SISTEMI SIGURNOSTI

Uvodne napomene

Sigurnost je osnovna funkcija svake države, s obzirom da bez odgovarajućeg nivoa sigurnosti ne možemo govoriti o demokratskoj vladavini, niti o stabilnosti društva u cjelini.

Također, ne možemo govoriti o pravnom poretku bez demokratije i sistema ljudskih prava i sloboda, niti o sigurnosnoj stabilnosti bez odgovarajućih oblikovanih institucija koji je štite.

2

Uvodne napomene

Znači, da sigurnost predstavlja jedan od fundamentalnih preduslova za egzistiranje društvene zajednice.

Historijski posmatrano sva društva su prolazila i danas u svom razvoju permanentno prolaze kroz razne političke, ekonomske i vojno-sigurnosne sukobe, koji po svom načinu ispoljavanja, intenzitetu i posljedicama u značajnoj mjeri utječu na sve veću zaoštrenost u toj oblasti.

3

Uvodne napomene

Međuzavisnost unutrašnjih i vanjskih protivrječnosti ukazuje da se život u savremenom svijetu odvija u konfliktnim prilikama zbog čega se i nalazi u stanovitoj političko-sigurnosnoj nestabilnosti, a time i relevantnim pitanjima svoje budućnosti.

4

Uvodne napomene

Vrijeme u kojem živimo ispunjeno je veoma naglašenim napetostima.

U tom procesu, dolazi do konflikata, sigurnosne turbulencije, sukoba i opasnosti sa primjenom sile i raznih oblika nasilja, koji dovode u pitanje osnove humanizma.

5

Uvodne napomene

Dakle, država bez razvijene demokratije je u permanentnom političko-sigurnosnom iskušenju i nestabilnosti. Posebno ako znamo da je "civilizacija krhka stvar", i ukoliko se pođe putem izazova uspostavljenom poretku, nužno dovodi do sigurnosnih implikacija. Prema tome, sigurnost je uslov, potreba i cilj svake društvene zajednice.

6

Uvodne napomene

U svakom uređenom demokratskom društvu politički, sigurnosni i drugi interesi građana iz dana u dan se modeliraju, transformišu, dobijaju na sadržaju, saglasno općim civilizacijskim preobražajima.

7

Uvodne napomene

Na tom putu stoje brojni izazovi i razni oblici destrukcije, razna izvorišta ugroženosti koja poprimaju globalni karakter i dovode u pitanje egzistenciju i opstanak čovječanstva.

Osim toga, razni oblici i instrumenti nasilja putem terorizma, organiziranog kriminala, narkomanije, sredstava za masovna uništenja i razaranja, nedvosmisleno ukazuju na svu složenost današnje društvene zbilje.

8

Pojam sigurnosti

Pojam sigurnosti, njegov sadržaj i društvenu funkciju moguće je razumjeti samo ukoliko se ovaj fenomen posmatra sa interdisciplinarnog stanovišta.

9

Pojam sigurnosti

Sami razvoj sigurnosti, uslovi njegovog nastanka kao i različiti organizacioni oblici, uslovljeni su razvojem ljudskog društva. Njegove korjene još nalazimo prije postojanja države, a time i političko-pravnih normi, kada su sva društva imala jednostavnu formu integracije.

10

Pojam sigurnosti

U tom smislu se zajednica od najranijih vremena, a kasnije sve više u liku svojih institucija i sistema, pojavljuje kao glavni nosilac regulacije sistemskog legitimnog utjecaja na ponašanje ljudi, prema unaprijed, unutar te iste zajednice postavljenim kriterijima.

U historijskom razvoju društva rijetki su pojmovi koji su utolikoj mjeri pominjani, a tako nedefinisani kao što je pojam sigurnosti.

11

Pojam sigurnosti

Bez odgovarajućeg nivoa sigurnosti nema ni individualnih sloboda građana. U tom smislu, možemo slobodno reći da sigurnost ima funkciju služenja. Međutim, niti u jednom društvu se ne može ostvariti maksimalna sigurnost, niti apsolutna sloboda.

12

Pojam sigurnosti

Radi se o potrebi obezbijeđenja ravnoteže između sigurnosne zaštite i osnovnih prava i sloboda građana i interesa društvene zajednice.

U tom smislu se sloboda i sigurnost trebaju prevashodno shvatiti kao varijabilne veličine, s obzirom na divergentne, konfliktne i nepomirljive interese pojedinaca i grupa u svakom društvu.

13

Etimologija pojma sigurnostiSam pojam sigurnosti je veoma kompleksan

i složen društveni fenomen. Kroz historiju pod pojmom sigurnosti su se podrazumijevali razni sadržaji. Politička teorija i doktrina navedeni pojam su definirali na različite načine.

U engleskom jeziku koriste dva izraza: security i safety.

14

Etimologija pojma sigurnosti U francuskom jeziku postoje i koriste se izrazi

securite i surete, dok se u ruskom jeziku koristi termin bezbjednost i znači odsustvo materijalne bijede, u italijanskom sigureza (siciramente - sigurno), siguri u albanskom, dok je u Njemačkoj taj izraz sicherheit.

Na našem govornom području koriste se dva termina koja se ravnopravno upotrebljavaju. To su izrazi sigurnost i bezbjednost. Radi se gotovo o istovjetnom značenju, mada nisu istovjetni sinonimi.

15

Etimologija pojma sigurnosti Naime, terminološki posmatrano bezbjednost

se izvodi iz riječi bezbjedno, što u suštini predstavlja bezopasnost, obezbijeđeno s najvećim pouzdanjem, čvrsto, odlučno bez kolebanja, stalno bez prekida.

Na drugoj strani pojam sigurnosti implicira stanje, odnosno osobina onoga koji je siguran, odnosno što je sigurno, znači da nekom ili nečem ne prijeti opasnost od ugrožavanja. Konkretnije rečeno odsustvo opasnosti, bezbjednost, odlučnost, čvrstina, gotovost, jasnost, određenost, dosljednost itd.

16

Etimologija pojma sigurnosti U njemačkom ustavu se koristi termin

javna sigurnost. Ona je u direktnoj korelaciji sa svim oblicima opasnosti, koje mogu dovesti u pitanje zaštitu pojedinaca od zločina, državnih ustanova i zaštita demokratskog poretka.

Konsekventno tome, javna sigurnost implicira zaštitu države od svih izvorišta ugrožavanja i njenog položaja i uloge u Ustavu, odnosno njenog pravnog poretka.

17

Teorijsko-metodološki pristupiu definiranju sigurnostiPolazeći od multidefinicijskih pojmovnih

određenja, prema nekim autorima sigurnost predstavlja stanje u kojem ne dolazi do narušavanja normalnog "stanja stvari uslijed različitih ugroženosti i opasnosti; sigurnost kao stanje pune ravnoteže između čovjeka i prirode i njihove interakcije koja ne dovodi do derogiranja prirode i kvaliteta ljudske zajednice", odnosno "sigurnost kao stanje ravnoteže između konstruktivnih i destruktivnih sila, u kojem ne dolazi do narušavanja i degradacije ekološkog sustava, civilizacijskih ostvarenja ljudske zajednice, čovjeka i njegovih tekovina i vrijednosti ili oni ne prelaze opseg njihova razvoja".

18

Teorijsko-metodološki pristupiu definiranju sigurnosti Individualna sigurnost se definiše kao "osjećaj

pojedinca da mu društvo osigurava uz tjelesni integritet, slobodu izbora zvanja, mogućnost zapošljavanja i neograničeno priznanje njegovih prava", dok je pravna sigurnost "odlika društvenog sistema u nekoj državi koja počiva na ustavnosti i zakonitosti osiguravajući svim pravnim subjektima koji žive i borave na njenom teritoriju punu slobodu u obavljanju njihovih subjektivnih prava, te isto tako neograničenu i ekspeditivnu i efikasnu zaštitu u slučaju povrede prava".

Za društvenu sigurnost se kaže da je "stanje u nekom društvu koje svakom svom pripadniku osigurava tjelesni integritet, odgoj, obrazovanje, mogućnost opstanka, primjenu svih vrsta društvenih aktivnosti, pravnu sigurnost, te mirovinu u starosti.”

19

Teorijsko-metodološki pristupiu definiranju sigurnosti Sigurnost se određuje, kao unutrašnji osjećaj

čovjeka (osjećaj sigurnosti), "sigurnost je dinamična kategorija koja može biti veća ili manja, a kreće se od potpune sigurnosti do potpune nesigurnosti".

U političkoj enciklopediji bezbjednost se definira u najširem potrebnom pravnom smislu. Ona "obuhvata mjere i aktivnosti, čuvanja i zaštite od ugrožavanja nezavisnosti i integriteta jedne zemlje i unutrašnjeg ustavnog i pravnog poretka."

20

Teorijsko-metodološki pristupiu definiranju sigurnosti U prvom slučaju se govori o vanjskoj, a u

drugom o unutrašnjoj bezbjednosti. Preovladavala su gledišta koja su

sigurnost tretirali kao organizaciju i kao funkciju. Kao organizacija sigurnost je zavisila od oblika društveno-političkog uređenja, dostignutog nivoa demokratizacije u društvu i međunarodnih odnosa.

21

Teorijsko-metodološki pristupiu definiranju sigurnosti To pretpostavlja odgovarajuće

organizacione oblike, instrumente i ovlašćenja zasnovana i donesena u skladu sa ustavom i zakonskim aktima države.

Kao funkcija sigurnost je prema tim gledištima bila isključivo vezana za državu koja je u funkciji zaštite fundamentalnih vrijednosti, koje se ostvaruju kroz aktivnost organa i institucija.

22

Određenje sigurnosti na naučnoj i teorijskoj ravni Političko-sigurnosna i ostala zaštita

pojedinaca od svih oblika ugrožavanje danas predstavlja centralni problem savremene političke i sigurnosne teorije i prakse.

Ukoliko država ne obezbijedi potreban nivo sigurnosti ne može se apsolutno govoriti o individualnim slobodama u jednom društvu. Prema tome, središnji problem demokratskog društva jeste kako održati nivo proporcionalnosti između slobode i sigurnosti.

23

Određenje sigurnosti na naučnoj i teorijskoj ravni Dakle, mjerama sigurnosnog karaktera

nužno je stvarati i osigurati sve neophodne slobodne prostorne pretpostavke u kojima se mogu slobodno, demokratski, na civiliziran način odvijati političke, ekonomske i društvene aktivnosti u njihovoj punoj interakciji i dinamičkoj dimenziji.

24

Određenje sigurnosti na naučnoj i teorijskoj ravni Polazeći od toga savremenu sigurnost u sistemskom

smislu, možemo definirati kao dinamičnu, složenu i specifičnu kategoriju, kojom se obezbijeđuju sigurnosne i slobodne prostorne i egzistencijalne pretpostavke potrebne za odvijanje prirodnih i fundamentalnih sveukupnih ljudskih potreba i interesa, uz dosljedno priznanje i zaštitu osnovnih prava i sloboda čovjeka, održavanjem potrebne ravnoteže između slobode i sigurnosti, čovjeka i prirode, te potrebnu i efikasnu premoć pozitivnih konstruktivnih nad destruktivnim tendencijama u razvoju civilizacije u cilju unapređenja i zaštite sveukupnih vrijednosti društva. Dakle, pored definisanja sigurnosti kao integrativne kategorije, sigurnost je i relevantna funkcija države koja u skladu sa ustavnom ulogom, treba štititi punu zaštićenost građana i nje same od svih oblika ugrožavanja, kojima se dovode u pitanje funkcioniranje određenog ustavnog uređenja (suverenost, nezavisnost i teritorijalna cjelovitost), kao i rad svih ostalih subjekata u svim oblastima života i rada.

