Standardi Naucne Izvrsnosti

8/19/2019 Standardi Naucne Izvrsnosti

http://slidepdf.com/reader/full/standardi-naucne-izvrsnosti 1/28

STANDARDI NAU ČNE IZVRSNOSTI *

Nenad Veličkovi

ć

U ovom tekstu ispitujem nau č ne standarde akademske zajednice koja nauci oknji ž evnosti prilazi kao tzv. nacionalnoj disciplini . Namjera mi je da skrenem

pa ž nju na deformisanje tih standarda, š to je rezultat takvog pristupa.

U shvatanju i denisanju nau č nih standarda (i nauke o knji ž evnosti) po-zivam se na radove Svetozara Petrovi ć a, koji speci č nosti humanistike ne

smatra preprekom po š tovanju egzaktnosti, logi č nosti, interdisciplinarnosti i objektivnosti .1

Pod sintagmom nacionalne discipline podrazumijevam onaj dio humanisti-ke u kojem akademska zajednica (ovdje konkretno akademije nauka, instituti,nastavna vije ć a, odsjeci i katedre za knji ž evnost) nastoji uve ć ati znanja o na-cionalnim osobenostima grupe kojoj pripada i koja je nansira. 2

Ispitivanje provodim na jednoj reprezentativnoj studiji u vezi s djelom IveAndri ć a, koje je/koji je ve ć dugo vremena predmet nau č nog interesovanja po-menutih zajednica.

Radi se o studiji prof. dr. Sanjina Kodri ć a pod nazivom “Turske pri č e” I. Andri ć a i knji ž evno-kulturalni arhiv njegova pripovjeda č ko-romanesknogdjela s podnaslovom Skica za mogu ć a interkulturalna č itanja .3

Studija ovog autora izabrana je upravo zbog njegove nau č ne izvrsnosti ,zahvaljuju ć i kojoj je za samo tri godine (umjesto redovnih pet) napredovao oddocenta u vanrednog profesora i to istovremeno u dvjema oblastima – savre-menoj bo š nja č koj knji ž evnosti i teoriji knji ž evnosti.

Prema biograji objavljenoj u č asopisu Behar , Sanjin Kodri ć vanredni je profesor bo š nja č ke knji ž evnosti i teorije knji ž evnosti na Odsjeku zaknji ž evnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje jei š ef Odsjeka za knji ž evnosti naroda BiH, kao i voditelj Instituta za knji ž evnostte voditelj Centra za nau č noistra ž iva č ki rad i stru č ne aktivnosti. Uz gostovanjai predava č ke anga ž mane na vi š e univerziteta u BiH i inostranstvu te razli č ite



138 Nenad Veli č ković

druge doma ć e i me đ unarodne nau č ne, akademske i profesionalne aktivnosti,č lan je i Redakcije za izdava č ku djelatnost te Redakcije č asopisa Radovi Filo-zofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, č lan Uredni š tva č asopisa Institutaza bosanski jezik i knji ž evnost u Tuzli Bosnistika plus te saradnik Instituta za

bo š nja č ke studije pri BZK “Preporod”, Predsjednik je Mati č nog odbora BZK“Preporod”, jedan od osniva č a i zamjenik predsjednika Slavisti č kog komitetau BiH, gdje je i rukovodilac Odjeljenja za knji ž evnost i kulturalne studije teurednik u Redakciji biblioteke Bosnistika, kao i č lan rukovodstva Bosanskoglolo š kog dru š tva, gdje je voditelj Odjela za konferencije i urednik za oblastknji ž evnosti u Redakciji č asopisa Pismo. Tako đ er, izme đ u ostalog, č lan je iKomisije za komparativno prou č avanje slavenskih knji ž evnosti pri Me đ una-rodnom komitetu slavista, kao i inostrani č lan uredni š tava č asopisa Philolo-

gical Studies, Po łudniowos łowia ń skie Zeszyty Naukowe, Pozna ń skie StudiaSlawistyczne, Slawistyka i Univerzitetska misao. Posebno se bavi novijom

bo š nja č kom i bosanskohercegova č kom knji ž evno š ć u (19. i 20. st.), naro č ito uvezi s pitanjima kulturalnog pam ć enja, interkulturalnosti i interliterarnosti, kaoi teorijom historije knji ž evnosti. Pored Historije novije bo š nja č ke knji ž evnosti(knj. I-V), koju trenutno pi š e, te niza ure đ enih i/ili prire đ enih izdanja, autor

je dviju nau č nih knjiga – Knji ž evna pro š lost i poetika kulture: Teorija novoghistoricizma u bosanskohercegova č koj knji ž evnohistorijskoj praksi (2010) iKnji ž evnost sje ć anja: Kulturalno pam ć enje i reprezentacija pro š losti u novijoj

bo š nja č koj knji ž evnosti (2012), kao i vi š e od sedamdeset nau č nih te ve ć eg broja stru č nih radova. U č esnik je dvadesetak nau č noistra ž iva č kih projekata uBiH i inostranstvu, od kojih je neke i vodio, kao i vi š e od pedeset me đ unarod-nih nau č nih skupova, dok je izme đ u ostalih organizirao i Sarajevske lolo š kesusrete (decembar 2010, decembar 2012, maj 2014) te Prvi bosanskohercego-vač ki slavisti č ki kongres (maj 2011), a predsjednik je i Organizacionog odboraza predstoje ć i Drugi bosanskohercegova č ki slavisti č ki kongres (maj 2015). 4

1. Kroki skice

Kodri ć svoju skicu “Turske pri č e” I. Andri ć a i knji ž evno-kulturalni arhivnjegova pripovjeda č ko-romanesknog djela po č inje tvrdnjom da je Andri ć već prvim pripovijetkama “nazna č io jedan od temeljnih pravaca” svog dje-la, otvaraju ć i “niz tzv. ‘turskih pri č a’, ili preciznije, ‘tursku temu’ u svojemopusu”. Dalje zapa ž a da je Andri ć u likovima “uhvatio ne samo stvarni ž ivotnego i njegovu tajnu, skrivenu su š tinu i smisao”, zbog č ega se i smatra jednim“od najzna č ajnijih evropskih umjetnika”. Posmatrana u skladu s umjetni č kim

postulatima Andri ć eve epohe, “turska tema”, tvrdi se dalje u tekstu, jeste “an-drić evska li č na, ali je i foucaultovski shva ć ena ‘kulturalna interpretativna po-litika’”. Zbog toga š to je “op ć e mjesto jedne knji ž evnosti i kulture”, tj. zato“š to je vi š e od umjetnosti rije č i [Andri ć evo knji ž evno djelo] jeste va ž no namadanas”. Osim toga, dodaje, to je djelo (odnosno “turska tema” i “turska pri č a”)“i intrigantni i na ž alost problemati č ni, i agonalni predmet knji ž evnoznanstve-nog interesa” a oni su [problemati č ost, intrigantnost i agonalnost] “u vezi s



139Standardi nau č ne izvrsnosti

traju ć im (re)deniranjem ju ž noslavenskih knji ž evno-kulturalnih identiteta”.U nastavku, s konstatacijom “da su turska pri č a i turska tema imagolo š ki slo-ž ene pojave koje je nazna č ila Isidora Sekuli ć ”, citira dio njenog eseja Istok u

pripovetkama Ive Andri ća , iz 1923. godine. Potom pozivaju ć i se na Le š ić a,Saida, Todorovu i samog sebe, Kodri ć konstatuje da je u oblikovanju Andri ć e-ve “turske pri č e” i “turske teme” va ž no (podjednako, ili č ak va ž nije od svegadrugog) stanje pi šč eva “knji ž evno-kulturalnog arhiva” .

Bez svega prethodno izlo ž enog, smatra autor, “nije uop ć e mogu ć iole pot- pun odgovor na pitanje o karakteru Andri ć eva oblikovanja ‘turske pri č e’ i‘turske teme’” kao ni na na pitanje “o interkulturalnim aspektima knji ž evnogdjela I. Andri ć a”, zbog č ega se treba vratiti “na same po č etke Andri ć eva pripo-

vjedačkog rada, u trenutak i u kontekst u kojem se oblikuje i presudno formirakasniji Andri ć , pripovjeda č i romansijer”. (Ovdje Kodri ć stavlja fusnotu, u

kojoj predla ž e da u nekom š irem okviru treba uzeti u obzir i Andri ć eve “ne-knji ž evne radove, a me đ u njima posebno autorovu doktorsku disertaciju”, aš to on ovom prilikom, “zbog ograni č enog dometa ove studije” , ne ć e u č initi.)

Drugi dio rada Kodri ć po č inje opa ž anjem da se Andri ć “javlja / presud-no formira” u bosanskohercegova č koj knji ž evnoj praksi u “jednom od njenih

prekretnih ali i najkompliciranijih povijesnorazvojnih trenutaka”. Tu dodaje,u jednoj du ž oj fusnoti, da “postoji vi š e mogu ć ih sistema tipologizacije, klasi-

kacije i periodizacije novije bosanskohercegova č ke knji ž evnosti” , a sistemkoji on predla ž e temelji se “na kulturalno orijentiranim savremenim knji ž ev-nim teorijama, te posebno, na teorijama kulturalnog pam ć enja”, za koje suautoriteti (na koje upu ć uje) J. Asman i S. Kodri ć . Naredne dvije stranice S.Kodri ć daje pregled perioda, po njegovom modelu , koji se mogu odnositi naranog Andri ć a, zavr š avaju ć i fusnotom u kojoj priznaje da je ukupan knji ž evnirad I. Andri ć a “itekako mogu ć e (i – razumije se – potrebno) razumjeti i u š i-rem kontekstu od bosanskohercegova č kog – najprije onom ju ž noslavenskom,a potom i op ć eevropskom”. Ali, dodaje, “u ovoj studiji glavni hermeneuti č ki

fokus jeste na onome š to je bosanskohercegova č ka kontekstualizacija Andri-ć evih knji ž evnih po č etaka” .

U tre ć em dijelu rada Kodri ć posve ć uje pa ž nju odnosu Andri ć evih “pripovjeda č kih prvijenaca prema trima nesumnjivo diferencijalno va ž nim obi-ljež jima cjelokupne dota š nje bosanskohercegova č ke knji ž evne prakse”, a kojasu: “smisao za historiju, okrenutost tradiciji, smisao za lokalno-regionalno”.Oslanjaju ć i se na Le š ić a i Vu č kovi ć a, Kodri ć bilje ž i da mladi Andri ć “svoj

povijesno markirani dijegeti č ki univerzum propu š ta kroz lter avangardnog”,a potom i “s njim usko povezanog neonaturalisti č kog senzibiliteta”. Kurzi-vom (ne zna se da li nagla š ava ili citira!) konstatuje da u Andri ć evim ranim

pripovijetkama (navodi tri: Put Alije Đerzeleza, Ć orkan i Š vabica i MustafaMad ž ar ) preovladavaju “groteskno, nakazno, patolo š ko i morbidno, divlje na-gonsko i sirovo seksualno” . Referiraju ć i se ponovo na Le š ić a ka ž e da se An-dri ć upisao “u red me đ uratnih bosanskohercegova č kih autora koji su zadr ž ali



140 Nenad Veli č kovi ć

tradicijski ukorijenjenu zavi čajnu bosanskohercegova čku temu, ali na na činda su je u semanti čkom smislu izdigli iznad uskih lokalno-regionalnih okvi-ra”, a što je navelo J. Kr šića “na ideju o pripovjeda čkoj Bosni”, u to vrijeme

blisku i Šmausu.

Nakon toga četvrti i posljednji odjeljak svog teksta Kodri ć počinje re če-nicom:

“Negdje, dakle, upravo ovdje, u ovakvom knji ževnom svijetu i kulturalnomkontekstu ponikao je i mladi I. Andri ć i njegovo rano pripovjeda čko djelo, kaoi osnova za ono što će uslijediti u kasnijem autorovu pripovjeda čko-romanes-knom radu, uklju čujući i njegovu ‘tursku pri ču’ i ‘tursku temu’, ali i njezinosloženo imagolo ško zna čenje, utoliko prije što i autorov rani knji ževni rad, ba š

kao i knji ževni rad čitavog niza drugih pisaca bosanskohercegova čkog i tad jugoslavenskog me đuratnog doba, dio je i vrlo slo ženih ne samo knji ževno--kulturalnih ve ć i dru štveno-politi čkih prilika, u kojima se – u slobodarskom i

pritom često antiturskom duhu – nastojalo izgraditi ne samo jednu novu knji-ževnost ili kulturu ve ć i jedan novi dru štveno-politi čki okvir, a što je podra-zumijevalo i slo žene, a nerijetko i do kraja proturje čne procese u memosfericjelokupne onovremene knji ževne prakse, pa tako i u Andri ćevu knji ževnomdjelu (usp. Wachtel 2010: 35-151).”

Navode ći kao primjer likove Đerzelez Aliju, Mustafu Mad žara i Mula Ju-sufa, Kodri ć se vra ća na problem negativno shva ćenog Orijenta, u vezi s ko-

jim je “Andri ćev literarni univerzum svijet krajnje dinami čnog i nestabilnog,izrazito proturje čnog i unutar sebe sukobljenog knji ževno-kulturalnog arhivanjegova pripovjeda čko-romanesknog djela.” Otud u njemu “odzvanja i ko-lonijalni, i autokolonijalni ali i antikolonijalni diskurz tada šnje bosanskoher-cegova čke knji ževne prakse, odnosno gotovo podjednako i epsko-agonalna‘turska pri ča’ s kraja 19. stolje ća o kojoj je neko ć kriti čki pisao N. Šumonja” .

(Iz čijeg teksta u fusnoti citira jedan du ži dio.)

Sve to je razlog da su Andri ćeve pri če, smatra Kodri ć, neobi čne, sugestiv-ne ali i “kontroverzne knji ževne kreacije”. A kontroverzne su, obrazla že ufusnoti, zato što postoje “dva pola povijesti recepiranja Andri ća”, koje bismo,iako Kodri ć izbjegava da ih imenuje, mogli prepoznati kao srpski i bo šnjački.

Tu se, najzad, nakon šesnaest stranica teksta, pojavljuje i konkretno pitanje:

“Da li je, onda, I. Andri ć kao pisac, a posebno kao pisac na naro čit na čin obli-kovane ‘turske pri če’ i ‘turske teme’ kakva se javlja u njegovu pripovjeda čko-romanesknom djelu, pisac interkulturalnog dijaloga?”

Dvoje ći oko toga da li je to pitanje “suvi šno”, i pitaju ći se treba li “piscaiz jednog vremena i prostora mjeriti standardima prije svega na šeg vremena i

prostora, a pogotovo onima koji u osnovi nisu imanentnoliterarni”, zaklju čujeda “ovako postavljena pitanja vode razli čitim odgovorima, koji, kao ni Andri-ćevo djelo, nisu nimalo jednostavni” .




