Waltari Mika-Sinuhe Egipćanin

Prije početka čitanja ove pripovijesti upućujemo na Povijesni osvrt; Tumačenje nekih pojmova; te na prikaze o djelu i piscu. Ti se prilozi nalaze na kraju knjige (str. 743 na dalje), a pojašnjenja koja sadrže olakšavaju i upotpunjuju praćenje djela.Slikovni priloziSvi slikovni prilozi u ovom izdanju su izvorni. Osim preslika snimaka spomenika i umjetnina starog Egipta, korišteni su i crteži izvornih dokumenata i umjetnina, rekonstrukcije, izvorni ispisi u hijeroglifskom, hijeratskom i demotskom pismu, znakovi za egipatske hijeroglife i si.Pisar;ispisanohijeroglifimaHijeroglifski znakza papirus, izvornona egipatskom

1

pa-puroPisarski pribor starih Egipćana, za pisanje po papirusu, koži i drugim mekim materijalima. Pisaljka izrañena od trske je u sredini desno, a povrh nje kutija za pisaljke. U sredini lijevo je okrugla posudica za miješanje cmila, koje su pisari pripravljali sami. Crnilo se pak dobivalo drobljenjem tvari koju se otapalo u tekućini. Za drobljenje te tvari pisari su rabili uokvirenu pločicu (podlogu) od tvrdoga kamena i kameni tučak, koji su na slici prikazani desno dolje.Liječnik;ispisano hijeroglifimaEgipatski sup(strvinar);znak za slovo "m"hijeroglif dva vinska vrča"M KAZALO hijerogtif "skakavac"DIO PRVII Čun od rogoza 7II Kuća Života 37III Groznica Tebe 65rv Nefernefernefer 105V Kabirci 141VI Dan lažnoga kralja 172VII Minea 223VIII Tamna kuća 257IX Krokodilov rep 296X Nebeski grad 350DIO DRUGIXI Merit 401XII Vodni sat mjeri vrijeme 479XIII Atonovo kraljevstvo na zemlji 525XIV Sveti rat 585XV Horemheb 661

Povijesni osvrt 743hijeroglif "pivski vrč" Tumačenje nekih pojmova 7527t Pripovijest Sinuhe Egipćanin 754Sahmet, pratilja boga Ptaha, božica rata, snage, moći, sile, vatre i razarajuće topline. Glava joj je lavlja na ljudskome tijelu, pa je nazivana i Lavoglava. Prikazivana je odjevena u plameno crveno ruho.Bastet, božica ljubavi i vatre, sestra božice Sahmet, često pratilja drugih najviših bogova. Glava joj je mačja na ljudskom tijelu, pa je nazivana i Mačkoglava. Znak joj je i Mjesec, a prikazivana je odjevena u zeleno.Prijevoz golemoga kipa u starom Egiptu (na saonicama). U to davno doba, kada ljudi nisu raspolagali strojevima i sličnim pomagalima, ostvarivani su nevjerojatni grañevinski i drugi pothvati Za prebacivanje velikih tereta služili su se drvenim valjcima (nisu propadali u pijesak ili rahlo tlo), saonicama, ali ponajprije snagom ljudskih ruku...KNJIGA IČun od rogoza1Ovo pišem ja, Sinuhe, sin Senmuta i njegove žene Kipe. Pišem to ne u slavu bogova u zemlji Kemet, jer sam sit i umoran od bogova, niti to

2

pišem u slavu faraona, jer sam sit i umoran od njihovih djela. Ne pišem to ni radi ulagivanja bogovima i kraljevima, a ni iz bojazni ili straha, niti zbog nade u budućnost. Pišem to za sebe samoga... Tijekom svoga življenja vidio sam i spoznao, te iskusio i izgubio previše da bih se bojao postati plijenom taštine. Isto tako, glede nade u besmrtnost, mučno mi je od toga jednako kao što mi je mučno od bogova i faraona. Zato pišem sve ovo tek za svoje osobno zadovoljstvo. I po tome se razlikujem od svih ostalih pisaca; onih iz prošlosti i onih koji će tek doći...A sve što je ikada napisano, napisano je ili zbog bogova ili zbog ljudi. Pritom ubrajam i faraone u ljude, jer premda su božanskoga podrijetla, oni su u svojim osjetima, dakle u mržnji i u strahu, u strastima i razočarenjima, ipak jednaki nama. U tome nema izmeñu njih i nas nikakove razlike, pa makar ih po tisuću puta ubrajali u bogove. Mogu to činiti i nebrojeno puta, ipak ljudi ostaju jednaki svojim bližnjima... Istina jest, faraoni imaju vlast i moć kojom mogu utažiti svoju mržnju i osloboditi se straha, što je često nedostupno običnome čovjeku. Ali ni to faraone ne spašava od strasti i razočarenja. Pa unatoč svemu, sve ono što je napisano, napisano je po zapovijedi kraljeva. A to ili radi ulagivanja bogovima ili kako bi se navelo ljude neka povjeruju u ono što se nikad nije zbilo odnosno da se zbilo drukčije nego li je to bilo u stvarnosti. Ili zato jer je nečiji udjel u zbivanjima bio veći ili manji, pa ga u zapisima želi izmijeniti... Na to mislim, tvrdeći kako je sve napisano, od pradavnih vremena do danas, zbog bogova i ljudi...Sve se uvijek i iznova vraća starome i onome što se već zbilo. Nema ničega novog pod Suncem i zvijezdama. Ne mijenja se ni čovjek u svojoj biti i suštini, premda se mijenjaju nošnje i riječi njegova govora. Zbog toga ne vjerujem ni kako će se u budućnosti pisati drukčije, nego li se pisalo do sada i nego li se piše danas. Ljudi se skupljaju oko laži poput muha oko mednoga kolača ili magareće balege, a riječi pripovjedača koji kazivajući ih čuči na nekome uličnom uglu, gode slušateljima poput mirisa probranoga tamjana. Pojavi li se kojim slučajem pritom tračak istine, svi bježe od njega zazi-rući i gadeći se.No meni, Sinuheu, sinu Senmuta i njegove žene Kipe, sada kad sam ostario i razočarao se u svemu, dosta je laži. Zato pišem ovo samo za sebe. Zato pišem samo o onome što sam osobno gledao svojim očima ili čuo svojim ušima. Ili o onom što sam dočuo, ali znam da je nedvojbeno istinito. Eto, po tome se razlikujem od svih onih pisaca koji su živjeli prije mene, kao i od svih onih koji će tek doći...Ljudi koji ispisuju ili daju ispisati svoje ime po papirusu, a još više oni koji ga čak urezuju ili daju uklesati u kamen, žive u nadi kako će se sve to jednoga dana čitati, pa će potomci slaviti njihova djela... Moje riječi meñutim ne slave nikoga, jer moja djela ne zaslužuju hvale, a moja je mudrost opora i nikoga ne raduje... Siguran sam kako djeca, učeći pisati, neće sricati i škrabati moje riječi po pločicama od ilovače. Moje riječi neće ni ljudi ponavljati, kako bi se rabeći moju mudrost doimali pametnijima. Zato se odričem i nade da će me čitati i shvatiti...Čovjek je u svojoj zloći strasniji i podmukliji od riječnoga krokodila. Njegovo je srce tvrde od kamena, a umišljenost ispraznija od praha. Uroniš li čovjeka u rijeku, bit će potpuno isti kao ranije, čim mu se osuši odjeća... Obuzme li ga tuga i razočarenje,

3

bit će potpuno jednak kao i prije, čim se oporavi. Mnogo promjena smotrio sam za života, ja, Sinuhe!... Pa ipak je sve ostalo isto, a čovjek se nije nimalo promijenio. Nañe se, doduše, nekih koji kazuju kako se ono što se zbiva danas još nikada nije dogañalo... Kako su današnjica i njihovi današnji čini veličajniji i besmrtniji od svega do sada... Ali, ne vjerujte im. To iz njih zbori tek taština, zloća i lupeštvo, a njihove riječi tek su isprazne, plitke i jadne priče koje će metla povijesti nemilice pomesti,unatoč i za inat svim veličajnim zapisima na papirusu ili svom klesanju u kamenu.Primjerice, ja, Sinuhe, gledao sam kako je na uličnome uglu sin na smrt izbatinao roñenoga oca. Gledao sam siromašne kako se dižu protiv bogatih. Gledao sam bogove kako se dižu protiv bogova. Gledao sam čovjeka, koji je nekoć pio vino iz zlatnoga pehara, kako se jadan, iznemogao, odrpan i nemoćan, jedva saginje klečeći na koljenima, ne bi li zahvatio gutljaj vode iz rijeke. Oni koji su nekoć mjerili žito, prosjačili su kasnije na raskrižjima ulica, a njihove su se žene podavale prljavim crncima za bijedan bakreni kolut. Bio im je to jedini način za pribavljanje kruha svojoj djeci.Unatoč svemu tome, ma koliko se to nekome činilo strašnim i poražavajućim, ja znam... Pred mojim se očima nije zbivalo baš ništa novo. A sve to što se zbivalo, ponavljat će se i u budućnosti... I kao što se nije mijenjao ranije, čovjek se ni u budućnosti neće mijenjati. Ostat će najstrašnijom i najopakijom zvijeri, koja muči i ubija ne iz nužde, nego iz zabave i iz razonode, koja nanosi bol svojim bližnjima unatoč svem razumu, koja jede i pije i onda kada nije gladna i žedna, koja skuplja dobra i blaga čak i onda kada ima toliko pa joj nikakav novi prinos ne donosi baš ništa... I koja u svakoj sreći, a i u svemu najboljem, nikad nije zadovoljna te pronalazi povod za nove žudnje i daljnje neizmjerno zgrtanje. Čovjekovo srce, u svojim najtamnijim dubinama, nikad zadovoljno nije. Vječito ga raspinju bolesne žudnje i tamne strasti...Oni koji će doći poslije mene, bit će jednaki onima prije mene... Pa kako bi onda ti, koji dolaze, mogli shvatiti moju mudrost i sve ove moje riječi?Zbog toga pišem ovo ja, Sinuhe, samo i jedino za sebe. I to zato jer me spoznaja sažiže poput najotrovnije lužine, a iz moga je života nestala sva radost...Počeo sam pisati ovu knjigu u trećoj godini svog izgnanstva na obalama Istočnoga mora, odakle brodovi isplovljavaju za zemlju Punt. Moje sadašnje obitavalište, koje nikad više ne smijem napustiti, nalazi se na domak pustinje. To je blizu onih brda iz kojih je nekoć lomljen kamen za gradnju kipova prijašnjih kraljeva. Pišem zato, jer je okus vina sada opor na mome nepcu, jer više ne osjećam niti užitka sa ženama, premda mi u hladnim zimskim noćima tijelo predano grije mlada crna djevojka. Čak me ni vrtovi niti ribnjaci, sa svojim ribama, više ne vesele. Potjerao sam i pjevače, a zvuk svirala i struna bolan je i zamoran mojim ušima... Zbog toga pišem sve ovo, ja, Sinuhe, jer mi je bezvrijedno i ništavo svo moje bogatstvo, svo moje zlatno posuñe, sva moja ebanovina, bjelokost i moja mirha...Nisu mi oduzeli moja dobra. Robovi još uvijek strepe od moje batine; preda mnom stražari saginju glavu i ispružaju ruke u visini koljena... Ali je moje kretanje ograničeno. I ni jedan brod ne smije uploviti kroz pjenu valova na ovim obalama; nikad više neću osjetiti

4

miris Crne zemlje u proljetnoj noći... I zbog toga pišem sve ovo.Moje je ime nekoć bilo upisano u zlatnu faraonovu knjigu. Obitavao sam u Zlatnoj Kući, sjedeći uz faraonovu desnu ruku. Moje su riječi vrijedile više od riječi najvećih uglednika i moćnika u zemlji Kemet. Odlični i plemeniti su mi slali darove, a zlatni lanci visjeli su oko moga vrata. Posjedovao sam sve za čim čovjek može čeznuti... Ali, kao što je to prispodobivo čovjeku, želio sam još više. Zato sam to što jesam, zato sam tu gdje jesam. Protjeran sam iz Tebe u šestoj godini vladavine faraona Horemheba, uz prijetnju: vratim li se, zatući će me kao bijedno pseto; ili me kao žabu zdrobiti izmeñu kamenja, učinim li samo korak izvan područja odreñenoga za moje obitavalište. Tako je zapovijedio on, kralj, faraon... On, koji mi nekoć bijaše prijateljem.No što se drugo može i očekivati od jednoga čovjeka niska podrijetla, koji je naredio pisarima neka iz knjige vladara izbrišu imena kraljeva, a njegove roditelje upišu kao odličnike? Bio sam nazočan na njegovoj krunidbi i gledao kako se na njegovu glavu spušta dvostruka crveno-bijela kruna. Prognao me, računajući od toga dana, nakon šest godina. Ali, prema "računima" njegovih pisara, zbilo se to ne u šestoj nego u dvadesettrećoj godini njegova vladanja... Nije li to potvrda, kako je svako pisanje lažno, danas kao i nekad?Njega, koji je prema osobnoj tvrdnji, htio istinito živjeti, prezirao sam. I strepio sam od rasula koje je svojom istinom sijao po zemlji Kemet... Sad mi se osvećuje, jer sam htio živjeti istinito i časno, ne za volju bogova, ne za volju njega ili drugih ljudi, nego za volju sebi samome.Istina je poput britkoga noža. Istina je i poput neizlječive rane, koja nemilice izgriza ljudsko srce jednako kao i naj-paklenija lužina. Eto, zato bježi čovjek od istine. Dok je mlad i snažan traži utočište u kućama naslada, zavarava se radom i raznim zanimanjima, putovanjima, zabavama, igrama, vlašću, grañenjem i drugim svojim djelatnostima. Ali, prije ili kasnije, dolazi dan kada će ga istina nemilosrdno probosti poput britkoga mača. Poslije toga nema više radosti za njega, ni u mislima niti u djelima njegovih ruku. Obuzme ga osjećaj osamljenosti, samotnosti meñu ljudima, a bogovi mu u toj osamljenosti ne pritječu u pomoć... Sve to iznosim ja, Sinuhe, premda znam koliko su moja djela bila jadna, a putovi kobne stranputice. Pri pisanju sam svjestan i kako iz mojih zapisa nitko neće naučiti baš ništa... Ako se uopće netko i potrudi pročitati... Drugi neka se čiste svetom Amonovom vodom. Ja, Sinuhe, čistim se svojim djelima... Neka drugi cijene laži svoga srca na Ozirisovoj vagi. Ja, Sinuhe, mjerim ih pisaljkom od trstike.Ipak, prije nego započnem pisati svoju knjigu, puštam svoje srce neka se jada tužbalicom. Jer, upravo tako mora plakati izgnano srce, kada je zacrnjeno tugom.Onaj tko je samo jedanput pio vodu Nila, vječno će čeznuti povratku na njegove obale, a žudnja mu ne može biti utažena vodama drugih krajolika.Onaj tko je roñen u Tebi, vječno će čeznuti za tim gradom... Jer, nema grada na svijetu koji je nalik Tebi. Onaj tko se rodio na ulici, čezne za ulicom, onaj iz otmjene palače za kolibom od blata... A mirisu mirhe i miomirisnih ulja pretpostavlja vonj dima s vatre u kojoj izgara balega i miješa se s prostim mirisom ribe

5

pržene na ulju.Rado bih i smjesta zamijenio svoj najljepši i najveći zlatan kalež za zemljani vrč, samo ako bi moje stope smjele bar još jedanput stupiti u meku i podatnu prašinu zemlje Kemet. Dao bih sve svoje podstavljene i skupocjene halje za suncem oprljenu kožu roba, samo ako bih barem još jedanput smio čuti šuštanje trske na rijeci, pod milovanjem proljetnoga vjetra...Nil raste, kao dragulji blistaju gradovi na zelenim valovima rijeke.... Lastavice se vraćaju, ždralovi gacaju po mulju. Samo sam ja u tuñini, izgnan i osuñen ostati daleko, do same svoje smrti. Oh, zašto nisam obična lastavica ili ždral,-_ 11pa da mogu snažno zamahnuti slobodnim krilima, preletjeti svoje čuvare i vratiti se u zemlju Kemet?...Svoje bih gnijezdo svio usred obojenoga Amonovog stupovlja, tamo gdje gordi obelisci sjaje kao vatra i kao zlato, gdje se opojan miris tamjana miješa s oporim zadahom tustih životinja prinesenih na žrtvu bogovima. Ili bih svio svoje gnijezdo u četvrti siromašnih, na krovu kolibe od blata. Tamo gdje volovi vuku teške zaprege, obrtnici lijepe papiruse na trsku, trgovci izvikuju svoju robu i vabe kupce, a ska-rabej valja kuglice izmeta po kamenom popločenoj ulici...Bistre bijahu vode moje mladosti, slatka moja lakoumnost. No trpko je i oporo vino godina i ni najprobraniji medni kolač ne može nadomijestiti surov kruh moje bijede...O, vratite se, vi prošla doba!... Zavrtite se vi iščezle godine!... Zajedri Amone nebom od Zapada na Istok i vrati mi moju mladost!... Ni jednu jedinu njenu riječ ne bih izmijenio, ni najmanji čin ne bih ispravio... O, ti krhka pisaljko od trske, o ti podatni papirusu... Vratite mi, oh vratite mi moju lakoumnost i moju mladost!Senmut, kojeg sam zvao ocem, bijaše liječnik siromašnima u Tebi, a Kipa mu bijaše ženom. Nisu imali djece... I bili su već stari kada sam im stigao. U svojoj prostodušnosti rekoše da sam dar dobiven od bogova... Malen nagovještaj zla koje će im taj nenadan darak donijeti. Kipa mi je dala ime Sinuhe, prema nekom liku iz priče, jer ona voljaše pripovijesti. A činilo joj se, stigao sam bježeći od opasnosti nalik mom imenjaku iz priče, koji je vjerojatno načuo neku groznu tajnu u faraonovu domu pa je pobjegao, te proživio mnoge pustolovne godine u stranim zemljama.To je ipak bio tek njen djetinjast hir; nadala se kako ću i ja, kao i Sinuhe u priči, uvijek uteći pogibelji i izbjeći nesreći.Zato me je prozvala Sinuhe. Ali svećenici Amona smatrali su to ime kobnim predznakom. Moguće mi je baš to ime priskrbilo pogibelj i pustolovine te me poslalo u strane zemlje. Uvuklo me u strašne tajne - tajne kraljeva i njihovih žena - pogibeljnih tajni koje mogu biti smrtonosne i donijeti propast.Sada bih morao biti djetinjast kao sirota Kipa, ako bih umišljao kako ime može utjecati na nečiju sudbinu. Ta zar se ne bi zbilo sve isto, da sam dobio ime Kepru, Kafra ili Mose? Pa ipak, ne mogu poreći: Sinuhe je sada uistinu prognan dok je Heb, sin Sokola, okrunjen kao Horemheb crveno-bijelom krunom, za kralja Gornjeg i Donjeg Kraljevstva. Glede značenja imena mora zato svak suditi za sebe samog; svatko će u svojoj vlastitoj vjeri naći utjehu protiv zala i lošeg udesa ovog života.Roñen sam za vladavine velikog kralja Amenhotepa III. Iste je godine

6

roñen i onaj koji je čeznuo živjeti istinoljubivo i čije se ime više ne smije spominjati jer je prokleto -premda tada ništa od toga ne bijaše poznato. Njegovo je roñenje popraćeno velikim veseljem u palači, a kralj je prinosio brojne žrtve u velikom hramu Amona, hramu kojeg je sam izgradio. Narod je takoñer bio razdragan, ne znajući što dolazi. Kraljeva družica Taja do tada se uzaludno nadala sinu, jer bijaše družicom kralju pune dvadesetdvije godine i njeno ime upisano je bilo uz kraljevo u hramovima i na kipovima. Zbog toga je onaj, čije se ime ne smije više spominjati, bio proglašen nasljednikom na brižljivo provedenom obredu, koji je uslijedio čim su ga svećenici obrezali.On se rodio u proljeće, u doba sjetve, dok sam ja došao prethodne jeseni kada su poplavne vode Nila dosegle najvišu točku. Dan mojega roñenja nepoznat je, jer sam stigao nošen strujom niz Nil, u malenom čunu od rogoza omazanom smolom. Moja mati Kipa našla me u trsci na obali, blizu svojega praga. Lastavice su se upravo bile vratile i cvrkutahu povrh mene, ali sam ležao toliko mirno pa me Kipa smatraše mrtvim. Ponijela me svojoj kući, zagrijala uz vatru od drvena ugljena, te duhala u moja usta dok nisamzaplakao.Moj otac Senmut vratio se iz posjeta bolesnicima, noseći dvije patke i vrećicu brašna. Začuvši moj plač, pomislio je: Kipa je posvojila mačkicu. Zato je namjerio izgrditi je. A moja majka reče: "To nije mačkica - ja imam sina! Veseli se, Senmute, mužu moj, jer nam se rodio sin!"Moj se otac naljutio, uzvrativši joj prijekorom i nazvavši je budalom. I bijaše ljut sve dok me nije ugledao. Tada ga je ganula moja bespomoćnost. Tako su me posvojili kao svoje vlastito dijete i čak su razglasili meñu susjedima dame je Kipa rodila. To je bilo luckasto i ne znam koliki tome povjeravaše. Ali je Kipa sačuvala malen čun od rogoza koji me donio i objesila ga je pod krov povrh mojeg ležaja. Moj je otac ponio svoju najbolju bakrenu kupu u hram i dao me upisati u knjigu roñenih, kao svoga vlastitog sina, kojeg je rodila Kipa. Ali me je obrezao svojim rukama, jer bijaše liječnikom i bojao se svećeničkih noževa -iza njih su najčešće ostajale zagañene rane. Nije dopustio svećenicima da me dotaknu. Možda je htio i uštedjeti novac, jer liječnik siromašnih nije imućan čovjek...Tih se zbivanja, dakako, ne mogu sjećati. Ali, moji su mi roditelji kazivali o tome toliko često i s toliko istim izričajima pa im moram vjerovati. I nemam razloga pretpostaviti da nisu govorili istinu.Tijekom djetinjstva nikada nisam posumnjao u to da su oni moji pravi roditelji, a nikakava tuga nije tada zatamnila moje oči. Nisu mi rekli istinu sve dok moji dječački uvojci nisu bili potkraćeni i dok ne postadoh mladićem. Tek su mi tada rekli na koji sam način stigao k njima, jer su se bojali bogova i štovali ih... Zato moj otac nije želio da proživim ostatak života s laži.Jedno znam zasigurno: nisam bio jedini kojeg je riječna matica ponijela niz rijeku, položenog u trščani čun omazan smolom. Teba sa svojim palačama bijaše velik grad, a siromaške kolibice od blata gusto su stajale oko uglednijih grañevina. U vrijeme velikih faraona Egipat je doveo mnoge narode pod svoje žezlo, a moć i bogatstvo donijeli su različite običaje. Tuñinci doñoše u Tebu: trgovci i obrtnici gradili su svoje hramove kako bi u njima štovali svoje

7

bogove.Velik bijaše sjaj i bogatstvo hramova i palača, ali velika bijaše i bijeda izvan zidina. Brojni siromasi rješavali su se svoje djece; mnoge bogate žene, čiji muževi izbivahu na putovanju, uklanjale su dokaz svoje nevjere povjeravajući ga rijeci. Možda sam bio sin žene nekog mornara koja je prevarila svoga muža s nekim sirijskim trgovcem? Možda sam - ta nisam bio obrezan - dijete nekog tuñinca?Kada mi je kosa bila podrezana, a majka je spremila u malenu drvenu kutiju zajedno s mojim prvim sandalama, dugo sam se zagledao u trščani čun kojeg mi je pokazala. Upore su mu bile požutjele, slomljene i začañavljene dimoms ognjišta. Sveze su bile izvedene ptičarskim čvorovima, ali to bijaše sve što mi je mogao reći o mom podrijetlu. I tada je moje srce osjetilo svoju prvu ranu...Bliženjem starosti duša poleti kao ptica, natrag danima djetinjstva i mladosti. Sada ti dani sjaje jasnoćom i čistoćom u mom sjećanju, jer se sve iz tog doba prikazuje boljim, ljupkijim... nego u današnjem svijetu. U tome se bogati i siromašni ne razlikuju, jer zasigurno nitko nije toliko bijedan da mu nakon protoka mnogih ljeta sjećanje na njegovo djetinjstvo ne bi budilo bar neko svjetlucanje ili sreću...Moj je otac Senmut živio uzvodno od zidina hrama, u bijednoj, bučnoj četvrti. Na domak njegove kuće ležaše velik kameni gat gdje su brodovi s Nila iskrcavali svoje terete. A u uskim uličicama bile su mornarske i trgovačke krčme kao i svratišta u koja su navraćali i imućni, nošeni na nosiljkama iz unutarnjeg grada. Naši su susjedi bili prikupljači poreza, vlasnici teglenica, podčasnici, te nekoliko svećenika petog stupnja. Poput moga oca, ubrajali su se u štovani dio pučanstva, uzdižući se povrh mnoštva poput zida iznad površine vode.Tako je i naša kuća, zato, bila prostrana u usporedbi s kolibama od blata onih vrlo siromašnih, koje su se tužno gomilale duž uskih uličica. Imali smo čak i vrt dug nekoliko koraka, sa stablom sikomore koju je moj otac posadio. Vrt je bio ograñen prema ulici grmovima akacije, a kao jezerce imali smo kamen napunjen vodom samo za vrijeme visoke vode. Kuća je imala četiri prostorije, a u jednoj je moja majka pripremala hranu, koju smo jeli na trijemu ispred liječničke sobe moga oca. Dva puta tjedno jedna je žena dolazila pomoći mojoj majci čistiti kuću - jer Kipa je mnogo držala do čistoće - i jedanput tjedno pralja je uzimala našu odjeću i oprala je na svom ispiralištu, na obali rijeke.U toj gruboj četvrti obitavalo je mnogo tudinaca, a njena bijeda razotkrila mi se tek nakon djetinjstva. Ovdje su moj otac i susjedi održavali tradiciju i časne običaje. U vrijeme kada su ovi običaji nestajali čak i u krugovima plemenitih u gradu, moj otac i njegova klasa nastavljali su strogo predstavljati Egipat kakav je bio u prošlosti, u njihovom štovanju bogova, njihovoj čistoći srca i njihovoj nesebičnosti. Pričinjalo se, žele se izdvojiti svojim ponašanjem, od onih s kojima su prisiljeni živjeti i raditi...No zašto bih sada govorio o onome što sam tek kasnije shvatio? Zašto ne radije o kvrgavom stablu sikomore, o šuštanju lišća kada sam u njenu podnožju tražio zaklon od pržećeg sunca? Ili o mojoj omiljenoj igrački, drvenom krokodilu koji je škljocao čeljustima i pokazivao svoje crveno ždrijelo dok sam ga na uzici vukao popločanim ulicama?

8

Djeca iz susjedstva pritom su se skupljala buljeći i čudeći se. Priskrbio sam mnogo mednih slastica, obilje sjajnih kamenčića i komadića bakrene žice, samo zato što sam svog krokodila prepuštao drugima da ga vuku i igraju se s njim. Samo su djeca višeg podrijetla imala takve igračke, no mom ga je ocu poklonio drvorezbar iz palače, zahvalan jer mu je otac izliječio čir koji ga je spriječavao u sjedenju.Jutrom bi me majka uzimala sa sobom pri odlasku na tržnicu. Nikada nije kupovala mnogo, ali mogla je na spokojno biranje i kupovinu jednog jedinog snopa luka utrošiti vrijeme potrebno da iz vodnog sata istekne sva voda. Ili bi cijela jutra tijekom čitavoga tjedna posvetila odabiru novih cipela. Prema načinu govora moglo ju se cijeniti bogatom i zabrinutom samo za to kako priskrbiti najbolje. Pa ako i nije kupovala, sve ju je to zabavljalo. A zašto? Jer me je željela odgojiti da budem štedljiv. Tvrdila bi: "Nije bogat čovjek koji ima srebra i zlata, nego onaj koji je zadovoljan s malenim." Tako bi me uvjeravala, dok su njene sirote stare oči čeznutljivo zastajale na sjajno obojenoj vunenoj odjeći iz Sidona i Biblosa, istančanoj i laganoj poput paperja. Njene smeñe, radom otvrdnule ruke, milovale su nojevo perje i ukrase od slonovače. "Sve je to ispraznost", govoraše mi - a i sebi samoj. No dječja se pamet bunila protiv tih pouka; čeznuo sam posjedovati majmuna koji je stavljao ruku oko gospodarova vrata ili pticu s perjem sjajnim poput dragulja, koja kriještaše sirijske i egipatske riječi. Nisam imao ništa protiv zlatnih lanaca i urešenih sandala. A nije proteklo mnogo vremena od tada, pa sam spoznao koliko je sirota stara Kipa zapravo žudila za bogatstvom.Kao žena siromašnog liječnika ona je utaživala svoje čežnje pričama. Prije nego bismo navečer zaspali, tihim bi mi glasom ispričala sve priče koje je znala. Pripovijedala bi mi o Sinuheu i o brodolomcu koji se vratio od Zmijskog kralja s nebrojenim blagom, o bogovima i zlim duhovima, o čarobnjacima, te o faraonima u davnim vremenima... Moj je otac često mrmljao na to i govorio kako mi puni glavu besmislicama. Ali, kad bi se namaknula večer i on zahrkao, ona bi nastavljala. Činila je to koliko za moje zadovoljstvo toliko i za svoje. Pamtim one zagušljive ljetne noći kada je slamnjača vlatima dražila i bockala moje nago tijelo i san nije dolazio. Slušao sam njen utišan umirujući glas. Osjećam se ponovno sigurnim pri pomisli na to...Moja stvarna majka teško da bi bila plemenitija ili nježnija od jednostavne, praznovjerne Kipe, kod koje su slijepi i kljasti govorači priča bili sigurni za dobar objed iznjenih ruku.Priče su mi godile, ali kao protuvjesje bila je tu živa ulica, leglo muha, ulica ispunjena tisućama vonjeva i mirisa... Iz luke bi vjetar donosio svjež dah cedrovine i mirhe... Ili dašak mirisna ulja kada bi otmjene žene prošle naginjući se iz svojih nosiljaka kako bi izgrdile ulične dječake. A navečer, kada bi se zlatan Amonov čun primakao zapadnim brdima, uzdigao bi se iz svih susjednih kućica i s trijemova miris pržene ribe pomiješan s mirisom netom pečena kruha. Ove mirise sirotinjskih četvrti Tebe zavolio sam kao dijete. I nikad ih nisam zaboravio.Za vrijeme objeda na trijemu, primio sam prve poduke od svog oca. Ulazio bi klonulo i umorna koraka u vrt s ulice; ili dolazio iz

9

svoje radne sobe praćen oštrim vonjem pomasti i lijekova, koji se zavukao u njegovu odjeću. Moja bi majka izlila vodu na njegove ruke. Tada bismo sjeli na klupčice i jeli, a ona bi nas dvorila. Dok smo tako sjedili, znalo se slučiti pa bi čopor mornara nagrnuo teturajući ulicom, pijano urlajući, udarajući štapovima po zidovima kuća ili zastajući olakšati se uz naše akacije. Moj otac, koji bijaše obziran čovjek, ne bi rekao ništa dok ne bi otišli. Tada bi mi poučno kazao: "Samo crnac ili prljavi Sirijac čini to na ulici. Egipćanin potraži zaklon meñu zidovima." Ili bi staloženo priopćio: "Umjereno uživanje u vinu božji nam je dar, te razveseljava naša srca. Jedna kupica ne škodi nikome... Dvije odvezuju jezik, no čovjek koji ispije vrč vina budi se u blatu, opljačkan i pretučen."Ponekad bi dašak mirisnih pomasti stigao do našeg trijema, kada bi kakva lijepa žena prošla pješice... odjevena u prozirne halje, obraza, usana i obrva prekrasno naličenih, a u bistrim očima sa svjetlucanjem kakvo se ne mogaše vidjeti u očima krijeposnih. Dok sam opčinjen piljio u takvuv otac bi rekao mrko:- Čuvaj se žene koja te naziva "Dragi dječače" i mami te. Jer, njeno je srce leglo zamki, a njeno tijelo sažiže gore od vatre.Nije čudno što se poslije takvih pouka moja djetinja duša počela bojati vrča vina i lijepih žena koje nisu bile kao obične žene. Ali se, istodobno, oboje odjenulo pogibeljnom privlačnošću zastrašujućih i zabranjenih stvari.Premda još bijah dijete, otac mi je dopuštao praćenje njegovih razgovora s bolesnicima. Pokazivao mi je svoj pribor: noževe, kliješta, vrčeve s lijekovima i objašnjavao mi njihovu uporabu. Pri ispitivanju bolesnika, morao sam stajati uz njega i dodavati mu plitice s vodom, zavoje, ulje i vino. Moja majka, kao ni druge žene, nije mogla podnijeti pogled na rane i oboljela mjesta i nikako nije mogla shvatiti moje zanimanje za bolesti. Dijete ne treba prosuñivati patnje prije nego li ih iskusi, govorila bi. Za mene je probijanje čira bio uzbudljiv zahvat. Poslije sam ostalim dječacima ponosno pričao o svemu što sam vidio, kako bih zadobio njihovo štovanje. Kada bi god došao neki novi bolesnik, pratio sam propitkivanje mog oca s predanom pozornošću sve dok ne bi rekao: "Ta se bolest može izliječiti," ili "Preuzet ću vaš slučaj". Bilo je meñutim i onih za koje je procijenio da nije podoban liječiti ih. Tada bi ispisao nekoliko redaka na smotak papirusa i poslao ih u Kuću Života, u hram. Kada bi takav bolesnik otišao, otac bi obično uzdahnuo, kimao glavom i kazao: "Siroti stvor." Nisu svi pacijenti mog oca bili siromašni. Zaštitinici kuća naslada u susjedstvu povremeno su mu upućivani na previjanje nakon nekakve tučnjave, a njihova je odjeća bila od najboljeg tkanja. Gospodari sirijskih brodova ponekad su dolazili zbog čireva ili zubobolje. Zato nisam bio iznenañen kada je jednog dana došla žena opskrbljivača začinima, urešena nakitom i svjetlucajućom ogrlicom s dragim kamenjem. Uzdisala je, jaukala i tužila o svojim brojnim patnjama, a moj je otac sve to pozorno slušao. Bio sam vrlo razočaran kada je na koncu uzeo smotak papirusa, očito kaneći pisati po njemu. Nadao sam se, otac će je znati izliječiti svojim umijećem i tako dobiti brojne vrijedne darove. Uzdahnuo sam, kimao glavom i prošaptao sam sebi:

10

"Siroti stvor." Bolesna žena se uplašeno trgnula i nesigurno pogledala mog oca. On je zapisao redak starodrevnim pismenom, prepisujući s oštećenog svitka papirusa... Potom je nalio ulje i vino u pliticu za miješanje, pa umočio u to ispisani papirus sve dok se crnilo nije rastopilo u vinu. Zatim je prelio tekućinu u zemljani vrč i predao ga ženi opskrbljivača začinima kao lijek. Objasnio joj je neka uzima od tog lijeka kad je god zaboli želudac. Po odlasku žene, pogledao sam oca. Činio mi se smetenim. Zakašljao je jedanput ili dvaput i rekao: "Mnoge se bolesti mogu izliječiti crnilom uporabljenim za moćno zazivanje."Više nije ništa rekao glasno, ali je nakon nekog vremena promrmljao za sebe: "Na koncu konaca, ovo sredstvo bar ne može škoditi pacijentu."Kada sam napunio sedmu godinu dobio sam dječačku pregaču, kojom se pokrivaju bedra. I majka me povela u hram radi pribivanja žrtvenom obredu. Amonov hram u Tebi bio je u to vrijeme najmoćniji u cijelom Egiptu. Široka pristupna Cesta ovnova, obrubljena nizom sfingi ovnujskih glava, isklesanih od kamena, vodila je do hrama, od središta grada počinjući kod hrama i ribnjaka božice Mjeseca. Okružje hrama bijaše ograñeno moćnim zidom od opeka i sa svojim brojnim zdanjima tvorilo je grad unutar grada. S vrha tornjevi tih pilona lepršale su duge, šarene zastave i plamenci, kao da su se rasipali s visina. A divovski kipovi kraljeva, smješteni s obje strane, čuvali su bakrene dveri ulaza u hram.Proñosmo kroz vrata, a prodavači Knjiga mrtvih povlačili su skute moje majke i nudili svoje usluge vrištavo ili šaptom. Majka me povela pogledati drvodjeljske radionice s izloženim drvenim kipovima robova i slugu. Ti su kipovi prodavani posjetiteljima, nakon što bi ih posvetili svećenici, a bili su namijenjeni služiti njihovim vlasnicima na onom svijetu, kako ovi ne bi nikad morali podići ni prst, bez obzira što bi im zatrebalo.

Moja je majka platila pristojbu koja je zahtijevana od posjetitelja, pa sam mogao gledati u bijelo odjevene spret-noruke svećenike kako ubijaju i četvore bika kojem je pletenica od papirusa izmeñu rogova bila potvrdom da je dotična životinja potpuno bez mrlja i bez i jedne bijele dlake. Svećenici bijahu debeli i pobožni, a njihove su obrijane glave svjetlucale namazane uljem. Nazočno je bilo stotinjak ljudi koji doñoše pribivati žrtvenom obredu, ali svećenici su vjernicima obraćali malo pozornosti i slobodno su meñusobno čavrljali o svojim osobnim poslovima, tijekom cijele svečanosti.Zurio sam u slike s prizorima rata koje su resile zidove hrama i divio se divovskim stupovima, potpuno propuštajući razumjeti osjećaje moje majke očiju punih suza, dok me je vodila domu. Kada smo stigli, skinula mi je dječje cipelice i dala mi nove sandale koje su bile neudobne i žuljale mi stopala dok se nisam priučio na njih.Poslije objeda moj je otac, s ozbiljnim izrazom lica, položio svoju veliku spretnu ruku na moju glavu i sa stidljivom nježnošću pogladio meke uvojke mojih sljepoočica.- Sada si navršio sedam godina, Sinuhe... Moraš odlučiti, što ćeš biti u životu...- Ratnik! - odgovorio sam bez razmišljanja. I bio zbunjen razočaranim pogledom na njegovom dobrohotnom licu. Ali, najbolje

11

igre dječaka na ulici bijahu ratne igre. Gledao sam hrvanje vojnika i njihovo uvježbavanje baratanju oružjem koje su izvodili ispred svojih vojarni. Vidio sam i jurnjavu perjem urešenih bojnih kola, grmećih kotača, pri odlasku na vježbe izvan grada. Nije moglo biti ništa otmjenije i veličajnije od vojničke službe. Osim toga, vojnik ne mora znati pisati, a to je najviše utjecalo na mene, jer su stariji dječaci pričali strašne priče o tome koliko je teško svladati umijeće pisanja i koliko su nemilosrdno učitelji potezali kosu učenika ,ako bi ovi možda skrhali glinenu pločicu ili slomili pisaljku od trstike meñu svojim nevičnim prstima.Čini se, moj otac nije nikad bio osobito nadaren čovjek. Inače bi zasigurno postao nešto više od liječnika siromašnih. Ali on bijaše savjestan u svom radu i nikad nije naudio svojim pacijentima. A tijekom godina postao je mudrim, stekavši iskustvo. Već je znao koliko sam osjetljiv i svojeglav. Zato nije stavio nikakve primjedbe glede moje odluke...Uskoro je, ipak, zatražio od moje majke kupu. Pošao je u svoju radnu sobu, pa tamo napunio posudu jeftinim vinom iz vrča.- Doñi, Sinuhe - rekao je. Zatim me poveo iz kuće i dolje prema riječnoj obali. Zastadosmo kod zidane obale i gledali smo teglenicu s koje su vješti nosači iznosili robu ušivenu u rogožinu. Sunce se spuštalo medu Zapadna brda iza Grada Mrtvih, ali ovi su robovi nastavljali mučno raditi, sopćući i natopljeni znojem. Nadzornik ih je podbadao svojim bičem, dok je pisar udobno sjedio ispod svog platnenog krova, provjeravajući svaki smotak na svojem popisu.- Želiš li biti poput jednoga od ovih? - upita moj otac. Pomislio sam u sebi: to je baš glupo pitanje! I zurio unjega bez odgovora. Ta nitko nije želio biti poput nosača!- Oni rade i muče se od rane zore do kasno u noć -reče Senmut. -Njihova koža ogrubjela je poput krokodilske. Njihove su šake zadebljale poput krokodilskih stopala. Tek kad padne noć, mogu odgmizati do svojih bijednih koliba. Hrana im je kriška kruha, češanj luka i gutljaj rijetkog, gorkog piva. To je život nosača, orača... život svih koji rade samo svojim rukama. Misliš li da bi im trebalo zavidjeti?Potresoh glavom, zagledajući ga i čudeći se. Želio sam postati vojnikom, a ne biti nosač, grepsti zemlju, navodnjavati polja ili biti balegom uprljani pastir.- Oče - rekoh kada poñosmo. - Vojnicima je lijepo. Žive u svojim vojarnama i jedu dobru hranu. Navečer piju vino u kućama naslade, a žene im se smiješe. Njihovi voñe nose zlatne lance oko vrata premda ne znaju pisati. Pri povratku s vojne, donose plijen i dovode robove koji mučno rade i bave se obrtom pa im služe. Zašto ne bih nastojao i ja postati ratnikom?Moj otac ne odgovori ništa, ali je ubrzao korak. Blizu velike hrpe otpadaka, gdje su muhe zujale u gustom oblaku povrh naših glava, otac se prignuo i zagledao u nisku kolibicu od blata.- Intebe, prijatelju moj, jesi li tu?Na taj poziv ispuže odurno čeljade oslanjajući se na štap. Desna mu ruka bijaše odrezana ispod ramena, a njegova je pregača bila strašno prljava. Tijelo mu bijaše izjedeno od gamadi, lice isušeno i naborano od godina, a zubi uopće nije više imao...- Zar je to - to Inteb? - Zadahtao sam, gledajući starog čovjeka,

12

sav užasnut. Inteb bijaše junak koji se borio u sirijskim pohodima Tutmozisa III, najvećeg od svih faraona. Još su se pripovijedale priče o Intebovu junaštvu i nagradama kojima ga je obdario faraon.Stari je čovjek podigao ruku na vojnički pozdrav, a otac mu je predao vrč s vinom. Potom sjedoše na tlo jer pred kućerkom ne bijaše ni klupe. Inteb je podigao dršćućom rukom vino do usana, ali brižno kako ne bi izgubio ni kapi.- Moj sin Sinuhe smjera postati ratnikom - smješkao se otac. -Dovedoh ga tebi, Inteb, jer si jedini preživjeli od junaka velikih ratova... I možeš mu kazivati o uznositom i dostojanstvenom životu i veličajnim vojničkim djelima!- U ime Seta i Baala i svih ostalih vragova! - zaklepetao je njegov jadan sugovornik, dižući svoj kratkovidan pogled prema meni. - Zar je dečko poludio?!Njegova bezuba usta, zamućene oči, batrljak ruke koji se njihao, a osobito naborana prljava prsa bili su toliko zastrašujući da sam otpuzao iza svog oca i zgrabio njegovu ruku.- Dječače, dječače - smijuckao se Inteb. - Kada bih imao puna usta vina za svaku kletvu koju sam izrekao o svom životu i o svojoj kobi; bijednoj sudbini koja me učinila vojnikom; mogao bih napuniti jezero koje je faraon dao napraviti za svoju staru ženu. Istini za volju, nikad nisam imao prigode vidjeti ga, jer si ne mogu priuštiti da me prevezu preko rijeke... Ali ne sumnjam, ispunio bih ga! Ah, pritom bi toga dostajalo i više nego je potrebno za opijanje cijele vojske.Pio je ponovno, štedljivo.- Ali - rekoh, dok mi je brada drhtala - vojničko zanimanje je najčasnije od svih.- Čast! Slava! Ugled! - reče Inteb, junak Tutmozisovih vojski. -Gnojište! Prljavšina i gnoj gdje se kote muhe! Ništa više! Mnogo laži izrekoh u moje doba samo kako bih priskrbio vina od zabuljenih glupana koji me slušahu. No tvoj je otac čestit čovjek, kojeg neću zavaravati. Zbog toga, sine, kažem ti: zanimanje ratnika je najbijednije, najprezre-nije i najponizujuće.Vino je izgladilo nabore njegova lica i zapalilo žar u njegovim divljim starim očima. Digao se i zgrabio si vrat svojom jedinom rukom.- Gledaj, dječače! Ovaj mršav vrat nekoć su resili zlatni lanci, pet njih. Faraon ih je svojom rukom ovjesio. Ali tko može procijeniti odrezane ruke koje sam gomilao pred njegov šator? Tko se prvi uspeo uz ljestve na moćne zidine Kadeša? Tko je grunuo kroz guste neprijateljske redove kao trubeći slon? To bijah ja! Ja, Inteb-junak. I tko mi sada za to zahvaljuje? Moje zlato pošlo je putem svih zemaljskih stvari, a robovi koje sam zarobio u vojni pobjegli su ili propali u bijedi. Svoju desnu ruku ostavih u zemlji Mitani. I već bih odavno prosjačio na raskrižjima, kad ne bi bilo milostivih ljudi koji mi daju sušenu ribu i pivo, da njihovoj djeci kazujem istinu o ratu. Ja sam Inteb! Veliki junak! Pogledaj me! Ostavih svoju mladost u pustinji, kojoj sam robovao skapavajući od gladi, oskudijevajući u svemu, osim u tegobama... Tamo se meso otopilo s mojih udova, moja je koža ogrubjela, a moje srce otvrdnulo do kamena. Najgore od svega, pržeća je pustinja isušila moje nepce, te postadoh žrtva neutažive žeñi, poput svih ostalih vojnika koji se živi vratiše iz ratova u

13

tuñinskim zemljama. A život je postao nalik dolini smrti, otkad sam izgubio ruku. Ne treba mi mnogo pa se prisjetim boli koje mi je prouzročila ozljeda i muka kada je vojni ranarnik spržio batrljak, u kipućem ulju, nakon što mi je odrezao ruku. To je nešto što tvoj otac može razumjeti. Neka ti je blagoslovljeno ime, Senmute! Ti si pravičan, dobar čovjek. Ali vina nema više...Stari je momak zašutio, malo soptao i sjedajući ponovno na tlo, tužno preokrenuo zemljani vrč otvorom prema dolje. Njegove su oči prestale sjati žarom i on je opet bio star, nesretan čovjek.- Ali ratnik ne mora znati pisati! - prošaptah, oklijevajući.- Hm! - reče stari čovjek, postrance zagledajući mog oca, koji je brzo uzeo bakrenu narukvicu s ruke i predao je Intebu. Inteb glasno pozove, na što iskrsne neki prljav dječak, uze kolut i vrč, te poleti put krčme po još vina.- Ne ono najbolje! - zaviče Inteb za njim. - Uzmi kiselo. Dobit ćeš više! - Ponovno me pogledao, zamišljeno. -Imaš pravo! Ratnik ne treba znati pisati, samo boriti se. Da zna pisati, bio bi časnik i zapovijedao bi najhrabrijima, koje bi slao ispred sebe u boj. Svaki koji znade pisati podoban je za zapovijedanje, ali čovjek koji ne zna črčkati kvačice i ždralove noge po papirusu, nikad neće imati višeod stotinu ljudi pod sobom. Koje mu zadovoljstvo u zlatnim lancima i slavi, kada je onaj koji mu uručuje odličja, momak s trščanim perom u ruci? Tako to jest i tako će to uvijek biti... Zato, moj momče, želiš li zapovijedati ljudima i voditi ih, uči pisati. Tada će se oni sa zlatnim lancima klanjati pred tobom, a na bojište će te robovi nositi, u nosiljci...Musavi dječak vratio se s vrčom vina, a i kupica mu je bila puna. Lice starog čovjeka ozarilo se zadovoljstvom.- Tvoj otac Senmut dobar je čovjek! On zna pisati, a i njegovao me u mojim sretnim danima, dok je vina bilo u izobilju, kad sam običavao vidjeti krokodile i vodenkonje gdje ih nije bilo. Dobar je čovjek, premda je samo liječnik i ne zna rukovati lukom. Njemu izričem svoju zahvalnost.Nemirno sam pogledavao vrč s vinom kojem je Inteb očito kanio usmjeriti svoju punu pozornost... Počeo sam potezati lijekovima zamrljan široki rukav svog oca. Bijah pun straha kako ćemo se poslije toliko vina probuditi, puni modrica i pretučeni, u nekom jarku. Senmut je takoñer zirnuo prema vrču, malo pošutio, pa me odveo. Inteb je podigao svoj kriještav starački glas u nekakvoj sirijskoj pjesmi, a nag, suncem opaljen dječak se smijao.Tako sam ja, Sinuhe, pokopao svoje ratničke snove. I nisam se više opirao kada su me otac i majka sljedećeg dana poveli u školu.Moj si otac nije mogao priuštiti poslati me u neku od velikih škola pri hramovima, gdje su poučavani sinovi (a ponekad i kćeri) imućnika, uglednika i istaknutih svećenika. Moj učitelj bijaše stari svećenik Oneh. On je obitavao nedaleko i držao satove na svojem urušenom trijemu. Učenici su mu bili djeca obrtnika, trgovaca, lučkih predradnika i podčasnika, očeva čija je namisao bila otvaranje pisarnice za svoje sinove. Oneh je u svoje vrijeme bio upravitelj Nebeske Mut u hramu i zato je bio vrlo podoban za davanje temeljne poduke u pisanju djeci koja će kasnije brinuti o popisivanju robe, mjeridbi žita, stadima stoke, odnosno vojnim nabavkama. Bijaše na stotine takvih malih škola u gradu Tebi. Poduka

14

je bila jeftina, a učenici su iedino trebali uzdržavati učitelja. SlP prodavača drvenogugljena punio je zimi učiteljevu peć, tkalčev sin opskrbljivao ga odjećom, sin trgovca žitom brinuo se da nikad ne ostane bez brašna, a moj se otac brinuo o njegovim brojnim tegobama i boljkama te mu davao biljne meleme nek ih uzima s vinom.Ovisnost o nama učinila je Oneha blagim učiteljem. Dječak koji bi zaspao iznad svoje glinene pločice nikad nije dobio zaušnicu, ali je zato morao za svog učitelja pribaviti sljedećeg jutra neki slastan zalogaj. Ponekad bi sin trgovca žitom donio vrč piva. Tih bismo dana bili puni pozornosti, jer bi stari Oneh bio nadahnut za pričanje neobičnih priča iz dalekoga svijeta. O Nebeskoj Mut, o Stvoritelju, o Ptahu i njegovim drugovima bogovima. Mi bismo se smijuljili, vjerujući kako smo ga za ostatak dana odvratili od teških zadaća i zamornog ispisivanja znakova.Tek mnogo kasnije spoznao sam, stari je Oneh bio mnogo mudriji učitelj nego li smo to mi tada mislili. Bilo je svrhe u njegovu kazivanju pradavnih priča, kojima je njegov pobožan, naivan duh udahnjivao život: poučavale su nas tradiciji i postojanosti pradavnoga Egipta. U njima ni jedno zlo djelo nije ostajalo nekažnjeno... Svako je ljudsko srce bilo nepopustljivo vagano pred šakaloglavim Anubisom i prijestoljem pravednoga Ozirisa. Smrtnici čija bi zlodjela bila razotkrivena na vagi Šakaloglavca, bili bi nemilosrdno bačeni Žderaču koji je bio spoj krokodila i vodenkonja, ali mnogo strasniji od oba ova bića.Pričao nam je i o mrzovoljnom Gledaču Unatrag, strašnom skelaru bez čije pomoći nitko nije mogao stići do Blagoslovljenih Polja. Dok je veslao, bio je okrenut krmi, nikada prema pramcu kao zemaljski brodari na Nilu. Oneh nas je naučio ponavljati naizust izričaje kojima se to biće moglo podmititi i udobrovoljiti. Poučavao nas je kako te zapise trebamo prepisivati i potom pisati iz sjećanja, ispravljajući naše pogreške blagim upozorenjima, budući da i najmanja pogreška može izbrisati svaku mogućnost sretnog života na budućem svijetu. Uručimo li Gledaču Unatrag pismeno u kojem je i najmanja, beznačajna pogreška, bit ćemo prisiljeni vječito lutati poput sjena duž obala tih mračnih voda ili, još gore, prožderat će nas grozni ponori Kraljevstva Smrti.Polazio sam Onehovu školu nekoliko godina. Moj najbolji prijatelj tamo bijaše Tutmozis. Godinu dana stariji od mene, od djetinjstva je odgajan za borbu i rukovanje konjima. Njegov otac bijaše voda skupine bojnih kola i rukovao je službenim bičem s upletenom bakrenom žicom. Nadao se, sin će mu postati časnik visoka položaja. Zato je htio neka momak nauči pisati.Ali ne bijaše ništa proročansko u slavnom imenu Tutmozisa, za inat očevim nakanama... Jer, kad je dječak započeo svoje školovanje, prestao je bacati koplje i voziti bojna kola. Učio je pismovne znakove lako i brzo. I dok su se ostali dječaci tegobno borili s pisanjem, Tutmozis bi crtao slike po svojoj pločici. Bili su to crteži bojnih kola, propetih konja, vojnika koj^se bore. Donio je ilovače u školu i dok je vrč piva kazivao priče kroz usta Oneha, oblikovao je Tutmozis smiješan malen lik Žderača, kako škljoca svojim nezgrapnim čeljustima prema malenom ćelavom čovjeku kojeg grbava leda i okrugli trbuh nisu mogli biti prispodob-ljeni nikome do li Onehu. Ali se Oneh nije na to ljutio. Nitko se nije mogao

15

ljutiti na Tutmozisa... Imao je široko lice i kratke debele noge seljaka, ali su njegove oči bile pune nekakvog sjaja punog veselja koje je bilo priljepčivo, a ptice i životinje koje je svojim rukama spretno i brzo oblikovao u ilovači oduševljavale su sve nas. Žudio sam za njegovim prijateljstvom jer je bio poput vojnika i ratnika, no prijateljstvo se održalo i nakon što je propustio pokazati i najmanji trag naklonosti prema ratu i ratovanju.Za mojih školskih dana zbilo se čudo. A zbilo se toliko iznenada, te sam upamtio taj časak kao jednu od objava. Proljetnog, bistrog i prohladnog dana, zrak je bio prepun pjesme ptica. Rode su popravljale svoja stara gnijezda na krovovima kućica od blata. Vode su se povukle, a svježi zeleni izdanci izvirali su iz zemlje. U svim vrtovima sjeme je bilo posijano i biljke su niknule. Bijaše to dan za pustolovine i mi nismo mogli mirno sjediti na Onehovom klimavom starom trijemu, gdje su se opeke od blata lomile pod rukom. Grebao sam vječne znakove, slova za urezivanje u kamen i uz njih kratice koje se rabe za pisanje na papirusu. Iznenada, neka zaboravljena Onehova riječ, neki čudesan plamsaj u meni, progovoriše i oživješe znakove koje sam ispisivao. Slike postadoše riječ, riječ postade slogom, slog postade slovom. A kada sam počeo nizati sliku do slike, nove su riječi upravo iskakale. Živuće riječi,bitno različite od znakova. Bilo koji prostak može razumjeti jednu sliku, ali dvije zajedno imaju svoje značenje samo za umjetnika. Vjerujem da svatko tko je učio pisati i čitati zna što ovim pokušavam izreći. Ovo novo iskustvo bijaše za mene u toliko uzbudljivije i dojmljivije nego li posizanje za mogranjom u košarici prodavača voća. Bijaše slade od suhe datulje, slasno i tečno poput vode žednome.Od tada me više nije trebalo tjerati. Žudno sam upijao Onehovu poduku jednako kao što žedna zemlja upija nabujale vode Nila. Brzo sam naučio pisati. Ubrzo sam počeo i čitati tuñe zapise, a od treće godine polaženja škole već sam mogao naći puta kroz poderane smotke i glasno čitati poučne priče kako bi ih drugi zapisivali.U to sam vrijeme uočio da nisam nalik na druge. Moje je lice bilo nekako uže, koža svjetlija, a moji udovi vitkiji nego li u ostalih momaka. Bio sam više nalik djeci odličnika, nego ljudima meñu kojima sam obitavao. U otmjenoj me odjeći zasigurno nitko ne bi razlikovao od dječaka koje su robovi nosili u nosiljkama ili se šetahu ulicama praćeni robovima.Moji drugovi su mi se zbog izgleda i razlike u odnosu na njih najčešće podsmjehivali. Sin trgovca žitom pokušavaše prebaciti svoju ruku oko mog vrata, uz to me nazivajući djevojčicom, sve dok ga nisam odalamio svojom pisaljkom. Smetao mi je zbog svog gadnog zadaha, ali sam zato volio biti s Tutmozisom, koji me nikad nije ni dotaknuo. Jednog dana Tutmozis mi stidljivo reče: "Oblikovao bih tvoj lik, ako bi htio sjediti kao predložak."Povedoh ga kući. Tamo, pod sikomorom, stvarao je moj lik u glini, te pisaljkom upisao znakove mog imena na svoje djelo. Moja majka Kipa, iznoseći nam kolačiće, ozbiljno se prestrašila ugledavši lik i nazvala to čarolijom. A moj je otac rekao, Tutmozis bi mogao postati kraljevim dvorskim umjetnikom, samo ako bi mogao polaziti školu u hramu. U šali sam se pognuo pred Tutmozisom i ispružio ruke u visini koljena, kako se to čini pred odličnicima. Njegove oči zasjaše, ali je tada uzdahnuo i rekao kako to ne može nikada biti. Naime, njegov

16

je otac smatrao kako je došlo vrijeme da se vrati u vojarne i uči za vozača bojnih kola. Znao je već pisati onoliko dobro koliko se zahtijevalo od budućega časnika. Moj nas je otac tada napustio, a Kipusmo čuli kako mrmlja u kuhinji. Tutmozis i ja smo jeli kolačiće. Bili su masni i slasni, a mi dobro raspoloženi i uživasmo u životu.Tada sam još uvijek bio sretan...Došao je dan kada je moj otac odjenuo svoju svježe opranu najbolju odjeću i oko vrata stavio širok ovratnik kojeg je izvezla Kipa. Pošao je u velik hram boga Amona, premda osobno nije volio svećenike. Ali se ništa u to doba nije zbivalo u Tebi ni u cijelom Egiptu bez njihove pomoći i zauzimanja. Upravljali su pravdom, pa se smion čovjek kojeg je osudio čak i faraonov osobni sud, mogao obratiti svećenicima za zaštitu. U njihovim je rukama bilo cjelokupno više i visoko obrazovanje, a imali su i velikog utjecaja pri postavljanju činovnika na više položaje u upravi. Proricali su visinu naplavnih voda i veličinu žetve, te prema tome i odreñivali poreze za cijelu zemlju.Mislim da mom ocu nije bilo jednostavno poniziti se pred njima. Cijelog svog života bio je liječnik u četvrti siromašnih, pa se otuñio od hrama i Kuće Života. Sada, kao i svi siromašni očevi, morao je čekati u redu izvan upravnog odjela sve dok nekom svećeniku ili nekom drugom ne bude po volji primiti ga. Mogu i sada vidjeti te sirote očeve, kako čuče u predvorju hrama, odjeveni u svoje najbolje halje, sanjajući poduzetne snove za svoje sinove, čeznući da im budućnost bude bolja od njihove vlastite. Mnogi od njih prevalili su dug put riječnim brodom, noseći hranu sa sobom. Utrošili su svoj imetak na podmićivanje vratara i službenika, samo kako bi stekli povlasticu kratkog razgovora sa zlatom iskićenim, namirisanim i pomazanim svećenikom, koji je nabirao nos na njihov miris i častio ih oporim riječima. Ipak, Amon je trajno trebao nove sluge. Kako su rasli njegovo bogatstvo i moć, povećavala se i potreba za pisarima u njegovoj službi. U svakom slučaju, nije bilo oca koji primitak sina u hram nije smatrao božanskom milošću. Oh, dovodeći dječaka, davao je on dar vrijedniji od zlata!Moj je otac imao sreće pri svom posjetu, jer je tek bilo prošlo podne kad je naišao njegov stari drug iz doba školo-vanja Ptahor. S vremenom je Ptahor uznapredovao do položaja otvarača lubanja na faraonovom dvoru. Otac se usudio obratiti mu se. Obećao je počastiti našu kuću osobno i ispitati me.Utvrñenog dana otac se pobrinuo za gusku i najbolje vino. Kipa je pekla - i zanovijetala. Slastan miris guske potekao je na ulicu pa su se tamo okupili slijepci i prosjaci kako bi pjevanjem i svirkom zadobili svoj dio gozbe. Kipa, bijesno sikćući, izašla je s komadićem kruha natopljenim u mast za svakog od njih i poslala im je smotke, te ih nagovorila nek se raziñu. Tutmozis i ja meli smo ulicu od naših vratiju daleko prema gradu. Moj je otac zamolio Tutmozisa neka bude pri ruci kada doñe gost, u nadi kako bi i on mogao biti počašćen pažnjom veličajnog posjetitelja. Premda bijasmo dječaci, kada je moj otac zapalio kadilo i postavio ga neka ispuni mirisom ulaz, osjećali smo se svečano kao da smo u hramu. Ja sam čuvao posudu s mirisnom vodom i tjerao muhe s blještavog bijelog platnenog sukna koje je Kipa bila spremila za svoj vlastiti pogreb, no koje je sada bilo izneseno kao ubrus za Ptahora.

17

Morali smo dugo čekati... Sunce je polako zašlo, a zrak je postao svježiji. Tamjan u predvorju je izgorio, a guska je tugaljivo cvrčala na jami za prženje. Ja sam ogladnio, a Kipino lice se izdužilo i ukrutilo. Moj otac nije rekao ništa, ali nije zapalio svjetiljke kada se smrklo. Svi smo sjedili na klupčicama u predvorju i meñusobno si izbjegavali pogledati u oči. Tada sam naučio koliko gorke tuge i razočaranja mogu bogati i moćni svojom lakoumnošću donijeti malenima i siromašnima.Konačno se pojavio sjaj luči na kraju ulice. Moj je otac skočio i odhrlio u kuhinju po žeravicu, kako bi zapalio obje uljanice. Ja sam podigao vrč za vodu dršćućim rukama dok je Tutmozis teško disao pokraj mene.Ptahor, kraljev otvarač lubanja, stigao je skromno u jednostavnoj nosiljci koju su nosila dva crna roba i predvoñen debelim lučonošom, koji očito bijaše pijan.Dahćući i s veselim uzvicima u znak pozdrava, Ptahor je istupio iz nosiljke kako bi pozdravio mog oca, koji se naklonio i ispružio ruke u razini koljena. Gost je položio ruke na Senmutova ramena, kako bi pokazao mom ocu da je takav pozdrav nepotreban... ili da se osloni. Tako oslonjenritnuo je lučonošu i rekao mu nek odspava pod sikomorom. Crnci, ne čekajući zapovijedi, odložiše nosiljku u grmove akacije i čučnuše na tlo.Stalno se naslanjajući na rame moga oca, Ptahor je stupio u predvorje, gdje sam mu polio ruke vodom unatoč njegovim prosvjedima. Kada sam mu uručio sukno, reče da kao što sam isprao njegove ruke sada bih ih mogao i posušiti. I nakon što sam to učinio, zahvalio mi je i nazvao me lijepim i plemenitim dječakom.Moj ga je otac odveo do počasnog mjesta, stolca s naslonom, posuñenog od trgovca začinima, gdje on sjedne. Male nametljivo radoznale oči isticale su mu se u svjetlu lojanica. Neko vrijeme vladaše tišina. Tada, pročistivši grlo ispričavajući se, zatražio je neko piće. Jer, kako reče, upravo se isušio zbog duga putovanja. Moj otac, ushićen, natočio mu je vina. Ptahor ga je omirisao i kušao nepovjerljivo, a tada je ispraznio kupu s vidnim uživanjem i zadovoljnim uzdahom.Bio je on krivonog malen čovjek obrijane glave, sa spuštenim trbuhom i mlohavim grudima ispod tanke odjeće. Njegov ovratnik, ukrašen skupocjenim kamenjem, bio je sada zamrljan kao i ostatak njegove odjeće, a vonjao je na ulje, vino i znoj.Kipa ga je poslužila začinjenim kolačićima, malim ribama prženim na ulju, voćem i pečenom guskom. Jeo je uljudno premda je bilo očito kako dolazi s dobra objeda. Kušao je i pohvalio svako jelo, što je ushitilo Kipu. Zatražio je neka odnesem piva i hrane crncima, ali su ovi odbili tu ponudu, sipajući uvrede i pitajući je li stari trbonja spreman za polazak. Sluga je spavao uz sikomoru, a ja ga baš nisam želio buditi.Večer je prerastala u krajnju zbrku. I moj je otac pio više nego li ga ikad vidjeh piti. Konačno je Kipu, koja je sjedila u kuhinji, prevladao jad pa je sjedila njišući se naprijed-natrag, držeći glavu rukama. Ispraznivši vrč, pili su očevo ljekovito vino. Kada je i toga ponestalo, prešli su na obično stolno pivo, budući da nas je Ptahor uvjerio kako nije izbirljiv.Pričali su o svojim danima školovanja u Kući Života, njišući se i

18

grleći jedan drugoga dok su sjedili. Ptahor je kazivao o svojim iskustvima kraljevoga otvarača lubanja,tvrdeći kako je to posljednje područje u kojem bi se liječnik trebao usavršavati, jer ono spada prije u Kući Smrti nego u Kući Života. Ali, posla je bilo malo, a on je uvijek bio lijenčina, kao što se Senmut Nepomućeni sigurno sjeća. Ljudska glava, izuzimajući zube, uši, kao i grlo, što sve zahtijeva posebne stručnjake, prema njegovu je mišljenju bila najjednostavnija za proučavanje, pa je zato odabrao to područje.- Ali - obrazlagao je Ptahor - da sam bio imalo doličan, ostao bih ono što sam bio: ugledan liječnik koji donosi život svojim pacijentima. Ovako, kako je sada, moja je kob dijeliti smrt kada roñacima dosade starci ili neizlječivi. Trebao bih biti poput tebe, prijatelju Senmute, siromašniji možda... no vodeći časniji, korisniji i zdraviji život.- Nikako mu nemojte vjerovati, dječaci! - reče na to moj otac, dok je Tutmozis sada sjedio s nama i držao kupicu s vinom u ruci. - Dičim se što mogu faraonovoga otvarača lubanja nazivati svojim prijateljem. U svom je području on najvičniji u cijelom Egiptu. Zar se ne sjećam čudesnih otvaranja lubanje kojima je spasio živote moćnika i poniznih, pa time zapanjio svijet i stekao opće udivljenje? On je oslobodio zle duhove koji tjerahu ljude u ludilo i izvadio okrugla jaja iz ljudskih mozgova. Zahvalni pacijenti darivahu ga zlatom i srebrom, ogrlicama i kupama za piće.- No zahvalni roñaci su učinili još više - ubacio je Ptahor mutno. - Jer, ako bih uspio izliječiti jednog od deset, jednog od petnaest, recimo radije jednog od stotine, jasno je da su ostali umrli. Jeste li čuli makar za jednog faraona koji je živio još tri dana nakon što mu je lubanja otvorena? Ne, ludi i neizlječivi gurnuti su pod moj kremeni nož. I što su bogatiji i glasovitiji, u toliko brže dolaze. Moja ruka oslobaña ljude boli, udjeljuje nasljedstva: zemlje, stada i zlato. Moja ruka uzdiže faraone na vlast. Zato me se boje, nitko se ne usuñuje govoriti protiv mene, jer ja znam previše. Ali, ono što uvećava znanje, uvećava i tugu. Ja sam najnesretniji čovjek!Ptahor je malo zaplakao i ispuhnuo nos u Kipin posmrtni pokrov.- Ti si siromašan, ali častan, Senmute - ridao je. -Zato te volim, jer ja sam bogat ali gnjio, gnjio. Nisam ništa drugo do hrpe volovske balege na cesti.Skinuo je svoj skupocjeni ovratnik s draguljima i objesio ga oko vrata mom ocu. Tada započeše pjevati pjesme kojima riječi nisam mogao razumjeti. Zato ih je Tutmozis slušao sa zanimanjem i rekao mi kako sočnije i razvratnije pjesme nije čuo ni u vojarnama. Kipa je počela glasno jecati u kuhinji. Jedan od crnaca došao je iz grmlja akacije, podigao je Ptahora na svoje ruke i htio ga ponijeti u nosiljku, jer je doba za počinak davno minulo. Ptahor se pritom opirao, ispuštajući samilosne krikove, zazivajući stražare u pomoć i zaklinjući se, crnac ga smjera ubiti. Budući da moj otac nije bio ni od kakve pomoći, Tutmozis i ja otjerali smo crnca svojim prutovima pa je gnjevno pobjegao i otišao, silovito kunući i odvodeći svoga druga s nosiljkom. Ptahor je tada isprazno vrč s pivom po sebi, zatražio ulja želeći si namazati lice, te se pokušao okupati u jezercu. Tutmozis mi je šapnuo kako bismo trebali spremiti starce u postelju. Pa se tako zbilo da je moj otac zajedno s kraljevim

19

otvaračem lubanja zaspao na Kipinu ležaju. Ruke su si meñusobno ispreplleli oko vrata onog drugog, slineći prisegu vječnog prijateljstva do samog kraja.Kipa je plakala čupajući si kosu i posipajući se pepelom s ognjišta. Mučile su me misli što će susjedi reći, jer su urlanje i buka odjekivali na dugo i široko u tišini noći. Tutmozis je bio miran... Ta ipak je vidio i divljije stvari u vojničkim nastambama i u kući svog oca, kada su vozači bojnih kola pričali o starim danima i kaznenim pohodima u Siriju i zemlju Kuš.Pomogao je mirnoj Kipi, pa smo počistili tragove slavlja najbolje što smo mogli. Tada poñosmo na počinak. Sluga je i dalje hrkao uz sikomoru, a Tutmozis je legao uz mene u postelju. Stavio mi je ruku oko vrata i pričao o djevojkama, jer je i on popio vina. No to mi je bilo dosadno, jer sam bio godinu-dvije mlañi od njega, pa sam uskoro zaspao.U rano jutro probudiše me mukli udarci i zvuči kretanja iz spavaonice. Ušavši, zatekao sam oca kako još uvijek tvrdo spava odjeven i s Ptahorovim ovratnikom oko vrata. Ptahor je pak sjedio na podu, držeći glavu rukama i pitajući nevoljnim glasom, gdje on to jest. Pozdravio sam ga sa štovanjem i rekao mu, još je uvijek u lučkoj četvrti, u kući Senmuta, liječnika. To ga je umirilo, pa je u ime Amona zatražio piva. Objasnio sam mu kako je isprazniovrč piva po sebi, a njegova je odjeća tome rječito svjedočila. Tada je ustao, dižući se s dostojanstvenim mrštenjem, pa izašao. Polio sam mu ruke vodom, a on je pognuo svoju ćelavu glavu stenjući, zatraživši neka polijem vode i po njoj. Tutmozis se takoñer probudio, pa mu je donio pliticu kisela mlijeka i usoljenu ribu. Nakon što je to pojeo, bio je raspoloženi)i. Izašao je do sikomore gdje mu je spavao sluga i počeo ga tući štapom dok se momak nije probudio i ustao, odjeće umrljane travom i lica zaprljana zemljom.- Bijedna svinjo! - vikao je Ptahor udarajući ga ponovno. - Zar si tako zamišljaš brigu za poslove svoga gospodara i nošenje luči pred njim? Gdje je moja nosiljka? Gdje je moja čista odjeća? A moj liječnički pribor? Gubi mi se s očiju, nedostojni lopove i svinjo!- Ja sam lopov i gospodareva svinja! - ponizno uzvrati sluga. - Što zapovijeda moj gospodar?Ptahor mu izrekne naloge, pa je sluga otišao potražiti nosiljku. Ptahor se udobno smjestio pod sikomoru, naslonio se na deblo, te govorio pjesmu o jutru, cvjetovima lopoča, kao i o kraljici koja se kupala u rijeci. Potom nam je pričao mnoge stvari koje dječaci vole čuti. Kipa se u meñuvremenu probudila, upalila vatru, te ušla u spavaonicu k ocu. Čuli smo njen glas kako dopire do vrta. A kad se moj otac kasnije pojavio u čistoj odjeći, takoñer je izgledao nevoljno.- Imaš ljubaznog i uslužnog sina - rekne mu Ptahor. -Drži se poput kraljevića, a oči su mu blage kao u gazele...Mlad kakav sam bio, shvatio sam zašto to govori: kako bi zaboravili njegovo sinoćnje ponašanje. Nakon nekog vremena nastavio je:- Je li ti sin nadaren? Jesu li oči njegove duše jednako jasne kao one njegova tijela?Tada Tutmozis i ja pograbismo svoje pločice za pisanje. Kraljev otvarač lubanja, piljeći rastreseno u najviše grane sikomore, govoraše nam pjesmicu, koju smo trebali zapisati, a koje se još sjećam. Išla je ovako:

20

Raduj se i uživaj, mladi čovječe, u mladosti svojoj; Jer tijek su godina i grlo starca pepela puni trpkoga.A balzamirano tijelo ne smiješi se pjesmi tvojoj, Za uvijek zatvoreno u tmini groba hladnoga...Trudio sam se koliko sam god mogao, zapisujući pjesmicu prvo običnim pismom, a zatim slikovnim. Na kraju sam riječi "godina", "pepeo", "tijelo" i "grob" ispisao na sve načine kako ih se može napisati, u slogovima i slovima. Pokazah mu pločicu. Nije našao ni jedne jedine pogreške, a ja sam znao: moj je otac ponosan na mene.- A drugi dječak - upita Ptahor, pružajući ruku. Tutmozis je sjedio postrance, crtajući slike po svojoj pločici. Oklijevao je pokazati pločicu, dok se u njegovim očima zrcalilo nekakvo pritajeno veselje. Kada se nagnusmo naprijed, mogli smo vidjeti: nacrtao je Ptahora dok učvršćuje svoj ovratnik oko vrata moga oca, zatim Ptahora kako izlijeva pivo po sebi, a na trećoj slici on i moj otac pjevahu, ruku meñusobno prebačenih oko ramena. Bijaše to toliko smiješan crtež te se iz njeg moglo spoznati čak i vrstu pjesme koju su pjevali. Snažno me potaklo na smijeh, ali se nisam usudio ni pisnuti. Bojao sam se, Ptahor bi se mogao naljutiti. Jer Tutmozis mu nije laskao. Nacrtao ga je niskim i debelim i zgrbljenim i trbušastim... kakav uistinu bijaše.Dugo vremena Ptahor nije rekao ništa, prodorno gledajući naizmjence crtež i Tutmozisa. Tutmozis je malo porumenio i nemirno se njihao na vršcima prstiju. Konačno, Ptahor upita:- Koliko tražiš za svoj crtež, dječače? Želim ga kupiti.- Moja pločica nije na prodaju - odgovori Tutmozis, grimizna lica. - Ali je mogu darovati... Primjerice prijatelju.Ptahor se nasmijao.- Dobro. Budimo tada prijatelji, a pločica je moja. Pozorno je pogledao crtež još jedanput, nasmijao se, parazbio pločicu o kamen tolikom silinom da se rasprsnula u komadiće. Svi smo se osupnuli, a Tutmozis je počeo moliti oprost ako ga je slučajno uvrijedio.- Jesam li ja srdit na vodu kada odražava moj lik? -uzvrati Ptahor blago. - A ruka i crtačevo oko više su nego voda. Jer ja znam sada, kako sam izgledao jučer. Ali, ne želim da to i drugi vide. Skršio sam pločicu, ali te priznajem kao umjetnika.Tutmozis je poskočio od radosti. A Ptahor se okrenuo mom ocu, pokazajući na me, pa svečano izgovorio pradavnu liječničku prisegu:- Preuzet ću njegov slučaj.Pokazujući potom na Tutmozisa, Ptahor dometne:- Učinit ću što mogu.I nakon što su time ponovno počeli govoriti kao liječnici, obojica su se zadovoljno nasmijala. Moj otac, položivši svoju ruku na moju glavu, reče:- Sinuhe, sine moj! Želiš li postatiti liječnikom, poput mene?...Suze su mi navrle na oči, grlo mi se stisnulo i nisam mogao govoriti. Samo sam kimnuo u znak odgovora. Pogledao sam uvis, vrt mi je izgledao divnim. Sikomora, kameno jezerce, sve izgledaše divno.- Ne poput njega ili poput mene! - upao je Ptahor. Ispravio se, gledao je mudro i oštro, a lukav mu se sjaj pojavio u očima. - Pravi liječnik neka postane, jer to je najmoćnije od svega! Pred njim se i sam faraon obnažuje, a najbogatiji su pred njim poput prosjaka.- Želim postati istinskim liječnikom - rekoh stidljivo. Ta još

21

uvijek bijah dječakom i nisam znao ništa o životu! Niti da godine neprestance teže kovanju svojih vlastitih snova, svojih vlastitih razočarenja. A starost rado prenosi svoje snove i razočarenja na ramena mladosti.Tutmozisu je Ptahor pokazao zlatan kolut kojeg je nosio oko zapešća i rekao:- Čitaj!Tutmozis je prvo slovkao tamo upisane znakove, a zatim pročitao glasno ali i nesigurno: "Puna kupa uveseljava moje srce!" Nije mogao suzdržati osmijeh.- Ne kesi se, ti vragolane! - reče Ptahor mrko. - To nema nikakve povezanosti s vinom. Kaniš li biti umjetnikom, moraš uvijek zahtijevati da ti kupa bude puna. U pravom umjetniku Ptah otkriva sam sebe; on je stvoritelj i graditelj. Umjetnik je više od odraza u vodi. Umjetnost vrlo često doista nije drugo do li laskajuća voda ili lažljivo zrcalo, ali pravi umjetnik je više od toga. Umjetnik koji se klanja vlasti i moći, pa im pokorno služi, nedostojan je bijednik. Nedostojan je i bijedan zato, jer svoju božansku nadarenost i umjetničke izričaje kojima vladaju tek malobrojni, pretvara u odvratne sluge moćnika i silnika. Služeći im tako, nedostojno i bijedno, zatire on svaki smisao i vrijednost umjetnosti. Pravi i istinski umjetnik nikada se ne klanja ni vlasti niti moći! Zato nastoj neka tvoja kupa bude uvijek puna, sine!I ne budi zadovoljan onim što ti ljudi kažu... Vjeruj radije svojim jasnim i bistrim očima!Obećao je da ću uskoro biti pozvan kao učenik u Kuću Života, te će uznastojati pomoći Tutmozisu oko ulaska u umjetničku školu pri Ptahovom hramu, ako je to moguće.- Ali, momci - dodao je - pažljivo poslušajte što ću vam reći. A zatim to smjesta zaboravite. Ili bar zaboravite da vam je to rekao kraljev otvarač lubanja. Sada ćete dopasti u ruke svećenika. Ti, Sinuhe, postat ćeš i sam svećenikom, nakon izvjesnog vremena. Tvoj otac i ja bili smo uvedeni u najniži stupanj svećenstva jer nitko ne smije slijediti liječnički poziv bez takvog posvećenja. Kad doñeš medu njih, budi oprezan poput šakala i lukav poput zmije, kako ne bi bio zaslijepljen i zaveden. A prema drugima se pravi bezazlenim poput golubice. Jer, dok namjeravani cilj nije ostvario, čovjek ne smije pokazivati kakav jest. Tako je bilo i tako će uvijek biti. Zapamtite!Zagledao se svojim vremešnim očima u moje i ponovio:- Zapamti!Tada se okrenuo i Tutmozisu. Svojim je pogledom zarobio njegov i ponovio:- Zapamti!Nakon te poruke, u koju je očigledno unio dio svojih najskrivenijih misli, duh kao da mu je odlutao. Oči su mu se usmjerile nekamo povrh i mimo nas.Ipak smo razgovarali još neko vrijeme, sve dok se Ptahorov sluga nije pojavio s unajmljenom nosiljkom i svježom odjećom za svog gospodara. Robovi su založili Ptahorovu nosiljku u obližnjem svratištu i još su tamo spavali. Ptahor je opunomoćio svog slugu neka otkupi nosiljku i robove.Tada nas je napustio, uvjeravajući mog oca u svoje prijateljstvo. Vratio se u otmjenu četvrt grada, gdje je obitavao, budući da je bio

22

kraljevim otvaračem lubanja.Ali je sljedećeg dana poslao poseban dar Kipi. Bijaše to sveti skarabej isklesan iz skupocjenog kamena. Bio je namijenjen kao ures uz njeno srce, ispod pokrovca, pri njenu ukopu.Mojoj majci nije mogao prirediti veću radost. I ona mu je oprostila sve. A i obustavila je sve prijekore mom ocu Senmutu o posljedicama ispijanja vina...KNJIGA IIKuća Životai ru1U tadašnjoj Tebi svo više obrazovanje bijaše u rukama svećenika boga Amona. Nije bilo moguće pripremati se za neki značajniji položaj bez njihova odobrenja i potvrde o uvoñenju u svećenički red. Kao što je bilo općenito znano, Kuća Života i Kuća Smrti bile su od pamtivijeka unutar zidova hrama, a isto tako i više duhovne škole za svećenike. Moglo se prihvatiti što su učilišta matematike i astronomije bila podreñena svećenstvu, ali kada su oni preuzeli obrazovanje na polju prava i trgovine, meñu budnijima unutar obrazovanih slojeva porasla je zabrinutost što se svećenici miješaju u pitanja koja se tiču samo faraona i poreznoga nadleštva. Zaredenje doduše nije bilo obvezatno za članove udruženja trgovaca i pravnika, no budući je Amon nadzirao najmanje petinu zemlje u Egiptu, pa tako i odgovarajući dio trgovine, oni koji su željeli postati trgovcima na veliko smatrali su mudrim osposobiti se za svećenike najnižega stupnja i time se iskazati kao vjerne sluge Amona.Najveće učilište bilo je, dakako, ono posvećeno pravu. Tu su se polaznici osposobljavali za sve vrste javnih, ali i drugih službi, te stjecali pravo kasnijega rada u upravi, pri carini, kao i za stupanje u vojnu službu. Izabrani krug malobrojnih zvjezdoznanaca i računoznanaca obitavao je u svojim predavaonicama, posebnim i od svijeta odvojenim životom, te duboko prezirao sinove novopečene gospode, uglednika i odličnika, koji su žurili na predavanja o trgovačkom računovodstvu i umijeću izmjere.Potpuno odvojenim i time tajnovitim životom živjeli su unutar hrama samo oni u Kući Života i Kući Smrti. Zato su na njih ostali pitomci hrama gledali s osobitim strahopoštovanjem.Prije nego li sam smio stupiti u Kuću Života, morao sam položiti ispit za pristup u niže svećenstvo. Taj se polagao na teološkom učilištu. Odnijelo mi je to više od dvije godine, jer sam istodobno morao pratiti oca pri posjetima bolesnicima i iz njegovoga iskustva stjecati znanje koje će mi biti korisno u budućem pozivu. Obitavao sam kod kuće, kao i ranije, ali sam morao svakodnevno pohañati poduku ili ispunjavati druge obveze.Svi koji su željeli postati svećenicima najnižega stupnja bili su podijeljeni u dvije skupine, u skladu sa zvanjem kojem su se kanili posvetiti. Mi koji smo smjerali postati pitomcima Kuće Života, utemeljili smo vlastitu skupinu, ali nisam našao bliskoga prijatelja medu svojim drugovima. Mudar Ptahorov savjet primio sam k srcu i držah se povučeno, krotko se pokoravajući svakom nalogu i hineći tupost kada su drugi u mojoj nazočnosti ismijavali ili bogohulili, onako kako to već dječaci običavaju.Medu nama bijahu i sinovi stručnih liječnika, onih čiji su savjeti bili nagrañivani zlatom. No bilo je tu i sinova liječnika iz

23

pokrajine... Najčešće su bili stariji od nas, već odrasli, nespretna, suncem opaljena čeljad, a borili su se sa svojom sramežljivošću i bili kruto usmjereni svojoj zadaći. Bilo je tu i momaka iz nižih slojeva koji su se željeli uzdići povrh poslovnog i društvenog položaja svojih očeva, nošenih priroñenom žudnjom za znanjem. Postupak prema njima bio je najizdvojeniji, jer su svećenici bili po prirodi nepovjerljivi prema svima koji nisu bili zadovoljni s ustaljenim navadama i sa svojom kobi.Moj me oprez održavao u dobrom položaju, jer sam uskoro uočio: svećenici su imali uhode i doušnike meñu nama. Nepromišljena riječ, izrečena dvojba, ili tek šala meñu prijateljima, uskoro bi postala poznata svećenicima, a krivac bi bio pozivan na ispit ili kažnjavanje. Neki su bili išibani, a neki čak i izgnani iz Kuće Života, koja je od tada bila za njih zatvorena za uvijek, kako u Tebi tako i u cijelom ostatku Egipta. Ali, ako su bili poduzetni i umješni, mogli su kao pomoćnici vojnih liječnika poći u daleke zemlje ili stvoriti budućnost u zemlji Kuš ili Siriji, budući su egipatski liječnici bili glasoviti u cijelome svijetu. Ipak, većina njih završila je medu drugim običnim, beznačajnim pisarima. Dakako, samo ako su bili vješti umijeću pisanja...Moja sposobnost čitanja i pisanja dala mi je istaknutu prednost u odnosu na mnoge od mojih drugova, čak i u odnosu na neke starije. Smatrao sam se već zrelim za ulazak u Kuću Života. Ipak, moje posvećenje bilo je odloženo. Nisam smogao hrabrosti upitati za razlog, jer bi se to tumačilo kao nepokoravanje Amonu. Ubijao sam zato vrijeme prepisujući Knjige Mrtvih, koje su se prodavale u predvorjima. Postadoh nasilan i potišten, jer su brojni od manje nadarenih meñu mojim drugovima započeli svoje učenje u Kući Života. No, pod očevim nadzorom, trebao sam steći bolju podlogu od njih. Kasnije, razmišljajući, spoznao sam: Amonovi su svećenici zapravo bili umni i mudri. Prodrli su u moju dušu, uočili moj prkos, sumnje i neposluh... Zato me htjedoše iskušati.Konačno mi bijaše priopćeno, došao je i na mene red za bdijenje u hramu. Bilo mi je pritom odreñeno boraviti tjedan dana u unutarnjim prostorima. Kroz to razdoblje nisam smio napuštati okružje hrama.Morao sam očvrsnuti i pročistiti se, a moj je otac pohitao podrezati mi kosu i pozvati susjede na svečanost u čast i slavu mog sazrijevanja. Jer, od tog doba pa na dalje, budući bijah sazrio za zareñenje, bez obzira koliko je sam obred bio jednostavan i beznačajan, priman sam kao potpuno odrastao, uzdignut u odnosu na susjede i sve ostale momke moje dobi.Kipa je učinila sve što je mogla... Ali mi je njen medni kruh bio bez okusa, a veselje i grube šale susjeda nisu me zabavljale.Navečer, kad su gosti otišli, moja se tuga na neki tajanstven način prenijela i na Senmuta i Kipu. Otac Senmut mi je počeo pričati istinu o mojem roñenju. A majka Kipa ga je dopunjavala kada bi mu sjećanje zakazalo, dok sam ja zurio u čun od rogoza ovješen povrh mog ležaja.Njegovi pocrnjeli, slomljeni strukovi, zadavali su bol mome srcu. U cijelome svijetu nisam imao stvarnoga oca ni majke. Bijah sam ispod zvijezda, u velikom gradu. Bio sam, možda, tek bijedan tudinac u zemlji Kemet... ili moje podrijetlo bijaše sramna tajna...Srce mi bijaše puno boli kada sam polazio u hram, noseći odoru za posvećenje, koju je Kipa izradila za mene s toliko predanosti i

24

ljubavi.Bilo nas je dvadesetpet mladih ljudi i dječaka koji su pripremani za prijem u hram. Pri kupanju u hramskoj kupki obrijali su nam glave i odjenusmo gruba sukna. Svećenik odreñen nam za ravnatelja nije bio tako strog kao neki drugi. Običaji su mu davali pravo da nas izvrgne ponižavajućem obredu i postupcima, ali meñu nama su neki bili visokog ugleda... A i oni koji su već položili svoj pravnički ispit, dakle ljudi koji su bili potpuno zreli i stupali su u Amonovu službu kako bi svoju budućnost učinili sigurnijom. Ovi su došli bogato opskrbljeni, te podarili svećenika vinom. Neki su čak noću pobjegli u kuće naslade, budući da im zareñenje nije značilo ništa. Ja sam služio bolnoga srca i s brojnim gorkim mislima, zadovoljavajući se komadom kruha i kupom vode, što je bio uobičajen post za novake, te sam s podijeljenim nadama i kobnim slutnjama čekao ono što je dolazilo.Jer, bio sam toliko mlad! Neizrecivo sam čeznuo za vjerovanjem. Govorilo se: Amon se osobno ukazuje pri zareñenju i pojedinačno se obraća svakom pitomcu. Osloboñenje od samog sebe dalo bi mi tada neizrecivu utjehu u spoznaji nečeg konačnog i općenamjenskog. No pred liječnika su i faraoni stupali obnaženi; još kao dijete gledao sam uz svoga oca bolest i smrt, a moje su oči bile uvježbane za prodornost i pronicljivost kakvu moji vršnjaci nisu posjedovali. Liječniku ništa ne smije biti presveto, on se ne pokorava nikome osim smrti. Tako me je učio moj otac. Zato sam zdvajao, jer sve što sam gledao u hramu tijekom tri godine, samo je produbilo i učvrstilo moje nepovjerenje.Nekoć sam se nadao iza vela tame najvećih svetinja naći Nepoznato, očekivao sam ukazat će mi se Amon i donijeti mir mome srcu. To me je nadahnjivalo i lutao sam duž kolonada kojima su svjetovnjaci imali dostupa. Razgledao sam svete slike bogatih boja i natpise koji su zborili o veličajnim darovima koje su faraoni donijeli Amonu sa svojih vojni, kao božji udjel u plijenu... Tamo sam, nenadano, sreo prekrasnu ženu. Odjeća joj bješe toliko prozirna pa su joj se grudi i slabine mogle vidjeti kroz tkanje. Bila je uspravna i visoka, a usne, obrazi i obrve bijahu joj naličeni. GJedala rne nesuzdržanom radoznalošću.- Kako se zoveš, lijepi mladiću? - upitala me. A oči su joj se zadržavale na sivom ogrtaču prebačenom preko mojih ramena, znaku da sam predviñen za posvećenje.- Sinuhe - rekoh zbunjeno, ne usuñujući se pogledati je u oči. Jer, bila je toliko lijepa i toliko je čudesno mirisalo ulje na njenu čelu, te sam se ponadao da će me upitati hoću li je provesti po hramu. Takvi zahtjevi često su postavljani novacima.- Sinuhe... - ponovila je zamišljeno, pogledavajući me.- Tada se sigurno lako uplašiš i pobjegneš, povjeri li ti se neku tajnu.Time je smjerala na Sinuhea iz priče i njegove pustolovine, što me je ozlovoljilo. Dosta su me zadirkivali upravo zbog toga još u školi! Uspravio sam se uvrijeñeno i pogledao je u oči. Sjale su toliko neobično, čudesno i žudno te sam osjetio kako mi lice počinje rumenjeti, a tijelom se razlila vatra.- Zašto bih se bojao? - odgovorih. - Budući liječnik ne strahuje pred tajnama.- Ah! - nasmijala se. - Ovo pile počelo je pijukati prije nego

25

li je probilo ljusku... Reci mi, postoji li meñu tvojim drugovima mladac po imenu Metufer? On je sin glavnog faraonova graditelja.Upravo je Metufer bio taj koji je natrpao svećenika vinom i dao mu zlatnu narukvicu kao dar povodom posvećenja. Probola me bol kad sam potvrdio:- Poznajem ga... Želiš li, dovest ću ga! - Unatoč boli, pomislio sam: mogla bi mu biti sestrom ili nekom drugom roñakinjom? To me je oraspoložilo i nasmiješio sam joj se smionije:- Kako ću ga pozvati, kada ti ne znam ime i ne mogu mu reći tko me šalje?- On zna! - odvrati žena, nestrpljivo lupkajući po kamenom podu svojom sandalom, ukrašenom dragim kamenjem. Pogledao sam njeno malo stopalo, neuprljano prašinom, te nokte na njenim nožnim prstima naličene jarkim crvenilom.- On zna tko ga traži. Možda mi duguje nešto. Možda je moj suprug na putu... Pa možda čekam Metufera kao tješitelja u mojoj tuzi i usamljenosti.Srce mi ponovno zastane, pri pomisli da je udana. Ali rekoh žustro:- Vrlo dobro, lijepa neznanko! Idem po njega. Reći ću mu, zove ga žena mlaña i ljepša od Mjesečeve božice. Tada će znati tko ga traži, jer tko god te jedanput smotrio, ne može te nikad zaboraviti.Preplašen vlastitom smjelošću, namjerih krenuti, ali ona me zadrža...- Čemu tolika žurba? Čekaj! Ti i ja možda imamo više toga reći jedno drugome.Ponovno me ispitivala pogledom dok mi se srce topilo u grudima, a želudac kao da mi je propao do koljena. Ispružila je ruku punu prstenja i narukvica, dotakla moje čelo i rekla ljubazno:- Zar toj naočitoj glavi nije hladno, tako svježe obrijanoj? - A potom je dodala mazno: - Jesi li govorio istinu? Misliš li da sam lijepa? Pogledaj pomnije!Promotrih je ponovno. Njena je odjeća bila od kraljevskoga tkanja, a u mojim je očima bila toliko lijepa. Ljepša od bilo koje žene koju sam ikad ugledao. A ona u biti i ništa nije činila kako bi skrila svoju ljepotu. Gledao sam je^ i zaboravio ranu u svom srcu, zaboravih Amona i Kuću Života. Njena blizina palila je moje tijelo poput ognja.- Ti ne odgovaraš - rekla je tužno. - A i ne trebaš... U tim tvojim divnim očima, zasigurno, izgledam kao ružna starica. Poñi onda i dovedi mladog pitomca Metufera, pa me se riješi.Ali je ne mogah ni napustiti niti govoriti. Premda sam znao: samo me draži i poigrava se mnome. Bilo je tamno izmeñu velikih stupova hrama. Prigušeno svjetlo s nekog udaljenog kamenog prozora svjetlucalo je u njenim očima, a nije bilo nikoga tko bi nas mogao vidjeti.- Možda ga i ne trebaš dovesti... - Sada se smiješila. -Možda ću biti zadovoljna ako me ti razdragaš i uživaš sa mnom, jer ne znam ništa drugo što bi mi pružilo radost.Prisjetih se tada što mi je Kipa govorila o ženama koje k sebi mame lijepe mladiće. Palo mi je to toliko nenadano na um, te sam malo ustuknuo.- Nisam li pogodila? Sinuhe će se bojati!?Prišla mi je ponovno, no digao sam preplašeno ruku kako bih je odbio, te rekao:

26

- Sad znam od koje si vrste žena. Muž ti je na putu, srce ti je lukava zamka, ^ tvoje tijelo sažiže gorejDd vatre!Premda to izrekoh, nisam mogao pobjeći od nje. Bila je iznenañena... Ali se ponovno nasmiješila i prišla mi blizu.- Ti vjeruješ u to? - rekla je blago. - Ali, to nije istina! Moje tijelo u opće ne sažiže poput vatre; na protiv, kažu, poželjno je i osvježuje. Uvjeri se i sam!Dohvatila je moju mlitavu ruku i privukla je svom bedru. Osjetio sam njenu ljepotu kroz tanahno tkanje, te sam zadrhtao, a obrazi mi usplamtješe.- Zar mi još uvijek ne vjeruješ? - reče mi uz hinjeno razočarenje. - Ah, moja haljina ti smeta... Ali čekaj! Uklonit ću je. - Razgrnula je spretno svoju odjeću i naslonila moju ruku na svoje obnažene grudi. Bile su meke i hladne pod mojom rukom, koja je osjetila i kucaj njenoga srca...- Doñi, Sinuhe! - reče vrlo nježno. - Doñi sa mnom! Pit ćemo vino i uživati zajedno.- Ne smijem napuštati okružje hrama - rekoh uplašeno. I bijah posramljen zbog moje ustrašenosti. Želio sam je i bojao sam se nje, kao što se čovjek plaši smrti. - Moram se očuvati čistim dok ne budem posvećen... ili ću biti istjeran iz hrama i nikad neću biti primljen u Kuću Života. Smiluj mi se!Izrekoh to sve, znajući ipak - ako me upita još jedanput, morat ću je slijediti. Ali ona je bila iskusna žena i spoznala je moju tjeskobu. Izgledala je zamišljenom. Još smo uvijek bili sami, premda su se ljudi u blizini kretali amo-tamo, a vodič je glasno govoreći nekim posjetiteljma slavio veličajnost hrama i molio bakrenjake od njih prije nego li im pokaže nova čudesa.- Ti si vrlo sramežljiv mlad čovjek, Sinuhe! - reče ona. - Bogati i moćni moraju mi ponuditi zlato prije nego li ih pozovem k sebi. A ti želiš očuvati svoju čistoću?- Htjela si da pozovem Metufera - rekoh očajno. Znao sam, Metufer nikad ne bi oklijevao kliznuti iz hrama kad bi pala noć, pa makar bio i njegov red za stražarenje. Mogao je činiti takve stvari jer mu otac bijaše glavnim faraonovim graditeljem. A ja bih ga mogao ubiti zbog toga.- Možda više i ne želim da pozoveš Metufera - reče ona, zagledajući vragolasto u moje oči. - Možda želim da se rastanemo kao prijatelji, Sinuhe. Zato ću ti reći svoje ime. Zovem se Nefernefernefer, kažu lijepa sam, a nakonli...što izgovori moje ime, nitko ne može odoljeti da ga ne ponovi i ponavlja... Običaj je i da se prijatelji na rastanku daruju, za uspomenu. Daruj mi, dakle, nešto!Osvjedočili se još jedanput o svojoj neimaštini. Ta nisam posjedovao baš ništa što bih joj mogao darovati. Čak ni skroman mali ukras, niti najmanji bakreni prsten! A i da sam posjedovao išta slično, ne bih joj mogao ponuditi takvu tričariju. Bijah toliko gorko posramljen te pognuh glavu, nesposoban išta reći.- Daj mi onda dar koje će obodriti moje srce - reče ona. Zatim podiže moju bradu prstom i prikuči svoje lice sasvim blizu mojem. Nakon što sam shvatio što želi, dotaknuo sam njene meke usne svojima. Lako je uzdahnula.- Hvala ti, Sinuhe... Bio je to divan dar. Neću ga nikad

27

zaboraviti. Ali ti si zasigurno nekakav tudinac iz daleke zemlje, kad još nisi naučio kako treba ljubiti. Kako je moguće da te djevojke iz Tebe nisu tome poučile, premda ti je kosa podrezana u znak muževnosti?Smaknula je sa svog palca prsten od zlata i srebra, na kojem se kočio usañen velik kamen bez posvete, te ga smjestila na moju ruku.- I ja tebi ostavljam dar, Sinuhe, kako me ne bi zaboravio. Kada budeš posvećen i uñeš u Kuću Života, možeš urezati svoj znak u taj kamen, kako to čine bogati i ugledni. Ali pamti, taj je kamen zelene boje, jer je moje ime Nefernefernefer i jer je rečeno kako su moje oči zelene poput voda Nila, za ljetnih vrućina...- Ne mogu primiti tvoj prsten, Nefer - i ponovih "nefer-nefer" što mi je pružilo nepoznato zadovoljstvo. -Ali, neću te zaboraviti.- Smiješni i glupi dječače! Zadrži prsten, jer tako ja želim. Zadrži ga kao moj hir, a što se tiče probitka, jednog će mi se dana vratiti s dobitkom.Protresla je vitkim prstom pred mojim očima, a oči su joj se smijale, kad je dodala:- I pamti! Moraš se čuvati žena čije tijelo sažiže gore od vatre.Okrenula se na polazak, zabranivši mi slijediti je. Kroz vrata hrama vidjeh kako je stupila u izrezbarenu i ukrašenu nosiljku koja ju je čekala u predvorju. Trkač se kretao pred njom uzvicima tražeći prolaz, a ljudi su se uklanjali šapćućii gledajući za njom. Nakon što je otišla, obuzela me je smrtna praznina kao da sam skočio glavom naprijed u taman ponor.Metufer je primijetio prsten na mojoj ruci, nekoliko dana kasnije. Pograbio mi je ruku sumnjičavo i zagledao se u nju.- Tako mi svih četrdeset pravičnih pavijana Ozirisovih! Nefernefernefer, eh? Ne bih nikad povjerovao. - Pogledao me gotovo s nekim štovanjem, premda me svećenik odredio za ribanje podova i najprostije poslove, budući da mu nisam dao nikakav dar.Osjetio sam tada takvu mržnju prema Metuferu i njegovim riječima, kakva je prispodobiva samo nekom tko je mlad i zbog mladosti nepopravljivo lakomislen. Koliko sam god čeznuo upitati ga o Nefer, nisam se htio toliko poniziti. Čuvao sam tu tajnu u svom srcu, jer je laž draža od istine, a san čišći od zemaljskih dodira. Proučavao sam zeleni kamen meñu mojim prstima, prisjećajući se njenih očiju i njenih hladnih grudi. Činilo mi se, još osjećam njenu mirisnu pomadu na svojim prstima. Držah je u naručju, a njene meke usne još su dodirivale moje. Bijaše to utjeha, jer mi se tada Amon već bio ukazao i moja je vjera nestala.Misleći na nju, šaptao sam gorućih obraza: "Sestro moja." I te su riječi bile milovanje u mojim ušima, jer je od pamtivijeka njihovo značenje bilo i do vijeka će biti: "Ljubljena Moja".A sada ću ispričati kako mi se ukazao Amon.Četvrte noći došao je moj red za bdijenje nad Amonovim mirom. Bilo nas je sedam dječaka na straži: Mata, Mose, Bek, Sinufer, Nefru, Jahmes i ja. Mose i Bek smjerahu takoñer u Kuću Života. Zato sam ih poznavao, za razliku od ostalih.Bijah slab od posta i neizvjesnosti. Bili smo svečano raspoloženi i stupali ozbiljni i namršteni za svećenikom; njegovo ime ne spominjem i neka se ono izgubi u zaboravu! Vodio nas je prema ograñenom dijelu

28

hrama. Amonov je brod već odjedrio iza zapadnih brda, stražari su zatrubili u svoje srebrne rogove, a vrata hrama su zatvorena. Ali je svećenikkoji nas je vodio, pojeo dobar obrok, počastivši se mesom životinja prinesenih na žrtvu Amonu, kao i voćem te slatkim kolačima. Ulje je kapalo niz njegovo lice, a obrazi su mu bili rumeni od vina. Smiješeći se sam sebi podigao je sveti veo i dopustio nam pogledati svetinju nad svetinjama. U tom udubljenju, isklesanom od jednog ogromnog komada stijene, stajao je Amon. Dragulji u njegovom pokrovu glave i ovratniku iskrili su u svjetlu svetih svjetiljaka zeleno, crveno i modro, nalik živim očima.Ujutro smo ga morali, pod vodstvom svećenika, pomazati i odjenuti u svježe halje, jer je svakog jutra zahtijevao novu odjeću. Viñao sam ga ranije, za Proljetnih Svetkovina, kada bi ga iznijeli u predvorje u njegovu zlatnom čunu, a svi bi nazočni polegli ničice pred njim. A kad su vode rijeke bile na svom vrhuncu, vidjeh ga na svetom jezeru u njegovu brodu od cedrovine.Tada, kao ponizan novak, letimice sam ga motrio tek iz daljine. Njegova purpurna odjeća nije nikad djelovala tako silno kao sada, pri svjetlu svjetiljaka, u netaknutoj tišini svetišta. Crveno su nosili samo bogovi i faraoni... A ja sam zurio u njegovo uzvišeno lice, osjećajući njegove kamene crte poput nekog tereta na mojim grudima, koji mi prijeti zagušenjem.- Bdijte i molite protiv zla - reče svećenik, pridržavajući se za rubove zavjese, jer je bio nesiguran na nogama. -Možda vas pozove... Njegov je običaj ukazati se moliteljima, oslovljavajući ih imenom i govorećiim, ocijeni li ih vrijednima takve milosti.U žurbi je izveo svete znakove, promrmljao veličajno Amonovo ime, pa navukao veo natrag na mjesto. Ali se nije ni potrudio izvesti uobičajeni dubok naklon i pružanje ruku u visini koljena.Otišao je, ostavljajući nas same u tami unutarnjeg predvorja. Kameni pod je udarao hladnoćom u naša bosa stopala. No kada je svećenik otišao, Mose je izvukao svjetiljku ispod svog plašta, a Jahmes je hladnokrvno otišao u svetište i uzeo malo od svetog plamena kako bi njime zapalio svjetiljku.- Bili bismo budale, ako bi sjedili u mraku - reče Mose. A mi smo se osjećali sigurnijima, premda sam siguran kako nitko meñu nama nije mogao suzbiti bojazan. Jahmes je izvukao^_kruha,_j;...yuia^..Mata_i_JNfefru počeli subacati kocke po kamenim pločama poda, izvikujući zbroj toliko glasno te su budili jeku u prostoriji. Nakon što je Jahmes jeo, umotao se u plašt i, kunući prvo malo tvrdoću kamena, smjestio se na tlo spavati. Nešto kasnije Sinufer i Nefru legoše uz njega kako bi podijelili toplinu, meñusobno se grijući.Ali ja još bijah mlad pa sam bdjeo stražareći, premda sam znao kako je Metufer dao svećeniku vrč vina, kad ga je ovaj pozvao u svoju sobu, zajedno s još jednim ili dva ugledna polaznika. Zato nam nije prijetila pogibelj da nas svećenik iznenadi. I tako sam bdjeo, premda sam znao iz kazivanja ostalih kako bijaše običajem budućih posvećenika provoditi svoje sveto bdijenje u jelu, igri i spavanju.Noć mi je bila duga. Dok su ostali spavali, bijah ispunjen pobožnošću i poniznošću, smatrajući kako sam održao sebe čistim, posteći i pridržavajući se svih drevnih naloga, pa bi se Amon mogao otkriti upravo meni. Ponavljao sam njegovo sveto ime i osluškivao

29

svaki sušanj s budnom pažnjom. No hram ostajaše prazanim i hladnim. Nastupanjem jutra veo svetišta uzbibao se na povjetarcu, ali ništa se daljnjega nije zbilo. Kada je svjetlost počela prodirati u prostoriju ugasio sam svjetiljku i teška srca probudio moje drugove.Vojnici su zatrubili u rogove, na zidinama se izmijenila ophodnja, a iz prednjih dvorišta stigao je mrmor nalik žu-borenju udaljenog vodotoka. Znali smo, započeo je dan i njegov učin. Konačno je stigao i svećenik, u velikoj žurbi, a na moje iznenañenje s njim i Metufer. Jako su vonjali po vinu, hodajući ruku pod ruku, a svećenik je njihao ključeve svetih škrinja u ruci. Uz potporu Metufera jednolično je izbrbljao svete molitve i izričaje, prije nego li nas je pozdravio.- Molitelji Mata, Mose, Bek, Sinufer, Nefru, Jahmes i Sinuhe! Jeste li bdjeli i molili u skladu s dobivenim zapovijedima, kako biste postali prihvatljivi Najvišemu i dostojni posvećenja?- Bdjeli smo i molili! - odgovorismo uglas.- Je li vam se Amon ukazao, u skladu s njegovim obećanjem?Svećenik je štucao... A njegove su oči nemirno skakale uokrug po nama. Mi smo se meñusobno pogledavali postrancei krzmali. Konačno je Mose promucao: "Ukazao nam se." Nakon toga moji su drugovi jedan za drugim ponavljali: "Ukazao se." Posljednji od svih, Jahmes, nepokolebljivo je i pobožno objavio: "Nedvojbeno je, ukazao se." Gledao je pritom svećenika ravno u oči... Ali ja ne rekoh ništa. Osjećao sam kao da mi neka ruka stišće srce, budući da riječi mojih drugova bijahu bogohuljenje.- I ja sam bdjeo i molio kako bih postao vrijedan posvećenja -besramno je dodao Metufer - budući da sljedeću noć imam druge nakane umjesto moljenja ovdje. I meni se Amon ukazao, što svećenik može posvjedočiti. Obličje mu je bilo nalik prostranom vrču vina, a govorio mi je o mnogim svetim stvarima koje vam nije podobno ponavljati. A njegove su mi riječi bile slatke poput vina, te me osvježiše kao biran gutljaj u ustima, pa sam žeñao čuti više i još više, sve do svitanja.Mose je prikupio hrabrost i rekao:- Meni se ukazao u obličju svoga sina Horusa, sjedeći na mom ramenu poput sokola i govoreći: "Blagoslovljen budi ti, Mose, kao i tvoja obitelj i sva tvoja djela koja ćeš počiniti, jer ti ćeš obitavati u kući s dvoja vrata i zapovijedati brojnom poslugom". Tako mi je govorio!Na to i drugi pobrzaše izvijestiti što im je priopćio Amon. Govorili su gorljivo, nekoliko njih istodobno, a svećenik je slušao, kimao i smješkao se. Ja pak ne znam jesu li govorili o svojim snovima ili su jednostavno lagali. Znam tek... stajao sam postrance i nisam kazivao ništa.Konačno se svećenik okrenuo k meni, namrštio svoje obrijane obrve i rekao strogo:- A ti, Sinuhe!? Zar ti nisi počašćen? Zar ti se Amon nije objavio ni u kakvom obličju? Zar ga nisi ugledao čak ni u obliku malenoga miša? Jer, on se ukazuje u brojnim obličjima.Moj ulazak u Kuću Života bio je na kocki... Zato prikupih hrabrost za odgovor:- U svitanje vidjeh sveti veo na svetištu kako malo treperi. Ništa drugo nisam zamijetio, a Amon mi nije govorio.

30

Na to svi prasnuše u smijeh. Metufer se smijao i udarao po svojim koljenima, pa reče svećeniku: "On je priprost i * luckast." Zatim je, potežući svoje vinom natopljene rukave, nešto šaputao svećeniku, gledajući još uvijek u mene.Svećenik me ponovno pogledao strogo i rekao:- Ako nisi čuo glas Amona, ne možeš biti posvećen. Za sve to sada trebamo naći lijeka, jer vjerujem da si postojan mladac, pun časnih nakana.Poslije tih riječi nestao je u najsvetijem mjestu, a Metufer mi je prišao. Ugledavši moje nesretno lice, nasmiješio mi se prijateljski i rekao: "Ne boj se!"Trenutak kasnije svi smo poskočili jer je kroz tamu prostorije zabrujao nadnaravan glas, potpuno neprispodobiv čovječjem biću. Činilo se kako pristiže sa svih strana istodobno: s krova, iz zidova, izmeñu stupovlja. Mi smo se zgledavali, nastojeći otkriti odakle izvire.- Sinuhe, Sinuhe, ti ljenčino i pospanče, gdje si? Pridi brzo i pogni se preda mnom, jer imam malo vremena i ne mogu gubiti cijeli dan na tebe.Metufer je povukao u stranu veo svetišta i, gurajući me unutra, zgrabio me odostrag za vrat i potisnuo me k tlu, u položaj kojim se pozdravlja bogove i faraone. Podigao sam glavu i opazio, najsvetije je mjesto puno danjeg svijetla.Glas je stizao iz Amonovih usta, zboreći:- Sinuhe, Sinuhe, ti svinjo i pavijane jedan! Jesi li bio pijan ili si zaspao kad sam te zvao? Doista bi trebao biti bačen u blatnu jamu i jesti mulj sve svoje dane! Ipak, zbog tvoje mladosti milostiv sam, unatoč tvojoj gluposti i nečisti, unatoč tvojoj lijenosti. Jer, ja sam milostiv prema onima koji u mene vjeruju, a svi ostali bit će bačeni u ponore Kraljevstva Smrti!Još je mnoge druge stvari izrekao taj glas, popraćen zavijanjem, grdnjama i kletvama, kojih se više svih ne prisjećam niti ih se želim sjetiti. Toliko sam naime bio ponižen i zagorčana duha. Jer, dok sam slušao, mogao sam kroz natprirodne odjeke prepoznati svećenikov glas. To me otkriće toliko potreslo i užasnulo te ga više ne mogoh slušati.Kad je glas utihnuo, ostadoh nepomično ležati pred kipom Amona, sve dok svećenik nije došao i gurnuo me u stranu. Moji su drugovi hitro prinosili tamjan, pomasti, na-lič i crvene halje.Svaki od nas imao je u naprijed dodijeljenu zadaću. Prisjećajući se svoje, poñoh u predvorje zagrabiti pliticu svete vode i donijeti posvećene ručnike, što je sve bilo namijenjenopranju božjega lica, ruku i stopala. Po povratku, vidjeh kako je svećenik pljunuo u Amonovo lice i otirao ga potom svojim prljavim rukavima. Zatim su Mose i Nefru naličili božje usne, obraze i obrve. Metufer ga je pomazao i onda smijući se utirao sveto ulje u svećenikovo i u svoje vlastito lice. Konačno je kip razodjeven radi pranja i otiranja, kao da se zamazao. Nakon toga je oko njega pričvršćena crvena košulja s naborima i pregača, preko ramena obješena tkanica, a ruke su mu ugurane u rukave.Kad je sve to učinjeno, svećenik je pokupio odbačenu odjeću i pobrinuo se za vodu namijenjenu umivanju i za ručnike. Sve to bilo je namijenjeno komadanju i prodaji u predvorju, imućnim putnicima... A voda je služila pripravljanju lijekova za kožne bolesti. Tek tada

31

smo smjeli izaći na osunčano dvorište. Tamo sam povraćao...Moj um i srce bili su prazni poput moga želuca, jer više nisam vjerovao u bogove. Ali, nakon što je proteklo tjedan dana, glava mi je pomazana uljem, te sam poslije izricanja svećeničke prisege, dobio toliko žuñenu potvrdu. Na toj su listini bili velik žig Amonova hrama i moje ime, a ona 'mi je davala pravo ulaska u Kuću Života.Pa tako udosmo u nju, Mose, Bek i ja. Njene nam se dveri otvoriše, a moje je ime upisano u Knjigu Života, onako kako je nekada bilo upisano i ime moga oca Sen-muta i njegova oca prije toga.Ali sretan više nisam bio...U Kući Života, koja je bila dijelom velikog Amonova hrama, poduku su nadzirali kraljevi liječnici, svaki u svom području. Ali viñali smo ih rijetko, jer je njihovo područje djelovanja bilo široko... Primali su za svoj rad darove imućnih, a živjeli su u prostranim kućama izvan grada. Ipak, kada je god neki bolesnik došao u Kuću Života, s bolešću koja je zbunjivala obične liječnike, odnosno ako se ovi nisu usuñivali poduzeti mjere, kraljev bi liječnik došao radi pregleda i liječenja... A i da bi pokazao svoju vještinu onima koji su se usavršavali u njegovu području. Time je i najsiromašniji patnik mogao dijeliti blagodat pozornosti i brige kraljeva liječnika, u slavu boga Amona.U Kući Života uzimalo se od bolesnika darove u skladu s njihovim imovnim stanjem. Premda su mnogi od bolesnika donosili uvjerenje svoga mjesnog liječnika, kako ni jedan običan liječnik ne može otkloniti njihovu boljku, ipak su i najsiromašniji dolazili izravno u Kuću Života. I pritom se od njih nije tražilo nikakvih darova. Sve se to čini lijepim i poštenim, no ja ipak nikada i ni na koji način ne bih poželio biti bolesnikom bez sredstava. Jer, na tim najsiromašnijima su početnici i neuki iskušavali svoje skromno znanje i umijeće. Učenja radi, mogli su ih njegovati i oni koji su se još školovali za liječnike. Na najsiromašnije se nisu rasipala ni sredstva za ublažavanje boli ili za omamljivanje, te su bez toga bili izloženi patnjama kada bi ih zahvatili kliješta, nož i vatra. Zato su iz predvorja, gdje su primani upravo ti najsiromašniji, često dopirali jauci i zapomaganje patnika.Razdoblje uvježbavanja bilo je dugočasno čak i onima koji su bili nadareni. Morali smo pohañati poduku o lijekovima i napitcima, naučiti nazivlje i značajke trava kao i razdoblja i sate u koje ih je trebalo prikupljati. Jer, liječnik mora biti u stanju sam pripremati svoje lijekove, ako se za tim ukaže potreba. Mnogi od nas rogoborili su zbog toga, ne vidjeći od toga nikakva probitka, budući da smo jedino pisali naputke s kojima je bolesnik mogao u Kući Života dobiti sve lijekove ispravno smiješane i izmjerene. Kasnije, ipak, ovo će mi znanje biti od velike vrijednosti i probitka, kako će se pokazati.Morali smo naučiti i nazivlje različitih dijelova tijela, te način rada i namjenu svakog ljudskog organa. Učili smo rukovati noževima i kliještima, ali ponajprije smo morali naučiti svoje ruke i osposobiti ih za prepoznavanje bolesti kako kroz prirodne otvore tijela tako i putem kože; iz očiju smo takoñer trebali spoznati prirodu poremećaja u tijelu bolesnika. Morali smo se osposobiti za pomoć ženama pri porodu djece, za slučaj kad pomoć primalje nije bila na raspolaganju. Morali smo poticati ili ublažavati boli, već

32

kako su to okolnosti zahtijevale i naučiti razlikovati beznačajne prigovore od onih ozbiljnih, zatim tegobe tjelesnog od onih duševnog podrijetla. Trebali smo naučiti spoznati istinu iz laži i himbe bolesnikova govora, te koja pitanja postavljati kako bismo dobili jasnu sliku o bolesti.Stoga je razumljivo što sam, napredujući u učenju, istodobno sve bolje spoznavao kako vrlo malo znam. Jer, potpuno spremnim može se cijeniti jedino liječnik, koji skromno priznaje kako ništa ne zna. To se, dakako, pred neukima nikada ne smije kazati i priznati! Najhitnije od svega jest povjerenje bolesnika i njegovo vjerovanje liječniku. To je silan temelj na kojem je izgrañeno cjelokupno liječnistvo. Zbog toga liječnik ne smije nikada i nikome priznati kako se možda zbunio ili zabunio. Liječnik koji nije siguran, gubi time svoj ugled, a šteti i ugledu ostalih liječnika i cijeloj struci i zvanju. Primjerice, u kuće bogataša, kada se radi o težem slučaju, pozovu po dva, tri i više liječnika. Ali, taj liječnički skup radije prikrije zabunu drugih liječnika i time tajna bude odnesena u grob. Jer, oni ne žele izreći istinu... budući da bi time obznanili neumjesnost ne samo jednog liječnika nego i cijele struke. Tako su svojim lažnim priopćenjima štitili od sramote cjelokupan svoj stalež. Zato se i kaže kako uspjehe liječnika slavi svijet, a neuspjehe krije zemlja, te kako liječnici pomažu jedni drugima u pokapanju svojih pacijenata.Tada sve to, meñutim, još nisam znao. U Kuću Života ušao sam pun strahopoštovanja, uvjeren kako će mi se u njoj otkriti svo ljudsko znanje i dobrota. Prvi su tjedni bili teški, a osobito prvi dani. Naime, učenik koji je posljednji prispio u učilište, bio je sluga svima. Povrh toga, nitko od uobičajene posluge nije bio toliko nizak da bi morao stajati pred tek prispjelim učenikom i primati od njega zapovijedi. Ponajprije i prije svega, uči se o čistoći. Ne postoji toliko prljav posao kojeg pridošlica ne bi morao raditi. Zbog toga oboli od gañenja i odvratnosti, ali i vremenom otvrdne. Posljedak toga jest da i u snu zna kako je nož čist tek nakon što je pročišćen na vatri, te kako zavoj nije čist sve dok se ne iskuha u vodi i lužini.Sve što je u svezi s liječništvom, meñutim, već je zapisano u drugim knjigama. Zato se neću na tome više zadržavati. Radije ću pisati o sebi i o svemu onome što sam mogao vidjeti, a o čemu drugi još nisu pisali.Nakon dugog razdoblja kušnje uslijedio je dan kada sam, poslije obreda pročišćenja, bio odjeven u dugu bijelu halju te sam počeo raditi u prijemnoj sobi. Tu sam učio kako čupati zube iz čeljusti jakih muževa, previjati rane,probijati gnojne čireve i ravnati slomljene udove. Ništa od toga nije mi bilo novo. Zahvaljujući očevoj poduči, brzo sam napredovao i bio promaknut u nadziranje i poučavanje svojih drugova. Ponekad sam dobivao darove kakvi su davani liječnicima. Svoje sam ime dao urezati u zeleni kamen kojeg mi je dala Nefernefernefer, kako bih mogao udariti svoj žig ispod napisanog naputka o lijeku.Povjeravane su mi sve zahtjevnije zadaće. Dopušteno mi je i bdijenje u sobama gdje su ležali neizlječivi bolesnici, a pratio sam i slavne liječnike pri njihovim postupcima i zahvatima, gdje je na jednog izliječenog njih deset umiralo. Naučio sam, smrt u liječniku ne budi niti ne ostavlja prepasti i groze, a bolesniku često dolazi kao

33

milostiv prijatelj. Zato bi lica bolesnika nakon umiranja često bila smirenija i opuštenija nego bilo kada tijekom njihova ropskoga življenja.Bijah slijep i gluh sve dok nije prispio dan buñenja... Poput onoga u mom djetinjstvu, kada su slike, riječi i slova oživjeli. Još su se jedanput moje oči otvorile, te se probudih kao oda sna. Moj se duh uzdizao u svojoj radosti, jer sam upitao sam sebe: "Zašto?" Presudan ključ svakog istinskog znanja je "zašto?" Moćniji je od svirale boga Tota, snažniji od zapisa u kamenu.Evo što se zbilo! Došla mi je neka žena koja nije imala djece i bila uvjerena kako je neplodna, budući da je namaknula četrdeset ljeta, ne blagoslovivši svog doma potomkom. No njena je mjesečnica upravo sada izostala, pa je bila nesigurna. Došla je u Kuću Života uplašena, misleći kako ju je opsjeo zao duh i zatrovao joj tijelo. Prema naputku za takve slučajeve, posadio sam zrna žita u nešto zemlje, navlaživši polovicu vodom Nila, a ostatak ženinom mokraćom. Zatim sam izložio nasad toplini sunca i naložio ženi neka se vrati za dva dana. Kada je ponovno došla, sjeme je već bilo niklo... Izdanci sjemena navlaženog vodama Nila bili su još maleni, a oni poškropljeni ženinom vodom izbili su zeleni i snažni.Zapisane predaje bile su istinite! Zato rekoh iznenañenoj ženi:- Raduj se, sveti je Amon u svojoj milosti blagoslovio tvoje krilo... I ti ćeš donijeti dijete poput ostalih počašćenih žena.s..«*!**c*._'>i^ *J-ii;^Sirota je duša zaplakala od sreće i radosti, te mi dala srebrn kolut sa svog zapešća, težak oko dva debena. Bila je već odavno izgubila svaku nadu u svoje materinstvo. A čim mi je povjerovala, upitala je: "Hoće li biti sin?", smatrajući me sveznajućim. Prikupio sam hrabrost, pogledao je u oči i izjavio: "Bit će sin!". Jer, mogućnosti su bile izjednačene, a moja kockarska sreća u to je vrijeme bila dobra. Žena se razveselila još više pa mi je predala narukvicu i sa svog drugog zapešća, takoñer tešku dva debena.Ali, kad je otišla, upitah se: kako mogu zrna žita znati ono što ni jedan liječnik ne može otkriti? I kako mogu zrna to otkriti prije nego oči mogu utvrditi znake trudnoće? Prikupivši svu odvažnost mog zaključka, upitao sam svog učitelja. Samo me je pogledao kao da sam malouman i rekao: "Tako je zapisano." Ipak, to nije bio odgovor...Ponovno sam prikupio hrabrost i upitao kraljevog poro-ditelja u rodilištu. On mi reče:- Amon je gospodar svih bogova. Njegove oči vide utrobu žene koja prima sjeme. Odobrava li Amon klijanje, zašto ne bi dopustio klijanje žita navlaženog vodom iz tijela trudne žene?I on me je gledao kao da sam slabouman, ali ni on mi nije dao željeni odgovor...Tada su mi se oči otvorile. Sagledao sam kako liječnici u Kući Života poznaju zapise i tradiciju, ali ne više od toga. Ako sam upitao zašto zagnojena ili trunuća rana treba biti ispaljena, a obična se samo zaštiti i zamota, te zašto se gnojne čireve liječi nanošenjem snijeti i paučine, govorili su samo: "Tako je od uvijek bilo." Isto tako, ranarnik treba znati izvesti stotinuosamdesetdva propisana reza i zahvata, provodeći ih prema svom iskustvu i

34

vičnosti, dobro ili loše, brzo ili sporo, manje ili više bolno. Ali više od toga ne može učiniti, jer je samo to opisano i oslikano u knjigama, a ništa drugo nije nikada učinjeno.Bilo je slučajeva patnika koji su mršavjeli i postajali blijedi, a liječnik im nije mogao naći bolesti ili ozljeda. Moglo ih se ojačati i liječiti dijetom od sirove jetre žrtvovanih životinja, kupljene po visokoj cijeni, ali nikako se nije smjelo upitati zašto. Bilo je onih koji su patili od bolova u trbuhu, a ruke i stopala su im gorjeli. Davali su im sredstva za čišćenje i opojne tvari. Neki su se oporavili, nekiskončali... No ni jedan liječnik nije mogao reći u naprijed tko će preživjeti, a čiji će se trbuh napuhnuti pa će umrijeti! Nitko nije znao uzroke svemu tome. Nitko nije smio tražiti spoznaju.Uskoro sam zamijetio da postavljam previše pitanja, jer su me ljudi počeli zagledati postrance. A oni koji su došli poslije mene, postavljeni su na položaje više od mog. Tada skidoh svoju bijelu halju, pročistih se, te sam napustio Kuću Života, noseći sa sobom dva srebrna koluta teška zajedno četiri debena.Kada sam usred bijela dana napustio hram, što nisam učinio četiri godine, uočio sam: tijekom mog rada i učenja Teba se izmijenila. Zamijetio sam to idući Cestom ovnova i kroz tržnice. Nemir je vladao posvud; odjeća ljudi bila je istančanija i bogatija pa se nije moglo razlikovati muževe od žena, osim po njihovim vlasuljama i nabranim skutima. Iz točionica vina i kuća naslade čula se drečava sirijska glazba. Tud govor čuo se po ulicama, gdje su se Sirijci i imućni crnci bestidno gurali ramenima s Egipćanima. Bogatstvo i moć Egipta bili su neizmjerni; prošla su stoljeća otkad neprijatelj nije stupio u njegove gradove, a muževi koji nisu nikad spoznali rat zašli su u srednje godine. Ali ne mogu reći jesu li ljudi zbog toga bili sretniji, jer su im oči bile nemirne, njihovi pokreti užurbaniji, a pričinjalo se kao da stalno nestrpljivo čekaju na nešto novo i kako nisu zadovoljni danom koji istječe.Lutao sam usamljen ulicama Tebe, teška i buntovna srca. Kada stigoh domu, utvrdio sam, moj je otac Senmut ostario. Leña su mu se pognula, nije više mogao razlikovati pisana slova. Moja majka Kipa bila je takoñer vremešna; dahtala je hodajući i govorila ni o čemu do li o svom grobu. Naime, otac je od svojih ušteda kupio grobište u Gradu Mrtvih na zapadnoj obali rijeke. Obišao sam ga; bio je to lijep grob sagrañen od zemljanih opeka, s uobičajenim zapisima i slikama na zidovima. Sličnih je grobova tamo bilo na stotine i tisuće. Svećenici Amona prodavali su ih poštenom, štedljivom puku po visokoj cijeni, cijeni plaćenoj za dobivanje besmrtnosti. Prepisao sam jednu Knjigu Mrtvihs nakanom da bude položena u njihov grob, kako ne bi zalutali na dugom putovanju. Bila je to lijepa, bez pogrešaka napisana knjiga, ali nije bila urešena slikama u boji poput onih koje su prodavali u dvorištu knjiga Amonova hrama.Majka mi je ponudila hrane, a otac se raspitivao o mom učenju. Osim toga nismo našli ništa o čemu bismo mogli porazgovarati. Kuća mi se činila tuñom, a isto tako i ulica kao i ljudi na njoj. Srcu mi je bilo sve teže, sve dok se ne prisjetiti hrama boga Ptaha i Tutmozisa koji mi je bio prijatelj te trebao postati umjetnikom. Pomislio sam: imam četiri debena srebra u svom džepu! Potražit ću svog prijatelja Tutmozisa, pa bismo mogli zajedno uživati i spoznati sreću u vinu,

35

jer nikako ne nalazim odgovora na moja pitanja.Tako napustih svoje roditelje, kazavši kako se moram vratiti u Kuću Života. Kratko prije zalaza sunca nañoh hram Ptaha. Od vratara sam doznao gdje se nalazi umjetnička škola. Ušao sam i raspitao se za učenika Tutmozisa. Tek sam tada doznao da je bio izgnan prije mnogo vremena. Ostali su učenici pljuvali na tlo preda mnom pri spominjanju njegova imena, budući da je bio nazočan učitelj. No, kada nam je ovaj okrenuo leña, savjetovali su mi neka poñem u krčmu zvanu "Pri sirijskom vrču".Nañoh to mjesto. Ležalo je izmeñu četvrti siromašnih i četvrti bogatih. Povrh vratiju bio je natpis koji je hvalio vino iz Amonovih vinograda kao i ono iz luke. Unutra su bili umjetnici... Čučali su na podu i crtali slike. Postrance je sjedio star čovjek, tužno zamišljen pred praznom vinskom kupom.- Sinuhe, tako mi svih lončarevih kotača! - uzviknuo je netko, ustajući pozdraviti me, s rukama podignutim u čudu. Prepoznah Tutmozisa, premda mu je plašt bio prljav i poderan, njegove oči podlivene krvlju, a velika oteklina resila mu je čelo. Postao je stariji i mršaviji, bore su mu se pojavile u kutovima ustiju, ali njegove su oči zadržale onaj sjaj pun bodrine, drskosti i neodoljivosti. Nagnuo se naprijed dok nam se obrazi nisu dotakli. Tada sam spoznao: još smo uvijek prijatelji...- Srce mi je teško od tuge - rekoh mu. - Sve je na ovom svijetu isprazno i ja sam te potražio kako bi zajedno razveselili svoja srca vinom. Jer nitko ne odgovara kada pitam "zašto''.Tutmozis je podigao svoju pregaču u znak kako ni ne pomišlja na kupovinu vina.- Nosim četiri debena srebra na mojim zapešćima -izrekoh ponosno. Tutmozis se tada zagledao u moju glavu, koja je još uvijek bila obrijana, jer sam želio ljudima staviti do znanja kako sam svećenik prvog stupnja: ničim drugim nisam se mogao dičiti. A sada bijah srdit što nisam pustio kosu neka raste i rekoh nestrpljivo: _- Liječnik sam, a ne svećenik. Čini mi, pročitao sam povrh vratiju, ovdje se može dobiti vino iz luke. Daj, kušajmo ga! - Pritom sam zazveckao srebrnim kolutima na ruci, te je odmah pritrčao krčmar, poklonio mi se i ispružio ruke u visini koljena.- Imam u podrumu vina iz Sidona i Biblosa, pečati su mu još nedirnuti, a slatko je od primiješane mirhe -uslužno je priopćio. - Imam i miješanoga vina u šarenim peharima. Udaraju u glavu kao smiješak lijepe djevojke i razveseljavaju srce.Nastavio je govoriti i brbljati bez predaha, što me je konačno zbunilo i u nedoumici sam zirnuo prema Tutmozisu. Tutmozis je smjesta naručio miješano vino, a nekakav rob se pojavio i polio nam ruke vodom te iznio pržene sjemenke lopoča na nizak stol pred nama. Krčmar je osobno donio sjajno obojene pehare. Tutmozis je podigao svoj, izlio kap na tlo i izjavio:- Za božanskog Lončara! Neka pošast proguta umjetničku školu i njene učitelje! - Nakon toga je naveo imena onih koje je mrzio ponajviše.I ja podigoh pehar, te pustih kap neka padne na tlo.- U ime Amona! Neka njegov čun propušta do vječnosti, neka puknu trbusi svećenika, a neka kuga uništi neuke liječnike i učitelje u Kući Života! - No ja to izrekoh tihim glasom, gledajući

