Teorija Nadmoći i Rat Na Teritoriju Bivše Jugoslavije

7/23/2019 Teorija Nadmoi i Rat Na Teritoriju Bive Jugoslavije

1/18

Anti, M., Teorija nadmoi ..., Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 2, str. 117134 117

Studije sukoba

Izvorni znanstveni lanak355.01(497.1)"1991/1995"

Primljeno: 2. rujna 2004.

Teorija nadmoi i rat na teritoriju bive Jugoslavije(1991.1995.)

MILJENKO ANTI*

Saetak

Ovaj rad istrauje koja od suprotstavljenih teorija teorija o ravnotei snagaili teorija nadmoi bolje objanjava rat na prostoru bive Jugoslavije. Osnovnizakljuak je da je vojna nadmoSrbije stimulirala agresiju na Sloveniju, Hrvatskui Bosnu i Hercegovinu. Obratno, relativna ravnotea snaga, koja je postignuta1995., pridonijela je prekidu rata i omoguila potpisivanje Daytonskoga mirov-noga sporazuma. Zbog toga ovaj lanak zakljuuje da je rat na prostoru bive Ju-goslavije jo jedan dokaz u prilog klasinoj teoriji o ravnotei snaga te da teorijanadmoi ne moe objasniti ni izbijanje ni zavretak toga rata. Osim toga, ovaj la-nak pobija u svijetu dominantnu predodbu po kojoj je rat na prostoru bive Jugo-

slavije bio graanski rat zasnovan na me

uetni

koj mrnji. Nasuprot tomu, ovajlanak dokazuje da je taj rat bio ponajprije meudravni rat zasnovan na racional-

nim kalkulacijama dominantnih aktera.

Kljune rijei: ravnotea snaga, nadmo, graanski rat, meudravni sukob, Jugoslavija

Britons need not become concerned because of a quarrel in afaraway country between people of whom we know nothing.

Neville Chamberlain, 2. rujna 1938.

UvodPostoje dvije suprotstavljene teorije o meunarodnim odnosima u pogledu utjecaja

ravnotee snaga na vjerojatnost izbijanja rata. Na osnovi teorije o ravnotei snaga(balance of power theory) nadmopoveava vjerojatnost izbijanja rata. Nasuprot tomu,

*Miljenko Anti, doktor politologije i vii asistent Graevinskog fakulteta u Zagrebu na predmetu Socio-logija rada.


2/18


teorija nadmoi (power preponderance theory) tvrdi da nadmopoveava vjerojatnostmira. Ovaj lanak istrauje koja od tih dviju suprotstavljenih teorija bolje objanjava iz-

bijanje rata na prostoru bive Jugoslavije. Prvi dio lanka izlae teoriju nadmoi. Drugidio prezentira temeljne povijesne injenice o ratu na prostoru bive Jugoslavije. Treidio ispituje moe li teorija nadmoi objasniti izbijanje toga rata. Na kraju, glavni diolanka dokazuje da dogaaji u Jugoslaviji potvruju teoriju o ravnotei snaga kao im-

beniku mira i pobijaju teoriju nadmoi. Neovisna varijabla u istraivanju jest vojnamo, jer, prema Wrightu (1964.: 121), iako politika mo ukljuuje, u irem znae-nju, pravne, kulturne i psiholoke imbenike, sa stajalita teorije ravnotee snaga, poli-tika se monajee poistovjeuje s postojeom i potencijalnom vojnom moi.

Teorija nadmoi

Prema teoriji nadmoi, mir je najbolje osiguran kad jedna drava ima veliku rela-tivnu nadmo. U tom se sluaju slabije drave nee usuditi suprotstavljati nadmonojdravi, a nadmona drava nee imati potrebu upotrebljavati silu jer e se slabije drave

prilagoditi zahtjevima nadmone drave.

Izvorno, teorija nadmoi je pokuavala objasniti ponaanje velikih sila i uzroke nji-hovih meusobnih ratova. Lemke i Kugler tvrde (1996.: 8), mir se odrava toliko dugodok dominantna drava ostaje nadmona nad ostalim dravama u meunarodnom si-stemu jer slabi sluaju jake uz vrlo mali broj iznimaka. Nasuprot tomu, vjerojatnostrata najvea je kod ravnotee snaga jer tada obje strane vide mogunost za pobjedu uratu(Geller/Singer, 1998.: 69). Sukladno tome, promjena odnosa moi u smjeru veeravnotee moi poveava vjerojatnost izbijanja rata.

Teorija nadmoi esto je povezana s teorijom o hegemonistikoj stabilnosti premakojoj dominantna drava uspostavlja pravila igre u meunarodnim odnosima.1Ta pra-vila koriste ponajprije interesima hegemonistike drave.2Ostale drave potuju pravila

jer nisu dovoljno mone da bi mijenjale ta pravila. Meutim, kad neka drava uspostaviravnoteu snaga s hegemonom, velika je vjerojatnost da e izbiti rat jer pobjeda i poraz

ponovno uspostavljaju jasnu hijerarhiju u skladu s novom raspodjelom moi(Lemke/Kugler, 1996.: 9). Vjerojatnije je da e nova velesila izazvati rat jer nije zado-voljna postojeim ureenjem meunarodnih odnosa. Meutim, i hegemon moe potak-nuti preventivni rat kako bi sebi osigurao dominantnu poziciju.

U posljednje se vrijeme teorija nadmoi poela koristiti i za analizu lokalnih ratova.Na primjer, Lemke i Werner (1996.: 237-8) tvrde da se vjerojatnost rata izmeu lokal-nih suparnika takoer znatno poveava kad se postigne ravnotea snaga. Svaka od tihlokalnih hijerarhija funkcionira kao minijaturni meunarodni sistem. Kad lokalni supar-nik, koji eli promijenitistatus quo, postigne ravnoteu moi s dominantnom dravom uregiji, velika je verojatnost da e izbiti sukob. lanovi lokalnih hijerarhija sukobljavaju

1Vidi, na primjer, Organski 1968., Keohane 1984. i Gilpin 1981.

2Primjeri hegemona su Velika Britanija u 19. stoljeu i SAD nakon hladnoga rata.


3/18


se za kontrolu lokalnih odnosa onako kako se glavne sile sukobljavaju u vezi s odrava-njemstatus quona globalnoj razini.

Na temelju analize azijskih dijada Weede (1976.: 395) tvrdi da samo velika nad-mobitno smanjuje rizik rata. Garnhamova (1976.) i Lemkeova (1996.) analiza lokal-nih ratova takoer potvruje teoriju nadmoi. Openito govorei, s iznimkom Siversonai Tennefossa (1984.) i Raslera i Thompsona (1994.), empirijske analize uglavnom po-tvruju teoriju nadmoi i pobijaju teoriju ravnotee snaga.3Zbog toga ovaj lanak anali-zira pitanje je li rat na prostoru bive Jugoslavije jo jedna potvrda teorije nadmoi.

Povijesne injenice o ratu na teritoriju bive Jugoslavije

Prije nego to se provjeri teorija nadmoi na primjeru rata na prostoru Jugoslavije,potrebno je odgovoriti na jedno bitno pitanje je li rat na prostoru bive Jugoslavije biomeuravni ili graanski rat? To je pitanje ovdje vano zato to je teorija nadmoiusmjerena na meudravne ratove.4 Da bi se odgovorilo na gore postavljeno pitanje,ovaj lanak navodi osnovne injenice o ratu na prostoru bive Jugoslavije.