Pripremaju ć i ipak odgovor, Kodri ć saž ima Rizvi ć evu tezu da je Andri ć ,ukratko, doprinio “interkulturalnom pluraliziranju”, ali da je s druge stranevodio multipliciranju stereotipa o “turskoj” Bosni. Iako se time “odstupa odnaš eg dana š njeg razumijevanja interkulturalnosti”, Andri ć evom se djelu treba

pristupiti s oprezom, “jer je kategorija totaliteta knji ž evnog rada jednog autoraodavno napu š tena u savremenoj znanosti o knji ž evnosti”. Uz mnoge drugestvari, onaj ko ž eli do ć i do op ć ih, sveobuhvatnih zaklju č aka i razumijevanja

postavljenog problema, treba da ra č una na narativni glas i na recipijenta, kojisvojom interpretativnom strategijom “ č ini neke aspekte knji ž evnog djela vid-ljivim ili, pak, nevidljivim”.

Sve to Kodri ć vidi kao “signal koji sugerira obavezu holisti č kog knji-ževnoznanstve nog uvida i u tekst i u ono izvan njega”. Onaj koji

čini takavuvid ima i svoj “recepcijski knji ž evno-kulturalni arhiv, a š to u kona č nici, s

jedne strane, prihvatljivim č ini i postavljanje naizgled izvanknji ž evnih pitanjaknji ž evnom tekstu, ba š kao i postavljanje pitanja dana š njice ne č emu š to jestvar tek na prvi pogled gotove i zavr š ene knji ž evne pro š losti, dok, s drugestrane, upozorava na to da č itanje knji ž evnog teksta, a posebno njegovo knji-ž evnoznanstveno razmatranje ne smije biti č in njegova prosu đ ivanja na na č inopredjeljivanja za i protiv, ma š ta nam taj tekst u na š em č itanju kazivao” .

Tekst Kodri ć zavr š ava, citiraju ć i Isidoru Sekuli ć , konstatacijom da nam

ostaje da se u Andri ć evu “tursku pri č u” i “tursku temu” “zagnjurimo, ž mu-rimo, oslu š kujemo treptimo, ali kad iza đ emo iz njega i njegove umjetni č kemagije pri č anja da pa ž ljivo č itamo njegove znakove i da razumijevamo i tu-ma č imo cijeli taj kompleksni univerzum i pro š losti i dana š njice bez apriornog

priklanjanja ovoj ili onoj va ž eć oj slici o autoru i njegovu djelu, pitaju ć i se iš ta je ono samo po sebi, š ta je i kako je to postalo, tokom vremena, kako je to

postalo, š ta je i, opet, nama, kako je to ono postalo nama i š ta te ko smo mi usvemu tome, i kao predmet i kao subjekt knji ž evno-kulturalne komunikacije,

bila ona u cjelini ili u nekom svojem dijelu interkulturalna ili ne” .

2. Recenzija skice

Nakon i šč itavanja ove skice od dvadeset stranica, o njoj se u formi recenzijemo ž e re ć i sljede ć e:

1. Kodri ć ne deni š e precizno klju č ni pojam iz naslova – “turske pri č e”. Onto poku š a u jednoj zavisno slo ž enoj re č enici od 173 rije č i, u kojoj se uzro č nimili posljedi č nim veznicima vezuju klauze pro š irene pleonasti č nim konstruk-cijama i relativiziraju ć im prilozima, š to sve rezultira logi č kom konfuzijom:

U ovom smislu, na na č in svojevrsne “literarne otomanizacije Bosne” (Dura-kovi ć 2000: 198), “turska pri č a” i “turska tema” kod Andri ć a podrazumijeva

bavljenje prvenstveno bo š nja č ko-muslimanskim, ali i hrvatsko-katoli č kim tesrpsko-pravoslavnim elementom u Bosni osmanskog vremena, ba š kao i onimmanjinskim, naro č ito jevrejskim i romskim, te migracionim i liminalnim, pa



142 Nenad Veli č kovi ć

obimom golemo pripovjeda čko-romaneskno djelo I. Andri ća ispunjava cijela jedna te ško na ta čan i precizan na čin sa žeto opisljiva galerija krajnje raznovrs-nih likova i njihovih individualnih i nadindividualnih sudbina, sa slo ženimkolopletom li čnih, intimnih i privatnih životnih pri ča i širih, op ćenitijih et-nonacionalnih, religijskih, socijalnih, klasnih, rodnih i inih odnosa i procesa,stremljenja i zbivanja, što – sve zajedno – Andri ćev svijet ne toliko nu žno pohistoriografskoj činjenosti, koliko po njegovoj unutra šnjoj, knji ževnoumjet-ničkoj slo ženosti i sadr žajnosti, po njegovoj životnoj uvjerljivosti ostvarenojsredstvima knji ževne umjetnosti, čini gotovo stvarnijim od samog stvarnogživota, kao da je Andri ću na neki na čin po šlo za rukom da u vlastitom djelunekako uhvati ne samo sam stvarni život kao takav nego i onu njegovu tajnu,skrivenu su štinu i smisao, čijem je spoznavanju i razumijevanju usmjereno

samo čovjekovo postojanje. (Kodri ć 2011: 229)Šta je turska pri ča, dakle? Andri ćevo bavljenje bosanskim etni čkim ele-

mentima osmanskog perioda. Ali, kad se to ka že ovako izgleda banalno i su-geri še dalje mogu će pojednostavljivanje: radi se naprosto o Adri ćevim pri-čama i romanima čija se radnja odvija u Bosni za vrijeme osmanske uprave.Pro širenja su ovdje potrebna da bi se ta o čiglednost (da u Andri ćevom opusutakvi romani i pri če čine najve ći broj) izlo žila Kodri ćevoj strabisti čkoj per-spektivi, koja jednim okom u svom predmetu gleda bo šnjačko-muslimanskielement, a drugim ( ali i, ba š kao i ) sve ostale.

Funkcija navodnika na “turskoj pri či” i “turskoj temi” ostaje do kraja neja-sna i unosi dodatnu zabunu: da li navodnici signaliziraju da je termin preuzet?(Ako jeste, ne znamo od koga, niti za što.) Ili su signal da se termin uvodi,

predla že? (Ako je tako, to se ne obrazlo ži.)

2. Autor ne denira problem: šta je svrha njegovog bavljenja “turskim pri čama” Ive Andri ća i “kulturalnim arhivom njegova pripovjeda čko-roma-

nesknog djela”? Šta mi na po četku njegovog teksta ne znamo a šta na krajuznamo, o toj temi? Ko se njome do sada bavio? Za što je i po čemu i kome onarelevantna? Šta novo to bavljenje otkriva?

Takvu vrstu jasnog, transparentnog, u strukturi logi čkog (nau čnog) izlaga-nja neophodnog uvoda, koji bi na ova osnovna metodolo ška pitanja odgovo-rio, ovaj tekst ne nudi.

3. To bi se mo žda sve moglo na ći u zaklju čku, ali ovaj rad ne nudi ni

zaklju čak. Osim ako se kao zaklju čak ne prihvati izjava (u re čenici od 196rije či!) da nam ostaje da se u Andri ćev svijet prvo gnjuramo žmire ći a ondaotvorenih o čiju sebi u vezi s tim postavimo nekoliko uop štenih pitanja:

U tom smislu, i o Andri ću kad je rije č, pa tako i o njegovoj ‘turskoj pri či’ i ‘tur-skoj temi’, ostaje nam to da se – kako je u povodu ba š Andri ćevih pripovijetki




i pojave Istoka u njima zapisala I. Sekuli ć – ‘svi tako rado gnjuramo’ u njegovsloženi knji ževni svijet, u ono što je u njemu i ‘realno i odvratno i stra šno’ i

pritom ‘i jeste i nije takvo’, ‘zagnjurimo se, žmurimo, oslu škujemo, treptimo’(Sekuli ć 1977: 50-51), a potom, s mo žda danas staromodnim, ali ipak i daljenužno potrebnim idealom objektivnosti, iza đemo iz njega i njegove umjetni č-ke magije pri čanja, širom otvorenih o čiju, pa žljivo čitamo njegove znakove,tekstualne ostatke pro šlosti, njihove me đusobne odnose i veze te njihove sa-vremene odjeke i preoblike, razumijevamo i tuma čimo cijeli ovaj kompleksniuniverzum i pro šlosti i dana šnjice bez apriornog priklanjanja ovoj ili onoj va-žećoj slici o autoru i njegovu djelu, pitaju ći se i šta je ono samo po sebi, šta jei kako je to postalo tokom vremena, šta je i, opet, kako je to ono postalo namai šta te ko smo mi u svemu tome i kao predmet i kao subjekt knji ževno-kultu-

ralne komunikacije, bila ona u cjelini ili nekom svojem dijelu interkulturalnaili ne. (Kodri ć 2011: 247)

Zašto nam ba š to “ostaje”, da se gnjuramo u Andri ćev slo ženi svijet?Za što je od kilometara tekstova o Andri ću ba š citat Isidore Sekuli ć pozvanda nam to sugeri še? Je li objektivnost “ideal”, ili nau čni princip? Svrstava liautor sebe u takvu neku nau čnu zajednicu kojoj je objektivnost staromodna,nužan ideal, ali ne i obaveza? Kakve “znakove” čitamo nakon što smo iza šli(izgnjurili, po što smo prvo zagnjurili) iz magije Andri ćevog pri čanja? Šta

je u knji ževnoj kciji “tekstualni ostatak pro šlosti”? Ko o tome odlu čujei kako? Kako se mogu čitati “odjeci i preoblici” , i uop šte č iji odjeci i pre-oblici? Šta zna či da je Andri ćeva “turska pri ča” “kompleksni univerzum i

pro šlosti i dana šnjice”? Koje su to “va žeće slike o autoru i njegovom djelu”?Koje su neva žeće?

Ovakav zaklju č ak očito je proizvoljan; s jedne strane autor ni čim nije do-kazao to što tvrdi (da nam ostaje to što on predla že), a s druge to što predla žene mo že se razumjeti jer koncepti koje pominje nisu prethodno obja šnjeni.

Me đutim, kao i na po četku, i ovdje je jedno oko zrikavog pogleda ksirano

na polemiku oko Andri ća, u kojoj je na jednoj (srpskoj) strani “izuzmu li sevulgarne ideolo ške zloupotrebe, naro čito one iz nedavne pro šlosti”, Andri-ćevo djelo “ne samo estetski vrh nego i neupitni tuma č (su štine) povijesti”,dok je na drugoj (bo šnjačkoj) “bez negiranja autorovih estetskih dometa po-stavljeno pitanje o Andri ću i njegovu knji ževnom (ali i neknji ževnom) raduuop će”. Kodri ć ne ka že koje je to konkretno pitanje postavljeno, a niti kome jetačno postavljeno. Dok predstavnike prve stranke ostavlja u anonimnosti, pane znamo kome je Andri ćevo djelo “neupitni tuma č (suštine) povijesti”, druga

je partija iscrpno predstavljena, a u njoj istaknuta “golema knjiga” M. Rizvi ća

Bosanski muslimani u Andri ć evu svijetu , “jo š uvijek najobimniji i otud naj češ-će osporavan rad o ovom pitanju”.

Me đutim, nau čnik bi (pri tom i profesor teorije knji ževnosti) o ovoj gole-moj knjizi mogao re ći i ne što vi še osim da je to jedna od dvije slike kojoj se(ne?) treba priklanjati.




Naprimjer, kad Rizvi ć (1995) optu žuje Andri ća da je u liku pa še iz pripo-vijetke Za logorovanja

posredno izrazio i svoj vlastiti, u dizertaciji otkriveni do življaj stranosti i od- bojnosti u rije čima kako (pa ša, op. N.V.) ‘nije skrivao svoju odvratnost premaBosni i Bosancima’ te kako je posebno ‘prezirao te Bosance, muslimance, ne-uke, surove, nevjerovatno ograni čene ljude, što tako sve čano i s toliko va žnostigovore svoje gluposti’, kako je ‘mrzio svu tu zemlju, mra čnu i gorovitu, srastrganim pejza žom i ludom klimom, kao i njene stanovnike, vje čno nemir-ne i zava đene, jer mu je bilo odvratno sve što je glasno, o štro i neumjereno’.(Rizvi ć 1995: 62)

on (Rizvi ć) iz Andri ćevog teksta uzima samo one dijelove koji idu u prilog

njegovoj tezi. U pri či pi še doslovno ovo:On je prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ograni če-ne, što tako sve čano i s toliko va žnosti govore svoje gluposti. Prezirao je Srbe,čupavu, mrku, fanatizovanu raju, što se tako bezumno bore proti starim i veli-kim institucijama i slijepo sr ću u smrt, gube ći za puste snove i lagarije ‘lijepiživot’, kako ga je on zvao. Prezirao je ponizne Jevreje, bradate popove i lukavefratre, kao svijet bez časti i dostojanstva. I jednom je, poslije neke fratarskedeputacije, rekao svom ćehaji:

– Kad propane i potone sav svijet i sve dr žave, vjeruj, ovi će fratri plivati,

kao zejtin, po vrhu.On je mrzio svu tu zemlju, mra čnu i gorovitu, s rastrganim pejza žom i lu-

dom klimom, kao i njene stanovnike, vje čno nemirne i zava đene, jer mu je biloodvratno sve što je glasno, o štro i neumjereno. (Andri ć 1924: 43-44)

Zašto nauka o knji ževnosti čija je Kodri ć perjanica ne smatra za shodno daanalizira i kritikuje ovakve falsifakate kojima se andri ćolozi na obje strane, i srp-skoj i bo šnjačkoj, slu že da bi o njemu i njegovom djelu kreirali “va žeće slike”?

Zato što to jesu i njene metode.

