1

2

Theun de Vries

Rembrandt

S nizozemskoga preveli

Zlatko Gorjan i Josip Tabak

Naslov izvornika:

Rembrandt

3

Sadržaj

PRVA KNJIGA I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII XIX XX XXI XXII XXIII XXIV XXV XXVI XXVII

DRUGA KNJIGA I II III IV V

4

VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII XIX XX XXI

TREĆA KNJIGA I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII XIX XX XXI XXII

5

XXIII XXIV

6

PRVA KNJIGA

7

I

1650... Nemirna, turobna godina u Nizozemskoj. Nemirna,

turobna godina u kući Rembrandtovoj.

Bijaše proljeće, kad ga je ophrvala ta nemoć. Sve malo pomalo,

kao iz potaje, ovladala je njime. Isprva se još pokušavao oduprijeti.

S razbuktalom strašću bacio se na posao, namećući svoju volju

kistovima, a sve u nadi da će ga opojni zanos rada ponovno povući

sa sobom. Razapeo je svoja najveća platna — površja koja bi

raširenim rukama jedva mogao zahvatiti. Trebao je uobličiti

najsmionije zamisli do kojih se ikad usmjelio; što snažniji početak,

to divniji ishod. No kad ucrtava prve poteze, rasplinjuje se

snoviđenje; ruka nemoćno klone, i u njegovoj nutrini nema ničeg do

puste nemoći i praznine.

Sada, ljeti, sve je zastalo.

Sjedi eto pred skinutim platnom, na kojem se vide dvije-tri crte

nabačene drvenim ugljenom; on je bez cilja i bez misli, uzetih krila i

samotan. Kadikad, pošto sate i sate provede u mučnu premišljanju,

zastrašenim pogledom, kojim kao da nešto traži, odluta do ogledala

koje je smješteno u visini njegove glave. U strahu se trza pred

vlastitim licem: izbrazdano je borama i omršavjelo. A oči — oči su

bez sjaja i svjetlosti: pod posivjelim obrvama vidi dvije zasjenjene

duplje već bez sjaja.

Čarobnjak je u njemu mrtav. Zaboravio je magičnu riječ,

zaboravio basmu. — Okreće glavu od ogledala.

Danju namiče rezu na vrata, pa ni malog Titusa ne pušta

unutra. Učenici ga vide samo još za jela. Isprva nezadovoljno

gunđaju, zatim postaju ravnodušni. Van Hoggstraten se bez

ustručavanja vratio u Dordrecht, a braća se Fabritius osamostalila.

Čini se, da majstor to i ne opaža. Tišina i tjeskoba ispunjaju puste

prostorije u Rembrandtovoj kući. Hendrickje, nova domaćica, više

se ne usuđuje zapjevati; Titus odlazi van, kad mu se prohtije da se

bučno poigra. Čudno i nestvarno umire dan za danom.

Kad mu prijatelji dođu u pohode, ne želi ih primiti — čak ni

staroga svog dobronamjernog savjetodavca Frantzena, ili Seghersa,

kojemu se toliko divi. Nikoga ne želi ni vidjeti ni čuti. A tko da mu i

pomogne? Izlazi još samo uvečer, ali i to sve rjeđe, te se šulja ispod

8

streha, u sjeni kuća, bira tihe pokrajnje kanale i uličice kamo se

malo tko usuđuje. Strah ga je od svakog susreta s ljudima, pogotovo

zazire od trgovaca umjetninama, jer bi se ti nadugo i naširoko

propitkivali o njegovu najnovijem radu — ti licemjeri! Zna on to i

odveć dobro: za njegovim leđima sliježu ramenima, a u slikarskoj

krčmi Aerta van der Neera grde njegove posljednje slike na sva usta.

Kod kuće, za vrijeme jela, sve obmanjuje svojom sigurnom

mirnoćom, prisiljavajući se da bude spokojan, da bi mogao pročitati

poglavlje iz Biblije i izgovoriti molitvu kako dolikuje. Poslije, kad

opet sjedi sred brujne tišine svoje radionice, s gorčinom sam sebi

priznaje kako je sve to licemjerno prema Svevišnjem — i on

izbjegava Titusove tamne, dječje oči, što gledaju kao da pitaju.

Vani popuhuje ljetni vjetar toplik i donosi u grad miris sijena i

slane vode. Sred uzanih, turobnih gradskih vrtova cvjetaju

suncokreti, a ublijedjeli šipak tavori svoje dane. Noću se nad grad

nadvode guštavine poput tijesta, navlače se teška tamnomodra

klupka olujnih oblaka. Tada Rembrandt leži budan i zuri u jezovitu

ustitralu polutamu, proparanu svjetlacima, te uzdiše i prevrće se na

postelji, dok se pred samu zoru ne zaveze u kratak san.

Ponekad se bude uspomene... Amsterdam. Prije mnogo godina.

Ova ista kuća.

...Uza nj je Saskia, sva blistava i mlada. Burno-nježne ljubavne

noći, i dani, puni sjaja i zanosna rada. Ni za kakve smetnje ne zna za

slikanja, neumorno barata rezaljkom i osjeća se svemoćnim,

svijestan njezine ljubavi u burnoj sreći njihova mladog braka. Onda

su ga još tražili, slavili ga i divili mu se. Bio je u modi, narudžbe se

gomilale. Ali je uvijek, između drugih najrazličitijih radova, morao

slikati Saskiju; neka samo čekaju bogati trgovci i liječnici na svoje

velike skupne slike i biblijske prizore — njegova je ljubav preča!

Kad bi bila zaposlena kućnim radom, znao bi se tiho prišuljati i

promatrati je kroz odškrinuta vrata, promatrati je blistavim očima

gdje marno posluje. Tada bi je brzo i sigurnom rukom naslikao na

komadu papira ili na kakvoj srebrnoj ili bakrenoj ploči; za nj bijaše

uvijek nova radost kad bi joj poslije mogao pokazati kako ju je

krišom promatrao, i njega je očaravala njezina zapanjenost i njezino

divljenje. No još bi radije izvršio prepad poslijepodne u njezinoj

tihoj sobi; onda bi je digao uvis, a ona bi mu, iznenađena, visjela na

grudima, smijala se i otimala. Nosio bi je u radionicu i stavljao usred

lelujave zlatne svjetlosti: kako bijahu sami, prsti bi mu trepereći

9

prelazili po njezinu tijelu; raskopčao bi joj haljine i gledao je

prerazdragano — pogledom, što bi ga ona, postiđena i rumeneći se,

uzvratila smiješkom. Naglo bi je i vatreno cjelivao, gdje bi joj glatka

i sjajna put ostala razgolićena, a onda bi u strastvenoj užurbanosti

donosio svijetlosjajne tkanine: brokat i atlas i šuštavu svilu, boje

zlaćane, tamnoplave, smaragdne i grimizne, pa bi je spretno i hitro

omatao, sve dok ne bi, sva strana i čudesna u svojoj neobičnoj

krasoti, sjedila pred njim i strpljivo čekala sa svojim nježnim

smiješkom.

Tada joj Rembrandt mogaše uzvratiti njezin smiješak: gordo i

radosno. Ali ga njezin nakit još uvijek ne bi zadovoljavao! Ustuknuo

bi nekoliko koraka i promatrao je ispitujući, a onda bi naglo otvorio

teška krila bogato izrezbarenog ormara te izabirao i tražio po

sadržaju škrinjica za dragulje, koje su progutale velik dio Saskijina

miraza; no sve je to bilo jedino i određeno za to da nju krasi. Birao

je drago kamenje, koje ju je trebalo kititi: jedanput rubine, velike

zgrušane kapi tamne crvenike; pa opale, mliječnoblijede i biserasta

sjaja; drugi put topaze, zlatnožute i teške, ili pak blistave koralje,

brušene u mnogovrsne oblike. Prsti mu se zarivali među teške lance

od kovana zlata i gotovo se ranjavali na šiljastim ukrasnim iglama

od srebra.

Stavljao bi joj nîske oko bijela, lijepo oblikovana vrata i krunio

plavu, mirisavu kosu širokim zlatnim lancima, dok joj glavica,

dražesnije negoli ikad prije, ne bi gotovo klonula ustranu pod

njihovim svjetlucavim teretom. Tada bi joj držao ogledalo pred

licem i oboje bi se smijali mladenački i neobuzdano, njegovim

domišljajima koji bi nju toliko izmijenili.

I tako je uvijek iznova sjedila pred njim, mlada nevjesta u

cvijetu, u različitim nošnjama i haljinama, a on bi pri svakom crtežu,

što bi ga brzim potezima bacio na platno, drhtao od nestrpljivosti, da

bi što prije mogao započeti igru bojama.

*

Takvi bijahu prvi mjeseci njihove ljubavi.

Sada se Rembrandtu pričinjaju opasno lijepim, te on pokatkad

sumnja, je li to zbilja bio on glavom, taj ljubavnik što ga vidi pokraj

nje na svojim slikama, s blistavim peharom u uzdignutoj ruci,

Ali tako je bilo, upravo tako. Ta on se svega sjeća. Zna i to, da

taj nestvarni, razbuktali san od samog početka nije mogao biti trajan.

10

Rađala se djeca. Rembrandt ih još vidi pred sobom, ona mala

slabašna stvorenjca, gleda ih, gdje jedno za drugim leže u Saskijinu

naručju. Jedno za drugim sva su pomrla, tek što im ime nadjenuše; a

sa svakim od njih iščeznu i ode i dijelak Saskijine otpornosti i snage.

Jedini, koji je ostao u životu, mali crnomanjasti Titus, zadao joj

smrt. — Još ga je godinu dana tetošila i njegovala, bila tako sretna s

njim. Još godinu dana žestoko se branila od neumitnog svršetka: nije

htjela napustiti to slabašno stvorenjce, nije htjela njegova oca baciti

u očaj. Ali je postajala sve bljeđa i bolnija, sahnuvši u velikoj

raskošnoj postelji, u kojoj odonda nitko više nije spavao; i

naposljetku se oprostila, i on ju je iznio iz kuće...

*

To je ona prošlost, u kojoj Rembrandt ponekad očajnički traži

omamu.

Saskia...! Saskia!

Osamljen sam! Zašto sam ostao? Što me veže za one, koji su

preživjeli?

Ja sam mrtav umoran. Griješio sam, Saskia; činio sam preljub s

tuđim ženama. Nisam ih volio; samo sam onu jednu tražio, uvijek,

uvijek samo nju!

Saskia...! Saskia!

Oprosti! Ja sam na kraju svojih snaga. Ne mogu više raditi; ne

mogu se više moliti. Zovi me, i ja ću doći. Ovdje je sve crno!

Saskia...! Saskia!

11

II

Kad je prijašnja domaćica, nezgrapna udovica nekog trubača

još uživala Rembrandtovu naklonost, Hendrickje Stoffels bijaše već

vladarica u kuhinji; onda se pokazalo, da je njezina prethodnica

varala svoga majstora, i pošto su je »crni momci« popravilišta

odveli uz veliku huku čitave ulice Breêstraat, Hendrickje postade

domarka i upraviteljica cijele kuće.

Hendrickje je omalena, smeđokosa, još joj nije ni trideseta.

Maloga Titusa obožava. U njemu taži svoju vlastitu čežnju za

djecom. Katkad žestoko privija nježnoga smeđeg dječaka na grudi,

kao topla zvjerka svoje mladunče, a i Titus nju voli nadasve i zove

je »majka«, kao da ga je zbilja ona rodila.

S ocem ona razgovara sasvim izrijetka ili nikada. Zna da je

njezina prethodnica s njim živjela, pa ga pritom varala, ogriješila se

o njegov novac, o njegovu čast i o njegovu prošlost. To Hendrickju

čini bojažljivom prema majstoru. Drago joj je što on kanda misli na

druge stvari, dok joj rastreseno izdaje kakav nalog. — Pokadšto

primjećuje, da ga brige more i da muku muči, kao da sam sve

nadzire; ali nema odvažnosti da mu ponudi svoju pomoć. Novcem,

što ga dobiva za kućanstvo, raspolaže kao svojim vlastitim.

Pokušava štedjeti te budno pazi na sve izdatke i prihode. Gdjegod

nestaju omašne svote. Zna ona da to sam majstor potkrada svoje

domaćinstvo. Nikad on ne može odoljeti napasti da kupi i posjeduje

sve ono čemu se divi; kad je jednom pošla u kupovinu u grad,

ugledala ga je gdje se na nekoj javnoj prodaji natječe s čovjekom

kojeg je već vidjela u kući. Kao opsjednuti nekim unutarnjim

bjesnilom njih su dvojica dovikivali jedan drugome svote, koje su

Hendrickju zbunile i zaprepastile. Vidi gdje se u radionici gomilaju

dragocjenosti: rijetko oružje, šljemovi, goleme školjke neobičnih

boja, blistave istočnjačke tkanine, dragulji i umjetničke slike, pa

bakropisi, pojedinačni i u balama.

Hendrickje katkad osjeća tjeskobu i zgražanje. Nju su priprosto

odgojili, i ona je iz dna duše pobožna. Nedjeljom polazi tri puta u

crkvu, i boji se onih mračnih uozbiljenih ljudi u visokim klupama

starješinskim gotovo još više negoli gromovitih riječi s

propovijedaonice. Muče je sumnje: smije li ostati u kući kakva je

12

Rembrandtova? Često joj se čini da je majstorovo ponašanje grešno

i puno svetogrđa, a njegovo rasipanje novca lakomisleno i

pogansko; smućena je i sva nekako u strahu od slika s onim

polunagim ili sablasno napirlitanim spodobama, od razgovorâ

učenika, od pokućstva u trijemu i u gostinjskoj sobi. I kada to njome

ovlada, ona u svojoj maloj potkrovnici uvijek iznova stvara odluku

da bježi kući, u svoje selo.

No uvijek popušta i ostaje; isprva iz ljubavi prema Titusu, a

sada, eto, ljetos, iz nekog osjećaja što ga sama sebi ne smije i ne

može priznati.

Opaža kako šutljivost u majstora uzima sve više maha, kako

postaje sve više mučaljiv, uvlači se u sebe i bježi od svijeta. On

spava pod njezinom odajom. Kakva li čudna života u njega! — I što

ona zapravo zna o njemu? Je li zbilja takav slobodoumnjak kao što

svi tvrde? Ona ga samo letimično vidi, dvaput-triput na dan; inače

joj je zagonetno sve što on misli i čini. No u duši ga duboko poštuje

i divi mu se, usprkos tome svom strahu. Zna da je on slavan čovjek;

sama je vidjela one velike i neobične slike koje je naslikao; i u

trijemu vise poneke mračne kompozicije, koje zbunjuju, od kojih

njoj sve nipošto nisu jasne i pred kojima je često hvata strah; s

večeri, kad odozgo upada mutna svjetlost, ona ih ne smije pogledati:

tada se pokreću oni visoki zlatni likovi — zna to pouzdano, i ona

bježi u jarko svijetlo svoje kuhinje.

Čudnim životom živi majstor, baš čudnim i samotničkim.

Ali za jelom — kako li je onda blag i priprost! Kazuje molitvu i

čita prigušenim glasom, i ona to sluša tisuću puta radije negoli

hučnu tutnjavu riječi, kojom suhoparni čitač u crkvi započinje

bogoslužje.

A sad, za posljednjih nekoliko tjedana, tamni se, prigušeni glas

majstorov mučno oteže; čini se, da je majstor postao još

mrzovoljniji, duhom još odsutniji negoli inače. Ona to i čuje i vidi.

Pokunjen je i utučen, kao da je izgubio nešto dragocjeno. Što li mu

je? Od čega pati? — Hendrickje se i sama čudi kako se u njoj sve

jače budi samilost i nježnost prema Titusovu ocu samotniku. Više se

puta sama ulovila gdje je prožima želja da ono široko, onisko čelo s

razbarušenim već prosijedim čupercima kose majčinski privine k

sebi i da ga pogladi; a kadikad joj valja suspregnuti nježnu kretnju,

kad ga vidi kako umorno sklapa Bibliju u povezu od smeđe kože te

se šutke i sklopljenih ruku naginje nad tanjur. — Tako se mirno i

13

suzdržljivo ne ponaša slobodoumnjak, to Hendrickje posigurno zna.

Sve češće biva, da izjutra, napol svijesna toga, nešto dulje

promatra svoj lik u ogledalu. Nije visoka, ali nije ni zdepasta; oblici

joj punašni i zaobljeni, ružičasto joj lice mladenačko i radosno, a

bujna joj se smeđa kosa sja. — Još nikad nije voljela. Kod kuće, u

njezinu selu, nitko joj se nije baš osobito sviđao.

Ali sad?

Svakog jutra, prije nego što će se obući, neko vrijeme naga

legne na već prohlađenu plahtu, proteže se i premišlja, snatri.

Zajedno s njenom nježnošću probudilo se i priželjkivanje.

14

III

Nekoliko će mjeseci proći, prije nego što će se to dvoje zbližiti.

A za to se vrijeme odigrava veliki događaj, koji je uzbudio i

uskomešao čitav grad.

Namjesnik Vilim II. pokušava iznenadnim prepadom zauzeti

Amsterdam — ali mu se pothvat izjalovljuje.

U gradu sve vri od srdžbe i bijesa, a zatim kipi od puste radosti.

U krčmama i na Burzi za žitarice, u galerijama na Damu1 i na

strelištima ne govori se ni o čemu drugom. Još dane i dane nakon

toga promiču odjeli građanske straže preko bedema. U gradu se sve

blista od oružja, vri uzbuđenje, idu priče od usta do usta.

Rembrandt je živio daleko od tih zbivanja i u jednom trenutku

u sebi govorio:

Amsterdam nije za me, Amsterdam regenata, ponosni bedem

republikanaca. Malo ja marim, vladaju li ovdje porodice Tulp i

Bicker ili prijatelji Princa Oranskog. Amsterdam je Amsterdam,

slobodna republika u okviru Republike — najljepši grad za slikare i

pjesnike. Ne duguje Amsterdam svoju veličinu svojim vladarima, i

vara se sin Frederika Hendrika, ako misli da bi padom nekolicine

gradonačelnika mogao sputati moć toga grada.

No u drugu ruku — zašto se jedan slobodni grad kao

Amsterdam, koji je toliko svijestan svog ugleda, u svakoj prilici tako

bučno hvasta svojom moći, koja se posvuda osjeća i bez ikakve

posebne manifestacije? Čemu ta upornost, ta gordost, kad se radi o

tome, smije li generalni kapetan Unije držati šaku konjanika i

pješaka? Kraj teških tereta, što ih Amsterdam snosi, plaća tih

vojnika ne znači gotovo ništa. A zar ne vrijedi i za Bickerove, da

treba priznavati od Boga postavljenu vlast?

Njegova je Visost smion i gospodstven časnik; otac mu i očev

otac spasiše zemlju od kobne tiranije. Možda se Rembrandt još

spominje onih dana, kad je Frederik Hendrik s narudžbama slao k

njemu uljudnoga, baršunastomekanog Huyghensa2, koji bi u

1 Dam znači nasip, muo. — Prev. 2 Riječ je o Constantinu Huyghensu (ili Huygensu), nizozemskom pjesniku

(1596-1687), koji je bio tajnik i savjetnik Princa Oranskog. — Prev.

15

radionici kadšto pred kakvom novom slikom mahom znao prasnuti u

kletve (razumije se, na francuskom). Ona vremena bijahu slavnija i

mirnija; između Amsterdama i namjesnika vladaše mir, i grad još

nije znao za današnje neobuzdano častoljublje, nego se priznavalo

knezu, što je kneževo...

Jest, sve se promijenilo. Već se za posljednjih godina Frederika

Hendrika budio svojeglavi duh otpora u tome gradu. Grad, koji je

prije gordo i s dobre volje snosio najteže terete, sada je rogoborio i

tražio da se čuje i njegov glas, budući da se ostarjeli i podjetinjeli

princ još jedva brinuo za Nizozemsku. Bickerovi i Sixovi svečano

su ušli u grad — a s njima uleže u gradsko vijeće i spletka i hladna,

proračunata samodržačka pomama. Građanski kraljevi!

U nekoliko se godina potrostručila vlast i utjecaj grada;

prevlast u »glavnim stožerima« bijaše naprosto iznuđena s pomoću

prijetnja; činilo se, kao da Amsterdam želi preuzeti vodstvo

Republike.

No svatko tko je vidio Vilima II. kako s kneževskim smiješkom

pritišće balčak svoga mača vitkim, snažnim prstima, kako savlađuje

i kroti jogunasta ata nemarnim, gordim kretnjama svojih dugih nogu

rođenog jahača, taj mu nije mogao zamjeriti njegovo častoljublje...

Takav je čovjek mogao i kralj biti! Prema njemu Bickerovi nisu bili

ništa drugo do bezgranično uobraženi građani, kojima je s rođenim

vladarom bilo zajedničko samo stremljenje za vlašću.

Valjda su se takve i slične misli Rembrandtu rojile u glavi

jedne sparne ljetne večeri, kad je na ljude i sve stvari još djelovao

pritisak straha zbog one kratkotrajne opsade. U to bi vrijeme Titus

već spavao, dok bi učenici, koji su sveudilj žeđali za novostima,

lunjali gradom, a da ih majstor ne bi mogao u tome spriječiti.

Ali nitko ne bi bio kadar reći na što majstor misli. Život mu

protječe, a on nikome da se povjeri.

*

Kao i vrijeme, sve je prohujalo. Došao listopad, zlatasta,

posustala jesen.

Danju vise bezoblične prnje oblaka nad vodama kanala. Uvelo

lišće vijori krvavocrveno duž tamnih prozora i gomila se uza zidove.

Iz Amsterdama nestaju stranci. Brodari sa svojim tovarom treseta

plove u luku. Noću često daždi, a jutra su prohladna i bijela; gdjekad

prođe dan, a da se magle ne rasprše.

16

Tri-četiri nedovršene slike stoje tu i tamo u Rembrandtovoj

radionici. Bakrene ploče hrđa pokriva; na bakropisnim iglama i na

priboru leži tanak sloj prašine.

— Majstor je spokojniji, nastoji se pomiriti sa sudbinom.

Ponovno je uspostavio stegu među učenicima, a i prijatelje opet

prima. Uvečer često sjedi sa Seghersom, De Deckerom, Asselijnom,

Frantzenom ili s drugima oko kamina, u kojem već gori vatra. —

Izbjegavaju se razgovori o minulom ljetu, no svi primjećuju taj

zastoj i pitaju se s mnogo bojažljiva saučešća, kamo vodi ta

umjetnička nemoć.

Gdjekad ponovno zateknu Rembrandta u slijepom, divljem

očaju. Nikakav razgovor, kojim ga sokole, ne može izbrisati

natuštenost i bjesomučni mu jad. I tada ga radije ostavljaju sama;

znaju, da će ga samoća, koja je za nj otrov, opet dovesti k svijesti.

I Rembrandt ponovno stječe svoj mir, pošto su se u njemu

istutnjele zlokobne misli. Ta sam sebi govori, kad o tome razmišlja,

da su dvije godine strastvena rada prethodile tome slomu. Slike su

samo letjele iz njegovih ruku. Svakog poslijepodneva čegrtali su i

škripali tijeskovi od hrastovine; jedno za drugim, brzo i bez

otezanja, rađalo se djelo za djelom; bakropis za bakropisom padao je

s bakrene ploče. Za ono nekoliko mjeseci više je stvorio negoli

četvorica-petorica njegovih suvremenika zajedno.

A i učenici su se baš ljudski naprezali pod njegovim

navaljivanjem, koje nikad nije popuštalo. Maes je postao majstor, a i

Mayr se nalazi na dobru putu.

Pa zar je onda čudo, što je nakon toliko mahnita naprezanja i

poslije toliko briga došao slom? Već ne misli toliko često na

Saskiju. Čezne samo za spokojstvom — dubokim, zamlađujućim

spokojstvom; ali ne za spokojstvom zauvijek, već samo i jedino za

spokojstvom, da bi s novom snagom mogao opet započeti. Jer

njegovo častoljublje bjesni kao nekoć i tjera ga naprijed s istom

žestinom. — Mir, spokojnost, vraćanje u se. Čezne za tim eto prvi

put u životu... Ponovno se zamišljeno zagleda u ogledalo. Sada su

mu četrdeset i četiri godine.

Stišće zube. Dolaze li sada godine silaska?

On to neće! Želi se ponovno uspeti!

Ali tko da mu pruži mir i spokojstvo, tko da mu poravna put

toga ponovnog života, za kojim tako strastveno žudi?

17

IV

Usred noći Hendrickje čuje lupnjavu u trijemu. Sjeda u postelji

i osluškuje.

Posustali koraci, prigušeno mrmljanje. Rembrandtov je to glas

što ga ona čuje.

Baca sa sebe pokrivač i pali svijeću. Kretnje su joj nesigurne od

straha i nemira. Ta što to majstora goni da u ponoći luta svojom

kućom? Je li bolestan? Prijeti li kakvo zlo? Valja joj samoj vidjeti

što je? Zabrinutost i odlučnost pospješuju joj korake. Hitro trči niza

stube.

Ugleda ga u trijemu. U uzdignutoj mu ruci svijećnjak, i dok mu

se zatežu i poigravaju crte na licu, pušta da svjetlost svijeće klizi po

njegovim slikama, što vise visoko po zidovima. On kao da nešto

traži. Oči mu se grozničavo krijese. Loj mu kaplje po prstima i

odjeći.

Hendrickje pritišće ruku na uzburkano srce.

Odjednom ona priguši krik. Rembrandt je ispustio svijećnjak i,

zaustivši nešto nerazgovijetno, ruši se na koljena. — Hendrickje

žustro postavi svoj svijećnjak te sjuri niz posljednje stube prema

majstoru. Zguren, zgrčenih pesnica, majstor se glavom naslanja o

zidni sag; tiho jecanje potresa mu tijelo.

Hendrickje ni sama više ne zna što je pokreće: nestala je sva

njezina plahost i sramežljivost, i eto je kod njega, kleči uza nj,

naginje se nad njim, izgovara njegovo ime. Briga, ljubav,

potresenost — sve je to prožima i zapljuskuje toplim valovima.

Pruža ruke prema njemu te mu ih meko i snažno obvija oko

sljepoočica i privija ga sebi. I prvi put, prvi put gladi tu tamnu

mušku glavu, približava svoje još nikad cjelivane usne toj

progrušanoj i upornoj kosi. — On pati, pati; kako da mu pomogne?

— Ti... Hendrickje!

Čuvši to ime, ona se trže. Koliko ju je puta tako nazvao — ali

sada, sad je to ipak prvi put! — nikad prije nije joj to tako zvučalo.

U glasu mu nesigurnost, čuđenje i nježnost. Ne može mu odgovoriti,

ne može drugo doli oviti ruke oko vrata. A zatim osjeća onu

čudnovatu, nezbiljsku blaženost, što taj čovjek, taj samotnik i

neznanac leži na njezinim grudima i bespomoćno se predaje plaču,

18

gladi je i bez prestanka izgovara njezino ime, nekako preneraženo,

ali ipak nježno, pun neizmjerne ljubavi! — Ona osjeća kako mu

suze padaju na njezin obnaženi vrat; pri slaboj svjetlosti vidi

njegovo poširoko, preplanulo lice, koje se u neizmjernom čuđenju i

sretnoj opuštenoisti diže prema njoj; i ona cjeliva te bore, što ih je

bol urezao; oboje su sretni u tuzi, sretni s očima punim suza. Ona

pripada njemu, grle je njegove ruke; postala je dio njegova

šutljivoga, zagonetnog života; u tom jednom zagrljaju zauvijek se

srušio zid što se između njih izdizao.

*

U toploj širokoj postelji ponovno započinje njegov strastveni

šapat:

— Hendrickje, ženo moja, moja Hendrickje...

Ona se smješka. Ne vidi mu lica, ali zna da on primjećuje

njezin osmijeh. Taj prvi bol — propatila je njega radi; a ako je to

radi njega, i stoput bi ga ponovno propatila; njegova zahvalnost,

njegovo blaženstvo, to je mnogo, mnogo više negoli kratkotrajni

strah jednoga trenutka. Kako li je muževna i velika njegova

nježnost; izgovorio je riječi, što nju zauvijek vežu za nj;

udesetostručena vraća joj se sreća, koju mu je pružila.

— Rembrandte, mužu moj...

Poljupci, draganja, toplina, imena od milja. I opet prisno

grljenje, sreća koja sve zaboravlja. Usne mu klize preko njezinih

očiju.

Prosivljuje zora, a oni se bude obraz uz obraz. Tihim šumom

kropi kiša i rominja o prozore.

Sa smiješkom promatraju jedno drugo. Sada mu nazire oči,

tamne i blistave. Sva dršće od iščekivanja, kad se on dugim

cjelovom naginje nad njom.

— Hendrickje, najmilija.

— Rembrandte moj!

Ruka mu počiva oko njezina ramena.

— Ostaješ li sada kod mene, Hendrickje?

— Uvijek, dragi moj, mužu moj.

— No ja sam mnogo stariji od tebe.

Njezin mu zagrljaj govori, koliko se sam opet pomladio.

Vrata se otvaraju, i Titus puzne unutra: nježna bijela spodoba.

19

Još nije istreptao san iz očiju; bunovan zastaje na pragu, zatim

polako prilazi.

Ne čudi se, što Hendrickju nalazi kod oca. Rembrandt ga diže

preko ruba na postelju, i dijete se ugodno gnijezdi među njima

dvoma.

Nad njim Rembrandt i Hendrickje kimnuše glavom jedno

drugom.

20

V

Vani svake večeri ponovac oprašuje po starom snijegu. Ali

unutri palucaju crveni plamenovi u kaminu, pucketaju glavnje, a po

tamnim zidnim sagovima poigravaju sjene. Dijete je u postelji, a

njih dvoje sjedi zajedno. Čuju gdje se nad njihovom odajom učenici

smiju i razgovaraju: kadikad neki od njih dohvati lutnju i zapjeva

kakvu veselu starinsku pjesmicu.

Rembrandt malo što govori, i Hendrickje s divljenjem i sa

strahopoštovanjem pogleda u nj. Sreća nagoni čovjeka da tone u

svoje misli i da postane šutljiv. Ponekad hvataju se za ruke i

zagledaju jedno drugom u oči. Teške grede i tamni zidovi tvore

zbrinut i siguran dom. Svjetlost sja toplo i prisno. Vani huči oluja,

zavija mećava i snijeg zameće. Pokadšto dižu glave i osluškuju.

Tada joj se Rembrandtova ruka ponovno ovija oko vrata ili klizi po

njezinoj kosi. Hendrickje se smiješi i protiskuje jednu jedinu riječ,

tiho i kao izdaleka, riječ iz davno minulih vremena, riječ koja

Rembrandta čini zamišljenim... Zar prije jednom nije bilo isto tako?

Kad sklopi oči, vraća se mnogo toga, na što je već davno zaboravio.

Nekoć bijaše tu žena, kojoj ruka ležaše u njegovoj, dok joj mlado

tijelo, prožeto milovanjem, počivaše do njegova. Može li čovjek za

svoga zemaljskog bitka proživjeti nekoliko života?

Pa ipak, sada sve ima neki unutarnji, prisniji smisao.

Jutrom se Rembrandt budi snažan i pomlađen. Na uzanom

oknu cvjetaju kruti, srebrni cvjetovi, inje vez veze. Žena se u snu

djetinjski tiho osmjehuje. On joj oprezno cjeliva kosu, razasutu po

uzglavlju. Hendrickje... Ime tako jednostavno, koje treba tiho i

pobožno u sebi izgovarati. Hendrickje... To ne uznemiruje njezin

san. On tiho odlazi u radionicu.

Studen ga prožima lagodnim ježurima. Snaga mu se vraća. Krv

mu žilama kola i nadire, živci trepere od milja. On čezne za djelima!

— Vatra je tek proplamsala, a Rembrandt već opet stoji pred

platnom. Za jednim od prozora visi zimsko sunce poput velike,

blijede ploče, ugasio se žar nebeskom svjetilu. Tromo kopni bijelo

cvijeće, što ga je studen na staklu kruto navezla.

Napeto se i prazno platno izazovno pruža pred majstorom. Čisti

on svoje kistove i četkice, miješa boje. Snovi i alegorije tu će u život

21

uskrsnuti. Zatiče se gdje tiho pjevuši ili zvìžduka. — Život se opet

vraća! O pijani zanose ozdravljenja!

Nove misli dozivaju stare, u zaborav utonule snove; pred njim

se izdižu likovi i vape za ostvarenjem. I odveć su ga dugo dozivali.

Platno se više ne opire. Ruka čvrsto ide, slijedi volju snoviđenja.

Tijelo se pokorava dalekim nezemaljskim zapovijedima. Živi u

nekom drugom carstvu, gdje svijetlo prodire iz teških mrklina; iza

svih magluština i sjena eto opet vidjela; tama se dršćući razdire,

zlaćana blistavost ispunja suton, i odjednom se pojavljuju patrijarsi i

anđeli, naginju se i kleče. Naposljetku se pridižu i stoje u naravnoj

veličini pred majstorom u svojim šuštavim haljama, ustobočuju se u

naravnoj veličini između neba i zemlje.

Kad mu se ruka umori, on začas prestaje i duboko diše.

Odjednom se čuju jasni metalni udarci zidne ure. Gleda oko sebe:

eto ga u njegovoj radionici, pred njim je grubo platno, na kojem se

sjaju teške i vlažne uljene boje.

Jutro je već prepolovilo, ledeno se cvijeće otopilo, niz prozore

se cijede tanki curci. U kuhinji pjeva Hendrickje. Titus trči unutra i

baca se ocu u naručje.

Sav svijetao i u nekoj groznici od sreće, ulazi Rembrandt u

kuhinju. Učenici čekaju na zajutrak. On im kima glavom, a smeđe

mu se lice smiješi, izbrazdano stotinama bora i brazdica. Izgovara

riječi molitve i prelama kruh. Uzbuđenim glasom i uzdrhtalim

rukama.

O pijani zanose, koji donosiš ozdravljenje!

22

VI

Za maloga Titusa postade život zamašnijim i značajnijim. Sada

je već više puta prekoračio ograničeni krug roditeljske kuće; držeći

se očeve ruke, ili pak pod Hendrickjinim nadzorom, već je nekoliko

puta prošao po najbližem susjedstvu, po otocima od kuća sred

sumornih voda kanalskih; već je bio i na Damu, a s očevim

učenicima smio je i u Labirint, koji ga je očarao svojim čudesima i

izmudrenim iznenađenjima; ta on se već usudio da kadšto i bez

pratnje zađe u Židovsku četvrt, ali nikad odveć daleko, bojeći se da

ne zaluta.

Po izmaku kasnoga, šarenog ljeta trebalo je da ga pošalju u

školu, nekoliko ulica dalje od Breêstraata. Dotada je već više puta

vidio kuću s visokim, gotovo slijepim zidovima. Na jednom uzanom

prozoru visio je bijeli cimer, ispisan biblijskim izrekama, u

vijugavim crnim i crvenim slovima. Titus je znao, da su to izreke,

jer mu je otac, kada bi god onuda prošetali, morao pročitati što na

onom požutjelom papiru piše.

A Titus bi svaki put uzdahnuo i u sebi se pitao hoće li i on

ikada biti kadar da naslika takva kićena slova. — Osim toga morat

će ondje i mnogo više učiti: čitati kao otac, računati kao majka...

Ovo je potonje tek upol shvaćao. Treba za to malešnih, čudnovatih

figurica, a usto valja brojati u nedogled...

Titusa je često strašila pomisao na mrku, turobnu školsku

zgradu, a tjeskobno mu je srce lupalo od slutnja punih strepnje.

No nejasna bojazan pred tim nepoznatim, što se polagano

približavalo, znala se često rasplinuti i pred drugim, svjetlijim

mislima. Čitavo rano ljeto bijaše proveo s ocem kod bake na selu.

Kad bi Titus sklopio oči te sve ono dozvao u pamet, živio bi u

najčarobnijem svijetu. Onda bi opet vidio pred sobom onu

čudnovatu sitnu staricu: obrazi joj bijahu poput smekšalih, uvelih

jabuka, a sijeda, prorijeđena kosa virila joj pogdjegdje kao uvojak

ispod okrugle, crne pokrivke na glavi. Pažljivo je uzimala njegove

ruke u svoje, a smijala se i govorila strano kao i svi seljaci što ih je

Titus kadšto viđao gdje promiču kanalima nudeći svoje povrće.

Titusu se baka pričinjala ljupkom i zabavnom, prije svega zato, što

ju je sada vidio prvi put u životu i što mu je postalo jasno, da je to

23

majka njegove »majke« Hendrickje. Svijet bijaše prepun

nedokučljivih stvari, a život tako čudesan.

Rembrandt mu je cijele zime govorio: »Budeš li dobar i

pristojan, na proljeće ćemo u Waterland.«

A bio je pristojan — to svi u kući vele — i proljeće granulo, no

po njegovu shvaćanju prošla je prava vječnost, a da se ni riječi nije

čulo o putovanju k baki. Titus nije znao, zašto je tako. Vidio je

doduše gdje se otac nježno brine oko Hendrickje, te je mislio da je

možda bolesna, premda mu se to opet činilo neobičnim, jer nikad

nije ležala u postelji, nego je sva nekako cvala i bila sretna. No

napokon je rekla Rembrandtu:

— Kreni sad, ondje još ništa ne znaju o radosnoj vijesti; ima

dana do jeseni.

I nasmiješila se Rembrandtu, a on ju poljubio u čelo i zatim

dugo, nepomično stajao kod prozora, kao da promatra galebove, koji

se u srebrnim krugovima poigravahu oko gata Svetog Antuna. Ali je

zapravo razmišljao, kao što to svi odrasli čine, kad dugo stoje mirno

i u nešto zure. A poslije je Titus vidio još i to, kako je Rembrandt

otvorio porodičnu Bibliju, sasvim na početku, gdje su na jednom od

prednjih sivih i praznih listova bila ispisana mnoga imena. Titus je

znao, da je otac promatrao ona najdonja, ona najmanja: imena troje

djece, s kojima bi se Titus sad mogao igrati, da nisu pomrla; i

gledajući oca kako upire pogled u ona imena, kaza u sebi da to otac

opet »razmišlja«.

Poslijepodne krenuše na put. Jedan od najmlađih učenika nosio

im putnu torbu do poštanskog broda. Kako je u kabini bilo sparno,

Titus je smio stajati kraj oca i brodara uz kormilo. Odatle su tražili

očima tornjeve Nizozemske, koje je Rembrandt poznavao sve

odreda; svijetli jarci puni vode rezahu u pravim čeličnomodrim

crtama livade smaragdne boje; preko toga površja lebdjele sjene

svijetlih oblaka sve do obzorja, što je čas ležalo u polutami, čas se

opet pomaljalo vlažnim sjajem u punijoj svjetlosti.

Uvečer je brod pristao, i oni se iskrcali u nekome malom selu.

Titus bijaše umoran i pospan, te ga je Rembrandt nosio na mjestima,

gdje bi cesta bila prašnjava, pjeskovita i prerovana. Neki pogureni

stari seljak pratio ih dijelak puta s fenjerom. Njega je Rembrandt još

iste večeri, po sjećanju, nacrtao u svojoj bilježnici, koju nije

zaboravio ponijeti sa sobom; Titus ga je odmah prepoznao.

Te su večeri prolazili pašnjacima, gdje su u blizini jaraka s

24

vodom ležale krave i teško dahtale u snu. Naokolo bijaše zrak topao

i zasićen životinjskim vonjem što ga je Titus poslije tako dobro

upoznao — istim vonjem koji prožima ambare i staje i koji izbija iz

svježa mlijeka što se toplo puši u muzlicama i čabrovima.

Naposljetku stigoše po nekome šumskom puteljku do bakine kuće.

Isprva se Titus plašio trojice majurskih momaka u gruboj vunenoj

odjeći, uprskanoj blatom i muljem. Iz njih izbijaše težak zadah

znoja, lica im bijahu obrasla čekinjavom bradom, a ruke žuljevite i

dlakave. No sluškinja ga poljubila, i uz nju se Titus osjećao siguran,

baš kao i kod bake, koja mu je na topao bijeli kruh mazala maslaca i

mirisava meda, te se tiho i zadovoljno smiješila, kad je on pojeo sve

do posljednje mrvice.

Te svoje prve večeri na selu Titus se dobro sjećao. Rembrandt

ga je nosio gore po ljestvama, do oniska potkrovlja u seoskoj kući.

Ondje bijaše postavljena postelja za nj i za oca. Naokolo stajala

kojekakva kućna starež, među inim i jedna kolijevka s poderanim

zastorima. Je li njegova majka ležala u njoj kad je bila posve mala?

Usprkos umoru Titus nije odmah zaspao; sve ono neobično nije mu

dalo da se u san zaveze.

Dolje je otac razgovarao s Hendrickjinoan majkom. U odsjaju

zlaćane svjetlosti svjetiljke pod stropom naginjala se starica sa

seoskom pokrivkom u punu svjetlost; Rembrandtova glava i gornji

mu dio tijela ležahu u dubokoj sjeni jedne tavanske grede. — Titus

je ćutio nad sobom vonj vlažne slame: krov. Pod strehom gnijezdile

se ptice. Čuo je mališan prigušeno cvrkutanje i neprekidno šuštanje

krila, ali se nije bojao.

Sunčani i bezbrižni bijahu dani na majuru. Ispočetka se Titus

nije usuđivao s momcima ostati nasamo. Radije je pratio

Rembrandta na njegovim izletima po okolici.

Majstor je propješačio cio onaj kraj uzduž i poprijeko, ali je

svojim čudnovatim vladanjem umarao Titusa. Ponekad bi zastao,

kad bi se u dubini vode odražavao neki drugi svijet bez mane i

griješke, ili se u kojem kutku livade ili uz kakav jarak pun vodene

sočivice izdizala čvorugava stara vrba koja je svoje mladice, šibane

vjetrom, k nebu upravljala. Onda bijaše ponovno kao opsjednut

nekim nemirom. Nigdje da se skrasi, a poneki put trčaše i ne dižući

pogleda i ne osvrćući se, udaraše duž zajažene nizije, kroz vlažne

livade, gdje zelene gušterice i tamnosmeđe žabe preplašeno

odskakivahu i gdje bi Titus bio rado ostao čitav božji dan; trčaše

25

majstor pored malih klepetavih mlinica, što ih nazivaše »paukovim

glavicama« — riječima, koje izazivahu Titusovu veselost — i tako

bi neprestance jurio dalje, ne dižući sveđer pogleda i ne osvrćući se.

I mada je njegova snažna ruka gotovo pol dana vukla Titusa sa

sobom, mališan bi nakon takvih nemirnih, užurbanih lutanjima bio

umorniji nego obično. Zato je radije ostajao na majuru, te bi se

opružio po travi, dok bi otac, pošto bi na brzinu nešto poručao,

ponovno uzimao put pod noge.

Kad bi mališan ležao ispružen na zemlji, svijet mu bijaše

nadasve lijep. Nebo se pričinjalo kao golema polukugla koja

obuhvaća i spaja daljine, prohladni vjetar oštrim mirisavim dahom

strujao kroz hrastovo šiblje, a kroz oniska stabla ljubičasto se

nazirala zemlja s tamnomodrim brazdama i grudama. Ponajčešće su

nebom jedrili oblaci, a Titus ih pratio pobožnim pogledom. Malo

pomalo mijenjali su oblike, i on je nastojao da sebi objasni ona

čudesna istezanja i likove i da im nadjene pravo ime. Razabirao je

glasove momaka za ambarom. Gdjekad bi fini, slatki miris topla

sijena dopirao sve do njega, da bi se čas zatim opet rasplinuo pred

jačim mirisima zemlje i neba. U daljini, među krošnatim

brijestovima, prostirahu se drugi majuri, gdje se male plave spodobe

pomicahu amo-tamo. Jasno je odande dopirao zvuk bakarnih

čabrova, čulo se kako đeram škripi na bunaru i kako mladost

podvikuje.

Postepeno se raspršavala Titusova bojažljivost, kad je saznao

da se jednozubi momak zove Krijn i da Jakov tu i tamo poteže iz

čaše više nego što je potrebno, pa je od toga kanda ošašavio; a

najmlađi, Petar, bijaše katolik, ali i on vanjštinom sasvim običan

čovjek. Uskoro je mali Titus pratio trojicu momaka svuda u

njihovim poslovima i raspitivao se za sve, i što rade, kako i zašto,

iako nije uvijek mogao razumjeti njihovih objašnjenja. Najljepše mu

bilo, kad bi ga smjestili među sebe na kola te on smio držati uzde —

dakako, ne onda, kad bi se baš vozili na kakvu zaokretu ili duž vode.

Poslijepodne bi muzli krave. Dieuwertje imala samo rog i pol,

Filipina se jogunila te nikako da stoji mirno, no Titus je poslije sam

sebi govorio da je obadi možda jače izubadaju nego druge krave;

Sivulja bijaše sivopjegasta sa žutim mrljama: takve krave mali Titus

još nikad nije vidio. Upoznavao je i druge životinje i njihova imena.

Krijn mu jednom dopustio da i on muze, ali ma kako mališ

pritiskivao, svejedno ni kapi da iscijedi, te mu nije išlo u glavu kako

26

je slugama uspijevalo da pod njihovim prstima bijelo mlijeko iz

vimena kao od šale mlàza u muzlicu.

Za kućom bijaše veliko bunjište, po kojem je čeprkalo jato

kokoši. Kokot je Titusu ulijevao strahopoštovanje: kočoperio se

zelen i crven i žut, a kad bi razvalio crvenkasti kljun i okrenuo

kukurijekati u sav glas, Titus bi se pun poštovanja držao podalje od

njega; još je najradije zaobilazio bunjište te išao do kaljuže oko

kočine; ondje su tri zdepaste prasice očekivale svoj podmladak i

kratile vrijeme valjajući se u crnom glibu ili mljaskajući i halapljivo

srčući iz prljava valova, u koji je kadikad majurska čeljad dolijevala

krmu. Kratko bi i prodorno zaskvičale svinje, kad bi se na njih

nabacio kamenom, a njihovi mu tanki i zavijeni repići bijahu na

smijeh.

U kući su u jednom kutu imali ormar, što ga baka nazivaše

škrinjom; tu su čuvali kolače medenjake, jabuke i zlatnožute kruške;

kadšto bi se Titus s čeznutljivim pogledima pred njim zaustavio, dok

se sluškinja ili baka ne bi sažalila na nj te mu natrpala usta i ruke i

brže-bolje ga opet istjerala. Druge je djece ondje bilo malo. Jednom

je Titusa, kad je u želji za skitnjom stupio u dvorište susjednog

majura, naglo zaskočio pas, koji je zarežao i nasmrt ga prestrašio;

nasreću je strašna životinja bila vezana o lanac i Titus se zdrav i

čitav izvukao; no prošla ga je volja za takva istraživačka putovanja.

Ali se sastao s djecom sa susjedova imanja na širokom jarku, što je

dijelio bakino zemljište od njihova. Načinili su brod od jedne

njihove klompe. Otada je Titus, koji je nosio lake cipele, bez

prestanka zaklinjao oca da mu kupi klompe. I opet se baka za nj

zauzela. Poslala je Petra u selo po obućara koji izrađuje klompe.

Bijaše to postariji čovjek s mornarskom bradom. Štapićem je uzeo

mjeru na Titusovoj nozi, zarovašio nožem potrebnu duljinu te

obećao da će donijeti par čvrstih klompa od vrbovine. No Titus je

radije htio sam poći po njih, i tako se dogodilo, te je s Petrom pošao

u selo i gledao kako obućar dovršava tu nespretnu obuću. Sučelice

postolarevu pristrešju kolar stavljao kotač na kočiju; zašiktalo je

crveno usijano željezo; unutri, u radionici, talili su smolu nad

vatrom, što su je ložili trijeskama; kolarski pomoćnik stajao za

strugom i blanjom, a bijelo mu iverje sezalo do koljena. Titus je sve

to zadivljeno promatrao.

Sav ponosan vratio se u svojim klompama baki. No već ga je

sutradan zamarala ta obuća na koju nije bio naviknut; odveć težak

27

bijaše teret za njegove migoljave nožice, pa je valjalo izuti klompe i

zamijeniti ih starim cipelama. No sada je Titus imao dvije lađe, koje

je mogao pustiti da plove: trgovački brod pod zaštitom jednoga

ratnog broda, tumačio mu Rembrandt. Snasti doduše nisu imali, ali

su se svečano ljuljali na vodi: zdepasti oblik njihov nije ni na čas

vrijeđao Titusovu živu maštu.

Uvečer bi Titus sa svog kreveta na tavanu promatrao ponekad

oca gdje crta baku ili sluge. Dolje na dvorištu sve se blago žarilo, pa

su lica muškaraca u igri svijetla i sjene postajala gotovo prijeteća.

Baka je odmjereno i pažljivo nešto plela koščatim prstima, te bi

kadikad pljesnula rukama od silna čuda nad vještim majstorovim

perom.

Petar i sluškinja često nestajahu u isto vrijeme. Zašto su

izbivali, toga Titus nije shvaćao, a još manje, zašto su se, šmugnuvši

jedno kraj drugoga, tako prisno okrzavali, da ju je momak mogao

obujmiti, i zašto su se rvali, sve dok se ne bi sasvim zajapurili i

ostali bez daha. Mali Titus nije bio kadar da sebi objasni, da su za

sve to tražili zgodnu priliku; vrlo je dobro zapažao da im se mili to

rvanje i nošenje... ali zašto?

Mnoge su još stvari bile neshvatljive. Tako je Jakov jednom

odvezao velikog bika i doveo na pašu, gdje je divljačna životinja

opasavala krave, kao da ih želi ubiti. »Učinit će im što nažao,

Jakove!« vikao Titus, ali se Jakov glupo smijao, a i Krijn, koji bijaše

čuo Titusovo uzvikivanje, cerekao se izdaleka svojim krezubim

ustima, no brzo je Jakovu dao znak rukom, kad je opazio, kako je

Jakov zaustio da nešto kaže. Poslije je Titus vidio bika gdje

miroljubivo i dostojanstveno pase u svome stadu. Sve to bijaše

čudno i tjeraše na razmišljanje; ali je mali Titus razabrao da odrasli

u tome ne vide ništa neobično, i stoga se tješio mišlju, kako će i on

jednom saznati zašto se Petar i sluškinja tako rado dodiruju i hvataju

i zašto crni bik nasrće na popustljive krave koje ne bježe u divljem

strahu...

Onda dođe vrijeme, kad se govorilo o putovanju kući, valjalo

se vratiti u Amsterdam. Ljeto bijaše u jeku, rode klepetahu po

bujnim livadama.

— Ne smijemo majku dulje ostaviti samu — govorio

Rembrandt. Starica kimala glavom, a Titus, koji bijaše blage ćudi,

drage se volje pokorio očevoj odluci.

Posljednje večeri, što su je proveli na bakinu majuru Titus je

28

smio dulje ostati budan. Baka je pričala, a Titus zbog toga svu noć

nije spavao od uzbuđenja. Neprestano je vidio pred sobom patuljke,

čarobnjake i noćne životinje s čudnovatim krilima i glavom kao u

sove, koje graktahu i jezivo nešto razgovarahu. Vještice na metlama

i zmajevi u ognjenim kolima ostavljahu svoje zmijolike tragove po

zraku. U glavi maloga Titusa sve se kovitlalo. Pokraj sebe čuo je

gdje otac spava; veliko tamno tijelo ravnomjerno i lako je disalo.

Dijete se tijesno priljubilo uz njegovu zaštitničku ruku, drhteći od

straha i osjećaja sigurnosti u isti mah. Pred svanuće sklopiše mu se

oči. Kad se probudio, misao na putovanje kući, na poštanski brod i

na dom u Amsterdamu toliko ga je ponijela i prožela, da se nakon

toga jedva mogao ljudski oprostiti. Klompe su ostale; nije ih više

obuo.

Kad su ovaj puta išli na poštanski brod, putnu je torbu nosio

Petar. Crteže i slikarsku bilježnicu htio je majstor sam nositi. Sav

zadovoljan i prenapet gledao je u budućnost, jer je na selu nacrtao

stotine krajolika i likova. Te će mu skice biti od neprocjenjive

koristi u kompoziciji velikih novih slika, na koje je već sada

pomišljao s velikom čežnjom.

*

Grad... Nakon tišine svijetloga, zelenog krajolika, malom se

Titusu činilo kao da ulazi u neki nov i posve nepoznat svijet. Život

je tu djelovao na nj svom silinom. Bio je već na nj i zaboravio, a

sada je potpuno njime ovladao. Gotovo je bojažljivo ugurao svoju

ruku u očevu, koja je kratkim, snažnim zahvatom obuhvatila

njegove dječje prste.

Skupina kuća nad ljeskavom vodom pričinjala mu se stroža i

viša; još više su se isticale okrugle kupole i tornjevi sa šiljatim,

blistavim šljemom na srpanjskom suncu. Zvona zvučno dijele dan

na sate. Kroz kanale, koji sada već ne bijahu toliko zeleni i mutni,

plovili čamci sa svojim crvenim i žutim teretom voća. Povici i

signali, prelijetahu iznad blistave vode. Iz pokrajnjih kanala

dolažahu polagano i ljuljajući se plosnate teglenice. Svečano su

pristajale uz velike trgovačke brodove, koji su svi smeđi kao bronca,

i s istaknutom zastavom, iskrcavali teret, utovarivali robu te nestajali

pod visokim svodovima mostova.

Na kejovima sve sama buka i galama. Iz skladišta nailazili

žustri pisari s popisima robe za ukrcavanje i s tovarnim listovima;

29

između keja i broda izmjenjivale se hitre zapovijedi, a padale i riječi

ukora. Među naslaganom robom skitali se ulični derani, a

nepovjerljivo ih promatrali čuvari zakona, što švrljahu duž kuća,

motreći sve oštrim pogledom. Načas zavlada tišina, kad je iz

pokrajnje ulice zakloparala kočija — a to se rijetko kad vidi! — i

truckajući po kaldrmi i uzduž kanala opet nestala; no tek što bi iz

koje od onih malih trgovačkih kuća odjeknula kakva zapovijed, živi

bi se stroj ponovno pokrenuo.

Na velikim trgovima bijahu pročelja kuća široka, i nekako

ozbiljna, a stube što vode do kućnih vrata, bijahu mrkle i izjedene

zubom vremena. Nad mnogim vratima opažao mali Titus grbove i

izreske u nezgrapnoj latinštini, što mu ih čak ni Rembrandt nije

mogao prevesti; često se Titusov pogled zaustavljao na golemim,

zlatom ispisanim brojkama godina. Što su se više približavali

Breêstraatu, to su crvenije i manje postajale kuće; samo se na

ponekim uličnim raskršćima izdizahu prema suncu svojim

stepenastim zabatima. Drveće stajalo ukočeno, pokrito teškom

prašinom, s lišćem što se ispreplelo kao živica. Ljudi na ulici bijahu

ovdje stariji, sređeniji, promišljeniji, a svi šumovi prigušeniji i tiši.

Kad je Titus pogledao uvis, opazio je da i nad Amsterdamom oblaci

jedre u sjaju. No kao da bijahu udaljeniji i manji negoli na majuru

njegove bake.

30

VII

Ljetne večeri one godine bijahu kao ogrnute plavim velima,

jasne, zvjezdane, bez ćuha vjetra. Uvečer je Rembrandt često

odlazio u šetnju, te je ponekad i maloga Titusa vodio sa sobom.

Onda bi hodali po uskim bedemima; s jedne strane bila im voda, a s

druge visoke stare zidine kojima se u nekoć svijetlom namazu

pokazivahu vlažne mrlje u tamnijoj boji. Tu i tamo zohine hvoje

spuštahu svoje bijele grozdove niza zidove. Ondje, gdje su

crnosjenasti vrtovi sezali sve do zidina — tamnozelena mrklina,

koja se zaznavala tek pod teškim, tromim noćnim mirisima, što su se

izdizali u prezasićenu ljetnu noć — na blijedom se, zvijezdama

osutom nebu ovdje-ondje ocrtavala poneka sjenica ili dio

grudobrana. Sve je pritisla neka tjeskoba i prekrila premoćna

ljepota. Zrikavci zrikali, nevidljiv čamac klizio sablasnim šumom po

utihloj vodi, u sutonskoj rasvjeti sve bivalo nekako tiše, čak i bat

koraka, te bijaše kao da ne čuješ i ne slušaš svoj hod već tuđi.

Ljubavni parovi stajali u sjeni, meki im poljupci naviještali

neizreciva obećanja. Tajanstvene kuće, izbočene preko bedema,

dopirale sve do vode. Vijugave stube uvirale negdje u noć, a mostići

što vode od obale do kuća kao da su lebdjeli u polutami.

Kad bi granuo uštap, sve se umatalo u neku mliječno-blijedu

blistavost. Oštrije bivahu sjene, no ondje, gdje se razlila mjesečina,

podrhtavahu bezbrojni vanzemaljski cvjetovi po drevnom, trošnom

kamenju, po rukama i licima prolaznika. Iz vrtova čulo se uzdisanje,

odasvud dopirali glasovi, disaji, riječi bez pravog smisla,

nedokučljivi znaci žive zemlje, što su maloga Titusa čas prožimali

nekom neobjašnjivom težinom, čas opet ispunjali neobjašnjivim

blaženstvom.

31

VIII

Kad bi Hendrickje spremila Titusa u postelju, mališan bi, još

budan, često čuo kako odozdo dopiru do njega neki zamućeni

glasovi. Rembrandt je primao posjete. Nekoć je imao mnogo

prijatelja, ali ih je malo ostalo. Većina nije shvaćala promjenljivih

mu raspoloženja: bilo je mnogo večeri, kad ne bi ni bijele prozborio,

a drugi puta bijaše razgovorljiv te bi pričao o vragometnim

ludorijama iz doba svoga naukovanja kod Lastmana,3 ili bi naredio

da se svi obređuju pijući.

Ne, mali slikari i ograničeni građani, koje je velikodušno

primao u svome stanu, nisu ga razumjeli. Oni su vidjeli druge

majstore, ljude koji su teško radili, a koji su ostajali nepromjenljivo

isti; ti bi uvečer zajedno sa svojim slikarskim haljetkom odbacili i

brige i maštarije i znali da se u cijelosti prilagode svojem društvu; za

njih onda nije postojalo ništa drugo do pehara i pijanstva, do

raskalašnih, neobuzdanih muškaračkih razgovora. Takav bijaše

Frans Hals4, takav bijaše Van der Helst5, ta dva velika takmaca

Rembrandtova; takvi bijahu svi, koji su uvečer sjedili po vinarama

ili u svojoj radionici s prijateljima i učenicima slavili bučna slavlja.

— Oni da nisu ozbiljni? Trebalo ih je samo jedanput vidjeti po

danu! Njih nisi mogao uznemiriti, pa makar im stajao i za leđima i

lagao na sva usta — o ženama, o novostima iz kuglana, čak i o

slikama drugih, koje su u nekoj trgovini umjetninama privlačile

kupce i radoznalce; sve uzalud — oni bi jedva odgovarali; radili su,

radili neuzdržljivo, naporno; nisi ih mogao otrgnuti od njihova

platna. A tek da ih vidiš nedjeljom! Nije bilo pobožnijih posjetitelja

crkve od vitezova kista! U svim crkvenim klupama sjedio sve sâm

slikar.

Ta bijahu to ljudi sasvim drugačijeg kova od Rembrandta,

kojega nisi nikako mogao upoznati u dušu. Sve je na njemu bilo

3 Pieter Lastman (1583-1633), nizozemski slikar, grafičar, jedan od

Rembrandtovih učitelja. — Prev. 4 Frans Hals (1580-1666), jedan od najboljih nizozemskih portretista i

prikazivača pučkih tipova. — Prev. 5 Bartholomeus van der Helst (umro 1670), znameniti nizozemski portretist. —

Prev.

32

čudnovato, strano. Nisi ga više vidio ni u kojoj crkvi. U tom je

Rembrandtu bjesnio neki nemir. A bilo je čak i danâ, kad nije ništa

radio, nego je tiho i zgureno sjedio pred svojim slikarskim stalkom

ili listao po kakvim starim knjižurinama. Pa nije valjda slikar

naučenjak? Bavio se stvarima koje ne priliče krštenoj duši. Čak su

ga osumnjičili da je slobodni mislilac. Govorkalo se da se u Brokeu

održavaju neki neobični sastanci, ondje se okupljaju, savjetuju se i

počinjaju kojekakve grijehe anabaptisti6, huškači i slobodni mislioci,

sva krivovjeračka bagra, gora od Turaka i rimskih papa. Čak i

Židova Uriela Acostu7, kojega su izopćili iz njegove vlastite gnusne

sekte, primali su, vele, oni heretici raskriljenih ruku.

To bi bilo nešto za Rembrandta! U gluho doba noći, kad su

utrnuta sva svijetla i pogašene vatre, šuljati se duž utihla keja,

odvezati čamac, odveslati se prigušenim zamasima vesala u

Waterland, a sve pod okriljem mraka — jer i on sam je mračnjak i

brat noći. — To bi bilo nešto za Rembrandta: družiti se s

nevjernicima, dok svi pošteni građani spavaju, zaraziti se otrovom

krivovjerja, tamo vani u nekoj seoskoj kući u Waterlandu, ili čak u

nekoj pojati, pod istim krovom sa stokom, proigrati svoju dušu!

Ta zašto su se naši oci borili za jednu svoju vlastitu vjeru?

Zašto su otvoreni božji hramovi, kad ih čovjek izbjegava i radije

ruje u mraku? Ne, taj Rembrandt nije pravi prijatelj čovjeka, koji bi

o samom sebi htio reći: »Ja i moj dom, mi želimo služiti Gospodu.«

Taj se Rembrandt bavi krivovjerjem. Taj je Rembrandt odbacio

samog sebe i odvrgnuo svoju umjetnost. Jest, prije je naslikao

mnogu lijepu sliku svojim kistom, ali ga sada nečastivi drži u svojoj

vlasti, i svršeno je s njim. Može to svatko vidjeti, tko se razumije u

slike — a mi se razumijemo. Od malih nogu bili smo kod prodavača

umjetninama kao kod kuće, ili smo sami okušali svoje snage na

platnu slikajući po prirodi. Ali Rembrandt?

Ruka mu se više ne pokorava. I dijete bi moglo slikati kao on!

U teškim trakama cijede se boje s njegovih slika, a kad se osuše, po

njima se hvata debela kora. Čudak je on i luda! I još traži da mu

čovjek sve to primi pod gotov groš! Kakve li tame, kakve

6 Anabaptisti — pripadnici protestantske vjerske sekte iz vremena Reformacije;

traže krštenje odraslih, povratak drevnoj crkvi i zajednicu dobara. — Prev. 7 Uriel Acosta (ili: da Costa), portugalski pokršteni Židov, filozof, koji se u

Amsterdamu opet obratio na židovstvo; borio se protiv strogosti židovskih vjerskih

zakona; u Amsterdamu izvršio samoubojstvo 1640. — Prev.

33

svojeglavosti! A osobito oni biblijski prizori, što ih želi naslikati!

Sve se gubi u sjeni, u crnoj magluštini! Postao je sovuljaga, što se

boji danjeg svijetla — sin noćnog mraka. Pa kad se čovjek još sjeti

razbludnog života i raskalašenosti, što se zbivaju tamo u njegovoj

kući... Već drugi put živi sa svojom sluškinjom! Jeza te hvata. On je

izgubljena duša od koje bježiš sa zgražanjem...

*

No o svemu tome mali Titus ništa ne zna. Zna samo da ima

nekoliko vjernih prijatelja koji posjećuju njegova oca. Oni

razgovaraju tu dolje toplim, prigušenim glasom. Ne bučno, ne

uzbuđeno i krešitavim smijehom, onim smijehom, od kojeg se Titus

kao dijete u strahu budio. Kadšto mu se pruža prilika da ih još vidi,

prije nego što za nj dođe vrijeme spavanja. Među njima je i plah,

šutljiv čovjek, bijedno odjeven, koji najradijie sjedi u sjeni kamina.

Zove se Hercules Seghers.8 Titus pogledom prelazi s oca na

Seghersa. Nalik su jedan na drugoga, ali je otac viši, zapovjedniji,

silniji. Otac sjedi pod stropnim svijećnjakom, u krugu svojih

prijatelja, u sredini odaje. Seghers spušta glavu, sluša, govori malo,

ali jasnim glasoim i bez oklijevanja. Dobar je on. Dok Titus prolazi,

pogladit će ga po kosi, a kad Hendrickje uđe, stegnut će joj ruku i

malko ali uljudno nakloniti glavu; nju od toga oblije rumen, no ona

se time ponosi. On sve voli u Rembrandtovoj kući. Za sve ima topao

pogled i nježnu kretnju. Titus zapaža gdje mu pogledi ponekad dugo

i s divljenjem počivaju na Rembrandtu. Titus voli ljude koji cijene i

poštuju njegova oca. A otac je prijazan prema svima. Titusu se čini,

kao da se otac gdjekad pomlađuje među starim prijateljima. Onda

mu je lice ozareno smijehom, bez i jedne bore, te je i sam Titus

očaran i u tihu djetinjem divljenju gleda u oca. Nad svima lebdi

spomen na zajedničku mladost, sjećanje, koje ih obasjava suncem i

toplinom. Dobrota toga prijateljstva prožima i malog dječaka.

Voljko i zadovoljno sjedi u pozadini miran kao bubica, i promatra

odrasle, dok Hendrickji iznenada ne padne na um da je on već odveć

dugo budan, te ga nosi gore, gdje s Mayrom spava u istom krevetu.

Kadikada pojavio bi se i neki živahan mlad čovjek s kicoškim

brcima i kratkom francuskom šiljastom bradicom, koji je brzo i

8 Hercules Seghers, nizozemski slikar, Rembrandtov suvremenik i prijatelj,

učitelj slavnog Gillisa van Coninxlooa. — Prev.

34

zapovjednički govorio s visine. Tada bi Titus opazio kako otac

utihnjuje i kako svoje mjesto na svijetlu prepušta onome drugom.

Bijaše to Jan Six, gospodar Wimmenuma i Vromadea.

Kad bi njega pozvali, na stolu nije stajalo kositreno posuđe, već

sve sam kristal i mjedeni svijećnjaci s vitkim svijećama lijepih boja.

Za jela je taj mladi vlastelin neosporno vodio glavnu riječ. Nije trpio

pogovora; poslije prvih čaša postao bi glasan i svadljiv. Njegova

ruka koja je malena, mišićava i brižljivo njegovana, počivala na

stolu kraj Rembrandtove kratke, snažne šape, grčila bi se drhteći te

bi naposljetku pomamno i vlastoljubivo tresnula o stolnjak, da bi se

pehari zatresli na svojim nježnim peteljkama. Poslije jela prošetao bi

po cijeloj kući, držeći odnjegovane ruke na leđima, diveći se i

ispitujući, te bi se propitkivao za cijene pokućstva i slika, i

nepovjerljivo stavljao ruku na stvari, kojih prije nije vidio, grdio

Rembrandta, da je rasipnik, a zatim zvučnim i maznim glasom

uvjeravao o nečemu majstora, koji ne bi odgovarao, nego uporno

šutio, tek tu i tamo ubacujući pokoju riječ. Poslije se Six obraćao

učenicima, tapšao ih po ramenu i tražio da im vidi slike. Onda je

izabirao ponajbolje stvari, po koje bi nakon nekoliko dana poslao

svoga slugu. Mada mladići nisu dobivali ni prebijene pare, oni bi

poletjeli na sam njegov mig i bili očarani, kad bi on barem »donekle

bio zadovoljan«, kako se dobrostivo izražavao, njihovim slikama ili

bakrorezima. Jer on bijaše u Amsterdamu veliki zaštitnik sviju, bilo

pjesnika, bilo slikara, koji su željeli da se proguraju naprijed. Kada

bi ih opljačkao za njihova ponajbolja djela, osjećali bi se polaskanim

i već zamišljali svoje buduće slike u jednoj od izložbenih dvorana

Clemensa de Jonghea, grozničavo sanjareći o velikim svotama što

će ih uskoro na javnim prodajama kupci nuđati za njihov rad!

Mladi je vlastelin Jan Six rijetko kad ostao cijelu večer. Titusu

je katkad donosio slatkiša — okruglo, glazirano voće sa mnogo

šarena šećera, umotano u meke svilene vrećice. No ta darežljivost

nije Titusa baš osobito radovala, i on je to voće jeo više bojažljivo

negoli s nasladom. Osjećao je nekakav strah od darovatelja.

Ponekad bi opazio gdje Jan Six daje znak njegovu ocu da pođe za

njim u pokrajnju sobu. Onda bi čuo kako mladi vlastelin navaljuje

na oca tvrdim riječima, a kad su vrata bila odškrinuta, vidio je gdje

otac ponizno pognute glave stoji pred uzbuđenim malim

svemoćnikom. Na stolu ležahu neuki papiri, veliki, bijeli i

zastrašeni. Bilo je neke tajne između njih dvojice — tajne, kao među

35

svim odraslim ljudima. No tajna između njegova oca i Jana Sixa

bijaše zlokobna, opasna tajna, sasvim drugačija negoli tajna sa

Seghersom ili s Menassehom. To je mali Titus sasvim jasno osjećao,

iako ne bi bio kadar da to izrazi riječima. Pošto bi se neko vrijeme

zadržali u zaključanoj sobi, opet bi izašli. Mladi vlastelin Six s

jarko-crvenim pjegama na obrazima i s neprijateljskim sijevom u

očima, a otac sliježući ramenima, umoran i zabrinut, ali naoko ipak

obradovan, što se razgovor okončao. Jer nakon toga Jan Six ne bi

ostao ni minute dulje.

Hendrickju očito nije Six ni zapažao; a kad bi se to ipak

jednom dogodilo, držao se prema njoj kao prema nekoj nepoznatoj

sluškinji. Kad bi se poslije takvih razgovora zabrinuto obratila

Rembrandtu i propitala se, što je i kako je, otac bi oborio pogled.

Onda bi oboje uzdahnulo. U Rembrandtovu uzdahu osjećao se

prizvuk izvjesne dobrodušne, posprdne ravnodušnosti, a u

Hendrickjinu neki tihi prijekor i zastrašenost.

Titus se rado igrao na podu. U sobi je bilo tajanstvenih tamnih

zakutaka, gdje bi mogao zamišljati kojekakve neobične stvari; pod

stolom i stolicama puzao bi u nekom malom carstvu barikada i

plotova; veliki sag bijaše neka voda ili livada, u kojem su tamna

mjesta bili mostovi ili dvorci, kako kad. Titus se igrao s

raspomamljenom maštom; nije mu trebalo ni drugova ni igračaka;

sam bijaše neograničeni gospodar u carstvu tih snova.

Ali na podu se rado igrao stoga što je mogao čuti o čemu

odrasli razgovaraju. Nije osluškivao smisao njihovih razgovora, koji

je shvaćao samo upol ili nikako; njega je poticao ozbiljan ton, što ga

je u razgovorima zamjećivao; privlačila ga zagonetnost teških,

zamašnih riječi, koje bi iznenada zalebdjele iznad jednoličnosti te

ozbiljnosti; onaj neki daleki, zavidljivopoželjni život privlačio je

Titusa i pretvarao osluškivanje u pritajenu svečanost. I tako bi nakon

Sixovih posjeta često čuo tih i zabrinut razgovor udvoje, glasove

prožete brigom, nemirom i jadanjem, koji bi se zatim opet rasplinuli

u svakidašnjici.

*

— Kada hoće novac?

Rembrandt je uglavnom odgovarao preko volje:

— Novac! S novcem će biti već u redu! Samo neće ni da čuje

za kakvu odgodu, i to je sve... Svima produžuje rok — osim meni!

36

Goni me ustopu. Mene...

Hendrickje ga blago prekori:

— No mi mu dugujemo već tako dugo, Rembrandte... Kad si

mu novac već priredio, zašto onda kupuješ kojekakve stvari?

Otac planu:

— A drugi? Zar Van der Helst možda ne kupuje, ili Ruysdael?9

Zašto oni da kupuju, a ja ne? Ta zar sam ja manji i neznatniji od

njih? A kad jednom imam mnogo novaca, zar da mirno gledam gdje

Seghers oskudijeva, samo zato što luđaci misle, da Hobbema10 slika

bolje krajolike?

A onda će s većom zabrinutošću, ali s prigušenom srdžbom:

— Ako bih Sixu učinio po volji, morao bih rasprodati sav svoj

imutak. Neću valjda dan i noć raditi, da bih njega izdržavao? Pa ono

je zapravo dug na otplatu, koji bi trebalo raspodijeliti na godine... A

Clemens ima još svu silu mojih bakroreza, o kojima više ništa ne

čujem. U mene je proknjiženo nekoliko tuceta slika... Nitko ne

plaća, svi odgađaju... Sto forinti više ili manje čine nas nesretnim...

Uvijek ta nestašica novca... Prije, prije...

*

Jest, još vode nevidljive niti iz Rembrandtove kuće u sve

predjele grada — niti, koje uviru u neslućena čvorišta. Niti do

svijetle, mirisom metvice ispunjene ljekarne Abrahama Frantzena,

koji Rembrandtu uvijek iznova daje savjete, iako ih majstor svakiput

odbacuje; niti vode do breêstraatskih rabinera, kojima kosa miriši na

mošus i koji, odjeveni u duge talare, komentiraju Zohar11 i mozgaju

nad Talmudom; vode niti do sirotinjskih sobica židovskih studenata

na Vlooyenburghu, koji Rembrandtu služe kao model; do jadnih,

neuglednih kuća, gdje trgovčići, kao Jeremias de Decker, u

skrovitosti pišu svoje stihove i jedan Coppenol za nekoliko groša

izrađuje prijepise u krasnopisu; vode do središnjeg dijela grada, gdje

prepredeni prekupci iščekuju kraj njegove slave, prije nego što će ga

isplatiti; vode niti do palača Keizersgrachta, u stanove moćnih

9 Jacob van Ruysdael (1628-1682), čuveni nizozemski slikar krajolikâ i marinâ.

— Prev. 10 Meindert Hobbema (1638-1709), uz Ruysdaela najveći nizozemski slikar

pejsaža. — Prev. 11 Zohar (hebrejski: Sefer Zohar, »Knjiga Sjaja«) — kabalistička knjiga na

aramejskom jeziku. — Prev.

37

zajmodavaca Harmena Beckera, Hertsbeeka i drugih, kojima se

majstor predao na milost i nemilost u jednom nesmotrenom trenutku

nestašice novca; vode do zabitnih potkrovnica, gdje stare ruke i oči,

o kojima trgovci umjetninama i ne slute da postoje, prianjaju uz

bakrorezačke stolove, da bi posljednjom snagom uhvatile linije sna

jednog života na izmaku; — kroz cijeli usplahireni labirint grada

Amsterdama vode tajnovite veze, nijeme poruke — prijeteće i

povoljne poruke misli — a on, kod kojega uviru sve te niti, on ih

jedva i zapaža, već se zatvara u svojoj radionici, čita evanđelja i zna

da će sve to izbjeći čim dohvati oštru iglu i kiselinu, čim se lati rada,

da bi se otarasio svojih vječitih dugova, zaboravljajući u tom radu na

svoje dugove...

A pored njega žive častoljubivci i nesmotrenjaci, oni mladi i

budući, koji smatraju, da su dovoljno jaki i da dovoljno znaju, da bi

mogli odoljeti svijetu; žele da usred vrtložnog mahnitanja uplove u

zavist i taštinu svijeta, da utonu u njegov sjaj, u njegovu raskošnu

opojnost i njegovo razočaranje. Govert Flinck i Fabritius, Van

Hoogstraten i Renesse: u Rembrandtovoj kući postadoše odvažni,

samosvijesni ljudi.

A tako je uvijek bilo. Jednoga lijepog dana mora Rembrandt

uvidjeti, da im nema više što reći; više neće slušati njegovih riječi...

Uzeli su sve, što je mogao pružiti. Zreli su da se otkinu sa stabljike-

hraniteljice, zreli da ih ponese snažan zamah vjetra te da se

ukorijene na tuđoj zemlji, da bi sami buknuli novim, bogatim

cvijetom.

Uvijek je tako bilo: odjednom ga moraju napustiti. Pomišljajući

na njih, on još uvijek gleda u njima zelene mladiće, koji su nekoć

dolazili k njemu, da ih njegove ruke mijese i uobliče; a kad odlaze,

on osjeća, da ih jedva još poznaje. Svi tako odlaze, svi. Mnogi mu

ostaju vjerni, posjećuju ga ponekad ili mu se javljaju. Drugi ga

zaboravljaju, tek što ih negdje počnu slaviti. A kad o njima što

dozna, to se onda događa posredstvom trgovaca umjetninama ili

zajedničkih prijatelja, s kojima se slučajno susreće... Doći će dan, i

on će biti osamljen... Misli li on na to...? Doći će dan, i nitko mu

više neće u pohode — svi će živjeti u drugim gradovima, možda u

drugim zemljama — o prokleto častoljublje koje vjeruje da su mu

granice rođene zemlje odveć uzane! — I zaboravit će na nj i na

svoju mladost. — Usud je to. Sudbina majstora. Davati, a ništa ne

primati. Sve hraniti preobiljem, što ga je njegova snaga stvorila...

38

Lijepa, ali samotnička sudbina. — Doći će dan, i on će biti posve

sam. — Misli li na to?

Majstor radi.

39

IX

Ujesen je Hendrickje odvela malog Titusa u školu koje se

toliko bojao.

Za kasnih ljetnih mjeseci jedva da je još i pomišljao na

tamnocrvene zidove s uskim prozorima i njihovim lijepim cimerima,

što su ukrašeni crvenim i crnim slovima, već se za dugih beskišnih

dana igrao na sivo popločenom grachtu.12 No kad je sada ponovno

došao u blizinu škole, zbog koje je njegovo dječje srce svakiput jače

zakucalo, te već iz daljine ugledao rulju većih dječaka gdje se

natjeravaju po džombastoj kaldrmi, čekajući na znak zvona da uđu u

školsku zgradu, tada ga obuze ona tajnovita tjeskoba, stijesni mu se

oko srca jače negoli ikad prije.

Hodao je polaganije i samo je šapatom odgovarao na vedre

majčine riječi. Zar da odsad bude posve sam izvrgnut tima visokim

klipanima? Pune prijetnje i svakakvih opasnosti pričinjahu mu se

neobuzdane snage tih većih dječaka, koji su se goropadno iživljavali

u raspuštenoj, bučnoj igri, u kojoj je odmah razabrao nemilosrdnu

surovost. Tu će se moći održati samo jaki i snažni. Uplaši se, kao da

se to njemu samom dogodilo, kad vidje, gdje su stariji dječaci u

divljačkoj igri na tlo oborili nekog mališana, koji bijaše nešto stariji

od njega; mališan bespomoćno ležao prestravljeno raskolačenih

očiju, dok mu neka djevojčica, vjerojatno njegova sestra, nije

pritrčala te mu pomogla da ustane, tješeći ga. Ta zar majka ne vidi,

što se tu malim dječacima može dogoditi?

U malog Titusa rastao strah: velik, tajanstven, prepun slika

užasa, koje su mu teško pritiskivale srce. Djetetu usne podrhtavahu.

Hendrickje se naže k njemu.

— Zašto si zastao?

Njegov ju je slabašni glas zaklinjao:

— Oni će mi nekakvo zlo načiniti.

Osjetio je kao surovost, što se majka sada smijala!

— Bojiš li se?

Šutio je. Jest, bojao se. No kako da izrazi ono, što ga muči i

kinji, kad ga majka eto ismijava? Prigušujući suze kušao je da misli

12 Gracht (čitaj: hraht) — kanal, jarak, rov. — Prev.

40

na daleke, neobične stvari, da bi zaboravio svoj strah. Ali kamo se

god okrenuo, svuda bijaše strah. Ni sam to nije shvaćao. Druga su se

djeca tukla i smijala, kao što je i on još jučer činio. Zašto li se svijet

jednim mahom ispunio opasnostima i sjenama? I zašto on strahuje

od kojekakvih poniženja i mučenja, dok drugi uz veselu ciku

poskakuju naokolo?

No majka ga je već vukla sa sobom preko malog igrališta, i oni

su hodali duž visokoga slijepog zida, za kojim se skrivalo još više

tjeskobnih tajna. Zdepasti je i debeli učitelj, naslonjen o donja

vratašca, kao iz nekog prozora virio iz kuće. Za trenutak su

strahopoštovanje i radoznalost potisnuli strah, i Titus je važnog

čovjeka pomno uzeo na oko. Oštre i prodorne oči ležahu u okruglim

dupljama iznad mesnatih suznih vrećica; crn šešir bez sjaja pokrivao

mu glavu, što je duboko pognuta i kratkovrata izvirivala iz

dugačkog talara. Na rubu donjih vratašca ležahu kratki prsti, zgrčeni

u glatke okrugle šačice. Kad je Titus učitelja ponovno pogledao u

lice, opazio je kako mu oko širokih usana lebdi jedva zamjetljiv

izražaj — prezira ili podsmijeha? — dok je Hendrickju motrio od

glave do pete. Što li je to bilo upadljivo na majci? Titus je upitno

podigao pogled k njoj; bit će da je i ona zapazila oholi pogled

školnikov, jer se nekako smela, a obrazi joj se zarumenjeli.

— Evo sam vam dovela Titusa — reče, tiše i pokornije nego

što ju je ikad čuo. Još čas prije nemilosrdno se smijala; no sada se

Titusu odjednom sažalilo na nju, i odmah je zamrzio učitelja i

njegovo tupo i nadmeno lice.

Hendrickje je šutke predala školarinu te se bez riječi i

nesigurna udaljila. No odjednom se vratila, kleknula kraj Titusa i

dugo ga cjelivala. A on joj zaštitnički savio ruke oko vrata. Prvi put

eto bijaše muškarac, tješitelj. I kao da je majka duboko osjećala

Titusovo srčano hrabrenje, smiješila se i pogledala učitelja ponosno

i uzbuđeno. No on se okrenuo slegnuvši ramenima.

Sada je Hendrickje brzo pošla dalje. Titus ju je slijedio očima,

dok je god mogao, no poslije nekoliko trenutaka stajaše bespomoćan

i sam pred grubim debelim čovjekom. Ovaj ga uhvati za ruku i

povuče unutra.

— Upisat ćemo ti ime — reče onaj meki, neugodni glas.

I tada je Titus stajao u školi. Prvi put u životu stajaše u školi.

Ogledavao se. Bijaše to dugoljasta prostorija s mračnim kutovima.

Strop joj onizak, a prozori još uži nego što je Titus mislio. Sprijeda

41

se izdizala katedra. Podsjećala je Titusa na propovijedaonicu u

crkvi, kamo bi ga Rembrandtovi učenici ponekad vodili, ali bijaše

niža i ne tako lijepo izrezbarena. Desetak niskih klupa s uskim

naslonima zauzimahu ostali prostor. Nasloni im tu i tamo razbijeni i

nedovoljno popravljeni, drvo izrezuckano, boja odgrebena; daske

što su s vremenom postale šarene, bijahu posvuda nagrđene mrljama

tinte. — Na nekoj polici ležale knjige s istrgnutim listovima,

izgužvani hrptovi visjeli o jednoj niti. Titus vidje, da su to Biblije i

crkvene pjesmarice. — Na zidu za katedrom također nekakva

polica, a na njoj prašnjav vrč, u kojem je po Titusovu mišljenju bilo

tinte, sudeći po tragovima, što su se tamno i prugasto cijedili niz

tuljak. Hrpimice ležalo ondje i nekoliko manjih knjiga, kojih je

svrha Titusu zasad ostala neobjašnjena.

Učitelj je tromo i bučno zauzeo mjesto na katedri. Titus je

skromno čekao udno postolja. Vidio je i čuo gdje učitelj šuštavo

vadi nekakav debeo lisit papira, a zatim polako i vješto perorezom

zašiljuje guščje pero. Onda se ono grubo lice saže nad pergamenat, a

okrugla, mesnata ruka poče se micati u neočekivano poletnim

zamasima, oči se zadovoljno i samosvijesno blistale nad ispisanim

šarama. Svečano uze čitati naglas:

— 28. Septembris. Titus, sin Rembrandta van Rijna iz

Breêstraata. Osam godina. Uplata: tri šilinga.

Učitelj nato prošeta pogledom po cijeloj prostoriji, kao da

Titusa traži u jednom od onih udaljenih mračnih kutova; naposljetku

sa mnogo samodopadnosti zaustavi oči na maloj skrušenoj spodobi

do svojih nogu. Titus osjeti kako u njemu opet iskrsava strah. Učitelj

se nakašlja.

— Čini se, da si dobar dječak... Samo da nije pisano: Grijehe

otaca ispaštat će djeca sve do trećeg i četvrtog koljena!13

Stenjući i u hitnji izvlačio se s mnogo muke iz svoga sjedišta te

pošao prema vratima.

Titus se opet čudom čudio. Što li je debeli, svečani čovjek

mislio svojim riječima? — Grijesi otaca? Mali je Titus već više puta

to slušao. Znao je, da je to pisano u onoj debeloj knjizi, u Bibliji. Ali

tiče li se to njega? Ta kakvi to bijahu grijesi, i tko su bili ti očevi? U

njega je samo jedan otac. Uznemireno zaokruži pogledom. Učitelj se

obrati njemu te mu zapovjedi:

13 Četvrta knjiga Mojsijeva, gl. XIV., 18. — Prev.

42

— Sjedni u prvu klupu.

Titus brzo posluša. Dok se gurao duž prljavog sjedišta,

zabrujaše zvona, praćena jekom sa svih strana. Učitelj otvori vrata

širom. Idućeg trenutka sunu divlja četa unutra. Titus je otpuznuo što

je više mogao u svoj kutić. Na svoje je neizrecivo olakšanje opazio,

da oni veliki klipani sjede sasvim straga, a njegovi su susjedi

poprilici istih godina kao i on, vršnjaci.

Muhajući se i dijeleći bubotke, svi su se gurali u red.

Neprestance odjekivaše hudi i meckavi glas učiteljev, praćen

nestrpljivim lupkanjem trskovače, što ju je odnekle izvukao. Titus

zadrhta od svega tog praskanja. Odjedanput sve utihnu. Kao na

nevidljiv znak, svi poskidaše kape.

Učitelj se molio.

U pozadini prostorije, mumljajući, počeše ga pratiti podrugljivi

glasovi. Učitelj nije ni na čas prekinuo molitvu, ali kad je mumljanje

odveć zasmetalo, u taktu svojih riječi okrenu kratko i prijeteći

udarati trskovačom po podu. Pošto je završio, uperi pogled u kojem

je kipjela prigušena srdžba na stražnje klupe, gdje je sada ponovno

vladala uzorna tišina, a tada se dvojica dječaka, koji su sjedili

sprijeda, uhvatiše u koštac. Pokraj Titusa jedan kriknu: netko je

nekog dječačića ubo oštrim predmetom. Po podu se lupkajući

kotrljala jabuka. Učitelj diže ruku zapovjednički i gnjevno. Dvojica

onih starijih đaka iziđoše iz svoje klupe, te rastaviše borce, što od

jada plakahu, te razdijeliše pjesmarice bacajući ih preko klupa.

Poiskidane i razbucane, letjele knjige od šaka do šaka, dok nisu

dospjele u ruke najjačih i najspretnijih dječaka. — Učitelj je i opet

trskovačom srdito lupao po podu; najavljen je psalam; dječaci su

žurno listali; Titus bi na mahove čuo kako se papir razdire.

Učitelj je plosnatu, sada opet pokritu glavu zabacio u potiljak,

te je mrgodnosvečano razjapio usta. Titus je začuđeno promatrao

gdje se crveni kratki jezik praćaka amo-tamo, prije nego što će se

odande glasovi izviti. I već je sa svih strana buknula zaglušna buka

iz vriskavih dječačkih grla; meki bas učiteljev gudio je kao iz

daljine. Titus je tresući se iščekivao kraj.

Pošto su učiteljevi pomoćnici opet pjesmarice odnijeli na

mjesto, koračali su do katedre, za kojom se učitelj, nezgrapno i

bučno, opet smjestio. Tutnjavim glasom odgovarahu naizmjence na

pitanja iz reformiranog katekizma, koja im je učitelj isto tako

gromoglasno postavljao.

43

— Što traži treća zapovijed?

