ISBN 978-953-14-1704-4

w w w.moz aik-k nj iga.hr

149,00 kn

jo b

aker

jo baker

Da Elizabeth Bennet mora sama prati svoje podsuknje, pomislila je Sarah, ne bi gazila kroz blatnjava polja.

Sluškinjama u kući Longbourn dan je za pranje rublja i Sarine ruke su ispucane i krvare. Život kućanstva ispod stuba, kojim upravlja nježno

srce i željezna volja domaćice, gospođe Hill, tek što nije poremetio dolazak novog muškog sluge koji sa sobom donosi tajne i miris mora.

Jer u Engleskoj s početka devetnaestog stoljeća postoji jedan svijet koji mlade dame u salonu na katu nikad neće upoznati: svijet siromaštva, ljubavi i okrutnog rata. Elizabeth Bennet i

gospodin Darcy bit će za svoje sluge tek nedostižni ideal. Dolazak tajanstvenog muškarca izazvat će pomutnju među slugama obitelji

Bennet pa će ljubavi i mržnje, nestanci i povratci postati svakodnevica u kojoj će sluge baš kao i gospoda na katu proživljavati i tugu i sreću.

Roman U kući Longbourn književni je odgovor na jedan od najčitanijih i najomiljenijih romana svih vremena – Ponos i

predrasude. Autorica Jo Baker na književnu pozornicu dovodi sluge obitelji Bennet koji se baš poput gospode na katu podjednako

dramatično zaljubljuju, liječe slomljena srca i bore s intrigama.

jo baker rođena je u Lancasteru gdje je i odrasla, a školovala se je u Oxfordu i Belfastu. Živi u Lancasteru sa suprugom i dvoje djece od deset i pet godina. Roman

U kući Longbourn ubrzo po objavljivanju preveden je i objavljen u mnogim zemljama, a prava za filmsku ekranizaciju prodana su produkciji Focus Features.

Neodoljivo... Nastavci i prednastavci rijetko uspiju obogatiti izvornik, no Jo Baker to svojim nadahnutim romanom

svakako čini. Definitivni besteler. kirkus reviews

Jo Baker je pošlo za rukom gotovo nemoguće: dati posve svježe viđenje romana Jane Austen...

Zanimljivo od prve do posljednje stranice. the guardian

Ovaj roman svakako treba pozdraviti kao slastan uvarak Ponosa i predrasuda i

Downtown Abbey... Međutim, Longbourn stoji za sebe kao veoma zanimljiv, pametan povijesni roman čije poveznice s Ponosom i

predrasudama sežu mnogo dalje od briljatno vjerojatnog prikaza života ispod stuba... Bakerova je uistinu sjajna književnica.

james collins, autor beginner's greek

Phot

o ©

Mic

hael

Lio

nsta

r

jo baker

Očaravajuće... Briljantno zamišljena i s ljubavlju ispričana priča o događajima koji se odvijaju među poslugom u kući

obitelji iz romana Ponos i predrasude. maggie Shipstead, autorica seating arrangements

Ponos i predrasude samo su pola priče...

U kuci Longbourn OMOT.indd 1 16/12/14 08:08

Jo Baker

U KUĆI LONGBOURN

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stodevedesetšesta

Naslov izvornikaLongbourn

Copyright © 2013 by Jo BakerCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

KorektorSrđan Boban

Ilustracija na naslovnici© Elisabeth Ansley / Trevillion Images

TisakDenona, Zagreb, siječanj 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1704-4CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 893402.

Jo Baker

U kući LongbournS engleskoga prevelaMIRNA ČUBRANIĆ

Za Clare, sa zahvalnošću na njezinojpozornosti, obzirnosti, strpljenju

“Koja je pohvala vrednija od pohvale pametnog sluge?”

PRVI DIO

13

PRVO POGLAVLJE

Batler... gospođa Hill i dvije sluškinje...

Odjeća se ne bi mogla nositi da se ne pere i ne glača, jednako kao što se ne bi moglo hodati bez odjeće, barem ne u Hert-

fordshireu, i ne u rujnu. Dan za tjedno pranje rublja u kućanstvu nije se mogao izbjeći, ali pomisao na njega svejedno je snuždila Sarah.

Zrak je bio oštar u četiri i pol ujutro, kad je počela raditi. Že-ljezna ručka pumpe bila je hladna, a ozebline na rukama zapekle je iako su bile zaštićene rukavicama kad je izvukla vodu iz tame ispod zemlje u pripremljeno vjedro. Pred njom je dug dan, a ovo je tek početak.

