TEOZOriJA

DR. ANN IE BESANTPredsjednik Teozofskog Društva u šestinskom narodnom ogrtaču, koji joj je

darovalo J. T. D, prigodom njezinog 80. rođendana

Qjuro Robotic

T E O Z O F I J AGOD. I. OKTOBAR 1927. BROJ 2.

ZNAČENJE DANADne 1. oktobra ove godine slavi predsjednik svjetske organizacije

Teozofskog Društva gospoda Dr. An n i e B e s a n i svoj osamdeseti rođendan. Takav rijedak događaj nastoji obično svako društvo da što svečanije i dostojnije proslavi, pa je i Jugoslavensko Teozofsko Društvo, kao jedan ogranak te velike svjetske organizacije, poduzelo sve, što je potrebno, da taj dan u svojem krugu što ljepše i dostojnije proslavi

Međutim ono, što je gospođa Dr An n i e B e s a n i u ovih osam­deset godina svojega života učinila i izvela, tako je veliko i mnogostrano, da daleko prelazi granice jednoga društva, makar područje tog društva, —- kao što je to kod Teozofskog Društva, — obuhvaćalo i čitavu zem­lju. Pa ako se prigodom ovako rijetke proslave ima više da slavi izve­deno djelo dotične osobe, nego li veliki broj proživjelih godina i ako bi opseg takve proslave imao da bar donekle odgovara veličini, važnosti i vrijednosti tog djela, onda možemo mirne duše reći. da se proslava osam­desetog rođendana gospođe Dr. An n i e B e s a n t ne bi smjela ograničiti na pojedine svečanosti, koje će se održati unutar Teozofskog Društva, nego bi kod nje moralo sudjelovati cijelo čovječanstvo. Jer život gđe Dr. Besant bio je posvećen čovječanstvu, a sadržaj njegov mogli bismo u kratko označiti s dvije riječi: s l u ž e n j e č o v j e č a n s t v u , uzevši te riječi u njihovom najširem, najplemenitijem i najuzvišenijem značenju. Potrebno je ovdje da se istakne, da gospođa Dr. Besant, osim obične zapadnjačke naobrazbe posjeduje i najvišu okultnu naobrazbu i da stoji u neposrednoj vezi s okultnim Bijelim Bratstvom, što joj je omogućilo, da u svakom slučaju prosudi u čemu i s koje strane je bilo za čovječan­stvo najpotrebnije da mu se pomogne. Uslijed toga se njezino služenje i djelovanje često obavljalo na način, koji većini ljudi nije bio posve ra­zumljiv, a još manje ugodan, jer oni ponajčešće smatraju dobrim ono, što je ugodno ,dok je gospođa Dr. Besant. - - poznavajući pravu vrijed­nost stvari, — odabirala uvijek samo ono, što je bilo najpotrebnije i naj­korisnije.

Uočivši ovu činjenicu i uzevši u obzir, da je rad gospođe Dr. Besant bio uvijek savršeno nesebičan i da je ona izbjegavala svaku reklamu i sve, što bi moglo izazvati i najmanju senzaciju, lako ćemo razumjeti za­što je njezino ime, usprkos njezinih neprocjenjivih zasluga za čovječan­stvo, daleko manje poznato i popularno, nego imena tolikih političara, športaša, filmskih glumaca, a i zločinaca, za koje zna gotovo svaki čo-

29

vjek i o kojima se posvuda govori. S istih tih razloga lako ćemo razu­mjeti, zašto će proslava njezinog osamdesetog rođendana jedva gdje­gdje izaći donekle preko granica Teozofskog Društva, mjesto da kod nje sudjeluje čitavo čovječanstvo. Ta zar su ikada djeca znala da cijene ono, što su za njih činili njihovi roditelji,... zar su ikada učenici znali da ci­jene ono, što su za njih činili njihovi učitelji i zar su ikada ljudi znali da cijene ono, što su za njih činili njihovi vodiči, učitelji, proroci i spasite­lji?!

Međutim svaki onaj, komu je bar donekle poznato, što je dospoda Dr. Besant u svojem dosadašnjem životu učinila i koji zna da razlikuje trajno od prolaznoga i vrijedno od ispraznoga, te koji štuje nesebičan i plemenit rad, svaki taj će skinuti kapu pred ovom neobičnom ženom i pokloniti se njezinom djelu, bez obzira na to, da li je on član Teozofskog Društva ili nije, dali pristaje uz Teozofiju ili ne pristaje i dali se inače slaže s nazorima gospođe Dr. Besant ili ne slaže.

Pošto naša javnost do sada nije imala dovoljno prilike, da pobliže upozna gospođu Dr. Besant, to je J. T. D.. odlučilo, da ovim brojem svo­jega lista prikaže svojim čitateljima sijedu svećaricu kao osobnost, kao radnicu na raznim područjima ljudskoga života, te kao apostola one na­uke, koja je jedina u stanju, da današnjem čovjeku da odgovor, logičan, jasan, siguran i potpun, na sva ona vječna pitanja, koja on kao čovjek nosi u svojim grudima.

Da gospođa Dr. Besant u svojem životu nije učinila ništa drugo, ne­go ono, što je učinila za 'Teozofiju, za njeno razumijevanje i raširenje po svijetu, njezina zasluga za čovječanstvo bila bi neprocjenjiva i vječna. Jer što je važnije i vrednije za čovjeka, da u svoju glavu trpa sve više i više mrtvih fakata, da zna kako je građen atom, s kakovom brzinom se kreću .pojedine zvijezde, da leti preko oceana, i da sluša glazbu iz najudaljenijih krajeva ili da spozna samoga sebe, da shvati u kojem od­nosu stoji on prama svijetu i svemu onomu, što se u njemu događa i da dozna kakav smisao i kakvu svrhu ima njegov život ovdje i što on mora raditi, da tu svrhu što prije postigne?

Neka nitko ne misli, da mi omalovažujemo ih podcjenjujemo rezul­tate moderne znanosti i tehnike,.. ne! mi ih ne podcjenjujemo, ali niti ne precijenjujemo, nego ih sudimo po njihovoj faktičnoj vrijednosti, cije­neći ih kao sredstvo, koje nam ima pomoći, da postignemo svoju životnu svrhu.

Teozofija je pak ona nauka, koja nam jedina može dati posve sigu­ran, jasan, logičan i potpun odgovor na sva ona vječna pitanja, koja su za svakog čovjeka najvažnija, najhitnija i najprešnija. a pošto je gospo­đa Dr. Besant najviše doprinjela tomu, da se naučanja Teozofije siste­matski prirede za najšire slojeve čovječanstva, zato su njezine zasluge za čovječanstvo neprocjenjive i vječne.

Oni između nas, kojima su djela gospode Dr. Besant već poslužila kao svjetionici, koji su ih izveli iz tame neznanja, pokazali im put u carstvo slobode, sreće i mira, oni će već danas znati da dostojno shvate značenje ovoga dana, a ostalo čovječanstvo će to značenje shvatiti tek onda, kad će posljedice njegovog neznanja postati još teže i kad će po­

30

treba za oslobođenjem i prosvjećenjem postati još veća i prešnija. Jer i onda će gospođa Dr. Besant preko svojih neumrlih djela pomagati čo­vječanstvu i pokazivati mu put k Istini i spasenju, kao što je to tađila za cijelog svojeg života. I tek onda će čovječanstvo spoznati veličinu i pravu vrijednost njezinog djela

U POTRAZI ZA ISTINOM

OD DJETINJSTVA DO PRISTUPA TEOZOFSKOM DRUŠTVU.(1847.— 1889.)

Današnja osamdesetgodišnja predsjednica T. D. u Adyaru, Annie Besant rodila se 1. listopada 1847. u Londonu. Majka joj i očeva majka bijahu čisto irske krvi. Rekla je da je po krvi tri četvrtine, a po srcu cijela Irkinja. Prastanovnici Irske bijahu Kelti kod kojih je od vajkada vidovitost bila česta. U prastaro doba bijaše Irska otok mudraca i sve­taca.

U majčinoj porodici — kao što u većini osiromašenih irskih poro­dica — sačuvala se tradicija o nekakvom kraljevskom parijetlu. Ova tradicija podržavala je silno osjećaj časti i ponosa. U ovakovoj okolini proživjela je Annie prvo svoje djetinjstvo.

Kad joj je bilo pet godina, umre joj otac. Majka je njegovala svog supruga, s kojim je živjela u idealnom braku, požrtvovno do zadnjeg mu daha. Ali onda je nastupila užasna reakcija. Zaključala se u svoju sobu i nakon jedne noći agonije posijedila je sasvim. Na dan pogreba očeva bila joj je majka tako slaba da nije mogla sa sprovodom. Kad je nekoliko nedjelja kasnije s jednim rodjakom pošla da pohode grob, nisu ga mogli naći, jer je bilo mnogo novih hutnaka sa jednakim drvenim kri- ževima i samo oznakom broja,

— Podjimo u kapelicu, gdje se je nad lijesom obavila ceremonija. —. rekla je majka svome pratiocu, pa ću odanle izravno poći do groba.

Tako je i bilo. Za vrijeme pogreba naime sjedila je majka kod kuće, sva ukočena, zureći široko otvorenim očima besvjesno u prazninu. Ka­ko je kasnije izjavila, pošla je za lijesom u kapelicu i onda koracala sa povorkom do groba.

Dok je njeno tijelo ukočeno i besvjesno ostalo, izašlo je iz nje tijelo eterično — duša — i pratila lijes svog supruga.

Ovo svojstvo vidovitosti t. j. viđenja duhom imala je i Annie. To je baština rase.

Otac je porodicu ostavio u velikoj oskudici.U susjedstvu živjela je Miss Marryat, sestra glasovitog romano­

pisca Captain Marryata. Po zvanju učiteljica bogata, posvetila se na­kon smrti svog brata, sasvim dobrotvornim djelima.

Kako joj se Annie vanredno svidjela, predložila je njezinoj majci, da djevojčicu sa još drugom jednom kćerju svog pokojnog brata, zajedno

31

odgaja. Teškim srcem pristala je majka da se rastavi od obožavane svoje kćerčice.

Ali za ovu bijaše to velika sreća. Ne samo radi opsežnog znanja, što ga je stekla od svoje učiteljice i dobrotvorke, već i radi odličnog od­goja, kojeg je njezin karakter dobio.

Annie, koja je već po krvi bila mistična, dobila je strogo evange- lički religiozni odgoj.

Kad su djevojke poodrasle, pošla je njihova dobrotvorka s njima u inozemstvo, naročito u Njemačku i Pariš, pa su naučile francuski i njemački.

Razumije se da je Annie bila odlična i u mnogim sportima.Kad je njezin odgoj bio gotov, vratila se majci. Sunshine - - sun­

čano svijetlo — zvala je majka svoju kćer, koja joj je ispunjala cio život i sve njene ideale.

Annie bavila se ozbiljno studijama. Proučavala je crkvene oce. Uza svu vedrinu svog duha, čeznula je da se žrtvuje za nešto više od sebe. Ona je postila, čak bičevala se da vidi, može li podnositi fizičke muke, ako bi bila sretna te podje primjerom svetaca i mučenika.

Ali ta čežnja ne bijaše svjesna odluka. Ona se nije silila da se pod­vrgne mukama, već je žrtva bila za nju nešto privlačivo i radosno, dok bi njezina protimba toj čežnji bila za nju mučna.

Njezine su uši bile otvorene rano za jauk čovječanstva, koji je do­pirao do nje. On je budio u njoj privlačive slike o mučeništvu. uspirivao u njoj duh pobožnosti do prave strasti.

Uskrs 1866, bio je za nju sudbonosan. U siromašnom predjelu gdje je živjela, okitila je malu crkvicu cvijećem. Da se dostojno pripravi za velike blagdane, nastojala je da se uživi u dogadjaje, koji se slave u velikom tjednu. Korak za korakom slijedila je zadnje dane Sina Čo­vječjeg, nastojeći da ih s njim proživljuje.

Da se bolje pripravi, odlučila je napisati kratku povijest muka Kri­stovih, slijedeći sva četiri evangjelja.

Razvrstala je u četiri stupca sve odlučne dogadjaje. i tu je, na svoje zaprepašćenje, našla da se evangjelisti u mnogo čem razilaze.

Tu se pojavila prvi put u njoj dvojba, koja je, - kako slikovito kaže —- kao zmija siktala joj u lice.

No dvojba bila je grijeh, pa je stoga nastojala brzo da je uguši. Ipak je ta iskra dalje tinjala 11 njoj.

Prigodom svojih posjeta u crkvi upoznala se sa pastorom te crkve Rev. Frank Besant, za koga se je doskora udala. Bilo joj je dvadesetak godina. Uslijed svojih religioznih pogleda idealizirala je svećenika, vi- deći u njem vjesnika i odabranog službenika Božjeg. Sveta služba, bli­zina svetinja sve ju je to privlačilo. Ona je mislila da i svećenikova žena imade udjela u tim svetim stvarima. Htjela je da posveti svoj ži­vot Kristu i bijednicima.

Brak je bio s prvog početka užasno razočaranje. Pastor Frank Be­sant smatrao je svoju službu tek formalnošću, koju je obavljao točno, ali bez oduševljenja. Pastor je bio čovjek autoritativan, koji je tražio da mu se žena ograniči na kućanstvo. Ona, naučna na slobodu, ne ma­

32

reći za sitnice kućanstva, impulzivna, vrućeg irskog temperamenta, po­nosna. Surovost supruga izazvala je u njoj najprije čudjenje, onda buru sa suzama i napokon otpor.

U braku rodiše se dječak i djevojčica. Ova joj oboli na smrt. Mje­secima bdila je uz svoje dijete, njegujući ga cijelom dušom svojom. U to vrijeme snadje i njezinu majku težak materijalni udarac. Odvjetnik, kome je dala veću svotu novaca da poplati njezine dugove, pronevjerio joj tu svotu, pa sirota žena padne u veliku bijedu. Annie polazila je u kuće razbaštinjenih i vidjela strašnu bijedu tih ljudi. Videći muke svog djeteta i svoj vlastiti život degradiran surovošću svog supruga, ras­plamsala se iskra njezine religiozne dvojbe gotovo do rebelstva.

U takvoj krizi, htjela je jedne noći da se otruje. Ali je čula nutarnji glas:

— Kukavice, snivala si o mučeništvu, a ne možeš da podnosiš ne­koliko godina patnje.

Stid je oblije i baci bocu sa otrovom.Nakon te krize, htjela je doći na čistac. Odlučila je da proučava

dogme i da zadrži samo one o kojima će se dokazima osvjedočiti da su istinite. Razumije se. kad se dogme racionalno prosudjuju, ne ostaje od njih ništa.

Njezina dvojba rasla je sve više i dosegla već do samog Boga. Ona nije mogla da izadje iz groznih dilema. Ako je Bog dobar, kako je mo­gao stvoriti čovječanstvo, znajući unapred, da će pretežno većina biti osudjena na vječne muke? Ako je Bog pravedan, kako može kazniti ljude radi grijeha — baštine istočnog grijeha? Ako Bog može predusresti bi­jedi čovječanstva, a tog ne čini, nije dobar; ako ne može, nije svemo­ćan. Bog pako, koji nije dobar i svemoćan, nije ni Bog!

Kad su sve strašne dvojbe u njoj dozrele, odlučila je svojoj hereziji dati i vanjskog izražaja. Jer nada sve je mrzila laž i hipokriziju.

Kao žena pastorova učestvovala je u svim vjerskim obredima, na­ročito je primala sa drugim vjernicima svake nedjelje sv. pričest.

Jedne nedjelje izišla je iz crkve prije sv. pričesti. Mislilo se da joj je pozlilo. Ali kad se je vidjelo da hotice izbjegava sv. obredu, postavio joj suprug alternativu: ili da udovolji svojim vjerskim dužnostima — ili da seli.

Odabrala je potonje. Nakon nekog vremena razvrgnut je brak i za­konito. Ona je mogla zadržati kćerku, dok je sinčić bio povjeren od­goju supruga.

Sad je bila slobodna. Ali što da počne? Nastalo je vrijeme teških kušnja i nevolja. Laćala se svega samo da prehrani sebe, svoju kćer­čicu i majku. Šivala je, preuzela mjesto kućanice, bila kuharica, bolni­čarka. Kad se napokon bila smjestila u svom vlastitom stanu, snadje je nov udarac. Oboli joj majka na smrt.

Majka, dobra kršćanka, imala je neodoljivu želju, da se pred smrt pričesti. Ali samo onda, ako i njezina kći to učini. Ako je pričest potrebna za spas, — govorila bi majka — ja ga ne ću, ako bude Annie od njeg: isključena. Radje izgubljena s njom, nego spasena bez nje!

33

Kad se je Annie odlučila za volju majke, na ovu žrtvu, nastala je druga poteškoća. Kao materijalistkinja i ateistkinja, nije krila svojih na­zora. Što više, ona ih je isticala, pa je valjalo naći svećenika, koji će je pričestiti iako bude poznavao njezinu hereziju. Dugo je tražila. Na­pokon je našla jednoga, koji ju je razumio. Pričestivši majku i kćerku, tješio je onu: da je Bog istina i da mu stoga iskreno traženje istine ne može biti nepoćudno.

