Što je Laibach, odnosno Laibach Kunst?

pokret /movement

2 / pokret / movement pokret / movement / 3

Što je Laibach, odnosno Laibach Kunst?

Čemu neizbježna pompa koja u pravilu prati njihove nastupe, izložbe i ostale prezentacije u javnosti? Je li riječ o glasnicima zla, vještim manipulatorima, pobornicima totalitarizma ili tek umjetnički nastrojenim pojedincima koji su znali prepoznati prave trenutke za afirmi-ranje vlastite sklonosti glazbenom i vizualnom izričaju, uz neizbježnu dozu enigmatičnosti i provokativnosti? Kakva je dakle pozadina njihove već više od tri desetljeća duge misije?

Projekt nazvan Laibach službeno je utemeljen u rudarskom gradiću Trbovlju 01. lipnja 1980., i sljednik je sastava zvanog Salto Morale, no u javnosti se prvi puta pojavljuje četiri mjeseca kasnije. U noći između 26. i 27. rujna, tradicionalno crveno Trbovlje – ne treba smetnuti s uma da je upravo ovdje utemeljena Komunistička partija Slovenije – postaje poprištem prve organizirane akcije Laibach Kunsta, i grad se budi oblijepljen plakatima jednostavnog, ali zbog manjka dodatnih objašnjenja provokativnog, nekima i zastrašu-jućeg sadržaja. Oni upućeniji u povijest umjetnost prepoznali su crni križ na bijeloj pozadi-ni, jedan (uz krug i kvadrat) od tri motiva kojima je ruski slikar Kazimir Malevič u razdoblju neposredno pred revoluciju naznačio temelje suprematizma. Zlokobna prisutnost takvog nedefiniranog i stoga široko primjenjivog simbola je samo pojačala nagađanja, pret-postavke i sumnje. Uzevši u obzir modus operandi Laibach Kunsta, nije li to bio i cilj?

Laibach je od samog početka djelovanja zastupao model Gesamtkunstwerka, odnosno ‘cjelovitog umjetničkog djela’. Ovaj pojam datira iz prve polovice devetnaestog stoljeća, a postao je poznat nakon što ga je u svojim esejima koristio Richard Wagner kako bi pojas-nio načelo sinteze raznih vidova umjetničkog izraza u smislu dobijanja konačnog, ukup-

nog uradka (konkretno, u njegovu je slučaju riječ o koheziji glazbene komponente, libreta, scenografije i koreografije). Laibach pak kombinira glazbu s vizualnim elementima poput grafika, ulja na platnu, plakata, fotokopiranih i spajanih segmenata te video instalacija. No, sama je kreativna tehnika tek temelj, ljuštura na kojoj se inteligentnim sukobljavanjem mo-tiva formira konačna poruka. Članovi Laibacha do krajnosti iskorištavaju industrijske kra-jobraze vlastitog uporišta – Trbovlja, kao što su industrijska postrojenja, energane, dimn-jaci, radnici u procesu proizvodnje, dodajući im ideološku komponentu u vidu forsiranja simbolike lokalnog radničkog pokreta te socrealističkih (ali i nazikunst) simbola u širem smislu. No, to nije sve – završni touch podrazumijeva kolažiranje prethodno već korištenih umjetničkih simbola kako na nacionalnoj, tako i na globalnoj razini. Dok se obol općem kunsthistoričarskom naslijeđu očituje u primjeni konstruktivističkih elemenata te već spominjanih Maljevičevih suprematističkih likova kao što su crni kvadrat, krug, te naročito križ na bijeloj pozadini koji je vremenom postao prepoznatljivi Laibachov logo, posezanje u slovensku likovnjačku baštinu iz podruma prošlosti izvlači motive Sijača (Sejalec, Ivan Grohar, 1907.) ili Starice sa šalicom kave (Kofetarica, Ivana Kobilca, 1888.). Posebno je zanimljiv jelen koji će u nadolazećim vremenima postati jedan od često rabljenih motiva ne samo u stvaralaštvu Laibach Kunsta već i Irwina, a koji je preuzet s platna Monarch of the Glen engleskog slikara Sir Edwarda Landseera.

Spomenuta ideološka komponenta izrazito se očituje u recikliranju socrealističkih i nazi-kunst plakata i skulptura – možemo spomenuti Georga Kolbea čija će poznata skulptura postati prepoznatljiv motiv s plakata za Turneju po okupiranoj Europi (Occupied Europe Tour, 1983.), projekt predviđenog Slovenskog Parlamenta arhitekta Jože Plečnika, pa čak i skice Alberta Speera za atrij Glavnog ureda Reicha (ova dva potonja plakata će u dorađenoj verziji poslužiti kao omoti albuma Slovenska Akropola, odnosno Nova Akropo-la), dok će plakat Ljubljana – Zagreb – Beograd iz 1982. s prikazom goluba mira povrh uznemirujuće tmurne siluete Jugoslavije postati gotovo zloguk u svojoj bolno jasnoj prek-ogniciji.

Sudbina sastava je kratko vrijeme visila o koncu, nakon što je Tomaž Hostnik, jedan od utemeljitelja i prvo javno lice, ‘čovjek u uniformi na sceni Laibacha’ izvršio samoubojstvo vješanjem na dan zimskog solsticija, 21. prosinca 1982. Taj je mučni i vjerojatno duboko promišljeni te za njega neizbježni čin obavio u drvenoj konstrukciji namjenjenoj sušenju sijena, tzv. kozolecu koji unatoč činjenici da u različitm izvedbama egzistira diljem planete upravo u Sloveniji dobiva karakterističnu formu upotpunjenu omanjim krovom, pa se na neki način smatra i nacionalnim simbolom. Bez namjere pretjeranog ulaženja u analizu tog tragičnog događaja, neizbježno je ipak spomenuti tekst Apologija Laibach koji je navodno ostavljen u formi oproštajnog pisma. Djelovi tog teksta će postati bitni sastavni elementi Dokumenata opresije, a prije uobličavanja u istoimenu skladbu, javnosti će biti prezentira-ni u događaju čiji opis slijedi.

Sredinom 1983. Laibach se odvažuje na dotad najradikalniji potez u smislu prezentiranja svojeg djelovanja široj javnosti. Navečer 23. lipnja članovi kolektiva gostuju u TV Tedniku, uobičajenom prilogu koji se svakog četvrtka nadovezivao na televizijski dnevnik. Voditelj Jure Pengov znao je da će se susresti s neuobičajenim i nepredvidivim gostima, no ono što se zbilo te večeri šokiralo je, pa i prestravilo čak i najopreznije urednike i cenzore u partijskom kadru Televizije Ljubljana.Nastup u okviru TV Tednika značajan je i po tome što je to bilo posljednje pojavljivanje članstva Laibacha kao petorke (ili u bilo kojoj formaciji različitoj od četvorke). U listopadu će Nova Revija, slovenski časopis za kulturna i društvena pitanja, objaviti Deset točki kon-

foto: Antonio Živakovič


venta, Laibachov Manifest koji u stvari datira još iz 1982., i čiji su segmenti korišteni u TV Tedniku. Dokument u prvom redu definira način djelovanja te izričaj Laibacha, a posebno je zanimljiva peta točka u kojoj se definira tzv. Četvorni princip:

Unutarnja struktura po načelu podvlađivanja i simbolizira odnos ideologije prema pojedincu. Ideja je koncentrirana u jednoj osobi i zaštićena je od bilo kakvog zastranjivanja. Po istom ključu djeluje i četvorni princip (EBER – SALIGER – DACHAUER – KELLER), koji u sebi sadrži proizvoljan broj objekata na nižoj razini (ovisno o potrebama).