25

Podjela sigurnosti prema osnovnim obilježjima Dosadašnja izlaganja jasno upućuju na konstataciju da je

sigurnost mnogo više kompleksan i integralan pojam, nego što se to nastoji prikazati u naučnim i stručnim radovima.

Naučno-tehnološki razvoj koji dovodi do međuzavisnosti nacionalnih društvenih zajednica, promjenjena geopolitička karta u odnosima među vodećim zemljama svijeta, razvoj u oblasti vojne strategije i tehnologije pri čemu su različiti tipovi sistema za konvencionalno, nuklearno i biološko i hemijsko oružje postali dostupni mnogim državama, pa čak i terorističkim grupama, konflikti naročito niskog intenziteta, terorizam, transnacionalni organizirani kriminal sa pranjem novca i korupcijom, razni pritisci i razni vidovi smetnji u informacionoj tehnologiji (prisluškivanje, špijunaža, ubacivanje lažnih informacija i sl.), govore o svoj složenosti, kompleksnosti i izvanredno značajnoj funkciji sigurnosti u savremenom društvu.

26

Podjela sigurnosti prema osnovnim obilježjima Sigurnost je danas ključna funkcija u

razvoju svakog društva. Funkcija svake države kao političke

organizacije se ogleda u njenoj obavezi da građanima obezbijedi potrebnu sigurnost kroz različite sfere njenog djelovanja, naročito u sprječavanju različitih oblika nasilja, organiziranog kriminala, terorizma, očuvanja javnog reda i mira, narkomanije i dr. Stoga se sigurnost može rasčlaniti po raznim klasifikacijskim premisama.

27

Podjela sigurnosti prema osnovnim obilježjima Manje ili više kod većine autora postoji

saglasnost da se sigurnost može razložiti na "vrste sigurnosti, oblike sigurnosti, sigurnost prema subjektima i objektima zaštite i sigurnost prema uzrocima i ishodištima nesigurnosti".

28

Podjela prema vrstama sigurnosti Dakle, osim individualne sigurnosti

u okviru podjela prema vrstama, možemo govoriti o pravnoj i društvenoj sigurnosti.

29

Pravna sigurnost

Regulativni sistem od najranijih vremena do danas ima svoju pravnu fenomenologiju. Odnosi koji prate razvoj pojedinaca, odnosno civilizacije, pored potrebe za opstankom koji implicira i razne međusubjektivne pozitivne integrativne veze u raznim oblastima, nosili su u kontinuitetu i klice mnogostrukih turbulentnih nedopustivosti, što je predstavljalo permanentnu prijetnju opstanku pojedinaca i zajednice, te stalno proizvodilo klimu neizvjesnosti u budućnosti.

30

Pravna sigurnost

Dolazimo do bitnog segmenta u obezbijeđenju sigurnosti, a to je pravna sigurnost. U tom kontekstu možemo naznačiti i Tomasa Hobsa (Thomasa Hobbesa) i Đeremi Bentama (Jeremy Benthama) koji su u svojim radovima poseban značaj davali pravnoj sigurnosti.

Naročito Hobs izdvaja funkciju države kojoj je temeljni zadatak "sigurnost civilnog državnog stanja".

31

Pravna sigurnost

Jasnije kazano "država mora da stvara - održava red, mir i sigurnost”, pri čemu vidi i njezinu glavnu legitimaciju kao institucije.

Bentam smatra da pravna sigurnost "pruža mogućnost predviđanja budućnosti i prema tome raspoređivanja u odnosu na budućnost

32

Pravna sigurnost

Prema tome, "apsolutno nema sumnje da je cilj prava i to da drži red. Bez reda nema opstanka društva . . . . Između ostalog cilj prava je i održanje mira. Upravo potreba za održavanjem društvenog mira . . . predstavlja neposredni povod za nastanak prava".

33

Pravna sigurnost

Pravna sigurnost ima tri dimenzije koje odgovaraju dimenzijama svake normativne institucije: vremensku dimenziju tj. stabilnost pravnih propisa u vremenu, sadržajnu dimenziju tj. stabilnost njezine sadržajne usmjerenosti bez obzira na različite situacije u kojima se takav sadržaj pojavljuje i društvenu dimenziju, tj. protegnutost regulacije na sve istovrsne odnose unutar zajednice.

34

Pravna sigurnost

Na osnovu svega do sada izloženog mogli bismo reći da pravna sigurnost koja je uređena ustavnim i zakonskim propisima implicira potrebu da pravnim subjektima u državi u svim oblastima života i rada obezbijedi poželjni nivo sigurnosti u cilju njihove pune zaštićenosti od svih oblika ugrožavanja strogo se pridržavajući ustavnosti i zakonitosti u praktičnom postupanju službi sigurnosti kao legitimnih organa države vodeći računa o poštivanju etičko-profesionalnih principa.

35

Društvena sigurnost

Najviši politički cilj svakog društva jesu sloboda i demokratija. Međutim, bez donesenih zakona nema slobode, demokratije, a niti sigurnosti. Polazeći od tih ciljeva, svako društvo ima pravo na sve one aktivnosti za koje smatra da su nužne za zaštitu svojih interesa među kojima je svakako poštivanje zakona jedan od elementarnih zahtjeva.

Međutim, kako smo već naznačili cijena demokratije, slobode i sigurnosti svakim danom se povećava, s obzirom na dostignut nivo tehnološkog razvoja savremene civilizacije.

36

Društvena sigurnost

Dakle, društvena sigurnost predstavlja takvo stanje koje osigurava da se u poželjnim sigurnosnim okvirima i demokratskoj klimi sa vladavinom zakona i demokratskom kontrolom na svim nivoima vlasti, svim pojedincima obezbijedi i omogući oblikovanje i praktično rješavanje svojih egzistencijalnih i statusnih sadržaja u skoro svim oblastima života i rada i izgradnju međusubjektivnih odnosa s onu stranu nasilja poštivanjem svih postulata modernog demokratskog, pravnog i civilnog društva.

37

Klasifikacija prema oblicima sigurnosti Pojedini autori u okviru teorijsko-

metodoloških gledišta koja se odnose na oblike sigurnosti, zastupaju stajališta koja govore da se tu radi o “posebnoj sigurnosti”, ali koja je dio “opće sigurnosti” i čiji se odnos kreće u relativnim okvirima.

Prema oblicima (posebnoj sigurnosti) razlikujemo političku, ekonomsku, socijalnu, pravnu, ekološku, državnu, saobraćajnu, vojnu sigurnost, itd.

38

Teorijski pristupi prema subjektima i objektima zaštite Sigurnost danas postaje relevantan

faktor uspješnog djelovanja svih institucija u svim oblastima društvenog života, s obzirom na specifičnu i veoma odgovornu ulogu organa i službi sigurnosti i mnogostruke faktore koji utječu na stanje u toj oblasti.

39

Teorijski pristupi prema subjektima i objektima zaštite Društvo se nalazi pod velikim pritiskom koji je

rezultanta znanstveno-tehničkog razvoja. U tom cilju se zahtijeva sposobnost države i njenih institucija da se uspješno nose sa svim izazovima koji opterećuju savremeni razvoj. U suprotnom nastaju krize koje produciraju destabilizaciju svakog uređenog društva i postaju glavna smetnja integraciji sistema. Čitava mreža regulativnih institucija u državi time postaje ozbiljan političko-sigurnosni rizik. Dakle, da bi jedno društvo izgradilo općecivilizacijske sigurnosne sadržaje, mora se poći od činilaca koji čine jednu društvenu zajednicu, a to su: “čovjek, porodica, zajednica ljudi (selo, naselje, škola, preduzeće isl.) i društvene zajednice (grad, kanton, država) “.

40

Teorijski pristupi prema subjektima i objektima zaštite Prema tome, osnovna snaga sigurnosti ogleda se u

obezbijeđenju humanijeg i civilizovanijeg života u razvoju društva, te prevazilaženje pokušaja svih oblika zatvorenosti i ograničenja. Otuda i sigurnosna institucionalna struktura i operativno djelovanje imaju ključni značaj na kvalitet sigurnosnog življenja, karakter demokratskog uređenja i zajednice u cjelini.

Sigurnosni koncept koji je okrenut budućnosti, svojim ukupnim zaštitnim sadržajima, mehanizmima, sredstvima i subjektima, treba da omogući realizaciju po jednu društvenu zajednicu ključnih potreba. Budućnost svakog društva je u neposrednoj korelaciji sa sigurnošću njegovih članova. Njima se trebaju osigurati sigurnosni uslovi i jednake šanse za razvoj svojih sposobnosti, znanja, stručnosti i sl. Svaki pojedinac je ostvarenje nekih mogućnosti u organizacionoj strukturi društva.

 

41

Teorijski pristupi prema subjektima i objektima zaštite Iz ovoga jasno proizlazi da sigurnost

društvene zajednice zavisi od zaštite ustavnog uređenja, sigurnosti njenih članova, ekonomske i socijalne sigurnosti svih ljudi, zaštite okoline, optimalnog nivoa međusubjektivnih odnosa u razvoju društvene zajednice.

42

Podjela prema različitim izvorištima ugroženosti Izučavanje sigurnosti u jednom društvu se

ne može problematizirati samo sa pojedinih aspekata. Time hoćemo da kažemo da sigurnost nije samo političko, pravno, vojno, policijsko, već i ekonomsko, socijalno, kulturno i demografsko pitanje.

Ugroženost može biti prirodna, tehničko-tehnološka, ekonomska, socijalna, nacionalna, ugroženost sigurnosti država i društva u cjelini, ekološka, itd.

43

Naučno i teorijsko promišljanje osnovnihkategorijalnih koncepata sigurnosti

44

Individualna sigurnost

U savremenim sistemskim poimanjima sigurnosti polazi se od toga da su temeljni pojmovi: sigurnost pojedinca, društva i međunarodne zajednice, odnosno, ona se tretira kroz "četiri osnovna konceptualna okvira; i to: individualna sigurnost, nacionalna, međunarodna i globalna sigurnost".

45

Individualna sigurnost46

Individualna sigurnost

Za razmatranje individualne sigurnosti (sigurnosti pojedinca) neophodno je ukazati na par prethodnih naznaka, bez kojih se ne može na jedan sistemski i konzistentan način problematizirati ovaj aspekt sigurnosti.

Upravo zbog mnogostrukih faktora koji utječu na sigurnost pojedinca, nju je vrlo teško definirati, a koja i te kako ima determinirajući značaj na zadovoljenje njenih sveukupnih potreba (lični integritet, sloboda izbora, ekonomski status, zapošljavanje, priznavanje neotuđivih prava, obrazovanje, itd.). Svi ovi faktori su u neposrednoj korelaciji sa funkcioniranjem demokratske i pravne države.

