Martina Šupak

AAD Rijeka

Teleskopi

Rijeka, 2012.

Povijesni razvoj teleskopa

Teleskop je otkriven u Nizozemskoj 1608. godine. Najpoznatija priča kaže da su se djeca optičara Hansa Lippersheya iz Middleburga u Nizozemskoj igrala s tatinim lećama. Tako su primijetila da kad iza sabirne leće na određenu udaljenost postave negativnu leću veće snage, u negativnoj leći vide povećanu sliku obližnje crkve. Njihov je otac odmah shvatio važnost ovog slučajnog otkrića i počeo izrađivati prve teleskope.

Vijest o ovom otkriću uskoro je stigla i u Italiju do Galilea Galilea. Po opisu kojeg je dobio, Galileo je izradio svoj prvi teleskop. Uskoro ga je okrenuo prema noćnom nebu i tako uveo teleskop u astronomiju napravivši mnoga otkrića.

Objektiv prvih teleskopa bio je obična pozitivna (konveksna) leća, a okular manja, jača, negativna (konkavna) leća. Osoba koja je gledala kroz takav teleskop vidjela je u negativnoj leći povećanu sliku udaljenih predmeta. Na žalost, izlazni otvor ovog tipa teleskopa, koji se po Galileu naziva Galilejev teleskop, nalazi se ispred negativne leće, u cijevi teleskopa te zbog toga ne možemo istovremeno vidjeti cijelo vidno polje. Gledajući kroz ovakav instrument imamo dojam da gledamo kroz dugi tunel na čijem se kraju vidi mali dio povećane slike predmeta kojeg gledamo. Što je povećanje veće, ova je pojava izraženija i vidno polje je sve manje i manje.

Galileo je uskoro ustanovio da negativna leća veće snage daje veće povećanje. Ubrzo je opazio da svojim instrumentima može vidjeti zvijezde koje golim okom ne vidi. Teleskop dakle povećava i količinu svjetla koje nam dolazi od zvijezda. Tako je uspio otkriti da se Mliječna staza zapravo sastoji od mnoštva sitnih zvjezdica koje ne vidimo golim okom.

1613. god. vidio je i Neptun, ali svojim slabim instrumentom nije ga mogao razlikovati od obične zvjezdice pa je tako Neptun još dugo čekao da ga netko prepozna kao planet (Neptun je otkriven 1864. god.).

Ovakav jednostavan teleskop na žalost ima nekoliko ozbiljnih nedostataka. Prvi je vrlo malo vidno polje. Drugi je kromatska pogreška od koje boluju sve jednostavne leće. Staklena leća ne lomi svjetlo svih boja jednako. Svjetlo plave boje lomi se jače od svjetla crvene boje. Zbog toga je žarišna daljina staklene leće za plavo svjetlo manja od one za crveno. Posljedica toga je da sliku ne možemo sasvim izoštriti, već svi predmeti u njoj imaju obojene rubove.

Objektivi većih otvora počeli su se upotrebljavati nešto kasnije, te je to bilo doba izuzetno dugih instrumenata. Najpoznatiji su oni koje je gradio astronom Hevelius iz Danziga (današnji Gdanjsk). Njegov najveći instrument imao je otvor od 10 cm i žarišnu duljinu od 30 m, a bilo je potrebno nekoliko ljudi da bi se njime upravljalo. Kvaliteta slike bila je besprijekorna i takvim je instrumentima napravljeno mnogo važnih otkrića, uglavnom na planetima.

Tek kada je 1733. god. Chester Moore Hall otkrio, a 1758. god. engleski optičar John Dollond potvrdio kako se kombinacijom dviju leća izrađenih od dviju različitih vrsta stakla može gotovo potpuno ukloniti kromatska pogreška, nastao je moderni teleskop s akromatskim objektivom.

Problem malog vidnog polja u međuvremenu je riješio poznati astronom Kepler. On je umjesto rasipne, za okular upotrijebio sabirnu leću. Izlazni otvor se kod takovog okulara nalazi iza okulara pa je tako povećano vidno polje, pa iako je slika sad obrnuta, takav tip okulara ostao je u isključivoj upotrebi sve do danas. Astronome izokrenuta slika uopće ne smeta, važno je samo da se kod opažanja zabilježi kako je ona okrenuta. Jednostavni teleskop sa sabirnim okularom i danas se naziva Keplerov teleskop.