Dakle, neovisno o tome koliko je ljudi uključeno u različite razine pri razradbama projekata – taj broj nam ne treba biti poznat, te je svejedno je li riječ o idejnim pokretačima, aktiv-istima, logističarima ili prezentatorima – Laibach će se na sceni ubuduće pojavljivati kao četvorka; četiri pojedinca ujedinjena zajedničkom misijom, ili kako će to uskoro biti sažeto u nazivu jedne od ključnih skladbi nastalih u tom razdoblju: Vier Personen!Krajem 1984. u Ljubljani je utemeljen Neue Slowenische Kunst, koncipiran kao platfor-ma koja će na nacionalnoj razini ujediniti avangardne kreativne jedinke te im, nauštrb ‘izgubljene’ individualnosti, pružiti mogućnost djelovanja kroz kolektiv, u ime višeg cilja. Uz Laibach, tu su i slikarska grupa Irwin, petorka čiji su članovi prethodno već surađivali s članstvom Laibacha – primjerice Miran Mohor ili pak Dušan Mandič, jedna od legen-di slovenskog punka i voditelj umjetničkog programa u ljubljanskom ŠKUCU između 1980. i 1982. – te Gledališče Sester Scipion Nasice, kazalište predvođeno enigmatičnim i karizmatičnim redateljem Draganom Živadinovim (kojega su Laibachovci u jednom interv-juu – Darko Hudelist, časopis Start, sredina osamdesetih - dosjetljivo prozvali produktom bugarskog totalitarizma). Očekivano, ideološki i ikonografski temelji ‘pokreta’ preuzimaju se iz radionice Laibach Kunsta, i tog će se pravila u svojem djelovanju pridržavati svi seg-menti NSK-a. Po riječima članova Laibacha, Irwina i teatra Scipion Nasice, niti jedna od tri ključne sek-cije nema apsolutnu prevlast – iznad njih je tek Imanentni Konzistentni Duh, a čelni se ljudi izmijenjuju metodom rotacije. Složena struktura NSK-a podrazumijeva dodatne odsjeke, poput dizajnerskog studija Novi Kolektivizem, Odjeljka za praktičnu i čistu filozofiju pri NSK te filmskih (Retrovizija) i arhitektonskih odsjeka, no pokret je najčešće razmatran kroz prizmu Laibacha, ponekad pomalo nepravedno (i u svakom slučaju pogrešno interpretira-no) i kao njegov ‘privjesak’.

Sredina osamdesetih je vrijeme konačnog proboja Laibacha na međunarodnu glazbenu scenu. U relativno kratkom razdoblju, kolektiv objavljuje prvi dugosvirajući album jednos-tavno nazvan Laibach, zatim snimku nastupa u Hamburgu pod imenom Neu Konserva-tiw, te Rekapitulaciju; dvostruko izdanje kompilacijskog karaktera na kojemu su sabrane snimke nastale u razdoblju od 1980. do 1984. Ipak, prijelomni je trenutak njihove karijere objava albuma Opus Dei (1987.), u prvom redu zbog primjene novih metoda u kreiranju glazbe. To se konkretno odnosi na forsiranju elemenata parodije i travestije, što je posebi-ce uočljivo u transformaciji banalnog hita Life is Life austrijskog disko sastava Opus u dva noseća stupa albuma, Leben heißt Leben i Opus Dei, i vrhunskoj obradi Queenove One Vision, prekrštene tom prilikom u Geburt Einer Nation. Nije zgoreg spomenuti i The Great Seal, skladbu koja zatvara izvorno izdanje albuma, i koja će uskoro biti prihvaćena kao (ne)službena himna Neue Slowenische Kunsta.

Sličan se model koristi i u narednim izdanjima, albumu Let It Be koji zamalo u cijelosti preslikava beatlesovski izvornik u apokaliptičnu wagnerijansku rock operu (uz izostanak naslovne kompozicije, metamorfozu Maggie Mae u tradicionalni njemački napjev Auf

der Lüneburger Heide, te posebno zanimljivu pretvorbu pjesme For You Blue koja svoju laibachovsku inkarnaciju zaživljava kao lucidna varijanta Moondogovog Crescent Moon Marcha, kojemu se postupno pridodaje orkestracija s nijansama temeljne Harrisonove melodije). Skoro istovremeno izlazi i Sympathy for the Devil, album koji donosi osam ver-zija klasične skladbe The Rolling Stonesa – neke potpisane imenom Laibacha, neke pak onima subdivizija kao što su Germania i 300.0000 VK). Upravo je ovo potonje ostvarenje znakovito zbog kronološkog preklapanja s počecima demokratizacije tadašnje SFRJ, koji su se u pojedinim republikama manifestirali uz primjetne uplive bujajućeg nacionalizma. Svejedno, upravo je vrijeme zadnjih trzaja bivše zajedničke države ujedno bilo i doba do-tad najveće popularnosti Laibacha na ovim prostorima.

Tijekom osamdesetih, dakle, Zapad doživljava Laibach kao neku vrstu disidentskog bal-kanskog cirkusa, i takav je stav prevladao sve do konca desetljeća. Istovremeno, Laibach na domaćem terenu lukavo iskorištava sve ‘prednosti’ jednopartijskog sustava, poigra-vajući se sa živcima dušebrižnika, provocirajući zabrane i uhićenja, i iznad svega beton-irajući svoj kultni status. No, radikalne su promjene koje su započele svrgavanjima istoč-noeuropskih režima te kulminirale rušenjem Berlinskog zida prijetile ostaviti duboki trag i na državi koja je skoro pola stoljeća predstavljala most između Istoka i Zapada, izbjegava-jući klasificiranje pod bilo koju stranu ‘željezne zavjese’. Krvavi početak devedesetih zatiče Laibach na nametnutoj prekretnici. Urušavanje godina-ma korištene ‘pozornice’ postavlja neke nove uvjete, i samim tim nove modele djelovanja. Stoga ne treba čuditi kako idući, možda glazbeno najrazrađeniji projekt Kapital već samim imenom sugerira buduće smjernice – doba provciranja partijskog establišmenta najliber-alnije socijalističke države umire uporedo s njom, a sastav se okreće globalnim temama. Na koncu, sam naziv jedne od ključnih skladbi; Wirtschaft ist tot bez ikakvih zaobilaznih strategija upućuje na aktualni trenutak: Jugoslavije više nema, Njemačka je ujedninjena, a godina 1992. simbolički figurira kao termin konačnog učvršćenja EU. Drugim riječima, dobrodošli u eru dominacije neoliberalnog kapitalizma!

Dok Laibach neupitno prihvaća tržišne norme zapada, NSK svoju napadnu oštricu okreće ka istoku. Iste 1992., u Moskvi će biti otvoreno prvo veleposlanstvo države NSK – države u vremenu, a taj će čin biti popraćen postavljanjem Maljevičevog crnog kvadrata na Crveni trg. Ipak, Laibach neće u potpunosti zanemariti aktualna krvava zbivanja na tlu sada nepos-tojeće države u kojoj su ponikli. 1994. objavljuju N.A.T.O., album čija pojava ‘koincidira’ s početkom upliva Sjevernoatlanskog saveza u rasplitanju balkanskog gordijskog čvora (koje će biti dovršeno NATO-ovom vojnom akcijom u proljeće 1999.). Iste godine NSK otvara veleposlanstvo u tada još okupiranom Sarajevu.