U svijetu je popularna percepcija da je rat na prostoru bive Jugoslavije bio graan-ski rat zasnovan na meunacionalnoj mrnji.5 Meutim, tijekom povijesti, sukobi iz-meu naroda bive Jugoslavije nisu bili brojniji od sukoba meu ostalim europskim na-rodima. Tako Hrvati i Slovenci nisu nikad meusobno ratovali, a Srbi i Hrvati nisu me-usobno ratovali sve do izbijanja Prvoga svjetskoga rata kad su Hrvati (i preanski Srbi)

bili mobilizirani u austro-ugarsku vojsku. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata JosipBroz Tito vodio je najsnaniji pokret otpora u okupiranom dijelu Europe, a taj je pokret

ukljuivao pripadnike svih naroda s podru

ja bive Jugoslavije. Osim toga, od 1946. do1989. godine nije bilo vojnih sukoba na prostoru bive Jugoslavije.6

Kad je Gorbaov preuzeo vlast u SSSR-u, poeo je proces demokratizacije IstoneEurope. Politike elite u tim su dravama prihvatile slobodne izbore i samoopredjeljenjenaroda kao temeljne principe za transformaciju svojih drava iz komunistikih diktaturau demokracije. Bjelorusija, Bugarska, ehoslovaka, Estonija, Maarska, Latvija, Litva,Moldavija, Rumunjska i Ukrajina odrale su 1990. godine svoje prve demokratske par-lamentarne izbore.7Poraene komunistike stranke prihvatile su rezultate izbora i mirno

3Najopsenija kolekcija lanaka koji potvruju teoriju nadmoi moe se pronai u Kugler/Lemke 1996.Vidi takoer Blainey 1973., Mihalka 1976., Mandel 1980., Moul 1988. i Kim 1991.

4U posljednje vrijeme neki su autori pokuali analizirati graanske ratove koristei teorije o meuna-rodnim odnosima (vidi, na primjer, Licklider 1993., osobito Wagnerov lanak). Zbog toga bi bilo korisno

istraiti primjenjivost teorije nadmoi na analizu gra

anskih ratova. Me

utim, u ovom se

lanku iznosi teza daje rat na prostoru bive Jugoslavije ponajprije bio meudravni rat.

5Vidi, na primjer, Huntington 1996., pogotovo stranice 269-72, i Woodward 1995.

6Meutim, treba spomenuti da je postojala snana represija nad albanskim stanovnitvom Kosova tije-kom pedesetih i ezdesetih godina 20. stoljea. Usto je postojala prijetnja uporabe vojne sile protiv hrvatskogarukovodstva 1971. godine.

7Vidi Nohlen i Kasapovi1996.: 52-5 i 84, i Lijphart 1992.


4/18


predale vlast pobjednicima. Sovjetski Savez je povukao vojsku iz Istone Europe. Osimtoga, Rusija je prihvatila neovisnost i nepovredivost granica etrnaest drava bivegaSSSR-a, unatopostojanju mnogobrojne ruske nacionalne manjine u veini tih drava.

etiri od est republika bive Jugoslavije slijedile su isti put. Komunistike strankesu 1990. godine u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji organizirale

potene izbore. U Makedoniji je pobijedila koalicija dviju ljeviarskih stranaka. U Hr-vatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini pobjedu na izborima odnijele su opozicijskestranke. Komunistike stranke u tim republikama, koje su u meuvremenu promijenileimena i programe, prihvatile su izborne rezultate i predale vlast pobjednicima na izbo-rima. Meutim, politiki procesi u Srbiji krenuli su drugim smjerom. Srpska akademijanauka i umetnosti objavila je 1986. godine Memorandumkojim je otvoreno traila us-

postavu Velike Srbije. Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srp-skog naroda nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je isto-rijsko i demokratsko pravo (citirano u ovi, 1991.: 297). Bilo je oito da se taj pro-gram moe ostvariti samo okupacijom teritorija drugih republika. Vodei srpski inte-lektualci, koji su napisali Memorandum, ubrzo su postali utjecajni politiari. Srpski

predsjednik Stamboli (1987.: 218-9) kritizirao je Memorandum rijeima: Memoran-dum nije nov. Stara je to ovinistika briga za sudbinu srpstva ... Memorandum bi semirne savesti () mogao nazvati In memeoriam za Jugoslaviju. Stambolije smije-njen 1987. godine, nakon ega je Miloevi, predsjednik Saveza komunista Srbije, po-stao vodei politiar u Srbiji. Tijekom cijele svoje politike karijere, do 2000. godine,Miloevije pokuavao provesti osnovnu idejuMemoranduma Veliku Srbiju.

Nakon to je uspostavio punu kontrolu nad srpskim politikim institucijama, Miloe-viev su sljedei cilj bile dvije autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina. Iako su te

dvije pokrajine bile u sastavu Srbije, imale su relativno snanu autonomiju zbog povije-snih razloga (Vojvodina), te zbog etnikog sastava (1991. godine 93% populacije naKosovu bili su Albanci).8Miloevievi pristae organizirali su demonstracije u Vojvo-dini kojima su prisilili vojvoansko rukovodstvo na ostavku. Kad su Albanci na Kosovuorganizirali demonstracije protiv Miloevia i u znak potpore autonomiji Kosova, Milo-evi je, uz suradnju s vojnim rukovodstvom, nametnuo uvoenje izvanrednoga stanjana Kosovu. Srpske su vlasti 1989. godine raspustile legitimni Kosovski parlament, to je

bio sluaj bez presedana u novijoj europskoj povijesti. Jugoslavenske su vlasti uvele,pod srpskim pritiskom, vojnu okupaciju i sistem aparthejda to je podrazumijevalo odu-zimanje albanske imovine, nasilne progone, masovna otputanja s posla, zatvaranjazbog politikih razloga, te politika ubojstva. Srpske su vlasti ohrabrivale nasilje nadcivilima (ukljuujui pljake, silovanja i ubojstva) od strane neregularnih srpskih po-strojbi na Kosovu. Srbija je otvoreno pokazivala namjeru da etniki oisti Kosovo odAlbanaca (Cohen, 1996.: 37).

Sva ovlatenja Skuptine Kosova prenesena su na Skuptinu Srbije, ukljuujui i iz-bor kosovskoga predstavnika u Predsjednitvu Jugoslavije. Tako je Srbija postala jedinarepublika koja je imala tri predstavnika u vrhovnom zapovjednitvu oruanih snaga Predsjednitvu Jugoslavije.

8Vidi Metrovi(1996.: 37).


5/18


Nakon to su okupirali Kosovo i ukinuli autonomiju Vojvodine, Miloevii srpskorukovodstvo usmjerili su se na nove ciljeve Hrvatsku i Sloveniju. Bilo je oito da Sr-

bija bez uporabe sile nee moi uspostaviti kontrolu nad tim dvjema republikama. Zbogtoga je Miloeviuspostavio savez s vojnim rukovodstvom. Vojska je prihvatila savez-nitvo s Miloeviem zbog nacionalnih, politikih, ideolokih i ekonomskih razloga.

Nacionalno, Srbi su dominirali u JNA. Godine 1991., 70% armijskih profesionalaca bilisu Srbi i Crnogorci,9iako je udio tih dvaju naroda u stanovnitvu bive Jugoslavije biosamo 38% (Woodward, 1995.: 32). Postotak viih asnika koji su bili Srbi i Crnogorci

bio je jo vie nerazmjeran (Goldstein, 1999.: 223). Srpski su generali u veini podupi-rali projekt Velike Srbije. Tako je ivota Pani, general koji je vodio napad JNA naVukovar i koji je kasnije postao naelnikom generaltaba Vojske Jugoslavije, otvorenoizjavio da je njegov cilj boriti se za legitimni cilj svih Srba da ive u jednoj dravi(Epoha, 17. prosinca 1991.).