— Da psovkom ili krivom zakletvom ne hulimo imena

Gospodnjeg, i ne samo to nego da ne spominjemo imena

Gospodnjeg uzalud ni da ga zloupotrebljavamo, niti pako da

slušajući ili gledajući takvo što postanemo sudionici takva strašnog

grijeha. In summa, da se svetim imenom Božjim samo u strahu i

počitanju služimo, tako da Ga pravilno spoznati, zazvati i u svijem

našijem riječima i djelima slaviti mognemo.

— Zar je tako velik grijeh, ime Božje psovkama i zakletvama

huliti, te se Bog gnjevi i na onoga, koji ne čini sve što je u njegovoj

moći, da pomogne zajaziti i zabraniti tu hulu i kletvu?

— Dakako da jest, jer nema većeg grijeha, koji može Boga jače

razgnjeviti, do hule na Njegovo ime; stoga i jest Svevišnji

zapovjedio, da hulitelji smrću kažnjeni budu.

Kad su oba dječaka hitro i bez zapinjanja — ali tako brzo, te

mali Titus ni polovicu rečenoga nije čuo, a još manje razumio —

odgovorili na pitanja gromoglasnog učitelja, vratiše se na svoja

mjesta, a za njima dođe red na druge, te su izlazili dva i dva. No

među njima bijaše ih samo malo koji su znali bez griješke izgovoriti

lekciju; većina ih zapinjala; tvrda je palica bez prestanka izražavala

svoj bijes i svoje opomene lupajući po rubu katedre. Malo pomalo

Titusu postajalo jasno, da su ona prva dvojica stajala uz učitelja kao

pomagači i uzor-učenici; drugima bijaše svejedno, znaju li svoju

zadaću ili ne.

— Što to oni neprestano kazuju napamet? — upita Titus

poistiha svoga malog susjeda.

Oko njega zasiktaše glasovi.

— Gle jednoga, koji još nikad nije čuo za katekizam! Ubrzano i

bučno zalupa palica.

— Titus van Rijn, ne brbljaj! Mir!

Kad je čuo gdje se tako javno spominje njegovo ime, Titusu

jurnu krv u obraze. Sav se šćućurio u svom kutu. Ali tada ponovno

poče brujanje glasova iza njega.

— Zar sin slikara?

— Je li to onaj, čiji otac više ne ide u crkvu?

— Daj da te malčice vidimo, mamina mazo! Riječi se gubile u

sveopćoj buci. Titus se sav zbunio, bijaše mu, kao da je izložen na

sramni stup. Dolazilo mu da plače, ali je samo strah u njemu bujao,

kao tajna i mora, što mu se u grlu zgusnula u debelu gutu. Osjećao

44

se postiđenim i poniženim. Što to rekoše o njegovu ocu...?

Titus se htjede ponovno skriti, jer nikoga nije bilo, da se

zauzme za nj. Kamo bi god došao, svagdje bi ga inače cjelivali i

tetošili; no u školi bijaše bespomoćan i bijedno napušten.

Još je jednom šutke pogledao prema učitelju, no mali je

debeljko odgovarao na njegove upitne poglede napućenim usnama i

hladnim, bezdušnim očima, dok su njegova pitanja i dalje

odjekivala.

— Što nalaže treća zapovijed?

Jedna ruka munu Titusa u rame, i on se skupi.

— Donesi nam jednom kakvu sličicu! Imate ih toliko! Titus se

i ne pomače.

— Ne doneseš li je, izravnat ćemo ti leđa! — siktao glas

nevidljivog besjednika. Titus se gradio, kao da nije ništa čuo. Možda

će onaj zaboraviti svoju prijetnju.

Mali je Titus svom silom nastojao da sluša sva pitanja i sve

odgovore, što su se još uvijek izmjenjivali kraj katedre.

— Da psovkom ne hulimo...

— ... psovkom, ili krivom zakletvom — popravljaše učitelj

nestrpljivo, jer je svaki put morao isto ponavljati.

— ... ili krivom zakletvom ne hulimo, i ne samo to...

— ... ne hulimo imena Gospodnjeg....!

Teško i tvrdo lupnu palica o pod. Učiteljeva pesnica tresnu o

katedru. Istog trenutka netko munu Titusa u leđa, te on kliznu s

klupe. Užas i strava probiše nasip straha: dječak briznu u plač. Nato

se u redovima iza njega zaori divlja, neobuzdana dernjava. Dječaci

su galamili, zviždali i udarali rukama o klupe, a prodorni je grohot

odraslijih podrugljivom oštrinom nadvikivao svu tu graju. Kroz

istočni je prozor, kao za inat, iskosa padalo svijetlo jutarnjeg sunca

na smeđe kovrčave vlasi maloga Titusa. Ponovno se mališ zgurio

duboko u svoj kut. Učitelj se smijao, ne bez zluradosti, a onda siđe s

katedre i dotače se njegova ramena. Mališan novak, gle, plače, nečiji

su prsti tu posrijedi.

— Tko je to učinio? — upita učitelj.

Titus zatrese glavom. Ne usuđuje se da pogleda uzgor, samo bi

da učitelj ode, pa da se pažnja odvrati od njega. A dotle mu se slane

suze sustižu niz lice, omiču se niz obraze sve do kutova usana.

Učitelj povuče Titusa za rukav.

— Pa zini već jedanput!

45

Titus je i dalje uporno tresao glavom. Strah, strah, samo strah. I

već se sve počelo, sada, kad je tek stupio preko školskog praga!

Mali je Titus očajno jecao. Učitelj prezrivo sleže ramenima te

zapovjedi:

— Dalje!

Juhukanje se malo pomalo stišavalo. — Učitelj se protisnuo u

svoje sjedište. Trskovača je ponovno lupala po stolu. Opet zaredaše

pitanja jednoličnim glasom. Riječi se gordo nadimale od zlohudih,

neshvaćenih strahota. I Titusu se pričinjalo u njegovoj

bespomoćnosti, kao da su sve uperene protiv njega. Nije htio dalje

ni slušati.

— Zar je tako velik grijeh, ime Božje psovkama i zakletvama

huliti...?

A dječački glasovi jednolično i piskavo odgovarali:

— ...nema većeg grijeha, koji može Boga jače razgnjeviti...

Mali Titus drhtao. Suze mu potekoše iznova. Oh, te strašne

riječi! Srdžba, grijeh, Bog. — U njemu iznikoše tri velike, bezimene

utvare: Bog, grijeh, srdžba. Bezoblične i zastrašne uvijek su se

iznova pojavljivale. Majko, majko, zašto si me dovela u ovu školu?

Tako se bojim, majko, tako se bojim, a nikoga nema, da mi

pomogne... Majko!

*

Jenjala buka, utihnuo bruj. Vani opet zvoncalo zvono. Hladno,

jasno sunce istajalo u četverouglastom prozorčiću iznad učiteljeve

glave. Nemir se u dječaka stišao. Bijaše im dosadno. Dojadilo im

žamorenje i šaputanje, te se bezvoljno igrahu noževima, ili bi ispod

klupe trampili špekule, što su tvrdo lupkale o drvo.

Sada je učitelj sam dijelio knjige, koje su ležale na dasci za

njegovom katedrom. Bile su pune sićušnih čudesnih znakova, što su

poput mrava vrvjeli po stranama. I Titus je znao, da drugi moraju

sada računati... Polako je maknuo ruke, kojima je zakrivao glavu, te

je krišom promatrao dječake gdje pločice od škriljca stavljaju na

koljena i namrštena se čela saginju nad sitne znakove...

Iznebuha pade na nj široka sjena; pred njim se pomolio učitelj,

a u ruci mu knjiga, koja bijaše stara, pohabana i sva izmrljana. Na

omotu bijaše naslikan velik kokot. Ovaj ga je podsjećao na onoga

jezovitog kokota kod bake, te on osjeti tjeskobu, no punu

iščekivanja u isti mah.

46

Učitelj rukom dozva jednoga od onih velikih dječaka, koji su

prije dijelili pjesmarice.

— Geertene, ti ćeš paziti, dok ja pomognem Titusu.

Geerten stupi naprijed, proteže mršave ručne zglobove iz odveć

kratkih rukava na kaputu te sa svečanom kretnjom dohvati

trskovaču. Nadmeno prošeta pogledom po redovima drugih, koji su

griskali usnice, da ne bi prasnuli u smijeh. No tek što se učitelj

okrenuo, on mu iza leđa pokaza dugi nos raskrečenom šakom. Onda

revno uze šetkati gore-dolje pred razredom.

S teškom se mukom učitelj ugurao u klupu pokraj Titusa i

rasklopio knjigu s kokotom.

Vidje Titus mnoštvo njemu još nepoznatih slova pored sličica,

koje bi, po njegovu mišljenju, bile mnogo ljepše, da ih je nacrtao

njegov otac ili koji između očevih mu učenika.

— A sad pazi! — oštro će učitelj.

I u tim riječima ruka mu pokaza na neko slovo.

— Aaaaa — opet će učitelj dubokim grlenim glasom.

Titus ponovi, napol posmješljivo, napol ozbiljno, kušajući da to

slovo utuvi u mozak.

— Beeee — dođe na red drugo slovo.

Kad bijahu na petom, vratiše se na početak. Titus ih je sve

upamtio; pomagale su mu i one ružne sličice, što bijahu pokraj

svakog slova. Učitelj ga slušao sa širokim osmijehom na licu,

grokćući od pritajena zadovoljstva i radujući se, što s dječakom neće

biti nikakve muke.

Kad su se zvona opet oglasila, a čopor se djece, polaganije i

umornije negoli za ulaženja, progurao van, mali je Titus poznavao

čitavu abecedu, čak i natraške — ali kada se piše Q ili X? Prođe kraj

učitelja te iziđe, gotovo i zaboravivši sramotu, da je pred čitavim

razredom plakao; tješio se na pomisao, što sad razaznaje slova i tako

kreće stopama odraslih...

*

Na uglu ulice opazi petoricu-šestoricu većih dječaka. Čuo je

gdje se smiju u izazivačkom iščekivanju. I već mu bi jasno:

spremaju se na nj, na novaka! U njemu se mahom prope onaj

nekadašnji neizdrživi strah, te on zastade drhteći; nije smogao da

razmisli, bi li otrčao natrag i vratio se kući prečicom.

Približavali se dječaci. U očima im se krijesila glupa

47

lukavština, zamazane im se ruke nemirno micale, htjele su ga

mučiti, svladati, navikle da grčevito drže štap ili da koga dave.

Prijeteći sačinjavahu neprobojan krug oko malog Titusa. Namigivali

su jedan drugome, pretjerano se i strašno kostriješili, da bi Titus

vidio, kako ne spremaju ništa dobro. Njihova se crnomanjasta, živa

lica približavahu bezazlenom Titusu.

— Ti si slikarev sin, je li tako?

Titus ih gledaše sve jednoga po jednog. Tu nema milosti!

Nijemo kimnu glavom.

— Rekoh ti malo prije, da mi jednom doneseš kakvu sličicu —

reče jedan, i Titus prepoznade po oštrom zvuku onaj siktavi glas,

koji mu je već u školi utjerao toliki strah u kosti. Očajnički se

obazre, ne dolazi li odnekle pomoć. Ali na ulici bijaše samo malo

ljudi, trhonoša i nekoliko staraca, odveć zadubljenih u svoj posao i u

svoje misli, a da bi na djecu obraćali pažnju.

Još bliže priđoše dječaci. Pesnice prijetile pred Titusovim

prestravljenim očima.

— Zar ne znaš otvoriti gubice? Ili me nisi razumio?

— Znam. — i već su suze podrhtavale u Titusovu odgovoru.

— Barem to — grozio mu se grubi pitač. — No dakle, hoćeš li

nam što donijeti? Naravno, svakome od nas po jednu. Je li jasno?

Titus nije vidio nikakva izlaza.

— Dobro — prošaputa naposljetku.

Krug popusti, nekoliko dječaka, koji su očito bili zadovoljni ili

im Titusov strah bio dosadan, odstupiše.

Odjednom se Titus mogao opet slobodno kretati.

Poput strelice s luka sunu između svojih mučitelja. Noge mu se

jedva doticale zemlje.

Dječaci ostadoše na mjestu, zabezeknuti, mada bi ga, veći i jači

od Titusa, lako dostigli. Samo je najgovorljiviji među njima potrčao

nekoliko kuća za mališanom.

— Misli na to! Danas poslijepodne moramo ih imati! Inače...

Titus je dobro čuo, ali je pobjegao, a da se u smrtnom strahu

nije ni okrenuo ni odgovorio, sve dok nije dospio do kanala i mosta,

odakle je mogao vidjeti Breêstraat.

Ondje je usopljen zastao, i po treći put suze mu navriješe na

oči.

*

48

Mučaljiv i ponižen udari zvekirom o vrata, a kad mu je

Hendrickje, utonula u misli, otvorila, puznu pored nje uza stube.

Uđe Maesu i Mayru.

Ovi su ravnodušno radili dalje, jer se obično nisu uznemirivali

njegovim neredovitim pohodima. Samo su se usput propitali o školi,

i jedva da su i čuli, što im je odgovorio. Mali se Titus polagano

približavao. Naposljetku se progura do koljena Augsburžaninu;

trenutak oklijevaše, a onda ga zamoli:

— Nacrtaj mi štogod, Ulriče.

Augsburžanin diže pogled smiješeći se i poprijeti mu kistom.

— Gle ti njega! A zašto?

Titus ga nije gledao u oči, nego je zurio na prozor, kroz koji se

vidjelo kako se nad susjednim krovom pomalja oblačić.

— Pa samo tako.

Nicolaes Maes bijaše odložio alat i povukao Titusa k sebi.

— A što bi zapravo, da ti nacrtam?

Već je stavio komad papira na koljeno, nad kojim je lebdjela

olovka, kao da se poigrava.

Ulrich Mayr smijao se od srca.

— Pa da, ti ga baš dobro maziš i kvariš.

No odjednom kao da je i njega spopadala želja da započetu

studiju zamijeni kakvom šaljivom skicom, i ne prođe dugo, te su

dvije hitre ruke, klizile po papiru; bijela se površina na očigled

ispunjala šarama i crtama, osjenčenjima i pismenima, i oba se mlada

slikara smijahu zbog svoje mahom probuđene divlje mašte.

S naramkom skica silazio Titus niza stube. Sve je pažljivo

odnio u dvoranu, a zatim stupi u blagovaonicu, gdje je Rembrandt

već čekao sina i njegovo izvješće o školi.

49

X

I onda se svakog dana u toj sivoj jeseni ponavljalo isto: valjalo

mališanu svednevice ići put tamne školske zgrade. Jutrom uvijek

onaj strah, što ga je tištio i davio, i blijedi plamičak nade, da će ga

pustiti u miru, pak oklijevanje i zastajanje, kad bi čuo pustu

dernjavu u daljini, i onda potmulo strahovanje kao prvog dana, te bi

ponekad gotovo i zakasnio. A zatim, u toku dana, postupno

navikavanje na neprijateljsku okolinu, laki proplamsaj srčanosti,

kakva mala vragolija za susjedovim leđima, osjećaj gordosti, kad bi

klicali drugi, koji bi mu odobravali. A odmah zatim otrežnjenje, kad

bi ga učitelj uhvatio na djelu i kaznio, ruganje i ismijavanje

suučenika, kad bi, kao na sramnom stupu, morao stajati pred

katedrom — da, nepodnošljiva li poniženja nakon kratkih trenutaka,

što bi ga ispunili osjećajem veličine!

A vani? Ovdje-ondje našao bi ponekog zaštitnika među

dječacima, kojima je donosio šaljivih, čudnovatih sličica, te im se

bio pridružio kao povodljiv pristalica. No ne bi se baš tako često na

nj osvrtali: znali bi ga odgurnuti, tući i prepustiti njegovoj sudbini,

ako bi ga tkogod uzeo na nišan. U njemu se izmjenjivahu strah, očaj,

divlje slike mašte i lakomislena, nepojmljiva hrabrost s nekim

gorkim čuvstvom nemoći i s osjećajem manje vrijednosti. U isto ga

vrijeme spopadala dosada dugih popodneva, vječno istih sati;

suhoparno računanje, polagano čitanje, koje je pomalo već gubilo od

svoje čarobne moći, i recitiranje iz katekizma, koje je svladavao s

najvećom lakoćom. Kad bi o podne za stolom bučno i jednolično

recitirao, on bi usprkos Rembrandtovim prijekornim pogledima i

Hendrickjinu pokudnom vrtenju glavom tjerao očeve učenike u

bučan smijeh... A onda potajna, bez prestanka podjarivana mržnja

na učitelja, koji bijaše kuljaviji i nemilosrdniji nego ikad, pa i

mržnja na veće, jače suučenike, kojih je naklonost trebalo kupiti

jabukama, pisaljkama i crtežima, što bi ih izmoljakao ili krišom

istrgnuo iz slikarskih bilježnica... Kad bi poslije svega došao kući,

mali bi Titus nakon uzbudljivih, divljačkih školskih radosti ili

pretrpljena kinjenja često bio odveć umoran za igru. Malaksao,

odšuljao bi se u Rembrandtovu tihu radionicu, ali čudesa koja su se

ondje zbivala, ostavljala su ga ravnodušnim; prstima bi rasijano

50

prelazio po čisto opranim kistovima, ili se vrzmao oko prozora i

gledao van, ništa ne videći. Nujni mu mrki uvojci mirno ležali na

čelu, male mu ruke, uzane i nepomične, pritiskivale hladno

prozorsko staklo.

Nitko se živ više nije raspitivao o školi, kao na početku. Nitko

živ više nije želio vidjeti, kako lijepo zna pisati, niti je tko slušao,

kako dobro čita. Činilo se, da svatko u kući živi u svome vlastitom

svijetu. Učenici su šuteći išli svojim putem, Hendrickje mislila na

dijete, što joj se micalo pod srcem, a Rembrandtu ruka klizila po

grubom platnu u mnogo širim i odlučnijim potezima negoli ikad

prije, dok su mu očarane i u snovima izgubljene oči tražile

zagasitojarke boje, vizije noći i zlata.

51

XI

Trgovci umjetninama Cornelis i Danckert Danckerts toga su

kasnog ljeta preuzeli od majstora na prodaju one otiske, što ih je

Rembrandt bio nacrtao u Waterlandu, kao i velik broj bakroreza

izrađenih prema biblijskim pričama. Jedan dio bijahu poslali u Pariz,

gdje su već gotovo dvadeset godina održavali redovite trgovačke

veze sa Chiartresom, koji ondje bijaše poznat trgovac umjetninama.

Protiv svakog očekivanja prodali su u jednom tjednu najveći

dio zalihe, te su i iz Pariza pored bankovnih čekova stizale nove

žurne narudžbe, uvelike se tražili crteži toga grand maître

hollandais, toga velikoga nizozemskog majstora — kako ondje

nazivahu Rembrandta; za njegove su se bakroreze ljudi gotovo tukli,

i iz dana u dan plaćale se za njih sve veće cijene.

Gospoda Danckerts značajno se pogledali te nisu propustili da

u Pariz otpreme još jednu, iako manju pošiljku otisaka, koje bi tek

nakon mnogo truda i muke mogli dobiti od umjetnika. U isto

vrijeme, kao slučajno, potražiše Rembrandta te ga onako uzgred

upitaše, je li dovršio još kakve crteže, jer u Parizu, začudo, ima za

njima kanda izvjesne potražnje.

»Le grand maître hollandais« nije vidio njihove lupeške igre.

Izvanredno obradovan primio je ono nekoliko stotina forinti, što mu

ih dadoše: već je dugo razmišljao o kupnji jedne mape

Michelangelovih crteža, koja bijaše na prodaji kod Huge Allardta, te

je trgovcima obećao da će im uskoro poslati još više svojih radova.

Braća Danckerts nisu smetali s uma da se svaki tjedan propitaju

o obećanim crtežima — dakako, takvim riječima, koje bijahu

usmjerene na to, da pojačaju Rembrandtovu bezazlenost. Slikar je

radio u najvećem naponu volje, sretan što će opet moći nešto

prodati. Bio je postavio novi tijesak te je tjerao najmlađe učenike, da

mu ljudski pomognu u otiskivanju. Svatko se u kući morao latiti

posla u izrađivanju novih naklada.

A ljubitelji umjetnosti iz dana u dan sastajali se u dućanu

Danckertsovih, grozničavo nestrpljivo čekajući najnovija

Rembrandtova djela; čak i stranci, koji su se zadržavali u

Amsterdamu, bili su u to upućeni te su navaljivali na vrata trgovaca

umjetninama. O Rembrandtu se govorilo jednako strastveno i

52

pobornički kao prije dvadeset godina!

I tako se nastavljalo, sve dok se jedne večeri nije kod majstora

pojavio Hercules Seghers, da ga opomene i upozori na ono, što se

zbiva.

Vani lopila i pljuštala teška jesenska kiša. Stari bakropisac

krajolika, usukaniji nego ikad prije, drhturio u olinjalu kaputu, te mu

se valjalo najprije ogrijati u radionici i popiti čašu vina, prije nego

što je mogao jasno govoriti.

— Ljudi se tuku za tvoje crteže.

Rembrandt diže pogled; u tom je trenutku upravo firnisom

premazivao neku sliku. Glas mu zvučao strano.

— Kako to misliš?

— Jagme se za njih, traže tvoje posljednje radove!

— Jest, Danckertsovi imaju nekoliko stotina mojih bakropisa

na izboru.

— Sve je prodano.

Rembrandt sleže ramenima.

— Zacijelo su dobili za to samo lijepa obećanja? A ja gotovo

ništa, mada se čovjek danas zadovoljava bilo čime...

— Kakva obećanja! U gotovu, čovječe, u gotovu! Večeras je i

opet isplata! Prošlog sam puta bio nazočan. Novac je samo letio

preko tezge, stotine i stotine, možda i više...

Majstor uhvati starog prijatelja za ramena.

— Segherse! Ti se varaš! Postaješ star! Bijahu to zacijelo stvari

nekoga drugog, nekog stranca, Flamanca, Talijana.

Hercules Seghers potrese glavom:

— Bili su tvoji bakropisi. Ta valjda poznajem rad tvojih ruku!

Rembrandt se ushodao amo-tamo.

— Zašto sam ne ideš na javne prodaje? proslijedi Seghers. —

Više te i nema u gradu. Sam im olakšavaš da te varaju!

— Varaju?

Iskra bijesa sinu u Rembrandtovim očima. Prostorija odjednom

postade premalena za njegove velike korake, što su odzvanjali.

— Nije li možda bila riječ i o Chiartresu? — upita majstor.

— Priča se, da su Danckertsovi od njega primili već na desetke

tisuća.

Mrtva tišina. Samo je Rembrandtovo zasopljeno disanje bijesno

probijalo onaj muk. Naposljetku i opet progovori:

— A o Clemensu de Jonghe?

53

— Zar još nije bio kod tebe? Još ti nije donio novac?

Rembrandt poskoči.

— Novac! Novac! Već godine i godine nisam vidio novca!

Smijao se izmučeno, podrugljivo.

— Ta on je gotovo sve prodao! Kome kod Danckertsovih ne bi

uspjelo da se nečega dokopa, pošao bi Clemensu. Ovaj je odmah

objavio da ima još mnogo tvojih stvari. Nailaziš na dobar prijem, i

više nego to: u modi si, svuda sada traže tvoje radove!

— Traže?

Dva se prijatelja zgledaše, Seghers vrteći glavom, Rembrandt s

napućenom gornjom usnom: kurjak, koji će sad-na početi zavijati,

razdražen i izazvan.

Odjednom Rembrandt planu.

— I to su mi prijatelji! Kad je novac posrijedi, gle, prijateljstvo

prestaje! Ali — i kod mene može jedanput doći kraj... !

Žurno pođe u predsoblje, odakle se vrati sa šeširom na glavi i u

ogrtaču. Seghers htjede ustati, da ga prati, ali su mu koljena klecala.

Rembrandt ga potisnu natrag u stolicu.

— Tu me čekaj. Odmah se vraćam. Samo ću još Hendrickji

reći da spremi večeru.

Seghers ga je čuo gdje razgovara u kuhinji. Hendrickjin

pjevuckavi glas odgovarao. Odmah zatim bučno zalupnuše kućna

vrata.

*

Zakukuljen tamnim ogrtačem stajaše Rembrandt u dnu

prostorije, sred žagora mnoštva, u predsoblju Danckertsovih, u

njihovoj izložbenoj dvorani. Gledao je oko sebe i poznavao

bakropise i crteže perom, što su u mapama i portofolijama ili u

drvenim privremenim okvirima svuda naokolo ležali ili visjeli na

zidu. Još prije nekoliko tjedana sve je to bilo u njegovoj radionici u

Breêstraatu. Poznavao je slikare, kupce i radoznalce, koji su se tu

gurali, a imali slobodan pristup. Sada je disao duboko i odlučno:

poznao je samog sebe.

Prevaren!

Neko je vrijeme čekao i motrio. U crne i bijele kocke

razdijeljeni pod bijaše prljav od tragova nogu i mokar od kišnih

kapi, što su se cijedile s ogrtačâ i kabanicâ. U gustim gomilama

okupljali se prijatelji; kadgod usmjelio bi se pokoji građanin u krug

54

slikarâ. Kupci se bijahu načetili kod pisaćeg stola, što je stajao

postrani. Bilo je tu i Engleza: Rembrandt ih je prepoznavao po

krutim šeširima i po stranom kroju dugih im kaputa.

Za pisaćim stolom sjedio Cornelis Danckerts s rasklopljenom

blagajničkom knjigom pred sobom. Kupci su navodili broj izabranih

komada, a on im kazivao cijenu, koju bi polagali na stol. Danckert

Danckerts provjeravao valjanost novca te ga zaključavao u zidni

ormar u pokrajnjoj sobi.

U prostoriji bijaše neobično mnogo ljudi. — Prigušen, napol

čuđenjem ispunjen žamor glasova prolazio dvoranom i priječio

Rembrandtu da osluškuje pojedine razgovore; no tu i tamo uhvatio

bi majstor koju rečenicu.

— — — — — — — — — —— — —

— Što li će Rembrandt na to reći?

— Nečuven prihod, čak i za njega.

— Pusti samo. Sve će to odnijeti vjerovnici. Izručen je

muktašima na milost i nemilost, baš kao i mi.

— Zar se baš svi moramo mučiti za druge?

— — — — — — — — — —— — —

— Tko bi to mislio!

— Nevjerojatno! Ljetos se činilo, kao da je svršeno s njim.

— Tko u kući ima toliko mlade krvi, a u postelji ženu...

— Jedno stoji: on je kao preporođen.

— — — — — — — — — —— — —

— Je li sve to zbilja on načinio?

— Bez sumnje! To je njegova ruka!

— Ne znam... Pričaju toliko čudnovatih stvari... Uz pomoć

tolikih sposobnih i predusretljivih učenika... — Isključeno! Ne može

to stvoriti nikakav mladić! Njegova je to ruka! To je Rembrandt!

— — — — — — — — — —— — —

Majstor je polagano dolazio bliže, gurao ustranu ljude, koji su

se tiskali gomilice. Davno znana lica — neka još uvelija, još

zabrinutija, sa još više sjedina na glavi negoli prije; druga podbuhla

od raskošna života, od prijevremenih staračkih boljetica. »A kako li

sam se ja sam promijenio?« U njemu nicalo to mračno pitanje, te mu

pogled i nehotice tražio ogledalo. No sada je već brzo prolazio kroz

mnoštvo posjetitelja. Evo ih gdje stoje i razgovaraju o njemu! Tu je

Govert Flinck — Flinck, njegov učenik! — sada ropski oponašatelj

Van der Helsta; i Flinck je govorio o njemu... a kraj njega Campo

55

Weyerman, i on nekoć njegov učenik!... I Campo je govorio o

njemu... Bio tu i suhonjavi Van Ruysdael, smijao se svojim tankim

usnama, nije pravo znao što da misli o tome nenadano uskrslom

Feniksu; stajao ondje i trgovac umjetninama Hugo Allardt, blijed od

zavisti i ljubomore na Danckertsove — a svi oni, stranci i prijatelji i

nekadašnja djeca, svi se okupljali i govorili o njemu...

Sada ga opaziše. On ih gledao. Oči im se razrogačiše od čuda, a

onda svi oboriše pogled. On nikoga nije pozdravljao. Rastvorio je

ogrtač širom i prolazio pored njih — ravno prema dvojici braće.

Gdje je prolazio, ondje nastajao špalir šutnje. Neki čovjek

došapnu nešto djetetu, što ga je držao za ruku. I odjednom se oču

jasni poklik dječaka, zgranut i obradovan u isti mah:

— Je li to Rembrandt...?

I sada se svi okrenuše, radoznali i puni udivljenja. Neočekivano

poštovanje, što se najedanput očitovalo u skidanju šešira i zbunjenu

struganju nogu, samo je podjarivalo bijes, koji je u Rembrandtu

buktio. »Kukavice!« pomisli, »Kukavice...!« i prođe ne pozdravivši

nikoga.

*

Pošao je ravno prema dvojici braće.

Vidjeli su ga gdje dolazi, i sada čekahu zabezeknuti i

nepomični. Nisu mislili, da će ga ikad tu vidjeti.

Povodeći se za nekim nejasnim porivom, Cornelis brže bolje

zaklopi blagajničku knjigu i tutnu je među druge papire, no po

Rembrandtovu čvrstom pogledu opazi, da mu je uzalud taj pokušaj.

Majstor pogleda na skrivenu blagajničku knjigu, svrnu pogled na

sto, gdje se zlato i srebro blijedim, svjetlucanjem odražavalo na

blistavoj ploči od mahagonija, te se zagleda u pobijeljela lica

dvojice Danckertsovih.

Još se nije ništa događalo. Drugi pristupiše bliže. Nisu shvaćali,

što se to zbilo između majstora i njegovih trgovaca umjetninama.

Čuvši slavno ime, Englezi su sebi koljenima i laktima osigurali

mjesta u prvim redovima, jer su htjeli vidjeti lice toga most famous

painter, toga »znamenitog slikara«, kako rekoše.

Bilo je tamnocrveno. Rembrandt najprije zgrči ruku, koja bijaše

tvrda kao kamen. Ali se predomisli, i prsti mu olabaviše. Zatim

zgrabi snop papira, izvuče odonud blagajničku knjigu, i onda je, ne

obrativši nikakvu pažnju Cornelisovu slabom opiranju, rasklopi i

56

poče listati dok nije našao što je tražio. Sve se zbilo mirno, majstor

je vladao sobom, ali je drhtao od bijesa, dok su mu valovi vrućine i

hladne jeze naizmjence jurili kroza žile. »Hulje! « — zaurla nešto u

njemu.

No glas mu bijaše tih, prodorno tih i spor:

— Devedeset i pet crteža, skica i krokija... prvi listopada...

Opet se pogledaše on i Danckertsovi, ispitujući, prijeteći.

Trgovci umjetninama donekle se snašli, te su kušali da se vladaju

nezbunjeno, kako bi izazvali dojam, da nisu krivi za Rembrandtovo

vladanje.

Majstor je listao dalje, čitajući naglas druge brojke:

— Sto i šesnaest bakroreza i velikih bakropisa, dvadeset i treći

listopada...

Pogleda oko sebe. Seghers je rekao, da je sve prodano. I zaista

je tako.

Prodano je sve! Čak i one stvari, koje bijahu kod Clemensa u

pretprodaji.

Večeras je isplata. Tu eto vise posljednji otisci.

Hulje! Donijeli su mu tristo forinti — a on ih ispraćao do vrata

duboko im se klanjajući!

Rembrandtova šaka tresnu po stolu.

Komadi novca poskočiše zveckajući: jedna se zlatna forinta

otkotrlja i s ruba stola pade na pod, odjeknu jasan metalni zvek.

»Ni tri tisuće ne bi bile doista!«

A Pariz! Pariz!

Chiartres!

Hulje!

I zato je on morao mjesece i mjesece slušati predbacivanja

Sixova i Beckerove prijetnje!

*

Idućeg je trenutka stajao u pokrajnjoj sobi. Danckert Danckerts

koji bijaše skočio pred zidni ormar, odletje u stranu, pogođen

udarcem u prsa. Rembrandt naglo i širom otvori vratnice. Tu je

ležao novac. Njegov novac, pomno pohranjen u vrećicama, po sto u

svakoj, a na njima monogram D.&C.D. Tu ležahu čekovi. Njegovi

čekovi — payables au premier de Novembre chez M. M. les

banquiers... »plativi prvoga studenog kod gospode bankara...«

Smrknu mu se pred očima. Samo časak, a onda je opet mogao

57

vladati sobom.

Hladnim je kretnjama hladnokrvno brojao novac; s reskim je

mirom gurao vrećicu za vrećicom u duboke džepove kaputa, sklapao

čekove i trpao ih u džep.

Kad se vratio u dućan, ondje vladala tjeskobna tišina. Ali se

ustremila protiv Danckertsovih; oni se bijahu povukli u kut, te

Rembrandtu okrenuše leđa, kad je ponovno ušao.

Slikar iz Breêstraata nasmija se kratko i gorko.

— Najljepša hvala — reče zatim. — Najljepša hvala na tako

brzoj prodaji i na dobrom upravljanju novcem.

I pokaza na razbacano zlato i srebro na pisaćem stolu.

— Eno vam vaš udio.

Majstor se obrati drugima, koji su mu, zanijemjeli od čuda,

pravili mjesta.

— Gospodo! Ako biste slučajno, kao ja, željeli prodati koju

sliku iz svoje radionice... mogu vam braću Danckerts samo

preporučiti. Od sveg srca!

Lice mu bijaše samrtničko blijedo, glas oštar, kako ga nitko od

njih dotad nije čuo. I svatko je vidio, osjetio i shvatio, da se tu

odigrava nešto ozbiljno. Odjednom opkoliše majstora, počeše mu

izražavati svoju sućut; poželješe mu sreću i uzeše raspitivati se

potanko o njegovu posjetu. Englezi su bez prestanka skidali svoje

tvrde klobuke, a da nisu ništa shvaćali o tome, što se ovdje zbilo.

Hugo Allardt kaza, kako je pripravan da nekog pošalje po suhu

odjeću za majstora, te htjede unajmiti slugu s fenjerom, koji bi

Rembrandta imao otpratiti kući.

Rembrandt je šutke odbijao. Pogledavši posljednji put trgovce

umjetninama poraznim pogledom, udalji se iz izložbene dvorane, a

za njim iziđoše oni, koji ne bijahu ništa kupili, te se raziđoše na sve

strane, da bi s mnogo zluradosti raširili tu novost po svim krčmama i

kuglanama.

*

Kiša ulila kao iz kabla. Ah, ta kiša! Kiša, koja je dolazila te nije

imala nikakva udjela u bespomoćnoj izgubljenosti smrtnikâ.

S obje strane ceste grgotala voda u mrkloj noći, nebo bilo crno,

zastrto guštavinom, kamenje se sjalo vlažnim sjajem. Ukočeno je i

sablasno visjelo granje nad ulicama; sa svake hvoje kapala voda,

šikala kroza žljebove, žuborila kanalima. Veliki srebrni koluti

58

razbijali se o obale.

Kiša! Kiša! Sjene prolaznika, obris kakva tornja, koji se gubio

u tamnoj visini, prostrana noć nad otvorenim trgovima, burljanje

nevidljivih grachtova u gatovima i oko mostova, koji su izgubljeno

lebdjeli sred crnih mlazova dažda...

Rembrandt je besciljno lutao. O prsi ga udaraše novac, džepovi

na kaputu bijahu mu teški od novca. U odijelu mu šuštali čekovi.

Sve je on prebrojao. Znao je: opet je imao mnogo tisuća.

Za to je i radio.

Ponovno je radio jednu godinu. Sa silnom izdržljivošću. S

neumornom strpljivošću. S naponom svih svojih snaga. Snopove,

čitave snopove bakropisa.

Tek je sada osjećao umor, što mu ga je ova godina bila

donijela. Ćutio je lagodnu, blaženu umornost. Lagodnu umornost

stabla, koje je rodilo obilnim plodom; lagodnu umornost žene, koja

se porodila; lagodnu umornost od vlage teških oblaka, što su se

raspljuštali u dažd.

Kiša. Kiša.

Kiša je vječna. Izgubljenost je i ništavnost smrtnika prolazna.

Njima nedostaje bezazlenosti i veličine dažda, koji dolazi bez

zaobilaženja, koji se razlijeva te se opet rasplinjuje u magle i

zgušnjava u oblake, da bi u svoj svojoj bezazlenosti i veličini opet

došao k ljudima.

Kiša lijevala, tješila.

U majstorovoj duši malo pomalo stišavala se oluja.

59

XII

Dan za danom u tjedne se kruni, prolaze nujni mjeseci. Kiše i

vjetrovi vjenčaju se svojim tokom, blijedo jesenje sunce na zabatima

grachtova sja i zamire. Po drveću prolaznost ostavlja svoj brončani

trag, zima snijegom mrtvu jesen ispraća. Eto i burnih mjeseci

pomlađene godine.

U kasnu jesen Hendrickje rodila dijete. Bijaše mrtvo. Tiho

plačući oprostila se s njime.

Rembrandt je malo govorio. Porodična je Biblija ostala

zatvorena. Nije, kao nekoć, zamišljeno stajao kod prozora i

promatrao let galebova. Zakračunao je vrata radionice i izradio

bakropis Svete obitelji — o, nježne li predanosti majke, što doji, i

tihe brižljivosti očeve — o, te ljubavi, što okružuje sveto dijete, koje

tiho plače u svojim pelenama!

Crteži samo lete iz Rembrandtovih ruku.

Opet ga traže kao slikara portreta. Stranci, koji se zadržavaju u

Amsterdamu, znaju samo za jedno ime: Rembrandt. Opet se

Rembrandt usuđuje tražiti visoke cijene i pred svojim mušterijama

istupati samostalno gospodarski. Van der Helst potajno psuje, ali

dobiva narudžbu Streljačkog zbora, što ga je Rembrandt nekoć

ozlovoljio svojom čudesno-silnom »Noćnom stražom«.14 Ruysdael

se smatra sretnim čvjekom, što ne slika portrete, te ispotaje huška

protiv majstora male slikare, koje poznaje i koji također posjećuju

Rembrandta. Svuda zavist i mržnja. Ali nemoćnici, koji ga kleveću,

u isto vrijeme ovise o njemu. Nitko se ne može oteti mračnoj moći

njegovih najnovijih djela; svi oponašaju Rembrandta, često i ne

znajući da to čine.

Narudžbe. Novac. Rasipanje.

Opet se gomilaju dragocjenosti i najprobranije umjetničko

blago po odajama Rembrandtove kuće; crteži od Dürera i

Michelangela, turske sablje krivače, nojevo perje bez i najmanje

mane, harfa sa zlatnom intarzijom, kipići od bronce, savršeni po

obliku i materijalu, skupocjeni pergament, ispisan minijaturama od

14 Čuvena Rembrandtova slika iz godine 1642., sada u Rijksmuseumu u

Amsterdamu. — Prev.

60

nebeskog zlata i plavetnila.

A ovaj put ga Hendrickje ne kori s rasipnosti. Ništa mu ne

zamjera, iako mora gledati gdje novac samo leti: s nekom novom

nježnošću okružuje majstora. Ponovno zaređaše njihove zimske

ljubavne noći, burne uspomene na one dane, kada su jedno drugo

našli — ona, sva u strahu, on, razapet na muke zbog svoje

umjetničke nemoći. Zrela je i raskošna ta mlada žena, i njeno

rascvjetalo krilo mami. Draga je Rembrandtu više nego ikad. Nakon

trudnoće postala je kanda ljepša negoli nekoć, kad bijaše još

netaknuta. Kao da su potresi strasti i ljubavi, sreće i jada proželi

njezinu ljepotu opojnim dahom požudnosti, koji ispunja svečane

časove njihove ljubavi nekom neizrecivom prisnošću. Gdjekad

noću, usred omamne sreće, Rembrandt ustaje s njezine postelje,

ogrće se pokrivačem te ide po platno i kistove. Onda je slika u svoj

njezinoj prepunoj, njemu toliko dragoj nagosti, između teških

grimiznih krevetnih zastora, u zlatnoj treperavoj rasvjeti jedne

skromne svjetiljke. Sluškinjica iz Ransdorpa plaha je i bojažljiva,

nije kadra shvatiti takav neobičan način ljubavi. Čak i u prigušenoj

svjetlosti ložnice omata se plahtom i obara pogled pri pomisli na sve

one strane oči, koje će promatrati njezinu sliku. Gotovo zaklinje

Rembrandta, neka se okani platna i slikarskog alata, neka je ne

izručuje pogledima nepoznatih ljudi, koji znaju, da mu nije ni

zakonita žena. No Rembrandt se toliko zanio gledajući je, toliko se

zanio radom svojih ruku, te ona ne smije ni zaustiti, nego šutke

popušta. I tako je on slika na rubu bračne postelje, sramežljivu i

zbunjenu, dok joj na ramenima i grudima još lebdi dašak lakog

rumenila proćućene strasti. I on cjeliva živi model — snažni mu se i

samovoljni prsti grče oko njezine slike; ne zna, koju od te dvije

žarče ljubi: ženu, koja mu je sve dala, ili sliku, koja ovjekovječuje

njeno predavanje.

Onda i opet došlo vrijeme, te ga je blago gurala od sebe, kad joj

je pristupao s lakomislenom žudnjom, s pustopašnom kretnjom. I

Rembrandt ponovno razazna u njenim očima onaj duboki, zlaćani

sjaj zanesenosti, majčinstvo, što joj nadima uda i što se odražava u

njezinu hodu i držanju; razazna iskrsavanje strasti, što sada hrane

neki drugi, tajanstveni život. Hendrickje je drugi put noseća. No sad

ih čeka sreća. Premda ni jedno ni drugo ne govore ni riječi o tome,

njihovi nijemi pogledi, njihove tihe nježnosti svjedoče, da znaju: to

će dijete živjeti. To dijete njihove najstrastvenije, najbogatije

61

ljubavi; jednom će ono biti uz njih, osmjehivati im se, igrati se i rasti

u kući, u kojoj je začeto i rođeno.

62

XIII

Jedne večeri stiže Rembrandtu poruka, da je zlo snašlo

Seghersa.

Žurno majstor odlazi u sirotinjski dio grada, gdje živi njegov

stari prijatelj; ondje u nekih torokuša saznaje, da se Seghers u mraku

stropoštao niza stube. Nalazi ga mrtva na podu u njegovoj radionici.

Mrtvo je tijelo iscrpljeno i jedva pokrito. Na zidnoj polici pljesnivi

komad kruha. Kroz razbijeni prozor na krovu udara kiša na mahove

te izjeda posljednje bakropise umrloga. Rembrandt pomno skuplja

sve što je vrijedno i nosi to kući kao dragocjenu baštinu. On i

njegovi stariji učenici jedini ispraćaju lijes do groblja, na kojem

ukapaju siromahe.

63

XIV

Odskora je Rembrandt uzeo u kuću novog učenika. Zove se

Heiman Dullaert. Nježan je to mladić, patricijski sin, dugih ruku,

protkanih finim žilama, a uska, jajolika lica, na kojemu već

plamsaju mrlje sušice. Glas mu je tih i milozvučan, vladanje

udvorno, ali suzdržljivo i neupadljivo. Mirno radi svoj posao.

Dodijelili mu malu prostoriju, u kojoj sam stanuje. Nad

posteljom je pričvrstio dasku, i tu poredao knjige, koje je u kovčegu

donio sa sobom u Amsterdam. Uvečer ne silazi poput drugih

učenika, nego ostaje gore u svojoj sobici, pripaljuje svijeću i čita.

Sluškinja, koja im posprema postelje i brine se za čistoću u

njihovim sobama, svaki put u bojažljivu čuđenju promatra smeđe

hrptove knjiga nad krevetom. U Rembrandtovoj kući nećeš naći

mnogo knjiga. Sam Rembrandt ne čita ništa osim Biblije; ima baš

omašan primjerak, tvrdo ukoričen u svinjsku kožu, i ta je knjiga već

prošla kroz mnoge ruke. Ima on i putopisa, jednu knjigu o anatomiji,

neko mitološko djelo prepuno basni i legendi; jedan svezak

životopisa različitih umjetnika, od Vasarija,15 i napokon otisak na

portugalskom jeziku pisanih rasprava rabi Menasseha-Ben-Israela16,

za koje je izradio četiri bakroreza. No Dullaert unosi u kuću prve

strane knjige. Drugi učenici, koji su ga spočetka posjećivali u

njegovoj sobici, već su ih razgledali izvana i iznutra. Pjesme:

Vondel, Cats, Du Bartas. Pokraj toga čitaju, napol posprdno, napol

sa strahopoštovanjem, krupne naslove: Pravo kršćanstvo, Stupnjevi

duhovnog života, Sotonini udarci, Ugodno putovanje u nebo čitaju

imena, za koje jedva da su ikad i čuli, ili su im to nepoznati svjetovi:

Tauler, Bunyan, Arends, à Brakel, Borstius... Zbunjeni i zadivljeni

stavljaju knjige opet na mjesto, i konačno više i ne posjećuju

mladca. Ne razumiju, da netko, tko je učenjak ili hoće da to postane,

mora i slikati. I nekako im nije pravo. Majstor je kadšto čudnovat, i

njegovo je vladanje često zagonetno, no u svakom se slučaju drži

slikarske umjetnosti. Ali što ćeš s junošem, koji ih sve natkriljuje

15 Giorgio Vasari (1511-1574), talijanski graditelj, slikar i pisac. — Prev. 16 Portugalski rabin, Rembrandtov suvremenik, napisao Raspravu o slabosti

ljudskoj, Knjigu o duhu života i dr.— Prev.

64

mudrošću?

Nedjeljom se Dullaert brižljivo odijeva u crno — ima on

odijela za svaku prigodu: roditelji su mu ugledni, imućni ljudi u

Dordrechtu — stavlja na se bijele pršnjake i čipke (ali ne odveć

široke niti odveć svjetovnjačke), te odlazi triput na bogoslužje u

reformističku crkvu.

Ako mu se propovijed naročito svidjela, po pamćenju je

zapisuje u bilježnicu, određenu samo za tu svrhu. Ni dašak

dopadljivosti ili licemjerstva ne zamagljuje njegovu ozbiljnu,

pobožnu sabranost i pozornost, kad u podne, za stolom, sluša čitanje

božje riječi.

Prvi s kojima se Dullaert sprijateljuje, to su sluge duhovničke

vlasti: pastori Waterloos, Schellinks i Van Petersom. Voli duge

večeri provoditi u njihovoj tihoj radnoj sobi i s njima uranjati u

nesmiljenu i silnu dogmatiku ženevskog reformatora; tada sagibaju

glave nad stare spise te dubokoumno mozgaju o misterijama dogma

i savjesti, o ljudima i anđelima, o istočnom grijehu, a prije svega

predmet im je razgovoru Predodređenje, decretum horribile...17

U Rembrandtovoj radionici Dullaert ne sklapa prijateljstva tako

lako. Premda potječe iz Dordrechta kao i Maes, ovaj stariji učenik,

baš kao ni drugi, ne pokazuje želje da se zbliži s novakom. Možda

su jednom površno i razgovarali o prilikama svoga rodnog grada —

no na tome je i ostalo. Dobar je, ali i malo priglup taj Nicolaes

Maes; tašt je i častoljubiv, ali i ponešto grub. Ne ide mu u račun da

suučenika koji je tako mlad pročitao već toliko knjiga, uvede u svoj

svakidašnji i ne baš jako zabavni uži krug prijatelja. A tako misle i

drugi učenici.

Svi tako misle, osim jednoga. Taj jedini već je

tridesetgodišnjak; još je uvijek kod Rembrandta, premda je

poodavno prevalio učeničke godine. Philips de Koninck sin je

draguljara. U mladosti, kad mu nije nedostajalo novca, putovao je u

Francusku i Italiju. Slikao je velika platna, krajolike i portrete, što su

Rembrandta oduševili. Doduše, samo Rembrandta. Drugi te slike

promatraju bez zanimanja, a najgluplji im se smiju. Veliki mecena

Six neće ni čuti za De Konincka i protežira mlade, beznačajnije.

17 U izvorniku: uitverkiezing, predodređenje, predestinacija. Calvin i Jansenius

naučavali su, da je pojedincu unaprijed određena sudbina, da je čovjek unaprijed

određen za raj ili pakao, i odatle decretum terribile (strašna odluka). — Prev.

65

Samo je jedanput-dvaput Philips de Koninck — a i to samo uz

Rembrandtovo živo zauzimanje — prodao sliku. Očevinu je već

davno potrošio. Često je mrzovoljan, jer ne može, kao drugi,

Rembrandtu plaćati; naprotiv, majstor ga mora neprestano

potpomagati. Kad mu odjeća olinja, on u njegovu ormaru nalazi

novu, a tako je i s obućom i rubljem. Platna i boja može uzimati

koliko god hoće. Tišti ga, što mora primati dobročinstva, premda je

mlad i jak. Srdit i razjađen, tuđi se kad vidi gdje božica Fortuna

njegovim suučenicima ide na ruku. Promiče godina za godinom, a

ona ga ostavlja na cjedilu, ta slijepa, hirovita božica. Što li će od

njega biti, kad jednom više ne bude u Rembrandta? Ta ne može

valjda vječno ostati u kući majstorovoj i živjeti na njegov račun? No

njegovi radovi ne nalaze kupca. — A da slika drugačije? S onom

glatkoćom i blistavošću popularnih i traženih majstora? — Neće on

tako. Hoće ostati Philips de Koninck, hoće ostati svoj. U njemu još

uvijek raste nejasna nada, da će jednog dana ipak pobijediti i moći

Rembrandtu sve nadoknaditi, što je ovaj za nj učinio. — Bez

prestanka se trudio da prodre i da uspije. Ali tko ima Sixa protiv

sebe, i koga Clemens de Jonghe uvijek iznova odbija, taj malo

pomalo gubi hrabrost. Philips de Koninck stari, učahuruje se, postaje

mučaljiv. Kloni se svojih suučenika, često pješači krajinom po

zabitnim cestama, gdje susreće nepoznate ljude, ili odlazi u zelenilo,

u samoću, kroz koju vjetrovi huje.

No otkako je u kući Heiman Dullaert, tihi sedamnaestgodišnjak

Philips oživljuje, napušta odbojno izdvajanje, nekako se iščahuruje.

S napetom pažnjom, s nekom novoprobuđenom čežnjom za

ljudskom povezanošću prati sve što čini i radi taj mladić iz

Dordrechta. Uljudna suzdržljivost visokoga, vitkog novaka u

najoštrijoj je suprotnosti s rasplinutom samodopadnošću jednoga

Maesa ili s njemačkom veselošću Augsburžanina, od kojih mu ni

jedan nije po ćudi. Pouzdano zna: ako mu itko može postati prijatelj,

onda je to samo taj toliko mlađi, ljubazni mladić. I jedne večeri

probesjedi s njime.

*

I sada često sjede u Heimanovoj sobi, i De Koninck pripovijeda

o svojim putovanjima mlađem prijatelju, koji ga oduševljeno sluša.

Oko njih zrače snoviđenja s juga: gradovi i slikarske škole, palazzi

sa svojim blagom, majstori iz tuđine, njihova djela i njihovi učenici,

66

koje je Philips vidio i s njima razgovarao. Pripovijeda o svim onim

svetim i svjetovnim mjestima, gdje vlada produhovljenost, gdje

vlada vedrije shvaćanje života negoli pod surim, jednoličnim nebom

Nizozemske. I dok priča, njemu je kao da ponovno proživljuje

radost, ponos i sreću zbog tolikih zemaljskih divota, i to dublje i

snažnije negoli u onim danima, kada je još tjelesan i opipljiv živio

usred svega toga i nehajno rasipao svoj novac.

Snaga tih uspomena, što mu sreću dočaravaju, prožima njegove

riječi nekim gotovo strastvenim, umilnim prizvukom. Pritajena

čeznutljivost krči sebi put i očituje se u razdraganim, smionim

slikama, u nekoj ljubavi, koju je godine i godine u tišini njegovao, a

da je nikada nije sam sebi priznao.

Heiman sluša suspregnuta daha. To je dakle onaj poganski

jug...? Odjedanput Philips primjećuje, kako je njegovo pričanje

onoga drugog ispunilo slatkom, razjeđajućom čežnjom za jednim

svijetom, o kojem se nikad nije usudio sanjati, a koji mu se sada

očituje svojom ljepotom u punom cvijetu. To je sasvim drugačije

stvoren svijet, o kojem Heiman sluša, a prijatelj pripovijeda.

Čarobnost toga života opasna je i pogubna — pa ipak joj se Dullaert

nije kadar oteti.

Philips de Koninck dobro to opaža, te se i on plaši, kako je

bezbrižno izlijevao svoje srce. Trebalo je da misli na to, da ga netko

sluša, koji sve požudno prima u se. Premda mu to Heiman neće

nikada otvoreno priznati, ipak njegova grozničava pitanja, njegovi

uzdasi i poklici govore dovoljno jasno starijem prijatelju. Mladi je

učenik uznemiren do dna duše. Philipsa de Konincka obuzima

kajanje, žali što je bio nesmotren, žali što se prenaglio. Ako se

ljubav za pogansko življenje odražava kao u Dullaerta, onda je gora

od ljubavi prema nekoj putenoj i nezasitnoj ženi. I polagano i

obzirno Philips de Koninck prigušuje žar svojih sjećanja, ublažuje

šareni sjaj, koji iza njegovih riječi mami i poigrava: sada govori i o

mračnim stranama, što ih poznaje život na suncu, izriče oštre i

prezrive sudove o slikarima i stvarima. I ove primjedbe djeluju kao

lijek, što zamlađuje i prečišćuje.

Kada pomno motri Dullaerta, postaje Philipsu jasno, kako je

bio na putu da onoga drugog unesreći za cio život. Dullaert pripada

svijetu, gdje su urođena ozbiljnost i pritajena pobožnost kod kuće,

pripada sivoj jednoličnosti i ukočenoj bezbojnosti nizozemskog

podneblja. Ne smije činiti nasilja prema toj duši, koja je još u

67

razvitku, ne smije prerano pobuditi u njoj razdor. Naposljetku

uspijeva da mudro probranim prijelazima vrati sadržaj njihovih

razgovora natrag na sjever, na prilike u gradu, na ljude njihove

vlastite sredine. S potajnim zadovoljstvom opaža gdje se Heimanu

vraća njegov mir i njegovo spokojstvo: sušičava crven više mu ne

gori na obrazima, umuknula su njegova čeznutljiva pitanja. Upoznao

je jug, zemlju punu sunca i sjena, ali lišenu čari nadzemaljskoga i

iskušenja poganskoga raja.

68

XV

Rembrandt je rijetko kad dolazio u unutrašnji dio Amsterdama,

a i to samo u dane, kada su se održavale važne javne prodaje. Sada

je opet posjećivao sve trgovce umjetninama, iako je naučio da njih i

njihov zanat temeljito prezire; samo kod Danckertsovih, koji su

prema njemu gajili potajnu želju za osvetom i mržnju, nije više

nikad zavirio.

Ponekad pokazivao se Rembrandt i na Heerengrachtu: onamo

je išao sakupljaču umjetnina Harmenu Beckeru, koji je trgovao s

baltičkim lukama, donosio mu otplatu zajma, što ga je nekoć u njega

uzeo. Ta se otplata, prema uzajamnom dogovoru, uvijek sastojala od

novih slika i bakropisa, koje bi taj sakupljač umjetnina najčešće

rasprodao uz veliku dobit.

No Rembrandt se samo izrijetka otiskivao od kuće; i u prirodu

je rijetko odlazio, sve je manje promatrao oblake, i drveće ili stare

kuće, što su se šćućurile iza oniska grmlja, ili pak tihe jarke, bujno

zarasle u zagasitu situ i šaš, u kojima se ogledalo natušteno nebo.

Njime je sve više ovladavala neka plodonosna osamljenost.

Nekoć nije napuštao kuće, jer se zbog stida i svoje umjetničke

nemoći bojao bilo kakva susreta po danjem svijetlu. Sada ga je

neobuzdan razvoj njegovih stvaralačkih snaga dan za danom

prikivao u tihoj radionici. I samo kad bi ga večernji suton ili

smalaksalost prisilili da prestane raditi, ponovno bi tražio vezu sa

životom, koji je kraj njega i oko njega žuborio: s Hendrickjom,

Titusom, učenicima i s nekolicinom prijatelja.

Seghers promijenio svijetom, Coppenol — sav zgrbljen od

uloga — postao zatočenik u svoja četiri zida, a Six sa svojim

predrasudama i otmjenim vezama počeo se kloniti majstorove kuće

— čak se govorilo, da kani prositi gradonačelnikovu kćer Margaretu

Tulp. I tako je Rembrandt bivao sve usamljeniji. Sam je to jedva i

zapažao, tako ga je snažno zgrabila i sapinjala ta nova, silna volja za

rad, koju je u sebi osjećao. I tek što bi je osjetio, već bi je prometnuo

u djelo. Daleko bijaše od njega svaki osjećaj oholosti i ponosa na

ono, što bi stvorio. Kad bi dovršio jedno djelo, za nj ono gotovo

ništa više ne bi značilo. Samo ono, što bi u snu stvorio, na čemu su

njegove ruke još radile, čime se duh njegov još nosio, samo je to za

69

njega bilo od vrijednosti. Nije znao za mudro umetnute stanke

jednog Leonarda, koji se neprestance s ushitom i udivljenjem morao

zadubljivati u čudesa vlastitog bitka, u savršeno skladno djelovanje

svih onih snaga, koje se mogu očitovati u jednome jedinom

ljudskom životu.

Rembrandt je radio bezbrižno, bez one nezasitne želje da

pronikne u sve što priroda krije. On nikada ne pita za dublje uzroke,

za tajanstveno porijeklo djela i misli, već se hvata u koštac s

prirodom, kakva mu se pruža sa svim svojim zagonetkama i

objavljenjima; pa ni priroda ne pita za cilj ili porijeklo, nego stvara

nepokolebljivo svoje vlastito savršenstvo; a Rembrandt stvara

prirodu.

Zatim se opet, ne pitajući ništa i ne sumnjajući ni u što,

potpunoma gubi u vječnom čudu svetih knjiga. Muka Kristova.

Apostoli i patrijarsi. Božji ugodnici, koji apokrifno i kanonski, žive

na požutjelim stranama njegove Biblije.

Čovjek ne smije postavljati pitanja, istraživati, misliti sve do

granice ludila. S onim nepojmljivim možemo se samo pomiriti.

Spokojno pomirenje stvara zbilju, Rembrandt stvara zbilju, a zbilja

nosi u sebi i nebo i zemlju. Jeruzalem i Amsterdam ne rastavlja ni

vrijeme ni prostor. Patrijarsi i poznavaoci Svetog pisma opet

iskrsavaju u bradatim Židovima s Breêstraata i Houtmarkta18,

Batseba19 ima crte lica Hendrickje Stoffels.

Posvuda se očituje stvarnost. U mraku i u svijetlu. Spočitavaju

mu njegove neistinite slike noći? — »Uvijek sam tražio prirodu.« —

Ne, ja znam bolje od ikoga među vama: ne postoje granice, nema

granica tvorcu i njegovoj vječnosti; čak ni između vaših hladnih,

besjajnih boja, što ste ih usvojili promatrajući tihe proljetne večeri, i

one prigušene vatre, koja se žari iza mojih noći, a potječe iz svijeta,

koji je u meni. Vezani smo uza svjetove, koji su u nama i oko nas; a

sve to pripada jednoj jedinoj prirodi. I sve što se u tome objavljuje

stvarnost je: sve što je viđeno i neviđeno, sve što je opipljivo i

sanjano... i sve me to sapinje i privlači, i sve to moram zadržati:

pomoću ovih boja i ove ruke...

Snovi i osnove zaokupljaju majstora, ispunjaju mu dane,

18 Houtmarkt — »Drvarski trg«. — Prev. 19 Bathseba, žena hetitskog vojskovođe Urije, kasnije žena Davidova, mati

Salamunova. — Prev.

70

grozničavom vatrom prožimaju mu noći ili ih opterećuju olovnim

snom njegove premorenosti. Bez prestanka izrađuje nacrte i skice,

no uvijek nove narudžbe domaćih ljudi i stranaca sprečavaju ga u

izvođenju. Onda on gotovo krišom i malne nehotično nastoji u

naručene portrete ubaciti blistaj onoga, što bi želio jednom stvoriti;

njegovi naručitelji stoje pred svojom slikom i čudom se čude, kad

gledaju gdje iza njihova lika granjuje neka svjetlost ili se širi kakav

tajanstveno zamagljeni krajolik, iz kojega oni sami izbijaju napol u

mraku, napol osvijetljeni; ili pak, vide nujno svjetlucanje nakita i

grimizno buktanje plaštova i ešarpa od zlatna brokata, što ih nikad u

životu nisu nosili. Tko je odviše ograničena duha, da shvati

majstora, taj onda psuje i grdi, te mu uskraćuje plaćanje — a

Rembrandt na to samo sliježe ramenima i podrugljivim osmijehom

malim plamsavim očima zbunjuje i ogorčuje rasrđene naručitelje,

tako te se nikad više ne pojavljuju u njegovoj radionici.

Prije nekoliko dana došao k Rembrandtu veletrgovac Cornelis

Ysberts van Goor s nekim talijanskim poslovnim prijateljem. Predali

su mu pismo od markiza Antonija Ruffa iz Messine. Sicilijanski je

plemić nedavno bio u Rimu, te je u nekoj tamošnjoj trgovini

umjetninama otkrio neke bakropise, koji su potjecali od Chiartresa

iz Pariza. Rembrandtovi su bakropisi pobudili najveće divljenje u

markiza, i talijanskom je plemiću najveća želja da ima sliku od ruke

toga nizozemskog majstora. Kad je čuo, da će njegov zemljak Di

Battista toga ljeta krenuti na poslovno putovanje u Amsterdam —

gdje, kako kažu, živi taj umjetnik — odmah se požurio da mu preda

narudžbu za Rembrandta.

Rembrandt je presretan. Davno su minule one godine, kad su u

inozemstvu tražili njegove slike. Bijaše to u vrijeme Saskije... No on

se ne prepušta odviše dugo svojim mislima. U narudžbi piše, markiz

želi sliku Filozof. Rembrandt se laća posla, pošto je u židovskoj

četvrti na brzinu izradio nekoliko prethodnih studija. Bit će to velika

slika, no majstor se ne plaši veličine. Što veća slika, to su kanda i

veće mogućnosti da se majstor značajnije izrazi.

Učenici gledaju kako rad napreduje. Često ostavljaju vlastitu

sliku, vlastiti crtež te staju oko majstora i prate mu rad. Prvi put

Dullaert vidi svoga učitelja u slobodnu stvaranju. To ga se duboko

doima. Grozničavo, no ipak sa strogim samosavlađivanjem, tražeći i

mijenjajući mnogo šta, ali ipak čudesno svijestan svoga cilja, tjeran,

a ipak sam dajući smjer — tako stoji ili sjedi Rembrandt pred

71

svojom novom slikom svakog dana, kada svijetlo nepomućeno pada

na platno. Sate i sate može raditi, a da ni on niti ikoji od učenika i

riječi izusti. Samo platno šušti pod jakim potezima kista, i Heiman

pomišlja: to je kao prigušeno stenjanje od strasti; vlakanca na platnu

uživalački upijaju oduhovljenu ljubav boja, što ih Rembrandt miješa

i nanosi.

Kad je slika napol završena, Rembrandt ih ponekad upozorava

na neke potankosti.

— Sama tvar, ili poznavanje tvari, ne čini dobra slikara. Malo

je koristi, ako iz kakve knjige napamet naučiš dimenzije i razmjere

ljudskog tijela. To su samo pojmovi. Svako je čovječje tijelo

drugačije, nešto novo. Kod svakog treba početi ispočetka. I tu

pomaže samo oštro oko i moć gledanja, koja sve uočava; ona je

doduše prirođena, no vi je trebate točnim promatranjem razvijati i

naučiti kako se primjenjuje...

A drugi put:

— Nemojte previše sjediti u svojoj radionici dok još niste

pronašli svoj osobni način rada. Ne tratite vrijeme umujući i

mozgajući o beživotnim pravilima! Promatrajte prirodu! Upravljajte

pažnju na stvari koje vas okružuju! Pogledajte muškarca, ženu;

pratite kako se kreću, kako se vladaju u svakidašnjem životu. Pazite

na to što rade ruke i kako oči gledaju. Urežite sebi u pamet čovjeka,

koji plače od radosti ili se u svom jadu smije. Najprirodnije kretnje,

to je za slikara najvažnije...

A jednom, pogledavši kratko isprijeka Philipsa de Konincka,

koji je s osmijehom odgovorio na tu laku šalu, Rembrandt

napomenu:

— Prekrasno je putovati. No ne treba ići na jug da bismo

upoznali stare majstore. Nije dovoljno vidjeti što su oni stvorili.

Svatko, tko barata kistom, može naučiti preslikavanje. Za vas je

najvažnije da naučite kako ćete težiti da ih svojim rođenim

sredstvima dostignete. Oponašanjem i besmislenim ugledanjem još

nitko nije postao majstor. Sa starima moći ćete se takmičiti samo

onda, kad svaki od vas, na svoj način, stekne njihovo opširno

poznavanje prirode...

— Ne slikajte nikada po pravilima i prema uzoru drugih —

reče Rembrandt šibnuvši pogledom Nicolaesa Maesa. — Naučite

crpsti iz samoga sebe. Ne ostavljajte nikad svoju slikarsku bilježnicu

kod kuće, kad idete van ili prolazite gradom. Botaničar nosi sa

72

sobom svoje povećalo, vojnik svoju bajonetu, učenjak svoga Vergila

ili Erazma... Svuda vidite naravne izražajne oblike i pokrete: nećete

ih upoznati, budete li ih tražili u radionici. Skicirajte: djecu, starce,

životinje. Idite duž Amstela, ili pođite na Y,20 i šetnja vam neće biti

uzalud: ondje ćete naći Perzijance i Ruse, mornare iz svih krajeva

svijeta, lakomislene ženskinje i svirače, krčmare i staretinare. A ne

zaboravimo ni ovaj naš dio grada, gdje kanda i sad živi ulicama

prolaze proroci i duhovnici...

— A ideal starih? Ljepota? — odvažio se jednom Dullaert da

ga upita, pomišljajući na Michelangela i Ronsarda.21

— Ništa nije lijepo — odgovori Rembrandt smiješeći se. —

Ljepota je pričin, utvara. Stvari ćete učiniti lijepim samo svojim

načinom gledanja, koji morate sami izboriti; svojim načinom i

postupkom, kako te stvari žive u vašim slikama. Ja sam uvijek sam

tražio prirodu, nikad taštinu probranih oblika. Priroda, priroda.

Slikar ne postaje velik zbog onoga, što prikazuje, već samo vjernim

prikazivanjem prirode... Nemojte dopustiti da vas ponese i prevari

prividnost... Život je sve.

*

»Filozof« bijaše dovršen. A Maes i Mayr, De Koninck i

Dullaert cijelo su vrijeme pratili snažnu smeđu ruku, koja je

neumorno klizila po platnu, osjećali tajanstveni majstorov dah, koji

prožima mrtve oblike nadahnjujući ih životom. I sada stoji pred

njima Filozof. Visok, ozbiljan, pun života. Samo još potez kistom, i

on će glavu s baretom okrenuti ustranu, otvoriti usta i progovoriti...

Ruka, što sada mirno počiva na Homerovu poprsju, kliznut će

nježno po hladnoj sadri, a drugom će učiniti odsječenu, značajnu

govorničku kretnju... Tako majstor slika.

Dane i dane učenici se plaše dodirnuti kist. Rembrandtove

riječi, a prije svega njegova djela, podsjetiše ih više negoli ikad na

njihovo vlastito nesavršenstvo. Samo Nicolaes Maes radi dalje na

nekoj velikoj tamnosmeđoj slici, koja pokazuje obmanljivu sličnost

s netom dovršenim Rembrandtovim »Filozofom«; nošen gordom

željom da se istakne, Maes je pokazuje drugima. Zar nije znao

20 Amstel je rijeka, koja protječe kroz Amsterdam, a Y je rukavac Zuiderskog

zaljeva. — Prev. 21 Pierre de Ronsard (1524-1585), slavni pjesnik francuske renesanse, vođa

»Plejade«, nove pjesničke škole. — Prev.

73

vrijeme školovanja u majstora korisno upotrijebiti?

— Ne stari majstori, ne mrtva pravila, već priroda! — veli De

Konincku, prema kojemu se vlada pomalo s visoka, jer ovaj ne

može prodati svojih slika.

— Ali ne smije biti ni oponašanja — otpovrnu De Koninck

kratko i suho — ni starih ni novih!

Maes ga pogleda zgranut.

— Gotovo Rembrandt — pritvrdi De Koninck pokazujući na

Nicolaesovu sliku — ali joj nešto nedostaje.

— A što joj to nedostaje? — upita Maes, koji je zbog sigurnosti

svoga subesjednika izgubio prisutnost duha.

— Ono, što njega čini Rembrandtom — proslijedi Philips tiho i

podrugljivo.

Maes od svega ništa ne razumije, te će naposljetku:

— Morat ću još više vježbati,

— Nije potrebno. Vježbe imaš dovoljno. Sada trebaš pronaći

po čemu si ti Nicolaes Maes.

I uspinjući se stubama, dok slikar iz Dordrechta bespomoćno

gleda za njim, De Koninck kazuje u sebi: »Budalo! Da znaš samo,

kako zapravo još ništa nisi naučio! «

74

XVI

Proljetna je večer, prozori na Rembrandtovoj kući širom

otvoreni. Zrak je prohladan i tih. Na nebu vise varljiva vela oblaka,

nad njima se protežu crvenkaste pruge. Nad susjednom skupinom

kuća lebdi malen srp uzvilašena mjeseca, koji se oštro ocrtava.

Ulicama prolaze Židovi iz susjedstva, potiho razgovaraju; petak je,

zadignutih kaftana idu u sinagogu Beth Jaakob. Sve zatomljuje dah.

Samo iz širokih jaraka unaokolo diže se u večernji zrak jaki vonj

katrana, užadi i ribe. Sladak miris procvale lipe propirkuje letimice.

U daljini se njiše šuma brodskih jarbola. Vrata brana tamo dolje tiho

stenju na svojim šarkama. Oklijevajući spušta se suton.

Philips de Koninck ušao je kod Dullaerta. Nađe prijatelja gdje

sjedi za stolom, a oko njega sve sami ispisani listovi. Pred njim leži

mala, u crvenu kožu vezana knjižica, koju sada sklapa. Philips de

Koninck pogledom potraži ime urezano u korice. Joachim du

Bellay. — Smješka se. Sam je tu knjigu darovao Heimanu, kad se

sjetio, kako ju je nekoć, uglavnom zbog lijepog uveza, kupio u

Parizu; poslije je ležala zaboravljena u njegovoj škrinji za odijela.

Poznaje on Heimanovu ljubav za pjesništvo, koja ne zaostaje za

njegovom velikom naklonošću prema teološkim raspravama. Već

odavna ga Heiman zaklinje da ga povede do Vondela.22 Philips de

Koninck već odmalena poznaje staroga pjesnika, ali ga rijetko kad

posjećuje. Zna da Govert Flinck, njegov bivši suučenik, bez

prestanka juriša na tu kuću, ali kako se on Flincku ne divi niti ga

cijeni, izbjegava da se s njim susretne. No Heimanu je obećao, da će

ga kad-tad predstaviti pjesniku u Warmoesstraatu. A taj događaj

Heiman iščekuje sa sve većom čežnjom. Divi se Vondelu

neizmjerno te piše pjesmu za pjesmom u njegovu stilu i tjera

Philipsa, da ih sluša. A Philips se smije...

Dok Heiman sprema svoje razasute listove, Philips stoji uz

prozor i gleda dolje na grad, koji se razlijeva u zagasitoljubičastim

tonovima. Postaje hladnije. Brodski jarboli iznad udaljenih kuća već

su se gotovo sasvim smirili, utiha liježe na vodu. Čuju gdje u

22 Joost van den Vondel (1587-1679), najveći nizozemski klasik; pisao ode,

sonete, vjersko-didaktična pjesnička djela, satire i drame. — Prev.

75

pokrajnjoj prostoriji Ulrich nešto pjevuši za sebe, a Maes ga prekida

ponekom riječi. Inače je sve tiho u kući. A vani započinje sabat.

Philips de Koninck ponovno se obraća svome prijatelju i dugo

ga promatra. Kao da u blagoj, sanjarskoj rasvjeti prvi put postaje

svijestan blijede, crnomanjaste ljepote toga mladića. Veliki uvojci

padaju Heimanu po sljepoočicama i po čelu, kad se sada naginje nad

stol. Ruke su mu dugačke i lijepo oblikovane, nježna rumen ozaruje

mu ovalno lice, crveno i punašno smiju se mala usta. »Djevojka«,

iskrsnu misao u De Konincku, i s tim nazivom, što mu je sasvim

nehotice pao na pamet, prožima ga neki tajanstven osjećaj sreće što

eto odmah može opet pogledati prijatelja u otvorene, sjajne oči, u te

oči nad kojima trepću duge trepavice kao u žene. Baca pogled na

razasute papire.

— Što je to? — upita i pokazuje na list što ga Heiman drži u

rukama.

Heiman se nasmija, milozvučni mu glas ispunja prostoriju

jasnim odjekom.

— Prepjevao sam nešto. S francuskoga, iz knjižice Du Bellaya.

I u tim riječima dohvati papir sa stola, izgladi ga rukom, te

odgurne tintarnicu ustranu. Philips de Koninck opet ga pogleda.

Mora se svladati, da te djevojačke ruke, te drage uzane ruke

prijatelja ne uzme u svoje i ne pritisne na grudi.

Čudnovato. Philips de Koninck nije nikada volio žene. Ni u

Italiji, a još manje u Francuskoj. A u Nizozemskoj gotovo ih se

gnuša, tih stvorenja s grubim rumenim obrazima, s teškim bokovima

i odviše bujnim grudima. Gnuša se svega, što ima ma kakve veze sa

ženama: muškaračkih razgovora, masnih šala, lakrdija i šaljivih

pjesmica. Ne zbog njihova sadržaja. Philips de Koninck nije bolji od

drugih. No njemu se gadi na pomisao, koja se za slušanja svaki put

ponovno u njemu rađa, kad se sjeti tjelesnog dodira s nekom kruto

utegnutom, upadljivo odjevenom, oznojenom ženskom, koja mu se

nekoć — njemu, još nedoraslu mladiću — u nekakvoj prljavoj

strmoj ulici ispriječila na putu te ga čeznutljivim maznim riječima

pritiskivala uza zid i svojim pohotljivim rukama pokušavala... Tek je

kasnije saznao, u kakvu je ozloglašenu četvrt bio dospio one večeri,

i da samo malo žena ima takvu opaku hrabrost kao ona, s kojom se

susreo. Ali bijaše već kasno. Od onog događaja petnaestgodišnji je

mladić u svim ženama vidio samo usopljena bića, što ne odišu

blagovonjem, a stegnuta su u odviše uske haljine, vidio je u njima

76

samo bestidne stvorove, koji izazivaju gnušanje i koji ne zaslužuju

bolju sudbinu, nego da ih sve zajedno izdvoje iz ljudskih nastamba i

bace u neki kraj, što će ga svi izbjegavati kao kugu. A što se od njih

suzdržavao, nije bilo od straha ili sramežljivosti, niti s nekih

moralnih razloga, nego jedino i samo zato, što su mu se gadile i što

ih se gnušao, jer su to za nj bila niska i odvratna stvorenja.

Samo je rijetko kad činio izuzetak.

Izuzetak bijaše njegova majka, tiha, nježna žena, koju mu je

kad je još bio dijete smrt ugrabila.

Drugi izuzetak bijaše njegova mala prijateljica Isabel le Blon,

kćerkica švedskog poslanika, u čiju je kuću s ocem često zalazio —

Isabel, nježno, mladoliko vitko dijete iz susjedstva, djevojčica, kojoj

je svilnu kosu toliko puta gladio, prije nego što je, mlada,

promijenila svijetom.

Iznimka mu bijaše i Saskia van Uylenburgh, koju je znao, dok

je još s majstorom Rembrandtom prolazila Amsterdamom —

Saskia, vitka, plava i nježna, kakva bi bila i Isabel, da je poživjela i

odrasla. — I ta je blaga Frižanka, pred slikom koje je De Koninck

kadikad stajao i razmišljao, rano otišla.

Daleke, rano preminule žene — te je on poštovao, ali žive

izbjegava Philips de Koninck sa zgražanjem i potajnom mržnjom.

A sada mu je trideset godina, i pogled mu počiva na Heimanu

Dullaertu. Uzavrela bujica neznane sreće struji mu kroz krv.

»Djevojka, djevojka.« Heiman je crnomanjast, s velikim očima i

nježnim rukama, plemenit i tankovit stoji tu u odijelu od crna

baršuna, s uskim ovratnikom od čipaka, što mu se nabire oko vrata.

I Philips de Koninck osjeća kako ga obuzima i na nj navaljuje

tajnovita ljubavnička zadivljenost, dok Heimanov glas para tišinu

prostorije:

Na dar tebi nosim ruže,

Ljubice i bijele krine;

kapi rose njima kruže,

dragulj sja i žar svjetline.

Moja ruka sipa, daje

na oltar ti cvijeće bujno,

brate vjetre, u sve kraje

morima što jezdiš hujno!

Lakih krila šum se čuje

77

list dok gladiš, maziš sjenke,

šaptom tihim glasi bruje...

Philips de Koninck nije htio slušati riječi. Ne vjeruje u

pjesničku nadarenost svoga prijatelja. On je samo u zvučnoj muzici

Heimanova glasa tražio opojnost. A sada?

O zemaljska ljepoto, o divotni živote, o vječna težnjo mladosti!

— Na dar tebi nosim ruže, ljubice i bijele krine... U njemu, koji

osluškuje, bude se tisuće glasova, tisuće glasova šume u skladu s

tom čudesnom, nečuvenom melodijom, a svaki glas izaziva u njemu,

silno i neodoljivo, neku bolnu čežnju, baš onakvu, kakva je njega

osamnaestgodišnjaka tjerala na jug. O, ljepoto talijanskih noći,

blistava mjesečino na azurnom plavetnilu, na srebru i bronci — i ti

vjetre, koji uzdišeš kroz vrtove... brate vjetre, u sve kraje morima što

jezdiš hujno...

I odjednom hvata Heimana za ruke.

Prijatelj ga pogleda u čudu. Philipsove oči kao da ga zaklinju:

Još jedanput, pročitaj još jedanput! No zar je moguće? Heiman nije

navikao da se prijatelj divi njegovim pjesmama. Naprotiv. Ali vidi

po Philipsovu pogledu: ovaj put napisao je nešto vrijedno. Jednom

svojom pjesmom usrećio je čovjeka. Prvi put u životu usrećio je

čovjeka jednom pjesmom. I glasom mekim od radosti Dullaert još

jedanput čita kliktavu uzdisajnu žeteočevu pjesmu vjetrovima, i još

jedanput prožima Philipsa de Konincka ta rajsko-zemaljska glazba.

A kad je Dullaertov glas umuknuo, zaneseni slušatelj ustaje. Još

uvijek drži prijateljeve ruke u svojima. A pjesnik se ne opire —

zadivljenih, raznježenih očiju prepušta se prijatelju. Philips de

Koninck nježan je i buran poput ljubavnika. Poput ljubavnika

obuhvaća prijatelja. »Djevojka, djevojka.« I poput ljubavnika traži

malena crvena usta prijatelja, koji mu uzvraća poljupce u plašljivoj

strasti.

*

Blaženi i smireni silaze niza stube u proljetnu noć.

Amsterdam spava; tiho, bez odjeka, šumi tama. Kuće leže u

magličastoj mjesečini. Vode i svjetlosti i nisko ovješeni oblaci

stapaju se u suton. Njih dvojica koračaju, kao što korača dvoje

zaljubljenih: idu pod ruku, a mlađemu glava zbrinuto počiva na

Philipsovu ramenu. De Koninckova ruka klizi mazno po

78

Heimanovim sljepoočicama i po njegovoj tamnoj lelujavoj kosi.

Lutaju besciljno, sasvim utonuli jedan u drugome. Kadikad,

prelazeći preko kakva mosta, gdje sjene kuća ne upijaju svjetlost,

Philips se duboko zagleda u prijateljeve oči. Onda opet dugo

počivaju jedan drugome na grudima.

I kad se Heiman u noći uspravlja i gleda u prijatelja, koji s

rukama ukrštenim pod glavom, napol bdeći, napol snijuć leži pored

njega, on čuje prijatelja gdje šapuće riječi drage mu pjesme, i on ih u

pobožnosti pred vlastitim djelom, i sam ponavlja — ili riječi pjevaju

same duboko u njemu, s valovima njegove krvi...?

Na dar tebi nosim ruže,

ljubice i bijele krine...

Još uvijek struje mirisi preko voda. Cvjetaju lipe i kestenovi.

Negdje šturak zriče u potkrovlju.

79

XVII

Ljeto žeglo prašnjave, suncem obasjane ceste. Iznad grachtova

visjele i pritiskale sjene lipa samrtničkom tišinom, a vani svjetlucala

se voda, da čovjeka oči zabole.

Tko je imao novca i mogao sebi dopustiti, odlazio je iz grada.

Učenici Rembrandtovi uzeli koji tjedan odmora, a majstoru, premda

je mogao otputovati, bilo milije da ostane kod kuće.

Toga popodneva posao nikako da mu pođe od ruke. Pritiskala

ga tišina i vrućina u kući i nemir u nj unosila. Neprestano je morao

osluškivati metalno tiktakanje sata na zidu, iz dvije-tri prostorije

dopirala metalna jeka. Oko glave zujala mu muha i kinjila ga

neumorno. Nije bio kadar usredotočiti pozornost na bakropis što ga

je upravo izrađivao.

Mrzovoljno se oglédao. Pričinjalo mu se, da se nešto oko njega

promijenilo. No soba ne bijaše drugačija negoli inače. Velika i

prepuna, a sa svih strana zaštićena od sunca prozorskim kapcima i

zastorima. Samo kroz najgornja stakla, što ih ne pokrivahu zastori,

vitlali se široki snopovi sunčane prašine, ocrtavajući dva treperava

koluta od bijele vatre po crvenom sagu.

Stol bijaše pretrpan kojekakvim predmetima. Bakrorezi i

umjetnički prilozi ležahu naokolo. O zid bijahu naslonjeni prazni

okviri i široke drvene ploče. Iznad ručnih tijeskova od hrastovine

visio na zidu zemljovid. Oštar, bodak vonj kiseline ispunjaše odaju,

cijelo se prijepodne Rembrandt bavio rezanjem i pokusnim otiscima.

Posvuda ležale bakrene ploče, bakrorezačke igle i ostaci voska.

Opet se saže nad bakropis, čvrsto je odlučio, neće više dopustiti

da mu pažnja skreće drugamo. Ruka mu postade mirna, promišljeno

je pokreće; mrgodno mu se čelo, naborano od briga, sada izgladilo.

U očima mu zaiskri pogled što ispituje i traga. Drži bakropis prema

prozoru, prema suncu. Zatim stresa glavom.

Majstor bijaše razočaran. Mislio je da će biti drugačije a gle

kako je ispalo! Bio je nezadovoljan sa sobom. Zašto mu danas baš

ništa ne ide od ruke? Ponovno promatra crtež. Naoko je sve u redu.

A i nije posrijedi bila neka neuspjela pojedinost. Eto je već godine i

godine radio po vlastitom nadahnuću; više ga nije zadržavalo pomno

i bojažljivo rasuđivanje o pojedinim mogućnostima i poteškoćama,

80

kao nekoć, za mlađih dana. Kolebanje i traženje bijaše već davno za

njim, odavno je to savladao. Što je mogao jednostavnije i brže

nabacao bi linije na papir, na kovinu, i samo mu rijetko kad ne bi

uspjeli ti lagašni i savitljivi crteži.

No danas je zatajio.

Odjednom ga strah natjera pred ogledalo. Starost... Bojao se

starosti. Ona znači povratak u nemoć. Zar će opet morati da unosi

oštre crte popravka, da se dane i dane zabavlja jednim jedinim

bakropisom, ako hoće da mu uspije? Promatrao je svoj lik u

ogledalu. Na sljepoočicama kosa mu se progrušala. Bore oko usta i

očiju jače se urezale. Obrazi upali. Stavio je baretu, okrenuo glavu

ustranu, samodopadno kao kakva mlada djevojka. Zasukao brkove

uzgor. I uzdahnuo... U tren oka opet je nacrtao sebe. Danas mu je

uspio samo taj autoportret.

Četrdeset i šest godina. Minuli su dani neobuzdanosti —

kazivaše u sebi, dok je brižljivo proučavao bore na čelu. Sad se

svako novo djelo dočekivalo prisnije, s nekim unutarnjim mirom.

Sve obijesno i razuzdano moralo je ustuknuti pred nečim snažno-

svečanim... Osjećao je, kako mora nezadržljivo dalje, kako mu sam

život sprečava svako povlačenje. Dok tako osjeća, pogled upire

naprijed. Sada granjuju dani naveliko zasnovana svečanog rada...

Pažljivo stavi autoportret u mapu. Onda uze ponovno

razgledavati prvašnji bakropis. Odjednom ga bijes obuze. Hitnu

bakrenu ploču u kut, na gomilu bezvrijedne stareži, što će je

sluškinja odstraniti; smeđa ruka razdera otisak.

Onda majstor diže glavu, uze osluškivati. Ipak se nešto zbiva u

kući!

Oču ozdo oštar muški glas te postade svijestan, da je te glasove

već neko vrijeme slušao, a da im nije obraćao pažnje. Naćuli uši.

Sada odjekivaše Hendrickjin glas, ali ne onaj znani mu glas, nego

bojažljivi, tjeskobni zvuci prosvjeda. Što li je? Što to znači?

Pođe nekoliko koraka prema vratima te i opet osluhnu. A sada

je jasno čuo: neki je stranac u kući, neki stranac viče na Hendrickju!

Nejasan gnjev ovlada Rembrandtom. Potrča majstor prema

vratima i poče bučnim koracima silaziti. Odjednom oču nagle

korake u predsoblju, i još prije nego što je zaokrenuo dolje, netko je

već naglo otvorio vrata i opet ih tresnuo za sobom. Zavlada mrtva

tišina. Posjetitelj bijaše nestao.

Rembrandt pohitje u zelenu sobu, gdje se Hendrickje za toplih

81

popodneva rado zadržavala. Naglo gurnu vrata. Sjedila je kod

prozora. Kad on uđe, ona mu pođe korak ususret, s bespomoćnim,

tjeskobnim pogledom. Ramena joj se tresla od prenapetosti, koju

više nije mogla zatomiti.

U hipu bijaše kod nje. Glava joj klonu na njegovo zaštitničko

rame, žena nesuzdržljivo zajeca, briznu u plač.

Ponizna noseća žena, koja jeca. Što se dogodilo? Tko ju je

natjerao u očaj?

I on joj već šaptaše sve utješljive riječi, što ih je mogao

izmisliti. U njegovu se naručju polagano stišavalo njezino

uzbuđenje. Držao ju je obgrljenu rukom, vodeći je do stolice, te je

prisili da sjedne. Plač joj se sada stišavao, ali nije ispuštala njegove

ruke. Zatim je između poljubaca i kroza suze saznao što se dogodilo.

Već je dvaput netko dolazio uime crkvenog vijeća; dvaput su

joj prijetili i opomenuli je, da raskine grešnu vezu u kojoj živi s

Rembrandtom. Prvi i drugi put očajnički se opirala. No sada je jedan

od onih mantijaša i treći put sasvim neočekivano došao k njoj; rekao

joj da je ona sluškinja i da nije smjela zavesti svoga gospodara.

Bezakonje se kažnjava: godinu dana neće smjeti pristupiti stolu

Gospodnjem.

Glas joj postade uzbuđeniji protresen jecajima.

— Ta ja to jedva mogu i izgovoriti, Rembrandte: nazvali su to

bludom. A i ovaj danas bijaše toliko strog, toliko krut. Nemaju

smilovanja — ah, zašto sam to učinila, zašto? — Bojim se,

Rembrandte, bojim se — stid me...

Na njegovu obrazu podrhtavala njezina tamna kosa pod

čipkastom pokrivkom.

