Tito i drugovi

J o ž e P i r j e v e cJože Pirjevec djetinjstvo i mladost proveo je u Trstu, gdje je i rođen 1940. godine. Odrastao je u obitelji koja mu je ucijepila snažnu ljubav prema do-movini, iako su se nakon rata, zbog odbojnoga stava prema Titovu režimu, odselili iz Sežane. Nakon završenoga studija na Filozofskom fakultetu Sveu-čilišta u Trstu, studij je nastavio na Normalki u Pisi, elitnoj talijanskoj visokoj školi, koja mu je otvorila prozor u svijet. Diplomirao je povijest radom o od-nosima između slovenskih i talijanskih domoljuba u doba Risorgimenta. Po-tom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču, a 1978. godine doktorirao

je na Ljubljanskom sveučilištu. Od 1971. godine predavao je povijest Istočne Europe na Sveučilištu u Pisi, a kasnije je isti kolegij, odnosno povijest slavenskih naroda, predavao u Trstu i Padovi, gdje 1986. godine postaje redovni profesor. Od 2011. godine predaje modernu povijest na Fakultetu za humanističke studije u Kopru, a surađuje i s tamošnjim Znanstvenim i istraživačkim centrom. Svoj je rad posvetio proučavanju međunarodnih odnosa, što ga je odvelo u velika znanstvena središta: Beč, München, London, Moskvu, Rim, Pariz, Berlin, Washington, New York, Boston, Prag, Varšavu, Oslo, Beograd, Zagreb, Ljubljanu. To su mu omogućile prestižne stipendije, od kojih valja prije svega spomenuti stipendiju Zaklade A. von Humboldta. U zadnjih trideset godina, osim brojnih članaka, objavio je i devet monogra� ja, koje su u prvom redu posvećene povijesti na prostoru Slovenije i Jugoslavije u 19. i 20. stoljeću. Njegov je rad nagrađen u Italiji i u Sloveniji, gdje mu je 2007. godine komisija Zoisove zaklade dodijelila naslov ambasador znanosti. Već je niz godina član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Za njegov angažman na društvenom polju, Savez udruženja bora-ca dodijelio mu je 2011. godine Povelju Saveza udruženja boraca NOB-a Slovenije.

Još jedna knjiga o Titu? Da, ako se temelji na novim arhivskim izvorima i najnovijim znanstvenim publikacijama o jugoslavenskom maršalu i njegovu vremenu. A ova knjiga ispunjava spomenute kriterije, jer je plod dugogodišnjih istraživanja u međunarodnim i domaćim arhivima, a zasniva se i na poznavanju opsežne literature o Titovoj Jugoslaviji, nastale u zadnjim godinama. Knjiga potječe iz monogra� ja koje je autor objavio u proteklim desetljećima, u prvom redu iz Povijesti Jugoslavije između 1918. i 1991. godine, kao i studije posvećene raskolu između Tita i Staljina između 1948. i 1949. godine. Autor si je ovaj put postavio cilj da osvijetli Titov lik, ali i naslika grupni portret političke elite koja je djelovala njemu uz bok. To se u prvom redu odnosi na Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, ali i na srpske, hrvatske, slovenske, makedonske i bosanske političare liberalnoga ili konzervativnoga kova, uz čiju je pomoć Tito oblikovao svoju unutarnju i vanjsku politiku. Pritom se, naravno, ne smije previdjeti ni uloga koju su u njegovu životu imale žene, u prvom redu Jovanka Broz. Pričajući o suradnji, razilaženjima i sukobima koji su se odigravali između Tita i drugova, autoru se otkrilo da svojom analizom odgovara i na pitanje zašto je ta elita tako neslavno propala i zašto pripovijest o Titu ima i svoju tamnu stranu, i to usprkos veličini njegove borbe protiv Hitlera, Mussolinija, a kasnije i Staljina, te unatoč globalnoj dimenziji njegove politike nesvrstanosti. I DRUGOVI

TITO

TITO

I D

RUG

OV

I

ISBN 978-953-14-1064-9

w w w.moz aikknj iga.hr

249,00 kn

Tito i drugovi oprema.indd 1 2/21/12 9:54 AM

TITOI DRUGOVI

Tito i drugovi kB.indd 1 3/5/12 12:30 PM

TITO I DRUGOVI

2

J o ž e P i r j e v e c


3

TITOI DRUGOVI

J o ž e P i r j e v e c


Jože PirjevecTITO I DRUGOVI

Copyright © Cankarjeva založba - Založništvo, d.o.o., Ljubljana, Slovenija, 2011.

Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2012.

Za nakladnika Bojan VidmarGlavni urednik Zoran Maljković

Urednik Vid Jakša OpačićPrijevod sa slovenskog Nina Sokol

Lektura Nives OpačićKorektura Vesna Lovrec

Autor predgovora Tvrtko JakovinaOblikovanje Matej Nemec

Grafička urednica Marija MorićTisak Radin print, Zagreb, ožujak 2012.

ISBN 978-953-14-1064-9

CIP zapis dostupan u računlnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ?????

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


Sadržaj

TiTo jože pirjevca 9UvoD 19TiTove oČi 21MLaDoST i SreDNje GoDiNe 26 Partijska djelatnost 32 U Moskvi 41 Na čelu KPJ 73DrUGi SvjeTSki raT 78 Napad sila Osovine na Jugoslaviju 90 Ustanak i revolucija 102 Razmah građanskoga rata 118 Enigma Hebrang 126 Bihać 130 Razotkrivanje Titova identiteta 135 Operacija Weiss 138 Martovski pregovori 143 Britanske dvojbe o Mihailoviću 146 Operacije Schwarz i Typical 147 Promjena britanske politike prema partizanima 152 Razmah partizanskoga pokreta i problemi u vezi s njim 157 Drugo zasjedanje AVNOJ-a 162 Churchillove iluzije 166 Tito-Šubašić 168 Operacija Rösselsprung (Konjićev skok) 174 Susret Tito-Churchill 180 Bijeg s Visa 185 Oslobođenje Beograda 189poBjeDa 202 Tito: lovac i hedonist 2031945. GoDiNa 211 Poslijeratna izvansudska ubojstva 211 “Dioba” vlasti među drugovima 215 Nacionalizacija i agrarna reforma 217TrST 219 Osnivanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije 224 Odnos prema Crkvi 225


66

Pariška mirovna konferencija 228iSkLjUČeNje jUGoSLavije iZ iNForMBiroa 234 Titovi planovi za prevlast nad Balkanom 238 Obračun s Hebrangom i Žujovićem 253 Goli otok 285 Prisilna kolektivizacija zemlje 288 Zaoštravanje spora sa Sovjetskim Savezom 291 Tito u škripcu Hladnoga rata 305 Korejski rat 307 Zveckanje oružjem 310 Zaoštravanje tršćanskoga pitanja i njegov rasplet 314 Staljinova smrt i normalizacija odnosa s Moskvom 319 Smirivanje odnosa 323 Odmak od Zapada 328MiLovaN ĐiLaS 331 Krvave ruke 331 Preobrazba “staljinističkoga derviša” 336 Ideja samoupravljanja 340 VI. kongres KPJ 349 Zaustavljanje procesa demokratizacije 353 Đidin pad 357 Kraj jedinstva jugoslavenske četvorke 365 Pobjeda konzervativnoga duha u Partiji 371 Intervjui za zapadne listove i osuda na zatvorsku kaznu 372eDvarD karDeLj 383 Mladost 383 U Moskvi 385 Opet u domovini – Drugi svjetski rat 386 Tito protiv Kardelja 390 1953. – Ustavni zakon i planirana demokratizacija društva 398 Otkriće nesvrstanosti 400 Moskovska deklaracija 406 Nemiri u Poljskoj i Mađarskoj 410 Mađarska revolucija 414 Moskovska konferencija 422 Trbovlje 424 VII. kongres SKJ 427 Polemika Kineza s Titom 433 Azijsko-afrička turneja 439


