baš iz tog vremena tu je počelo rastakanje te Hrvatske, gdje je Hr izgubila i zbog čega i danas pati da smo u ovoj krizi a to je, a to je struka i zgubila bilo kakvu važnost u ovoj državi, a dok struka izgubi važnost ond a nam se dešava to što nam se sad dešava, a to je da sve se radi u ovoj održivi a nikad se ne napravi....nego se i planira ad hoc, nema strateškog planiranja, sve se ad hoc planira nema, nema evaluaciju poslje bilo čega sve je puj puj gotovo, ti za kaj u ovoj državi dobiješ novce ne trebaš pravdat te, kamoli stručno pravdat, obrazložit vidjet, strateški koje bu koristi od tog, dal' su bile dal' nisu bile,, da je tu problem naše države i da zbog toga smo u krizi i gubimo novac, i da se ne budemo tak brzo izvukli iz toga baš zbog toga jer mi strateški ne promišljamo, ni ova vlada ni prijašnje vlade baš zbog toga što imamo tu pamet malu tu socijalističku petoljetku, još imamo u glavi al da bar imamo te strateške petlje al nemamo ni to, neg' sve ad hoc planiramo kak' situacija donese, i mislim da je to problem.“

- općenito pozitivno i negativno

- imao zasluge, ali prema manjinama (Albancima) se „nije pošteno postavio”

- imao državničkih kvaliteta, no osobno ispitanik protiv cijepanja i stvaranja države

- „ne treba ga ocjenjivati izvan konteksta”, mada neki strateški propusti

- važna uloga no ne treba ga glorificirati jer je narod bio taj koji je donio samostalnost

- pozitivno kao čovjek s konceptom i krutosti da ostvari tu ideju, ali negativno kao: „predsjednik

nogometnog kluba ‘Patrizan’“, predsjednik Instituta za razvoj radničkog pokreta, kao osoba

prekrut i rigidan, okružen lošim savjetnicima, nepotrebna imitacija Tita)

Diskusija. Odnos ispitanika prema ličnosti i djelu Franje Tuđmana podvojena su.

Osnovni razlozi pozitivnog vrednovanja ličnosti i djela Franje Tuđmana je njegova uloga u

osamostaljivanju hrvatske države i činjenice da je bio predsjednik tijekom teških ratnih vremena,

odnosno da je bio uopće „prvi predsjednik” – kao nacionalni simbol. Dio ispitanika ga poštuje i

319

zbog njegove „snažne” osobnosti (opet kao kod Tita, neka vrsta „predmetnog dijela“ simbola,

„dizajna“).

No, i ispitanici koji ga pozitivno ocjenjuju a posebno oni koji ga negativno ocjenjuju kao

najčešću referencu navode „usprkos greškama”. Dakle, ne negira se njegova uloga kao

nacionalnog simbola, već su problematični neki aspekti njegova djelovanja. Dio ispitanika to

opravdava lošim savjetnicima, bolešću, ali uglavnom se slažu oko sljedećih negativnih

konotacija:

- omogućena korupcija, zbog načina provođenja privatizacije, povlađivanja tajkunima („200

obitelji”)

- dio ispitanika negira ključnost (iako dio ne i važnost kao nacionalnog simbola) njegove uloge

1990ih u osamostaljivanju Hrvatske – narod je bio taj koji je donio samostalnost

- pogreške tijekom 1990ih u političkim odlukama: sumnja u odnos s drugim državnicima

(„trgovina” sa Slobodanom Miloševićem i Alijom Izetbegovićem); odnos prema pitanju Bosne i

Hercegovine; odnos prema manjinama kao drugorazrednih građana države etničkih Hrvata (prije

svega srpskoj u Hrvatskoj ali i drugima); preveliko isticanje „hrvatstva” u smislu etničkog

nacionalizma (negativno; a sam bio dio bivše SFRJ); te

- ponovno, sada negativno vrednovan, kao ličnost (loše imitirao Tita, prepisao doktorat, i sl.)

5.16 Slogani koji promoviraju „nacionalno“

Odabrano je pet slogana koji promoviraju nacionalni identitet, od komercijalnih preko religijskih

i poznatog političkog slogana:

• „Kupujmo hrvatsko“ (P.190)

• „Tako lijepa, tako naša“ (P.191)

• „Bog i Hrvati“ (P.193)

• „Majka Božja, kraljica Hrvata“ (P.195)

• „Imamo Hrvatsku“ (P.196)

320

5.16.1 „Kupujmo hrvatsko”

Na pitanje o marketinškom sloganu „Kupujmo hrvatsko” odgovorilo je ukupno N=79 (r=88)

ispitanika, a odgovori se grupiraju u osobni stav i razloge za pozitivnu (n=47; r=51), negativnu

(n=5; r=6) ili „ovisno” (n=27; r=31) važnost ovog slogana, te probleme koje pojedini ispitanici

ističu u vezi ovog slogana, odnosno onoga što im on predstavlja.

Pozitivno:

- općenito se slažem, podržavam

- podržavanjem slogana podržavamo domaću ekonomiju

„Pa mislim da... taj slogan je postao popularan zadnjih nekoliko godina i zadnjih nekoliko godina se potiče i proizvodnja i kupovina hrvatskih proizvoda. Mislim da je to pozitivno. I eto, jedino šta vidim pozitivno od Europske unije je što se potiče taj hrvatski proizvod i što mali obrti dobivaju sredstva. Normalno, eto u selima se više ne može proizvodit rakija, da svaka kuća proi zvodi rakiju, al opet... mogu se udružit ljudi iz sela pa napravit svoj jedan kotal, svoju nekakvu udrugu i svoj proizvod.“ „Pa dobro, ako to doprinosi našom nacionalnom, bruto nacionalnom dohotku i svim ovim razvojnim paramet rima, neka.“

- podržavam slogan jer promovira nacionalno, nacionalni identitet (to rade i druge zemlje sa

svojom nacionalnom proizvodnjom)

„//smijeh// To mi je, to mi je, kak' da velim, ono, sjajan... sjajan trik //mhm// s duplom porukom //mhm// I sjajan način povezivanja //mhm// patriotizma i kapitalizma. To mi je //smijeh// to mi je g enijalno. Tko se toga sjetio stvarno je bio super. Ali je dobro napravio, meni se čini da je to dobro, dobro, kak' da to velim, dobre podsvjesne poruke, ne? Dakle, //mhm// Hrvat si, odnosno Hrvatica, znači ako imaš kod kuće Bibliju, Ustav, //mhm// i slaviš ne znam ovaj crkvene i državne blagdane na jednaki način, i ako kupuješ, kupuješ i sada zašto ne bi hrvatsko. Tako da mi je zgodno ovo, zgodno ovako kao, ne, događaj, ne?“

„Aha, kaj bi o tom se reklo... pa kaj ak... to lepo... i lepo da Hrvatska ostaje i dalje, i tak ne...”

- slogan je dobar i dodatno se trebamo truditi promovirati ga i izvan granica Hrvatske

„Ne vidim ništa loše. Kao slogan nek' to bude... jedna nenametljiv nagovor ali koji ne bi trebao se odnositi samo na državljane Hrvatske n ego na sve on e kojima se nudi hrvatsko. A to da nekome u Europi smeta, to samo kazuje da nam nude nešto što je lošije kvalitete, a naši političari preko toga prelaze kao da ti nije to.“ „Pa jesam, čak je i malo to. Trebalo je to malo bolje organizirat. I malo se više prodat Europi. Kako oni svoje, bar za takve neke stvari.“

321

- hrvatski su proizvodi uvijek kvalitetniji

„Ma, u principu, nemam loše mišljenje o tome... dapače... mislim da su naši proizvodi veoma kvalitetni, u odnosu na ono što nam se nudi izvana, što je puno puta upitne kvalitete... i često se susrećemo, na žalost... i obećala sam sama sebi da ja više gledat' neću ovaj neke reportaže... i po pitanju te hrane, i toga skupa... često puta u biti konzumiramo proizvode koji su jako nekvalitetni, pa i štetni. .. nekako, želim vjerovat' da ono što se kod nas proizvede, i izradi, da je još uvijek barem donekle... ajde... neću reći prirodno... ali, barem na onoj jednoj razini kvalitete pristojno...” „To je ok. Time pomažemo hrvatsku privredu e, ljude u Hrvatskoj. A osim toga jedemo vjerojatno kvalitetnije, premda to... to izbacite //smijeh//.“

- to je dobar marketinški potez

Ovisno. Dio ispitanika podržava ovaj slogan, ali ističe da to ovisi o sljedećim grupama razloga,

odnosno da je slogan dobar ali:

- treba kupovati hrvatske proizvode samo ako su kvalitetni (općenito a i iako su skuplji):

„Sve je to u redu da to hrvatsko... za tu cijenu koju ti daš za to da je to kvalitetno. Jer svako od nas gleda da ono šta kupi da mu to bude i ok. Ako ti kupiš hrvatsko a znaš da to ne valja, onda to sve skupa nema smisla.” „Ha. Ako je to hrvatsko stvarno bolje, onda će ljudi i onako kupovat hrvatsko. Međutim, imate ono hrvatsko kvalitetno a strano smeće, što uopće nije istina. Ono što je svakako očito da je strano puno češće jeftinije od hrvatskog a nije slabije kvalitete. Tako da... nijedan veliki domoljub će reć' dobro kupujmo hrvatsko ali obično građanima je bitno da, da... kupi za jeftino i da se ne otruje, eto to je ono.“

- treba kupovati hrvatske proizvode samo ako su i kvalitetni i prihvatljive cijene, ne ako je

preskupo

„//smijeh// Pa ja jesam da kupujmo hrvatsko, s tim da to... bez obzira što je hrvatsko mora bit kvaliteta i cijena zadovoljena. Jer... šta znači da ću ja kupovat nešto ono što... Dakle, jesam za hrvatsko i... da, da, ovaj... da se, ono što će, dakle, Hrvatskoj, što će, kroz taj porezne doprinose, dakle, platit se u Hrvatskoj, za dobrobit države i društva, dakle. A ne pod svaku cijenu, dakle... kupovat nešto a... da nema svoju kvalitetu i... dobru cijenu.“ „A kupujmo hrvatsko ako je kvalitetnije i jeftinije od drugih. A ako je skuplje, ne možete govoriti o slobodnoj cirkulaciji robe, kapitala i ljudi, a onda govorit kupujmo hrvatsko. Kupujmo hrvatsko ukoliko se može dokazat da je kvalitetnije i da nije skuplje od drugoga. Barem je približno ista cijena, sad je li jednu kunu više manje, ili neki ormar 10 kuna skuplji od onoga, to je onda ok ako je kvalitetniji. Ali ako manje kvalitetan, nekvalitetan, skuplji, zašto bi neko uzimao hrvatsko.“

- preskupi su, nemamo novaca kupovati hrvatsko

322

„Pa... možda bi bilo više smisla kad u Hrvatskoj ne bi bilo tol'ko skupo. Nekako je... //mhm// paradoksalno. Kupujmo Hrvatsko, ali 'ko si može priuštit hrvatsko?“ „Da.. . Pa... recimo... kad mogu birati, ali ne samo birati hrvatsko... znači da je omjer kvalitete i cijene dobar, uvijek sam za to da kupim domaću stvar... ali, ako je nešto penapuhano, onda već.. . upitno je... recimo... činjenica je d a je Vegeta najbolji začin jelima... ali, činjenica je i da je Vegeta kod nas skuplja nego u bilo kojoj državi oko nas, zato što naše tržište to podnosi... to je smiješno, kao takvo, reći... znači: Mi smo budale, kupujmo Hrvatsko... to je, ono... ali, neke stvari... naše su u redu... je... domaće stvari su, koje jesu... ili kad Todorić stavi 'Kupujmo Hrvatsko' a tražimo mikroskop a nađeš hrvatski proizvod u njega...”

- ne smijemo ga isticati kao nacionalno već radi pomoći ekonomiji

„Pa tako su i Slovenci počeli, to je slovenski slogan Kupujmo slovensko. Ja ne... ja mislim da sada to više nije, nije to stvar nekakve pripadnosti nego ima... ima zapravo jedan financijski efekt. To kupujmo hrvatsko bi zapravo pomogli na neki način našu p rivredu i to j e u redu. T o ne znači da sam ja manje ili više Hrvat nego mislim da se na taj način je li može pomoći privredi i našim proizvođačima kojih je jako malo.“ „Kako.. . kako... Kupimo Hrvatsko... malo mi je teže... teško tu, tu odgovorit'... ali jesam za.. . radi razloga... ne političkih razloga, ne razloga identiteta... nego, treći razlog... ekonomski razlog... naši ljudi su bez posla.. . kupujemo tuđe stvar, a svoje bacamo...“

- trebamo imati izbor u kupovini, ne smijemo biti ograničeni

„//smijeh// Sviđa mi se. I kupujmo Hrvatsko i kupujmo bračko. Ali ne zato da bi ja vas napala zato što bi kupili neki kineski proizvod. Ako vam to treba, u tom trenutku, zašto ne. Ali... da... stvaramo mi svoje hrvatske p roizvode, ali ne na silu, da oni budu dobri, da oni budu ko risni i da ih mi kupimo zato što nam trebaju, a ne zato šta me neko na to prisilio.” „Pa mislim da nije loša ideja, je li tako... ha, ha, ha... glavno da čovjek ima izbor...”

3) Negativno. Manji dio ispitanika ne podržava ovaj slogan jer:

- slogan je previše usmjeren na nacionalno (što nije korektno na međunarodnom tržištu)

„Pa... mislim da nije dobro. Nije dobro jer je kad smo se opredijelili za internacionalno i ovo, to jest teško, obzirom na razvijenost ostalih i sve, toga se treba pribojavati sasvim sigurno, ali svojom kvalitetom, svojim radom, to treba pokazati, prikazati bez ovih slogana, bez ovih naglašavanja posebno...” „Pa dobro, to je opet ono Hrvati imaju taj prepoznatljiv stil nacionalnoga i to je možda lijepo unutar države. Ali što se tiče tržišno, nije korektno. Svima ćemo izvozit okolo a mi ćemo sam kupovat hrvatsko. Mislim da nije korektno, da smo dvolični. Dvolični.“

- ne žele podržavati „lokalne tajkune”

„//smijeh// Ajme, slogani su mi inače smiješno. Kupujmo Hrvatsko je sve za T odorića, sve za K eruma, sve za Studenca. Ono. Bezveze mi je to. Jel'.“

323

„To je čisto iskorišteno za pojedince, za neke ove šta su nas upropastili, odnosno šta su doveli da se ni kapulu, ni češnjak isplati. .. To su od Konzuma, od Todorića i ovih koji se bave time... Kupujmo hrvatsko. Šta ćemo kupovat proizvod koji mu paše. Da mi tamo slogan Nadan Vidošević koji je cijeli život svoj ni moralno ni u nikakvom smislu čovik, da mi on govori šta ću ja kupovat. Mislim...“

- želim moći kupovati što osobno odaberem, slobodan izbor

Problemi. Isp itanici iz sve tri kategorije odgovora ističu sljedeće grupe problema u vezi

„kupovanja hrvatskog” (n=24; r=31):

- uvozimo jeftine i loše proizvode izvana, kako strani tako i domaći trgovački

„[...] A to, to Europa i bogate zemlje svjesno čine zbog toga što, ovaj, oni tu prodaju svoju robu. Evo mi smo tu vršili otkup stotine i stotine vagona žita... na hiljade g rla stoke otkupljivali u toku jednog mjeseca, sad se ne otkupljuje ništa. Jednostavno nema, nema otkupa, nema proizvodnje, al zato što dolazi preko, preko uvoznih, preko ovih trgovačkih lanaca roba od Indije do Pakistana i ne znam šta tu sve, al najviše iz Europe normalno. I to uglavnom roba lošije kvalitete, posebno kad je riječ o prehrambenim proizvodima. I ja sam jako oprezan kad kupujem... Ovo, recimo, u Billi uzimajte meso, onu prerađevinu šta ostaju, to same... Mi još nemamo kontrole. Mi nemamo prave kontrole laboratorijske, nikakve. Ni na pijacama, nigdje. Mi se trujemo ustvari. Preko lijekova i preko, preko hrane. […]” „To se slažem sa tim. To se slažem sa tim. Zato što kupujemo svega i svačega. Nama se ubacuje, pošto smo mi mala zemlja i d alje govorim, nama se ubacuje svakakvog škart a. I mi svašta kupuj emo. Al to su krivi naši ovi koji uvoze. A to su ministri ti, gospoda koja 'oda svijetom i naravno, dogovara se, pola svrne sebi u džep, a pola onda dijeli tam' po trgovinama je li? I tako da, to, to, slažem se sa tim, super.“

- uvozimo proizvode izvana, a proizvodimo ili ih možemo proizvoditi i sami

„Za to jesam. Pa čekaj... meso, većina iz uvoza, većina iz uvoza, mlijeko iz uvoza... //smijeh//” „Neka kupujmo hrvatsko. Jer da ljudi kupuju, ne bi tol'ko iz uvoza ovih Billa i Lidlova i svega toga. I onda, zašto tam ne bi, ja baš, meni je baš žao što ljudi to kupuju. Meni je žao što to ljudi kupuju, što se, zašto se uopće dozvolilo da ti ogromni lanci strani ovamo dođu. Pa naši ljudi ne mogu prodat nikakav svoj proizvod i to će nas baš uništit, to mi je baš žao.“

- „svašta se podmeće” pod „domaće” i „hrvatsko” (jeftiniji i nekvalitetniji proizvodi izvana)

„Dobar je to slogan samo to najmanje ima hrvatskog. E. A to je jako dobar. Zato što oni uvoze sve i svašta. Jer on da se kupuje hrvatsko onda ne bi uvozili, jer ovi izvana što ne mogu upotrijebit, izaša' rok, oni pošalju u Hrvatsku, ovi sam promjenu deklaraciju. A da se uzimlje hrvatsko, jer Hrvatska more izvozit hranu kakvo ima podneblje za uzgoj hrane. Komplet. I blaga i svega.“ „Pa... pa mislim da je to dobra stvar. Jer se uvozi maltene dosta loših stvari, da ne kažem smeće, kak' kažu vidim sad u novinama neki prehrambeni artikli koji su škart iz Njemačke dolaze po našim prodavaonicama. Mi imamo ovdje, jako, jako dobrih i zdravih naših prehrambenih proizvoda a p roizvođač muku muči kako

324

ih plasirati, a uvozi svega i svačega. Međutim, kroz taj uvoz tu žive raznorazne strukture od carina, porezima, uvoznika izvoznika blabla unutra i to ej tih ljudi koji... Pogotovo me žalosti kada vidim pored naše ovdje, mi smo zanemarili naš stočni fond a uvozi, popularno ga zovu krpalina. Ne meso n ego krpalina iz Europe. Koja nije za, niti za konzumiranje nego za neku preradu.”

- promoviramo slogan a ni sami to ne podržavamo uništavajući ili ne podržavajući lokalnu

proizvodnju

„To je farsa. To su gluposti. Kupujmo hrvatsko a tamo nam mliko proglasu tamo da je bolesno. Jel' me razumite? E tako da to ne treba više ništa reći //smijeh// o tome.“ „Nažalost, moramo govoriti ono što bi trebalo... mi kad pođemo u Konzum, naći ćemo neke proizvode, ali nećemo naći Gavrilovićeve proizvode...a ja volim njegove proizvode... ali kupimo hrvatsko, trebalo bi neke stvari, ali...jako se slabo radi na toj promidžbi, mi ne znamo što sve imamo, i trebala bi neka butiga za naše proizvode…”

Diskusija. Slogan „Kupujmo hrvatsko!“ ispitanici podržavaju ili kao nacionalni referencijalni ili

kao funkcionalni simbol (podržavanje nacionalnog identiteta vs. podržavanje ekonomije u

Hrvatskoj, proizvodnje, radnika, seljaka, i sl.). Isp itanici koji ga smatraju funkcionalnim

simbolom i posebno ističu da ne treba isticati nacionalnu (već ekonomsku) stranu tog slogana, ne

povezujući da je oboje vezano za nacionalni identitet.

Dio ispitanika uvjetuje podržavanje ovog slogana da hrvatski proizvodi trebaju biti jeftiniji,

kvalitetniji, da ne trebaju zarađivati lokalni „tajkuni“ već se poticati lokalna proizvodnja, pomoći

„običnim“ građanima, i slično. Dio ispitanika želi i da ima potpunu slobodu u odlučivanju o

kupovini proizvoda, nevezano za nacionalno („racionalno“ vs. nacionalno).

Problem koji ispitanici ističu tiče se toga da se loše upravlja vezano za ovaj slogan: nedovoljno

potičemo proizvodnju i uvozimo „smeće“ izvana.

5.16.2 „Tako lijepa, tako naša” – osobna važnost

Od ukupno N=79 (r=79) ispitanika, dio izjavljuje da ima negativne značenja povezana za ovaj

slogan (n=39; r=39), dio da ima pozitivna (n=34; r=34), odnosno dio da ne znaju ili im je

svejedno (n=6; r=6).

325

Negativna značenja koja isp itanici vezuju za ovaj slogan su:

a) ispitanici se ne slažu s time da se na ovaj način odvajaju slogani za „nas” i „njih”, domaće i

strane turiste (dvoje isp itanika ističe da „može proći” za naše ali generalno im se slogan ne sviđa

zbog tog odvajanja)

„Ne mislim da je to nešto što bi posebno moglo privući turiste. Ne znam kakav je efekt bio. Ovi s j akim nacionalnim nabojem, to u turizmu, tu dolazi od svakud ljudi, pa sad mi koristimo za jednu populaciju jedan, za drugu drugi...” „Hm. Pa ja ne bi to tako nazvala. Ja bi rekl a prije 'T ako lijepa' pozvala bi sve, a ne tako n aša. Mislim da to naša je jako, ograničava prostor. Dakle, prostor trebamo ponuditi i drugima. Tako lijepa, budite i vi u njoj.“ „Lijepa je, al tako naša? Ne možemo govorit tako naša jer je nudimo i drugima. Triba bit svačija. Ako već nekoga pozivamo u našu državu.“ „[...] Bi li vi htjeli poći u neku zemlju koja to govori... pa vas samim tim ste autsajder prije nego što ste došli... a svaki turist bi se treb'o osjećat' dobrodošli... da osjeća zemlju kao svoju, a taj slogan ga isključuje...”

b) ispitanicima smeta posvojna zamjenica „naša”

„//mhm// Meni nije pretjerano drag. Osim, dobro, namijenjen je domaćim turistima, ali //mhm// radije bi da se domaće turiste na neki drugi način, ovaj, //mhm// privuče i zainteresira da dođu. Recimo, nekim zdravstvenim ili kulturnim mamcima, a ne time što je to naše. Mislim šta? Naše je, možemo ga i uništit, ali vi dođite, nema veze što je devastirano, al je naše //smijeh//“ „Pa to je dobro. Mislim mi imamo jako lijepu državu... i... ali ne znam zašto Tako naša. Opet se ističe taj, taj neki... da je to naše. Ne, ne, ne znam, fali mi riječi. Ne razumijem zašto je bitno da je n aše. Jako je lijepo i treba isticat da je lijepo i treba radit na tome da bude još ljepše, da nema smeća i slično, ali, ovoga, baš tako naša.. .” „Bezveze skroz. Bezveze. Nije mi ono... Naš, naš, čiji će bit nego naš na ovom području!” „//smijeh// Tako lijepa, tako vaša, kažu u Srbiji. Ovaj, mislim da je to… manipulativna asocijacija na hrvatsku himnu, a to nije u redu. Mislim da taj slogan, tako lijepa, bi bio sasvim dovoljan. Ili tako naša, bi bio sasvim dovoljan. Ali izravna aluzija na hrvatsku himnu odbija sve one koji dolaze i z istočnih zemalja, pogotovo susjednih zemalja. Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Rumunije i ostale.“

c) isp itanici ističu nesrazmjer između onoga što slogan promovira i stvarne situaijce u hrvatskom

turizmu

„Pa naša sve manje i manje, kol'ko ja osjećam, jel', prodaje se ovo, prodaje se ono. Ne znam, imam osjećaj da su Hrvati takav narod da... ne da su ajmo prosto reć' blesav, jednostavno treba neko drugi da upravlja njime, jer 'ko god od Hrvata stekne neku vl ast ili neku firmu, to sve propadne, to je strašno. Ko da je lakše bit nečiji jel' sluga, radit za nekog, nego da ti sam sebi organiziraš posao.“

326

„[...] Betonizirano, zaposjednuto...”

d) slogan nije prepoznatljiv, ne predstavlja ništa, loše je osmišljen

„To mi je malo blesasto ali dobro. //smijeh//. Tako lijepa tako naša. Nekako, kad vi pogledate realno, odete na primjer, ja nisam išla u zemlje Gruzije i taj dio pa ne znam jel'. Ali sigurno nema nekog prirodnog okruženja ja bi rekla koji nije lijep. Ali dobro, isticat ćemo ovo, da nam je najvažnija gospodarska grana turizam pa... to je to.“ „To može bilo, bilo koja zemlja takav slogan uzeti. Uopće nema prepoznatljivosti //smijeh//.“

e) općenito im se ne sviđa

Pozitivna značenja:

- općenito je dobar kao slogan i/ili ono što govori

- bez obzira na posvojnu zamjenu „naša” (dobro je jer je usmjereno na naše turiste, postoje

drugačiji slogani za druge zemlje)

„Zgodan je iako je nekako posvojni pridjev.” „[...] Tako lijepa, tako naša... To je bilo usmjereno na naše turiste, zagrepčane, i slično... dapače...”

- (bilo kakvi) slogani su općenito u redu, trebaju slogani da potiču ljude na razmišljanja, pomažu

promociji turizma

- misli se na „Lijepa naša” iz himne, ne na „naša” pa je u redu kao slogan

„A mislim da se to misli Lijepa naša pa j e to, a ne kao naša, samo n aša. Nego d a je to isključivo iz Lijepa naša, iz himne, pa se zato poistovjećuje tako, taj slogan.“

Problemi. Dodatni problem koji isp itanici uočavaju je da:

- slogani sami za sebe nisu dovoljni, da trebamo općenito raditi više u turizmu

- specifičnije, na tome da zaradimo od turista kada dođu te

- na boljoj promociji naše turističke ponude domaćim ljudima

„Pa to su... to je pročitano, mislim... Je to kad ti izvodiš tih par kadara, Plitvičkih jezera, more, ovoga, onoga, je to lijepo. Ali ona osnovna, dolazak, sam dolazak, gosta prihvatanje. A ono što je pokojni Miljenko Smoje rek'o da bi mi najviše volili da oni uplate ali da ne dolaze. To je. Jer mi smo još uvijek nažalost jako

327

jako negostoprimljivi. Čast onom 'ko je naš navik'o, imamo mi Slovake koji su prijatelji, pa dobro, ali kad gledaš one druge... Ali da ti pravo kažem iskreno nekad mi ono dođe da... Meni ništa ne donosi [turist]. Jer taj turizam je spa na to more. Kupuje se kruh, sve se dovlači o'tamo, nebitno, ali mi ne znamo uzet jednostavno novac od gosta nego mi smo oni apartman, cijenu, i to je ostalo sve na tome. Ko prije.“ „Pa u svakom slučaju da taj slogan stoji jer ima se s čim podičiti. Ja sam iako ovdje živim u Splitu nadohvat mora, ali sam više zaljubljenik kontinentalnog dijela, rječica, jezera, pogotovo ljeti kad su velike ovdje vrućine, otići malo na Plitvice pa se malo rashladit. To šta mi imamo se podičit, ali... treba to znati iskoristiti. Samo nas je ovaj... Bog, priroda nagradila sa ovoliko prirodnih kvalitetnih voda, ništa drugo, to nema nigdje u svijetu. I kao što kažu neki voda je naša nafta. Ali treba, ja se sjećam 90ih godina kad su bile one limenke piva i na njima šahovnica i onda su kaže 'Čisti hrvatski zrak'. //smijeh// Znači sa tim čistim hrvatskim zrakom nećemo dogurat daleko...” „Nažalost, moramo govoriti ono tš bi trebalo... mi kad pođemo u Konzum, naći ćemo neke p roizvode, ali nećemo naći Gavrilovićeve proizvode...a ja volim njegove proizvode... ali kupimo hrvatsko, trebalo bi neke stvari, ali...jako se slabo radi na toj promidžbi, mi ne znamo što sve imamo, i trebala bi neka butiga za naše proizvode...” „Pa... eto. Pa nekako previš e govorimo o turizmu i nekako... previše se hvalimo u tom pogledu a malo radimo na tome.“

Diskusija. Najviše se značenja oko ovog slogana tiču posvojnog pridjeva „naša“, gdje dio

ispitanika podvojeno negativno ocjenjuju ovaj slogan zbog prevelikog naglašavanja nacionalnog,

a dio „usprkos“ tome ga pozitivno vrednuje (opravdavajući da to nije pretjerani nacionalizam već

dio teksta Himne, i sl.). Razlozi pozitivnog vrednovanja su i da je u redu što je usmjeren samo na

naše turiste, dok za strance postoje drugi slogani.

Negativno vrednovanje ovog slogana proistječe kako iz pretjeranog „nacionalnog“ osjećaja koji

potiče, tako i lošeg „dizajna“ samog slogana uopće, te problema da ne radimo dovoljno na onome

što slogan promiče – funkcionalni nacionalni simbol koji nema ispunjenu svrhu u socijalnom

sustavu.

5.16.3 „Bog i Hrvati” – osobna važnost

Odgovori ispitanika N=83 (r=88) grupiraju se u razloge za pozitivnu (n=20; r=20) i negativnu

važnost (n=48; r=52) ovog slogana, te „ovisno”, „dobar samo kao pošalica, poštapalica” (n=9;

r=9), i „ne zanima”, „ne želi odgovoriti”, „ne razumije slogan“ (n=6; r=6).

1) Negativna značenja:

a) „(pre)posesivno”, i to:

328

- pretjerano je vezivati hrvatski narod za Boga, isključuje druge narode, etnicitete (ne mogu samo

Hrvati prisvajati Boga, nisu Hrvati „izabrana nacija”, „izabrani narod”)

„Žalosno je to što Hrvati su si prisvojili Boga, a gdje su svi ostali narodi u svijetu?“ „A to je već... A Bog je i svačiji, nije samo hrvatski. Sad ćeš naglašavat Bog Hrvati. Razumiš? Bog je i njemački, talijanski, svačiji. A Bog i Hrvati, a nije Bog samo zagrlio Hrvatsku.“ „U! To mi je ono nekakav, kao da su samo, da je Bog samo za Hrvate. Ja ne znam, to mi je uvijek bilo isto kao da mi reče Rajska djevo, kraljice Hrvata. E p a pazi! Nije samo kraljica Hrvata, kad gl edaš ima tamo i neki Francuzi šta vjeruju u Mariju, pa imaju neki Španjolci. To mi se ne slaže.“ „[...]A mislim da Hrvati nisu izabrani narod ako uopće postoji izabrani narod i da su Bogu svi narodi jednaki. Zašto bi sad izdvajao Hrvate jel'. Mislim da su njemu jednaki Poljaci, Mađari...”

- (pre)posesivno, pretjerano je vezivati samo (hrvatske) katolike za Boga, isključuje druge religije

„I to isto da, pa nisu Hrvati jedini, mislim, vjernici na svijetu.“ „[...] Ako smo Bog i Hrvati što su oni koji ne vjeruju u Boga, nisu Hrvati, što su oni koji su druge vjere nisu Hrvati, zašto ne bi rekli Alah i Hrvati pa imamo Muslimana ovdje?”

- općenito nije dobar, ne treba ga koristiti

„//mhm// U meni izaziva jezu.“ „[…] Ni u jednoj [situaciji ovaj slogan ne bi koristio] ni u šali ni u zbilji, ni...”

