SKEPTICIPiron – pironizam

Piron iz Elide (oko 365. - 270. pr. Kr.), je osnivač skepticizma (helenističko-rimskog razdoblje). Pokrenuo je čitavu školu filozofa koji su postali poznati kao skeptici, a njihova vrsta sistematičnog, sveobuhvatnog skepticizma danas se ponekad naziva pironizam. Nema pisanih djela a o njegovom učenju znamo iz djela njegovog sljedbenika rimljanina Seksta Empirika (oko 200. posl. Kr.), liječnika iz Aleksandrije ("Obrisi pironizma").

Piron je bio vojnik Aleksandra Velikoga i bio je s njime u mnogim pohodima, sve do Indije. Na tim putovanjima vidio je velike raznolikosti među zemljama i velike raznolikosti u razmišljanjima ljudi. Za gotovo sve u što vjeruju ljudi koji žive na jednom mjestu - mogu se naći ljudi koji vjeruju u nešto sasvim suprotno, koji žive na nekom drugom mjestu. I jedni i drugi imaju jednako dobre argumente - ili se bar tako činilo Pironu.

Zaključuje da nikad ne smijemo pretpostaviti da je jedno objašnjenje istinitije od drugoga. Zato je najbolje prestati brinuti o tome tko je u pravu i prepustiti se događajima, prilagoditi se bilo kojem običaju ili praksi koja prevladava ondje gdje smo se zatekli.

Učenje skeptika

Osnovni stav skeptika jest: ne donositi sudove ni o čemu jedini je uvjet mira. Piron smatra da u sve treba sumnjati. Nema suda za koji bismo mogli biti potpuno uvjereni da je istinit:

Sudovi koje donosimo na temelju osjetila – varljivi su jer su osjetila nepouzdana. Sudovi razuma utemeljeni su na principima i aksiomima koji se ne mogu dokazati, (kažemo da

je princip je ono što je očigledno pa se ne treba dokazivati).

Piron ide tako daleko da i na poznatu Sokratovu uzrečicu –znam da ništa ne znam – primjećuje: a kako on može znati da ništa ne zna?

Nešto je blaži u svom skepticizmu Karnead (oko 214. pr. Kr. – oko 129. pr. Kr.) iz Cirene, koji je studirao u Platonovoj Akademiji. On smatra da se sudovi mogu uzimati samo kao vjerojatni, ali ne i kao istiniti. Ali razliku u stupnju vjerojatnosti ne možemo utvrditi. Takav stav prema sudovima dovodi do osjećaja indiferentnosti, a to je dovoljan razlog da se ne uzbuđujemo i remetimo vlastiti mir.

Zaključak

Po skepticima jednostavno je nemoguće je biti siguran. Tako je npr. spomenuti Karnead (214. - 129. pr. Kr.) koji je preuzeo vodstvo Platonove Akademije a koja je ostala u rukama skeptika sljedećih dvjesto godina, izazvao tijekom svog posjeta Rimu veliku pometnju održavanjem niza javnih predavanja u kojima bi prvo snažno odbacio Platonove i Aristotelove stavove o pravednosti, a zatim bi u sljedećem predavanju pobio sve što je sam rekao.

Donekle pozitivan doprinos filozofiji skepicizmu se može ubrojiti rušenje dogmatizma tj. apsolutnog važenje pojedinih istina a što u konačnici sputava razvoj misli. No njihov motiv nedonošenja sudova je pomalo sebičan: neuznemiranje, zadržati vlastiti mir.

Akademska skepsa: Platonova Akademija postala je nakon Platonove smrti izvor stanovitog skeptičkog smjera (tzv. akademska skepsa), jer su društvene okolnosti (miješanje kultura u doba helenizma) pogodovale tim učenjima.