Uvod

Odabrao sam ovu temu jer, smatram da je Teatar Apsurda sinonim za Svijet u kojem živimo.Ono što smo mogli čitati u „Čekajući Godoa“ ili „Ćelava Pjevačica“

možemo i doživljavamo svaki dan.Apsurd je svakodnevnica i izgleda normalno stanje, a mi se moramo truditi da bi bilo što manje apsurda.U svome maturskom radu ću se baviti općenito Teatrom Apsurda i pokušati

napraviti paralelu između djela i stvarnosti, kombinujući to dvoje.Naravno dotaći ću se općenito i Drame te

historije iste.Još jedan razlog zašto sam izabrao ovu temu jeste taj što sam imao priliku da glumim u „Čekajući

Godoa„, i tako sam iskusio dramski dio iz prve ruke ako smijem tako reći.Dok su apsurd komunikacije i ostali

apsurdi opšte prisutni u svakodnevnici.

1

Drama

Da bih uopšte mogao pričati o Teatru Apsurda moram prvo

obuhvatiti i objasniti Dramu i njene karakteristike.

Prevedeno sa grčkog jezika, drama znači radnja. Ona obuhvata

sve književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici, a koje

svoj pravi smisao dobivaju u pozorišnoj predstavi. Drame su

književna djela posebno oblikovana tako da sadrže opis likova s

naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci

izgovaraju na pozornici i dijelove koji služe samo kao uputa

glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama.

Karakteristika drame

U drami nisu nužni opisi i pripovijedanje, nego glavne dijelove

čini govor glumaca. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, već

se postiže izmjenom dramskih situacija. Dijalog (razgovor među

likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva

književnog oblikovanja drame. Dešavanje na pozornici proizlazi iz

2

djelatnosti likova. Drama ima svoj početak, sredinu i završetak.

Podjeljena je na činove i prizore, a zanimanje publike potiče neki

sukob ili zaplet koji se na kraju razrješava. Taj sukob izaziva stalnu

napetost koja je pokretač radnje i zanimanja publike, a oni

proizlaze iz suprotstavljanja likova.

Razvoj I Historija DrameAntička Grčka

Pozorište je nastalo u staroj Grčkoj, iz rituala koji su se održavali u

čast boga Dioniza.

Dioniz (grč. Διώνυσος, Diốnysos) u grčkoj mitologiji bog je plodnosti zemlje, vegetacije, vina, žena, bog-bik)

3

Slavili su ga pjevanim i recitiranim ditirambima i plesom i u tim

svečanostima nalazimo početke tragedije i komedije. Korifej, koji

je predvodio hor, vremenom se transformirao u glumca-interpreta

određenog lika i time se dobila mogućnost dijaloga a time i sukoba

tj. antagonizma. Legendarni Tespis prikazuje još u 6.vijeku prije

Hrista takve predstave s jednim glumcem i zborom. U 5.vijeku

prije Hrista takve pozorišne izvedbe dobijaju u Ateni svoj

organizovani oblik i postaju takmičenja.

Najpoznatiji autori tragedija tako su Eshil, Sofoklo i Euripid,

a komedija Aristofan. To su ujedno i jedini sačuvani autori.

Vremenom, radi dinamizacije radnje, uvede su drugi, a zatim i

treći glumac (uz obavezni zbor.) Glume samo muškarci koji često

imaju više uloga u istom komadu: to im omogućuje maska koja

ima određena obilježja vezana uz dob, stalež ili karakter lika; a

tome je prilagođen i kostim. Prostor ispred hrama gdje se igraju

predstave u pravilu je kružnog oblika a obično se naziva orhestra.

U njegovu središtu nalazi se žrtvenik (timela) na kojem Dionizev

4

sveštenik prije predstave izvodi žrtveni obred. Uz timelu igraju

glumci, a oko njih se smješta zbor. Gledaoci su smješteni oko

orhestre i u počecima stoje no vremenom se smještaju u amfiteatar.