- previše ističe religiozno (to treba ostati u privatnoj sferi; isključuje Hrvate koji nisu religiozni;

previše je povezivati katoličku crkvu s državom)

„Bože sačuvaj! //smijeh// Eto, to je još jedna bahatost hrvatskog naroda. Znači ako ti nisi religiozan, ako ti nisi vezan uz katoličku crkvu, ti si manje Hrvat od onoga koji se zavio i sad tu prolazi, on je Hrvat, on je više vrijedan nego ti koja to nisi učinila. Eto to je zapravo naše razmišljanje o hrvatstvu.“ „Opet miješanje crkve, mislim da je tome mjesto na vjerskim okupljanjima i ako su vjernici i osjećaju i smiju isticati i smiju isticati to pred drugima, ali ne nužno u smislu države […]”

- upućuje na nacionalizam i desne političke orijentacije (negativno)

„A dobro, to su već, to su već malo... ove ekstremnije desno, desničari, oni to više, ajmo reć, ako u navodnicima, pod navodnicima, veliki Hrvati. Oni to vole više isticati, ali, ali mislim da to, da su to više malo one, oni nižerazredni, kako bi reka, što se tiče škole i oni to više da bi se ispoljili i isticali, oni to tako

329

kažu. A inače, normalan, pamentan čovjek to neće nikad reć. Mislim, neće nikad, može reć, ali neće to isticat toliko javno i glavno i da budeš uočljiv baš tolko.” „Pa to više bi mi bilo nacionalistički da ti pravo rečem. E. Sad Bog jest... ako š virovat viruj ako neš ne moraš al... i Hrvati su kad si u Hrvatskoj, nisu Turci.“

- postoji nesrazmjer između onoga za što slogan stoji i stvarnosti u Hrvatskoj (Hrvati ne žive

svoju vjeru i ne radimo dovoljno na nacionalnom prosperitetu koliko ističemo nacionalno u

sloganima)

„Evo ga... svećenik jesam, ali, ne znam... ne b ih se... ne bih se baš previše složio sa tom stvari... bojim se da bi tu mogla biti manipulacija... evo, evo... tu ono država i Crkva... to sada.. . izvučeno je u povijesnom kontekstu, kada je... kada je to vrijedilo... ali, bojim se da oni koji se jako busaju u prsa s tim 'Bog i Hrvati', da oni Hrvati na jedan način vide, a Boga uopće ne gledaju...” „E sad, Bog i Hrvati //smijeh//, to, s tim se ne slažem. Nikako se s tim ne sl ažem. Jer jednostavno mislim da... svaki čovjek mora prije svega... bit svjestan samog sebe. Neće nama ni dragi Bog pomoć ako mi sami sebi ne pomognemo. Ne možemo se više oslanjat ni n a kog drugog osim na same sebe. T rebamo zapravo pljunit u šake i počet radit. Činjenica je da gdje god odemo van, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, svagdje su hrvatski državljani najvredniji i najodgovorniji, visoko obrazovani ljudi. Šteta je da takve potencijal e koje mi tu imamo i koji zapravo kroz ovaj broj nezaposlenosti nikom ne trebaju, što je katastrofalno, da svagdje gdje odemo van svi nas objeručke prihvate i to su ljudi koji su visoko pozicionirani, vrijedni, poduzetnici, uspješni, zapošljavaju njihove ljude. To su apsurdi koje ljudi ne mogu vidjeti kad su samo u Hrvatskoj.“

- preagresivan je (ratne konotacije)

„Ajme. Ne [ne sviđa mi se]. To me... Zato šta je pod tim geslom Bog i Hrvati, nikad nije bilo, ja to nikad nisam povezala Bog ljubav i Hrvati, nego Bog, rat i Hrvati. Jednostavno mi je asocijacija, upravo zato mi nije.“

- nekada, u prošlosti je bio u redu, danas ne

„//mhm// Pa mislim, to... To je... Zna se što je to. To je od Stipice Radića, Hrvatska seljačka stranka //mhm// bio moto. I u svoje vrijeme je imao svog rezona. A sad ne. Ne.“

2) Pozitivna značenja:

- to je povijesni, tradicionalni

„Pa gledaj, znaš šta.. . to su slogani iz 19. stoljeća.. . nemaju veze ni sa ust aštvm, ni sa čime, ni sa komunizmom pogotovo, ni sa križarima... mislim, tko bi se tu mogao osjetiti ugrožen, 'ko nije Hrvat... 'ko nije vjernik... 'ko ne vjeruje u Boga, ili šta ja znam... meni, načelno, nije neki jurišnički, ne znam šta... nego neki, može biti pozdrav, neki, šta ja znam... HSS-ovci su tako to imali na svome grbu, ne znam, na zastavi... ne smeta mi...”

330

„To isto lepo... uvek smo znali reć Bog i Hrvati... što tu i tamo ima jednu kućicu za mleko kaj su napravili, pa piše.. . Seljačka sloga... veruj u Boga i seljačka sloga...”

- općenito se slažu da je pozitivan

- ono što slogan govori je istina, Bog je na strani hrvatskog naroda, treba tražiti pomoć Boga

- općenito dobar „simbol Hrvatske“

Ovisno. Slogan je dobar ali samo:

- kao pošalica/poštapalica

„Kao pošalica, da. Kao pošalica. Iz zezancije. 'Aj' bok!' Hrvati i tak', bezveze, ne? Normalno.” „Ja to često znam reći, to mi je poštapalica, više, to za vrijeme 90tih isto to govorilo Bog i Hrvati”

- ako nije vezano za NDH konotacije, poput zastave s „prvim bijelim poljem”

„Bog i Hrvati... Bog i Hrvati je dosta problematičan izraz... zato što se baš popularizira u vrijeme bivše NDH.. . i označav'o je... povijesno nisam siguran otkud se on povlači... da li je prihvatljiv ili nije, trebamo vidjeti koliko jak je utjecaj im'o u NDH... znači, situacija je jako slična, po mom mišljenju, sa šahovnicom sa prvim bijelim poljem... ukoliko se pokaže da je imao dosta jak utjecaj u NDH, i da se usko veže uz ustaštvo... onda mi se čini da nije baš opravdano koristiti...“

- ovo je dobar slogan, vezan za religiozno, ne dio javnog već privatnog života

- dobar slogan za etničke Hrvate gdje ga se treba koristiti, a treba izbjegavati kod neetničkih

događanja

„Ha. Poklič koji je nastao puno prije vremena o kojemu se danas tako rado raspravlja. Slogan. Znači koji je nastao u svom vremenu kada je bio aktualan, koji je značio ljudima koji su to izrekli možda u nekoj drugoj mjeri nego što znači nama. Ali sigurno nacionalnim skupovima, zašto ne, nećemo govorit u srpsku školu Bog i Hrvati. To bi već bilo provociranje ali ovako kad su neki hrvatski... dani... neke hrvatske kulture, zašto ne?“

- ako se čovjek tako osjeća, treba mu dopustiti, ali ne treba braniti i drugima da ističu svoje

identitete

Diskusija. Ispitanici su podvojeni oko mišljenja u vezi ovog slogana, ističući prije svega da je

povezan s pretjerivanjem u nekoliko smjerova: etničkog hrvatstva (a i druge etničke grupe su

povezane s Bogom), katoličanstva, te desno orijentiranog nacionalizma ali i povezivanja religije i

331

države, što ocjenjuju negativno. Dodatno, ispitanike slogan negativno asocira na ratna zbivanja, a

smatraju i da postoji nesrazmjer u onome što slogan promovira i stvarnosti (kao funkcionalan) –

nema tako „velikih“ vjernika u Hrvatskoj kako se promovira.

Isp itanici su najviše podvojeni oko ovog slogana kao nacionalnog simbola: dok dio smatra da ima

povijesnu nacionalnu vrijednost za etničke Hrvate, dio smatra da se z bog toga ne treba koristiti,

dio da to ne treba prijeći u nacionalizam u negativnom smislu, a jedan ispitanik da je to općenito

dobar nacionalni „simbol Hrvatske“. Dio ispitanika smatra da je simbol pozitivan jer govori

istinu (vjernici).

5.16.4 „Majka Božja, kraljica Hrvata” – osobna važnost

Ukupno N=82 (r=83) ispitanika odgovorilo je na pitanje, od kojih dio vezuje pozitivna značenja

za ovaj slogan (n=45; r=49; ovdje ulazi i kategorija „ovisno” gdje ispitanici izrazito iskazuju da

vezuju pozitivno no samo u religijskom kontekstu), dio negativna (n=35; r=35) te n=2 (r=2)

ispitanika ističe da nemaju posebnu vezanost za ovaj simbol niti konotacije. Ovaj smo slogan

odabrali radi usporedbe s prethodnim koji je korišten češće u političkom kontekstu, a slična

značenja žele promovirati. Zbog mjesta u radu te kako je ovo bilo dodatno pitanje, iznijet ćemo

kratko rezultate.


- općenito dobar slogan („dizajn”, ili ono što predstavlja)

- slogan je dobar kao religijski slogan, nevezan za političko, nacionalno, vjernicima ili meni kao

vjerniku katoliku (ove odgovore mogli smo svrstati i u „ovisno”, jer ispitanici ističu da im je

samo u ovoj religijskoj sferi značenja pozitivan – četvero ispitanika izričito ističu i da im je

negativan izvan te sfere)

- dio tradicije, povijesni slogan

- dobar i kao vezan za hrvatski narod (općenito predstavlja lijepo nešto, zaštitu te države ili

naroda, majčinsko pokroviteljstvo)

- katolička crkva je vezana za hrvatski narod, etniju, u čemu nema ništa loše

- nije isključiv, mogu to reći i drugi narodi,

332

- mogu to reći svi građani Hrvatske, ne odnosi se samo na hrvatski narod, etniju

„A to mi je lijepo, kao zaštitnica te države.“ „To mi je jedna draga vjerska pjesma, i stvarno... kad ti bude najteže samo rečeš 'Majko, naša kraljice Hrvata'. Ali ne mislim pod kraljice Hrvata... kao nacije već zaštitnica svih Hrvata u zemlji, da, nas u Hrvatskoj.“

- slogan je istinit, majka Božja pomaže Hrvatima

- općenito lijep slogan koji potiče praštanje, duhovnost, mirnodopstvo u društvu

2) Negativna značenja. Isp itanici ne podržavaju ovaj slogan iz sljedećih razloga:

- općenito ne podržava

- (pre)posesivno (općenito; isključuje pripadnike drugih religija; vezivanje samo etničkih Hrvata

s Marijom

- previše isticanja religioznosti (religija nema/ne bi trebala imati veze s državom/narodom)

- to je općenito dio duha vremena koji treba promijeniti

Diskusija. Odgovori su i za ovaj slogan su podvojeni kao i na prethodnom „Bog i Hrvati“.

Značenja se također preklapaju, s time da ovdje nema negativnih konotacija ratne agresije. Glavni

„sukob“ oko značenja je ponovno vezan za etničko/nacionalno: dio ispitanika smatra da je

negativno previše isticati etničko uopće, dio da je negativna „posvojnost“ a dio da je negativno

povezivati nacionalno s religijskim, Crkvu s državom. S druge strane ponovno postoje ispitanici

koji smatraju ovo pozitivnim, da je ovo etnički simbol ali i vrijedan nacionalni simbol

(predstavlja identitet cijele države).

Dodatna su značenja ponovno pozitivno vezana za istinitost slogana (vjernici), a također

ispitanici smatraju i da je slogan „lijep“, odnosno da im je lijepa nacionalna, narodna ili religijska

pjesma „Rajska Djevo“.

333

5.16.5 „Imamo Hrvatsku” – osobna važnost

Od ukupno N=81 (r=81) ispitanika dio vezuje negativna značenja za ovaj slogan (n=49; r=49),

dio pozitivna (n=21; r=21) te dio „ovisno” (n=11; r=11).

Negativna značenja:

a) prazan slogan jer ju nemamo zaista

- imaju ju samo bogati pojedinci, a ne i većina naroda koji su socijalno ugroženi (5 ispitanika

ističe posebno „200 (Tuđmanovih) bogatih obitelji” kao primjer

„Imamo je da. Imamo je i, ovaj, skoro krademo Hrvatsku onda prije bi uz to išlo. Imamo Hrvatsku – krademo Hrvatsku. Ovi naši [političari].“ „Da. Možda 200 obitelji u Hrvatskoj imaju Hrvatsku, ali imaju ju u svom novčaniku.“ „E sad to je omrz'lo iz razloga što... se to veže na tajkune koji stvarno imaju Hrvatsku u odnosu na 90 posto Hrvata. Ne, ne slažem se s tim.“ „A to je rek'o prvi predsjednik je li kad se vratio izvana na Trg u Zagrebu Imamo Hrvatsku. I ja mislim da je ima jedna elita Hrvatsku a da je većina p raktički izgubila Hrvatsku. Je dobila samostalnost Hrvatska, ali u smislu je izgubila ako vi imate masu nezaposlenih, ako ste imali kroz taj prosjek 400.000 manje radnih mjesta u Hrvatskoj i tako dalje, onda nemate nikakav utjecaj, ono što smo u početku razgovarali, sa ljudi su ili odlučivali ili su barem imali utisak da sudjeluju u odlučivanju a sad nemaju ni to. Prema tome Imamo Hrvatsku, ima je jedna elita jel' tako, a ovi drugi su ja mislim izgubili je.”

- nemamo ju jer ju rasprodajemo (strancima)

- imamo ju samo formalno jer, primjerice, ni granice još nisu sasvim određene

- općenito nije dobar slogan ili se ne slažu s onim što predstavlja (općenito, te „jeftin slogan”,

„dobar vic” – dvoje ispitanika i prepričalo istu šalu o ovom sloganu19, „izazivački”, „previše

19 Šala glasi: „Sastali se Tuđman, Milošević i Izetbegović u Daytonu da dogovore podjelu Bosne. Kad su sjeli,

prilazi im službeni pregovarač i kaže : „Dogovorili smo se da nam je dosta vašeg filozofi ranja i pametovanja, pa

ćemo ovako: Imate jednu prostoriju u kojoj se nalazi 100 papiga. 99 je ženki, a samo jedan mužjak. Svatko ima

pravo donijeti 3 papige, i ko mi donese mužjaka, njegova je cijela Bosna“. Prvi ulazi Milošević, zadrži se 10 minuta i

izlazi sa 3 papige. Gleda pregovarač, kad ono sve tri ženke. Nakon njega ulazi Izetbegović, nema ga 15 minuta i

vraća se i on sa 3 papige, kad opet sve ženke. Ulazi Tuđman, ostane unutra nepun minut i izlazi van noseći samo

jednu. Gleda pregovarač, kad ono mužjak. Kaže on Franji : „Dobro, Bosna je tvoja, nego reci mi kako si uspio?“ „Pa

fino“ , reče Tuđman, „uđem ti ja unutra, pogledam njih, pogledaju oni mene i kažem: Imamo Hrvatsku. Svi šute,

samo ovaj odozgo kaže: Imaš ti moj k'c“.

334

zloupotrebljavan”)

- imamo svoju državu kao i drugi svoju, ne treba posebno isticati

- oduvijek smo imali državnost (i u bivšoj SFRJ - neki isp itanici smatraju da ju niti nismo trebali

izboriti a neki da iako smo na nju imali pravo nažalost smo morali izboriti u ratu)

„Još veća glupost [od 'Bog i Hrvati' i 'Majka Božja, kraljica Hrvata']. Oduvijek smo imali Hrvatsku. Hrvati su oduvijek, hrvatski građani su oduvijek imali svoju državu, jer ima je ustavom bilo zagarantovano da žive sami il da, il da žive udruženo sa s drugim narodima. T o što je došlo do rata, to su stvari koje nemaju veze sa ustavnim uređenjem. Dakle… oni su samo… sticajem okolnosti bili prisiljeni da ratom izdejstvuju svoje ustavno pravo.“

- imamo, ali (pre)skupo smo ju „platili” ratom i ratnim gubicima

„Pa, znate šta, Tuđman je rekao, pa, znate, neke takve stvari se ne mogu u životu zaboraviti... Kad je došao u Dubrovnik, i tamo su ovi Hercegovci, Crnogorci, srušili ovaj Konavle, i tako... i onda je držao govor... Izgubili ste dom, ali ste dobili Hrvatsku... pa, ja rađe bih imala svoj dom, nego, ovaj, ha... ha...”

- podsjeća negativno na HDZ

- ne priznaje se da su i manjine sudjelovale u tome da „imamo Hrvatsku”

Pozitivna značenja:

- općenito dobar slogan

- slogan koji govori o uspostavi samostalne hrvatske države, što podržavaju (N=9; r=9)

„Pa... isto tako, jedan, ostalo mi je... onako, kao jedan, jedna uzreči ca koje je, onako, draga. To je dugo čekano, dakle, imamo Hrvatsku.“

„Franjo Tuđman jel'? Naša je... Nećemo dopustit da nam drugi određuju kakva treba bit. Lijepo. To je jedna riječ koja se nije čula ovdje 800, 900 godina tkao da kad čujem i dan danas te riječi znači to je bio kraj jedne višestoljetne borbe za hrvatsku samostalnost.” „To je posto povijesni slogan, to nije slogan ni turističke zajednice, ni... kad neko reče Imamo Hrvatsku, ti vidiš Franju kako ljubi zastavu i podiže je n a Kninu... točno znaš na što se misli... [...] Ja sam plakala... ja sam bila tad na Pelješcu, ljeto je bilo, ja sam cijelu noć prosjedila na stolici u kuhinji, jer je moja baka imala TV u kuhinji, čekajući vijesti jesu li oslobodili Knin. Ovakve su mi oči bile, crvene, ali to sam ja proživjela, i rat i granate, i moj djed je poginuo dvorištu naše kuće, i kad smo konačno oslobodili skoro cijeli dio Hrvatske, ne računajući Podunavlje, ja sam tad plakala... jer je to bio taj trenutak [...]” „Imamo je //smijeh//. Imamo je, ovaj... pa je, to je u jednom vremenu rečeno, u jednim teškim vremenima, kada smo je dobili, kad smo je dočekali. Ali dobro, to je takva uzrečica.“

335

- taj slogan ne vrijeđa nikoga

Ovisno. Dva su razloga koji isp itanici daju a koji ukazuju o čemu „ovise” pozitivne i/ili negativne

konotacije vezane za ovaj slogan:

- „imamo ju, ali trebamo se o njoj brinuti bolje”

„Imamo Hrvatsku, to je u redu, al trebamo ju i čuvat. Znaš? Jer ako mi nešta imamo, a ne znamo ju čuvat, ništ' nemamo. A mi nju ne znamo čuvat.“

„Ja opet pravim imamo Sloveniju, imamo Hrvatsku [usporedbu slogana]. Ajde konačno imamo. Sad smo se pomirili s time da je imamo, naša je. Ajmo sad kupovat hrvatsko pa malo je i dignuti da ne kupujemo u Lidla, u Kauflanda i slično. Iako, šta to znači?”

„To se tribalo poslije rata 3, 4 godine pivati i govoriti i... prestat s tim, nego... izgradimo Hrvatsku. A imamo Hrvatsku.“ „Imamo Hrvatsku, to je poznati ovi Tuđmanu izreka pa mi zbog toga ništa nije. Imamo Hrvatsku pa šta ćemo sad? Ne znamo šta ćemo.“

- važan slogan 1990ih, ali ne i danas

„Pa mislim da je to u nekom periodu razvoja Hrvatske bilo na mjestu, sad mislim da ne”

Diskusija. Iz odgovora, vidljivo je da se slogan „Imamo Hrvatsku” pozitivno vezuje za uspostavu

samostalne hrvatske države općenito, s čime se dio ispitanika slaže i podržava to. No nacionalna

značenja su i razlog negativnog vrednovanja ovog slogana, ispitanici koji smatraju da se to što

imamo svoju državu ne treba posebno naglašavati.

Negativna značenja se onda vezuju kao i za prethodne slogane pretjerano isticanje općenito

etničkog ili etničkog nacionalizma u negativnom smislu. Tu su i negativna značenja povezana s

političkom manipulacijom danas i 1990ih, HDZ-om, te ratnim žrtvama podnesenim za

samostalnu hrvatsku državu.

Negativna značenja povezana su i sa shvaćanjem slogana kao funkcionalnog simbola: ne radimo

dovoljno na tome da „zaista imamo Hrvatsku“ (institucije koje nisu u hrvatskom vlasništvu, loše

upravljanje državom, i sl.).

336

5.17 „Domovinski rat” – osobna važnost

Osobnu važnost ispitanika prema Domovinskom ratu kao važnom dijelu nacionalnog identiteta

ispitana je pitanjem P220. „Osjećate li vi osobno ponos na Domovinski rat?”. Odgovorilo je

ukupno N=80 (r=83) ispitanika, a odgovori su grupirani u sljedeće kategorije: 1) „da” i razlozi

(općenito „da” i „da, ali ne u svemu”); (n=55; r=55), 2) „ne” i razlozi (n=16; r=19); 3)

„neizjašnjeno” (n=9; r=9).

1) Pozitivna značenja. Isp itanici koji su odgovorili da su „ponosni na Domovinski rat” su osim

općeg iskazivanja ponosa, naveli i sljedeće specifične razloge:

- „da, ali ne u svemu” (na oslobađanjem, oslobođenje da, ali ne na zločine; za Hrvatsku ulogu u

ratu, ali protiv ratova općenito; poštovanje i ponos na sudionike, žrtve ali ne na rat; da, iako

nesretan što je do rata došlo; na rat da, ali ne na političke igre; načelno)

- obrana od agresije, napada, za oslobađanje – opravdano

„Pa jesam. Jesam. Ponosna sam. Jer je to nekakav simbol. Nažalost, ratom smo se morali odcijepit, nismo mogli drugačije. Po meni je rat nije nikako dobar, nikakav rat, tako da više zla donosi nego dobra i pojedincu i zemlji, ali eto on je bio nužan i apsolutno sam ponosna na njega.”

„Pa na veliki dio rata osjećam ponos. Jer stvarno mislim da... svaki narod ima pravo na određivanje svoje vlastite sudbine koje je nama pokušano bit zabranj eno na... jedan brutalan način. A da je bilo grešaka u Domovinskom ratu naravno da ih je bilo, kao i u svakom ratu. Da se mogle spriječiti, mnoge su se mogle i spriječit, i... tako.“

- iako je bilo žrtava (jedini način da se razriješi ta situacija; osamostalili smo se)

„a ponosna na one ljude, kad sad slušam, ljudi su dali života za tu Hrvatsku, danas ono mnoge majke ne znaju gdje su im djeca, ono, očevi gdje su im sinovi... Tako da to je žalosno kad to gledaš ali opet vjerujem da su i oni nekako ponosni zato što je, ipak smo se osamostalili.” „[...] I ako je to dovelo do toga da mi danas možemo ovako lijepo razgovarati. .. onda... a na žalost, uvijek... uvijek u takvim situacijama se dešavaju i ružne stvari... i... jedan dio... one nevine žrtve, tako da...”

- osobna vezanost/sudjelovanje (žrtva agresije; u obitelji branitelji)

„Da.. . jer je... jer su moj muž, i moja djeca... i moja braća... svi su bili u Oluji... i znam da im je bilo i teško, i da su se i bojali, i da im je bilo... tko zna kako ćemo proći... išli su u nepoznato .. ali sve fala Bogu, su

337

uspjeli. ..” „Pa osjećam se ponosna, zato što sam bila cijelo v rijeme tu Domovinskog rata. Jedan mali dio nisam, čak sam i rodila tu u Osječkoj bolnici […] dok su još padale g ranate. T ako da se smatram, bez obzira na to što nisam bila u rovu, sudionikom Domovinskog rata.”

- „i na Domovinski rat i na oslobođenje generala”

- ponos preteška riječ, ali na oslobođenje teritorija da

- iako je bilo zločina

2) Negativna značenja. Isp itanici koji su odgovorili da „nisu ponosni na Domovinski rat”, osim

općeg negativnog ocjenjivanja Domovinskog rata, navode i sljedeće razloge:

- na nijedan rat ne mogu biti ponosan/ponosna

- zbog počinjenih zločina

„Jednu veliku prazninu i razočarenje. Jer sam ja... dolaskom u Hrvatsku mislila da je Domovinski rat bio zaista pravedan rat, obrambeni rat, gdje su Hrvati zajedno sa svojim susjedima Srbima, koji su željeli tu ostat, sa Česima, svim ostalim nacionalnostima, branili svoju domovinu. Međutim, tragedija j e bila t a, nepotrebno ubijanje civilnih žrtava i mislim da je to jako razočaravajuće bilo.“

- osobno iskustvo pa ne (osobno negativno iskustvo; jad i očaj kao žrtva)

„Ajoj. Preživili ga tu. Mislim... Pa... čujte. Šta, šta bi vam rekla, bila sam tu s malim djetetom i suprugom, i prošli smo to sve, tu cijelu Golgotu i onda ono sve što je i za toga slijedilo, tako d a to u meni sigurno ne izaziva ponos nego jedan jad, jedan očaj.“

- sumnja jesu li iscrpljene sve alternative da do rata ne dođe

- previše koštalo (mladih) života za ovo što imamo danas

- igre političkog vodstava, a mogli smo se mirno razići kao Češka i Slovačka

3) Neizjašnjeni:

- bolje bi bilo da do toga nije došlo (nastojao bi izbjeći; trebalo mirno kao Češka i Slovačka;

nužno zlo)

- ipak je bilo nužno (Hrvatska je to morala učiniti; to nije bio „Domovinski rat” već rat u koji

smo bili prisiljeni ući radi uspostave vlastite države; radi odcjepljenja)

- to je bio „građanski rat” između lokalnih Hrvata i Srba oko koncepta države, s agresijom

- moglo je bezbolnije i s manje žrtava, ali narod politički izmanipuliran

338

Dodatni komentari. Iz ukupnih odgovora ispitanika može se iščitati i da se ispitanici razlikuju u

općoj karakterizaciji Domovinskog rata (idejni dio simbola):

- prije svega rat za odcjepljenje, osamostaljenje Hrvatske kojoj nije bilo dozvoljeno to provesti

mirnim putem već je bila prisiljena ući u rat kako bi ostvarila SFRJ Ustavom zagarantirano pravo

na odcjepljenje

„Mislim da, po mom mišljenju, nije potrebno uopće taj rat karakterizirat kao Domovinski rat. T o je bila iznuđeni način provođenja ustavnog osamostaljenja i življenja kao samostalna, osamostaljenja od bivše zajedničke države Jugoslavije.” „Pa sad ja ga ne volim zvat Domovinski rat. Ja to nazivam jedan hrvatsko-srpski sukob oko teritorija. Znači, onda je to hrvatsko-srpski rat. […]Recimo ono što sam rekao da se nisam baš slagao sa doktorom Tuđmanom, on u biti nije imao viziju ovakve Hrvatske. Njega je Milošević natjerao da stvori ovakvu Hrvatsku kakva je n ezavisna sada. U biti je bilo, pregovori su bili o konfederaciji. Znači, ostao bi jedan vid Jugoslavije gdje je trebalo ostati, ne znam kol'ko se vi sjećate toga //smijeh//, ja se sjećam jer sam u to vrijeme pratio to, to razdoblje... To je bilo razdoblje 89., 90. recimo, ja sam tad imao kakvih 16, 17 godina i dobro se sjećam tih pregovora koji su vođeni, onol'ko kol'ko sam mogao čuti iz medija jel'. Al ja se dobro sjećam da je bila u pitanju konfederativna Jugoslavija. Ja sam bio tada malo više desno orijentiran u razmišljanjima, ovaj, i smatr'o sam da Tuđman treba stvorit nezavisnu Hrvatsku, znači, kakva je u biti nastala. […]”

- prije svega rat protiv agresije, oslobađanje hrvatskog teritorija koji su okupirali neprijatelji, uz

pomoć pripadnika nekadašnje JNA.

„A Domovinski rat istina je. Istina je da je Domovinski rat bio, branili smo se jednostavno. Jer i ti bi sama, da te neko napadne, bil' se branila, ne? //smijeh// Gledala bi i ti šta da uradiš.“ „Isto. Kad je moralo se branit. Kažu kad mačku ugazi se na rep, ona se jadna brani, tako i čovik kad se njegov dom napada, mora ga branit.“

- jedan isp itanik povezuju ova dva razloga u ideju „građanskog rata”

„[...] Građanski rat, sa elementima agresije, koji su donijeli samo n ajviše zla n ama t ako da su pokrili onu dimenziju građanskog rata, ovdje se ipak sukobili lokalni Srbi i Hrvati, oko koncepta države.”

Diskusija. Veći dio ispitanika izjavljuje da su „ponosni” na Domovinski rat. Pozitivna značenja

vezana su za Domovinski rat kao nacionalni simbol – stvaranje suverene hrvatske države,

samostalnost, a s time povezano i sugrađani koji su sudjelovali u ratu a na koje se osjeća ponos.

Nadalje, kao funkcionalan nacionalni simbol – obrana od agresije, ispitanici nalaze pozitivna

značenja.

339

Dio ispitanika koji Domovinski rat ocjenjuju pozitivno ističu da se ne slažu ipak s načinom

njegove provedbe uključujući počinjene zločine. Zločini su i glavni razlog negativno pripisanih

značenja. Generalnije, negativna značenja povezana su s ispitanicima koji su protiv rata uopće.

No dio ispitanika propituju opravdanost ulaska u rat što se donekle sukobljava sa pozitivnim

određenjem rata kao nacionalnog simbola.

Osobna iskustva dovode do podvojenih značenja: zbog osobnog iskustva pozitivno, odnosno

zbog tog negativnog iskustva rata ne može biti osjećaj pozitivan.

5.18 Katolička crkva – osobna važnost

Važnost katoličke crkve za hrvatski nacionalni identitet ispitanika provjerili smo pitanjem P.182:

„Koje je vaše osobno mišljenje o ulozi katoličke crkve u Hrvatskoj danas?”.

Odgovore ispitanika moguće je grupirati u tri osnovne kategorije: 1) važnost katoličke crkve u

Hrvatskoj u prošlosti, prije i tijekom 1990ih godina; 2) procjena njene važnosti danas; te 3)

budućnost katoličke crkve u Hrvatskoj. Najvažnije nam je, za procjenu važnosti katoličke crkve

ispitanicima danas, odnosno značenja koja joj ispitanici pridaju, duga i najveća skupina

odgovora. No, prikazat ćemo sve odgovore jer govore o promjeni percepcije u usporedbi sa

1990ima te što se očekuje od budućnosti.

1) Važnost katoličke crkve u prošlosti ističe N=15; r=23 ispitanika, od kojih dio ističe njenu: a)

pozitivnu važnost prije 1990ih i za vrijeme uspostave hrvatske države 1990ih (n=12; r=17); b)

negativnu ulogu (n=3; r=5); dok c) jedan isp itanik ističe da je uloga dvojaka.

a) Pozitivnu važnost katoličke crkve u hrvatskoj povijesti dijeli se na:

- očuvanje nacionalnog identiteta prije 1990ih tijekom promjena povijesnih političkih uređenja

(dvoje ispitanika posebno ističe hrvatski narodni jezik, očuvanje kulture)

„Mislim da je katolička crkva //mhm// odigrala jednu nevjerovatnu i fantastičnu ulogu u vrijeme socijalizma. Mislim da je onaj pokret 70ih godina //mhm// pokret u kojemu su uspostavili komunikaciju

340

teološki filozofi i... i svjetovni, donio fantastične rezultate. Mislim da je kardinal Kuharić zajedno sa svojim ljudima nevjerovatno pomogao oko toga d a se formira h rvatska država, da uđe u Europsku uniju, da se što je moguće više smanje tenzije... I mislim da... u ovom trenutku, dakle poslije 2000. godine se katolička crkva uopće ne snalazi u novim okolnostima. Mislim da je nastupila jedna neobjašnjiva regresija. Svake vrsti.[…]” „Danas. O ulozi katoličke crkve smatram da hrvatska povijest ne bi bila izgrađena bez katoličke crkve. Ali, ono kako se katolička crkva danas ponaša smatram da je neprimjereno i crkvi i hrvatskoj povijesti.[...]” „Mislim da je ona odigrala kroz povijest veliku ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta. Je. […]” „Velike zasluge u povijesti.. . ako velike... nema.. . ne bi mislim bilo države, ni narodnog jezika bez crkve... ali, govorimo o... govorimo o narodnim svećenicima... župnicima, i tako to... a vrhuška, to...[... ]”

- za uspostavu samostalne hrvatske države 1990ih (neki ispitanici ističu i pomoć tijekom teških

ratnih zbivanja kako bi dala „utjehu” ljudima, te dvoje ispitanika posebno navodi kardinala

Franju Kuharića kao važnu pozitivnu ličnost tijekom tog procesa uspostave države 1990ih)

„Da je velika. Bila. E sad. S vremenom malo pada utjecaj, ali da je bio... Da. I da je značajna za samostalnost Hrvatske.[…]” „„Crkva odigrala jednu veliku ulogu, dakle, u očuvanju, dakle, tog... katoličanstva.. . al mi smo se poistovjećivali, dakle, katoličanstvo i hrvatstvo, dakle... Ja se sjećam k'o dijete, dakle, Crkva je odigrala sigurno tu jednu veliku ulogu. //uzdah// I dala sigurno jedan veliki doprinos, dakle... i u ratu, dakle, svugdje gdje su ljudi duhovno se tu i praznili na neki način, vraćali se sa krunicom oko vrat a i tako. Mislim da je dala sigurno jedan... pozitivan doprinos u tom svemu. No, međutim, kažem, u ovom svemu sada... mediji to plasiranje pojedinaca, dakle, isticanje njihovih negativnosti koje jesu... Mada, kažem, i u Crkvu su došlo do određenih d evijacija gdje su poj edinci stavili sebe ispred Crkve, odnosno onog što je, i... iz tih razloga se danas Crkva negativistički dakle gleda, poradi tih pojedinaca. No, međutim...”

b) Negativna uloga katoličke crkve usredotočuje se na:

- njeno uključivanje u politiku, priklanjanje „jednoj strani” (političkoj stranci HDZ-a)

- iskorištavanje tog položaja da potpiše ugovore sa Svetom stolicom i

- da se uključi više u društvena kretanja, „komercijalizira”

„Pa... Crkva je iskoristila svoju, svoju priliku. Vlast joj je bila naklonjena 90ih godina i... vladajuća stranka HDZ je bila dosta vezana za crkvu i sada je. I mislim da je p reviše prisutna u... svjetovnom životu da se miješa u. .. i odgoj i obrazovanje i sve. Mislim da to nije posao crkve.[…]” „Ja jako razlikujem vjeru od crkve. Crkva vam je, po meni, jedna dobro o rganizirana firma. Koja jednako dobro funkcionira u komunizmu, socijalizmu, kapitalizmu... Vjera je nešto drugo. Crkva meni osobno je strahovito smetalo pojavljivanje crkvenih dužnosnika, ali doslovno rečeno u svakom trenutku i na svakom mjestu, jer njima je mjesto u crkvi. Politika... ne bi trebalo bit.. . mjesto gdje će se crkveni... crkvene vođe isticati, gdje će se opredj eljivati za jednu ili za drugu stranu ili.. . recimo u onom periodu 90 i nekih godina je bilo vrlo ružno vidjet reklamu za 'Always' i poslije toga nekog biskupa kako govori, pa opet reklama za ovo pa biskupa. Imaš crkvu, imaš misu, hajde svojim humanim radom propagiraj, živi vjeru koju

