Tržišne manjkavosti: makroekonomski aspekt

• Ponavljajuće "krizne" situacije- nezaposlenost, vanjski dug ili nerazvijenost ne mogu se objasniti s obzirom na mikroekonomske tržišne manjkavosti.

• Nestabilnost - ekonomija se može razvijati po neoptimalnoj putanji s obzirom na efikasnost i jednakost i može ostati u neoptimalnom stanju.

• Makroekonomske tržišne manjkavosti: nezaposlenost,

inflacija, neravnoteža bilance plaćanja i nerazvijenost

• one su manjkavosti jer odražavaju neefikasnost i/ili nepravdu;

• one su tržišne manjkavosti jer su prirođene djelovanju tržišta

u realnom svijetu;

• one su makroekonomske manjkavosti jer teorija koja ih

najbolje objašnjava nije mikroekonomska, već

makroekonomska.

Kratkoročna analiza nezaposlenosti i inflacije

Tržišna ravnoteža u "klasičnoj" makroekonomskoj teoriji

• Prije Keynesa govorimo o "klasičnoj" makroekonomiji, koja

je vrlo slična Smithovoj nevidljivoj ruci.

• Kapitalistički sustav pokreću sile izazvane pojedinačnim

interesima koje same mogu proizvesti ravnotežu

• Klasičari” su očito bili svjesni postojanja novca.

• Vjerovali su da se funkcioniranja realne ekonomije može

objasniti tako da se sam novac su ne uzima u obzir.

• Sayov zakon- ponuda stvara svoju vlastitu potražnju, vrijedi u

barter ekonomiji, jer je štednja u suštini investiranje što

osigurava ravnotežu na tržištu dobara.

• "Klasičari" su bili vrlo dobro svjesni postojanja novca i

smatrali su da je njegova uloga ograničena na određivanje

opće razine cijena.

• Zato "klasični" teorijski sustav ima dvojnu strukturu (monetarne

varijable su odvojene od realnih varijabli)

• U skladu s kvantitativnom teorijom novca, jedina funkcija

ponude novca da odredi apsolutnu razinu cijena i da novac

ostane neutralan s obzirom na realnu ekonomiju.

• U Općoj teoriji daje se veliki broj pojednostavljenih

pretpostavki, od kojih možemo posebno istaknuti:

• zatvorenu ekonomiju;

• kratki rok; što znači da su dani proizvodni kapacitet i

tehnologija, preferencije potrošača i stupanj konkurencije.

• Dane su funkcije ponašanja i određeni parametri (sklonost

potrošnji, sklonost likvidnosti, sklonost investiranju) koji su

manje ili više osjetljivi na promjene očekivanja

• U usporedbi s argumentom klasičnih ekonomista da bi promjene

relativnih cijena trebale uvijek moći osigurati agregatnu

potražnju na razini potpune zaposelnosti. Keynesov pogled je da

su kretanja nominalnih cijena spora u odnosu na promjene

količina proizvoda.

• Rigidnost nominalnih cijena posljedica je konflikta u

raspodjeli između različitih klasa koji zarađuju dohodak: svaki

će pojedinac nastojati barem ne smanjiti cijenu dobara koju

nudi, strahujući da će cijene dobara koja on kupuje ostati

nepromijenjene ili će porasti.

95

100

105

110

115

120

125

Njemačka

zaposlenost

plaće

75

80

85

90

95

100

105

110

115

120

125

Španjolska

zaposlenost

plaće

80

85

90

95

100

105

110

115

Hrvatska

zaposlenost

plaće

Izvor: Eurostat, IMF

Zaposlenost i plaće, 2008/I=100

• U monetarnoj ekonomiji odvajanje odluka vezanih uz

štednju i investicije uvodi element nesigurnosti mogućeg

prinosa na novi kapital.

• Taj prinos povezan je s očekivanjima u budućnosti, kao što su

razina cijena i uvjeti potražnje.

• Proces odlučivanja na kojem se temelje investicijske odluke

ovisi o očekivanjima o graničnoj efikasnosti kapitala kao i o

životinjskim nagonima (“animal spirits”) poduzetnika.

• U monetarnoj je ekonomiji vrijednost financijskog bogatstva

nestabilna.

• Time se uvodi dodatni izvor neizvjesnosti koji može navesti

pojedince da izbjegavaju držanje bogatstva u onim oblicima koji

im ne dopuštaju sačuvati vrijednost.

• U takvom slučaju kamatna stopa predstavlja'"nagradu za prekid s

likvidnošću" za određeno vremensko razdoblje i zato predstavlja

cijenu koja potražnju za novcem i ponudu novca dovodi u

ravnotežu.