On je isprva drvene konstrukcije ali tokom 4.vijeka p.n.e. počinju

se graditi monumentalne građevine od mramora i kamena. U duhu

demokratičnosti za smještaj gledatelja vrijedi načelo

ravnopravnosti sa izuzetkom prvog reda sjedala koji je namijenjen

sveštenicima i počasnim gostima. Tada i scena postaje stalan

objekt od kamena, a proscenijdobiva niz stupova između kojih se

montiraju slikane dekoracije. Na krovu se, kao dramaturški efekt,

pojavljuje deus ex machina. Za glazbene priredbe u antičkoj

Grčkoj se podižu manji, natkriveni objekti - odeoni. Osim

dramskih djela visokog stila (komedija i tragedija) izvodi se i

tzv.mim, pučka komedija naturalističkih obilježja koju izvode

putujuće družine zabavljajući puk na ulici parodirajući mitološke

teme i improvizirajući scene iz svakodnevice.

5

Tako da mogu slobodno reći da su drame većinom iskarikirane

realne situacije ili situacije sa jačim opisom nego što se može

primjetiti u trenutku zbivanje iste.I tako sam koji korak bliže svom

Teatru Apsurda.

Teatar Apsurda

Teatar Apsurda (Fr.Théâtre de l'Absurde) je oznaka za određene

drame napisane prvobitno od strane Evropskih tekstopisaca krajem

1940-ih, 1950-ih, i 1960-ih, kao i stil teatra koji se razvio iz

njihovog rada. Kritičar Martin Esslin je skovao pojam “Teatar

Apsurda” ondoseći se na ove drame zato što su vezane za široku

temu apsurda, na grubo sličan način kojim ga Albert Camus

koristi. Apsurd u ovim drama zauzima oblik ljudskih reakcija koje

nemaju smisla ili ljudi koji nisu “ljudi”, nego ništa više nego lutke,

koje su kontrolisane od strane neke nevidljive vanjske sile ili

nemaju kontrolu nad situacijom, čak i nad sobom. Iako se pojam

primjenjuje na širok raspon drama neke se karakteristike

6

podudaraju u mnogim dramama : komedija, često slična stilu

nazvanom Vaudeville (Miješanje različitih drama u jednu, često

nespojivih), pomiješano sa tragičnim ili užasavajućim slikama i

situacijama u kojima su glumci uhvaćeni u neizlaznim situacijama,

te često upadaju u klišejske razgovore, gdje zapravo komuniciraju

ali se ne slušaju.Ili su prisiljeni da ponavljaju neke akcije ili stvari

koji nemaju smisla isponove ne želeći da prihvate da nemaju

smisla, jer glumci kao takvi ne znaju drugačije. Besmišlje ili

cinizam, apsurd kao kritika na realnost ill apsurd realnosti su

drame povezane sa ovim imenima: Samuel Beckett, Eugène

Ionesco, Jean Genet, Harold Pinter, Tom Stoppard, Friedrich

Dürrenmatt, Fernando Arrabal, and Edward Albee.

Značajna Obilježja

Iako oznaka “Teatar Apsurda” obuhvata širok dijapazon

dramatičara oni imaju neka zajednička obilježja.

7

Tragikomedija

Najapsurdnije drame su u biti tragikomedije.Kao što Neill kaže u

Beckettovoj drami “Kraj Igre”.’ Ništa nije smješnije od nesreće...

to je najkomičnija stvar na svijetu. Ovdje se William Shakespeare

navodi kao utjecaj na “Apsurd Drame”

Dürrenmatt1 kaže u svome eseju “Problemi Pozorišta”,”Komedija

sama je dovoljna za nas, ali je tragika moguća iako potpuna

tragedija nije. Mozemo istisnuti tragediju iz komedije. Možemo to

da naglasimo kao zastrašujući momenat, kao bezdan koji se

odjednom otvori; ustvari mnoge Šekspirove tragedije su u biti

Komedije iz kojih Tragedija jednostavno ispliva”.’Iako sa velikim

naglaskom na tragediju,”Teatar Apsurda”

odjekuje raznim izvrsnim komičnim izvedbama…

1  Jedan od najznačajnijih švicarskih dramatičara 20. vijeka.Slavu je stekao sarkastično-grotesknom komedijom »Posjet stare dame« (Der Besuch der alten Dame), 1956., a isto tako i u komedije svrstanim djelom »Fizičari« (Die Physiker), 1962. godine

8

Kao eksperimentalni oblik pozorišta, “Teatar Apsurda” korsiti

tehnike koje su posuđene od ranijih innovatora.Poput pisaca

“besmislenih” poema Lewis Carroll-ra i Edward Lear-a. Poljskog

dramaturga Stanisław-a Ignacy-og Witkiewicz-a.Rusa poput

Daniil-a Kharms-a, Nikolai-a Erdman-a, Mikhail-a Volokhov-a i

ostalih,te Bertolt Brecht'-ova tehnika “udaljavanja” 1

Što hoće reći da “Teatar Apsurda” je mješavina mnogih tehnika i

stilova koji su se mnogo prije naziva “Teatar Apsurda” koristili.