47

Individualna sigurnost

U iskazivanju svih neophodnih životnih potreba, svaki pojedinac prevashodno zahtijeva i odgovorajući nivo svoje sigurnosti. Na njegovu sigurnost djeluje niz faktora. Zbog toga su višestruki oblici i nivoi ugroženosti.

48

Individualna sigurnost

Građani su jedino "u civilnom državnom stanju sigurni za svoju fizičku egzistenciju i tu vlada mir, sigurnost i red".

Država je odgovorna za održavanje vanjske sigurnosti od svih oblika i vidova napada iz okruženja. Jedino na takav način ljudi mogu živjeti u miru i eliminirati sve oblike nesigurnosti ekonomskog, socijalnog i drugog karaktera.

49

Individualna sigurnost

Za razmatranje individualne sigurnosti su vrlo važni međunarodni izvori i dokumenti koji se odnose na ljudska prava i slobode građana.

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine kaže da bi se "zajamčila prava čovjeka i građanina prijeko je potrebno da postoji javna sila. Ova sila je ustanovljena u korist svih, a ne radi lične koristi onima kojima je povjerena”

50

Individualna sigurnost

Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima je bila prvi međunarodni instrument koji je uspostavio standarde za promovisanje građanskih, političkih, ekonomskih, društvenih, kulturnih prava.

Ona proklamira da je "priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira".

51

Individualna sigurnost

Sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima" (član 1.), dok se u članu dva kaže da "svako ima pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost".

U članu sedam se navodi da su "pred zakonom svi jednaki i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na jednaku zaštitu zakona".

52

Individualna sigurnost

Ustavno-pravni okvir u tom pogledu organima i službama sigrunosti daju ovlaštenja, ali sa orijentacijom na precizno definisanje zadataka u cilju zaštite osnovnih prava građana, odnosno sigurnosti.

53

Individualna sigurnost - definicija Individualnu sigurnost definiramo

kao obavezu društva da osigura takav demokratsko-sigurnosni prostor u kojem će njegovi članovi moći ostvarivati i štititi svoje potrebe, prava i interese sa svim općeprihvaćenim i općepriznatim građanskim i ostalim slobodama koje su uslov za izgradnju i razvoj savremenog civilnog društva.

54

Nacionalna sigurnost

S obzirom na svu složenost sigurnosti kao društvenog fenomena, naša daljnja promišljanja bit će usmjerena na pojmovno određenje nacionalne sigurnosti, odnosno sigurnosti države.

Postoje različiti pogledi kada se radi o nacionalnoj sigurnosti. Navest ćemo neke od definicija koje će ukazati na multidefinicijsku situaciju. Prije toga, trebamo apostrofirati da sam pojam “nacionalne sigurnosti” trebamo vezati za period iz 1943.godine. Naime, takvo terminološko određenje je upotrebio Valter Lipman (Walter Lipman) u svom djelu “U.S. Foreign Policy”.

55

Nacionalna sigurnost

Pojedini autori ističu da "nacionalna sigurnost podrazumijeva unutarnju i vanjsku sigurnost države, odnosno sigurnost države u odnosu na vanjske i unutarnje opasnosti i ugroženosti.

Nacionalna sigurnost se definiše kao "odlika samostalne i suverene države koja preduzima odgovornost za vlastitu sigurnost, odgovornost za globalnu sigurnost, kao i za sigurnost svog naroda, a sastoji se od:

sigurnosti nacionalnog okruženja, zaštite života ljudi, zaštite ličnog i drugog interesa, zaštite čovjekovih prava i sloboda odbrane i

uspostave nacionalne sigurnosti, uređenja temeljnih funkcija društva i sigurnost

okoline."

56

Nacionalna sigurnost

Pored toga kaže se da je nacionalna sigurnost "nastojanje nacionalne države da osigura svim članovima društva sigurnost pred ugrožavanjem izvana (intervencije, napadi, okupacije, blokade i dr.) i unutar društva (ugrožavanje reda i mira, kriminala i dr.)"

Pojedini teoretičari međunarodnih odnosa nacionalnu sigurnost definišu kao "odsutnost bilo kakvog straha od napada, ugrožavanja interesa ili prijetnje druge države ili drugih država.

57

Nacionalna sigurnost

Prema Radovanu Vukadinoviću "nacionalna sigurnost podrazumijeva fizički opstanak jedne države i njezina stanovništva zajedno s osnovnim atributima neovisnosti i stalnim materijalnim prosperitetom države"

Integralna definicija: Nacionalna sigurnost prevashodno podrazumjeva fizički opstanak države kroz zaštitu teritorijalnog integriteta i suvereniteta, političku samostalnost sa svim državnim atributima na zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda i drugih vrijednosti građana, te ostalih vrijednosti društva pred vanjskim i unutrašnjim ugrožavanjem.

58

Nacionalna sigurnost - definicijaSavremena nacionalna sigurnost putem države treba

osigurati da u demokratsko-sigurnosnim uslovima obezbijedi vladavinu zakona u cilju stvaranja opće klime za društveno-ekonomskim, socijalnim, kulturnim i inim razvojem građana i zajednice u cjelini. To nadalje pretpostavlja da u zaštiti osnovnih vrijednosti datog društva pred vanjskim i unutrašnjim ugrožavanjem treba polaziti od toga da aktivnosti nacionalnih sigurnosnih struktura putem organiziranih specifičnih aparata države, ne proizlazi isključivo iz efikasnosti, nego iz suštine i funkcije, te ukupnih preventivno-humanističkih vrijednosti, kojima se na civiliziran način uspijevaju postići nacionalni sigurnosni efekti u društvu, sa što manje povređivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Upravo u tome je težnja da se u izgradnji demokratskog, pravnog, otvorenog i civilnog društva ublaže i svedu sve više na humanističku ravan imperativni karakteri zakona, kako bi se stvaralačka energija čovjeka oslobađala u poželjnoj atmosferi sigurnosnih okvira.

59

Međunarodna sigurnost

Genezu međunarodne sigurnosti možemo pratiti još iz davnih vremena.

U okviru toga, svakako trebamo spomenuti i prve kontakte između pojedinih država, koji datiraju još iz 3100. godine p.n.e., a koji se iz oblasti međunarodnih odnosa smatraju prvim pisanim dokumentom. Naime, tako je "napisan ugovor (na kamenom spomeniku) između dva mesopotamska grada - države Logoša i Ume o regulisanju granice"

60

Međunarodna sigurnost

U kasnijem historijskom razvoju se pojavljuje niz primjera potpisivanja bilateralnih sporazuma (ugovor o miru, prijateljstvu, savezu i udruživanju, zabrani ratovanja, arbitraži, uzajamnoj pomoći, o vječnom miru, itd.) koji su u kasnijoj fazi dobijali sve značajniju dimenziju s obzirom na intenzitet, karakter i širinu ispoljavanja međusobnih konflikata i drugih turbulentnih prilika na međunarodnoj razini.

61

Međunarodna sigurnost

Grčka civilizacija i grčka politička filozofija se mogu označiti kao prvi nosioci otkrivanja politike kao društvene pojave, a samim tim i geneze samozaštitnog organiziranja u prvim oblicima političkih zajednica, koje su se pored ostalog ispoljavale kroz sklapanje ugovora o sigurnosti sa daleko širim spektrom međudržavnog komuniciranja.

62

Međunarodna sigurnost

Platon je svoja stajališta uglavnom fokusirao na društvene uzroke ratova, dijeleći ih na unutrašnje i vanjske, smatrajući da je vođenje ratova sa drugim državama neophodno, jer se samo na taj način može očuvati vlastita sigurnost.

Nije dozvoljavao niti opravdavao ratove između grčkih državica - polisa.

Zalagao se za mirno rješavanje eventualnih sporova.

63

Međunarodna sigurnost

Aristotel je na osnovu analize vođenih ratova isticao njihov društveni karakter i ulogu s posebnim težištem na sadržajnom sagledavanju svih onih okolnosti koje utječu i dovode do ratnih sukoba, kritikujući sve oblike sukoba koji su imali pljačkaški karakter.

Da zaključimo, u stavovima Platona i Aristotela možemo, ipak, zapaziti početne obrise realističke teorije o međunarodnim odnosima i sigurnosti.

64

Međunarodna sigurnost

Razvoj i pad Rimskog carstva je veoma sličan putu grčkih država - gradova. U tom periodu je došlo do intenzivnijeg razvoja pravne misli.

Smatra se da je doktrina o pravednom ratu, dala jedan od najvećih doprinosa historiji međunarodnog prava. Polazilo se od toga da je "pravedan rat bio samo onaj koji je imao pravedan uzrok i koji je bio pravilno započet", a to znači "da je prije sukoba trebalo obaviti sve diplomatske formalnosti"

65

Međunarodna sigurnost

U srednjovjekovnom periodu dolazi do preobražaja u društvenom i političkom uređenju. Feudalno uređenje se temeljilo na posebnim odnosima između vladara i njegovih vazala. I nadalje odnosi između država su se zasnivali na primjeni sile.

U tom periodu se pojavljuju dva najznačanija predstavnika srednjovjekovne misli - Aurelije Avgustin (354 - 430) u samom začetku i Toma Akvinski (1224-1275) u vrijeme zrelog feudalizma.

Oni su u okviru svojih teoloških i filozofskih gledišta, doticali i političko-odbrambene probleme i razvijali političku misao što je imalo utjecaja na samu organizaciju i način razvijanja doktrine pravedenog rata, odnosno razvoj teorije o međunarodnim odnosima.

66

Međunarodna sigurnost

Raspadom feudalizma, nastaje građanska epoha političke misli. Političko-pravne teorije su za svoj predmet imale oblikovanje koncepta države i njenih institucija kojima se održava postojeći poredak. Javljaju se i institucionalni oblici sigurnosne saradnje, kada je u pitanju međunarodna sigurnost (Sveta Alijansa, Liga naroda, Ujedinjeni narodi) koja se duži period bazirala na ravnoteži moći koju su opredjeljivali oblici djelovanja na tom području.

67

Međunarodna sigurnost

Teorija ravnoteže moći u okviru međunarodnih odnosa se smatra najstarijom i najviše prisutnom teorijom, sa nizom kontraverzi i ozbiljnih kritičkih i definicijskih određenja, dajući joj širok katalog značenja, ali sa divergentnim konkretnim ciljevima njene implementacije u međunarodnoj praksi. Etimološki gledano, ovaj pojam vuče svoju genezu još od najstarijih vremena.

Veći broj autora je u elaboriranju međunarodnih odnosa i institucionalizaciji potrebnih institucija za održanje mira i sigurnosti, isticao da ravnoteža snaga predstavlja siguran garant u očuvanju i prevladavanju ozbiljnih konfliktnih prilika koje bi mogle uzrokovati i veće političke implikacije.