Nakon smrti majčine bacila se Annie Besant u vrtlog političkih i so­cijalnih borba. Mjesece i mjesece probavila je u knjižnici britskog mu­zeja i proučavala političke i društvene probleme, učila algebru, geome­triju, fiziku i kasnije je pristupila društvu slobodnih mislilaca Uče­stvovala je u silnim borbama, koje je vodio vodja radikala, Charles Brandlgagh. Pisala je članke i studije, brošure i knjige. Držala preda­vanja u Londonu i provinciji o glavnim socijalnim problemima. Govorila za slobodu Irske, Indije, Transvala.

U vrijeme ovih herojskih borba upoznala se i saradjivala javno sa najistaknutijim opozicionim licima Engleske. Ona je bila odlična govor­nica. Njezin drug u socijalističkoj kampanji, slavni pisac Bernard Shaw, veli o njoj: da je A. B. u ono vrijeme bila najveći govornik u Engleskoj, možda najveći u Evropi. A sud tog skeptičara vrijedi.

U toj silnoj borbi za nju je bila najbolnija žrtva: da je njezinim pro­tivnicima uspjelo, da njoj kao ateistkinji, sudbeno oduzmu odgoj njezine male Mabel i da je povjere ocu.

Sudbonosno bilo je za nju poznanstvo i prijateljstvo sa velikim pu­blicistom William Steadom, glavnim urednikom »Pall Mall Gazette« i poznijim pobornikom spiritizma, onim istim, koji se je potopio sa bro­dom »Titanic«. Ja sam tog velikog čovjeka vidio i čuo govoriti u jed­noj velikoj spiritističkoj seansi u Londonu, kojoj sam prisustvovao sa g. Čedom Mijatovićem, bivšim srpskim poslanikom u Londonu, te koji je ovu seansu u tadanjim engleskim listovima vjerno opisao.

William Stead i Annie Besant bijahu u ono vrijeme dva oprečna pola: on gorljiv kršćanin, a ona žestoka ateistkinja. Ali se ti veliki dusi nadjoše u zajedničkoj ljubavi za čovječanstvo i zajedničkoj mržnji protiv ugnjetača slobode. Sporazumiše se dakle, da daleko od svih teoloških pitanja, osnuju Bratstvo u kojem bi služenje Čovječanstvu stupilo na mjesto vjerskog služenja Bogu. U toj novoj crkvi rad bi nadomještao vjerske obrede, a ljubav obred krštenja. Ma kako bili razrožnih vjer­skih naziranja, neka bi se svi ljubitelji čovječanstva našli zajedno u ta­kovom radu i takovoj ljubavi.

Za propagandu tih ideja počeše oba prijatelja zajedno izdavati pučki tjednik »The Link« (Karika), koji je doskora zadobio veliku važnost. Naročito je bio tjednik posvećen radničkim pitanjima, a nada sve t. zv. Sweating Systemu, koji je svojim skandaloznim plaćama zarobljivao stotine hiljada žena i djece.

Duboko proučavanje tolikih socijalnih zala učvršćivalo je u A. B. polako uvjerenje, da pravi lijek ne leži samo u ekonomskoj strani, od­nosno da socijalistički paliativi ne vode do onog sveopćeg Bratstva, za kojim je njezino srce tako vruće čeznulo.

34

Medjutim je psihologija bila silno nepredovala. Razni hipnotski i spiritistički eksperimenti uzdrmali su materijalističkom naukom i nje­zinim krivim aksiomom: da je mozak generator misli!

Sad se je Annie Besant svim svojim zanosom bacila na proučava­nje ovih tako zanimivih fenomena, ne bi li našla riješenje tolikim za­gonetkama života, koje ju okružavahu.

Kad je jednoga dana bila duboko zamišljena, čula je glas, koji joj je kasnije postao familiaran i svet, a koji ju je sokolio govoreći: da je Svijetlo blizu.

Kratko vrijeme iza toga, a bijaše to g. 1889., donese joj prijatelj Stead dva debela sveska jedne knjige sa molbom, da o njima piše u njihovom tjedniku

Bijaše to »The Secret Doctrine (Tajna Nauka), temeljno djelo He­lene Petrovne Blavatski.

Stala ih čitati. Sa svakom stranicom rasao je njezin interes. Bila je kao zaslijepljena od oštrog svijetla, koje joj je sijalo iz tog monu­mentalnog djela. Svojom vanrednom intuicijom shvatila je doduše od­mah sve, ali je njezin razum trebao da slijedi intuiciju.

Sad joj je puklo pred očima, da je napokon našla toli žudjenu Istinu, kojoj je doprinijela tolike teške žrtve. Annie Besant je tada imala 42 godine.

Napisavši svoj izvještaj, poslala ga gdji Blavatskoj s mobom, da joj dozvoli posjetiti ju. Odgovor bio je najljubazniji. I tako se sastadoše ove dvije velike žene. Gdja Blavatska bijaše sjajna pripovjedačica, pa je, frčući neprestano papiroske, pričala o svojim eksotičnim putovanji­ma. Ni riječi o okultizmu. Samo na polasku, upravivši svoje sjajne pro- diruće oči u oči svoje gošće, upita ju s uzdahom u glasu:

—. Ne biste li vi, draga Mrs. B., došli medju nas?Annie Besant osjećala je neodoljivu čežnju da ju zagrli, ali je po­

nos nadvladao i ona se udalji sa nekoliko prijaznih riječi.U njezinoj duši nasta užasna borba. Zar da ostavi svoje prijatelje

s kojima se je borila za materijalizam i ateizam? Da javno prizna svoju zabludu? Da se izvrgne općem smijehu i porugi?

Kad se je smirila, pošla je opet do gdje Blavatske, kleknula je pred nju, dugo je držala njezine ruke u svojima, i nijemo joj gledala u oči.

— Jeste li stupili u Teozofsko društvo? —. upita ju gdja B.Odgovor je glasio:—• Hoćete li me primiti kao učenicu i iskazati mi čast, da se javno

očitujete mojom učiteljicom?Ozbiljno lice gdje Blavatski se ublaži, suze se zacakliše u njenim

očima i nenatkriljivim dostojanstvom položi ruku na glavu svoje nove učenice.

—- Vi ste plemenita žena, — reče joj. —- Neka bi vas moj Majstor mudrosti blagoslovio!

To je bilo 10. svibnja 1889. Od tog dana živjele su ove dvije zna­menite žene u najvećem intimitetu, sve dok se H. P. Blavatska, dvije godine kasnije, 8. svibnja 1891., rastavila sa svojim fizičkim tijelom.

35

I tako je Annie Besant od protestantskog deizma kroz materijali­stički i ateistički socijalizam došla do teozofske spoznaje o Bogu i duši.

Kao crvena nit provlači se kroz njezin život plemenita misao o bratstvu čovječanstva. Sad napokon našla je trajnu osnovicu svojim idealima.

Od g. 1907., nakon smrti utemeljitelja T. D. Col. Olcotta, stoji na čelu teozofskog pokreta, kao predsjednica T. D.

Kroz sve evolucione faze svog života razvila je upravo bajoslovnu djelatnost.

Njezina djela o socijalnim, ekonomskim, filozofskim, političkim, uz­gojnim, kolonijalnim i nada sve teozofskim problemima tvore jednu ve­liku biblioteku. Ona je u svojim propagandističkim turnejama više puta obišla cijeli svijet. Kristalna bistrina njezinih izražaja, klasična jedno­stavnost njezinog stila zapanjuje. 0 pedesetgodišnjici njezinog javnog djelovanja mnogi joj njezini saradnici izraziše javno tribut svojeg udiv- 1 jenja. Bivši premier Ramsay Mac Donald; slavni dramatski autor B. Shaw, koji ju slavi kao najvećeg govornika svog doba u Engleskoj, a možda i u cijeloj Evropi; George Lansbury, koji kaže da će A. B. ži- živjeti u budućnosti kao velik učitelj velikih Istina; Viscount Wikington, potkralj Indije; utemeljitelj Skauta Sir Robert Boden Powell; Lord High Chancellor Viscount Haldane i mnogi drugi.

Nada sve je blagotvorno njezino djelovanje u Indiji. Stotinu škola, viših i nižih utemeljeno je njezinom inicijativom. Naročito valja istaci njezin edukacioni rad za parije. Nastojeći da oživi, pročisti i ojača stare religije, naročito budhizam, probudila je u indijskim narodima po­nos za prošlost, izazvala velik val patriotizma i nade u uspostavu na­cije. Bez Annie Besant ne bi bilo Ghandija. Ona je nastojala da sljubi zapadni odgoj s istočnom etikom.

U svojoj autobiografiji (štampanoj god. 1893.) napisala je da želi, da joj se postavi kao epitaf:

»She tried to follow the truth.« (»Ona je nastojala da slijedi istinu«) Taj bi se morao samo nadopuniti dodatkom, da je našla Istinu, i to ne­izmjernim herojskim žrtvama! Dr. H. H.

DJELATNOST GĐE BESANT KAO TEOZOFKINJE

SVJEDOČANSTVO BERNARDA SHAWA.Bernard Shaw, slavni engleski dramatičar, poznat je u Engleskoj

kao jedan između najranijih pristaša evolucionoga socijalizma, kako ga je propovjedalo čuveno društvo »Fabian Society«. Od kad je Annie Besant iz redova individualističkih slobodno-mislilaca bila prešla soci­jalizmu kroz više je godina najživlje djelovala u pokretu zajedno sa B. Shawom.

Pišući g. 1924., o A. Besant, prigodom 50-godišnjice njenoga javnoga rada, B. Shaw ju karakterizuje ovim riječima:

36

»Annie Besant je žena brzih odluka. Ona je prednjačila uzorom u mnogim pokretima i društvima prije nego što je našla samu sebe; a njeni prelazi nisu bili postepeni; ona bi uvijek ulazila sa naletom u novi jedan pokret i propovjedala je novu svoju vjeru prije nego što su iznenadjeni slušaoci počeli i slutiti, da je staru vjeru odbacila. Tako je ona došla medju Fabijevce, tako je i izašla iz toga kruga... Jednoga dana, kad sam bio kod urednika »Stara«, opazio sam slučajno korekturne arke razbacane po stolu. Jedan je nosio naslov: »Zašto postadoh Teozofom«. Odmah sam pogledao na potpis i vidio sam da je to Annie Besant. Upre- pašćen ovim neočekivanim udarcem, koji je za mene značio gubitak moćnoga druga i jednoga prijateljstva, koje je postalo dijelom moga dnevnoga života, poletio sam njenom uredu u Fleet Street i ondje sam se iskalio u jednoj bezobzirnoj optužbi protiv Teozofije uopće, protiv ženske nestalnosti, a napose protiv H P. Blavatske, čija je jedna knjiga izazvala cijelu tu nevolju. Najgore je od svega bilo to, da sam baš ja tu knjigu njoj dao, da ju eventualno ocijeni. Ja sam počeo da upotrebljavam sve moguće smicalice, kojima bi je dotle uvijek zbunjivao, ili izazivao u njoj indignaciju povredjenosti, koja, ma da se nije nikada izrodila u predbacivanje (jer ona je prema meni bila neopisivo strpljiva), bar bi je natjerala na usiljenu šutnju. Ali ovoga puta nisam nikako uspio. Ona me je slušala posvemašnjom ljubaznošću i nehinjeno se je kod toga za­bavljala, a onda je rekla, da je i ona postala vegetarijanka, kao što sam to i ja bio, pak da je valjda to oslabilo bistrinu njene pameti... Ukratko: ona je po prvi put bila kadra, da se sa mnom igra; ona nije više bila u vlasti njene gordosti; ona je poslije mnogih istražnih putovanja naj- poslije našla svoj put i došla do toga, da vidi svemir i sebe u njihovoj realnoj perspektivi.«

Ovo svjedočanstvo B. Shawa, vrlo dobro prikazuje novi stav An­nie Besant od godine 1889 dalje.

Godine 1887. izdaje A. B. brošuru: «Zašto ne vjerujem u Boga!« God. 1888. ne izdaje ni jedne knjige. A prva brošura poslije one o ne­vjerovanju u Boga, izlazi 1889. i nosi naslov: »Zašto postadoh Teozo­fom« To je skok! Nu dok od godine 1783., kad je A. B. prvi put izašla pred svijet sa brošurom »0 božanstvu Isusa Nazarenskoga«, pa do 1887. bilježi bibliografija njenih djela 86 brošura i knjiga (u razdoblju od 15 godina). A. B. je od onda pa do 1924., kad je slavila 50-godišnjicu rada, (dakle za dalnjih 35 godina), izdala 256 brošura i djela više manje teo- zofskog sadržaja, a odlučno teozofskoga duha. Put, kojim je g. 1889 za­koračila, bio je doista njezin pravi put, bio je konačni njezin put, kojim odonda ide stalno, nepokolebano i ravno.

B. Shaw, koji za A. Besant kaže, da je bila »najveći govornik u En­gleskoj, a vjerojatno i u Europi«, označava njenu narav kao. ozbiljno heroičku i zove ju »nepopravljivom dobrotvorkom«: »Ona je tragedkinja. Komedija nije bila njezin ključ u život; ona ima zdrav smisao za šalu; ali njoj nije nikada jedna istina zinula najprije u sliku dosjetke. Neprav­da, razmetanje i poraz plemenitih težnja ne izazivahu kod nje ironiju i paradoks, nego neposrednu i izravnu indignaciju i aktivni otpor.«

37

Ali u drugu ruku je taj superiorni mir duše, koja je našla sebe i svoj put, taj mir, koji je i jednoga stvarnoga ironičara, kakav je Shaw, ražo* ružao i učinio da se osjeti njenom igračkom, taj mir širokih horizonata i dubokog spoznanja, —- bio je druga velika odlika gdje Annie Besant.

Te dvije odlike: herojska borbenost, spojena sa duševnim mirom superiornosti, zajedno sa čudesnom energijom, radinošću i ustrajnošću, tri su elementa snage ove jedinstvene žene; tri su uporišta stabilnosti ove granitne velefigure našega vremena.

TEOZOFSKO DRUŠTVO U ČASU PRISTUPA A. B.Neposredno poslije svoga upoznanja sa Teozofijom i H. P Blavat-

skom, gđa A. Besant se je bacila najvećom energijom na studij Teozofije i na najstroži duhovni training u duhovnom pravcu. Uod. 1890. izdaje još po koju radnju o »Braku«, o »(Modernom Socijalizmu« i o »Trade - unionizmu«, ali od 1891., pogotovo od smrti H. P. Blavatske, ona se baca svom dušom na popularizovanje i propagandu Teozofije.

A Teozofija je, u ono vrijeme, u istinu toga i trebala. Pristup snage, kakovu je unosila gdja A. Besant, bio je providencijalan za Teozofiju, ma da je izazvao trzavice u samom Teozofskom Društvu.

Teozofsko Društvo, osnovano 1875. u New-Yorku, osnovalo je prvi ogranak u Engleskoj 1878., a od 1879. je glavni svoj centar imalo u Indiji, kamo su se bili preselili osnivači društva li. P. Blavatska i H. S. Olcott i gdje je pokrenut časopis »Theosophist« i gdje je krajem 1882 or- ganizovan stalni svjetski centar u Adyaru u pokrajini Madras.

Društvo se naglo širilo u Indiji. To je potaklo protestantske misio­nare, da pokušaju sustaviti taj napredak. Godine 1884. optužena je H. P. Blavatska, da je prosta varalica, a to je potvrdio i izaslanik londonskog »Društva za Psihička Istraživanja« na osnovu sabrane tobožnje eviden­cije. Ma da je kasnije sam taj izaslanik otvoreno priznao, da je postu­pao površno i opozvao svoje tvrdnje, stalno se je opetovala — pa čak sve do danas opetuje ona optužba od strane protivnika Teozofije.

H. P. Blavatska se je povukla iz Indije. Izdavši u Europi svoju »Tajnu iNauku«, okupila je mnoge sile oko sebe u Londonu, ali i tu je bilo diferencija između pročelnika londonske Lože, A. P. Sinnetta.

Sinnett je držao da Teozofija treba da okuplja samo intelektualce gornjih slojeva društva i da nije zgodno uvlačiti u društvo ljude iz nižih slojeva niti u široj publici praviti propagandu. Prijatelji Blavatske su pak željeli življu akciju u javnosti. God. 1887. osnovala je zasebnu »Ezo- terijsku Sekciju«, pošto većina loža u Indiji i Americi nije smatrala opor­tunim mnogo isticati okultne veze društva sa Tibetanskim Majstorima, dočim je Blavatska to stalno isticala.

U AMERICI I U INDIJI.To 'je bila situacija, kad je gdja Annie Besant ušla u Teozofsko

Društvo. Društvo je u tom času imalo do 200 Loža u Engleskoj, Ame­rici i Indiji. Pristup gdje A. Besant je značio pojačanje struje »praktič­ke aplikacije Teozofije« i »popularizovanja Teozofije«.

38

A. B. se je odmah dala na najživlju propagandu po cijeloj Engleskoj. H. P. Blavatska joj je dala puno povjerenje. Godine 1891. pošla je A. B. u Ameriku na uspješno propagandističko putovanje.

Ondje u Americi zateče ju vijest o smrti H. P. Blavatske (8. maja 1891.). Pismenim putem je povjerila Blavatska A. Besant vodjenje »Ezo- terijske Sekcije«, koju ova od onda i vodi.