36

uokolo kako neki tuñinac ne bi čuo moje riječi.- Ne boj se - reče Tutmozis - Toliko je Amonovih ušiju bilo pretučeno u ovoj krčmi pa im je prisjelo prisluškivanje. A svi mi ovdje i onako smo već izgubljeni. Ne bih mogao doći čak ni do kruha i piva da se nisam dosjetio izrañivali slikovnice za djecu bogatih.Pokazao mi je smotak na kojem je radio pri mom dolasku. Nisam se mogao suzdržati od smijeha! Na crtežuiu.i ise vidjela utvrda koju je branila dršćuća, uplašena mačka, pred jurišom miševa; zatim vodenkonj kako pjeva u krošnji stabla dok se golubica mučno penje po ljestvama na drvo. Smiješak je bio i u Tutmozisovim smeñim očima... Ali je taj nestao kad je odvio papirus dalje i otkrio sliku zlog malog svećenika kako na konopu vodi velikog faraona u hram, poput životinje na žrtvovanje. Potom mi je pokazao crtež na kojem se maleni faraon prigiba pred glomaznim kipom Amona. Na moj upitan pogled kimnuo je Tutmozis glavom i rekao:- Vidiš? Odrasli ljudi smiju se takoñer tim crtežima, toliko su šašavi. Smiješno je što miševi napadaju mačku ili kad svećenik vodi faraona. Ali oni koji znaju, počinju razmišljati o mnogim stvarima. Zato neću oskudijevati na kruhu i pivu, sve dok me svećenici ne budu na ulici toljagom zatukli do smrti. Takve se stvari dogañaju...- Pijmo! - rekoh, pa smo pili. No moje srce se pritom nije radovalo. Ubrzo ga upitah: - Je li pogrešno pitati "zašto"?- Dakako da je to pogrešno! Ta čovjeku koji se usuñuje pitati "zašto", nema doma ni počinka u zemlji Kemet. Sve mora biti onako kako je bilo! I ti to znaš. Treperio sam od radosti pri stupanju u umjetničku školu. Bijah poput žedna čovjeka koji je našao vrutak, poput gladna čovjeka koji se dočepao kruha. I naučio sam mnoge lijepe stvari... O, da! Naučio sam kako držati pisaljku i kako rukovati dlijetom, kako oblikovati u vosku ono što će biti izrezano od kamena, kako se glača kamen, kako se meñusobno slaže obojeno kamenje, te kako bojati alabaster. Ali, kada poželjeh početi raditi i stvarati djela o kojima sam sanjao, prebačen sam na gaženje gline koju su drugi oblikovali. Jer je povrh svega stajalo ono što je uobičajeno. Umjetnost ima svoje običaje, ništa manje nego li pisanje, a onaj koji ih se ne pridržava ili, što je još gore, pobija ih... biva proklet.- Od početka je bilo utvrñeno kako treba prikazati stojeći kip a kako sjedeći - nastavio je gorko. - I kako konj podiže svoja kopita, kako govedo vuče kola. Odrednice rada postavljene su od samog početka i tko god odstupa od njih, nije podoban za hram. Kamen i dlijeto su mu uskraćeni. O Sinuhe, prijatelju moj, i ja sam pitao "Zašto" i to prečesto. Zato i sjedim upravo tu, s kvrgom na čelu...Pili smo i odobrovoljili se. Srcu mi je postalo lakše... Kao da je neka kvrga u njemu bila probijena, jer više nisam bio usamljen.- Sinuhe, prijatelju moj, roñeni smo u neobična vremena. Sve se rastapa, mijenjajući svoje obličje, poput ilovače na lončarevu kolu. Odjeća se mijenja, riječi i običaji se mijenjaju... A puk više ne vjeruje u bogove, premda ih se boji. Sinuhe, prijatelju moj, možda smo roñeni kako bismo vidjeli sumrak svijeta, jer svijet je već postao star, a tisućudvjesto godina minulo je od gradnje piramida. Kada mislim o tome, doñe mi da zarijem glavu u svoje ruke i zaplačem

37

poput djeteta.Ipak, nije zaplakao, jer smo pili miješano vino iz sjajno obojenih pehara. I svaki put kad ih je vlasnik "Sirijskog vrča" napunio, sagibao se i pružao je ruke u visini koljena. Povremeno bi se pojavljivao rob i polijevao nam ruke vodom. Mom je srcu bivalo sve lakše i lakše, poput lastavici na pragu zime. Došlo mi je da govorim stihove i uzmem cijeli svijet u svoje ruke.- Poñimo u kuću naslada - reče Tutmozis smijući se. -Poñimo slušati glazbu i gledati djevojke kako plešu i razgalimo svoja srca. I nemojmo nikad više pitati "zašto"... I nemojmo zahtijevati neka nam kupa bude puna.Platio sam račun narukvicom i upozorio krčmara neka s njom postupa oprezno, jer je još vlažna od vode trudne žene. Ova mi se misao jako svidjela, a i krčmar joj se od srca nasmijao, te mi uzvratio pregršt srebrnoga novca, kojeg sam dao robu. Taj nam se poklonio do zemlje, a krčmar nas je s izrazima počasti ispratio do vrata i zamolio me neka ne zaboravim krčmu "Pri sirijskom vrču". Tvrdio je i kako poznaje mnogo priprostih, mladih žena, koje bi me rado upoznale uz uvjet da im u posjet doñem s vrčom vina kupljenim u njegovoj krčmi. Tutmozis, očito upućen, izjavio je kako je s tim mladicama spavao još njegov djed. Zbog toga bi bilo uputnije zvati ih bakicama, a ne djevojkama. Vino nam je, nedvojbeno, izoštrilo misli, nadahnulo nas i učinilo duhovitima.Pošli smo ulicama. Sunce je već bilo zašlo. I prvi put sam spoznao: u Tebi nikad nije noć. U toj uzbibanoj, bučnoj četvrti, luči su plamtjele ispred kuća naslade, a svjetiljke gorjele na stupovima koji su resili raskrižja ulica. Robovi su promicali amo-tamo noseći nosiljke, a povici trkača prednjima miješali su se s glazbom iz kuća i bučenjem pijanih. Zavirili smo u krčmu ljudi iz zemlje Kuš i vidjeli crnce kako dlanovima i palicama udaraju po neobičnim bubnjevima, stvarajući tutnjavu koja se čula na daleko. S njima se natje-cala priprosta, drečava sirijska glazba, čiji su tuñinski zvuči parali ušesa, ali je njen ritam budio srce i podgrijavao krv u žilama.Nikada ranije u svom življenju nisam stupio u kuću naslada, pa sam se malo pribojavao. Ona u koju me Tut-mozis poveo zvala se "Mačka i grozd". Bila je to lijepa mala kuća, puna prigušenih, zlatnih svjetiljki. Bilo je tu mekanih rogožina za sjedenje... i mladih, za moje oči lijepih djevojaka koje su kratile vrijeme uz glazbu na svira-lama i strunama. Kada je glazba zamukla, sjele su k nama i molile me neka im kupim vina, kazujući kako su im grla suha poput slame. Pojaviše se dvije nage plesačice izvodeći složen ples koji zahtijevaše mnogo umijeća, što sam pratio s velikom pozornošću. Kao liječnik, bio sam priviknut gledati naga djevojačka tijela, ali do tada nikad ne vidjeh zibanje grudi ili male trbuhe i zadnjice u toliko zamamnim i napasnim pokretima.Glazba me je ponovno rastužila i počeo sam čeznuti, ali ne znajući za čim. Jedna lijepa djevojka uzela me za ruku i stisnula se uz mene, rekavši kako imam oči mudra čovjeka. Ali njene oči nisu bile zelene poput Nila u vrelini noći, a njena halja premda joj je ostavljala grudi nepokrivenima, nije bila od kraljevskoga tkanja... Tako sam pio vina, ne gledajući u njene oči. I nisam ničim bio potaknut nazvati je "Sestro moja", ne želeći upustiti se u užitak s njom. I posljednje čega se sjećam o tom mjestu, je opak udarac kojim

38

me počastio jedan crnac i čvoruge na glavi koju sam stekao pri padu niz stube.Tako se zbilo približno ono što je moja majka Kipa predvidjela: ležao sam na ulici bez prebita bakrenjaka u džepu, dok Tutmozis nije prebacio moju ruku oko svog snažnog ramena i poveo me do gata na obali, gdje sam mogao ispiti svoju mjeru vode iz Nila i umiti svoje lice, ruke i stopala.To sam jutro ušao u Kuću Života otečenih očiju i s bolnom kvrgom na glavi, zamazanog plašta, bez i najmanje želje pitati "Zašto?" Čekala me služba medu gluhima ionima s bolestima ušesa. Zato se brzo umih i odjenuh bijelu halju. Usput sretoh svog predstojnika, koji me počeo grditi izričajima koje sam čitao u knjigama i znao ih na pamet.- Što će biti od tebe, nastaviš li juriti noću oko zidova i piti ne mjereći svoje kupe? Što će biti od tebe nastaviš li besposličiti i ljenčariti po kućama naslada, obarajući vrčeve vina svojim prutom, uzbunjujući časne grañane? Što će biti od tebe, nastaviš li gubiti krv i bježati od čuvara?Ipak, nakon što je ispunio svoju dužnost, nasmiješio se sam sebi s olakšanjem... Pa me poveo u svoju sobu i dao mi napitak za čišćenje želuca. Moj se duh oporavio nakon spoznaje kako se u Kući Života zatvara oči na vino i kuće naslada, ali pod uvjetom: ne postavljaj pitanje "zašto?"Tako je i mene pogodila groznica Tebe. Počeo sam više voljeti noć od dana, treperenje luči više od sunčana svjetla, sirijsku glazbu više od jauka bolesnih, te šapat zgodnih djevojaka više od teško čitljivih zapisa na pozutjelu papirusu. Ali nitko nije mogao ništa prigovoriti mom ispunjavanju zadaća u Kući Života, mom udovoljavanju ispitivačima, čvrstini i mirnoći moje ruke. Sve to bijaše dijelom života pripravnika. Nekoliko polaznika moglo si je priuštiti vlastitu kuću i ženidbu još tijekom izobrazbe. A moj mi je učitelj stavio do znanja kako bih postupio dobro ako bih se iživio dok sam mlad, popustio uzde svom tijelu, te bio sretan u srcu. No ja nisam dirao žene misleći kako znam istinu o njima: tijela im u stvarnosti ne sažižu gore od ognja.Vremena su bila nemirna, a veliki faraon bio je bolestan. Vidio sam nabrano lice starog čovjeka, kad su ga nosili u hram prigodom jesenje svetkovine. Bio je okićen zlatom i dragocjenim kamenjem, nepomičan poput kipa, glave pognute pod teretom dvostruke krune. Liječnici mu više nisu mogli pomoći. Širile su se glasine kako su mu dani odbrojani te će ga uskoro zamijeniti njegov nasljednik. A prijestolonasljednik bijaše mladić poput mene.Službe i žrtvovanja smjenjivali su se u hramu Amona. Ali Amon nije mogao pomoći svom božanskom sinu, iako mu je faraon Amenhotep izgradio najveličajniji hram svihL.vremena. Govorilo se, kralj je ljut na egipatske bogove, te je poslao hitronoge glasnike svom tastu, kralju Mitanije u Naharu. Zatražio je nek mu pošalje čudotvorku Ištar iz Ninive, kako bi ga izliječila. Bila je to neizreciva sramota za Amona, te se u hramu i uokolo o tome jedino šaptalo.Čudotvorka Ištar je došla... I mogao sam vidjeti svećenike s kovrčavim bradama, čudnim pokrivalima na glavama, mokre od znoja pod njihovim debelim vunenim odorama. Uz zvukove metalnih trublji i

39

udarce u male bubnjeve nosili su svoju božicu kroz Tebu. No, na radost domaćih svećenika, čak ni tuñi bogovi nisu mogli izliječiti faraona. Kada je voda u rijeci počela rasti, kraljev otvarač lubanja bio je pozvan u palaču.Tijekom cijelog svog boravka u Kući Života nisam ni jedan jedini put vidio Ptahora. Naime, otvaranje lubanje bio je rijedak zahvat. Osim toga, tijekom mog školovanja i pripravništva nije mi bilo dopušteno pratiti stručnjake pri njihovim zahvatima i postupcima. Sada je stari čovjek u žurbi bio dopremljen iz svoje palače u Kuću Života, a ja sam bio brižno pri ruci kad je stupio u sobu za pročišćenje. Bio je ćelav kao i ranije, lice mu se naboralo, a obrazi su mu tugaljivo visjeli s obje strane zlovoljnih ustiju. Prepoznao me, nasmiješio se i rekao:- Ah, jesi li to ti, Sinuhe? Dospio si tako daleko, sine Senmuta?Uručio mi je crnu drvenu kutiju od ebanovine, u kojoj je držao svoj pribor i naložio mi neka ga slijedim. Bila je to nezaslužena počast, na kojoj mi je mogao zavidjeti čak i kraljev liječnik, te sam se vladao s tim u skladu.- Moram ponajprije provjeriti postojanost svojih ruku -reče Ptahor - i otvoriti ovdje jednu ili dvije glave, tek osvjedočenja radi... Da se uvjerim kako mi posao ide od ruke.Oči su mu bile vodnjikave, a ruka mu je malo drhtala. Pošli smo u sobu gdje su ležali neizlječivi, oduzeti i oni s ozljedama glave. Ptahor je ispitao nekolicinu i odabrao starog čovjeka kojem bi smrt došla kao spas, te jakog roba koji je izgubio dar govora i pokretljivost udova nakon udarca u glavu prigodom ulične tučnjave. Dali su im obojici ispiti opojna sredstva i odvedeni su na pripreme i čišćenje za zahvat. Ptahor je oprao svoj pribor i pročistio ga u vatri.Moja je zadaća bila obrijati glave oba bolesnika, uporabom najfinijih britvica. Potom su njihove glave očišćene i oprane još jedanput, u kožu glave utrljana je umrtvljujuća pomast, a Ptahor je bio pripravan započeti sa zahvatom.Prvo je zarezao u kožu tjemena starog čovjeka i povukao krajeve kože unatrag, ne obraćajući pozornost na obilno krvarenje. Potom je brzim pokretima izvrtao rupu u obnaženoj lubanji, služeći se kružnim svrdlom, a zatim izvadio krug od kosti. Stari čovjek počeo je muklo stenjati, a lice mu je pomodrilo.- Ne vidim ništa neobično u njegovoj glavi - reče Ptahor. Vratio je natrag komadić kosti, zašio krajeve kože, te zamotao glavu. Za to je vrijeme stari čovjek ispustio dušu.- Ruke kao da mi malo drhte - primjetio je Ptahor. -Bi li mi netko od mladih mogao donijeti kupu vina?Osim učitelja iz Kuće Života, meñu promatračima su bili svi polaznici koji su trebali postati ranarnicima. Nakon što je Ptahor dobio svoje vino, posvetio je pozornost robu, koji je bio zavezan i omamljen, ali je ipak sjedio ropski mrko, te ljutito gledao u nas.Ptahor je zatražio neka roba zavežu još čvršće glavu mu uhvate u stegu koju ne bi mogao pomaći ni div. Zatim je otvorio kožu tjemena i ovaj put pazio na zaustavljanje krvarenja. Žilice i rubovi zareza bili su ispaljeni i krvarenje zaustavljeno posebnim lijekovima. Ptahor je taj dio prepustio drugim liječnicima, kako bi poštedio vlastite ruke. U Kući Života pravilo je bilo pribivanje "Zaustavljača krvarenja", čovjeka bez izobrazbe, ali čija je puka

40

nazočnost zaustavljala krvarenje u kratkom roku. No, Ptahor je htio dati poučan prikaz i istodobno sačuvati snagu "Zaustavljača krvarenja" za faraona.Nakon što je Ptahor očistio tjeme i vanjski dio lubanje, pokazao nam je mjesto gdje je kost bila probijena. Uporabom svrdla, pile i kliješta uklonio je komadić kosti velik poput dlana ruke. Tada nam je pokazao kako se zgrušana krv nakupila izmeñu bjeličastih vijuga mozga. S krajnjim je oprezom uklonio krv, česticu po česticu, te oslobodio iverak kosti koji se zabio u tkivo mozga. Zahvat je zato potrajao izvjesno vrijeme, a svaki je učenik mogao pratiti njegove pokrete i zadržati izgled mozga u svom vlastitom sjećanju. Nakon toga je Ptahor zatvorio otvor u lubanji srebrnompločicom koja je pripremljena u meñuvremenu, da bi zamijenila komad kosti koji je uklonjen. Nju je dobro pričvrstio na mjesto sićušnim spojnicama. Potom je zašio rubove zareza, zamotao glavu robu i rekao: "Probudite ga." Naime, bolesnik je još odavno izgubio svijest.Rob je bio osloboñen uza, vino mu je uliveno u grlo, a dali su mu i udisati jake mirise. Uskoro se digao u sjedeći položaj i sasuo bujicu kletvi. Bilo je to čudo u koje ne bi povjerovao nitko tko mu nije pribivao. Jer, momak je prije zahvata bio nijem i nesposoban pomicati svoje udove. Ovaj puta nisam trebao pitati "Zašto?", jer je Ptahor objasnio kako su lom i zabijeni iver kosti, kao i krv na površini mozga, bili uzrokom bolesnikovih tegoba.- Ne umre li u roku od tri dana, izliječen je - reče Ptahor. - Za dva tjedna bit će sposoban mlatnuti čovjeka koji ga je udario kamenom. Mislim, neće umrijeti.Vrlo ljubazno i učtivo se zahvalio svima koji su mu pomogli, imenujući medu njima i mene, premda sam mu tek dodavao pribor kada ga je zatrebao.Nisam shvatio njegove razloge za to, ali dajući mi nositi svoju kutiju od ebanovine, odabrao me je za svog pomoćnika pri zahvatu u faraonovoj palači. Budući da sam mu služio prigodom dva zahvata, bio sam iskusniji i njemu korisniji pri otvaranju lubanje nego čak i sami kraljevi liječnici. Nisam to odmah shvatio. Zato bijah zapanjen kad mi je kasnije rekao:- Sada smo pripravni pozabaviti se kraljevom lubanjom. Jesi li spreman, Sinuhe?I tako se to zbilo...Odjenut tek u svoj jednostavan liječnički ogrtač, stupio sam do njega u nosiljku. "Zaustavljač krvarenja" sjeo je na jednu od rukunica, a faraonovi robovi potrčali su noseći nas prema pristanu, toliko mekim korakom te se nosiljka nije zanjihala ni jedan jedini put. Faraonov brod nas je čekao, s probranim robovima koji su žustro veslali. Činjaše se više kako letimo preko vode nego da po njoj plovimo. Od faraonova pristana brzo smo preneseni u Zlatnu Kuću. Nisam se čudio našoj hitnji, jer su vojnici već stupali duž ulica Tebe, vrata su bila zatvorena, a trgovci su unosili svoju robu u trgovine i zatvarali vrata i rebrenice. Iz toga je bilo jasno: faraon će uskoro umrijeti.KNJIGA IIIGroznica TebeI I1

41

Veliko se mnoštvo ljudi okupilo uz zidove Zlatne Kuće. Čak je i zabranjeni pristan bio pun plovila. Bilo je tu drvenih brodova na vesla onih bogatih, kao i osmoljenih čunova od rogoza koji pripadahu siromasima. Pri pogledu na nas šapat je jurnuo kroz mnoštvo nalik na romorenje dalekog vodotoka. Novost o dolasku kraljevog otvarača lubanja hitala je od usta do usta. Na nju su ljudi dizali svoje ruke u tuzi, dok su nas plač i tužaljke pratili na putu prema palači. Jer, svi su znali: ni jedan faraon nije živio dulje od trećeg izlaska sunca nakon otvaranja lubanje.Uvedeni smo u kraljeve odaje kroz Lopočova vrata. Kraljevi komornici su nam služili i polegli su ničice pred nama... Jer, mi smo nosili smrt u svojim rukama. Pripremljena je i privremena prostorija za pročišćenje. Ah, nakon izmjenjivanja nekoliko riječi s faraonovim osobnim liječnikom, Ptahor je podigao ruke u tuzi i pristupio obredu pročišćenja na ubrzan način. Sveta je vatra upaljena za nas, pa poñosmo kroz niz sjajnih prostorija do kraljeve ložnice. Za nama su nosili svetu vatru.Veliki faraon ležao je pod zlatnim nadsvoñem svog ležaja. Stupove njegovog ležaja nosili su lavovi, a predstavljali su bogove zaštitnike. Njegovo otečeno tijelo bijaše obnaženo, a sve oznake vrhovnog vladara bile su uklonjene. Bio je bez svijesti, njegova vremešna glava visjela je postrance... Disao je hroptavo, a slina mu se cijedila iz kuta usana. Kako je zasijenjena i prolazna slava smrtnika! Velikog faraona se u takvu stanju nije moglo razlikovati od bilo kojeg starog čovjeka koji bi ležao umirući u prijemnoj sobi Kuće Života. A na zidovima prostorije bio je prikazan u jurećim kolima koja su vukli hitri, perjanicama urešeni konji...Njegova snažna ruka napinjala je tetivu luka, a lavovi pro-bodeni njegovim strijelama ležali su mu mrtvi pred božanskim nogama.Stijene odaje blještale su od raznobojnih ukrasa, crvene, modre i zlatne boje. Pod je bio ukrašen slikama riba koje plivaju, divljih pataka raširenih krila i trske koja se povija pod milovanjem vjetra.Bacismo se ničice pred umirućim faraonom. Bili smo pritom osvjedočeni, kao što moraju znati svi koji su spoznali smrt, da je Ptahorovo umijeće ovdje beskorisno. No uobičajilo se otvoriti faraonovu lubanju, kao posljednji pokušaj, ako prirodna smrt nije prije toga iznenadila... Zato se moralo lubanju otvoriti sada, a mi smo bili pozvani ispuniti svoju zadaću. Podigoh zaklopac kutije od ebanovine i u vatri još jedanput pročistih sječiva, svrdla i kliješta. Dvorski je liječnik već ranije obrijao i oprao glavu umirućega, a Ptahor je dao nalog "Zaustavljaču krvarenja" nek sjedne iznad ležaja i drži faraonovu glavu u rukama.Tada je kraljeva družica Taja pristupila ležaju i to zabranila. Prije toga je stajala uza zid, ruku podignutih u znak tuge, nepomična poput kipa. Iza nje stajahu mladi nasljednik prijestolja Amenhotep i njegova sestra Baketamon. Nisam se usudio podići oči prema njima. Ali, budući da je došlo do komešanja u prostoriji, pogledao sam ih i prepoznao prema kipovima u hramovima. Kraljević je bio moje dobi, no viši. Glavu je držao uspravno, isturio razvijenu bradu, a oči su mu bile čvrsto stisnute. Kraljevna Baketamon imala je otmjene i dražesne crte lica te velike, ovalne oči. Obrazi i usta bili su joj naličeni crveno-žutom bojom, a kroz odjeću od kraljevskoga tkanja mogao se nazrijeti kraljevski stas. Ali

42

veličajnija i uzvišenija od svih bila je kraljeva družica Taja, premda bijaše oniska i debeljuškasta. Njena put bila je vrlo tamna, a njene jagodične kosti široke i istaknute. Pričalo se da je po roñenju bila žena iz puka i imala crnačke krvi u svojim žilama. Ne znam je li to točno, jer su to bile tek priče. Čak i ako je bila istina da njeni roditelji nisu u svojim ispravama imali unesene počasne naslove, oči su joj bile pametne, neustrašive i prodorne, a cijelo njeno držanje zračilo je snagom. Kada je pomakla ruku i pogledala "Zaustavljača krvarenja", izgledao je poput ništavne prašine pred njenim širokim, smeñim stopali-ma. Shvaćao sam njene osjećaje, jer taj je momak bio gonič volova, niskog podrijetla i nije znao ni čitati niti pisati. Stajao je pognute glave i obješenih ruku, otvorenih ustiju i s glupim izrazom na licu. Nevješt, nenadaren kakav bijaše, ipak je imao moć zaustaviti krvarenje svojom pukom nazočnoću. Zato je bio pozvan od svog rala i svojih volova, kako bi služio u hramu. Ali, usprkos obrednom pročišćenju, vonj gnojnice stada i dalje je izbijao od njega. On sam nije mogao objasniti svoje moći. Posjedovao ih je, kao što dragulj može biti nañen u grudi zemlje, a te se sposobnosti nije moglo steći ni učenjem niti duhovnim vježbanjem.- Ne dopuštam mu dodirnuti boga - reče kraljica. - Ja ću držati kraljevu glavu, ako je to nužno.Ptahor je prosvjedovao navodeći kako je to neugodna i krvava zadaća. Unatoč tome, zauzela je mjesto na uglu ležaja i krajnje pažljivo podigla glavu umirućeg supruga u svoje krilo, ne obazirući se na slinu koja joj je kapala na ruke.- On je moj - reče ona - i nitko ga drugi neće dotaknuti. Neka to budu moje ruke iz kojih će ući u Kraljevstvo Smrti.- Poći će na palubi čuna svoga oca, Sunca - rekne Ptahor, zarezujući kožu tjemena svojim kremenim nožem. -Sunce ga je rodilo, Suncu će se i vratiti, a sav će puk i svi narodi veličati njegovo ime na vijeke vijekova... U ime Seta i svih vragova, kamo se djeo "Zaustavljač krvarenja"?Namjerno je brbljao, kako bi odvratio kraljičine misli od zahvata, slično kao što iskusan liječnik uvijek govori bolesniku kojem izaziva bol. A posljednji je izričaj bio siknut prema seljaku, koji se naslonio na dovratak, pospanih i polusklopljenih očiju. Krv je polako navrla iz faraonove glave i potekla dolje, u krilo njegove supruge. Ona se trgnula, a lice joj postade žućkasto-sivo. Momak se trgnuo iz svojih misli, misli nedvojbeno povezanih s njegovim volovima i njegovim prokopima za navodnjavanje. Prisjetio se svoje zadaće, pristupio je ležaju i s uzdignutim se rukama zagledao u faraona. Istjecanje krvi smjesta je prestalo, a ja sam oprao i očistio glavu.- Oprosti mi, mala moja gospoño - rekne Ptahor, uzimajući svrdlo iz mojih ruku. - Poći će Suncu, ah, dakako, pravo svom ocu, u zlatnom čunu, s blagoslovom Amona.^Dok je govorio, zavrtio je svrdlo brzo i spretno u svojim rukama, te je ono zastrugalo svoj put u kost. Kraljević je otvorio oči, istupio korak, a lice mu se trzalo dok je govorio:- Ne Amon nego Ra-Harahti neka ga blagoslovi... A on se ukazuje kao Aton.S poštovanjem sam podignuo ruke, premda nisam znao o čemu se radi. A kako sam i mogao znati, uz sve one tisuće egipatskih bogova? Nisu to

43

znali ni mnogo učeniji ljudi, a kamo li jedan običan Amonov svećenik, koji je već imao dovoljno glavobolja sa svetim trojstvom i devetoricom.- Ah, jasno, Aton - promrmljao je Ptahor pomirljivo. -Aton, naravno. Jezik mi se zaletio... - Uzeo je ponovno svoj kremeni nož i čekić s rukohvatom od ebanovine, te laganim udarcima počeo uklanjati komad kosti. - Jer ja se sjećam kako je u svojoj božanskoj mudrosti podigao hram Atonu. To je sigurno bilo neposredno nakon roñenja kraljevića, zar ne, časna Tajo?Nesigurno je zagledao prema kraljeviću, koji je stajao uz ležaj stisnutih pesti, a lice mu se trzalo.- Gutljaj vina bi smirio moju ruku, a ne bi naškodio ni kraljeviću. U ovakvom trenutku moglo bi se slomiti pečat na kraljevom vrču. Taaako...!Dodah mu kliješta, te je istrgnuo komad kosti, što je bilo popraćeno neugodnim zvukom, nalik tihom prasku.- Malo svjetla, Sinuhe!Ptahor je odahnuo, jer je najgore prošlo. A to sam učinio i ja... Isti osjećaj olakšanja kao da je bio prenijet i besvjesnom faraonu. Njegovi su se udovi pomakli, a disanje se usporilo, te je potonuo u još dublji san. Ptahor je zamišljeno promatrao faraonov mozak u jasnom svjetlu, gdje je ležao izložen. Bio je sivkasto-modar... I treperio je.- Hm - rekne Ptahor zamišljeno. - Što je učinjeno, učinjeno je. Neka ostatak za njega učini njegov Aton. Jer, to je stvar bogova, a ne ljudi.Lagano i pažljivo smjestio je komad kosti natrag na mjesto, razmazujući pomasti po pukotini. Potom je sastavio rubove kože, te ih zamotao povojem. Kraljeva družica položila je svoju ruku preko vratnog oslonca izrañenog od dragocjenog drva i pogledala Ptahora. Krv se već osušila po njoj, ali ona na to nije obraćala pozornost. Ptahor jesusreo njen neustrašiv pogled i bez iskazivanja neke počasti otvoreno joj rekaoj tihim glasom:- Živjet će do zore, dopusti li mu njegov bog... Tada je podigao ruke u znak tuge, a tako sam učinio ija. Ali kad ih je podigao, želeći time iskazati sućut, nisam se usudio slijediti njegov primjer. Jer tko bijah ja pa da iskazujem samilost kraljevskim osobama? Pročistio sam pribor u vatri i vratio ga u kutiju od ebanovine.- Vaša nagrada bit će velika - reče kraljica, dajući nam znak da možemo otići.Objed je bio pripremljen za nas u drugoj prostoriji... Ptahor je s ushitom gledao prema brojnim vrčevima s vinom koji stajahu poredani uza zid. Pažljivo je proučio pečat na jednom od njih, zatražio je neka ga otvore, a jedan od robova polio je vode preko naših ruku.Kada smo ponovno ostali sami, odvažio sam se i upitao Ptahora tko je Aton, Jer, doista nisam znao da je Amenhotep IV. sagradio u Tebi hram bogu toga imena. Ptahor mi je razjasnio kako je Ra-Harahti bio kućni bog 18. dinastije.Naime, najveći od svih faraona-ratnika, Tutmozis I. jednom je prigodom usnio san, u pustinji kod sfinge. U tom snu mu se objavio taj bog, te mu navijestio kako će jednoga dana nositi krunu obiju kraljevstava, premda Tutmozis tada nije imao nikakvih izgleda

44

postati egipatskim vladarom. Bilo je previše nasljednika prijestolja, koji su po redu bili prije njega.Sve je to bilo istinito, jer je Ptahor u danima svoje mladenačke ludosti putovao do piramida i vlastitim se očima osvjedočio o postojanju hrama kojeg je Tutmozis I, u znak sjećanja na svoj san, dao izgraditi izmeñu sfinginih šapa. Ptahor je razgledao i ploču na kojoj je bilo opisano to faraonovo prikazanje.Zbog toga su faraon i njegov rod od svih bogova ponajviše slavili upravo boga Ra-Harahti, kojem je sjedište bilo u Heliopolisu, u Donjem Kraljevstvu, a objavio se kao Aton.- Aton je bio božanstvo iz davnih starina, stariji čak i od Amona. Ali je bio zaboravljen, sve dok Taja, uzvišena družica našeg umirućeg faraona, poslije obilaska Heliopolisa, gdje se molila Atonu, nije rodila sina. Zato je kasnije i u Tebi sagrañen hram Atonu, premda ga osim faraonoveL.obitelji nitko nije posjećivao. Aton je bio prikazan u obličju bika, sa suncem izmeñu rogovlja. Uz njega je bio i Horus, u obličju sokola.- Bilo je rečeno, sadašnji je nasljednik prijestolja božanski sin Atona - razjasnio je Ptahor i potegnuo gutljaj vina. -Zbilo se to u hramu Ra-Harahti kada je kraljeva družica doživjela prikazanje i obznanu, a nakon toga je rodila sina. Odatle je dovela i častohlepnog svećenika kojem je bila sklona. Zove se Eie. Taj je bio vrlo spretan i pobrinuo se da njegova žena priskoči kao dojilja prijestolonasljedniku. Njegova kći Nefertiti pila je mlijeko s istih grudiju kao i kraljević i igrala se s njim u palači kao sestra, pa si možeš misliti što će se iz toga izleći.Ptahor je ponovno pio, uzdahnuo, pa nastavio:- Ah, stara čovjeka ništa ne ushicuje poput pijenja vina i čavrljanja o onome što ga ne brine. Kad bi ti samo znao, Sinuhe, koliko mnogo tajni leži zakopano iza ovog starog čela. Možda su meñu njima i kraljevske tajne. Mnogi se čude kako to da se ni jedan jedini sin nije rodio živ u ženskom krilu palače. Jer, to je protivno svim prirodnim zakonima! A čovjek koji tamo leži s otvorenom lubanjom nikako nije bio mekušac, upravo protivno! Bio je velik lovac i ubio je tisuću lavova i pet stotina divljih bikova. A koliko je djevica srušio iza zavjese svog ležaja, ne bi mogli nabrojiti ni čuvari ženskih odaja. Pa ipak ima sina samo od kraljevske Taje...Nekako sam se uznemirio, no je li to bilo od Ptahorova pripovijedanja ili od vina, jer i ja sam pio, ne mogu reći. Uzdahnuo sam i pogledao zeleni kamen na svom prstu. A Ptahor je nastavljao:- Onaj koji leži tamo unutra, svoju je družicu pronašao na lovačkom izletu. Kažu, Taja je bila kći nekog ptičara i obitavala u trsci Nila. Kralj ju je učinio jednakom sebi zbog njene mudrosti, a i njene je roditelje poštovao i napunio im grob najskupocjenijim darovima. Taja nije imala ništa protiv njegovih užitaka, sve dok haremske žene nisu rañale mušku djecu. U tom je imala čudesno dobru sreću, takvu da je teško povjerovati kako je nešto takvo moguće. I premda je onaj koji leži tamo unutra, držao u svojim rukama žezlo i bič, vodilja tih ruku bila je uzvišena kraljeva supruga. Kada je kralj zbog državničkih razlogaoženio kćer mitanskoga kralja, uzvišena Taja ga je uspjela uvjeriti

45

kako kraljevna na onom dijelu tijela za kojim čeznu muškarci ima kozje kopito, te cijela smrdi na kozu. Tako se bar pripovijedalo. U ostalom, ta je kraljevna kasnije poludjela. Ptahor me pogledao postrance i, zirnuvši uokolo, brzo dodao:- No, Sinuhe, nikada ne vjeruj pričama koje čuješ. Njih šire zlobni brbljavci i ljudi bolesna duha. A svi znaju koliko je kraljica otmjena i blaga, koliko je nadarena okupiti oko sebe uporabljive ljude. Da, da... Tako je to!Na kraju je još dometnuo:- Vodi me, Sinuhe, sine moj... Vodi me jer sam star čovjek, a noge su mi slabe.Izveo sam Ptahora van na svjež zrak. Noć je bila pala. Na istoku su svjetla Tebe nadjačavala crveni odsjaj na nebu. Bijah zažaren vinom i opet oćutjeh groznicu grada u svojoj krvi. Zvijezde su treptale povrh moje glave, a vrt je bio ispunjen cvjetnim miomirisom.- Ptahore - rekoh - kada sjaje svjetla Tebe prema noćnom nebu; tada... tada!; ja žudim za ljubavlju!- Ne postoji ljubav! - reče Ptahor odlučno - Muškarac je tužan kad nema žene kako bi legao uz nju. No, nakon što legne uz nju, još je tužniji... Tako je uvijek bilo i,tako će uvijek biti.- Ali zašto?- Čak ni bogovi ne znaju zašto. I nikad mi više nemoj govoriti o ljubavi, ako ne želiš da ti otvorim lubanju... Učinit ću ti taj zahvat bez naplate i neću zahtijevati ni najmanji dar od tebe. Time ću ti istodobno uštedjeti mnogo briga i žalosti...Učinilo mi se potom kako je najbolje preuzeti ulogu roba. Podigao sam ga na ruke i odnio u sobu koja nam je stavljena na uporabu. Bio je toliko malen i star pa mi od nošenja čak nije ni zastao dah. Čim sam ga spustio na ležaj, odmah je usnuo, nakon kratkog pipanja za vrčem vina. Pokrio sam ga mekim kožama, jer noć bijaše hladna. Zatim izašao na cvjetnu terasu. Ta bio sam mlad! A mladosti nije do sna u noći kraljeve smrti...Žamor glasova onih koji su provodili noć uz zidove palače stizao je do terase poput udaljenog hujanja vjetra kroz rogoz i trsku.Bdjeo sam usred miomirisa cvijeća, dok su svjetla Tebe isijavala blistavo crvenilo put istočnoga neba. Sjetio sam se para očiju zelenih poput voda Nila u vrelini ljeta... Iznenada spoznadoh: više nisam sam!Svjetlo koje su bacale zvijezde i tanak Mjesečev srp bilo je toliko slabašno, pa nisam mogao spoznati pristupa li mi muškarac ili žena. No, netko mi se primaknuo i zagledao u lice. Smeo sam se, a novopridošli je, nadmoćnim glasom koji je još bio visok, gotovo dječji, upitao:- Je si li ti Onaj Koji Je Usamljen? Prepoznadoh kraljevićev glas i njegov mršav lik te sebacih ničice pred njim, ne usuñujući se progovoriti. No on me u nestrpljenju lagano gurnuo nogom.- Ustani, ti ludo! I ne vladaj se glupo. Nitko nas ne može vidjeti, pa se ne trebaš klanjati preda mnom. Sačuvaj klanjanje za boga čiji sam sin. Jer on je samo jedan, a svi drugi njegova su prikazanja. Jesi li to znao? - Ne čekajući odgovora dodao je zamišljeno: - Svi osim Amona, no i on je lažan bog.Učinih pokret protivljenja i rekoh samo: "Oh!" kao znak bojazni od takvih razgovora.

46

- Dosta toga! - reče on. - Opazio sam te kako stojiš uz moga oca, dodajući nož i čekić onom ludom starom Ptahoru. Zato te nazvah Onaj Koji Je Usamljen. Ptahora je moja majka nazvala Stari Majmun. Moraš nositi ta imena, ako ti je namijenjeno umrijeti prije napuštanja palače. Ali ja mislim na tebe.Pomislio sam kako je sigurno sulud kada govori tako divlje i besmisleno... Premda, Ptahor je izjavio kako ćemo morati umrijeti ako umre faraon, a "Zaustavljač krvarenja" je u to vjerovao. Kosa mi se digla na tjemenu, budući da je u meñuvremenu opet narasla, te sam u znak odbijanja opet podigao ruke. Naime, nije mi se umiralo.Kraljević je dahtao. Njegove su se ruke trzale i mrmljao je sam sebi:- Nemir. Htio bih... htio bih biti na nekom drugom mjestu. To mi se moj bog otkriva. Znam to. Bojim se toga. Ostani sa mnom, Usamljeni. Satire moje tijelo svojom snagom, a moj se jezik koči...Zadrhtao sam, misleći da je u bunilu. No rekao mi je zapovjednim glasom: "Doñi!" i ja sam ga slijedio. Poveo me dolje s terase i mimo faraonova jezera, dok je iza zidova dopiralo mrmorenje tužaljki. Bijah prestravljen budući je Ptahor izjavio kako vjerojatno nećemo smjeti napustiti palaču prije kraljeve smrti. Ali, nisam smio proturiječiti kraljeviću...Njegovo je tijelo bilo napeto, a koračao je toliko brzim, odsječnim koracima. Zato sam ga vrlo teško mogao pratiti. Na sebi je imao samo bedrenu pregaču, a mjesec mu je obasjavao svijetlu kožu, njegove vitke noge i ženskasto obličje. Obasjavao je njegove upadljive uši i izmučeno, uzrujano lice, koje kao da je kazivalo o nekom prikazanju koje je samo on mogao smotriti.Kad stigosmo do obale, rekao je:- Uzet ćemo čun. Idem na istok, susresti mog oca! Ne gubeći vrijeme birajući, stupio je u najbliži čun.Slijedio sam ga, te počesmo veslati preko rijeke. Nitko nas nije spazio niti zapriječio, premda smo ukrali čun. Noć je bila neugodno nemirna. Ostala plovila bila su vani na rijeci, a žar Tebe postajao je sve jasniji na nebu povrh nas. Kada smo dostigli drugu obalu, prepustio je čun valovima rijeke i krenuo naprijed kao da je i ranije često već išao tim putem. Posvuda je bilo ljudi na ulicama, pa smo išli ne mareći za vrijeme. Teba je već znala - kralj će umrijeti te noći.Brz hod ga je iscrpio. Ipak sam se divio otpornosti tog mladog tijela... Jer, premda je noć bila hladna, znoj mi je tekao niz leña dok sam ga slijedio. Zvijezde putovahu preko neba, Mjesec je zašao, a mi smo još uvijek hodali. Stupali smo sve dok nismo izašli iz doline u pustinju, ostavljajući Tebu za sobom. Tri brda na istoku, zaštitnici grada, nejasno su se crnjela pred nama prema nebu. Razmišljao sam o tome gdje ću naći nosiljku za povratak, jer sam naslućio kako mu njegove snage neće dopustiti povratak u Tebu pješice.Konačno je dahćući klonuo na pijesak i rekao preplašeno:- Drži mi ruke, Sinuhe, jer one drhte. A moje srce tutnji o moja rebra. Tren se bliži... Bliži se, jer je svijet pun očaja; ti i ja smo sami! Kamo ja idem, ti me ne možeš slijediti. A ja ne želim biti sam...Uhvatio sam mu zapešća i osjetio kako mu je cijelo uzdrhtalo tijelo

47

okupano hladnim znojem. Svijet oko nas bijaše doista očajan. Negdje daleko šakali su urlikali kao da najavljuju smrt. Zvijezde su polako blijedile, a prostor oko nas postajao je bezbojno siv. Nenadano mi se istrgnuo iz ruku i ustao podižući lice prema istoku, prema planinama.- Bog stiže! - rekao je tiho, s izrazom strahopočitanja na izbezumljenom, usplamtjelom licu. - Bog stiže. - I ponovio je glasno vičući u pustinju: - Bog stiže!Zrak je postajao svijetliji, brda pred nama usplamtjela su zlatom, a Sunce je izašlo. Uz prodoran krik, kraljević je besvijesno pao na tlo. Usta su mu se micala, udovi se nesvjesno trzali i razbacivali pijesak... Ali ja se više nisam bojao, jer sam čuo takve krikove u predvorju Kuće Života i jer sam znao što treba poduzeti. Nemajući klin koji bih ubacio izmeñu njegovih zubi, otkinuo sam vrpcu sa svoje pregače, smotao je i strpao mu smotak u usta. Tada sam mu počeo trljati udove. Znao sam, kada se probudi, bit će mu mučno i bit će iscrpljen. Osvrnuh se zagledajući pomoć, ali Teba je ležala daleko iza nas... Na vidiku nije bilo ni najbijednije kolibice.U taj tren jedan je sokol s krikom preletio povrh mene, stuštivši se iz zrake izlazećeg sunca te izveo luk povrh nas. Potom se ponovno spustio prema nama i činilo se kako smjera sletjeti na kraljevićevo čelo. Prestrašen, nagonski sam učinio sveti Amonov znak...Imaše li to kraljević možda Horusa na pameti kada je klicao svome bogu? Bijaše li to Horusovo ukazanje? Prignuh se kako bih ga njegovao. A kada sam ponovno podigao glavu, činilo se kako je ptica poprimila ljudsko obličje. Preda mnom stajao je mladić, nalik bogu, prekrasan u sunčevim zrakama. Nosio je koplje i grub plašt siromaha. Premda nisam vjerovao u bogove, za svaki se slučaj bacih ničice pred njim.- Što je to? - upitao je u narječju Donjeg Kraljevstva, pokazujući na prijestolonasljednika. - Zar je momak bolestan?Osjećajući se vrlo budalasto, digoh se na koljena i pozdravih ga na uobičajen način.- Ako si razbojnik - rekoh - malo ćeš dobiti od nas. Ali, ovdje imam bolesnog dječaka i neka te bogovi blagoslove pomogneš li nam...Kriknuo je poput sokola, a ptica se strjelimice sunovratila iz zraka i spustila na njegovo rame. Zaključio sam, najpametnije je ako i dalje budem oprezan, te pretpostavljam da je preda mnom bog, možda manje značajan od drugih. Zato sam ga uljudno i s poštovanjem upitao za ime, podrijetlo i nakane.- Ja sam Horemheb, sin sokola - odvratio je ponosno. - Moji su roditelji tek spravljači sira, no pri mom roñenju dato je proročanstvo kako ću zapovijedati mnogima. Sokol je letio preda mnom, a ja sam ga slijedio, jer nisam našao prenoćišta u gradu. Teba se plaši kopalja kad se smrkne. A ja želim stupiti u faraonovu službu kao ratnik. Kažu, bolestan je, pa mu zato mogu zatrebati snažne ruke u zaštiti države.Tijelo mu je bilo čvrsto kao u lava, a oči su svjetlucale poput strjelica. Pobudilo je to zavist u meni, pomislivši kako bi mu mnoga žena rado rekla: "Doñi, lijepi mladiću, tješi me u mojoj usamljenosti!"Kraljević je zastenjao, prešao si tapkajući preko lica, te protegnuo udove. Uklonio sam krpu iz njegovih ustiju, poželjevši imati vode kojom bih ga prizvao svijesti. Horemheb ga je promatrao i upitao

48

hladnokrvno:- Umire li?- Ne umire - odgovorio sam nestrpljivo. - Ima svetu bolest.Horemheb je zgrabio svoje koplje kad me je pogledao.- Ne trebaš me prezirati zato što sam došao bosonog i što sam siromašan. Znam poprilično pisati i čitati napisano, a zapovijedat ću mnogima. Koji ga je bog obuzeo?Puk vjeruje kako bog govori kroz one koji pate od svete bolesti, pa je zato postavio takvo pitanje.- On ima svog vlastitog boga - odgovorih - a mislim i kako mu je malo zbrkano u glavi. Hoćeš li mi pomoći otpremiti ga u grad, kada se probudi? Tamo ću naći neku nosiljku kako bih ga prenio kući.- Hladno mu je. - Horemheb je skinuo svoj plašt i razastro ga preko kraljevića. - Jutra u Tebi su studena, ali mene grije moja vlastita krv. A poznajem i mnogo bogova, te bih ti mogao navesti nekoliko njih koji su mi već pomogli. No moj osobni, glavni bog, je Horus. Ovo je sigurno sin nekog bogataša, jer je njegova koža svijetla iprofinjena, a nikada nije radio rukama. A tko si ti? - Govorio je mnogo i živo. Bio je siromašan mladić, koji je pošao na dalek put do Tebe, da u tom gradu doživi poniženje i neprijateljski postupak.- Liječnik sam i posvećenik prvog reda svećenstva u Amonovom hramu u Tebi.- Doveo si ga, dakle, u pustinju radi izliječenja? -čudio se Horemheb. - Ali, morao si ga toplije odjenuti. U ostalom, ne želim prigovarati tvojoj liječničkoj vještini i umijeću...Pod izlazećim suncem sjao je hladan, pustinjski pijesak. Crvenio se i vršak Horemhebova koplja. Prijestolonasljednik je sjeo, uzdahnuo i smeteno pogledao oko sebe. Zubi su mu cvokotali pri govoru.- Spoznao sam! Trenutak je bio dug kao stoljeće. Bio sam vječan. Ispružio je tisuće ruku povrh mene u posvećenju, sa znakom vječna života u svakoj ruci. Pa zar onda doista mogu, ne vjerovati?- Nadam se, nisi se ugrizao za jezik - rekao sam zabrinuto. - Pokušao sam te očuvati od toga, ali nisam pri ruci imao komadić drveta, kojeg bih ti utisnuo medu vilice.Ali moje su riječi za njegove uši bile poput zuja muha. Opazivši Horemheba, njegove se oči razbistriše. Bio je divan u svom blaženom čuñenju.- Jesi li onaj kojeg je poslao Aton, jedini bog?- Sokol je letio preda mnom, a ja sam ga slijedio. Zato sam ovdje. Ne znam ništa više od toga.Kraljević je namršteno pogledao njegovo oružje.- Nosiš koplje - reče prijekorno. Horemheb ga je držao pred sobom.- Drška je od probranog drva - reče. - Njegov bakreni vrh čezne za krvlju faraonovih neprijatelja. Moje je koplje žedno, a njegovo je ime Parač Grkljana.- Bez krvi - kriknuo je kraljević. - Prolijevanje krvi je mrsko Atonu. Nema ništa užasnije nego kad krv teče.Sjetio sam se kako je prijestolonasljednik zatvorio oči, kada je Ptahor bušio lubanju njegova oca. Tada nisam znao da se mladac ubrajao u one ljude kojima pozli čim spaze krv i još pritom padaju u nesvijest...- Krv pročišćava narode i čini ih jakim, a bogove čini debelima i

49

zadovoljnima. I dok je rata, krv mora teći.- Nikad više neće biti rata - objavio je nasljednik prijestolja. Horemheb se nasmijao.- Dječje budalaštine! Ratova je uvijek bilo i uvijek će ih biti, jer države moraju ispitati zaslužuju li ostale države preživljavanje.- Svi su narodi njegova djeca, svi jezici, sve boje puti, crna zemlja i crvena... - Kraljević je zurio ravno u sunce. - Podići ću mu hramove u svakoj zemlji, a kraljevićima tih zemalja poslat ću znak života. Jer ja sam ga spoznao! Rodio me i njemu ću se vratiti.- Ovaj je sulud - reče mi Horemheb, tresući glavom suosjećano. -Vidim i sam, treba liječnika.- Upravo mu se objavio njegov bog - rekao sam ozbiljno, želeći opomenuti Horemheba, jer mi se počeo sviñati. - U svetoj je bolesti smotrio boga i ne priliči nama mjeriti božjih riječi. Svakoga usrećuje njegova vjera!- Ja vjerujem u svoje koplje i u svoga sokola! -uzvratio mi je Horemheb.Kraljević je podigao ruku u znak pozdrava Suncu, a njegovo je lice ponovno ispunila strastvena ljepota, kao da gleda u neki drugi svijet, svijet koji mi ne vidimo... Ostavili smo ga neka dovrši svoju molitvu i potom ga poveli prema gradu. Nije pružao nikakav otpor. Napadaj ga je iscrpio. Posrtao je i uzdisao u hodu. Konačno smo ga ponijeli medu sobom, a sokol je letio iznad nas.Kada stigosmo do početka obrañenog dijela, dokle su sezali prokopi za navodnjavanje, spazismo kraljevsku nosiljku kako nas čeka. Robovi su ležali na tlu, a iz nosiljke je istupio debeo svećenik obrijane glave. Tamno lice bilo mu je puno neke mračne ljepote. Ispružih pred njim ruke u razini koljena, jer sam pretpostavio da je to Eie, svećenik boga Ra-Harahti, o kojem je govorio Ptahor. Ali se on nije obazirao na mene. Bacio se ničice pred kraljevićem i pozdravio ga kao kralja. Tako sam spoznao: Amenhotep III. je mrtav. Robovi pohitaše podvoriti novog faraona. Udove su mu umili, istrljali i pomazali. Odjenuše ga u kraljevske halje, a na glavu mu staviše kraljevsko pokrivalo.U meñuvremenu obratio mi se Eie:- Je li susreo svoga boga, Sinuhe?- Susreo je svoga boga... A ja sam ga čuvao kako ga ne bi zadesilo neko zlo... Ali, odakle mi znaš ime?L- Moja je zadaća znati sve što se zbiva unutar zidina palače... -smješkao se on. - Znam tvoje ime. I znam, liječnik si. Zato sam ga i mogao prepustiti tvojoj brizi. Ti si, isto tako, jedan od Amonovih svećenika i zavjetovao si mu se svojom prisegom!Bilo je prizvuka prijetnje u njegovu glasu, dok mi je sve to govorio. Zato sam podigao ruke povrh glave i glasno uskliknuo:- Što znači prisega Amonu?- Ti si ispravan i nemaš se čega pribojavati. Znaj, dakle, tvoj štićenik postaje nemiran čim mu se približi njegov bog. Ništa ga tada ne može zaustaviti i ni jednom stražaru ne dopušta pratiti ga. Pa ipak, cijelu su vas noć pomno čuvali, nikakva vam opasnost nije prijetila. I kao što vidiš, nosiljka vas je čekala... A tko je ovaj kopljanik?

50

Pokazao je na Horemheba, koji stajaše po strani, iskušavajući vrh koplja na svom dlanu, dok mu je sokol sjedio na ramenu.- Možda bi bilo bolje ako umre - dodao je - jer faraonove tajne smiju dijeliti samo malobrojni.- Pokrio je faraona svojim plastom kad mu je bilo hladno i spreman je zavitlati svojim kopljem na faraonove neprijatelje. Mislim zato, bit će od većeg probitka živ nego li mrtav, svećenice Eie.Eie na to dobaci zlatan kolut sa svoje ruke prema Horemhebu, rekavši nemarno:- Možeš me potražiti nekom prigodom... u Zlatnoj Kući, kopljaniče.Ali Horemheb je pustio zlatan kolut neka padne u pijesak pred njegovim nogama i prkosno je gledao Eiea.- Zapovijedi primam samo od faraona, a ako ne griješim, faraon je onaj koji nosi kraljevski nakit na glavi. Sokol me doveo k njemu i to je dovoljan znak.Eie je ostao hladnokrvan.- Zlato je dragocjeno i uvijek se može uporabiti -primijetio je. Podigao je zlatan kolut i vratio ga na svoju ruku. - Pokloni se tada faraonu, ali moraš odložiti koplje u njegovoj nazočnosti...Kraljević je istupio. Lice mu bijaše blijedo i ispijeno, ali još uvijek ozareno nekim tajanstvenim zanosom, koji mi je grijao srce.- Slijedite me - reče. - Slijedite me, svi vi, na novom putu, jer istina mi se otkrila.Poñosmo s njim do nosiljke, dok je Horemheb mrmljao za sebe: "Istina leži u mom koplju." Nosači poletješe trkom prema brodu koji nas je čekao uz pristan. Vratismo se kako smo i pošli, nezamijećeni, dok je puk u gomilama stajao izvan zidina palače.Bilo nam je dopušteno stupiti u kraljevićeve odaje i on nam je pokazao velike vrčeve s Krete s naslikanim ribama i drugim bićima. Prisjetio sam se tada Tutmozisa, svoga druga, te zažalio što nije tu kako bi mogao razgledati te krasote, koje su istodobno dokazivale kako umjetnost može biti i drukčija od one kakvom su je shvaćali u Egiptu. Pošto se umirio, umorni prijestolonasljednik vladao se i govorio poput svih mladića naših godina. Pritom nije tražio od nas neko pretjerano poštovanje i snishodljivost. U to je stigao glas kako Kraljica Majka dolazi pokloniti mu se, pa nam je dopustio otići, obećavši kako će nas se obojice sjetiti. Kada smo ga napustili, Horemheb mi reče smeteno: "Izgubljen sam. Nemam kamo poći."- Ostani ovdje s povjerenjem - savjetovah ga. - Obećao je da će te se sjetiti, pa je dobro ako si pri ruci kada se to dogodi. Bogovi su hiroviti i brzo zaboravljaju.- Zar da ostanem ovdje i zujim uokolo s ovim muhama? - upitao je, pokazujući na dvorjane okupljene oko kraljevićevih vrata. - Ne, jmam dobrih razloga biti nespokojan - nastavio je mrko. - Što je nastalo od Egipta ako se njegov vladar plaši krvi i vjeruje kako su svi narodi i jezici i boje puti istovrijedni? Roñen sam za ratnika, a moje osjetilo ratnika govori mi kako takve pomisli naviještaju nevolje za čovjeka poput mene. U svakom slučaju, idem potražiti svoje koplje. Zadržao ga je časnik.Rastasmo se. Ponudih mu, neka me potraži u Kući Života, ako ikad zatreba prijatelja...Ptahor me čekao u svojoj sobi, crvenih očiju i razdražen.

51

- Nisi bio nazočan kada je faraon ispustio svoj posljednji dah u osvit dana - rogoborio je. - Nije te bilo, a ja sam spavao. Tako nitko od nas nije bio tamo kako bi vidio faraonovu dušu dok izlijeće iz njegovih nosnica pravo prema Suncu, poput ptice. Mnogi očevidci su to izjavili. Trebao sam i ja biti tamo, jer volim takva čuda, no nije teL.bilo kako bi me probudio. S kojom si to djevojkom spavao noćas?Ispričah mu što se zbilo te noći, a on podiže ruke u velikom iznenañenju.- Amone, čuvaj nas! Znači, novi faraon je sulud...- Mislim da nije - rekoh nesigurno, jer me neki čudan osjećaj privlačio bolesnom mladiću, kojeg sam čuvao i koji je bio ljubazan prema meni. - Mislim da je spoznao novog boga. Kada mu se glava izbistri, mogli bismo doživjeti čuda u zemlji Kemet.- Bože, sačuvaj nas toga! - užasnuto je rekao Ptahor. - Natoči mi malo vina, jer mi je grlo suho poput prašine na putu.Uskoro nakon toga bili smo pod stražom sprovedeni u Kuću Pravde. Tamo je sjedio Čuvar Pečata kao sudac, a pred njim je ležalo četrdeset kožnih svitaka, na kojima je ispisan zakon. Okružili su nas naoružani vojnici, kako bi spriječili naš pokušaj bijega, a Čuvar Pečata nam je s jednog svitka pročitao zakon prema kojem moramo umrijeti, zato jer se faraon nije oporavio nakon otvaranja lubanje. Pogledah Ptahora, ali on se smiješio, kada je krvnik istupio sa svojim mačem.- Neka "Zaustavljač krvarenja" bude prvi - reče Ptahor - Njemu se više žuri, jer mu njegova majka upravo priprema meso s graškom u Zapadnoj Zemlji."Zaustavljač krvarenja" toplo se oprostio s nama, učinio je sveti znak Amona, te krotko kleknuo na tlo ispred svitaka kože. Krvnik je u velikom luku zamahnuo mačem povrh glave osuñenika, te je sječivo zapjevalo u zraku. Uz fijuk ga je spustio, ali i zaustavio pokret tik prije nego li je oštrica dotakla stražnji dio vrata "Zaustavljača krvarenja". No "Zaustavljač krvarenja" padne na tlo, a mi pomislismo kako se onesvijestio od groze, jer nije zadobio ni najmanju ogrebotinu. Kada je došao moj red, kleknuo sam bez straha. Krvnik se pak smijao i dotaknuo moj vrat svojom oštricom, ne trudeći se uplašiti me više od toga. Ptahor je držao kako je prenizak da bi se zahtijevalo od njega klečanjepa je ostao stjatii... Krvnik je tada zamahnuo mačem i preko njegova vrata... Tako smo se rastali sa životom, zakon je bio primijenjen i osuda provedena, a mi smo dobili nova imena urezana u debele zlatne kolutove. UPtahorovom je bilo upisano "Onaj Koji Liči Pavijanu", a u mojem "Onaj Koji Je Usamljen". Potom je Ptahoru izmjeren dar u zlatu, pa moj isto tako, te smo odjeveni u nove halje. Prvi sam put odjenuo nabranu odjeću od kraljevskoga tkanja i ovratnik težak od srebra i dragocjenog kamenja. Ali kada su sluge pokušale podići "Zaustavljača krvarenja" i prizvati ga svijesti, utvrdili su da je mrtav. Spoznao sam to svojim vlastitim očima i mogu svjedočiti o istinitosti cijele zgode. Ali zašto je umro, to ne znam... Osim ako ne od pukog iščekivanja i prepasti? Ili jednostavno zato, jer je bio uvjeren kako mora umrijeti pa se bio pomirio sa smrću. Premda bijaše jednostavan i priglup čovjek, mogao je ipak zaustaviti krvarenje na neobjašnjiv način. A takav čovjek očito nije i ne može biti poput

52

drugih ljudi.Vijest o čudesnoj smrti "Zaustavljača krvarenja" brzo se proširila zemljom. Svi koji su je čuli nisu se mogli, usprkos žalosti za faraonom, suzdržati od smijeha. Mnogi su se upravo valjali od smijeha, udarajući se po koljenima. Ta dogañaj je uistinu bio više nego smiješan!I mene su, po slovu zakona, smatrali mrtvim. Zato više nisam smio potpisivati spise svojim izvornim imenom, nego sam uz Sinuhe morao dodavati "Onaj Koji Je Usamljen". Na dvoru su me poznavali isključivo pod tim imenom.Kada sam se vratio u Kuću Života u novoj odjeći i sa zlatnim kolutom na ruci, moji su se učitelji pognuli preda mnom i ispružili ruke u visini koljena. Bio sam, ipak, još uvijek učenik i morao sam napisati podrobno izvješće o otvaranju faraonove lubanje i smrti, te to ovjeriti svojim imenom. Utrošio sam na to mnogo vremena i zaključio opisom kako je faraonova duša u obličju ptice otprhnula kroz njegove nosnice i ustremila se pravo Suncu. Dosañivali su mi pitanjem, je li faraon neposredno uoči smrti došao k svijesti i šapnuo: "Budi blagoslovljen, Amone!", što su tvrdili brojni svjedoci. Nakon podrobna razmišljanja, zaključio sam kako je najbolje da i ja to potvrdim. Poslije sam doživio zadovoljštinu čuvši kako se moje izvješće čita puku svakog od onih sedamdeset dana tijekom kojih je faraonovoLtijelo bilo pripremano za besmrtnost. Za cijelog tog razdoblja žalovanja, kuće naslada, vinarije i krčme u Tebi bile su zatvorene. Tako su oni koji željahu pribaviti vina ili slušati glazbe, morali ulaziti na stražnja vrata...Po isteku tih sedamdeset dana, obavijestili su me da sam osposobljeni liječnik, pa mogu početi raditi u bilo kojoj četvrti grada, onoj koju izaberem. Mogao sam se odlučiti i za nastavak studija u nekoj od posebnih struka; meñu zubarima ili usnim liječnicima, primjerice, ili u pri-maljstvu, meñu polagačima ruku, ranarnicima ili nekom drugom od četrnaest predmeta o kojima se davala poduka u Kući Života. Trebao sam samo odabrati svoje područje. To je bio poseban znak milosti, svjedočanstvo koliko obilato Amon nagrañuje svoje sluge.Bio sam mlad, a učenje u Kući Života nije me više potpuno zaokupljalo. Opsjela me groznica Tebe. Žudio sam za blagostanjem i slavom. Žudio sam za stjecanjem probitka u razdoblju moje slave medu ljudima, dok je moje ime još bilo poznato. Zlatom koje sam dobio kupio sam malu kuću na rubu ugledne četvrti, namjestio je u skladu sa svojim mogućnostima, te kupio roba. Bio je to koščat stvor s jednim okom, ali za mene dovoljno dobar. Ime mu je bilo Kaptah. Uvjeravao me kako je njegovo jedino oko znak moje dobre kobi, jer sada mojim može važnim pacijentima u čekaonici kazivati kako je bio potpuno slijep kada sam ga kupio, te sam mu djelomice vratio vid. Zidove čekaonice dao sam ukrasiti slikama. Na jednoj od tih je Imhotep Mudri, bog liječnika, bio prikazan kako me podučava. Bio sam nacrtan malen pred njim, kako bijaše običaj, ali ispod slike bio je natpis slijedećeg sadržaja:Najmudriji i najspretniji od učenikaJe Sinuhe, Sin Senmuta, Onaj Koji Je Usamljen.Druga me slika prikazivala kako prinosim žrtvu Amonu. To je

53

ostavljalo dojam, što mu iskazujem počast, a i pribavljalo je povjerenje mojih pacijenata. A na trećoj, veliki me faraon gledao s nebesa, u obličju ptice, dok su njegovi sluge mjerili zlato za mene i odijevali me u nove halje.Povjerio sam Tutmozisu izradu tih slikarija, premda on nije bio opunomoćen umjetnik i ime mu se nije nalazilo u knjizi hrama boga Ptaha. Ali on je bio moj prijatelj. Anaslikao je sve u čast našega prijateljstva, u starom načinu slikanja i toliko uspješno pa su zidovi upravo blještali od najjeftinijih boja, crvene i žute. Slike su bile toliko dobro pogoñene, te su svi oni koji bi njegova djela vidjeli po prvi put, dizali ruke zadivljeni, govoreći: "Uistinu on ulijeva povjerenje, taj Sinuhe, Sin Senmuta, Onaj Koji Je Usamljen, pa će svojim umijećem zasigurno izliječiti sve svoje pacijente".Kad je sve bilo gotovo, sjedoh čekati bolesnike. Čekao sam dugo i strpljivo, ali nitko nije došao... Navečer sam pošao u neku krčmu, budući je nešto malo preteklo od zlata i srebra faraonova dara. Bio sam mlad i umišljao si kako sam mudar liječnik. Nisam bio zabrinut za budućnost i s Tutmozisom sam budio dobro raspoloženje uz vino. Glasno smo raspravljali o zbivanjima u Dva Kraljevstva, jer se svuda, na tržnicama, ispred kuća trgovaca, u krčmama i kućama naslada, o tome raspravljalo svih tih dana.No trebalo se zbiti onako kako je stari Čuvar Pečata pretkazao. Kada je tijelo faraona bilo osnaženo protiv smrti i položeno na njegovo počivalište u Dolini Kraljeva, a dveri groba bile zapečaćene kraljevskim pečatom, Kraljica Majka uspela se na prijestolje noseći u rukama bič i zakrivljen štap. Na njenom je licu bila brada vrhovne vlasti, a lavlji rep oko struka. Nasljednik još nije bio okrunjen za faraona, a bilo je rečeno kako želi sebe pročistiti i posvjedočiti svoju odanost bogovima prije nego preuzme vlast. No tada je Kraljica Majka smijenila starog Čuvara Pečata i uzdigla Eiea, nepoznatog svećenika, do počasnog mjesta sebi s desna. Tako je ovaj preskočio po položaju sve slavne i ugledne muževe Egipta... Zasjeo je u Zlatnoj Kući, u Palači Pravde, s četrdeset kožnih knjiga zakona pred sobom, zapovijedajući utjerivačima poreza i faraonovim graditeljima. Tada je u Amonovu hramu zabrujalo poput košnice. Uslijedili su loši znakovi, a kraljeva žrtvovanja su se izjalovila. Svećenici su pričali o mnogim neobičnim snovima koje su ljudi imali, a svećenici tumačili. Vjetrovi su skretali iz svojih uobičajenih smjerova, protiv svih zakona prirode, a kiše su zalile zemlju Egipat tijekom puna dva dana. Trgovačka je pak roba ležala na pristanima izložena oštećenjima, žito se upljesnivilo... U nekim jezerima i ribnjacima u predgrañima Tebe voda se iznenadno pretvorila u krv i mnogi su išli to pogledati. Ali puk se još nije brinuo niti bojao, jer su takvepojave bilježene svake godine, kad god bi svećenici bili razgnjevljeni.Bilo je ipak nemira i mnogo ispraznih priča... A plaćenici u vojarnama, bili su to Egipćani, Sirijci, crnci i Sardanci, primili su obilne darove od Kraljice Majke. Na terasi palače dijelili su se zlatni lanci i odličja časnicima. Tako je red održan. Moć Egipta bila je neosporena. U Siriji su se postrojbe brinule za red, a knezovi Biblosa, Smirne, Sidona i Gaze, koji su svoje djetinjstvo proveli uz faraonov tron i odrasli u Zlatnoj Kući, žalovali su njegovu smrt kao da im je bio roñeni otac, te pisali pisma Kraljici

54

u kojima su se izjašnjavali kako su prah pod njenim nogama.No u Zemlji Kuš, u Nubij i, te na granicama Sudana, redovito se ratovalo nakon smrti svakog faraona, kao da crnci iskušavaju strpljivost i moć novoga. Zato je potkralj južnih pokrajina, sin bogova južnih postrojbi, pokrenuo svoje čete čim je dočuo za faraonovu smrt. Ćete su neometane prešle granicu, spalile nekoliko sela, te kao plijen dovele svojim kućama stoku i robove, donoseći lavlje repove i nojevo perje. Putovi do zemlje Kuš time su opet bili sigurni, a razbojničke i pljačkaške bande, zamijetivši svoje poglavice kako se njišu na zidinama pograničnih utvrda, obješeni o pete i glavama na dolje, jednodušno su se priključili glasnom oplakivanju faraonove smrti.I na morskim otocima oplakivali su i žalili faraonovu smrt. Babilonski i hetitski kralj poslali su kraljici glinene pločice na kojima su izrazili sućut u povodu tragičnoga gubitka vladara Egipta i kraljičinoga supruga. Ali su zatražili i zlata, kako bi faraonu mogli u hramovima postaviti kipove, budući im je bio, kako su naveli, poput oca ili brata...Kralj zemlje Mitani, u Nahari, poslao je svoju kćer kao nevjestu novom faraonu, kao što je i njegov otac to učinio prije njega i kako je bilo utanačeno s nebeskim faraonom, prije njegove smrti. Taduhipa, tako joj je bilo ime, stigla je u Tebu praćena slugama i robovima, koji su gonili magarce natovarene robom velike vrijednosti. Bila je dijete staro tek šest godina, a kraljević ju je uzeo za ženu, jer je kraljevstvo Mitani bilo zid izmeñu bogate Sirije i zemalja na sjeveru, a čuvalo je i karavanske putove sve od zemlje dviju rijeka do mora. Radost je ugasnula meñu svećenicima Lavoglave Sahmet, nebeske kćeri Amona i božice rata, a šarke njenogahrama rñale su brzo jer ih nitko nije otvarao. Nije bilo rata ni nemira, pa nitko nije pohodio Sahmet niti joj prinosio žrtve. Zato se nisu otvarala vrata njenog hrama, jer ih se nije imalo kome otvoriti.O tome smo razgovarali Tutmozis i ja. Uveseljavali smo svoja srca vinom dok smo slušali sirijsku glazbu i gledali plesačice. Groznica grada bila mi je u krvi. Svakog jutra moj bi jednooki sluga pokorno pristupao mom ležaju i prinosio mi kruha i usoljenu ribu, te mi napunio pehar pivom. Potom bih se umio i sjeo čekati pacijente, kako bih slušao njihove nevolje i liječio ih.Bilo je opet doba poplava. Vode su se uzdigle sve do zidina hrama... A kada su se povukle, zemlja se odjenula u nježno zelenilo, ptice su gradile svoja gnijezda, a lopoč je cvao u jezerima, usred mirisa akacija. Jednog dana Horemheb se pojavio u mojoj kući i pozdravio me. Bio je odjeven u kraljevsko tkanje i nosio zlatan lanac oko vrata. U ruci je imao bič, znak časnika u faraonovom domu. Ali više nije držao koplje...- Došao sam po savjet, Sinuhe Usamljeni - reče on.- Što time misliš? Jak si poput bika i neustrašiv poput lava. Nema ničeg što bi liječnik mogao učiniti za tebe.- Pitam te kao prijatelja, ne kao liječnika! - rekne sjedajući.Moj jednooki sluga Kaptah mu je polio vode preko ruku, a ja mu ponudih kolačića koje mi je poslala moja majka Kipa, kao i vina iz luke. Ta moje se srce razveselilo kad sam ga ugledao! Zato mu rekoh:- Očito si promaknut! Sada si časnik u faraonovu domu i,

55

nedvojbeno, svjetlo u očima svih žena.Lice mu se smrklo.- Ali kakva je to samo prljavština! Palača je puna muha koje lete oko mene. Ulice Tebe su tvrde i ranjavaju moja stopala, a sandale mi gule kožu.Smaknuo je sandale i protrljao si nožne prste.- Časnik sam pri tjelesnoj postrojbi, da! Ali neki od časnika stari su tek deset ljeta, uvojci kose oko glave im još nisu podrezani, a zbog svog visokog podrijetla mi sesmiju i zadirkuju me. Njihove ruke nemaju snage napeti strunu luka, a njihovi su mačevi zlatne i srebrne igračke. Njima bi mogli rezati pečenje, a nikako oboriti neprijatelja. Kad upravljaju bojnim kolima, nisu u stanju održati pravac, zapliću se u vlastite uzde, a kotačima svojih kola ulijeću u kotače susjednih. Vojnici piju i liježu s robinjama iz kućanstva, te nemaju stege. U vojnoj školi čitaju zastarjele rasprave; nisu nikad vidjeli rata ni spoznali gladi i žeñi kao ni straha od neprijatelja.Zazveketao je nestrpljivo zlatnim lancem kojeg je nosio oko vrata:- Sto su lanci i počasti ako nisu polučeni u boju nego bacanjem ničice pred faraonom? Kraljica Majka je stavila bradu na svoje lice i opasala se lavljim repom. Ali kako može ratnik prihvatiti ženu za svog vrhovnog zapovjednika?! U doba velikog faraona ratnik je bio muškarac koji sve u svemu nije bio prezren. A sada Tebanci gledaju na njegov poziv kao na najnedostojniji od svih i zatvaraju pred ratnikom vrata. Samo gubim vrijeme. Dani moje mladosti i snage otječu dok proučavam umjetnost rata pod onima koji bi se okrenuli i utekli već na sam zvuk crnačkog ratnog zova. Zaista, pali bi u nesvijest, kad bi strijela pustinjskih stanovnika samo prošištala pored njihova uha. Skrili bi se pod skutove svojih majki, čim bi začuli tutnjavu bojnih kola pri napadu. Tako mi mog sokola! Vojnici se stvaraju na bojnom polju i nigdje drugdje, a iskušavaju se u zveketu oružja. Zbog toga odlazim!Tresnuo je svojim bičem po stolu, prevrćući vinske kupe, a moj sluga uteče s krikom straha.- Horemhebu, prijatelju moj! Sad vidim, ti si ipak bolestan. Oči su ti grozničave, a sav se kupaš u znoju.- Zar ja nisam muškarac? - udario se po vratu. -Mogu podići mišićavog roba u svakoj ruci i razbiti im glave jednu o drugu. Mogu nositi teške terete kako to vojnik mora. Mogu pretrčati velike udaljenosti ne gubeći daha. I ne bojim se ni gladi ni žeñi, niti pustinjskog sunca. No sve je to sramotno u njihovim očima, a žene u Zlatnoj Kući dive se samo muškarcima koji se ne trebaju brijati. Vole kada imaju izdužena zapešća, kada su im prsa bez dlaka i bedra kao u djevojaka. Dive se onima koji sjenčaju oči i boje usne crveno i uz to cvrkuću poput ptica na drveću.Preziru me zbog moje snage i zbog opaljene kože i ruku, i jer se po mojim rukama vidi kako mogu raditi.Zanijemio je, buljeći pred sebe. Nakon duge stanke ispraznio je svoj pehar.- Ti si usamljen, Sinuhe. Ali, i ja sam! Usamljen sam možda još više od drugih, jer slutim što dolazi... Roñen sam za visokog zapovjednika i da me jednog dana oba kraljevstva zatrebaju. Eto, zato sam usamljen... No ne mogu dalje podnijeti usamljenosti, Sinuhe. Iskre vatre su u mom srcu. Moje grlo osjeća tjeskobu. Ne

56

mogu spavati.Bio sam liječnikom i mišljah kako ponešto znam o muškarcima i ženama. Zato sam rekao:- Ona je sigurno udana, a njen je muž strogo čuva. Zar ne?Horemheb me pogledao, a oči su mu zasjale. Brzo sam podigao vrč i dotočio mu vina. Umirio se, prešao rukom preko preko prsiju i grla, te rekao:- Moram otići iz Tebe. Prljavština me guši, a muhe me prljaju.Nakon toga me pogledao, te dodao tihim glasom:- Sinuhe, ti si liječnik. Daj mi lijeka koji će svladati ljubav...- To je jednostavno. Mogu ti dati bobica koje će rastopljene u vinu udahnuti takvu snagu i vrelinu tvom tijelu te ćeš postati poput pavijana, pa će žene uzdisati u tvom naručju i kolutati očima. To je lako postići.- Neee... Nisi me razumio, Sinuhe._ Ništa ne ometa moju snagu. Želim lijek za lakoumnost. Želim lijek koji će mi smiriti srce... I pretvoriti ga u kamen.- Nema takvog lijeka. Dostatan je tek jedan smiješak, pogled zelenih očiju, pa svo umijeće liječnika postaje nemoćno. To znam iz osobnoga iskustva. A mudri kažu kako se zao duh može istjerati drugim. Je li to istina, ja ne znam. No čini mi se, drugi bi mogao biti gori od prvog.- Što time misliš? - upitao je razdraženo. - Sit sam dvosmislenih izričaja.- Nañi drugu ženu kako bi izgnao prvu iz svog srca. To sam mislio. Teba je puna dražesnih i zavodljivih žena koje uljepšavaju svoja lica i nose najtananije halje. Nañi neku meñu njima koja će ti se smiješiti, jer si mlad i snažan, duguljastih udova i jer nosiš zlatan lanac oko vrata. A nerazumijem što te zadržava pred onom za kojom čezneš. Čak i ako je udana, nema takvog zida koji je previsok pa ga ljubav ne bi mogla prijeći. Ako žena želi muškarca, njena prepredenost može ukloniti sve zapreke. Pripovijesti iz oba kraljevstva to potvrñuju. Ljubav žena postojana je poput vjetra, kako je to rečeno. Puše uvijek i često mijenja smjer... Vrlina žena je, kažu, poput voska... i otapa se na vrućini. Tako je bilo i uvijek će biti.- Ona nije udana! - zarežao je Horemheb - Prešao si granice svojim brbljanjem o postojanosti i vrlini. Ona me čak i ne vidi, premda ležim pred njenim očima, ona ne prihvaća moju ruku kada je pružam na pomoć dok stupa u nosiljku. Možda misli kako sam prljav, jer mi je koža preplanula od sunca?!- Znači, ona je neka uglednica?- Zalud je govoriti o njoj. Dražesnija je od Mjeseca i zvijezda i još udaljenija. Uistinu bih lakše ščepao Mjesec u svoje ruke. Zato moram zaboraviti! Zato moram napustiti Tebu ili umrijeti.- Nadam se kako nisi postao žrtvom strasti prema Kraljici Majci - uskliknuh u šali, želeći ga natjerati na smijeh. - Ona je prestara i predebela da bi uzbudila mlada čovjeka.- Ima ona i svog svećenika - uzvratio je Horemheb prezirno. -Vjerujem, bili su preljubnici još dok je kralj bio živ.Prekinuh ga podižući ruku i rekoh:- Ti si pio iz mnogih otrovanih vrela, otkad si došao u Tebu.- Ona za kojom žudim liči svoje usne i obraze u žuto- , crveno, njene okrugle oči su tamne. I nitko još nije

57

dotaknuo te udove omotane u kraljevsko tkanje. Njeno je ime Baketamon, a u njenim venama teče krv faraona. Sada znaš za moju suludost, Sinuhe. No kažeš li ikome i podsjetiš me na nju makar jednom riječju, naći ću te i ubiti ma gdje bio! Zabit ću tvoju glavu medu tvoje vlastite noge i baciti tvoje tijelo na zid. Ni njeno ime ne smiješ spominjati preda mnom, jer ću te uistinu ubiti!Vrlo me uzbuniše njegove riječi. Ta, za čovjeka niska podrijetla, podići oči prema faraonovoj kćeri i poželjeti je, bijaše doista grozno. Odgovorio sam:- Nitko smrtan ne smije joj pristupiti. Ako se uda za ikoga, bit će to njen brat, nasljednik, koji će je uzdići do sebe da mu bude jednaka u kraljevskom supružništvu. A tako će i biti, jer sam uz samrtni ležaj kralja u njenim očima to pročitao, budući da nije gledala nikog drugog do svoga brata. Bojao sam je se kao žene čiji udovi neće donijeti topline ni jednome muškarcu, a praznina i smrt obitavaju u njenu pogledu. Zato kažem i ja: Otiñi, Horemheb, prijatelju moj... Teba nije mjesto za tebe.Uzvratio mi je nestrpljivo:- Sve to znam bolje od tebe i tvoje brbljanje zvuči u mom uhu poput zuja muha. Vratimo se radije onom što si rekao o zlim dusima, jer je »moje srce puno. A kad popijem vina, čeznem za nekom ženom da mi se smiješi, ma koja bila. No njena odjeća mora biti od kraljevskog tkanja! Mora nositi vlasulju i ličiti svoje usne i obraze u žuto-crveno. A da probudi moju žudnju oči joj moraju biti zaobljene poput duge!Smijao sam se.- Govoriš mudro, Horemheb. Raspravimo to, zato, kao prijatelji, kako bismo mogli naći najbolje rješenje. Koliko imaš zlata?- Nisam gubio vremena mjereći i brojeći zlato - bahato mi je odogovorio Horemheb. - Jer ono mi je poput blata pod nogama. Imam zlatan lanac oko vrata i zlatne obruče na nogama. To će valjda biti dovoljno?- Možda i neće trebati zlata - napomenuo sam. -Možda je dovoljno ako se samo nasmiješiš, jer su žene koje se odijevaju u kraljevsko tkanje hirovite, a tvoj bi osmijeh bio dostatan kako bi zaludio neku od njih. Zar u palači nema ni jedne takve, jer zašto bi rasipao zlato izvan palače, kad ti još može zatrebati?- Na zidove palače ispuštam vodu - odrezao je Horemheb. - Ali, znam jedno drugo rješenje. Slušaj, Sinuhe! Meñu mojim drugovima časnicima je jedan imenom Kefta. On je s Krete, a jedanput sam ga ritnuo, jer me je ismijavao. Sada me poštuje, a pozvao me danas sa sobom na prijem u kuću blizu hrama nekog boga s mačjom glavom. Zaboravio sam ime tog boga, jer ne bijah sklon poći.- Misliš na božicu koja se zove Bastet. Znam taj hram, a mjesto je po svoj vjerojatnosti podesno za tvoje nakane.Naime, lake žene mnogo zazivlju Mačkoglavu i prinose joj žrtve kako bi stekle bogate ljubavnike.- Ali ne idem bez tebe, Sinuhe. Niska sam podrijetla, čovjek koji doduše zna vitlati mačem i dijeliti udarce nogom, no neuk vladanju u Tebi i osobito onom prema lijepim tebanskim ženama. Ti si svjetski čovjek, roñen ovdje i moraš poći sa mnom.Bio sam opijen vinom, a njegovo mi je povjerenje laskalo... Nisam mogao priznati kako je moje znanje o ženama bilo skromno poput njegova. Poslah Kaptaha po nosiljku i pogañao sam se s nosačima, dok

58

je Horemheb pio još vina kako bi se obodrio. Nosači nas otpremiše do hrama božice Bastet. Vidjevši luči i svjetiljke kako gore pred vratima kuće koju smo se spremali posjetiti, počeše glasno rogoboriti glede svoje nagrade sve dok Horemheb nije švignuo svojim bičem prema njima pa su uvrijeñeno zamuknuli. Na vratima hrama stajale su mlade žene, smiješile su nam se i pozivale neka prinesemo žrtvu zajedno s njima. Ali, nisu bile odjevene u kraljevsko sukno i nisu nosile vlasulje... Zato se na njih nismo ni osvrtali.Uñoh prvi. Nitko se nije iznenadio našem dolasku. Razdragani sluge polise nam ruke vodom, a miomiris toplih jela, pomasti i cvijeća rasprostirao se sve do trijema. Robovi su nas uresili vijencima cvijeća, pa smiono kročismo u veliku prostoriju.Kad smo ušli, moje su oči bile slijepe za sve osim za ženu koja nam je kročila u susret. Bila je odjevena u kraljevske halje, te su joj udovi svjetlucali kroz njih poput obličja božice. Na njoj je bilo obilje crvenoga nakita, a na glavi je nosila veliku plavu vlasulju, urešenu s mnogo dragulja. Obrve su joj bile pocrnjene, a pod očima bila je naslikana zelena sjena. Ali zelenije od sveg zelenog bile su same njene oči, nalik Nilu za ljetnih vrelina, tako zelene te su se moje oči utopile u njima. Jer, to je bila Nefernefernefer, koju sam nekoć sreo meñu stupovljem velikog Amonova hrama. Ona mene nije prepoznala. Nasmiješila se Horemhebu, koji podiže svoj časnički bič u pozdrav. Kefta, mladi Krećanin, bio je takoñer tu. Ugledavši Horemheba, potrčao je prema njemu, rušeći stolce i zagrlio ga, nazivajući ga prijateljem.Na me nitko nije obraćao pažnju, pa sam slobodno mogao zuriti u sestru mog srca. Bila je starija nego li u momsjećanju, a njene se oči više nisu smiješile. Bile su tvrde poput zelenog kamenja. No ako joj se već oči nisu smiješile, to su činila njena usta. Oči su joj se prvo zaustavile na zlatnom lancu ovješenom oko Horemhebova vrata. A koljena su mi bila slabašna i drhtava otkad sam je smotrio.Stijene zidova bile su oslikane djelima najboljih slikara, a strop je nosilo šareno, lopočima urešeno stupovlje. Bilo je tu podosta gostiju. Gledao sam udate i neudate žene, sve u haljinama od najtananije prede, s vlasuljama i obiljem nakita po sebi. Smiješile su se muškarcima, koji su ih okruživali poput muha. Bilo je tu mladih i starih, lijepih i ružnih muškaraca... Ali jedno im je bilo zajedničko: svi su nosili zlatan nakit, a ovratnici su im bili teški od zlata i dragulja. Sve je zvonilo od mnogo vike i smijeha. Prevrnuti vinski vrčevi i zdrobljeno cvijeće ležahu po tlu, a sirijski glazbenici rukovali su svojim glazbalima s takvim učinkom te se nikakav razgovor nije mogao čuti. Piće je obilato činilo svoje, to se vidjelo, jer jedna je žena povraćala. Neki sluga joj je primakao pliticu, ali prekasno, pa je zaprljala svoju haljinu... Na što su se svi smijali.Krećanin Kefta zagrlio je i mene, razmazujući pritom slinu po cijelom mi licu, te me nazvao prijateljem. A Nefernefernefer me pogledala i rekla:- Sinuhe! Jednoć sam poznavala nekog Sinuhea... I on je htio postati liječnikom.- Ja sam taj Sinuhe - rekoh, gledajući je u oči. A kad su nam se pogledi sreli, zadrhtao sam.- Ne, ti nisi taj. - Učinila je pritom pokret odricanja. - Sinuhe

59

kojeg znadoh bio je mlad dječak, s očima bistrim poput gazele. A ti si odrastao, vladaš se poput muškarca. Izmeñu tvojih obrva dvije su brazde, a tvoje lice nije glatko poput njegova.Tada joj pokazah prsten sa zelenim kamenom kojeg sam nosio na prstu... No ona protrese glavom, praveći se zbunjenom, pa reče:- Očito zabavljam pljačkaša u svojoj kući, koji je umorio onog Sinuhea i ukrao mu prsten koji mu nekoć dadoh u znamen našeg prijateljstva. I njegovo si ime ukrao, a Sinuhe koji mi bijaše drag nije više živ.Digla je ruke u znak tuge. U svojoj gorčini smakoh prsten sa svoje ruke i predadoh joj ga, uz slijedeće riječi:- Uzmi natrag svoj prsten! A ja odlazim i neću ti više dodijavati.No ona reče:- Ne idi! - i položivši svoj dlan na moju ruku, isto onako kako je to učinila jedanput ranije, ponovila je tiho i nježno: - Ne idi!I tako ne odoh... Ne otiñoh, premda sam znao, njeno tijelo će me zapaliti gore od najstrašnijega ognja; premda sam znao, nikad više neću moći biti sretan bez nje. Sluge nam natočiše vina... A vino nikad nije bilo slasnije na mom nepcu...Žena kojoj je pozlilo isprala je svoja usta i pila još vina. Tada je strgnula svoju zaprljanu halju i bacila je na tlo. Potom je smakla svoju vlasulju i ostala potpuno obnažena. Stisnula je rukama svoje dojke jednu k drugoj, te naredila slugama neka natoče vina medu njih. Zatim je dopustila neka odatle piju svi kojima je do toga bilo stalo. Teturala je uokrug sobe, smijući se glasno: mlada, prekrasna, neobuzdana. Zastala je pred Horemhebom, te mu ponudila vina sa svojih grudi. Prignuo je glavu i pio. Kada ju je opet podigao, lice mu je bilo tamnocrveno. Pogledao je ženu u oči, zgrabio njenu obnaženu glavu u svoje ruke i poljubio je. Svi su se smijali, a i žena s njima. Meñutim, nenadano se postidjela, te zatražila novu haljinu. Sluge je odjenuše, a stavila je ponovno i vlasulju. Sjela je blizu Horemheba i nije više pila.Sirijski su glazbenici nastavljali bučiti. Ja sam osjećao groznicu Tebe u svojoj krvi i spoznao: roñen sam za življenje u sumrak svijeta. Jer ništa mi više nije bilo bitno, sve dok sam mogao sjediti uz sestru mog srca, te zuriti u zelenilo njenih očiju i crvenilo njenih usana.Zahvaliti je Horemhebu što sam ponovno susreo moju voljenu Nefernefernefer. Ali, bilo bi bolje za mene... da je nikada nisam ponovno susreo.- Ovo je tvoja kuća? - upitao sam je dok je sjedila uz mene, ispitujući me svojim zelenim očima.- To je moja kuća, a ovo su moji gosti. Imam goste svake večeri, jer ne volim biti sama...- Sigurno si vrlo bogata - rekoh rastuženo, jer sam strepio da joj nisam ravan. Ona se nasmijala, onako kako se smijemo djetetu, te rekla:- Svećenica sam, a ne tek prezira vrijedna žena. -uzvratila mi je na moje polupitanje. Te dodala: - Što želiš od mene?Nisam shvatio što je mislila tim pitanjem...- A Metufer? - upitah, jer sam želio saznati sve, usprkos boli koju bi mi to moglo prouzročiti. Ona se malo namrštila.- Zar ne znaš? Metufer je mrtav. Umro je zato što je zlorabio novac kojeg je njegov otac dobio od faraona za gradnju hrama. Metufer je

60

platio glavom, a njegov otac nije više glavni kraljev graditelj. Zar to nisi znao?- Ako je to istina - rekoh smiješeći se - doñe mi gotovo povjerovati kako ga je to Amon kaznio, jer se izrugivao njegovu imenu. - Ispričao sam joj kako su Metufer i svećenik pljuvali u lice Amonova kipa da bi ga oprali i kako su se mazali Amonovim svetim pomastima.Smijala se, no u očima joj se zrcalio tvrd, hladan pogled. Izneneda mi reče:- Zašto mi tada nisi došao, Sinuhe? Da si me tražio, našao bi me. Počinio si krivo što mi nisi došao i što si posjećivao druge žene s mojim prstenom na ruci.- Ta bio sam tada još gotovo dječak!... A i bojao sam se tebe. No u mojim snovima ti si mi oduvijek bila. sestrom, Nefernefernefer. I, smij mi se ako hoćeš, ali... od tada nikad nisam legao ni s jednom ženom. Čekao sam da te opet vidim.Nasmijala se i popratila to pokretom nevjerice.- Ti nedvojbeno lažeš. U tvojim očima sigurno izgledam kao stara ružna žena, pa te zabavlja izrugivati mi se i lagati mi. - Njene su oči živnule kao nekada i izgledala je toliko mladom te je moje srce nabujalo i zaboljelo me kad sam je pogledao.- Istina je kako nikad nisam dotakao žene - rekoh -ali možda nije točno da sam čekao na tebe. Bit ću iskren... Mnoge su mi žene došle na put, mlade i stare, zgodne i priproste, mudre i jednostavne. Ali sam sve gledao okom liječnika. I ni jedna nije uzbunila moje srce. Ali zašto je tome tako, ne bih znao reći - zastadoh, predaha radi. -t iMogao bih ustvrditi kako je to povezano s kamenom kojeg si mi dala za uspomenu na naše prijateljstvo i jer si me očarala... A ja toga nisam bio svjestan, kad si mi usta dotakla svojima, koja su bila toliko meka. Ali to, zapravo, nije objašnjenje. Možeš me, prema tome, tisuću puta pitati "zašto?"... Ja ti ipak neću ni znati niti moći odgovoriti.- Možda si kao malen dječak pao s vrha nakrcanih kola i sletio raširenih nogu na rudo? Pa si od tada postao sjetan i sretniji kada si sam! - rekla je i, smijući se, dotakla me lagano na način, kako to ni jedna žena nije učinila do tada. Odgovor je bio nepotreban, ta ona je znala: ono što je izrekla, nije istinito. Brzo je povukla svoju ruku, šapćući:- Pijmo vina zajedno. Mogla bih sada uživati s tobom, Sinuhe.Pili smo vina, dok su robovi iznosili neke od gostiju do njihovih nosiljki. Horemheb je zagrlio ženu pored sebe, nazivajući je svojom sestrom. Žena se smiješila, no stavljala mu je ruku na usta, opominjući ga neka ne govori gluposti zbog kojih će se drugoga dana pokajati. Horemheb je pak ustao, s čašom u ruci, te povikao:- Ma što počinio, neću se više nikad pokajati, jer ću od današnjega dana gledati samo u naprijed, a nikad više u natrag. Prisižem na to svojim sokolom i s tisuću bogova obiju država. I premda ne znam nabrojiti njihova imena, zapamtite moju prisegu! - Skinuo je zlatan lanac sa svog vrata i smjerao ga objesiti o ženin. No ona se protivila i rekla gnjevno:- Ja sam pristojna žena, a ne bludnica! - Digla se i otišla srdito, ali s vrata mu je ipak kriomice domahnula i Horemheb ju je slijedio. Te večeri od oboje nisam više vidio ni traga.

61

Vjerujem, nitko to nije zamijetio, jer je već bilo kasno, a gosti su već odavno trebali otići svojim putem.A oni koji su ostali, nastaviše piti. Teturali su po prostoriji, posrćući preko sjedalica i štropoćući glazbalima otetim od glazbenika. Grlili su se, nazivajući jedan drugog bratom i prijateljem, da se odmah potom posvade nazivajući jedni druge uškopljenim svinjama, uškopljem'cima i eunusima. Žene su bez imalo ustezanja skidale vlasulje i dopuštale muškarcima neka im glade obrijane glave, jer otkad su žene počele brijati svoje glave, nije za muškarce bilo većegužitka. Nekoliko se muškaraca prikučilo i Nefernefernefer, ali ona se branila... A ja sam im nagazio na noge ne mareći za njihovu čast, ugled i bogatstvo, budući su svi redom bili pijani.Ali i ja bijah pijan. No ne od vina, već od blizine moje Nefernefernefer i od dodira njenog dlana. Konačno je dala znak slugama i ovi počeše gasiti svjetiljke, odnositi stolove i klupice, te skupljati zgažene cvjetne vijence. Tada rekoh:- Moram poći.Ali svaka mi je riječ pekla srce poput soli na rani, jer sam se bojao izgubiti je. A svaki trenutak izbivanja od njenog društva činio mi se izgubljenim.- Kamo želiš poći? - upitala me hineći iznenañenost.- Na ulicu. Idem stražariti noćas pred tvojim domom. Idem prinijeti žrtvu u svakom hramu u Tebi, u znak zahvalnosti bogovima što te iznova sretoh. Idem nabrati cvata s drveća kako bih zasuo tvoju stazu kad budeš napuštala svoju kuću i kupiti mirhe kojom ću pomazati tvoj dovratak.Nasmijala se i rekla:- Bilo bi bolje ako ne odeš. Jer, cvijeća i mirhe već imam. I ako poñeš toliko uspaljen vinom, zalutat ćeš nekoj stranoj ženi. A to neću dopustiti.Njene riječi ispuniše me radošću. Htjedoh je zgrabiti, ali oprla mi se rekavši:- Stani! Moje bi nas sluge mogli vidjeti. Premda živim sama, nisam žena koju treba prezirati. I budući da želiš biti pošten prema meni, bit ću i ja prema tebi. Zato se još ne možemo upuštati u ono zbog čega si došao... Prije toga odvest ću te u vrt i ispripovijediti jednu priču.Izvela me u vrt, obasjan mjesečinom i pun miomirisa mirte i akacije. Cvjetovi lopoča u ribnjaku, obrubljenom raznobojnim šarenim kamenjem, sklopili su svoje časke na noćenje.Sluge nam polise vode po rukama i donesoše pečenu gusku, te voće namočeno u medu. A Nefernefernefer reče:- Jedi i uživaj ovdje sa mnom, Sinuhe.No moje je grlo bilo hrapavo od požude, pa ne mogoh gutati. Pogledala me je obješenjački i jela s tekom. Kad me god pogledala, mjesečina se zrcalila u njenim očima. Htjedoh je obujmiti rukama, ali me odgurnula, rekavši:- Obećala sam ti jednu priču. Kazivat ću ti je sada, jer je jutro još daleko, a meni se ne spava... Mislim na bajku0 Setne Kemvese i Tabubui, Bastetinoj svećenici.- Znam tuv priču - odvratih, jer se nisam htio više svladavati. - Čuo sam je već često, sestro moja. Doñi! Želim te zagrliti i spavati u tvom naručju. Doñi, sestro moja, jer mi je

62

tijelo bolesno od čežnje i jer ću, ne doñeš li, udariti svojim licem o kamenje i vikati od požude.- Tiho, Sinuhe, tiho! - rekla je. - Vatren si i ja te se bojim. I baš zato moram ti ispripovijediti što sam nakanila. Zbilo se, dakle, te je Setne, sin Kemvese, tražeći u hramu zapečaćenu Totovu knjigu, ugledao Tabubue, svećenicu Bastetinu. Toliko se zagledao u nju, te joj je poslao slugu1 ponudio deset debena zlata, ako provede i uživa u ljubavi s njim samo jedan sat. Ali Tabubue je rekla sluzi: "Svećenica sam, a ne žena koju treba prezirati. A ako me tvoj gospodar doista želi, kako kaže, neka sam doñe u moju kuću, gdje nas nitko ne može vidjeti, te se ne moram vladati poput bludnice". Setne se vrlo razveselio tom odgovoru, pa pohitje Tabubuinoj kući. Tabubue mu je poželjela dobrodošlicu i ponudila ga vinom. Osvježivši srca, htio je Setne prijeći na ono zbog čega je došao, no Tabubue mu je rekla: "U moju si kuću mogao ući, ali ja sam svećenica, a ne žena koju treba prezirati. Ako me, dakle, doista želiš kako kazuješ, prepusti mi sav svoj imetak i sve što je tvoje, svoju kuću, svoje imanje i sve što posjeduješ." Setne ju je samo pogledao, te pozvao zakonu vična pisara. Kad je taj prispio, naredio mu je neka sačini ugovor kojim sav svoj imetak prepušta Tabubui. Tada je Tabubue ustala, obukla kraljevsko tkanje kroz koje su njeni udovi sjali poput obličja božice, te se sva uresila nakitom. A kada je Setne ponovno pokušao prijeći na ono zbog čega je došao, Tabubue se branila i rekla mu: "Doći ćeš u svoju kuću, i već si u njoj. Ali ja sam svećenica, a ne žena koju treba prezirati. Zato moraš istjerati iz svoje kuće svoju ženu, kako se ne bih morala bojati da će se tvoje srce okrenuti k njoj." Setne ju je i ponovno samo pogledao, te poslao sluge kući svojoj, neka mu otjeraju ženu. Tada mu je Tabubue rekla: "Doñi u moju sobu, legni na moj ležaj, dobit ćeš ono za čim toliko žudiš!" Sav sretan, Setne ju je poslušao, legao na ležaj i čekao svoju nagradu. Tada je usobu došao sluga i priopćio mu: "Tvoja djeca su došla, jadikuju i plaču pred vratima za svojom majkom!" No Setne se pritajio, hineći kako ništa ne čuje, te je htio prijeći na stvar zbog koje je došao. Ali, Tabubue mu je rekla: "Svećenica sam, a ne žena koju treba prezirati. Prisjetila sam se, tvoja bi se djeca mogla zavaditi s mojom oko nasljedstva. To se ne smije zbiti. Zato naredi neka ubiju tvoju djecu!" Setne je odmah zapovijedio neka ubiju njegovu djecu pred njenim očima, te ih bace kroz prozor izgladnjelim psima i mačkama. I dok je s Tabubue pio vino, čuo je kako se psi i mačke natežu oko mesa njegove djece. Prekinuo sam Neferneferneferino pripovijedanje, jer mi se srce stisnulo u grudima, jednako kao i u djetinjstvu, kada sam prvi puta slušao tu priču, te rekoh:- Ma sve je to bio tek san. Jer, čim je Setne legao na Tabubuin ležaj, čuo je kako ga netko zove. Tada se prenuo. I osjećao je kao da dolazi iz goruće peći, premda je bio potpuno nag. Sve je to bio tek san, izazvan čarolijom Neneferkaptaha, o kojem znam još jednu pripovijest...Nefernefernefer je mirno rekla:- Da, Setne je sanjao... I probudio se! No, mnogi drugi se probude tek u Kući Smrti. Kažem ti ponovno, Sinuhe, i ja sam svećenica, a ne žena koju treba prezirati. Te bi i meni ime moglo biti Tabubue. -

63

Ali, dok je govorila, u njenim se očima zrcalila mjesečina i ja nisam vjerovao njenim riječima. Zato je i opet pokušah zagrliti, ali me odgurnula i upitala:- Zar ne znaš zašto je Bastet, božica ljubavi, prikazana u obličju mačke?- Ne marim ni za mačke niti za bogove - odvratih, posežući za njom, očiju zamućenih od žudnje.Ona je potisnula moje ruke u stranu.- Vrlo skoro smjet ćeš me dotaknuti. Smjet ćeš položiti svoje dlanove na moje grudi i moj trbuh, ako će te to uspokojiti. Ali prije toga poslušat ćeš što ću ti reći. I naučiti zašto je žena poput mačke. I zašto je strast, takoñer, poput mačke. Njene su šape meke, no one kriju kandže koje paraju i grebu i bez milosti zadiru u tvoje srce. Ah, i te kako, žena je poput mačke, jer mačka uživa u mučenju svoje žrtve, ne umarajući se nikad od te igre. Igrat će se sa stvorom sve dok on ne obamre... Tek tadaće ga požderati. A potom krenuti dalje, tražeći novu žrtvu... Govorim ti to, jer želim biti poštena prema tebi. Nikad ti nisam željela zlo. Ne, nikad ti nisam željela zlo -ponovila je odsutno, uzela moju ruku i položila je na svoje grudi, dok je drugu smjestila u svoje krilo. Zatreperih, a suze grunuše iz mojih očiju. Tada me je ponovno odgurnula.- Moje je ime Tabubue. I jer to znaš, odlazi od mene i ne vraćaj se nikada. Tako te neću pozlijediti. No ako ne odeš sada, ne smiješ me kriviti, ma što se kasnije zbilo.Ostavila mi je vremena kako bih otišao. Ali nisam to učinio. Na to je lako uzdahnula, kao da je umorna od te igre, te je rekla:- Pa dobro. Moraš dobiti ono po što si došao... Ali budi nježan jer sam umorna. I bojim se, mogla zaspati bih na tvojim rukama...Povela me u svoju sobu do svog ležaja od slonovače i ebanovine. Tamo mi je, skinuvši odjeću, otvorila svoj zagrljaj. Bilo je kao da sam sav izgorio u pepeo: tijelo, srce, sva utroba. Ona je pak uskoro tek zijevnula i rekla mi:- Vrlo sam pospana. I sad moram vjerovati kako nikad prije nisi legao sa ženom... Jer si bio vrlo nespretan i nisi mi pružio naslade. Ali kada mladost uzme svoju prvu ženu, daje joj neprocjenjivo blago. Neću zato tražiti od tebe nikakva drugog dara. Ipak, poñi sada i pusti me spavati. Ta dobio si ono po što si došao...I kad poželjeh ponovno je zagrliti, branila se i otpremila me. Pošao sam kući, raspaljena i kipućeg tijela. Sva mi je utroba gorjela i plamtjela. I spoznao sam... nikad je neću moći zaboraviti...Slijedećega jutra rekao sam svom sluzi Kaptahu neka otpremi sve moje pacijente i naputi ih potražiti drugog liječnika. Poslao sam po brijača, oprao se i pomazao uljima slatkoga mirisa. Potom sam naručio nosiljku, naloživši nosačima neka trče. Čeznuo sam požuriti kući Nefernefernefer, a da pritom ne umrljam svoju odjeću i stopala prašinom. Kaptah je zabrinuto gledao za mnom i tresao glavom, jer nikada ranije nisam napuštao svoju radnu sobu usred dana. Bojao se opadanja prihoda, zanemarim li svoje pacijente. Ali jasam imao samo jednu misao, a moje je tijelo gorjelo poput vatre. I to divne vatre.Primio me sluga i odveo u sobu Nefernefernefer. Kitila se pred zrcalom i pogledala me tvrdim, ravnodušnim pogledom.

64

- Što želiš, Sinuhe? Dosañuješ mi.- Predobro znaš što želim! - rekoh, nastojeći uzeti je u svoje ruke, sjećajući se njene predanosti prošle noći. No, grubo me je odgurnula.- Je li to inat ili glupost? Doći upravo sada! Jedan je trgovac došao iz Sidona donoseći dragulj koji nekoć bijaše kraljičin; čeoni ukras iz groba! Ove će mi ga večeri netko darovati! Dugo sam čeznula za nakitom kakav ne posjeduje nitko drugi! Radi toga se moram pomazati i uljepšati, odjenuti biranu odjeću i nakitom uresiti tijelo.Razodjenula se bez suzdržavanja i rastegnula na ležaju kako bi robinja mogla utrljati pomadu u njene udove. Srce mi je skočilo u grlo, a dlanovi mi se ovlažiše od znoja, pri pogledu na njenu ljepotu.- Što čekaš, Sinuhe? - upitala me nakon što je robinja otišla, ležeći i dalje nemarno na prostirci. - Zašto još nisi otišao? Moram se odjenuti.Obuzela me vrtoglavica i nasrnuh prema njoj. Ali me odbila toliko vješto da je nisam uspio ni do taci. Zato sam samo stajao, plačući i pomućene žudnje.Konačno rekoh:- Kad bih ti mogao kupiti taj dragulj, učinio bih to, kao što dobro znaš. Ali nitko te drugi ne smije dodirnuti. Prije ću umrijeti.- Ah? - odvrati mi poluzatvorenih očiju. - Zabranjuješ bilo kome drugom da me dodirne? Ali, ako ti darujem ovaj dan, Sinuhe, ako jedem i pijem i zabavim se s tobom danas, jer nitko ne zna što donosi sutrašnji dan, što ćeš ti dati meni?Protegla se na ležaju, svijajući se, te je njen ravan trbuh utonuo. Nije imala ni jedne jedine vlasi niti dlake, ni na glavi niti po cijelom tijelu.- Što bi mi dao? - ponovila je, svijala se dalje i gledala u mene.- Nemam baš ništa što bih ti mogao dati - rekoh i pogledah oko sebe, govoreći to. Ležaj joj je bio od ebanovine i slonovače, pod od lapislazulija s umetnutim tirkizima, asoba bijaše puna zlatnih kupa i pehara. - Uistinu nemam ništa što bih ti mogao dati...Koljena mi klecnuše i okrenuh se, ali me zaustavila.- Žalim te, Sinuhe - rekla je meko, ponovno protežući svoje sitno tijelo. - Već si mi dao ono što si imao, a bilo je vrijedno darivanja... Premda mi se vrijednost toga čini precijenjenom. Ali ti imaš kuću i odjeće, kao i sav pribor potreban liječniku... Sve u svemu, nisi siromašan, koliko mi se čini.Trepereći od glave do pete, rekoh:- Sve je to tvoje, Nefernefernefer, ako želiš. Neka ti sve pripadne, pokloniš li mi danas svoju ljubav. Moj imetak, doduše, vrijedi malo, ali kuća je^ opremljena za liječničku uporabu. Neki učenik iz Kuće Života mogao bi ponuditi dobru cijenu za nju, imaju li njegovi roditelji mogućnosti za to.- Tako misliš? - reče. Okrenula je naga leda prema meni, te dok se promatrala u zrcalu, povukla je svojim izduljenim prstima duž crnih linija svojih obrva.- Kako želiš... Nadi onda pisara, neka zabilježi prijenos sve tvoje imovine na moje ime. Jer, premda živim sama, nisam žena za preziranje. A moram se i brinuti za budućnost, za slučaj ako me

65

odbaciš, Sinuhe.Ukočeno sam gledao u njena obnažena leda. Jezik mi je odebljao u ustima, a srce mi poče tući toliko silovito te se žurno okretoh i podoh. Našao sam sudskog pisara koji mi je brzo spravio potrebne papire i hitro ih otpremio u kraljevsku pismohranu na čuvanje. Kad se vratih, Nefernefernefer se već bila odjenula u kraljevsko tkanje i nosila je crvenu vlasulju koja je sjala jarko poput zlata. Vrat, zapešća i gležnjevi bijahu joj urešeni najsjajnijim draguljima. Na ulazu ju je čekala lijepa nosiljka.Predajući joj pisarov zapis, rekoh:- Sve što posjedujem, sada je tvoje, Nefernefernefer... Čak i odjeća koja je na meni. Poñimo sada jesti i piti i uživati zajedno u ovom danu, jer nitko ne zna što može donijeti sutrašnji dan.Uzela je papir nemarno, stavila ga u kutiju od ebanovine i izjavila:- Žao mi je, Sinuhe, ali utvrdila sam... Snašla me moja mjesečna nevolja, pa mi ne možeš doći kako sam toželjela. Bolje poñi sada, dok ne provedem propisano pro-čišćenje, jer mi je glava teška, a tijelo me boli. Doñi neki drugi dan, pa ćeš ostvariti svoju žudnju...Zagledah se u nju sa smrtnim dahom. Nisam mogao prozboriti ni riječi. Zatoptala je nestrpljivo.- Ta odlazi! Žurim se. - A na pokušaj da je dodirnem, rekla je: -Razmazat ćeš mi nalič na licu.Otidoh kući i sredih svoju imovinu, kako bi sve bilo pripravno za novog vlasnika. Moj me jednooki rob slijedio na svakom koraku, tresući glavom, sve dok me njegova nazočnost nije razbjesnila. Prasnuo sam:- Ne vuci mi se za petama! Nisam ti više gospodar. Drugome pripadaš. Služi ga pokorno kada doñe i ne potkradaj ga onoliko koliko si mene. Moguće će njegov prut biti žešći od mojeg.Na to se bacio na tlo, podigao ruke u dubokoj tuzi i gorko zajecao.- Ne tjeraj me od sebe, gospodaru, jer je moje srce uraslo u tvoje staze i slomit će se ako me otjeraš. Uvijek sam ti bio odan, mladom i prostodušnom kakav jesi. Kada sam te potkradao, činio sam to vodeći računa o tvojoj dobrobiti. Trčao sam ulicama na svojim starim nogama i po podnevnoj vrelini, izvikujući tvoje ime i vrijednosti, dok su me sluge drugih liječnika tukle i bacale balegu na mene.Srce kao da mi je bilo napunjeno solju, a u ustima sam ćutio gorak okus pri pogledu na njega. Ali bio sam ganut. Stavio sam mu ruku na ramena i rekao:- Ustani, Kaptah! - U darovnom ugovoru je bilo navedeno njegovo ime Kaptah, ali ja ga nikad nisam zvao po imenu, kako ne bi postao drskiji i smatrao se meni ravnim. Kad sam ga trebao, zvao sam ga "robe", "budalo", "ljenčino", "tate" i si.Kad je iz mojih ustiju po prvi puta začuo svoje ime, još je jače zaridao, te mi čelom dotaknuo ruke i noge. Zatim je stavio moju nogu na svoju glavu, što me je razljutilo. Ritnuo sam ga i zapovijedio neka ustane:- Kojeg li probitka od svog tog nadvikivanja i jadikovki? Ne tjeram te zbog nemilosti, ta bio sam zadovoljan tvojim služenjem. I to premda si često pokazivao svoju ćud na besraman način, treskajući vratima i štropoćući posuñem čim ti nešto nije bilo po volji. Ni

66

tvoje sitno potkradanjenije me ljutilo, jer je to pravo svakog roba. Tako jest i tako će uvijek biti. Bio sam prinuñen izručiti te protiv svoje volje, jer ne imadoh ništa drugo za dati. I moja je kuća otišla, takoñer, kao i sav moj imetak... Tako čak ni ova odjeća na meni nije više u mom posjedu. Zato su tvoje jadikovke uzaludne.Kaptah si je čupao kosu i jecao:- Ovo je uklet dan! - Duboko se zamislio neko vrijeme, a potom nastavio: - Ti si velik liječnik, Sinuhe, unatoč svojoj mladosti. I svijet ti leži pred nogama. Zato bi bilo najbolje ako brzo pokupim najvrijednije stvari, pa kad se smrkne, možemo pobjeći. Možemo otići u Crvene Zemlje, gdje te nitko ne poznaje. Ili na morske otoke gdje je vino iskričavo, a žene vesele. Ili u zemlju Mitani, takoñer, ili u Babiloniju, gdje rijeke teku u pogrešnom smjeru, a umijeće egipatskih liječnika je visoko cijenjeno. Tamo se ti možeš obogatiti, a ja postati sluga uglednog gospodara. Požuri se, zato, gospodaru, kako bismo pokupili tvoje stvari prije mraka -i potegnuo me za rukav...- Kaptah, Kaptah! Poštedi me tog budalastog brbljanja. Moje je srce smrtno ojañeno, a moje tijelo nije više u mom vlasništvu. Sputan sam okovima jačima od bakrenih lanaca, premda ih ne vidiš. Ne mogu pobjeći, jer izbivati iz Tebe znači za me kao biti u užarenoj peći.Moj je sluga sjeo na pod, jer su mu stopala mučile teške i bolne otekline, koje sam povremeno liječio, u dokolici.- Očigledno nas je Amon napustio - reče on. - No tome se i ne čudim, jer ti tako rijetko odlaziš prinijeti mu žrtvu. Unatoč tome, ja sam odano žrtvovao petinu od onoga što sam ti ukrao, u znak zahvalnosti što sam dobio mlada i prostodušna gospodara. Ali sada je i mene napustio. Dobro, dobro... Moramo promijeniti bogove i pohitati prinijeti žrtvu nekom drugom bogu koji će možebitno odvratiti zlo s nas i učiniti te nam iznova bude dobro.- Ni riječi više o tim besmislicama! Tvoj je govor u mojim ušima poput dosadnog zvrndanja muha. Ti zaboravljaš, nemamo više ništa za žrtvovanje... otkad sve što sam posjedovao, pripada drugom.- Muškarcu ili ženi?- Ženi - odgovorih. Jer kakvog je bilo razloga kriti? Kada je to čuo, provalio je u nove jadikovke:- O, kamo sreće da se nisam nikad rodio na ovom svijetu. O, što me majka nije zagušila pupkovinom pri roñenju! Ta nema gorče sudbe za roba do li služiti ženu bez srca! Jer mora da je ona bez srca kada ti je to učinila. Natjeravat će me od jutra do mraka, tražiti neka trčim okolo, s ovim mojim bolesnim nogama, bosti me iglama, udarati batinom po mojim staračkim leñima, te ću čitav dan morati vikati i plakati. Tako će mi se dogoditi, premda sam poštovao Amona i prinosio mu žrtve u znak zahvalnosti što me je doveo mladom i neiskusnom gospodaru...- Ni u kom slučaju nije ona bez srca - odgovorih mu. Jer, toliko je lakouman muškarac, da sam bezuvjetno morao govoriti o Nefernefernefer, čak i svom robu, budući se nikom drugom nisam mogao povjeriti. - Obnažena na svom ležaju, ljepša je od Mjeseca. Njeni udovi svjetlucaju od skupocjena ulja, a oči su joj zelene poput Nila za ljetnih vrućina. Sretan je i vrijedan zavisti, Kaptah, onaj kojem je dopušteno živjeti u njenoj blizini i udisati isti

67

zrak.Kaptah je tada počeo još glasnije jaukati:- Ona će me prodati za nosača ili za težaka u kamenolom. Pluća će mi se zagušiti, a krv će šiktati ispod mojih noktiju. I propasti ću u blatu poput izmučena magarca...U srcu sam znao da to može biti istina, jer bi se u kući Nefernefernefer teško našlo kruha i mjesta za nekoga poput njega. Suze potekoše i iz mojih očiju, ali nisam znao plačem li zbog njega ili sebe. Kada je Kaptah to smotrio, smjesta je zašutio. Zagledao se u mene skamenjeno. No ja sam pognuo glavu u svoje ruke, ne mareći što me moj rob vidi kako plačem. Dotaknuo mi je glavu svojim širokim dlanom, te rekao skrušeno:- Sve je to moja krivica... Trebao sam bolje paziti na svog gospodara. Ni slutio nisam da je on toliko neiskusan i nedužan, poput krpe prije prvoga pranja. Jer, to sve objašnjava. Čak sam se čudio što me gospodar nikad nije poslao po neku djevojku, vrativši se kući iz krčme. A žene koje sam ti slao radi užitka odilazile su zlovoljne, nazivajući me štakorom i strvinarom. Premda je bilo mladih i ljepušnih meñu njima... Ali, moj je trud bio uzaludan! Kao glupan veselio sam se, misleći nikad nećeš dovesti suprugu u svoju kuću, neku koja će me pljuskati po glavi i bacati kipuću vodu po mojim stopalima, kad se god posvadi s tobom.Oh, ja budala, glupan li sam bio! To je očito prvi požar koji sažiže kolibu do pepela...- Zašto me, u svojem neiskustvu, nisi priupitao za savjet, moj gospodaru? Jer mnogo je toga minulo pred mojim očima, a i znam podosta, premda mi ti ne vjeruješ. I ja sam, mada davno, spavao sa ženama, pa te iz iskustva uvjeravam kako su kruh, vino i pun želudac bolji i daju veću nasladu od krila najljepše žene. O, moj gospodaru! Polazi li muškarac ženi, mora ponijeti prut, jer će ga žena inače svladati i staviti mu okove, koji će mu se duboko zarezati u meso, poput tanke prede, te mu tištati srce kao što kamen u postoli ili sandali tišti nogu. Tako mi svetoga Amona, gospodaru, trebao si noću dovoditi djevojke u kuću, pa bi se spasili svega ovoga. Uzalud si rasipao svoje vrijeme po krčmama i kućama naslada, kad te je jedna žena učinila robom...Izrekao je još mnogo toga, no njegov je glas bio poput zuja muha u mojim ušima. Konačno je prestao i pripremio mi hrane, te polio vode po mojim rukama. No ja nisam mogao jesti, jer mi je tijelo plamtjelo. A kada je nastupila večer, samo je jedna pomisao ispunjavala moj mozak.KNJIGA IVfeAmenhotep IIIu mlañim danima,otac Amenhotepa IV-EhnatonaVelika kraljica Taja,supruga Amenhotepa III,majka Amenhotepa IV-EhnatonaNefernefernefero\\^1Rano jutrom podoh Neferneferneferinom domu. Ali ona je još spavala.

68

Kada sam probudio njene sluge, proklinjali su me i bacali splačine na mene. Tako sam sjedio pred vratima poput prosjaka, dok nisam čuo kretanje i razgovor u kući. Tada sam ponovno pokušao unići.Nefernefernefer je počivala na svom ležaju. Lice joj se činjaše malenim i blijedim, a njene zelene oči bile su tamne od ispijanja vina.- Dosañuješ mi - reče. - Što želiš?- Jesti, piti i uživati s tobom - uzvratih potišteno. -Tako si obećala.- To je bilo jučer. Danas je nov dan...Dva mlada roba su svukla Neferinu zgužvanu haljinu te joj nauljili i istrljali udove. Nefer se promatrala u zrcalu, ličila si lice, stavila vlasulju. Izvadila je svoj novi ures od bisera i dragocjenoga kamenja usañenih u staro zlato, te ga smjestila na svoje čelo.- Prelijep je - rekla je - ali vrijedan svoje cijene. Jer, umorna sam kao da sam se borila cijelu noć. - Zijevnula je nakon tih riječi, pa ispila čašu vina kako bi se okrijepila. Ponudila je vina i meni, ali vino mi nije imalo ni mirisa ni okusa, dok sam je gledao.- Znači prevarila si me jučer. Ništa nas nije priječilo... - rekoh ja, premda sam u svom srcu to već znao, te su moje riječi bile zapravo besmislene.- Zabunila sam se. No moje bi vrijeme trebalo stići! I bojim se da sam s tobom zanijela, Sinuhe! Jer sam bila slaba u tvojim rukama, a ti si bio tako nasilan... - Ali dok je to govorila, smijala se i podrugljivo me gledala. Shvatio sam, izruguje mi se.

- Znači, tvoji dragulji dolaze iz kraljevskoga groba u Siriji! Nisi li mi jučer tako rekla?- Ah! - rekla je tiho. - U svakom slučaju, nañeni su pod jastukom nekog sirijskog trgovca. Ali neka te to ne muči. Bio je to neki trbonja, debeo poput prasca, a vonjao je po luku. Imam što sam tražila i ne namjeravam ga ponovno vidjeti.Skinula je vlasulju i ukras, pažljivo ih spustila na pod pokraj ležaja, te se opet protegnula. Njena je obnažena lubanja bila glatka i ljepušna, ispružila je tijelo i poduprijela svoju glavu na sklopljenim rukama.- Umorna sam, Sinuhe... I ti zlorabiš moj umor, tim svojim proždirućim očima... A ja nemam snage spriječiti te. Moraš imati na umu: premda živim sama, nisam žena za preziranje, te moram čuvati svoj ugled.- Znaš vrlo dobro kako više nemam ničega što bih ti mogao dati, jer ti već posjeduješ sve što je bilo moje.Prignuo sam glavu do ruba ležaja i hvatao miomiris njene pomade, njenih ulja i njena tijela. Ispružila je ruku kako bi dotakla moju kosu... Ali ju je brzo i povukla, smijući se i tresući glavom.- Kakve su samo muškarci varalice i lasci! I ti mi lažeš, Sinuhe. Ali, što mogu... Ne mogu se oprijeti mojoj sklonosti za tebe. Tako sam slaba... Popipaj mi krilo i uvjerit ćeš se koliko je hladno i svježe. I dojke mi možeš pogladiti, jer su umorne i željne milovanja.A kada sam je uzeo u svoje ruke, smjerajući upustiti se u ljubavno milovanje, ona me odgurnula... Sjela je, te rekla duboko ogorčenim

69

glasom:- Slaba i sama možda jesam...! Ali neću imati posla s varalicama i obmanjivačima. Zatajio si mi kako tvoj otac Senmut ima kuću u četvrti siromašnih, blizu luke. Kuća vrijedi malo, ali zemljište na kojem stoji blizu je dokova. A i za namještaj bi se nešto moglo dobiti na tržnici. Možda bih mogla danas jesti i piti i uživati s tobom, ako mi daš ta svoja dobra. Jer, nitko ne zna što sutrašnji dan može donijeti, a ja moram čuvati svoj ugled.- Imovina mojega oca nije moja! - rekoh skamenjen. -Ne možeš tražiti od mene na dar ono, što nije moje, Nefernefernefer!Nagnula je glavu postrance, gledajući me zelenim očima...- Imovina tvoga oca je tvoje zakonito nasljedstvo, Sinuhe, što dobro znadeš. Na dalje, nikada mi nisi spomenuo da ti je otac slijep, te ti je povjerio upravljanje njegovim posjedom, pa tako možeš njime raspolagati kao da je tvoj vlastiti.To je bila istina, jer kad se vid mome ocu zamutio, dao mi je svoj pečat i povjerio mi neka upravljam njegovim posjedom, budući da više nije vidio ni toliko da bi mogao potpisati svoje ime. Kipa i on često su govorili kako bi kuća mogla polučiti dobru cijenu, što bi im omogućilo kupovinu malenog posjeda izvan grada i življenje tamo sve dok ne doñe vrijeme da zauzmu mjesto u svom grobu i podu na put u vječnost.Nisam mogao govoriti, toliko bijah svladan užasom na pomisao da razočaram i iznevjerim svoje roditelje. No Nefernefernefer je sklopila svoje oči i mrmljala:- Uzmi moju glavu u svoje ruke; dotakni moje grudi svojim usnama. Jer, nešto je u tebi, Sinuhe, što me čini slabom. Pa zaboravljam moj vlastit probitak kad si ti u pitanju. Cijeli ću dan uživati s tobom ako preneseš imovinu svoga oca na mene, ma koliko joj malena bila vrijednost...Uzeh njenu glavu izmeñu svojih ruku. Bila je glatka i malena medu njima, ispunjajući me neizrecivom groznicom.- Neka bude tako - rekoh, a moj vlastiti glas zvučao je tuñe u mojim ušima.Ali kad joj se htjedoh prikučiti, rekla je:- Ući ćeš u kraljevstvo koje već jest tvoje. Ali, prvo nañi sudskog pisara vična zakonu, neka pripremi odgovarajuće isprave. Jer, ja ne vjerujem obećanjima muškaraca, koji su svi varalice... A i moram čuvati svoj ugled.Otišao sam kako bih poslao po pisara, a svaki korak pri odlasku bio mi je tegoban. Tjerao sam pisara neka požuri, a kad je sve bilo učinjeno, utisnuo sam na papir žig svoga oca i potpisao njegovim imenom, kako bi spis još istoga dana mogao biti predan u kraljevu pismohranu. Ali, više nisam imao zlata ni srebra, pa nisam mogao platiti pisara. Zato je bio nezadovoljan, ali je konačno pristao pričekati na svoju nagradu, dok se ne proda imanje. I to je zapisano.Kad sam se vratio, sluge mi rekoše: "Nefernefernefer je zaspala". Tako sam morao čekati sve do kasne večeri, hoće li se probuditi. Konačno me primila, uzela pisarevu listinu, te je nehajno ubacila u crnu kutiju.- >;i-<- Ti si tvrdoglav, Sinuhe! Ali ja sam časna žena i uvijek držim svoja obećanja. Uzmi ono po što si došao.