Godina 1997. donosi trenutak čiste travestije, kojemu ne nedostaje elemenata ironije i sarkazma. Nekoć ‘odmetnički’, autsajderski Laibach koji je na kartu ‘državne umjetnos-ti’ igrao tek s ‘polovičnim ulogom’, drsko provocirajući i lukavo zbrajajući šanse nauštrb blokada i prepreka, sada se svjesno javlja u ulozi nositelja te iste, ‘državne’ umjetnos-ti, iako ne na razini ugasle SFRJ, već matične Slovenije. U sklopu otvaranja Europskog mjeseca kulture, petnaestog će svibnja te godine uz pratnju Slovenskog simfonijskog orkestra i pjevačkog zbora Tone Tomšič pod ravnanjem dirigenta Marka Letonje, Laibach nastupiti pred popunjenim auditorijem Cankarjevog doma; auditorijem u kojemu sada sjede i ključne ličnosti slovenske političke scene, kao i nekoliko diplomatskih predstavni-ka. Svejedno, čak i taj, od države ‘sponzoriran’ događaj neće proći bez trzavica, pošto će ljubljanski nadbiskup Perko demonstrativno napustiti svečanost – naravno, zbog učestvo-vanja Laibacha!


Od druge polovice devedesetih Laibach donekle smanjuje frekvenciju objavljivanja novog materijala - tako primjerice između Jesus Christ Superstars (1996.) i albuma WAT (2003.) prolazi rekordnih sedam godina. Prvospomenuti uradak svoja konceptualna koplja lomi na pojmovima religije i Boga, a što je posebno zanimljivo, naglašenim gitarskim zvukom priziva klasične ‘laibachovske’ trenutke karakteristične za albume poput Opus Dei ili Let It Be. WAT je pak potpuno oprečan prethodniku: zvučni je izraz skoro u potpunosti elektron-iziran, i što je još bitnije, teme kojima se Laibach bavi su sad univerzalnije: rasizam, ter-orizam i borba protiv njega, antisemitizam... Po nekim se tumačenjima naslovni akronim, koji po ‘defaultu’ glasi We Are Time (aludirajući time dijelom i na koncpet NSK države u vremenu), može isčitati i kao War Against Terrorism. Na kraju krajeva, Laibach nikad nije bježao od utjecaja zeitgeista, a WAT je njegov prvi album nastao nakon 11. rujna 2001., datuma poslije kojega svijet više nikad neće biti isti.Album Volk (2006.) donosi himne jedanaest po Laibachovom mjerilu bitnijih država, jednu uspjelu provokaciju (hibrid izraelske Hatikvah i palestinske Fida’i), himnu bivše SFRJ pre-inačenu u panslavističku Slovaniu, a zatvara ga NSK, himna Neue Slowenische Kunsta, koja je još 1987. objavljena na albumu Opus Dei kao The Great Seal. Znakovit je i omot koji prikazuje stado ovaca, no pri izvođenju zaključaka treba biti oprezan, posebno tražeći analogiju između nacija i zatucanih ovaca, pošto je volk (njemački: narod) ujedno i slov-enska riječ za vuka. Stvar se dodatno komplicira uočavanjem stiliziranog slova V, poprilič-no nalik logotipu Volksbanke. Time priča o vuku i ovcama dobija sasvim drugačiji smisao gdje nacionalne prijetnje prerastaju u nadnacionalne!

Zasad posljednji album Laibacha, Spectre je objavljen proljeća 2014., koincidirajući s zapletom ukrajinske krize (slučajnost?), a njegova promotivna turneja, čiji je dio i nastup u splitskom HNK (što je ujedno prvo pohođenje Laibacha ovom gradu nakon punih 25 godina) upravo traje.No, između Volka i Spectrea stoje još barem pet albuma: Laibachkunstderfugue iz 2008., soundtrack Iron Sky iz 2011., zbirku studijskih i live snimki nastalih na području Jugoslavi-je i Europe ranih osamdesetih; Gesamtkunstwerk 81 – 86, zatim koncertni zapis Monu-mental Retro-Avant-Garde - Live at London Tate Modern 14 April 2012, te kompilacija An Introduction to ... Laibach objavljena iste godine. Razlog ovakvom šarenilu jest obrazac po kojemu kolektiv Laibach djeluje već dugi niz godina, moglo bi se slobodno reći kroz određene radne jedinice koje bi opet bilo preambiciozno i na koncu sasvim pogrešno naz-vati frakcijama. Bilo kako bilo, javno lice, odnosno javna prezentirajuća postava Laibacha sada tek deklarativno djeluje po spominjanom četvornom načelu Eber – Saliger – Keller – Dachauer. Nova su vremena očito donijela i nova pravila kojima je cilj pogodovanje tržištu a ne istraživanje granica umjetničkog izričaja u totalitarnom okruženju. Pojedini ključni članovi su napustili projekt ili povremeno nastupaju s njim, a uvođenje zavodljivih bubnjar-ki, uključujući i Minu Špiler iz sastava Melodrom. No, izmjene ovakve vrste se za potrebe scenskih nastupa uvode postupno još od turneje koja je uslijedila nakon WAT-a.

Ono što Spectre temeljno razlikuje od prethodnika jest činjenica da Laibach konačno zauzima jasnu poziciju u odnosu prema aktualnim globalnim gibanjima, što bi značilo da su elementi parodije i travestije, te posebno provokacije svedeni na minimum... ili njego-vo članstvo barem želi ostaviti takav utisak. Među spomenutim globalnim strujanjima se ističu razni prosvjedi ‘Occupy’ tipa, zatim ‘Arapsko proljeće’ koje je uzdrmalo političke scene Egipta, Libije, Tunisa, te djelomično Sirije, te na koncu pojava pojedinaca spremnih žrtvovati vlastiti komoditet, pa i život zbog istine; konkretno Edwarda Snowdena i Juliana Assangea. Koliko u svemu tome ima istine i nije li ovo tek još jedna vješto režirana pred-stava, možemo tek nagađati, no činjenica je da Spectre savršeno popunjava prazninu koja kao da mu je i bila namjenjena. To je istovremeno pitki i britki pop album koji je sas-tav nakon poduljeg zatišja vratio na prve crte medijske bojišnice, postavivši ujedno teren za iznimno uspješnu – vjerojatno dosad i najuspješniju svjetsku turneju u sklopu koje je Laibach po prvi put posjetio Hong Kong, grad koji unatoč tome što je već dulje od desetl-jeća u sastavu matične Kine još uvijek pruža predložak suživota neoliberalnog kapitalizma i nadolazeće kineske varijante socijalizma. Nedavna izjava Saligera u smislu neizbježnosti prihvaćanja takvog modela na široj, sv-jetskoj razini ne ostavlja isuviše prostora za optimizam. Znači li to da smo unatoč svim zalaganjima i protestima osuđeni živjeti u polariziranom svijetu ekonomsko-političkih elita i razorenih, osiromašenih srednjih klasa? Zasad da. No, ako je vjerovati Hegelu, te pose-bice Marxu, upravo bi dijalektičke suprotstavljenosti trebale dovesti do urušavanja teze i antiteze u postupku kreiranja, odnosno sinteze koja će njihove značajke podići na novu razinu. Vraća li se time Laibach onim izvorima s kojih je početkom osamdesetih potekao?Pružati neki decidirani odgovor nema smisla, a također je zgodno ovaj teskt završiti pitan-jem, slično kako je i započet.

Vjeran Stojanacfoto: Antonio Živakovič


Noordung 1995. – 2045.