Godine 1893. pošla je A. B. opet u Ameriku, na svjetski kongres religija, pa odatle u Indiju. Ona je već ranije nazivala Indiju svojom »zemljom majkom«. Ona se je zauzimala za tu zemlju. Njezinim dolas­kom i velikom propagandističkom turnejom po Indiji, u velike je oživio i proširio se teozofski pokret, a na indijske duhove je učinilo dubok utisak njezino nastojanje, da primjenom ideja Teozofije obnovi narodni život Indije. Doskora postade Indija njeno stalno boravište, a ona jed­nom od najpozitivnijih ličnosti u Indiji. Predsjednik Teozofskoga Druš­tva Olcott, predstaviv ju Konvenciji društva s pravom je rekao: »Po- slata nam je da razvedri naše mentalne zablude i da zadobije poštova­nje i simpatije dobrih ljudi. Ova Konvencija ostat će historijska po tome što se A. B sada prvi put pojavila među nama.«

Jedno od prvih djela A. B. u Indiji je bilo osnivanje centra u Bena- resu: ona je novcem, skupljenim u Engleskoj kupila teren i podigla teo­zofski dom, gdje je najprije osnovala dječačku, a onda djevojačku školu za indijsku djecu, a onda, kasnije, postepeno te škole razvila tako te su se danas razvile!u ogromne zavode. Hindu Sveučilište u Benaresu i Ženska Visoka Škola. Ove su škole postale izvor snage cijele obnove (kulturne i političke) moderne Indije. Prije par godina je zato Hindu Sveučilište podijelilo počasni doktorat svojoj osnivačici A. Besant.

Od godine 1893., pa do 1907. zadržavala se je A. B. stalno na Istoku, dočim je na velika putovanja po svim kontinentima svijeta išao pred­sjednik T. Društva Olcott. To su bile, u glavnom, godine normalnog raz­vitka i širenja teozofskog pokreta u svijetu. U to je doba jedino u Ame­rici došlo do jačih trzavica i vrlo osjetljivih secesija. Prva se je dogo­dila 1895., kad je glavni organizator u Americi i podpredsjednik Teozof­skoga Društva W. 0 Judge, sa 75 od 101 američkih Loža istupio i ob­razovao posebni savez. Međutim je Judge slijedeće godine umro, a na­sljednici nisu umjeli održati organizacije, koja je spala na samih neko­liko Loža, dočim se je organizacija teozofske matice opet oporavila i širila dok nije 1906. došlo do nove secesije.

RAD OKO POPULARIZOVANJA TEOZOFIJE.Za cijelo ovo vrijeme A. Besant je vodila »Ezoterijsku Sekciju«,

ali nije obnašala vodeće časti u društvu. Nu ona je bila glavna dinami­čka snaga rada u Indiji, a glavni intelektualni i duhovni Champion ci­jele Teozofije, polazeći na brojne predavučke pohode u Ameriku i Eu­ropu.

Na skoro svim godišnjim Konvencijama (Glavnim Skupštinama) T. Društva, ona je bila glavni ,'predavaoc. Godine 1893. počinje ciklusom predavanja: »Gradnja Kozmosa«, godine 1894. nastavlja sa: »Naš Ja i njegove čaure«; godine 1895. sa »Put Učeništva«; godine 1896, »Četiri

39

velike religije« (Hinduizam, Budizam, Zoroastranizam, Kršćanstvo); god. 1898. »Evolucija života i forme«; god. 1899. »Avataras« .'(Učitelj i Spasitelj); god. 1900 »Stari ideali u modernom životu«; god. 1901. »Re- ligijozni problem u Indiji«; god. 1902. »Zakoni višega života«; god. 1903. »Rodoslovlje čovjeka«; god. 1904. »Teozofija u odnosu prema ljudskom životu«; god. 1905. »Bhagavađ (lita«; god. 1907. »Uvod u Yogu«.

Putujući ne samo po cijeloj Indiji, nego i do Europe i do Australije, A. Besant je u tim godinama upravo nevjerovatno mnogo pisala i raz­radila teozofsku nauku na način da ona bude pristupačna mentalitetu zapadnom, a opet tako, da i indijski mentalitet približi zapadnome.

Bila je glavnim saradnikom »Theosophista«, a od 1906. i glavnim urednikom, a između 1893 i 1907. bibliografija njenih djela navodi 80 većih i manjih djela od kojih su neka vrlo opsežna i fundamentalna, kao na primjer: »Istočne Kaste i Zapadne Klase« (1895), »U predvorju« (1895.) »Karma« (1895.), »Majstori kao činjenice i ideali (1895 ), »Čovjek i njegova tjelesa« (1896.), »Prastaia Mudrost« (1897.), »Dharma« (1899.), »Ezoteričko Kršćanstvo« (1901.), »Moć misli« (1901.), »Ideali Hindua« (1904.), »Studije o svijesti« (1904.), »Teozofija i nova psihologija« (1904.), »Okultna Kemija« (1905.), Blavatska, Majstori Mudrosti« (1907.), »Mu­drost Upanišada« (1907.) Ovo su djela, koja irnadu i imat će neocje- njivu vrijednost u historiji popularizacije i razrade Teozofije.

Način predavanja i pisanja A. Besant vanredno je jasan, pregledan, racijonalan i zaokružen, a njeni govori i spisi su bez sumnje najviše pomogli da su se mentaliteti Istoka i Zapada najprije unutar teozofskoga pokreta, a onda i inače počeli bolje upoznavati, razumijevati i izjedna­čivati. Ta je stvar od velikoga značaja.

U tom razdoblju rada A. Besant je mnogo radila na obnovi stare indijske kulture i na proučavanju viših, nadfizičkih svjetova. U tome je njena saradnja sa C. W. Leadbeaterom bila neobično plodna i od dalekosežnih posljedica.

C. W. Leadbeater je još za života H. P. Blavatske pristupio teo- zofskom pokretu. On ]e onda bio mladi svećenik anglikanske crkve. Pošao je bio sa Blavatskom i u Indiju još 1884. U njemu se za rana stale razvijati sposobnosti vidovitosti i on ih je kasnije razvio do neobično visoke mjere. Leadbeater se je u tome potpuno specijalizovao On nije filozofska priroda, ali je vrlo velika njegova energija rada i jasnoća, ko­jom rezultate svojih vidovitih istraživanja iznosi. Udruživ svoje snage i sposobnosti sa onima A. Besant, dao je teozofskoj literaturi čitavi niz fundamentalnih djela, od kojih su naročito važna ova: »Vidovitost«, »Astralna razina, njena scenerija i stanovnici«, »Devachan«, »Sanje i što znače«, »Skrivena strana stvari«, »Unutrašnji život«, »Vidljivi i ne­vidljivi svijet«.

U saradnji sa gđom A. Besant izradio je Leadbeater tri velika dje­la: »Oblici misli«, »Okultna kemija« i »Čovjek: odkuda, kamo i kako«. U toku godina se često puta dizali prigovori i napadaji na Leadbeatera, ali A. Besant je uvijek čvrsto stajala za njega. Zbog toga je imala teš­koća i u Americi i drugdje. Nu ona i on su ostali do danas onakovi stu­povi teozofskog pokreta, kakovi su bili u prvom periodu H. P. Blavat­ska i Colonel Olcott.

40

A. BESANT KAO PREDSJEDNICA TEOZOFSKOG DRUŠTVA.Dne 17. februara 1907. umro je u Adyaru jedan od osnivača i pred­

sjednik Teozofskog Društva Colonel Olcott. Na samrti je predložio za svoga nasljednika A. Besani On je još za života cirkularom na sve sekcije stavio taj predlog. Glasovanje provedeno u društvu, potvrdilo je predlog Olcotta i A. Besant je postala predsjednicom Teozofskog Dru­štva. Time je započela nova era društva i teozofskoga pokreta.

Ova nova era je obilježena time, što se od onda Teozofija sve više aplicira na životnu praksu, a Teozofsko Društvo postaje sve više cen­tar brojnih pokreta regeneracije ljudstva i obnove duhovnoga života.

Borbena priroda A. Besantove i njena težnja, da teorije primjeni u životu, izazivala je mnoge otpore u samom društvu i u javnosti. Ona je za mnoge bila suviše aktivna! U Engleskoj je uspomena na njezino slobodoumlje i socijalizam odbijala od nje i pokreta konzervativne kru­gove, a pogotovo je ondje smetala njena borba za autonomiju Indije. Ti­me se tumače mnoge kampanje i klevete, koje su se protiv nje širile sa te strane. U samome je društvo opet mnogima bilo krivo, što se pred­sjednica bavi i drugim akcijama, socijalnim i političkim. Ona je stalno na­glašavala, da se društvo time nipošto ne miješa niti obavezuje, ali traži i za sebe pravo, da radi izvan društva po svom uvjerenju i da se bavi onim, što joj se čini nužnim.

NAVJEŠTANJE UČITELJA SVIJETA.U ovom novom periodu djelatnosti gđe A. Besant ističu se dvije

stvari: navještanje ponovoga dolaska Učitelja Svijeta među ljude i borba za autonomiju Indije. Te dvije stvari zaokupljaju glavni dio inte­resa i rada gđe A. B. od godine 1908. do danas.

U godini 1908 udarila je A. B. temelje jačoj akciji T. Društva oku- piv mlađe, praktične radnike i organizatore, proširivši kupom teren glavnoga centra u Adyaru, osnutkom posebne tiskare i posebnog »Teo­zofskog Reda Službe« za socijalni rad u svijetu, a »Reda Sinova Indije« za rad oko obnove Indije.

Dana 31. decembra te godine objavila je gđa Besant prvi put svi­jetu, da se približava vrijeme kada će ponovo doći medu ljude da ih uči jedan veliki Učitelj Svijeta. U najužem krugu se je osim toga kazivalo, da je ta objava rezultat čitavog niza istraživanja i pojava, koje su u vezi sa jednim indijskim dječakom, J. Krišnamuitijem, kojega je otkrio C. W. Leadbeater i doveo A. Besantovoj. Dječak rodjen 1896. pokazi­vao je znakove neobične inspiracije. Početkom 1909. preselio se je otac đječakov, vrlo ugledan Brahmin, J. Naranajah, sa malim Krišnamurtijem i mlađim njegovim bratom Nytianandom, u Adyar.

Gđa A. Besant je pošla na put po svijetu da drži predavanja. Te godine je prešla 45.000 milja puta. U Engleskoj je doduše nastala sece­sija iz društva iz kojega je istupio pređašnji predsjednik A. P. Sinnett, ali se je društvo širilo u drugim krajevima. Godine 1910. podignute su mnoge nove zgrade u Advaru, da bude moguć boravak strancima. Te godine su Leadbeater i A. Besant zajedno proučavali vidovitim načinom predživot mladoga Krišnamurtija i s tim u vezi prošlost ljudskih rasa

41

i cijele naše zemlje. Rezultati su kasnije objavljeni u velikom zajedni­čkom djelu: »Čovjek: otkuda, kamo, kako?« i u djelu: »Životi Alciona« (obrađeno je JjO života). Ta istraživanja su uvjerila obojicu, da se pe­riodički u historiji svijeta uz pojave nove rase ili podrase javlja i pojava Učitelja svijeta i nova civilizacija, da je tako bilo u doba Krista i da je takovo vrijeme ovo naše današnje, te da je mladi Krišnamurti prede- stiniran, da svoje tijelo istrenira i pripremi za jedno novo utjelovljenje duha Krista na zemlji.

TRZAVICE ZBOG REDA ZVIJEZDE I J. KRIŠNAMURTIJA.U januaru 1911. osnovan je u Benaresu »Red uzlazećeg sunca In­

dije«, koji se je kasnije prekrstio u »Red Zvijezde Istoka«. Glavom re­da proglašen je Krišnamurti,

Otac Krišnamurtija dao je u punoj formi njega i mlađeg brata, na uzgoj gđi Besant i Leadbeateru. Oni su poveli još 1911. obojicu sobom u Englesku, a onda u Burmu. Nu Brahmini su uspjeli pobuniti oca dje­ce, najviše tvrdnjom, da on nije smio dati djecu strancima od niže ka­ste. On je tražio djecu natrag. Djeca nisu htjela da se vrate. Otac je predao tužbu sudu. Djeca su već bila ponovno u Engleskoj na naucima. Kroz cijelu 1912. i 1913 godinu se povlačila parnica kroz sudove. Sud je najprije oduzeo djecu A. Besant, ali ju zadržao u svojoj kurateli, a onda su 1914. konačnom odlukom najviše instancije, odbijene optužbe oca i djeca ostavljena na naukama pod tutorstvom gđe A. Besant.

Sve ovo je izazvalo mnogo teškoća, polemika i novih secesija u samom društvu i napadaja u štampi. Nu A. Besant je ostala nepokole­biva. Centar u Adyaru se je širio u svakom pogledu, a jednako i samo društvo: Godine 1907. imalo je Teozofsko Društvo u svijetu 567 Loža, sa 14.000 članova, a g. 1914. pred sami rat, 1016 Loža sa 24.500 članova. Godine 1925. imalo je pak 1576 Loža sa 41.180 članova.

Osnivanje »Reda Zvijezde« i pitanje Krišnamurtija je izazvalo jak potres u redovima Teozofa u Njemačkoj. Ondje je počeo pokret još g 1884. Glavni njemački teozof je bio Dr. Lranz Hartmann, koji je 1895. istupio iz društva, ali je pokret ponovno razvio Dr. Ruđolf Steiner. On je mnogo radio i imao velike uspjehe. Ali kad je počela organizacija »Re­da Zvijezde Istoka« —. Steiner je ne samo odbio cijelu tezu A. Besan- tove, nego je proglasio da ni jedan član »Reda« ne može biti članom teozofske lože. Pedeset i pet njemačkih Loža je istupilo, a ostalo samo 14. Steiner je osnovao novo »Antropozofsko Društvo«. (Steiner je um­ro 1925.).

U BORBI ZA OBNOVU INDIJE.U Indiji je A. Besant tražila od indijskih Teozofa, da porade življe

na obnovi socijalnog i kulturnog života naroda. Godine 1906. organizo- vala je društvo »Sinovi Indije« i »Kćeri Indije«, god. 1912. »Teozofski red Sanyazia« (onih, koji se odriču ličnog posjeda u korist opće akcije). Od 1913. A. Besant odlučno ulazi u političku akciju u Indiji nizom sen- zacijonalnih govora u prilog političke i socialne reforme (sabranih u

42

knjizi: »Probudi se Indijo!«). God. 1914. osniva tjednik »Nova Indija«. Njezin program nije odjeljenje Indije od Brit. Carstva, nego izgradnja Brit. Imperije na bazi autonomije Indije. Bezbrojne govore po Indiji i u Engleskoj je ona držala za tu ideju. Suzbijajući englesku gordost i krutost, ali i pokušaje anarhije i potpune revolucije u Indiji, dolazila bi izmedju bata i nakovnja, ali je privukla srca i saradnju svih trijeznih ljudi u Indiji i poštovanje naprednih ljudi u Engleskoj.

Za vrijeme Svjetskoga Rata je A. Besant vodila dvostruku borbu: za idealne ciljeve borbe Saveznika i ujedno za priznanje autonomije In­dije. Ona nije mogla da ostane pasivna ili da odobri duh njemačkog mi­litarizma. Ona je rat prikazivala kao odraz i posljedicu borbe dvaju principa, borbe, koja se vojuje u duhovnom svijetu. Ali istodobno je tra­žila priznanje uloge, koju treba da igra preporođena Indija u obnovi Im­perije i Svijeta.

Godine 1915 ona organizuje čuveni »Madras Parlamenat« — koji je imao biti vježbalište Indijanaca u konstitucijonalizmu. Kroz 1915. i 1916. tu je izrađen čitav niz pomno sastavljenih zakonskih osnova o iz­gradnji samouprave Indije. Godine 1917. vlada, uplašena njeftim sve ve­ćim utjecajem, odredila je, da se internira. Ovo je izazvalo ogroman pokret njoj u prilog u cijeloj Indiji i ona je bila doskora puštena. Po ci­jeloj Indiji su ljudi javno molili i manifestirali za nju. Prozvana je »Maj­kom Indije«. U decembru iste godine, organizovan je u Kalkuti prvi veliki Indijski Narodni Kongres (Swaraj), poznat odonda kao glavni centar indijskog pokreta. Prvim predsjednikom toga Zbora, u kojem je bilo sve što je Indija imala najboljega, bila je gđa A. Besant i njezino je vodstvo bilo aktivno sve dok nije, poslije rata, mase povukao za sobom Gandhi. Ona nije odobravala Gandhijeve metode nesudjelovanja i bojkota i od kad je Gandhiev upliv pao, opet su ona i njezine ideje pre­vladale u Indiji tako, te je ona g. 1925. predvodeći deputaciju cijele In­dije podnijela britskoj vladi u Londonu potanku osnovu zakona o samo­upravi Indije.