70

Smjestila se na ležaj i raskrilila svoj zagrljaj, ali nije uživala sa mnom. Okrenula je glavu u stranu, kako bi se mogla ogledati u zrcalu, zijevala usta zaklonjenih dlanovima... Tako se slast koju sam tražio pretvorila u pepeo.Digoh se s njena ležaja, a ona mi reče:- Dobio si ono što si želio, Sinuhe. Sad idi, jer si vrlo zamoran. Nimalo se ne naslañujem s tobom, jer si nespretan i nasilan, a tvoje ruke zadaju mi bol. Ipak, ako me sada ostaviš na miru, neću više misliti na sve ono što sam pretrpjela zbog tvoje nespretnosti. Možeš i navratiti jednog dana, ali nemoj dvojiti o tome da možda nisi dobio sve što si želio.Doteturavši kući, osjećao sam se poput lupinke razbijena jajeta. Čeznuo sam za mirom u zamračenoj sobi, čeznuo sam zakopati glavu u svoje dlanove i dati oduška svojoj bijedi i razočarenju sbog srca.Ali, na trijemu je sjedio nekakav tudinac pod vlasuljom s pletenicama i u šarenoj višebojnoj sirijskoj odjeći. Pozdravio me je oholo i priopćio mi razlog svog dolaska: želi savjet liječnika.- Više ne primam pacijente - rekoh mu - jer ova kuća više nije moja.- Imam gadne otekline na stopalima - reče on, miješajući sirijske riječi u svom govoru. - Tvoj bistrouman rob Kaptah preporučio je tvoje umijeće glede liječenja takvih oteklina. Oslobodi me mojih tegoba i nećeš požaliti.Bio je toliko uporan te sam ga konačno odveo u sobu i pozvao Kaptaha neka donese vruće vode kako bih oprao ruke. Nisam dobio odgovora, ali samo dok nisam pregledao stopala Sirijca. Tada sam prepoznao Kaptahove kvrgave i sakate zglobove. Moj je rob strgnuo vlasulju, otkrio lice i prasnuo u gromovit smijeh.- Kakva je to lakrdija? - uzviknuh, te ga stadoh šibati dok mu se smijeh nije pretvorio u jaukanje. Kada sam odbacio prut, rekao je:- Budući da nisam više tvoj rob nego svojina nekog drugog gospodara, smatram kako ti slobodno mogu reći: razmišljam o bijegu. Zato sam htio otkriti hoćeš li me prepoznati u ovoj odjeći.Podsjetio sam ga na kaznu za odbjegle robove i rekao mu kako može biti siguran da će biti ponovno uhvaćen, prije ili kasnije, jer od čega će živjeti? No odgovorio mi je ovako:- Prošle noći, nakon mnogo ispijena piva, sanjao sam nešto. Ti si, gospodaru, ležao u užarenoj peći, a ja sam ti prišao sa strogim riječima, pa te izvukao za šiju i uronio u tekuću vodu koja te odnijela. U meñuvremenu otišao sam na tržnicu upitati tumača snova što to znači. Rekao mi je kako je moj gospodar u pogibelji, te mu predstoji dugo putovanje, a ja ću zbog svoje drskosti primiti mnogo udaraca. San je istinit, jer tko god samo vidi tvoje lice, gospodaru, jasno mu je kako si u velikoj nevolji. Udarci koje sam upravo primio, potvrñuju istinitost kraja sna. Zato sam se prerušio, odlučivši pratiti te na tvom putovanju.- Tvoja me odanost dirnula, Kaptah - rekoh, trseći se kako bi to zvučalo podrugljivo. - Lako je moguće pa preda mnom stoji dugo putovanje... Ali ako je to u Kuću Smrti, teško da ćeš me ti slijediti!- Nitko ne zna što donosi budućnost - poklopio me Kaptah drsko. -Ti si, gospodaru, mlad i neiskusan, poput teleta koje majka još nije

71

ni oblizala. I ja se ne usuñujem pustiti te na tegobno putovanje u Kuću Smrti i u Zapadnu Zemlju. Možda poñem s tobom kao ispomoć zbog mog iskustva. Jer, moje je srce vezano uz tebe, bez obzira na tvoju lakoumnost. Pa premda je izvan svake dvojbe kako sam u svoje vrijeme začeo mnogo djece, do sada nisam vidio ni jedno od njih... Zato mi je hir misliti o tebi kao o svom sinu. Time ne mislim ništa uvredljivo. Želim samo iskazati svoju sklonost prema tebi.To je bio doista pretjeran bezobrazluk, ali nisam imao srca mlatnuti ga, jer više nije bio moj rob. Zatvorih se u sobu, prekrio sam glavu i spavao do jutra kao mrtav. Jer, nema takvog sredstva za uspavljivanje poput srama i kajanja, samo ako su dovoljno duboki.Kada sam se konačno probudo, prvo čega sam se sjetio bijahu zelene oči Nefernefernefer i njeno tijelo. I pričinjalo mi se kako držim njenu glatku glavu izmeñu dlanova i osjećam njene grudi uz moje.Umio sam se, odjenuo, te pomazao svoje lice, kako bih pošao k njoj.Nefernefernefer me primila u svome vrtu, pokraj jezerca s lopočima. Oči su joj bile jasne i vesele, a zelenije od voda Nila. Kada me je ugledala, uzviknula je:- O, Sinuhe! Zar si se vratio? Znači, možda ipak još nisam toliko stara i ružna. Što želiš?Smotrih je s izgladnjelim izrazom na licu sve dok nije nezadovoljno nagnula glavu.- Sinuhe, Sinuhe! Zar opet? Ja doduše živim sama, ali nisam žena za preziranje, pa moram čuvati svoj ugled.- Jučer sam ti prenio cjelokupnu očevu imovinu. On je sada siromašan čovjek, premda je ranije bio ugledan liječnik. Budući da je slijep, mora prosjačiti kruha u svojoj starosti, a moja majka mora prati rublje drugih.- Jučer je bilo jučer, a danas je danas. - Njene se oči suziše. -Ali, ja nisam iznudivač. Smiješ sjesti uz mene i držati mi ruku. Danas sam sretna i rado ću podijeliti razdraganost mog srca s tobom, premda ne i druge naslade.Smijala se vragoljasto i blago si gladila trbuh.- Ne pitaš zašto mi je srce danas razdragano? Ipak, reći ću ti. Moraš znati, odličnik iz Donjeg Kraljevstva stigao je u grad. Sobom je donio zlatnu zdjelu tešku skoro stotinu debena. Na njoj su urezani brojni lijepi i zabavni motivi. On je star, dakako, a i toliko mršav te će me njegovi stari bokovi zasigurno žuljati. Ipak vjerujem, ujutro će zdjela resiti moj dom. Jer ja nisam žena za preziranje, moram paziti na svoj ugled...Prijetvorno je ispustila dubok uzdah, ne dobivši nikakva odgovora od mene. Potom je sjedila, sanjarski motreći lopoče i ostalo cvijeće u vrtu. Potom je sporo svukla odjeću i ušla u vodu. Njena je glava izronila iz vode pored jednog lopočeva cvijeta, a bila je ljepša od svih lopoča. Plutajući ispred mene s rukama pod glavom, reče mi:- Nešto si tih danas, Sinuhe! Nadam se... nisam ja ta koja te je nehotice pozlijedila? Rado bih to ispravila, ako mogu!- Ti znaš vrlo dobro što ja to želim, Nefernefernefer -odgovorih kivno.- Tvoje lice je zažareno, a vidim kako ti krv snažno kuca u sljepoočicama. Zar ne bi bilo pametnije ako odložišsvoju odjeću i doñeš u vodu k meni? Rashladio bi se po ovom vrućem danu! Nitko nas ovdje ne može vidjeti, pa nemoj krzmati.Razodjenuh se i siñoh u vodu, a moji bokovi dotakoše njene. Ali, kad

72

je htjedoh zagrliti, lukavo se izmakla, smijući se i pljuskajući mi vodu u lice.- Shvaćam što želiš, Sinuhe, ali previše sam plaha da bih te pogledala. A prvo me moraš i darivati, jer ti znaš: žena sam koja nije za preziranje.- Jesi li poludjela! - uzviknuh gnjevno, zaboravivši se. -Znaš predobro, potpuno si me opljačkala. Posramljen sam i ne usuñujem se nikad više pogledati svojim roditeljima u lice... Ali ja sam još uvijek liječnik, a ime mi je upisano u Knjizi Života. Možda još mogu steći dovoljno za nekakav dar, vrijedan tebe. Smiluj mi se, jer mi čak i u vodi tijelo gori kao na vatri i grizem si nokte do krvi, gledajući te.Istegnula se u vodi, a grudi su joj izronile nad površinu poput dva ružičasta cvijeta.- Liječnik radi svoj posao rukama i očima, zar ne, Sinuhe? - upitala je. - Bez ruku i očiju ti ne bi mogao biti liječnikom, pa makar tvoje ime i tisuću puta bilo upisano u Knjigu Života. Možda sam spremna danas jesti, piti i uživati s tobom, ako bi dopustio da ti izvade oči i odrežu ruke... Mogla bih, da, ... objesiti ih nad vratima svoje sobe, kao neku vrstu pobjedničkog znamenja? To sve kako bi me moji gosti poštovali i vidjeli kako nisam žena za preziranje...Pogledala me ispod svojih zeleno oličenih vjeña, te je mirno nastavila:- Ipak, do toga mi zapravo nije stalo. Jer ne znam što bih s tvojim očima, a tvoje bi ruke uskoro počele zaudarati i napunile bi sobu muhama. Zar ne možemo smisliti baš ništa što bi mi mogao darovati? Jer ja popuštam, Sinuhe. Smeta me i uznemiruje gledati te nagog u vodi. Nezgrapan si i neiskusan, pa si mislim, mogla bih te jednog dana poučiti o mnogo čemu što još ne znaš. Dosjetkama i vještinama koje izoštruju muškarčevu nasladu, a i ženama su na radost. Promisli o tome, Sinuhe!Kada posegoh za njom, hitro je izašla iz vode, skrila se iza jednog drveta i otresala vodu s ruku.- Ja sam slaba žena, a muškarci su lažljivci i varalice. Moje je srce tmurno pri pornjsjUL ng Jo i bjizu sam suza. Jerje očito: dosadila sam ti. Da tome nije tako, nikad mi ne bi zatajio da su tvoji roditelji sebi namakli i opremili lijep grob u Gradu Mrtvih, te uplatili hramu naknadu za balza-miranje njihovih tijela kako bi se mogli oprijeti smrti, a isto tako i za svu opremu i ostalo što je potrebno za njihovo putovanje u Zapadnu Zemlju.Čuvši to, zaderao sam svoja prsa noktima sve dok nije briznula krv, te zavapio:- Sada uistinu vjerujem: ime ti je Tabubue! Ona je, meñutim, mirno rekla:- Ne smiješ se ljutiti na mene zato, što ne želim biti žena koja je za preziranje. Uostalom, nisam te molila da doñeš k meni, nego si sam došao. Eto, sad vidim... Ti me uopće ne ljubiš, nego dolaziš ovamo izrugivati mi se. Inače ne bi dopustio da takva sitnica bude smetnja koja nas dijeli.Suze su mi tekle niz lice, glasno sam jecao od strave i patnje. Ipak sam joj se prikučio, a ona je svojim tijelom dotakla moje. U očaju sam rekao:- Već i sama namisao o takvom nečem griješna je i bezbožna. Zar da

73

opljačkam svojim roditeljima besmrtnost i vječni život, te prepustim njihova tijela neka se rasplinu u ništavilo poput tijela prosjaka i robova ili onih koji su bačeni u rijeku zbog svojih zločina? Ne možeš tražiti takvo nešto od mene!Ona je, meñutim, stisnula svoju nagost uz moju, govoreći:- Daj mi grob svojih roditelja i šaptat ću riječi "Brate moj" u tvoje uho. I bit ću vatra ushita i užitka! I poučit ću te tisućama stvari koje su ti nepoznate, a donijet će ti zadovoljstvo!Nisam mogao vladati sobom nego sam samo jecao.- Neka bude tako... No neka ti ime bude prokleto do kraja vječnosti! Ali protiviti ti se, to ne mogu! Toliko je jaka moć kojom me vezuješ.- Ne govori mi o čaranju, molim te, jer me to jako vrijeña i srdi. Nisam žena za preziranje, nego stanujem u svojoj kući i moram paziti na svoj ugled. Ali, budući da si dosadan i nemaš duha, poslat ću slugu po pisara. Dok ne doñe, jest ćemo i piti kako bismo razgalili svoja srca, da uzmognemo uživati jedno u drugom kada isprave budu sreñene. - I s veseUm smijehom otrčala je u kuću.Odjenuh se i poñoh za njom. Sluge mi polise ruke vodom i nakloniše se, pružajući ruke u visini koljena. Ali, iza mojih leña su se smijuljili i izrugivali mi se, toliko glasno te sam sve mogao čuti. Ipak, ja sam se pretvarao kako njihova poruga nije više od zuja muha u mojim ušima.Kada je Nefernefernefer sišla, zamuknuli su. Jeli smo i pili zajedno. Posluženo je pet vrsta mesa i dvanaest vrsta paštete. Pili smo i miješano vino, koje brzo udara u glavu. Sudski pisar je došao i napisao potrebne listine. Prenio sam na Nefernefernefer grob mojih roditelja u Dolini Smrti, sa svom opremom, kao i njihov polog hramu, lišivši ih besmrtnosti i njihove na'de o putovanju u Zapadnu Zemlju. Utisnuo sam očev pečat na listinu i potpisao njegovim imenom. Pisar je preuzeo obvezu dostaviti isprave u kraljevu pismohranu još istoga dana, kako bi postale pravno valjane. Predao je prijepis Nefernefernefer, a ona ga je spravila u crnu kutijicu i platila mu za njegov trud. Zato je otišao klanjajući se duboko, s rukama ispruženim u visini koljena.- Od ovog časa ja sam proklet i obeščašćen pred bogom i ljudima - rekoh kada je pisar otišao. - To je visoka cijena. Uvjeri me sada kako nije previsoka.Ona se samo smijala.- Pij vina, brate moj... Jer tvoje se srce mora razdragati. Kada je smjerih ščepati, izmakla se... I natočila u mojukupu još vina iz vrča. Potom je pogledala prema Suncu i rekla:- Gledaj, dan je prošao... Uskoro će večer! Zašto si još tu?- Znaš ti dobro!- A ti, ti dobro znaš koje je vrelo najdublje i koji je ponor bez dna, Sinuhe. Zato moram pohitati preodjenuti se i naličiti lice, jer me čeka zlatna zdjela, koja će sutra resiti moj dom.Kada je htjedoh uzeti u naručaj, iskliznula mi je uz prodoran smijeh i pozvala sluge, koji su se smjesta odazvali njenom pozivu.- Kako je ovaj nesnosan prosjak došao u moju kuću? Smjesta ga istjerajte i nemojte mu dopustiti ikada više prijeći moga praga. Bude li se opirao, izbatinajte ga.Sluge me istjeraše, onako sveg omamljenog i nemoćnog od vina i bijesa. A kad sam kamenom počeo lupati na za-kračunata vanjska

74

vrata, vratiše se s toljagama i prutovima tući me, kako je njihova gospodarica to zapovijedila. Prolaznicima koji su se počeli okupljati privučeni mojom dernjavom, sluge su objasnile: "Ta je pijanica uvijedila našu gospodaricu, koja živi u vlastitoj kući i nije žena za preziranje."Tukli su me dok nisam izgubio svijest pa me ostavili ležati na ulici, gdje su ljudi pljuvali na mene i psi mokrili na moju odjeću.Kad se osvijestih, nisam imao volje ustati. Ležao sam tamo nepokretno sve do jutra. Tama me krila, a ja sam osjećao kako više nikad neću smjeti ljudima pokazati svoga lica. Kraljević me nazvao Onaj Koji Je Usamljen. I zasigurno bijah te noći najusamljenijim smrtnikom na cijelome svijetu.Ali kada se prikučila zora, kad se ljudi stadoše kretati ulicama, a trgovci počeše izlagati svoju robu ispred svojih daščara, te volujska kola zaštropotaše mimo... ja se podigoh. Napustio sam grad te se tri dana i tri noći krio u trsci, bez hrane i pića. Srce i cijelo tijelo bili su mi jedna grozna, odvratna rana. Da mi se itko tada obratio, zavikao bih glasno, a i strahovao sam za svoj razum.Trećega dana okupao sam si ruke i stopala u rijeci, te si sprao osušenu krv s odjeće. Okretoh lice prema gradu i poñoh svojoj kući.Ali kuća više nije bila moja, a na vratima bijaše znak nekog drugog liječnika. Pozvah Kaptaha, a on je stigao trkom, glasno zaridavši od veselja, te me obgrlio rukama oko koljena.- O, gospodaru moj, jer u mom si srcu još uvijek moj gospodar, bez obzira tko mi izdaje naredbe. Mlad čovjek došao je amo, a smatra sebe velikim liječnikom. Iskušao je tvoju odjeću i smijao se od zadovoljstva. Majka mu je već došla u kuhinju kako bi prolila vruću vodu po mojim nogama i nazvala me štakorom i gnojišnom muhom. A tvojim pacijentima nedostaješ. Njegova ruka nije tako lagana kao tvoja, a i ne razumije njihove bolesti onako kako si ti to mogao. Tako bar govore...Nastavio je brbljati, a njegovo me crvenilom obrubljeno oko pratilo užasnutim pogledom, dok konačno ne rekoh:- Reci mi sve, Kaptah. Moje srce se već skamenilo u mojim grudima i imuno je na daljnju bol.Tada mi je, podižući ruke u znak izričaja najdublje tuge, objavio:- Dao bih svoje jedino preostalo oko ako bi te to po-štedjelo ovoga strašnog udarca! A ovo je opak dan i dobro je što si došao. Znaj, dakle, tvoji roditelji su mrtvi...- Moj otac Senmut i moja majka Kipa! - rekoh, dižući ruke kako su to običaji nalagali. Pritom mi se srce uzbunilo u grudima.- Danas su sudski izvršitelji razbili njihova vrata, nakon što su im jučer uručili bilješku o prisilnom iseljenju. No našli su ih na ležaju, kako više ne dišu. Zato ih još danas moraš otpremiti u Kuću Smrti, jer će sutra njihova kuća biti srušena, po nalogu novoga posjednika.- Jesu li moji znali što se zbilo? Zbog čega se sve to dogodilo? -upitah, nemajući snage pogledati svog roba u lice.- Tvoj otac Senmut došao te tražiti ovdje. Tvoja ga je majka vodila, jer nije mogao gledati. Bili su stari i slabašni, a u hodu su drhtali. Ali ja nisam znao gdje si ti! Tvoj je otac rekao, možda je bolje tako. Zatim mi ispričao kako su ga sudski izvršitelji istjerali iz njegove kuće i postavili pečate na njegove škrinje i svu njegovu imovinu, pa im nije preostalo ništa drugo osim odjeće

75

koju su imali na sebi. Na pitanje o razlozima za sve to, služitelji su se navodno smijali i rekli kako je njegov sin Sinuhe prodao kuću i imovinu, a i grob svojih roditelja, za zlato koje je dao pokvarenoj ženi. Nakon duga ustručavanja, tvoj me otac zamolio za bakreni novčić, jer je htio kazivati nekom pisaru pismo za tebe... -zastao je radi predaha, pa nastavio:- Ali tada je nov gospodar već bio došao u ovu kuću, a njegova majka je odmah došla k meni i tukla me prutom jer gubim vrijeme s nekakvim prosjakom. Valjda mi vjeruješ kad ti kažem kako bijah voljan dati tvom ocu bakreni novčić, premda još nisam mogao ništa ukrasti svom novom gospodaru. Ipak, imam još uvijek bakra i srebra preteklog od onog što sam ukrao tebi i svojim ranijih gospodarima. No jcad se vratih na ulicu, tvoji su roditelji već bili otišli.Majka mog novog gospodara zabranila mi je poći za njima i zatvorila me u pečenjaru preko noći, kako ne bih mogao uteći.- Moj otac nije ostavio nikakvu poruku?- Nije ostavio nikakvu poruku, gospodaru.Premda je moje srce bilo kamen u grudima, misli su mi bile jasne poput ptica u hladnom zraku. Razmislivši kratko, rekoh Kaptahu:- Daj mi sav bakar i srebro koje imaš! Daj mi to brzo. I možda će te Amon ili neki drugi bog nagraditi za to, ako ja neću moći. Moram prenijeti svoje roditelje u Kuću Smrti, a nemam više ničega čime bih platio balzamiranje njihovih tijela.Kaptah zače plakati i jadikovati, ali je na koncu ipak pošao u kut vrta, ogledajući se na sve strane nalik psu koji je zakopao kost. Podigao je jedan kamen, te odatle izvukao nekakvu krpu u koju je zavezao svoje srebro i bakar. Bilo je tu manje od dva debena, premda se radilo o ukupnoj uštedi, stečenoj tijekom cijela života. Dao mi je sve, premda uz mnogo suza. Neka zbog toga bude blagoslovljen za sva vremena, a tijelo neka mu bude sačuvano na vijeke vjekova...Istina, imao sam prijatelja, a možda bi mi Ptahor ili Horemheb posudili zlata. I Thothmes bi mi možda mogao pomoći. Ali, bio sam mlad i umišljao kako već svi govore o mojoj sramoti. Zato sam bio spreman radije umrijeti nego li sresti ih. Zbog svojih djela bio sam proklet pred bogovima i pred ljudima. Ni Kaptahu se nisam mogao pravo zahvaliti, jer je upravo u taj čas na trijem izašla mati njegova novog gospodara i ljutitim ga glasom pozvala u sobu. Lice joj je doista bilo kao u krokodila, a u rukama je držala prut. Zato je Kaptah brzo pobjegao od mene, te počeo jadikovati već na stubama, prije nego ga je prut i opleo po leñima. No, nije ni trebao urlati od udaraca, jer je povod već imao: gorko je plakao za svojim izgubljenim srebrom i bakrom.Pohitah kući moga oca. Tamo nadoh razbijena vrata i pečate na svemu što je bilo u kući. Susjedi su stajali u vrtu. Dizali su ruke i uzmicali preda mnom u užasu, bez i jedne riječi. U unutarnjoj sobi počivali su Senmut i Kipa, na svome ležaju, lica ružičastih kao da su još živi. Na tlu je još uvijek stajala tinjajuća žara, u čijem su dimu ugasnuli,nakon što su pozorno zatvorili rebrenice i vrata. Ugušio ih je ugljeni plin. Povezao sam im trupla u mrtvački pokrov, ne obazirući se na pečate koji su se kočili na njemu. Zatim potražih goniča magaraca koji bijaše voljan otpremiti tijela.Uz njegovu pomoć podigao sam ih na leda magarca i dopremio ih do

76

Kuće Smrti. Ali tamo ih nisu htjeli primiti, jer nisam imao dovoljno srebra za podmirenje troška čak ni najjednostavnijeg balzamiranja.Tada rekoh peračima trupala:- Ja sam Sinuhe, sin Senmuta, a moje je ime upisano u Knjizi Života. Ali zla kob me lišila srebra potrebitog za podmirenje troška ukopa mojih roditelja. Zato vas zaklinjem imenom Amona i svih bogova Egipta. Uredite tijela mojih roditelja, a ja ću vam služiti svim svojim najboljim umijećem, kroz svo razdoblje koliko traje ta obradba.Kleli su moju upornost i proklinjali mene, ali je na koncu njihov nadglednik, lica izjedena od kozica, ipak primio Kaptahov novac. Potom je zakvačio kuku pod čeljust moga oca i hitnuo ga u veliku kupku za siromašne. To je ponovio i s mojom majkom, bacivši je u istu kupku. Svakoga dana jedna se kupka punila i jedna praznila, pa su trupla siromašnih ležala trideset dana namačući se u solima kako bi se sačuvala protiv smrti. I ništa se drugo nije činilo za njihovo balzamiranje... Ali tada ja to još nisam znao.Morao sam se vratiti u kuću moga oca s pokrovom, koji je na sebi imao pečat suda. Nadglednik Kuće Mrtvih mi se rugao, govoreći:- Požuri i vrati se sutra... Inače ćemo izvući tijela tvojih roditelja i baciti ih psima!Iz toga sam zaključio kako me smatra lašcem, a ne liječnikom.Vratih se kući moga oca skamenjena srca... Smrvljene zemljane opeke njenih zidova, kao i sokomora u vrtu te jezerce mog djetinjstva pozdravljali su me. Zato se brzo okrenuh, čim sam vratio pokrov na mjesto. Ali, na pragu sretoh pisara koji je poslovao na uglu ulice, kod kuće trgovca začinima. Taj mi reče:- Sinuhe, sine Senmuta Pravednoga, jesi li to ti?- Taj sam - uzvratili.- Ne bježi od mene, jer imam poruku za tebe od tvoga oca. Nije te našao u tvojoj kući.Padoh na tlo i nijemo pokrih glavu rukama... A pisar je izvukao smotak papirusa, razmotao ga i s njega mi je počeo glasno čitati:"Ja, Senmut, čije je ime upisano u Knjigu Života, te njegova žena Kipa, šaljemo ovaj pozdrav našem sinu Sinuheu, kojem je u faraonovoj kući bilo dano ime Onaj Koji Je Usamljen. Bogovi su nam te poslali; kroz svoj život donio si nam samo sreću i zadovoljstvo. I veliki bijahu naš ushit i naš ponos zbog tebe. Ožalošćeni smo zbog tebe jer si se susreo sa zlom kobi, a mi nismo bili u stanju pomoći ti kako smo to željeli. I mi vjerujemo da si za sve što si učinio imao opravdanje i nisi si mogao pomoći. Ne žalosti se zbog nas, što si morao prodati naš grob, jer sigurno to ne bi počinio bez valjana razloga. No sudski izvršitelji su u hitnji, a mi nemamo vremena čekati našu smrt. Smrt nam je u ovom trenu dobro došla, jednako kao san umornome, jednako kao dom bjeguncima i izbjeglicama. Naš je život bio dug, a njegova zadovoljstva i radost brojn... Ali najveća radost od svih koje smo osjetili, bio si ti, Sinuhe. Ti koji si nam stigao rijekom kad smo već bili stari i samotni.Stoga te blagosiljamo. Ne žalosti se što više nemamo groba, jer sav je bitak ništa do puke ispraznosti. I možda je pak najbolje ako iščeznemo u ništavilu, ne tražeći sukob s daljnjim pogibeljima i tegobama na tom teškom putovanju u Zapadnu Zemlju. Pamti za uvijek kako je naša smrt bila laka, te smo te blagoslovili prije nego smo otišli. Neka te svi bogovi Egipta štite od pogibelji i neka tvoje

77

srce bude zaštićeno od tuge. I neka ti tvoja djeca pruže isto toliko radosti i zadovoljstva koliko smo mi našli u tebi. Takva je želja i molitva tvoga oca Senmuta i tvoje majke Kipe..."Kamen u mom srcu se otopio i isticao kroz suze koje su nestajale u prašini. Pisar reče:- Tu je pismo. Ono ne nosi pečat tvoga oca, a budući da nije mogao vidjeti, nije ga ni mogao potpisati. Ali ti ćeš mi zasigurno vjerovati ako ti kažem kako^ sam pomno pribilježio riječ po riječ njegova kazivanja. Što više, suze tvoje majke razmrljale su znakove, evo tu, i tamo.Pokazao mi je papir, ali moje su oči bile zaslijepljene suzama i nisam opažao ništa. Smotao je papir i stavio mi ga u ruku, te nastavio:- Tvoj otac Senmut bijaše pravičan čovjek, a tvoja majka dobra žena, premda ponekad oštra jezika, kakva je već ženska navada. Zato sam ovo napisao za tvoga oca, premda nije imao ni najmanje nagrade koju bi mogao dati za moj trud. Ipak ću ti dati taj papir, jer je dobre vrste i kakvoće, pa ga se može očistiti i ponovno uporabiti.Malo sam razmislio, te mu odvratih:- Ni ja nemam baš ništa čime bih te mogao darivati, najodličniji čovječe. Zato uzmi moj plašt, jer je od dobra sukna, premda sada zaprljan i izgužvan.Skinuo sam plašt i predao mu ga. Prvo ga je sumnjičavo zagledavao... Potom je začuñeno digao ruke, te kliknuo:- Vrlo si velikodušan, Sinuhe! I neka ljudi govore o tebi što god žele, no ako budu tvrdili kako si opljačkao svoga oca i svoju majku, te ih nage otjerao u smrt, branit ću te. Ali plašta ti ne mogu nikako primiti, jer je od skupocjenoga tkanja. Osim toga, bez njega bi ti sunce ispržilo ramena poput leda robova.- Uzmi ga ipak - odvatio sam mu. - I neka te blagoslove svi bogovi Egipta, te neka tvoje tijelo bude sačuvano u vječnost. Ti ni ne znaš vrijednost i posebnost djela koje si počinio, utjehe koju si mi podario...Uzeo je plašt i otišao, mašući njime povrh glave i smijući se od zadovoljstva. A ja podoh u Kuću Smrti, odjeven tek u bedrenu pregaču, nalik robu ili goniču volova, služiti peračima trupala kroz trideset dana i noći.Kao liječnik smatrao sam da su moje oči već vidjele sve što se moglo vidjeti i spoznati o smrti i patnjama, te da sam očvrsnuo samog sebe kroz opake mirise, obradu čireva i zagnojenih rana. Počevši svoju službu u Kući Smrti, spo-znadoh: još sam dijete i do tada nisam bio spoznao ništa. Siromašni su nam ovdje, zapravo, zadavali vrlo malo briga. Mirno su ležali u svojim kupkama u oštrom vonju soli i lužina. Uskoro sam naučio rukovati kukom kojom smo ih premiještali. Trupla onih iz boljih slojeva zahtijevala su mnogo razrañeniji postupak, a ispiranje utrobe i crijeva te njihovo spravljanje u vrčeve, nazivahu otvrdnjivanjem duše. Još tvrdi i okorjeliji čovjek trebalo je biti za osvjedočenje0 Amonovu pljačkanju mrtvih. Ono je doista nadmašivalo pljačkanje kojem su bili izloženi živi. Cijena balzamiranja mijenjala se ovisno o imućnosti, a balzameri su lagali roñacima umrlih, naplaćujući brojna skupocjena ulja, pomasti1 zaštitna sredstva, koja su obećavali uporabiti. A sve i jedino što su rabili bilo je ulje sezama. Samo s tijelima odličnika

78

postupali su primjenjujući svoje cjelokupno umijeće. Ostale su punili nagrizajućim uljem koje bi spržilo utrobu, a šupljina je potom ispunjavana rogožinom natopljenom smolama. Za siromašne nisu činili čak ni to. Nakon vañenja iz kupke, tridesetog dana, puštali su ih neka se osuše i nakon toga ih izručivali njihovim roñacima.Kuću Smrti nadzirali su svećenici. Usprkos tome, perači tijela i balzameri krali su sve što im je došlo pod ruku i to smatrali svojim pravom. Samo oni koje su prokleli bogovi ili pak zločinci u bijegu pred vlastima, prihvaćali su se posla perača trupala. Tu se bratiju moglo prepoznati na daljinu, po vonju soli, lužina i mrtvaca. Bijaše to vonj neodvojiv od njihova posla, pa su ih ljudi izbjegavali i nisu im dopuštali kročiti u točionicu pića ili u kuću naslada.Otkad sam dragovoljno pristupio meñu njih, perači trupala prihvatili su me kao jednog od njih. I nisu od mene krili ništa od onog što su činili. Kako ne bih bio svjedokom gorih zbivanja, morao sam bježati zgrožen načinom kako su oskvrnjivali trupla čak i najuglednijih, te ih sakatili da bi žrecima prodali organe koji su ovima trebali. Ako postoji Zapadna Zemlja, a radi svojih roditelja se nadam da je to moguće, vjerujem kako će se mnogi od mrtvih čuditi svojoj osakaćenosti i razudenosti pri polasku na posljednje putovanje, unatoč iznosu plaćenom hramu za njihov ukop.Ali najveća bi radost u Kući Smrti zavladala kad bi prispjelo tijelo kakve mlade žene, bez obzira je li bila lijepa ili ružna... Takvo tijelo ne bi odmah bacali u kupku, nego bi ga za jednu noć zadržali kao društvo u postelji, za perače trupala. Pritom su se bučno prepirali i birali kockom meñu sobom tko će biti prvi. Jer ti su ljudi bili toliko zazorni te im se ni najjadnija prijateljica noći nije htjela prikloniti, pa makar joj nudili i zlata. Čak ni crnkinje ih nisu htjele, premda su ih se strahovito bojale.Čovjek koji bi ušao u Kuću Smrti i primio se tamo posla perača trupala, rijetko bi napuštao to mjesto, zbogzaziranja koje je ta vrsta ljudi pobuñivala. Tako bi proživljavali svoj bitak meñu truplima. Prvih nekoliko dana gledali su me kao da sam proklet od bogova, a njihov govor, dok su se izrugivali i oskvrnjivali trupla, vrijeñao je moje uši. Kasnije sam otkrio kako se čak i meñu njima nalaze umješni obrtnici koji su svoj obrt provodili uz veliku počast, cijeneći ga kao najvažniji od svih. A meñu najboljima od njih bili su oni koji su svoj posao naslijedili od predaka. Svaki od njih usavršavao se u nekoj struci, nalik usavršavanju liječnika u Kući Života. Tako su se jedni bavili glavom, drugi trbuhom, treći srcem, četvrti plućima... sve dok baš svaki dio tijela nije bio obrañen za vječno trajanje.Meñu njima je bio stariji čovjek imenom Ramose, čija je zadaća bila najteža od svih. On je morao odijeliti mozak i štipaljkama ga izvući kroz nos umrloga, te potom još isprati lubanju uljima za čišćenje. S iznenañenjem je zapazio spretnost mojih ruku, pa me počeo poučavati i u vrijeme kad sam ispunio približno polovicu svoje tlake u Kući Smrti, uzeo me za svog pomoćnika. Život mi je time postao podnošljiviji. Svi ti perači trupala bili su u mojim očima prokleti i slični životinjama, a njihove misli i riječi drukčije od govora i misli ljudi koji obitavaju na sunčevoj svjetlosti. Ramose je meñu tim životinjama pak bio najsličniji kornjači, koja tiho i skriveno obitava u svom oklopu. Pomagao sam mu u njegovu poslu, koji je bio

79

najčišći i najcjenjeniji od svih na tom mjestu. A i njegov utjecaj na druge bio je toliki te se ostali više nisu ufali bacati na mene utrobu ili otpatke. Ne znam odakle je crpio tu moć, jer baš nikada nije čak ni podigao glasa.Kada sam uočio svo to potkradanje i kako se malo čini za zaštitu trupala siromašnih, usprkos visokoj pristojbi, odl-učih pomoći svojim roditeljima i za njih ukrasti vječan život. Jer, po mom mišljenju, moj je grijeh prema njima bio već tako i tako više nego strašan, te nije mogao postati crnji uslijed krañe. Ramose me je dobroćudno poučio što se i koliko može ukrasti svakom truplu odličnika. On se, naime, bavio samo truplima odličnika, a ja sam bio njegov pomoćnik.Tako sam mogao kukom izvući trupla svojih roditelja iz kupke, natrpati u njihovu unutrašnjost rogožinu izmiješanu sa slamom i uviti ih u platnene povoje. Više nisam smio

učiniti, jer je i kraña imala odreñene granice. A te čak ni Ramose nije smio prekoračiti...Od njega sam, tijekom njegovoga mirnog i spokojnog rada u paklu Kuće Smrti, naučio i po koju mudrost. Poslije nekog vremena usudio sam se upitati ga o ponečem, jer se on nije bojao pitanja: "Zašto?"U ono je vrijeme i moj nos već bio otvrdnuo na oštar zadah i smrad Kuće Smrti. Ta čovjek je takav po prirodi, najgora od svih životinja. Prilagodljiv je, pa se na sve i svašta lako priuči i privikne. Što se pak Ramosea tiče, njegova mi je mudrost istodobno donekle ublažavala onaj užas boravka, rada i doživljaja u Kući Smrti.Gledao sam ga, primjerice, kako kratkim kliještima, vrlo polako i oprezno, kroz nos nekog umrlog odličnika razbija tanke kosti lubanje, te potom dugim i svijenim kliještima izvlači komadić po komadić mozga u pliticu napunjenu uljem oštra mirisa.- Zašto? - upitao sam. - Zašto sačuvati čovjekovo truplo želeći mu omogućiti opiranje smrti, kada je ono ipak hladno i bešćutno?Ramose je zaškiljio prema meni svojim malenim, okruglim očima nalik kornjačinima... Obrisao je ruke o pregaču i srknuo piva iz vrča koji je stajao uz samu pliticu s komadićima mozga.- Tako je bilo i tako će ostati - odgovorio mi je. - Tko sam ja, da bih mogao protumačiti ono što je davno zacrtano? Ipak, tvrde kako se čovjeku u grobu vraća njegova Ka, a to je duša, te jede jelo koje su joj darovali, a i veseli se prinesenom cvijeću. Ali, Ka pojede toliko malo te se to ne može ljudskim okom opaziti. Zbog toga se jedan te isti dar može dati mnogima, a ono što je prineseno faraonu odnose s njegova groba te stavljaju pred grobove njegovih dvorjana. Konačno, kad se smrači, sve pojedu svećenici, koji su prinijeli žrtvu. Ka, čovjekova duša, napušta tijelo u trenutku njegove smrti, a izlazi kroz nosnice. A kamo odlazi, to ne znam. Mnogi očevidci i svjedoci iz svih vremena tvrdili su, to se uistinu zbiva. Izmeñu Ka i čovjeka nema druge razlike, osim što Ka na svjetlu nema sjene, a čovjek je ima. Inače su u svemu jednaki. Tako se bar tvrdi.- Tvoje riječi su za moje uši poput dosadnoga zvrndanja muha, Ramose - rekao sam. - Nisam priprost čovjek, pami ne moraš brbljati o starim stvarima za koje sam već čuo i načitao se o njima. Radije mi reci, što je istina?

80

Na to pitanje Ramose je još jedanput obilno potegnuo iz vrča, a potom nekako rastreseno promatrao komadiće mozga, koji su plutali u ulju, u zdjelici pred njim. Konačno je svoju pozornost ponovno usmjerio na mene:- Mlad si i još nestrpljiv, kad postavljaš takva pitanja! - nakrivio je lice i tiho se smijući otvorio usta. - U srcu ti gori oganj, kad pitaš za takve stvari. Moje je srce staro i puno ožiljaka, pa ga više ne muče razna pitanja. Koristi li ili ne koristi čovjeku to što mu je truplo balzamirano, kako bi bilo otporno prema smrti, to ne znam. No, to ne zna ni itko drugi, a to ti ne bi mogli reći ni svećenici. Ipak, tako se od pamtivijeka radilo, a radit će se i u buduće. Zato je najbolje držati se običaja, jer na taj način nikome ne škodimo. Znam samo jedno: još se nitko nije vratio iz Zapadne Zemlje i pričao kako je tamo. Ima, doduše, ljudi koji tvrde i čak prisižu kako su im se u snu vratile Ka njihovih pokojnika, savjetovale ih, poučavale i opominjale. Ali sni su varljivi, od njih do jutra ne ostane ništa... Znam za istinit slučaj žene koja je oživjela u Kući Smrti, vratila se mužu i roditeljima, potom živjela i ostarila, te ponovno umrla. Ja mislim, ipak, ta žena prvi puta i nije uistinu umrla, nego ju je samo netko začarao ili je tek obamrla. Ona je, doduše, pripovijedala kako je bila u raljama smrti, gdje je vladala velika tama, te su je tamo napadale strašne prikaze, primjerice pavijani koji su je grlili ili aveti s krokodilskim glavama koje su joj grizle grudi. O svemu tome napisano je izvješće, kojeg čuvaju u hramu i čitaju onima koji to žele. Ali, tko vjeruje babi? Najvjerojatnije je takva smrt ipak na nju djelovala, pa je ostatak života bila krajnje pobožna i svakoga dana odlazila u hram. A svoj imetak, a i imetak svoga muža, potrošila je na darove. Tako su joj djeca ostala siromašna i nisu imala novaca za balzamiranje njenoga trupla, kada je drugi put umrla. Meñutim, hram joj je poklonio grob i pobrinuo se za očuvanje njenoga trupla. Taj grob, kako ti je možda i poznato, pokazuju još i danas u Gradu Mrtvih.Što je dulje govorio, bio sam sve odlučniji balzamirati tijela svojih roditelja. To sam im bio dužan! Premda, otkako sam bio u Kući Smrti, nisam više znao hoće li im to bitiod pomoći ili ne. Jedina nada i veselje u njihovim poodmaklim danima bila je misao o tome kako će im trupla biti sačuvana za vječnost, pa sam im zato htio ispuniti tu želju. Balzamirao sam ih, kako sam to opisao, uz pomoć Ramosea, te ih povezao u platnene trake, ostajući poradi toga u Kući Smrti punih četrdeset dana i noći. Moj se boravak produljio kako bih mogao ukrasti dovoljno za pravilnu obradu trupala mojih roditelja. No nisam imao nikakvoga groba za njih, pa čak ni drvenog kovčega. Nisam mogao učiniti ništa više do li spraviti ih u volujsku kožu.Kada bijah pripravan napustiti Kuću Smrti, postao sam neodlučan i moje je srce tutnjalo u grudima. Ramose, koji je uočio moje umijeće, pozvao me neka ostanem kao njegov pomoćnik. Time sam mogao steći i ukrasti mnogo i pro-živjeti ostatak života u jazbinama Kuće Smrti, bez znanja mojih prijatelja i bez jada i patnji prispodobivih običnom životu. Pa ipak, nisam ostao u Kući Mrtvih... Zašto to nisam učinio? Jer, tamo mi je, sve u svemu, ipak bilo dobro! Ništa mi nije nedostajalo, a i bio sam se već priviknuo na onakav život... Ipak, ne mogu reći, zašto nisam ostao, jer to ne znam...Oprao sam se i pročistio najtemeljitije, te istupio iz Kuće Mrtvih,

81

popraćen kletvama perača tjelesa i njihovim porugama. Nisu oni time mislili ništa zlo. Bio je to njihov način meñusobnog razgovora, a i jedini način kojeg su poznavali. Pomogli su mi iznijeti volujsku kožu u koju su bili umotani moji mrtvi roditelji. Premda sam se umio, prolaznici su mi se izmicali s puta, začepljujući svoje nosove i pokazujući uvredljive pokrete. Toliko sam bio prožet smradom Kuće Smrti! Nitko me ne bi prevezao preko rijeke. Zato sam čekao do sumraka. Tada sam, ne obazirući se na čuvare, ukrao neki čun od rogoza i veslajući prebacio tijela mojih roditelja prijeko, u Grad Mrtvih.Grad Mrtvih bio je strogo čuvan i danju i noću. Tako nisam mogao naći neki nečuvan grob, u koji bih mogao skriti svoje roditelje, kako bi opstali u vječnost i uživali u darovima namijenjenim bogatima i odličnima. Zato sam ih odnio napolje u pustinju, gdje je sunce ispržilo moja leñai izmoždilo snagu iz mojih udova, sve dok nisam kriknuo uvjeren kako umirem. Ipak, odnio sam svoj teret u brda, duž opasnih staza kojima su se usuñivali uputiti jedino pljačkaši. Tako stigoh u Zabranjenu Dolinu, gdje su pokopani ležali faraoni.Šakali su zavijali noću, otrovne pustinjske zmije siktale su na mene, a škorpije puzale po vrućim stijenama. Nisam osjećao straha, jer je moje srce očvrslo na sve pogibelji. Mlad, kakav sam bio, ipak bih tada pozdravio smrt radosno, ako bi došla po mene. Jer, već i sama pomisao o povratku na sunčevo svjetlo i u svijet ljudi, naime, pobudila je u meni iznova osjećaj gorčine i posramljenosti... A život nije pokazivao ništa što bi mi mogao ponuditi.Tada još nisam bio naučio kako smrt izbjegava čovjeka koji je želi, ali je zato pripravna uvijek pograbiti onoga čije se srce čvrsto drži života. Zmije su bježale s moje staze, škorpije mi nisu naudile, a vrelina pustinjskoga sunca nije me satrla. Čuvari Zabranjene Doline bili su slijepi i gluhi i ni jedanput nisu čuli štropot kamenja pri mom spuštanju. Da su me vidjeli, ubili bi me smjesta i ostavili moje tijelo šakalima. Tako mi se Zabranjena Dolina otvorila, samrtno tiha i meni uzvišenija i veličajnija u svojoj osami, nego što su mogli biti svi ustoličeni faraoni za svojega življenja.Obišao sam dolinu noću, tražeći zazidan, svećeničkim pečatom zatvoren grob nekog velikog faraona. Budući da sam došao tako daleko, smatrao sam kako je samo ono najbolje istodobno i dovoljno dobro za moje roditelje. Tražio sam i našao grob faraona koji nije tako davno stigao ovamo prijeko Amonovim čunom, pa je bilo za očekivati kako će darovi biti svježi, a posmrtni će obredi u njegovu hramu na obali biti služeni besprijekorno. Jer, kad već svojim roditeljima nisam mogao osigurati vlastiti grob, smatrao sam kako im moram naći u svemu ono najbolje, kako rekoh, kao jedino što je dovoljno dobro za njih.Pričekao sam zalazak Mjeseca. Tada sam iskopao rupu u pijesku pored ulaza u veliku faraonovu grobnicu, te ih pokopao. Daleko u pustinji šakali su zavijali. Činilo mi se, Anubis je negdje vani, pazi na moga oca i moju majku, praveći im društvo na njihovu posljednjem putovanju.I znao sam, njihova srca neće biti osuñena na dugo i mučno čekanje pred velikom Ozirisovom vagom, te će zasi-gurno položiti ispit pred njim, premda nemaju knjiga mrtvih

82

pribavljenih od svećenika, kao ni ispraznosti i laži naučenih ponavljanjima kojima su imućni podupirali svoju vjeru.Slatko bijaše olakšanje u mojoj čemernoj duši, dok sam zgrtao pijesak preko tijela mojih mrtvih roditelja. Znao sam, opstati će u vijeke vijekova, uz bok velikom faraonu i smjerno uživati u dobrim darovima iznesenim pred njega. U Zapadnu Zemlju putovat će u faraonovu čunu, jesti faraonov kruh, te piti njegovo vino.Sve sam to postigao sam i svojim osobnim doprinosom, izloživši svoje tijelo pogibelji od kopalja čuvara Zabranjene Doline. Ali to i nisam cijenio kao neku posebnu zaslugu, jer se nisam bojao kopalja... I smrt bi mi te noći bila slaña od mirhe.Dok sam skupljao pijesak preko njih, ruka mi je naišla na nešto tvrdo. Bio je to sveti skarabej, izrezan u crvenom kamenu, s malenim draguljima kao očima, te sav prekriven urezanim svetim znakovljem. Zadrhtao sam i suze su mi pale na pijesak, jer mi se pričinilo to kao nekakav znak mojih roditelja, kojim mi priopćuju da su zadovoljni i smireni. Odlučio sam u to povjerovati, premda sam znao da je skarabej morao otpasti s nekog komada za opremanje faraonova groba.Mjesec je zapao, a nebo je blijedjelo. Prignuh se pijesku i podigoh ruke, opraštajući se od moga oca Senmuta i moje majke Kipe. Neka njihova tijela potraju vječno, a njihov život u Zapadnoj Zemlji neka bude pun zadovoljstva. Samo za njihovo dobro nadao sam se kako takva zemlja postoji, premda u to više nisam vjerovao. Ustadoh i podoh svojim putom, ne okrećući se. U ruci mi je bio sveti skarabej, a očito je posjedovao veliku moć, jer me čuvari ni tada nisu opazili, premda sam ja ugledao njih kad su izlazili iz svojih kuća i zapalili vatru na kojoj će pripremiti zajutrak. Velika je bila moć tog skarabeja... Zahvaljujući njemu, nije mi se omakla noga na stijenama, nisu mi se približile ni zmije niti škorpije, premda više nisam imao volujske kože na sebi.Spasio sam se na obale Nila još istoga dana, pio vode iz rijeke, te legao počinuti u trsci. Stopala su mi bila izrezana i oderana, ruke oguljene, oči zaslijepljene od pustinje, a tijelo opaljeno i prekriveno mjehurima. Ipak, preživio sam, a san je pobijedio boli, jer sam bio mrtav umoran.Ujutro me probudilo kvakanje pataka u trsci. Amon je u svom zlatnom čunu jedrio preko neba, a s daleke obale do mojih je ušiju dopirao mrmor grada. Rijeka je spretno klizila pod crvenim jedrima. Pralje su lupale svojim daskama za pranje i prakljačama, smijući se i dozivajući meñusobno dok su radile. Jutro je bilo mlado i svježe... Ali moje srce bijaše prazno, a život poput pepela u mojim rukama.Uživao sam u tjelesnim bolima, jer su one davale bar kakav-takav smisao mom životu. Do tada sam mislio samo na to kako spasiti vječni život mojim roditeljima, kojeg sam bio ukrao i poslao ih u prijevremenu smrt. Okajao sam svoje čine koliko sam mogao, pa se sada činilo kako moje daljnje postojanje nema svrhe ni cilja. Nosio sam otrcanu pregaču, poput roba. Leña su mi bila spržena i krastava. A nisam posjedovao ni najmanji bakreni novčić kojim bih kupio hrane. Znao sam, ako se samo pokrenem, uskoro ću naletjeti na čuvare koji će me zaustaviti. Neću im biti kadar odgovoriti, jer sam vjerovao kako je ime Sinuhe prokleto i obeščašćeno za sva vremena. Nisam mogao otići ni svojim prijateljima, jer nisam htio s njima dijeliti svoje sramote. Nisam htio gledati kako mi odbijaju pruženu ruku ili

83

okreću leña. Smatrao sam, u mojoj je knjizi života bilo već dovoljno zla upisano mojom vlastitom rukom...Zaokupljen tim teškim mislima, postadoh svjestan nazočnosti nekog živog stvora u mojoj blizini. Na prvi mi se pogled nije činio čovjekom, već prije mješavinom strašnih snova. Na mjestu gdje je trebao biti nos zjapila je rupa, uši su mu bile odrezane, a bio je i užasno mršav. Zagledavši ga bolje, zamijetio sam, ruke su mu velike i koščate, a cijelo tijelo žilavo i puno ožiljaka kao od opekotina ili izguljeno konopima.Primijetio je kako ga motrim, pa je progovorio:- Što to držiš tako stisnuto u ruci?Otvorio sam dlan i pokazao mu faraonovog svetog skarabeja, kojeg sam našao u pijesku zabranjene doline.- Daj mi ga! - reče mi ovaj. - Možda će mi donijeti sreću, koja mi doista treba, sirotom bijedniku kakav jesam!- I sam sam siromašan i nemam ništa drugo osim ovog skarabeja. Zadržat ću ga kao amulet, da mi donese dobru sreću.- Siromašan sam i bijedan, ali ću ti ipak dati srebrnjak za njega, premda je to previše za komadić obojenog kamena. Ipak, suosjećam s tvojim siromaštvom... Evo ti srebrnjak!I doista, izvukao je srebrnjak iz svog pojasa. Unatoč tome, postadoh još odlučniji. Zaključio sam zadržati skarabeja, jer me opsjela pomisao kako će mi baš on pomoći. Pa mu tako i rekoh.- Ti zaboravljaš - srdito mi je uzvratio - mogao sam te ubiti tamo gdje si ležao, budući da sam te promatrao dulje vrijeme, pitajući se što to tako čvrsto držiš u ruci. Sada se kajem što te nisam ubio, kad si tako nezahvalan.- Vidim ti po nosu i po ušima: zločinac si koji je utekao iz kamenoloma. I dobro bi učinio ubivši me na spavanju. Bilo bi to dobro djelo! Jer ja sam usamljen i nemam kamo poći. Ali budi oprezan i bježi odavde, jer ako te čuvari vide, uhvatit će te, išibati i objesiti na zidine glavom na dolje... ili te, u najboljem slučaju, vratiti tamo odakle si došao.- Mogao bih te još uvijek ubiti, kada bih to htio - nije se dao smesti moj sugovornik. - Jer sam, unatoč svoj mojoj bijedi, jak čovjek. Ipak, neću to učiniti, jer smo blizu Grada Mrtvih, pa bi čuvari mogli čuti tvoje zapomaganje. Zadrži, stoga, svoj kamen smrti! Možda ti je uistinu potrebniji nego meni... No pitam se, odakle si došao i od kojeg stranog soja si ti, kad ne znaš da se ne trebam bojati čuvara, budući da sam slobodan čovjek, a ne rob? Mogu ući u grad ako to želim... Ali mi nije do šetnje ulicama, jer moje lice plaši djecu.- Kako može biti slobodan netko tko je doživotno osuñen na rad u kamenolomu, a to vidim po tvom nosu i ušima? -podsmjehnuh se, misleći kako se pretjerano hvali.- To znači... Ti ne znaš o kraljevićevoj odluci? - odgovorio je. -Prigodom krunjenja krunom Gornjeg i Donjeg Kraljevstva, odlučio je neka se sve uznike pusti i sve robove oslobodi iz rudnika i kamenoloma. Svi koji su radili tamo, sada su slobodni ljudi, te su plaćeni za svoj trud!Nasmijao se nekako sam sebi, te nastavio:- Mnogi hrabri momci sada obitavaju u trsci i žive od darova sa stolova bogatih u Gradu Mrtvih. Jer, čuvari nas se boje, a mi se ne bojimo nikoga, pa čak ni smrti. Toga se ne boji nitko od onih koji

84

su bili u rudnicima. Nemagore kobi nego biti poslan tamo kao rob, kao što dobro znaš. Mnogi od nas se ne boje čak ni bogova. Ipak, ja vjerujem da su razboritost, oprez i mudrost krijepost... I pobožan sam čovjek, premda jesam bio deset godina u rudniku... Tada sam prvi puta čuo o stupanju nasljednika na prijestolje, pod imenom Amenhotep Četvrti, te kako je oslobodio sve robove i zatvorenike, pa su zato opustjeli rudnici i kamenolomi na istoku uz obalu, a isto tako i oni na Sinaju. Jer, u cijelom Egiptu ne bijaše nikoga toliko ludog koji bi svojevoljno otišao raditi u rudnik. Kraljevska družica bila je princeza iz zemlje Mitani, koja se još uvijek igrala s lutkama, a faraon je služio novom bogu.- Njegov bog je zasigurno osobit i neobičan - izjavio je bivši rob - budući da je potakao faraona da djeluje kao da je sumanut. Razbojnici i ubojice sada slobodno šeću kroz Dva Kraljevstva, rudnici su opustjeli, a bogatstvo Egipta se ne povećava. Ja sam, ipak, nedužan glede zlih djela, budući da sam bio žrtva nepravde. No takve su se stvari uvijek zbivale i uvijek će ih biti. Ludo je djelo prerezati okove stotinama i tisućama prijestupnika, samo zato da bi se oslobodilo jednoga koji je nevin... Ali to je faraonova briga, ne moja. Neka on razmišlja za mene...Pregledavao me tijekom svog kazivanja, pipajući mi ruke, kao i mjehure i kraste na leñima. Nije se bojao vonja Kuće Smrti, koji se još uvijek širio od mene. Očigledno se sažalio zbog moje mladosti, jer je rekao:- Koža ti je opaljena... Imam ulja! Hoćeš li da ti ga utrljam?Utrljao je ulja u moje noge i ruke, a zatim i u leña... Ali je pritom kleo i govorio:- Amona mi, ne znam zašto to činim, jer od kakvog si mi probitka? Zar je možda netko mene mazao kada sam bio batinan i ranjavan? I kada sam grdio bogove zbog nepravdi koje su mi počinili?Dobro sam znao kako svi robovi i zatvorenici uvjeravaju o svojoj nedužnosti. Ali bio je dobar prema meni i ja sam mu se želio odužiti na isti način. Što više, bio sam toliko usamljen te sam se bojao kako bi mogao otići i ostaviti me mojoj osamljenosti. Zato rekoh:- Reci mi o nepravdi koja ti je počinjena, kako bih mogao žaliti s tobom.- Znaj onda - započeo je. - Osjećaj tuge istjerali su mi batinama već prve godine u rudniku bakra. Mržnja je bila mnogo žilavija. Izdržala je pet godina, ali i nju su istjerali bičevima... I moje srce lišili svakog ljudskog osjećaja... No zašto ti ne bih sve ispričao, te ti tako odvratio pažnju, jer ti moji prsti pri mazanju opeklina sigurno zadaju boli? Znaj, dakle, nekad sam bio slobodan čovjek i posjedovao obradivu zemlju, kolibu, ženu, volove, te piva u mom vrču. Ali imao sam i susjeda, utjecajna čovjeka imenom Anukis; neka mu tijelo istrune! Posjedovao je toliko zemlje te se okom nije mogla izmjeriti, njegovo stado bilo je bezbrojno poput zrna pustinjskoga pijeska, a njihova je rika bila poput hučanja oceana. Ipak, još je hlepio i za mojim malenim komadom zemlje. Mučio me na sve moguće načine, a nakon svake poplave, kada se provodila nova izmjera zemlje, granični je kamen pomican sve bliže mojoj kući i ja sam gubio zemlju. Ništa nisam mogao poduzeti... Mjernici su slušali njega, a ne mene, jer im je davao lijepe darove. Zatrpavao je moje prokope za navodnjavanje,

85

sprečavajući time dotok vode na moje njive. Zato mi je stoka trpjela žeñ, žito mi se osušilo, a pivo u vrču presahnulo. No on nije mogao čuti mojih pritužbi, jer je zimi stanovao u svojoj lijepoj i velikoj kući u Tebi, a ljeti se osvježavao na svojim prostranim imanjima, dok su me njegove sluge napadale i batinale, te huškale pse na mene, čim bih se pokušao približiti.Beznosi čovjek je još jedanput uzdahnuo i utrljao još ulja u moja leda.- Ipak, bez obzira na to, možda bih i dalje ostao u svojoj kolibi, da me bogovi nisu prokleli podarivši mi lijepu kćer. Imao sam pet sinova i tri kćeri, jer se siromašni brzo množe. Dočekao sam da odrastu, te su mi bili pomoć i zadovoljstvo, premda je jednog dječaka dok je još bio malen, ukrao sirijski trgovac. No moja je najmlaña kći bila vrlo lijepa, a u svom ludilu bio sam vrlo ponosan na nju. Nisam je tjerao na teške poslove ili nošenje vode, kao ni na radove po poljima kako joj ne bi potamnjela put. Bilo bi mudrije da sam joj potkratio kosu i natrljao joj lice čañom. Jer, smotrio ju je moj susjed Anukis i poželio. Od tada više nisam imao mirnoga dana. Pozvao me na sud, prisizao je tamo kako su mu moji volovi izgazili njive, aLmoje sinove obijedio da su mu zlonamjerno zatrpavali prokope za nadovnjavanje, te bacali strvine u njegove bunare. Prisizao je kako sam u slabim godinama posuñivao od njega žito. Sve su to prisegnule i njegove sluge... A mene sudac nije ni saslušao. Ipak, Anukis bi mi ostavio moje polje da mu htjedoh dati svoju kći. Meñutim, na to nisam pristao... Nadao sam se, svojom će ljepotom naći pristojna čovjeka za muža, nekoga tko bi se brinuo za mene u mojim poznim godinama i bio ljubazan prema meni.- Na koncu su njegovi sluge nasrnuli na mene. Nisam imao ničega za obranu osim svoga štapa, ali sam njim mlatnuo jednoga po glavi... I taj je od udarca umro. Tada su mi odrezali nos i uši i poslali me u rudnik, a za poravnanje dugova prodali su mi ženu i djecu u roblje. A najmlañu kći je Anukis zadržao za sebe. I kada se nauživao i zasitio, prepustio ju je svojim slugama. Zato mislim kako je to bila nepravda što sam bio poslan u rudnik. Kada me je faraon nakon deset godina oslobodio, požurio sam domu. Ali moja je kolibica bila srušena, tuñe je stado paslo po mojim livadama, a moja kći koju sam zatekao u daščari kravara nije htjela čuti za mene. Neki čuvar mi je još prolio kipuće vode po stopalima. Doznao sam kako je Anukis umro, te mu se grob nalazi u Gradu Mrtvih blizu Tebe, a ima dug natpis na vratima. Zato poñoh u Tebu razveseliti svoje srce onim što tamo piše. Ali ja ne znam čitati i nitko mi nije pročitao što je tamo zapisano, premda sam raspitivanjem našao put do Anukisova groba...- Želiš li to, ja ću ti pročitati natpis! - rekoh.- Neka tvoje tijelo ostane sačuvano za uvijek, učiniš li mi tu uslugu! - usklikne on. - Tako bih saznao što je zapisano o Anukisu, prije nego umrem...Namazao mi je tijelo uljem i još oprao moju pregaču u vodi. Potom poñosmo zajedno u Grad Mrtvih, neometani od čuvara.Prošli smo izmeñu redova grobova, sve dok ne stigosmo do jedne velike grobnice. Pred njom je bilo postavljeno mesa i mnogo vrsta kolača, voća i cvijeća. Zapečaćen vinski vrč stajao je takoñer tamo.

86

Beznosi je jeo od tih darova, dajući nešto i meni, a potom me zamolio neka mu pročitam što je zapisano povrh vratiju. Evo što sam mu mogao priopćiti:"Ja, Anukis, sijao sam sjeme i sadio stabla neka rode voćem, a moja ljetina bijaše obilna, jer sam se pribojavao bogova i žrtvovao im petinu od moje cjelokupne žetve. Nil me obdarivao svojom sklonošću, a nitko na mom posjedu nije gladovao tijekom cijeloga mog života. Ni mojim susjedima nije uzmanjkalo hrane, budući da sam im dovodio vodu na njihova polja i hranio ih svojim žitom kada je u neplodnim godinama žetva podbacivala. Onima bez oca brisao sam suze i nisam izrabljivao udovice nego im opraštao dugove njihove, a moje je ime blagosiljano od jednog kraja moje zemlje do drugog. Kome je uginuo vol, ja Anukis davao sam mu drugog, zdravog. Pazio sam kako se ne bi pomicali granični kamenovi, te nisam zaprečavao tijek vode na polja mojih susjeda. Koračao sam u pravdi i pobožnosti za cijelog svog življenja. To sve počinio sam ja, Anukis, kako bi mi bogovi bili milostivi i olakšali mi moje putovanje u Zapadnu Zemlju."Beznosi je slušao s punim poštovanjem... A kad sam završio, gorko je zaplakao, te rekao:- Ja sam siromašan čovjek i vjerujem u sve što je napisano. Sada vidim: Anukis je bio pobožan čovjek, poštovan u smrti. Budući naraštaji čitati će natpis nad vratima njegova počivališta i odavati mu počast. Za razliku, ja sam bijednik i zločinac, bez nosa i ušiju, kako bi moju sramotu mogli vidjeti svi. A kada umrem, tijelo će mi biti bačeno u rijeku, te ću prestati postojati. Zar nije sve na ovom svijetu jedna velika ispraznost?Slomio je pečat na vinskom vrču i pio. Pojavio se jedan čuvar i priprijetio mu svojim prutom... Ali mu moj pratitelj reče:- Anukis je u svojim danima bio dobar prema meni, te želim odati poštovanje uspomeni na njega, jedući i pijući na njegovu grobu. No položiš li svoje ruke na mene ili mog prijatelja ovdje pored mene, a on je učen čovjek, znaj kako je mnogo krepkih momaka u trsci, a neki od nas imamo noževe pa ćemo te potražiti po noći i rasporiti ti grlo. To bi mi bilo žao, jer sam uistinu pobožan čovjek, koji vjeruje u bogove, te koji nikome ne bi učinio ništa na žao. Zato bi bilo najbolje ako nas ostaviš na miru, te se praviš da nas ne vidiš.Zapiljio se u čuvara... A izgledao je doista grozomorno, onako bez nosa i ušiju, sav u dronjcima. Čovjek je pogledao

uokolo i otišao... Jeli smo i pili na Anukisovu grobu. Nadstrešnica povrh darivališta štitila nas je ugodnom svježinom.- Sada mi je jasno - reče moj beznosi drug. - Bilo bi bolje da sam svoju kći dao Anukisu dragovoljno. Možda bi mi ostavio moju kolibu i čak mi slao darove, jer mi je kći bila lijepa i nevina, a sada je islužena slamarica njegovim slugama. Vidim jasno: prava bogatih i moćnih jedina su prava na ovom svijetu, a riječ siromaha ne dosiže faraonova uha.Podižući vrč prema usnama, glasno se nasmijao i nastavio:- U tvoje zdravlje, vrlo pravični Anukise, a tvoje tijelo neka bude sačuvano za uvijek. Nemam želje slijediti te u Zapadnu Zemlju, gdje ti i tebi slični obitavate sretni, u milosti bogova. Ali sada mi se čini, trebao bi nastaviti svoje dobročinstvo na zemlji i podijeliti sa mnom zlatne posude i dragulje u svom grobu. Zato ću te slijedeće noći pohoditi, kada se Mjesec zaogrne u oblake.

87

- Što to zboriš, Beznosi? - uskliknuh u prepasti i nesvjesno učinih sveti Amonov znak. - Zar ćeš postati pljačkašem grobova? Ta to je najogavniji od svih zločina u očima kako bogova tako i ljudi!Beznosi, podjaren vinom, odvrati:- To što zboriš velika je besmislica, doduše na tvoj učen način. Anukis je moj dužnik, a ja, budući sam manje milostiv od njega, silom ću ostvariti svoje tražbine. Pokušaš li me zaustaviti, slomit ću ti vrat. Ali, ako si mudar, pomoći ćeš mi. Jer, četiri oka vide bolje od dva, a zajedno možemo odnijeti iz groba više nego bih mogao ponijeti sam. To dakako vrijedi za slučaj ako ne bude mjesečine.- Ne želim biti bičevan i obješen na zidinama, glavom na dolje -rekoh ustravljen. Ipak, razmislivši, zaključio sam kako moja sramota teško može postati veća ako me prijatelji vide visjeti na takav način... A smrt sama po sebi nije me plašila.Pili smo i jeli, a kad smo ispraznili vrč, razbili smo ga i krhotine razbacali po okolnim grobovima. Čuvari su šutjeli i okrenuli nam leda, jer su se skamenili od straha. Navečer su vojnici doveslali iz grada preko rijeke, kako bi čuvali grobove. Ali, novi im faraon nije bio poslao darove, uobičajene nakon krunidbe. Zato su rogoborili medu sobom. Nakon što su pili vina, a njega je medu grobovima uistinubilo u izobilju, počeli su razbijati grobove, otvarati ih i nemilice pljačkati.Nitko nije ometao Beznosoga i mene pri provaljivanju u Anukisov grob. Prevrnuli smo mu škrinju i uzeli zlatnih kupa i vrednota koliko smo samo mogli ponijeti.U osvit se na obalu rijeke natisnula sva sila sirijskih trgovaca, pripravnih otkupiti opljačkano i ponijeti to u svojim brodovima niz rijeku. Prodali smo im sav naš plijen, primivši skoro dvije stotine debena u zlatu i srebru. Podijelili smo to medu sobom, u skladu s težinskim oznakama utisnutim u kovinu. Cijena koju polučismo bila je tek neznatan dio stvarne vrijednosti tih dobara, a ni zlato nije bilo čisto nego s primjesama... Ali se Beznosi uvelike radovao.- Postat ću bogatim čovjekom, jer ovaj je posao unosniji od teturanja pod teretom u luci ili nošenja vode od jama za navodnjavanje do polja.Ja mu, meñutim, rekoh:- Vrč, idući na vodu, pretjera samo jedanput! - Te se tako mi rastasmo i ja se u trgovčevu čunu vratih na drugu obalu, u Tebu. Prvo sam si kupio novu odjeću, te jeo i pio u nekoj vinariji, budući da me je zadah Kuće Smrti napuštao. A cijeloga su dana iz Grada Mrtvih, s druge obale rijeke, stizali zvukovi rogova i zveket oružja. Bojna kola tutnjala su duž staza izmeñu grobova, a faraonova tjelesna postrojba sulicama je progonila vojnike koji su pljačkali, kao i bivše rudare... A njihovi samrtni krici mogli su se čuti sve do Tebe. Te su večeri zidine bile ispunjene tijelima obješenima za pete, a red je bio ponovno uspostavljen.7Prenoćio sam jednu noć u nekom svratiš tu i zatim pošao vidjeti što se zbilo s mojom kućom. Pozvao sam Kaptaha. Stigao je hramljući, obraza otečenih od udaraca. No, kad me je ugledao, zajecao je od radosti i bacio mi se pred stopala...- Gospodaru, vratio si se, premda te držah mrtvim! Mislio

88

sam, ako si živ, sigurno ćeš se vratiti po još srebra i bakra. Jer, kad čovjek jedanput dade, mora nastaviti davati. Ali ti nisi dolazio, premda sam svom novom gospodaru ukrao više nego li ikada ranije u cijelom životu, kao što to

možeš vidjeti po mojem obrazu i po mojem koljenu u koje me jučer udario. Njegova majka, taj stari krokodil, dao bog neka istrune!, zaprijetila me je prodati i vrlo sam ustrašen. Hajdemo napustiti ovu opaku kuću, gospodaru! Bježimo zajedno...Oklijevao sam, a on je moje oklijevanje očito krivo shvatio, jer mi je važno priopćio:- U meñuvremenu sam dapače ukrao toliko te se mogu0 tebi brinuti neko vrijeme... A kada sve potrošimo, mogu raditi za tebe, samo ako me povedeš odavde i oslobodiš ove krokodilove majke i njena okota.- Ne, ja sam došao tebi isplatiti svoj dug, Kaptah -priopćih mu, te izbrojah zlata i srebra na njegov dlan, višestruk iznos od onog kojeg mi je dao. - Ali. ako želiš, otkupit ću tvoju slobodu od tvog gospodara pa možeš ići kamo te volja.Kad je u svojim rukama osjetio zlato i srebro, bio je van sebe od sreće! Poskočio je od radosti, zaboravljajući na svoje bolesne noge. Zatim se zastidio, te izjavio:- Zaista sam gorko plakao, kad sam ti predao svu svoju imovinu... Ali mi nemoj zbog toga zamjeriti. No ako bi me1 oslobodio, kamo bih mogao poći kad sam cijelog svog života bio rob? Bez tebe ja sam poput slijepe mačkice, poput janjeta koje je napustila ovca. A i ne bi trebao bacati uludo dobro zlato za moje osloboñenje. Zašto plaćati za nešto što je već tvoje? -Namignuo je lukavo i značajno svojim jedinim okom. - Očekujući tvoj povratak, svakoga sam se dana raspitivao za odlaske brodova. Jedan velik, vrlo siguran brod, upravo opremaju za putovanje u Smirnu. Možda bismo mogli okušati sreću i zajedriti na njemu? Dakako, prinesemo li prije toga obilatu žrtvu bogovima. Jedina je nezgoda što nisam našao dovoljno moćnoga boga, otkako sam napustio Amona, koji mi je počinio takve pakosti i psine. A i ovi drugi bogobi mi nisu ništa dobro donijeli. Dosljedno sam se obavještavao o svim mnogobrojnim bogovima, pokušao sam čak i s novim faraonovim bogom, čiji je hram opet otvoren, te je dobro posjećen, jer ljudi žele da se faraonu o njima dobro govori. Ali se tvrdi, faraon je rekao kako njegov bog živi od istine... Zato se bojim, taj je njegov bog nekako vrlo osjetljiv, te od njega neću imati nekog spomena vrijednog probitka.Prisjetivši se skarabeja kojeg sam našao, svečano ga uru-čih Kaptahu i rekoh mu:- Evo boga koji je vrlo moćan, premda malen. Čuvaj ga dobro, jer sam uvjeren kako će nam donijeti sreću. Ja već imam zlata u svojoj kesi. Odjeni se na sirijski, dakle, pa bježi ako moraš. Ali, ne krivi mene ako te uhvate kao odbjegla roba! Neka te čuva ovaj maleni bog. Tako ćemo uštedjeti novac za plaćanje našeg prijevoza do Smirne. Više ne mogu nikome pogledati u lice ovdje u Tebi, a ni u cijeloj zemlji Egipat. Zato se neću nikad vratiti...- Ne polazi zavjeta! Jer, tko zna što donosi sutrašnji dan? Čovjek koji je jedanput pio vode iz Nila ne može utažiti svoju žeñ nigdje drugdje. Tvoje su misli i odluke mudre, a još ćeš mudrije

89

učiniti, povedeš li me sobom. Jer, bez mene si poput djeteta, koje ne može previti samo sebe. Ne znam kakvu si to strahotu počinio... Ti obaraš svoje oči na sam spomen toga! Ipak znaj, ti si mlad i jednog ćeš dana zaboraviti. Čovjekov čin je poput kamena bačenog u jezero: izaziva glasan pljesak i krugove koji se šire po površini... Ali nakon nekog vremena, vode su opet mirne i ne ostaje ni najmanji trag od bačenoga kamena. Ljudsko sjećanje nalik je toj vodi. Nakon protoka dovoljno duga vremena, svi će zaboraviti i tebe i tvoje čine. I moći ćeš se vratiti... A ja se pak nadam, do tog ćeš vremena postati dovoljno bogat i moćan, pa ćeš me moći zaštititi, ako bih imao neprilika glede liste odbjeglih robova.- Odlazim i neću se vratiti - izjavih odlučno. Upravo u taj tren Kaptahova gospodarica ga je pozvala kriještavim glasom. Podoh ga čekati na uglu ulice. Nakon nekog vremena pridružio mi se, noseći košaricu. U njoj je bio zavežljaj, a Kaptah je zveckao s nekoliko bakrenjaka u ruci.- Majka svih krokodila poslala me na tržnicu kupovati - priopćio mi je oduševljeno. - Po običaju, dala mi je premalo novaca... Ali i toliko će biti na probitak, jer vjerujem, put do Smirne je dug.Njegova odjeća i vlasulja bile su u košarici. Spustismo se do obale, gdje se Kaptah preodjenuo, skriven u trsci. Kupio sam mu lijepu palicu kakva je uobičajena za sluge i poklisare iz kuća uglednika. Potom se zaputismo do gata gdje je bio usidren sirijski brod. Našli smo veliko plovilo s tri jarbola, kojem se konop debljine ljudskoga tijela protezaood pramca do krme. I na jarbolu su lepršale pomorske zastavice, najavljujući polazak. Kapetan je bio Sirijac. Bilo mu je drago kad je saznao da sam liječnik, jer je visoko cijenio egipatsko liječništvo, a mnogi iz redova njegove posade bili su bolesni. Skarabej nam je dakle donio sreću, jer nas je upisao u listinu putnika i nije htio uzeti novaca za naš prijevoz, rekavši kako ćemo trošak prijevoza odraditi. Od tog trena Kaptah je častio skarabeja kao boga, pomazujući ga svakodnevno i zamatajući ga u skupocjeno platno.Isplovili smo, a robovi su uprli o svoja vesla... Tako smo se za osamnaest dana domogli granice Dva Kraljevstva. U daljnjih osamnaest dana stigosmo do delte, a poslije još dva dana plovidbe more se otvorilo pred nama.Tijekom tog putovanja prolazili smo pored gradova, hramova, njiva i stada... Ali svo to bogatstvo Egipta nije moglo razveseliti moje srce. Nestrpljivo sam stremio naprijed, kako bi Crna Zemlja što prije ostala za nama. Usmjerili smo na otvoreno more. Uskoro izgubismo iz vida i obale, pa se ništa osim neba i mora nije moglo vidjeti oko nas.Kad se pred nama ukazalo sinje more, kojem se nije vidjela suprotna obala, Kaptah se uznemirio. Zar ne bi bilo bolje, upita, ako se iskrcamo na kopno i tim putem nastavimo putovanje u Siriju, premda te putove ugrožavaju razbojnici i pljačkaši? Nemir mu se još više povećao kad su veslači, po svom dobrom starom običaju, počeli kukati i kamenjem grepsti lice, ne obazirući se na kapetanovu zabranu, koji nije želio da mu tom ludorijom još više zaplaše putnike. Brod se zvao "Rogata riba". Kapetan je dao izbičevati mornare i veslače, ali to nije umanjilo njihovu kuknjavu. Zato su mnogi putnici takoñer počeli jadikovati i prinositi žrtve bogovima. Egipćani su u pomoć

90

dozivali Amona, Sirijci su čupali svoje brade i, ovisno o tome odakle su potjecali, zazivali u pomoć Baala iz Smirne, Sidona, Biblosa i drugih gradova.Savjetovao sam Kaptahu, čim se uplaši, neka prinese žrtvu našem bogu. Razvio je sukno, izvadio svetog skarabeja, bacio se pred njim na palubu, a srebrnjak u more, te plakao i zbog sebe i zbog srebrnjaka.Mornari su u meñuvremenu prestali bučiti i podigli su jedra. Brod se počeo polako okretati i ljuljati, a veslači su dobili piva i kruha.Kada se brod počeo valjati, Kaptahovo je lice posivjelo. Grčevito se prihvatio velikog konopa... Uskoro mi se pojadao:- Želudac mi se popeo do ušiju... Umirem!Dodao je da me neće grditi, premda sam ga ja nagovorio na ovo putovanje. Oprašta mi, reče, kako bi i bogovi prema njemu bili milostivi. Nadao se, tijelo će mu se poslije utapljanja sačuvati, budući da je u moru toliko soli, pa će ipak stići u Zapadnu Zemlju.Mornari koji su ga čuli počeše ga ismijavati, tvrdeći kako je more puno nemani koje će ga požderati prije nego utone do morskog dna.Vjetar je ojačao, brod se počeo jače valjati, a kapetan ga je usmjerio put otvorena mora, gdje nije bilo kopna na vidiku. Tada i ja postadoh nespokojan, jer nisam mogao shvatiti kako će opet naći kopno. Više se nisam smijao ni Kaptahu, jer me i samog uhvatila vrtoglavica, popraćena neugodnim osjetima. Nije dugo potrajalo i Kaptah je počeo povraćati, te se složio na palubu. Lice mu je sada bilo već zeleno, a nije mogao istisnuti ni slovca. Uzbunio sam se, osobito zato jer zapazih kako i mnogi drugi putnici povraćaju i oplakuju svoju kob u strahu pred propašću. Lica su im se jako izmijenila... Zato potekoh hitro kapetanu i rekoh mu:- Očigledno su bogovi bacili kletvu na tvoj brod, jer je tu izbila neka strašna boleština, unatoč svom mojem liječničkom umijeću. Zaklinjem te zato, vrati brod prema kopnu, dok ga još možemo naći, jer kao liječnik ne mogu odgovarati za posljedice. - A o oluji koja je bjesnjela oko nas, bacajući brod amo-tamo, tako da se sve na brodu lomilo, rekao sam kako je strasnija od svega, ali neću se miješati u ono što je njegov posao.No kapetan me smirivao, objašnjavajući kako imamo povoljan vjetar koji nam omogućuje brzu i povoljnu plovidbu, a uz to ne bih trebao dražiti bogove brbljanjem da je to oluja. Zatim je dodao:- Što se tiče bolesti koja je izbila meñu putnicima, sve je to zato jer je hrana uračunata u cijenu prijevoza. Zato su putnici previše lakomi, jedu previše, a to povećava izdatke brodovlasnika u Smirni. Zasigurno su brodovlasnici prinijeli žrtvu morskim bogovima, kako putnici ne bi zadržali pojedenu hranu... A kad im je zlo, neće kao zvijeri isprazniti zalihe brodskih namirnica.Njegovo me objašnjenje umirilo samo djelimice. Zato sam ga upitao je li doista siguran kako će ponovno naći kopno, budući će uskoro pasti mrak? Uvjeravao me kako se u njegovim odajama nalazi velik broj raznih bogova, a ti mu pomažu i danju i noću održavati pravac, samo ako danju sije Sunce i noću zvijezde. To mi je zasigurno slagao, jer takvih bogova zasigurno nema.Zbog toga sam mu se narugao, te upitao kako to da nisam obolio poput ostalih putnika? Objasnio je kako je to sasvim prirodno, jer sam plaćam obroke hrane i time ne nanosim štetu brodovlasnicima. Na

91

pitanje o Kaptahu, rekao je kako je to druga stvar, jer sluge obolijevaju ili ostaju zdravi ovisno od slučaja do slučaja. Zaključio je izjavom:- Zaklinjem se svojom bradom: svi će putnici biti žustri poput mlade koze, čim stupe na suho tlo - te dodao kako se ne trebam bojati za svoj ugled i dostojanstvo liječnika. Ali kada sam promotrio bijedu putnika na brodu, zaključio sam: teško mu mogu povjerovati.Zašto i ja nisam imao većih tegoba ne mogu objasniti, osim ako to nije bio posljedak okolnosti što sam neposredno nakon roñenja bio stavljen u zipku Nila, nošen čunom od rogoza.Pokušao sam pomoći Kaptahu i ostalima, ali kada bih dotaknuo putnike, sipali su kletve na me. A kad Kaptahu ponudih nešto krepke hrane, odvratio je lice i bučno razjapio svoje vilice poput vodenkonja, mučeći se isprazniti želudac, premda u njemu više ničeg nije bilo. Kaptah se nikada ranije nije okrenuo od hrane, te sam počeo misliti kako mu je smrt doista blizu. Bijah doista potišten jer sam se poprilično svikao na njegove besmislice.Noć nas je počastila, te konačno usnuh, ali uznemiren valjanjem broda, zastrašujućim pucketanjem jedara kao i grohotanjem mora o trupinu broda. Tako je dan ispunio svoju mjeru... Ali se nitko od putnika nije rastao s dušom. Dapače, neki su se čak oporavili u tolikoj mjeri te su jeli i šetali palubom. Samo je Kaptah ležao bez pokreta, ne dodirnuvši hrane. Ipak je pokazivao neke znakove života time što se iznova počeo moliti skarabeju. Iz toga sam zaključio, vraća mu se nada da će se ipak dohvatiti kopna živ. Sedmoga dana iz nebosklona se iznjedrila crta obale, a kapetan mi je objasnio da smo projedrili mimo Jafe i Tira,te sada možemo pravo na Smirnu, zahvaljujući povoljnim vjetrovima. Kako je on to sve mogao znati, ne mogu ni sada objasniti... U svakom slučaju, onako kako je najavio, slijedećega smo dana smotrili Smirnu... A kapetan je u svojoj odaji prinosio obilnu žrtvu bogovima mora i ostalima. Jedra su prikraćena, veslači su prilegli na vesla i pritjerali brod u luku grada Smirne.Kad se dohvatismo mirne vode, Kaptah je ustao i prisegnuo na svog skarabeja: nikad više neće kročiti na palubu nekog broda.Honsov hram \ \"»! UTloris velikog Amonovog hrama u Tebi iz vremena Ramzesa II. U to je doba sklop hramova bio veći nego za Amenhotepa III. Za vladavine Amenhotepa III izgrañen je središnji dio hrama, a Ramzes II dogradio je spoj izmeñu ulaza i hramaKNJIGA VKabirciiIzvješćujem sada o Siriji i različitim gradovima u koje sam prispio. Prije toga moram pripomenuti, Crvene Zemlje se uistinu razlikuju od Crnih Zemalja, u svim podrobnostima. Nema tamo, primjerice, rijeka poput naših. Umjesto toga, voda lije s neba i tako vlazi zemlju. Svaka dolina ima svoje brdo, a iza svakog brda leži druga dolina. U svakoj od njih obitava drugi narod, a svakim upravlja vladar koji plaća danak faraonu. Ili je bar plaćao, u ono vrijeme o kojem pišem. Odjeća ovdašnjih žitelja je prepuna boja i umješno istkana od vune, a pokriva ih od glave do pete. To je djeli-mice tako, po mom mišljenju, zato jer je u njihovim krajevima hladnije nego u

92

Egiptu... Ali i zato što misle kako je sramno pokazivati svoja tijela, osim kad se olakšavaju na otvorenom. A to je za jednog Egipćanina gnusno. Kosu nose dugačku i puštaju brade neka rastu, te uvijek jedu u kući. Njihovi bogovi, a svaki grad ima svojeg, zahtijevaju ljudske žrtve. Iz svega toga se lako i nedvojbeno može spoznati kako se u Crvenim Zemljama baš sve razlikuje od uobičajenog u Egiptu.Svatko će zato razumjeti što se egipatskim odličnicima, koji su bili na stalnim službama u sirijskim gradovima, nadzirući prikupljanje poreza ili zapovijedajući vojnim posadama, njihova zadaća više činila kaznom nego počašću. Čeznuli su za obalama Nila, osim onih nekoliko malobrojnih koji su prihvatili tuñe običaje. Ovi drugi su promijenili način svoga odijevanja i prinosili su žrtve tuñim bogovima. Povrh svega, stalne spletke i urote meñu mjesnim pučanima, varanje i lopovluk poreznih obveznika, kao i prepirke odnosno sukobi izmeñu suparničkih vladara, zagorčavali su život egipatskih službenika. Ali u Smirni je ipak postojao Amonov hram, ačlanovi egipatske naseobine održavali su živahne meñusobne veze, prireñivali prijeme, slavili svetkovine, te čuvali svoje običaje i zamišljali da su u Egiptu. Ipak, bilo je i onih koji su se više družili i miješali sa Sirijcima...U Smirni sam proživio dvije godine i kroz to razdoblje naučio babilonski jezik, u govoru i pismu. Naučio sam to jer mi je bilo rečeno kako se čovjek s takvim znanjem može sporazumjeti s obrazovanim ljudima u cijelom poznatom dijelu svijeta. Pisani znakovi toga jezika, kako je to dobro poznato, urezani su u glinene pločice, uporabom oštre pisaljke. I sva prepiska izmeñu kraljeva odvijala se na taj način. Što je tome bio razlog ne znam, osim ako nije okolnost što papir može izgorjeti, a glinene su pločice vječne, kao svjedočanstvo o brzini kojom vladari zaboravljaju svoje dogovore i izdaje...Sirija se razlikuje od Egipta i po tome što liječnici moraju sebi tražiti bolesnike. Jer ovi, umjesto da sami odlaze liječnicima, vjeruju svojim bogovima kako će im ga oni poslati. Što više, nagradu liječnicima daju prije a ne nakon što su izliječeni. To je liječnicima pogodno, jer bolesnici naginju zaboravu kada ozdrave i kada se ponovno dobro osjećaju. Uobičajeno je i da odličnici i bogataši, koji drže svoga vlastitog liječnika, njemu daju darove dok su zdravi. Kad obole, darove obustave, sve dok se ne izliječe.Smjerao sam se ovdje baviti svojim pozivom na skroman način. Ali Kaptah je mislio drukčije... Rekao je, sve što posjedujem neka uložim u biranu odjeću i unajmljivanje izvikivača koji će obznaniti moju slavu i glas na svim javnim mjestima. To je trebalo poslužiti i za objavljivanje da ja ne posjećujem bolesnike nego ovi trebaju doći k meni... Kaptah mi je zabranio i primanje bilo koga tko nije sa sobom donio bar jedan komad zlata na dar. Rekoh mu kako je to budalaština u gradu gdje me nitko ne poznaje i gdje su se običaji razlikovali od onih u Crnoj Zemlji. No Kaptah ostade pri svojim osnovama. Nisam mogao ništa početi s njim, jer kad bi si zabio neku zamisao u glavu, bio bi tvrdoglav poput magarca.Nagovorio me i neka posjetim one od tamošnjih liječnika koji su uživali najveći ugled te im priopćim slijedeće:"Ja sam Sinuhe, egipatski liječnik kojem je novi faraon dao ime Onaj Koji Je Usamljen, a u svojoj sam zemlji

93

glasovit. Vraćam mrtve u život, a slijepima vraćam vid, ako tako moj bog hoće. Jer ja imam malenog, ali moćnog boga kojeg nosim sa sobom u putnoj škrinji. Znanje se razlikuje od jednog kraja svijeta do drugog, a ni bolesti nisu svugdje iste. Zato doñoh u vaš grad proučavati bolesti i liječiti ih, te polučiti dobitak od vaše učenosti i mudrosti. Ni na koji način ne kanim posizati za vašim krugom bolesnika, jer tko sam ja pa da se natječem s vama? Predlažem, stoga, šaljite mi one bolesnike kojima vaš bog nije naklonjen pa ih ne možete izliječiti, a posebice one koji trebaju zahvat nožem, budući da vi nož ne rabite u svom cijenjenom poslu. A ja ću moći vidjeti, hoće li ih moj bog izliječiti. Izliječim li takvog bolesnika, dat ću vam polovicu onog što od njega dobijem, jer ne smjerih ovamo zlata radi nego zbog znanja. Ne uspije li mi liječenje, od takvog bolesnika neću uzeti baš ništa, nego ga zajedno s darom vratiti vama."Liječnici koje sam sretao na ulicama i tržnicama, kako posjećuju svoje bolesnike, te im se obratio, njihali su svoje plašteve i prebirali prstima po bradi, te govorili:" Ti si mlad, ali te uistinu tvoj bog blagoslovio mudrošću, jer su tvoje riječi ugodne našim ušima. To što zboriš o zlatu i darovima je mudro, kao i tvoje spominjanje noža. Mi nikad ne rabimo noža u liječenju bolesnih, jer su ljudi ovdje uvjereniji u izvjesnost smrti ako doñu pod nož, nego ako ga izbjegnu. Od tebe tražimo samo jedno: nemoj liječiti čaranjem, jer je naše čaranje vrlo moćno, pa u toj struci vlada veliko nadmetanje, kako u Smirni tako i u ostalim gradovima duž obale."To je bilo istinito. Mnogo je neukih ljudi kružilo ulicama u potrazi za onima koji su ozdravljivali primjenom magije i raskošno živjeli u kućama lakovjernih, sve dok se njihovi pacijenti nisu oporavili ili umrli. I u tome se oni razlikuju od Egipćana, jer kao što je svakome poznato, cara se u hramovima. Isto tako, to je zanimanje prispodobivo samo svećenicima najvišega stupnja, dok se svi ostali smiju čaranjem baviti samo potajno.Na temelju Kaptahova plana i provedenih priprema, bolesni su ljudi, koje drugi liječnici nisu uspjeli izliječiti, dolazili k meni. Liječio sam ih, a one kojima nisam mogao pomoći vraćao sam natrag liječnicima u Smirni. Iz Amonova sam hrama donio svetu vatru u svoj dom, kako bih mogaoprovoditi propisano pročišćenje te se odvažiti na uporabu noža i izvoditi zahvate na koje su domaći liječnici mrsili svoje brade i čudili se na veliko. Imadoh dovoljno sreće pa sam nekome slijepcu vratio vid, kojem su tamošnji liječnik i žrec prije toga mazali vjeñe ilovačom s primjesom sline, ne polučivši nikakva uspjeha. Uporabio sam iglu, prema egipatskom načinu, što je uvelike pridonijelo mom ugledu. Ipak, taj je čovjek nakon nekog vremena opet izgubio vid, jer liječenje iglom daje samo privremen učinak...Trgovci i imućnici u Smirni vodili su jalov i raskošan život. Bili su deblji od Egipćana te zato patili od gubitka daha i želučanih tegoba. Iskušao sam svoj nož na njima dok nisu krvarili poput prasaca. Kada su se moje zalihe lijekova istrošile, dobro mi je došlo moje znanje glede prikupljanja trava u prave dane i pod pogodnim mijenama Mjeseca. Jer, o tome su ljudi u Smirni znali vrlo malo, pa se nisam ufao vjerovati njihovim lijekovima. Pretile sam oslobodio bolova u želucu i spasio ih od gušenja, primjenom lijekova

94

koje sam im prodao primjereno njiihovu imovnom stanju. Nisam se upuštao u raspre s nikim, a liječnicima i gradskim uglednicima sam slao darove. Kaptah je o meni širio povoljne glasine, te davao hrane prosjacima i pripovjedačima, napućujući ih neka isklikuju moje cijene po ulicama i tržnicama te čuvaju moje ime od zaborava.Stekao sam poprilično zlata. Sve to nisam potrošio ni poklonio. Uložio sam stečeno zajedno s trgovcima iz Smirne, koji su slali brodove u Egipat, na morske otoke, te u zemlju Hatti. Tako sam imao udjela u mnogo brodova, stotinu ili pet stotina, ovisno o imetku s kojim sam raspolagao. Neki brodovi nisu nikada ponovno viñeni, ali većina ih se vratila, a moji ulozi u njima, sada udvostručeni ili utrostručeni, bili su uneseni u poslovne knjige. Takav bijaše običaj u Smirni, inače potpuno nepoznat u Egiptu. Čak su i siromašni ulagali na takav način, te ili povećavali svoje uloge ili postajali još siromašniji. Deset ili dvadeset njih udruživalo se skupljajući bakrenjake radi kupovine udjela od jedne tisućine vrijednosti broda ili njegova tovara. Zbog takva ulaganja nisam nikad morao držati zlata u svojoj kući, što bi bio mamac pljačkašima. A kada sam zbog potreba moga poziva putovao u druge gradove, primjerice u Biblos ili jon, takoñer nisam morao nositi zlata sa sobom. Jer,trgovci su mi tada davali glinenu pločicu, koju sam mogao pokazati u poslovnim kućama tih gradova, pa time i u drugim gradovima pribaviti novaca kad god sam to poželio. Ali to mi najčešće uopće nije bilo potrebno, jer sam dobivao dovoljno zlata od bolesnika, koji su me čak pozivali da doñem iz Smirne, nemajući povjerenja u svoje gradske liječnike...Tako se sve odvijalo dobro po mene. Napredovao sam i bivao sve imućniji, a Kaptah se udebljao u svojoj skupoj novoj odjeći, te se mazao probranim uljima. Postao je čak drzak, te bijah prisiljen izudarati ga. Ali zašto mi je sve bilo toliko sklono, ne znam objasniti...Usprokos svemu, bijah i dalje usamljen... A ni život mi nije pružao zadovoljstva. Dodijalo mi je čak i vino, jer me nikad nije oraspoložilo nego bi mi od njega lice potamnilo poput čañe. I kad sam ga pio, čeznuo sam jedino za smrću. Zato sam težio stalnom povećavanju svoga znanja, pa ni jednog jedinoga trena tijekom dana ne bih trošio u ludo niti ljenčario. Naime, ako ne bih radio ništa, izjedale bi me misli o meni samom i mojim djelima. A noću bih spavao poput mrtvaca.Upoznao sam bogove u Smirni, težeći saznati posjeduju li kakvu skrivenu istinu. Poput svega ostalog, i ti su se bogovi razlikovali od onih u Egiptu. Njihov je veliki bog bio Baal, surov bog koji je zahtijevao ljudsku krv u zamjenu za svoju naklonost... Njegovi su svećenici bili eunusi. Zahtijevao je i djecu. A i more je bilo pohlepno za žrtvama, pa su trgovci i oni na vlasti morali stalno tražiti nove žrtve. Nije se nikada moglo vidjeti obogaljenih robova, a siromašni su surovo kažnjavani i za najmanje prijestupe. Tako je jedan siromašak, nakon što je ukrao ribu kako bi nahranio svoju obitelj, bio raskomadan i žrtvovan na žrtveniku boga Baala. Na suprot tome, onaj koji je varao na krivim utezima ili nečistim zlatom, nije bio kažnjavan nego bi došao na glas kao lukav trgovac, budući se govorilo: "Čovjek je zato tu, da bi ga varali!" Trgovci i kapetani krali su djecu, da bi je žrtvovali Baalu, čak i iz udaljenog Egipta i s naseljenih obala... A to im se ubrajalo u

95

velike zasluge.Njihovo žensko božanstvo bila je Astarta, zvana još i Ištar, primjerice kao Ištar iz Ninive. Imala je mnogo dojki, a svakog je dana iznova urešavana draguljima i tankim haljama. Služile su je žene koje su zbog nekog razloga bile znane kao djevice hrama, premda to nikako i ni po čemu nisu bile. Na protiv, bile su tamo zbog pružanja zadovoljstva, u vidu poslanstva na koje je božica blagonaklono gledala. Smatralo se to božici ugodnim djelom, a osobito ugodnim ako bi gost poklonio hramu čim više zlata i srebra. Zbog toga su se žene natjecale izmeñu sebe, kako bi se što više svidjele muškarcima. Od djetinjstva su ih učili kako će muškarcima pružiti što više užitka, da bi ovi dali božici što više zlata i srebra. I to je u Egiptu bilo drukčije, jer se smatralo velikim grijehom upustiti se s nekom sveenicom ili ženom iz hrama. Tko je u Egiptu bio u tome uhvaćen, poslali bi ga u rudnike, a hram se morao očistiti.Svoje vlastite žene, meñutim, trgovci Smirne čuvali su s velikom strogošću, zatvarajući ih u kuću i odijevajući ih od glave do pete u gusta tkanja, kako ne bi dovodile u napast tuñince. Muževi su, meñutim, posjećivali hram... radi promjene i pribavljanja naklonosti božice.Tako je to bilo u Smirni, jer tamo ne bijaše kuća naslada kao u Egiptu. A ako nekome žene u hramu nisu bile po ćudi, mogao se oženiti ili si kupiti robinju. Robinje se moglo kupiti svakodnevno, budući da su stalno stizali u luku brodovi sa ženama i djecom na palubi... Bilo ih je svake vrste i boje, punašnih i mršavih, za zadovoljavanje svačijeg ukusa... Bogalje i nesposobne pak kupovalo je gradsko vijeće po niskoj cijeni, namijenivši ih žrtvovanju u slavu boga Baala. Pri kupovini su se smijali i tapkali njihove obraze te se još hvalili kako su lukavi i time uspjeli obmanuli svog boga. A ako je rob bio vrlo star, bez zubi i nogu, smrtno bolestan, stavili bi bogu zavoj preko očiju, kako ne bi opazio te mane, nego se naslañivao samo vo-njem krvi koja je tekla u njegovu čast.I ja sam prinio žrtvu Baalu, budući da je bio gradski bog i bilo je razborito težiti za njegovom naklonošću. Bio sam Egipćanin i zato mu nisam kupovao ljudskih žrtava. Davao sam mu zlato. Ponekad bih posjetio i Astartin hram, koji se otvarao predvečer, radi slušanja glazbe i promatranja plesa poklonica hrama koje, kako već rekoh, nikako ne bihnazvao djevicama. Izvodile su razbludne plesove u slavu svoje božice. Budući da je bio takav običaj, lijegao sam s njima, te se divio postupcima kojima su me učile, a o kojima nisam znao ništa. Ali to me nije veselilo i činio sam sve iz puke znatiželje. Kada su me naučile što su znale, dosadile su mi i više nisam posjećivao njihov hram. Prema mom sudu, nije bilo znanja i postignuća toliko jednoličnog poput njihova.Kaptah je pak tresao glavom, zabrinut za mene, budući je moje lice starjelo, brazde izmeñu mojih obrva se produbljivale, a srce mi je bilo zapečaćeno. Kaptah je želio neka si pribavim robinjicu koja bi mi pružala zabave u trenucima opuštanja, kad već nisam mogao uzeti ženu koja je pripadala tuñem narodu. Nisam se kretao ni po egipatskoj naseobini, pa se nisam mogao zabavljati ni sa ženama kojima su muževi bili na putu ili su bili pozvani na vojnu službu u unutrašnjost. Kaptah se brinuo za kuću i rukovao mojim novcem, pa je

96

tako jednoga dana kupio djevojku za mene, koja je bila po njegovu ukusu. Oprao ju je, odjenuo i pomazao uljima, pa mi je pokazao jedne večeri, kada sam umoran nakon dnevnoga posla, jedino želio mirno poći na spavanje.Ta je djevojka bila s morskih otoka. Bila je punačka, bijele kože, besprijekornih zubi, a oči su joj bile okrugle i blage poput očiju neke junice. Gledala me sa štovanjem, pokazajući strah prema tuñem gradu u kojeg je dopremljena. Kaptah je veličao njene draži s najvećom ozbiljnošću. Želeći mu ugoditi, primio sam je. Tako sam počinio sve što sam mogao, kako bih se spasio svoje usamljenosti. Ali moje srce nije bilo zadovoljeno i nisam mogao prisiliti sebe nazvati novodošlu djevojku svojom sestrom.Ukazujući joj ljubaznost pogriješio sam, jer je postala napasna i ometala me u razgovoru s novim pacijentima. Jela je mnogo i debljala se, vječito zahtijevajući dragulje i novu odjeću. Slijedila me u stopu, u stalnoj želji za uživanjem sa mnom. Pritom nije bilo probitka od mojih putovanja u unutrašnjost i u gradove duž obale... Pri povratku ona je bila prva koja me pozdravljala, sa suzama u očima i progoneći me u želji da se odamo bludu. Nije pomoglo ni kad sam je počastio batinom, jer se uspalila još više, diveći se mojoj snazi. Život u mom domu postao mi je nepodnošljiv.Konačno je htjedoh prepustiti Kaptahu, koji ju je u ostalom i odabrao po svom ukusu, neka uživa u njoj. No ona ga je počastila udarcima i ugrizima, te ga proklinjala na jeziku grada Smirne, od kojeg je naučila nekoliko riječi, ali i na jeziku svojih otočana... A taj ni Kaptah niti ja nismo razumjeli. Nije pomoglo ni kad bismo je obojica tukli, jer je nakon toga još više navaljivala, u želji za sjedinjenjem svoga tijela s mojim.Skarabej mi je tada ponovno donio sreću. Jednoga je dana kralj Aziru, vladar Amorićana odnosno njihove pokrajine Amurru, koja je ležala u unutrašnjosti, smjerio k meni. Liječio sam mu zube, te napravio jedan zub od slonovače kao nadomjestak za njegov izbijen u jednoj bitci. Ostale pak oštećene zube prevukao sam mu zlatom. Za boravka u gradu, savjetujući se s vlastima o upravljačkim poslovima, posjećivao me svakodnevno. Tako je upoznao i moju robinju, koju sam zvao Keftiu prema morskim otocima, budući da nisam mogao izgovori njeno pogansko ime. Svidjela mu se. Taj je Aziru bio bjeloput i jak poput pravog bika. Njegova je brada bila crno-modra i sjajna, a oči su mu bile pune nekog tamnog sjaja. Zato ga je Keftiu počela gledati s čežnjom - budući da žene uvijek privlači i osvaja ono što je novo... On se ponajviše divio njenoj gojaznosti, a grčka odjeća kakvu je nosila upravo ga je raspalila. Jer premda je pokrivala vrat, grudi je ostavljala obnažene... A on je bio navikao vidjeti žene zaogrnute od glave do pete.Na koncu više nije mogao obuzdati svoju žudnju, pa mi je uz duboke uzdahe rekao:- Uistinu si mi prijatelj, Sinuhe Egipćaninu! Popravio si mi zube i učinio da moja usta blistaju zlatom kada ih god otvorim, što će znatno povećati moj ugled u zemlji Amurru. Za to ću te podariti toliko da ćeš dići ruke u čudu! Unatoč tome, prisiljen sam ti nanijeti bol, premda to ne želim. -Malo je zastao, te nastavio:- Kad god su moje oči spazile ženu u tvojoj kući, godilo mi je to... I više nikako ne mogu obuzdati svoju žudnju za njom. Ta me žudnja razdire poput divlje mačke i cijelo tvoje umijeće ne može

97

izliječiti tu bolest! Moja je žudnja tolika te je nazivam bolešću... Ne vidjeh nikada neku poput nje i mogu dobro zamisliti koliko uživaš kada ti noću grije ležaj. - _Lpnpvno je zastao, uzdahnuo i potom nastavio:- No ja je želim od tebe, jer je želim učiniti svojom ženom medu drugima i osloboditi je ropstva. Kažem ti to otvoreno, jer si pravičan čovjek, a i platit ću ti koliko god zatražiš... Ali, isto tako otvoreno ti kažem, ne predaš li je dragovoljno, doći ću i uzeti je silom te je odvesti u moju zemlju, gdje je nikad nećeš naći čak i ako se usudiš poći tražiti je. A ako pobjegneš s tom ženom iz Smirne, pronaći ću vas. Moji će te ljudi naći i na kraju svijeta, tebe ubiti, a nju dovesti k meni. Sve ti to govorim jer sam pošten čovjek i tvoj prijatelj, pa te ne želim zavaravati lažnim i prijetvornim riječima.Na te njegove riječi podigoh ruke u oduševljenju, no Kaptah koji je prisluškivao naš razgovor, počeo je čupati kose i jadikovati:- Uklet je ovaj dan! Bilo bi bolje da se moj gospodar nikad nije rodio, jer mu sada želiš uzeti jedinu ženu u kojoj je našao zadovoljstva... Ni na koji se način takav gubitak ne može nadoknaditi, jer je mom gospodaru draža od sveg zlata na svijetu, od svih dragulja, od sveg tamjana. Ona je ljepša od punoga Mjeseca, a njen je trbuh okrugao i bijel poput kupa pšenice, premda ga još nisi imao prilike vidjeti. A njene su grudi poput dinja, što ti tvoje roñene oči mogu posvjedočiti.Tako je on dalje blebetao, jer otkad je došao u Smirnu naučio je običaje trgovaca i nadao se dobroj cijeni, premda obojica nismo ništa toliko žarko željeli kao riješiti se djevojke.Kada ga je Keftiu čula, zaplakala je i ona, govoreći kako me nikad neće ostaviti... Ali je istodobno, kro plač i suze, zadivljeno zirkala kroz razmaknute prste prema mom gostu i njegovoj kovrčavoj bradi.Podigoh ruke, sve ih stišah, te poprimih ozbiljan izraz.- Aziru, Kralju zemlje Amurru i moj prijatelju! Uistinu je ova žena draga mome srcu i ja je nazivam sestrom svojom, ali tvoje mi je prijateljstvo draže od bilo čega drugog. U znamen tog prijateljstva, dat ću ti je bez naplate. I molim te, primi je i učini joj sve ono za čim divlja mačka u tebi žudi. Jer, ako se ne varam, njeno ti je srce sklono, a ona će biti zadovoljna, jer i u njenom tijelu vreba mnogo divljih mačaka.Aziru je glasno uzviknuo od zadovoljstva:- Ah, Sinuhe, Egipćanin premda si, a zna se kako sva zla dolaze iz Egipta, od danas moj si brat i moj prijatelj! Kroz cijelu zemlju Amurru tvoje će ime biti blagosiljano. Kao moj gost sjedit ćeš mi s desna, ispred svih drugih, pa makar to bili i kraljevi. Na to prisižem!Smijao se toliko te su mu svi zubi blještali. Tada je pogledao Keftiu, koja je prestala plakati, a lice joj se izmijenilo... Aziru ju je gledao užarenim očima, zgrabio je za ruke tako da su se dinje zatresle, pa ju je ponio i ubacio u svoju nosiljku kao da je laka poput pera. Neko ga vrijeme nitko nije viñao, premda smo znali da nije napustio grad. Bio se zatvorio u gostonici tijekom puna tri dana i tri noći. I sigurno se tu radilo o vrlo nezasitnim divljim mačkama, kad su se toliko dugo i neprekidno meñusobno hranile. Kaptah i ja smo se radovali, jer smo se riješili nametljivice. Ipak

98

me je moj rob prekorio što nisam zatražio baš ništa za razmjenu, s obzirom da bi mi Aziru dao sve što bih upitao. Meñutim, ja sam mu objasnio:- Dajući mu tu djevojku, osigurao sam njegovo trajno prijateljstvo... Nitko ne zna što sutrašnji dan može donijeti. I premda je zemlja Amurru malena i nevažna, a uz to i ništa do li ispaša za magarce i ovce, prijateljstvo jednog kralja je ipak prijateljstvo kralja, a njegova vrijednost može se pokazati većom od zlata.Kaptah je tresao glavom, ali i pomazao skarabeja mirhom i stavio svježeg gnoja pred njega, u znak zahvalnosti što smo se riješili Keftiu.Prije nego je Aziru otišao u svoju zemlju, pozvao me k sebi. Naklonio se preda mnom do tla, te rekao:- Ne dugujem ti ništa, Sinuhe, jer si mi dao ono što se ne može namiriti darovima. Djevojka je još uzbudljivija nego sam i pomišljao! Njene su oči poput izvora bez dna, a nije mi dosadila premda je istisnula moje sjeme iz mene onako kako se tiješti ulje iz maslina. Želim biti iskren prema tebi: moja zemlja nije bogata, pa ne mogu priskrbiti zlata na drugi način osim naplaćivanja poreza trgovcima koji prolaze ili ratujući sa susjedima, a tada Egipćani navale na mene poput konjskih muha i često izgubim više nego što priskrbim. Zato te ne mogu darivati onako kao što to tvoje djelo zaslužuje. No obećavam ti: kada god doñeš k meni i što god zatražiš, dat ću ti ako to bude umojoj moći. Samo nemoj od mene tražiti ovu ženu i konje, jer konja imam samo nekoliko i trebam ih za svoja bojna kola. A ako te bilo koji čovjek razgnjevi ili uvijedi, pošalji samo riječ i moji će ga ljudi smaknuti, ma tko bio. Nitko za to neće saznati, a tvoje ime pritom neće biti spomenuto. Toliko je veliko moje prijateljstvo prema tebi...Tada me zagrlio na sirijski način. Spoznao sam kako me štuje i divi mi se, jer je uzeo zlatan lanac sa svog vrata i objesio ga oko moga. Njegov dubok uzdah kojim je to popratio, istodobno je svjedočio koliko mu ta žrtva teško pada. Zato skidoh sa svog vrata zlatan lanac dobiven od najbogatijeg brodovlasnika u Smirni, kao nagradu što mu spasih ženu pri teškom poroñaju, te ga objesih oko njegova vrata. Tom razmjenom nije ništa izgubio, što ga je jako odobrovoljilo. Te se tako rastasmo.Sada, nakon što sam se riješio žene, srce mi je bilo lagano poput ptice. Moje su oči željele vidjeti nove stvari, te bijah ispunjen nemirom i željom da napustim Smirnu. Ponovno je došlo proljeće i u luci su brodovi opremani za duga putovanja. A kad se zemlja počela zelenjeti, svećenici su izašli iz grada kako bi ponovno iskopali svoga boga Tamuza, kojeg su uz brojne tužbalice, trapljenje i krvavo mučenje samih sebe pokopali prethodne jeseni.Nemajući drugog posla, pošao sam za svećenicima i mnoštvom. Zemlja je bila svijetlo zelena, na drveću je pupalo lišće, golubovi su gukali, a žabe kreketale u ribnjacima i jezerima. Stigavši do groba boga Tamuza, svećenici su odvalili kamen s groba, izvadili svoga boga te klicali od radosti, zato jer je prema njihovoj tvrdnji opet uskrsnuo. I narod je počeo veselo klicati, urlati, mahnitati i lomiti grane na drveću, te piti vino i pivo pod razapetim platnenim natkrovljima koja su trgovci na brzinu podigli oko groba. A kad je

99

pala noć, žene su svukle odjeću i potrčale preko livade. Nitko ih nije pitao jesu li udate ili ne, nego je svatko zgrabio onu koju je prvu mogao dohvatiti, pa su livade i obronci vrvjeli od parova. I u tome su se razlikovali od Egipćana. Pri pogledu na njih osjetio sam zavist, misleći kako sam već vrlo star, kao što je i Crna Zemlja starija odLiostalih zemalja. A ovo ovdje bili su mladi narodi, koji su svoje bogove slavili na svoj način.S proljećem je stigao i glas o uobičajenim nemirima. Kabirci su provalili iz pustinje i pustošili duž sirijskih granica od juga prema sjeveru, spaljujući sela i opsjedajući gradove... Ali prispjele su i faraonove čete, kroz Sinajsku pustinju iz smjera Tanisa, te zaratile s Kabircima. Zarobili su njihove vojskovoñe i potisnule neprijatelja natrag u pustinju. To se ponavljao svakog proljeća, otkad se pamti...Ovaj puta, meñutim, stanovnici Smirne bijahu posebice uznemireni. Jer, grad Katna, kojeg su držale egipatske snage, bio je opljačkan, njegov kralj ubijen, a svi su Egipćani bili izloženi maču, bez milosti prema ženama i djeci. Na dalje, nitko nije bio zarobljen i zatočen radi otkupnine. Takvo se nešto nije pamtilo, koliko seže sjećanje, jer su Kabirci do tada izbjegavali utvrñene gradove...Rat je tako izbio u Siriji, a ja nikad nisam svjedočio ratu. Pohitao sam pridružiti se faraonovim snagama i vidjeti kriju li neke za mene skrivene istine. A htio sam i proučavati ozljede zadane ratnim toljagama i drugim oružjem. No pošao sam ponajprije zato jer je zapovjednik četa bio Horemheb, a u svojoj sam usamljenosti čeznuo ponovno vidjeti lice prijatelja i ponovno čuti njegov glas.Otplovio sam brodom duž obale, te nastavio put u unutrašnjost prateći opskrbljivačke postrojbe... U njima su bili tovari žita na volovskim zapregama i magarci nakrcani vrčevima ulja i vina, kao i vrećama luka. Stigli smo u malen grad smješten na brdu i opasan zidom. Ime mu je bilo Jeruzalem... Malena egipatska postrojba smjestila se ovdje, a tu je i Horemheb postavio svoj stožer. Glasine koje su prispjele u Smirnu osjetno su pretjerale glede brojnosti njegovih četa. One su uključivale tek odred bojnih kola i nekoliko tisuća strijelaca i kopljanika. A za kabirske se horde govorilo, ima ih poput pijeska u pustinji...Horemheb me primio u prljavoj kolibi od blata, rekavši:- Nekoć sam znao nekog Sinuhea... I on je bio liječnik, a i moj prijatelj!Proučavao me je, zaveden sirijskim ogrtačem kojeg sam prebacio preko ramena. Poput njega, i ja sam bio ostario, a i lice mi se izmijenilo. Prepoznao me i smijao se, podižući svoj službeni zlatom opleten bič, u znak pozdrava....»i- Tako mi Amona, to je uistinu Sinuhe! Smatrao sam te mrtvim. -Istjerao je svoje stožerne časnike i pisare s njihovim kartama i papirima, te naložio neka se donese vina. - Čudesni su putovi Amona ,pa smo se ponovno sreli ovdje u Crvenoj Zemlji, u ovom prljavom bijednom gradu...Na njegove riječi srce mi se uzbudilo u grudima, te spoznadoh koliko mi je nedostajao. Ispričao sam mu, koliko sam smatrao potrebitim, o svom životu u meñuvremenu i o pustolovinama. Na to mi je rekao:

100

- Ako hoćeš, možeš poći s nama i podijeliti slavu rata! Smjeram tako zapržiti tim ušljivim Kabircima te me nikada neće zaboraviti i zamrzit će dan kad su se rodili. Kada smo se upoznali bio sam pravi žutokljuni momak, a ti si bio svjetski čovjek i dobro me posavjetovao. Učio sam; učio sam! A sada nosim zlatan bič u ruci, kao što vidiš. No to sam zaslužio ponižavajućom i sramotnom službom u faraono-voj tjelesnoj postrojbi, hvatajući razbojnike i osuñenike koje je faraon u svom ludilu oslobodio iz rudnika. Zadali su nam podosta nevolja prije nego ih uništismo.Pošutio je malo i nastavio:- Dočuvši o navali Kabiraca, zatražio sam od faraona čete kako bih ih suzbio. Ni jedan viši časnik nije se nadmetao sa mnom oko zapovjedništva, jer bogatstvo i časti obilnije pljušte u faraonovoj blizini nego li u pustinji. Osim toga, Kabirci imaju oštra koplja i njihovi su ratni pokliči stravični, kao što sam se uvjerio. Ali konačno sam mogao steći iskustva i uvježbati svoje čete u pravom boju. Ipak, faraonova jedina briga je bila neka sagradim njegovom novom bogu hram ovdje u Jeruzalemu, te istjeram Kabirce bez prolijevanja krvi!Horemheb je prasnuo u smijeh i udarao se po nogama svojim bičem. Smijao sam se s njim. Potom je zamuknuo, potegnuo još vina i nastavio:- Da budem iskren, Sinuhe, ponešto sam se izmijenio od našeg zadnjeg susreta... Kako to i mora čovjek koji živi u blizini faraona, htio on to ili ne. On me smeta, jer misli duboko i govori o svom bogu, koji se razlikuje od svih ostalih bogova. Često sam osjećao kao da su mi se rojevi mravaca razmilili po mozgu. Nisam mogao usnuti noću, bez vina i žene koja bi mi razbistrila glavu... Tako neobična bijaše njegova božanska uzvišenost. Taj je bog bez obličja,ali nazočan je istodobno posvuda. Prikazuju ga kao krug s rukama, kojima blagosilja sve što je stvorio, a rob i gospodar jednaki su u njegovim očima. Reci mi, Sinuhe, nije li to buncanje bolesna čovjeka? Mogu jedino misliti kako ga je ugrizao bijesan majmun dok je bio malen! Jer, tko bi osim luñaka mogao zamišljati kako se Kabirce može potući bez prolijevanja krvi? Dat ćeš mi za pravo kada začuješ njihovu ratnu viku. A faraon neka pere ruke, ako mu je to nakana. Ja ću rado pred njegovim bogom preuzeti taj grijeh na sebe i smrviti Kabirce pod mojim bojnim kolima.Ponovno je pio.- Horus je moj bog, ali nemam ništa ni protiv Amona. Ipak vidim, Amon je postao previše moćan... A novi se bog ustoličio njemu u oporbi, kako bi ojačao faraonovu vlast. To mi je osobno priopćila Kraljica Majka, a ponovio i Eie, svećenik koji sada drži zakrivljen štap iznad faraonove desne ruke. Uz pomoć Atona smjeraju pobijediti Amona ili mu barem ograničiti moć, budući da nije primjereno što Amonovi svećenici vladaju Egiptom povrh faraonove glave. To zvuči kao državnička mudrost, a kao ratnik mogu dobro razumjeti prijeku potrebu za novim bogom. Ako se faraon zadovoljava tek podizanjem hramova i plaćanjem doprinosa svećenicima u njegovoj službi, nemam na to prigovora. Ali faraon previše misli i govori o sebi. U svakoj prigodi, prije ili kasnije, razgovor navodi na sebe, izluñujući one oko sebe još više nego što je on sam. On govori kako živi za istinu! Ali istina je poput oštra noža u

101

rukama djeteta. Nož treba nositi u njegovim koricama i rabiti samo kada iskrsne potreba. Tako je to s istinom... A istina ni za koga nije toliko pogibeljna koliko za vladara.Potegao je nov gutljaj vina.- Zahvaljujem svom sokolu zato što sam mogao napustiti Tebu... Jer taj grad zbog svega toga kipti poput legla zmija. A ja se ne želim uvaliti u prepirku bogova. Svećenici Amona već šire zgodne pričice o faraonovu podrijetlu i potpaljuju na bunu protiv novoga boga. Njegovo vjenčanje je takoñer pobudilo ogorčenje i zgražanje, jer je princeza iz zemlje Mitani, koja se još igrala s lutkama, iznenada preminula... Faraon je pak uzdigao Nefertiti, kći svećenika Eiea, da mu bude kraljevska družica. Nedvojbeno je ta Nefertiti lijepa idobro se odijeva. No i vrlo je svojeglava, a po mnogo čemu prava kći svoga oca.- Kako je umrla princeza iz zemlje Mitani? - upitao sam, jer sam se sjećao uplašenog djeteta koje je širom otvorenih očiju motrilo Tebu, dok su je nosili, okićenu i ukrašenu poput slike, duž Ceste ovnova prema hramu.- Liječnici su izjavili, nije mogla podnijeti podneblje -smijao se on. - Ali to je bezočna laž, jer je opće poznato kako ni jedna zemlja nema tako zdravo podneblje poput Egipta. No ti i sam znaš: stopa smrtnosti je meñu kraljevskom djecom visoka! Viša od one u siromašnim četvrtima, premda je u to teško povjerovati... Najmudrije je ne spominjati nikakva imena, ali ja bih zaustavio svoja bojna kola ispred kuće svećenika Eiea, kad bih se usuñivao.Potom poñosmo spavati, Horemheb u kolibu, a ja u šator koji mi je stavljen na raspolaganje.Ujutro me probudila jeka rogova i mogao sam vidjeti vojnike kako stupaju u četama. Usporedo su narednici trčali duž redova i vikali na vojnike, udarali ih šakama i tukli bičevima. Kada su svi bili postrojeni, Horemheb je istupio ih prljave kolibe. U ruci je nosio zlatan bič, kao znak svog dostojanstva. Jedan sluga mu je držao suncobran povrh glave i tjerao muhe od njega posebnom lepezom za tu namjenu. Horemheb je oslovio vojnike:- Egipatski vojnici! Kad kažem egipatski vojnici, mislim time i vas, prljave crnce... I vas zamazane sirijske kopljanike... Kao i vas Sardance, a i upravljače bojnih kola, koji me u ovom životinjskom čoporu što bleji možda ponajviše podsjećate na egipatske vojnike. Bio sam dobrohotan prema vama, vježbao vas s mnogo strpljivosti... Ali sad je strpljivosti kraj i više neću voditi vaše vježbe. Jer vi se spotičete o vlastita koplja, već pri odlasku na vježbalište. A kad u trku izbacujete strijele, lete one u svim nebeskim pravcima, gubite ih i ranjavate jedni druge. To više ne možemo dopustiti... Slava neka je faraonu i neka njegovo tijelo bude očuvano za vječnost! Zbog toga vas danas vodim u bitku, jer su mi izviñači javili kako su se Kabirci uokolili iza planina. Koliko ih ima, ja vam ne mogu reći, jer su ti izviñači u strahu podbrusili pete i nisu zastali kako bi prebrojili neprijatelja. Nadam se, ima ih dovoljno da vas sve dokrajče, te me time poštede daljnjeg gledanja vaših bijednih lica. Tada ćuse moći vratiti u Egipat i podići vojsku pravih muževa koji vole slavu i ratni plijen. Pružam vam posljednju priliku! Ti, podčasniče s rascijepljenim nosom, ritni onu svinju tamo, koja se za vrijeme moga govora grebe po zadnjici! Da, danas vam dajem posljednju

102

priliku...Divlje je zurio u postrojbe... 1 to je imalo učinka! Nitko se od njih nije usudio ni trepnuti. Tada je nastavio svoj govor:- Povest ću vas u boj. I trebate znati, svaki od vas, ja ću biti na čelu! I neću se zaustavljati da vidim slijedi li me tko od vas. Jer ja sam sin Horusa; sokol leti preda mnom. I mislim svladati Kabirce, pa makar to morao učiniti sam. Premda, kažem vam sada, ove će večeri s moga biča teći krv, jer ću svojim vlastitim rukama šibati svakog tko me neće slijediti. A mogu vam reći, moj bič grize i jače i dublje od kabirskih kopalja, koja su od slabog bakra i krhka. Kabirci nisu strašni ni po čemu osim po svom glasu, koji je doista stravičan. Strepi li itko od vas pred vriskom, neka si zamaže uši ilovačom. Neće pritom biti nikakve štete, jer od kabirske dreke i onako nećete čuti zapovijedi. Zbog toga neka svatko slijedi svoga zapovjednika, a svi zajedno sokola. Moram vam reći i to kako se Kabirci bore u divljem neredu, kao stada stoke. Ja sam vam, na protiv, utuvljivao u glavu: održavajte poredak! I osobito vježbao strijelce neka tek na dobivenu zapovijed ili znak istodobno odapinju strijele. Zato neka Set i svi vragovi ispeku onoga koji prerano baci koplje ili odapne strijelu bez cilja. Ne idite u boj jadikujući poput starih žena. U najmanju ruku barem hinite muževnost, jer vi nosite bedrene pregače, a ne ženske suknje! Pobijedite li Kabirce, smijete podijeliti njihova stada medu sobom, kao i svu ostalu njihovu imovinu, te ćete se obogatiti jer su prikupili mnogo plijena u gradovima koje su opljačkali. Ne kanim za sebe zadržati ni jednoga roba, ni vola... Možete sve podijeliti izmeñu sebe. Možete uzeti i njihove žene. Vjerujem, noćas ćete uživati u valjanju s njima, jer kabirske su žene lijepe i vatrene, a osim toga vole smione ratnike.Horemheb je zastao i promatrao svoje ljude, koji su u jedan mah ispustili snažan usklik, udarili kopljima po svojim štitovima, te zavitlali svojim lukovima. On se nasmiješio i pucketnuvši bičem nastavio:- Vidim, gorite od želje za borbom... Ali, prije toga moramo posvetiti hram novom faraonovom bogu Atonu. On je po naravi neratoboran bog, pa si mislim kako baš nećete njime biti osobito oduševljeni. Zato će glavne snage krenuti odmah, a pričuvne ostati radi posvećenja hrama. Time ćemo priskrbjeti faraonovu naklonost. Pred vama je dugo stupanje... Želim, naime, da uñete u bitku što umorniji, bez snage za bijeg... Ali zato dovoljno hrabri kako bi se borili za svoj život.Ponovno je nemarno mahnuo svojim bičem, a postrojbe su mu ponovno kliknule.Potom je rijeka ljudstva u neredu krenula iz grada. Svaka je četa slijedila svoj vlastiti znak, nošen na koplju. Te su oznake bile lavlji repovi, sokoli i krokodilske glave, koje su kretale u bitku ispred njih. Lagana bojna kola po-tekoše naprijed raščistiti put. No časnici koji su imali najviše položaje ostali su otraga i slijedili Horemheba u hram, koji je stajao na uzvišici na rubu grada. Putem sam čuo više časnike kako mrmljaju: "Zar je ikada toga bilo ili se čulo, da najviši zapovjednik ide u bitku na čelu četa. To mi ni u kojem slučaju nećemo učiniti, jer je pradavan običaj da se zapovjednike i časnike nosi u nosiljkama iza četa. Ta oni jedini znaju pisati, a i kako bi inače mogli vidjeti što rade vojnici, te kazniti kukavice koje bježe." Horemheb je čuo što govore, ali nije

103

rekao ništa. Tek se igrao svojim bičem, smijuckajući se.Hram je bio malen i načinjen od drvenih greda. Bio je na brzinu zbijen i omazan blatom. Nije bio nalik drugim hramovima, jer je bio otvoren u sredini, gdje je stajao žrtvenik. Nije se moglo vidjeti nikakvog boga ni njegova lika... Zato su se zbunjeni vojnici osvrtali uokolo, tražeći ga. Horemheb im se obratio:- Njegov je bog okrugao i poput sunčeva kotura, pa pogledajte u nebo, ako vaše oči mogu izdržati blještavilo. On pruža svoje ruke povrh vas u blagoslovu, premda sam pun zlih slutnji kako će danas, nakon vašeg stupanja, njegovi prsti povrh vaših leña više biti nalik užarenim iglama.Vojnici su rogoborili i jadikovali kako im je faraonov bog dalek i tuñ. Željeli su takvoga boga pred kojim bi se mogli baciti na tlo, te kojeg bi mogli taknuti rukom ako im to bude dopušteno. Ušutjeli su tek kada je svećenik istupiopred njih. Bio je to vitak mladić neobrijane glave, koji je nosio bijeli plašt preko ramena. Oči su mu bile bistre i čeznutljive, a povrh žrtvenika prinio je proljetnoga cvijeća, ulja i vina, što je vojnike potaklo na glasan smijeh. Zapjevao je i svečanu pjesmu Atonu, za koju je bilo rečeno kako ju je skladao sam faraon. Bila je vrlo duga i jednolična, a ljudi su je slušali otvorenih ustiju i s vrlo malo razumijevanja.Najljepši ti si povrh nebosklona, Živući Atone, izvorištu svega postojanja, Kada se uzdižeš na istočnom nebu Sve su zemlje ispunjene tvojom slavom.Lijep ti si, velik ti si, sjajan povrh svijeta. Zrake tvoje obuhvaćaju sve zemlje i njih si stvorio, Povezane zajedno zrakama tvoje ljubavi. Dalek ti si, ali zrake tvoje dotiču tlo, Uzvišen ti si, no tabani tvojih stopala sada su povrh prašine.Svećenik je zatim pjevao o tami, o lavovima koji su se noću išuljali iz svojih brloga, zatim o zmijama, te su se mnogi od slušatelja uplašili. Pjevao je i o sjaju dana i objavio kako ptice jutrom šire svoja krila u slavu Atona. Obznanio je i kako taj novi bog budi djetešce u utrobi majke i daje plodnost čovjekovu sjemenu. Slušajući ga, moglo se pomisliti kako nema ni najsićušnije stvari na svijetu kojom se Aton ne bavi, te kako ni pile ne može probiti lupinku svoga jajeta niti pijukati bez Atonove pomoći.Tvrdio je dalje kako je Aton stvorio nebeski i zemaljski Nil, na što su časnici zarogoborili, jer se miješa u Amonove poslove. Slijedila je tvrdnja da je Aton stvorio godišnja doba i živio u milijunima bića u gradovima i selima, naseljima, u rijekama i na cestama... Svoj uzvišeni pjev svećenik je okončao ovako:Samo ti si u mojemu srcu I nitko te ne poznaje, osim kralja, tvoga sina. Njemu povjeravaš svoje namjere I krijepiš ga svojom snagom, Ti ga pomazuješ snagom. Svijet ti počiva izmeñu ruku ^Onakav kakvog si stvorio; Od tvoga svjetla ljudi žive,A skriješ li im se,Tvoj blagoslov gasne i moraju umrijeti.Život ti si i ljudi žive po tebi.Oči sve se prema tvojoj slavi okrećuSve do trena tvog zalaska,Rad sav prestaje kad izmakneš na Zapadu.Od postanka svijeta,

104

Ti si ga pripremao za dolazak Sina Sunca;Za njega koji se rodio iz tebe,Kralja koji živi za istinu,Za gospodara obaju kraljevinaZa sina Ra-Harahti stvorio si svijetI za njegovu veliku družicu, njegovu voljenu,Kraljicu Dva Kraljevstva, Nefertiti,Koja neka živi i cvjeta na vijeke vijekova.Vojnici su slušali i kopkali svojim nožnim palcima po pijesku. Kada je konačno svečani pjev završio, s olakšanjem su uzviknuli u slavu faraona. Naime, jedino što su spoznali iz svečane pjesme bilo je slavljenje faraona i pozdrav upućen njemu kao sinu boga, što je bilo ispravno i podesno. Jer tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Horemheb je dopustio svećeniku odlazak, a taj mlad čovjek, razdragan poklicima četa, pohitao je napisati faraonu izvješće o dogañaju. Ja pak smatram kako se vojnici nisu osobito radovali pjesmi i mislima koje je ona sadržavala, jer su nožnim palcima kopali po pijesku. A predstojao im je i boj, te mnogima od njih i nasilna smrt u njem.Ljudstvo je otišlo stupajući, zaključno s pričuvnim četama. Slijedila su ih volovska kola i tovarni magarci. Horemheb je odjurio u svojim bojnim kolima, dok su viši časnici produžili u svojim nosiljkama, žaleći se na vrućinu. Ja sam pak bio zadovoljan smještajem na leñima jednog magarca, kao i moj prijatelj glavni komornik. Ponio sam sobom i svoju liječničku torbu, očekujući kako će biti vrlo korisna.Postrojbe su stupale do večeri, s tek jednim kratkim odmorom, za kojeg je ljudstvu bilo dopušteno jesti i piti.Broj onih s ranjavim nogama stalno se povećavao, te su skretali s puta, nesposobni podići se unatoč svim udarcima i šibanju njihovih narednika. Ljudi su naizmjence kleli i pjevali. S produljavanjem sjena počeli su su čuti fijuci strijela sa stijena koje su obrubljivale cestu. Uslijedio bi krik iz redova, gdje bi čovjek pogoñen strijelom skupio ramena ili glavom naprijed pao na tlo. Horemheb se nije zaustavljao radi uklanjanja tih strijelaca nego je neprestance gonio ljudstvo naprijed, sve dok čete nisu prešle u trom kas. Laka bojna kola čistila su sprijeda put, te smo uskoro vidjeli kraj puta ležati tijela Kabiraca, u poderanim plastovima, a po ustima i očima gmizale su im muhe. Neki od naših ljudi izdvojiše se kako bi preokrenuli ova trupla u potrazi za plijenom... Ali na njima nije preostalo ništa što bi bilo vrijedno uzeti.Glavni se komornik znojio na svom magarcu i zamolio me neka prenesem njegov posljednji pozdrav njegovoj ženi i djeci:- Osjećam, ovo mi je sudnji dan. - Objasnio mi je gdje mogu u Tebi pronaći njegovu ženu i preklinjao me neka se pobrinem kako nitko ne bi orobio njegovo tijelo. - Pret-postavivši, dakako - dodao je, uz tmuran kimaj glave -ako do večeri svi ne budemo mrtvi!Konačno se pred nama prostrla široka ravnica na kojoj su se uokolili Kabirci. Horemheb je zapovijedio neka se oglase rogovi i razmjestio je čete za napad. Kopljanici su bili u sredini, a strijelci na oba boka. Bojna kola, osim nekoliko najtežih, uputio je s posebnom zadaćom na neko drugo mjesto, pa su ova odjurila takvom brzinom da se sve prašina uzvrtložila i skrila ih. Od dolina koje su ležale iza brda dizao se dim zapaljenih sela. Kabiraca je na ravnici, kako se činilo, bilo bezbroj... A njihovo urlanje i vriska ispunili su zrak,

105

kada su krenuli prema nama. Njihovi štitovi i vršci kopalja prijeteći su svjetlucali pod sunčevim zrakama. Horemheb je povikao glasno:- Stanite čvrsto, vi krastave žabe, jer ratnika je meñu njima malo. A to što vidite čopor je žena i djece! Sve će to biti vaše prije noći. U njihovim vas loncima čeka topla hrana! Nosite se sada, jer sam već izgladnio poput krokodila!Gomila Kabiraca se prijeteći valjala sve bliže i bliže, a bila je daleko brojnija od naših postrojbi. Njihova se kopljau odsjaju sunca činjahu oštrima, a za mene je bitka izgubila svaku čar. Redovi naših kopljanika su se uzbibali, te su se vojnici ogledavali uokolo isto kao i ja. Narednici su sijevali svojim bičevima i kleli, a ljudstvo očito bijaše preumorno da bi se okrenulo i pobjeglo... Zato zbiše svoje redove. Strijelci su nemirno prebirali po strunama svojih lukova, čekajući na znak.Kada su se Kabirci približili, ispustiše svoj bojni poklič. Taj je urlik bio toliko stravičan te mi je sva krv pobjegla iz glave, a noge mi se podsjekoše. U taj su tren jurnuli, izbacivši strijele dok su trčali. Zvuk strijela bio je "bzzzt", "bzzzt", poput zuja golemih muha. Nisam znao za zvuk koji bi jače uzbuñivao, od ovog pjevanja strijela koje prolijeću pored uha. Ali osokolio sam se zamijetivši koliko su malo štete počinile te strijele, budući da su ili preletjele iznad naših glava ili su bile odbijene štitovima.Tada je Horemheb viknuo:- Za mnom, vi propalice!Njegov vozač je potjerao konje, a vozači ostalih bojnih kola otpustiše uzde svojim konjima i jurnuše za njim. Srijelci ispustiše svoje strijele poput jednog čovjeka, svi složno u isti mah. Kopljanici jurnuše za bojnim kolima. Poklič je izbio iz svih grla, urlik još stavičniji od krike Kabiraca, jer je svaki čovjek vrištao za sebe, kako bi odagnao prepast. Čuo sam i sebe samog kako urlam, punom snagom svojih pluća, te u tome nadoh veliko olakšanje.Bojna kola se uz strašan štropot stuštiše meñu Kabirce koji su napadali, a na samom čelu u prethodnici, povrh vrtloga prašine i oštrica kopalja, blistala je perjanicom urešena Horemhebova kaciga. Iza bojnih kola nastupali su kopljanici, slijedeći svoje bojno znakovlje, lavlje repove i sokolove, dok su se strijelci razmjestili i zasipali ravnicu strijelama, odapinjući složno, u valovima, na zbunjenog neprijatelja.Od tog trena sve je postalo strašnom, zvekećućom, grmećom, vrištećom i urlajućom zbrkom. Strijele su mi fijukale pored uha, a moj se magarac ustrašio i jurnuo usred bitke. Urlao sam i udarao ga nogama, no ne mogoh ga zadržati. Kabirci su se borili odlučno i bez straha, a oni koji su bili oboreni na tlo konjima, još su uvijek nasrtali kopljima na one koji su nadirali preko njih. I mnogi jeEgipćanin bio ubijen dok se prigibao smjerajući odrezati ruku svoje žrtve, u znak pobjede. Zadah krvi ubrzo je prekrio ranije toliko osjetan zadah znoja vojnika, a gavranovi su se kružeći spuštali s neba u sve većim jatima.Iznenada su Kabirci ispustili vrisak bijesa i stali se stubokom povlačiti! Uočili su napad egipatskih bojnih kola, koja bijahu uoči bitke otposlana po posebnoj zadaći... Zaobišla su ravnicu i provalila u kabirski okol! Kabirske su žene bile napadnute, a njihova stada otjerana. Pogled na to Kabirci nisu mogli otrpjeti,

106

već pohitaše u pomoć. Taj im je potez donio propast. Bojna ih kola okružiše i natjeraše u bijeg, a zaostale su napali kopljanici i strijelci. Kada je sunce zašlo, ravnica je bila ispunjena truplima bez ruku, okol je bio u plamenu, raspršena stada goveda su rikala, a sa svih se strana čula vika podivljale rulje.U zanesenosti pobjedom, vojnici su nastavili pokoljem, zabijajući svoja koplja u sve što bi smotrili... Ubijali su čak i ljude koji su već položili oružje, razmrskavajući svojim toljagama glave djeci, te bijesno ispuštajući strijele u podivljalu stoku. Tako je bilo sve dok Horemheb nije zapovijedio neka se oglase rogovi. Na to su se časnici i podreñeni pribrali i svojim bičevima stjerali razularene vojnike na okup. A moj je suludi magarac nastavio galopirati preko bojišta, udarajući me i drmajući na svojim leñima poput vreće brašna, sve dok nisam prestao biti svjestan jesam li živ ili mrtav. Vojnici su mi se smijali i rugali, sve dok konačno jedan od njih nije drškom svoga koplja udario magarca po gubici, te natjerao suludo živinče neka se zaustavi. Tako se mogoh spustiti na tlo. Od tada sam meñu vojnicima bio znan kao Sin Divljega Osla.Zarobljenici su stjerani u ograñene prostore, a oružje je poslagano u hrpe. Pastiri su odaslani prikupljati stada. Kabirci su bili toliko brojni da su mnogi uspjeli pobjeći, no Horemheb je nagañao kako će bježati svu noć i neće im baš biti do povratka na bojište.U svjetlu plamtećih šatora i gorućih tereta stočne hrane, posvećena škrinja je donesena i položena pred Horemheba. Otvorivši je, izvukao je Sahmet, Lavoglavu, čije su se izrezbarene grudi ponosno izdizale u svjetlu vatri. Vojnici, u velikom ushitu, poškropili su je kapima krvi koja je tekla iz njihovih rana, te su pred nju spustili odrubljene ruke, uznak pobjede. Ove su uobličile poveću hrpu, a neki su ljudi na nju donosili po četiri ili pet komada.Horemheb im je dijelio lance i narukvice, iskazujući počast najhrabrijima, promičući ih. On sam bio je sav prašnjav i zamrljan krvlju, a s njegovog zlatnog biča kapala je krv. Ali su mu se oči smiješile njegovim ratnicima, dok ih je pozdravljao i oslovljavao kao svoje drage i vesele razbojnike i razbijače.Za mene je bilo mnogo posla, jer su kabirska koplja i toljage zadali strahovite rane. Radio sam u svjetlu gorućih šatora, a krikovi ranjenih miješali su se s krikovima žena koje su vojnici odvlačili, bacajući kocku za njih. Oprao sam i zašio zjapeće ozljede, trpao natrag utrobu u duboko razrezane trbuhe, te vraćao na mjesto oderane kože glave. A onima čija je smrt bila neizbježna, davao sam piva i opojnih sredstava kako bi mogli mirno izdahnuti tijekom noći.Pobrinuo sam se i za neke Kabirce, kojima su ozljede zapriječile bijeg, te im zašio i previo rane. Ni sam ne znam zašto sam to učinio, osim ako ne zbog primisli kako će Horemheb za njih polučiti bolju cijenu, kada ih proda u roblje, izliječim li im prije toga ozljede. Ali mnogi od njih nisu marili za moju pomoć i radije su iznova razdirali svoje rane, čuvši krikove svoje djece i jadikovke svojih silovanih žena. Skvrčili bi svoje noge, strgnuli odjeću preko glave te bi iskrvarili do smrti.Promatrao sam ih i moj se osjećaj ponosa zbog pobjede smanjio. Kabirci su bili tek siromašan, izgladnjeo pustinjski narod, koje su stoka i žito u dolinama dovodili u iskušenje. Zato bi pošli na te očajničke pohode u Siriju. Bili su očajno mršavi i patili od očnih

107

boljki. Premda su bili hrabri i zastrašujući u ratu i za sobom ostavljali goruća sela i kuknjavu ljudi kao trag, ipak su u meni budili sućut, kada su trgali svoju otrcanu odjeću preko glave i umirali.Slijedećega dana sreo sam Horemheba i poticao ga neka uspostavi čuvan okol, gdje bi se najteže ranjeni vojnici mogli oporaviti, budući da bi njihovo neposredno prebacivanje u Jeruzalem prouzročilo sigurnu smrt na putu. Horemheb mi se zahvalio na pomoći, te rekao:- Nikad ne bih povjerovao da si onoliko smion kao što si jučer pokazao, iurnuvši u središte bitke na svom poludjelommagarcu. Nije ti moglo biti poznato kako posao liječnika u ratu ne počinje prije nego li se bitka okonča. Čuo sam kako te momčad naziva Sinom Divljega Osla, pa ako to želiš, povest ću te u boj na svojim vlastitim bojnim kolima. Očito si pod zaštitom dobre sreće, jer si još uvijek živ, premda ne nosiš koplja ni toljage.- Tvoji ljudi slave tvoje ime i prisižu slijediti te kamo ih god budeš poveo - uzvratih, kako bih mu polaskao. -Ali, kako je to moguće, pa nisi čak ni ranjen, premda si se sam samcat sjurio posred kopalja? Sigurno te štiti neka moćna čarolija! Kako to, da se ničega ne bojiš?- Upravljač mojih kola je vješt - odgovorio je. - A osim toga me štiti i moj sokol, koji će me trebati za velika djela. Prema tome, nema u mom držanju neke velike zasluge ni hrabrosti, jer ja znam kako mi ne mogu naškoditi neprijateljska koplja ni toljage. Vozim se na čelu jer sam pozvan proliti mnogo krvi. Ali, kad sam već pobio mnogo protivnika, prolijevanje krvi me ne raduje. I ne uživam više ni u njihovu kriku dok ih mrve kotači mojih kola. Čim mi čete steknu dovoljno iskustva, te se prestanu bojati smrti, tražit ću i ja, kao pametan zapovjednik, neka me nose iza postrojbi. Jer pravi vojskovoña ne radi prljav i krvav posao, kojeg može završiti i svaki prljavi rob. On radi mozgom, troši mnogo papirusa, govori u pero brojnim pisarima razne važne zapovijedi, koje ti, Sinuhe, ne bi razumio... Kao što se ni ja ne razumijem u tvoje liječništvo, premda poštujem tvoju vještinu. Zbog toga me je gotovo stid što sam uprljao ruke krvlju tih kradljivaca stoke, ali nisam mogao drukčije. Da se nisam vozio na čelu svojih ljudi, oni bi kukavno propali. Ovi su egipatski vojnici, koji već dva pokoljenja nisu omirisali krv, doista bijedniji i kukavniji ološ i od samih Kabiraca.Nisam mogao povjerovati kako se u samom boju nije ni najmanje plašio za svoj život... Ili kad se ispred svojih četa vozio prema uperenim kopljima! Zbog toga sam bio uporan i nastavio:- Koža ti je topla i ispod nje teče vrela krv, kao i kod drugih ljudi. Zar si neranjiv slijedom djelovanja neke čarolije, jer kako bi inače bilo moguće što ne osjećaš straha?- Čuo sam za takve čarolije - rekao je nemarno. - I znam. mnoei voinici nose jakpjacata.pnajlije, koje bi ih tre-bale zaštititi. Meñutim, poslije jučerašnje bitke, nañene su takve amajlije i na poginulima. Zbog toga ne vjerujem u njih, premda mogu korisiti u toliko što neukom čovjeku, koji ne zna ni čitati ni pisati, mogu uliti hrabrost i samopouzdanje u boju. Otvoreno ti priznajem, Sinuhe, to je sve skupa obična balega!- Moj je slučaj sasvim drukčiji - dodao je. - Izabran sam za velika djela... No otkud i kako to znam, ne mogu ti reći. Ratnik ili ima dobru sreću na svojoj strani ili je nema. A ja je imam otkako me moj

108

sokol doveo faraonu. Istina jest, moj sokol ne voli palaču i odletio je da se nikad ne vrati. A dok smo stupali preko Sinajske pustinje, trpeći veliku glad i još veću žeñ, patio sam sa svojim ljudstvom jer sam htio spoznati što oni osjećaju, kako bih im mogao zapovijedati. Jednog dana ugledao sam u nekoj dolini gorući grm. Bila je to živa vatra, obličja velikog grma ili drveta i nije se smanjivala premda je gorjela dan i noć. Zemlja oko te vatre imala je osebujan vonj koji mi je udario u glavu i nadahnuo me smionošću. Smotrio sam taj plamen dok sam gonio svoje čete u lov na pustinjske divlje zvijeri, a nije ga opazio nitko drugi osim mene i mog vozača, koji može posvjedočiti o toj pojavi. Tog sam trena spoznao, ne može me dotaći ni koplje niti strijela, kao ni ratna toljaga, prije nego nastupi moj odreñeni trenutak. Ni o tome ti ne mogu reći, odakle znam, jer nam to ostaje skriveno.Povjerovao sam njegovu obrazloženju i bijah ispunjen strahopočitanjem. Jer, on nije imao razloga izmišljati takvu pripovijest samo kako bi me zabavio. Dapače, teško bih mogao povjerovati da je to tek izmišljotina, budući da je bio čovjekom koji je vjerovao samo u ono što je mogao dotaći svojom rukom.Trećega je dana Horemheb podijelio svoje čete, šaljući dio s plijenom natrag u Jeruzalem. Naime, malo je trgovaca osobno došlo na bojno polje radi otkupa robova, kuhinjskog posuda, žita i drugog plijena. Ostale čete je poslao okupljati podivljala stada. Ja sam uspostavio okol za ranjenike, kojeg je čuvao poseban vod, no velik broj bolesnih je ipak umro. Horemheb je pak sa svojim bojnim kolima potekao progoniti Kabirce, jer je ispitivanjem zatočenika doznao da su bjegunci uspjeli spasiti i otpremiti znatan dio svojih dobara.Poveo me sa sobom protivno mojoj volji. Stajao sam iza njega u bojnim kolima, zagrlivši ga oko pasa i želeći da se nikad nisam rodio. Vozio je kao mahnit, te sam mislio svakog ćemo se trena prevrnuti, a ja ću biti izbačen naglavce u stijenje. Ali se on izrugivao i priopćio mi kako želi da okusim rat, budući da sam i došao radi stecanja spoznaje o ratovanju.On mi je i omogućio spoznaju okusa rata! Gledao sam bojna kola kako su nahrupila na Kabirce poput oluje... Na Kabirce koji su sretno pjevali i mahali palminim granama, tjerajući ukradena stada u svoja skrovišta u divljini. Njegovi su konji gazili žene, djecu i vremešne. Bio je ovijen dimom gorućih šatora. U krvi i suzama Kabirci su spoznali kako je bilo bolje živjeti u bijedi u pustinji i umirati od gladi u svojim špiljama, nego provaliti u bogatu, plodnu Siriju, kako bi natrljali svoju od sunca isušenu kožu uljima i nakrcali se otetim žitom. Tako sam okusio rat, premda to više i nije bio rat nego puk progon i ubijanje. Tako je to potrajalo sve dok Horemhebu nije dodijalo, pa se okrenuo zapovijedivši postavljanje graničnih kamenova koje su Kabirci srušili. Pritom nije dopustio pomicanje graničnih kamenova dublje u pustinju, premda je to mogao lako ostvariti, nego je rekao:- Moram štedjeti ostatke Kabiraca, .kako bih mogao na njima vježbati svoje vojnike. Kad bih sve njih dao pobiti, ne bi više na svijetu bilo mjesta za ratovanje. Već četrdeset godina vlada na svijetu mir, narodi žive u slozi, kraljevi velikih država nazivaju se u pismima braćom i prijateljima, a faraon im šalje zlato kako bi mu u hramovima svojih bogova postavljali zlatne kipove. Zbog toga moram štedjeti Kabirce, jer će ih nakon nekoliko godina, kada malo

109

zaborave sve ovo što su sada doživjeli, glad opet natjerati iz pustinje u plodne doline...Dostigao je svojim bojnim kolima čak i kabirskog boga, te se stuštio na njega kliknuvši poput sokola, razjurivši nosače koji su bacili svoj teret i utekli u brda. Kip je kasnije raskoljen u drvo za potpalu i spaljen ispred Sehmet. Ratnici su se udarali u prsa, govoreći: "Gledaj kako spaljujemo kabirskoga boga!" Ime toga boga bilo je Jehova ili Jahve, a bio je jedini kojeg su ovi pljačkaši imali, te su se morali vratiti u pustinju bez njega. Time su bili jošsiromašniji, unatoč svom ranijem mahanju palminim granama i pjesmama radosti, siromašniji nego što su bili u vrijeme kada su pošli na pohod.Horemheb se vratio u Jeruzalem, koji je bio prepun izbjeglica iz pograničnih predjela. Tamo im je prodao natrag njihovu stoku, žito i posude za kuhanje. Na to su čupali svoju odjeću i uzvikivali: "Ovi su razbojnici gori od Kabiraca!" Ali, nisu bili u nevolji jer su mogli posuditi novac od svojih hramova, trgovaca i skupljača poreza, koji su se takoñer natisnuli u Jeruzalem iz cijele Sirije. Tako je Horemheb pretvorio plijen u zlato i srebro, koje je razdijelio svojim vojnicima. Tada sam shvatio zašto je većina ranjenih preminula usprkos mojoj njezi. Tako je preostalo više plijena za njihove drugove... Ovi su ukrali i odjeću, oružje i blago bolesnih, ne dajući im ni vode niti hrane pa su morali umrijeti. Nije stoga bilo čudno što su neumjesni ranarnici toliko željeli pratiti čete u boj, kao ni okolnost što su se usprkos svojoj nesposobnosti vraćali toliko bogati!Juruzalem je bio pun buke i galame, kao i štropota sirijskih glazbala. Vojnici su rasipali zlato, srebro i bakar na pivo i djevojke koje su doveli sirijski trgovci. Svañali su se i koškali meñu sobom, tukli se do krvi, pljačkali jedni druge, kao i trgovce. Zato se svakog dana na zidinama moglo vidjeti tijela obješena glavom na dolje. Ali, to vojnike nije mnogo smetalo... Tek bi govorili: "Tako je bilo uvijek, tako će i ostati!"To je potrajalo sve dok trgovci, vrativši time svoj novac, nisu otišli. Horemheb je udario porez trgovcima kojeg su plaćali i pri dolasku i pri odlasku. Time je postao bogatim čovjekom, premda je odustao od svog udjela u izravnom ratnom plijenu. Meñutim, bogatstvo ga nije radovalo, jer kada sam namjerio napustiti ga, polazeći natrag u Smirnu, rekao mi je:- Vojna je prošla prije nego li je zapravo i počela... A u ovom pismu faraon me kori za prolijevanje krvi, počinjeno protivno njegovim naredbama. Moram se vratiti u Egipat, zajedno sa svojim štakorima, raspustiti ih i njihovo znakovlje isporučiti na pohranu u hram. Ali, kakve će biti posljedice,ja uistinu ne znam. Jer, ovo su jedine uvježbane čete u cijelom Egiptu! Ostatak vojske nije ni za što drugo do li prljanja zidova i štipanja ženskih trtica na tržnici. Amona mi, lako je faraonu u Zlatnoj Palači pisati pjesme u slavu svom bogu i vjerovati kako se svim narodima može vladati ljubavlju! Ali, kada bi mogao čuti krike obogaljenih muževa i lelek žena u gorućim selima, nakon što neprijatelj prijeñe granice, možda bi mislio drukčije.- Egipat nema neprijatelja - rekoh ja. - Država Dva Kraljevstva je prebogata i premoćna. Isto tako, tvoja je slava prešla granice

110

Sirije, a Kabirci neće po drugi put pomicati granične kamenove. Zašto onda ne bi raspustio čete? Jer, istini za volju, oni bjesne u svom pijanstvu poput divljih zvijeri, njihovi brlozi smrde, a puni su nametnika...- Ti ne znaš što zboriš - odvratio je, zagledan pred sebe i češući se pod pazuhom, jer je čak i zapovjednikova koliba bila puna ušiju. - Egipat je samozadovoljan i time griješi. Svijet je prostran i na skrivenim se mjestima sije sjeme koje će kao žetvu donijeti plamen i razaranja. Čuo sam, primjerice, kako kralj Amorićana revno gomila konje i bojna kola, premda bi mu bilo doličnije plaćati danak faraonu s većom točnošću. Na gozbama njegovi visoki službenici govore samo o tome kako su Amorićani nekoć vladali cijelim svijetom, što je u biti i istina, jer u njihovoj zemlji žive posljednji Hiksi, a zadnji vladar Hiksa je vladao zemljom Amurru.- Taj Aziru mi je prijatelj i tašt čovjek, jer sam mu pozlatio zube. A sve mislim, sada ima druge stvari na pameti, budući da sam dočuo kako je pribavio ženu koja istjeruje snagu iz njegovih slabina, pa će ga uskoro iscrpiti.- Ti znaš mnogo toga - primijetio je Horemheb, motreći me pozorno. - Ti si slobodan čovjek; neovisan čovjek. Putuješ od grada do grada i čuješ mnogo toga što je inače skriveno ušima drugih. Da sam na tvom mjestu i uz to slobodan, putovao bih u svaku zemlju u potrazi za znanjem. Otišao bih u zemlju Mitani, a i u Babilon, te saznao kakva bojna kola Hetiti rabe sada i kako uvježbavaju svoje čete... Posjetio bih i morsko otočje s nakanom utvrditi koliko su veliki tamošnji brodovi, o kojima se toliko govori. Ali, moje je ime poznato diljem Sirije, pa možda ne čujem toliko mnogo. No ti, Sinuhe... Odjeven si u sirijsku nošnju igovoriš jezik kojeg poznaju obrazovani u svim narodima. Ti si istodobno i liječnik, pa nitko ne bi mogao pretpostaviti kako razumiješ išta osim svojeg poziva. Sto više, tvoj je govor jednostavan i u mojim ušima često zvuči djetinjasto, a imaš i otvoren pogled. Ipak znam, tvoje je srce zaključano... I što u njem nosiš, ne zna nitko. Zar to nije istina?- Možda. Ali, što ti to želiš od mene?- Što bi rekao na to, kad bih te dobro opskrbio zlatom? I poslao te u zemlje o kojima sam govorio? Tamo bi se bavio svojom strukom i liječeći siromašne širio slavu egipatskog liječništva i svoju osobnu... Bogati i utjecajni, čak i kraljevi možebitno, slali bi po tebe! A ti bi zavirivao u njihova srca... Slijedeći svoje ugledno zanimanje, tvoje bi oči gledale za mene, a tvoje uši slušale za mene. Potom, po povratku u Egipat, mogao bi me izvijestiti o svemu što si vidio i čuo.- Ne namjeravam se nikada više vratiti u Egipat. Osim toga, to što mi predlažeš, opasno je. Ne čeznem baš za tim da visim glavom na dolje, na nekim zidinama u nekom tuñem gradu.- Nitko ne zna što donosi sutrašnji dan... Mislim, ipak ćeš se vratiti u Egipat. Jer, tko je jedanput pio vodu Nila ne može utažiti žeñi nigdje drugdje. Čak se i lastavice i ždralovi vraćaju svake zime. Zlato je za mene poput prašine i radije bih ga zamijenio za znanje. A to, što spominješ vješanje, za mene je poput zvrndanja muha u uhu. Ne tražim od tebe da činiš zlo ili kršiš zakone bilo kojeg mjesta. Zar svi veliki gradovi ne snube putnika neka posjeti njihove hramove? Zar ne pripremaju svakovrsne gozbe,

111

razonode i zabave samo da bi privukli njega i njegovo zlato? Svugdje si dobro došao, donosiš li zlata!Ponovno me prodorno promotrio i nastavio:- Tvoje je umijeće takoñer dobro došlo u zemljama gdje ubijaju vremešne sjekirom i bolesne ostavljaju u pustinji neka umru, kao što znaš da se čini. Kraljevi su uznositi i vole postrojavati svoje vojnike kako bi ostavili dojam na tuñinca. Ne činiš nikakvo zlo pazeći na to kako ljudstvo stupa i kako su naoružani, brojeći njihova bojna kola i pamteći jesu li krupna i teška ili malena i lagana, namijenjena posadi od dva ili tri čovjeka. Jer, kako sam čuo, neki postavljaju na kola i štitonošu, uz vozača. Značajno je isdobno zapamtiti i jesu li čete dobro uhranjene i sjaje li se vojniciod namazanog ulja. Ili su mršavi i puni gamadi, bolesnih očiju, poput mojih štakora... Priča se, na dalje, Hetiti su otkrili neku novu kovinu te oružje napravljeno od nje može otkrhnuti rubove najbolje bakrene sjekire. Je li to istina, ja ne znam. Moguće su otkrili neki način za otvrdnjavanje bakra? Bilo kako bilo, volio bih znati više. A ponajviše od svega želio bih upoznati srca vladara i njihovih savjetnika. Pogledaj me, Sinuhe!Pogledah ga. Pričinilo mi se kako raste u mojim očima. Bio je nalik bogu, a njegov pogled bio je goruće ugljevlje. Srce mi je zadrhtalo... i prigiboh se pred njim, pružajući ruke u visini koljena.- Vjerujuš li sada - upitao me - da imam moć utjecanja na ljude? I mogu zapovijedati?- Moje mi srce priopćuje kako mi možeš zapovijedati, premda ne znam zašto bi to bilo tako - mucao sam, a jezik mi je odebljao u ustima od straha. - Nedvojbeno ti je namijenjeno zapovijedati mnogima, kako sam govoriš. Zato idem, a moje oči će gledati za tebe i moje uši će slušati za tebe. Ne znam hoćeš li što dobiti kroz ono što ću vidjeti i čuti, jer u stvarima o kojima želiš saznati ja sam nevježa. Ipak ću to učiniti, koliko najbolje znam i umijem... Ali ne za zlato već zato što si mi prijatelj i zato što su bogovi očito tako htjeli. Dakako, pretpostavimo li da bogova uopće ima...- Mislim, nećeš požaliti što si mi prijatelj... Dat ću ti ipak zlata za putovanje! Jer, ako išta znadem o ljudima, ono će ti zatrebati. Ti ne pitaš zašto mi je to znanje dragocjenije od zlata, no to ti mogu reći. Veliki su faraoni slali sposobne ljude na tuñe dvorove, ali poslanici ovog faraona su blesani uškopljena mozga koji ne znaju ništa drugo osim kako trebaju nabirati svoje odore i obnašati svoje časti, te po kojem redosljedu trebaju stajati desno i lijevo od faraona. Stoga ne obraćaj pažnju na njih susretneš li kojeg, a njihov govor neka bude za tvoje uho poput zvrndanja muha.Na rastanku je ipak otklonio svoje dostojanstvo, potapkao me po obrazu, te mi dotakao ramena svojim licem, uz riječi:- Srcu mi je teško zbog tvog odlaska, Sinuhe. Pa ako si i usamljen, što mari? I ja sam usamljen. Nitko ne zna tajne moga srca...Bio sam uvjeren kako zboreći to misli na princezu Baketamon, čija ga je ljepota očarala.Dao mi je obilato zlata, više nego sam mogao i pretpostavljati. Uvjeren sam čak, dao mi je svo zlato koje je stekao u sirijskom pohodu. Opskrbio me i pratnjom do obale, te sam mogao putovati bez

112

straha pred pljačkašima. Kada stigoh tamo, smjestio sam zlato u veliku trgovačku kuću, zamijenivši ga za glinene pločice. One su bile sigurnije za nošenje, jer su lopovima bile beskorisne. Nakon toga sam se ukrcao na brod za Smirnu.Htio bih još spomenuti i jedan moj liječnički zahvat. Pred polazak iz Jeruzalema, otvorio sam jednom vojniku lubanju. Bio je pijan, te je u jednoj tučnjavi pred Atonovim hramom dobio toljagom po glavi. Od toga mu je pukla lubanja. Bio je na izdisaju, nije mogao više ni govoriti, niti podignuti ruku. Lubanju sam mu otvorio, ali ga nisam mogao izliječiti. Tijelo mu je gorjelo u vatri, udarao je oko sebe, a sljedećeg je dana umro...EGIPATSKI BOGOVIIPTAHAMONIZIDAOZIRJSTOTHATORKNUMANUBISKNJIGA VIDan Lažnoga Kralja r—i1Prije nego počnem novu knjigu, moram veličati minule dane kada sam nesmetano putovao kroz mnoge zemlje, stječući znanje. Jer, takva će se vremena teško ponoviti ili vratiti. Putovao sam svijetom koji nije znao za rat punih četrdeset godina! Kraljevi su svuda štitili karavanske putove i trgovce koji su se njima služili, a faraonovi su brodovi pomeli gusare s mora. Granice su bile otvorene. Trgovci i putnici koji su donosili zlato bili su dobro došli u svim gradovima, a meñu ljudima nije bilo gorčine ni nesloge. Ljudi su se klanjali jedni drugima, pružajući na pozdrav ruke u visini koljena, te upoznavali običaje i navade jedni od drugih. Mnogi od obrazovanih govorili su po nekoliko jezika i pisali na dva načina...Polja su navodnjavana i rañala su obilnim žetvama. U Crvenim Zemljama nebeske su rijeke ispunjavale obvezu koju je nama ispunjavao Nil i osvježavale zemlju. Tih je dana stoka sigurno tumarala po ispašama, a pastiri nisu nosili koplja nego su prebirali po svojim sviralama i pjevali vesele pjesme. Vinogradi su napredovali, a voćke se povijale pod svojim teretom. Svećenici su bili pretili i sjajni od ulja i masti, a dim bezbrojnih žrtvovanja dizao se iz predvorja hramova u svim zemljama. I bogovi su cvjetali, bili sretni i milostivi, te se tovili povrh zapaljenih žrtvi. Bogati su postajali još bogatijima, moćni još moćnijima, a siromašni još siromašnijima... kako su to bogovi odredili i propisali. Tako su svi bili zadovoljni i nije bilo mrmljanja.Takvu sam predodžbu imao o tim minulim vremenima... Vremenima koja se nikad neće vratiti, vremenima kada se u mojoj ranoj muževnosti moji udovi nisu umarali od duga putovanja... Vremenima kada su mi oči žudile za novimstvarima, vremenima kada je moje srce žedno saznanja ispijalo svoju mjeru.