• Kamatna stopa gotovo da i nema veze s odlukama vezanim uz

štednju i ne može funkcionirati kao cijena koja u ravnotežu

dovodi štednju i investicije.

• Odluke vezane uz štednju imaju prvenstvo u odnosu na kamatnu

stopu i ne ovise o njoj.

• Kamatna stopa ovisi o financijskom obliku štednje.

• Što je izvor nestabilne vrijednosti financijskog bogatstva?

• To su očekivanja mogućih fluktuacija kamatnih stopa.

• Kamatna stopa je kompenzacija koju netko potražuje zato što

nije zadržao svoje bogatstvo u likvidnom obliku.

• Kamatna stopa će rasti u skladu sa porastom broja pojedinaca

koji smatraju da će njezina razina u budućnosti biti velika.

• Iz tih su razloga agregatna potražnja i zaposlenost nestabilni i

mogu biti značajno ispod razine pune zaposlenosti.

• S Keynesovog stajalista, državna intervencija putem

monetarne politike i, prije svega fiskalne politike jedina je

sila koja sustav moze dovesti do pune zaposlenosti.

• Rad poljskog ekonomista Michaela Kaleckog ima mnogo

zajedničkih točaka s Keynesovim radom.

• (krivulja DD‘) pokazuje kako se granična produktivnost rada

(MPL) mijenja u odnosu na broj zaposlenih, N. Vrijednost

proizvodnje DELO raspodijelit će se između radnika (koji

dobivaju ELOW) i kapitalista (koji dobivaju ostatak DEW).

• Pretpostavimo zbog jednostavnosti da radnici potroše

sav svoj dohodak dok kapitalisti ne potroše ništa i sve

investiraju.

• Ako je investiranje točno jednako profitu (DEW),

potražnja će biti jednaka proizvodnji pri punoj

zaposlenosti.

• Međutim, investiranje može biti manje od profita ako su izgledi

za buduću profitabilnost slabi.

• U takvoj situaciji pad nominalnih nadnica kojega ne bi pratio

proporcionalni pad cijena (npr. zbog monopolističke

proizvodnje na tržištu dobara) također bi mogao doprinijeti

daljnjem smanjenju potražnje, budući da bi smanjio realne

nadnice, a prema pretpostavci i razinu potrošnje.

• Prema Kaleckom, dinamika kapitalističkog sustava ovisi prije

svega o odlukama poduzeća koje su vezane uz investiranja.

• Investicije se uglavnom financiraju iz ostvarenog profita koji

također služi kao pokazatelj budućih profita.

• Investiranje povećava proizvodni kapacitet više nego

potražnja.

• Međutim, investiranje je ograničeno samofinanciranjem i ne

ovisi o dugoročnom kamatnjaku (koji je stabilan).

Ponovno zagovaranje uravnoteženog kapaciteta ekonomije: Pigou i Patinkin

• Pigou je primjetio kako postoji teorijska mogućnost da će se

ekonomija uvijek vratiti punoj zaposlenosti ako je razina

cijena potpuno fleksibilna.

• Pretpostavlja se da je potrošnja osjetljiva i na realnu vrijednost

novčane bilance.

• Ako na ekonomiju u ravnoteži pune zaposlenosti djeluje

poremećaj (šok) koji proizvodi situaciju nedovoljne

potražnje, opća razina cijena će pasti (budući da se

pretpostavlja da su one fleksibilne).

• To će dovesti do povećanja realne vrijednosti novčane

balance.

• Time se potiče agregatna potražnja, te sustav vraća na punu

zaposlenost.

• Naime, ako se povećava ponuda novca, povećava se realna

vrijednost novčane bilance.

• Za razliku od izvornog Pigouovog učinka, prema Patinkinu,

ovaj porast nije uzrokovan smanjenjem opće razine cijena (s

nepromijenjenom nominalnom novčanom bilancom) nego

povećanjem nominalne količine novca (s početnom

nepromijenjenom apsolutnom razinom cijena).

• Rezultirajuće povećanje realne novčane bilance iznad

željene razine uzrok je povećanju potrošnje.

• Međutim, budući da je sustav u punoj zaposlenosti,

prevelika potražnja uzrokuje povećanje cijena sve dok se

realne bilance ne vrate na željenu razinu (onu koja prethodi

povećanju ponude novca) do koje dolazi kada cijene rastu

proporcionalno povećanju ponude novca.

• Time se potvrđuje argument za neutralnost novca.

"Prirodna" nezaposlenost i ograničenja države prema Friedmanu

• Friedman i monetaristi za razliku od Keynesa i keynesijanaca

tržišnu ekonomiju smatraju stabilnom, a eventaulnu

nestabilnost pripisuju djelovanju države, a ne privatnog

sektora.