341

propagiraš. Mi imamo situaciju da oni hodaju u... zlatnim... odorama a ljudi su gladni, a paralelno im, istovremeno im propisuju moraš toliko dat. O čemu pričamo? O odricanju? Ajde kreni sa odricanjem.” „mislim da ona je previše unovčila to što je jednim dijelom bila potisnuta između, ovaj, od završetka 2. svjetskog rata pa do početka Domovinskoga rata. Ona je bila jednim dijelom potisnuta, to je činjenica. A unovčili, nisam mislio samo na formalni novac nego na svoj položaj, mislim da se previše miješa u političke i državne poslove, logično je da ovdj e mislim prije svega na katoličku crkvu u Hrvatskoj koja j e po broju vjernika najbrojnija. Ali logično je da se ona izjašnjava u raznim pitanjima jel', nije logično da šuti. A mislim da jedno vrijeme je bila i previše spletena s državom, taj proces da se crkva odvoji od države, da se škola odvoji od crkve i tako dalje, on je malo ne samo zastao nego je isprepleten 90ih godina. Tako da mislim da ona ima puno, puno značajniju ulogu u političkom smislu nego što bi trebala imati. Druga je stvar šta ona znači za građane, za vjernike, to je drugo. A treba spomenuti da ovaj ugovor koji Republika Hrvatska ima sa Svetom stolicom, da takav ugovor, zapravo su formalno 4 ugovora, takav ugovor nema nitko. Nijedna država. Papa Vojtila je probao sa Poljskom iz koje je on došao u Vatikan, i probao je sa Španjolskom, sa Italijom iza toga takav ugovor postići, nije ga uspio. Nije ga uspio postići jel'. Jer stavlja crkvu u prilično privilegirani položaj, iako su ovo zemlje sa također najvećim brojem katolika i tradicionalno katoličke zemlje Italija, Španjolska i Poljska, ipak nije uspio potpisat takav. Eto to vam je najkraće.“

c) Dvojaka uloga katoličke crkve u povijesti:

„Katolička crkva ima... različite faze involviranosti u javni život u Hrvatskoj. Ja bi rekao da do 98., do one Bozanićeve poruke božićne o grijehu struktura je katolička crkva intenzivno manifestno, sudjelovala u javnome životu. Kad kažem javnom onda mislim i političkom. I gdje je trebala i gdje nije trebala. Poslije se događa prozivanje struktura koje griješe, nepotizam, ima tamo 5, 6, 7 točaka u toj poslanici.. . […] a sve to ja bih završio s tezom da crkva bez sumnje doista je odigrala veliku ulogu u očuvanju i jezika i kulture i nacionalne posebnosti ako hoćet e, i iz onoga vremena borbe protiv mađarske hegemonije, borbe protiv... turskog... imperija, do borbe protiv jugoslavenskog anacionalnog sustava koji je pokušao hrvatstvo i katoličanstvo izbrisati, je li.“

2) Mnogo su nam važnija značenja koja se pridaju katoličkoj crkvi danas, odnosno njena važnost

koju ispitanici osobno procjenjuju danas u društvu (pa povezano i za njih osobno). Od ukupnog

broja odgovora (N=79; r=121), odgovori se grupiraju u dvije kategorije: a) osobno procijenjena

pozitivna uloga katoličke crkve danas (n=13; r=13) te b) procjena problema s katoličkom crkvom

danas (n=66; r=108).

a) Pozitivna značenja danas:

- katolička crkva se upliće i treba uplitati u sva državna/društvena pitanja (troje ispitanika ističu

posebno i da se danas kroz medije i u javnosti općenito katoličku crkvu nastoji degradirati):

„Mislim da je... mala uloga katoličke crkve... Pa zato što isto tako mediji manipuliraju sa svime pa i nametnuto je dosta to da je crkva... mislim crkva je iskorumpirana i to sve mislim, ali to su sve napravili ja bi rekla ateisti koji su na vrhovnim pozicijama u crkvi. T oliko nametnuto narodu da narod više ne može drugačije razmišljati, pogotovo mlađi naraštaji, znači da su protiv crkve, protiv Boga, protiv svega jer misle da u biti to ne valja. Ipak se nameće da su svećenici pedofili d a su ovakvi on akvi, mislim da je to previše

342

napuhano.“ „A neki se tuže na nj, neki ovako onako. A 'ko će to ugodit' svakome. Imaju oni puno, mislim, i pravo da se mišaju, a imaju puno toga šta su i propustili da se umišaju. Bolje je da se umišaju, imaju i oni pravo na to.“ „Ja mislim da crkva mora imat svoje mišljenje koje mora javno iznosit o apsolutno svim sferama života. Znači, znači, apsolutno, ne samo, crkva općenito bilo koja, mora iznosit svoje mišljenje. Ne dijelim to svjetovno i duhovno. Ono znači ovo su t eme svjetovne političke, crkva se nema šta u to petljat. To mi je takva, takav apsurd da ja ga nikako ne p rihvaćam. Znači crkva mora iznijet svoj stav jer u konačnici c rkva kreće iz moralne perspektive.“ „Pa vjerujem... vjerujem... da ona ima veliku ulogu... da joj se ta uloga često puta osporava... i to je žalosno... ne zato... ne radi broja... ne radi broja tog velikoga... jer i ako mi budemo, evo, mahali s brojem... to nije identitet katolika... mahati s brojem... nego identitet je u tome da ja moram karitativno djelovati... ja mora za p ravdu djelovati, ja to moram... evo, i tu se mora Crkvi dozvoliti da kaže svoje.. . i ako je u pitanju voda, ako je u pitanju šuma, ako je u pitanju Spolni odgoj, da ona kaže svoje .”

- katolička crkva ima općenito pozitivnu ulogu

- važna je njena uloga zbog specifično: vjere, druženja/zajedništva i utjehe narodu; i očuvanja

tradicije i kulturološkog identiteta

„A čujte ja mislim da Hrvati su jako k ršćani... i dosta je vjera.. . najviše je.. . dobro je i ti drugih vjera, mi nemamo niš' protiv njih... jer oni isto mu je to vjera vjera... ali, to je jako lepo da tak su vladali takvi.. . kad se ljudi sastaneju, i popričaju... ipak se malo i utješuju s tijeme.. . kaj ja znam... utjeha je isto velika, ne... [važna] Ja mislim da je, da je... [pozitivnom] Da, da, da je jako važna jer...” „Ima jako vel'ku ulogu, imam prijatelje pol'-pol' podijeljene, jedni su 'nak totalni nevjernici, ti ne vjeruju ni da bi drugi dan čarape bijele, j edni su opet, ja sam bil' jedno os am godina ministrant u crkvi, tak d a sam jako upoznat s tim svim, dok sam sad j ako rijetko, i više čitam neke t e znanstvene fantiste, nismo sami u svemiru i ta nekakva razmišljanja al mislim da je bitno samo zbog nekoga kulturološkog identiteta, zbog tradicije [pozitivna] moja baka bi rekla, ništ' loše ne buš čul' u crkvi.“

- usprkos problemima, ima pozitivnu ulogu

- iako se ne slažem s nekim pojedincima u njoj ili njenim „rukovodiocima”

- zato što se izbalansirala njena prevelika uloga pa je danas dobro


a) previše se upliće općenito u državu i društvo te specifično u neka sekularna pitanja

- previše se upliće u politiku i sekularnu državu

„Mislim da je prevelika i... mislim da //mhm// izlazi iz okvira //mhm// onoga što bi jedna sekularna država //mhm// načina na koji bi jedna sekularna država trebala funkcionirati.“ „Ozbiljno ili? //smijeh// [... ] A... prevelik je utjecaj. Danas je... ne znam, općenito katolička crkva ima preveliki utjecaj. Nek' oni kažu svoje mišljenje. Ali da bi trebalo utjecat... Dakle, država mora biti

343

sekularna. Zna se šta je religija, zna se šta je crkva, zna se koja, koja j e religija, i ne vidim zašto baš katolička crkva ima toliki utjecaj na državu, na državne zakone, i bilo kakve zakone i što se tiče prava ljudi. Jer ako... ne, ne znam kakve veze [crkva] ima sa seksualnim odgojem, ne znam kakve veze ima sa... homoseksualnim osobama i njihovim stapanjem u brak //mhm// Mislim da na to ne bi trebalo utjecat, da se izrazim malo grubo 'tko to puđi, nek puši' //smijeh// Znači, svatko živi po svojim načelima.. . Sad da na ta načela utječe to obrazovanje, religija, crkva ili nešto, neka, slobodno. Ako je netko protiv homoseksualnih brakova neka bude, ali ne zato što je crkva tako rekla, nego zato što on to smatra. Ali da bi se njihova mišljenja... mislim... da se ne bi trebalo uvažavat mišljenje katoličke crkve više nego mišljenje ostalih religija ili ne religija ili bilo čega ostalog.“ „A mislim da ima, možda, s obzirom da smo mi sekularna država, da imaju možda prevelik utjecaj. Previše se upliću, al opet mislim da... se imaju pravo ne miješat, nego imaju pravo izrazit svoje mišljenje.“ „Pa evo u zadnje v rijeme su se počeli puno miješat u politiku a to im nije baš pametno. I to im ja ne bi ni dozvolio nit bi ovaj... a mislim da su oni u tome svemu postali slabi pošto evo, nije baš t aj nadbiskup naš nešto vidim ni rječit, ni govoran, da bi on, ovaj, ne znam 'ko ga je postavio //smijeh// ali ne ide to tako.“ „Pa znate što. Ja kao nevjernik mogu reć' da ovako sa strane gledajuć'.. . previše je imala utjecaj, previše crkva se, ovaj, miješa u... u... politička zbivanja. I definitivno to više nije to. Ja ne idem u crkvu ali sam eto imala prilike čut od, baš sad skoro, ne znam neko mi je to rekao, znate, da svećenik na propovijedi ima temu ćirilice. To ne... To nema mjesta u crkvi. Za mene je crkva znat e ono vjera odvojeno od... Ja shvaćam d a, okej, ima uvijek utjecaja, ali da to bude tema propovijedi, to...“ „Ne bi se tol'ko trebala, nije bilo ono dobro za Božić takve poruke, jednom premijeru ili predsjedniku ili kad je došao ovaj Vatikanski prvo održ'o govor, crkva se ne bi smjela miješati u te stvari ako ima nešto za riješiti, to se rješava na nekom normalnom, i ono poziv na Oluju, to su stvari koje ne bi smjele ovak', Crkva javno pozivati jer svakakvih nas ima na ovome, kak' ste pitali dal' bi trgal' zastavu, neko bi rekal koji su jači unutra, rekli, crkva poziva, u zadnje v rijeme., čudim se tome, kao mali bio sam ministrant kod Franjevaca pa pamtim njihovu bijelu kavu i kifle, i stol za stolni tenis al velim sad je dobar i ovaj Gvardijan, oni imaju svoju zadaću, i u lokalnoj zajednici, Franjevci su u Varaždinu korijeni su im, problem je, znam na vlastitom primjeru njihova ta imovina, Varaždin, vila Bedeković franjevačka, unutar mi je dječji odjel, odjel za mlade, dobili smo rješenje od suda da knjižnica ima pravo prvokupa, kaj oni mogu reći sutra to je naše na tržište, milijun eura, de budete vi mogli naći te novce, zgrada Fakulteta in formatike je njihova zgrada, malo treba razmišljati o tom, taj povrat imovine, kol'ko je ljudima uzeto i zemlje i okućnica kad se radile te ceste pa niko nikad poslje nije dobil i tak, ja znam kol'ko je uzeto obitelji od moje supruge, od toga kol'ko su imali nikad nisu dobili ništ', nisam da bi sad trčal svaku nedjelju, nisam dugo bio.“

- prevelika vezanost crkve danas za nacionalizam (negativno)

„Što ja mislim... pa, znate šta, ovaj... mislim da stvarno je pretjerala... ovaj, jer, gledajte, ja znam, da je vjera, bilo koja... mislim, znate šta, mene smeta što se ovdje kod nas poistovjećuje vjera sa nacijom, to je strašno... vi u Americi možete biti i crnac, i pravoslavac... vi odaberete crkvu koj a vam se sviđa, i tako... vi u Americi n a svom radnom mjestu ne smijete ni spomenuti da ste vj ernik, da ovo, da ono... ne, to je tvoja privatna stvar... i tako bi trebalo biti kod nas... katolička, bilo koja crkva, to je privatna, intimna stvar pojedinca... a ovo što katolička crkva radi, da se ona miješa poslove, ove, državne, to je stvarno...”

- još uvijek uska vezanost za pojedine političke orijentacije (HDZ):

„Ja mislim jako negativno ovaj, mislim da se upregnula u te nacionalističke vode previše i ne mislim ništa dobro,to je isto tako subjektivno”

- općenito se previše upliće u društvu

344

„Pa mislim da je prevelika uloga crkve u društvu, da je crkva previše involvirana u svakodnevni život i u društveno-politička događanja i mislim da bi crkvu od države trebalo malo više razdvojiti.“ „Pa... možda je malo previše sada već ušla u te sve.. . puteve, ali. .. mislim da će možda, možda, ovaj... sad papa malo to... nekako je... baš neki fini, pitomi i drag. Pa mislimo da će on to sve zaustavit, da se neće tol'ko miješat.“

- treba ostati vezana za crkvena pitanja i privatno/intimno, a uopće se ne uplitati u društvo ili

državu/politiku, odnosno treba ostati vezana jače za društvo a uopće se ne uplitati u

državu/politiku (povezano s odgovorima koji govore da se previše upliće u politiku – samo ovdje

se posebno ističe i gdje se smatra da njena uloga treba biti – društvo, dakle ne želi ju se izbaciti,

samo odvojiti od sekularne države i političkih pitanja).

„Pa ja mislim da su puno ušli na, na sve i gdj e treba i gdje n e treba. I oni sami u cijeloj situaciji ne znam koga štite, i jesu li uz ove ili one. Samo ja znam da nama politika puno la nanesla, i hadezeovska i, i ova sad esdepeovska, to ne, nesposobna, i... ne znam koju crkva ima ulogu u tome svemu. Ja mislim da se crkva treba držat svojih regula i... Ne kažem da ne treba pomoć n arodu, daleko od toga, ali crkva treba regula se svojih držat.” „Da. To je, to je veliki problem, zato što, crkva i politika ne mogu zajedno. Crkva treba vodit... Crkva treba govorit što Biblija govori a politika što politika... Politika ne bi trebala ulazit u crkvu ni crkva u politiku. A mislim da u Hrvatskoj Rimokatolička crkva previše si dozvoljava da se upliće u politiku. I to nije, to nije dobro.“ „Meni se sad čini da se sad sve više miješaju u sve. Recimo, kad... se u crkvi... svira himna, to mi ne ide. Isto tako, ne znam, kad se na nekom državnom skupu najprije ide neki blagoslov, pa molitva, nekako mi to opet ne ide. Ja bi nekako sve nek' ostane kod kuće. Da.“ „Mislim da puno, puno je crkva se uvukla u naše društvo. Previše. A premalo se bavi sa svojim problemima i sa crkvom i sa inače općenito vjerom. Mislim da oni sa ovakvim svojim pristupom će puno toga lošeg učiniti sebi, odnosno crkvi i svojim ovčicama ja ih zovem. Nas vjernike ov čice, izgubit će puno ovčica. Jer bilo bi bolje da se bave crkvi, državu neka puste na miru i politiku, oni neka se bave svojim poslom.”

- previše se upliće u posebna sekularna pitanja

„[…] Prema tome, uopće smatram da za zdravstveni odgoj. Zdravstv eni. Koji je riječ, zdravlje. I crkva. Pa crkva bi trebal a brinut' o zdravlju nacije i naroda. I duševnom i fi zičkom. U tom smislu. A ne u smislu da još radi protiv toga. Ja ne kažem… Pazite, ja smatram da se svijet na neki način iz stumbe mijenja u vezi tih homoseksualaca, lezbijki i ovoga i onoga. Ali crkva nek' počne od sebe. Dakle, otkad je svijeta i vijeka, sam' što se prije o tom' nije p ričalo… Kako, tam' su ljudi u crkvi, jel' tako? Ja crkvu odvajam potpuno od zgrade. Zgradu od ljudi. Ja smatram da ovi ništa nisu drugačiji nego svi drugi. Sam što su obrazovaniji. Dakle, oni, ovaj, uh… ne bi trebalo ni vjerski odgoj imati u, ovaj… Al' vidite, to je sve stvar, to je opet politika. I, ovaj… i taj zdravstveni odgoj, ti homoseksualci. Oni postoje, oni su uvijek postojali, samo što se tada… Dob ro. Ja s e ne slažem i nisam za to da oni idu po cestama. I da ne kažem kaj, najbolje da se još skinu do kraja. Shvaćate? Čemu? Pa znači ja sad moram hodat po cesti da govorim da nisam homoseksualac ili lezbijka ili ne znam kaj. to je tvoje pravo i ti radi u čet'ri zida kaj god hoćeš. Al' to nije normalno, to je isto k'o da bi zahod bil' tu sad usred sobe. Zahod je odvojen, ne? Tak i ti svoj privatni život. Ti možeš radit',

345

uopće me ne zanima kaj si. Jer, očito si usmjeren, ti nisi sam sebe napravil', pazite. To je čista logika. Znači rodi se takav, samo si tajio, pa poslije se to razvijalo pa se slobodno isticalo… Neki nikada nisu rekli svojoj obitelji i taje i dan danas. A u braku su. Pazite, u braku su. Imaju djece. Neću imena spominjat. Dakle, to postoji. Da je to poprimilo nekakve razmjere koji za mene nisu normalni u smislu privatnog života, da ja to moram na cesti, to mene uopće ne zanima, i da jesam lezbača to je moja stvar. Prema tome ne vidim uopće svrhe da se u to… A o djeci, o rađanju, o, o, ovome, pobačaju. to mislim stvarno ne. To samo može stručne osobe. Vidite da je ova žena umrla, nisu joj dali, u Irskoj. Gdje zakon postoji. Ja znači trebam umrijeti jer ti k'o pop meni, pop pazite, nije Bog zabranil', nego pop. Popovi. Ja sam umrla zato što vi niste dali da ja pobacim a vid'lo se, svi su govorili medicinski da ću ja umrijet ako se to… Prema tome tu sam potpuno za odvajanje.” „Kako kaže j edna moja rođaka koja je inače ono, ide u crkvu od djetinjstva i tako, s tatine strane ima puno onih koji su otišli, koji su se zaredili i tako, ona kaže 'Crkva svoje, ovaj, država svoje i ne bi trebalo biti miješanja'. Crkva zapravo se ne bi trebala miješati. A da taj zdravstveni odgoj treba, svakako treba. Jer djeca danas, ono malo dijete otvori televizor i tamo vidi svašta na televiziji i ne zna. Nitko s njime o tome ne razgovara. A djeca moraju, čak što god gledali na televiziji, trebali bi imati nekoga tko bi s njima poslije toga razgovarao, bez obzira o čemu se radi. Sad to opet, to je opet dvosjekli mač. Ako taj zdravstveni odgoj predaje normalan čovjek, to je ok. Ali mi ne znamo 'ko je normalan //smijeh//. I onda taj zdravstveni odgoje će imati dobru konotaciju. Međutim, pitanje je kome će se to dati da predaje. To bi svakako trebao predavati liječnik. Ne prosvjetni radnik. Liječnik. I ovaj i opet tu govorim, liječnik koji je normalan. I onda bi taj zdravstveni odgoj imao, imao, ovaj, dobar utjecaj.“ „Pa mislim da polako se crkva stavlja gdje bi ona trebala biti, mislim da ono što bilo je do sad pretjerano, da u školama vjerski odgoj nema svoje mjesto, to je moje mišljenje,da za to imaju svoju vjersku instituciju, za djecu koja bi željela, mislim da to krade satnicu, al ne mislim da djeca ne bi trebala saznati o religiji, možda jedan predmet kasnije, važnost religije u životu.“ „[…] Isto tako mislim da vjeronauk ne bi trebao bit u školama nego u crkvi jer to... smeta i djeci. Jedna djeca idu na vj eronauk, druga u to vrijeme pošto je ovo više n acionalno, onda imaju taj šuplji sat, pa djeca se onda, to se čudno osjećaju. Pravoslavni vjeronauk nema u školama, katolički ima. I mislim, evo, da crkva tu djeluje tako da kažem, pomalo i ono retrogradno i suprotstavlja se n ečemu što ne bi trebalo. Vjerojatno onda vidi svoj interes u tome da ostane kako je.“

b) njena se uloga percipira negativno iz ekonomske perspektive

- Crkva i njeni „rukovodioci” se materijalno bogate, što je u nesrazmjeru s crkvenim učenjima

općenito i ekonomskom krizom u društvu

„Znate što ja sam poprilično razočarana ulogom crkve kao institucije općenito. Što bi crkva trebala mijenjati ja ne znam. Ali mislim da ne prati, ne prati tokove suvremenog svijeta, tako i kod nas. Da se bavi materijalnim dobrima, što je degutantno, da je izgubila svoju nit. Koja se promjena treba zbit, u obliku ovog novog Pape, i da li je to moguće danas u svijetu, ne znam. Ali mislim da crkva ne služi ljudima. Da je svijet, okamenjeni svijet za sebe. Imam veliku averziju prema crkvi.“

„[…] Pretjerali su i sa blagostanjem koji se producira materijalnim u situaciji kada ljudi, veći broj hrvatskih građana teško živi i mislim da će se to negdje morat, da će morat i sami korigirat jer nisu ni njihova elita glupa da to ne vidi. Pretjerano u svemu.“

- Crkva od države dobiva ekonomski previše

346

„Puno joj se dalo i puno joj se pustilo. Previše se, previše se upušta u nešto šta nije nj en posa'. Oni... podržavaju jer je njihovo iz proračuna njihovih 300 milijona sigurnih...” „Hm... zanimljivo... uloga može biti pozitivna i negativna... i u vrijednosnom smislu, i u čisto pragmatičnom smislu... naime, recimo... ono za što se često zalažem... je pitanje financiranja Katoličke crkve, ili bilo koje religijske zajednice u Hrvatskoj... iz državnog... direktno iz državnog proračuna, na osnovu ugovora koji su ranije sklopile... međutim, onda mi često teolozi s kojima raspravljam, a dosta raspravljam... kažu, sada, pogledaj Karitas, pogledaj, niz, ne znam, ovdje u Rijeci, nedavno otvoren hospicij, koji je preko, oko 60, 70 % financirala Riječka nadbiskupija.. . prema tome ima velik dio, velik' broj socijalnih institucija... koji je ili financiran dijelom, ili u potpunosti iz Katoličke crkve... prema tome, slažem se s njima da je to dobro... međutim, ono što bih ja rekao, 'ajmo onda financirat' socijalni rad crkve, na sličan način na koji financiramo socijalni rad humanitarnih udruga... nek' napišu projekt... ovo ćemo preko Karitasa, ili nekog... i onda se na osnovu projekta financira inicijativa crkve, k'o što se financira inicijativa neke druge udruge građana... međutim, direktno financiranje na osnovu ovoga mi se čini da je...”

- Crkva je „mafijaška organizacija”

- postala je „biznis”

c) neprilagođenost suvremenom, modernom dobu

„//mhm// Mislim da je crkva //mhm// autistična, da ne prepoznaje sve ono što joj demokracija nudi. Demokracija podrazumijeva dijalog, a ova crkva, kažem crkva od 2000. godine naovamo, ne zna komunicirati u okvirima dijaloga, nego samo u okvirima propovijedi. Dakle, jednosmjerne komunikacije. I to je mislim pogubno za ovo društvo i to bi trebala, prije svega, crkva sama unutar sebe riješiti jer ona ima svoje intelektualce koji bi to mogli. [...]” „[...] I sad dolazi možemo reći treće razdoblje gdje on a ponovno preuzima jednu povijesnu zadaću, dal' joj je to neko dao ili si je sama uzela, od obiteljskog, obiteljsko jezgro, zdravo jezgro, u kojem žive muškarac i žena a ne homoseksualne zajednice, počevši od odgoja u kojemu će seksualnost biti svedena na Bo žji dar koji treba koristiti za reprodukciju, za stvaranje života a ne za zabavu, gdje će se sačuvati taj pojam spolnosti u smislu muško-ženskih odnosa, a ne u smislu homoseksualnih gay, lezbijskih i tako dalje i tako dalje, tu si crkva daje j ednu ja bi rekao donquijoteovsku zadaću u jednom novom vremenu, gdje ona neće Hrvatsku iščupat iz kandža ovog vremena, kulture, Europe. Jer vi sami kad uzmete, Španjolska koja je bila jako, jako katolička je prihvatila homoseksualne brakove i tak dalje, tak dalje. Dakle, taj sad novi angažman crkve, kad biste pratili, koji se više bave sociolozi kroničari, mogu vidjeti da je sada nova borba crkve [...]” „Meni se čini da, da, da... pušta malo pipke. Vjera kao vjera. U crkvi Bog, mi imamo fala Bogu oni su hrvatski državljani, oni imaju sve obaveze, ja nisam sad u crkvi fratar i biskup. Ali neka svoja mišljenja oni hoće da je to tako. Ali ne može spalit vještice na lomači. 21. stoljeće, danas di'te u 1. razredu zna šta sam ja znao u 1. srednje. Znači to je konzervativnost, ne da je to nešto napredno, nego oni sad... nekako čini mi se da to triba odvojit'. Odvojit'.”

d) potrebno je da se više okrene društvenom radu (jer je sada okrenuta nečem drugom, kao

politici ili samoj sebi, ili nedovoljno se bavi uopće radom s ljudima)

„[...] Ja konkretno mislim da bi crkva veliku stvar mogla napraviti za hrvatsko društvo. Namjerno ne kažem

347

za hrvatsku državu nego za hrvatsku državu jer mi je sad društvo puno važnije. Na taj način da napravi odlično katoličko sveučilište. S time da ne vidim zapravo zašto su na tom sveučilištu primarno i jedino zapravo osnovali odsjeke za povijest, za psihologiju, za sociologiju, kad to već imamo. Imamo fantastične katedru na Filozofskom [fakultetu u Zagrebu]. Ali zašto... u Americi postoje navodno najbolja medicina je upravo n a katoličkom sveučilištu. To mislim da bi crkva se trebala usmjeriti i na to da obrazuje, ne samo svoju populaciju, nego da bude otvorena i za druge populacije koje žel e studirati. Trebala bi napraviti svoju katoličku televiziju. S tim da ne bi trebale biti to presudno vjerske teme, nego bi to trebali biti i filmovi, i drame i. .. informativne emisije, pa bismo onda imali što usporediti. Pa bismo onda rekli, ha, javna televizija je ovakva, k atolička t elevizija j e ovakva. Koji mi je dnevnik bolji? Ovako mislim... da... da je... ovo, ovo sve zajedno n e razumijem, nije mi jasno, mislim da je za sve jako, jako loše. Što znači i za ljude koji su ateisti, koji su protivnici participiranja crkve u društvu i oni koji bi htjeli da crkva kontrolira sve moguće. Veli, ovih zadnjih 13 godina dogodilo se nešto jako čudno što se nadam da će se popraviti.” „ona još uvijek ima jako veliki utjecaj. S tim da bi na neka možda događaje, upravo ove što sam spominjao, trebala imati još veći utjecaj, možda veći pritisak raditi da se ono što se ističe i vrednosti u Hrvatskoj više, kao što je obitelj, zajedništvo, potenciraju. A, evo, primjer, iznio sam primjer ne znam uz neradni dan, ovaj, nedjelja, koja bi po meni apsolutno trebala biti, to je veći problem po meni nego problem, pitanje ovih državnih praznika na ove neke blagdane. Oni bi čak mogli biti i da nisu, ali nedjelja bi trebala biti jedan dan u tjednu ipak povezuje, stvara jedno zajedništvo. Ne, ne mora biti vezano za nedjelju. […]” „[...]Mislim da, Katolička crkva uglavnom... bar kol'ko ja ovdje vidim, mi sad imamo Franjevce, prije smo imali Isusovce, jer crkva je ovaj župna je skroz srušena... mislim da je, ovaj... da su Franjevci posebno ono, bliski s ljudima, narodom... da suosjećaju, da žive poput nas, i... i mislim da, da će se sad, posebno sad nekako imam nade sa ovim papom malo ipak neke stvari... promijenit na bolje...” „Da se previše bavi sama sa sobom a premalo sa ljudima kojima bi se zapravo trebala baviti.“

e) nesrazmjer, crkva ili njeni dužnosnici pa i vjernici ne ponašaju se u skladu s vlastitim učenjima

(opće izraženo, ova se tema proteže i kroz neke druge odgovore)

„Pa nekad se malo i razočaram u nju, zbog eto nekih tih situacija, dolazi do neke kolizije, nesrazmjera u onom što crkva traži od ljudi i kakva bi trebala d a bude, iako sam i ja Katolik, i ono što sama živi. To, to nek', to mi se baš ne sviđa jel'. I ne sviđa mi se što se crkva previše petlja u politiku, eto ono u crkvi propovijedi i tak. Da.“

„[...] I čini mi se, možda to sad ja prejudiciram, ali dolaskom ovog novog Pape i tog drukčijeg pogleda na kršćanstvo i katoličanstvo, ja mislim da je to ono osnovno. Ja sam v am rekla da sam ja ateista, ali kada bi kršćanstvo počelo sa Kristom, kad bi vjera počel a sa Kristom, i kad bi Krist bio mjerilo svijeta, i kad bi se ljudi, kršćani katolici ponašali na uzor na Krista, ja bi bila najv eći vjernik. I moj prijatelj, jedan svećenik, kaže da ja mislim da sam ja ateista, da sam za dišpet ateista, a da sam ja u svojoj biti vjernica. I ja mislim da se ja ponašam onako kako to Krist propisuje. A smatram da se katolička crkva danas u Hrvatskoj ne ponaša po Kristovim mjerilima.”

f) način njenog djelovanja u društvu je preautoritaran (što je donekle povezano i s odgovorima

koji govore o njenoj neprilagođenosti modernom dobu)

„Smatram da imaju pravo izni't svoje mišljenje, samo... ne volim šta ga nameću. Eto.” „Jako sam ljuta na njih. Jako sam ljuta na Crkvu kao instituciju... banalan primjer, moje dijete koje sad ide u 2. razred OŠ, ja nemam ništa protiv Vjeronauka, i mi jesmo katolici, i puno bi lakše da ga to uči časna nego

348

da mu ja to sve objašnjavam, ali sam protiv toga ako on jest izborni, ulazi u prosjek ocjena, i da Crkva kao institucija i župa kojoj mi pripadamo, moje dijete mora svaku nedjelju na misu, i piše mu se plus i minus, da bi se moglo jednog dana pričestit ili krizmat. Mislim da je to radila UDBA nekad, a da to ne bi trebala radit Crkva kao institucija... Protiv toga se užasno bunim, i to me jako jako ljuti, i osobno, i k'o roditelja, i ko...ne znam... demokratu. Tu su trebali malo više pažnje obratit, i drukčije se postavit...ali vjerujem da kroz godine i godine pokreta otpora i underground situacije, razumiješ, su malo previše r aširili krila... Ja se sjećam kad sam išla na vjeronauk na Jezuite 70ih i 80ih...oni su nas ovako držali. . igrali smo stolni tenis, družili se s časnama... mi smo voljeli ići na vjeronauk, nama je bilo tamo super... gledali smo filmiće, učili o Mojsiju... meni je žao što danas nije ta percepcija, danas je obrnuta... joj, moram na vjeronauk. Utoliko se to sve izokrenulo.”

3) S obzirom na budućnost:

- jedna ispitanica smatra da će se ubuduće „sve staviti na svoje mjesto”, odnosno da će se uloga

katoličke crkve ustaliti u okvirima u kojima je to potrebno u sekularnoj državi

- šest ispitanika posebno ističe kako se nadaju da će dolaskom novog „pape Franje” crkva postati

manje materijalno a više orijentirana prema čovjeku i svojoj originalnoj zadaći služenja društvu.

Diskusija. Dok za prvu skupinu odgovora i ispitanika možemo tvrditi da osjećaju osobnu

vezanost i da smatraju važnom ulogu katoličke crkve u današnjoj hrvatskoj državi i društvu, ne

možemo reći da jednako ne osjećaju i ostali ispitanici. Oni više upozoravaju na probleme koje

treba razriješiti da bi katolička crkva imala onakvu ulogu kakvu oni smatraju da treba imati.

Stoga sljedeće odgovore ispitanika ne treba tumačiti da imaju problem s katoličkom crkvom kao

nacionalnim simbolom, jer prihvaćaju njenu povijesnu ulogu pa su za nju na taj način i osobno

vezani. Naime, većina isp itanika ističe probleme s katoličkom crkvom danas, no vezano za način

na koji ona postoji kao „nacionalni simbol“, u referencijalnom i funkcionalnom smislu. No, dio

ispitanika smatra i da katolička crkva ne treba uopće biti nacionalni simbol – pripada intimnoj

sferi dijela građana koji su religiozni, dio njihovog religijskog identiteta, dok dio ističe posebno

da ona i danas služi da očuva tradiciju i kulturni identitet Hrvata.

Dok s jedne strane dio ispitanika smatra da je pozitivno da se Crkva „upliće“ u politički i

društveni život, te da je njena prednost u tome što potiče zajedništvo, daje „utjehu narodu“, veći

dio ispitanika upravo ovo ističe kao negativno. Crkva treba biti odvojena od sekularne države

(kao nacionalni kulturno-povijesni a ne današnji politički, državni simboli ili uopće ne kao

nacionalni simbol). Nadalje, Crkva je previše vezana za nacionalizam u etničkom i negativnom

smislu za neke ispitanike.