113

Primjera radi, kao osvjedočenje o ureñenim i ustaljenim odnosima, mogu navesti sljedeću činjenicu: trgovačka kuća u Babilonu mi je na predočenje glinenih pločica iz Smirne odmah izručila zlato. Na dalje, u svakom se gradu moglo kupiti vino iz luka ili s udaljenih planina. U sirijskim se gradovima cijenilo najboljim vino iz babilonijskih vinograda, a u babilonijskim su se gradovima zlatom plaćala sirijska vina... Moglo se dobiti sve, ako se posjedovalo zlata i srebra. Pa tako i robova raznih boja i uzrasta, djecu, muškarce ih mlade djevojke s kojima se vlasnik nesmetano mogao odati nasladama. Moglo se držati sluge. I još mnogo takvih i sličnih blagodati koje pruža mirnodopsko vrijeme i blagostanje. Ali onaj koji nije imao zlata i srebra, morao je teško raditi svojim rukama. Koža je takvima brzo postajala tvrda i gruba, ruke žuljevite, a leña su mu se grbila. A ako bi netko provalio u kuću bogataša i ukrao mu zlata, kako bi se mogao napiti i zabavljati ili kupiti roba, toga bi uhvatili, pa kao opomenu drugima objesili na zidine s glavom na dolje.Sada, nakon što sam odao priznanje minulim danima, kada je čak i sunce jasnije sjalo i kada su vjetrovi bili ugodniji nego u ova zla i opaka vremena, pripovijedat ću o svojim putovanjima, o svemu što sam gledao i čuo. Ipak, ponajprije moram priopćiti o svom povratku u Smirnu.Kada sam se vratio kući, Kaptah mi je poletjeo u susret, vičući i jecajući od sreće. Bacio se na tlo pred mojim stopalima i uskliknuo:- Blagoslovljen neka je dan koji mi vraća gospodara domu! Vratio si se, premda sam mislio da si poginuo u bitci, budući po svom ustaljenom običaju nisi mario za moje opomene i dobre savjete... Nisam dvojio da si bio rasporen kopljem, nakon što si unatoč mojim upozorenjima bezglavo pohrlio vidjeti kakav je rat. Uistinu je naš skarabej moćan bog, pa te je zaštitio. Neka je blagoslovljen ovaj dan! Moje je srce puno miline pri pogledu na tebe. A ta mi se dragost pretapa kroz oči u suze. I ne mogu ih obuzdati, premda sam zamišljao sebe kao tvog nasljednika i očekivao stupiti u posjed sveg zlata koje si položio trgovcima u smirni. Ipak, ne žalim, za tim imetkom, jer b§z tebe jasam poput djeteta koje je izgubilo svoju majku, a dani su mu mračni. Nisam te ni potkradao više nego ranije... Što više, čuvao sam tvoju kuću i posjed, kao i sve tvoje probitke. Pa si po povratku bogatiji nego li si bio pri odlasku. Oprao mi je stopala i polio vode po rukama, ugañajući mi na sve načine, uz neprekinuto kliktanje, sve dok mu ne zapovijedih nek ušuti.- Brzo sve pripremi, jer krećemo na putovanje koje može potrajati godinama i biti puno raznih poteškoća i nevolja. Idemo u zemlju Mitani i u Babilon, a i na morske otoke.Na to je Kaptah udario u kuknjavu:- Bilo bi bolje da se nikad nisam rodio, da nisam nikad imao dobrih dana! Bilo bi bolje i da se nisam udebljao, postao imućan i uspješan. Jer, što je čovjek uspješniji, to mu teže pada odreći se lagodnosti. Da si otišao na mjesec ili dva, kako si običavao ranije, ne bih rekao ni riječi, ostajući mirno ovdje u Smirni. Ali ako krećeš na putovanje koje će potrajati godinama, možda se nikad nećeš vratiti i ja te nikad više neću vidjeti. Zato moram poći s tobom, noseći našeg svetog skarabeja. Protiv takvih pogibelji trebat će ti mnogo sreće, a bez skarabeja ti bi upadao u ponore na

114

svom putu i bio proboden kopljima pljačkaša. Bez mene i mog dragocjenoga iskustva ti si poput običnoga teleta, kojem je lopov povezao stražnje noge, pa ga nosi kamo god mu se prohtije. Ili, poput čovjeka koji s povezom preko očiju pipka rukama oko sebe, te mu svatko na koga naiñe može ukrasti sve što mu se svidi i što može ponijeti. Tako nešto ja jednostavno ne mogu dopustiti! Jer, ako te već i mora netko potkradati, bolje neka to budem ja. Ta ja kradem uistinu umjereno i u skladu s tvojim imovnim prilikama, pazeći pritom i na tvoj probitak. Ipak, vjeruj mi, bilo bi najbolje ako ostanemo u našoj kući u Smirni...Kaptah je postajao sve drskiji, kako su godine pretjecale... Već je govorio o "našoj kući" i o "našem skarabeju", a plaćajući nešto govorio je o "našem" zlatu.Zamorilo me je sve to, kao i njegove jadikovke. Zato mu odvalih niz udaraca po debeloj zadnjici, kako bi imao opravdan razlog za svoju kuknjavu, pa rekoh:- Moje mi srce kazuje kako ćeš, zbog te svoje drskosti i bezobrazluka, jednog lijepog dana visjeti sa zidina, obješen n nete. Razmisli zato hoćeš li DOĆi sa mnom ili ostatiovdje. A ponajviše od svega, prestani s tim mijaukanjem kada se pripremam na dugo putovanje!Na to je Kaptah konačno zamuknuo i prepustio se svojoj sudbini, pa se pripravismo na polazak. Budući je prisegnuo kako neće nikad više kročiti na palubu broda, pridružismo se karavani koja je kretala put sjeverne Sirije. Htio sam, naime, vidjeti cedrove u Libanonu, odakle je dolazilo drvo za palače i za sveti čun Amona. O samom putovanju malo se može reći. Bilo je mirno, pljačkaši nas nisu napadali. Svratišta su bila dobra i izdašno opskrbljena svim potrebnim, te smo dobro jeli i pili. Na jednom ili dva odmorišta pristupili su nam bolesni ljudi, za koje sam se pobrinuo. Putovao sam u nosiljci, jer su mi magarci prisjeli. Ni Kaptah nije volio magarce, ali nisam mogao dopustiti da sluga sjedi sa mnom u nosiljci, jer bi to naškodilo mom ugledu u očima drugih putnika. Zbog jahanja na magarcu Kaptah je strašno jadikovao i dozivao smrt neka mu se smiluje. Napomenuo sam mu kako bi putovanje brodom bilo brže i udobnije, ali to ga nije utješilo. Suhi vjetar mi je opržio lice, pa ga od tada moram stalno mazati uljem. Prašina me je gušila, a pješčane buhe su mi dodijavale. Unatoč svemu to mi se činilo neznatnom kušnjom, a moje su se oči veselile svemu što sam opažao.Gledao sam velike šume cedrova, koji su bili toliko golemi, te mi ni jedan Egipćanin ne bi povjerovao ako bih pokušao opisati ih. Miomiris tih šuma bio je toliko čudesan, a vodotoci bistri, te mi se činilo kako nitko tko živi u tako krasnoj zemlji u biti ne može biti nesretan. No to je bilo prije nego sam ugledao robove koji su obarali i gulili stabla kako bi ih otpremili do podnožja planina i morske obale. Bilo je strašno osvjedočiti se u bijedu tih robova. Njihove ruke i noge bile su prekrivene zagnojenim ozljedama, prouzročenih korom stabala i njihovim oruñima. A na leñima su imali masnice od bičeva, pune živih muha. Nakon tih prizora promijenio sam mišljenje.Kaptah se pak zabavljao računanjem koliko bi mu bilo bogatstvo za slučaj kad bi svo to drvo bilo njegovo, te još iskrcano na gatovima u Tebi. Njegov je izračun pokazao kako bi skroman čovjek, od jednog jedinog takvog stabla, mogao doživotno hraniti cijelu obitelj,

115

sinove školovati za pisare, a još i kćeri dobro udati. Pokušao je potom prebrojitistabla, ali bilo ih je bezbroj te se na koncu zbunio i počeo iz nova. Ponovno bi zapeo, te je nakon nekoliko sličnih bezuspješnih pokušaja zakukao:- Boli me srce pri pogledu na to, koliko se bogatstvo beskorisno ljulja na vjetru! - pa je, kako ne bi više gledao stabla, prekrio oči svojom haljom. A ja sam zadivljeno osluškivao veličanstveno šuštanje krošnji, zaključivši kako se već zbog pogleda na cedrove ovo putovanje isplatilo.Konačno prispjesmo u grad Kadeš, gdje je bila utvrda s pozamašnom egipatskom posadom. Ali zidovi utvrde bili su nebranjeni, rovovi razrušeni i zatrpani... A časnici i vojnici živjeli su u gradu zajedno sa svojim obiteljima. Na to da su ratnici prisjećali su se samo u dane kada se iz faraonovih skladišta dijelilo žito, luk i pivo. Zadržali smo se u gradu dovoljno dugo kako bi se zaliječile Kaptahove rane na zadnjici, zadobivene od jahanja. Liječio sam mnoge bolesnike, jer su egipatski liječnici u tom mjestu bili nesposobni, a njihova su imena sigurno već davno bila izbrisana iz Knjige Života, ako su kojim čudom ikad u nju bila i upisana... To je bilo razlogom što su bolesnici, koji su imali dovoljno zlata za to, nošeni u zemlju Mitani liječnicima osposobljenim u Babilonu.U Kadešu sam pogledao spomenike koje su postavili veliki faraoni, te čitao natpise koji su veličali njihove pobjede, kazivali o pobijenim neprijateljima i lovovima na slonove. U tom sam si gradu dao izrezati pečat od rijetka i skupocjena kamena, kakav je odgovarao mom dostojanstvu i ugledu. Naime, i pečati se ovdje razlikuju od onih u Egiptu, tj. ne nose se kao prstenje nego obješeni na vrpci oko vrata, a izvedeni su u obliku valjka. Takvim se valjkom zakotrlja preko pločice, pa on ostavlja svoj otisak u glini. Siromašni i neuki samo su ostavljali otisak palca na pločicama, ako su uopće dolazili u prigodu ostavljati svoj znak...Kadeš je neveseo i zamoran grad, usijan od sunca i pun poroka. Zato je čak i Kaptah navaljivao da nastavimo put, premda se strašno grozio daljnjega jahanja na magarcu. Jedina razonoda ovdje bile su karavane, koje su pristizale sa svih strana, jer je Kadeš ležao na raskrižju brojnih trgovačkih putova. No, takvi su skoro svi pogranični gradovi, bez obzira kakav vladar njima upravlja. Časnici i vojnici _ egipatskih, mitangkih, babilonijskih i drugih snaga smatralisu premještaj u ovakve gradove najprostijom kaznom. I nikada nisam vidio časnike i vojnike na službi u takvom gradu gdje je bila smještena stalna posada, kako rade bilo što drugo osim što se, uz sipanje kletvi na račun života, meñusobno tuku, opijaju lošim vinom i zabavljaju s najbijed-nijim ženama, od kojih su imali više neprilika i nedaća nego li užitka.Zato smo uskoro nastavili putovanje i, prešavši granicu, bez smetnji stigli u Naharu. Uskoro smo došli i do rijeke koja je tekla prema jugu, za razliku od Nila koji teče prema sjeveru... Rečeno nam je da smo u zemlji Mitani, te smo platili porez na putnike koji je išao u kraljevu riznicu. Ali kao Egipćane narod nas je pozdravljao s poštovanjem, pristupajući nam na ulicama i govoreći: "Izričemo vam dobrodošlicu! Naša se srca vesele pri pogledu na Egipćane, jer već dugo ne smotrismo ni jednog. Naša su srca istodobno i tjeskobna, jer

116

nam vaš faraon nije poslao ni vojnika ni oružja, a niti zlata. Priča se i kako je našem kralju ponudio nekog novog boga o kojem ništa ne znamo, premda već imamo Ištar od Ninive i nekoliko drugih koji su nas do sada štitili."Pozivali su me u svoje kuće i nudili me hranom i pićem. Dvorili su i Kaptaha, jer je bio Egipćanin, premda samo moj sluga. Tako mi je on rekao:- Ovo je dobra zemlja. Ostanimo ovdje, gospodaru, baviti se liječništvom! Jer, po svemu sudeći, ovi su ljudi neuki i lakovjerni, te će biti lako obmanuti ih.Kralj zemlje Mitani je sa svojim dvorom otišao u planine, kako je to bilo uobičajeno za trajanja vrućeg razdoblja. Nisam ih želio slijediti, budući sam bio nestrpljiv vidjeti čuda Babilona, o kojima sam čuo toliko mnogo... Ali, učinio sam kako mi je Horemheb naložio: razgovarao sam s odličnicima i podanicima.Svi su pričali isto, kako je sve nesigurno i tjeskobno. Zemlja Mitani je nekada bila moćna, no sada se činila poput zemlje nošene zrakom, okružena Babilonijom na istoku, divljim plemenima na sjeveru, a na zapadu Hetitima čija se zemlja zvala Hatti. Što sam više slušao o Hetitima, koji su ulijevali veliku bojazan, to je čvršća postajala moja odluka otputovati i u zemlju Hatti. Ali, prije toga sam želio posjetiti Babilon.Podanici zemlje Mitani bili su maleni rastom. Žene im bijahu lijepe i vitke, a djeca poput lutaka. Moguće su u svoje vrijeme bili moćnim narodom, jer su kazivali kako su nekoć vladali narodima od sjevera do juga, od istoka do zapada. Ali, tako kazuju svi narodi. Sve od vremena velikog faraona ova je zemlja bila ovisna o Egiptu, a kroz dva naraštaja kćeri ovdašnjeg kralja obitavale su kao žene u faraonovoj Zlatnoj Kući. Preci Amenhotepovaca prokrstarili su naharskom zemljom na svojim bojnim kolima s kraja na kraj, a narod je još uvijek pokazivao ploče koje su govorile0 faraonskim pobjedama. Slušajući kazivanje i jadikovke Mitanaca, shvatio sam: njihova je zemlja bila odreñena kao štit Siriji i Egiptu, protiv moći Babilona i divljih plemena, kako bi u svoje tijelo primila koplja namijenjena faraonovoj vlasti. Zbog toga, jedino zbog toga, faraoni su u Mitaniji podupirali kraljevu uzdrmanu krunu, slali mu zlato, oružje1 plaćenike. A puk to nije razumio... Bili su i izuzetno ponosni na svoju zemlju i njenu snagu, te su govorili:- Kći našega kralja, plemenita Taduhipa, bila je veličajna faraonova supružnica u Tebi, premda je bila još dijete i umrla iznenada. Ne shvaćamo zašto nam faraon više ne šalje zlata, pogotovu jer su prema našem sjećanju faraoni voljeli naše kraljeve. I u ime te ljubavi, slali su nam bojna kola, zlato i skupocjene darove...Spoznao sam kako je to zasićen i onemoćao narod, zemlja mu je iscrpljena, sa sjenom smrti na ovdašnjim hramovima i grañevinama. Puk toga nije bio svjestan... Više su pozornosti poklanjali svojoj hrani, pripremajući je na više osobitih načina. Tratili su svoje vrijeme i na iskušavanje nove odjeće, svojih zašiljenih postola i visokih šešira, a bili su i izbirljivi pri odabiru dragocjenosti. Udovi su im bili izduženi kao u Egipćana, a put žena toliko prozirna te se moglo vidjeti plavu krv kako im teče venama. Govorili su i vladali se istančano, a djecu su učili dražesnom hodu, kako mušku tako i žensku. Život je tu bio ugodan. Čak ni u kućama naslada nije

117

ovdje bilo buke ni svaña. Sve je bilo tiho i razborito, pa sam se osjećao nespretno i nezgrapno kada sam ih posjećivao i pritom pio vina. Srce mi je ipak bilo teško, jer sam upoznao rat, te znao: ako je sve ono što se pričalo o Hetitima i njihovoj zemlji Hatti istinito, ..kobuMitanaca je odreñena...Njihovo je liječništvo takoñer bilo na visokoj razini, a njihovi liječnici umješni ljudi koji su znali svoj posao... A i mnogo toga što meni nije bilo poznato! Dobio sam od njih napitak za čišćenje od glista, kojim je taj postupak bio osjetno manje dosadan i neugodan od bilo kojeg drugog te namjene, kojeg sam poznavao. I oni su znali liječiti sljepoću uporabom igle, te sam i u tome postao mnogo vještiji. No nisu znali ništa o otvaranju lubanje i nisu mi htjeli vjerovati kada sam im o tome pripovijedao. Kazivali su kako samo bogovi mogu izliječiti ozljede glave i duševne bolesnike, pa čak i u slučajevima kada za pacijente nije bilo druge nade u oporavak i kada je za njih smrt bila bolje rješenje...Unatoč svemu, taj je narod bio vrlo znatiželjan. Dolazili su me vidjeti i dovodili svoje bolesne, jer ih je privlačilo ono što je tuñe. Kao što su voljeli nositi tuñu odjeću i dragocjenosti, jesti neobična jela i piti uvozna vina, tako su poželjeli i neka se za njih pobrine strani liječnik. Dolazile su mi i žene, smiješile mi se i govorile o svojim tegobama, te se žalile na svoje muževe kako su lijeni i otupjeli, bez muževnosti. Predobro sam shvaćao što smjeraju, ali brižno sam se klonio popustiti im, jer nisam želio prekršiti zakone tuñe zemlje. Umjesto toga davao sam im opojna sredstva s naputkom neka ih smiješaju supruzima u vino. Dobio sam takve mješavine, koje bi čak i mrtvaca potakle na parenje, od liječnika u Smirni, Sirijaca koji su u tom pogledu bili najpametniji i najdomišljatiji na svijetu. Njihovi pripravci za te namjene bili su mnogo moćniji od sličnih sredstava poznatih u Egiptu. Jesu li pak te žene dale primljene pripravke svojim supruzima ili potpuno drugim muškarcima, ja ne znam. No domislio sam se kako daju prednost tuñincima, jer su na svoj način bile bez stege. Tek malobrojne meñu njima su imale i djece, što mi je bio još jedan znamen kako se sjena smrti nadvinula nad njihovu zemlju.Moram spomenuti i kako ti ljudi nisu više znali gdje su granice njihova vlastitog kraljevstva, otkako su pogranični kamenovi neprestance pomicani. Hetiti bi ga otpremili u svojim bojnim kolima i postavili gdje im je bila volja. Ako su pak Mitanci prosvjedovali, Hetiti bi se smijali i izazivali Mitance neka vrate kamenove na mjesto ako tako žele. Ali oni to nisu željeli, jer ako je bilo istinito ono što se o Hetitima pripovijedalo, nikada na svijetu ne bijaše tolikosvirepa, toliko strahovita naroda. Postalo je predajom kako im je najmilija zabava i užitak slušati krikove osakaćenih i motriti krv kako teče iz otvorenih rana. Odsijecali su ruke Mitancima u pograničnom području, ako su se žalili kako im hetitska stada gaze polja i proždiru im žito. Potom su im se izrugivali i govorili neka postave pogranične kamenove natrag na njihova mjesta. Odsijecali bi tim seljacima i stopala, te im govorili neka trče požaliti se svome kralju! Ili bi im rasijecali kožu na glavi i navlačili je preko njihovih očiju kako ne bi mogli vidjeti krajolika kroz koji ih vode ili kamo premiještaju pogranično kamenje. Mitanci su tvrdili, meñu ostalim, kako se Hetiti izruguju i egipatskim bogovima, što je za

118

cijeli Egipat i faraona bio dostatan razlog slanju zlata, kopalja i plaćenika u zemlju Mitani, koje bi ova uporabila za borbu protiv Hetita. Mitancima zapravo nije bilo do rata, već su se nadali kako će Hetite smiriti već sama okolnost što u zemlju Mitani stiže faraonova pomoć. Ja ne mogu pobliže ispričati o svim strahotama i opačinama koje su Hetiti počinili, o svim njihovim surovostima i grozomornim običajima koji kod njih vladaju. Pripovijedalo se kako su gori od skakavaca, jer nakon najezde skakavaca zemlja ponovno rada žito... Ali tamo gdje proñu hetitska bojna kola, ni trava nikad više ne raste...Nisam se više htio dulje zadržavati u zemlji Mitani. Osjećao sam, saznadoh sve što sam želio. Ipak, moj liječnički ponos bio je pozlijeden sumnjama mitanskog visokog učilišta, gdje nisu vjerovali u ono što sam im kazivao o otvaranju lubanje. Tada mi je u svratiste došao jedan ugledan čovjek, žaleći se kako stalno čuje u svojim ušima hučanje mora. Neprestance su ga hvatale nesvjestice, dodao je, pati od mučnih glavobolja... Pa ako ga nitko ne može izliječiti, najradije bi smjesta umro... Na to mu rekoh:- Pristaneš li na otvaranje svoje lubanje, postoji mogućnost da te izliječim... Ipak, vjerojatnije je, čeka te smrt. Od takvog se zahvata oporavi tek jedan od stotine.- Bio bih lud kad ne bih pristao na to - odvratio mi je. - Jer, u tom slučaju ipak imam nade u preživljavanje, u omjeru jedan prema stotinu. Ne vjerujem baš u uspješnost tvoga liječenja, no u smrti pod tvojom rukom nema ogrijesenja pred bogovima, poput onoga kad bih sam sebi oduzeo život. U drugu mku, ako me kojim slučajem izliječiš, radoću ti dati polovicu svega što posjedujem. A to je, bez dvojbe, uistinu spomena vrijedan imetak. Nećeš se pokajati ni ako umrem, jer će i u tom slučaju moj dar biti velikodušan...Pregledao sam ga vrlo temeljito, opipavši svaki dio njegove glave svojim prstima. Ali, moj mu dodir nije prouzročio boli, a niti mu je i jedno mjesto na glavi bilo mekše.Kaptah, koji je bio nazočan ovom pregledu, reče mi:- Kucni ga batom po glavi; ne možeš ništa izgubiti. Kuckao sam batićem na različitim mjestima po njegovojglavi, no nije davao nikakvih znakova. Iznenada je kriknuo i pao u duboku nesvjesticu. Iz toga sam zaključio kako sam našao mjesto gdje bi mu bilo najbolje otvoriti lubanju. Pozvao sam nepovjerljive liječnike i priopćio im:- Možete vjerovati ili ne, ali smjeram otvoriti lubanju ovome čovjeku, s nakanom izliječiti ga... Premda je u ovakvom slučaju smrt mnogo izvjesniji ishod.Liječnici su se podrugljivo smijali:- To će doista biti vrijedno pogledati!Uzeo sam vatre iz Amonova hrama, te pročistio sebe i svog uglednog bolesnika. Sve sam to proveo u svojoj sobi. Kada je podnevno svjetlo bilo najjače, pristupio sam zahvatu. Rasjekao sam kožu na glavi, zaustavio sam obilno krvarenje užarenim željezom, premda sam bio zabrinut zbog patnji koje mu je to nanijelo. Rekao mi je, meñutim, kako te patnje nisu ništa, usporeñene s bolima od kojih pati svakodnevno. Dao sam mu neka popije obilno vina u kojem su bila rastopljena omamljujuća sredstva. Od toga su mu se oči izbuljile nalik očima mrtve ribe, a bio je i dobre volje. Potom sam otvorio

119

kost onoliko pomno koliko mi je to omogućavao pribor kojim sam raspolagao. Pacijent se čak nije ni onesvijestio, tek je istisnuo dubok uzdah i priopćio mi kako je već osjetio olakšanje, čim sam uklonio komad kosti. Tada mi se srce razveselilo, jer upravo tamo gdje sam mu otvorio glavu, zlodusi ili sablast boleštine snijeli su svoje jaje, kako me je Ptahor poučio. Bilo je crveno i odvratno, veličine lastavičjeg jajeta. Uklonio sam ga s krajnjom pomnjom, ispaljujući pritom sve što je vezivalo jaje za mozak. Pokazao sam jaje liječnicima, pa se više nisu smijali. Zatvorio sam lubanju srebrnom pločicom i zašio kožu glave preko nje. Kroz svo to vrijeme pacijent nije gubio svijesti. Kada sam zahvat priveo kraju, pacijentse digao i šetao uokolo zahvaljujući mi iz sveg srca... Više nije čuo u svojim ušima zastrašujuće hučanje mora, a i bolovi su mu nestali!To mi je postignuće donijelo slavu u zemlji Mitani, a ona je potekla ispred mene i u Babilon. Premda, moj je pacijent neposredno nakon zahvata navalio piti vina i veseliti se, tijelo mu se zagrijalo i počeo je buncati. Trećeg dana nakon zahvata napustio je svoj ležaj u bunilu, pao sa zida i slomio vrat. Ali, svi su tvrdili, to nije moja krivica... I na veliko su slavili moje znanje i vještinu.Kaptah i ja smo tada unajmili čamac s veslačima i otputovali niz rijeku u Babilon.Zemlja pod žezlom Babilona naziva se mnogim imenima. Poznata je kao Kaldeja ali i kao zemlja Kasita, prema ljudima koji žive tamo. Ja ću je nazivati Babilonija, jer svi znaju na koju se zemlju pod tim nazivom misli. To je plodna zemlja, a njena su polja protkana prokopima za navodnjavanje. Ravna je dokle oko seže, različita po tome od Egipta, kao i po svemu ostalome. Primjerice, dok egipatske žene melju svoje žito klečeći i okrećući okrugao kamen, babilonske žene sjede i melju zrnevlje izmeñu dva kamena, što je dakako mnogo zamornije.U toj je zemlji i vrlo malo drveća, pa se rušenje stabla smatra prekršajem protiv bogova i ljudi i kažnjava po zakonu. Ali zato, tko god posadi stablo, priskrbljuje si naklonost bogova. Stanovnici Babilona su deblji i masniji od drugih naroda te su kao sva punašna čeljad skloni grohotnom smijanju. Jedu obilno, brašnastu hranu, a pokazali su mi i pticu koju nazivaju kokoš. Ta ne može letjeti nego živi medu ljudima i svakodnevno ih podari jednim jajetom velikim poput krokodilovih, premda nitko ne može u to povjerovati. Bilo mi je ponuñeno nekoliko tih jaja za jelo, a Babilonci ih posebno cijene kao posebnu poslasticu. Ipak, nikad se nisam usudio kušati ih... Ta oprez je vrijedniji od svega! Zadovoljio sam se meni poznatim jelima ili onima kojima sam znao sastojke.Pučani te zemlje ispripovijediše mi kako je Babilon najveći i najstariji od svih gradova na svijetu. To im, dakako,nisam povjerovao, jer je upravo Teba najveći i najstariji od svih gradova. Tvrdim i dan-danas kako na cijelom svijetu nema grada poput Tebe, premda priznajem, Babilon me iznenadio svojom veličinom i bogatstvom. Njegovi zidovi bili su visoki poput brda i svojim izgledom utjerivali strah, a kula koju su sagradili svom bogu dizala se u nebo. Kuće u gradu imale su četiri ili pet katova, te su ljudi obitavali iznad i ispod drugih. I nigdje drugdje, pa čak ni u Tebi, nisam uočio toliko veličajnih trgovina i toliko bogatstvo robe, kao u trgovačkim kućama hrama.

120

Njihov bog zove se Marduk, a u čast njihove božice Ištar sagrañene su dveri veličajnije od pilona Amonova hrama. Bile su prekrivene brojnim svjetlucajućim pločicama sastavljenim u slike, koje su blještale na sunčevu svjetlu. Od tih dveri široka je cesta vodila do Mardukove Kule, oko koje je zavojit pristup vodio prema njenom vrhu. Taj je pristupni put bio toliko širok da je nekoliko kola moglo po njem voziti usporedno. Na vrhu te kule obitavali su zvjezdonanci, koji su znali sve o nebeskim tijelima. Izračunavali su njihove staze te proglašavali povoljne i nepovoljne dane, kako bi svi prema tome prilagoñavali svoje živote. Pričalo se i kako mogu proreci čovjeku sudbinu, ali za to su morali poznavati nadnevak i sat roñenja. Budući da taj podatak nisam znao, nisam mogao staviti to njihovo znanje na kušnju.Zahvaljujući glinenim pločicama koje sam donio sobom, imao sam zlata koliko sam želio ponijeti iz poslovnice hrama. Smjestio sam se blizu Ištarinih dveri, u svratištu s nekoliko katova. Ono je na krovu imalo vrtove s voćkama i grmove mirte, gdje su tekli potoci i ribe skakale u jezercima. Svratiste je bilo puno uglednika koji su sa svojih zemaljskih posjeda dolazili u Babilon, te ovdje odsjedali budući da nisu imali vlastite kuće u gradu, a bilo je tu i stranih poslanika. Sobe su bile opremljene debelim podnim prostirkama i ležajevima s mekanim kožama divljih životinja, dok su na zidovima bile razbludne slike vrlo veselo i raznobojno izvedene od svjetlucajućih pločica. Svratiste se zvalo "Ištarina Kuća Radosti", a pripadalo je, poput svega drugog što je bilo značajno u gradu, Božjoj Kuli.Nigdje drugdje u svijetu nije se moglo vidjeti toliko različitih vrsta ljudi ni čuti raznovrsnih jezika, kao u Babilonu.Svi su stanovnici grada izrijekom tvrdili kako svi putovi vode amo, te kako je Babilon središte svijeta. Njegov narod su prvo i ponajprije trgovci. Ništa ovdje nije toliko cijenjeno poput obrtaja u poslu, pa čak i njihovi bogovi trguju meñusobno. Zbog toga ne vole ratovanje, a uzdržavaju vojsku i grade zidove poglavito radi zaštite poslovanja. Njihova je želja održavanje putova u svim zemljama otvorenima za bilo kakve namjernike,- ponajprije zato jer su bili svjesni da su najveći trgovci od svih te su poslovanje i trgovanje unosniji od ratovanja. Ipak su bili ponosni na svoje vojnike koji čuvaju njihove bedeme i hramove i koji svakoga dana stupaju prema Ištarinim dverima, a kacige i grudni oklopi im svjetlucaju od zlata i srebra. Dršci njihovih mačeva i oštrice kopalja bili su takoñer urešeni zlatom i srebrom, u znak njihova bogatstva. A Babilonci su se gorljivo propitkivali kod tuñinaca jesu li ikad ranije vidjeli takvih četa i takvih bojnih kola?Babilonski kralj je u to vrijeme bio golobrad momčić koji je morao ovjesiti lažnu bradu preko lica, kada se uspinjao na prijestolje. Volio je igračke te neobične i strane pripovijetke. Moja je slava iz zemlje Mitani pobrzala ispred mene, pa kad sam se smjestio u "Ištarinoj Kući Radosti" te porazgovorio sa svećenicima i liječnicima Kule, primih glas kako mi je kralj zapovijedio neka ga posjetim.Kaptah je, po običaju, bio zabrinut, te mi izjavio:- Ne idi! Radije bježimo obojica, jer od kraljeva ne može doći ništa dobra.- Ti ludo! - uzvratih mu. - Zar si zaboravio kako je skarabej s

121

nama?- Skarabej je skarabej - odvratio je - i ja to nisam zaboravio. Ali sigurnost je bolja od neizvjesnosti i pogibelji... A mi ne bismo trebali prekomjerno iskušavati skarabeja... Ako si odlučio poći, ja te ne mogu zapriječiti, nego ću poći i ja. Tako ćemo, u najgorem slučaju, barem moći umrijeti zajedno. Ipak, mi moramo držati do svog ugleda i dostojanstva, te zahtijevati neka nam pošalju kraljevu nosiljku koja će- nas odnijeti u dvor. Osim toga, nećemo ići danas, jer je ovaj dan prema običajima ove zemlje nepovoljan. Trgovci su zatvorili svoje radnje, a narod počiva u svojim kućama i nitko ne radi ništa. Pa ako bismo mi radili, polučili bismo jedino neuspjeh, budući da je ovo sedmi dan u tjednu.Pomno sam sve razmotrio i spoznao kako je u pravu. Premda su Egipćanima svi dani nalik jedni drugima, u ovoj zemlji ipak, zahvaljujući tim proglašenim nepovoljnostima s obzirom na položaj zvijezda, sedmi dan može biti nesretan i za jednog Egipćanina. Zato je ipak bilo bolje vladati se oprezno i promišljeno, te sigurnost pretpostaviti neizvjesnoti i pogibelji.Slijedom toga priopćih kraljevom poklisaru:- Očito me smatraš običnim tuñincem, kad tražiš da se pojavim pred kraljem na dan poput ovakvoga?! Doći ću sutra, ako tvoj kralj pošalje nosiljku po mene. Ne želim stupiti pred njega s magarećim izmetom medu nožnim prstima.- Za te tvoje riječi, egipatski ološu - obrecnuo se poklisar na mene - bojim se te ćeš doći pred kralja guran kopljem u zadnjicu!Ipak je otišao, očito dojmljen mojim odgovorom, jer je slijedećega dana kraljeva nosiljka osvanula pred "Ištarinom Kućom Radosti". Ali, nosiljka je bila obična, kakvu se slalo po trgovce i ostale obične ljude, kada su pozivani kralju pokazati dragocjenosti, perje ili majmune.Zato se Kaptah glasno izderao na nosače i predvodnika:- U ime Seta i svih vragova! Neka vas Marduk ištipa škorpijama! Gubite se! Baš bi priličilo mome gospodaru putovati u klimavom starom kokošinjcu poput ovog!!!Nosači su se zblenuli, a trkač je počastio Kaptaha svojom palicom. Promatrači su se počeli okupljati na vratima svratišta, smijali se i govorili: "Doista bi željeli vidjeti tvoga gospodara za kojeg kraljeva nosiljka nije dovoljno dobra."Kaptah je tad unajmio veliku nosiljku, vlasništvo svratišta, koju je zbog težine moralo nositi čak četrdeset jakih robova. Nju su rabili poslanici moćnih kraljevstava putujući po potrebi svojih važnih i veličajnih poslova, a u njoj su nošeni i kipovi stranih bogova tijekom posjeta Babilonu. Promatrači su se pak prestali smijati, kada sam se spustio iz svoje sobe u odjeći izvezenoj znakovljem moga poziva, izrañenim od zlata i srebra. Ovratnik mi je na suncu blještao od zlata i dragog kamenja, a robovi iz svratišta slijedili su me noseći škrinje od cedrovine i bjelokosti koje su sadržavale moje lijekove i moj pribor. Dapače, ne samošto se nazočni više nisu smijali, nego su se radije poklonili preda mnom, govoreći medu sobom: "Ovaj je čovjek po mudrosti nedvojbeno poput manjeg boga. Poñimo ga slijediti u palaču." Tako se slučilo te je za našom nosiljkom stupalo mnoštvo svijeta, koje je putem brzo

122

raslo. Kaptah je jahao ispred nosiljke, na magarcu lijepo urešenom, kojem su na opremi visjela još i brojna srebrna zvonca, a ta su pri kretanju veselo zvonila. Ipak, moram odmah reći, nisam pošao uz takav sjaj radi sebe, nego zbog Horemheba. Dao mi je obilje zlata i srebra, a moje su oči trebale gledati za njega i moje uši slušati za njega.Na ulazu u palaču stražari su raspršili mnoštvo svojim kopljima i podigli svoje štitove kao zapreku, pravi zid od zlata i srebra. Krilati lavovi čuvali su put kojim su me nosili u unutarnje dvorište. Tamo me je dočekao vremešan čovjek obrijane brade, što je ovdje bio običaj za učenjake, te sa sjajnim zlatnim prstenovima u ušima. Obrazi su mu visjeli u zlovoljnim pregibima, a u očima mu je kipjela srdžba kada me je oslovio:- Moja je jetra raspaljena zbog nepotrebna komešanja koje si prouzročio svojim dolaskom. Gospodar sve četiri strane svijeta već me je upitao kakav je to čovjek koji dolazi kada to njemu odgovara, a ne kada to odgovara kralju? I tko je taj koji, kada dolazi, stvara takvu zbrku?!Na to mu odvratih:- Vremešni čovječe! Tvoje su riječi u mojim ušima poput zvrndanja muha. Ipak, pitam te, tko si te se usuñuješ osloviti me na ovakav način?- Glavni sam liječnik gospodara sve četiri strane svijeta! A kakav si ti opsjenar, koji smjera kralju izmamiti zlata i srebra? No znaj: ako te u svojoj darežljivosti kralj nagradi zlatnicima i srebrnjacima s nanesenim žigom, moraš polovicu od toga dati meni.- Za tvoju jetru baš ni malo ne marim! - odvratio sam mu. - A ti bi, koliko vidim, bolje postupio obraćajući se mojem slugi, čiji je posao ukloniti iznuñivače i nametnike s moga puta. No ipak ću ti biti prijateljem, jer si vremešan čovjek, a očito ne znaš bolje. Dajem ti zato ove zlatne ko-lutove s moje ruke, jer ti želim pokazati kako su zlato i srebro za mene poput prašine ispod mojih stopala, te da ne doñoh amo stjecati zlata nego zbog mudrosti i znanja.Dao sam mu narukvice... To ga je toliko iznenadilo pa nije znao što reći. Čak je dopustio Kaptahu neka me prati, te nas poveo pred kralja.Kralj Burnaburiaš je sjedio na mekim jastucima, u zračnoj prostoriji, kojoj su zidovi plamtjeli od sjajno obojenih pločica. Bio je to razmažen, prkosan dječak koji je držao ruku na obrazu. Pored njega ležao je lav, koji je tiho zarežao kada smo se pojavili. Vremešan se čovjek bacio na tlo kako bi svojim ustima obrisao pod pred kraljem. Kaptah je učinio to isto. Ali kada smo začuli rezanje, Kaptah se naglo digao na ruke i stopala poput žabe. Pritom je još i vrisnuo od straha, na što je kralj prasnuo u smijeh i prevalio se leñima na jastuke, previjajući se od veselja.- Odvedite tu prokletu zvijer, dok me nije ugrizla -jeknuo je Kaptah. - Još nikad ne vidjeh strasnije nemani! Njeno je rezanje poput grmljavine bojnih kola u Tebi, kad tjelesna straža pijana od blagdana, polazi na vježbu! -Kaptah je čučao na podu, ruku podignutih na obranu, jer je i lav sjeo i otegnuto zijevnuo, te potom zatvorio svoje vilice, skljocnuvši onako kako to zveknu škrinje u hramu na sitan prilog udovice.Kralj se smijao sve dok mu ne potekoše suze niz lice. Tada se

123

prisjetio svojih boli, zastenjao i stavio ruku na obraz koji je bio toliko otečen te mu je jedno oko bilo do polovice zatvoreno. Namrgodio se na starca, a taj je požurio reći:- Pred tobom je svojeglavi Egipćanin koji nije došao kada si poslao po njega. Reci samo riječ i stražari će mu rasporiti jetru.Kralj ga je, meñutim, počastio udarcem noge, rekavši:- Nije sada vrijeme za kazivanje besmislica nego me smjesta mora izliječiti. Boli su mi užasne, te se bojim kako ću umrijeti jer nisam spavao već mnoge noći niti sam jeo išta do tople juhe.Starac je jadikovao, udarajući glavom o pod:- O, gospodaru sve četiri strane svijeta! Učinili smo sve što je bilo u našoj moći da bismo te izliječili. Prinijeli smo na žrtvu čeljusti i zube u hramu, udarali u bubnjeve, puhali u rog, plesali pred tobom u crvenim haljinama i uradili još mnogo toga za tvoje dobro... Učinili smo to ne bi li izgnali zlog duha koji se nastanio u tvojoj vilici. Više nismo mogliučiniti, budući nisi dopustio da dodirnemo tvoju svetu osobu. A mislim, ni ovaj prljavi Egipćanin neće moći učiniti išta više i bolje od nas... Na to rekoh:- Ja sam Sinuhe Egipćanin, Onaj Koji Je Usamljen, Sin Divljega Osla. I ja te ne trebam uopće pregledati jer vidim: zub je uzrok oteklini tvoga obraza. A to sve zato jer zube nisi čistio ili izvadio pravodobno, kako su ti tvoji liječnici zasigurno savjetovali. Takva bolest dolikuje djeci i plašljivcima, a ne gospodaru sve četiri strane svijeta, pred kojim drhću svi narodi, pa čak i pravi lavovi saginju glave, kako sam se uvjerio svojim očima. Ipak, sve u svemu, znam koliko su ti boli velike, pa ću ti pomoći.Kralj, još uvijek s rukom na svom licu, odgovori mi:- Govoriš drsko! Da mi je dobro, nedvojbeno bih dao iščupati taj tvoj besraman jezik, a tvoju jetru dao rasparati. Ali, nije sada vrijeme za to. Izliječi me brzo, pa ćeš biti obdaren obilato. No ako me pozlijediš, smaknut ću te bez odlaganja.- Neka bude tako. Imam ovdje sa sobom malenog ali osobito moćnoga boga. Zahvaljujući njemu nisam došao jučer. Jer i da jesam, ne bi to imalo smisla ni učinka. Vidim, danas je zlo dovoljno dozrijelo za moj zahvat, pa ću ga i izvesti ako ti to želiš. Ali čak ni kralja bogovi ne mogu zaštititi od bolova, premda ti najavljujem da ćeš, kada sve bude gotovo, toliko odahnuti da ćeš čak zaboraviti ranije muke. Isto tako, obećavam ti: sve ću izvesti pažljivo i brižno koliko to čovjek samo može.Kralj je krzmao neko vrijeme, mrgodeći se, s rukom na obrazu. Bio je sigurno zgodan dječak, kada je bio zdrav, premda razmažen. A i svidjeo mi se. Osjećajući moj pogled na sebi, konačno je rekao razdraženo:- To što moraš učiniti, učini brzo.Starac je zastenjao i udario glavom o tlo, ali nisam obraćao pozornost na njega. Naložio sam neka ugriju vina, te u njega smiješao opojne tvari. Kralj je to ispio i nakon nekog vremena se malo razvedrio, te izjavio:- Bolovi me napuštaju, pa me ne trebaš mučiti svojim noževima i kliještima.No moja je volja bila jača od njegove. Uhvativši čvrsto njegovu glavu pod svoj pazuh, natjerao sam ga neka otvori

124

usta, te probio oteklinu na njegovoj vilici, nožem pročišćenim u vatri koju je Kaptah donio sobom. Vatra, doduše, nije bila ona sveta iz Amonova hrama... Naime, Kaptah je u svom nemaru dopustio da se ta sveta vatra ugasi tijekom našega putovanja niz rijeku. Novu vatru je Kaptah zapalio u mojoj sobi, u svratištu, vjerujući u svojoj prostodušnosti i gluposti kako je skarabej jednako moćan kao i Amon!Osjetivši oštricu moga noža, kralj je počeo ispuštati glasne krikove, na što se lav podigao plamtećih očiju i zarežao, mašući repom amo-tamo. No uskoro je momčić žustro pijuckao iscjedak iz svoje otekline. Olakšanje mu je palo slatko, a ja sam mu pomagao laganim pritiskanjem na njegov obraz. Pljuvao je i istodobno jecao od radosti, pa ponovno pljuvao, uzvikujući:- Sinuhe Egipćaninu, blagoslovljen si čovjek, premda si me pozlijedio! - pa je ponovno pljuvao, bez prekida.Tada se umiješao starac:- To sam mogao učiniti jednako dobro kao i on, samo da si mi odobrio dodirivanje tvoje svete čeljusti. A tvoj zubar izveo bi to najbolje!Kralj je bio iznenañen kada sam to potvrdio:- Ovaj starac zbori istinito. Jer on je to doista mogao učiniti jednako dobro kao i ja, a zubar bi to izveo najbolje. Ali njihova volja i htijenje nisu bili jaki poput mojih, pa te nisu mogli osloboditi muka. No liječnik se mora odvažiti prouzročiti bol čak i jednom kralju, ako je to neophodno i neizbježno, ne bojeći se pritom za sebe. Oni su se bojali, ali ja ne poznajem straha, jer meni je sve i isto i svejedno... A tvoji su ljudi dobro došli, ako mi doñu rasporiti jetru, sada kad sam te izliječio...Kralj je ponovno ispljunuo i pritisnuo svoj obraz, a taj ga više nije bolio.- Ne čuh još nikada nekog čovjeka zboriti poput tebe, Sinuhe. Uistinu si mi donio veliko olakšanje. Zato ti opraštam tvoju drskost. A opraštam i tvom sluzi, premda me je vidio s glavom pod tvojom rukom i čuo me kako vičem. Opraštam mu, jer me od srca nasmijao svojim poskakivanjem - te se obratio Kaptahu: - Ponovi to!- To se protivi mom ponosu! - gnjevno odreže Kaptah... Barnaburiaš se nasmijao, rekavši:. - To ćemo još vidjeti.Pozvao je lava. A taj je ustao i protegao se dok mu vilice nisu škljocnule, upravivši svoje pametne oči u gospodara. Kralj mu je pokazao na Kaptaha, a lav se lijeno uputio prema njemu, njišući repom. Kaptah se na to počeo povlačiti, buljeći u zvijer kao da je začaran. Iznenada je lav otvorio svoje čeljusti i prigušeno zarežao. Kaptah je na to naglo ustuknuo, hvatajući se za zavjese vratiju, te urlajući od straha pobrzao uz njih kako bi se smjestio na dovratak. A kada je životinja prema njemu lagano zamahnula svojom šapom, vrisnuo je užasnuto. Kralj se smijao još više nego ranije.- Nikada nisam gledao takvo lakrdijašenje - rekao je, jedva se pribravši od silnoga smijanja.Lav je sjedio ližući svoje kandže, dok se Kaptah držao svog nadvratka, krajnje nevoljan. A tada je kralj naručio hrane i pića, objavivši kako je gladan. Starac je ridao od sreće što je kralj izliječen. Tada je uneseno mnogo raznovrsnih jestvina, smještenih na srebrnim pladnjevima, kao i vina u zlatnim kupama.- Jedi sa mnom, Sinuhe! - reče mi kralj. - Premda to ne dolikuje

125

mom dostojanstvu i ugledu, zaboravit ću danas na sve i neću misliti na to kako si moju glavu držao pod svojom rukom i turao svoje prste u moja usta.Tako sam jeo i pio s njim, a nakon toga mu rekao:- Tvoji su bolovi ublaženi, ali mogu se vratiti bilo kada, ako se zub koji je to prouzročio ne ukloni. Zato, neka ga zubar izvadi, čim oteklina na tvom obrazu splasne. Tada takav zahvat neće ugroziti tvoje zdravlje.Lice mu se smrklo:- Govoriš mnogo i dosadno, te mi kvariš veselje, ti šašavi tuñinče. - Potom je, nakon izvjesnog razmišljanja, dodao: - Ali to je možda točno, jer se bolovi vraćaju svake jeseni i proljeća, kada su mi stopala vlažna. A bolovi su toliko opaki, te svaki puta poželim umrijeti. Pa ako se to već mora učiniti, to je onda samo tvoja zadaća, jer ne želim više vidjeti onog zubara! Taj mi je prouzročio nepotrebne patnje!- Iz tvojih riječi razabirem, kao dijete si pio više vina nego mlijeka - upozorio sam ga. - A i slatkiši koje prekomjerno jedeš, škode i tebi i tvojim zubima, jer ih ovdje spravljaju od slatkog sirupa datulja. U Egiptu^na protiv,slatke kolače prave od meda, kojeg male ptice prikupljaju za ljude u velika saća. Zbog toga, jedi u budući samo slatkiše pribavljene iz luke. A svakog jutra, čim se probudiš, popij mlijeka.- Ti si očito velik lakrdijaš, Sinuhe! - uskliknuo je kralj. -Nimalo ti ne vjerujem kako postoje nekakve male ptice koje skupljaju slatkiše za ljude. Nešto slično čak nisam nikada ni čuo.- U mojoj će me domovini nazvati lašcem - smireno sam mu uzvratio - ispripovijedim li im o kokošima koje imaju krila i ne mogu letjeti, koje žive kod ljudi, te im svakog dana snesu po jedno jaje, koje onda ljudi jedu i cijene kao veliku posebnost. Zato mi je najbolje zašutjeti i prekinuti bilo kakvo pripovijedanje. Tako me nitko neće nazivati lašcem i lakrdijašem, te neću izgubiti svoj ugled i dobar glas!- Ne, ne! - naglo je odgovorio. - Samo govori. Želim te slušati, jer do sada još nitko nije sa mnom tako govorio.- Tvoj zubar treba izvaditi zub, a ne ja - odgovorih mu ozbiljno. -Jer za takve je zahvate on najstručniji i najvještiji čovjek u zemlji, stručniji čak i od mene, pa ne bih želio navući njegovu srdžbu na sebe. A ako želiš, stajat ću tijekom zahvata pored tebe i držati ti ruku kako bih te ohrabrio. Istodobno ću ti ublažavati boli svim umijećem koje sam upoznao u mnogim zemljama i meñu mnogim narodima. A zahvat na tvom zubu treba izvesti za dva tjedna, računajući od danas... Najbolje je pak odmah utvrditi vrijeme, kako se ne bi naknadno predomislio. Do tada će tvoja čeljust biti zadovoljavajuće zaliječena, a u meñuvremenu ispirat ćeš usta svakog jutra i svake večeri lijekom kojeg ću ti dati, premda će ti možda dražiti usnu šupljinu i imati ogavan okus.- A ako ne postupim tako? - razljutio se on.- Moraš mi dati svoju svetu riječ da će sve biti provedeno kako sam rekao... A kralj sve četiri strane svijeta ne može povući ono što je obećao. I pristaneš li na sve što sam naveo, zabavit ću te svojim^ umijećem i čak pretvoriti vodu u krv, pred tvojim očima. Čak ću te i poučiti kako to možeš sam izvesti i zapanjiti svoje

126

podanike. No moraš mi obećati kako nikad nećeš razotkriti tu tajnu nikome drugom, jer je to tajna svećenika boga Amona. A ja je ni sam nebih znao, da nisam svećenik prvoga stupnja... Niti bih se usudio poučiti te da nisi kralj.Kada sam prestao govoriti, Kaptah je samilosno zavapio s dovratka:- Odvedite tu vražju zvijer ili ću sići i ubiti je! Ruke su mi ukočene i pozadina me boli od sjedenja na ovom toliko neudobnom mjestu, koje nikako ne odgovara mom dostojanstvu. Zaista, požurite, jer odmah silazim i ubit ću tu mrcinu, ako istoga trena ne nestane.Burnaburiaš se još više nasmijao na tu njegovu prijetnju. Tada, hineći ozbiljnost, reče:- Bila bi velika šteta ako bi ubio mog lava, jer sam ga uzeo iz legla, te mi je prijatelj. Zato ću ga opozvati, kako ne bi počinio taj opak čin u mojoj palači.Pozvao je lava k sebi. Kaptah se tek tada spustio niz zavjese, stajao je trljajući svoje zgrčene noge i poprijeko zagledao lava. To je kralja ponovno natjeralo u smijeh, kojeg je popratio pljeskanjem po svojim koljenima.- Smješnijega čovjeka nisam vidio u cijelom životu. Prodaj mi ga, Sinuhe, pa ću te učiniti bogatim.No nisam želio prodati Kaptaha. Kralj u tome nije bio uporan, pa se rastasmo kao prijatelji. Počeo je naime kimati glavom, a kapci su mu padali. To je san tražio svoje, budući nije počinuo već mnoge noći.Vremešni liječnik me ispratio do vrata, te mi rekao:- Iz tvoga sam se nastupa i vladanja uvjerio kako nisi opsjenar, nego vješt i u svom poslu umješan čovjek. Divim ti se zbog drskosti s kojom si se obraćao kralju sve četiri strane svijeta. Kad bi se netko od njegovih liječnika drznuo govoriti s njim na sličan ili čak i mnogo manje drzak način, davno bi taj već počivao u glinenoj urni, u krugu svojih predaka.- Bit će najbolje - rekoh mu, ne obraćajući pozornost na to njegovo ulagivanje - ako se već sada posavjetujemo i dogovorimo o onome što se treba zbiti za dva tjedna, jer će to biti opak dan. Zato bismo postupili mudro, prinesemo li žrtve svim odgovarajućim bogovima.To mu je osobito godilo, jer je bio pobožan čovjek. Tako se dogovorismo za susret u hramu kako bismo prinijeli žrtve i raspravili s liječnicima o kraljevom zubu. Prije nego napustismo palaču, poslao je osvježenje nosačima koji sume donijeli. Jeli su i pili u predvorju i hvalili me biranim riječima. Noseći me natrag u svratiste, glasno su pjevali. Svjetina nas je slijedila, a tog je dana moje ime postalo slavno u Babilonu. Kaptah je, meñutim, silno gnjevan jahao svog bijelog magarca, te nije htio razgovarati sa mnom, budući je bio pozlijeñen u svom dostojanstvu.Po isteku dva tjedna susreo sam kraljeve liječnike u Mardukovoj Kuli, gdje smo zajedno prinijeli ovcu kao žrtvu, a svećenici su ispitali njenu jetru. Naime, u Babilonu svećenici gledaju u jetru žrtvovane životinje, tumačeći iz nje mnogo toga što je skriveno drugima. Najavili su nam kako će kralj biti krajnje srdit, no nitko zbog toga neće izgubiti život niti trpjeti trajnije posljedice. Ali se ipak moramo čuvati kandži i kopalja. Potom smo zamolili zvjezdoznance neka provjere u Knjizi Nebesa, kako bi saznali je li dotičan dan povoljan za namjeravam zahvat. Priopćili su nam kako taj

127

dan nije nepovoljan, premda smo mogli izabrati i neki bolji. Svećenici su potom, na naš upit, izveli i pokus s uljem. Ulili su ga u vodu kako bi i na taj način pročitali budućnost. Proučivši ulje, izjaviše kako nisu zapazili ništa značajno, odnosno barem ništa zlokobnoga. Pri napuštanju hrama, povrh glava nam je preletio strvinar, noseći u kandžama ljudsku glavu koju je ugrabio s gradskih zidina. To su svećenici protumačili kao povoljan znamen, ali moje se mišljenje bitno razlikovalo od njihovoga.Slijedom upozorenja dobivenih od proroka, otpustili smo kraljevu gardu i zaključali lava. Jer, rekoše liječnici, ako bi se kralj razljutio, mogao bi ga poslati da nas rastrgne! Bilo je poznato, naime, da se to već dogodilo. Kralj Burnaburiaš je ipak ušao junački, "osnaživši svoju jetru vinom", kako to kažu u Babilonu. Ipak, smotrivši zubarski stolac dopremljen u palaču, krajnje je problijedio te izjavio kako ga zovu značajni državnički poslovi, koje je zaboravio dok je pio vina.Htio je otići, dok su ostali liječnici ležali licem na tlu i brisali pod svojim ustima. Nisam se dao smesti, već pograbih kraljevu ruku. Ohrabrio sam ga, rekavši kako će sve biti brzo gotovo, samo ako bude odvažan. Naložio sam liječnicima neka se pročiste, te sam pročistio i zubarski pribor, u vatriskarabeja. Potom sam utrljavao umrtvljujuće pomasti u dječakovo zubno meso, sve dok mi nije promucao kako mu je obraz poput drva i više ne može micati jezik. Tada ga poslasmo u stolac. Zavezali smo mu glavu za naslon i stavili mu klinove u usta, kako ih ne bi mogao zatvoriti. Držao sam mu ruke i bodrio ga, a zubar je glasno zazvao sve bogove Babilona na pomoć. Potom je uvukao svoja kliješta u dječakova usta i iščupao zub toliko hitro i spretno, kako to još nisam nikada imao prilike vidjeti. Usprkos šalama, kralj je urlikao na strašan način, a lav je počeo režati s druge strane vratiju, bacajući se na njih dok nisu zaškripala, te ih je grebao svojim kandžama.Bio je to zastrašujući trenutak, jer kad smo odvezali dječakovu glavu i izvadili klinove iz njegovih čeljusti, ispljunuo je krvi u pliticu, vrišteći i kričeći, dok su mu suze tekle niz obraze. Vikao je kako nas njegova tjelesna straža treba sve pobiti. Zvao je svoga lava i prevrnuo svetu vatru, te svojom palicom tukao svoje liječnike, sve dok mu je nisam oduzeo i zamolio ga neka isplahne usta. Poslušao me, dok su njegovi liječnici ležali pod njegovim stopalima trepereći svim udovima, a zubar je bio uvjeren kako mu je došao smrtni tren. No kralj se ubrzo primirio i popio nešto vina, premda iskrivljenih ustiju, te zatražio neka ga zabavim, kako sam obećao.Pošli smo u veliku dvoranu za gozbe, budući da prostorija u kojoj mu je bio izvañen zub više nije bila kralju po volji. Dapače, smjerao ju je zatvoriti za uvijek, te je nazvati Ukletom Sobom. Došavši u veliku dvoranu, nalio sam vode u pliticu i pustio kralja kao i ostale liječnike neka je kušaju i uvjere se kako je u plitici sasvim obična voda. Potom sam polako prelijevao vodu u drugu pliticu, a za vrijeme pretakanja ona se pretvorila u krv tako te su kralj i njegovi liječnici glasno kriknuli u svojoj prepasti.Zatim sam pozvao Kaptaha i zapovijedio mu neka donese kutiju u kojoj je bio krokodil izrañen od drveta. Naime, sve igračke koje se moglo nabaviti u Babilonu, bile su napravljene od gline, a moram reći i

128

vrlo vješto. Ja sam se pak sjetio krokodila, s kojim sam se igrao još kao dijete, te od jednog vještog obrtnika naručio neka mi, prema mojem naputku, izradi isto takvog krokodila. To mu je vrlo dobro uspjelo. Izradio ga je od cedrovine i srebra, potomga oličio i ukrasio, pa je bio vrlo sličan svom živom predlošku. Kad je Kaptah donio naznačenu kutiju, izvadio sam iz nje krokodila, te ga počeo vući po prostoriji. Potezan za mnom na uzici, drveni je krokodil pomicao noge i kloparao vilicama, kao pravi krokodil kada škljoca za plijenom. Tog sam krokodila potom darovao kralju. Vrlo mu se svidio, jer je i u njihovoj rijeci bilo takvih životinja. Kralj je odmah počeo vući svoju novu igračku po sobi, te je sasvim smetnuo s uma boli koje je pretrpio. A liječnici su zadovoljno namigivali jedni drugima i radosno se smijuckali.Nakon toga kralj je doista bogato nagradio svoje liječnike, te učinio zubara bogatašem. Potom ih je sve otpravio, zamolivši mene neka ostanem, te ga poučim kako pretvoriti vodu u krv. To sam i učinio, te mu dao nešto od tvari koje se mora pomiješati s vodom kako bi se to čudo izvelo. To je jednostavan postupak, kao što to zna svatko tko ga poznaje. Ali, svako veliko umijeće je jednostavno. No kralj se jako čudio i bio pun hvale za mene. Nije bio zadovoljan sve dok u svoje vrtove nije sazvao dostojanstvenike s dvora, kao i narod pred zidine. Pred očima svih njih pretvorio je vodu jezera u krv, na što su moćni i ugledni kriknuli od straha, bacajući se na tlo pred njim... To mu je pričinilo veliko zadovoljstvo.Već je bio zaboravio svoj zub, pa mi reče:- Sinuhe Egipćaninu, izliječio si me od velikog zla i razdragao moju jetru na mnogo načina! Zato smiješ od mene zatražiti što god hoćeš. Imenuj dar kojeg god želiš, a ja ću ti ga dati, ma što to bilo! Jer, i ja želim tebe razdragati...- Kralju Bumaburiašu, gospodaru sve četiri strane svijeta! -odgovorih mu. - Kao tvoj liječnik držao sam te pod rukom i stiskao ti dlanove kada si ispuštao zastrašujuće krike. Nije prispodobivo ako ja, kao tuñinac, sačuvam takvo sjećanje na babilonskoga kralja, kada se jednoga dana vratim u moju zemlju, kako bih pripovijedao što sam mogao vidjeti ovdje. Usadi mi dojam bljeskom svoje moći! Pokaži se u svoj svojoj veličini! Objesi bradu o svoje lice, opaši se lavljim repom, te zapovijedi svojim ratnicima neka stupaju pred tvojim licem, kako bih spoznao tvoje veličanstvo, snagu i moć. Tako da se mogu smjerno baciti pred tobom na tlo i cjelivati prašinu. Ne tražim ništa više pd toga...Moj ga je odgovor očito oraspoložio, jer je uzvratio:- Uistinu nitko do sada nije govorio poput tebe, Sinuhe. Ispunit ću ti želju, premda je tako nešto za mene najdosadnije od svega, jer moram sjediti cijeli dan na zlatnom prijestolju dok mi se oči ne umore i ne svlada me zijevanje. Usprkos tome, bit će kako želiš...Poslao je glas u sve krajeve svoje zemlje pozivajući čete i odredivši dan mimohoda. Mimohod je upriličen kod Išta-rinih dveri. Kralj je sjedio na zlatnom prijestolju, s lavom podno nogu, okružen svim svojim vrhovnim uglednicima koji su bili u punoj spremi. Pojava mu je bila kao da lebdi u oblaku srebra i grimiza. Ispod njega, duž široke ceste, trčali su ratnici. Nizali su se tu kopljanici i strijelci, po njih šezdeset u redu rame o rame, te bojna kola po njih šest u svakom redu. Njihov mimohod potrajao je cijeli dan. Kotači bojnih kola su grmjeli, a tutanj stopala u trku i štropot

129

vojničke opreme bili su nalik oluji, tjerajući suze na oči i koljena na podrhtavanje.- Neće dostajati izvijestimo li kako babilonskih ratnika ima poput pijeska na morskim žalima ili zvijezda na nebu - rekoh Kaptahu. -Moramo ih prebrojati.- Gospodaru, to je nemoguće - prosvjedovao je on. -Ta na svijetu ne postoje toliko veliki brojevi!Stoga sam računao najbolje što sam mogao. Pješaka je bilo šezdeset puta šezdeset ljudi, a bojnih kola šezdeset. Naime, šezdeset je sveti broj u Babilonu, a isto tako i pet, sedam i dvanaest. Zašto je tome tako, ja ne znam niti mi je itko to znao objasniti.Zapazio sam i kako su štitovi i oružje kraljeve tjelesne straže blještavi od zlata i srebra, lica im sjajna od ulja, a bili su toliko debeli te ih je trčanje ostavljalo bez daha. Zato su soptali, prolazeći ispred kralja, poput krda volova. No oni su bili malobrojni. Ljudstvo četa iz vanjskih pokrajina bilo je opaljeno suncem, prljavo i smrdjelo je na mokraću. Mnogi od njih nisu imali koplja, jer ih je kraljev poziv zatekao. Oči su im bile bolne i kapci puni rana od muha, pa sam zaključio kako su vojnici u svim zemljama slični jedni drugima. Što više, bojna kola Babilonaca bila su stara i šrkipava, a jedna ili dvoja od njih izgubila su kotač upravo dok su vozila mimo nas! A oštrice kosa uglavljenih na njima bile su zelene od bakrene patine.Te me večeri kralj pozvao k sebi i rekao smiješeći se:- Onda, jesi li spoznao moju moć, Sinuhe?Bacio sam se na tlo pred njegova stopala, poljubio zemlju, te odgovorio:- Uistinu vidim, nema moćnijega vladara od tebe. I nije slučajno što te ljudi prizivlju gospodarom sve četiri strane svijeta! Moje su oči umorne, moje uši zaglušene, u mojoj se glavi vrti, a udovi mi trepere od bojazni... Jer tvojih je ratnika poput pijeska u moru i zvijezda na nebu...Smiješio se razdragano.- Tako ti je želja ispunjena, Sinuhe... Ali i s manje truda mogao sam ti pokazati moju moć. Naime, moji savjetnici su vrlo kivni, budući cijeli taj mimohod smatraju običnim hirom, koji je meñutim progutao godišnji porez cijele jedne pokrajine. Vojnicima se mora, naime, osigurati jelo i piće. Povrh toga, noćas će se skitati po gradu, bučiti i po svom običaju izvoditi svakakve ludorije. A zbog njih će i ceste još mjesec dana biti nesigurne. Zato nikad više neću ponoviti takvu predstavu. Na takvu me odluku potakla i moja bolna pozadina, sva ukočena od dugotrajna sjedenja. A u glavi mi bruji kao i tebi. Ipak, što je bilo, bilo je... Pijmo sada vina i razveselimo svoju jetru, nakon ovog tegobnog dana, a želim te i mnogo toga pitati.Potom sam pio s kraljem, a on mi je postavljao brojna pitanja, onakva kakva postavljaju djeca i mladi, koji nisu vidjeli svijeta. Moji su ga odgovori očito zadovoljili... Jer, nakon pozornoga slušanja svega onog što sam mu kazivao, iznenada me upitao:- Ima li tvoj faraon kćeri? Odlučio sam, prema svemu onome što si mi pričao, zatražiti faraonovu kćer za ženu. U mojoj ženskoj kući, doduše, već imam četiri stotine žena, što je više nego dovoljno, jer u godinu dana svaka tek jedanput doñe na red za upoznavanje. Ali, i to bi mi vrlo brzo dosadilo, kad ne bi bile toliko

130

različite jedna od druge. Ipak, kad bi meñu mojim ženama bila i faraonova kćer, porasao bi moj ugled, a narodi kojima vladam poštivali bi me još više.Podigao sam ruke, zaprepašten i užasnut tim huljenjem, te jedva protisnuh:- Ti ne znaš što zboriš, Burnaburiašu! Nikad se još, nikad otkada je svijeta i vijeka, nije dogodilo te se faraonovakći miješala sa strancem. Sve se faraonove kćeri udaju za svoju braću, a ako nemaju braće, ostaju cijeloga života ne-udate i postaju svećenicama. Tvoje riječi uvreda su za bogove Egipta! Ipak, oprostit ću ti, jer ne znaš što zboriš. Ljutito je nabrao čelo i dreknuo na mene:- Tko si ti, pa da mi nešto opraštaš? Nije li, u ostalom, i moja krv isto tako božanska, poput faraonove?- Vidio sam dobro, kakva ti je krv, kad si pljuvao u posudu, koja je stajala do mene - priznao sam. - A isto sam tako gledao kako teče krv velikog faraona Amenhotepa. I nisam mogao uočiti neke razlike izmeñu tvoje i njegove krvi. Meñutim, sjeti'se kako je naš faraon mlad, a i tek se nedavno oženio, pa i ne znam je li već blagoslovljen djecom. A ako ih i ima, pitanje je jesu li baš kćeri.- Mlad sam i mogu još čekati - rekao je Burnaburiaš i osmotrio me lukavo, očito smišljajući neku podvalu. Ta bio je on kralj narodu trgovaca i trgovčića! - Ali, ako tvoj faraon još nema kćeri, mogao bi mi poslati neku drugu otmjenu egipatsku djevojku? Ja bih ovdje mogao reći, kako je to faraonova kći! Naime, ovdje nitko ne sumnja u moje riječi, a faraon u tom slučaju ne bi ništa izgubio. Ali ako ne pristane na moj prijedlog, poslat ću svoje vojnike neka silom dovedu njegovu kćer ovamo, jer sam vrlo svojeglav te kad si nešto uvrtim u glavu, nitko to ne može izbiti iz nje!Njegove su me riječi uplašile, pa ga brzo upozorih na štetnost rata, kako za njegovu kesu tako i za svjetsku trgovinu. Pritom sam posebice naglasio da bi to prouzročilo više štete njemu nego faraonu. Razmislivši, dodao sam:- Bit će najbolje ako pričekaš, dok ti tvoj poslanik ne javi o roñenju kćeri faraonu. Tada ga možeš izvijestiti o svojoj želji, pa ako mu bude po volji, sigurno će ti poslati svoju kćer i neće te prevariti. Jer on sada ima novog i moćnoga boga, s kojim živi u istini. Zato mu je svaka laž upravo odvratna.Burnaburiaš to nikako nije mogao shvatiti, pa mi je odvratio:- Ne želim ni čuti za takvoga boga. Vrlo se čudim izboru tvog faraona, koji se odlučio baš za takvoga boga! Ta, svatko predobro znade kako istina škodi čovjeku i osiromašuje ga. Istina, i ja često zovem u pomoć sve bogove, pa i one koje uopće ne poznajem. No, takav je običaj, a i inačeje opreznost vrlina, te nije dobro zavaditi se s bogovima. Ali, s takvim istinoljubivim bogom želim razgovarati samo na daljinu. Općenito mislim, nigdje on ne bi bio dobrodošao... Sigurno je i narod Egipta čudan i neobičan, ako se protiv takvoga boga ne buni. -Zastao je malo, razmišljajući. Potom, kao da se iznenada nečega dosjetio, reče:- Vino me je obodrilo i ulilo mi nov duh, te razdragalo moju jetru, a tvoj me govor o faraonovim kćerima poprilično zagrijao. Zato sada idem svojim ženama. Možeš me pratiti, jer ti je to kao liječniku dopušteno. Kako već rekoh, imam žena na pretek, pa me neće smetati

131

izabereš li jednu od njih sebi za ovu noć... Dakako, uz uvjet da budeš pažljiv i ne obremeniš je djetetom, jer bi to prouzročilo poteškoće. Ljubopitljiv sam i kako Egipćani liježu sa ženama, budući svaki narod ima svoje običaje. A ako bih ti pričao o navadama žena iz dalekih zemalja, ne bi mi vjerovao i bio bi vrlo zapanjen...Nije se ni najmanje obazirao na moje otklanjanje ove ponude, već me je poveo u ženski dio odaja. Na zidovima mi je pokazao slike koje su njegovi umjetnici izradili od obojenih pločica. Prikazivale su muškarce i žene kako uživaju jedni s drugima, na brojne i različite načine. Pokazao mi je i neke od svojih žena, a bile su odjevene u bogate halje i ukrašene skupocjenim kamenjem. Meñu njima je bilo žena a i djevojaka iz svih poznatih zemalja. Neke su bile iz divljačkih naroda, odakle su ih dopremili trgovci. Boja puti i lik razlikovali su im se u velikoj mjeri, a brbljale su različitim jezicima poput majmunica. Plesale su ispred kralja, obnaženih trbuha, te ga zabavljale na razne načine, natječući se za njegovu pozornost i sklonost.Neprestance me je poticao neka izaberem jednu od njih za sebe, dok mu konačno ne rekoh kako sam se zavjetovao svome bogu da ću se suzdržavati od žena uvijek kada se spremam liječiti bolesnika. Predstojao mi je zahvat na jednom od dvorskih časnika, predviñen za sutradan... Zato sam ustrajao na tvrdnji kako je za mene bolje poći na počinak, ako se već ne mogu približiti ženi, kako ne bih osramotio svoj ugled. Kralj mi je to povjerovao i odobrio mi odlazak, ali su zato žene bile vrlo oneraspoložene... To su i iskazale raznovrsnim kretnjama i zvukovima. One do tada još nisu vidjele muškarca u naponu snage, nego samoeunuhe i kralja, koji je bio još mlad i slabašan, a povrh toga i bez brade.Prije nego podoh, kralj mi je priopćio, smiješeći se sam sebi:- Rijeke su preplavile obale, a proljeće je došlo... Svećenici su zato odabrali trinaesti dan, računajući od danas, za proljetnu svetkovinu Dana Lažnoga Kralja. Pripravio sam za taj dan iznenañenje za tebe. Vjerujem, jako će te razgaliti, a očekujem kako ću i ja uživati. Neću ti otkriti o čemu se radi, jer bi to pokvarilo moje zadovoljstvo.Otišao sam zbog njegovih riječi pun zlih slutnji, bojeći se kako ono što uveseljava kralja Burnaburiaša možebitno mene uopće neće razveseliti... Glede toga Kaptah je, po prvi puta i za divno čudo, iskazao isto mišljenje kao i ja!Tijekom moga stalnoga boravka u Babilonu stekao sam mnogo tajnih saznanja koja su korisna liječniku. Svećenički način proricanja posebice me je zanimao. Od njih sam saznao, sve što se na zemlji zbiva, davno prije je već zapisano u zvijezdama. Zato nema ni najneznatnijeg dogañaja, a onih velikih i značajnih pogotovu, koji se ne bi mogli predvidjeti tumačenjem iz zvijezda. Preduvjet za to je, dakako, stjecanje dovoljno znanja u čitanju tih nebeskih zapisa. Ozbiljno sam se nad tim zamislio, važući čak, ne bih li ostao u Babilonu radi izučavanja i te znanosti? Ipak, napustio sam tu namisao, jer bi stjecanje takvih znanja iziskivalo duge godine i čak desetljeća učenja i vježbanja. Tješio sam se zbog tog svojevoljnog odustajanja pretpostavkom, kako je i ta odluka zasigurno bila zapisana u zvijezdama, još prije moga roñenja. Umjesto toga, prema naputcima svećenika, naučio sam predkazivati iz jetre ovaca, koja je

132

otkrivala mnoge skrivene stvari. Na to sam utrošio dosta vremena, kao i na proučavanje miješanja ulja i vode. Nai- -me, zamolio sam svećenike za poduku i o tom načinu gatanja, te sam nakon dobivenih tumačenja i naputaka provodio mnoge sate proučavajući likove koje je ulje tvorilo na površini vode.Prije nego izvijestim o proljetnoj svetkovini u Babilonu i Danu Lažnoga Kralja, spomenut ću neobičnu zgodu koja se odnosila na moje roñenje.Nakon što su svećenici razgledali jetru ovce namijenjenu otkrivanju moje sudbine, te promotrili plutajuće ulje, reklisu mi: "Za tvoje je roñenje vezana neka strašna tajna, koju mi ne možemo razotkriti. Po tome proistječe kako ti nisi samo Egipćanin, onako kako o sebi misliš, nego i tudinac na ovom svijetu."Objasnio sam im kako se nisam rodio poput ostalih ljudi nego me je nanijela rijeka nošenog u čunu od rogoza, te me je majka našla u trsci. Tada su se svećenici zgledali izmeñu sebe, a zatim mi se duboko naklonili, uz izjavu: " To smo i naslućivali."Potom su mi ispripovijedili o njihovom velikom kralju Sargonu, koji je prikupio sva četiri kuta svijeta pod svoje žezlo, carstvo mu se prostiralo od sjevernoga do južnoga mora, a vladao je i morskim otocima. Kazali su i da ga je kao novoroñenče donijela rijeka u osmoljenom čunu od rogoza, te ništa nije bilo poznato o njegovu roñenju sve dok njegova silna djela nisu pokazala kako je sin bogova.Moje se srce ispunilo stravom na te riječi... Ipak sam se pokušao našaliti glede svega:- Sigurno ne mislite kako ja, liječnik, potječem od bogova? Ali se oni mojoj izjavi uopće nisu smijali, nego su mikrajnje svečano i smrknuto rekli: "Jesi li potekao od bogova, to mi ne znamo. Ipak, oprez i razboritost su vrline. Zato se klanjamo pred tobom."Potom su mi se ponovno duboko naklonili, sve dok mi to nije prisjelo, pa im rekoh:- Privedimo kraju ovu ludost i vratimo se našem poslu. Potom su počeli ponovno odgonetati tkivo i kanalićejetre, kradimice bacajući zastravljene poglede prema meni i došaptavajući se meñusobno.Od toga je dana misao o mome roñenju teško opteretila moj duh, a srce mi je klonulo, jer bijah tuñincem na sve četiri strane svijeta. Žarko sam želio ispitati zvjezdoznance... Ali nisam točno znao sat svoga roñenja, pa je bilo uzaludno pitati, budući me zbog te pojedinosti nisu mogli poučiti! Bez obzira na to, na upit svećenika, proučili su glinene pločice vezane za godinu i dan moga prispjeća niz rijeku. Naime, i svećenici su bili ljubopitljivi u toj stvari. Na žalost, sve što su zvjezdoznanci mogli reći bilo je: ako sam roñen u to i to doba dana, sigurno sam kraljevske krvi i predodreñen sam vladati državom s brojnim narodom. To mi saznanje ne bijaše utjehom... Jer, pri razmišljanju o prošlosti, prisjećaosam se jedino zločina kojeg sam počinio i sramote koju sam time navukao na sebe u Tebi. Moguće su me zvijezde proklele od samog dana moga roñenja i poslale me u čunu od rogoza kako bih natjerao Senmuta i Kipu u preuranjenu smrt, te da bi ih pod starost lišio zadovoljstva, čak im oduzevši i mjesto za posljednji počinak. Na tu sam misao protrnuo, jer ako su me jedanput zvijezde izopćile, ne

133

mogu umaći svojoj kobi... To znači, i dalje ću donositi propast i patnje onima kojima sam bio drag i koji su me ljubili. Budućnost me tištala, a i bojao sam se onoga što dolazi. Spoznao sam kako je sve što mi se dogodilo bilo usmjereno na odvraćanje moga srca od bližnjih i s ciljem moga izgona u samoću. Jer, samo me je usamljenost mogla spasiti, kako ne bih donosio propast i pustoš drugima.Ali obećao sam kazivati o Danu Lažnoga Kralja.Kada je mlado žito počelo klijati, a žestoka se noćna studen prometnula u toplinu, svećenici su otišli iz grada donijeti svoga boga iz grobnice, kako bi mogli izvikivati o njegovom ponovnom uskrsnuću. Za to se vrijeme grad Babilon pretvorio u sajmište, gdje se plešuće i veselo odjeveno mnoštvo razlijevalo ulicama. Svjetina je pljačkala trgovine, stvarajući više gužve i buke, nego su to činili vojnici nakon velike smotre. Žene i djevojke odlazile su u hram božice Ištar radi prikupljanja srebra za svoj miraz... I tko je god htio, mogao je uživati s njima bez i najmanjeg skanjivanja ili srama. Posljednji dan svetkovine bio je Dan Lažnoga Kralja.Do tada sam se zbližio s mnogim običajima i navadama u Babilonu. Ali me osupnuo pogled na kraljevu tjelesnu stražu kako pred osvit toga dana grne pijana u "Ištarinu Kuću Radosti", razbijajući vrata i udarajući dršcima kopalja svakoga tko bi im se našao na putu. Pritom su se derali iz sveg glasa:- Gdje se krije naš kralj? Izvedite ga hitro, jer je sunce pripravno izaći, a kralj mora dijeliti pravdu svome narodu!Galama i strka bili su neopisivi. U svratištu su na brzu ruku upaljene svjetiljke, a prestrašeni robovi iz svratišta bježali su duž prolaza. Kaptah se pak, povjerovavši uizbijanje pobune u gradu, skrio ispod moga ležaja. Ali ja podoh u susret vojnicima, nag ispod svoje vunene halje, budući sam se netom probudio oda sna. Upitao sam ih:- Sto to želite? Pripazite kako se vladate prema meni, jer ja sam Sinuhe Egipćanin, Sin Divljega Osla, čije ste ime zasigurno već čuli.Na to tek udariše u dreku:- Ako si ti Sinuhe, taj si kojeg tražimo!U hipu su mi strgnuli ogrtač, te sam ostao potpuno obnažen, kao od majke roñen! Tada stadoše jedan drugome pokazivati na mene, budući nikada ranije ne vidješe obrezana čovjeka. Potom su raspravljali, govoreći:- Možemo li ovog čovjeka pustiti neka slobodno šeće? On je opasan po naše žene, koje vole sve što je novo i neobično.Nakon što se zasitiše izrugivanja, oslobodiše me i rekoše:- Ne rasipaj više našeg vremena u ludo, već nam predaj svoga slugu! Moramo ga dopremiti u palaču najhitrije što možemo, budući je danas Dan Lažnoga Kralja. Kraljeva je volja neka požurimo u palaču s tim čovjekom.Kada je Kaptah to čuo, bio je toliko ustrašen te je počeo drhtati i tresti cijeli ležaj, pa su ga odmah našli. Izvlačeći ga ispod ležaja, uz pobjedonosno klicanje, iskazivali su mu duboku počast. Pritom su govorili meñu sobom:- Ovo je dan velike radosti, jer smo konačno našli svoga izgubljenog kralja, koji je nestao iz- našeg vidokruga. Pogled na njega raduje naše oči, te se nadamo kako će nagraditi našu vjernost

134

brojnim darovima.Uzdrhtali Kaptah zurio je u njih s očima velikim poput koluta konjske orme. Opazivši njegovu prepast i stravu, vojnici su kikotali još više nego prije i rekli:- To je uistinu kralj sve četiri strane svijeta, a mi ga prepoznajemo po licu!Duboko su se prignuli pred njim, a oni koji su stajali iza njega ritnuli su ga u dio tijela namijenjen sjedenju, kako bi ga požurili.- Uistinu je ovaj grad, uistinu je ovaj svijet pun pokva-renosti, gluposti, zlobe i propasti - rekao mi je Kaptah -kao i luñaka i podmuklica. Čini se, od njih me ni skarabej ne može zaštititi. Ne mogu reći stojim li na svojoj glavi ili na svojim tabanima. Možebitno sam_zapravo usnuo tamona ležaju i mnome je ovladao zao san. Kako bilo da bilo, moram poći s njima, jer su jaki momci. A ti spašavaj svoj vlastiti život, gospodaru, ako uspiješ. Skini moje tijelo sa zidina kada me objese za pete, te im ne dopusti da ga bace u rijeku. Sigurnosti radi, balzamiraj ga. Jer, premda mi je poznato postojanje zapisa koji daje pravo pristupa u Zapadnu Zemlju i u slučaju kada tijelo nije sačuvano, a to vrijedi ako je smrt prouzročila vojnička ruka, radije bih da izbjegnemo svaki moguć nesporazum. Eto, zato te molim, balzamiraj mi tijelo i sačuvaj ga za vječnost. Molim te i zbog toga, jer znam i poznajem tvoju vičnost glede toga. Vojnici su tek tada zaurlali od zadovoljstva, čuvši što je rekao. Smijali su se grohotom, pali" na koljena i lupali jedni druge po leñima kako se ne bi ugušili od silnoga smijeha.- Tako^ nam Marduka, nismo mogli naći boljega kralja od ovog. Čudo jedno da mu se jezik ne zaplete od govora!Počelo se daniti, pa su stali požurivati Kaptaha, neštedimi-ce ga gurkajući i udarajući kopljima u leña. Tako ga i odvedoše. Brzo se odjenuh. Pobrzao sam odmah slijediti ih u palaču, gdje sam zatekao prednja dvorišta i vanjske odaje pune bučne svjetine. To me učvrstilo u uvjerenju o izbijanju pobune. Bio sam siguran, ispustima će zasigurno poteći krv, čim pojačanja stignu iz pokrajina.Slijedeći vojnike ušao sam u veliku krunidbenu dvoranu. Tu sam zatekao Burnaburiaša kako sjedi na svom zlatnom prijestolju s lavljim nogama, pod natkrovljem vrhovnoga vladara. Bio je odjeven u kraljevsku odjeću, sa znakovima moći u svojim rukama, a uz njega je bio i lav ljubimac. Uokolo su stajali najviši svećenici Marduka, savjetnici i najistaknutiji ljudi kraljevstva. Ali vojnici se nisu nimalo obazirali na njih! Sunuli su Kaptaha naprijed, krčeći puta svojim kopljima, sve dok se nisu dočepali prijestolja. Tamo zastaše. Nenadano je nastupio potpun muk. Nitko nije ni zucnuo, sve dok Kaptah iznenada ne reče:- Otpremite ovog vražjeg stvora! Inače će mi ova igra dosaditi i odlazim!Upravo tog trena sunčeva se svjetlost probila kroz kamene čipke prozora, te svi stadoše vikati:- U pravu je! Uklonite mrcinu, jer nam je dosta vlasti golobrada momčića. Ovaj je čovjek mudar, zato ćemo ga učiniti kraljem pa neka vlada nad nama.Nisam mogao vjerovati svojim očima kada smotrih kako su podigli kralja, gurajući i smijući se, uz neotesane izraze, kako kralju otimaju znakovlje moći iz njegovih ruku, kao i odjeću s njegovih

135

leña te je uskoro bio obnažen poput mene kada su me vojnici nedavno, istoga jutra presreli. Štipali su kraljeve udove i opipavali njegove bedrene mišiće, te mu se izrugivali:- Bjelodano jest, tek se nedavno odbio od sise, pa su mu usta još vlažna od majčina mlijeka. Krajnji je tren za žene u ženskim odajama da dozive nešto užitka! A mi mislimo kako ovaj stari ugursuz, Kaptah Egipćanin, može uzjahati u to sedlo!Burnaburiaš nije izustio ni riječi prosvjeda nego se na-dušio smijati s njima, dok se njegov lav u krajnjoj zbunjenosti i smetenosti, odšuljao repa podvučena izmeñu nogu, uplašen tolikom svjetinom.A tada, po svemu sudeći, očito se sve preokrenulo naglavce, a istodobno i ja. Jer, svjetina je od kralja pobrzala prema Kaptahu, odjenula ga u kraljevske halje, te ga na-snubila neka uzme vladarsko znamenje u svoje ruke! Gurnuli su ga na prijestolje pa se bacili na tlo pred njim, brišući tlo svojim ustima. Prvi je meñu njima puzao Burnaburiaš, potpuno nag, vičući:- Tako i treba biti! Neka on bude naš kralj! Boljega nismo mogli izabrati.Potom svi skočiše na noge i proglasiše Kaptaha kraljem. Pritom su toptali i izvijali se, smijali se kao ludi, hvatajući se za trbuhe i na sve druge moguće načine iskazivali svoju veselost. Kaptah ih je mjerio škiljeći, kose razbarušene i nakostriješene ispod kraljevske krune, koju su mu na brzinu, iskošeno postavili na glavu. Nakon nekog vremena se očito malo pribrao, te dreknuo glasom od kojeg su svi zanijemili:- Uistinu, ovdje se radi o ružnom snu, kojim me je netko začarao! Ni najmanje ne želim biti vašim kraljem, jer bih radije vladao nad pavijanima i prascima. Ipak, ako me doista i iskreno želite za kralja, ne mogu sam ništa protiv toga, jer vas je mnogo, a ja tek jedan. Zaklinjem vas, zato, recite mi pošteno: jesam li vaš kralj ili ne?!?Povikali su kao za okladu i u zboru:- Ti si naš kralj i gospodar sve četiri strane svijeta! Zar to, budalo, ne vidiš i ne razumiieš? - te su mu se nnnnvnnduboko poklonili. Netko je od tih luñaka navukao lavlje krzno na sebe, legao do Kaptahovih nogu, okretao se, protezao, režao i urlao. Bilo je to vrlo smiješno.Kaptah je razmišljao i, po svemu sudeći, oklijevao. Tada je gromko rekao:- Ako sam uistinu kralj, to je vrijedno kapljice vina. Po teci te zato hitro, vi robovi, donijeti vina! Ako ga uopće ovdje ima... Inače će moj prut zaplesati po vašim leñima, a budući da sam kralj, dat ću vas objesiti na zidine. Donesite mnogo vina, jer će ova gospoda i prijatelji, koji me učiniše kraljem, piti sa mnom. A ja sam, smjeram se okupati u vinu do guše!Njegove riječi pobudiše veliku razdraganost, te ga je vičuće mnoštvo odvuklo u golemu dvoranu gdje su bila iznesena brojna slasna jela i mnogo vina. Svatko je uzeo što mu se svidjelo, a Burnaburiaš je odjenuo služinsku pregaču i skakutao uokolo poput lakrdijaša, spotičući se preko stopala nazočnih ljudi, te prolijevajući vino i umake po njihovoj odjeći. Na to su mnogi počeli kleti i bacali oglo-dane kosti za njim. U svim prednjim dvorištima piće i hrana istodobno su bili ponuñeni svjetini. Volovi i ovce su tamo komadani,

136

a pučanstvo je moglo zagrabiti piva i vina iz velikih posuda te se snabdjeti kašom pripravljenom s vrhnjem i slatkim datuljama. I kako se sunce dizalo, neopisiva zbrka je sve više bujala. Sunce je tek skromno odmaklo preko neba, a palača se već orila i tresla od buke, vike, smijeha i ludovanja. Nikad ne bih ni u snu pomislio kako je takvo nešto moguće.Čim su to okolnosti omogućile, pristupio sam Kaptahu i rekao mu povjerljivo:- Kaptah, slijedi me. Pobjegnimo neopazice, jer iz ovoga se ne može izleći ništa dobra.No Kaptah je pio vina, a trbuh mu je od dobre hrane bio poput veličajne lopte. Odgovorio mi je s visoka:- Tvoje su riječi u mojim ušima poput zvrndanja muha. Još nikada ne čuh toli budalasta i nerazborita govora. Zar da poñem sada? Sada, kad su me ovi dobri ljudi učinili kraljem i klanjaju se preda mnom? Nema sumnje, za ovu iznenadnu čast mogu zahvaliti skarabeju! No dakako, i svojim sjajnim vrlinama, koje je tek ovaj narod uspio sagledati i dostojno ih vrednovati, ojiako kako one^ to i zaslužuju.Smatram, meñutim, nedoličnim ako me i dalje zoveš prosto Kaptah, te ako govoriš sa mnom kao s robom. Moraš mi se smjerno klanjati, poput svih ostalih! Ja sam ga uporno zaklinjao:- Kaptah, Kaptah! Čuvaj se! Vidjet ćeš, skupo će te stajati ova šala... Bježi hitro, dok još možeš bježati! Oprostit ću ti i svu tvoju drskost!No Kaptah je tek obrisao mast sa svojih usana i, prijeteći prema meni oglodanom magarećom kosti, povikao:- Odvedite ovaj egipatski ološ prije nego izgubim strpljenje i pustim svoj prut neka mu zapleše po leñima!Na to se onaj luñak, koji je navukao lavlje krzno, bacio urlajući na mene! Ugrizao me za nogu, prevalio me na zemlju i izgrebao mi lice. Već sam bio siguran kako će sve poći vrlo loše po mene, ali se tog trena oglasio rog. A jedan je čovjek najavio kako je došao trenutak kada kralj mora istupiti i podijeliti narodu pravdu. Tako su me, srećom po mene, odmah zaboravili.Kaptah se malo zbunio kada su ga poveli prema Kući Pravde, te je izjavio spremnost prepustiti taj posao imenovanim sucima, uglednim ljudima kojima on vjeruje. No svjetina se tome žestoko i s ogorčenjem usprotivila, vičući: "Želimo se osvjedočiti u kraljevu mudrost, kako bismo se uvjerili da je on pravi kralj i poznaje zakone."Kaptah je tako uzdignut u prijestolje suca. Pred njim su ležali bič i okovi, znakovlje pravde. Potom je puk pozvan neka istupi i iznese svoje slučajeve kralju...Prvi se Kaptahu pred noge bacio neki čovjek, razderavši haljine i posipajući kosu pepelom. Lice je utisnuo u prašinu na tlu, te u suzama rekao:- Nitko nije mudar poput našega kralja, gospodara sve četiri strane svijeta. Zato mu podnosim svoju tužbu i tražim od njega pravdu. Uzeo sam prije četiri godine ženu, te do sada nismo imali djece. Ali otkrio sam nedavno da je bremenita. Jučer sam saznao, ona me vara s nekim vojnikom. Uhvatio sam ih i na djelu, ali nisam mogao učiniti baš ništa, jer je vojnik velik i jak. Jetra mi je obuzeta žalošću i sumnjom... Jer, kako mogu znati istinu o djetetu koje nosi moja žena, a ja zdvajam: je li moje ili vojnikovo? Zaklinjem te,

137

kralju, presudi u ovom slučaju... Bez tvoje presude ne znam.Jako., dalje postupiti' ,,Kaptah je kratko vrijeme šutio... Oklijevajući se ogledao uokolo, a potom odlučno izjavio:- Uzmite batine u ruke i počastite njima ovog čovjeka, kako bi za uvijek zapamtio ovaj dan. - Sudske sluge dohvatiše čovjeka i iskušaše svoje prutove na njemu, a on se kukajući žalio narodu:- Zar je to pravda? - na što je narod počeo mrmljati i tražiti objašnjenje. Kaptah je tada važno priopćio:- Ovaj je čovjek zaslužio batine, već zbog toga jer mi dosañuje takvim sitnicama. A još ih je više zaslužio zbog svoje gluposti. Je li itko ikada čuo nekoga, koji nije zasijao svoju njivu, pa se još žali što mu je to netko drugi u svojoj dobroti učinio, te mu još ostavio i žetvu? Ni žena, koja traži drugog, nije kriva! Krivica je do muža, koji nije sposoban zadovoljiti je. Eto, to je glavni razlog zašto je ovog čovjeka trebalo izbatinati!Saslušavši obrazloženje presude, narod je počeo klicati, smijati se i hvaliti kraljevu mudrost. Uskoro je pred njega stupio ozbiljan starac i rekao:- Pred ovim kamenim stupom, na kojem je ispisan zakon, kao i pred kraljem, tražim pravdu. Evo moga slučaja: Sagradio sam kuću pored ceste, ali me graditelj prevario, gradeći loše i kradući materijal, pa se kuća srušila i ubila jednog prolaznika. Njegovi roñaci su me optužili i traže veliku odštetu. Što mi je činiti?Kaptah se ovaj puta dulje zamislio, te važno priopćio:- Ovaj je slučaj mnogo zapleteniji. Zbog toga zahtijeva temeljitije ispitivanje. Mislim, to je prije posao za bogove, nego za ljude. Što kaže zakon o tome?Istupili su pravnici, pročitali na stupu zakon, te dali ovakvo objašnjenje:- Ako se kuća srušila zbog graditeljeve nemarnosti i pod sobom ubila vlasnika, graditelja se osuñuje na smrt. Ako pak kuća pod sobom šatre i vlasnikova sina, na smrt se osuñuje i graditelj ev sin. Zakon o tome ne kaže ništa drugo, ali cijenimo ga i tumačimo na slijedeći način: graditelj jamči za svoj rad i ostvarenje, te mu treba uništiti isto ono što je uništeno zbog njegove nesavjesnosti, u ovom slučaju rušenjem zgrade.- Nisam ni znao niti slutio - reče Kaptah - kolike su varalice ovdašnji graditelji. Vidim, valja ih se dobro čuvati.Imat ću to na pameti. A glede cijelog slučaja, taj je prema slovu zakona jasan. Neka roñaci ubijenog prolaznika postave zasjedu kraj graditeljeve kuće i neka ubiju prvog prolaznika koji naiñe. Ali, ako to učine, prijeti im pogibelj optužbe za ubojstvo, ako ih roñaci ubijenog prolaznika tuže. Zato smatram kako je najveća krivnja na čovjeku, koji prolazi mimo kuće koja je ruševna. To neće učiniti ni jedan pametan i razborit čovjek, osim ako bogovi nisu baš tako odredili. Zbog toga oslobañam graditelja svake krivnje, a čovjek koji je od mene tražio pravdu, običan je luñak i budala. Jer, pri gradnji kuće nije nadgledao radove ni graditelja. Budale moraju biti prevarene, jer samo tako stječu iskustvo! Tako je od uvijek bilo, tako jest i tako će uvijek biti!Narod je i opet hvalio kraljevu mudrost, a tužitelj se razočarano povukao. Prijestolju je tada pristupio debeo trgovac u bogatoj odjeći, te iznio svoj slučaj:

138

- Prije tri dana otišao sam do Ištarinih dveri, gdje su se u noći proljetne svetkovine okupile siromašne djevojke iz grada, kako bi prema običaju i propisima, božici darovale svoje djevičanstvo i tako došle do novca za miraz. Meñu njima sam našao djevojku, koja mi se jako svidjela. Neko smo se vrijeme pogañali i potom se složili, te joj dadoh lijepu hrpu srebra. Ali kad htjedoh prijeći na ono zbog čega sam došao, spopala me nekakva gadna trbobolja, te sam morao hitno u stranu kako bih se olakšao. Nije to dugo potrajalo, hvala bogovima, no kad sam se onako od-terećen i poletan vratio, ona se djevojka već pogodila s nekim drugim muškarcem, primila od njega srebro i počinila ono radi čega sam i ja došao do Ištarinih dveri. Ponudila mi je, to moram priznati, kako će sve ponoviti i sa mnom... Ali sam to odbio, jer više nije bila djevicom. Tražio sam, na protiv, neka mi vrati moje srebro, ali je to ona odbila. Tražim zato pravdu od kralja, jer sam bio izložen velikoj nepravdi. Izgubio sam, naime, svoje srebro, a ništa nisam dobio za uzvrat. Naime, ako sam već kupio vrč, prodavatelj nema prava razbiti ga bez moje suglasnosti i potom mi nuditi tek krhotine!Čuvši ovu pritužbu, Kaptah je gnjevno ustao s prijestolja pravde, zamahnuo bičem i dreknuo:- Uistinu, još nikada u svom životu ne naiñoh na toliko gluposti, kao u ovome vašem gradu. Na ovu pritužbu mogureći jedino: strašno me je naljutila. Tužitelj, ovaj matori i tusti jarac ovdje, očito me smatra budalom! Jer, djevojka je postupila sasvim ispravno, uzevši drugoga nakon što ova budala nije bila u stanju uzeti ono što je platila i što je prodavatelj bio voljan dati. Djevojka je postupila istodobno još i dobro i plemenito, jer je bila voljna ovoga čovjeka naknadno namiriti, premda on to nije zaslužio. Trebao bi biti zahvalan kako djevojci, tako i onom drugom muškarcu, što su zbog njegove udobnosti i naslade uklonili smetnju, koja donosi tek jad i neprilike, smanjujući nasladu i često kvareći svaki užitak. I sad taj trbonja dolazi meni, žali se i bunca o nekakvim vrčevima! Zato ga osuñujem neka se u buduće brine oko vrčeva, te nikad više ne dotakne djevojke!Nakon što je proglasio ovu presudu, Kaptahu je dosadilo daljnje sudovanje. Protegao se i priopćio:- Danas sam već dostatno jeo i pio te, koliko mi se čini, dovoljno namučio i razapinjao svoj mozak. Zato neka sada suci, ima li još tužitelja, preuzmu daljnje sudovanje. A posljednji me je slučaj podsjetio kako sam, kao kralj, istodobno i gospodar ženskih odaja, gdje koliko znam nekih četiri stotine žena čeka na mene. Zbog toga moram provjeriti taj moj posjed, a ne bi me nimalo začudilo ako pritom razbijem nekoliko vrčeva, jer su me vino i časti jako raspalili, pa se osjećam jakim poput lava!Mnoštvo je, čuvši to, udarilo u burno odobravanje. Činilo se, neće nikad zamuknuti. Slijedili su Kaptaha natrag do palače, gdje su se pak zaustavili u dvorištu, pred vratima ženskih odaja. Burnaburiaš se, meñutim, više nije smijao. Razdraženo je trljao dlanove i češao nogu stopalom druge. Zamijetivši me, hitro mi je pritrčao i rekao užurbano i uzbuñeno:- Sinuhe, ti si moj prijatelj, a kao liječnik imaš pristupa u odaje kraljevih žena. Slijedi ga i pazi: neka ne počini nešto što bi kasnije mogao požaliti... Dat ću mu oderati kožu i postaviti glavu na zidine, takne li samo moje žene. Bude li se vladao primjereno,

139

jamčim mu laku smrt.- Burnaburiašu - odvratih - ja sam ti doista prijateljem i želim ti dobro. Ipak, reci mi, što to sve predstavlja? Jer, teško mi je pri duši gledati te kao slugu i kako ti se svi još i izruguju.- Danas je Dan Lažnoga Kralja - otpovrnuo mi je nestrpljivo - kao što to svi znaju. Pohitaj sada i slijedi ga, kako se ne bi slučilo zlo.Nisam se ni pomakao na taj nalog, premda me je zgrabio za ruku, nego mu rekao:- Ja ne poznajem običaje i navade tvoje zemlje. Moraš mi objasniti što to sve znači!- Svake godine, na Dan Lažnoga Kralja, najglupljeg i najšašavijeg čovjeka u Babilonu izaberu za kralja. I on vlada od osvita do smiraja sunca, s punim dostojanstvom i moći, pa mu služi čak i sam kralj. I još nikad nisam gledao smiješnijega kralja od Kaptaha, kojeg sam osobno odabrao u tu svrhu. Meñutim, on ne zna što se s njim zbiva i što ga na kraju čeka! A to je najšaljivije od svega...- Što će biti poslije?- Sa zalaskom sunca bit će smaknut, jednako nenadano i brzo kao što je bio i ustoličen. Mogu ga dati ubiti na surov način, odaberem li tako... Ali najčešće im dajem ugodan otrov, smiješan u vinu. Tako usnu, ni ne znajući da će umrijeti. Naime, nije dolično ostaviti na životu čovjeka, koji je jedan dan igrao kralja, te mu se čak i gospodar četiri strane svijeta klanjao. Samo se jedanput zbilo, te je na Dan Lažnoga Kralja umro pravi kralj! Previše je uživao u vinu, pa je nepažnjom sasuo vruću mesnu juhu pravo u grlo. Na vlasti je tada ostao lažni kralj, koji je vladao punih tridesetšest godina! I nitko se ni najmanje nije požalio na njegovu vladavinu. Zato se ja svake godine na taj dan čuvam i ni ne prilazim mesnoj juhi. A ti sad, kad sve znaš, pohitaj i pobrini se kako tvoj sluga ne bi počinio glupost zbog koje bi se mogao pokajati i prije smiraja dana!No nije bilo potrebe tražiti Kaptaha. Izjurio je iz kuće vrlo razgnjevljen. Krv mu je tekla iz nosa, a dlanom je prekrio svoje jedino oko! Ispuštao je urlike i krikove.- Pogledajte što su mi učinile! Ponudise mi stare vještice i crnkinje. A kad namjerih kušati jedno nježno dijete, poput jareta, pretvorilo se ono u tigricu i tako me tresnulo po oku te je smjesta oteklo i pomodrjelo. I to joj nije bilo dosta, nego je još namjerila i papučom po mom nosu!Burnaburiaš se nadušio toliko smijati, te je ostao bez snage. Morao se čak osloniti, hvatajući moju ruku, dok je Kaptah nastavljao svoje jadikovke.- Ne usuñujem se više otvoriti vrata te kuće, jer ta mladica tamo bjesni poput divlje zvijeri, pa ne znam što učiniti. Osim ako ti, Sinuhe, ne uñeš i, primjenjujući svoju veliku vještinu, otvoriš joj lubanju pa je oslobodiš zlog duha koji je u njoj. Uistinu, mora biti te je opsjednuta! Kako bi se inače usudila položiti ruke na kralja i tresnuti me po nosu papučom tako te mi je krv potekla, kao iz priklanog vola?Burnaburiaš me pogurnuo laktom i rekao:- Uñi, Sinuhe, pogledaj što se zbilo. Ti već poznaješ to mjesto, a danas ja ne smijem ući. Tada se vrati i izvijesti me. Mislim kako znam koja je to djevojka, jer je dopremljena jučer, a stiže s

140

morskih otoka. Od nje očekujem mnogo zadovoljstva, premda je prvo treba omamiti makovim sokom.Dodijavao mi je sve dok nisam krenuo u ženske odaje, gdje je vladao pravi metež. Eunusi me nisu ometali, znajući da sam liječnik. Stare žene koje su se u čast ovoga dana odjenule u punom sjaju i naličile svoja izborana lica, pri-stupiše mi u gomili, raspitujući se jednoglasno:- Sto se zbilo s njim, našim voljenim, cvijetom naših srdaca, našim malim kozlićem, na kojeg smo čekale od jutra?Ogromna crnkinja, čije su grudi nalik na crne lonce za kuhanje visjele preko tuste trbušine, razodjenula se kako bi mogla prva primiti Kaptaha. Pritom vikala:- Dajte mi moga voljenog! Želim ga stisnuti na svoje grudi! Dajte mi moga slona kako bi mogao omotati svoju surlu oko mene!A uznemireni eunusi su mi rekli:- Ne obaziri se na te žene. Njihova je zadaća zabavljati lažnoga kralja, pa su se nalile vina čekajući na njega. Ipak, uistinu trebamo liječnika, jer je djevojka koja je dopremljena jučer, doista podivljala. Jača je od nas i žestoko se rita oko sebe, braneći se i rukama i nogama. Ne znamo što će se iz toga izleći, jer je od nekud pribavila nož i divlja je poput divlje zvijeri.Poveli su me u ženske odaje, gdje su obojene pločice svjetlucale pod sunčevim svjetlom. Usred prostora bilo je veliko jezero u kojem su stajala isklesana vodena čudovišta, štrcajući vodu iz svojih čeljusti.Pomahnitala djevojka popela se na jedan od tih kipova. Odjeću su joj rastrgali eunusi kušajući uloviti je, a bila jei mokra, kako od plivanja tako i od brojnih mlazova vode iz vodoskoka, koji su tekli po njoj. Jednom se rukom pridržavala za usta dupina iz kojih je tekla voda, a u drugoj je držala blještav nož. Što od žubora vode, što od povika eunuha, tek nisam mogao razabrati ni riječi od onoga što je govorila. Unatoč rastrganoj haljini i mokroj kosi, bila je uistinu lijepo dijete... Zbunilo me sve to, te gnjevno rekoh eunusima:- Odlazite i pustite me govoriti s njom i umiriti je. Zaustavite vodu kako bih čuo što govori, jer vidim kakoviče.Uplašeno su mi rekli:- Poslušat ćemo te. Ali, ne približuj joj se previše... Nož kojim maše vrlo je oštar, što smo i sami iskusili!Kada je žubor vode utihnuo, spoznao sam kako djevojka ne viče nego pjeva. Nisam mogao razumjeti ni jedne jedine riječi njene pjesme, jer su bile na nekom jeziku kojeg nisam poznavao. Pjevala je glave zabačene u natrag, oči su joj svjetlucale zeleno poput mačjih, a obrazi su joj bili zažareni od uzbuñenja.Zazvao sam je ljutito:- Obuzdaj to mijaukanje, divlja mačko! Odbaci nož i doñi ovamo pa ćemo moći popričati i moći ću te izliječiti, jer si očito pomahnitala.Prekinula je pjesmu i odvratila mi na lošem babilonskom jeziku, koji je bio gori čak i od mojeg:- Skoči ti u vodu, pavijane jedan, te doplivaj amo k meni... Pa ću pustiti nožem krv iz tvoje jetre, jer sam krajnje ljutita!- Ne kanim te pozlijediti! - doviknuh joj.