Ubrzo nakon otkrića teleskopa s lećama počelo se razmišljati o konstrukciji teleskopa koji će umjesto leće imati zrcalo za skupljanje svjetlosti te bi tako imao bolja optička svojstva. Isaac Newton je 1667. godine napravio prvi teleskop sa zrcalom. Jedno sferno zrcalo je sakupljalo svjetlo, a drugo zrcalo je reflektiralo svjetlo prema okularu. Ovakav teleskop je u potpunosti uklonio kromatsku aberaciju, ali je i sam donio nove probleme. Zrcala su se izrađivala od mješavine kositra i bakra zvane speculum. Speculum je davao reflektivnost od 65%, bio je osjetljiv na promjenu temperature (i sklon deformacijama) te je veoma brzo gubio reflektivnost. Problem je bila i centralna opstrukcija, koma i sferna aberacija. Koma i sferna aberacija daju se svesti na minimum upotrebom paraboličnih zrcala čija je izrada bila veoma zahtjevna.

Ovakve teleskope je posebno slavnima učinio William Herschel konstruiravši teleskope promjera 47 i 126 cm. S tim teleskopima otkrio je više od 2500 zvjezdanih skupova, maglica i galaksija. Zrcala su tek u 19. stoljeću dobila srebrne premaze, a početkom 20. stoljeća počinju se raditi prva aluminizirana zrcala.

Tipovi teleskopa

Teleskop je osnovni astronomski instrument. Njegova svrha je skupljanje svjetla i stvaranje slike od tog svjetla. Teleskopi se dijele prema načinu skupljanja svjetla. Tako imamo refraktore koje svjetlo skupljaju lećama i reflektore koji svjetlo skupljaju zrcalima.

REFRAKTORI

Refraktori su najstariji tipovi teleskopa i koriste se već više od 400 godina. Prvi objektivi refraktora sastojali su se od samo jedne leće (konveksne) i patili su od kromatske aberacije. Kromatsku aberaciju umanjivali su objektivi dugog fokusa tako da su prvi teleskopi imali veoma duge fokuse, do 45m.

Kromatska aberacija kod jedne leće

Akromatski teleskop ima objektiv izrađen od dvije zalijepljene leće. Svaka od tih leća je od drugačijeg tipa stakla koje imaju drugačije indekse refrakcije. Time je postignuto da crvena i plava boja padaju u isti fokus. Akromat je zbog toga u stanju značajno umanjiti kromatsku aberaciju i ponuditi kvalitetnu sliku na niskim i umjerenim povećanjima.

Kromatska aberacije kod akromata

U 20. stoljeću pojavili su se i objektivi apokromati koji su konstruirani od tri leće. Apokromat je u stanju dovesti crvenu, plavu i zelenu boju u fokus. Danas su to teleskopi koji daju najkvalitetniju sliku za svoj promjer i veoma ih cijene astronomi koji koriste visoka povećanja pri promatranju (za promatranje planeta i dvostrukih zvijezda).

Kod apokromata kromatska aberacija skoro pa ne postoji

REFLEKTORI

Reflektore je teško svrstati u jednu grupu. Od njihova izuma pojavila su se mnoga konstrukcijska rješenja. Među amaterima se najčešće koristi klasičan newtonian i mnogo rjeđe cassegrain.

Cassegrain koristi parabolično primarno zrcalo s rupom u sredini i hiperbolično sekundarno. Svjetlost se odbija od primarnog zrcala prema sekundarnom zrcalu koje reflektira svjetlo kroz rupu u primarnom. Tako je moguće smjestiti fokuser iza primarnog zrcala i uvijek imati okular u položaju ugodnom za promatranje. Prednost cassegraina nad običnim newtonom je ugodnije promatranje. Mane su uska vidna polja i zakrivljenost slike.

Dijagram prolaza svjetla kroz Cassegrain reflektor

Newtonian, posebno u Dobson izvedbi, je danas najpopularniji teleskop. Tehnologija izrade je mnogo napredovala i danas je moguće proizvoditi masovno vrlo dobra i jeftina parabolična zrcala. Zrcala su jeftina jer je potrebno obrađivati samo jednu površinu (kod akromata treba 4 površine, a kod apokromata 6) i staklo ne mora biti optički savršeno. Mana newtona je što imaju središnju opstrukciju koja neznatno utječe na svjetlinu slike, ali zato smanjuje kontrast. Manji kontrast je razlog što reflektori ne briljiraju na planetima. Kod newtona komociju korištenja smanjuje potreba za kolimacijom teleskopa, tj. dovođenjem zrcala na istu optičku os radi dobivanja maksimalno oštre slike. Kod teleskopa s promjerom od 114 mm to je dovoljno izvesti jednom u dva mjeseca, kod 200 mm teleskopa barem jednom tjedno, a kod većih teleskopa prije svakog promatranja.

