1

Teze za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona(svibanj 2013.)

I. Razvod braka

1. S obzirom da se razvod braka prema važećem Obiteljskom zakonu temelji na načelu jedna mjera za sve, a to znači sudski, oficiozni način razvoda braka koji ne ostavlja prostora za samostalno i sporazumno izvansudsko uređenje obiteljskih odnosa s djecom nakon razvoda, potrebno je po uzoru na suvremene pravne sustave u Europi i svijetu uvesti nove mehanizme kojima se omogućuje individualni pristup svakoj obitelji u procesu promjene njezine strukture zbog činjenice razvoda ili prestanka životne zajednice djetetovih roditelja. Prioriteti se u suvremenim obiteljsko-pravnim sustavima daju stručnoj edukaciji, odnosno obaveznom savjetovanju članova obitelji prije razvoda braka ili prestanka izvanbračne zajednice i prebacivanjem odgovornosti za uređivanje obiteljskih odnosa s države, odnosno sudova na roditelje. Cilj je prebacivanja odgovornosti na roditelje da oni sami ili uz stručnu pomoć države u postupcima obaveznog savjetovanja i/ili dobrovoljne obiteljske medijacije sporazumno uređuju svoje obiteljske odnose, jer su upravo roditelji prvi odgovorni za ostvarivanje skrbi o svojoj djeci i oni najbolje znaju koje su njihove individualne potrebe, kao i individualne potrebe njihove djece, a time i njihove obitelji kao jedinstvene cjeline. Pored suvremenih trendova u području prava, istraživanja u području psihologije pokazuju da rana intervencija u poremećene odnose bračnih drugova pruža veću šansu za ublažavanje, odnosno izbjegavanje, pa čak i zaustavljanje negativnih emocija između bračnih drugova. (Schepard, Children, Courts, and Custody, Interdisciplinary Models for Divorcing Families, 2004. i Emery, Renegotiating Family Relationships, 2012.)Stoga je hrvatski obiteljsko-pravni sustav potrebno ojačati s dva nova samostalna instrumenta: a) obavezno savjetovanje prije pokretanja postupka za razvod braka i b) obiteljsku medijaciju, čiji elementi su prema važećem Obiteljskom zakonu sadržani u postupku posredovanja bez jasnog razgraničenja ciljeva i sadržaja svakog od njih.

2. Kako bi se spriječili nepromišljeni i brzi razvodi brakova u kojima postoje maloljetna djeca potrebno je određeno vremensko razdoblje (6 mjeseci) onemogućiti razvod bračnim drugovima koji nisu postigli sporazum o pravnim posljedicama razvoda braka u odnosu na djecu. Ovo razdoblje također ima funkciju potaknuti bračne drugove da potraže pomoć obiteljskog medijatora koji će im pomoći postići sporazum o planu o ostvarivanju roditeljske skrbi, a isto tako ih može potaknuti da potraže pomoć bračnog terapeuta radi prevladavanju bračne i partnerske krize. (Boele-Welki et al., Principles of European Family Law Regarding Divorce and Maintenance Between Former Spouses, 2004.)

II. Obavezno savjetovanje prije postupka razvoda i prije drugih sudskih postupaka u vezi s djecom i obiteljska medijacija

1. U novi obiteljsko-pravni sustav se sugerira uvesti obavezno savjetovanje prema kojem država ima dužnost pružiti (izvan)bračnim drugovima sustavnu stručnu pomoć prije formalnog pokretanja sudskih postupaka, kako bi se u svakom pojedinom slučaju individualne potrebe djece i roditelja najprije sporazumno definirale i oblikovale u sporazum - plan o roditeljskoj skrbi izvan sudskog postupka, a potom u sudskom postupku provjerile i dobile snagu ovršne isprave.

2

2. U slučaju izostanka sporazuma – plana o roditeljskoj skrbi - u stadiju obaveznog savjetovanja, bračne drugove bi se trebalo uputiti da pristupe prvom sastanku obiteljske medijacije (predmedijacijski sastanak). Stoga je nužno uvesti učinkovit sustav alternativnog rješavanja svih obiteljskih sporova – obiteljsku medijaciju. Obiteljska medijacija radi postizanja trajnog i praktično provedivog sporazuma – plana o roditeljskoj skrbi - morala bi također biti moguća u svim stadijima sudskog postupka, uključujući i postupak ovrhe, pri čemu je radi promicanja obiteljske medijacije potrebno uvesti određeni oblik mandatornog sudjelovanja u predmedijacijskom postupku, a tijela koja provode druge postupke (sud, centar za socijalnu skrb) trebala bi se, gdjegod je to prikladno, služiti tehnikama karakterističnima za mirno rješavanje sporova.(Rešetar, Pravna zaštita prava na susrete i druženje u obiteljskom pravu, 2009. i Čulo Margaletić, Mirno rješavanje obiteljsko-pravnih sukoba interesa“ 2012.)Komparativna iskustva ističu tri temeljne prednosti obiteljske medijacije za većinu obitelji, osim u slučajevima u kojima postoje elementi obiteljskog nasilja:a) Povećava se osjećaj autonomnog odlučivanja i sposobnosti komunikacije sudionika obiteljske medijacije, odnosno članova obitelji koji su u konfliktnim odnosima.b) Promicanje najboljeg interesa i dobrobiti djeteta koji se temeljem na smanjivanju konflikta i postizanju sporazuma.c) Smanjenje financijskih troškova i emocionalnog stresa koji nužno prate sudski postupci u kojima se rješavaju obiteljski sporovi. (Schepard, Children, Courts, and Custody, Interdisciplinars Models for Divorcing Families, 2004.,).

III. Susreti i druženje s djecom

1. S obzirom da pravo na susrete i druženje u hrvatskom pravnom sustavu označava planirano viđenje, zajedničko proživljavanje određenih dnevnih, tjednih i dužih razdoblja, međusobne posjete, izlaske, vikende i praznike, nužno bi bilo u skladu s komparativnim rješenjima, kao i s pojmovnim definiranjem na razini međunarodnog prava, sadržajem prava na susrete i druženje obuhvatiti i druge načine ostvarivanja kontakata između subjekata ovog pravnog odnosa ili pojam odrediti šire ne ograničavajući se pri tom samo na izravne susrete i druženje. Ovo bi podrazumijevalo komunikaciju mobitelom, skype-om, dopisivanje, slanje darova i slično. S tim bi u vezi primjeren izraz mogao biti „odražavanje osobnih odnosa“, što bi značilo povratak prijašnjoj terminologiji koja je postojala prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima (1978).

2. Pravo na susrete i druženje je u hrvatskom pravu određeno kao izričito zakonsko pravo djeteta. Premda roditelji imaju izvedeno pravo i dužnost na susrete i druženje sa svojim djetetom ono istodobno nije određeno kao njihovo izvorno i izričito pravo i dužnost, što bi trebalo uskladiti s ostalim suvremenim pravnim sustavima, kao i sa zahtjevima iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava prema kojem se pravo na susrete i druženje jednako jamči djetetu, roditelju i ostalim članovima obitelji. Pravo i dužnost roditelja na ostvarivanje susreta i druženja s djetetom bi trebalo izričito priznati i odrediti kao zakonsko pravo i dužnost roditelja, što bi u odnosu na roditelja također značilo povratak rješenju koje je već postojalo prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima (1978). Roditelju koji ne stanuju s djetetom trebalo bi se, za razliku od sadašnjih nedorečenih normativnih formulacija, zakonom izričito zajamčiti pravo i odrediti dužnost da ostvaruje osobne odnose s djetetom, a roditelj koji stanuje s djetetom treba imati jasnu zakonsku dužnost omogućiti i poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s odvojenim roditeljem.

3

3. Pravo na zaštitu susreta i druženja u hrvatskom pravnom sustavu uživaju djeca, roditelji, bake i djedovi, (polu)braća i (polu)sestre, maćeha i očuh, te bivši izvanbračni drug roditelja. Krug osoba koje uživaju pravo na susrete i druženja (a time i pravo na poštivanje obiteljskog života) u hrvatskom pravnom sustavu je uži u odnosu na krug osoba kojima se ovo pravo priznaje pred Europskim sudom za zaštitu ljudskih prava. U tom bi smislu u hrvatskom pravnom sustavu ovaj krug trebalo proširiti i na druge osobe koje su u obiteljskoj zajednici živjele dulje vrijeme, pod uvjetom da je postojala briga o maloljetnom djetetu. Pri sudskom odlučivanju bi volja i dobrobit djeteta trebale igrati odlučujuću ulogu.

4. Pitanje preseljenja djeteta potrebno je izričito zakonski regulirati na način kojim bi se onemogućilo šikanozno ponašanje roditelja koji stanuje s djetetom, s obzirom da se neograničena sloboda preseljenja u praksi često koristi upravo s ciljem onemogućavanja drugog roditelja na susrete i druženje s djetetom.

5. Sadašnje zakonsko rješenje prema kojem sud o susretima i druženju odlučuje po službenoj dužnosti je teorijski zastarjelo, a praktički neprikladno i u protivnosti s modernim pristupom sporazumnog odlučivanja o održavanju osobnih odnosa. Sud treba odlučivati o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom samo onda kad to roditelji zahtijevaju ili je to nužno radi zaštite djetetove dobrobiti. U suprotnom moglo bi se raditi o nepoštivanju ustavnog prava roditelja da slobodno i samostalno odlučuju o pitanjima iz područja roditeljske skrbi te o neosnovanom zadiranju u privatnost obitelji koja je zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6. Odluka o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom mora biti detaljna i precizna u smislu načina i točnog vremena predaje djeteta, mora sadržavati upozorenje na posljedice nepoštivanja sudske odluke, te po potrebi određivati naloge, mjere osiguranja i jamstva, posebice kad se radi o ostvarivanju osobnih odnosa s međunarodnim elementom.

7. Radi efikasnije pravne zaštite prava na ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom trebalo bi po uzoru na najnovija komparativna rješenja iz 2006. godine u talijanskom i engleskom zakonodavnom sustavu, kao i u praksi njemačkih sudova razmotriti mogućnost uređivanja izvanugovorne odgovornost za štetu kojom bi se sankcionirala nedostatna kooperativnost u donošenju i provođenju odluka te spriječilo česte pojave otežavanja ili onemogućavanja ispunjenja prava na održavanje osobnih odnosa.(Rešetar, Pravna zaštita prava na susrete i druženje u obiteljskom pravu, 2009.)

IV. Imovinski odnosi bračnih i izvanbračnih drugova i zaštita obiteljskog doma

1. Postojeće stanje pravne nesigurnosti u prometu nekretninama u vezi s bračnom stečevinom potrebno je ublažiti, s obzirom da se za poštenu treću stranu ono što je upisano u zemljišne knjige i druge javne upisnike smatra istinitim prema načelu povjerenja u zemljišne knjige (članak 8. stavak 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama). Recentna praksa Ustavnog i Vrhovnog suda još uvijek ima neujednačena stajališta između zaštite treće poštene osobe, odnosno zaštite načela povjerenja u zemljišne knjige i povrijeđenih prisilnih propisa o suvlasništvu bračnih drugova na bračnoj stečevini. (Vidi odluku Ustavnog suda od 13. listopada 2004. i odluke Vrhovnog suda od 23. travnja 1997. i od 19. listopada 2005. ).Da bi primjena načela povjerenja u zemljišne knjige mogla efikasnije funkcionirati i u odnosu na bračnu stečevinu potrebno je pojednostavniti postupak uknjižbe prava suvlasništva stečenog temeljem odredbe o bračnoj stečevini, s obzirom da Zakon o zemljišnim knjigama ne predviđa način uknjižbe ovog sui generis stečenog prava suvlasništva pa bračni drugovi

4

podliježu općim pravilima u pogledu uknjižbe. Pojednostavljenim upisom suvlasništva na bračnoj stečevini ili zabilježbe postojanja braka u zemljišnim knjigama ili drugim javnim upisnicima značilo bi upozorenje trećima da je za upravljanje i raspolaganje upisanom imovinom potreban pristanak drugog bračnog druga.Novim bi se odredbama u pogledu izravnog i pojednostavljenog upisa prava suvlasništva na bračnoj stečevini ili zabilježbom postojanja braka u zemljišnim knjigama:

a) onemogućavanje jednog bračnog druga da samostalno raspolaže bračnom stečevinom;b) onemogućavanje oba bračna druga da šikanozno pobijaju pravne poslove koje je sklopio jedan bračni drug bez suglasnosti drugog bračnog druga;c) stvaranje uvjeta za slobodno funkcioniranje načela povjerenja u istinitost i potpunost upisa u zemljišne knjige iz perspektive bračne stečevine id) rasterećenje pravosudnog sustava (od općinskih i županijskih sudova, do Vrhovnog i Ustavnog suda) ove vrste vrlo složenih i sve učestalijih sudskih postupaka.

2. Potrebno je izričito urediti odgovornost bračnih drugova za obveze trećim osobama, odnosno propisati: a) pojedinačnu i samostalnu odgovornost bračnih drugova i b) solidarnu odgovornost bračnih drugova. Pojedinačna i samostalna odgovornost treba se odnositi na obveze koje je jedan bračnog drug preuzeo prije stupanja u brak, kao i na obveze koje je on sam preuzeo poslije stupanja u brak, a ne tiču se potreba bračne i obiteljske zajednice. Solidarna odgovornost treba se odnositi na obveze koje je preuzeo jedan bračni drug a odnose se na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice, za što trebaju odgovarati oba bračna druga solidarno vlastitom imovinom i bračnom stečevinom. (Rešetar i Josipović, “Sporna pitanja bračne stečevine s osvrtom na bankovne ugovore bračnih drugova”, 2013).