Politiki, JNA je imala vrlo snaan utjecaj u vrijeme komunistike diktature. Na pri-mjer, vladajua stranka, Savez komunista Jugoslavije, sastojala se od predstavnika re-

publika i pokrajina te od predstavnika JNA. Drugim rijeima, pozicija JNA bila je iz-jednaena s pozicijom republika. Osim toga, JNA je imala svoje predstavnike u repub-likim parlamentima. Usto, JNA je bila zasnovana na komunistikoj ideologiji. lan-stvo u SKJ-u bio je preduvjet za vojnu karijeru. Ideoloki profil JNA moda je najboljedoao do izraaja u Manifestu saveznog Savjeta za narodnu obranu (de facto proglasGeneraltaba JNA), koji je objavljen u oujku 1991., nekoliko mjeseci prije napada naHrvatsku i Sloveniju: Soveti su poelishvaati daput koji su izabraline vodi do uspe-nih reformi nego do katastrofe. Snage koje se bore za ouvanje sovetske drave i nje-nih institucija su narasle i ojaale. Ovih dana one poduzimaju odlune mere da spreeseparatistike tendencije u pojedinim delovima zemlje. Sovetska armija je takoer mo-

bilizovana. Niti u Jugoslaviji socijalizam jo nije gotov niti baen na kolena. Jugoslavijaje uspela izdrati, iako sa visokom cenom, prve napade i valove antikomunistike histe-rije. Ouvana je realna perspektiva odranja drave kao federativne i socijalistike za-

jednice (citirano u Maga, 1993.: 271).

Naelnik Generaltaba JNA bio je jezgrovitiji: Ja sam bio komunist, ja sam komu-nist i bit u komunist dok ne umrem (Zimmermann, 1996.: 100).

Budui da su komunistike stranke pobijedile na izborima samo u Srbiji i CrnojGori, ideoloki i nacionalni razlozi proizveli su politiki savez izmeu Miloevia iJNA. JNA je prihvatila Miloevia kao svoga vou, ali nije nikad prihvatila rezultatedemokratskih izbora tamo gdje su komunisti bili poraeni. Opisujui hrvatske duno-snike, generali su odbijali prihvatiti rezultate izbora; predsjednika Hrvatske, Tumana,oslovljavali su kao takozvanog predsjednika (Zimmermann, 1996.: 85-6). Ukratko,od jeseni 1990., kako izvjetava veleposlanik SAD-a u Jugoslaviji Zimmermann (1996.:91), Miloevii JNA bili su bliski saveznici.

9 Poetkom devedesetih crnogorsko rukovodstvo je podravalo Miloevia. Meutim, kasnije ak je icrnogorsko rukovodstvo dolo u sukob s Miloeviem, tako da se moe oekivati kako e se i Crna Goraodvojiti od Srbije.


6/18


Jugoslavenski ustavni sistem konano je bio razoren u svibnju 1991. godine. PremaUstavu, predsjednik Predsjednitva Jugoslavije imao je mandat od jedne godine. Odsvibnja 1990. do svibnja 1991. godine predsjednik Predsjednitva Jugoslavije bio je srp-ski predstavnik Borislav Jovi. Dana 15. svibnja 1991. godine hrvatski predstavnik jetrebao preuzeti poloaj predsjednika Predsjednitva. etiri od est republika potovalesu Ustav i prihvatile Mesia za predsjednika. Meutim, srpski i crnogorski predstavnicinisu potovali Ustav. Kako je na temelju prethodnog nepotovanja Ustava Srbija bila

jedina republika s tri predstavnika u Predsjednitvu, rezultat glasovanja je bio etiriprema etiri. Treba naglasiti da je samo glasovanje bilo krenje Ustava jer je premaslovu Ustava hrvatski dunosnik trebao preuzeti dunost po automatizmu. Srpsko odbi-

janje da prihvati Mesia za predsjednika Predsjednitva bio je konani udar na ustavnoureenje Jugoslavije.

Sljedeih mjeseci etiri su republike organizirale referendum o neovisnosti. U Hr-vatskoj je 88,2% graana poduprlo neovisnost, u Sloveniji 86% (Cohen, 1996.: 47, bi-ljeka 19), u Makedoniji 74% te u Bosni i Hercegovini 63% (Woodward, 1995.: 218).

Navedeni podatci ne pokazuju samo da je velika veina stanovnitva u navedenim eti-rima republikama podupirala neovisnost, nego da je veina stanovnitva Jugoslavije bilaza disoluciju te drave.

Proglaenje neovisnosti nije bilo samo legitimno nego i legalno. Republike su seodvojile na temelju procedura koje su bile navedene u republikim ustavima i zako-nima. Osim toga, odvajanje je bilo i u skladu s Ustavom Jugoslavije. Prvi lanak osnov-nih naela tog Ustava izriito navodi prava svakog naroda na samopredjeljenje, uklju-ujui i pravo na otcjepljenje. Badinterova komisija, formirana od strane Europskeunije, te sastavljena od pet sudaca ustavnih sudova zapadnoeuropskih zemalja, potvrdila

je da Ustav Jugoslavije doputa pravo na otcjepljenje (Mesi, 1994.: 315). Slovenija iHrvatska proglasile su, na temelju rezultata referenduma, svoju neovisnost 25. lipnja1991. godine. Sljedei dan JNA je napala Sloveniju. U Hrvatskoj su prvi sukobi poeli

jo u travnju 1991., dok su vojne operacije velikih razmjera poele u rujnu 1991. godine.

Dakle, to moemo zakljuiti iz ovoga kratkog povijesnog pregleda? Je li rat na pro-storu bive Jugoslavije bio graanski ili meudravni rat?

Nema sumnje da je taj rat imao neka obiljeja graanskoga rata. Veliki dio srpskepopulacije u Hrvatskoj i Bosni i Hecegovini podupirao je projekt Velike Srbije i pobu-nio se protiv neovisnosti tih dviju republika (drava). Sukob izmeu pobunjene srpske

populacije i sredinje vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imao je zbog toga nekaobiljeja graanskoga rata. Osim toga, ni Hrvatska niti Slovenija nisu bile meunarodno

priznate drave prije izbijanja sukoba.10Stoga bi sukob izmeu JNA, s jedne strane, teslovenske i hrvatske vojske s druge strane, takoer mogao imati obiljeja graanskoga

rata.Meutim, kako navodi Sra Popovi (velika slova i kurzivi u izvorniku), prizna-

njem od drugih subjekata meunarodnog prava ne uspostavlja se dravnost, vese pri-hvata jedna VEPOSTOJEA pravna injenica (na to upuuje i sama repriznanje)

10Rat u Bosni i Hercegovini poeo je nakon meunarodnoga priznanja te drave.


7/18


koja priznanju PRETHODI. To priznanje deluje, dakle, ex tunc, odnosno unazad oddana nastanka drave (Feral Tribune, 21. svibnja 2004.). Gornja analiza pokazuje dasu sve tri drave koje su iskusile oruani sukob na svom teritoriju u razdoblju od 1991.do 1995. (Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina) proglasile svoju suverenost prijeizbijanja rata. Sve su te drave proglasile neovisnost na temelju rezultata referendumana kojima je velika veina stanovnitva glasala za neovisnost, a rukovodstva tih dravaimala su izbornu legitimaciju.

Meutim, manje je poznato da je Srbija takoer proglasila neovisnost svojim Usta-vom od 28. rujna 1990., dakle godinu dana prije proglaenja neovisnosti Hrvatske i Slo-venije. Prema lanku 72. toga Ustava Republika Srbija ureuje i obezbeuje: suvere-nost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen meunarodni polo-

aj i odnose s drugim dravama i meunarodnim organizacijama (te) odbranu i bez-bednost Republike Srbije. Prema lanku 83., oruanim snagama u miru i u ratu ruko-vodi predsednik Republike Srbije. Stoga zakljuuje Popovi, meunarodni karaktersukoba proizlazi ve iz injenice postojanja suverene i nezavisne Srbije i to od samog

poetka sukoba. Ne samo ustavnopravno, nego i konkretnim potezima Srbija ostvarujesvoju neovisnost. Srbija donosi zakone iz nadlenosti nekadanje federacije kojim ure-uje sopstvenu kreditnu i monetarnu politiku, sopstvenu politiku kontrole cena, uvodidabine na robu iz inostranstva, (i nekadanjih republika SFRJ), naplauje sopstvene ca-rine itd. i ukida niz zakona kojima je svrha provoenje nekadanjeg saveznog zakono-davstva.