Prolaz zraka svjetlosti kroz newtonian reflektor

KATADIOPTRICI

Kompaktni katadioptrici su teleskopi koji koriste leće i zrcala za stvaranje slike. Zasigurno je među njima najpoznatiji Schmidt-Cassegrain koji koristi Schmidtov korektor (leću) i dva zrcala, jedno sferno, a drugo hiperbolično. Korektor služi za ispravljanje sferne aberacije sfernog primarnog zrcala. Prednost Schimdt-Cassegrain (SC) teleskopa su male dimenzije (ali ne i mase). Tako je u cijev od 50 cm duljine moguće smjestiti optički sistem od 2000 mm fokusa. Reflektor ili refraktor s tako dugim fokusom imao bi cijev dugu oko 2 m. SC teleskopi su dobri za promatranje planeta zbog dugog fokusa, ali im je kontrast, zbog velike središnje opstrukcije, manji nego kod newtoniana.

Prolaz zrake svjetlosti u Schimidt-Cassegrain teleskopima

Druga popularna vrsta medijala je Maksutov-Cassegrain. Razlika između SC-a i Maksutova je u vrsti korektora. Maksutov koristi meniskus umjesto Schmidtova korektora. Maksutov također ima sferno primarno zrcalo i hiperbolično sekundarno zrcalo. Maksutov je odličan za promatranje planeta jer ne iziskuje kolimaciju, daje kontrastnu sliku i ima dug fokus.

Prolaz zrake svjetlosti u Maksutovu

Osnovni pojmovi

OTVOR

Otvor ili promjer objektiva je važan jer nam govori koliko “duboko“ možemo vidjeti. Veći objektiv skuplja više svjetlosti i omogućuje vidljivost tamnijih objekata. Koliko svjetlosti objektiv skuplja možemo saznati ako promjer objektiva podijelimo sa 7 i taj rezultat kvadriramo.

(D/7) ²=L

D – promjer objektiva

L – svjetlosna snaga

7 mm – promjer zjenice ljudskog oka

Primjer s 100 mm objektivom: (100/7)2=14.3²=204x

Znači, teleskop od 100 mm skuplja 204x više svjetla nego ljudsko oko.

ŽARIŠNA DULJINA I POVEĆANJE

Povećanje teleskopa možemo saznati ako znamo žarišnu duljinu objektiva i okulara koje koristimo. Formula za izračunavanje povećanja je jednostavna:

F/f=M

F – žarišna duljina objektiva

f – žarišna duljina okulara

m – povećanje

Primjer: ako naš teleskop otvora 100 mm ima fokus od 1000 mm i koristimo okular od 15 mm

1000/15=67

Znači naš teleskop radi na povećanju od 67 puta za taj okular.

S povećanjem ne valja pretjerivati. Sjetimo se da primarna svrha teleskopa nije povećanje slike već skupljanje svijetla. Maksimalno povećanje za neki teleskop je neograničeno, ono ovisi o okularima, ali postoji pravilo da povećanje ne bi smjelo biti veće od dvostrukog promjera objektiva u milimetrima. To znači da će 100 mm teleskop slabo podnositi povećanja iznad 200 puta. Optimalno povećanje za teleskop je oko 3/4 promjera teleskopa u milimetrima. Optimum teleskopa od 100 mm je oko 75x do 100x. U većini slučajeva naše maksimalno (rijeđe i optimalno) povećanje će ograničiti turbulencije atmosfere na nekih 180x do 250x, bez obzira na promjer teleskopa. U vjetrovitim noćima slika će i na povećanju od 100x izgledati loše. Povećanje se zato prilagođava uvjetima promatranja.

Osnovni dijelovi

Kako bi se teleskop mogao koristiti na pravi način potrebno je uz optičku cijev koristiti i dodatnu opremu teleskopa, koja je često važnija od samog teleskopa. Naravno potrebna oprema ovisi o tome kako i za što želimo koristiti teleskop.

Postoji osnovna oprema bez koje se teleskop ne može koristiti: montaža, stativ (stup), tražilac i okulari. Iz samog načina korištenja teleskopa proizlazi potreba za dodatnom opremom kojom ćemo si omogućiti ili olakšati rad s teleskopom, kao što je stabilnija motorizirana montaža, kompjutorsko vođenje, fina korekcija kretanja teleskopa, filteri, adapteri, savršeniji okulari i mnogo toga drugoga.

