206 kostiju Harem mrtvih duša Zločini u malom gradu Vjerno susjedstvo

Mjesto za ubijanje Ti si sljedeći

Sjenka tvog osmijeha

VELIKI SVJETSKI HIT

H E N N I N G M A N K E L LUBOJICA BEZ LICA

“Najznačajniji suvremeni švedski pisac krimića.”LOS ANGELES TIMES

PRVI SLUČAJ ISTRAŽITELJA KURTA WALLANDERA

HENN

ING

MAN

KELL

UBO

JICA

BEZ

LICA

Ro

ma

n

Henning Mankell najuspješniji je švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena koji je vrhove svjetskih ljestvica najprodavanijih knjiga osvojio godinama prije no što je taj žanr iz skandinavskih zemalja osvojio svijet. Od njega su učile mnoge današnje zvijezde toga žanra, ali malo mu se tko uspio približiti u spisateljskoj vještini. Avanture njegova istražitelja Wallandera počinju upravo ovim romanom. Neki su njegovi romani ekranizirani i u Švedskoj i u Velikoj Britaniji gdje ga je utjelovio slavni Kenneth Branagh. Henningu Mankellu na hrvatski su do sad prevedeni romani Ubojstvo na ivanjsku noć, Na pogrešnom tragu i Talijanske cipele.

Jednoga ranog, hladnog siječanjskog jutra istražitelja Kurta Wallandera pozvali su na osamljeno seosko na kojem je netko je na strašan način napao i opljačkao stari bračni par. Kad je vozilo hitne pomoći stiglo na mjesto događaja, muškarac je već bio mrtav. U bolnici i njegova supruga podliježe teškim ozljedama. No neposredno prije smrti još se jedanput vraća svijesti te na pitanje prisutnog službenika kriminalističke policije o počinitelju uspijeva izustiti samo riječi koje bi mogle biti ključne za istragu. Wallander zna da ta važna informacija ni u kojem slučaju ne smije izaći u javnost. No, unatoč visokom stupnju tajnosti posljednje riječi stare žene na neobjašnjiv način ipak procure u javnost. Policija ubrzo dobiva prve anonimne telefonske prijetnje da uhvati počinitelje prije nego što stanovnici uzmu stvar u svoje ruke. Kad se to počne i događati Wallander i njegovi kolege osjećaju sve veći pritisak.

ISBN 978-953-14-1783-9119,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Henning Mankell

UBOJICA BEZ LICA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestoosma

Naslov izvornikaMördare utan ansikte

Copyright © by Henning Mankell 1991

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

KorektorRomeo Mihaljević

Oblikovanje naslovniceIvica Jandrijevi

Ilustracija na naslovnici© Hayden Verry / Arcangel Images

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1783-9CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000903698.

Henning Mankell

Ubojica bez licaS njemačkog prevela

BOJANA ZELJKO LIPOVŠĆAK

5

1

Nešto je zaboravio. Znao je to dobro kad se probudio. Nešto što je sanjao te noći. Nešto čega se trebao sjetiti.

Pokušao se sjetiti. No san je poput crne rupe. Bunar koji ne otkriva sadržaj.

Nisam sanjao o bikovima, mislio je. Sigurno sam sad sav oznojen kao da sam cijelu noć imao groznicu. Noćas su me bikovi ostavili na miru.

Leži nepomično u tami i osluškuje. Njegova žena koja spava uz njega diše tako slabo da je jedva čuje.

Jednoga jutra ležat će mrtva uz mene, a da to neću ni opaziti, pomislio je. Ili ću ja biti mrtav. Jedno od nas prije onoga drugoga. Svitanje će označiti da je jedno od nas ostalo samo.

Gleda na sat koji stoji na stolu uz krevet. Kazaljke svijetle i pokazuju četiri sata i četrdeset pet minuta.

Zašto sam se probudio, pomisli. Obično spavam do pet i trideset. Tako sam se budio više od četrdeset godina. Zašto sam se sad probudio?

Osluškuje i odjednom se posve razbudio.Nešto je drukčije. Nešto više nije kao što je bilo dosad.Oprezno pipa rukom sve dok nije dohvatio lice svoje žene.

Vršcima prstiju osjeća da je topla. Znači nije ona umrla. Još ni jedno od njih nije ostalo samo.

Osluškuje u tami.

Henning Mankell

6

Konj, prolazi mu glavom. Ne njišti. Zato sam se probudio. Kobila inače uvijek njišti noću. To čujem, iako se ne budim od toga. U podsvijesti znam da mogu dalje spavati.

Oprezno ustaje iz škripavog kreveta. Imaju ga već četrdeset godina. Bio je to jedini komad pokućstva koji su kupili kad su se vjenčali. I to je jedini krevet koji će imati u životu.

Dok korača drvenim podom prema prozoru, osjeća kako ga boli lijevo koljeno.

Star sam, misli on. Star i istrošen. Svakog se jutra prilikom bu-đenja iznenadim što imam već sedamdeset godina.

Gledao je u zimsku noć. Osmi je siječnja 1990., a snijeg te zime nije još pao u Schonenu. Vanjska svjetiljka na kuhinjskim vrati-ma baca svjetlost na vrt, gola stabla kestena i polja iza njih. Gle-da žmigajući prema susjednom imanju na kojem žive Lövgreni. Bijela, niska, izdužena kuća je u mraku. Na staji koja je položena pod pravim kutom prema kući za stanovanje visi iznad crnih staj-skih vrata svjetiljka koja baca mliječno svjetlo. Ondje stoji kobila u boksu i ondje odjednom njišti nemirno noćima.

On osluškuje u tami.U krevetu iza njega nešto zaškripi.“Što to radiš”, promrmlja njegova žena.“Spavaj dalje”, odgovara on. “Malo protežem noge.”“Boli li te?”“Ne.” “Onda spavaj dalje. Nemoj tu stajati da ne navučeš prehladu.”Čuo je kako se okrenula na drugu stranu.Jednom smo se voljeli, misli on. No brani se od vlastitih misli.