Rembrandt osjeti kako mu šake poigravaju, trepere. Ta ga je

vijest smjerila poput nevremena, kao da ga je munja ošinula, no ipak

se nije osjećao oborenim. U njemu buknu mržnja, ponese ga

osvetnički bijes. Prijetiti se nosećoj ženi — muškarci, u premoći,

protiv jedne jedine žene!

Onda mu misli pođoše dalje. Opominjači su već dvaput bili

ovdje? — A ona mu nije ništa rekla o tome, nije htjela da ga

uznemiruje usred njegove zanosne sreće rada. Šutke je sve uzela na

se, a njega štedjela.

On je još čvršće zagrli.

— Hendrickje, najmilija, zašto mi nisi ništa govorila o tome?

Trebalo je da pustiš mene, da ja s njima razgovaram! A ne tako!

82

Ona zavrtje glavom.

Slobodnom rukom gladio je njezinu, koja je ostala meka,

premda je u njegovoj kući obavljala sve grube poslove.

— Moja Hendrickje... zar nije bilo nikakva drugog izlaza...?

Ona ga pogleda. Njegova ju je neobična zabrinutost i

uzbuđenost ganula do bespomoćnosti. Na trepavicama gorjele joj

suze.

— Drugačije se nije moglo... Sve su znali... i o mrtvom djetetu.

U glasu joj se opet čulo jecanje.

Nekadašnja divlja želja za osvetom opet planu u Rembrandtu.

Uvijek su smjerali na njega! Kad ga prijatelji ne bi izdali, ljudi su

mu na drugi način bacali klipove pod noge; a zašto? Zar živi

nećudorednijim ili neobuzdanijim životom negoli ikoji drugi član

slikarskoga ceha? Nema li on kao i svi drugi pravo na mir i sreću? I

protisnu:

— Mada nisi pred crkvenim i svjetovnim vlastima moja žena,

mada te nisam nakon nekakve glupe svadbe uveo u svoju kuću...

Njegovi su cjelovi i njegova draganja sve jače prelazili u neki

očajnički žar, što kazivaše više negoli riječi, kojih nije nalazio.

— O, ti bestidnici! — provali iz njega. — Noseću ženu! Tvrde,

kako poznaju sve knjige i Biblije, prevrćući očima izgovorit će ti

svaku izreku — ali su zaboravili čitati evanđelje! Licemjeri su oni,

jer će svaku riječ izmjeriti na vagi za zlato... Drugima znaju

naređivati svaki korak na putu, kojim treba ići... ti farizeji! Pred

svijetom poste, i mole se, i drže se božjih zapovijedi! No ja ih

poznam, Hendrickje, ja ih poznam... Koliko li sam puta na izlizanim

drvenim klupama u hladnim, bijelim crkvama drhturio pred njima i

pred božjim sudom, kojim su mi se prijetili. No sada sam se

opametio. Sada ih prezirem. Sada pljujem na njih i njihove krute

zakone, na njihovu bijednu samilost, na njihovu nesmiljenu nauku,

na njihovo predodređenje...

Mala mu žena, prestrašena, stavi ruku na usta; no plašljiva joj

kretnja popusti, kad je vidjela Rembrandtovo lice, koje je postalo

tamno od ljubavi i gnjeva.

— Jest, to je njihovo: nedjeljom tri puta slušaju riječ božju,

glas, što ga oni nikad neće razumjeti; a u obične dane kao pakosne

podmuklice uhode svoje bližnje, neće li se koji ogriješiti;

bespomoćne žene zovu pred svoj sud; pobožne, bezazlene ljude

vode na stranputice; i prijete paklom i vječnim prokletstvom! A pitaj

83

ih kakvim jezikom govore sa svojim sluškinjama kad su s njima

nasamo, kako postupaju s crkvenom siročadi, pitaj ih, gdje se skitaju

u gluho doba noći... Da li sam ikad bio u takvoj jazbini, da li ikad

činim potajne grijehe kao oni? Zakrabuljene hulje, to su oni, i ništa

drugo! No naša se ljubav, Hendrickje, ne mora stidjeti danjeg

svijetla; između nas nema grijeha, a dijete, što ga pod srcem nosiš,

pripada tebi i meni...

Zastrašena njegovom neobuzdanom provalom gnjeva, ona je

opet počela plakati. Rembrandt se mahom smiri. Drhtavim prstima

gladeći joj ruku, gledaše je ganuto i oklijevajući.

— Idem k njima — reče zatim čvrstim glasom; — to neću

otrpjeti. Tražit ću računa od njih. Oni se ogrešuju o ljubav, o

najplemenitiji zakon Kristov.

Glasom mu ponovno ovlada bijes, ponovno majstora obuze

očaj:

— Hendrickje, Hendrickje! Ta zar te manje volim, nego da sam

se tobom oženio? Hendrickje, reci mi, je li bilo pošteno, što sam

dopustio da dotle dođe? Reci, je li bilo pravo što sam želio da budeš

moja? Ja sam onaj, koji je svemu kriv — pa ipak su svi nasrnuli na

te...

Spustio se pred njom na koljena, s glavom na njezinim

grudima, očiju skritih u naborima njezine haljine. U njemu je sve

opasnije bujao osjećaj kajanja i krivnje, kakav ga još nikada dotad

nije obuzeo. No žena, koju je još čas prije htio tješiti, s neopisivim

mu osmijehom položi ruke na glavu, te mu majčinski blago maknu

kosu s čela.

— Bilo je dobro tako, Rembrandte...

Rembrandt diže glavu te je pogleda. Sjaj njezinih očiju odavaše

predanost, praštanje. Kako je mogao samo sumnjati u nju i u sebe

samog?

Odjednom je neobuzdano obujmi i privinu k sebi. I u praštanju

jedne obostrane krivde oni se ponovno nađoše, kao pomlađeni

novom srećom.

Njoj se glas spustio do šapta:

— Radije ne idi k njima, Rembrandte. Primit ćemo kaznu na

se. Sve je došlo, kako je moralo doći.

A iz te nove strasti, u kojoj se više nije osjećala nikakva žudnja,

gotovo u jednom dahu s njezinim glasom, začu se njegov odgovor:

— Ne idem onamo. Ostajem kod tebe. Sada i uvijek. Nitko me

84

više ne može od tebe otuđiti.

Ustreptala od sreće, Hendrickje osjeti, kako se njegova ruka

dotače mjesta, gdje joj nerođeno dijete počiva pod srcem. I ona bez

ikakva straha spoznade, da je njezina ljubav prema tome vremešnom

čovjeku iznad svega, veća negoli ikad. Sjećanje na onu prvu noć

sada ih je ponovno sjedinilo; ona mu pruži usta, a on u dugu cjelovu

na njih pritisnu svoje usne.

Vrijeme potonu, rasplinu se. Nisu znali, koliko su tu

nepomično sjedili. Kad Rembrandt nakraju uspravi glavu, vidje da

bijeli kolutovi svijetla, što za popodneva bijahu promijenili mjesto,

sada počivaju na njezinim sklopljenim rukama.

On odgrne zastore. Već se večer osjećala u zraku, ali se još sjao

dan, srebrn i plav. Zvona brencala23, zvuci se runili sa zvonika. U

gustim krošnjama lipa pred kućom budio se vjetar. Oblaci i brodovi

polako plovili u daljinu.

23 brencati — brenčati, zvoniti isprekidano u visokom tonu (što ga proizvodi

malo zvono ili ručno zvonce) — M.

85

XVIII

Mali Titus bijaše toga proljeća porastao opasno brzo. Postao je

visok i mršav, brz trkač i skakač, okretan penjač. No brzo bi se

zamorio, te nije bio ni izdaleka tako jak kao drugi dječaci. U školi su

ga još uvijek tlačili, mada se bijahu već navikli na nj te mu stoga

više nisu obraćali toliku pažnju. A kad bi ga i opet kinjili, osvetio bi

se tako, što bi bez griješke naučio svoje zadaće. Onda bi imao

učitelja na svojoj strani, te bi se usudio da se, barem u granicama

školskih zidova, s okrutnom nadmoćnošću i prezirom odnosi prema

svojim mučiteljima, kad bi zamuckivali za ispitivanja. Obično bi za

to poslije krvavo platio. Kod kuće nije nikad o tome govorio, no na

koncu je u sebi nagomilavao mržnju i poniženja s izvjesnim

užitkom, te je u druženju s drugima postao plah i mučaljiv, dok je

uistinu bio bezgranično gord i vlastoljubiv.

Škola ga je u mnogo čemu učinila pametnijim — dakako, ne

samo u čitanju i pisanju. Što je prije bilo neshvatljivo, sada se

pomalo bistrilo. Na očima mu se moglo vidjeti, kako je počeo

saznavati o mnogim stvarima. Iščezla je njegova bezazlenost.

Nemirno i prodorno klizio mu pogled s oca na majku, s jedne

odrasle osobe na drugu. Ako bi ga tkogod pogledao, oborio bi oči, te

se pričinjao posve ravnodušan. Rembrandt, koji ga više nije uzimao

tako često za model, jer je Titus bivao stariji, a njegova se djetinjska

ćud pomalo gubila, nije mu opažao sve veće zatvorenosti. Koga bi

slikao, toga bi poznavao: kada je stvarao jedan portret, kao da je

imao još jedno čulo, kojim je umio prodrijeti u najskrivenije zakutke

misli i strasti; no prema drugima bijaše slijep. I tako nije opažao, da

mu Titus sada mnogo više krije, nego što bi on ikad pomislio. A

kako se u posljednje vrijeme sve češće igrao vani, to ga je i

Hendrickje gubila iz vida. Čak ni Ulrich Mayr, s kojim je još uvijek

spavao u istome krevetu, više ga nije poznao.

Tako je Titus živio u svojoj osamljenosti. Imao je doduše u

školi dosta prijatelja, vršnjaka — no iako su sve njih po svoj prilici

tištala ista pitanja, ipak ni jednome ne bi palo na um, da o tome

povede razgovor. A tko bi i mogao djeci dati neki odgovor? Sami to

nisu mogli. Bolje su se razumijevali u druge stvari: u lažno

predstavljanje, kad bi se hvatao mrak, i u različita obješenjaštva.

86

Kucali bi na vrata i prozorske kapke, gdje je svijetlo prodiralo na

srcolike isječke, a prostodušni ljudi unutri nisu bili spremni ni na

kakva uznemirivanja; prolaznicima bi tjerali smrtan strah u kosti,

kad bi odjednom zaurlali u kakvu uzanu prolazu na pokrajnjoj ulici

ili na prekrižjima, gdje su se mogli skriti ili izbjeći potjerama, koje

čestoput ne bi izostale. Švrljali su ulicama gore-dolje, najradije u

sumračje, jurili uzduž nedoglednih redova kuća, pod okriljem noći,

što je nadirala, i u labirintu zgrada, kroz koji su šibali u svim

pravcima. Igrali su se »žandara i lopova« po tamnim zakutcima,

dršćući od slatke jeze, kad bi pijani mornari i bučne psovke još

povećavali osjećaj opasnosti i negostoljubivosti oko njih. Pred

djecom se posvuda otvarao nekakav nov svijet, rješavale se tajne iz

minulih dana. Sada su osvajali i istraživali unutrašnja dvorišta i ćor-

sokake, kojim su se nekoć čeznutljivo divili. Vela, što su zastirala

Nepoznato, sada su se kidala: Titus je saznavao, kako se zovu sva

ona zdanja u susjedstvu, tornjevi, vrata i cehovske zgrade, vidio

skupštinske dvorane različitih cehova, klaonice i igrališta za

loptanje. Sve sami pričini i čarolije. Što li je iza onih voda u luci,

gdje se u podne zrcali sunce? More? A je li onkraj mora opet neka

zemlja, ili je ondje kraj svijeta? Kamo vode ulice iza Tornja Svetog

Antuna? A koja se to sela naziru s Wateringškog bedema? Titus se

sjećao poštanske lađe, posjeta kod bake u Waterlandu, seoskog

imanja i klompâ, te se time počeo hvastati pred drugima. Svatko je

crpio iz svojega sjećanja. A u koga bijaše mašte, taj bi štogod

izmislio, neko putovanje ili kakav doživljaj, čime bi svoje drugove

mogao zapanjiti.

Igre u sutone. Obručima i špekulama. Skrivača. A sve to s

nekim pritajenim osjećajem straha — o, bijaše to sasvim drugačiji

strah nego od bojovnika u školi! Ne, u sutonu bi postajao gotovo

sjetan. Nebo se nadvijalo tamnosuro iznad posljednjih žutih pruga

na zapadu, šumovi se gubili, kuće se pretvarale u sjenke, tornjevi

gubili svoj sjaj. Tanki zvuci zvona brujili kroz tišinu. Glatko i bez

mreške širilo se vodeno površje. Pješaci kao da su hodali polaganije,

nestajući u magli. Samo su dječji glasovi mahnitali i urlikali po

igralištu pod visokim kestenima. Bijaše tako čudnovato, prije nego

što bi se mrklina sasvim sastavila. Najradije bi ostali vani i uživali u

toj jezi. No na kraju bilo im sasvim po volji, kad bi došla kakva

sluškinja, ili sama majka, ili koji od učenika, pa ih odveo kući.

Lutanja u smiraju dana. Kamo sve nisu došli? Bilo je mnogo

87

zamamnih mjesta, gdje si mogao uhoditi, i utoliti svoju radoznalost.

Iza Breêstraata obitavali su Židovi; najsiromašniji po uskim

trijemovima, po stubištima i podrumskim nastambama. Titus

poznavaše mnoge među njima, jer ih je viđao kod oca. Ti su,

dakako, imali veće i ljepše kuće od većine drugih. Jedan među njima

bijaše rabi Menasseh-ben-Israel, a neki drugi zvao se Efraim Bueno

ili Bonus. Ovaj je nedavno svratio u očevu radionicu, upravo kad se

Titus ondje igrao.

— Koju školu polazi? — upitao je Rembrandta.

Rembrandt spomenu ime učitelja.

Efraim odmahnu glavom i reče:

— Nije to nikakva škola. Ondje ništa ne uči.

— Katekizam — odvrati Rembrandt mršteći se.

Efraim Bueno pogledao Titusa, napol sućutno, napol

podrugljivo, no ipak dobrodušno.

— A znaš li ti svoj katekizam?

Titus je stavio ruke na leđa i zabacio glavu, kao učitelj u školi,

kad je trebalo zapjevati. I tada zagrmi zvučnim dječačkim glasom,

dok učenom Židu nisu od smijeha suze potekle niz obraze. I sam

Rembrandt, koji u tim stvarima nije znao za šalu, morao se smijati.

— Kako vidite, majstore — Efraim će naposljetku — vaš je sin

već izučio.

I klepnuvši ga lako, isprati Titusa na vrata.

O čemu su tada otac i Bonus još razgovarali? O njemu? Da

možda više ne mora u školu, koju je od prvog časa mrzio? Polagao

je u to velike nade, te je štošta nagađao i zamišljao. No sutradan je

već sve zaboravio.

Prozori Efraima Bonusa gledali na ulicu. Titus je sa svojim

drugovima kadšto vidio gdje ondje uvečer gori sedmerokrak

svijećnjak. A iznad vrata visjela srebrna zvijezda. Učenjak bi sjedio

za stolom, zaogrnut bijelo-crno ispruganim plaštom, i polagano, kao

zamišljeno, pokretao glavu. Drugi put — bijaše to u Uskrsu — sva

je kuća bila iskićena zelenilom, mirisalo je na čudnovate kolače, a

unutri su istiha pjevali — nepoznate riječi i nepoznate napjeve. Sve

je to pripadalo novim tajnama, koje su, još neriješene, poput ljupka

obećanja oblijetale život te djece.

Ipak kao da se nešto razlomilo u čvrstoj povezanosti stvari.

Bedem, što je opasivao život odraslih, malo se pomalo odranjao.

Svagdje si dobivao uvida u njihov život, na koji si dotad mogao

88

pomišljati samo sa zavišću. Muškarci i žene. Očevi i majke. Sve je

to zbunjivalo. Za Titusa to nekoć bijaše jedno te isto: za nj su

postojala samo djeca i odrasli. No sada je znao da je drugačije.

Odrasli su tražili jedno drugo. Titus je odjednom morao misliti na

slugu i sluškinju na bakinu majuru. Muškarci i žene ležali bi

zajedno. »Otac ti je, prije nego što si se ti rodio, ležao kod tvoje

majke, i tako si ti nastao...« Kad je to bilo? — Upinjući se da se sjeti

prošlosti, ona mu se pričinjala kao crn ponor. Što je i gdje je on bio

prije nego što se rodio? — Pomišljajući na to osjetio bi vrtoglavicu i

strah. Prije pol godine u njih se rodilo dijete, no ono bijaše

mrtvorođenče. Zašto je to dijete došlo na svijet mrtvo? Zar su

njegovi roditelji htjeli imati mrtvo dijete?

Mali je Titus patio. Nije znao na ino nego da bježi do svojih

drugova i da se bučno i dugo igra s njima, dok ne bi zaboravio

pitanja što su ga kinjila, i dok ga ono neshvatljivo više ne bi

uznemirivalo. No noću se opet javljalo. Protiv svoje volje morao je

na to misliti — ničim se nije dalo zajaziti. Ono nepoznato lebdjelo je

u zraku, podrhtavalo u noćnom vjetru, doprhavalo unutra,

oduzimalo mu dah, udaralo o njegovo grlo. On bi, prestravljen,

naglo skočio. Ulrichu pokraj njega spavalo se; ljutito bi gunđao:

— Ta lezi mirno!

Onda se Titus uvlačio duboko u krevet kušajući da spava.

Najčešće mu je i uspijevalo. Njegovo od igre zamoreno malo tijelo

tražilo je počinka. Uranjao bi u jastuke tražeći hladno mjestance za

svoju glavu. Plahte bijahu tople kao i mlado tijelo Ulricha, koji je

spavao glasno hrčući. Umornost i smalaksalost obuzimale bi maloga

Titusa, i, smilovavši mu se, odvodile ga u bijelo carstvo snova.

No bilo je još dosta dana, kad bi u divljoj halabuci i jurnjavi

zaboravio na ono nepoznato i na svoj strah. Dječaci trčali uz obalu,

spuštali se klizom niza zidove keja, skakali na teglenike i splavi i

dozivali brodare, što bi proplovili pored njih. Ponekad bi im se

posrećilo: smjeli bi se provesti dijelak puta, te bi ih kod grada

iskrcali, a na to bi djeca, igrajući se duž kanala, opet otrčala kući.

Takvih bi večeri mali Titus spavao dubokim, čvrstim snom, i

njegova bi se ravnoteža u mraku mirno uspostavila.

89

XIX

Toga se ljeta Titus sve više držao uz nekog dječaka, koji se

zvao Jeroen. Bijaše to visok i jak momčić, te si se u njegovu društvu

osjećao sigurnim. Titus je često priželjkivao da Jeroen polazi istu

školu kao i on, no nije bilo tako. Jeroen bi ponekad odlazio u školu

na Houtgrachtu, ali je često izostajao, i nitko živ nije za to mario. A

najviše je Titusa privlačilo k starijem dječaku to što je ovaj imao

znanja o onom neshvatljivom; o tome je dječak već češće rekao koju

riječ. I stoga je Titus više puta tražio njegovo društvo.

Jeroenov otac bijaše suknarski valjar, a njegova je zarada

ovisjela o godišnjem dobu. Titus, koji je u Jeroenovim očima bio

bogat dječak, samo je rijetko kad dolazio u kuću njegovih roditelja.

Tu je Jeroen rekao da je to Rembrandtov sin. Majka, debela žena s

obnaženim, poput vatre crvenim rukama, kao da još nikad nije ni

čula za Rembrandta; ona je samo letimično digla pogled s rublja što

ga je prala, i pogledala dječaka; kad im je drugi put došao u pohode,

ona mu je u svojoj jednostavnoj gostoljubivosti dala komad kruha s

maslacem i sirupom. Titus je vidio rupu na podrumu, gdje je bila

jazbina kunića; smio je s prijateljem i na tavan, gdje bijahu

razbacani otpaci, prnje, razbijeni alat, čime su se dječaci nekoga

kišovitog popodneva smjeli igrati. Sva je kuća bila zasićena

potmulim, kiselkastim vonjem, koji se Titusu toliko gadio, da je to

jedva mogao sakriti. Bilo mu je drago, što je suknarski valjar samo

rijetko kad bio kod kuće. Kad ga je Titus jednom nakon svoje prve

posjete vidio, čovjek bijaše napola pijan te je sjedio za stolom

djetinjasto zamuckujući. Njegove se velike vodnjikavoplave oči

upriješe polagano u Titusa i počeše se potmulo i opako iskriti, i

Titus se osjeti načas postiđenim što je sâm tako dobro odjeven i

odnjegovan, u usporedbi s Jeroenom, koji je u prsniku i hlačama od

siva sukna i u tamnomodrim pamučnim čarapama ravnodušno

sjedao za klimav stol, sučelice svome pijanom ocu.

Jeroen imađaše i drugih prijatelja, s kojima je upoznao Titusa.

Većina ih bijaše starija od Jeroena, nekima bilo petnaest ili šesnaest

godina. Skitnice i potrkuše, budući besposličari i varalice — grubi,

surovi klipani, koji su govorili jezikom što ga je Titus odmah primao

od njih, ali se samo u njihovu društvu usuđivao služiti se njime. Ako

90

se nije igrao sa svojim suučenicima, švrljao je s tim dječacima

naokolo, napol pobojavajući se, napol radoznao, kakva ga već Bog

dade, radoznao na sve i svakoga, što je starije od njega. Vladali su se

prema njemu pokroviteljski, a on im za uzvrat morao ponekad

donijeti koji bakren novčić, za što bi, naravno, kupili slatkiša. U

ponašanju tih starijih dječaka bilo je nešto tajanstveno, ali što, to

Titus ne bi znao reći; i baš ga je ta tajanstvenost neodoljivo

privlačila. Ista bi ga napetost prožimala, kad bi Jeroen pripovijedao

o djevojkama. Od razgovora tih starijih gotovo ništa nije razumio,

osim jednoga: bila je riječ o onoj tajni, o onoj istoj tajni o ženama po

noćnim ulicama, o tajni o očevima i majkama, što lijegahu jedno do

drugoga.

Titus bijaše još odviše malen za njihove razgovore, mada je

žudio da uhvati koju riječ. Sada se više nije stidio slušajući neke

riječi, a kad bi se ponovile u pričanjima dječaka, naćulio bi uši,

upinjući se uzalud da im suvislo poveže smisao. Ako bi se poslije

toga našao nasamu s Jeroenom, gdjekad bi se bojažljivo raspitkivao,

što su to dječaci zapravo mislili. No Jeroen bijaše dječak, koji nije

volio mnogo riječi. Učinio bi nepristojnu kretnju i rekao: »Cure...«

— i time se Titus morao zadovoljiti. To je samo uvećavalo

pomamnu čežnju, da sve sazna.

Kadšto, kad bi Titus ležao sam u krevetu — Hendrickje bi ga

samo još rijetko kad odnijela gore i ostala kod njega, dok ne zaspi

— njemu se vrzmalo po glavi, kako njegovi roditelji ništa ne znaju,

da se on druži s tim dječacima. Osjećao je posve jasno, da bi mu

zabranili druženje s njima; no šutio je o tome, jer su ti sastanci bili

zamamniji i neobičniji od svega drugoga. Zlo... Titus je znao: nije

dobro što čini. To je druženje imalo za posljedicu neku napetost,

koja ga je gušila, uznemirivala mu san i brkala misli. No nije se

mogao toga okaniti, prije nego što nešto više o tome sazna. Već mu

je mnogo toga svitalo pred očima.

No uz taj nemir nalazio je i razonode i ozdravljenje. Pohlepnim

je očima primao u sebe svijet, opažao razlike u nošnji, hod i godine

ljudi, učio da na prvi pogled razaznaje gradskog čovjeka od seljaka.

Opažao je kako mrtvace nose kroz ulice da ih pokopaju, a svečano

pozorje pozivatelja na pogreb — »vrane« nazivaše ih Jeroen —

silno ga se doimalo. Jedanput je i on stajao u gomili, u prvom redu,

kad su neku ženu otpremali u ludnicu. Rano izjutra, u sajamske

dane, gledao je seljake i ribare iz okolice gdje polaze na sajam,

91

pješice ili u kolima s arnjevima, s košarama i kantama, s putunjama,

s taljigama. Gledao je gajdaše, guslače i Cigane s majmunima i

zmijama. Jednom igrao medvjed pred kućom. Razigranost i

raznolikost života sve ga je više zaokupljala. Zatražio je papira i

počeo crtati. Večeri je sada ponovno provodio kod kuće, u

Rembrandtovoj radionici. Otac mu namjestio stolić do prozora, dao

mu krede i šarenih olovaka. Čudio se, što već prije nije nikada

pomišljao na crtanje, a sada je vidio, da i nije toliko teško. Crtao je

sve, što je poznavao i vidio. Učitelja, i bogomoljke iz susjednog

samostana, koje bi u rano jutro vidio gdje poput jata gusaka sitno

koračaju na službu božju; svoju majku; oca; Židove s velikim

maramama preko glave, Efraima Bonusa s njegovim sedmerokrakim

svijećnjakom; seljake s okruglim šeširima; djevojke s uglasto

izrezanim steznicima i plisiranim rukavima. U školi je črčkao po

svojim pisankama. Drugi bi se sakupili oko njega i uzdišući od

udivljenja pratili njegov rad. Oni tražili da im crta, a on bi svakome

štogod nacrtao u njegovu bilježnicu. To ga ispunjaše gordim

osjećajem nadmoćnosti, i on je radije prekraćivao sebi vrijeme kod

kuće, umjesto da s Jeroenom traži društvo starijih dječaka.

92

XX

Jednoga ljetnog dana Titus uzbuđen došao iz škole; nahrupio je

u predsoblje zavijorene kose i vitlajući kapu visoko nad glavom, ali

tada ustuknu pred pojavom neke starice, koja je stupila iz zelene

sobe. Ona zastade i u znak ljutite opomene stavi prst na usta. Sav

zbunjen, Titus je pogleda. Gle, nalik je na baku, a nije baka. Što

traži tu u kući?

Odjednom oču tužnu dječju dernjavu. Mahom ga obuze

nekakav čudnovat osjećaj radosti. Dijete? Rodilo se dijete! Pa to

bijaše ona ista starica, koja je i prošle godine bila u kući, kad je na

svijet došlo mrtvo dijete!

Zapanjenost njegova lica kao da ju je ganula. Domahnu mu, da

pođe s njom. Titus se oprezno, na prstima šuljao za njom, dršćući od

uzbuđenja. Dijete! Njegov otac i majka imaju živo dijete! Ono

doduše viče, bit će da je gladno ili žedno, ili se ne osjeća kod kuće u

ovom svijetu — ali je živo!

Nađe oca nagnuta nad posteljom, u kojoj ležaše majka. Ona

bijaše samrtno blijeda, a tamnosmeđa joj se kosa razasula po

uzglavlju. Zar se toliko prestrašila dolaskom djeteta? Vjerojatno,

mišljaše Titus, no nije postavljao nikakva pitanja. Baci pogled na

oca, koji ga je vidio gdje ulazi. Nitko nije pitao, gdje je Titus toliko

izbivao — nitko nije ni mislio na to. Svi su motrili samo

novorođenče. — Dječak pogleda majku. Ona mu se tiho osmjehnu,

a on joj uzvrati osmijeh, zabrinut i radostan. Zatim mu pogled pade

na bijeli smotuljak u njezinu naručju. Odande virkala crvena

glavica, bez kose i sva naborana. Dijete.

— To je Cornelia — reče otac.

Cornelia! Djevojčica. Titus se osjeti kao odrastao muškarac.

Ima dakle sestricu. Može je zaštićivati. Crvena se glavica pomače.

Cornelia poče ponovno vikati. Babica primi Titusa za ramena te ga

izgura iz sobe.

Još uvijek smeten, potrča uza stube. Tu mu Ulrich dođe

ususret, i rukom ga dozva gore. Mirisalo je na vino i kolače. Učenici

slavili rođenje djeteta. Čestitaše Titusu — gotovo se morao smijati

zbog toga — uzeše ga u svoj krug, a Maes mu dade medeni kolač.

Smio je čak i da gucne iz Philipsova pehara, ali mu nije prijalo: kad

93

su vidjeli iscereno mu lice, jedva su se suzdržali da ne prasnu u

smijeh.

Sve je išlo brzo i neočekivano. Tek je napol pojeo svoj kolač,

kadli Rembrandt dođe gore, te ga razodjenu i metnu u krevet. Titusa

mučila silna radoznalost. Kad otac htjede da pođe, on ga zadrža

uhvativši ga za rukav:

— Odakle je došla Cornelia?

Otac ga u čudu pogleda, onda se osmjehnu..

— S neba.

Titus bijaše sam. Dugo je još ležao budan i razmišljao o očevu

odgovoru. S neba? Titusu nije bilo moguće zamisliti, da dijete s

neba padne na zemlju. U Bibliji bijaše sve moguće — no sada se

više ne događaju čudesa. Zacijelo je nešto drugo posrijedi. Ali što...?

Onda opet postade svijestan, da je on sada »starije dijete«, a ne

više »mali Titus«. Vrati mu se osjećaj radosti i ponosa i blage sjete,

koji ga ni idućih dana nije napuštao.

U školi se hvastao svojom sestricom. Drugi slijegali ramenima.

Već odavna bijahu navikli na svakogodišnju prinovu, pa im to nije

bio baš nikakav povod za radovanje. No Titus nije gubio hrabrosti

pred tom ravnodušnošću; mišljaše, da je samo zavist posrijedi. Sada

bi svakog dana nakon škole sa sve većom ljubavlju i sve većim

zanimanjem ulazio u porodiljnu sobu, gdje ležaše Cornelia u

kolijevci kraj majčine postelje. Sjeo bi pored nje, promatrao

čudnovato staračko lišce i tjerao muhe, koje su joj dosađivale. Bilo

mu žao, što djevojčica još ne može jesti nikakvih slatkiša. Rado bi

dijelio s njom sve jabuke i kruške, kojima ga to godišnje doba

obilno darivaše! Svečano je odlučio, da će naučiti svladavati svoju

halapljivost, kako bi poslije bio kadar da Corneliji prepusti veću

polovicu svega. Sada se nije dosjećao ničemu pametnijem, nego da

ga crtež na papiru podsjeti na tu budućnost. Crtao je Corneliju kao

petgodišnju ili šestgodišnju djevojčicu u lepršavim suknjicama,

zavitlanih uvojaka, gdje se u nizu drugih djevojčica igra špekulama

ili se lopta. Crtao ju je kao djevojčicu u školi ili zajedno s

Hendrickjom i s njime, te zaključavao te listove sasvim na dnu

nekog ormara. Ta sada ona od svega toga ništa ne razumije, no

poslije će jednom naći crteže i vidjeti, kako ju je već onda volio!

94

XXI

Četiri odbornika iz Ceha Svetog Luke, koji se tek nedavna

odlijepio od ceha staklara i tiskara, da bi stvorio samostalnu družbu

slikara i kipara, bijahu još na okupu, sjedili su u cehovskoj dvorani.

Zgrada stajala u kosom uglu prema Breêstraatu, tako da su

prozori gledali na različite strane. Bijaše to starinska kuća s teškim

gredama i oslikanim stropovima. Sada, pošto je postala sastajalište

slikara, svi su zidovi bili ukrašeni slikama i mitološkim prikazima.

Ljudi bijahu umorni, koliko su se raspričali, te su sada još

sjedili uz čašu vina. Bartolomeus van der Helst utonuo u naslonjač,

a noge ispružio na drugu stolicu. Nicolaes de Held Stockade

brižljivo spremao svoje papire u cehovske mape. Maerten Cretzer

bogati trgovac umjetninama, kojega su kao pokrovitelja mnogih

slikara izabrali za člana uprave, zamišljeno je gladio šiljastu bradu i

gledao u Jacoba Meursa, koji je zurio kroz prozor lupkajući noktom

o zelenu vinsku čašu, tako te se čuo tihi odzvuk kristala. Cehovski je

služnik sjedio u sjeni visokog kamina, pripravan da svaku praznu

čašu ponovno napuni.

Dugo su svi šutjeli. Sumrak je brzo osvajao odaju; činilo se kao

da netko ispuhuje oblak fine sive prašine na sve predmete; sav je sjaj

zamirao. — Vani odjekivahu ratnički koraci. Četa građanske straže

vraćala se sa Streljane, pa se na uglu obavljala izmjena stražara.

Mnoštvo nedoraslih mladića, pa čak i odrasli trčali pored vojnika.

Bartholomeus van der Helst promatraše znakove i zastave građanske

straže s novo probuđenim zanimanjem te ondje poznade kapetana i

njegove desetnike. I već bijaše zaustio da nešto kaže o njima, kadli

bakrorezac Jacob Meurs, koji je gledao van kroz suprotni prozor,

pokaza na Breêstraat.

Sve se oči mahom svrnuše na visoki crvenkasti zabat prve

kuće. Iza jednog od gornjih prozora palile se svijeće. Vidjelo se

promicanje pojedinačnih likova, no nije se dalo razaznati, tko se to

ushodao. U cehovskoj sobi odmah zavlada zimljivo raspoloženje.

— Rembrandt — oglasi se Van der Helst, a u njegovim je

ustima ta riječ imala čudnovato zajedljiv prizvuk.

Drugi šutke kimnuše glavom.

Veliki takmac, koji se nigdje nije pokazivao, koji je čak

95

prezrivo odbio da postane članom moćnoga novog ceha — odmah

je, kao na nečiju tajnu zapovijed, privukao na se pozornost svih

nazočnih. Možda se on to ushodao iza osvijetljena prozora. Možda

je upravo i radio i razgovarao se sa svojim učenicima. Živio je

povučenim, ničim prekidanim životom — pa ipak su se svi pogledi

ustremljivali prema njemu. Ipak su se svačije misli njemu

usmjeravale, kao što jarko svijetlo privlači noćne leptire. Van der

Helstu u očima sinu iskra neprijateljstva, on se uzvrpolji i naglo

povuče iz čaše.

Nicolaes de Held sjede do svoje slikarske braće. Još nije pala ni

jedna riječ, no u onom iznenadnom primicanju trojice slikara bijaše

nešto, što uznemiruje. Maerten Cretzer odmah je to uočio, i to ga se

nemilo kosnu.

Zgledaše se u očekivanju i nestrpljivo, tko li će prvi izustiti

riječ. Jacob Meurs polagano i natenane ispijao svjetlucavu čašu.

— Jeste li čuli za onu narudžbu iz Italije? — upitat će zatim i

donjom usnom obliznu brk.

Cretzer kimnu. Nicolaes de Held i Van der Helst zanijekaše

glavom.

Meurs izvještavao. Kad je dovršio, Cretzer pripomenu, da se

njegovo predviđanje obistinilo. Zavlada tjeskobna tišina, isprekidana

samo Van der Helstovim nepravilnim, ljutitim disanjem. Poput

otrovne pare zavist se širila prostorijom. Razdražen, Jakob Meurs

tupkao vršcima cipela po podu.

— Sramota! — iznebuha buknu Van der Helst.

Bio je skočio sa svoja dva sjedišta te se ušetao gore-dolje.

Cretzer se sažalno smješkao.

— Ne vidim u tome ništa uvredljivo. Zavidnika će uvijek biti,

dragi moj. Nisam mislio, da ćete Rembrandtu nenaviditi za taj

uspjeh...

— ... koji će mu možda biti i posljednji — nadopuni Jacob

Meurs i domahnu služniku, da mu natoči. I Van der Helst pruži

čašu.

Cretzer se pretvarao, tobože nije čuo tih posljednjih riječi.

Gledao je u Van der Helsta koji je bez predaha pio. Lice mu se

nadulo; njegove inače dobrodušne oči ležale sitne i prodorne u

svojim dupljama. Vidjelo se, kako su njime ovladali osjećaji, kojima

u drugim zgodama nikada ne bi popustio.

— Vi držite, majstore Cretzer, da mu ja zavidim? Tako mi

96

Apela24, nemam za to nikakva povoda, a koliko je meni poznato,

također ni jedan od druge nazočne gospode... No toga mi je

Rembrandta već dogrla! Sramota je za poštena slikara što mora

mirno gledati gdje se onaj bavi tim svojim obrtom! Prijevara je što

on radi!

I u tim riječima pred Cretzerom udari šakom o stol.

Nicolaes de Held bijaše ustao i dodao sluzi vrč, da ga opet

napuni. Van der Helst i dalje bjesnio.

— Ja to zovem prijevarom! Zašto nije najprije izložio tu sliku

za Italiju, kako je red i kako bi učinio svaki drugi? Zašto se sve što

on čini odigrava u tajnosti? Jesu li to bratska osjećanja? Je li to

iskrenost? A ptičica iz daleka kraja, koja ništa ne sluti, lijepo se

uhvati na lijepak.

Cretzerovo lice izražavalo začuđenost.

— Kako to misli naš cijenjeni kolega?

Meurs i De Held značajno se pogledaše.

Van der Helst psiknu prezirno:

— Izigravate budalu, gosparu Cretzer! Inače vraški dobro

znate, gdje se u cehu može što ušićariti...

Marten Cretzer sleže ramenima.

— Već znam, što mislite. Je li to još uvijek ona stara priča o

učenicima?

Cretzerovo je mirno omalovažavanje tjeralo Van der Helsta u

bjesnilo.

— Jakako! Njegovi učenici! Ja otvoreno krešem i ne uvijam o

onome, što svi znamo, a o čemu nitko nema hrabrosti da govori...

Njegovi učenici! Ta što bi od njega postalo, da nema njegovih

učenika? A tko nam jamči, da je »Filozof«, koji potječe iz njegove

radionice, doista njegovo djelo? Pošten se slikar ne stidi svojega

djela, i opet vam velim! Ništa on ne krije, i njega možete naći isto

tako često kod trgovca umjetninama kao i u njegovoj radionici. Ali

Rembrandt?

Sluga se vrati. Van der Helst prvi zatraži, da mu napuni čašu.

Cretzer opazi da razgovor postaje opasan. On domahnu slugi da

mu natoči čašu, te posla čovjeka kući, pošto mu je obećao, da će

sam zaključati kućna vrata. Sluga se osmjehnu pogledavši Van der

Helsta sa strane, ali posluša bez prosvjeda. Cretzer olakšano

24 Apel (Apelles), slavni grčki slikar, suvremenik Aleksandra Velikog. — Prev.

97

uzdahnu, kad je čas poslije vidio čovjeka gdje prelazi preko trga.

— Istina je — reče zatim — Rembrandt se drži postrani više

nego itko drugi. Ali — govorio je polaganije, gladeći svoju šiljastu

bradu — to još ne mora biti razlog...

Nicolaes de Held priskoči u pomoć svome cehovskom bratu.

— Vidim, da pripadate stranci opreznjaka, gosparu Cretzer.

Sve se bojim, pokazat će se, da Van der Helst ima pravo... Kod

Rembrandta se neobično čudnovato radi... Njegovi učenici, doduše,

dolaze u grad, i možete ih svuda naći, no svi odreda kao da su baš

tako podmukli i šutljivi, kao i njihov majstor. Pa to je prava pravcata

urota! Rembrandt kanda vrši na njih utjecaj, koji pruža povoda za

najgore sumnje...

Umuknu, jer su se Cretzeru oči krijesile prijetećom pokudom, a

Nicolaes de Held nije se htio posvaditi s bogatim trgovcem

umjetninama.

No Van der Helst zastade pred njim. Lice mu se žarilo od vina i

ljutnje.

— Samo reci — povika on. — Reci glasno i jasno, da su oni

njegovi ljubavnici. On ih uči pederastiji! Pa treba samo vidjeti

onoga Konincka kako se s onom svojom muškom loćom od

Dullaerta vucara po gradu, pa da vam sve bude jasno! Ali najgore je

što vlasti to dopuštaju! To se dopušta! Ne brane mu da

zloupotrebljava i upropašćuje mladež!

Cretzer srdito odmahnu rukom.

— Pustite to, Van der Helste. Pustili ste da vas obmanu, ili ste

nešto uvrtjeli sebi u glavu. Ta svakom je čovjeku u Amsterdamu

poznato koliko Rembrandt voli žene, svi znaju da živi sa svojom

domaćicom. Crkveno mu vijeće zbog toga dodijava i bez prestanka

ga zove na odgovornost. Pa to baš nimalo nije nalik na vaše

optužbe!

Van der Helst opet se ušetao po sobi. Ruke mu nasumce

mlatarale amo-tamo kao velika krila vjetrenjače.

— Razvratna čovjeka ne možete nasititi! Ta valjda vam je

poznato, da je i kralju Davidu Jonatan bio miliji od svih njegovih

žena...!

Cretzer se glasno zasmija, a i svi drugi, iako prigušenije,

udariše u smijeh:

— Kralj David! To je za mene malko odviše davno, cijenjeni

kolega! Time ne možete ništa dokazati... A dokaze morat ćete u

98

svako doba donijeti. Čak i onda, ako biste namjeravali da

Rembrandta tužite vlastima — nadoveza oštro i naglašeno.

Meurs i De Held šutjeli. Bijahu dušom i tijelom na strani Van

der Helsta. Od zavisti i častoljublja nisu mogli na ino. No

Cretzerove razborite i hladne riječi dobro su pogađale. Prodrle su

čak i do napitog Van der Helsta. Htio je bijesno odgovoriti, no

zbunjena, samrtna šutnja drugih opominjaše ga, da priguši odgovor.

Bijaše mu, kao da će se ugušiti. Naglo otvori jedan prozor širom te

stade udisati svježi noćni zrak. Malo se pomalo smirivao. Mada

njegove zbrkane misli nisu dokučile sam razlog, uvidio je da je

pretjerao. Cretzerove posljednje riječi bijahu dovoljno jasne. Okrenu

se te učini nespretan pokušaj izmirenja.

— Čini se, da ni vaša vjera u Bibliju nije baš osobito čvrsta,

budući da sumnjate u istinitost priče o kralju Davidu — reče,

nespretno se šaleći. — No, pustimo to. Neću više trošiti riječi o

Rembrandtu... Ispijmo još jednu. Ima tu još po jedna čaša za

svakoga.

I gurnu vrč bliže, no Cretzer ustade i kratko odbi.

— Valja mi ići — reče hladno.

I Nicolaes de Held i Jacob Meurs shvatiše da je razgovor

dokrajčen, te se spremiše da idu. Van der Helst, uvrijeđen, grizao

usne. Odjednom je mrzio one druge, s razloga, koji mu ni samome

nisu bili jasni; osjetio je, da mu je nanesena nepravda, baš kao

dijete, koje je dobilo ukor.

— Idete? A koliko je sati?

Sat na zvoniku Westerske crkve dade im odgovor. Do njih

odjeknu jedanaest udaraca.

— Jedanaest, imate pravo. Počekajte časak, idem i ja.

Letimično je premišljao, ne bi li bilo bolje da ipak pođe sam;

ljutnja na druge ogorčavala ga. No onda usprkos svemu odluči da

ide s njima; nije volio samotne šetnje, čak ni za ljetnih noći.

Ogrnuše se plaštevima te siđoše niza stube. Cretzer pomno zaključa

vrata dvorane za sjednice, te predade ključeve Nicolaesu de Heldu,

koji je namjeravao da sutradan ujutru tu sastavi zapisnik o sjednici.

Polagano se vraćahu u unutrašnji dio grada. Van der Helst još

jednom baci pogled na visoki zlaćani prozor sprijeda u Breêstraatu.

Zatim pođe za drugima. Uze bučiti i govoriti nadugo i naširoko, kao

da se ništa nije dogodilo, a njegovi mu pratitelji odgovarahu na

grube izraze i šale podjednako bučno. Cretzer se prvi oprosti.

99

Pozdravio se s drugima i skrenuo u pobočnu ulicu. Trojica

preostalih mirno pođoše dalje.

Van der Helst odgurnu nogom kamen, koji mu ležaše na putu.

— Stara uobražena budala! — poče se onda žestiti.

— Htio bi biti član cehovske uprave, a kad tamo, on brani

čovjeka koji je neprijatelj ceha.

Nicolaes de Held gotovo sažalno sleže ramenima. Još je vidio

Cretzerov prijeteći pogled, još je mučno poput uboda osjećao

poniženje, te se pakosno i od srca nasmija, kad Jacob Meurs

iznebuha stade citirati oca Catsa:25

Recite mi, druzi svi,

što držite o tom vi?

Mačak rado vosak liže,

u svijećnjak pogled diže.

— »U svijećnjak pogled diže« — gunđao Van der Helst

zlogukim glasom, pijano zaplećući jezikom. Uistinu, Meurse, ta ti

valja. Njemu je Rembrandt potreban; zasad mu je još potreban, i

zato...

On stade te svakog od njih uhvati rukom za plašt.

— Već je vrijeme, krajnje vrijeme, da taj Rembrandt dobije što

ga ide — o tome ste valjda suglasni sa mnom?

Još sat prije Jacob Meurs bio bi ga žudno slušao; no sada ga De

Held, kao za opomenu, munu u rebra, te se on mrzovoljno okrenu.

— U pravu si, Bartole. No čemu da preduhitrimo vrijeme? Ono

će i samo izreći osudu!

Van der Held gnjevno se smijao.

— Aha, to sam i mislio. Strah vas je. Smatrate, da tu i tamo ima

još poneki moćnik, koji ga podupire?

Nicolaes de Held položi rasrđenom Van der Helstu ruku na

podlakticu.

— Dobrano smo popili, Bartole — reče utoljujući mu žar. —

Valja nam ići na počinak. Moglo bi nam vino napakostiti...

Van der Helst diže ruku, te povika bijesno:

25 Jacob Cats (1577-1660), nizozemski pjesnik Het boek van Vader Cats

(»Knjiga oca Catsa«) zbirka je popularnih pjesama, koje su se još stoljeće poslije

pjesnikove smrti čitale u svakoj građanskoj kući. — Prev.

100

— Možda vama!

Van der Held mirno nastavi:

— Nemojmo ništa poduzeti što bi naš ceh moglo iznijeti na zao

glas...

Van der Helsta obuze i sada ono isto hladno otrežnjenje, što ga

je prije osjetio za Cretzerovih riječi. On ispusti ruku svoga

subesjednika te se, osamljen i nepristupačan, umota u svoj plašt.

— Kao što sam i mislio. Strah. Pa da...

I učini mučeničku kretnju; pokrenu se, kao da sam sebe žrtvuje,

i pozdravi zanosno, udvorno i hladno, kao što pozdravljamo strance.

I drugi snimiše šešire, te se raziđoše.

Zrak bio mlak, ćarlijao lagašan povjetarac. Za ljetnih noći

jedva kad sasvim zamrkne. Ovdje-ondje žarilo se pokoje svijetlo, što

se prigušeno odražavalo vodi na površju. Noćobdije obilažahu

lagano i odmjereno. U nekoj uličici šaptalo dvoje zaljubljenih.

Bartholomeus van der Helst nije ništa čuo ni vidio; pomišljao je

naizmjence na poniženja, što ih bijaše pretrpio od Cretzera i od

svojih cehovskih drugova, zatim ga opet ispunjala potmula, nejasna

mržnja prema Rembrandtu. U glavi mu se sablasno vrzmale

mahnite, zbrkane i neizvedive osvetničke namisli. Mogao bi vikati

na sav glas.

Odjednom ustuknu i opsova. Pred njim je zjapila crna dubina:

voda. Pogriješio je u putu, te bijaše prošao kraj mosta, ravno prema

kanalu.

Proklinjao je jako vino, koje ga je odvelo na tu stranputicu; još

drhtureći od groze, vrati se istim putem, kojim bijaše i došao. Sada

je bolje pazio. Spotičući se, uspe se stubama u svoju radionicu. Stiže

gore sav usoptan. S uzdahom odbaci plašt te se teturajući baci na

krevet u kutu.

Ali prije nego što je sklopio oči, pogled mu se zadrža na nekoj

visokoj spodobi. Van der Helst mumljaše. Tu je stajao slikarski

stalak; cijele te večeri nije ni jedanput mislio na svoju novu sliku

strijelca. Opet odbaci pokrivače i uspravi se s teškom mukom.

Šljapčući korakom tražio je nešto po odaji. Naposljetku nađe

nekoliko svijeća, komad sumpora i upaljač. Užeže svijetlo. Gotovo

se prestrašio prirodnosti svog djela. Boje se sjale vlažnim sjajem.

Mrmljao je za se tiho i zadovoljno; obilazeći oko slike divio se

razmjerima tkozna koji put. Zatim podiže svijeću visoko, da bi

svijetlo padalo zdesna nalijevo: još više se ispuni ponosom i

101

zadovoljstvom. Učini mu se, da je opazio još neki nedostatak, te

potraži paletu i kist, da to popravi. Ali osjeti kako mu ruka sumnjivo

dršće. Odviše je popio. Uzdišući odloži slikarski pribor, posljednji

put nježno pogleda sliku, koja bijaše gotovo dovršena, umoran se

uvali u krevet i udunu svijeću.

Sjećanja na prošlu večer: sjednica — Cretzer — poniženja —

mržnja prema Rembrandtu, sve se to bilo smirilo duboko u

njegovim mislima. Bijaše sav prožet svojom slikom, gledaše je u

mislima već izloženu, u duhu je vidio kako joj se dive i o njoj

razgovaraju. Kao dijete, koje sanja o kakvoj novoj igrački, Van der

Helst ležao s osmijehom zadovoljstva na mirnom licu — i spavao.

102

XXII

Premda je Van der Helst za idućih mjeseci u zanosu rada, koji

je iziskivao sve njegove snage, potpuno zaboravio svoje prijetnje, a

ni drugi nisu baš ništa poduzimali — zlo se i dalje širilo.

Nije se moglo reći, da su se kovale nekakve određene osnove.

Nije se moglo govoriti o nekom dogovoru, niti su se mogla navoditi

kakva vrela, iz kojih je otrov izvirao. Bijaše to poput nevidljive

urote mržnje i zavisti, koja je godine i godine u potaji čekala te se

ugnijezdila u mnogim srcima i bila prigušivana. No raspoloženje se

promijenilo. Negdje se upalio fitilj. Tinjalo je. Gdjegod bi se slikari

našli na okupu, govorili bi o Rembrandtu. Pa ipak, još se ništa nije

odavalo. Još manje od drugih bijaše Rembrandt svijestan promjene,

koja se oko njega zbivala. Kao i prije, bijaše još lakovjeran i

povjerljiv što se tiče značaja njegovih drugova umjetnika; dok su ga

puštali da na miru radi, nije pomišljao ni na kakvo zlo, te bi se čak i

đavlu povjerio.

Njegov rad i njegova djeca. Hendrickje, Titus i Cornelia.

Njegovi učenici. Bijaše dosta toga da se radi, dosta toga o čemu je

valjalo misliti i posavjetovati se. Ionako nije nikad imao dovoljno

vremena. Zar da onda još ide u grad i da se u svakoj zgodi

propitkuje što tko o njemu misli?

A oko njega bujalo zlo.

Još nije patio od toga, i možda je upravo tu bila njegova

nesreća. Za njegovim bakropisima vladala je velika potražnja;

prodaju je — nakon izdaje braće Danckerts — povjerio Cretzeru i

Clemensu de Jongheu. Iz Italije bijaše stigao oduševljen list od

markiza Ruffa. Stranci su željeli da ih on slika. Za mnogih je večeri

primao u svojoj kući malen krug vjernih pristalica: mnogi od njih

bijahu siromašni, a Rembrandt ih je potpomagao novcem, što je god

bolje mogao. Često je pomišljao na minule zimske mjesece, na

Seghersa, koji bijaše umro od gladi. Neimaština i starost njemu su se

činile kao najužasnija dva zla, što mogu snaći čovjeka; tada bi

osjetio gotovo neku sklonost prema štednji i pomišljao na to, da

sačuva koji bijeli novac za crne dane. Osjetio je da mora biti ili

rasipan ili škrt; srednjeg puta za njega ne bijaše. To bi onda bilo

nešto nalik na građansku vrlinu; čovjek se pruža onoliko koliko je

103

dug pokrivač; a njemu nije ništa toliko mrsko kao besmislica da

čovjek stavlja nastranu i da nagomilava novac, određen da dođe u

optjecaj — ta besmislica, koju samoživi trgovci nazivaju

marljivošću, te u tome provode najbolje godine svoga života, a da

sebi ne dopuste ni najmanjeg užitka.

Nova bezbrižnost, koju je Rembrandt osjećao prema životu,

ubrzo ga naučila na novu vrstu rastrošnosti. Nije prošao ni jedan

mjesec u minuloj godini, a da mu trgovci umjetninama i mušterije

ne bi donijeli u kuću srebra i zlata. Jadi i nevolje što su njemu i

njegovima neko vrijeme prijetili smrtonosnim zahvatom, sada bijahu

zaboravljeni; zadobijene rane bijahu postale sitni ožiljci, što bi ga

tek kadšto podsjećali na staru bol. — Ali ipak samo povremeno.

Čovjek je ponovno mogao biti bezbrižan i odati se onome, što je za

nj značilo više od svega: radu. Fortuna se opet udostojala da mu

bude naklona. I tako se dogodilo, da se Rembrandt nije ni na čas

zgranuo, kad je, zamolivši u jednoj prilici od Hendrickje nekoliko

stotina forinti, morao čuti da u kući više nema, takoreći, ni prebijene

pare. Kad mu je to kazala, umalo što nije briznula u plač. Njezina je

seljačka štedljivost uvijek iznova dolazila na vidjelo. Tek s mukom i

samouvjeravanjem uspijevala je da se navikne na rasipnost voljenog

čovjeka. — Sada je imala svoje dijete. Mislila je na budućnost male

Cornelije. Nezakonito dijete. Rembrandt ga je volio nadasve. No i

sam imaše sina od Saskije. Valjalo je misliti na budućnost... No

Rembrandt se smijao. Ta zar ona ne zna, kako baš sada sve stoji

izvrsno? Clemens će mu isplatiti novac što mu ga duguje, a Cretzer

će uskoro dobiti novih mapa. A bijaše tu još i portreta, za koje se

sada mogla tražiti naplata... No Hendrickje ga gledala s prijekorom:

»Ne valjaju ti računi. Cretzer ti jo već dao predujam za nove mape, a

Clemens je još prije mjesec dana s tobom obračunao...«

Rembrandt se načas zapanjio, no njegov smijeh, njegov

mladenački smijeh, što je opet njime ovladao, nije se dao prigušiti.

Majstor naćubi usne. Još su uvijek tu portreti, koji se mogu uzeti u

račun, a vrijede nekoliko tisuća...

U kući nije bilo ničega. Češće se tako događalo te godine.

Novac, što je posljednjih mjeseci izobilja pritjecao, prolazio je kroz

ruke baš kao živa, kopnio kao snijeg u dolcu, kada proljet grane.

Moglo se, ruku na srce, u ovom ili onom bolje štedjeti, a o mnogo

čemu trebalo je bolje promozgati... A ne onako lakomisleno i

nepromišljeno kupovati, kupovati i samo kupovati, sve što je oči

104

privlačilo... Srećom ostadoše prijatelji. Srećom osta njegova volja za

rad, ostaše njegovi učenici, koji su, osim što su plaćali za stan i

odjeću, davali i jedan dio svojih prihoda. Bezbrižan život bijaše za

umjetnika zapravo još pogubniji negoli mukotrpno življenje puno

briga. Čovjek bi postao tašt i zanemario svoje talente; no sada su se

od prenapetosti i prisile rađala divna djela. Dat će Bog, još su mnoge

godine pred njim.

Krišom bi se za takvih misli pogledao u ogledalu. — Ne, iz

daljine se bore nisu opažale. Ruka se snažno napinjala, a mišići se

pokoravali. Srce je udaralo snažno i mirno. Služio je božici Ljubavi

kao mladić... Njegova Hendrickje... Rembrandt se uvijek iznova

smiješio. Ta on bijaše otac jednogodišnjeg djeteta, mlad, kadšto

nestašan otac, koji je zaboravljao, da mu se kosa na sljepoočicama

progrušala, da su se njegovi suparnici laćali posla, da ga istisnu s

njegova povlaštenog položaja... Ne, njega je sve ispunjalo osjećajem

sreće. Život bijaše velik, pun obećanja. Život mu je morao ispuniti

još mnogo njegovih snova. Brige za novac...? Sve će se dobro

svršiti. Novac nije ono najvažnije. Istina, trebalo je još isplatiti dug

za kuću; to se već vuklo godine i godine. — Bijaše je kupio, kad je

još Saskia bila kod njega, za onih davnašnjih, nezbiljskih, svijetlih

dana jedne gotovo nesvijesne sreće...

Jest, trebalo je da namakne novac. I Rembrandt pođe Sixu, koji

mu je još nedavno vraćao priznanicu za priznanicom, i u njega

sklopi nov zajam uz velika osiguranja. Pođe k Beckeru, s kojim je

također gotovo izravnao račune, pa i s njim zaključi zajam uz velika

osiguranja. Sve će se dobro svršiti. Slikao je neku lijepu sliku za

Beckera — vojnika na straži, u zlatnu panciru, u sumračje — a Sixu

posla njegov veliki portret, što ga bijaše izradio prema nekom

malom crtežu. Iz zahvalnosti, iz privrženosti, i jer nije htio, da

njegovi vjerovnici loše misle o njemu. Ta i u njemu se kadikad

neočekivano pojavljivale osebine seljačkog sina.

Sada je opet ležalo nekoliko tisuća u njegovoj škrinji.

Ponajprije će se pobrinuti za otplatu kuće, koja još uvijek nije

sasvim njegovo vlasništvo. Nadugo je i naširoko izrađivao osnove, i

nekoga kišovitog popodneva uzeo je papir i pero te je točnim

brojkama označavao stavke, na koje će utrošiti uzajmljenu svotu.

Bio je vrlo zadovoljan sa sobom te je sve gledao u ružičastu svijetlu.

Poput nestašna ljubavnika poljubio je Hendrickju, a onda se pol sata

pregonio s Titusom. Cijelo ljeto sačuvao je svoje vedro

105

raspoloženje. Njegova je veselost prelazila na učenike; svi su

postajali vedri i nestašni; zviždanju i pjevanju nikad kraja. Bijaše to

radosna godina u Rembrandtovoj kući. Philips je opet odnekle

izvukao svoju dragocjenu lutnju i pjevao starinske pjesme: barbarski

i sjetno o Gosparu Halewijnu i »Na istoku dan se rađa«. Glasno i

obješenjački pjesmicu o Harbalorifi i »Ženici iz Kölna«. Često bi

uvečer još odlazili u šetnju i svraćali u kakvu seosku krčmu, da se

odmore i okrijepe, prije nego što će kroz gradska vrata opet kući.

Sada, kad više nije bilo toliko vremena da se bdi nad Titusom,

kao da se sama priroda pobrinula za nj. I dalje je rastao, postajao

stasit. Onako vitak i preplanuo od sunca, sa svojom baretom od

baršuna, bijaše baš naočit. Za njim se već ogledale odrasle djevojke,

premda je tek navršio dvanaestu godinu. Upadljivo se razlikovao od

svojih vršnjaka: oni su bili krepčiji, dežmekastiji od njega, a po

vanjštini mnogo djetinjastiji. No u društvu se Titus još dugo vladao

nespretno i sramežljivo, te bi istom nakon nekoliko sati mogao

svladati svoju zbunjenost. A i u načinu mišljenja nije bio mnogo

zreliji od druge djece. I on je, doduše, poglédao u djevojke, koje su

prodornim pogledima tražile njegove oči, ali nije zapažao, kakvo se

čudo s njima zbivalo: kako se zaobljavahu male dojke, kako slabašni

bokovi postajahu čvršći i zaobljeniji, a nježne dječje ruke punašnije.

Sada je Titus znao, što je već tako dugo kušao doznati. Nije se

više skitao s nepoznatim uličnim deranima, nego je tražio utočišta

kod očevih učenika: ne toliko grubo, ali isto toliko jasno kao i oni

klipani s ulice, oni su mu objašnjavali tajne, koje su ga tako dugo

prožimale usplamtjelim nemirom. Sada je znao, zašto je crni bik na

bakinu majuru toliko natjeravao krave, zašto se sluga valjuškao sa

sluškinjom, u što su Jeroen i njegovi drugovi jedni druge

»upućivali« u ambaru, gdje je sve škripalo. Ta otkrića niti su Titusa

potresla niti su ga iznenadila. Ta bijahu došla malo pomalo, on ih je

sve jedno za drugim izmamio od starijih. Jednom bi Maes, drugi put

opet Ulrich dao nešto naslutiti, a Titus je naučio da takve iskidane

obavijesti povezuje i da s pomoću te novo-stečene mudrosti sebi

objasni mnogo šta, što dotada nije shvaćao.

S Heimanom Dullaertom Titus gotovo nikada nije razgovarao.

Visoki mladić s grozničavim, a onda opet sanjarskim očima, s

dugim sušičastobijelim rukama bijaše za nj hladan i nepristupačan;

Titus ga nikad nije viđao zajedno s drugim učenicima; kad bi

izlazio, često bi nosio kakvu knjigu pod miškom i bio zaogrnut

106

dugim plaštem od baršuna. Više je naličio na kakva učenjaka negoli

na slikara: čitavim svojim nastupom više je podsjećao na Etraima

Bonusa nego na Maesa i ostale.

Titus je gledao odrasle djevojke — ali samo onda, kad bi znao,

da ga nitko ne vidi; pritom ga obuzimao neki nejasan osjećaj mržnje.

One još uvijek bijahu tajanstvene i strane, mada mu je sada već sve

bilo poznato o njima. Toliko su se smijale i sašaptavale; a Titus se

nije mogao otresti sumnje, da su govorile o njemu i o drugim

dječacima, s kojima su se susretale na ulici. Kad bi čuo visoke,

gugutave glasove, u njemu bi se borili osjećaji bijesa i stida.

Nejasno je ćutio, kako im se mora osvetiti zbog neke nepravde, koju

nije mogao objasniti; činilo se kao da postoji neko neprijateljstvo

između njega i tih djevojaka, ali neprijateljstvo, za koje je samo on

znao i od kojega je samo on patio. — Mogao bi ih tući, ponižavati.

Gordo izbočene male dojke, koje su svakoga muškarca mamile da ih

pomiluje, pobuđivale su u Titusa neku nejasnu razdraženost i bijes.

Ta što umišljaju te djevojčice? Bijaše mu veliko zadovoljstvo, što je

prolazeći pored njih mogao u sebi kazivati: »Smijte se samo. Ja ipak

sve znam. O sebi i o vama. Ne vladajte se tako, kao da imate nekih

tajna preda mnom. Ne budite toliko ohole!« Takve su mu misli

pomagale da muški i samosvijesno otrpi ponižavajući djevojački

hihot. I premda je manje znao o njima, nego što je zamišljao (jer on

još nije zapažao njihove ljepote, i još nije znao, zašto su djevojke u

njemu izazivale neprijateljsko raspoložnje), ipak je rasla njegova

nadmenost, i njegovu je častoljublju načas data potpuna

zadovoljština. Neki mu je jasan predosjećaj govorio, da će prije ili

kasnije zadobiti neku naravnu prevlast nad njima, koja će ga jednom

za svagda uzvisiti, te se više neće ni osvrtati na ženske ludorije.

Svečano se zarekao, da se nikada neće s njima spanđati — da će one

u njegovu životu značiti manje od zraka. I s tom odlukom u srcu,

njemu je više puta uspijevalo da baci smion i razoran pogled u

kakvo nasmijano djevojačko lice, koje bi na to odjednom zamrlo

čudnovatom ozbiljnošću i zamišljeno gledalo u njegovo. No on je

prolazio kraj njih — samotan i ponosit.

Roditelji ga sada bijahu ispisali iz škole omrznutoga učitelja.

Za malo godina on je bio sve naučio, u čemu je taj čovjek, bivši

upravitelj kuće, mogao poučiti mladež. Zajedno sa sinovima iz

uglednih obitelji sada je polazio školu, u koju ga bijahu primili, jer

je njegova majka potjecala iz patricijske kuće Uylenburghovih.

107

Dječacima se tu predavala geographica, historia, mathematica,

malo latinski i nešto francuski. Titusa su oduševljavala nova

područja znanja, što ih je mogao istraživati, te je svima u kući —

barem za prvih mjeseci — pisao listove, u kojima je sve vrvjelo od

uljudnih fraza i francuskih riječi. Ta je škola u uspoređenju s onom

prvom bila pravi raj. Mučitelja tu nije bilo. Učenici bijahu

jednodušniji i ovisni jedni o drugima: jedan bijaše u ovom predmetu

bolji, drugi u onom; jedni bi drugima recitirali, izrađivali zadaće,

posuđivali pera i papir.

Skitnje s nekadašnjim prijateljima sasvim se okanio. Sada se

Titus ponajčešće mogao naći kod očevih mu učenika. Počeo je i

slikati, nesigurnom rukom, i u svim manirama: isprva prema

predlošcima, što ih je u svojoj okolini uvelike nalazio. Rembrandt je

hvalio i hrabrio sina, iako je vidio, da u Titusa nema nikakve

samonikle nadarenosti. Majstor se sjećao crteža i sličica, što ih je

sam izrađivao, kad mu bijaše dvanaest godina. — A i bilo bi čudo,

kad bi mu se sin sada takmičio s njim...

U vremenu, koje mu je preostajalo, Titus je čitao svakojakih

posuđenih knjiga, sve zbrda-zdola: pripovijetke od Van Meterena,

knjige basana, Coornhertove »Vragolaste priče«, prepričane prema

Boccacciu (Titus ih većinom nije razumijevao), i sve drugo što bi

mu došlo pod ruku. Osim toga, bijaše tu još i mala Cornelia, koja se

rukama i nogama batrgala; ona je rasla i napredovala, i kao da je

svakog dana samo čekala na čas, kada će joj doći Titus i izvoditi

pred njom svoje skokove i šale. Onda bi se zvonko nasmijala, a

Titus je uživao u tom zvonkom, neobuzdanom dječjem smijehu.

Velik dio njegovih misli kretao se oko Cornelije. Groznicu, što je

zahvatila djevojčicu, kad su joj izbijali prvi zubići, osjećao je kao na

svome vlastitom tijelu. Kad je počela tepati svoje prve riječi, on

bijaše izvan sebe od radosti. Ustanovio je, da Cornelia ima tamne

očeve oči, no da je inače živa slika i prilika svoje majke.

Hendrickje bijaše vrlo ponosna na svoje dijete od Rembrandta,

te se javno pokazivala s Cornelijom na ulici. Nije propuštala ni

jednu priliku da o njoj govori, te nije nikad zaboravljala da

spomene, kako svi u kući luduju za djetetom. Crkveni tutori i

apostoli morala već odavna nisu više uznemirivali kuću. Hendrickje

je ponekad mislila, da je Rembrandt u svoje vrijeme, usprkos

njezinoj molbi, ipak potražio crkveno vijeće te zaprijetio

mantijašima i pljunuo im istinu u lice. Bilo kako bilo, više joj nisu

108

dosađivali, bila je priznata kao gospodarica u kući i kao

Rembrandtova zakonita žena. I svuda su je zvali »gospođom«, baš

kao i najuglednije žene u gradu.

Hendrickje osjećaše, kako joj život sazrijeva poput plodonosna

čokota. Znala je, s kakvom je zahvalnošću i s kakvim udivljenjem

Rembrandt posegnuo za darom njene ljubavi — kao čovjek na

samrti za nekom novom mogućnošću života; i da ga je dobrostivost

njezina srca učinila preporođenim čovjekom; priznao joj je to za

tolikih ljubavnih noći i to joj uzvraćao svojom bezgraničnom

ljubavlju. Njezino dijete, njegovo dijete, to bijaše najljepša veza

njihove ljubavi. Ne bi prošla ni jedna večer, a da Rembrandt, prije

nego što bi sam legao, ne bi pristupio kolijevci, da se uvjeri, je li

Cornelia već zaspala. Tada bi mu oči postale mekane poput baršuna,

ukočena bi se usta opustila, i on bi nad djetencem šaptao tihe riječi

od milja.

109

XXIII

Pošto je Philips de Koninck saznao da je Govert Flinck

otputovao, te da prema tome ne prijeti nikakva opasnost da se s njim

susretne, poveo je svoga mladog prijatelja Heimana u Warmoestraat.

Pokucaše na vrata čarapara, koji je Nizozemskoj i Amsterdamu

služio na najveću čast i diku, na vrata Joosta van den Vondela, uzora

i majstora svih mladih pjesnika.

Te im se večeri posrećilo, te ondje nema drugih posjetitelja.

Pjesnik poznaje Philipsa već mnogo godina i on ga smiješeći se

poziva u sobu. Jako se postarao, ali je zdrav i čio, a glas mu zvuči

pun i čvrst. Heiman Dullaert šuti, zanijemio od udivljenja; on ga već

godine i godine obožava izdaleka. Njemu gotovo ponestaje daha što

može tako izbliza promatrati pjesnika koji je opet za pisaćim stolom

te se smiješi i razgovara s Philipsom. Obasjava ga blaga svjetlost

nekoliko svijeća. Kada se, onako udvorno i privlačno, kako je već

ohrabrio tolike druge, obratio dordrechtskom mladiću, Heiman se

još više zbuni. Joost van den Vondel raduje se, što mu Philipsov

pratitelj tako djetinjasto iskazuje svoju zadivljenost. On dohvati sa

stola snop papira, a Heiman naćuli uši. Zna da Vondel piše novu

tragediju. Već ga je nekoliko ljudi slušalo gdje čita odlomke iz te

kazališne igre, i svi je uznose do zvijezda. Heiman jedva suzdržava

molbu da i njima nešto pročita, jer sav gori od te želje. No odbojna

kretnja Philipsove ruke opominje ga da u svom zanosu ne pretjera.

Ali gle, pjesnik već počinje čitati...

Krasota stihova ispunja Heimana udivljenjem i potajnim

samoprezirom. Što su sve njegove pjesme prema jednome jedinom

takvu usplamtjelom retku, kakav sada sinu pred njim u duginim

bojama:

Štitovâ bijes, nova sunca što rađa...

Divotnost ga riječi omamljuje, i on sanjari. Njegovi se pogledi

udaljuju i negdje lebde. Pošto je Vondel umuknuo, te se on sam,

sišavši s nebeskih visina, opet našao na zemlji, odjednom opazi da je

to u što on gleda — raspelo. Premda raspelo visi u polumraku, ipak

ga taj zapažaj mučno i neugodno dira. Pred raspelom stoji

110

poluizgorjela svijeća i mala vaza s ružama. To ga ponovno podsjeća

da je pjesnik prešao na katoličku vjeru — događaj, od kojega je već

minulo nekoliko godina. Najradije bi Heiman smetnuo s uma tu

činjenicu za koju je znao. On ustaje, a tako i Philips, koji je pratio

njegov pogled. Nabrzo se oprostiše. Bez riječi izlaze iz kuće. Pošto

su prošli kroz nekoliko ulica, Philips položi ruku Heimanu na

podlakticu.

— No, kako je bilo?

Čežnja, koja je prožimala dječaka mnogo godina, bijaše

ispunjena. Ali ne onako, kako je Heiman sebi dočaravao. Njegov

odgovor zvuči gotovo srdito.

— Ta on je katolik... Čovjek ne misli uvijek na to, da je on u

ikonopoklonstvu i praznovjerju našao svoj mir... Osjećam, kako me

to odbija...

Philipsov glas zvuči oštro.

— Od Marnixove »Košnice«26 prošlo je gotovo sto godina! Ne

zaboravi to!

Heiman planu.

— Što bi time da kažeš?

Philips sleže ramenima.

— Da svi svećenici, dragi moj, nisu potajni pohotljivci,

prepredenjaci i besramni lažljivci; isusovac ne mora biti

utjelovljenje izdajstva, licemjerstva i potajnih zločinstava... Odviše

vjeruješ svojim pastorima.

Heimanov ga bijes ušutka.

— Moji pastori! Ni riječi o njima! Ti im zavidiš, zavidiš, jer su

moji prijatelji!

Samrtnički blijeda lica stoje oba prijatelja jedan prema

drugome. Philipsove usne dršću. Heimanove riječi ponovno razdiru

staru ranu, koja neće zacijeliti; on sav dršće do u vrške svojih

prstiju. No ne može dići ruku na onoga drugog; čak ne nalazi ni

okrutnih riječi — on ga odviše voli.

Kao da se Heiman stidi svoje provale bijesa. Prima Philipsa za

ruku. Draguljarev sin osjeća kako se raznježuje. I on zagrli

Heimana. Načas se čini, kao da će ga mladić iz Dordrechta

26 Filip van Marnix (1538-1598), nizozemski pisac i državnik, jedan od

začetnika moderne nizozemske književnosti i prevoditelj biblije. Njegovo djelo

Biencorf (»Košnica«, 1569) oštra je satira protiv katoličke crkve. — Prev.

111

odgurnuti, onda pušta da ga onaj drugi povede, ususret noći.

Dok prolaze gradom, svaki se predaje svojim mislima. Philips

de Koninck razmišlja o jadu svoga prijatelja nakon posjete u

Warmoestraatu. Odlučuje, da nikada više neće o tome govoriti. Za

mlada čovjeka ništa nije bolnije, nego kada se više ne može diviti;

teško se to može preboljeti. Zna, da Dullaertu valja proći kroza sve

one mučne časove. Svaki smrtnik mora početi iznova. I sada se to

dogodilo Heimanu. — Uzdahnu. Tome nema lijeka. Osim vremena.

A Heiman bijaše još tako mlad.

*

Nije to bila prva nesuglasica, koju su Philips i njegov voljeni

Heiman svladali stegnuvši jedan drugom ruku. Dullaerta sve jače

peče savjest zbog neobične ljubavi, koja se rodila između njega i

njegova starijeg prijatelja. Poštovan, malne čak obožavan od svoga

starijeg prijatelja, on je drage volje popuštao njegovim čudnovatim

porivima i strastima. No u časovima samoće i vraćanja u se, u

društvu Schellinxa i Van Petersoma, strogih moralnih sudaca, njemu

bi rumen planula na obrazima, a srce mu zamiralo od tjeskobe.

Dolazila mu na pamet kazna, kojom je Gospod zahvatio Sodomu i

Gomoru, mučilo ga kajanje. Onda bi se po nekoliko dana klonio

prijatelja, dok Philips ne bi zatražio objašnjenje. No Heiman je

proklinjao sve domišljatosti svojega prijatelja; ali kad mu je već

došlo do grla, nije više oklijevao, odbijao je da se dalje druži s

Philipsom. Tada bi ga Philips ismijavao i rugao mu se mirno i

nadmoćno, dok ne bi došlo do prijekora i do ogorčenih, uvredljivih

riječi. Philips bi osjetio neki ubod u srce, kad bi čuo i samo ime tih

pastora. Izjedala ga gorka zavist prema tim strogim starijim

prijateljima, kojih se utjecaju mladić iz Dordrechta nije htio

suprotstaviti. Uvijek je iznova morao Philips osjetiti, kako je moć

privlačnosti Schellinxa i onih drugih nad Dullaertom jača od

njegove; i u kratkim časovima nesuglasice izbijaše takva srdžba,

pojavljivahu se tolika predbacivanja, da im je neka tamna slutnja

govorila, kako njihovo prijateljstvo neće biti duga vijeka.

Ipak je katkada, u noćima slabosti, dolazilo do pomirenja. No

Heiman se sve jače opirao. Isprva, dok još nije upoznao svoja

čeznuća i dok su mu osjetila bila uspavana, buđenje bijaše praćeno

nepoznatim blaženstvom. No sada je znao, da već davno nije više

tako nesklon ženskom rodu, kao Philips. Kad je prolazio gradom,

112

zagledao je žene, koje je susretao, gledao ih oštrijim pogledom i

poželjnije negoli prije. Ma koliko ih Philips i ogovarao — žena

bijaše družica, koju je Bog stvorio za čovjeka, načinio je od njegova

rebra; samo je ona pozvana da s njim dijeli ljubav. Sve drugo grijeh

je protiv prirode.

A osim toga, Philips je ostajao poganin, ma koliko se Heiman s

njim prepirao. Ima prijatelja među Židovima, katolicima i

protestantima. Gleda igrokaze — nikad ni dovijeka ne bi se Heiman

usudio prekoračiti prag kazališta; i čita nove filozofe, što ih u

kršćanskom svijetu s pravom nazivaju »Belialova djeca«, djeca

Sotone. Pohotljivost i radovanje zbog ljudskog uma ovladavaše

njegovim životom. Bijaše on sin zemlje, te je trebao živjeti u Italiji.

Kad bi Dullaert o svemu tome razmišljao, gdjekad ni sam ne bi

shvaćao kako je ikad mogao dopustiti da ga Philips zavede na tu

protuprirodnu ljubav. I tako je, prije ili poslije, moralo doći do

raskida.

*

Novi ceh htjede usprkos lošim vremenima da i vani poveća

svoj ugled, koji je neprekidno rastao. Već su kružile vijesti, da

namjeravaju prirediti nekakvu veličanstvenu svečanost. Potkraj ljeta

1653. bilo je objavljeno, da će cehovska družba u listopadu iste

godine prirediti sjajnu gozbu u cehovskoj zgradi Svetog Jurja —

banket, kojemu neće smjeti prisustvovati običan građanin, nego

samo slikari, kipari, pjesnici i njihovi presvijetli pokrovitelji.

Osnove za tu svečanost potjecale su dijelom od Thomasa

Asselijna, mladog, častoljubivog pjesnika, koji je pisao visokoparne

stihove i drame i koji je pokušavao steći naklonost Vondela i Jana

Vosa, a u svakoj zgodi svoj savjet, a prije svega svoj rad smatrao

nečim nadasve potrebnim. Njegovo važno nastupanje i njegov

vanjski izgled već je mnoge obmanuo, te su ljudi vjerovali da je to

neka značajna ličnost — a baš to i bijaše namjera mladoga poete.

Ovaj put mu na um palo, da u nekom alegorijskom igrokazu opjeva

slavu pjesnikâ i slikarâ; a kako je uspio da predobije Vondela za

svoju osnovu, odmah se suglasiše i Cretzer i drugi članovi cehovske

uprave; sada je Asselijn bez mnogo muke mogao privoljeti i druge

slikare da prime od njega stihove što ih je za tu zgodu skovao, i

alegorijske pjesmotvore koje je sačinio; sve je to već odavna bilo

napisano, a on je samo čekao na priliku da to iskoristi...

113

Za Rembrandta i njegove učenike ta svečanost nije bila ni od

kakva značenja. Sam je majstor samo slegnuo ramenima te izjavio

da slikar ima valjda pametnijeg posla negoli da priređuje bankete i

da slavi pjesnike, da bi zatim pjesnici trubili njegovu slavu. Stoga

nije baš nimalo mario za pozivnicu koju mu je Cretzer poslao. Maes

bijaše strogo pravovjeran, pa se već zato klonio svake poganske

zabave; a Mayr se kao Nijemac među samim rođenim

Amsterdamcima nije dobro osjećao.

Jedini je Philips de Koninck prihvatio poziv. S jedne roditeljske

strane potjecao je iz patricijske obitelji, a kako je proveo mladost u

Amsterdamu, poznavao je mnoge slikare i pjesnike, i tako je on

imao zastupati slikarsku školu iz Breêstraata.

No Philips htjede da i Heiman pođe s njim na tu svečanost.

Jedne kasne večeri naposljetku ga je zatekao u njegovoj sobi.

Govorio je o svečanosti. U sumračnoj rasvjeti nije zamijetio

Heimanovo zgražanje. Pomalo uzbuđen, Philips je blagorječivo

veličao klasično svezivanje Apellesa s Apolonom.

U Heimanu je sve kipjelo. Kao već toliko puta, i sada se njegov

prijatelj — da li zbilja još bijaše njegov prijatelj? — pokazao kao

poganin. Poganin i ništa više! Grešan, svjetovni um, koji ga je kušao

navesti na lakomislenost... !

Kad se Philips sagnuo k njemu, njegovo je zgražanje bilo

potpuno. On diže ruku i udari Philipsa u lice. Philips zatetura natrag:

bilo je to nešto što je on najmanje očekivao. Htio je planuti — ali se

suzdrža, premda mu se srce grčilo. Primi to odbijanje, uspravan, ne

odajući se ničim. Kad se okrenuo Dullaertu, koji je sav užasnut zbog

svoga mahnitog čina bio ustuknuo, nije nalazio nikakvih riječi

porazne osude: šutke i svladavajući se ode iz Heimanove sobe.

Sutradan je Philips izišao, a uvečer se više nije vratio. Svatko u

kući bijaše kao udaren maljem po glavi; svi se silno uznemiriše.

Posvuda su se za nj raspitivali. U slikarskom cehu vladaše

uzbuđenje i zaprepaštenost. Jer iako Philipsa možda i nisu cijenili

kao darovita slikara, ipak su mu se svi divili kao ćaskalu, koji je

vidio mnogo svijeta; njegov nastup svjetskog čovjeka, njegova

otmjenost i elegancija učiniše ga omiljelom osobom.

Kad je Dullaert poslije nekoliko dana našao u ormaru neku

sliku, on je od osjećanja krivnje bio kao slomljen; bijaše to njegov

portret, što ga je naslikao Philips. Svaki je potez kista odavao

divljenje i ljubav.

114

Prolazili tjedni. Rembrandt saznade od nekog trgovca

umjetninama, da Philips živi u Goudi. Zaposlio se u nekog skelara.

Sin draguljara, čovjek, koji bijaše proputovao Francusku i Italiju,

slikar, čijim se slikama majstor toliko divio — postao je lađarski

sluga: fina ruka, koja je tetošila Heimana, veslala je sada i prevozila

putnike preko rijeke.

Kad je Dullaert doznao tu vijest, potražio je samoću. Nitko nije

znao, zašto je večerom ostajao u svojoj sobi. No njega su kinjile

njegove misli, i on je promatrao sliku, koju mu je Philips ostavio.

Tek je sada postao svijestan, što je Philips de Koninck njemu bio. U

svom očaju bacio se na postelju i plakao posljednje vruće suze svoje

mladosti.

115

XXIV

Otkako je onako iznenada nestao Philips de Koninck, u kući je

Rembrandtovoj život tekao tiho i ozbiljno. Na bezbrigu i na radosti

bijaše pala sjena. Bez Philipsova ćeretanja provodili su objede u

šutnji, što kanda bijaše puna neke pritajene prijetnje; nitko se više ne

bi usudio da kao nekoć udari u druge žice nestašnih šala. U kući se

više nije tako često pjevalo i sviralo. Philipsove omiljele pjesme

nisu više odjekivale. Tek sada, kad ga više nije bilo, osjećali su,

koliko im draga bijaše njegova nazočnost. Samo je Maes, koji ga

nikad nije mogao pravo shvatiti, osjećao neko tiho zadovoljstvo.

Svatko se opet uvlačio u sebe. Nitko nije otvoreno izgovorio, možda

nije nitko od ukućana čak ni slutio, kakve je vrste bilo prijateljstvo

između najstarijeg i najmlađeg učenika, no ipak je Heiman Dullaert

onu tišinu i turobnost, koja je kasnijih tjedana zasjenjivala kuću,

osjećao kao neizgovorenu i opravdanu osudu.

Rembrandt bijaše možda jače pogođen od svih drugih

Philipsovim nestankom. Taj ga je događaj iz opojnosti sreće, iz

maštanja o bogatstvu i blagostanju gurnuo natrag u gorku i krutu

zbilju. Odjednom je spoznao, kako se poput nedorasla dječaka bio

sav odao blaženstvu svojih osjećaja i za to vrijeme smetnuo s uma,

odvrgao i zanemario sve drugo. No nije ga samo zaprepaštenost

zbog gubitka voljenog učenika sada prodrmala iz njegove odsutnosti

i njegovih sanja. Taj ga je prenagljeni nestanak upoznao s

osjećajem, koji mu kanda govoraše: preko noći se može sve

promijeniti. Svaka je bezbrižnost štetna. Sreća nikad nije stalna.

Gotovo poput prijetnje obuze ga spoznaja, koliko je

lakomisleno bilo njegovo gledanje na stvari; ta on nije bio ništa

drugo nego slikar, koji je sa svojih nekoliko učenika i sa svojom

obitelji stajao sam nasuprot zavisti i koristoljublju svojih

suvremenika! Grube su ga ruke bile trgle oda sna. Njegov položaj

bijaše krajnje nesiguran. Uhvatio se za glavu: ako bi sada Six ili

Becker ili Cretzer prestali biti dobrohotni i nakloni prema njemu,

ako bi oni — a on ih je na to bio sam ovlastio — došli k njemu sa

svojim traženjima i čak poduzeli prisilne mjere... što onda?

Rembrandt bijaše prodrman iza sna. S preosjetljivim čulima

vrebao je i istraživao... Bijaše kao da njuši nesreću. Bijaše

116

sumnjičav kao progonjena zvjerka, koja zaplašena olujom u daljini,

luta naokolo, tražeći gdje će naći sigurno sklonište.

Premda je Rembrandt mnoge noći ležao budan, boreći se s

velikom premoći tih prinudnih misli, premda ih je na kratko vrijeme

mogao pobijediti, one bi se vraćale, kad bi najmanje očekivao —

postajale sastavnim dijelom njegova življenja, prožimale čitavo

njegovo biće, kao što sok ispunja stablo. Njegove oči poprimahu

neki mutan odsjev, ruke mu mogahu odjednom zadrhtati od straha.

Onda je morao piti kao led hladnu vodu, ili počivati, ili se prošetati,

prije nego što bi mogao dalje. A kad bi se onda ponovno prihvatio

posla, opazio bi kako se i na njegovim slikama odrazuju znaci

prigušena straha i bliske nesreće. Kao netko koji sjedi u mračnoj

sobi, okružen neprijateljima, a ne zna, odakle će pasti prvi udarac,

Rembrandt bi se zgurio, gonjen i prenapet; jer da će prije ili poslije

doći taj udarac, to je osjećao sa somnabulnom sigurnošću. Gotovo je

priželjkivao neki događaj, da bi se taj strah jednom prekinuo, da bi

taj pritisak popustio. Ta nesigurnost jače muči čovjeka od ikakva

drugog zla.

*

Preostajalo je Rembrandtu još mnogo šta, u čemu je i dalje

nalazio sreću; njegova stvaralačka snaga nije više trpjela od

potmulih misli, koje ga salijetahu. Možda se preobražavala,

postajala pritajenija, turobnija — no nije više dolazilo do zastoja kao

nekoć. Pa onda večeri, kad je viđao svoje stare prijatelje na okupu

kod sebe, one uboge, nepoznate slikare, koji su se od mladosti nosili

sa svijetom i s vlastitom nedostatnom nadarenošću: u ugodnu,

povjerljivu razgovoru uvijek bi nanovo nalazio nove, životom

nadahnjujuće misli; zaboravljao bi mračne sate i časove očaja;

zaboravio bi Philipsa, dugove, neisplaćenu kuću, zaboravio svoje

vlastite osnove — te bio čovjek, koji je govorio, i pio, i smijao se, i

izmišljao svakojake šale i vragolije, da bi druge natjerao u smijeh.

Jednog dana mjeseca studenog, pošto je ispratio te svoje bučne

prijatelje do kućnih vrata, Rembrandt opazi, kad se vratio u

predsoblje, da je jedan od njih zaostao. Malen, zdepast čovjek, slikar

koji je slikao cvijeće, i koji nikad nije uspio da išta postigne, iako

njegove stvarčice bijahu vještim kistom i ukusno bačene na platno.

Više puta mu je Rembrandt pomogao za zimskih mjeseci, kad nije

bilo cvijeća, pa mu valjalo ili da sam sebe kopira ili pak da ide

117

prositi.

Bit će da je i ovaj put slikar cvijeća ostao, jer ga nevolja bijaše

pritisla, te se nadao pomoći od Rembrandta. Majstora bi svaki put

ganulo, kad bi se tko pun povjerenja obratio k njemu; i mada je već

češće na samom sebi iskusio da činiti dobro ne donosi nikakve

koristi, on nikoga nije mogao odbiti.

Smiješio se: pod ruku pođoše u radionicu. Rembrandt dogura

stolac do vatre te uze grijati prste, prozeble na noćnoj hladnoći; nije

gledao slikara cvijeća, sve misleći da će ovaj i sam prozboriti.

No šutnja nikako da se prekine. Rembrandt se okrenu čovjeku,

koji se nalaktio na stol i oborene glave sjedio ojađen i bijedan.