68

Međunarodna sigurnost

Ravnoteža moći u izvjesnom smislu predstavlja fleksibilan i decentralizirani sistem koji implicira diskrecionu potrebu države za njenim uključivanjem u institucionalne okvire. Ne radi se o jednom krutom mehanizmu, koji ne bi dozvoljavao i mogućnost kritičkog preispitivanja, odnosno sagledavanja daljeg egzistiranja ili redefiniranja daljeg učešća saglasno promjenjenim okolnostima, a time i definiranim sigurnosnim ciljevima.

Radi se o oblikovanju elastičnih saveza koji bi u skladu sa zajedničkim verificiranim globalno strategijskim ciljevima, djelovali bilo da se radi o oružanoj intervenciji ili odbrani strateških nacionalnih interesa. Pri tome, treba kazati da je ravnoteža moći služila kao način rješavanja konfliktnih situacija, kao efikasan "sistem sigurnosti glavnih evropskih država"

69

Međunarodna sigurnost

Realistička teorija svoju koncepciju o međunarodnim odnosima zasniva na očuvanju vitalnih nacionalnih interesa.

Dakle, u njenom fokusu je nacionalni interes, odnosno vrijednost države, koje se moraju po svaku cijenu očuvati i permanentno štititi, svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, zašto je potrebna odgovarajuća moć koja se ispoljava kroz primjenu sile.

Prema autorima ovog teorijskog pravca međunarodna zajednica se vidi kao jedna nezavisna, analitična sredina u kojoj nije uspostavljen adekvatan pravni sistem koji bi štitio osnovne vrijednosti država, usljed čega dolazi do raznih oblika ugrožavanja njihove sigurnosti.

70

Međunarodna sigurnost

Jedan od vodećih teoretičara, i mogli bismo ga nazvati rodonačelnikom realističke teorije je Hans J. Morgentau koji je u svom čuvenom djelu "Politika među narodima: borba za silu i mir" - Politic among Nations: The Struggle for Power and Peace", New York, 1948. godine na cjelovit način izložio svoj koncept međunarodnih odnosa u šest principa (načela), čime je postavio temeljne postulate naznačenog teorijskog pravca.

71

Međunarodna sigurnost

Kao rezime njihovih stavova mogli bismo ih sažeti u činjenici da su oni bili saglasni u tome da na međunarodnoj razini dolazi do suprotstavljenih nacionalnih interesa između država, što neminovno dovodi do različitih oblika konflikata. Radi toga, sve države preduzimaju niz mjera na jačanju vojno-tehnološke moći, u cilju zaštite svojih vitalnih interesa.

No i pored anarhičnosti međunarodne zajednice, između država dolazi do konvergencije nacionalnih interesa kako bi očuvale svoje egzistiranje stvaranjem potrebnih saveza. Za ovaj teorijski pravac se može kazati da je pokušao na jedan koherantan način otvoriti važna pitanja međunarodnih odnosa i sigurnosti.

72

Međunarodna sigurnost

Realistička škola nastoji dati najpotpuniju sliku međunarodne zajednice onakvom kakva je ona u stvarnosti sa mnogostrukim izazovima i turbulencijama, dok predstavnici idealističkog pravca je opisuju na način, kakva bi međunarodna zajednica trebala biti.

73

Međunarodna sigurnost

Osim navedenih, trebamo naznačiti i institucionalističke neorealističke teorije, u okviru kojih se vode rasprave o međunarodnim odnosima i sigurnosti.

Za neorealističku teoriju se može apostrofirati da je u središtu njenog proučavanja "interakcija država i njenih politika, priroda moći, ciljevi vanjske politike država, tehnike mjerenja i upravljanja moći, utjecaj okruženja na političko ponašanje isl."

74

Međunarodna sigurnost

Stoga bi "međunarodna sigurnost trebala značiti da se svi članovi međunarodne zajednice kao cjeline osjećaju sigurni i da u međunarodnome političkom sistemu postoje takvi odnosi, ili pak takvi mehanizmi, koji omogućavaju da se svim državama jamči i u praksi pruža sigurnost"

75

Globalna sigurnost

Razvoj međunarodno-pravnog poretka, ubrzani znanstveno-tehnološki razvoj koji dovodi do međuzavisnosti nacionalnih društvenih zajednica, a time i interakcije ljudi u skoro svim oblastima života i rada (politike, ekonomije, kulture, i dr.), internacionalizacija ekonomskih odnosa, promjenjena geopolitička karta u odnosima među vodećim zemljama svijeta, demografski rast stanovništva i njihovo pomjeranje prema velikim centrima (preko 50% ukupnog svjetskog stanovništva), razvoj u oblasti vojne strategije i tehnologije, (naročito u oblasti nuklearne tehnologije i proizvodnji laserskog oružja) što dovodi do nuklearnog, biološkog i hemijskog terorizma, i sl., naglašeni rast svih vidova informacija i komunikacija sa širokim spektrom metoda i sredstava, kao i težnja država da se oslanjaju na efikasne zaštitne instrumente nacionalne politike, te njihovo prisustvo u oblikovanju političko-pravnih i sigurnosnih organiziranih mehanizama za rješavanje konflikata, odnosi na globalnom svjetskom planu su dobili sasvim nove dimenzije. Taj razvoj u savremenom svijetu se ne može posmatrati izvan političko-sigurnosnih, etičkih i praktičnih pitanja.

76

Globalna sigurnost

Globalizacija u savremenom svijetu je postala predmet interesiranja raznih naučnih disciplina sa različitim teorijskim pristupima, tako da pojedini autori globalizaciju vide kao “kozmopolitsku demokratiju”, drugi kao “drugu modernu”, treći kao “intenzifikaciju međunarodne razmjene”.

Globalna kretanja eksplicitno ukazuju na svu raznolikost, složenost i proturječnost čovječanstva u kojem se nalazi u skoro svim aspektima života i rada. Time dolazimo do bitnih pitanja: a to je odnos "ravnoteže rizika u razvoju i sigurnosti, odnosno da li će globalna integracija ekonomije proizvesti dezintegraciju nacionalnih društava sa svim dramatičnim konzekvencijama."

77

Globalna sigurnost

Globalizaciju ne možemo tretirati kao neki novi sistem koji bi značio nadomještaj savremenih nacionalnih država. Sam naziv podrazumijeva proces u širim okvirima, nego što su države u svim životnim aspektima, bez obzira na geografski prostor, oblik civiliziranosti, političko i ekonomsko uređenje.

Veoma je teško prognozirati posljedice globalizacije, odnosno buduća kretanja na svjetskoj pozornici. Jedno je sigurno da nastojanja idu u pravcu "prilagođavanja postojećih granica među državama, opadanje suvereniteta država–nacije i nastanak globalnih i međunacionalnih asocijacija koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u svjetskoj ekonomiji i društvu."

78

Globalna sigurnost

Aktivnosti koje vode prema globalizaciji možemo zapaziti u političkim, ekonomskim, socijalnim, psihološkim, tehnološkim, kao i u drugim oblastima koje se odnose na potrebe čovjeka i zajednice u cjelini.

Veliki je raskorak između povećanih očekivanja i stvarnih mogućnosti, odnosno jedne poželjne ravnoteže između razvoja čovječanstva i potrebnog nivoa sigurnosti. Stoga se postavlja pitanje; da li globalizacija osim razvoja u svim oblastima nosi sa sobom i objektivne opasnosti i krize za savremeno društvo? Veoma naglašena složenost i konfliktnost savremene civilizacijske stvarnosti neminovno dovodi i do sigurnosnih implikacija, naročito na području poštivanja i zaštite ljudskih prava i sloboda od svih oblika ugrožavanja.

79

Globalna sigurnost

Pitanje globalizacije u savremenim uslovima u sigurnosnom pogledu ne možemo sagledavati kroz puko gomilanje znanstvenih i tehnoloških dostignuća, nego kroz korištenje znanosti u rješavanju osnovnih životnih problema, što je svakako i sigurnosni okvir u kojem se čovječanstvo može nositi sa cjelokupnim razvitkom i postaviti granicu koja će garantirati i "osigurati opstanak globalnog bića", odnosno "društvene zajednice na određenom prostoru"

80

Stanovništvo

Sačinjavaju ljudi na njenoj teritoriji koji su trajno nastanjeni na tim prostorima. Bez stanovništva nema organizacije ljudskog društva. Dakle, radi se o veoma značajnom utjecaju stanovništva na sveukupnu državnu organizacionu i funkcionalnu djelatnost.

Teritorij

Čini dio prostora koje državu kao teritorijalnu zajednicu ljudi čini različitom u odnosu na ostale subjekte, naročito na području međunarodnih odnosa.

DRŽAVADRŽAVA

Politička zajednica sa suverenom vlašću uređenu na temelju prihvaćenih Politička zajednica sa suverenom vlašću uređenu na temelju prihvaćenih regulativnih pravila kao izraz povjerenja i volje građana i koja putem regulativnih pravila kao izraz povjerenja i volje građana i koja putem legitimne fizičke sile osigurava njihovu primjenu u cilju zaštite i očuvanja legitimne fizičke sile osigurava njihovu primjenu u cilju zaštite i očuvanja vrijednosnog sistema građanskog društva, vodeći računa o obezbjeđenju vrijednosnog sistema građanskog društva, vodeći računa o obezbjeđenju ravnoteže između zaštite osnovnih prava i sloboda građana i interesa ravnoteže između zaštite osnovnih prava i sloboda građana i interesa društvene zajednice.društvene zajednice.

Državna vlastDržavna vlast

uspostavljena uspostavljena organizirana organizirana hijerarhijska hijerarhijska struktura koja struktura koja djeluje na djeluje na pojedince radi pojedince radi postizanja željenog postizanja željenog ponašanja, vodeći ponašanja, vodeći računa da se računa da se njihova djelatnost njihova djelatnost zasniva na zasniva na legitimnosti legitimnosti naročito kada je u naročito kada je u pitanju primjena pitanju primjena fizičke prinude.fizičke prinude.

SuverenostSuverenostnajviša, najviša, neograničena, neograničena, apsolutna, trajna, apsolutna, trajna, neograničena i neograničena i neotuđiva vlast, čiji neotuđiva vlast, čiji je sadržaj u pravu je sadržaj u pravu izdavanja zakona, izdavanja zakona, imenovanje imenovanje najviših državnih najviših državnih službenika, službenika, odlučivanje o ratu i odlučivanje o ratu i miru, davanje miru, davanje pomilovanja, pomilovanja, oporezivanju i oporezivanju i pravo na pravo na pokornost. Dakle, pokornost. Dakle, radi se o radi se o suverenosti kao suverenosti kao "najvišoj vlasti koja "najvišoj vlasti koja ne priznaje nijednu ne priznaje nijednu drugu više od nje.” drugu više od nje.” (Bodin)(Bodin)

81

Demokratija i demokratska ustavna država Da bi politički sistem u jednoj državi bio

demokratski i da bi kao dio globalnog sistema u društvu obezbijedio neophodne pretpostavke za usklađivanje međusbubjektivnih interesa, sa demokratskom kontrolom, on mora ispuniti fundamentalni zahtjev, a to je da se sve relevantne odluke koje su od ključnog značaja za društvo u cjelini, donose u institucijama koje su obrazovane i uspostavljene na osnovu redovnih, provedenih izbora između više političkih partija i kandidata putem općeg prava glasa.