PREDAVAČKA I SPISATELJSKA DJELATNOST.U ovom razdoblju vremena, održala je A. B. brojna teozofska pre­

davanja i izdala brojne knjige Važna su predavanja bila: »Ideali Teozo- fije« (1911), »Socijalna reforma u Indiji« (1913), »Dublji problemi živo­ta« (1915), »Dužnosti Teozofa« (1916), a 1918. niz predavanja o »politič­koj, socijalnoj, uzgojnoj i religijoznoj obnovi«. Od knjiga su najvažnije ove: »Svijet koji se mijenja« (1909), »Pitanja o Hinduizmu« (1909), »Svjet­ska Vjera na pomolu« (1911), »Četiri knjige eseja i govora (1911), »Ne­posredna budućnost« (1911), »Psihologija« (1911), »Zagonetka života« (1911), »Ideali Teozofije (1912), »Inicijacija« (1912), »Majstori i put do njih« (1912), »Spiritualni Život« (1912), »Studija o Karmi« (1912), »Bijela Loža i njeni glasnici« (1912), »Evolucija i Okultizam« (1913), »Giordano Bruno« (1913), »Indija« (1913), »Uvod u Teozofiju« (1913), »Čovječji ži­vot na ovom i na drugom svijetu« (tri knjige, 1913), »Nadčovječanski ljudi u povjesti i vjeri« (1913), »Probudi se Indija« (1913), »Indija i Impe­rija« (1914), »Misticizam« (1914), »Temelji morala« (1915), »Borba In-

43

dije za slobodu« (1915), »Ratni članci« (1915), »Stari ideal dužnosti«(1916) , »Radjanje Nove Indije« (1917), »Nova rasa« (1917), »Misterije«(1917) , »Majstori« (1918), »Sjećanje prošlih života« (1918), »Finije sile ži­vota« (1918), »Uloga vjere u životu naroda« (1918), »Načela uzgoja«(1918) , »U potrazi za srećom« (1918), »Politička nauka« (1919), »Rat i njegov nauk« (1919).

Ogromna je, zaista, bila djelatnost ove velike žene u ono najteže doba i u onim prilikama. Nu A. Besant je bila uvijek najaktivnija i naj­veća u najtežim vremenima. Ipak, govoreći o njenom djelovanju u doba rata ne smijemo smetnuti s uma, da je njoj bilo onda već sedamdeset godina. . .

U RADU OKO NOVE CIVILIZACIJE.Od godine 1920. razvija gđa A. Besant novu snagu i novu djelat­

nost. Ona propovjeda nepromijenjenim žarom neposrednost velike ob­nove religije i civilizacije i otkriva planove okultnih vodja čovječanstva. Putuje u Australiju, pa u Evropu, pa u Ameriku, uvijek svježa duha i ne­umorna i drži predavanja: »Veliki plan« (1920), »Teozofija i svjetski pro­blemi« (1921), »Mjesto Britanije u Velikom planu« (1921), »Dolazak Uči­telja Svijeta« (od 1923 dalje u mnogo varijacija).

Od kako je 1921. ponovno izabrana predsjednicom Teozofskog Dru­štva«, a C. Jinarajadasa, učeni Indijac, podpredsjednikom, i od kako su Krišnamurti i njegov brat, završiv studije u Engleskoj (u Oxfordu) počeli javno nastupati (godine 1921.) i putovati po svijetu, A. Besant je otvo­reno počela da prikazuje Krišnamurtija kao cnoga, kroz koga će govoriti Učitelj Svijeta. Ovo je izazvalo i opet po koju secesiju (g. 1922. odijelio se od‘društva dotadanji saradnik njezin B. P. Vadia, a god. 1925. je došlo do veće secesije čeških Loža) ali ona je postajala sve agilnijom, dok nije na Kongresu »Reda Zvijezde«, održanom 1925. u Ommenu, u Holan- diji, posve decidirano objavila, da Učitelj Svijeta ubrzava dolazak, a u decembru 1925. objavila je, da je opet progovorio među ljudima. Od onda je ona isključivo apostol ovoga evanđelja.

Još godine 1912. udaren je temelj maloj teozofskoj naselbini — »Kro- tonia« u Holliwoodu, u Californiji. Od god. 1924. je ondje češće boravio Krišnamurti i kolonija se je povećala i danas je u dolini Ojai, kod Holli- wipoda, obrazovan vrlo jak centar teozofski, a lanjske je godine A. Be­sant osnovala veliko naselje »Sretna Dolina« koje treba da postane du­hovnim centrom nove nastajuće rase.

Druga velika naseobina je osnovana u Ommenu u Holandiji, gdje je sada glavni centar »Reda Zvijezde« i djelatnosti Krišnamurtia. Treći jaki centar je osnovan u Sidneyu, u Australiji, pcd vodstvom C. W. Leadbe- atera. A. Besant je svagdje dala svoju pomoć na najaktivniji način.

Godine 1922. organizovala je u Adyaru »Brahmavydia Ašrama«, neke ruke teozofsku visoku školu. Sama je održala više predavanja i sa­brala niz stručnjaka, koji obrađuju razne struke znanja i nastoje, da na­učno razrade nauke Teozofije i nađu spojke između kulture Istoka i Za­pada. Šef je škole engleski estetičar i pjesnik J. H. Cousins, koji je, za-

44

jedno sa C. Jinarajadasom, unio vrlo jaki interes i smisao za umjetnost i umjetnički uzgoj u teozofski pokret.

Ovaj rad u naučnom pravcu dio je općega plana, koji je A. Besant prije četiri godine navijestila. Taj plan obuhvaća: a) obrazovanje svjet­ske religije; b) podizanje teozofske Svjetske Univerze, sa centrima u Adyaru, Sydneyu, Ommenu i Americi, a ograncima u svim većim kul­turnim središtima; c) oživljenje Misterija i obnova slobodnoga zidarstva, pristupanjem žena.

ORGANIZATOR I UČITELJ VELIKE BUDUĆNOSTI.Nemoguće je ma i samo ocrtati, a kamo li do u detaile osvjetliti i

ocjeniti sve djelatnosti gje. A. Besant. Jer ona je, pored svega što je re­čeno, i aktivni šef bezbrojnih organizacija u Indiji, raznih škola i grupa teozofskih, ona je šef Skauta Indije, ona je šef engleske mješane (muške i ženske) masonerije, ona je prosto neiscrpiva i skoro bi se moglo reći ■— posvudna.

Volja, razbor i energija daju gđi A. Besant odlučno muški karakter u ženskom tijelu. Ali ona samo to upotrebljava i ističe u prvom redu za to, da podigne samopouzdanje žena i da podupre borbu za njihovom ravnopravnosti. Ona je bila jedna od prvih pobornica ženskih prava.

Kao pokretač i organizator ona je vanredan fenomen, ali ona je i kao pedagog neobična. Brojna su njena djela iz područja uzgoja, a osni­vanje raznih škola je njezino omiljelo djelovanje. Ona je, još dok je ži­vjela u Londonu, kroz mnoge godine, bila stalni član Londonskoga Škol­skoga Vijeća i tu je razvila takovu djelatnost, da se njoj imadu zahvaliti mnoge reforme u školi i u zdravstvenim mjerama, koje su od' onda uve­dene. Ona će uopće ostati u historiji obilježena kao jedan od najvećih uzgajatelja ljudi, jer cijelo njeno djelovanje, na kraju krajeva i nema dru­gog cilja, nego da ljude uzgoji i organizuje, ono, što može da im bude u tome od koristi.

Ona je, što reče B. Shaw »nepopravljiva dobrotvorka« čovječanstva. Njoj je Teozofija dala najveći polet i snagu, pa i u 80-toj godini života radi najvećom energijom, a ona sama je Teozofiji dala onu dinamiku i onu primjenu, koja svakim danom više čini iz nje jednu pokretnu snagu i obnovnu snagu u životu ne samo pojedinih ljudi nego i cijelih grupa, naroda i cijeloga svijeta.

APOSTOL BRATSTVA.Kao što je A. Besant bila od početka borac za Pravdu i tražilac Isti­

ne, tako se je ona, u svojoj teozofskoj djelatnosti razvila u osobitog apo­stola Sveopćega Bratstva. Godine 1895., par godina od njenog pristupa društvu, označen je u pravilima prvi cilj Teozofskog Društva, ovako: »stvoriti jezgru sveopćega bratstva među ljudima bez razlike rase, vje­roispovijedi, narodnosti, položaja i spola«. Dotle je ta točka glasila ova­ko: »promicati duhovno bratstvo čovječanstva«. Odmah se vidi razlika: prije se naglašavalo »promicanje« i to »duhovnog bratstva«, a sada se odmah zahvaća u praktično provođenje ideje: »stvoriti jezgru bratstva«, dati uzorak, uzgojiti prve grupe sveopćega bratstva.

45

To je gđa A. Besant uvijek isticala kao prvu i glavnu stvar. To je ona tačka u kojoj jedinoj nema kompromisa i koja jedino veže svakoga člana T. Društva. U svemu drugome neka vlada sloboda mišljenja i rada. Tu slobodu, tu apsolutnu toleranciju je gđa A. B. tako odlučno tražila i naglašavala i tako divno obrazlagala, kao bezuslovno potrebnu za du­hovni napredak, da je u tome ostala, samo u još širem i višem smislu, vjerna staroj svojoj »slobodnoj misli«. Ona se ističe ispred svih organi­zatora i apostola baš tom svojom tolerancijom i puštanjem slobodne misli svakome članu. Nikad nije pokazala niti je imala mržnje prema onima, koji su se razilazili s njome. Svatko ima sa svoga gledišta i u svojem dijelu pravo.

Nu ona je isto tako tražila i za sebe pravo da ne bude vezana ni kao Predsjednik T. D. u svojoj vandruštvenoj djelatnosti. Umjela je, da drži vanredno vješto ravnatožu u tome. Društvo kao društvo nije ni­kada vezala ni angažirala.

Ali u pitanju Bratstva, nije poznavala kompromisa Ta točka veže sve i ta točka treba da se u svemu provede. Pa i cijeli njen apostolat Uči­telja Svijeta i cijela akcija oko pomaganja stvaranja nove civilizacije — temelji se na ideji, da će nova era, koja se otvara, biti era bratstva, era u kojoj će saradnja ljudi zamjeniti borbu, koordinacija kontrastiku, ko­operacija konkurenciju, ljepota rugobu, ljubav mržnju. Jer je sve što po­stoji manifestacija Božanstva, sve je između sebe u biti jednako, pa tre­ba da osjećamo bratstvo između svega: ljudi i ljudi, ljudi i svih stvari. Evolucija ide ka spirjtualizaciji, ide od individualizacije ka skupnosti, ide od razrožnosti ka unifikaciji: nova era je era sinteze, era harmonije, za to će biti era ljepote i era bratstva.

Iz ove temeljne misli izlazi cjelokupna teozofska djelatnost gđe A. Besant U toj tačci mogu i treba da se s njom sastanu i nađu i oni na­predni i humani duhovi, koji možda ne će moći da dijele ostala njena mi­šljenja i vjerovanja. Na tom terenu mogu i treba da rade svi oni zajedno s njome. A svi Teozofi treba da u tome postanu službenici velike djelat­nosti i apoštola i pionira sveopćega bratstva, osamđesetgođišnjega goro­stasa, dr. Annie Besant, tog neobičnog primjera snage Duha, -- nadah- nutog Ljubavlju, jačanoga Dužnošću, a vođenoga Mudrošću.

M. M.

SUSRET A JI MOJI SA GOSPOĐOM DR. ANNIE BESANT

Svaki susretaj ostavlja svoje utiske. Vanredni su takovi utisci, kad ih uzrokuju rijetke ličnosti. Svjetla pojava Dr. Annie Besant svjetlija je daleko jače, nego li mnogi mogu da uoče. Stoga se odazivljem dragim prijateljima svojim, koji su naročitom porukom zaželjeli, da prikazom svojih ličnih dojmova dopunim sliku velike žene, što je Jugoslavensko Teozofsko društvo sprema da preda javnosti prigodom osamdesete njene obljetnice.

46

Rat je u premnogima, koji su ga proživljavali, izazvao bolesna sta­nja. Težnja čovjekova za ozdravljivanjem, nagnala je i mene, da se oglednem za pomoć. Nježna briga moga brata razabere uzrok teškoj bo­lesti i pruži mi znamenito djelo Dr. Annie Besant, što raspravlja o »re­ligijskom problemu svijeta«. Kao svjetlaci redale su se zrake iz užarene jezgre Božanske Mudrosti, kojom Annie Besant pomenutim djelom svo­jim pomogne moje ozdravljenje. Nenazočnost njena u taj čas izazvala je u meni želju, da nađem autora, koji stvaralačkom snagom misli, sadr­žanih u svom djelu, može da liječi.

1 nije potrajalo dugo.Uslijed nekih familijskih promjena dopadne meni u ruke drugi broj

Adyar Theosophisches Streben iz godine dvadeset i prve. Na uvodnoj se stranici njegovoj javljao dolazak Dr. Annie Besant u Evropu, da pred­sjeda svjetskom kongresu Teozofskog društva, što će se u julu 1921. održati u Paris-u. Prođe me neka neobična studen i učini mi se, da gle­dam bijelu pojavu, koja se blago osmjehne i iščezne.

Takova stupi i na podij dvorane pariške središnjice 23. jula 1921. Dr. Annie Besant, kad je otvarala pomenuti kongres.

»Le Eigaro« joj istoga dana posvećuje odabrani stupac, koji počinje riječima: »Gospođa Annie Besant je u Paris-u. Kad me je primila u odajama prema visokom položaju predsjednika Teozofskoga društva, imala je bijelo sivu svilenu haljinu sa jednostavnim čipkama, kako je nosi većina odličnih Engleskinja, primjerene starosti, kad putuju. Mirno je sjedila u fotelju prekrstivši ruke na koljenima te joj nije trebala ni­koja jača kretnja, da mi naročito istakne lijepe i velike stvari, što mi ih je predavao njen glas, mio i mekan, pokadšto tako tih, da sam joj se sasvim primakao te bih je bolje čuo. ¡Taj će isti glas odzvanjati 26. jula dvoranom Sorbonne tisućama, koji će se slegnuti onamo, da ga čuju«.

Tako je i bilo.Uvjerenjem apostola, iskustvom znanstvenika, veličinom stvara­

oca kraljevske moći prosiplje Dr. Annie Besant riječ zdravoga razuma i umno apologizuje Teozofiju u nazočnosti predstavnika franceske i in­telektualne snage. Pariška se Sorbonna tresla grmljavinom istine, kad je Dr. Annie Besant one svečane nedjelje iznosila Prastaru Mudrost pred različita mišljenja skeptičkoga materijalizma kao i pred nebrojene pred- sude zakočenoga praznovjerja. Da nije bilo bure spontanoga povlađiva­nja, dirnula bi me jače pomisao, zar će i ovaj puta »aleksandrijska svje­tina da kamenuje Hipatiju?« Gomila, koju je Dr. Annie Besant sljubila u skladnu cjelinu ovim svojim otmjenim nastupom u Sorbonni, pratila ju je daleko, jer je osjetila, kako joj je pomogla da ćuti nazočnost Najvi­šega.

Prateći je stigli smo do ulice Rapp. Vidjevši je kao predsjednika i upravnika, kao naučnika i apostola, ne mogoh je sebi predočiti u intimnijem saobraćaju. Ali jednako iskreno prilazi nam svima lakim korakom ne­znatno dotičući se tla, da nam pruži ruku i da nam se zagleda u oči svo­jim pronicavim pogledom, koji vidi dalje negoli je duša izrazila .■ jednim životom svojim. Takovo me njeno oko pratilo duž nekoliko časaka, kad sam je zadnjega dana pariškoga kongresa nakon kratkoga prikaza naših

47

prilika zamolila, da potpiše svoje ime na nekoliko slika, što su sebi po­željeli neki prijatelji i moji dobri znanci, da im ponesem za uspomenu. Svršivši lako se digne, a njeno lice zasja smiješkom drage vedrine i ne­pomućene radosti. Prođe vrlo blizu pokraj mene i ostavi mi dodir ovoga svoga smiješka blaženih.

Nakon dvije godine pružila mi se prilika, da se ponovo sretnem sa predsjednikom Teozofskoga društva i svojim šefom. Bilo je to za vrijeme izložbe Britskoga Imperija u Wembleyu. Dr. Annie Besant .oslobodilac indijskoga naroda, održavala je u to doba političke zborove u Engleskoj. Za vrijeme moga boravka u Letchworthu pokraj Londona, (gdje sam prisustvovala predavanjima Dr. (i. S. Arundale-a, tajnika i saradnika Dr. Annie Besant, upozore me, da gospođa dolazi u London, gdje će sa najuvaženijim političarima raspravljati ustav za Indiju. Prisustvovala sam jednoj od takovih konferansa, što se održavala zadnjega jula u Cen­tral Hall of Westminster. Dr. Annie Besant je došla da predsjeda. Do­stojanstvo oslobodioca indijskoga naroda raširilo se dvoranom, u kojoj je bilo gotovo polovicu tamnoputnih. U svojoj narodnoj besjedi prelije­vala je golemu snagu poleta kao i vanrednu svijest svoje borbene smje­losti. Prikazujući savršenom vještinom političke svoje moći svrhu sa­stanka izazvala je poslanika i predstavnika Indije u državnom savjetu, Mr. S. Srimivasa Sastri-a. Prema ritmici predsjednika udarao je on do- minanantno ton Britskom »Commonwealth-u«, koji će u blizoj budućno­sti da zamijeni Britski Imperij današnjice. Ima u indijskim Pismima«, govorio je poslanik Sastri, »kako vam je zacijelo poznato, mjesto, gdje Gospod Šri Krišna kaže: Kad pravda stane da propada i nepravda za- vladava, onda ću J a sam i opet da dođem. Gospod Krišna traži jedin­stvo i ljubav. 1 Krist traži ista načela. I Gospod Krišna dolazi, da ih po­kaže svijetu, a jedva će komu biti dopušteno da to osujeti«. Zajedno sa mnogima zamjetila sam, kako je mnogo veličine i vrednote u Indiji, kad ima ovakove predstavnike.