Unatoproglaenju neovisnosti, Srbija nastoji staviti pod svoju kontrolu sve savezneinstitucije. Pritom je bila najuspjenija, zbog prethodno navedenih razloga, u uspostav-ljanju kontrole nad JNA. U svojoj briljantnoj analizi, Popovinavodi da je to omogu-

eno zaverom izmeu srpskog politikog vrha i vrha JNA, po kojoj e JNA oistitisvoje redove od nesrba, staviti se na raspolaganje srpskom rukovodstvu i za uzvrat bitiplaana i izdravana od Srbije (novcem pokradenim iz savezne kase) Upravo ustrahu od ove batine ostale bive republike morale su tolerisati ovaj nonsens i slati svoje

predstavnike u Predsednitvo takozvane SFRJ jo itavih godinu dana, do kraja1991. godine, faktiki pristajui da NEZAVISNA Srbija preko Predsednitva i daljevri vlast nad teritorijom SFRJ, to jest, njihovim republikama.

injenica da je dio srpske populacije podigao oruanu pobunu protiv Republike Hr-vatske i Bosne i Hercegovine svakako daje tom ratu odreena obiljeja graanskogarata. Meutim, injenica da je veliki dio njemake i talijanske nacionalne manjine podr-ao 1941. godine agresiju na Jugoslaviju ne ponitava meudravni karakter te agresije.Isto tako potpora dijela srpskog puanstva koje je 1991. godine sainjavalo 11% sta-novnitva Hrvatske i 31% stanovnitva Bosne i Hercgovine11 projektu Velike Srbijene ponitava meudravni karakter toga sukoba. Uostalom, bez vojnoga angamana Sr-

bije taj projekt ionako ne bi bio mogu.

Gornja analiza pokazuje da je rat na prostoru bive Jugoslavije bio ponajprije meu-dravni sukob. Stoga je mogue provjeriti validnost teorije nadmoi i teorije ravnotee

11Zanimljivo je spomenuti da u samoj Srbiji, prema popisu iz 1981. godine, ak 33,6% stanovnitva subili nesrbi.


8/18


snage analizom toga rata.12Ako teorija nadmoi ima univerzalnu primjenu, rat na pro-storu bive Jugoslavije trebao je biti, barem djelomino, posljedica promjene odnosasnaga u smjeru vee ravnotee snaga. Ako je teorija nadmoi vjerodostojna, onda je us-

postavljanje relativne vojne ravnotee trebalo prethoditi poetku rata. Isto tako, uspos-tava vojne nadmoi jedne od zaraenih snaga trebala je prethoditi uspostavi mira na tom

podruju. Stoga e idua poglavlja analizirati odnos snaga u trenutku izbijanja rata, te utrenutku uspostavljanja mira.

Vojna nadmoi poetak rata

Brojni su faktori koji su pridonijeli izbijanju oruanih sukoba na teritoriju bive Ju-goslavije. Uostalom, teko je pronai ijedan rat koji nije imao mnotvo uzroka. Zbogtoga ak i autori koji podupiru teoriju nadmoi navode da je ravnotea snaga samo je-dan od faktora koji uzrokuju izbijanje rata. Na primjer, prema Vasquezu (1996.: 53),promjena odnosa moi ne moe se tretirati kao dovoljan niti kao nuan preduvjet, negokao jedan od imbenika koji poveava vjerojatnost rata u prisutnosti drugih imbenika.Promjena odnosa snaga postaje opasna ako postoje ozbiljni teritorijalni sporovi.13Sli-no, sukobi oko teritorija, nacionalizam, religijske razlike, povijesna iskustva i mnogidrugi imbenici pridonijeli su izbijanju rata na teritoriju bive Jugoslavije. Meutim,opseg ovog lanka ne doputa analizu svih tih imbenika. Ovaj lanak samo nastoji do-kazati da je vojna nadmoSrbije bila vaan imbenik koje je pridonio izbijanju rata, tonegira teoriju nadmoi i afirmira osnovne pretpostavke teorije o ravnotei snaga kaoimbeniku mira.

Uoi izbijanja rata na prostoru Jugoslavije Srbija je uspjela znatno promijeniti odnos

vojne moi u svoju korist. Ta se promjena dogodila na etirima razinama. Najprije, Sr-bija je poveala broj glasova u vrhovnoj komandi Predsjednitvu Jugoslavije. Drugo,Savezni sekretar za narodnu odbranu (ministar obrane) i Naelnik generaltaba postalisu bliski saveznici predsjednika Srbije te su tijekom rata sluali njegova nareenja.Tree, JNA je proiena od generala i asnika koji nisu bili Srbi ili Crnogorci.14e-tvrto, Teritorijalna obrana, koja je po Ustavu bila pod kontrolom republika, razoruana

je (osim teritorijalnih obrana Srbije i Crne Gore). Osim toga, embargo na uvoz oruja,nametnut od strane UN, zamrznuo je uspostavljenu vojnu nadmoSrbije.

12ak i da je rat na prostoru bive Jugoslavije bio isti graanski rat, bilo bi razloga da se validnost teo-rije nadmoi i teorije ravnotee provjeravaju na tom ratu, jer kako navodi David (1997.: 557): Kad centralnavlast propadne, meunarodni sistem se replicira unutar te drave. Grupe unutar drave tada se po inju pona-ati kao to se ponaaju drave u meunarodnom sistemu.

13U svom intervjuuNinu, 4. prosinca 1991., Miloevije priznao teritorijalnu dimenziju sukoba. Mi mo-ramo imati jedinstvo u Srbiji ako elimo da Srbija koja je najjaa i ima najvie stanovnika diktira buduedogaaje. Granice su osnovni problem. A najjai diktira granice, ne najslabiji (kurziv M.A.). Ova Miloevi-eva izreka jo je jedan dokaz da je rat na prostoru Jugoslavije bio meudravni rat jer je sukob oko granicaprimarna karakteristika meunarodnoga, a ne graanskoga rata.

14Bilo je nekoliko iznimaka od toga pravila. Na primjer, Slovenac Stane Brovet, viceadmiral, zadrao jesvoju poziciju u Beogradu.


9/18


Veje objanjeno kako je Srbija uspjela postii da jedina ima tri glasa u Predsjed-nitvu Jugoslavije. Takoer, objanjeno je zato su kljune osobe u JNA podupirale

predsjednika Srbije Miloevia. Meutim, generali i asnici koji nisu bili Srbi i Crno-gorci, generalno govorei, nisu bili uz Miloevia. Zbog toga, da bi uspostavili punukontrolu nad JNA, te da bi transformirali JNA u srpsku armiju, Miloevii JNA su po-eli istiti JNA od nesrpskih kadrova. Kako navodi Martin pegelj (2001.: 21-2), hr-vatski general15: U vrijeme kad sam ja bio zapovjednik 5. armije, vie od 50% njenihzapovjednih mjesta bilo je popunjeno hrvatskim generalima i viim asnicima. Uoirata, meutim, zapovjednik Sjeverozapadnog bojita postaje general ivota Avramovi,koji dolazi s neke posve sporedne funkcije, meni tada osobno nepoznat, osim to samznao da je Srbin s juga Srbije. Naelnik taba postaje general Dobrain Praevi izCrne Gore, zamjenik zapovjednika vojita poznati je Andrija Raeta, a zapovjednicikorpusa postaju Vladimir Trifunovi, Duan Uzelac, Mio Deli, Milan Popovi, Mari-

jan ad piro Nikovi Dakle, samo jedan Slovenac (ad), ni jedan Hrvat i ni je-dan osim Raete, koji je podrijetlom iz Like roen na teritoriju Hrvatske ili Slovenije.