Odnos sa Egzistencijalizmom

“Teatar Apsurda” biva često povezivan sa egzistencijalizmom I

egzistencijalizam je odigrao veliku ulogu u filozofiji u Parizu

tokom podizanja “Teatra Apsurda”.

Ali zvati ga “Teatrom Egtistencijalizma” je problem iz mnogo

razloga.Dobilo je ovaj sufiks djelom zato što je nazvan po

konceptu apsurdnosti zagovoranog od strane Alberta Camus-a.

1 (Njem.: Verfremdungseffekt) je pozorišna i kinematografička taktika skovana od strane Bertolt-a Brecht –a koja

spriječava publiku da postane pasivna , nego da su potpuno uživi u lika što od neazainteresovane publike stvara

kritičkog posmatrača .Ovaj termin opisuje Brechtovu estetiku u Epskoj Drami.)

9

Apsurd se najtačnije može nazvati egzistencijalizmom u jednakom

smislu kako i djela F.K. nazivamo egzistencijalnim; utjelovljuje

apsekt filozofije mada pisac nije predan sljedbenik istoga.Kao što

je Sir Tom Stoppard  (Britanski Dramaturg) izjavio :” Moram reći da

nisam bio upoznat sa riječju egzistencijalizam dok nisam bio

zadužen za Rosencrantz.Čak i sada egzistencijalizam nije

filozofija, nalazim to zanimljivim i mogućim. Ali je istino da se

drama može promatrati u egzistencijalističkim terminima, kao i u

drugim terminima i pojmovima.

Mnogi apsurdičari su bili savremenici sa Jean-Paul Sartre-om ali

rijteko koji su se prepustili njegovoj filozofiji tj. njegovom

egzistencijalizmu koji je izrazio u djelu “Biće I Ništavilo”.1

Mnogi su imali komplikovane odnose sa njim. Sartre je hvalio

Genetove drame, tvrdeći da je za Geneta :”Dobro samo iluzija, a

da je zlo ništavilo koje se stvara iz ruševina dobra.

Ionesco je međutim prezirao Sartre-a.Ionesco ga je optužio da je

1 Sartrova briga pišući “Biće I Ništavilo je bila da osudi fundamentalost slobode i ljudskog bića protiv svhih pruga Predeterminizma, a Predeterminizam je filozofski način gledanja da je naše ponašanje određeno prijašnjim događajima tako da je slobodna volja nemoguća”

10

podržavao komunizam ali je ignorisao zločine koje su počinili

Komunisti. Njegovo djelo “Nosorog” je napisano kao kritika

slijepog sklada, nebitno da li je to Nacizam ili Komunizam.Na

kraju drame, jedan čovjek opstaje na Zemlji, opirući se promjeni u

Nosoroga. Sartr je kritikovao “Nosoroga” :”Zašto je samo jedan

čovjek koji se odupire?.’Ako ništa mogli smo saznati zašto, ali

nismo ni to uspjeli…On se odupire zato što je tamo.

Sartrov kriticizam naglašava primarnu razliku između Teatra

Apsurda i Egzistencijalizma. “Teatar Apsurda” pokazuje neuspjeh

čovjeka bez da predlaže riješenje.U intervju iz 1966 godine,

Claude Bonnefoy upoređujući apsurdnost Sartre-a i Camus-a rekao

je Ionescu :”Čini mi se da ste Beckett, Adamov i vi počeli od

manje filozofskih izvora te, vratili se klasičnim izvorima od

iskustva iz prve ruke i želje da nađete novi pozorišni izričaj. I ako

su Sartre i Camus promislili o tim idejama, vi ste ih opisali na

savremeniji način”.’ Ionesco je odgovorio’ :”Imam osjećaj da ovi

pisci, koji su ozbiljni i bitni, govore o apsurdu i smrti, ali bez da su

11

proživjeli te teme.Kod Becketta i Adamova je tu gola istina I

izričaj koji se jasno vidi i osjeti u tekstu.'