Gospodarska reforma 440 Kardelj i Ranković – borba za Titovo nasljeđe 446 Putovanje u Afriku 448 Prva konferencija nesvrstanih 451 Kardelj u Titovoj nemilosti 454 Rankovićeva kugla 460 Ožujska sjednica 1962. godine 462 Govor u Splitu 467 Približavanje Moskvi 469 Ustav iz 1963. godine 473 Rankovićeva Pirova pobjeda 476aLekSaNDar raNkoviĆ 478 Mladost i uspon 478 Hajka na informbiroovce 481 Rankovićev zalaz 484 Socijalna i nacionalna trvenja na početku šezdesetih godina 486 VIII. kongres SKJ 488 Reforma 491 Izrešetanost jugoslavenskoga društva suradnicima Udbe 495 Rankovićev pad 496 Urota 501 Reorganizacija Službe državne sigurnosti (SDS) i neuspjeli pokušaj

liberalizacije SKJ 514 Rankovićevo pomilovanje i VII. plenum SKJ 516MLaDa GarDa 520 Produbljivanje gospodarske krize i pojava “gastarbajterstva” 521 Učvršćivanje veza između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza 524 Izraelsko-egipatski rat 529 Studentske demonstracije 1968. godine 530 Odnosi sa Sovjetskim Savezom i njegovim satelitima 533 Praško proljeće 535 Kolovoz 1968. godine 537 Preobrazba JNA 540 Teritorijalna obrana 543 Jačanje usijanih nacionalizama 545 Izvršni biro 548 Slovenija: “cestovna afera” 551 Maspok 557 Vladimir Bakarić i hrvatski liberali 558


Ustaška emigracija 565 Pripreme za obračun s Hrvatskim proljećem 569 Ustavni amandmani 573 Posjet Richarda Nixona Jugoslaviji 576 Tito i Sveta Stolica 579 Tito u SAD-u 580 Zatišje pred buru i konačan obračun s “maspokom” 582 Borba protiv menadžera 588 Teroristička aktivnost ustaške emigracije 592 “Likvidacija” srpskih liberala 593 Političko smaknuće Stane Kavčiča 599 “Stara garda vlada, srednja generacija šuti, mlada ureduje” 600TiTova STaroST 603 Kardeljeva vizija razvoja Jugoslavije 603 Ustav iz 1974. godine – korak prema “republici udruženog rada” 605 Zakon o udruženom radu: potonuće

jugoslavenskoga gospodarstva 610 Razdoblje kasnoga titoizma i Kardeljeva smrt 616 Zahlađenje odnosa između Washingtona i Beograda 621 Informbiroovska neprijateljska emigracija 626 Godina 1974.: nova Komunistička partija Jugoslavije 628 Zahlađenje odnosa s Moskvom 634jovaNka i oSTaLe 636 Pelagija Denisova Belousova i sin Žarko 637 Elza Johanna König – Lucija Bauer 640 Herta Haas i Davorjanka Paunović-Zdenka 641 Jovanka Budisavljević 645TiTova SMrT i NjeGovo poLiTiČko NaSLjeĐe 663 Kult ličnosti 663 Pitanje Titova zdravlja i mogućeg odlaska s vlasti 670 Tito i oslobodilački pokreti u Trećem svijetu 676 Pitanje neovisnosti Pokreta nesvrstanih 678 “Ništa nas ne smije iznenaditi” 680 Sve je prolazno – pa i Jugoslavija 683 Titova smrt 685iZvori i LiTeraTUra 703


99

TiTo jože pirjevca

Bilten broj 139 Kliničkoga centra u Ljubljani napisan je 4. svibnja 1980. u 16:00 sati. “Kao što je u današnjem prepodnevnom biltenu javljeno, posle kratkotraj-nog poboljšanja opšteg stanja zdravlja druga Predsednika došlo je jutros do pada krvnog pritiska. Primenom krajnjih terapijskih mera, krvni pritisak je za izvesno kraće vreme bio podignut na zadovoljavajuću visinu.

Međutim, u ranim popodnevnim časovima i pored provođenja odgovarajućeg lečenja, došlo je do postepenog gašenja svih vitalnih funkcija tako da je u 15.00 časova drug Predsednik preminuo.” Uime konzilija tekst brzojava potpisao je dr. Bogdan Brecelj. Rukovodstva pojedinih republika na posebnim su se sastan-cima okupljala nedugo nakon 16 sati. Tanjug je o smrti svijet obavijestio u 18 sati i 40 minuta. Novinari u svim jugoslavenskim sjedištima počeli su s davno pripremljenim scenarijem. Ekran se zatamnio, kamera je prikazivala praznu stolicu, čekalo se da novinar pročita vijest. U Splitu se igrala utakmica između Crvene zvezde i Hajduka. Novinar koji ju je prenosio, nešto prije no što je pred-sjednik Skupštine općine Split Ante Skataretiko objavio okupljenima da je Tito umro, zamoljen je da komentiranje nastavi nešto manje srčano. Nogometaši su plakali, stadionom se iz 50 000 grla posjetitelja derbija zaorilo “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Novinari Televizije Beograd, zaduženi za prijenos pogreba kada jednoga dana do njega dođe, još su 5. siječnja 1980. u zgradi Saveznog izvršnog vijeća dogovorili započinjanje Plana X. Trebalo je isplanirati svaki trenutak od dana D, pa do dana D+4, od trenutka smrti, do trenutka ukopa.

Plavi vlak od Ljubljane, preko Zagreba gdje se zastalo i gdje je kovčeg s Tito-vim tijelom iznesen, došao je do Beograda i Skupštine SFRJ. Na pogreb je pristi-glo 215 stranih izaslanstava i 600 uzvanika. Na pogrebu je bilo 93 predstavnika nesvrstanih zemalja (samo ne Čada i Džibutija). Došlo je 25 predsjednika, 4 kralja, 7 šefova državnih savjeta i vođa komunističkih partija, 10 premijera, 6 predsjednika parlamenata, 36 ministara ili potpredsjednika vlada. Na pogreb predsjednika J. F. Kennedyja, primjerice, došlo je ukupno 67 izaslanstava. U 144 zemlje diljem svijeta zastave su spuštene na pola koplja. U više zemalja Tre-ćega svijeta proglašene su višednevne nacionalne žalosti, a u Alžiru, Egiptu, Tunisu, Siriji, Burmi i Tanzaniji sedmodnevne. Zemlje koje su došle na pogreb predstavljale su 95% čovječanstva.

U Beograd je doputovao prvi čovjek NR Kine (Hua Guofeng), Sovjetskog Saveza (Leonid Brežnjev), prvi čovjek Ujedinjenih nacija (Kurt Waldheim), prva žena Indije (Indira Gandhi), kancelar SR Njemačke (Helmut Schmidt),


TITO I DRUGOVI

10

predsjednici vlada Francuske (Raymond Barre), Ujedinjenoga Kraljevstva (Margaret Thatcher), Turske (Sulejman Demirel). Japanski premijer Masayos-hi Ohira stoički je izdržao sunce koje je pržilo okupljene na svečanoj tribini u Užičkoj ulici i po povratku u Tokio dobio infarkt, vjerojatno zbog prevelike iscrpljenosti. Brežnjev je bio jedini koji je tražio stolac i sjedio prilikom cere-monije. Odluka sovjetskog vođe da osobno otputuje u Beograd potaknula je i neke vođe zemalja komunističkoga lagera da se priključe pogrebu. Izaslanstvo SAD-a predvodio je potpredsjednik Walter Mondale, uz majku predsjednika Cartera, Georgea Westa, pomoćnika državnog tajnika i Averella Harrimana, Titova vršnjaka i staroga poznanika. Gvinejski predsjednik Seku Toure skratio je posjet Kini da bi doputovao na pogreb. Okupljanje Istoka i Zapada, ali i ta-ko veliko susretanje vođa Trećega svijeta, pokazivalo je neuobičajeno značenje Tita za velik broj zemalja. “Torrijos nije bio komunist, ali je bio prijatelj i štova-telj Titov”, pisao je o panamskom vođi slavni britanski pisac Graham Greene. Neki drugi, poput sudanskoga vođe, generala Numeirija, kada su razgovarali s Titom, stajali su u stavu mirno.