Kao da je Velika Nazočnost, čija će se volja da ispuni zaista, uprav­ljala poziv velikom srcu čovječanstva, da Indija ugleda svjetlo slobode, kad gospoda Dr. Annie Besant završi: »Neka političari imaju mnogo sa­mopouzdanja i vjere u duhovnu istinu. Onda će im biti lako da uvjere one, koji ih slušaju i još lakše da ih osvoje. Tako ne će trebati da po- sižu za niskim sredstvima djelujući na niže instinkte čovječje prirode i ne će mi se prema tomu ni uzvraćati. Indija će da vrati Zapadu veliki ideal političkoga djelovanja.« Taj jest: da je duhovna osnovka potrebna za izgradnju naroda jadnako tako, kao što je ona potrebna za izgradnju pojedinca. Sa ove osnovke može se uočiti »novi put« politici. Tim putem stupa Dr. Annie Besant i vodi Indiju položaju dominijona 1 Britski Im­perij »zajedničkom dobru« slobodnih naroda.

Iza malo dana susrećem Dr. Annie Besant u Holandiji. Posebni voz krenuo je iz londonske Viktorije stanice, da doveze putnike ravno u Arn­heim, gdje se vršio prvi puta samostalno kongres Reda Zvijezde Istoka. Gospođa Dr. Annie Besant je protektorom pomenutom redu.

Ovom prilikom je Jugoslavija bila potpuno u krugu sa ostalima. Zauzela je svoje mjesto uz druge predstavnike pojedinih zemalja na po­

48

diju pokraj protektora Reda, Dr. Annie Besant. Na drugi kongresni dan iznenadi me poruka gospode Besant, koju mi je donio prijatelj A. F. Knud- sen. Njega će se spominjati mnogi, budući da je u dva navrata dolazio u Zagreb, a posjetio je i Beograd.

Gospođa Dr. Annie Besant javila je, pomenutom porukom, da želi govoriti sa mnom. Mnoge misli, koje me inače ne bi dirnule svojim sa­držajem, u ovom slučaju su me zabrinule. No u to se pojavi majčinski lik gospođe Besant. Pođe korak prema meni, a ja se primaknem brzo pozdravljajući ‘je svom odanosti, što ju razbudio božanski duh, koji je njome prelazio na sve.

»Biste li trebali Dr. ArundJe-a u Zagrebu?« upita sa značajnim smiješkom svojim na ustima. Premda mi je pitanje zvučalo neobično, — ipak smjesta prihvatim odgovor: »Zbude li se to, poklonit će nam seosobita pažnja«. I razgovor je tekao ljupko, a ipak rešavajući sasvim praktično pitanje o dolasku Dr. Arundale-a u Zagreb. Dr. Annie Besant se tom prilikom vrlo zanimala za naše područje, osobito za porjetlo našoj Kraljevini s obzirom na stanje Evrope prije rata. Milo me se dojmilo, kad sam zamjetila, koliko se zanimanje poklanja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca A još mi je draže bilo, kad sam mogla da javim u Zagreb, da će amo doći vrlo blizi saradnik Dr. Annie Besant, Dr. G. S. Arundale i gospođa njegova, Indijka, Mrs. Rukmini Arundale.

Uza svu tu radost silno me obuzimala i pomisao na gospođu Besant, budući da su bila oglašena dva predavanja o Dolasku Velikoga Učitelja, što će ih ona održati publici u Arnheimu. Osjećalo se željno iščekivanje časa, kad će da otpočne predavanje o tako veličajnoj temi.

Najveći će govornik svijeta da razlaže o najuzvišenijem sadržaju. Kao da su se otvorila nebesa prelijevao se sjaj Svjetla na podiju dvorane Musis Sacra u Arnheimu. Bjelina gospođe Besant i zlato oko njenoga struka pomogli su, da se duž čitavoga predavanja zamjetila napetost at­mosfere, budući da je govorio »posvećeni« Učenik o Velikom Učitelju.

Konservativni londonski Morning Post naročito se čuvao da ne iza­zove zabunu uslijed jakih utisaka, pa je istakao, da je sve, što tvrdi go­spođa Besant o Učitelju Svijeta, njeno lično mišljenje i uvjerenje.

Dr. Annie Besant je upravo snagom Sina, kad govori o Ocu nagla<- šavala, kako je držala vrlo važnim doba, kad se javljao Učitelj Svijeta. »Danas je najzgodniji čas za njegov dolazak, budući da su svjetski prob­lemi, koji su ujedno i problemi svakidašnjega života, teško pritisli svijet. Upravo zamjetljivo odigravala se promjena u gomili, koja je pomno pra­tila riječi Dr. A. Besant. Odabrana jezgra skladno ugođena primila je na­kon ove najznačajnije besjede njene poziv, da iza kongresa u Arnheimu sprovedu potpuno uj prirodi na način logorovanja tri dana uz odabra- nika Velikoga Učitelja.

Mir i ljepota prirode dovabili su mnoge da se i narednoga ljeta nađu na istome mjestu. Bilo je to u julu 1925. Dobrota gospođe A. Kamensky i njenih prijatelja pomogla mi je, da sam se i opet sastala sa Dr. Annie Besant. Ovaj puta je gospođa Besant bila sestrinski srdačna. Taj ton vladao je duž čitave zadnje sedmice mjeseca jula. Milo mi je, što mogu zabilježiti., da je ove godine naše područje zastupalo dvoje članova Reda

49

Zvijezde na njegovu kongresu u Ommenu u Holandiji. Za najljepšega podneva pozvala me Dr. Annie Besant u svoj šator, gdje je obično pri­mala pojedince ili grupe na razgovor. Uveo me sam Dr. Arundale, koji je nekoliko dana prije postao biskupom crkve liberalno katoličke. Ne sa­mo da me je upravo viteški ocjenio našem zajedničkom šefu, već je svom sigurnosti izjavio, da će voditi brigu o tom, da Jugoslavija bude zastup­ljena i na zboru pedesete obljetnice Teozofskoga ,-društva, što će se vr­šiti u Adyaru. Jedva sam vjerovala zvuku i značenju riječi, kad mi je sam doviknuo: »You ’ll go«, »Vi ćete ići«.

Mnogo jače i sigurnije mi se očitovalo značenje njegovih riječi, na­kon što sam opet i ove godine imala priliku, da saznam dodirne činjenice sa dolaskom Velikoga Učitelja. Saznavši imena sedmoro najbližih sarad- nika Velikoga Učitelja, krenula mi se misao put Adyara.

Zadnjega novembra 1925. ostavila sam Zagreb, da se već 1. decem­bra ukrcam za Indiju. Danas gledam, koliko je vrednote sadržano u tom, što je naša Kraljevina bila zastupljena na Zboru Teozofskoga društva u Indiji. j

Na Badnjak poslije podne otvara naš ljubljeni Predsjednik Zbor naj­demokratskije prirode. Pod i svetim banyanskim drvetom okupilo se pet tisuća ljudi, da primi blagoslov Velike Hijerarhije Starije Braće. Trebalo bi da umjetnik opiše krasote prirode, kako bi ih izrazio okultista prema snazi duhovne moći, koja je sabrana na tom mjestu u žarište. Jedva bi se moglo poželjeti ljepše, nego što je šetnja paomenim drvoredima po mje­sečini, ili poslije podne uzanim puteljcima između kanzuarinskih jela, što te vode Masonskom Hramu, gdje se toliko puta odigrava nešta upravo čudesno.

Na tom je mjestu gospođa Dr. Annie Besant dala nebrojeno puta prilike, da je nađemo i obidemo, da je sastanemo i sretnemo se s njom, da se pomolimo i porazgovorimo s njom.

U Adyaru je Dr. Annie Besant — Majka. Majka je najčasnije ime, ko­jim Indijac odlikuje ljubljeno lice. »Mother«, Majka prenosi se za Dr. Annie Besant već i na druge kontinente. Premda ovako najčasnija po­zdravlja ona svaki dan Sunce mnogo prije izlaska. Na krovu iznad najvi­šega sprata počiva na prostranom krevetu. Iza redovne meditacije silazi u niži sprat na rad. Jednoga sam jutra sa najvišega vrha glavne zgrade promotrila dnevni život. Najbiraniji je saobraćaj naših Vodica među so­bom. Kao savršena božanska bića uređuju vladanje među sobom od ono­ga najdiskretnijega pa sve do najbrojnijega zbora za svu širu javnost.

Istoga dopodneva primila me Dr. Annie Besant, budući da su svi na­rodnosni predstavnici redom dolazili na poduži razgovor. Osim nekih pitanja informativne prirode pala je tom prilikom riječ i o listu za koji primam ovu naročitu priliku, da gospođi Dr. Annie Besant izrazim pošti­vanje i hvalu za Mudrost, Snagu i Presvjetlu Ljepotu Adyara — Srce Svijeta Majstora — gdje su progovorili Vodiči i krenuli misli svega svi­jeta, što ga vole, prema Šambali himalajskoj.

Neka je Gospod Vaisvata Manu, mudri Zakonodavac, koji je go­spođu A. B. odabrao služiteljem današnjega čovječanstva sačuva ja­kom, dok ne ispuni zadatak Nutrašnjega Pročelnika svoga i okruni djelo svoje slavom blaženstva Sreće. Jelisava Vavra.

50

IZVACI IZ DJELA DR. ANNIE BESANT

I. O PUTU.1. Prvi korak, bez kojega se nitko ne može približiti Cilju, može

biti označen s dvije kratke riječi: —- Služenje čovjeku. (Inicijacija)2. Premda se onomu, koji gleda iz vana, može činiti, da je to P u t

O d r i c a n j a , to je odricanje, koje s druge strane znači povećano ve­selje i mir i sreću, jer ići tim Putem ne znači uzeti bol namjesto sreće, nego odbaciti prolaznu sreću, da se postigne vječno blaženstvo.

Kako čovjek napreduje po tom Putu, veselje biva sve dublje i veće, jer uzrok boli leži u neznanju.

Kad čovjek, koji je zreo, da sarađuje na spašavanju čovječanstva, vidi kako je svijet utonuo u neznanje i kako radi toga trpi, u njegovu se srcu budi samilost i ona mu daje pobudu, da traži P u t o s l o b o ­đ e n j a za čovječanstvo.

Čovjek trpi uslijed svoje vlastite krivnje, jer nitko ga drugi ne može na to prisiliti. Kad on to jednom spozna, cijeli svijet se mijenja pred njegovim očima i sve teškoće Puta izgledaju sasvim drugačije.

Dvije su stvari, koje čovjeku zadaju najviše boli: — rastavljenost od onoga, što nam je milo i smrt. Ali ni rastavljenost, ni smrt ne postoji za onoga, koji je prekoračio Prag i stupio na Put. (U predvorju)

3. Ja ću vam pokazati znak, po kojem ćete moći raspoznati, dali se koji čovjek pripravlja, da stupi na Put. Život takvog čovjeka ozna­čen je nesebičnim služenjem drugima, kao i pripravnošću da žrtvuje sve za dobro drugih i da ostavi sve, što obični ljudi smatraju vrijednim, iz ljubavi prama stvari, za koju on vjeruje, da sadržaje ono, što je pravo.

Cilj, do kojega ovaj Put vodi jest svjesno sjedinjenje s Bogom;... ne samo obična molitva ili čeznuće, pače niti oduševljenje mističara, nego svjesno sjedinjenje, u kojem se čovjekova svijest postepeno sve više širi, dok se ne sjedini s’ Najvišom Sviješću i ne spozna, da je jedno sa Sveopćim Životom.

Kad mi ne bismo imali klicu Božanstva u sebi, mi ne bismo nikada mogli postignuti to sjedinjenje s Božjim Bićem, ali jer u srcu svakoga od nas živi Bog, zato je to sjedinjenje moguće i zato je ono cilj, do kojega vodi ovaj Put. (Majstori i put do Njih)

4. Obuzdajte svoj jezik! To je bezuvjetno potrebno za svakoga, koji želi napredovati na Putu, jer nijedna oštra ili neprijazna riječ, ni­jedna nestrpljiva fraza ne smije izmaknuti iz ustiju, koja su se posvetila služenju i koja ne smiju uvrijediti pače niti neprijatelja, jer onomu, što vrijeđa i ranjava, nema mjesta u Carstvu Ljubavi.

(Majstori i put do Njih)

II. 0 SLUŽENJU.5. Samo ono, što čovjek čini za općenitost, a ne samo za jedan dio,

. . . samo ono, što čini iz ljubavi prama Bogu ili prama kojem dru­gom biću, a ne za sebe,. . . samo ono čovjeka ne veže. Takvo djelo je žrtva i nema snage da nas veže, a zove se Služenje.

(Dužnosti Teozofa)

51

6. Ako želite živiti duhovnim životom, ne idite samo gore, nego idolje. Spoznajte, da ste jedno ne samo sa svetima, nego i sa grješnici- ma, jer ono, što vas čini božanskim, to je Duh, koji živi u svakom ljud­skom srcu i koji je svuda jedan i jednak, a razlika postoji samo u ste- penu njegove manifestacije. (Londonska predavanja)

7. Mi smo ovdje samo za to, da jedni drugima pomažemo, da jedni druge uzdignemo i da jedni druge ljubimo. (Zakoni Višeg Života)

8. Morate osjećati tuđe patnje, kao što osjećate svoje;... morate osjećati tuđe boli, kao što biste osjećali, da netko probode vaše srce.

(Inicijacija)9. Gdje vidite gorljivost u služenju, gdje vidite, da je netko pri­

pravan da žrtvuje sve za to, da drugi budu srećniji, gdje vidite, da netko ne misli na ništa drugo, nego kako bi drugima pomogao i slu­žio- . . . ondje se je znajte manifestirao Duh, koji samo čeka, da se može izliti i koji ispunjuje svoju žrtvu time što služi drugima.

(Inicijacija)10. Znajte dakle, da se za to zahtjeva ono nesebično služenje, koje

daje sve, a za uzvrat ne traži ništa. (Inicijacija)11. Prije nego se priključite kojem pokretu, istražite da li je on

konstruktivan, dali je njegov motiv ljubav i dali on nastoji, da oživo­tvori Bratstvo, da umanji nejednakosti i da poveća osjećaj odgovor­nosti. Ako jest tako, priključite mu se i radite za nj; —. ako nije, osta­vite ga na miru. (Vrijeme i Djelo)

12. Nitko ne može biti valjanim članom našega Društva, ako ne preuzme bilo koju vrst služenja. Život Duha jest neprestano davanje. Ne smijete očekivati, da će se duhovni život izlijevati na vas odozgo, ako vi taj život, koji primate, ne budete davali iz sebe drugima.

(Govor 15. X. 1919.)13. Jedan od znakova, po kojemu ćete poznati pravog sljedbenika

Krista jest, da siromašni i ostavljeni, zdvojni i poniženi dolaze k njemu bez osjećaja rastavljenosti. Oni osjećaju privlačivu simpatiju u njemu, jer prijaznost izbija iz njegove osobe, a ljubav, koja razumije, okružuje ga. Neznalice doduše ne znaju, da se u njemu razvija sljedbenik Krista, ali oni osjećaju snagu, koja ih diže, život, koji ih oživljuje, a u njegovoj atmosferi oni udišu novu snagu i novu nadu. (Majstori)

14. Sjetimo se milijuna naše braće, koji se još nalaze u tami ne­znanja, pa pomislimo, kako im možemo pomoći, kako ih možemo uzdig­nuti svojom energijom, koja je rođena u našim mukama, u našim bor­bama i u našim žrtvama. Mi ih možemo uzdignuti za koji korak bliže svjetlu, možemo ublažiti njihove boli, umanjiti njihovo neznanje, skra­titi njihov put do znanja, koje je svjetlo i život. Tko od nas, koji zna barem malo, ne bi htio dati samoga sebe za one, koji ne znaju ništa?

(Savršen čovjek)

III. O ŽRTVI.15. Dok god naše srce nije ispunjeno samilošću za druge, dok god

mi ne osjećamo onako, kako drugi osjećaju i ne vidimo onako, kako

52

drugi vide, mi ne možemo pomagati drugima Jer mi ne možemo dru­gima pomagati jz vana, nego iz nutra i to tako, da sve više ulazimo u njihovo srce i u njihov um, a da pri tom živimo na razini, odakle mo­žemo našu snagu ulijevati u njih i tako im omogućiti, da postanu dionici onoga, što smo mi postigli. (Dolazak Učitelja Svijeta)

16. Kad će oni, koji imaju, biti pripravni da žrtvuju, onda će sezora novog doba pokazati na nebu. Kad će bogatstvo, naobrazba i moć stajati na raspolaganje svima, onda će doći vrijeme, da se udare teme­lji za jednu bolju i plemenitiju državu. (Promjenljivi Svijet)

17. Kad bi ljudi upotrebljavali bogatstvo za uzgoj, namjesto za is­prazni luksus, onda bi se pojavila prava požrtvovnost, koja bi spriječila revoluciju,. . . a zato bi bilo potrebno, da ljudi davaju, mjesto da če­kaju, dok stvari budu oduzete i da pružaju ruke pune darova, mjesto da čekaju, dok im njihovo bogatstvo bude istrgnuto silom.

(Neposredna Budućnost)18. Davanjem nestaje novca, ali znanje i ljubav se množe, ako ik

dajemo iz sebe i dijelimo s drugima. Ako dakle imate znanje, dajte ga drugima, a radi toga ne ćete osiromašiti, naprotiv dajući sebe, vi ćete se samo bolje upoznati,. . . izlijevajući svoj život nad druge, vi ćete spoznati iskru Božanstva u sebi. (Neposredna Budućnost)

IV. O RASUĐIVANJU.19. Morate u sebi razviti sposobnost rasuđivanja, da ćete moći ras-

poznati vrijedno od bezvrijednog u svemu, što vas okružuje u vašem ži­votu. U ljudima, koje susrećete, morate razlikovati Boga, koji se na­lazi u njima, od strasti, ludosti i pogrješaka, koje se nalaze iz vana.

