SNJEŽNIK I RISNJAK NA MOJ NAČIN

Subota, 30. lipnja 2012.

Evo, počinjem pisati ovu priču da ostane zapis naš o nama i o jednom prelijepom izletu po

planinama riječkog zaleđa i Gorskog kotara. Bio je to zajednički izlet dvaju prijateljskih planinarskih

društava, "Vitez" iz Viteza i "Lipa" iz Sesveta. Priča je to o ljudima koji su uljepšali izlet i događajima

kojima sam sama svjedočila, a ono što nisam vidjela ili čula ne mogu zapisati.

Dvadeset Lipaša i četrdesetak Vitežana već je bilo

spremno za polazak na planiranu turu kad sam autom stigla

na Mali Platak. Bila je subota, trideseti lipnja, i uvjeti za

vožnju na svim su cestama bili nemogući. Bio je vruć dan, ali

ta nesnosna vrućina kao da nije doticala Platak. Svježina

šume odmah me je razbudila već pomalo snenu od vrućine i

duge vožnje. Čini se da je duga, noćna vožnja umorila i Anđu

koja na klupi pod bukvom nastoji prevladati mučninu. Pero

odlučno odbija bilo kakvo planinarenje i željno iščekuje sutrašnji dan i berbu gljiva i nikakvo uvjeravanje

o šetnji bez žurbe nije ga moglo privoljeti da krene sa mnom. Još su neki bili umorni, neću ih sada

imenovati, pa se činilo da za grupom prema Snježniku idem samo ja.

Nakon provjere Anđinog stanja i okrjepe u domu dočekuje me iznenađenje. Pero s naprtnjačom na

leđima pita:

- Ajde! Gđe si?! Idemo!

I tako smo Pero i ja sa zaostatkom od pola sata krenuli prema Snježniku. Pero zna put pa nemam

potrebe brinuti o markama. Stoga se prepuštam ljepoti prirode. Snježnik i skupina oko njega pružaju se

između Obruča i Risnjaka u obliku dugačkog hrpta koji nigdje nije niži od 1300 metara. Hrbat se na

stranama strmo ruši u duboke doline i niz ponikava. Zbog škriljaste, dolomitne i vapnenačke građe

potpuno je bezvodan. Padine su mu strme i vrletne, bilo oblo i obraslo travom, a najviši vrh je gola stijena.

Bukova, a potom i miješana šuma i vjetar štite nas od paklene vrućine. Dok premećemo nogu pred

nogu nailazimo na posušen medvjeđi izmet. Ne uzbuđujemo se zbog toga jer znamo da ovdje stanuju

medvjedi. Susrećemo međunarodnu skupinu botaničara koji su u sklopu konferencije stigli iz Zagreba na

izlet. To je odlična prilika da sa sigurnošću utvrdim koji ljiljani ljepotom svojih cvjetova uveseljavaju

moju dušu. Riječ je o kranjskim ljiljanima. Slika govori više od

riječi. Zvonca, majčine dušice, runolisti, arnike, ... više od stotinu

biljnih zajednica na tako malom prostoru jedinstvena je osobitost

ne samo Hrvatske nego i jugoistočne Europe.

Pero odabire "lakši", ali atraktivniji put Preko grebena – i

odustaje pred vršnom stijenom. Bio je, vidio je i sad ide natrag.

Moje uvjeravanje da je vrh tu, da su na vrhu naši, da ne ide natrag

sam nisu ga privoljeli na daljnji uspon. Okrenuo se i vratio u

zavjetrinu. Počela sam uspon po stijeni i kroz šum vjetra začula

povik: "Ej, čekaj! Idem i ja!" I tako smo Pero i ja uz sveopću

podršku pljeskom ostalih planinara iz skupine stigli na Snježnik (1506 m).

Iz skupine se čuju uzdasi: "Zar već moramo ići?", "Ovdje je tako lijepo!", "Ja bih ostala još malo!".

Zaista, ovdje je neobično lijepo. Pogledi dopiru do Risnjaka, Jelenca i Guslice, do Učke i Kvarnera i tko

zna do kojih sve daljina. Ipak, treba ići dalje. Skupina s Perom na čelu odlazi na Guslicu (1490 m), a ja se

nakon kraćeg zadržavanja pored n(z)apuštenog planinarskog doma Kroz grlo vraćam na Platak.

Guslica je lijepi travnati vrh koji se

nastavlja na masiv Snježnika. I stog vrha se pružaju

prelijepi pogledi kao i sa Snježnika, ali ga u

potpunoj ljepoti ometaju napušteni vojni objekti i

labirint podzemnih hodnika.

Na povratku prema Platku uživam u

potpunoj tišini. U nevjerici sam zastala tek kad mi

se učinilo da čujem medvjeđe brundanje. Kvrc!