Kozmokinetički Kabinet Noordung bila je kazališna skupina pod vodstvom Dragana Živadinova , jednog od osnivača Neue Slowenische Kunst (1985). On je osnovao Scipion Nasice sisters Theatre 1984. Kroz vremenski period 1985-1986 režirao je brojne kultne predstave ( Hinkemann , Marija Nablocka , Krst Pod Triglavom) . Nakon samouništenja Scipion Nasice Sisters Theatre , Rdeči Pilot - Kozmokinetičko kazalište osnovano je 1987. godine , koji se razvio u Kozmokinetički kabinet Noordung. U 1990. godini Živadinov se posvetio telekozmizmu i telelogiji , a zajedno s Dunjom Zupančič i Mihom Turšič pokren-uo je projekt Noordung 1995:2045, biomehatronički projektil, koji se bavi istraživanjima u post- gravitacijskoj umjetnosti na osnovi dramske strukture «Ljubav i država», prvog dijela «Elizabetinske trilogije» zagrebačkog dramaturga Vladimira Stojsavljevića.

Premijernu predstavu njegovog pedesetogodišnjeg kazališnog projektila «Noordung 1995. – 2045.» publika je gledala sa 18 metara visoke kupole na tri kata, i to u ležećem položa-ju okomito prema dolje u scenski prostor. Na sceni je šesnaest aktera – osam muških i osam ženskih – igralo svoje transformacijske uloge. Premijera je održana 20. travnja 1995. godine u 22 sata. Prva repriza predstave održana je 2005. godine istog datuma u isto vrijeme s istim akterima. Predstava će se održavati svakih deset godina do 2045. godine. Ako netko od aktera u desetogodišnjem intervalu umre, Dragan Živadinov će njegovo ti-jelo zamijeniti daljinski vođenim znakom, zasnovanim iz makete, koju je akter izabrao prije početka procesa. Ako tijekom desetogodišnjeg intervala umre ženski akter, njezinu će izgovorenu repliku u istoj vremenskoj dužini zamijeniti melodija, a ako umre muški akter, njegovu će repliku zamijeniti ritam.

Druga repriza održat će se 2015. godine. Treća repriza održat će se 2025. godine. Četvrta repriza održat će se 2035. godine. Posljednja, peta repriza, održat će se 20. travnja 2045. godine u 22 sata. Svih šesnaest aktera – transformatora dotada će već biti mrtvi.

Na posljednjoj reprizi u scenskom prostoru manifestirat će se šesnaest daljinski vođenih znakova, ritmova i melodija. Živadinov će ih prenijeti svemirskim brodom u Noordung-ovu orbitu, te ih smjestiti na šesnaest točaka uokrug planeta Zemlje. Makete i modeli u završnoj će fazi procesa postati «umjetnički sateliti». Transmisiju podataka o muškom i ženskom akteru – transformatoru umboti će odašiljati u dva smjera: akterovu biografiju na Zemlju, a 3D digitalnu mrežu lica muškog ili ženskog aktera u dubinu svemira…


EU PROJEKT Fresh Tracks Europe!

Platforma za razvoj i promociju suvremenog plesa za djecu i mlade.

Europski projekt New Artistic Identities koji se provodio od 2011- 2013 stvorio je svijest na europskoj razini za nužne promjene u razvoju plesa za mlade, a koja je rezultirala prvom razmjenom među zemljama, organizacijama, mladim umjetnicima i stručnjacima na ovom području. Razvojem ovog projekta nastala je nova mreža, Fresh Tracks Europe (www.freshtracks europe.com) koju trenutno koordinira Tanzhaus NRW u Düsseldorfu. Osam prvih partnera sakupili su se i otvorili dijalog o poziciji ove umjetnosti diljem Europe stimulirajući nove tendencije, te gradeći prve mostove za razvoj u Europi i ostatku svijeta.

Tijekom provedbe projekta New Artistic Identities nove zemlje i organizacije pokazale su interest da se udruže i sudjeluju u novim inicijativama mreže (25 partnerskih organizacija iz 17 europskih zemalja). Novi projekt Next Tracks (2014- 2018) okuplja stare i nove partnere oko Fresh Tracks Europe i ulaže u daljnji razvoj i profesionalizaciju plesa za mlade i dje-cu. Next Tracks 2014 2018 drugi je projekt mreže Fresh Tracks Europe koji će dati impuls razvoju plesa za mladu publiku u čitavoj Europi, od istoka do zapada, od sjevera do juga. Next Tracks je inicijativa bivših partnera na projektu New Artistic Identities i novih partnera mreže Fresh Tracks Europe koja će se odvijati od listopada 2014 do listopada 2018.


Dvadeset i četiri europska partnera ulažu u četverogodišnji program koji razvija eksper-tizu i poboljšava vidljivost ove vrste umjetnosti. Projekt želi pristupiti velikom broju djece i mladeži u Europi putem kontinuirane serije formata koji povezuju umjetničku praksu, produkt i publiku. Projekt smatra publiku aktivnim sudjelovateljima u procesu kreiranja. Budući da umjetnička praksa i “tržište” nisu podijeljeni, Next Tracks želi istraživati nove načine produciranja davanjem glasa mladoj publici te stavljanjem te iste publike u cen-tar kreiranja. Postavljanje predstave s mladom publikom i njihovo ozbiljno uključivanje u umjetnički proces kao umjetničkih ko kreatora važan su dio interakcije participacije te su važne odrednice u procesu istraživanja i produkcije. Misija mreže Fresh Tracks, kao i pro-jekta Next Tracks je poboljšati vidljivost plesa za mladu publiku u Europi te omogućiti pris-tup plesu široj mladoj i raznolikoj europskoj publici omogućivši inovativne plesne produk-cije za mladu publiku kroz surađivačke metode rada između umjetnika i mlade generacije. Nadamo se da ćemo pomoći da se ples za mladu publiku proširi na europskoj razini.

Kao hrvatska mreža partnera ulazimo u mrežu Fresh Tracks Europe i planirani projek Next Tracks 2013. godine. KLIKER je prva hrvatska mreža, pokrenuta u rujnu 2013. go-dine, posvećena suvremenom plesu za mladu publiku i s mladom publikom. Nastao je na inicijativu umjetničke organizacije Vrum i okupio hrvatske plesne i kazališne organizacije – Plesni centar TALA (Zg), Prostor Plus (Ri), IKS Festival (St), Dječje kazalište Dubrava (Zg), Assitej Hrvatska (hrvatska mreža nezavisnih kazališta za djecu i mlade), Centar za izved-bene umjetnosti Varaždin/Dani suvremenog plesa u Varaždinu. Kliker u fokus stavlja djecu i mlade, njeguje razvoj inovativnih, inkluzivnih i interaktivnih projekata kojima je cilj sretnije i ispunjenije društvo, širenje horizonata, uključivanje djece I mladih u društvene i umjet-ničke procese, s iznimnim osjećajem za pravo djeteta na bezbrižno odrastanje.

iks festival

Nova članica Platforme Doma mladih

Platforma Doma mladih zagovaračka je platforma na lokalnoj razini – neprofitna, nestra-načka i participativna inicijativa za nezavisnu kulturnu scenu i scenu mladih/za mlade. Kroz osnaživanje, zagovaranje, istraživanje i aktivizam izravno djeluje na razvoj izvaninsti-tucionalne kulture, njezinu relevantnost u lokalnom, nacionalnom i međunarodnom okviru, a koncentrirana je na prostor Doma mladih.

Platforma Doma Mladih surađuje s dionicima civilnog društva, lokalnom i regionalnom samoupravom, nacionalnim tijelima i ostalim institucijama. PDM ”sudjeluje u upravljanju” Domom mladih koji je napredni kulturni centar koji okuplja organizacije i pojedince te svojim kontinuiranim programima nudi edukaciju te produkciju i prezentaciju suvremene umjetnosti i kulture u Splitu, Dalmaciji i šire.