Ali da bi sebi približili temu, i možda je ovaj sljedeći pasus trebao

ići prvi, ali ipak govorimo o apsurdu. 

Nastanak I Historija Teatra Apsurda

Apsurd ili “Novi Teatar” je pokret koji je izvorno Pariški Avant-

Gardni fenomem vezan za veoma mala pozorišta u u Latinskoj

Četvrti.Nekoliko apsurdista je rođeno u Francuskoj poput Jean

Genet-a, Jean Tardieu-a, i  Boris Vian-a. Ostali su rođeni drugdje

ali su većinu svog vremena provodili i živjeli u Francuskoj i često

su pisali.na francuskom.

Na primjer Samuel Beckett je rodom iz Irske; Eugène

Ionesco rodom iz Rumunije; Arthur Adamov je rodom iz Rusije.

Kako je utjecaj Apsurdista rastao, stil se rapšrtio preko ostalih

država, jasno viđeno u nekim dramama.Da li direkno inspirisano

od strane Apsurdista Francuske ili iz kritikovanja istih.U Engleskoj

12

su se pojavili sljedeći praktikanti “Teatra Apsurda”: Harold

Pinter, Tom Stoppard, N. F. Simpson, James Saunders, i David

Campton; U Sjedinjenim Američkim Državama :Edward

Albee, Sam Shepard, Jack Gelber, and John Guare; u

Poljskoj :Tadeusz Różewicz, Sławomir Mrożek, i Tadeusz Kantor;

u Italiji: Dino Buzzati; i u Njemačkoj: Peter Weiss, Wolfgang

Hildesheimer, I  Günter Grass. Također su u Indiji

Mohit Chattopadhyay  i Mahesh Elkunchwar obilježeni kao

Apsurdisti. Drugi internacionali Apsurdistčki dramaturzi

su : Tawfiq el-Hakim iz Egipta; Hanoch Levin iz Izraela; Miguel

Mihura iz Španije;José de Almada Negreiros iz Protugala; Mikhail

Volokhov iz Rusije; Yordan Radichkov iz Bugarske; dramaturg i

bivši čeki predsjednik Václav Havel i drugi iz Češke i Slovačke

Republike

13

Znčajna Prikazivanja

Jean Genet-ove “Sluškinje” (Les Bonnes) bile su premijerno

prikazane 1947. Eugène Ionesco-va “Ćelava Pjevačica”  (La

Cantatrice Chauve) premijerno je prikazana 11 Maja 1950 u

pozorištu “Noctambules” (Francuska).Ionesco je pratio sa

“Lekcijom” (La Leçon) 1951 i sa “Stolicama” (Les Chaises) in

1952. Samuel Beckett-ova drama  “Čekajući Godoa” je po prvi put

izvedena 5 Januara 1953 u pozorištu “Babylone” u Parizu. 1957,

Genet-ov “Balkon” (Le Balcon) je nastao u Londonu u “Pozorištu

Umjetnosti”.U Aprilu 1957, Beckett'-ov “Kraj Igre” je po prvi put

predstavljen u “Royal Court” pozorištu situiranom u Lodnonui u

Studiju “Champs-Élysées”. Tog Maja, Harold Pinter-ova “Soba”je

prikazana na univerzitetu u Bristolu.Pinter-ova “Rođendanska

Zabava” je imala premijeru u zapadnom kraju 1958. Edward

Albee-ova “Zoološka Priča” doživjela je premijeru u Zapadnom

Berlinu na “Schiller Theater Werkstatt-u ”1959.