349

Dodatno, ističu se problemi s Crkvom i kao više funkcionalnog simbola: Crkva se treba više

baviti društveno ugroženim skupinama nego politikom, ekonomski je neisplativa, troši previše

državnog novca, te nesrazmjer onoga što se propovijeda i načina na koji crkveni dužnosnici žive

(raskošno, neskromno, i sl.). Problem je za neke ispitanike i nemodernost Crkve, neprilagođenost

modernim vremenima. Dio ispitanika pozitivno vrednuje Crkvu iako navodi ove probleme, dok

dio ne može odvojiti probleme koji utječu na njihovo opće negativno vrednovanje katoličke

crkve.

5.19 „Nacionalna znanost” – osobna važnost

Odgovorom na pitanje P154. „Je li potrebno razvijati 'hrvatsku nacionalnu znanost' i zašto?”

ispitanici su iskazali značenja koja pridaju ovom pojmu i važnost koju osobno pridaju onome što

pojam za njih označava (N=74; r=75). Odgovori su grupirani u sljedeće kategorije: 1) „potrebno

je” (n=43; r=43); 2) „uvjetovano” (n=22; r=23); te 3) posebna kategorija gdje ispitanici samo

iskazuju da „ne postoji nacionalna znanost” (n=9; r=9).

Isp itanici koji smatraju da treba razvijati „hrvatsku nacionalnu znanost” uz općenito slaganje,

ističu i sljedeće specifične razloge:

- treba razvijati, no treba mnogo više ulagati u njen razvoj

„Da. I treba puno ulagat u hrvatsku znanost. I ne daje se dovoljno ni u obrazovanje ni znanost.“ „Svakako da treba razvijat. Treba razvijat i društvo znanja... T reba ić' prema tome ali daleko smo mi još uvijek od društva znanja, prvo po broju ljudi, a drugo po vrednovanju znanja, a još smo manje društvo znanja po izdvajanju u društvu za znanost, za znanstveno-istraživački rad i tako dalje.“ „Pa to svakako. Svakako treba razvijati znanost. Sad ću opet reć' da sam subjektivna, jer sam u tom, jel' dijelu znanosti. Premalo se ulaže u znanje i znanost i činjenica je da će nam se to kad tad v ratiti kroz to da ćemo obrazovati mlade ljude za Europsku uniju a ne za naše potrebe. Jer vrlo brzo će doć' to vrijeme kada će izvoz radne snage bit puno jači nego što je to danas, gdje će nam najvredniji kadrovi koje mi vidimo danas u našim predavaonama odlaziti tamo gdje im je veći životni standard, što je logično, normalno i što je zapravo i za odobravanje. Jer činjenica je da mladi ljudi nemaju egzistenciju u Hrvatskoj.” „Pa maloprije sam vam rekao. Uzmemo samo fusbalerima i damo pravim sportašima i damo mladima koji se žele obrazovati.“

- treba razvijati zbog ugleda naših stručnjaka u svijetu

350

- treba razvijati, no treba ju i kontrolirati da ne bude neproduktivna

- kad ne razvijamo industriju, barem onda znanost

- bez znanosti nema napretka

- bolje da nas u svijetu prepoznaju po znanosti nego po „folklornim elementima iz nedavne, crne

prošlosti”

- to je dio našeg identiteta u Europi

2) Uvjetovanost razvoja „hrvatske nacionalne znanosti”:

- treba razvijati znanost, ne postoji nacionalna znanost

„Ja ne znam što to znači nacionalna znanost. U Hrvatskoj treba razvijat znanost //smijeh//.“ „Nacionalnu... Šta posebno, mislim, nacionalnu. Znanost je znanost. Nema obilježje.“ „Znanost da, nacionalnu ne.“ „Nema nacionalne znanosti, nego znanost.“

- treba razvijati neke discipline gdje smo tradicionalno jaki (kao doprinos univerzalnoj ne

nacionalnoj znanosti)

„Međutim... koju znanost, i kako je razvijati... u smislu, bitno je, u tome se slažem da znanost mora biti kompletna... nema mi smisla da mi... da naši instituti, recimo, razrađuju one stv ari koje su već dokazane, i objavljuju što je bilo prije 50 godina u SAD-u... znači, ono to smatram da bi se hrvatska znanost trebala razvijat u onim područjima u kojima može biti konkurentna... to su neka naša uska područja... međutim, mislim da tu ima prostora... znači, ono što smatram je da bi se... Hrvatska znanost... trebala razvijati. .. […]” „To treba... to... dobro, znanost je univerzalna, normalno... ali, ali... zašto ne... osobito možda neke segmente, neke discipline, neke znanosti gdje smo jači tradicionalno, i tako dalje.. . fizike, i ne znam čega, ne... zašto ne... medicine... šta ja znam...”

- treba razvijati „nacionalnu znanost u Hrvatskoj” ne „hrvatsku nacionalnu znanost” – to je

isključivo za neetničke Hrvate

„//mhm// Hrvatsku nacionalnu znanost. Sad, to je pitanje da li hrvatsku nacionalnu znanost razvijaju Hrvati ili hrvatsku nacionalnu znanost razvija... svi oni koji su u hrvatskom društvu i u hrvatskom institucionalnom sustavu. Jer kad uzmete Đikića u Njemačkoj koji kupi sve svjetske nagrade, koji je... vrh vrhova, da li on spada u hrvatske znanstvenike? Ako spada u hrvatske znanstvenike, onda on to što radi je dio hrvatske znanosti. Dakle, to sad idemo logički se poigravat. Ali ako gledamo što j e hrvatska pamet, recimo Sumamed. Koja je opet prodana i tak dalje i tak dalje, onda bi ja to pitanje sveo na to koliko hrvatske institucije, koliko ta mreža obrazovanja od najranijih stupnjeva, dakle predškolske dobi do doktorskih, postdoktorskih studija, koliko Hrvatska može tu učiniti da hrvatsku znanost učini rame uz rame...

351

suvremenom.. . znanstvenom dostignuću svijeta je li. U tom smislu, i onda hrvatska znanost mora hrvatske znanstvenike obrazovati izvan Hrvatske. Pa samim time opet dolazite u koliziju sa pojmom hrvatske znanosti i tak dalje i tak dalje. Drugim riječima ja bi govorio o Hrvatskoj koja se napaj a na izborima ma gdje oni bili.“

„Možda nacionalna znanost u Hrvatskoj. Da. Ali hrvatska nacionalna znanost... dal' to znači da oni koji nisu Hrvati ne mogu bit članovi znanosti?“

- treba razvijati znanost koja je svjetska, ali dobro je da se zna ako je neki znanstvenik Hrvat

(vjerojatno, ali nedefinirano, se misli „iz Hrvatske”)

„Hrvatska nacionalna znanost... znanost je domena u svjetskoj domeni, ali dobro je da se zna da j e Hrvat, lijepo je to kad je čovjek, da se čuje za njega, da je učinio nešto...”

- treba razvijati nacionalnu znanost ali biti povezan sa svjetskom znanošću

3) Posebna kategorija su ispitanici koji samo ističu problem s pojmom „nacionalna znanost” ne

navodeći treba li ju razvijati u nekom drugačije oblikovanom pojmu u Hrvatskoj ili ne.

„Nacionalnu znanost? U kojem smislu to nacionalna znanost?... Pa čudno mi je. Ne znam kakva bi to bila znanost.“ „Mislim da ne postoji nacionalna znanost.“

Diskusija. Većina ispitanika složila se oko ovog pitanja, no iskazuju određenu zbunjenost oko

oblikovanja pojma „hrvatska nacionalna znanost”. Dva su glavna problema: 1) s idejom

„nacionalne znanosti” kod nekih ispitanika u smislu da smatraju da znanost ne smije biti vezana

za granice neke države već je znanost „svjetska” i 2) ispitanici koji imaju problem s pridjevom

„hrvatska” u smislu da taj pridjev ne mogu shvatiti drugačije nego da označava samo etničke

Hrvate, nudeći drugačije rješenje – „nacionalna znanost u Hrvatskoj”.

Isp itanici koji ističu „nacionalni” karakter znanosti kao bitan smatraju specifičnije da: općenito

treba razvijati nacionalnu znanost, te specifičnije iako je znanost „svjetska”, dobro je da se zna

ako je neki znanstvenik Hrvat (vjerojatno, ali nedefinirano, „iz Hrvatske”); te postoje neke

discipline u kojima „smo tradicionalno jači” i možemo doprinijeti „široj” znanosti.

352

Nekoliko ispitanika ističe razlog da je „nacionalna znanost” način našeg predstavljanja u svijetu

(naših stručnjaka, kao dio našeg identiteta u Europi, kao moderniji dio identiteta za razliku od

folklora).

Osim etničkog/nacionalnog značenja, i uopće pitanja o povezanosti ijedne znanosti s

nacionalnim, ispitanici ističu i problem s provedbom ove izjave u stvarnosti: ne radimo dovoljno

na razvoju znanosti u Hrvatskoj.

5.20 „Nacionalni sport“ – osobna važnost

Mišljenje ispitanika o povezanosti sporta s nacionalnim identitetom ispitano je pitanjem P.087:

„Smatrate li da se crvene i bijele kockice trebaju pojavljivati na sportskim dresovima i zašto?”.

Odgovorilo je ukupno N=82 (r=95) ispitanika, čiji su odgovori grupirani u: 1) slažem se da se

pojavljuju (n=73; r=85): općenito i razlozi (n=65; r=73) i „slažem se da se pojavljuju, iako...”

(n=10; r=11; ovdje su navedeni neki problemi koje ispitanici uočavaju s upotrebom crvenih i

bijelih kockica na sportskim dresovima); te 2) ne slažem se da se pojavljuju i razlozi (n=9; r=11).


- prepoznatljivost (općenito Hrvatske, hrvatskih sportaša, našeg identiteta, predstavljanje,

promoviranje države)

„[...] Kockice, kockice su kao nekakav prateći sadržaj toj zastavi. Nešto da bude prepoznatljivo.“ „[...] Jer vidim da smo prepoznatljivi. Evo, imali ste jučer, u Maliju gdje je sad rat, gdje su naš kockasti dres tamo obukli. Samo nisam skužio koja strana, dal' ovi islamisti il' ovi drugi.“ „[...] Čak mi je drago da je prepoznat. Mi jesmo kockasti, i zovemo se, i odma' čim mi dođe crven bili, i onaj u Njemačkoj, Italiji, Rusiji, Engleskoj, će znat da je to Hrvatska. Jer to je jedno baš ono prepoznavanje.“ „Meni je to super, i na avionima i na dresovima, i svugdje, isto k'o i Amerikanci, svugdje gdje se mogu prepoznati Hrvati, neka.. .” „Ma kakvi, ne ja imam jedan primjer gdje smo bili u Maleziji, netko je imal' kockice obučen s druge, izašli smo iz kazališta, šetali bez veze po nekom kvartu, došli ljudi do nas Kroacija, Kroacija, znači, ma naravno odmah smo to, odmah smo skočili, ma ne mislim da za razliku od zastave lijevo desno to postalo prepoznatljivo, mislim da hrvatsku zastavu u svijetu ljudi bi prepoznali zbog grba sa kockicama, da bi prije prepoznali po majici s kockicama, nego po zastavi hrvatskoj.”

353

- predstavljanje Hrvatske ali s naglaskom izvan njenih granica (međunarodno, ne lokalno)

„Mislim da ne. Mislim da ne, ali ako igra reprezentacija onda može se poj aviti grb kao simbol državne reprezentacije. A u ostalim timovima drugim ovim kao što je Dinamo, Hajduk, ne znam 'ko mislim da nema potrebe za tim.“ „Da.. . ako je reprezentacija Hrvatske, zašto ne?“ „Mislim da su neizostavni... kad su međunarodni susreti... apsolutno neizostavne... i negdje u kontekstu.. . da, nemam ništa protiv...” „Ako su međunarodni susreti da. A domaći, to već..”

- logično jer je to simbol, obilježje Hrvatske, našeg nacionalnog identiteta

„Da. To je baš simbol Hrvatske, to je već nešto što nas... obilježava.“ „Ne smeta mi jer oni su dio zastave, nacionalnog identiteta, dio grba, znači može bit crven, bijel, plav, majica može bit s kockicama i to je to šta može bit. Znači ako nije crven, bijel, plav onda je s ko ckicama. Ne smeta mi. Ne.“

- „kockice” su lijepe, dobar dizajn

„da prepoznatljivi smo po tome, bili smo nagrađeni za najbolji dres svojevremeno,” „Da. Da, zato što je s tim crvenim kockicama je napravljen pun pogodak. Stvarno je napravljen pun pogodak. Vi gdje god se u svijetu pojavite, vežu nas za te crvene kockice.“

- i druge zemlje to čine sa svojim obilježjima

- marketinški je usp ješno

- „kockice” na dresu su dobar suvenir

- nadahnjuje sportaše

- „šahovnica” nije zapravo grb već više manje službeno nacionalno obilježje „poput riječkog

morčića ili lavande”

- promovira duh zajedništva

2) Problemi ali slaganje da se koriste:

- ne treba pretjerivati s dizajnom, treba ga dozirati (diskretnije, treba manje upadljivo, nekoliko

„kockica” ili samo trobojnica ili grb u kutu – pretjerivanje uopće i izgleda nacionalistički,

negativno)

354

„Pa... pravo reći ja mislim da ne bi trebalo. Ili bi trebale da budu, ono. .. negdje manje upadljivo. Negdje da bude ono... Sad kad je bilo ono, sa Srbijom kad su igrali, mislim da je ono dosta ov ako... prisutne su, ima ih... jer, pa ne znam, i... kad je ono sve previše je naglašeno, previše je nekako, znate... Ja mislim da bi trebale da budu diskretnije više, onako malo obilježja a da ne dominiraju.“ „Da, ali ne ovako kako se sad pojave pa izgleda kao ona talijanska t averna... a ne k'o... recimo, kad je to lijepo dizajnirano pa je to negdje u kutu, pa je to jedna... meni se čini da je to puno ljepše nego... [dijete] se s time ne slaže.. . točno voli onu gdje su kockice bijelo crveni i to je to. Ali meni se čini da se premalo radi na tom dizajnerskom identitetu.“ „Ne smatram baš. Nije to baš obavezno. Triba uzet jedan dres, da ima recimo u tome dresu tri boje. Hrvatske zastave. Ali... ono kad je tek počelo pa je kompletni dres bija... bubamara il kako ga već zovu, šta ja znam, malo previše. Malo previše.“

- dizajn je loš, potrebno je pažljivije/pažljivo dizajnirati dresove i kombinaciju s „kockicama”

„Ne.. ., pa, odnosno, pomalo... znači, ako se napravi službeni nekakav znak, nazovimo tako... znak koji predstavlja Hrvatsku kvalitetu, odnosno Hrvatski proizvod, da... ali, ne vidim za svrhe, da se stavlja... samo od sebe, kad se netko sjeti... na žalost, kod nas je to sve loše organizirano.. . pazite, u Austro-Ugarskoj vi niste mogli napraviti... otvarate neku prodavaonicu na Korzu... pismo-slikar vam napravi nešto.. . prvo arhitekt mora nacrtat sve skupa.. . onda kad pismo-slikar napravi ide se pogledat', što piše, da li je točno sve napisano, i da li je estetski to sve skupa izgleda... i to kad' prođe onda se to može stavit'... danas sva'ko stavlja što, kako hoće, na jeziku na kojem hoće, da li je pismeno, nepismeno, uopće nije bitno...” „meni je to malo kričavo al dobro”

- ne treba pretjerivati u upotrebi „kockica” (mogu na dresovima ali ne i na gastronomskim

proizvodima, odjeći za pse, bikinijima, ručnicima…)

„pa ne smeta mi, ono, to je identitet, te kockice, po tom smo prepoznatljivi naši sportaši, sad da mora bit na bombonjerama, i ono kaj mali peseki imaju šeću, da mora bit prije utakmice na njemu ili ta marama mu na glavi”

- osobno – „ide mi na živce ali sam se navikla”


- to je službeno državno obilježje, nije mu mjesto na sportskim dresovima

„Ja osobno mislim ne. Pa zato što je to ipak obilježje Hrvatske i grba našeg i mislim da to nema potrebe na taj način isticat. Nisam za to.“ „Pa… //smijeh// po mom mišljenju… mislim da je to malo smiješno, jer je to u stvari… isticanje… jednog dijela vrlo uskog, speci fičnog dijela… nacionalnog, hrvatskog državnog identiteta koji je onda poprima oblike izazivanja protivnika. Ustvari to mu je i namjena. U sportskim susretima je namjera uvrijediti ili

355

izazvati protivnika.”

- takvo korištenje dovodi do pretjerivanja, prevelikog isticanja nacionalnog, nacionalizma

(negativno)

„Eto, ja sam se nagled'o ovih koji su se tukli u ponosna hrvatska prsa, kak' se zove, i ono zaklinjali u Hrvatsku, pa se vidjelo da su to najveće barabe, kak' se zove, u ovom društvu, najviše pokrale, najviše uništile, najviše upropastile, tak da to, ono, busanje u hrvatska prsa ponosna to mene ni na koji način ne može impresionirati. [...] Baš ništa ne bi izgubili [da to ne radimo]. Meni bi čak bilo simpatičnije da nekakav sitni znak, kak' se zove, ima, ali ne ono prenaglašeno. Jer to nitko ne koristi, ja nisam vidio ove ostale momčadi da oni sa zastavama se vežu, ono grbovima na leđima, i tak, nego ono normalno se obuku, imaju ono simbole, znakove sponzora, sve je to ok. Ali ovo da baš to prenaglašavaju kao što mi to naglašavamo to ne.” „Pa... mislim da je to isto malo pretjerano u nekim stvarima i... kažem to nelagodno gledaju svi ti naši pripadnici [srpske nacionalne manjine], i osjećaju se onda neke te... Mislim pod tim takovim znamenjima su se događale kojekakve jako jako teške i burne stvari.“

- to je pretjerivanje u korištenju simbola što vodi kiču

- ni druge države to ne rade

Diskusija. Većina ispitanika slaže se da se „kockice“ nalaze na dresovima hrvatskih sportaša.

Pozitivna značenja vezana su za činjenicu da se radi o „nacionalnom“ sportu, „hrvatskim“

sportašima, pa time i simbol nacionalnog identiteta je prikladan da se koristi (dodatno, dio smatra

da nije potrebno koristiti unutar Hrvatske, samo izvan upravo zbog ovog značenja). Pozitivna

značenja su povezana i s prepoznatljivosti Hrvatske vani preko sportaša i „kockica“

(referencijalni simbol „prema van“). Nadalje, dizajn je općenito dobar ispitanicima, odnosno dio

smatra da je dizajn dobar zbog toga što nije cijeli „grb“ nego stilizirane „kockice“.

Upravo zbog upotrebe službenog držanog simbola na sportskim dresovima, dio ispitanika pak

smatra da je to „banaliziranje“ tog nacionalnog simbola koji ima svoj „simbolički standard“ na

službenijim mjestima. Drugi ispitanici smatraju da je to pretjerano isticanje nacionalizma u

negativnom smislu, što nema mjesta na taj način ni u sportu. Dio smatra da ima mjesto, ali ne

treba pretjerivati da ne prijeđe granicu iz nacionalnog u negativni etnički nacionalizam.

356

5.21 Hrvatski sabor – osobna važnost

Isp itanicima je postavljeno pitanje P.206: „Koje je vaše mišljenje o instituciji Hrvatskog sabora

danas?”, kako bi se istražila osobna važnost institucije Hrvatskog sabora za ispitanike kao i

razlozi. Ispitanici (N=76; r=170) su gotovo jednoglasni (osim jednog ispitanika) u razdvajanju

institucije Hrvatskog sabora, koju pozitivno vrednuju, i Hrvatskog sabora u smislu njegova

sastava i djelovanja danas, što vrednuju negativno. Odgovori se stoga mogu grupirati u sljedeće

kategorije: 1) pozitivno (vrednovanje institucije Hrvatskog sabora; n=37; r=48); 2) pozitivno

vrednovanje institucije i djelovanja danas (n=1; r=1); 3) negativno vrednovanje (n=66; r=121)

koje se može podijeliti u: isključivo negativna ocjena i negativna ocjena sastava i djelovanja iako

pozitivna institucije; 4) „bez odgovora” (n=2; r=2).

1) Razlozi za pozitivno vrednovanje institucije Hrvatskog sabora su sljedeći:

- „trebalo bi biti” (mjesto gdje se odlučuje o budućnosti Hrvatske; ljudi koji se bore za boljitak

Hrvatske, njenu neovisnost, zakone; trebala bi biti najviša institucija, najviša zakonodavna

institucija, najviše predstavničko tijelo; biti sabornik bi trebala biti čast; sabor bi trebao biti

„sveto” mjesto, poput ispovjedaonice u crkvi)

- najviše zakonodavno tijelo

- tijelo (predstavničke) demokracije

- općenito (važna, ugledna) institucija u Hrvatskoj

- državna institucija (institucija bez koje država ne može postojati, institucija hrvatskog

suvereniteta, neovisnosti)

- institucija koja donosi odluke od nacionalnog značaja

- izabrani predstavnici vlasti

- povijesna institucija

2) Ispitanik koji pozitivno vrednuje Sabor i sabornike smatra da „u zadnje vrijeme poprima

obilježja jednog ozbiljnog zakonodavnog tijela” te da „i hrvatski sabor i hrvatski sabornici

sazrijevaju sa vremenom. Šta to nije bilo prije 10 godina il 15. I mislim da smo na dobrom putu.”

357

3) Isp itanici koji negativno ocjenjuju sastav i djelovanje Hrvatskog sabora danas, ističu općenito

negativnu ocjenu i sljedeće specifične razloge (kategorizirani zajedno, negativno i negativno iako

pozitivno kao instituciju):

- neprimjerena razina komunikacije sabornika (kokošinjac, Muppet Show, jer su rasprave u

Saboru kao da su „u vrtiću”, „u kafiću”; neprimjereno; bez samokontrole; bez uvažavanja;

nekulturno)

- sabornici nisu zainteresirani za unaprjeđenje Hrvatske (boljitak Hrvatske, ne trude se nešto

promijeniti za Hrvatsku, žele samo pridobiti što više glasova dijelova populacije)

- sabornici ne dolaze redovno na posao u Sabor

- općenito, (iako) nije kakav bi trebao biti; ne rado ono zbog čega su tamo

- osobno negativni osjećaji (ništa mi ti ljudi ne predstavljaju; voljela bih da mi više znači; muka

me hvata kada ih čujem; totalno razočarenje; dosadne rasprave, nešto što se gleda kada čovjek

želi zaspati)

- sabornici su tamo samo radi dobre plaće, mirovine i drugih privilegije (jeftine, besplatne hrane)

- odluke se zapravo ne donose (demokratski) u Saboru (trgovinom glasova „iza kulisa”, na višim

instancama: premijer, predsjednici stranaka, po stranačkom ključu, zakoni se mijenjaju „ako im

ne odgovaraju”, ako netko i želi nešto promijeniti (stranački) kolektiv ne dopušta)

- pogrešan sastav Sabora (većina ljudi koji tamo sjede pogrešni)

- većina sabornika nesposobni (općenito; i ljudi nisu političari po zanimanju već doktori i slično,

treba zaposliti stručnjake)

- sabornici korumpirani, kriminalci i nemoralni

- (zbog sabornika) nema političku jačinu kakvu bi trebao imati (ili kakvu je imao prvih nekoliko

godina 1990ih)

- sabornici dolaze nepripremljeni, glasuju za zakone koje nisu dovoljno proučili, zakoni se

mijenjaju stalno jer su nepripremljeno donošeni

- ništa se ne mijenja sa izborima (obećanja u vrijeme izbora ne ostvare se kada dođu na vlast)

- mladi ljudi ne mogu ući u Sabor, „stara garda” ne želi izaći

- sabornici pogrešno doživljavaju svoj posao

- sabornici namještaju jedni drugima afere

- način djelovanja Sabora nije moderniziran niti se prilagođava novim demokratskim zahtjevima

dovoljno brzo

358

- parlamentarna demokracija uopće ima problem s ovakvim oblikom predstavništva

- poremećene su vrijednosti u društvu pa tako i u Saboru

- ne postoje sankcije za djelovanje sabornika

- imali smo Sabor oduvijek, nije bilo potrebe da „kopiramo” ovakav način djelovanja od

Njemačke

Diskusija. Ispitanici gotovo jednoglasno kada govore o samoj instituciji Hrvatskog sabora

pozitivno ju vrednuju, a kada govore o sastavu i djelovanju Sabora odnosno sabornika danas,

vrednuju ih negativno.

Razlozi zbog kojih ispitanici pozitivno vrednuju Hrvatski sabor pokazuju da se ocjenjuje kao

važan nacionalni simbol – najviša (zakonodavna, demokratska, i općenito) institucija u

Hrvatskoj, koja se (treba) brine oko boljitka Hrvatske, očuvanja njenog suvereniteta i neovisnosti

(koji se i dokazuju postojanjem Sabora).

No, izrazito negativno vrednovan je njegov sastav i rad i to iz sljedećih najčešće isticanih razloga:

- loše ponašanje sabornika (neprimjerena razina komunikacije u Saboru, nemoralno, korumpirano

djelovanje sabornika, nedolazak na posao, „ubiranje” samo privilegija posla, općenita

nesposobnost za taj posao, nepripremljenost za zakone za koje glasuju, nema sankcija za njihovo

ponašanje, nebitno tko dolazi s novim izborima ništa se ne mijenja na bolje, ne dopuštanje

mladim ljudima, ostajanje „pod svaku cijenu”)

- loše djelovanje Sabora (ne donosi odluke koje unapređuju Hrvatsku, odluke se donose samo po

„stranačkom ključu” a ne na temelju korisnosti za Hrvatsku, nemodernizira se)

5.22 Balkan – osobna važnost

O osobnoj važnosti značenja koja se pridaju pojmu Balkana, ispitanici su odgovorili na pitanje

P.054: „Kako biste se osjećali da vas netko predstavi da dolazite s prostora Balkana i zašto?”.

Ukupni odgovori ispitanika (N=84; r=105) grupirani su u sljedeće kategorije: 1) „pozitivno” i

razlozi (n=38; r=38); 2) „negativno” i razlozi (n=21; r=28); 3) „i pozitivno i negativno” (n=24;

r=38) i razlozi (r=15 za pozitivno; r=12 za negativno; r=11 za neutralno), te 4) „neizjašnjeno”

(n=1; r=1).

359

1) Isp itanici kojima osobno ne smeta da ih se povezuje s pojmom Balkana, uz općenito

iskazivanje pozitivnih konotacija vezanih uz taj pojam, ističu i sljedeća specifična značenja:

- općenito, dio smo tog prostora („ovo jest Balkan”, tu živimo, tu pripadamo)

- „dapače”, osjećam ponos što sam s Balkana

- Balkan je kolijevka civilizacije, Grčka, kulturološki temelji Europe

- geografski pripadamo prostoru Balkana

- trebamo prihvatiti da smo mentalitetom još uvijek „Balkanci” (negativno)

- trebamo prihvatiti da smo mentalitetom „Balkanci” (pozitivno, to nije negativno kako se

predstavlja)

2) Isp itanici koji pridaju negativna značenja pojmu Balkana, uz generalno isticanje da bi im

osobno smetalo da ih netko predstavi da dolaze s p rostora Balkana, navode i sljedeće specifičnije

razloge:

- sam pojam Balkana – povezuje se s bivšom Jugoslavijom koje više nismo dio; to je mnogo širi

pojam; ovo je Hrvatska, samostalna Hrvatska ne Balkan; ovo je prije Ilirski nego Balkanski

poluotok)

- općenito nemamo kulturnih dodira s Balkanom (nismo kao „Bosna, Beograd, Crna Gora”;

nismo kao Bugari ili „cigani” što se pokušava zbog komercijalizacije promovirati u „domaćim”

filmovima; mi smo dio Europe kulturološki i povijesno ne Balkana)

- geografski nismo na Balkanu, Balkanskom poluotoku

- negativne konotacije su vezane za mentalitet „Balkanaca”, što se na nas ne odnosi

- iako možda mentalitetom jesmo „Balkanci” (negativno), smeta me da me tako predstavljaju

- često se događa da mene osobno ili nas tako predstavljaju

- mi jesmo „strastveni i veseli” ali to je posebnost Hrvatske a ne Balkana kao takvog

3) Isp itanici koji ističu da osjećaju podvojenost između pozitivnih i negativnih konotacija kada je

u pitanju pojam Balkana, ističu sljedeće razloge:

a) pozitivno:

- geografski pripadamo prostoru Balkana

- Balkan nije negativan pojam kako se predstavlja (u svijetu nije takav, nije isto što i Jugoslavija,

360

ne radi se o „zaprljanom mentalitetu” kako se predstavlja)

- odricanjem Balkana, odričemo se tog dijela naše tradicije, kulture, povijesti, ljudi

b) Negativne konotacije su vezane za:

- mentalitet „Balkanaca”, što se na nas ne odnosi (glupo, zaostalo ponašanje, Srednji vijek;

pejorativno i stereotipno značenje; posebno poslije posljednjeg rata, divljaci)

- općenito nemamo kulturnih ni političkih dodira s Balkanom (nismo kao Bugarska, Rumunjska,

Grčka, čak ni Srbija nije više Balkan)

c) Neutralno:

- stranci obično ne znaju, treba objasniti (nisu informirani o drugim zemljama, ne znaju da smo se

odcijepili, ne znaju da ovo nije Balkan)

- Hrvatska je Balkan ali ne samo Balkan već i Mediteran i Srednja Europa

- općenito, sve ovisi o tome kako se taj Balkan percipira

Diskusija. Dio ispitanika povezuje isključivo negativna značenja za pojam Balkana, dok nešto

veći broj ispitanika za pojam Balkana vezuju pozitivna značenja. Podvojenost iskazana ovom

podjelom iskazana je i u odgovorima dijela ispitanika koji izričito ističu da je dio značenja koja

vezuju pozitivan a dio negativan.

Negativno je prije svega:

- geografski ne pripadamo Balkanu (uopće ili odcjepljenjem od bivše SFRJ više ne pripadamo)

- kulturološki ne pripadamo Balkanu (uopće, pripadamo europskom kulturnom krugu, nismo kao

zemlje istočne Europe)

- negativne konotacije vezane za „balkanski mentalitet” ne mogu se povezati s nama (ispitanici

ističu pejorativna, stereotipna značenja, a posebno i da se trebamo odmaknuti od konotacija

„divljaka” koje su proizašle iz posljednjeg rata)

Pozitivno je prije svega, usko povezano s prethodno navedenim razlozima:

- geografski pripadamo Balkanu, ne možemo od toga pobjeći i da hoćemo;

- kulturološki pripadamo Balkanu (u pozitivnom smislu: uopće to je dio naše tradicije, povijesti,

361

naših ljudi; Balkan je kolijevka europske civilizacije)

- Balkan nije negativan kako se nekada predstavlja, to su stereotipi (naši ili u svijetu).

Dolazi dakle do određenog „sukoba značenja“ oko ovog pojma – u općem geografskom i

kulturološkom identificiranju.

5.23 Europska unija – osobna važnost

Kako bismo ispitali osobnu važnost ulaska Hrvatske u EU ispitanicima, postavljeno je pitanje

P.212. „Što će se, promijeniti za Hrvatsku državu i građane ulaskom u Europsku uniju?”. Vrlo

rijetko su odgovori bili jednoznačni i vrlo često kvalificirani riječima „možda”, „vjerojatno”,

„nadam se”. Stoga smo ukupne odgovore ispitanika (N=82; r=140): 1) sva negativna značenja

grupirali zajedno (n=40; r=57), 2) sva pozitivna zajedno (n=28; r=46), a 3) pod kategoriju „i

pozitivno i negativno” svrstali smo ona značenja koja se nisu mogli razdvojiti na negativno i

pozitivno, odnosno „uvjetovanost” pozitivnih značenja (n=21; r=23). Četvrta kategorija je 4)

„neodređeno/neodlučno” (n=12; r=12) te jedna ispitanica izjavljuje da 5) ne razmišlja o tome:

„kak' bude, bude” i „stranci su i tako već sve pokupovali”(n=2; r=2).

1) Isp itanici ističu sljedeće negativne konotacije vezane za ulazak Hrvatske u Europsku uniju:

- ekonomski će biti teže („običnim” ljudima, cijene će porasti; bit ćemo siromašni, nećemo moći

uživati u vlastitoj zemlji; izgubit ćemo više sredstava nego što ćemo „povući” iz EU)

„Nagore. Mislim nagore. Da će mi… da će mi sve teže i teže biti, plaćati režije, krpat' kraj s krajem, neće bit ovako lijepo, neću si moć ništa priuštiti. Ja sam, mi smo svi inače skromni, ali to malo, otić' u kino, u kazalište, na jednu malu večericu, neku pizzu ili ne znam šta ili ovako nešto si kupiti, mislim, ja mislim da, da će biti teško jako. „ „Pa ... poskupit će sve vjerojatno tako da...”