Tako, kad citira Šumonju, ali da nije ba š jasno preuzima li citat od Tutnjevi-ća ili to čini iz vlastitog uvida u tekst, Kodri ć Rizvi ćevim kroja čkim maniromizostavlja dijelove Šumonjinog članka koji potkopavaju njegovu ocjenu daŠumonja kriti č ki piše o “epsko-agonalnoj ‘turskoj pri či’ s kraja 19. stolje ća”:

Bilo je u tim vestima mnogo hiperbola i đavo se prikazivao crnjim, no što je bio. Ostavi ćemo na stranu krvolo štva za vreme ratova i ustanaka, – ta rato-vi me đu najcivilizovanijim dr žavama ne prelaze bez u žasa i grozota! – ali semora priznati, da Muhamedovci nisi bili ba š ovako besni i krvo žedni, kakvimasu ih opisivali pisci, koji ih nikada nisu ni videli. (...) Predstavnikom takvoganačina pisanja istaknuo se Bo židar Nika šinovi ć Vr ščanin. (Kodri ć 2011: 241)

Dio izostavljen, ozna čen ovdje boldiranom trota čkom u zagradi, glasi:

(...) Pa ako i jest bilo u Muhamedovaca nasilja, oholosti i nepravde, – a to nijenajposle čudo kod ljudi skroz neobrazovanih, – ako i jest raja morala pred




bogatim begom i agom sjahati s konja, ako i nije hri š ćanin uz Ramazan smeočar šijom zapaliti cigaru, ni obu ći bolje odelo, ni pogledati hanumi pod fered žu,ako i jesu kadije volili Tur činu nego Vlahu, – opet nije bilo ve će zlo, nego kaddanas, biva u slobodno vreme, preotima seljaku zemlju i rad Nemac, zanatliji čini konkurenciju r đavom ali u polak jeftinijom robom mad žarski Čivutin, atrgovcu preotimlje radnju bog te pita ko!... Tako je bar onde, gde se sastalakultura s prostotom, istok sa zapadom – u Bosni i Hercegovini.

Nek ne misli niko, da sam ovde uzeo pisati apoteozu Muhamedanstvu i prati gaod dela i nedela njegovih. Namera mi je samo, da u nekoliko re či istaknem jed-nu veliku pogre šku na šu, koja se donekle mogla opravdati pre, ali koje se da-nas valja vrlo čuvati. Treba da se manemo ve ć jednom besmislenoga napadanjana Muhamedance, jer radi nekoliko bombasti čnih fraza, pesama i pripovedakanije vredno zava đati se s čitavim jednim delom na šeg naroda.

... Na šega naroda, jest, jer Muhamedovci u Bosni i Hercegovini krv su na šekrvi, listak na še gore, a sinci davna šnje, jedne na še majke. 5

Tema Šumonjinog članka nije “turska pri ča”, odnosno kako to Kodri ć sugeri še – “da je N. Šumonja neko ć kriti čki pisao o epsko-agonalnoj “tur-skoj pri či” s kraja 19. st”. Šumonja tu sintagmu ne koristi. Tema njegovogčlanka je zalaganje da se srpska kulturna politika prema “muhamedov-cima” u Bosni mora promijeniti, od agresivne i pretjerano negativne ka

prijateljskoj i bratskoj. Razlog za to je savez koji se sa njima treba graditi, jer od rje šavanja problema nasiljem Srbi nemaju koristi. Šumonja “muha-medovce” u Bosni vidi kao bra ću kojoj su Srbi bli ži od Hrvata, jer su uislam pre šli iz pravoslavlja, a za šta su dokaz ikone koje mnogi begovi uHercegovini čuvaju sakrivene. “Zato se treba ovoga ostaviti; vreme nekaučini svoje, prilike neka sobom donesu, da Muhamedovci sami priznajušta su i ko su. A za sada su oni Bo šnjaci – i ni šta drugo. Ne treba se povestiza onim, što ih s druge strane nazivaju imenom muhamedovski Hrvati.To nema ni celi ni posledica, jer ako se dvojica trojica, pa i makar dese-

torica nazovu iz ovog ili onog uzroka tim imenom, ve ćina ose ća čija jojkrv te če u žilama, zna, za što i danas mnogi begovi hercegova čki u ham-

barima svoji ma dr že stare ikone srpske, veruju ći tvrdo da ih ne će ostavitisre ća, dok tamo pale kandilo. Ose ćaju oni dobro, čije su krvi krv, čije sumajke sinci, pa ako im to i ne mo že danas pre ći preko usana, – ostavimoto budu ćim nara štajima. A mi činimo svoje, spramajmo povolje uslove.” (Šumonja 1887: 344)

Kodri ć isti če Šumonjinu negativnu ocjenu na čina na koji srpski romanti ča-ri pi šu o Bo šnjacima, ne odre đujući se prema ideolo škim ciljevima te kritike .Tako nau č nik s po četka 21. vijeka nalazi sebi saveznika u u čitelju s krajadevetnaestog. (Ili, druga čije re čeno: za saveznika u redeniranju bo šnjačkogidentiteta poziva se srpski nacionalizam koji Bo šnjake vidi kao nekada šnje i

budu će Srbe.) Pri tome taj nau čnik ne pravi nikakvu razliku izme đu “turske pri če” Bo židara Nika šinovi ća Vr ščanina i pripovjedaka Ive Andri ća.




4. Stil Kodri ćeve studije neprimjeren je nau čnom izlaganju. Re čenice suduge i nejasne, bez čvrste logi čke strukture. Svedeni na modele, iskazi kojimatekst obiluje izgledaju ovako:

A nije toliko B koliko je C..., A je A ali je zapravo i B..., A je B, ali i C, alii D..., A je B, mada B nije sasvim B.., A je ne samo B nego i C i D.., A je B pai šire.., A je B, a zapravo C, a zapravo D, naprosto E. Naprimjer:

Jer, o čito, u Andri ćevu knji ževnom djelu (jednako kao – treba to, jasnosti radi, posebno naglasiti – i u knji ževnom radu brojnih drugih bosanskohercegova č-kih ili ju žnoslaven skih autora, bez obzira na neposredni nacionalni ili nekidrugi kontekst iz kojeg dolaze) i ‘Bosna’ i ‘Orijent’ uop će jesu i osobene kul-turalne tvorbe, a zapravo tek puke imaginativne te – što tako đer treba naro čito

ista ći – autoimaginativne predod ž be orijentalisti čke predod ž be, a zapravo onou čemu je ‘europska kultura zadobila snagu i identitet, postavljaju ći se nasu-

prot Orijentu kao nekoj vrsti surogata i, čak, mra čnoga ega – naprosto, ‘jednaideja koja posjeduje povijest i tradiciju mi šljenja, uobrazilju i vokabular kojimu je pri skrbio zbilju i prisutnost na Zapadu i za Zapad’ (Said 1999: 17-18),

baš kao što jesu i u činak jednako kcionalnog balkanisti čkog re-prezentiranjaonog što je zapadno-evropski konstruirani agonalno-koniktni, divlji i uvijek

prijete ći ‘imaginarni Balkan’ (usp. Todorova 1999), ali i – što isto tako treba posebno apostrorati – rezultanta cjeline poeti čkog konteksta Andri ćevaknji ževnog rada, pogotovo onog ranog, i to u spoju svih ovih na prvih pogledodvojenih i op ćekulturalnih i unutarknji ževnih datosti.” (Kodri ć 2011: 232)

Za nau čni metod iznimno je va žno izlagati dokaz u jasnim izjavnim re če-nicama. Upravo je sabota ž a logi č kog izlaganja (uz neutralizovanje ‘uspje š nihrije č i’ ), strategija kojom se slu ži iracionalizam u nauci. Dejvid Stouv (2010) 6 to obja šnjava na primjeru iskaza P uzrokuje Q, koji je logi čki stav, i P uzrokujeQ prema mi šljenju Y, koji to nije. Ovaj dodatak – prema mi š ljenju Y (Stouv ganaziva stav-avetinja ) – pretvorio je stav u stajali š te, koje se logi čki ne mo že

pobiti. Te žište je pomjereno s predmeta na kontekst i mi vi še ne mo žemo znatida li P uzrokuje ili ne uzrokuje Q.

Koji je stav izre čen u citiranoj 170-ak rije či dugoj re čenici?

Kad se poluslo ženice malo razgrnu, ostaje ovo: Bosna i Orijent = kulturalnetvorbe ( osobene ) + predod ž be ( imaginativne ) + (autoimaginativne ) predod ž be(orjentali sti sti č ke) predod ž be + ono + jedna ideja + u činak + rezultanta.

I to sve – oč ito .7

Maglovitosti i nejasnosti doprinose i umetnute prilo ške odredbe (“pa i

šire”; “najprije”, “a i potom”; “ne toliko koliko”; “kako na u žoj, tako na široj”;“jer, izgleda”; “uveliko”, “iako ne do kraja”; “valjda upravo stoga”...), kao iuvo đenje metafori čnog govora u činjeni čne iskaze.

Kad naprimjer tvrdi da je “turska tema” jedan od “sto žera” Andri ćevog(cjelokupnog, kasnijeg) knji ževnog rada, šta to ta čno zna či? Šta je sto žer




neč ijeg knji ž evnog rada? ( Sto ž er , u Re č niku Matice srpske (1973: 1031): 1. stub nasred gumna oko koga se teraju konji pri vr š idbi ž ita ; 2. gvo žđ e pri č vr š -ć eno za dovratak na koji su nataknuta vrata, š arka ; 3. osovina vodeni č kogkola; 4. drveni valjkasti stub kao podupira č ne č ega ; 5. ono na š to se ne š tooslanja, od č ega polazi, temelj, osnova ; 6. krajnja ta č ka Zemljine osovine,

severni ili ju ž ni pol ; 7. g. osovina, ono š to je osnovno, glavno, centralnalič nost, oko koga, č ega se stvaraju i razvijaju doga đ aji ; 8. neotu đ ivi deo nekeimovine, ba š tina; 9. voj. organ upravljanja vojskom koji poma ž e komandan-tima vojnih jedinica i lica koja ulaze u sastav toga organa, š tab ; 10. usta š kavojno-politi č ka organizacija formirana u sredi š tima ž upa u NDH za vreme II

svetskog rata .)

Od ovih deset značenja samo bi peto i sedmo ( ono na

š to se ne

š to oslanja,od č ega polazi, temelj, osnova odnosno osovina, ono š to je osnovno, glav-

no, centralna li č nost, oko koga, č ega se stvaraju i razvijaju doga đ aji ) mogloodgovarati Kodri ć evom iskazu. Ali ko je i gdje dokazao da Andri ć polazi od“turske pri č e”, da je ona temelj njegovog opusa, osnova , da se na nju oslanja,da je osovina oko koje se stvaraju i razvijaju doga đ aji ?

Kodri ć se slu ž i metaforom da bi zaobi š ao dokazivanje implicirane tvrdnje,na kojoj on sto ž eri svoj tekst. Kad “turska pri č a” ne bi bila “sto ž er”, za š to

bismo se njome uop š te bavili?

5. S posljednjim je u vezi na č in na koji Kodri ć tretira svoju gra đ u. On go-vori o “turskoj pri č i” i “turskoj temi” u ranim pripovijetkama Ive Andri ć a, aliu literaturi ne navodi izvore. On pominje pripovijetku Put Alije Đ erzeleza , aline i gdje je objavljena, odnosno koje sve pri č e sadr ž i Andri ć eva prva zbirka iz1924. godine. 8 Smatraju ć i nespornom tvrdnju da “Andri ć eve rane pripovijetkeoblikuju svijet koji je ispunjen slikama s prevla š ć u grotesknog i nakaradnog te

patolo š kog i morbidnog, a posebno divlje nagonskog i sirovo seksualnog”, on

u svom radu navodi samo neke rane Andrićeve pri

če, one koje za takvu tvrd-nju daju osnova. Protivno jednom od osnovnih nau č nih standarda, on fakte

koji bi potkopali njegovu labavu tezu prosto pre š utkuje.

Konkretno, on pre š utkuje sve pri č e koje ne idu u prilog navedenoj tvrdnji.Pri č a U musarhani ne “oblikuje svijet koji je ispunjen slikama s prevla š ć ugrotesknog i nakaradnog te patolo š kog i morbidnog, a posebno divlje nagon-skog i sirovo seksualnog” . A ako u pri č ama Dan u Rimu i Noć u Alhambri iima ne č eg patolo š kog, u karakteru i postupcima njihovog zajedni č kog junaka,

Nikole Krileti ć a, to opet nema nikakve veze ni s “turskom temom” ni s “tur-

skom pri č om”.Kad ka ž e da treba u analizi ranih Andri ć evih pri č a uzeti i njegove “neknji-

ž evne radove, a me đ u njima posebno autorovu doktorsku disertaciju”, mi neznamo za š to bi ona posebno imala prednost nad drugim neknji ž evnim rado-vima (koji su to uop š te?), a pogotovo za š to pred knji ž evnim, poput Ex Ponta




i Nemira . Kodri ć nema hrabrosti (ili interesa?) da javno obznani svoje isto-mi š lje s kriti č arima koji u Andri ć u vide velikosrbina, pa hine ć i neutralnost (i

brkaju ć i je s objektivno š ć u) on umjesto da argumentira – insinuira. A tako č ini jer je njegov nau č ni cilj odre đ en potrebama kulturnog in ž injeringa ili, njego-vim rije č ima, (re)deniranja knji ž evno-kulturalnog identiteta, konkretno bo š -nja č kog, u novim, postjugoslavenskim okolnostima . Andri ć eva djela ne moguostati izvan tog zahvata, jer snagom Nobelove nagrade govore o pro š losti okoč ijeg je redenisanja taj in ž injering uposlen.

Ali, budu ć i da ona o pro š losti govore tako da njeni junaci nisu kolektivinego pojedinci koji trpe nasilje kolektiva, u procesu redeniranja ( retu š ira-nja! ) identiteta kultur-in ž injering te junake progla š ava reprezentima kolekti-

va. Umjesto da kao profesor teorije književnosti Kodri

ć poka

že kako srpskinacionalizam zloupotrebljava Andri ć a i kako Andri ć a koristi za svoje cilje-

ve (Kusturi č in Andri ć grad je karikaturalan primjer takvog preduzetni š tva),Kodri ć ga č ita kao kulturalni in ž injer i zloupotrebljava na su š tinski isti na č in.Preko nacionalizma Isidore Sekuli ć on prelazi skoro pa sa simpatijama, jerkroz rupu koju je ona u Andri ć u izbu š ila uvla č i se i on u Andri ć evu “tur-sku pri č u”. Ali kao profesor teorije knji ž evnosti on ipak zna da se iz takvihrupa knji ž evna djela ne mogu č itati, pa onda, jer sad vi š e ne zna š ta da ka ž e,govori ne kazuju ć i ni š ta, re č enicama od dvjesto rije č i. Tim logorei č nim ne-

govorenjem on onda ostaje lojalan i svojoj bošnja

čkoj knji

ževnosti, kojoj jevelikosrpsko č itanje Andri ć a gra đ a na identitetskoj bau š teli, a istovremeno

i me đ unarodnoj akademskoj zajednici u kojoj se Andri ć č ita s vi š e respekta prema teoriji knji ž evnosti. Mo ž da bi se tom politi č ki korektnom janusovskomgrimasom mogla objasniti strategija Kodri ć eve lokalne akademske zajedniceda mu po skra ć enom postupku povjeri dvije oblasti; sa zadatkom da premaunutra teorijom (naukom ) legitimi š e estetsku rekonstrukciju pro š losti, a pre-ma vani istorijom (kulturom ) tom poslu pribavi me đ unarodnu legitimaciju.