14

29 Oktobra iste godine, “Krapp-ova Posljedna Kaseta” napisana od

strane Beckett-a je doživjela premijeru u “Royal Court” pozorištu

u Londonu. Fernando Arrabal-ov “Piknik Na Bojnom

polju”( Pique-nique en campagne) također je premijerno odigran

1958. Genet-ovi “Crnci” (Les Nègres) je objavljen iste godine ali

po prvi odigran u teatru “Lutèce” (Pariz) 28 Oktobra 1959. Te

godine Ionescov “Nosorog” je doživio svoju premijeru u Parizu

Januara 1960 u “Odeon” pozorištu. Beckett-ovi ”Sretni Dani” su

po prvi put prikazani u “Cherry Lane” teatru lociranom u New

Yorku 17 septembra 1961.Albee-jev “Ko Se Boji Virginijskog

Vuka” također je premijerno odigrana u New Yorku, 13 Oktrobra.

Pinter-ov “Dolazak Kući” premijerno je odogran 1965 u junu u

“Aldwych” teatru. Peter Weiss-ov “Marat/Sade” (Progon i atentat

Jean-Paul Marat-a, izvedeno od strane zatvorenika za mentalno

oboljele po dirigentskom palicom Marquis de Sade-a) je po prvi

put prikazan u Zapadnom Berlinu 1964, također i u New Yorku

sljedeće godine.

15

Atributi Pozorišta

Drame u okviru ove grupe su apsurdne zbog toga što se ne

fokusiraju na logiku,realne pojave ili tradicionalno način odvijanja

radnje.Umjesto toga one se fokusriaju na ljudska bića koja su

zarobljenja u nepojmivom svijetu. Tema nepojmljivog dolazi u

paru sa neodgovarajućem jeziku koji se koristi. Prema Martinu

Esslinu1, apsurdizam je :“ Neizbježno devalviranje ideala,

iskrenosti i smisla..”Teatar Apsurda” zapravo pita tj. traži od svog

gledaoca da zamisli svoje riješenje date situacije ustom da sam

zaključujei griješi . Iako je “Teatar Apsurda” viđen kao besmisao,

on ima nešto reći i nešto što se može razumjeti. Esslin stavlja

granicu između školskog objašnjenja apsurda (tj. izvan harmonije)

i dramaturškog značenja… A dramatušrko značenje je sljedeće

“Apsurd je ono što je lišeno smisla”.Odsječen od svoje

religije,metafizike i svojih “uzvišenih” korijena, čovjek je

izgubljen…

1

16

Likovi u Teatru Apsurda

Likovi u ovakvoj vrsti dramu su izgubljeni i često životare u

nerazumljivom univerzumu gdje napuštaju bilo ono što je

racionalno i diskursivno jer takva spoznaja nije odgovarajuća.

Većina likova izgleda kao automat koji je zapeo u klišeju

razgovora ili su pak obične marionete svakodnevnice (Ionesco je

nazvao “Staroga Čovjeka I Staru Ženu”1 uber-marionetama).Likovi

si povremeno stereotipni,arhipetni(ljudi koju nalaze idole i po

njima žive) ili plitki. Što su kompleksniji likovi u krizi to je njih

svijet nerazumljiviji.Mnoge Pinter-ove drame sadržavaju likove

zatvorene u zatvorenom prostoru mučene od strane neke sile koje

ne mogu razumjeti. Njegova prva drama je “Soba”- u kojoj je

glavni lik,Rose, napastovana od strane,Riley-a,

koji ugrožava njeni “sigurni” prostor, i ako je pravi uzrok nevolje

ostao nepoznat, te je ova tema često ponavljana u njegovim

budućim radovima.

1 ? Popularna Ionescova drama

17

Likovi u drami apsurda se također suočavaju sa svijet kojeg su

nauka i logika napustili…Ionesco-v lik Berenger(koji se ponavlja

kroz više drama) se npr. suočava sa ubicom bez motivacije u

istoimenoj drami “Ubica” , te ne uspijeva da ga razuvjeri sa

logičnim argumentima da je ubijanje loše… U “Nosorogu”,

Berenger ostaje jedini čovjek na planeti koji se nije. Likovi se

također mogu naći zarobljenim u rutini, u metafikcionalnoj

umišljenosti i zarobljeni u priči. Glavni likovi u Tom Stoppard-

ovoj drami “Rosencrantz I Gildenstern Su Mrtvi” su se našli u

priči(Hamlet) u kojoj je završetak već poznat tj. napisan. Radnja

mnogih Apsurdističkih drama sadržava likove koji su međusobno

zavisni jedni od drugih, većinom dvoje muškaraca ili dvoje

muškaraca i žena. Ta dva lika mogu biti skoro ista ili su

međuzavisni kao Vladimir i Estragon u “Čekajući Godoa” ili dva

glavna lika u “Rosencrantz I Guildenstern Su Mrtvi”; jedan lik

može biti vidljivo dominantan nad drugim i može da muči

pasivnog lika( poput Pozze u Lucky-ija u “Čekajući Godoa” ili

Hamm-a i Clov-a u drami “Kraj Igre”).