Stevan Doronjski održao je u Saveznoj skupštini posljednji govor, a onda se krenulo do Užičke 15, gdje je govorio Lazar Koliševski. Prvi je političar bio na čelu Partije, drugi predsjednik Predsjedništva, kolektivnoga šefa države koje je zamijenilo Tita. Tito je pokopan u Beogradu, jednom od tri mjesta o kojima se kao mogućim lokacijama raspravljalo. Kumrovec i Sutjeska imali su odre-đenu simboliku, ali je želja da i nakon smrti ostane faktor povezivanja SFRJ presudila za mjesto gdje je Tito živio kao šef države.

Na vijest da je u 15:05 umro Tito, u Ljubljanu je još iste večeri doputovalo 19 novinara. Dva dana nakon smrti, u Beogradu je prijavljeno 500 posebnih izvjestitelja. Njihov se broj povećao na 708 na dan pogreba. Akreditirano je 68 televizijskih ekipa iz 50 zemalja, 64 novinara iz zemalja Lagera. Iz Njemačke ih je doputovalo 95, iz Sjedinjenih Američkih Država 63; bila su 63 Japanca, 52 Francuza, 46 Britanaca, 40 Talijana, 15 sovjetskih izvjestitelja i Austrijanaca, 10 Kineza, 7 novinara iz Etiopije. Panama i Monako poslali su dvojicu, Togo jednog. Svaki dan slalo se do 120 izvještaja teleprinterom, iz međunarodnoga press-centra razgovaralo se sedam tisuća puta. U Japanu su mediji preplavljeni napisima o Titu, a u knjigu žalosti upisivali su se svi, od djevojaka iz maloga grada koje su ondje skupljale novčani prilog do najviših državnika.

Sve sastavnice jugoslavenskoga televizijskog pula u glavni su grad poslale vozila koja su pokrivala svaki dio puta kojim je prolazila pogrebna povorka. Prijenos pogreba 8. svibnja preuzelo je 66 TV-mreža iz 44 zemlje, a 19 ih je sve izravno prenosilo. Neki od najvažnijih novinara onoga vremena tada su iz Be-ograda izvještavali o odlasku čovjeka koji je bio šef jednopartijske, nesvrsta-


TITO JOŽE PIRJEVCA

11

ne, ali i komunističke države s jedva nešto više od 23 milijuna ljudi. Novinar sovjetske “Izvestije” Ardatovski komentirao je da je golema, dostojanstvena pogrebna povorka i pogreb “učinio lošu uslugu svijetu”, jer će mnogi svjetski državnici sada poželjeti sličan pogreb i slično prisjećanje. Eurovizija je proci-jenila da je, nakon slijetanja čovjeka na Mjesec, izravni prijenos koji je započeo u 11 sati pogledalo 2 milijarde ljudi, najviše u povijesti čovječanstva. Pogreb je bio do tada najveće okupljanje svjetskih državnika. Završio je dugu agoniju i liječnička vrludanja, napore da se Titu pomogne. Beograd je bio mjesto na ko-jem se raspravljalo o gorućim svjetskim zbivanjima, prije svega o Afganistanu, o krizi na Bliskom istoku.

Dva dana nakon Titove smrti u Kabinetu predsjednika Republike, kako se zvao nekadašnji Maršalat, održan je “najtužniji skup našeg kolektiva”, napisao je posljednji šef Titova ureda, general Berislav Badurina. Badurina je još jed-nom ponovio fraze o Titovoj ljubavi, onome što je on bio za “naše narode, za naše ljude” i svijet. Rekao je kako je bio čovjek koji je dao “pečat jednoj čitavoj epohi”. Biti uz Tita za članove Kabineta razlog je za ponos. “Tito nas je učio i svojim primjerom pokazivao, kako se voli svoj narod i brane sloboda i neovisnost zemlje, kako se treba uporno i dosljedno boriti za revoluciju i progres, kako treba vjerovati u neiscrpne snage radnih ljudi, kako treba biti odan Partiji i političkim idealima, kako u svim situacijama i uslovima, treba ostati dosljedan principima i ciljevima koje smo ispisali na našim zastavama. Učio nas je prije svega i iznad svega, humanosti i svojim primjerom pokazivao šta je to čovjek, ta najveća vri-jednost svakog društva”. Onako kako je govorio Badurina, govorilo se tijekom Titova života i još neko vrijeme nakon njegove smrti, barem u službenoj ko-munikaciji. Tako je završio život čovjeka koji je desetljećima bio izvan i iznad borbi za vlast, osoba za koju su mnogi mislili da nikada neće otići.

Bolovi u lijevoj nozi bili su razlog zašto je Tito 3. siječnja 1980. primljen u Klinički centar u Ljubljani. Jovanku Broz, s kojom je Tito prekinuo zajednički život i tako postao još osamljeniji, još izloženiji utjecaju najbližih suradnika, o svemu je obavijestio Lazar Koliševski, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ 4. siječnja. Prva njezina reakcija, prenio je Koliševski članovima obaju Pred-sjedništava – onom državnom i Saveza komunista – bila je mirna, prelazeći u monolog zbog izolacije u kojoj se našla. Titovo se zdravstveno stanje pogor-šavalo. U svim su republikama održani sastanci na kojima se raspravljalo o najgorem. U Palači Federacije u Novom Beogradu održana je 11. siječnja za-jednička sjednica dvaju Predsjedništava na kojoj se raspravljalo o sovjetskoj intervenciji u Afganistanu i presedanu, opasnosti, koji bi to moglo imati na prilike u Jugoslaviji. Afganistan je, konačno, bio tema koja je obilježila Tito-ve posljednje lucidne dane, u vezi s kojom je sugerirao poteze jugoslavenskoj


TITO I DRUGOVI

12

diplomaciji. Afganistan je bio nesvrstan, socijalistički, neuključen u vojne sa-veze lagerskih država. Bio je tako sličan Jugoslaviji, čiji je stup sada završio u bolnici. Zapadni su mediji na ovaj način, uspoređujući dvije države, glasno kombinirali. S Titovom je bolesti nestabilnost u zemlji pojačana, postojao je strah da bi SSSR sve mogao iskoristiti. Tito je prvi put operiran u noći sa 12. na 13. siječnja. Pokušalo se premostiti začepljene vene u lijevoj nozi. Stanje se nakratko popravilo, a onda je već 14. siječnja nastupilo pogoršanje. Tada su se predstavnici pojedinih republika raspitivali jesu li osvježene mjere obrane, je li identificirano oružje za Teritorijalnu obranu i rezervni sastav milicije. Ponovo su se sastala dva predsjedništva, sada raspravljajući o mjestu pogreba, situaciji koja će, očito vrlo skoro, nastupiti.

Smijenjeni slovenski političar Stane Kavčič u svojem je dnevniku zapisao kako se Titovo zdravstveno stanje “slomilo”. “Propaganda se trudi prikazati njegovo bolezen kot prehodni pojav – organizirano dežujejo želje za okrevanje, vendar skrivajo pravo stanje ki je težko in zaskrbljujoče. To je začetek konca. Ver-jetno ne bo nikoli več sposoben opravljati svojih delovnih in državniških dol žnosti. Vsiljuje se in preostaja samo še borba s smrtjo.” Jovanka Broz javila se Dušanu Dragosavcu 16. siječnja, pokazujući da je briga supruge koja je život posvetila Titu još uvijek tu: “Ja sam sa Titom proživela više od dvadeset i pet godina i bez obzira na sve što me je zadesilo, ne mogu da budem mirna u ovom času. Za-brinuta sam, uplašena i užasnuta ovom operacijom. Sve što čujem još me više užasava. (…) Ja sam ovde potpuno sama. Danonoćno dežuram pored telefona nadajući da će mi javiti da se stanje bar malo popravilo, a u isto vreme strepeći od zvuka tog istog telefona.”, pisala je ličkom suborcu, visokom hrvatskom po-litičaru. Četiri dana kasnije, 20. siječnja 1980., Titu je amputirana bolna noga. Po mišljenju nekih liječnika, prekasno. Prije operacije odbio je primiti sinove i članove najužega vodstva. Učinio je to 23. siječnja, kada su ga posjetili Žarko i Aleksandar Mišo, a slika susreta obišla je svijet.