6. Autor se poziva na autoritete, ali š iroko i maglovito.

Izjavljuju ć i da je andri ć eva “turska pri č a” (osim koje č ega drugog) “jo š ifoucaultovski shva ć ena naro č ita kulturalna “interpretativna politika ” (Ista-kao S.K.), on upu ć uje na Fukoov tekst Š ta je autor ?

Fuko u tom svom tekstu ne spominje naro č itu kulturalnu interpretativnu politiku ,9 tako da nije jasno š ta Kodri ć evi kurziv+navodnici zna č e: je li to nje-gov sa ž etak Fukoovog teksta, ono kako je on taj tekst shvatio (vrlo š iroko , naj-

bla ž e reč eno) ili je to parafraza ili je nagla š avanje, isticanje. Ovakvo neurednokori š tenje kurziva i navodnika u kombinaciji s č estim citiranjem ili upu ć iva-njem na izvore ostvaruje kod č itaoca utisak da je autor upu ć en u materiju, davlada terminolo š kim aparatom, da je suveren u temi koju izla ž e. Stvarnost jeu ovom slu č aju druga č ija: takvim postupkom bri š e se granica izme đ u tu đ eg isvog teksta, s ciljem da se tu đ e posvoji, da se kompilacija ponudi kao kreacija.




Kodri ć o Andri ću, kad ne govori kao Rizvi ć, ne ka že ništa vi še i ni šta drugo odonoga što su o njemu rekli Le šić, Vu čkovi ć, Palavestra. (Indikativne su u tomsmislu upute u zagradama. (“usp. Le šić 1988b, 1991a, 1991b; Kodri ć 2011:59–200”; ili: “usp. Vu čkovi ć 1991; Kodri ć 2011: 59–200”)

U tom smislu ova studija / skica ne donosi ni šta novo. A ni tobo žnji za-ključ ak koji se nudi nije originalan, jer pitanja koja Kodri ć postavlja u vezis Andri ćevim djelom – “ šta je ono samo po sebi, šta je i kako je to postalotokom vremena, šta je i, opet, kako je to ono postalo nama i šta te ko smo miu svemu tome i kao predmet i kao subjekt knji ževno-kulturalne komunikacije,

bila ona u cjelini ili nekom svojem dijelu interkulturalna ili ne.” (Kodri ć 2011:247) – nisu ni šta drugo nego preformulisana pitanja kojima Fuko zavr šava

pomenuti tekst:“Koji su modusi postojanja ovog diskursa? Odakle je on potekao, kako

može da cirkuli še, ko ga mo že usvojiti? Kakva su tu mesta napravljena zamogu će subjekte? Ko mo že da ispuni ove razne funkcije subjekta?” (Fuko2012: 112)

Ovo posvajanje tu đih koncepata kojim se posti že privid originalnosti ima,međutim, i drugu, mo žda i va žniju zada ću: da ideolo škom sadr žaju pribavilegitimitet (i autoritet) nau čnosti. To je razlog da Kodri ć u svoju studiju oAndri ću uklju či Asmanov koncept kulturnog pam ć enja .10

Asmanova je teza da zajednice (on je elaborira na staroegipatskoj, ra-noj judejskoj i staroj gr čkoj; dakle, na onima koje Gelner naziva agrarnimdru š tvima ) svoj identitet oblikuju oko jedne izmi šljene slike pro šlosti koja

je rezultat speci čne tehnike pam ćenja u nadle žnosti elitnog sloja zajednice.Za razliku od Gelnera (i niza drugih savremenih teoreti čara koji operi šu poj-movima ideologija i nacionalizam), Asman nastoji opisati motive i postupke

proizvodnje identiteta ne komplikuju ći sliku industrijskim i postindustrijskimiskustvima ljudskih dru štava. On u predgovoru primje ćuje da se “oko pojmasjećanja gradi jedna nova paradigma kulturalnih nauka, koja omogu ćava da senajraznovrs niji kulturni fenomeni i podru č ja – umjetnost i knji ževnost, politi-ka i dru štvo, religija i pravo – sagledaju u novom svjetlu”. (Asman 2005: 13)Ali u sredi štu (u egzistencijalnom jezgru diskursa , doslovno) on vidi pitanjeodnosa prema najte žim zlo činima i katastrofama u analima ljudske povijesti.Tako Asman svoj eti čki stav o stvarnosti postmodernisti čki relativizira dis-kursom paradigmi , razumijevaju ći nauku tek kao “jednu kriti čku intertekstu-alnost, jedan poseban okvir kulturnog pam ćenja, kao disciplinu kriti čkog od-nosa prema prethodnim tekstovima” (Asman 2005: 347), pa knjigu zavr šavane dovode ći na kraju (niti bilo gdje drugdje) svoje obimno izlaganje u vezusa pomenutim zlo činima. Čitalac ipak, mo žda ponajprije zbog ukazivanja naodgovornost elita i politi čku funkciju religije, mo že zaklju čiti da je motiv oveknjige i njen željeni nau čni doprinos osvjetljavanje postupaka kojima se obli-kuje kolektivno pam ćenje odnosno kolektivni identitet, sa željom da se zlo činizaborave ili reinterpretiraju.




Pitanje se sada mo ž e postaviti i druga č ije: Za š to su Asmanova eti č ka ne-dore č enost (u ovoj knjizi) u vezi s konceptom kulturnog pam ć enja i njegova(i Fukoova) postmodernisti č ka zainteresovanost za tekst umjesto za stvarnost

potrebne Kodri ć u u č itanju “turske pri č e” I. Andri ć a?

Odgovor je sljede ć i: Ako se kultura jednom shvati kao rezultat etni č ki obli-kovanog pam ć enja, putem kanona, religijskog a potom i knji ž evnog, razumlji-vo je da va ž no mjesto u etni č koj eliti treba pripasti i odsjeku za nacionalno

prou č avanje knji ž evnosti, odnosno nauci i nau č nicima koji ć e sa tog mjesta poku š ati uticati na oblikovanje kulturnog pam ć enja.

Asmanov autoritet koristi ć e se kao oru đ e i kao pokri ć e za oblikovanje pro š losti kako bi se identitet zajednice (konkretno, bo š nja č ke) osna ž io, ali,a taj dio Asmanove knjige ostaje u Kodri ć evom č itanju nepro č itan, odnosno

pre ć utan, prvenstveno u korist njene elite.

Asmanovo postmodernisti č ko brkanje objektivnosti i relativizacije nudinjegovim povr š nim tuma č ima zaklon iz kojeg vjeruju da mogu svoj ideolo š ki

posao predstavljati kao nau č ni. Me đ utim, da on sa naukom, a ni s Asmanovimkonceptom kulturnog pam ć enja nema su š tinske veze, lako se mo ž e pokazati

putem odnosa nau č nika prema religiji. Asman svetim knjigama prilazi kao produktima mnemotehnike, a u vezi sa pojmom hipolepse, kao interetekstu-alnim varijacijama. U tom smislu on ka ž e da “ni Kuran nije zamisliv bez Bi-

blije” (Asman 2005: 323). 11 Gelner bi pitao: kako nau č nik koji slijedi Asmanač ita Kuran: kao produkt kolektivne mnemotehnike ili kao bo ž iju objavu ?

Nau č niku Kodri ć u, koji svoju nau č nu misiju oblikovanja kulturnog pam-ć enja i kulturnog identiteta shvata odgovorno i ozbiljno, sigurno su pozna-ti radovi Ernesta Gelnera, isto kao i č itavog niza drugih tuma č a fenomenanacije. 12 Ali on ih ignori š e uprkos tome š to su njihovi koncepti kolektiviteta

primjereniji razumijevanju bosanskohercegova č ke stvarnosti (jer se za razlikuod Asmanovog ne bave izumrlim dru š tvima, tj. ranim visokim kulturama ).

On takočini zato

što oni operi

šu pojmom nacionalizma, sa kojim objektivni,neutralni i po š teni nacionalnau č nici ne ž ele biti dovedeni u vezu.

Ve ć i ovih š est primjedbi (a broj nije kona č an) bile bi dovoljne da se studija profesora doktora Sanjina Kodri ć a “Turske pri č e” I. Andri ć a i knji ž evno-kul-turalni arhiv njegova pripovjeda č ko-romanesknog djela s podnaslovom Skica

za mogu ć a interkulturalna č itanja ne objavi u presti ž nom nau č nom č asopisu.

(Za š to je skica adekvatan naziv za knji ž evnonau č nu strategiju u kojoj sene postavi jasan problem, koja ne objasni odabir teorija na koje se poziva,koja smatra da nije du ž na obrazlo ž iti selekciju gra đ e, koja je slobodna odlogi č kog zaklju č ivanja i koja umjesto vlastite argumentacije upu ć uje č itaocana autoritete izvan teksta? Od kojih naj č eš ć e, sedam puta! na svoju knjigu

Knji ž evna pro š lost i poetika kulture , str. 59–200. Zato š to takva kvalikacija – skica – osloba đ a autora obaveze da bude precizan; skica je ne š to š to se radi brzo, u trenutku, š to mo ž e ostati nezavr š eno, nedore č eno. Ali u UDK broju




821.163.4(497.6).09.”19” čija je svrha sa žimanje informacija o tekstu, a radilak šeg me đunarodnog pretra živanja, broj 09 ne zna či skicu nego prezentaciju,ili studiju . Tako skica ipak postaje jedan od sedamdeset Kodri ćevih objavlje-nih nau č nih radova.)

Sad bi bilo, u skladu s nau čnim standardima, sasvim opravdano ispitatizašto je i kako uprkos pokazanim nedostacima ova skica/studija uop šte objav-ljena, šta su recenzenti u njoj vidjeli kao nau čni kvalitet i nau čni doprinos.Me đutim, recenzije su nedostupne. Redakcija čiji je Kodri ć član, ta čnije ured-nik za oblast knji ž evnosti , ne daje recenzije na uvid akademskoj javnosti. 13

3. Uzoritost skice

Tako dolazimo do pitanja vezanog za standarde akademske zajednice u naucio knji ževnosti. Kako je mogu će da se studija u kojoj – (1) ne postoji jasnoobja š njenje klju č nog pojma, (2) ne denira se problem, (3) ne obrazla ž ese opravdanost pristupa predmetu, (4) ne dolazi se do konsekventno izve-denog zaklju č ka, (5) gra đ i se pristupa selektivno, (6) koristi se stil nejasani stoga nenau č an, (7) ne postoji č vrsta struktura logi č kog argumenta, (8)preuzimanjem bez jasnih obrazlo ž enja tu đ i se koncepti nekriti č ki prisva-

jaju – smatra nau čnim radom a njen autor primjerom izvrsnosti?

Zajednica o kojoj je rije č na ovo pitanje mo že odgovoriti razli čito:

Naprimjer: Nauka o knji ževnosti nije nauka u smislu u kojem su to pri-rodne nauke; na nju se ne odnose standardi objektivnosti, konsekventnosti,transparentnosti; ta je sintagma – nauka o knji ž evnosti – oksimoron. Ukolikoknji ževni tekst postoji samo u svijesti čitalaca, a nau č nik je tek jedan me đunjima, o kakvoj objektivnosti, o kakvim činjenicama i o kakvim op štim za-klju čcima uop šte mo že biti govora?

Šta je pogre šno u ovakvom (non šalantnom) shvatanju nauke o knji ževnostiobjasnio je prije pola vijeka Svetozar Petrovi ć. U nizu svojih tekstova 14 onrazlikuje knji ževnu kritiku od nauke o knji ževnosti po tome što prva vred-nuje, a za šta nema objektivne kriterije (Petrovi ć 1963: 116), dok se drugaodri če prava da o djelu izri če ocjenu, “ali će poku šati da objasni fenomenumjetni čkog djela jednako objektivno i jednako slobodna od sentimentalnefraze” . (Petrovi ć 1963: 179) Na vi še mjesta ovim povodom Petrovi ć isti čevažnost preciznosti i jasno će, a nasuprot povr šnosti, neodre đenosti i maglovi-tosti. Anticipiraju ći kodri ćevstvo, on opisuje knji ževnog kriti čara i histori čarakoji “kad se odlu či izre ći neki niz knji ževnoteoretskih tvrdnji, zaista često

piše fantaziraju ći, jezikom koji valjda po intenciji postaje zapleten, nerazum-ljiv i besmislen, pa slijepo povjerenje u mo ć teoretskog mi šljenja onda tuživi ne samo u obliku nekriti čkog prihva ćanja zaklju čaka kojima ne znamo

pretpostavke i ne umijemo pratiti slijed, nego i u obliku nesposobnosti darazlikujemo po tipu teoretsko mi šljenje od proro čanske, mistago ške objave i




da razlikujemo č ak i u polarnim slu č ajevima teoretsko mi š ljenje od simula-cije takvog mi š ljenja koja samo imitira povr š inske, vanjske njegove osobine

– š tavi š e, takva ć e simulacija imati u pravilu ve ć e š anse na uspjeh, na to da postane modnom teorijom vremena, zato š to se konstruira tako da se najprije po kriteriju komercijalne po ž eljnosti ili politi č ke upotrebljivosti zamisli njenaosnovna teza, a onda se tek pabir č e za nju dokazi, biraju č injenice koje jojodgovaraju a š utnjom eliminiraju te š koć e” . (Petrovi ć 1972: 9-10)

Slute ć i odakle pu š e vjetar u jedra ovoj simulaciji nau č nosti, Petrovi ć polavijeka unazad od danas izra ž ava oprez prema povr š nom preuzimanju Kuno-vog koncepta paradigme, bez stvarnog i dubljeg ulaska u probleme spoznaje okojima Kun govori. “Nije re č ”, nagla š ava, “samo o tome da se svaki nastavnik

ose ć a mnogo sigurnije kada je oslobo đ en obaveze da se udubi u pojedina č nokriti č ko ili knji ž evno delo, uzeto u svoj njegovoj slo ž enosti i njegovim jedin-stvenim vezama sa istorijom, i kada je ostavljen na miru da se bavi ‘ š kolama’,‘metodima’, ‘razdobljima’ i ‘paradigmama’. Re č je i o tome da legitimni di-dakti č ki i drugi prakti č ni obziri, u procesu predavanja knji ž evnosti, podsti č una pregnu ć e da se akumulirano kriti č ko iskustvo iz pro š losti – č itava pro š laknji ž evna proizvodnja – utisne u lanac samorazumljivih naziva u jednostavnoji jasnoj klasikaciji.” (Petrovi ć 2008: 132)

Petrovi ć ovdje obzirno upozorava na opasnost da prou č avanje knji ž evnihtekstova ustukne pred prakti č nim razlozima “industrije predavanja”. Posred-no, to je opasnost od formalizma bez sadr ž aja, koji postaje mogu ć u vladavinirelativizma. Na č in da se od te proizvodne trake odmaknemo jeste da č itanjevidimo kao kreativan posao č iji rezultat mora zadovoljiti standarde logi č kogmi š ljenja.