3. Potrebno je uvesti novo obiteljsko pravo na stanovanje u nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu te je stoga u suvlasništvu bračnih drugova, kao i u stanu koji se koristi temeljem ugovora o najmu prema Zakonu o najmu stana (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06). Navedene nekretnine u kojima bračni ili izvanbračni drugovi sporazumno stanuju zajedno s djecom nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb, trebaju predstavljati obiteljski dom. Uvođenjem pravne zaštite obiteljskog doma djeci koja žive s roditeljima, bračnim i izvanbračnim drugovima osigurava se egzistencijalno pravo stanovanja u obiteljskom domu za vrijeme dok traje brak ili izvanbračna zajednica, kao i u slučaju razvoda braka, odnosno prestanka izvanbračne zajednice.

V. Utvrđivanje majčinstva i očinstva

1. Potrebno je napustiti zastarjele institute priznanja majčinstva i utvrđivanja majčinstva sudskom odlukom. Povijesnim osvrtom na cilj odredaba o utvrđivanju majčinstva priznanjem i sudskom odlukom u vrijeme kad su prvi put unijete u hrvatsko zakonodavstvo prema Zakonom o braku i porodičnim odnosima iz 1978. godine, bio je za one rijetke životne situacije u kojima je porijeklo djeteta od majke bilo nepoznato. U obiteljsko-pravnoj literaturi šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao ratio legis odredaba o priznanju i utvrđivanju majčinstva sudskom odlukom navode se slijedeći primjeri: posljedice velikih ratova kao što je bio II. svjetski rat, kod kupovine, krađe ili napuštanja djece. Odredbe o utvrđivanju majčinstva priznanjem i sudskom odlukom inkorporirane su u europska zakonodavstva upravo nakon II. svjetskog rata i to u bivšim socijalističkim zemljama – Rumunjska, Bugarska i Mađarska, a po uzoru na njih i u hrvatsko zakonodavstvo. Odredbe o utvrđivanju majčinstva priznanjem u to vrijeme su postojale i u Francuskoj, Belgiji i Italiji, ali je njihova svrha bila razlikovanje bračnog i izvanbračnog

5

majčinstva koje je sa sobom nosilo različite pravne posljedice. Naime, majka koja je rodila izvanbračno dijete prema ovim propisima morala ga je ujedno i priznati kao svoje da bi se izvršio upis majčinstva u matice rođenih. (Saario, Study of discrimination against persons born out of wedlock, United Nations,1967, Cepelić, O utvrđivanju i osporavanju materinstva, 1978. i Mladenović, Porodično pravo, 1982).Suvremeni europski sustavi ne poznaju institut priznanja majčinstva niti utvrđivanja majčinstva sudskom odlukom (npr. Austrija, Njemačka, Švicarska, Nizozemska, Danska, Engleska). Europskom konvencijom o zakonskom statusu djece rođene izvan brak (1975) u članku 2. propisuje se da se majčinstvo izvanbračno rođene djece utvrđuje isključivo temeljem činjenice rođenja djeteta.Stoga je potrebno napustiti institute priznanja majčinstva i utvrđivanja majčinstva sudskom odlukom, što bi se potencijalno moglo zlouporabiti kao način utvrđivanja majčinstva u slučaju zabranjenog „surogat majčinstva“. Ukoliko bi se ipak pojavio slučaj u kojem je žena rodila izvan zdravstvene ustanove i da pri tom dijete nije prijavljeno matičaru u roku od 30 dana (članak 30. Zakona o državnim maticama NN 96/93), njoj bi preostalo tražiti upis u maticu rođenih u upravnom postupku prema članku 36. Zakona o državnim maticama temeljem rješenja nadležnog ureda kojem bi predočila medicinsku dokumentaciju.

2. Presumpciju o bračnom očinstvu potrebno je vezati isključivo uz dan prestanka braka smrću, te dopustiti da se za trajanja sudskog postupka za razvod ili poništaj braka može utvrditi očinstvo djeteta priznanjem uz pristanak majke i majčinog muža. Ovo rješenje se smatra praktičnim s obzirom da je razvod braka u velikom broju slučajeva upravo potaknut činjenicom da muž majke nije biološki otac djeteta. U takvom slučaju, koji u Hrvatskoj sudskoj praksi nisu rijetkost, vrlo je praktično za sve osobe (majku, muža majke, biološkog oca i dijete) da se izbjegne sudski postupak u kojem je nužno najprije osporavati očinstvo mužu majke pa u vezi s tim utvrđivati očinstvo muškarcu koji je biološki otac djeteta.

3. Potrebno je dopustiti priznanje očinstva i pristanak na priznanje roditeljima koji su poslovno nesposobni (ako je to moguće s obzirom na stupanj njihovog razumijevanja) kao i roditeljima koji su mlađi od 16. godina. Povod predloženim izmjenama u pogledu priznanja očinstva od strane maloljetnih osoba (djece) i punoljetnih osoba koja nisu poslovno sposobne su višestruki:a) Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Krušković protiv Hrvatske, 46185/08, presuda od 21. lipnja 2011. kojom je utvrđena povreda prava na poštivanje obiteljskog života podnositelju zahtjeva koji je bio lišen poslovne sposobnosti jer „prema mjerodavnom domaćem pravu nije imao nikakvu mogućnost priznati svoje očinstvo pred nacionalnim vlastima.... premda su se podnositelj zahtjeva i majka djeteta slagali da je on biološki otac djeteta.“b) Prijedlog za zakonske izmjene Pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić od 09.05.2012. u kojem ističe sve češće probleme u praksi, u vezi s roditeljima koji su mlađi od šesnaest godina, čija izjava bi trebala biti relevantna za utvrđivanje djetetovog porijekla.

4. Nužno je iznimno dopustiti priznanje mrtvorođenom djetetu ili djetetu koje je umrlo pri rođenju. Povod ovoj izmjeni je postupak pred Europskim sudom za ljudska prava u predmetu Habulinec i Filipović, 51166/10, presuda od 09.08.2011. u kojem predmetu otac izvanbračno rođenog djeteta koje je umrlo pri porodu nije mogao priznati očinstvo svom djetetu jer to važeći Obiteljski zakon izričito zabranjuje, tako da je dijete sahranjeno bez podatka o ocu.

6

5. Nužno je odredbe o utvrđivanju majčinstva i očinstva djeteta začetog medicinski pomognutom oplodnjom uskladiti sa Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji (Narodne novine 86/2012) (ZMPO). VI. Pravni položaj djeteta

1. Potrebno je zakonski regulirati ograničenu poslovnu sposobnost djeteta, što bi bilo prijelazno razdoblje između djetetove potpune poslovne nesposobnosti i potpune poslovne sposobnosti koju djeca u pravilu stječu s navršenih 18. godina. Stjecanje ograničene poslovne sposobnosti europska zakonodavstva priznaju u rasponu od 14. do 16. godine djetetova života. Tako dijete kojem je priznata ograničena poslovna sposobnost može samostalno sklapati pravne poslove čiji učinak ovisi o vrsti pravnih poslova i odobrenju zakonskog zastupnika, u pravilu roditelja.

2. Starijoj bi djeci trebalo izričito zakonski priznati pravo da samostalno, bez zakonskog zastupnika, iniciraju sudski postupak radi zaštite prava na ostvarivanje osobnih odnosa, što bi impliciralo i pravo na samostalno poduzimanje drugih parničnih radnji (npr. pravo na podnošenje žalbe protiv odluke s kojom nije zadovoljno). Preduvjet za priznanje parnične sposobnosti za postavljanje takvih zahtjeva treba se temeljiti na zakonskom priznavanju ograničene poslovne sposobnosti djeteta, što se smatra potrebnim prema prethodnoj tezi.(Uzelac i Rešetar, Procesni položaj djeteta u obiteljskom i građanskom procesnom pravu" 2009. i Šimović, Utjecaj dobi na poslovnu i parničnu sposobnost, 2011)-VII. Pravni odnos roditelja i djeteta – roditeljska skrb

1. Potrebno je konceptualno redefinirati institut i sadržaje roditeljske skrbi prema Nacrtu preporuke Vijeća Europe o pravima i zakonskom statusu djece i roditeljskoj odgovornosti (2011), te suvremenim europskim sustavima prema kojima bi sadržaj roditeljske skrbi trebalo definirati kao:

a) skrb o osobnim pravima djeteta, b) određivanje mjesta stanovanja djeteta,c) upravljanje djetetovom imovinom i d) zastupanje djeteta: zastupanje u osobnim stvarima i zastupanje u imovinskim stvarima.

Svaki od navedenih sadržaja roditeljske skrbi potrebno je zakonski precizno urediti, kako bi pravila ostvarivanja roditeljske skrbi bila jasna, a s tim u vezi i ograničavanje prava na ostvarivanje roditeljske skrbi. Po nedostatku jasnih pravila o ostvarivanju zajedničke roditeljske skrbi stvara se široki prostor u kojem roditelji mogu s jedne strane izbjegavati svoje obveze, a s druge strane šikanozno i na štetu djeteta koristiti svoja prava te manipulirati djetetom. Ovakav široki prostor bez jasnih pravila o roditeljskoj skrbi osim što prije svega šteti djetetu, ujedno i znatno opterećuje socijalni i pravosudni državni sustav.(Korać Graovac, Zajednička roditeljska skrb u praksi Europskog suda za ljudska prava: slučaj Zaunegger v. Germany, 2012. i Boele-Welki et al., Principles of European Family Law Regarding Parental Responsibilities, 2007.))Institut uzdržavanja djeteta treba izostaviti iz temeljnog koncepta roditeljske skrbi u skladu sa suvremenim poimanjem instituta roditeljske skrbi, te ga tretirati kao samostalan institut: uzdržavanje između članova obitelj. Pri tome se uzdržavanje djece treba propisati kao dužnost i odgovornost roditelja da uzdržavaju dijete temeljem činjenice porijekla djeteta od roditelja, a

7

ne činjenice ostvarivanja roditeljske skrbi te dužnost roditelja da uzdržavaju dijete izravno povezati s dužnošću djeteta da uzdržava svoje roditelje kad su oni u nemogućnosti da se sami uzdržavaju.(Boele-Welki et al., Principles of European Family Law Regarding Parental Responsibilities, 2007.)

2. Potrebno je razlikovati pravo na roditeljsku skrb kao temeljeno ljudsko pravo koje roditelj stječe trenutkom utvrđivanja porijekla djeteta te pravo i dužnost ostvarivanja roditeljske skrbi u pogledu kojeg su roditelji ravnopravni. Ostvarivanje zajedničke roditeljske skrbi i dalje treba poticati i to treba biti pravilo. Međutim, zajednička roditeljska skrb ne smije predstavljati sredstvo za rješavanje konflikta među roditeljima, što s druge strane ugrožava dobrobit djeteta. Ostvarivanje zajedničke roditeljske skrbi je u tom smislu istovremeno i najbolje i najlošije rješenje za dijete, ovisno o stupnju konflikta između roditelja. Kad među roditeljima postoji visoki stupanj konflikta, a podrazumijeva se da su to uvijek oni roditelji koji se učestalo obraćaju centru za socijalnu skrb ili sudu u vezi s ostvarivanjem roditeljske skrbi, tada ostvarivanje zajedničke roditeljske skrbi nije u interesu i za dobrobit djeteta. (Emery, Renegotiating Family Relationships, 2012.)Stoga je potrebno ostvarivanje zajedničke roditeljske skrbi nužno uvjetovati sporazumom roditelja o ostvarivanju zajedničke roditeljske skrbi nakon razvoda braka ili prestanka izvanbračne zajednice. Cilj obvezivanja roditelja na postizanje sporazuma je ujedno poticanje odgovornosti roditelja za uređivanje obiteljskih odnosa u skladu s načelom primarnog prava i dužnosti roditeljâ da skrbe o djetetu, polazeći od temeljne pretpostavke da upravo roditelji najbolje znaju koje su individualne potrebe njihove djece, zatim njihove osobne potrebe, te sveukupne potrebe njihove obitelji koja iz perspektive djeteta i u slučaju razvoda, odnosno prestanka izvanbračne zajednice dalje nastavlja biti jedinstvena cjelina.U tu svrhu se predlaže uvesti novi institut - plan o roditeljskoj skrbi - koji je preduvjet za zajedničko ostvarivanje roditeljske skrbi u okolnostima u kojima roditelji ne žive zajedno. Propisivanjem obveze sastavljanja plana o roditeljskoj skrbi, roditeljima se s jedne strane nameće dužnost, a s druge strane prepušta sloboda da u skladu s individualnim potrebama cjelokupne obitelji urede način na koji će u okolnostima promjene obiteljske strukture skrbiti o svojoj djeci. Promicanje sporazuma kao temeljnog načela zajedničkog ostvarivanja roditeljske skrbi sadržano je u Nacrtu preporuke Vijeća Europe o pravima i zakonskom statusu djece i roditeljskoj odgovornosti (2011).