18

Odnosi među likovima se mogu dramatično promijeniti kako

drama odmiče, kao u Ionesco-ovoj drami “Lekcija” ili u mnogim

Albee-ijevim dramama npr. “Zološki Vrt”

Jezik U Teatru Apsurda

Unatoč reputaciji besmislenog govora (jezika), veliki dio dijaloga

u Apsurdističkim predstavama je prirodan. Trenuci kada traže

utočiste u besmisaonom dijalogu ili u jezički klišej kada se

pričinjava da su riječi izgubile svoju prepoznatljivu funkciju, te

stvarajući nerazumijevanje među likovima čini “Teatar Apsurda”

prepoznatljivim. Govor često pridobije određeni fonteski ili

ritmički kvalitet što proširuje tj. otvara širok pojam komične

zaigranosti. Profilirani Apsurdistički jezik će da se raspinje od

besmilenih klišeja preko igre riječi do besmisla. Govor u drami

“Ćelava Pjevačica” npr. je inspirisan razmjenjivanjem praznih

klišeja, koji se vremenom nagomilaju ali nikada ne prave smislen

dijalog. Tako i likovi u spomenutoj drami pričaju takoreć, rutinski

19

bez da ikakav dijalog ima smisao i logiku, štaviše to uopšte ne liči

na ljudski dijalog. Mnoge Beckett-ove devalviraju govor za

dobrobit markantog. Harold Pinter–poznat po svojoj “pauzi”1–

predstavlja subtilniji elliptični dijalog. Sljedeći dijalog je tipičan za

Pinteria.

(Sljedeći dijalog je između Astona i Daviesa u drami “Čuvar”)

ASTON: Manje više to je tačno što ti...

DAVIES: To je to... To je ono što ja dobijam… Mislim, koji

tipovi poslova…

(Pauza)

ASTON:Pa, postoje stvari poput stepenica…i… zvona…

DAVIES: Ali to bi bilo pitanje… Zar ne bi ? Pitanje metle, zar

nije?

Većina dijaloga u Aspurdističkoj drami( posebno u Beckett-ovim i

Albee-ijevim dramama) prikazuje ovakav način izbjegavanja i

nemogućnosti da se ostvari veza u dijalogu.

1 često koristi trenutak kada oba lika šute kako bi dao jačinu sceni

20

Kada se jezik koji je bez sumnje besmislen pojavi, on također

prikazuje ovu nepovezivost, koja se može koristiti za komične

efekte; poput Lucky-jevog dugog govora (Godo) kada Pozzo kaže

da Lucky pokazuje talenat za “razmišljanje” dok ga drugi likovi

komično pokušavaju zaustaviti:

LUCKY: Dato postojanju kao što je promumljano naglas u javnim

djelima Puncher-a i Watmann-a o ličnom Bogu, quaquaquaqua sa

bijelom bradom quaquaquaquaqua izvan vremena bez dodataka ko

sa svetih uzvišenja aphatia svetih aphata voli nas dražesno sa

nekim izuzecima, zbog nepoznatih razloga ali vrijeme će nam reći

zašto smo u ovakvoj patnji…

Besmisao je također jako prisutna u Pinter-ovoj drami

“Rođendanska Zabava” kada Goldberg i McCarnn muče Stanley-a

sa očigledno besmislenim pitanjima:

GOLDBERG: Šta koristiš za piđame ?

STANLEY: Ništa.

GOLDBERG: Ti kaljaš svoje ćebe na kojem si se rodio

21

MCCANN: A šta o Albigensenist heresy-ju?

GOLDBERG: Ko je zalio obrtaljku u Melbournu ?

MCCANN:A šta o o blagoslovljenom Oliver Plunkett-u?

GOLDBERG.Ajde zucni Webber-u. Zašto je kokoš prešla ulicu?