Do tada je većini sve bilo jasno. Predsjednikovo se zdravlje pogoršavalo, bez nade u obrat. Između 13. i 14. veljače 1980. prilike su bile dramatične. Am-basade SFRJ primile su 20. veljače poseban brzojav sa šifrom 777, uz naputak da ga ne otvaraju. Potom je 20. travnja pristigla obavijest da se 777 dešifrira i prouči. Nakon toga su svim ambasadama, ali samo na uvid šefovima misija, stigle Predsjednikove fotografije. Na dan smrti instrukcije iz telegrama postale su operativne. Od siječnja do svibnja bilo je dovoljno vremena da se svi psihič-ki pripreme, da se mehanizmi, koji su ionako u nekim segmentima funkcio-nirali bez Tita – vanjski poslovi najmanje, ekonomija najviše – posve urede i pripreme za novo doba.


TITO JOŽE PIRJEVCA

13

Proces transfera vlasti i ulazak zemlje u fazu koja je, znalo se, morala biti drukčija bio je uspješan. Za transformaciju titoizma, koja je bila nužna ako se željelo prevladati okoštale mehanizme, nije bilo snage. Birokratizirani socija-lizam nije mogao izdržati test krize. Titov odlazak mogao je biti impuls da se stanje promijeni, ali političari koji su ostali na sceni bili su nesposobni, ustra-šeni da bi stvari mijenjali. Relativan mir u zemlji davao je naslutiti da će smjena vlasti biti laka, ali i slao pogrešnu poruku da ne postoje nezadovoljstva. Vladi-mir Bakarić, glavni hrvatski političar, pohvalio se kako je pripremljen “čitav niz mjera protiv naše opozicije”, ali sve je proteklo mirno. Bura je još uvijek bila ispod površine. Inzistiranje na paroli “I poslije Tita, Tito”, bilo je još jedan udarac jugoslavenskoj Federaciji. Štafeta mladosti, kojom se povezivala zemlja i čestitao rođendan Titu 25. svibnja, i dalje se nastavila trčati, bez Tita. Političari su govorili beskrajno dugo, ali su poruke i dalje bile nejasne, ako ih je uopće i bilo. Tita su isprva i dalje iskorištavali oni koji su željeli zadržavanje sistema kakav je postojao, ali i oni koji su željeli recentralizaciju, tvrdnjama da kriza pokazuje kako se odstupilo od Titova nasljeđa. Otvorenija akcija nastupila je kasnije, u drugoj polovici osamdesetih, kada se izravnim udarom na Tita že-ljelo preurediti SFRJ.

Odgovornost Vrhovnoga komandanta za “velike pogreške” u politici prema Kosovu, odmah nakon izbijanja nereda u Pokrajini 1981., tražili su i pojedini generali JNA. Tito i najbliži suradnici optuživani su za “masovno ubojstvo djece iz Srbije” tijekom proboja Srijemskoga fronta. Vladimir Dedijer, Titov biograf, “Priloge za biografiju JBT” objavio je kratko prije Titove smrti. Kako je zapisao general Badurina, “PR rekao da neće da se miješa, da rade kako hoće, da on nije mnogo zadovoljan tom knjigom, da ima netačnosti, da on mnogo toga ispričao Dedijeru, da Dedijer odnio mnogo dokumenata”. Potom je Vlado Dedijer sa sinom Markom prvog dana rujna 1978. došao na Brijune. Tito ih je zadržao na ručku. “Dedijer u nekoliko navrata govorio o svojim zabludama u prošlosti u vezi sa Đilasom i dr. Posebno isticao ljudske kvalitete PR, vjeru u ljude i dr.” Nekoliko godina kasnije, nakon Titove smrti, Dedijer je objavio “Nove priloge za biografiju Josipa Broza Tita”, koja je došla kao otrežnjenje, demitologizacija, u kojoj je Tito opisan kao pohotna, tiranska, gotovo sadistička osoba.

Demontiranje Tita, neugodna pitanja o njegovoj ulozi i potezima, jačala su kako je zemlja išla kraju. Kada je 1988. u Beogradu objavljen Predlog za slobodno i kritičko preispitivanje istorijske uloge Josipa Broza Tita, država se podijelila. Titova se politička uloga – prozivalo je dvadesetak istaknutih srbijanskih in-telektualaca, mnogi od njih autori ideologije koja je bila pozadina uspona Slo-bodana Miloševića, za razliku od Hitlerove, Churchillove ili Maove – još nije objektivno propitala. Mitologija, partijski tabui, subjektivizam, kult ličnosti,


TITO I DRUGOVI

14

onemogućavali su društvene znanosti u objektivnom istraživanju. Bez preispi-tivanja Tita, smatrali su, nemoguće je razumjeti Jugoslaviju. Trebalo je pronaći i otkriti koji su izvori katastrofalne gospodarske krize, socijalnih i nacionalnih napetosti, monopola birokracije, dvorske prakse odlučivanja, nepostojanja od-govornosti, zastoja u demokraciji, nezaposlenosti i beznađa. Odgovornost za to morao je imati i onaj tko je tako dugo bio na čelu piramide. Propitkivala se oportunost Titovih međunarodnih kontakata, preambiciozna politika države, koja je, smatrali su, bila izvan svojega prirodnog povijesnog, kulturnog, poli-tičkog okružja. Goli otok kao logor za staljiniste nazvan je najgorim u Europi. Ono što su u Beogradu držali izravnim udarom na srpske nacionalne interese, odgovornost Tita za parolu “slaba Srbija – jaka Jugoslavija”, federiranje Srbije, dopuštanje albanizacije Kosova, pitanja koja su bila izravno vezana uz Srbiju, izazvala su najveći zazor. Zahtjevi koji su, objektivno, mogli biti sasvim pri-hvatljivi u normalnim okolnostima, sada, postavljani od onih koji su kritikom Tita rušili koncept federalne Jugoslavije, promovirajući zapravo velikosrpski model, naišli su na otpor ili barem šutnju u velikom dijelu zemlje.

Tiha je ostala i Hrvatska. Propitkivati Tita u ovakvim okolnostima značilo je staviti se na stranu Slobodana Miloševića. U vremenu “hrvatske šutnje” ni za kakve kritičke iskorake ionako nije bilo snage. Kasnije se vidjelo da historiografija u Hrvatskoj nije bila sposobna za ozbiljna propitkivanja bilo koje osjetljive povijesne epizode ili ličnosti ni u mnogo mirnijim okolnostima. Potom je došao rat i raspad Jugoslavije. Tita je, osim u Istri i Rijeci, posve nestalo ili se o njemu govorilo samo kritički. Kumrovec je sačuvan jer se isprva izda-vao kao “etnoselo”, u kojem je Titova rodna kuća samo jedna od tradicionalnih zagorskih, seljačkih kućica. U Zagrebu je osnovano Društvo Josip Broz Tito, 25. svibnja 1996., prvo na prostoru bivše države, ali s vrlo starim, pa i najprije malobrojnim, članstvom. Potom su stvarani ogranci u drugim zemljama, a u Hrvatskoj više nakon političke promjene s izborima 2000. Društvo je organi-ziralo, i po tome je bilo najvidljivije, okupljanja u Kumrovcu, proslavu onoga što se u Titovo vrijeme zvalo Dan mladosti. Postupno su proslave Titova ro-đendana 25. svibnja postali golemi događaji, na koje je dolazilo tisuće ljudi iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije. Ostao je, konačno, i Trg maršala Tita u središtu Zagreba, a u Vili Zagorje, Uredu predsjednika Republike, nje-gova bista. To, uz Brijune, bilo je moguće samo zahvaljujući sasvim osobnom, posebnom, odnosu Tita i prvoga hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana.