• Kvantitativna teorija čiji je najpotpuniji izraz Fischerova

jednadžba, (kvantitativna jednadžba) promatra odnos izmedu

količine novca i razine cijena i pretpostavlja konstantnu brzinu

kolanja novca (odnosno konstantnu potražnju za novcem) i

transakcija (što odgovara punoj zaposlenosti).

• Friedman tvrdi da su promjene u ponudi novca glavni

sustavni faktori rasta nominalnog dohotka.

• Važna sastavnica Friedmanove analize je pretpostavka o

stalnom dohotku, prema kojoj potrošnja ovisi o dohotku za

kojega pojedinac očekuje da će u prosjeku zarađivati tijekom

čitavog života.

• Friedman drži da je novac jedan od različitih oblika

bogatstva, i nije (kao za Keynesa), alternativa samo

vrijednosnim papirima s fiksnom kamatom nego čitavom

spektru instrumenata, kako financijskih (različitih dospijeća i

oblika), tako i realnih (pojedina trajna dobra poput zemlje,

kuća, zlata, imovine poduzeća).

• Promjene nominalne količine novca, uz početno zadane

cijene uzrokovat će promjene realne količine novca,

mijenjajući pritom izdatke na vrijednosne papire i

proizvode.

• Prema Friedmanu upravo učinak realne bilance služi kao

mehanizam prijenosa monetarne politike.

• Friedman smatra da monetarna politika može samo na vrlo

kratka vremenska razdoblja odrediti tržišni kamatnjak" ili

trenutnu stopu nezaposlenosti ispod prirodne stope

nezaposlenosti, a da pritom ne potakne rast inflacije.

• Pogledajmo zašto.

• Prije toga moramo razjasniti značenje pojmova koje uvodi

Friedman.

• Prirodna kamatna stopa je ravnotežna cijena izmedu potražnje

kapitala (investicije) i ponude kapitala (štednja).

• Prirodna stopa nezaposlenosti određena je strukturalnim

faktorima na koje monetarna i/ili fiskalna politika ne utječu.

• Zamislimo da su tržišni kamatnna stopa i stopa nezaposlenosti na

svojim prirodnim razinama. Tržište dobara i tržište rada su u

ravnoteži.

• Povećanje količine novca u početku će voditi smanjenju

kamatnjaka i povećanju potražnje za proizvodima i

investicijama, uz popratni porast proizvodnje.

• Istovremeno će zbog simultanog rasta ponude i potražnje rada

rasti zaposlenost.

• Međutim, na temelju ovake analize dolazi se do kontradikcije:

do povećanja potražnje za radom može jedino doći ako

pretpostavimo pad realnih nadnica

• To znači da su očekivanja prilagodljiva (prilagođavaju se

na temelju prošlih vrijednosti referentnih varijabli).

• Poduzeća očekuju pad realne nadnice te povećavaju

investiranje i potražnju za radom.

• Radnici primjećuju povećanje nominalnih nadnica ali ne i

cijena (krivo predviđaju povećanje cijena potrošačkih dobara)

i zato očekuju povećanje realnih nadnica te povećavaju svoju

ponudu rada.

• Međutim, iluzija novca kod radnika samo je privremena i

dugoročno gledano stopa nezaposlenosti trebala bi rasti do

svoje prirodne razine.

• U isto vrijeme, zbog povećanja cijena raste kamatna stopa, sve

dok ne dođe na svoju prirodnu razinu.

• Korištenjem Phillipsove krivulje prilagođene za očekivanja

možemo detaljnije ispitati ponašanje stope nezaposlenosti na

tržištu.

• Izvorna Phillipsova krivulja je inverzni odnos izmedu stope

promjene nominalnih plaća i stope nezaposlenosti u: w= Φ(u).

• Prema Friedmanu taj odnos vjerojatno neće vremenom ostati

stabilan.

• Kako bi razumio razloge zbog kojih krivulja teži promjeni,

Friedman je prvo upozorio na činjenicu da radnici nisu

zainteresirani za nominalnu nadnicu nego za realnu nadnicu.

• Stoga, ako žele osigurati određeno povećanje realne nadnice

bit će zadovoljni s tim povećanjem nominalne nadnice jedino

ako ne očekuju nikakvo povećanje cijena.

• Izvorna Phillipsova krivulja implicitno obuhvaća pretpostavku

da je očekivano povećanje cijena jednako nuli.