Nau č na zajednica u kojoj se nau č ni rezultati Sanjina Kodri ć a smatrajuuzornima (tj. u kojoj je objavio “sedamdeset nau č nih radova i u č estvovao naviš e od pedeset me đ unarodnih nau č nih skupova”) mo ž e odgovoriti i pretpo-stavkom da je ovdje analizirani kvazinau č ni metod izuzetak na osnovu kojegse ne mogu izvoditi op š tije ocjene.

To se u oba slu č aja (i da je izuzetak ovaj tekst u Kodri ć evom nau č nom opu-su, i da je Kodri ć ev metod izuzetak u toj zajednici) mo ž e lako odbaciti kao

pogre šna pretpostavka. Za prvo je dovoljno pro č itati i druge Kodri ć eve teksto-ve, a za drugo je dovoljan uvid u zbornik Nacija i poststrukturalizam. 15 Glav-ni prigovori koje ovaj zbornik iznosi u vezi s analiziranim knji ž evnonau č nim knjigama i studijama mogu se svesti na nekoliko: one nisu nau č ne jer su nepre-gledne, strukturno slabe, logi č ki pogre šne i ne donose ni š ta su š tinski novo; stil

analiziranih tekstova je loš, nezanimljiv, isprazan, banalan; knji

ževna djela sene interpretiraju nego su tek predlo šci za apliciranje terminologije koja je mani-

pulativna i nedosljedna; armi šu se ideolo ški po ž eljne i politi č ki korektne teze.

Ako jeste tako, a niko iz knji ž evne nau č ne zajednice koja uva ž ava izvrsnost prof. dr. Sanjina Kodri ć a nije osporio o š tre i porazne rezultate tih analiza,




onda mo ž da imamo posla s akademskim konformizmom, koji, Petrovi ć evimrije č ima, š utnjom eliminira te š koć e.

Taj bi se konformizam ovdje moglo opisati kao u ž ivanje u udobnosti osi-guranoj pripadanjem akademskoj zajednici, pra ć eno nezainteresovano š ć u zastvarni doprinos nauke dru š tvu, a š to se odra ž ava prije svega u nekvalitetnomobaveznom osnovnom obrazovanju i slaboj op š toj pismenosti, a u u ž em poljuknji ž evnosti devastiranim vrijednostima u izdava š tvu. Udobnost se obezbje-đ uje politikom nezamjeranja, izbjegavanjem polemika i nepovoljnih kritika,svo đ enjem nau č nih principa na birokratski i jezi č ki formalizam i paktom savladaju ć om ideologijom, koja tu udobnost nansijski osigurava. A sve to po-drazumijeva ć i da je relativizam (i kulturni, i nau č ni) jednom zasvagda raskr-

stio sa iluzijom da bilo kakvo objektivno znanje o svijetu mo ž e biti utemelje-no u č injenicama toga svijeta. 16

Izuzimaju ć i svoju nauku od obaveze da po š tuje standarde objektivnosti,konsekventnosti i transparentnosti, odnosno da njena metoda ne smije defor-misati predmet o č ijem obliku, ustroju (kompoziciji), smislu i svrsi nastojidati odgovor, temelje ć i svoj pristup na iracionalizmu i relativizmu, neutra-liš uć i smisao i sabotiraju ć i logiku, prilago đ avaju ć i se predmetu ili metodomdeformi š uć i predmet a bi se izveo po ž eljan zaklju č ak, kodri ć evstvo je naukuuč inilo dnevnopoliti č kim oru đ em. Univerzitet, umjesto da doprinosi zajednicinau č no utemeljenom analizom i kritikom lo š ih politi č kih praksi i raskrinkava-njem njihove ideolo š ke pozadine, postaje mjesto odakle se š teta koju te prakseč ine zamagljuje i opravdava.

Zato je mogu ć e da se radovi poput Kodri ć evog o “turskoj pri č i” I. Andri ć ač itaju i valorizuju kao nau č ne studije jer su oni (nau č ni standardi) prilago đ eniideolo š kim (konkretno, etnonacionalnim) potrebama i zahtjevima. Od č etirizna č enja rije č i nauka – “intelektualno nastojanje usmjereno racionalnom ra-zumijevanju svijeta (1); zbir prihva ć enih teorijskih i eksperimentalnih ideja(2); dru š tvena grupa sa posebnim obi č ajima, institucijama i vezama prema š i-roj zajednici (3); i najzad, primijenjena nauka i tehnologija, s kojom se naukač esto brka” (Sokal & Bricmont 1998: 202) 17 – nacionalnauka o knji ž evnostizainteresovana je samo za drugo. Njeni su obi č aji ritualni, njene su institucije

birokratske, njene su veze prema š iroj zajednici parazitske.

Zaklju č ak

Na postavljeno pitanje – kakvi su standardi akademske zajednice koja naukuo knji ž evnosti vidi kao tzv. nacionalnu disciplina – odgovoreno je analizomteksta “Turske pri č e” I. Andri ć a i knji ž evno-kulturalni arhiv njegova pripo-vjeda č ko-romanesknog djela s podnaslovom Skica za mogu ć a interkulturalnač itanja profesora doktora Sanjina Kodri ć a, kao njenog reprezentativnog pred-stavnika. Nakon š to je u prvom dijelu njegov tekst predstavljen u glavnim




tezama a u drugom analizirana njegova metoda, ustanovljeno je da taj nau č ni rad ne zadovoljava neke od osnovnih nau čnih standarda: (1) ne obja šnjavaklju čni pojam, (2) ne denira problem, (3) ne obrazla že opravdanost pristu-

pa predmetu, (4) ne dolazi do konsekventno izvedenog zaklju čka, (5) gra đi pristupa selektivno, (6) koristi stil nejasan i stoga nenau čan, (7) nema čvr-stu strukturu logi čkog argumenta, (8) preuzimanjem bez jasnih obrazlo ženjatuđe koncepte nekriti čki prisvaja. Pa ipak ga je nau čnoakademska zajednica

prihvatila, ubla žavaju ći standarde postmodernim iracionalizmom i relativiz-mom. Deformi šući tako nauku u diskurs , umjesto da doprinosi dru štvu nau čnoutemeljenom analizom i kritikom lo ših politi čkih praksi, akademska zajednica

postaje mjesto odakle se te prakse komformisti čki zamagljuju i opravdavaju.Formalno autonomna i deklarativno apoliti čna, su štinski je ona instrument

politike i proponent vladaju će ideologije.

Bibliograja

Anderson, Benedikt (1990) Nacija, izmi š ljena zajednica , Školska knjiga, Zagreb 1990.

Andri ć, Ivo (1924) Pripovetke , Srpska knji ževna zadruga, Beograd.

Asman, Jan (2005) Kulturno pam ćenje , Pismo, sje ćanje i politi č ki identitet u ranim visokimkulturama, Vrijeme, Zenica. Prev. Vahidin Preljevi ć.

Jan Asman (2011), Kultura pam ćenja , Pismo, se ćanje i politi č ki identitet u ranim visokimkulturama, Prosveta, Beograd. Prev. Nikola B. Cetkovi ć.

Bilig, Majkl (2009) Banalni nacionalizam , XX vek, Beograd,. Prev.Veselin Kosti ć.

Eco, Umberto (2005) Š est š etnji pripovjednim š umama . Zagreb: Algoritam . Prev. TomislavBrlek.

Eriksen, Tomas Hilan (2004) Etnicitet i nacionalizam , XX vek, Beograd. Prev. AleksandraBajezetov-Vu čen.

Feyerabend, Paul (1987) Protiv metode . Sarajevo: Veselin Masle š a . Prev. Mario Su ško.

Fuko, Mi šel, Š ta je autor? (1983) u Popovi ć-Peri šić, Nada (ur.), Teorijska istra ž ivanja 2 – Me-

hanizmi knji ž

evne komunikacije , Beograd: Institut za književnost i umetnost, str. 32-45, prev. Nevenka Novovi ć.

Tako đer: Michel Foucault (1977), What Is an Author? in: Language, Counter-Memory Pracitice , Selected Essaus and Interviews, ed. Donald F. Bouchard, Cornel UniversityPress, New York.

I: Mi šel Fuko (2012), Š ta je autor? u: Polja, br. 473. Prev. Eleonora Prohi ć.

Gelner, Ernest (2000) Postmodernizam, razum i religija , Naklada Jesenski i Turk, Zagreb.

Gelner, Ernest (1998) Nacije i nacionalizam , Politi čka kultura, Zagreb. Prev. TomislavGamulin.

Hajzenberg, Verner (2009) Fizika i metazika . Čačak/Beograd: Gradac/Alef. Prev. Vera Stoji ć.

Harris, Sam (2010) The Moral Landscape : How Science Can Determine Human Values. NewYork: Free Press.

Kodri ć, Sanjin (2011) “Turske pri č e” I. Andri ća i knji ž evno-kulturalni arhiv njegova pripovje-da č ko-romanesknog djela: Skica za mogu ća interkulturalna č itanja . Pismo . broj. XI/I,Bosansko lolo ško dru štvo, Sarajevo.




Dostupno i na:

http://www.europeana.eu/portal/record/9200419/BibliographicResource_3000125912238.html

Kun, Tomas S. (1974) Struktura nau č nih reveolucija . Beograd: Nolit. Prev. Stani ša Novakovi ć.

Smit, Antoni D. (2010) Nacionalni identitet , XX vek, Beograd. Prev. Slobodan Đor đević.

Smit, Antoni D. (1996) Memory and modernity: reections on Ernest Gellner’s theory ofnationalism u Nations and Nationalism 2 (3), 371-388.

Alan Sokal & Jean Bricmont (1998) Fashionable nonsense , Postmodern Intellectuals’ Abuse ofScience , Picador, NewYork.

Petrovi ć, Svetozar (1963) Kritika i djelo , Zora, Zagreb.

Petrovi ć, Svetozar, (1972) Priroda kritike, Liber, Zagreb.

Petrovi ć, Svetozar (2008a) Pojam paradigme u pro č avanju knji ž evnosti . U Pojmovi i č i-tanja

, Srpska akademija nauka i umetnosti, Fabrika knjiga, Beograd. Prev. Dejan Ilić

Petrovi ć, Svetozar (2008b) Knji ž evno djelo kao igra ; U Pojmovi i č itanja , Srpska akade-mija nauka i umetnosti, Fabrika knjiga, Beograd.

Rizvi ć, Muhsin (1995) Bosanski muslimani u Andri ć evom svijetu , Ljiljan , Sarajevo.

Rečnik srpskohrvatskoga knji ževnoga jezika (1973), Matica srpska, Novi Sad.

Sokolovi ć, Mirnes i Imamovi ć, Haris (2013), ured. Nacija i poststrukturalizam Interkultura,Sarajevo. Dostupno na: http://skolegijum.ba/static/biblioteka/5648549449532_AKT-zbornik.pdf

Stove, D. C. (2010) Popper and After : Four Modern Irrationalists. [Internet] Dostupno na:http://ontology.buffalo.edu/stove/preface.htm [Pristupljeno: 18.2.2013.]

Šumonja, Nikola (1887), Muhamedanstvo i na š a knji ž evnost , Stra žilovo, br. 21 str. 334–336 i br. 22, str. 343-345.

Trajkovi ć, Borjanka (2006) Nikola T. Ka š iković , Narodna biblioteka Srbije, Beograd, str. 227-242.

Bibliograja Ive Andri ća (1911-2011), ur. Miro Vuksanovi ć, Zadu ž bina Ive Andri ć a, Srpskaakademija nauka i umetnosti, Biblioteka Matice srpske , Beograd – Novi Sad, 2011.

Veli čkovi ć, Nenad (2013a), Obdukcija akademskog verbalizma , dostupno na: http://skolegijum.ba/static/biblioteka/56485c3d5af5e_Obdukcijaakademskogverbalizma.pdf

Veli čkovi ć, Nenad (2013b), Empirija uzvra ć a udarac Reč br. 83/29, Beograd




Bilje š ke

* Tekst je nastao prema izlaganju na nau čnom skupu Nauka i knji ž evnost , koji je organizovalaCrnogorska akademija nauka, 20. novembra 2012. godine. Budu ći da i nakon tri godine nijeizvjesno ho će li i kada biti objavljen zbornik s ovog skupa, znatno izmijenjenu verziju tekstadostavljenog uredni štvu zbornika objavljujem prvi put ovdje.

1 Radi se o tekstovima Lingvisti č ka invazija u studiju knji ž evnosti , Knji ž evna kritika i naukao knji ž evnosti , Stanovi š te sada š njosti i stanovi š te pro š losti u historiji knji ž evnosti , Prevla-davanje antipozitivisti č ke pobune , Pojam paradigme u pro č avanju knji ž evnosti , Knji ž evnodjelo kao igra . Detalji navedeni u bibliograji i u samom tekstu.

2 Razumijevanje pojmova nacija i nacionalizam dugujem radovima Benedikta Andersona,Majkla Biliga, Ernesta Gelnera, Entonija Smita, Tomasa Eriksena i Erika Hobsbauma.

3

Studija je podšifrom UDK:821.163.4(497.6).09.”19” Andri

ć , I. objavljena u

časopisu Pi- smo, koji izdaje Bosansko lolo ško dru štvo, s redakcijom sastavljenom prete žno od na-

stavnika Filozofskog fakulteta u Sarajevu i sa peto članim internacionalnim savjetom . Šifraupu ćuje na to da se radi o studiji vezanoj za knji ževnost Bosne i Hercegovine u dvadesetomvijeku, na srpskohrvatskom (odnosno bosanskom, srpskom, hrvatskom) jeziku.

4 Izvor: http://behar.hr/arhiv/Behar-122.pdf 5 Šumonja, Nikola (1887), “Muhamedanstvo i na ša knji ževnost”, Stra ž ilovo , br. 21 i 22. I dalje:

“Otkako je ono Bosna i Hercegovina ustankom svojim nasela i na šla se u onome, čemuse nije ni u snu nadala, uti šaše se po ne što ratoborna srca na ših pesnika i pripoveda ča.