Najedanput čovjek briznu u plač. Sijeda se glava zagnjuri u

ruke, očaj u onom čovjeku tražio oduška u prigušenu jecanju.

Rembrandt se prepade.

Isto onako brzo, kao što je izgubio vlast nad sobom, slikar

cvijeća opet se snašao. Uspravio se. Kratka, okomita bora usjekla se

između njegova dva oka. Ruke mu se zgrčiše u pesnice. Uhvati

jednu suzu bradom, koja kao da je opako stršila u zrak.

— Svršeno je — reče dršćućim glasom; no u glasu mu bijaše

više srdžbe negoli potištenosti.

Rembrandt uzbuđeno sunu uvis.

— Izbacili te iz stana?

Slikar cvijeća kimnu glavom.

— Sutra. Ako ne mognem platiti. I zaplijenit će mi sve moje

stvari.

I u tim riječima ustade, nasmija se glasno i prezirno — ali je

Rembrandt čuo prigušeno jecanje u tom smijehu — te se ushoda

gore-dolje.

U Rembrandtu nešto prepuče. Izgubio je svoju sigurnost, svoj

mir. U njemu kriknu glas samilosti. No nije to bila ponajprije

samilost prema drugome, što su moćnici ove zemlje nekoga od

njegovih bližnjih, jednog brata slikara doveli na prosjački štap. Ne,

Rembrandt bi odjednom mogao vikati zbog sebe. Veću je samilost

osjećao prema samom sebi negoli prema ikome drugom. Poput

munje sijevnu mu mozgom: »To je ono, od čega ja već dane i dane

strahujem.«

I jasno gledaše pred sobom: zimska je noć, snijeg, leden vjetar;

Hendrickje stišće dijete na grudi, a Titus se grčevito drži očeve

ruke...

118

Majstor pomisli na Beckera, na Sixa. Pomisli na sve, koji su

mu zaviđali, koji su ga mrzili, na gomilu nepoznatih, koji su čekali

njegov pad. I on se ushoda po sobi. Krv mu navrije u glavu. Majstor

tresnu o stol pesnicama. Obuze ga divlje mahnitanje. — Pogleda na

onoga drugoga gdje juri amo-tamo, gonjen i očajan. Zastade pred

njim, zgrabi ga za ruke. Gotovo kričeći on ga zaustavi!

— Krvoločni psi!

Slikar cvijeća pogleda ga preneraženo. Rembrandtu nosnice

podrhtavale od bijesa, vrat mu se napeo, širom razrogačene oči

pokazivahu bjeloočnice. Rembrandt se srsio kao trska na vjetru. Nije

gledao onoga drugoga, ali je upravio pogled preko njegovih ramena

nekamo u daljinu, ususret nevidljivu bojnom redu neprijateljskom.

— Još možemo odoljeti!

I ogleda se oko sebe, ispusti slikara. Čovjek je sav u čudu opet

sjeo, te zaplašenim očima pratio majstorove kretnje. Rembrandtovi

pogledi poletješe prostorijom, s jednoga predmeta na drugi.

Promatrao je dragocjenosti, zaustavljao se kod nekih svijećnjaka,

vaza, svilenih tkanina.

Odjednom strže sa zida malen perzijski sag, baci ga na pod te

stade na nj gomilati sve, što bi mu došlo pod ruku, a imalo neku

vrijednost. Iz jednog ormara dohvati kondire i pehare, sve same fino

izrađene posude, za koje bi mogao dobiti teške stotine, pa ih baci

zastrašenom slikaru pred noge. Potrča u pokrajnju sobu; bijaše mu

palo na pamet, da mu ondje leži još tisuću dukata u gotovu. Trebalo

se osvetiti, trebalo je da on dobije zadovoljštinu uime ponižene

braće umjetnika, uime svih progonjenih — naslijepo je gomilao

vrednote po sagu.

— Uzmi, uzmi! Unovči sve! Kupi sebi kuću za taj novac od

mene. A poslije ćemo već sve urediti. Kupi sebi kuću, poštenu kuću

u gradu! Lati se posla. Pretvaraj se, kao da se ništa nije dogodilo.

Pokaži zube čitavoj toj rulji!

A posljednje je riječi gotovo kriknuo:

— Pokazat ćemo mi njima!

Slikar cvijeća promrmlja nešto nerazgovijetno, kao opčaran

pogleda na sag, na dragocjenosti, na pusti onaj novac. Vrtkao je

šešir u rukama i nije se micao. Rembrandt diže sag, i s kratkom,

zapovjedničkom kretnjom ruke naredi mu da pridrži. Zatim izgura

čovjeka iz radionice, kroz predvorje, otvori vrata i gurnu ga na ulicu.

Zimska noć dunu im u ražarena lica. Slikar cvijeća ne reče više ni

119

riječi. On steže dragocjeni, najskupocjeniji teret, što ga je ikada

nosio, privinu ga na grudi, i opreznim koracima, kao da napipava

tlo, izgubi se u tami noćne vijavice...

*

»Ne reci nikome, da je novac od mene.« Slikar cvijeća nije

mogao šutjeti.

Tek što su saznali njegovi povjerljivi prijatelji, vijest se

proširila među svima slikarima. Svuda su se čule podrugljive i jetke

primjedbe o Rembrandtovoj velikodušnosti, koji kupuje kuću

jednome bratu umjetniku, dok ni njegova vlastita još nije isplaćena.

Bijaše to izazov, nečuven, razdražujući. Sam je Rembrandt najbolje

znao, da je tako. U neobuzdanom bijesnom mahnitanju i nije želio

drugo doli to. Sam je htio da razulari oluju, nevrijeme, koje će se

možda sa svim svojim strahotama oboriti na nj, ali će time silom

raspršiti svu onu moru i strahovanje. Izazov!

No mir se ne pomuti. Prolažahu tjedni, a da nije iskrsnulo ni

jedno zlokobno znamenje. U Rembrandtu bujao nemir i

razdražljivost. Zar zbilja još nitko nema odvažnosti da podigne

rukavicu, koju je on zavidnicima i klevetnicima od svoje volje bacio

pred noge? Zar nemaju smionosti, da iskoriste njegov mahniti,

nepromišljeni čin? Zar ga se možda još boje, zar je on sam sve vidio

odviše crno? — Rembrandt se u dugim koracima ushodao po

radionici; radio je sav uznemiren, isprekidano, uvijek spreman da

primi neku kobnu vijest. No ništa se nije dogodilo. Bijaše to da

čovjek poludi.

Umalo što se Rembrandt nije pokajao zbog svoga

nepromišljenog postupka. Ne zbog toga što je pomogao siromašnu i

progonjenu bratu slikaru, koji kraj svoje slabe nadarenosti nikada

neće biti kadar da mu plati dug; nije ga vrijeđalo ni ruglo, što ga je

izazvao njegov neobjašnjivi čin. Ali je požalio ludo bjesnilo, u

kojemu je one večeri, kad je slikar tražio njegovu pomoć, onako

lakomisleno poklonio sve dragocjenosti, što ih imađaše u kući.

Možda bi se tada bio našao neki drugi, razboritiji put, da slikaru

pomogne. Sada bijaše prekasno. Svakim se danom sve više

smanjivao novac za Hendrickjino kućanstvo; nije mu preostalo ništa

drugo doli da ponovno pođe Beckeru i da potpiše nove obveznice.

Ali mu uspije zaključiti taj zajam bez Hendrickjina znanja i izbrojiti

novac kao da ga je pošteno zaslužio. Imao je barem to zadovoljstvo

120

da vidi njezino od radosti ozareno lice. Majstor nije shvaćao, da nije

samo nju, nego prije svega samog sebe grdno varao. Zaostatak

bivaše sve veći. Više nije mogao stare dugove isplatiti novim

zaduženjima.

I sada su se događaji nizali u brzu slijedu.

121

XXV

Sjena pade na sliku, na kojoj je majstor radio. Bit će da je netko

ušao u sobu. Rembrandt diže pogled. Iza njega stajaše Nicolaes

Maes. Učenik je gledao u pod. Jednim je pogledom Rembrandt

primijetio kako se ovaj bio opremio kao u neku naročitu svrhu.

Njegov nabrani okovratnik, veliki smeđi šešir, što ga je okretao

među prstima, čvrsto pritegnute čarape i blistavo olaštene cipele s

kopčama jasno odavahu da se on ili sprema u pohode u grad ili da

namjerava na put. No putovati sada, uzred zime...?

Rembrandtov pogled izražavaše više od obična pitanja.

Nicolaes Maes slijegao ramenima, smiješio se, rukom se hvatao

za brčiće, a onda će kretnjom kao da mu je žao, ali da ne može

drugačije. Stružući šiljastim cipelama po sagu, konačno progovori:

— Kucnuo je moj čas, majstore.

Rembrandt spusti kistove.

— Čas... za što, Nicolaes?

Maes prošeta očima po cijeloj radionici, ali kanda ne imaše

hrabrosti da Rembrandta pogleda u lice.

— Pet sam godina bio ovdje...

Jednim mahom Rembrandt prebaci stolac, a Maes se prestraši.

Bijaše kao da je majstor u hipu sve shvatio. Ustade. Maes opazi,

kako je majstor pod zagasitom, borama ispresijecanom puti blijedio.

Učenik se osjećao postiđenim i krivim. Nikad ne bi pomislio, da bi

njegov odlazak za Rembrandta mogao biti od kakva značenja. Sada

je nekako osjećao kao da je nešto propustio. Mučilo ga što dolazi s

nekom molbom, no istovremeno je znao da ne smije više zatezati s

tom svojom molbom.

Rembrandt učini nekoliko koraka, ruke mu se grčile pod

radnim haljetkom. Nicolaes Maes namjerava ga napustiti.

Čudnovato, kako on nije nikada pomišljao da će neki učenici

jedanput otići od njega. Nikada ne bi bio mogao zamisliti, da bi

Maes otišao. Pa ipak... zašto ne? Premda između njih nije nikada

pala riječ o rastajanju, iako nitko nije govorio o odlaženju, obojica

su znala da jedan pred drugim nema što da krije. Ali to bijaše odviše

neobično — pa je toliko godio još jedan trenutak sumnje i

pretvaranja, kao da je Maes došao ovamo k njemu zbog nečega

122

sasvim drugog... Pogledaše se u oči. Učenik opazi, kako je u

Rembrandta pogled nekako zamućen, pun tjeskobe. Rembrandt

gledaše u oči nekoga mladića, u oči, koje su gledale u daljinu i

kanda žalile njega u isti mah... Bijaše to kao uvijek, kao uvijek. No

premda je znao, da je to neizbježno, ipak upita:

— Zašto?

Nicolaes je, onako smeten i nesiguran, svoj veliki tamni šešir

opet ustaknuo na glavu. Činilo se, već se sprema da krene.

Rembrandt osjeti kao neki ubod, da je tom kretnjom sve ono, što ih

je nekoć vezivalo, sada raskinuto. Još jedanput žalostivim glasom

postavi pitanje, koje je sada postalo izlišno:

— Zašto?

Nicolaes Maes ponovno snimi šešir. Htjede se prisiliti da

nastupa velikodušno i odlučno. Da bude pravi muškarac. Stavio je

ruku na prsi, htio objasniti svoje razloge. No Rembrandt nije čekao

na odgovor, na opširno objašnjenje. Jedan bi to ovako, drugi opet

onako objašnjavao — no svaki puta odgovor bi imao istu jezgru:

hoću da budem svoj, da ne budem više ovisan... I on upita:

— Kući, u Dordrecht?

Nicolaes Maes zabezeknuto kimnu glavom, i ponovno spusti

ruku. Opet poče vrtkati šešir. Zatim stupi korak naprijed:

— Majstore, odviše sam star...

Rembrandt odmahnu rukom. Nije se ljutio. Ta svi su tako

govorili, a on je to svaki put morao otkloniti:

— Odviše star? Da budeš učenik, jesi li to mislio? Držiš li

doista, Nicolaes Maes, da čovjek može postati odviše star da bude

učenik? Ta zar ja možda više nisam učenik? Čuvaj se! Upoznaj

samoga sebe. Ako tako govoriš, onda time samo dokazuješ da imaš

odviše dobro mišljenja o sebi. Ti si dobar slikar, i budeš li dobro

pazio na sebe, mogao bi daleko dotjerati... Ali to možeš samo onda,

ostaneš li i dalje čovjek koji uči, učenik. Učenik čitava božjeg

svijeta oko sebe i u sebi, Nicolaes Maes.

I umuknu. Nicolaes stupi bliže.

Rembrandt se okrenu te opet sjede pred slikarski stalak. Samo

je tako mogao pred mladićem skriti kako je sav skršen. Rukom učini

oproštajnu kretnju. Nicolaes Maes vidje da se majstor ne srdi;

momak iz Dordrechta samo bi rijetko kad naslutio, što drugi

osjećaju, no sada ga obuze snažna želja da prihvati tu ruku, koja mu

je domahivala i odbijala ga u isti mah, te da je pokrije cjelovima.

123

Istu onu ruku, koja je pomogla da se stvori sve ono, čemu je

Nicolaes od malena naviknut da se divi na djelima velike

umjetnosti, ruku, koja je stvorila »Noćnu stražu«, veličanstvene

portrete i »Filozofa«... Rembrandtovu ruku. No Maes se nije

usuđivao da priđe bliže. Odstupio je sa strahopoštovanjem, kao da

ga je neki knez bio primio u audijenciju, pa mu se sada valja udaljiti.

I pođe, a bol ga razdiraše.

Kad je uhvatio za kvaku na vratima i kad je željezo zazveckalo,

oču majstorov glas:

— Zbogom, Nicolaes. Želim ti svako dobro u budućnosti!

Učenik se okrenu. Rembrandt je sjedio u istom položaju kao

prije. Maes osjeti vruće suze. Opet pogleda u ruku, koja je sada bila

opuštena i još se polagano micala. No već je bilo prekasno. Veza,

što ih je vezivala, bijaše raskinuta. Pa ipak, Nicolaes Maes prozbori

toliko toplim glasom iz dna srca, kao što dotada nikad u svome

hladnom, sebičnom životu nije progovorio:

— Ostajte zbogom, majstore. Nikad neću zaboraviti...

Vrata lupnuše.

Te večeri Rembrandt nije više radio. Ukućani ga čuše gdje

nemirno hoda gore-dolje. Idućeg jutra sjedio je šutljiv za doručkom,

s tamnim kolobarima ispod očiju, koji su ga odavali. Hendrickje ga

svu noć nije vidjela. Gledao je u stolice svojih učenika. Gdje su

nekoć sjedila četvorica i više njih, sad još bijahu samo dvojica. Oči

mu svrnuše s Ulricha na Heimana, ni riječi da prozbori.

124

XXVI

U dane, što su slijedili, Rembrandt ostajao rastresen, a radio je

samo još za rijetkih kratkih razbuktaja inspiracije. Odsutan duhom,

listao je po starim knjigama, premetao po svojoj zbirci oružja ili je

promatrajući dragocjene intarzije kušao da nađe zaborava. No nije to

smanjivalo njegov nemir i njegovu besciljnost. Kadšto bi — ta

mračalo se još dosta rano — izišao i prošetao negdje u blizini.

Zimske večeri bijahu pune čudnovatih boja; nad bijelim

grachtovima kuljala teška modra para, drveće se izdizalo tamno i

kruto poput crna kristala, grane i hvoje sačinjavahu nezbiljski,

čudesan preplet čipaka; smeđe i sive kuće naslanjale se jedna na

drugu. Za tih šetnja Rembrandt bijaše uvijek sam. Titus bi i sada

rado pošao s njim, prisjećajući se nekadašnjih večeri, kad mu bijaše

dopušteno da prati oca. No premda je bio gotovo siguran, da mu to

Rembrandt ne bi uskratio, ipak se nije usuđivao da ga za to zamoli.

Shvatio je — iako nije znao za pravi razlog — da otac želi biti sam,

da ga nakon odlaska Maesova nešto muči, te da u samotnim

šetnjama nastoji da se oslobodi te muke.

Jedne večeri, kad je snijeg tiho praminjao i sutonski se bijeli

plašt spuštao na kuće, stabla i na vode, netko zaustavi Rembrandta u

šetnji. Po glasu čovjeka, koji ga je uhvatio za kaput, Rembrant

prepozna Van Ludiga, odvjetnika, koji je amsterdamskim javnim

bilježnicima bio odmamio već mnogo klijenata. Van Ludig bijaše

neki dalji rođak Rembrandtov. Majstor ga nije trpio; Van Ludig

bijaše se malo pomalo obogatio, pa se govorkalo, kako svoj imutak

nije baš stekao na pošten način. No o tome Rembrandt nije znao

ništa posigurno; nikad u životu nije mario za muža svoje rođakinje,

a kad bi se jednom i susreo s njim, obojica bi razgovarala sasvim

općenito, dohvaćahu se porodičnih prilika.

To što se Van Ludig tako iznenada pojavio — on je kanda

vrebao Rembrandta — osjetio je majstor kao neko zlokobno

znamenje. Van Ludig se gradio, kao da je ugodno iznenađen, što

vidi svoga rođaka. Porukovaše se; Rembrandt mlitavo i suzdržljivo,

Van Ludig sav previrući od bujice riječi. Raspitivao se za

Hendrickju, za Titusa i svakojake poslovne stvari, koje mu je

Rembrandt tek nerado povjeravao. Ta trebalo je da Van Ludig zna,

125

da su životni putevi njih dvojice i odviše različiti, a da bi se sada

sasvim neusiljeno mogli razgovoriti! I stoga su Rembrandtovi

odgovori navlaš bili kratki i odsječni, da bi se razgovor što prije

dokončao.

Već je Rembrandtu bilo na jeziku nekoliko riječi oproštaja,

kadli Van Ludig u bujici riječi spomenu i ime Sixovo. Rembrandta

štrecnu nelagodna sumnja, i on pozorno diže glavu. — Van Ludig

kao da je opazio tu odjednom pooštrenu pozornost svoga rođaka.

Bijahu zastali, no onda i opet polagano pođoše dalje: koraci im se i

nehotice usmjeriše prema Breêstraatu. Tek sada zapodješe ozbiljan

razgovor.

Van Ludig uzdisao, dok su mu noge uz tiho škriputanje tapkale

kroza sve višu naslagu snijega. Nije stezao cič, kako ponekad steže

za kasnih zimskih večeri, kad se opažaju prvi laki predznaci da se

godišnje doba mijenja. Rođaci su hodali otvorenih kaputa. Dah im je

poput lakih oblačića lebdio u zraku.

Van Ludig se oglasi napol gunđajući, napol mrmljajući, te ga

Rembrandt jedva mogaše razumjeti; no znao je posigurno, da je

ponovno izrečeno Sixovo ime. To ga je uznemirivalo, jer u tom

gunđanju i mrmljanju bijaše kao neka prijetnja. Nije više mogao

obuzdati svoju nejasnu radoznalost, te darnu svoga subesjednika u

podlakticu.

— Pa što je to sa Sixom, kad mu toliko spominješ ime?

— Van Ludig očajno pokrenu skut svoga kaputa — čudnovat i

sablastan crn znak usred blijede snježne noći.

— Pa eto, velika gospoda više ne plaćaju! Od njih više ne

možeš vidjeti ni srebrnjaka ni zlatne forinte... Puste obveznice, to je

jedino čime se oni čovjeka otarasuju...

Od neke zloslutne sumnje Rembrandtu navrije krv u obraze.

— Zar Six tvoja potraživanja plaća obveznicama? Van Ludig

uzdahnu. No Rembrandt osjeti njegovu đavolsku radost u onoj

samilosti. Ponovno ga zgrabi za ruku.

— Plaća li možda mojim obveznicama, Van Ludig? Van Ludig

pošutje časak. »Sada se pravi, kao da me hoće štedjeti«, pomisli

Rembrandt, i u njemu se pobudi mržnja i prezir. Pogleda čovjeka

kraj sebe, a ovaj ponizno kimnu glavom. On je bolje glumio žalost i

zabrinutost negoli najsavršeniji glumac. I odjednom Rembrandtu

sunu misao kroz glavu: novac — novac sve njih izjednačuje;

prokleti krajcari uče ih hiniti ... uče ih da hine samilost ... čak se i

126

između rođaka ispriječio taj kao dijamant tvrdi zid.

No još ništa ne reče, jer Van Ludig poče ubitačno polagano

pretraživati svoje džepove. Sada bijahu sasvim blizu Breêstraata.

Van Ludig je još uvijek tražio, protiskujući kratke, kao samilosne

uzdahe, i pokazujući zabrinutost. Kad su stajali pred vratima

Rembrandtove kuće, nađe što je tražio — odulji, pečatima proviđeni

pergament.

Rembrandt je već nekoliko puta nestrpljivo udario zvekirom o

vrata. Otvori im Ulrich Mayr. Rembrandt gotovo gurnu rođaka u

kuću, a učeniku ni bijele ni crne; ovaj pak, sliježući ramenima i

nimalo se ne čudeći, opet zaključa vrata za svojim majstorom i

njegovim gostom.

Rembrandt brzo pođe ispred svog rođaka u sobu s

umjetninama. Bijaše prilično grubo uzeo onaj papir iz ruke Van

Ludigu, te ga je sada rasprostro na svijetlu žurno zapaljenih svijeća i

stao promatrati. Poznavaše ga dobro: bijaše posljednja njegova

obveznica Sixu, nema ni pol godine, što ju je potpisao. Držeći papir

u rukama Rembrandt kliznu u dubok stolac, te pogleda Van Ludiga.

Odvjetnik, koji već godine i godine nije bio u Rembrandta,

ogledavao se po sobi radoznalo i pažljivo. Vidio je svu silu slika —

tko ih je slikao, to on nije znao; vidio je kineske kondire i šalice;

sadrene odljeve glava i ruku, vidio kineske figurice, stare i

potamnjele; kacige, pancir sa srebrnim prsnim oklopom; svakojake

kuriozitete u staklenim posudama: morske zvijezde, školjke, rakove,

meduze, koralje. Činilo se, da on, onako ponešto nagnut naprijed,

nastoji da procijeni sve te stvari i da im odredi novčanu vrijednost.

Iz njegova držanja izbijala zapanjenost, podmuklost i zavist u isti

mah.

— Onda? — Obrati mu se Rembrandt, umoran i obeshrabren.

Van Ludig se okrenu kao čovjek, koji ne zna, što mu je činiti,

te ponovi onu svoju kukavnu kretnju rukom.

— Ta i sam si ga vidio... papir je u mojim rukama... Godina je

loša...

Rembrandtovo lice poprimi izraz mrzovolje, no Van Ludig se i

dalje prenemagao i kmekao:

— Ratovi... Sve je u nazatku... Rente su sve manje...

Rembrandt ustade.

Van Ludig se nije dao zastrašiti.

— Imaš kuću, koja mnogo vrijedi... U kaminima gori vatra...

127

Sobe su prepune čudesnih stvari, koje po svoj prilici imaju veliku

vrijednost... Tu ne vlada oskudica. Ti zarađuješ svojom umjetnošću.

Ne razumijem, Rembrandte, da je čovjek kao ti prinužden da uzaima

novac.

— Ne razumiješ? A valjda ne razumiješ ni to, da ja bez novca

ne mogu slikati? Da je meni potrebno imati pune šake novca, da bih

sve to izdržavao? Da ja i moji ukućani moramo također živjeti?

Van Ludig ga gledaše tresući glavom.

— Ali zašto živiš drugačije, kad ti to sabiranje umjetnina

proždire toliki novac? Ako ti novac, što ga imaš, nije dovoljan, zašto

nagomilavati toliko kurioziteta i trošiti tolike svote...?

Rembrandt se prezrivo nasmija.

— Misliš, zar ne, da samo bogati ljudi imaju pravo kupovati

ono, što je rijetko i plemenito. Misliš, da netko kao ja, koji pravi

loše poslove, i čija je slava zauvijek prošla...

Van Ludigu se odjednom žurilo da Rembrandta prekine:

— Ti si u zabludi. Ne poznam u cijelom Amsterdamu čovjeka,

koji se kao ti razumije u to, da pronađe ono što je lijepo, i koji bi bio

dostojniji da to posjeduje. Ali... (časak je oklijevao) kad se nađem u

novčanoj neprilici, a plaćaju me potraživanjima, koja glase na tebe,

onda se u svojoj bezazlenosti pitam, da li ti imaš pravo da

potpomažeš druge onim, što po pravu pripada meni...

Rembrandt stade preda nj.

— Konačno si izašao nasrijedu s istinom. Neka bude! Zato si

došao ovamo. Zbog toga izigravaš prosjaka: zbog novca.

Van Ludigu lice ponovno poprimi izraz jada, te se vidjelo da je

tu vještinu naučio od trgovaca:

— I ja moram živjeti, dragi moj Rembrandte... I ja imam svojih

obveza, ali dakako, želim i da im odgovaram...

To je posljednje izrekao gotovo oholim glasom.

Rembrandtu oči postale sitne i pakosne.

— Koliko je to?

I nagnu glavu nad pergament, a ruke mu se mlitavo ovjesiše niz

tijelo.

— Ne, nemam. Toliko ja ne posjedujem...

Opet je bacio pogled na papir, opet je vidio onu svotu; sjeti se

dana i sata, kad je taj zajam sklopljen između njega i Sixa... Sada se

i sam prestraši veličine one brojke. Pet tisuća forinti nije malenkost.

Sve je tu bilo zapisano dugim visokim brojkama, a kraj toga bijaše

128

još jedanput ispisano neumitnim šiljastim slovima: pet tisuća forinti.

Van Ludig se približi. Oprezno, ali sa čvrstom odlukom.

Ispruži ruku: prihvati priznanicu. Onda je odjednom istrže majstoru

iz prstiju, savi je natroje i oprezno stavi u džep. Nepovjerljivost,

ograničenost i glupa pakost, što su se odražavale u tom potezu,

razbjesniše majstora. Umalo što nije digao ruku — ali se svlada.

Samo pođe do vrata, naglo ih otvori širom, tako da je odjedanput

prodrla studen iz predvorja, koje bijaše popločeno kamenom, te bez

riječi ustuknu.

No pošto je Van Ludig, prošavši mimo njega, bio izašao,

osjećao se pobijeđen. Onaj smiješak njegova rođaka bijaše pun

prijetnje, jogunast, s visoka — odavaše otrovnu, nepoštednu zavist,

zavist malograđanina prema umjetniku, zavist bezimena čovjeka,

koji za trenutak drži u svojim šakama slavnoga čovjeka. I izraz želje

za osvetom u tom smiješku upio se u Rembrandtovo sjećanje i

prianjao i onda, pošto su se vrata već davno zatvorila uz trijesak. —

Rembrandt razabra, da se između njega i Van Ludiga još nije sve

dokončalo — naprotiv, da će borba sada tek započeti. I poče

razbijati glavu: što li zapravo od svega toga u njemu ostavlja takav

potmuo strah?

Odjedanput mu se učini da je našao, otkrio.

Sjeti se pogledâ Van Ludiga, koji su procjenjujući i ispitujući

prelazili preko umjetnina; a na pamet mu pade i to, da se Sixovo ime

nekoliko puta spomenulo. I njemu se učini da zna što mu valja

misliti: Six ga se već dugo klonio posjetiti; Six, stari prijatelj i

dobronamjerni pokrovitelj odnekoć, uvijek je zatajivao svoja

prijateljstva, čim bi posrijedi bio novac — pa tako i sada, i sada!

Nije se žacao da mu pošalje u kuću svoje izvidnike! Jer Van Ludig

bijaše uhoda! Potkazivač, najamnik Sixov! Njega, Rembrandta,

izigravali su pomoću njegovih vlastitih rođaka! Njegova bezazlenost

bijaše poznata, ta on nije vjerovao da bi itko bio kadar učiniti kakvo

zlo... I njegov se vlastiti rođak ušuljao u kuću, da bi se po Sixovu

nalogu uvjerio, da posuđeni novac još nije izgubljen, da iz

Rembrandtove kuće još ništa nije prodato, tako da mecena neće

pretrpjeti nikakve štete od novčane propasti svoga štićenika...

Rembrandt se okrenu. Neko blijedo, gotovo iscereno lice kesilo

mu se iz ogledala. Majstor odvrati pogled. Osjećao je da mora nešto

učiniti. Pogled mu pade na porculanske kipiće. Primi jedan u ruku.

Djetinjsko se srednjevjekovno lice smiješilo beznačajno kamenim,

129

budalastim osmijehom. Rembrandt je kipić prevrtao u rukama.

Dobro se sjećao, gdje ga je kupio i kako se njime ponosio. Priguši

jecanje. Sve će mu oduzeti. Opet pogleda figuricu. Najedanput je

podiže uvis i hitnu žestokim zamahom o pod, gdje se razmrska, te

ostadoše samo rbine.

130

XXVII

Najposlije došlo sve ono čega se bojao, sve, na što je on zguren

od prenapetosti i patnje i muke čekao, sve, zbog čega je u

pomamljenu bijesu građane i umjetnike bio izazvao, sve, što ga je

uznemirivalo i sprečavalo u radu — došlo neumitno, brzo kao vihor,

što udara, razara i sve nosi.

Ne bijaše gotovo tjedna, a da se ne bi javili kakvi vjerovnici.

Iskrsavali bi sa svih strana. Dolazili glasnici od Van Ludiga, zluradi

i nadmeni. Dolazile nadute sluge umjetničkoga mecene Beckera.

Dolazili ljudi, na koje Rembrandt nije ni pomišljao. Kao da je ona

urota tek sada došla na javu. Činilo se da jedni druge poznaju, bijahu

kanda jedni druge zarazili. Rembrandt je s užasom primijetio da ima

više vjerovnika nego što je i slutio. U nekim slučajevima bijaše

prošla jedna godina, u drugima minule dvije-tri, što je uzeo novac na

zajam i dao zalog. Ovdje od Witsena, ondje od Hertsbeeka, tamo od

drugih, s kojima je jedva još održavao veze. A kuća, kuća, koja još

nije bila isplaćena, kuća, za koju je radio već više od petnaest

godina... na sve to bijaše zaboravio. Zaboravio zbog svojih briga,

zbog svoga rada, kraj svojih snova i zamisli. A da im je o tome

govorio, nitko mu ne bi povjerovao. Bili bi se pogledali s jedva

pritajenim smiješkom, s puno međusobnog razumijevanja i

namigujući... Svaki put kad bi vjerovnike morao otpremiti,

Rembrandt bi kleo ili bi se, slomljen, svalio u stolicu.

Hendrickje, kojoj je morao sve priznati, trčkarala po kući s

očima crvenim od plača: nije mogla ni slutiti, da se on na sve strane

toliko obvezao. A kad je saznala, nedostajalo joj snage da se brani

od bespomoćnosti i bijede, što je sapinje. Neimaština ju lomila i

kršila — činilo se da je Hendrickje bila ostarjela za nekoliko godina.

Prošlo je još nekoliko mjeseci. Granulo proljeće. Živjeli su kao

u nekom paklu. U neprekidnu iščekivanju odlučnog udarca. No

Rembrandt je nekako osjećao, da to više ne može dugo potrajati.

Jedne večeri — bijaše to u svibnju — na vratima, što vode u

radionicu, stajaše neka spodoba, koja pozdravi svečanostrogo.

Rembrandt uzvrati pozdrav bez riječi. Prepoznade Thomasa

Jacobszoona Haringa, sudskog ovrhovoditelja. Rembrandt se

polagano diže i pipajući oko sebe potraži oslonca. Thomas

131

Jacobszoon Haring. Nema ni godinu dana, kako ga je slikao.

U došljakovu držanju ništa nije odavalo staro poznanstvo.

Služben i krut bijaše izraz njegova lica, bez i najmanjega znaka

samilosti ili smilovanja oči mu se skrivahu ispod bijelih obrva pred

prodornim, bojažljivim pogledima majstorovim. I još prije nego što

je činovnik i zaustio, Rembrandt reče u sebi: »Već sutra sav će grad

znati, da sam pao pod stečaj.«

132

DRUGA KNJIGA

133

I

Nikad prije nije Titus znao koliko zapravo voli svoga oca.

Pomišljao on na godine djetinjstva, kad je za vratom jahao s ocem

po sobi, gord konjanik na povodljivu atu, ili na duge, tamne večeri,

kad bi vani zavijali olujni vjetrovi, no unutri bilo sve tiho i svijetlo,

a otac mu pričao, što je nekoć čuo od tuđih, nepoznatih baka, ili mu

čitao iz knjige, vezane u bijelu kožu, knjige krcate basnama i

bajkama, a Rembrandt mu usto crtao nekakve životinje, koje su

izazivale strah i grozu, te bi Titusa, gledajući ih, podilazili žmraci

tjeskobne, slatke jeze; pomišljao on na ljetne tjedne, koje je nekoć s

Rembrandtom provodio tamo vani u Waterlandu, ili na večernje

obilaske po tajanstvenim bedemima tvrđavskim s ocem, koji u ono

vrijeme bijaše škrt na riječima — spominjao se ovog ili onog, jedno

bijaše lijepo kao i drugo, no za nj ni izdaleka dosta; on se divio ocu,

ponekad ga se i bojao s potajnim ponosom, da je to ipak njegov

otac, koga se pribojava — no sada, kada je napunio petnaest ljeta,

postao je prvi put svijestan, da svoga oca voli s nekim upornim

poštovanjem i privrženošću, koja je kadra sve učiniti.

Njegov otac, bogati, dobrotvorni, plemeniti otac eto je

osiromašio. Njegova su oca ponizili. Vidio je, gdje se otac, potučen i

zazorljiv od ljudi, povukao i odšuljao, a cijeli je grad to promatrao u

samilosnoj zluradosti i s osvetničkim zadovoljstvom. Vidio je gdje

mu otac bježi, a u očima mu izraz, kakva nikad prije nije opazio —

izraz, koji sina ispunjaše bezgraničnom ljubavlju prema ocu, ali i

neizmjernom mržnjom u isti mah prema onima, koji su izazvali taj

pogled čovjeka gonjena i u samrtnom strahu.

Mržnja! Sjećao se tog izgona, kao da je jučer bilo. Nitko više

nije smio stupiti u tu kuću, vjerovnici su isposlovali izvlaštenje.

Najprije sudski pisari u kući, pečati po namještaju, brojevi na

slikama, koje prije nitko nije smio ni dotaknuti, brojevi na kipovima,

na oružju i na kuriozitetima, znakovi na mapama, tijeskovima i

tkaninama, a zatim još onaj veliki sramotni križ na raskošnoj

postelji, na kojoj ga je majka — njegova rođena majka, plemenita

Saskia van Uylenburgh — bila rodila i na njoj i umrla. Sjeća se

podrugljivih pogleda rubačevih pomoćnika, koji su stenjući i

zbijajući neslane šale, sve te najdraže mu stvari na svem svijetu

134

hvatali svojim poganim ručerdama bez imalo strahopoštovanja, i

nanosili na hrpu; vidio je pred sobom sudske pisare gdje procjenjuju

i određuju vrijednost pojedinih predmeta; no on je znao: cijene, ma

kako visoke bile, neće nikada doseći pravu vrijednost onih dragih

umjetnina. Titus se sjeća — pa to se tek onomad dogodilo, no

gdjekad mu se čini, da je od toga prošlo već mnogo vremena, a onda

opet kao da je sve to sasvim nestvarno, jer je sve kao mora — jasno

se i pun stida sjeća Rembrandtovih suza, kad su skidali talijanske i

njemačke slike sa zidova; nosili ih niza stube i otpremali u bilo

kakve dvorane za javnu prodaju. I ljudi će doći i gledati te slike i

smijati se, jer su nekad bile Rembrandtovo vlasništvo; tkogod će

poneku kupiti i hvastati se, kad bude visjela na njegovu zidu. No

Rembrandtove su slike odviše dugo bile sastavni dio njegove kuće;

neumjesno i nakaradno visjet će kod tih tuđih ljudi, među ostalim

posobljem, i nitko im se neće veseliti.

U danima stečaja Titus je besciljno tumarao naokolo, dok nije

morao k svome tetku, Gerardu van Loou. Strah ga spopadao od one

hladne, opljačkane kuće u Breêstraatu, kojoj vrata rubač bijaše

zaključao. Hendrickje se s Cornelijom odvezla u Waterland; a

Rembrandt stanuje u gostionici »Carska Kruna« na Heerengrachtu,

dok se ne svrši parnica, koju su Titusovi skrbnici poveli protiv

vjerovnika.

Titus živi uvučen u se i po pol dana lunja izvan kuće. U svoga

tetka, Gerarda von Looa, i svoje tetke, plemenite van Uylenburgh,

jede i spava. No on mrzi tetku, jer svaki dan pripovijeda o svojoj

velikoj samilosti, te onda govori o njegovu ocu potežući riječi, kao

što su lakomislenost, rasipnost, nesposobnost. Ogorčavala ga ta

samilost i to uvredljivo mišljenje, ispunjalo ga to gađenjem prema

njegovim rođacima, koji su doduše njemu htjeli pomoći, ali nikad

nisu bili voljni da priskoče u pomoć njegovu ocu.

Titus sada zna da obožava oca. To što osjeća, to je kao neki

nezajažljiv poriv — on ne zna, kako da izrazi te snage i kako da ih

korisno upotrijebi. Nitko ne bi smio mučiti i vrijeđati njegova oca i

tjerati ga u propast, jer je on dobar i jer je svakom pomagao i u

svakoga imao povjerenje. Titus se zaklinje da će se osvetiti! Zna,

gdje stanuju neki od onih koji su ga uvrijedili; opskrbljuje se

kamenjem; jednom čak uspije da se u blistavočistoj tetkinoj kuhinji

dočepa noža; tada se sate i sate skita u blizini omrznutih mu kuća;

no kada se pojave ukućani, onda odjednom uviđa nesmotrenost i

135

neizvedivost svoga nauma, tako te se svaki put vraća opet kući u

bespomoćnoj tuzi; ali zato raste njegova mržnja, drži ga noću

budnim, te ga dane i dane ispunja potmulim mislima na neki

konačni obračun — poslije jednom, poslije...!

Sada je sve nestalo. Kuća je pod tuđom upravom. Otac stanuje

u »Carskoj Kruni«, u maloj sobi, gdje ga Titus ponekad posjećuje.

Rasvjeta je loša, no Rembrandt je odnekle smogao malen lomljiv

tijesak, a od sirova drveta sklepao stol za rad, koji, ružan i neoličen,

stoji uz pokrajnji zid. Ondje je i nekoliko stolaca, presvučenih

olinjalim suknom, a na nekoj zidnoj polici leži Biblija. Ništa, ama

baš ništa ne podsjeća na raskoš i kras nekadašnje radionice. Titus se

gotovo srami uspeti se stubama i promatrati kako se otac usprkos

svemu ponovno latio posla. U toj mučnoj sredini! Maleni tijesak

klopara prigušeno i promuklo, no otisci su oštri i dobri. Na zid su

prislonjene tri-četiri započete slike. Pravo čudo! Rembrandt je samo

malo tjedana ostao izmoren i utučen, skrštenih ruku; sada je

ponovno gospodar svojih snova, ma kako bili turobni i zloslutni, ma

kako njegove misli divljale i preplašeno se naganjale. Crteži

pokazuju oštre, drljave linije, crven i zlato prosijavaju kroz noćnu

pomrčinu sudbonosnih slika. Titus zna: i njegova oca mori bol i

mržnja kao i njega samog, i dječaku to pruža stanovito zadovoljstvo,

no da bol i mržnja moraju i njegova oca kidati, to ga opet ogorčava i

raspiruje njegovu ljubav i mržnju.

Sada su siromašni. Titus nije nikad znao za neimaštinu. No

sada je upoznaje, ali ne do dna, jer se njegovi skrbnici trude da iz

sloma spase za nj sve, što se još može spasiti. No buduće godine

prijeteći nada nj se nadvijaju. Prije su ga mazili i razmazili, a da

toga nije bio svijestan, te je primao sve, ne misleći ni na šta; bez

zahvalnosti primao je jelo kao nešto samo po sebi razumljivo. Ali

sada se život bez blagostanja, bez udobnosti ne da ni zamisliti. Titus

je slušao rođake gdje govore, da će ga teške godine, koje ga čekaju,

sačuvati od raskalašenosti i da će mu očeličiti ćud. Zna on da su to

laži. Njegovo utančano osjećanje odviše je razvijeno, njegova moć

predosjećanja odviše izoštrena, a da bi vjerovao u takve brbljarije.

Protivnosti ga potlačuju. Nikad se neće na to priviknuti. Gdjekad se

skita po sirotinjskoj četvrti grada. Bijeda ga odbija i privlači, jer želi

vidjeti, kako drugi pate.

Bijahu to čudnovati obilasci puni straha, kroz crne ćor-sokake,

što se kriju duboko iza skrovitih puteljaka i uličica na stube. Bijelo

136

okrečene kućice s brižljivo podrezanim živicama, ispred kojih

bijahu pozidani četvrtasti bunari. Titus morade pomišljati na

obijeljene grobove iz Biblije, u kojima se krila trulež i raspadanje.

Isprva je još prezao da onamo priviri malo bolje, no radoznalost i

gnušanje u isti mah natjerali bi ga konačno da sve razgleda.

Djeca ga dozivala. U njemu osta žalac nejasna stida, što je u

svom odijelu od smeđa baršuna iz boljih dana još uvijek izgledao

kao patricijski sin. Poslije se ogrtao sivim kaputom, te je samo još za

mraka odlazio onamo, da ne bi padao u oči.

Otkada je vidio kako deset ili više ljudi — koji zapravo, kad se

radi o življenju ili umiranju, nisu nimalo drugačiji od njega i

njegovih roditelja i njegovih imućnih prijatelja — mogu čučati

zajedno u oniskoj, zagušljivoj prostoriji, otada je želio znati i to,

kako i zašto tu žive, zašto umiru i da li bi još mogli što izgubiti. I on

je vidio, i uvijek bi se iznova užasnuo. Nije u tome skučenom

prostoru mogao gledati žene u drugom stanju — njemu bi se od toga

smučilo. Kad je pomišljao, kako je to, kada se ti stvorovi sparuju,

sklapao je oči te bi silom odgonio te nepristojne misli. Žene, u

kojima je vidio kako sazrijeva život, pričinjale mu se kao prezrelo

voće, koje samo što nije sagnjilo, a jezgra mu već nagrižena. Takvih

je žena dakle bilo, a kraj njih njihovi muževi, pa roditelji i starci; i

svi su morali živjeti; a bilo je tu djece, male i velike, crnomanjaste i

plave, jadne i mršave, drske i plahe — i još više od svega, ali ne,

zaboga, samo ništa više! Sva su već od malena bila obilježena žigom

smrti: oko usta, između očiju, ponekad po rukama — ali sva su

imala taj znak.

Još beznadniji i nepodnošljiviji pričinjali mu se stanovnici

židovske četvrti. Taj čudnovati, prognani narod sa svojom

neobičnošću, koja se svaki put ponovno pokazivala, sa svojim

pridržavanjem stare vjere, koju je čak mudar čovjek, kao Menasseh-

ben-lsrael, hvalio oduševljenim riječima pred Rembrandtom, Titusu

se činio još bjedniji i izagnaniji od drugih. Kadšto, kad bi ih gledao

gdje dostojanstveni i dugobradi sjede pred vratima, za kratka

sunčanog podnevnog sata, morao je pomisliti na patrijarhe, i tada bi

shvatio očeve slike i bakropise; drugi put vidio je samo zapuštenost,

gadio mu se smrad, koji se isparivao iz kuća, i u kojemu su ti ljudi

živjeli, iz godine u godinu, i množili se, baš tako jezivo, kao i

sirotinja na malim majurima. »I u močvarama raste cvijeće, malo

otrovno sjemenje, koje se razvija...« pomišljao Titus za tih časova.

137

Došavši kući prekoravao bi sebe, što mrzi njihovu bijedu i

njihovo prokletstvo, jer mišljaše da bi čovjek zapravo morao biti

samilostan i milosrdan, i njegova mu se sućut s njihovim jadom

činila nedostatnom. Nikada nije bio toliko nesretan kao sada, kad je

upoznao život, koji mu je nekoć domahivao poput kraljevskog sna

smiješeći se iza riječi odraslih ljudi. Bespomoćnost i gnušanje — to

bijaše sve, što mu je preostalo od njegovih obilazaka po gradskim

četvrtima siromaškim. Znao je da ne može ništa promijeniti na

njihovu jadu, da amsterdamski gradski vijećnici prolaze kraj tih

živih groblja sliježući ramenima, da je ljudima poput Sixa, Tulpa ili

Valckeniera ta sirotinja deveta briga. Onda je on sve njih mrzio, i

siromašne i bogate: ta čega još ima dobrog, pravednog i čestitog?

Život bijaše zagonetka, nešto neprijateljsko, nešto nadmoćno,

čemu čovjek nije dorastao. Te su se misli neumorno sudarale u

Titusovoj glavi. U posljednje je vrijeme sve češće morao misliti na

svoju majku, na Frižanku Saskiju; promatrao je njezine slike, koje je

Gerardus van Loo spasio iz sloma, a koje su sada visjele u njegovu

predsoblju. Prvi put se osjećao kao sin one sanjarske, vitke žene,

koja je umrla, da bi on mogao živjeti. Prvi put obuhvaćao je Titus

svojom ljubavlju ono dvoje, kojih je ljubav njega rodila, neke davne

noći.

No za toga je u njemu rasla i spoznaja, da je on i previše sin

jednoga i drugoga, a da bi ikada mogao odlučiti, kojemu svijetu

pripada — da li svijetu umjetnika ili svijetu otmjenih građana; s

nekim je nejasnim uvidom shvatio, da je baš ta odluka u životu

značajna.

Ni načas mu nije palo na pamet, da sebe ubroji u narod, koji je

živio tamo u »obijeljenim grobovima«, iza pokrajnjih grachtova,

premda je bio siromašan. No znao je, da ga obitelj gradskih

vijećnika, iz koje je potjecala njegova majka, nikada neće priznati

ravnopravnim — ta zar se nije već sada događalo, da mu dobacuju,

kako u njegovim žilama teče očeva krv, da njega prikazuju kao

gramzljiva uljeza, kao čovjeka iz naroda, koji je načeo i spiskao

Titusov imutak? A mlinari, koji se bijahu obogatili, i pšeničari, koji

su tako dobro upućeni u sveto pismo, braća i bratići njegova oca —

nisu imali povjerenja u njegovu utančanu otmjenost, te ga ni oni

nisu priznavali kao svoga, nego su, kako je već običaj u seljaka,

zbijali šale s njegovim porijeklom i imenom njegove majke. I tako je

Titus osjećao — ne uvijek, ali od vremena do vremena — s bolnim,

138

polusvijesnim očajem, da se rodio kao otjelovljen razdor: s tolikom

je nepomirljivošću u njemu kolala krv njegovih roditelja, koja ga je

hranila.

139

II

Bijaše kasno u noći, i tiho, kad Rembrandt diže pogled s

radnog stola. Posljednji kusatak svijeće gasio se u svijećnjaku.

Majstora boljele vjeđe — no to je tek sada osjetio. Možda bi ipak

trebao jednom poći do doktora Tholincxa i pitati ga što misli o

naočalama. — Čudnovato — mišljaše Rembrandt — kao da je tek

jučer bilo, što smo se Adriaen i ja igrali pred očevom kućom. Sada

moj brat više ne može čitati bez naočala, a ni meni kanda svečeri

neće biti druge doli posegnuti za njima.

Čuo je kako vani sablasno zavija studeni jesenji vjetar među

nevidljivim kućama. Voda u grachtu razbijala se o zidove obale,

vjetar puhao sa sjeverozapada. Rembrandt otvori mali prozor. Slane

kapi poprskaše mu lice: trnci od magle i kiše. Pomrčina se sastavila

gusta kao tijesto; teško, olovno sivo nebo bijaše se spustilo na

crnoblistave krovove.

Rembrandt je uzdisao, na smrt umoran. Nakon duga stajanja

poklecavahu mu noge, a ni ruka nije sasvim mirno počivala na

uskom drvenom podboju. No bakropisi za Berchema bijahu

dovršeni.

Poslijepodne bijaše Clemens de Jonghe kod Rembrandta u

pohodima. Trgovac umjetninama i stari prijatelj nije mogao

uljudnošću prikriti svoje namjere. Donio je novaca — manje, nego

što su on i Rembrandt prije jedne sedmice dogovorili. Nakon

nekoliko kratkih riječi Rembrandt ga otpravi kući — zajedno s

novcem. Nije izmaklo njegovu pogledu kako je trgovac

umjetninama, na vratima srdito sa sebe otresao paučinu, koja mu se

na ulasku prilijepila uz kaput od tamna leidenskoga sukna, i

Rembrandt ga je čuo kako silazeći proklinje strme stube.

Majstor se smješkao ravnodušno sliježući ramenima. Nije više

mogao svojim posjetiteljima ponuditi duboke, udobne stolice niti

portugalska i levantinska vina u visokim staklenim peharima.

Nikada nije bio naročito gostoljubiv domaćin, no Hendrickje se

brinula, da na njegovu stolu ne bi ništa nedostajalo, tako te se svaki

mogao poslužiti; malo pomalo upoznao je ukus svojih prijatelja.

Sada je to pripadalo prošlosti. Vjerovnici, Titusovi skrbnici,

sirotinjsko povjereništvo, koje se umiješalo — cijeli taj proces

140

razbio je sve na komade. S osudom se odugovlačilo, a za to je

vrijeme stanovao ovdje, odgurnut ustranu, napušten od svojih

tobožnjih vjernih prijatelja — uvijek isto: Six, Six! — odviše plah,

da bi potražio svoje nekadašnje prijatelje u njihovim kućama i jeo za

njihovim stolom, kao oni nekoć u njega. No veselio se, kad je

Berchem jednostavno, sam od sebe došao k njemu i kupio od njega

bakropise po staroj cijeni, kao da se ništa nije promijenilo; to mu je

danas poslijepodne omogućilo da prkosi Clemensu. Nije se sjećao,

da mu je ikada bilo mnogo stalo do Claesa Berchema, koji bijaše tih

i ljubazan. Često se ovaj s drugima pokazivao kod Rembrandta, ali

su samo jedne večeri njih dvojica dugo i oduševljeno govorili o

umjetnosti na jugu. Idućeg je dana Rembrandt kupio nekoliko

talijanskih majstora od Berchema: jednog Palma Vecchija, jednu

mapu od Leonarda. Nakon toga bijahu njihove veze gotovo sasvim

prekinute. A sada dolazi k njemu taj mirni, crnomanjasti čovjek, koji

izgleda poput južnjaka, dolazi u »Carsku Krunu« i kupuje od njega

ono što mu u danima Rembrandtove slave nije bilo suđeno — tada

su izdajnici kao Cretzer i Clemens odnosili sve blago. Čudnovato

bijaše to, čudnovato — kao poruga sudbine.

Riječ izdajice još je uvijek u njemu potitravala... ali je znao, da

više ne može mrziti. Srdžba i očaj onih prvih dana ublažili su u

njemu sva pomamna čuvstva. Iza njegova čela nastala je samrtna

tišina. Kad je razmišljao o minuloj godini, ponekad ga obuzimao

osjećaj da je proživio nesreću nekoga drugog čovjeka, kao odron

brijega u nekom sanjanom krajoliku, nakon čega slijedi nezajažljiv

muk. Nakon olujinâ mržnje i bijesa njegove su misli onijemjele. Ali

kad bi dulje nego obično zagledao u oči petnaestogodišnjeg Titusa,

koje kanda sveudilj očekivahu od njega svu sreću svijeta, u njemu bi

ponovno planuo onaj kratki, žestoki očaj, odjek njegove propasti, te

bi se opet čula podzemna tutnjava planine. Nije trpio krajnje

oskudice: zato su se već brinuli vjerovnici i Adriaen, njegov stariji

brat, koji je sveđer iznova dobrostivo svladavao svoju seljačku

štedljivost. Imao je prostoriju za rad, i radio je. Je li zapravo i u

čemu oskudijevao...?

Hendrickje! Cornelia!

Ponovno mu je dolazilo do svijesti, s kolikom se iskrenošću sav

bio predao ljubavi prema njoj i djetetu, te ponovno spoznao, s

kolikom se hrabrošću obistinjavala njezina ljubav za svih tih godina.

No nikad mu nije postalo tako jasno, zašto se nije dala skloniti na

141

brak, zašto je u očima svijeta ostala samo njegova dragana; vrijeđali

je članovi crkvenog vijeća i malograđani, a ona je to bez protivljenja

trpjela. Sada je spoznao da ga nije htjela lišiti prihodâ od Titusova

nasljedstva, koji bi bili otpali da se ponovno oženio: tako je to bilo

određeno jednom posebnom točkom u Saskijinoj oporuci; time ga je

ona još onkraj groba opominjala da je ne zaboravi... No sada je

vidio: samo da bi on mogao bezbrižno raditi, Hendrickje je otrpjela,

da njezino rođeno dijete ostane nezakonito, dok je Saskijin sin

postao nasljednikom i njezina vlastitoga malog imutka; a ona nije ni

znala, kako je on uvijek osjećao za sobom onu sivu sjenu, koja je

prijetila i koja je sada iznenada pala na nj. Zato je ona podnosila, da

njezinu predanost njemu i katolici i nekatolici nazivaju

najnekršćanskijim imenima, što ih prosta svjetina može izmisliti.

Sada je ona s djetetom u Waterlandu, na majuru, gdje je i sama

odrasla kod one skromne starice, koju je volio i koju je to radije

nazivao majkom, što ga je podsjećala na rođenu majku. Čeznuo je

on, čeznuo... za Hendrickjom, za djetetom, za tišinom i širinom

Waterlanda, za mirom i spokojstvom...

Rembrandt stajaše kod prozora. Nije osjećao prodornu

hladnoću noćnoga zraka, nije vidio vlažno srebrno tkivo, kojim je

mrak prošarao grubo sukno njegova radnog haljetka. Jedva da je čuo

tamno hučanje olujne noći. Prijeđe rukom preko čela; nevidljiva

kruna majstora-slikara nije više ondje blistala. Građanin Van Rijn,

bivši slikar, prolazan, nesvojevoljan gost u nekom svratištu...

Nasmija se, kratko i oporo. No i ta gorčina bijaše samo

letimična, te se rasprši na površju duše, kao dah na ogledalu.

Ta život je odviše divlji i velik! Previsoko je on posezao za

plodovima, koji vise na nebu. Sada se survao natrag na zemlju, na

crnu, odvratnu zemlju, sada zavidnici mogu likovati! Primio je

pouku. Samo se jedanput čovjek uzdiže. Sa pedeset godina ne može

se više računati na naklonost promjenljive sreće. To je on uvijek

iznova gledao: tko jednom padne, više se ne diže. Znao je, da se

mora odreći svoje kraljevske prošlosti, svoga sna o sreći. Pa ipak,

ipak — ambicija iz mladih dana, koja ga je nekoć, kad bijaše gotovo

još dječak, otjerala iz Leidena u Amsterdam, koja ga je u odvažnoj

neobuzdanosti nagnala da prosi kćer jednog patricija, jednog

kneževskoga gradskog vijećnika, koja mu je nametnula tako velike

životne troškove i ulijevala fantastične misli, što bijahu preteške čak

i za njegovu nadarenost — zašto ga ambicija, ta vjerna pratiteljca iz

142

mladih dana, ni sada ne napušta?

Rembrandt podiže glavu. Nikakav glas smrtnika nije se miješao

u taj kor vjetrova i voda; sada, u gluho doba noći, on osjeća, kako je

nemoć, taština i nadčovječnost svega onoga, što je žudno želio,

pusta zabluda. — I gledajući tako van, kroz taj visoki prozorčić,

njemu bî, kao da grad odjednom leži u nekom ponoru, zajedno sa

svim onim, što je ljudsko: zajedno s častoljubljem, s pomamom za

raskoši, radom, zavišću, s dušmanstvom i izdajstvom — sa svime,

čime se onaj mračni soj tamo dolje muči, kinji i krvi — ili još

drugačije: tu svi žive na rubu bezdana kratera, tu se svetkuje i slavi,

zakrabuljeni ulizice oblijeću diku moćnika, miljenici sudbine krune

se zlatnim vijencima, svjetina pušta da njome vladaju, i kliče

vladaru, a samo nekoliko izopćenih kao on, na mrtvoj straži,

spoznaju besmislenost te opojnosti tik kraj razjapljenih ralja

opasnosti.

Rembrandt osluškivaše. Ne dižu li se zbilja k njemu neki

prigušeni krikovi? U dubini tinjaše modrikasti sjaj. Raskrilila noć

svoja golema krila i lebdi nad prostranstvom, dolazeći iz vječnosti;

zemlja postala mala, tetura kroz pomrčinu. No gore se bijahu osule

modrikaste zvijezde, blistalo more polusvijetla; i u zamagljenim

obrisima oblaka pomoli se odjednom lik, koji Rembrandt poznavaše

već mnogo, mnogo godina...

Obuze ga božanstveno divljenje. Više se nije usudio gledati ni

pomaći se sa svoga mjesta. Pod njim dolje hujao život u nepovrat,

pomaman i prolazan. No nebeski krajolik udubljivalo se sve jače u

onom svijetlu, koje je on tako često slikao oko glave onoga drugog u

svem njegovu sjaju. Drhtao je. Sve se u tom času preobražavalo, i

kad je konačno smogao odvažnosti da odstupi od prozora, spoznade,

da će odsada i on gledati svijet preobraženim očima.

143

III

Magdaleni van Loo bijaše petnaest godina, kad su njezini

roditelji Titusa uzeli na neko vrijeme u svoju kuću.

Još od najranijih dana bijaše ona hladna, izvitoperena mala

gospođica, željna puste raskoši, uporno samoživa u igri s drugim

djevojčicama; u školi se ulagivala učitelju, da bi sebi osigurala

njegovu naklonost i zaštitu; za igre na ulici briznula bi u plač, ako ne

bi prodrla sa svojom voljom; udarala je nogama o pod, vikala i

grdila, ne zaboravljajući svoju srdžbu tjedne i tjedne, dok se

iznebuha ne bi hladnokrvno i na djetinjski način osvetila. U svojih

drúga nije bila omiljela, mnogo više su je se bojale; roditelji joj

bijahu otmjeni ljudi: u crkvi su imali svoju posebnu visoku klupu uz

bočni zid, a stanovali u gospodstvenoj kući; djevojčica redovito

dobivala novac za slatkiše, imala je najljepše lutke, a haljine joj

bijahu kao blagdansko ruho, krute od biserja i od teške srebrne

tkanine.

Služavke u kući često su je proklinjale. Već kao posve malo

dijete vladala se kao gospodarica i odnosila se prema drugima s

visoka, kao rođena plemenitašica. Te osobine u tako mladom stvoru

dražile su i ogorčavale kuhinjske ropkinje. Što je postajala starija i

svjesnija te mržnje, to veću je gordost pokazivala, to više je u

riječima i u svom nastupu oponašala odrasle dame; svaki i

najbezazleniji prijestup služinčadi nemilosrdno je kažnjavala.

Prema svojim je roditeljima bila, između četiri zida, hladna i

drska. Lutku, koju je bezuvjetno morala imati, izlet čamcem do

kojeg imanja — izlet, što bi ga prijateljicama hvastajući se obećala,

nove haljine i koralje, sve bi to izmamila suzama i grdnjama. U

strahu, da bi se to neobuzdano i naprasno dijete moglo ozlijediti, kad

se kao mahnito bacalo na zemlju, Gerardus van Loo i njegova žena

svaki put joj popuštali, i tako Magdalena nije nikada naučila da se

podredi volji neke druge osobe. No prema prijateljima bijaše

uljudna, udvorna i djevojački dražesna, tako da su je ljudi, koji je

nisu poznavali, smatrali za prerano sazrelu, pretjerano uljudnu, ali

ljubaznu djevojku.

Kad je Magdaleni van Loo bilo četrnaest godina, znala je bolje

od mnoge dame visoka položaja, kako se uvojci začešljavaju oko

144

uha, dokle treba zakopčavati gornji dio na haljini, koliko široki

smiju biti plisirani rukavi, a koliko čipkasti nabori, i što sve treba

biti u torbici o boku; poznavala je mirisave vodice, koje nisu odviše

jake, i po kojima se može odmah razaznati otmjena dama od svake

druge; znala je posve sigurno, koliko treba okasniti u crkvi, i na

kojim mjestima propovijedi ili zajedničkog pjevanja treba izvući

rupčić od snježnobijelog batista iz tamnobaršunastog oplećka, da

gotovo nečujno obrišeš nos.

Znala je i više. Od školskih godina, otkako bijaše opazila da su

dječaci drugačije stvoreni negoli djevojke, u njoj je pritajeno

plamtjela neka bezgranična, nejasna radoznalost ispod naizgled

hladna joj ponašanja. Sve njezino starmalo biće bijaše potajno

prenapeto od traganja za tom tajnom. Oborenih očiju i sa skromno

napućenim ustašcima naučila je hiniti nevinost, kad bi se starije

djevojke ili žene sašaptavale hihoćući; odrasliji dječaci dovikivali

joj štošta, a ona se pretvarala kao da ih ne razumije, ali je još kako

brzo razumijevala; a u očevoj knjižnici našla je Boccacciovih

»Pedeset šaljivih pripovijesti« i »Vesele razonode mlađih kćeri«;

uzimala je te knjige sa sobom na tavan i gutala im sadržaj požudno

radoznalo i s nekim mutnim uživanjem.

Pod izlikom da mora po neke čipke, koje je tobože zaboravila,

ili da ima još nešto kupiti, uvečer bi prolazila tihim ulicama jedino

radi užitka, da je oslovljavaju muškarci, užitka, od kojeg su joj

tijelom prolazili srsi. Tada se osjećala kao žena; sama se sebi činila

kao neka Lukrecija, neka Beatrice ili Sofronija, koju odvažni i

požudni muškarci progone radi one jedne milosti; onda bi je obuzela

neka hladna čulnost, neki plahovito ustreptali predosjećaj nepoznate

joj strasti, mada bi u sav glas viknula da se samo jedan od tih

muškaraca ne bi zadovoljio pukim riječima.

Ta golema radoznalost i silno predčuvstvo još joj se uvećaše,

kad je nekom zgodom u kuhinji zatekla jednu od sluškinja u

zagrljaju nekoga muškarca. Vidjela je veliku ruku gdje obuhvaća

leđa djevojke, koja je drage volje i pomalo se crveneći dopuštala da

joj ona ruka raskapča oplećak... Magdalena je kao bez daha gledala

onamo: onda se odjednom sjeti dužnosti, što ih umišljaše, te sva

bijesna i zgražajući se pristupi onom paru.

Tek što ju je onaj čovjek ugledao, već i pobježe, a djevojka,

prestravljena i užarenih obraza, nestade u pokrajnjoj prostoriji.

Magdalena izigravaše nemilosrdna, kreposna suca ćudorednosti. Sve

145

sramne riječi što ih je njezin stalež izmislio za bludničenje, sada se

izliše na sluškinju, koju su uz rug i sramotu otjerali iz kuće.

No Magdaleni je još po čitave dane lebdjela pred očima slika

napo razdrljena oplećka, slika one pomamne muške ruke i podatne

djevojke. Uzbuđivalo ju je i progonilo neko nejasno osjećanje

zavisti i pohotljivosti. Potmulo i mutno je uviđala, kako ju je slijepa

ljubomora natjerala da otpusti onu djevojku kao kakvu bludnicu. No

nije to htjela sebi priznati, te je hodala uzdignute glave poput neke

druge kreposne Suzane. Samo obmanjivački uporno htjela je

ustrajati u držanju, koje bijaše zauzela, ali ju je ponovno spopadala

ona njezina mračna nagonska čežnja za pohotljivim, zaljubljenim

šaputanjem na ulici. No onaj ju je događaj naučio, da se muškarac

može umiljavati ne samo riječima, i da bi ti noćni obilasci mogli

postati opasni po nju. Nekakav ju je neodređeni ženstveni osjećaj

samoodržanja opominjao da odagna iz svoga življenja to potajno

iskušenje. To ju je stajalo mnogo muke, ali joj je ipak uspjelo.

Otada ona poznavaše moć djevojačkog tijela, te je u većim i

manjim društvima, u koja su je tokom zime pozivali, neumorno

iskušavala tu moć. Mala riđokosa đavolica, koja je blago

pogledavala poput anđelka, s mekim, okruglim ustašcima i

stidljivim smiješkom. Njezini bi pogledi govorili i obećavali preko

lepeze i opet se ukrućivali. Za ciglih nekoliko mjeseci bijaše ona i

puna lukavstva i iskusnija od mnoge udate žene. Pred njom su nicala

nova slavlja: naslađivala je oči bespomoćnošću muškaraca, uživala

u samodopadnom poigravanju drugima, u svojoj uvjerljivoj putenoj

prenapetosti. Divljenje njezinim vanjskim čarima primala je s

hladnim osmijesima, igrala se svojom ogrlicom da bi joj dijamanti

bljeskali u kristalnoj vatri svijećnjaka.

Magdalena van Loo jedva da je i zamijetila Titusa, baš kao i on

nju. Za Titusa bijaše tetićna isto kao i sestra; nije joj obraćao nimalo

pažnje. Bijahu istih godina: za nju je to značilo, da je Titus još

dijete. Ona se sa svojim mislima zadržavala kod mladića, s kojima

je plesala, s kojima se vozala u saonama, koji su joj stavljali na

raspolaganje svoju kočiju i nosili joj ogrtač — sve sama slavlja, koja

su otrovnom zavišću prožimala njezine pokroviteljice, što su joj se

nekoć smješkale blagonaklono: nijednu djevojku njezinih godina u

svem Amsterdamu nisu toliko oblijetali kao nju.

Magdaleni se sve to činilo samo po sebi razumljivo. No

čudnovato: premda je gotovo svednevice primala zapečaćena

146

pisamca; premda su joj tajanstvene sluge donosile poklone od

tajanstvene gospode, i premda su je za plesa često molili za kakav

znak ljubavne naklonosti — ona se samo smijala; pisala je zgodna,

beznačajna pisamca u odgovor, koja bi poprskala kojom kapi

despika; primala je darove s ljupkom zahvalnošću; drskog bi pitača,

dok je plesala, lupnula lepezom po obrazu — no kao da je njezinoj

radoznalosti bilo sada sasvim udovoljeno: nije se zaljubljivala. Ako

bi dopustila, da joj poljube ruku, dopuštala je to sa samopouzdanim

gordim pogledom, dodir muških usana nije ju uzbuđivao; pa čak ni

onda, kad bi joj odvažne ruke, obvijajući ogrtač oko njezinih

ramena, dodirivale grudi, ne bi uzdrhtala niti se promijenila u licu.

Njezina je čulnost bila tek maglovita želja za znanjem — a u

šarenoj, bojaznobolnoj igri čula, u kojoj je naizgled sudjelovala, ona

nije proživljavala ništa od one tople boli i pomamne sreće svojih

vršnjakinja.

147

IV

Na blagom proljetnom suncu Titus polako prolazio galerijom

dućana na Damu. Visjela ondje teška sukna, kraj njih lebdjele čipke

i oslikane atlasne trake; u jednog trgovca bilo bjelokosti i rijetkog

kamenja, drugdje opet ležali po stolovima šeširi u širokim redovima,

pera i vrpce lepršahu na vjetru; iz nekog dućana dizali se pravi

oblaci s mirisavih vodica; svila i atlas u zagasitim preljevima stajahu

u trubama i svitcima među finim izrađevinama i okovanim

škrinjama. Svuda se vrzmali kupci, na vratima stajali trgovci sa

širokim osmijehom usprkos ratnim vremenima, pozdravljajući i

bodreći na kupnju.

Titus zastade kod nekog dućančića s francuskim ukrasnim

sitnicama, kadli oču gdje ga netko zove po imenu. On se okrenu.

Za njim, kod lutnjara, stajaše nasmijan čovjek, kojega Titus ne

prepoznade odmah. No brzo razabra, tko je, te pristupi sav rumen od

iznenađenja.

— Philips de Koninck!

I Philips se smiješio, prihvatio mu ruku i uzeo ga promatrati od

glave do pete.

— Postao si čitav momak, Titus!

Titus osjeti, kako se jače zarumenio, sleže ramenima i nasmija

se.

— Odakle ti ovamo, Philipse?

Philips spusti lutnju, kojoj je svejednako rukom prelazio po

zategnutim žicama, te povuče Titusa za sobom.

Stupali su polagano kroz jutarnje mnoštvo ljudi na prostranom

trgu prema »Francuskom Grbu«. Philips obgrli jednom rukom

Titusa, a drugom učini kretnju, kao da traži slobodu.

— Tamo prijeko postalo mi je pretijesno. Ne mogu ti ja živjeti

nigdje do u Amsterdamu, mladiću...! A onda, i moj brat Salomon

pozvao me natrag.

Titus ga pogleda. Imao je na sebi novo ruho po modi, uzan bijel

ovratnik, dugačak, taman kaput, fine orukvice na zapešću,

svijetlosiv, mekan šešir s malim perom, koje bijaše prikopčano

dijamantom. Lice mu tamnije negoli prije, a brk mu bodro strši uvis.

Činio se sretan. Zacijelo ga povratak u Amsterdam preobrazio.

148

»A hoćeš li nam uskoro u pohode?« htjede ga Titus upitati. No

pitanje mu zamrije na usnama, jer mu odjednom pade na pamet, da

je Philips otišao, kad se u njih kod kuće činilo, da je sve još

ružičasto; ali odonda su se prilike na zlo promijenile. Kuća u

Breêstraatu, u kojoj je Philips tako dugo kod njih stanovao, pripada

sada stranim ljudima... Zna li Philips uopće, što se s Rembrandtom

dogodilo...? Naravno, da je znao. O tome bi svatko u gradu kad-tad

poveo razgovor.

A sada je opazio i po Philipsovoj samilosnoj prijaznosti, da

ovaj umije odgonetati njegovu zbunjenost i nesigurnost; kao stariji

brat, Philips ga potapša po ramenu. Neki topao, lagodan osjećaj

sigurnosti obuze Titusa, i on oćutje toliku radost zbog Philipsove

nazočnosti, kakvu je posljednjih mjeseci tek rijetko kad osjetio.

Stajali su sada na drugoj strani Dama, kod »Francuskog Grba«,

poznatog svratišta slikara Barenta van Somerena, pred otmjenom,

velikom kućom, koju su posjećivali imućni Amsterdamci i njihovi

gosti, među kojima je Philips još uvijek imao mnogo prijatelja — a

to je Titus znao.

Kad htjedoše ući, odjednom pođe prema Philipsu visok,

crnomanjast čovjek. Smiješio se, i njegovo preplanulo, pjegavo lice

svidje se Titusu. De Koninck mu pruži ruku, te se rukovaše. Obojica

zatim svrnuše pogled na Titusa, kojega ti pogledi naglo zbuniše.

— To je Rembrandtov sin — objasni Philips.

Stranac se nasmiješi, i on se ponovno svidje Titusu. Lice mu

bijaše dugoljasto; kaput mu lako i poletno prebačen preko ramena

— to je Titusa uvijek zadivljavalo kod starijih. On pruži Titusu

ruku.

— Ime mi je Joost van den Vondel, Vondel mlađi.

Glas imađaše promukao prizvuk, i Titusa mahom obuze

neugodno sjećanje na takav jedan glas, što ga je nekoć, prolazeći

kraj neke krčme, čuo gdje kriči. A sjetivši se toga, pade mu na

pamet i to, što se govorilo o pjesnikovu sinu: da je propalica, pijanac

i rasipnik.27 I tako pade sjenka na onaj prvi povoljni dojam. Titus se

malko nakloni, a to je Vondelova sina očito mnogo razveselilo, jer

se ponovno smijao pokazujući dva reda blistavih zuba, koji su

27 Sin najvećeg nizozemskog klasika Joosta van den Vondela bijaše bezbriga i

rasipnik, te je 1656. proglašen insolventnim, pa je otac morao isplatiti 40.000

guldena, da sina oslobodi od zatvora. — Prev.

149

njegovu zagasitu licu davali izraz muževnosti i snage.

Philips je naglo i širom otvorio vrata gostionice, ali ga Joost

van den Vondel zadrža.

— Moram ti nešto isporučiti — reče nacerivši se prema

vratima; — unutri se naime više ne smijem pokazati — objasni

okrenuvši se napol prema Philipsu, napol prema Titusu. — Moj otac

želi, da mu se načini portret, prije nego što otputuje u Dansku.

— U Dansku? — u čudu će Philips.

Vondel kimnu glavom i uze promatrati svoje šiljaste cipele.

— Da poplaća moja dugovanja kod Danaca, da... Neugodna

stvar.

Onda se opet osvrnu na Titusa, naže se k njemu i povjerljivo

mu prinese usta na uho:

— Znam ja što znači, mladi Van Rijne, kada te proglase

insolventnim. Znam, što se dogodilo vašem ocu. Iskusio sam to na

svojoj koži. I mene naganjaju neprijatelji. Već tri godine ne smijem

ni rukom maknuti, a da mi uhode ne bi bili odmah za petama.

Oko usana zareza mu se bora, koja je njegovu licu davala krut,

neprijateljski izraz osvetničke mržnje. Titus se ponovno zacrvenje;

nije znao, što da kaže. Uvijek kad bi se zapodijevao razgovor o

nedaći njegova oca, osjećao se smeten i uznemiren; a što mu je taj

čovjek povrh toga pripovijedao i o svojim vlastitim prilikama, to ga

je još više smutilo; s druge strane, osjećao se polaskan, što je Joost

van den Vondel — ta njemu bijaše gotovo isto toliko godina kao i

Titusovu ocu — s njim razgovarao kao sa sebi ravnim. I opet svrnu

pogled prema Philipsu, koji se malo posprdno i uveseljeno smijuljio,

i Titus ne znade, što da misli o Vondelu. No srećom Philips dokonča

njegovu smetenost, upitavši Joosta:

— A kada da dođem?

— Što prije možeš — odvrati Vondelov sin; i s iznenadnim

pakosnim osmijehom, koji je za Titusa imao nešto jezivo, nadoda:

— Stari se kanda baš boji, da će u Danskoj otići Bogu na

račun! Već ga je Flinck nacrtao.

Philips se ljutit okrenu, a Joost se smijao dugo i zlobno. Zatim

uhvati Philipsa za kopču na ogrtaču, a glas mu zvučao gotovo kao

prijetnja:

— A sada nešto drugo... Jesi li posljednjih dana viđao Sobbea?

Philips se začuđeno zagleda u nj.

— Sobbea?

150

Joost učini nestrpljivu kretnju.

— Da. Ono njuškalo mojih vjerovnika.

— Ne poznam ga — odvrati Philips.

Van den Vondel stupi korak natrag, pozdravi pretjerano

uljudno, domahnu Titusu, obrnu se, i već se velikim koracima

izgubio u vrevi.

Philips gledaše za njim sažalno, a Titus pogleda Philipsa.

— Nije on loš — poprati zatim Philips. — Samo beznadno

lakomislen. Prava je nevolja, što mu se otac toliko kinji i žalosti

zbog njegova bankrota... Ali hajdemo, prijatelji mi domahuju.

*

Te je večeri Titus zaspao s uspomenom na neku veliku svijetlu

prostoriju, gdje je za dugim stolom sjedilo mnogo plavokosih i

crnomanjastih ljudi, dok je vino poput blistavocrvenih čunjeva

podrhtavalo u peharima. Philips je, osmjehujući se i ćeretajući, išao

naokolo, pilo se u njegovo zdravlje, a on, Titus, prvi puta se osjećao

kao muškarac među muškarcima, primljen u taj krug kao sin

Rembrandta van Rijna.

Među drugima Titus je vidio nemirno lice Vondela mlađeg,

koji je čas šaptao, čas bučao u sav glas; mislio je na jak, začinjen

miris vina; zatim je opet gledao sebe gdje s Philipsom prolazi kroz

sumrak.

Šutjeli su, dok Philips ne zastade.

— Još te uopće nisam pitao za oca — reći će mu Philips.

Titus se bio silno zaželio, da Philipsu otvori svoje srce.

Neobično prijateljsko držanje starijeg učenika i pripitost smekšali

mu ćud. No onda je prevladao stid, da nekome drugom povjeri svoje

misli; možda bi ga Philips ismijao ili ga uz beznačajnu šalu potapšao

po ramenu, a to Titus ne bi podnio kao odgovor na svoje gorko

kazivanje.

— Ta posjeti nas jednom — ipak će mu Titus.

Usprkos sutonu, vidio je, da se Philipsu lice natuštilo. Čak su

pošli još nekoliko koraka, a da ni riječi nije izustio. A onda mu je

glas zvučao posve drugačije.

— Je li Dullaert još u kući?

Titus ga je zapanjeno pogledao, a onda stresao glavom.

— Svi su otišli.

Činilo se, da je Philips razočaran i zadovoljan u isti mah. On

151

primi Titusa za ruku i zastade:

— Onda ću uskoro navratiti. Pozdravi mi oca.

Titus je dugo razmišljao o tom kratkom razgovoru. I sada mu

se činilo, da zna, što je Philipsa tada nagnalo da otputuje; onaj bijeg

je u Titusovu sjećanju uvijek lebdio kao neobjašnjiv doživljaj.

Bijaše mu nekako čudno u duši. Život se sve više pred njim

rastvarao, izgledi postajali sve uzbudljiviji, gotovo užasni. No jedno

je znao: bio je Philipsu vrlo naklon, radovao se njegovu povratku u

Amsterdam, i ništa mu nije zamjerao.

152

V

Nekoliko dana poslije, pošto je kod Claesa Berchema predao

stanovitu količinu naručenih bakropisa, Titus se uputio kući preko

Schansa.28 Hodeći tako najedanput oču poznat promukao glas, koji

mu nazva dobar dan.

Pogleda i vidje visok lik u lepršavu ogrtaču, prepozna Vondela

mlađeg. Isprva bijaše ugodno iznenađen, no kad mu Vondel pruži

ruku, zapahnu ga bodak i neugodan vonj rakije, pa kad zajedno

pođoše dalje, Titus opazi, da je Vondel pripit.

Joost van den Vondel zapodjenu razgovor nesuvislim riječima,

ne očekujući nikakav odgovor.

— Pođite sa mnom — reče. — A kako vam je zapravo, mladi

Van Rijne? Još uvijek kod Gerarda van Looa, kako čujem?

Nikakvih izgleda na bolje dane? Ah, loša vremena, loša vremena.

Ratovi, stečajevi... Pošteni trgovci i pošteni slikari postaju žrtve.

Glas mu se snizi do promukla šaptanja.

— Zar nije tako? Da sam htio biti nečastan, i vaš otac, mladi

Titus, onda — onda bismo i mi mogli držati kočiju i sagraditi kakvu

kućicu na Vegtu!

U nemoćnim, fantastičnim kretnjama mlatarao je rukama po

zraku, kao da želi iz velikog Ništa stvoriti slike, o kojima je sred

jave sanjao. Zatim primi Titusa pod ruku, prije nego što se ovaj i

snašao, i povuče ga sa sobom u neku pokrajnju ulicu.

— Poslušajte — reče — prevaren je i vaš i moj otac. Oni se ne

poznaju, ali mi, njihovi sinovi, mi se bolje razumijemo. Očevi nam

jedan slikar, a drugi pjesnik, i to najveći u svome gradu, kako vele.

Obojica su siromašni. A mene su ljudi uvukli u propast. Nisam ja

ništa kriv. Prokleti Danci! Stari sjedi sada na Beltu. Jest. I što ja sada

tu mogu, što on mora isplaćivati moje dugove? Jesu li ti pričali o

meni mnogo zla? Znam, da me ogovaraju — sve čestite ljude

ogovaraju.

Titus slušao napol s gnušanjem, napol radoznalo. »Pijan je«,

pomisli opet, i osjeti kako ga obuzima neki tihi, potajni strah od toga

Vondela.

28 Schans (čitaj: Shans) — opkop, utvrđenje. — Prev.

153

— Amsterdam je grad od smeća i zlata — žestoko će Vondel

— grad škrtaca i puzavaca! Kurjaci, gramzljivci i izdajnici svi

zajedno! Kažu li, da sam previše tjerao kera? Hajd' pokaži mi

čovjeka, koji jednom nije morao jad svoga srca ugušiti u vinu, u

plesu i pjesmi. Mrzim licemjerstvo. Amsterdam vrvi hipokritima.

Kako ono veli moj otac:

Kako, gosparu moj, svak se Bogom kune,

a zulum, nepravda ništa da ga zbune?

A tko bi to bolje znao od moga i vašeg oca, mladi moj

Tituse...?

Titus se ljutnu i ustuknu. Vondel ga i opet uhvati za mišicu.

— Večeras ćemo se malko proveseliti — reče. Poznate li

Krijna Hoofta?

Titus ga začuđeno pogleda i zanijeka glavom.

No Joost nije ni taj znak sačekao, već je dalje razvezao:

— To mi je pastorak. Sin Baertin. A Baerte je oštrokondža.

Zacijelo znaš Krijna? Smušenjak je to, i uza sav trud nisam uspio da

od njega učinim valjana trgovca. Sutra će biti punoljetan, pa će

tražiti svoj novac... Svuda u Amsterdamu ima novaca, i tu se ne pita,

što je moje, a što tvoje... Ali kod mene...? Večeras se moramo malko

zabaviti.

Titus zastade.

— Gosparu Vondel, valja mi kući. Otac me čeka.

Vondel ga zgrabi za podlakticu. U glasu mu se osjećao prizvuk

bijesa.

— Proveselit ćemo se — navro Vondel. — Tako valja. Pa nisi

više dijete. Samo se ne boj. Bit će tamo i ženskinja. Znam već, da

još nisi... — i zvučno se nasmija. — Ah, i nije bogzna šta. Dođi!

Stajali su pred nekom uskom kućom. Pročelje bijaše mračno. Iz

dubine odzvanjahu nejasni šumovi, pjesma, svirka, plesni koraci.

Prije nego što se Titus mogao istrgnuti, Vondel je već otvorio vrata i

ugurao ga.

— Pa ti si već čitav čovjek. Zašto se družiš s onim lupežom

Philipsom? Može te samo pokvariti. Ovdje je nama mjesto.

Stajali su u nekoj dugoj, oniskoj prostoriji. Do Titusa dopiraše

potmula buka. Prvo ugleda plesne parove pod svijećnjakom — tri

muškarca i tri žene. Neko glazbalo pratilo ples kriještavim zvukom.

154

Zatim razazna u polutami stol s lulama i žeravnicima; za stolom

sjedilo nekoliko ljudi. O neki se ormar u zidu naslanjala mlada žena,

koja pohitje Vondelu, čim ga opazi. Titus vidje, da su joj haljine

sasvim tanke i da je jedva nešto starija od njega. Muškarci

pozdraviše. Vondel se nasmija i pomno zatvori vrata za Titusom.

Zatim uhvati djevojku u naručje te je nekoliko puta njihnu amo-

tamo, pa je posadi pokraj Titusa.

— Evo ti dovedoh jednoga malog prijatelja.

Titus se osjećao zastrašen i nesretan. Djevojka imala velike,

umjetne uvojke; mogli su joj se vidjeti članci na nogama, a prsnik

joj bijaše bestidno duboko izrezan.

Ona ošinu Titusa podrugljivim, jogunastim pogledom, koji ga

je još više zbunio i oduzeo mu svaku sigurnost. Onda ga povuče u

neki kut, a on nije smogao da joj se usprotivi;

Tu smo dakle! Muškarci i žene zajedno u besramnoj pijanki!

Bijaše nepodnošljivo, i Titus se, tražeći pomoći, ogleda za

Joostom. No ovaj se više nije brinuo za nj. Sjeo je za stol, kao da je

tu kod kuće. Titus je, uostalom, znao, da i jest tako; zatim je Joost

dohvatio lulu te udario s drugima u kartanje. Ples se prekinu. Tišina

bijaše još strašnija. Titus pogleda djevojku molećivim pogledom.

Ona se ovlaš nasmija, te se činilo, kao da mu se smilovala i da će ga

poštedjeti — i on se već ponadao, da će mu otvoriti vrata. No ona se

predomisli, uhvati ga za ruku i povuče ustranu. Zatim sjede i ispruži

noge, to joj i opet vidje članke, snažne i vitke, kakvih još nikad nije

vidio ni u koje žene. Obraze mu obli rumen, nije znao, kamo bi s

rukama; oborio je glavu i poput skrušena grešnika stajao pred

djevojkom, koja ga nepomična lica kao u krvnika upita:

— Tko si ti zapravo, majčina mazo, te se praviš tako glup?

Titus nešto smrmlja, a ona prasnu u smijeh.

— Takva bojažljiva gosta nisam još nikad imala! Titus ju je

mrzio. I predobro je znao, što je mislila, te se osjećao poniženim kao

onda, kad je izbjegavao posprdljive djevojčice, jer ga je njihov hihot

vrijeđao. No tu ne bijaše uzmaka.

Odjednom djevojka ustade i izvi se pred Titusa. On podiže

ruku kao u obranu. Ona se ponovno nasmija te ga mahom ščepa za

jaku, poravna je i pogleda njega u oči, radoznalo i zapovjedno.

— Ta valjda se ne bojiš jednog poljupca?

Titusu zape dah. Tik pred njegovim licem sjalo se njezino,

užareno od vina i plesa. Njezin mu dah dodirivaše čelo. Odjednom

155

osjeti, kako su mu dvije ruke zgrabile glavu, a na usnama oćutje

topao, vlažan dodir. Trže se, no djevojka zabaci glavu te udari u

vrištav smijeh.

Iz Nieuwendijka djevojke su fine,

vesele su one u luci, na gatu,

u Kalverstraatu gledaju s visine,

sve od reda tek pređu na Warmoesstraatu.

Na Bedemu naći ću ljubav u cvatu.

Na Nasipu sve su ružičaste, drage,

al najviše ih volim kraj sebe nage...

derao se sada neki tromi muški glas, u kojemu Titus prepoznade, sav

gnušajući se, Joostov glas. Bučno se odobravanje zaori, kad

zamniješe posljednje riječi. Jedan je od muškaraca udario takt

vinskom čašom — razdražujući ton, koji se sveđer ponavljao, udar

tvrda stakla o tvrdo drvo. Djevojka, koja je Titusa još držala za

ramena, odjednom ga odgurnu natrag; u plesnom skoku otprhnu u

naručje muškarca, koji joj bijaše domahnuo srebrenjakom, te je sada

nastojala, plešući i poskakujući poput mačke, da dohvati komad

novca, što ga je on držao u ruci uvis ispruženoj. Kad bi god segnula

za srebrnjakom, odjeknuli bi sa stola dernjavi, kričavi povici

odobravanja.

Titus duboko uzdahnu. Stajaše tu postrani, sam, i nitko se nije

obazirao na nj. Ponovno nehotice pogleda prema izlazu, no prolaz

bijaše zakrčen: između njega i vrata kretahu se plesači.

Titus sklopi oči. To, što je vidio i čuo, omamljivaše ga nekim

kobnim čarima. Je li zbilja želio otići? Ili je čak želio ostati i gledati

i slušati ono, o čemu je za samotnih noći sanjao i bulaznio, ono, što

mu se sablasno vrzmalo po glavi, sve one uspomene, sva pričanja,

sve one riječi i izreke još od najranijeg djetinjstva... Tu je ono, ona

kockarnica, onaj »burdelj«, kako su to Jeroenovi prijatelji nazivali,

davno, davno nekoć...

Ta djevojka! Titus je morao pogledati prema njoj. Njezino

mahnito plesanje, njezini divlji, mačkasti skokovi uz glomazno tijelo

njezina plesača-dugonje, sve to bijaše puno grešne ljepote. Vidio je,

kako bi joj ponekad zalepršala suknja, te joj se vitki članci zamamno

zaobljavali u listove; i zamišljao je njezine noge pod mekom

lepršavom tkaninom. Zacijelo su lijepe, kao mlade bijele breze, isto

156

tako snažne, gipke i duge. Vidio je gdje joj male dojke, dok pleše,

podrhtavaju u duboko izrezanom prsniku, i mukotrpan osjećaj

stegnu mu srce. Samo joj lice nije gledao — to crveno, od vina i

opojstva pjegavo lice, i taj podrugljivi pogled i naprćena usta... usta,

koja su ga poljubila. Poljubac... Još je osjećao žarki dodir njezinih

usana. Prvi put ga, eto, žena poljubila. Mlada Eva cjeliva mladoga

vjerenika u Zemaljskom raju. Prvi put gledaše Titus ženu kao

vjerenicu, kao poželjnu prijateljicu, tijelo koje obećava stotinu

naslada.