(Majstori i put do Njih)20. Evoluciju pomažu oni, koji se odvraćaju od tjelesnog života i

vježbaju u duhovnom životu,. . . koji uvijek traže ono, što je trajno.(Značenje i korist boli)

21. On će svjesno i namjerno svoju svijest učiniti magnetom za sve, što je dobro, tako, da će sve, što je dobro biti privučeno u njegovu svi­jest, da ondje bude ojačano, a sve, što je zlo bit će od nje odbijeno.

(U predvorju)22. Napose se obraćam na starije među vama. Nemojte nikada pra­

viti zapreke mišljenju mlađe generacije. Svaka nova generacija dolazi Istini za jedan korak bliže, nego ona, koja je bila pred njom. Mi, koji smo stariji, mi ne posjedujemo Istinu, mi ju samo upoznavamo, a mlađi od nas imaju tu prednost, da dobivaju Istinu, koju smo mi našli teškom mukom i u ljutoj borbi našeg uma.

(Putevi do Slobode)23. Ako kojem čovjeku kažete nešto, što je previsoko za njega, on

će to držati nesmislom, jer ste vi tražili od njega, da izvede nešto, što on nije u stanju da izvede. Vaša nerazboritost stavila je pred njega mo­tive, koji njega ne diraju. (Dharma)

53

24. Ljudi posrtaju, jer nemaju znanje,__ oni su nemoćni, jer suslijepi. Čovjeku, koji želi, da brže prevali put, nego obični ljudi, treba mudrosti i ljubavi, treba znanja i predanosti. On ne treba više dugo no­siti teške okove, koje si je u prošlosti skovao,__ on ih može za kratkovrijeme raskinuti i potpuno se iz njih osloboditi, baš kao da ih je rđa pomalo izjela i uništila. (Karma)

25. Za Okultistu nema izbora između pravoga i nepravoga;. . . onje obvezan, da čini ono, što je pravo, ma koliko muke i žrtve ga to sta­jalo. On ne može sumnjati, — kao što to mnogi ljudi čine, — dali će poći putem, koji je u skladu s Božjom Voljom ili putem, koji je toj Volji su­protan. (Inicijacija)

V. O BEZŽELJNOSTI.26. Svaka privlačivost jest sila, koja veže duh i vuče ga onamo, gdje

se želja može ispuniti. (Put Učenika)27. Pod »praktičnim izvršavanjem« ne razumijeva se samo medita­

cija, —■ premda se u tom smislu taj izraz obično upotrebljava, —- nego se razumijeva svjesno i neprestano izvršavanje bezželjnosti i to usprkos sviju predmeta, koji nas privlače.

Mi se moramo dovinuti do stanja, gdje je svaka strast ušutkana, gdje ne postoji ni najmanja privlačivost prema poželjnim predmetima i gdje su prekinute sve veze, koje čovjeka vežu uz predmete, koji ga okružuju.

Kako da se do tog stanja bezželjnosti dovinemo? Tako, da se po­malo sve više odvraćamo od vanjskih predmeta i okrećemo našem pra­vom Biću. No to nije moguće postići na jedamput, jednim jedinim silnim naporom; to se mora provađati trajno i postojano.

(Uvod u Yogu)28. Kadkada želja za okultnim moćima obuzme učenika. On misli:

— »(), ja bih mogao više koristiti, kad bih bio vidovit,---- ja bih mogaobolje pomagati drugim ljudima, kad bih se mogao sjećati, što sam radio, dok sam se nalazio izvan fizičkog tijela!« No tko može to bolje da pro­sudi, Majstor ili učenik,__ tko bolje zna, što je potrebno, Učitelj iliučenik? Prepustite dakle, da On odredi vrijeme, kad će se te moći u va­ma razviti. (Inicijacija)

29. Ima način, kojim sjena Kristovog života može pasti u život običnog čovjeka, a to je, ako svako naše djelo bude kao žrtva i to žrtva ne za nas same, nego za druge i ako u našem svakdašnjem životu, koji je ispunjen sićušnim dužnostima, neznatnim djelima i tjesnogrudnim in­teresima, izmijenimo motiv djelovanja i time promijenimo sve.

(Esoteričko Kršćanstvo)30. Svaka i najuzvišenija sebična želja mora se iskorijeniti i odba­

citi, a ostati mora samo volja, volja da služimo prama smjernicama, koje određuje Božanski Plan. Tako se izvršuje bezželjnost, koju su Buddhisti mudro nazvali »pripravom za djelo«.

(Put Učenika)

54

31. Kad učenik jednom postane kanalom Božanskog Života, on onda više ne želi ništa drugo, nego da taj kanal bude što širi i što dublji, da što više Života uzmogne kroz njega prolaziti.

(Karma)32. Možete li bez i najmanje boli gledati, kako vaše osnove padaju

u prah i kako se ruši zgrada, koju ste gradili, da vam bude zakloništem? Ako ne možete, onda ste radili za uspjeh, a ne samo iz čiste ljubavi za čovječanstvo. (Inicijacija)

33. On mora da nauči, da ga privlačivo ne će privlačiti, niti odvra­tno odbijati. U jednomu, kao i u drugom on mora vidjeti manifestaciju Jednog Uzvišenog tako, da će mu i jedno i drugo služiti kao pouka, po kojoj će se ravnati, a ne kao okovi, koji će ga sapinjati. Usred najveće buke i nemira njegov duh mora počivati u Gospodu Mira.

(Uvod u Gitu)34. Ova indiferentnost ne znači, da čovjek gubi sposobnost sućuv-

stvovanja, naprotiv, on postaje sve osjetljiviji za svaki drhtaj svijeta u njemu i izvan njega, ali niti jedno, niti drugo nije u stanju, da ga potrese i odvrati od odabranog puta. Pa kad je čovjek toliko jak, da ga ništa ne može potresti, a istodobno osjeća svaki drhtaj, koji dolazi iz vana, onda on u sebi osjeća sve snažniji život i sve puniju harmoniju i ćuti, kako mu svijest biva sve šira i kako on sve više postaje jedno s onim, od čega je on tek mali dio. (U predvorju)

35. Nemajte nikakovih osobnih interesa za događaje,. . . izvršavajte dužnosti, koje vam nameće položaj u životu i znajte, da Onaj, koji je isto­dobno i Gospodar i Zakon, djeluje posvuda, izvršujući veliko djelo Evo­lucije, čiji cilj i svrha jest mir i blaženstvo.

(Uvod u Gitu)36. Svaki uzrok ima svoju posljedicu, svako djelo donosi svoj plod,

a želja je ona uzica, koja veže jedno s drugim, nit, na kojoj su oni nani­zani. Kad bi se ova nit, ova uzica, — t. j. želja, — mogla spaliti i uništiti, veze bi nestalo, a kad su sve veze srca lastrgane, duh je slobodan.

(Karma)

VI. O VLADANJU MISLIMA.37. Ako ćete u sebe rado primati samo one misli, koje su dobre, li­

jepe i korisne, a tjerati od sebe one, koje su zle, ružne i štetne, vidjet ćete, da će u vašu glavu dolaziti sve više lijepih i dobrih misli, a sve manje zlih i ružnih.

(Čovjek i njegova tjelesa)38. Mišlju čovjek može da ubija,. . . mišlju čovjek može liječiti bo­

lesti, mišlju čovjek može da utječe na mnoštvo___ mišlju on možeda stvara vidljivu iluziju, koja je u stanju, da druge ljude prevari i da ih zavede na stranputicu. Prije dakle nego što čovjek dode u potpuni po­sjed ove velike moći, potrebno je, da nauči vladati svojim mislima,. . . potrebno je, da bude dgvoljno jak, da uzmogne u sebi svladati sve, što je zlo tako, da će ovu veliku moć upotrebljavati samo za dobru i uz­višenu svrhu. (Put Učenika)

55

39. Krivo je mišljenje, da iz dobrih djela nastaju dobre misli,... ne!iz dobrog i ispravnog mišlenja nastaju dobra i ispravna djela. I zato je neizmjerno važno, što vi mislite. Ako ćete krivo misliti, vaša će djela biti pogrješna, ako će vaše misli biti niske i podle, bit će i vaša djela takova. (Mudrost Upanišada)

40. Ispravno mišljenje je jedini način, kojim možemo raskinuti okove,u koje su nas sapele naše krive misli. Tako dugo, dok mislimo, da smo tijelo, bit ćemo vezani o to tijelo. Tako dugo, dok mislimo, da smo um, bit ćemo vezani o taj um. Tako dugo, dok ćemo misliti, da smo niski, ostat ćemo u niskomu. Isto tako, ako ćemo misliti, da smo jedno s Uzvi­šenim Bićem, mi ćemo to i postati. (Mudrost Upanišada)

41. Ako zamislite, da u vašem mentalnom tijelu postoje sve one oso­bine, koje vi želite da imate, a da nema onih, koje vi ne želite da imate, vam je već na pola uspjelo, da one prve steknete, a svih potonjih da se riješite. (Uvod u Yogu)

42. Puneći svoj um samo dobrim i korisnim mislima, vi ćete postići,da će on djelovati kao magnet, koji će privlačiti sve slične misli iz vaše okolice. Braneći pak ulaz u vaš um svim zlim i štetnim mislima, bit će takve misli, ako vam se približe odbačene automatskim djelovanjem samoga uma. (Čovjek i njegova tjelesa)

VII. 0 VLADANJU DJELIMA.43. Ne čini ništa, ako je ono, što vi morate raditi, trivialno. Ne radi

se o tom, što se radi, nego kako se radi. To je vježba, koja je potrebna za budućeg učenika. Dakle ne pitajte kakve vrsti je posao, Koji morate izvršiti, nego na koji način ćete ga izvršiti, s kakovom snagom, s kakvim čuvstvima i s kakvim mislima i od kakve koristi će to biti za vas kao bu­dućeg učenika. (U predvorju)

44. Učenik svoje tijelo ne smatra svojim bićem, nego instrumentom,koji ima da pomogne Uzvišenomu u Njegovom velikom djelu. Svoja djela on smatra dužnostima, koje mu je Ljubljeni dodijelio. Kad jede, on to ne čini zato, jer mu jelo prija, nego da uzdrži u dobrom stanju instrumenat Gospoda svoga. Kad misli, on to ne čini radi vlastitog veselja, nego zato, da Gospodnje djelo bude bolje izvedeno. On utaplja svoj život u sveop­ćem Životu i ljubi, misli, želi i radi zajedno s tim višim sveopćim Živo­tom. (Vrijednost predanja)

45. Tko je jednom upoznao ono, što je realno, toga ništa nerealnog ne može više zadovoljiti. Tko je spoznao ono, što je trajno, za toga sve ono, što je prolazno nema više nikakve vrijednosti.

(Put Učenika)46. Svako vanjsko, vidljivo djelo je izraz neke prošle misli ili ne­

kog prošlog čuvstva. Kod svakog djela najvažniji dio jest motiv.Zato istražujte uvijek više motiv, nego djelo i nastojte, da vaša djela

budu po mogućnosti što mudrija.(Inicijacija)

56

47. Čim više učimo, tim šira postaje naša svijest,__ čim više te­žimo za onim, što je uzvišeno, tim jasniji postaje naš vid, tim oštriji biva naš sluh. (Temelji Moralnosti)

48. Posljedice, koje naša djela donose drugima, izrađuju vanjske prilike za naš slijedeći život na zemlji. Dolazeći u individualni doticaj s drugima stvaramo mi odnose i kujemo veze svojim dobročinstvima kao i uvredama,. . . zlatne veze ljubavi i željezne okove mržnje.

(Put Učenika)49. Kad ste učinili sve, što je bilo u vašoj moći, odlučite se; a kad

ste se odlučili, radite i onda promatrajte posljedice svojeg djela, jer ćete po njima moći prosuditi, da li je vaša odluka bila dobra ili zla. Ako ste sudili krivo, nemojte žaliti, jer ste učinili najbolje, što ste mogli, a vaša pogreška vam je donijela iskustvo, koje će vam biti od koristi u buduć­nosti. (Teozofija i dublji problemi života)

VIII. O SNOŠLJIVOSTI.50. Zaista snošljivog čovjeka poznat ćeš po tom, što on može da

promatra stvari s gledišta drugih ljudi i što im s tog gledišta može go­voriti zato, da im pomogne. (Put Učenika)

51. Uzdigni svoje ideale visoko, ali o drugima sudi blago, jer će tvoji ideali izdignuti tebe, a tvoja blagost će pridignuti brata, koji je pao. Ne zaboravi, da se nijedan čovjek ne može dići, ako po njemu gaziš. Čo­vjeka možeš podići samo onda, ako ga ljubiš sa svim njegovim grijesi­ma i ludorijama, a onako, kako ti postupaš sa svojom braćom, tako će s tobom postupati Oni, koji su viši od tebe.

(Mudrost Upanišada)52. Snošljiv biti znači: držati svoje; biti pripravan da to podijeliš s

drugima, ali nikada nikomu bilo što narinuti ili silom nametnuti.(Inicijacija)

53. Snošljivost je ono čuvstvo poštovanja prama individualnosti dru­gih ljudi što služi kao jedan od sigurnih znakova, po kojima možete pre­poznati čovjeka, ako je u istinu daleko napredovao u duhovnom životu.

(Govor 15. X. 1919.)54. Svaki onaj, tko bi htio da bude pravi Okultista, mora u svojem

domu i u svojem krugu biti onaj, na koga će se obraćati svi, koji su u brizi, neprilici ili grijehu,__ sigurni, da će kod njega naći razumijeva­nje i pomoć. Svi oni, pa i najodvratniji i najgluplji moraju osjećati, da su u njemu konačno našli prijatelja.

(Naučanje Srca)55. Upoznajte snošljivost, koju ništa, pa ni ono, što je najgrešnije,

ne može da odbije i koja u svakom stvoru vidi Božanstvo na djelu, te je pripravna, da mu pomogne.

(Dharma)56. Zar oni ne uviđaju kakvu pogrdu nanose Bogu tvrdeći, da je On

sebe rezervirao samo za jednu između sviju religija na svijetu i to još za jednu od najmlađih? Zar oni ne uviđaju kako vrijeđaju Najvišega svo­

57

jatajući istinu samo za sebe i tvrdeći, da se sva ostala Njegova djeca na­laze u tami i da ih Otac sviju duhova ne priznaje za svoju djecu?

(Četiri velike Religije)57. Upoznajmo sve religije i ljubimo ih sve,. . . tako ćemo se pribli­

žiti onomu Izvoru, koji je početak i konac nas sviju.(Četiri velike Religije)

IX. O USTRAJNOSTI.58. Nemojte boli, koje vas stizavaju u životu, smatrati kaznom, nego

čašću i znakom, da su veliki Gospodari Karme čuli vašu želju, da što brže napredujete, pa vam sada šalju zlu Karmu prošlosti, da ju što prije iscrpite i na taj se način što prije oslobodite.

(Inicijacija)59. Kad vas zadesi bol, pred kojom ste strepili, znajte, da je tako od­

redila ruka, koja je puna ljubavi i da snoseći tu bol hrabro i ustrajno, vi se brzim koracima približujete svojem oslobođenju.

(Djelovanje Boga)60. Kaže se, da je bol zlo. Bol je doduše neugodna, ali ona nije zlo,

__ ona pače nije ni nepoželjna, nego naprotiv poželjna, jer ona je uvjet,uz koji možemo steći savršenstvo, dok bez nje nema savršenstva.

(Korist zla)61. On zna, ma što mu ljudi činili, da su oni tek nesvjesni agenti

Zakona i da sve, što ga stizava u životu, jest njegovo vlastito djelo iz prošlosti.

Spoznavši pravednost, on više ne može ničemu da prigovara, jer on zna, da ga ništa ne može zadesiti, što on nije zaslužio i da mu ništa ne može stati na put, što on nije sam u svojim prošlim životima tamo stavio. (Put Učenika)

62. Bol nas poučava. Najbolje lekcije u životu dolaze od boli, a neod radosti. (Uvod u Yogu)

63. Ljude, koji trpe u neznanju, možemo u istinu žaliti, jer oni neznaju ni uzrok, ni svrhu svojih patnja, ali nas, koji znamo nešto o tom i koji iz boli crpemo najvredniju nauku, nas neka nitko ne žali, nego neka radije spozna veliki Zakon Požrtvovnosti, koji je jedan od najviših i naj­moćnijih zakona duhovnog svijeta. (Vrijeme i Djelo)

64. Što jača je duša, to manje napora treba u svojem djelu;... što veća je snaga, to manje ona osjeća napadaje, koji dolaze iz vana.

(U predvorju)65. Pomalo naša niža narav počima uviđati, da i ako u našem djelu

ima boli, da je ono, što tim djelom postizavamo, bilo vrijedno patnje i da ovo nadvladavanje poteškoća spomoću napora, — ma kako taj napor bio bolan, —. donosi ipak kao rezultat toliki porast snage, da se u vese­lju nad tim uspjehom gubi ona prolazna bol.