- odluke (političke, ekonomske...) će donositi netko „iznad” nas (nametanje novih pravila igre,

pravila ponašanja; „gazde” u Bruxellesu; gubitak ekonomske suverenosti, financijske

samostalnosti)

„Ha! Šta ja znam... Ja mislim da ćemo nažalost imat više negativnih nego pozitivnih... nažalost... počevši od

362

poskupljenja, CEFTA-a, ovoga onoga, do... granica i načina odlučivanja o tome da kad doneseš neku odluku sad moraš pitat još 525 budala...da ja sad sjedim u parlamentu, moram odlučivat za nešto u Belgiji i dizat ruku, prvo bi me bilo sramota jer o tome nemaš pojma ili bi se moro jako dobro upoznat... a naši političari idu stranački, i dižu svi ruke... [...]” „Pa ja se nadam da neće. Al bojim se da hoće. Da će nam nametnit' nova pravila igre, nova pravila ponašanja i tako dalje. Već nam nameću. Mi smo već hrpu zakona prilagođavamo. Ja ti kažem... licemjerna je Europa koja nama nameće što ona sama. Evo, ovaj problem sa mlijekom. Šta je čovjeku čovjek? Prije smo imali daleko kvalitetniju kontrolu hrane, sad je kontroliramo prema naputku Europske unije. Dok smo kontrolirali po starom sistemu sve je bilo 5, sad niš' ne valja.“

- dolazit će nam doseljenici i „pokupovati” prirodne resurse (obalu, otoke, „bogati će nas

okupirati”; postat ćemo „europski rezervat za odmor”)

„//tišina// Pa maloprije sam rekao. Imamo sve izglede da postanemo... rezervat za, rezervat za odmor. To mi osobno smeta. Ali ne kao činjenica... da ćemo mi postati nespremni Indijanci da u tom rezervatu uživamo.“ „Pa promijenit će mi se dosta toga. Mislim da... za Hrvatsku trenutno nije povoljno da ulazimo u Europsku uniju. Pogotovo ako gledamo ovako sa stajališta mladih koji ovdje nemaju posla i sve više odlaze izvan Hrvatske, a u Hrvatskoj je i dalje ni ži standard, i mislim kad se otvore granice da će ovako Nijemci i Francuzi, sa svojim bogatim penzijama... velikim, dolazit ovdje. Trošit svoje velike penzije i naseljavat naše otoke, primorje i mislim da je to negativno za jednu ovako d emografsku sliku Hrvatske. Da će u Hrvatskoj u kojoj je i tako staro stanovništvo i nizak natalitet doći još više starijih ljudi i još više mladih ljudi otić'. I to vidim tako kao jedan problem. I ja možda razmišljam o odlasku ali vidjet ćemo.“

- ništa se neće promijeniti (općenito; nabolje; mi smo narod koji se teško mijenja pa neće biti

velikih promjena)

- druge zemlje imaju negativna iskustva (Španjolska, Grčka, Slovenija, Njemačka s inflacijom)

- nećemo moći iskoristiti prednosti EU (nema zapošljavanja u EU prve tri godine; Schengen se

neće odmah uvesti; nećemo moći izvoziti u početku a uvoz će eksplodirati jer se otvaraju granice)

- nespremni smo za ulazak u EU (predstavljamo EU da smo nešto izmijenili a zapravo nismo; bit

ćemo „lokomotiva” Bosni i Hercegovini i Srbiji a nismo još riješili svoje probleme; nismo

spremni ali smo htjeli pod svaku cijenu otići s „Balkana”)

„E to je jako teško. Ne znam što mogu reći. Ne znam uopće da li smo mi kao Hrvatska spremni za tu... Mislim da smo krivo... postavili temelje i... sve te direktive. Mi smo stalno uspoređivali sa njima, postavili, postavili nešto što bi trebali... da Hrvatska ima resurse, ima, ima... prirodno bogatstvo koje je trebalo iskoristiti... na taj način da... postoji granica dokle se može ić', a ovo... pošto poto ić' u Europu, nespremni, neobrazovani... mislim da mnogi nisu niti te velike direktive niti znaju što znači, samo se potpisivalo, samo da bježimo od Balkana, idemo mi u Europu jer mi pripadamo Europi, mislim da je... cilj je, ali trebalo...” „Ja mislim puno toga. Mislim da će prvo, znate što, ja osobno mislim da smo mi poradili samo papirološki na promjenama. Da s e tu ništa nije promijenilo. U tim pripremama. I da će bit, što bi rekli Srbi haos. Jer, ovaj, kod nas nema uopće propisa. Odnosno, ima, samo se ništa ne poštuje. I to će biti jedan haos. Vjerojatno. A kako ćemo mi, to vam je kao kad dijet e nije dobro pa ga vi pred gostima. Vi to ne uzimate

363

zaozbiljno, jedino kada dođu gosti, kažete platit ćeš ti meni, sada moraš bit dobar 2 sata. Mislim da se prezentira nešto što nije urađeno. Ja se uopće puno ne unosim u to, to mi je dojam, gdje god odem na šalter, štogod pitate, znate. Mislim da znate, ne znam, možda vi imate pozitivna iskustva.“

- demografski i gospodarski negativno (mladi ljudi će otići iz Hrvatske; važna zanimanja poput

doktora i medicinskih sestara otići će iz Hrvatske)

- gubitak suverenosti

- dio ljudi koji se nadaju da će biti bolje bit će razočarani

- uvjeti Lisabonskog ugovora su općenito „katastrofa”

- mali narodi bit će slabiji u odnosu na bogatije i veće europske zemlje

- Europski parlament je općenito loše koncipiran (da se odlučuje za druge zemlje, da se

organizira po stranačkom principu a ne po predstavnicima država)

- Dubrovniku će biti još teže zbog Schengena

2) Isp itanici koji procjenjuju pozitivno ulazak Hrvatske u Europsku uniju (odnosno, koji smatraju

da će „možda”, „vjerojatno”, „nadaju se” ili „u nekim aspektima” biti pozitivno), navode sljedeće

specifične razloge:

- ulazak će učiniti kvalitetnijim hrvatsko društvo i kulturu (uvest će se više „reda” u

funkcioniranje društva; možda ćemo naučiti kako više raditi; moći ćemo imati i „sir i vrhnje”

samo ćemo morati naučiti se kvalitetnijoj proizvodnji; moći ćemo sačuvati našu „kvalitetnu

zajednicu” ako se potrudimo; postajemo dio šire zajednice naroda, kulturno; ukidanje nepotizma;

europeizacija društvenih vrijednosti; smanjivanje utjecaja „balkanskog mentaliteta” a povećanje

poštivanja drugih, čovjeka, nedvoličnost; smanjivanje nacionalizma u negativnom smislu,

povećanje građanskih vrijednosti)

„Ja se nadam da će se oni utjecaji balkanske kulture smanjivati a povećavati utjecaj jednih, jedne Njemačke, odnosno ovaj skandinavski utjecaj gdje je poštenje, otvorenost prema čovjeku, nedvoličnost koje ima, više dolaziti do izražaja nego ovaj. Tu se nadam da će biti najvećih promjena. Odnosno da će nas zakoni Europske unije ipak mijenjati. Ali to je dugotrajni proces. Kako su balkanski utjecaji dugo ulazili tako će bit i dugo vremena da se oni potisnu. Tu bi mediji trebali puno više ulogu napraviti nego rade. Ne puštati u medije neke ljude koji unose balkanska razmišljanja kao što je gospodin Mamić //smijeh//.“ „Nadam se da će se promi'nit da, da mi [djeca] radu, da nekako i oni imaju svoju egzistenciju pa će mi se promi'nit odma' automatski i meni bolje. Razumiš? Ne tražim, ne kažem da će past mana s neba. To... možemo zaboravit. Niti triba past mana s neba, ali... meni se čini da ćemo nekako, valjda ova jadna tužna Hrvatska kakva j e sad, da će malo, malo doći do kisika, da će joj pluća biti malo j ača. Eto, eto sada, ali... volim da dođemo, radi čega, jer su drugačija pravila igre. Onda neće bit ovako striko, ujko, teta, meni se čini da tamo će bit malo drugačija pravila igre. Znači to je to.“

364

„U mome životu... pa ne znam... jer, ovaj... mislim da... ću bit malo siromašnija... mislim da ćemo svi skupa ovaj se malo morati tjerat u red, što nam i te kako trebam... jer, znate, šta... ja gledam svi ti ljudi naši koji su otišli van su cijenjeni, i priznati, i poštuju zakon... pa mislim da i mi moramo ovaj onda donosit takve zakone za koje će i postojat sankcija... recimo, imate hrpu zakona jedni druge pobijaju... pa to zakonodavstvo još nije dorečeno.. . ali mislim da ćemo se, da ćemo se sa ulaskom u Europsku Uniju da ćemo se i mi svi, mi svi malo, malo naučit ponašat europski... jer svi mi znamo... recimo, hrpu tih mojih prijatelja u Švicarskoj, u Njemačkoj... da ne smiješ gore istrest pepeljaru una cestu, ono. .. da, dođeš tu meni na parking ispred škole, i onda pepeljaru istreseš van.. . mislim, to je od takvih stvari, pa na dalje...” „Itekako. [pozitivno] Oni koji kažu 'imamo Hrvatsku', za njih će to bit negativno, oni koji kažu 'živim u Hrvatskoj i hoću bolje živjeti' za njih će biti nešto bolje.“

- ulazak će poboljšati naš pravni sustav, zakonodavstvo, zakone

„//uzdah// Pa ne znam, kažem. Šta će se p romijeniti? Kažem. Očekujem da se neki, s obzirom da nismo u stanju sami neke, neke... standarde postaviti i poštivat te standarde, vjerojatno će... Evropska unija, odnosno ljudi koji, koji vode to, postavit će nam standarde po kojima ćemo se morat ponašat, dakle. I gospodarski i pravosudno, ne znam, evo, tu očekujem te pomake, od korupcije...” „[…]I zato se n adam da će se te neke, od pravnih... da se ne može dogodit da se izgradi kuća i da se sad nakon 10 godina jednostavno legalizira, da neko izgradi neko strašilo i da ga se sada legalizira recimo. Želila bi da do 10 godina proglase nekoga tko ide gradit kuću bez građevinske dozvole bolesnim, kao onoga u Švedskoj šta su ga proglasili da je nenormalan ne. Samo to, nadam se da će nam to donijet'. nisam sigurna da hoće, al ja se ipak nadam. Ja sam optimista.“

- pristup širem ekonomskom tržištu za plasiranje naših proizvoda (lakši izvoz i uvoz zbog

otvorenosti granica, biznis će biti olakšan)

„A ona dobiva u ekonomskom smislu jedno veliko područje, jedno veliko tržište. A isto tako morat će u svim proizvodima postizati standard, produktivnost rada, i tako dalje, kao što imaju najrazvijenije europske zemlje, a to će bit teško. Tako da ne moraju, prvih godina ne moraju bit samo pozitivne posljedice u ekonomskom smislu nego mogu biti i negativne.“

- nadam se boljem ekonomskom standardu (za mlade, za umirovljenike, općenito za građane)

- priljev ekonomskih sredstava (Europski fondovi, investicije)

- lakše putovanje zbog otvorenosti granica

- mogućnost zaposlenja izvan Hrvatske

- općenito nam se pružaju veće mogućnosti, trebamo ih iskoristiti

- možda će se naša država više cijeniti zbog veće konkurencije

3) Ispitanici koji se izražavaju uvjetovanost pozitivnih značenja oko ulaska Hrvatske u Europsku

uniju ističu da:

365

- pojedinci će dobiti nešto, u globalu se neće ništa promijeniti (bit će bolje za mlade ljude i one

koji „se snađu”: mogućnosti zaposlenja izvan Hrvatske, mogućnost obrazovanja mladih izvan

Hrvatske)

„Pa budu li pametni bit će bolje. A bude li k'o sad, ne znam, bit će gore. Za mladost očekivam da bude pozitivno, za stare već ohoho.“ „Pa ne znam. Čujte... mislim da... u globalu 'vako gledajući da... nećemo mi puno dobiti, možda će samo pojedinci dobiti. Neki će uspiti... za karijeru, za posa', jer neće moći tu naći, možda obrazovaniji ljudi, uglavnom vjerojatno obrazovaniji. Ali u globalu ovako Hrvatska neće puno nešto dobiti od ulaska u Europsku uniju. […]”

- promjene će se dogoditi ali postepeno, neće biti spektakularnih promjena na početku, možda

bude ekonomski i teže na početku

„Možda.. . će dovoditi jedan tip novog oblika institucionalizacije u pojedinim političkim, da tak velim, krugovima. Odnosno, da će se čitav sustav na određeni način europeizirati. Iako naravno ne treba očekivati spektakularne, brze promjene nego gradualne promjene u određenom vremenu, jel'?“ „//mhm// U svakom slučaju mislim da će u početku, prvih nekoliko godina bit teže, kao... jednostavno... poučeni iskustvom drugih zemalja koje su na početku imale problema. Tek nakon nekoliko godina ili više godina je došlo do nekakve stabilizacije. Hrvatska j e već ionako nestabilna ekonomski i ovo će i dalje, ja mislim da će u početku više destabilizirat, a u nekakvom periodu od 5, 6 godina, možda više ili manje ne znam, moglo doć' do nekakve postepene stabilizacije.“

- ako smo pametni i znamo iskoristiti ulazak bit će pozitivno za Hrvatsku i građane

„Pa mislim da će H rvatska s tim opet i dobit i izgubit, ali opet mislim da ćemo više dobit. Jednostavno, ta dilema hoćemo li nećemo, to je stvarno više bespredmetno. Jer mislim da je, nema drugog puta, jedan je jedini zapravo. I na taj način mi možemo dobit mnoge koristi, stvarno jako puno koristi, ali opet je stvar naše domaće pameti, koliko ćemo te koristi znati iskoristiti. Ali isto tako ove negativne stvari, koje će svakako biti, opet je stvar domaće pameti, koliko ćemo znati i biti mudri zapravo to preoblikovati u svoju korist. Jer činjenica je da i ono što je loše možemo preoblikovati i stvoriti opet neke svoje koristi.“ „Pa, mislim da će mo... da će nam biti onako kako se mi sami pobrinemo za svoj život... i kako mi budemo sebe znali pozicionirati u ovoj jednoj velikoj Zajednici...”

4) Isp itanici iskazuju i neodlučnost:

- EU je danas u ekonomskoj krizi pa ne možemo znati;

- iako je ulazak Hrvatske u EU „civilizacijska satisfakcija”, ne znamo što nam donosi taj ulazak,

budućnost EU;

- „u nekim dijelovima pozitivno, u nekim negativno”

366

- možda završi loše za Hrvatsku, teško je reći

- ne znamo pravu istinu iza trenutnog stanja u Hrvatskoj

Diskusija. Ispitanici su ne samo vidljivo podvojeni između ne samo negativnih i pozitivnih

značenja ulaska Hrvatske u Europsku uniju već i „sukobljeni“ oko istih značenja:

- dio ispitanika smatra da će ekonomski biti teže, da će nas stranci „pokupovati”, dok dio

ispitanika smatra da će nam se (s vremenom) podići ekonomski standard te da investicije stranaca

trebamo shvatiti kao mogućnost, prednost

- dio ispitanika je vidljivo zabrinut oko gubitka suverenosti, u potpunosti ili odlučivanju o nekim

važnim pitanjima za Hrvatsku, dok dio ispitanika smatra da je upravo nužno da preuzemo dio

posebno zakonodavne ali i socio-kulturne, civilizacijske stečevine iz Europske unije (posebno

zemalja Zapadne Europe) kako bismo iskorijenili svoje probleme (korupciju, nepotizam,

„balkanizam” u negativnom smislu nedemokratskog funkcioniranja politike i društva);

- dio isp itanika ističe da nećemo moći iskoristiti prednosti EU odmah ili da su te prednosti manje

od nedostataka (više ćemo potrošiti nego dobiti iz EU fondova, otvaraju se granice i uvozit ćemo

smeće a izvoziti mlade i drugu radnu snagu, demografski ćemo oslabiti), dok dio ispitanika

smatra da su mogućnosti mnogo veće (samo ako ih znamo iskoristiti, ako smo sami pametni

dovoljno da ih iskoristimo, da sve ovisi o nama: obrazovanje i zaposlenje izvan Hrvatske,

plasiranje proizvoda na šire europsko tržište, poboljšanje kvalitete proizvoda)

Isp itanici koji negativno ili s bojazni procjenjuju ulazak Hrvatske u EU, ističu i posebno:

- zabrinutost zbog ekonomske krize u EU

- nespremnost Hrvatske za ulazak u EU

- općenito ambivalentnost, neodlučnost ili pasivno „ništa se neće promijeniti”.

5.24 Nacionalni simboli – važnost za hrvatsku državnost

Nakon ispitivanja osobne važnost i predanosti izboru državotvornih, nacionalnih simbola koji

svoje mjesto nalaze u današnjem hrvatskom društvu, ispitali smo ispitanike izričito o ocjeni

važnosti pojedinih simbola za hrvatsku suverenost, državnost. Odgovore smo grubo kodirali u

„važno za suverenost”, „suverenost moguća i bez simbola”, „neizjašnjeno” i bit će ovdje kratko

367

predstavljeni, zbog mjesta u radu. Pitanja su glasila: „Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država

da [...]” na kraju kojih je dodan ispitani simbol („da Zagreb nije glavni grad”, „da nema državnu

zastavu”, „da nema državnu himnu”, „da većina građana u Hrvatskoj nisu Hrvati po etničkoj

pripadnosti”, itd.).

• Hrvatska državna zastava

Većina građana smatra da je državna zastava nužna za državni identitet. Glavni razlozi su: 1)

konvencija: dogovoreno je da sve države imaju zastavu kao državno obilježje, simbol

prepoznatljivosti izvan i unutar granica države; te 2) to je važno obilježje državnosti i identiteta,

dok dio građana smatra da je to samo „puki simbol”, odnosno da postoje mnogo važniji aspekti

državnosti (općenito da se više trudimo zadržati suverenost kao takvu te specifičnije: teritorij,

građani, političke institucije).

• Hrvatska državna himna

Građani su nešto više podvojeni oko važnosti državne himne kao simbola državne suverenosti,

gdje podjednak broj građana smatra da bi ukidanjem himne došlo do utjecaja na suverenost

Hrvatske a dio da ne. Glavni razlozi su vrlo slični onima kod državne zastave: 1) konvencija i

običaj: dogovoreno je da sve države imaju himnu kao državno obilježje, povijesno uobičajen

simbol prepoznatljivosti izvan i unutar granica države; te 2) to je važno obilježje državnosti i

identiteta, dok dio građana smatra kao i kod državne zastave da je ovo samo „puki simbol” i da su

za suverenost mnogo važniji teritorij, hrvatska nacija ili građani, jezik, te da se osobno više

želimo truditi zadržati suverenost kao takvu posebno s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju.

Spominje se i dodatna kategorija, da bi ukidanje himne „pogodilo” hrvatske građane (troje

ispitanika), što je povezano s našim prethodnim rezultatima za osobnu važnost simbola državne

himne i zastave gdje neki ispitanici ističu da im glazba pobuđuje jače emocije.

368

• Teritorij/današnje granice

Većina ispitanika smatra da je teritorij važan za hrvatsku suverenost, odnosno da je cjelovitost

teritorija, sadašnje granice hrvatske države važan državotvorni simbol. Važan je: 1) kao simbol:

općenito kao teritorij, njegova cjelovitost; protivno temeljima državotvornosti, Ustavu Republike

Hrvatske; gubimo na zajedništvu građana – svi trebamo zajedno doprinositi Hrvatskoj; i 2) iz

„materijalnih” razloga: iz ekonomskih razloga, raspadanjem bi izgubili dio prihoda; i tako smo

mala država, gubitkom teritorija bi izgubili još više za sebe i za prepoznatljivost vani; oslabili

bismo kao država; druge bi zemlje na nas gledale negativno.

Manji broj ispitanika smatra da teritorij nije ključno obilježje suverenosti, iako bi bilo loše, ne

gubimo državnost, te da je Hrvatska i kroz povijest mijenjala granice, odnosno jedan da nije

jasno niti koje su zapravo hrvatske regije, primjerice, pitanje koliko je Istra hrvatska povijesno.

• Glavni grad Zagreb

Većina ispitanika ne smatra da bi promjena glavnog grada značajnije utjecalo na hrvatsku

suverenost, odnosno nije važan baš Zagreb kao državotvorni simbol. Ispitanici koji smatraju da je

važan za državnost ističu

- njegovu prepoznatljivost u svijetu (jedan ispitanik koji smatra da nije važan upravo ističe

neprepoznatljivost u odnosu na Dubrovnik) te

- činjenicu da je povijesno tako, da postoji određena tradicija i navika.

To su i razlozi koje navode ispitanici koji smatraju Zagreb važnim, samo ne izričito za

suverenost. Ovi ispitanici navode i da, iako je možda potrebna kako decentralizacija, tako i

poboljšanje Zagreba kao glavnog grada, promjena je

- ekonomski neisp lativa.

- Dio ispitanika smatra da je Zagreb kao glavni grad zapravo nevažan kao državno obilježje,

važniji su ljudi, građani, a ne glavni grad („puki simbol”).

369

• Hrvatsko građanstvo/državljanstvo – etničko u nacionalnom

Isp itanici su podvojeni između poimanja važnosti etničkih Hrvata kao većinskog naroda u

Hrvatskoj i poimanja hrvatske države u kojoj to nije važno za suverenost. Odnosno, na temelju

naše rasprave u radu, ispitanici su podvojeni između etničkog i građanskog poimanja

državljanstva.

Dio ispitanika koji zagovaraju etničku državu, posebno ističu i da treba dopustiti imigraciju i

miješanje stanovništva, jednaka prava manjinama. No, dodatni problem je u tome da u

odgovorima nekih ispitanika postaje jasno kako ispitanici etničko državljanstvo shvaćaju i u

nacionalističkom (negativno) smislu, jer ističući da kada etnički Hrvati ne bi bili većina, onda bi

bili poput današnjih manjina „samo građani Hrvatske”, odnosno da „oni koji su većina, njihova je

država”, što obrnuto znači da današnje manjine su „samo građani” (u nekom drugorazrednom

smislu) ili da je država „manje njihova”. Na ova značenja ukazuju i ranija pitanja i odgovori

ispitanika, pa i percepcija ispitanika koji su neetnički Hrvati a koji osjećaju ponekad ovakav

drugorazredan položaj u odnosu na etničku većinu. Također i dio etničkih Hrvata ima problem s

ovakvim shvaćanjem, kako smo vidjelu u tim ranijim pitanjima (vjerojatno oni koji se ovdje

zalažu za građansku a ne etničku državu). Iako kod samo nekoliko ispitanika, zabrinjavajuće su i

naznake ksenofobije, odnosno ispitanici koji zagovaraju zatvaranje granica (napominjući i koliko

je to god moguće s obzirom da smo sada u Europskoj uniji).

Dio ispitanika komentira da je ovakav scenarij i moguć s obzirom na posljednjih popis

stanovništva i pokazatelje nataliteta u Hrvatskoj, koji su zabrinjavajući, no ti razlozi nisu nužno

vezani za njihovo opredjeljenje između važnosti etniciteta za suverenost već samo dodatno

komentirano.

• Valuta – Hrvatska kuna

Većina ispitanika ne smatra da je državna valuta bitna za suverenost, državnost. Samo jedna

ispitanica daje razlog za važnost a to je „obilježje identiteta i suverenosti”, dok drugi ispitanici

ističu da nije važan kao državotvorni simbol, iako treba paziti da se ne izgubi, posebno

370

uvođenjem Eura, financijska suverenost zemlje, da ne budemo ekonomski ovisni, te da time

gubimo djelomično na tradiciji i samosvojnosti, načinu predstavljanja strancima preko dizajna

novčanica, ali ne i na suverenosti. Ispitanici upozoravaju i da postoje određene bojazni oko

samog uvođenja Eura zbog sniženja ekonomskog standarda građana, te općenito utjecaj tog

ulaska ne specifično promjene valute na suverenost Hrvatske.

Glavni razlozi koje ispitanici navode da državna valuta nije važan državotvorni simbol su i: 1)

hrvatska kuna je već mijenjana, uspostavljena nedavno nema dugu povijest, tradiciju; 2) n i druge

zemlje nisu izgubile na suverenosti uvođenjem Eura – konvencija je da se ne gubi; 3) to je samo

„puki simbol”, formalnost, nije bitno obilježje suverenosti; i 4) jedan isp itanik ističe da su jezik i

himna mnogo važniji za suverenost nego državna valuta.

• Hrvatski jezik

Već smo ranije vidjeli da je hrvatski jezik važan osobno većini ispitanika, a sada vidimo i da

većina ispitanika smatra jezik usko vezanim za hrvatsku suverenost (ili važnim ako ne i za

suverenost). Razlozi su:

- simboli identiteta Hrvata ili hrvatskih građana (dio komunikacijskog sustava nacionalnog

kolektiva);

- državotvorni simbol (čak i najvažniji državni simbol, ili zajedno sa zastavom i himnom).

Dio ispitanika prepoznaje i da je to nešto važnije za hrvatski kontekst zbog etničkog poimanja

državljanstva i državnosti, dok drugi ispitanici upravo zbog primjera drugih zemalja gdje jezik

nije toliko bitan smatraju da i u Hrvatskoj ne treba biti / nije za suverenost (kao i da je to za

hrvatski kontekst bilo važno u prošlosti ali ne i danas, da ne treba prenaglašavati povijesnost

hrvatskog jezika jer nije jednak kao onaj koji su govorili naši preci, da je to važno samo jezičnim

čistuncima). Drugi ispitanici smatraju da nije jezik taj koji je ključno obilježje države pa čak ni

naroda, već šire običaji i kultura pa čak i „balkanski mentalitet”. No, iako ističu da nije ključan,

većina ispitanika slaže se da je vrijedan kao dio identiteta, da ga treba očuvati.

Dva su osnovna problema koja ispitanici uočavaju s jezikom: pretjerani naglasak na engleskom

jeziku koji postaje sve dominantniji putem informatičkih sustava, te potrebu da hrvatski jezik,

371

standardni i dijalekte, očuvamo. Neki ispitanici povezuju ovo dvoje, primjerice, jedan ispitanik

koji smatra da naši zastupnici u Europskoj uniji trebaju govoriti hrvatskim jezikom pomoću

prevoditelja a ne da sami inzistiramo da moraju poznavati engleski.

• Baščanska ploča; Sinjska alka

Isp itanici dijelom smatraju Baščansku ploču bitnom za hrvatsku suverenost, a dijelom ne iako ju

većina ispitanika smatra vrijednim povijesnim, nacionalnim dokumentom, simbolom identiteta.

Isp itanici dijelom smatraju Sinjsku alku bitnom za hrvatsku suverenost, a dijelom ne, iako većina

ispitanika smatra da je to vrijedan dio kulturne baštine, tradicije, povijesti. Dio ispitanika smatra

da je to važna turistička atrakcija, način predstavljanja Hrvatske strancima.

• Porijeklo hrvatskog naroda

Većina ispitanika ne smatra porijeklo hrvatskog naroda uopće ili točno određen njegov dolazak

na ove prostore u 7. stoljeću bitnim za hrvatsku suverenost. Iako, ispitanici ne smatraju da

povijest nije bitna: dio smatra da je važna točno ovakva povijest za suverenost (važno je da se ne

mijenja povijest naroda), a dio da je važno imati bilo kakve priče, tradiciju, povijest, iako ne

mora biti točna i precizna.

Isp itanike dakle možemo podijeliti u dvije grupe: one koji smatraju da uopće dolazak hrvatskog

naroda u 7. stoljeću nije ključni državotvorni simbol (općenito nebitno; nebitno u svijetu, samo

nama; samo nekim pojedincima u Hrvatskoj; ljudi iz 7. stoljeća nemaju veze s nama; to su samo

podaci koji služe političkoj spekulaciji), i ispitanike koji smatraju da nije važna ovakvo točno

određenje stoljeća dolaska jer je to ionako nedokazivo, povijesno teško – treba prihvatiti da su to

priče, legende. Dio druge grupe isp itanika može se grupirati u one koji smatraju da porijeklo zbog

toga uopće nije važno a dio koji smatra važnom povijesnost, mit kao državotvorni simbol, samo

ne treba inzistirati na preciznosti ili prenaglašavati povijesnu točnost koja je nemoguća.

372

• Katolička crkva

Većina ispitanika smatra da je moguće odvojiti državu od Katoličke crkve, službeno i

neslužbeno, bez posljedica po suverenosti. Razlozi su:

- da bi to odvajanje i ojačalo hrvatsku suverenost kao građansku, civilnu državu;

- religija je odvojena od suverenosti (kao i etnicitet, nacionalnost);

- da Katolička crkva ima svoje područje djelovanja (i dalje bi imala svoju ulogu u Hrvatskoj,

bavila bi se nepolitičkim pitanjima, treba biti više dio privatne sfere pojedinaca)

Isp itanici koji smatraju da je Katolička crkva vezana za suverenost hrvatske države ili da je važna

iako nevezana za državnost, ističu prije svega da:

- Katolička crkva je dio identiteta hrvatskog naroda (u smislu da je Hrvatska „katolička država” s

većinskim katoličkim stanovništvom, da je katolicizam povijesno usko vezan za hrvatstvo pa

slijedom toga neodvojiv i od državnosti hrvatske države, a jedan ispitanik ističe da je tako i s

drugim crkvama poput pravoslavne – ne trebamo se odricati dijelova našeg identiteta koji

sačinjavaju suverenost);

- Katolička crkva ima svoju ulogu u političkom sustavu (korektiv, utjecaj na pojedina društvena

pitanja kojima se politika bavi, ulogu koju nije imala u komunizmu kada je bilo zabranjeno njen

utjecaj u državi).

Dakle, postoji jasna podvojenost u značenjima: dok jedni ispitanici smatraju da je Katolička

crkva neodvojiva od suverenosti jer je dio identiteta hrvatskog naroda, drugi smatraju da to treba

održati no nije dovoljan razloga da bi joj se dopustio utjecaj na politiku ili naglašavanje njene

vezanosti za suverenost hrvatske države. Sukob značenja je i oko njene uloge: dio ispitanika

smatra da treba biti isključivo nepolitička, dok dio smatra da treba imati utjecaja (dvoje isp itanika

ističe da treba iako nije „nacionalna”, „autokefalna” crkva jer je ipak povijesno vezana za

hrvatstvo). Veći dio ispitanika ipak smatra da bi odvajanje utjecaja crkve na državu bilo

poboljšanje za hrvatsku suverenost, njeno moderniziranje i kretanje prema građanskoj državi koja

je sekularna (te dodatno u kojoj etnicitet nije ključan temelj suverenosti).

373

• Hrvatski sabor

Isp itanici većinom smatraju da bi ukidanje institucije Hrvatskog sabora imalo utjecaja na

hrvatsku suverenost, odnosno da je institucija Hrvatskog sabora bitna kao državotvorni simbol.

Isp itanici najčešće napominju da je bitno imati Hrvatski sabor kao instituciju „iako loše radi”,

navodeći neke od već navedenih razloga koje smo kodirali u pitanju o osobnoj važnosti institucije

Hrvatskog sabora za ispitanike.

Glavni razlozi koje isp itanici navode su upravo:

- da je Hrvatski sabor važan kao ključna državna institucija, njegova funkcija zakonodavca, dijela

trodiobe vlasti;

- povezano s dijelom pitanja o Europskom parlamentu, većina isp itanika ne želi da se na Europski

parlament prebace u potpunosti funkcije koje sada obavlja Hrvatski sabor: kao institucija; zato što

samo mi možemo najbolje odlučiti za sebe, možemo kontrolirati bolje djelovanje Sabora. Manji

dio ispitanika smatra da bi to bilo bolje, upravo zbog lošeg funkcioniranja Sabora trenutno, da

dobijemo bolje zakone ili da se administracija u Hrvatskoj smanji.

• Predsjednik države

Kada pogledamo odgovore ispitanika vidljivo je da su podvojeni oko važnosti funkcije

predsjednika kako općenito tako i za suverenost. Dio ispitanika smatra da funkcija predsjednika

nije važna za suverenost Hrvatske, ali u isto vrijeme dio ispitanika da je važno zadržati ga,

odnosno dio da je važan i za suverenost. Glavni razlozi važnosti predsjednika su:

- predstavlja državu općenito i u svijetu;

- ima političku funkciju, iako smanjenu

- državotvorni simbol

Isp itanici koji smatraju da predsjednik nije važan ističu upravo da:

- njegovo predstavljanje države u svijetu je više trošenje novaca nego korist;

- da je njegova politička funkcija toliko smanjena da je beznačajna

- jedan isp itanik da općenito nije bitan za suverenost, nije državotvorni simbol.

374

• Ustav Republike Hrvatske

Svi ispitanici koji komentiraju Ustav iznose da je temeljni dokument državnosti te smo zbog toga

postavili pitanje o njegovom trenutnom izgledu, tekstu i važnosti za tu državnost. Većina

ispitanika smatra da se Ustav može mijenjati, odnosno da se mogu mijenjati one odrednice koje:

- ne utječu na državnost, koje nisu temeljne odrednice u Ustavu;

- ako se ne mijenja prečesto već samo u iznimnim prilikama.

Prečesto mijenjanje Ustava, ne zbog dobrobiti države i građana, već zbog promjena političkih

prilika, vlasti i interesa stranaka i političkog vodstva, glavni razlog zašto Ustav ne treba mijenjati.

Dio ispitanika smatra da se Ustav treba mijenjati i u sljedećim situacijama:

- ako nije u skladu s vremenom,

- ako ne funkcioniraju zakoni,

- ako je nabolje, primjerice, preuzimajući europsku zakonsku stečevinu,

- ako ga mijenjaju kompetentni stručnjaci.

Nekoliko ispitanika samo smatra da bilo kakve promjene Ustava pokazuju nezrelost

zakonodavnog sustava i same države, da Ustav treba biti više kao britanski skup zakona ili

američki Ustav sa osnovnim, nepromjenjivim demokratskim načelima koji nisu podložni

promjenama vremena.

Dakle, Ustav je važan državotvorni simbol: moguće ga je mijenjati ali ne temeljne državotvorne

odrednice, te samo ako se mijenja nabolje (na korist hrvatskoj državi i građanima).