Što radi onaj muškarac s njom, dok plešu? Titus je s

nesvijesnom, ali bolnom ljubomorom pogledao u zdepaste ruke

onoga spadala, čija je maženja djevojka mirno podnosila. Osjećao je

kako mu krv udara u sljepoočicama. Jezik mu bijaše otvrdnuo, grlo

mu se osušilo. Više nije mislio. Znao je samo to, da je tjeskoba

požude zamamno lijepa, i da ta oniska, četvorasta prostorija s

prigušeno-crvenim svijetlom i barbarskom bukom krije neke čari,

kojima se ne usuđuje približiti, a koje ga ipak silno sputavaju i

prikivaju za mjesto. Ta djevojka, ta djevojka...

Odjedanput se lecnu. Neki visoki lik stajaše pored njega —

Vondel. Titus osjeti burne otkucaje svoga srca. Kao da je opazio, da

Joost nešto namjerava s njim.

Vondel ga povuče na svijetlo.

— No, jesi li što naučio od Annete?

Annet, Annet. — Zvala se Annet. Titus pogleda prema skutu

zavijorene suknje i obrubu prsnika. Vondel ga prodrma za ruku.

— Onda?

Titus okrenu glavu, kao dijete, koje netko oštro gleda u oči, dok

ga ispituje.

Vondel progunđa nešto za sebe, a onda mahnu rukom.

— Ovamo, ljudi, imate šta vidjeti! Mladića, koji još nikada nije

imao posla sa ženom!

Val smijeha dovalja se i zapljusnu ga prijeteći. Tri-četiri

muškarca izroniše iz crvenog sumraka. Titus se osjeti bespomoćan,

obuze ga očaj. Bijaše, kao da je krvnik domahnuo svojim

pomoćnicima. Prije nego što je znao, što se događa, dva su

muškarca nešto doviknula jednoj od žena; sva sopćući od smijeha

ona dopusti, da je uhvate i odvuku u tamni kut, gdje je Joost

pridržavao Titusa. Titus shvati, što smjeraju. Grčevito je stisnuo oči.

Čuo je neslane šale gostiju, promukli, pijani glas Joostov, gugutav

157

smijeh one žene, koja se napol otimala, napol puštala. Šumovi su

bolno prodirali u njegovo uho. Onda osjeti, kako ga je Joost gurnuo

naprijed.

— Ne! — viknu.

Odjednom ga pustiše. Oču se bat brzih koraka. On se sroza na

drveni pod. Zapljusnu ga hladan val zraka. Zavlada mrtva tišina.

Kad je Titus digao pogled, više nije vidio onu polugolu ženu.

Ali kod stola stajaše Vondel nasuprot nekom muškarcu, kojega prije

nije bilo; zacijelo je tek toga časa ušao.

Titus se osjećao na smrt umoran i smeten; u sljepoočicama

udarali mu čakanci i maljevi. Sad bi pobjegao, no stranac stajaše

leđima okrenut vratima i polagano upiraše pogled u nj.

Titus poniknu pogledom. Obuze ga bolan stid. Potom trže oči u

Joosta; oštra bora srdžbe i osvetničke mržnje, kako je to Titus kod

njega već prije zapazio, zasjekla mu se duboko oko usta. Joost van

den Vondel omjeri pridošlog napol zatvorenim očima, koje su se

krijesile.

— Tako dakle, Sobbe — reče naposljetku.

Čovjek, čije je ime izgovoreno, pristupi bliže. Vrata sada bijahu

slobodna. No Titus više nije mislio na bijeg. Vidio je, da će se

između te dvojice nešto dogoditi. I drugi ostadoše na mjestu kao

ukopani; citra ležaše na stolu; muškarci promatrahu taj prizor šutke,

naprijed ispružene glave.

— Jest, Sobbe — prozbori pridošli te se izduži. Titus opazi, da

je došljak još veći od Vondela. Dok je Sobbe slavodobitno gledao u

Joosta, žestoko pritvrdi: — To Justus van den Vondel nije očekivao.

Vondel sleže ramenima, ali ni na trenutak ne skida pogleda s

došljaka.

Sobbe priđe stolu i natoči sebi čašu vina, lagano i odmjereno,

otežući izazivački. Joost je svaku njegovu kretnju pratio pogledom.

Tada mu Sobbe ponovno priđe. Iskapi čašu na dušak te se naže

Vondelu:

— A sada je dosta, Jooste! Sramota je to, sramota! Dok se stari

kinji i muči u Danskoj, ti dovodiš dječake u ovu jazbinu...!

I u tim riječima pokaza na Titusa.

Razrogačenih očiju Titus pogleda onamo. Vidje gdje mladi

Vondel gotovo neprimjetno, lagano poseže desnom rukom natrag;

čas zatim povuče se ruka i Joost, pomahnitao od bijesa, skoči na

Sobbea; nož zasja kratkim blijeskom.

158

— Uhodo!

Titus vidje, gdje se Sobbeov gornji dio tijela presamiti i svali

prema stolu. Stravičan krik neke žene propara mu uši. Užasnut,

stisnu se uza zid; vrčevi se zanjihaše te uz oštar štropot padoše na

drveni pod. Stol se naže pod najezdom muškaraca. Titus spazi

Joosta, gdje se spotaknu o neku stolicu i onda naže bježati; jedan od

pijanih viknu za njim nekoliko gnjevnih, nerazgovijetnih riječi.

Sobbe se sruši na pod. Sjenke sunuše amo-tamo; nato jedan od

muškaraca izbaci posljednje svijeće iz svijećnjaka. Titus kriknu, u

slijepom nagonu samoodržanja prisjeti se, u kojem su pravcu vrata,

te se pretražujući oko sebe, progura kroz kratak metež, nađe kvaku,

trijem i ugleda vani suton...

Čuo je gdje se iz daljine približavaju zvižduci redara. Trčao je

niz ulicu, skakao preko stuba i jurio duž ograda, gonjen strahom.

Progonio ga odjek njegovih vlastitih koraka. U toj jurnjavi pade,

ustade razgrebenih ruku, te i opet naže u bijeg, i ne znajući kamo,

kroz zamršenu mrežu uličica i prolaza, samo dalje, što dalje od jeze i

od opasnosti.

159

VI

Nakon toga događaja u Titusu je zaostao neki nejasan strah, te

bi ga spopala drhtavica, kad bi na ulici netko išao prema njemu ili ga

tko neočekivano oslovio. To ga je nagnalo da traži Rembrandtovu

blizinu i činilo ga mučaljivim i suzdržljivim. Jedva se još usuđivao

ostati sam, no još manje bi se odvažio govoriti o tome što se one

noći dogodilo. Najviše je strepio od more neizvjesnosti, je li Sobbe

mrtav; osjećao se kao neki sukrivac u onom Vondelovu udarcu

nožem, ali nije imao hrabrosti da se u nekoga, tko je poznat po

gradu, o tome propita.

Tako je čitave dane provodio u očevoj radnoj sobi u »Carskoj

Kruni«. Nisu gotovo nikako razgovarali; Rembrandt je radio s

napetom pažljivošću na velikim izmišljenim krajolicima, nad kojima

su jezdili oblaci i lebdjela sedefasta vela kišnih ježura. Titus je

slikao po njegovim uputama, no njegova revnost bijaše ništavna, a

još ništavnije njegovo zadovoljstvo; postiđen, često bi uništavao

slike, tek što bi ih naslikao. S više veselja pomagao je ocu u

otiskivanju bakropisa; prao je i kistove, pripremao firnis, a tu i tamo

štogod čitao. Kod svoga tetka otkrio je malu knjižnicu, gdje su bez

reda ležali prašinom pokriti folijanti, svesci u oktavu, veliki i mali

formati; u kutu stajao velik globus, zastrt paučinom; nad svim time

visjela prastara ptolomejska zemljopisna karta. Činilo se, da se nitko

ne brine za te knjige; i tako je Titus uzimao sa sobom sve, što mu se

činilo privlačno. Uvečer se upravo bjesomučno bacao na te spise.

Čudesni, nezbiljski snovi ovladavali njegovim mislima. Bojao se

jave svih stvari. Knjige, samo knjige. Otvaraše ih jednu za drugom.

Prizivanje neznanih, nenaslućenih sanja sa strana knjiga i bakropisa

postade za nj neophodna, nejasna utjeha, koja mu je pomagala da

sve zaboravi. Čitao je pjesme, tragedije, putopise, djela s područja

povijesti i teologije. Sve mu to bijaše dobro došlo. I tako je

prikupljao znanje, koje sam nije mogao ni srediti niti crpsti iz njega

kakve koristi, te jedva da je toga bio svijestan. Samo buđenje iz tih

sanja toliko drugačijeg sadržaja bijaše uvijek iznova bolno i puno

razočaranja — no tko da ga primi za ruku i da ga izvede iz toga

160

neobičnog nedohoda29 na pravi put. Ni sam nije znao, što priželjkuje

i što čeka; kadšto mu se činilo, da je sve podjednako besmisleno, a u

drugoj prilici dani previrali od premnogih obećanja. Nagnan

nejasnim pobudama, odlazio bi tada u koju šarenu luku, promatrao

dijelak svjetskog prostranstva, s nasladom udisao dah brodske užadi

i uživao u mirisu drugih mora i kontinenata, u nabujalu, kratku

mlatanju valova, slušao dozivanje iz daljine. No gdje leži zemlja

njegovih sanja, i koji će ga brod dovesti onamo? Bit će da leži tamo

prijeko, pomišljaše gledajući za suncem u smiraje; u njegove se

misli bijahu usjekli sanjani krajolici, slike iz knjiga, crveni i crni

zemljovid; pomišljao je na Novi Svijet, na Ceylon, na Javu, na

Formozu i dalje; na bezimene otoke, kako lebde na koraljnim

pećinama, s azurnoplavim zatonima i zagasitozlatnim palmama...

No ponajčešće bi se ispred tih priviđenja pomaljala dva umorna

ženska oka; nudilo mu se jedno tijelo, a neki glas govorio o tome,

zbog čega bi Titusa spopadala drhtavica, te bi svaki put morao

bježati kući... Je li Sobbe mrtav? To ga je pitanje sve više tištalo.

Puna tjeskobe iskrsavala uspomena na onu raskalašnu večer. I nož...

Onda je opet susreo Philipsa. Nije više mogao obuzdati svoju

goruću, tjeskobnu radoznalost, te mu je sve pripovjedio. Philips

bijaše vrlo uzbuđen, te je samo potresao glavom.

— Nemaj brige zbog Sobbea. Vidio sam Joosta gdje se

slobodno šeta, bit će dakle da se nije bogzna što dogodilo. Sigurno

je platio, da ga puste na slobodu.

Dugo su hodali naokolo i razgovarali. Philips bijaše zabrinut

zbog Titusa, koji je blijed od nespokojstva i nesigurnosti stupao

pored njega. Posljednji su ga tjedni potpuno iscrpli. Rembrandtov je

učenik morao misliti na onoga drugog blijedog mladića, kojega je

volio, a onda ga morao ostaviti. No sve je to prošlo; sada je Philips

gledao u Titusu samo još mlađeg brata, a to prijateljstvo nije bilo

manje žarko od njegove strasti za Dullaerta. No možda će mu sada

uspjeti ono, što Dullaert nikada nije želio: da ovome mlađem bratu

pokaže put, što vodi iz labirinta mladalaštva do svijetlih, prohladnih

životnih staza.

29 labirint — .M

161

VII

Proces se završio. Dražba u »Carskoj Kruni« nije donijela ni

polovice procijenjene i toliko željkovane vrijednosti. Titusovi

skrbnici odnesoše najveći dio malog plijena; vjerovnici, rogoboreći,

razdijeliše ostatak.

Rembrandt je opet imao slobodu kretanja i mogao se po volji

njome koristiti. Slaba utjeha, mišljaše, kad su ti sve uzeli, te nemaš

ni krova nad glavom, da bi mogao uživati u toj slobodi.

Preselio se svome bratu u Leiden — u stavu očekivanja i

izbjegavanja. Jer je svatko znao, da je taj odlazak samo privremen,

da majstor ne može živjeti nigdje drugdje doli u Amsterdamu i da će

se uskoro, bilo ovako, bilo onako, vratiti — a on sam znao je to

bolje negoli svi drugi.

Titus ostade kod Gerarda van Looa.

Mladi slikari, koji su se redovito sastajali kod »Francuskog

Grba«, gdje je Barent van Someren igrao ulogu otmjena domaćina,

bijahu nakon mnogih strastvenih razgovora zaključili, da

Rembrandtu pruže mogućnost da i dalje slika kao priznati majstor,

kao i dosele. I namaknuše potrebni novac.

Bijahu to Philips i Salomon de Koninck, Willem Kalff, Adriaen

van de Velde, Emanuel de Witte, Gabriël Metsu, Jean Baptiste

Weenix, Jan van de Capelle i drugi... I odviše su se divili majstoru, a

da bi skrštenih ruku gledali gdje ga pakosni neprijatelji tjeraju u

propast.

U krčmu Aerta van der Neera dolazili stariji slikari, koji su

potjecali iz skromnijih vremena i prezirali sjaj i raskoš

svakidašnjice; odatle su dolazila sva huškanja i ogovaranja:

Breenberch, Van der Neer, njegovi sinovi, koji su sve brbljali za

ocem, Ruysdael, Pot, Van der Helst, Jacob Meurs, De Keyser,

Lingelbach, Codde i njihovi prijatelji, vršnjaci Rembrandtovi, koji

nisu nalazili dovoljno riječi poruge za poniženoga takmaca, padali

su u vatru zbog onih dvadesetgodišnjaka i tridesetgodišnjaka, koji,

ostavši vjerni Rembrandtu, nisu mogli gledati gdje majstora

naprosto nestaje. Stariji se nisu zadovoljavali time što je majstor bio

oboren, oni su mu nenavidjeli i za svaku mogućnost da se ponovno

uzdigne.

162

Najprije su poslali izaslanike u »Francuski Grb«, da kušaju ne

bi li te mlade ljude preobratili. No ti izaslanici bijahu navikli na

onisko, zadimljeno, bučno, mračno vinotočje Van der Neera, te nisu

nalazili pravih riječi u svijetloj, velikoj raskoši Somerenove

gostionice. Pored toga, među mladima bijaše toliko podrugljivaca i

smijača, sve odreda oštrih na jeziku, da su se ogorčeni i kivni vratili

u svoj brlog, svečano se zaklinjući, kako se nikada neće upuštati s

Philipsom de Koninckom i njegovom bratijom.

Ponekad dolazilo i do tučnjave. Ako bi se stariji susreli s

mladima, ne bi se svršavalo samo izazovnim grdnjama i uvredama.

Neko je vrijeme bilo vrlo uzbudljivo po širokim ulicama, tako da

miroljubivi građani sa ženama i djecom ondje više nisu mogli

uživati u šetnji; svuda su se viđali slikari gdje zastaju jedni pred

drugima te se međusobno vrijeđaju i jedni drugima prijete, dok

protivnici ne bi navalili na protivnike, te jedna stranka izvukla

grdnih batina.

Ponekad bi se Van der Neeru pred gostionicom pojavila četa

ratobornih mladića; no stari, koji su se prema njima osjećali rukati i

odrasli, pojurili bi preko krhotina stakla i klupa napolje i bacili se na

protivnike. Jednom su se čak u kazalištu počupala dvojica slikara i

sunula kroz redove van, ravno u ruke redarima, koji su onda

usijanim glavama dali prilike da preko noći u zatvoru iskale svoj

bijes.

Cehu je prijetila opasnost rascjepa. No najstariji, prije svega

Cretzer, koji je uočio opasnost, što prijeti njegovu djelu, poduzimali

su sve, da bi to spriječili. Uz prijetnju velike novčane kazne bilo je

zabranjeno govoriti o Rembrandtu ili ponovno izazvati prepirke i

tučnjave u cehovskoj dvorani. I tako su se cehovska slavlja i

domjenci održavali u miru, mada su od vremena do vremena

natečene oči zagledale u izranjavana čela s osjećajem osvetničke

mržnje. Međutim bijahu sakupili novac. Philips de Koninck njime

upravljaše. On je ionako sve zasnovao — on će se i pobrinuti, da se

sve izvede.

*

Jedne se večeri Philips de Koninck pojavio kod Titusa te mu

govorio o svojoj namjeri.

Na Rozengrachtu stajaše neka kuća prazna. Nije bila tako

velika kao ona u Breêstraatu... no u prizemlju imađaše dućan, a

163

najamnina nije odviše iznosila — ta vremena bijahu teška.

I Philips je žurno proslijedio: tu su kuću mladi slikari naumili

kupiti Rembrandtu. Dućan se može preurediti za trgovinu

umjetninama, ukoliko bi Titus i Hendrickje u to uložili svoj novac...

Slikari, koje Philips pozna, svi su odreda pripravni da tu prodaju

svoje slike i da pomažu što god bolje mognu...

Dugo su razgovarali o svim mogućnostima. Philips se čudio

samosavlađivanju i stvarnosti, kako je sedamnaestgodišnji Titus

znao sve proračunati. No kad je sve bilo čisto i bistro pred njim, nije

se manje čudio neobuzdanoj radosti, koju je taj isti mladić odjednom

pokazivao. — Sedamnaestgodišnjak je umah ugledao pred sobom

neki cilj; to mu se nikada prije nije dogodilo, za njim je tragao

ondje, gdje ga nije bilo, očekivao ga s onih strana, s kojih se nikad

nije ni mogao ukazati. Ni slikar, ni trgovac! — a ipak, nešto od

oboga u isti mah: on će biti prijatelj slikara i prodavati njihova djela,

da bi Rembrandt mogao ponovno raditi — a istodobno će za sve

njih, za Rembrandta, za Hendrickju i za Corneliju, koji će se sada

zacijelo ubrzo vratiti, zarađivati za život...

Titus je već sutradan uzajmio novac u svoga tetka te

poštanskom kočijom otputovao u Leiden, da oca obavijesti o svemu,

što se namjerava, i da se pobrine za njegov povratak u Amsterdam.

Bijaše to, kao da su se razišli oblaci i kao da se nebo još

jednom provedrilo.

*

Rembrandt bijaše doveo iz Waterlanda Hendrickju i već

poodraslu Corneliju; kad je sada, pod ruku s majstorom, Hendrickje

ulazila u potpuno uređenu kuću na Rozengrachtu smiješila se sva

zadivljena i puna iščekivanja.

No kada joj je Titus pristupio iz mračnoga dućana, isprva ga ne

prepoznade. Bio je zagasite puti, visok, mršav; nad gornjom mu se

usnom javljao brk, glas mu otvrdnuo, a iz baršunasta oka izbijala

tamna, čvrsta odlučnost.

Hendrickje vidje, da je on postao muškarac.

164

VIII

Kad bi Rembrandt izjutra stupio u novu radionicu, pa redao

kistove ili čistio bakarne ploče, često bi ga obuzimao osjećaj, kao da

ga nešto gotovo čujnim glasom pita, može li čovjek u jednom te

istom postojanju živjeti više negoli jedanput.

Sve se vraća, pomišljao bi onda, drugačije, čudnovatije, s

promijenjenim izrazom, ali sve se vraća. Mi živimo jedan život za

drugim. Diže se život iz naših sanja u još nerođene dane. Postaje

stvarnost u nekoj slici, u zagrljaju žene, u dječjim očima, kojih

pogled uvijek nanovo prepoznajemo... A zamire taj život u jednoj

olujnoj noći. Ne znamo, što se s nama događa. Spušta se mrak.

Vihori se razmahuju, jenjavaju, stišavaju se. Kad istrepćemo san iz

očiju, već ležimo u novom jutru. Sunčani kolutići potitravaju nam na

licu. Ležimo tiho. Krv je opet našla stare, mirne otkucaje bila. Netko

ulazi. Poznajemo toga čovjeka — otkada i odakle? Ali pitati ne

moramo, jer ionako nam odgovora neće biti, i to bi samo razbilo onu

učaranost...

Živimo mnogo puta... O mladosti, kamo nestade — jesmo li je

zbilja poznavali, je li zbilja bila sva naša? Bijasmo li mi to, koji smo

se igrali na biserastosivom kanalu, mi, što podnevne oblake i ruj

večeri htjedosmo svojim rukama zahitati iz vode, mi, što od mulja i

bjelutaka gradismo kraljevsku palaču, a podvečer se igrasmo na

travi, pod johama, oko kojih je pelud pršala poput zlaćana dima?

I bijasmo li to mi, koji visoko gore u mlinu sjeđasmo kraj

okrugla prozora, gledeći preko leidenskih bedema u dalj, prema

zvonicima seoskim, i još dalje, gdje se maleni pošumljeni planinski

klanci spuštaju prema prudovima, omatajući tajanstvenom mrklicom

sve drveće, pa ma i sunce stajalo nad pijeskom i nad brončanim

omorikama?

Mladost — crtanje, a poslije slikanje — pokušaji, volja za

svladavanjem materije, iznevjeravanje i počinjanje iznova...

mladost! Mašta, koja malo pomalo razaznavaše zbilju: opipljivije,

zemaljskije, kruće. Sve stvari gube svoj prijašnji prvi sjaj. Jednom

se vozio u basnoslovnoj poštanskoj kočiji, u vozilu svojih snova —

krntija tromo klopara krajinom, a ti sjediš neudobno na uskoj klupi,

pritiješnjen od drugih putnika. Sela u daljini bijahu kukavna i mala,

165

a izbliza bezbojna i bez sjaja: samo bočni zidovi pojedinih kuća

obijeljeni, prošarani tamnozelenom divljom lozom, a nad njima

krovovi od žute slame. Sivi vodeni jarci vrludahu između majura.

Poslije si prepoznavao te jarke u gradskim grachtovima. A i gradovi

bijahu manji, nego što si ih zamišljao. A latinska škola, koju je

polazio, da bi izbjegao omrznuto mu seljakovanje, bijaše tamnica, a

gramatika — mreža, u koju htjedoše uloviti njegovu slobodnu,

suncem obasjanu dušu...

Slikati? Tome su se samo smijali. Zašto da snažan, mlad

čovjek, umjesto da ide za plugom i upravlja konjima, iz dana u dan

trčkara naokolo s risankom pod mišicom i da crta glupa stabla i

seljačine? Ili zašto se zimi ne zadubljuje u teološka djela, kao što se

dolikuje jednom školcu, umjesto što uludo črčka bakarne ploče ili

maže po platnima?

O svemu je tome Rembrandt razmišljao, ali je u sebi mrzio

ljude, koji su to izustili. Ljudi su sitničavi, neuki, vjerolomni, ne

razumiju se međusobno. Varaju jedni druge; radi zlata se laže,

kleveće, počinjaju se ubojstva i izdaje, izvršuju osvete. Seljak je

biće, koje hoće jesti i spavati, koje se boji Boga i voli novac; živi

između sunca i zemlje i želi oboje iskoristiti za sebe, ne shvaćajući

njihovu čudesnost. — No Rembrandt je kao prvi od svog roda vidio

iz mlina sunce, i zemlju, i ljude: mora otići. Ne može dulje stanovati

zajedno s ljudskim bićima, koji žive poput slijepaca i životinja.

Amsterdam!

Što leži između njegove mladosti i »danas«? Više se gotovo

ničeg ne sjeća. Ne razmišlja, on zatvara oči, osjeća umornost, mučan

pritisak, spokojnu gordost, bol, koji ne postaje svjesnost. Vidi

crvene, razuzdane noći, ženska lica: plavu Saskiju, smeđu

Hendrickju; pa opet slike, bakropise, učenike, čuje glasove svojih

prijatelja, Seghers se smije i domahuje; pa onda opet niz nepoznatih

žena, koje podsjećaju na zagušljiva vinotočja, na sive noći gnušanja

i očaja, na godine bez sjaja i blijeska... A sada ulazi mlad čovjek,

koji ga zove »otac«, i on jedva shvaća, da je to Titus, s kojim se još

prije malo godina igrao na crvenom sagu... I tu on stanuje, iznad

trgovine umjetninama, kojom Titus upravlja kao svojim poslom na

Rozengrachtu, i još se jedno dijete igra po kući — kao i uvijek...

Rembrandt više ništa ne pita, noći i dani tačû se i stapaju. Život

se obnavlja na tisuću načina; sve se vraća, sve. I Rembrandt zna, da

čak ni smrt ne može biti ništa drugo do nastavljanje, vječito

166

stvaranje iznova, povezanost novih, neshvatljivih sanja, ali već bez

mutnog taloga buđenja, bez kajanja, bez bola i potmule potištenosti,

koju su mu životni snovi ostavili u duši.

167

IX

Titus nije nikada bio pravovjerno dijete. Katekizam nije nikada

smatrao za nešto, što bi bilo mnogo više od puke igre ili kamena

kušnje za njegovo pamćenje. Biblija bijaše za nj knjiga starostavna,

neiscrpljivo puna bajki i nerazumljivih simbola. Čak su i likovi

Krista, što ih je njegov otac slikao ili izrađivao u bakropisu, ostajali

za nj mitske ličnosti, kojih čudesa nisu ništa značila za nj; a ime

božje, poput toliko drugih zagonetnih riječi iz djetinjstva, već je

odavna izgubilo onaj strašni prizvuk u njegovoj svijesti, postalo je

sivo i bez smisla...

No Titus je vjerovao, ali kako i u što, teško da bi znao reći.

Ništa od svega onog oko njega, što je slušao da hvale i vidio da

izvršavaju kao pobožnost, nije imalo nikakve veze s onim, što je

njega ispunjavalo strahopoštovanjem i predanošću.

U posljednje je vrijeme dolazio neki mladi Žid kao model u

Rembrandtovu radionicu, đak rabinske škole Efraima Buena. S njim

je Titus razvezivao duge razgovore o vjeri i nevjerovanju, o nebu i

paklu, o iskupljenju, o Mesiji, o Tisućgodišnjem carstvu. Mladi je

Žid govorio o Starom zavjetu s tolikim bojažljivim poštovanjem,

kakvo, po Titusovoj predodžbi, osjećaju pogani pred svojim

izrezbarenim kumirima. Gotovo nikada nije izgovarao ime božje, a

da ne bi prignuo glavu, pri čemu bi mu duga kosa padala na oči; glas

mu se ponekad spuštao do šapta, te se činilo, da neprekidno

osluškuje za nekom tajanstvenom sadašnjošću, koju je kanda oko

sebe naslućivao. Bijaše to za Titusa nešto novo. Sadržaj razgovora

bijaše mu poznat; i među reformiranim vjernicima redovito bi

iskrsavala ista pitanja. No kad Titus bijaše sam, opet bi se prisjećao

riječi mladoga rabina, uporno i opominjujući, i onda kao da je neki

srh strujao kroz prostoriju, kad je sebi predočavao, kako je onaj

učenik govorio o Zavjetnom kovčegu ili o Knjizi zakona i pritom

pokrivao glavu i duboko se naklanjao.

Probudila se Titusova radoznalost. Sjetio se teoloških spisa,

koje je nekoć uzimao sa sobom iz tetkove sobice s knjigama. Potraži

ih te ih uze prelistavati i čitati. Iz tih mu je listova zašuštao neki

praznovjeran i glup svijet. Ograničenost i strah zapomagahu iz onih

dugih naslova. Zatim bi opet iz razmetljivih poglavlja punih citata i

168

izreka izbijalo neko tašto samoprecjenjivanje, koje proglašavaše

krivovjernicima sve one, koji drugačije misle, i to tako nemilostivo i

samosvijesno, da bi Titus te knjige opet odbacio.

Bog...? Onaj mali despot, koji je kao rođeni Jevrejin znao iz

svake nedaće svojih lukavo izvući koristi i naplaćivati školarinu;

koji nije ništa radio badava, za svako pomaganje tražio žrtve, koji je

za ubojice i bludnike, kakav bijaše kralj David, govorio da su »dragi

oku njegovu«, te kao tiranin igrao se svojim bespomoćnim

pravovjernim narodom, kaštigao ga glađu i kugom, predavao ga

njegovim dušmanima i slao u ropstvo — da li taj Bog bijaše i Bog

Sedam Pokrajina30, novouskrsloga Izraela, kako je Sinod svake

godine iznova objavljivao i kako su se propovjednici u lijepim

crkvama diljem domovine zaklinjali, uzdižući lepršave rukave svoga

talara visoko prema nebu?

Titus osjećaše prezir prema takvu božanstvu, čak i gađenje:

Bog nije mogao biti takav. Kad se trudio da ga zamisli, ponajprije bi

osjetio vrtoglavu razdaljenost između sebe i »nepoznatoga«. Mržnja,

ljubav, želja za osvetom — sve bi se ljudske strasti raspršile pri

pomisli na tu udaljenost. Nad čitavim svemirom, nad sferama i

oblinama nebeskim, nad putanjama u svemiru, nad svim time mora

da je njegovo prijestolje. Ili svemirsko carstvo nema nikakva kraja

ni konca, pa zar ga možeš tu dalje tražiti u jalovu nastojanju? Možda

je on u svim stvarima, kako je to Titus čitao u onoj čudesnoj,

pjesničkoj i smiono pisanoj knjizi Giordana Bruna?31

A negdje je morao biti. Kad bi Titus uvečer, hodajući obalom,

podigao pogled k neizmjernom nebu, grad bi postao ništavan taman

otok na toj bezgraničnoj, svijetloj rijeci, na kojoj sve kanda protječe

niz maticu, ususret velikim dubinama, što se sjaju. Onda se misli

više nisu mogle upravljati na ono, što ljudi rade. Jesi li išao kući na

počinak, život se na ulicama pričinjao kao besmislena igra, a ljudi,

ćaskajući i pozdravljajući u vratima, bijahu kao neki rod prolaznih,

bespomoćnih stvorova; umjetnost, koju su oni stvarali, bila

beznačajan uspon, koji je kukavno prianjao za tešku zemlju. Dok su

30 Tako onda nazivahu Nizozemsku. Vestfalskim mirom, a nakon osamdeset

godina rata za nezavisnost, sedam sjevernih nizozemskih pokrajina dobilo je

samostalnost. — Prev. 31 Giordano Bruno (1548-1600), talijanski filozof panteist, spaljen na lomači. U

svome sistemu ujedinjuje prva naučna dostignuća novog vremena s epikurejskim,

stoičkim i novo-platonskim elementima u veličanstven panteizam. — Prev.

169

oslobođene misli, odvojivši se od svijeta, lutajući krstarile po svome

vlastitom bezgraničnom carstvu, tijelo je snivalo i nosilo se sa

stvarnogrubim snovima. Na kojim je nevidljivim nitima onda visio

život, kamo je sve to nadiralo i prema kakvoj meti, po kojim to

tajanstvenim putima hitaju one lutajuće misli, koje nam sunu kroz

glavu kao zvijezda u prosutku — i kako nalaze jedna drugu? Zašto

čovjeka, kad sluša brbljarije, podilazi jeza, zašto u čovjeku raste

neka čežnja, koja je dane i noći mogla živjeti utamničena, dok se

nije jednim zamahom krila oslobodila i pobjedonosno našla neki

izlaz u veliku zlatnu večer?

Čežnju i stravu — sadašnjost, koju je mladi rabin kanda

osjećao kao dašak na svome čelu — sada je i Titus poznavao. No

nikada se ne bi usudio reći, da li ga to dotiče anđeosko krilo, kao što

je možda prije mnogo stoljeća dotaklo patrijarha Abrahama, kad je

htio žrtvovati svoga sina; ili lepršav plašt arkanđela Mihovila, koji

ga je u svom talasavu letu samo okrznuo. A bi li da vjeruje u

prišaptavanja utjelovljena đavla, u paklene duhove, koji, rogati,

svojim jarećim nogama poskakuju oko sumpornih bara i smolnih

kaljuža i pri pogibiji prokletih duša praskaju grohotom?

Titus je osjećao, da se tu s imenima ne može ništa, jer je sve,

što se pričalo o anđelima i đavolima, odmah uzimalo ljudski oblik.

Tko bi da o nebu govori, morao bi se služiti nebeskim jezikom;

Titus mišljaše, da je takve riječi možda jednom našao u nekome

starom spisu, što je nosio naziv »Dika duhovnog vjenčanja«, a bio

mučan za čitanje.32 Ipak, je li se čovjek trudio, da razabere taj glas,

bijaše mu, kao da se približuje nekome tihom svijetlu i vrelu

mudrosti. Ali su riječi zvučale neobično i teško, pune umora od

svega zemaljskog, kao da je pisac bio na onom svijetu i ondje vidio

stvari, zbog kojih se više ne može vratiti zemaljskome. — Ali zašto

se govorilo o anđelima i o đavolima, zašto su im izmišljani ljudski

osjećaji i ljudsko obličje, lijepo ili odbojno? Zašto su onaj svijet

svukli na zemlju, opisali ulice i prebivališta nebeskoga grada, kao da

se opisuje neko novo svjetsko čudo? Zašto su raspravljali o

svojstvima i o rodu anđela, zašto su računali, koliko ih može stati na

vrh igle? Zašto su opisivali stroj njihovih krila, zašto su Duha svetog

32 Po srijedi je mistično djelo Chierheit der geesteleker Brutocht, što ga je

godine 1350. objavio nizozemski pisac-duhovnik Johannes Ruusbroec (1294-1381).

— Prev.

170

prikazivali kao bijela goluba, što slijeće na okupljene vjernike...?

Titus se osjeti podboden da se ruga i sprda. Lude, lude, lude,

koji strahom od vatre i vječnog prokletstva, od osude i kazne

podjaruju samo svoje vlastite bojazni... Tko ono uzvišeno može

gledati u tako zemaljskim oblicima, dokazuje samo, da je isto onako

duhovno priprost, kao prostodušni Grci i Rimljani, koji su svoja

božanstva prikazivali kao ratoborne junake i prekrasne žene. Možda

se krije više čiste želje za životom u mašti antike, koja je svoje

nebeske pomagače barem odvažno prikazivala božanski nage, negoli

u strahom i licemjerstvom iznakaženu i pomućenu pogledu

današnjih kršćana, koji se međusobno progone i proklinju izrekama

iz iste knjige, iz koje naučavaju vjeru, pouzdanje i ljubav prema

bližnjemu, i po kojoj također propovijedaju i rat i molitvu za mir,

gospodaru zemlje uskraćuju poslušnost, a poslije opet traže

pokornost prema vlastima; i sve to na takav način, koji uvjerljivo

dokazuje: riječ božja bijaše im zakon, kojega im se proturječnosti

pričinjahu tako uzvišene, da priproste istine ljudskog razbora nisu

smjele u njih dirati.

171

X

Titusova trgovina umjetninama, za koju su njegovi skrbnici

samo oklijevajući i protiv volje dali pristanak i njegov novac, a za

koju je Hendrickje žrtvovala svoje male ušteđevine, već je u samom

početku odbacivala ograničen, doduše, ali stalan prihod. Mladi

slikari, koji nisu znali kamo bi sa svojim slikama, što su se gomilale,

a inače bi ih svuda odbijali (stariji trgovci umjetninama tražili su

samo okrunjeno i bili odviše ogrezli u predrasudama, a da bi se

njima pozabavili), nalažahu u Titusa povoljan prijem. Premda se

Rembrandt nije baš odviše brinuo o tom poslu i samo onda pomagao

svojim savjetom, ako je trebalo kupiti nešto naročito — on, koji je

za čitava svoga slikarskog vijeka mahnito revno tragao za

rijetkostima — ipak se potajno radovao zbog male zalihe čudesnih

stvarčica, koje je Titus uspio nabaviti, jer je već odmalena imao za

to izvježbano oko.

Za mlade slikare bijaše trgovina umjetninama na Rozengrachtu

gotovo drugi dom. Prostorija iza dućana, u kojoj je Titus radio i

spavao, bijaše isprva prepuna mladih vijoglavih ljudi, te bi Titus

kadgod pomišljao: ocu se zacijelo čini, da je kuća opet puna

učenika... Malo pomalo, pošto se uzbuđenje stišalo, posjete počeše

jenjavati. No Clemens, Becker, Cretzer i drugi neprestano su se

ljutili na to novo poduzeće, koje je na tržište donosilo slike, što su ih

oni odbili, i koje je pronalazilo mnogo šta, što oni nisu bili zapazili i

od čega im je probit sada izmicala; a to im dakako bijaše najgore...

Među trgovcima umjetninama imaše Titus samo jednog

prijatelja — Claesa Berchema, s kojim je od samoga početka dijelio

očeve crteže. Berchem mu je pomagao savjetom i djelom,

uzajmljivao mu novac, kad bi Titus imao mnogo isplata

istovremeno; ponekad bi Titusu poslao svoje mušterije, a za kakve

značajnije potražnje pomagao bi mu svojim vlastitim zalihama.

Iznenađeni i začuđeni, vidjeli su, kako je velik broj obožavatelja

ostao vjeran Rembrandtu, i kako ti ljudi sada redovito kupuju u

Titusa njegove bakropise; time su bili osigurani troškovi za

uzdržavanje majstora i njegove obitelji.

Titus prodavaše slike i oružje, oslikane svilene tkanine, radove

od kovine i čipke. Mlade žene, koje su se u kočijama vozile kroz

172

grad — a to je u protivštini s prijašnjim, pravovjernim danima sve

više dolazilo u modu — zaustavljale su se pred njegovom kućom,

ulazile, kupovale, ćaskale s lijepim, suzdržljivim, kao srna smeđim

Titusom. Navraćale su češće, privlačila ih upadljiva pojava

Rembrandtova sina. Neke su se među njima sasvim neuvijeno

usuđivale da se šale na račun naklonosti žena i ljubavne sreće; druge

su opet vodile nijemi razgovor lepezom, puštale da im padne rupčić

i pokazivale Titusu, kad bi se sagnuo, članke svojih nogu, a ponekad

i više, zaboravljale tobože svoje novčanike i tako stavarale priliku

da slugu pošalju kući, kako bi s mladim trgovcem umjetninama

ostale nasamu. Titus je vrlo dobro zamjećivao tu zaljubljivost

mladih žena, ali je također vidio, da je to za njih samo površno

ljubakanje, da se one dosađuju i bez prestanka traže samo

pustolovine. Postajao je sve uljudniji i šutljiviji, dok one ne bi,

dureći se, sasvim izostale. Na svoju štetu, opažao bi to po zalihi

čipaka, srebrnine i svile, koja se sve sporije smanjivala; no samo je

slijegao ramenima.

Žene... U posljednje je vrijeme sve više mislio na djevojku sa

Schansa, koja ga je zadivila svojim plesom i kojoj je tijelo načas čak

počivalo na njegovim grudima. Bijaše li neprirodno, što nije mogao

zaboraviti tu curetinu, koje ljubav nije bila manje površna od ljubavi

ovih mladih žena, koje bi ga barem na neko vrijeme uzele za

svojega ljubavnika? Bilo je ljepših negoli ona — Annet se zvala,

pade mu opet na pamet — no ipak su one ostajale nejasne i

beznačajne; pošto bi jednom prešle preko njegova puta, više nije

pamtio njihova lica, njihov glas, njihov hod. Možda nju zato nije

mogao zaboraviti, što mu je glavu primila među svoje ruke i

poljubila ga u usta. S pritajenom, dubokom strašću, koju nitko ne bi

naslutio pod njegovom spokojnom vanjštinom, mislio je na onaj

cjelov, prvi što mu ga je ikoja žena dala. I on je imao svojih noći,

kad bi ga nenazočne žene izazivale svojim raskošnim bedrima i

grudima, noći, za kojih bi od prigušene žudnje glasno zastenjao i u

svojim se snovima pomamno bacao na grudi nekih ženskih stvorova,

koji su ga obljubljivali. No uvijek mu je opet uspijevalo da strese sa

sebe tu snomoricu i da misli na stvari svakidašnjice — ako ga ne bi

progonile misli na djevojku, koja bijaše poletjela Joostu u naručje,

koja je plesala u grešnoj ljepoti i koja je — o jade, gorki jade — s

ljudima kao Joost morala biti razvratna, morala se odijevati

razvratno i voditi razvratne razgovore.

173

Da li je on voli? Zašto onda nije ponovno pošao onamo, ma i

samo zato, da vidi, što radi i hoće li ga prepoznati? Žena iz javne

kuće! Prepoznaje li ona sve one stotine muškaraca, što su je držali u

naručju?

Titus se tiho i podrugljivo smijao samom sebi. — Dijete sam

ja, dijete, pomislio bi zatim. — Kako bi drolja mogla koga voljeti, i

zašto ja poput mladca, koji izgara od ljubavne čežnje, mislim na

neku bludnicu sa Schansa, koja svakome namiguje, tko joj baci

pregršt zlata u krilo?

174

XI

Katkad je Titus pomišljao i na Joosta van den Vondela te se

čudio, kako ga nikad više nije susretao niti išta o njemu čuo. Pitao je

Philipsa.

Nekadašnji se učenik njegova oca uozbiljio. Pripovijedaše mu,

kako su Joosta primorali, da pođe u Indiju, pa da tamo kuša sreću. U

Amsterdamu se sasvim onemogućio.

Joost se dao sklonuti. U prosincu prošle godine brod bijaše

otplovio. No Vondel se na putu razbolio i umro.

Ta se vijest duboko kosnula Titusa. Bio je pročitao toliko

putopisa, te gotovo da je sve vidio kao na svoje oči: pogreb na moru,

lijes obvijen koprenom, brodski svećenik izgovara kratku molitvu,

skidaju se kape, ispaljuje se počasni plotun, lijes klizi s razme i pada

u more...

Dugo su ga progonile te misli i ta slika. Onda su druge stvari

iziskivale njegovu pažnju, te on zaboravi da je i postojao neki Joost

van den Vondel mlađi.

175

XII

Od nekog je vremena Titus redovito kupovao umjetničke

radove u srebrara na drugom kraju Rozengrachta. Bijaše to

Flamanac, a zvao se Gillis de Cempenaer. S njim je Titus sklopio

jedno od onih prijateljstava, koja se ne izrazuju riječima, koja ni

jednoga od prijatelja ne obvezuju ni na što naročito, a koja traju

dotle, dok ne dođe do zamjeravanja i dosade.

Kad su blage, tihe jesenje večeri mamile na ćaskanje

prigušenim glasom, Titus i Flamanac često su odlazili preko

grachtskog otoka i promatrali igru svijetla, što je gasnulo po visokim

sljemenima i blijedim pročeljima kuća. Obojica imađahu slikarske

oči; no dok je srebrar gledao osebujne oblike i sastave na pročeljima

kuća, što su se u mekim obrisima rasplinjavale za večernje rasvjete i

u oblacima, što su se nad njima poigravali, Titus se uvijek iznova

oduševljavao igrom boja, koje su se prelijevale, tinjale među

kućama, gorjele u okruglo nadsvođenim prozorima i na vodenom

površju, i, ublažene i blago njihane, plovile po olovastosivom

noćnom blistanju valova.

No kad bi limeni pijetli škriputali i okretali se prema zapadu ili

sjeverozapadu, a krajina zategla vjetrom, što bi bjesnio uz vodu i

razmahivao se, tada bi ostali kod kuće — kod Gillisa ili u Titusovoj

sobi iza dućana; sjeli bi s obje strane vatre, osluškujući, između

razgovora, huku vani, koja je tutnjela preko krovova; tamne,

razderane oblačine lepršale i nebom se nagonile, a dim iz dimnjaka

udarao natrag u odaju i gušio; od vremena do vremena čuli bi gdje

vrtne kapije s trijeskom zalupljuju, a rbine crepova uz prasak padaju

o pločnik, dok grede pucaju i stenju. Ugodno bijaše tada sjediti uz

vatru. Soba se punila pokretnim sjenkama, pramenje mraka

iskradalo se iz kutova. Neka se ptica šuštavo pomakla u krletci,

nevidljiva u tami, koja je vladala u Gillisovoj sobi. — Kada bi bili u

Rembrandtovoj kući, tada bi se igrali s malom, čilom Cornelijom,

dok dijete ne bi moralo u postelju, ili bi je u šali plašili jezovitim

pričama, za koje ih je sama molila. Rembrandt i Hendrickje sjedili

bi s drugima uz kamin. Govorili bi vrlo malo. Tu se čovjek osjećao

toplo i sigurno, zaklonjen i zadovoljan. Pili su neko tečno, ali ne

odviše skupo vino. Gillis bijaše naviknut da puši; pred njim stajahu

176

trud, kremen i žeravnik; kroz kamin se gubio čudnovato mirisan

dim.

Govorilo se o pomorskim ratovima, o nesrećama i izgledima za

mir, o malodobnom Princu Oranskom, o Predsjedniku Vijeća, koji

bijaše isto toliko omrznut kao i omiljen, o gradskoj upravi.

Hendrickje bi pokatkad krišom uzdahnula, jer nitko u tom

društvancu nije znao svirati ni u koje glazbalo. Pomišljala je na dane

kad je Philips udarao u lutnju — na dane u Breêstraatu, kad je kuća

odjekivala pjesmom i smijehom i kad je sve bilo dobro.

No nije li i tako život bio dobar? — Trgovina umjetninama

cvala. Čovjek je morao biti sretan, što mu po moru ne plove teretni

brodovi, kao tolikim trgovcima, koji su sada, izvukli kraći kraj; što

nije ništa uložio u neka poduzeća, koja su sada morala pozatvarati

svoje podružnice.

Kad je nitko ne bi motrio, Hendrickje je s mnogo brižne

nježnosti pogledala Rembrandta. Stario je. Obrazi mu pomalo

podbuhli, kosa mu se progrušala i na sljepoočicama postala bijela.

Hodao je pognuto. Lice mu je još uvijek bilo tamno izrovašeno

tragovima borbe i života, tamno od propaćenih strasti, tegoba i

tereta. O, to lice, što ga je ona, sva raznježena i blažena, gledala gdje

joj počiva na grudima; o, te ruke, te kratke, snažne slikarske ruke,

koje su neizmjerno nježno i strastveno znale gladiti sve obline

njezina tijela i obožavajući mazile sve njezine slatke tajnosti! — U

Rembrandtu je pomalo gasnula divlja ljubav, koja samo iziskuje.

Samo je rijetko kad još dolazio k njoj grubovragolasto, sa

strastvenom žudnjom. Sva njegova snaga i predanost kao da su

pripadale još samo njegovim slikama. Hendrickje je blaga: »Ja te

zbog toga ne volim manje. Bijasmo sretni, i ja znam, da sam ti

mogla pomoći dajući ti svoje tijelo, svoju ljubav, svoje cjelove, a to

je u tvoje opustjelo živovanje utkalo nove misli. Ja sam još uvijek

sretna, ako ti smijem poslužiti kao model, ako tvoje oči ponovno

klize po onom tijelu, koje si toliko ludo ljubio. Znam, da ćeš mi

ostati zahvalan i da ćeš me zvati svojom ženom, iako to ne govoriš

naglas, premda se ponekad čini, kao da si zaboravio naše noći,

svijetlom obasjane, i da živiš daleko od naše kuće i svega, što je

nama zajedničko. Stariš, i čezneš za mirom. Volim tvoje lice, u koje

su sve tvoje brige urezale svoj znak. Volim tvoje tijelo, koje je, kad

bijaše u punoj snazi, mene ljubilo, mene jedinu. Volim tvoje ruke,

koje su me obožavale, i tvoju kosu, koja mi je milovala ramena.

177

Nikada te neću prestati voljeti, makar se ti i sasvim okrenuo od

mene, okrenuo k svojim slikama, kojih nikada neću razumjeti. Imam

dijete od tebe, dijete s tvojim očima, dijete, kojemu u žilama teče

tvoja snažna krv, i to nas veže za sva vremena. Ti ostaješ moj

Rembrandt, moj muž...«

Majstor pušta da njegove tamne oči počivaju na drugima; i kao

da je duhom nenazočan, i on se smješka. No kadšto, kad ga

Gillisova pričanja izmame iz njegove suzdržanosti, on priča o

umjetnosti i o umjetnicima iz vremena svoje mladosti, o svome

divljenju za bakroreze Lucasa van Leidena i Goltziusa, o svojim

radom bogatim godinama učenja kod Pietera Lastmana, koje mu

nisu dopuštale da poput drugih putuje u Italiju — pa o onim

smirenijim, ali ne manje šarolikim godinama u Amsterdamu, gradu

što ga je upoznao kao mlad slikar; onda je iz godine u godinu mogao

promatrati kako raste bogaćenje i mekušnost — odviše se novca

onda zarađivalo; građani su postajali sve rastrošniji, kuće bivale sve

kićenije i veće, brodovi sve prostraniji, poduzetniji, gazili sve

dublje. Pripovijedao je o političkim kavgama i teološkim

prepirkama, o sektašima i pijetistima33, koje bijaše upoznao i kojih je

skupove posjećivao, o izopćenim svećenicima i razgnjevljenim

činovnicima. Imao je narudžaba od princa Frederika Hendrika; on

govori o Huygensu34, te se i sada još tuži na spora plaćanja rizničara

Njegove Visosti...

U takve razgovorljive dane majstor nikako da dokonča. Drugi

slušaju — dijete, raskolačenih očiju i razjapljenih usta, pòglêdâ s

jednoga na drugog; odrasli, koji također sve to mogu znati samo po

čuvenju, osluškuju pozorno, od uljudnosti prema majstoru, no i

ponešto podrugljivo prema vremenu od prije trideset-četrdeset

godina, kad je kočija bila još rijetkost, radi koje bi ljudi istrčavali iz

kuća, i kad se kazalište osporavalo i zabranjivalo, a ples smatrao

đavoljim djelom; život onda nije pružao toliko udobnosti; sve bijaše

još toliko palanački, te bi svijet na ulici začuđeno zurio u strance, za

kojima se sada više nitko ne osvrće. Pa čak i pisac komedija kao

33 Pietizam — vjerska struja u protestantizmu, koju je 1670. osnovao Spener u

Frankfurtu na Majni, protiv ukočene luterovske ortodoksije. — Prev. 34 Constantin Huygens (1596-1687), nizozemski pjesnik, tajnik i privatni

savjetnik Princa Oranskog. — Prev.

178

Bredero35 našao se ponukanim da perom izrazi svoju zapanjenost,

kad su nakinđureni Brabanćani kušali da Amsterdamcima pričaju

bajke.

Već zimska vjetrina sve ljuće zavija, tjedne i tjedne praminja

snijeg i sve bijeli, škripuću ceste, a po grachtovima izvan grada, gdje

su livade preplavljene, jure klizači. Zamrznuti, počivaju brodovi. Iz

dana u dan nebo je jednolično i sivo, samo koprene dima lebde uvis

i oživljuju samrtnički ukočenu tišinu. Sunce se krije. Kreštava jata

divljih gusaka već su odavna doletjela sa sjevera, kao oštro ocrtana

falanga, koja neprestano raste i promiče nebom. Cornelia se svake

večeri, za sutona, vraća kući užarenih obraza, na smrt umorna od

klizanja, te spava dugim i dubokim snom. Rembrandt s prozora

promatra klizače; uronio u uspomene, tiho se smješka za se. Titus i

Gillis prave izlete po uskim ledenim površjima u okolicu

Amsterdama, lunjaju preko samotnih jezera, gdje snježna oprha još

nije oskvrnuta tragovima, pentraju se preko oniskih nasipa, pored

mlinova-podgatnica i kraj zaleđenih čamaca, a onda se, gonjeni

snažnim sjevernjakom, spuštaju natrag u grad po klizalištima, gdje

sve vrvi od ljudi. Noćno je nebo kao od tvrda kristala, zvijezde

trepere, hladne i okrugle, kao studene nize od blistava kamenja,

bijeli se krovovi cakle od inja. Uvečer Cornelia stavlja jednu svoju

cipelu na podboj te baca letimičan, bojažljiv pogled kroz okno u

potkrovnici. Između ukočenih tornjeva i obamrlih kuća, poljima i

cestama sleđena snijega projahat će za koji dan Sveti Nikola i

donijeti joj šarenu loptu, a prije svega jednu veću lutku: Angenietje

joj pala iz zipke i jadno skrhala vrat. A što će djevojčica bez lutke?

35 Gerbrand Adriaenszoon Bredero (1585-1618), slavni nizozemski

komediograf. — Prev.

179

XIII

U danima Cornelijina djetinjstva Titus prepoznavaše svoju

vlastitu mladost.

Minuloga ljeta uzimao ju je za ruku i vodio do onih istih

čudesa, kojima se sam, u djetinjstvu, zadivljenih očiju čudom čudio.

Sučelice trgovini umjetninama pružao se labirint, jedan od mnogih,

a sigurno ponajčudesnijih od svih. Čak se i sada još morao zbog

toga smijati; no Cornelijino ushićenje bijaše neopisivo. Išao je s

njom do vanjske luke, gdje su švrljali šareno odjeveni i za djecu

uvijek šaljivi stranci, pokazivao joj rukavac Y, te strpljivo i

smiješeći se odgovarao na sva njezina brzopleta pitanja. Djeca su

svuda nalik jedna na drugu. Ona je, baš kao i on nekoć, priželjkivala

da istraži zamamljive spletove ulica i stražnjih dvorišta, i on bi je

smjesta morao odvesti onamo, kamo bi joj se prohtjelo. Ako bi se

zamorila, on bi to odmah zamijetio. Njezino bi smijanje i žustro

čavrljanje postajalo sve sporije; nije više cupkala i poskakivala

pored njega, nego bi zaostajala, ovjesila se teško o njegovu ruku i

lijeno tupkala korak po korak. Onda bi je vrgnuo na rame, i malo

pomalo opet bi živnula, i ponovno bi buknula ona njezina nestrpljiva

brbljava radoznalost. Neumorno ju je Titus mogao slušati, sate i

sate, igrati se s njom, nositi je. Znala je to, i još kad joj bijaše

sedam-osam godina, sveudilj je izigravala malešnu, bespomoćnu

djevojčicu, koju nikada ne smiješ ostaviti samu: željela je biti

okružena velikim i zaštitničkim bratskim osjećajima.

Jedino nije mogla gledati uginule životinje. Počela bi se u sav

glas derati, kad bi, šetajući se duž grachta, ugledala kakvu crknutu

mačku ili utopljena psa gdje ih voda nosi na površini. Kad je jednom

Titus s njom prolazio ulicom, gdje su stanovali mnogi mesari,

naiđoše pokraj neke otvorene pojate. U polumraku naziralo se nešto

sablasno: na vješalici bijaše ovješena golema rasplašćena volujska

tjelesina, teške plećke i butine s nogama iskrečenim naprijed; unutri

se vidjela rebra, blijede kosti u crvenim mesnim udubinama. Tek što

je Cornelia ugledala zaklana vola, odmah se uzdrhtalih usana

grčevito uhvatila za Titusa. Mada je bila već poodrasla djevočica,

Titus je smijući se diže u naručje. Hrabra Cornelia, koja se gušala s

dječacima, pentrala na drveće i nikoga se i ničega nije bojala, koja

180

se čak usuđivala spavati u mraku, na što se on u djetinjstvu nije

nikad odvažio...! No Corneliju je vrijeđalo Titusovo smijanje.

Okrenula je svoje lišce od njega, te odgurnula brata, kad ju je htio

poljubiti. Titus se još uvijek smijao. Zaustavio je neku prodavačicu

voća, kupio trešanja te ih počeo trpati Corneliji u usta. Prve je

trešnje uzimala oklijevajući, no uskoro ih je jela djetinjski veselo.

Pljuckala je koštice i voljko jezikom stiskala crveno voćno meso,

dok joj lice nije bilo sasvim umazano crvenim sokom, a haljinica

crvenim prugama, te se njezina razbješnjelost rasplinula u lagodnoj

smirenosti.

Kad ju je Titus doveo u školu, morade pomisliti na svoj prvi

polazak onamo. Točno se prisjećao straha, s kojim je polazio ususret

onomu nepoznatom, spominjao se svoje strave od divljačke graje

dječaka pred školom, svoje tjeskobe pred debelim školnikom, koji

Hendrickju bijaše pogledao onako prezrivo. Sjećao se poniženja, što

ih je morao otrpjeti od jačih dječaka, dolazile mu na um laži,

pomoću kojih se nadao da će izmaknuti njihovim pakostima, pred

oči mu iskrsavali ukradeni novčići i sličice, kojima bijaše kupio

naklonost svojih zaštitnika. Čudnovato, kako se sada svemu tome

mogao smijati — pa ipak mu je to nekoć stezalo grlo i bilo za nj

užas, koji je svednevice iskrsavao u godinama njegova djetinjstva!

Mala Cornelia bijaše od drugog soja i na drugo brdo tkana. Bodro je

i bez krzmanja, držeći se za njegovu ruku, prolazila kroz divlju rulju

djece, i dopadljivo se ogledala oko sebe, kao da već sada traži

drugaricu u igri. Bijaše tu neki drugi učitelj, čovjek slabunjav,

prijaznijeg lica i dobrodušna pogleda. Kad se Cornelia naveliko

raspričala o ocu i majci, o špekulama i lutkama, Titus namignu

učitelju te se kradom odšulja, a da ona nije ni opazila. Čini se, da ni

poslije nije opažala, jer mu o tome nije ni riječi spominjala, te je bez

pratnje odlazila u školu, kao da mora biti tako i nikako drugačije.

Uvečer bijaše on njezin učitelj; onda bi se nalaktila na stol,

podnimila obadvjema i užarenih obraza sricala slova iz knjige s

pijetlom. Samo je s mukom uspijevala da usredotoči svoju pažnju na

slova, a Q i X izgledali joj baš tako šašavim kao nekoć Titusu.

Brkala je dugačke gotske petlje slova S i F, odvikavala se od jedne

griješke, a navikavala na drugu, računala nehatno, i nije mogla

držati pero u ruci, a da sve ne umrlja tintom. Katekizam joj baš

nikako nije htio u glavu. Kad ju je Titus preslušavao, svakog je

tjedna iznova jecala od gnjeva i očaja. Htjela je van — Brechtje i

181

Clarisje i Emmetje bile već vani, skakale preko konopca, pjevale i

dozivale je. Derući se u sav glas svojim je sitnim šačicama bubnjala

o prozorska okna. Titus se čas ljutio, čas se opet zabavljao. Katkad,

ako bi naišla teška zadaća, Cornelia se jogunila i nije htjela jesti;

nitko je nije mogao natjerati, da se okani svoje tvrdoglavosti; onda

bi se poslijepodne odšuljala u kuhinju, kad ondje nikog ne bijaše, te

tražila po ormaru u zidu da štogod pojede, pregladnjela nakon

halabučne jurnjave ispod streha i preko stubišta.

Rembrandt i Cornelia viđali su se samo za jelom, poglavito s

večeri, kad bi majstor za nju crtao ono, što bi ona glasnim,

zapovjednim tonom zahtijevala. Pela mu se na koljena, promatrala

ga gdje radi, skakala opet na zemlju, odlazila Hendrickji, tražila

kakvu poslasticu, otplesala do Titusa, našla kakvu lutku i odvukla je

do zipke u kutu, dok joj ponovno ne bi na um pale crtarije, te se

vratila ocu.

Neobuzdana i zdrava kao drijen, igrala se do iznemoglosti, a

onda bi zaspala čvrstim snom, ponekad već za same večere, a budila

se tek nakon nekoliko sati. Bijaše vitka kao jela, plavokosa i snažna,

rumenih obraza i debelih pletenica; postala je prava mala domaćica,

gledala majku pri poslu i pomagala joj. Poslije jedne godine uzeli su

je iz škole, koja za nju bijaše živa muka; ostala je kod kuće, te je u

svemu bila druga Hendrickje.

Samo joj plahe smeđe oči bijahu kao u Rembrandta i Titusa;

inače je izgledala poput seljančice, koja je zalutala u gradsku kuću.

182

XIV

Godine 1660. umrije Govert Flinck, jedan od Rembrandtovih

najstarijih učenika; nešto prije amsterdamski su gradski vijećnici u

njega naručili golemu sliku, koja bi imala prikazati urotu Claudiusa

Civilisa.36 — Nova, prekrasna vijećnica imala je biti ukrašena

majstorskim slikama, koje će prikazati najznačajnije događaje iz

rane povijesti zemlje.

Govert Flinck kratko se i žestoko nosio sa svojom bolešću. Na

bolesničkoj postelji malo je govorio; no jednoj je od svojih

povjerljivih osoba u danom času rekao:

— Jedino bi Rembrandt mogao dostojno izvršiti narudžbu koju

su meni povjerili.

Ta je izjava izazvala čuđenje. Govert Flinck već je više godina

izbjegavao svoga nekadašnjeg učitelja, a ni Rembrandt više nije

brinuo o svom bivšem učeniku. Čak se govorkalo, kako je Govert

Flinck u svoje vrijeme pripadao onima, što su Van der Helsta i

njegove pristaše najžešće huškali, da obore Rembrandta.

Možda je Flinck, govorili su sada, osjetio da su mu dani

izbrojeni, pa požalio svoje držanje prema starom učitelju, te sada u

tome pokajničkom raspoloženju nastoji popraviti staru nepravdu.

Kad neki slikar na samrtnoj postelji govori o svome bratu po zvanju,

onda možemo uzeti, da ne laže.

U takvim prigodama ljudi nikada ne drže jezik za zubima, i

gradsko je vijeće nekako dočulo, što je Flinck izjavio o Rembrandtu.

Ne zna se pravo, kako je do toga došlo — možda je to bila neka

vrsta praznovjerja — te su gospoda gradski vijećnici, nakon smrti

slikara, koji nije mogao izvršiti dani nalog, zbilja zamolili

Rembrandta, da naslika urotu Claudiusa Civilisa za novu vijećnicu

na Damu.

Rembrandt! I opet Rembrandt! Nenavidnici i pakosni jezici

ponovno se pokrenuše; sve su stranke bile na čudu zbog zaključka

gradskog vijeća. No možda su se najviše čudili sam Rembrandt i

36 Riječ je o slici »Urota Batavacâ«. (Batavski junak Claudius Civilis na kratko

je vrijeme oslobodio svoju zemlju od Rimljana, u prvom stoljeću n. e. Nizozemsku su

u to doba nastavali Frižani i Batavci.) — Prev.

183

njegovi. — Zar su opet jednom došli k njemu...?

Dva je mjeseca majstor radio na toj golemoj slici; tri četvrtine

slike bijahu uronjene u turobnu crven dok su u sredini fantastični

plamsavi vatreni odsjevi osvjetljavali ganutljivi prizor polaganja

zakletve.

Slika je imala biti petnaest metara duga i tri metra visoka.

Rembrandt je slikao jedan dio kompozicije za drugim, tako da su se

svi dijelovi, čim je koji bio završen, odmah mogli sastaviti. — Kroz

dva mjeseca njegovo uzbuđenje i njegova volja za rad nisu bili

prekinuti.— Vijeće mu je već poslalo velik predujam: trebalo je

kupiti platna, drveta i slikarskog pribora. Rembrandta obuzela divlja

marljivost. Ostvarivao se jedan njegov stari san: jedna njegova slika

visjet će u palači gradske vlade; njegovo će se ime opet spominjati;

po posljednji su put ambicija i ponos umjetnika tražili zadovoljštinu.

— Majstor je radio golemim kistovima. Boje su buktale i trnule u

zlatastoj tami. Dominirajući među uzdignutim peharima, okružen

blistavim oružjem, sjedi urotnik Claudius, zvani Clvilis, i traži

prisegu. Rembrandt se poput djeteta ponosi veličinom i žarom slike.

Iz dana u dan ukućani gledaju, kako se svijetlo i mrak na njoj

produbljuju. Ponose se majstorom, ponose se tom narudžbom.

Budućnost domahuje i osmjehuje se. Slijepa božica sreće

blagonaklono dopušta, da tezulja prevagne na njihovu stranu...

Nekog proljetnog dana pričvršćuju tu golemu sliku na prazan

bočni zid velike dvorane za vijećanje.

Okupili se vijećnici, promatraju djelo. Nitko ništa ne razumije.

Gledaju jedan drugoga, pa onda opet motre golemu sliku. Čude se i

srde; nitko da se usudi izraziti svoju sumnju.

Tek što su izgovorene prve nepovoljne riječi, već je zapečaćena

sudbina Rembrandtove slike. Činilo im se, da je potpuno neuspjela,

smandrljano djelo parnoga đavla, neprirodno, izvitopereno i mračno,

slika, koja gradskoj vijećnici nimalo ne služi na ponos, nego čak

unakazuje svijetlu, gordu prostoriju te ometa i kvari ravnovjesje i

sklad između same zgrade i njezine unutarnje dekoracije.

Tri je dana slika tu visjela, i svaki je član Vijeća izričito izrazio

svoje odbijanje; onda vijećnici odrediše, da se skine sa zida. Nisu

znali, što da urade s tom golemom slikom. Naposljetku, pošto su se

kratko posavjetovali, narediše vijećničkim slugama, da je rastave na

dijelove, od kojih se veći dio uskoro izgubio...

184

*

Kad je Rembrandt saznao, da njegovo veličanstveno djelo nije

naišlo na odobravanje gospode gradskih vijećnika, odmah je

zatražio, da mu ga vrate. — No to mu odbiše, jer mu je djelomično

slika bila već plaćena. Od stida i bijesa majstor bijaše sasvim očajan.

Što će mu onih nekoliko stotina forinti, što su mu ih dali? Njegovo

je djelo pretrpjelo poraz! Time su ga jednom za svagda otklonili!

Taj naručeni posao, izvedbi kojega se bio predao svim srcem i upeo

iz sve snage, da pokaže svu svoju umjetničku moć, urodio je

sramotom, koja mu se oborila na glavu!

Pa ipak, ipak...

Zar da vjeruje u propast svoje nadarenosti? Zar da se prizna

pobijeđenim, sada, kad su svi ustali protiv njega, a on stoji sam, sa

svojih pedeset i pet ljeta, bez prijatelja, bez pokrovitelja, bez

naklonosti većine! Zar da sada sumnja u sebe, premda mu se svi

rugaju zbog njegovih djela, ne shvaćajući njegovu neobuzdanu

maštu, koja nema ništa zajedničko s maštom dobre prođe svih onih

drugih slikara...?

Uspeti se! dići se! još dalje uvis! sve naviše! Biti sam u onoj

svjetlosti, koje nitko od njegovih bližnjih nije nikad ugledao, sam u

dosegu sjena, pred kojima bi drugi protrnuli od straha i tjeskobe.

Biti sam u jednom carstvu boja i likova, tako čudesnih i kao

san fantastičnih, te nikome ne bi uspjelo naći puta do njih; samo on,

čarobnjak, vladao je tajnama toga svijeta, uživajući u njemu bez

snebivanja, bez zgražavanja!

Osamljen, teško uvrijeđen u svom ponosu, majstor se povukao

u svoju radionicu, vratio se svome radu.

185

XV

U to je vrijeme Magdalena van Loo saznala od nekoliko mladih

žena, koje su se nazivale njezinim prijateljicama, da njen bratić

Titus ima mnogobrojne obožavateljice.

Sve one, koje su ga bile posjetile u njegovu dućanu, poznavahu

ga kao »mladića-djevca«: on je prezrivo bio otklonio u toliko

navrata ponuđenu žensku naklonost, za koju su drugi na koljenima

moljakali, ili po čitave mjesece nastojali da upornošću slome otpor i

da skupocjenim darovima osvoje tvrđavu.

»Ali zašto toliko oblijeću oko njega?« propitivala se

Magdalena začuđeno.

Na to bi zaredale hvalopojke o Titusovim muškaračkim

odlikama, koje su u Magdaleni izazivale čudnovata osjećanja. Prođe

joj mozgom, kako se nikada nije osvrtala na nj. Nije se čak ni

prisjećala njegove vanjštine; jedina jasna slika, koju bijaše o njemu

sačuvala, potjecala je iz godina djetinjstva; tada se jednom pojavio u

šeširu, ukrašenu perom, došao u njezinu roditeljsku kuću — a nije li

to bilo nekom zgodom, kad se proslavljao nekakav dječji rođendan?

Onda mu je zaviđala na njegovoj muškoj nošnji, što bijaše

upotpunjena ešarpom i čizmicama. — Misao, da ga ona ne poznaje,

imala je nešto neobično, budila u njoj radoznalost, navodila je na

sanjarenje.

Magdalena je provela zimu u sjaju i raskošnim svečanostima.

Balovi i vožnje saonama, svečanosti na ledu i društva, sve jedno za

drugim, šareno obilje raskošja, neobuzdanosti, svečana ruha,

dragulja i flerta. Njezine su suparnice pucale od zavisti — a najviše

je još njezine vršnjakinje ogorčavalo to, što Magdalena sa svojom

nepobjedivom kreposnošću nije davala ni najmanjeg povoda za

ogovaranje, dok je ona, naprotiv, slušala i vidjela i previše toga, što

se ticalo drugih, i sve to znala, ako joj se činilo potrebnim, veoma

proračunano upotrijebiti u svojim razgovorima.

Odbijala je bračne ponude sve jednu za drugom. Gerardus van

Loo i njegova blagorodna gospođa Emma van Uylenburgh držali su,

da je došlo vrijeme za zaruke sedamnaestgodišnje djevojke, tako da

bi sa osamnaest mogla biti gospodarica u svojoj vlastitoj kući. No

Magdalena se smijala. Njoj nije bio po ćudi bračni život niti da bude

186

vezana; imala je oštre oči i dobar sluh, te je mnogo šta znala o

muškarcima, koji su pred očima svijeta živjeli u sretnu braku, ali na

nekom zabitnom grachtu ili na kakvu ladanjskom dobru i dalje

uzdržavali svoju bivšu draganu. Ili još gore: bilo je muškaraca, koji

nisu prestajali posjećivati bordele, koji su neprekidno udvarali

ženama svojih prijatelja i sasvim nepoznatim gospođama, živeći kao

neženje, vodeći sa sobom krčmarice, kad bi odlazili da pregledaju

svoja imanja, koji su zavodili svoje sluškinje, te tako sebe i svoje

žene izlagali bruci. Sve to ona nije htjela doživjeti. Poznavala je

skroz naskroz mladiće, koji su je prosili; znala je, da zajednička

budućnost s njima ne obećava ništa bolje od onoga, što se u prošlosti

događalo očevima.

— Život je blistao bogatije i slobodnije, ako se i nadalje bude

poput zvijezde neznane ljepote i čarobne sile kretala po salonima,

poigravajući se i ćaskajući s muškarcima, dajući im i opet

oduzimajući nadu, ako bi se odviše osmjelili, uživajući u njihovoj

kratkotrajnoj sreći i dugotrajnom ljubavnom jadu, sva sretna u

neobuzdanu častoljublju, da bude najizabranija, najhirovitija i

najupadljivija žena u svem Amsterdamu. Život je slobodniji, pruža

više zadovoljstva i lagodnosti, ako se ne obavezuješ na glupu

vjernost, koju ionako ni jedno od dvoje ljudi ne kani održati. A osim

toga, tjelesna ljepota nije duga vijeka; sada još može vladati, ali što

onda, ako se uda, pa dođu porodi, koji će umanjiti njezine čari?

Iz godine u godinu bivalo je sve teže udovoljiti toj žudnji za

vlašću. Nije joj dostajalo, što su muškarci težili za njezinom

naklonošću i preklinjanjem nastojali da je steknu, pa čak se i u

dvoboju tukli radi nje. Ta bijaše to uvijek ista vrsta muškaraca,

uvijek isti način, na koji su joj udvarali i oko nje oblijetali!

Magdalena van Loo čeznula za neznanim, neobičnim doživljajima.

Jednom je dopustila, da je jedan od onih uljudnih mladića, koji su

pratili francuskog poslanika, kad je ovaj došao na kratak boravak u

Amsterdam, poveze kući; bijaše nešto novo, to laskanje u jeziku,

koji ne razumiješ; i upravo stoga, što je sebi bolje objašnjavala

kretnje toga Francuza negoli njegove riječi, i znajući da on sutradan

mora opet otputovati, ona je tome oduševljenom obožavatelju

kudrave kose u kočiji dopuštala neke slobode, kakvih njezine

prijateljice ne bi dopustile, i za koje nitko ne bi pomislio da ih je ona

kadra ikome dopustiti.

Ovdje-ondje uspjela je da i staložene, ugledne ljude, što su

187

sjedili u vladinoj palači, zbuni igrom svojih čari i da pokoleba

njihovu bračnu vjernost. To je barem bilo nešto novo i donekle

uzbudljivo, kao ona noć s Francuzom u kočiji. No tima vremešnijim

muškarcima nedostajalo je dražesti, nedostajalo vatrene mahnitosti

mladenačkih ljubavnika; njihova zagrijanost i zaljubljenost bijaše

toliko nenaravna i smiješna, da su se Magdaleni oduravali, te se

ponovno obraćala mladima.

Uskoro je imala navršiti osamnaestu. Većina njezinih

vršnjakinja bijahu zaručene ili udate. Mlade djevojke, koje su, kao i

ona sama prije nekoliko godina, prvi put stupile u veliki život,

bijahu sada skup neopasnih suparnica, i tako takmičenje više nije

imalo nikakve napetosti ni draži. Magdalena se počela dosađivati.

Događalo se, da je odbijala poneke pozive. Gerardus van Loo i

njegova patricijska supruga zglednuše se zabrinuto: što zapravo

hoće to njihovo dijete, dokle će se još izvitoperiti to čudnovato

vladanje njihove kćeri? Zašto se ne udaje kao i njezine drúge što

čine — zašto se ne udaje ona, koja može po volji birati među svojim

obožavateljima?

S čudnovatim osjećajima pomišljaše Magdalena na kazivanja

svojih prijateljica. Njezina radoznalost i hladna čulnost njezine

naravi kao da opet živnuše, kad su joj pričale o »mladiću-djevcu«.

Prezirao je ponuđenu mu žensku naklonost. Magdalena je saznala,

da je time uvrijedio mnoge ljepotice, o koje su se drugi otimali. To

ju je razveseljavalo i mamilo u isti mah. Titus van Rijn, njezin

rođak. Ima trgovinu umjetninama, pričale su joj, te izdržava svoga

oca i njegovu nezakonitu ženu, a tu je čini se i neko dijete.

Čudnovato, mišljaše Magdalena, kako do danas nisam ništa znala o

svome bratiću. Zacijelo je lijep, i visok, i neobičan, kao plemić s

juga. Čudnovato, kako joj je postojanje njezina bratića i tetka,

slikara Rembrandta, i njegove obitelji, ostalo posve ravnodušno, da

čak nije poznavala ni ženu s kojom je Rembrandt živio, da čak nije

ni opazila Titusa, kad je prije nekoliko godina živio u njezinoj

roditeljskoj kući.

Nekoliko je dana oklijevala i odlazila sa svojim prijateljima i

prijateljicama na izlete čamcem, kao i prije. Ali se dosađivala.

Amstel bijaše kao i uvijek — a isto tako i sam provod. Dosađivala

se i bila nemirna. Opet je jednom ispuni neobičan osjećaj: bilo je

nešto, što je u njoj poticalo vruću želju, i ona je morala imati, što joj

je na um palo. Baš kao dijete.

188

Magdalena van Loo sjede pred ogledalo, sama pomno uredi

kosu, zataknu tamnocrvenu ružu od baršuna u oplećak, poprska sa

nekoliko kapi mirisave vodice razgolićene lukove svojih grudi, i

naredi da upregnu kako bi se odvezla na Rozengracht.

189

XVI

Dok su jedne večeri šetali, Titusa van Rijna i Gillisa de

Cempenaera uznemiri buka, koja je dopirala izdaleka, iz jedne od

pobočnih ulica, što sežu sve do otvorenog grachta. Zgledaše se u

čudu, a zatim, kao po nekom prešutnom sporazumu, u isti mah

usmjeriše onamo, odakle se čula ona neobična graja.

Vjerojatno se radilo o gužvi u nekom dvorištu. Zahrđali cimer

male krčme visio nad podrumskim stanom, u kojemu je očigledno

stanovao neki obućar, jer u uskom prozoru vidješe kalup, nekoliko

pari cipela i smotuljak kože. Druge su kuće bile niske te imale

zelene prozore, iz kojih nije izbijala gotovo nikakva svjetlost. Sa

svih vrata virkali ukućani. Pred jednim od zatvorenih stanova

načetila se gomila ljudi, koji su se smijali i vikali, i bubnjali šakama

o vrata i prozore. Po strehama načičkali se ulični derani; dječaci se

šuljali između redova odraslih, derali se dovikujući nešto jedni

drugima, naganjali se i pomagali odraslima, bacajući kamenje na

kuću. Psi su cviljeli u tom komešanju. Do jednog zida postrani

stajao neki slijepac prosjak, koji je s neopisivom kretnjom pružao

šešir prema prolaznicima.

Titus i Gillis gurali se kroz mnoštvo, istežući vratove, da bi

vidjeli, što se tu događa. Iz nesuvislih riječi, što su oko njih padale,

ne mogoše ništa razabrati. Čuli su samo surovo rikanje nekoga

čovjeka pred njima, koji se bez prestanka, smijući se zlobno,

obraćao ljudima, koji su ga okružavali.

— Samo vi prodajte svoje posljednje prnje, prijatelji! Sutra

opet nastaje božje carstvo!

— Kao prije pol godine! — viknu neka žena.

Smijeh zatalasa redove. Muškarci su gromko otezali svojim

glasovima, žene kričale visoko i vrištavo. Kamenje letjelo i

potmulim udarom tutnjilo o drvena vrata, ostavljajući grdobne bijele

zagrebotine.

Iz pokrajnje ulice približavala se nekakva visoka spodoba

propalice, koju je mnoštvo pozdravljalo bučnim povicima. Čovjek

pogleda prema strašno nagrđenim vratima, obrisa usta nadlanicom te

stade raskrečenih nogu.

— Je li joj se i opet priviđalo?

190

Sa svih strana domahivahu mu u potvrdu. Pridošli se smijao

ženama oko sebe:

— Dršćete li za svoju dojenčad, o majke, i krijete svoje sinove i

kćeri?

Na grozan je način oponašao nekakav starački i mucav ženski

glas. Rulja mu, razveseljena, klicala. — No kao da je to bio znak za

početak nekoga neobičnog prizora, vrata se opsjedane kuće

odjednom širom otvoriše; neka ostarjela žena jurnu preko praga, te

stajaše sada, visoko uzdignuta i grozna, u rasponu među

dovratnicima.

Titus se zaista prestrašio pred tom neočekivanom pojavom, te

naglom kretnjom preneraženo zgrabi Gillisa za mišicu. Ovaj je samo

promatrao, radoznao i miran, kao da se sve to njega ne tiče.

Starica bijaše visoka i suha; sijedi pramenovi kose stršili joj

ispod uske crne poculice. Žuto, zubom vremena izjedeno lice,

uglasto i oštro, s jakim nosom i ispupčenim jarmenicama; gornji dio

tijela sav uveo; ruke dugačke i klimatave. Malo nahero naslanjala se

sada o dovratak.

Kad se ona pojavila, diže se silna graja. Ljudi su mahnitali i

urlajući gurali se prema vratima; starici je jedva ostalo još malo

mjesta na njezinu pragu. Tik pred njom stajala dva klipana,

očigledno bukači te gradske četvrti.

Starica podiže usahle ruke. Postalo je tiše. Neki se ženski glas

nasmija. Onda onaj odrpanac, koji se bio progurao do praga, viknu.

— A što su ti danas javili odozgor, Aagje Jans? Kratko,

kliktavo odobravanje poprati njegove riječi.

Starica odmjeri onoga klipana od glave do pete. U njezinu

pogledu bijaše prezira, zbunjenosti i mržnje. Ruke joj nisu bile

klonule, i ona, prijeteći, mlataraše njima amo-tamo.

— Objaviti moram, što mi se obznanilo! Objaviti moram

propast i pedepsu! Neće više dugo...

— Kao uvijek! — oču se neki otegnut glas.

Neka ženska prilika skoči izazovno naprijed.

— Već nam sedam godina prijetiš, da više nećemo rađati djece,

stara vještice; ali se tvoja proročanstva ne ispunjuju!

Opet urnebesni smijeh. Jedan od muškaraca uhvatio je ženu,

koja se tako tužila, za podlakticu.

— Da si se držala rođenoga muža, proročanstvo bi se već bilo

ispunilo! No to je kazna za tvoja zlodjela! — A tako to Aagje Jans

191

nije ni mislila, zar ne, Aagje?

Starica kao da ga nije, slušala. Micala je usnicama, ruke joj

podrhtavale.

— Kucnuo je čas! — viknu ona žestoko. — Kucnuo je čas!

Doći će veliki preokret! Svršetak više nije dalek!

Starica duboko udahnu zrak te nastavi proricati:

— Noćna se utvara opet ukazala, strašnija negoli ikad prije!

— A kako izgleda, Aagje Jans? Ima li noge i ruke? Je li muško

ili žensko?

Pitanja se ukrštavahu, a podvikivanje bivalo sve jače. No iznad

svega se čuo reski glas staričin, sve starica nadjača svojim

kriještanjem:

— Ratovi i buka ratna! Na koju god stranu osluhneš, sve same

nedaće i propast! U gradovima i selima puka sirotinja! Sve se nebo

trese! Sunce i nebo u crno se zaviše! Zvijezdama trne sjaj!

I duboko predahnu:

— Obratite se, pogledajte što je pisano u Svetom pismu, bojte

se suca svevišnjega, koji će doći da sudi! Djeca đavolja oko nas

zameću nesreću i šire sve veću tamu. Zakoni gube svoju snagu.

Mrtvi zovu u pomoć iz svojih grobova sa dna mora. Već dršću

vladari i vode u svojim palačama!

Visoki klipan, koji je za njom izigravao budalu i otvarajući usta

pokazivao dva reda žutih zuba, pljunu pred nju:

— Dobro, neka samo dršću. Nisam nikad ni želio drugo. Ali

hoćemo li od toga postati možda bogatiji? Dok se ispune tvoja

proročanstva, oni će se barem dotle nauživati. Svaku zimu prosjede

kraj tople peći, a ljeti stanuju na svojim ladanjskim dobrima. A mi,

mi? I naša djeca, koja nikako da se iskobeljaju iz blata?

Onaj pakosni smijeh bijaše umuknuo. Svi pogledaše govornika,

koji je, sopćući, grčio pesti. Lica se smračiše. Onda pogledaše prema

otvorenim vratima, gdje je starica još uvijek stajala. Osupnuta, neko

je vrijeme nemirnih, suznih očiju promatrala onoga čovjeka, a onda

razveza:

— Nije potrebno, da se čovjek valja u obilju i da dan i noć služi

trbuhu i dobrima ovoga svijeta. Samo je jedno potrebno: da ti duša,

koja je od Boga, ne pretrpi štetu!

A onda će glasno i prijeteći:

— Obratite se! Obratite se!

Visoki klipan sleže ramenima.

192

— Slaba mi je to utjeha — reče i podiže prazne ruke uvis. — Ja

moram jesti, živjeti, da, živjeti! A ni po čemu se ne čini, Aagje Jans,

da će se tvoja proročanstva ispuniti. Prođi Keizersgrachtom, duž

visokih uličnih stuba... Oni još uvijek tamo sjede usred bogatstva, u

slasti i lasti... a mi...!

Zavlada mrtva tišina. Lica se sada natuštiše od srdžbe i

prigušene pizme. Svi napeto pogledaše u staricu, kao da je ona

odjednom postala osoba, koja bi tu mogla pomoći.

No ona strese glavom, te će onome visokom klipanu:

— Sveto pismo ne laže, Florise Gerritszoone! Sveto pismo

obećava propast velikih i gordih, koji počivaju na bjelokosnim

posteljama i hrane se jaganjcima stada, koji pjevaju uz tugaljivo

zveckanje lutnje, koji iz pehara vino piju i skupocjenim uljem uda

svoja mažu...

I još više diže glas, svečano i otegnuto:

— Oni će otići kao zarobljenici, a gozba onih, koji žive u

raskošju, nestat će...

Čulo se samo još struganje nogama, dahtavo, isprekidano

disanje slušača. Starica raskrili ruke, i glas joj ponovno zabrza u

vrištavu govoru:

— Ali neka se nitko ne hvata za ovozemaljsko i njegovu

prolaznost! Nitko neka ne likuje nad padom vladara! Mislite na

svoje vlastite duše, spremajte se za strašni svršetak!

Floris Gerritszoon zgrabi je za traku na pregači, te je gotovo

silom odvuče s praga.

— A što će s nama biti? Zar za nas i opet nema ničega drugog

doli sirotinje i srdžbe odozgo?

Proročica nije više slušala. Mršave joj ruke sunuše uvis kao dva

znamena, što prijete. Jedva je još mogla govoriti, i zato joj se glas

prelomi:

— Vjerujte, vjerujte! Spasite se, kad dođe vrijeme propasti! Jer

uskoro će kucnuti čas opće nevolje! Put je Gospodnji u vihorima i

olujama, a oblaci su prašina s nogu Njegovih — brda se tresu pred

Njim, a brežuljci kopne kao snijeg; ispred Njegova se lica zemlja

uzdiže, i svijet, i svi koji u njemu bivstvuju.

Na trenutak vještica još ostade na mjestu, onako protegnuta, i s

prijetnjom na licu. Onda odjednom ustuknu, vrata ponovno zalupiše.

Časak vladaše tišina. Onda se opet podiže ona prigušena graja,

što su je Titus i Gillis spočetka čuli. Ponovno poletje kamenje uz

193

tešku lupnjavu o vrata i prozorske kapke. Muškarci se divlje

uskomešaše; žene, osupnute, stajahu naokolo u skupinama, poneke

podvikujući u sav glas.

Titus povuče Gillisa za rukav.

— Hajdemo — reče — zlo mi je od toga. Hoću da odem.

Prokrčiše sebi put, te i opet stajahu na grachtu. Za njima je

buka zamirala.

Gillis se nasmija zbog Titusove smetenosti.

— A što se to tebe tiče? Zašto te se toliko doima? Titus samo

sleže ramenima.

— Ne znam, zašto me toliko dira. Ne vjerujem u to. Ne

vjerujem ni u kakvu propast. Znam, da je ludost sve, što je stara

rekla. Djetinjasto bezumlje. Previše je čitala Bibliju, a bez

shvaćanja. Pa ipak mi se srce steže kad čujem takve riječi. Ne mogu

to slušati.

Neko su vrijeme šutke hodali dalje.

Onda Gillis polako otpoče:

— Čudni ste vi protestanti. Ne tvorite crkvu. Jedna sekta

svojim vlastitim riječima proglašuje drugu heretičnom. Kad slušate

ona stara židovska proročanstva, spopada vas silan strah, kao da

morate poludjeti. Svatko čita Bibliju, tu najtežu od svih knjiga, koju

naši teolozi studiraju po nekoliko godina. Velika svjetlost ostaje

vam nevidljiva. Božja vas milost ne prosvjetljuje. Vjerovanje

postaje za vas muka, noćna sablast, koja vas doživotno progoni

strašilima o grijehu i smrti, ma i ne vjerovali u to...

Titus ga pogleda plamtećim očima. Istina Gillisovih riječi

duboko ga je uvrijedila, a ipak je, slušajući taj sud, osjećao neku

lagodnost, kao da se diže neka koprena.

— A vi? — upita zatim. — Vi katolici?

Gillis de Cempenaer govorio polagano i naglašeno:

— Mi smo djeca jedne nepodijeljene, svete majke crkve,

jedine, istinite, crkve izabranog vrela spasa, baštinice Kristova

nauka. Za nas se zavjet, da će Bog biti s nama do konca svijeta,

obistinio. U nas se vrši pretvorba tvari. Mi imamo nekrvnu žrtvu i

pričešćujemo se tijelom božjim.

Opet proslijediše neko vrijeme šutke. U Titusu bješnjela

žestoka borba. Gillisove riječi! Već ih je i prije čuo, no sada su mu

zvučale kao nove, prožete obećanjima vječnosti, obećanjima

duševnog spokojstva!

194

On podiže glavu, i sjetne mu se oči ispuniše nekom novom

odlučnošću. Zatim reče:

— Povedi me sa sobom...

195

XVII

Titus se čudio. Njegova tetićna, Magdalena van Loo, gospođica

koja se prenemaže i o kojoj je uvijek mislio da neće ni da čuje o

Rembrandtu i njegovima, odjedanput ih pronašla i sada ih počesto

posjećuje.

Magdalena bi izišla iz svoje teške kočije, domahnula kočijašu

da čeka, zadizala skute šuštave suknje svojim uzanim, prstenjem

načičkanim prstima, kad bi prelazila preko zimske, vlažne ceste, te

prolazila kroz dućan. Bijaše ukusnije i raskošnije odjevena od svih

drugih žena, koje su ikad stupile u Titusovu trgovinu umjetnina.