To je prefina riječ. Voljeti. To nije za ljude poput nas. Čovjek koji je više od četrdeset godina bio seljak, uvijek pognut nad teškom schonenskom ilovačom ne upotrebljava riječ voljeti kad govori o svojoj ženi. U našem je životu ljubav uvijek bila nešto drugo…

Ubojica bez lica

7

Promatra susjedovu kuću, stišće oči, pokušava prodrijeti u ta-mu zimske noći.

Njišti, misli on. Njišti u svom boksu kako bih znao da je sve po starome. Da se mogu još malo zavući pod perje. Svakodnevica umirovljenog poljoprivrednika kojeg muče razne boljetice ionako je već dovoljno duga i beznadna.

Odjednom je opazio da promatra kuhinjski prozor susjedne kuće. Nešto je drukčije. Svih tih godina bacio bi tu i tamo oko na susjedove prozore. Sad je ondje odjednom nešto što izgleda druk-čije. Ili ga samo tama zbunjuje? Zatvara oči i broji do dvadeset ka-ko bi ih odmorio. Zatim gleda ponovno na prozor i sad je siguran da je otvoren. Prozor koji je noću uvijek bio zatvoren odjednom je otvoren. A kobila nije njištala.

Kobila nije njištala jer stari Lövgren nije otišao na svoju uobi-čajenu noćnu šetnju do staje kad se javi prostata i istjera ga iz to-ploga kreveta…

Sve sam ja to umislio, kaže on sam sebi. Moje oči ne vide više dobro. Sve je kao i obično. Što bi se tu moglo dogoditi? U seocetu Lenarpu, odmah iznad jezera Kade na cesti prema lijepom jezeru Krageholm, u srcu Schonena? Tu se ništa ne događa. Vrijeme je stalo u tom seocetu u kojem život teče poput potoka bez energije i volje. Tu živi nekoliko starih seljaka koji su zemlju prodali drugi-ma ili je dali u najam. Tu živimo i čekamo ono što je neminovno.

Ponovno promatra kuhinjski prozor i misli da ga ni Maria ni Johannes Lövgren ne bi zaboravili zatvoriti. Sa starošću se uvlači neki strah, stavlja se sve više brava i nitko ne zaboravlja zatvoriti prozor prije nego što padne noć. Ostarjeti znači bojati se. Strah od nečeg prijetećeg koji si imao kao dijete vraća se kad ostariš.

Mogu se obući i izaći, misli on. Dok ledeni vjetar šiba lice, od-šepati kroz vrt do ograde koja razdvaja naša zemljišta. Mogu se vlastitim očima uvjeriti da sam sve to samo umislio.

Henning Mankell

8

On je odlučio ostati. Uskoro će Johannes ustati iz kreveta kako bi skuhao kavu. Najprije pali svjetlo u WC-u, a zatim svjetiljku u kuhinji. Sve će biti kao obično…

Stoji uz prozor i osjeća da se smrzava. To je staračka hladnoća koja dolazi puzeći čak i u najtoplijim prostorijama.

Misli na Mariju i Johannesa. I s njima smo bili vjenčani, misli on, kao susjedi i seljaci. Pomagali smo jedni drugima, dijelili mu-ke i loše godine.

No uživali smo zajednički i u dobrim vremenima. Zajedno smo slavili Ivanjsku noć i Božić. Naša djeca su trčkarala amo-tamo iz-među dvaju imanja kao da su zajednička. A sada dijelimo dugo doba starenja što se oteže.

Ne znajući zašto, otvara prozor, oprezno da ne probudi Hannu koja spava. Čvrsto drži prozorsku kvaku kako mu hladan, oštar vjetar ne ni istrgnuo prozor iz ruke. No posve je mirno bez vje-tra i sad se sjetio kako u vremenskoj prognozi na radiju nisu ni-šta javljali o približavanju nevremena iznad schonenske ravnice.

Zvjezdano je nebo vedro i vrlo je hladno. Upravo je htio opet zatvoriti prozor kad mu se učinilo da čuje šum. Osluškuje i okreće lijevo uho prema van. Na to uho dobro čuje, za razliku od desno-ga koje nije izdržalo cijelo vrijeme na uskim i bučnim traktorima. Ptica, prošlo mu je glavom. Noćna ptica koja kriješti.

Zatim ga je bilo strah. Strah dolazi ni iz čega i obuzima ga.Zvuči poput krika čovjeka. Očajan kako bi prodro do drugih

ljudi.Glas koji zna da treba prodrijeti kroz debele kamene zidove ka-

ko bi pobudio pozornost susjeda…Ja to samo umišljam, misli on. Tu nitko ne viče. Tko bi to mo-

gao biti?Zatvara prozor lupajući tako da je lonac s cvijećem zazvečao i

Hanna se probudila.

Ubojica bez lica

9

“Što to radiš”, upita ona, a on je po glasu prepoznao da je sme-tena.

Htijući joj odgovoriti, postao je odjednom uvjeren u svoju stvar.Njegov je strah opravdan.“Kobila ne njišti”, kaže on i sjeda na rub kreveta. “A kuhinj-

ski prozor kod Lövgrenovih je otvoren. I mislim da netko viče.”Ona se uspravila u krevetu.“Što to kažeš?”Ne želi odgovoriti, no sad je siguran da ono što je čuo nije bi-

la ptica. “Johannes ili Maria”, kaže on. “Jedno od njih dvoje zovu u po-

moć!” Ona ustaje iz kreveta i odlazi prema prozoru. Koliko je duga i

široka stoji ondje u spavaćici i gleda u tamu.“Kuhinjski prozor nije otvoren”, šapće ona. “Razbijen je.”Došao je do nje i sad tako zebe da se trese po cijelom tijelu.“Netko zove u pomoć”, kaže ona drhtavim glasom.“Što da radimo”, upita on.“Idi tamo”, odgovori ona. “Požuri se!”“A ako bude opasno?”“Zar ne moramo pomoći najboljim prijateljima ako im se ne-

što dogodilo?”Žurno se oblači i uzima džepnu svjetiljku koja stoji u kuhinju

blizu osigurača i kutije s kavom. Ilovača pod njegovim nogama je smrznuta. Okrenuvši se, vidio je Hannine obrise na prozoru.