• Hrvatska pošta; gospodarske institucije (tvornice, brodogradilišta); Nacionalni park

„Plitvička jezera“

Većina ispitanika procjenjuje scenarij davanja ijedne od ovih institucija u koncesiju ili prodaju

strancima negativnim, no podijeljeni su s obzirom na vezanost tih institucija za suverenost. Nešto

važnijima se čine Hrvatska pošta i Nacionalni park od tvornica i brodogradilišta.

375

Nacionalni park „Plitvička jezera“. Većina ispitanika ocjenjuje prodaju ili davanje nacionalnog

parka, primjer nacionalnog parka Plitvičkih jezera, negativnim. Veliki dio tih isp itanika smatra da

bismo time izgubili na dijelu hrvatske suverenosti, da to ne bi više bila u potpunosti suverena

hrvatska država. Ostali razlozi koje ispitanici ističu su:

- ekonomski razlozi (izgubili bismo profit)

- nacionalni identitet (izgubili bismo dio svog nacionalnog identiteta, nacionalnog dobra, nešto po

čemu smo prepoznatljivi u svijetu)

- vrijednost prirodnih resursa kao takvih: za nacionalnu stratešku politiku i zaštita prirode same

(samo sebi možemo vjerovati da ćemo ju najbolje štititi).

Ekonomski razlozi su i osnovni razlog zbog kojeg bi dio ispitanika pristao na koncesiju ili

prodaju: (razočarenje jer sami) ne upravljamo dobro, stranci bi možda bolje gospodarili,

profitabilnije, privukli više turista.

Nacionalni identitet je drugi razlog, odnosno ispitanici ne vide problem da se prodaje ili daje u

koncesiju nacionalni park Plitvička jezera sve dok ili jer se osigurava da ostane ipak povezan s

Hrvatskom (hrvatski zakoni, država djelomično upravlja, dio hrvatskog teritorija).

Treći razlog je povezan s prirodnim resursima, odnosno njihovom zaštitom – jedna ispitanica

smatra da samo ako se Hrvatska ne bi brinula za prirodu to je važnije nego nacionalno i treba dati

u koncesiju.

Iz odgovora je vidljivo da je nacionalni park ocijenjen kao nacionalna vrijednost, što sprečava

ispitanike da se slože da se proda čak i kada smatraju da postoje problemi u nacionalnom odnosu

prema ovom simbolu. No odgovori su podijeljeni između nacionalne vrijednosti po sebi i

ekonomske vrijednosti, zbog čega dio isp itanika bi i pristao odreći ga se.

Hrvatska pošta. Većina ispitanika ocjenjuje prodaju Hrvatske pošte negativnim:

- ekonomski razlozi (gubitak ekonomske moći, ulazimo u dužništvo kao građani bez financijske

koristi i kontrole države)

376

- nacionalni identitet (trebamo zadržati Hrvatsku poštu kao instituciju važnu za nacionalni

identitet). Dodatno se javlja ideja da Hrvatska pošta treba biti isključivo državna, čak ne ni

privatizirati (državotvorni nacionalni simbol).

Nacionalni identitet je glavni razlog zašto ispitanici ne vide problem da se prodaje Hrvatska pošta

– ne kao kod nacionalnog parka da smatraju da treba osigurati da ostane povezana s Hrvatskom

već ne smatraju da je pošta bitna kao (nacionalna) institucija, odnosno da „nacionalno” više nije

toliko bitno u Europskoj uniji.

Dvije asocijacije su česte kod ovog pitanja: prodaja banaka i ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Isp itanici su povezali mnoge odgovore i s prodajom banaka u Hrvatskoj, posebno kada ističu

probleme „financijskog dužništva” građana (primjer „švicarca”, odnosno kredita u švicarskim

francima) bez kontrole države, odnosno okorištavanje pojedinaca bez financijske koristi

građanima, ali i kao „rasprodaja” nacionalnih dobara čime država gubi ključne, strateške

institucije.

Druga asocijacija je ulazak Hrvatske u Europsku uniju, gdje nekoliko isp itanika čini se da smatra

da to znači nužnost sudjelovanja na tržištu i s nacionalnim institucijama poput banaka ili

Hrvatske pošte (jedna se ispitanica slaže, dio je protiv toga, dok dio smatra da je to opravdano za

razliku od trgovanja prirodnim resursima).

Zanimljivo je da dvoje ispitanika ističu kako je ekonomska moć „a ne zastava” ta koja bi zapravo

trebala biti bitna. Time impliciraju da se država i njeno vodstvo previše bave „pukim simbolima”,

reprezentacijskim simbolima, a premalo aspektima svakodnevnog funkcioniranja države ili

dubljih značenja iza referencijalnih simbola.

Iz odgovora je vidljivo da je Hrvatska pošta ocijenjena kao ekonomska i nacionalna vrijednost,

no treba napomenuti da dio ispitanika ju ipak ne smatra bitnom kao nacionalni simbol a većina

ističe prije svega ekonomske (vidljivo i u povezivanju s bankama) a ne nacionalna značenja.

377

Tvornice i brodogradilišta. Ispitanici su podvojeni u odgovorima na pitanje o prodaji tvornica

poput brodogradilišta u Hrvatskoj strancima. Razlog zbog kojeg ispitanici smatraju da ne treba

prodati je neka vrsta „žaljenja” da ostanemo bez toga:

- gubimo takvom rasprodajom gospodarskih institucija potpuno ili postupno na suverenosti kao

država; mnogo smo toga već i prodali; trebamo pažljivije prodavati takve institucije; trebamo

sami se potruditi da bolje upravljamo ili barem privatiziramo a ne puštamo iz ruku hrvatske

države

- drugi razlog je ekonomska neisplativost takvih prodaja za Hrvatsku i njene građane

- tu je nacionalni identitet kao nešto manje navođen razlog, no možemo ga povezati s prvim.

No čini se da dio ispitanika ipak smatra da (usprkos žaljenju) nismo sposobni sami upravljati

ovim institucijama, te:

- bolje je da upravlja stranac koji bolje gospodari; odnosno bolje da upravlja stranac ako će dati

posao „domaćim” ljudima i država zadržati dio kontrole preko upravljačkih prava ili hrvatskih

zakona kojima će morati biti podložan

- drugi razlog je da ispitanici smatraju da smo sada dio takvog tržišta i da se moramo tržišno

pošteno ponašati

- nekolicina ispitanika samo navodi da je to i dalje „u Hrvatskoj”, neku vrstu nacionalne

vezanosti dok nekolicina izričito ističe da tvornice nisu jednako značajne (nacionalno) kao

prirodni resursi ili nacionalni park.

Dakle, čini se da se tvornice smatraju više ekonomskim resursom, koji osigurava posao

„domaćim” ljudima, koji iskazuje ekonomsku moć države koja upravlja produktivnim

tvornicama, a nešto manje kao nacionalni simbol za sebe. Ispitanici izražavaju razočarenje što se

tvornice i slične institucije rasprodaju, što nismo sposobni sami upravljati, te specifično što su

brodogradilišta „uništena” lošim upravljanjem.

Dio ispitanika i „krivi” Europsku uniju za trenutnu situaciju rasprodaje ili privatizacije tvornica u

Hrvatskoj (koju ocjenjuju negativnom), dio smatra da su to „pravila igre” na (kapitalističkom

tržištu, kao dio Europske unije) koja se sami moramo naviknuti, a jedna ispitanica da nam

Europska unije i treba govoriti što nam je činiti u tom pogledu.

378

• Ulazak u Europsku uniju

Isp itanici su podvojeni oko pitanja o gubitku suverenosti Hrvatske ulaskom u Europsku uniju.

Dio ispitanika smatra da gubimo na suverenosti, dio da ne, a dio da djelomično gubimo

(dobrovoljno, pozitivno, ili negativno, nismo više samostalni u donošenju odluka).

Glavni razlozi koje isp itanici navode da nećemo izgubiti na suverenosti su:

- postoje državni, nacionalni simboli koje dok zadržavamo imamo i suverenost: narod

(stanovništvo, državljani), zastava i grb, Sabor, hrvatski jezik, kultura općenito: tradicionalna

glazba, gastronomski i tradicionalni proizvodi, ono po čemu je Hrvatska prepoznatljiva

- ovisi o nama samima – dok se sami trudimo održati ga, iskoristiti taj ulazak pozitivno za sebe,

održavati kako smo to činili i kroz povijest

Manji dio ispitanika izražava bojazan da ćemo ulaskom u EU izgubiti mogućnost donošenja

odluka oko vlastitih resursa, oko doseljavanja stranaca, vlastitih pravila sudjelovanja na tržištu

kapitala, oko uvoza proizvoda i slično. No veći dio ispitanika smatra da djelomično gubimo na

suverenosti iz ovog razloga, ali i da djelomično gubimo no da je to dobrovoljno, da i druge

države (pa čak i one koje nisu u EU poput SAD-a koji mora podlijeći nekim međunarodnim

pravilima) moraju se držati dogovorenih pravila no da u tome nema ništa loše. Dakle, radi se o

pristajanju na pravila no ne prisilno ni negativno.

379

6 ZAKLJUČAK

U dva dijela doktorskog rada predstavljen je: 1) teorijski pristup razvijen na temelju identitetske

teorije simboličkog interakcionizma (Cooley 1983; Mead 1962; Blumer 1937; 1969; K. Burke

1984a; 1984b; H. D. Duncan 1962; 1984; P. J. Burke i Stets 2009) i mikro-sociološkog pristupa

istraživanju uloge nacionalnih simbola u izgradnji suvremenih nacionalnih identiteta (Brubaker

2008; Billig 2005); te 2) rezultati empirijskog istraživanja provedenog na primjeru suvremenog

hrvatskog nacionalnog identiteta kroz značenja koja njegovim simbolima pridaju hrvatski

građani.

Osnovna definicija simbola u radu glasi da su simboli komunikacijska sredstva koji se sastoje od

opredmećenih ideja (na način da se arbitrarno povezuju predmet i ideja na koju se referira)

kojima se uvijek pridružuju i značenja. Značenja su uv ijek otvorena mogućnosti interpretacije, u

interakciji, u kojoj pojedinci slobodno sudjeluju kao tzv. slobodni interpretativni akteri, a u kojoj

se simboli jedino u potpunosti ostvaruju („javni“ simboli). Osnovna obilježja simbola stoga su

neraskidiva vezanost predmetnog, idejnog i značenjskog dijela te otvorenost interpretaciji.

Značenja se uvijek sastoje od afektivne i kognitivne komponente. Da bi komunikacija simbolima

bila moguća, višeznačnost simbola nikada nije apsolutna već razlikujemo temeljna i dodatna

značenja. Socijalni sustavi grade se na temelju značenja koja prenose simboli a koja dijele

njegovi članovi. Skup takvih temeljnih značenja predstavlja značenjski standard sustava. Postoje

dvije osnovne vrste simbola u uspostavljenim socijalnim sustavima, s obzirom na njihovu

temeljnu svrhu u sustavu: referencijalni, koji primarno služe legitimaciji sustava, i funkcionalni,

koji su zaduženi za svakodnevno funkcioniranje sustava. Konačno, simboli se mogu razlikovati i

prema vrstama sustava (nacionalni, religijski, i sl.) koji ih koriste a razlikujemo i simboličke

strategije kao upotrebe simbola za postizanje specifičnih interakcijskih svrha koje također mogu

biti usko vezane za određene sustave.

Nacionalni simboli nastaju dogovaranjem značenja u (slobodnoj) interakciji između političkih

elita u nacionalnom sustavu i građana, članova tog sustava, kao i između građana među sobom.

Osnovna je svrha nacionalnih simbola referencijalnog tipa legitimacija nacionalnog sustava, i to

stvaranjem slaganja oko temeljnih značenja sustava među njenim članovima (značenjski

380

standard, nacionalni simbolički sustav). Jednom legitimiran, sustav održavaju elite zadužene za

njegova značenja (iz čega proizlaze odnosi moći u sustavu, ako se ne radi o prisilnim sustavima),

uz stalno „nadgledanje“ i povremeno, u posebnim prilikama, uključivanje građana u ponovnom

dogovaranju ili potvrđivanju postojećih značenja (sociološka propaganda; Ellul 1973).

Kako bismo potvrdili ove teorijske i metodološke postavke empirijskim istraživanjem smo ih

primijenili na primjer hrvatskog nacionalnog identiteta danas, oko 20 godina nakon njegove

izgradnje, u socio-političkom kontekstu suvremene suverene hrvatske države (dijakronički

pristup). Hrvatska je iznimno zanimljiva kao primjer jer, s jedne strane, postoji manjak dugog

vremenskog kontinuiteta tijekom kojeg se nacionalni simboli konsolidiraju te, s druge strane,

Hrvatska je i u tako kratkom razdoblju u posljednjih 20 godina prošla brojne dodatne političke

promjene (tranzicija, učvršćivanje demokracije, proces ulaska u Europsku uniju).

Hrvatski nacionalni identitet je, u istraživanju kvalitativnim pristupom metodom dubinskih polu-

strukturiranih intervjua, operacionaliziran kao sačinjen od odabranih (27 grupa simbola) simbola

iz nacionalnog „repertoara“, s time da su odabrani oni simboli koji pripadaju glavnim

kategorijama referencijalnih nacionalnih simbola, usmjerenih na sve hrvatske građane neovisno o

etnicitetu (više ili manje službeni, standardizirani, a svrha im je predstavljanje „prema van“ ili

„prema unutra), te neki simboli koji stoje „na granici“ funkcionalnih i referencijalnih. Pitanja su

obuhvaćala više dimenzija značenja: prepoznavanje/poznavanje simbola uopće; važnost (osobna

identifikacija, važnost simbola za sugrađane i hrvatsku državu) te predanost nacionalnim

simbolima (u osobnoj i javnoj sferi, osobno i sugrađani).

Tematskom analizom dobivenih rezultata, pomoću statističkog programa NVivo 10, te

interpretacijom usko vezanom za same rezultate a stavljene u odnos s polazišnim teorijskim

postavkama, iznosimo diskusiju vezanu za svaki obrađeni nacionalni simbol u prethodnom

poglavlju. U zaključku stoga samo sažeto donosimo interpretaciju rezultata zajedno (simbole koje

ispitanici sami navode kao referencijalne nacionalne simbole; prema kojima iskazuju svoju

predanost; koliko uopće poznaju nacionalne simbole na primjeru hrvatske državne zastave; zatim

naznaku o tome kod kojih su od 27 odabranih kategorija simbola značenja većinom pozitivna,

381

negativna, podvojena ili neutralna; zajedno grupirane probleme koji su vidljivi kod pojedinih

simbola; te procjena važnosti nacionalnih simbola za hrvatsku državnost, suverenost).

Referencijalni simboli Hrvatske koje ispitanici navode pri samostalnom nabrajanju. Bez

poticanja ispitanika o posebnim nacionalnim simbolima i nacionalnom općenito razgovaralo se o

njihovom svakodnevnom životu, identitetskim obilježjima, načinu provođenja slobodnog

vremena, te promjenama u državi, društvu i njihovom mjestu kroz posljednjih 20ak godina.

Nakon toga, postavljena su općenitija pitanja o nacionalnim simbolima te simbolima hrvatske

države kako bi se dopustilo ispitanicima „slobodne asocijacije“ o simbolima koji za njih osobno

čine današnji hrvatski nacionalni identitet.

Hrvatska je ispitanicima velikom većinom pozitivno prepoznatljiva i to kao domovina, te po:

svom stanovništvu, mentalitetu građana; prirodi; kulturi; sportu, znanosti, ali i turizmu i

poljoprivredi; službenim standardnim obilježjima hrvatske države (državna zastava, grb, himna,

ali i vlada, te samostalnost, demokracija, sloboda govora i kretanja), Domovinskom ratu,

katolicizmu. To su dakle simboli koje hrvatski građani samostalno pozitivno prepoznaju kao

referencijalne nacionalne simbole.

Kada se radi o s lužbenim državnim simbolima ispitanici navode vrlo slične kategorije, sada nešto

češće ističući one „standardne“ simbole državnosti (zastava, grb, himna) te posebno navodeći i

geografiju u smislu teritorija i njegovog oblika te blagdane (ne navodeći koje). Hrvatski državni

grb, „kockice” ili „šahovnica”, usprkos nekim samostalno navedenim problemima (zapuštena

upotreba i loš dizajn), većini ispitanika predstavlja vrlo važan simbol hrvatske države, ne samo

unutar njenih granica već i izvan kao dio hrvatskog brenda.

Simboli koje ispitanici nabrajaju da predstavljaju Hrvatsku u svijetu slični su onima koje

općenito prepoznaju kao referencijalne. Dodaju još i usp ješne Hrvate izvan Hrvatske (dijaspora),

od gospodarskih grana brodogradnju i informatičare, državni grb, a Domovinski rat je ocijenjen

pozitivno i negativno.

382

Predanost koju ispitanici iskazuju kod samostalnog nabrajanja nacionalnih simbola. U osobnom

prostoru građana uz standardne službene državne simbole (zastava, grb), te kulturne i povijesne

simbole hrvatske države, mjesto nalaze i: simboli vezani za Domovinski rat, posebno Vukovar;

simboli vezani za lokalno mjesto življenja; katolička religija; i obilježja nacionalnih manjina. U

odgovorima je vidljivo da se i nešto „privatnija“ obilježja poput manjinskih, vjerskih, onih

lokalnog mjesta (samog mjesta, ličnosti, i sl.), također shvaćaju kao nacionalna.

Problemi koje ispitanici ističu kod samostalnog nabrajanja nacionalnih simbola. Građani dodaju

i probleme „usprkos“ kojih pozitivno vrednuju Hrvatsku: problemi s funkcionalnom ulogom

simbola (loše vodstvo, ekonomska kriza, gospodarski problemi); problemi oko neiskorištavanja

referencijalnih simbola koji postoje u nacionalnoj svijesti (nepoticanje kolektivne svijesti,

neinformiranje građana o nacionalnim simbolima, i sl.), kao i pogrešne upotrebe: u negativnom

nacionalističkom smislu (ispolitizirano stanovništvo, negativni nacionalizam); Domovinski rat

općenito kao simbol (po tome nas prepoznaju) te u smislu pogrešne upotrebe (previše se na to

„izvlačimo“). Dio ispitanika smatra da se u javnom prostoru danas javljaju nepotrebne rasprave

oko toga koji je simbol „prikladan“ da bude nacionalan, a koje ih osobno smetaju (prvi

predsjednik Franjo Tuđman, prikladnost isticanja zastave na kućama ili u vrijeme blagdana u

javnom prostoru, dizajn hrvatskog državnog grba).

Neke isp itanike smeta sam dizajn nekih nacionalnih simbola koji smatraju zastarjelim, arhaičnim,

dizajnerski lošim. Dodatno, problem je u tome što neki građani službene državne simbole

smatraju „pukim“ simbolima, nebitnima za funkcioniranje države i vlastitu identifikaciju.

Kao probleme prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu ispitanici ocjenjuju jednako kao i na ranijim

pitanjima: nacionalizam u negativnom smislu; funkcionalna uloga simbola; problem sa

simbolima: percepcija da smo još u Jugoslaviji, na Balkanu; pogrešna upotreba: previše ističemo

more i sport; neiskorištavanja referencijalnih simbola: imamo općenito nerazvijen brend.

I kod pitanja o predanosti nacionalnim simbolima ispitanici osjećaju potrebu istaknuti da

predanost tim simbolima procjenjuju kao nacionalizam u negativnom smislu, da ih ističu samo u

383

posebnim prilikama kada se to tako ne percipira, odnosno imaju potrebu napomenuti da simboli

nemaju nacionalna značenja za njih ili da osobno ne pretjeruju u njihovu korištenju.

Poznavanje nacionalnih simbola. Nijedan ispitanik nije znao nabrojiti svih pet grbova u kruni

hrvatskog državnog grba. Slično „neprepoznavanje“ samog predmetnog i idejnog dijela simbola

vidljivo je i kod pitanja o povijesnim događajima i ličnostima. No, kod zastave to ne utječe na

važnost/nevažnost ovog simbola za ispitanike dok se kod drugih pitanja pokazalo da ispitanici

koji su saznali nešto više o ličnosti ili događaju, i to na kvalitetan način, to im je pobudilo

vezanost za taj simbol. Ipak, ne čini se da se radi o potrebi preciznijeg poznavanja predmetnog ili

idejnog dijela simbola već više da osobni angažman u kvalitetnom smislu stvara vezanost. Na

vrednovanje pak utječe poznavanje službenih značenja pridodanih simbolu (ispitanici

komentiraju da im se dizajn zastave a posebno grba, „zoološkog vrta“, ne sviđa iako ne poznaju

točno što sam dizajn predstavlja ali na njihove odgovore utječe poznavanje što se tim dizajnom

„htjelo postići“).

Osobna važnost nacionalnih simbola (27 odabranih kategorija):

a) Pozitivna značenja nacionalnih simbola.

- Prema hrvatskoj državnoj zastavi ispitanici imaju većinom pozitivna i neutralna značenja (uz

snažno istaknute probleme, ali usprkos njih ne negativna značenja). Shvaćena je kao

referencijalni službeni simbol (pa čak i pretjerano službeni u smislu da dio ispitanika ne smatra

da se s njom treba i osobno identificirati).

- Većina ispitanika ima pozitivna značenja prema hrvatskoj državnoj himni (slična službena

značenja kao zastava, povijesnost, država i stanovništvo predstavljeni kroz nju, te predstavlja

Hrvatsku u svijetu - sport).

- Veći dio isp itanika je protiv promjena granica teritorija, navedenim primjerom odcjepljenja.

- Njegovanje prije svega kulturnog identiteta nacionalnih manjina podržava veći dio ispitanika.

- Ispitanici su pozitivno vezani za hrvatski jezik danas iako dio ima problema s načinom na koji

se hrvatski jezik uvodio 1990ih.

- Pozitivno ili neutralno vezani su za Hrvatsku kunu– shvaćen kao referencijalni simbol

(prevladane konotacije NDH posebno istaknute) te funkcionalni simbol (ekonomski jaka valuta).

384

- Ispitanici su pozitivno i neutralno vezani za Baščansku p loču. Isto je i za Sinjsku alku, iako su

značenja nešto drugačija – cijeni se dodatno dizajn i turistička ponuda te vezuje za taj kraj.

- Pozitivna vezanost za hrvatsku glazbu danas i glazbu 1990ih (domoljubne, tamburica, klape, i

sl.).

- Slogan „Kupujmo hrvatsko“ pozitivno se vrednuje, usprkos nekim istaknutim problemima.

- Domovinski rat većinom se pozitivno vrednuje, usprkos nekim istaknutim problemima.

- „Nacionalna znanost“ uglavnom se pozitivno procjenjuje.

- Pozitivna značenja iznimno vezana za sport i njegovu povezanost s nacionalnim.

- Sabor kao referencijalni simbol (odvojen od funkcionalne uloge) ima izuzetno pozitivno

značenje.

b) Podvojenost osobne vezanosti pozitivno/negativno.

- Podvojenost ispitanika postoji kod osobne vezanosti za Hrvatsku kao njenih državljana –

važnost hrvatskog državljanstva: ponos postoji no navode mnoge probleme ili zbog problema ne

mogu osjećati ponos.

- Podvojenost oko pitanja uključivanja etničkih Hrvata u državljanski status, povezano prije

svega s pitanjem funkcionalnosti takve odluke.

- „Podvojenost značenja oko „uvođenja ćirilice“ u Vukovaru: legalisti, Domovinski rat (povezan

samo s dijelom ili svim građanima srpske nacionalnosti), kulturni ili politički simbol.

- Podvojenost oko većine povijesnih ličnosti podvojenost: hrvatskih kraljeva, bana Josipa Jelačića

kao nacionalnog simbola, Ante Starčevića, Josipa Broza Tita, te prvog predsjednika Franje

Tuđmana.

- Podvojenost oko slogana „Tako lijepa, tako naša“, „Majka Božja, kraljica Hrvata“ i „Imamo

Hrvatsku!“.

- Podvojenost oko Balkana kao simbola; te

- ulaska u Europsku uniju.

c) Manjak osobne vezanosti za nacionalne simbole.

- Nijedan državni blagdan isp itanicima nema važnost kao nacionalni simbol.

- Nema osobne identifikacije s nacionalnim spomenicima iako se ne procjenjuju ni pozitivno ni

negativno.

385

d) Negativna značenja prevladavaju.

- Negativno se procjenjuje ličnost Ante Pavelića, kao i

- slogana „Bog i Hrvati“ kod koje je ipak nešto veća podvojenost.

- Većinom negativna procjena uloge Katoličke crkve danas u hrvatskom društvu, ne kao

nacionalni simbol uopće već kao funkcionalni simbol – njeno „uplitanje“ izvan uže, privatne,

osobnije sfere, u političku. Uglavnom pozitivno se cijeni njena uloga kroz povijest i tijekom

1990ih.

- Sabor kao funkcionalni simbola procjenjuje se izuzetno negativno.

e) Ne procjenjuju se kao referencijalni nacionalni simboli.

- Ispitanici su vezani za glavni grad Zagreb ali vezanost većinom nije subjektivna već

„racionalna“ – razlozi su što je najveći grad, najviše stanovništva, lokacija. Glavni grad Zagreb

procjenjuje se više kao funkcionalni a ne referencijalni simbol.

- Porijeklo hrvatskog naroda (slavensko, iransko, i sl.) nije bitno ispitanicima. To ne znači da

nekakvo porijeklo nije bitno kao referencijalni simbola ali točno određeno porijeklo nije.

- Propitivanje ličnosti bana Jelačića i Ante Starčevića kao uopće nacionalnih.

- Slogani „Bog i Hrvati“, „Majka Božja, kraljica Hrvata“ te Katolička crkva nisu nacionalni

simboli posebno kod ispitanika koji smatraju da se Crkva treba odvojiti od države.

- Dio ispitanika negira „nacionalnu znanost“ kao nacionalni simbol.

Problemi oko značenja nacionalnih simbola.

- Problemi kod hrvatske državne zastave su u tome što ju dio ispitanika smatra „pukim“

službenim državnim simbolom za koji nije potrebno da se osobno identificiraju. Sljedeći je

problem pretjeranog nacionalizma u negativnom smislu, odnosno etničkog hrvatskog

nacionalizma povezanog sa zastavom (NDH konotacije, oznaka „hrvatstva“), no usprkos većina

ispitanika ju ne vrednuje negativno. Tu je i problem pogrešnog upravljanja simbolima: zastava se

ne ističe dovoljno ni pravilno (s time opet povezan i nacionalizam u negativnom smislu).

Konačno, problem je lošeg dizajna.

- Problemi s himnom tiču se mnogo manje nacionalizma a više „uzurpacije“ od desno

orijentiranih građana; te pogrešnog upravljanja simbolima: himna se ističe u neprimjerenim,

386

neslužbenim situacijama. Ustajanje se smatra prikladnom gestom dok svira himna dok se

stavljanje desne ruke na srce ne smatra prikladnom gestom, povezuje ju se s nacionalizmom i

desno orijentiranim građanima i političkim strankama. No ova gesta ispitanicima ne smeta a i

kada im smeta ne utječe na njihov osobni, većinom pozitivni odnos prema hrvatskoj himni.

- Državni blagdani građanima su osobno nevažni a kao probleme ne navode njihova značenja kao

simbole već pogrešno upravljanje: građani nisu informirani o njima, datumi se mijenjaju, previše

datuma; nejasnoća oko upotrebe: trebaju li se obilježavati u osobnoj ili javnoj sferi i na koji

način.

- Kod teritorija, uz većinska tradicionalna značenja javljaju se i neka snažno „liberalna“ (ako

stanovništvo to želi moram pristati bez obzira na moje mišljenje), pacifistička (ako bi dovelo do

rata pristali bi) ili postmoderna značenja (Europa, svijet bez granica).

- Kod glavnog grada ispitanici kao problem ističu nemogućnost sudjelovanja u političkim

odlukama (referendum) te probleme s funkcionalnom ulogom simbola (loše vodstvo, snažna

centralizacija).

- Problemi koje ispitanici uočavaju kod pripadnosti hrvatskoj državi kao njeni građani vezani su

uz funkcionalnu ulogu simbola (korupcija, ekonomski problemi, loše upravljanje državom);

zatim se javlja „uvjetovana odanost“ (kada su sportski ili neki drugi usp jesi); pretjerani

nacionalizam povezan s ovim simbolom; i postmoderna značenja (nevezanost za države,

nacionalni identitet).

- Kod p itanja državljanstva etničkih Hrvata izvan Hrvatske javlja se nejasnoća između etničkog i

državljanskog shvaćanja nacionalizma; te referencijalno („puki“ simbol) vs. funkcionalno (samo

ako ne mogu glasovati na izborima).

- Pitanje uključenja nacionalnih manjina i njihovog identiteta u nacionalno tijelo postavlja pitanje

nejasnoće oko ovog simbola - radi li se samo o kulturom identitetu. Slični problemi javljaju se i

kod „ćirilice“: nejasnoća oko simbola - je li samo kulturni ili je i politički simbol; jesu li manjine

kao i etnički Hrvati dio nacionalnog identiteta (pitanje etničkog i državljanskog nacionalizma);

zatim se javljaju razlike s obzirom na različita shvaćanja uloge građana srpske nacionalnosti

tijekom Domovinskog rata i njihovog položaja u Hrvatskoj danas.

- Hrvatski jezik: a) 1990ih problem s načinom uvođenja (politička manipulacija); b) danas samo

problem oko pogrešnog upravljanje simbolom (nemamo Pravopis, ne govori se na televiziji

„ispravan“ hrvatski jezik, i sl.).

387

- Hrvatska kuna: samo 1990ih problem s nacionalističkim konotacijama (NDH); s načinom

uvođenja (politička manipulacija); dizajn.

- Problemi sa Sinjskom alkom tiču se mnogo manje nacionalizma a više „uzurpacije“ simbola u

smislu prevelikog „politikantstva“.

- Nacionalni spomenici: a) 1990ih: protiv uklanjanja spomenika NOB-a kao i građanima srpske

nacionalnosti (politička manipulacija); b) danas: dizajn; način upravljanja spomenicima (politička

manipulacija, odabir krivih ličnosti, pogrešna lokacija, ekonomska manipulacija, vandalizam).

- Problem s nacionalnom glazbom: a) 1990ih u nejasnoći simbola: što je domoljubna a što

nacionalistička (huškačka) glazba; nacionalizam (mi/oni); politička manipulacija; dizajn; b)

danas: pogrešno upravljanje simbolom (nedovoljno u javnom prostoru, komercijalizacija

nacionalne glazbe); dizajn (kvaliteta glazbe).

- Kod povijesnih ličnosti: - hrvatski kraljevi: problem nejasnoće simbola (nepoznavanje

povijesnih činjenica, nevjerovanje u njih), pogrešno upravljanje (nerazvijanje osjećaja vezanost

za te ličnosti); protok vremena (predaleka povijest); - ban Josip Jelačić: negiranje simbola kao

nacionalnog (nije nacionalni simbol, nije etnički Hrvat ili nema veze sa etničkim Hrvatima); -

Ante Starčević: negiranje simbola kao nacionalnog (nije nacionalni simbol, nije etnički simbol pa

ne može biti nacionalni); protok vremena (predaleka povijest); - Ante Pavelić: negiranje simbola

kao nacionalnog (nije nacionalni simbol; to nije bila prava država; negativan simbol pa ne može

biti nacionalan); sam simbol negativan; - Josip Broz Tito: sam simbol negativan (diktator); -

Franjo Tuđman: negativnosti kao funkcionalni simbol (200 bogatih obitelji, korupcija, loš odnos

prema manjinama).

- Slogani: - „Kupujmo hrvatsko!“: funkcionalno vs. referencijalno; „uvjetovana odanost“; snažna

„liberalna“ značenja (sloboda odluke prije nacionalnog); pogrešno upravljanje: nedovoljno

radimo na tome; nacionalizam preistaknut; - „Tako lijepa, tako naša!“: dizajn (loše oblikovan);

nacionalizam preistaknut; pogrešno upravljanje: nedovoljno radimo na tome; - „Bog i Hrvati“:

negativne konotacije; nije državotvorni simbol (protiv povezivanja crkve i države); problem oko

funkcionalne uloge simbola (nesrazmjer sa stvarnošću); - „Majka Božja, kraljica Hrvata“: etnički

nacionalizam; nije državotvorni simbol (protiv povezivanja crkve i države); - „Imamo

Hrvatsku!“: funkcionalna uloga simbola (ne radimo dovoljno na tome); politička manipulacija;

etnički nacionalizam; nejasnoća simbola (etničko ili nacionalno državljanstvo).

388

- Domovinski rat: ispitanici su protiv rata kao takvog (idejni dio simbola); nejasnoća oko

simbola: propitivanje opravdanosti; funkcionalna uloga (zločini).

- Katolička crkva: nije državotvorni simbol (protiv povezivanja crkve i države); funkcionalna

uloga simbola (nesrazmjer, ekonomski problem); etnički nacionalizam; nejasnoća oko simbola

(privatno/javno, društveno/državno, nacionalni simbol ili ne); dizajn (nemoderno).

- „Nacionalna znanost“: funkcionalna uloga (ne funkcionira tako); negiranje nacionalnog simbola

(znanost nije nacionalna).

- „Nacionalni sport“: pretjerani nacionalizam.

- Hrvatski sabor: funkcionalna uloga (ne funkcionira dobro)

- Balkan: nejasnoća oko simbola (geografski, kulturno, mentalitet); negiranje nacionalnog

simbola (negativno ili uopće nije); negativne konotacije vezane za Domovinski rat

- Europska unija: funkcionalna uloga (bit će nam ekonomski gore); sukob simbola s nacionalnim

(gubitak suverenosti).

Važnost simbola za hrvatsku državnost.