Demokratija i demokratska ustavna država Iz ovog slijedi logičan zaključak da je izborni

sistem ključni nerv političkog sistema, s obzirom da se samo demokratskim višepartijskim izborima zadobija potrebno povjerenje u institucije sistema. To ujedno znači da bez demokratije nema demokratskih institucija koje izvršavaju i osiguravaju podređenost vlasti slobodno izraženoj volji i potrebama njenih građana i njihovog permanentnog utjecaja na pravac i sadržaj provođenja politike putem demokratsko izabranih predstavnika u predstavnička tijela parlamenta, kao i druge relevantne organe. Na ovaj način građani na posredan način ostvaruju i kontrolnu komponentu nad organima i službama sigurnosti koje čine sistem sigurnosati jedne države.

Demokratija i demokratska ustavna država Ustav je osnovni zakon države, koji je u vrhu

piramide gdje se oblikuje i završava državni poredak. Na taj način on poprima i nadzakonsku pravnu snagu. U razmatranju pojma često se upotrijebi i politička dimenzija. Smatra se da ustav u političkom smislu postoji kada je onemogućena subjektivnost, samovolja i zloupotreba nosilaca državne vlasti. Elementi ustava su podjela vlasti, unaprijed propisani pravni mehanizam za saradnju više vlasti, kako bi se izbjegli zastoji i blokade u vršenju vlasti, racionalan metod ustavnih promjena i time prilagođavanja ustava društvenoj stvarnosti. Efikasno ograničenje državne vlasti vrši se podjelom na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.

Demokratija i demokratska ustavna država

Na osnovu svega do sada izloženog pod demokratskom ustavnom državom koja se smatra poželjnim političkim projektom i poretkom budućnosti, podrazumijevamo državu koja uokviruje civilno društvo, društveno-kulturni okvir, demokratsku političku kulturu, u kojoj i politika ima ograničeno polje svoje nadležnosti i djelovanja, ostavljajući ambijentalni prostor za poštivanjem autonomije i općeprihvaćenih univerzalnih prava i sloboda pojedinaca, kao i drugih područja društvenog života i rada. Ona svoje djelovanje treba prevashodno zasnivati na zadobijenom povjerenju i pristanku većine građana, odnosno narodnom suverenitetu,koje se smatra fundamentalnim demokratskim načelom u samoograničenju izabrane političke vlasti. Na taj način i politika u savremenum uslovima treba da služi kao faktor jedinstva i usklađivanja različitosti, a sve u cilju eliminisanja latentnih sukoba koji na političko-sigurnosnoj razini mogu uzrokovati ugrožavanje pojedinih segmenata sigurnosti.

Demokratija i demokratska ustavna država Da bi se uspješno razvilo svako društvo definiše svoje fundamentalne

vrijednosti, sa prioritetima kao i način njihove zaštite radi odgovarajućeg obrazovanja i usmjeravanja djelatnosti nosilaca i subjekata sistema sigurnosti. Međutim, naznačene vrijednosti su uslovljene karakterom društveno političkog sistema, odnosno političke vlasti i organizacijom ustavno-pravnog poretka. Postavlja se pitanje koje su to osnovne vrijednosti jednodg društva, a koje su predmet posebne sigurnosne zaštite svih uspostavljenih sistema, a naročito onih koji na profesionalan način imaju obavezu da štite općeprihvaćene vrijednosti. To su:

teritorijalni integritet, nezavisnost, suverenost, ustavni poredak, ljudska prava i slobode, mir i sigurnost, pravo ljudi, naroda i države, kulturne i druge tvorevine itd.

Demokratija i demokratska ustavna država Iako se u globalnom smislu može prihvatiti pomenuta podjela,

međutim šta je najbitnije jeste da su one u fokusu interesiranja i djelovanja nosilaca i subjekata sistema sigurnosti. U tom smislu možemo reći da je sigurnost jedna od relativnih vrijednosti države, odnosno društva, jer svako ugrožavanje sigurnosnih vrijednosti direktno se odražava na funkcioniranje demokratskog poretka. Na taj način dolazi i do pojavnih oblika devijantnog ponašanja koje se iskazuje kroz sigurnosne pojave. Pošto su i vitalne vrijednosti društva dinamična kategorija, to podrazumijeva i zvanično oblikovanje globalne politike sigurnosti i strategije za izdiferenciranim prioritetima, naročito onih koji u sebi nose brojne izazove, a time i do ugrožavanja pravnog poretka država. Postavlja se pitanje kako i na koji način se suptostaviti svim neprihvatljivim i društveno opasnim štetnim pojavama po razvoj savremenog demokratskog društva. Kao odlučujući činilac u predupređenju i suzbijanju svih opasnosti, jeste reakcija cjelokupnog društva, a ne samo državnih organa koji se po prirodi svoje djelatnosti bave ovom problematikom.

Demokratija i demokratska ustavna država Odgovarajuća i trajna institucionalna povezanost elemenata sistema i

njihovo djelovanje je garancija uspješnog osmišljavanja i provođenja raznovrsnih aktivnosti, kako bi se eliminisale i umanjile opasnosti i neizvjesnosti koje prate razvoj savremene civilizacije. Svaka konkretna aktivnost treba da rezultira potrebnim prognoziranjem kretanja i stanja sigurnosnih prilika. Zbog toga je i velika odgovornost na sistemima sigurnosti. Dakle razna devijantna ponašanja u raznim oblastima života i rada opredjeljuju organizaciono, funkcionalno i operativno postavljanje pojedinih podsistema sa kontinuiranim praćanjem i propitivanjem kvaliteta poduzetih aktivnosti, odnosno da li su one odraz trenutnih sigurnosnih prilika u društvu. I u tim okolnostima se mora imati osjećaj operativno-profesionalne mjere kako ne bi došlo do prekoračenja ovlašćenja zbog nedovoljnog poznavanja svih relevantnih aspekata trenutnih sigurnosnih prilika ili preduzimanje takvih konkretnih mjera koje ne odgovaraju stepenu ugroženosti i prisutnim sigurnosnim problemima. U tim uslovima smatramo da prognoziranje ima posebno značenje. Prognostičke analize sa svim aspektima: naučnim, stručno-operativnim, praktičkim, vremenskim, iskustvenim, prostornim, itd. pružaju mogućnosi koje mogu poslužiti kao fundament u operativno.sigurnosnom postavljanju prema svim pojavama i ponašanjima koje ugrožavaju osnovne vrijednosti društva. Ostvarujuće buduće vidike istraživanja svih aspekata ugrožavanja i njihovih uzroka, odnosno svih onih premisa koji imaju neposrednu i posrednu vezu sa sigurnosnim političko-sigurnosnim stanjem, trebaju se naći u središtu istraživanja radi zaštite i stvaranja povoljnog političko-sigurnosnog ambijenta u društvu.

Sistemi sigurnosti

Dosadašnja izlaganja ukazuju da je država u svakom društvu nosilac sigurnosti. Ona svoju funkciju ostvaruje putem legitimne moći, koju posjeduju njeni izvršni organi u čijoj su nadležnosti poslovi na zaštiti javnog reda i poretka. Taj visok standard sigurnosti proizilazi iz ustava i zakona, odnosno pravnih normi. Država mora obezbijedniti svakom pojedincu da bez upotrebe nasilja prema njemu može ostvarivati svoja osnovna prava i slobode, saglasno savremenim civilizacijskim i humanim postulatima. Međutim, da bi pojedinac mogao ostvarivati naznačena prava on se treba ponašati u skladu sa prihvaćenim regulativnim pravilima o željenom ponašanju u čijem je središtu odsustvo bilo kojeg vida ugrožavanja segmenata sigurnosti.

Sistemi sigurnosti

Dakle, ukoliko se želi izgraditi demokratska pravna država, njene institucije moraju postati nosilac državne dinamike, mijenjanja, razvoja, a istovremeno i nosilac i te kako potrebne kontrole nad vlašću i pritisaka na nju. Kao što vidimo sloboda u demokratskoj državi prvenstveno zavisi od ograničavanja političke vlasti.. Ukratko, ukoliko vlast nije pod odgovarajućom kontrolom ne možemo govoriti o razvijenom demokratskom društvu, posebno u kojem postoji suviše velika koncentracija vlasti u jednom centru. U tom procesu posebnu odgovornost ima sistem sigurnosti, odnosno njegova moć. On u svakoj pravno uređenoj demokratskoj državi predstavlja društvenu nadležnost. Ali ako se ne ostvari kontrola zakonitosti rada sigurnosnog sistema njegova moć može postati „društveno opasna“, a naročito u odnosu prema građanima primjenom mjera represije sa prekoračenjem zakonom datih ovlašćenja. Zato ničija volja, pa ni institucija vlasti, ne smije biti izvan zakona. U tom kontekstu, osnovni izvor moći organa i službi sigurnosti treba da proizilazi iz zakona i njegovo sprovođenje treba da se odvija u skladu sa općeprihvaćenim univerzalnim standardima, što predstavlja fundament za oblikovanje etičko moralnog ponašanja službenika koji su u službi zakona. Znači i sloboda je u značajnoj mjeri stvar zakona.

Sistemi sigurnosti

Na osnovu svega, možemo kazati da teorija sigurnosti kao interdisciplinarna nauka sa multidisciplinarnim sistemom metodološkim pristupom u uslovima dinamičkih, međuzavisnih, složenih i konfliktnih odnosa u društvu kompleksno istražuje, proučava, sintetizuje i analizira sigurnosne pojave. Time se pruža naučni okvir za projekt hipoteza i rezultata istraživanja, a što će poslužiti svim institucijama u sistemu sigurnosti da na bazi sigurnosnih procjena i procjena ugroženosti, donesu takvu egzaktnu sigurnosnu politiku čije će ishodište biti oblikovanje poželjnih sigurnosnih ciljeva i strategije njihovog praktičkog ostvarenja. To implicira kontinuiran naučni interes za cjelovitom provjerom nastojanja, praćenja, kretanja, i utjecaja svih oblika ugroženosti na sigurnosnu stabilnost društva. Međutim, autonomnost djelovanja svih institucija se treba odvijati u ustavno-pravnim okvirima sa legitimnom civilnom kontrolom.

Sistemi sigurnosti

Kada govorimo o političko-pravnim okvirima razdvajanja funkcije između politike i elemenata sistema sigurnosti, trebamo poći od osnovne premise da su građani ti koji na demokratskim izborima biraju svoje predstavnike u domove Parlamenta. Znači, preko svojih predstavnika imaju utjecaj na donošenje vitalnih zakona i odluka za funkcioniranje državnih organa. Zakonodavna tijela Parlamenta u savremenim društvima donose ključne zakone koji se odnose na policijsku, odbrambenu i obavještajnu sferu. Ali i tu ima izuzetaka, shodno tome o kakvom se obliku političkog sistema radi. Na osnovu toga možemo apostrofirati da su doneseni zakoni produkt politike, koje naznačeni organi i službe sigurnosti u svom radu moraju provoditi. Na tom nivou treba da se završi konkretan utjecaj politike, s obzirom da je postupanje po zakonu, i njegovo provođenje stvar operatzivno-stručnog i profesionalnog karaktera i zakonitog rada pomenutih struktura.