MONTAŽA

Montaža je veoma važan dio teleskopa jer ona omogućava precizno usmjeravanje i stabilno držanje teleskopa. Loša montaža bit će uzrok mnogim frustracijama zbog silnih vibracija slike koje će biti njome uzrokovane. Zato je poželjno pripaziti kakva montaža dolazi uz teleskop. Montaže dijelimo na alt-azimutalne i ekvatorijalne.

Alt-azimutalne montaže su najjednostavnije i omogućavaju pomicanje teleskopa gore-dolje, lijevo-desno. Njihova upotreba je jednostavna do krajnjih granica i lako se prilagoditi na pricip rada s njom. Mana alt-azimutalnih montaža je što otežavaju praćenje objekata. Potrebno je

pomicati teleskop u dva smjera da bi objekt ostao u vidnom polju. Pomicanje teleskopa je posebno izraženo kod povećanja iznad 150x kada se objekt u okularu zadržava u prosjeku tek oko minutu i pol. Iskusan promatrač može pratiti objekte na povećanjima od 400 puta. Alt-azimutalna montaža može se naći na tronošcu kao rješenje za manje teleskope ili dvoglede. Danas se alt-azimutalna montaža najčešće nalazi kod reflektora Newtoniana u Dobsonian izvedbi. Dobson montaža je veoma stabilna te se osoba s malo iskustva vrlo lako može njome koristiti.

Ekvatorijalna montaža omogućuje gibanje teleskopa po deklinaciji i rektascenziji. Kada se jednom traženi objekt nađe potrebno je teleskop pomicati samo u jednom smjeru da bi ostao u vidnom polju. Ekvatorijalne montaže su povoljne za korištenje uz motor koji će pomicati os rektascenzije te će teleskop sam pratiti objekt.

Alt-Azimutalne montaže je teže motorizirati jer zahtijevaju pokretanje u dva smjera, a time i dva motora koja moraju usklađeno raditi. Ekvatorijalna montaža s praćenjem, posebice njemačka ekvatorijalna, danas je najkorišteniji tip montaže. Uz pomoć jednog motora omogućava jednostavno i točno praćenje objekta. Neke verzije mogu ponuditi i Go-To, automatski tragač objekata na nebu. Potrebno je paziti kolika je nosivost montaže kako ne bi preopteretili motore i zupčanike.

STATIV

Izuzetno je važno da teleskop sa svojom montažom bude stabilno i sigurno postavljen na mjestu korištenja. Stative možemo podijeliti na stabilne (ugrađene) i prenosive.

Najstabilnije postavljen teleskop je onaj koji je postavljen na stupu. Promjer stupa ovisi o veličini i težini teleskopa te o načinu montiranja. Približno se uzima da minimalni promjer stupa ima isti promjer kao objektiv teleskopa. Poželjno je da težište teleskopa s montažom bude na vrhu stupa i to u sredini. Osnovno pravilo kod izgradnje stupa je da bude odvojen od poda prostorije u kojoj se nalazi, kako se vibracije od hodanja ne bi prenosile na teleskop. To se postiže tako da se u podu napravi otvor kroz koji prolazi stup ne dodirujući podnu ploču. Temelji stupa također moraju biti samostalni, odvojeni od temelja zgrade. Stupovi su obično betonski ili čelični. Ako je to čelični stup, često se, kako bi se ublažile vibracije napuni pijeskom.

Prenosivi stativi se danas često koriste zbog potrebe odlaska izvan gradova kako bi se izbjeglo svjetlosno zagađenje. Zato je važno da ti stativi, tronošci, budu što stabilniji, što lakši, brzo rasklopivi i sklopivi (naročito su cijenjeni drveni geodetski stativi). Ima li se stalno mjesto promatranja poželjno bi bilo na tom mjestu izgraditi jednostavan stup.

TRAŽILAC

Tražilac je mali teleskop ili dalekozor ili projekcijski sustav opremljen nitnim križem ili projekcijom točke, velikog vidnog polja, koji se paralelno postavlja na teleskop i služi za pronalaženje objekata i usmjeravanje teleskopa. Prednost korištenja dalekozora je ta da se dalekozorom vide objekti koji su nevidljivi prostim okom. Povećavaju 5 do 10 puta s vidnim poljem od oko 5° pa je preciznost usmjeravanja s njima velika. Poželjno ja da je slika u njima pravilno orijentirana (kao u dvogledu) jer je tada snalaženje na nebu lakše.