3. Novim preciznijim rješenjem je potrebno jasno odrediti mogućnost da ostvarivanje roditeljske skrbi u cijelosti ili djelomično bude povjereno: a) jednom roditelju ili b) trećim osobama kako je to definirano novim međunarodnim instrumentima (npr. Konvencija o ostvarivanju prava djeteta 1996) i Nacrtom preporuke Vijeća Europe o pravima i zakonskom statusu djece i roditeljskoj odgovornosti (2011).Stoga se sugerira propisivanje zakonske mogućnosti da sud donese odluku temeljem koje će samo jedan roditelj imati pravo samostalno ostvarivati roditeljsku skrb kad je to za dobrobit djeteta i kad roditelji trajno nisu u stanju postići sporazum o zajedničkom ostvarivanju roditeljske skrbi i načinu međusobne komunikacije u vezi sa zajedničkim ostvarivanjem roditeljske skrbi (plan o roditeljskoj skrbi). Sudska odluka o ostvarivanje roditeljske skrbi od strane jednog roditelja bi trebala spriječiti situacije u kojima je dijete rastrzano između dvoje konfliktnih roditelja koji nisu u stanju interes i dobrobit djeteta staviti ispred vlastitih interesa pri čemu dijete postaje oružje u njihovim kontinuiranim sukobima. Prilikom odlučivanja sud bi trebao dati prednost onom roditelju koji je spreman na sporazum, suradnju i poticanje ostvarivanja osobnih odnosa s drugim roditeljem. Ovakvo rješenje je u skladu sa stavovima Europskog suda za ljudska prava u predmetima Cernecki protiv Austrije, 31061/96, presuda

8

od 22.11.2001. i R.W. i C.T.G. protiv Austrije, 3688/97, presuda od 22.11.2001.: „ Nužno je predvidjeti jasna rješenja za ostvarivanje roditeljske skrbi o djetetu odmah nakon razvoda u svim slučajevima u kojima roditelji ne žele ili nisu u mogućnosti ostvarivati zajedničku roditeljsku skrb. Isto tako je moguće predvidjeti da unatoč postojanja sporazuma o ostvarivanju zajedničke roditeljske skrbi sud naknadno donese odluku da će samo jedan roditelj ostvarivati roditeljsku skrb ako je to potrebno radi zaštite djetetove dobrobiti. Dijete ni u kojem slučaju ne smije biti u nesigurnoj poziciji u vezi s ostvarivanjem roditeljske skrbi.“„Ostvarivanje roditeljske skrbi od strane samo jednog roditelja“ prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, mora biti opravdano: a) potrebom djeteta za pravnom sigurnošću u pogledu ostvarivanja roditeljske skrbi ili b) zaštitom djetetove dobrobiti koja mora imati prednost pred pravima roditelja na roditeljsku skrb u okolnostima u kojima roditelji ne mogu postići sporazum o ostvarivanju zajedničke roditeljske skrbi ili među njima kontinuirano postoje sukobi u vezi s ostvarivanjem zajedničke roditeljske skrbi.“, (Jeppesen de Boer, Joint Parental Authority, 2008.) Kad se radi o povjeravanju ostvarivanja roditeljske skrbi trećoj osobi, potrebno je omogućiti da treće osobe mogu ostvarivati roditeljsku skrb nad djetetom umjesto ili pored roditelja, što im može biti povjereno djelomično ili potpuno temeljem sudske odluke ili voljom roditelja.

4.Kako bi se ostavilo što manje prostora za konflikte i što manje prostora za manipulaciju djetetom u okolnostima u kojima roditelji ne žive zajedno potrebno je jasno propisati koje odluke u vezi s djetetovim osobnim i imovinskim pravima roditelji moraju donositi zajedno, u kojoj formi, u kojim područjima ostvarivanja roditeljske skrbi imaju autonomiju, kada imaju pravo i dužnost postupati hitno radi zaštite dobrobiti djeteta i kada su dužni međusobno razmjenjivati informacije u vezi s djetetom.

5. Potrebno je uvođenjem novog instituta – mirovanje ostvarivanja roditeljske skrbi - omogućiti ostvarivanje dijela roditeljske skrbi od strane maloljetnog roditelja u granicama njegovih sposobnosti i omogućiti ostvarivanje dijela roditeljske skrbi od strane roditelja koji je poslovno nesposoban u granicama njegovih sposobnosti. Prema važećem Obiteljskom zakonu roditelj koji je mlađi od šesnaest godina u pravilu nema pravo na ostvarivanje roditeljske skrbi u odnosu na svoje dijete, s druge strane prema Smjernicama za alternativnu skrb o djeci UN-a (64/142, od 24.02.2010.) države trebaju osigurati da maloljetni roditelji zadrže sva prava koja proizlaze iz njihovog dvostrukog statusa: a) kao roditelja i b) kao djece, što se omogućava uvođenjem instituta mirovanja roditeljske skrbi.Isto tako prema važećem Obiteljskom zakonu roditelj koji je lišen poslovne sposobnosti ex lege gubi pravo na ostvarivanje roditeljske skrbi, te se djetetu imenuje skrbnik. Štoviše, prema važećem Obiteljskom zakonu dijete roditelja koji je lišen poslovne sposobnosti može biti posvojeno bez suglasnosti roditelja. Jedna od posljedica takvog rješenja u važećem Obiteljskom zakonu jest presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu X protiv Hrvatske, 11223/04, od 17. srpnja 2008. godine.

6. Sugerira se napustiti institut stjecanja poslovne sposobnosti odlukom suda kad je dijete starije od 16 godina postalo roditelj. Od 22 europska sustava među kojima su Njemačka i Austrija, jedino Nizozemska dopušta maloljetnoj majci starijoj od šesnaest godina da odlukom suda stekne poslovnu sposobnost. Ostali europski sustavi prema maloljetnim roditeljima i dalje postupaju kao prema djeci i u skladu s načelom zaštite interesa i dobrobiti djeteta, te maloljetnim roditeljima posebnim mehanizmima nude pomoć u vezi s ostvarivanjem roditeljske skrbi o djetetu. Tako dijete maloljetnog roditelja dobiva skrbnika koji je dužan surađivati s maloljetnim roditeljima u pogledu zastupanja djeteta i svih bitnih pitanja u vezi s djetetom. Pri tome mišljenje maloljetnog roditelja ima prednost, osim ako

9

skrbnik ne procjeni da je u suprotnosti s dobrobiti djeteta u kojem slučaju zahtjeva odluku suda. Na taj način maloljetni roditelj s jedne strane brine o svom djetetu uz pomoć djetetovog skrbnika koji je dužan uvažavati njegovo mišljenje, a s druge strane i dalje zadržava pravo na zaštitu kao dijete, što se sugerira riješiti uvođenjem novog instituta – mirovanje ostvarivanja roditeljske skrbi - kojim se štite maloljetna djeca koja su postala roditelji u pogledu njihovih dječjih prava tako i u pogledu njihovih roditeljskih prava. Ovakvo stajalište je izraženo u Smjernicama za alternativnu skrb o djeci UN-a (64/142, od 24.02.2010.), prema kojima države trebaju osigurati da maloljetni roditelji zadrže sva prava koja proizlaze iz njihovog dvostrukog statusa i kao roditelja i kao djece, posebno uzimajući u obzir izrazitu ranjivost maloljetnih roditelja.

VIII. Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta

1. S obzirom da obiteljsko-pravne mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta koje mogu izreći centar za socijalnu skrb i sud nisu konzistentne, potrebno je jasno i na jednom mjestu zakonski odrediti koje su mjere u nadležnosti centra za socijalnu skrb, a koje u nadležnosti suda. Tako se predlaže da mjere koje izriče centar za socijalnu skrb budu uređene na jednom mjestu i to:a) hitna mjera izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji;b) upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu;c) mjera stručne pomoći i potpore obitelji u ostvarivanju skrbi o djetetu id) mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu.

Mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi prema sadašnjem uređenju pokriva veliki raspon situacija i potreba, zbog čega se predlaže urediti dvije razine različitih intervencija u obitelji:a) mjera stručne pomoći i potpore koja je blažeg intenziteta i za koju se očekuje da će se izricati većem broju roditelja u odnosu na postojeći nadzor nad ostvarivanjem roditeljske skrbi ib) mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora koja je istog ili veće intenziteta od postojeće mjere nadzora nad ostvarivanjem roditeljske skrbi i koja predstavlja krajnju mjeru prije izdvajanje djeteta iz obitelji zbog čega se očekuje intenzivniji rad stručnjaka na procjeni potencijala, ali i motivacije roditelja za nužnu promjenu. (Ajduković i Radočaj, Pravo djeteta na život u obitelji, 2008.)

Sud bi trebao zadržati postojeću nadležnost, s tom razlikom što bi sve mjere trebalo propisati na jednom mjestu tako da se predlaže odredba u kojoj bi se taksativno nabrojale mjere o kojima odlučuje sud:

a) privremeno povjeravanje djeteta drugoj osobi, ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji;b) zabrana približavanja djetetu;c) lišenje prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi;d) povjeravanje djeteta s problemima u ponašanju radi pomoći u odgoju ie) lišenje prava na roditeljsku skrb.

2. Potrebno je promijeniti naziv mjere „oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom i da ga odgaja“ u „lišenje prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi“.

10

Razlozi za promjenu naziva ove mjere su slijedeći:Kako se termin „pravo živjeti s djetetom“ podudara s terminom „pravo na obiteljski život s djetetom“ naziv ove mjere iz važećeg Obiteljskog zakona „oduzimanje prava na život s djetetom“ ne ocrtava sadržaj i svrhu izricanja ove mjere. Naime, svrha ove mjere nije oduzimanje roditelju prava na (obiteljski) život s djetetom, već samo jednog njegovog dijela – stanovanje djeteta i roditelja u istom domu i nužno u vezi s tim svakodnevne skrbi o djetetovim osobnim pravima (zdravlju, odgoju, školovanju i dr.). S druge strane roditelj i dijete i nakon izricanja ove mjere imaju pravo na obiteljski život koje pravo je država štoviše dužna podupirati u obliku ostvarivanja osobnih odnosa djeteta i roditelja kroz susrete i druženje i druge oblike ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom, kako se veza između djeteta i roditelja ne bi prekinula. Stav o promjeni naziva ove mjere potkrijepljen je i u stručnoj literaturi gdje se navodi kako dio mjere koji se odnosi na „oduzimanje prava roditelju da živi sa svojim djetetom“ treba shvatiti kao „zajedničko, fizičko stanovanje s djetetom“, (Hrabar i Korać, Primjena obiteljskopravnih mjera za zaštitu dobrobiti djece te zasnivanje posvojenja bez pristanka roditelja, 2003.)U okolnostima u kojima dijete i roditelj ne stanuju zajedno roditelj nakon izricanja ove mjere ne može svakodnevno skrbiti o djetetovim osobnim pravima, a to se prema suvremenom konceptu roditeljske skrbi odnosi na skrb o osobnim pravima djeteta, dok upravljanje djetetovom imovinom i zastupanje djeteta (u osobnim i imovinskim stvarima) u pravilu i dalje ostaju pravo roditelja.Dio skrbi u kojem se roditelj izricanjem ove mjere ograničava prema važećem Obiteljskom zakonu prema sadašnjem nazivu mjere odnosio se samo na odgoj djeteta, što je samo jedan dio skrbi o osobnim pravima djeteta, jer skrb o osobnim pravima djeteta prema važećem Obiteljskom zakonu pored odgoja djeteta obuhvaća skrb o zdravlju, razvoju, njezi i zaštiti djeteta, te skrb o obrazovanju i školovanju djeteta.Predloženim nazivom mjere specificira se koji sadržaj, odnosno dio roditeljske skrbi roditelji izricanjem ove mjere nemaju pravo ostvarivati - to je pravo na stanovanje s djetetom i pravo na svakodnevnu skrb o djetetovim osobnim pravima.

3. Potrebno je naziv mjere „povjeravanje djeteta s poremećajem u ponašanju“ promijeniti u „povjeravanje djeteta s problemima u ponašanju“ radi usklađivanja s prihvaćenim standardima za terminologiju pojave poremećaja u ponašanju djece i mladih koje je izradilo Povjerenstvo za prevenciju poremećaja u ponašanju djec i mladih Vlade Republike Hrvatske pri Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u Zagrebu 2011. godine. (Koller-Trbović, Žižak i Jeđud Borić, Standardi za terminologiju, definiciju, kriterije i način praćenja pojave poremećaja u ponašanju djece i mladih, 2011.)

4. Potrebno je redefinirati razloge za lišenje prava na roditeljsku skrb koji su zakonom taksativno nabrojani kao primjeri zlorabe i grubog kršenja roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava te neke od njih brisati u skladu s rezultatima istraživanja Hrabar i Korać prema kojem se u odlukama o lišenju roditeljske skrbi u pravilu ne navode razlozi taksativno propisani važećim Obiteljskim zakonom.„Tako se niti u jednom slučaju na kojima se temelje rezultati predmetnog istraživanja kao razlozi za lišenje prava na roditeljsku skrb ne navode: tjelesno ili duševno nasilje nad djetetom, uključujući izloženost nasilju među odraslim članovima obitelji, spolno iskorištava dijete, izrabljivanje djeteta sileći ga na pretjerani rad ili na rad koji nije primjeren njegovoj dobi, dopuštanje djetetu uživanja alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, te navođenje djeteta na društveno neprihvatljivo ponašanje.“ (Hrabar i Korać, Primjena obiteljsko-pravnih mjera za zaštitu dobrobiti djece te zasnivanje posvojenja bez pristanka roditelja, 2003.)