Za posljednjih sedam, osam godina jedva ako se gdegod u povremenomčasopisu javila pesma ili novela koga poletarca knji ževnika, u kojoj se govorilo o “kletom Tur činu” o

ličini i kocu. To je do šlo samo sobom, i dobro be še, što je bilo tako.Ali u najnovije doba kanda opet ho će da se pozle đuje stara rana, a iz zaborava da seizvu če nekada šnja mr žnja protiv muhamedanstva, naro čito onoga u Bosni i Hercegovini.Izvla če se stare uspomene iz jani čarskih vremena, iz vladanja Abdurahman-pa še i gos-

podstva Fazli-pa šina. Opisuju se onda šnji jadi rajini, a te strahote se nekako čudnovato pripovetkom stavljaju u perspektivu s dana šnjim mirnim vremenima. Je li ta i taka ten-dencija danas umesna ili ne, lako je pogoditi, ako se samo malko bolje i dublje o svemurazmisli.” ( Šumonja 1887: 335)

Šumonja, kao u čitelj u Bosni i Hercegovini i urednik Bosanske vile, iste godine kad pi šeovaj tekst dobija od austrougarskih vlasti poziv za trogodi šnje slu ženje vojne obaveze, kao

jednu vrstu kazne za kulturno-politi čko djelovanje u okviru časopisa srpske zajednice uSarajevu. (Trajkovi ć 2006: 227-242)

6 Dejvid Stouv u knjizi objavljenoj prvi put prije 30 godina, a koja se i sada mo že na internetunaći pod naslovom Nau č ni iracionalizam: Korijeni postmodernog kulta , pita: “kako su ovi pisci [Misli na Popera, Kuna, Fejerabenta i Lakato ša] uspjeli iracionalizam

u pogledu nauke u činiti prihvatljivim svojim čitaocima, koji bi ga ina če, u ve ćini, odba-cili kad bi im se predstavio nezamaskiran.” (Stove 2010: 2)

Slijedi odgovor: tako što koriste dva literarna oru đa ( trika ), koje Stouv naziva neutralizova-nje ‘uspje š nih rije č i’ i sabota ž a logi č kog izlaganja .

Pod uspje š nim rije č ima on podrazumijeva rije či koje uspijevaju prenijeti smisao i koje su spo-sobne da osiguraju razumijevanje me đu ljudima. Iracionalisti takve rije či pišu kurzivom, podnavodnicima, ili na neki tre ći način daju do znanja da se u njihovu uspje šnost mora sumnjati.

“Zato što koriste jezik spoznaje”, veli Stouv, “oni rije či poput ‘znanje’, ‘otkri će’, ‘ či-njenica’, ‘potvr đeno’, ‘razumijevanje’, ‘obja šnjenje’, ‘rje šenje’ (problema), i jo š mnogodrugih, koriste jednako kao i bilo koji od onih starijih istori čara nauke koje preziru. Jasno




je da moraju činiti tako, barem donekle, ina če bi, pi šući o nauci bez takvih rije či, izgubilisvaku mogu ćnost da o njoj i šta ka žu.

Njihova stvarna lozoja, me đutim, ne primjenjuje te rije či dosljedno njihovom u nauci

potvr đenom smislu. Tako, dok upotrebljavaju jezik nauke oni ga istovremeno neutrali šu. Ne sve vrijeme, naravno: ponekad koriste rije či u njihovom uobi čajenom smislu, bezobzira na protivrje čnost u koju tako upadaju. Ali dovoljno često da ih u čine istaknutim ikarakteristi čnim svojstvom engleskog na kojem pi šu.” (Stove 2010: 9)

Drugo oru đe iracionalista, sabota žu logi čkog izra žaja, Stouv prepoznaje u postupcima kojidovode u pitanje smisao izjava poput P uzrokuje Q, ili P je u suprotnosti sa Q. Kao jedan od

primjera navodi re čenicu:“P uzrokuje Q, prema mnogim logi čarima, klasi čnim, srednjovjekovnim i modernim .Potonja izjava nije uop šte logi čki stav, kao što to jeste prva. Ona se ne ti če logi čkogodnosa izme đu P i Q. Ona je samo stajali šte, potencijalno ta čno ili pogre šno, u vezi sistorijom logike. Ali istovremeno na najja či mogu ći na čin sugeri še ne samo da je logi č-ki sud izre čen nego i da iz takvog zaklju čivanja nije izuzeta nijedna racionalna osoba.Kontekst ‘prema mnogim logi čarima, itd.’ sabotira logi čki izra žaj ‘u skladu sa’. On je tekneka vrsta privida da je stav izre čen, jer je kreativno zamu ćen istorijskim implikacijama.To je stav-avetinja .” (Stove 2010: 25) Stavovi avetinje imaju izrazito va žan (i stra šan)nedostatak: oni su apsolutno imuni na kritiku sa stanovi šta logike. “Uzmimo ‘P uzrokujeQ, prema mnogim logi čarima, itd’”, nastavlja Stouv. “Pretpostavimo da to neko poku šakritikovati sa logi čkog stanovi šta i da rezultat tog poku šaja bude najpo željniji iz ugla kri-tike: da poka že da nakon svega P ne uzrokuje Q. Šta s tim? Ni šta. Kritikovani sud nikadnije izri čito podrazumijevao da P zaista uzrokuje Q .” (Stove 2010: 25)

Drugi dio knjige Stouv po činje pitanjima: Kako su pomenuti autori uspjeli sami sebe ubije-

diti u prihvatljivost iracionalisti čke lozoje? Kako se desilo da iracionalizam preporu čisebe i da ga bez zadr ške prihvate neki vode ći autori nakon 1920, ali ne i oni vijek ili dvaranije. I odgovara: korijen je u Hjumovom skepticizmu, u njegovoj tezi “da je iz tvrdnje o

poznatom nemogu će izvesti razlog za vjerovanje u bilo kakav obavezan stav o nepoznatom;drugim rije čima, premisa induktivnog zaklju čivanja nije nikada razlog da se povjeruje uzaklju čak.” (Stove 2010: 50)

Stouv četvorku pri kraju knjige u ljutini progla šava enfan-teriblistima . Njihovu kapricioz-nost, ljudsku osobinu kojoj dobrobit čovje čanstva ne duguje ni šta, on predstavlja na pri-mjeru lutrije. Igra č posjeduje 999 listi ća od hiljadu od štampanih u fer-igri. I zaklju čuje:dobi ću. Ali onda dolazi jedan od njih i ka že da zaklju čak nije ta čan, odnosno da dobitak nijesiguran. Igra č klimne glavom, ka že da zna da nije siguran, ali jeste izvjestan, i da promil nijedovoljan razlog da promijeni uvjerenje. Ali onaj insistira na odustajanju od igre, jer igra čevzaklju čak da će dobiti nije pouzdan. Uistinu fer i mudar savjet!

Iracionalizam prema nauci, u najkra ćem, smatra Stouv, u žasno je dosadan u pore đenju snaukom. On, odgovorom na pitanje kako su ovi autori u činili iracionalizam prihvatljivimsvojim čitaocima, poentira:

“Podsticanjem konfuzije izme đu pitanja logi čke valjanosti i pitanja istorijskih činjenica,odnosno mije šanjem lozoje i istorije znanosti. Pokazao sam do u detalje kako je taj trikizveden .” (Stove 2010: 95)

7 O ovom stilu pisao je i Mirnes Sokolovi ć, u tekstu Novi istoricizam: teorija i praksa , o knjiziS. Kodri ća Knji ž evna pro š lost i poetika kulture :

Alogi čnost, nepravilnost konstrukcija: “tu situaciju u imanentni interes zatvorene knji-ževne znanosti”. Diletantsko ubacivanje apozicija odmah nakon veznika. Isprazno, na-

porno, bespotrebno pominjanje svih teoreti čarki i teoreti čara, zastupnika i zastupnica,autora i autorica, ovih i onih usmjerenja. Preoptere ćene, nesuvisle sintagme: “rasnim

pitanjima vo đenih”. Nemotivisana i trapava ekstenzivnost, iritantno i disharmoni čno produ žavanje re čenice crticama: “pogotovo aktuelnom u trenucima kada se lomi stara




i nastaje neka nova teorijska ili uop će epistemolo ška paradigma – ispitivanju granica imogu ćnosti podru č ja knji ževnih istra živanja i njegove sposobnosti prilago đavanja novimi nikad do kraja sasvim jasno predvidljivim...” (...) To je stil koji kao dominanta ove

studije prednja či po rogobatnosti i nesuvislosti u odnosu na bilo šta napisano u na šojknji ževnoj akademskoj zajednici. Zato je morao i biti posebnim predmetom na še anali-ze. Takvo stilsko opredjeljenje dodatno zamagljuje ionako mutne i neodr žive konceptekoji su uspostavljeni, dodatno spu štaju ći ukupnu kvalitetu studije. Ova knjiga mo že bitikorisna samo kao uzorak kako se ne bi trebalo pisati, pa čak ni u okviru jedne akadem-ske knji ževnoteorijske studije. Zainteresovanom kandidatu ona mo že biti pokazatelj okriterijumima pod kojima mogu biti odbranjeni magistarski radovi na na šim odsjecimaza knji ževnost. Kao i o kriterijumima pod kojima je mogu će objaviti knjigu u okvirima

jedne elitne akademske edicije. (Sokolovi ć 2012)

8 1920: Put Alije Gjerzeleza / Ivan Andri ć. Beograd: S. B. Cvijanovi ć, 1920 (Novi Sad: Bra ća

Gruji ć i prometno d.d.). 41 str.; 18 cm Re čnik turskih re či i provincijalizama: str. [4547].(Bro š.) Izvor: Bibliograja Ive Andri ća (1911-2011), ur. Miro Vuksanovi ć, Zadu ž bina Ive

Andri ć a, Srpska akademija nauka i umetnosti, Biblioteka Matice srpske , Beograd – NoviSad, 2011.

Pripovetke , Ivo Andri ć, Srpska knji ževna zadruga, Beograd,1924. Sadr žaj: U musarha-ni (5-17); U zindanu (18-25); Ćorkan i Švabica (26-39); Za logorovanja (40-52); MustafaMad žar (53-69); Dan u Rimu (70-77); Rzavski bregovi (78-90); Ljubav u kasabi (91-103);

No ć u Alhambri (104-113). Rje čnik turskih rije či i provincijalizama (115-117).

9 Fuko u tom tekstu zagovara guru (ili funkciju ) autora. Najprije izdvaja dvije po njemu va ž-ne karakteristike pisanja: prva je da se moderno pisanje “oslobodilo izra žavanja, odnosno

da se razvija kao igra koja nepogre šivo preska če svoja pravila, ide van njih, prema spolja.U pisanju nema ni manifestovanja ni egzaltacije samim činom pisanja: nije re č o tome da setema zakuca u jezik, ve ć da se otvori prostor u kome će subjekt koji pi še neprestano i ščeza-vati.” (Fuko 2012: 101) Druga osobina pisanja je da je srodno sa smr ću, a šta po Fukou vodi

brisanju individualnih svojstava subjekta koji pi še: “Odnos pisanja prema smrti ispoljava setako đe u brisanju individualnih svojstava subjekta koji pi še: kroz sve zamke i mu čenja kojeon gradi izme đu sebe i onoga što pi še, subjekt koji pi še zame će tragove svoje posebnosti,individualnosti: sada je obele ž je pisca samo jedinstvenost njegovog odsustva; u igri pisanja,on mora da igra ulogu mrtvaca. Sve to je poznato: ima ve ć puno vremena otkako su kritikai lozoja zabele žile ovo i ščezavanje ili smrt autora .” (Fuko 2012: 102)

Dalje se Fuko kratko osvr će na pitanje “ šta je delo”, (“zar delo nije ono što je napisao autor?”)uglavnom da bi odbacio ideju da autora mo žemo zanemariti i baviti se isklju čivo tekstom. Ali,i to je glavna ideja cijelog članka, autor nije zi čka osoba, nego gura ili funkcija koju odre đu-

ju četiri svojstva: gura/funkcija autora prisvaja govor, ili diskurs (1), razli čita je u razli čitimepohama (2), ne mo že se prosto pripisati zi čkom autoru, ne upu ćuje na stvarnu individuu (3),

jer je autor “mesto vi še ega u isto vreme” (4). Dalje Fuko pro širuje okvir, pa uvodi i druge umjetnosti, druge vrste autorstva, ali se onda vra ća na pismo i posve ćuje pa žnju odnosu nau čnog,lozofskog i knji ževnog diskursa. Poredi Galilejev tekst (diskurs mehanike) i Frojdov (diskurs

psihoanalize) i tvrdi (po mom mi šljenju pogre šno!) da “preispitivanje Galilejevog teksta mo žedobrim delom promeniti znanje koje o istoriji mehanike imamo, ali ne mo že promeniti samumehaniku. Preispitivanje Frojdovih tekstova, opet, menja samu psihoanalizu, kao što i preispi-

tavanje Marksovih menja marksizam .” (Fuko 2012: 111)(Pogre šno, jer bi ovdje trebalo tako đer re ći znanje koje o istoriji psihoanalize i marksizmaimamo . Ovo je primjer brkanja nauke i istorije nauke, na šta su kao na problem ukazali prvoDejvid Stouv, a onda Alan Sokal i Žan Brikmon.)Istina, Fuko ovo svoje izlaganje “povodom ‘diskurzivnih postavki’”, po sopstvenom prizna-nju, iznosi vrlo “shemati čno”. Tekst zavr šava zahtjevom da se subjektu oduzme uloga izvorne




osnove i da se on analizira kao promenjljiva i slo žena funkcija govora. Tako bi bilo mogu ćezamisliti i kulturu u kojoj funkcija-autor uop šte ne bi mogla funkcionisati. Odnosno, u kojoj se

ne bi vi še čula dugo ponavljana pitanja: ‘Ko je stvarno govorio? Da li ba š on i niko drugi?

Sa kakvom autenti čnoš ću i originalno š ću? I šta je on najdublje u svom govoru izrazio?’Čula bi se i druga pitanja, poput slede ćih: ‘Koji su modusi postojanja ovog diskursa? Oda-kle je on potekao, kako mo že da cirkuli še, ko ga mo že usvojiti? Kakva su tu mesta naprav-ljena za mogu će subjekte? Ko mo že da ispuni ove razne funkcije subjekta’? A iza svih ovih

pitanja samo bi se čula ravnodu šna buka: ‘Nije va žno ko govori’. (Fuko 2012: 112) (Prema: Mi šel Fuko (2012) “ Šta je autor”, Polja , LVII/473, prev. s franc. Eleonora Prohi ć)10 Radi se o knjizi Kulturno pam ć enje , s podnaslovom Pismo, sje ć anje i politi č ki identitet u

ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005. prev. s njem. Vahidin Preljevi ć. Kodri ć čitaoca upu ćuje na stranice 44-52. Tu Asman uvodi pojam “gure sje ćanja”, po uzo-

ru na Albvaksove “slike sje ćanja”, čija se “posebnost da bli že odrediti prema tri obilje ž ja,

konkretnom spoju s vremenom i prostorom, konkretnom spoju s nekom grupom i premarekonstruktivnosti kao posebnom postupku” . Figure sje ćanja su modeli ili primjeri koji re-ektuju vrijednosti grupe i njene ciljeve.

