18 SPEKTAR Slobodna DalmacijaSUBOTA 7.9.2013.

Ideje stižu Borisa Mitića, ne on njih. “Lepu Dijanu“, nesvakidašnji dokumentarac o Romima koji reci-kliraju “dijane“ (automobil), Mitić je snimio u svom kvartu u Beogradu kad je tek kupio svoju prvu kameru i htio vidjeti kako radi. Nije imao poj-ma da će to što snima biti film, ka-moli da će postati redatelj. “Unmik Titanik“ je isto tako slučajno nastao, kad su mu se smučile proslave nove godine u Beogradu, pa je otišao sam s kamerom u Prištinu i snimio za jed-nu noć nešto što je, kaže, vrjednije i smislenije od njegove četiri godine svjetskog novinarstva.

- Srpski satirični aforizmi su po meni vrh subverzivnog komentara, lakonske književnosti, humora i filo-zofije, pa mi je trebalo četiri godine da ih prevedem na filmski jezik. Sad snimam dokumentarac o Ništa, jer mi to paše u intelektualnom i u eg-zistencijalnom smislu, a vrlo je pri-mjereno i kao društveno-politička paradigma.

Proboj talenata» Radili ste kao novinar. No, nakon nekog vremena, novinarstvo vam se, navodno, smučilo. Koja je kap prelila čašu?

- Puk’o film, počeo drugi... To je bila jedna od onih iracionalnih, pre-vratnih, ispravnih odluka u životu. Baviti se novinarstvom znači imati uvid u najrazličitije sfere društva, ali isto tako i biti sudionik, svjestan ili nesvjestan, čitavog namontiranog diskursa koji nam se tako perfidno servira. Ja sam, konkretno, otpisao sve što ima veze s novinarstvom u ožujku 2004., nakon sinkroniziranog napada kosovskih Albanaca na srp-ske enklave koji su mediji licemjerno okarakterizirali kao “međuetnički sukob“, a novinari izbjegavali opi-sivati “iz sigurnosnih razloga“. Na prevaru sam dovukao ekipu u jedno srpsko selo ispod Kosovske Mitro-vice gdje je gorjelo svih 140 kuća u nizu, probio se kroz razularenu ma-su koja je rušila i krala sve što je sti-gla, dok su sve to nijemo promatrali vojnici francuskog KFOR-a iz baze iznad. Isfotkao sam iz auta cijeli taj apokaliptični prizor, obješene svinje, djecu koja sa smiješkom pale kuće, žene koje bacaju životinje u bunare, starce koji se svađaju oko plijena... Jedva smo poslije utekli potjeri. Ba-cio sam slike na stol čoporu svjet-skih novinara koji su lagodno ća-skali u kafiću u sjevernoj Mitrovici, i rekao svima “Doviđenja, za mene više ne postojite“.

» Kako gledate na stanje u novinarstvu kad ste ga napustili, a kako na ono danas?

- Danas je situacija još gora, jer su informacije još dostupnije, pa je i nivo licemjerja sve intenzivniji i sve očigledniji. Ne vjerujem da itko da-nas može s ponosom reći da je novi-nar, svi se uvijek nešto pravdaju... Istraživački novinari su izuzetak, njima svaka čast, ali ni oni ne mogu daleko, to jest duboko. Ostaju valjda samo kolumnisti, to mi je još jedino

»Negdje ste, u nekom tekstu, napravili zanimljivu igru riječi - “Nije zlato sve što Srbija“. - Ne sjećam se, dobro ste to iskopali. Valjda sam htio kazati da nije sve u Srbiji bajno, naravno, ali i da ima stvari u Srbiji koje ne sjaju kao zlato, a opet jesu sjajne, i da je tako svuda.

Igra riječi

Hrvatska je za Srbiju -

Skandinavijapiše marko Njegić

» kako ste zadovoljni masterclassom i žiriranjem na LFF-u? - Predavanje je vrhunac auto-didaktike, intezivno gledanje filmova također, tako da - mašala. Malo je nadrealno gledati sve te ozbiljne dokumentarce među svim tim turistima, ali je zato i zanimljivo. Čovjek pomisli na trenutak da je šteta što više ljudi ne obraća pažnju na ovako efektne skice i portrete našeg društva, a onda brzo shvati da i nije čudo što je tako.