- Na hrvatsku suverenost ne bi utjecalo, prema ispitanicima, promjena glavnog grada, ukidanje

valute, određivanje točnog porijekla Hrvata iz 7. stoljeća, službeno i neslužbeno odvajanje

Katoličke crkve od države te promjene Ustava koje ne zadiru u državnost.

- Na hrvatsku suverenost bi negativno utjecalo ukidanje državne zastave, promjena

granica/teritorija, nestanak hrvatskog jezika, ukidanje institucije Hrvatskog sabora, kao i prodaja

ili davanje u koncesiju Nacionalnog parka te Hrvatske pošte.

- Podvojenost postoji oko himne, etničkog građanstva, Baščanske ploče, Sinjske alke, funkcije

predsjednika, prodaje tvornica i brodogradilišta (ovisno jesu li shvaćeni kao nacionalni simboli)

te ulaska u Europsku uniju.

Zaključno, znanstveni je doprinos doktorskog rada sljedeći:

• Primijenjena je identitetska teorija simboličkog interakcionizma na mikro-sociološki

pristup istraživanju nacionalnih simbola te se popunjavaju rupe koje nastaju tim

povezivanjem kako bi se konstruirao koherentniji teorijski pristup istraživanju

nacionalnih simbola. Kritičkom analizom literature jasnije su definirani simboli,

nacionalni simboli i srodni pojmovi. Nadalje, preciznije je određena uloga nacionalnih

389

simbola u izgradnji suvremenih nacionalnih identiteta, poput uvođenja pojmova temeljna

i dodatna značenja simbola, referencijalni i funkcionalni simboli te kategoriziranjem

simboličkih strategija.

• Uspostavljen je metodološki okvir za empirijsko istraživanje nacionalnih simbola na

mikro-razini „običnih“ građana čija značenja čine osnovu nacionalnog identiteta.

Samostalno smo konstruirali instrument istraživanja, upitnik od 224 pitanja (od kojih je

64 analizirano u radu) i proveli empirijsko dubinskih polu-strukturiranih intervjua na

namjernom uzorku 85 građana diljem Hrvatske.

• Smatramo da smo usp ješno odgovorili na glavna pitanja postavljena uže određenim

ciljevima rada:

a) utvrdili (višedimenzionalnu) prirodu hrvatskog nacionalnog identiteta kako ga vide

hrvatski građani - značenjski standard hrvatskog nacionalnog identiteta kao skup

značenja od kojih se identitet sastoji; te

b) uputili na eventualna preklapanja i diskrepancije pa i „sukobe“ značenja koja se pridaju

simbolima suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta.

Nadamo se da smo ne samo uputili na određene probleme u postojećoj literaturi i mogućnosti

njihova prevazilaženja nego i omogućili cjelovitiju teorijsku podlogu budućim sociološkim

bavljenjima nacionalnim simbolima, značenjima i identitetom, kojih je i u stranoj literaturi vrlo

malo. Specifičnije, zaključci mogu pomoći i u objašnjenju ponašanja hrvatskih građana koji se

javljaju povezano sa značenjima koja pridaju određenim nacionalnim simbolima. Naime,

posebno nam je važno ako smo uspješnim ukazivanjem na prirodu suvremenog hrvatskog

nacionalnog identiteta pomogli ukazati na mjesta gdje nacionalni identitet „uspješno funkcionira“

i mjesta gdje eventualno postoje problemi pa i „sukobi značenja“ oko nacionalnih simbola koji ga

sačinjavaju. Ako prihvatimo osnovne postavke rada: da su referencijalni simboli ključni i mogu

imati vrlo „realne“, „materijalne“ posljedice te da su te posljedice vezane za njihovu primarnu

svrhu legitimacije samog sustava ovo se čini vrlo bitnim. Smatramo da je rad u pravo vrijeme

popunio rupu u literaturi o hrvatskom nacionalnom identitetu, posebno danas kada ulaskom

Hrvatske u Europsku uniju sve više počinjemo uviđati važnost uloge nacionalnih simbola koji

nas trebaju predstavljati „prema van“ te učvršćivati nacionalno tijelo „iznutra“.

390

391

POPIS LITERATURE

Altheide, David L. 2006. Terrorism and the Politics of Fear. Lanham, MD: AltaMira Press. ———. 2009. Terror Post 9/11 and the Media. New York, NY: Peter Lang. ———. 2010. „The Terrorism Narrative”. Present and Future of Symbolic Interactionism“, Pisa,

Italija, 03.-05.06.2010. Anderson, Benedict R. 2006. Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of

Nationalism. London: Verso. Anholt, Simon. 2007. Place Branding: Theory and Best Practice. Basingstoke: Palgrave

Macmillan. Arendt, Hannah. 1965. On Revolution. SAD: Penguin Group. Aristoteles. 1984. Politika (4. izdanje). Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. Aulich, James. 2011. War Posters: Weapons of Mass Communication. London: Thames &

Hudson. Bakke, Elisabeth. 1999. Doomed to Failure? The Czechoslovak Nation Project and the Slovak

Autonomist Reaction 1918–38 (doktorski rad). Oslo: Faculty of Social Sciences, University of Oslo.

Baloban, Stjepan, i Ivan Rimac. 1998. „Povjerenje u institucije U Hrvatskoj”. Bogoslovska smotra, 68 (4): 663–672.

Banac, Ivo. 1984. The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Ithaca: Cornell University Press.

Bealey, Frank. 1999. The Blackwell Dictionary of Political Science: A User’s Guide to Its Terms. Malden, MA: Wiley-Blackwell.

Bellamy, Alex J. 2003. The Formation of Croatian National Identity: A Centuries-Old Dream. Manchester: Manchester University Press.

Benario, Herbert W. 2004. „Arminius into Hermann: History into Legend”. Greece & Rome, 51 (1): 83–94.

Bernays, Edward L. 2008. Propaganda. Barcelona: Melusina. Bertrand, Russell. 2009. „Free Thought and Official Propaganda“. South Place Institute, London,

24.03.1922. Billig, Michael. 1995. Banal Nationalism. London: Thousand Oaks. Blauner, Bob. 1989. Black Lives, White Lives: Three Decades of Race Relations in America.

Berkeley: University of California Press. Blumer, Herbert. 1937. „Social Psychology”. U: Man and Society: A Substantive Introduction to

the Social Sciences, ur. Emerson, Peter Schmidt. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. str. 144–198.

———. 1969. Symbolic Interactionism. Perspective and Method. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall.

Bourdieu, Pierre. 1990. The Logic of Practice. Stanford, CA: Stanford University Press. Boyatzis, Richard E. 1998. Transforming Qualitative Information. Thematic Analysis and Code

Development. Case Western Reserve University , SAD: Sage Publications. URL: http://www.uk.sagepub.com/books/Book7714?prodId=Book7714&utm_source=Google%2BBooks&utm_medium=Online&utm_term=Ongoing&utm_campaign=Google%2BPreview (03.12.2013.).

Brass, Paul. 1979. „Elite Groups, Symbol Manipulation and Ethnic Identity among the Muslims of South Asia”. U: Political Identity in South Asia, ur. Taylor, David D. i Malcolm E.

392

Yapp. Dublin: Curzon Press. str. 35–77. Braun, Virginia, i Victoria Clarke. 2006. „Using Thematic Analysis in Psychology”. Qualitative

Research in Psychology, 3 (2): 77–101. Breuilly, John. 1993. Nationalism and the State. Manchester: Manchester University Press. Bröckling, Ulrich, Susanne Krasmann, i Thomas Lemke. 2010. Governmentality: Current Issues

and Future Challenges. New York, NY: Taylor & Francis. Brubaker, Rogers. 1994. Citizenship and Nationhood in France and Germany. Cambridge, MA:

Harvard University Press. ———. 2006. Ethnicity without Groups. Cambridge, MA: Harvard University Press. ———. 2008. Nationalist Politics and Everyday Ethnicity in a Transylvanian Town. Princeton,

NJ: Princeton University Press. Budak, Neven, ur. 2010. Hrvatski sabor. Zagreb: Leykam international. Budak, Neven, i Vjeran Katunarić, ur. 2010. Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem

svijetu. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Pravni fakultet. Burchard, John Ely. 1955. „Symbolism in Architecture - The Decline of the Monumental”. U:

Symbols and Society: Fourteenth Symposium of the Conference on Science, Philosophy, and Religion, ur. Bryson, Lyman, Louis Finkelstein, Hudson Hoagland, i R. M. MacIver. New York: Harper & Brothers. str. 371–408.

Burić, Božidar Domagoj. 2011. „Hrvatski kraljevi” (dokumentarna emisija). Hrvatska Radio Televizija.

Burke, Kenneth. 1984a. Permanence and Change: An Anatomy of Purpose. Berkeley: University of California Press.

———. 1984b. Attitudes toward History. Berkeley: University of California Press. Burke, Peter. 1990. „Historians, Anthropologists and Symbols”. U: Culture through Time:

Anthropological Approaches, ur. Ohnuki-Tierney, Emiko. Stanford, CA: Stanford University Press. str. 269–283.

Burke, Peter J., i Jan E. Stets. 2009. Identity Theory. Oxford: Oxford University Press. Burr, Vivien. 1995. Introduction to Social Constructionism. London: Routledge. Calhoun, Craig J. 1994. Social Theory and the Politics of Identity. Oxford, UK: Blackwell. ———. 1997. Nationalism. Minneapolis, MN: University of Minnesota Press. Čamić, Elmir. 2012. „Nacionalna mobilizacija i politički mitovi u ratovima u bivšoj Jugoslaviji”.

U: Politički Mitovi, ur. Monneyron, Frederic, i Antigone Mouchtouris. Zagreb: Biblioteka Incus, TIM press. str. 79–94.

Cashmore, Ellis. 1996. Dictionary of Race and Ethnic Relations (4. izdanje). Routledge. Cassirer, Ernst. 1972. An Essay on Man: An Introduction to the Philosophy of Human Culture.

New Haven, CT: Yale University Press. Cerulo, Karen A. 1995. Identity Designs: The Sights and Sounds of a Nation. New Brunswick,

NJ: Rutgers University Press. Charmaz, Kathy . 2002. „Qualitative Interviewing and Grounded Theory Analysis”. U: Handbook

of Interview Research: Context & Method, ur. Gubrium, Jaber F., i James A. Holstein. Thousand Oaks, CA: Sage Publications. str. 675–694.

Chomsky, Noam. 1989. Necessary Illusions: Thought Control in Democratic Societies. Boston, MA: South End Press.

Chomsky, Noam, i Mitsou Ronat. 1998. On Language. New York, NY: New Free Press. Cifrić, Ivan. 1990. Ogledi iz sociologije obrazovanja. Zagreb: Biblioteka Suvremena istraživanja,

Školske novine. ———. 1994. Napredak i opstanak. Moderno mišljenje u postmodernom kontekstu. Zagreb:

393

Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Cifrić, Ivan, ur. 2008. Relacijski identiteti: prilozi istraživanju identiteta hrvatskog društva.

Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta. Cifrić, Ivan, Tijana Trako Poljak, i Ksenija Klasnić, ur. 2013. Hrvatski identitet u promjeni?

Relacijski identiteti 2. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta.

Cobb, Roger W., i Charles D. Elder. 1976. „Symbolic Identifications and Political Behavior”. American Politics Research, 4 (3): 305–332.

Collins, Randall. 2005. Interaction Ritual Chains. Princeton, NJ: Princeton University Press. Čolović, Ivan. 1997. Politika simbola: ogledi o političkoj antropologiji. Beograd: Edicija Rat I

Mir, Radio B92. Čolović, Ivan. 1999. „Symbolfiguren des Krieges. Zur politischen Folklore der Serben”. U: Der

Jugoslawien-Krieg: Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, ur. Melčić, Dunja. Opladen/Wiesbaden: Westdeutcher Verlag. str. 308–316.

Comte, Auguste. 2011. A General View of Positivism. Cambridge: Cambridge University Press. Cooley, Charles Horton. 1983. Social Organization: A Study of the Larger Mind. New

Brunswick, NJ: Transaction Books. ———. 2012. Human Nature and the Social Order. Forgotten Books. Corbin, Juliet, i Anselm Strauss. 2008. Basics of Qualitative Research: Techniques and

Procedures for Developing Grounded Theory. Los Angeles, CA: Sage Publications. Corti, Louise, i Paul Thompson. 2007. „Secondary Analysis of Archived Data”. U: Qualitative

Research Practice, ur. Seale, Clive, i David Silverman. London: Sage. Curley, Thomas M. 2009. Samuel Johnson, the Ossian Fraud and the Celtic Revival in Great

Britain and Ireland. Cambridge: Cambridge University Press. Davies, John. 1990. A History of Wales. Penguin Press. Dawidowsky, Dunja. 2004. Ispitivanje valjanosti metode fokus grupe usporedbom s rezultatima

na upitniku (diplomski rad). Zagreb: Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

de Saussure, Ferdinand. 1986. Course in General Linguistics. LaSalle, IL: Open Court. Deacon, Terrence William. 1997. The Symbolic Species: The Co-Evolution of Language and the

Brain. New York, NY: W. W. Norton. Denzin, Norman K., i Yvonna S Lincoln. 2011. The SAGE Handbook of Qualitative Research.

London: Sage Publications. Dey, Ian. 1999. Grounding Grounded Theory: Guidelines for Qualitative Inquiry. San Diego:

Academic Press. Dietler, Michael. 1994. „'Our Ancestors the Gauls': Archaeology, Ethnic Nationalism, and the

Manipulation of Celtic Identity in Modern Europe”. American Anthropologist, 96 (3): 584–605.

Đorđević, Jovan. 1975. Politička enciklopedija. Beograd: Savremena administracija. Državni zavod za statistiku. 2011. „Popis Stanovništva 2011.”. URL: http://www.dzs.hr/

(03.12.2013.). Duncan, Hugh Dalziel. 1962. Communication and Social Order. London: Oxford University

Press. ———. 1968. Symbols in Society. New York, NY: Oxford University Press. Durkheim, Émile. 1996. The Elementary Forms of the Religious Life. New York, NY: Free Press. ———. 2006. The Rules of Sociological Method: And Selected Texts on Sociology and its

Method. Palgrave Macmillan.

394

Durkheim, Émile, i Marcel Mauss. 1963. Primitive Classification. Chicago, IL: The University of Chicago Press.

Easton, David. 1965. A Systems Analysis of Political Life. New York, NY: Wiley. Edelman, Murray J. 1964. The Symbolic Uses of Politics. Urbana, IL: University of Illinois Press. Elder, Charles D., i Roger W. Cobb. 1983. The Political Uses of Symbols. New York, NY:

Longman. Elgenius, Gabriella. 2011. Symbols of Nations and Nationalism: Celebrating Nationhood. New

York, NY: Palgrave Macmillan. Ellul, Jacques. 1973. Propaganda: The Formation of Men’s Attitudes. New York, NY: Vintage

Books. Encyclopedia Britannica. 2013. „Balkanization“. URL:

http://www.britannica.com/EBchecked/top ic/50323/Balkanization (03.12.2013.). Eriksen, Thomas Hylland. 2002. Ethnicity and Nationalism: Anthropological Perspectives (drugo

izdanje). Pluto Press. Feinstein, Yuval. 2012. Rallying around the Flag: Nationalist Emotions in American Mass

Politics (doktorski rad). University of California Los Angeles. URL: http://search.proquest.com/docview/1018559124 (03.12.2013.).

Fenton, Steve. 2010. Ethnicity. Cambridge: Polity Press. Fine, Gary Alan. 2008. Kitchens: The Culture of Restaurant Work. University of California Press. Firth, Raymond. 1973. Symbols: Public and Private. London: Allen & Unwin. Fishman, Joshua A. 1973. Language and Nationalism; Two Integrative Essays. Rowley, MA:

Newbury House Publishers. Flick, Uwe. 2009. An Introduction to Qualitative Research. London: Sage. Frykman, Jonas, Alan Crozier, Löfgren Orvar, i John Gillis. 1987. Culture Builders: A Historical

Anthropology of Middle-Class Life. New Brunswick, NJ: Rutgers University Press. Garfinkel, Harold. 1984. Studies in Ethnomethodology. Cambridge: Polity Press. Geertz, Clifford, ur. 1963. Old Societies and New States: The Quest for Modernity in Asia and

Africa. New York, NY: Free Press of Glencoe. ———. 1964. „Ideology as a Cultural System”. U: Ideology and Discontent, ur. Apter, David E.

New York, NY: Free Press of Glencoe. str. 47–76. ———. 1998. Tumačenje kultura (knjige 1 i 2). Beograd: Biblioteka XX vek. Geisler, Michael E., ur. 2005. National Symbols, Fractured Identities: Contesting the National

Narrative. Middlebury, VT: Middlebury College Press. Gellner, Ernest. 1978. Thought and Change. Chicago, IL: University of Chicago Press. ———. 1996. „Ernest Gellner’s Reply: ‘Do Nations Have Navels?’”. Nations and Nationalism, 2

(3): 366–370. Gellner, Ernest, i John Breuilly. 2008. Nations and Nationalism. Ithaca, N.Y.: Cornell University

Press. Giddens, Anthony. 1974. Positivism and Sociology. London: Heinemann. ———. 1987. A Contemporary Critique of Historical Materialism (Vol. 2). Berkeley, CA:

University of California Press. Glazer, Nathan, Daniel Patrick Moynihan, i Corinne Saposs Schelling. 1975. Ethnicity: Theory

and Experience. Harvard University Press. Gluhak, Alemko. 1993. Hrvatski etimološki rječnik. Zagreb: August Cesarec. Goffman, Erving. 1986. Stigma: Notes on the Management of Spoiled Identity. New York, NY:

Simon & Schuster. ———. 1990. The Presentation of Self in Everyday Life. New York, NY: Doubleday.

395

Golafshani, Nahid. 2003. „Understanding Reliability and Validity in Qualitative Research”. The Qualitative Report, 8: 597–607.

Greenfeld, Liah. 1992. Nationalism: Five Roads to Modernity. Harvard University Press. ———. 2001. „Etymology, Definitions, Types”. U: Encyclopedia of Nationalism: Fundamental

Themes, ur. Motyl, Alexander J. Academic Press. str. 251-265. ———. 2006. „Modernity and Nationalism”. U: The Sage Handbook of Nations and

Nationalism, ur. Delanty, Gerard, i Krishan Kumar. London: Sage Publications. str. , 157–168.

Greenspan, Stanley I., i Stuart Shanker. 2004. The First Idea how Symbols, Language, and Intelligence Evolved from Our Early Primate Ancestors to Modern Humans. Cambridge, MA: Da Capo Press.

Grosby, Steven Elliott, i Athena S. Leoussi. 2007. Nationalism and Ethnosymbolism History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations. Edinburgh: Edinburgh University Press.

Hałas, Elżbieta, ur. 2002. Symbols, Power, and Politics. Studies in Sociology: Symbols, Theory and Society. Frankfurt am Main: Peter Lang.

Heimer, Željko. 2008. Grb i zastava Republike Hrvatske. Zagreb: Leykam International. ———. 2013. Identitet oruženih snaga Republike Hrvatske iskazan zastavama vojnih postrojbi u

Domovinskom ratu (doktorski rad). Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Heršak, Emil, ur. 1998. Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. Zagreb: Školska knjiga. Hewitt, John P, i David Shulman. 2011. „Introducing Social Psychology and Symbolic

Interactionism”. U: Self and Society: A Symbolic Interactionist Social Psychology. Boston: Allyn & Bacon. str. 1–31.

Hobsbawm, E. J. 1992. Nations and Nationalism since 1780: Programme, Myth, Reality. Cambridge: Cambridge University Press.

Hobsbawm, E. J, i T. O Ranger. 2012. The Invention of Tradition. Cambridge: Cambridge University Press.

Hook, R. H. 1979. Fantasy and Symbol: Studies in Anthropological Interpretation; Essays in Honor of George Devereux. London: Academic Press.

Hopf, Christel. 1983. „Norms and interpretations—Some Methodological and Theoretical Problems in the Collection and Analysis of Subjective Accounts in Qualitative Research”. Human Studies, 6 (1): 1–34.

Horowitz, Donald L. 2000. Ethnic Groups in Conflict. Berkeley, CA: University of California Press.

Horvat, Romana, ur. 2011. Hrvatski identitet. Zagreb: Matica hrvatska. Hromin Sturm, Karino. 2010. Politička Biblija. Zagreb: Biblioteka Politička enciklopedija. Hrvatski sabor. 2010. Ustav Republike Hrvatske - pročišćeni tekst. Zagreb: Narodne novine. Husserl, Edmund. 1970. The Crisis of European Sciences and Transcendental Phenomenology;

An Introduction to Phenomenological Philosophy. Evanston: Northwestern University Press.

Hutchinson, John, i Anthony D. Smith, ur. 1996. Ethnicity. Oxford University Press. Ibn Khaldun. 1986. An Arab Philosophy of History: Selections from the Prolegomena of Ibn

Khaldun of Tunis (1332-1406). Princeton, NJ: Darwin Press. „Icon, Index and Symbol: Types of Signs”. 2000. Introduction to the Study of Language; Indiana

University. URL: http://www.cs.indiana.edu/~port/teach/103/sign.symbol.html (03.12.2013.).

Ignatieff, Michael. 1995. Blood and Belonging: Journeys into the New Nationalism. New York,

396

NY: Noonday Press. Jackson II, Ronald L., ur. 2010. Encyclopedia of Identity. Los Angeles: SAGE Publication. Jareb, Mario. 2010. Hrvatski nacionalni simboli. Zagreb: Alfa i Hrvatski institut za povijest. Jeffery, Keith. 2005. „Foreword”. U: Our Own Devices: National Symbols and Political Conflict

in Twentieth-Century Ireland, Ewan Morris. Dublin: Irish Academic Press. str. viii. Jenkins, Richard. 1997. Rethinking Ethnicity: Arguments and Explorations. Sage. Kertzer, David I. 1988. Ritual, Politics, and Power. New Haven, CT: Yale University Press. Kertzer, David I. 1996. Politics and Symbols: The Italian Communist Party and the Fall of

Communism. New Haven, CT: Yale University Press. Kottak, Conrad Phillip. 2008. Anthropology: The Exploration of Human Diversity (12. izdanje).

Boston, MA: McGraw-Hill Higher Education. Kregar, Josip, Duško Sekulić, i Željka Šporer. 2010. Korupcija i povjerenje. Zagreb: Centar za

demokraciju i pravo Miko Tripalo, Pravni fakultet. Laswell, Harold D. 1949. „The Language of Power”. U: Language of Politics, ur. Laswell,

Harold D., i Nathan Leites. New York, NY: George W. Stewart. Laswell, Harold D., Daniel Lerner, i Ithiel de Sola Pool. 1952. The Comparative Study of

Symbols. An Introduction. Stanford, CA: Hoover Institute Studies, Stanford University Press.

Leach, Edmund R. 1966. „Ritualization in Man in Relation to Conceptual and Social Development”. Philosophical Transactions of the Royal Society, Series B, 251: 403–408.

Liddell, Henry George, i Robert Scott. 1940. A Greek-English Lexicon. Oxford, UK: Clarendon Press. URL: http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0057%3Aentry%3De%29%2Fqnos (03.12.2013.).

Lipovac, Marijan. 2013. „Zašto slavimo krive datume”. Vijenac, 300: 505-507. URL: http://www.matica.hr/vijenac/505/Za%C5%A1to%20slavimo%20krive%20datume/ (03.12.2013.).

Ljiljana Ostroški, ur. 2012. Hrvatska u brojkama 2012. Croatia in Figures. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

Long, Roderick T. 1994. „A University Built by the Invisible Hand”. Formulations, 1 (3). URL: http://www.freenation.org/a/f13l3.html (03.12.2013.).

Lucas, Michael R. 2001. „Supranational Organizations”. U: Encyclopedia of Nationalism: Fundamental Themes, ur. Motyl, Alexander J. Academic Press. str. 805–848.

Luketić, Katarina. 2013. Balkan: od geografije do fantazije. Zagreb: Algoritam. Luthar, Breda. 2010. Remembering Utopia: The Culture of Everyday Life in Socialist Yugoslavia.

Washington, DC: New Academia Publishing. Magill, Frank Northen, Héctor L. Delgado, i Alan Sica, ur. 1995. International Encyclopedia of

Sociology. Chicago: Fitzroy Dearborn. Malešević, Siniša. 2004. The Sociology of Ethnicity. Sage Publications. ———. 2010. Sociologija Etniciteta. Beograd: Fabrika knjiga. Mann, Michael. 2012a. The Sources of Social Power. Cambridge: Cambridge University Press. ———. 2012b. The Sources of Social Power, 2. Cambridge: Cambridge University Press. Mark Davenport. 2013. „City Hall Union Flag Lowered Again”. BBC. URL:

http://www.bbc.co.uk/news/uk-northern-ireland-20966709 (03.12.2013.). Marsland, David. 2001. „National Symbols”. U: Encyclopaedia of Nationalism, ur. Leoussi,

Athena S. New Brunswick, NJ: Transaction Publishers. Martine Xiberras. 2012. „Uvod”. U: Politički mitovi, ur. Monneyron, Frederic, i Antigone

397

Mouchtouris. Zagreb: TIM press, Biblioteka Incus. str. 11–23. Mason, Mark. 2010. „Sample Size and Saturation in PhD Studies Using Qualitative Interviews”.

Forum: Qualitative Social Research, 11 (3). URL: http://www.qualitative-research.net/index.php/fqs/article/view/1428 (03.12.2013.).

McCall, George J., i Jerry Laird Simmons. 1978. Identities and Interactions: An Examination of Human Associations in Everyday Life. New York, NY: Free Press.

McCartney, Clem, i Lucy Bryson. 1994. Clashing Symbols?: A Report on the Use of Flags, Anthems and Other National Symbols in Northern Ireland. Belfast: Institute of Irish Studies, Queen’s University of Belfast.

McDonald, Henry. 2012. „Northern Ireland’s Union Flag Row ‘Could Undermine Ceasefires’”. The Guardian. URL: http://www.theguardian.com/uk/2012/dec/06/northern-ireland-union-flag-row-ceasefires (03.12.2013.).

McKim, Joel. 2006. „Second Response: American Cultural Studies Answers the 9/11 Call”. TOPIA: Canadian Journal of Cultural Studies, 15: 123–128.

McLean, Iain, i Alistair McMillan, ur. 2010. The Concise Oxford Dictionary of Politics (treće izdanje). Oxford University Press.

Mead, George Herbert. 1962. Mind, Self & Society from the Standpoint of a Social Behaviorist. Chicago, IL: University of Chicago Press.

———. 2003. Um, osoba i društvo: sa stajališta socijalnog biheviorista. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo.

Mesić, Milan. 2007. „Metodološki kozmopolitizam versus metodološki nacionalizam”. Revija za sociologiju, 3 (1-2): 71–83.

Miller, Jody , i Barry Glassner. 2004. „The ‘Inside’ and the ‘Outside’: Finding Realities in Interviews”. U: Qualitative Research: Theory, Method and Practice, ur. Silverman, David. London: Thousand Oaks. str. 125–139.

Mønnesland, Svein. 2006. Før Jugoslavia Og Etter. Oslo: Sypress Forlag. ———. 2013. National Symbols in Multinational States: The Yugoslav Case. Oslo: Sypress

Forlag. Monneyron, Frederic. 2012. „Mitovi o identitetu političke institucije: Rütli i Helvetska

konfederacija”. U: Politički Mitovi, ur. Monneyron, Frederic, i Antigone Mouchtouris. Zagreb: TIM press, Biblioteka Incus. str. 43–54.

Morris, Ewan. 2005. Our Own Devices: National Symbols and Political Conflict in Twentieth-Century Ireland. Dublin: Irish Academic Press.

Motyl, Alexander J. 2001. Encyclopedia of Nationalism: Leaders, Movements, and Concepts. Academic Press.

Nairn, Tom. 1977. The Break-up of Britain: Crisis and Neo-Nationalism. London: NLB. Nationality Act (Staatsangehörigkeitsgesetz). 2000. URL:

http://www.bmi.bund.de/Internet/Content/Common/Anlagen/Gesetze/Staatsangehoerigkeitsgesetz__englisch,templateId=raw,property=publicationFile.pdf/Staatsangehoerigkeitsgesetz_englisch.pdf (03.12.2013.).

Nick, Stanko. 2010. Diplomatski leksikon. Zagreb: Visoka škola međunarodnih odnosa i diplomacije.

Nora, Pierre. 1996. Realms of Memory: Rethinking the French Past. New York, NY: Columbia University Press.

Nye, Joseph S. 2004. Soft Power: The Means to Success in World Politics. New York, NY: Public Affairs.

Očak, Jelena. 1998. Antun Mihanović. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

398

Osgood, Charles Egerton, George J. Suci, i Percy H. Tannenbaum. 1957. The Measurement of Meaning. Urbana, IL: University of Illinois Press.

Patton, Michael Quinn. 2002. Qualitative Research and Evaluation Methods. Thousand Oaks, CA: Sage.

Pearson, Raymond. 1993. „Fact, Fantasy, Fraud: Perceptions and Projections of National Revival”. Ethnic Groups, 10 (1-3): 43–64.

Peić-Čaldarović, Dubravka, i Nikša Stančić. 2011. Povijest hrvatskoga grba: hrvatski grb u mijenama hrvatske povijesti od 14. do početka 21. stoljeća. Zagreb: Školska knjiga.

Peirce, Charles S. 1960. Collected Papers of Charles Sanders Peirce. ur. Hartshorne, Charles, i Paul Weiss. Cambridge, MA: Belknap Press of Harvard University Press.

Piaget, Jean, Malcolm Piercy, i D. E. Berlyne. 2002. The Psychology of Intelligence. London: Routledge.

Pickering, Mary. 1993. Auguste Comte. An Intellectual Biography (Vol. 1-3). Cambridge: Cambridge university press.

Piette, Albert. 1993. Les Religiosité Séculières. Pariz: Presses Uni versitaires de France. Proleksis enciklopedija. 2013. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. URL:

http://proleksis.lzmk.hr/31734/ (03.12.2013.). Prp ić, Ivan, Žarko Puhovski, i Maja Uzelac, ur. 1990. Leksikon temeljnih pojmova politike.

Zagreb: Školska knjiga. Pupovac, Milorad. 1990. Politička komunikacija. Prolegomena teoriji političke komunikacije.

Zageb: August Cesarec. Rappaport, Roy Abraham. 1979. Ecology, Meaning, and Religion. Berkeley, CA: North Atlantic

Books. Raymond, Aron. 1945. L’Âge Des Empires et l’Avenir de La France. Pariz: Défense de la France. Renan, Ernest. 1996. „What Is a Nation”. U: Becoming National: A Reader, ur. Eley, Geoff, i

Ronald Grigor Suny. Oxford: Oxford University Press. str. 41–55. URL; http://ucparis.fr/files/9313/6549/9943/What_is_a_Nation.pdf (03.12.2013.).

Reynolds, Frank E. 1978. „Legitimation and Rebellion: Thailand’s Civic Religion and the Student Uprising of October, 1973”. U: Religion and Legitimation of Power in Thailand, Laos, and Burma, ur. Smith, Bardwell L. Chambersburg, PA: ANIMA Books. str. 134-146.

Rihtman-Auguštin, Dunja, i Jasna Čapo. 2004. Ethnology, Myth and Politics: Anthropologizing Croatian Ethnology. Aldershot: Ashgate.

Rimac, Ivan. 2000. „Neke determinante povjerenja u institucije političkog sustava u Hrvatskoj”. Bogoslovska smotra, 70 (2): 471–484.

Ritchie, Jane, i Jane Lewis, 2003. „Design Issues”. U: Qualitative Research Practice: A Guide for Social Science Students and Researchers. London: Sage. str. 47–76.

Ritchie, Jane, Lewis, Jane, i Elam, Gillian. 2003. „Designing and Selecting Samples.” In Qualitative Research Practice. A Guide for Social Science Students and Researchers, edited by Ritchie, Jane i Lewis, Jane, 77–108. Thousand Oaks, CA: SAGE.

Robertson, David. 2002. A Dictionary of Modern Politics. Europa Publications. Rose, James. 2011. Symbolization: Representation and Communication. Karnac Books. Rossi, Ino. 1983. From the Sociology of Symbols to the Sociology of Signs: Toward a Dialectical

Sociology. New York, NY: Columbia University Press. Rousseau, Jean Jacques. 2012. Društveni ugovor: o podrijetlu i temeljima nejednakosti među

ljudima. Zagreb: Feniks knjiga. Sachs-Hombach, Klaus, Martina Horvat, i Srećko Horvat, ur. 2006. Znanost o slici: discipline,

399

teme, metode. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. Schutz, Alfred. 1972. The Phenomenology of the Social World. Evanston, IL: Northwestern

University Press. Scott, John, i Gordon Marshall. 2009. Oxford Dictionary of Sociology. Oxford University Press. Scruton, Roger. 2007. The Palgrave MacMillan Dictionary of Political Thought (treće izdanje).

New York, NY: Palgrave MacMillan. Sears, David O., i Richard E. Whitney. 1973. Political Persuasion. Morristown, NJ: General

Learning Press. Seidman, Irving. 2012. Interviewing as Qualitative Research: A Guide for Researchers in

Education and the Social Sciences. Teachers College Press. Sekulić, Duško. 2008. „Percepcija korumpiranosti i povjerenje u institucije”. U: Korupcija -

pojavni oblici i mjere za suzbijanje, ur. Hercigonja, Jasminka, i Marica Kuzmić. Zagreb: Inženjerski biro.

Seton-Watson, Hugh. 1977. Nations and States. London: Methuen. Shils, Edward. 1957. „Primordial, Personal, Sacred and Civil Ties: Some Particular Observations

on the Relationships of Sociological Research and Theory”. The British Journal of Sociology, 8 (2): 130.