Sistemi sigurnosti

Parlament je jedina institucija koja kontroliše rad egzekutive. Međutim, evidentne slabosti i mnogobrojni faktori koji utječu na sigurnost u društvu, nastoje se iskoristiti za uspostavljanje novih oblika društvene moći, koji bi jednim dijelom ostali izvan kontrolnih mehanizama od strane nadležnih institucija. U tim novim okolnostima vodi se beskompromisna borba između političkih snaga koje pouzdano nisu u stanju da budu potreban oslonac u oblikovanju demokratskih institucija i dovodi do korištenja i usmjeravanja pojedinih elemenata kao jakog represivnog aparata države. Njihova politizacija i aktivno uključenje u političko-sigurnosnim i drugim prilikama zavisi prvenstveno od oblika društvenog uređenja. Političko pomijeranje odbrambeno-sigurnosnog i obavještajnog djelovanja uveliko zavisi od centralnih političkih aktera – nosilaca političke moći koji nastoje zaštititi postojeće stanje. Oblačenje u „ruho“politike pomenutih struktura i njihovo aktivno uključivanje, naročito dolazi do izražaja u nedemokratskim režimima. Inače, „krize nastaju kada struktura nekog društvenog sistema dopušta manje mogučnosti rješavanju problema, na što bi se moralo upotrijebiti za održavanje ustrojstva sistema. U tom smislu su krize stalne smetnje integracije sistema.“

Sistemi sigurnosti Na osnovu svega kazanog možemo naznačiti da je nerealno govoriti o

potpunoj odvojenosti sigurnosnih mehanizama i politike i u današnjim demokratskim okvirima. Ali miješanje politike treba da se odvija prvenstveno u okviru Parlamenta i vlade. Mođitim, kao što smo naveli, pojačana i prenaglašena uloga i uticaj politike sa prekoračenjem ovlašćenja za ostvarenje kontrole i nadzora nad tim strukturama, dovodi do naglađenih implikacija i ograničene krize, a time i narušavanje ustava kao osnovnog zakona za konstituisanje jedne političke zajednice u demokratsku pravnu državu. Jedino optimalno rješenje se nalazi u političkoj neutralnosti sistema sigurnosti, odnosno njegovih elemenata, koja se treba odvijati u ustavnopravnim okvirima. Dakle, radi se o autonomnom djelovanju u odnosu na politiku, odnosno ustavno-pravnoj i zakonskoj dinstanci, kako bi se na drugoj strani saglasno civilizacijskoj težnji mogli sadržajnije uključiti u oblikovanje i sprovođenje socijalno-preventivnih programa, s ciljem smanjenja distance, a tim i služenju građana. To se posebno odnosi na policijski sistem. Međutim, ovim ne želimo istaći da se sigurnosne strukture, odnosno njeni članovi žele potpuno distancirati od politike (učestvovanje na izborima, pravo na slobodu mišljenja, i dr.). Iz svega navedenog proizilazi da je sistem sigurnosti u obavezi da bude lojalan demokratski izabranoj vladi, bez obzira na njen politički stav. Drugo, princip političke neutralnosti koji je inaugurisan ustavom i podržan zakonskim propisima traži od organa i službi sigurnosti, da se oni kao prinudni aparati države u svom konkretnom djelovanju ne mogu pozivati na politička prava stranaka i institucija.

Sistemi sigurnosti

Politička neutralnost je bitna i za odlučivanje u složenim sigurnosnim prilikama gdje u prvi plan moraju doći stručne i profesionalne sposobnosti i samopouzdanje u operativnom djelovanju. Znači, i u takvim prilikama se treba iskazati autonomnost, efikasnost i već navedene sposobnosti sa razvijenim i senzibilnim osjećajem za političke događaje koji su prethodili usložnjavanju sigurnosnog stanja, kako njihove aktivnosti ne bi dobile političke konotacije, što može dovesti do političkih, socijalnih i drugih problema u društvu. Svako korištenje bilo kojih elemenata sistema sigurnosti od strane politike u onim prilikama gdje je prevashodno potrebno političko rješenje smatra se zloupotrebom njihovog korištenja. Prema tome, organi i službe odbrane i sigurnosti, te obavještajni elementi u svom radu niti smiju niti po ustavu i zakonu ne mogu djelovati umjesto politike. Zbog toga, svaki paternalizam jasno ukazujr na identifikaciju političke instrumentalizacije sistema sigurnosti, koji na sebe ne može preduzimati odgovornost za neriješene probleme političkog karaktera.

Sistemi sigurnosti Sistemi sigurnosti prilikom informisanja javnosti moraju iskazati visoko

profesionalnu etiku, te takav nivo transparentnosti koji će biti lišen jednostranog i tendecioznog ponašanja i tumačenja sigurnosnih pojava i događaja, što vrlo često može dovesti do nesporazuma, gubitka povjerenja, pa i konfliktnih situacija, jer, zbog nedovoljne transparentnosti i prisutne predrasude o tajnovitosti sigurnosnih mehanizama, uzrokovalo je veoma nizak nivo informiranosti građana.

Iz svega navedenog, dolazimo do zaključka da se samo na temelju ustavno-zakonskog, sistemskog, kontinuiranog i planskog odnosa prema javnosti, baziranog na verifikovanim ciljevima može blagovremeno i precizno upoznati javnost o svim relevantnim pitanjima sigurnosnog karaktera. To je put ka oblikovanju i kreiranju atmosfere razumijevanja i povjerenja. Što je od izuzetne važnosti za ostvarenje funkcije u civilnom društvu. Taj nivo transparentnosti, odnosno informiranje javnosti, treba da pretendira stvaranju demokratskih civiliziranih principa u radu pomenutih struktura, čime se utire put ka međusobnoj simbiotičkoj vezi, usljed čega se i provođenje zakona polako treba da preobražava i pretvara sve više u opću demokratsku uslovljenu i inspirativnu humanu djelatnost. Stoga, novi koncept transparentnosti treba nedvojbeno poprimiti službenu filozofiju djelovanja sa institucionalizacijom novih ideja, koje će rezultirati stvaranju prozračne klime za uspješno predstavljanje rada svih podsistema koji čine sistem sigurnosti u savremenim uslovima.

Savremeni sistemi sigurnosti Sistem sigurnosti koji je organiziran sa nizom posistema

nudi usluge od najvećeg društvenog značaja za građane, a to je njihova sigurnost. Dakle, jedan od glavnih zadataka svake pravne zajednice je briga za ostvarenje i održanje svih segmenata sigurnosti, što je uostalom i presudna odrednica savremene civilizacije. Ostvarenje tih ciljeva može se postići samo dopuštenim pravnim sredstvima, ali samo u onim okvirima koji ne dovode u pitanje zajamčene slobode i prava građana. Međutim, da bi se te aktivnosti zasnivale na naučnim ključnim postulatima, treba se egzaktno i sadržajno poznavati objektivna sisgurnosna stvarnost. Preciznije kazano detaljno operativno poznavanje latentnih izvora ugrožavanja na bazi čega se donose planovi za taktičko-tehničke i operativne aktivnosti sa potrebnim sredstvima u cilju blagovremenog preventivnog reagiranja.

Savremeni sistemi sigurnosti Sistem sigurnosti danas svoju funkciju obavljaju u jednim velikim

političkim, historijskim, kulturnim, socijalnm i drugim različitostima sa međusobnim prožimanjem i utjecajima. Međutim, nije njihov zadatak samo otklanjanje izvorišta ugrožavanja vrijednosti društva, nego oni moraju iskazati sposobnost da na adekvatan način odgovore na sve sigurnosne izazove, naročito u prevenciji i represiji kriminaliteta. U tim prilikama, nosioci poslova sigurnosti moraju pravovremeno oblikovati i praktično artikulirati odgovarajući korpus naučnih principa koji će proizlaziti iz odgovarajućih zahtjeva i potreba društva. Samo će na takav način obezbijediti potrebne političko-sigurnosne, ekonomske, socijalne i druge okolnosti koje su neophodne za egzistenciju i blagostanje svih građana u jednoj državi. Sve to dovoljno govori da se sistemi sigurnosti danas nalaze pred velikim izazovima i odgovornošću, nastojeći da u koordinatama između politike, države i zajednice oblikuju i izgrade autonomsnost svog djelovanja u onoj mjeri kako je to predviđeno ustavom i zakonom. Doktrina i strategija javnog transparentnog i na zakonu zasnovanog djelovanja sigurnosno se obezbjeđuje demokratski prostor za funkcioniranje legitimno uspostavljenih ostalih instutucija vlasti.

Savremeni sistemi sigurnosti Ssistem sigurnosti definiramo kao dinamičan, složen i

specifičan podsistem u razvoju svakog društva. Njegov je osnovni zadatak da putem uspostavljenih institucija i operativno-profesionalnih i specijaliziranih organa i službi sa jasno utvrđenim pravilima, obavezama i dužnostima i potrebnom kadrovskom i tehničkom opremljenošću, a na osnovu naučno-stručnih i stečenih iskustvenih saznanja u proučavanju, praćenju, analizi i cjelovitom objašnjenju sigurnosnih pojava, preduzima kompleks operativnih taktičko-tehničkih i drugih preventivno-represivnih mjera i aktivnosti radi blagovremenog i uspješnog sprečavanja, otklanjanja i otkrivanja svih unutrašnjih i spoljih izvora i opasnosti ugrožavanja, a sve u cilju očuvanja i zaštite osnovnih društvenih vrijednosti (suverenite i integritet države, ustavni poredak, nezavisnost, teritorijalna cjelovitost, prava i slobode građana itd). pridržavajući se strogo ustavno-pravnih, zakonskih i etičko-profesionalnih principa.

Savremeni sistemi sigurnosti Sadržajna orijentacija se treba zasnivati na nučnim sistemskim metodama uz

permanentnu analizu i propitivanje organizacije i sveukupnih mjera i aktivnosti, kao i njihov odnos sa drugim sistemima i okruženjem. Tako se daje prilika podsistemima da u okviru oblikovanja sigurnosne politike ponude inovativne sigurnosne programe, pošto je sigurnost u prvom redu potreba i interes građanstva. Kako građani preko svojih legitimno izavranih predstavnika imaju uticaj na donošenje vitalnih zakona, onda oni postavljaju društvene ciljeve, mešu kojima su svakako ključni ciljevi sistema sigurnosti. Dakle, ako je slododa cilj svakog društva da kao slobodno društvo sve više iziskuje sposobnost, da kroz demokratske procese egzistira bez prejake uloge prinudnog aparata u regulisanju i održavanju osnovnih unutrašnjih odnosa, onda i građani svojim stvaralačkim odnosom trebaju doprinijeti u oblikovanju ciljeva i stvaranju klime u očuvanju svih segmenata sigurnosti. Samo na taj način će to postati i njihova zahtjevna i poželjna potreba u cilju izgradnje visoko otvorenog i humaniziranog društva. Vidimo da se radi o kompleksnoj, dinamičnoj i specifičkom problematici koja nedvojbeno zahtijeva naučni i studiozan pristup, sintezu, kritičku i komparativnu analizu. Na temelju toga mnogi društveni subjekti, državni i stručno-profesionalni organi u okviru ustava i zakona sa odgovarajućim stepenom međusobne korelacije, izvršavaju postavljene zadatke, kao osnovne garancije u očuvanju sigurnosti u društvu.