Dodatni korak, koji je uspostavio snanu srpsku vojnu nadmo, bio je razoruanjeteritorijalne obrane svih republika osim Srbije i Crne Gore. Teritorijalna obrana (TO) je

bila, sukladno Ustavu, pod kontrolom republika. Zbog toga je TO mogla iako je imalapuno slabije naoruanje nego JNA biti institucija koja je mogla uspostaviti minimalnuravnoteu snaga. Na primjer, TO Hrvatske imala je, prije razoruanja, otprilike 200.000komada pjeakog naoruanja, 1.400 minobacaa razliitog kalibra, 10.000 runih ba-caa, 10.000 komada razliitoga artiljerijskog oruja, 8.000 protuavionskh topova i 500

protuoklopnih raketnih sustava.16Nakon razoruanja TO, Hrvatska je kontrolirala samo9.000 komada oruja razliitog kalibra to je bilo samo 3-4% naoruanja TO Hrvatske.Jovan Divjak17navodi da je JNA uzela doslovno sve naoruanje TO Bosne i Hercego-

vine. Samo je Slovenija uspjela sauvati otprilike 30% naoruanja i opreme TO (Divjaki pegelj [rasprava] u Maga i ani, 2001.: 98-9). Kasnije su Slovenija i Hrvatska ku-

pile odreenu koliinu lakog oruja na svjetskom tritu. Meutim, ta kupnja nije moglaznatnije promijeniti vojnu neravnoteu u korist Srbije.

Usto je Rezolucija 713 Vijea sigurnosti 25. rujna 1991. uvela embargo na izvozoruja u Jugoslaviju. Sjedinjene Amerike Drave su veprije, 11. srpnja 1991., unila-teralno uvele embargo na izvoz oruja. Srbija je snano poduprla embargo, zato to je tamjera bila izravno u njezinu interesu. Negativan efekt embarga na oruje priznao je iKofi Annan, dananji Glavni tajnik UN-a. Taj je embargo samo zamrznuo vojnu rav-noteu u bivoj Jugoslaviji. Ostavio je Srbe u poziciji velike vojne nadmoi i efektivno

15pegelj je 1990. godine postao ministrom obrane Republike Hrvatske.

16Kasnije je JNA podijelila to naoruanje Srbima u Hrvatskoj koji su se pobunili protiv hrvatskih vlasti.Kako navodi Kadijevi(1993.: 94), teritorijalnu odbranu srpskih delova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini(smo) upotrebili u dejstvima zajedno sa JNA.

17Jovan Divjak je bio zapovjednik u TO BiH. Kasnije, tokom rata, pridruio se Armiji BiH.


10/18


oduzeo Republici Bosni i Hercegovini Poveljom UN zajameno pravo na samoobranu(citiran u Simms, 2001.: 75).18

Preduvjet za uspjeno voenje rata jest vojna superiornost. Drugi je preduvjet novac.Miloevi je jo jednom naao jednostavno rjeenje. Poetkom 1991., zahvaljujuiMiloevievim manipulacijama, Srbija je uzela dvije milijarde dolara iz primarne emi-sije Narodne banke Jugoslavije. Istodobno, Srbija je izvrila rekviziciju veine hrvatskihi slovenskih poduzea (Goldstein, 1999.: 209). Osim toga, JNA je prodala, neposredno

prije amerike intervencije u Kuvajtu, vojnu opremu Iraku, krei embargo UN-a(Zimmermann, 1996.: 88).

Da rezimiramo, Srbija je uoi rata uspostavila snanu vojnu premo na prostoruJugoslavije. Srpski predsjednik Miloevikontrolirao je JNA i TO Srbije i Crne Gore.Uz to, gotovo cjelokupno naoruanje TO Hrvatske, Bosne i Hecegovine i Makedonije,te 70% naoruanja TO Slovenije bilo je pod kontrolom JNA, to je praktino znailo da

je bilo pod kontrolom Srbije. Sljedei podatci oslikavaju stupanj vojne neravnotee.Kontrolirajui JNA, Srbija je imala pod svojom kontrolom vojsku s 3,5 milijuna ko-mada modernoga pjeadijskog naoruanja, 3.500 tenkova, 3.760 oklopnih transportera,11.000 komada artiljerijskog naoruanja (100 mm i veeg), 455 borbenih aviona i kom-

pletnu ratnu mornaricu (unec i pegelj [rasprava] u Maga i ani, 2001.: 111 i 320).Nasuprot tomu Hrvatska, BiH, Slovenija i Makedonija pod svojom kontrolom nisuimale nijedan tenk ni borbeni avion. Zbog toga su gotovo svi vojni strunjaci oekivali

brzu vojnu pobjedu JNA, to bi zapravo znailo vojnu pobjedu Srbije. Na primjer, kakonavodi Ruggie (1996.: 97), vojska SAD-a je oekivala da e prosrpski orijentiranaJNA, za koju su smatrali da se ubraja meu najmonije u Europi, postii brzu i odlunuvojnu pobjedu. Slino navodi Anton Tus (2001.: 52), naelnik Glavnoga stoera hr-

vatske vojske: U to doba posjetio me jedan visoko rangirani zapadni general na slubiu NATO-u, kojega sam otprije poznavao. Susreli smo se u Zagrebu 7. listopada, pa mije rekao kako NATO procjenjuje da neemo izdrati vie od dva tjedna Nakon neko-liko mjeseci opet smo se susreli. Priznao mi je kako nisu mogli vjerovati da emo izdr-ati. Sama JNA bila je planirala operaciju zavriti za 20 dana.

Prema teoriji nadmoi rat se u bivoj Jugoslaviji nije smio dogoditi. Vojna premoSrbije bila je tako izrazita da se Hrvatska, BiH, pa ak ni Slovenija nisu smjele usuditisuprotstaviti Srbiji, a Srbija nije trebala imati razloga upotrebljavati silu jer su se slabijisuparnici trebali pokoriti srpskim zahtjevima da bi izbjegli poniavajui vojni poraz.Meutim, taj scenarij se nije dogodio. Slabije drave nisu se eljele pokoriti srpskimzahtjevima unatoizrazitoj vojnoj inferiornosti. Slovenija nije eljela odustati od Usta-vom zajamenoga prava na osamostaljenje, a Hrvatska i BiH nisu pristale na promjenegranica u korist Srbije.

Iz gore navedene analize vidljivo je da teorija nadmoi ne moe objasniti izbijanjerata na teritoriju bive Jugoslavije. Dogaaji na tom prostoru nisu se odvijali onako

18Interesantno je napomenuti da su za vrijeme rata u Jugoslaviji, svjesno ili nesvjesno, slijedili principeteorije nadmoi. Kako navodi Simms (2001.: xi), britanski dravnici i diplomati smatrali su da je snana Sr-bija najbolji jamac mira na Balkanu. Stoga nije udno da je Velika Britanija bila jedan od najeih pobor-nika embarga na izvoz oruja.


11/18


kako su se trebali odvijati sukladno toj teoriji. Nasuprot tomu, kao to e idue poglav-lje pokazati, dogaaji na prostoru bive Jugoslavije potvrdili su sve osnovne postavketeorije o ravnotei snaga kao imbeniku mira.

Ravnotea snaga i mirovni sporazum

Nasuprot teoriji nadmoi, teorija ravnotee tvrdi da vojna nadmo poveava vje-rojatnost rata.19Tako Mearsheimer tvrdi (1990.: 19) neravnotea moi izaziva rat zatoto poveava agresorove anse za pobjedu na bojitu. Sukladno tomu, budui da jeimala veliku vojnu nadmo, Srbija je imala velike anse za pobjedu u ratu. Postavlja se,meutim, logino pitanje, zato se ostale republike (drave) nisu pokorile srpskim za-htjevima, kao to to predvia teorija nadmoi? Drugim rijeima, zato nisu odustale odneovisnosti, odnosno zato nisu pristale na promjenu granica u korist Srbije? Teorijaravnotee jo jednom, za razliku od teorije nadmoi, prua vjerodostojan odgovor.Prema Waltzu (1979.: 118), svaka drava kao svoj minimum postavlja zahtjev za ops-tankom i ouvanjem teritorija. Zbog toga, unatoslabim ansama za uspjeh na bojitu,ni Hrvatska ni BiH nisu eljele dopustiti okupaciju svojih teritorija bez vojnog otpora,niti je Slovenija eljela odustati od prava na odcjepljenje.