11

5. Potrebno je pored općeg razloga za lišenje prava na roditeljsku skrb po uzoru na njemačkog i austrijskog zakonodavca, propisati i posebne razloge za lišenje prava na roditeljsku skrb. Tako bi posebni razlozi za lišenje prava na roditeljsku skrb trebali biti:a) nepoštivanje mjera, odluka i uputa koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud prema ocjeni završnih izvješća centra za socijalnu skrb;Rezultati prethodno navedenog istraživanja Hrabar i Korać je pokazalo da je upravo ne pridržavanje prethodno izrečenih mjera (zajedno sa zanemarivanjem skrbi za osnovne životne potrebe djeteta s kojim živi) bio razlog za lišenje prava na roditeljsku skrb u iznimno velikom broju slučajeva - 88,5 % slučajeva. b) ako bi bi povratak djeteta u obitelj predstavljao ozbiljnu opasnost po djetetov život, zdravlje i razvoj temeljem završnih izvješća i procjene centra za socijalnu skrb;c) kaznena djela počinjena na štetu djeteta iz članka 105. stavka 3. (ropstvo), članka 106. stavka 2. i 3. (trgovina ljudima), članka 116. (sakaćenje ženskih spolnih organa), članak 117 (tjelesne ozljede i narušavanje zdravlja), članka 118. (teška tjelesna ozljeda), članka 119. (osobito teška tjelesna ozljeda), članka 154. stavka 1. točke 2. (teško kazneno djelo protiv spolne slobode), članka 158. (spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina), članka 159. (spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina), članka 162. (podvođenje djeteta), članka 163. (iskorištavanje djece za pornografiju), članka 164. (iskorištavanje djece za pornografske predstave), članka 166. (teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta), članka, 170. (omogućavanje izvanbračnog života s djetetom), članka 171. (ostavljanje u teškom položaju člana obitelji), članka 176. (napuštanje djeteta) i članka 177. (zanemarivanje i zlouporaba djetetovih prava) Kaznenog zakona,;d) ako roditelj zbog izrazito poremećenih mentalnih sposobnosti nije u stanju izraziti svoju volju niti shvatiti značenje svoje volje.Bilo bi potrebno državnog odvjetnika za mladež na pokretanje postupka za lišenje prava na roditeljsku skrb nakon što se u kaznenom postupku utvrdi da je roditelj počinio neko od taksativno navedenih kaznenih djela na štetu djeteta, čime se postiže se viši stupanj pravne sigurnosti da će dijete u odnosu na roditelja počinitelja kaznenog djela doista biti zaštićeno i da će se preispitati je li potrebna zaštita djeteta ovom najrepresivnijom obiteljsko-pravnom mjerom oduzimanja prava na roditeljsku skrb.

IX. Posvojenje

1. Nužno je sustavno urediti područje posvojenja, posebno u okolnostima u kojima se posvojenje zasniva bez pristanka roditelja, što je potaknuto presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima X.Y. protiv Hrvatske, 5193/09, presuda od 03.11.2011. i A.K. i L.K. protiv Hrvatske, 37956/11, presuda od 08.01.2013.Stoga je u skladu s uputom Europskog suda za ljudska prava nužno zakonski precizno urediti način davanja pristanka na posvojenje različitih kategorija roditelja (poslovno nesposobnog, lišenog roditeljske skrbi i dr.) kao i zakonski propisati pravne posljedice koje proizvodi pristanak roditelja na posvojenje. U okolnostima u kojima roditelj ne opravdano odbija dati pristanak na posvojenje, bilo da se radi o skrivljenim okolnostima na strani roditelja - zanemarivanje i ne zainteresiranost za dijete duže vrijeme ili ozbiljna zloraba ili grubo kršenje roditeljskih dužnosti u kraćem razdoblju, bilo da se radi o roditelju koji zbog teške psihičke bolesti i trajne nesposobnosti ne

12

može osigurati skrb o djetetu u vlastitoj obitelji, nužno je urediti novu vrstu sudskog postupka u kojem će sud svojom odlukom moći zamijeniti pristanak roditelja na posvojenje.

2. Nadalje je potrebno u skladu s preporukama Europske Konvencije o posvojenju (2008) zakonski preciznije urediti cjelokupan postupak posvojenja te se sugerira podijeliti ga na dva stadija: a) pripremni postupak i b) postupak zasnivanja posvojenja.U pripremnom je postupku potrebno odrediti sadržaj stručne procjene prikladnosti potencijalnih posvojitelja kao i obvezu sudjelovanja u stručnoj pripremi potencijalnih posvojitelja kako bi se samo temeljem kvalitetne stručne procjene mogao steći status kandidata za posvojenje i pravo upisa u hrvatski Registar potencijalnih posvojitelja.

3. Nadalje, u skladu s većinom suvremenih europskih sustava poput Njemačke, Švicarske, Francuske, Slovačke, Češke, Italije, Slovenije i drugih, kao i u skladu s preporukom iz članka 19. Europske Konvencije o posvojenju (2008) potrebno je prije formalnog zasnivanja posvojenja propisati mogućnost - smještaja djeteta s ciljem zasnivanja posvojenja. Cilj smještaja djeteta kod najprikladnijeg kandidata za posvojenje jest razumna procjena budućeg odnosa između djeteta i potencijalnog posvojitelja, pri čemu je nužno naglasiti kako je prilikom smještaja djeteta odlučujući najbolji interes i dobrobit djeteta. (Jakovac Lozić, Posvojenje, 2000.)

4. Potrebno je sadržaj odluke o posvojenju dalje precizirati kako bi se upisom u maticu rođenih temeljem preciznije odluke o posvojenju jače zaštitila privatnost djeteta i posvojitelja.

X. Skrbništvo

1. Institut skrbništva potrebno je primarno mijenjati u odnosu na zaštitu odraslih osoba lišenih poslovne sposobnosti u skladu s UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnim protokolom uz Konvenciju iz 2006. godine kojima se osobama s invaliditetom i društvu šalje jasnu poruku da su pitanja osoba s invaliditetom pitanja temeljnih ljudskih, građanskih prava, a ne, kao što se dosada često smatralo pitanje iz područja socijalne skrbi. Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Hrvatska ima obvezu ne lišavati osobe s invaliditetom poslovne sposobnosti već poduzimati odgovarajuće mjere usmjerene na osiguravanje potrebne pomoći osobama s invaliditetom za ostvarivanje poslovne sposobnosti. Stoga je Hrvatska dužna izmijeniti sustav zamjenskog donošenja odluka, kao što je skrbništvo, u sustave koji se temelje na odlučivanju uz podršku. Kako je riječ o zadatku koji pretpostavlja postojanje cijelog sustava razvijene „infrastrukture“ potpuna primjena članka 12. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u ovom trenutku nije moguća jer bi ona značila izmjene cijelog niza postojećih propisa, donošenje novih, reformu sustava pravosuđa, socijalne skrbi i dr. za što je potrebno barem nekoliko godina pripremnih radnji.

2. U kontekstu mogućih promjena u području skrbništva potrebno je precizirati sadržaj skrbničke zaštite koja mora biti primjerena, individualizirana, te u skladu s dobrobiti štićenika, dodati odredbe o zaštiti dostojanstva štićenika, te prava na zaštitu od nasilja i bilo kojeg oblika ponižavajućeg postupanja i izričito odrediti da skrbnik može biti samo fizička osoba.

3. Sugerira se, s obzirom na potrebu detaljnog uređenja ostvarivanja roditeljske skrb i posvojenja, odrediti imenovanje skrbnika djetetu čiji su roditelji „…dali izjavu o namjeri ili pristanak na posvojenje“ i u vezi s čijim roditeljima je „nastupilo mirovanje prava na ostvarivanje roditeljske skrbi“.

13

4. U institutu skrbništva za punoljetne osobe potrebno je napustiti postojeći institut „roditeljske skrbi nakon punoljetnosti“, jer sa stajališta suvremenih shvaćanja zaštite ljudskih prava odraslih s duševnim smetnjama potpuno je neprihvatljivo tretirati odrasle osobe s duševnim smetnjama kao djecu, odnosno dati roditeljima odraslih osoba s duševnim smetnjama ovlasti i dužnosti iz roditeljske skrbi jednako kao prema maloljetnoj djeci. Pozitivni aspekti roditeljske brige o punoljetnoj djeci s duševnim smetnjama mogu se sadržajno jednako kvalitetno ostvariti institutom skrbništva. Stoga je potrebno uvesti rješenje prema kojem se roditeljima koji imaju mogućnosti, osobine i volju biti skrbnici svom punoljetnom djetetu, daje prednost prilikom imenovanja osobe skrbnika, pri čemu skrbnikom može biti imenovano više osoba, odnosno oba roditelja.

5. Potrebno je precizirati načela skrbničke zaštite odraslih osoba lišenih poslovne sposobnosti, te izričito propisati da se u postupanju s osobama pod skrbništvom moraju uzeti u obzir njihova osobnost i stavovi, te štititi njezino dostojanstvo i dobrobiti te izričito propisati obvezu prihvaćanja želja i stavova štićenika, kad god je to moguće, osim ako je to u suprotnosti s njegovom dobrobiti štićenika.

6. Nužno je promijeniti dosadašnji koncept lišenja poslovne sposobnosti i posljedično, skrbničke zaštite odraslih. U Republici Hrvatskoj je danas oko 18000 osoba lišenih poslovne sposobnosti, od toga, u više od 90 % slučajeva riječ je o potpunom lišenju poslovne sposobnosti. Stoga je zbog sadašnje nemogućnosti reforme cijelog sustava potrebno postići kompromisno rješenje i zakonom propisati obvezu djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti kao pravilo, samo u dijelovima u kojima je to doista potrebno za zaštitu prava štićenika, a institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti izričito propisati kao iznimku.

7. Potrebno je isključiti mogućnosti da ista osoba (tijelo) predlaže postupak lišenja poslovne sposobnosti i bude imenovana posebnim skrbnikom osobi u postupku lišenja radi mogućih sukoba interesa i sumnji u kvalitetnu zaštitu prava štićenika u postupku.

8. Potrebno je uvesti izričitu obvezu skrbnika da svake godine zatraži od liječnika obiteljske medicine mišljenje o stanju zdravlja štićenika. Pri tome se ne misli isključivo na stanje osnovne bolesti zbog kojih je štićenik pod skrbništvom - duševne smetnje, nego i stanja zdravlja općenito. 9. Radi jednostavnije terminologije pojam „skrbništvo za poseban slučaj“ i „skrbnik za poseban slučaj“ potrebno je zamijeniti terminima „posebno skrbništvo“ i „poseban skrbnik“. Nužno je ispuniti obveze preuzete Konvencijom o ostvarivanju prava djeteta (1996) i Izjavom koju je Republika Hrvatska dala Vijeću Europe u vezi s primjenom ove Konvencije te uvesti obvezu imenovanja posebnog skrbnika: - djetetu u postupku razvoda braka pokrenutog tužbom i- postupku donošenja odluke koja zamjenjuje pristanak na posvojenje.

10. Nužno je napustiti odredbu o imenovanju posebnog skrbnika osobi nepoznatog boravišta, odnosno osobi koja nije dostupna u onim slučajevima u kojima se ne radi o postupcima koji se vode prema odredbama Obiteljskog zakona. Naime, odredbe važećeg Obiteljskog zakona obvezuju centre za socijalnu skrb da imenuje skrbnike osobi nepoznatog boravišta i u slučajevima koji nisu ni u kakvoj vezi s postupcima obiteljskopravne zaštite, a u praksi se u pravilu radi o postupcima zemljišnoknjižnog prava. Ovom bi se izmjenom znatno rasteretilo područje djelovanja centara za socijalnu skrb, te ih posljedično tome i financijski rasteretilo postupanja koja nisu povezane s obiteljskim postupcima.

14

11. Potrebno je u skladu sa suvremenim pravnim sustavima i međunarodnim dokumentima uvesti mogućnost da za skrbnika bude imenovano i više od jedne osobe, pri čemu je potrebno precizno urediti sadržaj i opseg njihovih ovlasti. S obzirom da skrbnička dužnost može biti vrlo složena i zahtijevati posebna znanja bilo bi korisno da se skrbništvo podijeli između više osoba tako da jedan skrbnik može odlučivati o osobnim stanjima, drugi o imovini, pri čemu neke od važnih odluka mogu, odlukom centra za socijalnu skrb donositi samo zajednički.

12. Radi praktičnosti obavljanja skrbništva potrebno je zakonski omogućiti imenovanje zamjenika skrbniku, čime će se spriječit „zastoj“ u obavljanju poslova skrbnika u slučajevima trenutne spriječenosti ili ako je riječ o radnicima centra za socijalnu skrbi u slučaju bolovanja, godišnjih odmora i slično. Time bi se omogućila promptna i kontinuirana zaštita prava štićenika, posebice u situacijama hitnosti.

13. Potrebno je urediti izričitu zakonsku obvezu poštivanja ranije izraženih stavova i želja štićenika, te omogućiti svakome da u vrijeme postojanja poslovne sposobnosti imenuje osobu koju bi želio imati za skrbnika.

14. U pogledu procjene imovine štićenika potrebno je propisati obvezu centra za socijalnu skrb da zatraži procjenu vrijednosti nepokretne imovine od nadležne porezne uprave, kao i mogućnost procjene vrijednosti pokretne imovine od strane ovlaštenih vještaka. Premda su centri za socijalnu skrb i do sada mogli zatražiti procjenu od nadležne porezne uprave ili ovlaštenog vještaka, ovakvom zakonskom odredbom olakšava im se obavljanje tog posla u smislu ovlasti koje im zakon izrijekom pruža.

15. Važećim Obiteljskim zakonom propisano je da skrbnik mora zatražiti prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb u vezi s poduzimanjem „izvanrednih radnji koje se tiču imovine štićenika“ i u vezi s drugim „važnim odlukama u pogledu osobe štićenika.“ Pri tome ostaje nejasno što se pod sintagmom „i druge važne odluke vezano za osobu štićenika“ zapravo misli. Stoga je ovo područje potencijalno podložno kršenju ljudskih prava štićenika. Naime, čak i izuzetno važne odluke vezano uz osobu štićenika prema važećem propisu može donositi samo skrbnik, uz nejasnu ovlast na prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb u pojedinim slučajevima, pri čemu nije izričito uređena obveza poštovanja želje samog štićenika ako bi to bilo za njegovu dobrobit. Stoga je nužno zakonski precizirati:

a) koje odluke o osobnim stanjima donosi isključivo štićenik, b) u kojim slučajevima je potrebno prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb, c) koje važne odluke o zdravlju donosi sud, te d) precizno urediti upravljanje i zastupanje u imovinskim stvarima štićenika.