Efektne skice

» u par navrata natuknuli ste kako pripremate dokumentarac o Ničemu, svojevrsni nastavak na vaš doks “Doviđenja, kako ste“. Možete li nam reći nešto više o filmu koji se, dakle, ne bavi ustaljeno nečim ili nekim?- Film se zapravo bavi nečim vrlo konkretnim, a to je Ništa. Snimaju ga zajedno najistaknutiji snimatelji iz cijelog svijeta, redom osvajači Oscara, Cannesa, Berlina, Venecije i sl., i razni moji kolege i studenti, dok ja sjedim kući i dirigiram. Ne može izaći na loše.

Ništa je - konkretno

prihvatljivo. I rubrika Kultura, na-ravno.

» Je li vam novinarstvo pomoglo kao priprema za karijeru dokumentarista?

- Da ne griješim dušu, jest. Ne sa-mo da sam upoznao razne svjetove, kojima inače ne bih imao pristup, ne-go sam nesvjesno izvježbao i to pozi-cioniranje priče u globalnom kontek-stu, s obzirom da sam radio za najve-će svjetske medije, a posljednje četiri godine i za jednu novinsku agenciju s 10.000 klijenata širom planeta. Sva-kom od njih su ovdašnje priče mora-le biti dovoljno interesantne da ih i njihova publika shvati, što je slučaj i s dokumentarnim filmovima. To, međutim, nije nimalo lako, i zato se brojni talentirani autori ne uspijeva-ju probiti mimo granica svog nepo-srednog okruženja.

Soljenje pameti» Koliko je dokumentarac sušta suprotnost novinarstvu?

- Da ste me pitali prije deset godi-na, rekao bih da jest, sušta, pozitiv-na suprotnost, zbog naglašenog indi-vidualizma, filmske poetike, strplje-nja, empatije, kreativnosti, pa čak i etike, ali danas nisam više tako uvje-ren. Previše ljudi zloupotrebljava po-stojeće povjerenje publike i sugovor-nika i pravi manipulativne, senzaci-onalističke, toksične dokumentarce koji narušavaju kredibilitet i čistoću čitavog žanra.

» Zanimljivo je da ste dosta nagrada dobili, a zapravo ste “amater“...

- Ne postoje amateri, već samo pa-sivni ili aktivni poznavatelji filma. Svi mi akumuliramo filmsko znanje od malena, bilo kroz film, bilo kroz život. Kad snimimo prvi film, sve to izađe na vidjelo, a ako je film još du-hovit, iskren, naivan i pozitivan, la-ko odskače od svih ostalih, istih. Ka-snije je sve stvar promišljanja, pre-ispitivanja i mukotrpnog rada. Ja možda nisam završio filmsku školu, ali sigurno imam veću kilometražu pred ekranom i nad stolicom od 99 posto svojih kolega. Nagrade su, pak, tu nebitne. To je cirkus sudbine koji nitko ne treba shvaćati ozbiljno.

» Prigovaraju li vam možda ljudi od zanata/struke zbog toga, odnosno gledaju vas sumnjičavo?

- Nema tu “struke“, profesija “do-kumentarista“ kod nas gotovo ne postoji. Nekima je inspirativno ču-ti moju priču, neki su zajedljivi, ali, nažalost, ne postoji neka pozitivna konkurencija, niti dijalog. S druge strane, u dokumentarnom filmu su kriteriji kvalitete vrlo relativni, pa svatko ima podjednake šanse da se na neki način istakne. Jedino se ne tolerira tapkanje u mjestu, i možda je to ono što im smeta.

» Kako bilo, mnogi vas uspoređuju sa Žilnikom. Počašćeni?

- Nemam baš prevelike veze sa Žilnikom, pogotovo s ovim novijim stvarima koje radi, ali poštujem nje-

HAVCfunkcionirafantastično, količina natječaja i dodijeljeni iznosi su nevjerojatni, uvjeti za koprodukcije također, stipendiraju se usavršavanja, plaćaju promocije, pomažu festivali... U odnosu na Srbiju, to je skandinavski standard

SNIM

IO

Slobodna DalmacijaSUBOTA 7.9.2013. SPEKTAR 19

Hrvatska je za Srbiju -

SkandinavijaNe vjerujem da itko danas može s ponosom reći da je novinar, svi se uvijek nešto pravdaju... Istraživački novinari su izuzetak, njima svaka čast, ali ni oni ne mogu daleko, to jest duboko. Ostaju valjda samo kolumnisti, to mi je još jedino prihvatljivo

Romi koje sam snimao i dandanas me zovu da ih vadim iz pritvora, rješavam papire, retuširam obiteljske fotografije, posuđujem auto, vozim usred noći kod derviša da skidaju vradžbine... A i dalje sam ja njima više zahvalan nego oni meni

‘Skidanje’stvarnosti

Ugledni dokumentarist

Boris Mitić bio je u žiriju

Liburnia film festivala i u

Ičićima održao majstorsku

radionicu

gov minuli rad i sadašnju energiju.