Dodatan argument u prilog teoriji ravnotee jest i injenica to je mir na prostorubive Jugoslavije uspostavljen onda kad je postignuta relativna ravnotea snaga. Usto,trajanje rata bilo je obrnuto proporcionalno snazi drava koje je Srbija napala. Snanijerepublike (drave) prije su zaustavile srpsku agresiju i uspostavile mir uz manje rtava.Sljedei pregled povijesnih injenica pokazuje validnost teorije ravnotee.

JNA je napala Sloveniju 27. lipnja 1991. godine. Meutim, Slovenija nije time bilaiznenaena, nego je iznenaena ostala JNA. Kako izvjetava Stockholm International

Peace Research Institute (SIPRI, 1992.: 410), JNA se suoila sa snanom i odlino or-ganiziranom obranom. Kao to je venavedeno, Slovenija je bila najbolje naoruanaod svih drava koje su iskusile srpsku agresiju. Slovenija je sauvala otprilike 30%vojne opreme TO. Usto, kupila je najpotrebniju vojnu opremu prije nego to je UN uveoembargo. Od upotrebljavanog oruja, s najvee udaljenosti su transportirani Ambrusti,

protuoklopno naoruanje kratkog dometa dizajnirano u Njemakoj a kupljeno u Singa-puru (SIPRI, 1992.: 409). Dakle, unatovojnoj inferiornosti, koja je oita vezbog i-njenice to Slovenija nije imala ni jedan tenk niti borbeni avion, ipak je imala na raspo-laganju vojnu opremu koja je omoguivala obranu. Usto, Slovenija nema granicu sa Sr-

bijom, a njezine zemljopisne karakteristike brdski reljef i obilje uma omoguivalesu povoljne uvjete za otpor. Nije manje vano ni to to je stanovnitvo Slovenije bilo vi-soko motivirano za obranu od srpske agresije.

JNA nije oekivala snaan otpor. Dvije godine prije, kad je JNA intervenirala naKosovu, kosovsko rukovodstvo opredijelilo se za miroljubiv, gandijevski tip otpora.Mirne su demonstracije lako uguene. Nakon to su JNA i srpska policija ubile otprilike

19Najutjecajniji predstavnici teorije o ravnotei snaga kao preduvjetu mira su Hans Morgentau, KennethWaltz i Quincy Wright.


12/18


100 ljudi protesti su prestali (Goldstein, 1999.: 202). JNA je pogreno oekivala slianscenarij u Sloveniji.

Sukob u Sloveniji bio je tzv. konflikt niskog intenziteta. Slovenske trupe opkolile suvojarne JNA i prekinule opskrbu jedinica JNA. Budui da je slovenska obrana bila do-

bro organizirana, te s obzirom na to da su Hrvatska i BiH bile puno vanije za projektVelike Srbije, prekid vatre proglaen je venakon pet dana sukoba. Na kraju se JNA

povukla iz Slovenije. Kad je srpsko rukovodstvo shvatilo da vojna nadmoSrbije nijeonolika kao to su pretpostavljali, pristalo je na mirovni sporazum. Sama injenica to jevojna premoSrbije bila manje izraena u usporedbi sa Slovenijom, nego u usporedbi sHrvatskom i BiH, pridonijela je brzom prekidu neprijateljstava. Sukob u Sloveniji trajao

je najkrae, a broj je rtava bio puno manji nego u Hrvatskoj i BiH. U Sloveniji je tije-

kom sukoba poginulo otprilike 100 ljudi (SIPRI, 1992.: 410).20

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj nova vlast nije posjedovala gotovo

nikakvo vojno naoruanje. Budui da je bilo oito da JNA, pod Miloevievim vod-stvom, namjerava napasti Hrvatsku, hrvatsko rukovodstvo je poelo nabavljati naorua-nje iz inozemstva. Najvanija je bila kupovina kalanjikova iz Maarske (SIPRI, 1992.:408). Prije nego to je uveden embargo, Hrvatska je takoer kupila ogranien broj pro-tuoklopnog naoruanja kratkoga dometa. Meutim, to nije bilo dovoljno za efektivnuobranu. U prvih nekoliko mjeseci rata, koji je poeo u ljeto 1991., srpske trupe okupi-rale su 20% teritorija i svakodnevno osvajale nove teritorije (SIPRI, 1992.: 410). Em-

bargo na uvoz oruja nije ni najmanje nakodio Srbiji, ali je umnogome utjecao na loeopremljene hrvatske snage.

U jesen, Hrvatska je vojska promijenila strategiju i poela napadati skladita i vojar-ne JNA na hrvatskom teritoriju. Ta je nova strategija bila vrlo uspjena. U tim akci-

jama Hrvatska vojska je zarobila veliku koliinu naoruanja oko 200 tenkova, 150oklopnih transportera, vie od 400 topova kalibra preko 100 mm, sva sa municijom(Goldstein, 1999.: 234). Poslije toga Srbija je bila spremna za razgovor o prekidu vatre.Sporazum o primirju potpisan je u Sarajevu 3. sijenja 1992. godine. Relativna ravno-tea snaga koja je nastala kao posljedica ofanzivnih akcija Hrvatske vojske u kojima

je zaplijenjena velika koliina naoruanja proizvela je primirje.

Prije izbijanja rata JNA je pokuala sprijeiti naoruavanje Hrvatske, ali s polovi-nim uspjehom. Meutim, nije samo JNA pokuavala sprijeiti naoruavanje Hrvatske.Ameriki ambasador Zimmermann (1996.: 132) takoer je otro kritizirao obrambenu

politiku Republike Hrvatske. Osvrnuo sam se na oigledne napore da se formira Hr-vatska vojska i upozorio sam Tumana da SAD nee dati nikakvu podrku militarizacijinjegove republike. Demokracija bi bila najbolja garancija sigurnosti Hrvatske, tvrdiosam, jer bi ukinula opasnost koja prijeti Hrvatskoj od strane nezadovoljnih Srba. Tu-

man se nije osvrtao na Zimmermannov prijekor. Nasuprot Tumanu, Izetbegovi, pred-sjednik Predsjednitva BiH, prihvatio je Zimmermannov savjet i nije ustrojio bosanskuarmiju prije rata. Zbog toga se, kad je rat poeo, BiH nije mogla braniti. Ubrzo su srp-ske trupe kontrolirale gotovo 70% teritorija BiH. Zapoevi prvim prijelazima preko

20Prema Mansfieldu i Snyderu (1995.: 227), rat je definiran kao oruani sukob koji uzrokuje najmanje1.000 rtava na bojitu. Zbog toga se sukob u Sloveniji ne moe okarakterizirati kao rat.


13/18


Drine poetkom travnja, ofenziva srpskih trupa i trupa bosanskih Srba postigla je veinusvojih teritorijalnih osvajanja u prvih nekoliko mjeseci rata. Izetbegovi, za razliku odTumana, nije uinio gotovo nita na izgraivanju bosanske vojske (Zimmermann,1996.: 200). Srpska je vojska imala veliku nadmou odnosu na bosansko-hercegovakuvojsku, a ta nadmonije kao to to predvia teorija nadmoi donijela mir. Upravosuprotno, posljedice su bile sljedee: Podatci koji su dostavljeni od bosansko-hercegovakih vlasti poetkom 1994. navode 140 000 poginulih i nestalih te vie od160.000 ranjenih. Budui da cijele regije nisu bile dostupne, te su brojke nepotpune,tako da je prava brojka vjerojatno otprilike 200 tisua poginulih. Usto, gotovo dva mi-lijuna ljudi bilo je prisiljeno pobjei u inozemstvo ili u druge dijelove drave. Najvei

broj rtava bili su civili (Cigar, 1995.: 9).