(U predvorju)

58

66. Naučiti sve, što se na zemlji može naučiti,__ razviti sve mo­gućnosti, koje su sadržane u klici božanstva, koja se nalazi u nama,. . . ostati u ovom redoslijedu života, dok sve lekcije nisu naučene, a onda, kao Božanski Čovjek, ići dalje i pomagati mlađu braću čovječanstva, pomagati kasnije svijetove, od kojih će svaki dati svoju kvotu savrše­nih ljudi, sposobnih za veliko djelo neizmjernog svemira,. . . to je evo značenje Reinkarnacije. (Prikaz Teozofije)

67. Dok ne razumijete život, on će za vas biti teret, koji se teškosnosi, ali kad ga jednom razumijete, onda se sve mijenja i život postaje snošljiv. (Djelokrug T. D.)

68. Predanost dokrajčuje boli. Ono, što činimo za biće, koje ljubimo,činimo s veseljem, pa i bol se pretvara u veselje, ako se podnosi za vo­lju onoga, koga ljubimo. Kako dakle ne bi onaj, koji je imao priliku, da vidi ljepotu Sve-Bića, veselo podnosio sve, što ga može dovesti bliže do sjedinjenja s Njim i kako ne bi on bez prigovora, pače i s veseljem žrtvovao sve, što ga priječi da postigne ovo sjedinjenje u duhovnom ži­votu?! (Vrijednost predanosti)

X. O VJERI I SPASENJU.

69. Vi, koji ste Kršćani, ne budite lašci svojoj vlastitoj religiji i vašKrist neka ne bude samo predmet vjerovanja, nego živa realnost, što On, — kako to mnogi od vas znaju, u istinu i jest. A ne zaboravite, da ma kakvo bilo ime ili naslov, ideal je uvijek isti, kao i misao, na čemu sve počiva. (Majstori)

70. Vjera je iznad razuma, jer ona je svjedočanstvo o vlastitom biću,koje čovjek daje sam o sebi,__ to je uvjerenje o egzistenciji tog bića,od koga je naš razum samo jedna od vanjskih manifestacija. A to unu­tarnje uvjerenje o egzistenciji tog našeg pravog bića, koje samo nama samima može da pruža potpunu sigurnost, to je jedino prava vjera.

Svrha Yoge jest, da nam omogući vezu s tim našim pravim bićem i to ne samo časovito, kao u intuiciji, nego trajno, stalno i nepromjenljivo. A kad ta veza jednom postoji, onda se više u našem umu ne može poja­viti pitanje: — »Dali postoji Bog?« (Uvod u Yogu)

71. Onaj čovjek stiče pravo da posjeduje Istinu, koji je sposoban,da ju spozna. U duhovnom svijetu nema pristranosti i zato ondje jedino sposobnost gledanja daje čovjeku pravo da vidi i jedino sposobnost pri­manja daje mu pravo da dobije. (Londonska Predavanja)

72. Teozofi nastoje, da razume svakoga, ali ne idu za tim, da bilokoga obrate. Oni su pripravni, da znanje, koje im je povjereno, podijele sa svima, te se nadaju, da će produbiti vjeru ljudi time, da toj vjeri do­daju znanje i da im otkriju zajedničku osnovu, na kojoj počivaju sve re­ligije. (Četiri velike religije)

73. Zar Boga ne zovemo Ocem sviju duhova, dakle ne samo onih, koji se nalaze u tijelima Kršćana? Kad bismo mi to jedinstvo spoznali, nestalo bi svakog prozelitizma i nitko ne bi više nastojao, da koga obrati

59

»a svoju vjeru,. . . naprotiv svatko bi nastojao, da sazna, što druge reli­gije naučaju, jer bi time upoznao Boga s drugoga gledišta.

(Četiri velike religije)74. Ako želite, da prepoznate Krista, kad će opet doći, nastojte, da u

sebi razvijete sve one osobine, koje čovjeka čine duhovnim čovjekom, . . . t. j. ljubav za svakoga, bio on privlačiv ili odvratan,. . . strpljivost,koja postaje još strpljivijom, kad se namjeri na glupost i neznanje,----srce, koje osjeća i razumije, kad naiđe na bijedu i koje ne zadržaje ništa za sebe, kad može da daje. (Neposredna budućnost)

75. U koliko vi ljubite i služite drugima, u toliko Božanski Život na­lazi u vama provodnicu, kojom se može izraziti, a kad se jednom dignete u viši svijet i proširite svoju svijest, onda ćete znati ono, za čim su te­žili svi sveti ljudi, a što je svaki Majstor izvršio; vi ćete osjećati, da je Božanski Život vaš život i tako ćete ući u radost Svevišnjega.

(Problemi života)76. Oslobođenje znači, da vas više ništa vanjskoga ne veže i da je

Božja Volja jedina sila, koja s vama upravlja.(Dužnosti Teozofa)

77. Kad čovjek spozna realnost stvari, sumnja postaje za njega zauvijek nemoguća. Sticanje znanja je dakle proces neprestanog umnoža­vanja života, koji se stalno ulijeva u dušu, koja je otvorila sva vrata, da ga može primati sa sviju strana. (U predvorju)

SVIJET BOŽJEG UMA

(Priređeno po djelu: J. J. Van der Leeuw, The Fire of Creation).<Ovaj članak je nastavak članka »Realnost i Nerealnost Svijeta«, koji je izašao u

1. broju)

U SVIJETU REALNOSTI.Kad nam uspije, da svoju pažnju odvratimo od slike svijeta, koju

smo sami stvorili,. . . kad svoju svijest saberemo i dovedemo natrag u njezino središte,. . . kad svoj pogled upravimo u protivnom smjeru, nego do sada,. . . onda se najednom, prošavši kroz središte svoje svi­jesti, nađemo s one strane, u S v i j e t u R e a l n o s t i . Pri tom osje­ćamo, kao da se ono, što je bilo unutra, okreće prema vani ili možda još bolje rečeno, kao da se ono, što je bilo vani, okreće prema unutra. Naša slika svijeta je eksteriorizacija onoga, što je unutra i dok god mi promatramo ovu eksterioriziranu sliku, ne znamo niša o Re­alnosti. Kad se ali koncentriramo u onu tačku, kroz koju prolazi projek­cija naše slike svijeta i kad kroz tu tačku uđemo u Realnost, koja je uz­rokovala projekciju, u našoj svijesti, onda se sve ono, što je u našoj slici bilo okrenuto prema vani, okreće prema unutra i nama se čini, da se sve ono, što smo prije gledali izvan sebe, nalazi u nama samima. I zato smo ispravno rekli, da se u času, kada kroz fokus svoje svijesti ulazimo u Svijet Realnosti, ono, što je bilo vani, okreće prema unutra.

60

Držeći na umu, da u Svijetu Realnosti stvari nisu prostorno jedna od druge rastavljene, mogli bismo se poslužiti poredbom i reći, da se razlika između Svijeta Realnosti i našeg »svijeta slika« sastoji u tom, što smo mi u svojem »svijetu slika« iz središta svoje svijesti gledali na konturu slike svijeta, koju smo projicirali oko sebe, dok se u svijetu Realnosti mi nalazimo ne samo u središtu, nego i na periferiji. To sta­nje bi se možda najbolje dalo objasniti na taj način, da kažemo, da se naša svijest nalazi u krugu, čije središte se nalazi svuda, a periferija nigdje.*) Pri tom mi ali nipošto ne osjećamo kao da smo se izgubili u nečem neizmjerno većemu, nego, — premda to malo čudno zvuči, — kao da je to neizmjerno već koncentrisano u našoj svijesti. Odatle sli­jedi da, kada tko želi, da nešto sazna o nekoj stvari u Svijetu Realno­sti, on treba samo da se u svojoj svijesti koncentriše na tu izvjesnu stvar, pa će u svojoj svijesti doći u neposredni kontakt s pravim bićem te stvari i saznati, što želi.

OSJEĆAJ SVJETLA I SLOBODE.Ulazeći u Svijet Realnosti, prvo i karakteristično čuvstvo, koje

osjećamo, jest čuvstvo silnog i sveprožimljućeg svjetla, premda to nije svjetlo, koje se može zamjetiti spomoću ćutila. Mi to nazivamo svjet­lom, jer je to najbliža oznaka za ono, što se ne nalazi izvana, nego unutra.

Zajedno s tim osjećajem sveprožimljućeg svjetla dolazi i osjećaj oslobođenja, osjećaj neizrecivog veselja, što konačno možemo slobodno disati, baš kao da smo izašavši iz tamnice ugledali krasote prirode i sunčanog sjaja.

Kada doživimo ovakvu realnost, onda nam je teško razumjeti kako smo nekoć mogli ozbiljno shvaćati naš »svijet« i misliti, da je ono pravi, realni Svijet. Kad pri tom pomislimo, kako smo prije taj naš »svijet

*Radi boljeg razumijevanja ovog stanja donosimo izvadak iz dje­la: — Franz Hartmann, Jehoshua:

»Velika Svesvijest nema granica; ona je krug samosvijesti, čije središte je svuda, a periferija nigdje. Ona je duh sviju stvari čitavog Svemira i pravo biće sviju njegovih stanovnika, koje nitko ne može spoznati dok god je zaslijepljen obmanom, da on kao ograničena osob­nost postoji sam za sebe. U ovoj vječnoj Svesvijesti kreću se sve pro­lazne forme i sva svijesna bića, čija svijest je samo odraz ove Svesvi­jesti. No jer ta svijest pripada prostorno i vremenski ograničenoj formi i ne seže izvan nje, zato je ta svijest ograničena. Ova ograničena svi­jest predstavlja ono naše varavo »ja«, koje se uslijed svoje ograniče­nosti smatra nečim zasebnim,. . . nečim, što je od svega ostalog raz- lično. U istinu pak svijest je u cijelom Svemiru po svojoj biti jedna i jedinstvena, a predodžba osobnog »ja« jest tek posljedica odvojenosti pojava, s kojim se to »ja« identificira. Ta samo-obmana traje tako dugo, dok u ovoj svijesti pojedinca ne dozrije, spoznaja o jedinstvu vlastitog bića sa cijelim Svijetom.«

61

slika« smatrali pravim Svijetom, onda se sami sebi smijemo, kao što se odrasli ljudi smiju kad promatraju djecu kod igre. Pa ipak, čim se opet vratimo u naše obično stanje svijesti, mi i opet postajemo djeca i vra­ćamo se posve ozbiljno našoj staroj igri. Tek na kratki časak u Svijetu Realnosti, vidimo stvari onako, kakve one zaista jesu.

REALNOST »DUHA« I »MATERIJE«.Ako u tom Svijetu Realnosti promotrimo koji od problema našeg

svakdašnjeg života, opazit ćemo, da ti problemi ondje nemaju više ni­kakvo značenje. Oni nisu riješeni, nego su samo izgubili svoju važnost i značenje, a na njihovo mjesto došla je realnost, koja se nalazila u njima.

Tako n. pr. u pogledu problema odnosa između duha i materije na­lazimo, da ondje duh i materija nemaju više ono značenje, koje im mi pridajemo u našem običnom »svijetu«. Jer dok nam u našem običnom »svijetu« duh i materija izgledaju kao dva suprotna principa i mi misli­mo, da postoji nešto, što nazivamo »materija sama za sebe« i opet ne­što, što nazivamo »duh sam za sebe«, u Svijetu Realnosti vidimo, da stvari stoje sasvim drugačije. Ondje smo mi jedno s onom Sviješću, s onim Umom, u kojem postoje sve stvari, koje su tek raznovrsne mani­festacije tog Uma, te Svijesti i to najsitniji atom, kao i najviše Biće, koje mi poznajemo. Tamo ne postoji kvalitativna razlika između duha i materije, jer nema grupe manifestacija, koju bismo mogli nazvati mate­rijom, niti takve, koju bismo mogli nazvati duhom. Već same ove riječi gube ondje za nas svako značenje. Iskustvo, koje nam u Svijetu Real­nosti pruža atom materije jest za nas isto tako velika realnost, kao i iskustvo, koje nam pruža najviše Biće i premda ovo Biće predstavlja daleko veću punoću života, nego atom, ipak ne postoji bitna razlika iz­među jednog i drugog.

Ako u Svijetu Realnosti pokušamo da razumijemo, kako nastaje ideja o različitosti između duha i materije, to ćemo doći do zaključka, da, kada viša ili punija manifestacija Božjeg Uma dolazi u dodir s ni­žom manifestacijom, onda ova niža manifestacija ne može potpuno iz­raziti višu manifestaciju i zato je ona za nju izvjesno ograničenje. Ovaj događaj, naime, kad se viša manifestacija Božanstva nalazi u kontaktu s nižom manifestacijom, osjećamo mi u našem »svijetu slika« kao da smo nečim stegnuti ili u nešto zatvoreni, a taj osjećaj nazivamo for­mom ili oblikom. S druge opet strane, kad mi u Svijetu Realnosti do­đemo u kontakt s kojom punijom manifestacijom Božjeg Uma, nego što smo mi sami, mi pri tom osjećamo nešto, što u našem »svijetu sli­ka« nazivamo »duh« ili »život«. Premg. tomu viša se manifestacija pri­kazuje nižoj kao »život« ili »duh«, a niža višoj kao »materija« ili »for­ma«. Odatle slijedi, da jedna te ista manifestacija može za nižu biti ži­vot ili duh, a za višu materija ili forma. Tako n. pr. mi možemo biti život za niže manifestacije, ali istodobno i materija za više, a ipak u obim ovim funkcijama mi smo jedno te isto biće. Pa gdje je onda taj veliki problem razlike između duha i materije ili između života i forme? Ono, što mi nazivamo »materija«, to je samo na č i n , na koji se niža mani­

62

festacija prikazuje višoj. Prema tomu su duh i materija, odnosno život i forma samo oznake, kojima označujemo odnos između različitih ma­nifestacija Božanskog Uma, no koje same u sebi nemaju nikakvo bitno značenje.

Odatle razabiremo, da je pitanje o postanku materije i o razlici iz­među nje i duha, već po samoj biti predmeta posve krivo stavljeno i ne može biti riješeno, jer u opće nema nikakvog smisla. Isto tako naša teozofska dualnost između »Ja« i »Ne-ja«, ili između »Puruša« i »Pra- kriti«, ili ma kojim imenom mi to okrstili, nije nikakvo bitno razlikova­nje između raznih tipova stvari, nego je i opet samo oznaka, kojom oz­načujemo način, na koji se jedna vrst Božanskog Uma prikazuje dru­goj. Jedna te ista stvar može za nekoga biti »ja«, a za nekoga »ne-ja«.

Onim časom, kada mi počnemo vjerovati, da bilo duh ili materija, bilo »ja« ili »ne-ja« postoji samo za sebe i da je po svojem biću razli­čito od onog drugog, mi stvaramo zbrku i postavljamo problem, koji ni najveći um ne može da riješi, iz jednostavnog razloga, jer je pro­blem krivo postavljen.. Međutim, realnost se ne može opisati riječima. Mi možemo samo pokušati da prikažemo, kako ta stvar izgleda u Svije­tu Realnosti, ali jedino vlastito iskustvo može nam pokazati s jedne strane potpunu neopstojnost problema, a s druge strane veličanstvenu realnost same stvari.

VRIJEME U VJEČNOSTI.Slično stoji stvar i s našim problemom vremena i prostora. Sve ono,

što mi u ovom »svijetu slika« nazivamo vremenom, evolucijom, pro­mjenom ili razvitkom, sve to nam se u Svijetu Realnosti pokazuje kao trajna i postojana realnost. Pa ako mi u tom Svijetu Realnosti promo­trimo teški i duboki problem o početku vremena, mi se moramo smi­jati, jer je ondje nemoguće staviti takvo pitanje. Jer kako može perioda, koja je u Svijetu Realnosti nešto potpunog i savršenog, imati bilo po­četak ili konac? Tamo mi ne zapažamo niti početak niti konac evolucije, nego je evolucija ondje upravo ono, što i sama ta riječ znači, naime k r ug , a tko može pokazati bilo početak ili konac kruga? I tako u Svi­jetu Realnosti nestaje i ovog problema o početku vremena, koji niti či­tavi niz bezbrojnih m a n v a n t a r a i p r a 1 a y a ne bi nikada mogao riješiti. Veličanstvenost realne Stvari, koju iskušavamo u Svijetu Real­nosti, je daleko veća i pruža nam nesravnjivo veći užitak, nego bilo koje rješenje, koje nam može pružiti naš intelekt ili naša logika.

PROSTOR I SVUDAŠNJOST.Isto tako u Svijetu Realnosti nestaje i problema o prostoru. Jer

tko bi ondje mogao govoriti o granicama prostora, kao i o onom, što se nalazi iza njih, ako je moguće, da se unutar naše svijesti koncentri- šemo na sve, što si samo zaželimo. Tamo nestaje i same mogućnosti, da nešto bude odijeljeno od drugoga ili da nešto bude veće ili manje od drugoga. Najmanji atom ondje je isto tako velik ili malen kao i najog- romniji sunčani sistem. U ovom »svijetu slika« mi vidimo bezbroj raznih

63

stvorova, koji su prostorno od nas odijeljeni i udaljeni od nas, no u Svi­jetu Realnosti nama se čini, kao da se svi oni nalaze u nama samima, I tako nam iskustvo ondje pokazuje grupe ljudi, pokrete, narode i rase, pa i čitavo čovječanstvo, kao realnost, koja više nije grupa raznih stvo­rova, koja je sastavljena, da tvori jednu cjelinu, nego kao realnost, koja j e s t cjelina, koja jest jedno Biče, koje u sebi sadržaje svu različitost pojedinih stvorova. Međutim teško je to izraziti našim jezikom,, jer nema tih riječi, kojima bi se moglo prikazati jedinstvo, koje postoji u Svijetu Realnosti, jedinstvo onih stvari, koje nam se u našem »svijetu slika« uvijek prikazuju kao nespojive suprotnosti.

