Schöpfung/StvaranjeBernhard MAIER, „Schöpfung“, u: Lexikon für Theologie und Kirche, sv. IX, Herder, Freiburg–Basel–Wien 2006, 216–217.

Pripovijedanja o postanku svijeta (v. Kozmogonija, Svijet) su u brojnim kulturama dobro posvjedočena i u komparativnoj znanosti o religijama oduvijek nailaze na veliku pozornost. Odgovarajuće predaje tzv. narodnih i plemenskih religija zapisana su već u 19/20. stoljeću od strane etnologa, (zemljopisnih) istraživača i misionara, dok su najstariji nama poznati mitovi o stvaranju i nastanku svijeta preneseni iz starog Egipta, kulturnog kruga klinastog pisma i vedske Indije. Ovi tekstovi govore dijelom o nastanku čitave stvarnosti, dijelom o nastanku određenog isječka te stvarnosti, kao npr. isječka o društvenom poretku, kraljevstvu, ljudima ili žrtvenim ritualima. Oni na kraju ne služe samo za legitimaciju postojećih odnosa i ne prenose se i ne komentira ih se same, nego se prenose i u ritualima. U skladu s tim, religiozno i kulturno djelovanje – kao npr. podizanje kultnih mjesta, gradnja kuće ili osnivanje grada – uglavnom imaju značenje ponavljanja odgovarajućih kozmogonijskih procesa. Stvaranje se često prikazuje slikovito kao začeće i rađanje (usp. predodžbu o kozmičkom jajetu), kao ruko-tvorenje ili oblikovanje, ili kao duhovni čin /radnju/ (stvaranje riječju ili voljnim aktom). U najpoznatije kozmogonijske tekstove iz biblijskog okruženja ubrajaju se: iz Mezopotamije mit Enuma Elish sa svojim izvještajem o stvaranju neba i zemlje iz tijela Kaosa-Čudovišta Tiamat uz pomoć vrhovnog boga Marduka; iz Egipta tzv. Spomen memfiške teologije sa svojim izvještajem o proizlaženju svijeta i bogova iz praboga Ptaha; iz Irana srednjoperzijski Bundahišn sa svojim predstavljanjem stvaranja svijeta, nauka o starosti svijeta i prapovijesti Irana. Karakteristično za gnozu jest razlikovanje između stvoritelja svijeta (od Platonova vremena nazvanog Demijurg) i najvišeg boga (Emanacije).

Kosmogonie/KozmogonijaM. HUTTER, „Kosmogonie“, u: Lexikon für Theologie und Kirche, sv. VI, Herder, Freiburg–Basel–Wien 2006, 398.

Grčka riječ kozmogonija doslovno znači postanak (genesis) svijeta/kozmosa (rađanjem), pri čemu su prijelazi između raznih kako religijsko-mitoloških tako i prirodoznanstvenih pripovijedanja o postanku i uređenju svijeta glatki (bez skokova). Pripovijesti o postanku pojedinih elemenata kozmosa (kao što su primjerice antropogonije ili teogonije) uglavnom /većinom/ su starije od cjelovitih kozmogonija, pri čemu potonje pretpostavljaju predodžbu o svijetu kao sveobuhvatnom jedinstvu i također su pod utjecajem složenih društvenih i političkih uvjeta (primjerice na Starom Istoku, Egiptu...). Kozmogonija nudi etiologiju postojećeg svijeta, tj. poretka, i također pridonosi stabilnosti istih, tako da kozmogonije započinju s (namjerno negativnim) Kaosom, koji mora biti nadvladan (Mezopotamija, Indija, Iran; zmaj) i sadrži nepodijeljenu pramateriju (pratvar), o čijem se podrijetlu ne postavljaju pitanja. Ova je materija u obliku prajajeta, (androginog) prabića ili vodene mase; razdioba ovoga Kaosa vodi u kozmos, pri čemu je kozmogonija u biti transformacija; obično nove kozmogonije zamjenjuju nesavršena stvorenja (Azteci, Inka). Jedan drugi tip prikazuje (svjetski) praroditeljski par (nebo i zemlju) ili (majku) zemlju, pri čemu se kozmogonija događa začećem ili Zemlja funkcionira kao sve-rodilja; u ovaj se tip također uvrštavaju kozmogonije usredotočene/orijentirane na rast biljaka. Zemlja (rjeđe drugi elementi) je također polazišna točka u raširenom tipu, prema tome kozmogonija se događa ručnom djelatnošću boga stvoritelja (lončarenjem, rezbarenjem, pletenjem ili pečenjem), obično se ovaj bog negativno označava (gnoza). Isto tako, na element zemlje usredotočuje se tip kozmogonije koji govori o kopnu koje izranja, u kojem bog ili heroj neke kulture podiže zemlju iz (pra-)oceana (sjevernoam. Indijanci). Apstraktniji oblici kozmogonija su pri postanku kozmosa pomoću stvaralačke riječi božanstva ili postanku kozmosa povezanog s emanacijom, pri čemu se kozmos često vrednuje kao degeneracija božanskoga; predodžba o creatio ex nihilo prvi put nastaje u kasnoj antici kao posljedica razbožanstvenjenje kozmogonija. Kozmogonije su od višestruke važnosti: one imaju kulturno značenje, jer se praizvor svijeta dijelom memorira u kultu i tako čuva (osigurava). Utemeljuju politička i društvena uređenja, tako da se određena etika temelji na kozmogonijama; u životnoj praksi ovo se, primjerice, ponovno ogleda u bračnim pravilima, društvenim hijerarhijama, spolnim ulogama ili držanju vrijednosti.