Grupa stvara gure bez obzira na povijesne činjenice. “Kr š ćanska topograja je čista kci- ja”, ka že Asman. “Sveta mjesta ne komemoriraju utvr đene činjenice .” Ono što danas znamoo Isusovom pokretu ne stoji na autenti čnim sje ćanjima, nego je proizvod rekonstrukcije,

politi čki rezultat koncila u Nikeji. Historiju Asman (a zapravo Albvaks) suprotstavlja kolektivnom pam ćenju. Ono traga za

sličnostima i kontinuitetima, dok istorija uo čava samo diferencijacije i diskontinuitete. Isto-rija odbacuje vezu s grupom, jer je grupni sud uvijek obojen autoreferencijalnom pristrano š-ću. Istori čar, naprotiv, te ži objektivnosti i nepristranosti.Kodri ć se ne izja šnjava pristupa li on Andri ću kao istori čar (knji ževnosti) ili kao član grupe(bošnjačke) čiji je sud o Andri ćevoj “turskoj pri či” autoreferencijalno pristran. On cijeliAsmanov (Albvaksov!) koncept svede na nekoliko citata: “’turska pri ča” i ‘turska tema’ I.Andri ća”, u toj su redukciji kulturno oblikovane (1) dru š tveno obavezuju ć e slike sje ć anja (2)mjesta koja nisu samo popri š te (...) oblika interakcije (3) već i simboli njihovog identitetate upori š te sje ć anja (4) pro š lost koja ne ž eli da pro đ e (5) i koja se ne mo ž e sa č uvati kaotakva, nego se neprestance reorganizira u skladu s promjenama spojnih okvira sada š njiceu progresu (6), ne trude ći se da objasni osnovno: u kojoj su grupi one sve to? U srpskoj ili

bošnjačkoj. I ko je to i gdje istra žio, dokazao?A ne trudi se ni da objasni to što citira: šta su “promjene spojnih okvira sada šnjice u pro-

gresu”? Promjene teritorijalnih granica? Ili, kako to u Prosvetinom prevodu ove knjige piše:“promene referentnog okvira zna čenja”. (Asman, 2011; 41)

Da bi čitalac razumio Kodri ća, izgleda da mora pro čitati Asmanovu knjigu.Asman u predgovoru obrazla že potrebu da se bavi temom pam ćenja i sje ćanja. Tri su razlogada je ta tema po čela zaokupljati globalnu pa žnju: prvi je kulturna revolucija izazvana mo-gućnostima elektronskog pohranjivanja podataka, drugo je “dr žanje postkulture (gdje ne štošto je do šlo do svog kraja i dalje opstaje kao predmet sje ćanja i komentiraju će prerade)” atreće, i najva žnije, činjenica da po činje “izumirati generacija svjedoka najte žih zlo čina ikatastrofa u analima ljudske povijesti”.

U prvom dijelu obrazla že koncept “kulturnog pam ćenja”, čiji je autor francuski sociolog Ma-urice Halbwachs (Moris Albvaks). Osnovna teza je da ono što pamtimo ne zavisi samo od

našeg izbora niti kapaciteta, nego jo š više od kulturnih okvira u kojima se razvijamo. Kulturno pam ćenje je oblik kolektivnog pam ćenja. Ono podrazumijeva stvari koje se u jednoj zajednicine smiju zaboraviti, jer pam ćenje tih stvari odre đuje (Asman ka že tvori ) zajednicu.Pam ćenje je prema Albvaksu i Asmanu suprotno od istorije. Ono u pro šlosti tra ži i pronalazisličnosti, ono što se ne mijenja kroz vrijeme, kontinuitet. Istorija, naprotiv, obra ća pažnju na

promjene, na skokove .




Pro š lost je kulturni proizvod, proizvod odre đ ene grupe. Asman razlikuje komunikativno ikulturno pam ć enje: prvo je generacijsko, drugo institucionalno.Tako đ er, razlikuje dvije vrste sje ć anja. Fundiraju ć e sje ć anje povezuje neki mit sa sada š njo š -

ć u, s ciljem da sada š njost prika ž e kao nu ž nu, nepromjenjivu, bogomdatu, dok, nasuprottome, kontraprezentsko sje ć anje mitom osporava sada šnjost, pretpostavljaju ć i joj neko pro š -lo, herojsko doba. Ova je druga, primje ć uje Asman, č esto revolucionarna.

“Repeticija” i “interpretacija” su postupci kojima odre đ ena zajednica gradi koherentnu slikuo sebi, u okviru jednog procesa koji Asman naziva “kulturna mnemotehnika”, a odnosi se na

pohranjivanje, reaktiviranje i posredovanje smisla. Repeticija osigurava zajednici kontinu-itet predstave o sebi, identitet, u č emu pismo igra veliku ulogu, zamjenjuju ć i rituale i svet-kovine. Pismo omogu ć ava “kanoniziranje sje ć anja”. Kanon, tvrdi Asman, otvara potrebu zainterpretacijom i tu se onda javlja religija kao č uvar kolektivnog identiteta.

Kolektivni identitet Asman vidi kao sliku koju grupa ima o sebi, s kojom se pojedinci identi-kuju, koja ih motivi š e na djelovanje. Grupu, u tom smislu, č ine pojedinci koji imaju svijesto socijalnoj pripadnosti, a koja se postvaruje upotrebom zajedni č kih simbola, jezika, rituala,folklora, podizanjem i po š tovanjem spomenika i grani č nih obilje ž ja, za š ta Asman koristisintagmu “kodiranje zajedni š tva”.

U takvim grupama (zajednicama) djeluju sve vrijeme dva procesa – “integracija i distink-cija”. Prvi okuplja (homogenizuje) pripadnike oko jednog sredi š ta, denisanog djelovanjemmnemotehnike. Njoj je suprotan ali od nje neodvojiv proces razdvajanja. Nemogu ć e je za-misliti kolektivni identitet okupljen oko nekog sredi š ta a da istovremeno nije odre đ en i raz-grani č enjem sa drugim grupama ili zajednicama.Pri tome, Asman nagla š ava, pravo na reprezentativnost (zastupanje, predstavljanje, denisa-nje) identiteta nije jednako raspore đ eno na sve č lanove; ono izri č ito pripada eliti – š amani-

ma, vra č evima, sve ć enicima, u č iteljima...Prvi dio knjige zaklju č uje tvrdnjom da je u opisanim procesima religija najdjelotvornijesredstvo njihovog neprekidnog trajanja.

U okviru tri studije slu č aja, š to č ini drugi dio knjige, Asman tu tvrdnju nastoji dokazati,analiziraju ć i tri stara dru š tva – egipatsko, izraelsko i gr č ko.

Uz ogradu da biblijskom tekstu pristupa iz “ č isto kulturnoteorijskog ugla, ostavljaju ć i postrani povijest religije i teologiju”, on u Deuteronomiju otkriva osam postupaka kulturnogoblikovanja sje ć anja, odnosno kolektivne mnemotehnike. To su osvje š ć ivanje (1), odgoj(2), o č evidnost (3), limitska simbolika granica vlastitog (4), pohranjivanje i oblikovanje (5),

blagdani kolektivnog sje ć anja (6), usmena predaja, tj. poezija kao kodikacija (7), kanoni-ziranje ugovornog teksta –Tora (8). Osma je, zaklju č uje, odlu č uju ć a.Od pojave Biblije Asman smatra da se povijest “teologizira”.

Naspram Egipta, koji je bio kultura predaje, i Izraela, koji je ustanovio kanon, Asman gr č kukulturu vidi kao dru š tvo koje se osloba đ a jedne “monolitne kanonske istine”, a u č emu jeklju č nu ulogu odigralo alfabetsko pismo. U toj kulturi kontinuitet se posti ž e putem odnosa

prema ranijim tekstovima, za š ta predla ž e termin “hipolepsa”. Hipolepsa se postavlja kaoalternativa kanonu (autoritetu) i klasici (uzornosti) i predstavlja “diskurs trokuta” koji č ine“autor, prethodnici i stvar”. Ovdje se Asman pribli ž ava postmodernisti č kom razumijevanjunauke, koja je po njemu samo “poseban okvir kulturnog pam ć enja, disciplina kriti č kog od-nosa prema prethodnim tekstovima”.

11 U poglavlju Religija kao sje ć anje: Deuteronomij kao paradigma kulturne mnemotehnike

Asman (2005: 247 i dalje) obja š njava proces kulturnog oblikovanja sje ć anja (sredstvima ko-lektivne mnemotehnike) isti č uć i da je “odlu č uju ć a formula kanoniziranje ugovornog teksta(Tora)” koja “predstavlja zahvat u tradiciju koji puninu predaja, koje su u stalnom toku, pod-vrgava strogom izboru, a odabrano jezgreno u č vr š ć uje i sakralizira, tj. uzdi ž e do posljednjerazine visoke obaveznosti jednom za svagda umiruju ć i struju tradicije. Od sada se ni š ta nesmije dodavati, ni š ta oduzimati. Od ugovora nastaje kanon.” (Asman 2005: 257)




12 U svojoj č uvenoj knjizi Nacije i nacionalizam Ernest Gelner (1998) naciju vidi kao politi č kuzajednicu kojom rezultira prelazak iz agrarnog u industrijsko dru š tvo. Njeno uspostavljanje

posljedica je pove ć ane mobilnosti stanovni š ta ujedinjenog oko nekih zajedni č kih vrijed-

nosti – kulture – a koje su proizvod op š teg obaveznog obrazovanja. Nacija je, njegovimrije č ima, zajednica ljudi koji “dijele istu kulturu, (pri č emu kultura sa svoje strane ozna č avasustav ideja, znakova, povezivanja i na č ina pona šanja i komuniciranja)” i koji se me đ usobno

poznaju i priznaju “kao pripadnici iste nacije”. (Gelner 1998: 27) Po njemu, “ č ovjek stvaranaciju, nacije su artefakti ljudskih uvjerenja, odanosti i solidarnosti. Puka skupina ljudi, do-daje, postaje nacijom ako i kada pripadnici skupine me đ usobno č vrsto jedni drugima prizna-

ju odre đ ena zajedni č ka prava i du ž nosti na temelju njihove zajedni č ke pripadnosti.” (Gelner1998: 27) Sve ovo se o č igledno mo ž e odnositi i na druge grupe, ne samo za nacije. Pravai du ž nosti koja su karakteristi č na za naciju proizlaze iz zajedni č ke pripadnosti odre đ enojteritoriji, a prema “politi č kom na č elu koje tvrdi da politi č ka i nacionalna jedinica trebaju bitiistovjetne”. (Gelner 1998: 21)

Jedan od najva ž nijih Gelnerovih doprinosa razumijevanju problema jeste dovo đ enje u vezu pojmova nacionalizam i kultura. Svijest o njihovoj bliskosti, a katkada i o prakti č nom poduda-ranju, koristan je alat i u razumijevanju tzv. kulturalnih studija. Ukoliko se kultura shvata kaonacionalna kultura, onda te studije mogu u krajnjem umjesto kulture armisati nacionalizam.

13 To je zaklju č ak prepiske koju sam vodio sa urednikom č asopisa, prof. Ismailom Pali ć em, ufebruaru 2013. godine. Ispostavilo se da č asopis Pismo “nije nikakva javna institucija, koja

bi imala obavezu polagati ra č une javnosti o bilo č emu” a da su ljudi okupljeni oko Pisma“slobodno udru ž enje gra đ ana, koje samo sebi postavlja pravila rada, onako kako smatra da

je najbolje, a ra č une pola ž e samo onima prema kojima je preuzelo takvu zakonsku obavezu”a č iji su č lanovi “i te kako svjesni delikatnosti istovremene pozicije č lana Redakcije i autorač lanka (ona je, me đ utim, neizbje ž na, jer u protivnom č lanovi Redakcije ne bi imali mogu ć -nost objavljivati u svom č asopisu, š to bi bilo apsurdno), ali da se nikad ne doga đ a da nekosam sebi bira recenzenta.”Ovo posljednje odnosi se na Sanjina Kodri ć a, urednika za oblast knji ž evnosti u Redakcijič asopisa Pismo , istovremeno i autora č lanka . U č asopisu nisu navedena imena recenzenata.

14 Na vi š e mjesta u knjizi Kritika i djelo Petrovi ć (1963) razmatra ovo pitanje. Njegove glavneteze su da pozitivizam ima i nekih prednosti kojih se nauka ne smije odre ć i (Petrovi ć 1963:62), da se nauka kre ć e u smjeru interdisciplinarnosti, da ne smije biti dogmati č na, da koristina najbolji na č in i intuiciju i logiku – “Sposobnost logi č kog zaklju č ivanja knji ž evnom jekriti č aru isto toliko potrebna koliko intuicija atomskom zi č aru” (Petrovi ć 1963: 24), da ne

smije progovarati iz tradicije, da je nesvodiva na samo jedan metod (biografski, lingvisti č ki,unutra š nji pristup...). I kad tu rije č [nauka] “ ž elimo upotrijebiti sasvim precizno”, zaklju č ujePetrovi ć , “mo ž emo njome ozna č iti samo teoriju knji ž evnosti, pro š irenu – naravno – tako daobuhvati i metodologiju prou č avanja knji ž evnosti, i srodne pomo ć ne grane poput tekstolo-gije i literarno orijentirane lologije, i brojne egzaktne postupke studija knji ž evnosti koji teku na š e vrijeme dobivaju puno zna č enje i pravu va ž nost”. (Petrovi ć 1963: 133-134)

15 Zbornik je nastao u okviru projekta Alternativna tuma č enja knji ž evnosti , č iji je cilj bio dageneracija mladih kriti č ara i kriti č arki, tada aktuelnih ili diplomiranih studenata knji ž ev-nosti, analizira neke od tekstova i knjiga obaveznih u fakultetskim nastavnim programima.Iako se zborniku i urednicima mogu uputiti mnogobrojne primjedbe ( š to sam i u č inio, u tek-

stu Obdukcija akademskog verbalizma ) primjeri podr ž avaju navedenu ocjenu. Evo nekolikoopa ž anja iz Zbornika: “Ovakvi tekstovi č ije je kriti č ko mi š ljenje nadasve nesamostalno, u č malo i predvidivo

tek su indikator da knji ž evna kritika ovih prostora treba stilsko pro č iš ć enje i intelektualnikura ž , a naro č ito, da obo ž avanje poststrukturalisti č kih autoriteta pretvori u po š tovanje, sasmjelo š ć u da njihove ideje u novom kontekstu, na novom materijalu, u svakom č asu bude




spremna preispitati.” (str. 27, u tekstu Maje Abad žija Kroz poststrukturalisti č ku pra š umu ,o knjizi Alme Deni ć-Grabi ć Bosanskohercegova č ki roman na kraju stolje ć a . BZK Prepo-rod, Br čko, 2010.)