POSTOJI LI BOŽJA PRAVEDNOST?

Teozofsko naučanje o Karmi, ma kako nam ono inače dobro tuma­čilo uzročnu vezu između pojedinih života na zemlji, ne pruža nam ko­načni dokaz, da postoji Božja Pravednost, upravo tako kao što nam ga ne pruža ni ortodoksna nauka, koja drži, da svaka ljudska duša biva stvorena iz ništa i stavljena u izvjesne okolnosti. Ako mi čitavu buduću evoluciju pojedine duše označujemo dobrom ili zlom prama načinu, na koji se ona individualizirala iz životinjskog carstva, a na koji je uboga životinja slabo mogla utjecati, onda mi taj problem samo pomičemo za nekoliko milijuna godina natrag, a da ga nismo riješili. Time mi nipo­što ne mislimo umanjiti veličanstvenost nauke o Karmi, nego želimo samo pokazati, da tu nauku ne smijemo smatrati konačnim rješenjem problema o Pravednosti za pojedinca i to zato, jer je taj problem sam po sebi krivo postavljen.

Ako mi naime u Svijetu Realnosti pokušamo, da riješimo problem0 Božjoj Pravednosti za pojedinca, uvidjet ćemo, da je već sam taj pro­blem apsurdan, jer onaj odijeljeni individuum, za koga mi ovdje u našem životu zahtjevamo pravednost, nije ništa drugo, nego produkt našeg »svijeta slika«, pa kako onda možemo tražiti Božju Pravednost za ta­kvo odijeljeno stvorenje, ako ono u opće i ne postoji? U Svijetu Real­nosti mi spoznajemo, da sveukupno ljudsko iskustvo ne pripada poje­dinim, odijeljenim stvorovima, nego sve zajedno jednom jedinom uzvi­šenom Biću; mi ondje uživamo u životu ovog uzvišenog Bića i ne pi­tamo, što se dogada onomu, što u našem »svijetu slika« nazivamo »odi­jeljenim stvorovima«. Tako i ovaj problem u Svijetu Realnosti gubi svoje značenje i smisao, a na njegovo mjesto dolazi veličanstvena re­alnost nečega, što je još veće i uzvišenije nego ono, što ovdje u »svi­jetu slika« nazivljamo ljubavlju, a to je j e d i n s t v o u kojemu mi još v i š e n e g o l j u b i m o druge stvorove, jer ondje smo mi j e d n o s n j i ma i ne izjavljujemo samo, puni uzvišene samopožrtvovnosti, da smo pripravni trpiti zato, da oni budu srećni, nego ondje ono uzvišeno Biće doživljuje i stiče iskustvo o njihovoj sreći i našim patnjama, kao1 sva iskustva sviju bezbrojnih stvorova, a mi, kad uđemo u taj Svijet Realnosti, postajemo jedno s tim uzvišenim Bićem.

64

SLOBODNA VOLJA I SUDBINA.Konačno treba da spomenemo i problem slobodne volje i usuda.

Kad jednom uđemo u Svijet Realnosti, onda ondje više ne postoji volja separatnog individuuma, nego samo Volja jednog sveopsežnog Uma. Manifestacija te Volje u onomu, što nazivamo »vanjskim svijetom«, mo­žda nam se pričinja, kao nešto, što se događa izvan nas, ali u Svijetu Realnosti mi znamo, da je to sve manifestacija Jedne Volje, koja je i naša vlastita volja u najpotpunijem i najapsolutnijem smislu riječ!.

Sloboda je stanje bez ikakvog ograničenja, a kako bi moglo posto­jati bilo kakvo ograničenje za našu volju ondje, gdje je ta volja jedna jedina Volja, koja sve određuje i pored koje nema nikakve druge vo­lje? Prema tomu u Svijetu Realnosti slobodna volja i sudbina jesu jed­na te ista stvar.

Činjenica, da sve ono, što se ikada može dogoditi, već sada po­stoji u dinamičkom svijetu Božjega Duha, ne smije u nama izazvati osjećaj, da postoji neka hladna i bezsavjesna Sudba ili Fatum, koji kr­šeći svaki otpor, postizava svoj cilj,. . . naprotiv, mi moramo uvidjeti, da čitava budućnost, kao i sve ono, što se nama može dogoditi u njoj, postoji već sada u našem vlastitom biću i da sve ono, što se nama od toga javlja u našem »svijetu slika« u redoslijedu, koji nazivamo vre­menom, nije drugo, nego manifestacija onoga, što mi već jesmo u svo­joj nutrinji.

No i ovdje mi obmanjujemo sami sebe, ako kušamo načiniti kom­promis između slobodne volje i sudbine i ako kažemo, da smo mi do­nekle određeni sudbinom. Iskustvo u Sviietu Realnosti nas uči, da sve ono, što nas može zadesiti »iz vana«, - kako mi to obično zovemo, - - nije drugo, nego izraz naše vlastite volje i da je u našem biću kako ono postoji u Svijetu Realnosti, već sada sve sadržano, što nam se ikada može dogoditi.

Na ovaj način mogli bismo još dugo opisivati kako sasvim druga­čije izgledaju u Svijetu Realnosti problemi našeg »svijeta slika«, ali ovo nekoliko primjera neka bude dovoljno, da pokažu kako u Sviietu Real­nosti pred »Onim. što jest« iščezavaju svi krivi prolTemi, koji nastani uslijed velike iluzije našeg »svijeta slika«.

VESELJE BOŽJEG UMA.Nema većeg veselja, nego što ga osjećamo, kad se nalazimo u Svi­

jetu Realnosti. Osjećaj slobode, koja obuhvaća sve, kao i neograničene raširenosti u Umu, koji je realnost svega onoga, što nazivamo svemi­rom, . . . osjećaj, da u sebi sadržimo sve, što živi, ispunjava nas tako­vim uzvišenim blaženstvom, da nakon što smo to jednom iskusili, ništa nas više ne može uzdrmati. To je veličina Teozofije ili Božanskog Is­kustva, da čovjek osjeća, da je to iskustvo one prave unutarnje real­nosti Božanskog Uma. na koje više ne može utjecati nikakva teorija, nikakva akrobatika intelekta, nikakav cinizam, niti skepticizam. Razu- miti i spoznati Teozofiju znači iskusiti i doživiti ono, što je vječno real­no, . . . znači spoznati Svijet Božjeg Duha.

65

D R U S T V E N E V I J E S T I

Tajnički izvještaj za vrijeme od 1. VII. do 30. IX. 1927.

1.—-IV. godišnja Glavna skupština održaje se od 30. IX. do 3. X. Ra­spored je slijedeći:

30. IX. u 20 sati u Primorskoj ulici 32: Sastanak Ezoterijske škole.1. X. u 18 sati u Gundulićevoj ulici 45a: Glavna skupština.Ako ne bude dovoljnog broja članova, održat će se druga glavna

skupština u 19 sati bez obzira na broj prisutnih članova.

RASPORED GLAVNE SKUPŠTINE:a) otvorenje.b) izvještaji tajnika i blagajnika.c) eventualije i predloži.d) završna riječ.2. X. u 8 sati u Primorskoj ulici 32: Sastanak Ezoterijske škole, u

10.30 u Kazalištu Tuškanac: Svečana akademija u proslavu 80. rodjen- dana predsjednika T. D. gdje. Dr. Annie Besant. Iz blagonaklonosti pre­uzele su glazbeni dio i recitaciju gdje. Segedi -Sestrić i Ančica Kernic, Potanji program objavit ćemo naknadno.

2. Od velike je važnosti po naše društvo bilo, da je najprije pred­sjednik sestra Jelisava Vavra otputovala u Ommen, u Holandiji, kuda ju je pozvao g. Krishnamurti na vrlo važne konferencije, koje su se ondje održale tjedan dana prije Ommenskoga Kongresa. (30. VII.—6. VIII.). 0 tim konferencijama izvjestila je predsjednica u društvu 12. IX.

3. Za njom su 2. VIII. onamo pošli tajnik i 2 člana na kongres Zvi­jezde (od 6.- 42. VIII.), da tamo zajedno sa predsjednikom zastupaju Ju­goslavensku Sekciju T. I). Sva četiri delegata bila su primljena od pred­sjednika T. D. gdje dr. Annie Besant, s kojom su imali važan dogovor o društvenim stvarima. Gdja dr. Besant vrlo je žalila, što joj njezin veliki program, koji mora provesti prije, nego li se vrati u Indiju, ne dozvo­ljava, da dodje ove godine u Jugoslaviju, kako je to željela ;i najavila. Naši delegati bili su primljeni i od pročelnika Reda Zvijezde, g. Krishna- murti-a, te su ga tom prigodom pozvali, da posjeti Jugoslaviju. On je obećao, da će to učiniti, čim bude mogao. Jer i on ima veliki program da svlada. O tom kongresu referisao je brat Milan Marjanović 29. VIII.

4. Tajnik je ostao u Ommenu još i na Kongresu Teozofskoga Reda Služenja, koji se održao od 13.-—16. VIII., a kojemu je prisustvovalo preko 700 članova iz 39 zemalja. O ovom kongresu referisao je tajnik sestra Valeriia Maverhoffer 5. IX.

5. Predsjednik T. D. dr. Annie Besant bila je 2. i 4. IX. u Wien-u. Tom prigodom predala joj je delegacija od 3 člana u ime Jugoslavenskog Teozofskog Društva kao dar prigodom njezinog 80.-rođendana narodni kaput od bijele čohe, koji je izradio šestinski čohač. Ona se njime zagr- nula još iste večeri na javnom predavanju ,i spomenula, da ga je dobila

66

od svojih prijatelja iz Jugoslavije. Dobili smo pismo od nje, u kojem se zahvaljuje na toj,lijepoj pažnji i veli, da će ga uvijek rado nositi. Faksi­mile toga pisma donašamo ovdje:

/ Z . f . 2

/t& .

9

l/iOK.4<4L,

ći S ■Z*CP<J&2' A a ^XJ-& - ~ C. Ct-*c ,

¿hJ jĆL /1A & £<U J2- ćZ J ^ ¿ 2

^ 'C c ^ ^ i^ A ^ e ^ a u $2:

^ Un>*J< -U r zrm ć ^ -

^ > jV ia J A ^ -ć j/3 y

6. U ovom razdoblju imali smo i raznih posjeta i to domaćih i stra­nih, dok je. predsjednica J. T. D. posjetila naš krug »Istok« u Beogradu i prisustvovala jednom sastanku, kod kojega su učestvovala i braća emi­granti ruske sekcije.

Posjetila su nas i braća iz Karlovca, Brdovca, Čakovca, Rajića i Vočina.

Qd 18.—24. IX. boravio je kod nas gost kapetan-liječnik dr. Cecil Stanley Price iz Londona i g. Akos de Rathonyi iz Budapeste. G. Price je ujedno i svećenik liberalno katoličke crkve, te je velikim zanimanjem prisustvovao nekoliko puta pjevanoj misi u katedrali, kao i liturgiji u pravoslavnoj crkvi. Oba gosta vršili su za vrijeme svog boravka ovdje

67

razne službe. Brat Priče održao je dva vanredno zanimljiva predavanja i neke ceremonije, medju inima ceremoniju hljeba i soli u krugu vitezova, kojom prigodom je u taj red primio i tri nova viteza. Vrlo smo žalili, što su nas naši prijatelji morali tako brzo ostaviti, no oni su nam obećali, da će nas doskora opet posjetiti.

7. Ü našim članovima imamo da izvijestimo:Sestra Ivka Schönstein udala se za ing. Rokovića. Mi joj svi od srca

čestitamo i želimo sve dobro!Sestra Micika Plötzer ostavila je nakon duge i teške bolesti fizički

svijet. Bila je naš revni i dragi član, te ćemo joj sačuvati trajnu uspo­menu.

8. U ovom -azdoblju bilo je u Zagrebu, —- usprkos praznika, — u svemu 21 sastanak. .Na tim sastancima održana se slijedeća predavanja:

a) Red Zvijezde.b) Dva aspekta Božanstva: Dobro i Zlo.c) Mijenjajmo se! Okultista i meditacija.d) Viline rašlje i sideričko njihalo.e) Referat o kongresu Zvijezde u Omenu.

Tko donosi Istinu?f) Referat o kongresu Teozofskog Reda Služenja u Ommenu

Ü umjetnosti.g) Referat o konferencama o Ommenu u sedmici prije kon­

gresa.h) 0 potrebi proširenja koncepcije kod članova T. D.i) 0 ozdravljivanju.

9. Dne 1. oktobra započinje V. društvena godina.Do sada su nečlanovi interesenti samo svakog prvog ponedjeljka u

mjesecu mogli prisustvovati našim internim predavanjima. Pošto se po­kazalo, da je to premalo, zaključeno je, da se od sada nečlanovima do­zvoli, da tri puta na mjesec prisustvuju našim predavanjima i to svakog prvog, drugog i trećeg ponedeljka u mjesecu. Četvrti ponedeljak odre- djen je samo za članove.

Predavanja se održavaju u Gunduhćevoj ulici 54a, 1. kat lijevo u 18.45 točno.

Nečlanovi plaćaju ulazninu od Din 5.—, djaci Din 1.—.Odložiti treba u hodniku, a u sobu se ulazi bez kucanja.U oktobru će se predavati općenito u Teozofiji i njenim raznim as­

pektima, u novembru o Reinkarnaciji, a u decembru o Karmi.10. Dne 22. jula izašao je 1. broj društvenoga časopisa »Teozofija«.

Morali smo prebroditi mnogo poteškoća, dok nam je bilo moguće izdati list. Sada pak moraju članovi razviti veliku propagandu, da se taj ča­sopis diljem cijele zemlje pretplati, da ga možemo i održati. Razumije se samo po sebi, da je u prvom redu svaki člaiY dužan da se na nj pretplati. Neka to dakle učine svi oni, koji to do sada nisu još učinili. Čudnovata je pojava, da do sada ima više vanjskih abonenata, nego li članova pret­platnika! V*

68

SVRHA TEOZOFSKOG DRUŠTVA JEST:1. da stvori jezgru sveopćeg bratstva među ljudima bez razlike

rase, vjeroispovijesti, narodnosti, položaja i spola;2. da promiče komparativni studij različitih religijskih, filozofskih

i znanstvenih sistema;3. da istraži još nepoznate prirodne zakone i latentne moći čovjeka.Teozofsko Društvo sačinjavaju ljudi, koji žele da studiraju, bez

obzira da li pripadaju ili ne pripadaju kojoj od religija naše zemlje. Ti ljudi su međusobno vezani prihvatom triju ciljeva Teozofskog Društva, koji su gore označeni, nadalje svojom željom, da dokrajče vjerska tr­venja i prepirke i da ujedine ljude dobre volje, usprkos razlike njihova vjerovanja, te konačno svojim nastojanjem, da probude religiozne nauke i da s drugima podijele plodove svojeg studija.

Veza, koja ih veže nije samo obična, zajednička deklaracija prin­cipa, nego zajedničko nastojanje i težnja za istinom.

Oni misle, da istinu valja tražiti proučavanjem, razmišljanjem, či­stim životom, te predanjem samoga sebe kojem uzvišenom idealu. Oni istinu smatraju nagradom, koja se stiče radom, a ne dogmom, koja se nameće autoritetom. Po njihovu mišljenju, vjerovanje mora doći nakon studija i individualne intuicije, a ne prije toga, te mora počivati na zna­nju, a ne na tvrdnji.

Teozofi su tolerantni prama svakomu, pače i prama netolerantnima, a njihova tolerancija nije milost, koju oni iskazuju, nego dužnost, koju izvršuju.

Njima je više stalo do toga, da neznanje izliječe i odstrane, jiego da ga kazne. Pošto su u svakoj religiji našli djelomični izraz BOŽAN­SKE MUDROSTI, oni radije studiraju religije, nego da ih osuđuju i ra­dije žive po njihovom naučanju, nego da ih propovijedaju. Njihovo geslo je: — MIR! — a njihov cilj: — ISTINA.

Teozofija je suma onih istina, koje čine osnov sviju religija i koje ni jedna religija ne može svojatati za isključivo svoje dobro. Ona do- naša filozofiju, koja čini život razumljivim, ona pokazuje, da pravda i ljubav upravljaju evolucijom. Ona objašnjava, što je zapravo smrt, učeći, da je smrt običan dogadjaj, koji se vraća periodično u toku bes­konačnog života, da otvori vrata novoj egzistenciji, punijoj i svjetli­joj. Ona vraća svijetu znanost DUHA, ona uči čovjeka, da sebe samoga spozna u DUHU i da smatra inteligenciju i tijelo svojim služiteljima.

Ona unosi svjetlo u sveta pisma i religiozne nauke, otkrivajući nji­hovo skriveno značenje i omogućujući tako čovjeku, da i razumom do­segne ono, što je već davno prije dosegnuo intuicijom.

Članovi Teozofskog Društva proučavaju ove istine, a Teozofi po njima žive.

Svi oni, koji žele, da studiraju, da budu tolerantni, da teže za ko­jim uzvišenim ciljem i da rade ustrajno, dobro su došli, te će biti rado primljeni za članove, a onda će samo o njima ovisiti, da postanu pravi Teozofi.