Platformu Doma mladih čine organizacije civilnog društva iz područja suvremene kulture i umjetnosti i ustanova u kulturi:

Multimedijalni kulturni centar Split www.mkcsplit.hr Kulturna alternativa mladih HRAM www.kam-hram.com Udruga za kulturu i sport Pozitivna sila (Eksperimentalna izvedbena kompanija ROOM www.room100.orgKulturno umjetnička udruga Uzgon – Split www.fraktalfalusteatar.com Mavena – 36 njezinih čuda www.mavena.hrPlatforma 9.81 - institut za istraživanja u arhitekturi www.platforma981.hrStyle Force – udruga za kulturu i novoscenski pokretInfo zona www.infozona.hr Kulturno-umjetnička udruga ROMB www.kum-split.hr/kum-2/romb/Noćna leptirica www.kum-split.hr/kum-2/nocna-leptirica/ IKS Festival – Međunarodni festival suvremenog kazališta www.iksfestival.eu Festival mediteranskog filma Split www.fmfs.hr Kolektiv za razvoj, istraživanje i propitivanje queer kulture – queerANarchive queeranarchive.blogspot.com

Platforma Doma mladih ustanovljena je u listopadu 2012. godine zbog jasne potrebe aktera nezavisne kulture u gradu Splitu za zajedničkim djelovanjem - zaokruženom inici-jativom umjetničkih organizacija i civilnog društva - u identificiranju problema u lokalnoj kulturnoj politici i provođenju aktivnosti radi rješavanja istih.

Bez razrađene kulturne strategije i kulturne politike Grada, s netransparentnim radom kul-


turnih vijeća i dodjelom sredstava za potrebe u kulturi, s 30 godina starim i nikad dovršen-im projektom Doma mladih, s nedostatkom dobro tehnički opremljenih prostornih kapac-iteta, nezavisna kultura u Splitu nalazi se u nezavidnom položaju u kojem je sve manji broj umjetnika spreman uhvatiti se u koštac s financijskim, produkcijskim i prezentacijskim problemima rada u sektoru, a publika ima smanjene mogućnosti sudjelovanja u alternativ-nom, inovativnom i suvremenom programu.

Aktivnosti koje zagovaračka platforma okupljena oko prostora Doma mladih - kao jedinog prostora u Splitu kojeg vodi ustanova u kulturi, a koji je “dom” nezavisnoj sceni - provodi, vode do Doma mladih kao naprednog kulturnog centra koji okuplja organizacije i pojed-ince i svojim kontinuiranim programom omogućuje edukaciju, produkciju i prezentaciju suvremene umjetnosti i kulture u Splitu, Dalmaciji i šire.

Zagovaranje investicijskog ulaganja i konačnog uređenja Doma mladih te senzibiliziranje javnosti o hitnosti istoga vode do Splita koji napokon ima prostor za nezavisnu kulturu koji odgovara potrebama nezavisne scene, siguran je i tehnički dobro opremljen.

Zagovaranjem transparentnog rada kulturnih vijeća i dodjeljivanja sredstava za potrebe u kulturi Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, razrađenom strategijom i argumenti-rano ukazivanje na koruptivne prakse i/ili ostale probleme javne uprave te predlaganjem mogućih scenarija rješavanja problema profitirat će svi akteri nezavisne scene.

Dijalog o kriterijima korištenja i modelima upravljanja prostorom omogućit će većem broju aktera sa scene suvremene umjetnosti i kulture prostor za edukaciju, produkciju i prezent-aciju svojeg programa što će dovesti do povećanje njihove kompetentnosti, uspješnosti i postignuća.

Hrvatska kultura i Europska unija: kako do reformi u novim okolnostima?

Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU

Hrvatska država je od samostalnosti prošla nekoliko faza u svojem kulturnom razvoju i kulturnoj politici. U devedesetima je vlast Franje Tuđmana stvorila model koji je imao želju preobraziti hrvatsku kulturu u pravcu “duhovne obnove” prema kojem su se naročito velike institucije kao npr. HAZU, Matica hrvatska, Hrvatska televizija i Hrvatsko narodno kazalište imale ustrojiti kao hramovi nove, domovinske kulture što je rezultiralo i zamjet-nom apriornom financijskom privilegiranošću. Činilo se da, u tom razdoblju obilježenom političkom utopijom, država i njezina vladajuća ideologija “misle za sve pa i za kulturu” vršeći “probir u uspostavljaju vrijednosnog sustava” dok rat i tranzicija postaju “izgovor za promašaje koji su zapravo bili posljedica lošega vođenja kulture”. U takvim je okolnostima svaka kulturna politika postala – nemoguća, a država je postala “središnji odnosno jedini intelektualac”.

Želja vlasti bila je što veća, gotovo svakodnevna prezentacija nje same kroz različite kul-turne sadržaje, napose one koji barataju s masovnom recepcijom publike i koji podržavaju one programe koji potiču “nacionalni interes” dok su ostali ostavljeni na milost i nemi-lost tržišta i nevladinih organizacija. Unatoč činjenici da Ustav iz 1990. gleda na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i teži uspostavi hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa, Kultura postaje “spektakularizirana, neadekvatna i slučajna”. Nije se razmišljalo koliki se pritom troškovi predstavljaju pred institucije, jer u tom razdoblju i ona sama, Kultura, predstavl-jala je samo trošak, nikada investiciju što je u europskim zemljama redovito slučaj s kul-turnim politikama. Rezultat takvoga promišljanja kulture bio je gotovo fatalan: u posljed-njem desetljeću XX stoljeća dovedeni smo do “kulturalne amnezije kao jedne od najgorih posljedica duhovne obnove devedesetih”.

Pluralistički politički program iz 2000. polazi od ideje da samo neovisan odnos kulture spram društva i države omogućuje razvitak njihovih autonomnih vrijednosti. Želja koalici-jske vlasti iz 2000., sve pod motom „Ljudi čine i kulturni identitet i kulturni totalitet“, bila je doista promijeniti kulturnu sliku Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu i europsku državu s jakim utjecajem alternativne kulture mladih. Ovdje se ne može ne spomenuti projekt Ministarstva kulture iz 2001., Strategija kulturnog razvitka RH, jedini sveobuhvatni kulturnopolitički dokument koji je RH od svog nastanka


do danas i imala. Nažalost, prebrzo je zaboravljen, nikada evaluiran niti praktično ispro-ban. Unatoč očekivanjima svojih kreatora, Strategija nije bila široko prihvaćena unutar struke i samo rijetki su je smatrali poticajem – većina tek pukom utopijom. No, u ovom razdoblju, važni su i neki drugi potezi unutar korpusa kulturne politike koje je omogućilo strateško promišljanje Kulture. Odlučivanje, koje je dotad bilo nejavno i netransparentno, željelo je postati javnim i transparentnim. Zato se i išlo na donošenje Zakona o kulturnim vijećima što je predvidjelo suodlučivanje u kulturi pa se Račanova vlast približila ideji države-pokrovitelja po uzoru na poljski, češki, mađarski i slovenski model. Rezultat svega bio je nagli porast nezavisne kulture koja se, za razliku javnog sektora sve više potvrđuje kao međunarodno priznati segment hrvatske Kulture.

To je bilo moguće i zbog toga što je u tom razdoblju prvi put u Hrvatskoj budžet za kulturu prešao 1% državnoga proračuna (za 2012 je pala ispod 0,8), sredstva namijenjena pro-gramskim aktivnostima porasla su za 48%, a nova porezna politika imala je „za cilj otva-ranje novih izvora financiranja, takvih koji vezuju gospodarske i kulturne interese“.