• U našem primjeru ona ne vrijedi ako je povećanje od 5%

inflacijsko (povećanje cijena utjecat će na očekivanja

promjena cijena u budućnosti). Zato, jednadžbu

možemo zamijeniti općenitijom

• i ne možemo govoriti o jednoj jedinoj Phillipsovoj krivulji,

nego o mapi (kratkoročnih) Phillipsovih krivulja, od kojih

svaka ima različitu vrijednost za očekivanu inflaciju.

• Ako je stopa očekivane inflacije za razdoblje t jednaka stopi

inflacije u prethodnom razdoblju supstitucijom dobijemo

• Taj odnos prikazan je na slici gdje smo zbog jednostavnosti

nacrtali samo dvije Phillipsove krivulje.

Pretpostavimo da je u razdoblju 0 sustav neko vrijeme bio na uN: stopa promjene

nadnice u sadašnjem razdoblju je ; budući da također vrijedi ,

ako pretpostavimo da je i (g je trgovačka marža), imamo

prema tome i z za pretpostavku prilagodljivih očekivanja.

• Ta situacija potrajat će sve dok ne bude šokova. Ekspanzivna

monetarna politika promijenila bi sustav iz uN u ut =u* u

razdoblju 1 uzrokujući pri tome povećanje nadnica u

razdoblju 1, u skladu s monetarnim djelovanjem sustav se

pomiče duž početne Phillipsove krivulje ww.

• Varijable bi u različitim razdobljima imale sljedeće

vrijednosti:

t e

p.

u .

w .

p

0 0 uN 0 0

1 0 u* < uN 5% 5%

2 5% u * < uN 10% 10%

• Prema Friedmanu monetarna politika može potaknuti

inflatorni proces.

• Postoji li ograničenje veličine stope inflacije?

• Sjetimo se da je inflatorni proces potaknut povećanjem

realnih bilanci koje je uzrokovano povećanjem ponude

novca pri čemu su cijene (u početku) ostale

nepromijenjene.

• Kada su cijene porasle onoliko koliko i ponuda novca (ako

je povećanje bilo jednokratno), ekspanzivni učinak realne

balance iščezne i ne postoji razlog da stopa nezaposlenosti

bude manja od prirodne stope.

• Međutim, ako dođe do povećanja stope rasta ponude

novca, ekspanzivni učinak realne bilance prestat će kad

stopa povećanja cijena poraste za jednaku vrijednost.

• Kako je proces inflacije već krenuo (stopom koja je

jednaka stopi rasta ponude novca), potrošači će očekivati

porast cijena u istom razdoblju, a stopa promjene

nadnica bit će pozitivna (i jednaka očekivanoj stopi

inflacije) usprkos činjenici da je stopa nezaposlenosti na

svojoj prirodnoj razini.

• Iz prethodne analize možemo zaključiti sljedeće:

• Monetarna je politika učinkovita samo kratkoročno, jer

može samo na kratko vremensko razdoblje stopu

nezaposlenosti držati ispod prirodne stope nezaposlenosti.

• Duže vremensko razdoblje zahtijevalo bi daljnje povećanje

količine novca, što bi za posljedicu imalo inflaciju koja bi

bila veća od one koju su predvidjeli radnici. Time bi se

stvorili uvjeti za održavanje stope nezaposlenosti ispod

prirodne razine.

• Prema tome, stopa nezaposlenosti je ispod prirodne stope

samo ako se povećava inflacija.

• Prema monetaristima dugoročna Phillipsova krivulja je

okomita, odnosno za bilo koju stopu inflacije nezaposlenost

će ostati na svojoj prirodnoj stopi.

• Zbog toga ne postoji veza između nezaposlenosti i inflacije

(osim kratkoročno).

• Koju pozitivnu ulogu suvremeni kvantitativni teoretičari

pripisuju monetarnoj politici?

• Jednostavno pravilo (automatsko pravilo), koje Friedman

uspoređuje s diskrecijskom intervencijom monetarnih vlasti

(posebice korištenje protucikličke monetarne politike).

• Superiornost automatskih pravila u odnosu na diskrecijske

mjere nije isključivo zbog privremene prirode učinaka

diskrecijske politike na zaposlenost i njezinog troška s

obzirom na inflaciju, već i zbog kašnjenja učinaka.

• Ekonomija bi mogla početi odgovarati na monetarnu

ekspanziju ili kontrakciju u fazi poslovnog ciklusa koji je

potpuno drugačiji od onoga u kojemu su poduzete mjere

ekonomske politike.

• Friedman je bio skeptičan prema fiskalnoj politici.

• Promjena državne potrošnje može biti neučinkovita ukoliko se

smatra privremenom.

• U tom slučaju promjena ne bi djelovala na stalni dohodak pa

tako ni na potrošnju.