Osim navedenoga, desetci tisua ljudi drani su u koncentracijskim logorima(Goldstein, 1999.: 243). Kako izvjetava Gutman (1993.: 144), u samo jednome od njih,u Omarskoj, ubijeno je vie od 4.000 ljudi. Namjerno su razarani kulturni spomenici,groblja, damije i crkve. Na primjer, srpske trupe razorile su u banjalukoj regiji 200 od202 damije (99%) i 96% katolikih crkava (Gutman, 1993.: 47). Posljedica srpske po-litike bila je da su gotovo svi Muslimani i Hrvati bili protjerani s teritorija pod srpskomkontrolom. Moemo zakljuiti da srpska vojna nadmonije pridonijela samo izbijanjurata, nego i tome da je stupanj nadmoi bio proporcionalan broju rtava u pojedinim dr-avama koje je Srbija napala. to je vie naoruanja imala napadnuta drava to je manjeljudi poginulo prilikom agresije i to je lake bilo zakljuiti mir.

Rat u Hrvatskoj i BiH zavrio je 1995. godine Daytonskim sporazumom. Nain nakoji je rat zavrio jo je jedan dokaz u prilog teoriji ravnotee. Kako navodi vojni stru-njak Norman Cigar (2001.: 219), glavni uzrok politikog preokreta 1995. godine, koji

je doveo do kraja rata, jest uspostava vojne ravnotee, to je uvjerilo obojicu, Miloe-via i Karadia, da je troak nastavka rata vei od dobitka, te da nastavak rata moedovesti do nepopravljivog poraza.

to je uzrokovalo promjenu odnosa snaga u komparaciji s poetkom rata? Najutje-cajniji imbenici bili su sljedei:

1. Unatoembargu, Hrvatska i BiH kupile su odreenu koliinu naoruanja i primilesu odreenu vojnu pomo iz inozemstva u razdoblju od 1991. do 1995. godine.Kako izvjetava Holbrooke (1998.: 50), vaan razlog zbog kojeg su bosanski Mu-slimani uspjeli preivjeti jest injenica da su dobili znaajnu vojnu pomood islam-skih drava, oigledno ukljuujui Iran.

2. Ekonomske sankcije koje su Ujedinjeni narodi nametnuli Srbiji i Crnoj Gori znatnosu natetile srpskoj ekonomiji, a te su ekonomske tete smanjile srpsku vojnu nadmo.

3. Od 1994., na temelju Washingtonskoga i Splitskoga sporazuma, Hrvatska i BiH supostale vojnim saveznicima. Nakon to su ujedinile snage te su dvije drave postalemanje vojno inferiorne u odnosu na Srbiju.

4. U ljeto 1995. godine NATO je poeo bombardirati srpske vojne ciljeve u BiH. To li-mitirano ukljuivanje NATO-a proizvelo je vojnu ravnoteu izmeu Hrvatske i BiHs jedne i jo uvijek vojno snane Srbije s druge strane.


14/18


Nakon to je vojna ravnotea uspostavljena, Srbija je bila voljna prihvatiti mirovnisporazum s Hrvatskom i BiH u Daytonu. Taj je sporazum napokon okonao rat.

Zakljuak

U svom najutjecajnijem djeluPower and ParityLemke i Kugler (1996.: 29) tvrde daje rasprava o valjanosti teorije nadmoi dola do svog kraja jer sva empirijska istraiva-nja pokazuju valjanost te teorije i pogrenost teorije ravnotee. Obilje empirijskih te-stova potvruje da paritet daje pretpostavku za rat na globalnoj i regionalnoj razini. Ovaknjiga pokazuje da je daljna rasprava besmislena. S empirijskim i logikim argumen-tima koji su u njoj izloeni postaje jasno da se teorija o tranziciji moi razvila u iru teo-riju o ravnotei moi kao uzroku rata.

Meutim, analiza u ovom lanku pokazuje da je rasprava jo uvijek i te kako smi-slena. Svi empirijski podatci i logike analize rata na prostoru bive Jugoslavije poka-zuju validnost klasine teorije ravnotee, istodobno pokazujui nesposobnost teorijenadmoi da objasni taj rat. Oito je da obje teorije ne mogu biti tone. Svaki argument u

prilog teoriji ravnotee zapravo je argument protiv teorije nadmoi i obratno. Stoga, dazakljuimo, sljedee injenice o ratu na prostoru bive Jugoslavije potvruju valjanostteorije ravnotee i negiraju teoriju nadmoi:

1. Promjene u politikom i vojnom ustrojstvu Jugoslavije, koje su se dogodile krajemosamdesetih i poetkom devedesetih godina 20. stoljea, rezultirale su snanom voj-nom nadmoi Srbije u odnosu na druge republike. Ta nadmonije uzrokovala mir kao to teorija nadmoi predvia nego rat, to je u potpunoj suglasnosti s teorijom

ravnotee. Srbija je potaknula rat elei iskoristiti vlastitu vojnu nadmo

kako biostvarila projekt Velike Srbije.

2. Slovenija, Hrvatska i BiH odluile su suprotstaviti se Srbiji unatoinjenici to su,prema predvianjima vojnih strunjaka, imale slabe izglede da e se uspjeti obranitiod vojno umnogome nadmonijega suparnika. Ta je injenica u suprotnosti s teori-jom nadmoi prema kojoj se slabija strana nee usuditi vojno suprotstaviti izrazitonadmonijem suparniku. Meutim, i ta je injenica u skladu s teorijom ravnotee

prema kojoj e i najslabiji nastojati vojno braniti vlastiti suverenitet i teritorijalniintegritet.

3. Mirovni sporazumi nisu sklapani poslije uspostave vojne nadmoi jedne od zarae-nih strana nego nakon uspostavljanja ravnotee snaga.

4. to je neravnotea snaga bila izrazitija, to je vei bio broj rtava. Najgora nasilja

dogodila su se u BiH 1992. godine kad Bonjaci nisu imali vojne opreme da bi seobranili od srpskoga pokolja. Nasuprot tome Slovenija, koja je bila najbolje pri-premljena za rat, imala je samo nekoliko desetaka rtava.

Da zakljuimo, rat na prostoru bive Jugoslavije potvruje latinsku izrekusi vis pa-cem para bellum,21a ta je izreka u skladu s teorijom ravnotee.

21Ako eli mir, spremaj se za rat.


15/18


Literatura

Betts, Richard K. (ur.), 2001.: Conflict after the Cold War: Arguments on Causes of War andPeace, Longman, New York

Blainey, Geoffrey, 1973.: The Causes of War, Macmillan, New York

Brown, Michael E./ Owen, R. Cote, Jr./ Lynn-Jones, Sean M./ Miller, Steven E., 1999.: Theoriesof War and Peace, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts

Cigar, Norman, 1995.: Genocide in Bosnia: The Policy of Ethnic Cleansing, College Station,Texas A&M University Press

Cigar, Norman, 2001.: Serb War Effort and Termination of the War, u: Maga, Branka/ ani, Ivo

(ur.), 2001.: The War in Croatia and Bosnia-Herzegovina, 1991-1995, Frank Cass, London:200-35

Cohen, Philip J., 1996.: Ending the War and Securing Peace in former Yugoslavia, u: Metrovi,Stjepan G. (ur.), Genocide after Emotion: The Postemotional Balkan War, Routledge, Lon-don/New York: 31-50

ovi, Boe (ur.), 1991.:Izvori velikosrpske agresije, August Cesarec, Zagreb

David, Steven R., 1997.: Internal War: Causes and Cures, World Politics, (49): 552-76

Garnham, David, 1976.: Power Parity and Lethal International Violence, 1969-1973. Journal ofConflict Resolution, (20) 3: 379-94

Geller, Daniel S./ Singer, David J., 1998.: Nations at War: A Scientific Study of InternationalConflict, Cambridge University Press, Cambridge

Gilpin, Robert, 1981.: War and Change in World Politics, Cambridge University Press, Cambridge

Goldstein, Ivo, 1999.: Croatia: A History, C. Hurst & Co, London

Gutman, Roy, 1993.:A Witness to Genocide, Macmillan Publishing Company, New York

Holbrooke, Richard, 1998.: To End a War, Random House, New York

Huntington, Samuel P., 1996.: The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order,Simon & Schuster, New York

Kadijevi, Veljko, 1993.:Moje vienje raspada vojska bez drave, Politika, Beograd

Keohane, Robert O., 1984.: After Hegemony: Cooperation and Discord in the World PoliticalEconomy, Princeton University Press, Princeton, N.J.