Osnovne karakteristike sistema sigurnosti Dinamika, složenost i međuzavisnost sigurnosnih prilika, koje su naročito prisutne

u društvima koja se nalaze u tranziciji, otvara niz relevantnih pitanja među kojima su svakako dominantna ona koja se odnose na organizaciju i karakteristike sistema sigurnosti. Naima, već duži vremenski period i u državama sa demoktskom i sigurnosnom tradicijom odvijaju se procesi kojima se traži novi model sistema sigurnosti, čime bi se obezbijedila maksimalna efikasnost u cilju zaštite sigurnosti društva. To danas predstavlja specifično naučno područje s obzirom da su se nosioci ovih aktivnosti našli u sasvim jednoj novoj situaciji. Za razliku od ranijih sistema, njegov rad mora biti utemeljen na naučnim postulatima s obzirom da je društveno područje postalo arena antagonizama između različitih političkih i drugih organizovanih grupacija, tako da društvena zbilja zahtijeva i traži u kontinuitetu značajne korelacije u funkcioniranju ključnih institucija sistema. Međutim, djelovanje odgovarajućih organa i institucija može naći svoje opravdanje samo ukoliko su u funkciji uspješnog funkcionisanja ustava, demokratije kao preduslova stabilnosti ukupnog sistema. Razvojem društva neminovno se nameće i potreba za jednom prihvatljivom kompleksnom naučnom sigurnosnom filozofijom i praksom kojom će se postaviti osnovni principi unutar specifičnih podsistema koji će moći iskazati brzinu mjera, radnji i postupaka u operativnoj realizaciji planiranih zadataka. U operativnom postupanju i praksi, odnosno od brzine reagiranja, tačnosti i pravovremenosti zavisi izvršenje konkretnih zadataka i postizanje ciljeva, utvrđenih na osnovu prethodnog naučno-stručnog i operativnog istraživanja stanja, kretanja i prognoze u oblasti sigurnosti. Mnogostrukost i složenost sigurnosnih prilika sa divergentnim utjecajima i posljedicama, uslovljavale su funkcionalne i druge karakteristike sistema sigurnosti, odnosno njegovih elemenata, fundamentalne za obavljanje ustavom i zakonom datih zadataka. U daljnjem naučnom promišljanju naznačene karakteristike se uglavnom odnose na policijski, obrambeni i obavještajno-sigurnosni sistem. Sistem sigurnosti je veoma dinamičan i specifičan sistem, autonomnost njegovog djelovanja se treba odvijati u ustavno-pravnim okvirima sa civilnom kontrolom. Samo sa strategijom javnog, transparentnog i na zakonu zasnovanog djelovanja, sigurnosno se obezbjeđuje demokratski prostor za funkcioniranje legitimno uspostavljenih ostalih institucija vlasti.

Osnovne karakteristike sistema sigurnosti Sistem sigurnosti kao stabilan jedinstven sistem sa nizom

hijerarhija uspostavljenih podsistema i sa jasno preciziranim funkcijama koji kao izvršni legitimni organ države svoje aktivnosti provodi u skladu sa demokratskim vrijednostima društva. Znači, fleksibilno ali u konačnom ishodu dosljedno poštivanje i sprovođenje zakona, kojim se obezbjeđuje slobodan demokratski prostor u kojem se odvijaju potrebne političke i druge aktivnosti, održava fundamentalni princip pravne države i civilnog društva, sa posebnim akcentom na zaštitu osnovnih prava i sloboda građana.

Na svim hijerarhijskim nivoima, sistem rukovođenja mora biti zasnovan na naučnim osnovama i primjenom kohezivnih koncepcija, načela metoda, taktika i tehnika rukovođenja, uspješno realizira strategijsko-operativne aktivnosti u cilju ostvarenja konkretnih ciljeva koji služe kao vodilja sa jasnom vizijom postupanja svih organa i institucija koji čine sistem sigurnosti.

Osnovne karakteristike sistema sigurnosti Postupanja svih podsistema treba se odvijati u skladu sa

načelima srazmjernosti, tolerancije, strpljivosti, odmjerenosti, sposobnosti, izdržljivosti, uvažavajući službenu filozofiju rukovođenja, koja implicira političke, pravne, taktičke i druge komponente. Dakle, svi organi i službe sigurnosti, svoje aktivnosti usmjeravaju ka zajedničkom cilju, što zahtijeva brzo, autoritativno i efikasno reagiranje u složenim sigurnosnim prilikama. To dalje podrazumijeva sistemsku identifikaciju problema, pri čemu treba da dođe do punog izražaja inicijativa, sposobnost, kreativnost, hrabrost, odgovornost, te efikasna procjena, kao i umješnost i vještina u razrješavanju naglašenih kompleksnih situacija. Pretpostavka za to jeste naučni i stručni pristup u kritičkoj analizi i sistemskom predviđanju i prognozi, programiranju, planiranju, postupcima i djelovanju organa, utemeljenim na sigurnosnim procjenama o ugroženosti područja djelovanja brojnih podsistema.

Osnovne karakteristike sistema sigurnosti Da bi svi organi i tijela koji oblikuju sistem sigurnosti zadobili

potrebno povjerenje javnosti, ona mora biti istinito, objektivno, pravovremeno, odgovorno i kompetentno informisana o brojnim aktivnostima koje provode u skladu sa planiranim ciljevima. Taj zadatak, imaju sredstva masovnih komunikacija koja moraju stvarati sve neophodne pretpostavke za slobodu misli i izražavanja, širenje i podizanje kreativnih stavova, sadržaja, kritičku razmjenu mišljenja, iskustva i stavova, kako društva tako i njegovih građana, afirmisanje otvorenosti politike prema građanima i građanstva prema politici, itd. Blagovremeno obavještavanje, razmjena i cirkulacija mišljenja omogućuje grašanima, da kao slobodna i oslobađajuća struktura u značajnoj mjeri utječu na svestranije promjene u samom društvu. Ta mreža ljudskih komunikacija predstavlja ključnu potrebu za novim stvaranjem i usavršavanjem zasnovane na svijesti, shvatanjima i potrebama ljudi, integrisana u demokratski, otvoreni, civilizirani prostor sa naglašenim kooperativnim odgovarajućim prenosnim, objektivnim i nezavisnim postulatima i uz potrebnu javnu kontrolu njihovog djelovanja

Osnovne karakteristike sistema sigurnosti Organizacija i rukovođenje sigurnosnim sistemima u novim

društvenim prilikama, traži jedan novi model koji će u složenijim i otvorenijim društvenim odnosima, sa dobro osmišljenom sigurnosnom politikom i strategijom, omogućiti da sveukupno djelovanje bude zasnovano na naučno-stručnim i iskustvenim premisama. Međutim, da bi se efikasno implementirale sve planirane aktivnosti najviše zavisi od ljudskog faktora. Dakle, moraju se uvažavati one pretpostavke koje su neophodne za uspješno izvršavanje oficijelnih zadataka. Naročito, rukovodni radnici u tim strukturama moraju pomno i efikasno pratiti sve društvene promjene, kako bi blagovremeno na svim hijerarhijskim nivoima stvarali klimu za prihvatanje organizacijskih i drugih promjena. U tom smislu se trebaju razvijati stavovi i uvjerenja, a posebno kultura sigurnosnog ponašanja i djelovanja naročito u složenim prilikama, što će biti garant humanijeg postupanja u obavljanju zadataka. Kada se postigne taj korelativni odnos između shvaćanja i značaja sigurnosnog sistema u društvu, prihvatanje svih njegovih organizacijskih, operativnih i drugih karakteristika, te spremnost operacionalizacije prethodno usvojene sigurnosne politike i strategije, onda se može reći da će se udovoljiti zahtjevima i nužnostima cjelokupnog društva.

Osnovne karakteristike sistema sigurnosti S obzirom da je preventivno i represivno djelovanje

sigurnosnih sistema uslovljeno raznim oblicima i izvorištima ugroženosti, treba se imati osjećaj za prioritet uz dosljednu primjenu i afirmaciju načela zakonitosti. To je fundamentalno načelo koje predstavlja temeljni postulat svakog modernog sigurnosnog sistema i legitimni je izraz civilizacijskih tekovina savremenih pravnih normi. Ovo načelo dalje predviđa da zakon jasno mora naznačiti granice i način korišćenja bilo kojeg ovlašćenja imajući u vidu legitimni cilj kao mjerilo kako bi pojedincu dao primjerenu zaštitu protiv samovoljnog uplitanja. Razvoj svih aspekata demokratskog društva, a osobito stvaranje ambijentalnog prostora za humaniziranjem ličnosti u kojem kultura i vrijednosna dimenzija pojačava ulogu i osnovni značaj ljudske stvaralačke ličnosti, mora pratiti i savremena organizacija i rad sigurnosnog sistema. Time će se dati doprinos u ostvarenju što manje nepovredivosti ljudskih prava, držeći sepored ostalog i osnovnog načela zakonitosti.

Osnovne karakteristike sistema sigurnosti Naznačene osnovne karakteristike nacionalnog sigurnosnog

sistema, upućuju na relevantne sadržaje bez kojih on ne može ispuniti svoju funkciju u društvu. U tom kontekstu se nameće ključno pitanje koje se odnosi na legitimnost djelovanja svih subjekata koji čine sistem sigurnosti. Ranije smo kazali da je legitimnost prevashodno politološki i sociološki pojam. Mešutim, temelj legitimacije svake ustavne države se može potvrditi riječima da „sva vlast pripada narodu i od njega potiče“. Ovo treba apostrofirati da kada govorimo o legitimaciji, onda mislimo na dokazivanje legitimnosti. Kako je pitanje o legitimnosti u uskoj korelaciji sa pitanjem stabilnosti ili trajnosti političkog poretka, države prije svega, proizilazi da je legitimna ona državna vlast koja je ustanovljena voljom većine građana na slobodnim, neposrednim i demokratskim izborima i koja uživa njihovu podršku i povjerenje. To je temeljna pretpostavka stabilnosti svake vlasti. Kraće kazano svaka država svoju demokratsku formu i legitimitet dobija od naroda. Ni jedna vlast se ne može opravdati ukoliko svoju legitimnost nastoji postići isključivo nasiljem. Vlast mora obezbijediti podršku građana, ako to nije u stanju suočiti će se sa nizom protivuriječnosti, što u krajnjoj instanci dovodi do upotrebe nasilja nad građanima.