Na ogradi je stao. Sve je tiho. Sad i on razabire da je kuhinjski prozor razbijen. Oprezno se penje preko niske ograde približava-jući se bijeloj kući. Nikakav glas ne dopire do njega.

Ja to samo umišljam, misli opet. Ja sam starkelja koji ne može više razlikovati što se doista događa, a što ne. Možda sam ipak no-ćas sanjao o bikovima? Stari san o bikovima koji su me jednom

Henning Mankell

10

dok sam još bio dijete napali i naučili me da ću jednoga dana umri-jeti…

Zatim je opet začuo zazivanje. Slabo je, više jauk. To je Maria.Odlazi do prozora u spavaćoj sobi i viri oprezno kroz prorez

između zastora i prozorskog okvira.Odjednom zna da je Johannes mrtav. Svijetli džepnom svje-

tiljkom i zažmiri čvrsto prije nego što se prisilio da opet pogleda.Na podu vidi Mariju kako se skljokala zavezana za stolac. Lice

joj je krvavo, zubalo leži razbijeno na spavaćici uprljanoj krvlju.Zatim vidi Johannesovu nogu. Može vidjeti samo nogu. Osta-

tak tijela skrivaju zastori.Otetura natrag i popne se opet preko ograde. Boli ga koljeno

dok se očajnički spotiče o smrznutu ilovaču.Najprije naziva policiju.Zatim uzima pajser iz garderobe u kojoj miriši po kuglicama

protiv moljaca.“Ostani ovdje”, kaže on Hanni. “Ne želim da to vidiš.”“Što se dogodilo”, upita ona uplašeno sa suzama u očima.“Ne znam”, kaže on. “No probudio sam se zato što noćas ko-

bila nije njištala. To točno znam!”Osmi je siječnja 1990.Još nema traga svitanju.

11

2

Policija u Ystadu zabilježila je telefonski poziv oko 5:13 sati. Poziv je preuzeo policajac koji je tu noćio i koji je od Sta-

re godine gotovo neprekidno bio dežuran. Čuo je mucav glas na drugom kraju linije i najprije pomislio da se radi samo o kakvom zbunjenom starcu. No nešto je tada ipak potaknulo njegovu po-zornost. Počeo je postavljati pitanja. Kad je razgovor završio, raz-mislio je nakratko prije nego što je ponovno uzeo slušalicu i birao broj koji je znao napamet.

Kurt Wallander je spavao. Večer prije legao je kasno slušaju-ći ploče s Marijom Callas koje mu je poslao prijatelj iz Bugarske. Stalno je stavljao njezinu Traviatu tako da su bila već gotovo dva sata kad je napokon legao u krevet.

Kad ga je zvonjava telefona iznenada probudila, bio je upravo usred vrućeg erotskog sna. Kao da se želio uvjeriti da se doista ra-dilo samo o snu, ispružio je ruku u stranu i stao opipavati postelji-nu. Ni njegova žena koja ga je napustila prije tri mjeseca nije leža-la uz njega, a ni ona obojena s kojom se upravo strastveno ljubio.

Pogledao je na sat pružajući istodobno ruku prema slušalici. Automobilska nesreća, prošlo mu je glavom. Poledica i onda opet neki koji je unatoč tomu prebrzo vozio i sletio s E14. Ili problemi s tražiteljima azila koji su noćnim trajektom stigli ovamo iz Poljske.

Uspravio se u krevetu i zabio slušalicu između ramena i brade na kojoj su ga peckale dlačice.

“Wallander!”

Henning Mankell

12

“Nadam se da te nisam probudio?”“Koješta. Budan sam.”Zašto lažem, pomislio je. Zašto ne kažem jednostavno kako je

bilo. Da bih najradije smjesta opet zaspao kako bih mogao ponov-no uhvatiti nestali san o goloj ženi?

“Smatrao sam da je bolje nazvati te!”“Automobilska nesreća?”“Ne, to ne. Nazvao je neki stari seljak rekavši da se zove

Nyström i da živi u Lenarpu. Tvrdi da susjeda leži vezana na po-du i da je netko ubijen.”

Wallander je kratko razmišljao gdje je točno Lenarp. Ne pre-daleko od Marsvinsholma u za schonenske prilike relativno bre-žuljkastom kraju.

“Zvučao je ozbiljno. Mislio sam da bi bilo najbolje da odmah tebe nazovem.”

“Tko ti je trenutačno sve u policiji?”“Peters i Noren su upravo vani i traže osobu koja je kod Conti-

nentala razbila staklo. Da im se javim radiovezom?”“Reci im neka dođu na križanje između Kadesjöa i Katslöse i

ondje me čekaju. Daj im adresu. Kad je stigao poziv?”“Prije nekoliko minuta.”“Jesi li siguran da to nije bio kakav pijanac?”“Nije tako zvučao.”“Lijepo.”Brzo se odjenuo ne otuširavši se, natočio si je šalicu mlake ka-

ve koja je još ostala u termosici i pogledao kroz prozor. Stano-vao je u Marijinoj ulici u središtu Ystada, a pročelje preko puta bilo je trošno i sivo. Na trenutak je razmišljao hoće li ove zime u Schonenu još padati snijeg nadajući se da se to ipak neće dogoditi. Sa schonenskim snježnim mećavama dolazilo je neizbježno vrije-me neprekidne muke. Automobilske nesreće, u snijegu zametene

Ubojica bez lica

13

žene koje uskoro trebaju roditi, umirovljenici odrezani, izolirani od vanjskoga svijeta i srušeni visokonaponski vodovi. Sa snježnim mećavama stizao je kaos i mislio je da je ove zime loše opremljen za susret s kaosom. Još je u njemu tinjao strah što ga je obuzeo kad ga je žena napustila.

Išao je duž Pukovnijske ulice sve dok nije stigao do istočne obi-laznice. Kod Dragonske ulice morao je stati na crveno te je uklju-čio radio da čuje vijesti. Uzbuđeni glas izvještavao je o padu zra-koplova iznad nekog dalekog kontinenta. Život ima svoje vrijeme, i umiranje ima svoje vrijeme, pomislio je trljajući si san iz očiju. Tu čarobnu formulu sam je izmislio prije mnogo godina. Tada je još bio mladi policajac koji je išao u ophodnju svoga rodnoga grada Malmöa. Jednoga dana neki je pijanac, kad su ga htjeli odvesti iz parka Pildamm, izvukao veliki mesarski nož. Wallander je dobio dubok ubod točno uza srce. Samo ga je nekoliko milimetara dije-lilo od sigurne smrti. Imao je točno dvadeset i tri godine te je sa smrtnom ozbiljnošću shvatio što znači biti policajac. Čarobna for-mula bio je njegov način kako da se obrani protiv slike iz sjećanja.