141

- Mnogi muškarci rekoše mi to isto i lagali su, želeći mi učiniti na žao. Ne smijem pustiti muškarca k sebi, sve ako to i želim, jer sam namijenjena mom bogu, da plešem pred njim. Zato nosim nož i zadržat ćtf ga, te ću mu radije dati piti moje vlastite krvi nego da me neki muškarac dodirne. Ponajmanje će mi nedolično prilaziti onaj jednooki vrag, koji više sliči napuhanoj kožnatoj vreći nego čovjeku.- Ti si dakle ta koja je udarila kralja? - upitah je.- Jest - odvratila je divlje. - Šakom sam mu smjerila u oko, a pod mojom je papučom zažuborio izvor krvi iz njegova nosa. I vrlo se radujem zbog toga, bio on kraljemili ne. Jer, mene čak ni jedan kralj ne smije dotaknuti. Moj mi bog zabranjuje svaki dodir muškarca, jer sam odgojena za njegovu plesačicu i posvećena.- Plesati možeš koliko ti srce želi, ti luda djevojko. To me se nimalo ne tiče. Ali, odloži taj nož! Ta mogla bi ozlijediti samu sebe! A to bi bila šteta, jer su mi eunusi priopćili kako su na tržnici, u kraljevo ime, platili pozamašnu količinu zlata za tebe.- Ja nisam robinja. Potajno sam ukradena, što bi morao vidjeti ako imaš očiju u glavi. Ali, zar ne možeš govoriti nekim pristojnim jezikom, kojeg ovi ljudi ovdje ne razumiju? Eunusi naime vrebaju medu stupovljem naćuljenih ušiju, nastojeći čuti što govorimo.- Ja sam Egipćanin - odgovorih joj na jeziku svoga oca i majke. -Ime mi je Sinuhe, a znan sam i kao Onaj Koji Je Usamljen, odnosno Sin Divljega Osla. Po zanimanju sam liječnik, pa me se ne trebaš bojati.Na te moje riječi skočila je u vodu i doplivala k meni, s nožem u ruci. Bacila se pred mene i rekla:- Znam kako su Egipćani nježni i neće uzeti ženu silom. Zato ti vjerujem i molim te oprosti, što ću zadržati nož... Jer se čini, ovo je dan kada ću otvoriti svoje vene, kako moj bog ne bi bio oskvrnut kroz mene. Ali, ako se bojiš bogova i želiš mi dobro, spasi me i odvedi iz ove zemlje, premda te ne mogu nagraditi onako kako bi takvo djelo zasluživalo. Naime, uistinu se ne smijem približiti muškarcu. To mi je zabranjeno...- Nije mi baš ni malo stalo do toga da te dodirnem -uvjeravao sam je. - U tom pogledu možeš uistinu biti spokojna, barem što se mene tiče. A tvoja je ludost doista . velika, kad želiš otići iz kraljeve ženske kuće, gdje je u izobilju jela, pića, nakita, haljina i svega ostalog, što ti srce može samo poželjeti.- Muškarac govori samo o jelu, piću, haljinama i nakitu, jer ništa drugo ni ne zna - rekla je, prodorno me motreći svojim neobičnim zelenim očima. - Ali žena može čeznuti i za drugim stvarima, no to muškarac ne shvaća. Nerazumljiva mi je i tvoja tvrdnja kako me ne želiš, te ona za mene predstavlja veliku uvredu. Navikla sam već da me žele svi muškarci, a to prepoznajem po njihovim licima i njihovom disanju, dok gledaju moj ples. Najbolje sam to zapazila natržnici robija, kad su muškarci zurili u mene, a njihovi eunusi utvrñivali moje djevičanstvo. Ali, o tome možemo i kasnije razgovarati, ako ti je po volji. Najvažnije je: odvedi me odatle i pomogni mi uteći iz Babilona!Bila je toliko drska i umišljena, te u prvi mah nisam jednostavno znao, što joj odgovoriti. Konačno sam je oštro izgrdio:- Nemam ni najmanje namjere pomoći ti u bijegu. Bio bi to zločin

142

prema kralju, koji mi je prijatelj i koji je platio brdo srebra za tebe. Povrh toga, mogu ti reći, ona napuhnuta kožna vreća koja je bila ovdje, zapravo je lažni kralj, koji vlada samo danas. A sutra će te posjetiti pravi kralj. On je još golobradi momčić ali i ugodna osoba, te očekuje naći s tobom mnogo zadovoljstva, nakon što te pripitomi. Ne vjerujem kako je moć tvoga boga tolika pa te može dosegnuti ovdje. Zato nećeš izgubiti ništa, pokoravajući se onom što se ne može promijeniti ni izbjeći. Pa bi bilo najbolje ako učiniš kraj tim svojim ludostima, odložiš nož, odjeneš se i uresiš za njega. Nisi ni najmanje lijepa, ovako mokre kose i crvenila s usana razmazanog po cijelom licu, sve do ušiju...Ove primjedbe su očito imale učina, jer je popipala svoju kosu, navlažila vršak prsta i njime protrljala obrve i usne. Potom mi se nasmiješila. Imala je maleno i dražesno lice. Tada mi je rekla smjerno:- Ime mi je Minea. Smiješ me tako zvati kada me odvedeš i zajedno pobjegnemo iz ove užasne zemlje.Podigao sam ruke razdraženo i srdito, te se okrenuo i hitro otišao. No njeno me se lice toliko kosnulo, pa se vratih i rekoh joj:- Minea, idem kralju i zagovarat ću te kod njega. Ali više od dobre riječi za tebe ne mogu učiniti. U meñuvremenu se odjeni i smiri. Ako želiš, dat ću ti umirujuće sredstvo pa više nećeš mariti što se zbiva s tobom...- Pokušaj to, ako se usuñuješ!.. Unatoč svemu, budući si stao na moju stranu, dat ću ti ovaj nož, koji me je branio do sada. Činim to jer znam, postupim li tako, ti ćeš me štititi i nećeš me iznevjeriti, te ćeš me izvesti iz ove zemlje.Smiješila se, te mi je predala svoj nož, premda sam uzviknuo:- Ne želim tvoga noža, ti suluda djevojko]Htio sam joj ga vratiti, ali ga sad ona nije više htjela. Samo se smiješila ispod svoje mokre kose, te sam se posramljen povukao, noseći njen nož i istodobno mučen dubokom zbunjenošću. Spoznao sam kako je bila prepredenija od mene, jer je dajući mi svoj nož povezala svoj usud s mojim pa joj nisam mogao izmaći.Burnaburiaš me je presreo na putu iz ženskih odaja, krajnje ljubopitljiv, želeći saznati što se zbilo.- Tvoji eunusi postupili su vrlo loše - priopćih mu. -Jer Minea, djevojka koju su ti dopremili, bjesni i neće stupiti u blizinu muškarca budući joj je to njen bog zabranio. Zato bi bilo najbolje ako je ostaviš na miru dok se sama ne predomisli.Burnaburiaš se samo sretno smijao.- Uistinu predosjećam mnogo zadovoljstva s njom, jer znam tu vrstu djevojaka. Za njih je prut najbolje sredstvo uvjeravanja. Ja još jesam mlad, brada mi još nije počela rasti, a često se i dosañujem u rukama žena. Nalazim više užitka u gledanju i slušanju njihovih krikova dok ih eunusi nemilice šibaju tankim prutovima. Zato me ova tvrdoglava djevojka vrlo veseli, dajući mi povoda da je izvrgnem šibanju eunuha. I kunem se, upravo će ove noći biti šibana, sve dok joj koža ne natekne toliko te više neće moći ležati na leñima. Time će moje zadovoljstvo postati većim nego ranije.Trljao je ruke napuštajući me, kikoćući poput djevojke. Dok sam stajao i gledao ga kako odlazi, znao sam: više mi nije prijatelj. I više mu ne želim dobra. A Minein nož još je počivao u moj ruci.Nakon toga nisam više mogao sudjelovati u tom općem veselju, premda

143

su palača i njena prednja dvorišta bili preplavljeni narodom koji je pio vina i piva, te divlje odobravao Kaptahovim lakrdijama. A on je očito bio zaboravio neprilike iz ženskih odaja. Na njegovo pomodrjelo oko stavili su ploške sirovog mesa pa ga više nije boljelo, premda je jako potamnilo i sjalo svim mogućim bojama. A ja sam se osjećao nekako čudno... Ali zašto je to bilo i zbog čega, nisamznao.Razmišljao sam kako trebam još mnogo učiti u Babilonu, budući da moja izučavanja vezana za jetre ovaca još nisu bila zaokružena, a u nalijevanju ulja u vodu još nisam bio toliko vješt kao svećenici. Na dalje, Burnaburiaš je bio moj veliki dužnik, kako glede moga stručnog umijeća tako i vezano za prijateljstvo. Znao sam, u koliko bih mu ostao prijateljem, pri odlasku bih primio izdašne darove. Ali sada, što sam više o tome mozgao, to me je upornije uznemirivalo Mineino lice. Mislio sam i o Kaptahu, koji je trebao umrijeti te večeri! I to samo zbog glupog hira jednog kralja, sve u svemu bez moje privole, premda je bio mojim slugom.Posljedak toga ubrzo sam spoznao. Moje je srce otvrdnulo prema kralju, jer je naljutivši me svojim postupkom, meni dao pravo ljutiti se na njega. Srce mi je doduše govorilo kako je i puka takva pomisao, kršenje svih zakona prijateljstva. Ali ja sam bio samotan tuñinac, neobvezan tamošnjim običajima. Tog poslijepodneva sam zato otišao do riječne obale i unajmio čamac s deset veslača, te im rekao:- Danas je Dan Lažnoga Kralja pa znam, opijeni ste zadovoljstvom i pivom, te vam nije drago veslati. Ali dat ću vam dvostruko od uobičajene nagrade, jer je umro moj bogati ujak, pa moram otpremiti njegovo tijelo i položiti ga medu pretke. A to mora biti hitro, prije nego njegova djeca ili moj brat počnu osporavati nasljedstvo i ostave me bez prebita novčića. Zato ću vam platiti izdašno, budete li veslali brzo unatoč duljini putovanja i ako svladate put brže nego inače. Naime, moji su pretci okupljeni na starom obiteljskom posjedu, na granici sa zemljom Mitani.Veslači su mrmljali, ali kupio sam im dva vrča piva i rekao im neka budu pripravni za polazak čim se smrači. Na to su stali žestoko prosvjedovati.- Ni pod kojim okolnostima nećemo krenuti nakon što se smrači! Ta noć je puna vragova, velikih i malenih, kao i zlih duhova koji ispuštaju sablasne krikove! I vjerojatno će prevrnuti naš čamac ili nas pobiti...Na to sam odgovorio:- Idem prinijeti žrtvu u hram, kako nas nikakvo zlo ne bi dopalo tijekom putovanja. A zveckanje svog onog srebra koje ću vam dati kada stignemo, otjerat će vražje urlike i dreku duhova...Doista sam pošao u hram i u predvorju prinio na žrtvu jednu ovcu. Tamo nisam zatekao mnogo ljudi, jer se većina pučanstva okupila u palači, na svetkovini Dana Lažnoga Kralja. Proučio sam jetru ovce, ali su moje misli bile toliko zbrkane, pa mi je jetra malo toga obznanila. Uočio sam jedino, bila je tamnija nego inače i imala ogavan vonj. To me je ispunilo zlim slutnjama. Pokupio sam krv ovce u kožnatu vreću, koju sam pod rukom ponio u palaču. Stu-pivši u ženske odaje, lastavica mi je prhnula pored glave. To mi je ogrijalo

144

srce i ohrabrilo mi tijelo, jer je to bila ptica iz moje domovine. Zato sam to prihvatio kao dobar znak i predkazanje.U ženskim odajama rekoh eunusima:- Ostavite me na samu s onom ludom ženom, kako bih mogao istjerati nečastivog iz nje.Poslušali su me i odveli u malenu prostoriju gdje objasnih Minei što treba učiniti. Istodobno joj predadoh nož i vreću s krvlju. Obećala je slijediti moje naputke pa sam otišao, zatvorivši vrata za sobom. Na odlasku sam rekao eunusima kako je nitko ne smije uznemiravati, budući da sam joj dao lijek koji će izgnati nečastivog iz nje. A taj bi nečastivi mogao napasti i opsjesti prvog koji otvori vrata bez moje privole... Većeg upozorenja nije im trebalo.U meñuvremenu je sunce na zalasku ispunilo prostorije palače rumenom svjetlošću. Kaptah je ponovno jeo i pio, dok je Burnaburiaš stajao uz njega, smijući se i kikoćući poput djevojke. Svuda po tlu ležali su pijani ljudi, kako oni ugledni tako i beznačajni, dremuckajući u jezercima vina.- Želim se uvjeriti da će Kaptah umrijeti bezbolno -rekog kralju. -Jer, on je moj sluga, pa mu to dugujem.- Tada pohitaj - reče on. - Starac već miješa otrov u vino. A tvoj sluga mora umrijeti uz zalazak sunca, kako to običaji zahtijevaju.Pronašao sam starog čovjeka, kraljevog liječnika. Kada mu priopćih da me je poslao kralj, povjerovao je i rekao:- Smiješaj otrov sam... Ruke mi se tresu od ispijanja vina. A i oči su mi jako zamućene, pa ne vidim ništa. Toliko sam se, od srca, smijao vragolijama tvoga sluge...Bacio sam njegovu mješavinu i nalio makova soka u vino, ali količinu koja neće prouzročiti smrt... Tada sam odnio pehar Kaptahu, pa mu rekoh:- Kaptah, moguće se više nikada nećemo sresti, jer su ti dostojanstva udarila u glavu i sutra se više nećeš udostojiti poznavati me. Ispij zato ovu kupu koju ti nudim, kako bih po povratku u Egipat mogao govoriti, kralj sve četiri strane svijeta bio je mojim prijateljem. Nakon što ispiješ, znat ćeš kako ti ne želim ništa do li dobra, ma što se zbilo. Sjeti se i našeg skarabeja!- Govor ovog Egipćanina - rekao je Kaptah - bio bi mojim ušima poput zuja muha, da mi već uši nisu pune zujanja od vina pa nikako ne razabirem što mi govori. Ali pehar s vinom nisam nikada odbio ni prezreo, kao što to svi ovdje znaju. A i danas sam se borio da bih to dokazao svim svojim podanicima, s kojima sam vrlo zadovoljan. Zato ću ispiti pehar kojeg mi nudiš, premda sam svjestan, sutra će mi divlji magarci bučiti i tutnjati u glavi.Istrusio je pehar, a tog je trenutka zašlo sunce. Unesene su goruće luči i zapaljene su svjetiljke... Svi su ustali i stajali u tišini, te je muk zavladao cijelom palačom. Kaptah je skinuo s glave krunu babilonskoga kralja, govoreći:- Ova kleta kruna otežava mi glavu... A i dosadila mi je. I noge su mi ukočene, a očni kapci kao od olova. Najbolje mi je poći na počinak!Govoreći to povukao je težak stolni pokrov preko sebe i svalio se spavati na tlu. Zajedno sa stolnim pokrovom popadali su po njemu, uz bučan štropot, vrčevi i vinske kupe. Tako se našao okupan u vinu sve do grla, upravo kao što je istoga jutra najavio... Kraljeve sluge su

145

ga svukle, te su vinom promočenu odjeću navukle Buraaburiasu, na glavu mu stavile kraljevsku krunu, a znakovlje kraljevskog dostojanstva u njegove ruke. Nakon toga poveli su ga neka zauzme svoje mjesto na prijestolju.- Ovo je bio iscrpljujući dan - rekao je. - A sada znajte, glede toga, nisam propustio zapaziti one medu vama koji su mi iskazali nedovoljno štovanja tijekom zabave, nadajući se kako ću se zadušiti mesnom juhom i nikada neću povratiti svoju krunu. Zato ove spavače ovdje istjerajte šibama i najurite svjetinu iz dvorišta! Ovu pak ludu, ako je mrtva, strpajte u vrč vječnosti... Jer mi ga je dosta!Kaptaha su preokrenuli na leña i liječnik ga je pregledao. Pritom su mu se ruke tresle od popijenog vina, a oči bile zamagljene. Nakon kraćeg pregleda, objavio je:- Mrtav je poput gnojištara.Sluge su unijele veliku zemljanu urnu, kakvu Babilonci rabe za pokapanje svojih mrtvih. Kaptah je smješten u nju, a otvor je odmah bio omazan glinom. Kralj je tada zapovi-jedio neka odnesu urnu u grobnicu ispod palače i smjeste tamo meñu one s tijelima ranijih lažnih kraljeva...U tom trenu sam se umiješao, rekavši:- Ovaj čovjek je Egipćanin i obrezan je, poput mene. Zato moram balzamirati njegovo tijelo prema egipatskom običaju, a za njegovo putovanje u Zapadnu Zemlju moram ga opremiti svim što mu je neophodno, kako bi mogao jesti i piti, kao i uživati nakon smrti, a da se za to ne mora patiti mučnim radom. To može potrajati trideset dana ili pak sedamdeset dana, sukladno položaju kojeg je pokojnik imao za života. Mislim, za Kaptaha će biti dovoljno trideset dana, jer je bio moj tek moj sluga. Nakon tog razdoblja vratit ću ga natrag na njegovo mjesto medu prethodnike, ostale lažne kraljeve, u grobnicu ispod tvoje palače.Burnaburiaš je Ijubopitljivo slušao i rekao:- Udovoljit ću tvojoj molbi, premda mislim kako je to zaludan posao. Jer čovjek koji je mrtav teško da mari što se s njim zbiva. Njegov nemiran duh leti svuda uokolo i jede balegu s ceste, ako dobri ljudi nisu spravili njegovo tijelo u glineni vrč, te ga ne drže u svojoj kući, u kojoj sudjeluje pri svakom objedu. Tako se to zbiva sa svima, osim sa mnom, jer sam kralj. Mene bogovi odmah poslije moje smrti uzimaju k sebi, pa se ne moram brinuti za kašu i pivo. Ipak, učini s njim kako želiš, ako je to običaj u tvojoj zemlji. Neću raspravljati o običajima, budući da se i sam usrdno molim bogovima koje i ne poznajem, želeći ih udobrovoljiti zbog grijeha koje sam mogao nesvjesno počiniti. Poniznost je vrlina.Zapovijedio sam robovima neka iznesu Kaptaha u njegovoj urni i stave u nosiljku koja je stajala čekajući uz zidine palače. Prije odlaska, priopćio sam kralju:- Nećeš me vidjeti kroz predstojećih trideset dana, jer se za vrijeme balzamiranja ne smijem pokazivati meñu ljudima, kako im ne bi prenio vragove koji se roje iz tijela.- Neka bude po tvojoj volji - nasmijao se Burnaburiaš. - Ali, budeš li se pokazao unatoč toj pogibelji za druge ljude, upozoravam te, zapovijedit ću slugama neka te batinamaistjeraju, kako mi palaču ne bi napunio tim zlim i opasnim duhovima.Kada prispjesmo do nosiljke, probio sam rupu u glini kojom je urna

146

bila zaptivena, kako bih Kaptahu dao zraka za disanje. Potom sam se kriomice vratio do palače i ženskih odaja.Eunusi su se razveselili smotrivši me, jer su se bojali da bi kralj mogao banuti svakog trena.Otvorivši vrata sobe u kojoj sam ostavio Mineu, smjesta sam se vratio, čupajući kose i jadikujući:- Doñite i pogledajte što se zbilo! Ona leži mrtva u lokvi svoje krvi, s okrvavljenim nožem uz sebe, a i kosa joj je sva krvava.Eunusi su došli i prestravili se. Naime, svi se eunusi jako plaše krvi. Zato se nisu usudili dotaknuti je, nego udariše u jecanje i kriku, bojeći se kraljeva gnjeva.- Zadesila nas je zla sreća, i vas i mene - brzo im rekoh. - Hitro mi donesite nekakvu rogožinu u koju mogu umotati tijelo. Potom smjesta operite krv s poda, kako nitko ne bi saznao što se zbilo. Jer, kralj je očekivao veliko zadovoljstvo i užitak od te djevojke, pa će njegov gnjev biti strašan sazna li da smo vi i ja pogriješili, pustivši je umrijeti, onako kako je to njen bog zahtijevao. Pobrzajte zato, te dovedite neku drugu djevojku na njeno mjesto, primjerice neku iz stranih zemalja, koja ne govori vaš jezik. Odjenite je i uresite za kralja, a ako bude pružala otpor, išibajte je svojim prutovima pred njegovim očima, jer to posebno zabavlja kralja, te će vas bogato nagraditi.Eunusi su odmah spoznali mudrost mojih riječi, pa sam im nakon kratkog pogañanja dao srebra... I to polovicu vrijednosti od onog što su naveli kao cijenu plaćenu za novu djevojku.Pritom mi je bilo potpuno jasno kako je to izgubljen novac, zapravo ukraden, jer će novu djevojku kupiti kraljevim srebrom, pa će pritom opet krasti. Naime, od prodavača će zahtijevati neka im na glinenu pločicu napiše cijenu višu od one koju su nakon duga cjenkanja doista platili. Tako su običavali eunusi na cijelome svijetu, a tako će i ostati. Ali, meni nije bilo do raspre i svañe.Donijeli su mi rogožinu u koju sam umotao Mineu. Nakon toga su mi još pomogli odnijeti umotano, tijelo kroztamno dvorište do nosiljke u kojoj se već nalazio Kaptah, u svojoj zemljanoj žari.Tako sam noću i po magli napuštao veličajni Babilon, poput nekakvog bjegunca, poput običnoga tata. Pritom sam još izgubio mnogo zlata i srebra... A mogao sam se na protiv još više obogatiti te steći neizmjerno mnogo novih i korisnih znanja.- Tko je taj čovjek - mrmljali su i prigovarali nosači -koji nas sili hodati okolo u tamnoj noći, bez upaljene luči, trpaći pritom u našu nosiljku mrtvačke urne i kraljevske sagove? Tako moramo sagibati vratove i ramena pod teškim teretom, kao volovi pod jarmom, dok nas teške rukunice do krvi ranjavaju po ramenima i leñima! Uistinu, jetra nam crne od straha, jer moramo noću vući naokolo trupla i jer nam se iz saga cijedi krv za vrat! To sve morat će nam skupo platiti.Po prispjeću na riječnu obalu, zamolio sam nosače neka smjeste urnu u čamac. Ali rogožinu sam svojim rukama odvukao i skrio je pod palubu. Tada rekoh nosačima:- Robovi i pasji sinovi! Ako vas itko išta upita, ove noći niste ništa ni čuli niti vidjeli. Da vas podsjeća na to, svakom od vas dat ću po srebrnjak.Poskakujući od veselja, povikali su:

147

- Uistinu smo služili veličajnog gospodara! A naše su uši gluhe i oči slijepe! I nismo baš ništa ni vidjeli niti čuli ove noći.Potom sam ih otpustio, dobro znajući: smjeraju se bez odlaganja napiti, kakav je već običaj nosača svih dobi i svih podneblja, te će u svoje vinske kupe izbrbljati sve što su vidjeli. Ali to nisam mogao zapriječiti. Budući da ih je bilo osam, svi pokrupni i snažni momci, nisam ih mogao pobiti i baciti u rijeku, premda bi to bilo najsigurnije. Moram priznati, to bih najradije bio i učinio.Čim su otišli, probudio sam veslače. U svjetlu izlazećeg mjeseca, izvadili su svoja vesla i otisnuli smo se od obale. Pritom su zijevali i proklinjali svoju kob, jer im glave bijahu smućene od množine piva koje su popili.Tako sam utekao iz Babilona, ali koji je tome bio razlog uistinu ne znam objasniti. Nedvojbeno je sve to bilo zapisano u zvijezdama još prije dana mog roñenja, pa je time bilo neizbježno...KNJIGA VIIMineaiUdaljili smo se od grada, a ophodnje nas pritom nisu ometale, jer je pristup rijeci noću bio slobodan. Ja sam se zavukao pod palubu, odmoriti svoju umornu glavu. Ta, kraljevi su me vojnici probudili još prije zore! A i dan je bio prepun buke, jurnjave i uzbuñenja, kakvog još nisam nikada ranije doživio. Ali ni sada nisam našao mira, jer se Minea odmotala iz rogožine te se prala od ovčje krvi, grabeći vodu iz rijeke dlanovima. Pritom se mjesečina iskrila u kapima koje su joj padale izmeñu prstiju.Pogledala me je mrko i rekla prijekorno:- Slušajući tvoj savjet, uprljala sam se. Sada vonjam po krvi i jamačno nikad više neću biti čista... I sve je to tvoja krivica. Sto više, dok si me nosio zamotanu u sagu, stiskao si me jače nego je bilo nužno, pa nisam mogla do daha.Njene su me riječi ozlovoljile, a bio sam i umoran. Zato se izderah na nju:- Obuzdaj jezik, ukleta ženo! Pomislim li samo na što si me sve nagnala, najradije bih te bacio u rijeku, gdje bi se mogla oprati svome srcu po volji. Da nema tebe, sada bih sjedio uz desnu ruku babilonskome kralju, a svećenici kule prenosili bi mi svu svoju mudrost, ne zatajivši ništa... Tako bih postao najmudrijim liječnikom na svijetu. Zbog tebe sam pak proigrao darove koje sam mogao priskrbjeti baveći se svojim zvanjem. Moje je zlato na izmaku, a ne usuñujem se pokazati svoje pločice koje me opunomoćuju podizati novac u poslovnici hrama. Sve to ide na tvoj račun, te proklinjem dan kada sam te ugledao! Svake godine na taj ću se dan odijevati u vreću i posipati pepelom...Vukla je ruku kroz mjesečinom obasjanu vodu rijeke. Pod njenim dlanom voda je pritom prštala poput otopljenasrebra, iskreći u bezbroj malenih svjetlaca. Rekla mi je tihim glasom i skrećući pogled:- Ako je tome tako, pusti me neka skočim u rijeku, kad već to želiš. Tako ćeš me se riješiti...Ustala je i bila bi skočila! Uhvatio sam je i zadržao, govoreći:- Dosta je bilo tih ludorija! Skočiš li, tek bi tada sva moja domišljatost i moj trud bili uzaludni. Za ime svih bogova, pusti me spavati u miru, Minea! I ne dosañuj mi svojim hirovima, jer

148

sam vrlo umoran.S tim riječima zavukoh se pod rogožinu. I odmah sam je tijesno navukao oko sebe, budući da je noć bila svježa, premda je proljeće već stiglo i rode su klepetale u trsci. Upuzala je kraj mene, mrmljajući:- Dopusti mi barem da te grijem svojim tijelom, ako već ne mogu učiniti ništa drugo za tebe. Jer, noć je studena.Bio sam preumoran za daljnje raspravljanje. Zaspao sam i čvrsto snio okružen njenom toplinom. Ta bila je mlada i tijelo joj je pored mene bilo poput pećice.Kad sam se probudio, bili smo već odmakli uz rijeku, a veslači su prigovarali:- Naša su ramena odrvenjela, a leda nas bole. Želiš li nas ubiti? Zar ti gori kuća, pa moramo brzati gasiti je?Namjerno sam otvrdnuo srce i rekao im:- Tko god popusti osjetit će moj prut! Prvi odmor imat ćete u podne. Tada smijete jesti i piti, a svakome od vas dat ću i gutljaj vina od datulja, kako bi vas okrijepilo. Poslije toga osjećat ćete se poletno poput ptica. No bude li još mrmljanja i prigovaranja, zazvat ću sve vragove na. vas. Morate znati, liječnik sam i čarobnjak, te su mi znanii vragovi koji proždiru ljudsko meso!Rekao sam namjerno tako, želeći ih uplašiti. Ali sunce je jasno sjalo i nisu mi vjerovali. Tek su rekli: "On je sam, a nas je deset!" A najbliži od njih me čak pokušao udariti veslom.U taj čas začu se grohotna buka s pramca. Bio je to Kaptah, koji se ritao u svojoj urni, kunući i derući se. Veslači su problijedjeli, te jedan za drugim skočiše u rijeku i otplivaše izvan vidokruga. Čamac se zavrtio u matici, ali uspio sam ga usmjeriti k obali, gdje sam bacio sidreni kamen. Minea je izašla ispod palube, češljajući kosu. U tomtrenutku sav me strah prošao, jer je bila toliko lijepa, Sunce je sjalo, a rode su klepetale u trsci. Potrčao sam na pramac, do posmrtne urne i rekao glasno, dok sam lomio pečat na otvoru:- Ustani, ti čovječe, koji si unutra!Kaptah je promolio svoju raskuštranu glavu iz urne, a ja ne vidjeh zbunjenijeg i smućenijeg čovjeka. Zastenjao je:- Kakva je to ludorija? Gdje sam to? Gdje je moja kraljevska kruna, gdje je znakovlje moga kraljevskoga dostojanstva? Neodjeven sam i izložen hladnoći! Glava mi je puna osa, a udovi poput olova, kao da me ugrizla otrovna zmija. Čuvaj se zbijanja šale sa mnom, Sinuhe, jer je opasno podsmjehivati se i izrugivati kraljevima!Htjedoh ga kazniti zbog drskosti koju je pokazao prethodnoga dana, te sam ga začuñeno pogledao i rekao:- Ne razumijem o čemu to zboriš, Kaptah. Sigurno te još drži vinska magla, pa si sve zaboravio. Prisjeti se kako si pri odlasku iz Babilona previše pio, te si postao nasilan u čamcu i govorio tako divlje te su te veslači morali zatvoriti u taj zemljani lonac, kako ih ne bi ozlijedio ni počinio kakvu štetu. Brbljao si o kraljevima i sucima, te još mnogo toga.Kaptah je sklopio oči, boreći se sam sa sobom. Nastojao je sjetiti se, te je konačno odgovorio:- Gospodaru, nikad više neću piti vina, jer su me vino i snovi

149

odveli u strašnu pustolovinu. Pustolovinu koja je toliko sablasna te ti je ne mogu iskazati. Ipak, ovo mogu reći: učinilo mi se kako sam, po milosti skarabeja, postao kraljem. Dijelio sam i pravdu s prijestolja, te sam stupio u ženske odaje i izuzetno uživao s predivnom djevojkom. Kao da su se zbile i brojne druge zgode, ali o njima se sada ne usuñujem ni misliti. Ukazao bi mi veliku milost, gospodaru, ako bi mi dao lijek, kakav poslije pijanke uzimaju vinopije u tom prokletom Babilonu.Tek što je to izgovorio, uočio je Mineu. Hitro je ponovno utonuo u glinenu urnu, rekavši jadnim glasom:- Gospodaru, sigurno još nisam sasvim došao k sebi... Ili još uvijek sanjam. Jer mi se pričinja kako tamo na krmi vidim djevojku koju sam u svojim sanjama upoznao u kraljevim ženskim odajama. Neka me čuva skarabej, jer se bojim gubitka razuma!Dotakao je svoje pomodrjelo oko i otečen nos, te je glasno jaukao. Minea je prišla urni, izvukla mu glavu potežući za kosu, te rekla:- Pogledaj me! Jesam li ja možda ta žena s kojom si uživao prošle noći?Kaptah se zagledao u nju s grozom, zatvorio svoje jedino oko, te zastenjao:- Svi bogovi Egipta, imajte milosti prema meni i oprostite mi što sam štovao tuñe bogove i prinosio im žrtve! Oprostite mi, premda je to bio samo san!Pomogao sam mu istupiti iz glinene posude, te mu dao gorak pripravak za čišćenje želuca. Potom sam ga opasao uzetom i potopio ga u rijeku, unatoč njegovim prosvjedima Držao sam ga u vodi kako bi razbistrio glavu od makova soka i vina. A kada sam ga izvukao natrag na palubu, smekšao sam se malo i rekao mu:- Neka ti to bude poukom zbog tvoga neposluha prema meni, svom gospodaru. Sve što se zbilo, istinito je. A bez moje pomoći sada bi beživotno počivao u glinenoj urni, meñu ostalim lažnim kraljevima.Potom sam mu ispripovijedio o svemu što se zbilo u palači. Morao sam sve ponavljati nekoliko puta, prije nego je shvatio i povjerovao mi. Na koncu mu rekoh:- Naši su životi u opasnosti, a ono što je prošlo, više se ne čini smiješnim. Sigurno jest, kao što sjedimo ovdje i ljuljamo se u čamcu, ljuljat ćemo se i na zidinama, s glavama na dolje, ako nas samo kralj nade. A koliko ga znam, mogao bi smisliti i nešto još gore. Naši su veslači pobjegli... Zato je stvaranje dobre osnove o tome što ćemo dalje, sada presudno. Moraš naći izlaza i puta kojim bismo se dohvatili zemlje Mitani i na taj način spasili živote.Kaptah se počešao po glavi i dulje vremena mozgao. Napokon je rekao:- Ako sam te pravo shvatio, sve što se zbilo istinito je, a ne opsjena iz moga sna ili roñena u vinu. Pa ako je uistinu tako, uzdizat ću ovaj dan kao dobar i sretan, jer sada mogu piti vina bez zlih slutnji glede moje glave. Premda sam mislio, nikad više u životu neću se usuditi okusiti ga...Odgmizao je u potpalublje, slomio pečat na vrču vina te povukao dug gutljaj, hvaleći sve bogove Egipta i Babilona poimence. Zazivao je i hvalio još i mnoge druge bogove,kojima nije znao čak ni imena. Svakom se imenovanom božanstvu duboko naklonio, potom bi nategnuo iz vrča s vinom, dok se nije strovalio

150

na rogožinu i usnuo, hrčući poput vodenkonja.Njegovo me vladanje toliko raspalilo te ga htjedoh otkotrljati u vodu i utopiti... No Minea mi reče:- Kaptah je u pravu! Svaki dan donosi svoje jade i brige. Stoga, zašto ne bismo popili vina i bili sretni na ovom mjestu gdje nas je rijeka nanijela? Jer ovdje je uistinu prekrasno, a i skriveni smo u trsci. Rode klepeću oko nas, te vidim i druge ptice izduženih vratova kako grade gnijezda... Voda svjetluca zeleno i zlatno u sunčevu sjaju, a moje je srce jednako poletno kao i ptica, jer sam osloboñena ropstva.Razmotrio sam njene riječi i učiniše mi se razboritima.- Budući ste oboje pomahnitali, zašto bih ja jedini bio razuman? Uistinu mi je potpuno svejedno visi li moja koža na zidinama, sušeći se, sutra ili za deset godina. Jer, sve je to zapisano u zvijezdama još mnogo prije moga roñenja, kao što su mi svećenici u kuli rekli. Sunce šija divno, a na poljima duž riječne obale žito se zeleni. Zato ću se okupati u rijeci te kušati rukama uloviti neku ribu, onako kako sam to nekada činio kao dijete. Jer, ovaj je dan jednako dobar kao i svaki drugi.Tako smo se kupali u rijeci i osušili svoju odjeću na suncu, te smo jeli i pili vina. Minea je prinijela žrtvu svome bogu i na palubi izvela svoj sveti ples, za mene. Pri pogledu na to, grudi su mi se stegnule i zastao mi je dah. Konačno joj rekoh:- Samo jedanput u mom životu nazvao sam neku ženu "sestro moja"... Ali njen je zagrljaj bio poput vatre, a njeno tijelo isušena pustinja koja mi nije donijela osvjezenja. Zato te preklinjem, Minea, oslobodi me opčinjenosti u koju me tvoji udovi sapinju. Ne gledaj u mene očima koje su poput odraza mjesečine u rijeci, jer ću te u protivnom nazvati "sestro moja"... A ti ćeš me povući u propast i smrt kako je i ona druga žena učinila.Minea me pogledala ljubopitljivo.- Mora biti, upoznao si neobične žene, Sinuhe... No, možda su žene u tvojoj zemlji drukčije... Ne budi nespokojan zbog mene. Daleko sam od toga da te pokušam napastovati,od čega očigledno strahuješ. Moj bog mi je zabranio pristupiti muškarcu, pod prijetnjom i kaznom smrti. Zato ću se dobro čuvati, kako te ne bih zavela... Premda ne shvaćam, odakle ti takve šašave misli?!Uzela je moju glavu meñu svoje dlanove i položila je na svoja koljena, te milujući mi obraze i kosu, rekla:- To je glupa glava kada te tjera tako ružno zboriti o ženama. Jer, premda postoje žene koje zatruju sve izvore, svakako ima i onih drugih koje su poput vrela u pustinji, kao rosa na isušenoj livadi. Iako imaš tvrdu i nerazumnu glavu, a kosa ti je crna i kruta, ugodno mi je držati je u svojim rukama. To je ono nešto kod tebe, u tvojim očima i tvojim rukama, što nalazim dragim i zamamnim. Zato sam tužna što ti ne mogu dati ono što želiš... I to ne samo zbog tebe! Tužna sam i zbog sebe same... I kažem ti to otvoreno, ako ti takvo besramno i čak razvratno priznanje može goditi...Voda je žuborila i mreškala se oko čamca, zelena i zlatna, a ja sam čvrsto držao njene prekrasne ruke u mojima. Držao sam ih poput čovjeka koji se utapa... I gledao sam je u oči koje su bile poput mjesečine na rijeci, a sada su bile tople poput poljupca.- Minea, sestro moja - rekoh. - Mnogo su bogova ljudi uzdigli, te

151

im je broj neizmjeran. Ali dosta mi je svih njih, jer mislim kako je glavni razlog njihova veličanja ponajprije strah. Odrekni se zato svog boga, jer je njegov zahtjev surov i besmislen, a danas još suroviji nego ikada. Odvest ću te u zemlju do koje ne doseže njegova moć... Premda ćemo za to morati putovati na kraj svijeta, te jesti travu i sušenu ribu, boraviti medu divljim plemenima, kao i spavati na rogožini, do konca našeg življenja. Jer negdje mora postojati granica preko koje moć tvoga boga ne dosiže!Privinula se čvrsto uz moje ruke, zadrhvatala i okrenula glavu na stranu.- Moj je bog postavio svoje granice u mojem srcu. Zato, kamo god pošla, u njegovu sam dosegu, te ako se predam bilo kojem muškarcu, moram umrijeti. Dok sam te danas gledala, moj mi se bog činio surovim i nerazboritim, što tako nešto zahtijeva... Ali ja ne mogu ništa poduzeti protiv toga. Sutra će možda sve biti drukčije, dosadit ću ti i zaboravit ćeš me. Jer, muškarci su takvi...- Nitko ne zna što donosi sutrašnji dan - rekoh joj nestrpljivo, jer mi je cijelo biće plamtjelo za njom poput svežnja trske, pržene suncem godinu za godinom, dok je iskra ne bi zapalila. - Tvoj je govor nalik običnom izbjegavanju, kojim me smjeraš mučiti, kako to sve žene vole činiti... I još uživaš u tom mučenju.Povukla je ruke, uz prijekoran pogled. Zamislila se i tada mi rekla:- Ja nisam neuka žena, jer osim svog jezika govorim i babilonski i tvoj jezik. Znam takoñer napisati i svoje ime, s tri vrste slova, kako na glinenim pločicama tako i na papirusu. Što više, boravila sam u mnogim velikim gradovima, čak i na obali Egipta, plešući za mnoge različite narode, koji su se divili mojem umijeću, sve dok me nisu ukrali trgovci nakon što je naš brod potonuo. Znam, muškarci i žene isti su u svim zemljama, premda su različite boje puti i govore različitim jezicima. Znam i to te se u svojim mislima i običajima ne razlikuju mnogo jedni od drugih, nego samo uživaju u vinu i u svojim srcima više ne vjeruju u bogove, premda im i dalje služe, polazeći od toga kako je opreznost vrlina. Od najranijeg djetinjstva rasla sam u zaklonu boga i bila sam posvećena u njegov sveti obred. Zato me nikakva moć čarolije ne može razdvojiti od njega. Da si i ti plesao pred bikovima i u plesu se vinuo izmeñu oštrih rogova, češući u igri svojim bosim stopalom obožavanu vlažnu njušku koja riče, razumio bi! No sigurna sam, nikad nisi promatrao mladiće i djevojke kako plešu pred bikovima.- Za to sam tek čuo. Znam nešto o prireñivanju takvih plesova u Donjem Kraljevstvu... Predmijevao sam kako to sve rade ljudima za zabavu. Premda, morao sam se dosjetiti kako su i u to, kao i uvijek i u sve, umiješani bogovi... Ali, mogu ti kazati, mi u Egiptu takoñer štujemo bika, koji nosi božje znakovlje, te se samo jedanput raña u čovjekovom vijeku. No nisam još nikada čuo o tome kako netko plešući skače biku na leña, jer bi to bilo huljenje i uvreda za njegovo dostojanstvo. Naime, sveti bik može proricati budućnost. A ako već trebam poštedjeti tvoje djevičanstvo u korist bikova, onda je to nešto izvan svakog razumijevanja i shvaćanja... Premda sam dočuo, svećenici u Siriji, izvodeći sveti obred Majke Zemlje, žrtvuju djevojke jarcima, a te su djevojke odabrane iz puka.Snažno me je pljusnula po obrazima, a oči su joj us-plamtjele kao divljoj mački u tami, kad je razjareno povikala: - Tvoje mi riječi

152

pokazuju kako nema nikakve razlike izmeñu muškarca i jarca! Tvoje su misli usmjerene samo na tjelesna pitanja, te bi neka koza udovoljila tvojoj strasti jednako dobro kao i žena. Propadni zato u zemlju i ostavi me na miru! Ne napastuj me više tom svojom ljubavnom čežnjom i zaljubljenošću, jer o tome znaš koliko i svinjče o srebru...Govor joj je bio opor, a udarci žestoki. Napustio sam je i otišao na krmu. Kako bi mi prošlo vrijeme, otvorio sam svoje liječničke škrinje i započeo čistiti svoj liječnički pribor, te mjeriti lijekove. Ona je sjedila na pramcu, u svom ogorčenju lupkajući petama o dno čamca. Iznenada je strgnula odjeću sa sebe, utrljala tijelo uljem, te počela plesati toliko divlje i nasilno da je cijeli čamac poskakivao. Nisam se mogao uzdržati, te sam postrance pogledavao, jer je njena izvedba bila daleko više od onoga što bi se moglo povjerovati. Mogla se svijati unatrag bez ikakva napora sve dok se ne bi oslonila na ruke, protežući svoje tijelo u luk, te bi potom podigla noge u vis. Svo mišićje njena tijela treperilo je ispod svjetlucave kože. Izgubila je dah, a kosa joj je lepršala oko glave. Jer, njen je ples zahtijevao spretnost i umijeće kojem jednako, a ni slično, nikad ranije nisam imao prigode vidjeti. I to premda sam promatrao ples djevojaka u kućama naslada mnogih zemalja.Gledajući je, moja se ljutnja otopila. Više nisam bio mrzovoljan zbog svega što sam izgubio ukravši ovu ćudljivu, nezahvalnu djevojku iz ženske kuće babilonskoga kralja. Prisjetio sam se i njene pripravnosti da se probode, u obrani svoje nevinosti. Spoznao sam kako je moje vladanje bilo neprilično, budući da sam od nje tražio ono što mi nije mogla dati. Plesala je sve dok joj znoj nije potekao niz cijelo tijelo, a svaki mišić zatreperio od iscrpljenosti. Tada je istrljala tijelo, a udove oprala u rijeci. Potom se odjenula, pokrila čelo i preko sebe prebacila komad odjeće... I začuh kako jeca... Na to sam zaboravio na svoje lijekove i pribor. Pohitavši k njoj, nježno sam joj dotakao rame i upitao:- Je li ti zlo?Nije odgovorila, tek je odgurnula moju ruku i jecala još jače. Sjeo sam pokraj nje, a srce mi je bilo prepuno tuge.- Minea, sestro moja, ne plači. Ne plači zbog mene ni najmanje, jer uistinu ni ne pomišljam dotaći te! Nikada, nikada; pa čak i ako to zatražiš. Spasio bih te svih patnji i tuge i bez toga. I želim, ostani za uvijek kakva jesi...Podigla je glavu i nevoljko obrisala suze, uz kretnju koja je pokazivala svo njeno nezadovoljstvo.- Ne osjećam ni patnje niti tuge, ti ludo! I ne plačem zbog tebe nego zbog svoje kobi, koja me odvojila od mog boga, te me učinila slabom poput krpe! Pa mi zbog pogleda jednoga budalastog muškarca klecaju koljena...Držao sam joj ruke, a ona ih nije povukla, nego se cijela okrenula k meni, rekavši:- Sinuhe Egipćaninu, u tvojim očima sigurno izgledam nezahvalnom i hirovitom... Ali si ne mogu pomoći, jer ne znam što se to zbiva sa mnom. Rado bih ti pričala o svom bogu, kako bi me mogao bolje razumjeti, no nije dopušteno o njemu govoriti neposvećenima. Mogu ti reći tek da je on bog mora i živi u tamnoj kući na brijegu, a nitko od onih koji su ušli u tu kuću nisu se vratili. Ostaju vječno s njim. Neki govore, nalik je biku, premda obitava u moru. Zato nas, koji smo posvećeni za služenje bogu, uvježbaju za ples pred

153

bikovima. Drugi kažu, nalik je čovjeku, unatoč svojoj bikovskoj glavi, ali ja vjerujem to je tek priča. - Rekavši to, malo je zastala, pa nastavila:- Znam samo, svake se godine žrijebanjem odabire dvanaestoro izmeñu onih koji su posvećeni za ulazak u njegovu kuću. Svaki puta po jedno od njih, kad god je Mjesec pun, stupa u Božju kuću... I nema veće radosti za posvećene, od one kada nastupi njihov red za ulazak. Žrijeb je već bio pao na mene, ali prije nego je moj red došao, naš je brod potonuo, kao što sam ti već ispripovijedila. Trgovci su me tada ukrali i prodali na tržnici robija u Babilonu. Svu svoju mladost snatrila sam o predivnom božjem obitavalištu, o njegovom logu i besmrtnosti. Premda je nama koji smo posvećeni odobreno vratiti se na ovaj svijet nakon isteka mjesec dana boravka u Božjoj kući, nitko to do sada nije učinio. Zato mislim kako ovaj svijet ne nudi više ništa privlačnoga onima, koji su jedanput vidjeli Boga...Dok je govorila, učinilo mi se kao da je oblak zakrio Sunce, omotavši ga u nekakav veo. Krajobraz je u mojim očima poprimio bezbojan i samrtan izgled. I iznenada meje obuzela nekakva zimica. Spoznao sam, Minea nije namijenjena meni. Njeno je pripovijedanje bilo nalik onima koja su kazivali svećenici u svakoj zemlji. A ona je u to vjerovala, što ju je ogradilo prema meni za uvijek. Nisam joj htio dodijavati niti je rastužiti.Grijući njene dlanove meñu svojima, samo sam rekao:- Shvaćam tvoju želju za povratkom svome bogu... Zato ću te odvesti preko mora do Krete, jer sada znam odakle potječeš. Pretpostavljao sam to kada si kazivala o bikovima, a ono što si pričala o Kući tame uvjerilo me. O tome su mi pričali trgovci i pomorci u Smirni, premda u to nisam nikada povjerovao, sve do sada. Oni su smatrali kako svećenici ubijaju sve one koji se pokušavaju vratiti iz Božje kuće, kako nitko od njih ne bi doznao o izgledu boga. To su bile tek priče pomoraca i običnoga puka... Ti, koja si posvećena, znat ćeš o tome bolje.- Moram se vratiti! Ti to znaš! - molila je. - Nigdje drugdje na svijetu neću naći mira ni počinka. Veselim se svakom danu kojeg ću provesti s tobom, Sinuhe. I to ne zato jer si me oslobodio od zla, nego zato što si postupio sa mnom plemenito kao nitko do sada. Zato ne čeznem ni za Božjom kućom jednako kao ranije, nego idem s tugom u srcu. Poštede li me, vratit ću se k tebi poslije propisanog vremena. Ipak, ne mislim da će se to ostvariti, jer se još nitko nije vratio iz Božje kuće. Naše je vrijeme kratko, a kako ti kažeš, nitko ne zna reći što može donijeti sutrašnji dan. Zato uživajmo u svakom danu, onakvom kakav doñe i kakav bude, Sinuhe. Radujmo se letu divljih pataka povrh naših glava, rijeci i trsci, jelu i piću. I nemojmo gubiti misli na ono što dolazi. Tako je najbolje.Drugi bi je muškarac možda uzeo silom, odnio je u svoju zemlju i proživio tamo s njom sve svoje dane. Ali, ja sam znao da govori istinu, te neće nikada imati sretnoga trena, iznevjeri li svog boga za kojeg je živjela i za kojeg je odrasla. Prije bi došlo vrijeme kada bi me proklela i pobjegla od mene. Takva je moć bogova kada ljudi vjeruju u njih... Ali onima koji u njih ne vjeruju, bogovi ne mogu baš ništa.I vjerujem, umrla bi, da sam je samo dotaknuo. Vidio sam kako propadaju i umiru ljudi, koji zapravo i nisu bili bolesni. A umirali su jedino zato što su se, bar su tako mislili, ogriješili o boga u

154

kojeg su vjerovali.Nedvojbeno je sve to bilo zapisano u zvijezdama još prije mog roñenja i nije bilo podložno promjenama... Tada smo jeli i pili u svom čamcu, skriveni u trsci, a budućnost je bila skrivena od nas. Minea je sagnula glavu i prešla svojom kosom preko moga lica, smiješeći se. Nakon što je pila vina, dotakla je moja usta svojim usnama. Mirisale su po vinu. Boli koje je prouzročila mome srcu bile su slatke, slañe možda od onih koje bih trpio da sam je uzeo... Premda, nisam tada tako mislio.U suton se Kaptah probudio i iskobeljao ispod rogožine, trljajući oči i zijevajući.- U ime skarabeja, a u svemu ne zaboravimo ni velikog Amona, moja glava nije više poput nakovnja. Osjećam, ponovno bih se mogao uklopiti u ovaj svijet, samo ako bi se našlo nešto za jelo. Naime, osjećam se kao da mi je želudac pun pobjesnjelih lavova.Ne pitajući za dopuštenje, pridružio se našem obroku, hrskajući ptice pečene u glini, pijuckajući usput koščice preko palube. Pogled na njega podsjetio me na našu nevolju, te sam mu pun straha rekao:- Ti pijani netopiru! Trebao si nas oraspoložiti dobrim savjetom i pomoći nam naći izlaz iz svega! Inače ćemo uskoro svo troje u nizu visjeti na zidinama, obješeni o pete. Umjesto toga, napio si se i hrkao licem okrenut na dolje, poput prasca u blatu. Brzo reci što nam je činiti, jer su kraljevi vojnici zasigurno već krenuli u potjeru za nama, kako bi nas ubili.Kaptah se nije uzbuñivao... Tek si je počešao glavu i rekao:- Ako si kazivao istinu, kralj te ne očekuje prije isteka trideset dana. Prijetio ti je čak i tjeranjem batinama, pojaviš li se prije tog roka. Zato mislim, nema razloga žurbi. A ako su stvari pošle naopako, te su nosači rekli nekome o bijegu... ili eunusi u ženskoj kući izbrbljali o svemu, mi protiv toga baš ništa ne možemo. Zbog toga se oslanjam na našeg skarabeja. I mislim, tvoj je postupak bio zapravo lud, kada si me omamio ovakvim strašnim sokom, pa me od njega boli glava, kao da je po njoj čeprkaopostolar svojim šilom. Da se nisi prenaglio, Burnaburiašu bi zasigurno zapela kost u grlu ili bi se spotaknuo preko vlastitih nogu i slomio vrat. U tom bih slučaju postao babilonski kralj i vladar nad sve četiri strane svijeta. I ne bi nam bilo loše. Tolika je moja vjera u skarabeja. Ipak, opraštam ti, jer si moj gospodar, a nisi ni znao učiniti nešto bolje. Opraštam ti i što si me strpao u glineni lonac, u kojem sam se usput budi rečeno skoro ugušio i smrznuo, a to bi se kosilo s mojim dostojanstvom. Zbog toga sam smatrao nužnim pozabaviti se prvo svojom glavom i izliječiti je. Sad ti, meñutim, mogu u punoj mjeri poslužiti svojom mudrošću, jer znam da si bez mene poput izgubljenoga janjeta...Zabranio sam mu svako daljnje brbljanje, te zatražio neka iznese osnovu za naš bijeg.- Ovaj je čamac doista prevelik i pretežak za nas troje. I ne možemo sami veslati uz maticu. Iskreno rečeno, baš i ne osjećam neku veliku ljubav prema veslima, budući da mi stvaraju plikove na dlanovima. Zato trebamo poći na kopno, te ukrasti nekoliko magaraca na koje bismo nakrcali naše svežnjeve. Presvucimo se i u otrcanu odjeću, kako ne bismo privlačili pažnju, a morat ćemo se pogañati i cjenkati u svratištima i po selima. Ne smiješ pritom otkrivati svoje zvanje liječnika, nego ćeš hiniti kako se baviš nekim drugim poslom. Mogli

155

bismo se, primjerice, izdavati za družbu priučenih glumaca koja putuje od sela do sela, zabavljajući navečer seljake na gumnima. Nitko ne progoni sajmišne zabavljače, a lopovi dapače misle kako nije vrijedno truda i zamora pljačkati ih. Ti možeš seoskim glupanima proricati budućnost, onako kako si učio. Ja mogu kazivati smiješne pripovijesti, bez kraja i konca, a djevojka može plesati za kruh. Možemo, dakako, unajmiti i veslače, te se ovim čamcem dohvatiti granice. Ta, konačno, sve ovisi o skarabeju! On nas može zaštititi isto tako na rijeci kao i na prašnjavome putu. A opreznost je vrlina. Osim toga, ne bi bilo ni plemenito, ukrasti čamac siromašnim veslačima, koji bez sumnje vrijebaju negdje u trsci, čekajući samo mrak kako bi nas pobili... Bilo bi zato mudro krenuti odmah.Večer se spuštala oko nas, pa nije bilo vremena za gubljenje. Kaptah je nedvojbeno bio u pravu, pretpostavljajući kako će veslači svladati svoj strah te se vratiti i pokušati ponovno doći do svoga čamca. A bili su jaki ljudi! Namazalismo se njihovim uljem i umrljali odjeću i lica riječnim blatom. Potom smo meñu sobom podijelili ostatke moga zlata i srebra, sakrivši to u svoje pojasove i drugu odjeću. Moju liječničku škrinju, koju nisam želio odbaciti, zamotali smo u rogožinu i stavili na Kaptahova leña, unatoč njegovim prosvjedima. Potom, ostavivši čamac u trsci, pregazili smo na obalu. U čamcu smo ostavili hrane i nekoliko vrčeva vina, budući da je Kaptah vjerovao kako će veslači to naći i ostati na mjestu da bi se napili, te im poslije toga neće biti do potjere za nama. A pokušaju li nas kasnije, kada se otrijezne, optužiti pred sucima, davali bi proturječne iskaze, pričali o mrtvacima koji divljaju u mrtvačkim urnama, o čudesima, a njihova bi priča bila toliko zbrkana te bi ih suci otjerali svojim prutovima i poslali svećenicima u hram, ni ne provjeravajući njihovu priču. Tomu sam se i ja nadao.Tako smo počeli svoje lutanje i pravodobno se dohvatili nekog karavanskog puta kojeg smo slijedili svu noć. Kaptah je proklinjao dan svoga roñenja zbog tereta svežnja koji je svijao njegova ramena. Ujutro smo stigli u neko selo, gdje su nas mještani pozdravili srdačno i s poštovanjem, jer smo se usudili putovati noću, ne obazirući se na vragove. Dali su nam zobene kaše zakuhane na mlijeku i prodali nam dva magarca. Upriličili su svečanost kada smo otišli, jer su bili priprosta čeljad koja nije vidjela zlatnika mjesecima. Poreze su plaćali žitom i stokom, a obitavali u kućicama od blata zajedno sa svojim životinjama.Dan za danom vukli smo se cestama Babilonije. Sretali smo trgovce i uklanjali se s puta pred nosiljkama bogataša, klanjajući im se dok su prolazili. Sunce je oprljilo našu kožu, a odjeća nam se istrošila. Vremenom smo se priučili na izvoñenje naših predstava na gumnima, na utabanoj zemlji. Ulijevao sam ulje u vodu, proricao sretne i uspješne dane, kao i obilne žetve, muškarcima pak djecu, povoljne ženidbe... Jer, sažaljevao sam njihovo siromaštvo, pa sam nerado predviñao išta drugo osim dobra. Vjerovali su mi i veoma se veselili mojim riječima. Da sam se držao istine, morao bih im govoriti o neumoljivim skupljačima poreza, teškim udarcima, potkupljenim sucima, groznici u doba poplava, skakavcima i muhama, puževima, palećoj žegi i ustajaloj vodi tijekom ljeta, te teškom radu nakon kojeg slijedi neumitna smrt. Jer, takav im je bio život.

156

Kaptah imje kazivao pripovijesti o čarobnjacima i princezama, o tu-ñinskm zemljama gdje ljudi nose svoje glave pod rukom i jedanput godišnje se pretvaraju u vukove. Vjerovali su Kaptahu, divili mu se i hranili ga dobro. Minea im je svakog dana plesala na tvrdim gumnima, želeći se održati pripravnom za svog boga. Seljani su se divili njenom umijeću, govoreći: "Nikad još ne vidjesmo nešto nalik ovome!"Od tog sam putovanja imao probitka, jer me poučilo kako su siromašni u nečem slični bogatima i moćnima. Jer, ako su bogati i moćni posvuda na svijetu slični jedni drugima i misle na isti način, tako su i siromašni po tome svuda u svijetu isti. Njihove su misli iste, premda im se običaji i navade razlikuju, a njihovi bogovi nose različita imena. Naučio sam i kako su siromašni milosrdniji od bogatih, jer su nam, cijeneći nas još bijednijima od sebe, rado i od srca poklanjali sušenu ribu. I pritom nikakvih darova nisu očekivali od nas. Bogataš, na protiv, prezire siromaha i tjera ga prutom od svojih vrata. Naučio sam kako i siromasi osjećaju radost i tugu, smrt i čežnju, te i siromahovo dijete dolazi na svijet na isti način kao i bogatašovo. Moje bi im se srce smilovalo i priklonilo zbog njihove velike jednostavnosti. Zato se nisam mogao obuzdati i liječio sam bolesne na koje bih naišao. Tako sam im otvarao čireve i čistio im oči. Jer, znao sam: bez takve njege uskoro ih čeka gubitak vida. I sve sam to činio dragovoljno, ne tražeći ništa za uzvrat...Zašto sam se time izlagao pogibelji da nas otkriju, ne znam kazati. Možda je moje srce bilo raznježeno zbog Minee, koju sam viñao svakodnevno i čija je mladost noću grijala moje bokove, dok smo ležali na zemljanom podu koji je mirisao po slami i vonjao po jetkom gnoju? Možebitno sam to činio zbog nje, želeći ishoditi naklonost bogova dobrim djelima i zaslugama. Možda sam želio tek iskušavati svoje umijeće, kako moje ruke ne bi izgubile mirnoću, a moje oči oštrinu u otkrivanju bolesti? Jer, kako su godine prolazile, sve sam jasnije spoznavao: ono što čovjek čini, čini iz više razloga. I to čak ako tih razloga možda i nije svjestan. Zbog toga su čovjekova djela za mene poput prašine pred mojim nogama, budući da čovjek nikad ne zna što hoće i što smjera. A čovjekove poticaje ni svrhu nisam mogao spoznati nija...Susretali smo se s brojnim poteškoćama i tegobama. Ruke su mi postale žuljevitima, tabani mojih stopala su odebljali, a prašina mi je zasljepljivala oči. Usprkos svemu, kada se prisjetim tog putovanja duž prašnjavih babilonijskih cesta, ono mi se čini divnim i ne mogu ga zaboraviti. Što više, dao bih velik dio onoga što sam saznao i posjedovao na ovom svijetu, samo ako bih još jedanput, mlad, neumoran, bistra i budna vida, mogao ponovno proživjeti to putovanje... S Mineom uz mene, s njenim očima koje svjetlucaju poput mjesečine na rijeci.Cijelim putem sjena smrti nas je slijedila, smrti koja ne bi bila laka ni brza, ako bi nas otkrili i ako bismo pali u ruke kralja. Ali tih dalekih dana nikada nisam ni pomišljao na smrt niti sam je se bojao. Život mi se tada činio vrijed-niji i dragocjeniji nego ikada ranije, jer sam mogao putovati s Mineom i gledao njeno plesanje na poškropljenim gumnima. Uz nju sam zaboravio čak i zločin i sramotu moje mladosti... Svakog jutra kada me budilo brbljanje djece i mukanje stoke, srce mi je bilo lagano poput ptice. Izlazio bih gledati rañanje sunca i početak plovidbe sunčeva zlatnog čuna preko

157

plavetnila neba, s kojeg je noć pomela sve oblake.Konačno se dohvatismo opustošenih i popaljenih pograničnih krajeva. Pastiri su nam, vjerujući da smo siromašni, pokazali put. Tako smo prešli u zemlju Mitani i dospjeli do Nahare, ne plativši namet. Nismo sreli ophodnje ni jednoga od oba kralja. Tek kad smo prispjeli u velik grad, gdje se ljudi meñusobno ne poznaju, usudili smo se poći na sajmište. Tamo smo si kupili novu odjeću, oprali se i odjenuli prikladno našem ugledu i položaju. Nakon toga usmjerili smo put najboljeg svratišta.Budući da je moje zlato brzo izmicalo, zadržao sam se neko vrijeme u tom gradu baveći se svojim pozivom. Našao sam mnogo pacijenata i izliječio brojne bolesnike, jer su Mitanci bili ljubopitljivi kao i uvijek i imali sklonost za sve što je bilo strano. Minea je takoñer pobudila pažnju, zbog svoje ljepote, te su mi mnogi nudili otkup za nju. Kaptah je počivao nakon napora... Udebljao se i upoznao mnoge žene koje su mu podarile svoju naklonost zbog njegovih priča. Kada smo pili u kućama naslada, pripovijedali bismo o njegovim doživljajima dok je bio babilonski kralj. Svi su se tome smijali, pljeskali si koljena i uzvikivali: "Nikad jošne upoznasmo takvoga lašca! Jezik mu je dug i govor mu teče poput rijeke."Tako je vrijeme protjecalo, sve dok me Minea nije počela motriti zabrinuto, a noću je ležala budna, jecajući. Tada joj rekoh:- Znam, čezneš za svojom vlastitom zemljom i za svojim bogom, te nas čeka dugo putovanje. Ali prvo moram posjetiti zemlju Hatti, gdje žive Hetiti. Razloge za to ti ne mogu otkriti. Vjerujem kako se iz njihove zemlje može odjedriti na Kretu, premda u to nisam siguran. Ipak, ako ti je to milije, odvest ću te izravno na sirijsku obalu, gdje plovila za Kretu polaze svakog tjedna. Čuo sam, meñutim, kako uskoro polazi karavana koja nosi godišnje darove kralja zemlje Mitani kralju Hetita. S njom možemo putovati sigurno, te vidjeti i čuti mnogo novoga... Kako bilo da bilo, ne želim odlučiti ja, nego neka bude po tvojoj volji!U srcu sam osjećao kako je obmanjujem, jer je moja želja za posjetom zemlji Hatti bila tek posljedkom moje čežnje. Tako sam je htio dulje zadržati uz sebe, prije nego je prepustim njenom bogu! Minea mi je smjerno odvratila:- Tko sam ja pa da se miješam u tvoje namjere i planove? Ići ću s tobom rado, kamo god to bilo, budući da si obećao odvesti me natrag u moju domovinu. Poznato mi je da djevojke i mladići u mjestima uz hetitsku obalu plešu pred bikovima, na posebnim poljima. To je dokaz, odatle do Krete nije daleko. A tako mi se pruža prigoda za vježbanje, što je vrlo važno... Već godinu dana nisam plesala pred bikovima pa se bojim, na Kreti će me bikovi nabosti na rogove, ako bez priprema počnem plesati pred njima...- O bikovima, doduše, ne znam ništa - odgovorio sam joj. - Ali Hetiti su, po svemu što sam čuo, okrutan i podmukao narod, pa nam zbog toga prijete mnoge pogibelji na takvome putovanju, a mogućea i smrt. Možda bi bilo najbolje ako ostaneš u zemlji Mitani i čekaš tu moj povratak. Ostavit ću ti dostatno zlata, pa možeš u meñuvremenu dobro i sigurno živjeti.- Ne troši riječi uzalud, Sinuhe! - oštro mi je odvratila. - U svakom slučaju, kamo god ti pošao, idem s tobom i ja. A ako nas smrt zadesi, neću oplakivati ni sebe niti tebe.

158

Odlučio sam priključiti se karavani s kraljevim poslanicima kao liječnik, te tako pod zaštitom kralja zemlje Mitaniputovati u zemlju Hatti, koju još nazivaju i Cheta. Kada je Kaptah čuo za to, iz njega su provalile kletve, te je zazvao bogove u pomoć.- Netom smo izbjegli raljama jedne smrti, a moj gospodar već želi posrljati u ždrijelo drugoj! Svi znaju kako su Hetiti gori od divljih zvijeri, jedu ljudsko meso, strancima kopaju oči i potom ih još uprežu u teško mlinsko kamenje, poput volova ili magaraca. A čine i stvari još gore od toga! Bogovi su mi nedvojbeno gospodara kaznili ludilom! A ti si, Minea, takoñer dovoljno luda te ga još i braniš u njegovoj ludosti. Postupili bismo najbolje, ako bismo zajednički gospodara vezali i zatvorili ga u sobu, a na potkoljenicu mu stavili pijavice kako bi se umirio. Skarabeja mi! Tek što sam se malo oporavio i dostigao svoj raniji obujam, a već me tjera na naporan put. Neka je proklet dan kada sam se rodio na ovaj svijet, kako bih ispaštao zbog hirova svog suludog gospodara!Morao sam ga ponovno urazumiti svojim prutom... Kad mi je to uspjelo, rekoh mu:- Neka bude po tvojoj želji. Poslat ću te u društvu nekoliko trgovaca izravno u Smirnu, te platiti za to putovanje. Brini se za moju kuću dok se ne vratim. Upravljat ćeš njome dok se ja ne vratim. Osim toga, smrtno si mi dosadan s tim svojim jadikovkama.Kaptah se, meñutim, zagledao u mene. I rekao:- Kakvog bi tek to imalo smisla? Tko se to usuñuje samo i spomenuti, da bih mogao pustiti svog gospodara samog na putovanje u zemlju Hatti? Jednako bi bilo pustiti novoroñeno janje u čopor pasa, a moje srce ne bi me nikad prestalo koriti zbog tog zlodjela. No pitam te samo jedno, a ti mi moraš iskreno i pošteno odgovoriti, najbolje kako znaš: Može li se u zemlju Hatti ikojim drugim putem osim morem?- Koliko znam, nema mora izmeñu zemalja Hatti i Mitani -objasnih mu, napominjući kako neki ljudi tvrde suprotno, ali to su zasigurno neznalice.- Blagoslovljen neka je moj skarabej - glasio je Kaptahov odogovor. - Jer, ako bi bilo neizbježno putovati morem, ne bih ti mogao praviti društvo, budući da sam obećao bogovima, iz niza razloga koje ovdje ne bih želio poimence nabrajati, kako nikad više neću stupiti nogom na palubu broda. Nitebi za ljubav, a ni za volju ovoj Minei s njenim drskim vladanjem, ne bih mogao prekršiti tu prisegu datu bogovima, premda njihova imena ne mogu baš sada nabrojiti.Tada je počeo skupljati naše stvari i pripremati odlazak. Prepustio sam sve njegovoj brizi, jer je u tome bio spretniji i iskusniji i od mene samoga.Već sam spominjao što se sve u zemlji Mitani kazivalo0 Hetitima. Sad ću pripovijedati o onome što sam opazio svojim vlastitim očima i upoznao kao istinu. Ipak, pišući ovo, ne znam hoće li itko povjerovati mom izvješću, s obzirom na strah koji je pred hetitskom silom obuzeo sav poznat svijet, kao i nakon svega što se moglo čuti o njihovim nedjelima. Treba priznati kako Hetiti imaju i dobrih strana pa čak i odlika, premda su vrlo opasan narod, a običaji im se uvelike razlikuju od običaja drugih naroda. Jedna od

159

tih dobrih strana je, primjerice, što u njihovoj zemlji ni u kojem pogledu ne vladaju onako nesreñene prilike kao što se govori. Tamo, suprotno svim tim kazivanjima, vladaju red, mir i poslušnost. Za putovanje je kod njih potrebna posebna putovnica, ali s njom se putuje u njihovim brdima sigurnije nego i najširim putem u bilo kojoj drugoj zemlji. Dogodi li se, kojim slučajem, da posjednik takve putovnice nešto izgubi ili čak bude opljačkan, kralj mu namiruje štetu u dvostrukom iznosu. A ako putnik pogine od ruke Hetita, kralj nadoknañuje štetu roñacima poginuloga, rukovodeći se položajem i ugledom kojeg je poginuli uživao za života.To je bilo razlogom te se i naše putovanje s poslanicima mitanskoga kralja odvijalo mirno i bez posebnih dogañaja. Zato se malo može izvijestiti o samom tom putovanju, jer su nas Hetiti u svojim bojnim kolima pratili cijelim putem, brinući se kako bismo imali dostatno hrane i pića na svakom odmorištu. Hetiti su otporni, ne mare ni za hladnoće niti za vrućine, budući da žive u neplodnim gorskim krajevima1 izvježbani su trpjeti tegobe i oskudicu još od djetinjstva. Neustrašivi su i ustrajni u boju, a ne štede ni sebe. Izruguju se slabijim narodima i podjarmljuju ih, ali poštuju hrabre i traže njihovo prijateljstvo.Narod im se dijeli u manja plemena i sela kojima upravljaju kneževi. Njihova vlast nad podanicima je potpuna i neograničena. Oni su pak podložni velikom kralju koji obitava u svom gradu zvanom Hatušaš, smještenom meñu planinama. Kralj im je istodobno i veliki svećenik, vrhovni zapovjednik i najviši sudac. Tako su u njemu objedinjene sve ovlasti kojima se upravlja ljudima, kako božanske tako i prolazne. Ne znam ni za jednoga kralja kojem su pridijeljene takve moći i koji vlada toliko neograničeno i potpuno, premda je sva kraljeva vlast već po svojoj prirodi uzvišena. U drugim zemljama, uključujući i Egipat, svećenici i suci imaju nad kraljevim djelovanjem veći nadzor, nego što se to općenito pretpostavlja.Sada ću opisati zemlju Hetita i glavni grad velikog hetitskog kralja, smješten u brdima. Premda, i opet znam, ni jedan čitatelj neće povjerovati mojim riječima.Putujući po popaljenim pograničnim krajevima, gdje gospodare graničari koji naplaćuju svoju plaću pljačkom susjednih država i krajeva, premještajući granično kamenje po miloj volji, nemoguće je steći dojam o bogatstvu hetitske države. Jednako ga je teško spoznati, gledajući njihova gola brda i planine, koje ljeti izgore na suncu, a prema pričama, zimi su potpuno pokrivena hladnih pahuljicama. Te pahuljice padaju s neba na zemlju i prekriju je poput pravoga vela. Približavanjem ljeta one se počnu topiti, pretvaraju se u vodu i nestaju stapajući se u malene i sve veće vodotoke, kojima je ova zemlja posebice bogata. Svojim sam se očima osvjedočio u brojna čuda i neobičnosti u hetitskoj zemlji, pa vjerujem i u to o bijelim pahuljicama. Ali nikako ne mogu shvatiti kako se te pahuljice mogu pretvarati u vodu. Ipak, moram priznati, za vrijeme moga boravka u zemlji Hetita, premda je bilo toplije razdoblje godine, opazio sam kako se neki visoki vrhovi planina bijele. Rekli su mi kako te bijele pahuljice mogu ljeti opstati samo na najvišim vrhovima, a i to ne uvijek. Ipak, moram priznati, opipao ih nisam, pa i ne znam kakve su uistinu...U niskoj ravnici, na samoj sirijskoj granici, leži pogranična utvrda

160

Karkemiš. Njene su zidine izgrañene od golemih kamenih blokova, a u te su blokove uklesane razne spodobe zastrašujućih obličja. Ova je utvrda središe iz kojeg Hetiti nadziru veliko područje, te na njemu ubiru pristojbu odsvih trgovaca i karavana, dakle svih koji ovuda prolaze. Na taj način dolaze oni do ogromnih prihoda, jer su im pristojbe visoke, a Karkemiš je raskrižje mnogih karavanskih putova. Svatko, tko je u svitanje dana smotrio ovu utvrdu, kako se zastrašujući uzdiže na uzvisini usred ravnice, te čuo graktanje gavranova koji se spuštaju i goste na ljudskim glavama i lubanjama, tijelima i kosturima, izvješenim na zidinama, povjerovat će u ovaj moj izvještaj o Hetitima i neće više sumnjati u moje riječi!Karavanama i trgovcima dopušten je prolazak kroz zemlju Hatti samo duž odreñenih cesta. Sela su uz te ceste neugledna i siromašna, a putnik može vidjeti tek vrlo malo obrañene zemlje. Ali, ako se netko nepromišljeno udalji s odreñene ceste, kazna stiže vrlo brzo. Uhvate ga, otmu mu robu i pošalju ga na robovski rad u rudnike.Hetitsko bogatstvo, koliko ja cijenim, potječe ponajprije i ponajviše iz rudnika. U njima rade, bolje rečeno robijaju, njihovi zarobljenici i robovi. Iz tih gorskih jama pristiže zlato i srebro, a i neka nepoznata rudača sivkasto modroga sjaja. Ta je tvrña od svih poznatih kovina i vrlo skupocjena. U Babilonu izrañuju od nje nakit, vjerojatno zato jer je teško dobivaju, no u zemlji Hatti od nje kuju oružje. Ne znam točno na koji se način ova rudača dobiva i kako se iz nje stvara kovina, ni kako tu kovinu kuju i oblikuju, budući da se to ne radi ni u jednoj drugoj zemlji. Ta se kovina, naime, ne tali na vrućini na kojoj omekšava bakar i prelazi u tekuće stanje. O tome sam se osobno osvjedočio.Osim rudnika, meñutim, Hetiti raspolažu i plodnim dolinama. One se obično nalaze meñu brdima, a po njima teku bistri i hladni potoci. Sade i voćke, koje kao šume pokrivaju obronke brda, a uz morsku obalu njeguju i vinovu lozu. Veliko bogatstvo im je i stoka.Govori li se o veličajnim i značajnim gradovima svijeta, ljudi spominju Tebu ili Babilon, a ponekad i Ninivu koju nisam uspio vidjeti. Ali nikad nisam nekoga čuo govoriti o Hatušašu, velikom gradu Hetita i sjedištu njihove vlasti odnosno moći, smještenom izmeñu planina poput orlova gnijezda u središtvu lovišta. Ipak, taj se grad može valjano usporediti s drugima. Prisjetim li se njegovih golemih grañevina, napravljenih od klesanoga kamena i koje ulijevaju strahopoštovanje, te njegovih zidina koje su neosvojive i čvršće odbilo kojih koje sam ikada imao prilike vidjeti, moram priznati kako je taj grad jedan od najvelicajnijih. Grad Hatušaš ostaje tajnom za ostali svijet, jer ga je kralj zatvorio za tuñince. Jedino je opunomoćenim poslanicima drugih zemalja dopušten ulazak u grad i prijem kod kralja, kako bi mu predali svoje darove. No, čak se i na te ljude pomno motri, tijekom njihova boravka u Hatušašu. Zbog toga stanovnici Hatušaša nerado razgovaraju s tuñincima, čak i ako znaju njihov jezik. Pokuša li ih netko nagovoriti ili čak ispitivati, oni odgovaraju: "Ne razumijem! ili "Ne znam!", te gledaju oko sebe nespokojno, kako ih netko ne bi opazio dok razgovaraju s tuñincem. Pa ipak, nisu oni netrpeljivi, otresiti i prosti po prirodi. Može se čak reći, prijateljski su nastrojeni i uljudni, a i rado gledaju odjeću tuñinaca, ako je lijepa, te slijede ulicama ljude koji je nose.

161

Nošnje njihovih odličnika i službenika su jednako sjajne kao i odjeća stranaca i kraljevskih poslanika. Nose šarene odore, izvezene zlatom i srebrom. Vez je u obliku vijenaca kakve se vidi i na zidovima, ili prikazuje dvostruku sjekiru, što je znakovlje njihovih bogova. Često im svečanu odjeću resi i slika krilatoga sunca. Na nogama nose čizme od šarene i mekane kože, kojima su vršci zavinuti prema gore, a na glavi visoke šiljaste šešire. Široki rukavi i umjetnički nabrane suknje sežu im do samog tla. Od pučana u Siriji, Babiloniji i Mitaniji razlikuju se po tome što briju brade, kao i Egipćani. Neki odličnici briju i glavu, ostavljajući neka raste tek čuperak na tjemenu. Njega pak pletu u malu pletenicu. Lica su im izražajna, jer imaju široke i jako razvijene brade i krive kukaste nosove, poput ptica grabljivica. Ljudi na položaju, kako oni u državi tako i oni u gradu, debeli su i lica im se sjaje od masti. Jer, poput bogataša u drugim zemljama i velikim gradovima, i ovi ovdje navikli su na raskošan život i obilje.Hetiti nemaju plaćeničke vojske, kao drugi uljuñeni narodi, nego su sami ratnici. Svi su Hetiti, prema tome, vojnici. Čin i položaj odreñuje se svakome prema staležu kojem pripada. Tako su najugledniji oni koji si mogu priuštiti držanje vlastitih bojnih kola. Ali, položaj im nije utvrñen po roñenju, već po vojnoj vještini, znanju i umijeću rukovanja oružjem. Svi podobni za borbu sastaju se jedanput godišnje na vojne vježbe, pod nadzorom svojih zapovjednikai kneževa. Hatušaš, meñutim, nije trgovački grad, poput ostalih velikih gradova... Ali zato obiluje kovačnicama i radionicama, iz kojih neprestance odjekuje zvon čekića. Jer, u tim se radionicama kuju vrhovi strijela i glave kopalja, te kotači i postolja za bojna kola.Pravosuñe im se takoñer razlikuje od pravosuña ostalih naroda. Kazne su im čudne i posebne vrste. Uroti li se neki niži vladar protiv kralja, pa sam teži za kraljevskom vlašću, neće biti ubijen. Premjeste ga u neko pogranično mjesto, kako bi tamo dokazao svoju sposobnost i postigao ugled. Općenito, malo je zločina koje se tu ne može iskupiti darovima. Čovjek može ubiti čovjeka, ali zbog toga ne biva tjelesno kažnjen. Dužan je jedino pokojnikovoj obitelji darovima naknaditi gubitak. Ni preljub tu nije kažnjiv. Nade li žena muškarca, koji je bolje zadovoljava od njena muža, ima pravo ostaviti svoj dom i preseliti se drugome. Ali taj drugi mora tada platiti odštetu za nju. Brakovi koji ostaju bez djece, nakon nekog se vremena razvode, i to javno, budući da kralj zahtijeva od svojih podanika mnogo djece. Ubiju li nekoga na osamljenome mjestu, naknada je manja, nego ako ga ubiju u gradu i u nazočnosti više ljudi. Smatra se, naime, da odlazeći na osamljena mjesta, čovjek i sam namjerno navodi druge na zločin i ubojstvo, kako bi se vježbali u ubijanju. Ipak, postoji i smrtna kazna. Ona se pak primjenjuje samo u dva slučaja. I upravo to pokazuje svu ludost Hetita u pravnim pitanjima! Smrtnom se kaznom, naime, kažnjava brak izmeñu brata i sestre, te bavljenje vračanjem i čaranjem bez odgovarajućeg dopuštenja. U ovom drugom slučaju, vlasti moraju prvo ispitati sposobnost onih koji čaraju, pa ako pristupnici zadovolje, izdaju im dopuštenje za bavljenje tim zvanjem.U vrijeme mog dolaska u zemlju Hatti, veliki kralj Šubiluliuma vladao je tamo već dvadesetosam godina. Njegovo je ime djelovalo

162

toliko zastrašujuće pa se narod na samo njegovo spominjanje klanjao i dizao ruke, izvikujući njegove vrijednosti i vrline, jer je uveo red u zemlju Hatti i pokorio brojne narode. Kralj Šubiluliuma obitavao je u kamenoj palači smještenoj usred grada, a kazivale su se mnoge pripovijesti o njegovu podrijetlu i njegovim junačkim djelima, onako kako se pripovijeda o svim velikim vladarima. No nisam ga uspio vidjeti, a to nisu uspjeli ni mitanski poslanici.Morali su odložiti svoje darove na tlo prijemne prostorije, uz smijeh i podrugljivo klicanje kraljevih vojnika.U prvo se vrijeme činilo kako je u Hatušašu malo posla za liječnika. Naime, kako sam spoznao, Hetiti su se stidjeli bolesti i krili su je koliko god dugo su to mogli. Sitnu, kržljavu i djecu s manama su ubijali, a oboljele robove bi takoñer pobili. Zbog toga su njihovi liječnici bili slabog umijeća i znanja, ljudi neuki i neobrazovani, premda su ozljede i modrice njegovali dosta dobro... A i za boljke svojstvene brdskim predjelima imali su lijekove koji su brzo stišavali vrućicu i o kojima sam bio pripravan rado nešto naučiti. Ako bi pak netko otkrio kako pati od boljke koja prijeti smrću, radije bi odabrao smrt nego liječenje, da ne bi ostao obogaljen ili slab do konca života. Jer, Hetiti se nisu bojali smrti poput uljuñenih naroda, ali ih je zato pomisao na tjelesnu slabost tjerala u velik strah.Konačno, kao što su svi veliki gradovi u biti slični, tako su i uglednici i bogataši u svim zemljama nalik jedni drugima. Kada se moja slava proširila meñu narodom, mnogi su mi došli u svratiste, tražeći lijeka svojim boljkama. Njihove bolesti sam poznavao, pa sam im mogao pomoći. Dolazili su k meni prerušeni, tajno i pod okriljem tame, kako im ponos i dostojanstvo ne bi bili umanjeni. Zato su mi davali velikodušne poklone, te sam na koncu u Hatušašu stekao mnogo zlata i srebra, premda sam u početku mislio kako ću ga napustiti kao prosjak. To je velikim dijelom bila Kaptahova zasluga. On je, prema svom starom običaju, lutao uokolo. Tratio je vrijeme po pivnicama, tržnicama i na ostalim mjestima gdje se okupljaju ljudi. Tamo bi se na svim svjetskim jezicima koje je znao ili bar poznavao, hvalio mojim znanjem i vještinom. Dakako, o tome bi sluge izvijestile svoje gospodare...Hetiti su se vladali strogo, a ljudi uglednijih slojeva nisu se smjeli pojavljivati na ulici pijani, jer bi izgubili ugled i dostojanstvo. Ipak, kao i u svim drugim velikim gradovima, odličnici i bogati pili su velike količine vina i pogubne mješavine. Liječio sam grčeve koje su od toga dobivali i smirivao im drhtanje ruku kada su se trebali pojaviti pred kraljem. Nekima sam, kupkama i sredstvima za smirenje, istjerivao iz tijela miševe i druge prikaze, koje su ih navodno glodale.,., IPustio sam Mineu neka ih zabavlja plesom... Jako su joj se divili i darivali je bogato, ne želeći ništa povrh toga od nje. Jer, Hetiti su bili velikodušni i darežljivi kada bi im nešto godilo. Stekavši time njihovu naklonost odvažio sam se upitati ih o mnogim stvarima koje nisam mogao otvoreno istražiti. Tako sam ipak došao do nekih obavijesti, koje nisam mogao pribaviti javno. Najviše sam saznao od kraljeva pismohranitelja, koji je govorio i pisao na mnogim jezicima, bavio se kraljevim inozemnim dopisivanjem, te nije mnogo držao do običaja. Uvjerio sam ga kako sam prognan iz Egipta bez

163

prava povratka, te moja putovanja u inozemstvo nemaju drugu svrhu osim prikupljanja bogatstva i učenja. Vjerovao mi je i rado odgovarao na moja pitanja, kao uzvrat za dobro vino i Mineino plesanje.- Zašto je Hatušaš zatvoren za tudince? - upitao sam ga. - I zašto se karavane i trgovci moraju držati odreñenih putova, premda je vaša zemlja bogata, a gradovi vam se po znamenitostima mogu natjecati s drugima? Zar ne bi bilo bolje kada bi drugi upoznali vašu moć i pjevali medu sobom o tim vašim vrijednostima i vrlinama, što vaša zemlja uistinu zaslužuje?Kušao je vino i rekao, dok su mu oči s požudom motrile Mineine vitke udove:- Naš veliki kralj Šubiluliuma, pri uspinjanju na prijestolje, rekao je: "Dajte mi trideset godina i učinit ću zemlju Hatti najmoćnijim kraljevstvom koje je svijet ikada spoznao". Tih trideset godina uskoro istječe... Mislim, svijet će uskoro čuti o zemlji Hatti više nego bi to volio saznati!- Ali, u Babilonu sam gledao šezdeset puta šezdeset puta šezdeset vojnika kako stupaju u mimohodu pred kra- . ljem, a silan odjek njihovih stopala bio je poput mlata mora. Ovdje sam opazio istodobno možda deset puta deset momaka, te ne razumijem što činite sa svim tim bojnim kolima koja se izrañuju u gradskim radionicama. Ne razumijem, na dalje, ni kakav je probitak od bojnih kola u brdskoj zemlji? Što će vam ona u brdima, kad su namijenjena _ ratovanju u ravnicama?- Za jednog liječnika, poprilično si ljubopitljiv, Sinuhe Egipćaninu! - odgovorio, je, nasmijavši se. - Tko zna, možda si priskrbljujemo siromašku koricu kruha, prodajući bojna kola kraljevima ravničarskih_ zemalja...Namignuo mi je i lukavo suzio oči.- U to ne vjerujem - odvratih smiono. - Jednako bi pripravno vuk posudio svoje čeljusti ovci ili svoje kandže zecu.Prasnuo je u smijeh, udarajući se po koljenima, dok vino nije pljusnulo iz njegove kupe.- To moram priopćiti kralju... Možda još za svog života doživiš velik lov na zečeve. Jer, pravda Hetita razlikuje se od one u ravnicama. Koliko sam mogao razumjeti, u tvojoj zemlji bogati vladaju siromašnima. U našoj zemlji jaki vladaju slabima. Svijet će, barem tako mislim, naučiti novu pouku, prije nego ti kosa posijedi, Sinuhe...- I faraon u Egiptu je takoñer pronašao novog boga -rekoh hinjenom prostodušnošću i bezazleno.- Znam to, jer čitam sva pisma svojega kralja. Taj novi bog tvoga faraona je velik ljubitelj mira. On objavljuje kako nema prijepornih pitanja izmeñu naroda i država, koja se ne bi mogla riješiti mirnim putem. Nemamo ništa protiv njegovoga boga, dapače vrlo nam je drag, dok vlada u Egiptu i na ravnicama. Vaš je faraon poslao našem kralju Egipatski križ za kojeg kaže kako predstavlja život. I on će jamačno imati nekoliko godina svoj mir, pod uvjetom da nam šalje mnogo zlata, kako bismo mogli nakrcati još više bakra, željeza i žita, izgraditi nove radionice, te oblikovati još više i još težih bojnih kola od onih koja sada imamo. Sve to guta mnogo zlata, te su velike količine zlata neophodne. A naš kralj okupio je ovdje u Hatušašu najokretnije i najspretnije oružare iz

164

mnogo različitih zemalja, te ih nagrañuje obilno. A zašto on to čini, vjerujem da ne može shvatiti mudrost nikakvog liječnika!- Budućnost koju ti proričeš može goditi jedino vranama i šakalima... Mene ne veseli. A ne vidim ni nekog razloga za smijanje, jer sam se svojim vlastitim očima osvjedočio kako u vašim mlinovima za žito kamenje okreću zarobljenici probodenih očiju, a u zemlji Mitani kruže zastrašujuće priče o vašim zlodjelima u pograničnim zemljama. Te su priče toliko užasne te ih radije ne želim ponoviti, kako ti ne bih povrijedio uši, budući da te priče ne priliče uljuñenim narodima.- A što je uljudba? - upitao me, dotačući si još vina u kupu. - I mi znamo čitati i pisati, a ^1 našoj pismohranida lebdi teška sjena smrti, jer vjerujem da bi me kralj Hetita dao nabiti na kolac čim bi saznao što sam ovdje sve otkrio i koliko već znam o njegovoj zemlji. Od toga mi je želudac bolan, dok god se nalazim meñu graničnim kamenjem zemlje Hatti. Zato bježimo iz ove gnjileži! Ona me tjera na zaključak kako bi bilo bolje da sam se rodio kao gavran, a ne čovjek.Uz pomoć nekih od mojih uglednih pacijenata uspio sam pribaviti putovnicu za prolazak kroz zabranjena područja sve do obale, te za ukrcaj na brod i napuštanje zemlje. Moji pacijenti su iskazali žaljenje što odlazim, te me nagovarali neka ostanem, uvjeravajući kako bi me nastavak moga rada medu njima za samo nekoliko godina učinio bogatim čovjekom. Ipak, nitko nije pokazivao namjere ometati me u odlasku, te sam se smijao i šalio s njima, pričajući im priče koje su ih vrlo razveselile i oraspoložile. Stoga se rastasmo kao prijatelji, a na rastanku su mi predali i brojne darove. Napustili smo zastrašujuće zidine Hatušaša, iza kojih je vrebao svijet budućnosti. Jahali smo na magarcima, prolazeći pored kamenih mlinova u kojima su oslijepljeni robovi mučno okretali teško mlinsko kamenje, te pored trupala žreca nabijenih na kolce s obje strane puta. Jer one koji su se bavili čaranjem su tako ubijali, ali i one koji su se bavili novim znanostima, budući da je država dopuštala samo jednu jedinu znanost. Poticao sam na što veću žurbu, te se za dvadeset dana dokopasmo lučkog grada.Neko smo se vrijeme zadržali u tom lučkom gradu, premda je bio bučan, pun grijeha i zločina. Za taj prekid putovanja može se zahvaliti ponajprije Minei. Jer, kada bismo vidjeli neki brod koji se spremao za Kretu, ona bi mu nalazila mane. "Taj je premalen, pa ćemo potonuti, a nikako ne želim po drugi put doživjeti brodolom", rekla bi. A kad smo pronašli neki veći, opaska bi glasila: "To je sirijski brod, ne želim putovati na njemu". Sljedeći brod popratila bi ovako: "Kapetan ima zao pogled! Bojim se, mogao bi prodati putnike u roblje, u neku stranu zemlju!"Tako smo produljivali boravak u tom lučkom gradu, što mi nije bilo krivo. Imao sam tamo dosta posla, čisteći išivajući rane, a otvarao sam i razbijene lubanje. Povjerio mi se i lučki zapovjednik. Došao je k meni, jer je patio od posebne vrsti prišta, koji nastaje na odreñenom mjestu muškarčeva tijela. Ta ga je bolest ometala u općenju sa ženama, a trpio je i velike bolove. Poznavao sam tu bolest iz Smirne, te sam ga mogao izliječiti lijekovima koje su rabili tamošnji liječnici. Bio mi je neizmjerno zahvalan, jer se opet bez zapreke i usputnih bolova mogao zabavljati s djevojkama u luci. To je, naime, slijedilo uz njegov položaj kojeg

165

je obnašao. Svaka djevojka koja se u luci htjela baviti najstarijim obrtom na svijetu, morala se bez odštete podati njemu i njegovu pisaru. Zato je bilo razumljivo njegovo ranije nezadovoljstvo i ljutnja, jer se uz tu bolest nije mogao koristiti svojom povlasticom.Nakon što sam ga spasio bolesti i patnji, rekao mi je:- Kako mogu nagraditi tvoje veliko umijeće, Sinuhe?- Ne želim tvoga zlata - rekoh mu. - Nego, pokloni mi taj nož kojeg imaš za pašom. Time ću postati ja obvezan tebi, te ću imati i trajan dar koji će me sjećati na tebe.On se usprotivio, objašnjavajući:- To je sasvim običan nož. Duž njegove oštrice nema vukova, niti mu je drška optočena srebrom.Tako je govorio jer je nož bio od nove hetitske kovine. Bilo je zabranjeno izratke od te kovine darivati ili prodavati tuñincima. Zato nisam mogao kupiti takvoga oružja, ni u Hatušašu niti igdje u zemlji Hatti. A nisam ga smio ni previše nasrtljivo tražiti od njega, kako ne bih pobudio podozrenje. U zemlji Mitani takve su noževe imali samo najodličniji pojedinci. Cijena im je bila deseterostruka težina mjerena u zlatu, a u srebru četrdeseterostruka. No oni koji su posjedovali takve noževe, ipak ih nisu htjeli prodati, jer je takvog oružja u ostalom svijetu bilo svega nekoliko komada. Ali, za Hetita takav nož nije bio osobito vrijedan, jer je bilo zabranjeno prodati ga tuñincu...Lučki zapovjednik je znao da namjeravam uskoro napustiti zemlju. S obzirom na to, zaključio je kako svoje zlato može bolje uporabiti, umjesto poklanjanja liječniku. Tako mi je, konačno, darovao nož. Bio je toliko oštar te se njime moglo brijati kosu mnogo lakše nego najboljim kremenim nožem. U bakru je ostavljao duboke zareze, a oštrica mu se pritom ne bi ni najmanje oštetila. Bio sam očaran timnožem. Odlučio sam mu posrebriti oštricu i napraviti mu zlatan držak, kako su to činili Mitanci kad bi došli do takvog oružja. Ni lučki zapovjednik nije bio nezadovoljan! Čak smo postali prijatelji, jer sam ga trajno izliječio. Savjetovao sam ga neka djevojku, koja mu je prenijela bolest, istjera iz luke. Odgovorio mi je, već ju je dao nabiti na kolac! Zaključio je, takva boleština očito dolazi od čaranja...U tom se gradu nalazilo polje, gdje su držali divlje bikove, kako je to bio običaj u lučkim mjestima. Mjesna mladež se tamo u borbi s bikovima iskazivala u spretnosti i smionosti, zabijajući bikovima koplja u ramena ili ih pre-skakujući. Minea se obradovala bikovima i poželjela provjeriti svoje umijeće. Tako sam je prvi puta gledao kako pleše medu divljim bikovima. Nešto slično nisam nikada ranije promatrao, a pri pogledu na taj ples srce mi se smrzlo. Jer, divlji je bik najstrašniji od svih divljih životinja, gori čak i od slona, koji je miran dok ga ne diraju. Rogovi divljeg bika su dugi i oštri poput šila. Jednim udarcem može lako rasporiti čovjekovo tijelo ili ga odbaciti visoko u zrak te ga potom izgaziti nogama.Minea je, meñutim, plesala pred njima odjevena tek u laganu odjeću. Vješto je izmicala bikovima kada bi, grozno ričući, spuštali svoje glave i jurnuli na nju. Lice joj je bilo zažareno, njeno je uzbuñenje raslo te je u jednom trenu odbacila svoju srebrnu mrežicu za kosu pa su joj vlasi zale-pršale na vjetru. Plesanje joj je bilo toliko lakonogo i hitro te se okom jedva jedvice moglo slijediti sve

166

njene kretnje. Čak se izvinula medu rogove jednoj životinji koja je srljala na nju, uhvatila se čvrsto za njene rogove, pritom se upri-jevši stopalima o bikovo čelo, da bi se potom odbacila naprijed u okretu i nakon punog premeta dočekala se ponovno na noge, na bikovim leñima. Bez daha sam zurio u njenu izvedbu. Vjerujem da ju je upravo moja nazočnost potakla na takve poteze, za koje ne bih mogao povjerovati kako ih može izvesti ljudsko biće. Ipak, sada sam se u to osvjedočio roñenim očima. Tako sam je motrio, dok mi je tijelo bilo obliveno znojem, te nisam mogao mirno sjediti, premda su nazočni na klupama iza mene kleli i potezali me za plašt.Pri napuštanju polja, požnjela je burno odobravanje. Glavu i vrat ovjenčali su joj cvijećem, a ostala ju je mladežobdarila posudom oslikanom bikovima u crvenoj i crnoj boji. Svi su uzvikivali: "Tako nešto nismo još nikada vidjeli!" Brodski kapetani, koji su posjećivali^ Kretu, istjerujući vinske pare kroz nosnice, dometnuli su: "Čak se i na Kreti teško može vidjeti bolju od nje."Minea mi je prišla, naslonila se na mene, a tanka halja bila joj je sva mokra od znoja. Pripila se uz mene, a svaki mišić njenog čvrstog, vitkog tijela treperio je od umora i ponosa. Rekoh joj:- Nisam još nikada gledao ikoga poput tebe.Ali srce mi je bilo puno tuge. Jer sada, nakon što sam gledao njen ples pred bikovima, znao sam da su se te divlje životinje uvukle izmeñu nas dvoje, poput zlih čarobnjaka.Uskoro je u luku prispio neki brod s Krete. Nije bio ni prevelik niti premalen, a ni kapetanov pogled nije bio zao. Taj je još govorio i Mineinim jezikom, te mi je priopćila:- Taj će me brod sigurno prevesti u moju domovinu i mom bogu. Sada ćeš me vjerojatno ostaviti, te se od srca radovati. Ta, prouzročila sam ti toliko nevolja i gubitaka!- Ti i predobro znaš, Minea! - odvratih joj - Pratit ću te na Kretu...Pogledala me svojim očima koje su bile poput mora na mjesečini. Usne su joj bile naličene, a obrve su joj bile poput uskoga crnog luka.- Ne znam zašto bi me pratio, Sinuhe. Ta brod će me odvesti ravno kući, u sigurnost, pa me ne može dopasti neko novo zlo...- Ti znaš zašto, Minea, jednako dobro kao i ja! Položila je svoje duge, čvrste prste u moje i dubokouzdahnula:- Mnogo toga prošli smo zajedno, Sinuhe. Vidjela sam toliko naroda te mi je sjećanje na moju postojbinu zamagljeno, poput divnoga sna. Ni za svojim bogom ne čeznem onako kako sam to ranije činila. Zbog toga sam, kao što si to i sam spoznao, odlagala daljnje putovanje izmišljajući prazne izgovore. Ali sada, nakon što sam ponovno jedanput plesala pred bikovima, spoznala sam kako bi moja kob bila smrt, ako bi me dotaknuo.- Da, da, znam to! Sve smo to već razmotrili. To je dosadna, besmislena i već često ponavljana priča. Ne mislim te napastovati, jer to nije vrijedno sukoba s tvojim bogom.Svaka robinja može mi dati ono što ti odbijaš. Nema u tome razlike, kako Kaptah običava reći.Na to su njene oči zaiskrile zeleno poput očiju divlje mačke u tami. Zabila je nokte u moj dlan i siknula:- Tada se požuri svojoj robinji, jer mi je pogled na tebe oduran! Trči prljavim lučkim djevojkama za kojima toliko čezneš, no znaj:

167

poslije toga neću te poznavati i vjerojatno ću ti pustiti krv tvojim vlastitim nožem. Ono čega se ja odričem, možeš se i ti odreći.Nasmijao sam joj se:- Meni ni jedan bog nije zabranio te stvari!- Ja ti zabranjujemll ne usuñuj mi se vratiti, učiniš li to!- Budi spokojna, Minea, jer su mi uistinu dosadile te stvari. Nema ništa jednoličnijeg i dosadnog od tjelesnog općenja sa ženom. Nakon što sam to iskusio, ne osjećam želje ponoviti to iskustvo.Na to se ponovno naljutila i odbrusila mi:- Tvoje riječi vrijeñaju ženu u meni. Te si mislim: možda ti ipak ne bi, baš svaka, bila jednolična i dosadna...Spoznah kako ne mogu reći ništa što bi je oraspoložilo, premda sam se trudio koliko sam znao i umio. Te noći nije legla uz mene, kako je to uobičajila. Odnijela je svoju ro-gožinu u drugu prostoriju, te si pokrila glavu spremajući se na spavanje.- Minea - pozvao sam je - Zašto me ne želiš grijati? Ti si mlaña od mene; noći su studene, a ja drhtim od zime?- To nije istina, jer moje tijelo gori kao da imam groznicu. Ne mogu disati uz tu sparinu! Radije bih spavala sama. A ako ti je hladno, potraži si žaru i donesi je u svoju sobu. Ili uzmi mačku k sebi! I više mi ne dodijavaj!Pošao sam k njoj i opipao je. Tijelo joj je bilo vruće i drhtala je pod pokrivačem. Zato joj rekoh:- Možda si bolesna. Daj da te izliječim.Ritnula se i bacakala ispod pokrivača. Potom me i odgurnula, rekavši srdito:- Gubi se odatle! Moj će bog, bez sumnje, izliječiti tu bolest.Nakon nekoliko trenutaka, ipak je dometnula:- Daj mi nešto, Sinuhe, jer će mi srce prepuknuti, a morat ću i plakati.Dao sam joj sredstvo za umirenje, te je konačno usnula. A ja sam bdjeo sve dok se nisu oglasili lučki psi, u mutnom svjetlu osvita.Svanuo je dan našeg odlaska, pa rekoh Kaptahu:- Pospremi našu imovinu, jer ćemo na brod koji polazi za Kretu, otok s kojeg je došla Keftiu... A to je i Minein otok.- Naslućivao sam to - odgovorio mi je Kaptah. - Ali neću razderati svoju odjeću, jer bih je tada morao popravljati. A nije vrijedno ni posipati si kosu pepelom zbog takvog lažljivca poput tebe. Zar mi pri odlasku iz zemlje Mitani nisi prisegnuo da ne moramo putovati morem? Naslutio sam tvoju podvalu uočivši kako se poput tata šuljaš po luci i kako šuškaš s ovom ukletom Mineom, koja će nam na kraju doći glave. Osjetio sam to već onda, kad su je prvi put ugledale moje oči, kad mi je papučom raskrvarila nos, premda sam joj dobro mislio. No moje je srce postalo tvrdo, prepustio sam se zbivanjima i neću reći ništa... Neću čak ni plakati više, kako ne bih izgubio vid na tom mom jedinom, preostalom oku. Dovoljno sam suza prolio po zemljama u koje nas je tvoja ludost odvukla. Kažem tek, kako bismo izbjegli kasnije nesporazume, ovo je moje posljednje putovanje. To mi govori moj želudac. Neću se zamarati čak ni predbacivanjima, premda mi je i sam pogled na tebe kao i tvoj vonj po lijekovima oduran. Stvari sam već sredio i pripavan sam za polazak, jer bez skarabeja i onako ne možeš putovati preko mora. A ako ti ga prepustim, ja pak ne mogu kopnom putovati za Smirnu i pritom sačuvati živu glavu. Zato

168

idem zajedno sa skarabejem, te ću ili izdahnuti na palubi ili se utopiti zajedno s tobom. Jedina mi je utjeha pritom, što si mi sve to zapisao batinom na zadnjici, već onoga dana kada si me kupio na trgu robova u Tebi.Kaptahovo me razborito i razložno vladanje jako začudilo. Kasnije sam doznao kako se meñu pomorcima u luci raspitao o lijekovima protiv morske bolesti i, skupo plativši, od njih pribavio čarobne amajlije. Prije nego smo isplovili, te je predmete objesio oko vrata, pritegnuo pojas, te popio nekakav opojan biljni sok. Poslije toga, stupajući na palubu, oko mu je bio izbuljeno kao kuhanoj ribi. Otežala jezika molio je neka mu daju masne svinjetine, jer su ga pomorciuvjerili kako je to najbolje sredstvo protiv morske bolesti. Zatim je legao u svoj odjeljak i usnuo, držeći u jednoj ruci kožu svinjeće šunke, a u drugoj skarabeja. Lučki zapovjednik je uzeo naše glinene pločice i oprostio se od nas. Veslači su ispružili vesla, te potjerali brod iz zaljeva.Tako je započelo naše putovanje na Kretu. U svojim odajama kapetan je prinosio žrtvu bogovima mora i drugima, te izdao nalog neka se podignu jedra. Brod se zaljuljao. I počeo sjeći valove. Želudac mi se popeo u grlo, jer pred nama nije bilo nikakvoga kopna na vidiku. Pred nama se prostiralo tek beskrajno, valovito more.Zarobljeni azijatski pobunjenici u mimohodu ispred faraona - prikaz s Horemhebova groba.Prizor gozbe. Jedna djevojka svira u frulu (u sredini), a preosale tri pljeskanjem daju ritam (lijevo). Uz njihovu glazbu dvije mlade plesačice (desno) plešu. Uz nakit imaju na sebi tek uske bedrene pojasove i ovratnike - zidna slika iz groba kod TebeKNJIGA VIIITamna kuća1Pred nama se uzbibalo beskrajno more. Ali se nisam bojao ničega, jer je Minea bila sa mnom. Minea, udišući morski zrak, ponovno se razdragala, s mjesečevim sjajem u očima. Stajala je pored pramčanoga kipa, naginjući se naprijed i upravo pijući zrak... Kao da nas svojom vlastitom snagom želi potjerati brže prema našem cilju. Nebo se nad nama plavilo, sunce je sjalo. Vjetar nije bio previše ćudljiv, nego svjež i postojan, pušući iz povoljnog smjera. Barem je kapetan tako rekao, a ja nisam imao razloga sumnjati u njegove riječi. Kada sam se priučio na kretanje plovila, nisam trpio od morske bolesti. Ali srce mi je ispunila bojazan od nepoznatog, kada su drugoga dana plovidbe i posljednje od bjelokrilih ptica, koje su do tada kružile oko broda, nestale iz vidokruga. Umjesto toga, pojavili su se dupini, zaprega morskoga boga. Slijedili su nas ili se utrkivali s brodom, bljeskajući svojim glatkim leñima, dok su skakali iz vode. Minea je glasno uskliknula i pozdravljala ih na svom jeziku, jer su joj donijeli pozdrave od njenoga boga.Na moru ipak nismo bili potpuno sami. Opazili smo kretski bojni brod, kojem su bokovi bili okovani bakrenim štitnicima. Pozdravili su nas spuštanjem svojih zastavica, uvjerivši se da nismo gusarski brod. Kaptah se digao iz svog odjeljka, kad se osvjedočio da može stajati. Upustio se u razgovor s mornarima, hvaleći se svojim putovanjima po mnogim zemljama. Pripovijedao je i o plovidbi od Egipta do Smirne, o nevremenu koje je otkinulo jedro s jarbola, te

169

kako su kapetan i on bili jedini na brodu koji su mogli jesti, dok su svi ostali ležali po palubi, stenjali i praznili svoje želuce u vjetar. Pričao je i o zastrašujućim morskim nemanima, koja čuvaju deltu Nila, a s lakoćom progutajucijeli ribarski čamac koji bi se odvažio predaleko na more. Mornari su mu vraćali milo za drago, opisujući mu odreñeno stupovlje na najistočnijoj točki oceana, koje podupire nebesa. Kazivali su i o djevama s ribljim repom, koje u zasjedi čekaju na mornare, bacaju čini na njih i zavode ih. Čulo se od njih i pripovijesti o morskim nemanima... Ta su kazivanja prouzročila dizanje kose na Kaptahovoj glavi, pa je poletio k meni poblijedjela lica i grčevito se uhvatio za moj plašt.Minea je iz dana u dan postajala sve živahnijom. Kosa joj je lepršala na vjetru, oči su joj bile poput odsjaja mjesečine u vodi. Bila je toliko vitka i lijepa te se moje srce topilo u grudima od miline, pri pogledu na nju. Ipak, prisjećao sam se, vrlo skoro ću je izgubiti. Povratak u Egipat ili Smirnu bez nje izgledao mi je potpuno besmislenim. Život mi je u ustima ostavljao okus pepela, pri pomisli na vrijeme kada više neće polagati svoj dlan na moj niti se privinuti uz moje bokove... Kada je više neću moći gledati.Kapetan i njegova momčad su se prema njoj odnosili s velikim poštovanjem. Bilo je to zato što su dočuli kako je plesala pred bikovima te je žrijeb pao na nju, odabravši je za ulazak u Božju kuću, pri punom Mjesecu, premda ju je u tome ranije spriječio brodolom. Kada sam pak pokušao ispitivati ih o njihovom bogu, nisu mi odgovarali. Neki su tek rekli: "Ne znamo", a drugi su dodali: "Ne razumijemo tvoj jezik, tuñinče." Znao sam jedino da kretski bog vlada morem, a s otoka šalju mladiće i djevice kako bi plesali pred njegovim rogatim bikovima.Plovidba je protekla bez neprilika i nezgoda. I jednoga je dana pred nama Kreta izronila iz mora, poput modroga oblaka. Mornari su povikali od radosti, a kapetan je ponovno prinio žrtvu bogovima mora koji su nam poslali lijepo vrijeme i povoljan vjetar. Planine Krete i njene vrleti, te u maslinike odjevene obale, otvarale su se pred mojim očima. Bila je to strana, nepoznata zemlja o kojoj nisam znao baš ništa, premda sam u njoj morao pokopati svoje srce. Minea je, na protiv, u tom neobičnom krajobrazu vidjela svoju voljenu domovinu... Zato je jecala od radosti pri pogledu na strma brda i nježno zelenilo zemlje u zagrljaju mora. Jedra su uskoro prikraćena, veslači su izbacili svoja vesla, te potjerali brod duž gata, prolazeći pored drugih plovila iz svih mogućih zemalja. Bilo je tu i bojnihbrodova i trgovačkih, a ležali su usidreni u redovima. Zasigurno je tu bilo tisuću plovila, a Kaptah je, promatrajući ih, primijetio kako ne bi nikada povjerovao na puku riječ nekome tko bi tvrdio kako postoji toliko brodova na cijelom svijetu. Tu nije bilo ni zidina niti kula, kao ni bilo kakvih utvrda, a grad je sezao do same obale. Toliko je bila sigurna vlast Krete na morima. I toliko silan njen bog.2Sada ću izvijestiti o Kreti i o onome što sam tamo mogao vidjeti. Ali, o tome što mislim o toj zemlji i o njenom bogu neću reći ni riječi. Zapečatit ću svoje srce i govoriti samo o onome što su mi kazivale moje oči. Nigdje u svijetu, dakle, nisam zapazio nešto

170

toliko neobično i lijepo kao na Kreti. A to mogu reći jer sam doista proputovao sve poznate zemlje.Kao što blistavu pjenu more nanosi na obalu, kao što mjehurići bliješte u svih pet boja duge, kao što školjke sjaje sedefastim sjajem, toliko je Kreta bila blistava u mojim očima. Nigdje životna radost, želja za užitkom i ljudska zadovoljstva nisu bili toliko nesuzdržani, toliko hiroviti, toliko razigrani, kao ovdje. Nitko se u svom vladanju tamo ne povodi ni za čim do li za porivom trenutka, a mnijenje ljudi se vrlo brzo mijenja, iz sata u sat. Zato je tamo vrlo teško dobiti obećanja ili sklapati bilo kakve dogovore odnosno pogodbe. Lijepo govore i vrlo su prijazni, jer uživaju u glazbi riječi.Smrt se u njihovoj zemlji ne prihvaća, a ne vjerujem ni da je ikako spominju. Prikrivaju je, a kada netko umre, uklanjaju tijelo potajice, kako ostali ne bi bili potišteni. Vjerujem da spaljuju tjelesa mrtvih, ali u to nisam siguran, jer za svoga boravka na Kreti nisam mogao vidjeti ni jednoga umrloga, niti jedan grob; osim grobnica kraljeva iz davnine. Te su izgrañene od velikih kamenih gromada, u neka pradavna vremena, a suvremenici ih obilaze u velikom luku, kako bi ih izbjegli. Kao da bi im otklanjanje očiju i misli od smrti moglo pomoći da je izbjegnu...Umjetnost im je takoñer neobična i hirovita. Svaki slikar slika kako mu se dopada, ne obazirući se na pravila... I slika samo ono što mu u njegovim očima izgleda lijepo.Vrčevi i plitice im bliješte u bogatim bojama, a po obodu im plivaju ribe i drugi neobični morski stvorovi. Čini se kao da cvijeće raste i cvjeta na njima, leptiri kruže i lebde povrh njega u zraku... Pa se čovjek, naučen umjetnosti koja poštuje odreñena pravila, osjeća zbunjen kada ugleda takva djela, misleći kako sanja.Grañevine im nisu toliko veličajne poput hramova i palača u drugim zemljama. Udobnost i bogato unutarnje ureñenje važniji su im od vanjske pravilnosti i izgleda. Krećani vole svjež zrak i čistoću, pa rešetkasti prozori propuštaju strujanje zraka. Kuće im imaju više kupaonica, gdje i topla i hladna voda teče iz srebrnih slavina u srebrne kade, na običan okret ručice. U intimnim prostorijama, tekuća voda ispire školjke uz popratan žubor. Nigdje drugdje na svijetu nisam zapazio takvu istančanu raskoš. Što više, na takav način ne žive samo bogati i ugledni, nego svi Krećani; osim onih oko luke, gdje obitavaju tuñinci i lučki radnici.Njihove žene provode beskrajno mnogo vremena perući se, odstranjujući dlake s tijela, te u dotjerivanju, uljepšavanju i ličenju svojih lica. Tako ne mogu nikad biti pripravne do utvrñenog vremena, nego stižu na objede kada to odgovara njihovoj opuštenosti. Cak i na primanja kod svoga kralja dolaze kada to njima odgovara i nitko im to ne zamjera niti uzima za zlo. Najneobičnija od svega im je ipak odjeća. Nose haljine istkane od zlata i srebra, koje im pokrivaju tijela osim ruku i prsa. Naime, ponosne su na svoje lijepe grudi. A njihove široke, nabrane suknje, urešene su tisućama vezova ili oslikane rukama umjetnika. Nose i haljine sastavljene od bezbroj iskovanih zlatnih pločica, oblikovanih poput sipa, leptira, palmina lišća i drugog, a koža im svjetluca kroz taj čudesan oklop. Kosu češljaju visoko, u složene tornjeve, za što im treba ponekad i čitave dane strpljiva rada. Kosu pokrivaju malenim, laganim šeširićima koje učvršćuju za kosu zlatnim pribadačama, te se čini

171

kako ta pokrivala lebde poput leptirića. Tijela su im gipka i vitka, a bokovi uski kao u dječaka, pa imaju poteškoća s rañanjem djece. Zato izbjegavaju materinstvo dokle god to mogu, ne srameći se ako uopće nemaju djece ili samo jedno do dvoje.Muževi nose urešene čizme koje sežu do koljena. No pregače oko bokova su im jednostavne, a pojasevi pritegnuti, jer se ponose uskim bokovima i širokim ramenima. Glavesu im malene i lijepe, a udovi i zglobovi nježni i istančani. Slično kao i žene, ne dopuštaju postojanje malja po tijelu. Tek malen broj njih govori strane jezike, jer daju prednost svojoj zemlji pred drugima, koje ne pružaju istu lagodnost i zabavu. Premda za svoje bogatsvo mogu zahvaliti brodarenju i trgovini, upoznao sam ljude koji nisu željeli otići u luku, jer im se gadio tamošnji ogavan zadah. Povrh svega, bilo je i takvih, koji nisu znali izvesti ni najjednostavniju računicu, nego su se u svemu oslanjali na svoje upravitelje. Umješni tuñinci, upravo zbog toga, mogu se ovdje brzo obogatiti, ako su zadovoljni obitavanjem u lučkoj četvrti.Posjeduju zatim i glazbala koja proizvode skladbe bez nazočnosti glazbenika. Znaju i zapisati glazbu, pa je drugi mogu naučiti izvoditi, premda nikada ranije nisu čuli ni zvuka dotične skladbe. Glazbenici u Babilonu takoñer su tvrdili kako to mogu, pa neću proturječiti ni njima niti Krećanima. Jer, o glazbi ne znam ništa, a glazbala mnogih zemalja izazvala su zbrku u mojim ušima. Ipak, mogu shvatiti uzrečicu, uobičajenu u ostalim dijelovima svijeta, koja glasi: "Laže poput Krećanina."Na Kreti se ne može vidjeti hramova, a ni za bogove ne mare mnogo. Umjesto toga zadovoljavaju se služeći svojim bikovima. Ali to zato čine s velikom predanošću, te im rijetko mine dan, a da ne posjete polje gdje bikovi obitavaju. Mislim, meñutim, kako to ne čine iz neke pobožnosti i bo-gobojaznosti, koliko zbog uzbuñenja i zadovoljstva koje im promatranje plesa pred bikovima pobuñuje.Ne poštuju baš previše, kako mi se čini, ni svoga kralja, jer je i on sam poput njih. Jedino što obitava u palači mnogostruko većoj od kuća njegovih podanika. U kraljevom se društvu ponašaju kao i u društvu svih drugih. Šale se s njim, pričaju pripovijesti, dolaze na njegove prijeme kada im to odgovara, a odlaze kada im pribivanje dosadi ili ih ponese neki novi hir. Vina piju umjereno, tek za volju dobrog raspoloženja. U vladanju su vrlo slobodnih nazora. Usprkos tome, nikada se ne opijaju, smatrajući to barbarskom navadom. Nikada nisam ugledao nekoga kako povraća zbog posljedica opijanja na gozbama, što je čestom pojavom u Egiptu i drugim zemljama. Ali zato se meñusobna čežnja kod njih brzo i lako budi, te uživaju u suprugama ili supruzima svojih bližnjih kada i gdje ih obuzme naklonost.Mladići koji plešu pred bikovima u najvećoj su milosti žena. Zbog toga mnogi ugledni i otmjeni ljudi uče to umijeće, premda nisu posvećeni. Čine to iz zadovoljstva i užitka, te često dostižu umijeće i spretnost ravnu onoj koju posjeduju posvećeni mladići, a kojima je pristupanje ženama zabranjeno, kao što je i posvećenim djevojkama zabranjen pristup muškarcima. Ovo posljednje ne mogu shvatiti, jer se na temelju njihova načina života ne bi moglo očekivati kako će tome posvećivati mnogo pozornosti.Sve to pripovijedam tek radi objašnjenja, zašto sam se u početku, dok nisam upoznao njihove običaje i koliko sam mogao privikao se na

172

njih, čudio postupcima Krećana. Oni smatraju obvezom i pitanjem časti stalno izmišljati neka iznenañenja, pa se nikad ne može znati što donosi već sljedeći trenutak. Ipak, moram se vratiti kazivanju o Minei, premda mi se od toga srce steže i vid mi se zamračuje.Po prispijeću u luku, pošli smo u svratiste za strance. Bilo je najraskošnije od svih koje sam ikada upoznao, premda ne i osobito veliko. Usporeñena s ovim kretskim domom za namjernike, "Ištarina Kuća Radosti" u Babilonu, sa svojom prašnjavom veličajnošću i priglupim slugama, djelovala je kao pravo barbarsko leglo. U svratištu smo se umili i odjenuli. Minea je uredila kosu i kupila novu odjeću, kako bi se mogla pokazati prijateljima.Ugledavši je u tom novom obličju, vrlo sam se iznenadio. Na glavi je nosila malen klobuk nalik svjetiljci, a na nogama postole s visokim potpeticama, neugodnim i nespretnim za hodanje. Nisam je želio ozlovoljiti nikakvim opaskama, nego joj dadoh naušnice i ogrlice od raznobojnog kamenja. Za taj mi nakit trgovci rekoše kako je toga dana svima po volji... No na pitanje, hoće li tako biti i sutra, nisu mi znali ništa odgovoriti. Upravo me je zapanjio i pogled na njene obnažene grudi, kojima je bradavice oličila crveno, a stršale su iz srebrne košulje. Izbjegavala je moj pogled, te prkosno rekla kako njene grudi nisu nešto čega bi se trebala stidjeti, već bi naprotiv izdržale usporedbu s grudima svake žene na Kreti. Nakon kraćeg promatranja, nisam to poricao, jer je po svoj prilici bila u pravu...Zatim smo se, nošeni u nosiljci, otputili gore u grad. Sa svojim vrtovima i zračnim kućama djelovao je poput sasvim drugoga svijeta, nakon vreve, buke, mirisa riba i cjenkanjau luci. Minea me povela jednom starijem, uglednom čovjeku, koji joj je bio osobitim prijateljem i zaštitnikom. Običavao je ulagati novac na nju prigodom natjecanja na bikovskom polju, a Minea je kod njega boravila i njegovu kuću prihvaćala kao vlastitu. Upravo je proučavao popis bikova, kada prispjesmo, bilježeći oklade koje je smjerao uložiti sutradan. Ugledavši Mineu, u svojoj je radosti potpuno zaboravio na svoje zapise. Zagrlio ju je bez suzdržavanja, te kliknuo:- Gdje li si se samo krila? Moje te oči nisu vidjele već toliko dugo! Pa sam čak pomislio kako si već ušla u Božju kuću... Do sada još nisam nikoga izabrao na tvoje ranije mjesto, a tvoje odaje čekaju onakve kakve su bile kada si otišla. Doduše, barem mislim da je tako, ako su se moje sluge sjetile održavati je kakva je bila, a moja žena ih nije srušila smjerajući napraviti prostor za jezero. Upravo ju je obuzela velika sklonost za uzgajanjem riba različitih vrsta, pa ne može misliti ni o čemu drugome...- Helea?! Uzgaja ribe?! - uskliknula je Minea začuñeno.- Ne Helea... - ponešto zbunjeno je odvratio starac. -Sada imam novu ženu. Upravo je kod nje neki neposvećeni mladi plesač pred bikovima. Pokazuje mu svoje ribe. Pretpostavljam, zbog toga sada ne želi biti ometana... Ali, upoznaj me sa svojim prijateljem, kako bi mogao postati i mojim prijateljem, a ova kuća njegova.- Moj prijatelj je Sinuhe Egipćanin, Onaj Koji Je Usamljen. Po zanimanju je liječnik - predstavila me Minea.- Baš sam ljubopitljiv koliko će dugo ostati usamljen ovdje -nasmijao se starac. - No ti valjda nisi bolesna, Minea, kad dolaziš

173

u društvu liječnika? To bi me ražalostilo jer se nadam da ćeš sutra plesati pred bikovima i preokrenuti moju sreću. Naime, moj upravitelj u luci se potužio kako mi prihodi više ne pokrivaju izdatke. Ili je možda obrnuto? Ne mogu se prisjetiti, jer uopće ne shvaćam te zamršene obračune i računice, koje mi neprestance izlaže na krajnje zamoran način.- Nisam bolesna, a ovaj me je prijatelj spasio iz brojnih pogibelji, te smo prešli dug put kako bih se vratila u domovinu. Doživjela sam bila brodolom, putujući u Siriju, gdje sam trebala plesati pred bikovima.- Doista? - uznemireno je rekao starac. - Nadam se da si usprkos tom prijateljstvu sačuvala svoje djevičanstvo?Inače ćeš biti isključena s nadmetanja, a prijete ti i druge nevolje, kao što sigurno i sama znaš. I ja sam zabrinut, jer uočavam, grudi su ti razvile na sumnjiv način, a oči su ti mnogo sjajnije nego ranije. Minea, Minea! Nisi valjda pošla stranputicom?- Nisam! - odgovorila je ljutito. - I kada to poričem, trebao bi mi vjerovati na riječ... Ne upuštajući se u provjeru, kakvu provode na babilonskoj tržnici robova. Čini mi se kako ne shvaćaš da se ovom mom prijatelju ovdje može zahvaliti što sam se uopće sigurno vratila, nakon brojnih nevolja i pogibelji. Nadala sam se, moji će se prijatelji veseliti kada me vide... A ti misliš samo na svoje bikove i na svoje oklade! - Počela je bijesno jecati, a suze su joj izbrazdale obraze crnim tracima od otopljenog očnog crnila.Starac se silno zbunio i klonuo, rekavši:- Nesumnjivo si iscrpljena nakon svojih putovanja, budući da se u stranim zemljama nisi mogla ni okupati svakoga dana. Isto tako, ne vjerujem da se babilonski bikovi mogu usporeñivati s našima. No to me podsjeća, već sam odavno trebao biti kod Minosa, što sam potpuno smetnuo s uma. Zato je najbolje ako krenem odmah. Neću se ni presvlačiti, jer je tamo uvijek mnoštvo ljudi, pa se moja odjeća neće ni primijetiti. Vi pak, dragi prijatelji moji, jedite i pijte. I ti se, Minea, smiri! Pojavi li se moja žena, recite joj da sam s Minosom, a nisam je htio ometati dok je bila s mladim natjecateljem. Mogao bih, zapravo, isto tako poći spavati, jer tako i tako nitko kod Minosa neće zamijetiti jesam li se pojavio ili ne. A ako poñem, mogao bih usput zaviriti u staje i utvrditi u kakvom je stanju onaj novi bik, onaj s mrljom na slabinama. Zato je možda ipak najbolje, ako poñem. Uistinu iznimna zvijer!Odsutno se počeo opraštati, ali Minea ga je preduhitrila:- I mi idemo Minosu. Tamo ću zateći sve svoje prijatelje, pa im mogu predstaviti Sinuhea.Tako se otputismo Minosovoj palači, pješice, samo zato jer se starac nije mogao odlučiti je li vrijedno za tako kratku udaljenost uzeti nosiljku. Dok nismo stigli do palače, nisam uopće shvatio kako je taj, kojeg su jednostavno nazivali Minos, zapravo njihov kralj... I da sve svoje kraljeve nazivaju tim imenom, jer se i po tome žele razlikovati od drugih naroda. No koji je to Minos bio po redu iz njegoveloze, nitko nije znao reći. Ta nitko nije imao strpljenja to računati i pribilježiti! I naslijeñivanje su rješavali vrlo jednostavno. Kada bi jednog lijepog dana iščeznuo Minos, zamijenio bi ga drugi istoga imena i u svakom pogledu sličan svom prethodniku. Zato se na Kreti ništa ne mijenja...

174

U palači je bilo bezbroj soba. Stijene dvorane za prijeme bile su oslikane uzbibanim morskim algama, sipama i meduzama, kako lebde u prozirnoj vodi. Velika je dvorana bila puna ljudi. Bili su odjeveni jedan neobičnije i napadnije od drugoga. Kretali su se uokolo živahno razgovarajući, smijući se glasno i ispijajući iz malih kupa rashlañena pića, vino i voćne sokove, dok su žene usporeñivale haljine. Minea me je predstavila mnogima od svojih prijatelja, koji su svi iskazivali jednaku odsutnu uglañenost. Kralj Minos uputio mi je nekoliko prijateljskih riječi na mom jeziku, zahvaljujući mi što sam spasio Mineu za njenog boga i dopremio je kući. Sada joj predstoji ulazak u Božju kuću, prvom prigodom, kako je objasnio, premda je njen žrijebom odreñen red prošao.Minea se kretala po palači kao da je to njen vlastiti dom. Vodila me od sobe do sobe, kličući od zadovoljstva i užitka pri pogledu na njoj poznate predmete. Pozdravljala je i sluge, koji su joj uzvraćali pozdrav, kao da i nije izbivala. Doznao sam kako svaki ugledan Krećanin može posjetiti svoja imanja ili poći na put kada mu je to drago. A ako to ne bi spomenuo svojim prijateljima, nitko se ne bi čudio što ga nema. Po povratku, meñutim, pridružio bi se ostalima kao da i nije izbivao. Ta im je navada, po svemu sudeći, očito ublažavala zbilju smrti. Jer kada bi netko iščeznuo, nitko ga nije tražio te bi ubrzo nesatli potonuo u zaborav. Izbivanje s nekog dogovora, sastanka ili prijema nije pobuñivalo nikakve opaske, a kamo li čuñenje. Pretpostavljalo se kako je onom koji nije došao, u meñuvremenu moglo nešto drugo pasti na pamet, pa je otišao za tim novim hirom...Na kraju me Minea odvela u zdanje smješteno na stijeni, povrh ostalih grañvina. Kroz njegove velike prozore pružao se prekrasan vidik na umiljata polja i oranice, gajeve maslina i nasade izvan grada, te modrikasta i magličasta brda iza njih. Tu mi je priopćila:- Ovo je moje boravište.Sva njena imovina bila je tamo, onakva kakvom ju je ostavila. Kao da je otišla tek jučer... Premda, odjeća i nakit u njenim sanducima i škrinjama sada su već bili zastarjeli i nije ih više mogla staviti na sebe.Tek sam tada doznao i da je kraljevskog roda i roñakinja Minosa. Toga sam se trebao i ranije dosjetiti, s obzirom na njeno ime. Zlato, srebro i skupocjeni darovi za nju nisu imali neku posebnu vrijednost, jer je od djetinjstva mogla dobiti sve što bi poželjela. Ali je još u djetinjstvu bila posvećena bogu i odgojena u kući bikova, gdje je obitavala u vrijeme kad nije bila u palači ili kod svog starog zaštitnika odnosno kod prijatelja. Jer, Krećani su i glede svog mjesta boravka jednako hiroviti kao i u svemu ostalom u životu.Zaželio sam vidjeti i kuću bikova. Zato se vratismo u dvoranu za primanja, želeći se oprostiti od Mineinog zaštitnika. Iznenañeno me je pogledao i priupitao, jesmo li se već negdje vidjeli, jer mu se činim nekako poznatim. Zatim me je Minea odvela u kuću bikova. Bio je to grad za sebe, sa stajama, poljima, pašnjacima, gledalištem, školskim zgradama i svećeničkim stanovima. Išli smo od staje do staje, udišući oštar vonj tih životinja. Minea se pritom nije umarala, neprestance ih nazivajući imenima od milja i vabeći ih. Dotle su oni muklo rikali i rovali oštrim papcima po pijesku, zu-reći zlokobno svojim crvenim izbuljenim očima u nju, te je

175

pokušavali ubosti rogovima izmeñu prečki svojih odjeljaka.Minea je tu srela mladiće i djevojke koje je poznavala, premda meñu onima koji su bili odabrani za plesanje pred bikovima u pravilu nije bilo velikog prijateljstva. Bili su zavidni jedni drugima na umijeću i nespremni meñusobno odavati tajne svojih izvedbi. Svećenici koji su uvježbavali i bikove i plesače, primili su nas toplo. Kada su doznali da sam liječnik, postavili su mi brojna pitanja o probavi bikova, o dijetnoj prehrani za njih, sjaju njihove dlake... Premda su o tome zasigurno znali više od mene! Minea je kod njih bila u velikoj milosti, te su joj odmah dodijelili bika za sutrašnje natjecanje i uvrstili je u raspored. Ona je pak bila nestrpljiva, želeći mi pokazati svoju vještinu i umijeće, plesanjem ispred najboljih životinja...Poslije toga me Minea povela u omalenu zgradu, gdje je kretski visoki svećenik živio sam, odvojeno od drugih. I kao što se kretski kralj uvijek zvao Minos, tako se i glavni sve-ćenik nazivao Minotauros. Zbog nekog razloga bio je on čovjek kojeg su Krećani najviše štovali i najviše ga se bojali. Njegovo su ime nerado izgovarali, nazivajući ga radije "čovjek iz male bikove kuće". Čak se i Minea bojala posjetiti ga, premda mi to nije htjela priznati. Spoznao sam to iz njenih očiju, jer sam naučio prepoznati u njima svaku promjenu...Nakon najavljivanja, primio nas je u mračnoj prostoriji. U prvi sam mah pomislio kako smo se našli pred samim bogom, te sam povjerovao u sve pripovijesti koje sam čuo0 Kreti i njenom bogu. Jer, pred nama je stajala spodoba ljudskoga obličja, ali sa zlatnom glavom bika. Kad smo mu se poklonili, meñutim, skinuo je zlatnu obrazinu i otkrio svoje vlastito lice. Premda mi se uljudno nasmiješio, nije mi se sviñao. U njegovom bezizražajnom licu bilo je nečega ukočenog i okrutnog. Nisam mogao utvrditi što je to, jer je ipak bio ugodne vanjštine, vrlo tamne puti i očito s priroñenim nagonom za zapovijedanjem. Minea mu nije trebala ništa objašnjavati, jer je već znao sve o njenom brodolomu1 kasnijem putovanju. Nije postavljao nikakva izlišna pitanja, nego mi se zahvalio na dobrohotnosti prema Minei i kroz nju prema Kreti i njenom bogu. Dodao je kako me u svra-tištu očekuju bogati darovi, za koje pretpostavlja kako će mi vjerojatno biti po volji.- Ravnodušan sam prema darovima - odgovorih mu. -Znanje mi više znači od zlata. Da bih ga uvećao, proputovao sam mnoge zemlje, te sam upoznao bogove Babilona i Hetita. Nadam se upoznati i kretskoga boga, o kojem sam čuo mnogo čudesnih priča. Čuo sam kako voli djevice i čiste dječake, za razliku od bogova Sirije, čiji su hramovi istodobno i kuće naslada i koje poslužuju uškopljeni svećenici.- Imamo mnogo bogova, koje narod štuje - odgovorio je. - U luci su hramovi podignuti u slavu tuñih bogova. Tamo možeš, želiš li to, prinijeti žrtvu Amonu ili lučkom Baalu. Ali te ne želim dovoditi u zabludu. Priznajem, moć Krete ovisi o bogu kojeg se tajno štuje još od davnih vremena, dokle naše znanje i poznavanje seže. Samo posvećeni smiju ga upoznati, a i to samo kada ga sretnu licem u lice. No, nitko se nije vratio kako bi nam opisao njegov lik.- Bogovi Hetita su nebo i zemlja, te kiša koja pada s neba i udahnjuje plodnost zemlji. Bog Krete je pak, kolikosam shvatio, bog mora, jer bogatstvo i moć Krete potječu od mora?