Znalačkim pogledom uživao Titus u svili i baršunu, divio se

draguljima na njezinim grudima i biserima oko vrata, koji su uvijek

bili u skladu s njezinom tamnoplavom kosom. Bilo je mnogo toga, u

čemu se razlikovala od drugih. Prema njemu bijaše upadljivo

suzdržana — bogzna na kakve je muškarce bila navikla, mišljaše

Titus; ali ta ga je hladnoća više veselila negoli vrijeđala. Magdalena

bi prošla pored njega, pozdravila ga kratkim, letimičnim osmijehom,

te pala oko vrata Hendrickji, koja bi joj dolazila ususret; maloj bi

Corneliji uvijek nešto donijela. Za Rembrandta je pokazivala neko

neobično zanimanje; a i to je Titusa uvelike čudilo; nikada prije nije

dala ni naslutiti, da ga uopće i poznaje. Titusu sve to nije bilo jasno.

Kad bi je poslije posjete opet ispraćao do kola, ona mu se lako

naslanjala na ruku. On je nikada nije gledao, te nije opažao, kako ga

ona krišom promatra, kako u sebe upija njegov stas, njegovo lice i

kosu, njegov hod i glas, tako nametljivo i radoznalo, te bi se bio

zgranuo, da je to znao.

Jer i Magdalena bijaše preneražena.

Preneražena zbog njegove ravnomjerne mirnoće, zbog

sigurnosti, s kojom je već unaprijed odbijao svako zbliženje. Nju je

mučilo pitanje, kakve li se to sanje i kakva vruća priželjkivanja roje

za tim visokim, tamnim čelom. Sva su se njezina procjenjivanja

razbijala o tu strogu samosvijesnu muževnost.

Magdalena nije klonula duhom.

Ona je zaručnicama otimala njihove mlade zaručnike, oženjene

zavodila na nevjernost, tihe i bojažljive muškarce činila kockarima i

rasipnicima, visokopoštovane vijećnike preobraćala u prznice i

196

zaljubljene lude, sve udvarače bacala u bijes i očaj, stid i mržnju.

A Titus da joj izmakne? Zar ona da ne bude kadra da u

pronicavom i čvrstom pogledu njegovih očiju izazove pritajen

blijesak, ili mekan, požudan stisak njegove ruke, nijemi govor

ljubavne čežnje?

Magdalena svejednako dolazila, često se navraćala.

Znala je vrlo dobro: nikada neće onako steći Titusovu pažnju,

Titusovu zaljubljenost i predanost, kako su to njezine prethodnice

pokušavale. Donosila je darove za Corneliju. Umiljavala se

Hendrickji i hvalila njezinu kuhinju i pokućstvo, čavrljala s

Rembrandtom. Otac joj imađaše mnogo njegovih slika, i u gradu je

vidjela neke njegove stvari i slušala o njima. Sve to, što je tu i tamo

slušajući prikupila, znala je u svojim razgovorima s majstorom na

pravom mjestu upotrijebiti, pokazujući mu svoje strastveno

oduševljenje, a Rembrandt bijaše svaki put nanovo očaran.

Samo se ljutila, što joj Hendrickje kanda ne vjeruje i što je se

mala Cornelia plaši, što se plaši te dame, koja se, nezvana,

pojavljuje u prekrasnim haljinama i uznemiruje mirni dom na

Rozengrachtu.

No Magdalena izvojeva svoju prvu pobjedu: Rembrandt će je

slikati. Bit će dakle prilike za čitav niz daljih posjeta. Dolazit će eto,

i za neko će vrijeme izbjegavati Titusa, ali će ga to oštrije

promatrati.

197

XVIII

Veljača. Na predvečernjem zimskom nebu podrhtavaju tanka,

srebrna vela mjesečine. Nebeski se svod talasa blistavom modrinom.

Zvijezde se osule u svjetlucavu obilju.

Tjedni bijahu prošli, a da Titus nije ponovno razgovarao s

Gillisom o tome, da prisustvuje katoličkoj misi. Vremena bijahu

nesigurna; Flamanac je morao prije toga porazmisliti sa svojim

kapelanom, da li je uputno jednog inovjernika, kao što je mladi Van

Rijn, pripustiti službi božjoj. A Titusa nije vrijeđalo, što mu Gillis

nije donosio nikakve odluke; prije bi se moglo reći, da se u sebi

radovao zbog toga i gotovo se kajao, što ga je bio zamolio za to, na

što je Gillis tako iskreno i revnosno pristajao.

Titus je proživljavao tihe, veličanstvene noći. Bijaše to neko

zadubljivanje u se, kad bi po toj mjesečini prolazio gradom. U tim se

čudesnim noćima osjećao spokojan i čiste savjesti, a tajne svijeta

nisu ga tištale. Za takvih se noći klonio Gillisa. Sam i uvučen u se,

prožet nekim bogatim, spokojnim čuvstvom, koje ni sam nije znao

objasniti, hodao je ulicama i duž grachtova. Osjećao se slobodan,

primljen u jednu veliku svijetlu zajednicu. Ništa nije pitao, ni sebe,

ni svoje ni druge knjige. Isto tako nije razmišljao. Život se mogao

živjeti bez muka. Negdje u svemiru ima nebeskih duhova, koji za nj

misle i djeluju; oni su ga obdarili ovim svijetlim noćima, kako bi

naučio da pobijedi strah od života...

I tako je lunjao svake božje večeri, pritajena koraka, sav se

predavajući svemu što bi vidio. Kuće kao da su upijale ono bijelo

svijetlo; pošto bi ugasile žeđ, stajale bi ukočene i smrtnoblijede u

svojoj mramornoj nepomičnosti, među oštrim sjenama. Na

svijetlom, mliječnobijelom kamenju pločnika drveće je svojim

granjem šaralo tajanstvena slova. Nad vodama ležaše mjesečina,

hladna, blijeda, palucava.

Male kapije od tesanika stršile široko u svijetlo. Bilo je

prozora, kojih olovom uokvirena okna bijahu drhtava mjesečeva

ogledala, obrubljena olovnomodrim sjajem. Jarko osvijetljeni

tornjevi s golemim sjenama na svijetloj osnovi. Trgovi, okupani u

čeličnoj blistavosti. Dalje tamo gradske zidine i šire ulice: bijeli

svjetlosni potoci, što se poput sjevkava tkanja provlače gradom i

198

ispod bijelih mostova opet otječu iz grada, u sivotitrava polja, blijedi

i nejasni i suzujući se u daleke trake tekuće vatre.

Svjetlost, sjaj i mir. Titus je odlazio na počinak bez i jedne

misli, koja bi ga tištila. Tihe su mu mjesečeve putanje ispunjale

sobu. Nad Titusovom glavom stršile grede, zlatnosmeđe i uglaste.

Prozor se ocrtavao na podu poput bijela kockasta kolača. Vrč za

vodu caklio se svojom plavom trbušinom. U Titusovim snima nije

bilo snomorice, i on bi se svakog jutra budio ojačan i odmoren, bez

straha od novoga dana.

199

XIX

Jedne od takvih večeri, kad je izlazio u šetnju te za sobom

zatvorio vrata, neki mu mladić, oklijevajući, pristupi. Bijaše mlađi

od Titusa: nosio je baretu, kakvu su često nosili onovremeni slikari;

kosa, koja mu je gdjegdje provirivala, bijaše meka i zagasita. Kad je

pozdravio i progovorio, glas mu zvučao nekako nesiguran i

bojažljiv.

— Tu je Rozengracht, zar ne?

Titus radoznalo kimnu glavom.

— Znate li možda, gdje tu stanuje majstor Rembrandt van Rijn,

slikar?

Titus ponovno kimnu.

Mladić stavi kovčeg na zemlju i s olakšanjem obrisa čelo.

— Cio sam dan trčkarao naokolo i tražio njegovu kuću. S

jednoga kraja grada upućivali su me na drugi. Drago mi je što sam

ga napokon našao; čini mi se da sam bio na pedeset različitih mjesta.

— A što želite od majstora? — upita Titus.

Mladić ga pogleda, smeđe oči u njegovu jajoliku licu sijevnuše.

— Htio bih postati njegov učenik!

Kao da je iznenada opazio, da je zaboravio ono najvažnije,

nadometnu:

— Dolazim iz Dordrechta. Zovem se Aert de Gelder.37

Titus otvori vrata.

— Uđite, De Gelder. Stojimo pred Rembrandtovom kućom; ja

sam njegov sin.

Kad je Aert de Gelder postao Rembrandtov učenik, bilo mu je

sedamnaest godina. Svojim je crtežima, kojih nije zaboravio kod

kuće, odmah stekao Rembrandtovu naklonost. I sada, kao njegov

učenik, dobio je svoju sobicu iza majstorove radionice. Ujutro, u

podne i uvečer sjedio i on za stolom, i čini se da nikad nije ni bilo

drugačije. Hendrickje se poput majke brine o njemu. Izjutra ga

Rembrandt budi. Doručkuju zajedno s drugima u kuhinji te se onda

istovremeno prihvaćaju posla. U isto vrijeme prekidaju i rad.

37 Aert de Gelder (1645-1727), jedan od posljednjih Rembrandtovih učenika;

slikao povijesne prizore i portrete.— Prev.

200

Rembrandt mu je kao neki stariji prijatelj. Kad je sam s tim

pažljivim mladićem — svojim posljednjim učenikom! — onda mu

nadugo i naširoko sve objašnjava, pripovijeda o tegobama

slikarskog zvanja, iako zna da ga učenik sluša ali ne vjeruje sve;

majstor mu otkriva neke slikarske tajne, popravlja mu radove,

neiscrpan je u izmišljanju dobrih savjeta, a ponekad zadivljuje

mladića iz Dordrechta svojim vlastitim slikama. Čini se da je

majstor naposljetku nekoga našao, kojemu može govoriti o dragoj

mu slikarskoj umjetnosti, nekoga, koji shvaća njegovu ljubav i zna

cijeniti njegove riječi. Mladi je učenik nalik na voštanu ploču, u

koju majstor urezuje svoje znakove i tragove. Svaka riječ

Rembrandta, kojemu se divi, dira ga u srce. Mogao bi ponoviti sve

što mu je majstor govorio o naravnim kretnjama, o miješanju boja ili

o Talijanima. U mislima bi mogao ponovno povući svaki potez

kistom kako je vidio u svoga majstora. Pri svakoj kretnji, koju sâm

zabilježava na platnu ili na papiru, ima na umu kako bi to Rembrndt

učinio i misli na sve što ga je on učio.

Kad su drugi u radionici, Rembrandt je šutljiv kao obično, i

onda je baš tako kao da se nešto raspršilo od one tajanstvene

opčaranosti između majstora i njegova učenika. Muk vlada i rad se

nastavlja, ali na mahove i kao pod prisilom. Prekinuta je ona čvrsta

povezanost razmišljanja. Misli, koje ne spadaju ovamo, lebde kroz

prostor te zamršuju veze što ih je duh zauzlao.

Rembrandt je oduševljen napretkom mladog Aerta. Koliko zna,

nije nikada imao takva učenika. Nesvijesno zadovoljstvo zagrijava i

silno usrećuje njegovo srce. Učenik! Jedna ruka, koja se pokorava

zakonima što vladaju i Rembrandtovom rukom i njegovom

umjetnošću. Jedna glava, koja razmišlja o njegovim riječima. Jedan

čovjek, koji će djelom i mišlju produljiti nešto od onoga sna što ga

on — još i sada — sanja na tom svijetu.

Flinck, Renesse, Fabritius, Maes, Dullaert... Zatim: Eeckhout,

Mayr, Weyerman, Philips de Koninck... njegovi učenici. Njegovi

ponajbolji učenici. Gdje li su sada? Jesu li još u životu? Zaboravljaju

li na nj...? Ne, ne treba misliti na to. Vjernost, zahvalnost — riječi,

samo riječi! Mora se zadovoljiti time da u gradovima što ih on ne

poznaje, u radionicama kojih nikada neće vidjeti, ima ruku i glava

što slikaju kako je on htio i želio, i što svoje umjetničke sposobnosti

duguju tome čemu ih je on učio. A ovdje je posljednji od njih —

čovjek mlad, ali miran i nadaren slikar, koji osluškuje njegove riječi,

201

kako su ih mnogi osluškivali, i koji je pripravan da sada, kad nitko

više ne misli na majstora, sa strahopoštovanjem primi luč u svoje

ruke, pa da je ponese dalje kroz zlaćanu noć na zemlji.

*

Bijah još malen — pripovijeda Aert de Gelder Titusu; —

sedam ili osam godina bijaše mi, kad me otac povede na neko

poslovno putovanje u Amsterdam. Već tada nisam ništa drugo radio

doli crtao. Bijeli zidovi u našem predvorju i hodnicima bijahu svi

iščrčkani, dokle sam god mogao doseći. Nije bilo knjige s iole širim

bijelim rubom sa strane, a da ne bi mogla svjedočiti o mojim

pokušajima. Otac mi je kanda vrlo dobro znao, čemu ću se najviše

uzradovati, no bilo kako bilo, posljednje večeri našega boravka u

Amsterdamu on me povede u trgovinu umjetninama braće

Danckerts, i za to ću mu zauvijek biti zahvalan...

Padala je kiša. Dođosmo u veliko predsoblje, prepuno ljudi,

koji su ondje stajali drhtureći i pokisli. Po svim zidovima sve same

slike i bakrorezi. Razglédao sam ih ushićen, suspregnuta daha. Ništa

nisam shvaćao od svega što se ondje prikazivalo, mnogo šta me čak

činilo potištenim zbog svoje zagonetnosti. No ja sam sav plinuo u

tome i gubio se. Te su mi slike govorile toliko uvjerljivim, novim i

snažnim jezikom, da sam se već pred prvim dojmom silno uzbudio.

Do mene tek nejasno dopiraše govor i komešanje naokolo. Oca sam

jedva i vidio. Odjednom sam opazio kako se sve oko mene mijenja.

Zavladala mrtva tišina. Pogledah gore. Zacijelo se dogodilo nešto

ozbiljno. Tada vidjeh kako ljudi u skupinama uzmiču. Bijaše ušao

neki crnomanjast čovjek, koji nikoga nije pozdravio i koji je poput

kakva kralja prošao kroz redove. Nosio je dug kaput, a šešir bijaše

nabio duboko na oči. Čuo sam otkucaje svoga srca. Zgrabih oca za

ruku te ga povukoh naprijed u prednji red ljudi. Zašto — to ni sam

ne znam; bijaše to kao ono sa slikama i bakrorezima po zidovima:

nepoznato me snažno privlačilo. Očusmo prigušeno mrmljanje

glasova; zatim ponovno nastade duga šutnja — kao da i sad čujem

kako se voda cijedi s ogrtačâ i kaplje na pod. Najedanput se otac

naže k meni te mi stade šaptati na uho:

— To je Rembrandt, slikar; od njega su ti crteži, što tu vise...

Ne znam više, što se dalje događalo i kako smo izišli. Idućih

godina bijahu moje misli grozničave i smućene. Znam samo to, da

sam onog trenutka bio izabrao svoga majstora. Tada to nisam znao

202

izraziti: ali me zlatna munja smjerila. I tek sada to znam. A sada,

devet godina nakon toga, evo sam došao da radim u radionici svoga

majstora, da bi od mene stvorio slikara, kako to već onda htjedoh

biti.

203

XX

Nebo stajalo u znaku Ribe38, a duge kišne noći ječale

izlijevajući se. I u Titusovu srcu pao mrak. Daleko, kao nikad

proživljene, pričinjale se sada one bijele, kasno-zimske mjesečne

noći. Bijaše to turobno proljeće, nikad sunce da se probije, oblaci

pokrivali grad obasipajući ga surim srsima.

Zar je to život, mišljaše Titus, zar je to život, kojim treba

živjeti? Zar nikada neće biti ničega drugog doli kratkotrajne

utješljivosti svijetlih noći, za kojima se sastavlja mukotrpna

pomrčina olujom poharanih mjeseci? Što vrijedi život, ako nam ne

pruža ništa drugo, već samo san i buđenje, i na kraju smrt...?

Zar je to njegov život, tu usred slika i dragocjenosti, što ih

kupuje i prodaje; uz pomajku, koju poštuje, ali koja ga svojom sve

upornijom šutljivošću sve više uznemiruje; uz oca, kojemu se divi,

za kojega bi pošao i kroz vatru — ali je taj otac prema njemu šutljiv;

voljeli su se, ali nikad nisu o tome razgovarali, i nikad ih nije

vezivala neka veća prisnost; Titus je u sebi zaviđao mladom Aertu

de Gelderu, koji je uživao Rembrandtovo povjerenje te se smio iz

dana u dan zadržavati u najintimnijem svijetu cijele kuće: u

radionici. Aert de Gelder... prema njemu Rembrandt nije bio

suzdržljiv, s njim je zaranjao u tajne umjetnosti koju je obožavao...

Sve malo pomalo, i Titusovo je mjesto bilo izvan svega toga;

on je samo trgovac umjetninama — neprimjetno je došlo do toga, a

da to nitko nije htio. Možda nikada nije ni pripadao onom

Rembrandtovu svijetu, i premda se neko vrijeme činilo da je on

učenik svoga oca i da će u njega učiti slikarstvo — on se ponovno

povukao. A sada bijaše prekasno. Stoji osamljen sred onih, koje

voli. Živi dolje pored mrtva blaga, te nema udjela u stvaranju

živoga, gore nad dućanom... On može samo prodavati...

Titus se osjećao osamljen i potišten; sjedio je u svojoj sobi nad

svojim knjigama, čitajući valjda i dvadeset puta istu stranu, a da ne

bi ni opazio, i ni jedna riječ nije dopirala do njega. Čeznuo je za

prijateljima, koji bi razumjeli njegovu osamljenost, čak se ponekad

zaželio pustopašnijeg života u društvu surove, bijesne bratije; no

38 Vrijeme između 19. veljače i 20. ožujka. — Prev.

204

uvijek bi sam sebi opet govorio, da to mogu ostati samo lude želje,

da njegova ćud naginje miru i povučenosti. Kadšto su ga posjećivali

Philips de Koninck ili Metsu ili drugi mladi slikari, te bi u njihovu

društvu na kratko vrijeme živnuo. No pošto bi se malo zadržali kod

njega, zaželio bi da opet odu — nisu mu donosili ono čemu se

nadao. Tištio ga teret koji mu oni nisu mogli skinuti svojim

ćaskanjem, te je želio da ga puste na miru s tom njegovom brigom.

Pa ipak, plašio se samoće, onoga otrova sjetnika, koji polagano

rastače svoje žrtve. Osjećao se bolestan i nemoćan da rješava pitanja

koja ga muče...

Zašto živi? Zašto da baš on bude jedino preživjelo dijete

Saskijino, te mora uzeti na se breme što mu ga je dvojakost njegove

krvi nametnula...? Osjećao je to kao znak, da druga djeca, što ih

izrodiše ona i Rembrandt, nisu bila sposobna za život. Bijaše to

osuda. I on je plakao. Proklinjao je Najviše biće, što je unosilo takvu

zbrku u poredak stvari i prouzrokovalo tolika zla i pometnje. Još od

djetinjstva progonio ga strah, strah od jačega, od učitelja, od noći, a

sada strah od žene, strah od smrti, od vječnosti...

Dotle je dospio sa svojim mislima, i nije se usuđivao dalje.

Ostao je ponor, bezdan, prijeteća provalija strave i nesigurnosti. Je li

bilo posvećenika, je li postojao neki nauk, koji bi mu mogao nešto

objasniti? Da li simboli, biblijske priče znače više, nego što je on to

zamišljao? Da li postoji neki odgovor?

Onda se pojavi Gillis de Cempenaer. Kapelan bijaše pristao da

Titus prisustvuje misi.

U Titusovoj se sumornoj duši dogodilo nešto nalik na prolom.

Možda — možda! Gillis bijaše toliko samosvijestan i pun

pouzdanja. Sve je u njegovu vjerovanju bilo neuzdrmano i puno

samouvjerenja. Zar bi moglo biti, da katolička crkva zna za onu

spasonosnu riječ? Za neku čarobnjačku riječ, za basmu, koja

žalostivi svijet preobražava u carstvo mira, gdje mu se ništa više

neće prijetnjom suprotstavljati?

Sitna je kiša rominjala, kad su Gillis i on, zaogrnuti

kabanicama, u šutnji prolazili mokrosvjetlucavim jutarnjim ulicama.

U Gillisovim očima blistalo blago slavodobiće. Titus je osjećao gdje

mu srce lupa prigušeno i puno iščekivanja.

Hodali su duž vode, nad kojom se povijala gusta, gotovo

opipljiva magla, prelazili preko malih dvorišta i trčali oprezno kroz

nepopločene uličice, preko kamenja koje je glatko i sjajno stršilo iz

205

prljavštine. Iz svih pokrajnjih ulica i prolaza iskrsavale sive

spodobe, kišne sablasti. Gillis ih poznavao i pozdravljao, svi su

stremili prema istom cilju: prema nekoj strmoj uličici, nekakvoj

dubokoj kapiji, nekom malom stubištu, nekom trijemu. Stajali su u

crkvi, namjerno sazidanoj u skrovitosti. Nitko nije mogao

negodovati zbog toga tihog vjerskog skupa, koji je živio u

skrovitosti, bojažljivo i neupadljivo.

Skromni zidni i stropni svijećnjaci, zidne slike u grimizu, zlatu

i plavoj boji, kipovi svetaca, koji stajahu na kratkim, sjajnim

stupovima, doimali se Titusa blagošću i milinom. Vidio je gdje se

oni što ulaze, škrope svetom vodom, poklecaju pred oltarom, križaju

se. Napol prazna prostorija pomalo se punila. Ništa nije podsjećalo

na crkvene običaje protestanata. Čak ni na kišne magluštine vani, ni

na tjeskobni, turobni dan više nisi mogao misliti. Svijeće gorjele

prigušeno pod malenim križnim svodom. Dok su se klupe oko njega

popunjavale, pomalo je iščezavala ona tjeskoba i napetost koja mu

stezaše grlo. Vidio je crkvenjaka gdje ulazi i pripaljuje svijeće na

oltaru. U prozorima blistahu se sveci i anđeli, crkveni dostojnici s

mitrom na glavi, sa skerletnim plaštom i bijelom stolom. — Da li se

u tom svijetu krije odgovor?

Uđoše opatice te sjedoše u pobočnu klupu. Iz sakristije dođe

svećenik; pred njim crkvenjak, a za njim njegovi ministranti. Bijeli

oblaci tamjana obavijahu Titusa svojim slatkim kâdom. Na trenutak

je zatvorio oči, a onda vidio svećenika gdje stoji na oltarskim

stubama i prema vjernicima izdiže velik i sjajan križ:

In nomine Patris, Filii et Sancti Spiritus...39

*

Tokom cijeloga proljeća Titus je s Gillisom hodio k misi, a ako

bi Flamanac s bilo kojeg razloga bio zapriječen, išao bi čak i sam.

Prisustvovao je i drugim službama božjim; najljepša mu se

činila večernjica. No ipak ga se nije toliko duboko doimala kao misa

s onim nadzemaljskim čudom, koje još nije bio kadar shvatiti u

cijelosti, a ipak ga je nastojao dokučiti svom snagom svoje volje i

ćudi.

Svaki put bi iznova pratio riječi koje je sada znao gotovo

39 »U ime oca i sina i duha svetoga« — tim riječima misnik blagosivlje

vjernike, ili se, izgovarajući ih, sam križa na početku mise. — Prev.

206

naizust. Znao je što znače, a također je znao smisao svakoga

ministrantova čina kod oltara. Želio je da se sav raspline u njihovu

uzvišenu, božansku tajnu. Za trajanja službe božje njegova bi

unutarnja napetost rasla: Confiteor, Introitus, Offertorium, trostruko

Sanctus, sve dok ne dođe Consecratio, pretvorba...40

Id enim est corpus meum...41

Kad bi riječi što ih je župnik Marius tiho pjevušio, drhtavo

prolelujale nad njim, te bi začuo cilik srebrna ministrantskog

zvonca, kada bi nebesko čudo silazilo na zemlju, Titus bi duboko

uronio glavu među ruke te se bacio na koljena pogruženije od bilo

koga drugog. Iščekivao je neku potresnu nebesku usrećenost. Suze

su mu navirale na oči, podilazila ga jeza. Nije se usudio pogledati

gore, kao da će obnevidjeti od neke nadzemaljske svjetlosti.

Neko je vrijeme Titus mislio da je sada zbilja našao onu

čarobnjačku riječ, i da je njegova vlastita krivnja što ne osjeća onaj

žuđeni mir. Utuvio je sebi u glavu da mu dani postaju svjetliji i da

su mu noći ispunjene neizrečenom izvjesnošću. Htio je gledati u

svijet u svijetlu obećane vječnosti, koja je u riječima svećenikovim

postajala gotovo opipljiva. No osjećao je kako njegov strah ne

iščezava, nego samo ustupa mjesto drugim nekim strahovima. On se

usrdno, gotovo očajnički molio, da bi smio dostići svoj cilj. Htio je

da sav nestane u nekome, koji je jači od njega, da ga primi u se i da

ga ponese. Svaka uspomena na minulo živovanje pričinjala mu se

kao neka sramota, budući da je sada spoznao veliko čudo crkve.

Gledao je u Gillisa, koji bijaše jak i pun samopouzdanja. Htio je

vjerovati poput njega, a da ne pita, primajući sve, što se pruža.

Trebalo je da nadvikuje glasove sumnje i straha. Kad bi se vratile

tjeskobne misli, on bi se prekrižio; nisu li se dale time odagnati, on

bi samog sebe mrzio zbog bespomoćnosti svoga vjerovanja, koja se

svaki put ponovno javljala. Razgovarao se o tome s Gillisom, postio

je i umovao. Kinjio se, ne bi li kako odagnao pitanja, koja su

sveudilj iskrsavala. To je on htio, htio grozničavo i omamno da se

sav preda. Sve se moralo obnoviti, kao prekaljeno na vatri.

Ali zašto i ta crkva sve otežava i zamršuje svojoj djeci? Njezin

je Credo gomila neobičnih čuda i čarolija, što se kanda ogrešuju i o

ljudske i o božanske zakone. Djevica-Majka bezgrešno je začela

40 Sve su to dijelovi katoličke mise. — Prev. 41 »Jer ovo je tijelo moje« — misnikove riječi u kanonu »pretvorbe«. — Prev.

207

svoga Sina...?

Maria immaculata! Neokaljana Marija! Zašto Bog postade

čovjekom, zašto Otac postade Sinom, zašto je Bog dopustio da ga

rodi zemaljska žena? Zar nije mogao poništiti grijeh i smrt nekom

nadljudskom odlukom? I zašto je on u kruhu — ne samo u kruhu,

što ga je nekoć Krist u Jeruzalemu podijelio za Posljednje večere,

nego i u onom, što ga pekar hostija peče, a svećenik posvećuje...?

Id enim est corpus meum,...

To silno čudo ispunjalo je Titusa većim strahom nego sve

drugo, čega se prije strašio. Broj pitanja ostajaše isti, a teret misli

jednako težak. Nada u spokojnost ostade neispunjena.

Proljet hujala kroz mlačne noći. Popuhivali topli vjetrovi, kiše

šuštale teško, brekćući plodnošću. Nebo bijaše poput vlažnoblistava

kristala.

Odjednom Titus znade da ne može više posjećivati katoličko

bogoslužje. Odjednom mu postade jasno da čudesa što ih crkva

objavljuje, nisu moguća, da ne znače ništa više negoli priče antike.

Ona obećava više, daje svoje izjave sa sigurnošću, i onaj koji ne

misli te mirno ide svojim putem, može biti sretan i bezbrižan. To

bijaše nauk za one, koji ne misle, ili za vjerske fanatike, koji su

upravo radi »apsurduma«42 željeli vjerovati. Oni pobožni zbijaju

svoje redove i misle da će združeni biti jači. Jedan crpi hrabrost iz

pouzdanja drugoga. Prije nego što bijaše crkva, bogovi su štitili one

koji vjeruju; sada ljudi imaju svoje svece, koje zazivaju — svejedno,

odlaze li na put, ili kane praviti poslove, ili pak boluju od kakve

bolesti. Umjesto drevnih žrtava zaupokojnih sada se čitaju

zadušnice. Svećenici bijahu kao auguri43, koji jedan drugom davahu

nijeme znakove — a prelati sjedahu u Rimu, dijeleći masne

nadarbine. Prvi kršćani bijahu zgoljna sirotinja i nisu znali za

vlasništvo. Ondje, gdje crkva nije bila potisnuta, božji hramovi

bijahu raskošni, a crkveni dostojanstvenici obitavahu u svjetovnim

palačama, odijevajući se u carski grimiz. — A sve to prikrivaše

prazninu i nedostatnost jedne tajne, koja više nije bila nikakva tajna.

Sve se to ispriječilo poput zaštitnog zida od zlata, skerleta i

predostojnosti; svirka i svijeće smućivahu jasnoću mišljenja; svečani

42 Po latinskoj: Credo quia absurdum, — »Vjerujem, jer je protivno razumu«.

— Prev. 43 Augur — vrač i svećenik u starih Rimljana, koji je pazio na ptičji let, glas ili

zobanje, pa po tome proricao.— Prev.

208

crkveni obredi poprimiše u toku stoljeća nešto usiljeno, koje se

spočetka činilo neodoljivo. No tajna se nije objavljivala, a odgovor

bijaše samovoljan, djetinjast, ako bi se ostavljalo postrani sve ono,

što bi crkva upadljivo stavljala u prvi plan, te ako bi ljudi s

nesmućenim mislima htjeli da se približe jezgri istine.Titus se divio

mudrom sistemu, po kojemu su laži postajale istine, a čudesa bila

kamen temeljac stvarnosti. Krug se dokaza bio zatvorio — ali je

nešto nedostajalo! Piramida stajaše na uzdrmanoj pećini. Jedanput

se morala zgrominjati. Crkva imađaše mnogo neprijatelja. Ako bi

kome uspjelo da polugu pokrene na pravom mjestu, mogao bi srušiti

čitavo zdanje.

Titus više nije dolazio. Gillis ga je, gotovo razgnjevljen,

pozvao na odgovornost. No Titus slijegaše ramenima. Nije bio kadar

prepirati se, a za teološke cjepidlačarske dovitljivosti nije mario.

Istina je lebdjela kao neka svjetlost svijeta nad svim crkvama, a

svaka je znala da uhvati po jednu zraku. No Gillis prosikta kroza

zube riječ, koja je zvučala kao »vjerolomstvo«.

Titus spoznade, da se prijateljevanje s Flamancem primiče

kraju. Do prijelaza u drugu vjeru, čemu se Gillis bijaše nadao, nije

došlo: Titus se nije mogao odlučiti da potraži nekoga svećenika, pa

da s njim razgovara. Znao je, da će ovaj odgovoriti na njegova

pitanja dugačkim razlaganjima i na koncu ostati u pravu sa svojim

dokazivanjem. No za njega, za Titusa, takav bi odgovor bio

ništavan, jer neće poput spasonosna pjeva zabrujati u njegovu srcu.

Kad bi god na ulici susreo ljude, koje je nekoć vidio u

katoličkoj crkvi — a bilo ih je mnogo, o kojima nikada ne bi

pomislio da će ih ondje zateći — osjećao bi u njihovim

nepovjerljivim ili neprijateljskim pogledima najstrožu osudu. To ga

se nije kosnulo. Sada se ćutio oslobođenim od one lijepe,

zamamljive prisile.

Proljet granjivala. Razbuktalim bojama prodiralo sunce kroz

iskidane oblake. Večeri treperile u zlatastu sutonu, ćarlijao lahor

smorac i donosio slane mirise. Titus bijaše sav u iščekivanju.

Praznina, koju je sada osjećao, nije više bila ni bolna ni mukotrpna,

nego je većma nalikovala na pripremu za neko novo ispunjenje.

Zar nije dovoljno čudo, što je sunce sunce, a oblaci oblaci?

Svemir je jedino veliko čudo. Sve je eto na svome mjestu. Cvijet

ostao cvijet, i već samo to bijaše ljepota, koja je svojim sjajem

nadmašavala raskošje svijeća i crkvene latinštine. Vino ostajaše

209

vino, a kruh — kruh. Sve stvari bijahu sređene i velike onako, kako

su i bile. Skladnost bijaše silna i uzvišena. No smrtnici su uvijek

nastojali da razbiju sklop, oni su kidali i veze, bacajući pojedine

dijelove zbrda-zdola. Uvijek su pokušavali da svojim ništavnim

graditeljskim pokušajima poboljšavaju stvaranje, da budu

nadmoćniji od stvoritelja. A ipak je sve bilo na vidjelu u nebeskoj

jednostavnosti i jasnoći.

Titus se gotovo stidio, što je Gillisu bio pokazao svoju slabost i

pošao s njim. Sada mu se to pričinjalo kao pometenost. Opazio je,

koliko su se Rembrandt i Hendrickje bojali negova prijelaza u drugu

vjeru. Nikada ga ne bi u tome spriječili, to je on znao, ali bi bili

ojađeni i malodušni, jer bi skrenuo s njihova puta. — Sada je ostajao

kod kuće, bavio se svojim poslom. Nikada se o tome nije govorilo, a

i sada su šutjeli, ali su odahnuli olakšano, otkad je Gillis izostao, te

ništa više nije ukazivalo na posjete u maloj, skrovitoj župnoj crkvi

katoličkoj.

Krajem ožujka doznaše, da se Flamanac srebrar odselio s

Rozengrachta. U isto je vrijeme Gillis svoga bivšeg prijatelja

obavijestio, da će odsele prodavati svoje radove nekome drugom

trgovcu umjetninama.

210

XXI

Magdalena van Loo izvojeva i drugu svoju pobjedu.

Dobro je uočila, kako se Titus čudio njezinim posjetima na

Rozengrachtu, mada je on kušao da to sakrije; svojim je

ispitivačkim pogledom otkrila, kako on ništa ne sluti o svrsi njezinih

pohoda, ali se ipak činio pomalo smušen. Osjetila je i nesigurnost

njegove ruke, kad ju je ispraćao do kočije, ili se s njom opraštao,

kad bi došla pješke, a on je pratio kući. Ponekad se činilo, kao da

neko oklijevanje prodrhtava kroz ravnodušni ton razgovora, što

njezinim oštrim ženskim osjetima ne bi nikada izmaklo. Onda je

očekivala neko pitanje; no razgovor je svaki put jednolično tekao

dalje, a da se Titus nikada nije odao.

Ipak je Magdalena osjećala sve veću zadovoljštinu zbog prvih

znakova neke promjene. O tome još ništa nije govorila svojim

prijateljicama, a ni o njezinim posjetima u Titusovoj trgovini

umjetninama nije još nitko živ ništa znao; dolazila je i odlazila za

mirnih dana ili s večeri, a na Rozengrachtu nije stanovao nitko od

njezinih poznanika. Nitko ne treba znati, kako ona smjera na Titusa.

Bijaše to poput nekoga potajnog nadmetanja. No Magdalena je

izdržala. Svaki put kada bi se opet našla u kući i osluškivala gdje u

daljini zamiru Titusovi koraci, zarivala bi male nokte u šake i

promatrala u ogledalu svoj odraz s odlučno stisnutim ustima i

tvrdim, sivim očima.

Titus joj se morao sve više čuditi.

Jedva da mu se osmjehnula, nije se šalila, nije se poigravala

rukavicama ili lepezom, a oko nje nije lebdio hladan dah

kreposnosti. On je s početka sve to zamjećivao sa zadovoljstvom —

bijaše to sasvim drugačije negoli izazovna ili blaga zamamljivost

drugih mladih žena. No neprekidno ponavljanje toga gordog

potitravanja dražilo ga iz tjedna u tjedan sve više i remetilo njegov

mir. Ona je njegova tetićna...? Ne, i za nj je ona žena: nepoznata, još

nedokučljivija od drugih žena — nje se morao najviše od svih

kloniti i bojati. Nije pravo vjerovao u rodbinsku vezu, koja je

između njih dvoje postojala; očito je bila raskinuta smrću

Saskijinom, kao što se vrpca raskine. S obitelju Gerarda van Looa

nije ga ništa vezivalo, a najmanje s tom kaćiperkom, tom hladnom

211

mladom djevojkom, koja ga nikada nije gledala.

Ali sada? Možda ju je na Rozengracht dovela samo ženska

radoznalost, da upozna Rembrandta i njegove; ali kad već eto zna,

kako tu žive — zašto uvijek iznova dolazi pod izlikom da

Rembrandt želi naslikati njezin portret? Titus odluči da s njome

govori o tome. Mučilo ga, što se dao zbunjivati zagonetnim

vladanjem neke žene. Tražio je zgode da bi češće s njom

razgovarao; no ako bi se pružila kakva prilika, on bi ustuknuo s

nepoznata razloga. I tako su jedno drugo izbjegavali. Titus u

kolebljivoj, nesvladivoj bojažljivosti, a Magdalena u nejasnom,

slavodobitnom predosjećanju, da će ipak postići svoj cilj, ako se ne

bude prenaglila.

Titus je uvijek iznova opažao, kako usred posla mora na nju

misliti, i da ga to potajno uznemiruje. Čak je nešto učinio, čega se

poslije stidio, no čega se nije mogao okaniti: raspitivao se o

Magdaleni van Loo. Živjela je u drugoj okolini, u nekom drugom

svijetu, kamo on nikada nije zalazio, a koji ga, po svemu onome što

je mogao po njoj zaključiti, nije ni mamio. Htio je znati, kako ona

provodi dane. S čuđenjem je doznao, da se ona u posljednje vrijeme

upadno povukla, te naslijepo odbijala sve bračne ponude i sve

pozive. Činilo se, da joj je dotužio onaj život, umorile je sjajne

svečanosti, zasitila se sjaja i bučna komešanja. A zašto? Titus se

bojao, da je to opet samo jedan od njezinih hirova, da ulazi u tihi

život osiromašjelih rođaka samo radi prolazne razonode. Ili je

ozbiljno mislila sa svojim hvalopojkama Hendrickji, iskrena srca

mazila malu Corneliju, zbilja se divila talentu njegova oca, kako je

to neumorno tvrdila?

Titus stajao kod prozora i gledao u svibanjsko nebo. Sunce i

kiša izmjenjivali se toga dana, oblaci se nebom nagonili, a divovske

sjene, poput crnih ptičurina, klizile po krovovima. Svijetlo i tmina

poigravahu se po sobi.

Titus strese glavom te pođe u dućan. Sređivao je i sračunavao

svoj imutak. No mira ne nađe. Zaklopi knjige i odbaci pero. Morao

je misliti na crvena, čvrsto stisnuta usta svoje tetićne, na stroge,

svijetle oči, koje su gotovo okrutno pogledale, kroz hinjenu tvrdost

kojih nije mogao prodrijeti. Izišao je iz kuće i krenuo švrljati po

gradu. Šarolik život ulice zamarao mu oči. Pođe u »Francuski Grb«.

Kod mladih slikara našao je razonode: oni su pjevali, a jedan pričao

o svom putu po Italiji; čulo se kako odzvanjaju vrčevi i pehari.

212

U vrijeme večere našao se opet kod kuće. Poslije se zatvorio u

svoju sobu, dohvatio neki putopis i pokušao čitati. Ali knjiga bila

mrtva stvar u njegovoj ruci. Uđe u radionicu. Otac bijaše već otišao

na počinak. Aert de Gelder sjedio ondje zadubljen u neku mapu

anatomskih reprodukcija. Titus zapodjenu s njime razgovor — ali su

riječi nekako zapinjale. Zaželje očevu učeniku laku noć te i sam ode

na počinak.

U postelji se nemirno prevrtao, pritiskivali ga teški i pretopli

pokrivači. Ustade, otvori prozor i pogleda van. Iz žljebova čulo se

zvonko šobonjenje vode što kaplje. Noć bijaše blijeda i

vlažnomlaka. Vjetar puhao sa zapada; nejasni pozimski mirisi,

nejasna obećanja što ih vjetar nosi... Više nije mislio na Magdalenu.

Bijaše umoran, ali umora nije osjećao. Što to pjeva život? O nemiru,

o patnji, tišini, o kišama, o živim proljetnim noćima. Pošto je opet

legao u postelju, napokon čvrsto usnu.

213

TREĆA KNJIGA

214

I

Vjetar je u obilju pronosio proljetne mirise kroz grad.

Nebo se blistalo i bilo poput pjene, prepune zelenih i plavih

boja uvečer, a danju kao žalo, prepuno školjki i smaragdnozelene

morske trave. Hitri, suncem obasjani oblaci rasplinjali se u

svjetlosti. Slobodno i blaženo disao je Titus. I u njemu se život

nanovo rađao. Odlučio je da otputuje u Waterland k baki koja još

živi na onom istom majuru gdje ju je nekoć s Rembrandtom posjetio

i proveo onako divno ljeto. Zacijelo je veoma stara; ali još uvijek

bodra — to je znao po Hendrickjinu pričanju.

Na poštanskom brodu bijaše samo malo putnika. Titus je sjeo

sprijeda, na krov kajite. U gradu se ništa nije zapažalo od vjetra, koji

vani bijaše prohladan; no dok ti je sunce pripicalo u leđa, sjedio si

toplo i zaklonjeno, pa je čak i drvo već bilo upilo toplinu.

Oranice, duž kojih su promicali, još se nisu zametnule

zelenilom. Zemlja se pružala mrka, natopljena dobrim nizozemskim

daždevima. Svijetlozelene livade širile se sve do obzorja. Uzduž

vode šumjele johe, vrbe i jablani razdraganošuštavim lišćem. Vlažne

isparine lebdjele u daljini; ptice ondje polijetale u blijedoj svjetlosti,

glasile se vrane i vivci. Čaplje lelujale, svijesne svoga cilja, nad

gusto zaraslim barama; tu i tamo sunule bi dolje, bjelokrile, te opet

uzlijetale sa svojim koprcavim, blistavim plijenom.

Kroz livade švrljali ljudi s motkama za skakanje. Tražili su jaja

vivaka. Daleke se spodobe okretno prebacivale preko zelenih jaraka

punih vode. Među njima bijaše i djece; vriskavi glasići dopirali sve

do poštanskog broda.

Dok je Titus tako promatrao krajinu, odjednom osjeti, kao da

netko stoji iza njega. Polako se okrenu i pogleda. Nije se prevario.

Neki suhonjavi lik stajao i gledao u dalj, zaklanjajući rukom oči, baš

kao i on. Čovjek bijaše skromno odjeven u tamnu odjeću od grube

vune, kao da namjerava na put, na kojemu ne bi priličila čipka i fino

sukno. Glava mu bila zasjenjena nadvijenom rukom, no Titus je

znao gotovo sigurno, da mu suhonjavi čovjek nije stran.

Titus ustade, jer nije volio, da tko stoji iza njega, a onaj trže oči

u nj:

— Gle! Titus, sin Rembrandta van Rijna! Kako si, Tituse?

215

Titus vidje dugoljasto, usko lice s nemirno užagrenim očima.

Nad jednom od tankih onih obrva isticao se malen ožiljak. Gdje je

provirivala ispod smeđeg šešira, kosa u tog čovjeka bijaše kratko i

pomno podrezana. Sve crte toga lica odavahu oštroumlje i

istraživački duh. I sada Titusu postade jasno, tko je taj mladić. U

duhu ugleda pred sobom školu, koju je smio polaziti, pošto je

Efraim Bueno nekoć ocu govorio o nedostatnoj obuci onoga

kuljavog, omrznutog učitelja: nekoliko nedoraslih dječaka, upol

patricijski sinovi, upol građanskoga porijekla, koji su jedan u

drugoga posuđivali pera i prepisivali zadaće; a bijaše jedan među

njima, kojemu nikada nije trebalo pomoći i koji gotovo nije mario za

druge; njemu su se obraćali s teškim matematičkim zadaćama, a on

ih kao od šale rješavao. Ljekarnikov sin!

Titus prihvati ispruženu ruku.

— Jan Swammerdam!44

A odmah zatim:

— Ti na ovom brodu?

I nehotice pogledaše oko sebe. Nalazili se ondje seljaci, koji su

tupo zurili preda se i ponekad progunđali koju o livadama; ribarske

žene, kojima jezici ni načas nisu mirovali; po strani neki trgovac,

koji je u dosadi prelistavao svoje zabilješke i zijevao — bit će da su

ga poslovi prisilili da otputuje iz grada na jedan dan — pa onda još

lađar i njegov pomoćnik.

Swammerdam se nasmija.

— Hoćeš reći kako okolina ne podsjeća baš na grad. No evo: i

ti si tu.

I Titus se nasmija.

— Proljeće me izmamilo van. Htjedoh jedanput na selo.

Ljekarnikov sin kimnu glavom.

— I sa mnom je tako. Daj da sjednem kraj tebe.

Titus mu učini mjesto na krovu kajite, što ga je sunce ugrijalo.

Dan prepolovio, kad su Swammerdam i Titus jedan drugom

ispripovjedili svoj dotadašnji tok života. Swammerdam je kod Tulpa

i Blasiusa studirao anatomiju. Polovicu je svoga vremena provodio u

potrazi za sićušnim životinjicama: paucima, muhama, stonogama,

44 Jan Swammerdam (1637-1680), nizozemski prirodoslovac; čuven po svojim

anatomskim raspravama o sitnim životinjama; postavio temelje naučnoj klasifikaciji

insekata; najpoznatije mu je djelo »Biblia Naturae«. — Prev.

216

puževima, vodenim kukcima; njih je istraživao i opisivao. S blagom

je podrugljivošću — jer bijaše svijestan, kako se njegova naklonost

morala drugima činiti čudnovatom — pripovijedao o svojim

istraživanjima po bunjištima, u jamama za smeće i odvojenim

jarcima, pa čak i po seljačkim nužnicima, gdje su bila

najčudnovatija rasadišta. Titus slušaše kao opčinjen. Prvi put je

zapravo doznavao nešto o svijetu malenih bića. I tu su živjela

čudesa. I tu je bilo svatova i umiranja. Životinje, koje bi on uništio,

da ih je našao u svome dućanu, Swammerdam je diveći se i sa

mnogo ljubavi uzimao pod svoje povećalo i razuđivao ih. Dok je

apotekarov sin pripovijedao, Titus mu promatraše lice.

Swammerdam je govorio napol u šali, napol oduševljeno, a

subesjednika nije ni gledao; ruke mu ucrtavahu neka povećanja u

zraku, oči mu se sjale, gasile se, te ponovno grozničavo tinjale. Nad

njim vladaše neki nemir, nešto nahuškano, čega se neprestano

nastojao osloboditi. Titusu se jako sviđao.

Sada je namjerio na selo, gdje se po barama i livadama

iščahuruju crvi i kukci iz ličinki, otrovne se muhe bude i sva gamad

vodena počinje da mijenja boju i da se sjaji. I pokaza putni torbak, u

kojemu je sa sobom nosio sve, što mu je potrebno: oštre leće i

štipaljke, mreže i cijevi, i sve to pokazivaše Titusu. Kad ljeto mine,

poći će u Leiden; ondje se upisao kao student medicine. Bile su mu

dvadeset i četiri godine, vrijeme je da izabere kakvo zvanje, od

kojega bi poslije mogao živjeti, pa da usto nastavi svoja izučavanja

životinja.

Zajedno se založiše jelom, što ga bijahu ponijeli sa sobom, te

okrenuše razgovarati o školskim danima. Swammerdam pokaza svoj

ožiljak nad obrvom.

— Sjećaš li se, kako sam se jednom tukao s Baruchom

d'Espinozom?45 Rekao je, da kršćani nisu u pravu, da sav njihov

nauk nije ništa drugo do tlapnja mjesečarskih crkvenih otaca i da

pape i svećenici pomažu učvrstiti one maštarije. Dobro sam mu

naravnao leđa, a on me oštrim kamenom smjerio po čelu.

— Istina je, bio je ohol Žid — otpovrnu Titus, koji se sjećao te

zgode. — No, zapravo, bio je plemić, ne zaboravi to. U Portugalu ih

ubrajaju među prve ljude u zemlji.

45 Baruch de Spinoza (1632-1677), nizozemski filozof panteist i determinist. —

Prev.

217

Swammerdam prezrivo iskrivi lice:

— Plemić udara šakom, a ne kamenom. Vidiš, cio će me život

krasiti ovo plemićko obilježje.

— Udarac, kojim si ovitežen — dočeka Titus, te se obojica

nasmijaše.

— A što bi s tim oholim malim Židom? — priupita Titus.

Swammerdam ravnodušno sleže ramenima.

— Mislim, da je studirao teologiju. Kod Morteire ili Parda. U

njih vrvi od učenih rabija. Poslije sam ga jednom susreo u kući Van

Baerlea — tada je moj otac još želio da studiram teologiju. — Više

me nije poznavao ili nije htio da me pozna: bio je ponosniji negoli

ikad prije. Tada se prepirao sa Simonom Episcopiusom o Talmudu.

Smušenjak! Ali što već mari; ipak je izgubljen...

Razgovor je zapinjao. Titus se sjećao petnaestgodišnjeg

Barucha, kojega je nekoć poznavao: šutljiv, crnokos dječak, čije bi

se oči strastveno i pakosno počele krijesiti, tek što bi koji učitelj stao

hvaliti blagodati kršćanstva... Čudnovato. Sada svi bijahu zagrezli u

život. Svaki je išao svojim putem, tražeći svoj cilj. On sam eto

prodaje slike i poznaje slikare. Swammerdam razuđuje ličinke i

kukce; d'Espinoza je teolog, rabi, istraživač talmuda. Drugi

postadoše trgovci, svećenici; neke su njihovi otmjeni očevi spremali

za visoke državne službe... Što li će biti za desetak-dvadesetak

godina? Isti dječaci, koji su sjedili jedan pored drugoga u školskoj

klupi, koji su jedan drugome šaptali i pomagali, onda će se

dušmanski i zavidnički naći licem u lice, grditi i ugnjetavati stare

prijatelje ili ih neće ni gledati. A za pedeset-šezdeset godina svi će

biti mrtvi, i nitko živ neće o njima govoriti, nitko živ neće ništa znati

o njemu, ili o Swammerdamu, ili o Baruchu d'Espinozi...

Šuteći su sjedili na krovu kajite. Oko pramca bučala voda u

srebrnim trakama sve do šaša na obali. Vjetar jačao. Majuri i sela

pomaljali se u daljini, tromo im se bližili ususret i zaostajali za

njima. Promicali su uz tršćake i ševare, gdje bijahu bačene mreže.

Tornjevi su zvonko i kratko izbijali sate. Podne se sjalo s nebeske

modrine.

Odjednom Titusu pade nešto na pamet.

— Idem baki u Waterland — reče. — Dođi sa mnom. Tamo ti

nema ničega drugog doli livada i vode, pa zacijelo sve vrvi od

sićušnih životinjica. Možemo ostati ondje koliko nas volja, znam

pouzdano. Osim toga, činit ćemo jedan drugome društvo.

218

Swammerdam ga pogleda iznenađeno i bespomoćno.

— Rado bih, vrlo rado — odgovori. — Ponajčešće spavam,

gdje mi se pruži prilika (i pokaza na konjske pokrovce), u kakvu

plastu ili u praznu ambaru. Ovdje sam već svuda bio.

— Dođi sa mnom — ponovno će Titus.

Porukovaše se. Bijahu se ponovno upoznali. Smijale im se i oči

i usta.

Uvečer se iskrcaše u Waterlandu. Titus se točno sjećao puta.

Samo se čudio što se sve činilo nekako drugačije. Dvanaest je

godina ili više, otkako je posljednji puta bio tu. Beskrajna cesta od

nekoć pokazala se kao kratak put između vrba. Majuri bijahu

jednostavniji i pognutiji nego što je mislio, pa i bakin majur na

kojemu svi bijahu ostarjeli. Baka se dobrano pogrbila i oglušila kao

top, ali se radovala njegovu dolasku. Meki joj jabučasti obrazi

bijahu uveli, ruke kostobolne i usahnute. Saznao je kako je ondašnja

sluškinja odviše ljubakala s mladim slugom; njezini roditelji, ljudi

pravovjerni, zabranili vjenčanje, jer Petar bijaše katolik. Djevojka je

sa svojom sramotom došla u Amsterdam, i vjerojatno se ondje

smjestila u onom cehu lakomislenih žena. Baka je to pričala oporo i

strogo, dok joj je ruka počivala na Bibliji.

Krijn bijaše izgubio i svoj posljednji zub i bio napol slijep.

Jakov se ubio ločući. No inače bijaše sve neizmijenjeno. Sijeno

mirisalo kao onda, krave isparavale poznati vonj, a na majuru se

javljali oni isti noćni glasovi.

219

II

Nad krajinom sjalo sunce, svijetlo kao i ljeti, ali bez ljetne

topline, a noću mjesec drijemao na perini od oblaka. Kadšto se nebo

mračilo, skupljali se olujni oblaci. Onda bi svijetli, zeleni krajolik

postajao nevjerojatno plav, krave se u bijegu sabijale, a voda bučala

zlokobnim hukom. Lijep i snažan bijaše tu život, pod nebom nikad

stišanih vjetrova.

Titus je redovito pratio Swammerdama na njegovim neobičnim

izletima. Pošto bi anatom jednom ozbiljno započeo koje istraživanje,

bio bi razdražljiv i neugodan. Izigravao je majstora, a to mu je Titus

sa smiješkom praštao; glas mu postajao osoran, izdavao je stroge

zapovijedi i obrecao se srdito na Titusa, ako ovaj ne bi uredno

izvršavao svoj ispomoćni posao. Gdjekad stajahu u vodi sve do

koljena; poslije bi legli na sunce, pojeli svoj obrok i čekali, da im se

osuši odjeća. Titus bijaše sav radostan i ushićen zbog oštra

istraživačkog oka svojega učenog prijatelja. Ovaj je izdaleka i golim

okom vidio ono što je Titus mogao zapaziti samo kroz povećalo.

Gdje bi zatitrala jedva vidljiva mrljica, koju bi Titus u najboljem

slučaju smatrao za sićušan plav pupoljak, onaj bi oprezno naklopio

mrežu i držao zujka u ruci. Zujanje u trščaku, što se Titusu činilo

kao šumorenje vjetra, njega bi dovelo na trag najneobičnijih libela i

vodenih uši. U bakinoj staroj kolnici, koja bijaše napol istrula i

porušena, otkrio je novu vrstu drvomoraca i crnih kukaca, koji mu

dva dana zadavahu posla. Titus mu rado pomagaše. Znao je da je

nakrivo nasađeno vladanje njegova nemirnog prijatelja samo

prividno; kad bi se vratili kući — na to ga je Titus morao mnogo

opominjati, jer je Swammerdam neprestano htio sve dalje i dalje —

razvezivali bi živahne razgovore, ponajviše o svojim nalazima.

Onda bi Titus opažao kako mu prijatelj i ne sluti koliko je osoran i

mučaljiv bio za lova na one praćkave životinjice.

Jan Swammerdam bijaše čovjek pravovjeran. Citirao je Bezu46 i

Calvina te odbacivao Titusove prigovore u nadmoćnoj bujici

skolastičkih riječi. Pored svega njegova istraživanja i seciranja

46 Theodor Beza (1519-1605), ženevski reformator. Calvinov suradnik; nakon

Calvinove smrti najutjecajniji teolog reformirane crkve. — Prev.

220

neuglednih žrtava, iz njega bi uvijek iznova, u pravim

slavospjevima, izbijalo divljenje božjoj svemoćnosti. Titus ga je

volio zbog toga zadirkivati.

— Kad čovjek tebe sluša, rekao bi da vidiš prst božji i u

anatomiji jedne uši!

Smijao se Titus, ali Jan Swammerdam ukrućivao ionako

ozbiljno lice i mrštio se.

— Prst božji i u anatomiji jedne uši — ponovio je tiho. — Jest,

vidim ga. Upamtit ću tvoje riječi.

Titus se smijao još glasnije. Nije slutio, da će Jan

Swammerdam održati riječ i mnogo godina kasnije njegovu izreku

uzeti kao naslov za jednu od svojih rasprava.

Baka nije shvaćala suhonjavog učenjaka i njegove neobične

nazore. Nju su uvijek učili, da muhe, kukce i pauke treba kao vražji

nakot utamaniti. A tu je eto neki osobenjak koji najopasnije

životinjice pomno promatra — sate i sate, naoružan svojim

povećalom, zaposjeda njezin stol — i hvali Gospoda zbog tih

ogavnih stvorova. Isprva je mislila da se on bavi prizivanjem

duhova, no Titus ju je ismijavao, te se ona smirila, pošto je otkrila,

da je prijatelj njezina unuka pravovjerna i čestita kršćanska duša, a

otac mu usto bijaše još i crkveni starješina! Za stolom morao im je

naglas čitati poglavlja iz Svetog pisma, a čitao je dobro i svečano i

polagano, kao što je nekoć slušala od svećenika, kad je kostobolja

još nije prikovala za majur. Kod izreka, koje je znala napamet,

kimala je glavom, a kadšto je i zaspala. No kad bi se on molio, i ona

se pobožno molila zajedno s njim, jer je Swammerdam znao lijepih

molitava, koje po njezinu mišljenju bijahu samo nešto odviše kratke,

dok su se Titusu činile dvaput duže nego što je potrebno.

Kad su se Titus i Swammerdam ljeti opet vratili u grad, bijahu

preplanuli od sunca i zdravi. Učenjak je donio kući veliko blago

sabranih rijetkih kukaca. Za nekoliko je mjeseci namjeravao otići u

Leiden, da studira kod Hornea, Diemerbroeka i Sylviusa. O njegovu

su odlasku rijetko kad razgovarali. Obojicu je tištalo, što su se bili

našli, a sada se opet moraju rastati. Kada je Titus jednom počeo o

tome, Swammerdam odvrati:

— Pa to je samo na kratko vrijeme; ta vratit ću se u

Amsterdam.

Titus kimnu glavom, ali je strahovao od zimske samoće.

Poveo je Swammerdama sa sobom na Rozengracht. Mladi se

221

čovjek jako sviđao Rembrandtu i Hendrickji, i majstor mogaše sate i

sate razgovarati s njim o njegovim istraživanjima. Rembrandt

pokazivaše strastveno zanimanje za ona mala čudesa. Zajedno su

promatrali i »Tratinu« od Dürera, koja je Swammerdama

oduševljavala, iako to bijahu sve same travke. Rembrandt mu slikao

portret. Cornelia, jedanaestgodišnja djevojčica, prvi put izgubi svoje

srce. Svi su je zadirkivali zbog Jana Swammerdama. No

Swammerdam je milostivo primao njezino zanesenjačko oblijetanje,

savršeno glumeći ulogu obožavatelja, tako da za cijelog ljeta nije

bilo kraja smijehu i šalama.

222

III

Swammerdam je u rujnu otputovao u Leiden. Život je opet

tekao svojim starim tokom, kao da je uvijek tako bilo. Rembrandt i

Aert de Gelder radili, slikali; Titus se dao u potragu za slikama i

kupcima, pošto je ljeti bio zanemario posao. Hendrickje gospodarila

u kuhinji, a pomagala joj plavokosa kćerkica, koja je zbog

Swammerdamova odlaska prolila nekoliko suza, no zatim ubrzo

zaboravila da on i postoji.

Kadikad se Titusu činilo, kao da je radoznalost mladih slikara,

koji su spočetka s tolikim oduševljenjem pomagali Rembrandtu i

svojom ga revnošću spasili od propasti, malo pomalo popuštala.

Onda bi Titus slučajno susreo ovoga ili onoga, te od njih dobio

poneke slike ili bakropise. Poslije je opet morao mirno gledati kako

bogati trgovci umjetninama, koji mogahu ponuditi više cijene,

odnose ponajbolje stvari od Weenixa ili Capellea, iako su ovi baš po

njemu postali poznati, pa su se njihove slike njegovim posredstvom

počele kupovati. Ali se nije ljutio. Znao je da imaju pravo svoje

radove prodavati po svojoj volji. No ipak bi ga ponekad boljelo što

su, usprkos svojim obećanjima, tako brzo mogli zaboraviti

Rembrandta i njegove. Bijaše to dakle samo prolazno oduševljenje,

razbuktao plamen koji brzo gasne. Čak se i Philips rjeđe pokazivao.

Nakon živahnog prvog poslovanja, ponovno zavlada tišina u novoj

trgovini umjetninama.

Titus se nije bojao novčanih briga. Mada neće nagomilati

velika bogatstva, ipak se nije morao bojati još jednoga stečaja.

Rembrandt je upravljanje novcem sasvim prepustio njemu i

Hendrickji, i time je nastala sređenost; bijaše upadno kako se

Rembrandt nakon osiromašenja potpuno okanio sabiračke strasti,

koja ga je nekoć upropastila. — Je li strahovao da bi mu mogli i

drugi put oduzeti njegove najmilije stvari — ili je uvidio koliko je

tašto i prolazno sve ono nagomilavanje? Titus je sebi uzalud

postavljao to pitanje, jer se otac nije izražavao o tome što se u njemu

zbiva.

Titus je s pomnjom stekao nekolicinu mušterija koji su imali

naročitu ljubav za lijepe stvari, pa je zarana izvježbanom

pronicljivošću znao udovoljiti njihovim željama. Različite mlade

223

žene dolazile su mu neprestano u pohode. Dolazili su k njemu i

mladići, prosci, koji su tražili darove za svoje zaručnice; njima je

prodavao istočnjački nakit, tkanine, mirisnice i kameje, što ih je

nabavljao u nekoga starog levantinskog trgovca koji mu kanda

bijaše vrlo naklon.

Jesen bila u jeku, banila se svuda. Sjena trsa počivala u

samrtničkom miru na bijelu zidu. Dane i dane ležali grachtovi kao

slijepi pod narančastim svijetlom. Lišće sahnulo na drveću i nije

otpadalo. Kad bi samo pirnuo zapadnjak, ulice bi se u hipu pokrile

šuštavom naslagom grimiza i bronce.

Rembrandt dobio neku narudžbu — prvu veliku narudžbu,

otkako su mu odbili Claudiusa Civilisa. Šestorica predstojnika

suknarskog ceha naumiše da ih prilikom neke cehovske proslave

portretira — šest bogatih, samosvijesnih građana. Nevolje rata nisu

ih tako grdno pritiskale da se u njih ne bi našlo suvišna novca za

skupocjenu sliku, koja bi ih ovjekovječila kao savjesne, svojoj

dužnosti vjerne predstojnike suknarske korporacije.

Rembrandt zna cijeniti veliku blagonaklonost što sugrađani

ponovno dolaze k njemu sa željom da im on načini sliku. Zna da ih

ne smije razočarati. Ne smije u tu sliku unositi ništa od svoje

neukrotljive mašte, ne smije se poigravati magičnom tamnoćom niti

blistati podatnom mu svjetlošću. Jasni i oštri u crtežu treba da budu

ti likovi i da susreću pogled promatrača, ma se Rembrandt pritom

morao i još kako svladavati. Predstojnici se moraju odmah

prepoznati i biti iznenađeni tom sličnošću. On im to ne smije

otežavati.

Do te se spoznaje Rembrandt nije lako dovinuo, ali uviđa da to

duguje Titusu i Hendrickji i njezinu djetetu. Ne smije to biti slika

koju će stvarati da bi uživao u bojama. Novac za nju treba mu se u

punom, neskraćenom iznosu položiti na stol...

I sada majstor slika. Jedan jedini puta samo sjedilo mu je onih

šest predstojnika kao model. Rembrandtovo uvježbano oko prisjeća

se, kako šiljasta bradica licu jednoga daje duhovit, dostojanstven

izraz, kako jedva primjetan smiješak punašnom zdravom obrazu

drugoga daje neočekivano snažnu izražajnost... Karakteri su ucrtani

u lica sa svom svojom samosvjesnošću, samodopadnošću i

površnošću. Rembrandtovo se sjećanje rijetko kad vara.

A onda nekoga podneva sunce je čudesno jako i toplo, i gdje se

dotakne koje stvari, nastaju treperava žarišta žutog i purpurnog sjaja.

224

Rembrandt se uzbuđeno šeta po radionici, Aert de Gelder promatra

ga u čudu. Majstor bi najradije gladio sve ono, što se čudesno

preobražava pod dodirom svijetla... i iznenada mu pada nešto na

pamet, nešto smiono, možda i ludo prema onim zamislima, koje su

ga isprva nadahnjivale. Kličući u sebi od slavodobića, iskoristi

opasnu priliku.

Stolnjak!

Šest predstojnika, šest ozbiljnih i tamnih likova. Njihova odjeća

i meki klobuci široka oboda tvore crne mrlje na žutoj pozadini. Ali

pod njihovim rukama, pod prsima, nalazi se stol, a na njemu stolnjak

— zasad još prazna ploha, koja čeka...

Pa kad sada De Gelder ili Titus dođe promatrati kako napreduje

rad, vidi Rembrandta gdje kao opsjednut slika velik, poput vina

crven stolnjak od baršuna: ulovio je jesenje sunce i ukrao mu njegov

grozničav žar i vatru, da bi vlakna na svome platnu natopio tim

posljednjim, divlje razbuktalim plamenom.

Predstojnici dolaze i motre rad. Silno su zadovoljni i hvale

majstora. Jedan je doduše bacio sumnjičav pogled na golemi

stolnjak, ali ta teška pokrivka na stolu ostavlja dojam nečega tako

skupocjenog i neobičnog, te predstojnik suknarskog ceha u njoj vidi

samo prekrasan, raskošan dio pokućstva, koji pridonosi njegovu

vlastitu veličanju. I stoga šuti i — plaća.

225

IV

Cijelog ljeta Magdalena van Loo nije vidjela svoga bratića. Za

svake posjete na Rozengrachtu morala je čuti, kako se još nije vratio

iz Waterlanda, i da ne znaju kada će opet u Amsterdam. Svoju je

zlovoljnost skrivala pred Rembrandtom i Hendrickjom ponekom

podrugljivom primjedbom o Titusovim seoskim naklonostima. No

dok su se njezina kola polagano ljuljkala po popločanoj cesti, ona je

zagrizla u svoj rupčić. Titusovo je izbivanje osjećala kao uvredu njoj

nanesenu. Rijetko je kad, ili možda nije nikada toliko trpjela, kao

zbog toga upornog priželjkivanja, koje je do kraja trošilo njezine

snage i njezinu volju. Plakala je suze od bijesa, prvi put u svome

životu, suze od bijesa zbog jednoga muškarca. Kod kuće, za

toaletnim stolićem, pred ogledalom, u kojemu se zrcalio njezin lik,

sve joj se pričinjalo beznadno. Svaki put bi je vijest o njegovoj

odsutnosti sve jače vrijeđala. Više nije pomišljala na nesigurnost,

koju je unosila u Titusa i ponosila se njezinim znacima. Misao na

njegovu smetenost nije je više ispunjala nekim slavodobitnim

osjećajima. Otišao je na put. Tjedne i tjedne izbivao je iz grada. Da

je barem nešto u njemu mislilo na nju ili za njom žudjelo, bio bi

ostao, ne bi otišao. Časak je još oklijevala: možda ju je

izbjegavao...? Ali ne. Onda bi već prije toga bilo sve drugačije. On

je odlazio na selo, jer to bijaše u skladu s njegovom samosvijesnom

ćudi, on je prkosnik, ona mu je ravnodušna... Lupala je nogom o

pod, i duboko ga prezirala. Njegova suzdržljivost bila je samo oklop

— on se prema ženama osjećao slab i bojažljiv. Još i to. Uvlačio se

u se. No ona ga je progledala. On se ne usuđuje. Zar nije

muškarac...?

Roneći suze od bijesa, Magdalena se pakosno smijala. Titus

van Rijn — tko je on napokon? Trgovčić umjetninama, ne baš

siromah, ali ni bogat, po položaju i imutku daleko ispod nje...! Sin

jednoga sasvim običnog slikara, koji je, povrh toga, pao i pod stečaj,

premda je nekoć imao Saskiju van Uylenburgh za ženu; Titus se

trebao osjećati polaskanim što ga ona posjećuje, polaskanim, da, i

poniznim. A on umjesto toga odlazi iz grada, kad se njoj prohtjelo

da kupi novu malu mirisnicu i komad oslikane svile. Ne zna on za

dobro ponašanje. Seljak je on, baš kao i otac mu... Magdalena je

226

noću zagrizala u čipke svojih pokrivača i stiskala glavu u jastuke.

Titus! Više nije htjela ni da čuje za nj.

Trebala ga je zaboraviti. Nije vrijedan ni jedne njezine misli. A

ona se vladala kao luda, upinjući se da ga predobije! On nije

dostojan nje. A da ga je sada opčarala, i on joj ležao pred nogama —

što onda? Bila bi postigla svoj cilj, i njoj bi opet prijetila ona

nekadašnja praznina... Besmisleno je sve to naganjanje, sva ta

jurnjava, ta gluma i to hinjenje!

Tako je Magdalena beskonačno dugo razgovarala sa samom

sobom, pošto je i opet jednom uzalud bila na Rozengrachtu te se,

ogorčena i osamljena, vratila kući. Htjela ga je zaboraviti, odreći ga

se. On je za nju poraz u očima njezinih prijateljica — i još sreća što

ni jedna nije ni slutila, za čim je ona, Magdalena, cijelu zimu i cijelo

proljeće težila. Valja joj ponovno početi živjeti kao prije, kao da se

ništa nije dogodilo. Odlučno je prihvatila prvi poziv koji je primila

otkako su započeli društveni sastanci. Ona je odjednom — trudeći

se da sama sebe o tome uvjeri — neizrecivo čeznula za otmjenim

balovima, raskošno postavljenim stolovima, svijećnjacima, za

glazbom i za sjajnim haljinama.

Roditelji se pogledaše s olakšanjem, jer je njezina kočija uvečer

opet stajala pred svečano rasvijetljenim kućama, i jer su opet slušali

gdje im se kći u pratnji nekog mladića vraća kući. Opasnost kao da

je minula — sve je bilo samo ružan san. Sada će valjda uskoro doći

do zaruka.

Magdalena je svoje misli silom usmjeravala u istom pravcu.

Sada će valjda uskoro doći do nekih zaruka. Ljupko se klanjala, dok

su joj iskazivali odanost i vjernost, kao što je uvijek bivalo. Njezina

nekadašnja oholost bijaše nestala. Ljudi su, snebivajući se, opažali,

da je postala umiljatija, dražesnija. Prosci se načetiše oko nje. Među

njima bijaše i neki plećat mladić, član obitelji Valckenier, koji je

jednu zimu provodio u Amsterdamu. Rođeni Don Juan, on je svim

ženama bio za petama. Kad se upoznao s Magdalenom, okanio se

svih svojih ljubakanja i počeo njoj burno i pošteno udvarati. Ona ga

je ohrabrivala neskrivenim davanjem prednosti. Bio je bogat, naočit,

iz ugledne obitelji. Svuda se govorilo o njima dvoma, a svatko je u

njima gledao budući zaručnički par. Rođak Valckenierovih uzholio

se i hvastao očiglednom Magdaleninom naklonošću. Pozivali su ih

zajedno; mnogi to gledahu mrzovoljno, drugi se radovahu, što su

izgubili dvoje suparnika, kojih se najviše trebalo bojati i koji kanda

227

bijahu kao stvoreni jedno za drugo. Magdalenini roditelji likovahu...

Prosinački vjetar pjevao svoju tužbalicu i cvilio u golom

granju, a zvijezde hladno treptale na modrome nebeskom svodu, kad

je rođak Valckenierovih otvorio Magdaleni svoje srce i zaprosio

njezinu ruku. Ona je to već dane i dane čekala. Bijaše joj to jedini

put. Dvadeset i jedna godina — čemu da dalje čeka? Zar još šta ima,

što bi je sada priječilo...?

No pošto je pristala, a nesmotreni ju, preradosni odabranik

zagrlio, kao da mu više ne može umaknuti, nju podiđe jeza. Sklopila

je oči. Dah muškarčev pahnu joj u lice, ona osjeti hlap vina i

mirisave vodice, i neki vonj u kosi, koji joj bijaše stran. Onda oćutje

kako je njegove ruke nasilno stišću k sebi. I bi joj, kao da se naginje

nad njom neko crnomanjasto, plemenito lice s velikim smeđim

očima; kao da osjeća male brčiće na svome čelu, kao da ju je primio

u naručje neki vitak, viteški lik u smeđu baršunu, privijajući je na

grudi. — Prože je drhtavica, trepavice joj zatreptaše.

Titus van Rijn!

Samo se jedan jedini trenutak svom snagom podala slatkoj

varci: usne se primakoše njezinima. Bio je to on. Ona mu obisnu

oko vrata i pritisnu čelo na njegovo zaštitničko rame. — Već te tako

dugo volim, Tituse. Već te tako dugo tražim, a ti si šutio, Tituse. No

sada pripadamo jedno drugome; evo mojih usta, moga vrata, mojih

grudi, evo me — tvoja sam, Tituse, najmiliji, o, te tvoje ruke...

Poljupci pljuštali po njezinu licu. Nije se branila. Stenjući od

sreće počivala je u požudnim rukama, prepuštajući se ljubavi. No

odjednom otvori oči. Hladnoblistava zimska svjetlost osvjetljavaše

lice burnoga ženika. Kao udarena, Magdalena ustuknu, odgurnu

njegovu ruku. Stranac, neznanac, besramnik nju milovaše... a ona

mu je to dopuštala, a da ga nije udarila u lice!

Čovjek je pogleda bespomoćno. Nije shvatio njezin bijes i tu

iznenadnu odbojnost poslije one predanosti. Iznenađen, promuca

nekoliko riječi. Nije odgovarala, samo je odvratila lice.

*

Tromo i pospano truckala kola po cesti. Još dva-tri duga

kanala, i bit će kod kuće. Kod kuće, sama, izbavljena od bestidne

ljubavi, kojom ju je taj prosac vrijeđao... Biti sama i opet doći k sebi

nakon tih misli, što smućuju! Magdalena proviri kroz prozorčić

prema hladnim zvijezdama, što se prostirahu nad njom. Samo je

228

Orion sjao jasno i toplo. Suze joj navriješe na oči. Dršćući, puna

unutarnjega straha, dođe do spoznaje, što je poput nježne tajne

ležala u njezinu srcu: prvi put u svome sebeznalom, radoznalom

životu ona eto voli. Voli. Nju je prožimao pjev te riječi, snažno,

sažižući je, prebolno i strastveno. Prebolno, jer tu je kraj nje sjedio

stranac, kojega je prezirala, dok je netko drugi morao biti na

njegovu mjestu: nježan i buran, milujući je poljupcima, koji bi je

prožimali poput vatre, netko drugi, koji bi sve, sve smio uzeti.

Titus! Titus!

Kad je naposljetku ležala u svojim hladnim plahtama, a misli

joj se malo smirile, zaplaka tiho i krotko. Žudjela je za njim iz

ponosa i želje za osvajanjem, jer ga ni jedna druga ne bi mogla

osvojiti. Ali je on nju pobijedio. Osjećala se blaženo iscrpljena, kao

ukroćena i oborena. On je skršio njezinu oholost. Ona je htjela njega

poniziti — sada je on nju ponizio; ali uz usrdnonježan smiješak, kao

da joj glava već počiva na njegovim grudima, ona priznavaše sama

sebi, da je dobro tako; da je sretna, prvi put u životu sretna.

229

V

Život prolazi oprezno i neprimjetno. Cvjeta i vene. Tjedni se u

mjesece krune, godišnja doba tjeraju dane ispred sebe, vjenčaju se

svojim tokom. Noći mrknu, uzan srp uzvilašena mjeseca počinje

sjati, granjuje uštap, zvjezdani grozdovi domahuju. Proljet se javlja,

a njom ljeto pronosi sjaj, zima jesen ispraća. Oblaci i ptice prolijeću

zajedno s vjetrovima i godišnjim razdobljima.

Amsterdam vrvi od brodova. Burza je prepuna ljudi, a trgovci

ponekad vladaju morima na polovini kugle zemaljske. Stjegovi svih

narodnosti viju se u lukama na rukavcu V. Ali govorkanja o ratu i

državne razmirice uznemiruju trgovinu, pronose se vijesti o

pomorskim bitkama i spletkama po europskim dvorovima. — Onda

trgovina i brodarstvo neko vrijeme počivaju nemoćno. Pojavljuju se

otmjeni probisvijeti i lovci sreće, lihvari iskorišćuju priliku.

Neprestano kovitlanje osjećaja, plima i oseka, uspon i sunovrat

snaga.

Regenti se otimaju za vlast. Oranijevci i republikanci

zagorčavaju život jedni drugima. Predsjednik vijeća sa svojim

hladnim ukočenim osmijehom stoji na vrhu svega poslovanja i

upravlja državama Nizozemske: nepokolebljiv patricij s muževnim

idealima i nazorima. Sa sviju strana pljušte pogrdni pamfleti i

pjesme rugalice. Mržnja se i gnjev gomilaju i spremaju zlokobni

kraj...

A za to se vrijeme u kazalištu prikazuju tragedije i lakrdije,

francuski i talijanski komadi, u kojima junaštvo, požrtvovnost,

ljubav, hirovi i šale naizmjence zasmijavaju ljude i vabe im suze na

oči. Hazardne igre razonođuju ispaćene duše. Mladi se ljudi

zabavljaju i ljubakaju kao i njihovi očevi prije njih. Svijet se vozika

u gondolama i polazi na putovanja zabave radi. Na Vechti se živi

bezbrižnim, ladanjskim životom, punim razonode. Trgovci uživaju

svoje bogatstvo usprkos lošim vremenima; svijet se odvikava od

prokušane štedljivosti. Žive na selu, nose laku odjeću i zbijaju šale.

Nad širokom, utihlom vodom vise ružičaste i bijele čaške i odrazuju

se na površju. Iz ljetnikovaca i sjenica odzvanja smijeh i udaranje u

lutnju. S večeri šetkaju parovi duž visokih podrezanih živica. U

nekoj se mramornoj dvorani pleše; po svirače bijahu poručili iz

230

Amsterdama ili Utrechta. Pojavljaju se pjesnici, koji čitaju svoje

tragedije i pjesme; za uzvrat uživaju gostoprimstvo vlastele, koja

uživa u ulozi pokrovitelja. Novac teče u potocima; duhovi postaju

lakomisleni; igraju, i sve će izgubiti na kockanju.

231

VI

Po drugi se put Magdalena van Loo odrekla takva načina

života, ovaj put zauvijek.

Samo se jedno ljeto i jednu zimu nije pokazivala u društvu, i

već su je jedva još poznavali. U društvima i na balovima osjećalo se,

da nema njezina smijeha, njezine uobraženosti, njezina vlastoljublja.

Sa zakašnjelom zavišću još poneka bivša prijateljica pripovijedala

mladim djevojkama o Magdaleninim slavnim uspjesima, koji se

naprasno okončaše. Pokoji bi muškaraci uzdisali; drugi ravnodušno

slijegali ramenima. Lijepa, poželjna žena, no hladna i proračunata,

to je svatko znao, i opasna poput puščnog praha; njezino je vladanje

u posljednje vrijeme himbeno titranje, kojim traži nove žrtve...

Valckenierovi su silno negodovali. Magdalena je nakon one

prošnje tražila rok za razmišljanje; nitko joj to nije zamjerio. No što

im je, naposljetku, misliti, ako buduća zaručnica neprestano odlaže

ugovoreno vrijeme, iznoseći uvijek nove izlike? Žali li za svojom

slobodom, želi li da za to vrijeme, koje joj još ostaje, proživi što više

posljednjih pustolovina? Želi li se podsmjehivati jednoj uglednoj,

strogoj obitelji...?

Navališe na nju, da se odluči. Već se klevetalo i šaputalo.

Čestita obitelj neće takvo što otrpjeti. Zahtijevali su od nje konačnu

odluku. Magdalena je oklijevala, plakala, otvrdnjavala, zaključavala

se u sobu i dane i dane se izdvajala. Prosac se pojavljivao i morao

opet otići bez ikakve nade. Tko da mu zamjeri, kad se pročulo, da se

u međuvremenu spanđao s nekom lakomislenom ženom? Nitko živ

osim Magdalene. Kad je čula za njegov prekršaj, planula je kao

kakva oštrokonđa. Prestrašeni se roditelji prisjećahu onih mahnitih

provala bijesa, što ih je znala upriličiti, kad bi joj štogod uskratili;

naposljetku je Magdalena izjavila, a to je zapravo svatko očekivao:

da ona ne želi poći za ženika, o kojemu je riječ.

Valckenierovi sada s omalovažavanjem okrenuše leđa porodici

Van Loo, koja im i nije bila sasvim ravnopravna. Magdalenini su

roditelji pokazivali, koliko ih sve to boli i vrijeđa. Branili su se reda

radi, no osjećali su opravdanost ogorčenosti i prezira u ženikovoj

rodbini. Magdalenu su zasipali prijekorima. Za svakog obroka

pramale su oštre riječi amo-tamo — mržnja i okrivljivanje.

232

Magdalena se poče gnušati roditeljske kuće. Najposlije se preseli k

svojoj tetki Titiji, koja bijaše udata za Fransa Coopala. Titia van

Uylenburgh bijaše žena tiha i puna razumijevanja; oprezno se trudila

da pronikne tajnu, koja je Magdalenu toliko preobrazila i odvukla s

utabana puta. Tjedne i tjedne Magdalena nije dolazila kući. Kad se

napokon opet pojavila, oluja se bijaše stišala. Obje su stranke

osjećale neko blaže raspoloženje. Šutjeli su, jedni drugima nisu ništa

zamjerali, nisu budili uspomene. No otuđenost je postojala. Jedni

druge više nisu razumjeli. Magdalena se odlučila protiv onoga

života, kojim su živjeli njezini roditelji, a koji je i njoj bio

namijenjen; ustala je protiv namjera, očekivanja, protiv častoljublja

Gerarda van Looa i njegove otmjene supruge. Za svoje roditelje

bijaše ona izgubljena. — Oni su to znali, a znala je to i Magdalena; s

prigušenom kivnošću oni se s time pomiriše.

Isprva su kratko i žestoko govorili o Magdaleni, čak i ljudi,

kojima je prije zalazila i kod kojih je nekoć slavila slavlja. Pronosili

su se neobični glasovi. Tvrdilo se, kako se ona bila spetljala s

neznancima, pustolovima i kockarima; ona da se više ne usuđuje

pokazati se, jer boluje od nekakve nakazne bolesti. Drugi su pričali,

da ju je zaveo jedan očev sluga, te ona mora da skriva svoju

sramotu. Žene se prisjećale njezine hladne kreposnosti, koja je

uvijek znala o drugima to, što se njoj samoj nije moglo predbaciti; i

prigušena zavist od nekoć uživala je sada u najbesmislenijim

izmišljotinama. — Valckenierovi, koji su sve bolje znali od drugih,

nisu ništa govorili, pa su svojom šutnjom poticali ogovaranje. — No

uskoro se čulo, kako to opovrgavaju ljudi, kojih se čitava ta stvar

nije ni ticala. Vidjeli su je u šetnji, lijepu i mlađanu kao uvijek.

Netko drugi ju je vidio gdje se u kočiji vozi Haarlemskom šumicom.

Treći ju je susreo kod Titije Coopal, te pričao o njezinoj tihoj

ljubaznosti, i ne sluteći, kakvu će kivnost izazvati u društvu takav

izvještaj. No govorkanje o njoj ne potraja dugo, bilo je do kraja

kratko i žestoko. Zatim umuknuše sve glasine. Ona nestade iz svijeta

nekadašnjih svojih pratitelja, neopažena i neožaljena. Život nije ni

načas mirovao, kako su se poneki gotovo pobojali, kad se ona tiho

opraštala. Život je i dalje pjevao i sjao po dvoranama za prijem;

žene i muškarci komešali se, nalazili se i opet gubili jedno drugo,

kao obično. Momčili se dječaci, djevojčile se djevojčice, mladež

rasla i počela sudjelovati u toj blistavoj igri. Parovi se svodili,

slavile se svadbe. Magdalena van Loo nije nikome nedostajala.

233

Nitko se nije pozabavio njezinom neobičnom sudbinom.

Katkad je i sama mislila, da se njezin život započeo tek one

noći, kad su poljupci jednoga neznanca pobuđivali u njoj čežnju za

Titusovim draganjima. Nikada više nije spominjala njegova imena,

pa čak ni u svojemu srcu. Njezino se mišljenje zastrlo velikom

zlatnom koprenom. Bol i strast. Ono malo ljudi, s kojima se još

družila, u čudu je opažalo, kako se ona i dalje mijenja. To se činilo

kao nešto nečuveno, gotovo nemoguće. Oči joj blistahu mekšim

sjajem, a glas joj izgubio onu oštrinu i zapovjednost. Sve, što su kod

nje mrzili i čega su se bojali, bijaše ugaslo. Ona kao da je unosila

sve stvari u svoj novi život. Kad bi prolazila kućom, nježno bi se

doticala svih predmeta, koji su je prije okruživali, mrtvi i i

beznačajni. Predivni komadi jedne okoline, pomamne za sjajem.

Pogreške služinčadi nije zamjećivala. Gladila je psa, na kojega se

prije obrecala, kad bi od nje prosjakao kakav malen znak nježnosti.

Začuđenim je majčinskim pogledima obuhvaćala djecu, koja su se

igrala na ulici. Osjećala je, kao da mora sve one plavokose i garave

stvorove privinuti na svoje grudi. Noću bi ležala budna i razmišljala,

kako li je to, kada ti takvo malo tjelešce leži u naručju. Gdjekad su

je roditelji čuli gdje plače. No danju je ona pokazivala mirno lice.

Nije dala, da se išta na njoj opazi, te je pomagala majci, koja se u

sebi tome čudila.

Na Rozengrachtu nije se više pojavljivala. Skice, koje je

Rembrandt po njoj bio načinio, čekale su, začuđene i nezapažene.

234

VII

Nakon jedne nemirne i mučne zime Titus se dvostruko više

radovao, kad se Jan Swammerdam neočekivano rano u proljeće

vratio. Anatom kao da bijaše sit naporna studiranja. Obavještavao je

o akademskom životu u Leidenu s izvjesnom ohološću, iz koje je

Titus razabrao, da je svoje drugove u učenju po svoj prilici uvelike

nadmašivao. No Jan Swammerdam nije nikada govorio o sebi, i

Titus nije dalje pitao.

Kao po nekom prešutnom dogovoru, oni se bijahu, uskoro

nakon Swammerdamova povratka, odvezli poštanskom lađom u

Waterland, jer Swammerdam nije ništa toliko želio, koliko da se

ponovno lati svojih istraživačkih radova.

Starica bijaše podjetinjila i više nije prepoznala dvojicu

mladića. O njoj se brinula neka dalja rođakinja. Biblija još uvijek

ležaše nadohvat njezinih ruku, no ona više nije bila kadra ni da čita

niti pak da razumije, što su joj drugi čitali.

Titus je vidio, da je majur zapušten i da nitko ne vodi brigu o

poljima. To ga je ispunjalo nekim tjeskobnim osjećajem

malodušnosti, jer se nije osjećao dorastao slugama, koji su se lijeno

izležavali i krali sve, do čega bi došli. Onaj suncem obasjani, veseli

život, koji mu je još od prošle godine ostao u tako živu sjećanju, nije

više tu nalazio. Swammerdam je kanda još dublje utonuo u svoje

misli nego ikada prije. Govorio je malo, a ako bi jednom ušao u trag

svojem plijenu, sasvim bi umuknuo, umjesto da se zapovjednim

tonom izdire na Titusa. Kadšto je Titus ostajao na majuru. Tada bi

legao u travu kao prije mnogo godina i osluškivao šumorenje i

hučanje oko sebe. Klokotala voda, a peraste grane rogoza njihale se

amo-tamo. Nad glavom mu nemirno kričale proljetne ptice. Gdjekad

bi baka izišla iz kuće, a bila je nalik na vješticu iz jedne od onih

bajki, što mu ih je nekoć pričala. Kad bi ona, mumljajući, štogod

tražila, on bi se uklanjao tome bezizražajnom licu i bježao.

Jedva što su nekoliko tjedana tu boravili, kadno Titus, sjedeći

vani jedne večeri, spazi gdje se netko kreće putem između vrba,

prema majuru. Bijaše to mladenačka spodoba, i Titus prepozna —

Aerta de Geldera.