Problem s istraživanjem Tita u Hrvatskoj tako je tijekom devedesetih samo pojačan. Da je na čelo države došao iskreni antikomunist, a ne komunistički disident i čovjek koji je Tita volio, vjerojatno bi i hrvatsko “razračunavanje” s Brozom bilo još dramatičnije i pravocrtnije. Ovako su odašiljane vrlo neja-


TITO JOŽE PIRJEVCA

15

sne poruke. Prvih petnaestak godina Tita nije bilo nigdje, a historiografija već desetljećima nije pružila ni jednu novu biografiju, pa čak ni ozbiljne histori-ografske rasprave o Titu. U trenutku kada je trebalo iskoristiti mogućnost da se o čemu otvoreno progovori, rasprave nije bilo. Kada su se tajni brzojavi i odluke koje je Tito vukao za vrijeme rata ili kasnije mogli usporediti s izvo-rima iz drugih zemalja, kod nas se o tome i dalje šutjelo ili gledalo isključivo ideološki. Hrvati su postali jedini europski narod koji je aktivno sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, a koji se odrekao pobjede. Partizani, pa onda i Tito, pretvarani su isključivo i jedino u komunističke zločince. Komunizam je po-stao gori od fašizma, takvu su poruku slale brojne državne i vjerske instituci-je. Tito je tako ostao u zrakopraznom prostoru, ni posve odbačen, ali nipošto prihvaćen, čak ni na razini predmeta istraživanja, no on je i dalje bio izazovan, popularan, intrigantan.

Potom je, na početku 21. stoljeća, došlo do erupcije, koja, nažalost, u Hr-vatskoj nije praćena ozbiljnim pisanim radovima. Promjenu su shvatili (i di-jelom proizveli) novinari, jer su se izdanja tjednika ili dnevnika u kojima je na ovaj ili onaj način problematiziran socijalizam i Tito prodavala višestruko bolje. Kada već nije bilo domaćih publicista, pomoć se potražila u susjedstvu. Na hrvatski su prilagođavane i u novinskim edicijama tiskane knjige ili su pak kompilirane zbirke izvora iz Titova Arhiva, kako bi se zadovoljio interes javnosti i, prije svega, zaradilo. Bio je to hrvatski hibrid. Prosječnoga građanina i dalje je zanimao seljak iz Kumrovca, glamur koji je išao uz njega. Tito se odijevao bolje od mnogih, uvijek je bio uredan, imao je državničko držanje kakvo se rijetko viđa, ponašao se kao da je oduvijek bio u društvu onih koji su stvarali povijest, pa i impresionirao osobe s kojima se družio. Postupno se Tito vraćao u glavne prostore iz kojih je do jučer bio posve istisnut. Eurokaz, kazališni fe-stival u Zagrebu, bio je 2007. posve posvećen Titu. Pratila su ga predavanja, a bio je povezan i s njemačkim projektom o “Trećem putu”. Od trenutka kada je pokrenut Subverzivni filmski festival, Tito i njegova epoha problematizira se na razne načine, u središnjim, dobro posjećenim, prostorima u Zagrebu.

Najviše titoizma, a da se nije tako nazivao, preostalo je, naravno, u glavama, često najviše među onima koji su glavni deklarirani borci protiv nasljeđa ko-munizma. Vodeća politička stranka u Hrvatskoj, HDZ, nakon gubitka izbora 2000. godine, u klimi promjena, stvorila je tijelo koje je trebalo štititi nasljeđe predsjednika Tuđmana. Mnogim utjecajnim novinarima to je bilo posve na-lik onomu što se događalo s Titom nakon njegove smrti. Cilj nije bio zaštititi Tuđmana nego režim, onemogućiti postavljanje neugodnih pitanja. Hrvatska televizija vrlo dugo o Titu nije prikazivala ništa. Potom su, gotovo istodob-no, započela dva projekta. Jedan je, uz vrlo nepovoljne kritike, emitiran 2010.


TITO I DRUGOVI

16

godine, drugi se počeo emitirati nakon izbora, tek na početku 2012. godine. Oba režisera, Antun Vrdoljak i Lordan Zafranović, bili su miljenici režima; je-dan je ostao bliži, drugi posve odbacio Tita. Dvije Hrvatske, dva pristupa Titu. Potpuna šutnja pretvorila se u razmjerno otvoreno govorenje, ali još uvijek bez želje da se epoha i njezin vođa protumače. Vidi se to i prilikom cikličkih demonstracija “Kruga za Trg”, katkada uz goste iz Slovenije. Krajnje desni kru-govi okupljeni u toj udruzi uzaludno, godinama, traže da se promijeni ime Trgu maršala Tita.

Tito danas nije heroj mnogima, baš kao što je za života, pa i neko vrijeme nakon smrti, bio heroj svima, ili su svi tako morali govoriti. O tome kakav je bio rasprave će se voditi još dugo. Tito jest bio ikona i to će ostati i kada se sva žestina rasprava o njemu, njegovu vremenu, komunistima i žrtvama, kon-vertitima i utemeljenju države, ispuše, kada prođu desetljeća. Velike ličnosti, bez obzira na količinu dobrog ili lošeg, vremenu koje je prošlo daju značenje. U njihovim se propustima ogleda čovjek, vrijeme u kojem su stvarali i živjeli milijuni kojima su vladali. S Titom bi sve bilo lakše da je bio bezličan, da je bio samo okrutan, da su ga se samo bojali. Problem uvijek nastaje s onima za koje se sasvim jasno može utvrditi da su bili i okrutni, ali i obožavani, blagi, popularni. Tito je bio neupitan autoritet, suradnici su ga uglavnom gledali s obožavanjem, o njemu je ovisilo gotovo sve ako se tko čime želio baviti. Napi-sati knjigu o tako složenoj ličnosti, knjigu koja će biti čitka, puna informacija, ali i kontroverzna, mogu samo najbolji u struci.

Slovenski povjesničar, akademik, sveučilišni profesor Jože Pirjevec, rođen 1940. u Trstu, jedan je od takvih. Školovao se u Italiji (u Trstu i u Pisi), Sloveniji, usavršavao u Beču. Bio je stipendist Humboldtove zaklade, Kennan Institute for Advanced Russian Studies. Istraživao je u nizu svjetskih arhiva, što mu je, na kraju, osiguravalo i njegovo znanje brojnih jezika, ne samo materinskoga slovenskog i talijanskog, nego i srpskog, jer je jedno vrijeme, kao dijete, živio u Beogradu. Predavao je u Pisi, Trstu, Padovi, Kopru. Pirjevec je povjesničar koji prepoznaje što je važno, zna i hoće istraživati u arhivima, osjeća što bi mo-glo biti zanimljivo za publiku, ali i profesionalno izazovno. Stoga je, baš kada su takve teme postajale otvorene za istraživanje, 1985. objavio “Tito, Stalin in Zahod” (1987. slovensko izdanje). Povijest Jugoslavije, jednu od najboljih, kompaktnih, pregleda ikada napisanih, objavio je 1995. godine. Nešto kasnije (2001. talijansko, a slovensko izdanje 2003.) napisao je knjigu o ratovima za jugoslavensko nasljeđe tijekom 1990-ih. Na početku karijere bavio se 19. sto-ljećem, prije svega nacionalnim preporodom u Italiji i Sloveniji, istraživao je i povijest Rusije. Niz radova koje je napisao govori o povijesti Trsta (“Trst je naš!” Boj Slovencev za morje (1848-1954), tiskano 2007.), povijesti Slovenaca u Italiji,


TITO JOŽE PIRJEVCA

17

pitanju fojbi. Vrlo aktivan, Pirjevec je prisutan u javnom životu, komentator je političkih i društvenih zbivanja. Od 1995. član je Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Pirjevec je putnik, ljubitelj Azije, čest posjetitelj Indije i Butana.