3.Odmah na početku razdoblja 2003 - 2011, kada programiranje kulture opet preuzima HDZ, svi pozitivni procesi koalicijske vlasti bivaju zaustavljeni, a kulturna politika se pon-ovno odvija unutar sustava jakog političkog arbitriranja, političkog kadroviranja i ostalih sličnih metoda koje rezultiraju brojnim primjerima klijentelizma te on uskoro postaje glavni kriterij u gotovo svim kulturnopolitičkim procesima. Pritom se razorna moć svakodnevnog sukoba interesa u svim područjima kulturnog stvaralaštva pojačala do granice mogućeg. Takve pojave štetne za svaku promjenu ili eventualnu reformu blokirale su sustav, a u tome im je odlučujuću podršku pružilo nedjelotvorno zakonodavstvo, nedostatak kriterija i bilo kakve evaluacije programa. Kultura, ona koju produciraju javne ustanove, posta-la je meritorni produžetak socijalne politike koja se jednostavno rečeno, kao i drugdje u tranzicijskim zemljama “zaplela u kulturu” a što je najgore, svakogodišnje je proračunske rezove na svojoj koži osjetila najviše propulzivna i tek uzletjela nezavisna kultura koja do danas, svake godine pri raspodjeli programskih sredstava osjeća sve bolnije proračunske rezove. To je zapravo najuporniji segment cjelokupnog našeg kulturnog djelovanja kojiima najviše uspjeha na međunarodnoj sceni.

Biškupićeva se administracija u sva tri mandata bavila najviše zaštitom spomeničke baštine, ulaganjem u kapitalne objekte (npr. MSU), a način provođenja kulturne politike ministra Biškupića bio je nužno i primarno beskonfliktan i lišen svake strategije, analitike i evaluacije. U nedostatku relevantnoga dokumenta koji bi takvu kulturnu politiku nadahn-uo i vodio, ona je i bila osuđena na mnoge slučajnosti i nesiguran put “od jedne do druge sitne prilike”. Zato i nije zaživjela malobrojna legislativa donesena tijekom ovoga razdo-blja. To se prvenstveno odnosi na posve nedjelotvoran Zakon o kazalištu koji je na snazi je od 1. siječnja 2007., a za koji nova Vlada već najavljuje ukidanje i donošenje novog. Nad-alje, u prosincu 2009. donesen je Zakon o elektroničkim medijima, a u srpnju 2011. Zakon o audiovizualnim djelatnostima koji je već u redakciji nove kulturnopolitičke garniture i očito pred sastavljanjem novog. Prošle je godine usvojen i tzv. novi strateški plan Minis-tarstva kulture za razdoblje 2011-2013, ali će i on, sudeći po u tisku objavljenim najavama i namjerama nove ministrice ostati mrtvo slovo na papiru.

4.Godine 2006., tijekom drugog mandata ministra Bože Biškupića, zatvoreni su i pristupni pregovori za integraciju s EU – očekivano, bez velikih rasprava u skladu s načelom sup-

sidijarnosti tj. države same odlučuju o kulturnim politikama i financiranju kulture. Sve do danas velika većina naših javnih kulturnih institucija nema nikakav plan vlastita ulaska u Europu, dezorijentirane su, staromodne, inertne i demoralizirane te opterećene prevelikim brojem zaposlenika. Njihovi su programi uglavnom preskupi, ali i neupitni, nisu podložni evaluacijama i provjerama od strane vladajućih kulturnih politika. Većina od njih je lišena svake vizije, strategije i želje za reformom. Gotovo sve odreda, naročito one naciona-lne, osnovane u XIX stoljeću drže se i dalje tradicionalne tipologije koja im nameće ideju nacionalne državnosti, nacionalnog identiteta, nacionalne kulture i jezika te nisu svjesne svoje ograničenosti u današnjem svijetu u kojem se potiče raznolikost, nespecijalizirane organizacije i intersektorska suradnja. Pritom, ostala područja, kao npr. porezna politika itekako utječu na kulturu u vidu PDV-a na knjige ili Zakon o radu npr. koji onemogućuje stimuliranje izvrsnosti unutar mnogobrojnih kazališnih ansambala. Zato je u većini naših kulturnih institucija prisutan nemali euroskepticizam s kojim čekaju da EU dođe k njima, zajedno sa svojim planovima, programima i financijskim sredstvima. Sasvim je sigurno da većina od njih nije upoznata s onim što zapravo piše u poglavlju 26 našeg pristupnog ugovora u kojem su najvažnije upravo međunarodna suradnja s posebnim naglaskom na suradnju s državama članicama EU i regionalna suradnja. U ugovoru, u kojem se ističu i potreba institucionalne decentralizacije i očuvanje zaštite i promicanja kulturne raznoliko-sti velika se važnost pridaje upravo svakoj podršci privatne inicijative. U tom su pravcu dosad ipak ostvareni neki rezultati kroz djelovanje Centra za nezavisnu kulturu u mlade i donošenje Zakona o zakladi “Kultura nova”.

U zemljama EU odavno se više ne radi na principu zastarjelih bilateralnih sporazuma o suradnji, koji se formalno potpisuju, već promociju kulture neke zemlje rade pojedinci, or-ganizacije i udruge u skladu s onim što određena zemlja želi promovirati kao svoju snagu ili potencijal. Europa je danas zainteresirana za sasvim drukčiju vrstu kulturnih programa nego prije pa je kontakte u području kulturnog djelovanja s EU danas moguće ostvariti kroz Program Kultura 2007 - 2013, koji je 1. siječnja 2007. zamijenio prethodni program Kultura 2000. Hrvatska je postala punopravnom članicom toga programa potpisivanjem i ratifikacijom Memoranduma o razumijevanju između EU i Republike Hrvatske, a proračun mu iznosi 400 milijuna eura. Time je prvi put omogućeno kulturnim djelatnicima iz Hr-vatske prijavljivanje na natječaje kao punopravnih podnositelja projekata, a ne kao prije u formi pridruženih partnera.

Kroz program se osigurava potpora (do 50%) projektima, organizacijama, promotivnim aktivnostima i istraživanju u svim područjima kulture osim u audiovizualnom sektoru za koji postoji program Media. Kulturni djelatnici, uključujući i one u kulturnim industrijama mogu sudjelovati u programu sve dok djeluju neprofitno, ali korisnici mogu biti i javne ustanove ili privatne organizacije s primarnom djelatnošću iz kulture, dakle muzeji, galeri-je, kazališta, instituti itd. te moraju imati sjedište u jednoj od zemalja članica Programa, a to su zemlje članice EU, zemlje EFTE/ EEA - Europskog gospodarskog prostora, zemlje kandidatkinje za članstvo u EU (Hrvatska, Turska i Makedonija, Srbija). Za to RH plaća članarinu od 170 tisuća eura, ali bi se u Hrvatsku moglo vratiti i nekoliko puta više, što se još nije ostvarilo, iako su ove godine u funkciji suorganizatora, ali ne i nositelja projekata prošle čak 4 naše javne ustanove u kulturi.

S ciljem pružanja informacija i tehničke pomoći svima koji se žele uključiti u Program koji najviše potiče programe mobilnosti umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i interkulturni dijalog, osnovane se u svim zemljama članicama tzv. Kulturne kontaktne točke, dok je za provedbu programa zadužena Opća uprava za obrazovanje i kulturu Europske komisije i


njezina Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu koja radi pod nadzorom Komisije u Bruxellesu.