Kvrc! sa štapovima i čekam efekt. Nema ga. I dalje brunda. Kvrc! Kvrc! sa štapovima i tišina. Osvrćem se

oko sebe, ali ne gledam dalje od nekoliko metara. Ako je u blizini, ne želim ga vidjeti. Ja to nazivam

"Reakcijom noja". Ako ga ne vidim, znači da nije tu. Uostalom, teško je reći bojim li se više ja njega ili on

mene. Rekla bih da smo se uviđavno mimoišli i otišli dalje svaki svojim putom. Kad sam kasnije pričala o

ovoj zgodi čula su se razna mišljenja:

- Može biti! Mi smo vidjeli na putu osušenu medvjeđu kakicu! – Prvi.

- I mi isto! – Drugi.

- I mi smo je vidjeli! Sjećaš se?! – Treći.

- I mi! – Ostali u glas.

Činilo se da će izlet na Snježnik i Guslicu ostati upamćen po medvjeđoj kakici.

U Velikom domu na Platku živo je i veselo.

Dobrovoljni davatelji krvi igraju društvene igre, a planinari iz

Belišća se spremaju na Crni vrh. Dobro poznaju Vitežane pa

ih pozivam da nam se uvečer pridruže na druženju u Malom

domu. Ovdje su od petka, a noće u Velikom domu jer smo mi

zauzeli cijeli Mali dom. Pozdravljamo se, želimo si sreću u

daljnjem planinarenju i odlazimo svaki svojim putom. Ja

pored skijaške vučnice na Mali Platak, odmor i čekanje

povratka ostalih. Pero je predvodio skupinu mladeži koja je stigla prva. Anđi je puno bolje.

Dok ostali uživaju u hladovini Platka i predjelu za večeru, Jasminka i Vladek rade raspored

spavanja. Nema dovoljno kreveta za sve pa odabirem noćenje

u vreći za spavanje u prozračnoj i tihoj garsonijeri s

balkonom i raskošnim drvenim stubištem. Pridružuje mi se

Dragan, koji je mušku sobu odlučio poštedjeti od vlastitog

hrkanja, ali ga je uznemirila spoznaja da u garsonijeri neće

biti sam. Željka tiho čeka svoju sudbinu glede spavanja,

Mićo šeće gore-dolje i ne sviđa mu se ideja o noćenju u

šatoru, a Diana uživa pod bukvom ravnodušna na događaje

vezane uz spavanje.

Kako je večer odmicala atmosfera je bila sve življa i

veselija. Pjevalo se, sviralo i plesalo i pričale su se šale.

Budući da večeru ne smijem ni gledati nisam je ni gledala,

ali mislim da su na meniju bili pršut, travnički sir, salata,

kruh i kolači. Kad je pala noć stigli su i Belišćani.

Unatoč dobrom društvu Ana i ja se u 22 sata

povlačimo u svoje odaje. Uvlačim se u vreću i tonem u san u

kojem me nije moglo uznemiriti čak ni hrkanje prvog hrkača Herceg-Bosne – Dragana.

Nedjelja, 01. srpnja 2012.

U vreći za spavanje nisam se niti pomaknula sve do pet u jutro, a i onda sam nastavila spavati

unatoč prvim ranoraniocima koji su polako napuštali krevete. Iz vreće me je izvukao tek alarm koji me je

upozoravao da je krajnje vrijeme za ustajanje, pospremanje, doručak i polazak prema Vilju.

Preskačem jutarnju tjelovježbu i strpljivo čekam

pokret. Prvi kreće Lipin mini-bus, potom veliki Viteški bus, a

onda i moj Clio i ja. Uska, zavojita cesta nalaže oprez, ali i

traži veliko strpljenje i vozačke vještine vozača autobusa.

Priroda se tek probudila i veoma je tiha. Na skretanju prema

Vilju zaustavlja se mini-bus, potom veliki bus, a onda i ja. Za

događaj koji je uslijedio važno je pojasniti da su Vladek i

Vlado dvije osobe: Lipaš je Vladek, a Vitežanin je Vlado.

Dakle, Vladek napušta mini-bus i ulazi u veliki bus. Vladek napušta veliki bus i prilazi Cliju.

Spuštam prozor i pitam:

- Kaj se događa?

- Vlado je ostavio mobitel u domu, u sobi, na krevetu, ispod jastuka – odgovara Vladek.

- Upadaj! – jasno je da se netko treba vratiti na Platak po mobitel.

Vladek mi priča o medvjedici s dvoje mladunčadi koje su netom prije vidjeli kako prelaze cestu, ali

ih nisu uspjeli fotografirati. Najljepše scene u prirodi uvijek nas zateknu nespremne. Domari nas gledaju s

čuđenjem, a Vladek kreće u potragu za mobitelom. Prevrće jastuke po krevetima i nalazi mobitel u trećoj

sobi u koju je zavirio. Ponosno se vraća s trofejem u ruci i krećemo put Vilja. Dogovorili smo se da ćemo

ga jeftino prodati i počastiti se s pivicom u domu pod Risnjakom.