176

- Možda imaš pravo, Sinuhe - rekao je s čudnim smiješkom. - Ali znaj ipak, mi Krećani molimo se živome bogu. Po tome se razlikujemo od naroda s kopna, koji se klanjaju mrtvim bogovima i drvenim likovima. Naš bog nije neka slika, iako su bikovi prispodobljeni kao njegovo znakovlje. I dok bude živio naš bog, trajat će i moć Krete na morima. Tako je bilo rečeno u proročanstvima, a mi vjerujemo u njih... Premda polažemo veliku vjeru i u naše bojne brodove, s kojima se ni jedna pomorska zemlja ne može natjecati.- Dočuo sam, vaš bog obitava u svojoj tajnovitoj tamnoj palači, zamršenih prolaza - bio sam uporan. - Rado bih razgledao taj labirint, o kojem sam mnogo slušao. Ali nikako ne shvaćam, zašto se posvećeni nikada ne vraćaju nakon odlaska bogu, premda im je to dopušteno nakon što tamo proborave razdoblje jedne Mjesečeve mijene, do slijedećega punog Mjeseca.- Najveća čast, najdublje blaženstvo koje može žrijebom dopasti posvećene kretske mladiće i djevojke, jest ulazak u Božju palaču -odvratio je Minotauros, ponavljajući riječi koje sam čuo već bezbroj puta. - Upravo zato se morski otoci natječu meñu sobom, koji će poslati najljepše djevice i cvijet svojih mladića kako bi plesali pred bikovima i time stekli pravo sudjelovanja u žrijebanju. Nije mi poznato jesi li dočuo kazivanja o dverima morskoga boga. Tamošnji život u svemu se razlikuje od ovog nama poznatog. Zato, tko god stupi unutra, ne želi se više vratiti patnjama i tuzi ovog svijeta. Što ti kažeš, Minea? Bojiš li se ući?Minea nije odgovorila ništa. Zato ja rekoh:- Gledao sam tijela mornara koje je more izbacilo na žalove kod Smirne. Lica i trbusi bili su im napuhnuti, a u crtama lica nisam im smotrio ni najmanje radosti... To je sve što znam o dverima boga mora. Ipak, to ne znači kako sumnjam u tvoje riječi... A Minei želim sve dobro.- Vidjet ćeš labirint - hladno je uzvratio Minotauros. -Jer, noć punog Mjeseca je blizu. Te će noći Minea ući u Božju kuću.- A ako bi se opirala? - zapitao sam silovito, jer su me njegove riječi razljutile i zamrznule moje srce očajem i beznañem.- Tako se nešto još nikad nije slučilo. Ali budi spokojan, Sinuhe Egipćanine. Nakon što Minea otpleše svoje pred bikovima, svojevoljno će ući u Božju kuću.Ponovno je stavio zlatnu bikovsku obrazinu na glavu, kao znak da trebamo otići. Njegovo je lice opet bilo skriveno od nas. Minea me je uzela za ruku i odvela. No od tada kao da je u njoj ugasnula svaka radost...Vrativši se u prenoćište, zatekao sam Kaptaha koji je u meñuvremenu obilno pio vina po lučkim krčmama. Dočekao me riječima:- Gospodaru, za sluge je ova zemlja poput Zapadne Zemlje. Nitko ovdje ne tuče svoje sluge i ne pamti koliko je zlata imao u kesi ili koje dragulje u škrinji. Rasrdi li se gospodar na slugu i zapovijedi mu neka napusti kuću, što se ovdje smatra najvećom i najtežom kaznom za slugu, taj se tek treba pritajiti i vratiti sutradan. Jer, do tada je njegov gospodar cijeli slučaj već zaboravio. Za pomorce i lučke robove, meñutim, ovo je zla zemlja. Škrti upravitelji služe se teškim batinama, a trgovci su spremni prevariti čovjeka iz Smirne, isto tako brzo i lako, kao što bi trgovac iz Smirne prevario Egipćanina - objasnio je, te

177

zastao. Potom je nastavio: - Ipak, život je ovdje lijep! U glinenim posudama drže male, u ulju spremljene ribe, koje su neslućeno slasne i odlično pristaju uz vino. I mnogo im toga praštam, samo zbog tako slasnog okusa tih riba.Sve je to izgovorio na svoj uobičajeni način, kao da je pijan. Ali, kad je zatvorio vrata, te uvjerivši se kako nitko ne prisluškuje, ozbiljno mi se obratio:- Gospodaru, čudne se stvari spremaju u ovoj zemlji. Mornari u krčmama kazuju kako je kretski bog umro, pa svećenici ustrašeni traže novoga boga. To su opasne riječi, zbog kojih je nekoliko mornara već bačeno s vrha litica u more, kao hrana sipama. Jer, pradavno je proročanstvo: smrću njenog Boga i moć Krete će se srušiti u prah...U srcu mi je planula luda nada. Rekoh Kaptahu:- U noći punoga Mjeseca, Minea treba ući u Božju kuću. No, ako je njen bog mrtav, a to je moguće, jer narod uvijek sve sazna, pa i ono što mu se nastoji zatajiti, tada,tada...! Tada će nam se Minea možda vratiti iz Božje kuće, premda se odatle do sada još nitko nije vratio...Sljedećega dana pobrinuo sam se za dobro mjesto u velikom okruglom gledalištu, koje je bilo izgrañeno uokolo velikog polja za ples pred bikovima. Kamene klupe gledališta uzdizale su se poput ogromnih stuba jedne nad drugom. Na taj su način svi gledatelji bez poteškoća mogli vidjeti bikove. Vrlo sam se divio tom mudrom rješenju, kakvo prije nisam nikada imao prilike vidjeti. U Egiptu, primjerice, podižu se samo prigodna visoka gledališta i nadstrešnice kod prolaska povorki, za predstave i svečanosti, kako bi svi mogli vidjeti boga i svećenike koji plešu.Bikove su puštali u arenu jednog za drugim, a svaki je plesač izvodio složen i uzbudljiv sastav. To je uključivalo različite kretnje, a sve ih je trebalo izvesti besprijekorno i po utvrñenom redoslijedu. Najteže od svega bilo je uspeti se izmeñu bikovih rogova, stati mu na glavu, odbaciti se potom u zrak, izvesti pun premet i dočekati se na noge na bikovim leñima. To ni najspretniji nisu mogli izvesti bez pogreške, jer je velik dio te točke, osim o njima, ovisio o vladanju životinje, njenom kretanju, napadu, spuštanju glave i dr. Bogati i ugledni Krećani meñusobno su sklapali oklade za svaku pojedinu izvedbu, a svaki je podržavao svog miljenika. Nakon što sam promatrao nekoliko izvedbi, nisam više mogao shvatiti njihovo oduševljenje i predanost... Meni su bikovi svi bili nalik jedan drugome, pa nisam mogao uočiti razliku izmeñu pojedinih izvedbi plesača.Minea je takoñer plesala pred bikovima. Pritom sam strepio za njen život, sve dok me njena čudesna predanost i umijeće nisu očarali... Tada sam zaboravio na strah i bio razdragan poput ostalih. Ovdje su pred bikovima djevojke plesale obnažene, jednako kao i mladići, jer je njihova izvedba bila toliko opasna te bi ih i najmanji komadić odjeće mogao omesti pri kretnjama i ugroziti im živote. Prema mojoj procjeni, najdražesnija od svih plesačica bila je Minea, kože koja je svjetlucala od utrljanoga ulja. Ipak, moram priznati, i meñu ostalima plesačicama bilo je prelijepih djevojaka koje su polučile velik pljesak. Ali ja nisam mogao skinuti pogleda s Minee. U usporedbi s drugima, ona nije bila redovito uvježbana, zbog svoga dugog izbivanja, te nije osvojila ni jedan cvjetni vijenac. Njen

178

stari zaštitnik,koji se na nju kladio, bio je pun gorčine i povrijeñenosti... Sve dok nije zaboravio na srebro koje je izgubio, te pošao do staja izabrati nove bikove i brojeve, radi sklapanja novih oklada, na što je kao Minein zaštitinik imao pravo.Kada sam nakon izvedbe susreo Mineu u kući bikova, ogledala se oko sebe i rekla mi hladno:- Sinuhe, više te neću vidjeti. Jer, moji su me prijatelji pozvali na gozbu. Isto tako, moram se pripraviti za mog boga, jer će Mjesec biti pun u drugoj noći, računajući od danas. Zbog toga je uputno i da se više ne viñamo, prije nego uñem u Božju kuću, osim ako me ne želiš pratiti onamo zajedno s ostalim mojim prijateljima.- Neka bude tako - rekao sam. - Mnogo je toga za vidjeti na Kreti. Običaji kao i odjeća žena jako su mi zanimljivi. Dok sam sjedio i promatrao tvoju predstavu, neke od tvojih prijateljica pozvale su me u svoju kuću. Vrlo me zabavljalo gledati im lica i grudi, premda su te žene bile nešto punašnije i lakoumnije od tebe.Bijesno me je dograbila za ruku. Oči su joj plamtjele, a dah joj se ubrzao kad je rekla:- Zabranjujem ti zabavljanje s mojim prijateljicama, dok sam odsutna! Meni za ljubav, Sinuhe, mogao bi pričekati barem dok ne odem. I premda sam u tvojim očima nedvojbeno premršava, što nikada ranije nisam pomislila, učini sada što tražim... Za volju našeg prijateljstva i jer te molim.- Ma to je bila tek šala! - umirio sam je. - Ne želim ometati tvoj mir, jer zasigurno imaš dosta toga za srediti prije negu stupiš u Božju kuću. Zato ću se vratiti u svoje svratiste i liječiti bolesnike, jer je u luci mnogo onih koji trebaju moju pomoć.Otišao sam... Ali mi je oštar vonj bikova još dugo ispunjao nosnice. Nikada neću moći zaboraviti taj vonj kretskih staja. I dan danas, ugledam li stado i do mene dopre njegov miris, obuzme me mučnina i ne mogu jesti, a srce me zaboli u grudima... Pošao sam tako svojim pacijentima u svratiste. Liječio sam ih i ublažavao im boli sve dok nije pao mrak, te su svjetiljke zapaljene u lučkim kućama naslada. Kroz zidove su dopirali glazba i smijeh, jer su sluge pa čak i robovi na Kreti poprimili bezbrižnost svojih gospodara. Svi su živjeli kao da nikada neće umrijeti, te kao da na svijetu nema boli, jada ni gubitaka.tiBilo je mračno. Sjedio sam u svojoj sobi, gdje je Kaptah prostro moju rogožinu, u mraku, jer nisam palio svjetiljke. Mjesec se dizao velik i sjajan, premda još nije bio sasvim pun. Mrzio sam tog noćnoga gosta, jer sam znao kako će me odvojiti od jedine na ovom svijetu koja mi je bila sestrom. Ali sam mrzio i sebe samoga što sam toliko slab i plašljiv, toliko nesiguran u svojim čežnjama i žudnjama. U taj se čas otvoriše vrata... I Minea je kradimice stupila u sobu! Nije više bila odjevena na kretski način, nego je nosila istu jednostavnu haljinu u kojoj je plesala za moćne i ugledne mnogih zemalja, a kosa joj je bila povezana zlatnom vrpcom.- Minea! - kliknuh iznenañeno. - Zašto si došla? TA mislio sam, pripremaš se za svoga boga?!- Govori tiše, kako nas nitko ne bi čuo! - upozorila me. Sjela je do mene, te gledajući Mjesec, nastavila hirovito: - Ne dopada mi se više moj ležaj u kući bikova, a ni medu prijateljicama više

179

nisam sretna kao nekada. Ali zašto te doñoh posjetiti u ovom lučkom svratištu, što je uistinu nedolično, ne znam reći. No želiš li spavati, neću ti dosañivati, nego idem... Nisam mogla zaspati, te sam poželjela još jedanput osjetiti u nosnicama stari miris lijekova i ljekovitog bilja. Poželjela sam i još jedanput štipnuti Kaptaha za uho i povući za kosu, zbog besmislica koje govori. Očito su me putovanja i strani narodi smutili, pa se više meñu bikovima ne osjećam kao kod kuće. Ni odobravanje na natjecalištu ne veseli me više, a ni za Božjom kućom ne čeznem više onoliko kao nekada... Govor ljudi oko mene mi je poput brbljanja šašave djece, njihovo veselje poput morske pjene na žalu, a ne dijelim ni njihova zadovoljstva. Srce mi je prazno, a glava mutna. Nemam ni jedne misli koju bih mogla nazvati svojom. Sve me boli, a u svom dosadašnjem životu nikada se nisam osjećala toliko smeteno i zbunjeno. Zato te molim, uzmi moj dlan u svoje, kao što si to nekad običavao. Jer, kad mi tako držiš ruke, Sinuhe, ne bojim se nikakvog zla, čak ni smrti... Premda predobro znam, draže ti je gledati punašnije i ljepše žene od mene, te njih držati za ruke...- Minea, sestro moja - otpovrnuh. - Moje su djetinjstvo i mladost bili poput bistroga, dubokog potoka. Godine moje muževnosti bile su pak kao neka velika rijeka, koja seširila i širila, pokrivši mnogo zemlje. Ali je voda postajala plitkom, pretvarajući se u ustajalu, smradnu baruštinu. Ali kada si mi ti došla, Minea, prikupila si sve te vode. Radosno su se slile u dubok tok te se sve u meni pročistilo. Svijet mi se ponovno smiješio, a svo zlo jednostavno je otkliznulo u stranu, te mi izgleda poput obične paučine, koju se lako i bez muke razmiče i uklanja rukom. Tebe radi težio sam dobročinstvu, tebe radi liječio sam bolesne ne tražeći nagrade, a bogovi tame nisu imali vlasti nada mnom. Tako je bilo otkad si došla. A sada, kad odlaziš, s tobom gasne i svjetlo, a moje je srce poput usamljene vrane u pustinji. Ne osjećam više dobronamjernosti prema nikome. Mrzim ljude, a mrzim i bogove, te ne želim više ni čuti o njima. - Bacio sam pogled na Mjesec. Spokojno se dizao povrh luke i stjenovitih litica iza nje, darujući svoju nestvarnu svjetlost posljednjim trenucima koje smo dijelili.- Eto, tako je to sa mnom, Minea. Zato ti kažem: na svijetu je mnogo zemalja, ali samo je jedna i jedina rijeka. Dopusti da te povedem u Crnu Zemlju, na obale te jedine rijeke, gdje se divlje patke glasaju u trsci, a Sunce svakoga dana plovi u svom zlatnome čunu preko neba. Poñi sa mnom, Minea! Razbit ćemo vrč zajedno.. I biti mužem i ženom, da se nikad više ne razdvojimo jedno od drugoga! Život će nam biti jednostavan i spokojan! A kada umremo, naša će tijela biti pripremljena za vječnost te ćemo se moći ponovno sresti u Zapadnoj Zemlji i tamo zajedno obitavati za uvijek.Ona je tek grčevito stiskala moju ruku u svojima. Dotakla je vršcima prstiju moje očne kapke, moje usne i moje grlo... Zatim je tiho rekla:- Sinuhe, i da hoću, ne bih te mogla slijediti. Nema toga broda koji bi nas ponio s Krete, nema kapetana koji bi se odvažio skriti nas pod palubom. Paze na mene zbog boga, te neću dopustiti da te zbog mene ubiju. Ne mogu poći s tobom. Ne bih te mogla ni vjerno pratiti, kad bih to i htjela. Otkako sam plesala pred bikovima, njihova je volja jača od moje... Premda ti to ne mogu objasniti, jer

180

to nisi oćutio. Eto, zato moram u noći punoga Mjeseca stupiti u Božju kuću... I nema te sile na svijetu koja bi me u tome mogla zapriječiti. Zašto je tome tako, ne znam i ne mogu objasniti. Možda to nitko ni ne zna, osim Minotaurosa... iSrce u grudima bilo mi je poput praznoga groba, te sam rekao:- Nitko ne zna što donosi sutrašnji dan... Ipak, ne vjerujem da ćeš se vratiti iz Božje kuće. U zlatnim dverima boga mora možda ćeš piti iz njegovih vrutaka, koji daju vječan život, te ćeš zaboraviti sve zemaljsko, pa i mene. Premda, ne vjerujem baš ništa od toga. Sve su to bajke. I ništa od onoga što sam mogao vidjeti u bilo kojoj zemlji nije me potaklo na vjerovanje u bajke. Znaj zato, ako se ne vratiš nakon propisanoga razdoblja, osobno ću ući u Božju kuću, doći po tebe i dovesti te natrag. Odvest ću te čak i protiv tvoje volje, čak i ako se ne budeš željela vratiti! To je moja tvrda namjera, Minea, pa makar mi to bilo i posljednje djelo na zemlji...No ona mi je, prestrašena, prekrila dlanom usta, te se ogledavši uzviknula:- Tiho! Ne smiješ tako govoriti! Čak ni misliti tako! Božja je kuća tamna, iz nje tuñinac ne može naći izlaza. Neposvećene tamo vreba strašna smrt. A u nju ne bi mogao ni ući, jer je čuvaju bakrena vrata. I to mi je drago, jer znam tvoju ludost te bi doista mogao učiniti kako kažeš, pa bi se time izvrgao propasti. Vjeruj mi! Vratit ću se svojevoljno, jer moj bog ne može biti toliko okrutan te me spriječiti u povratku tebi, ako to tako žarko želim. On je divan i drag bog, koji čuva moć Krete i dobrohotan je prema svima. Zato nam masline cvjetaju i žito zori na njivama, a brodovi jedre od luke do luke. On usmjerava vjetrove kako bi nam bili povoljni i vodi naša plovila kada ih prekrije magla, da one koje štiti ne dopadne nikakvo zlo. Zašto bi onda meni nanio boli?Rasla je od djetinjstva u sjeni svoga boga. Oči su joj bile zaslijepljene, a ja ih nisam mogao otvoriti... Premda sam slijepe izliječio iglom i vratio im očinji vid. U nemoćnome bijesu pograbio sam je u zagrljaj i poljubio je, te milovao njene udove, udove glatke poput stakla... Bila mi je kao istinsko vrelo zalutalome u pustinji.Nije se branila... Samo je pritisnula svoje lice uz moj vrat i drhtala. Njene suze bile su vruće na mom vratu, kada je rekla:- Sinuhe, prijatelju moj, ako sumnjaš u moj povratak, neću ti odbiti ništa. Radi sa mnom što god želiš, ako ti to01A ___..............__.......................__...........................................-.........-.......može pružiti radosti... Pa čak i ako moram umrijeti zbog toga. Jer, u tvojim se rukama ne bojim smrti, te ništa nije važno ako me moj bog odvaja od tebe.- Bi li to i tebe veselilo? - upitao sam.- Ne znam - odgovorila je oklijevajući. - Znam samo kako mi je tijelo nemirno i nezadovoljno, dok sam daleko od tebe. Znam samo da mi se zamagljuje vid, a koljena mi popuštaju kada me dotakneš. Mrzila sam samu sebe zbog toga i bojala se tvog dodira. Ranije je sve u meni bilo razložno, a ništa nije pomućivalo moju radost. Ponosila sam se jedino svojim umijećem, svojom okretnošću

181

i svojim djevojaštvom. Sada znam kako mi je tvoj dodir sladak premda mi može nanijeti boli. Ipak, ne znam bi li me veselilo ono što želiš učiniti. Možda bih nakon svega jedino bila tužna... Ali, ako bi ti bio sretan, nemoj odlagati... Jer je tvoja radost i moja radost, i ne želim ništa drugo.Pustio sam je iz naručja, dotakao joj rukom kosu, oči, vrat, te rekao:- Mome srcu dostatno je što mi dolaziš, onakvom kakva si bila, kada smo lutali babilonijskim cestama. Ipak, želim uspomenu i na ovaj trenutak. Pokloni mi vrpcu iz svoje kose! To mi je dovoljno i neću tražiti ništa više od tebe...Pogledala me sumnjičavo, te prelazeći si rukama preko bokova, rekla:- Možda sam ti premršava, pa misliš kako ti moje tijelo neće pružiti užitka? Nedvojbeno bi ti milija bila neka ži-vahnija i raspoloženija žena? Ali bit ću živahna i raspoložena! Učinila bih sve što želiš, samo da te ne razočaram, te bih ti pružila naslade koliko god to mogu.Nasmiješio sam joj se, pomilovao njena glatka ramena, pa odgovorio:- Minea, u mojim očima nema žene koja je ljepša od tebe. I ni jedna mi ne bi mogla prirediti veće veselje... Ali te ne želim uzeti samo radi moga užitka, dok si nevoljna zbog svoga boga. Ali znam nešto drugo, što bismo mogli učiniti, a razveselilo bi nas oboje. Po običaju moje zemlje, uzet ćemo vrč i razbiti ga izmeñu nas. Time postajemo muž i žena, premda te neću posjedovati i premda neće biti nazočni svećenici koji bi tome posvjedočili ili zapisali naša imena u knjige hrama. Neka nam zato Kaptah donese vrč, kako bismo proveli taj obred.dogodilo nikakvo zlo. No zato je jedan mladić iz njene družbe skliznuo s bikova čela i pao na tlo. Tada mu je bik rasporio tijelo i izgazio ga kopitima. Gledatelji uokrug borilišta ustali su i vikali od užasa i oduševljenja. Kada su otjerali bika, a tijelo plesača odnijeli u staju, žene su potrčale pogledati ga. Dodirivale su njegove krvareće udove, dah im se ubrzao, te su uzvikivale: "Kakav prizor!" A muškarci su govorili: "Već dugo nismo vidjeli tako izvrsnu priredbu, kao danas!" Sreñivali su svoje oklade meñusobno, bez i najmanjeg znaka žaljenja, mjereći zlato i srebro. Potom su svi zajedno pili vina i veselili se uv svojim kućama, pa su svjetla gorjela do dugo u noć. Žene su otišle od svojih muževa, u postelje drugih. Ali nitko to nije zamjerao, jer je takav bio običaj.Ležao sam usamljen na svojoj rogožini, jer te noći Minea nije mogla doći. Rano jutrom unajmio sam nosiljku u luci i uputio se pratiti je na putu u Božju kuću. Nju su otpremili tamo zlatnom kočijom koju su vukli konji s perjanicama. Prijatelji koji su je slijedili u nosiljkama ili pješice, bučili su, smijali se, bacali cvijeće po njoj i zadržavali se uz rub puta kako bi popili vina. Put je bio dugačak, ali su svi bili dobro opskrbljeni. Lomili su usput granje i hladili njime jedni druge, plašili ovce seljacima i izmišljali kojekakve druge ludorije... Božja kuća ležala je na osamljenome mjestu, na podnožju planine, nedaleko morske obale. Kad se društvo primaklo tome mjestu, stišali su glasove i govorili šaptom, a smijeh je uminuo.Božju kuću je teško opisati. Bila je nalik niskom brdu, obrasla travom i cvijećem, te kao da je urastala u planinu. Ulaz je bio zatvoren veličajnim bakrenim dverima, a ispred je bilo malo

182

svetište. Tu se provodilo posvećenje, a tu su obitavali i čuvari. Već se mračilo, kada je svečana povorka stigla pred Božju kuću. Mineini prijatelji istupili su iz no-siljki, bacili se na travu te su jeli i pili, zbijajući šale meñu sobom, zaboravivši svoju raniju svečanu ukočenost. Jer, Krećani su kratkoga pamćenja. S dolaskom noći zapalili su luči i lovili jedni druge po guštari. Uzvici žena i smijeh muškaraca dopirali su iz tame. Minea je pak sjedila sama u svetištu... Nitko joj se nije smio približiti.Promatrao sam je kako sjedi. Bila je odjevena u zlato poput božanskog kipa, a na glavi joj je bio velik pozlaćenukras. Pokušala mi se nasmiješiti, ali smiješak joj je bio bez radosti. Nakon izlaska Mjeseca, skinuli su s nje nakit i zlato. Odjenuli su je u jednostavne halje i povezali joj kosu srebrnom mrežicom. Potom su čuvari skinuli zasune bakrenih dveri, koja su se otvorila s dubokim, muklim i moćnim zvukom. Deset je ljudi trebalo uprijeti u svako pojedino krilo, kako bi se vrata otvorila. Iza vratiju zjapila je tama. Zavladala je duboka tišina i muk. Minotauros se opasao zlatnim opasačem, na kojem je visio mač, te je nataknuo zlatnu bikovsku glavu. Tako više nije ličio na čovjeka. Minei su dali u ruku goruću luč, te ju je Minotauros poveo u Tamnu kuću. Nestali su s vidika, a svjetlo luči je ugasnulo s njima. Tada su gromovita bakrena vrata ponovno zatvorili i osigurali jakim zasunima, za što je trebala snaga mnogih muževa. Mineu više nisam mogao vidjeti.Obuzelo me strašno beznañe i očaj. Osjećao sam srce kao otvorenu ranu kroz koju mi ističe sva krv. Pao sam na koljena i prignuo glavu zemlji. U tom sam trenu spoznao kako više nikada neću vidjeti Mineu, premda mi je obećala vratiti se i živjeti u budućnosti uz mene. Znao sam: neće se vratiti! Zašto sam toliko bio siguran u to, baš u tom trenu, ne mogu reći. Do tog sam trena još bio neodlučan, vjerovao sam, bojao se, nadao i tražio... Sve to kako bih uvjerio samog sebe, da je kretski bog drukčiji od svih drugih bogova, te će otpustiti Mineu za volju ljubavi koja ju je vezivala uz mene... Sada više nisam ni u što vjerovao. Ležao sam licem na tlu, dok je Kaptah sjedio uz mene, kimao glavom i jadikovao.Cvijet kretske mladeži jurcao je oko mene noseći upaljene luči u rukama. Plesali su zamršene plesove i pjevali pjesme kojih riječi nisam razumio. Nakon što su bakrena vrata jednom bila zatvorena, bili su opsjednuti takvim ludilom te su raspojasano skakali, plesali i jurili sve do iznemoglosti. Njihova je vika u mojim ušima odjekivala poput graktanja vrana s gradskih zidina.Poslije nekog vremena, Kaptah je prestao jadikovati i rekao mi:- Ako me moje oči ne varaju, a i nisam još popio toliko da bi mi se slika udvostručila, rogata se glava vratila iz planine. Ne znam doduše kako, jer nitko nije otvorio bakrena vrata.Zborio je istinu. Minotauros se doista vratio, a njegova zlatna bikovska glava blještala je na mjesečini zastrašujućim sjajem, dok je s ostalima plesao prigodne svečane plesove. Pri pogledu na njega, nisam se više mogao svladavati. Skočio sam i pobrzao k njemu, zgrabio ga za rukave i upitao:- Gdje je Minea?Odgurnuo je moju ruku i zakimao svojom obrazinom. No kad sam mu zapriječio put, otkrio je lice i rekao u srdžbi:- Zabranjeno je ometati svete obrede! Ali, ti si tuñinac, pa ti to

183

jamačno nije poznato. Zato ti opraštam, uz uvjet da više ne digneš ruku na mene.- Gdje je Minea? - upitao sam ponovno.- Ostavio sam Mineu u tami Božje kuće, kako je to pro-pisano, te se vratio radi sudjelovanja u svečanome plesu u slavu boga. Što još želiš od Minee, nakon što si bio nagrañen za njeno vraćanje u domovinu?- Kako si se ti mogao vratiti, a ona ne? - upitao sam, unoseći mu se u lice. No on me odgurnuo, a plesači su stali izmeñu nas. Kaptah me je uhvatio za ruku i odvukao. Bio je to razložan postupak, jer tko zna što se sve moglo zbiti?- Lud si što privlačiš toliko pozornosti na sebe - upozorio me. -Bilo bi bolje pridružiti se plesu s preostalima, smijati se i pjevati poput njih. Inače bi za tebe moglo poći po zlu. Otkrio sam i kako se Minotauros vratio: kroz mala vrata koja su pored bakrenih. Pošao sam to pogledati, te zamijetio kako ih je čuvar zaključao i odnio ključ. Ali sada pij vina, gospodaru, te se priberi. Lice ti je izobličeno kao da si opsjednut, a očima kolutaš poput sovuljage.Dao mi je piti vina, pa sam usnuo na livadi obasjanoj mjesečnom, dok je sjaj luči titrao pred mojim očima. Naime, vidjevši u kakvom sam stanju, Kaptah je kradom u vino smiješao makova soka. Time mi se osvetio za ono što sam ja učinio njemu u Babilonu, kako bih mu spasio život. Ali me nije strpao u zemljanu urnu. Prostro je preko mene pokrivač i pazio da me plesači ne bi izgazili. Svojim postupkom mi je vjerojatno spasio život, jer sam u svom očaju mogao sjuriti svoj nož u Minotaurosa i ubiti ga. Kaptah je sjedio uz mene cijelu noć, sve dok vinski vrč nije bio prazan. Tada je zaspao i ispuhivao vinske pare u moje uho.Probudio sam se tek kasno sljedećega dana. Opojno sredstvo bilo je toliko jako te sam se u prvi mah čudio gdje se nalazim. Prisjetivši se, bio sam miran i bistre glave, a zahvaljujući opojnom sredstvu nisam više mahnitao. Mnogi od sudionika svečanosti već su se bili vratili u grad... Ali neki su još spavali u grmlju, muškarci i žene ispremiješani, besramno otkrivenih tjelesa, jer su pili i plesali do jutra. Kad su se probudili, obukli su svježu odjeću, a žene su si uredile kosu. Bili su neraspoloženi, jer se nisu mogli okupati. Voda u potoku bila im je prehladna, budući da su bili navikli na toplu vodu iz srebrnih slavina, koja je tekla u njihovim kupaonicama.Isprali su usta i utrljali pomasti u kožu svojih lica, naličili usne i obrve, te uz zijevanje pitali jedni druge:- Tko ostaje čekati Mineu, a tko se vraća u grad? Većina njih bila je iscrpljena od ludovanja pa su setijekom dana vratili. Tek oni najmlañi i najnezasitniji Mineini prijatelji ostali su se zabavljati pred Božjom kućom. Naveli su kao izliku čekanje na Minein povratak, premda se još nitko nije vratio iz Božje kuće. No istinski razlog bio je sastanak po noći s nekim koga su upoznali i svidio im se. Žene su iskoristile tu prigodu te poslale svoje muževe natrag u grad, kako bi ih se riješile. Tada sam shvatio zašto u cijelom gradu nije bilo baš ni jedne jedine kuće naslada, osim u luci. Prateći njihovu igru tijekom noći i sljedećega dana, spoznao sam kako bi se mnoge djevojke kojima je ljubav posao, teško mogle natjecati s kretskim ženama. Prije nego je Minotauros otišao, rekao sam mu:- Smijem li ostati ovdje i čekati na Minein povratak, u društvu

184

njenih prijatelja, premda sam tuñinac?Promatrao me zlovoljno i odgovorio:- Ništa te u tome ne priječi. Ali mislim, upravo sada je u luci brod, kojim možeš u Egipat. Jer, čekanje ti je uzaludno. Nitko od posvećenih bogu nije se još nikad vratio...Bio sam ipak uporan, ulagujući se, s izrazom lakovjernosti na licu:- Istina jest, bio sam malo zanesen Mineom, premda je bilo dosadno što me je odbijala zbog svoga boga. Istinu govoreći, ne očekujem da će se vratiti, premda to navodim kao razlog mog ostanka ovdje. Pravi razlog su brojne očaravajuće djevojke, a i žene, koje rado zagledaju u moje očii polažu zavodnički svoje dojke na moje dlanove. A to je nešto što prije nisam nikada iskusio. Minea je zapravo bila prokleto ljubomorna i svadljiva djevojka. Budila je u meni želje, unatoč tome što mi se nije mogla predati. Na dalje, moram te zamoliti za oprost, ako sam sinoć bio toliko pijan, te sam te protiv svoje volje uvrijedio. Doduše, teško se toga mogu sjetiti, budući mi je u glavi još uvijek pomalo mutno. Sjećam se samo kako sam te rukama uhvatio za vrat, tražeći da me naučiš plesni korak kojeg si tako lijepo izvodio, na način kakav još nikad prije nisam susreo... A ako sam te doista uvrijedio, molim te iz dubine svoga srca za oprost. Tuñinac sam, vaši mi običaji nisu još dovoljno poznati, pa lako mogu pogriješiti. Tako nisam znao ni da te, kao svetu osobu, ne smijem dodirnuti.Sve sam to brbljao otežala jezika, žmrikajući i tužeći se na glavobolju.Konačno se nasmiješio, smatrajući me pravom budalom, te odgovorio:- Ako je tome tako, neću ometati tvoje uživanje i zabavu. Jer, mi na Kreti doista nismo uskogrudni... Ostani, dakle, čekati Minein povratak, onoliko dugo koliko želiš. No pripazi kako neku ne bi obremenio... S obzirom da si tuñinac, bilo bi to vrlo neprilično. Pritom te tim savjetom ne želim uvrijediti. Dajem ti ga kao muškarac muškarcu, kako bi shvatio naše običaje...Uvjeravao sam ga, bit ću oprezan. Još sam brbljao o mojim navodnim iskustvima s djevicama hrama u Siriji i Babilonu, dok nije zaključio kako sam još veća budala nego je to mislio ranije, te sam i vrlo dosadan. Pljesnuo me po leñima, okrenuo se i pošao u grad. Unatoč tome, vjerujem kako je naputio čuvare neka pripaze na mene. A isto tako i Krećane, neka me zabave, sudeći po tome što su se uskoro po njegovom odlasku žene sjatile oko mene. Ovjesile su cvjetne vijence oko moga vrata, gledale me u oči i oslanjale se na mene, sve dok svoje obnažene dojke nisu pritisnule na moju ruku. Povele su me sa sobom u grmlje lovora kako bismo tamo jeli i pili. Kroz to sam spoznao njihovu pustopašnost i raskalašenost, a nisu pokazivale baš nikakvog stida preda mnom. Pio sam mnogo i hinio pijanstvo te nisu nalazile nekog zadovoljstva u mom društvu. Dosadio sam im, pa su me čak udarale, nazivajući me svinjom i barbarinom.Kaptah me uhvatio za ruku i odvukao na stranu, bučno me vrijeñajući zbog moga pijanstva. A Krećankama je ponudio da će preuzeti moje mjesto meñu njima, kako bi ih zabavio. Kikotale su pri pogledu na njega, a mladež mu se izrugivala, ukazujući na njegovu trbušinu i ćelavu glavu. Ali je bio tuñinac, a posvuda je tako te žene privlači ono što je neobično... Nakon što su se smijale, primile su ga u društvo, dajući mu vina i turajući mu voća u usta. Oslanjale su se

185

na njega i nazivale ga svojim jarcem. Pritom su se užasavale zbog njegova mirisa, dok im na koncu i taj miris nije postao privlačan.Tako je prošao dan, sve dok mi se nisu zgadili njihova lakoumnost i razvrat. I nisam mogao zamisliti dosadnijega života od njihovoga. Jer, hirovi bez ograničenja vode gubljenju svrhe i smisla cjelokupnoga življenja. Noć koja je došla proveli su u uživanju poput prethodne, te su moje turobne snove prekidali uzvici žena, koje su tobože pokušavale uteći progonu mladića koji su ih hvatali za odjeću nastojeći ih svući.Sljedećega su jutra ipak, već svi redom, bili vrlo umorni. Svega im je bilo dosta, a čeznuli su i za kupanjem. Zato se mnogi od njih vratiše u grad. Tek su najmlañi i najustrajniji ostali uz bakrena vrata. Trećega su dana i ti posljednji otišli. Prepustio sam im moju nosiljku, koja me je još uvijek čekala. Oni koji su došli pješice nisu bili u stanju hodati. Posrtali su i teturali nakon duga bdijenja i neumjerene razbludnosti, te su još jedino željeli spavati.Mojim je pak nakanama pogodovalo što više nitko ne ostaje čekati na mene. Svakoga sam dana davao čuvarima vina, te kad sam im u sumrak iste večeri donio vrč, nisu bili iznenañeni i primili su ga s radošću. Imali su malo zadovoljstava u svojoj osamljenosti, koja je trajala mjesec dana, od dolaska jednog posvećenika do dolaska drugoga. Ako su se ičemu čudili, bilo je to što sam još uvijek ostajao čekati na Mineu. Budući bijah tuñincem, pretpostavljali su kako sam priglup i pijan od vina.Tako su pili moje vino... Opazivši da im se pridružio i svećenik iz svetišta pred božjom kućom, rekao sam Kaptahu:- Bogovi su odredili, moramo se rastati. Minea se nije vratila, a mislim ni neće... ako ne odem po nju. Ali do sada se još nitko od onih koji uñoše u tamnu kuću nijevratio, pa nije za očekivati da će to meni uspjeti. Zato sam za tebe napisao glinenu pločicu i ovjerio je svojim sirijskim pečatom. Ona te opunomoćuje pa se možeš vratiti u Siriju i podići moj novac iz kuća sirijskih trgovaca. Moju kuću možeš prodati, ako želiš. Nakon što to učiniš, možeš raditi što hoćeš i ići kud te volja. Bojiš li se kako bi te u Egiptu mogli uhvatiti kao odbjegloga roba, ostani u Smirni i živi u mojoj kući i od moga novca. Kako sada stvari stoje, ne trebaš se pobrinuti čak ni za balzamiranje moga tijela. Ne nañem li Mineu, nije mi više stalo hoće li moje tijelo biti očuvano ili ne. Bio si mi vjernim slugom, premda si mi počesto dosañivao svojim brbljanjem. Sada mi je žao što sam te možda prečesto i prejako častio batinom. Ali, činio sam to s dobrom namjerom. Zato se nadam, to ćeš mi oprostiti. Poñi sada! I neka te prati skarabejev blagoslov. Jer, možeš ga uzeti sa sobom, budući u njega vjeruješ više nego ja. Mislim da mi tamo, kamo smjeram, neće trebati.Kaptah je neko vrijeme šutio, ne gledajući me. Konačno je ipak rekao:- Gospodaru, ne zamjeram ti što si me ponekad tukao s nepotrebnom žestinom, jer si to radio s dobrim namjerama. Češće od toga, ipak si poslušao moj savjet i razgovarao sa mnom kao s prijateljem, a ne kao sa slugom. Zbog toga sam povremeno bio zabrinut za tvoje dostojanstvo i ugled, sve dok tvoj prut ne bi ponovno uspostavio razliku koju su bogovi davno odredili... Kako sada stvari stoje, nakon što sam stavio maleno Mineino stopalo na moju glavu, postao

186

sam i njen sluga, te sam i ja odgovoran za nju. Ne mogu ti dopustiti ni ulazak u tamnu kuću samome. I ako te već ne mogu pratiti kao sluga, jer prisjeti se, zapovijedio si mi neka te ostavim, a ja moram poslušati tvoje naloge koliko god bili glupi i šašavi... ipak mogu poći s tobom kao prijatelj. Ta uistinu te ne mogu ostaviti samoga i, razumljivo, pogotovu ne bez skarabeja! Iako, kao i ti, sumnjam da nam čak i skarabejeva potpora može pomoći u ovom pothvatu.Govorio je toliko ozbiljno i zamišljeno! Zato sam ga teško prepoznavao. Nije ni jadikovao, po svom ustaljenom običaju. No po mom mišljenju bilo bi ludo ako se obojica izlažemo smrtnoj pogibelji, kada je za predstojeći pothvat i jedan bio dovoljan. Rekao sam mu to, te mu ponovno naložio neka me ostavi.- Protiviš li se mojoj pratnji - tvrdoglavo je nastavio -tada ću poći nakon tebe. Ali radije bih ipak pošao zajedno s tobom, jer se strašno bojim mraka. No još se više plašim ove tamne kuće, te mi se pri samoj pomisli na nju cijelo tijelo pretvara u vodu. Zbog toga se nadam, dopustit ćeš mi ponijeti vrč vina. Tako bih mogao gutnuti sada kao i putem, što bi me osokolilo. U protivnom bih mogao dreknuti od straha, što bi te, vjerujem, moglo zasmetati. A nema smisla ni ako ponesem oružje sa sobom, jer sam u biti doista dobroćudan čovjek, kojem je mrsko svako prolijevanje krvi. Osim toga, uvijek sam se više oslanjao na svoje noge nego na najbolje oružje. Pa, smjeraš li upustiti se u borbu s bogom, kažem ti u naprijed kako ćeš se morati boriti sam... Ali, ja ću te pritom promatrati i sokoliti te savjetima.Prekinuo sam to naklapanje riječima:- Prestani s tim brbljarijama i ponesi vina, ako već hoćeš. No poñimo, jer cijenim kako su čuvari zaspali, omamljeni vinom koje sam im smiješao.Čuvari su doista tvrdo spavali, a s njima i svećenik. Tako sam bez smetnji mogao uzeti ključ Minotaurosovih vratiju, s mjesta u svećenikovoj kući gdje sam ga opazio. Ponijeli smo sobom i žaru te nekoliko luči, premda ih nismo odmah zapalili, jer je mjesečina bila vrlo jasna. Mala smo vrata lako otključali. Ušli smo u Božju kuću i zatvorili vrata za sobom. U tami sam čuo kako Kaptahovi zubi lupkaju o rub vinskoga vrča.Nakon što je Kaptah osnažio svoju odvažnost vinom, rekao mi je slabim glasom:- Gospodaru, upalimo luč. Njeno se svjetlo neće moći vidjeti izvana, a ova je tama gora od one u carstvu smrti. Ali tamu smrti nitko ne može izbjeći, dok smo mi u ovu ušli svojevoljno.Puhnuo sam u žeravicu, te zapalio luč. Otkrio sam kako se nalazimo u velikoj špilji, kojoj su ulaz zatvarala velika bakrena vrata. Iz te špilje granalo se deset hodnika u raznim pravcima, a razdvajali su ih jaki zidovi od opeka. To me nije iznenadilo, nakon što sam čuo kako kretski bog obitava u labirintu. A babilonski su me svećenici podučilikako je labirint grañen po uzoru na utrobu žrtvovanih životinja. Zato sam vjerovao kako ću moći naći pravi put, jer sam toliko puta promatrao iznutrice bikova pri žrtvovanju. Pretpostavljao sam kako je i kretski labirint bio grañen prema takvom rasporedu.Zbog toga sam pokazao Kaptahu na hodnik koji je ležao najdalje na jednoj strani i rekao:

187

- Tamo ćemo ući. Kaptah mi je odvratio:- Nema razloga za žurbu, a zbog opreznosti nikad nije ništa propalo. Pripazimo kako se ne bismo izgubili, a ponajprije se osigurajmo glede puta za povratak. Dakako, ako se ikada vratimo, u što ozbiljno sumnjam...Rekavši to, izvukao je iz džepa klupko prede i zavezao mu kraj na zatik od kosti, kojeg je zabio izmeñu dviju opeka. Ta je osnova bila toliko jednostavna, pa mi nikad ne bi pala na pamet. Ali mu to ne priopćih, kako ne bih izgubio na ugledu u njegovim očima. Jedino sam mu oštro rekao neka požuri.Tako stupismo u odaje tamne kuće. Napredujući, imao sam stalno na umu vijuge bikovskih crijeva, a Kaptah me je slijedio odmatajući klupko.Lutali smo beskrajno po tamnim hodnicima i prolazima. Novi su se hodnici neprestance otvarali pred nama... Povremeno smo nailazili na zid i morali se vraćati kako bismo pošli nekim drugim putom. Iznenada, Kaptah je zastao i počeo njušiti zrak. Tada su mu zubi zacvokotali, a luč je zadrhtala u njegovoj ruci. Upitao je:- Gospodaru, osjećaš li vonj bikova?Tog trena sam i ja postao svjestan strašnogv smrada, ( nalik vonju bikova. No ovaj je bio još odvratniji. Činilo se, izvire iz svih zidova, kao da je cijeli labirint jedna ogromna staja za stoku. Zapovijedio sam Kaptahu neka produlji, zadržavajući dah. Otpio je dug gutljaj iz vinskoga vrča, pa smo pohitali naprijed sve dok mi se stopalo nije pokliznulo na nečem ljigavom. Sagnuvši se, otkrio sam kako je to natrula ženska glava, na kojoj je još bilo slijepljene kose. Od pogleda na taj strašan nalaz, spoznao sam, Mineu zasigurno više neću vidjeti živu. Ali neki sulud poriv i želja za osvjedočenjem, usprkos tomu, gonio me je naprijed. Gurnuo sam Kaptaha i zabranio mu naricati, te smo produžilidalje, odmatajući klupko pri napredovanju. Ali uskoro nam se ispriječio nov zid, pa smo se morali vratiti.Iznenada se Kaptah ponovno zaustavio, pokazujući na tlo. Rijetka kosa mu se digla na glavi, a lice mu je bilo izobličeno i sivo. Slijedio sam njegov pogled i spazio sasušeni kup balege na tlu. A taj je kup bio visok poput čovjeka! Ako je potjecao od bika, taj je stvor morao biti veći nego se moglo i zamisliti!Kaptah je očito došao na istu pomisao, jer mi je rekao:- To ne može biti bikov izmet, jer tako velik bik ne bi mogao ući u ove hodnike. Mislim, to je ispustila nekakva čudovišna zmijurina!Nakon te izrečene prosudbe, potegnuo je nov pozamašan gutljaj iz vrča. Zubi su mu opet zveckali o rub vrča. Ja sam razmislio i zaključio kako su ove odaje očito napravljene za kretanje neke orijaške zmije, te me je obuzela snažna želja da se okrenem i vratim. Ali, tada je Minein lik iskrsnuo pred mojim očima... Obuzet divljim očajem, posrljah naprijed, vukući Kaptaha i držeći svoj hetitski nož u znojem ovlaženoj ruci... Premda sam znao, nož mi ovdje ne može pomoći.Napredovali smo dalje hodnicima... Smrad je postajao sve užasniji, nalik na otrovan zadah nekakve goleme grobnice, pa nam je bilo teško disati. Ipak, bio sam na neki čudan način i radostan, znajući po tome: blizu smo našeg cilja. Hitali smo naprijed, sve dok nismo opazili nejasno svjetlo pred nama. Sada smo već bili duboko u planini, a zidovi više nisu bili od opeka nego uklesani u meku

188

stijenu. Put se počeo spuštati, te smo se spoticali o ljudske kosti i hrpe izmeta, kao da se nalazimo u brlogu neke goleme nemani. Konačno se pred nama otvorila prostrana špilja. Stajali smo na stjenovitom izboju koji je nadvisivao prostranu vodenu površinu, a okruživao nas je pokvaren i otrovan zrak.Svjetlo je prodiralo u špilju s mora, uz jezovito zelenkasto svjetlucanje. Ali nam je ono omogućavalo gledanje i bez svjetla luči. Negdje, na izvjesnoj udaljenosti, mogli smo čuti valove kako treskaju o stijene. Na površini vode pred nama plutalo je nešto nalik na niz neizmjerno velikih kožnatih vreća. Konačno su nam oči razaznale što je to. Pred nama je ležala golema, uginula životinja! Bila je to neman veća i užasnija nego se uopće moglo zamisliti, a zaudarala je na trulež i raspadanje. Glava joj je bila potonula u vodu, aizgledala je kao u ogromnoga bika. Tijelo je bilo nalik zmiji, a olakšalo uslijed raspadanja, ljuljalo se na vodi, onako savijeno u vijuge. Spoznao sam, gledam u kretskoga boga. A bilo mi je jasno još nešto: mrtav je već mjesecima. No, gdje je Minea? Gdje je Minea?!?Misleći na nju, iznenadno sam spoznao kako je u svemu tome postojao neki jezovit, grozomoran smisao i sustav. I unatoč svojoj strahovitosti, činilo se kako je bio i nevjerojatno istančan. Zapravo se vodilo računa o nizu stvari, dopunjenih s bezbroj pojedinosti. Prisjetio sam se svih koji su, posvećeni, ušli u božju kuću prije Minee. Mislio sam na mladiće kojima su žene bile uskraćene i na djevojke koje su morale sačuvati svoje djevojastvo kako bi svi oni stupili u blaženstvo i slavu boga. Vjerojatno je kretski bog više volio miris nevine mladeži, jer je poznato kako se odavanjem bludu u tijelu mijenjaju sokovi, pa se i miris žena i muškaraca mijenja. Mislio sam i o njihovim lubanjama i kostima koji sada leže u hodnicima tamne kuće. Mislio sam i o nemani koja ih progoni kroz odaje i zatvara im put svojim čudovišnim tijelom, te im nisu mogli pomoći ni njihovi skokovi niti bilo koje druge varke i vještine. Usprkos tome pažljivo su odabirani i uvježbavani za ples pred bikovima, premda je netko morao znati kako u ovim hodnicima ne mogu izbjeći čudovištu. Uvježbavanje plesača vjerojatno je imalo za svrhu učiniti ljudsku lovinu sposobnijom za bijeg, ali tek zato da bi se čudovište pri hvatanju više zabavljalo i kretalo. Jer, zatvoreno u špilji zasigurno se nije kretalo dovoljno, onako kako je to činilo u prostranstvima mora iz kojih je došlo... Pa ga je trebalo potaći na razgibavanje!To mitsko čudovište prehranjivalo se ljudskim mesom, a bio mu je dovoljan jedan obrok mjesečno. Taj su mu obrok priskrbljivali vladari Krete, žrtvujući najljepše djevojke i najbolje mladiće. Činili su to zato jer su umišljali kako time mogu održati vlast nad morima. Neman je očito stigla iz strašnih morskih dubina, nekada davno, stjerana u špilju nekom olujom. A da bi nemani onemogućili povratak u more, ulaz je zapriječen pregradom. Izgrañen je i labirint kako bi neman ušla u njega. Potom su je hranili žrtvama, mladićima i djevojkama, sve dok nije uginula. I sve je to netko znao ili barem morao znati. Zar je moguće da se istina utopila u legendi? Pa su ostali samo običaji služenjabogu? A cijeli grozomoran smisao i kleta stvarnost nisu više nikoga zanimali na toj razuzdanoj i lakomislenoj Kreti? Ili im je bilo dovoljno što se moć i bogatstvo Krete održavaju, pa su bili

189

pripravni za to platiti svaku cijenu? Pa i ovu toliko užasnu, sve ako su i znali istinu o kretskome bogu? Ali, netko je ipak morao znati! Netko je morao pamtiti! Je li to bio samo Minotauros? Ili još netko? Ili, čak ni on?Slijed mojih misli prekinula je jedna druga. Ta još jedne takve nemani zasigurno više nema na svijetu! Pa gdje je onda Minea?U bijesnom očaju izvikivao sam njeno ime, budeći jeku u špilji, sve dok mi Kaptah nije pokazao prema stijeni na kojoj smo stajali. Bila je zamrljana sasušenom krvlju. Slijedili smo taj trag dolje prema vodi. I, moje su oči smotrile Mineino tijelo. Ili, točnije, ono što je od njega ostalo. Lagano se zibalo u dubini, a pomicale su je morske rakovice, kidajući je proždrljivo. Lica više nije bilo, a prepoznao sam je samo po srebrnoj mrežici za kosu. Nisam trebao pogledati ranu od mača na njenim grudima, jer mi je bilo jasno što se zbilo. Minotauros ju je slijedio do ovog mjesta, te je probo mačem odostraga i potom bacio u vodu, kako nitko ne bi saznao istinu o smrti kretskoga boga. Jamačno je jednako postupio prema brojnim momcima i djevojkama prije nje.Nakon što sam sve to ugledao i potom shvatio, iz moga je grla provalio užasan krik. Složio sam se na tlo, izgubivši svijest. I sigurno bih bio pao sa stijene i pridružio se Minei, da me Kaptah nije povukao na sigurno. Tako mi je barem kasnije priopćio.O onome što se poslije toga zbivalo ne znam ništa, osim po Kaptahovu pričanju. Jer, toliko je milostivo duboka bila nesvjestica koja je uslijedila nakon pretrpljenih uzbuñenja, potresenosti, muke i očajanja.Kaptah mi je kasnije ispripovijedio, dugo je jadikovao nada mnom, misleći kako sam mrtav. No plakao je i zbog Minee, sve dok se nije pribrao. Opipao me je i utvrdio: živ sam. Zaključio je kako bar mene može spasiti, dok za nju ne može učiniti više ništa. Opazio je i tijela, bolje rečeno ostatke tijela ostalih mladića i djevojaka koje je Minotauros pobio. Rakovice su im oglodale svo meso s kostiju, te suove ležale glatke i bijele povrh pješčanog počivališta na dnu mora. Ne znam je li mi to pričao utjehe radi...Smrad ga je tada počeo polagano gušiti. Uvjerivši se da ne može nositi i mene i vinski vrč, odlučno je ispio ostatak vina i bacio prazan vrč u vodu. Vino mu je dalo toliku novu snagu, pa je uspio napola me vukući, napola noseći, krenuti prema bakrenim vratima. Pratio je pritom nit preñe koju je odmatao pri našem dolasku. Nakon kraćeg je razmišljanja, naime, zaključio kako je najbolje tu nit ponovno namotati pri odlasku, jer tako ne bi ostao trag našeg posjeta. Učinilo mu se i kako je pri svjetlu luči otkrio na zidovima tajne oznake, koje je nedvojbeno ostavio Minotauros. Služili su mu za snalaženje. Kaptah mi je priopćio i zašto je bacio vinski vrč u vodu. Htio je time Minotaurosu dati povod za razmišljanje, kada doñe sljedeći puta po svom krvavom poslu...Svitalo je već kada me je iznio iz Božje kuće. Zaključao je vrata za sobom, te vratio ključ na mjesto u svećenikov dom. Jer, svećenik i čuvari su još uvijek spavali, omamljeni vinom koje sam im smiješao. Potom me Kaptah otpremio na skrovito mjesto u guštiku, uz obalu potoka. Tamo mi je umio lice i trljao mi ruke sve dok se nisam osvijestio. Ni od tih mi zbivanja ništa nije ostalo u sjećanju. Izgledao sam vrlo smeten i nesposoban išta reći, te mi je dao

190

sredstvo za smirenje. Potom me je poveo prema gradu, podupirući me i vodeći. Nisam došao punoj svijesti dugo vremena. Bilo je to tek kad smo se već prikučili gradu. Poslije toga sjećam se opet svega.Ne mogu se, meñutim, sjetiti jesam li osjećao neku patnju, niti jesam li često mislio na Mineu. Ona je sada bila tek udaljena sjena u mojoj duši, kao da sam je poznavao u nekom drugom životu... Umjesto toga, mislio sam kako je kretski bog mrtav te će moć Krete sada usahnuti, u skladu s proročanstvom. To me nije ni na koji način tištalo, premda su Krećani bili ljubazni sa mnom, a njihova je radost svjetlucala poput pjene na morskoj obali. Došavši pred grad, bilo mi je drago pri pomisli kako će te prozračne, istančane grañevine jednoga dana plamtjeti, a razvratni krikovi žena pretvoriti se u smrtne hropce. Isto tako, što će Minotaurosova zlatna obrazina biti batom izravnana, raskomadana i podijeljena s ostatkom plijena, te što baš ništaneće preostati od sjajne veličajnosti Krete, nego će cijeli otok utonuti u morske valove kao što je nekad izronio iz njih, zajedno s ostalim čudima i čudovištima koje je donio.Mislio sam i o Mintaurosu. Nisam bio posebno kivan na njega. Jer, Mineina je smrt bila laka i jednostavna. Nije bila osuñena bježati od nemani, služeći se svim dosjetkama koje je stekla svojim umijećem. Umrla je prije nego je uopće i shvatila što se zbiva. Mislio sam i na to, kako je Minotauros jedini koji zna da je kretski bog mrtav, te je Kreta osuñena na propast. I mogao sam pretpostaviti, nije mu lako nositi teret te tajne. Mislio sam i o tome kako mu njegova zadaća zapravo nikad nije bila laka, čak i u danima kada je neman još bila živa, a on je nemilice slao cvijet mladosti svoje zemlje u tamnu kuću! Mjesec za mjesecom, godinu za godinom, svo vrijeme predobro znajući što se tamo zbiva...Ne, nisam ćutio mržnje. Pjevao sam i smijao se poput luñaka, dok sam hodao, oslonjen na Kaptaha. Mineine prijatelje koje smo sreli, Kaptah je lako uvjerio kako sam još pijan nakon čekanja na Minein povratak. Smatrali su to razumljivim, s obzirom što sam tuñinac i time nesvjestan činjenice koliko barbarski njima djeluje pijan čovjek na javnom mjestu i to usred bijela dana. Kasnije se Kaptahu posrećilo te je uspio unajmiti nosiljku. Tako me je otpremio natrag u svratiste. Tamo sam popio još poprilično vina, te pao u dubok i dugotrajan san.Probudivši se, spoznao sam kako mi je glava ponovno trijezna i bistra, a prošlost udaljena. Iznova sam pomislio na Minotaurosa. Da ga potražim i ubijem? Već pri samoj primisli na to, bijah svjestan, to ne bi poslužilo ničemu niti bi meni donijelo išta...Razmišljao sam i o tome da narodu u luci obznanim istinu o smrti kretskoga boga? Ali, postigao bih samo izbijanje nereda, grad bi se zavio u plamen, te bi potekla krv njegovih stanovnika. Priopćivši istinu, time bih barem mogao spasiti živote onih kojima je još uvijek predstojalo žrijebanje ili im je red već bio izvučen, pa su stekli povlasticu stupanja u Božju kuću. No imao sam na umu onu strašnu činjenicu: istina je poput noža izvañenog iz korica, koji se pritom nalazi u rukama djeteta te se lako i jednostavno okrene protiv onoga tko ga nosi...Osim toga, bio sam tudinac. Zato sam zaključio kako me se kretski bog zapravo ne tiče. A Minea je otišla za uvijek i nisam je mogao vratiti. Rakovi i rakovice će oglo-dati do kraja njene nježne kosti,

191

te će za uvijek počivati na pješčanom ležaju morskoga dna. Ne, u toj stvari doista više nisam mogao učiniti baš ništa, što bi ikome na svijetu donijelo bar tračak radosti ili ikakav probitak. Sve je zapravo minulo, a ja nisam znao živim li u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti.Zato jedino ponovih sam sebi ono što mi je u najtežim trenucima uvijek padalo na pamet... Sve je zapisano u zvijezdama, još davno prije moga roñenja. Roñen sam kako bih svjedočio razdoblju sumraka svijeta i propasti bogova, kada se sve mijenja i postaje drukčijim nego ranije. Jedno razdoblje teče svome kraju i nestaje, a novo se raña i buja.To mi je donijelo utjehu. O tome sam mnogo razgovarao i s Kaptahom. A on mi je odgovarao kako mi je još uvijek loše, te se moram odmarati. Istodobno je zabranio da me itko vidi, premda sam upravo bolesnom žudnjom želio o tome razgovarati s nekim.Kaptah mi je u to vrijeme bio vrlo odan, ali mi je i strašno dodijavao, sileći me na jelo premda uopće nisam bio gladan. Jedino sam želio piti vina. Patio sam od stalne i neutažive žeñi. Bio bih najmirniji tek nakon ispijanja količine vina koja je dostajala za remećenje mora koje su me mučile. U tim sam trenucima spoznao kako stvari ne moraju biti onakvima kako nam izgledaju. U očima pijanoga sve se udvostručuje, nakon što je popio dostatno. Tada mu se i neko priviñenje čini istinitim i stvarnim, premda istodobno u svom srcu zna da to nije tako. I zar to nije sama srž svake istine? Ali, kad sam pokušao svu tu mudrost razložiti Kaptahu, strpljivo i svladavajući sebe samoga, on me jednostavno nije htio slušati. Samo mi je naložio neka legnem, zatvorim oči i priberem se.Cutio sam tešku studen po cijelome tijelu, kao da sam nepokretan poput ribe u vrču s uljem. Oči pogotovu nisam smio zatvoriti, jer su mi istoga trena pred njih dolazili neugodni i zastrašujući prizori: oglodani kosturi u ustajaloj vodi, nekakva Minea koju sam davno poznavao izvodi neki težak i zamršen umjetnički ples, pred zmijom s bikovskom glavom... Zato nisam htio zatvarati oči, nego sam pokušavaodohvatiti štap i odalamiti Kaptaha. Jer, bio sam ga više nego sit. Ali, ruka mi je bila toliko slaba od množine ispijenoga vina, pa mi je taj drznik bez imalo napora oteo štap. Povrh toga, skrio je i moj dragocjeni nož, kojeg mi je darovao hetitski zapovjednik luke. Slutio je, naime, kako bih vrlo rado gledao istjecanje krvi iz svojih vlastitih žila. Unatoč mojim opetovanim usrdnim molbama, Kaptah je bio toliko beskrajno drzak, te nije dopustio ni Minotaurosu pristup k meni. A ja bih tako rado govorio s vrhovnim svećenikom... Smatrao jedinim ga čovjekom na cijelome svijetu koji bi me mogao shvatiti... I razumjeti moje veličajne misli0 bogovima, istini i tlapnjama.Kaptah mi nije htio donijeti ni krvavu bikovu glavu, s kojom bih barem mogao razmijeniti misli o bikovima, moru1 plesu pred bikovima.Sada mogu spoznati razmjere moje rastrojenosti, jer sam zaboravio čak i svoje misli iz tog razdoblja. Ta vino me je sveg bilo smutilo i potamnilo mi razum. Ali uvjeren sam i kako mi je baš dobro vino spasilo razum i pomoglo bi prevladati ono najgore kad sam izgubio Mineu za uvijek... A s njom i svoju vjeru u bogove i u ljudski rod.Kao da je nešto iz moje duše oteklo zajedno s vinskim parama. Cutio

192

sam nešto slično onome u doba moga dje-čaštva, onom doživljaju pri pogledu na Amonova svećenika kako u svetištu pljuje u božje lice i otire ga svojim rukavom. Rijeka moga života je opet usporila, a vode su se razlile... Razlile su se u široko jezero čija je površina bila prekrasna, te zrcalila zvjezdano nebo. No spuštanjem štapa u nju pokazivala bi se voda plitkom, bila je tmasta, a dno prekriveno crkotinama i truleži.Jednoga se jutra probudih u svratištu. Kaptah je sjedio u kutu sobe, tiho plačući i ljuljajući glavu uronjenu u ruke. Prignuo sam glavu nad vinski vrč i otpivši rekao grubo:- Zašto plačeš, ti pseto?!Bilo je to prvi puta poslije mnogo dana da sam ga oslovio. Naime, toliko mi je bila dozlogrdila njegova njega i gluparenje. Vjerojatno su ga zato i te moje grube riječi razveselile, pa mi je brzo počeo objašnjavati:- U luci leži brod koji će uskoro za Siriju! Vjerojatno je posljednji koji će tim pravcem isploviti, prije nego počnu zimske oluje. Eto, zato plačem...- Trči, onda, na taj tvoj brod - izderah se - prije nego li te ponovno mlatnem. Tako ću barem biti pošteñen daljnjeg gledanja tvoga nepodnošljivoga lica i zvuka tvojih beskrajnih jadikovki i prigovora!Izrekavši to, meñutim, odmah sam se i zastidio svojih riječi... Zato odgurnuh vrč s vinom. Gorkom utjehom bila mi je misao kako je barem jedan stvor ovisan o meni, premda to bijaše tek jedan odbjegli rob...- Uistinu, gospodaru - odgovorio mi je. - I ja sam već presit tog tvoga pijančevanja i bijede. Gledajući to, vino je u mojim ustima izgubilo svaki okus. Premda u to nikada ranije ne bih povjerovao. Čak ni pivo više ne mogu protisnuti kroz grlo, a kamoli sisati ga kroz cijev iz vrča. Ali pogledajmo istini u oči! Mrtvi su mrtvi i ne vraćaju se. Poñimo zato odavde, dok još možemo. Tvoje zlato i srebro, sve ono što si namaknuo tijekom svojih putovanja, izbacio si kroz prozor. Isto tako, ne vjerujem kako si još u stanju, s tim svojim drhtavim rukama, ikoga liječiti a još manje izliječiti. Jedino što još možeš... je držati vinski vrč. U prvo sam vrijeme mislio kako je za tebe dobro što piješ, imajući na umu tvoj nemir. Čak sam te i poticao na posizanje za vinom, neprestance lomeći pečate na novim vrčevima. Pritom sam i ja pio... Čak sam se i pretjerano hvalio drugima, govoreći: "Pogledajte, kakvog to samo gospodara imam! Pije poput vodenkonja, nemilice utapa zlato i srebro u vinu, silno se radujući životu." Ali, ne hvalim se više... Sada sam posramljen zbog svoga gospodara. Naime, sve u životu ima svojih granica, a po mome mišljenju, ti si ih sve nemilice prešao...- Nikad neću osuñivati čovjeka - nastavio je - koji se napije zbog osjećaja, potuče na ulici i dobije po glavi. Razuman je to običaj, koji na mnoge načine odterećuje misli brojnih briga. Često sam tome pribjegavao i sam. Posljedičnu zbrkanost u glavi treba potom razborito liječiti pivom i usoljenom ribom. Nakon toga, čovjek razmotri svoje postupke, kako su to bogovi naložili i kako to pristojnost zahtijeva. Ali ti piješ kao da je svaki dan baš onaj posljednji, te mi se čini kako smjeraš pićem otjerati sam sebe u grob. Ako ti je to nakana, bilo bi ti bolje

193

utopiti se u kaci vina. Jer je to mnogo brži postupak, osim toga i ugodniji... A nije ni sramotan.Razmotrio sam njegove riječi. Promotrio sam potom i svoje ruke. Ruke liječnika! Drhtale su kao da imaju neku svoju vlastitu volju, a ja im više nisam gospodar. Promislio sam o svom onom znanju koje sam prikupio u mnogim zemljama i tada sam spoznao svu ludost svakog pretjerivanja. Bilo je jednako nerazumno odati se neumjerenosti u jelu i piću, kao i krajnostima u radosti i tuzi. Zato rekoh Kaptahu:- Neka bude kako ti zboriš! Ali znaj, sve je to jasno samo po sebi, te nisu tvoje riječi to što me je uvjerilo. One su u mojim ušima uistinu tek poput dosadnog zvrndanja muha. Ostavit ću se pića kroz neko vrijeme i ne kanim otvoriti nov vrč. A svoje sam misli sredio i kanim se vratiti u Smirnu...Na te moje riječi Kaptah započe radosno skakati po prostoriji. Potom je odbrzao sve srediti oko našega odlaska. Istoga dana ukrcali smo se na brod...Nedugo potom padoše zapovijedi i brodska je momčad izbacila svoja vesla. Klizili smo iz luke, prolazeći mimo brodova i stotina drugih plovila koja su počivala na svojim sidrima. Minusmo i pored kretskih bojnih brodova, okovanih bakrenim štitnicima.Nakon što isplovismo iz luke, momčad je uvukla vesla. Kapetan broda prinosio je u svojim odajama žrtvu bogu mora i ostalima, te potom zapovijedio neka se razviju jedra. Brod se nagnuo pod čvrstim milovanjem vjetra i počeo ubrzavati, uzimajući pravac prema sirijskoj obali. Po krmi je nestajao otok Kreta, topeći se poput modra oblaka. Ili sjene? Ili sna? I uskoro smo bili potpuno sami na uzbibanom prostranstvu mora...Smireno i odsutno ponovio sam u sebi: sve je uzalud. Ta i onako je presudan zapis u zvijezdama, koji je nastao mnogo prije moga roñenja! Premda, ni točan trenutak dolaska na ovaj svijet nije mi bio poznat, niti tko su mi pravi roditelji. Dakle, sve je bilo uzalud, svako protivljenje i svaki pokušaj izigravanja u naprijed odreñene kobi. Ali ipak! Ipak, negdje duboko, u onoj neznanoj i neizmjerljivoj dubini moje duše, daleko, tako daleko te nisam bio ni siguran nije li to još jedna varka kojom obmanjujemo sami sebe, začuh neki unutarnji glas kako ječi: "Zbogom, Minea! Zbogom, sestro moja!"KNJIGA IXKrokodilov repiTako sam dozrio do muževnosti... I po povratku u Smirnu nisam više bio mlad... Izbivao sam iz toga grada pune tri godine. Kroz to razdoblje prikupljao sam znanje mnogih zemalja, kako ono dobro tako i zlo. Na putovanju s Krete, morski vjetrovi su mi istjerali vinske pare iz glave, razbistrili oči i obnovili snagu u mojim udovima. Opet sam jeo i pio, te se vladao poput ostalih ljudi. Jedino sam govorio manje od njih i bio još usamljeniji nego ranije.Usamljenost je, na neki način, sudbina svakoga muškarca. I to njegova sudbina u zrelim godinama, no ja osobno bio sam usamljen još od djetinjstva. Bio sam svo vrijeme svoga življenja tudinac na ovome svijetu, otkad me je čun od rogoza naplavio na obalu u Tebi, pravo pred noge moje pomajke Kipe. Zato se i nisam morao posebno privikavati na usamljenost, onako kako to mnogi moraju. Jer, ona je od samoga početka bila moj dom i moje utočište u potištenosti.

194

Dok sam na putu za Smirnu stajao uz brodski pramčani kip, posred zelenih valova, a vjetar izgonio ludost iz moje glave, u daljini sam pratio dva zelena oka nalik mjesečini na vodi. Čuo sam Minein neusiljen smijeh i gledao je kako pleše po žitnim gumnima uz babilonijske ceste, odjevena tek u svoju tanahnu halju, mlada i vitka poput netom propupale trske. Njen lik mi nije više bio tegotan, već prije poput slatke patnje, kakvu muškarac ćuti probudivši se iz sanja ili pak snatrenja koja su ljepša od jave. Misleći o njoj, ponovno sam se radovao što sam je uopće upoznao, te nisam bio voljan lišiti se spomena ni na jedan tren našeg drugovanja. Znao sam, da je nisam upoznao, i ja sam bih bio mnogo, mnogo prikraćeniji i siromašniji. Brodski pramčani kip bio je od hladnog, obojenog drveta, ali licemu je bilo žensko. Stojeći uz njeg, lica okrenuta vjetru, osjećao sam se pun snažne muževnosti. Bio sam siguran, još će biti mnogo žena u mom životu... Jer, samom muškarcu nije ugodno ležati svaku noć, bez ikoga uz sebe! Pretpostavljao sam, meñutim, da će sve te žene biti za mene poput obojenih drvenih kipova, te ću u njima tražiti jedino Mineu, kad ih u tami budem privijao uz sebe... Tražit ću jedino ono svjetlucanje mjesečine, toplinu vitkoga tijela, podatnu put, te miomiris čempresa, što će me sve podsjećati na Mineu. Zato, uz brodski pramčani kip, uputih joj posljednje zbogom...Moja kuća u Smirni bila je još na svome mjestu, ali su tatovi provalili kroz rebrenice i kapke. Odnijeli su sve što im se činilo vrijednim njihova truda, dakako od onog što nisam povjerio na čuvanje trgovcima. Budući da sam izbivao toliko vremena, susjedi su počeli rabiti prostor pred mojom kućom kao odlagalište otpadaka i mjesto za olakšavanje. Zato je sve očajno zaudaralo. A kad sam ušao u moje odaje, štakori su trčali uokolo, mrseći paučinu na pragovima.Moji se susjedi nisu veselili, ugledavši me. Okretali su glavu u stranu i govorili jedan drugome: "On je Egipćanin, a svo zlo dolazi iz Egipta!" Zato sam prvo otišao u svratiste, zapovijedivši Kaptahu neka hitno uredi kuću kako bih mogao ponovno tamo obitavati. Potom sam posjetio trgovačke kuće u kojima sam pohranio svoj novac. Jer, nakon tri godine putovanja, vratio sam se kao siromašan čovjek, budući da sam osim svojeg imetka izgubio još i sve što mi je dao Horemheb. Ponajviše od toga ostalo je kod babilonskih svećenika, zahvaljujući Minei.Bogati brodovlasnici su se vrlo iznenadili mom dolasku. Nosovi su im u meñuvremenu postali još duljima nego ranije. Potezali su si zamišljeno brade, jer ih je moje dugo izbivanje bilo osnažilo u pretpostavkama kako bi moj imetak mogao pripasti njima. Ipak su mi izručili točan iznos. Neki su brodovi u meñuvremenu potonuli, te sam izgubio svoj udjel u njima... Ali su mi ostali donijeli veliku dobit. Po konačnom obračunu ispostavilo se kako sam sada bogatiji nego pri odlasku, te se ne trebam brinuti od čega ću dalje živjeti u Smirni...Moji dugonosi prijatelji brodovlasnici su me, meñutim, pozvali u svoje urede, ponudili me vinom i medenjacima, te mi izduljenih lica priopćili:- Liječnice Sinuhe! Ti si naš prijatelj, ali si i Egipćanin. I premda rado trgujemo s Egiptom, ne volimo kad se Egipćani uvlače i udomaćuju kod nas. Narod mrmlja, a i dozlogrdio mu je porez

195

kojeg mora plaćati faraonu. Teško je reći kada i kako je sve to započelo, no stanje postaje ozbiljno. Nedavno su neki Egipćani kamenovani na ulici, a crknute svinje bačene su u njihove hramove. Kako sada stvari stoje, naši se ljudi više ne žele pokazivati u društvu Egipćana. Ti si, Sinuhe, naš prijatelj. I vrlo te štujemo i cijenimo zbog tvoga liječničkog umijeća, kojeg se dobro sjećamo. Zato ti želimo sve podrobno razjasniti, kako bi se mogao čuvati i po svemu ravnati...Njihove su me riječi zapanjile, jer su se prije moga odlaska upravo natjecali za naklonost Egipćana, pozivajući ih u svoje kuće. No, isto onako kao što su u Tebi počeli oponašati sirijske običaje, tako su izgleda i ovdje u Smirni uzimali za uzor one egipatske. Čak je i Kaptah potvrdio riječi trgovaca, kad me krajnje ogorčen potražio u svratištu:- Zasigurno je zao duh ušao kroz zadnjicu u ove ljude! Vladaju se poput bijesnih pasa, hineći kako ne znaju egipatskoga jezika. Izbacili su me danas iz pivnice u koju sam svratio osvježiti grlo, isušeno nakon svih poslova koje sam po tvojem nalogu trebao posvršavati. A izbacili su me samo zato jer su spoznali kako sam Egipćanin! Za mnom su izvikivali zle riječi, a djeca su me zasula magarećom balegom. Potom sam otišao u drugu pivnicu, jer mi je grlo bilo suho poput slame i žedno jakoga sirijskog piva. No tu sam bio oprezniji i šutio kao zaliven... A ti znaš koliko je to meni tegotno, budući mi je jezik nalik slobodnoj životinji koja nikako ne može mirovati. U svakom slučaju, bio sam oprezan. Šuteći sam potopio svoju trščicu u pivo, te osluškivao što se govori. Naklapali su kako je Smirna nekad bila slobodnim gradom, nije plaćala porez nikome, te više ne žele da im se djeca rañaju kao faraonovi robovi i taoci. Kazivali su, na dalje, kako su i drugi sirijski gradovi bili slobodni, te zato na sve Egipćane treba navaliti toljagom i otjerati ih, a to je sveta dužnost svakoga muža koji ljubi slobodu i sit je biti faraonovim kmetom. Takve su eto besmislice govorili, premda je dobro poznato kako od egipatske zaštite Sirija ima više probitka nego sam Egipat. Egipat u svojoj velikoj plemenitosti čuva sirijske gradove jedne od drugih, jer bi seprepušteni sami sebi vladali poput divljih mačaka u vreći. Meñusobno bi se napadali i komadali jedni druge, što bi prouzročilo velike štete poljodjelstvu, stočarstvu i trgovini! To je svaki Egipćanin naučio još u školi, a i ja to znam, premda nisam polazio školu već sam sjedio pred školskim vratima čekajući zločestog klipana, sina moga gospodara, koji me uvijek ritao i bockao svojom pisaljkom po osjetljivim mjestima tijela. No da, o tome zapravo nisam htio pripovijedati, već samo ponoviti ono što sam sve čuo u pivnici. Ti su se ljudi hvalili snagom Sirije i govorili o nekakvom savezu svih sirijskih gradova. Kao Egipćaninu, postalo mi je zlo od takvih riječi. Zato sam, čim je vlasnik okrenuo leña, strugnuo ne plativši pivo... A prije toga sam slomio i cjevčicu kroz koju sam pio!Nisam trebao otići duboko u grad, kako bih se osvjedočio u istinitost tih Kaptahovih riječi. Doduše, nije mi nitko dodijavao, jer sam bio odjeven u sirijsku odjeću. Ali, oni koji su me poznavali od ranije, sada su pri susretu okretali svoje glave na drugu stranu... Drugi su Egipćani išli po gradu praćeni ophodnjom. Unatoč tomu, mještani su im se izrugivali i bacali na njih trulo voće i uginule ribe. Svejedno to nisam smatrao posebice opasnim. Naime, u

196

Smirni su nedvojbeno bili ogorčeni ponajprije zbog novouvedenih poreza i prireza. Ipak, takvi su se nemiri brzo stišavali, jer je Sirija uistinu imala barem jednako toliko probitka od Egipta, koliko i Egipat od Sirije. Bio sam siguran i kako se obalni gradovi ne bi mogli dugo održati bez egipatskoga žita.Zato sam mirno sredio kuću i počeo primati bolesnike, te ih liječio kao i nekada. Dolazili su kao i ranije, jer boli i bolesti ne pitaju koje si rase, nego samo za liječnikovo znanje i vještinu...Ipak, bolesnici su se sada znali sa mnom upustiti u raspravu, govoreći: "Reci nam, ti koji si Egipćanin, zar nije nepravedno što Egipat cijedi porez i prirez iz nas, iskorištava nas te se tovi na našoj bijedi poput pijavice? Stalna egipatska posada u našem gradu za nas je istinska uvreda. Red možemo i znamo i sami održavati, te se braniti od neprijatelja i protivnika, samo ako nam se za to pruži prigoda. Koliko je tek nepravično što ne smijemo popraviti naše gradske zidine i kule, kada to zaželimo, a pripravni smo sami snositi troškove! Naši vlastiti vijećnici sposobni su vladatinašom zemljom dobro i pošteno, bez miješanja Egipćana u krunidbu naših kraljeva ili provedbu pravde... Tako nam Baala, bez miješanja Egipćana, naša bi zemlja cvjetala i napredovala. Oni su nad nama poput skakavaca, a tvoj faraon nam sada nameće još i novoga boga te gubimo naklonost svojih bogova!"Nisam se htio s njima prepirati. Ipak sam rekao:- Protiv koga zapravo želite graditi zidine i kule, ako ne protiv Egipćana? Nitko ne sumnja u činjenicu kako je vaš grad nekoć bio slobodan unutar svojih vlastitih zidina. Ali, to je bilo u vrijeme vaših pradjedova. A tada ste prolijevali krv i uvlačili se u bezbrojne ratove izmeñu susjeda, koje još uvijek mrzite, jer su vam kneževi nasljedni vladari pod čijom vlašću nisu sigurni ni bogati niti siromašni. Sada ste, zahvaljujući štitovima i kopljima Egipta, zaštićeni od svih neprijatelja, a egipatski zakoni jamče odgovarajuću pravdu kako bogatima tako i siromašnima.Te moje riječi su ih naljutile. Oči bi im usplamtjele, a nosnice zatreperile, dok su mi odgovarali:- Egipatski su zakoni za nas smeće, a njihov bog nam je odvratan. Pa što ako su naši kneževi silnici i nepravični, u što ne vjerujemo, jer su tu laž izmislili Egipćani kako bi nam omrznuli slobodu i opravdali svoju vlast. Kakvi bili da bili, naši su knezovi ipak naši! A srca nam govore kako je nepravda u slobodnoj zemlji bolja od pravde u porobljenoj!- Ne vidim ovdje nikakvog traga porobljavanja - odgovorio sam. -Upravo suprotno! Sve ste deblji, sami se hvalite bogatstvom koje ste stekli na račun egipatske gluposti. Kada bi pak bili slobodni, pljačkali bi jedni drugima brodove, uzajamno si sjekli voćke i uništavali druga dobra. A pri putovanju u unutrašnjost, vaši životi ne bi više bili sigurni...Ali me nisu htjeli slušati. Bacali bi svoje darove pred mene i odlazili, govoreći:- U svom si srcu Egipćanin, premda nosiš sirijsku odjeću. Svaki je Egipćanin ugnjetavač i izvor zla. A dobar je samo onaj Egipćanin koji je mrtav!S obzirom na sve to, nisam se više ugodno osjećao u Siriji. Zato sam počeo prikupljati sve što sam posjedovao, pripremajući se za

197

odlazak. Morao sam u Egipat, kako sam to obećao Horemhebu, te ga izvijestiti o svemu što sam imao prilike vidjeti. Ipak, nisam se prekomjerno žurio, jermi je dušu tištala pomisao na ponovno taženje žeñi vodom Nila. I tako je vrijeme protjecalo, a i stanje se u gradu smirilo, nakon što je jednoga jutra u luci nañen egipatski vojnik prerezanoga grkljana. Zbog toga su se mještani ozbiljno ustrašili, te se zatvorili u svoje kuće. Zato su red i mir u gradu bili ponovno uspostavljeni. Egipatski namjesnik i njegovi službenici nisu mogli naći ubojicu, te se tim povodom nije ništa dalje zbivalo. Na to su grañani ponovno otvorili svoja vrata, govorili sve drskije i na ulici se više nisu micali Egipćanima s puta. Na protiv, Egipćani koji su se nenaoružani ili bez pratnje usudili na ulice, morali su se uklanjati s puta domaćima.Jedne sam se večeri vraćao iz hrama božice Ištar, kojeg sam povremeno posjećivao, budući da žedan čovjek pije ne pitajući odakle dolazi osvježenje. Bilo se već smračilo. Prolazio sam pored zidina, kad mi iznenada pristupi nekoliko muškaraca, govoreći meñu sobom:- Nije li ovaj čovjek Egipćanin? Zar ćemo mirno trpjeti da obrezanac liježe s našim djevicama i oskvrnjuje naš hram?- Vaše djevice - odgovorio sam im - za koje bih toplo preporučio naziv koji im bolje pristaje, ne vode računa ni0 rasi niti o vanjštini posjetilaca. Odmjeravaju svoje zadovoljstvo i nasladu prema tome koliko oni zlata imaju u svojoj kesi. Ipak, zbog toga se ne upuštam s njima u nekakve raspre, jer običavam tražiti naslade kod njih... A tako namjeravam i dalje činiti, kada mi to bude po volji.Na te moje riječi navukoše oni svoje plastove preko svojih lica, te nasrnuše na mene. Oborili su me na tlo i lupali mojom glavom o zid. Već sam pomislio, smrt mi je neizbježna. No kad su me počeli pljačkati i trgati odjeću s mene, vukući me prema luci, jedan od njih mi je zagledao u lice i rekao s čudnim prizvukom u glasu: "Nije li to Sinuhe, egipatski liječnik i prijatelj kralja Azirua?"Potvrdio sam to, zaklevši se kako ću ih pobiti, a tijela im baciti psima. Glava me je grozno boljela, a bio sam isuviše bijesan da bih osjećao straha. Nisam sve to stigao pravo ni izreći, a oni su me pustili i pobjegli, skrivajući i dalje svoja lica podignutim ogrtačima. Nisam mogao nikako shvatiti zašto su tako postupili, jer sam bio u njihovoj vlasti1 nisu imali razloga pribojavati se mojih prijetnji.

Nekoliko dana kasnije pred moja je vrata pristigao glasnik na konju, što je bila rijetkost. Jer, Egipćanin nikad ne putuje na konjskim leñima, a Sirijac vrlo rijetko. Poglavito su pustinjski razbojnici ti, koji ovdje putuju na takav način, budući je konj visoko i neobuzdano živinče, koje se riće i grize, pokuša li se čovjek uspeti na njega, te ga konačno i zbaci. Po tome je konj potpuno različit od strpljivoga magarca, koji je pogodan za svaku namjenu. Čak i kad je upregnut u kola, konj je strašna životinja, kojom mogu upravljati jedino posebno uvježbani vojnici. Krote ih tako što im gurnu prste u nozdrve.Glasnik koji je prispio jahao je, dakle, na konju. A taj je bio sav zapjenjen i zadihan, dok mu je iz gubice tekla krv. Čovjekova nošnja mi je otkrila kako stiže iz brda zemlje ovaca, a lice mu je odavalo

198

krajnje uzbuñenje.Pohitao je k meni, jedva si uzimajući vremena za naklon i doticanje čela u znak pozdrava, te mi odmah zatim uzrujano kliknuo:- Brzo naruči nosiljku, Sinuhe, te me hitro slijedi! Dolazim iz zemlje Amurru. Njen kralj Aziru me poslao po tebe. Sin mu je bolestan, a nitko ne zna što je s dječakom. Kralj bjesni poput lava u divljini i nemilice lomi kosti svakome tko se približi. Zato uzmi svoju liječničku škrinju i hitro me slijedi, inače ću ti smaknuti glavu s ramena i zakotrljati je ulicom.- Moja glava, sama za sebe, teško bi tvome kralju bila od nekog probitka. Opraštam ti tvoju naglost i žestinu, i slijedit ću te. Ali ne iz straha od tvojih prijetnji, nego zato jer je kralj Aziru moj prijatelj i zato sam mu spreman pomoći.Zapovijedih potom Kaptahu neka se pobrine za nosiljku, te sam slijedio glasnika, veseleći se u srcu. Bio sam toliko usamljen, te sam se radovao čak i susretu s Aziruom, kojem sam svojedobno zube prevukao zlatom. Zato sam rado pošao u zemlju Amorićana. No moja je radost vrlo brzo ugasnula! Čim smo prispjeli do planinskog prijelaza, mene i moju liječničku škrinju jednostavno su podigli na bojna kola, koja su vukli divlji konji. Jurili smo preko kamenja i stijenja, te sam bio siguran kako će mi svi udovi biti slom-ljeni. Zato sam počeo prodorno vikati od prepasti. Moj je pratilac podosta zaostao na svom umornom konju. Nadao sam se kako će jašući slomiti vrat.S druge strane gorskoga lanca dočekala su me druga bojna kola, u koja su bili upregnuti odmorni konji. Više nisam znao stojim li na glavi ili na petama. Jedino sam uspijevao urlati na vozače:- Vi mrcine, vi strvine jedne! Prokleti balegari! - te sam ih stao udarati šakom po leñima, nakon što su usmjerili na nešto bolji put pa sam se usudio otpustiti držač koji me je vezivao za kut kola. No oni se na mene nisu ni najmanje obazirali, već su trzali uzdama i pucali bičem te smo tako poskakivali preko kamenja da sam mislio kako će nam otpasti kotači.Zbog takve hitnje nije naše putovanje do zemlje Amurru bilo dugotrajno. Već prije sumraka prispjeli smo u grad, okružen novoizgrañenim, visokim zidinama. Po njima su kružili vojnici sa štitovima, ali vrata su nas čekala otvorena.Jurnuli smo ulicama, posred njakanja magaraca, uz kriku žena i djece, rušeći košare s voćem koje su letjele zrakom, a bezbrojni vrčevi ostajali su zdrobljeni pod kotačima. Vozači nisu obraćali pažnju ni na koga, ni najmanje ne pazeći kako i kuda voze.Stigavši na cilj, bez oklijevanja su me skinuli s kola. Nakon te sulude vožnje, nisam više mogao ni hodati. Samo sam teturao, poput običnoga pijanca. Vozači me zato pograbiše za ruke i odvukoše u kuću, a slijedili su ih robovi noseći moju liječničku škrinju. Nismo pravo stigli ni do vanjskih zidina, koje su bile pune štitova, grudnih oklopa, te kopalja okićenih perjanicama i lavljim repovima, već je Aziru izletio pred nas. Trubio je poput ranjenoga slona. Rastrgao si je odjeću i posipao si kosu pepelom, grebući si lice noktima sve do krvi.- Gdje ste do sada, vi razbojnička bando, proklete mrcine i truli puževi?! - urlao je čupajući si kovrčavu bradu, te su zlatne vrpce kojima je bila isprepletena sijevale poput strjelica. Navalio je šakama na vozače, koji su me podupirali i

199

vukli, te se derao na njih:- Gdje ste se skitali, ološu najbijedniji, vi propala slu-žinčadi?!? Zar ste se usudili smetnuli s uma kako moj sin leži na samrti?Vozači su se branili i govorili: "Mnogo smo konja satrli i jurili preko brda brže od ptica. A najzaslužniji za to je upravo ovaj liječnik po kojeg si nas poslao. On ti upravo gori od želje da izliječi tvoga sina, pa nas je cijelim putem vikom podsticao čim bi i najmanje usporili... A leña su nam sva bolna i modra od njegovih udaraca šakom, kojom nas je častio kako ni trena ne bismo usporili. Jest, bilo nas je malo i strah, ali uz tu njegovu jarost nismo se usudili ni najmanje predahnuti i jurili smo kao bjesomučni. Nikada takvo nešto ne bismo očekivali od jednoga Egipćanina, jer svi znaju kakvi su oni. I počuj! Nikad još u povijesti nije put od Smirne do tvoga grada prevaljen u kraćem vremenu. To ti kažemo mi, tvoji najbolji vozači. A ti nam vjeruj, jer0 tome mi najbolje znamo što govorimo!Na te me je riječi Aziru toplo zagrlio i plačući rekao:- Izliječi mi sina, Sinuhe! Izliječi ga i sve što posjedujem neka bude tvoje!- Lakše malo - rekoh mu, još uvijek smućen vožnjom1 neopisivo bijesan nakon riječi njegovih vozara. - Poñimo najprije tvome sinu, kako bih ga mogao pregledati i utvrditi mogu li ga izliječiti.Smjesta me poveo u prostranu prostoriju, u kojoj je poveća žara isijavala vrućinu, premda je bilo ljeto. Zrak je tu bio krajnje zagušljiv, što od vrućine, a što od ustajalosti. Posred prostorije, u zipki je ležalo djetence, staro ni godinu dana, povezano u vunene ovoje. Toliko je drečalo te je već bilo modro-crno u licu, a graške znoja prekrivale su mu čelo. Premda tako maleno, već je imalo gustu crnu kosu poput očeve. Ni po čemu nisam mogao utvrditi neke znakove bolesti ili opasnosti po njegov život. Da je bilo na samrti, ni u kojem slučaju ne bi moglo toliko krepko drečati! Uz zipku, na tlu, spazio sam gdje leži Keftiu, žena koju sam nekoć poklonio Aziruu. Bila je deblja i bjelja nego ikada, a njene brdovite naslage mesa tresle su se dok je u tuzi udarala čelom o tlo, jadikovala i vrištala. Iz kutova prostorije dopiralo je naricanje robova i dojilja. Lica su im bila natečena i puna modrica od udaraca koje im je Aziru podijelio jer mu nisu mogli izliječiti sina.- Osokoli se, Aziru - rekoh. - Sin ti ne umire. No prije nego ga pregledam, moram se pročistiti. Ali, ukloni tu prokletu žaru, prije nego se svi pogušimo!Keftiu je brzo podigla glavu s tla i uplašeno rekla:- Ali, dijete će se prehladiti! - Pritom se njene oči zadržaše na meni. Osmijeh se ubrzo pojavio na njenom okruglome licu... Popravila si je odmah kosu i haljinu, te rekla: - Sinuhe, jesi li to ti?Aziru je još uvijek kršio ruke i naricao:- Dijete ništa ne jede, a i ono malo što mu uguramo u usta odmah povrati! A i tijelo mu je vruće. Već tri dana nije progutao ni hrane niti pića. Samo plače, pa mi se slušajući to, srce kida na komade.Zatražio sam neka otpremi dojilje i robinje iz sobe. Poslušao me je krotko, potpuno zaboravivši na svoje kraljevsko dostojanstvo. Potom

200

sam se pročistio, razmotao i svukao s djeteta njegovu vunenu odjeću, te zapovijedio neka se otvore rebrenice... Zrak u prostoriji je pod blagotvornim utjecajem nastupajuće večeri postao svježiji i hladniji. Čim se soba prozračila, dijete se umirilo. Dreka mu je postupno utihnula, pa se dječačić počeo bodro ritati svojim punašnim nožicama. Opipao sam mu tijelo i okrugao trbuščić. Tada mi je naglo pala na um jedna namisao. I imao sam pravo! Prvi zubić izvirivao mu je iz čeljusti, poput malena bisera.- Aziru, Aziru! - uzviknuo sam na to, razljućen. - Zar si zbog ovoga zapovijedio neka tvoji divlji konji hitno dovu-ku najumješnijega liječnika u cijeloj Siriji? Jer ne govorim napamet, ako tako zborim o svojem ugledu, budući da sam proputovao brojne zemlje i mnogo toga naučio. Tvom dječačiću nije baš ništa, a ponajmanje je bolestan. Čini se, jedino, nestrpljiv je i razdražljiv na svoga oca! Možda je i dobio malu vrućicu, ali ta je nestala. A povraćao je u nagonu samoobrane, zato jer ste ga šopali premasnim mlijekom. Došlo je vrijeme da ga Keftiu odbije od sise i priuči ga na pravu hranu. Inače će uskoro odgristi majci bradavice, što bi te, siguran sam, vrlo rastužilo, jer zasigurno želiš i dalje uživati sa svojom ženom. Znaj, prema tome: tvoj je sin plakao razdražen izbijanjem svoga prvoga zuba! A ako mi ne vjeruješ, nitko ti ne brani, pa se izvoli uvjeriti i sam!Otvorio sam djetetova usta i pokazao Aziruu zubić. Istoga je trena iz njega upravo provalilo neko divlje veselje. Počeo je pljeskati rukama, te je zaplesao uokrug po sobi toliko neobuzdano te se tresao pod. Pokazao sam zubić i Keftiu, koja mi je odmah ustvrdila kako još nikada nijevidjela toliko lijep zub u dječjim ustima. A kad je htjela dijete ponovno vrgnuti u vuneni oklop, to sam joj smjesta i odlučno zabranio te ga zamotao u hladan laneni rubac, kako se ipak ne bi prehladilo na večernjem zraku.Aziru je nastavio plesati, toptati i pjevati svojim promuklim glasom. Očito mu nije bilo ni najmanje neugodno što me dovukao na opisan način, toliko daleko i bez pravog razloga. Uporno je želio pokazati zub svoga sinčića dvorskim velikodostojnicima i časnicima. Čak su i stražari sa zidina bili pozvani pogledati zubić. Natiskivali su se oko zipke, bučeći svojim kopljima i štitovima, diveći se djetetu i kušajući ugurati svoje prljave prste u djetetova usta kako bi bolje vidjeli zubić.Sve sam ih potjerao i upozorio Azirua neka misli na svoje dostojanstvo i ponovno ovlada sobom.- Uistinu, možda sam se malo zaboravio - odgovorio mi je smeteno -te sam zbog toga digao nepotrebnu zbrku. No mnoge sam noći probdjeo uz njegovu zipku, bolna srca. Ali to moraš shvatiti! On je moj sin i moj prvoroñeni, moj knez, moj dragulj, jabučica moga oka, moj maleni lav koji će jednoga dana nositi amoritsku krunu i vladati mnogima. Doista mislim ovu zemlju učiniti velikom, vrijednom nasljeñivanja, te će jednoga dana moj sin veličati i slaviti očevo ime. Sinuhe, Sinuhe, ti i ne slutiš koliko sam ti zahvalan što si mi skinuo ovaj kamen sa srca. A moraš priznati kako još nikada nisi mogao vidjeti toliko krasno dijete, usprkos svim svojim putovanjima i lutanjima. Pogledaj mu samo kosu! To je prava mrka lavlja griva! Reci, jesi li ikad ranije zapazio takve kose u djeteta te dobi? A sam si se uvjerio kako mu je zub poput bisera, bez mane i blistav. A pogledaj

201

mu samo udove! Ili trbuščić, okrugao poput bačvice!Nastavio je tako brljati, što mi je bilo krajnje dosadno. Zato sam ga zamolio neka zajedno sa svojim sinom propadne u najdublju provaliju! Rekao sam mu i kako se, nakon one sulude i strahovite vožnje, osjećam još uvijek poput raspetoga na kotaču za mučenje... I nikako još ne mogu pouzdano utvrditi stojim li na nogama ili možda na glavi. Tek tada mu je došlo do pameti čemu me je potpuno nepotrebno izvrgnuo. Stao me umirivati, zagrlio me, te ponudio razna jela na srebrnim pladnjevima... Kao posebnost njegove zemlje tu se nalazila pečena ovčetina i u masti kuhanakrupica. Tome je dodao i vino, doneseno u zlatnom peharu. Okrijepio sam se, te mu ipak oprostio.Ostao sam pri njemu, u gostima, nekoliko dana. Obdario me je izdašno, meñu inim čak i obiljem zlata i srebra. Očito se od našega prethodnog susreta poprilično obogatio. Ali na koji je način njegova siromašna zemlja postala naglo bogatom, nije mi htio otkriti. Samo se smijuckao u svoju crnu kovrčavu bradu, te mi je na kraju rekao kako to dijelom zahvaljuje i meni. Jer, žena koju sam mu poklonio, donijela mu je sreću. I Keftiu je bila srdačna i prijazna sa mnom, iskazujući mi uočljivo poštovanje. Očito je to bio posljedak prisjećanja na prut kojim sam tako često iskušavao otpornost njene kože. Slijedila me uokolo, gegajući se i tapkajući u svoj punoći i raskoši svoga tijela, gledajući me prijazno i milujući me svojim pogledom.Njena bijela koža i debljina očaravali su sve Aziruove velikaše i vojskovoñe. Jer, protivno Egipćanima, Sirijci vole debele žene, pa se i po tome razlikuju od egipatskih svjetonazora. Pjesnici su Keftiu, mojoj nekadašnjoj robinji, sada pjevali pjesme, koje su bile sastavljene od dugih tonova i dugotrajnog ponavljanja istih riječi. Njoj u slavu pjevali su i stražari na zidinama, te je Aziru bio vrlo ponosan na nju. Njegova ljubav spram Keftiu bila je toliko žarka pa je rijetko odlazio drugim ženama... A kad bi to i činio, razlog je bila tek učtivost. Jer, one su ipak bile kćeri plemenskih glavara njegove zemlje, koje je oženio kako bi na mudar i razborit način osigurao njihovo savezništvo.Putovao sam i promatrao tolike zemlje, pa se Aziru osjećao pozvanim pohvaliti glede svoje moći. Priopćio mi je o mnogo toga, za što bi kasnije mogao i požaliti, već i zbog samog spominjanja. Tako sam doznao i istinu o ljudima koji su me napali u Smirni, te bili pripravni baciti me u more. Bili su to njegovi huškači koje je odaslao, a oni su mu i dojavili o mom povratku u Siriju. Ispričao mi se zbog tog nemilog dogañaja, ali i objasnio:- Mnogim će još Egipćanima morati stradati lubanja, te će mnogi egipatski vojnici još morati završiti u moru, dok ljudi u Biblosu, Sidonu i Gazi ne shvate kako ni Egipćanin nije nepovrediv te kako i iz njegova tijela teče krv, ubode li ga se nožem. Sirijski su trgovčići pretjerano oprezni, njihovi knezovi su plašljivi, a narodi lijeni poput volova. Zato-.......___________ 307su nužni odlučniji ljudi, koji će sve započeti i povesti ih, pokazujući im gdje leže njihov probitak i dobrobit.- Zašto sve to mora biti, Aziru? - upitah ga - I zašto gajiš toliku mržnju prema Egipćanima?Pogladio je svoju bujnu kovrčavu bradu, te mi je uz lukav

202

smiješak odvratio:- Tko tvrdi, da mrzim Egipćane? Ne mrzim ih uopće. Odgajan sam u faraonovoj Zlatnoj Kući, poput moga oca prije mene i svih drugih sirijskih i egipatskih prinčeva. Znani su mi egipatski običaji, znam čitati i pisati, premda su me moji učitelji češće povlačili za dječački uvojak i udarali trskom po prstima, samo zato što sam Sirijac. Ali, kako rekoh, uopće i nimalo ne mrzim Egipćane, jer sam upravo u Egiptu naučio i spoznao mnogo toga što s vremenom mogu uporabiti protiv egipatske moći i samog Egipta. Naučio sam, ponajprije, kako su u očima svih obrazovanih ljudi svi narodi dio cjeline. Nema naroda vrijednijeg ili u srcu plašljivijeg od drugog, surovijeg ili samilosnijeg, opakijeg odnosno pokvarenijeg ili kreposnijeg od drugih. U svakom narodu i rasi, ima junaka kao i kukavica, pravednih ljudi kao i pokvarenjaka. A upravo tako je i u Siriji i u Egiptu. Zato vladari ne mrze niti vole baš nikoga, te ne priznaju nikakvih razlika medu pojedinim narodima. Ali, mržnja je velika snaga i moć u rukama vladara! Ona je moćnija od mnogih oružja, jer su ruke koje ne vodi mržnja, preslabe za rukovanje oružjem - zastao je tren, i dalje me lukavo zagledajući ispitivačkim pogledom. Ubrzo je nastavio:- Roñen sam za vladara. U mojim žilama teče krv amoritskih vladara, a pamtim i vremena kada je u doba Hiksa moj narod vladao nad svima koji su obitavali izmeñu mora. Eto, zato činim sve što mogu, kako bih posijao mržnju izmeñu Sirije i Egipta. Raspirivat ću tu iskru dok ne plane u vatru koja će proždrijeti egipatsku vlast nad Sirijom, pretvarajući ovdje tu moć u pepeo. Svi sirijski gradovi, sva njena plemena, spoznat će kako su Egipćani jadniji i veće kukavice, potkupljiviji i gramzljiviji, te nezahval-niji od Sirijaca. Spoznat će i naučiti odmah pljunuti kada se spomene egipatsko ime i Egipćani, te ih smatrati osvajačima, tlačiteljima, krvopijama, mučiteljima, kao i oskvrniteljima djece. I to sve dok im mržnja ne naraste tolika te će moći pomicati planine.- Ali, ništa od toga nije istina! Barem si tako i sam upravo rekao.- Što je istina, Sinuhe? - odvratio mi je, šireći ruke, uz slijeganje ramenima. - Kada im se krv dostatno nasrče te istine koju im ja nudim, prisizat će na sve svoje bogove kako je to jedina istina i neće vjerovati nikome tko tvrdi suprotno. Bit će tada uvjereni kako su jači, odvažniji, pošteniji, bolji i pravičniji od bilo kojeg naroda na ovome svijetu. Mislit će i kako ljube slobodu više nego li se boje smrti, gladi i tegoba, te su pripravni platiti za slobodu svaku cijenu, samo da je dobiju. Svemu tome ću ih poučiti. Mnogi to već vjeruju, a svaki od njih uvjerit će daljnje, sve dok nova istina nalik divljoj vatri ne obleti cijelom Sirijom. A istini za volju, Egipat je svojedobno došao u Siriju u vatri i krvi, pa zato u vatri i krvi mora biti i istjeran...- O čijoj im to slobodi ti govoriš? - upitao sam, ćuteći kako se u meni budi strah. Jer, kao Egipćanin, bojao sam se i brinuo za svoju zemlju i krajeve koje je držala pod svojom vlašću.Ponovno je podigao ruke, nasmiješivši se učtivo:- Sloboda je riječ s mnogo značenja. Netko pod njom podrazumijeva jedno, a ostali drugo ili nešto treće. Ali, to nije nimalo važno, sve dok sloboda nije i postignuta. Za stjecanje slobode potrebno

203

je mnogo ljudi, ali kada se stekne, najsigurnije je ne dijeliti slobodu s drugima, već je zadržati za sebe. Vjerujem kako će jednoga dana zemlja Amuru biti nazivana kolijevkom slobode. Mogu ti reći i staru, premda brižno skrivanu istinu: narod koji vjeruje sve što mu se govori, je poput krda goveda koje možeš batinom stjerati kroz vrata. Odnosno, nalik je stadu ovaca, koje poslušno slijede ovna predvodnika, ne razmišljajući kuda i kamo ih vodi. I možda sam upravo ja taj koji će tjerati krdo i voditi stado.- U svakom slučaju, imaš mozak ovce, kad izgovaraš tako opasne riječi - odrezao sam mu. - Dočuje li to faraon, poslat će svoja bojna kola i koplja protiv tebe. Srušit će tvoje zidove, a pri povratku u Tebu objesiti i tebe i tvoga sina o pramac svoga bojnoga broda, glavom na dolje!Ali Aziru se samo smješkao:- Ne vjerujem baš kako mi od faraona prijeti ikakva pogibelj. Ta iz njegovih sam ruku primio znamen života, tepodigao hram njegovom bogu. Zato ima u mene više povjerenja nego u bilo koga u Siriji. Čak što više, vjeruje mi više nego svojim vlastitim namjesnicima ili zapovjednicima posada koje obožavaju Amona. Doñi, pokazat ću ti sada nešto baš zabavno!Poveo me na zidine i pokazao mi sasušeno, nago tijelo ovješeno za pete. Bilo je prekriveno rojevima muha.- Pogledaj pažljivo - rekao mi je. - Primijetit ćeš sigurno kako je i taj čovjek bio obrezan. I doista, bio je Egipćanin. Služio je kao jedan od faraonovih prikupljača poreza. I bio je toliko drzak, te se usudio doći ovamo, u moj dom, utvrditi zašto godinu ili dvije kasnim s plaćanjem poreza. Moji su se vojnici s njim dobro zabavljali, prije nego su ga zbog njegove drskosti objesili na zidine. Time sam postigao da Egipćani više ne putuju rado zemljom Amuru, čak ni u velikim skupinama. A trgovci sada radije plaćaju danak meni, a ne Egipćanima. Spoznati ćeš što to znači, ako ti kažem kako je Megida u mojoj vlasti, te sluša mene a ne egipatsku posadu, koja se povukla u svoju utvrdu i ne usuñuje se pokazati na ulicama grada!- Krv ovog sirotog čovjeka past će na tvoju glavu - rekoh preneražen. - Bit ćeš kažnjen uistinu strašno, kad se dozna istina o tvojim nedjelima. Jer, u Egiptu se možeš radije poigravati s bilo čim, nego s faraonovim prikupljačem poreza.- Istinu sam izložio na zidinama - odgovorio mi je Aziru, očito zadovoljan sam sobom. -As tim u svezi bilo je već mnogo istraga. Za objašnjenje tog slučaja s velikim sam veseljem iškrabao more papirusa i glinenih pločica, a mnogo sam ih i primio. Označio sam ih brojevima, te ih brižljivo čuvam, kao podlogu za ispisivanje novih. I tako ću postupati sve dok ih ne nakupim toliko te ću od tih pločica moći izgraditi nove zaštitne zidove. Tako mi amoritskoga Baala! Sve sam toliko uspješno zamijesio, pa namjesnik u Megidi proklinje dan svojega roñenja, jer mu neprestance dodijavam novim glinenim pločicama u kojima tražim pravdu, koju je ovaj utjerivač poreza povrijedio. Brojni svjedoci su prisegli kako je bio ubojica i tat, koji je pronevjerio faraonovo blago. Dokazao sam i kako je u svim selima napastovao žene, te izvijestio o njegovom ruganju sirijskim bogovima i kako se čak pomokrio na Atonov oltar. Sve to

204

veliča moj ugled pri faraonu i daje mu čvrstinu stijene. Vidiš, Sinuhe, zakon i pravo su zapisani na papirusu, kožama i glinenim pločicama, zapleteni su i djeluju sporo. I što se više glinenih pločica gomila pred sucem, to i zakoni postaju sve zapleteniji. Na koncu ni sam vrag, a kamo li suci ili obični ljudi, ne mogu pronaći istinu ni odrediti pravdu. I u tome sam nadmoćniji Egipćanima, jer je moja pravda brza i učinkovita. U to te može uvjeriti prizor na zidinama. A uskoro ću biti nadmoćan Egipćanima i u mnogim drugim stvarima.Što je duže govorio, nekako me je sve više podsjećao na Horemheba. Imao je nešto od njegove muževnosti, te bio roñenim ratnikom poput njega. Jedino je bio nešto stariji od Horemheba i uz to zatrovan sirijskom politikom. Nisam vjerovao u umijeće vladanja velikim narodima, kako ga je opisivao Aziru. Proijenio sam njegove misli i planove kao nasljedstvo otaca, nastalo u ono vrijeme kada je Sirija bila nalik zmijskom gnijezdu. Mnogobrojni kraljevi, kraljići i kneževi borili su se meñu sobom za vlast i ubijali jedni druge. Trajalo je to sve dok Egipat nije smirio Siriju, a sinove njegovih vladara odvodio na faraonov dvor i tamo ih odgajao u duhu uljudbe.Pokušavao sam svome domaćinu i prijatelju objasniti kako ima pogrešne predodžbe o egipatskom bogatstvu i moći, te ga opominjao neka se ne nadima previše. Jer, i najčvršća kožna vreća, napunjena zrakom, probodena ipak brzo splasne. Ali, Aziru se tek smijao, a zlatni zubi su mu pritom blještali. Potom je zapovijedio neka donesu još pečene ovčetine, na teškim srebrnim pladnjevima, ostavljajući time dojam kako nastoji na taj način pokazati svoje bogatstvo.Radna soba mu je bila uistinu puna glinenih pločica, jer su mu glasnici donosili obavijesti iz gradova cijele Sirije. Primao je glinene pločice i od hetitskoga kralja, kao i iz Babilona. Glede njih se nije mogao suzdržati od opetovanog hvalisanja, ali mi nije pokazao što na njima piše. Bio je krajnje ljubopitljiv u želji da čuje od mene o zemlji Hetita, gradu Hatušašu i tamošnjim stanovnicima. No ubrzo sam otkrio kako o tome zna barem koliko i ja. Osim toga, posjećivali su ga hetitski poslanici, te razgovarali s njegovim ratnicima i vojskovoñama. A kada sam sve to smotrio i spoznao, rekao sam mu:- Lav i šakal mogu sklopiti savez i udruženo loviti isti plijen. Jesi li ikad vidio kako je pritom neki bolji komad dopao šakala?Ali se on i dalje samo smješkao, rekavši mi:- Moja žeñ za znanjem velika je. I poput tebe, žudim za upoznavanjem novih stvari, premda me državnički poslovi zaprečuju pa ne mogu putovati kao što možeš ti, koji ne snosiš odgovornosti i slobodan si poput ptica u zraku. Pa koje je zlo u tome, što hetitski časnici savjetuju moje vojskovoñe o umijeću ratovanja? Oni imaju novo oružje i iskustva, što sve nama manjka. A to može i samom faraonu biti jedino na probitak, doñe li do rata. Jer, Sirija već dugo služi Egiptu kao štit, a taj je često bio obliven krvlju. To je okolnost koju ne smijemo zaboraviti, kada doñe do meñusobnog polaganja računa izmeñu Egipta i Sirije.Dok je govorio o ratu, sjetih se Horemheba i rekoh mu:- Uživao sam u tvom gostoprimstvu predugo. Moram se vratiti u Smirnu, ako mi staviš na raspolaganje nosiljku. Jer, nikad više u životu neću stupiti u jedna od tvojih zastrašujućih bojnih kola. Radije bih pristao neka mi odmah razbiju glavu toljagom. U

205

svakom slučaju, Smirna je za mene postala previše nemirnom i divljom. Bez sumnje sam predugo sisao krv siromašne i nevoljne Sirije. Stoga smjeram potražiti brod koji će me vratiti u Egipat. Možda se nećemo vidjeti tako skoro, a možda i nikad više. Jer, sjećanje na vodu Nila toliko je slatko i opojno mojim ustima. Tko zna, možda ću ostati tamo tažiti svoju žeñ iz vječne rijeke, jer sam se nagledao zala cijeloga svijeta. A u tom sam pogledu nešto naučio i od tebe...- Nitko ne zna što može donijeti sutrašnji dan - glasio je Aziruov odgovor. - Na kamenju koje se kotrlja, mahovina ne raste. A nemir koji plamti u tvojim očima neće ti dopustiti dulji ostanak ni na jednom mjestu... Izabereš li sebi ženu iz mog naroda, sagradit ću ti kuću u mom gradu, dostojnu tvog ugleda i dostojanstva, a još više značaja kraljevoga dara. I nećeš se pokajati, ostaneš li ovdje, baveći se svojim zvanjem...- Zemlja Amuru - uzvratio sam mu podrugljivo - je najnepravednija zemlja, koju treba mrziti najviše od svih na svijetu. Njen bog Baal je užasan i sije stravu, a njene žene smrde poput koza. Stoga ću izmeñu sebe i tvoje zemljesagraditi zid od mržnje. A svakom onom tko i pokuša govoriti o njoj, a pogotovu nešto dobro, razbit ću lubanju. I još ću koješta učiniti, o čemu pristojan čovjek ne govori ili se sada ne mogu prisjetiti. U svakom slučaju, ispisat ću brojne glinene pločice najrazličitijim znakovima, dokazajući kako si mi obeščastio ženu, ukrao volove koje nikad nisam imao, bavio se čarolijama i počinio mnoga zla i odurna djela, te zaslužuješ kraj na zidinama, obješen o pete, glavom na dolje. I neću prestati tako pisati, sve dok te takva kob i ne stigne. Tada ću ti opljačkati kuću i oteti zlato. Kupit ću za njega stotinu puta stotinu vrčeva s biranim vinom i isprazniti ih u čast uspomene na tebe.Njegov gromki smijeh odjekivao je dvoranama palače, a zlatni su mu zubi blistali kroz kovrčavu bradu. Kasnije, kada su došli zli i opaki dani, prisjećao sam se kako je izgledao baš u tom trenutku. Rastali smo se kao prijatelji. Dao mi je nosiljku i brojne darove, a njegovi su me ratnici otpratili u Smirnu. I to za svaki slučaj, kako mi se što ne bi dogodilo, jer sam bio Egipćaninom.Ulazeći u Smirnu kroz gradska vrata, nešto mi je proletjelo mimo glave, poput strjelice. Bila je to lastavica. To me je uznemirilo, a ulice su mi palile stopala. Čim sam stigao svom domu, rekoh Kaptahu:- Skupi svu našu imovinu i prodaj ovu kuću. Plovimo za Egipat.Čini mi se izlišnim pobliže opisivati naše putovanje, koje je sada u mom srcu nalik tek na sjenu ili nemiran san. Čim sam stupio na palubu broda koji me trebao ponijeti put Crne Zemlje i Tebe, grada moga djetinjstva, moju je dušu obuzela snažna i neizmjerna čežnja. Zbog nje nisam mogao ni sjediti niti ležati, nego sam smjerao amo-tamo po krcatoj palubi, izmeñu smotanih prostirki i smotaka robe. Miris Smirne se doduše još uvijek zadržavao u mojim nosnicama, te sam sa svakim danom puta bivao sve nestrpljiviji. Čekao sam kad će se pred mojim očima, umjesto brdovitog i stjenovitog zida, pojaviti obična nizinska obala zelena od otoka trske. A dok je brod danima počivao na kraju gatova usputnih gradova, nisam imao dovoljno strpljenja za istraživanjetih mjesta ni za prikupljanje obavijesti. Njakanje magaraca na obali miješalo se s uzvicima prodavača ribe i mrmorom tuñinskih jezika,

206

stapajući se u buku koja se u mojim ušima nije bitnije razlikovala od hučanja mora.Proljeće je ponovno stiglo u sirijske doline. Gledano s mora, planine su bile crvene nalik vinu... A u predvečerja bi zapjenjena obala svjetlucala bisernim zelenilom. Baalovi svećenici su po uskim ulicama stvarali prodornu buku. Parali su si lica kremenim noževima, sve dok ne bi potekla krv, a slijedile su ih žene usplamtjelih očiju i zamršene kose, gurajući drvena kolica. Ali me to nije uzbuñivalo, jer sam bio svjedokom tih običaja već mnogo puta. Njihovi tuñi običaji i surova ludost smetali su mi još više, budući da su mi se pred očima već oslikavali obrisi moje domovine. Mislio sam do tada kako mi je srce otvrdnulo, da sam se priučio na sve običaje i sve vjere, shvaćajući i prihvaćajući sve ljude bez obzira na boju kože i ne podcjenjujući nikoga, te mi je jedini cilj prikupljanje znanja... Ipak, spoznaja o započetom putovanju natrag u domovinu, natrag u Crnu Zemlju, prožimala je moje srce poput uskrsnule vatre.Kao nekim čudom, odloživši tuñe misli na isti način kako se odbacuju tuñe halje, postao sam ponovno pravim Egipćaninom. Čeznuo sam za mirisom pržene ribe koji preplavljuje ulice Tebe u predvečerje, kad su žene palile vatru na ognjištima pred kolibama od blata. Moja su usta čeznula za okusom egipatskih vina, za vodom Nila u kojoj se osjeća miris plodnoga mulja. Čeznuo sam i za čarobnim šuštanjem papirusovih grmova pod milovanjem večernjega vjetra, za lopočovim cvjetovima koji se jutrom otvaraju duž obala rijeke, u ribnjacima i jezerima, za šarenim veličajnim stupovljem urešenim njihovim vječnim slikama i crtežima, za pisanim znakovima natpisa po hramovima, za mirisom svetog tamjana pod kamenim svodovima... Eto, toliko je bilo uzneseno i ludo moje srce!Vraćao sam se kući, premda nisam imao doma i bio tudincem na cijelome svijetu. Vraćao sam se kući, a sjećanja me više nisu tištala. Vrijeme i znanje slegli su se poput pijeska povrh moje gorčine. Nisam ćutio više ni tuge niti stida. Tek je nemirna žudnja morila moje srce.Za nama je u nebosklonu polako iščezavala sirijska zemlja... Bogata i_plodna, ali puna mržnje i^ uskomešanosti.Naše plovilo, tjerano naprijed veslima, klizilo je pored crvenih obala Sinaja. Moćni pustinjski vjetrovi su daleko nad more tjerali vruć zrak i to mi je isušilo lice, premda je bilo proljeće. No došao je i dan kada je more poprimilo žutu boju, a iz nebosklona se prvo stidljivo pa potom sve jasnije ukazao tanak zeleni trak. Mornari su spustili vrč ovješen o užetu i zagrabili njime vode. Ta više nije bila slana, jer je to bila voda Nila s okusom na egipatski mulj. Nikada mi u cijelom mom življenju, ni jedno vino nije bilo toliko slasno i opojno, kao ova mutna voda, izvučena toliko daleko od obale.Kaptah je pak mislio drukčije:- Voda je uvijek voda. I uvijek ostaje vodom. Pa čak i ona iz Nila. Budi strpljiv, gospodaru, pričekaj dok ne nañemo neku poštenu krčmu gdje toče bistro i zapjenjeno pivo, pa ga čovjek ne mora sisati kroz slamčicu kako bi izbjegao zalijetanje pljeve žitarica u usta. Tada i tek tada znat ću, stigao sam kući!Njegove pakosne i bezbožničke riječi, izrečene u toliko osjetljivom trenutku, toliko su me razdražile, te mu rekoh:- Rob ostaje uvijek robom. Čak i kada je odjeven u profinjeno

207

sukno. Budi strpljiv, Kaptah, dok ne nañem vitku stabljiku trske, onakvu kakva se može naći samo u trskom obraslim močvarama duž obala Nila. Tada ćeš uistinu oćutjeti, stigao si kući!Moje ga riječi nisu nimalo uvrijedile Oči su mu se ipak napunile suzama, brada mu je zadrhtala, te mi se duboko naklonio, pružajući ruke u visini koljena, uz riječi:- Uistinu, gospodaru, imaš velik dar i sposobnost, odvaliti pravu riječ u pravome trenu. Jer, gotovo sam zaboravio nasladu koju vitka trstika pruža nogama i zadnjici. Ah, moj gospodaru Sinuhe, to je iskustvo koje bih rado da ga i ti iskusiš. Bolje je i od vode i od piva, bolje od bogatog mirisa tamjana, bolje od divlje patke u trsci. I tečnije od svega toga! Ono zbori o životu u Egiptu, gdje se sve i svatko nalazi na svom odgovarajućem mjestu, gdje se ništa ne mijenja već ostaje uvijek istim. Ne čudi se stoga što plačem od ganuća! Jer, tek sam sada svjestan svoga povratka kući, nakon što sam gledao mnogo toga što je strano, čudno, zbunjujuće i tek prezira vrijedno. O, blagoslovljena trstiko, koja smještaš svakoga na njegovo mjesto i rješavašsve nejasnoće i poteškoće! Ništa, uistinu baš ništa ne može se usporediti s tobom!Malo je još zaplakao... Tada je otišao pomazati skarabeja. Pritom sam primijetio kako više ne rabi onako sakupocjeno ulje kao ranije. Zemlja se bližila, pa je bez sumnje cijenio, kada se jedanput vrati u Egipat, njegova prirodna lukavost će mu dostajati... Pa je tako valjda odlučio, ponešto uštedjeti na troškovima za skarabeja.Pristali smo u velikoj luci donje države. I tek tada sam spoznao koliko su mi dodijala tuñinska obilježja i navade, primjerice poput sjajnih i šarenih, pretjerano širokih haljina, a isto tako i kovrčave brade, tustih tjelesa i tomu slično. Uski bokovi nosača u ovoj egipatskoj luci, njihove bedrene pregače, njihova obrijana lica, njihov govor Donjeg Kraljevstva, dah njihova znoja, ili dah koji je stizao od riječnoga mulja, trske i luke... Sve je to bilo toliko različito od Sirije. Bilo mi je to toliko blisko, a sirijske halje koje sam još uvijek nosio, postale su mi tijesne i gušile me. Završivši poslove s lučkim pisarima i potpisavši svoje ime na brojne listine, smjesta sam pobrzao kupiti novu odjeću. Nakon toliko vune, tanahno platno bilo je prava naslada za moju kožu. No Kaptah je odlučio i dalje se izdavati za Sirijca. Razlog tome bio je strah da bi njegovo ime moglo još uvijek biti na popisu odbjeglih robova. I to unatoč činjenici što je priskrbio glinenu pločicu koju su izdale vlasti u Smirni, a potvrñivala je kako potječe iz Sirije, gdje je i roñen. Na pločicama je bilo zapisano i da sam ga tamo pravovaljano kupio.Potom smo se s našim stvarima prebacili na riječni brod, kako bismo nastavili naše putovanje Nilom. Dani su protjecali i mi smo se sve bolje ponovno privikavali na Egipat. Na obje strane rijeke ležala su polja koja su gubila vlagu, isušujući se na jarkome suncu. Mogli smo opaziti i lijene volove kako vuku drvene plugove, te poljodjelce kako ih slijede po brazdama, pognute glave i sijući žito. Lastavice su naglo prelijetale, uz gorljivo cvrkutanje, povrh lijenoga toka rijeke i mulja, u kojeg će se uskoro zavući tražeći zaštitu od ljetne jare. Palme pognutih stabala obrub-ljivale su obale Nila, a u sjeni visokih sikomora počivale su kolibice seljaka u selima. Naša brodica pristajala je uz gatove kako velikih tako i malenih gradova

208

i mjesta, pa čak i sela. A Kaptah je tada revno obilazio lučke krčme, nepropustivši ni jedne jedine, sve u nastojanju da temeljito navlaži grlo egipatskim pivom.Usput se, dakako, hvalio i pričao čudnovate i neobične pripovijesti o svojim putovanjima i mome umijeću. Slušatelji su mu bili lučki radnici, koji su se smijali njegovim kazivanjima, izrugivali se i zazivali bogove.Tako je eto došao i dan kada se pred mojim očima, na istočnome nebu, ukazaše i vrhovi tri sveta brda, tri vječna čuvara Tebe. Polako smo se primakli i samom gradu... Odmah sam zapaz kako su grañevine sada više zbijene, jer su izmeñu starih iznikle nove, a siromašna su naselja ustupila mjesto novim bogatim predgrañima. Gradske su pak zidine postale poput bregova.Ugledao sam i krov velikoga hrama te njegovo stupovlje, sve okruženobezbrojnim grañevinama i svetim jezerom. Na zapadu se Grad Mrtvih protezao sve do brežuljaka. Faraonski Hram smrti bljestao je svojom bjelinom ispred žutih padina, a niz veličajnih stupova hrama velike kraljice još je okruživalo more rascvjetalog drveća. Iza brežuljaka ležala je Zabranjena Dolina, sa svojim zmijama i škorpijama. A u pijesku, točno ispred ulaza u grob velikoga faraona, sasušena i time sačuvana za vječnost, počivala su tijela mojih roditelja Senmuta i Kipe, ušivena u volovsku kožu, našavši tamo svoj vječni mir. Dalje prema jugu, uz obalu rijeke, u izmaglici se dizala zlatna, prozračna palača faraona, okružena zidovima i vrtovima. Zapitao sam se, obitava li tamo još uvijek moj prijatelj Horemheb.Brod je pristao uz poznat mi kamenit gat. Ništa se nije izmijenilo, a svega nekoliko ulica dalje bilo je mjesto gdje sam proveo svoje djetinjstvo, ni ne sanjajući kako ću jednoga dana donijeti propast svojim roditeljima. Pijesak vremena, koji se nataložio povrh svih tih gorkih uspomena, malo se uskomešao. Poželjeh tog trena skriti se i zakriti lice, te me je minula svaka radost. I to premda sam u uhu iznova čuo žamor velikoga grada, premda sam u očima ljudi, te kroz njihovu užurbanost i nemirno kretanje, a i svojim vlastitim osjetilima oćutio grozničavo bilo Tebe.O svom povratku nisam kovao baš nikakve osnove, odlučivši kako ću sve to povezati s onim što proistekne iz mog susreta s Horemhebom i s obzirom na njegov položaj na dvoru. Ali kada su moja stopala dotakla kamen gata, umojoj se glavi hitro uobličila osnova. Ona nije, doduše, obećavala ni slave niti bogatstva, kao ni izdašne darove dobivene za uzvrat, s obzirom na moje znanje koje sam prikupio. Ta je osnova ponajprije bila poput nekog sna, vodeći me put jednostavnoga i priprostog života medu siromašnim ljudima. A moje misli iznenadno je ispunila neka uzvišena vedrina, čim mi se na tako uzvišen način otkrila spoznaja o mojoj budućnosti.Bijaše to dokazom više, kako čovjek slabo ili čak nikako ne poznaje svoga srca, premda sam primjerice i ja bio duboko uvjeren da svoje poznajem do najdubljega dna. Nikad ranije nisam ni pomišljao da je nešto slično moguće. Ta odluka, taj skriven plod iskustva, sazrijevala je u meni neopazice. Kada sam ponovno čuo žamor Tebe oko sebe, a moja su stopala oćutjela prženje kamenih ploča na gatu, učinilo mi se kako sam ponovno nedužno dijete, koje ozbiljnim i ljubopitljivim očima prati rad svoga oca meñu siromašnima.

209

Zato sam otjerao nosače koji su mi bučno dodijavali, svadeći se već neko vrijeme. Potom sam rekao Kaptahu:- Ostavi našu prtljagu u brodu. No požuri mi kupiti kuću, nije bitno kakvu, ali kuću koja leži blizu luke, u četvrti siromašnih. I neka bude blizu mjesta gdje je nekoć stajala kuća moga oca, prije nego je srušiše. Učini to hitro, kako bih mogao useliti još danas, a sutra početi s liječenjem.Kaptahova je vilica na očigled kapnula na niže, a kad kažem kapnula onda je to baš tako i izgledalo. Lice mu se pritom pretvorilo u blijedu obrazinu. Očekivao je kako ćemo se smjestiti u najboljem svratištu, te će nas posluživati robovi. Ipak, za divno čudo, ovaj puta nije rekao ni pokazao baš nikakav, ni najmanji znak prosvjeda. Ipak se zagledao u moje lice, pa zatim zatvorio usta i otišao oborene glave.Iste večeri uselio sam u kuću koja se nalazila u četvrti siromašnih, a ranije je bila vlasništvo nekog ljevača bakra. Dopremljena je potom i moja prtljaga s broda, te sam raširio svoju prostirku po zemljanom podu. Ognjišta su sjala ispred kućica siromašnih, a miris pržene ribe razlio se preko cijele te prljave, bijedne i boležljive četvrti. Potom su planule i svjetiljke ovješene povrh ulaznih vrata kuća naslada, a sirijska je glazba stala brenčati iz krčmi, miješajući se sI ._drekom pripitih mornara. A nebo povrh Tebe žarilo se crvenilom od bezbrojnih svjetala u središtvu grada. Putovao sam mnogim tuñinskim cestama do njihova kraja, prikupljajući mudrost i vječito bježeći od sama sebe, da bih se ipak vratio svom domu...Sljedećega jutra rekoh Kaptahu:- Nadi mi liječnički znak i postavi ga povrh vrata. Neka bude jednostavan, bez ukrasa i slikarija. A upita li itko za mene, ne govori ništa o mojoj slavi ili umijeću. Reci tek da liječnik Sinuhe prima bolesnike, siromašne isto kao i bogate, a zadovoljan je s darovima kakve si pacijenti mogu dopustiti.- I siromašne? - zgranuo se Kaptah, uistinu prestrašen. -Gospodaru, nisi se valjda razbolio? Možda si pio barske vode ili te ugrizla škorpija?- Postupi kako sam rekao, želiš li ostati kod mene. Ako ti ova jednostavna kuća nije po volji, ili ti vonj siromaštva vrijeña tvoj tankoćutan sirijski nos, slobodan si i možeš doći ili otići, kako ti je volja. Mislim, već si me dostatno pokrao, te si možeš priuštiti kupovinu vlastite kuće, a i uzeti si ženu, ako to želiš. Neću te u tome sprječavati.- Ženu? - uzviknuo je Kaptah još prestrašenije nego ranije. -Uistinu, gospodaru, ti si bolestan i groznica ti muti pamet! Zašto bih si uzeo ženu? Ta bi me kinjila, a pri povratku iz grada njušila mi dah. I kad bih se jutrom probudio s glavoboljom, zar ne bi stajala nada mnom s prutom u ruci i ustima prepunim zlih riječi? Zašto uzeti ženu, kad i najobičnija robinja može zadovoljiti moje želje i potrebe? Ta o tome smo već sve raspravili! Sada više ne sumnjam, očito su te bogovi kaznili ludilom, čemu se ni najmanje ne čudim, budući da i predobro znam što misliš o bogovima. Ali ti si moj gospodar, pa je tvoj put i moj put,, a tvoja kazna i moja. Doduše, razmišljao sam i nadao se kako ću konačno oćutjeti mir i spokoj, nakon svih tih tegoba i nevolja koje si mi priskrbio... A da

210

i ne govorim o vožnji morem, koju ću najradije odmah zaboraviti! Ali, ako je tebi obična rogožina dostatna kao ležaj, tada sam rogožinom zadovoljan i ja. Bijeda koja se nadvila oko nas ima i svoju dobru stranu, jer je krčmi i kuća naslada ovdjeu izobilju. A i krčma "Pri krokodilovu repu", o kojoj sam ti govorio, nije jako udaljena. Sve u svemu, smjeram onamo baš večeras... I nadam se tvom oprostu učinim li tako, pa se u toj rupi pošteno napijem. Moraš shvatiti, ova najnovija zbivanja i tvoje čudne odluke, sve me je to poprilično potreslo. Zato se moram oporaviti, a za muškarca je dobra pijanka najbolji lijek za takve nevolje i dvojbe. Isto tako, moram priznati kako u meni budiš sve jači, trajan nemir. Jer, kad te god osmotrim, naslućujem neko novo zlo. Nikad u naprijed ne znam što ćeš reći ili učiniti, jer je to uvijek protivno onome što bi rekao ili radio razuman čovjek. Unatoč svemu i svim mojim tegobnim iskustvima s tobom, ovako nešto nisam očekivao. Ugurati svoj dragulj u kup balege! To čini samo luñak... Zato znaj, takvim postupkom pokapaš i svoju vještinu i znanje koje si uz toliku pogibelj prikupljao diljem svijeta!- Kaptah - odgovorio sam na taj njegov govor, koji je bio dulji od uobičajenog, a to nešto znači, jer je i inače bio blagoglagoljiv, opisujući svoje vrline i moje mane. - Svaki čovjek dolazi nag na ovaj svijet. A u bolesti se siromašni ne razlikuju od bogatih, ni Egipćani od Sirijaca!- To je moguće istina, ali istodobno se siromašni i te kako razlikuju od bogatih, po darovima koje donose liječniku- objasnio je Kaptah razložno. - Tvoja je namisao predivna i plemenita, te ne bih imao ništa protiv nje, ako bi je ostvario neki drugi čovjek a ne ti. Jer, nakon svih naših tegoba i patnji, mogli bismo si priuštiti ljuljanje u zlatnome čunu! Tvoji nazori prispodobiviji su nekome tko se rodio u ropstvu. Takvim sam se mislima bavio i ja, dok sam bio mlañi, dok me prut još nije bio otrijeznio.- No, kako bi odmah znao sve - nastavio sam uporno- priopćavam ti, ako ikad naiñem na neko odbačeno dijete, smjeram ga posvojiti i podići kao moje vlastito.- Čemu bi to bilo dobro?! - upitao je Kaptah zatečeno.- U hramu postoji dom za napuštenu djecu. I neke od njih odgajaju za svećenike najnižeg stupnja... A ostali, nakon što ih učine eunusima, vode više nego sjajan život u ženskim kućama faraona ili drugih odličnika, mnogo bolji nego su njihove majke mogle i sanjati. Želiš li sina, što je razumljivo, ništa nije lakše ostvariti. Za to doista nije potrebno počiniti glupost i razbiti vrč s nekom ženom, s kojom bismo imalisamo neprilika. A ako ti nije do kupovine robinje, možeš uvijek namamiti i zavesti neku sirotu djevojku te je obremeniti svojim sjemenom. I bit će sretna i zahvalna pobrineš li se za njeno dijete i tako je sačuvaš od sramote. Moraš misliti i na to, koliko su djeca neugodna i napasna. Sobom donose muke i nevolje, a kazivanja o radosti koju ona donose sigurno su pretjerana. O tome, doduše, ja ne mogu mnogo govoriti, jer nikada nisam upoznao ni jedno moje dijete, kojih je zasigurno popriličan broj te rastu kojegdje po svijetu. Bilo bi ti najpametnije i najrazložnije kupiti mladu robinjicu još danas. Takva bi i meni mogla biti na pomoć u kući, budući da su moji udovi postali ukočeni, a ruke mi drhte i tresu se, kao posljedak

211

svih naših tegoba i stradanja. To me muči osobito jutrima. Briga za tvoju kuću i za pripremanje tvoje hrane, preobimna je zadaća za mene, jer moram voditi računa i o tvojim ulaganjima.- Na to nisam mislio, Kaptah - priznadoh mu. - Ipak, neću kupiti roba. A ti možeš unajmiti slugu, ako tako želiš, jer si to zaslužio i nije više od onog na što imaš pravo. Ostaneš li u mojoj kući, slobodno dolazi i odlazi, kako ti je drago. To zaslužuješ zbog svoje vjernosti i odanosti, a s obzirom na tvoju neutaživu žeñ i uz njenu pomoć možeš za mene prikupljati mnogo vrijednih obavijesti. Zato, učini kako sam rekao i ne postavljaj mi daljnja pitanja, jer sam odluku već donio na temelju nečeg u sebi što je jače od mene i što se ne može poricati i povući.Razjasnivši sve Kaptahu i ponovivši date mu naloge, za-putih se potražiti svoga prijatelja iz djetinjstva. U krčmi " Pri sirijskom vrču" upitah za Tutmozisa. Tu je sada bio nov vlasnik, a taj mi nije znao ništa pobliže reći o nekom siromašnom slikaru koji je preživljavao crtajući mačke u slikovnicama za djecu bogatih. Uputio sam se potom do vojničkih nastambi, raspitati se o Horemhebu. A tamo je sve bilo pusto! U dvorištima nije bilo rvača, niti su kopljanici nasrtali svojim oružjem na vreće ispunjene rogozom. Ni u poljskim kuhinjama nisu se više pušili veliki kotlovi. Sve je bilo napušteno.Neki mučaljiv šardanski časnik me je promatrao iz prikrajka, vrtajući nožnim palcem rupe u pijesku. Lice mu je bilo koščato i nenauljeno. Naklonio se kad sam upitao za Horemheba, faraonovog vojskovoñu koji je prije nekoliko 101godina u Siriji, nedaleko pustinjske granice, vodio rat protiv Kabiraca. Natucajući egipatski, objasnio mi je kako Horemheb još uvijek obnaša čast kraljevog zapovjednika, ali već mjesecima putuje po zemlji Kuš, gdje raspušta tamošnje postrojbe i otpušta ljude iz službe. Nitko ne zna kada će se vratiti. Dao sam mu srebrnjak, jer mi je izgledao vrlo utučenim. Pogled na srebro u njegovoj ruci toliko ga je razgalio, da je istoga časa zaboravio na ponos i dostojanstvo Šardanaca. Nasmijao se, te u svojoj razdraganoj iznenañenosti prokleo ime nekog meni nepoznatoga boga. A kad sam namjerio poći, zadržao me je povlačanjem za rukav, pokazujući mlitavom rukom na dvorište:- Horemheb je, bez ikakve dvojbe, velik vojskovoña i časnik. On razumije vojnike i ne poznaje straha. Horemheb je lav, dok je faraon koza bez rogova. Vojarne su prazne. Nema vojnika, nema plaće, nema hrane. Moji drugovi pros-jače po cijeloj zemlji. Što se sprema i što će biti iz svega toga, ne znam. Neka te Amon blagoslovi zbog darovana mi srebra, jer ti si dobar čovjek. Nisam ništa popio već mjesecima, a trbuh mi je prepun strave. Napustio sam svoju zemlju privučen brojnim obećanjima. Egipatski su vrhovnici novačili idući od šatora do šatora, obećavajući mnogo srebra, mnogo žena, mnogo pića. A sada? Nema srebra, nema pića, nema žena!Pljunuo je, u znak pun prijezira, te žuljevitim tabanom rastrljao ispljuvak u prašini. Bio je vrlo žalostan taj Šardanac... Suosjećao sam s njim. Iz onoga što mi je rekao, spoznao sam istinu. Faraon je raspustio svoje vojnike i razvojačio čete, skupljene u vrijeme njegova oca u tuñim zemljama, uz velike napore i troškove, te plaćane iz faraonove riznice.Napustio samv opustjelo vojničko okolište, te se sjetio starog

212

Ptahora. Želeći saznati gdje bi mogao biti, prikupio sam odvažnost i pošao u Kuću Života, u hram boga Amona. Tamo sam htio potražiti Ptahorovo ime u zapisima. No čuvar zapisa mi je priopćio kako kraljev otvarač lubanja počiva u Gradu Mrtvih već godinu dana ili čak i više. I tako u Tebi nisam našao više ni jednog prijatelja... U gradu moga djetinjstva bio sam potpuno sam.Nalazeći se već u okružju hrama, pošao sam put velike dvorane sa stupovljem, u sveti sumrak Amona. Miomiris tamjana obavijao je oslikano kameno stupovlje s uklesanimsvetim natpisima. A visoko gore, lastavice su strjelimice prolijetale kroz kamene čipkaste urese prozora. Hram je bio gotovo prazan, a vanjsko dvorište isto tako. U bezbrojnim radionicama i prodavaonicama nije bilo živosti i žurbe kao ranije, te se nije čulo uobičajeno cjenkanje. Svećenici obrijanih i nauljenih glava, odjeveni u svoje bijele halje, pogledavali su me plašljivo.Ono malo ljudi, koliko ih je bilo u dvorištu, razgovaralo je utišanim glasovima, bacajući brojne poglede postrance. Ostavljali su dojam kako se boje prisluškivanja i uhoñenja. Radišni žamor ovog prednjeg dvorišta, koji mi je bio toliko blizak i drag u mojim danima učenja, te nalikovao hujanju vjetra kroz trsku, sada je utihnuo do gotovo potpunoga muka. Nisam ćutio posebne ljubavi prema Amonu, ali me ipak obuzela neka čudna sjeta. Tako se neizbježno sluči čovjeku kada misli o svojoj mladosti, koja je za uvijek prošla, a bez obzira je li ta mladost bila dobra ili zla, lijepa ili ružna...Izašavši izmeñu stupovlja i gorostasnih kipova faraona, opazio sam kako je tik do velikog hrama izrasao neki nov. Bio je ogromnih razmjera i vrlo čudnovato grañen. Nije bio okružen zidovima, a stupivši unutra utvrdio sam kako njegovo stupovlje okružuje tek prazan prostor. Na žrtveniku su kao prinosi bili položeni žito, cvijeće i voće. Velik izrezbaren duborez prikazivao je okrugloga Atona kako obasiplje faraona zrakama, dok ovaj prinosi žrtvu. Svaka je zraka završavala rukom koja blagosilje i drži križ života.Glave u crveno odjevenih svećenika nisu bile obrijane, a mnogi od tih ljudi bili su još mladićima. Lica su im se zaneseno žarila, dok su pjevali svečanu pjesmu, čijih sam se riječi prisjećao jer sam je jedanput već čuo. Bilo je to doduše daleko odatle, u Jeruzalemu, na dan polaska egipatske vojske u boj protiv Kabiraca. I ponovno je oživjela jeka te pjesme u mojim ušima, osnažena pjevanjem svećenika, koje je odjekivalo sada i u Tebi:...Samo ti si u mojemu srcuI nitko te ne poznaje, osim kralja, tvoga sina.Njemu povjeravaš svoje namjereI krijepiš ga svojom snagom,Ti ga pomazuješ snagom.Svijet ti počiva izmeñu ruku...