Večer bijaše sva u grimizu, puna opojnih mirisa i vlažnih

235

isparenja. Na obzorju stajali veliki, zamagljeni oblaci, iza kojih je

probijalo zlatno svijetlo. Pokošena trava ležala u širokim, bujnim

otkosima oko kuće. Na krovu ambara stajala roda i klepetala

kljunom.

Titus ostade trenutak nepomičan na svome mjestu.

— Gle, dolazi Aert de Gelder! Jedva je vjerovao svojim očima.

Što traži tu? Hoće li slikati? Je li mu Rembrandt u nekom

povjerljivom razgovoru pripovijedao o ljetovanju, što ga je s

Titusom bio proveo u Waterlandu? Šalje li ovamo svoga učenika da

crta krajolike i drveće...? Ali ne. De Gelder ne nosi sa sobom

nikakva sandučića s bojama, čak ni putne torbe. Da se čudom čudiš!

— Odjednom ga spopade strah. Neka kobna vijest? Je li tko obolio

— je li se kod kuće što dogodilo — možda njegovu ocu? Titus skoči

i pohita stazom prema učeniku. De Gelder ga bijaše ugledao i kratko

mu domahnuo. Kad stiže do njega, Titus bijaše gotovo bez daha.

De Gelder zastade. Još jedanput pozdravi; bilo je nešto

nesigurno u njegovu pogledu, skanjivao se kanda.

Titus nije ništa pitao. Znao je, da se nešto ozbiljno dogodilo.

Ali se nije usudio da prvi progovori. Učenik je došao kao vjesnik

nesreće. Oči mu odavahu samilost, nesigurnost, kao da se pravo ne

usuđuje govoriti. Tako su časak gledali jedan drugoga.

— Moj otac? — upita Titus muklo, napevši sve svoje snage, da

sačuva mir.

Aert de Gelder zanijeka glavom.

— Hendrickje Stoffels — odgovori učenik. — Ona je... teško

bolesna. Tvoj bi otac volio, da se vratiš kući.

Jan Swammerdam nije pošao s njima, kad su se Aert de Gelder

i Titus sutradan podjutro prvim brodićem odvezli natrag u grad.

Titus više nije mogao ni na što drugo misliti doli na mirno, strpljivo

Hendrickjino lice, crte kojega kao da su postajale još bljeđe, još više

uznemirujuće, dok je učenik izvještavao, kako je nakon Titusova

odlaska, sva u vrućici, morala leći u postelju. S tim licem, što je

venulo, Titus ju je za one dvije godine, što su stanovali na

Rozengrachtu, gledao kako se vuče po kući, a da se zbog toga nije

zabrinuo. Nikada mu nije tako jasno došlo do svijesti, da za sve

vrijeme, dok se nosio sa samim sobom, nju i druge gotovo nije ni

gledao. Sada iznenada osjeti, kako je ona zacijelo već onda bolovala

od neke pritajene bolesti. Prisjećao se beznačajnih stjecaja okolnosti,

koje je prije jedva i zapazio i kojima nije pridavao važnosti; sada su

236

se, u sjećanju, mogli objasniti kao znaci jedne bolesti, koja ju je

pomalo rastakala.

Osjećaj samrtne napuštenosti ovlada njime, pritisnu ga strah i

sumnja. Hendrickje Stoffels! Majka onih dana njegova djetinjstva,

kad nije imao majke. Poslije, dobra prijateljica, brižna vremešna

žena, s kojom je zajedno vodio trgovinu umjetninama. Ako ona

jednom...

Titus se nije usuđivao da misli do kraja. Brodić je polako

promicao. Bolno polako odmicahu beskrajne livade, zakoprenjene

svojim smaragdnim maglama. Bolno polako kružilo sunce na

bijelozaplamsanom nebu oko brodića. Vjetrenjače hvatale vjetar uz

glasan klepet svojih krila. Krajolik se gotovo nimalo nije mijenjao.

Dugo se činilo, kao da će daleka slika Amsterdama ostati samo

fatamorgana na obzorju.

Titus i Aert de Gelder više nisu razgovarali. Šutke sjeđahu

jedan nasuprot drugome, čekajući da se brodić konačno priveže na

pristanu.

Kad su stigli na Rozengracht, nehotice zastadoše. Njihovi su

pogledi tražili kuću. Titus zgrabi svoga pratitelja za mišicu. Prozori

bijahu zastrti, trgovina umjetninama zatvorena drvenim kapcima.

Mrtva tišina legla među obližnje kuće, čak se ni na kanalu nije

mreškao ni najmanji valić, bučna se djeca nisu igrala na ulici. I

Titus, s izrazom bespomoćnosti i straha u očima, znade, da se ono

već dogodilo.

237

VIII

Oblaci ugrijana zraka protezahu se nad waterlandskim

šumarcima; Jan Swammerdam polagano odmicao naprijed; vjetar je

nosio vruć zapah s juga. Janovo suhonjavo tijelo bijaše iznureno i

oznojeno pod suknenim kaputom, koji kao dobar Holanđanin nikada

nije skidao.

Jan Swammerdam bijaše rastresen i više se nije mogao

usredotočiti isključivo na svoja anatomska istraživanja. U njemu

mrtva tišina, tjeskobna šutnja ugušavala sve uobičajene misli.

Usijani ljetni dani na selu, od kojih tijelo smalaksava, i noći, kad se

samo šturci pod krovom glasaju i bik, vezan u staji, lancem zvekće,

još su pogoršavali njegovu sjetnu samoću. Noću bi se trzao iz

nemirnih snova. Onda bi opet bio bolno i svijesno budan, te više nije

mogao zaspati, pa je suhih, grozničavih usana zurio u polutamu. Jeo

je malo i često bi zanemario koji obrok. Znao je, da je bolestan. Ali

nije znao, kako da se liječi. — Jednoj bi to možda uspjelo, ali je ona

napustila Leiden i Nizozemsku.

Jan Swammerdam prošle se zime bio s njom upoznao — sa

sestrom nekoga kolege-studenta: Margareet Ulenbeck bijaše

plavokosa, vitka ljepojka, gotovo visoka kao i Jan. I student, koji

nikada ničim nije pokazivao ni najmanjeg znaka da bi se mogao

zaljubiti, odjednom je nakon toga susreta osjetio, da je društvo te

visoke, nasmijane žene postalo neophodno potrebno za njegov dalji

život.

No Jan Swammerdam ne reče ništa. Sate je i sate mogao

uzastopce pričati znanja željnima, koji bi ga o tome pitali, o svojim

sićušnim životinjicama; latinski mu odgovori na predavanju bijahu

tečni, te nikada ne bi zapinjao. No pred plavokosom, ružičastom

Margareetom on je šutio. Mlada, vesela djevojka, koja nije ništa

razumjela o cjevolikim srcima crva, ni slovca latinski — ona ga

zbunjivaše; ona usta, koja nisu nikad izrekla ni jedne znanstvene

riječi, ispunjahu ga zadivljujućim ushićenjem; a u njezine ruke, koje

nisu znale baratati pincetama i optičkim staklima, gledaše učenjak u

nijemoj razdraganosti.

Jan Swammerdam odviše se dugo bavio anatomijom i

premnogo proučavao životinje, a da bi poznavao ljude. Njegovo

238

nedovoljno poznavanje svijeta, a prije svega nedostatno poznavanje

žena, ogorčavalo ga i obeshrabrivalo. Nije znao kako da je osvoji, tu

ženu u kojoj je prvi put pronašao žensko biće... S večeri bi se

ponekad odvažio da kradom prođe ispred njezine kuće; tada mu se

pričinjalo, da iza osvijetljenih prozora prepoznaje obrise njezina

lika, te je bio sretan. A isto je toliko bio sretan, kad ga je jednom

njezin brat, budući kirurg, poveo sa sobom u svoju roditeljsku kuću;

tu ju je Jan smio pozdraviti, gledati je, pa čak i nekoliko riječi s

njom progovoriti. — No Margareet bijaše odviše pustopašna, a da bi

opazila što bi mogla značiti napeta suzdržanost toga suhonjavog,

crnomanjastog studenta; a Jan Swammerdam nije imao odvažnosti

da joj oda svoju ljubav. Nju mu preote neki oficir Istočnoindijskog

društva, baš u vrijeme kad je Jan Swammerdam prvi put u životu

počeo pisati stihove, umjesto da čita rasprave o optoku krvi:

Moj tužan pogled uzaludno prosi

milostivo da oči svrneš na me...

Kad je brod isplovio iz Rotterdama, Jan Swammerdam stajaše

među onima, koji su ga s keja ispraćali pogledom. Uzdizao je

poglede prema kosniku, gdje se Margareet Ulenbeck visoko

izdizala, gorda poput kipa na pramcu galije, vitka i plavokosa; s

osmijehom je gledala u ratnika s lentom, koji je odnio pobjedu, a

ovaj joj, sjajući se od sreće, uzvraćao osmijeh. — Uvečer je, u

Leidenu, Jan Swammerdam razderao svoje stihove te uzdišući opet

rasklopio svoje bilježnice s predavanja. Još je četrnaest dana

posjećivao javna predavanja Hornea i Diemerbroeka. Ni jedna

jedina riječ, izgovorena s katedre, nije našla odziva u njemu. Na

svakoj strani njegove bilježnice nije bilo napisano ništa drugo do

jedno veliko M sa strmim, zavojitim ukrasom ispod jednoga

nasmijanog ženskog lica. »Upravo kao dječak«, pomisli i sam Jan

Swammerdam, »a ipak mi je već dvadeset i šest godina.«

*

Swammerdam trčao duž jarka, tu i tamo se saginjao pa isukivao

duge sušice iz njihova toka, žvakao ih te pljuckao zeleni sok. Libele

treperavao lebdjele u jarkoj svjetlosti. Zgazio je osinje gnijezdo na

maloj pješčanoj povlaci; maleni crni mravi sunuše mu između nogu.

On ih nije vidio. Nakon duboke, tjeskobne šutnje, u njemu bijaše

239

iskrsnuo jedan svijet nesuvislih, nepoznatih misli, svijet pun patnje i

bola. Žena, koju su mu preoteli, prodrmala ga je iza sna. Nikada ona

neće saznati, što je izazvala u tom apotekarevu sinu, ona je sada na

Istoku, žena vojnika i bez sumnje vladarica svih muškaraca oko

sebe. A tu, u malom sjeverno - nizozemskom seocu, usred rogoza i

vrba, student Swammerdam i dalje vodi svoju mračnu borbu.

Znao je, da su mu misli nečedne, poganske i grešne. Riječ

grijeh zbunjivala ga i mučila. Priroda, koju je on sam slavio u

životinjama, koje je stvorila božja ruka, za nj je sada postala odviše

moćna, te mu se činilo, da bi prije mogla biti djelo sotonino. Branio

se i počeo s dvostrukim marom secirati. Nekoliko mu je dana

uspijevalo. Zatim je ponovno podlegao najezdi svojih uspomena.

Margareet! Plavokosa, nasmijana žena!

Noću se Jan Swammerdam sate i sate prevrtao na svom ležaju.

Nju je osvojio neki ratnik. Zar je on, Swammerdam, ništavniji, iako

nema ni lente ni mača? Njegov otac bijaše ljekarnik, imućan i

ugledan. A on je student, koji je s najvećom lakoćom stekao sve

svoje znanje. Profesori su negodovali zbog žestokih prepirki, koje je

on izazivao i u njima ostajao pobjednik. Horne, njegov dragi učitelj

Horne upravo mu se divio, te ga je već spomenuo u jednome svom

pismu Naučnom društvu u Londonu. Njegovo je ime dolazilo na

dobar glas. Nitko prije njega nije znao razuditi tako sitne životinjice.

On je doista učenjak. Zar učenjak ne može biti ljubavnik, muškarac?

Jan Swammerdam sav je plamtio. On bi joj to i dokazao, da mu je

samo dala priliku za to, da ju je samo držao u svom naručju, da... No

došao je onaj drugi. Vojnik. Čovjek, koji nije imao mnogo vremena,

te je izravno jurišao na svoj cilj; čovjek, navikao da opasnostima

gleda u oči, a navikao i na to, da udvara ženama. Jan Swammerdam

pritiskivaše ruke na sljepoočice. U grudima mu lupalo. On ju je

izgubio. Izgubio! No time se njegova čežnja nije rasplinula, njegova

ga je čežnja prožimala žarom, pustošeći njegove misli. Nije se

odvažio na to, na što se onaj drugi usmjelio. Margareet Ulenbeck

izabrala je onoga, koji bijaše srčan. Swammerdam se sam sebi

pričinjao ponižen i posramljen. Sam je sebe prezirao zbog

pomanjkanja hrabrosti: potmulo stanje kivnosti i osjećaja

malovrijednosti.

Došli dani, kad ga je strah spopadao i izjedao, očajnički,

nepoznat strah. Sve mu se prijetilo. Trčao je po ravnoj, pustoj

krajini, nad kojom su jezdili oblaci i vjetrovi hujali. Bijaše to

240

beskrajan zelen pakao, koji nije pružao nikakva izlaza. Nije više

mogao misliti. U njegovoj je glavi čekičala oštra bol.

No jedanput ugleda u jarkoj ljetnoj svjetlosti neki toranj.

Westerski toranj. On se sroza na zemlju te udari u plahovito jecanje.

Amsterdam! — Njegov otac, njegova majka, prijatelji... Ustade —

njegova odluka bijaše neslomljiva.

Vratio se na majur i dohvatio svoj putni torbak. Podjetinjela

starica mucala je nesuvisla pitanja. Nije joj obraćao pažnju, nego je

spremio svoje stvari. U sobu uđe začuđen sluga. Jan Swammerdam

ne reče ni riječi. Amsterdam! On ga bijaše zaboravio! Obuze ga

novo raspoloženje. Htio je raditi, studirati, sam sebe izliječiti! U

njemu rovao žalac grijeha, trujući mu dušu. Istrijebiti je htio

nagovaranje đavolje. Stiskao je usne, a mršava mu ruka dohvati

putni torbak. Pođe niz baru podgatnice, ususret brodiću. Tamo u

pozadini ležao Amsterdam, a Westerski toranj još se uvijek

slavodobitno blistao na zelenom obzorju.

241

IX

Dani polagano prolazili, mjeseci se sporo vukli. Stare zvijezde

o svakoj novoj mladini sjale novim sjajem pa opet blijedjele. Život

nije mirovao.

Hendrickjina smrt unijela je čudnovatu uznemirenost u kuću

Rembrandtovu. Poslovi bijahu slabiji. Titus nije znao, kako da sam

upravlja dućanom. Uvijek je mislio, da Hendrickjin udio u vođenju

poslova nije znatan. Sada je vidio, kako je njezina uloga bila nijema,

ali velika. Prisjećao se onih dana, kad je išao na katoličke mise,

umovao, i čitao, što su crkveni oci i apologeti napisali. Za onih

burnih dana gotovo se i nije brinuo o trgovini umjetninama. Pa ipak,

sve je išlo svojim tokom kao i prije, ipak onaj mali mehanizam nije

nikada zapinjao. Titus je opazio, kako je sa smrću njegove pomajke

prepukla opruga. Nije imao pregleda nad novcem. Kad je

prelistavao poslovne knjige od posljednjih mjeseci, zaprepasti se,

kako su loše vođene. Za Hendrickjina života nikada to nije zapažao.

Od samoga je početka upravljala novcem, kućanstvo bijaše strogo

odijeljeno od posla. Sada je sve išlo zbrda-zdola. A što je već mogla

mala Cornelia? Unajmiše sluškinju. Sluškinju treba nadzirati. Ako je

načas pustiš samu, ona će gospodaru krasti i vrijeme i novac. Titus

više nije ulazio u kuhinju. Rembrandt je sa svojim učenikom ostajao

gore u radionici. A Cornelia još nije imala Hendrickjino oštro oko,

mada se činilo, da će se uvrgnuti u majku.

Stotinu malih, zamornih briga ležalo je na Titusu. Zarivao je

ruke u kosu i često nije nalazio izlaza. Novac je kopnio i nestajao.

Davao je sluškinji, što je tražila, ne mogavši istražiti, nije li ponekad

odviše. Poslovi kao da su se pogoršavali. Bješe li stoga, što se više

nije dobro upravljalo dobitkom, ili je zbilja k njima dolazilo manje

mušterija? Čak i novac, što mu ga je Hendrickje ganutljivo brižno

ostavila — kao da je budućnost svoga rođenoga djeteta smetnula s

uma — nije više mogao dulje vremena dotjecati.

Godinu je dana sve išlo dobro. Onda se pojaviše prvi znaci

prijetnje. Titus više nije mogao toliko nakupovati kao prije i

udovoljiti zahtjevima mušterija. Uvečer bi sjedio računajući i

zbrajajući zlokobne slijedove brojeva u glavnoj poslovnoj knjizi, a

da mu ništa nije preostajalo. Obaveze su ostajale. Kod javnog

242

bilježnika bijahu već podigli posljednji novac. U svom jadu Titus

dobježe Nicolaesu Berchemu, i ovaj mu je isprva pomagao smiješeći

se, ali njegov je smiješak svaki put postajao zajedljiviji i tvrdičaviji,

dok se Titus ni njega više nije usuđivao potražiti.

Posljednje je utočište vidio u tetke Titije van Uylenburgh, koja

bijaše udata za Fransa Coopala.

Coopalovi bijahu bogati, a kćerke Uylenburghovih dobile su

velik miraz. Od nje će moći posuditi. Titus je odlučio, da će se

svojski prihvatiti posla, čim dođe do novca; strogo će nadzirati

izdatke za kućanstvo, a isto će tako upeti da podmiri i zaostale

naplate. Bit će dobro za nj, da onako, godinu-dvije, ne radi ništa

drugo nego da sređuje ugroženi posao: osim toga, to će ga zaštiti od

bolnih samoprijekora, kojima je uvijek naginjao zbog mozganja i

mudrovanja, kad je god bio osamljen, a nije imao kakva posla, koji

je tražio sav napon njegovih snaga.

No uvijek je iznova odgađao da posjeti Titiju Coopal. Nije

znao, kako će ona dočekati njegovu molbu. Njegove se osnove

bijahu već smjelo proširile. U mislima je već vidio njihovo

ostvarenje: posao, koji cvjeta, sređeno kućanstvo, polusestru, kojoj

će moći naći muža; oca, koji će bezbrižno moći raditi po svom

nadahnuću i prema svojemu raspoloženju. No sada su tu samo

dugovi i nesređenosti. A što da radi, ako mu tetka odbije molbu? On

ju je za svoga života samo izrijetka posjećivao, kao i Van Looove.

Oni mu bijahu odviše praktični, odviše hladni, odviše ponosni, a o

njegovu ocu nisu nikada drugačije govorili nego prezrivo: bijaše im

on lakomislen uljez, kojemu je stalo samo do novca

Uylenburghovih.

No u drugu ruku bijahu mu nadjenuli tetkino ime, Titus. Za

porodicu Uylenburghovih zacijelo je bilo laskavo, što će njezina

drevna, stara krsna imena ostati sačuvana. A po vanjštini bijaše nalik

na plemića. Obično se tome smijao, no sada je osjećao vrijednost te

činjenice. Seljačka imena Rembrandtove braće bijahu uvijek

prešutkivana. Titus je znao, da je ponos Uylenburghovih bio uvijek

veći od njihove pohlepe za novcem. Jednom će smoći snage da

posjeti tetku, koja mu bijaše strana, mada su se oboje nazivali istim

imenom...

243

X

Rembrandt iziđe iz kuće te se progura tromim, čvrstim

koracima duž kuća uz gradske zidine. Kad je stupio iz kuće, ljetna

svjetlost umalo ga nije zaslijepila. Ima već nekoliko mjeseci, kako

nije bio na velikoj šetnji, a nekoliko je godina, otkako je posljednji

put otišao iz grada. No u zadnje vrijeme sve češće osjeća silnu

čežnju za širokim vidokrugom, za oblacima i vodom. Aert de Gelder

opažao je njegovu sve veću uznemirenost. Majstor je radio vrlo

isprekidano, hodao amo-tamo, stajao kod tavanskog prozora i gledao

van, gunđajući nešto ispod glasa. A sada je posve neočekivano u

rano popodne izišao iz kuće.

Za Hendrickjine bolesti i poslije njezine smrti mladi ga je

učenik sa strahom promatrao. Isprva se činilo, da se nije mnogo

promijenio. Plećat, crnomanjasta lica i tamnih ruku, s kratkim

sijedim brkom i rijetkom, razbarušenom kosom sjedio je pred

slikarskim stalkom i radio bez prestanka. Tih se tjedana triput nije

pojavio u radionici: kad je liječnik napustio svaku nadu, kad je

umrla, i kad su je sahranili.

Omalen i zbijen, osamljen i mračan, sjedio je pred slikom, na

kojoj je radio, te je slikao kao preko volje. Aert de Gelder bijaše

zgranut zbog toga prividnog mira. No onda je opazio, kako se smrt

male domaćice bolno kosnula majstora. Rembrandt bijaše sasvim

umuknuo. Ni s kim više nije govorio, a s učenikom samo u

izuzetnom slučaju. Pogled mu postao mutan, a oči upadale u duplje.

Ruka se micala tromije, a usto ipak grozničavije. Veza sa svijetom

bijaše prekinuta. De Gelder je s njim radio u radionici, no

Rembrandt bijaše sam. Sa drugima, za stolom, bijaše sam: rijetko se

kad umiješao u razgovor. Ako bi se smijali, trgnuo bi se iz svojih

misli, kojih drugi nisu mogli dokučiti. Lijegao je ranije; čuli bi ga

gdje u snu govori kao dijete. Ujutro bi teško smagao snage da se lati

posla.

Rembrandt je izišao iz kuće i gotovo pipajući tražio put na

ljetnoj svjetlosti. On se čudom čudio. Svijet je ostao mlad. Vrtovi su

cvjetali; drveće se naginjalo svojim lagodnim sjenama nad njegovu

glavu. Voda se blistala: tisuće pokretljivih, u plesu uskovitlanih

zlatnih kreljušti! Prijeđe rukom preko očiju. Koliko je vremena

244

proteklo? Koliko mu je ljeta? Nije li se mnogo boli i zla na nj

oborilo za svih tih godina...? Sjećanje mu se vraćalo polagano, i on u

zatiljku osjećaše neku tešku tromost. Išao je dalje, polagana, ali

čvrsta koraka. Osjećao je kako ga toplina blago prožima. Prolazili

ljudi i zastajali, kad bi on pozdravio. Čuo je odlomke njihova

razgovora.

— Mislio sam, da je umro.

— Ili da se odselio.

— Više se ništa o njemu ne čuje.

Rembrandt se smješkao. Činilo se, kao da su govorili o nekome

drugom. Ogledao se ulicama, kojima već dugo, dugo nije prolazio:

napol porušene kuće, strehe, nove nastambe, popločeni putovi.

Tresao je glavom. Tu više nije poznavao ni žive duše. Ponekad ga

pozdravljahu, gotovo podrugljivo zbog njegove čudačke pojave; i on

se smješkao, uzvraćao sporim smiješkom, punim šutljive

blagonaklonosti.

Koliko mu je godina?

Djetinjska, nepoznata radost strujala njime, ispunjala ga

toplinom, zagrijavala tihim, unutarnjim žarom. Svijet je cvjetao! —

Iznijeli su mrtve iz njegova doma...? Jedva da je i sam u to vjerovao.

Kao da je sanjao. Sanjao duge, strašne sne o mrtvim ženama i o

mrtvoj djeci. Sne o učenicima i prijateljima. Sne o veličini, o

dugovima, progonima, o stečaju. Postojala je samo stvarnost:

njegove slike. — A sada, danas, ponovno se u san zavezao: u

svijetao san o nekoj šetnji, kao što je nekoć, u dalekom djetinjstvu

hodao naokolo u nekoj drugoj stvarnosti, što je već davno nestala...

Kao da se ništa nije promijenilo. Bjeloćom se sunce sjalo, a dan

plavetnilom. Ostavio je grad za sobom. Već ga pozdravljahu visoki

srebrnosivi jablani jasnim šumorom i tihim sjajem, kao da iz njih

izviru tisuće malih vrutaka.

Rembrandt hodao i hodao, dok ne spuznu u travu nasmrt

umoran. Ležao je na blagom pristranku nekog lovačkog puteljka.

Pogled mu dugo bludio po blistavoj vodi. Misli mu lutahu nestvarne,

nejasna priviđenja u nejasnu prostranstvu. Osjećao je kako mu vjeđe

postaju sve teže. Sunce ga svlada i umor, i on se zaveze u san.

Bijaše već oko zaranaka, kad se probudio. Zlatan odsjev lebdio

je nad vodom. U daljini se raskošno sjali krovovi i tornjevi

Amsterdama. Rembrandt se čudio. Zatim, prisjećajući se, nasmija se

kratko i glasno. Ustade i odšvrlja uskim puteljkom prema svome

245

domu.

Njemu slijeva trava bijaše netom pokošena: otava. Dah

uvelosti, ali blago zaslađen, zapahnjivao ga kao miris nane i slatkog

kopra. Ponovno se u njemu probudiše uspomene iz djetinjstva,

nejasne, no suncem obasjane i bezbrižne.

Prolazio je kraj dvojice kosača. Pozdraviše ga blistavim

kosama. Kad je prošao, čuo je gdje se smiju. Nije ga se kosnulo.

Hodao je bez ikakva napora. — Polagano je pored njega promicao

krajolik livada. Dočekaše ga male skupine kućica. Sada je jasnije

razaznavao gradske tornjeve.

Put postajao širi. Krošnje zoha njihale se nad malim zaljevima,

gdje su povrtljarski čamci bili vezani uz obalu.

Na omalenu pralištu bijaše rasprostrto seljačko rublje. Neki se

starac u kolicima sa psećom zapregom hitro proveze mimo njega. —

Djeca se igrala na toplu, sipku pijesku dvorišta, na donja se vratašca

naslanjale majke s teškim dojkama i obnaženim rukama.

Rembrandtove su oči s užitkom promatrale njihove snažne oblike.

Na kraju jednog uzlaznog puta izdizalo se ladanjsko imanje od

siva i bijela kamenja, okrunjeno dražesnom kupolom. U zagasitu

zelenilu lijeha i živica ugleda Rembrandt blistavu pozlatu sunčanika.

Već se suton počeo priljubljivati uz kuće. Razvučene i nakoso

pružahu se sjene. U voćnjacima svjetlucahu crvenozlatni plodovi.

Rembrandt je udisao svjež i kiselkast miris ljeta iz svih vrtova. —

Život je dobar. Priroda nikada ne razočara, pomisli majstor. Samo će

čovjek prevariti. Bog i priroda nikada ne varaju. Ovdje je — sreća.

Sreća, sreća. On se osmjehnu i osjeti bolnost svog osmijeha.

Uskoro će mu biti šezdeset godina. Kad mu bijaše trideset, mislio je,

da ju je našao kod Saskije. Između četrdesete i pedesete zadobio je

Hendrickju. Bilo je djece. Opet zatrese glavom. Nešto je plakalo u

njegovim grudima, ali bez napetosti i nespokojstva. Sreća...

Opazi, da je zastao. Pred njim ležao most za dizanje od gruba,

neoličena drveta. Troje-četvero djece izbuljilo oči u stranca;

pobjegoše uplašeno, kad im, smiješeći se, htjede dobaciti koji

novčić. — Bližila se noć. Pod velom tame Rembrandt opruži korake

i stiže do prvih zanjihanih gradskih uljanica.

Nad kanalima mrklina. Drveće se međusobno došaptavalo.

Malo je ljudi prolazilo. — Na zapadnom nebu protezala se još jedna

jedina svijetlozelena traka, zadnji sijevak dana.

Kad je s tornjeva izbijalo deset, Rembrandt bijaše na

246

Rozengrachtu. Lupnuvši ga po ramenu pozdravi Titusa, koji mu je

zabrinuto došao ususret. Zatim začuđeno pogleda Corneliju, koja

bijaše doletjela k njemu i briznula u plač. Gladio joj kosu, plavu kao

žitno klasje, čudeći se snazi njezinih ruku, što su ga zagrlile.

— Gladan sam — reče veselo.

Cornelia se požuri u kuhinju. De Gelder siđe i vidje gdje

Rembrandt i Titus pod ruku ulaze, te pođe za njima smiješeći se.

Oču se zveket vrča i čaša.

247

XI

Ujesen Titus otkri nešto, što ga je uvelike prestrašilo. U

pretincu nekog ormarića našao je prijepise priznanica, koje je pisar

sudskog ovrhovoditelja prilikom stečaja očito bio zaboravio. Sve su

gotovo bez izuzetka glasile na ime Harmena Beckera, a sam iznos

natjerao je Titusu strah u kosti...

Dugo je razmišljao, što mu je činiti, te naposljetku odluči da sa

spisima pođe u uredovnicu sudskog ovrhovoditelja, pa da se kod

gospode ondje raspita.

Sasluša ga visok, blijed činovnik pramenaste kose. Za Titusova

kazivanja prigušivao čudan smiješak, napol posprdan, napol

samilostan. Titusu bi bilo milije, da je s nekim drugim govorio.

Čovjek za visokim pisaćim stolom bijaše mu neugodan. No on

svlada svoju nenaklonost. Uredovnica sudskog ovrhovoditelja bijaše

javna ustanova, koja je bez razlike svakome tko bi došao po savjet,

morala pomoći. Napokon, bijaše svejedno, da li ćeš primiti obavijest

od neljubazna ili od dobronamjerna čovjeka. — Titus upita

činovnika za njegovo mišljenje.

Čovjek sleže ramenima, pregleda spise i pomno sastavi vrške

prstiju.

— Priznanice ostaju pravomoćne — reče zatim. — No ja bih

na vašem mjestu radije šutio o tome, gospodine Van Rijn.

I on se naglo okrenu, dohvati pero te poče pisati, kao da uopće

više nema nikakva Titusa.

Titus odmjereno pozdravi te ode, a da nije stvorio nikakve

odluke. Savjet činovnikov činio mu se sumnjiv i opasan. No onda se

odluči, da će ga za prvi mah poslušati; u svakom slučaju moći će se

poslije pozvati na toga čovjeka.

Nekoliko tjedana nakon toga, netko uđe u njegov dućan. Titus

pođe tobožnjem kupcu s puno iščekivanja ususret. Ali se prestraši.

Bijaše to odvjetnik Van Ludig. Titus vidje hladno caklenje u

njegovim očima te shvati, da ovaj zna za priznanice. Sigurno je

došao radi Beckera. U Titusu se porodi osjećaj neprijateljstva, kao

da je u ustima osjetio neku gorčinu. Mrzio je očajničkom mržnjom

vjerovnike, progonitelje svoga oca. Znao je, da je to neopravdana,

svojeglava mržnja, da su ti ljudi možda bili u pravu — no on ih je

248

mrzio: nikada se nije mogao otarasiti misli, da su mučaljivost i

suzdržanost njegova oca, koje su njega gotovo učinile strancem

prema svima njegovim, bile posljedice nemilosna bijesa, s kojim su

ga ti vjerovnici progonili i mučili prilikom njegova stečaja.

Odvjetnik ga oštro pogleda; Titus uhvati onaj ispitivački pogled

ubojnih, neugodnih očiju. Očigledno odvjetnik nije očekivao da će

biti mirno — naoko mirno — i ponosno dočekan. Premišljao je, i

kao da je postao nesiguran ispred mladenačke pojave u smeđem

odijelu, koja ga gledaše dugim, prodornim pogledom. Van Ludig

obori oči te pogleda Titusove ruke. Na jednom od vitkih prstiju

bijaše nataknut prsten s velikim rubinom, jedan od Saskijinih

prstenova. — Takvu dragocjenost nosi samo plemić, pomisli Van

Ludig pakosno; što taj mladić umišlja? — No on je oklijevao. U

držanju Rembrandtova sina bijaše nešto, što mu je oduzelo njegovu

uobičajenu neustrašljivu surovost. Malo je kašljuckao, tražeći pravu

riječ. Onda se ohrabri. Ta ne smije dopustiti da ga zbuni taj mladić

iz svojte! Taj žutokljunac nije ništa bolji od njega, makar izgledao

kao kakav španjolski velikaš! On se nakašlja i stavi ruku na stol.

— Dolazim po nalogu Harmena Beckera — najposlije će

Titusu.

Titus kimnu glavom. Dakle se nije prevario. Izdao ga je

činovnik sudskog ovrhovoditelja, u nadi da će u tom poslu zaraditi

lijepih para.

— Znao sam, Van Ludig — mirno će Titus.

Zatim pođe do ormarića, izvadi prijepise, razastrije ih pred Van

Ludigom, te dometnu:

— Ja sam ih onomad našao.

Odvjetnik je očito sumnjao, i njegovo cerekanje razbudi u

Titusu mahnit bijes. Bio bi se mogao baciti na toga čovjeka. Gledao

je u nj zažarena lica. Nije znao, što da učini. Ponovno je stavio ruku

na spise, kadli ga netko blago, ali snažno odgurnu na stranu, te sam

stade ispred njega.

Titus je duboko udahnuo. Bijaše to Rembrandt.

Majstor pusti sina te se okrenu Van Ludigu. Zacijelo je ušao

posve tiho — ni Titus ni Van Ludig nisu ga čuli. Dok je hodao,

gornji dio tijela bijaše mu nagnut naprijed, kao da je spreman da

navali.

Van Ludig se prestrašio, ali se brzo pribra: ta znao je, da je

njegovo traženje posve osnovano. Osjećao se u pravu. Smiješak mu

249

postade nadut i izazovan. Oči mu se napol stisnuše, usta razvukoše u

grimasu.

Rembrandt pristupi odvjetniku, stajahu oči u oči;

Rembrandtovo lice bijaše iscereno od uzbuđenja, obrve mu i brkovi

podrhtavahu. Mahom sunu na onoga drugoga, te ovaj preplašeno

ustuknu. Majstorov je glas zapinjao, hrapavo i potmulo:

— Po glasu te prepoznadoh, Van Ludig... sada drugi put upadaš

u moju kuću. Svejedno mi je, da li nam nosiš kakve koristi ili štete

— što se mene tiče, mogla su te poslati i gospoda od Vijeća... Ali ne

želim te više vidjeti u svojoj kući. Izgledam star, Van Ludig, ne više

kao nekoć, kad sam još mogao čovjeka dići uvis... No tebe ću još

baciti preko praga — i to odmah, ako ne...

Rembrandt učini jednu kretnju. Titus zgrabi očevu ruku. No

majstor ga odgurnu i zasuka široke rukave na svome slikarskom

haljetku. Ruke mu bijahu žilave, žute i malo kosmate. Titus je

morao gledati te ruke — rijetko ih je kad viđao. Nosale su ga, dok je

još bio malen. Stavljale sliku za slikom na stalak, i opet ih skidale,

da bi ih onda ovjesile pored drugih gotovih stvari. A sada su

namjeravale braniti ono posljednje, što mu je još preostalo. Titus

prigušivaše svoje ganuće. Otac mu se borio za ono nešto imutka.

Odjednom se našao pokraj njega, visok i uspravan, plamteći od

bijesa.

Van Ludig pogleda tu dvojicu. Starac sijede kose, plećat,

poguren, ali snažnih mišica — i nježan mladić, koji izgledaše poput

razgnjevljena plemića. Četiri su se pesnice grčile. Četiri su mu oka

pokazivala vrata.

On sleže ramenima — force majeure, viša sila — te uzmače.

Oba Van Rijna pođoše za njim ukorak. Rembrant se smijao prezrivo

i pun mržnje.

— Reci svojim nalogodavcima — ne znam, tko su — da s

tobom ne želim imati nikakva posla! — Titus se divio ocu zbog

poraznog prezira, što izbijaše iz njegova nadmoćnog smiješka. —

Tko želi sa mnom govoriti, neka sam dođe!

Vrata lupnuše.

Rembrandt i Titus se pogledaše. Titus se htjede nasmijati, ali

zastade. Otac je odjednom problijedio i počeo drhtati. Grčevito se

uhvati za Titusa. Titus se uplaši. On uhvati teško tijelo u padu;

Rembrandtove se oči bijahu sklopile.

— Vode! — povika Titus, sav prestrašen.

250

Cornelia brzo priđe. Odvedoše Rembrandta do naslonjača te ga

u nj posjedoše. Pio je polagano. Smiješio se. Vidješe kako mu se

boja vraća u lice. On se napol uspravi. Titus ga htjede ondje

zadržati, ali mu on snažno odgurnu ruku te ga pogleda.

— Druge — reče zatim — druge sam uvijek prezirao... a

katkad ih se bojao. No njega — njega sam mrzio od prvog trenutka,

kada sam ga upoznao. A on to zna, Titus... Obračunaj s njim...

I sasvim se uspravi te se uputi prema stubama, što vode u

radionicu. Titus zabrinuto pođe za njim.

— Budi oprezan — molio ga Titus.

Prije nego što se počeo uspinjati, Rembrandt se okrenu sinu i

nasmija se.

— Ja sam jak — odgovori polagano. — No bi li ti ikad bio

pomislio, da se čovjek od same mržnje može onesvijestiti?

Titus ga pogleda, kimajući žestoko glavom.

— Jest — protisnu žestoko — i meni se to moglo dogoditi.

*

Titus se tjedne i tjedne osjećao krivim. Divljenje i ljubav prema

ocu sprečavali ga da mu što kaže o onim priznanicama. Bijaše mu

jasno da Becker neće dopustiti da sve prođe samo tako. A on nije

imao onaj novac! Jedva da su vezivali kraj s krajem i morali biti

zadovoljni time. No Becker će tražiti svoje — a pritom će pravo i

sila biti na njegovoj strani.

Titus je osjećao kako klone duhom. Sleđavala ga ona

nekadašnja potmula umornost i osjećaj, da nije dorastao tim

brigama. Briga ne čini čovjeka hrabrim i odlučnim, ona ga smekšava

i mrvi. Njemu je prijetila, da mu oduzme životnu radost; njegovu ju

je ocu već bila oduzela. Titus je sa stravom pomišljao na godine,

koje dolaze. Pusta neimaština naći će u njemu slaba protivnika. A

Rembrandt će pasti u bijedu — već sada nitko ne kupuje njegovih

slika ni bakropisa...

Titus još jednom skupi sve svoje snage. Tako više ne može

dalje. Morao se odvažiti na onaj posjet.

*

Titia Coopal gledaše napol zatvorenih očiju u sestrića, koji je

stajao pred njezinim naslonjačem. Osjećala je kako je podilazi neka

radost i samilost, radoznalost i ponos. Saskijin dječak bijaše

251

prekrasan: otkako ga je kao šesnaestgodišnjeg gospodičića

posljednji put vidjela u obitelji Van Loo, postao je crnomanjast

viteški muškarac. Nešto se u njoj budilo — neka blaga majčinska

zaljubljenost u dijete pokojne joj sestre. Nije se usuđivala da ga

pogladi po kosi ili da dotakne njegovu mirnu ruku, ali je odjednom

osjetila neku neodoljivu čežnju da to učini.

Titia van Uylenburgh od svih je sestara bila najživahnija:

osjećajna Frižanka, koja će se brzo za što zagrijati, ona bijaše rođena

da voli. Njoj je nedostajala Saskijina nježnost i spokojnost, i

Emmina krajnja povučenost i gordost. Poznavala je sebe; znala je

što je čeka kad se udala za Fransa Coopala. Brak bijaše ukrotio

slobodoumnost i žar njezina života. Sama je htjela da tako bude; ona

se obvezala na vjernost, i ostala je vjerna; ne iz straha ili moralnih

promišljaja. Njezina narav bijaše odviše silovita. Već kao djevojka

ni jednom obožavatelju nije mogla ništa uskratiti; kao udata žena

sasvim se drugačije ponašala; ona, vatren stvor, skroz naskroz žena,

željela je djece, cvjetnih plodova bujnoga svojeg tijela. Udala se.

Djeca se nisu rađala. Titia Coopal bijaše postala mirnija pokraj

svojega ozbiljnoga muža, koji ju je predano ljubio i poštovao i bio

joj nepokolebljivo vjeran.

I sada je tu sjedila, u svojoj kasnoj, sazreloj ljepoti, nasuprot

muškarcu, koji joj je mogao biti sin. Primila ga je samilosno i gordo,

radoznalo i radosno. Gledala ga i divila mu se. Glas mu bijaše tih i

kao da oklijeva; doimao se gotovo kao bojažljivac. U očima krile

mu se turobne misli. Titia Coopal vidje, kako je sav zavučen u se i

zasukan. Ona ga je shvaćala. Nije joj trebalo ni slušati što joj kazuje.

Zagasite oči mladićeve, ruke koje su se nesigurno poigravale

šeširom, govorile su dovoljno jasno. U Rembrandtovoj kući vlada

briga i bijeda. Ona vidje, kako Titus nije bio dorastao onim brigama,

sve na njemu odavaše pomajkanje odvažnosti. Ćutjela je po

njegovim riječima da obožava svoga oca. Sam joj se Rembrandt

odjednom učini drugim čovjekom. Ovaj mladić, po svojoj vanjštini i

po svojemu pogledu pravi Uylenburgh, obožavaše svojega oca,

seljaka. Sa svim svojim poznavanjem ljudi, sa svom svojom

ženskom oštroumnošću, Titia Coopal još nikada nije tako snažno

osjećala da Rembrandt zbilja nešto znači. On bijaše slikar, majstor.

Njegova ga je nadarenost uzvisivala iznad njegova porijekla. Sada je

to spoznavala. Sin leidenskog seljaka koji se na užas čitave obitelji

usudio oženiti Saskijom — nije nikada bio uljez. Njezina ga je sestra

252

voljela. Titus ga voli. Titia Coopal nesvijesno je pomišljala na sina,

za kojim je čeznula. Osjećala je vruću bol tihih suza što ih je kradom

brisala. Zašto već prije nije došao?

Kad je Titus, pun nade i straha, podigao pogled, njezin

smiješak bijaše mekan i blag.

— Ja ću ti pomoći. Koliko ti treba?

Mogla bi likovati zbog njegovih očiju, koje su najednom

sinule! Na trenutak je izdade drhat vlastite ruke. No on dohvati tu

ruku i naže se nad nju. Ljubavnik i sin... Načas se usudila da sanja

uz taj njegov cjelov u ruku.

253

XII

Aert de Gelder u kući majstorovoj gotovo da već življaše

životom pustinjaka. Drugačije nije moglo biti. Mladi slikari, koji su

još poznavali Rembrandtovo ime, smijali su se stvarima, što su ih od

njega viđali, nazivajući ga starim čarobnjakom. Tko ga nije

poznavao, smijao se podrugljivim nadimcima ili slijegao ramenima.

Čak i oni koji su ga još prije nekoliko godina potpomagali, nisu više

skrivali svoje nenaklonosti. Nisu shvaćali sve veću Rembrandtovu

sumornost — sjene u njegovu radu postajale sve silnije, boje sve

teže, zamagljenije: tu je blistalo prigušeno zlato i grimiz, a boja se u

masnim naslagama lijepila na platnu. Ljudi bijahu okrenuli glave od

majstora i njegove sudbine; postavši slavni, više nisu posjećivali ni

Titusa, a od bogatih trgovaca umjetninama mogili su dobiti i više

novaca. Philips de Koninck bijaše se sasvim preobrazio. Kosa mu

ispadala, debljao se. Mada su se o njegovoj mladosti u

Rembrandtovoj kući pronosili neobični glasovi, ipak bijaše oženjen.

O nekadašnjem svome učitelju jedva da se još brinuo.

Slikarski se život u Amsterdamu promijenio. Stariji talenti

bijahu pomrli ili pali u zaborav. Pojavila se škola mladih, koji su

sitničarski kritizirali slikarsku maniru svojih prethodnika, tražeći

druga sredstva. Aert de Gelder bijaše njihov ogorčeni protivnik. Sav

opsjednut divljenjem prema Rembrandtovim slikama, imao je nešto

od one neobičnosti, od onoga razmatranja unutrašnjosti, baš kao

kakav alkemičar, koji preza od svijeta i u svome podrumu luduje za

zlatom. Osjećao je naklonost prema nepoznatome, zamagljenome.

Gledao je prezrivo na svoje vršnjake, koji su primali nov način

slikanja, trezveniji, plošniji, oštriji; ti su ljudi promatrali prirodu

hladnim očima, slijepi za tajne, što se u njoj kriju. On je nadasve

volio noć i njezine tajnovitosti. Nadasve je volio slike noći svojega

majstora. Njegovi vlastiti radovi kao da su zastrti onim istim

zlatastim svjetlucanjem, kojim majstor čara, a zbog kojega mu mladi

ljudi i prišivahu onaj podrugljiv nadimak. Kraj Rembrandta De

Gelder se osjeća kao štitonoša kakva drevnog kralja, kao posljednji

stražar na bedemima nekoga svetog grada. Nikada nije požalio

odluke svoje mladosti. On pripada onima, koji se u životu ne

mijenjaju, već samo produbljuju. Isprva, dok je ponekad još odlazio

254

u »Francuski Grb«, on je iskačući iz svoje bojažijivosti vatreno i

svom snagom svoje volje branio Rembrandta. Najprije mu

odgovarahu smijehom, zatim šutnjom. De Gelderu bijaše pri duši,

kao da ga ne smatraju za punovrijedna u tom društvu. Uvrijeđen, ali

u sebi pun ponosa, potpuno svijestan svoje vrijednosti, Aert de

Gelder ostaje u radionici na Rozengrachtu. On bdi nad

Rembrandtom gotovo na svakom koraku; svuda mu je za petama —

samo da mu tko ne učini štogod nažao.

No u Amsterdamu ima još neki slikar, kojega on pozna i koji se

također divi majstoru. Cornelis Suythoff godinu je dana mlađi od De

Geldera: to je stasit slikar marinâ, koji uživa u životu i koji se više

skita po vodi i s kapetanom prekomorske plovidbe provodi vrijeme

po vinotočjima, nego što se bavi svojim poslom. Njegova radionica

leži nad nekom krčmom. On stanuje i spava u svijetloj,

četverouglastoj prostoriji, ako slučajno ne boravi kod kakve

ugodljive ženske ili ne prekraćuje noćne sate ženi kakva pomorca,

koji plovi po moru.

Njegova je radionica puna darova iz Istočne Indije. Svi mu

znanci moraju donijeti kakve rijetkosti: poganske kumire, sušene

ribe, nadjevene ptice, rezbarije, koralje i školjke — i sve to visi

između slika na zidu. Nad njegovom je posteljom pričvršćen stalak

za oružje, jer Suythoff je mačevalac i strijelac kao rođena vojničina,

i on je zastavnik u jednom streljačkom zboru. Na streljani provodi

više vremena negoli u radionici s kistom u ruci, od kojega mu je, na

kraju, živjeti.

Smije se glasno i često, a zna mnoštvo pjesmica i šala, dok je

De Gelder suzdržan i sanjalica. Upoznali su se u »Francuskom

Grbu«. Od prvoga je časa De Gelder motrio Suythoffa: ta

brzopletost, te poletne kretnje rukama, to samosvijesno nastupanje i

veselost... Aert de Gelder nosi u sebi skroman san koji se, dobro to

zna, nikada neće ostvariti, san o suprotnostima: biti lakomislen i jak

poput Suythoffa. I jednom kad je načas smogao odvažnosti, on je za

stolom digao čašu u njegovo zdravlje. Suythoff je u njemu

prepoznao crnomanjastoga, mučaljivog Rembrandtova učenika.

Prišao je De Gelderu i sjeo, i oni su razgovarali o majstoru. Zatim je

De Geldera poveo u svoju radionicu te mu pokazao svoje rijetkosti i

oružje; rijetkostima se De Gelder samo smješkao, no oružje ga je

ispunilo zavišću.

Tako je bez mnogo riječi počelo njihovo prijateljstvo. De

255

Gelder je uvijek posjećivao Suythoffa, kad bi ga usred njegova tihog

sanjarenja obuzela čežnja za kakvim veselim razgovorom ili za

nasmijanim licem, s kojega nadlanica briše pivsku pjenu i kojemu

nad užagrenim očima poskakuju jogunasti uvojci. Suythoff je

osobito sklon Aertu de Gelderu — a zašto, teško da bi i sam mogao

reći. Možda je to zbog mira i tišine što je Aert de Gelder iz

Rembrandtove kuće unosi u bučnu radionicu; zbog onoga daha iz

nekoga drugog svijeta, pred kojim Suythoff stoji s istim udivljenjem

kao i pred rijetkostima i neobičnostima iz Indije, koje su za nj kao

neka slutnja neotkrivenih, dalekih tajna.

Dugo je potrajalo, dok se Cornelis Suythoff dao skloniti da

stupi preko praga Rembrandtova doma. On ustuknjuje od onoga što

ga prisiljava na divljenje te ga usred njegovih veselih dosjetaka

mahom sili na šutnju. On zna da ima stvari koje nikada neće shvatiti

i koje ga baš zbog toga privlače magnetičnom silom. A De Gelder je

toliko molio, dok Suythoff nije popustio želji prijatelja i glasu

pritajene radoznalosti u dubini svoje duše.

Jedno su poslijepodne proveli u majstorovoj radionici. De

Gelder je, zbunjen i crveneći se, opazio, da je Rembrandt prema

strancima postao smeten i nespretan. Prije bi svakoga primao u

svojoj radionici; sada je odviše star da sklapa nova prijateljstva;

odviše je mnogo vremena proteklo otkako su se ljudi gurali oko

njega. On govori malo i gotovo bez suvislosti, odvlači svoje slike iz

domašaja svjetlosti i prevrće tako žurno i nevoljko listove u svojim

mapama s bakropisima da ih drugi jedva mogu osmotriti. No

Suythoff se u radionici majstora kojemu se divi, vlada neuobičajeno

strpljivo. Gleda u Rembrandta, koji mrmljajući trčkara po sobi kao

stara ptica koju ste istjerali iz njezina gnijezda; ponovno osjeća

udivljenje pred jednim nedosežnim svijetom; osjeća samilost prema

tome osamljenom starcu i ćuti kratkotrajnu jezu: da li će to jednom

biti i njegova sudbina?

Šutke i izgubljen u mislima silazi Suythoff sa svojim

prijateljem niza stube. Aert de Gelder uzbuđen je i radoznao što li će

on reći. Na uskim stubama trudi se da ga dostigne. No opet mora

zaostati — netko se uspinje.

Cornelia.

Prijatelji zastaju i stišću se uza zid da bi nju propustili. Suythoff

otvori oči i pogleda djevojku.

Cornelia bijaše porasla. Put joj je bijela, plave joj pletenice

256

teško padaju niz potiljak. Malene joj dojke počele bubriti. Jedna

žena sazrijeva pod surom haljom, koja još ne seže do zemlje. Čvrste,

rumene ruke nose zdjelu. Djevojka tiho pozdravlja, zaplašena

pojavom stranca, te brzo ulazi k Rembrandtu.

Suythoff bijaše zastao. Odsjev zapanjenosti potitrava mu na

usnama, sunčan, strastven smiješak. De Gelder ga gura naprijed;

htio je dalje. No Suythoff ga načas zadrža.

— Ta vam je sluškinjica baš ljepuškasta!

Aert de Gelder pogleda gore, gdje je Cornelia iščezla.

Ozlojeđen je zbog lakomislenosti prijatelja, koji i opet pilji za

ženskim suknjama, još prije nego što su izišli iz majstorova doma.

— Nije ona sluškinja. To je Rembrandtova kćerka.

I snishodljivo nadoveza:

— Još dijete. Tek joj je četrnaest.

Prolaze kroz dućan, te izlaze van, na ljetnu sunčanu svjetlost.

Aert de Gelder počinje pričati o slikama majstorovim. No Suythoff

se još i na jarkoj danjoj svjetlosti smiješi i misli na susret na

stubama. Četrnaest godina. Još dijete?

Opet vidi visoku plavokosu spodobu, pletenice, mlađane grudi,

što izazovno napinju maleni dječji oplećak. To je žena, ta

Rembrandtova kćerka... Ali kako to njegova kćerka...? Ah da,

naravno, dijete Hendrickje Stoffels. — Suythoff kradom pogleda De

Geldera — taj dobri mladić i ne zna, s kakvom ljepoticom živi pod

istim krovom! Ali, samo oprezno: sada govori o Rembrandtovim

bakropisima. Ne smije više misliti na tu djevojku. A i čemu? Ta u

Amsterdamu ima toliko žena! A Florinda je ljubomornija negoli

ikad prije, otkad se u njezinoj nazočnosti usudio da više nego

jedanput očijukne s drugima; valja mu dakle biti na oprezu.

257

XIII

1667... Minuše dvije godine s kojima je Titus bio više nego

zadovoljan. Dvije godine uspona, uspjeha i dobroga glasa koji se sve

više širio. Bilo je i srebra i zlata; i kredita. Rembrandt se smijao,

nakupovao je svu silu platna, i boja, i ulja, kao da namjerava slikati

sve do u vječnost. A stari i škriputavi tijesak s naprslom polugom

bijaše maknuo, da bi na njegovo mjesto postavio novi, veći, težak

tijesak od tvrda, durašna drveta, koji davaše besprijekorne otiske;

mazno i zahvalno klizila je po njemu majstorova ruka.

Brige iščezle, kao da si ih rukom odnio. Becker bijaše isplaćen.

Trgovac umjetninama nije vjerovao svojim očima, kad mu je Titus

brojao novac, i ta njegova zapanjenost nije izmakla Titusu. U sebi

likujući, izvana strog i odmjeren, zatražio je priznanice i razderao ih

pred očima svoga vjerovnika. Tiho slavodobiće obasjavaše iduće

dane. Van Ludig bijaše potučen, ponižen. Rijetko je kad Titus toliko

uživao u svojoj nestašnosti kao u časovima, kad bi na ulici susreo

odvjetnika. Obojica se onda pretvarahu kao da se ne vide, no Titus

osjećaše mržnju koja je iz odvjetnika izbijala poput hladna hlapa;

Van Ludig zapažaše onaj pobjedonosni prezir, što ga je

Rembrandtov sin izražavao, kad bi gordo prolazio mimo njega.

Bez dugova je Titus opet započeo svoj posao. Sada više nije

bilo ničega da ga odvrati od posla. Posjedovanje novca učinilo ga je

neobično svijesnim svoga cilja, čovjekom od računa. Ako bi htio i

upeo sve svoje duševne snage, posvršavao bi stvari, kojima se nitko

ne bi od njega nadao. Iznenadio je svoje sugrađane. S

podvostručenom je pažnjom tragao za novom robom, pokazivao

novac i tako ponovno sticao staro povjerenje. U slikarskim se

gostionicama pojavljivao elegantno odjeven: znao je, koliko su

slikari osjetljivi za svaku vanjštinu; ta i sami su nalickani, tek što se

domognu novca! Kao svjetski čovjek, dosta je držao do jela i pića.

Gdjekad bi se i sam čudio toj ulozi, koju je s tolikom lakoćom igrao;

a uvijek bi iznova pomišljao: baština Uylenburghovih koja mi ide u

korist...

Slikari su dizali čaše u njegovo zdravlje, a on je uzvraćao na

njihove uljudnosti. Prema gostioničaru bijaše darežljiv. Uskoro su

opet dolazili k njemu slikari, kojima bijaše potreban. Dućan se punio

258

dobrim slikama; umjetnici su dobivali svoj novac, a njega su svojim

kolegama do zvijezda uznosili. Oprezno je i hladno iskorišćivao

njihovo oduševljenje, čvrsto odlučivši da ovaj put pobijedi.

Još prije nego što su minule dvije godine, isplatio je dug Titiji

Coopal. U kući na Rozengrachtu ponovno je uspostavio stegu i red.

Naučio je Corneliju, kako se vodi kućanstvo; ona bi svake večeri

iznosila preda nj račune, i on ih je pregledavao sa strogošću, te se i

sam možda najviše čudio, ne pretjeruje li on ipak u tome. Kuharica

ga se bojala, te se okanila varanja. Sve je izdatke pomno upisivao. U

svom poslu nije upotrebljavao tuđe pisare kao što su drugi činili.

Slova i brojevi što ih je on ispisivao, bijahu nezavisniji i poletniji u

usporedbi s onima u njegovim starim knjigama. Sam je procijenio

svoj imutak, te je znao na čemu je. Opet je držao uzde u svojim

rukama, i to bijaše ona tajna njegova novog blagostanja.

Vožnja između Haaga, Dordrechta i Utrechta oduzimala mu

mnogo vremena i snage. Nije mu preostajalo dokona vremena za

njegova razmišljanja i knjige, što iziskivahu napora, niti je imao

vremena za kakvu ženu — ako se koja našla. Titus bijaše sam sebi i

svojoj revnosti zahvalan. Čak i ono malo sati što ih je provodio

odmarajući se, donosilo mu je još koristi: posjećujući slikarske

krugove i zalazeći u gostionice, upoznavao se s novim imenima koja

su značila nove mušterije.

Dvije grozničave, ali zlatne godine. Na sve je mislio, o svemu

se brinuo. Cornelia je navršila sedamnaestu. Počeo je štedjeti novac

za njezin miraz. Oženiti se — na to on sam nije pomišljao; no žena

se jednom mora udati, a on će se pobrinuti da Cornelia dobije muža

koji će biti dostojan nje.

I tako se nekoć turobni život sada razvedrio; bio je to život

gotovo bez predaha, bez imalo vremena za sanjarenje, ali pun sjaja i

mogućnosti. Neodoljiva želja za djelima, i svijest da se eto

preobražava u trgovca, kojega se svi boje, raspršila je u Titusu sve

strasti. Danas se neki trgovac umjetninama iz Goude propitkivao za

kakva slikara, kojega je trebalo, ako je moguće, još i pronaći, a

kojega je on i znao pronaći; a to, što se u Amsterdamu tražilo,

ponekad je pronalazio u Leidenu ili Delftu. Običavao je govoriti,

kako u poštanskoj kočiji ili na poštanskom brodu pravi više poslova

negoli u svome dućanu. Njegov mu je vanjski izgled često puta

pomagao na odsudan način; na putovanju je stjecao neznance za

vjerne mušterije; nalazili bi ga u izvjesnim gostionicama, a

259

naposljetku ga čak i čekali, dok im se ne bi pružila zgoda da se s

njim susretnu. Sve je to iziskivalo napora, neumornosti, trebale su tu

bistre oči i naćulene uši, nije smjelo biti kolebanja, kad se radilo o

tome da se kupi nešto u čega baš nemaš mnogo povjerenja.

Strastvena revnost, s kojom je Titus slijedio svoj poziv, ostavljaše

tragove na njegovu licu. Kad bi pred ogledalom namještao jaku, ili

se kod brijača zagledao u blistavi umivaonik, često bi ga iznenadile

promjene crtâ na licu: dječački smiješak iščeznuo, usne se stanjile u

trijeznu trgovačkom osmijehu, na koji se navikao; čeljusti očvrsnule,

postale uglastije; kad bi spustio usta, na bradi bi mu iskočio malen

jak mišić, te bi mu lice poprimalo odlučan, vlastoljubiv izraz.

Noću, u poštanskim kolima ili na samotnim brodovima, Titus

bi smagao vremena da o sebi razmišlja. Pokadšto u tome bijaše

nešto gorčine, osobito ako bi zamišljao, kako je još prije nekoliko

godina bio očajan učenik u velikoj nemilostivoj školi života, kako je

u knjigama i crkvama tražio spas i kako se bojao života, kojim je

ipak morao zaplivati i ovladati. Malo prisile, malo

samosavlađivanja, jedan mig Fortune — mislio je sada — i čovjek

zaboravlja sve jade svoje mladosti. Bez traga se rasplinjuju poput

oblaka; zaostaje malo boli, poput sinje magle. Ali si pobijedio

iskušenja. I mahom ostario. Ne u pogledu svojega tijela, već u duši;

dok mišićje jača, zamire poletna neobuzdanost prvih pomišljaja te

prepušta mjesto vladavini zemaljskoga: unosnim poslovima, slavi

zemaljskoj, nagonima. Gledaš neko vrijeme zapanjeno i pravo ne

vjeruješ onoj promjeni, no onda se pokaže da je ona trajna.

Zagospodariš vlastitim snagama, upoznaješ samog sebe i učiš se

služiti svojim Ja kao nekim oruđem; ono što je nekoć bilo patnja,

što si tražio na nebu i na zemlji, sve je to minulo; sve, zbog čega si

kleo, za što si se molio, sve je to zauvijek svršeno — a možda je i

dobro tako.

Titus je zadovoljan. Obuzela ga neka ravnodušna

nepostojanost. Okanio se traženja i pipanja po neizvjesnosti te se s

udvostručenom pažnjom obratio onome što je poznato i sigurno.

Zavolio je raskoš, trošeći mnogo novca na odjeću, gomilajući

posoblje i raskošne dijelove namještaja u kući; imao je pojas od

zlatna brokata, za koji je platio nekoliko stotina, i maurski mač, za

iznos kojega bi prije on i njegovi mogli živjeti pol godine. Darovao

je Corneliji nakita i jedan lanac, koji se ona nije usudila nositi, te ga

zaključala u svoj ormar; mjesto toga stavila je oko vrata

260

Hendrickjinu nizu od koralja. No sve to ne bijaše kod Titusa samo

žudnja za raskošom; on se tako vladao napol iz proračunatosti: to se

doimalo sugrađana te uvećavalo njegov dobar glas.

Gdje god bi se na kakvoj dražbi pomolilo njegovo podrugljivo

crnomanjasto lice, mali bi trgovci umjetninama odmah prestali

izvikivati svoje ponude; s većima se ogorčeno borio za posjed

željkovane umjetnine. Osjećao je slast osvete, pri pomisli na to,

kako su svi ti ugojeni, tromi kurjaci novca kinjili njegova oca i

gazili ga nogama. Jer usprkos svemu što je činio, usprkos svima

onim presudnim promjenama, koje je proživljavao i koje su — znao

je to vrlo dobro — u njemu prigušivali sve ono što je dostojno

ljubavi, njegova ljubav prema ocu nije nikada zamrla. Ponekad to

bijaše samo divljenje; gdjekad samilost zbog svega onoga što su

prepatili, uvećana samilošću sa samim sobom; nekad opet ne bijaše

ništa drugo do želja za osvetom, koja se usmjerila protiv mučitelja

od nekoć: Titus nije zaboravljao, da u radionici nad dućanom živi

sijedi, podjetinjio slikar, kojemu više nije dano da kuša slast

zadobijene zadovoljštine. Za svake veće ponude koju bi dao, kod

svake zvučne svote koju bi viknuo, nešto se u njemu nadimalo;

bijaše to jedna od onih rijetkih strasti koje su ga podjarivale —

katkada s tolikom jačinom da bi mogao vikati i urlati od mržnje i

ponosa. No on se savršeno svladavao; osjećao je da ima sebe u

vlasti, da može svoje tijelo, koje je izvor nagona i neobuzdanih

osjećanja, obuzdati, i to mu davaše neku svijest o vlastitoj

nadmoćnosti koja je uvelike natkriljivala častoljubive sanje njegova

prigušenog djetinjstva.

Sanje i ostvarenje... On ne osjeća zahvalnosti; ta i kako bi? I

kome da bude zahvalan? Osjeća samo zadovoljstvo s onim, što je

postigao. U svemu se odbojna sudbina njemu pokorila. S njega

bijaše otpao strah; ništa ne liječi tako kao žudnja za djelom. Sad se

smije zbog svoga straha od Boga, smije se nekadašnjem strahu od

života; strahu od žene čak se više i ne smije. Kad misli na djevojku,

koja se zvala Annet i koja je plesala u igračnici na Schansu... Bijaše

mu se narugala zbog njegove nesigurnosti, njegove stidljivosti. Sve

je to bilo davno. U svim gradovima, kamo Titus dolazi, nailazi na

žene, koje mu se nude. K njima se ide u društvu s drugima, kao što

se u društvu s drugima ide na čašu piva. A što li su već one do puki

predmeti za upotrebu? Tijelo traži svoje: pa dajte mu njegovo.

Toliko toga traži tijelo: džepni rupčić, ako si nahlađen, snažan miris

261

ili čašu vina, ako se osjećaš smalaksao; neki nakit što ga pribodeš za

odijelo ili klobuk, ako se hoćeš šepiriti: sve zbog hira, bez ikakve

dublje namjere. — Titus van Rijn nije bolji od drugih, koji to isto

čine, pa ni njemu sve to ne dolazi jače do svijesti. Nekoć ti se sve to

činilo kao brklja, koja se pred tobom ispriječila, odvajajući te

presudno odlučno od svih daljina svijeta; a poslije sliježeš

ramenima: zar ništa drugo...?

*

Titus bijaše otišao kući, posustao nakon jedne bučne večeri u

»Francuskom Grbu«. Mislio je na mladoga Johannesa de Baena:

nisu li njegovi bakropisi vredniji od Bakhuyzenovih47, koje je

neumorni Clemens bacio na tržište. Ne znam baš uvijek treba li

objeručke što prihvatiti. Moda je hirovita, a s time je on i računao. A

zašto ne? Novac stvara čudesa; a bilo ga na pretek; Nizozemska je

bogata: katastrofe u unutarnjoj i vanjskoj trgovini još dugo neće

iscrpsti sva novčana sredstva. Čovjek od djela nastojat će da se

dočepa bar jednoga dijela toga novca.

Titus se gubio u proračunima. Novac Titije Coopal donio mu je

sreću; činilo se da je Fortuna — gledao ju je nagu i gospodstvenu

gdje lebdi nad kuglom zemaljskom, kao na Dürerovu bakrorezu što

ga je kao znamenje pričvrstio nad svojim pisaćim stolom —

preuzela majčinsku skrb njegove tetke. Miljenik sudbine... I

nehotice se maši šešira, osjeti bijelo lelujavo pero; pogleda kopče na

cipelama, srebrn im sjaj ni noću nije blijedio; ogrtač mu padao u

lijepim naborima; ruho mu bijaše od teška sukna, što se tijesno

privijalo uz tijelo; izgledao je kao časnik, ljubimac ratne sreće, koji

zaposjeda Zemlju.

Titus se smijuljio u mraku. — Dobra tetka. Njegova ga je

viteška pojava bila spasila. Bila mu je toliko naklona, ta Titia

Coopal; umalo se kanda nije ojadila, razvukla usta, kad joj je mogao

priopćiti, kako mu se posao opet razvija te mu više ne treba njezin

novac. Ona je tako rado pomagala — barem njemu. Bio je, dakako,

svijestan putene nježnosti, što ga je za nj osjećala. Zacijelo je prije

bila lijepa — ljepša od njegove majke. Misao na Sasikiju vrzmala

mu se u glavi, sve dok nije stigao do dućanskih vrata. Tražio je

ključ, onaj pouzdani ključ od kovana željeza, koji je zaključavao

47 Ludolf Bakhuyzen (1633-1708), nizozemski slikar marinâ. — Prev.

262

pristup u dućan, prepun svakakva novog blaga, kadno se iz

polumraka srpanjske noći pojavi neka spodoba i pred njim zastade.

Načas Titus pomisli na provalnike i prože ga laka jeza. Grčevito je

stiskao ključ, jedino oružje koje je imao, stisnuo ga kao bodež, no

sjena se blago nasmija:

— Bez straha, Titus van Rijn. Ja sam to: Jan Swammerdam.

Zvučalo je oporo i nelagodno. Titus je odmah prepoznao glas

starog prijatelja. No kad su ušili i kad je Titus upalio svijetlo, gotovo

da nije prepoznao Swammerdamovo lice bijaše ispijeno, s

grozničavim mrljama na obrazima, i s upalim očnim dupljama, iz

kojih gledahu prestravljene oči; nekad lijepo njegovana kosa sad je

začešljana ukoso i neuredna. Crna i dugačka, visjela mu odjeća niz

tijelo, kao u kakva učenjaka, liječnika, ljekarnika ili svećenika. Jaka

mu bijaše uzana i prljava; nemirne mu se ruke poigravahu s

ovješenom petljom, i nikako da se smire.

Zgledaše se, obojica zapanjeni pred neočekivanom promjenom.

Titus se osjećao nevoljko pod nemirnim, prodornim pogledom tih

bolesnih očiju. Odložio je ogrtač te stajao tu u svome kratkom

odijelu, pripijenu uz tijelo, od glave do pete gospodin, kakva ga

Swammerdam sigurno nikada nije poznavao. Jaka mu bijaše široka i

od najbolje flamanske čipke, puna arabeska i figura, što odavahu

svjetsku ćud. A što je Swammerdam osjećao, ne bi mogao tako lako

reći. Više nisu bili oni isti kao prije, i to je na prvi pogled spoznao;

taj čovjek pred njim, s brzo ostarjelim i iscrpljenim licem, više nije

bio njegov prijatelj s poštanskog broda, čitač molitve za bakinim

stolom...

I Titus je Swammerdama oštro promotrio; jedino ga je na

nekadašnjeg prijatelja podsjećao oštri, podrugljivi glas i nemirne

kretnje, što ih je učenjak, trzajući se, jednako kušao svladati.

Bijahu zastali, izbjegavajući jedan drugoga; u polukrugu kružili

su jedan oko drugoga. Titus se osjećao nevoljko. On stupi do ormara

u zidu, pa stavi vino na stol. Swammerdam sjede i uze promatrati.

Dugi su se pehari punili oprezno; vino se blistalo zlatnožutim

sjajem. Kušali su ga polagano, očima oborenim na čašu, da se ne bi

morali gledati. Titus je čuo kako Swammerdam diše i kako mu prsti

uznemireno bubnjaju po stolu. Onako umorna, njega je to smetalo.

Nije znao što da kaže. Da nije bilo onoga potmulog osjećaja u glavi,

možda bi i našao riječi, glasne, promišljene riječi, da prekine šutnju,

da prikrije svoju zbunjenost..

263

No Jan Swammerdam naže se naprijed, tako da mu sjena pade

na blistavu čašu.

— Opet sam ovdje, mladiću; dosta mi je tuđine. I valja mi

položiti doktorat. Već su godine protekle, što sam u Leidenu

studirao.

Smijeh mu zvučao šuplje. Titus promatraše to ustranu okrenuto

lice. Swammerdamov oštri profil ispunjavaše ga odbojnošću i

tjeskobom. Titus bijaše umoran, i radije bi spavao. Na

Swammerdama nije mislio, otkako je trgovina umjetninama

iziskivala sve njegovo vrijeme. A što je njemu zapravo stalo do

toga, je li nekadašnji prijatelj opet tu? Zašto mu se nameće?

— Kako je bilo u inozemstvu? — upita bezvoljno.

Vidje, kako se Swammerdamov gornji dio tijela trže. Glava se

opet okrenu prema njemu: oči bijahu razrogačene. Titus se prestraši.

No Jan Swammerdam opet se pribrao, te će kao da nešto odbija od

sebe:

— U Nizozemskoj se bolje živi — reče polagano. — Ovaj

mir...

Titus osjeti kako je Swammerdam htio mnogo više reći, jer su

mu se usne još micale, ali glasa više nije bilo. Prsti mu bubnjali i

odavali uznemirenost njegovih misli. Bit će da se nešto dogodilo.

Nastala duga šutnja. Na udarce sata nad njihovim glavama

obojica se trgnuše. Swammerdam se zavuče u se.

No odjednom se ponovno naže nad stol. Oštra mu se sjena

micala kao u plesu; ruke mu se pokretale kao onda na brodu, kad su

u zraku crtale tijelo jednog puža. Počeo je govoriti. Grozničavo brzo

pripovijedao je o svojim doživljajima. Krenuo je 1665. u Pariz kao

kandidat medicine, ali kao anatom i pravi pravcati učenjak. Dok je

pričao, iz njegovih je riječi izbijalo ono nekadašnje

samopodrugivanje, kako se njegovo umijeće razuđivanja upravo

čudesno dojmilo francuskih profesora. Opisivao je Pariz,

presijećajući kao na panju: grijeh, lakoumnost; svijet učenjaka,

stjecište brbljavaca i varalica. Samo o Issyju govorio je s

oduševljenjem; o ladanjskom imanju Thévenotovu, gdje je sa

Stenom i drugim anatomima živio zajedno dvije godine... on,

najmlađi i najsposobniji od sviju. Dvije godine koje su mu donijele

slavu, počasne naslove, novac i kušnje. Titus vidje gdje

Swammerdam prezrivo sliježe ramenima, dok to spominje. Kani li

time reći kako sve to za nj ništa ne znači...? Titus osluškivaše,

264

ponovno zanesen žestokim načinom izražavanja tog anatoma, koji

se spoticao o svoje vlastite riječi te onda ponovno započinjao s

umanjenom brzinom, trudeći se da se drži vremenskog redoslijeda,

dok i opet nije s najvećom užurbanošću stao brkati imena i mjesta,

kao da sva njegova sjećanja moraju biti izbačena u jednoj jedinoj

rečenici.

Titus bijaše iznenađen, kad je Jan Swammerdam iznenada

umuknuo. Anatom pustio da mu glava utone među ruke, te je sjedio

nepomično. Žuto mu lice bilo blijedo, kao zamrlo. Titus skoči, no

Swammerdam ga odbi smiješeći se nemoćno.

— To je groznica. Odviše se uzbuđujem. Ne mari, već sam se

priviknuo na to.

Titus seže za hladnim vrčem.

— Popij još jednu — reče zabrinuto.

Swammerdam dopusti, da mu natoči čašu razom, te stade

polagano ispijati. Uzdahnu i lijenom kretnjom maknu kosu s čela.

Zatim ustade, još neočekivanije nego što je netom bio

umuknuo. Titus stajaše pokraj njega bez riječi. Swammerdam mu u

prolazu steže ruku, uze šešir i ogrtač te pođe prema vratima.

— Idem. Doviđenja.

265

XIV

Gotovo svake večeri suhonjavi se anatom s koščatim,

sablasnim licem i pramenastom kosom pojavljivao na Rozengrachtu.

Titus se bijaše opet na nj naviknuo. Sažeto je ispripovijedao

Swammerdamu sve o uspjehu posljednjih godina; anatom ga slušao

samo napol. Titus mu sve prepuštao na volju, a Swammerdam

prolazio kućom, ćaskao s Rembrandtom, koji ga je naposljetku ipak

prepoznao, izbjegavao Corneliju — na koga li ga podsjeća ta

sazrela, plavokosa mlađa žena? — prelistavao knjige, koje su mu

bile ravnodušne, svega se dohvaćao te opet odlagao, još prije nego

što bi i pogledao. — Postao je čudak, takav čudak da Titus ponekad

nije mogao prigušiti strah, te je naprosto želio da anatom ode.

Samo kad posrijedi bijaše njegova anatomija, Swammerdam je

pribirao snage. Svoju je doktorsku disertaciju pisao usput.

Obrađivala je problem disanja; tu i tamo pripovijedao je o tome,

nakratko i posprdno. Titusu je postajalo jasno, da Swammerdam

postavlja tvrdnje, koje su u oštroj protivnosti s nazorima ponekih

profesora; očito je to Janu Swammerdamu bilo osobito drago. Titus

je neprekidno morao slušati kako anatom sikće zlobne primjedbe,

koje očigledno bijahu uperene protiv njegovih bivših učitelja. —

Pitao se, da li Jan Swammerdam i u svojim raspravama pokazuje

toliku mržnju: tako je dakle djelovala proslavljena nadarenost i

prerana slava na čovjeka, koji je izgubio vlast nad samim sobom,

čovjeka, kojega su njegove mahnite ideje i predrasude mekšale i

mrvile, i živce mu izjedale.

Titus više nije imao prijateljskih osjećaja za Jana

Swammerdama, no neobična plahovitost suhonjavog istraživača

prirode budila je u njemu neko čuvstvo radoznalosti i lake jeze.

Prisustvovao je s drugima, kad je njegov nekadašnji prijatelj u

mjesecu veljači, po želji starog Swammerdama, stekao pravo na

doktorski šešir. Titus se među učenjacima osjećao kao u nekom

stranom svijetu. Dugi talari, naprsnici, svečana lica i vlasulje malo

su mu se sviđali; a ono tiho lutanje po hodnicima Akademije, kao na

pustenoj podašvi, pričinjalo mu se kao puzanje, koje ne dolikuje

pravom muškarcu. Titusovu dvorjansku pojavu gađali odbojni

pogledi, no Jan Swammerdam se smijao, kao da je nekakva zasluga

266

što Titus nosi odjeću kojom se mudrost sablažnjuje. On kao da je

prezirao svoje drugove po struci. Ogorčenim riječima i užagrenih

očiju branio je svoje teze. Titus je znao samo nekoliko riječi latinski,

no od vremena do vremena iz tih je mirnih »Latina« izbijao toliki

unutarnji bijes, a lice ljekarnikova sina izobličavalo se u tako jedak i

porazan prezir, da je Titus sav zadrhtao; i to ne samo zbog onih

kojih se ticao taj bijes nego još više zbog onoga, u čijoj osobi kao da

bijaše rušilački bijes utjelovljen.

*

Uzalud se Titus pitao, zašto je Swammerdamova ćud toliko

podivljala. Anatom je šutio... Pa kako i da pripovijeda o tome? Zar

je mogao pričati o svome porazu, o čovjeku, koji mu je preoteo

Margareetu Ulenbeck? Ili, zar je mogao govoriti o Casparu

Bartholijnu?

Ma kako se grozničavo i zlobno Swammerdam izražavao i

kadšto činio kao sasvim izvan sebe, govoreći o svemu u isti mah, ne

znajući ni za kakvu mjeru — o dvjema najbolnijim uvredama u

svome životu on je šutio. Iz svih zakutaka i skrovišta svoje duše

izvlačio je domišljaje i sjećanja, da bi se njima proigravao i samog

sebe omamio — no ona dva najneprijateljskija i najmučnija

zagušivao je silom kao da ih hoće nadvikati.

Nikada se nije usudio Titusu reći, kako je pobjegao u

Francusku, jer je u Leidenu ponovno vidio Margareetu Ulenbeck:

nasmijanu i svu ozarenu ljepotom kao uvijek, a sa dva sinčića što ih

vodi za ruku; bijaše pobjegao ispred te blistave, plave slike sreće —

sreće jednoga drugog čovjeka. Za godina njezine odsutnosti on se

svom snagom borio protiv svoje ponižene i nezapažene ljubavi, i

ukroćivao je — no jedna je jedina kretnja dostajala da tu pomno

zalijepljenu ranu raspori, krvavo i bolno. — I baš kao što nikome

drugom Swammerdam nije priznao da ga je njezin povratak

protjerao iz Nizozemske, isto tako nije priznavao da ga je smrt

Caspara Bartholijna u Issyju protjerala iz Pariza opet kući.

Caspar i on posljednjih su godina zajedno studirali u Leidenu.

Stanovali su i radili zajednički; jedan se drugome divio: Caspar

Bartholijn bijaše u Swammerdamovim očima savršen liječnik, a

obratno, Bartholijn je znao, kako nitko od suvremenika nije ravan

njegovu prijatelju, ako je riječ o novim metodama i strogoj

znanstvenosti njegovih istraživanja. — Spavali su u istoj postelji,

267

jeli i radili za istim stolom. Kad je Swammerdam odjednom izjavio,

da hoće u Francusku — Thévenot ga bijaše pozvao već prije

nekoliko godina — Bartholijn nije mogao da ga pusti sama na put,

te je zajedno sa svojim prijateljem napustio studij u Leidenu.

No Caspar nije znao, što je Swammerdama potaklo na put u

inozemstvo. Swammerdam nije nikada govorio o prošlosti, koju je

smatrao za dokončanu. I tako je Bartholijnova bezazlenost djelovala

poput vatre na Swammerdamovu ranu. Nedugo nakon njihova

dolaska u Issy otpočelo je njihovo otuđivanje.

Swammerdam bijaše zamišljen i odsutan duhom; planuo bi

zbog najmanjeg povoda. Caspar nije shvaćao promjene, te mu se

smijao, kad bi buknuo bijesom. Kad bi se Bartholijn za stolom

podsmjehivao prijateljevoj mučaljivosti, Swammerdam bi mu tu

dobrodušnu šalu uzvraćao otrovnim primjedbama — a to je bilo

jedino, čime bi se u društvu javljao. Bartholijn nije pravo znao što

da misli; vidio je kako je njihovo prijateljstvo ugroženo i zamračeno

sjenom. — Bjesomučni zanos za rad, s kojim je Swammerdam onda

vršio svoje pokuse, razuđivao životinje, opisivao ih i svrstavao,

njemu se činio besmislen; on sam je u okolini, koja je pozivala na

ljenčarenje i spokojnost, postao komotan i pohlepan za uživanjima.

Opet se podrugivao; ponekad bi se pojavio u sobi prirodnjakovoj,

smijući se ispreturao papire na stolu, uzorke i povećala, te povukao

prijatelja sa sobom u prirodu. Mrgodan i poslušan Swammerdam je

pustio da ga Caspar odvuče. Nije govorio. Mislio je na neku

plavokosu ženu, i čitav jedan svijet grešnih misli ponovno se, sa

strahom i s gađenjem, opasno i zamamno, pred njim ponavljao.

Mrzio je Bartholijnov bezbrižan smijeh. Mladić nije shvaćao da taj

naporni rad nije samo posljedica častoljublja, koje je njegova

prijatelja iznutra sve više izjedalo; nije znao da je taj grozničavi rad

kanda posljednji lijek, što je onoga drugog mogao spasiti od

grozničavih misli. — Bartholijn se smijao, govorio loše francuski i

zbijao šale sa ženama u kuhinji. Nije pitao zašto dršće

Swammerdamu ruka, zašto on traži samoću i rad? — Banuo bi

unutra sa svojim dosadnim smijehom, porazbacao knjige i crteže i

prisiljavao ga, da cio dan ljenčari pod visokim jablanima i da sluša

njega, njega, koji je uzbuđeno brbljao poput luckasta pjesnika;

prisiljavao ga da dâ oduška svojim mislima i da se beznadno

ogorčava svojim uspomenama na kasno probuđenu mladost.

Jednom je odbio da pođe s njim. Bartholijn se smijao — nije

268

mogao na ino — te mu prijateljski poprijetio: naposljetku je

Swammerdama opomenuo i spočitnuo mu, da je postao rob svoje

znanosti, da vrijeđa svoga domaćina i zanemaruje prijatelje; da se

još jedino povodi za varavim glasima svoga častoljublja. Jan

Swammerdam klonio se svoga prijatelja. Mržnja je u njemu rasla:

mržnja prema slobodi onoga drugoga, koji je zviždukao i švrljao

naokolo, kojega nije progonila nikakva nepovratna prošlost; mržnja,

jer se prema njemu vladao kao kakav uobražen opominjač; mržnja

prema onom bezbrižnom duhu, koji zanemaruje svoje vlastite

studije, a njemu predbacuje revnost u radu...

Neko se vrijeme Jan Swammerdam više nije pojavljivao kod

stola, već je jeo u svojoj sobi. Prvi put otkako se svladao te ponovno

ušao u blagovaonicu ružičaste boje, gdje je čitava vojska ulizica i

tobožnjih učenjaka živjela od Thévenotove novčane kese, Caspar od

same radosti diže čašu u njegovo zdravlje. Jan Swammerdam vidje

da onaj blaženi smiješak nije hinjen, da se Bartholijn radovao

smatrajući njegov povratak za znak pomirenja. To u njemu izazva

bjesomučan otpor. On odgovori nazdravičaru odsječeno i grubo.

Okrutno se i pakosno veselio zbog razočaranosti koja se odjednom

pokazala na licu njegova prijatelja. Prezrivo se smješkao kad je

Bartholijn kušao da šalom spasi neuspjelu zdravicu i dobrodošlicu.

Za stolom je postajalo tiše, a Bartholijn je sjedio na svome mjestu

kao da ga je netko udario. Svi su šutjeli. No Jan Swammerdam

polako ustade. Kada se obratio Thévenotu, izduženo mu lice bijaše

odvratno ružno, glas promukao i opor:

— Čini mi se, plemeniti gospodine, da vi ovdje u svome

dvorcu ugošćujete ljude koji ometaju druge zabadajući nos u tuđe

stvari. Bilo bi mi drago, ako bi svatko puštao svoje bližnje na miru

te ne bi zanemarivao svoje vlastite dužnosti.

Za tih niskih, neprijateljskih riječi Bartholijn bijaše skočio.

Swammerdam ga pogleda, nabravši usne. Ožiljak između obrva

postade mu tamnocrven, a žile mu na čelu nabreknuše. No onaj

drugi bijaše kanda posve utučen; dječačko lice s tankim plavim

brcima tako se skamenilo, da je čak i Swammerdamu načas postalo

nelagodno pri duši. Bartholijn htjede govoriti, no glas mu se prelomi

u nemoćnu, nerazumljivu mumljanju. Oblijevala ga crven i blijedilo,

sav se usopio. Oči mu zakolutaše, on zatetura i maši se srca.

Odniješe ga do visokoga otvorenog prozora što gleda u vrt, i

svi se okupiše oko njega, prestravljeno šapćući — a Jan

269

Swammerdam pobježe u park. Strava i kajanje bješnjeli u njemu.

Bježao je kao da ga furije gone. Ribnjaci, vodoskoci, tisove živice,

kameni fauni, paviljoni, puteljak između ruža, jedna usamljena

kućica. Zalutao je i kao obnevidio trčao u krugu. Odjednom spozna

što je učinio — shvati da zapravo Caspara nije ni jedan trenutak

mrzio, nego ga volio — volio kao u Leidenu, volio slijepo kao dobra

prijatelja, tako da je nekoć sjedio s njim za istim stolom i dijelio

postelju. Baci se u travu rudine i gorko zaplaka. Bila je to njegova

zavist — zavist zbog onoga suncem obasjanog, bezbrižnog života,

kojim je onaj drugi nesvijesno živio — i u tome potmulom osjećanju

zavisti odbio je od sebe Caspara, mučio ga, i sada, na kraju.

Uvečer se teška koraka vratio u Issy. Svuda vladaše mrtva

tišina. Šutnja ga prože strahom i tjeskobom. Da mu je bar bilo

slušati Lautremontovo sviranje ili Dulcisov oboe; da su barem

dopirali do njega nasmijani glasovi iz knjižnice... Jan Swammerdam

nije se usudio poći glavnim stubištem. Šuljao se u sjeni duž prozora,

i tu zastao. Slab odsjaj svijeća potitravaše po bijelim kamenim

pločama. Sluteći zlo, on zaviri unutra. Na postelji u sobi ležaše

Bartholijnovo mrtvo tijelo na odru; dvojica slugu čuvahu mrtvačku

stražu.

Idućih dana nitko ga nije prekoravao. Tiho i svečano sahraniše

nizozemskog liječnika u francuskom parku. Kad je Thévenot

nekoliko dana nakon toga posjetio Jana Swammerdama u njegovoj

sobi, bio je toliko plemenit, te je tješio sasvim zbunjenog i

uplašenog anatoma ispričavajući ga:

— Nemojte sami sebi otežavati. Vaš je prijatelj oduvijek

bolovao od slabosti srca, i on nije onoj beznačajnoj upadici pridavao

nikakve važnosti...

*

Ne, Titus nije slutio, što je prouzrokovalo groznicu i nemir u

rastrojenom tijelu Jana Swammerdama, nije slutio, zašto je

prirodoslovac otišao iz Issyja i vratio se u Amsterdam. Doktorska

disertacija bijaše dovoljna isprika, s kojom se svatko zadovoljavao.

No sam Jan Swammerdam noću se prevrtao po postelji, a ako bi i

zaspao, trzao bi se iza sna, u kojemu se, još češće negoli neka

visoka, plavokosa žena bujnih oblika i ponosita držanja, pojavljivalo

bezazleno nasmijano muško lice, koje bi se odjednom izobličilo, a

oči na njem gledale pogledom punim optužbe.

270

XV

Bijaše kraj ljeta, kad je Jan Swammerdam prilikom jedne svoje

večernje posjete pozvao Titusa na istraživački izlet u utrechtsku

krajinu. Titus zapravo o tome nije htio ni čuti, no nemirni pogled

anatoma toliko ga je uporno zaklinjao, te je konačno pristao. Bojao

se da mu to odbije, kad ga je toliko usrdno molio. Premda

Swammerdam prema njemu nije nikada učinio kakav ispad, ipak mu

je ta mogućnost bez prestanka lebdjela pred očima; sjećao se divlje

promocije svoga prijatelja. Titus je mrzio sve, što bi još sada moglo

uznemiriti spokojnost i uravnoteženost njegova duha. Snagom volje

i radom ogradio je mladenački svoj nemir granicama sređena života:

namjerno se i pomno klonio svake oluje, koja bi prijetila da mu

uništi tu ravnotežu.