Novost bi u tom smislu trebao biti novi sudski postupak u kojem bi sudsko vijeće županijskih sudova donosilo izuzetno važne odluke koje se odnose na zdravlje i život štićenika, s mogućnošću žalbe Vrhovnom sudu. Riječ je o izuzetno važnim, a istodobno i teškim odlukama s nesagledivim posljedicama poput odluke za održavanje na životu, koje prema nedorečenim odredbama važećeg Obiteljskog zakona danas donose skrbnici, uz neprecizirane ovlasti centara za socijalnu skrb, a često i članovi obitelji koji za takve odluke nisu niti bili ovlašteni.

16. Potrebno je u skladu s priznavanjem ograničene poslovne sposobnosti djeteta od četrnaest

15

godina sniziti dobnu granicu koja maloljetnom štićeniku već sa četrnaest godina daje pravo na žalbu. Isto tako je potrebno propisati pravo na žalbu odraslog štićenika, bez obzira na stupanj i sadržaj lišenja poslovne sposobnosti, što je u skladu sa zahtjevima međunarodnih dokumenata o pravu na žalbu na odluke o lišenju poslovne sposobnosti i imenovanju skrbnika. (Milas Klarić, Pravni status skrbnika kao jamstvo zaštite ljudskih prava odraslih“, 2010.)

XI. Uzdržavanje

1. U pogledu instituta uzdržavanja potrebno je uvesti recipročnu obvezu uzdržavanja u odnosu na baku i djeda. Naime, prema važećem uređenju baka i djed su pod određenim pretpostavkama dužni uzdržavati unuče pri čemu punoljetna unučad nemaju takvu obvezu u odnosu na baku i djeda. Kako je temelj instituta uzdržavanja načelo solidarnosti potrebno je uvesti recipročnu obvezu punoljetnog unučeta da uzdržava baku i djeda ako oni to sami nisu u mogućnosti i ako su oni njega uzdržavali kad je to bilo potrebno.

2. Punoljetno dijete koje se redovito školuje i prima uzdržavanje od roditelja treba imati dužnost informirati roditelja o redovitom ispunjavanju obveza za svaku akademsku godinu.

3. Nužno je zakonski odrediti obvezu da država jednom godišnje izračunava i objavljuju smjernice (tablicu) o visini uzdržavanja djece s obzirom na dob djeteta, broj djece i stalne novčane prihode (platne razrede) obveznika uzdržavanja kako bi se postigla veća razina pravne sigurnosti kao i radi pojednostavljenja postupka određivanja visine uzdržavanja, njegovog povećanja i smanjenja. Smjernice za uzdržavanje su nužne i radi sporazumnog postizanja plana o roditeljskoj skrbi kad se sporazumno uređuju pravne posljedice razvoda braka u odnosu na djece, jer će roditelji unaprijed znati koliki iznos za uzdržavanje bi im sud dosudio u slučaju sudskog spora. Pri tome se sporna pitanja u vezi s prikrivenim prihodima i imovinom obveznika uzdržavanja, kao i s povećanim potrebama djeteta i dalje moraju moći ostvarivati u sudskom postupku. (Rešetar, Neka pitanja određivanja uzdržavanja za djecu, 2004.)

4. Sugerira se zbog niza praktičnih pitanja koja se učestalo pojavljuju u praksi u vezi s privremenim uzdržavanjem i regresnim zahtjevima prema obveznicima uzdržavanja, ovaj institut urediti posebnim propisom kao što je to riješeno primjerice u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Sloveniji. (Rešetar, Državni predujam za uzdržavanje djece, 2005.)

XII. Sudski postupci

1. Suci i stručno osoblje

Trebalo bi izvršiti određene organizacijske promjene na području obiteljskog sudskog postupanja – ustrojiti obiteljske odjele i stalne stručne službe te redefinirati položaj i suradnju centra za socijalnu skrb u tim postupcima.Uzimajući u obzir potrebu specijalizacije na području obiteljskog sudskog postupanja kao i poredbenopravna iskustva na ovom području, ali i broj predmeta koji suci u prosjeku dobiju u rad, početno, bilo bi potrebno ustrojiti obiteljske odjele na onim općinskim sudovima kao prvostupanjskim sudovima u kojima najmanje dva suca rješavaju obiteljske stvari. Trebalo bi, također, propisati obvezu trajnog stručnog usavršavanja sudaca koji u općinskim sudovima rješavaju obiteljske stvari.

16

Valjalo bi razmisliti o redefiniranju ovlasti i dužnosti centra za socijalnu skrb u obiteljskim postupcima, kao i suradnje između suda i centra u tim postupcima. Bilo bi potrebno napustiti dvostruku ulogu centra za socijalnu skrb kao umješača u postupcima u kojima se odlučuje o pravima i dužnostima u odnosima roditelja i maloljetne djece ili punoljetnih osoba koje nisu u stanju same skrbiti o svojim pravima i interesima (obvezatna intervencija), odnosno kao umješača kad je to potrebno radi zaštite prava i interesa stranke koja se nije sposobna sama o njima brinuti, a osobito radi zaštite prava i interesa maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsku skrb. Razlog tomu je što je dosadašnja praksa pokazala da centar za socijalnu skrb uopće ne koristi ovlaštenja koja imao kao umješač, odnosno da se komunikacija između sudova i centara za socijalnu skrb svodi samo na dostavu podnesaka. S obzirom da se uloga centra za socijalnu skrb kao umješača u postupku u obiteljskim stvarima nije u potpunosti ostvarila, bilo bi potrebno propisati da u nadležnosti centra bude samo pokretanje određenih postupaka (radi utvrđivanja (ne)postojanja braka, radi poništaja braka zbog određenih razloga, radi utvrđivanja očinstva te određenih izvanparničnih postupaka o roditeljskoj skrbi i mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta) te (privremeno) zakonsko zastupanje djeteta pod određenim pretpostavkama. Osim toga ostala bi mogućnost da se sud obrati centru za socijalnu skrb da obavi pojedinu radnju, a u kojem bi slučaju centar, u okviru zakonom uređene procedure pružanja pravne pomoći, vršio radnje po nalogu suda. Uz tu mogućnost, trebalo bi, također, razmisliti o ustrojavanju stalnih stručnih službi sastavljenih od socijalnih radnika, psihologa, pedagoga, defektologa ili drugih suradnika s posebnim stručnim znanjima, na koje bi se prenijela većina zadataka centra za socijalnu skrb (prikupljanje podataka o osobnim i obiteljskim prilikama, istraživanje imovinskih prilika, davanje mišljenja i prijedloga o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati i o roditeljskoj skrbi, pružanje pomoći pri uzimanju i utvrđivanju mišljenja djeteta i obavljanje drugih stručnih poslova). To bi svakako, zbog olakšane i efikasnije suradnje suda te stručnog osoblja, utjecalo na brzinu obiteljskih postupaka.Ratio predloženog uređenja temelji se na postojećoj neadekvatnoj suradnji suda i centra za socijalnu skrb, a koja je, između ostalog, rezultirala i odugovlačenjem obiteljskih sudskih postupaka. Ubrzanje obiteljskih sudskih postupaka može se postići samo neposrednijom suradnjom sudova i stručnih tijela na koje bi trebalo prijeći većina zadataka koje trenutno obavljaju centri za socijalnu skrb.Uzimajući u obzir financijska sredstva potrebna za uspostavu stalnih stručnih službi, početno, bilo bi potrebno ustrojiti takve službe barem za one općinske sudove u kojima je sjedište županijskih sudova.

2. Sudjelovanje djeteta u postupku

Bilo bi potrebno u ObZ unijeti novi odjeljak o sudjelovanju djeteta u postupku. Razlog tome je česta nesigurnost i otvorena pitanja u sudskoj praksi o tome je li dijete stranka postupka u kojima se odlučuje o njegovim pravima i interesima. Također, u ovom bi se odjeljku nastojalo udovoljiti međunarodnim i europskim standardima u pogledu postupovnih prava djeteta (UN Konvencijom o pravima djeteta (1989), Europska Konvencija o ostvarivanju prava djeteta (1996) i - Smjernice Vijeća ministara o pravosuđu prilagođenom djeci od 17.11.2010.)Valjalo bi stoga izrijekom propisati da je dijete stranka u svim postupcima pred sudom u kojima se odlučuje o njegovim pravima i interesima.Vezano za mogućnost sudjelovanja djeteta u postupku, važeći ObZ sadrži samo jednu odredbu članka 269. stavka 1. koja na dosta nejasan način propisuje da u statusnim stvarima sud može dopustiti da radi ostvarenja svojih prava i interesa pojedine radnje u postupku

17

poduzima i stranka koja nema poslovne sposobnosti, ako je u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice tih radnja.Stoga bi trebalo izrijekom urediti postupovnu sposobnost djeteta u smislu da dijete koje je navršilo četrnaest godina života može u statusnim stvarima samostalno poduzimati radnje u postupku pred sudom. Bilo bi potrebno propisati i položaj zakonskog zastupnika u slučaju kad dijete samostalno poduzima radnje u postupku. U tom kontekstu, bilo bi potrebno prihvatiti pristup prema kojem zakonski zastupnik ne gubi ovlast za poduzimanje radnji u postupku ako se dijete aktivno uključi u postupak. Ovakvo uređenje zahtijeva da se uredi odnos radnja koje poduzimaju zakonski zastupnik i dijete, ako su one u suprotnosti.Valjalo bi isključiti postupovnu sposobnost djeteta u statusnim stvarima u slučaju kad sud utvrdi da dijete nije u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice poduzetih radnja.Dakle, bilo bi potrebno propisati da je dijete ex lege s navršenih četrnaest godina života postupovno sposobno, a sud bi u slučaju ispunjenja pretpostavaka propisanih zakonom djetetu zabranio poduzimanje postupovnih radnja. Trebalo bi propisati dužnost suda da djetetu omogući izražavanje mišljenja u statusnim stvarima radi ostvarenja svojih prava i interesa, ali i proceduru davanja i utvrđivanja mišljenja djeteta. Stoga bi bilo potrebno izvršiti razgraničenje ovlasti između suda i predloženih stalnih stručnih službi u odnosu na postupak u okviru kojeg djetetu treba omogućiti izražavanje mišljenja. Trebalo bi se voditi računa o tome hoće li dijete izražavati svoje mišljenje samo jednom ili više puta, hoće li se to činiti u sudnici, domu djeteta ili nekoj drugoj prostoriji ili okruženju, hoće li prilikom izražavanja mišljenja biti prisutni braća i sestre, ili će se to činiti sa svakim posebno , hoće li dijete izražavati mišljenje na ročištu ili izvan ročišta.Radi pravne sigurnosti i zaštite postupovnih prava djeteta, trebalo bi izrijekom odrediti slučajeve u kojima se neće utvrđivati mišljenje djeteta. Naime, i u tim bi slučajevima odluci suda da neće utvrđivati mišljenje djeteta trebao prethoditi poseban postupak utvrđivanja sposobnosti djeteta da shvati značenje i pravne posljedice izražavanja svojeg mišljenja. Zbog toga bi sud bio dužan prije donošenja posebnog rješenja zatražiti mišljenje i prijedlog predložene stalne stručne službe. S obzirom na specifičnosti hrvatskog uređenja, te uzimajući u obzir financijske razloge, za očekivati je da će institucija dječjeg odvjetnika u pravom, europskom smislu zaživjeti tek za nekoliko godina. U međuvremenu svrsishodno je da tu funkciju obavlja centar za socijalnu skrb.zakonski zastupnik samo u parnicama radi njegova uzdržavanja, novim uređenjem bi se trebala generalizirati ovlast i dužnost centra u zakonskom zastupanju djeteta na sve postupke u kojima se odlučuje u odnosima roditelja i djece. Istovremeno trebalo bi otvoriti mogućnost i zakonskog zastupanja djeteta na pasivnoj strani. Takvo je rješenje na pragu Konvencije o ostvarivanju prava djeteta prema kojoj države moraju osigurati zastupanje djeteta u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima i interesima. Time bi se prihvatio pragmatičan pristup, osobito u početnom stadiju primjene novoga ObZ-a u kojem je za pretpostaviti da država neće moći raspolagati dovoljnim financijskim sredstvima kako bi osigurala odvjetničko zastupanje djeteta. U okviru pojedinih posebnih obiteljskih postupaka trebalo bi detaljnije propisati položaj centra za socijalnu skrb kao zakonskog zastupnika djeteta, odnosno njegove ovlasti i dužnosti u postupku, kao i ovlasti i dužnosti roditelja u čije područje prava, obveza i odgovornosti pripada zakonsko zastupanje djeteta.

3. Sudjelovanje osoba lišenih poslovne sposobnosti u postupku

Bilo bi potrebno u ObZ unijeti novi odjeljak o sudjelovanju osoba lišenih poslovne sposobnosti u postupku.

18

Ratio bi ovih odredaba prije svega bio u otklanjanju dvojbi koje su postojale prema sadašnjem uređenju, a koje su se odnosile na poduzimanje postupovnih radnja osoba lišenih poslovne sposobnosti, osobito u slučajevima kad je u tijeku postupak za vraćanje njihove poslovne sposobnosti, odnosno kad bi se on trebao pokrenuti zbog u međuvremenu nastalih promjena (npr. poboljšanja zdravstvenog stanja). Vezano za mogućnost sudjelovanja osoba lišenih poslovne sposobnosti u postupku, sadašnji ObZ sadrži samo jednu odredbu članka 269. stavka 1. koja na dosta nejasan način propisuje da u statusnim stvarima sud može dopustiti da radi ostvarenja svojih prava i interesa pojedine radnje u postupku poduzima i stranka koja nema poslovne sposobnosti, ako je u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice tih radnja.Valjalo bi stoga izrijekom propisati postupovnu sposobnost osoba lišenih poslovne sposobnosti odnosno da u statusnim stvarima sud može dopustiti da radi ostvarenja svojih prava i interesa pojedine radnje u postupku poduzima i stranka koja je lišena poslovne sposobnosti, ako je u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice tih radnja. Prije donošenja rješenja o priznanju sposobnosti za poduzimanja pojedinih radnja, sud bi bio dužan zatražiti mišljenje i prijedlog predložene stalne stručne službe.