“Tita in tovariše” prvi sam put vidio, dotaknuo, na početku lipnja 2011. godine u Zürichu. Sudjelovali smo na istom znanstvenom skupu o Pokretu nesvrstanih, koji su organizirali University of Zurich, ETH, i bio sam fascini-ran izgledom i veličinom knjige. Tako su mislili i mnogi drugi, jer se od tada pa do kraja 2011. knjiga na malom slovenskom tržištu prodala u gotovo 20 000 primjeraka. Po tome je ovaj rad fenomen u kontekstu čitavoga područja kojim je Tito nekada vladao. Knjiga je svakako potrebna i hrvatskoj publici, ne samo zato da zadovolji interes, pokaže Pirjevčevo viđenje nekih tema, nego i da otvori neke nove. Vjerojatno će činjenica da je Pirjevec dvostruki zapadnjak: Slove-nac, ali iz Italije, pomoći da knjiga bude primljena blaže no što bi se to inače dogodilo. Najbolje bi bilo kada bi ova knjiga izazvala burnu reakciju hrvatske humanistike, kada bi se argumentirano raspravljalo o nekim fenomenima ve-zanim uz Tita. Ne postoji, ispravno govori Pirjevec, važniji vladar Južnih Sla-vena u 20. stoljeću nego što je bio Josip Broz Tito. Zbog toga i toliko nesugla-sica. Tito se, naime, ne može svesti samo na zločine, a ni samo na glamur. Ali on jest i ono što je činio sa suradnicima, ženama, u Drugom svjetskom ratu, s nesvrstanima, sa srpskim liberalima i proljećarima … To u knjizi jasno piše. Zašto se time, dobrim i lošim, ne baviti, zašto dopuštati da ideologija i strah nadvladaju znanstveni i opći interes? Zanimanje čitateljstva, valja se nadati, neće spriječiti baš ništa.

Prof. dr. sc. Tvrtko JakovinaOdsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

LITERATURA:

ALBRIGHT, Madeleine 2005. Memoari državne tajnice. Autobiografija. Zagreb: Profil International.BILANDŽIĆ, Dušan 2006. Povijest izbliza. Memoarski zapisi 1945-2005. Zagreb: PrometejBUVAČ, Drago 2011. Treći krug. Javna ispovijest o novinarskim tajnama. Zagreb: Plejada.DIZDAREVIĆ, Raif 2009. From the Death of Tito to the Death of Yugoslavia. A First-hand Account. Zagreb/

Sarajevo: TKD Šahinpašić. JAKOVINA, Tvrtko 2011. Treća strana Hladnog rata. Zagreb: Fraktura.KAVČIČ, Stane 1988. Dnevnik in spomini, 1972-1987. Ljubljana: Časopis za kritiko znanosti. MANDIĆ, Blažo 2005. Tito u dijalogu sa svijetom. Novi Sad: Agencija MiR.


TITO I DRUGOVI

18

MAROVIĆ, Miodrag Mališa 2006. Veljko Milatović. Podgorica: Matica crnogorska, Opština Nikšić.NENADOVIĆ, Aleksandar 1998. Mirko Tepavac. Sećanja i komentari. Beograd: Radio B92.ORLANDIĆ, Marko 2002. U predvečerje sloma (sjećanja jugoslovenskog ambasadora u Moskvi 1979-1982).

Podgorica: NJP “Pobjeda”.RAMET, Sabrina P. 2009. Tri Jugoslavije. Izgradnja države i legitimacije 1918.-2005. Zagreb: Golden

marketing/Tehnička knjiga.VRHUNEC, Marko 2001. Šest godina s Titom (1967-1973). Pogled s vrha i izbliza. Zagreb/Rijeka: Nakladni

zavod Globus/Adamić.


19

UvoD

“Treba poželjeti da ljudi koji se nalaze na čelu stranaka, pokreta – bilo pri-je revolucije /…/, bilo za vrijeme revolucije – budu prikazani odlučnim Rembrandtovim bojama, takvi kakvi stvarno jesu. Međutim, ni jedan pozna-ti prikaz te osobe ne predstavlja ih onakvima kakve su bile, već na postoljima, s aureolom oko glave. Na takvim idealiziranim rafaelskim portretima poništena je svaka originalnost prikaza.”1 Napisali su to Marx i Engels. Bili su optimisti koji nisu mogli zamisliti da revolucija koju su najavljivali može i propasti, a nje-zini nositelji završiti na stupu srama. Nešto slično dogodilo se i s Titom, koji se još do jučer nalazio na oltaru, a nakon raspada Jugoslavije često je bio predme-tom karikatura. Pokušajmo ga portretirati na Rembrandtov način.

1 K. Marx i F. Engels, Neue Rheinische Zeitung. Politisch-ökonomische Revue, Viertes Heft, travanj 1850.


TITO I DRUGOVI

20


21

TiTove oČi

Od trenutka kada je svojim ponosnim i smionim nastupom pred sudom u Zagrebu, gdje je zbog svoje komunističke djelatnosti potkraj 1928. godine osu-đen na kaznu strogog zatvora, ušao u povijest, Tito je svojim izražajnim očima izazivao pozornost suvremenika. Izvjestitelj lista Novosti tom ga je prilikom opisao ovim riječima: “Njegovo lice ima nešto od onih fizionomija koje pod-sjećaju na čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, ali energič-no i mirno.”1

Miroslav Krleža, pjesnik, pisac, kroničar hrvatske i jugoslavenske provin-cije, 1937. godine u kratkom se eseju pod naslovom Titov povratak ovako pri-sjeća: “Sjedim u sumrak u svojoj sobi i promatram oblake. Kako ih visoko nad gradom nosi vjetar sa zapada/…/ U toj tišini kod ulaznih vrata zazvoni zvono. Nemirna zvonjava u praznim, neosvijetljenim sobama uvijek sa sobom nosi zlu slutnju praznovjerne nesigurnosti. /…/ Dižem se, prolazim kroz stan, otvaram prva, potom i druga vrata, palim svjetlo u predsoblju, škljoca patentna brava, a ispred staklenih vrata stoji stranac. /…/ Nakon devet godina Tito se pojavio ispred ovih staklenih vrata poput sjene iz davno minulih dana i u prvi mi se mah učinilo da se nije puno promijenio, a opet: promijenio se jako, štoviše, po-sve se promijenio. /…/ Šest godina Lepoglave i tri godine inozemstva s njegova su lica izbrisale onaj izraz naivne i neposredne vedrine i umjesto nasmijanog mladog čovjeka tu je stajao ozbiljan, tih stranac, kojemu kroz stakla njegova cvikera oči iza naočala blistaju tamno, skoro strogo.”

S tim novim-starim znancem Krleža se u razgovoru zadržao skoro do ju-tra i saznao štošta o njegovu burnom životu i prevratničkim idejama. Tito mu je pričao i o čežnji za domovinom, koja ga je nakon povratka iz Moskve jedne noći odvela u rodni Kumrovec, iako je bilo jasno da mnogo riskira jer je živio u ilegali. Otišao je do kuće svojeg oca i učinilo mu se da se u tom zabačenom kraju, usprkos golemim promjenama koje su promijenile svijet, otkako je za-dnji put bio ondje ništa nije dogodilo. “U tihom zaključnom časku tog lirskog monologa Titov je glas promijenio boju, njegove svijetlomodre golubinje oči stopile su se s tamnomodrim, metalnim odsjajem naočala i potamnjele poput crnila. Dobrohotna, mekana igra usnica ukrutila se u prkosno tvrdu, kao ka-menom isklesanu oštru crtu i u onom se pogledu, u onom glasu pojavio neka-kav neodređen, ali sugestivan izraz, pun bola i nemira. ‘Kumrovec hrče, Bog

1 V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, I., Mladost, Spektar, Liburnija, Zagreb, Rijeka, 1980.-1984., str. 164.