» Koliko je filmska škola važna za učenje zanata?

- Niti je dovoljna, niti neophod-na. Tek svaki drugi uspješni doku-mentarist završio je filmsku školu. Po meni je bolje obrazovati se široko, humanistički, pa još steći i raznovr-sno životno iskustvo prije snimanje prvog filma, nego soliti nekom pa-met iz perspektive teorijskih knjiga i “kruga dvojke“ (centar Beograda, u pejorativnom smislu).

» Struka smatra da u svojim

filmovima niste opterećeni “lijepim kadrovima“?

- Da odgovorim retorički: a što je to “lijepo“? Meni je “lijepo“ kad sni-mim neku istinu koju ne bih mogao dočarati drukčije nego filmskim je-zikom, i kad ona služi svrsi. Narav-no da se trudim da mi kadar pritom izgleda još i estetski atraktivno, ali generalno gledano, kvaliteta slike nije bitna koliko i njezin sadržaj ako netko pogodi u intelekt ili u srce.

Integritet i komfor» Postoji li u dokumentarcu uopće “lijepi kadar“

kao u igranom filmu? - Kod rijetkih pravih majstora -

da. Neki snimatelji imaju fantasti-čan osjećaj da stvarnost uslikaju isto kao i na igranom filmu. To isto znaju anticipirati i neki iskusni redatelji, a desi se i gomila sretnih slučajnosti. Ali, u većini slučajeva - ne. Lijep ka-dar u dokumentarnom filmu je često pokrivalica, sinomim za nedostatak kvalitetne priče.

» Više ne gledate igrane filmove, ni hollywoodske ni ostale? Zašto?

- Hollywoodskih sam se zasitio, prestao sam ih gledati 1994., a za ne-hollywoodske i za kazalište jedno-stavno nemam vremena. To nije bi-la “politička“ odluka. Trenutno mi mnogo više pašu knjige i dokumen-tarci.

» Što u vašem slučaju najviše utječe na rad u dokumentarnom filmu?

- Po meni je definicija uspjeha ra-diti ono što se voli i bilo kako živjeti od toga. Presudniji su mi intelektu-alna sloboda i karakterni integritet nego nekakav komfor ili materijalna sigurnost, što je sada s troje djece još veći luksuz. Znači, to - volja, motiva-cija, integritet, sloboda, djeca.

» Stječe se dojam da ulažete dosta napora, da ne kažemo ginete za režiju...

- U nezahvalnoj materijalnoj i geopo-litičkoj poziciji u kojoj se nalazimo, jedino preostaje da snimamo filmo-ve koji su toliko dugo ispromišljeni, istraživani i razrađivani da je prva stvar koju publika osjeti obavezno poštovanje prema uloženom trudu, što će ih kasnije učiniti spremnijim da prihvate i sofisticiranije oblike diskursa i narativa. A i volim to ra-diti, pa valjda zato.

» Koliko se morate zaljubiti u likove i temu da biste izdržali dugotrajno snimanje?

- Ja se i previše vezujem za svoje likove, i prije i poslije snimanja fil-ma. To se na neki pozitivan način i osjeti u filmu. Možda je to i kronična reakcija na lešinarstvo novinarskog pristupa iz mog prošlog života koji samo dođe i uzme.

» Koliko ste, eto, proveli među Romima na snimanju “Lepe Dijane“?

- To je specifičan film u smislu da sam ga snimao kad god sam htio, jer su mi bili gotovo pred kućom. Prošlo je možda godinu dana prije nego što sam prvi put uzeo kameru u ruku, a i dandanas me zovu da ih vadim iz pritvora, rješavam papire, retuširam obiteljske fotografije, posuđujem au-to, vozim usred noći kod derviša da skidaju vradžbine sa seksualnih pro-blema... A i dalje sam ja njima više zahvalan nego oni meni.

» Bude li vam žao izbaciti sate snimljena materijala radi postizanja odgovarajuće minutaže filma?

- Nekad bilo. Što više čovjek stari, manje se vezuje za usputna stanja, a više fokusira na suštinu stvari.