4. Načela obiteljskih postupaka

4.1. Načelo hitnostiObZ uređuje načelo hitnosti kroz odredbe dva članka (članak 265., članak 266.). Odredbama članaka 265. i 266. propisani su rokovi za zakazivanje prvog ročišta u postupcima pred sudom, te rokovi za donošenje i otpremanje drugostupanjske odluke u tim postupcima. Budući da praksa pokazuje da se u većini slučajeva teško pridržavati propisanih rokova, odnosno da se oni često prekoračuju, bilo bi potrebno novim Zakonom deklarirati samo načelnu hitnosti tih postupaka. Hitnost i ubrzanje postupaka trebali bi se postići ustrojavanjem obiteljskih odjela, stalnih stručnih službi, kao i njihovom suradnjom. Osim toga, zbog potrebe za koncentracijom postupka i raspravljanjem, novim Zakonom trebalo bi propisati da se postupci moraju provesti na najviše dva ročišta (jedno pripremno ročište, te ročište za glavnu raspravu). 4.2. Načelo dispozicije i oficijelnostiTrebalo bi mijenjati odredbe o mogućnosti poduzimanja materijalnih procesnih dispozicija u sporovima o uzdržavanju djeteta. Kao i prema sadašnjem uređenju, trebalo bi propisati da se u statusnim stvarima stranke u postupku pred sudom ne mogu odreći svojeg zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke, niti se nagoditi. Stoga sud ne bi mogao donijeti presudu na temelju priznanja te presudu na temelju odricanja. U tim se sporovima, također, ne bi mogla donijeti presude zbog ogluhe i zbog izostanka.Međutim, novim bi uređenjem trebalo dopustiti i zastupanom djetetu poduzimanje materijalnih dispozicija u postupcima u sporovima o uzdržavanju, uz opća kontrolna ovlaštenja suda. Usvajanjem takva rješenja postiže se pragmatičan kompromis – amortizira se otpor protivnika i doprinosi se procesnoj ravnoteži stranaka u postupku. U prilog toga govore i razlozi postupnosti.

5. Troškovi postupka

Valjalo bi mijenjati odredbu o troškovima postupka (u stvarima uzdržavanja) sadašnjeg ObZ-a (članak 271. stavak 1.). U dosadašnjoj praksi pokazalo se da primjena općih pravila Zakona o parničnom postupku (ZPP) o konačnom snošenju troškova postupka, te načela causae kao osnovnog principa, nije

19

primjerena postupcima u sporovima o uzdržavanju djece. Treba imati u vidu da je dijete stranka tog postupka, bilo u ulozi tužitelja bilo u ulozi tuženika, te da su oba roditelja dužna uzdržavati dijete.U tom smislu trebalo bi kriterij prosuđivanja troškova postupka u statusnim stvarima proširiti i na stvari uzdržavanja djeteta, odnosno sud bi trebao i u tim postupcima odlučiti o troškovima postupka slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.

6. Mirovanje postupka

Budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2013. godine napušten institut mirovanja postupka u redovnom parničnom postupku, trebalo bi napustiti i odredbu članka 271. stavka 2. ObZ-a o mirovanju postupka, odnosno da mirovanja postupka nema u statusnim parnicama i parnicama radi uzdržavanja.(Aras, Postupci u sporovima o uzdržavanju djece, 2012.)

7. Posebni parnični postupci

7. 1. Postupak u bračnim sporovimaTrebalo bi propisati da se sporazumni zahtjev za razvod braka pokreće prijedlogom bračnih drugova, a o kojem se odlučuje u izvanparničnom postupku. Razlog tome je što između sudionika ne postoji spor, pa stoga po svojoj pravnoj prirodi pripada izvanparničnoj proceduri.U postupovni dio novog Zakona trebalo bi preuzeti legitimacijske odredbe odnosno odredbe prema kojima su određene osobe ovlaštene pokrenuti određene vrste sporova. U poredbeno-pravnom smislu, odredbe koje određuju ovlaštenike za pokretanje pojedinih vrsta postupaka te rokove za njihovo pokretanje sadržane su u austrijskom AußstrG-u i njemačkom FamFG-u. Doktrinarno bi takve legitimacijske odredbe trebale biti sastavni dio postupovnopravnog uređenja budući da određuju tko je ovlašten tražiti pravnu zaštitu, u kojem roku te koji se pravozaštitini put može koristiti (parnični ili izvanparnični postupak).Trebalo bi napustiti odredbu stavka 1. članka 282. ObZ-a prema kojemu pravo na tužbu u bračnim sporovima ne zastarijeva, i to stoga što pravo na tužbu odnosno pravozaštitni zahtjev ne može zastarjeti. Zastarjeti može samo pravo koje je posredan predmet spora. Pravo na tužbu može biti samo ograničeno rokom. U tom slučaju radi se o pravovremenosti/nepravovremenosti tužbe.Valjalo bi preuzeti u izmijenjenom obliku odredbu stavka 2. članka 282. ObZ-a prema kojoj pravo na tužbu za poništaj ili razvod braka ne prelazi na nasljednike, ali osobe koje ostvaruju pravo na nasljedstvo iza umrloga bračnog druga koji je podnio tužbu mogu nastaviti postupak za poništaj ili razvod braka. Izmjene bi se trebale odnositi na brisanje dijela odredbe koja propisuje da se postupak može nastaviti radi utvrđenja da je tužba bila osnovana. Razlog tome je da citirana odredba ostavljala mogućnost za različite interpretacije prema kojima je dvojbeno mogu li nasljednici nastaviti postupak pokrenut tužbom za poništaj ili razvod braka da bi se utvrdilo da je tužba osnovana ili da bi se pružila konstitutivna pravna zaštita kojom bi se brak razveo ili poništio.Trebalo bi preuzeti u izmijenjenom obliku odredbu stavka 1. članka 284. ObZ-a o povlačenju tužbe. Izmjena bi se odnosila na proširenje momenta do kojeg se tužba može povući bez pristanka tuženika. Uzimajući u obzir važeće uređenje ZPP-a, prema kojemu se tužba može povući s pristankom tuženika do pravomoćnog okončanja postupka, bilo bi potrebno u novom ObZ-u pomaknuti moment do kojeg se tužba može povući bez pristanka tuženika, odnosno propisati da tužitelj može bez pristanka tuženika povući tužbu dok postupak nije pravomoćno okončan.

20

Odredbe članka 41. ObZ-a o dokazivanju postojanja braka u tijeku postupka za poništaj braka trebalo bi premjestiti u postupovni dio novog ObZ-a – Postupak pred sudom, u dijelu odredaba o postupku u bračnim sporovima pokrenutim tužbom. 7.2. Postupak radi utvrđivanja ili osporavanja majčinstva ili očinstvaU skladu s tezama za novo materijalno-pravno uređenje utvrđivanja majčinstva, valjalo bi napustiti i odredbe o postupcima radi utvrđivanja majčinstva. Ostao bi samo slučaj u kojem žena koja sebe smatra majkom traži osporavanje majčinstva ženi koja je upisna u maticu rođenih te istodobno utvrđivanje svojeg majčinstva.U postupovni dio novog Zakona trebalo bi preuzeti legitimacijske odredbe odnosno odredbe prema kojima su određene osobe ovlaštene pokrenuti određene vrste sporova. U poredbeno-pravnom smislu, odredbe koje određuju ovlaštenike za pokretanje pojedinih vrsta postupaka te rokove za njihovo pokretanje sadržane su u austrijskom AußstrG-u i njemačkom FamFG-u. Doktrinarno bi takve legitimacijske odredbe trebale biti sastavni dio postupovno-pravnog uređenja budući da određuju tko je ovlašten tražiti pravnu zaštitu, u kojem roku te koji se pravozaštitini put može koristiti (parnični ili izvanparnični postupak).U skladu s predloženim uređenjem ovlasti i funkcija centra za socijalnu skrb u postupku, trebalo bi napustiti rješenje članka 286. stavka 3. ObZ-a prema kojem centar može sudjelovati i u onim postupcima radi utvrđivanja majčinstva odnosno očinstva koje nije pokrenuo, a u kojima ima položaj specifičnog sudionika sa samostalnim ovlastima, odnosno položaj stranke. Trebalo bi propisati mogućnost zakonskog zastupanja djeteta od strane centra za socijalnu skrb u postupku radi utvrđivanja očinstva, položaj i ovlasti centra u zastupanju djeteta, posebno u odnosu na majku djeteta. U tom smislu majku će se upozoriti da bi radi dobrobiti djeteta trebala imenovati osobu koju smatra ocem te će joj se ponuditi pomoć u ostvarivanju djetetovih prava. Ako majka djeteta da pisanu suglasnost, centar za socijalnu skrb će kao zastupnik djeteta pokrenuti postupak radi utvrđivanja očinstva. Trebalo bi, također, odrediti da je osim centra za socijalnu skrb, majka djeteta ovlaštena i dalje poduzimati radnje u postupku. U slučaju suprotnosti radnji centra za socijalnu skrb i majke djeteta sud bi, uzimajući u obzir sve okolnosti, osobito dobrobit djeteta, prema svom uvjerenju ocijenio hoće li uzeti u obzir radnju centra za socijalnu skrb ili majke djeteta.Izmjene bi se odnosile i na zakonsko zastupanje djeteta kao tužitelja u sporu radi osporavanja majčinstva odnosno očinstva. Ako bi dijete pokretalo navedene postupke, trebalo bi propisati zakonsko zastupanje djeteta od strane centra za socijalnu skrb. U tom slučaju drugi roditelj koji nije ujedno i tuženik u sporu ne bi mogao uz centar za socijalnu skrb poduzimati radnje u postupku; drugim riječima on bi bio lišen prava na zastupanje djeteta u tom konkretnom postupku. Ta bi se situacija, dakle, razlikovala od one kad bi centar zastupao dijete uz suglasnost majke u sporovima radi utvrđivanja očinstva u kojima bi majka djeteta bila ovlaštena osim centra poduzimati radnje u postupku. Razlog je napuštanja rješenja sadašnjeg ObZ-a prema kojemu za sve sporove radi osporavanja majčinstva ili očinstva centar za socijalnu skrb je dužan djetetu kao tužitelju postaviti posebnog skrbnika je u tome što bi se novi Zakon trebao temeljiti na načelu da u svim postupcima u kojima se dijete javlja kao stranka, u slučaju kolizije interesa između njega i roditelja, centar za socijalnu skrb zastupa dijete. Samo ako bi centar za socijalnu skrb pokretao konkretan postupak u kojemu je dijete stranka, centar bi bio dužan djetetu postaviti posebnog skrbnika. Nužno je odredbe o postupku radi utvrđivanja i osporavanja majčinstva odnosno očinstva djeteta začetog medicinski pomognutom oplodnjom uskladiti sa Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji (Narodne novine 86/2012) (ZMPO).7.3. Postupak radi rješavanja pitanja s kojim će roditeljem dijete živjeti, o roditeljskoj skrbi i uzdržavanju djeteta

21

Mogućnost sporazumijevanja i sporazumnog rješavanja odnosa, koja odgovara više prirodi obiteljskih odnosa, trebala bi imati primat. Stoga je predloženo uvođenje novog instituta u materijalno-pravno uređenje „plana o roditeljskoj skrbi“, a koji bi se mogao postići unutar obaveznog savjetovanja, te uz mogućnost obiteljske medijacije. Iz tih je razloga potrebno propisati i nove posebne procedure za slučaj ako roditelji nisu uspjeli postići plan o roditeljskoj skrbi te ako je sud odbio prijedlog za odobravanje plana o roditeljskoj skrbi jer plan nije u skladu s dobrobiti djeteta.Ako roditelji nisu uspjeli postići plan o roditeljskoj skrbi, trebalo bi propisati da svaki roditelj i dijete mogu podnijeti tužbu radi rješavanja pitanja s kojim će roditeljem dijete živjeti, o ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem te uzdržavanju djeteta. Pritom bi bilo potrebno izrijekom urediti sudjelovanje djeteta kao stranke u postupcima u kojima se odlučuje o pitanjima roditeljske skrbi, kao i zastupanje djeteta.Novim ObZ-om bilo bi potrebno propisati posebna izvanparnični postupak za odobravanje plana o roditeljskoj skrbi. Ako sud u tom postupku utvrdi da plan o roditeljskoj skrbi nije u skladu s dobrobiti djeteta, odbio bi prijedlog za odobravanje plana. Za taj slučaj bilo bi potrebno propisati poseban parnični postupak radi rješavanja pitanja s kojim će roditeljem dijete živjeti, o ostvarivanju roditeljske skrbi, o ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem te uzdržavanju djeteta. Pritom bi bilo potrebno izrijekom urediti sudjelovanje djeteta kao stranke u postupcima u kojima se odlučuje o pitanjima roditeljske skrbi, kao i zastupanje djeteta.Valjalo bi propisati koncentrirano raspravljanje i odlučivanje o svim pitanjima koja se tiču djeteta uz bračne sporove u smislu ako je nakon pokretanja postupka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, o ostvarivanju roditeljske skrbi, o ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem te o drugim pitanjima roditeljske skrbi pokrenut postupak u bračnom sporu, sud će spojiti taj postupak o roditeljskoj skrbi s postupkom u bračnom sporu. U skladu s predloženim rješenjem o ustrojavanju stalnih stručnih službi, trebalo bi propisati dužnost suda da prije donošenja odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi pribavi mišljenje i prijedlog stalne stručne službe. Isto tako kad se o roditeljskoj skrbi odlučuje u postupku razvoda braka stalna stručna služba bi mogla uzeti u obzir mišljenje iz predloženog postupka savjetovanja.Trebalo bi dopustiti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjskih odluka o roditeljskoj skrbi, i to stoga kako bi se otvorila mogućnost da Vrhovni sud osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih. 7.4. Postupak u sporovima o uzdržavanjuNovim Zakonom valjalo bi izvršiti podjelu jurisdikcije na području postupaka u stvarima o uzdržavanju djeteta. Prema novom uređenju uzdržavanje bi se ostvarivalo u izvanparničnom postupku prema tablicama predloženim u materijalnom dijelu novog Zakona. Ako bi protivna stranka prigovorila prijedlogu za određivanje uzdržavanja, o uzdržavanju bi se odlučivalo u parničnom postupku. Predlaže se, također, posebna izvanparnična procedura radi odobravanja sporazuma roditelja o uzdržavanju djeteta. Osim toga, o uzdržavanju djeteta bi se odlučivalo u izvanparničnom postupku u povodu prijedloga za odobravanje plana o roditeljskoj skrbi, prijedloga za sporazumni razvod braka, te adhezijski uz bračni, maternitetski ili paternitetski spor. Trebalo bi izrijekom propisati tko su stranke postupka radi uzdržavanja djeteta i urediti pitanje zastupanja djeteta od strane roditelja, a da se u ovim postupcima jedan roditelj nalazi u procesnoj ulozi protivnika djeteta. Uz postojeće rješenje o zastupanju djeteta od strane centra za socijalnu skrb, bilo bi potrebno odrediti slučajeve u kojima bi centar bio ovlašten zastupati dijete ako na to pristane roditelj kod kojeg dijete živi. Također, bilo bi potrebno posebno propisati ovlasti roditelja kod kojeg dijete živi u slučaju zastupanja djeteta od strane centra za socijalnu skrb, kao i posljedice konkurencije radnja roditelja i centra.