TITO I DRUGOVI

22

ga blagoslovio, ta do kada će kod nas sve hrkati?’ pitao je Tito bijesno, skoro živčano, onim nasilnim tonom kojim u našem jeziku s neba skidaju sva bo-žanstva višeg i nižeg ranga.”2

Titove su oči očarale i Milovana Đilasa kada se s njim sreo prvi put: “To je bio čovjek srednjeg rasta, dosta snažan, mršav. Bio je živahan, pomalo živčan, no znao se obuzdavati. Lice mu je bilo tvrdo, mirno, ali dosta nježno, oči plave, ali istovremeno i blage.”3 Posjedovao je neodoljiv prirodni šarm. “Smiješak bi mu obasjao lice, a smijale su mu se i oči”, kaže drugi znanac iz mladih dana, Vlatko Velebit.4 Josip Kopinič, koji je s Titom istodobno intenzivno surađivao, mislio je da su Titove oči bile “tople, plave”, a jedna znanica iz mladosti da su “poput potočnice”.5 Gojko Nikoliš, Srbin iz Hrvatske, liječnik i španjolski borac, u studenom 1941. godine u svojem je dnevniku ovako opisao svoj prvi susret s Titom: “Tita sam našao sljedeći dan u prostornoj i jednostavno namještenoj so-bi /…/ Nakon pozdrava i raporta obuhvatio sam tog čovjeka jednim pogledom i u njemu smjesta uhvatio određene crte, u njemu, koji je upravljao sudbinom naše borbe, koju smo tako dugo iščekivali. Najprije sam vidio modre, donekle zamagljene oči, potom do u detalj isklesano lice; lice idealnog klasno svjesnog radnika, proletera. Kao da je skinut s neke ruske slike iz doba proletkulta.”6

No Tito nije znao očarati samo svoje sljedbenike koji su mu se ionako di-vili. Vođa britanske misije u Vrhovnom štabu o dojmu koji je na njega ostavio prilikom susreta 1943. godine napisao je ovo: “Što se tiče vanjske pojave, Tito je impozantna ličnost: imao je 52 godine, bio je snažne građe, kosa – željezno sive boje. Njegovo pravilno lice, kao isklesano iz kamena, bilo je ozbiljno i jako pre-planulo, bore – bespogovorno odlučne. Pogledu njegovih svijetlomodrih očiju nije ništa ostalo skriveno. U njemu je bila skupljena energija tigra koji se sprema na skok.”7 I britanskog se zapovjednika na Visu, koji je ljeti 1944. više puta sreo Tita dok je boravio na tom jadranskom otoku, dojmilo njegovo ozbiljno lice, pri čemu nije zaboravio njegov “blistav osmijeh koji bi mu obasjao lice i upalio iskre u očima.”8 Čak su i ironičnog i u sama sebe zaljubljenog čovjeka kakav je bio Winston Churchill oduševile njegove “plave, iskrene slavenske oči”.9 U

2 Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb (NSK), Rukopisna ostavština Miroslava Krleže, “A” 310; Louis Adamič, Orel in korenine, Državna založba Slovenija, Ljubljana, 1981., str. 442-447.

3 V. Dedijer, Novi prilozi, I., op.cit., str. 233.4 V. Velebit, Svjedok historije (razgovore vodila i knjigu priredila Mira Šuvar), Razlog, Zagreb, 2001.,

str. 59.5 V. Cencić, Enigma Kopinič, I., Rad, Beograd, 1983., str. 138.6 G. Nikoliš, Korijen, stablo, pavetina: memoari, Liber, Zagreb, 1981., str. 335.7 Ju. S. Girenko, Stalin – Tito, Izdatelstvo političeskoj literaturi, Moskva, 1991., str. 164.; F. Maclean,

Josip Broz Tito: a pictorial biography, McGraw-Hill, New York, 1980., str. 76-80.8 J. Ridley, Tito, A Biography, Constable, London, 1994., str. 242.9 S. Dabčević-Kučar, ΄71, Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., str. 837.


23

istom je smislu intoniran i komentar bivšega hrvatskog bana Ivana Šubašića kada je u lipnju 1944. godine pregovarao s Titom o suradnji Kraljevske vlade u izbjeglištvu i Narodnooslobodilačkoga pokreta. Domobranskom je pukov-niku Ivanu Babiću naivno priznao: “Imao sam dugačak razgovor s Titom, kao Hrvat s Hrvatom. Imam povjerenje u njega i mene njegove modre zagorske oči ne mogu zavarati.”10 Slovenski diplomat Izidor Cankar, koji se s Titom sreo ljeti 1944. godine, bio je istog mišljenja. U pismu poslaniku pri Jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu, Ralphu Stevensonu, govorio je o njemu kao o “zdepastom seljaku bistrih očiju koji je u stanju misliti svojom glavom”, koji je “iskren” i “demokrat”.11 Povoljan je i portret koji je o Titu u vrijeme sukoba sa Staljinom nacrtao njegov biograf Vladimir Dedijer. Tvrdio je da ga je teško točno opi-sati: “Čini se da najviše zbog toga što se na tom licu nekako čudno miješa od-lučnost, a u isti mah blagost, koja naročito izbija iz njegovog osmijeha i plavih, prodornih očiju.”12

“Nije imao strog pogled kakav ima inače na fotografijama; moje je lice za-bljesnuo nekakav svjež, modar odsjaj planinskih voda te me natjerao da po-gnem bradu poput djeteta”, sjećao se svog susreta s Titom u pedesetim go-dinama na jednoj istarskoj manifestaciji tada mladi Fulvio Tomizza, budući istarsko-tršćanski pisac.13 Zapadnonjemački je pak poslanik prigodom svo-jega prvog primanja kod Tita u Vili Bled 1951. godine naglasio da ne sliči na Hermanna Göringa, Hilterova ministra zrakoplovstva, kao što su govorili zli jezici: “Iako samo srednjeg rasta, nije korpulentan, nego tek jako snažan, kao istesan iz jednoga komada. Lice je ozbiljno i nimalo podbuhlo, vrlo energič-no, ali ne i brutalno. Najuočljivije su svijetlomodre oči, koje zbog njegove puti preplanule na brijunskom suncu izgledaju još jasnije.”14

Deset godina kasnije, u vrijeme putovanja Afrikom, Titove su oči očarale, ali i uznemirile, srpskoga romanopisca Dobricu Ćosića, koji ga je pratio na pu-tu. “Bogat izraz lica”, zapisao je o njemu. “Čas sentimentalan, zamišljen, intro-vertan; čas prijeteći, strog, opasan, čas vedar i dobrohotan. Čas kao da drijema ili žali za nekim. Potom sijevne prijetnja u zelenkastim očima, tvrdoglavost, samopouzdanje. Ne pokazuje napor i godine. Još ni u jednog čovjeka nisam vidio takve oči …”15 No u kasnoj starosti predsjednikove oči više nisu bile ta-ko zavodljive. Savka Dabčević-Kučar, kojoj je u svibnju 1971. godine nudio

10 N. Kisić Kolanović, Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Institut za suvremenu povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Zagreb, 1996., str. 101.

11 A. Bajt, Bermanov dosje, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1999., str. 913.12 V. Dedijer, Novi prilozi, III., op. cit., str. 259.13 F. Tomizza, Boljše življenje, Založba Lipa, Koper, 1981., str. 277.14 Politisches Archiv, Berlin (PA), B 11, svezak 263, 1, str. 41.15 D. Ćosić, Piščevi zapisi, (1951-1968), F. Višnjić, Beograd, 2001., str. 175.

TITOVE OČI


TITO I DRUGOVI

24

mjesto predsjednice savezne vlade, piše da je ponudu odbila jer je bila uvjerena da je želi maknuti iz Zagreba i politički oslabiti: “Gledala sam ga u modre vode-naste oči koje su me čvrsto promatrale, napola radoznalo, napola ozbiljno…”16

Istodobno se kod Tita nalazila i francuska delegacija s premijerom Chaban- -Delmasom na čelu. Eugène de La Fournière, jedan od članova delegacije, svoje je dojmove o susretu s maršalom sažeo tvrdeći da je tek star te kako nije mo-guće to ne primijetiti. “Još uvijek se čini da je u dobroj fizičkoj kondiciji, ži-vahnog smisla za humor – jeo je, pio i bio u svakom trenutku spreman na šalu, poput Gargantue. No, kao što se to događa starim ljudima, naginjao je i tome da zaboravlja ili da se ponavlja i pomalo gubi. /…/ Kao svi komunisti starije generacije, imao je nemirne oči. Prvo bi gledao dolje ili mimo sugovornika. No s vremena na vrijeme uputio bi vam neposredan pogled, a ja ‘ne bih želio biti neprijatelj čovjeku s takvim očima’.”17