Izašao je iz grada, prošao uz novosagrađenu robnu kuću s po-kućstvom na rubu grada i na trenutak vidio more odostrag. Bilo je sivo i mirno iako je bila sredina zime. Daleko na obzoru ocrta-vao se brod koji je plovio na istok.

Doći će snježne oluje, mislio je.Prije ili poslije sručit će se na nas.Isključio je autoradio i pokušao se usredotočiti na ono što će

doći.Što je zapravo dosad saznao?Starica čvrsto vezana sjedi na podu? Starac koji tvrdi da ju je vi-

dio? Ubrzao je prošavši skretanje za Bjäresjö i zaključio da je oči-to riječ o starcu koji je imao napadaj iznenadne senilnosti. Sve te godine što je bio na policiji više je nego jedanput doživio kako su

Henning Mankell

14

stari i usamljeni ljudi pribjegavali pozivanju policije kao posljed-njem očajničkom pozivu u pomoć.

Policijski auto čekao ga je na skretanju za Kadesjö. Peters je iza-šao i promatrao zeca koji je besciljno trčkarao poljem.

Kad je vidio Wallandera kako dolazi u plavom Peugeotu, po-dignuo je ruku na pozdrav i sjeo za upravljač. Smrznuti šljunak škripao je pod kotačima. Kurt Wallander je vozio za policijskim autom. Prošli su skretanje za Trunnerup, nastavili dalje penjući se uz nekoliko strmih brežuljaka i stigli napokon u Lenarp. Ondje su skrenuli na uski poljski put koji je bio jedva nešto širi od izvoženog traktorskoga traga. Nakon otprilike jednoga kilometra stigli su na cilj. Dva susjedna imanja, dvije bijelo okrečene uzdužne zgrade ispred kojih su bili vrtovi njegovani s mnogo ljubavi.

Ususret im je potrčao stariji muškarac. Kurtu Wallanderu je upalo u oči da šepa kao da ga bole koljena. Kad je izašao iz auta, opazio je da se podigao vjetar. Možda će ipak biti snijega?

Čim je ugledao muškarca, znao je da ga na ovome mjestu čeka nešto doista strašno.

U čovjekovim očima svijetlio je strah koji nije nastao iz umišljaja.“Provalio sam vrata”, stalno je uzrujano ponavljao. “Provalio sam

vrata jer sam morao vidjeti. Ali i ona će uskoro preminuti, i ona.”Ušli su u kuću kroz provaljena vrata. Kurt Wallander je osjetio

kako ga zapuhuje opori miris starih ljudi. Tapete su bile staromod-ne i morao je stisnuti oči kako bi mogao nešto razabrati u tami.

“Što se zapravo dogodilo”, pitao je.“Ondje unutra”, odgovori mu starac. Zatim je zaplakao.Trojica policajaca su se pogledala.Kurt Wallander je nogom otvorio vrata.Bilo je gore nego što je pretpostavljao. Mnogo gore. Kasnije bi

rekao da je to bilo najgore što je ikad vidio. A pritom je vidio tko zna što sve ne.

Ubojica bez lica

15

Spavaća soba staroga para bila je sva zaprljana krvlju. Bila je po-prskana i porculanska svjetiljka koja je visjela na stropu. Na kre-vetu je ležao starac na trbuhu, gol do pasa i spuštenih gaća. Lice mu je bilo izobličeno do neprepoznatljivosti. Izgledao je kao da mu je netko pokušao odrezati nos. Ruke su mu bile vezane na le-đima, a lijevo bedro slomljeno. Bijela kost isticala se jasno iz cr-venila koje ga je okruživalo.

“Bože moj”, čuo je Norena kako stenje iza njega. I sam je opa-zio kako mu se povraća.

“Hitnu”, rekao je gutajući. “Brzo, brzo…”Zatim se nagnuo nad ženu koja je privezana za stolac ležala na-

pola na zemlji. Osim okova na rukama stegnuli su joj i vrat om-čom. Još je slabo disala pa je Wallander doviknuo Petersu neka potraži nož. Prerezali su tanko uže koje joj se zarilo duboko u zglobove i vrat te su je polegnuli oprezno na pod. Wallander joj je držao glavu u krilu.

Pogledao je Petersa i shvatio da obojica misle isto.Tko je mogao biti tako okrutan da izvede takvo što? Staroj bes-

pomoćnoj ženi stegnuti omču oko vrata?“Pričekaj vani”, rekao je Kurt Wallander starcu koji je i dalje

stajao u dovratku. “Čekaj vani i nemoj ništa ovdje dirati.” Čuo je kako mu glas zvuči agresivno.

Režim jer se bojim, mislio je. U kakvom to svijetu živimo?Trajalo je gotovo dvadeset minuta dok napokon nije stigla hit-

na pomoć. Žena je sve nepravilnije disala, a Kurta Wallandera je stalno mučilo da će pomoć doći prekasno.

Prepoznao je vozača hitne pomoći koji se zvao Antonson. Nje-gov suvozač je bio mladić kojeg nikad prije nije vidio.

“Pozdrav”, rekao je Wallander. “On je mrtav, ali ona je još ži-va. Pokušajte je održati na životu.”

“Što se dogodilo”, pitao je Antonson.

Henning Mankell

16

“Nadam se da ću moći odgovoriti na to pitanje ako ona ostane na životu. Požurite se!”

Kad je hitna pomoć nestala šljunčanim putem, Kurt Wallander i Peters su izašli. Noren si je rupčićem obrisao znoj s čela. Gotovo neprimjetno počelo je svitati. Kurt Wallander je pogledao na sat. Sedam sati i dvadeset osam minuta.