22

Trebalo bi napustiti rješenja iz članka 305.b ObZ-a o dostavi pismena u sporovima o uzdržavanju u kojima je tužitelj dijete budući da su odredbe o dostavi ZPP-a, nakon Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2008. godine, znatno funkcionalnije. Valjalo bi napustiti rješenja iz odredaba članka 305.c ObZ-a o organizaciji rada suda tijekom prvostupanjskog postupka, i to stoga što je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2013. godine uveo znatno funkcionalniju organizaciju rada sudova u prvostupanjskom postupku, posebno u pogledu strukture postupka, odnosno obvezatnosti pripremnog ročišta, prethodnog postupka, mogućnosti odgode ročišta, kao i donošenja, objave uručenja odnosno dostave presude.Potrebno je dopustiti donošenje presude na temelju priznanja te presude na temelju odricanja u sporovima o uzdržavanju djece ako sud ocijeni da je to u skladu s dobrobiti djeteta, i to neovisno o tome u kojoj se stranačkoj ulozi nalazi dijete.(Aras, Postupci u sporovima o uzdržavanju djece, 2012.)

8. Posebni izvanparnični postupci

8.1. Opće odredbeOpće odredbe o izvanparničnim postupcima trebalo bi izmijeniti i dopuniti, u odnosu na opće odredbe o izvanparničnim postupcima važećeg ObZ-a, a u skladu s odgovarajućim odredbama Nacrta Prijedloga Zakona o izvanparničnom postupku (ZIP).Budući da će se ObZ donijeti prije ZIP-a, bilo bi potrebno zadržati u izmijenjenom obliku opće odredbe o posebnim obiteljskim izvanparničnim postupcima koje bi se po potrebi, naknadno brisale iz (Nacrta Prijedloga) novog ObZ-a.Trebalo bi propisati načelo monokratnosti odnosno da sudac pojedinac odlučuje i u drugostupanjskim obiteljskim izvanparničnim postupcima, ako zakonom nije drugačije određeno.Nužno je uskladiti odredbe članka 308. ObZ-a o sudjelovanju suca i nazočnosti zapisničara na ročištu te mogućnosti da se izjave izvan ročišta daju usmeno na zapisnik pred stručnim savjetnikom s odredbama Zakona o sudovima (ZS) te ZPP-a. U tom smislu potrebno je napustiti termin stručni savjetnik kao zastarjeli te koristiti izraz sudski savjetnik. Budući da je sudjelovanje sudskih savjetnika u postupku propisano ZS-om, potrebno je uputiti na primjenu odredaba tog odnosno posebnih zakona. S tim u vezi, valjalo bi napustiti odredbu o sudjelovanju suca i nazočnosti zapisničara na ročištu jer ročišta može voditi i sudski savjetnik. Osim toga, sastav suda, sudjelovanje sudskih savjetnika kao i koje osobe mogu biti nazočne ročištima propisano je ZPP-om kao supsidijarnim izvorom. Trebalo bi napustiti rješenje iz odredbe stavka 2. članka 322. ObZ-a o potrebi da se prije ustupanja predmeta drugom sudu koji je postao mjesno nadležan zbog promijenjenih okolnosti nakon podnošenja prijedloga zatraži mišljenje centra za socijalnu skrb jer se ovdje ne radi o stručnoj ekspertizi ili stvarima u kojima bi se trebale koristiti metode socijalnog odnosno stručnog rada centra. Bilo bi potrebno zadržati u izmijenjenom obliku opće odredbe o određivanju stranaka u obiteljskim izvanparničnim postupcima. Pritom bi trebalo voditi računa o određivanja stranaka odgovarajućim odredbama Nacrta Prijedloga ZIP-a.Trebalo bi preispitati odredbe članka 306. ObZ-a o odnosu između parničnog i izvanparničnog postupka. Te su odredbe ObZ-a zastarjele u odnosu na predložene odredbe Nacrta Prijedloga ZIP-a. Stoga bi bilo potrebno prihvatiti rješenja iz Nacrta Prijedloga ZIP-a (čl. 37. Nacrta Prijedloga ZIP). Ove odredbe bi se trebale brisati stupanjem na snagu ZIP-a zbog opće supsidijarne primjene pravila ZIP-a.Nužno je propisati dokazni postupak u obiteljskim izvanparničnim postupcima u skladu odredbama čl. 33. Nacrta Prijedloga ZIP-a o dokaznom postupku kao primjerenija, sadržajno

23

obuhvatnija i suvremenija rješenja. U tom smislu potrebno je napustiti rješenja iz odredaba članka 309. ObZ-a o izjavama stranaka koje se mogu dati i izvan ročišta.Odredbe o sastavljanju zapisnika i bilješke u spisu su suvišne budući da su uređene ZPP-om i Sudskim poslovnikom. U tom smislu potrebno je napustiti rješenja iz odredaba članka 311. ObZ-a o slučajevima u kojima se sastavlja zapisnik te službena bilješka u obiteljskim izvanparničnim postupcima.S obzirom na okolnost da je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2013. godine izbrisao odredbe o mirovanju postupka te taj institut više ne postoji u procesnom sustavu, trebalo bi napustiti odredbu čl. 312. ObZ-a.Nužno je izmijeniti odredbe o tome u kojim slučajevima rješenje u obiteljskim izvanparničnim postupcima mora biti obrazloženo uzimajući u obzir predložene odredbe članka 45. st. 2. Nacrta Prijedloga ZIP-a. Trebalo bi preispitati odredbe ObZ-a o izvanrednim pravnim lijekovima protiv odluka donesenih u obiteljskim izvanparničnim postupcima. U tom smislu, zahtjev za zaštitu zakonitosti ne egzistira u našem sustavu od Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2003. godine. Stoga, potrebno je napustiti taj izvanredni pravni lijek i u obiteljskim izvanparničnim postupcima. Radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih pred zakonom trebalo bi iznimno dopustiti izvanrednu reviziju, kao izvanrednu reviziju po dopuštenju. Trebalo bi napustiti rješenja iz odredbe članka 319. ObZ-a o nedopuštenosti prijedloga za ponavljane postupka, uz istovremeno dopuštanje da stranka zahtijeva ukidanje ili preinaku odluke kojom je pravomoćno okončan prijašnji postupak zbog novih činjenica i dokaza odnosno da sud zbog tih razloga pokrene postupak po službenoj dužnosti ako je inače ovlašten na pokretanje tog postupka po službenoj dužnosti. Umjesto toga, trebalo bi dopustiti prijedlog za preinaku ili ukidanje pravomoćnog rješenja zbog istih razloga zbog kojih se može tražiti ponavljanje postupka prema ZPP-u.8.2. Postupak radi davanja dopuštenja za sklapanje brakaU skladu s predloženim ustrojavanjem stalnih stručnih služba, bilo bi potrebno propisati da će sud tražiti mišljenje o mentalnoj i tjelesnoj zrelosti maloljetnika za brak odnosno o sposobnosti shvaćanja značenja braka i obveza koje iz njega proizlaze osobe lišene poslovne sposobnosti od stalne stručne službe umjesto od centra za socijalnu skrb. Stoga centar za socijalnu skrb ne bi imao niti pravo žalbe protiv odluke kojom se maloljetniku odnosno osobi lišenoj poslovne sposobnosti dopušta sklapanje braka.8.3. Postupak pokrenut prijedlogom za sporazumni razvod brakaTrebalo bi propisati da se sporazumni zahtjev za razvod braka pokreće prijedlogom bračnih drugovao kojem se odlučuje u izvanparničnom postupku. Razlog tome je što između sudionika ne postoji spor, pa stoga po svojoj pravnoj prirodi pripada izvanparničnoj proceduri.Uzimajući u obzir da se prema predloženim tezama prvenstveno roditelji moraju sporazumjeti o ostvarivanju roditeljske skrbi te da sporazumni razvod braka podrazumijeva sporazum bračnih drugova/roditelja o svim posljedicama razvoda braka, bilo bi potrebno sporazumni razvod braka uvjetovati planom o roditeljskoj skrbi odnosno da se uz prijedlog za sporazumni razvod braka mora podnijeti plan o roditeljskoj skrbi. U tom kontekstu, bilo bi potrebno izrijekom riješiti pitanje zastupanja djeteta u postupku od strane roditelja. Polazeći od toga da su roditelji imali intenciju da postignu sporazum o svim pitanjima koja se tiču djeteta, oni bi trebali i sporazumno zastupati dijete. Bilo bi potrebno propisati postupanje suda u slučaju da plan nije podneseni, kao i u slučaju da podneseni plan nije u skladu s dobrobiti djeteta. Pritom bi se trebalo vodilo računa o odredbama ZPP-a o odgovarajućem postupanju suda u slučaju kad su podnesci nepotpuni ili nerazumljivi.

24

Protiv odluke kojom se odobrava prijedlog za sporazumni razvod braka ne bi se smjeli dopustiti pravni lijekovi. Time što su se stranke suglasile oko razvoda braka te posljedica koje se tiču djeteta ne bi trebao biti otvoren put pravnih lijekova.8.4. Postupak radi odobravanja plana o roditeljskoj skrbiU skladu s predloženim tezama o sastavljanju plana o roditeljsko skrbi, trebalo bi propisati novi poseban izvanparnični postupak radi odobravanja plana o roditeljskoj skrbi. Pritom bi trebalo odrediti stranke postupka, pitanje zastupanja djeteta prilikom odobravanja plana o roditeljskoj skrbi, mjesnu nadležnost suda, postupanje suda u slučaju nepotpunih prijedloga ili ako plan nije u skladu s dobrobiti djeteta. Posebno bi bilo potrebno isključiti pravne lijekove protiv odluke kojom se odobrava postignuti plan o roditeljskoj skrb. Budući da je svrha ovoga postupka odobravanje plana o roditeljskoj skrbi, pravni lijekovi bi trebali biti isključeni. Time što su se stranke suglasile oko ostvarivanja roditeljske skrbi, ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom i uzdržavanja djeteta ne bi trebao biti otvoren put pravnih lijekova.8.5. Postupak radi odobravanja sporazuma o uzdržavanjuUzimajući u obzir predložene teze, posebno mogućnošću da roditelji postignu sporazum o pojedinim pitanjima ostvarivanja sadržaja roditeljske skrbi pa tako i povišenja odnosno smanjenja uzdržavanja, trebalo bi propisati novi poseban izvanparnični postupak radi odobravanja sporazuma o uzdržavanju djeteta. Pritom bi trebalo odrediti stranke postupka, pitanje zastupanja djeteta prilikom odobravanja sporazuma o uzdržavanju, mjesnu nadležnost suda, postupanje suda u slučaju nepotpunih prijedloga ili ako sporazum nije u skladu s dobrobiti djeteta. Posebno bi bilo potrebno isključiti pravne lijekove protiv odluke kojom se odobrava postignuti sporazum o uzdržavanju. Budući da je svrha ovoga postupka odobravanje sporazuma o uzdržavanju, pravni lijekovi bi trebali biti isključeni. Time što su se stranke suglasile oko uzdržavanja ne bi trebao biti otvoren put pravnih lijekova.8.6. Postupak u stvarima uzdržavanjaTrebalo bi propisati pojednostavljeni izvanparnični postupak radi određivanja uzdržavanja djeteta koji bi zapravo ima krajnji cilj postizanje sporazuma između stranaka o iznosu uzdržavanja. Prema predloženom uređenju uzdržavanje bi se ostvarivalo u izvanparničnom postupku prema tablicama predloženim u materijalnom dijelu novog Zakona. U prijedlogu bi stranka morala odrediti iznos uzdržavanja koji zahtijeva u skladu s tablicama predloženim u materijalnom dijelu novog Zakona. Ako bi protivna stranka prigovorila prijedlogu za određivanje uzdržavanja, o uzdržavanju bi se odlučivalo u parničnom postupku. U protivnom, sud bi rješenjem odredio predloženo uzdržavanje.Pritom bi trebalo odrediti stranke postupka, pitanje zastupanja djeteta te mjesnu nadležnost suda. Posebno bi bilo potrebno isključiti pravne lijekove protiv odluke kojom se odlučuje o prijedlogu u stvarima uzdržavanja djece. Budući da bi svrha ovoga postupka bila postizanje sporazuma stranaka o iznosu uzdržavanja, pravni lijekovi bi trebali biti isključeni. Time što su se stranke suglasile oko iznosa uzdržavanja ne bi trebao biti otvoren put pravnih lijekova. U slučaju da suglasnost ne bi bila postignuta, stranke mogu postupak nastaviti u parnici.8.7. Postupci o roditeljskoj skrbi i o mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djetetaBilo bi potrebno urediti postupke radi ostvarivanja roditeljske skrbi. Riječ je o nizu postupaka kojima je zajedničko da se u njima odlučuje o ostvarivanju roditeljske skrbi koji su između roditelja sporni, njezinom ograničenju i vraćanju. Pored toga, bilo bi potrebno urediti postupke radi izricanja mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta.Pritom bi trebalo odrediti stranke postupka, pitanje zastupanja djeteta te mjesnu nadležnost suda. Posebno bi bilo potrebno propisati mogućnost dostavljanja primjenom svih modernih sredstava komunikacije zbog hitnosti tih postupaka.8.8. Postupak radi nadomještavanja pristanka za posvojenje djeteta