Sigurnosna politika

Politika i širem značenju podrazumijeva usmjeravanje ljudske djelatnosti u određenom pravcu radi ostvarenja optimalnih ciljeva. Usmjeravanje društva politika vrši uz pomoć uspostavljene državne vlasti. Takođe, vrlo često možemo čuti da je politika umjetnost vladanja. Ako je to tako i sigurnosna politika implicira potrebu da na konzistentan način oslanjajući se na rezultate istraživanja nauke o sigurnosti i drugih naučnih disciplina oblikuje globalne sadržaje koje nastoji realizirati preko uspostavljenih subjekata koji čine sistem sigurnosti u društvu. Na to utječe niz relevantnih definirajućih faktora bez kojih nije moguće ostvariti konkretnu djelatnost koja bi rezultirala dostizanju povoljnog stanja nacionalne sigurnosti.

Važno je naznačiti, da svaka organizirana država oblikuje i razvija niz politika kao što su ekonomska, vanjska, obrambena, sovijalna, zdravstvena, ekološka, energetska, kulturna, obrazovna. Sve ove politike imaju odgovarajućeg uticaja na stanje sigurnosti. Iz tih razloga one čine politiku sigurnosti na globalnom nivou.

Sigurnosna politika

Demokratska sigurnosna politika pored osnovne sigurnosne komponente treba svojim praktičkim aktualitetom putem organa i službi sigurnosti, te ostalih institucija dati potreban okvir koji implicira njihovu dinamičku međuzavisnost u održanju stabilnosti političkog poretka. Ovim jasno prepoznajemo mjesto sigurnosne politike u društvu.

Velika je diskrepanca između sve naglašenijih potreba za ostvarenjem ljudskih prava i sloboda i nastojanja za visokim nivoom stabilnosti i sigurnosti demokratskog društva. Teško je naći model održanja potrebne ravnoteže. Proturječje između slobode i sigurnosti mogu se uspješno prevladati i ublažiti samo jednom konzistentnom sigurnosnom politikom. Njom se moraju vrijednosti pojedinca i društva dovesti u potrebnu korelaciju. Ovdje je važno shvatiti da se u oblikovanju sigurnosne politike treba imati osjećaj za traženje najoptimalnijih rješenja koja se temelje na osnovu prisutne stvarnosti.

Sigurnosna politika

Kao odlučujući činilac u suzbijanju i otklanjanju svih izvorištva nesigurnosti jeste reakcija cjelokupnog društva, a ne samo državnih organa koji se po prirodi svoje djelatnosti bave ovom problematikom. U tim uslovima smatramo da prognoziranje ima posebno značenje. U globalnoj viziji sigurnosne politike prognostičke analize sa svim aspektima: naučnim, stručno-operativnim, praktičnim, vremenskim, iskustvenim, prostornim itd. mogu poslužiti kao fundament operativno-sigurnosnom postavljenju prema svim oblicima i vidovima devijantnosti. Međutim, svaka prognostička vizija ima veće izglede na postavljenju čvršćih hipoteza ukoliko se radi o skorašnjim sigurnosnim problemima. Naime, stvarna i korisna spoznaja svih problema sigurnosti na naučnom, stručno-operativnom, praktičnom nivou, moguća je samo većim stupanjem planiranja, ali na osnovu oblikovane sigurnosne politike. Stoga treba znati da se vrijeme sadašnjosti brzo skraćuje, a nepoznata budućnost stiže iz složenih sigurnosnih izazova i problema koje nosi razvoj društva.

Sigurnosna politika U svim državama, oblikovanje i donošenje nacionalne sigurnosne

politike se donosi u Parlamentu. U njemu se omogućuje transparentni dijalog o svim aktuelnim temeljnim problemima političke zajednice, a time i pitanjima sigurnosti. Pored toga, organizacija i pluralizam političkog života treba i u sferi sigurnosti da omogući slobodu aktivnosti, stvaralaštva i sudjelovanju građana naročito na lokalnom nivou u donošenju vitalnih preventivnih programa. Dakle, globalne okvire donosi Parlament ili druga tijela države koji subjekti sistema sigurnosti realiziraju, ali sa različitim ulogama.

Da bi politika mogla ostvariti svoje zadatke, ona se koristi državom. Bez tog osnovnog oslonca politika apsolutno nebi bila u stanju da realizira politički program. Pošto je cilj svake vlasti da kod građana budi vjerovanje u svoju legitimnost, dolazimo do centralnog pitanja, a to je funkcionalna složenost i operativno djelovanje organa izvršne vlasti. Donošenjem ustava i zakona i drugih pozakonskih akata, tačno se preciziraju uloge i moć organa i službi sigurnosti u jednom modernom društvu, tako da sigurnosna teorija i sigurnosna filozofija kroz donošenje sigurnosne plitike daje potreban globalni naučni okvir na nivou države radi zaštite temeljnih vrijednosti datog društva.

Sigurnosna politika

Odsustvo potrebnog nivoa sigurnosti svakako dovodi u pitanje stabilnost funkcioniranja institucije vlasti, a time i društva u cjelini. U tom smislu zadatak je instutucija da donose globalne okvire sigurnosne politike da se njenim provođenjem obezbijedi potrebna stabilnost države, ali ne dovodeći u pitanje ustavnu zaštitu osnovnih prava i sloboda. Dakle, u jednom poželjnom demokratsko-sigurnosnom prostoru obezbjeđuju se uslovi koji svim članovima političke zajednice omogućuje razvoj i usavršavanje u svim oblastima pridržavajući se ustavnih i zakonskih dopuštenih okvira.

Iz dosad rečenog vidimo da je sigurnosna politika ključni element u funkcionisanju jedne države. U njenom kreiranju moraju doći do izražaja savremena civilizacijska dostignuća u svim oblastima, što je vrlo važno za emanaciju svih demokratskih postulata. Pošto živimo u vremenu velikih neizvjesnosti, protivriječnosti, složenosti savremene stvarnosti, koje uzrokuje raznovrsne konfliktne politike, sigurnosna politika mora odražavati smisao stabilnog egzistiranja političke zajednice.

Sigurnosna politika

U jednom demokratskom, pluralističkom, pravnom i civilnom društvu, sigurnosnu politiku koja se temelji na političkim, demokratskim i ustavno-pravnim osnovama, možemo definirati kao okvirni kompleks mjera i aktivnostina političkom, ekonomskom, socijalnom, sigurnosnom, obrambenom planu kao i u drugim oblastima donesenim u skladu sa sadržajnom naučnom, stručno-operativnom i praktičnom analizom izvorišta ugroženosti čija se operacionalizacija odvija i usmjerava putem legitimnih posistema u državi koji sa jasno preciziranim funkcijama, te poštujući načela ustavnosti i zakonitosti, svoje aktivnosti provode u skladu sa demokratskim vrijednostima društva, a sve u cilju zaštite vanjske i unutrašnje sigurnosti društva.

Sigurnosna strategija Da ne bi došlo do krize u funkcioniranju pravnog poretka, te da bi se

uspješno operacionizirala sigurnosna politika, potrebna je strategija. Riječ strategija potiče od grčke riječi stratos – vojska, te riječ ago – vodim. Pomenuti pojam je prihvaćen na svim govornim područjima.

Strategija je ta koja opredjeljuje izbor metoda i sredstava u ostvarenju ciljeva sigurnosne politike.

Svaka strategija treba da se oslanja na znanje i moć njene operacionalizacije, tako da organi i službe sigurnosti imaju legitimno pravo na upotrebu sile u skladu sa ustavom i zakonom.

Pošto se globalna strategija na nivou države posmatra kao nacionalna, tako je sve više u upotrebi termin „strategija nacionalne sigurnosti“ koja treba pokrivati sva područja djelovanja sa nizom podstrategija koje se odnose po raznim linijama rada za djelovanje subjekata sistema sigurnosti. Pri tome je veoma bitno da se naučna spoznaja iz oblasti sigurnosti stavi u funkciju operacionalizacije najraznovrsnijih mjera prevencije i time omogući da se sa naučno-relevantnih spoznaja i fenomenologije, naročito složenijih oblika organizovanog kriminaliteta, oblikuju konkretni programi koji će rezultirati efikasnom i uspješnom reagiranju organa i službi u pravcu eliminisanja svih okolnosti koje mogu dovesti do raznih oblika devijantnog ponašanja.

Sigurnosna strategija

Dakle, cilj sigurnosne politike je da se na bazi naučno-stručnih i operativno-iskustvenih saznanja stvaraju realni i što ovjektivniji okviri za pravovremeno, efikasno i autoritativno reagiranje odgovarajućih subjekata, te da se strategijskom operacionalizacijom koordiniraju i usmjeravaju naznačeni organi i institucije, radi donošenja najcjelishodnijih odluka za praktično postupanje,poštujući osnovne međunarodne standartde koji se odnose na ljudska prava i slobode. Od sigurnosne politike se očekuje i traži da donosi takve globalne okvire djelovanaj čijim će se provođenjem zadovoljiti fundamentalne potrebe i interesi građana. Prema tome, strategija je ta kojom se žele postići sigurnosni ciljevi. Polja djelovanja sigurnosnih mehanizama ne mogu se oslanjati samo na državni aparat, negai i na ostale komponente cicilnog društva. Upravo zbog velikog diskontinuiteta u razvoju tehnološke moći, a time i raznih izvorišta nesigurnosti na jednoj strani, i nedovoljne institucionalne organiziranosti na drugoj, zahtijeva konstituiranje prostora u kojem moraju doći do izražaja učešće onih subjekata koji mogu doprinijeti poboljšanje stanja iz te oblasti.

Sigurnosna strategija Općepoznata je činjenica da se bez odgovarajućeg nivoa sigurnosti ne

mogu odvijati egzistencijalni procesi u društvu. Posebno ako znamo da sve više dolazi do protivriječnosti između demokratskih, naprednih, stvaralačkih, konstruktivnih i opresivnih strategijskih stavova, koji u kontinuitetu proizvode sigurnosne izazove, a time utiču na stabilnost političkih poredaka. U tom smislu je fundamentalna odrednica dobro osmišljena strategija sigurnosti, u cilju efikasnijeg eliminisanja svih oblika nasilja. Zbog toga nauka o sigurnosti treba prevashodno biti usmjerena na blagovremenom otkrivanju svih izvorišta devijantnog ponašanja. Budući da sigurnost predstavlja osnovni cilj svakog društva, time i strategija ima veliku ulogu i značaj s obzirom na višedisciplinarni karakter istraživanja problematike sigurnosti. Iz tih razloga je i insistiranje na naučnoj, stručno-operativnoj i iskustvenoj valjanosti strategije. To je garancija da će se kroz institucionalne mehanizme u njihovoj punoj interakciji na cjelovit i adekvatan način osigurati pretpostavka za dostizanje što većeg nivoa sigurnosti. S tim u vezi, važno je poznavati determinirajuće faktore koji su ključni u osmišljavanju globalne strategije i iznalaženju optimalnih rješenja. Bez toga nema ciljno usmjerene strategije. Ukoliko dobro poznajemo faktore, to će nam pomoći da na cjelovit i sadržajan način prezentiramo značaj strategije sigurnosti. Dakle, bitno je naznačiti one ključne faktore za koje smatramo da predstavljaju fundament jedne strategije koja bi zadovoljila sve one elemente koji su neophodni za realizaciju zadataka koji proizlaze iz sigurnosne politike.