Svuda oko nje vladao je muk. Ovce su se u skupinama skutri-le na brdu; ptice u živicama nakostrušile su se kao čkaljev cvijet; u šumi, opalo lišće šuškalo je pri ježevu prolasku; potok je svje-tlucao preko kamenja odražavajući svjetlo zvijezda. Malo dalje, u štali, krave su dahtale oblačiće mirisne pare, a u svinjcu se je tr-zala krmača, s praščićima priljubljenim uz trbuh. Gospođa Hill i njezin suprug su u svom majušnom potkrovlju spavali mrtvačkim snom malaksalih; dva kata niže, u glavnoj spavaonici, gospodin i gospođa Bennet su ispod svoje koperdeke bili kao dvije grbe u crkvenom dvorištu. Mlade dame, svih pet njih, spavale su u svo-jim krevetima i sanjale o onome o čemu mlade dame sanjaju. A sve je to obasjavalo ledeno svjetlo zvijezda; obasjavalo je crijepove od škriljevca i popločeno dvorište i zahod i ukrasno grmlje i mali

Jo Baker

14

gustiš uz travnjak, i jatašca fazana, i Sarah, jednu od dvije sluškinje u Longbournu, koja je pritisnula ručku pumpe i napunila vjedro, već bolnih dlanova gurnula ga u stranu pa ispod pumpe postavila drugo vjedro da i njega napuni.

Iznad brežuljaka na istoku nebo je već blijedilo u prozirnu mo-droljubičastu boju. Dahom zamagljujući zrak, Sarah je zagurala ruke pod pazuha, podigla glavu i maštala o divljini onkraj ob-zora gdje se već posve razdanilo i kako će, kad njezin dan završi, sunce još uvijek obasjavati neka druga mjesta, Antiguu i Barbudu i Jamajku gdje tamni muškarci rade polunagi, i Amerike u koji-ma Indijanci ne nose gotovo nimalo odjeće i stoga je veoma malo posla oko rublja, i kako će jednoga dana i ona otići onamo i više nikad neće morati prati tuđe donje rublje.

Jer, pomislila je namještajući vjedra na obramnicu, saginjući se ispod nje i teturavo uspravljajući, nitko se zapravo ne bi trebao ba-viti tuđim prljavim rubljem. Mlade se dame možda ponašaju kao da su ispod odjeće glatke i zapečaćene kao alabasterni kipovi, ali na pod spavaće sobe svejedno bacaju prljave košuljce koje će netko drugi brzo odnijeti i oprati, i time otkrivaju da su slaba, propusna, rascijepljena tjelesna bića što i jesu. Možda joj zato daju upute skri-vene iza okvira veza ili preko ruba knjige: ona je izribala njihov znoj, njihove mrlje, krv njihove mjesečnice; znala je da nisu čiste kao anđeli pa je zato nisu mogle gledati u oči.

Vjedra su se prelijevala dok je Sarah teturala dvorištem; baš se približavala vratima praonice kad se je poskliznula i izgubila rav-notežu. Vrijeme kao da je usporilo u tom trenutku, pa je stigla vidjeti kako vjedra lete s obramnice i prazne se, vidjeti kako sav njezin trud propada i shvatiti da će je boljeti kad prizemlji. Tad su vjedra udarila o tlo i odskočila, a buka preplašila vrane koje su zagraktale s bukvi; Sarah je tresnula na kamene ploče. Nos joj je potvrdio ono što je već pretpostavila: poskliznula se je na svinjski

U kući Longbourn

15

izmet. Krmača je jučer pobjegla van i svi njezini praščići istrčkarali su za njom, a nitko još nije očistio za njima; nitko nije imao vre-mena. Dnevni posao uvijek se je prelijevao u naredni dan i ništa nikad nije bilo dovršeno pa nikad nisi mogao reći, Evo, to je to, današnji posao je sav obavljen. Posao je jednostavno odugovlačio i ljenčario i čekao u zasjedi kako bi se ti ujutro poskliznuo.

Nakon doručka, Lydia se je smjestila uz kuhinjsko ognjište, pod-vila noge i pijuckala zašećereno mlijeko jadajući se gospođi Hill.

– Ni ne znaš koliko si sretna, Hill, ovako udobno skrivena ov-dje dolje.

– Ako vi tako kažete, gospođice Lyddie.– Oh, kažem, itekako kažem! Ti možeš raditi što želiš, zar ne,

i nitko ti se ne nadvija nad rame i ne gleda što radiš. Gospode! Budem li još samo jednom morala slušati kako mi Jane govori da nešto ne smijem... a samo sam se malo zabavljala...

U susjednoj prostoriji, stubu niže u praonici, Sarah je pognuta nad koritom za pranje ribala zaprljani porub. Kad ju je podigla s poda sobe djevojaka, deset centimetara podsuknje bilo je blatnjavo i cije-lu se noć namakalo u lugu; sapun nije djelovao na mrlju, ali je njoj nagrizao kožu na rukama, već raspucanu i hrapavu i ozeblu, pa su je ruke pekle. Da Elizabeth mora sama prati svoje podsuknje, često je pomislila Sarah, najvjerojatnije bi bila mnogo pažljivija s njima.

Iz bakrenog se lonca pušilo, u njemu se iskuhavalo rublje; zama-gljeni prozor ispred Sarah bio je orošen. Preko tamnog, skliskog kamenog poda, vješto je zakoračila s dasaka na podu uz sudopere na daske uz kotao. Ubacila je podsuknju u sivu, uzavrelu vodu, podigla štap za rublje i gurnula tkaninu duboko u lonac istiskujući iz nje zrak, pa promiješala. Rečeno joj je – i zato mora vjerovati – da je svaku podsuknju nužno oprati do blistave bjeline, iako će se zaprljati već pri prvom sljedećem nošenju.

Jo Baker

16

Polly je bila do laktova u hladnom sudoperu od škriljevca, is-pirala marame gospodina Benneta i vadila ih jednu po jednu te ih umakala u zdjelu hladne rižine vode da ih uštirka.

– Sarah, što misliš, koliko nam je posla ostalo?Sarah se ogledala oko sebe, procjenjujući. Korita u kojima se

namakalo rublje; hrpetine prljave odjeće u raznim fazama čišće-nja. U nekim kućama u dane pranja rublja uzimaju dodatnu po-moć. Ali ovdje ne; ne dolazi u obzir. U kući Longbourn sami pe-ru prljavo rublje.

– Ostale su nam još plahte i jastučnice, i naši košuljci...Polly je obrisala ruke o pregaču i počela nabrajati na prste, ali

tad je opazila koliko su zaprepašćujuće ružičasti; namršteno je okretala i proučavala svoje ruke kao nešto zanimljivo, ali nepove-zano s njom. Mora da su posve ukočene od studeni, barem zasad.

– I ne smijemo zaboraviti pelene – dodala je Sarah.Bilo je to ono nesretno vrijeme u mjesecu kad su sve žene u ku-

ći bile razdražljivije, nespretnije i sklonije suzama no inače, nakon čega su krvarile. Pelene su se sad namakale u zasebnom koritu koje je vonjalo kao mesarsko; njih će posljednje prokuhati, u talogu u bakrenom loncu, prije no što lonac isprazne.

– Rekla bih da imamo još pet hrpa za pranje.Sarah je srdito prodahtala i potegnula šav ispod ruke; znoj

joj je već probio kroz haljinu, a to je mrzila. Haljina je bila od popelina blijede, žućkasto zelene boje koju je gospođa Hill opi-sala kao vodu Nila, iako ju je Sarah oduvijek smatrala vodom žu-či; sama ta neugodna boja nije joj bila važna budući da nije bilo nikoga tko bi ju vidio u njoj, ali kroj ju je doista smetao. Bila je sašivena za Mary i namijenjena za ruke meke kao tijesto, za vez, za glasovir. Nije dopuštala napinjanje i zatezanje pravih mišića i Sarah ju je sad odjenula samo zato što je njezina druga haljina, ona od mišje sive, grube vunene tkanine, bila istrljana

U kući Longbourn

17

vodom i djelomice mokra, i sušila se na užetu kako bi iz nje iz-vjetrio vonj svinja.

– Sljedeće ubaci košuljce – rekla je. – Malo ih promiješaj, a ja ću ih izribati.

Poštedi sirote ruke, pomislila je Sarah, iako su i njezine već bile nažuljane i bolne. Premjestila se je od bakrenog lonca na daske uz sudopere, odmaknula da Polly prođe. Tad je kliještima za rublje izvukla jednu maramu iz štirke i gledala kako želatinozne kaplji-ce kapaju natrag u posudu.

Polly je vitlala štapom kroz lonac i tupim noktima čupkala do-nju usnicu. Oči su joj još uvijek bile crvene i još ju je uvijek boljela jezikova juha koju je dobila od gospođe Hill zbog stanja u dvori-štu. Ujutro je morala naložiti vatre i nakon toga odnijeti vodu u sobe na katu, i već je bilo vrijeme da posluže nedjeljni ručak; na-kon toga su oni jeli, pa se smračilo, a tko normalan zgrće svinjski izmet pod svjetlom zvijezda? Osim toga, nije li tad morala izri-bati lonce? Jagodice prstiju posve su joj se izlizale od pijeska. Kad smo već kod toga, nije li krivac onaj tko je dopustio da zasun na vratima svinjca olabavi pa je krmača morala samo dobro gurnuti njuškom i vrata su se otvorila? Zar za Sarahin pad i propali trud – osvrnula se oko sebe i nastavila tišim glasom kako je starac ne bi doista čuo – umjesto sirote, izigrane Polly ne bi trebali kriviti gospodina Hilla koji je zadužen za svinje? Ne bi li trebala biti nje-gova dužnost da počisti za njima? Uostalom, od kakve je uopće koristi taj stari poderanac? Gdje je kad je potreban? Stvarno bi im dobro došao još jedan par ruku, ne govore li to stalno?

Sarah je kimala i suosjećajno mrmljala, iako je već davno pre-stala slušati.

Kad je sat u hodniku otkucao četiri poslijepodne, gospodin i gos-pođa Hill posluživali su obitelji u blagovaonici ostatke nedjeljne

Jo Baker

18

pečenke – uobičajeni hladni obrok u dane pranja – a dvije sluški-nje bile su na ograđenom pašnjaku i vješale oprano rublje koje se je isparavalo na hladnom poslijepodnevnom zraku. Jedna Sarahina ozeblina raspucala se od napornog ribanja i prokrvarila; prinijela ju je ustima i usisala krv da ne zaprlja rublje. Načas je stajala zao-kupljena osjetima – vreli jezik na hladnoj koži, peckava ozebli-na, slana krv, tople usne; stoga nije doista gledala, i možda se je prevarila, ali učinilo joj se da netko hoda puteljkom među živica-ma na brdu; puteljkom koji je povezivao staru goničku stazu do Londona sa selom Longbourn i novom merytonskom mitnicom.

– Polly, gledaj... vidiš?Polly je izvadila kvačicu koju je držala među zubima, zakvačila

košulju na uže pa se okrenula i pogledala.Puteljak je prolazio između dvije stare živice; njime su se ko-

ristila jata i stada na dugom putovanju sa sjevera. Životinje su se čule i prije no što bi se vidjele, još iz daljine začulo bi se duboko grleno glasanje krava, mrzovoljno gakanje gusaka, jednogodišnje životinje koje dozivaju majke od kojih su odvojene. A kad bi proš-le pokraj kuće, sve bi se preobrazilo, kao da je pao snijeg; prolazili su i muškarci iz unutrašnjosti sa svojim neobičnim naglascima, i nestajali i prije no što bi čovjek shvatio da su doista ondje.

– Ne vidim nikoga, Sarah.– Ne, gledaj...Sad su se vidjele samo ptice koje su skakutale kroz živice i klju-

cale bobice. Polly se je okrenula na drugu stranu, zabila vrh cipele u suho tlo i iskopala kamen; Sarah je još časak promatrala. Živica je bila prekrivena starim bukvinim listovima boje čaja, božikovi-na izgledala gotovo crna na niskome suncu, a ljeskove grane bile su gole na mjestima gdje su tek nedavno postavljene.

– Ništa.– Netko je bio ondje.

U kući Longbourn

19

– Možda, ali sad ga nema.Polly je podigla kamen i bacila ga, kao da želi dokazati svoju

tvrdnju. Nije ga dobacila do puteljka, ali taj kamen kao da je od-lučio.

– U redu.S jednom kvačicom u ruci i drugom među zubima, Sarah je za-

kvačila novi košuljac na uže, i nadalje pogledavajući prema putelj-ku; možda ju je zavaralo svjetlo i para koja se uzdizala na niskom jesenskom suncu, možda je Polly ipak u pravu – zastala je i dla-novima zaštitila oči – ali tad je ponovno nešto opazila, sad malo dalje niz puteljak, prolazilo je pokraj komada gole živice. Eno ga. Muškarac je, u to je bila sigurna: bljesak sive i crne, dugi, brzi ko-rak; muškarac naviknut na duga pješačenja. Izvukla je kvačicu iz usta i zamahnula rukom.

– Eno ga, Polly, vidiš li ga sad? Sigurno je kramar.Polly je coknula jezikom, zakolutala očima, ali ponovno se je

okrenula i pogledala.A on je nestao iza kvrgavog gloga. No sad je tu bilo još nešto;

Sarah ga je gotovo čula: slabašan zvuk, kao da on – odnosno onaj muškarac koji je sigurno kramar s rovašom na kojem su zarezima zabilježeni računi i naprtnjačom punom trica i tričarija – zviždi. Zvuk je bio tih i neobičan; kao da je dolazio s pola svijeta uda-ljenosti.

– Pol, čuješ li? – Sarah je podigla crvenu ruku zahtijevajući ti-šinu.

Polly se je naglo okrenula i prostrijelila je pogledom. – Ne zovi me Pol, znaš da to ne volim.

– Pssst!Polly je zatoptala nogama. – Samo se zbog gospođice Mary

moram zvati Polly.– Polly, molim te!

Jo Baker

20

– Samo zato što je ona gospođica a ja nisam, ona se može zva-ti Mary, a mene se moralo prekrstiti u Polly, iako je i meni krsno ime Mary.

Sarah je srdito coknula jezikom i mahnula joj da šuti, još uvi-jek virkajući prema puteljku. Pollyni ispadi bili su joj i odviše po-znati, ali muškarac koji hoda cestama s naprtnjačom na leđima i pjesmom na usnama bio je nešto novo. Kad dame pregledaju nje-govu robu, sići će u kuhinju da rasproda jeftinije komade. Oh, da barem ima nešto ljepše što bi odjenula! Nema smisla čeznuti za onom grubom vunenom haljinom, budući da je jednako ružna kao i voda žuči. Ali: pjesmarice i balade, ili vrpce i dugmad, i po-kositrene narukvice od kojih će ti ruka za dva tjedna pozelenje-ti – oh, kakvu sreću predstavlja jedan torbar na ovom zabitom, mirnom, posve nepromjenjivom mjestu!

Puteljak se gubio iza kuće i više se nije moglo ni vidjeti ni čuti nikoga u prolazu pa je prikačila košuljac na uže, rastresla drugi pa i njega objesila, šeprtljava od žurbe.

– Polly, daj se primi posla, može?Ali Polly se je ljutito udaljila ograđenim pašnjakom, naslonila

na ogradu i obratila konjima koji su slobodno pasli na susjednom polju. Sarah je vidjela kako prekapa po džepu pregače i pruža im voće koje je vjetar otresao sa stabala; neko im je vrijeme milovala njuške dok je Sarah nastavila s poslom. Tad se je Polly popela na ogradu i sjedila na njoj lupkajući petama, pognute glave, škiljeći na niskome suncu. Pola vremena kao da joj vile šapuću na uho, pomislila je Sarah.

I iz nježnosti prema Polly – jer dan pranja doista je zamoran dok čovjek još uvijek raste i nije se još posve pomirio s napornim radom – Sarah je sama objesila rublje i dopustila Polly da odluta bez ukora i lati se svog posla, što god to bilo, bacanje grančica u potok ili skupljanje žirova.

U kući Longbourn

21

Kad je Sarah podigla i posljednju praznu košaru za rublje s paš-njaka, mrak se je već spuštao, a dvorište još nije bilo očišćeno. Za-lila ga je sivom vodom iz korita za pranje i pustila da lukšija odradi svoje na kamenim pločama.

Gospođa Hill bila je neraspoložena kao i uvijek u dane pranja; ci-jeli je dan bila sama na milost i nemilost zvonaca: Benneti su ri-jetko uvažavali činjenicu da ona nema nikoga tko bi joj pomogao dok su sluškinje zaposlene rubljem.

Kad je Sarah očistila praonicu i peckavih dlanova, bolnih leđa, ruku ukočenih od previše posla ušla u kuhinju, gospođa Hill je postavljala stol za večeru za služinčad. Tresnula je tanjurom hlad-nog usoljenog mesa o stol i pogledom prostrijelila Sarah, kao da govori, Napusti me i evo što možeš očekivati. Nećeš moći kriviti nikoga osim sebe. Usoljena veprovina bila je neke sivkasto-ružičaste boje, želatinirana, praktična kad kuhanje nije dolazilo u obzir; Sarah ju je promatrala s prezirom.

U kuhinju je plaho ušao gospodin Hill. Iza njega, u dvorištu, Sarah je opazila jednog od težaka sa susjedne farme koji je namje-stio maramu oko vrata i podigao ruku u pozdrav. Gospodin Hill samo mu je kimnuo i zatvorio vrata. Otro je ruke o hlače, jezi-kom istražujući zub koji ga je zabrinjavao. Sjeo je. Veprovina je drhturila na stolu dok je gospođa Hill rezala kruh.

Sarah je šmugnula u smočnicu, uzela gorušicu, kamenu stojnicu s ukiseljenim orasima, namaz od jabuka i hren, i taj naramak za-čina donijela na kuhinjski stol i odložila uz sol i maslac. Osjet joj se polako vraćao u ruke, a ozebline zadavale strašne muke; pro-trljala ih je, stružući rubom jednoga dlana o drugi. Gospođa Hill mrko ju je pogledala i odmahnula glavom. Sarah je sjela na ruke i osjetila lagano olakšanje: gospođa Hill je u pravu, od češanja će joj samo biti gore, ali ne češati se smrtna je agonija.

Jo Baker

22

Polly je ušetala iz dvorišta u oblaku svježega zraka, rumenih obraza i nevina izgleda, kao da je radila onoliko naporno koliko je od čovjeka razumno očekivati: sjela je za stol i uzela u ruke žlicu i nož pa ih ponovno odložila kad je gospodin Hill pognuo svoje izbrazdano lice prema sklopljenim rukama. Sarah i gospođa Hill također su sklopile ruke i mrmljale s njim dok je molio. Kad je za-vršio molitvu, začulo se je zveckanje i struganje jedaćeg pribora. Veprovina je podrhtavala pod nožem gospođe Hill.

– Je li on gore, gospođo? – upitala je Sarah.Gospođa Hill nije ni podigla pogled. – Hmm?– Kramar. Je li još uvijek gore s gospođicama? Mislila sam da

će dosad već završiti s njima.Gospođa Hill nestrpljivo se je namrštila pa tresnula jedan ko-

mad hladetine na suprugov tanjur, a drugi na Sarahin. – Molim?– Misli da je vidjela kramara – reče Polly.– Vidjela sam ga.– Nisi. Samo bi željela da jesi.Gospodin Hill podigao je pogled s tanjura; blijede oči ošinule

su poput biča najprije jednu pa drugu djevojku. Ušutkana, Sarah je gurkala usoljenu veprovinu po tanjuru; smatrajući da je pobi-jedila, Polly je svoju zgrnula u osmijeh. Gospodin Hill vratio je zlokoban pogled na tanjur.

– Nitko nije svratio – rekla je gospođa Hill. – Ne nakon jutroš-njeg posjeta gospođe Long.

– Učinilo mi se da sam vidjela nekog muškarca. Učinilo mi se da sam ga vidjela kako hoda puteljkom.

– Mora da je bio netko od težaka na farmi.Gospodin Hill prinio je hladetinu ustima, čeljust mu se je lju-

ljala naprijed-natrag kao kravi dok je marljivo žvakao s onih ne-koliko preostalih zubiju. Sarah je nastojala ne vidjeti ga; taj trik morala je izvoditi pri svakom obroku: ne primijetiti gospodina

U kući Longbourn

23

Hilla. Ne, poželjela je reći; nije to bio nitko od težaka na farmi, nije mogao biti. Vidjela ga je. I čula je kako zviždi onu tihu, neu-hvatljivu melodiju. Sama pomisao da je to bio jedan od onih ko-ščatih bedaka, ili jedan od onih gegavih, krezubih staraca na koje naletiš kako sjede na nogostupu i bezubim desnima žvaču lule – ne, to nikad neće povjerovati.

Ali znala je da ne bi bilo mudro prosvjedovati, ne u prisutnosti šutljivog gospodina Hilla, razdražljive gospođe Hill i Polly koja je općenito sklona protuslovljenju. Međutim, kad je opazila nje-zino razočaranje, gospođa Hill malo se je smekšala; ispružila je ruku i gurnula zalutali pramen Sarahine kose natrag pod kapu.

– Jedi, dušo.Sarahin osmijeh bio je jedva primjetan i brzo je iščezao. Odre-

zala je komadić veprovine, umočila ga najprije u gorušicu pa u hren, nakon toga ga prelila kapljicom pikantnog namaza od ja-buke, nabola nožem polovicu ukiseljenog oraha i sve to oprezno stavila u usta. Žvakala je. U ustima je osjetila želatinu koja je oku-som podsjećala na šunku, s topljivim komadićima mozga i žilavim nitima obraza i komadićima neočekivane hrskavice. Progutala je i brzo otpila gutljaj svog laganog piva. U današnjem danu jedino je dobro to da će uskoro završiti.

Nakon večere, Polly, gospođa Hill i ona sjedile su nijeme od umora i dodavale si lonac guščje masti. Sarah je zagrabila bjelka-stu grudu i razmekšala je među prstima. Lagano je utrljala mast u bolne dlanove pa savila i skvrčila prste. Iako ju je još uvijek bolje-la, koža je ponovno bila gipka i nije popucala.

Iz ljubaznosti prema ženama, gospodin Hill je u praonici tra-ljavo oprao posuđe; čule su zapljuskivanje vode, struganje i zvec-kanje. Gospođa Hill lecnula se je strahujući za porculan.

Kasnije će gospodin B. pozvoniti iz biblioteke da mu donesu krišku kolača uz čašu vina iz Madeire, na što će se gospodin Hill

Jo Baker

24

razdražljivo prenuti iz sna i odgegati da ga podvori. Otprilike sat vremena nakon toga, gospođa Hill će otići po tanjur pun mrvica i zaprljanu čašu, a Sarah će iz salona pokupiti posuđe od večere dama i na zveckavom ga pladnju donijeti u kuhinju i to će biti to. U dane pranja, posuđe od večere može čekati sutrašnju vodu. U danje pranja, usto, Sarah se nije mogla dovoljno usredotočiti na najnoviju knjigu posuđenu od gospodina B. Umjesto toga, u ruke je uzela njegov stari Courier, mek od brojnog savijanja i presavi-janja, i zbog gospođe Hill naglas čitala vijesti od prije tri dana, a tinta joj je packala ruke masne od guščje masti. Čitala je tiho – da ne probudi dijete koje je zaspalo i starca koji je dremuckao – čla-nak o novim nadama u brzu pobjedu u Španjolskoj, i kako je Bo-naparte sad primoran na povlačenje i uskoro će morati promijeniti pjesmu, na što je ona o ratu pomislila kao o plesu, a generale za-mislila kako se vrte u krug spojenih ruku. Tad se je začula buka.

Sarah je pustila da joj novine vise iz ruke. – Jeste li čuli?– Eh? – upitala je gospođa Hill, trepćući s ruba sna. – Što?– Ne znam, vani se čula neka buka. Nešto.Tad se je začulo tiho njištanje i udaranje kopita konja koje je ne-

što uznemirilo u njihovim pregratcima.– Mislim da je netko vani. – Sarah je odložila novine pa podi-

gla glavu usnulog djeteta sa svog koljena.– Nitko nije vani – rekla je gospođa Hill.Polly se je uspravila, još uvijek tri-četvrt spavajući. Gospodin

Hill nešto je promrmljao, trepnuo, pa najednom ustao brišući bra-du. – Što je bilo?

– Nešto sam čula.Kratko su svi osluškivali.– Možda su Cigani... – rekla je Sarah.– Što bi Cigani tražili ovdje? – upita gospodin Hill.– Pa konje.

U kući Longbourn

25

– Cigani znaju s konjima; Cigani bi bili pametniji.Ponovno su osluhnuli. Polly je naslonila glavu na Sarahino ra-

me. Oči su joj se sklapale.– Nije ništa. Vjerojatno štakor – presudila je gospođa Hill. –

Maca će se pobrinuti za njega.Sarah je kimnula, ali još je osluškivala. Pollyno disanje ponov-

no je usporilo, tijelo joj se je sve više opuštalo.– Onda u redu – rekla je Sarah. – Vrijeme je za spavanje.

Dok je odvezivala steznik, mjesečina je prokapavala ispod zavjesa i namakala tkaninu. U košuljcu, Sarah je razgrnula zavjese i po-gledala u dvorište, u mjesec koji je visio golem i žut iznad štala. Sve je bilo jasno, gotovo kao na danjem svjetlu; zgrade su stajale nijeme, prozori mračni; nigdje se ništa nije micalo. Cigana sigur-no nije bilo, čak ni štakora koji brza i trčkara naokolo.

Da to možda nije bio onaj kramar? Da možda neće prespava-ti ovdje i u zoru odmagliti prije no što ga itko primijeti? Sad kad mu je naprtnjača prazna, sigurno će otići do neke tržnice ili tvor-ničkog grada da je iznova napuni. E, to bi stvarno bilo nešto, tako živjeti. Biti u stalnom pokretu i nigdje se ne zadržati ni časka dulje no što želiš; lutati uskim puteljcima i širokim gradskim ulicama, možda čak sve do mora. Sutra, tko zna: mogao bi biti u Steve-nageu, ili možda čak Londonu.

Njezina svijeća kapala je na propuhu. Sarah je puhnula i uga-sila je, pustila zavjesu iz ruke i zavukla se u krevet pokraj tople, usnule Polly. Ležala je i gledala u zastrti prozor: neće ni oka sklo-piti, noćas ne, u to je bila posve sigurna; ne kad je mjesečina ova-ko sjajna, a ona svjesna da bi onaj pokućarac još mogao biti u bli-zini. Ali budući da je bila mlada i na nogama u napornu poslu od četiri i pol ujutro, a sad je već otkucavalo jedanaest sati, Sarah je ubrzo već tiho disala u dubokom snu.

ISBN 978-953-14-1704-4

w w w.moz aik-k nj iga.hr

149,00 kn

jo b

aker

jo baker

Da Elizabeth Bennet mora sama prati svoje podsuknje, pomislila je Sarah, ne bi gazila kroz blatnjava polja.

Sluškinjama u kući Longbourn dan je za pranje rublja i Sarine ruke su ispucane i krvare. Život kućanstva ispod stuba, kojim upravlja nježno

srce i željezna volja domaćice, gospođe Hill, tek što nije poremetio dolazak novog muškog sluge koji sa sobom donosi tajne i miris mora.

Jer u Engleskoj s početka devetnaestog stoljeća postoji jedan svijet koji mlade dame u salonu na katu nikad neće upoznati: svijet siromaštva, ljubavi i okrutnog rata. Elizabeth Bennet i

gospodin Darcy bit će za svoje sluge tek nedostižni ideal. Dolazak tajanstvenog muškarca izazvat će pomutnju među slugama obitelji

Bennet pa će ljubavi i mržnje, nestanci i povratci postati svakodnevica u kojoj će sluge baš kao i gospoda na katu proživljavati i tugu i sreću.

Roman U kući Longbourn književni je odgovor na jedan od najčitanijih i najomiljenijih romana svih vremena – Ponos i

predrasude. Autorica Jo Baker na književnu pozornicu dovodi sluge obitelji Bennet koji se baš poput gospode na katu podjednako

dramatično zaljubljuju, liječe slomljena srca i bore s intrigama.

jo baker rođena je u Lancasteru gdje je i odrasla, a školovala se je u Oxfordu i Belfastu. Živi u Lancasteru sa suprugom i dvoje djece od deset i pet godina. Roman

U kući Longbourn ubrzo po objavljivanju preveden je i objavljen u mnogim zemljama, a prava za filmsku ekranizaciju prodana su produkciji Focus Features.

Neodoljivo... Nastavci i prednastavci rijetko uspiju obogatiti izvornik, no Jo Baker to svojim nadahnutim romanom

svakako čini. Definitivni besteler. kirkus reviews

Jo Baker je pošlo za rukom gotovo nemoguće: dati posve svježe viđenje romana Jane Austen...

Zanimljivo od prve do posljednje stranice. the guardian

Ovaj roman svakako treba pozdraviti kao slastan uvarak Ponosa i predrasuda i

Downtown Abbey... Međutim, Longbourn stoji za sebe kao veoma zanimljiv, pametan povijesni roman čije poveznice s Ponosom i

predrasudama sežu mnogo dalje od briljatno vjerojatnog prikaza života ispod stuba... Bakerova je uistinu sjajna književnica.

james collins, autor beginner's greek

Phot

o ©

Mic

hael

Lio

nsta

r

jo baker

Očaravajuće... Briljantno zamišljena i s ljubavlju ispričana priča o događajima koji se odvijaju među poslugom u kući

obitelji iz romana Ponos i predrasude. maggie Shipstead, autorica seating arrangements

Ponos i predrasude samo su pola priče...

U kuci Longbourn OMOT.indd 1 16/12/14 08:08