OKULAR

Okular je sustav leća koji omogućava da se slika dobivena objektivom teleskopa poveća i promatra. Svaki okular određen je s dvije veličine: žarišnom duljinom i veličinom vidnog polja. Ostali parametri svakog okulara prvenstveno ovise o tipu okulara, kvaliteti izrade i kvaliteti materijala.

Okularima različite žarišne duljine biramo povećanje teleskopa. Danas postoje okulari fokusnih duljina od 2,5 pa sve do 100 mm. Uz takav raspon fokusnih duljina moguće je za bilo koji teleskop izabrati bilo koje povećanje u rasponu od oko 40 pa do 600 puta.

Vidno polje okulara je veličina slike koju daje okular, a izražava se u kutnim stupnjevima. Postoji prividno vidno polje (okulara) i stvarno vidno polje (teleskopa). Prividno vidno polje je promjer u stupnjevima kruga koji se vidi kada kroz okular gledamo prema svijetloj pozadini. Kreće se od oko 20° pa do 90°. Standardna veličina vidnog polja je oko 50°. Stvarno vidno polje je vidno polje teleskopa kojeg vidimo kroz okular a obično iznosi do 1°.

Kod ocjenjivanja oštrine razlikujemo središte vidnog polja i okolni dio vidnog polja sve do ruba. Za oštrinu središta vidnog polja najbitnija je kvaliteta njegove izrade, a za kvalitetu slike bliže rubu vidnog polja najbitniji je dizajn okulara tj. tip. Kod širokokutnih okulara naročito je bitna ta kvaliteta zbog same veličine vidnog polja.

Za kontrast i raspršivanje svjetlosti (duhovi) također je odgovorna kvaliteta izrade leća (brušenje i poliranje te obrada rubova), i kvaliteta antirefleksnih presvlaka. Mjerilo za kontrast su suptilni detalji površine Marsa ili atmosfere Jupitera, a u većem mjerilu refleksija kod promatranja svijetlih zvijezda i planeta, pa i Mjeseca.

Kako bi svjetlosna transmisija bila što veća koriste se antirefleksne presvlake koje smanjuju refleksiju svjetlosti na površini stakla. Postoji dvije vrste presvlaka: jednostruke (coated) i višestruke (multicoated).

Oznake na okularima mogu biti sljedeće i znače:

- Coated or single-coated: jedna optička površina u optičkom sustavu je presvučena s jednostrukom antirefleksnom presvlakom

- Fully coated: sve optičke površine su presvučene jednostrukom antirefleksnom presvlakom

- Multicoated: barem jedna optička površina je presvučena višestrukom antirefleksnom presvlakom a sve ostale su presvučene jednostrukom ili nisu uopće

- Fully multicoated: sve optičke površine presvučene su višestrukim antirefleksnim presvlakama

Razvojem optike razvijali su se i okulari. Postoji nekoliko osnovnih tipova astronomskih okulara: Huygens, Ramsden, Kellner, RKE, Monocentric i tolles, Orthoscopic, Plössl, Erfle, Super Wide, Ultra Wide,...

Barlow leća, nekada vrlo jeftina i nekvalitetna, danas je nezamjenjivi dio optičke opreme. To je negativna leća (obično dublet) koja se stavlja ispred okulara i djeluje tako da produžuje žarišnu duljinu teleskopa (obično 2, 2,5 ili 3 puta), pa je krajnji rezultat upotrebe Barlowa 2, 2,5 ili 3 puta veće povećanje teleskopa. Osim veličine slike u isto vrijeme povećava kvalitetu slike u odnosu na oštrinu do ruba vidnog polja, a ne utječe na eye relief.

Powermate se sastoji od četiri leće (dva dubleta) i radi mnogo kvalitetnije. Za sada postoji powermate 2.5, 4 i 5x što znači da produžuju fokusnu duljinu teleskopa 2.5, 4 tj 5 puta.

Promjer okulara (barell) mora zadovoljavati svjetski standard. Standardni su okulariod 31,7 mm (1,25 inča) te 50,8 mm (2 inča)

Dalekozor

Dvogled ili dalekozor je teleskop s dva identična objektiva. Objektivi dvogleda su smješteni jedan pored drugog i njihova optička os je uperena u istu točku. Ovakav princip rada omogućava promatraču da koristi oba oka prilikom promatranja udaljenih objekata. Za razliku od teleskopa, dvogled daje trodimenzionalnu sliku. Kako su objektivi razmaknuti, svaki od njih daje malo drugačiju sliku što promatraču daje dojam dubine prostora.