Ali inače — zašto da to odbije? Svatko bi u godini uzeo

nekoliko dana odmora i razonode. Već je više od dvije godine,

otkako nije izmakao zamornoj tlaci svakidašnjice. Taj mali put samo

će mu goditi, mišljaše, a što se tiče Swammerdama — neće dopustiti

da njegovi hirovi odviše utječu na nj.

Katkada se doduše čudio anatomu, koji, usprkos očevim

opomenama i žalbama, ne pomišlja na to, da uza svoj studij, koji mu

je toliko prirastao srcu, štedi novac i zdravlje. Ni načas ne bi

Swammerdamu palo na pamet da posjećuje bolesnike i da s pomoću

svoje doktorske diplome zaradi štogod u gotovu. Isprva je dolazilo

do kratkih, jarosnih prepirki s njegovim ocem; stari mu je, zabrinut i

namrštena čela, savjetovao da konačno pretpostavi sređeni život

liječnika pustolovnom seciranju, koje je progutalo već toliko dukata.

A Jan Swammerdam svoga oca, časnog ljekarnika, ošinuo gotovo

dušmanskim pogledom i grubo se na nj obrecnuo:.

— Misliš valjda, da cio svoj život ne bih smio ništa pametnije

raditi nego pretraživati mokraću, stavljati pijavice, miješati se u

ženske poslove i izigravati babicu?

Stari Swammerdam odgovorio je dostojanstveno:

— Ostat će još dovoljno vremena za tvoje mušičave naklonosti.

Najprije treba zarađivati za život.

No pokazalo se da mladi Swammerdam za to nema nikakvih

sposobnosti. Razgoropadio se, kao pomahnitao trčao amo-tamo po

271

visokoj, kaljevim crepovima obloženoj ljekarni, u svom bijesu bacao

s tezge retorte i kutije s pilulama, grdeći oca da je sitničav, kratkovid

i uskogrudan — dok ga se stari gospodin nije okanio te mu ponovno

dao novaca, samo da bi se sin umirio; neka s milim bogom u

povrtnjacima kod Weesperskih vrata istražuje bijele puževe, samo

da bude mira! To se, dakako, starom Swammerdamu činilo mnogo

odvratnije negoli bilo kakav zahvat na ljudskom tijelu.

I tako je Jan Swammerdam iz mjeseca u mjesec odgađao

potrebu da postane liječnik. Ali je stvorio drugu osnovu: htio je

polaskati očevoj taštini, iako ne onako, kako je to otac zamišljao.

Jan Swammerdam mahnito se revno latio posla da napiše jedno

zoološko djelo. Prve su strane bile već dovršene; velikim zavojitim

šarama, dostojnim jednoga Coppenola, bilo je na naslovnoj strani

napisano: Opća rasprava o beskrvnim životinjama. — Nema što,

naveliko zasnovano djelo; zna da će biti primljeno s najživljim

interesom: on će time obveseliti svoje prijatelje u naučnom svijetu, a

svojim će neprijateljima začepiti usta; no prije svega, predobit će

oca za omrznutu »mušičavu naklonost«! Dok sjedi s Titusom u

poštanskim kolima, i sam se osmjehnu pomišljajući na tu knjigu.

Titus ga začuđeno gleda i pita, zašto je toliko dobro raspoložen.

Swammerdam jedan čas oklijeva. No zašto da ne pripovjedi svome

prijatelju? I pretvorno - tajanstvenim glasom — jer prema drugima

još se uvijek silno izruguje svojoj vlastitoj neobuzdanoj ambiciji

obavještava Titusa o svojim naučnim osnovama.

Idućih dana Swammerdam nije bio ni izdaleka toliko sjetan i

šutljiv, koliko se Titus bojao. Katkada se činilo da je ponovno

uspostavljena nekadašnja prisnost. Uvečer, kad bi potražili kakvo

svratište — jer Titus je odlučno odbio Swammerdamov prijedlog da

noćuju po plastovima i seoskim ambarima — sjedili bi u tamnim, od

dima pocrnjelim krčmama uz čašu vina i zapodijevali razgovor, koji

bijaše protkan blagim šalama i blistavim uspomenama. Titus se

osjećao lagodno. Život bijaše lijep i veličanstven. Nije više imao

nikakvih želja. Nakon toliko godina, zamračenih sjenama, sreća se

bila poput zlatne ptice ugnijezdila u njegovim grudima. Čak je i

Swammerdam bio spokojniji, a oči mu dobile mirniji sjaj; ruke mu

se više nisu uzbuđeno trzale; glas mu više nije bio tako kričav, a

napokon je obuzdao i divlju hitnju svojih riječi, kad bi razvezao

pričati.

272

*

Posljednje popodne što su ga proveli u nekom selu na Vechti,

krajinom uždio vjetar, ulila kiša.

Bijahu ostavili ogrtače u konačištu kraj vode, te potražiše

zaklon pod visokim hrastovima, no jaki je pljusak prodirao i kroz

najgušće lišće. Nakon pol sata bijahu pokisli kao miševi.

Swammerdam je to već češće doživio; pa mu nije nimalo

smetalo. No kad su uvečer sjedili uz vatru i sušili odjeću, Titusa

spopade tresavica. Swammerdam ga promatraše zabrinuto. U noći je

Titus zapao u groznicu. Swammerdam nije legao, nego je sjedio kraj

Titusa i stavljao mu hladne obloge. Sutradan Titus više nije imao

groznice, ali bijaše bezvoljan i smalaksao. Odbio je da išta pojede.

Swammerdam ga svjetovao da ostane, dok se sasvim ne

oporavi. No Titus pomišljaše na ugovoreni sastanak s nekim

trgovcem umjetninama u Goudi, te se usprotivio tom savjetu.

Swammerdam je, opominjući ga, ponovio svoje riječi: Titus je samo

nevoljko slijegao ramenima. Obećao je da će doći po

Swammerdama, čim svrši posao u Goudi.

Kad se Titus dva dana zatim opet pojavio, Swammerdam se

prestraši zbog njegovih upalih, grozničavih očiju. Kašljao je, bijaše

promukao, priznade da je Swammerdam imao pravo: osjećao se

bolestan. Swammerdam se odmah i odlučno prihvati posla: dao je

Titusu da pije oštra aniša, umotao ga u ogrtače i doveo ga do

poštanskog broda, koji bijaše vezan uz obalu ispred konačišta. Titus

je cvokoćući, ležao u sparnoj kajiti. Ruke mu bijahu hladne, čelo mu

se žarilo. Svaki put kad bi zakašljao, Swammerdamu bijaše kao da

ga netko mačem probada.

Nakon nekoliko sati bijahu opet u Amsterdamu. Titusa

pritisnuo umor, u glavi mu se vrtjelo, nije mogao hodati.

Swammerdam razmisli, kratko i jasno. Kuća Fransa Coopala

nalazila se u blizini pristaništa.

Pol sata kasnije Titus ležaše u visokoj, četverouglastoj

počivaljci u salonu tetke Titije. Groznica se vratila. Nejasno je

prepoznavao crni lik Jana Swammerdama, koji je na okruglom stolu,

na kojemu je dotad stajalo samo venecijansko staklo, miješao neke

lijekove; onda je još kroz maglu svoje svijesti, koja se gubila, vidio

gdje Titia van Uylenburgh nježno, ali uporno gura iz sobe ozbiljnu,

krupnu spodobu Fransa Coopala...

273

XVI

Taman ženski lik, kojemu se lice nije razaznavalo pod gustom

pokrivkom na glavi, uvečer tiho zakuca na poluosvijetljene prozore.

Oprezno, da spriječi škripu, Titia van Uylenburgh otvori kućna

vrata; zakoprenjena osoba puzne pored nje te odbaci ogrtač.

Titia Coopal pogleda u zaplakano lice Magdalene van Loo.

Časak se čudila, no kad opazi, kako je djevojka i nehotice

bojažljivo zakoraknula prema osvijetljenom salonu, gdje se nejasno

razaznavalo kako Jan Swammerdam nečim barata, njoj sve postade

jasno...

Munjevit splet misli sunu joj kroz glavu, ali savršeno siguran:

tri su godine, kako je Magdalena jedne večeri došla k njoj smetena

kao i sada; napustila je roditeljsku kuću i tek se nakon nekoliko

tjedana vratila onamo. A u međuvremenu je stanovala tu, suzdržana

i blijeda, pod teretom neke tajne, koju nije odavala; a kad bi poslije

opet posjetila tetku, uvijek bi tu tajnu nosila sa sobom, pune tri

godine. I manje ženstvene naravi negoli Titia Coopal sigurno bi

opazile, da ju je ta tajna smekšala i potpuno preobrazila; nestalo je

njezine oholosti, a kad se vratila svojim roditeljima, imala je

podočnjake, izazovnost njezine ljepote bijaše iščezla... Poslije je

Titia Coopal čula glasine, koje bijahu odviše divlje, a da bi mogla u

njih povjerovati. — Postala je bojažljiva, suzdržana žena, ta

dvadesetpetgodišnja Magdalena, koja je kao djevojka igrala ulogu

male riđokose kraljice plesa i svečanosti. No sada je svoju tajnu

odala jednom jedinom kretnjom.

Tamo iza zastora ležao Saskijin sin, bolestan, bulaznio u

vrućici. Prva, koja je došla, još prije nego što se itko pojavio s

Rozengrachta, bijaše Magdalena van Loo.

Što li se dogodilo za ono pol godine, te se Magdalena toliko

promijenila i živjela poput opatice u roditeljskoj kući...? Titus van

Rijn bijaše onaj, koji ju je očarao! Voljela je Titusa! — A mladić...?

Je li ju odbio, je li bio nehajan, bijaše li koja druga posrijedi? Titia

Coopal može priseći, da se Titus, otkad ga zna, ne druži sa ženama.

No prije toga vremena? Magdalena stoji pred njom, ruke pritisnula

na grudi. Iz očiju joj govori strah i neizvjesnost. Još ništa ne pita, ali

Titia Coopal dovoljno zna.

274

— Ima visoku vrućicu — reče tiho.

Magdalena poče drhtati. Titia Coopal primi je u naručje, da je

utješi, gladeći joj kosu, koja joj se bila rasula i padala niz ramena.

Nepoznat osjećaj ponosa i ljubavi obuze Titiju. Ona, žena bez djece,

bijaše u časovima opasnosti utočište za djecu svojih sestara!

Kad više nitko ne bi mogao pomoći, dolazili bi k njoj i

zaklinjali je da im pomogne. — Samo u takvim rijetkirn trenutcima

mogla je Titia Coopal rasipati svoju godine i godine jalovo zapretalu

ljubav i majčinstvo. I kad eto vidi, gdje se u Magdalene oči pune

vrućim suzama, iz nje izbija neka tajnovita toplina; i ona je prigrlila

to dvoje djece; Saskijino dijete doniješe joj bolesno u kuću, a

Emmino je dijete dobjeglo k njoj, da se oslobodi svoga straha.

Zagrli Magdalenu te je odvede u pokrajnju sobu. Njih dvije ne

izustiše ni jedne riječi o Titusu, ali su sve znale jedna od druge: suze

i uzdrhtala usta jedne žene odavahu baš toliko, koliko i nježna

brižnost druge.

Cijelu je večer Magdalena ostala i pomagala Janu

Swammerdamu u polaganju obloga. Čudila se, što se nitko ne

snebiva zbog njezine nazočnosti i njezinih djela milosrđa. Čak i

nemirni dugonja anatom, čiji ju je nestalni pogled, kad je ušla u

bolesničku sobu, odbijao, nije ništa rekao: samo se smješkao, kad se

nagnula nad Titusa.

Ona se nagnula nad Titusa. Onaj duboki, neispunjivi san triju

godina neočekivano se ostvario. Kad je načas ostala s njim nasamu

— on više nikoga nije prepoznavao — ona mu uze gladiti

sljepoočice uzdrhtalim prstima— drhtahu joj prsti zbog bolna

ostvarenja njezine želje. Život je iznova počeo, kao one noći, kad je

postala svijesna svoje ljubavi. Puna neizrecive zahvalnosti vidje

gdje hlad njezinih ruku načas smiruje njegovu od groznice vruću

glavu; gladila ga po čelu i davala mu obloge nježnim kretnjama,

koje su joj prvi put u životu dolazile kao same od sebe.

*

Tjedan dana borio se Titus protiv podmukle vrućice; svakog je

dana dolazila Cornelia ili De Gelder, zabrinuto jedno kao i drugo.

Rembrandt je samo jednom došao. Doveli su ga u sobu i pred

postelju. Tresući glavom promatrao je gdje Jan Swammerdam daje

Titusu neki napitak. Odsutan duhom i bez ikakve uzbuđenosti upitao

je, tko je to bolestan.

275

— Titus — odgovoriše mu.

Starac ponovno strese glavom smijući se istiha. Poprijetio je

prstom. Druge podiđe laka jeza, kad on djetinjasto sigurno reče:

— Pa Titus je na putu.

Okrenuo se, i više se ni jednom nije osvrnuo na postelju,

uhvatio se pod ruku Fransu Coopalu, koji ga izvede iz sobe. No

Rembrandt nije puštao njegove ruke, nego je raspreo nekakvu

neobičnu, smušenu priču o dobrim poslovima, što ih Titus pravi, i o

bogatstvima, što se u kući gomilaju. Frans Coopal naposljetku dozva

u pomoć Aerta de Geldera, koji podjetinjelog majstora povede na

Rozengracht.

Kad je Titus opet počeo raspoznavati svoju okolinu i kad su

njegove oči tražeći i začuđeno klizile po zidovima raskošne odaje

Titije Coopal, Magdalena van Loo polagano iziđe. Srce joj je lupalo

od potmule neizvjesnosti. Jan Swammerdam toga je jutra dugo

sjedio uz postelju bolesnikovu i onda rekao:

— Ubrzo će doći k sebi.

Te su joj riječi nekoliko trenutaka zvučale kao nebeska glazba.

No čas zatim već je drhtala od tjeskobe.

Što li je znala o Titusu — čemu se smjela nadati? Kad su svi

oprezno zavirili u sobu, da li to možda nije previše za Titusa, koji se

u postelji jedva primjetno smiješio, Titia Coopal vidje, da njezine

nećakinje nema. Ženski pronicljivo dosjeti se, zašto je nema. Tražila

je Magdalenu i našla je u rušnici: tu je dejvojka, grizući svoj rupčić,

gledala preko staroga kanala, gdje je padalo jesenje lišće.

Magdalena svrnu oči u tetku i briznu u plač. Lagan žar ozari

obraze Titije Coopal. Vremešnija je žena, zajedno s Magdalenom, u

dubini duše sanjala san koji nikada nije smjela priznati... vječni san

žene koji je, netaknut, u njoj živio dalje, jače od rasprštanih draži

tisuće ljubakanja ili kreposne privrženosti dugotrajna braka.

Magdalena je dopustila da je obujme zaštitničke ruke. Drhtala je i

nije se usudila otvoriti oči. No Titia je umiri šapćući joj:

— Ne boj se, Magdalena. Ne boj se. Kad ozdravi...

Obje znadoše što se time mislilo. Ni jednom riječi nisu

spominjale nade, koju su gajile, ni čežnje, koju su obje u srcu nosile

— jedna nesebično i majčinski, druga prožeta nadom i sva u strahu

poput žene, koja voli — od onoga časa, kad je u Titusu vidjela

muškarca.

276

XVII

Sve se zatim brzo zbivalo, zastrašno brzo, kao u snu, kad

godine postaju minute, te jedna slika istiskuje i raspršava drugu...

Titus prizdravljao, a Magdalena se nije micala od njegova

uzglavlja. I ljudi s manje profinjene ćudi od njegove shvatili bi što

znači kad jedna žena odjednom ruši sve prepreke koje joj stoje na

putu, te pokazuje predanost koja zadivljuje. Mnogo je dana Titus

osjećao zračenje nježnosti, kojim ga je Magdalenina skrb obavijala.

Bijaše to nešto novo, novo nakon svega što je od nje vidio u dane,

kad je, hladna i željna osvajanja, dolazila u njegov dućan, trudeći se

da predobije Rembrandtovu i Hendrickjinu naklonost.

Za dugih popodneva, kad je rujansko sunce rasipalo svoje

blijedo zlato po kući, a Titusove snage pomalo jačale, razmišljao je

o prošlosti i o mjestu koje je Magdalena u njoj zauzimala.

Spominjao se kako joj se čudio i kako ga je uznemirivala; a onda se

sjećao, kako mu se rođakinja iznenada preobrazila, o čemu je, ne

vjerujući, slušao od drugih...

Sada se sve objašnjavalo. Ona je tu, u kući tetke Titije —

čudnovato, nikada nije pomišljao, da je Titia i njezina tetka — tu je

eto, njeguje ga. Ona gura Jana Swammerdama ustranu kad treba

pružiti lijek, ona prinosi čašu kad Titus zaželi piti; a jednom, kad se

pretvarao da spava, osjetio je njezin dah na svome čelu.

Titus nije nikada pomišljao da se ženi: a i kojom bi? No njemu

je laskalo da ima jedna žena koja ga toliko voli da se radi njega

odrekla svoga raskošnog života, ostavila roditeljski dom usprkos

govorkanja po gradu, te njega bolesna njeguje. Ispunjalo ga

osjećajem blage radosti, kad bi, pošto ga ostave sama da spava, bdio

za dugih, samrtno tihih popodneva i osjećao kako mu se snage

vraćaju i prožimaju mu tijelo.

On je s Magdalenom započinjao male šale, hvatao je za ruku ili

haljinu, te nije puštao svoje zarobljenice, dok ga ne bi poljubila u

obraz ili u čelo. Svaki put kad se tako poigravao, opazio bi kako

radosna rumen ozaruje Magdaleni obraze; za svake takve šale oči joj

se sjahu kao zvjezdano zlato.

Kad je opet mogao u šetnju, Magdalena ga pratila. Titia Coopal

puštala je to dvoje nasamu, domahivala sluškinji da se makne,

277

domahivala Janu Swammerdamu da ode, te je čak — iako svijesna

svoje smionosti — prijekornim pogledom zadržavala Fransa

Coopala, kad bi se, u brizi za nećaka i nećakinju, htio uvjeriti što je i

kako je.

Ujesen Titus i Magdalena zajedno uđoše u Rembrandtovu

radionicu. Majstor je sjedio kod prozora i nije radio. Kad uđoše, on

diže pogled. Isprva kao da ih nije poznao. Onda ustade te im zaželi

dobrodošlicu, osmjehujući se slabim djetinjskim osmijehom.

Titus obgrli Magdalenu rukom i povede je k ocu:

— Naslikaj nas zajedno, oče, mi smo zaručeni.

Rembrandt se opet smiješio. Nespretno ustade i pođe prema

Titusu. Tek se onda okrenu Magdaleni. Oči mu sinuše kao da nešto

traži, čelo mu se namršti: očito je razmišljao. Ona mu pruži ruku,

koja se bijaše stanjila.

— Ja sam to, barba Rembrandte, Magdalena...

Majstor kao da se odjednom prisjetio. Zadovoljno je nešto

gunđao za se. Onda pogleda u Titusa, oči mu žmirnuše, kao da sa

sinom dijeli tu radosnu tajnu.

— Naslikaj nas, oče — ponovi Titus i nježno gurnu

Rembrandta za slikarski stalak te mu stade pomagati.

Dok su razapinjali platno, a Rembrandt miješao boje,

Magdalena je čula kako joj tetak zvižduka kroza zube. Stari

čarobnjak bijaše dobro raspoložen. Usitnivši korake kaskao je po

radionici, slikarski mu se haljetak vukao po podu. Ponekad

letimično bi pogledao u Magdalenu, kimnuo joj glavom i gunđao

nešto preda se. Čula je: »Titusova zaručnica«, i bilo je kao da

značenje tih riječi poprima svečan, neobičan prizvuk zbog načina,

na koji je Rembrandt to pjevušio ispod glasa.

Pošto su se smjestili, Titus opazi, da ih otac gotovo više i ne

gleda. Zujkajući istiha, starac sjedio pred slikarskim stalkom i

svraćao pogled sa slike samo na paletu, na kojoj se sjahu boje

bronce i crveni.

Čudio se Titus zbog tih tonova: Magdalena je nosila

tamnoplavu haljinu, koja se činila malne crna; on je pak nosio

odijelo od smeđa, francuskog sukna, po najnovijoj modi, kako se to

viđalo po dućanima. Šapćući skrenuo je Magdaleninu pažnju na

čudnovate boje na paleti.

Sjedili su tri sata, te su pomalo postajali umorni i ukočili se.

Tada Rembrandt naglo ustade i odbaci kistove. Užurbano pristupi

278

zaručnicima te ih dovuče pred sliku. Začuđeno su gledali u vlažno

platno, a onda se zagledaše jedno drugome u oči.

Visok, vitak čovjek s Titusovim crtama, u odjeći od zlatna

brokata istočnjačkog raskoša stavio je nježno i zaštitnički desnu

ruku na srce mlade žene pokraj sebe, koja je imala Magdalenino lice

i kojoj se na crvenu ruhu blistao skupocjen nakit; ruke joj dražesno

počivale u krilu.

Bilo je to nešto sasvim drugo nego što su očekivali; sjedili su, a

ono dvoje zaljubljenih na slici stoje; oni su jedno drugom gledali u

oči, a tu zaručnica sluteći nepoznatu sreću gleda preda se, i samo

zaručnikov pogled počivaše na njoj s prisnom, muževnom

nježnošću.

Sav raznježen, Titus gledaše oca, koji je, poguren i tiho se

smiješeći, promatrao njihovo divljenje. Bio je djetinjast i pravi

starac, koji shvaća, što se oko njega događa, pa ipak je Rembrandt

naslikao vječnoga zaručnika i vječnu zaručnicu, onako kako žive u

snovima muškaraca i žena, naslikao onu prvu, mladu, međusobnu

prisnost, koja još oklijeva. Titus i Magdalena uhvatiše se za ruku.

On vidje, da je nju zgodila ona dublja istina portreta; gotovo

zastrašena, Magdalena spozna, da je Rembrandt oblikovao onu

usrdnost, koju je proživljavala u svemu što se ticalo Titusa.

No odjednom majstor odgurnu oboje ustranu, kao da mu oni,

tiho promatrajući njegovo djelo, nešto oduzimaju. Odvuče vlažno

platno ispred njihovih očiju te ga pažljivo i slavodobitno odnese k

prozoru, u svjetlost; onda uhvati zaručnike za ruke te ih odvede do

vrata, koja širom otvori. Htio je ostati sam s onim što je naslikao,

sam sa svojim vlasništvom, koje će mu ionako uskoro oduzeti.

Tako je to bilo već više od četrdeset godina; a Titus, koji je to

znao, i Magdalena, koja je to slutila, puštali su drage volje da ih

njegova čežnja za samoćom izgura iz radionice.

*

Jednog jutra na izmaku zime Titus je odveo svoju zaručnicu iz

njezine roditeljske kuće da je otprati do vijećnice.

Četrnaest dana prije toga Aert de Gelder i Lucas de Baen

zajednički su o skoroj svadbi obavijestili sve znance, što ih zaručnici

imađahu u gradu. Djeci su dobacivali svadbene slatkiše, a odraslima

natakali vino. Titus je najprije zamolio Jana Swammerdama, da mu

bude djever, ali se anatom mrgodno nasmijao:

279

— Zar ja s ovom svojom njuškom da sipam šarene bombone ili

da žènskînju točim vino? Ili da kitim bračnu postelju? Ja...?

Titus se zbog te ljutite žestine malko preplašio, no u dnu srca

radovao se, što je ljekarnikov sin otklonio: sada je mogao zamoliti

onu dvojicu mladih. De Gelder i Lucas de Baen bijahu pogodniji za

tu dužnost. Titus je to shvatio tek u dane uoči svadbe, pošto su

novonamješteni stan na Rozengrachtu ukrasili zimzelenom. S

dvjema nekadašnjim Magdaleninim drúgama u igri, koje su imale

biti djeveruše, nastade šala i smijeh, te se Titus pitao što li će tek De

Gelder, koji inače bijaše tako suzdržan.

Kad su onda on i Magdalena naposljetku sjedili pod

svadbenom nebnicom, te se gozba započela, oba mlada slikara i

mlade djevojke, njihove pomagačice, pustiše maha svojoj

pustopašnosti. Nikada još nisu vidjeli Aerta de Geldera tako

neobuzdano vesela. Skočio je na stolicu i pjevao svadbene pjesmice,

koje su kod žena izazivale tobožnji stid, dok su se iza lepeza i čaša

smijale gotovo još bujnije od muškaraca. No svirači bi uvijek iznova

upadali bezazlenijim pjesmama; viole cilikale, kontrabas brundao, a

kričave flaute pjevale visoko nad ljudskim glasovima: »Car od

Švedske« ili »Bilo jednom dijete jedno« i »U dolcu onom lipa stoji«

i druge napjeve na tu priliku.

Cornelia van Rijn sjedila užarenih obraza kod nevjestinih

prijateljica, koje su htjele da je svojim cvrkutom i pošalicama

nasmiju. Nikad prije nije tako nešto doživjela. Razgovori, pjesme i

vino, sve ju je to smućivalo. Nije shvaćala kako djevojke i žene oko

nje mogu hihotati i smijati se zbog pjesama koje u isto vrijeme

izazivaju njihovu sramežljivost. Čudila se što Titus, njezin otmjeni,

ponosni brat Titus, šaleći se usvaja grube dosjetke, koje muškarci

dobacuju preko stola. Ogledala se oko sebe: naokolo sve sama

crvena, nasmijana i razbuktala lica.

Kadšto kliznula bi pogledom do udno stola. Tamo je među

dalekim rođacima i beznačajnim gostima sjedio Rembrandt, uvučen

u se, s čudnovatim osmijehom na bezubim ustima. Nije želio sjediti

sučelice Magdaleninim roditeljima, gdje za nj bijaše spremljeno

visoko, vijencima ukrašeno sjedište. Zaklinjali ga i prijetili mu; nisu

ga mogli skloniti. Zašto odbija, nije rekao, ali se tvrdoglavio i ostao

pri svome, da će sjediti ondje, gdje je njega volja. Ponovno su ga

molili i prijetili mu, dok nije, zaplećući jezikom, počeo kleti. Titus

je uzdišući odustao i pustio mu sve na volju; i sada je, raširivši se

280

zadovoljno i obuhvativši šakom veliku vinsku čašu, Rembrandt

sjedio kraj stranih ljudi, kojima nije odgovarao, kad bi ga što pitali

— sjedio je u dnu stola baš kao kakav sluga ili kakav daleki i

beznačajni rođak. Od vremena do vremena šibnuo bi pogledom po

začelju stola, gdje su Titus i Magdalena sjedili pod svadbenom

nebnicom; pogledi su mu švrljali po zidovima, gdje je sve bilo

ovijeno zimzelenom i ukrašeno srebrnim lišćem. Zatim je sjedio tiho

te se činilo da razmišlja, mučno i polagano, dok ga opet ne bi

ponudili jelom, što ga je halapljivo grabio, ili vinom, koje je ispijao

na pehare.

Kad je gozba potrajala već nekoliko sati, prostorija se ugrijala i

postala zagušljiva; Titus se sagnuo k Magdaleni i upitao je, ne bi li

otvorili koji prozor. Čas potom strujnu hladan zrak veljačke noći po

zagrijanim licima; disalo se lakše; buka i oduševljenje kao da su

dosegli vrhunac.

Onda djeveri iznenada stadoše na stolice i pljesnuvši rukama

zamoliše za tišinu. No klicanje trajalo dalje nezaustavno, pa dadoše

znak, da mladu, plešući, otprate do postelje!

Vrata se širom otvoriše, a ložnica se napuni uzvanicima.

Svirači već stajahu uz široku postelju, gudeći i zviždeći. Graja bijaše

zaglušna. Svi su se smijali, gurali se bliže, da vide, kako će Titus

iskupiti nevjestu od djevera i odnijeti je u bračnu ložnicu, gdje je

trebalo da stane pred nju, da bi je zaštitio... Tek kada je — kako je to

običaj zahtijevao — skinuo jaku i počeo otkapčati puca na svojoj

odjeći, gosti su se počeli razilaziti uz glasne želje i aluzije; no još je

dugo potrajalo dok nije i posljednji uzvanik napustio kuću.

Naknadno se slavlje dokončalo, vratila se tišina. No Titus

kašljao. Nitko osim Magdalene nije tome obraćao pažnje. Mislila je

na otvoreni prozor na svadbi, na otvorena vrata u ložnici. Bio je tada

ugrijan i zamoren i tek prizdravio od svoje pretrpljene bolesti.

Tajom ju hvatao neki nemir. No Titus se smijao njezinoj

zabrinutosti, odbijajući svaki strah, sav anis, sve kamilice i sve tople

obloge.

Njihova sreća trajala već nekoliko tjedana. Uvečer bi, držeći se

za ruku, sjedili i pričali o onim godinama, kad se još nisu poznavali.

To se gotovo nije dalo ni zamisliti; i zar se nije činilo da će tek sada

sve biti dobro?

Jedne večeri, kad je Titusa ponovno mučio kašalj dulje nego

ikad prije, on vidje kako Magdalena odlučno ustaje.

281

— Kašlješ već mjesec dana, a nikoga nećeš slušati. Još večeras

idem po Jana Swammerdama.

Titus se slabo protivio, no Magdalena ga potisnu natrag u

naslonjač te dozva De Geldera iz radionice, neka pošalje po Jana

Swammerdama.

Jan Swammerdam i Titus prvi put se nakon vjenčanja ponovno

susreli. Titus opazi podrugljiv, podsmješljiv blijes u očima

anatomovim. Kad je s mladima ostao nasamu, činilo se kao da se

hoće s njima grubo i nepoželjno, na momačku, našaliti. Titusu je

uspjelo da ga pogledima odvrati od toga. No posprdnost nije iščezla

sa Swammerdamova lica. Titus vidje, kako je Magdalena,

razljućena, crvenjela. Još uvijek nije baš nimalo shvaćala ćud toga

hirovitog prirodoznanca.

Jan Swammerdam sjeo uz vatru i pružio ruke prema

crvenkastom žaru. Pogledao je Titusa. Mladić je disao mirno, i na

njemu se nije ništa opažalo. Izgledao je snažan i sretan. Jan

Swammerdam nije dugo ostao. Potapšao je Titusa po ramenu,

naklonio se Magdaleni, te otišao. Sutradan je poslao neki sirup

protiv kašlja kojega je Titus prezirno bacio.

Kadgod ga je Magdalena zaklinjala da bude oprezan, Titus je

lagodno slijegao ramenima. Kad bi zajedno šetali, duboko je udisao

ledeni zrak. Doduše, ponekad bi osjetio, kako ga nešto štreca u

grudima, no nije mario. Ali kad bi se ponovno našao kod kuće i

sjedio uz topli, dimljivi kamin, opet bi ga spopalo ono dugotrajno,

zamorno kašljanje, kojega se Magdalena toliko bojala. Jednom je

grčevito obadvjema rukama uhvatila Titusa za ramena:

— Ti moraš k liječniku, moraš. Neću više to slušati, ne mogu...

našega djeteta radi...

Titus ju je poljubio dugim cjelovom.

— Ali Jan Swammerdam veli, da nije opasno.

Magdalena skoči.

— Jan Swammerdam! Ja mrzim Jana Swammerdama! Nije te

ni pogledao; sjedio je uz vatru, pio naše vino i opet otišao. Napitak

protiv kašlja što ga je poslao, ionako nije ništa pomogao!

Titus popusti njezinim suzama i njezinu uzbuđenju, a

ponajprije na pomisao na njihovu tajnu. Pošao je k liječniku i dao se

pregledati.

Kad se vratio, Magdalena mu na licu vidje, da nosi loše vijesti.

Ona mu uzvrati nijemi cjelov s nekom bojažljivom nježnošću.

282

On je povuče na koljena.

— Kaže, da je desno pluće, a zasad da ne smijem iz kuće.

*

Liječnik dolazio svaki dan, kašalj postajao strašan. Gdjekad bi

prestao, no pri najmanjem povodu opet bi započinjao i vršio svoje

razorno djelovanje.

Jednom Jan Swammerdam vidje gdje liječnik dolazi iz

prijateljeve trgovine umjetnina. On ga zgrabi za rukav te se

prigušeno nasmija:

— No, poštovani puštatelju krvi, kako je? Babine na vidiku?

Liječnik ga srdito ošinu očima te mu uzvrati:

— Ne samo babinje nego i mrtvac, ne budem li na oprezu.

I prezirno pogledavši Swammerdamov dugi kaput nadoveza:

— I to mi je liječnik s doktorskom diplomom! Knjiška

mudrost! Čak i laik može vidjeti da će Titus van Rijn muku mučiti.

Jan Swammerdam umuknu te uđe u trgovinu umjetninama

svojega prijatelja. Mislio je na Titusovu bolest prije svadbe. Bilo je

glupo od njega, kratkovidno i glupo što je mislio da se boljetica neće

vratiti!

Titus ležaše u postelji. Pozdravi posjetitelja mahnuvši mu

blijedom rukom. Kad je Swammerdam pristupio bolesnikovoj

postelji, Magdalena ga pogleda neprijateljski. Jan Swammerdam

opazi, kako ona nema u nj povjerenja u pogledu Titusove bolesti.

Grubom kretnjom prođe pored nje i odgrnu pokrivač. Oštro je

promatrao Titusa. Zatim reče:

— Desno pluće.

Titus kimnu i okrenu glavu. U Magdaleninim očima tinjala

mržnja.

— Brbljati za liječnikom, to može svatko — hladno će ona. —

Ali pomoći!

Dok je Jan Swammerdam žurno pohitao natrag u očevu

ljekarnu, Magdalena se naže nad Titusa.

— Ne puštaj ga više unutra, najmiliji. Mrzim ga. Osjećam da

nema čistu savjest. On je zlopogleđa.

Titus se i protiv volje osmjehnu i odmahnu rukom.

— On je čudak — reče polagano i umorno — ali ne misli zlo.

Treba ga suditi po njegovim djelima, a ne po njegovu izgledu.

Magdalena briznu u plač.

283

— Mrzim ga, mrzim ga s tom njegovom pramenastom kosom i

lošim vladanjem! Ne želim ga više vidjeti! Reci mu da više ne smije

ovamo! Zaklinjem te, reci mu to...!

— Ti si nešto utuvila u glavu... — započe Titus umirujući je.

No Magdalena skoči.

— Ti njega braniš? Ti si protiv mene? Ne voliš me! Njega više

voliš negoli mene...?

Titus očajavaše zbog njezina jecanja. Htjede uhvatiti njezinu

ruku, no ona mu je istrže.

— Zašto si se onda mnome oženio? Zar me nisi uzeo radi mene

same? Zar samo radi novca...?

Titus u postelji sunu uvis. Lice mu bijaše mračno i strogo.

— Magdalena!

Ona načas diže glavu te je opet spusti na ruke. Suze joj

potekoše niz ruke.

Titus kliznu natrag na uzglavlje, uzdišući.

— Ne sada, Magdalena, sada ne....

Počeo je kašljati. Magdalena mahom utihnu. Oči joj bijahu

širom otvorene od straha i srdžbe kad mu je davala lijek kojega je

liječnik ostavio. Dok je pio, naslanjao je glavu na njezino rame.

— Titus, najmiliji, oprosti mi... Ja sam ti zla žena; mučim te i

ljutim... dok ti... Oprosti mi...

On joj pruži usta. Poljubiše se. Pažljivo joj obrisa oči.

Pogledaše se. Magdalena naže glavu, a on joj je povuče na

uzglavlje, gdje je toplo i prisno počivala uz njegovu.

*

Kad je Jan Swammerdam opet došao, Titus ga dočeka sam.

Anatom htjede da razmota instrumente, koje je donio sa sobom, no

Titus ga u tome spriječi, zazvavši ga tiho njegovim imenom.

Jan Swammerdam pristupi postelji. Titus vidje njegov

prostodušni, upitni pogled, te se gotovo pokaja zbog obećanja što ga

je dao Magdaleni; no onda se odvaži:

— Zahvalan sam ti na spremnosti da mi pomogneš,

Swammerdame... no bolje je da odeš... i da zasad više ne dolaziš. Ja

sam s Magdalenom... sa svojom ženom...

Načas se prekide, tražeći pravu riječ. No već bijaše prekasno.

Anatom je problijedio. Oči mu potamnješe divljim sjajem, disanje

mu se ubrza.

284

— Tvoja žena? Tvoja me žena više ne želi ovdje vidjeti? Ta

reci samo, ako je tako! Nemoj otezati! Ona me ne trpi. Misli da ja na

te bolest navaljujem...?

Titus odmahnu rukom, smalaksao i na muci. No Jan se

Swammerdam nije obazirao na mukotrpnu kretnju bolesnog

prijatelja. Uvrijedili su ga. On se maši za liječničku torbu.

— Zlopogleđa, je li? — protisnu odjednom srdito i

neprijateljski.

Titus se prestraši: bijaše to isti izraz što ga je i Magdalena

upotrijebila; bio je neugodno iznenađen oštrovidnošću ljekarnikova

sina. Napol se uspravivši i poduprvši se o laktove, zatrese glavom.

Htio je da sve objasni anatomu.

No uvreda je odviše neočekivano smjerila Swammerdamovu

sujetu. Stajao je visok, uspravan, mršav, rasplamtjelih očiju. Riječi

mu samo rezale kroz prostor: raspomamljeno, gnjevno praskanje

povrijeđene taštine.

Titus htjede odgovoriti, prekinuti ga; mahao je rukom, dozivao

imenom. Nije mu uspjelo. Dug i strašan napadaj kašlja. Jan

Swammerdam se prestraši i umuknu. Grozničav, obliven znojem,

Titus ležao porebarke i kašljao. Anatom pogleda oko sebe. Dohvati

čašu, koja je još stajala na stolu; no prije nego što ju je mogao

pružiti Titusu, Magdalena se stvori u sobi.

Ona mu istrže čašu iz ruku. Voda prsnu uvis. Swammerdam

ustuknu i, ukočen, pogleda u ženu svoga prijatelja. Ona obgrli

Titusa i podrža ga, dok strašni kašalj ne zamnije. Kad je čašu opet

postavila na stol, ona pogleda Swammerdama dugim, nijemim

pogledom najdublje mržnje. Oči joj se spustiše na liječničku torbu.

Swammerdam je mehanički prihvati. Onda rasplamtjele ženske oči

pokazaše na vrata.

— Idite, Swammerdame — govorila je polagano, dršćućim

glasom; — vi nosite nesreću svojim prijateljima.

Suhonjavi lik prirodoslovčev protrnu kao pod nekim udarcem.

»Nosite nesreću svojim prijateljima...« Te riječi izazvaše jednu

bolnu, jezovitu uspomenu: neki se čovjek guši... njegova se ruka

hvata srca... Nosite nesreću svojim prijateljima...

Grunuvši otvori vrata. Ne reče ni riječi i ne zapazi slabašan

Titusov pozdrav. Iziđe. Cornelia bila u dućanu i začuđeno gledala za

njim. Ulica bijaše utonula u tamu. Snježne se pahulje kovitlale.

Swammerdam hodao ulicom; u jednoj mu ruci šešir, u drugoj

285

liječnička torba. Nosite nesreću svojim prijateljima... To je rekla ona

žena. Ona nije mogla ništa znati o Bartholijnu. Pa ipak — kao da to

svatko zna; kao da to znaju krovovi, snijegom pokrito i samrtno

tiho, prastaro drveće, kao da to grane nekim znakovima po nebu

ispisuju: Nosite nesreću svojim prijateljima.

Jan Swammerdam prođe kroz ljekarnu, polagano, kao

omamljen. Šešir i torba padoše mu iz ruku. Uspe se stubama, prođe

kroz kabinet s nadjevenim pticama, s leptirima i kukcima, što bijahu

čiodama pribodeni — te se svali za svoj radni stol. S glavom među

listovima svoje započete knjige, plakao dugo i uporno nad svojim

izgubljenim životom.

286

XVIII

Duga kasna zima donijela svijetle, sunčane dane. Na kratko se

vrijeme Titusovo kašljanje popravilo, noću je mirno spavao. Ustajao

je iz postelje, pisao pisma, primao slikare i ponovno pravio poslove.

Čak je nekoliko puta, čvrsto umotan u svoj ogrtač, pošao s

Magdalenom u šetnju. Od vjetra ni ćuha, zrak kao od stakla. Ulice

bijahu prepune ljudi; svi su željeli da se nadišu srebrna zraka.

Ponosna sa svoje sve vidljivije trudnoće, Magdalena hodaše

pod ruku s Titusom. Ljudi pozdravljali znance i prijatelje, smijali se.

Zvoncanje praporaca na saonama radosno lebdjelo u zraku: sleđeni

mjehuri sapunice, što tiho zveckaju jedan o drugi. Veliko i blijedo

zimsko sunce tromo nebom klizi. Sve je kanda obećavalo

ozdravljenje.

Činilo se, kao da Rembrandt zna za tu radosnu nadu, mada mu

nitko ništa nije rekao. Jednom popodne, dok je Titus pregledao

račune, on odvuče Magdalenu sa sobom u radionicu. Neka je

tajanstvena svjetlost ležala na njegovu licu, a oči mu tinjale poput

dviju sitnih ustreptalih žerava. Magdalena pođe za njim, začuđena i

radoznala. Rembrandt uze nešto tražiti po nekom ormaru te se vrati s

velikom lepezom od nojeva perja. Nije slutila, odakle mu taj

raskošni predmet, ali je šutjela, puštajući svekru sve na volju. On joj

reče da sjedne, dade joj lepezu u ruke i rastvori je u svu šir nad

njezinim krilom. Smiješeći se, ona pocrvenje. Rembrandt gunđaše

nešto za sebe i lati se posla. Samo jedanput prekide posao, obrativši

se Magdaleni:

— To će biti portret za njega.

Dok ju je slikao onoga popodneva, pa i poslije, dok je Titus

sjedio dolje i radio, između to dvoje vladaše neka prešutna

suglasnost. Iz zahvalnosti za tu sliku Magdalena bi staroga

čarobnjaka mogla poljubiti. U predosjećanju svoga materinstva, ona

mu je, lako ozarena, sjedila kao model.

Što je češće kašalj izostajao, to je Titus postajao pustopašniji.

Bola bijaše gotovo nestalo. Jednoga dana stajaše on pred

Magdalenom, s klizaljkama u ruci. Ona je drhtala, no on je obujmi i

povuče sa sobom na led. Četvrt sata kasnije klizili su po zaleđenom

grachtu. Nije se htjela oslanjati na nj, no on je zahtijevao, te je

287

popustila, bojeći se da bi ga moglo uzrujati, ako mu ne popusti. On

je uhvati za ruku i odvuče sa sobom. Tako su išli zaobilaznim

putem, sat poprilici, a onda krenuše natrag. Na povratku kući valjalo

im se boriti s vjetrom. Magdalena je sva u strahu čula kako je Titus

počeo teško dahtati. Stala je i htjela nazad korakom, bez klizaljki.

No to je vrijeđalo Titusov ponos. Gotovo razljućen, on je i dalje

jurio, a ona se, obuzeta tjeskobnim slutnjama, nije opirala da je on

vuče. Kad stigoše kući, Titus bijaše mrtav umoran i sav u znoju.

Koljena mu klecala, i on se napol onesviješten sroza u naslonjač. Ne

mogavši se više svladati, Magdalena pođe u kuhinju i briznu u

očajnički plač.

Titus čuo, pa pošao za njom. Čelo mu bijaše još vlažno od

znoja, kad se priljubio uz nju. Ona zatrese glavom.

— Ludi, lakomisleni Titus, budi oprezan; još ćeš se pokajati

zbog toga.

On zabaci glavu te se prezirno nasmiješi. Onda je htjede primiti

u naručje, no ona ne dopusti.

Sjeli su za stol i jeli. Titus je slabo mario za jelo. Legao je rano

u postelju.

Sutradan se kašalj vratio, isprva kratko i zatomljeno, no onda u

grčevitim pretrzima. Magdalena dozva liječnika. Ovaj osluhnu

bolesniku disanje, na licu mu se javi izraz zabrinutosti.

— Odviše je rano ustao — reče i sleže ramenima. — Mora

bezuvjetno ostati u postelji.

Magdalena je zapazila neumoljivi prizvuk u njegovu glasu; taj

joj je glas idućih dana uvijek iznova odzvanjao u ušima. Iz dana u

dan kašalj se pogoršavao. Kruta, suha bol kidala bolesniku tijelo.

Groznica se vratila. Kad je Magdalena čula ono potmulo,

samrtničko kašljanje, bijaše joj da presvisne. No u nazočnosti Titusa

svladavala se, upinjala posljednju hrabrost i posljednje snage. Kad

bi Titusa spopao kašalj, a ona stajala uz njegovu postelju, ponekad

bi čak uspjela da mu se nasmiješi i da mu stavi ruku na prsi, kao da

bi ta mala nedužna kretnja mogla zaustaviti one razorne sile...

U kući zavlada mrtva tišina. Svi su šuljajući se prolazili

hodnicima i stubama. Cornelia se gotovo više nije usudila doći, jer

je jedva još mogla gledati kako se Titusu snaga rasplinjuje.

Rembrandt je, pipajući, tapkao kroz radionicu te prestravljeno i

nepomično osluškivao, kad bi Titusovo kašljanje paralo duboku

tišinu zimskog popodneva. Činilo se, kao da mu sada sve malo

288

pomalo dolazi k svijesti, da je to njegov sin, koji se tamo dolje hrva

sa smrću.

*

Jedne blistave mrazne noći umrije Titus. Ležao je sam.

Iscrpljena od bdjenja, Magdalena bijaše zaspala kraj njegove

postelje. Titus je pogleda. Nad njegovom je posteljom visjela

njihova najnovija slika: s lepezom, koja pokrivaše blagoslovljeno

krilo. On okrenu glavu. Razmišljao je sasvim bistro i bez straha.

Znao je da to više ne može dugo trajati. Svega svog života bojao se

smrti. Ali noćas kao da se sve promijenilo, kao da je sve ono što

pripada životu, izgubilo svako značenje. Znao je, da životni put sada

naglo zakreće u neku nepoznatu zemlju — i onda je svršeno s ovim

krajem, gdje čovjek gleda očima. Život ga bio odveo strmo u visinu:

sada ga taj život prepušta onome što dolazi nakon toga. I tako mora

biti.

Titus ležao budan, široko otvorenih očiju. Načas pomisli, da

probudi Magdalenu, da s njom govori. Ali predomisli se, odustane

od toga. Ona mora spavati, štedjeti snage, snage za dijete, koje on

više neće vidjeti — i ta jedna misao lebdjela mu časak, oštro i bolno,

u svijesti; zatim je, gledajući u noć, opet sve zaboravio.

Sve su stvari bile vidljive i jasne, a ipak se sve činilo plavo i

treptavo. Na nebeskom svodu titrao blistav veo, svjetlucanje

zvjezdane prašine. On diže pogled. Čudnovato što se tako primiče

kraj, tako tiho i tako svesilno.

Probode ga oštra bol, vrati se stari kašalj. On otvori usne, da

duboko udahne... ali nešto prepuče u njemu. Topli valovi krvi

navriješe mu na usta. On raskrili ruke i sa smiješkom se prepusti

beskonačnosti.

289

XIX

U danima nakon Titusove smrti Magdaleni van Loo bijaše, kao

da se probudila iz duga, ljupka sna. I da nije bilo djeteta, koje joj se

micalo pod srcem, možda bi to i povjerovala i s osmijehom dalje

sanjala sve do smrti. Onda bi valjda mislila da Titus nije nikad bio

njezin, da je ono tri mjeseca njihove prisne veze bilo samo igra

snoviđenja njezine čežnje. Njezina je čežnja ostala vječno

djevičanska; i vječno neostvarena, ta bi čežnja ipak ispunila

prazninu njezinih ljeta. — No ono živo, što joj on bijaše ostavio,

podsjećalo ju je svakog sata da je zbilja snivala u njegovu naručju,

da je ta kratkotrajna sreća nestala iz njezina života, i nikad se taj čas

više neće vratiti — ona je sama!

Tako se svršila ljubav Magdalene van Loo.

*

Još je mjesec dana Magdalena stanovala u Rembrandtovoj

kući, a onda se vratila roditeljima, obuzeta dubokom mržnjom

prema životu. Ta se mržnja preobražavala u mržnju prema ljudima.

Dane i dane znala se kloniti svakoga, dok se iznenada nije opet

pojavila, sa svakim razgovarala te iznenađivala svoje posjetitelje

neugodnim pričama; onda bi je ponovno tupa mučaljivost tjerala

natrag u njezinu tihu sobu, i nitko više ne bi čuo od nje ni riječi. —

Tuga je bijaše oborila. Misli joj se zapletale. S gramzljivom

sitničavošću lihvara snovala je o svojim novčanim stvarima. Sate je

i sate računala po Titusovim knjigama. Štedjela je i na najmanjoj

svotici.

Zapuštala se. Tko bi je god vidio, pa i njezini roditelji,

prestrašio bi se zbog njezine nenjegovane vanjštine i loše odjeće.

Bez prestanka je trčkarala javnom bilježniku, zgrčući sve, čega bi se

mogla dočepati. — Sve je to za dijete! čuli su je gdje govori. Samo

da mi poslije ne oskudijeva. Za to ću se ja pobrinuti, ta ono će biti

siroče bez oca.

Kad se posljednji put pojavila na Rozengrachtu, samo je sunula

u radionicu. Cornelia bijaše kod oca, pa ustuknu pred

Magdaleninom zanemarenom pojavom. I ne pozdravivši, Magdalena

je u slijepoj užurbanosti tako snažno zgrabila Rembrandta za ruku,

290

da ga je gotovo zaboljelo.

— Titusov dio nasljedstva! Za moje dijete! Moje dijete ne

smije gladovati!

Majstor je, sav zbunjen, pogleda. Nije ju prepoznao, tu

nemarno odjevenu ženu, koja je nekoć nosila raskošno ruho, što je

stajalo nekoliko stotina. Usne mu se micale, bespomoćno je gledao u

Corneliju. Ona bijaše dobježala i oslobodila ga od bijesna zahvata

njegove snahe. Rembrandt nešto progunđa te pobježe. Obje žene

stajahu licem u lice, uspravno i dušmanski.

Magdalena istrže svojoj zaovi novac iz ruku, što ga je Titus

ostavio njoj i njezinu djetetu. I dok je Magdalena odlazila iz dućana,

Cornelia gledaše za njom šutke, i puna mržnje. Obje znadoše, da je

veza, do koje je došlo ženidbom između kuće Van Loo i Van Rijn,

razvrgnuta, zauvijek. I Cornelia se tome radovala.

Nekoliko mjeseci poslije rodilo se Titusovo i Magdalenino

dijete. Bijaše to djevojčica, a na krštenju joj nadjenuše ime Titia. Na

Rozengrachtu je nisu nikada vidjeli.

— Magdalena umrije neko pol godine nakon poroda.

291

XX

Već onda, kad se slavila svadba Titusa van Rijna i Magdalene

van Loo, Aert de Gelder bijaše stvorio odluku da ode od svoga

majstora.

Nakon smrti Rembrandtova sina u kući je zavladala veća tišina

negoli ikad prije. Duge večeri, pune ustajala mira, tištale su sjetnog

učenika, i taj ga je osjećaj, praćen nekim neodređenim strahom,

progonio sve do u noć, i u njegovim snovima. U kući se pojavljuju

sjene umrlih; u snu čuje njihov šapat. Sigurno će pasti u

melanholiju, bude li još dulje ostao u kući Rembrandtovoj, koja

bijaše tako teško pogođena udarcima sudbine! Znao je da je njegov

odlazak jednak bijegu, i on se stidio svoje kukavnosti. Vidio je pred

sobom Rembrandta, izmučena samoćom i kostoboljom, gdje

besciljno trapa po radionici, kao sablast svoje vlastite veličine, kad

ne bi stenjući ležao u postelji, tiho cvileći poput djeteta ili životinje.

De Gelder više nije mogao gledati one ugašene, suzne oči.

Rembrandt kao da više nije pripadao svijetu živih.

Aert de Gelder jedne večeri pokupi svoje stvari i oprosti se s

Titusovom udovicom, s Cornelijom i sa svojim majstorom, koji je i

njega osposobio za majstora. Rembrandt nije pravo shvaćao, da ga

učenik ostavlja. Nešto je mrmljao i tek nemarno uzvratio pozdrav,

kao da De Gelder odlazi samo u kratku šetnju te će za večere opet

sjediti za stolom kao uvijek. De Gelder više nije mogao podnijeti.

Sunuo je iz kuće, pa je sate i sate lunjao naokolo, naslijepo i bez

cilja. No usprkos samilosti, usprkos razdoru u duši, nije se usudio

ostati. Odlazi k Suythoffu, u njegovu radionicu, da ondje iskali svoj

jad.

Uvečer šalje Suythoffa na Rozengracht: da mu on donese

njegov sanduk. Suythoff se vraća kao lopov sa svojim plijenom.

Legoše bez riječi. Sutradan ujutru Suythoff ispraća prijatelja do

poštanskih kola. De Gelder se vraća u Dordrecht, gdje mu je otac

komesar Zapadno-indijskog društva; vraća se u svijetli kraj svoje

mladosti, da tamo traži ozdravljenje od turobne očaranosti, u koju ga

bijaše zapleo Rembrandt i Rembrandtov svijet!

292

XXI

Kad je Cornelis Suythoff ponovno stupio u kuću na

Rozengrachtu te se uspinjao stubama, da bi pošao po Aertove stvari,

odjednom pomisli na svadbenu svečanost, koja se tek prije nekoliko

mjeseci proslavljala u toj kući.

Začudo, držao se u pozadini, no iz svoga je tihog kutka mogao

promatrati nekoga, kojega je nekoć vidio gdje se penje istim

stubama, kojima se on sada uspinje.

Rembrandtova se kćerka zvala Cornelia. De Gelder mu je to

često morao ponoviti. Dok se sada šuljao kroz mračno, usko

stubište, bijaše mu, kao da ona opet stoji pred njim, kako ju je vidio

na Titusovoj svadbi: zreliju, ženstveniju, s bujnijim pletenicama.

Njegovo je srce tada potmulo udaralo. Ta se misao opet rasplinula,

kad je uvečer, mučaljiv, posljednji put sjedio sa svojim prijateljem u

radionici; a i sutradan izjutra, kad su odšvrljali do polazišta

poštanskih kočija izmjenjujući riječi oproštaja, ništa ga nije

podsjećalo na nju. No kad je, ponovno sam, ušao u svoju radnu sobu

i nehajno prao svoje kistove, on se ulovi kako misli na Corneliju van

Rijn.

Cornelis Suythoff nije nikada naučio da se svladava. I sad je

odbacio slikarski pribor, ostavio kuću i pošao u grad. Trčao je kroz

Kalverstraat, dvaput obišao oko Dama, a zatim se polagano peo na

Burgwall. Nije mislio jasno i s nekim određenim ciljem, no njegovo

sjećanje i njegova čežnja bijahu jači od svega ostalog, te ga

odvedoše na Rozengracht.

Ta se igra ponavljala gotovo svakoga dana. Poput nedorasla

dječarca, Suythoff je prolazio drugom obalom, sučelice

Rembrandtovoj kući. Jednom je vidio gdje majstor izlazi poštapajući

se; no već je nekoliko dana tako prolazio, prije nego što se Cornelia

konačno pokazala iza jednog prozora.

Cornelis Suythoff naglo se okrenu. Ali bijaše prekasno. Opet ju

je vidio: visoku i plavu, čarobnu u onoj mladoj ženskosti. Slika se

upijala u njegove misli, kao kiselina u crte kakve bakrene ploče.

Kad je došao kući, nije mogao raditi. Nikada prije nije bio toliko

nespokojan. Onako rastresen dvaput je prije jela umio ruke, a kad je

ustao od stola, vidje, kako se gotovo ničega nije dotaknuo. Uvečer je

293

pošao u lučku krčmu, koju je najradije posjećivao: »Prince

Mouringh« bijaše usidren u luci, a brodska se momčad nalazila u

krčmi. Pio je preko svake mjere, te se čudio, što nije postao veseliji.

Prsi mu pritiskivala tjeskobna neka tuga. Ismijan od svojih znanaca,

rano je otišao. Sav bijesan okrenuo im leđa i zalupio vrata za sobom.

Smijali su mu se u sav glas. — Ali Cornelis Suythoff najradije bi

proplakao. Bijaše pijan, i nebo je poput jedra pljaskalo čas gore, čas

dolje. Naslonio se o drven plot i zlovoljno tresao glavom. Noćas mu

nije volja da pođe do Florinde. Starjela je: ta bila je za deset godina

starija od njega i svačija. Suythoff pritisnu ruke na srce i opet

zatrese glavom. Ona ne bi mogla shvatiti njegov jad. Kod nje se

svatko mogao izjadati. Nekoliko puta reče: »Neću, neću« — i

otetura dalje, vijugajući niz ulicu. Neka žena pod koprenom tiho

kriknu, kad je naletio na nju. Zaplećući jezikom, nešto je vikao za

njom. Tri ulice dalje opet zastade. Na nekoj samotnoj praonici

između dviju kuća bijaše rasprostrto rublje. On dohvati nekakvu

crnu svilenu maramu s orošene trave te je priveza sebi o nadlakticu.

— Sada nosim crninu — reče te opet zaplaka.

Stade pred nekim bordelom te pretraži sve džepove. Nađe četiri

novčića te ih pomno izbroja na prag. Krenuo je dalje, i njegovo

tijelo naslijepo nađe dobro znani put.

Kad je susreo noćobđiju, zaustavi ga i primi za mišicu.

— Nosim crninu — reče mu, pokazujući crni rubac na svome

rukavu, — Ja sam u koroti. Titus je mrtav, a De Gelder je jutros

otputovao. A Florinda pušta da je svatko...

Noćobdija ga se zlovoljno otrese.

— Tornjaj se, ili ću zviždukom dozvati pandura, da te strpa u

buturu, mrcino jedna!

Suythoff se razočarano odvrnu od njega te otapka dalje. Oči mu

bijahu zalivene suzama. Još mu se nikada svijet nije činio tako crn.

— Sada sam sâm. Napušten. Svi su me ostavili. A Florinda nije

ni za što.

Zaspao je u sjeni neke strehe, na teracu, podvijenih koljena, a

probudio se sav leden i s bolima u svem tijelu. Leđa mu bijahu kao

slomljena, u glavi mu brujalo. Stisne zube i u sivi se osvit odvuče

kući. Ondje se baci na netaknutu postelju.

Kad se popodne probudio, bio je trijezan, ali kao izmrcvaren na

kotaču. Dva je dana ostao u postelji, sam sebe proklinjući. Onda

uze, da je ozdravio. Uvečer se u streljani smijao, pjevao i poigravao

294

se svojim mačem kao mahnit.

295

XXII

U proljeće je Rembrandt odjednom prestao slikati. Zabrinuta

zbog čudnovata vladanja svojega oca, Cornelia bi često dotrčala u

radionicu; tada bi ga vidjela gdje sjedi na podnošku, što ga je uredio

ispod prozora, da bi imao bolje svijetlo. Zguren, u svom sivom

haljetku, koji je, širok i s velikim naborima, izgledao fantastičan kao

židovski kaftan, sjedio je gotovo nepomičan, zureći preda se. Paleta

i kistovi ležahu mu nadohvat. No drveni okvir pred njim bijaše

prazan.

Cornelijina je uznemirenost rasla; pratila je svaku njegovu

kretnju. Ponekad bi ustao, drhtavim prstima svukao slikarski

haljetak, te oteturao niza stube van. Već je desetak puta to opazila.

Napol posrćući, s nategom, vratio bi se nakon pol sata ili nešto više.

Poslije bi i dulje izostajao, katkad i cijelu večer. Cornelia je sjedila

kod kuće, sama, pokraj ohladnjela jela, zaokupljena brigom, dok bi

se zelena proljetna svjetlost u visokim prozorima stapala u noćno

sivilo. Kad bi Rembrandt naposljetku stigao kući, odbijao bi da išta

založi te bi pošao gore, da legne u postelju.

Više nije govorio gotovo ni riječi, a kćer je gledao šutke, kad bi

kradom dolazila k njemu, da se uvjeri, je li sve kako treba. Često je

u potaji morala plakati zbog njegova čudnovata smijeha. Kadikad

nešto bi mrmljao, čega ona nije razumjela; zatim bi ponovno utonuo

u ono svoje tupo razmišljanje, i poslije kanda nije više ništa dopiralo

do njega.

Cornelia je posljednjih godina s junačkim mirom odolijevala

udarcima sudbine, koji su padali na kuću. No sada bijaše njezina

otporna snaga iscrpljena. Očev nastrani život, što je gotovo već bio

nalik na neko obamiranje, iz dana u dan sve ju je više uznemirivao.

Kad bi čula gdje joj otac izlazi iz kuće, srce bi joj počelo lupati, a za

njegova izbivanja mučile bi je teške slutnje.

A jedne je večeri nešto i njuhom osjetila: oko njega se širio

nekakav kiseo vonj. Jaka rakija. Kad je otkrila to, što je tako

iznenada objašnjavalo njegovo često izbivanje, u srcu je osjetila

britku bol. Još nije mogla vjerovati. Promatrala ga je oštrijim

pogledima. No inače se po ničemu nije moglo zaključiti, da se odao

piću. Ali njegovo sve dulje izostajanje objašnjavalo je gotovo sve.

296

To je dakle kraj?

Htjela je biti sigurna. Jednom je pošla za njim. Sva uzdrhtala

vidje kako se on poput kakva mjesečara šulja duž zidova: napol

sagnut, plećat i uvučene glave, sav utonuo u neki drugi svijet.

Vidjela je gdje trapajući prolazi ulicama i prolazima te konačno

ulazi u malo ozloglašeno vinotočje.

Cornelia je kao u snu pošla kući. Spopao ju je potmuo,

očajnički osjećaj nemoći. Kako je dolazio onamo? Odakle mu

novac? Ta ona je upravljala ostacima njihova imutka, od kojega su

mogli dobro živjeti. Vode li ga možda onamo pa mu daju piti, da bi

im on onda štošta pričao? Da li stari čarobnjak, možda, odlazi

redovito onamo, da bi se dao ismijati...? Nije se usudila na to misliti.

Njezin otac kao pijana luda među pijandurama i dotepencima —

slikar Rembrandt van Rijn, muž aristokratkinje, čovjek, koji je

slikao slike za namjesnikovu kuću...

Te je večeri Cornelia plačući legla u postelju. Nije spavala,

nego je u mislima prebirala, što treba učiniti. Tako to ne može ostati

— ta sramota! Uvijek su joj iznova na oči navirale suze bijesa i boli.

No što je ona sama mogla poduzeti? Netko joj je morao pomoći.

Neki muškarac. Van Looovi, Coopalovi... ? Magdalena više nije

brinula o njoj i o Rembrandtu. A Cornelia je opet mrzila bogatu

svojtu, za koju je ona uvijek bila samo kopile. Oni će se već

smilovati Rembrandtu — naravno! — Kao što se čovjek smiluje

bolesnom psu kojega predaje sluzi da na nj pripazi, tako će propalog

svaka, odnosno pašanca predati crkvenom nadzoru ili gradskom

skrbništvu. Cornelia kipjela srdžbom, gađenjem i neprijateljskom

odbojnošću. Nije bilo čovjeka, ni jednoga jedinog čovjeka, kojem bi

se mogla obratiti. Van Rijnovi žive u Leidenu, i oni neće doći.

Seljaci će samo onda ostaviti svoje imanje, ako u tom mogu izvući

kakve koristi. Nikoga nije bilo — prijatelji i učenici već su davno

napustili Rembrandta.

Prijatelji i učenici...

Cornelia je vidjela pred sobom malu skupinu poznatih lica,

koja su sva bila iščezla iz malog svijeta na Rozengrachtu... Gillis de

Campenaer, Philips de Koninck, Jan Swammerdam, Aert de

Gelder...

Posljednje joj ime dozva u sjećanje nekog drugog, nekoga

visokog nasmijanog slikara, kojega je vidjela na Titusovoj svadbi;

De Gelder i Titus za stolom češće su o njemu govorili. Zvao se

297

Cornelis Suythoff.

Nije ga poznavala. Ništa o njemu nije znala. Mogla se sjetiti

samo njegova lica: crnomanjastog i muževnog, s okruglim,

dobrodušnim smijehom. Najednom joj postade jasno: čovjek, koji se

tako smije, ne može biti zao. On bijaše jedini, na kojega se mogla

obratiti, posljednje utočište, posljednji izlaz. On je znao njezina oca.

Morao joj je pomoći, da Rembrandta spriječi od sramotna zalaženja

u krčmu.

Dugo je potrajalo, dok nije pronašla njegovo obitavalište. Kad

je odlazila u kupovinu, posvuda se raspitivala za nj. Naposljetku joj

svjećar mogaše reći, gdje stanuje. Cornelia van Rijn skupi svu svoju

odvažnost te potraži Suythoffa u njegovoj egzotičnoj radionici s

kumirima i ribama.

298

XXIII

I sada je Suythoff dan za danom u radionici na Rozengrachtu, i

pazi kamo Rembrandt ide, i može razgovarati s majstorovom kćeri.

Više se ne ćudi. Smiono i čudnovato se sudbina poigrava

ljudima, no poslije se čini da drugačije i nije moglo biti. Tako umuje

Cornelis Suythoff, kada sjedi i radi u polusvijetloj četvrtastoj

prostoriji kod Rembrandta te svoju pažnju posvećuje majstoru, koji

bakrorezačkom iglom mehanički povlači linije i crte ili se igra

paletom.

Cornelis Suythoff i Cornelia van Rijn isprva se izbjegavali.

Otkako je ona došla k njemu te ga zaklinjala da malo pripazi na

njezina oca, Suythoff ne razumije koji mu je bijes. Strah ga

prodornih smeđih očiju Rembrandtove kćeri. One mu nešto brane;

nešto mu zapovijedaju, a na život gledaju nepomućenijem pogledom

negoli druge ženske oči, koje je poznao — ali ne, pomisli, onima

drugim nisam zagledao u oči. Sada mu je bivstvovanje prožela neka

snaga, koja šutke i nesvijesno ovladava njegovim jogunastim

djelima. On oklijeva, kad uvečer promišlja, bi li na brzinu još

posjetio svoje drugove, koji ga u »Mornaru« sigurno izglédaju.

Nešto ga odbija od onoga raskalašnog života po krčmama. Promrsi u

sebi kakvu kletvu, prelazi preko svega, i ipak odlazi onamo. — No

već ga sutradan muči kajanje. Nije dorastao blijesku onih ženskih

očiju. Više se ne vuče po krčmama. I osjeća kako u blizini

Rembrandtove kćeri postaje mirniji. Cornelia to možda i ne zna; pa

ipak, kao da mu njezine oči sjaju u pozdrav za svakoga objeda, jer

sada već kao stalan gost jede u Rembrandtovoj kući.

Nije bilo potrebno da mine ljeto, a Cornelis Suythoff već se

saživio s obitelji na Rozengrachtu. U radionici su za nj priredili

postelju. Uvečer leži ondje i polubudan osluškuje čudnovate šumove

u kući. U krevetu njemu nasuprot spava Rembrandt, hrče staračkim

disajima. Ponekad se majstor prevrće, i onda pod njim škripa i

pucketa drveni krevet, te i opet tišina legne među stvari. — S druge

strane zida, gdje Suythoff leži, Cornelijina je spavaća soba. Suythoff

čuje gdje djevojka kadgod tiho pjevuši prije spavanja. Prigušeno

zveckaju češljevi i lančići, kad ih skida sa sebe. Kad sve utihne i kad

majstor lakše diše, onda i Suythoff zaustavlja dah te osluškuje,

299

pritiskuje uho o zid. Čuje kako papučice klopoću po podu ili kako

četka prelazi preko meke kose. Onda zatvara oči i u duhu vidi gdje

haljine klize s Cornelijina mladog tijela. Na ramena joj pada težak,

mirisan mlaz zlaćana sjaja. On stenje od ushićenja i zagnjuruje lice

duboko u uzglavlje, kao što bi ga želio zaroniti u preobilje te bujne

kose.

Kako Suythoff stanuje na Rozengrachtu, malo pomalo se i

njegove stvari preseljavaju onamo. Na zidu vise one nadjevene ribe

pilani48, a morski ježevi lebde o koncima nad glavama dvojice

slikara. Na nekoj dasci u kutu ceri se kineska figura od samih sitnih

školjkica. A nad posteljom opet blista se oružje u svojem stalku:

bodeži, paloši, floreti, koji su već prije izazivali zavist u Aerta de

Geldera.

Tako Suythoffu nije bilo teško Cornelijina oca usmjeravati po

svojoj volji. Kad Rembrandta obuzme nespokojnost, kad stane

čupkati puca na svome slikarskom haljetku te i drugačije počne

pokazivati da bi rado iz kuće, Suythoff rezom zatvara vrata;

Rembrandt, poslušan kao dijete, ponovno sjeda i pokorava se višoj

moći. Samo od vremena do vremena opet se javlja stara upornost i

tvrdoglavost; onda ga ne zastrašuje ni odlučna kretnja, kojom

Suythoff zatvara vrata. Već je zbacio sa sebe haljetak, gunđajući

nešto preda se, čupka bradu i traži šešir. Onda Suythoffu ne

preostaje ništa drugo osim lukavštine. Staje pred vrata, maše

slikarskom kredom, te govori polagano i izazovno:

— Kladim se, majstore, da ja ipak mogu bolje nacrtati crnca

nego vi!

Rembrandt ćuli uši za tih energičnih samopouzdanih riječi,

koje samo teško može slijediti. »Crnca... bolje nacrtati...« Polagano

mu smisao postaje jasan. Crnac — ta riječ uzbuđuje u njemu stare

uspomene na dane pune šarenila. Zastavama iskićene luke. Stranci,

pomorci. Jatagani i čalme49. — Gleda u Suythoffa, a usne mu se

mreškaju u prezriv smiješak. No Suythoff, koji dobro zna da će

Rembrandtov crnac biti bolji od njegova — jer on zna crtati samo

vodu i brodove — još jedanput potkrepljuje svoju tvrdnju.

Majstor šepesa kroz radionicu. Traži kredu. Suythoff mu gura

48 testerače — pilani; Podred sqaloidei; familija Pristiophoridae. Tijelo je

izduženo, a i prednji dio glave je jako produžen u jedan šiljak na koji otpada

1/3dužine tijela. — M. 49 čalma — povez oko fesa, dio muške odjeće kod muslimana. — M.

300

papir pred oči. Gura mu krede u ruku. Rembrandt s čela zabacuje

šešir sa širokim obodom — njegova mu sjena smeta, jer pada na list

papira pred njim.

— Crnac. Drhtava ruka traži neki početak, kreda lebdi u

zamahu, što još oklijeva nad papirom.

Crtajući, majstor zaboravlja da je htio u krčmu. Cijelu večer

crta. Slike sjećanja kreću se u nejasnoj magli predodžaba, i što više

listova njima ispunja, oblici tih crteža postaju sve sjajniji i sigurniji.

Prigušeno i zadovoljno mumlja nešto preda se. — Ubrzo papiri lete

radionicom. Jedan za drugim ispunjava ih majstor svojim crtežima;

kad odlepršaju na pod, nehajno staje na njih. Kad sumrak osvoji

radionicu, onda se Suythoff ponovno usuđuje ući.

— Majstore, vrijeme je počinku.

Rembrandt kimne glavom, djetinjski poslušno, razodijeva se i

liježe u postelju.

Drugom zgodom Rembrandt ne odustaje od svoga nauma, sve

dok Suythoff ne siđe dolje i ne donese čaše i vrč mozelskoga vina.

Onda se smije hihoćući, kao da je ovaj put podvalio svome čuvaru; i

Cornelis Suythoff načas zbilja osjeća, kao da mu se Rembrandt

narugao.

I Cornelia dolazi u radionicu. Njoj je drago što se očeva žeđ za

pićem može utažiti sa nekoliko čaša vina. U sumračnoj svjetlosti

zveckaju pehari; majstor ubrzo postaje glasan i bučan; počinje

pričati gluposti, nesuvisle i samo napola razumljive priče, sve dok

Corneliju ne obuzme strah. Njoj nasuprot leži na stolu Suythoffova

mirna široka ruka. Koliko li ona čezne zatim, da ta ruka dodirne

njezinu, da je ispuni mirom! Ona je samotna, plaši se očeva

vladanja. No ne usuđuje se maknuti. Kad Rembrandt naposljetku

susta, ona ustaje i odlazi iz radionice. Suythoff pomaže majstoru da

legne u krevet i majstor, pjevušeći, polako tone u san.

*

No Rembrandt se sve više protivi. Jedne se večeri silno

uzbuđuje i prijeti šakom Suythoffu, što ga ne pušta da ode. Kad mu

se Cornelis ispriječi na stubištu, pokušava ga odgurnuti. Suythoff je

primoran da upotrijebi silu. On snažno odgurne majstora natrag, te

izvana žestoko zalupi vratima. Čuje gdje majstor iznutra prigušeno

lupa o drvo. Majstorov glas buja u bijesu, protiskuje istrgane

slogove. Suythoff je i sam preneražen zbog onog što je učinio. Silazi

301

dolje u sobu, gdje su nekoć obitavali Titus i Magdalena; ondje sada

danju sjedi Cornelia. On pozdravlja Rembrandtovu kćerku — inače

nikada ne ulazi neočekivano — te joj zbunjeno kazuje da nije znao

drugačije... Ona ustaje i gleda ga velikim očima; blaga rumen

ozaruje joj obraze. Suythoff prebire u mislima: što li samo hoće

ona? Je li srdita ili žalosna? Stoje jedno prema drugome. Ni jedno ne

govori ni riječi. Tiktaka sat, tače vrijeme, oni jedno drugome čuju

disanje. Cornelis Suythoff još nikada nije bio toliko nasamu s njom,

tako tijesno uz nju, toliko smeten i u neprilici. Zna samo jedno: voli

je, voli do ludila. I dok još misli: »Nikad se neću usuditi

progovoriti« — njegova ga čežnja pretječe; premda u strahu i

blaženstvu osjeća da je to mahnitost, on pada pred njom na koljena i

pritiskuje glavu u meku, snažnu zaobljenost njezina krila.

— Cornelia... !

Čudnovata večer. Cornelis Suythoff ushićen je i bojažljiv.

Oprezno pušta da mu ruka — koji put već — klizi kroz krasotu

Cornelijine kose. I on se smiješi, premda ona jeca na njegovu

ramenu. Potmulo hodanje amo-tamo nad njima ne prestaje, no oni to

više ne čuju, ne čuju bijes zatočenog Rembrandta. Gledaju jedno

drugome u oči, oklijevajući i kao da nešto traže. Suythoff joj briše

suze s trepavica. Kroz njih probija blijes njezina osmijeha, u njima

treperi svijet u novim bojama. Ljetna se noć nadvija nad grad, tamna

modrina i teški mirisi. Čvrsto su privijeni jedno uz drugo. Tâče se

vrijeme, kasni su sati. On je privlači na koljena. Minute propadaju

kroz pješčanik. Kad noć osvaja, ona mu leži u naručju. S drage mu

volje dopušta, da je nosi gore. Zar da mu se opre? On je kao

osloboditelj. Odviše se dugo borila s dušmanskim, pustim životom,

sa samoćom svojih dana. Sada dolazi muškarac, koji snažno

priskače u pomoć i bezbrižnim smijehom i jakim rukama

preobražava taj život. On ju je žudno želio, i ona ga je primila.

Savija mu ruke oko vrata. Ne dršće na njegovim grudima; tek se

sada osjeća sigurna i zaklonjena. Duga prenapetost rasplinjuje se u

njezinim poljupcima. Ona voli njegovu divlju kosu, voli njegova

ramena, njegove grudi. A ne zna li ona već odavno, da je jednom

moralo tako doći, otkad on kod njih boravi...?

Tako su proslavljali svoju svadbu, bez svećenika i župnika, u

kući podjetinjela starca, u uzanoj djevojačkoj postelji, koja je

prožeta kreposnim mirisom mnogih godina. A sada su dan za danom

zajedno, i svake noći. Zna li to Rembrandt? — On ne primjećuje da

302

Suythoff više ne spava u radionici. Majstor živi dolje, mrmljajući i

mučaljiv. Nižu se tjedni i prolaze. On silazi, jede i opet šepesa uza

stube. A onda...

Jednoga vjetrovitog popodneva u kolovozu Cornelia sjeda na

priručje Suythoffova naslonjača, a on je obujmljuje oko pasa.

Zamišljeno ga ona gladi po kosi, koja joj je tako dobro znana i bez

koje više ne može biti... On je gleda. Kretnje joj postaju spore i

zrele. Suythoff je sretan. Vani se srebrni zvuci rune sa zvonika.

Cornelia uzdiše, a ruke joj tiše klize preko Suythoffovih tamnih

sljepoočica.

On joj cjeliva ruke, uzima je na krilo. Sada ona može govoriti.

Ne boji se, ali je to nešto tako neobično za djevojku, za ženu od

osamnaest godina.

— Cornelise, najmiliji...

Glas joj zvuči nekako promijenjen. Suythoff osluškuje napol

iznenađen. Ruka mu polagano klizi po dugoj, malko izbočenoj liniji,

koja se proteže od njezinih ramena do koljena. A onda mu ruka

zastane kod riječi, što ih ona mirno i ponosno izgovara:

— Imat ćemo dijete, Cornelise.

Suythoff se preneraženo trže. Već je više puta doživio, da mu

je neka žena to priopćila, tu lošu vijest za muškarca. I tada je bilo

mnogo ogorčenosti, bojazni i, na kraju, pala bi okrutna odluka. No

sad je sasvim drugačije. Corneliji se lice sja od nekoga unutarnjega

žara. Mirno je i gordo. Oči joj gledaju zamišljenije i tamnije su, kao

ljubice. Rekla je »imat ćemo«. Nije ga iznenadila nikakvim plačem

ili prijekorima. Nije prolila ni jedne suze, nije rekla: »Tvoja je

krivica...« To je nešto novo. Pa ipak — jeza ga hvata — ni s njome

nije vjenčan.

Ona je zapazila časoviti onaj strah, što ga je prožeo. Zna za

njegov razlog.

— Sada ćeš se uskoro vjenčati sa mnom, Cornelise.

I na čudo samom sebi, on nijemo kimnu glavom.

Cornelijine se velike oči sjaju od ganutljive vjernosti. Ona mu

se priljubljuje u naručje sa svim onim nijemim obećanjima ljubavi,

kojima žena zna popratiti tu kretnju. — Suythoff sagiba glavu. Jedna

je žena jača od njega. Dva su ga bistra oka ukrotila. No on je sretan

zbog toga.

Sada ona opet progovara.

— Neka se zove Rembrandt, naš sin.

303

Suythoff se ozbiljno smiješi.

— Kako znaš, ženo moja, da će biti sin?

Ona kimnu glavom. Ruka joj je u njegovoj kosi.

— Znam. Sasvim pouzdano znam.

On se čudi, ali ne pita dalje. Cjeliva joj čelo, oči. Misli na žene,

koje je prije poznavao. One su ga zaklinjale, pokušavale da suzama

ili prijetnjom steknu ili sačuvaju njegovu naklonost. Kad su govorile

o djetetu, bježao je od njih, oslobađao se njihovih uznemirujućih

zahtjeva. No Rembrandtova kći nije nikad zapovijedala, nikad ga

nije zaklinjala. Ona mu se predala s tolikim povjerenjem, da nije ni

svijesna veličine svoga dara. Još niže spušta svoju glavu nad

njezinu; zna da može sve izgubiti, samo ne tu ženu koju drži u

rukama.

Počinju govoriti o budućnosti. Suythoff ne želi odviše dugo

ostati u Nizozemskoj.

— Zemlja je premalena — veli on — i ljudi su jedni drugima

na putu. Nitko to ne zna bolje od nas umjetnika. Kad čovjek stupi

preko praga jedne kuće — ne, što god radio, ma što poduzeo, na nj

vrebaju stotine očiju. Ne možeš raširiti krila, odmah se nađe

nekoliko dobrih prijatelja koji će ti ih potkresati. Nemam više

prijatelja među slikarima, i meni je to drago. Mir ove zemlje odviše

je ubitačan; to stvara malograđane. A u inozemstvu prijete grdne

opasnosti. Sprema se rat. Pomorci već mirišu barut u zraku. Naši su

veliki dani minuli. Kažu, da je Vondel na samrti. Tko da njega

odmijeni? Asselijn ili Antonides? On i tvoj otac, Cornelia, posljednji

su veliki ljudi našeg stoljeća. Možda bi trebalo da tu spomenem i

našega državnog poglavara; istina, on se brine za mornaricu, kao ni

jedan drugi državnik u svijetu. Ali sve ide nizbrdo. Još trideset

godina, i pisat ćemo godinu 1700. Ovo je stoljeće prošlo, već sada.

Život ovdje postaje sitan i hladan. Potrebna mi je neka velika

zemlja, Cornelia, gdje ću biti slobodan, moram imati oko sebe ljude,

koji će cijeniti slavu Nizozemske, kad ovi naši kod kuće

pobolijevaju i postaju matori. Kanim na Istok.

Osjeti kako se ona u strahu stišće uza nj. On razumije, i glas

mu postaje mekši:

— Ne idemo, dok je on živ, Rembrandt... Ne napuštamo ga,

dokle god smo mu potrebni. Ali poslije, — radi našeg sina, radi naše

sreće, naše budućnosti, koja je ovdje bezizgledna!

Njezin je odgovor čvrst i miran:

304

— U Indiji ili ovdje — s tobom će mi život svuda biti lijep.

305

XXIV

Rembrandt ležao nepomično na postelji i tiho pjevušio. Jesenje

sunce sijalo u sobu blago i toplo. Majstor pjevao neku staru

pjesmicu; možda ju je čuo od Titusa, možda od Cornelije... Zakruži

pogledom oko sebe. Hendrickje danas dugo nema! Radionica leži u

jasnoj, žutoj popodnevnoj svjetlosti. Gdje li su samo djeca?

A gdje je onaj strani slikar, koji ga nikada nije zvao drugačije

nego »majstor«, a čije je ime uvijek zaboravljao? A gdje je Titus?

Tako ga dugo već nije vidio. Ah, kako je samo mogao zaboraviti! Pa

mladić je oženjen. No, nije li on stanovao ovdje? — Tako je teško

misliti. Rembrandt sklopi oči. Ja više ne mislim...

I okrenu lice k zidu i zadrijema. Uskoro se opet probudi. Onaj

umor u glavi bijaše iščezao. Rembrandt uzdahnu s voljom i

promeškolji se. Je li jutro? Uspravi se na laktima, no kostobolja ga

štrcnu oštrim bolom.

— Au — prostenja tiho i protrlja bolno mjesto.

Snimi noćnu kapu i oko glave omota rubac, što ga je sada danju

uvijek nosio. Sunce mu mazno kliznu po zgrčenim rukama. On ih

pruži prema svijetlu kao prema blagotvornoj vatri u kaminu. Gdje su

djeca? — Okašnjele muhe zujale u svjetlosnoj putanji na prozoru.

Starac spuznu iz postelje i polako poče gacati po sobi. Ogrnu se

svojim haljetkom. Zatim uze nešto tražiti. Platno. I boje. Nakon

malo vremena otkri i jedno i drugo. Razape platno; trajalo je neko

vrijeme, dok je u tom uspio. Boje na njegovoj paleti bijahu se

sasušile; Pomnjivo ostruga drvo i namiješa nove boje.

Odmah će doći Titus. Sa svojom ženom. S Magdalenom van

Loo. Oh, on je dobro pozna; nekoliko je puta slikao njezin portret.

Htio ju je dostojno dočekati. Htio je svome sinu pokloniti novu

sliku, kao malen znak pažnje. Bijaše vrlo ponosan na Titusa. Htio je

da naslika njega, njegovu ženu i dijete. Još je vrlo dobro znao, kako

se dijete zove. Zvala se Titia! Pa dolazila je gotovo svaki dan i

donosila mu koju jabuku ili trešanja, ili mu pokazivala neke šarene

lutke, mašući ručicom: »Dobar dan, djede.« A kada bi bila gore,

došao bi uskoro i Titus, koji izgledaše otmjeno kao plemić, što ga je

306

Moro50 naslikao, i on će s njim razgovarati i pričat će mu o sjajnim

poslovima, što ih je pravio, i o svojim putovanjima, pokazivat će mu

novih slika; a onda će novac padati na stol onim tvrdim, radosnim

zvekom nepatvorene kovine, novac za vino i rakiju.

Rembrandt se veselo smijao cokćući jezikom.

Htio je da naslika svoga sina, da mu zaželi dobrodošlicu novim

portretom. Valja mu to brzo učiniti. Mogli bi biti tu svakoga

trenutka. — Majstorova ruka u grozničavoj žurbi nabaci nekoliko

poteza. Titus, a kraj njega Magdalena; pred njima pak prazna ploha

za dijete.

Na koga li ga podsjeća Magdalena? Od koga joj ona riđasta

kosa, punašne usne, nježno zaobljeno čelo...? Gotovo se činilo, da

mu ususret lebdi miris nekoga mlađanog tijela. Nekoć, kad i on još

bijaše mlad, poznavao je ženu s takvom crvenkastom kosom i s

takvim vrelim usnama...

Rembrandt prijeđe rukom preko očiju. Jesenje zlato sjalo se

zatomljenim sjajem nad platnom. Boje tinjahu u blagoj svjetlosti.

Majstor opet začu zujanje muha. Gađao ih je kistom. One odvraćahu

njegovu pažnju. Zatim se opet obrati slici. Nejasno snatrenje

ponovno ga oprede nevidljivim jesenjim nitima.

Nije više znao koju ženu portretira. Sjećanja i snovi

protitravahu kroz javu. Magdalena, Hendrickje, Saskia... Saskia.

Pjevušeći to ime ispod glasa, mahao je glavom amo-tamo. Sve se

opet vraća. Saskia. Kod te riječi prostruja njime ona stara, poznata

bol. Opet prijeđe rukom preko očiju. Polako i teško zasijecahu mu

se bore još dublje. Zatrese glavom. Što se to dogodilo...? Ništa više

nije znao.

Oblak prođe u svom letu. Opet je počeo raditi. Boje su visjele

teško i zlaćano na njegovu kistu. Jedan muškarac — jedna žena —

jedno dijete. Dvoje, troje djece. Čija li su? Nije znao. Žena rađa

djecu. Ima li Titus djece? — Ta zna li on njihova imena? Dakako:

Titia, Rembrandt, Saskia...

Više nije mislio, više nije sanjao. U njemu je izrastala neka

nadčovječna ljubav. Volio je ona malešna, tiha bića na slici, kojima

je udahnjivao život. Toliko ih je volio, da su mu suze navirale na

oči. Rukavom prijeđe preko očiju i opet se smijaše, skrhano,

50 Moro, nizozemski slikar iz sredine 16. stoljeća; slikao plemiće, a radio u

nizozemskom gradu Utrechtu, zatim u Flandriji i Engleskoj. — Prev.

307

isprekidano. Bijaše sretan. Sreća je uvijek bolna. Prodorna bol, od

koje drhat prosrsi svaki živac. Rembrandt je presretan. Sada ih opet

sve ima. Sva je bol sada opet dobra. Sunce mu sja u lice. Saskia,

Hendrickje, Magdalena, Cornelia. On sam, Titus, djeca, koja su

umrla, i djeca nikad rođena...

Kist pada na pod. Rembrandt ustaje, no više se ne sagiba. Slika

je dovršena. Sada neka dođu. Pušta, da mu haljetak klizne s ramena,

odmata rubac s glave. Umoran je, tako umoran. Postelja. Svali se na

pokrivače. Smije se širokim smijehom, zadovoljnim, širokim

smijehom. S obraza mu se truni još jedna suza. Privlači pokrivače

jače oko sebe, ututkava se u toploti. Podne je davno prevalilo,

odmakao dan. Sunce, više ne sija kroz prozor. Suton prši po

radionici kao siv puhor i pokriva pokućstvo. Mutno se sja mjed,

mutno je ogledalo, pred kojim se tako često slikao... Sada mogu

doći.

O blaga noći!

*

Smrkavalo se, kad Suythoff i Cornelia uđoše, da ga povedu na

večeru. U sobu se slegla čudnovata tišina. Zastadoše na vratima te se

pogledaše.

Cornelia kriknu i poletje do postelje. Rembrandt bijaše mrtav.

308

Copyright

© Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:

Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

15/10/2013

309