• Naime, povećanje budžetskog deficita bez izdavanja novca

istisnulo bi potrošnju osjetljivu na kamatnjak (investicije).

• Pomicanjem IS krivulje (s IS° na IS' na slici) zbog povećanja

javne potrošnje isprva bi povećalo dohodak iznad prirodne

razine nezaposlenosti (Yn ), ali bi isto tako dovelo do:

• povećanja kamatnjaka, uz uvjet da je ponuda novca

nepromjenjiva dok dohodak raste ( smanjujući pritom novac koji

je na raspolaganju za zadovoljavanje špekulativne potražnje);

• povećanja razine cijena ili stope inflacije.

• Inflacija smanjuje realnu ponudu novca i uzrokuje pomicanje LM

ulijevo te na taj način dovodi do daljnjeg porasta kamatnjaka sve

dok se potražnja ne vrati na razinu koja odgovara prirodnoj stopi

nezaposlenosti (točka C na slici).

• Dvojna koncepcija koja čini temelj monetarističkog stava

ogleda se u sljedećem:

• Ekonomski sustav je stabilan, pokorava se silama koje ga

vraćaju u punu zaposlenost, čak i ako ga pogode vanjski

poremećaji (šokovi). Važni stabilizacijski faktori sustava su

egzogeno svojstvo novca, dugoročni izgledi potrošačkih

odluka (pretpostavka o stalnom dohotku) te "prilagodljiva"

priroda očekivanja;

• Djelovanje države je neučinkovito u dugom roku i ne utječe

na strukturalna obilježja ekonomskog sustava. Primjerice,

smanjenjem tržišne stope nezaposlenosti ne smanjuje se

prirodna stopa nezaposlenosti.

Neefikasnost državne intervencije u novoj klasičnoj makroekonomiji

• Nova klasična makroekonomija (New classical

macroeconomics), uzima optimističnije pretpostavke o

mogućnosti uravnoteženja tržišnog ekonomskog sustava i

izrazito pesimistične zaključke o efikasnosti državne

intervencije.

• Temelji se na dvije najvažnije pretpostavke:

– agenti racionalno formiraju svoja očekivanja

– tržišta se stalno vraćaju u ravnotežu zbog savršeno

fleksibilnih cijena.

• Pri donošenju odluka agenti će formirati svoja očekivanja o

relevantnim varijablama korištenjem svih informacija koje su mu

dostupne. Racionalno predviđanje bit će u prosjeku točno.

• Agent može pogriješiti, no te su pogreške slučajne, a ne

sustavne.

• Postojanje sustavnih pogrešaka podrazumijevalo bi nepotpuno

korištenje određenih informacija, posebno pogrešaka vezanih uz

prošla predviđanja, što je isključeno korištenjem pretpostavke o

racionalnim očekivanjima (rational expectations hypothesis).

• Uvođenje racionalnih očekivanja ekvivalentno je

pretpostavci da se agenti ponašaju kao da poznaju teoriju

koja čini temelj modela.

• Nova klasična makroekonomija pretpostavlja da su tržišta

uvijek u ravnoteži.

• Uzmimo primjer tržišta rada.

• Nezaposlenost se može smanjiti ako dođe do neočekivanog

porasta opće razine cijena koju primjećuju samo poduzeća, ali

ne i radnici.

• Pretpostavimo da postoji neočekivano povećanje potražnje.

• Cijene dobara težit će povećanju, dok će se smanjivati realne

plaće koju očekuju poduzeća, pri čemu će se povećati

potražnja za radom i ponuda dobara.

• Povećanje potražnje za radom dovodi do porasta realnih

nadnica, budući da radnici nisu svjesni istovremenog porasta

cijena, te će oni biti voljni povećati ponudu rada, što će

smanjiti (dobrovoljnu) nezaposlenost.

• Međutim, ti učinci ne mogu biti dugotrajni.

• Pogledajmo detaljnije učinke ekspanzivne monetarne

politike.

• Situacija na tržištu dobara prikazana je na slici.

• Y0 je dugoročna ravnoteža, gdje se podudaraju razine

stvarnih i očekivanih cijena. Stopa nezaposlenosti je

prirodna stopa.

• Zamislimo da dođe do neočekivanog povećanja ponude

novca koje dovodi do povećanja agregatne potražnje

(ADo do AD1).

• Rezultat toga bit će povećanje razine cijena iznad

očekivane razine.

• Budući da su asimetrične informacije, svaki agent

isprva uočava samo povećanje cijene dobra koje on

prodaje, te će stoga povećati količinu dobra koje

namjerava ponuditi.

• Zato će porasti ravnotežni proizvod s Yo na Y1.