“Kao cjelina, knjiga je suprotna postavkama koje je autorica mimikrijski zastupala kako bionome o čemu pi še dala ton nau čne akribije; knjiga je u skladu s op štim mjestima ideolo-gije identiteta, posebnosti, samosvojnosti i kontinuiteta nacionalne kulture, svojevrstan aka-demski pamet eugenisti čkoj lozoji knji ževnosti, zaba šurena referencama koje ne mogu

prikriti sve interpretacijske jazove, nelogi čnosti i nedore čenosti, ali zato bogato opremljena,tvrdo ukori čena.” (str. 33 u tekstu Damira Šaboti ća Bosanski duh u dvanaest odabranih oknjizi Dijane Had žizuki ć Poetski diskurs u bo š nja č kom romanu , Slavisti čki komitet, Saraje-vo, 2011.)

“Studija ‘Ti šina i samo ća teksta’ proizvodi mno štvo bespotrebnih i nepodesnih tropa kojise koriste u interpretaciji i razmatranju teksta umjesto knji ževnih termina; takvo stilsko i

pojmovno natra žnjaštvo jeste duboko kontraproduktivan postupak budu ći da u pristupuknji ževnom tekstu zamagljuje poeti čke datosti i otvara mogu ćnost za proizvoljne sudove.Taj metafori čni knji ževnokriti čki žargon, budu ći nevi đen i bez ikakvih osnova u vrijednojknji ževnokriti čkoj tradiciji, odvodi analiti čara daleko od stvarnih knji ževnih, intelektualnihi lozofskih problema o kojima govore razmatrana djela; osim toga, taj pojmovni aparat utropima jeste često stilski bijedan i bespredmetan.” (str. 67. u tekstu Mirnesa Sokolovi ća

Poetika nacionalnog š ikljanja o knjizi Fahrudina Rizvanbegovi ća Ti š ina i samo ć a teksta ,Oko, Sarajevo, 2004.)

“Koliko god nas takvi tekstovi fascinirali i pomalo o čaravali, oni ujedno predstavljaju oz- biljniji pedago ški i didakti čki problem kada je u pitanju studij knji ževnosti zato što naj češ-će izbjegavaju dono šenje zaklju čaka o svome predmetu i gotovo nas u potpunosti li šavaju

konkretnih podataka. (...) Obmanjuju ća i zadivljuju ća sa svojim mogu ćnostima povezivanjai obuhva ćanja, Teorija pre često pokazuje kako, grade ći sveobuhvatnu mre žu, uru šava po-sebnost knji ževnoga djela, a u mre žu ne uhva ća ni šta drugo doli sebe same .” (str. 149. i 152u tekstu Kristine Š piranec Teorijska mre ž a o knjizi Tatjane Juki ć Revolucija i melankolija.Granice pam ć enja hrvatske knji ž evnosti , Ljevak, Zagreb, 2011.)

“U jednoj takvoj situaciji, insistiranje na interkulturnom dijalogu, na ju žnoslavenskim me-đuknji ževnim zajednicama, potenciranje ideje mogu će dvopripadnosti ili pak biliterarnosti

pisca, na prvi pogled izgleda kao sasvim o čigledna alternativa postoje ćim modelima. Ipak,koriste ći se teorijskim jezikom politi čki osvije štene poststrukturalisti čke misli; idejama de-centriranosti subjekta (i teksta), hibridnosti kulturnih prostora, heterogenih umjesto homo-genih modela, Kova čeva studija ipak ne daje legitimitet i pravo na proizvodnju, tuma čenje ičitanje ‘nesretno etni čki ne čistom kulturnom prostoru’. Pozicija s koje ova knjiga progovara

je pozicija prividne margine. Radi se zapravo o centru kanona kojem u potpunosti odgovara jedna ovakva intekulturalna povijest knji ževnosti koja će rije šiti nedoumice nastale oko onihknji ževnika, djela ili čak dijelova pojedinih djela koja se ne mogu jasno svrstati u jedanmononacionalni kanon. Kroz pojmove dvostruke pripadnosti, biliterarnosti, interkulturna

povijest knji ževnosti (u Kova čevoj koncepciji) ne nudi alternativu postoje ćem modelu, negoga zapravo podr žava.” (str. 231, u tekstu Anele Hakalovi ć O subverzivnosti interkulturne

povijesti knji ž evnosti o knjizi Zvonka Kova ča Poredbena i/ili interkulturna povijest knji ž ev-nosti, Hrvatsko lolo ško dru štvo, Zagreb, 2001.)

“Za kraj, valjalo bi ista ći da se knjiga Okviri i ogledala (pitanja teksta i konteksta) Mlade-

na Šukala mo že čitati kao esejisti čki kuriozitet, ali nikako kao ozbiljna nau čna rasprava oizabranoj problematici. Tematska razu đenost i metodolo ški eklekticizam u skladu su sa iza-

branom formom eseja. Okvirni, knji ževnoteorijskom diskursu nalik, eseji, na stilskom planuodra žavaju Ba šlarovu raspravu ‘Voda i snovi’, dok uokvireni ogledi ne pru žaju bitno novuvid u prou čavanu predmetnost, iako neki od njih mogu poslu žiti kao sistematizacija razli-čitih postavki (uglavnom Nortropa Fraja i Cvetana Todorova), stoga se Mato ševa sintagma




(ina če, naslov jednog eseja) ‘ne što ni o čemu’, mo že, u inverznom obliku, upotrebiti kaoadekvatno odre đenje Šukalove knjige, knjige koja, dakle, predstavlja ‘ni šta o ne čemu’ .” (str.274. u tekstu Milice Ćukovi ć Knji ž evna nauka i isku š enje subjektivnosti o knjizi Mladena

Šukala Okviri i ogledala (pitanja teksta i konteksta ), Glas, Banja Luka, 1990.)16 Gelner u ovoj svojoj u knjizi Postmodernizam, Razum i Religija (2000) povla či o štru i ja-

snu razliku i izme đu nauke i religije. Konkretno, u vezi sa objavom , ka že da je taj pojamza nau čnike (one koji su “duboko internalizirali prosvjetiteljsku etiku spoznaje”) moralnoneprihvatljiv. “Ideja o jedinstvenoj i dovr šenoj poruci, priop ćenoj u stanovito vrijeme i nastanovitom mjestu, koju se ne mo že pomno ispitati, ra ščlaniti na sastavne dijelove, propiti-vati joj tvrdnje – naru šava i kr ši pravila spoznajne etike” koja podrazumijeva “obavezu dase svi dokazi tretiraju neovisno i svi slu čajevi jednako neprivilegirano”. (Gelner 2000: 104)Po njemu je postmodernizam, “uz neke uzgredne pogre ške – nerazgovjetnost, pretencio-znost, mu šičavost, glumatanje, prenemaganje, nabacivanje imenima” – na činio i dvije klju č-

ne. Prva je sklonost relativizmu a druga pozornost koju pridaje semantičkoj idiosinkraziji.Gelner upozorava da su postmodernisti zabavljeni semantikom ostali “slijepi za neseman-

tički vid dru štva te za neobi čno va žnu i apsolutno sveprisutnu asimetri čnost u kognitivnoj igospodarskoj mo ći u svijetu”. (Gelner 2000: 86)

Pri tome, sli čno Stouvu, i Gelner nagla šava da nije bitan postmodernizam sam po sebi, taj“hir koji svoju privla čnost duguje prividnoj novini i izvornoj nerazgovjetnosti i uskoro će

pro ći, kao i svaka moda”. Va žan je relativizam, kojem se ne prigovara da “vodi u kognitivninihilizam koji je jednostavno pogre šan, a i zbog toga što po svoj prilici krivo predstavljanačin na koji u stvari razumijevamo dru štva i kulture. Relativizam nije če ili zamagljujeogromne razlike u spoznavanju i tehni čkoj mo ći, razlike koje su klju čne za razumijevanjesuvremenog razvoja u ljudskim dru štvima. Vi đenje koje zamagljuje ono najva žnije ne mo žese smatrati razboritim.” (Gelner 2000: 88)

Ovu je knjigu Gelner ina če pisao vjeruju ći da će biti samo polovina ve će cjeline ( čiju jedrugu polovinu trebao napisati profesor Akbar Ahmet, “predani vjernik i prakticiraju ći Mu-sliman”) sa željom da poka že kako “odani vjernik i intelektualni prista ša prosvjetiteljskesumnje” mogu raspravljati o “manje-vi še zajedni čkoj temi (...) uz puno uva žavanje jedandrugoga i na prijateljski na čin”.Gelnerova je namjera bila “opisati i analizirati triangularnu situaciju u suvremenom svijetu,s tri osnovna gledi šta: fundamentalizma, koji vjeruje u jedinstvenu istinu te smatra da jei isklju čivi posjednik te istine; relativizma, u raznoraznim formulacijama, koji je zakleti

protivnik ideje o jedinstvenosti istine no istovremeno poku šava svakom posebnom gledi štu

prilaziti kao ni šta manje istinitom; te gledi šta čiji je osobni zagovornik, a koje pridr žava vje-ru u jedinstvenost istine s tim da je ne smatra bilo čijim isklju čivim i denitivnim posjedomte kao temelj prakti čnog pona šanja i istra živanja koristi odanost isklju čivo proceduralnim

pravilima a ne nekakvom supstantivnom uvjerenju.” (Gelner 2000: 7) Izdava či su me đutimna kraju odlu čili da tekstove objave odvojeno, a Gelner čitaoca upu ćuje na Akbarovu knjigu

Postmodernisam and Islam , London, Routledge, 1992.

17 Alan Sokal i Ž an Brikmon (1998) u knjizi Fashioneble nonsens , koju sam op širno prika-zao u tekstu Empirija uzvra ć a udarac (Veli čkovi ć 2013), nastoje da poka žu kako su “poznatiintelektualci, poput Lakana, Kristeve, Irigaraj, Bodrijara i Deleza neprestano zloupotreblja-vali nau čne koncepte i terminologiju” tako što su ili koristili, “bez i najmanjeg opravdanja,

nau čne ideje van njihovog konteksta, ili isturaju ći nau čni žargon pred svoje nenau čne čita-oce bez imalo po štovanja za njegovu relevantnost ili smisao” (1998: x). Pri tome se uzdr ža-vaju da sude o onom dijelu opusa ovih intelektualaca za koji sami nisu stru čni.Isti ču u predgovoru da njihova namjera “nije bila samo iznijeti u javnost pojedina čne pri-mjere zloupotrebe”. Ta je namjera bila šira: napisati i objaviti knjigu “koja se bavi mistika-cijama, namjerno nejasnim jezikom, zbrkanim mi šljenjem i pogre šnom upotrebom nau čnog




koncepta. Citirani tekstovi su mo žda samo vrh ledenog brijega, ali bi taj brijeg trebalo opi-sati kao zbirku intelektualnih praksi, a ne kao neku dru štvenu grupu .” (1998: xi).Drugim rije čima, autori se ne bave primarno postmodernistima (ili poststrukturalistima)

nego njihovim postupcima, koji ovaj na čin mi šljenja čine razli čitim od svih prethodnih.Zloupotrebu deni šu kao kori štenje nau čnih teorija (bilo da se na njih pozivaju ili se iza njihskrivaju) o kojima se imaju tek maglovite predstave. Naj češ ća taktika je kori štenje nau čne ili

pseudonau čne terminologije bez po štovanja za njeno stvarno zna čenje. Osim toga, zloupo-treba se oslanja i na preuzimanje koncepata iz prirodnih nauka u humanisti čke i dru štvene,

bez opravdanih metodolo ških i/ili empirijskih razloga za to. Centralni dio knjige zauzimaju pojedina čne analize tekstova čiji su autori Žak Lakan, Julija

Kristeva, Karl Poper, Tomas Kun, Pol Fejerabend, Dejvid Blur, Bruno Latur, Lis Irigaraj,Žan Bodrijar, Delez i Gatari i Pol Virilio.

Analize zavr šavaju preporukama:“1. Dobra je ideja znati o č emu se govori. Treba izbjegavati proizvoljne sudove. Iako se točini samorazumljivim, analiza je pokazala da nije, i da vrlo često čak i renomirani autori neznaju o čemu govore.2. Nije sve š to je nejasno istovremeno i dubokoumno.

3. Nauka nije tekst . Prirodne nauke nisu puki rezervoar metafora spremnih da budu iskori-štene u humanistici. Nenau čnici mogu do ći u isku šenje da izdvoje iz nau čnih teorija nekeopšte ‘teme’ koje se mogu sa žeti u nekoliko rije či poput ‘neodre đenost’, ‘diskontinuum’,‘haos’, ‘nelinearnost’ i da ih onda analiziraju čisto verbalno. Nau čne teorije nisu poput ro-mana; u nauci te rije či imaju specijalna zna čenja, koja se razlikuju malo ali su štinski odonih u svakodnevnoj upotrebi, i koja se mogu razumjeti samo u kompleksnoj mre ži teorije ieksperimenta. Koriste li se kao metafore lako dovedu do besmislenog zaklju čka.

4. Ne treba imitirati prirodne nauke. 5. Treba biti oprezan s argumentima mo ć i. 6. Speci č ni skepticizam ne treba mije š ati s radikalnim skepticizmom. 7. Dvosmislenost treba shvatiti kao izvrdavanje. ” (Sokal & Bricmont 1998: 185-189) Na kraju zaklju čuju:

“Relativizam je ekstremno slab temelj da bi se na njemu gradila kritika postoje ćih socijalnih ure đenja. Ako intelektualci, posebno oni na ljevici, žele da daju pozitivan doprinosrazvoju dru štva, oni to mogu činiti tako da prije svega razja šnjavaju preovla đujuće idejei demisticiraju dominantne diskurse, a ne tako što će im dodavati vlastite mistikacije.

Na čin mi šljenja ne postaje ‘kriti čki’ tako što se ta etiketa prosto pri šije sebi, nego premasvojstvima svog sadr žaja.” (Sokal & Bricmont 1998: 209)

Documents

Standardi Naucne Izvrsnosti