O tome da je Tito kao stari konspirator izbjegavao izravni kontakt očima sa sugovornikom izvještava i Marko Vrhunec, šef njegova kabineta u prvoj polovici sedamdesetih godina: “Imao je oštar pogled kojim je čovjeka samo okrznuo, ali ga nije pogledao u oči. Ruku je stisnuo lagano i usput.”18 No prvi koji je progovorio o opasnosti Titova pogleda bio je Louis Adamič, američki pisac slovenskoga podrijetla, koji se u domovinu vratio 1949. godine kako bi se sam uvjerio što se nakon sukoba između Staljina i Tita ondje zapravo događa. Kao što izvještava u svojoj opširnoj knjizi Orel in korenine, koja je nastala kao rezultat tog iskustva, više je puta imao priliku razgovarati s Titom. Ukupno čak trideset sati. S njime je uspostavio drugarski odnos, koji mu je dopuštao da mu kaže štošta što mu se nitko u njegovoj okolini inače ne bi usudio reći. Tako, primjerice, nije skrivao svoj kritički odnos prema njegovu “napoleoniz-mu” i opsjednutosti uniformama. Nakon jednoga političkog zasjedanja, koje se pretvorilo u pravu apoteozu, Adamič nije skrivao svoju suzdržanost. Kada je maršal odlazio, primijetio je da ga pisac promatra: “Iznenada je bljesnuvši (čelično modrim) očima – a taj bljesak nije bio samo prpošan – rekao: ‘Znate, gospodine Adamiču, slučajno sam vrhovni zapovjednik oružanih snaga.’ To je, dakle, bio njegov odgovor na moju kritiku njegove maršalske uniforme.”19

A za kraj i dojam Henryja Kissingera, državnoga tajnika američkoga pred-sjednika Nixona: Tito je bio čovjek “čije se oči nisu uvijek smiješile zajedno s

16 S. Dabčević-Kučar, ΄71, Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., str. 621.17 The National Archives, London (TNA), FCO 28/1641/ENU 3/312/1.18 M. Vrhunec, Josip Broz – Tito. Osebnost – storitve – titoizem. Pričevanje, Društvo piscev zgodovine

NOB Slovenije, Ljubljana, 2009., str. 11.19 L. Adamič, op. cit., str. 120, 124.


25

njegovim licem.”20 Je li znao da su to govorili i o Staljinu?21 Staljin je, možda zato što mu je sličio, tu Titovu karakteristiku odmah uočio. Prilikom jednog od prvih susreta u rujnu/listopadu 1944. godine rekao mu je: “Zašto imate oči poput risa? To nije dobro. Morate se smijati očima. A onda nožem u leđa.”22 A u vrijeme informbiroovskoga sukoba predsjednik tršćanskih Slovenaca je na-kon službenoga posjeta maršalu kazao: “S Titom nema šale. Ima oči kao u gu-je.” Opasnost Titovih očiju primijetio je i srpski komunist dogmatskoga i na-cionalističkoga kova, Blagoje Nešković. Kada je nakon raskola sa Staljinom na početku pedesetih godina maršal u razgovoru s američkim državnim tajnikom Fosterom Dullesom izjavio kako bi se u slučaju rata borio protiv Rusa na strani Zapada, Nešković mu se usudio proturječiti tvrdeći kako Srbi to ne bi učini-li. Budući da mu je prigovorio kako takvo nešto ne može izjavljivati na svoju ruku bez dogovora s vodstvom partije, Tito je pobjesnio: “Njegove oči divlje mačke zabljesnule su divljačkom mržnjom. /…/ ‘Ja odgovaram za Jugoslaviju! Ja u njoj odlučujem!’”23

20 H. Kissinger, The White House Years, Weidenfeld and Nicolson, London, 1979., str. 928.21 V. Vlahović, Strogo pov., 1955-1958, Neobjavljeni rukopis, IŠ, Beograd, 1998., str. 58.22 D. Ćosić, Piščevi zapisi (1951-1968), op. cit., str. 177.23 Ibidem. str. 317.

TITOVE OČI


J o ž e P i r j e v e cJože Pirjevec djetinjstvo i mladost proveo je u Trstu, gdje je i rođen 1940. godine. Odrastao je u obitelji koja mu je ucijepila snažnu ljubav prema do-movini, iako su se nakon rata, zbog odbojnoga stava prema Titovu režimu, odselili iz Sežane. Nakon završenoga studija na Filozofskom fakultetu Sveu-čilišta u Trstu, studij je nastavio na Normalki u Pisi, elitnoj talijanskoj visokoj školi, koja mu je otvorila prozor u svijet. Diplomirao je povijest radom o od-nosima između slovenskih i talijanskih domoljuba u doba Risorgimenta. Po-tom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču, a 1978. godine doktorirao

je na Ljubljanskom sveučilištu. Od 1971. godine predavao je povijest Istočne Europe na Sveučilištu u Pisi, a kasnije je isti kolegij, odnosno povijest slavenskih naroda, predavao u Trstu i Padovi, gdje 1986. godine postaje redovni profesor. Od 2011. godine predaje modernu povijest na Fakultetu za humanističke studije u Kopru, a surađuje i s tamošnjim Znanstvenim i istraživačkim centrom. Svoj je rad posvetio proučavanju međunarodnih odnosa, što ga je odvelo u velika znanstvena središta: Beč, München, London, Moskvu, Rim, Pariz, Berlin, Washington, New York, Boston, Prag, Varšavu, Oslo, Beograd, Zagreb, Ljubljanu. To su mu omogućile prestižne stipendije, od kojih valja prije svega spomenuti stipendiju Zaklade A. von Humboldta. U zadnjih trideset godina, osim brojnih članaka, objavio je i devet monogra� ja, koje su u prvom redu posvećene povijesti na prostoru Slovenije i Jugoslavije u 19. i 20. stoljeću. Njegov je rad nagrađen u Italiji i u Sloveniji, gdje mu je 2007. godine komisija Zoisove zaklade dodijelila naslov ambasador znanosti. Već je niz godina član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Za njegov angažman na društvenom polju, Savez udruženja bora-ca dodijelio mu je 2011. godine Povelju Saveza udruženja boraca NOB-a Slovenije.

Još jedna knjiga o Titu? Da, ako se temelji na novim arhivskim izvorima i najnovijim znanstvenim publikacijama o jugoslavenskom maršalu i njegovu vremenu. A ova knjiga ispunjava spomenute kriterije, jer je plod dugogodišnjih istraživanja u međunarodnim i domaćim arhivima, a zasniva se i na poznavanju opsežne literature o Titovoj Jugoslaviji, nastale u zadnjim godinama. Knjiga potječe iz monogra� ja koje je autor objavio u proteklim desetljećima, u prvom redu iz Povijesti Jugoslavije između 1918. i 1991. godine, kao i studije posvećene raskolu između Tita i Staljina između 1948. i 1949. godine. Autor si je ovaj put postavio cilj da osvijetli Titov lik, ali i naslika grupni portret političke elite koja je djelovala njemu uz bok. To se u prvom redu odnosi na Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, ali i na srpske, hrvatske, slovenske, makedonske i bosanske političare liberalnoga ili konzervativnoga kova, uz čiju je pomoć Tito oblikovao svoju unutarnju i vanjsku politiku. Pritom se, naravno, ne smije previdjeti ni uloga koju su u njegovu životu imale žene, u prvom redu Jovanka Broz. Pričajući o suradnji, razilaženjima i sukobima koji su se odigravali između Tita i drugova, autoru se otkrilo da svojom analizom odgovara i na pitanje zašto je ta elita tako neslavno propala i zašto pripovijest o Titu ima i svoju tamnu stranu, i to usprkos veličini njegove borbe protiv Hitlera, Mussolinija, a kasnije i Staljina, te unatoč globalnoj dimenziji njegove politike nesvrstanosti. I DRUGOVI

TITOTI

TO I

DRU

GO

VI

ISBN 978-953-14-1064-9

w w w.moz aikknj iga.hr

249,00 kn

Tito i drugovi oprema.indd 1 2/21/12 9:54 AM

Documents

Tito i drugovi