“Ovo je prava klaonica”, rekao je Peters.“Još gore”, odvratio je Wallander. “Nazovi i neka izađe cijela

ekipa. Noren treba sve zatvoriti. Ja ću u međuvremenu razgova-rati sa starcem.”

Istoga trenutka kad je to rekao, začuo je nešto što je zvučalo kao krik. Trgnuo se dok se krik istodobno ponovio.

Bilo je to njištanje konja.Otišli su do staje i otvorili vrata. U tami se neki konj češao o

svoj boks. Vonjao je po stajskom gnoju i mokraći.“Daj konju malo vode i sijena”, rekao je Kurt Wallander. “Mož-

da tu ima i drugih životinja.”Kad je izašao iz staje, prošli su ga srsi. Crne ptice su kriještale

u samotnome stablu koje je stajalo daleko na nekom polju. Udi-sao je hladan zrak u pluća i osjetio da je vjetar postao još svježiji.

“Vi se zovete Nyström”, rekao je muškarcu koji je sad prestao plakati. “Sad mi morate ispričati sve što se ovdje dogodilo. Ako sam dobro razumio, vi stanujete u susjednoj kući?”

Čovjek je kimnuo.“Što se dogodilo”, upitao je drhtavim glasom.“Nadam se da ću to od vas saznati”, odvratio je Kurt Wallan-

der. “Možemo li možda ući k vama?”U kuhinji je sjedila uplakana žena u staromodnom jutarnjem

ogrtaču skljokana u stolcu. No čim se Kurt Wallander predsta-vio, digla se i skuhala kavu. Sjeli su za kuhinjski stol. Wallander je promatrao božićni nakit koji je još visio na prozorskom staklu.

Ubojica bez lica

17

Na prozoru je ležala stara mačka koja ga ni sekunde nije puštala iz vida. Ispružio je ruku prema njoj da je pomiluje.

“Grize”, rekao je Nyström. “Nije navikla na ljude, osim, na-ravno, na Hannu i mene.”

Kurt Wallander je mislio na svoju ženu koja ga je napustila i po-kušavao si objasniti gdje treba početi. Bestijalna smrt, pomislio je. Budemo li doista imali peh, imat ćemo ovdje uskoro posla s čak dvostrukim ubojstvom.

Odjednom se nečega sjetio. Pokucao je na prozorsko staklo i mahnuo Norenu da dođe k njemu.

“Oprostite na trenutak”, rekao je ustavši.“Konj je imao dovoljno vode i sijena. Drugih životinja nije bilo.”“Pobrini se da netko ode u bolnicu”, odvratio je Kurt Wallan-

der. “Ako se probudi i bude željela nešto reći. Ona je zacijelo sve vidjela.”

Noren je kimnuo. “Pošalji nekoga tko dobro čuje”, dodao je Kurt Wallander. “Ili

još bolje nekoga tko zna čitati s usana.” Kad se vratio u kuhinju, skinuo je ogrtač i stavio ga na kuhinjsku klupu.

“Recite”, rekao je. “Ispričajte sad i nemojte ništa ispustiti. Ima-te vremena.” Poslije dvije šalice prilično rijetke kave shvatio je da ni Nyström ni njegova žena nisu znali ništa važno ispripovijedati. Izvukao je iz njih samo nekoliko podataka o tome koliko je sati bilo i životnu priču napadnutoga para.

Ostala su još dva pitanja.“Znate li jesu li njih dvoje imali u kući veće svote novca”, htio je

prvo znati. “Nisu”, odgovorio je Nyström. “Sve su držali u banci. I mirovinu. A nisu bili ni bogati. Kad su prodali zemlju, životinje i strojeve, novac su dali djeci.”

Drugo pitanje mu se već unaprijed činilo besmislenim. No ipak ga je postavio. U trenutačnoj situaciji nije imao drugog izbora.

Henning Mankell

18

“Znate li jesu li njih dvoje imali neprijatelja”, htio je znati.“Neprijatelja?”“Nekoga tko bi to mogao učiniti.”Činilo se da ne razumiju pitanje.Ponovio ga je.Dvoje staraca gledali su ne shvaćajući.“Takvi kao mi nemaju neprijatelja”, odgovorio je napokon

muškarac. Wallander je iz tona glasa mogao iščitati da se osjećao malo napadnutim. “Znali smo imati nesuglasica o troškovima održavanja poljskoga puta, ili gdje točno prolazi granica hodni-ka. No zato se ne bismo ubijali.”

Wallander je kimnuo.“Javit ću se uskoro”, rekao je naposljetku i digao se s ogrtačem

u ruci. Sjetite li se ipak još nečega, slobodno nas nazovite. Tražite Kurta Wallandera.”

“A ako se oni vrate”, pitala je starica.Kurt Wallander je zatresao glavom.“To se neće dogoditi”, odvratio je. “To su sigurno bili proval-

nici. Oni se nikad ne vraćaju. Ne trebate se bojati.”Osjećao je kao da se mora još nečega sjetiti da ih umiri. Ali što

da kaže? Kako da ljudima koji su upravo doživjeli okrutno uboj-stvo njihova najbližeg susjeda pruže sigurnost? I koji nisu mogli ništa drugo raditi nego čekati smrt još jednog čovjeka?

“Konj”, začudi se on. “Tko će mu dati sijeno?”“To ćemo mi učiniti”, odgovorio je starac. “Dobit će ono što treba.”Wallander je izašao u hladno praskozorje. Vjetar je ojačao i on

se pognuo hodajući prema svom automobilu. Zapravo, trebao je ostati tu i pomoći kriminalističkim tehničarima. No smrzavao se, bilo mu je zlo i zato nije želio ostati dulje nego što je bilo nužno potrebno. Osim toga, mogao je vidjeti kroz prozor da je Rydberg izašao s interventnim vozilom. To je značilo da tehničari neće

Ubojica bez lica

19

prije završiti posao dok svaku pojedinu grudu blata ne okrenu na mjestu zločina i pregledaju je. Rydberg koji je za nekoliko godi-na trebao biti umirovljen bio je strastveni policajac. Iako je možda izgledao malo prepedantno i prepolagano, bio je ipak jamac da je mjesto zločina temeljito pregledano.