Kim, Woosang, 1991.: Alliance Transition and Great Power War, American Journal of PoliticalScience, (35): 33-50

Kugler, Jacek/ Lemke, Douglas (ur.), 1996.: Parity and War: Evaluations and Extensions of theWar Ledger, The University of Michigan Press, Ann Arbor

Lemke, Douglas, 1996.: Small States and War: An Expansion of Power Transition Theory, u:Kugler, Jacek/ Lemke, Douglas (ur.),Parity and War: Evaluations and Extensions of the WarLedger, The University of Michigan Press, Ann Arbor: 77-92

Lemke, Douglas/ Kugler, Jacek, 1996.: The Evolution of the Power Transition Perspective, u:Kugler, Jacek/ Lemke, Douglas (ur.),Parity and War: Evaluations and Extensions of the WarLedger, The University of Michigan Press, Ann Arbor: 3-34


16/18


Lemke, Douglas/ Werner, Suzanne, 1996.: Power Parity, Commitment to Change and War,Inter-national Studies Quarterly, 40: 235-260

Licklider, Roy (ur.), 1993.: Stopping the Killing: How Civil Wars End, New York UniversityPress, New York

Lijphart, Arend, 1992.: Democratization and Constitutional Choice in Czecho-Slovakia, Hungaryand Poland 1989-91,Journal of Theoretical Politics, (4) 2: 207-223

Maga, Branka, 1993.: The Destruction of Yugoslavia: Tracking the Break-up 1980-92, Verso,London, New York

Maga, Branka/ ani, Ivo (ur.), 2001.: The War in Croatia and Bosnia-Herzegovina, 1991-1995,Frank Cass, London

Mansfield, Edward D./ Snyder, Jack, 1995.: Democratization and the Danger of War, u: Brown,Michael E./ Owen, R. Cote, Jr./ Lynn-Jones, Sean M./ Miller, Steven E. (ur.), 1999.: Theoriesof War and Peace, The MIT Press, Cambridge Massachusetts: 221-256

Mearsheimer, John J., 1990.: Why We Will Soon Miss the Cold War, u: Betts, Richard K. (ur.),2001.: Conflict after the Cold War: Arguments on Causes of War and Peace , Longman, NewYork: 17-32

Mesi, Stjepan, 1994.:Kako je sruena Jugoslavija, Mislavpress, Zagreb

Mandel, Robert. 1980.: Roots of the Modern Interstate Border Dispute, Journal of Conflict Reso-lution, (24): 427-454

Metrovi, Stjepan G. (ur.), 1996.: Genocide after Emotion: The Postemotional Balkan War,Routledge, London/New York

Mihalka, Michael, 1976.: Hostilities in the European State System, Peace Science Society Papers,(26): 100-116

Moul, William B., 1988.: Balance of Power and the Escalation Serious Disputes Among Euro-pean Great Powers, 1815-1939,American Journal of Political Science, (32): 241-275

Nohlen, Dieter/ Kasapovi, Mirjana, 1996.: Wahlsysteme und Systemwechsel in Osteuropa, Leskeund Budrich, Opladen

Organski, A. F. K., 1968.: World Politics, Alfred A. Knopf, New York

Organski, A. F. K./ Tammen, Ronald, 1996.: The New Open Door Policy: U.S. Strategy in thePost-Cold War Era, u: Kugler, Jacek/ Lemke, Douglas (ur.), Parity and War: Evaluations andExtensions of the War Ledger, The University of Michigan Press, Ann Arbor: 31-46

Rasler, Karen/ Thompson, William R., 1994.: Transition and Global Struggle, University ofKentucky Press, Lexington

Ruggie, John Gerard, 1996.: Winning the Peace: America and World Order in the New Era, Co-lumbia University Press, New York

Simms, Brendan, 2001.: Unfinest Hour: Britain and Destruction of Bosnia, The Penguin Press,Allen Lane

Siverson, Randolph M./ Tennefoss, Michael R., 1984.: Power, Alliance, and the Escalation of In-ternational Conflict, 1815-1965, The American Political Science Review, 78: 1057-69

Stamboli, Ivan, 1987.:Rasprave o SR Srbiji, Globus, Zagreb


17/18


Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI), 1992.: Yearbook 1992: World Arma-ments and Disarmament, Oxford University Press, Oxford

pegelj, Martin, 2001.: The First Phase, 1990-1992: The YPA Prepares for Aggression and Croa-tia for Defence, u: Maga, Branka/ ani, Ivo (ur.), The War in Croatia and Bosnia-Herzego-vina, 1991-1995, Frank Cass, London: 14-40

Tus, Anton, 2001.: The War in Slovenia and Croatia up to the Sarajevo Ceasefire, u: Maga,Branka/ ani, Ivo (ur.), The War in Croatia and Bosnia-Herzegovina, 1991-1995, FrankCass, London: 41-66

Vasquez, John A., 1996.: When Are Power Transitions Dangerous? An Appraisal and Reformu-lation of Power Transition Theory, u: Kugler, Jacek/ Lemke, Douglas (ur.), Parity and War:Evaluations and Extensions of the War Ledger, The University of Michigan Press, Ann Ar-bor: 35-56

Waltz, Kenneth N., 1979.: Theory of International Politics, McGraw-Hill, New York

Weede, Erich, 1976.: Overwhelming Preponderance as a Pacifying Condition Among ContiguousAsian Dyads, 1950-1969,Journal of Conflict Resolution, (30) 3: 395-411

Woodward, Susan L., 1995.: Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution after the Cold War, TheBrookings Institution, Washington D. C.

Wright, Quincy, 1964.:A Study of War, The University of Chicago Press, Chicago

Zimmermann, Warren, 1996.: Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers Americas Last Ambassador Tells What Happened and Why, Times Books, New York


18/18


Miljenko Anti

POWER PREPONDERANCE THEORY AND THE WAR ON THETERRITORY OF FORMER YUGOSLAVIA (1991-1995)

Summary

This article investigates which one of two competing theories balance ofpower theory or power preponderance theory better explains war on the territoryof former Yugoslavia.The main finding is that military preponderance in favourof Serbia fostered aggression of this state on Slovenia, Croatia and Bosnia andHerzegovina. Furthermore, relative balance of power, which was established in1995, was the main reason for the termination of hostilities and for the Daytonpeace agreement. Consequently, this article concludes that case study of the waron the territory of former Yugoslavia is an additional argument in favour of clas-sical balance of power theory and that power preponderance theory cannot explainneither outbreak nor ending of this war. This article also challenges previous in-terpretations of war in former Yugoslavia, which claimed that this war was a civilwar based on ethnic hatred. In contrast, this article argues that conflict on the ter-

ritory of former Yugoslavia was primarily an interstate war based on rational cal-culations of main actors.

Key words:balance of power, power preponderance, civil war, interstate war, Yugoslavia

Mailing address:Graevinski fakultet, Andrije Kaia-Mioia 26, HR 10 000Zagreb.E-mail:[email protected]

Documents

Teorija Nadmoći i Rat Na Teritoriju Bivše Jugoslavije