Short, Thomas Lloyd. 2009. Peirce’s Theory of Signs. Cambridge: Cambridge University Press. Shumaker, Robert W, Kristina R Walkup, i Benjamin B Beck. 2011. Animal Tool Behavior: The

Use and Manufacture of Tools by Animals. Baltimore: Johns Hopkins University Press. Silverman, David. 2006. Interpreting Qualitative Data: Methods for Analyzing Talk, Text and

Interaction. London: Sage. Skoko, Božo. 2009. Država kao brend. Upravljanje nacionalnim identitetom. Zagreb: Matica

Hrvatska. Skoko, Božo. 2010. Hrvatska i susjedi: kako Hrvatsku doživljavaju građani i mediji u Bosni i

Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji. Zagreb: AGM, Novelti millenium.

Smith, Anthony D. 1981. The Ethnic Revival. Cambridge: Cambridge University Press. ———. 1991. National Identity. Reno, NV: University of Nevada Press. ———. 2003. Nacionalizam i modernizam. Kritički pregled suvremenih teorija nacija i

nacionalizma. Zagreb: Biblioteka Politička misao. Smith, Philip, i Brad West. 2001. „Cultural Studies“. U: Encyclopedia of Nationalism:

Fundamental Themes, ur. Motyl, Alexander J. Academic Press. str. 81–99. Smith, Whitney. 2001. „National Symbols”. U: Encyclopedia of Nationalism: Fundamental

Themes, ur. Motyl, Alexander J. Academic Press. str. 521–529. Sociološki leksikon. 1982. Beograd: Savremena administracija. Šošić, Hrvoje. 1993. Hrvatski politički leksikon (Vol. 1., A-O). Rijeka: Tiskara Rijeka. Stack, John F. 1986. The Primordial Challenge: Ethnicity in the Contemporary World. Westport,

CT: Greenwood Press. Stryker, Sheldon. 2002. Symbolic Interactionism: A Social Structural Version. Caldwell, NJ:

Blackburn Press. ———. 2011. „From Mead to a Structural Symbolic Interactionism and Beyond“. Annual

Review of Sociology, 34: 15-31. „The Nation: Real or Imagined? The Warwick Debates on Nationalism”. 1996. Nations and

Nationalism, 2 (3): 357–357. DOI:10.1111/j.1469-8219.1996.tb00001.x (03.12.2013.). „The World Flag Database”. 2012. URL: http://www.flags.net/fullindex.htm (03.12.2013.). Thomas, William Isaac, i Dorothy Swaine Thomas. 1928. The Child in America: Behavior

400

Problems and Programs. New York. NY: A. A. Knopf. Tilly, Charles. 1975. The Formation of National States in Western Europe. Princeton, NJ:

Princeton University Press. Toennies, Ferdinand. 1963. Community [and] Society (Gemeinschaft und Gesellschaft). New

York, NY: Harper Torchbooks. Toffolo, Cris E., ur. 2003. Emancipating Cultural Pluralism. SUNY Press. Tucholsky , Kurt. 1972. Gesammelte Werke, 3, ur. Gerold-Tucholsky, Mary, i Fritz J. Raddatz.

Reinbek bei Hamburg: Rowohlt. Turner, Jonathan H., i Jan E. Stets. 2010. Sociologija emocija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i

Hrvatsko sociološko društvo. United States Code. 2006. Supplement 5, Title 8 - Aliens and Nationality. URL:

http://www.law.cornell.edu/uscode/text/8/1408 (03.12.2013.). Vlatka Kolarović. 2013. „Balkan, Nečista Podsvijest Europe” (dokumentarna emisija). Drugi

Format, Hrvatska Radio Televizija. URL: http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=680&cHash=f3668faa77 (03.12.2013.).

Weber, Max. 2003. The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism. Mineola, NY: Dover Publications.

Weitman, S. R. 1973. „National Flags”. Semiotica, 8 (4): 328–367. Williams, Raymond, ur. 1981. Contact - Human Communication and Its History. Thames &

Hudson. Willis, Susan. 2005. Portents of the Real: A Primer for Post-9/11 America. London: Verso. Wimmer, Andreas. 2002. Nationalist Exclusion and Ethnic Conflict: Shadows of Modernity.

Cambridge: Cambridge University Press. ———. 2013. Waves of War: Nationalism, State Formation, and Ethnic Exclusion in the Modern

World. Cambridge: Cambridge University Press. Wimmer, Andreas, i Nina Glick Schiller. 2003. „Methodological Nationalism, the Social

Sciences, and the Study of Migration: An Essay in Historical Epistemology”. International Migration Review, 37 (3): 576–610.

Wright, Kenneth. 1991. Vision and Separation: Between Mother and Baby. Northvale, NJ: J. Aronson.

401

PRILOG 1: Metodološki dodatak – Upitnik empirijskog istraživanja

P01. Recite mi nešto o sebi/Ukratko se predstavite. P02. Koje ste godište? P03. Jeste li rođeni i odrasli u mjestu u kojem trenutno živite? P04. Koje mjesto ili kraj biste nazvali svojim zavičajem? P05. Koji je vaš bračni status? P06. Koje ste najviše obrazovanje stekli? P07. Što ste po zanimanju? P08. Jeste li trenutno zaposleni? P09. Koja je vaša religijska orijentacija? P10. Jeste li prakticirajući vjernik/vjernica? P11. Jeste li trenutno član/članica političke stranke? Koje? P12. Jeste li u bivšoj SFRJ bili član/članica političke stranke? P13. Koja je vaša politička orijentacija? (navedeno: lijevo, centar, desno, apolitični) P14. Što ste po nacionalnosti? P15. Koje je nacionalnosti vaš suprug / vaša supruga? P16. Jeste li član/članica neke nepolitičke organizacije (udruge građana, strukovnih organizacija i sl.)? P17. Kako izgleda vaš tipičan dan? P18. Kako provodite svoje slobodno vrijeme? P19. Koje televizijske ili radijske programe pratite redovitije? P20. Pratite li na televiziji političko-informativne programe poput vijesti ili dnevnika? P21. Čitate li novine ili časopise redovitije? Pratite li redovito neke internetske portale? P22. O kojim temama najčešće čitate u novinama, časopisima ili na internetskim portalima? P23. Jeste li tijekom života putovali unutar ili izvan granica Hrvatske? P24. Je li vama osobno važnije putovati unutar ili izvan Hrvatske i zašto? P25. Okupljate li se tijekom godine sa svojom obitelji ili bliskim prijateljima za neka od sljedećih događanja: obiteljska,

državna ili religijska? P26. Zašto? Je li vam važno obilježiti baš ta događanja ili se okupljate više radi obitelji i druženja? P27. Odlazite li u vaše mjesto ili izvan mjesta na neka službena gradska (navedeno Dan grada), državna (naveden Dan

državnosti), kulturna (navedeni koncerti i izložbe), religijska (za Božić, sveca mjesta) ili druga događanja? Zašto? P28. Postoje li razlike kada usporedite svoj život danas i u vrijeme bivše SFRJ? P29. Postoje li razlike kada usporedite hrvatsko društvo danas i u vrijeme bivše SFRJ? P30. Postoje li razlike kada usporedite svoj život danas i 1990ih, nakon osamostaljenja Hrvatske? P31. Postoje li razlike kada usporedite hrvatsko društvo danas tijekom 1990ih, nakon osamostaljenja Hrvatske? P32. Što bi vama osobno bilo najvažnije pokazati mi da me provedete vašim mjestom? P33. Da ste prije 30 godina, u vrijeme bivše SFRJ, zatvorili oči i otvorili ih tek danas – koje biste vidljive promjene

primijetili u vašem mjestu? P34. Po kojim obilježjima je vama osobno Hrvatska prepoznatljiva? P35. Po kojim obilježjima je Hrvatska prepoznatljiva strancima? P36. Koje biste vi suvenire Hrvatske dali strancu? P37. Smatrate li da dalmatinski pršut, licitarsko srce, paška čipka ili riječki morčić predstavljaju više tu regiju ili cijelu

Hrvatsku? P38. Trebaju li suveniri koje ste naveli (nabrojano nekoliko, primjerice, dalmatinski pršut, licitarsko srce, paška čipka,

riječki morčić) predst avljati regije iz kojih dolaze ili cijelu Hrvatsku? P39. Koji su to ključni službeni simboli hrvatske države? P40. Jeste li u vrijeme bivše SFRJ, u svom osobnom prostoru, imali istaknuta obilježja jugoslavenskog identiteta?

(nabrojano, primjerice, zastava SFRJ, slika Josipa Broza Tita, crvena zvijezda...) P41. Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja jugoslavenskog identiteta? P42. Jeste li u vrijeme bivše SFRJ, u svom osobnom prostoru, imali istaknuta obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta? P43. Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta, koja i zašto?

402

P44. Jeste li u vrijeme bivše SFRJ, u svom osobnom prostoru, imali istaknuta obilježja vašeg manjinskog nacionalnog identiteta?

P45. Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja vašeg manjinskog nacionalnog identiteta? P46. Jeste li u vrijeme bivše SFRJ, u svom osobnom prostoru, imali istaknuta obilježja vašeg religijskog identiteta? P47. Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja vašeg religijskog identiteta? P48. Ističete li danas, u svom osobnom prostoru, obilježja koja nisu povezana s vašim nacionalnim ili religijskim

identitetom? (nabrojano, obiteljske slike, suvenire s putovanja, umjetničke slike...) P49. Jeste li vi osobno doživjeli promjenu simbolike koja je pratila raspad bivše SFRJ i uspostavljanje suverene hrvatske

države 1990ih i na koji način? P50. Koji identitet je najjače istaknut u vama – pripadnik / pripadnica vašeg mjesta, regiji, etničkoj grupi, državi, Europi,

građanin / građanka svijeta.. .? P51. Jeste li vi osobno ponosni što ste građanin / građanka Hrvatske ili to ovisi o situaciji? P52. Bi li za sebe rekli da ste ponosni Hrvat/Hrvatica? P53. (Pitanje za nacionalne manjine) Bi li za sebe rekli da ste ponosni pripadnik/pripadnica vaše nacionalne manjine? P54. Kako biste se osjećali da vas netko predstavi da dolazite s prostora Balkana i zašto? P55. Bi li mogli odseliti iz Hrvatske i uzeti državljanstvo neke druge zemlje i zašto? P56. Bi li mogli preseliti u neku drugu regiju unutar Hrvatske i zašto? P57. Trebaju li Hrvati koji žive izvan Hrvatske imati hrvatsko državljanstvo i zašto? P58. Trebaju li Hrvati koji žive izvan Hrvatske imati pravo glasa na izborima u Hrvatskoj? P59. Trebaju li povratnici u Hrvatsku, pripadnici srpskog ali i drugih etniciteta, koji su 1990ih izgubili hrvatsko

državljanstvo ili ga se odrekli uzimajući državljanstvo neke druge zemlje, po povratku u Hrvatsku danas dobiti natrag hrvatsko državljanstvo?

P60. Nakon uspostavljanja suverene hrvatske države 1990ih, Zagreb je ostao glavni grad Hrvatske. Koje je vaše mišljenje o toj odluci?

P61. Kako biste se osjećali da neki drugi grad danas bude proglašen glavnim gradom Hrvatske? P62. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da Zagreb nije glavni grad? P63. Postoje li regionalne razlike u Hrvatskoj danas i koje je vaše mišljenje o tome? P64. Je li razvijanje regija u Hrvatskoj doprinosi ili odmaže cjelokupnom razvoju Hrvatsk e? P65. Kako biste se osjećali da se neka od hrvatskih regija odluči odcijepiti? P66. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da se neka od hrvatskih regija odcijepi? P67. Kako biste se osjećali da se Piranski zaljev dodijeli Sloveniji arbitražom? P68. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da Zagreb se Piranski zaljev dodijeli Sloveniji arbitražom? P69. Što vama osobno predstavlja hrvatska državna zastava? P70. Smatrate li da svi građani u Hrvatskoj osjećaju jednako prema hrvatskoj državnoj zastavi i zašto? P71. Postoje li razlike kada usporedite ono što vam je predstavljala zastava SFRJ u vrijeme bivše SFRJ i ono što vam

predstavlja hrvatska državna zastava danas i zašto? P72. Jeste li vi osobno, u vrijeme bivše SFRJ, pravili razliku između zastave SFRJ i zastave Socijalističke Republike

Hrvatske i zašto? P73. (Za nacionalne manjine) Postoje li razlike kada usporedite ono što vam predstavlja zastava vaše nacionalne manjine i

ono što vam predstavlja hrvatska državna zastava i zašto? P74. Smatrate li da u hrvatskom javnom prostoru danas ima premalo, previše ili dovoljno hrvatskih državnih zastava? P75. Ističete li vi osobno ikada hrvatsku državnu zastavu? P76. Je li potrebno isticati hrvatsku državnu zastavu na kućama za Dan državnosti i zašto? P77. Je li potrebno isticati hrvatsku državnu zastavu na vjenčanjima i zašto? P78. Je li potrebno isticati hrvatsku državnu zastavu kada se gradi kuća i zašto? P79. Je li potrebno isticati hrvatsku državnu zastavu kada se odvijaju sportska događanja i zašto? P80. Što biste mislili o svom susjedu da na svojoj kući svakodnevno ističe hrvatsku zastavu? P81. Što biste mislili o svom susjedu, primjerice, češke nacionalnosti da na svojoj kući svakodnevno ističe zastavu češke

nacionalne manjine? P82. Što biste mislili o svom susjedu, srpske nacionalnosti da na svojoj kući svakodnevno ističe zastavu srpske nacionalne

manjine? P83. Jeste li vi osobno doživjeli promjenu zastave SFRJ i SRH u hrvatsku državnu zastavu 1990ih i na koji način? P84. Što mislite o današnjem dizajnu hrvatske zastave – trobojnica s povijesnim grbom? P85. Kako biste se osjećali da se danas promjeni dizajn hrvatske državne zast ave i zašto?

403

P86. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da se danas promijeni dizajn hrvatske državne zastave? P87. Smatrate li da se crvene i bijele kockice trebaju pojavljivati na sportskim dresovima i zašto? P88. Smatrate li da se crvene i bijele kockice trebaju pojavljivati na gastronomskim proizvodima i zašto? P89. Smatrate li da se crvene i bijele kockice trebaju pojavljivati na bikinijima, donjem rublju, čarapama i sličnim

uporabnim proizvodima i zašto? P90. Kako se osjećate ako se sportaš ogrne hrvatskom državnom zastavom na sportskom događanju? P91. Kako se osjećate ako primijetite da je izvješena hrvatska državna zastava potrgana ili uprljana i zašto? P92. Bi li vi osobno reagirali da vidite nekoga da gazi ili na neki drugi način nagrđuje hrvatsku državnu zast avu i zašto? P93. Bi li se vi osobno mogli naći u takvoj situaciji da gazite ili na neki drugi način nagrđujete hrvatsku zastavu i zašto? P94. Je li potrebno zakonski kažnjavati nagrđivanje hrvatske državne zastave? P95. Što vama osobno predstavlja hrvatska zastava s prvim bijelim poljem u grbu? P96. Što vama osobno predstavlja zastava Europske unije? P97. Jeste li primijetili jesu li zastave Europske unije istaknute u vašem mjestu? P98. Što mislite o isticanju zastave EU u hrvatskom javnom prostoru tijekom posljednjih 8 godina i zašto? P99. Je li potrebno u Hrvatskoj jednako ili drugačije zakonski kažnjavati nagrđivanje zastave EU u odnosu na hrvatsku

državnu zastavu? P100. Što mislite o isticanju zastava nacionalnih manjina u Hrvatskoj svakodnevno na službenim institucijama i u službenim

prilikama? P101. Trebaju li manjine imati zastave jednake ili drugačije od zastava matičnim državama? P102. Koje je vaše mišljenje o trenutno aktualnoj temi uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru? P103. Koje je vaše mišljenje o zakonu po kojem nacionalne manjine u Hrvatskoj imaju pravo na dvojezičnost? P104. Treba li njegovati identitet nacionalnih manjina u Hrvatskoj i zašto? P105. Je li razvijanje identiteta nacionalnih manjina u ikakvom sukobu s razvijanjem hrvatskog identiteta tih ljudi? P106. Doprinosi li razvijanje identiteta nacionalnih manjina više matičnim zemljama ili Hrvatskoj? P107. Bi li vi radije da se svi hrvatski državljani nazivaju: a) „građani Hrvatske“ , b) „Hrvati“ ili c) da postoje dva naziva -

„Hrvati“ za etničke Hrvate i „građani Hrvatske“ za ostale hrvatske građane? P108. Možete li navesti neke od ličnosti ili znamenitosti koje se nalaze na hrvatskim novčanicama? P109. Možete li objasniti što predstavljaju svako od pet polja u kruni hrvatskog grba? P110. Možete li objasniti što predstavljaju zvjezdice na zastavi Europske unije? P111. Što vama osobno predstavlja hrvatska državna himna? P112. Ustajete li kada svira hrvatska državna himna i zašto? P113. Stavljate li ruku na srce kada svira hrvatska državna himna i zašto? Podpitanje: Što mislite o tome kada drugi stavljaju

ruku na srce za vrijeme sviranja hrvatske državne himne? P114. Smije li se himna glazbeno obraditi, primjerice, dati umjetničku slobodu pjevaču koji ju pjeva? P115. Koje je vaše mišljenje o izboru skladbe „Lijepa naša“ za hrvatsku državnu himnu? P116. Kako biste se osjećali da se skladba „Lijepa naša“ zamijeni nekom drugom skladbom kao hrvatska državna himna? P117. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da uopće nema državnu himnu? P118. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da se umjesto hrvatske državne himne izvodi samo himna Europske unije? P119. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da uopće nema državnu zastavu? P120. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da se umjesto hrvatske državne zastave ističe samo zastava Europske unije? P121. Kakvu vrstu glazbe slušate redovitije? P122. Kakvu je, po vašem mišljenju, glazba imala ulogu u Hrvatskoj tijekom 1990ih godina? Podpitanje: Treba li, po važem

mišljenju, glazba nastala u Hrvatskoj 1990ih imati svoje mjesto u hrvatskom javnom prostoru i danas i zašto? P123. Koje je vaše mišljenje o glazbi i ličnosti izvođača Marka Perkovića T hompsona 1990ih godina i danas? P124. Koji su spomenici, ako ste osobno primijetili u vašem kraju, novi postavljeni ili uklonjeni u posljednjih 20ak godina i

koje je vaše mišljenje o tome? P125. Što vi osobno mislite o uklanjanju ili oštećivanju spomenika podignutih borcima NOB-a u Hrvatskoj tijekom 1990ih? P126. Trebaju li spomenici NOB-u imati svoje mjesto u javnom prostoru u Hrvatskoj danas? P127. Koje je vaše mišljenje o uklanjanju i ponovnom postavljanju spomenika banu Josipu Jelačiću na glavnom trgu u

Zagrebu? P128. Treba li danas promijeniti Trg banu Josipu Jelačiću u Zagrebu? P129. Je li potrebno postavljati spomenike te imenovati ulice i trgove po prvom hrvatskom predsjedniku, Franji Tuđmanu i

zašto? P130. Treba li prvom predsjedniku Franji Tuđmanu podizati spomeniku ili nazivati trgove, ulice i škole po njegovu imenu

404

danas, nakon njegove smrti? (Ponekad spomenut aktualni primjer Splita.) P131. Treba li kasnijim predsjednicima u budućnosti podići spomenike? P132. Je li potrebno preimenovati Trg maršala T ita u Zagrebu? P133. Koje je vaše mišljenje o ličnosti i djelu prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana? P134. Koje je vaše mišljenje o ličnosti i djelu Josipa Broza Tita? P135. Je li potrebno razvijati turizam oko lika i djela Josipa Broza Tita? P136. Je li potrebno razvijati turizam oko lika i djela prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana? P137. Imaju li hrvatski kraljevi ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom? Ako problem s odgovaranjem pitano:

Koliko je važno da djeca u školi uče o hrvatskim kraljevima? P138. Imaju li ličnosti poput Ante Starčevića ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom? P139. Imaju li događaji vezani za Antu Pavelića i NDH ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom? P140. Trebaju li današnji građani Hrvatske osjećati sram zbog postojanja NDH? P141. Trebaju li današnja hrvatska država osjećati sram zbog postojanja NDH? P142. Ima li hrvatski pleter kakvo značenje za vas osobno? P143. Ima li Baščanska ploča ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom? P144. Postoje li elementi prirodne ili kulturne baštine, materijalne ili nematerijalne, u Hrvatskoj koja vama osobno nešto

posebno predstavljaju? P145. Predstavlja li vam lokalna prirodna ili kulturna baština jednako kao i prirodna i kulturna baština diljem Hrvatske? P146. Kako biste se osjećali da se razbije Baščanska ploča? P147. Bi li razbijanje Baščanske ploče bio veliki gubitak za hrvatsku državu? P148. Ima li Sinjska alka ikakve veze s vama osobno, s vašim identitetom? P149. Kako biste se osjećali da se ukine Sinjska alka? P150. P00150. Treba li na Sinjsku alku dolaziti hrvatski državni vrh? P151. Bi li ukidanje Sinjske alke bio veliki gubitak za hrvatsku državu? P152. Treba li Sinjska alka predstavljati regiju iz koje dolazi ili cijelu Hrvatsku? P153. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da Hrvati nisu došli u 7. stoljeću nego kasnije? P154. Koliko je vama osobno važno odakle potječe hrvatski narod? Bi li vam, primjerice, smetalo da se dokaže da su Hrvati

iranskog porijekla? P155. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da doseljavanjem toliko ljudi u Hrvatsku etnički Hrvati ne budu više većina? P156. Je li potrebno raditi na tome da Nikola Tesla predstavlja Hrvatsku u svijetu i zašto? P157. Može li Nikola Tesla predstavljati i Srbiju u svijetu i zašto? P158. Što čini nekog znanstvenika, pisca ili umjetnika hrvatskim piscem ili znanstvenikom? P159. Jeste li vi osobno doživjeli promjenu hrvatske valute iz dinara pa hrvatskog dinara u hrvatsku kunu 1990ih i koje je

vaše mišljenje o tome? P160. Je li bilo potrebno promijeniti naziv valute iz hrvatskog dinara u hrvatsku kunu za uspostavu suverene hrvatske države

1990ih godina? P161. Kako ćete se osjećati ako Euro zamijeni hrvatsku kunu kao valutu? P162. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država ako Euro zamijeni hrvatsku kunu kao valutu? P163. Jeste li vi osobno doživjeli uspostavu hrvatskog jezika kao službenog jezika hrvatske države 1990ih i na koji način? P164. Jeste li vi osobno doživjeli uvođenje novih riječi i izraza u hrvatski jezik i na koji način? P165. Je li bilo potrebno uspostaviti hrvatski jezik za uspostavu suverene hrvatske države 1990ih godina? P166. Je li za uspostavljanje suverene hrvatske države bilo važno uvesti riječi iz starog hrvatskog jezika, skovati neke nove

riječi, izbaciti riječi koje su se smatrale srbizmima i slično? P167. Je li 1990ih bila dobra odluka da štokavica a ne, primjerice, kajkavica ili čakavica, bude jezični standard? P168. Je li potrebno glagoljicu učiti u školama? P169. Kakav će, po vašem mišljenju, biti položaj hrvatskog jezika u Europskoj uniji? P170. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da građani Hrvatske prestanu govoriti hrvatskim jezikom? P171. Slavimo li premalo, previše ili dovoljno blagdana kao neradnih dana u Hrvatskoj? P172. Koji su vama osobno najvažniji blagdani među državnim ili religijskim? P173. Obilježavate li vi osobno Dan državnosti i zašto? P174. Je li potrebno obilježavati, službeno ili neslužbeno, Dan državnosti, Dan neovisnosti, Dan međunarodnog priznanja,

Dan pobjede? P175. Jeste li vi osobno doživjeli promjenu datuma Dana državnosti iz 30. svibnja na 25. lipnja i na koji način? P176. Kada bi se Dan državnosti više obilježavao u Hrvatskoj, u državi i vašem gradu, smatrate li da bi se i vi osobno više

405

uključili u njegovu proslavu? P177. Je li potrebno obilježavati Praznik rada kao neradni dan? P178. Je li potrebno obilježavati Dan anti fašističke borbe kao neradni dan? P179. Treba li obilježavati Dan kravate? P180. Je li potrebno dan pristupanja Europskoj uniji obilježavati kao neradni dan? P181. Je li potrebno obilježavati sljedeće religijske blagdane kao neradne dane: Velika Gospa, Sveta tri kralja, Tijelovo? P182. Koje je vaše osobno mišljenje o ulozi katoličke crkve u Hrvatskoj danas? P183. Koje je vaše mišljenje o ulozi katoličke crkve u Hrvatskoj 1990ih godina? P184. Kako biste se osjećali da se katolička crkva u potpunosti odvoji od funkcioniranja države, službeno i neslužbeno? P185. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da se katolička crkva u potpunosti odvoji od funkcioniranja države? P186. Koje je vaše mišljenje o isticanju simbola križa u odgojno-obrazovnim ustanovama? Podpitanje: Je li potrebno isticati

simbole svih religija kojima djeca pripadaju, samo kršćanske ili nijedne i zašto? P187. Koje je vaše mišljenje o isticanju simbola križa u javnim ustanovama poput policije ili bolnica? P188. Što mislite o isticanju državnih obilježja kao hrvatskog državnog grba u školama? P189. Koje je vaše mišljenje o uvođenju katoličkog vjeronauka u školama? P190. Koje je vaše mišljenje o sloganu „Kupujmo hrvatsko“ i zašto? P191. Koje je vaše mišljenje o sloganu Hrvatske turističke zajednice „Tako lijepa, tako naša“ i zašto? P192. Koje je vaše mišljenje o sloganu Hrvatske turističke zajednice „Mediteran kakav je nekoć bio“ i zašto? P193. Koje je vaše mišljenje o sloganu „Bog i Hrvati“ i zašto? P194. Ako je odgovoreno pozitivno u prethodnom pitanju i ispitanici ga koriste: Vrijeđa li nekoga izraz „Bog i Hrvati“ ? P195. Koje je vaše mišljenje o sloganu „Majka Božja, kraljica Hrvata“ i zašto? P196. Koje je vaše mišljenje o sloganu „Imamo Hrvatsku“ i zašto? P197. Koje je vaše mišljenje o sloganu „Za dom spremni“ i zašto? P198. Koje je vaše mišljenje o sloganu „Hrvatska – društvo znanja“ i zašto? P199. Je li potrebno razvijati „hrvatsku nacionalnu znanost“ i zašto? P200. Ima li uspjeh hrvatskih znanstvenika kakve veze s vama osobno, s vašim identitetom i zašto? P201. Ima li uspjeh hrvatskih sportaša kakve veze s vama osobno, s vašim identitetom i zašto? P202. (Za nacionalne manjine) Navijate li vi za Hrvatsku ili (matičnu državu) kada igraju međusobno, primjerice, u

nogometu? P203. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da Hrvatsku poštu prodamo strancima i zašto? P204. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da tvornice i brodogradilišta prodamo strancima i zašto? P205. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da nacionalni park Plitvice damo u koncesiju ili prodamo strancima i zašto? P206. Koje je vaše mišljenje o instituciji Hrvatskog sabora danas? P207. Je li, po vašem mišljenju, Hrvatski sabor imao drugačiji ugled 1990ih godina u Hrvatskoj i na koji način? P208. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da nemamo instituciju Hrvatskog sabora nego da naši delegati, primjerice,

idu u Europski parlament i zašto? P209. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da nemamo funkciju predsjednika države i zašto? P210. Bi li Hrvatska i dalje bila suverena država da promijenimo dio teksta Ustava i zašto? P211. Što će se u vašem životu promijeniti s ulaskom u Europsku uniju? P212. Što će se, promijeniti za Hrvatsku državu i građane ulaskom u Europsku uniju? P213. Smatrate li da ste tijekom pristupnog procesa Hrvatske EU, vi osobno mogli na nešto utjecati da ste željeli? P214. Smatrate li da ste dovoljno informirani o Europskoj uniji? P215. Smatrate li da je dužnost informiranja bila na vama, medijima ili državi? P216. Mijenja li se što za hrvatsku suverenost ulaskom u Europsku uniju? P217. Podsjeća li vas osobno Europska unija na bivšu SFRJ i zašto? P218. Kako ste se osjećali kada su nedavno u Haagu oslobođeni hrvatsko generali? P219. Je li vam euforija oko oslobođenja generala osobno smetala? P220. Osjećate li vi osobno ponos na Oluju? P221. Osjećate li vi osobno ponos na Domovinski rat? P222. Jeste li vi bili branitelj tijekom Domovinskog rata? P223. Polažu li, prema vašem mišljenju, naši građani premalo ili previše nada u Europsku uniju? P224. Polaže li, prema vašem mišljenju, hrvatski državni vrh premalo ili previše nada u Europsku uniju?

406

407

TIJANA TRAKO POLJAK rođena je 18. srpnja 1983. godine u Jajcu, Bosni i Hercegovini.

Osnovno i gimnazijsko obrazovanje završila je u Daruvaru. Diplomirala je 2007. godine na

Odsjeku za sociologiju i Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu među 10 posto

najboljih studenata. Godine 2008. zaposlila se kao znanstvena novakinja u suradničkom zvanju

asistenta na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje radi i danas. Izvodi

dodiplomsku nastavu iz kolegija Uvod u socijalnu antropologiju, Socijalna ekologija, Etika

okoliša i Sociologija sela. Iste 2008. godine upisala je Poslijediplomski doktorski studij

sociologije na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu.

Autorica je znanstvenih i stručnih radova te poglavlja u knjigama i zbornicima na temelju

empirijskih istraživanja na hrvatskom društvu iz područja socijalnog i političkog simbolizma,

socijalne ekologije i ruralne sociologije, kao i jedna od urednika zbornika o „Hrvatskom

identitetu u promjeni“. Sudionica je niza domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova.

Dobitnica je nekoliko stipendija od kojih je najistaknutija istraživačka stipendija Fulbright u

sklopu koje je 2011./2012. akademsku godinu provela na University of California Los Angeles.

Nagrađena je „Rektorovom nagradom“ Sveučilišta u Zagrebu te nagradom „Franjo Marković“

Filozofskog fakulteta.

Od 2008. članica je uredništva a od 2013. jedna od urednika znanstvenog časopisa „Socijalna

ekologija“. Članica je Američke sociološke asocijacije, Europske sociološke asocijacije, Društva

simboličkih interakcionista i Hrvatskog sociološkog društva.

408

Popis objavljenih radova:

1. Trako Poljak, Tijana. (2013). „Simboli kršćanstva, islama i židovstva u hrvatskom društvu“. U:

Hrvatski identitet u promjeni? Relacijski identiteti 2, ur. Cifrić, Ivan, Tijana Trako Poljak, i

Ksenija Klasnić. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog

fakulteta. str. 149-176.

2. Cifrić, Ivan, Tijana Trako Poljak, i Ksenija Kasnić, ur. (2013). Hrvatski identitet u promjeni?

Relacijski identiteti 2. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog

fakulteta.

3. Cifrić, Ivan, i Tijana Trako Poljak. (2012). „Percepcija prava živoga svijeta i motivi čovjekova

djelovanja. Usporedba rezultata istraživanja 2005. i 2010.”. Socijalna ekologija, 21 (2): 123-154.

4. Trako Poljak, Tijana. (2011). „Percepcija religijskih simbola u hrvatskom društvu: križ,

polumjesec i Davidova zvijezda”. Socijalna ekologija, 20 (2): 147-175.

5. Cifrić, Ivan, i Tijana Trako Poljak. (2011). „Mišljenje Slavonaca/ki o narodima i vjerama“. U:

Gospodarske i kulturne odrednice regionalnog identiteta, ur. Šundalić, Antun, Krunoslav Zmaić,

i Tihana Sudarić. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku. str. 11-26.

6. Cifrić, Ivan, i Tijana Trako Poljak. (2010). „Društvo i okoliš u vremenskoj perspektivi. O

sociologiji vremena i menadžmentu vremena”. Sociologija i prostor, 48 (1): 19-50.

7. Cifrić, Ivan, i Tijana Trako Poljak. (2009). „Kulturna i biološka raznolikost kao vrijednosti u

tehnološkom dobu“. Informatologia, 42 (3): 192-196.

8. Cifrić, Ivan, i Tijana Trako. (2009). „Seoski krajobraz kao razvojni potencijal“. U:

Globalizacija i regionalni identitet, ur. Petrač, Božidar, Antun Šundalić, i Krunoslav Zmaić.

Osijek: Ekonomski fakultet. str. 11-35.

9. Cifrić, Ivan, i Tijana Trako Poljak. (2008). „Kultivirani i tehnički krajobraz. Usporedba

percepcije dvaju krajobraza”. Socijalna ekologija, 17 (3): 215-235.

10. Cifrić, Ivan, i Tijana Trako Poljak. (2008). „Usporedba percepcije prirodnog i kulturnog

krajobraza u Hrvatskoj. Primjena metode semantičkog diferencijala”. Socijalna ekologija, 17 (4):

379-404.

11. Trako, Tijana. (2007). „Simbol ruke. Razmatranja o pojavi i značaju simbola ruke u

kontekstu svakodnevne komunikacije”. Socijalna ekologija, 16 (1): 35-57.

Documents

ULOGA DRŽAVOTVORNIH SIMBOLA U IZGRADNJI ......studija sociologije zajedno s predmetima „Hrvatsko društvo“ i „Sociologija obrazovanja“ (za sociologe). Organizirao je poslijediplomski