Rydberg je bio reumatičar pa se zato služio štapom. Upravo mu je šepajući dolazio ususret preko dvorišta.

“To doista nije bio lijep prizor”, rekao je. “Unutra izgleda kao u klaonici.”

“Nisi prvi koji to kaže”, odgovorio je Kurt Wallander.Rydberg je izgledao ozbiljno.“Imamo li kakvo uporište koje možemo slijediti?”Kurt Wallander je zatresao glavom.“Apsolutno nikakvo?” U Rydbergovu glasu čulo se preklinjanje.“Susjedi nisu ništa ni vidjeli ni čuli. Mislim da su to bili obič-

ni provalnici.”“Zar takvu sumanutu okrutnost smatraš normalnom?”Rydberg je bio uzbuđen, a Wallander se pokajao zbog svojih riječi.“Mislim, naravno, da u ovom slučaju imamo posla s rijetko od-

vratnim osobama koje žive od toga da traže osamljena imanja na kojima žive osamljeni starci.”

“Ove moramo svakako uloviti”, rekao je Rydberg. “Prije nego što opet krenu u akciju.”

“Da”, odgovorio je Kurt Wallander. “Čak ako i ove godine ne bismo ulovili nikoga drugoga, ove moramo naći.”

Sjeo je u auto i odvezao se. Na uskom poljskom putu umalo da se na zavoju nije sudario s drugim automobilom koji mu je veli-kom brzinom dolazio ususret. Prepoznao je vozača. Bio je to no-vinar koji je radio za velike dnevne novine i pojavljivao se uvijek tada kad bi se u okolici Ystada događalo nešto od nadregional-nog interesa.

Henning Mankell

20

Wallander se provozao nekoliko puta uzduž i poprijeko Lenarpa. U prozorima je gorjelo svjetlo, no nije još bilo ljudi na cesti.

Što će misliti kad to doznaju, razmišljao je.Bio je slomljen. Pogled na tu staricu s omčom oko vrata nije mu

davao mira. Jednostavno nije mogao shvatiti tu vrstu okrutnosti. Tko je mogao takvo što učiniti? Zašto ne odmah staroj ženi razbiti glavu sjekirom tako da sve bude gotovo za sekundu? Zašto umjesto toga ova tortura?

Pokušavao si je u glavi posložiti tijek policijske istrage vozeći se malenim selom. Na raskrižju u smjeru Blentarpa zaustavio je auto, uključio grijanje dok je motor radio jer se smrzavao i sjedeći posve nepomično promatrao obzor.

Znao je da će on voditi istražne radnje. Teško da je tko drugi dolazio u obzir. Uz Rydberga bio je kriminalistički policajac s najviše iskustva u Ystadu iako su mu bile tek četrdeset dvije godine.

Veliki dio istraga su rutina. Pregled mjesta zločina, ispitivanje ljudi koji su stanovali u Lenarpu i duž ulica koje su dolazile u obzir kao mogući putovi bijega za provalnike. Je li tko opazio što sumnjivo? Nešto neobično? Glavom su mu prolazila preostala pitanja.

No Kurt Wallander je i predobro znao da se pljačkaški napadi na ravnici često teško mogu riješiti.

Jedino u što se trenutačno može nadati jest da starica preživi.Ona je sve vidjela. Morala je nešto znati.No ako bi ona preminula, teško bi bilo riješiti dvostruko ubojstvo.Bio je uznemiren.Srdžba ga je općenito poticala na veliku energiju i djelotvornost.

Budući da su te osobine preduvjeti za svaki policijski rad, uvijek je polazio od toga da je dobar policajac. No ovaj se put osjećao nesigurnim i umornim.

Ubojica bez lica

21

Prisilio se ubaciti u prvu brzinu. Auto se otkotrljao nekoliko metara. Zatim je opet zaustavio auto. Učinilo mu se da je tek u tom trenutku shvatio što je doživio toga ledenog zimskog jutra.

Osobito se uplašio okrutnosti tog napada na stari bespomoćni par. Dogodilo se nešto što se jednostavno nije smjelo dogoditi u tome kraju.

Gledao je kroz prozor. Vjetar je fijukao kroz pukotine na vra-tima.

Moram sad početi, pomislio je.Točno je tako kako je Rydberg rekao.One koji su to tu učinili mora se svakako uhvatiti.Odvezao se ravno u bolnicu u Ystad i krenuo dizalom na odjel

intenzivne skrbi. Na hodniku je otkrio mladog policijskog pri-pravnika Martinssona koji je sjedio na stolcu pokraj vrta.

Kurt Wallander je opazio kako srdžba raste u njemu.Zar doista nije bilo nikoga drugog nego mladog neiskusnog

policijskog pripravnika koga se moglo poslati u bolnicu? I zašto je sjedio vani pred vratima? Zašto nije sjedio na rubu kreveta usre-dotočen da uhvati najtiši šapat zlostavljane žene?

“Pozdrav”, reče Kurt Wallander. “Kako je?”“Bez svijesti je”, odgovorio je Martinsson. “Čini se da liječnici

ne gaje prevelike nade.”“Zašto sjediš ovdje vani? Zašto nisi unutra?”“Javit će kad bude nešto.”Kurt Wallander je primijetio da je Martinsson postao nesiguran.Zvučim kao stari, mrzovoljni profesor, pomisli on.Oprezno je odškrinuo vrata za širinu pukotine i povirio. U

čekaonici smrti uzdisao je i pumpao cijeli niz strojeva. Cijevi su vijugale poput prozirnih crva duž zidova. Medicinska sestra je upravo očitavala dijagram kad je otvorio vrata.

“Ne smijete ovamo”, rekla je strogim glasom.

Henning Mankell

22

“Ja sam policajac”, odgovori Wallander bespomoćno. “Htio bih samo znati kako je.”

“Već vam je rečeno da trebate vani čekati”, odvrati medicin-ska sestra.

I prije nego što je Wallander mogao štogod izustiti, u sobu je brzim koracima ušao liječnik. Smatrao je da liječnik izgledao izne-nađujuće mlado.

“Nezaposlenima nije zapravo dopušteno zadržavati se ovdje”, rekao je mladi liječnik kad mu je pogled pao na Wallandera.