Kao što se vidi u navedenim primjerima, “Teatar Apsurda” se

može također koristiti da se demonstrira ograničenost jezika

pitajući određenost nauke i poznavanje istine.

U Ionesc-ovoj drami “Lekcija”, profesor se trudi da silom objasni

studenstu svoju besmilenu lekciju iz Filologije

PROFESOR.: Na Španskom: Ruže moje bake su žute kao moj djed

koji je Azijatskog porijekla; na Latinskom: Ruže moje bake su žute

kao moj djed koji je Azijatskog porijekla; na Latinskom. Da li

primjetiš razliku? Prevedi ovo na... Rumunski

Učenik: Kako ću reći ruže na Rumunskom ?

PROFESSOR:Pa kako drugačije nego ruže? Ruže postoje u svim

jezicima, je l’ ti sad jasno ?

22

Zaplet U Teatru Apsurda

Za razliku od tradicionalnih zapleta, u “Teatru Apsurda” zavjere se

najčešće sastoje od hrpe besmislenih klišeja koji se ponavljaju i

rutina koje isto tako nemaju smisao. Kao što je to vidljivo u

“Čekajući Godoa” i “Ćelava Pjevačica”. Često je tu i prisutna

prijeteća nepoznata vanjska sila koja ostaje misterijom poput

drame “Rođendanska Zabava”, gdje se Goldberg i McCann suoče

sa Stanley-em, muče ga sa apsurdnim pitanjima i odvuku ga sa

sobom na kraju bez da razlog tome bude jasan

Još jedan primjer je u Albee-jevoj Delikatnoj Ravnoteži.

Harry i Edna nalaze utočište u domu svojih prijatelja Agnes i

Tobias zato što su odjednom prestravljeni, ali imaju poteškoća

objasniti šta ih je toliko prestrašilo.

HARRY: Nije bilo ničeg ... Ali smo mi bili prestravljeni

EDNA: Mi smo ... Bili ... užasnuti

23

HARRY:Bili smo prepadnuti. Bilo je to kao da smo bili izgubljeni:

veoma mladi ponovi, sami sa mrakom, izgubljeni. Nije bilo

ničeg…Čega bi se trebali bojati…Ali…...

EDNA: Bili smo prestravljeni…Ali tamo nije bilo ničeg..

Zaključak

Ovo sve što sam sročio u ovih nekoliko stranica je nažalost prikaz

ovog Svijeta, gdje svi mi obitavamo i živimo. Ljudi često zbog

manjka volje, straha, ideja pribjegavaju šablonima i klišejima

zaboravljajući da je svako biće i svaka situacija manje-više

unikatna i ne može joj se prići šablonom, a to je najveća greška

večine ljudi, što se ubace u klišej života misleći da žive ono što

žele do onog trenutka kada se osjete usamljenim a imaju sve što su

šablonski željeli. Pa postajemo mizerni, čuvamo probleme duboko

u sebi a dok se zapravo smijemo cijeli dan, zar nije to apsurdno.

Apsurdno je pričati samo da se priča, jer mislimo da će se neko

razočarati u nas zato što mu nismo odgovorili, pa mislimo da ako

24

prepoznamo jednu začkoljku koja podsjeća na neki prijašnji

događaj, trebamo da postupimo isto kao nekada neiskreno,

nepromišljeno, te onda i griješimo.Isto kao kada sretnemo nekoga

na ulici i pitamo ga

-Šta ima? (bez ikakve želje da znamo šta ima, ali postavljamo to

pitanje jer je to rutina)

-Nema ništa, kod tebe ?(Znajući da ne želi čuti odgovor na prvo

pitanje odgovorimo također rutinski, jer znamo da se to očekuje od

nas)

-Ma evo, pomalo … (Neodređen odgovor, samo da se krene dalje)

Robovi smo očekivanja, šablona i predrasuda pa se često shodno

tome i ponašamo, bez ijednog trenutka da zastanemo i pogledamo

oko sebe da vidimo ko smo i gdje smo, ali čim se osjetimo

ugroženim spremni smo pobjeći u naš šablon, gdje imamo identitet

iako mi nismo to za šta se predstavljamo.Samo se bojimo ničega,

citiram ”Boj se Ovna, Boj se Govna”.’ Kad ćeš živjeti ?