Zaluđeni pojedinci» U filmovima ste redatelj, scenarist, producent, kamerman, montažer... “One-man army“?

- Ja bih vrlo, vrlo rado podijelio dio svog posla s drugima, kad bih našao nekog tko bi tu motivaciju i energi-ju mogao ispratiti. Nemam nikakav problem s tim, naprotiv, niti je to ne-kakva egomanijačka odluka. Jedno-stavno je bilo lakše tako raditi do sa-da. U novom filmu o Ništa surađu-jem s desecima snimatelja iz cijelog svijeta, i u tome stvarno uživam.

» Vaša kompanija zove se Dribbling Pictures. Koliko je “driblanja“ potrebno da se uopće snimi dokumentarac u Srbiji?

- Sad ste me natjerali da smislim: Bez inata nema ni zanata (smijeh). Al’, inače je tužno. Dokle više da stvaramo iz inata, a ne iz nekih nor-malnih uvjeta? Kod nas su fondovi desetkovani i apsolutno nedovoljni, televizije ništa ne otkupljuju, škole su anakrone, ne postoji stipendira-nje specijalizacija u inozemstvu, po-stoji gomila logističkih problema... Ali, eto, filmovi se ipak snimaju, no to je zasluga zaluđenih pojedinaca, ne sistema.

» Mislite li da je situacija u Hrvatskoj bolja?

- Što god vi mislili, jest, i to neus-poredivo, i to sistemski. HAVC funk-cionira fantastično, količina natječa-ja i dodijeljeni iznosi su nevjerojatni, uvjeti za koprodukcije također, sti-pendiraju se usavršavanja, plaćaju promocije, pomažu festivali... U od-nosu na Srbiju, to je skandinavski standard.

» Ima li u Srbiji festival dokumentarnog filma poput Liburnije i Zagrebdoxa u Hrvatskoj?

- Festivala nam barem ne manj-ka: intimistički 7 Veličanstvenih, 60-godišnji Kratki metar, aktivistička Slobodna zona, svestrani Dokufest Prizren i jedini koji ima nacionalni program za srednjemetražni i dugo-metražni film - Beldocs.

» Tretiraju li vas u svijetu bolje nego u matičnoj državi i ex-YU?

- U svijetu je dovoljno da se poja-vi čovjek s eksluzivnom idejom i da je atraktivno predstavi, i ona može proći. To meni odgovara, i zato bez problema predajem širom svijeta svoju satiričnu realpolitiku doku-mentarnog filma i uvjeravam naj-veće snimatelje da sudjeluju u do-kumentarcu o Ništa.

» Kako gledate na stanje u dokumentarnom filmu kad ste počeli karijeru, a kako na ovo danas?

- Dokumentarni film razvija se iz godine u godinu, što je svojevr-sna prilika za početnike koji odjed-nom mogu prestići pasivne vete-rane. S druge strane, primjetna je komercijalizacija žanra, senzacio-nalistički i kalkulantski pristup, gomila besplatnog ekshibicioniz-ma, besposljedičnog ili simptoma-tičnog aktivizma, filmova koji se ponavljaju... Znači, svakako se mi-jenja i ne uvijek nabolje, ali i dalje ima dosta prostora za originalnu kreativnost.

Kolosalna zarada» Cijenite li Michaela Moorea koji je dokumentarni film uveo na hitoidna vrata multipleksa?

- Da, slava mu. Jest blagi manipu-lant, ali manipulira u pravom smje-ru.

» Je li dokumentarcu uopće mjesto u multipleksima, među blockbusterima?

- Ne. Multipleksi su u shopping mallovima, a dokumentarci trebaju djelovati preventivno.

» Morgan Spurlock (“Supersize Me“) režirao je, recimo, film o “brendiranoj“ boy-band senzaciji “One Direction: This Is Us“?

- Nisam gledao, ali je jasan taj princip. Nije njemu ni do muzike ni do sociologije ni do kulturologije, već samo do maksimalizacije pro-fita. Prethodno je pokušao snimiti nešto slično s Justinom Bieberom.Ali, koliko god nezanimljivo nama zvučalo, film je već zaradio preko 20 milijuna dolara, što je više nego svi YU i ex-YU dokumentarci svih vre-mena zajedno...

» Biste li vi napravili nešto slično i za kakve pare?

- Ne. Ja bih se zadovoljio s dva mili-juna za neku istinski moju ideju.

“Bez inata nema ni zanata”