“Idem odmah. Htio sam samo čuti kako je ona. Zovem se Wa-llander i policajac sam. Kriminalistička policija”, dodao je, nesigu-ran je li to neka razlika. “Vodim istragu o osobi ili osobama koje su za ovo odgovorne. Kakvo je njezino stanje?”

“Čudo je što je opće još živa”, rekao je liječnik i pokazao mu ki-manjem glave da pođe za njim do postelje. “Ne možemo još reći kakve su joj unutarnje ozljede. Najvažnije je sad da preživi. No grkljan je snažno izobličen. Kao da ju je netko pokušao ugušiti.”

“Upravo to se i dogodilo”, komentirao je Wallander promatra-jući mršavo lice uokvireno u pokrivače i cijevi.

“Zapravo teško da može uopće živjeti”, rekao je liječnik.“Nadam se da će preživjeti”, odvrati Wallander. “Ona je jedina

svjedokinja koju imamo.”“Nadamo se da će svi naši pacijenti preživjeti”, odgovori liječ-

nik odbojno proučavajući zaslon na kojem su zelene crte opisivale beskonačnu valovitu crtu.

Kurt Wallander je napustio prostoriju pošto mu je liječnik još jedanput rekao da se zasad ne može reći ništa konkretnije. Ishod je bio neizvjestan. Bilo je posve moguće da Maria Lövgren umre, a da prije toga ne dođe k svijesti. Nitko to nije mogao znati.

“Znaš li čitati s usana”, htio je saznati od Martinssona.“Ne znam”, odgovori ovaj zaprepašteno.

Ubojica bez lica

23

“Šteta”, reče Wallander i ode.Iz bolnice je krenuo ravno do smeđe zgrade policijske uprave

na istočnoj izlaznoj cesti iz grada.Sjeo je za svoj pisaći stol i pogledao prijeko kroz prozor prema

starom, crvenom vodenom tornju.Možda je za današnje doba potrebna druga vrsta policajaca, po-

mislio je. Policajci koji ne razvuku lice kad su ranog siječanjskog jutra prisiljeni zakoračiti u ljudsku klaonicu u nekoj južnošved-skoj pokrajini?

Policajci koje ne bi poput mene obuzeli nesigurnost i strah?Njegova razmišljanja prekinula je zvonjava telefona.Bolnica, pomislio je munjevito.Zovu kako bi javili da je Maria Lövgren umrla. Je li došla svi-

jesti? Je li što rekla?Zurio je u telefon koji je zvonio.Kvragu, pomislio je. Kvragu.Sve, samo to ne.No kad je digao slušalicu, bila je to njegova kći. Bio je toliko

iznenađen da umalo nije srušio telefon s pisaćeg stola.“Tata”, rekla je, a on je čuo kako je kovanica pala.“Halo”, javio se. “Odakle zoveš?”Glavno da nije Lima, pomislio je. Ili Katmandu. Ili Kinšasa.“U Ystadu sam.”To ga je razveselilo. Značilo je da je može vidjeti.“Htjela sam te zapravo posjetiti”, reče ona. “No predomislila

sam se. Sad sam na kolodvoru. Odlazim. Htjela sam ti samo još reći da sam te doista htjela vidjeti.”

Zatim se linija prekinula i on je sjedio sa slušalicom u ruci.Osjećao se kao da je nešto umrlo, kao da je odsječeno nešto što

je još maločas držao u ruci.Prokleto derište, mislio je. Zašto to čini?

Henning Mankell

24

Njegova kći, koja se zvala Linda, imala je sad devetnaest godi-na. Do njezine petnaeste godine, njihov je odnos bio dobar. Kad je imala probleme ili je htjela nešto što se nije usudila pitati, uvijek bi došla k njemu, a ne k majci. Vidio je kako se od debeljuškastog djeteta razvila u mladu ženu prkosne ljepote. Prije nego što je na-vršila petnaest godina, nikad nije otkrila da su u njoj skriveni zlo-dusi koji će je jednoga dana otjerati u varljiv i tajanstven krajolik.

Jednoga proljetnoga dana, netom nakon svoga petnaestog rođendana, odjednom si je bez ikakve najave pokušala oduzeti život. Bilo je to jedne subote popodne. Kurt Wallander je upravo popravljao vrtni stolac dok je njegova žena prala prozore. Odložio je čekić i otišao u kuću tjeran iznenadnim unutarnjim nemirom. Ležala je u svojoj sobi na krevetu i pokušavala si britvicom prerezati žilu kucavicu. Poslije kad je sve prošlo, liječnik mu je otvoreno rekao kako je mogla umrijeti da on nije došao i zadržao prisebnost duha te joj stavio kompresijske zavoje.

Nikad nije prevladao taj šok. Otad je odnos između Linde i nje-ga bio narušen. Ona se povukla od njega, a on nikad nije uspio ra-zumjeti što ju je natjeralo na taj pokušaj samoubojstva. Prekinula je školu, uzimala povremene poslove i znalo se dogoditi da nesta-ne na dulje vrijeme. Dvaput ga je žena natjerala da prijavi njezin nestanak i da je traži. Njegovi kolege opazili su kod njega bol što je Linda postala predmetom njegove vlastite istrage. No jednog se dana vratila, a on je mogao samo pretražujući potajno njezine džepove i listajući njezinu putovnicu otkrivati kamo je putovala.

Dovraga, pomislio je. Zašto ne ostaneš ovdje? Zašto si se pre-domislila?

Telefon je opet zazvonio i on stavi slušalicu na uho.“Halo, ovdje tata”, javio se bez oklijevanja.“Što to znači”, začudi se njegov otac. “Zašto se javljaš na tele-

fon kao tata? Ja sam mislio da si ti policajac.”

Ubojica bez lica

25

“Nemam sad vremena za razgovor s tobom. Mogu li te posli-je nazvati?”

“Ne, ne možeš. Što je tako važno?”“Jutros se dogodilo nešto gadno. Nazvat ću te.”“Što se dogodilo?”Njegov stari otac ga je gotovo svakodnevno nazivao. Koji put bi

dao uputu na centrali da ga ne spajaju kad on nazove. No ta takti-ka se pokazala promašenom jer njegov otac se počeo predstavljati raznim imenima i izobličavati glas kako bi zavarao telefonistice.