25

Bojimo se biti osuđivani jer zaboga razmišljamo drugačije, želimo

drugačije stvari.To je normalno niko od nas nije isti, ali to treba da

bude prednost, naša raznovrstnost treba da bude našo blago gdje

ćemo jedni druge da nadopunjavamo,ali ne.Lakše je pobjeći u

šablone i živjeti po tuđim citatima, po tuđim vizijama bez svoje i

onda kada ne znamo zašto smo ono što jesmo, ulazimo u besmisao

i rutinu govoreći…Sutra ću, kao da ima vremena na pretek. U

ljudskoj je prirodi nažalost da sami sebe sputavamo, ubacujemo u

šablone jer je to lakše ali moramo se naučiti da radimo kako treba

iako je to uvijek teže ali samo tako možemo biti sretni i možemo

poput Frank Sinatre reči :”I Did It My Way”.’ Ili učinio sam to na

svoj način, pa kakav god da je taj način on je ispravan za mene i

pokušavam da izbjegavam klišeje, rutine jer samo se zavitlavamo

misleći da radimo nešto a u biti ne radimo ništa, samo sjedimo i

prepisujemo tuđi život na svoje stranice. Ali dokle god ima ljudi,

bi će i apsurda; dokle god je ljudi ovaj svijet će biti “Teatar

Apsurda”

26

To je naša svakodnevnica, mislim da bi je trebali mijenjati i

stavljati više smisla u osmijeh, u pogled i u te sitnice i radili po

svome pa čak i pogrešno, tako se i uči. Prvo si takoreć

glup,neiskusan i zato griješiš, ali napreduješ i tek onda kada nešto

proživiš i uradiš neke poteze možeš napraviti sebe i izgraditi sebe.

I za kraj ću citirati svog druga Dinu Muharemovića.

“Život nekom’ otpor, nekom’ poklon,

Poput dječije bojanke,

Zato uzmi te boje i šaraj crno-bijele odraze,

Jer sve je sivo, ako svezanih ruku,

Čekaš u džepu Godoa za bolji život”

27

-Literatura-

Artaud, Antonin . The Theatre and Its Double. Tr. Mary Caroline Richards. New York: Grove Weidenfeld, 1958.

Esslin, Martin . Absurd Drama. Harmondsworth, Eng.: Penguin, 1965.

–––. The Theatre of the Absurd. Garden City, NY: Doubleday, 1961.

–––. The Theatre of the Absurd. 3rd ed. With a new foreword by the author. New York: Vintage (Knopf), 2004. ISBN 9781400075232 (13).

Jacobus, Lee A. The Bedford Introduction to Drama. 5th ed. Boston: Bedford, 2005.

Ionesco, Eugène . Fragments of a Journal. Tr. Jean Stewart. London: Faber and Faber, 1968.

Knowlson, James. Damned to Fame: The Life of Samuel Beckett. New York: Grove P, 1996.

Sartre, Jean-Paul . "Beyond Bourgeois Theatre", Tulane Drama Review 5.3 (Mar. 1961): 6.

–––. "Introduction". The Maids and Deathwatch, by Jean Genet. Tr. Bernard Frechtman. New York: Grove P, 1954.

Watt, Stephen and Gary A. Richardson, eds. American Drama: Colonial to Contemporary. Boston: Thompson, 2003.

Worthen, W. B., ed. The Wadsworth Anthology of Drama. 5th ed. Boston: Thompson, 2007.

28

Sadržaj

Uvod………………………………………………………1

Drama……………………………………………………..2

Karakteristik Drame…………………………………2-3

Razvoj I Historija Drame…………………………... 3-6

Teatar Apsurda………………………………………6-7

Značajna Obilježja……………………………………7

Tragikomedija…………………………………………8-9

Odnos Sa Egzistencijalizmom ……………………... 9-12

Historija I Nastanak Teatra Apsurda……………...12-13

Značajna Prikazivanja……………………………13-15

Atributi Pozorišta……………………………………16

Likovi u Teatru Apsurda…………………………...17-19

Jezik U Teatru Apsurda……………………………19-22

Zaplet U Teatru Apsurda…………………………23-24

Zaključak………………………………………24-27

Literatura…………………………………………..28

29

Sadržaj………………………………………………29

30