Prvi pokušaji izrade dvogleda pojavili su se nedugo nakon konstrukcije prvih teleskopa. Prvi dvogledi su bili par galilejanskih teleskopa, tj. koristili su konveksnu leću za objektiv i konkavnu leću za okular. Galilejanski dvogled dao je uspravnu sliku, ali je patio od uskog vidnog polja i nije bilo

moguće postići velika povećanja. Ovakav optički sustav se koristi kod vrlo jeftinih dvogleda, ili kod dvogleda za gledanje kazališnih predstava ili opera.

Poboljšani dvogledi s većim povećanjem konstruirani su korištenjem Keplerovog tipa teleskopa. U takvom teleskopu slika se promatra kroz pozitivnu leću, tj okular. Mana ovakve optičke konfiguracije je izokrenuta slika. Sliku se može ispraviti na više načina:

- Dvogled s Porro prizmom konstruirani su sredinom 19. stoljeća, a njihov dizajn je usavršila tvrtka Zeiss. Ovakvi dvogledi koriste dvije Poro prizme u konfiguraciji oblika slova "Z". Rezultat ovakvog dizajna je dvogled s široko razmaknutim objektivima, ali s blisko pozicioniram okularima. Prednost Porro prizmi je što skraćuju fizičku duljinu objektiva pa su dvogledi s njima kraći od žarišne duljine objektiva. Širi razmak objektiva doprinosi bolje osjećaju dubine.

- Dvogledi s roof prizmom pojavili su u drugoj polovici 19. stoljeća. Većina dvogleda s roof prizmom skraćuju fizičku duljinu objektiva i ispravljaju sliku. Okulari ovog tipa dvogleda su približno na istoj osi kao objektivi. Okulari s roof prizmom su kompaktniji s manje razmaknutim objektivima. Dvogledi s roof prizmom daju tamniju sliku u odnosu na one s Porro prizmom.

Dvogledi su dizajnirani za pojedine primjene. Razlika u njihovoj primjeni uzrokuje i razlike u njihovim optičkim parametrima. Ti parametri su:

- Povećanje - veće povećanje rezultira užim vidnim poljem i većom osjetljivošću na trešnju. Zato se za promatranje iz ruke preporučuju dvogledi s povećanjem do 12 puta.

- Promjer objektiva - veći objektiv skuplja više svjetla što nam olakšava promatranje u lošijim svjetlosnim uvjetima. Kod dva objektiva različitog promjera i istog povećanja, onaj s većim promjerom će davati svjetliju, oštriju sliku. Težina objektiva raste proporcionalno s njihovim promjerom pa se za promatranje iz ruke ne preporuča dvogled s promjerom objektiva većim od 70mm. Često se kod naziva dvogleda koristi kombinacija brojeva koji

označavaju povećanje i promjer objektiva. Tako 7x50 dvogled ima povećanje od 7 puta i objektiv promjera 50mm.

- Vidno polje - ovisno o povećanju mijenja se i vidno polje dvogleda. Dvogled s većim povećanjem ima manje vidno polje i obrnuto. Vidno polje se najčešće izražava u stupnjevima, npr. 5.4°.

Poznati teleskopi

Teleskop riječke zvjezdarnice

- lokacija Rijeka

- tip SC katadioptrik

- promjer 40cm

- dio spektra vidljivi ☺

Hooker teleskop

- lokacija Mt. Wilson, Los Angeles

- tip reflektor

- promjer 100'' (254cm)

- dio spektra vidljivi

Hale teleskop

- lokacija Mt. Palomar, San Diego

- tip reflektor

- promjer 5.1m

- dio spektra vidljivi

Keckovi teleskopi (dva teleskopa)

- lokacija Mauna Kea, Hawaii

- tip reflektor

- promjer 10m (svaki)

- dio spektra vidljivi i dio IC

VLT – Very Large Telescope (četiri teleskopa)

- lokacija pustinja Atacama, Čile

- tip reflektor

- promjer 8,2m (svaki)

- dio spektra vidljivi i dio IC

Hubble svemirski teleskop

- tip reflektor

- promjer 2,4m

- dio spektra vidljivi, UV i dio IC

Kepler

- tip S katadioptrik

- promjer 0,95m

- dio spektra vidljivi, dio UV i dio IC