Kurt Wallander je vidio samo jednu mogućnost da ga se riješi.“Posjetit ću te sutra navečer”, reče on. “Pa ćemo razgovarati.”Njegov otac je naposljetku protiv svoje volje popustio.“Dođi u sedam. Tad ću imati vremena primiti te.”“Dobro, vidimo se u sedam.”Spustio je slušalicu i blokirao telefon za sve dolazne pozive.Na trenutak je pomislio da će uzeti auto da se odveze do ko-

lodvora i ondje potraži kćer. Da će s njom razgovarati, opet pro-buditi dobar odnos prema životu koji se na tako tajanstven način izgubio. No znao je da to ne smije. Nije želio riskirati da mu kći zauvijek okrene leđa.

Vrata su se otvorila i Näslund je provirio.“Pozdrav”, reče. “Da ga uvedem?”“Koga da uvedeš?”Näslund je pogledao na sat.“Devet je sati”, reče on. “Jučer si rekao da sutra želiš imati ov-

dje u ovo vrijeme na ispitivanju Klasa Månssona.”“Kojeg Klasa Månssona?”“Onoga koji je opljačkao dućan na istočnoj zaobilaznici. Zar si

ga zaboravio?”Sad se sjetio i shvatio u isti mah da Näslund očito još ništa ne

zna o ubojstvu počinjenom tijekom noći.

Henning Mankell

26

“Ti moraš preuzeti Månssona. Imali smo noćas ubojstvo ondje vani u Lenarpu. Možda i dvostruko ubojstvo. Stari bračni par. Moraš sam preuzeti Månssona. No odgodi to zasad. Trenutačno je najvažnije planirati istragu u slučaju u Lenarpu.”

“Månssonov odvjetnik je već stigao”, odvrati Näslund. “Poša-ljem li ga opet kući, bit će gužve.”

“Uzmi dokaze”, odgovori Wallander. “Bude li odvjetnik pri-govarao, ni ja ne mogu ništa promijeniti. Dogovori sastanak za deset sati u mom uredu. Svi trebaju doći.”

Odjednom je dobio zamah. Sad je opet bio policajac. Strahovi zbog kćeri i žene prešli su u drugi plan. Sad će najprije početi s mučnom potragom za ubojicom.

Uzeo je nekoliko svežanja spisa s pisaćeg stola, poderao listić lota koji neće ispuniti jer nema vremena, otišao u kantinu i nato-čio si kavu.

U deset sati su se svi okupili u njegovu uredu. Rydberg je bio vraćen s mjesta zločina i sjedio je na stolcu uz prozor. Prostoriju su ispunili policajci koji su sjedili i stajali, bilo ih je ukupno sedam. Wallander je nazvao u bolnicu i uspio je napokon saznati da je sta-nje starice nepromijenjeno kritično.

Zatim je izvijestio potanko što se dogodilo.“Ondje je izgledalo gore nego što možete zamisliti”, reče on.

“Ili što ti misliš, Rydberg?”“Točno”, odgovori Rydberg. “Kao u američkom filmu. Čak je

mirisalo na krv. To još nikad nisam doživio.”“Moramo ih uloviti”, završio je Kurt Wallander svoj izvještaj.

“Ne smijemo pustiti takve luđake da trče slobodno uokolo!”U prostoriji je zavladala tišina. Rydberg je udarao prstima po

naslonu stolca. Iz hodnika se čuo smijeh neke žene.Kurt Wallander se ogledao. Svi su oni bili njegovi suradnici. Ni

s jednim od njih nije bio prijatelj. No pripadali su jedni drugima.

Ubojica bez lica

27

“Onda”, rekao je, “kako ćemo postupiti? Trebali bismo napo-kon početi.”

Bilo je deset sati i četrdeset minuta.

206 kostiju Harem mrtvih duša Zločini u malom gradu Vjerno susjedstvo

Mjesto za ubijanje Ti si sljedeći

Sjenka tvog osmijeha

VELIKI SVJETSKI HIT

H E N N I N G M A N K E L LUBOJICA BEZ LICA

“Najznačajniji suvremeni švedski pisac krimića.”LOS ANGELES TIMES

PRVI SLUČAJ ISTRAŽITELJA KURTA WALLANDERA

HENN

ING

MAN

KELL

UBO

JICA

BEZ

LICA

Ro

ma

n

Henning Mankell najuspješniji je švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena koji je vrhove svjetskih ljestvica najprodavanijih knjiga osvojio godinama prije no što je taj žanr iz skandinavskih zemalja osvojio svijet. Od njega su učile mnoge današnje zvijezde toga žanra, ali malo mu se tko uspio približiti u spisateljskoj vještini. Avanture njegova istražitelja Wallandera počinju upravo ovim romanom. Neki su njegovi romani ekranizirani i u Švedskoj i u Velikoj Britaniji gdje ga je utjelovio slavni Kenneth Branagh. Henningu Mankellu na hrvatski su do sad prevedeni romani Ubojstvo na ivanjsku noć, Na pogrešnom tragu i Talijanske cipele.

Jednoga ranog, hladnog siječanjskog jutra istražitelja Kurta Wallandera pozvali su na osamljeno seosko na kojem je netko je na strašan način napao i opljačkao stari bračni par. Kad je vozilo hitne pomoći stiglo na mjesto događaja, muškarac je već bio mrtav. U bolnici i njegova supruga podliježe teškim ozljedama. No neposredno prije smrti još se jedanput vraća svijesti te na pitanje prisutnog službenika kriminalističke policije o počinitelju uspijeva izustiti samo riječi koje bi mogle biti ključne za istragu. Wallander zna da ta važna informacija ni u kojem slučaju ne smije izaći u javnost. No, unatoč visokom stupnju tajnosti posljednje riječi stare žene na neobjašnjiv način ipak procure u javnost. Policija ubrzo dobiva prve anonimne telefonske prijetnje da uhvati počinitelje prije nego što stanovnici uzmu stvar u svoje ruke. Kad se to počne i događati Wallander i njegovi kolege osjećaju sve veći pritisak.

ISBN 978-953-14-1783-9119,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr