Trup Iako muen boleu i prikovan odavno za postelju, fra Petar je jo uvek mogao da pria dugo i lepo, samo kad bi naao sluae koji su mu po volji. Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u emu je upravo bila lepota njegovog prianja. U svemu to je govorio bilo je neeg nasmejanog i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove rei lebdeo je jo naroit prizvuk, kao neki zvuni oreol, kakvog u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kad je izgovorena re ugasla. Zbog toga je svaka njegova re kazivala vie nego to ona u obinom govoru znai. To je izgubljeno zauvek. U fra-Petrovoj eliji bilo je velikih i malih asovnika, koji su ceo prostor ispunjavali svojim jednomernim umom i povremenim iskucavanjem asova, bilo je oruja, delova od puaka, razne gvourije i alata. On je bio majstor u tim stvarima i zato mu je ostao od mladosti nadimak Tufegdija. Jedan od tih udnih drvenih asovnika otkucavao je jedanaest sati. Zamiljen, fra Petar je sluao njihov zvuk, gledajui u raf na duvaru na kom su bile dve-tri knjige, staklo rakije sa travama, i red dunja i jabuka. Jo odjek poslednjeg udarca nije bio zamro kad je fra Petar poeo da pria. - Kad sam bio u progonstvu u Maloj Aziji, nagledao sam se svakojakih uda i vidio zla i dobra. Vie zla nego dobra, jer dobra je malo manje pod ovim nebom pod kojim ivimo. Tu sam vidio jednog ovjeka koji je bio ivi spomenik nesree i slika svih zala koja vrebaju ivo eljade. Ja sam, eto, neki tufegdija. Batal-majstor od zanata. To mi je ostalo od detinjstva i to sam oduvijek radio u manastiru. Opravljao sam mlinove, brave, satove i puke. I tako sam uvijek ponekom bio potreban jer, kao to znate, sve se na ovom svijetu troi i kvari, i vie ima tete i batala nego sree i napretka. Ta mi je moja vjetina valjala i u Akri. Popravio sam i naotrio mome apsandiji kaveni mlin. Od toga mi se proula slava. Najposlije su mi davali da popravljam i brave na naem zatvoru. Poeli su da me zovu i po varoi. Prvo kod kajmakama, pa zatim i kod drugih uglednih ljudi gdje ima ta da se popravi. Tako sam doao u kuu elebi-Hafiza, koja nije bila kao druge kue to su, kao to ni njen gazda nije bio kao drugi ljudi. To je bio itav dvor, napola sakriven u gustom umarku koji je izdaleka izgledao kao uperak na utoj strmini na brijegu. Tek kad ovjek proe veliku kapiju, vidi da je to prava tvrava, sa nasipima i mostovima i kulama od tura kamena. A umarak krije hladovite bate i vrela ive vode. Samo u Aziji ima takvih iznenaenja. Otkako sam ovamo doao, nisam uo da esma romoni. I taj um vode doe mi drag i poznat kao maternji jezik. Kao da nisam ni u ropstvu ni u Aziji, nego usred Sarajeva, u naoj fratarskoj avliji, pored esme. Ali osim toga sve je drugo bilo zaputeno, iako veliko i bogato. Straar koji me je doveo predade me jednom blijedom ovjeku neodreenih godina, ugasla pogleda i duboka glasa. Taj me je vodio dugo uz kamene basamake, preko nekih doksata, kroz neke hladne i prazne prostorije, sve od istog sivog kamena. Sve tvrda graa i velika majstorija. Dohvatismo se drvenih basamaka i uspesmo se na kulu na kojoj je bio veliki sat koji je jue odjednom stao i zbog kojeg su me dozvali iz apsa. im sam ga otvorio, vidim ta je i kako je. Graa mletaka i dobra, ali sat ravo usaen pa mu drob zakisava sve do zereka. Vidim: ovo je radio jali Grk jali Jermenin, a oni nisu za taj posao, jer tu nema prevare i ne pomae lagati. Traim gasa i zejtina, dvije-tri peruke i jednu turpiju, jer je turpija jedina alatka koju mi u apsu ne daju da drim. Donese mi sve to jedan momak pa ode. Onaj koji me je doveo ostade pored mene. Tu na tavanu, ispod sata, bilo je dasaka od nekog dobrog tvrdog drveta. Na njima sam poreao alat. Na jednu od tih dasaka sjede i onaj momak. Sad sam mogao bolje da ga vidim. Bio je ve u godinama, mrav i povijen u pasu. Sad kad se sjetim, mislim da je morao biti rob, ali davnanji, moebit od djetinjstva, pa poturen i osloboen. To su te doivotne sluge po turskim gospodskim kuama, kojima se ne zna dobro ni ta su ni odakle su, ni koji im je pravi posao u kui. Poto su se potpuno odrekli svoje vjere i svoga imena i svog ivota samog, oni uistinu vladaju svima oko sebe i ostaju na mjestu dok se sve oko njih mijenja, raa, umire, ili udaje i odlazi. Oni znaju najbolje kako stoji kua i u kui ml i imanje, znaju sve druge tajne u dui i ud svakog od svojih gospodara i od posluge. Svak trai od njih poneku uslugu, pomo ili savjet, i oni svakom pomognu, a ne trae nita za sebe, samo ute i gledaju oko sebe i kao da im je sva nagrada u tome to sve znaju a nita ne ele. Tako gospodskim kuama esto vladaju robovi i stranci, lukavi ivuti i tajanstveni poturenjaci, samo zato to su potpuno pregoreli i to nemaju one poude i ona vitia kojima robuju njihovi gospodari. I za ovoga sam odmah osjetio da je takav neki kuni dumanin. Ja skidoh kapak i zasukah rukave. Prekrstim se u sebi i ponem posao. utim ja, uti Turin. Pogledam ga malo iskosa i vidim ga gleda kroz onaj mali otvor ispod sata. - Jesi li vidio? odjednom me upita Turin. - Nisam odgovaram je, a ne smijem da podignem oi s posla. A i nisam nita ni vidio. Nisam estito ni pogledao. Bojim se da nisu neka eljad iz harema i da Turin ne pomisli togod i da mi ne zamjeri. ta ja znam? Nisam uradio nita, ali i za manje stvari se degenek jede i glava gubi. - Pogledaj slobodno kae mi opet Turin nije ono enskinje ni hare. Pogledaj, pa u ti neto ispriati. Podignem glavu s posla i pogledam. Vidim dolje, duboko ispod nas, na kamenim ploama, koje su jo u hladovini, prostrte serdade i na njima sjede dva roba, jedan kahvaji a drugi sasvim crn. Pored njih neka nosila, jastuci i argije. Naprijed, do same kamenite ograde, do koje dopiru vrhovi drvea iz bate i koju ve obasjava sunce, stoji neto, kao dijete, kao baba, ne mogu da razaznam. Vidim, ljudska prilika u utoj i zelenoj anteriji do same zemlje, na njoj glava sa belim kaukom, ama nema ni ruku ni nogu, samo trup. Stoji i ne mie se s mjesta, samo to glavom kree i klanja se udno. Boe me ne pokaraj, kao pokojni fra Filip Bravadi kod velike mise, kad ga ministrant kadi tamjanom a on se samo klanja glavom i ne umije da prestane. Ne znam otkud se sjetih fra-Filipa, Bog mu dui dao lako, a bio je dobar kao hljeb, samo skrupulant i smijean ovjek, ali me Turin prekide u mislima. - Vidi ono dolje pod nama. Ono je elebi Hafiz, koji je nekada Siriju pokorio. Sluao si za njega. - Nisam, da mu je sretno gospodstvo, nisam. Ja sam izdaleka i odskora ovdje. Turin me je gledao udnim oima, koje tek sada pravo sagledah, , oima ovjeka koji zbog neega pati, i stoga mu pogled lii na pogled krtena eljadeta. Gledao me je kao da je htio da se nagleda ovjeka koji nije nikada uo za elebi-Hafiza. I tada je poeo da pria priu o trupu i njegovoj sudbini. Dok je on priao, ja sam pomalo bacao pogled na doksat ispod nas. Tu su robovi jednako sjedili na kamenim ploama, u sjeni bedema, a pored ograde stajao je elebi Hafiz, trup u utoj i zelenoj svili. Sjena se pomicala i sunce je bilo prelo na njega, ali on je nepomian, samo to glavom kree. Najprije die glavu uvis die! die!! nisam vidio iva ovjeka da tako visoko i ponosno digne glavu. A onda stane da polagano kree glavom, ulijevo, pa udesno, strahovito polagano, kao zvjerka kad njui vjetar i predosjea vrijeme. I sve tako: ulijevo, pa udesno, dok se ne zamori i spusti glavu za trenutak. Pa opet ponovo. Kad se okrene ovamo put sahat-kule, onda mu bolje nazirem lice i vidim da je kao speena jabuka. Ni nosa, ni oiju, ni usnica, ni brade, ni brkova. Sve samo jedan veliki oiljak, prevuen zategnutom novom koom. A Turin pored mene je priao, ivo, bez prekida, sve bre i ustrije. Ja sam radio svoj posao. U poetku mi je bilo nezgodno to on to meni pria, ali sam brzo uvidio da on to kazuje zbog sebe a ne zbog mene. A kako sam bio zauzet poslom, nisam mu morao nita odgovarati. Samo dok bi ja togod krupnije kucao ili turpijao, Turin bi malo zastao i predahnuo, ponavljajui rijei za koje je mislio da ih nisam dobro uo ni razumio. A ja nisam ba sve dobro razumio i nisam mu mogao svaku rije dobro uhvatiti, jer nisam mogao zapitkivati, ali sam glavno razabrao. Turin je priao ovo: Stari su im bili gospoda u Siriji, ali su etiri posljednja narataja bila posve prela u Stambol. Tamo su bili ulema, i to jaka, sa oca na sina. I kad se ono uzmuti po unutranjoj Siriji, a tamo su muti esto, poslae na nju vojsku. Ali vojska kad ne moe da utvrdi zapt i red, samo poveava muku i nesreu. Sa tom vojskom poao je iz Stambola i elebi Hafiz. Poveo ga je sam komandant, kao ovjeka koljenovia, starinom iz tih krajeva. I kao to esto biva za nemirna i luda zemana, malo-pomalo, osula se i razila vojska niko jo haira u Siriji nije bidio! jedan po jedan vratile se starjeine. I na kraju, sve je ostalo na jednoj eti i na elebi-Hafizu, jer je on primio na sebe ono to niko nije hteo da primi: da za svoj raun umiruje Siriju i dotjeruje pod carski zakon i svoju volju sve to je ivo u njoj. U stvari, to je bila njegova vojska i plaao je i izdravao od vilajeta koji je umirivao. Prvo je uzeo sve zemlje koje su, po njegovim tapijama, nekad pripadale njihovoj kui. A zemlje je bilo koliko hoe, jer je ispred elebi-Hafiza bjealo sve to bjeati moe. I bez sidila i bez tapije sve je postajalo njegovo na dva dana hoda pred njim. Svak je ostavljao sve to ima i spasavao go ivot, ali i Hafiz je gazio i ostavljao sve za sobom i jurio samo za ivotima kao za lovinom. Doao je na vojsku pravo sa kola kao vitak i miran mladi, neobino bijele koe, crnih oiju a riih obrva i nausnica. I taj mladi Hafiz odjednom, ali to odjednom: kao mlijeko kad se provari, pretvori se u etovou i krvoloka ratnika. I sve se zaboravilo, i raniji ustanci protiv vlasti i redovna vojska koja je bila dola da ih ugui, ostali su samo Hafiz i ta zemlja koju je on gazio i kaiao kako je znao i koliko je mogao. Taj je ario i palio. Zemlja ga je pozvala Vatreni Hafiz. Smetalo mu je i drailo ga sve to je ivo i to stoji uspravno. Zato je sve palio i ruio. I samo se ljutio to je poslednju travku ne moe da sabije u zemlju, to i kamen ne moe da gori. Samo u nebo nad Sirijom ostaviti, govorio je, kad bi se udostojio da neto kae, a ono to je radio potpuno je odgovaralo onome to je govorio. U svojoj nevolji, svijet se pitao kako se od onog bojaljivog softe sa obrazima kao krv i mlijeko napravi zmaj to kolje i davi, i ne moe da zaspi dok nebo nad njim nije crveno od poara. Kakve su to kole koje je izuio i knjige koje je itao? U kojoj se medresi ovakav nauk daje? I ko je, i kada, usadio ovu mrnju u njega, i otkud ova vatra kojom sve saie i rui, a nit se zamara nit dogorijeva? Pitali su se ljudi tako, ne znajui zato se pitaju i nikad ne nalazei odgovor. I molili su se bogu, ne to su se nadali pomoi, jer je bog tada jo bio na Hafizovoj strani, nego to Hafizu nije vrijedilo moliti se. Ljudi su bjeali u pustinju gdje je smrt bila manje-vie sigurna, ali ipak manje strana od Hafizovih kopljanika ili njihovih lua i katrana. Tu, u pustinji, sakupljali bi se u rupama koje bi iskopali u strmim obroncima gdje je pijesak sabijen i tvrd. Ali e i glad su ih izgonili nou da po okrajcima oaza trae vode i hrane. Tu su ih saekivali Hafizovi ljudi i ubijali kao zvjerinje po pojilima. Zato se po stazama koje idu ka vodi i pored potoka samih uvijek moglo nai leeva i ranjenika. Tako su prolazile godine, a Hafiz je jednako umirivao Siriju, koja se bila ve umrtvila. Drugima je unitavao i rasipao, a sebi je sticao i podizao. Zidao je i gradio tvrdo i visoko i na sve udarao teke brave i mahsuz kljueve i mandale. I ta da ti kazujem kad se iskazati ne moe? ario je, palio je, sjekao i vjeao, silovao i globio, i sve mu je polazio za rukom, i niko mu nita nije mogao, ni boji zakon ni carska ruka, ni suza ni mrnja onih koje je gonio. Ali vidi (rob izgovori tu rije polagano i znaajno, tako da mu ja pogledah u ruke kao da e mi zaista neto pokazati; on se samo malko ispravi i napola sklopljenih oiju, jedva rastavljajui usne, poe da nie rijei brzo i jasno kao u molitvi), vidi, ima jedan lijek svakoj muci i svakom zlu, a to je: da u svakom minutu u ivotu ovjeka postoji mogunost da ovjek pogrijei, koliko za dlaku pogrijei, ali to je dosta za njegovu smrt i potpunu propast. A pomisli koliko ima minuta u ivotu. I pomisli da lake pogrijei onaj koji goni i kree se, nego onaj koji pati sakriven i nepomian. Tako su, eto, svi mislili i za Hafiza: ne moe mu niko nita i kraja mu nema. Ali jednog dana, u jednoj sekundi, i on se prevario: saalio se nad jednom slabom i polumrtvom enom koju je sreo na svom putu. Za jedan tren oka prestao je da mrzi i goni, i to je bilo dosta da se i za njega nae sablja. Gonei neku uglednu i mnogobrojnu porodicu koja se bila sklonila u pustinju, Hafiz se odvojio od svoje ete. Trag je vodio jednom od onih pustinjskih puteva koji idu ka vodi i doveo ga do jednog gotovo presuenog potoka. Na utom pjesku pod mravim drvetom koje nije imalo sjenke, naao je klonulu devojku. Bila je polunaga, sa ostacima odijela na sebi, sva preplanula od pustinjskog vjetra, krvavih nogu i koljena od posrtanja i padanja. Dalje nije mogla. Velike oi, u groznici, nisu vie imale otkud da plau, ali su joj niz opaljene obraze nazirale dvije crvene brazde kao rane, tragovi presahlih suza. Ona je podigla oi sa zemlje i ugledala njegovu sablju, kratku a teku, kao satarica, i gledaju visoko iznad sablje i ratnika, izgovorila je brzo kratku molitvu: U ime Boga koji je milosrdan iznad svakog milosra. Proaptala je to kao stvorenje koje se vie ne boji i ne brani, jer je ve mrtvo i samo jo odnekud ima dar govora. Umijesto udaraca, Hafiz je rairio ruke. Njegovi ljudi, koji su pristizali za njim, zatekli su ga jo tako. Na zglobu desne ruke visila mu je ogajtanu isputena sablja. Zapovjedio je da se ova devojka skloni i da niko u nju ne dira. Toga dana uvee, kad su je doveli pred njega, ogrnutu nekim mukim haljetkom, naredio je da je odvedu u njegov harem. Rob, koji je dotle priao bez prekida, pogleda odjednom kroz onaj mali prozor ispod sata, i zastade. I meni se pogled ote napolje. Tamo dolje sluge su spremale nosila, kao tezgere, samo napravljena od platna i puna nekih jastuka i prostirke. U njih lagano i oprezno posadie Hafiza, kao trupac, i izgubie se niz kamene basamake. Ovaj moj Turin se uznemiri, die se oklijevajui, kao da ali. Izgledalo je kao da e otii ne zavrivi priu, i bez oprotaja, ali zastade pored samih merdevina i poe brzo i skraeno, prepliui rijeima, da pria kao ovjek koga svaki as mogu da odazovu, a koji eli da kae neto vano i potrebno, bar najglavnije od najglavnijeg. Govorei, nije ni gledao vie u mene, nego u jednu taku na zidu, kao da ita. Ono to je jo stigao da ispria bilo je manje jasno, ali ivlje. Eto, ta ena je s vremenom zavladala i haremom i svim imanjem Hafizovim i Hafizom samim. Njoj jedinoj je vjerovao. Njoj je ostavljao kljueve kad bi polazio na svoje pohode. On nije znao, ili je zaboravio, da u Siriji ima poslovica, zna je svako dijete, koja kae za kune kljueve: ako hoe da si bez brige podaj ih najvernijem sluzi; a ako hoe svoju propast podaj ih eni. I tako je, poslije toliko godina zajednikog ivota, Hafiz, jedne veeri kad se vratio s vojske, doekan u svojoj roenoj avliji od oruanih ljudi. Tu mu je sva pratnja pobijena, osim jednog jedinog oveka koji je nekako uspio da neopaeno pobjegne u mrak. Hafiz je ranjen i svuen sa konja. Tada je poela neobina no po mnogobrojnim i velikim stanovima elebi-Hafizovim. Roblje, puteno iz tamnice, onako polugolo, izmralo i osakaeno, pljakalo je, lomilo i palilo. U velikoj glavnoj avliji bio je vezan uz gredu na bunaru elebi Hafiz, razdrljen i izranjen. Oko njega je urlalo roblje koje se otelo i ciktale ene, putene iz harema: vitlali su noevima i svakojakim oruem i mahali rasplamsalim maalama sa kojih je prtala i kapala smola. Kolo je vodila ta ista najmilija ena elebi-Hafizova, Sirijanka. Ona je ovo godinama smiljala i spremala, vjeto se pretvarajui i ekajui zgodan trenutak da svoju osvetu izvri. I dok je imao oi da gleda, mogao je da vidi: najdrae bie od svih bia, jedino stvorenje nad kojim se saalio, koje mu je bilo blisko i kome je u ivotu povjerovao, skakalo je oko njega, izbezumljeno i zapjenjeno, i dobacivalo mu je nejasne rijei i uvrede. Ona nije dala da ga ubiju, a nju su svi sluali, jer je htela da ga gleda kako se mui, i da on vidi da ga ona gleda. Prebili su mu ruke ispod lakata i noge ispod koljena i udarali su ga zapaljenim maalama. Ali tada se, u neko doba noi, zau konjski topot. Onaj konjanik koji je uspeo da pobjegne dojavio je sve Hafizovom bratu, i on je stigao sa svega nekoliko konjanika, ali takvom neoekivanom brzinom da se ono roblje, pijano i zasieno, zamoreno tolikim bijesom, odjednom rasprilo i razbjealo bez otpora, mislei da to neka velika vojska dolazi. Jedina koja je ostala pored vezanog Hafiza bila je Sirijanka. I prije nego to je prvi vojnik stigao da je uhvati ili posjee, ona je udarila nekoliko puta Hafiza u samo lice zapaljenom maalom, zakrenula njome i ugasila je na njemu. Uto je vojnik pristigao i oborio je jednim udarcem. Hafizov brat Sabit brzo je povratio red. Kad je svanuo dan, sve je bilo savladano, pohvatano ili pobijeno, harem, posluga i osloboeno roblje. Izgorio je potpuno samo jedan udaljeni ardak. U nesvijesti i strano unakaen leao je elebi Hafiz u pustom haremluku, dok su najbri konji poslati po heime. Ukratko: spasli su mu ivot, ali je ostao onakav kakvog si ga vidio. Napustili su sve u unutranjosti i preselili se ovamo na morsku obalu. Vatreni Hafiz, krilati Hafiz, postao je trup, klada od mesa koju sevap i bratovska ljubav odravaju u ivotu. Sudbina mu je oduzela ruke i noge i oinji vid, a on sam nee vie da govori. I tako provodi vijek. Samo to udie malo boji vazduh i slua ereke koje iskucava ovaj sat sa kule. A u Siriji... Uto neko ozdo zapljeska rukama, a rob prekide govor u pola rijei i samo me lagano gurnu rukom u grudi, kao veli: gotova je pria, radi svoj posao. I poe da se sputa to bre moe niz merdevine. Dosta sam posla imao oko sata, a kad sam zavrio, pustio sam ga da iskucava dok ne doe na mjeru. Izveli su me istim putem, ali nisam vie vidio ni elebi-Hafiza ni onog roba. Vodilo me jedno golobrado mome i predalo zaptiji. Ima otada mnogo godina, i sam zna, ali ja niti mogu da zaboravim ono to sam vidio i uo na sahat-kuli u Akri, niti umijem sebi da rastumaim. ta je bio onaj blijedi presamieni Turin? Moda iz neke od onih rasprenih sirijskih porodica? Moebit poturenjak ili sin poturenjaka? Zato mi je sa onoliko strasti i ustrine priao stvari koje se apseniku i rajetinu ne priaju? I da li je ba sve to istina i onakao kako mi je kazivao, ili je rob izmiljao i dodavao iz svoje glave? A da nije on bio malo onako, bir tahta eksik? To sam se pitao onda, to se pitam i dan-danas kad se sjetim elebi-Hafiza. Da sam san usnio, ne bi mogao biti udnovatiji. Ali ta e? U Aziji je bilo, u zemlji gdje je sve moguno i gdje se svak iv cijelog ivota pita kako ovo i zato ono, a gdje niko nikom ne moe nita da odgovori ni objasni, gdje se pitanja ne rjeavaju nego zaboravljaju. I toliki puci i narodi traju tako. ive na zemlji, zaduujui se na onom svijetu, pa eto. Tako i ja sam sebi ne umijem da odgovorim na ova pitanja, nego se opet sam pitam ta li je sa elebi-Hafizom, da li je iv u onom stranom liku koje mu je dalo boje pokaranje i da li slua iskucavanje onog velikog sata koji sam zduno i poteno popravio? I u snu mi se javi elebi-Hafiz. Neke godine, malo prije nego to u se razboljeti, usnio sam ga. Kao na javi, elebi Hafiz, samo zdrav i itav, sa oima, sa rukama i nogama, stasit i naoit Turin, ama krli, boe me ne pokaraj, kao dua iz istilita eljna molitava. I kad god mi je tako, u snu ili na javi, doe elebi Hafiz na misao, ja se odmah sjetim i moga druga iz Apsa u Akri, koji je u vrijeme proveo etiri mjeseca sa mnom u istoj sobi, dok jednog dana nije pobjegao. Pomijeao se sa hamalima koji su nosili robu na jednu rusku lau i tamo nestao. Bio je kranin iz Libana, kaligraf po zanimanju. Zvali smo ga Karajazidi. Drugog, pravog imena nisam mu ni ja znao. Pisao je nekim Jermenima u Stambolu neto to Turci ne vole i to ne treba da se pie. Neki arzuhal, tako neto. (Pero je mene, kae, u ropstvo dovelo.) I kad su bili pohvatani, bilo im je sueno: da se onima koji su stvar smislili odsijee glava, a onome koji je pisao, ruka. Glave su onima odsjekli, a njega je jedan njegov ugledni zemljak poslao na dugu robiju, ali mu je spasao ruku. Tu desnu ruku nosio je uvek za pojasom i krio je kao neku dragocjenost koju je jedanput gubio pa naao. Meni je priao da esto sanja kako su mu odsjekli ruku, pa kad se probudi ruka ga jo dugo poslije boli bolom. Ja sam ga sam u noi zaticao, pored svijee, gdje plae od bola nad tom rukom. Taj ovjek je govorio samo danju. im padne vee, on se pokrije onom tankom kabanicom, gleda u mene i slua me, ali sam ne govori nita. Tako, dok ne svane, on ne bi progovorio ni za ivu glavu. Izgleda da se zavjetovao. Svakako je bio udan, ali pametan. Umio je lijepo da govori, ali je znao mnogo vie nego to je govorio. Sa njim sam jedinim razgovarao o trupu koji sam tih dana vidio sa kule i o prii koju sam sluao. Nekome ovjek mora da kae. I od njega sam tada uo jednu rije koju uvijek pamtim. -Jeste, kae, takav je Turin. Isjeci ga na komade, svaki komadi tijela mu opet ivi za sebe. I posljednji dram mesa mie se isto onako i gamie u istom pravcu u kom bi se i iv i itav Turin kretao. A krten ovjek je kao sra: kucne ga na jedno mjesto, a on prsne na komade, i nema mu lijeka ni popravke. Time je obino ili zavravao ili poinjao fra Petar svoju priu o elebi-Hafizu.