25

Uzimajući u obzir predložene teze u odnosu na institut posvojenja, potrebno je propisati novi izvanparnični postupak radi nadomještavanja pristanka roditelja odnosno skrbnika za posvojenje djeteta.Pritom bi trebalo odrediti stranke postupka, pitanje zastupanja djeteta, mjesnu nadležnost suda te pravne lijekove protiv odluka kojima se nadomještava pristanka roditelja odnosno skrbnika odnosno protiv odluka kojima se odbija takav prijedlog. 8.9. Postupak za lišenje i vraćanje poslovne sposobnostiTrebalo bi izmijeniti odredbu stavka 1. članka 324. ObZ-a u smislu isticanja da osobe koje su ovlaštene pokrenuti postupak radi lišenja poslovne sposobnosti te centar za socijalnu skrb nisu samo poticatelji (u kojem slučaju bi sud po službenoj dužnosti trebao pokrenuti postupak) već predlagatelji. Valjalo bi istaknuti dužnost posebnog skrbnika da se odazove pozivu suda i sudjeluje u postupku prilikom izvođenja dokaza i raspravljanja o rezultatima cjelokupnog postupka, i to stoga što se u praksi pokazalo da posebni skrbnici ne obavljaju one zadatke za koje su imenovani odnosno ne sudjeluju u postupku.Bilo bi potrebno preispitati odredbu članka 327. st. 2. ObZ-a jer otvara put zloupotrebama time što je sudu ostavljena mogućnost da odustane od liječničkoga pregleda ako je osoba koju bi trebalo pregledati već po odluci suda smještena u psihijatrijsku ustanovu i ako iz izvješća te ustanove proizlazi da ju je potrebno lišiti poslovne sposobnosti. Također, nužno je uskladiti odredbu članka 327. st. 3. ObZ-a sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji propisuje vrlo kratke rokove i postupak prisilne hospitalizacije.Trebalo bi proširiti odredbu članka 328. ObZ-a o zastoju postupka i odgodi donošenja odluke, ako se osoba o kojoj se vodi postupak radi lišenja poslovne sposobnosti podvrgne liječenju u zdravstvenoj ustanovi, i zbog drugih razloga.Kako bi se izbjegle moguće zloupotrebe pri dostavi odluka osobama kojima su one lišene poslovne sposobnosti, trebalo bi propisati da se ta odluka neće dostaviti osobi koja se lišava poslovne sposobnosti samo ako ona nije u mogućnosti shvatiti značenje i pravne posljedice odluke. Trebalo bi dakle napustiti rješenje prema kojem se odluka neće dostaviti osobi koja se lišava poslovne sposobnosti ako bi to bilo štetno za njezino zdravlje.Radi postizanja višeg stupnja objektivnosti trebalo bi propisati da se u postupku vraćanja poslovne sposobnosti vještačenje ne može povjeriti osobi koja je u postupku lišenja poslovne sposobnosti obavila vještačenje. (Maganić,Opće institucije izvanparničnog procesnog prava - komparativna analiza hrvatskog, njemačkog i austrijskog izvanparničnog procesnog prava, 2008.)

9. Posebni postupci ovrhe i osiguranja

9.1. Opće odredbeBilo bi potrebno propisati da će sud protiv stranke koja protivno nalogu suda ne poduzmu radnje koje su potrebne za odvijanje postupka primijeniti odgovarajuća prisilna sredstva (novčane i zatvorske kazne u skladu s odredbama Ovršnog zakona i sl.).9.2. Ovrha i osiguranje radi uzdržavanjaOdredbe materijalnog i procesnog ovršno prava, koje su sadržane u materijalom dijelu ObZ-a o uzdržavanju, potrebno je premjestiti u postupovni dio Zakona o posebnim postupcima ovrhe i osiguranja radi uzdržavanja.Trebalo bi propisati dužnost suda da na prvom ročištu odredi privremenu mjeru radi uzdržavanja djeteta (i) za slučajeve kad sud o uzdržavanju djeteta odlučuje adhezijski uz bračni, maternitetski odnosno paternitetski spor kao glavni.

26

9.3. Ovrha ostvarivanja osobnih odnosa s djetetomOvrha odluka o ostvarivanju osobnih odnosa zbog svoje specifičnosti mora biti uređena samostalno i odvojeno od odredbi Ovršnog zakona, a također i odvojeno od normi o ovrsi koja se tiče predaje djeteta prema važećem Obiteljskom zakonu. Ovrha treba biti uređena u skladu s Preliminarnim načelima o ovrsi iz 2006. koja je donijela Haška konferencija i u skladu s Načelima o roditeljskoj skrbi Europske komisije za obiteljsko pravo iz 2007. Najbitniji je pritom zahtjev da provedba ovrhe mora biti dosljedna i energična kako bi se zadovoljili zahtjevi Europskog suda za ljudska prava.9.4. Privremena mjera s kojim će roditeljem dijete stanovati i ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljemTrebalo bi propisati dužnost suda da na prvom ročištu odredi privremenu mjeru s kojim će roditeljem dijete stanovati i ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem, kao i mogućnost da se privremena mjera može zahtijevati prije pokretanja sudskog postupka u kojem se odlučuje o ovim pitanjima, kao i za trajanja postupka. (Aras, Postupci u sporovima o uzdržavanju djece, 2012. i Rešetar, Pravna zaštita prava na susrete i druženje u obiteljskom pravu, 2009.)

27

Literatura:

I. Doktorske disertacije:

1. Branka Rešetar, Pravna zaštita prava na susrete i druženje u obiteljskom pravu, (doktorska disertacija) Pravni fakultete Sveučilišta u Zagrebu, 2009.2. Ivana Milas Klarić, Pravni status skrbnika kao jamstvo zaštite ljudskih prava odraslih“ , (doktorska disertacija) Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010. 3. Anica Čulo Margaletić, Mirno rješavanje obiteljsko-pravnih sukoba interesa“, (doktorska disertacija) Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.4. Aleksandra Maganić, Opće institucije izvanparničnog procesnog prava - komparativna analiza hrvatskog, njemačkog i austrijskog izvanparničnog procesnog prava, (doktorska disertacija) Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2008.5. Slađana Aras, Postupci u sporovima o uzdržavanju djece (doktorska disertacija), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012.

II. Knjige, znanstveni i stručni članci:

- Marina Ajduković i Tanja Radočaj (ur.), Pravo djeteta na život u obitelji”, Zagreb, Ured UNICEF-a za Hrvatsku, 2008.- Katharina Boele-Welki et al., Principles of European Family Law Regarding Divorce and Maintenance Between Former Spouses, Intersentia, Antwerpen-Oxford, 2004.- Katharina Boele-Welki et al., Principles of European Family Law Regarding Parental Responsibilities, Intersentia, Antwerpen-Oxford, 2007. - Dragan Cepelić, O utvrđivanju i osporavanju materinstva, Pravni fakultet u Zagrebu, 1978. - Robert E. Emery, Renegotiating Family Relationships, Divorce, Child Custody and Mediation, The guilford Press, New York-London, 2012.- Christina Gyldenløve Jeppesen, Joint Parental Authority, Intersentia, Antwerpen-Oxford-Portland, 2008.- Anica Čulo, „Pravo djeteta pacijenata na informirani pristanak“, u Dijete i pravo (ur, Rešetar, B.), Pravni fakultet u Osijeku, 2009.- Nina Dethloff i Dieter Martiny, National report Germany, u Boele-Woelki, K, European Family Law in Action, Parental Responsibilities, Intersentia, Antwerp-Oxford, 2005.- Dubravka Hrabar i Aleksandra Korać, Primjena obiteljskopravnih mjera za zaštitu dobrobiti djece te zasnivanje posvojenja bez pristanka roditelja – Istraživanje iskustava iz prakse, Pravni fakultet u Zagrebu, 2003.- Dijana Jakovac Lozić, Posvojenje, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, 2000.- Nives Koller-Trbović, Antonija Žižak i Ivana Jeđud Borić, Standardi za terminologiju, definiciju, kriterije i način praćenja pojave poremećaja u ponašanju djece i mladih, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb, 2011.- Aleksandra Korać Graovac, “Zajednička roditeljska skrb u praksi Europskog suda za ljudska prava: slučaj Zaunegger v. Germany” u Pravna zaštita prava na (zajedničku) roditeljsku skrb, (ur.) Branka Rešetar, Pravni fakultet u Osijeku, Osijek 2012.- Marko Mladenović, Porodično pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 1982.- Ivana Milas Klarić, „Pravni status skrbnika kao jamstvo zaštite ljudskih prava odraslih“, Lišenje poslovne sposobnosti, Smjernice za suce, vještake i socijalne radnike, Štrkalj Ivezić, S. (ur.), Zagreb, 2012.

28

- Branka Rešetar, „Neka pitanja određivanja uzdržavanja za djecu“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2004, broj 54.- Branka Rešetar, „Državni predujam za uzdržavanje djece“, Revija za socijalnu politiku, Pravni fakultet u Zagrebu, Studij socijalnog rada Sveučilišta u Zagrebu, 2005, broj 2. - Branka Rešetar i Una Josipović, “Sporna pitanja bračne stečevine s osvrtom na bankovne ugovore bračnih drugova”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,1(2013).- Vieno Voitto Saario, Study of discrimination against persons born out of wedlock, United Nations, New York, 1967.- Andrew I. Schepard, Children, Courts, and Custody, Interdisciplinary Models for Divorcing Families, Cambridge University Press, New Yor, 2004.- Ivan Šimović, Utjecaj dobi na poslovnu i parničnu sposobnost, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 5/2011.- Alan Uzelac i Branka Rešetar, „Procesni položaj djeteta u obiteljskom i građanskom procesnom pravu“ u Dijete i pravo (ur. Rešetar, B.), Pravni fakultet u Osijeku, Osijek, 2009.- Zbornik radova Poslovna sposobnost i skrbništvo – raskorak između Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i prakse, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom RH, 2011.

III. Međunarodni ugovori:

UN Konvencijom o pravima djeteta (1989)UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju iz (2006)Europska Konvencija o zakonskom statusu djece rođene izvan brak (1975)Europska Konvencija o ostvarivanju prava djeteta (1996)Europska Konvencija o kontaktima s djecom (2003)Europska Konvencija o posvojenju (2008)

IV. Preporuke i smjernice Vijeća Europe i smjernice UN-a:

- Preporuka br. 85(2) o pravnoj zaštiti protiv spolne diskriminacije- Preporuka 81(15) o pravu bračnih drugova na korištenje obiteljskog doma i pravu na uporabu stvari koje služe za potrebe kućanstva- Preporuka 98(1) o obiteljskoj medijaciji- Preporuka 99(4) o načelima pravne zaštite poslovno nesposobnih osoba - Preporuka 1639 (2003) o obiteljskoj medijaciji i spolnoj ravnopravnosti- Dodatak Preporuci (2005)5 o pravima djece u institucionalnoj skrbi- Preporuka 1798 (2007) o poštovanju načela ravnopravnosti bračnih drugova u građanskom pravu- Nacrt preporuke Vijeća Europe o načelima koja se odnose na anticipirane naredbe i punomoći (2008) - Nacrt preporuke Vijeća Europe o pravima i zakonskom statusu djece i roditeljskoj odgovornosti (2011)- Preporuka 1993 (2012) o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva i uvažavanju ranije izraženih želja pacijenata - Smjernice Vijeća ministara o pravosuđu prilagođenom djeci od 17.11.2010.- Smjernicama za alternativnu skrb UN-a (A/64/434), od 24. 02. 2011.

V. Presude Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske:

29

- Karadžić protiv Hrvatske, zahtjev br. 35030/04, presuda od 15.12.2005.- X protiv Hrvatske, zahtjev br. 11223/04, presuda od 17.07.2008. - Gluhaković protiv Hrvatske, zahtjev br. 21188/09, presuda od 12.04.2011- Krušković protiv Hrvatske , zahtjev br. 46185/08, presuda od 21.06.2011.- Habulinec i Filipović protiv Hrvatske, zahtjev br. 51166/10, presuda od 09.08.2011.- X.Y. protiv Hrvatske, zahtjev br. 5193/09, presuda od 03.11.2011.- A.K. i L.K. protiv Hrvatske, zahtjev br.37956/11, presuda od 08.01.2013.

VI. Presude Ustavnog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske

- Presuda Ustavnog suda od 13. listopada 2004., posl. broj U-III-493/2002 (NN 150/04), - Presuda Vrhovnog suda od 23. travnja 1997, posl. br. 2772/95,- Presuda Vrhovnog suda od 19. listopada 2005, posl. broj Rev 142/04.