Što se tiče interkulturnog dijaloga kao dijela borbe za priznavanje nacionalnih kultura i važnosti održavanja kulturne raznolikosti kao najvažnije odlike čovječanstva, on je unutar tijela Europske komisije, Vijeća Europe i UNESCO-a i bitan uvjet održivog razvoja zajed-nica, naroda i nacija. Tako je primjerice Slovenija proglasila 2009. godinu kao Europsku godinu interkulturnog dijaloga, a mnoge nezavisne organizacije (fondacije, mreže, asocija-cije, neprofitne organizacije itd.) razvile su strategije, koalicije, programe i projekte podrža-vajući ideju razvoja interkulturalnosti u Europi.

Nova ministrica kulture Andrea Zlatar svjesna je da je Hrvatska zemlja “s nevjerojatno bogatom kulturnom baštinom”, ali je iz njezinih mnogobrojnih inaugurativnih istupa vidljivo da prioriteti ove administracije idu u pravcu promocije suvremenih umjetnika i edukacije jer “nakon razgovora s predstavnicima Francuskog i Goethe instituta, te s američkim vele-poslanikom, uvidjeli smo da su oni najzainteresiraniji za suradnju na području kulturnog menadžmenta, radionica i obrazovanja u kulturi.”

Možda će u tome biti korisna i inicijativa Europske komisije koja je u studenom 2011. javno objavila prijedlog novog programa za financiranje kulturnog i audiovizualnog sektora pod nazivom Kreativna Europa koji je poslan na raspravu Vijeću ministara EU i Europskom parlamentu koji bi s pregovorima i prihvaćanjem prijedloga trebali završiti tijekom 2012. i 2013. godine.

5.Republika Hrvatska još uvijek nema strategiju kulturnog razvitka te su velika očekivan-ja umjetnika i ostalih djelatnika u kulturi dočekala novu garnituru u Ministarstvu kulture. Posve je jasno da oblikovanje novih strateških dokumenata treba započeti odmah. Jed-ino tako bit će moguće barem smanjiti posljedice s kojima se moramo svakodnevno susretati uoči pristupanja EU. To je u prvom redu kulturni etatizam i konformizam velikih kulturnih institucija i općenito cjelokupnog javnog sektora u kulturi, što je nužno dovelo do anakronizma i autizma u odnosu na estetske i druge kulturalne trendove u Europi i svijetu. Hrvatska danas, kao što je razvidno iz navedenog, nema niti jednu javnu ustanovu u kulturi (nacionalnu, gradsku) koja bi bila utjecajna izvan njezinih granica. Jedini reprez-entni faktori koji se danas mogu podičiti etiketom međunarodne izvrsnosti su pojedinci i privatne umjetničke inicijative kojima i Ministarstvo i Grad Zagreb rapidno režu subvencije, nimalo pritom ne dirajući javni sektor koji je sve inertniji, skuplji i umjetnički nezanimljiviji. Kulturne su “strategije” desetljećima bile iskazivana kroz samo dva segmenta: kadro-viranju podobnih na čelna mjesta u kulturi i određivanju financijskih fondova iz kojih se izdašno financiraju njihovi pogoni i programi. Recept za reformu javnih ustanova u kulturi iz utvrda prošlosti i “pozlaćenih ropotarnica kulture” u moderne, strateški vođene instituci-je vrhunske kulture do danas u Hrvatskoj nije stvoren, a na žalost naših kulturpolitičara, nije ga moguće prepisati, odnosno prenijeti iz neke druge, na tom području razvijenije zemlje. Kulturna politika je naime rezultat sinteze tradicije, suvremenih kretanja i vizije budućnosti, a sve je to u Hrvatskoj nedovoljno koherentno i neosviješteno da bi iznjedrilo kulturnu politiku koja nije samo potrošač budžeta već i kreator novih vrijednosti. U Europi koja se gospodarski, ali i na svaki način nastoji ujediniti, kultura se pozicionirala ne kao trošak, već kao utemeljitelj svekolikog razvoja i nositelj nacionalnog identiteta. Naime, sve uljuđene europske kulturne politike temelje svoje jasno definirane strategije na afirmaciji procesa demokratizacije, demonopolizacije i decentralizacije u kulturi, kulturnom st-

varalaštvu, inovacijskim pristupima međunarodnoj kulturnoj suradnji i komunikaciji, kul-turnoj raznolikosti i važnosti novih tehnologija u stvaralaštvu i komunikaciji.

Ovdje treba napomenuti da su u današnjoj viziji hrvatske kulture gotovo nepoznate kate-gorije kao što su kulturni menadžment, sociokulturni kapital, kulturni turizam i slična, još uvijek, u nas neotkrivena izazovna i bogata područja djelovanja i zapošljavanja ljudi.

6.Ukratko, želja svake vlasti svjesne vremena i prostora u kojima vlada, trebala bi biti jasna ideja o promjeni kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu europsku državu s jakim utjecajem alternativne, tj. nezavisne kul-ture u kojoj odlučivanje nije (kao danas, nakon 3 mandata ministra Biškupića i u vrijeme kada očekujemo, zasad bez najave, brojne nove strateške mjere i zakone) klijentelističko, nejavno i netransparentno, a sve pod egidom djelovanja kulturnih vijeća - fikusa.Za početak, bilo bi dobro usmjeriti novu vlast prema ideji države-impresarija po uzoru na nizozemski model. Tu je iznad svega nužno da budžet za kulturu prijeđe 1% državnoga proračuna, a da porezna politika ima za cilj otvaranje novih izvora financiranja koji vezuju gospodarske i kulturne interese. Također, nužnost takvog modela je uspostava tržišta u kulturi, izrada kontinuiranih analiza i stvaranje osnovnih preduvjeta za moguće tripartitne pregovore. To je u ovom našem modelu nemoguće jer se u kulturi u nas ne mogu niti de-tektirati ni definirati tri strane (poslodavci, sindikati i država). Imamo samo jednu stranu a to je – država.Iz svega proizlazi da su nas kulturne politike nečinjenja posljednjih desetljeća nužno dovele do svojevrsnog bankrota svih velikih institucija u kulturi RH i napose grada Za-greba kao najvećeg i financijski najmoćnijeg centra. O tome svjedoče i netom izneseni Dokumenti javnih potreba u kulturi za 2012. godinu - primjerice Grad Zagreb troši ne-malu svotu od 70 miliona eura godišnje za kulturu. Na prvi pogled to je više nego pristo-jna suma, ali je u “provedbi” tako jako iscjepkana da se ne vide nikakvi kulturnopoltički prioriteti. Pri tom se stimulira sve manja autonomija organizacija (jer sve određuje grad) a financiraju se ogromne količine različitih bizarnih sadržaja koji su se zahvaljujući najraz-novrsnijim klijentelističkim odnosima s vladajućima prekonoćno pretvorili u “javne potre-be”. S druge pak strane, državne institucije kao što su HNK Zagreb, Dubrovačke ljetne igre, razne državne manifestacije i događaji obasipaju se milijunima a da nitko od njih ne traži nikakva ozbiljnija izvješća i evaluacije, ali generiraju, kako organizacijsko-političku, tako i umjetničku poslušnost. Zato se i uzima od sredstava za nezavisnu kulturu koja se smanjuju do granica izdržljivosti te se na taj način takve (neposlušne) inicijative maksimal-no ograničavaju. Slijedom navedenoga, Ministarstvo kulture i poglavarstva svih hrvatskih gradova morala bi poduzeti brojne reforme u glavnim instrumentima kulturne politike koje se tiču planiranja i odlučivanja s kojima bi se utemeljili novi kriteriji odlučivanja ute-meljeni na rezultatima, a ne na osobnim odnosima pa bi se jedino tako i napustio ad-hoc način koji potiče klijentelizam. Nadalje, nužne su promjene zakonodavstva u područjima u kojima sadašnje generira sukob interesa, klijelentilizam i kaos, a u području financiranja nedostaje transparentnosti i jačanja poticaja neovisnom sektoru i istovremenog smanjenja poticaja javnom sektoru koji poništava osnovna stremljena modernih europskih kulturnih politika, a to su: mobilnost umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i interkulturni dijalog. Što se drugih, nužno potrebnih instrumenata kulturne politike tiče, u reforme se ne može ići bez uvođenja obavezne edukacije na svim nivoima i evaluacije kao preduvjeta na putu ka osnovnoj predispoziciji umjetničkog djelovanja, a to je izvrsnost.


7.Nova vlada ima veliku šansu da studioznim i zrelim stavom prema kulturnoj politici po prvi put u povijesti RH sačini suvisli i suvremeni strateški program koji će se moći izdignuti iznad provincijske i pritom vrlo skupe “baruštine” u kojoj već desetljećima tavore potenci-jalno jaki subjekti hrvatske kulture.Na recesiju, kao i na svaku drugu krizu možemo gledati kao na priliku za reforme cjelok-upnoga sustava koji opterećuje ionako uzbibalu ekonomiju. Kennedyeva uzrečica da je “napisana na kineskom, riječ kriza sastavljena od dva znaka - prvi znači opasnost, drugi priliku”, doista bi mogla postati moto današnje kulturnopolitičke vlasti u RH. Kako nas, u svim prethodnim režimima kroz povijest nije održala ni ekonomija ni politika već upravo kultura, sadašnji recesijski vakuum treba ispuniti reformama. Slikovito rečeno – u kulturi je recesija kao more po neveri – tko ima dobru navigacijsku opremu i dobre mornare pronaći će lako put do otvorenog i mirnog mora zvanog europski standardi koji zahtijevaju od nas demokratizaciju, demonopolizaciju, jačanje civilnog društva i decentralizaciju kulture. Po Dragičević Šešić i Dragojević (2008) u takvoj turbulentnoj plovidbi, za sve njezine subjekte je kompas moć autoevaluacije, jedra su ljudski resursi, kormilo je strateško planiranje a sidro je razumijevanje zadane kulturne politike u koju se uz poznavanje svega navedenoga lako usidriti. Sada je trenutak za stvaranje budućnosti, na vladajućoj je kulturnopolitičkoj garnituri da se unatoč objektivnim rizicima, pokrene i isplovi. O plovidbi uzburkanim morem i nemogućnosti uporabe pojasa za spašavanje u turbulentnim prilikama pisala je i sama ministrica Zlatar ustvrdivši da je “na mrtvom moru teže ploviti, jer se čini da smo osuđeni na plutanje, osim ako sami ne počnemo puhati u jedra.” No, sudeći po upravo objavljenim rezultatima natječaja za dramsku umjetnost i objavljenom “pregledu programa po podprogramskim djelatnostima”, od očekivanih reformi i promjena u pravcu smjernica koje preporuča EU neće biti ništa. I dalje dominira praksa u kojoj kulturni programi opra-vdavaju sami sebe, “oslanjajući se na javni proračun kao izgovor za postojanje spomen-ute ideje o grandioznoj hrvatskoj kulturi.” I iz uvida u ostale dosad objavljene “preglede programa po djelatnostima” za ovu godinu (časopisi, profesionalno i amatersko kazalište) nije moguće iščitati da je došlo vrijeme za promjenu kulturne slike Hrvatske kao konzerva-tivne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, dinamičnu i modernu europsku državu u kojoj HNK ili DLJI npr. neće biti vrijednosti koje opravdavaju samu sebe. U državu u kojoj će cijela kultura stremiti postnacionalnom i postmodernom i u kojoj se u političkim i javnim diskursima o kulturi neće uporno zaobilaziti dublji pristupi i promišljanja.

Literatura

Banović, S., Nacionalna kazališta i identitet - Hrvatski nacionalni identitet u globalizira-jućem svijetu, ur. N. Budak i V. Katunarić, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2010.Dragičević Šešić M. I Dragojević, S. “Stanje i perspektive razvoja kapaciteta za interkult-uralni dijalog u Europi (Okvir za europski program interkulturalnog dijaloga), Obrazovanje, umetnost i mediji u procesu europskih integracija, zbornik radova FDU, FDU, Beograd, 2011.Dragojević, S., Kulturna politika: europski pristupi i modeli, doktorska disertacija FPZ, Zagreb, 2006.Dragojević, S. i Dragičević Šešić, M., Menadžment umjetnosti u turbulentim vremenima, Naklada jesenski i Turk, Zagreb, 2008.

Dugandžija, M., “Ponosim se svojim Zakonom o HRT-u”, razgovor s bivšim ministrom kulture A. Vujićem, Globus, Zagreb, 13. I. 2012.Jelinčić, D. A., “Car hrvatske kulture je gol”, Nacional, 27. IX. 2011.Klaić, D., “Culture: autonomous and interdependent”, konferencija, New models of the organization of the cultural sector, Barcelona 2005., 3.Klaić, D., “Reform or Transition – The future of Repertory Theatre in Central and Eastern Europe”, Prague workshop 1996, Theatre Institut Nederland, Amsterdam, 1997.,Lončar, V., Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski modeli, doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2011.Zlatar, A., Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2008.Zuppa, V., “Bilježnica. Izvještaj u par crta za projekt “Kulturna politika RH 2000-2004.”, Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, ZagrebZuppa, V., Ispruženi jezik, Antibarbarus i Feral tribune, Zagreb 2007.++++ Strategija kulturnog razvitka - Nacrt (Biblioteka kulturni razvitak, knj. 1, Zagreb 2001.Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=2868http://www.culturalpolicies.net/web/croatia.phpwww.min-kulture.hr/tisak/default.aspx?id=7388http://www.culturalpolicies.net/web/cultural-diversity.phphttp://ec.europa.eu/commission_2010-2014/vassiliou/headlines/index_en.htmhttp://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/8_sjednica_vlade_re-publike hrvatske/prezentacija_proracun_2012_2014/(view_online)/1http://teatar.hr/87743/dobitnici-i-gubitnici-proracuna-u-kulturi/http://teatar.hr/91339/javne-potrebe-u-kulturi-grada-zagreba-2012/http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/kkc/hrvatski3.pdfhttp://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202012.godini/profesionalna%20kazališta%202012.pdf

O autorici

Snježana Banović rođena u Zagrebu 1963., studirala francuski i španjolski jezik na Filo-zofskom fakultetu, diplomirala režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Usavršavala se u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Režirala brojne predstave u hrvatskim kazalištima i u inozemstvu. Izvanredna je profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjeluje na simpozijima s temom kazališta i kulturne politike, objavila više stručnih, znanstvenih i novinarskih tekstova u zbornicima, časopi-sima, tjednicima i dnevnicima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Predsjednica vladina povjeren-stva za Dramu Dubrovačkih ljetnih igara bila je 2001, a 2001 - 2002 ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Doktorski studij završila je na Odsjeku za kom-parativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a disertaciju pod naslovom Hrvats-ko državno kazalište u Zagrebu 1941-1945 obranila je u listopadu 2011. Objavljena je u ožujku 2012. u izdanju Profila.

Documents

Što je Laibach, odnosno Laibach Kunst?