Makadamska cesta do Vilja je u jako lošem stanju, neprimjerena za nacionalni park. Susrećemo

naše autobuse koji se vraćaju na parkiralište niže niz cestu, jer bi se puni teško vratili po lošem

makadamu. Na parkiralištu dva zgodna momka presvlače hlače, a Vladek im pokazuje da ih mi ne

gledamo. Rekla sam mu: "Vladek, govori u svoje ime. Ako ih ti ne gledaš, ne znači da ih ne gledam ni ja!"

S velikim zaostatkom za skupinom krećemo prema

Medvjeđim vratima (1280 m). Medvjeđa vrata su prosjek u

stijeni i tradicionalno mjesto odmora na putu prema

Risnjaku. Hrvatski Sabor je na inicijativu botaničara Ive

Horvata područje Risnjaka proglasio nacionalnim parkom

1953. godine. Tu su u iskonskom obliku sačuvani netaknuta

priroda, bogata flora, tišina bujnih šuma, raznolik životinjski

svijet i raskošni krški oblici. Danas područje nacionalnog

parka obuhvaća i izvor Kupe i vrh Snježnika.

Vrijeme kratimo ugodnim razgovorom za koji nismo imali čestih prilika.

Put nas dalje vodi ugodnom stazom po grebenu Risnjaka. Nakon južne padine Malog Risnjaka

staza izlazi iz šume i ulazi u pojas klekovine, a pogled se iznenada otvara prema vrhu Risnjaka i

planinarskom domu pod njegovom stijenom.

Vladek žuri za skupinom koja kreće prema vrhu, a ja laganim korakom stižem u Schlosserov dom.

Nekoliko minuta predaha pa prema vrhu krećem i ja. Oštar uspon počinje kroz klekovinu, a nastavlja se

golom stijenom na kojoj si treba pomoći i rukama.

Susrećem Vladu koji se odmah ispričava zbog prouzrokovanih neugodnosti. Smijem se i

uvjeravam ga da ta epizoda s mobitelom nije nikakva neugodnost, nego je baš zgodna za prepričavanje

budućim naraštajima planinara: "Bilo je to onda kad je Vlado ostavio mobitel u domu na Platku, u sobi, na

krevetu, ispod jastuka ..."

Ostavljam štapove jer mi više ne trebaju i kao pomoć u penjanju do vrha koristim ruke. Na vrhu

Risnjaka nalazi se monolitna stijena na kojoj je slabo vidljiv natpis koji je 1952. u nju uklesan u spomen

Schlosseru i Vukotinoviću koji su 1852. počeli istraživati prirodu Risnjaka. Pogled s vrha se pruža na

more i otoke, na goranske šume i mnoge vrhove.

Sa stijene, sasvim sama promatram skupinu kako napušta Risnjak. Još dugo sam čula njihove

glasove, a onda su u potpunosti nestali u tišini.

U domu me čekaju dva sprajta i domarka sa širokim osmijehom. Odmaram malo duže, a onda

krećem prema autu. Veoma je vruće pa nastojim što prije pobjeći u hladovinu šume. Susrećem tek

nekoliko planinara pa preventivno povremeno kvrckam sa štapovima. Tek mjera opreza! Ovaj put nije bilo

nikakvog brundanja. I sada uživam promatrajući biljni svijet Risnjaka.

Skupina je zbog pomanjkanja vremena skratila turu

pa su se umjesto u planirani Crni Lug spustili natrag u Vilje.

To je posebno rastužilo Peru koji se veselio branju gljiva.

Ipak, ručak je čekao kod Mladena i nije bio red da se hladi.

Kasnije sam od Vladeka saznala da je Mladen bio

izuzetno dobar domaćin. Njegovi glazbenici su dočekali

goste pjevajući "Dobro mi došel prijatel", a potom su

uslijedili ples, pjesme, delicije, okrjepa, izmjena poklona za

sjećanje, neizostavni pozdravni govori s osobitim emocijama

i zahvale domaćinu. Gosti su otišli tek iza 18 sati i sretno su

stigli kući oko 3 sata slijedećeg jutra. Lipaši su još malo

ostali kod Mladena i pomogli su mu u pospremanju te su u

Sesvete došli u 22 sata.

I što reći na kraju? Bilo nam je lijepo. Hvala Jasminki

i Vladeku na trudu oko organizacije izleta. Hvala Silvani,

Željki i Mići na pomoći u vođenju izleta. Hvala svima koji su

bili veseli, pjevali, plesali, pričali šale i anegdote i tako

obogatili ovo posebno druženje. Hvala domarima koji su

nam omogućili da večer skrojimo po svojoj, planinarskoj

mjeri, domaćicama koje su vrijedno pripremile delicije za

večeru i slastice, Mladenu na gostoprimstvu. Ma hvala svima

jer bez vas ovaj izlet ne bi bio poseban!

Klara Jasna Žagar, 04.07.2012.