• Međutim, ekspanzivni učinak povećanja potražnje i cijena

nastaje zbog faktora iznenađenja.

• On ne može potrajati, budući da je ne samo cijena vlastitoga

dobra pojedinog agenta na neočekivanoj razini, nego isto

vrijedi i za cijene drugih dobara i rada, pa će agenti zbog

odstupanja korigirati očekivanja.

• Zato je jedina konzistentna ravnoteža ona gdje su očekivane

cijene jednake stvarnim cijenama.

• Ako je povećanje ponude novca privremeno, proizvodnja

će se nakon početnog rasta vratiti na razinu koja odgovara

prirodnoj stopi nezaposlenosti.

• Agenti će održavati svoja očekivanja u pogledu cijena

(položaj AS ostat će nepromijenjen), a krivulja AD vratit

će se na AD0, budući će se u kasnijim razdobljima ponuda

novca vratiti na prethodnu razinu

• Dakle, domaći proizvod je još uvijek onaj koji

odgovara prirodnoj stopi nezaposlenosti, Yo, a cijene

su na početnoj razini p0.

• Zato, ako je povećanje ponude novca neočekivano ali

privremeno, ono će uzrokovati samo privremeno

povećanje zaposlenosti i cijena.

• Međutim, ako je povećanje ponude novca trajno, agenti će

korigirati svoja očekivanja cijena prema većoj razini, a AS će

se pomaknuti ulijevo.

• Prema tome, pozitivni učinci neočekivanog ali trajnog

povećanja ponude novca kratko će trajati, a jedini dugoročni

učinak bit će povećanje razine cijena na p2.

• S druge strane, očekivano povećanje ponude novca neće imati

nikakav učinak na proizvodnju zato što ono istovremeno

stvara očekivanja u pogledu povećanja cijena drugih dobara te

stoga potiče agente da zaštite svoj dohodak povećanjem cijene

svome proizvodu.

• Ako svi podignu cijenu svome proizvodu, porast će i opća

razina cijena, te će se na taj način potvrditi očekivanja.

• Jedini rezultat povećanja agregatne potražnje s ADo na AD1, je

porast razine cijena s p0 na p2 jer postoji simultana promjena u

agregatnoj ponudi od ASo na AS1 .

• Razlika u odnosu na slučaj neočekivanog, ali trajnog

povećanja ponude novca je da nema nikakvih realnih učinaka

čak i kratkoročno.

• Fiskalna politika također ne uspijeva proizvesti realne učinke.

• Ako se očekuju fiskalne mjere bez obzira na to da li su ih

najavili nositelji politike one ostavljaju ravnotežu sustava

nepromijenjenom.

• Phillipsova je krivulja okomita ne samo dugoročno nego i

kratkoročno.

• Ekspanzivna fiskalna politika bit će potpuno neefikasna ili

čak štetna zbog rezultirajuće inflacije.

• Jedino neočekivane i nepredvidive fiskalne mjere, uz

određene raspoložive informacije, mogu biti efikasne (taj

uspjeh bio bi nužno sporadičan).

• Implikacije nove klasične makroekonomije za ekonomsku

politiku su negativne: ne postoji sustavna mogućnost za

ekonomsku politiku da promijeni razinu proizvodnje i

zaposlenosti.

• Zato imamo neutralnost politike ili nepromjenjivost

politike.

• Neke od osnovnih pretpostavki nove klasične makroekonomije

u biti su jednake onima kod "klasičnih" ekonomista, te su

otvorene za iste kritike:

• neprekidna tendencija za ponovnim uravnoteženjem

tržišta, usprkos nesavršenoj fleksibilnosti cijena u stvarnom

svijetu.

• vrsta raspoloživih informacija koja nije u skladu sa stvarnošću:

vrlo često agenti mogu saznati za promjene opće razine

cijena istovremeno ili čak prije nego što saznaju za promjene

vezane uz cijenu proizvoda kojega oni prodaju.

• pojednostavljeni pristup problemima koji su povezani s

rijetkim informacijama u stvarnom svijetu, ograničenja

naših sposobnosti računanja i optimizacije te složenost

učenja parametara modela.

• Uvođenjem racionalnih očekivanja sama očekivanja

postaju neutralna.

• Ekonomski sustav proizvodi djelovanje stacionarnog

društva, a ponašanje pojedinaca dovodi do narušavanja

uvjeta stacionarnosti (koje novi klasični ekonomisti

smatraju neophodnima za mogućnost primjene

racionalnih očekivanja).

Neke novije teorije o nedobrovoljnoj nezaposlenosti

• Vidjeli smo da je jedan od glavnih makroekonomskih

problema nedobrovoljna nezaposlenost.

• Želimo razumjeti zašto je netko nedobrovoljno postao suvišan

ili zašto ne može naći posao čak i ako je spreman raditi za

sadašnju razinu plaće.

• Modeli nepromjenjivih cijena ili neravnoteže opisuju

odstupanje od koncepta ravnoteže (barem u kratkom roku).

• Ako su cijene nefleksibilne, moguće je da će neki agenti

smatrati da su "ograničeni", odnosno oni ne mogu efikasno

povećati potražnju ili ponudu koja bi maksimalno poboljšala

njihov položaj.

• To se može dogoditi istovremeno na različitim tržištima,

posebice na tržištima dobara i rada, te će se na taj način na

oba tržišta stvoriti međuovisnost prevelike potražnje (ili

ponude).

• Ako su npr. cijene previsoke u odnosu na nadnice, stvara se

međuzavisnost prevelike ponude dobara i prevelike ponude

rada, što odgovara Keynesovoj nezaposlenosti.

• U novo-keynesijanskom istraživačkom programu vrlo važnu

ulogu ima pojašnjavanje nefleksibilnosti cijena i nadnica

(nominalna nefleksibilnost) pomoću koje ekonomisti

neoklasične sinteze objašnjavaju postojanje nezaposlenosti.

• Pokazalo se da može postojati znatan otpor promjeni cijena u

uvjetima savršene konkurencije, čak i ako je riječ o vrlo malim

troškovima (poput npr. onih kod promjene cjenika ili

prilagodbe bankomata).

• Nova keynzijanska ekonomija usredotočila se na ključno

pitanje nominalne rigidnosti kako razumijemo kratkoročnu

rigidnost plaća i / ili cijena (u smislu mikroekonomskih

temelja koji će objasniti zašto cijene ne mogu biti savršeno

fleksibilne).

• Ako želimo razumjeti zašto su plaće i cijene rigidne u

kratkom roku, moramo imati agente koji postavljaju cijenu,

tako da možemo razumijeti mikroekonomiju cjenovne

prilagodbe.

• Teorija implicitnih ugovora može objasniti nefleksibilnost

nadnica, ali ne i zaposlenost.

• Ta teorija pretpostavlja postojanje različitih stupnjeva

nesklonosti rizicima i asimetriji informacija između radnika i

poduzeća.

• Pretpostavlja se također da radnici imaju manje pristupa

tržištu osiguranja.

• Pod tim uvjetima obje skupine agenata motivirane su prihvatiti

ugovore o radu koji bi uključivali jedan oblik osiguranja od

strane poduzeća koje pristaje platiti (nepromjenjivu) plaću bez

obzira na ekonomsku situaciju.

• Radnik se odriče jednog dijela svoje potencijalne plaće kad

su ekonomski uvjeti dobri u zamjenu za obvezu poslodavca

da će mu isplatiti istu plaću u manje povoljnim uvjetima.

• Smanjenje plaće koju radnik ispočetka prima predstavlja

premiju koju plaća kako bi osigurao da kasnije ne bude

otpušten.

• Međutim, ugovor o osiguranju je implicitan, a ne

eksplicitan.

• Ako postoji asimetrija informacija, poduzeća preferiraju

implicitne ugovore: primjerice, kod izbjegavanja rada

radnika, koje bi bilo vjerojatnije kad bi postojalo eksplicitno

ugovorno jamstvo protiv otpuštanja viška radne snage, pa

poduzeće ne bi moglo djelotvorno nadgledati učinak radnika

(moralni hazard).

• Ipak, taj pristup po svojoj prirodi ne objašnjava nezaposlenost

na najbolji mogući način.

• Zapravo, intuitivno je jasno da bi implicitni sporazumi

osiguranja u ugovorima o radu težili smanjenju nezaposlenosti

u inače nedovoljno socijalnim državama u usporedbi s

razinom koja bi imala premoć na konkurentnom tržištu rada.

• Stoga bi čak mogla postojati "društveno prekomjerna"

(efikasna) nezaposlenost.

• Visoke realne plaće mogu, ali ne moraju, uzrokovati

nezaposlenost.

• Međutim, važno je razumijeti moguće uzroke visokih realnih

plaća, kao i njihove učinke.

• Od obilja takvih uzroka, našu ćemo raspravu ovdje ograničiti

na dva: efikasne nadnice te problem insidera i outsidera.

• Pretpostavka efikasne nadnice temelji se na ideji da razina

nadnice utječe na proizvodnost radnika.

• Međutim, ne djeluje na tako očit način na koji veća nadnica

utječe na tjelesne i psihičke sposobnosti radnika podižući

njegov životni standard, nego djeluje na radnika tako da se on

suzdržava od izbjegavanja rada budući da povećava vrijednost

dohotka kojega bi se radnik morao odreći kao rezultat

neizbježnog gubitka posla kad bi se nerad otkrio.

• Veća nadnica rezultat je toga što radnik i poduzeće imaju

asimetrične informacije o zalaganju radnika (radnik ima

privatne informacije), što znači da je poduzeću teško nadgledati

rad radnika.

• Poduzeće je stoga motivirano povećati mu nadnicu, što na

radnika djeluje i kao motivacija, te ga potiče da se više zalaže

pri obavljanju svog posla.

• Ako takvo ponašanje prakticira veliki broj poduzeća, veća

razina nadnica može uzrokovati nezaposlenost (dugoročno ili u

otvorenoj ekonomiji čak i kratkoročno).

• Modeli insidera i outsidera visoku nezaposlenost pripisuju

visokoj razini nadnica koju su nametnuli zaposleni radnici

(insideri).

• Ti radnici mogu natjerati poduzeća da im plate veće

nadnice od onih koje zahtijevaju nezaposleni radnici

(outsideri) za što postoje dva glavna razloga:

• prvo, postoje troškovi upošljavanja, obuke i viška radne

snage koji segmentiraju tržište rada;

• drugo, insideri se mogu odlučiti za medusobnu suradnju,

ali ne i za suradnju s outsiderima koji su uposleni kako bi

zamijenili otpuštene insidere. Poduzeća odgovaraju na

veće nadnice smanjivanjem zaposlenosti.

• Taj model ima veliki broj posljedica.

• On podrazumijeva da postoji mala fluktuacija radne snage: i

zaposleni i nezaposleni nastoje ostati zaposleni ili

nezaposleni, a vrlo je malo kretanje između tih dviju skupina.

• Ako se zaposleni radnici ponašaju kako pretpostavlja model i

nemaju interes braniti nezaposlene, antinflacijska politika

uzrokuje pad zaposlenosti i porast nezaposlenosti za neku

zadanu razinu inflacije; ravnotežna stopa nezaposlenosti stoga

nastoji rasti.

• Ovaj učinak može se naglasiti produženim djelovanjem

smanjenja agregatne potražnje što dovodi do povećanja

udjela dugoročno nezaposlenih.

• Ovime se povećava moć insidera, budući da dugoročno

nezaposleni u praksi ne predstavIjaju konkurenciju

onima koji imaju posao.

• Povećanje stope nezaposlenosti u ravnoteži može

objasniti ustrajanje nezaposlenosti (histereza) čak i kad

postoji povećanje agregatne potražnje ako do nje dođe

nakon produžene antiinflacijske politike.

• Postoje mnoge teorijske pretpostavke koje se zasnivaju na

postojanju strateških komplementarnosti na nesavršenim

tržištima.

• Oni naglašavaju postojanje recipročnih eksternih ekonomija

među odlukama različitih ekonomskih agenata: jedan agent

nastojat će učiniti ono što radi drugi; npr. povećava ili

smanjuje proizvodnju ako to rade i drugi.

• Postojanje rastućih prinosa na razmjer znači da su poduzeća

velika u odnosu na veličinu svog tržišta te se stoga suočavaju s

opadajućom krivuljom potražnje u odnosu na cijenu.

• Svako poduzeće boji se zasićenja tržišta svojom

proizvodnjom, te stoga traži način kako ograničiti proizvodnju.

• No, kad bi sva poduzeća prihvatila hrabriji pristup i povećala

svoju proizvodnju na koordinirani način, potražnja svakog

poduzeća stvorila bi tržište za druga i ekonomija bi mogla

postići punu zaposlenost.

• Bez obzira na to što su znatno različita, objašnjenja o

nezaposlenosti koja nude ove teorije podudaraju se u

tvrdnjama da realna tržišta mogu imati loše učinke na razinu

zaposlenosti, te time nužno prouzročiti korektivno djelovanje

države.

• Iako trenutačno ne postoji opsežna i općeprihvaćena

keynesijanska teorija dosadašnja rasprava pokazuje

da je Keynesova vizija kapitalizma najprikladnija za

objašnjavanje nekih manjkavosti tržišta na

makroekonomskoj razini, posebice nezaposlenosti, te

potrebe za državnom intervencijom za ublažavanje i

uklanjanje njezinih učinaka.

• Friedmanova monetaristička škola treba se pohvaliti

za pojašnjenje, ili naglašavanje, faktora i

mehanizama koji mogu doprinijeti razumijevanju

inflacije: pod faktorima ističemo stvaranje "prekomjerne" ponude novca; pod mehanizmima to

su očekivanja buduće inflacije