Veličajnije i od svećenika i od duboreza bilo je stupovlje. Četrdeset moćnih gromada dizalo se put neba, a sa svake je nov faraon, isklesan u veličini primjerenoj tom golemom stupu, zurio u posjetitelja. Ruke su mu bile tijesno prekrižene na grudima; u njima je držao zakrivljen štap i kraljevski bič.Ovi klesani stupovi prikazivali su novog faraona, što sam nedvojbeno mogao vidjeti. Prepoznao sam, naime, njegovo uznemireno, strastveno

213

lice, tijelo širokih bokova s vitkim, tankim udovima. Obuzelo me zastravljeno divljenje za umjetnika koji je posjedovao dovoljno veliko umijeće i još bio dovoljno odvažan isklesati ove kipove. Jer, sloboda u umjetnosti, za kojom je moj prijatelj Tutmozis nekad čeznuo, mogla se osmotriti ovdje, u sablasnoj odvratnosti. Svaka mana na faraonovu tijelu bila je neprirodno naglašena i istaknuta. Počevši od otečenih bedara i tankih zglobova pa sve do mršavog i neprirodnog vrata. To je neprirodno isticanje ostavljalo dojam kao da u njemu leži nekakav tajnovit, nedostupan, mističan i božanski smisao. No najstrašnije je djelovalo faraonovo lice, koje je bilo toliko čudno izduljeno, s iskošenim obrvama i upadljivo izbočenim jagodičnim kostima, a na usnama mu je krzmao tajnovit, podsmješljiv osmijeh sanjara i sladostrasnika. U Amonovom hramu su kameni faraoni sjedjeli s obje strane stupovlja, gorostasi veličajni i nalik bogovima. Ovdje pak, u Atonovu hramu, ta natečena i živčana spodoba u ljudskom obličju buljila je s četrdeset stupova na žrtvenik Atona, kao da vidi dalje i dublje od drugih ljudi. A cijela ta skladba, uhvaćena u kamenu, bila je puna gorljivosti i vjerske opsjednutosti.Uzdrhtao sam do dubine svoga bića, gledajući to stupovlje. Jer, prvi sam puta smotrio četvrtoga Amenhotepa, onakvog kakvim je vjerojatno on smatrao samoga sebe. Sreo sam ga davno, dok je još bio krhak, slabašan momak, raspinjan svetom bolešću. Gledao sam ga tada okom liječnika, premda možda neiskusnog, te njegove riječi prihvatio kao buncanje čovjeka opsjednutoga bolešću. Sada sam ga mogao vidjeti onako kako ga je doživio kipar, s pomiješanom ljubavlju i mržnjom. Bio je to umjetnik kojem po odvažnosti nije u Egiptu bilo premca. Barem ne do nedavnih dana. Jer, da se neki od njegovih prethodnika drznuo stvoriti takav faraonov lik, raskomadali bi ga i objesili o zidine, glavom na dolje, zbog uvrede i izdaje veličanstva.I u tom je hramu bilo svega nekoliko ljudi... Neki od njih, sudeći po kraljevskoj odjeći, teškim ovratnicima i nakitu kojeg su nosili, bili su uglednici i članovi kraljevoga dvora. Običan je puk slušao pjev svećenika s bešćutnim, glupavim izrazom na licu. Jer, riječi pjesme bile su nove, pa je običnome puku bilo prenaporno shvatiti njihovo značenje... Riječi su se i bitno razlikovale od drevnih zazivanja koja su se prenosila s pokoljenja na pokoljenje već dulje od dvije tisuće godina, kroz razdoblje proteklo od gradnje piramida do sada. A na te uvriježene riječi su se uši vjernika navikavale od najranijeg djetinjstva. Bile su te prastare riječi istodobno i poznate, ljudi su ih razumijevali srcem, premda često i nisu možda shvaćali njihovo značenje. Bilo, je pitanje, postoji li u tim starim riječima još ono izvorno ili čak i bilo kakvo značenje i smisao? Jer, prema mom mišljenju, tisućljetnim ponavljanjem s koljena na koljeno, te pogrešnim prenošenjem i netočnim prepisivanjem svećenika-pisara, riječi tih prastarih molitvi i pjesama potpuno su se izmijenile, izobličile i gubile smisao.Kraj pjevanja su, čini se, svi rado dočekali. Tada je svećenicima pristupio neki starac. Sudeći po odjeći, bio je sa sela. Istupio je s poštovanjem, želeći razgovarati sa svećenicima i zamoliti ih za neku amajliju, čarobno oko ili neki papir s čarobnim zapisima, dakako ako je cijena umjerena. Svećenici su mu, meñutim, objasnili kako se u njihovom hramu ne prodaju takve stvari, jer Atonu ne trebaju ni čarolije, niti darovi i žrtve. Amo slobodno dolazi svaki tko u njega vjeruje. Starac se, čuvši to, ozbiljno naljutio. Pošao

214

je svojim putom, kunući usput takve laži i ludorije. Primijetio sam i kako je usmjerio put starih, dobro poznatih i bliskih vratiju Amonova hrama.Svećenicima je potom pristupila starija žena nekog ribara. Gledajući ih s dobrohotnim štovanjem, upitala je:- Zar nitko ne prinosi Atonu ovnove i volove, kako bi vi siroti i mršavi momci povremeno dobili barem malo mesa? A ako je taj vaš bog toliko jak i moćan, koliko se priča, pa čak jači i od Amona, premda u to teško mogu povjerovati, njegovi bi svećenici trebali biti debeli i sjajni od dobroga života. Ja sam, doduše, tek priprosta žena, pa ne poznajem blagostanja, ali od srca vam želim, dobro se najedite mesa i masti...Svećenici su se nasmijali i šaputali meñu sobom nalik prpošnim momcima. Najstariji od njih tada se uozbiljio i rekao ženi:- Aton ne želi prinošenje krvavih žrtava. Osim toga, ne priliči u Atonovu hramu govoriti o Amonu, jer je Amon lažan bog, čija će kruna uskoro pasti, a hram će mu se raspasti u ruševine.Žena se trgnula i hitro odstupila, pljunuvši na tlo. Rukom je hitro izvela sveti Amonov znak, te uzviknula:- To si ti rekao, a ne ja! Neka kletva tebe stigne! A ne mene! -Odbrzala je, a s njom su otišli i ostali, zbunjeno se osvrćući preko ramena na svećenike. A ovi su se samo bučno smijali i jednoglasno dovikivali za odlazećim ljudima:- Idite sami, vi siromašni u vjeri! No Amon je lažan bog. Amon je tek idol, a njegovo će gospodstvo i vlast pasti poput trave pred srpom.Na te je riječi jedan od onih što su odlazili podigao kamen sa zemlje, bacio ga i pogodio jednog od svećenika, pravo u lice, te je ovome potekla krv. Pogoñeni svećenik je prekrio lice rukama, gorko jadikujući, a ostali su pozvali stražare. No napadač je već dao petama vjetra i izgubio se u svjetini okupljenoj pred stupovljem Amonova hrama.Sve to natjeralo me je na duboko razmišljanje. Prišavši svećenicima, upitao sam ih:- Egipćanin sam, ali sam dugo obitavao u Siriji. Zato ne poznajem tog novog boga kojeg nazivate Atonom. Biste li me milostivo prosvijetlili i poučili u mom neznanju, te mi objasnili tko je Aton, što zahtijeva i kako mu se služi?Oklijevali su i proučavali mi lice, očekujući izrugivanje... Nakon nekog su mi vremena ipak odgovorili:- Aton je jedini bog. On je stvorio zemlju i rijeke, ljudski rod i sve zvijeri, kao i uopće sve što je na ovom svijetu i što se kreće. On je vječan i od uvijek, a ranije je veličan kao Ra, u svojem prijašnjem obličju kojim se bio otkrio. U ovo naše doba prikazao se sinu faraona u obličju Atona, koji živi u istini. On je jedini bog, a svi ostali su tek idoli. On ne odbacuje nikoga tko mu se obrati, a bogati i siromašni jednaki su u njegovim očima. Svakoga jutra pozdravljamo ga i veličamo u Sunčevu koturu, kada blagosilje zemlju svojim zrakama. On sjaji jednako po dobrima i zlima, te svakome na ovome svijetu nudi križ života. Primišli ga, njegov si sluga. Njegova je bit i suština ljubav, on je besmrtan i vječan, te nazočan uvijek i svuda. I ništa se ne može zbiti bez njegova znanja...- Sve je to lijepo i krasno - odgovorio sam. - Ali, je li to bila

215

njegova volja, što je kamen pogodio ovog vašeg druga u usta, te mu je potekla krv?Svećenici su se zbunjeno zgledali, te konačno rekli:- Huliš na Boga! - A mladić, kojeg je pogodio kamen, povikao je:- On je to dopustio, jer ga nisam dostojan. Htio je nek iz toga izvučem pouku, jer sam se previše ponosio faraono-vom milošću. Otac mi je bio pastir, a majka crpila vodu iz Nila. Mene je pak faraon uzdigao, kako bih svojom glavom služio bogu.- Uistinu je taj bog vrlo moćan - rekoh s hinjenim strahopočitanjem - kad može uzdići čovjeka iz prašine do faraonove Zlatne kuće!Odgovorili su mi u zboru:- Pravo zboriš! Faraon ne gleda ni na vanjštinu niti na bogatstvo, ni na čovjekovo podrijetlo, već samo njegovo srce. A kroz snagu i moć Atona, faraon može prodrijeti u srca svih ljudi i spoznati čak i njihove najskrivenije tajne.- Tada on sigurno nije čovjek - prosvjedovao sam - jer ni jedan čovjek ne može gledati u srce drugoga. Samo Oziris može mjeriti ljudska srca.Na to su začeli raspravljati medu sobom, te odgovoriše:- Oziris je lik iz priče. I nije potreban ni jednom čovjeku, koji vjeruje u Atona. Iako faraon iskreno ne želi biti ništa više do li čovjekom, mi ipak ne sumnjamo kako je u biti on božansko biće. Tome svjedoče i priviñenja koja ima, tijekom kojih može proživjeti mnoge živote u kratkom vremenu. Ali, to mogu spoznati samo oni koje on ljubi. Zato ga je umjetnik uobličio na ovom stupovlju istodobno kao muškarca i ženu, jer je Aton živuća snaga koja budi život sjemenu u muškarcu i čini te iz majčine utrobe izañe dijete.Na to podigoh ruke u izrugujućem očaju. Zgrabivši svoju vlastitu glavu, uzviknuh:- Jednostavan sam i priprost čovjek, poput one žene od malo prije. Pa ne mogu potpuno shvatiti tu vašu mudrost... Sto više, izgleda mi, mračna je i nejasna čak i vama, jer se morate posavjetovati prije nego mi možete odgovoriti.Nisu se smeli, nego su mi revno uzvratili:- Aton je savršen kao što je savršen i Sunčev kotur. I sve ono što u njemu jest, što u njemu živi, što u njemu diše, savršeno je... Ljudska misao je nesavršena i poput magle. Zato te ne možemo potpuno prosvijetliti, jer ni mi ne znamo sve. Zato moramo učiti o njegovoj volji svakodnevno. Njegova se volja potpuno razotkrila samo faraonu, njegovom sinu, koji živi u istini...Te su me riječi potresle i pogodile. Učinilo mi se, ti su svećenici postojani u svojim srcima, premda su bili odjeveni u birano tkanje, mazali si kosu uljem, te tijekom pjevanja uživali u divljenju nazočnih žena odnosno ismijavali priproste. Ono što je u meni dozrijelo, neovisno o mojoj volji ili učenju, odgovaralo je tim riječima.Po prvi sam puta došao do zaključka kako su zapravo ljudske misli nesavršene, te izvan njihove moći postoji mnogo toga što čovjekovo oko 4ie može vidjeti, čovjekovo uho ne može čuti, a čovjekova ruka ne može dohvatiti. Je li bilo moguće, te su faraon i njegovi svećenici našli konačnu i potpunu istinu, koja uključuje i sve ono što je izvan čovjekovih osjetila, pa su sve to cjelovito nazvali Aton?

216

Već se stalo mračiti, kada sam prispio kući. Povrh mojih vratiju stajala je jednostavna pločica s oznakom... A u dvorištu je čučalo nekoliko prljavih spodoba, čekajući na mene. Kaptah, odajući nezadovoljstvo, sjedio je na trijemu tjerajući mahanjem palmina lista brojne muhe s lica i nogu. Muhe su došle s bolesnicima, a do Kaptaha se, očito utjehe radi, kočio netom otvoren vrč piva.Rekao sam mu neka prvo uvede majku koja je na rukama držala mršavo dojenče. Lijek za nju bio je jednostavan, tek nekoliko bakrenjaka kojima bi mogla kupiti nešto dobre hrane i dojiti dijete. Potom sam se pobrinuo za roba koji je slomio nekoliko prstiju meñu mlinskim kamenjem. Poravnao sam mu kosti i zglobove, te mu dao ispiti umirujuce sredstvo smiješano u malo vina, kako bi zaboravio boli. Tada je došao stari pisar, s izraslinom na vratu velikom poput glave djeteta. Od toga su mu oči bile izbuljene, cijela glava se nakrivila, pa je teško disao. Dao sam muiscrpak morskih algi, za kojeg sam saznao u Siriji, premda sam sumnjao kako će mu to pomoći. Izvadio je iz čistog rupca dva bakrenjaka i ponudio mi ih, molećivih očiju, stideći se svoje bijede. Nisam mu uzeo novac, rekavši kako ću ga pozvati čim mi bude potrebna usluga pisara. Otišao je razveseljen, jer je uštedio svoj novac.I djevojka iz obližnje kuće naslada zamolila me za pomoć. Oči su joj bile toliko pune krasti te su je ometale u njenome poslu. Očistio sam joj oči i smiješao joj pripravak kojim ih je trebala ispirati i izliječiti od boljke. Stidljivo se obnažila i ponudila mi jedini dar kojim je raspolagala. Nisam je želio povrijediti odbijanjem, te sam joj objasnio kako se zbog predstojećeg važnog liječenja moram uzdržavati od pristupanja ženama. Povjerovala je u to, ne znajući ništa o liječništvu, te mi se divila zbog samosvladavanja. Što više, kako njena voljnost ne bi ostala nenagradena, uklonio sam joj nekoliko nakaznih bradavica s bokova i trbuha. Prvo sam ih natrljao mašću za ublažavanje bolova, te potom izveo zahvat gotovo bezbolno. I ona je otišla radosno.Tako mi prvi dan rada, kao liječniku siromašnih, nije donio ni onoliko koliko je potrebno za kupovinu soli za kruh. Zato se Kaptah izrugivao, kada je iznio tustu gusku pripravljenu na tebanski način, jelo kakvome nema premca u cijelome svijetu. Donio je taj slastan obrok iz ugledne točionica u gradu i održavao gusku toplom u pećnici. U obojen stakleni pehar natočio je najboljega vina iz Amonovih vinograda. Cijelo je vrijeme ismijavao unosnost moga radnog dana. No moje je srce bilo poletno, te sam bio sretniji zbog posla sada, brinući se za siromašne, nego kada sam liječio bogate trgovce pa su me nagrañivali zlatnim lancima. A moram napomenuti, s tim u svezi, da se nekoliko dana kasnije ponovno pojavio rob iz mlina, želeći mi pokazati svoje prste koji su dobro zarastali. Pritom mi je darovao pun lonac krupice kojeg je ukrao za mene. Time moj prvi radni dan ipak nije prošao bez ikakve nagrade.- Siguran sam - rekao mi je na sve to Kaptah - glas o tebi će se od danas proširiti kroz cijelu sirotinjsku^ četvrt, a do večeri će tvoje dvorište biti puno bolesnika. Čini mi se, već čujem prosjake kako brbljaju jedni drugima: "Pohitajte kući ljevača bakra na uglu ulice. Tamo se doselio liječnik koji liječi bolesnike potpuno besplatno, a čini to bezbolnoi s velikim umijećem. Daje i bakrenjake majci koja je bez prebite

217

pare, te provodi zahvate uljepšavanja jadnih djevojaka iz kuća naslada, ne tražeći ni za to nikakvoga dara. Pohi-tajte tamo! Tko prvi stigne, najbolje će proći. Jer, taj će čovjek uskoro morati prodati svoju kuću i otići nekamo drugamo. Osim ako ga ne zatvore u mračnu sobu i stave mu pijavice na noge i koljena!" - Tu je Kaptah zastao predahnuti, te sam se uistinu zabrinuo za njega. Nikada ranije nije se još zbilo te je nakon tako kratkoga zborenja ostao bez daha. Očito je ostario! Ipak, razuvjerio me, nastavivši punom brzinom, onako kako sam ga poznavao:- U tome se ovi glupani, srećom, varaju. Zahvaljujući dobroj kobi, ti posjeduješ zlata, kojeg ću promišljeno i vješto uložiti, kako bi radilo za tebe. Nikad više u životu nećeš morati trpjeti oskudicu. Moći ćeš jesti gusku svakodnevno, ako to poželiš... I piti najbolja vina.. Te ćeš, bez obzira na sve, i dalje postajati bogatiji, ako ćeš ostati zadovoljan ovom skromnom kućom. A budući da se nikad ne vladaš poput ostalih ljudi, neće me iznenaditi probudim li se jednoga jutra s pepelom u kosi, jer si svoje zlato bacio u zdenac, te prodao kuću zajedno sa mnom. Ne, kažem, neće me to zapanjiti jer znam, takav je nemir u tebi, takvo je tvoje nespokojno srce. Zato, gospodaru, bilo bi dobro ako zabilježimo na papirus da mogu slobodno dolaziti i odlaziti, po svojoj volji, te dostavimo tu listinu u kraljevu pismohranu. Izrečena riječ lako se zaboravlja i iščezava, a papirus će trajati zauvijek, nosi li tvoj pečat izrañen u glini i ponudiš li kraljevim pisarima podesan dar. Mogu ti reći, imam poseban razlog za taj zahtjev... Ali ne želim ti sada opterećivati glavu i misli, te ti oduzimati vrijeme zbog toga.Bila je blaga proljetna večer. Pred kolibicama od blata gorjele su vatre naložene balegom... A iz luke je vjetar donosio miomiris cedrovine i sirijskih mirisnih vodica. Dah akacija slatko se miješao s vonjem ribe pržene na užegloj masnoći, stvarajući onaj toliko mi poznat i drag večernji ugoñaj u četvrti siromašnih. Ja sam blagovao gusku pripravljenu na tebanski način i pio vina, te sam bio prepun zadovoljstva. Vino mi je oslobodilo srce od teških misli, čežnje i jada, te ih odvelo daleko, kao iza nekog divnog vela.Kaptaha sam pak pozvao neka i sebi natoči vina, u zemljanu kupu, te mu priopćio:- Slobodan si, Kaptah! Slobodan si, kao što to već dugo znaš. Unatoč tvojoj drskosti, više si mi bio prijateljem nego li robom, od onoga dana kad si mi posudio srebra i bakra, premda si tada vjerovao kako ga nikad nećeš dobiti natrag. Budi slobodan, Kaptah, te budi sretan! Sutra će kraljevi pisari sastaviti pravnu listinu koju ću snabdjeti s oba svoja pečata, egipatskim i sirijskim. Ipak mi sada reci, u što si uložio moje zlato i srebro, kako bi radilo za mene dok ja ne priskrbljujem ništa. Zar ga nisi odnio u hramsku pohranu, kako sam ti naložio?- Ne, gospodaru - odgovorio je, motreći me ravno u lice, svojim jedinim okom. - Nisam tako postupio. Zanemario sam tvoj nalog jer je bio budalast. A ja nikad nisam poslušao neku tvoju budalastu zapovijed, nego sam postupao u skladu s mojim osjećajem. Sada, kad sam slobodan, a ti si popio umjerenu količinu vina, pa se nećeš ljutiti, mogu ti to priznati bez pogibelji. Ipak, znajući za tvoju brzopletu i prijeku ćud, koju godine očito nisu smekšale, iz čistoga opreza skrio sam tvoju batinu. Kažem ti to kako je ne bi pokušao tražiti, nakon što ti počnem iznositi potankosti o onome što

218

sam poduzeo... Samo budale šalju svoje zlato na pohranu u hram, jer im on ne plaća ništa za to nego čak zahtijeva darove za smještanje zlata u podrume hrama i stražaranje nad blagom. To je glupo zbog još jednog razloga. Porezni ured tada zna koliko posjeduješ zlata, a posljedak je brzo otjecanje tvoga zlata s mjesta gdje leži, dok ga potpuno ne nestane. Jedini razuman cilj prikupljanja zlata je njegovo puštanje u optjecaj, neka ono radi za tebe, kako bi mogao sjediti prekriženih ruku... I žvakati lopočove sjemenke pržene u soli, što pobuñuje prijatno žeñanje. I tako, dok si ti otišao na šetnju u hram i pregledavao grad, ja sam cijelog dana optrčavao uokolo, na svojim ukočenim nogama, nastojeći doznati najbolji način u Tebi za ulaganje tvoga zlata. I pritom, zahvaljujući mojoj žeñi, naučio sam mnogo toga. - Zadovoljno je otpio vina, te nastavio, lukavo me gledajući:- Doznao sam, izmeñu ostalog, kako bogataši više ne pohranjuju zlato u podrumima hrama, jer se govori kako tamo više nije na sigurnom. A ako je^ tome tako, onda zlato nigdje više u Egiptu nije sigurno. Čuo sam, isto tako, Amon prodaje svoja zemljišta...- E, to lažeš! - prekinuo sam ga oštrim uzvikom i ustao, jer je i sama pomisao na to bila besmislena. - Amon nikada ne prodaje. On samo kupuje. Amon je uvijek kupovao i sada posjeduje četvrtinu zemlje u cijeloj državi. A ono što jedanput Amon stekne, on nikada više ne ispušta iz ruku.- Dakako, dakako! - umirivao me Kaptah, nalijevajući još vina u moj stakleni pehar, te kriomice i u svoj zemljani. - Svaki razuman čovjek zna, zemlja je jedini posjed koji traje i održava svoju vrijednost, ukoliko je čovjek u dobrim odnosima s mjernicima i nadzornicima, te je razborit i daruje ih nakon svake poplave. Unatoč tome, istinito je. Amon na brzinu i potajice prodaje zemlju svojim vjernicima, koji imaju novaca. I sam sam bio zaprepašten tom viješću, te sam odlučio sve potanko ispitati. Uistinu Amon prodaje zemlju, čak što više jeftino, ali uz uvjet da je poslije izvjesnog vremena može otkupiti natrag, po istoj cijeni. Kupovina je unatoč tome povoljna, jer uz zemljište idu i zgrade, poljodjelsko oruñe, stoka i robovi. S obzirom na to, kupac može, ako dobro obrañuje zemlju, izvući iz nje lijepu dobit svake godine. Jer, poznato ti je kako se u Amonovu posjedu nalaze najplodniji dijelovi egipatske zemlje. I kad bi sve bilo uobičajeno, kao ranije, ne bi bilo zamamnije stvari od takve kupovine, jer nudi zaradu sigurnu i brzu... Amon je u vrlo kratkom roku rasprodao mnogo svoje zemlje, a svo raspoloživo zlato Egipta nagomilao u svojim podrumima. Zato je zavladala nestašica novca, a cijene nekretninama su jako pale. Ali sve su to tajne, pa o njima inače ne bih saznao ništa. No moje toliko korisno žeñanje odvelo me je pravim ljudima, koji sve to znaju...- Nemoj mi reći, Kaptah...! Kupio si nekakvu zemlju? -uskliknuo sam užasnuto. On me odmah razuvjerio, rekavši:- Nisam toliko budalast, gospodaru! A ti znaš, premda sam rob, nisam se rodio s balegom meñu nožnim prstima, nego u kamenom popločanoj ulici s visokim kućama. Ja ti se, osim toga, ne razumijem baš nikako u zemlju, a isto tako ni u poljodjelstvo. Da sam za tvoj račun kupio zemlju, značilo bi to kako me može opljačkati do gole kože svaki upravitelj, svaki pastir, svaki rob i služavka. Ali, meni u Tebi nitko ne može baš ništa ukrasti, već na protiv ja potkradam

219

druge. Amonova je ponuda toliko strašno zamamna,te je sigurno kako negdje iza nje viri šakal. To je očito i iz sumnjičavosti bogataša glede sigurnosti pohrane blaga u podrumima hrama. Ja mislim, sve je to u svezi s novim faraonovim bogom. Mnogo će se još čudnih stvari dogoditi, gospodaru, prije nego ih shvatimo i spoznamo ishod! Zato sam, misleći stalno na tvoju dobrobit i probitak, kupio u tvoje ime veći broj unosnih zgrada u Tebi. To su trgovine i kuće za stanovanje, koje odbacuju stalnu i sigurnu godišnju najamninu. Te su kupovine sve već zaključene i čekaju samo još tvoj potpis i pečat, te će biti pravovaljane. Vjeruj mi, kupio sam te zgrade povoljno i čak jeftino. A ako me poslije zaključenja posla prodavatelji budu darivali, to se tebe ne tiče nego je stvar izmeñu mene i njih, a proistječe iz njihove vlastite gluposti. Pri tim kupovinama od tebe ne kradem baš ništa. Ipak, neću se protiviti ponudiš li mi dobrovoljno neki dar ili nešto slično, budući sam tako povoljno pripremio i utanačio cijeli posao. Zamislio sam se kratko, te mu odgovorio:- Ne, Kaptah, nećeš od mene dobiti nikakvoga dara! Ta očito smjeraš odvojiti za sebe dio od najamnina, te sklopiti posebna utanačenja s graditeljima oko godišnjeg održavanja...- Točno na to sam i mislio - spremno mi je rekao Kaptah, bez imalo stida ili smetenosti. - Jer, budući da je tvoje bogatstvo istodobno i moje bogatstvo, tako i tvoj probitak mora biti i mojim. Zato moram uvijek, htio ne htio, misliti na tvoj probitak. Mogu ti priznati i ovo: saznavši za Amonove poslove sa zemljištima, naglo sam se počeo zanimati za poljodjelstvo. Pošao sam na žitnu burzu i tamo lutao od krčme do krčme, slušajući i učeći. Tako sam, poglavito iz razgovora trgovaca žitom, doznao mnogo novosti. S tvojim zlatom i dopuštenjem, gospodaru, kupio bih od sljedeće žetve zalihe žita, te ih uskladištio. To je najunosniji način, a cijene žitu su za sada još uvijek vrlo razumne. Priznajem, žito se čuva teže nego kamen i grañevine. Kradu ga štakori i robovi. Ali, tako je to u cijelom poljodjelstvu. A tko se ne usuñuje upustiti u posao, ne može baš ništa ni polučiti... Jer, poljodjelstvo i žetva ovise o poplavama, skakavcima, poljskim miševima, prokopima i dovodima za navodnjavanje, te o mnogim drugim stvarima. Neću sada sve to nabrajati, jer mi i nije sve poznato. Želim samo reći, seljak mora snositi veću odgovornost od mene, koji već prikupovini znam kako ću na jesen napuniti svoja skladišta žitom, kojem je cijena odreñena. Smjeram pribavljene zalihe žita držati u skladištima i dobro ih čuvati, jer mi nešto govori kako će protokom vremena cijena žitu početi rasti. Naslućujem to upravo s obzirom na Amonovu prodaju zemljišta... Jer, ako preko noći svaka budala postane poljodjelcem, žetva ne može biti toliko obilna kao onda kad su zemlju obrañivali upućeni ljudi. Zato sam odmah kupio i dobro zidana, suha skladišta za žito. Kasnije ih možemo, ako nam više neće biti potrebna, prodati trgovcima žitom, kada za to doñe povoljan trenutak. Tako ćemo polučiti dvostruk probitak...Kaptah se, po mom mišljenju, nepotrebno trudio i kinjio, sa svim tim svojim nakanama i osnovama. No, sve to ga je nedvojbeno vrlo veselilo i zabavljalo. A ja pak nisam imao ništa protiv ulaganja, sve dok briga o tome ne bi pala na moja leña... Tako sam mislio, te sam mu to i priopćio. Očito je bio jako zadovoljan i polaskan... No svoje je veliko zadovoljstvo nastojao brižljivo prikriti. Zato je,

220

uz navještaj izazova, samo rekao:- Postoji još jedan krajnje unosan pothvat, u koji bih se želio upustiti u tvoje ime. Prodaje se, naime, jedna od najvećih tržnica robova. Mislim kako smijem ustvrditi da znam sve što se o robovima može i treba znati, budući da bijah robom cijeloga života. Upustimo li se u to, sigurno bih te učinio bogatim čovjekom, u vrlo kratkom roku... Znam predobro na koji se način mogu skriti mane i manjkavosti robova, te znam i kako se može uporabiti prut da bi se postiglo najbolji učin. A to je nešto što ti, gospodaru, ne možeš znati i nikako ne znaš. Dakako, nadam se, dopuštaš mi iznošenje te činjenice, pogotovu nakon što sam skrio tvoju batinu... Sada me tište zle slutnje, u bojazni kako bi nam ta sjajna prilika mogla izmaći, odnosno jer se ti možda nećeš složiti s tom namisli. Jesam li u pravu?- Potpuno si u pravu, Kaptah. Trgovina robljem je nešto u što se nećemo upuštati... Jer, to je prljav i ponižavajući posao, premda ne znam reći zašto. Naime, svi kupuju robove, koriste se robovima, trebaju robove. Tako je to <od uvijek bilo, tako jest i tako će uvijek biti. Ipak mi nešto kazuje kako ne bih mogao biti trgovcem robljem... Zato želim da se i ti okaniš toga.- Ipak sam dobro spoznao tvoje srce, gospodaru! -uzvratio mi je Kaptah, poprativši to uzdahom olakšanja. -Time smo izbjegli veliko zlo i iskušenje. Jer, ako podrobnije promislim, pribojavam se da bih možda posvećivao previše vremena i pozornosti nepotrebnom proučavanju odlika i vrijednosti robinja, pa tako beskorisno trošio svoje snage. A to si više ne mogu priuštiti, otkako sam ostario. Udovi su mi izgubili gipkost, a ruke mi se tresu vrlo jako, posebice jutrima nakon buñenja i prije nego stignem srknuti vrč piva... Budući da sam ovime ispitao i provjerio tvoje srce, dopusti mi pobrzati opaskom kako su sve kuće koje sam kupio za tvoj račun ugledne, te priskrbljuju umjeren ali siguran prihod. Nisam kupio ni jednu kuću naslada, niti ulice u siromaškim četvrtima, premda njihove jadne i blatne kolibice odbacuju veći probitak od udobnih kuća imućnih i uglednih. Pritom sam morao voditi pretešku borbu sa samim sobom... Pa mi je drago što te mogu izvijestiti o mojoj časnoj pobjedi. Premda, zašto ne bismo i mi zarañivali onako, kako zarañuju drugi? Ipak, srce mi je govorilo da ti takvo nešto, gospodaru, ne bi nikako prihvatio i odobrio. To mi je dalo dadatnih snaga u borbi sa samim sobom i poslije velikog samosvladavanja odrekao sam se tih osnova, ma koliko su mi bile privlačne. Ipak, nešto bih te zamolio...Kaptah je iznenada postao malodušan i promatrao me je ispitljivo svojim jedinim okom. Natočio sam vina u njegovu kupu i osokolio ga neka govori. Jer, još nikad nisam imao prigode vidjeti Kaptaha nesigurnog...! To je snažno potaklo moju ljubopitljivost.- Moja je molba drska i preuzetna - konačno se odvažio započeti. - Ipak, otkad sam, prema tvojoj vlastitoj obznani, postao slobodnim čovjekom, skupio sam odvažnost izreći je. I to sve u nadi kako te moja molba ipak neće razljutiti. Želim da me pratiš u krčmu koja se nalazi u luci, a zove se "Pri krokodilovu repu". O njoj sam ti već često govorio. Tamo možemo zajedno uživati u mjerici vina, a ti se možeš osvjedočiti kako izgleda mjesto o kakvom sam toliko često snatrio u Siriji i Babilonu, srčući tamošnje zamućeno pivo kroz trščicu.

221

Na tu njegovu doista neobičnu i šašavu molbu, jednostavno sam prasnuo u grohotan smijeh. I nisam se uvrijedio, jer me je vino oraspoložilo. Proljetni je sumrak bio pun nekeneodreñene sjete, a ja sam se osjećao vrlo usamljenim. Doduše, bilo je uistinu neuobičajeno, nedolično i čudno, ako bi gospodar pošao u bijednu lučku krčmu, zajedno sa svojim robom, te tamo kušao s njim napitak kojeg su zbog njegove žestine nazivali "Krokodilov rep". Ali, prisjetih se kako je nekoć Kaptah spremno i dragovoljno pošao mene pratiti kroz odreñena tamna vrata, iako je dobro znao kako se od onih koji su ušli kroz njih, nitko nije živ vratio... Zato sam položio svoju ruku na njegovu i rekao mu:- Srce mi kazuje, "Krokodilov rep" je prava stvar za okončavanje dana. Zato, poñimo!Kaptah je od radosti i veselja počeo skakati od sreće, onako kako to već robovi običavaju. Pritom je očito i potpuno zaboravio na svoje ukočene udove. Pobrzao je i donio moju batinu s mjesta na koje ju je skrio, te mi prebacio plašt preko ramena. Potom poñosmo prema luci, u krčmu " Pri krokodilovu repu". Putem smo osjećali dašak cedrovine i ozelenjele zemlje, kojeg je donosio vjetar s rijeke.Krčma "Pri krokodilovu repu" ležala je posred lučke četvrti, okružena velikim skladištima, u sjenovitoj uličici. Njeni zidovi izgrañeni od glinenih opeka bili su neizmjerno debeli, te je i ljeti u njoj bilo svježe, a zimi je dobro čuvala toplinu. Povrh vratiju, uz vinski i pivski vrč, kočio se poveći osušeni krokodil, sjajnih staklenih očiju i razjapljenih čeljusti. Te su pak bile pune zubi, nanizanih u nekoliko redova... Kaptah me žustro uveo, pozvao vlasnika, te potražio meka sjedišta. Očito je bio ovdje dobro poznat i udomaćen. Ostali gosti, nakon što su me sumnjičavo i postrance zagledali, nastavili su svoje razgovore. Na moje iznenañenje, utvrdio sam kako je pod krčme izveden od drveta, a i zidovi su bili obloženi drvenom oplatom. Na zidovima su visjeli razni znakovi i uspomene s brojnih putovanja: crnačka koplja, perjanice, školjke s morskih otoka, oslikani kretski vrčevi i tome slični predmeti.Kaptah je s ponosom slijedio moj pogled, te rekao: - Sigurno se čudiš drvenim podovima, nalik onima u kućama bogatih. Znaj pritom, sve te daske potječu od starih brodova koji su razbijeni. I premda nerado mislim naputovanja morima, moram spomenuti kako je ova žuta daska, koju su izjeli morski crvi, jedrila za zemlju Punt. A ova smeña, ta je pak ostrugala gatove svih morskih otoka. Ali, ako se slažeš, uživajmo sada u jednom "repu", kojeg je vlasnik osobno smiješao za nas.Prekrasan pehar, izveden u obliku školjke, stavljen mi je u ruku. Bio je to pehar od one vrste koju se drži na dlanu. Ali ga uopće nisam gledao, jer su mi oči ostale zarobljene na ženi koja je pehar donijela. Vjerojatno više nije bila mlada, Kao što je bila većina drugih djevojaka koje su posluživale u krčmama. Nije ni bila napola obnažena kako bi privlačila poglede i misli gostiju. Bila je, na protiv, pristojno odjevena. U jednom je uhu nosila srebrn kolut, a na uskim i vitkim zglobovima srebrne narukvice. Srela je moj pogled bez bojazni, te nije oborila oči, kako to većina žena čini. Obrve su joj bile iščupane tako da je ostala tek uska crta, a u njenim su se očima zrcalili i smijeh i tuga. Bile su to tople oči, smeñe boje, živahne... Pogled u njih budio je toplinu u srcu. Pehar koji mi je ponudila prihvatio sam na dlan ruke, a isto je učinio i Kaptah.

222

Gledao sam je još uvijek u oči. Za inat samome sebi, rekoh joj:- Kako se zoveš, ljepotice?- Zovem se Merit - odgovorila je tihim glasom. - I nije uobičajeno nazivati me ljepoticom, kako to čine stidljivi dječaci, kada žele pomilovati bokove djevojke koja ih poslužuje. Nadam se, na dalje, kako ćeš to zapamtiti, iska-žeš li ponovno čast našoj kući, liječnice Sinuhe, Ti Koji Si Usamljen.- Ni najmanje ne čeznem za opipavanjem tvojih bedara, lijepa Merit - odgovorih joj razljućeno. - Ali, odakle znaš moje ime?Nasmijala se, a smiješak joj je bio prelijep na njenom smeñem licu, kada mi je vragoljasto rekla:- Tvoja je slava išla pred tobom, Sine Divljega Osla. I gledajući te, vidim kako ta slava nije lagala. Na protiv, bila je istinita u svakoj pojedinosti.U dubini njenih očiju ležao je, poput nestvarne sjene, neki udaljen jad. Dospio je do mog srca premda se smiješila, te se više nisam mogao ljutiti na nju. Zato sam joj rekao opušteno:- Ako pod tom slavom podrazumijevaš ovog Kaptaha, mog bivšeg roba kojeg sam danas učinio slobodnim čovjekom... Tada znaš vrlo dobro, njegovim riječima nije za vjerovati. Od njegova roñenja jezik mu je nesposoban razlikovati istinu od laži, te ih podjednako ljubi, a nerijetko čak više naginje neistini. To nisam uspio izliječiti ni svojim liječničkim umijećem, niti batinama!- Neistina i čak laž, ponekad mogu biti slañi od istine - odvratila mi je Merit. - Pogotovu onome tko je vrlo usamljen, a proljeće njegova života je već minulo. Rado vjerujem tvojim riječima kada me nazivaš "lijepa Merit", a vjerujem i svemu što mi tvoje lice kazuje. Ali, zar nećeš kušati "krokodilov rep" kojeg sam ti donijela? Ljubopitljiva sam saznati, je li usporediv s bilo kojim od napitaka stranih zemalja koje si posjetio...?Zadržavši oči na njoj, podigao sam pehar i pio. No odmah sam je i prestao gledati!!! Krv mi je sunula u glavu, počeo sam se gušiti, a grlo kao da mi je obuzela strašna vatra. Kad sam konačno malo došao k sebi, promucao sam:- Povlačim ono što sam rekao o Kaptahu. Jer, što se "krokodilova repa" tiče, ni najmanje nije lagao. Tvoj je napitak jači od bilo čega što sam ikada kušao, žešći čak i od ulja iz zemlje, kojeg Babilonci pale u svjetiljkama. I nimalo ne sumnjam da obara i jakoga čovjeka, poput udarca krokodilova repa...Uz te riječi, usporedo sam s čuñenjem pratio što se zbiva u meni! Tijelo mi je plamtjelo, a u ustima mi se još uvijek zadržavao okus začina. Moje je srce dobilo krila poput lastavice, te sam rekao:- Tako mi Seta i svih vragova, ne mogu ni zamisliti kako se pripravlja ovaj pakleni napitak.... A ne mogu procijeniti ni je li me začarao on ili tvoje oči, Merit. Čarolija mi teče udovima, a srce mi je ponovno mlado... Zato se ne smiješ čuditi stavim li ipak ruku na tvoje bokove, jer krivica će biti do "krokodilova repa", a ne mene!Oklijevajući se povukla i vragoljasto podigla ruke. Bila je vitka i dugih udova. Nasmijala se i rekla:- Nije dolično što kuneš. Ovo je pristojna krčma. A ni ja nisam toliko stara niti toliko daleko od djevičanstva, premda to možda nećeš povjerovati. Glede napitka, pak, mogu ti reći samo kako je to jedini miraz kojim me otac

223

opskrbio. Zbog njega me taj tvoj rob toliko revno prosio, nadajući se saznati tu tajnu od mene... Ali bilo mu je za-lud. On je jednook, star i debeo, te si mislim, kao zrela žena ne bih s njim mnogo uživala. Pa je morao zlatom kupiti ovu krčmu... Nada se i kupovini moga naputka za pripravljanje "krokodilova repa", no doista će morati od-vagnuti mnogo zlata prije nego o tome postignemo dogovor. Kaptah je očajnički kreveljio lice, nastojeći je upozoriti neka zašuti. Ja sam pak ponovno kušao napitak, te kad je njegov plam prostrujao mojim tijelom, primijetio sam:- Uistinu vjerujem kako bi Kaptah rado razbio vrč s tobom, radi ovoga napitka, iako znade kako bi mu uskoro poslije vjenčanja počela bacati vruću vodu po nogama. Ali i bez toga mogu dobro shvatiti njegove osjećaje, samo ako te pogledam u oči. Ipak, moraš pritom imati na umu, iz mene sada zbori "krokodilov rep"... A sutra ću možda poreći te svoje riječi. Istina je, dakle, Kaptah je vlasnik ove krčme?- Gubi se, bezobrazna ženo! - dreknuo je Kaptah, dodajući niz božjih imena koje je naučio u Siriji. Okrenuvši se potom prema meni, nastavio je kao da se ispričava: -Gospodaru, to je izbilo malo nenadano. Smjerao sam pripraviti te na tu novost postupno i zamoliti te za suglasnost, jer sam tvoj sluga. Ipak, istina je, kupio sam ovu kuću od dosadašnjeg vlasnika, a od njegove kćeri namjeravam nekako ispipati tajnu napitka. Jer, po tom se napitku krčma pročula duž cijele rijeke, uzvodno i nizvodno, gdje se god skupljaju veseli i raspoloženi ljudi. A ja sam svakoga dana mislio na njega, svo vrijeme dok sam bio daleko. Kao što ti je poznato, potkradao sam te i pljačkao sve ove godine, koliko sam samo i što vještije mogao, te sam se potrudio uložiti svoje srebro i zlato. Jer, moram misliti na svoje stare dane, kad više neću moći trčati i provoditi tvoje bezbrojne naloge, nego ću poželjeti grijati noge uz raspaljenu žaru...Nisam se više mogao svladavati, te sam prasnuo u grohotan smijeh. Kaptah me pogledao uvrijeñeno, no nisam se mogao zaustaviti. Uzalud sam pokušavao zamisliti kako bi to izgledalo kad bi Kaptah, koji je uzimao nosiljku dok sam ja pješačio, htio potrčati! Zamišljao sam i kako bi toplina žare teško prodrla kroz debele naslage njegova sala da bi mu ogrijala kosti. Te luckaste misli su, po svoj prilici,dolazile od "krokodilova repa". Na tu sam pomisao ipak uspio obuzdati smijeh, te sam Kaptaha najozbiljnije zamolio za oproštenje i zatražio, neka nastavi svoje izlaganje.- Još u svojoj mladosti zamišljao sam posao gostioničara kao najzamamniji i najprivlačniji - nastavio je tako Kaptah, budući ga je "krokodilov rep" raznježio. - Tih sam dana, uistinu, zamišljao kako krčmar može piti piva koliko mu srce želi, a za to ne mora platiti baš ništa. Sada znam, u tom zvanju treba biti umjeren glede pića, te se gostioničar nikad ne smije opiti, a to je za mene vrlo zdravo. Naime, pretjerano uživanje piva ponekad neobično djeluje na mene, te me boli glava i vidim vodenkonje kao i druge zastrašujuće stvari. Krčmar, isto tako, neprestance susreće i upoznaje nove ljude, što mu može biti na probitak, te čuje o svemu što se zbiva. Upravo me to ponajviše privlači, jer sam još od roñenja bio uvijek krajnje ljubopitljiv. Moj će mi jezik dobro poslužiti, te vjerujem kako ću svojim kazivanjima toliko zabavljati goste, pa će nesvjesno prazniti vrč za vrčem, a začuditi se tek

224

kad doñe vrijeme za plaćanje računa. Nakon zrela razmišljanja, vjerujem kako su me upravo bogovi odredili za krčmara, ali zbog neke pogreške ili propusta rodio sam se kao rob. Ali čak je i to sad pogodnost, jer doista nema podvale ni laži kojom bi gost pokušao uteći ili izmaći ne plativši računa, a da to meni nije poznato ili to nisam sam iskušao.Kaptah je zadovoljno ispraznio svoju školjku u obliku pehara, oslonio glavu na dlanove i smješkao se:- Cijenim, isto tako, posao krčmara kao najsigurniji i najpouzdaniji. Jer, što se god zbilo na ovom jadnom i čemernom svijetu, žeñ uvijek ostaje. Može se poljuljati__ faraonova vlast, mogu pasti i bogovi sa svojih prijestolja, ali krčme i vinotočja nikad neće izgubiti njihovu zaštitu. Čovjek pije vino kako u svojoj radosti, tako i u tuzi. Pije kada slavi svoje uspjehe, a u vinu utapa i svoje neuspjehe. Muškarac pije vino kad je zaljubljen, ali i kad ga tuče žena. U vinu traži spas kad je nesretan u poslovima, vinom zalijeva svoje pobjede. Bogati neizmjerno uživaju u vinu, ali s druge strane ni siromaštvo ne priječi čovjeka u ispijanju vina, jer siromašak radi marljivije i predanije samo kako bi stekao koji novčić više, kojim će kupiti vina i njime razveseliti srce u svojoj bijedi. Čak što više, i oni najsiromašniji i najbijedniji,često se odriču mnogo čega ili svega, te i posljednji novčić daju za vino...Nisam više znao govori li to Kaptah ili "krokodilov rep" iz njega, jer je u svom izlaganju miješao nesmiljenu poslovnu razložnost, dakako onu na njegov način, s izljevima raznježenosti. Tako je nastavio:- Zato sam svoje zlato i srebro, koje sam tijekom godina stekao na sve moguće načine, uložio u ovu krčmu. Jer, kako rekoh, nema primamljivijeg i korisnijeg posla od ovog. Krčma je sada moja, ali trenutačno je vodi njen raniji vlasnik uz pomoć ove vještice Merit. Dobit dijelimo dok se pod stare dane ne povučem ovamo i smirim. O tome smo sklopili utanačenje, te na njega prisegnuli svim bogovima Egipta. Pretpostavljam da me neće varati više nego je to razumno, jer on je pobožan čovjek i odlazi u hram za sve svečanosti, pokloniti se bogovima i prinijeti žrtvu. Premda mislim kako on to čini djelimice i zato jer nekoliko svećenika zalazi ovamo. Ipak, ne sumnjam u njegovu pobožnost. Ona nije ništa više od onog što čovjeku dolikuje, a mudar čovjek će uvijek spajati svoje poslovne i duhovne poteze, osim, osim... Ah, zaboravio sam što sam mislio i što htjedoh reći. Jer, ovo je dan velike radosti za mene! A ponajviše me veseli što se ti nisi na sve ovo uvrijedio, te me još uvijek smatraš svojim slugom, unatoč tome što sam sada vlasnik jedne krčme. A to je zvanje koje svi baš i ne smatraju uglednim...Poslije tih riječi Kaptah se sav zbunio i briznuo u plač. Položio je glavu u moje krilo i u velikom ganuću zagrlio mi koljena. Uhvatio sam ga za ramena, utisnuo ga natrag na njegovo sjedište, te mu rekao:- Uistinu mislim, nisi mogao naći zvanje koje bi ti bilo podesnije ili bi te bolje osiguralo za stare dane. Jedno ipak ne razumijem... Ako dosadašnji vlasnik zna koliko je ova krčma unosan posao, a poznaje i tajnu spravljanja napitka "krokodilov rep", zašto je pristao na prodaju i nije krčmu zadržao?

225

Kaptah je ovo moje pitanje popratio prijekornim pogledom svog jedinog oka, te rekao:- Zar nisam tisuću puta rekao kako posjeduješ jedinstvenu i veličajnu nadarenost da mi svojim razumom i mudrošću, što je gorča od pelina, zatruješ i ogadiš svu radost? Nije li... O/I1dostatno ako kažem, da smo od djetinjstva bili prijatelji i voljeli se poput braće, te želimo sada podijeliti svoju sreću i dobru kob! -Tu je malo zastao, osmotrivši me ispod oka. - Dobro, dobro! Vidim iz tvog pogleda, takvo te objašnjenje ne zadovoljava... Priznajem, i u ovom se poslu krije šakal. Šire se glasine kako će uskoro doći do velikih nemira kada se Amon i nov faraonov bog zakače zbog moći i vlasti. Kao što znaš, krčme u takvim okolnostima prve ispaštaju. Neljudi provaljuju u njih, razbijaju, krčmara izbičuju i bace u rijeku, a vrčeve prevrnu, namještaj satru u komade, te u najgorem slučaju, nakon što sve poloču, krčmu i zapale. To se dogodi osobito u onom slučaju, ako je krčmar poklonik pogrešne strane. Ovaj je čovjek na strani Amona i to svatko zna. Zato u sadašnjim prilikama teško može promijeniti stranu. A kad je dočuo za prodaju zemljišta, posumnjao je u svog boga. Ja sam, dakako, raspirivao te sumnje. Doduše, čovjek koji se boji nepoznate budućnosti zato jer ne zna što ona nosi, zapravo nije razuman, jer se isto tako može pokliznuti i na kori voća, može mu pasti opeka na glavu ili ga pregaziti volovska zaprega... A zar ima smisla bojati se takvih nepoznanica? Nisam zaboravio, a nemoj ni ti, gospodaru... Mi imamo skarabeja! Uvjeren sam kako nam može podariti malo zaštite i za krčmu "Pri krokodilovu repu", iako je jamačno zauzet i ima dovoljno posla čuvanjem svih tvojih raznih dobara i probitaka.Zamislio sam se neko vrijeme, te konačno odgovorih:- Bilo kako bilo, Kaptah, moram priznati... U jednom si danu mnogo toga postigao i napravio velik posao.Kaptah je, meñutim, otklonio moju pohvalu, te se stao braniti i odgovorio mi:- Zaboravljaš, gospodaru, brod smo napustili još jučer. No, uistinu, pod mojim nogama nije ostalo trave. Ipak, moram ti priznati, ma koliko ti to izgledalo nevjerojatnim, jezik mi je umoran jer se zapliće od jednog jedinog "krokodilova repa"...Potom smo ustali, te se pozdravili s krčmarom. Merit je pošla s nama do vrata, a srebrni kolutovi zveckali su na člancima njenih ruku i nogu.U tami sam joj stavio ruku na bokove i oćutio njenu blizinu. No odlučno je odmaknula moju ruku i odgurnula je, te rekla:- Tvoj bi mi dodir mogao biti ugodan, ali ga ne dopuštam jer to "krokodilov rep" zbori kroz tvoje ruke...Iznenañeno sam podigao ruke i promotrio ih. Doista su mi jako nalikovale na stopala krokodila... Pošli smo zatim najkraćim putem kući, prostrli svoje ležaljke, pa smo te noći spavali vrlo duboko.Tako je započeo moj život u kući koja je ranije bila vlasništvom bakroljevača, u sirotinjskoj četvrti Tebe. Točno kako je Kaptah predvidio, imao sam mnoštvo bolesnika... Ali trošio sam više nego li je od posla pritjecalo. Trebali su mi brojni skupi lijekovi, a nije bilo ni smisla liječiti izgladnjele, ako si nisu mogli kupiti dovoljno krupice i masti da vrate snagu. Pokloni koje sam dobivao, bili su od male vrijednosti, ali ga me radovali... Još me je više

226

radovalo kada sam saznao da su siromašni počeli blagosiljati moje ime. Svake se večeri nebo povrh Tebe žarilo od svjetala središta grada. Bio sam umoran od dnevnoga posla, a i po noći moje su misli bile s patnjama mojih pacijenata. Mislio sam mnogo i o Atonu, faraonovom bogu.Kaptah je našao neku staru ženu, za voñenje našeg kućanstva. Nije me smetala, a lice joj je pokazivalo kako su joj dosadili i život i muškarci. Kuhala je dobro i bila je tiha. I nikad nije stajala na trijemu, rugajući se siromašnima zbog njihova zadaha niti bi ih tjerala od mene otresitim riječima. Brzo sam se privikao na nju, a nikad mi se nije našla na putu. Bila je sjena, a ja je nisam zamjećivao. Zvala se Muti.Tako je mjesec slijedio za mjesecom i vrijeme je protjecalo. Nemir u Tebi je sve više rastao, a o Horemhebovom se povratku nije ništa moglo dočuti. Sunce je spržilo vrtove u žutilo, a najžarkiji dio ljeta bio je pred nama. Ponekad sam, žudjeći za promjenom, odlazio s Kaptahom u krčmu " Pri krokodilovu repu". Tamo sam se šalio s Merit i gledao je u oči... Ali se ona držala podalje od mene i zadvala mome srcu boli...Nikad više nisam okusio pakleno piće po kojem je krčma dobila ime. U vruće ljetne dane zadovoljavao sam se hladnim pivom, koje nije opijalo već osvježavalo. Od njegasam izmeñu prohladnih zidova krčme postajao veseo. Prisluškivao sam razgovore ostalih gostiju i uskoro zamijetio kako tu nema mjesta za svakog, niti se svakom namjerniku iznosi pehar s pićem. Gosti su bili birani i odabirani... Pa iako su neki od njih možda živjeli od pljačke grobova ili iznuñivanja, stupivši u krčmu zaboravili bi svoj posao i vladali se pristojno. Povjerovao sam Kaptahovu tumačenju kako se u toj kući sastaju samo ljudi koji jedni od drugih imaju nekakav probitak. Jedino od mene nitko nije imao baš nikakvoga probitka, a bio sam i tuñinac... Ipak su me trpjeli i nisu me se bojali, jer sam bio Kaptahov prijatelj^Tamo sam doista čuo svega i svašta. Čuo sam kako faraona proklinju, ali ga i veličaju. A njegov novi bog bio je najčešće predmetom izrugivanja. Jedne je večeri u krčmu svratio trgovac mirisima, poderane odjeće i kose posute pepelom.Došao je utopiti tugu u jednom "krokodilovu repu", vičući:- Neka taj lažni faraon bude proklet do vječnosti! Taj kopilan, taj nasilnik, taj lažni nasljednik! Nitko ga više ne može obuzdati niti urazumiti. Djeluje rukovoñen tek svojim vlastitim hirovima, na uštrb mome svetome poslu. Ranije sam najbolje zarañivao na robi koju sam pribavljao iz zemlje Punt. A putovanje po Istočnome moru nije uopće bilo pogibeljno. Svakoga su ljeta opremani i pripravljani brodovi na trgovačke pohode, pa bi se tijekom sljedeće godine od deset brodova vratila najmanje dva, ne kasneći više od jedne mjerice vodnoga sata. Tako sam mogao uvijek točno izračunati svoj ulog i prihode. Ali sada! Je li itko ikada čuo za veću ludoriju? Upravo kad su se brodovi uobičajeno pripravljali za odlazak, sam se faraon osobno pojavio u luci i zatražio smotru! Seta mi, zašto mora njuškati posvuda poput hijene? Zar nema u tu svrhu pisare i savjetnike, koji moraju provjeravati odvija li se sve prema zakonu i dobrim običajima, kao što je oduvijek bilo? Ta zato su oni tu! Ovako je faraon mogao vidjeti i čuti mornare kako jadikuju na brodovima i njihove žene s djecom kako plaču na obali, grebući si lica oštrim

227

kamenjem, onako kako to traže dobri običaji i pristojnost, kada netko bližnji kreće na put. Istini za volju, mnogi odlaze na more, a malobrojni se vraćaju. Ali, to je svima poznato! Sve seto samo po sebi razumije, kada brodovi odlaze za zemlju Punt. Tako je bilo od uvijek, još od dana velike kraljice. A sada je, vjerovali ili ne, taj boležljiv i mušičav mladac, taj prokleti faraon, zabranio isplovljavanje i zapovijedio kako brodovi više ne smiju polaziti za Punt! Amone, spasi nas! Svaki pošten trgovac zna što to znači. To donosi nevolje i propast mnogima, siromaštvo i glad za žene i djecu mornara. Sigurno jest, nitko nije u Setovo ime poslan na more, ako svojim djelima ili nečim drugim nije zaslužio takvu kob. I samo suci, ravnajući se prema zakonu, mogu nekoga osuditi na službu na moru. Ne dogaña se ni često, da netko bude nepravedno osuñen i poslan na more. Tako nešto zgodi se samo u najrodnijim godinama, kad je manje zločina. A pod vlašću novog faraona, ljudi se više ne boje bogova, pa žive kao da je svaki dan posljednji... Broj nedjela i zločina se strašno povećao. Pomislite samo, na dalje, koliko je bogatstvo uloženo u brodove, trgovačka skladišta, u stakleno biserje i glineno posuñe! Pomislite i na egipatske predstavnike, koji sada moraju skapavati za uvijek napušteni u slamnatim kolibama zemlje Punt, napušteni od bogova! Pri pomisli na njih i njihovu djecu, odmah mi prokrvari srce, jer su mnogi od njih tamo utemeljili nove obitelji i izrodili djecu, premda druge rase i boje.Trgovac mirisima se malo primirio tek kad je na dlan dobio treći "krokodilov rep". Tada se i ispričao, zamolivši za oprost, ako je u svome jadu i ogorčenju izrekao nešto omalovažavajuće ili čak pogrdno o faraonu.- Ipak vjerujem kako će kraljica Taja - dodao je - koja je mudra i razborita žena, bolje ravnati postupcima svoga sina. Vjerovao sam kako je i svećenik Eie razuman čovjek. Ali, oni svi imaju isti cilj, prevladati i srušiti Amona, pa puštaju faraonu slobodne uzde u njegovoj suludosti. Jadan Amon! Muškarac se obično pribere i urazumi nakon što razbije vrč sa ženom i oženi se, ali ta Nefertiti, njegova kraljevska družica, misli samo na odjeću i svoju nedoličnu nošnju. Vjerovali ili ne, žene na dvoru si sada malahitom liče zelene krugove oko očiju, te kruže okolo u haljama koje su niže pupka rastvorene, a takve se pojavljuju i u vidokrugu muškaraca.To kazivanje je probudilo Kaptahovu ljubopitljivost, pa se uključio u razgovor:- Takvu nošnju nisam imao prilike vidjeti nigdje... Pa ni u stranim zemljama gdje sam zapazio mnogo neobičnosti, posebice glede ženskoga odijevanja. Želiš li reći, kako žene, uključujući kraljicu, sada stupaju uokolo s otkrivenim stidnim mjestima?Trgovac mirisima se naljutio i uzvratio:- Pristojan sam i doličan čovjek, a imam ženu i djecu. Zato nisam očima smjerio niže od pupka, a ni tebi na savjetujem počiniti nešto tako nedolično.- Nedolična i bestidna su tvoja usta - umiješala se, meñutim, očito razljućena Merit. - A ne ta nova ljetna nošnja, koja je predivno svježa i u punoj mjeri časti žensku ljepotu! Dakako, uz pretpostavku da dotičnica ima lijepo oblikovan trbuh i pupak, kojeg nije izobličila nevična primalja. A mogao si mirne duše svojim pogledom usmjeriti i niže. Jer, ispod rastvorene odjeće, uzana je

228

pregača od najboljega i najlagnijeg platna, lepršavog poput ljubavnoga daha, koja ne može pozlijediti ni najčednije oko. Dakako, ako si je žena koja nosi takvu odjeću, a svaka će pristojna to nedvojbeno učiniti, prethodno iščupala dlake...Trgovac mirisima bi joj rado odgovorio, ali treći "krokodilov rep" bijaše jačim od njegova jezika. Zato je tek položio glavu meñu svoje dlanove i gorko zaplakao zbog novoga načina odijevanja dvorskih žena, a i zbog kobi Egipćana napuštenih u zemlji Punt.Umjesto njega, u razgovor se umiješao stari Amonov svećenik, čije su se debelo lice i obrijana glava sjali od ulja. Raspaljen "krokodilovim repom", tresnuo je šakom po stolu i povikao:- To je ipak previše! Ne mislim pritom na novu žensku odjeću, jer Amon dopušta svaku vrstu i način odijevanja, pretpostavljajući kako ljudi u svete dane nose bjelinu. A što se tiče okrugloga ženskog trbuščića i pupka, ta to svatko rado promatra! No u svakom je slučaju previše, ako faraon na tako bezobziran način priječi svaki dovoz mio-mirisnoga drveta iz zemlje Punt, pod izlikom sažaljenja nad sudbinom mornara! Amon se privikao slatkim miomirisima, a u buduće ćemo morati paliti uz svoje žrtve balegu? Ovo je sramotna bruka i namjerno izazivanje! Ne bih se ni najmanje začudio, ako bi poslije svega pošten čovjek pljunuo u lice onima koji na svojim haljama nose izvezen znakkriža, znak onoga prokletoga boga, čijim imenom neću prljati svoja sveta usta. Platio bih doista mnogo "krokodilovih repova" onome koji bi noćas otišao u poznat vam hram i tamo se obilato olakšao, prazneći svoja crijeva. Platio bih piće, premda se ne radi o osobito teškom pothvatu, budući je taj nov hram otvoren i bez zaštitnih zidina, pa vjerujem, spretan i umješan čovjek bi bez poteškoća zavarao čuvare i ostavio im svoj znamen... Što više, učinio bih to i ja osobno, kad se to ne bi istodobno kosilo s mojim dostojanstvom... A i Amonov bi ugled trpio zbog toga.Izazivački se ogledavao, dok mu nije pristupio neki čovjek, lica izjedenoga od gube. Kratko su šaptali, svećenik je naručio dva "krokodilova repa", a gubavi čovjek podigao je glas i rekao:- Uistinu, ja ću to učiniti! Ne zbog zlata, koje mi obećavaš, nego zbog svoje vlastite duše. Jer, premda sam u životu mnogo griješio, te se ne bih ustručavao prerezati čovjeku vrat od uha do uha, ipak još vjerujem u ono čemu me je učila moja mati. Amon je moj bog, pa činim to u želji za stjecanjem njegove milosti još prije moje smrti. Naime, kad god me zaboli želudac, prisjeti me to na sva mračna djela koja sam počinio.- Doistal - otpovrnuo je svećenik, pijan kao i njegov sugovornik. -Tvoje će djelo biti hvale vrijedno i zaslužno... Zbog njega će ti mnogo toga biti oprošteno! Znaj, isto tako, budeš li zbog Amona izvrgnut bilo kakvoj pogibelji, otići ćeš izravno u Zapadnu Zemlju. Pa čak i onda ako ti tijelo istrune na zidinama. Isto se dogaña i s ljudima, koji se u Amonovoj službi utope u moru, na plovidbi u daleke krajeve iz kojih mu donose skupocjeno drvo i mirise. I oni, takoñer, izravno idu u Zapadnu Zemlju, te ne moraju prije toga gacati po barama i močvarama Carstva Mrtvih. A to što im faraon ne dopušta da se utope zbog Amona, običan je zločin i svetogrñe.Ponovno je punom snagom tresnuo šakom o stol, te se izazovno obratio svim gostima u krčmi, vičući iz petnih žila:- Kao svećenik četvrtoga stupnja kažem vam i obećavam, svako djelo

229

počinjeno zbog Amona i za njega, bit će oprošteno! Čak i ako se radi o otimačini, zlostavljanju, ubojstvu ili silovanju. Jer, Amon svojim pogledom prodire u najtamnije dubine ljudskoga srca, on vidi sve, a ljudima sudi njihovadjela prema namjerama srca. Idite! Uzmite oružje pod svoje plastove i...Njegovo je urlanje bilo naglo prekinuto! Naime, krčmar mu je mirno prišao, te ga tako ošinuo kožnatim bičem po glavi, da se odmah svalio na tlo... A riječ mu je zapela u grlu. Svi u krčmi su se na to trgnuli, a od gube izjedeni čovjek čak je trgnuo nož iza pojasa. No, krčmar se nije ni najmanje uzbuñivao. Tek je mirno rekao:- Učinio sam to zbog Amona i zato mi je u naprijed oprošteno. I sam svećenik će, nakon što se probudi, priznati kako sam u pravu. Jer, premda je u ime Amona zborio istinu, iz njega je naizmjence govorio i "krokodilov rep". Zato je vikao preglasno, a u ovoj sam kući ja jedini koji može i smije vikati i divljati. Uvjeren sam kako ćete svi vi, koji ste pri zdravom razumu, shvatiti i odobriti ono što time mislim...Na to su se svi složili i priznali kako krčmar ima pravo. Gubavac se pak na sve načine trudio prizvati svećenika svijesti. A neki su se gosti na brzinu izgubili...Uskoro smo pošli i Kaptah i ja. Na vratima, opraštaući se, rekoh Merit:- Poznato ti je kako sam usamljen... A tvoje su mi oči rekle, i ti si. Pomno sam razmislio o onome što si mi nekom prigodom rekla, te sad i sam vjerujem kako protokom vremena laž, osamljenoj osobi čije je proljeće prošlo, može postati slaña i draža od istine. Zato želim da odjeneš onakvu novu ljetnu halju, o kojoj je bila riječ, jer si uistinu skladno grañena i noge su ti duge. Mislim takoñer, nećeš se morati stidjeti svoga trbuha šetajući sa mnom duž Ceste ovnova.Ovaj put nije uklonila moju ruku sa svojih bedara... Čak ju je nježno stisnula i rekla:- Možda ću postupiti, kako predlažeš.Njeno me obećanje, meñutim, nije razdragalo... Kada sam istupio u večernju vrućinu luke, prije bi se moglo reći, bio sam sjetan... Negdje iz daljine, s rijeke, dopirali su zvuči dvoredne svirale.Bilo je to u predvečerje dana povratka Horemheba u Tebu. Stigao je u pratnji naoružanih četa. Ali, kako bih ispričao o svemu što se dalje zbivalo, moram ipak započeti novu knjigu. Sada želim navesti tek jedan podatak vezan zamoj stručan rad. Naime, dvaput mi se pružila prigoda za otvaranje lubanje. Jedan je bolesnik bio moćan čovjek, a drugi neka sirota žena, koja si je umišljala kako je velika kraljica Hatšepsut. Skromno ističem, oboje se nakon zahvata oporavilo i bili su potpuno izliječeni. To me je kao potvrda moje vještine uistinu radovalo, premda mi je radost pomalo zagorčavala pomisao kako je stara žena možda ipak bila sretnija zamišljajući sebe kraljicom, nego nakon ozdravljenja, kad joj se razum vratio...Pivari pripravljaju svoj napitakMladić se klanja ocu i majciŽeteoci na poslu i pisar koji bilježi prinose1 /IO_ i

230

KNJIGA XNebeski Grad1Vrativši se iz zemlje Kuš, Horemheb je zatekao ljeto na njegovu vrhuncu. Nastupili su baš oni. najtopliji ljetni dani. Lastavice su već davno iščezle, zakopavši se u riječni mulj. Voda u jezerima i ribnjacima uokolo grada osjetno se spustila i usmrdjela, a skakavci i druga gamad napadali su usjeve. No u Tebi su raskošni vrtovi bogatih još uvijek nudili prohladnu i zelenu svježinu, a na obje strane Ceste ovnova prostirao se cvatući pokrivač svih duginih boja... Samo je siromašnima u Tebi manjkalo vode. A i hrana im je bila zagañena prašinom koja je padala posvuda, poput neke paučinaste mreže, prekrivajući lišće akacija i sikomora u gradskoj četvrti siromašnih. Južnije, na udaljenijoj obali, faraonova se Zlatna Kuća uzdizala i žarila jarkim crvenilom, kroz mutnu sparinu, okružena svojim zidinama i vrtovima, poput modroga magličastog sna. I premda je nastupilo naj-vrelije razdoblje godine, faraon se nije povukao u svoje ljetne palače u Donjem Kraljevstvu, već je ostao u Tebi. Iz toga su svi zaključili kako će se zbiti nešto značajno. I kao što se nebo smrkava uoči pješčane oluje, tako su i srca puka bila zasjenjena stravom.Nitko se nije začudio smotrivši ratnike kako u suton, stupajući južnim prilazima gradu, ulaze u Tebu. Štitovi su im bili prašnjavi, bakreni vršci kopalja sjali su na zalazećem suncu, a u rukama su im bili napeti lukovi. Bile su to čete sastavljene od crnaca. Stupajući ulicama grada u čudu su zurili oko sebe. Pritom su im se bjeloočnice svjetlucale na oznojenim licima. Slijedili su svoje pogansko znakovlje i otišli u prazne vojarne, gdje su uskoro planule kuhinjske vatre, te su grijani kamenovi koje se smješta u velike zemljane kotlove. U meñuvremenu su pristigli i ratni brodovi,te su pristajali duž gatova. Uskoro su iz njih iskrcana bojna kola i perjanicama okićeni konji časnika. Ni medu tim četama nije bilo Egipćana... Bile su sastavljene pretežito od Nubijaca s juga i Sardanaca iz sjeverozapadnih pustinja. Zaposjeli su grad, stražarske vatre zapalili na uglovima ulica, a i rijeka je zatvorena. Tijekom dana je, postupno, zamro svaki posao i rad u radionicama i mlinovima, u poslovnicama i trgovinama. Trgovci su unijeli svoju robu s ulica u kuće i zakračunali kapke i rebrenice. Vlasnici krčmi i kuća naslada pohitješe uposliti krupne i krepke momke s batinama, radi čuvanja i zaštite kuća. Ljudi su se odjenuli u bijelo i iz svih su se dijelova grada, kako onih siromašnih tako i bogatih, poput rijeke stali slijevati prema velikom Amonovom hramu... Uskoro su se dvorišta hrama prepunila pa su mnogi ostali izvan zidina.U meñuvremenu su se proširile nove glasine... Atonov je hram tijekom noći opoganjen i oskvrnjen. Na žrtvenik je bačeno raspadajuće pasje truplo, a čuvar je nañen grla prerezanog od uha do uha... Dočuvši to, ljudi su postrance izmjenjivali ustrašene poglede. A mnogi se nisu mogli suzdržati, te su potajice i zlurado u sebi klicali.- Očisti svoj pribor, gospodaru - savjetovao mi je Kaptah ozbiljno. - Pretpostavljam, još prije pada sumraka imat ćeš mnogo posla. Ako se ne varam, bit će prigoda i za otvaranje lubanja...Ipak, prevario se... Do večeri se nije zbilo ništa vrijedno spomena. Nekolicina pijanih Nubijaca provalila je u trgovine i silovali su nekoliko žena. Ophodnje su ih uhitile, te su bili izbičevani pred

231

očima ljudi. Ali, to nije donijelo nimalo utjehe ni opljačkanim trgovcima niti silovanim ženama...Dočuvši da se Horemheb nalazi na svom zapovjedničkom brodu, pošao sam u luku. Ali sam bio u naprijed pomiren s mišlju, bit će vrlo teško probiti se do njega i porazgovarati s njim. Stražar me je nezainteresirano i nehajno saslušao, te otišao izvijestiti o mom dolasku. Potom se vratio i, na moje veliko iznenañenje, pozvao me u kapetanove odaje. Tako sam prvi puta stupio na bojni brod, pa sam se ogledavao uokolo s velikom ljubopitljivošću. Plovilo se, meñutim, od običnoga razlikovalo samo po tome što je bilo opremljeno oružjem, a i posada je bila brojnija. Pramac broda bio je pozlaćen, a jedra šarena, ali takvi si bili i trgovački brodovi...Tako sam ponovno susreo Horemheba. Učinio mi se višim i uzvišenijim nego ranije. Ramena su mu bila široka, a mišice ruku snažne i moćne. No na licu su mu se usjekle duboke bore, a oči mu bijahu podlivene krvlju i umorne... Duboko sam se naklonio pred njim i ispružio ruke u visini koljena.Ali se on gorko nasmijao i rekao:- Pogledaj! Ta to je Sinuhe, Sin Divljega Osla! Uistinu stižeš u sretan tren!Nije me zagrlio, ne htijući izgubiti na ugledu i dostojanstvu pred nazočnima. Okrenuo se debelom, omalenom časniku izbuljenih očiju, koji je stajao pokraj njega. Taj je dahtao i stenjao od vrućine. Horemheb mu je uručio svoj zapovjednički zlatan bič i rekao:- Evo ti ga!... Pa preuzmi dužnost! - Skinuo je i svoj zlatom izvezen ovratnik, te ga stavio usoptalom debeljku oko vrata i dodao: - Preuzmi zapovjedništvo! Pa neka krv naroda poteče po tvojim prljavim rukama! - Zatim se naglo okrenuo k meni i rekao:- Sinuhe, prijatelju moj, sad sam slobodan poći s tobom kamo god želiš. A nadam se pritom da imaš u svojoj kući prekobrojnu prostirku, gdje bih mogao ispružiti kosti. Jer, Seta mi i svih vragova, smrtno sam umoran od raspravljanja s luñacima i budalama!Tada je položio svoje ruke na ramena malenoga časnika, koji je bio za glavu niži od njega, te rekao:- Dobro ga pogledaj, prijatelju Sinuhe... A ono što vidiš, dobro utisni u svoje pamćenje. Jer, ovo je čovjek u čijim rukama ovih dana leži kob Tebe. A možda i kob cijeloga Egipta. Faraon ga je postavio na moje mjesto, jer sam javno rekao da je faraon lud. A nakon što si ga osmotrio, možeš lako naslutiti, faraon će me uskoro opet zatrebati! -Na to se započeo smijati na dugo i na široko, udarajući se rukama po koljenima. Ali u njegovu smijehu nije bilo radosti. Smijao se na način koji mi je utjerivao strah u kosti. Omalen časnik gledao ga je krotko i ponizno. Oči su mu bile izbuljene od vrućine, a znoj mu je tekao niz lice i vrat i po debelim prsima.- Ne ljuti se na mene, Horemheb - rekao je tankim, visokim glasom. - Ta ti znaš, nisam čeznuo za tvojim zapovjedničkim bičem. Više mi je stalo do mojih mačaka i miramojega vrta nego do ratne buke... Ali tko sam ja, da bih se smio usprotiviti faraonovoj zapovijedi? Osim toga, on je objavio kako neće biti rata, a lažni će bog pasti bez prolijevanja krvi!- On objavljuje ono što je tek njegova želja - odvratio mu je Horemheb. - Srce mu je brže od razuma, kao što ptica prestiže puža.

232

Zato njegove riječi nemaju snage ni težine... Ti moraš misliti svojom glavom i svojom pameću, a krv prolijevati samo umjereno i promišljeno. Ali, ako treba, moraš prolijevati i krv Egipćana... Tako mi sokola, svojom ću te rukom izbičevati, ostaviš li razum u kavezima sa svojim čistokrvnim mačkama koje se diče rodoslovljem. Jer, koliko sam čuo, u vrijeme prethodnoga faraona bio si ugledan ratnik. To je, nesumnjivo, bilo razlogom što ti je faraon povjerio ovu neugodnu zadaću.Snažno je pljesnuo novoga zapovjednika po leñima, te se mališ zagrcnuo i skoro zadušio. Tako mu je ono što je zaustio, jednostavno zapelo u grlu. Horemheb se u dva skoka vinuo na palubu. Vojnici su se ukrutili i pozdravili ga uzdignutim kopljima. Mahnuo im je rukom, te uzviknuo:- Zbogom, vi propalice! Pokoravajte se od sada ovom malenome mačiću s rodoslovljem, koji sada nosi bič zapovjednika! Pokoravajte mu se kao djetetu, te pripazite na njega kako ne bi pao iz bojnih kola ili se ozlijedio svojim vlastitim nožem...Vojnici su se smijali i slavili ga, ali se on razljutio i zaprijetio im šakom, govoreći:- Zapravo vam ne dovikujem "Zbogom!". Ponovno ćemo se sresti, a bit će to uskoro... U očima vam vidim što smjerate. Zato vam kažem: pripazite kako se vladate i upamtite moje riječi. Inače ću vam po povratku ustaviti leña u trakama!Upitao me gdje stanujem i rekao to časniku ophodnje. Istodobno mu je zabranio slanje prtljage mojoj kući, jer je bio uvjeren kako je na brodu sigurnija. Tada je, konačno, kao u starim danima, prebacio ruku oko moga vrata i uzdahnuo:- Uistinu, Sinuhe, ako postoji itko na ovome svijetu, tko noćas zaslužuje poštenu pijanku... Onda sam to ja!Sjetio sam se krčme "Pri krokodilovu repu" i ispripovije-dio mu o njoj. Toliko se zanimao za Kaptahovo ulaganje,'1Kpa se odvažih zamoliti neka pred nju postavi posebnu stražu. Odmah je izdao potrebne zapovijedi časniku ophodnje. Taj je poslušao kao da Horemhebovu ruku još uvijek resi bič zapovjednika. Časnik je obećao u tu svrhu izabrati nekoliko pouzdanih starijih ljudi iz svoje postrojbe. Tako sam mogao Kaptahu učiniti uslugu, a da me to ništa ne stoji...Već sam tada znao kako u krčmi "Pri krokodilovome repu" postoji izvjestan broj malih, tajnih sobica. U njima su pljačkaši grobova i nakupci ukradene robe, kao i drugi čudnovati svati, običavali sreñivati svoje račune. Ponekad su se u tim sobicama i ugledne gospoñe sastajale s mišićavim, snažnim nosačima iz luke. Poveo sam Horemheba u jednu takvu sobu. Merit mu je u školjci donijela "krokodilov rep". Ispio je na dušak, zakašljao se malo i rekao: "O-ho-ho!" Odmah je zatražio još jedan... A kad je Merit otišla po novi napitak, reče kako je ona lijepa žena. Upitao me potom i ima li što medu nama. Uvjeravao sam ga kako nema ništa... Ipak, bilo mi je drago što si Merit još nije pribavila nove, sprijeda rastvorene halje, te joj je skriven trbuh. No Horemheb nije poduzeo ništa više. Duboko joj se zahvalio, uzeo kupu s dlana i oprezno kušao piće.- Sinuhe, sutra će krv teći ulicama Tebe - rekao mi je, uz dubok uzdah. - A ja ne mogu učiniti ništa kako bih to spriječio. Faraon mi je prijatelj, volim ga unatoč njegovom ludilu. Nekoć sam ga pokrio

233

svojim plastom. Bilo je to onda kad je sokol povezao naše kobi. Možda ga volim baš zbog njegova ludila, ali ne želim biti uvučen u ovaj sukob. Moram misliti o vlastitoj budućnosti, pa ne želim navući mržnju naroda. O, Sinuhe, prijatelju moj! Mnogo je vode proteklo Nilom, mnogo je poplava došlo i prošlo, od dana našeg zadnjeg susreta u onoj smrdljivoj Siriji. Upravo sam stigao iz zemlje Kuš... Tamo sam po nalogu faraona raspustio posade i doveo crnačke čete natrag u Tebu. Time je jug države sada nebranjen. Nastavi li se to tako, samo je pitanje vremena kada će izbiti nemiri u Siriji. Možda ga to dovede pameti. A u meñuvremenu, država je osiromašila. Od njegove krunidbe broj je radnika u rudnicima spao na nekolicinu, a rudnici ne odbacuju nikakav prihod. Stegu se ljenjivcima više ne smije utjerivati batinom... Umjesto toga smanjuju im obroke. Moje srce uistinu drhti za faraonovu budućnost i dobro! A i za cijeli Egipat... Kao i za dobronjegova boga! Premda o bogovima, budući da sam ratnik, ne znam ništa. Kažem samo kako će mnogo njih, čak vrlo mnogo, izginuti zbog tog boga. To je ludost, jer bogovi jamačno postoje kako bi održavali ljude mirnima, a ne radi svaña i sukoba.Zastao je na kratko, razmišljajući, te nastavio:- Sutra će Amon biti svrgnut, a ja zasigurno neću biti jedini koji će žaliti za njim. Ta postao je previše moćan da bi dijelio Egipat s faraonom. Zato je državnički mudro od faraona što ga obara, jer mu poslije toga može oduzeti njegovo golemo bogatstvo, što nam može donijeti spas. Bude li mudar, privući će na svoju stranu i sve druge bogove, jer su svećenici drugih bogova do sada bili u sjeni Amona i zbog toga su mu silno zavidjeli. Mogao bi zavladati njima i ako podijeli Egipat mnogim malim bogovima. Ali, ni njegovoga Atona svećenici ostalih bogova ne ljube... A svećenici su ti koji vladaju srcima naroda. Zbog toga nam predstoji propast...- Ali - rekoh ja - Amon je bog kojeg treba mrziti, a njegovi su svećenici predugo držali narod u tami, gušeći svaku životnu i novu namisao. Zato je i došlo do toga te se nitko ne usuñuje reći i jednu riječ, bez Amonova odobrenja i blagoslova. Suprotno tome, Aton nudi svjetlo i život u slobodi, život bez straha i bojazni. A to je veličajna stvar, prijatelju Horemhebe!- Nije mi jasno što podrazumijevaš pod strahom - rekao je zamišljeno. - Narodom se može upravljati samo i jedino uz pomoć straha. A ako se bogovi za to pobrinu, kruna ne treba oružja da bi to podržavala. U tom je pogledu Amon dobro ispunio zadaću. I da se zadovoljio stečenim, te ostao faraonovim slugom, u potpunosti bi i dalje zasluživao svoj položaj. Jer, kako rekoh, ni jednom se državom, ni jednim narodom, ne može vladati bez uporabe straha. A to se neće moći ni u budućnosti! Nikada! Pazi, kažem nikada! Eto, zato je Aton, sa svojom blagošću i svojim križem ljubavi, izuzetno opasan bog!- On je veći bog, nego što ti vjeruješ - rekoh tiho, ne shvaćajući ni sam zašto sam to izustio. - Možda je on u tebi, bez tvoga znanja. A možda i u meni! Kad bi ga ljudi razumjeli, mogao bi ih sve spasiti od straha i tame. Vjerojatnije je, ipak, mnogi će morati umrijeti zbog njega, kaoICCšto kažeš. Jer, te stvari koje su vječne, mogu se nametnuti glavnini pučanstva jedino silom...

234

Horemheb me osmotrio nestrpljivo, onako kao što se gleda dijete koje guguče i brblja gluposti. Ali, nakon što se okrijepio "krokodilovim repom", ponovno mu se vratilo dobro raspoloženje i rekao je:- No, dobro! Slažemo sa barem u jednom: došao je tren za rušenje Amona. Pa ako se to već moralo zbiti, trebalo je to izvesti iznenadno, noću i potajice, te u cijeloj zemlji istodobno. Svećenike najvišega stupnja trebalo je smjesta pogubiti, a ostale poslati u rudnike i kamenolome. Ali faraon, suprotno tome, u svojoj ludusti želi to sve provesti otvoreno i javno, sa znanjem naroda i u svjetlosti svoga boga. Jer, Sunčev kotur njegov je bog! A to i nije neko novo učenje, medu nama budi rečeno. Takav nauk je mjesečarenje i odnijet će mnogo krvi. Ne bih nikako pristao na ovakvu provedbu toga nauma, no nije mi u naprijed najavio svoje nakane... Tako mi Seta i svih vragova, da sam o tome znao, pripremio bih sve dobro i svrgnuo Amona toliko hitro da bi i sam teško shvatio što se zbiva. Sada svaki ulični dječak zna o toj zamisli. Svećenici bune narod u dvorištima hrama, muževi lome grane u svojim vrtovima i kane ih uporabiti kao koplja, a žene odlaze put hrama sa svojim prakljačama, skrivenima pod odjećom. Tako mi sokola, zaplakao bih pri pomisli na svu faraonovu ludost...Oborio je glav\i na ruke i prolio suze zbog iskušenja koja su se nadvila nad Tebom. Merit mu je prinijela i treći "krokodilov rep". Pritom je toliko zadivljeno gledala njegova široka leña i napete mišice, te sam joj oštro naložio neka ode i ostavi nas na samu. Pokušavao sam izvijestiti Horemheba o onome što sam zapazio u Babilonu, u zemlji Hatti i na Kreti. Ipak sam odustao, zapazivši kako ga je "krokodil" svojim repom već pograbio za glavu, te je duboko usnuo, s glavom zaronjenom u ruke. Te je noći počivao u mom naručju, a ja sam bdjeo nad njegovim snom. Istodobno sam cijelu noć osluškivao bučenje stražara u krčmi. Naime, Kaptah i krčmar smatrali su svojom obvezom zabavljati vojnike, kako bi pripravnije branili kuću kad izbiju nemiri. Galama i buka nisu zbog toga prestajali cijelu noć. U krčmu su dovukli čak i slijepe pjevače, te plesačice, što jepo svemu sudeći zabavljalo vojnike. Ali ja nisam bio veseo, misleći na to kako se u svakoj kući u Tebi bruse noževi i oštre srpovi, a kuhinjski tučkovi okivaju bakrom. Mislio sam i na to, kako je samo nekolicina te noći u gradu spavala. Faraon jamačno nije bio medu tima. Ipak, Horemheb je, kao roñeni ratnik, spavao duboko i čvrsto.Cijele je noći mnoštvo bdjelo ispred Amonova hrama. Siromasi su polijegali na svježe tratine cvjetnih vrtova, dok su svećenici neprestance prinosili bogate žrtve Amonu te dijelili narodu žrtveno meso, kruh i vino. Glasno su zazivali Amona i obećavali vječan život svima koji u njega vjeruju i polože život za njega.Svećenici su mogli spriječiti prolijevanje krvi, da su tako htjeli. Trebali su se samo pokoriti i faraon bi ih ostavio na miru... Ne bi ih ni progonio, jer su progon i mržnja bili strani njegovu bogu. Ali moć i bogatstvo bili su udarili svećenicima u glavu, pa ih čak ni smrt nije plašila. Dobro su znali kako se ni okupljeni narod niti onih nekoliko čuvara Amonova hrama ne mogu oprijeti naoružanim vojnim četama, uvježbanima i očvrslimaa u ratu. Moralo im je biti jasno kako će takva vojna sila pomesti sve pred sobom, kao što rastuća voda otplavljuje hrpice slame zaostale na obalama rijeke. Ali su svećenici čeznuli za krvoprolićem izmeñu Amona i Atona, kako

235

bi faraon time is'pao ubojica i zločinac, koji će dopustiti prljavim crncima prolijevanje čiste egipatske krvi... Oni su željeli prinošenje žrtava Amonu, kako bi mogao vječno opstati zapahnut žrtvovanom krvlju, pa čak i ako njegov kip bude srušen i hram zatvoren...Tako je protjecala ta duga, preduga noć. Atonov je kotur konačno izdigao svoje lice iza istočnih brda. Prohladna je tama ustupila mjesto i prostor pržećoj vrelini dana. Po svim su ulicama i javnim mjestima zatrubili rogovi, a najavljivači su glasno iščitavali proglas kojim faraon potvrñuje kako je Amon lažan bog i sada je svrgnut, te je proklet za vijeke vjekova, pa će mu ime biti izbrisano iz svih zapisa i spomenika, kao i s grobova. Svi Amonovi hramovi, kako u Gornjem tako i Donjem Kraljevstvu, sva njegova zemlja, stoka, robovi, grañevine, zlato, srebro i bakar i svi ostali

posjedi, sva ostala imovina, sve se to oduzima u ime faraona, na probitak njegov i njegova boga. Faraon je istodobno obećao kako će hramove otvoriti javnosti, parkove pretvoriti u javne vrtove, a sveta jezera u javna, u kojima će se siromasi moći kupati i crpiti iz njih vode slobodno i koliko im bude potrebito. Obećao je i podjelu Amonovih zemljišta onima koji nisu posjedovali zemlje, kako bi je mogli obrañivati u Atonovo ime i u njegovu slavu...Svjetina je slušala faraonov proglas mirno, kako su to običaji zahtijevali. No tada se sa svih strana, s ulica i trgova, kao i ispred hrama, podigao huk nalik grmljavini: "Amon!... Amon!". Usklik je bio toliko moćan te se činilo kako nadire i iz samog kamenja i zidina. Na to su crni vojnici ustuknuli. Lica su im posivjela, ispod naličenih crvenih i bijelih oznaka, a bjeloočnice zasjale dok su kolutali očima. Pogledavši uokolo sebe, osvjedočili su se kako ih je, unatoč brojnosti četa, ipak malo u ovom moćnom gradu, kojeg su ugledali po prvi put u životu. Zbog velike buke tek je malo ljudi čulo dio proglasa kako faraon, razdružujući svoje ime od Amona, toga dana mijenja ime u Ehnaton, što znači "Atonov ljubimac".Vika je probudila Horemheba u tajnoj sobi krčme "Pri krokodilovu repu". Protegnuo se, te promrmljao zatvorenih očiju i nasmiješena lica:- Jesi li to ti, ljubimice Amona, moja kneginjo? Jesi li me zvala?Gurno sam ga lagano laktom, te je otvorio oči. Smiješak mu je smjesta iščezao s lica, kao što pada odbačena ili str-gnuta odjeća:- Seta mi i svih vragova! Tvoj je napitak bio uistinu moćan, Sinuhe... Čini mi se da sam sanjao.- Svjetina zazivlje Amona - rekoh mu.Tada se sjetio svega, te pohitao napolje. Prošli smo kroz krčmu, gdje smo se spoticali preko obnaženih nogu djevojaka i vojnika. Horemheb je dograbio komad kruha s police i ispraznio vrč piva. Tada smo obojica pohitjeli prema hramu, kroz ulice koje su bile puste kao nikada ranije. Putem se Horemheb umio na vodoskoku u Cesti ovnova, uronivši glavu u vodu. Popratio je sve to s mnogo dahtanja i puhanja, budući da je "krokodilov rep" još uvijek bubnjao i divljao u njegovoj glavi.Tusti maleni mačić, po imenu Pepitamon, razmještao je svoje čete i bojna kola ispred hrama. Primivši izvješće kako je sve pripravno, te da je svaki čovjek razumio dobivene zapovijedi, ustao je u svojoj pozlaćenoj nosiljci i uzviknuo visokim i prodornim glasom:

236

-Vojnici Egipta! Neustrašivi muževi iz zemlje Kuš! Smioni Šardanci! Poñite sada i srušite kip prokletoga Amona. Tako je zapovijedio faraon... A vaša će nagrada biti izdašna!Procijenivši kako je tim riječima učinio sve što se od njega zahtijevalo, zadovoljno se ponovno zavalio na meke jastuke svoje nosiljke. Odmah je naložio robovima neka ga hlade lepezama, jer je već postalo jako vruće.Pred hramom se rojilo neizbrojivo mnoštvo u bijelo odjevenih ljudi, muškaraca i žena, staraca i djece. Oni nisu ustuknuli pred nadirućim četama i bojnim kolima. Crnci su svojim oštrim kopljima potiskivali ljude u stranu, a pritom poneke udarali toljagama. Ali ljudi je bilo mnogo, osjećaj mnoštva davao im je snage, te usprkos nadiranju vojnika... nisu uzmicali. Iznenada su pak gromko i veličajno uzviknuli: "Amon!", te se bacili na tlo ispred nailazećih vojnika i bojnih kola. Tako su konji gazili po njima, a kotači bojnih kola prelazili preko ljudskih tijela. Časnici su uvidjeli kako im je daljnje napredovanje zapriječeno, ako ne žele prolijevati krv. Zato su opozvali svoje ljude i povukli se, čekajući nove zapovijedi. Tsa, faraon je izrijekom zabranio prolijevanje krvi! Ipak, krv je već obojila kamenje prostranoga trga, gdje su ranjenici stenjali i jaukali. A meñu svjetinom je zavladalo veliko oduševljenje, pri pogledu na vojnike u povlačenju. Zbog toga su si umislili kako je pobjeda njihova.Pepitamon se u meñuvremenu prisjetio faraonove objave kojom je, medu ostalim, obznanio promjenu svoga imena u Ehnaton. Iznenada je odlučio i on promijeniti ime, želeći time steći naklonost faraona. Kada su zapovjednici, kupajući se u znoju i zbunjeni, došli k njemu radi savjetovanja, hinio je kako ih ne čuje. Samo je širom rastvorio oči i rekao:- Ne poznajem nikakvog Pepitamona. Moje je ime Pepitaton! Pepi, kojeg je blagoslovio Aton!Zapovjednici su se zbog toga, a svaki je nosio zlatan bič i zapovijedao postrojbom od deset stotina momaka, strahovito razjarili. Zapovjednik postrojbe bojnih kola tada je otvoreno rekao:- Neka se Aton goni u najdublji ponor! Kakve su to ludorije? Što nam je činiti kako bi narod oslobodio put do hrama? Izdaj zapovijedi!Na to im se Pepitaton izrugivao, govoreći:- Jeste li ratnici ili žene? Rastjerajte svjetinu! Ali nikako nemojte prolijevati krvi... Jer, tako je faraon izrijekom zapovijedio.Čuvši to, časnici su se meñusobno zgledali i pljunili na tlo. Tada, budući se više ništa nije moglo postići, vratiše se svojim ljudima.Dok se odvijalo to savjetovanje na visokoj razini, svjetina je nagrnula za crncima koji su uzmicali. Pojedini se dosjetiše, pa stadoše čupati kamenje iz nogostupa i bacati ga na vojnike. Ostali su urlali i vitlali svojim tučcima i odlomljenim granama. Mnoštvo je bilo golemo, a ljudi su vikom poticali jedni druge. Brojni crnci, pogoñeni kamenjem, ležali su na tlu u vlastitoj krvi. Konji su podivljali zbog urlanja ljudi, te su se propinjali i otimali. Zato su vozači morali ulagati mnogo truda i napora kako bi ih držali na uzdi. Zapovjednik postrojbe bojnih kola, vrativši se svojim četama, imao je što vidjeti! Kamenje je i tu imalo pogubnoga učinka, a meñu inim i njegovom najboljem i najvrijednijem konju bilo je kamenom

237

izbijeno oko i osakaćena jedna noga. To ga je toliko razjarilo da je počeo gnjevno urlikati i jadikovati:- Zlatna moja strijelo, srndaću moj, sunčana zrako moja! Izbili su ti oko sokolovo i prebili ti nogu... A ti si uistinu draži mome srcu od svog tog naroda i svih bogova zajedno. I zato ću se osvetiti! Ali, nemojmo prolijevati krvi, jer je to faraon izrijekom zabranio!Na čelu svojih bojnih kola stuštio se u mnoštvo, a svaki je vozač pograbio u svoja kola po jednog od najbučnijih buntovnika. Pritom su konji gazili starce i djecu, a vika se pretvorila u stenjanje. A one koje su dograbili, vojnici su zadavili uzdama, te krv nije bila prolivena. Jer, to je faraon izrijekom zabranio! Potom su okrenuli svoja kola i potjerali natrag, vukući trupla za sobom kako bi posijali strah u srca ljudi. Nubijci su otpustili svoje lukove, nasrnuli i davili svoje žrtve strunama. Davili su sve po redu, čak i djecu, a od kamenja i udaraca branili su se štitovima. No svakog ratnim bojama oličenog crnca, koji se odvojio od svojih drugova, svjetina je izgazila nogama i rastrgala na komade.Uspjeli su s jednih bojnih kola zbaciti vozača, te mu tres-nuli glavom o kamenje nogostupa toliko žestoko te je pukla, usred mahnitih urlika i divljeg ushita...Zajedno s Horemhebom promatrao sam to strahovito divljanje. Nalazili smo se u Cesti ovnova, odakle smo imali samo djelimičan pregled zbivanja. Metež, buka i strka pred hramom bili su toliko strahoviti, pa zapravo nismo mogli točno vidjeti što se sve zbiva. Sve nam je postalo jasnije tek naknadno. U tom trenu, meñutim, sve je izgledalokrajnje zbrkano.- Nemam ovlasti, pa se ne smijem umiješati u ovaj pokolj -objasnio mi je Horemheb. - Ali mislim, gledajući sve to, mogu poprilično naučiti! - Uspeo se na leña lava s ovnovskom glavom, odakle je imao bolji pregled. Usput je grickao kruh ponesen iz krčme "Pri krokodilovu repu".Vrhovni kraljev zapovjednik Pepitaton, u meñuvremenu se ipak uznemirio. Jer, vrijeme je prolazilo, a iz vodnoga sata uz njega je isklokotala sva voda, pa se sprava zaustavila. Bučenje svjetine u njegovom je uhu odjekivalo poput hučanja bujice. Ponovno je sazvao zapovjednike, ukorio ih zbog odugovlačenja, te rekao:- Moja sudanska mačka Mimo treba se danas omaciti. Zabrinut sam zbog nje jer nisam tamo kako bih joj mogao pomoći... U ime Atona, krenite konačno! Uñite i prevrnite proklet Amonov kip, kako bismo svi mogli poći svom domu. Inače, Seta mi i svih vragova, strgnut ću lance s vaših vratova i prelomiti vam bičeve. Na to prisežem!Čuvši to, zapovjednicima je postalo jasno: propali su, kakav god bio ishod svega toga. Zato su se meñu sobom kratko posavjetovali, pozvali u pomoć sve bogove podzemlja i odlučili spasiti barem svoju vojničku čast. Prestrojili su svoje čete i ustremili se put svoga cilja, razbacujući svjetinu u stranu kao što pred poplavom otprhne pljeva. Koplja crnaca se zacrvenješe, krv je potekla trgom. I stotinu puta stotinu muškaraca, žena i djece poginulo je toga jutra u ime Atona. Naime, kad su svećenici opazili kako vojnici kreću u ozbiljan napad, zatvorili su velike pilonske dveri hrama, a narod se razbježao na sve strane poput podivljalih ovaca. Crnci opijeni krvlju progonili su ih i ubijali strijelama, a vozači bojnih kola

238

stuštili su se ulicama i probadali svakog dostignutog bjegunca kopljima. Bježeći, narod je prodrou obližnji Atonov hram, prevrnuo žrtvenike i pobio sve svećenike koji su se tamo zatekli. Progonitelji su u grmećim bojnim kolima jurili za njima. Tako je kameno tlo Atonova hrama uskoro bilo natopljeno krvlju i pokriveno umirućima...Zidine Amonova hrama zapriječile su, meñutim, put Pepitatonovim crnačkim četama. Oni nisu bili vični napadati takve utvrde, a ni njihovi ovnovi za rušenje zidova nisu bili od neke vrijednosti pred bakrenim dverima hrama. Tako vojnici nisu mogli učiniti ništa, nego tek opkoliti hramske zidine... A te su zidine okruživale lijep komad zemljišta, gotovo pravilnu četvorinu kojoj su stranice bile duge oko tisuću i stotinu puta devet stotina lakata!Svećenici su se uspeli na zidine i sipali kletve na vojnike, a hramski su čuvari odapinjali strijele i bacali koplja na opsadnike. Tako je poginulo još mnogo naličenih crnaca, a sve bez ikakve svrhe.S trga pred hramskim vratima uzdizao se težak zadah krvi, a muhe iz cijeloga grada slegle su se amo u ustalasanim rojevima. Pepitaton je u svojoj zlatnoj nosiljci pristigao na trg. Od strašnoga mu je vonja posivjelo lice. Hitro je zapo-vijedio robovima neka zapale tamjan uokolo njega. Smotrivši tolike poginule, zaplakao je, te rastrgao odjeću na sebi. No srce mu je zapravo bilo nemirno zbog njegove sudanske mačke Mimo, te je rekao svojim časnicima:- Strepim, faraonov će gnjev biti krajnje strahovit. Niste srušili Amonov kip, a umjesto toga bujice krvi potekle su žljebovima! Ali ono što se slučilo, ne može se više promijeniti. Moram zato pobrzati faraonu, izvijestiti ga o svemu što se zbilo. Pritom ću pokušati spomenuti koju dobru riječ za vas. Istodobno mi je to prigoda pa mogu svratiti i svom domu. Moram pogledati kako je moja mačka! A usput ću se i presvući, jer ovdje vlada zastrašujući zadah koji se ne uvlači samo u odjeću nego čak i u samu kožu. U meñuvremenu smirite crnce jelom i pivom. A zidine hrama danas više ne možemo napasti. Kao iskusan vojskovoña znam to. Nismo opremljeni za napad na zidine. Ipak, krivica nije do mene! Faraon nije ni jednom riječju spomenuo mogućnost opsade hrama. Zato neka osobno odluči što sad treba poduzeti.Tog se dana nije zbilo više ništa bitno. Zapovjednici su povukli sve svoje ljude s položaja ispod_ zidina i od gomilamrtvih. Potom su pozvali opskrbu neka dopremi hranu, kako bi Nubijci mogli jesti.U noći koja je uslijedila, požari su bjesnjeli po gradu. Kuće su pljačkane, oličeni crnci pili su vino iz zlatnih kupa, a Šardanci su ležali na mekim ležajevima s nadsvoñem. Svećenici unutar zidina hrama su neprestance i neumorno proklinjali lažnoga faraona, kao i sve one koji su zatajili ili izdali Amona. Sav se ološ i klatež grada izvukao iz svojih zaklona: tati, pljačkaši grobova, cestovni razbojnici i ostali koji se nisu bojali bogova, pa čak ni Amona. Pobožno su blagosiljali ime Atona i odlazili u njegov hram, koji je na brzinu bio očišćen. Tamo su primali križ života iz ruku svećenika koji su preživjeli prodor svjetine. Križ života bi ovjesili oko vrata, kao zaštitnu amajliju. Potom bi u tami noći lakše krali, ubijali i pljačkali, zaštićeni krizom života.I moralo je proteći mnogo godina da bi Teba opet postala ono što je nekoć bila, jer su tih nesretnih dana moć i bogatstvo grada otjecali

239

poput krvi iz izbodenoga tijela.Horemheb je odsjeo u mojoj kući. Ali spavao nije. Bio je izmožden. Oči su mu iz dana u dan postajale sve mračnije. Nije čak mogao ni jesti hranu, koju mu je Muti uvijek iznova donosila. Muti je, poput mnogih žena, bila oduševljena Horemhebom i iskazivala mu je više poštovanja nego meni. Jer, bez obzira na stečeno znanje, bio učen ili ne, u očima žena bio sam tek čovjek mlohavih mišića.- Meni je potpuno svejedno, Amon ili Aton - mozgao je Horemheb -Briga me za to! Ali, zbog tog će sukoba moji ljudi podivljati. Zato će mnoga leda morati okusiti moga biča i morat će pasti mnoge glave, prije nego ih pri-vedem razboru. A to je velika šteta, jer mnoge od njih osobno poznajem. Znam im i ime, znam njihove zasluge i djela. Znam i kako su dobri borci, kad su pod stegom, kad ih držiš na uzdi i pošteno grdiš...Kaptah se bogatio iz dana u dan, a lice mu je blistalo od masti. Sada je noći provodio u krčmi "Pri krokodilovu repu". Tu su šardanski časnici i narednici popijeno plaćali zlatom! A u stražnjim sobama krčme gomilala se sve veća množina ukradenoga blaga, dragulja, škrinja i sagova, kojesu gosti davali kao zamjenu za vino, ne pitajući za cijenu. Samu kuću nitko nije napadao, a tati su je obilazili u velikom luku, jer su je čuvali Horemhebovi ljudi. A Kaptah je brižno pazio da budu pijani od jutra do mraka. Ipak su doista vjerno i pouzdano čuvali krčmu, zazivajući blagoslov bogova na njegovu glavu i ime. A jednoga, kojeg su uhvatili pri pokušaju krade, bez imalo oklijevanja objesili su o vrata, glavom na dolje, kao opomenu drugim pljačkašima i razbojnicima.Već trećeg dana od početka tih nemilih zbivanja, moja zaliha lijekova bila je iscrpljena. Što je bilo još gore, nove se lijekove nije moglo pribaviti. Čak ni za suho zlato! Moje je umijeće zbog toga bilo nemoćno, suočivši se s bolestima koje su plijenile kroz sirotinjsku četvrt, šireći se zbog mrtvih trupala i zagañene vode. Bio sam umoran, srce u grudima bilo mi je poput rane, a oči su mi zbog pomanjkanja sna bile podlivene krvlju. Bio sam sit svega! I siromašnih, i ozljeda, i Atona... Zato sam otišao "Krokodilu" i tamo ispijao miješano vino, sve dok me nije oborilo u težak san.Ujutro me probudila Merit. Ležao sam na njenoj prostirci, a ona uz mene! Duboko posramljen, rekoh joj:- Život je poput studene noći, ali je uistinu slatko kada se dvoje usamljenih smrtnika uzajamno griju. Čak i onda ako im pritom dlanovi i oči lažu, za volju njihova prijateljstva.Zijevnula je pospano i odvratila mi:- Otkud znaš da moji dlanovi i moje oči lažu? Već mi je prisjelo i dozlogrdilo udarati vojnike po prstima i ritati ih u potkoljenice. Ovdje, uz tebe, Sinuhe, jedino je sigurno i spokojno mjesto u cijelome gradu. To je počivalište gdje nitko neće posegnuti za mnom. Zašto je to tako, ne znam i ne mogu reći. Ali, malo sam i pozlijeñena, jer mi kazuju kako sam lijepa i kako na mom trbuhu nema ikakve mane. A ti se nisi udostojao čak ni pogledati ga!Popio sam pivo koje mi je ponudila. Htio sam hitro razbistriti mutnu i bolnu glavu. No to mi nije pomoglo u smišljanju nekakvog pametnog odgovora. Pogledala me je u oči smiješeći se, premda je u dubini njenih smeñih očiju počivala nekakva tuga, poput mračnih voda u dubini vrela.

240

- Sinuhe - rekla mi je blago. - Rado bih ti pomogla, ako ikako mogu. Znam kako u ovom gradu obitava žena koja se strašno ogriješila o tebe i ima prema tebi neizmjerandug. U ove su dane širom otvoreni krovovi i podovi... A i sva vrata. Na ulicama se zahtijeva naplatu brojnih starih dugova. Moguće bi i tebi dobro činilo, ako bi pošao poravnati stare račune... Tako bi možda izgubio svoje vjerovanje kako je svaka žena poput divljine u kojoj ćeš sagorjeti.Odvratio sam kako moje mišljenje o njoj nikad nije bilo takvo. Potom sam otišao, ali njene su riječi ostale u mojim mislima. Ta i ja sam tek čovjek! Srce mi je bilo nabreklo od pogleda na krv, ozljede i smrt. Je li baš to doprinijelo, te sam oćutio ludilo mržnje, toliko strašno te se uplaših za sebe samoga? Tako se prisjetih hrama Bastut Mačkoglave i kuće uz njega, premda je vrijeme poput pijeska prostrujalo preko tih sjećanja. Ali, u tim danima nasilja i straha, mrtvi su se dizali iz svojih grobova. I ja se prisjetih svoga nježnoga oca Senmuta, kao i predobre majke Kipe. Pri pomisli na njih i njihovu nevoljnu kob, usta mi je preplavio okus vruće krvi. Tih dana u Tebi nije bilo nikoga tko je bio dovoljno bogat ili ugledan, te bi bio izvan pogibelji ako bi hodao uokolo. A za moju je nakanu bilo dovoljno povesti nekoliko vojnika. U tom trenu, meñutim, ja još nisam znao što mi je nakana. Zato sam otišao kući, učinio za svoje bolesnike ono što se moglo, s obzirom na pomanjkanje lijekova. Stanovnike sirotinjske četvrti naputio sam neka iskopaju vodocrpilišta na obali rijeke, kako bi odatle uzimali zdraviju vodu, koja se pročišćava protjecanjem kroz mulj. Petoga je dana nekakva uznemirenost obuhvatila čak i časnike, koji su bili pod Pepitatonovim zapovjedništvom. Jer, vojnici više nisu slušali znakove rogova, vrijeñajući svoje predvodnike na ulicama, otimajući im zlatne bičeve i lomeći ih preko koljena. Zato su zapovjednici otišli Pepitatonu, kojemu je već bilo preko glave neudobnoga vojničkog života. A čeznuo je i za svojim četvoronožnim mačjim miljenicama... Uvjerili su ga i nagovorili neka zatraži prijem kod faraona, rekne mu istinu i odrekne se svoga službenog ovratnika. I tako su petoga dana veličajni glasnici prispjeli pred moj dom. Donijeli su poziv Horemhebu, neka se pojavi pred faraonom. Horemheb se digao s ležaljke poput pravoga lava, hitro se umio i odjenuo, te pošao s momčadi koja je pristigla po njega. Jer, faraon je faraon... Njegov je poziv jednak zapovijedi kojoj nema proturječja. Ipak, odlazeći, Horemheb se nije suzdržao od mrmljanja samome sebi ubradu. Koliko sam razumio, radilo se o svemu što je smjerao izreći faraonu ravno u lice. Jer, tih je dana i faraonova vlast bila poljuljana, te uistinu nitko nije znao što donosi sutrašnji dan.Stupivši pred faraona, Horemheb je rekao:- Ehnatone, nemamo ni trena za gubljenje. A nemam vremena ni za ponavljanje svega što sam ti savjetovao. Želiš li sve vratiti na staro, da sve bude onako kako je bilo, predaj mi svoju vlast na tri dana. Trećeg dana ću ti je vratiti. I nećeš morati nikad saznati što se zbilo.- Hoćeš li srušiti Amona? - upitao je faraon zdvojno.- Ti si uistinu opsjednut! - odgovorio mu je Horemheb. - Nakon svega što se zbilo, Amon mora pasti, ako hoćemo održati faraonovu vlast. Zato ću ga srušiti. Ali, ne pitaj kako će se to zbiti!

241

- Njegove svećenike ne smiješ pozlijediti - rekao je faraon. - Jer oni ne znaju što čine.- Tebi bi uistinu već sada trebalo otvoriti lubanju -otresao se Horemheb. - Očito nema drugoga lijeka koji bi te mogao izliječiti! Usprkos tome, poslušat ću tvoje zapovijedi, u ime onog doba kad sam pokrio tvoju slabost svojim plastom.Faraon je na to zaplakao i predao mu svoj kraljevski bič i zakrivljeni kraljevski štap. Time je Horemheb preuzeo obnašanje faraonske vlasti, ali i časti, na tri dana. Sto je toga časa on mislio, ako je išta i stigao misliti, teško mi je reći. On, siromašnoga podrijetla i neznanoga imena, vinuo se do najveće časti prispodobive jednom smrtniku, časti koja je čovjeka uzdizala bogovima. Ali, koliko je u tom trenu Horemheb, moj prijatelj, bio još onaj stari? Onaj kojeg sam upoznao davnoga jutra u pustinji, dok sam. u smrtnoj noći starog faraona pratio prijestolonasljednika i današnjeg faraona Ehnatona? Sto je ostalo od mladića koji je slijedio sokola i svog boga Horusa, prašnjavih nogu i pod jednostavnim ogrtačem, naoružan kopljem? Je li već ranije, ili moguće baš toga trena, stupio na stazu bogova? Na strašan put kojim će poći i kojem ću ja biti svjedokom?Dakako, nisam bio nazočan toj privremenoj primopredaji vlasti. Tako nisam ni mogao vidjeti niti čuti što se uistinu zbilo na tom susretu. Doznao sam o tome od Horemheba. A on je, prema običaju ratnika, svoje kazivanje čudesnoiskitio. Bilo kako mu drago, moj se prijatelj Horemheb vratio u grad u faraonovoj zlatnoj nosiljci i potegao ulicama zazivajući vojnike po imenu. Okupio je oko sebe one najpouzdanije i najpovjerljivije. Zapovijedio je neka se oglase rogovi, te svrstao ljudstvo pod njihovo znakovlje, njihove sokole i lavlje repove. Potraga se otegla svu noć. Krici i urlici razlijegali su se iz vojničkih logora, a u rukama bičevatelja obilje snopova trstike istrošilo se i raspalo na triješće. Ruke krvnika su se umorile, i jadahu se kako nikad još nisu toliko crnčili. Horemheb je izdvojio svoje najbolje ljude i poslao ih u ophodnju ulicama. Zapovijedio im je neka zgrabe svakog vojnika koji nije poslušao znak rogova, te ga privedu na bičevanje. A mnogima, čije su ruke i odjeća bili okrvavljeni, glava je smaknuta pred očima njihovih drugova. Kada je jutro svitanjem najavilo svoj dolazak, tebanski je ološ utekao u svoje rupe poput štakora. Jer, svi zatečeni u krañi i pri provali u kuće, bili su na licu mjesta probodeni kopljem. Bježeći u svoja tajna^ skrovišta, te su propalice skidale s vrata i Atonov križ. Činili su to bojeći se da bi po njemu mogli biti prepoznati i uhvaćeni.Horemheb je sazvao i sve graditelje Tebe. Naložio im je neka sruše sve kuće bogatih i rastave brodove. Tako je namjerio brzo doći do potrebne grañe. Potom je doveo radnike koji su gradili ovnove za rušenje zidova, ljestve, naprave za razbijanje vrata i opsadne kule. Jeka čekića je odjekivala i ispunjala svu noć. Ali jače od svega čuli su se krici Nubijaca i Šardanaca koji su bili izloženi bičevanju. A to je bio zvuk koji je nailazio na odobravanje grañana Tebe. Zbog toga su Horemhebu u naprijed oprostili svo njegovo nasilje, te mu poklonili svoje srce. Najpametniji meñu stanovnicima Tebe bili su, naime, zbog svih tih razaranja i stradanja već preko glave siti Amona. Zato su se nadali kako će ubrzo biti srušen, a grad osloboñen vojnika.

242

Horemheb nije gubio vrijeme na isprazne pregovore sa svećenicima Amona. Čim je jutarnje sivilo najavilo dan, izdao je zapovijedi svojim zapovjednicima. Opsadne kule rasporeñene su na pet mjesta uokolo zidina hrama... A istodobno su probojni ovnovi započeli svoju grmljavinu po ulaznim dverima. Pritom nitko nije bio ranjen, jer su vojnici svojim štitovima tvorili krov povrh sebe. Svećenici i hramski čuvari, najvjerojatnije opijeni ranijim neuspjehomfaraonovih snaga, podcijenili su protivnika. Računali su, opsada će biti ista kao i do tada. Zato nisu zakuhali vodu ni rastopili smolu, koje bi sa zidina mogli bacati na napadače. Sve u svemu, nikako se nisu mogli oprijeti i održati pred tako odlučnim i dobro usklañenim napadom. Raspršili su se, te usplahireno i čak bezglavo jurcali amo-tamo uokolo zidina. Dotle su iz dvorišta podno njihovih nogu dopirali uzvici prestrašenog naroda koji se tamo zaklonio. Kada su najviši svećenici opazili kako ulazne dveri popuštafu, a crnci se penju na zidine, naložili su neka se zatrubi u rogove, kao znak za prestanak borbe. Htjeli su sačuvati preostale vjernike, jer su ocijenili kako je za Amona već palo dovoljno žrtava. A trebalo je svoje najvjernije sljedbenike sačuvati na životu, za službu Amonu u budućnosti. Vrata su zato otvorena, a vojnici su na Horemhebovu zapovijed pustili svjetinu, do tada sabijenu u dvorištu, neka se razbježi na sve strane, kamo i kuda je kome na volju. Zazivajući Amona, ljudi su u strahu nagrnuli iz dvorišta hrama, kroz na pola razvaljene i sada otvorene dveri, pa na trg pred hramom. Bježeći, zaplašeno su se ogledavali, strahujući od vojničke ruke i osvete. No Horemhebovi vojnici, na izgled potpuno ravnodušni, pustili su ih neka nesmetano uteknu. Ljudi su, u biti, rado otišli svojim kućama i zbog toga bili zadovoljni. Zadržavanje i metež u predvorjima hrama postali su, naime, krajnje nepodnošljivi. Pogotovu tijekom ljetnoga dana koji je palio strahovitom jarom ispod žarkoga sunca. A bilo im je preko glave i Amona, bogova i svih sukoba.Time je Horemheb zaposjeo dvorišta, predvorje, trgovine, staje i radionice^ hrama. A sve to bez ozbiljnijih žrtava i gubitaka. Kuća Života i Kuća Smrti takoñer su došle pod njegov nadzor. Liječnike iz Kuće Života poslao je u grad neka liječe bolesne. U Kuću Smrti, meñutim, nije dirnuo. Jer, oni koji su obitavali tamo, bili su izvan života i zaštićeni svetinjom. I to uvijek i bez obzira što se zbivalo u vanjskome svijetu. Svećenici i čuvari uspostavili su posljednju obranu u velikom hramu. Smjerali su zaštititi svetinju nad svetinjama. Svećenici su bili bacili čini na čuvare i dali im opojnih droga, kako bi se mogli boriti do smrti, ne osjećajući pritom bolova.Bitka u velikom hramu nastavljena je do noći. Do tada je i posljednji od začaranih i opsjednutih čuvara ubijen, as njima i svi svećenici koji su pružali oružan otpor. Preostali su samo svećenici najvišega stupnja. Okupili su se u svetištu, oko svoga boga. Tada je Horemheb zapovijedio neka se oglase rogovi u znak prestanka borbi. Odmah je poslao ljude skupljati mrtve, s nalogom neka sva trupla pobačaju u rijeku.Potom je osobno istupio pred visoke svećenike Amona i rekao:- Ne ratujem protiv Amona. Ratnik sam, a i sam služim bogu Horusu, svom sokolu. Unatoč tome, moram poslušati faraonove zapovijedi i svrgnuti vašega boga. Zar ne bi bilo prihvatljivije i za vas i za mene, ako se u svetinji nad svetinjama ne bi zateklo nikakvoga

243

obličja, koje bi vojnici oskvrnuli i obeščastili? Jer ja ne želim počiniti oskvrnuća, premda zbog svoje prisege moram služiti faraonu. Razmislite0 mojim riječima. Za to vam ostavljam jednu mjeru vodnoga sata. Nakon toga možete otići u miru, a nitko neće dići ruku na vas, jer ne tražim vaše živote.Ove se riječi učiniše svećenicima razumnima i prihvatljivima. Ta bili su se već zagrlili, spremni umrijeti za slavu Amona. Tako su ostali u svetištu dok nije istekla mjera vode u vodnome satu. Tada je Horemheb svojom rukom strgnuo zavjesu svetišta i dopustio svećenicima odlazak. Nakon njihova odlaska, prostorija je ostala praznom, te se nikakav kip ni obličje Amona nisu mogli vidjeti. Svećenici su hitro uništili obličje svoga boga, a dijelove skrili pod svoje halje1 plastove, te ih odnijeli sa sobom. Tako su mogli kasnije objaviti da se zbilo čudo, te potvrditi kako Amon živi i dalje.Horemheb je zapovijedio stavljanje faraonovog pečata na sve trgovine. Svojom je rukom zapečatio sve podrume, u kojima je bilo skriveno zlato i srebro. A još iste večeri, uz svjetlo brojnih luči, klesari su se bacili na posao brisanja Amonova imena sa svih kipova i iz svih natpisa. Tijekom noći Horemheb je uspio odstraniti s trga sva tjelesa poginulih i razbacane dijelove tijela. Istodobno je poslao svoje ljude gasiti požare koji su još uvijek harali i pustošili po nekim dijelovima grada.Bogataši i uglednici Tebe, netom su dočuli o svrgnuću Amona te ponovnom uspostavljanju mira i reda, pojavili su se u svojoj najprobranijoj odjeći. Zapalili su i svjetiljkepred svojim kućama, te izašli na ulice slaviti Atonovu pobjedu. Članovi dvora, koji su izbjegli u faraonovu Zlatnu Kuću, dopremljeni su sada brodom u grad. A nebo povrh Tebe uskoro se zažarilo crvenilom od svjetla brojnih svečanih luči i svjetiljki. Narod je pak rasipao cvijeće po ulicama. Ljudi su se meñusobno grlili, uz uzvike i smijeh. Horemheb nije mogao zapriječiti mještane u nuñenju Šardanaca vinom, a nije ometao ni otmjene žene u grljenju crnaca koji su na vrhovima kopalja nosili nadjenute glave svećenika koje su pobili. Teba se te noći veselila u slavu Atona. U njegovo je ime i slavu sve bilo dopušteno, te nije bilo razlike izmeñu Egipćana i crnaca. Kao dokaz tome, ugledne žene s dvora čak su puštale Nubijce u svoje domove. Izvukle su i svoje nove ljetne halje načinjene prema posljednjim navadama na dvoru, te uživale u muževnosti crnih ratnika i kiselkastom i oporom zadahu po krvi, koji se od njih širio. A kad je jedan ranjeni čuvar hrama, koji se do tada skrivao u sjeni zidina, nekako ispuzao na trg, zazivajući Amona u svom zanosu i opsjednutosti, satrli su mu glavu o kamenje ulice. A otmjene su žene slaveći plesale oko tijela nesretnika... Sve sam to promatrao svojim roñenim očima. A nakon što se sve izredalo pred mojim pogledom, uhvatio sam glavu obim rukama. Postao sam i ravnodušan prema svemu što se zbilo. Pomislio sam kako nema tog boga koji bi izliječio čovjeka od njegova ludila. To me je učinilo potpuno bešćutnim, te pobrzah "Krokodilu". Meritine su riječi plamtjele u mom srcu, te pozvah vojnike koji su tamo stra-žarili. Poslušali su me bez pogovora, budući su me često viñali u društvu Horemheba... Premda nisu znali ni kamo niti zašto idemo. Poveo sam ih kroz noć ushita i zanosa. Prolazili smo pored razdraganih plesača koji su igrom

244

iskazivali opću radost na ulicama. I ja sam bio kao u nekom čudnom zanosu, istodobno i ponesen i mrtvački leden. Kroz svo to slavlje vodio sam ih prema hramu Mačkoglave i kući Nefernefernefer. Kad smo pristigli do moga cilja, zatekli smo i ovdje veselo raspoloženje. I tu su plamtjele luči i gorjele svjetiljke. Iz kuće, koja nije bila opljačkana niti je pretrpjela ikakve štete, zvukovi i buka pijanke dopirali su sve do ulice. Stigavši amo, koljena su mi zadrhtala, a želudac mi je propao u neznane dubine. Ipak, smogao sam snage... Hineći odlučnost, rekao sam vojnicima:- Ovo su zapovijedi Horemheba, moga prijatelja i kraljevoga vrhovnog zapovjednika. Uñite u kuću! Tamo ćete naći ženu ohola držanja, s očima nalik zelenom kamenju. Dovedite mi je! Usprotivi li se, udarite je drškom koplja po glavi. Ali joj nemojte nanijeti nikakvo drugo zlo...!Vojnici razveseljeno stupiše u kuću. Iz nje su uskoro is-teturali preplašeni gosti, a sluge su zažvale stražu. Moji ljudi ubrzo se pojaviše s voćem, mednim kolačićima i vrčevima vina u rukama. Sobom su donijeli i Nefernefernefer. Opirala se i borila, te su je počastili drškom koplja po glavi. Pritom joj je pala vlasulja, a glatko izbrijana glava je krvarila.Položio sam svoj dlan na njene grudi. Koža joj je bila glatka poput toploga stakla. Ali se meni učinila poput dodira zmijske kože. Oćutjeh njeno srce kako bije, te sam spoznao, neozlijeñena je... Ipak sam je umotao u tamnu prostirku, onako kako se umataju trupla mrtvih. Potom sam je smjestio u nosiljku.Pristigla ophodnja nije me ometala, uvjerivši se kako me prate vojnici. Moji naoružani pratitelji su me slijedili prema Kući Smrti, a ja sam sjedio u nosiljci koja se njihala. Besvijesno tijelo Nefernefernefer držao sam u svom naručju. Bila je još uvijek lijepa, ali meni mrskija i odvratnija od zmije. Tako smo išli kroz bučnu i razuzdanu tebansku noć, te stigosmo do Kuće Smrti. Tamo sam vojnike darivao zlatom i otpustio ih. Otpremio sam i nosiljku...Noseći Nefernefernefer na rukama, stupio sam u Kuću Smrti. Peračima tjelesa, koji mi doñoše u susret, rekao sam:- Donosim tijelo žene koje sam našao na cesti. Ne znam joj imena ni obitelji... Pretpostavljam kako će nakit kojeg nosi biti dostatna nagrada za vaš trud, pobrinete li se i očuvate njeno tijelo za vječnost.Uzvratiše mi bujicom najcrnjih kletvi, koje sam već poznavao, te izjaviše:- Budalo! Zar misliš kako nemamo dovoljno strvina ovih dana, za koje se moramo pobrinuti? I tko će nas nagraditi za naš trud?Ali, kad su razmotali crnu prostirku, naglo su zamuknuli. Otkrili su tijelo koje je bilo toplo... Skinuše joj potom odjeću i nakit, te se uvjeriše o njenoj ljepoti. Bila je ljepša od bilo koje žene, ikada donesene u Kuću Smrti. Nisu miT71rekli više ni riječi, nego položiše dlanove na njene grudi i pritom oćutješe i srce kako joj bije ispod glatke kože. Brže-bolje su je ponovno prekrili crnom prostirkom, namigujući jedan drugome i kriveći lica... Pritom su se očarano smješkali, što je na njihovim strašnim licima djelovalo potpuno nestvarno i još užasnije.- Poñi svojim putem, strance - rekoše mi smjerno. - I neka je

245

blagoslovljeno ovo tvoje djelo. Učinit ćemo sve kako bi ovo tijelo zaštitili za vječnost. Koliko je do nas samih, zadržat ćemo je sedamdeset puta sedamdeset dana, kako bi njeno tijelo bilo doista zaštićeno, te za sva vremena ostalo lijepo i svježe.Tako sam od Nefernefernefer na odgovarajući način naplatio raniji dug... Tako je trebala ispaštati za zločin koji mi je učinila na račun mojih roditelja. Zamišljao sam kako će se osjećati, nakon što se probudi pod svodovima Kuće Mrtvih, opljačkana i lišena svoga bogatstva, u moći perača tjelesa i onih koji se bave balzamiranjem. A ako sam išta znao o mojim bivšim poludrugovima u Kući Smrti, oni je sigurno više nikad neće pustiti na svjetlo dana. To je bila moja osveta. Jer, Nefernefernefer sam mogao zahvaliti što sam upoznao Kuću Mrtvih. No moja je osveta bila djetinjasta, kako ću to naknadno otkriti i pokazati...Ali nije još došlo vrijeme za potanko kazivanje o tome. Sada mogu reći tek toliko: osveta je možda slatka i opojna, ali je od svih plodova ljudskoga bitka najprolaznija. I iza svake osvete reži mrtvačka glava. Priznajem, i meni je osveta toga trena bila slatka. U trenu ostvarenja ispunila me je cijelog, od tjemena do vrha nožnih prstiju. Ali je svaka opojnost iščezla, čim sam izašao iz Kuće Smrti. Umjesto ranije slatke opijenosti, obuzela me ledena hladnoća popraćena osjećajem besmislenosti. Nisam našao zadovoljenje ni u pomisli kako sam svojim djelom možda spasio ponekog nesigurnog mladića od sramote i prerane smrti. Propast, sramota i smrt bili su, naime, stalni i vjerni pratitelji uz Nefernefernefer. Ipak, ni ta me misao nije zadovoljila niti me je smirila. Jer sve ima neki smisao, bez obzira je li nam on poznat ili nije. Istini za volju, najčešće taj smisao ne vidimo. Tek ga ponekad, čak vrlo rijetko, naziremo. A i tada je nekako nejasan, kao u magli. Pitao sam se, nije li to još jedna grozomorna šala bogova, koji su time ljudestavili na neprestanu kušnju. I zato, što je čovjek pametniji, to je i nesretniji... On sve više nazire neki smisao, postaje svjestan njegova postojanja, ali ga nikako ne može dokučiti. Zato su neuki i budale sretniji. Njih takve misli ne more. Prema tome, i postojanje Nefernefernefer imalo je neki smisao i svrhu, pa time i opravdanje. Na svijetu mora biti i žena njene vrste i prispodobe, kako bi muška srca bila stavljena na kušnju. A ako je sve, ipak, besmisleno? Tada je i ovaj moj čin bio isprazan i beznačajan, kao u ostalom i svako drugo ljudsko djelo. I konačno, ako je baš sve bez ikakvoga smisla, zar ne bi bilo bolje po kratkom se postupku utopiti u rijeci, pa neka nam voda odnese tijelo bez traga?Vrativši se "Krokodilu", spazio sam Merit i rekao joj:- Naplatio sam dug. I to možda na način strasniji nego je to itko učinio ikada ranije... Ipak, osveta mi ne daje olakšanja. Srce mi je još praznije nego ranije. I unatoč toplini noći, moji su udovi ledeni.Pio sam vina, ali ono mi je u ustima imalo okus prašine. Rekao sam:- Neka mi tijelo usahne i propadne, položim li ikad više dlan na neku ženu. Jer, što više razmišljam o ženama, to ih se više bojim... Tijelo im je pustoš, a srce smrtonosna stupica.Pomilovala mi je ruke. Pogledala je svojim smeñim očima ravno u moje, te rekla:- Sinuhe, ti nisi nikad upoznao ženu koja bi ti željeladobro!

246

- Neka me svi bogovi Egipta - odgovorio sam joj -očuvaju od žene koja bi mi željela dobro! I faraon želi samo dobro! Pa je ipak rijeka puna podbuhlih mrtvih trupala, zahvaljujući toj njegovoj dobroj želji...Ponovno sam pio vina. Potom sam i zaplakao. Konačno sam se iznova obratio Merit:- Merit, tvoji su obrazi glatki poput stakla, a dlanovi su ti topli. Dopusti mi ove noći dotaknuti usnama tvoje obraze i staviti moje hladne ruke meñu tvoje tople dlanove. Tada bih mogao spavati bez snova. Za to ću ti dati što god poželiš.Nasmijala se tužno i rekla:- Sinuhe, to kroz tvoja usta "krokodilov rep" zbori! Ali naviknula sam se već na to! Zato ti neću zamjeriti ineću se uvrijediti. Ipak znaj, Sinuhe, od tebe ne tražim baš ništa i nikad u svom življenju nisam tražila išta od nekog muškarca. I ni od koga nisam nikad uzela dar, koji bi imao neku vrijednost. A ono što dajem, dajem od srca. Tako i tebi dajem ono što tražiš, od srca, ne tražeći ništa za uzvrat. I to zato, jer sam usamljena poput tebe...Uzela je vinsku kupu iz moje drhtave ruke, te je prostrla svoju rogožinu za mene. Potom se smjestila uz mene, grijući moje dlanove svojima. Doticao sam njene glatke obraze svojim usnama i udisao miomiris cedrovine koji je izvirao iz njene puti. Tako smo se zajedno predali užitku. Bila mi je pritom poput oca i poput majke. I kao razgaljena žara u studenoj zimskoj noći. I poput obalnog svjetla koje vodi pomorca njegovom domu, kroz noć i oluju. A kad sam usnuo, bila mi je kao Minea; Minea koju sam za uvijek izgubio. I počivao sam uz nju, kao da sam pored Minee na njenom vječnom pješčanom počivalištu, u domu kretskog boga, na dnu mora. I te me noći nisu pohodili zli snovi, već sam spavao duboko i mirno. A ona mi je šaptala u uho onakve riječi, kakve brižna mati šapuće u uho djeteta koje se boji tame. Od te je noći Merit postala mojom prijateljicom. U njenim sam rukama mogao još jedanput povjerovati kako postoji nešto veće i veličajnije od mene, nešto izvan moje moći shvaćanja, nešto što je vrijedno življenja.Slijedećega jutra joj rekoh:- Merit, ja sam razbio vrč s jednom ženom, koja je mrtva. I još uvijek imam zlatnu vrpcu kojom sam vezivao njene duge vlasi. Ali sada, u ime našega prijateljstva, spreman sam s tobom razbiti vrč, ako to želiš.Zijevala je, te zapešćem ruke prekrila usta i rekla:- Nikad više ne smiješ piti "krokodilovih repova", Sinuhe. Jer, nakon toga, slijedećega dana daješ šašave izjave. Prisjeti se, odrasla sam u krčmi... I nisam više nedužna djevojka koja bi te mogla uhvatiti za riječ. Pa nakon toga bila duboko razočarana i nesretna!- Gledajući te u oči, Merit, mogu povjerovati kako na svijetu ima i dobronamjernih žena... - Rekavši to, dotakao sam njene glatke obraze usnama. - Zato ti to nudim! A i kako bi znala koliko mi značiš...Smiješila se i potom rekla:- Zamijetio si, zabranila sam ti daljnje pijenje "krokodilova repa". Jer, prvi znak ženine naklonosti i nježnosti prema muškarcu je zabrana nečega. Ona time želi oćutjeti i provjeriti svoju moć nad njim. Zato, ne govorimo o vrčevima, Sinuhe! Ti znaš, moja je prostirka i tvoja, kada si god tako usamljen i tužan... No neka te

247

ne pozlijedi, utvrdiš li kako na svijetu ima i drugih osim tebe, koji su usamljeni i tužni. Kao ljudsko biće, i ja sam slobodna birati si društvo. A ni tebe ne želim vezati, ni na koji način. I tako, unatoč i za inat svemu, dat ću ti "krokodilov rep" svojom rukom.Toliko je čudan i neobičan ljudski razum... I toliko malo poznaje svoga vlastitog srca. Zato je moje srce toga trena bilo slobodno i lagano poput ptice, pa više nisam prizivao u sjećanje svo zlo koje je minulo tih dana. Bio sam zadovoljan i toga dana nisam više okusio "krokodilova repa"...Slijedećega sam jutra otišao po Merit, kako bismo zajedno promatrali faraonov svečani mimohod. Unatoč tome što je bila odrasla u krčmi, činjaše se vrlo dražesnom u novoj ljetnoj haljini, skrojenoj po novoj navadi. Zato se uopće nisam trebao stidjeti dok sam stajao uz nju, u ograñenom prostoru predviñenom za faraonove miljenike.Ljudsko je srce toliko nepredvidljivo i nespoznatljivo! Faraonova me je istina bila toliko zaslijepila, te nisam slutio ništa zla, premda je ljetna vrućina gušila, ispunjena vonjem dima iz ruševina, koje su se još pušile, te odvratnim smradom raspadajućih tjelesa koji je dopirao s rijeke. Veličanstvena Cesta ovnova bila je okićena zastavicama, a duž nje je s obje strane stajalo veliko mnoštvo. Svi su došli vidjeti faraona. Dječaci su se uspeli na drveće u vrtovima koji su obrubljivali cestu. A na Pepitatonov nalog postavljene su duž cijeloga puta bezbrojne košarice s cvijećem, kako bi gledatelji mogli njime zasipati faraonovu stazu. Jer, takav je bio običaj... I ja sam bio dobro raspoložen. Srce mi je bilo puno nade i sunčeve topline. Činilo mi se kako nazirem slobodu i svjetlo za Egipat. Iz faraonove sam kuće bio, naime, primio povelik zlatan pehar i postavljenje za Kraljevog otvarača lubanja. Uz mene je stajala zrela i lijepa žena, koja mi je bila prijateljicom. A oko nas, u tom povlaštenomprostoru, mogao sam vidjeti samo sretne, nasmiješene ljude. Lica onih koji su stajali po strani, bila su izvan moga vidokruga. Ipak je u svemu bilo nešto neobično... Vladala je nekakva neuobičajena i čak zagonetna tišina. U njoj se jasno čulo graktanje vrana s krovova hrama. Tih su se dana vrane i strvinari slegli u Tebu sa sve četiri strane svijeta. Bili su toliko prežderani da nisu mogli odletjeti i otprhnuti natrag u svoja brda.Možda je pogreška bila u tome što su naličeni crnci stupali iza faraonove nosiljke. Već sam pogled na njih probudio je jarost medu svjetinom. Ta malo je bilo onih, koji nisu stradali ili pretrpjeli neku nepravdu tih dana. Mnogima je dom progutala vatra. Suze žena nisu se još osušile, a ozljede muževa još su pekle ispod svježih zavoja. A njihova natučena i razbijena usta nisu se mogla smiješiti. Faraon Ehnaton se pojavio, njišući se u svojoj nosiljci, visoko iznad glava naroda i dostupan svačijem pogledu. Na glavi je nosio krune Dva Kraljevstva, satkane od obličja lopoča i papirusa. Ruke su mu bile prekrižene na prsima, a u šakama je čvrsto stiskao svoj zakrivljeni štap i kraljevski bič. Sjedio je nepomično, poput kipa, onako kao što su u svim vremenima i svim prigodama faraoni sjedili pred narodom. A kad se pojavio, zavladala je prava pravcata grobna tišina. Kao da su od pogleda na njega zanijemila sva ljudska grla. Vojnici koji su čuvali put kojim se kretala faraonova povorka, podigli su svoja koplja i kliknuli u znak pozdrava. A oni ugledniji

248

i bogatiji medu nazočnima, takoñer su se pridružili pozdravu. Počeli su vikati i bacati cvijeće pred faraonovu nosiljku. U prijetećem muku svjetine, meñutim, ti su uzvici zvučali slabačko, jadno i samilosno... Tek poput zuja usamljene mušice u gluhoj zimskoj noći. Zato su i ti pojedinci uskoro zamuknuli i meñusobno se začuñeno zgledali.Faraon se tada, protivno svim običajima, ipak pomaknuo. Podigao je zakrivljeni štap i bič, ushićeno pozdravljajući svoj narod. No svjetina je ustuknula. Tada se, nenadano i time još strahotnije, iz združenih grla prolomio krik. Bio je stravičan, poput grmljavine mora koje tuče i rasprskava se0 stijenje:- Amon!... Amon!... Vrati nam Amona, kralja svih bogova! Svjetina se njihala i zibala, a krik je postajao sve glasniji1 glasniji. Uplašio je čak vrane i strvinare, pa su uzletjeli skrova hrama i lepećući svojim crnim krilima stali kružiti povrh zlatne faraonove nosiljke. Na to je svjetina zagrmila novim krikom:- Nosi se, lažni faraone!... Odlazi!Krika je uzbunila nosače, te su nosiljku spustili na tlo. A kad su ponovno krenuli, podbadani uznemirenim časnicima tjelesne straže, ljudsko je mnoštvo poteklo u nezadrživoj bujici duž široke Ceste ovnova. Rspršili su vojnički lanac kao što bujica pred sobom raznosi hrpice slame, te se u neredu bacili na tlo pred nosiljku, kako bi zaustavili njeno napredovanje.Što se dalje zbivalo, zbog općega se meteža, jednostavno više nije moglo točno pratiti. Vojnici su stali mlatiti ljude svojim kopljima i toljagama, ne bi li raščistili prolaz. Ali su uskoro morali posegnuti i za kopljima i bodežima, kako bi zaštitili sebe same. Stapovi i kamenje fijukali su zrakom na sve strane... I krv je potekla duž veličajne Ceste ovnova. A svu tu buku nadjačavali su krici i jauci umirućih.Unatoč svemu, ni jedan jedini kamen nije bio namijenjen faraonu. Ta njega je rodilo Sunce, kao i sve faraone prije njega. Faraonova je osoba zato bila sveta, pa se nitko u gomili ne bi ni u snu usudio podići ruku na njega. Sumnjam da bi se čak i svećenici odvažili učiniti nešto takvo.Faraon je zato, iz svoje uzvišene nosiljke, neometan mogao gledati što se zbiva. Tada je ustao, zaboravljajući svoje dostojanstvo, te pozvao vojnike, želeći ih zaustaviti. Ali se njegov glas jednostavno izgubio u svoj toj buci...Svjetina je kamenovala vojnike, a stražari su se branili, ubivši pritom mnogo ljudi. I dalje se glasno orilo:- Amon!... Amon!... Vrati nam Amona! - i još - Nosi se, lažni faraone!... Odlazi!Kamenje je upućeno i put onih najuglednijih i najodličnijih, a narod se prijeteći uzbibao i prema ograñenom prostoru za uzvanike, bučeći i mašući rukama. Nazočne žene su se toliko prestrašile da su odbacile svoje cvijeće, ispustile bočice s miomirisima i utekle.Horemheb je tada zapovijedio neka zatrube rogovi. Iz dvorišta i pobočnih ulica, dozvana jekom rogova, pristigla su bojna kola. Njih je Horemheb tamo promišljeno i lukavo razmjestio, izvan vidokruga naroda. Nije htio da pogled na bojna kola razdraži svjetinu, te su ova trebala tamo i. n nn .«—.

249

..- Jostati skrivena. Namjena im je bila priteći u pomoć samo ako narod bude izazivao. Izbijanje nemira ponukalo je Horemheba na uključivanje svoje najmoćnije postrojbe. Bojna kola su stigla uz štropot i fijukanje bičeva. I mnogi su stradali pod kopitima konja i pod kotačima. Ipak, Horemheb je prethodno dao skinuti bojne kose, inače postavljene na kotačima kola. Time je htio spriječiti nepotrebno prolijevanje krvi. Mora se priznati, bojna su se kola kretala sporo, vjerojatno zbog istog razloga. Postavila su se u obliku prije utvrñenoga rasporeda, zaokruživši faraonovu nosiljku, štiteći njegovu kraljevsku obitelj i ostale sudionike svečane povorke. Uz tu pratnju povorka je mogla otići. Mnoštvo je i dalje pravilo nered, ne razilazeći se sve dok nisu ugledali faraonovo brodovlje kako odlazi rijekom. Tada je izbilo ogromno slavlje, a njihova je radost bila još strahovitija od ranije ljutnje i bijesa.Lupeži i razbojnici, koji su se bili pridružili svjetini, sada su počeli navaljivati na kuće bogataša. Sve je to potrajalo, dok vojnici nisu ponovno uspostavili red, a ljudi se razišli svojim kućama. Večer se spustila nad grad, a vrane su kružile i spuštale se na Cestu ovnova, gdje su kidale tjelesa ljudi, koja su ležala na tlu.Na taj se način faraon Ehnaton po prvi puta suočio s razbješnjelim pukom i gledao krv kako teče zbog njegova boga. I nikada on nije zaboravio pogled na sve to. Istodobno se u njemu nešto slomilo. Mržnja koju je upoznao, nakapala je otrova u njegovu ljubav. Ali njegova je zanesenost rasla i dalje. Konačno je odlučio poslati u rudnike sve one koji glasno spomenu Amonovo ime ili kriju kipove i posude na kojima je urezano njegovo prokleto ime. I kako to već biva medu ljudima, jedno zlo rañalo je drugo. Pa tako u nedo-gled. Jer, ljudi nisu htjeli optuživati jedni druge, pa su se kao svjedoci javljali lupeži i robovi, vodeni svojim računima i probitkom. Prijavljivanje je time uzelo maha, te uskoro nitko više nije bio siguran od krivog i lažnog svjedočenja. Zbog svega toga, u rudnicima je završilo mnogo poštenoga i sposobnog svijeta... A njihove su kuće, radionice i trgovine, te svo ostalo vlasništvo, u Atonovo ime, prešle u ruke raznih probisvijeta i pogubnih varalica.Spominjem ta zbivanja sada, prije nego počnem kazivati o vremenu u kojem su se ona odvijala, jer im želim raz-L.„jasniti uzroke. Iste sam večeri bio žurno pozvan u Zlatnu Kuću, budući da je faraona pograbio napad njegove bolesti. Dvorski liječnici su se plašili za njegov život, te su željeli podijeliti teret odgovornosti, jer me je sam faraon spomenuo. Zatekao sam ga u njegovim odajama. Bio je u bez svijesti tijekom nekoliko vodnih mjera. Ležao je poput mrtvaca, ledenih udova, a bilo mu se više nije moglo opipati. Nakon razdoblja poremećene svijesti, u kojem je izgrizao vlastiti jezik i usne toliko te je potekla krv, ipak je došao k sebi. Tada je otpustio sve liječnike, jer nije mogao podnijeti pogled na njih. Zadržao je samo mene... Tako sam po drugi puta ostao na samo s njim. Ali, prvi puta je on bio kraljević i prijestolonasljednik imenom Amenhotep, a sada faraon koji je sam sebe prozvao Ehnatonom...- Pozovi veslače - rekao mi je, nakon što se oporavio i pribrao. -I nek se podignu crvena jedra moga broda. A moji prijatelji neka

250

me slijede, jer kanim na putovanje. Prepustit ću se mom priviñenju i mojoj spoznaji neka me vode, dok ne nañem zemlju koja ne pripada ni bogovima ni ljudima. Tu ću zemlju posvetiti Atonu i tamo sagraditi grad koji će biti njegov i nositi njegovo ime. I više se nikad neću vratiti u Tebu...Predahnuvši kratko, dodao je:- Vladanje Tebanaca mrskije mi je od svega što se do sada zbilo... Gnusnije i nedostojnije od ičega što su moji pretci ikada spoznali, pa čak i od stranih ljudi i naroda. Zato u svom dubokom preziru odbacujem Tebu i napuštam je, prepuštajući je njenom vlastitom mraku.Njegovo je uzbuñenje bilo toliko veliko. Zahtijevao je neka ga odmah odnesu na brod, premda je još bio slab. U tome ga nismo mogli spriječiti ni ja ni ostali liječnici i savjetnici. Horemheb je samo rekao:- Bolje je tako. Pučani Tebe odabrali su svoj put, a Ehnaton svoj. Jedna i druga strana bit će zadovoljne, pa će u zemlji ponovno zavladati mir.Faraonovo zdravstveno stanje bilo je teško. Svijest mu je potamnjela, a oči gorjele. Zato se više nisam protivio njegovoj odluci o promjeni okoline. Smatrao sam, kao liječnik, kako je za njega najbolje ako primijeni podneblje i okolinu, vidi nove krajeve i nove ljude, koji ga ne mrze. Zato sam ga slijedio na njegovu putovanju niz rijeku. Bioje toliko nestrpljiv i željan polaska, pa nije htio pričekati čak ni svoju kraljevsku obitelj, nego je odjedrio prvi. Ho-remheb je poslao ratne brodove kao pratnju, kako nitko ne bi naudio faraonu.Tako je pod razapetim crvenim jedrima plovio faraonov brod niz rijeku, a Teba je ostala za nama. Zidine, krovovi hrama, zlatni vrhovi obeliska, sve je to polako tonulo u nebosklon. Posljednji su nam u vidnom polju ostali vrhovi tri brda, vječnih čuvara Tebe. A tada su i oni iščezli... Ipak, sjećanje na Tebu ostalo je u nama tijekom nekoliko dana, jer je rijeka vrvila debelim krokodilima što su repovima pljeskali po smrdljivoj vodi koja je vonjala po mrtvacima... A stotinu puta stotinu napuhnutih tjelesa plutalo je nošeno strujom. I nije bilo pličine ni otočića trske na kojima nije bilo naplavljenoga tijela, koje je tamo zapelo haljinama ili vlasima. I sve je to bilo zbog faraonovog, Ehnatonovog novog boga. No on o svemu tome nije znao ništa. Ležao je u svojim brodskim odajama, na mekanim prostirkama, dok su ga sluge mazale mirisnim uljima i palile tamjan povrh njega, kako ne bi mogao oćutjeti miris svog boga...Nakon desetdnevnoga jedrenja, rijeka je postala opet čista. Tada je faraon izašao na pramac broda, da bi se malo ogledao uokolo. Zemlja je odisala zlatnožutom bojom ljeta. Poljodjelci su po njivama prikupljali ljetinu, a predvečer su stada gonjena na pojilišta uz riječnu obalu. I pastiri su puhali u svoje dvoredne svirale. Smotrivši faraonov brod, ljudi na poljima odijevali su se u bijelo i trčali duž obale, izvikujući pozdrave i mašući palminim granama. Pogled na ove zadovoljne ljude više je koristio faraonu od bilo kakvog lijeka. Povremeno bi zapovijedio neka brod pristane uz obalu. Izlazio bi tada meñu ljude, razgovarao s njima, dodirivao ih, te rukama blagosiljao žene i djecu. Cak su i plašljive ovce prilazile faraonu, njuškale i grickale rub njegove odore, a on se smijao od

251

radosti i sreće.Nije se bojao Sunčeva kotura, premda je on u ljetnoj vrućini bog koji prijeti smrću. Na protiv, okretao se prema Suncu, te mu je grozničavo lice uskoro preplanulo. Od toga mu je ponovno porasla uzbudenost i vratila se groznica, te je stao opet požurivati vožnju.U tami noći zatekao sam ga na pramcu, zagledanog u plamteće zvijezde. Opazivši me, rekao je:- Podijelit ću svu zemlju koja je bila vlasništvom lažnoga boga. Podijelit ću je onima koji su zadovoljni s malim. Jer, moje srce razveseljava pogled na punačku djecu, kao i smijeh svih žena i muževa, koji rade u ime Atona, ne boje se ničega i ne mrze nikoga. -Zastao je malo, i dalje bludeći pogledom kroz nebeska prostranstva noći. Uskoro je nastavio:- Tamno je i mračno ljudsko srce. Ali nikad ne bih u to povjerovao, da se nisam osvjedočio svojim roñenim očima. Jer moja je jasnoća toliko blještava pa ne shvaćam i ne razumijem tamu. A kad svjetlo natapa moje srce, zaboravljam sva srca koja su lažna i zasjenjena... Zasigurno je mnogo onih koji ne prepoznaju i ne shvaćaju Atona, premda ga vide i ćute njegovu ljubav. To je zato jer su proveli život u^ mraku, pa njihove oči ne uočavaju svjetlo u koje gledaju. Što više, nazivaju to svjetlo zlom i kažu: po-zlijeñuje im oči! Zato ih ostavljam same... Neću im smetati i zamarati ih. Ali ne želim više živjeti meñu njima. Okupit ću oko sebe one koji su mi najdraži i ostati s njima, ne napuštajući ih nikad. Tako neću morati trpjeti one strašne bolove, koje u mojoj glavi budi pogled na stvari što muče moj duh i odvratne su Atonu.Zažmirio je na tren, pogleda i dalje uprta u zvijezde, pa nastavio:- Gnušam se noći i odvratna mi je! Ne volim tamu... Nje se čak bojim. Ne volim ni zvijezde! Jer, kad one sjaje, šakali se šuljaju iz svojih brloga, a lavovi napuštaju svoja staništa, uz krvoločnu riku. I Teba je za mene noć! Zato sam ih odbacio i napustio, kao što uistinu odbacujem i napuštam sve što je staro i pokvareno. Zato vjeru i nade polažem u mladost i djecu. Jer, oni rañaju svijetu proljeće. A oni koji od djetinjstva prime Atonovo poslanje i predaju se njegovom učenju, bit će očišćeni od zla, pa će i cijeli svijet biti pročišćen. Škole treba preustrojiti, stare učitelje potjerati, te napisati nove poslanice koje će djeca prepisivati. Sto više, pojednostavit ću pisanje i učiniti ga lakšim nego je sada, jer ne trebamo sličica za njegovo razumijevanje. Potaći ću izradu pisma koje će biti prihvaćeno, pa će ga čak i oni najskromniji moći brzo i lagano naučiti. Ne smije biti više nikakve razlike izmeñu pisara i puka. Svi će ljudi naučiti čitati i pisati... I u svakom će selu, pa čak i onom najmanjem, biti netko tko zna pročitati ono što ću im japisati. Jer, smjeram im pisati vrlo često, o mnogim stvarima koje bi trebali znati...Faraonove su me riječi potresle. Poznavao sam novo faraonovo pismo. Bilo ga je doista jednostavno učiti i čitati. To nije bilo sveto pisanje, a nije bilo ni izdaleka toliko lijepo ili tako bogato sadržajnošću, poput onog starog. A svaki pisar, koji je imalo poštovao sebe i svoj poziv, duboko ga je prezirao, te je ismijavao one koji su ga rabili. Zato sam odgovorio:- Narodno pismo je ružno i divljačko, te nije posvećen način pisanja. Sto će biti od Egipta, ako svatko postane pismen? Toga još nikad nije bilo... Nitko tada više neće htjeti raditi svojim

252

rukama niti će biti zadovoljan takvim poslom. Zemlja će tada ostajati neobrañenom, a ljudi neće uživati u svojoj sposobnosti pisanja, jer će umirati od gladi.Nisam to smio reći, jer se strašno uzrujao i gnjevno uskliknuo:- Dakle, mrak i tama toliko su mi blizu! Stoje uz mene! U tebi, Sinuhe! Gajiš sumnje i postavljaš smetnje na mom putu. Ali, istina bukti u meni poput požara. Moje oči prodiru kroz sve zapreke, kao da su te zapreke od čiste vode. I vidim svijet koji dolazi poslije mene! U tom svijetu nema mržnje ni straha. Ljudi dijele trud, napore i muku meñu sobom, te nema više ni bogatih niti siromašnih! Svi su jednaki. I mogu svi čitati što im pišem! Nitko nikome ne govori "prljavi Sirijcu!" ili "bijedni crnče!" Svi su ljudi braća, a rat je iščezao sa svijeta. Sve to vidim pred svojim očima. I na taj pogled upravo ćutim kako raste snaga u meni. A moja je radost toliko velika i veličajna, te samo što mi srce ne prsne...Već sam se jedanput bio osvjedočio u njegovu ludost. Poveo sam ga do prostirke i dao mu sredstvo za smirenje. Ali njegove su riječi bile tegobne, a moje je srce osjećalo njihov podražaj. Mučile su me i pekle jer nešto kao da je sazrilo u meni za prijem njegovog poslanstva. Prošao sam dalekim zemljama i moje su oči gledale mnoge narode, a svi su oni u biti bili meñusobno jednaki. Vidio sam i mnoge gradove, a i oni su u biti bili meñusobno jednaki. Za pravog liječnika nema razlike izmeñu bogatog i siromašnog bolesnika, izmeñu Egipćanina i Sirijca. Liječnikova je dužnost i obveza pomoći svima i svakome. Zato sam u svome srcugovorio: "Njegov je razum jako pomućen uslijed njegove bolesti. Unatoč tome, ta je pomućenost blagotvorna i zarazna. I mogao bih poželjeti ostvarenje tom njegovom priviñenju, iako mi razum govori kako takav svijet ne bi mogao opstojati nigdje do li u Zapadnoj Zemlji...A ipak mi srce kliče kako je njegova istina uzvišenija od svih istina koje su ikad izrečene, te veće i veličajnije istine neće biti nikada. Pa makar prolijevanje krvi i ruševine ostaju iza njegovih stopa. I pozivi li dovoljno dugo, srušit će svoje vlastito kraljevstvo!"Nikoga nije bilo u mojoj blizini. Usamljenost je bila moja kob i moja svakodnevica, a sada sam bio i sam. U tami noći prikovao sam oči na zvijezde i razmišljao. Ja, Sinuhe, tuñinac sam na ovome svijetu. Čak ne znam ni tko me je na njega donio. Po svojoj slobodnoj volji opredijelio sam se za liječnika siromašnih u Tebi. Do zlata malo držim. Draža mi je utovljena guska od suhoga kruha, draže mi je vino od vode.Ali ništa od toga nije mi toliko važno, da se toga ne bih mogao odreći. Budući da ne mogu izgubiti ništa osim života, zašto ne bih bio potpora njegovoj slabosti? Zašto ne bih stao uz njega i sokolio ga, bez sumnjičavosti? Ta on je faraon! Moć je u njegovim rukama, a bogatije i plodnije zemlje od Egipta nema na cijelom svijetu. I, tko zna, možda Egipat ipak preživi i odoli ovoj kušnji? Ako je to moguće, svijet će se uistinu obnoviti i preporoditi. Ljudi bi tada bili braća, te ne bi bilo ni bogatih niti siromašnih! Nikada ranije, otkad je svijeta i vijeka, nije nekom čovjeku bila ponuñena takva prigoda za ostvarenje njegove istine. Jer, ovaj je čovjek roñen kao faraon, te se takva prigoda najvjerojatnije neće nikad više slučiti. Ovo je jedini tren, u cijelom trajanju svijeta, kada se njegova

253

istina može prometnuti u stvarnost...Tako sam snatrio, otvorenih očiju, na palubi broda koji se njihao, a noćni je vjetar donosio mojim nosnicama bogat miomiris zreloga žita i žitnih gumna. Noćni me je vjetar i osvježio, te se moje snatrenje rasplinulo poput priviñenja u pustinji. To me nagnalo da skrušeno pomislim: "Eh, kad bi samo Kaptah bio tu i sve to čuo!" Jer, iako je liječnik pametan čovjek, pa može izliječiti mnoge bolesti, ipak su oboljelost i bijeda svijeta toliko veliki da ih ni svi liječnicisvijeta zajedno ne mogu ozdraviti... Pa čak i kad bi za to bili sposobni! A ima bolesti pred kojima su i sami liječnici nemoćni. Zato je možda upravo Ehnaton liječnik za ljudska srca, ali ne može stići svuda. Postoje srca koja su toliko otvrdnula i zacrnjena, pa im čak ni njegova istina ne može pomoći. Kaptah bi rekao: "Ako bi i nastupila vremena u kojima ne bi bilo ni bogatih niti siromašnih, uvijek bi bilo mudrih i glupih, lukavih i priprostih... Jer tako je uvijek bilo, tako jest, te će tako biti i na vijeke vijekova!" Snažan čovjek stavlja svoju stopu za vrat slabiću; spretan čovjek bježi s kesom naivčine i uvaljuje glupanu neka radi za njega. Čovjek je pokvaren trgovac, a čak je i njegova vrlina nesavršena. Te je samo onaj potpuno dobar koji liježe i više nikad ne ustaje. I upravo se mogu sagledati plodovi dobra i dobrohotnosti, a oni koji imaju najviše razloga za blagosiljanje tog dobra su krokodili u rijeci, te prežderane vrane na krovu hrama.Faraon Ehnaton je razgovarao sa mnom, a ja sam raspravljao voden svojim slabim, kolebljivim i neodlučnim srcem. Ali nekog ishoda i odluke nisam polučio.Petnaestoga dana plovidbe niz Nil stigosmo do zemlje koja nije pripadala ni bogu ni nekom ugledniku. Promatrano s obale rijeke, njeni su se brijegovi prelijevali od zlatnožutog do modrog. Tlo je samovalo neobrañeno. Tek je nekoliko pastira čuvalo uokolo svoja stada, a obitavali su u kolibicama od rogoza, smještenim na obali rijeke. Tu je faraon Ehnaton istupio na obalu i posvetio ovaj kraj Atonu, s nakanom da tu utemelji nov grad. Budućem gradu odmah je nadjenuo ime: Ahetaton, Nebeski Grad.Brodovi su stizali jedan za drugim. Faraon je okupio svoje glavne mjernike i graditelje, te im davao upute o stvaranju nacrta grada. Pokazao je gdje trebaju biti glavne ulice, gdje izgraditi Zlatnu Palaču, a gdje Atonov hram. A kada su mu se pridružili njegovi sljedbenici, svakome je pokazao budući položaj njihovih kuća. Graditelji su otjerali pastire i njihova stada, srušili njihove kolibice od rogoza, te izgradili gatove na obali rijeke. Graditelji očito još nisu znali kako tu počinje gradnja temelja novom svijetu, u kojem će svi ljudi biti braća i meñu sobom jednaki... Svijeta u kojem neće biti ni bogatih niti siromašnih. Sva sreća, to nisu znali ni siroti pastiri, ostavši bez svoje djedovine...Faraon Ehnaton je i graditeljima dodijelio zemljište, za njihovo posebno naselje izvan budućega grada. Tamo su si smjeli, prije početka posla kojim će upravljati, izgraditi kolibe od blata za svoja obitavališta. Pet je glavnih ulica ovdje zacrtano u smjeru sjever-jug, a pet u smjeru istok-zapad. Kuće uz njih sve su trebale biti iste visine i s istim unutarnjim rasporedom prostorija, s dvije jednake sobe. I sve ostalo trebalo je biti jednako i na istom mjestu, ognjište u svakoj kući, a i prostirke i vrčevi. Faraon je htio pokazati svoju naklonost svim svojim radnicima, pa je želio da

254

svi dijele i iste pogodnosti, kako bi mogli sretno živjeti u svom vlastitom malom mjestu, izvan faraonova grada, te blagosiljati ime Atona...Jesu li, meñutim, doista blagosiljali Atonovo ime? Ne, na protiv! Gorko i ogorčeno su ga proklinjali, kao što su u svom nerazumijevanju proklinjali i faraona. I to samo zato što ih je iz njihovih udobnih kuća i gradova preselio u pustinju, u kojoj nije bilo ni ulica, ni pivnica, nego tek pijesak i smeña, spaljena trava. Ni jedna žena nije bila zadovoljna s ognjištem u kući, te su unatoč zabrani, palile vatre za kuhanje pred kolibama, te neprestance u svojoj nerazumnosti prenosile i premiještale posuñe i rogožine. A oni pak, koji su imali brojnu djecu, zaviñali su zbog prostora onima kojima blagoslov malih drečavih nasljednika nije bio podaren pa nisu imali djece, pa su u kućama imali više mjesta za sebe same. Na dalje, oni koji su bili priučeni na zemljani pod, tužili su se na prašnjav i nezdrav pod od ilovače. A oni koji su pak bili priučeni na pod od ilovače, tvrdili su za ilovaču u Ahetatonu kako nije ista poput one na drugim mjestima, već je bez sumnje ukleta i prokleta, jer se prigodom pranja pojavljuju na njoj pukotine.Željeli su pred svojim kolibama, kako su običavali svuda i uvijek, uzgajati povrće. Zato su prigovarali i rogoborili što im je faraon u tu svrhu dodijelio zemljište izvan grada... Tvrdili su kako tamo nema dovoljno vode, a i gnojivo se mora dovlačiti iz daleka. Stvarali su i drugi nered. Tako su po ulicama napeli užad ispletenu od rogoza, te na tome sušili rublje. U sobama su držali koze, premda je i to faraon zabranio, zbog zdravstvenih razloga i zbog djece... Obišao sam brojne gradove u mnogim zemljama, te mogu odgovorno ustvrditi kako nezadovoljnijeg i svadljivijeg mjesta1 Ui___ji naselja od grada graditelja Ahetatona nije bilo. Ipak, moram priznati i to, da su se s vremenom priučili na sve nedaće i neugodnosti, te se pomirili sa svojom kobi. Nisu više prigovarali faraonu, tek su uzdisali za svojim ranijim kućama, premda se više nisu htjeli vratiti... A žene su i dalje skrivale koze u svojim sobama i u tome ih nije mogao zapriječiti ni sam faraon. Eto, takav je u biti čovjek. Sve pokvari, pa opogani i najplemenitije misli i nakane. No istodobno se na sve priuči i na sve pristane. Ipak, uvijek i na sve rogobori i nezadovoljan je. Ali, zašto je to tako, ne bih znao reći...Tada je stigla zima i razdoblje poplava. Ali se faraon Ehnaton nije vratio u Tebu, protivno ustaljenom običaju... Ostao je na palubi svoga broda, koji je sada postao sjedištem vlasti. I sa svakim novim kamenom položenim na kamen, sa svakim stupom podizanim u predviñen položaj, on se neobično veselio. Često bi se nadušio zlobno smijati, pri pogledu na lijepe, istančane drvene kuće koje su rasle duž ulica. Jer, prisjećanje na kuće u Tebi nagrizalo mu je razum poput najopakijega otrova. Na izgradnju Ahetatona potrošio je sav novac kojeg je oteo od Amona, a Amonovu je zemlju razdijelio medu siromašne.Zapovijedio je neka se zaustavljaju svi brodovi koji plove uzvodno. Otkupio je sve njihove terete i iskrcao ih u Ahetatonu. Osim graditelja, u Ahetaton je došlo i mnogo drugih radnika, najrazličitijih zanimanja. Oni su obitavali u jamama od ilovače i u kolibama od rogoza na obali rijeke. Glavno zanimanje bilo im je

255

gnječiti ilovaču i praviti opeke. Ravnali su i ceste, kopali propuste za vodu namijenjene navodnjavanju, a u sklopu budućega faraonova vrta, dubili su jamu za Atonovo jezero. Čamcima su počeli dovoziti grmlje i čak drveće, te su ih odmah poslije poplave zasadili u Nebeskom Gradu. Dovukli su čak i povelika stabla, pa je faraon već za godinu dana mogao svojim nestrpljivim rukama brati datulje, smokve i mogranje.Posla sam ovdje imao mnogo. I faraonovo se zdravlje poboljšavalo, kako tijela tako i duha, dok je promatrao kako njegov nov grad cvjeta i raste iz zemlje, na šarenim stupovima. Ali je zato meñu graditeljima zavladala zaraza, prije nego je tlo isušeno. Bilo je i poprilično nezgoda i nesreća pri grañenju, kao posljedica hitnje koju se nametalo ljudima.Prije nego li su izgrañeni mostovi za iskrcavanje, morali su radnici radi iznošenja tereta, gacati kroz vodu do brodova. Pritom su ih napadali krokodili. Bilo je jezivo slušati jadnike, dok su dozivali u pomoć. Možda nema ništa strasnijeg od pogleda na jadnika, koji se nemoćno praćaka, otima i urla u čeljustima krokodila, dok ga ovaj nosi u svoj brlog, gdje će ga prožderati... Faraon je, meñutim, bio toliko zanesen svojom istinom, te nije ništa od svega toga opažao. U meñuvremenu su mornari, plativši svojim vlastitim bakrenjacima, unajmili lovce na krokodile. Njihov se učinak ipak zamjećivao, jer se broj krokodila postupno ipak smanjio. Mnogi su tvrdili kako su krokodili zapravo nagrnuli ovamo, slijedeći faraonov brod... Ali o tome ne mogu posvjedočiti ništa odreñeno, premda znam kako je krokodil vrlo pametna i lukava životinja.S prestankom poplava, u Ahetaton je došao Horemheb, zajedno s dvorskim odličnicima. Nije došao s nakanom duljeg ili stalnog boravka, nego u želji da odgovori Ehnatona od odluke o raspuštanju vojske. Faraon mu je, naime, zapovijedio neka raspusti sve Nubijce i Šardance iz službe i pošalje ih natrag u njihovu domovinu. Horemheb je, pak, odlagao provedbu te naredbe, pribjegavajući svim mogućnim izlikama. Sasvim opravdano se bojao izbijanja skorih nemira u Siriji, te je htio onamo povesti čete.Faraon je, unatoč svemu, bio nepokolebljiv u svojoj odluci. Zato je Horemheb samo gubio vrijeme u Ahetatonu... Njihovi svakodnevni razgovori bili su gotovo istovjetni.Horemheb ga je izvijestio:- U Siriji su izbili zabrinjavajući nemiri, a tamošnje su egipatske naseobine i posade slabe. Kralj Aziru potiče mržnju prema Egiptu i svemu što je egipatsko. Uvjeren sam kako će, čim vrijeme za to sazrije i dočeka pogodan tren, početi s otvorenom pobunom...Faraon Ehnaton mu je, meñutim, odgovorio obraćajući se svim nazočnima:- Jeste li vidjeli podove u mojoj palači? Na njima umjetnici upravo slikaju močvare s trskom i patkama koje plivaju. I sve to u duhu kretske umjetničke škole... Da, glede pobune u Siriji, to mi zvuči iznenañujuće i nevjerojatno, jer sam svim knezovima poslao križ života. A glede kralja Azirua, on je naš istinski prijatelj, jer je primio moj križživota i u zemlji Aziru podigao hram u slavu Atona. No, reci mi, jesi li razgledao ovdašnji Atonov hram sa stupovljem, sagrañen uz moju palaču? Vrijedno je razgleda, premda su ulazni stupovi napravljeni od opeka, kako bismo uštedjeli vrijeme. Da, kad smo kod

256

toga, pomisao na robovski rad u kamenolomima mi je odvratan... Ipak, vratimo se Aziruu. Nemaš razloga za sumnju u njegovu odnost. Primio sam od njega bezbroj glinenih pločica u kojima izražava žudnju za upoznavanjem Atonova učenja. Želiš li, moji će ti pisari pokazati te pločice, čim naša pismohrana bude ustrojena. Horemheb mu je otvoreno uzvratio:- Pljujem na njegove glinene pločice! One su pokvarene i lažljive jednako kao i onaj koji ih šalje. A ako si čvrsto odlučio raspustiti vojsku, dopusti mi barem ojačati pogranične postrojbe. Južna plemena upravo utjeruju svoja stada na pašnjake unutar područja označenog našim pograničnim kamenjem, u zemlji Kuš i Siriji. Spaljuju sela naših crnačkih saveznika, premda to i nije neka velika šteta, budući da su ta sela sagrañena od slame...- Ne vjerujem da ih potiču loše nakane - uzvratio mu je Ehnaton - a na naše pašnjake tjera ih jedino siromaštvo. Zato neka naši saveznici podijele pašnjake s južnim plemenima, pa ću i njima poslati križ života. Ne vjerujem ni kako namjerice pale sela. Ta su sela, kako i sam kazuješ, napravljena od slame, pa zato i jako zapaljiva... Zato nema smisla, zbog nekoliko požara, osuñivati čitava plemena. Ipak, želiš li to, ojačaj čete u zemlji Kuš i Siriji, jer je tvoja zadaća brinuti o sigurnosti zemlje. Ali čete možeš držati isključivo zbog sigurnosti granice, a nikako kao stalnu vojsku.Horemheb je, meñutim, bio uporan:- Uistinu mi moraš dopustiti, moj ludi prijatelju Ehnatone, ponovno uspostavljanje stalnih posada u cijeloj zemlji. Otpušteni vojnici, u svom siromaštvu, pljačkaju kuće stanovnika, kradu im porezne zapise i premlaćuju ih svojim batinama.- Eto, sad i sam vidiš posljedice svojeg neposluha! -poučavao ga je faraon Ehnaton. - Da si više bio s vojnicima i poučavao ih i o Atonu, ne bi radili takve nepodopštine. Njihova su srca sada zamračena, a ožiljci koji su im ostali od udaraca tvoga biča, peku im leña. Zato ti ljudi ne znaju što čine... No da... Jesi li imao prigode vidjeti moje kćerikako zajedno idu u šetnju? Meritaton vodi manju za ruku, dok im je drug u igri dražesna mala gazela!... Dobro, dobro, nema nikakve zapreke glede zapošljavanja otpuštenih vojnika kao stražara po cijeloj zemlji, ali samo ako budu ophodnja a ne stalna postrojba za vojne ciljeve. Mislim, isto tako, trebalo bi uništiti sva bojna kola. Jer, nepovjerenje raña nepovjerenjem, a mi moramo naše susjede uvjeriti kako se Egipat nikad više neće poslužiti ratnim sredstvima, bez obzira što se slučilo.Horemhebova misao ratnika bila je uvijek budna, te je jetko i podrugljivo otpovrnuo:- Ne bi li bilo jednostavnije, prodati bojna kola Aziruu ili Hetitima? Dobro plaćaju za bojna kola i konje! Shvaćam, ne isplati ti se redovna vojska, jer zakapaš svo egipatsko bogatstvo u močvaru i prerañuješ ga u opeku!Tako su raspravljali i svañali se gotovo svakoga dana... Ali je Horemhebova tvrdoglavost ipak polučila rezultat. Postao je vrhovnim zapovjednikom svih pograničnih četa i svih straža po gradovima. Ipak, faraon je odlučivao o njihovu naoružanju, te je odredio neka to budu samo drvena koplja. Odreñivanje broja momaka u tim postrojbama bilo je prepušteno Horemhebu. Na to je Horemheb tada

257

pozvao sve zapovjednike pokrajina u Memfis, budući je taj grad ležao u središtu države i na granici Dva Kraljevstva.A dok su oni vodili takve isprazne razgovore, stvari su se odvijale svojim tijekom. Tako je na dan ukrcavanja i polaska za Memfis, uspinjući se na palubu broda, Horemheb naletio na brzog glasnika, koji je netom prispio u čamcu na vesla. Taj je donio uznemirujuće glase, te brojna pisma i glinene pločice iz Sirije, pune zabrinjavajućih novosti... Horemhebove su se nade opet raspalile. Poruke su nedvojbeno potvrñivale zabrinjavajuća zbivanja u Siriji. Kralj Aziru, dočuvši o nemirima u Tebi, prosudio je kako je to povoljan tenutak za pripojenje nekoliko pograničnih mjesta. I u Megidi, koja je bila ključ Sirije, plamtjela je pobuna. Azi-ruove čete opsjedale su utvrdu, u koju se povukla egipatska posada. Tražili su hitnu pomoć od faraona... No faraon Ehnaton je samo odmahnuo rukom i rekao:- Kralj Aziru nedvojbeno ima opravdanih razloga za ono što radi. Koliko mi je poznato, nagle je ćudi, pa su ga možda razljutili moji poslanici? Zato ga, dok mu ne pružimmogućnost za opravdavanje, neću osuñivati. Ali nešto mogu odmah učiniti. I zlo je što nisam ranije na to mislio. Sada, kad podižemo Atonov grad u Crnoj Zemlji, moram sagraditi sličan i u Crvenoj Zemlji, upravo u Siriji, gdje će biti sjedište vlasti. A isto tako i u zemlji Kuš. Megida je raskrižje karavanskih putova i time najpodesnije mjesto za Atonov grad u Siriji. Premda, bojim se, tamo je trenutačno previše nemira i meteža, što bi ometalo izgradnju. Sjećam se, meñutim, govorio si mi o Jeruzalemu. Tamo si čak podigao i hram u slavu Atona, za rata protiv Kabiraca, a taj si sukob neću nikad oprostiti... Jeruzalem, doduše, ne leži u središtu Sirije, jer je mnogo južnije. Unatoč tomu, poduzet ću smjesta pripreme za gradnju Atonova grada u Jeruzalemu, te će to u budućnosti biti središte Sirije, premda je sada Jeruzalem tek ruševno selo.Čuvši to, Horemheb je prebio svoj zapovjednički bič, bacio ga pred faraonove noge i otišao na svoj brod. I odmah je odjedrio za Memfis, na sastanak sa svojim zapovjednicima. Hitao je preustrojiti svoje postrojbe u cijeloj zemlji, u državne stražarske čete.Uz sve te državničke poslove na najvišoj razini, našao je vremena i za sastanak sa mnom. Tako sam mu mogao u miru i potanko ispripovijediti što sam sve zapazio u Babilonu, Mitaniji, zemlji Hatti i na Kreti. Slušao je pozorno, šuteći. Tek bi povremeno kimnuo glavom, kao da mu ne kazujem nešto posebno novo. Posebice je opipavao nož kojeg mi je dao hetitski lučki zapovjednik. Povremeno bi mi postavio neko pitanje, primjerice: "Započinju li babilonijski vojnici stupanje lijevom nogom poput Egipćana, ili desnom kao Hetiti?" ili "Trči li kod Hetita rezervni konj za bojna kola uz ostale konje ili iza kola?" ili "Koliko palaca je promjer kotača na bojnim kolima? Jesu li pričvršćeni opšavom od kovine?" I sve takve i slične besmislice. Ipak, nisam mu zamjerio, jer je tako pitao budući bijaše vojnikom. Shvaćao sam kako takve beznačajne stvari zanimaju vojnike, jednako kao što dijete zanima broj nogu stonoge. Sve što sam mu pripovijedao o cestama, mostovima, rijekama i ostalom, dao je zapisati. A isto tako i sva imena koja sam naveo.Pri kraju izvješća, naputio sam ga neka o svemu popriča i s Kaptahom, koji je u mislima bio jednako djetinjast kao i on, pa je pamtio svakovrsne nepotrebne stvari. A kada

258

sam mu pričao ono najzanimljivije, o tome kako se može predskazivati budućnost iz jetara, te mu opisivao tisuće vrata, hodnika i izvora u jetrima, kao i o izučavanjima glede miješanja ulja i vode u svrhu proricanja onoga što dolazi -tu nije pokazao ni najmanju ljubopitljivost... Isto tako, ta kazivanja nije dao zapisati.Iz Ahetatona je Horemheb otišao ljutit. A faraon se razveselio njegovom odlasku. Rasprave s Horemhebom su ga jako zamarale i mučile, te bi ga zaboljela glava čim bi opazio svog zapovjednika. A meni je rekao zamišljeno:- Možda je Atonova volja da Egipat izgubi Siriju. A ako je tome tako, tko sam ja da se opirem tomu, ako je za dobro Egipta? Ta sirijsko je bogatstvo izjelo srce Egipta. Svo pretjerano bogatstvo, sva mekoća, poroci i zloća dolaze od tamo. Izgubi li Siriju, Egipat bi se vratio jednostavnosti i istini. A to bi bilo i najbolje što se može slučiti. Nov život mora započeti ovdje i raširiti se medu sve narode, po cijelome svijetu.Srce mi se pobunilo protiv njegovih riječi, te otpovrnuh:- Zapovjednik posade u Smirni ima sina imenom Ramzes. To je živahan dječak, velikih smeñih očiju, koji se voli igrati s lijepim kamenčićima. Nekoć sam ga liječio od kozica. A u Megidi obitava i jedna Egipćanka, koja je, dočuvši o mojemu umijeću, potegla sve do Smirne kako bi me posjetila. Trbuh joj je bio napuhnut. Otvorio sam ga nožem, a ona je preživjela. Koža joj je bila uistinu predivno mekana poput vune, a hodala je prekrasno kako to Egipćanke običavaju, unatoč napuhnutome trbuhu i groznici koja ju je morila...- Ne razumijem zašto mi sve to kazuješ - rekao mi je faraon Ehnaton, začevši crtanjem skice hrama na papirus, prema svojoj zamisli. Neprestance je dodijavao mjernicima i graditeljima, donoseći svoje crteže i nacrte, premda su dakako bili daleko vještitiji graditeljstvu od njega.- Želim kazati tek kako vidim malog Ramzesa razrezanih i razbijenih ustiju, te kose pune zgrušane krvi, gdje leži u hramu... Vidim i onu Egipćanku iz Megide kako leži naga i krvari u dvorištu utvrde, nakon što su je Amorićani silovali... Ipak, sada spoznajem i koliko su moje misli beznačajne u usporedbi s tvojima. Ta vladar se ne može prisjećati svakog Ramzesa i svake žene predivno mekane kože, medu tolikim svojim podanicima! i....^ MFaraon je na to stisnuo pesti, a pogled mu je potamnio dok je uzviknuo:- Sinuhe, zar ne možeš shvatiti? Ja moram radije izabrati smrt nego život, jer time biram smrt stotine Egipćana radije nego smrt tisuća Sirijaca!... Ako bih se odlučio za rat u Siriji, samo da bih oslobodio svakog Egipćanina koji se tamo nalazi, tada bi mnogi, kako Sirijci tako i Egipćani, izgubili život u boju. A Sirijac je jednako tako čovjek kao i Egipćanin! U njegovim grudima kuca srce, ima ženu i dječicu bistrih očiju. Ako bih htio uzvraćati zlom na zlo, proisteći može samo novo i još veće zlo. A naplatim li zlo dobrim, zlo koje iz toga nastane, može biti samo manje. Ne želim i neću dati prednost smrti pred životom. Zbog toga zatvaram uši pred tvojim riječima!... I molim te, više mi ne govori o Siriji, ako ti je drag moj život i ako me ljubiš. Jer, pri pomisli na Siriju, srce mi osjeća svu patnju koju moraju podnijeti oni što umiru zbog moga htijenja. A čovjek ne može dugo podnositi patnje drugih, pogotovu

259

ako su brojne. Zato, u ime Atona i moje istine, ostavi me na miru!...Pognuo je glavu, a oči su mu bile natečene i podlivene krvlju, zbog tuge i jada. Debele usnice su mu pritom drhtale. Zato sam ga ostavio na miru. Ali u mojim sam ušima čuo tutnjavu ovnova za probijanje zidina, koji su se ustremili na zidine Megide. Čuo sam i krikove silovanih žena, iz vunenih šatora Amorićana. Ipak sam stegnuo srce pred tim zvukovima, jer sam ga ljubio, unatoč svoj toj njegovoj ludosti. I možebitno sam ga zbog te njegove ludosti volio još i više, budući da je ta njegova ludost bila ljepša i veli-čajnija od sve mudrosti drugih ljudi.Uglednici s dvora slijedili su svoga faraona u budući Nebeski Grad. Došli su s faraonom ili odmah za njim. Cijeli svoj život proživjeli su u Zlatnoj Palači i život im nije imao nikakvog drugog smisla do li obitavanja u faraonovoj blizini, smiješenja kada se on smiješi, mrštenja čela kada ga on namršti. Tako je to bilo od uvijek, tako su radili njihovi očevi, prije očeva djedovi, a prije njih pradjedovi. Svoje dvorske naslove, položaje i službe takoñer su naslijedili odsvojih otaca. Bili su ponosni na to, usporeñujući svoj ugled s drugima na dvoru. Meñu njima su, primjerice, bili kraljev nosač sandala koji nikad sam sebi nije navukao postole, kraljev peharnik koji nikad nije bio u berbi grožña, kraljev pekar koji nikad nije vidio kako se mijesi tijesto, pa kraljev obrezivač i brojni drugi dvorjani i službenici... A tu sam bio i ja, Kraljev otvarač lubanja, od kojeg nitko nije očekivao otvaranje kraljeve lubanje... Premda sam, za razliku od svih tih brojnih dvorjana i službenika, zahvaljujući svom umijeću, bio kadar ispuniti svoju zadaću.Svi ti uglednici i dvorjanici radosno su pošli u Ahetaton i pjevali himne u čast i slavu Atona. Stigli su na brodovima ukrašenima cvijećem, te doveli sobom ugledne žene s dvora i dopremili brojne vrčeve vina. Smjestili su se pod šatorima i suncobranima na obali rijeke. Tamo su jeli, pili i uživali u životu. Voda se, naime, već bila povukla. Ponovno je nastupilo proljeće, zrak na poljima bio je svjež poput mladoga vina, na stablima su cvrkutale ptice, a posvuda gukali golubovi. Za dvorenje tolikog broja ljudi trebalo je mnoštvo slugu i robova, te je njihov tabor predstavljao pravi pravcati grad za sebe. Sva ta dvorska svita bila je bez slugu i robova potpuno nemoćna, poput sasvim malene dječice koju uče prvim koracima...Unatoč tome, svi su odvažno pošli za svojim faraonom. On im je pokazivao prostore za ulice i kuće. Dakako, pratili su ih robovi, noseći velike suncobrane, kako bi zaštitili njihove dragocjene glave od preobilja sunčevih zraka, tog Atonova blagoslova kojeg su toliko slavili. Iznenada, poput razmažene dječice, dobili su volju za sudjelovanjem u izgradnji svojih kuća, jer su vidjeli faraona kako je jednom prigodom digao opeku i položio je na zid kojeg su zidari podizali. Teško dišući nosili su opeke za zidove kuća, a dične uglednice klečale su na zemlji i rukama gnječile ilovaču. A one mlade i lijepe pristupile su tom poslu prethodno odbacivši odjeću, te su zadržale samo uzak pojas oko bedara, onako kako to čine žene iz naroda pri meljavi žita.Pri gnječenju ilovače, meñutim, morali su robovi povrh njih držati suncobrane, kako im sunce ne bi oprljilo brižno njegovana tijela. Ali, isto onako brzo kao što su otkrili svoju ljubav za sudjelovanje u izgradnji, tako su je se brzo i zasitili. Jednostavno su prestali

260

raditi, digli se i otišli svojimputem. Za njima je ostao strašan nered, pa su ih zidari ogorčeno proklinjali i skidali opeke koje su uzidale plemenite ruke. Mlade i odlične uglednice, dakako, nisu proklinjali. Njih bi ponekad pljesnuli svojim rukama zaprljanim od ilovače, pa bi ove prestrašene i uzrujane glasno zaviknule. Sasvim drukčije provele bi se stare i ružne dvorske uglednice. Jer, i te su uvažene matrone pristizale na gradilište, želeći graditelje poticati na rad. Pritom su zadivljeno opipavale mišice zidara i radnika ili u Atonovo ime gladile njihova ilovačom umrljana lica, istodobno lakomo udišući zadah znoja koji se širio od njih. Njih su zidari takoñer častili kletvama, ispuštajući im opeke na noge, želeći ih time otjerati.Dvorjanici su, meñutim, bili vrlo ponosni na učinjen posao i svoj doprinos izgradnji Nebeskoga Grada. Hvalili su se jedan drugome, pričali koliko je tko naslagao opeka... A faraonu su smjerno ali i ponosno pokazivali ogrebotine na rukama, želeći steći njegovu naklonost i milost.Nakon što su tako radili neko vrijeme na gradilištima, pa im je ta razonoda dosadila, otkrili su vrtove i vrtlarstvo. Počeli su se tada baviti tom novom zabavom, kopajući i rujući po zemlji poput djece. Učin je bio strašan... Stabla i grmove neprestance su iskapali i presañivali s jednog mjesta na drugo. Vrtlari su u nemoćnome gnjevu dizali ruke i zazivali u pomoć bogove, te proklinjali dvorjanike i njihovu rabotu. Radnici koji su kopali sustav za navodnjavanje, nazivali su tu dvorsku svitu Setovim sinovima, jer su im svakog dana dolazili s novim zahtjevima za smještaj i kopanje ukrasnih jezera i ribnjaka.Sve to dvorjanici nisu radili, barem tako ja mislim, sa zlim namjerama. Oni naprosto nisu shvaćali kako njihovo miješanje u poslove stvara radnicima nepotrebne brige i trud. Čak što više, mislili su pritom kako radnicima pružaju dragocjenu pomoć. Zato su dan uvijek završavali ispijanjem vina, te se razmetali svojim ostvarenjima.Ništa ih nije moglo trajno zaokupiti, pa su ubrzo napustili i vrtlarstvo. Posljedice su se mogle uskoro vidjeti. Na područjima budućih vrtova bilo je mnogo manje rovova i hrpa zemlje, a naglo se smanjio i broj stabala i grmova s požu-tjelim lišćem i osušenoga korijena. Dvorjanici su pak otkrili i neke druge čari života u gradu koji je tek nicao. Tužili su se na vrućinu i neudobnost, što je bilo opravdano, uzmu lise u obzir uvjeti života u Zlatnoj Palači u Tebi, iz koje.su stigli. Na dalje, šatori su im se napunili buhama, pa su po cijele noći stenjali i jadali se na svojim rogožinama, izloženi napadima tih malih nasilnika. Ujutro su dolazili k meni i tražili mast protiv ugriza buha.Konačno im je sve to dosadilo... Prokleli su tada Nebeski Grad i sve u njemu. Mnogi su otputovali na svoje posjede, a mnogi su se kriomice vratili u Tebu. Tamo ih je čekao udobniji život, na kojeg su bili naučeni, kao i velebne zabave koje su im u Ahetatonu silno nedostajale.Tako su u faraonovom novom gradu, od njegovih sljedbenika, ostali samo oni najvjerniji. Zadržavali su se u sjeni svojih šatora, gdje su pili rashlañeno vino i kockali se meñusobno. Pritom su naizmjence dobivali i gubili uloženo zlato, odjeću i nakit. Ali su u igri

261

nalazili zabavu i utjehu za svoj jednoličan život.Prvo zidovi, a uskoro i cijela zdanja, ubrzo su počeli dobivati svoje obrise, te je i grad počeo ocrtavati svoj pravi izgled. Za nekoliko mjeseci je, tu u pustinji, kao u nekoj priči, uistinu izrasao pravi grad sa svojim veličajnim i čudnovatim vrtovima. No taj je pothvat teško iscrpio državnu riznicu, jer su trškovi izgradnje bili ogromni, a prihoda nije bilo dovoljno. Te izdatke nije moglo pokriti ni Amonovo zlato. O tome se nije mnogo pričalo... Doznao sam tek, faraonovi su povjerenici, razbivši pečate na vratima podruma Amonova hrama u Tebi, zatekli gotovo prazna spremišta. Svećenici su, očekujući oluju, očito mnogo zlata podijelili najvjernijima neka ga skriju...Izgradnja novog grada razdvojila je i kraljevu obitelj. Prvo je Kraljica Majka odbila slijediti sina u pustinju. Teba je bila njen grad, a faraonovu Zlatnu Palaču, koja se sjala magličasto plavo i crvenkasto smeñe unutar svojih zidina i vrtova povrh rijeke, sagradio je Amenhotep IV. za svoju voljenu. Taja, Kraljica Majka, rodila se kao siromašna kći ptičara u trsticima močvara Donjeg Kraljevstva. Zato nije htjela napustiti Tebu... A kneginja Baketamon, koja je po uzoru na brata, promijenila ime u Baketaton, ostala je uz nju. Svećenik Eie, obnašatelj zakrivljenoga kraljevog štapa, koji je stajao faraonu s desne strane, vladao je sad u Tebi. Sudio je tamo, sjedeći na faraonovu zlatnom stolcu, držeći pred sobom kožne svitke na kojima su bili zapisani zakoni.Život se u Tebi pak nastavio jednak onom ranijem. Jedino nije bilo lažnoga faraona. Ali, za njim nitko nije žalio...Kraljica Nefertiti vratila se u Tebu radi poroñaja svoga sljedećeg djeteta. Naime, nije se usuñivala roditi bez pomoći liječnika i crnih žreca svoje svekrve. U Zlatnoj Kući je rodila svoju treću kćer, koju je nazvala Anhesenaton, te joj je bilo namijenjeno postati kraljicom. Kako bi olakšali poroñaj, žreci su glavu djeteta pri izlasku iz utrobe majke suzili i izdužili, slično kao što su to izveli i ostalim dvjema kraljevnama. A kada je djevojka narasla, sve su otmjene uglednice na dvoru, kao i sve one koje su htjele pratiti dvorske navade i oponašati tasmošnje običaje, stavljale lažne produžetke na stražnji dio glave. Činile su to kako bi i njihove glave izgledale izduženima. A male kraljevne su svoje glave glatko izbrijavale, kako bi pokazale profinjen izgled svojih lubanja. Umjetnici su takoñer veličali taj oblik glave, te su kraljevne često crtali, slikali i uklesavali im lik u kamen. Pritom nisu ni slutili kako se iza ovog osebujnog izgleda krije tek umijeće crnih žreca...Rodivši dijete, kraljica Nefertiti se ipak vratila u Ahetaton. Tu se smjestila u svoje odaje unutar novoizgrañene palače, budući da je ta u meñuvremenu postala useljivom. Ostale je faraonove priležnice ostavila u Tebi, razljućena što je rodila i treću kćer, te je htjela spriječiti faraona u rasipanju njegove muške snage na ležajevima drugih žena. Ehnaton je time bio čak zadovoljan, jer ga je ispunjavanje obveza u ženskoj kući zamaralo... A nije želio ni jedne druge do Nefertiti. Svi oni, koji su imali prigodu vidjeti kraljičinu ljepotu, mogli su to dobro shvatiti. Ni treći poroñaj nije umanjio njenu dražest. Činila se čak mlañom i svježijom nego ikad. No je li se tu promjenu moglo zahvaliti gradu Ahetatonu ili pak crnim žrecima, ne bih znao reći...Tako je Ahetaton niknuo u divljini i pustinji u ciglih godinu dana.

262

Palme su se ponosno njihale duž sjajnih ulica, mogranji su dozrijevali i crvenili se u vrtovima, a u ribnjacima su plutale ružičaste časke lopoča. Cijeli grad bio je rascvjetani vrt. Kuće su bile od drveta, zračne i lagane poput ljetnikovaca, a njihovi stupovi od palmi i trstike bili su šareno obojeni. Vrtovi su ulazili i u same kuće, jer su po unutarnjim stijenama prostorija bile naslikane palme i sikomore koje prigiba vjetrić vječnoga proljeća. Na podovima su bili izvedeniotočići trske, a meñu njima ribe raznih i živih boja kako plivaju, te patke blistavih krila pri uzlijetanju iz trske. U tom gradu nije manjkalo ničega što bi moglo razveseliti čovjekovo srce. Pripitomljene gazele šetale su vrtovima, a ulicama su prolazila laka kola koja su vukli vatreni konji urešeni nojevim perjem. Iz kuhinja se pak širio miomiris probranih začina, dopremljenih iz svih krajeva svijeta.Nebeski Grad bio je, dakle, dovršen. Vratila se ponovno jesen, a lastavice su se pojavile iz mulja te u beskrajnim jatima prelijetale povrh rastuće vode. Faraon Ehnaton je tada posvetio grad i zemlju svom bogu Atonu. Posvetio je i meñašne kamenove na sjeveru, jugu, istoku i zapadu. Na svakom od njih bio je prikazan Aton, kako širi blagoslov svojih zraka na faraona i njegov dom. Zapis na kamenu sadržavao je i faraonovu prisegu, kako nikada neće istupiti nogom izvan granica svoga novog grada. Za tu su svečanost radnici izgradili kamenjem obložene ceste prema sve četiri strane zemljišta, pa se faraon mogao odvesti do gradskih meña u svojim zlatnim kočijama. Pratili su ga članovi njegove obitelji, u svojim kočijama i nosiljkama, te uglednici i ostali pripadnici dvora. U prolazu su bacali cvijeće, a svirale i strune glazbenika slavile su veličinu i čast Atona.Faraon Ehnaton nije namjeravao napustiti svoj grad ni nakon smrti. Kada je grañenje Ahetatona bilo dovršeno, faraon je poslao svoje radnike u istočna brda, u posvećenu zemlju, sa zadaćom neka u kamenu izdube vječna počivališta. Tamo su imali posla za cijeli život i nisu se mogli nikada vratiti u svoja rodna mjesta. No oni za povratkom i nisu osobito čeznuli, jer su se priučili na boravak u svom gradu i u faraonovoj sjeni. Ovdje im je žito davano u izobilju, vrčevi za ulje im nikad nisu bili prazni, a žene su im rañale zdravu dječicu...Faraon je odlučio sagraditi grobnice kako sebi tako i svojim uglednicima, te svakome od svojih odličnih sljedbenika koji ostanu živjeti s njim u Nebeskom Gradu i vjeruju u Atona, darovati jedan grob. Zato je sagradio i Kuću Mrtvih, smjestivši je izvan grada. Time je htio osigurati da trupla umrlih u Ahetatonu ne bi propala, nakon što bi se u Kući Mrtvih pripremila na odgovarajući način, te bi bila sačuvana za vječnost. Za to su mu bili potrebni majstori tog neobičnog zanata, pa je pozvao iz Tebe balzamere i perače trupala,one koji su bili najvičniji u tim zadaćama. I nije ih pitao u kojeg boga vjeruju, jer oni zbog svog zvanja i ne mogu biti vjernici, te je važno samo njihovo umijeće. Stigli su niz rijeku crnim brodom, a njihov strašan zadah im je prethodio, donesen vjetrom. Stanovnici Ahetatona su se zato hitro zavukli u svoje prekrasne kuće, oborenih glava, kazujući molitve Atonu. A- mnogi su se molili i starim bogovima, te učinili rukom sveti znak Amona. Jer, kada im je u nosnice dospio strašan zadah perača tjelesa, Aton im se učinio vrlo

263

dalekim i misli su im se okrenule starim božanstvima.Balzameri i perači trupala stupili su s^ broda na kopno, noseći sav potreban pribor i pripravke. Žmirkali su očima koje su bile pričene na mrak Kuće Smrti, te gorko proklinjali svjetlost koja im je nanosila boli. Brzo su otišli u novu Kuću Smrti, noseći sobom svoj zadah, te je ta ustanova ubrzo postala njihov dom i u njoj su se udomaćili. Po svom običaju, svoga obitavališta više nisu napuštali. Meñu pristiglima bio je i stari Ramose, stručnjak s kliještima, čija je zadaća bila izvlačenje mozga iz glava umrlih. Sreo sam ga u Kući Smrti, jer su se svećenici Atona užasavali te ustanove, pa ju je faraon stavio pod moj nadzor. Neko me je vrijeme pozorno motrio, pa me tada prepoznao i silno se začudio. Pritom sam i sam poticao njegovo sjećanje, želeći steći njegovo povjerenje. Jer, odavno me izjedala neizvjesnost, rujući u mom srcu poput crva... Želio sam saznati kako se razvijala i kakvim je plodovima urodila moja osveta koju sam ' pripremio za Nefernefernefer, u tebanskoj Kući Smrti...Prvo smo porazgovarali, sasvim razumljivo, o njegovu poslu i zadaćama. Tada sam ga zapitao, naoko bez posebnog zanimanja:- Prijatelju Ramose, nije li ti slučajno došla pod ruke jedna lijepa žena, donesena u Kuću Smrti za trajanja onih dana užasa u Tebi... A ako se ne varam... ime joj je bilo Nefernefernefer?Gledao me je, pognute šije i žmirkajući poput kornjače. Tada je rekao:- Uistinu, Sinuhe, ti si prvi uglednik koji je jednog pa-rača trupala nazvao prijateljem. Moje je srce iskreno i vrlo ganuto, a obavijest koju tražiš nedvojbeno je vrlo značajna, kad me tako oslovljavaš... Nisi li možda baš ti onaj, koji ju je dopremio jedne tamne noći, umotanu u crni mrtvačkipokrivač? Jer, ako si ti taj, nikako nisi prijatelj perača trupala. I ako dočuju o tome, izbost će te zatrovanim noževima i time ti priskrbiti krajnje užasnu smrt...Na njegove sam riječi zadrhtao, te ipak rekao:- Tko god je donio, svoju je kob zaslužila. Ali iz tvojih riječi razabirem kako nije bila mrtva, te je oživjela pod rukama perača tjelesa?- I te kako je ta zastrašujuća žena oživjela - odgovorio mi je Ramose. - No otkud je to tebi poznato, radije ne bih pogañao. Probudila se, jer takve žene nikad ne umiru. A ako kojim slučajem i umru, treba ih spaliti, kako se ne bi nikad ponovno vratile. Kad smo je upoznali, nazvali smo je Setnefer, što kao što znadeš znači "Vražja ljepota".Obuzela me je strašna sumnja, te sam upitao:- Zašto o njoj govoriš kao o nečem što je prošlo? Zar ona više nije u Kući Smrti? Perači trupala prisegnuli su kako će je zadržati tamo sedamdeset puta sedamdeset dana!Ramose je srdito zveckao svojim noževima i kliještima. Bio sam siguran, nasrnuo bi na mene, da mu nisam bio donio vrč vina iz faraonovog podruma. Ovako je samo palcem opipao prašnjav pečat na vrču, pa zatim rekao:- Nismo ti željeli zla, Sinuhe. Bio si mi poput sina, te sam bio pripravan zadržati te u Kući Smrti za cijeli život i poučiti te u mom umijeću. A tijela tvojih roditelja balza-mirali smo na način primjeren samo uglednicima, ne štedeći na najprobranijim uljima i pomastima. Zašto si nam onda svo to dobro uzvratio tolikim zlom i

264

dopremio tu užasnu ženu živu? Znaj, prije njena dolaska vodili smo jednostavan, tegoban radišni život, razveseljavajući si srca pivom i silno se bogateći kradom nakita s mrtvaca, ne mareći za njihov spol ili položaj. Zarañivali smo dobro i prodajom dijelova tijela čarobnjacima i žrecima, kojima je to trebalo za njihove tajne rabote... A tada je došla ta strahovita žena! Nakon njenoga dolaska Kuća Smrti postala je poput ponora u podzemlju. Ljudi su nasrtali noževima jedni na druge, te se tukli i grizli meñusobno nalik bijesnim psima. Opljačkala nam je svo naše bogatstvo, svo zlato i srebro koje smo nagomilali protokom godina, te ga skrili u Kući Smrti. Da, nije prezirala ni bakrenjake! Odnijela nam je čak i odjeću. Opljačkavši mlañim ljudima sve što su posjedovali, poticala ih je na kradu od nas starijih, čiju se požudu više ne možeraspaliti. Nije joj trebalo više od trideset puta trideset dana, te smo svi bili ogoljeni i opljačkani. A kad je uvidjela kako više ne posjedujemo ništa, te ne može više ništa od nas iscijediti, počela nas je ismjehivati i izrugivati nam se. Tako su se dva perača lubanja, koji su bili zaljubljeni u nju, zbog tog njenoga ruganja, objesili o svoje pojaseve. Zatim je otišla svojim putem, odnoseći sobom i svo novostečeno bogatstvo. Nismo je u tome mogli zapriječiti... Jer, čim bi joj netko stao na put, odmah bi se našao drugi i suprotstavio se prvome. A sve to tek za njen smiješak ili dodir njenih prstiju... Tako nam je oduzela i odnijela i naše bogatstvo i naš spokoj. Posjedovala je tada ne manje od tri stotine debena zlata, ne spominjući srebro, bakar, platnene zavoje, kao i pomasti koje smo, prema ustaljenom običaju, godinama krali od mrtvaca. Odlazeći, tvrdo je prisegnula, vratit će se za godinu dana, kako bi provjerila koliko ćemo do tada priskrbiti dobara. Zato se sada u tebanskoj Kući Smrti krade više nego ikada. Što više, perači trupala više ne kradu samo od mrtvih, nego potkradaju i jedni druge. Tako su naš mir i spokoj takoñer nestali. Sada vjerojatno shvaćaš, zašto smo joj dali ime Setnefer. Jer, uistinu je vrlo lijepa, ali to je Setova ljepota!Tako sam saznao koliko je djetinjasta bila moja osveta. Jer, Nefernefernefer se neozlijeñena i bez štete, dapače još bogatija, vratila iz Kuće Smrti. Pretpostavljam i kako nije imala nekih loših posljedica od tog boravka, osim jezivog smrada Kuće Smrti koji se upio u njeno tijelo i nedvojbeno je neko vrijeme zapriječavao u njenom poslu. Nakon izlaska iz Kuće Smrti zasigurno je, dakle, neko vrijeme mirovala, pa se zbog nje nisam morao brinuti. Ali zato me je moja osveta mučila i izjedala mi srce, a njoj uopće nije naudila... Spoznavši to, shvatio sam i kako osveta ne donosi ni radosti niti zadovoljstva. Njena je slast kratkotrajna, te se ubrzo okreće protiv samoga osvetnika, proždirući mu srce poput požara...U želji za olakšanjem srca i duše, spremam se izvijestiti0 zbivanjima u Egiptu i Siriji, o životu Ehnatona u njegovu Nebeskom Gradu Ahetatonu, zatim o Horemhebu, Kaptahu1 svom starom prijatelju Tutmozisu. A neću zaboraviti ni Merit. Ipak, toga je uistinu previše, pa moram započeti novu knjigu...Amenhotep IV-Ehnaton kao dječak (drži žrtveni pladanj). Kip je izveden u duhu klasične egipatske umjetnosti, pa je budući faraon prikazan kao lijep dječak.~~ T

265

Amenhotep IV-Ehnaton. Kip iz Karnaka (Teba), izrañen u duhu "nove umjetnosti". Uočljivo je isticanje nepravilnosti u grañi lica i tijela. Kako se god uzme, Ehnaton zasigurno nije ovako izgledao...Jedna od dvadesetak glava nañenih u Tell-el-Amarni - Ahetatonu, u radionici kipara Tutmozisa. Gotovo^f P^ Portreti Elmatona i Ncfertiti. Motiv s kamena > u Ahetatonu (Amarna). Klesano u duhu "noveFaraon Ehnaton i kraljica Nefertiti (manji lik) prinose žrtvu Atonu, dok njihova kćer iza nje (sasvim malen lik) zvoni sistrumom (sveto glazbalo, tj. zvečka). Motiv iz Ahetatona (Amarna).H cimivnn rin ct> r\ n/-?/¦»/?? 11-11 ...Ehnaton i njegova supruga Nefertiti s tri od svojih šest kćeri. Motiv iz Ahetatona (Amarna). Klesano u duhu"nove umipinnsfi" OhrisiMjesto koje je Ehnaton odabrao za gradnju svoje nove prijestolnice Ahetaton Tell-el-Amarna - tu se nekoć nalazio Ahetaton. Vidljiv je tlocrt grañevina.Područje Grada Mrtvih na zapadnoj :, obali Nila, na suprot Tebi. Vidljivi su ostaci hramova, te sveto gorje u kojem su klesani grobovi pokojnika.»govi na kruni i Horemheba. jrf f Iz Horemhebove r^ groba.KNJIGA XIroremheb prinosiMeritlSvatko je gledao kako istječe voda iz vodnog sata. Tako otječe i čovjekovo vrijeme, premda ga se ne mjeri istjecanjem vode već zbivanjima i doživljajima. Duboka je i uzvišena ta istina, no čovjek je može dokučiti tek u starim danima, kada mu vrijeme otječe u ništavilo, u jednoličnost... To je doba u kojem čovjek više ništa ne doživljava, premda si još uvijek umišlja kako ipak proživljava nešto veliko i veličajno. A tek kasnije uvidi svoju zabludu i njenu trpkost. I jedan jedini dan iz razdoblja koje obiluje zbivanjima i doživljajima, ostaje urezan u sjećanju i srcu, mijenjajući ih, te se može činiti duljim i značajnijim od pune godine ili više vremena iz razdoblja jednoličnoga rada koji srce ostavlja netaknutim. Tu sam istinu spoznao u Ahetatonu, gdje je moje vrijeme protjecalo glatko i mirno poput matice Nila, a život mi je bio kratkrotrajnim snom, poput divne pjesme koja se stišava. Deset godina koje sam proboravio u sjeni faraona Ehnatona, u njegovoj Zlatnoj Palači Nebeskog Grada Ahetatona, brže su mi protekle nego li bilo koja godina moje mladosti... Mislim pritom na godine putovanja i promjena.U Ahetatonu nisam ništa dodao ni svojoj mudrosti niti svojem znanju. Više sam se okretao svom iskustvu, prikupljenom u tolikim zemljama, kao što pčela preživljava zimu trošeći med kojeg je prikupila u doba cvatnje i pohranila u saće svoje košnice. I kao što kapanje vode mijenja izgled kamena, tako je možebitno i protok vremena izmijenio moje srce... Premda to tada nisam zapažao. Bio sam u to doba manje usamljen nego ranije... Možda sam postao šutljiviji, manje umišljen glede samoga sebe i moje nadarenosti. Ali, to nije bila moja zasluga, već se moglo pripisati okolnosti što Kaptah više nije bio kod mene. Obitavao je daleko od

266

Ahetatona, u Tebi. Tamo je upravljao mojom imovinom i krčmom "Pri krokodilovu repu".Faraonov Nebeski Grad se na neki neobičan način zatvorio sam u sebe, unutar snova i priviñenja faraona, bez ikakvoga zanimanja za vanjski svijet. Sve što se zbivalo izvan granica postavljenih Atonovim meñašnim kamenjem, bilo je udaljeno i nestvarno poput mjesečine na vodi. Jedina stvarnost bilo je ono što se odvijalo u samome gradu. Gledajući unatrag, postaje jasnim kako je možda istina bila sasvim protivna! Ahetaton i sve što se u njemu zbivalo nisu bili ništa drugo do li sjene i opsjene, lijepe vanjštine, dok su istina i stvarnost bile u gladi, patnjama i smrti izvan njegovih meda. A sve ono što nije bilo po volji faraonu Ehnatonu, vješto su skrivali od njega. I kad bi se ukazala potreba za donošenjem neke odluke, koja je bila prispodobiva samo faraonu, prikazali bi mu sve uljepšano, zavijeno u veo i zaslañeno medom i začinima. Pritom bi mu pažljivo i uljepšano opisivali potrebnu odluku, sve zato da mu se ne vrati bolest u glavi.Kroz to je vrijeme u Tebi vladao svećenik Eie, kao nositelj zakrivljenog štapa i onaj koji stoji kralju s desne strane. A i Teba je zapravo još uvijek bila prava prijestolnica Egipta. Faraon je u Tebi ostavio sve vladarske poslove i upravne obveze, kao što su ubiranje poreza, trgovina, pravosuñe, jer mu je sve to bilo zamorno i oneraspoložavalo ga. Nije htio više ni čuti za sve to. Imao je puno povjerenje u svoga tasta Eiea, oca kraljice Nefertiti. A Eie je bio čovjek željan vlasti, pa je gajio i velike nakane. U biti je tada Eie bio stvaran vladar Dvaju Kraljevstava, jer je sve ono od utjecaja na život običnih pučana, bilo u njegovim rukama. Nakon što je srušen Amon, nije preostala nikakva moć koja bi se mogla natjecati za vlast s faraonom; a faraon je tada zapravo bio Eie. On se pritom nadao i skorom stišavanju nemira do kojih je došlo zbog obaranja Amona. I ništa mu nije moglo više biti po želji i ćudi, od grada Ahetatona, koji je držao faraona podaleko od Tebe. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći, kako bi prikupio novac za izgradnju Nebeskoga Grada i njegovo uljepšavanje. Stalno je slao izdašne darove, kako bi Ahetaton učinio faraonu još prihvatljivijim i još ugodnijim. Mir se mogao vratiti i sve je moglo postati kao i ranije, osim što se tičeAmona. Jer faraon je ipak bio kamen smutnje za Eiea, poput kolca gurnu tog meñu žbice kotača. A taj je kamen prijetio prevrnuti Eieova kola.Eie je vlast dijelio s Horemhebom. Taj je stolovao u Memfisu, te bio odgovoran za sigurnost i red diljem cijele zemlje. A bio je i snaga koja je stajala iza batina utjerivača poreza i iza batova klesara koji su brisali Amonovo ime sa svih kipova i natpisa, te radi toga ulazili čak i u svaki grob. Faraon Ehnaton je dopustio otvaranje čak i groba svoga roñenoga oca, kako bi se i tamo uklonilo Amonovo ime s natpisa i ispisa. Eie mu se nije suprotstavljao sve dok su Ehnatona zadovoljavale takve po državu i vlast nedužne razbibrige. Bilo mu je draže ako faraona zaokupljaju vjerska pitanja, te se ne miješa u svakodnevni život pučana.Kroz neko razdoblje nakon svih onih dana užasa u Tebi, Egipat je počivao u miru, tiho poput ljetnoga jezera, nad kojim se ne pojavljuju oluje. Eie je prikupljanje poreza povjerio svojim glavnim namjesnicima, koji su mu uštedjeli mnogo truda i nevolja. Ti su

267

namjesnici pak prenijeli to pravo prikupljačima poreza u gradovima i selima, pa se tako silno obogatili. Prikupljači poreza su, konačno, preuzetu zadaću naprtili svojim pomoćnicima i nižim službenicima. Oboružavši se batinama, ovi posljednji su pošli ubirati porez, posebno vodeći računa kako bi u tom važnom državnom poslu i sami došli na svoj račun. Pa je tako, barem kroz neko razdoblje, sve ponovno bilo kao i ranije... Barem na prvi pogled! A ako bi se siromašni, pri posjetu prikupljača poreza, žalili na svoj razrez i posipali si glave pepelom, nisu to činili više nego ranije. Ta tako su postupali otkad je svijeta i vijeka...Roñenje četvrte kćeri faraonove doživljeno je u Ahetatonu kao veća nesreća od pada Smirne. Kraljica Nefertiti se pobojala kako raña same djevojčice jer je žrtva neke čarolije. Zato je pošla u Tebu, potražiti pomoć od crnih žreca Kraljice Majke. Jer, uistinu je rijetkost i protivno zakonima prirode, kada žena rodi četiri djevojčice za redom, a ni jednog dječaka!... Unatoč tome, njena je kob bila podariti faraonu Ehnatonu šest kćeri i ni jednoga sina. A njena je sudbina bila povezana s njegovom.Kako je vrijeme proticalo, vijesti iz Sirije postajale su sve ozbiljnije i gore. Kad bi god pristao neki brod s glasni-kom, odlazio sam u kraljevu pismohranu ij)roučavao najnovije pločice s ponavljanim pozivima u pomoć. Čitajući ih, pričinjalo mi se kako čujem pjev strjelica koje prolijeću pored moga uha i mirišem vonj gorućih kuća. Kroz izričaje pune štovanja mogao sam čuti krike umirućih muževa i vapaj obogaljene djece. Aziruovi su vojnici bili surovi divljaci, a obučavali su ih hetitski časnici. Ni jedna jedina, od svih egipatskih posada u Siriji, nije bila kadra oprijeti im se. Čitao sam poruke kralja iz Biblosa i kneza iz Jeruzalema. U porukama su spominjali svoje godine i svoju odanost. Prizivali si i uspomenu na faraonovog oca Amenhotepa IV, te isticali svoje prijateljstvo s Ehnatonom. Faraona su te molbe i pozivi u pomoć toliko zamarali, pa je pločice počeo slati u pismohranu ni ne pročitavši ih... Tamo smo ih čitali samo pisari i ja. Pisarima su te pločice, meñutim, bile zanimljive tek u toliko, što su ih označavali rednim brojevima prema redoslijedu pristizanja, te ih uvodili u popis i odlagali... Tako sam ja bio jedini u Ahetatonu koji je pratio povijest svijeta.Pao je napokon i Jeruzalem, pa su se prestali opirati i posljednji Egiptu vjerni gradovi. Svi su se predali, uključujući i Jafu. Nije im preostalo drugo već sklopiti savez s kraljem Aziruom. Tada se pojavio Horemheb, pristigavši iz Memfisa i tražeći prijem kod faraona. Zahtijevao je vojsku s kojom bi mogao ustrojiti otpor u Siriji. Do tada je vodio samo tajni rat pismima i zlatom, trudeći se spasiti barem jednu egipatsku posadu u Siriji. Ne oklijevajući, sada je faraonu, na svoj vojnički način, izravno rekao:- Dopusti mi unajmljivanje najmanje stotinu puta stotinu kopljanika i strijelaca, te stotinu bojnih kola, pa ću ti vratiti čitavu Siriju. Jer sada, nakon što se i Jafa predala, Egipat je izgubio vlast u Siriji.Faraon Ehnaton bio je krajnje utučen na vijest o padu Jeruzalema, jer je u meñuvremenu već poduzeo neke korake kako bi ga učinio Amonovim gradom, s nakanom da umiri Siriju. Zato je rekao:- Taj starac u Jeruzalemu, kojem se trenutačno ne mogu sjetiti imena, bio je prijatelj mome ocu. Pamtim ga kao dječak, jer sam ga

268

sretao u Zlatnoj Kući u Tebi. Imao je dugu bradu. Zato ću mu na ime odštete dati doživotno uzdržavanje iz egipatskih pričuva... Premda su se prihodi od poreza jako smanjili nakon zastoja trgovine sa Sirijom.I- Bojim se, baš i nije u stanju da bi ga moglo razveseliti egipatsko uzdržavanje - suho je uzvratio Horemheb. -Od njegove je lubanje napravljena krasna zdjelica, urešena zlatom, po nalogu kralja Azirua... Pa kao njegov dar poslana kralju Šubiluliumi u Hatušaš. Dakako, osim ako moje uhode ne šalju potpuno netočne obavijesti.Faraonovo je lice na to postalo pepeljastosivim, a oči su mu se podlile krvlju. Ipak, obuzdavajući slabost, pokušao je mirno odgovoriti:- Teško mogu povjerovati u takvo nešto, glede kralja Azirua. Smatrao sam ga prijateljem, a i tako je radosno prihvatio križ života kojeg sam mu uputio... Možda sam se ipak u njemu prevario, te mu je srce mračnije nego sam pretpostavljao. Ipak, Horemhebe, ti od mene tražiš nemoguće, zahtijevajući koplja i bojna kola. Naime, narod se već sada buni zbog visokih poreza, a i žetva je bila manje izdašna nego li sam se nadao.- Atonu za volju, daj mi onda barem vlast nad deset bojnih kola i deset puta deset kopljanika, kako bih mogao poći u Siriju i spasiti što se još spasiti može!- Ne mogu zametnuti rat u ime Atona ili za njegovo dobro - glasio je faraonov odgovor. - Radije ću se odreći Sirije. Pusti Siriju neka bude slobodna i neka uspostavi svoju vlastitu saveznu državu. Pa ćemo moći s njima trgovati kao i prije. Ta Sirija nikako ne može opstati bez egipatskoga žita!- Zar ti uistinu umišljaš, kako će se oni time zadovoljiti? -zgromljeno je upitao Horemheb. - Svaki ubijeni Egipćanin, svaki osvojeni zid, svaki zaposjednut grad, povećavaju njihovu samosvijest, povećavaju njihovu bolesnu pohlepu i potiču ih na za nas sve sramotnije zahtjeve. Nakon Sirije na red će doći rudnici bakra na Sinaju! A bez njih više nećemo moći kovati šiljke za naša koplja i za naše strjelice.- Već sam ti objasnio, kako su drvena koplja dostatna za čuvare -odvratio je faraon razdraženo. - Zašto me zamaraš i mučiš neprekidnim pričama o kopljima i strjelicama, te mi te riječi kruže i kruže po glavi upravo kad želim sastaviti svečanu pjesmu Atonu?- Poslije Sinaja na redu je Donje Kraljevstvo - nastavio je Horemheb gorko. - Ta sam si rekao, Sirija ne može bez egipatskoga žita! Premda čujem, sada ga pribavljaju iz Ba-bilonije... Ali, ako se već ne bojiš Sirije, trebao bi se bojati Hetita, jer njihova strahovina žudnja za vlašću ne poznaje granica...Faraon Ehnaton se na te riječi tek sažaljivo nasmiješio, kao što bi se nasmijao svaki razuman Egipćanin na takve izjave, te je rekao:- Koliko nam pamćenje seže, nikad još ni jedan neprijatelj nije stupio unutar granica Crne Zemlje. A nitko se i neće usuditi, jer je Egipat najbogatije i najmoćnije kraljevstvo na svem svijetu. I, za tvoje umirenje, Hetiti su tek jedan divljački narod, koji napasa goveda i ovce po svojim planinama. A saveznici uMitaniji su nam brana protiv Hetita. Osim toga, i kralju Šubiluliumi sam poslao križ

269

života, a na njegov poseban upit i zlata kojim bi napravio i postavio u svom hramu moj kip, u prirodnoj veličini. On neće uznemi-ravati i remetiti mir u Egiptu, sve dok od mene može dobiti zlata kad god zatraži...Žile na Horemhebovome čelu su nabrekle, kao da će prsnuti. Ipak, budući se priučio samosvladavanju, nije više rekao ništa.Pošao je sa mnom, nakon mog upozorenja, da mu kao liječnik ne mogu dopustiti daljnje zamaranje i opterećivanje faraona.Suzdržavao se sve do moje kuće... Ušavši, žestoko je udario zlatnim bičem po svojoj butini i rekao:- Seta mi i svih vragova! Kolač od balege kojeg je ostavila krava na cesti korisniji je od njegova križa života! A pritom je od svega jamačno najveća moja ludost! Jer, kad me pogleda u oči, položi dlan na moje rame i nazove me prijateljem, ja vjerujem u njegovu istinu! I to premda sam više nego uvjeren kako je on u krivu, a ja u pravu! Seta mi i svih vragova, ponovno! Ona neobična snaga u njemu kao da stalno i uvijek iznova prožima ovaj grad, koji je naličen poput bludnice, a i vonja po njoj! I uistinu, kada bi netko mogao svakog pojedinog čovjeka na svijetu dovesti pred njega, kako bi svakom govorio i dotaknuo ga svojim profinjenim prstima, pretačući u svakog svoju unutarnju snagu, uvjeren sam, svijet bi se tada mogao promijeniti... Ali to je, na žalost, nemoguće. Fuj! Ako bih dulje ostao u ovom gradu, počele bi mi rasti grudi kao dvorjanima, te bih završio kao dojilja!IHoremheb se vratio u Memfis, ali zvuk njegovih riječi ostao je u mojim ušima. Mučile su me i krivio sam sebe samog kako sam mu loš prijatelj i faraonu loš savjetnik. No moj je ležaj bio mekan i nadsvoñen, moji kuhari pripravljali su mi malene ptice s medom, antilopina pečenja nije manjkalo, a voda je brzo istjecala iz mog sata.A i druga po redu faraonova kći Meketaton teško je oboljela. Maleni obrazi gorjeli su joj u vrućici i počela je kašljati. Na njenom djetinjem licu pojavile su se crvene pjege, a omršavjela je toliko te su joj se ključne kosti počele nazirati kroz kožu... Pokušavao sam je ojačati raznim miješanim napitcima, dajući joj neka pije čak i zlato rastopljeno u tekućini. Pritom sam oplakivao svoju kob, jer netom su prestali faraona mučiti napadi njegove bolesti, morala se razboljeti njegova kći, pa nisam imao mira ni danju niti noću. Faraon je takoñer bio zabrinut, jer je nježno ljubio svoje kćeri. Dvije starije, Meritaton i Meketaton, pratile su ga u danima primanja na trijem Zlatne Kuće, te bi odatle bacale zlatne lance i kolajne onima koje je faraon želio nagraditi i uzvisiti.I kako to već muškarci običavaju, faraonu je ova bolesna kći postala milija od ostale tri. Darovao joj je loptice od slonovače i srebra, te maleno pseto koje ju je slijedilo posvuda i spavalo uz njen ležaj. Smršavio je i izgubio san zbog njene bolesti, ustajući svake noći po nekoliko puta, kako bi osluhnuo djetetovo disanje. Svaki njen kašalj i hripanje raspinjali su njegovo srce.Na sličan je način ova djevojčica bila prirasla i mom srcu. Značila mi je više od imetka u Tebi, ili od Kaptaha, ili od gladne godine, ili od sveg puka koji je gladovao ili umirao u Siriji, u slavu i u ime Atona. Tom sam djetetu podario svo svoje znanje, umijeće i brigu, zanemarujući svoje ostale ugledne bolesnike, koji su patili

270

od proždrljivosti i dosade, a ponajviše od glavobolje, jer se na nju faraon tako često žalio...Baveći se njihovim glavoboljama stekao bih više zlata... No zlata sam bio sit, kao i ulagivanja. Zato sam počesto bio grub prema svojim bolesnicima, te su govorili: "Sinuheu je čast kraljevog liječnika udarila u glavu! Umišlja si kakonjegove riječi sluša faraon, pa se ne obazire na ono što drugi imaju za reći..."Pri pomisli na Tebu, na Kaptaha i krčmu "Pri krokodilovu repu", ispunjavala me sjeta... A srce mi je ispunjavala glad koju nisam mogao utoliti. Zamijetio sam i kako gubim kosu ispod vlasulje. Bilo je i dana kada bih se, zaboravljajući svoje obveze, prepuštao snatrenju na javi. Tada bih u svojoj mašti ponovno kročio babilonijskim cestama, nosnica iznova ispunjenih mirisom žita koje se suši na zemljanim gumnima. Zamijetio sam i kako sam dobio na težini, a san mi je bio težak. Za prevaljivanje čak i najmanjih udaljenosti trebao sam nosiljku, budući da me i najkraće pješačenje ostavljalo bez daha. A ranije ni najdulje stupanje nije toliko pogubno djelovalo na mene.Bila mi je nesnosna pomisao kako će u mom predstojećem življenju svaki dan biti jednak jučerašnjem, te će mi život biti ispunjen tek svakidašnjim zbivanjima i navikama. Jer, ljudsko je srce toliko nerazumno, te nikad nije zadovoljno svojom kobi. Neprestance ono svim silama nastoji pomutiti čovjekov razum i mir, budeći uznemirenost. Zbog toga mi je sve dosadilo.Kad je ponovno stigla jesen, pa se rijeka podigla, a lastavice se izvukle iz svojih staništa u rijeci, kako bi lakih krila i bez predaha kružile zrakom povrh grada, zdravlje malene faraonove kćeri se poboljšalo. Pojavili su se znaci ozdravljenja, počela se smiješiti, te nije više osjećala boli u grudima. A moje je srce slijedilo lastavice u njihovu lakokrilu letu, te sam se s faraonovom suglasnošću ukrcao na brod koji je kretao uzvodno, za Tebu. Faraon mi je povjerio zadaću, neka prenesem njegove pozdrave naseljenicima duž obala rijeke, kojima je razdijelio zemlju lažnoga boga. Poslao je pozdrave i školama koje je utemeljio, te se nadao čuti od mene dobrih vijesti, kada se vratim...Putem smo pristajali u mnogim selima. Tako sam zahtijevao, želeći ispuniti faraonov nalog. Sazivao sam pritom čelnike sela na razgovor. Putovanje je bilo ugodnije i udobnije nego sam se nadao. Faraonov je stijeg lepršao na glavnom jarbolu broda, ležaj mi je bio mekan, a nakon što je prošla poplava ni komaraca više nije bilo na rijeci. Moj me kuhar slijedio u posebnom čamcu-kuhinji, a iz svih su mu sela donosili darove, pa mu nije manjkalo ni svježih namirnica.Ali, kad su me naseljenici posjetili, opazio sam koliko su strašno mršavi, čak suhi poput kostura, a njihove su se žene ogledavale uokolo zastrašenih očiju, plašeći se svakoga zvuka. Djeca su im bila boležljiva i iskrivljenih nogu. Pokazivali su mi svoje škrinje za žito, koje nisu bile ispunjene ni do polovice, a zrnje u njima bilo je puno nekakvih crvenih mrljica, kao da je bilo poškropljeno krvlju.- Prvo smo pomišljali kako su ti podbačaji posljedica našeg neznanja - objašnjavali su mi - jer se nikad ranije nismo bavili obrañivanjem zemlje. Nagañali smo o vlastitoj krivici za slabe žetve i za ugibanje stoke. Ali sada znamo! Zemlja koju nam je faraon

271

razdijelio prokleta je, prokleti su i oni koji je obraduju, pa smo tako prokleti i mi svi. Tako nam noću nepoznate stope izgaze žitna polja, a nevidljive ruke lome voćke koje posadismo. Naša stoka ugiba bez vidljivoga razloga, naši dovodi vode su zapriječeni, a u našim izvorima nalazimo strvine... Tako nam manjka čak i vode za piće. Zato su mnogi napustili dodijeljenu zemlju i vratili se u gradove, još siromašniji nego li su bili pri dolasku, proklinjući ime faraona i njegovoga boga... Mi smo ipak izdržali, vjerujući u čaroban križ života i u poslanice koje nam je faraon slao. Njih vješamo na kolce po poljima, kao zaštitu od skakavaca. No Amonove su čarolije mnogo moćnije i učinkovitije od faraonovih čarolija. Zato nam ni najmanje nije na probitak što tako postojano dozivamo u pomoć faraonova boga, pa nam se i vjera pokolebala. Sve mislim kako ni mi više nećemo moći dugo izdržati, te ćemo uskoro napustiti ovu ogavnu zemlju. Prije nego svi ne pom-remo, kao što su ovdje već pomrle žene i djeca mnogih...Posjetio sam i njihove škole. Kad su učitelji na mojoj odjeći uočili Atonov križ, skrili su svoje prutove i rukom izveli Atonov znak. Dotle su djeca poravnato sjedila prekriženih nogu na žitnom gumnu, motreći me toliko pozorno te se nisu usudila čak ni obrisati si šmrkave nosove.- Vrlo dobro znamo - rekli su mi učitelji - kako nema veće ludosti od namisli da se svako dijete nauči čitati i pisati. Ipak, sve smo spremni učiniti za našeg faraona, kojeg ljubimo i koji je naš otac i majka, te kojeg slavimo kao božjega sina! Ali mi smo i učeni ljudi, pa sjedenje po žitnim gumnima vrijeña naš ponos i dostojanstvo, isto kao i brisanje nosova musavoj dječici, odnosno crtanje odvratnihiliilznakova u pijesku. Naime, nemamo ni pločica niti trščanih pisaljki. Povrh toga, ova nova slova nikad ne mogu vrednovati svu mudrost i znanje koje smo stjecali, uz velike nevolje i troškove. Naše plaće primamo neredovito, a roditelji djece nagrañuju nas vrlo mršavo. Njihovo je pivo slabo i kiselo, a ulje u našim vrčevima je užeglo... Ipak, mi ustrajemo, želeći pokazati i dokazati faraonu kako je nemoguće naučiti svu djecu čitati i pisati, budući da učiti mogu samo najbolji učenici kojima su glave podatne i prijemljive. Cijenimo kao ludost, isto tako, nastojanje da i djevojčice uče čitati i pisati. Takvo nešto još nikad nitko nije pokušao, pa naslućujemo da se ipak radi o pogrešci faraonovih pisara, koji su pri ispisivanju njegovih odluka pogriješili. A to je još jedan dokaz nepotpunosti i nesavršenosti novoga pisma...Provjerio sam njihovo znanje i umijeće. Bilo je daleko ispod zadovoljavajućeg. Još sam manje bio zadovoljan njihovim izgledom. Imali su otečena lica i nepostojan pogled. Ti su učitelji zapravo bili propali pisari, koje nitko nije htio uposliti... Prihvatili su Atonov križ tek za svoj osobni probitak i preživljavanja radi. A ako je medu njima i bila neka hvale vrijedna iznimka, poznato je kako jedna usamljena muha nije sposobna pretvoriti zimu u ljeto.Naseljenici i njihovi čelnici takoñer su gorko proklinjali Atonovo ime i rekli mi:- Gospodaru Sinuhe, reci faraonu koju dobru riječ za nas! Zamoli ga, nek nas barem oslobodi tereta ovih škola, inače nećemo moći preživjeti. Naši dječaci vraćaju se kući crni i modri od batinanja

272

kojim ih podaruju učitelji, te raščupanih vlasi od njihova čupanja. A ti strašni učitelji još su i nezasitni, poput krokodila. Izjedaju nam sve iz kuća... I pritom im ništa nije dovoljno dobro! Preziru naš kruh i naše pivo, a cijede nam i posljednji bakreni novčić kao i životinjske kože, kako bi sebi kupili vina. A dok radimo na poljima, ulaze u naše kuće i zavode nam žene, govoreći kako je to volja Atonova, jer u njegovim očima se jedan muškarac ne razlikuje od drugoga, a ni žena od žene. Mi uistinu nismo željeli nekih promjena u našem življenju. I premda smo bili siromašni u gradu, bili smo tamo sretni. Tamo smo svakog dana bar vidjeli nešto novo, a ovdje ne vidimo ništa do blatnjavih jama i krava koje muču. Sada spoznajemo, bili su u pravu oni koji su nas opominjali rije-čima: "Čuvajte se bilo kakvih promjena! Siromašnima one donose samo novo pogoršanje! Ma kakve promjene nastale u svijetu, budite sigurni, to će za siromašne zasigurno uroditi smanjenjem mjerice žita i snižavanjem razine ulja u njihovim vrčevima".Srce mi je govorilo kako su možda u pravu, tako govoreći. Ali se nisam želio upuštati u rasprave... Zato sam nastavio putovanje. Bio sam žalostan zbog faraona, istodobno se čudeći kako sve što on dotakne doživljava propast. Tako zbog njegovih darova i objava radišni postaju lijenima, a samo se bezvrijedni okupljaju oko Atona, poput muha koje se roje oko strvine. Prisjetio sam se i pomisli na koju sam nadošao za putovanja nizvodno, dok smo tražili mjesto za budući Atonov grad: "Ništa ne mogu izgubiti, poñem li za Atonom!". Jesam li prema tome u pravu, ako predbacujem nešto ljenjivcima, škrticama i bijednicima, koji nisu imali što izgubiti polazeći za Atonom, te su donijeli sobom ono što su jedino i mogli, a to su lijenost, škrtost i bijeda? A što sam ja učinio u proteklim godinama, dok sam živio poput tovljene životinje i gotovana u faraonovoj Zlatnoj Kući?! Zar nisam možda, kao liječnik siromašnih u Tebi, u samo jednoj godini ostvario i učinio za ljude više, nego tijekom svih tih zlatom bremenitih i prezasićenih godina u Ahetatonu?Tada je moje srce obuzela strašna sumnja! Što ako faraon i njegovi otmjeni besposličari na dvoru, uključujući u to i mene kroz nekoliko proteklih godina, nisu ništa drugo do nametnici, gliste, buhe u pasjem krznu? Buha može zamišljati kako pas postoji jedino za dobrobit buha i za njihovu prehranu. Faraon i njegov bog mogli bi biti upravo takvim buhama, koje stvaraju mnogo neprilika i nevolja, ne čineći baš ništa dobra, a psima bi bilo mnogo bolje ako se riješe glista i buha...Tako se moje srce probudilo nakon duga sna, te je pro-klelo Nebeski Grad Ahetaton. Pogledao sam na samoga sebe novim očima... I nisam zapazio ništa dobrog. No pritom su moje oči možda bile zamagljene čarolijom Amona, koji je na nekakav skriven način upravljao cijelim Egiptom. A Nebeski Grad bijaše jedino mjesto u zemlji bez njegova nadzora... Gdje leži istina, to ja ne mogu reći, jer uvijek postoje ljudi koji misle na isti način i na pojavu bilo čeganovoga uvlače svoje glave u ramena poput kornjača. Ali moje su se misli uvijek mijenjale, kada bih zapazio, čuo ili shvatio nešto novo. Upravo je zato mnogo stvari utjecalo na moja razmišljanja, čak i onda kada ih nisam baš najr bolje shvatio.Konačno je mojim žudnim očima poklonjen prizor ma-gličastih obrisa tri brda, koja su gotovo nezamjetno izronila iz ruba nebosklona.

273

Bili su to vječni čuvari Tebe... Postajali su sve jasniji, dok se moj brod primicao gradu moga djetinjstva. Istodobno su mi se pred očima pojavili prvo krov hrama pa zatim i njegovi zidovi, a jedino vrhovi obeliska nisu plamtjeli na suncu, jer ih nitko nije iznova pozlatio. Pogled na sve to osvježio mi je srce, te sam izlio vina u vode Nila, slično mornarima koji tako postupaju, vraćajući se kući s duga putovanja... Doduše, oni pritom izlijevaju pivo, radije čuvajući vino za sebe same, ako ga uopće imaju. Ugledao sam ponovno i velike kamene gatove tebanske luke i u nosnicama uhvatio njen miris. Bio je to toliko znan i mome srcu drag miris pljesnivoga žita, ustajale i smrdljive vode, začina, ljekovitoga bilja i smole...Pošao sam ravno u četvrt siromašnih, svome domu. Ali kuća koja je nekoć pripadala ljevaču bakra, a sada bila moje vlasništvo, izgledala mi je krajnje skučenom i uskom, a ulica pred njom nečistom, punom muha i smrada. Nije me oraspoložila ni sikomora u dvorištu, iako sam je osobno svojom rukom zasadio, te je visoko narasla za mojeg izbivanja. A tako sam se osjećao, jer su me toliko razmazili i iskvarili bogatstvo i obilje Ahetatona. Bio sam zato žalostan i postiñen, jer se više nisam bio kadar veseliti ni svome domu...Kaptaha nisam zatekao u kući. Tu je bila tek moja kuharica Muti, koja je ogorčeno uskliknula:- Blagoslovljen neka je dan koji dovodi mog gospadara domu svome! Ali znaj! Sobe nisu počišćene, a rublje i posteljina su na pranju. Zato mi tvoj dolazak stvara mnogo nevolja i jada. I to premda od života općenito ne očekujem ni malo radosti. Ipak, i nisam iznenañena tvojim nenadanim dolaskom... Jer, takva je navada svih muškaraca, od kojih nije za očekivati ništa dobrog.Umirio sam je rekavši kako smjeram ove noći prespavati na brodu. Ali ona je frktala po stubištu i dvorištu, očitovrlo razljućena zbog moga povratka, budući da sam joj time u njenoj starosti zadao mnogo posla. Upitavši za Kaptaha, naredio sam neka me odnesu u "Krokodilov rep". Merit me je dočekala na vratima, ne prepoznavši me, očito zbog moje otmjene odjeće i nosiljke u kojoj sam stigao.- Jesi li naručio mjesto za večeras? Jer, ako nisi, ne mogu ti dopustiti ulazak!Postala je u meñuvremenu nešto punija... A njene jagodične kosti nisu bile više toliko izražene. No oči su joj još uvijek bile iste kao nekada, ne računajući nekoliko novih bora oko njih. Srce mi se razveselilo, te položivši ruku na njene bokove, rekoh:- Potpuno mi je jasno što si me zaboravila... Jer, zasigurno je u meñuvremenu bilo mnogo usamljenih i tužnih muškaraca koje si utješila grijući ih na svojoj prostirci... Ipak, nadam se dobiti neko mjesto u tvojoj kući, kao i kupu ohlañena vina. I to čak i ako se ne drznem pomišljati na tvoju prostirku.- Sinuhe! Zar si to ti? - uskliknula je iznenañeno. - Neka je blagoslovljen dan koji donosi moga gospodara domu!Položila mi je na ramena svoje snažne, lijepe ruke, te iz bliza proučavajući moje lice, reče:- Sinuhe! Sto si to učinio od sebe? Ako ti je samoća nekad bila nalik lavljoj, sada liči na onu psetanceta u krilu, a ti kao da si na uzici! - Skinula mi je otmjenu vlasulju, te blago pomilovavši

274

moju glatko izbrijanu glavu, nastavila: - Sjedni, Sinuhe! Donijet ću ti rashlañena vina, jer se znojiš i dahćeš od zamornoga putovanja.- Nemoj mi ni u kom slučaju donijeti "Krokodila!" -kliknuo sam tjeskobno. - Jer, moj mu želudac više nije dorastao, ne govoreći koliko bi mi naškodio glavi!- Zar sam toliko stara, debela i ružna - lupnuvši me u koljeno, rekla je šaleći se - te nakon što smo se prvi puta sreli poslije toliko godina, ti misliš samo na svoj želudac? I nisi baš običavao u mom društvu bojati se glavobolje. Što više, bio si toliko željan "krokodilova repa", te sam ti ga morala i braniti!Njene su me riječi smele, jer je govorila istinu. A istina često ima takav učin. Zato joj rekoh:- Oh, Merit, prijateljice moja! Ostario sam... I nisam više ni za što...- Tako ti misliš - spremno mi je odvratila - ali tvoje su oči, dok me promatraš, daleko od toga da bi bile ostarjele... I drago mi je zbog toga.- Merit, za volju našeg prijateljstva - rekoh na to -pohitaj i donesi mi jedan "krokodilov rep". Inače ću na svoj poznat način postati nasilan prema tebi. A to će nauditi mom ugledu i dostojanstvu kraljevog otvarača lubanja. I osobito mom ugledu u jednoj lučkoj krčmi.Donijela je piće u školjci i položila je na moj dlan. Napitak mi je palio grlo, u meñuvremenu priučeno na blaža vina. Ali, ta mi je vatra u grlu bila ugodna, jer mi je druga ruka počivala na njenom bedru.- Merit! - rekoh joj. - Nekoć si mi rekla kako laž može biti slada od istine, onome koji je usamljen i čije je prvo proljeće minulo... Zato ti kažem, moje je srce još uvijek mlado i cvjeta, dok te gledam! Duge su bile godine naše razdvojenosti, ali nije minuo ni jedan dan, a da nisam ša-putao tvoje ime nestašnome vjetru. Slao sam ti pozdrave po lastavicama koje su letjele uzvodno, a svakog sam se jutra budio s tvojim imenom na usnama...Pogledala me, a u mojim je očima još uvijek bila vitka, mlada i lijepa. U ponorima njenih očiju nazirao se treptaj smiješka i tuge, kao u vodi dubokog vrela. Pomilovala mi je obraz dlanom i rekla:- Zboriš predivno, Sinuhe! I zašto ne bih i ja priznala kako mi je srce čeznulo za tobom, a moje su ruke tražile tvoje u noćima, kada sam bila sama na svojoj prostirci? I kad god mi je neki muškarac, potican "krokodilovim repom", govorio besmislice, prisjećala sam se tebe s tugom i žalošću. Ali, u faraonovoj Zlatnoj Kući je, bez sumnje, bilo mnogo lijepih i privlačnih žena. Kao liječnik, zasigurno si savjesno koristio vrijeme svoga odmora s njima...Uistinu sam se upuštao u naslade s nekim od uglednica s dvora, koje su u svojoj dosadi dolazile zatražiti moj stručan savjet. Njihova je koža bila glatka poput voća i meka poput paperja. A i zimi je posebice bilo toplije spavati u dvoje nego sam. No to su bile beznačajnosti, te nisu ostavile nikakvoga traga u meni... Tako se nisam zamarao ni bilježenjem takvih sitnica u svoju knjigu. Zato joj odgovorih:- Merit, ako i nisam baš uvijek spavao sam, ti si uistinu jedina žena koja mi je prijateljicom! - "Krokodilov rep"je već počeo djelovati u meni. Moje je tijelo postajalo mladim poput

275

moga srca, a nekakva slatka vatra prostrujala je mojim žilama, pa sam joj rekao: - Sigurno je u meñuvremenu mnogo muškaraca dijelilo tvoju prostirku, ali postupila bi dobro upozorivši ih na mene, za vrijeme moga boravka u Tebi! Jer, kad se razjarim, postajem nasilan! Kada sam ratovao protiv Kabiraca, Horemhebovi vojnici nazvaše me Sinom Divljega Osla!Podigla je ruke, hineći strah, te rekla:- To je ono čega sam se toliko plašila! Naime, Kaptah mi je pripovijedao o brojnim čarkama i tučnjavama u koje te je uvukla tvoja raspaljiva narav, te si se iz njih izvlačio isključivo zahvaljujući njegovoj odanosti i odlučnosti. Ipak, za moje i tvoje dobro, molim te vodi računa kako moj otac pod svojom klupom drži u pripravnosti komad podebelog užeta i moćan kožnat bič, već što mu zatreba, jer nikome ne dopušta remećenje reda i mira u ovoj kući!Čuvši Kaptahovo ime, te nagañajući o svim besramnim lažima koje je zasigurno kazivao o meni i mom životu u tuñinskim zemljama, srce mi se raznježilo. Suze su mi potekle niz obraze, te uskliknuh:- Gdje je Kaptah, moj nekadašnji rob i sluga? Želim ga zagrliti! Jer mojem je srcu toliko nedostajao, premda je u neskladu s mojim ugledom i dostojanstvom tako govoriti o običnom robu...- Uistinu vidim kako nisi vičan "krokodilovu repu" -pokušavala me umiriti Merit - te moj otac srdito pogledava prema nama, zbog tvog bučenja. A Kaptaha nećeš vidjeti prije večeri. No bit ćeš iznenañen susretom, jer izgledom ni najmanje ne podsjeća kako je nekoć bio rob, koji je nosio tvoje sandale na ramenu, ovješene o prut. Izvest ću te sada, kako bi udahnuo svježeg zraka, prije nego Kaptah doñe. Nedvojbeno želiš osmotriti koliko se Teba izmijenila od vremena kada si posljednji put bio ovdje. A tako ćemo moći biti i sami...Pošla se preodjenuti i utrljati lice probranim pomadama, te se uresila zlatom i srebrom. Tako se samo po rukama i stopalima razlikovala od otmjenih žena... No možda je tek nekoliko uglednica imalo toliko jasan i postojan pogled poput nje, kao i toliko ponosna usta. Naložio sam slugama neka nas ponesu do Ceste ovnova. Putem sam se uvjeriokako Teba više nije bila ista kao ranije... Gredice cvijeća bile su izgažene i utabane, stabla su stršala u zrak slomljenih grana, a na mnogo su mjesta još uvijek gradili kuće umjesto onih koje su progutali požari. Putem smo u nosiljci sjedili tijesno jedno uz drugo, te sam udisao miomiris njenih pomada. Bio je to i miomiris Tebe, reskiji i opojniji od mirisa svih rijetkih masti u Ahetatonu! Držao sam njenu ruku u svojoj, a moje je srce bilo slobodno od bilo koje zloćudne namisli. Nakon duga izbivanja i putovanja, vratio sam se svom domu!Približili smo se hramu. Tu su kružile crne ptičurine i graktale povrh praznine i pustoši. Nisu se nikad vratile u svoja brda, naselivši se u okolici. Bilo je to ukleto mjesto, narodu odvratno, te su ga izbjegavali i zaobilazili u velikom luku. Istupili smo iz nosiljke i lutali kroz prazna predvorja. Jedini ljudi koje smo smotrili ovdje bili su oni uz Kuće Života i Kuće Smrti... Te ustanove nisu bile preseljene, budući da bi to zahtijevalo prevelike troškove i naškodilo bi poslu. Merit mi je rekla kako narod izbjegava i Kuću Života, pa se zato većina liječnika preselila u sam grad, kako bi se tamo nastavili baviti svojim pozivom. Pošli smo u

276

vrtove hrama, ali tu je trava prerasla staze, a drveće je bilo posječeno ili pokradeno. Jezera i ribnjaci bili su takoñer opustošeni, a ono malo prestarjelih riba bilo je izlovljeno ostima. Jedina ljudska bića koja smo zapazili u tim vrtovima, koje je faraon svojom odlukom pretvorio u javne parkove i dječja igrališta, bijahu jedna ili dvije prljave, kukavne lutalice, koje su nas postrance zagledavale.- Zatravljuješ mi srce - čudnim glasom mi reče Merit - dovodeći me na ovo ukleto mjesto. Valjda će nas zaštititi Atonov križ... Ipak, radije bih ako ga ukloniš sa svog ovratnika. Zbog njega bi mogao biti kamenovan ili na usamljenom mjestu dobiti nož u leda. Jer, mržnja još vlada u Tebi!Bila je u pravu. Vrativši se na otvoren trg pred hramom, ljudi koji su se tu zatekli, smotrivši moj križ, pljuvali su na tlo. Vrlo me začudilo kad sam u mnoštvu zapazio i jednog od Amonovih svećenika. Drsko je stupao u mnoštvu, obrijane glave unatoč faraonovoj naredbi, odjeven u bijelo. Lice mu se sjalo, odjeća mu je bila od najprobranijeg tkanja, te se činilo kako ne oskudijeva ni u čemu. Ljudi su mu se uklanjali s puta uz izraze štovanja. Opreznost me nagnala pasam ruku primaknuo grudima i prekrio Atonov križ, ne želeći biti uzrokom nepotrebnog komešanja. Nisam želio ni vrijeñati osjećaje drugih, jer sam za razliku od faraona, smatrao kako svakom treba ostaviti njegovu vjeru... A nisam se želio izvrgavati neugodnostima ni zbog Merit.Zastali smo kod zidina, privučeni kazivanjem pripovjedača priča. Taj je sjedio na svojoj prostirci, s praznom pliticom pred sobom. Slušatelji su stajali uokrug, a najsiromašniji meñu njima sjeli su na tlo, jer se nisu morali obazirati na svoju odjeću i bojati se kako će je uprljati.Priču koju je pripovjedač kazivao, uistinu nisam nikad ranije čuo. Govorio je o lažnom faraonu koji je živio u davna vremena, prije mnogo, mnogo godina. Majka mu je bila zla crna vještica, koja je voljom Seta polučila ljubav dobrog faraona. Taj ju je uzeo za ženu, te mu je rodila lažnog faraona. Lažni je faraon, na Setovu želju, htio upropastiti egipatski narod i sapeti ga u ropstvo Nubijaca i divljaka. Srušio je kipove boga Ra, te je ovaj prokleo zemlju, koja je zato postala jalova i neplodna. Zbog toga su se ljudi utapali u moćnim poplavama, skakavci su proždrli žetvu na poljima, žabe su skakale ljudima u postelje i u posude za miješanje tijesta, a jezera i ribnjaci su se prometnuli u smrdljivu krv. Dani lažnog faraona bili su odbrojani. Jer, snaga boga Ra veća je od snage Seta, koji je potajice tjerao lažnog faraona na njegova pogubna djela. Na koncu je lažni faraon umro bijednom smrću, a isto tako i njegova majka vještica. Ra je potom smrvio sve one koji su ga zanijekali, te je njihove kuće, dobra i zemlju razdijelio onima koji su ostali postojanima i njemu vjerni tijekom svih iskušenja, vjerujući u njegov povratak...Pripovijest je bila duga i uzbudljiva, te su nazočni toptali nogama po tlu, nestrpljivo dižući ruke, u očekivanju kakav bi mogao biti kraj kazivanja. Čak su se i meni razjapila usta pri slušanju. Priča je okončana time što je lažni faraon dobio svoju zasluženu kaznu... Bio je bačen u ponor bez dna, njegovo je ime bilo prokleto, a Ra je nagradio sve one koji su mu ostali vjerni. Na takav kraj kazivanja

277

slušatelji su poskočili, oduševljeno uzvikujući, te su bacali bakrenjake u pripovjedačevu pliticu. A neki su mu ubacili čak i srebrn novčić.Bio sam vrlo zbunjen. Zato rekoh Merit:Ali „..- To je neka nova priča, koju nikad ranije nisam imao prilike čuti. A bio sam uvjeren kako znam sve priče, još iz djetinjstva, jer ih je moja majka Kipa tako strastveno voljela, te je osobito cijenila pripovjedače. Ta je njena sklonost pripovjedačima bila tolika, te im je moj otac Senmut znao priprijetiti prutom dok ih je majka hranila u kuhinji. Da, to je uistinu nova priča! Kad to ne bi bilo nemoguće, rekao bih čak kako se odnosi na faraona Ehnatona i lažnoga boga, čije se ime ne usuñujemo izreći glasno. Ovu bi pripovijest trebalo zabraniti!- Tko bi mogao zabraniti priču? - sa smiješkom mi je odgovorila Merit. - Ovu pričaju u oba kraljevstva. I to na svim gradskim vratima i podno svih zidina, kao i na gumnima u najmanjim selima. Narod je jako voli i rado sluša. A kad stražari zaprijete pripovjedačima, ovi tvrde kako je priča iz davnih vremena. A to mogu i dokazati, jer su je svećenici pronašli u zapisima koji su stari više stoljeća. Zato je stražari ne mogu spriječiti, premda sam dočula kako je Horemheb, koji je krut čovjek i ne mari mnogo za dokaze i zapise, nekolicinu pripovjedača objesio na zidine te bacio njihova tijela krokodilima.Merit me držala za ruku i smiješila se, te je nastavila:- Mnoga se pretkazanja prepričavaju u Tebi. I čim se dvojica sastanu, govore jedan drugom o pretkazanjima koja su dočuli, kao i o zlim predznacima. A kao što znaš, zalihe žita neprestance se smanjuju, dok mu istodobno cijena stalno raste. Pritom siromašni gladuju, a nameti su težak teret kako za bogate tako i za siromašne. Pretkazuje se još gore prilike, te odmah zadrhtim pri pomisli na sva zla kojima nas proroci plaše.Povukao sam ruku iz njenih, a i svoje srce. Postala mi je nekako tuda. "Krokodilov rep" je već odavno ispario iz moje glave, koja me je sada boljela. Klonuo sam duhom, a njena naivnost i tupa tvrdoglavost nisu ni malo doprinijeli mom raspoloženju. Zato se mrzovoljni vratismo u krčmu. A ja sam spoznao kako je faraon Ehnaton govorio istinu, rekavši: "Aton će odvojiti dijete od njegove majke i muškarca od sestre njegova srca, prije nego njegovo kraljevstvo zavlada na zemlji." Ali ja se, unatoč toj veličajnoj misli, nisam htio rastati od Merit... Zato sam bio i dalje krajnje loše volje, sve do večeri kad sam se sastao s Kaptahom.A 10..........___ ___.......__............._. ____.........___........._.......___............._—,Nitko nije mogao ostati neraspoložen pri pogledu na Kaptaha, koji se ukotrljao kroz vrata krčme, golem i težak poput krmače koja će se uskoro oprasiti. Bio je toliko nevjerojatno debeo, da se jedva mogao postrance provući kroz otvor vratiju. Lice mu je bilo okruglo poput Mjeseca, sjajno od znoja i skupocjenih ulja. Nosio je profinjenu plavu vlasulju, a svoju praznu očnu duplju prekrio je zlatnom pločicom. Nije više nosio sirijsku odjeću, već je bio odjeven po egipatskoj navadi, u najbolju odjeću koju su krojači u Tebi mogli izraditi. Oko vrata su mu bili nanizani zlatni lanci, a oko zapešća i na oteklim nožnim listovima zveckali su brojni teški zlatni

278

kolutovi.Ugledavši me, kliknuo je i iznenañeno podigao ruke. Potom se duboko prignuo preda mnom i ispružio ruke, premda je to bio položaj kojeg je teško polučio, zbog svoje pozamašne trbušine. Zadahtano je rekao:- Neka je blagoslovljen dan koji donosi moga gospodara domu!Osjećaji su ga svladali, te je briznuo u plač. Bacio se na koljena i obujmio mi noge. Pritom je toliko bučio da sam odmah prepoznao svoga starog Kaptaha, unatoč kraljevskom tkanju i zlatnim kolutima, skupocjenom ulju i plavoj vlasulji. Zato sam ga dohvatio za ruke, te ga privukao i zagrlio, položivši nos na njegovo rame i lice. Pritom mi se učinilo, kao da sam zagrlio tustoga vola koji je vonjao po svježem kruhu. Naime, toliko je već bio upio miris žitne tržnice, pa je ovaj moćno izbijao iz njega.I on je učtivo i uljudno omirisao moja ramena, osušio suze i nasmijao se:- Ovo je za mene toliko radostan dan! Zato svakome tko sjedi u ovoj mojoj krčmi darujem po jedan "krokodilov rep"! Ali, nek se odmah zna: poželi li netko još jedan, mora ga sam platiti!To rekavši, poveo me je u unutarnje odaje. Tamo mi je prostro mekane sagove, kako bih na njima otpočinuo. Dopustio je Merit neka sjedne uz mene, a sluge i robovi donijeli su mi najbolje što je domaćin mogao ponuditi. Njegova su se vina mogla usporeñivati s faraonovima, a njegova pečena guska bila je na tebanski način, kojoj nema ravne u

u.._ Icijelom Egiptu. Jer, u Tebi kljukaju guske trulim ribama, od čega guščje meso poprima najfiniji, najosebujniji tek i miris. Nakon što smo jeli i pili, priopćio mi je:- Sinuhe, moj gospodaru i prijatelju, vjerujem kako si pažljivo proučio sva izvješća i obračune koje su ti prema mom nalogu pripremili pisari, te sam ti ih tijekom proteklih godina odašiljao u tvoju kuću u Ahetaton. Možda ćeš mi dopustiti da trošak ovog objeda s guskom i vinom prebacim na račun naših poslovnih izdataka, a isto tako i "krokodilove repove" kojima sam u svojoj neizmjernoj radosti darivao naše vjerne goste? To ti ni malo neće štetiti, već će ti čak biti i na probitak, jer najviše nevolja imam pri varanju fa-raonovog poreznog ureda, pri procjeni tvojeg imetka, gdje nastojim izvući za tebe što povoljnije obračune. Dakako, pritom ne zaboravljam ni na sebe...- Tvoj mi govor zvuči u ušima poput crnačkoga bubnjanja! - odrezan mu. - Od svega što govoriš, zapravo, ne razumijem ni riječi. Čini ono što cijeniš najboljim. Jer, ti znaš... Poklonio sam ti punu vjeru. Pročitao sam tvoje zapise i obračune, ali moram priznati, od svega nisam shvatio ni razumio gotovo ništa. Ta u njima je toliko prekomjerno stavki i brojki te me je glava zaboljela mnogo prije nego li sam se primakao kraju obračuna...Kaptah se oduševljeno nasmijao, a smijeh je pritom brenčao i štropotao iz njegova trbuha, kao da stiže ispod mekanih pernatih pokrivača. Nasmijala se i Merit, jer je pila vina sa mnom, a sada se nagnula unatrag, ruku zabačenih iza glave, kako bih mogao smotriti koliko su joj još uvijek lijepe obline grudi, ispod njene haljine.- O Sinuhe, moj gospodaru - kroz smijeh mi je rekao Kaptah. -Veseli me što si još uvijek uspio sačuvati nedirnutom svoju djetinju dušu, te od svakodnevnih stvari ne razumiješ više nego li svinja o

279

biserju... Dakako, pritom mi je daleka i sama pomisao tebe usporediti sa svinjom! Iskazujem hvalu i slavim sve bogove Egipta u tvoje ime, jer su ti za slugu mogli namijeniti nekog tata i lupeža ili neku beskorisnu ništariju koji bi te otjerali na prosjački štap... Za razliku od mene, koji sam te učinio bogatim!Upozorio sam ga kako za to ne treba zahvaljivati bogovima, nego više mojoj dobroj procjeni kada sam ga kupio na tržnici robova. I to jeftino, jer je bio izgubio oko pri-godom tučnjave u nekoj krčmi. Prisjećanje na sve to me je ganulo, pa sam rekao:- Uistinu neću nikad zaboraviti prizor, kad sam te prvi puta ugledao... Članak ti je žicom bio vezan za robovski stup, te si izvikivao besramne riječi za ženama koje su prolazile, a od muškaraca si prosio novčić za pivo. Ipak sam bio dovoljno mudar, pa sam te kupio, premda sam tada dvojio je li to pametno. No moram priznati, tada nisam imao više srebra, jer sam bio tek mlad liječnik. A tvoje izbijeno oko, ako se sjećaš, upravo je odgovaralo prirodi tvoga zaposlenja kod mene...Kaptahu se lice smrklo i iskrivilo u mnogo bora, kad je odgovorio:- Nije mi drago, ako me netko podsjeća na takve prastare i zamorne pojedinosti, koje su krajnje neprimjerene mom ugledu i dostojanstvu. - Zatim je, nakon kraćeg predaha, stao uznositim riječima veličati našeg skarabeja: -Bilo je mudro od tebe što si mi ostavio skarabeja, kako bi pazio na tvoj probitak i dobrobit. Jer, on te je učinio bogatim, čak bogatijim nego si ikad mogao i snivati! I to za inat prikupljačima poreza, koji se roje nada mnom poput dosadnih muha. Zaposlio sam kao knjigovoñe dva Sirijca, koji ti vode posebne knjige za porezni ured... Jer nitko, uistinu nitko, pa čak ni Set zajedno sa svim njegovim vragovima, ne može naći ni glave ni repa u tome sirijskom knjigovodstvu. A kad već spominjem Seta, prisjećam se našeg starog prijatelja Horemheba, kojem sam u tvoje ime, kao što ti je poznato, posudio novaca. Ali nisam zapravo htio govoriti o njemu... Vjerojatno me zanijelo uzbuñenje zbog tvog povratka. Zato mi misli lete poput osloboñenih ptica, koje radosno kruže zrakom. I to sve zato jer opet mogu gledati tvoje nedužno lice, a možda i od radosti zbog vina koje ću naručiti na račun poslovnih izdataka. I zato pij, moj gospodaru! Pij koliko ti može podnijeti želudac. Do takvog ćeš vina teško doći čak i u faraonovom podrumu! Uistinu, htio sam govoriti samo o tvom bogatstvu, premda možeš malo shvatiti od toga. Ipak, mogu ti sasvim jednostavno reći kako si mojim zalaganjem i mojom zaslugom postao bogatiji od mnogih egipatskih uglednika. Bogatstvo ti je ravno onom najviših dostojanstvenika. A uistinu bogat nije onaj koji ima zlata i draocjenosti, već onaj koji posjedujekuće i skladišta, brodove i gatove, stoku i zemlju, voćnjake i robove. Sve to ti posjeduješ, premda toga možda i nisi svjestan, jer sam bio prisiljen mnogo toga upisati na imena naših slugu, robova i pisara, kako bih izigrao poreznike i izbjegao oporezivanje. Jer, faraonovi porezi teško opterećuju upravo imućne, koji moraju plaćati više od siromašnih. Naime, siromašni moraju predati faraonu petinu svoga žita, dok bogati moraju prokletim prikupljačima poreza izručiti jednu trećinu pa čak i jednu polovicu svojih prihoda! To je velika nepravda i čak najbezbožnija opačina od svega što je faraon skrivio. Takvo nešto nije nikad ranije postojalo. To oporezivanje i

280

gubitak Sirije osiromašili su zemlju i bacili je na prosjački štap. A pritom je najčudnije i najneobičnije, kako se usprkos svemu, bogatstvo države smanjuje. Pritom siromašni postaju još bijednijima, a bogati se neizmjerno više obogaćuju. To je bez sumnje djelo bogova... A tu ni sam faraon ne može ništa izmijeniti. No, ti se možeš i moraš veseliti, Sinuhe! Uistinu si bogat. I, još ću ti odati tajnu: izvor tvoga bogatstva ponajprije leži u trgovini žitom...Kaptah je potom, sav razdragan sobom i svojim djelima, udario ustrajno i obilno ispijati vina. Uskoro mu je vino teklo po uglovima ustiju i niz bradu, te je na njegovoj bogatoj odjeći ostavljalo mrlje u obliku otočića, potom otoka i konačno cijelih zemalja. Ne mareći mnogo za taj zemoljvid, izjavio je kako će i tu odjeću namiriti na račun troškova poslovanja. Ili, još bolje, darovat će je posredniku u trgovini žitom! Tako će zaraditi još više, kroz zahvalnost posrednika i usluge kojima će mu taj uzvratiti. A to doista vrijedi mnogo više od odjeće, ma koliko ona skupocjena bila. Pogotovu zato jer je već nošena, a i polivena vinom... Zatim se ponovno vratio veličanju svojih poslovnih poteza i zasluga u trgovanju žitom:- Naš je skarabej, gospodaru, neobičan i izvanredan. Jer, prvog dana nakon što smo se svojedobno vratili s naših putovanja, odveo me u točionicu vina u koju zalaze trgovci žitom, pa se nakon velikih poslova opijaju. Počeo sam na veliko kupovati žito za tvoj račun, te sam već u prvoj godini ostvario veliku dobit, jer je Am... Ovaj, htio sam reći... kao što sigurno i sam znaš, velike površine zemlje ostale su neobrañene i nezasijane. Žito je osebujna jx>ba po tome što se može kupiti i prodati još i prije negoje Nil počeo rasti, prije nego je posijano. Osim toga, i po tome što mu cijena neprestance raste iz godine u godinu, kao da je začarana. Zato kupac, što god učinio, ne može izbjeći dobitak. Zbog toga ni u buduće ne namjeravam prodavati, već ću nastaviti kupovati žito. Kupljeno žito ću pohraniti u moje žitospreme, sve dok ne bude plaćano zlatom. A kako stvari sada stoje i kako se razvijaju, to je neminovno. Čak ni stari trgovci žitom ne vjeruju svojim očima, kidaju odjeću sa sebe i tule od bijesa, pri pomisli na zalihe žita koje su u svojoj gluposti prodali. A mogli su na njima, da su ih zadržali, mnogostruko zaraditi!Kaptah mi je ispitivački zagledao u lice, natočio još vina za nas troje, te nastavio ozbiljnoga lica:- Ipak, ni jedan razuman čovjek neće sve što posjeduje, staviti na jedno bacanje kocke. Zato sam tvoje uloge raspršio na mnogo poslova, kao da igraš s više kocaka, dragi moj gospodaru. Eto, zbog toga si sada vrlo bogat. I nisam te potkradao više nege ranije! Nisam uzimao čak ni polovicu od onoga što sam ti priskrbio svojim oštroumljem i umješ-nošću. Odvajao sam jedva jednu trećinu za svoj probitak. Zato se počesto sam sebi rugam, zbog svog mekog srca i poštenja. I hvala bogovima, nemam žene ni djece, te me nema tko grditi i predbacivati mi moju velikodušnost. To tim prije, jer uistinu ne znam čovjeka kojeg bi bilo lakše i isplativije potkradati do li tebe, moj dragi i blagoslovljeni gospodaru Sinuhe!Merit se zavalila na svojoj prostirci, smiješeći se... Potom se i glasno nasmijala na moj zbunjen izgled, dok sam pokušavao shvatiti sve o čemu je Kaptah zborio... Moj se bivši rob, meñutim, nije zbunio. Nastavio je objašnjavati:

281

- Moraš shvatiti, gospodaru, kada govorim o prihodima, mislim samo na čist prihod. Dakle onaj koji je preostao nakon oporezivanja. Pritom sam morao odbiti i izdatke za izvjesne darove poreznicima, zbog mojih sirijskih knjigovoña, kao i trošak za velike količine vina kojim sam ih morao opskrbljivati kako bih bio siguran da će zažmiriti pri provjeravaju mojih stavki. To, samo za sebe, i nije bila tako malen izdatak, jer su ovi poreznici lukavi i prepredeni, te neobično ustrajni i izdržljivi. Zato se toliko goje uz svoj posao. Za poreznike je ovo naše vrijeme čudesno i osobito povoljno. Nikad oni takvo nešto nisu doživjeli! I kad ne bih..-«,.-,,.. ^.* ibio Kaptah, veleštovani trgovac žitom i prijatelj siromašnih, ne bih se ni najmanje protivio da budem upravo poreznik... Nalagao sam ponekad, neka se podijeli žita siromašnima, kako bi blagosiljali moje ime. Jer, opreznost je vrlina, pa je u nemirna i nesreñena vremena, razumno i uputno biti u dobrim odnosima sa siromašnima. Doduše, moram ti odmah reći, i to razdijeljeno žito sam odbio od tvog ukupnog dobitka, kao neku vrstu osiguranja tvoje imovine za budućnost. Jer, iskustvo i predobro pokazuje, kako u nemirnim vremenima vrlo lako zaplamti u kućama i skladištima žita onih bogataša i odličnika koji su tvrda srca... Takva podjela žita odličan je posao, nakon što je faraon u svojoj ludosti dopustio da se svo tako podijeljeno žito odbije od dobitka. Dam li, naime, mjericu žita siromahu, potičem ga neka mi svojim otiskom palca potvrdi primitak pet mjerica... Jer, siromašni ne znaju čitati. A da i znaju, iz zahvalnosti i za tu jednu dobivenu mjericu blagosiljali bi mi ime i utisnuli svoj palac na kraju svakog zapisa kojeg bih im poturio...Okončavši svoj izvještaj, Kaptah je izazovno prekrižio ruke, isturio glavu i očekivao moju pohvalu. No njegove su me riječi natjerale u misli, te sam sve dobro razmotrio. Tada sam ga upitao:- To znači, imamo na skladištu velike količine žita? Kaptah je krepko kimnuo, još uvijek očekujući moje pohvale. Ali, ja sam nastavio:- U tom slušaju moraš pohitati naseljenicima koji obraduju prokletu zemlju i podijeliti im žito za sjetvu, jer ga sada nemaju. Žito koje imaju je zamrljano kao da je po njem padala krvava kiša. Voda je već opala, te je nastupilo razdoblje oranja i sijanja. Zato moraš pohitati!Na te moje riječi sućutno me pogledao, kimajući glavom...- Dragi moj gospodaru! - reče mi tada. - Ne bi trebao zamarati svoju vrijednu glavu stvarima koje ne razumiješ. Pusti mene neka ja mislim za tebe! Evo kako stvari stoje: mi, trgovci žitom, prvo smo zaradili na naseljenicima, ustupivši im žito. Jer, u svojoj su bijedi bili prisiljeni uzeti ga, uz obvezu vraćanja dvije mjerice za jednu posuñenu. A ako nisu mogli platiti, prsilili bismo ih neka zakolju svoju stoku i daju kože pod dug. Skokom cijena žitu, takva je naplata postajala neprobitačna. Sada nam je najkorisnije ako što više zemlje ostane neposijano sve do proljeća, jer će timecijene žitu i dalje rasti. Zato nemojmo postupati kao luñaci, posuñujući naseljenicima žito za sjetvu! To bi štetilo našim vlastitim probitcima, a istodobno bih nakopao na vrat neprijateljstvo svih trgovaca žitom... No bio sam odlučan. Zato rekoh oštro:

282

- Postupi kako sam naložio, Kaptah! Žito je moje, a ja sada ne mislim na dobitak i probitak, već mislim o ljudima čija se rebra vide kroz kožu poput rebara onih koji rade u rudnicima. Mislim i na žene kojima dojke vise poput isušenih praznih vrećica. Mislim jednako tako i na dječicu koja iskrivljenih nožica bazaju obalom rijeke, a oči su im pune muha... To je moja volja i odluka! Podijeli im žito za sjetvu i pomogni im na sve načine kako bi ga i posijali. Želim da to učiniš za dobro Atona i dobro faraona Ehnatona, kojeg ljubim. Ipak, nemoj im ga dati bez naplate, jer sam se već mnogo puta osvjedočio kako darovi rañaju bezvoljnošću i zloćom, ljenošću i pohlepom. Zar im zemlja i stoka nisu bili poklonjeni? I unatoč tome nisu uspjeli. A ako zatreba, Kaptah, posluži se pri naplati dugovanja i batinom. Pobrini se neka žito bude posijano i požnjeveno. A kad budeš zahtijevao povrat duga, ne dopuštam ti zagrabiti u to i uzeti išta sebi. Uzet ćeš od njih samo jednu mjericu za svaku koja im je data u zajam...Začuvši to, Kaptah je razderao svoju odjeću, što i nije mnogo značilo jer je već bila sva zamrljana vinom, te udario jadikovati:- Mjeru za mjeru, gospodaru?! Ta to je prava ludorija! Od čega mogu potkradati, ako ne od tvoje zarade? Ta neću valjda krasti tvoje žito? I u svakom drugom pogledu, to što zboriš je ludo i bezbožno. Naime, osim trgovaca žitom, protiv mene će se dići i Amonovi svećenici! A sada mogu bez opasnosti glasno izgovoriti njegovo ime, dok sjedimo ovdje u zatvorenoj prostoriji, gdje nema nikog tko bi me čuo i potkazao. Zazivljem njegovo ime glasno, gospodaru, jer on još uvijek živi, a njegova je moć još strahovitija nego ranije. Proklet će naše kuće i naše brodove, naša skladišta i naše trgovine. Proklet će i ovu krčmu, te bi bilo uputno prenijeti je na Meritino ime, ako je ona s tim suglasna... A ja sam, istodobno, sretan što je toliki dio tvojeg posjeda upisan na tuda imena, pa svećenici ne mogu doznati za njih i na njih baciti kletvu. U to se možeš pouzdati, jer telažne prijenose vlasništva nisu nanjušili ni faraonovi poreznici, premda uspiju opljačkati čak i zemlju koja je već poput ćelave lubanje. Time te, dakako, ne mislim uvrijediti, dični moj gospodaru. Jer, tek sad kad si skinuo vlasulju, mogu vi-djeti koliko si ćelav. Ako želiš, mogu ti pribaviti mast pripravljenu uz posebne čarolije. Od nje kosa ponovno naraste i čak se kovrča. Poklonit ću ti je, bez naplate, te je neću namiriti ni iz naših prihoda. Naime, dobijam je iz naše trgovine, a imam i velik broj potvrda o njenom čudesnom učinku...Kaptah je tako brbljao, ne prestajući. Želio je, po svojoj staroj navadi, time dobiti na vremenu i odvratiti me od moje odluke. A kad je spoznao moju ustrajnost i čvrstu odluku da ne promijenim mišljenje, gorko je začeo proklinjati i zazivati u pomoć sve one bogove čija je imena naučio za naših dugih putovanja. A meni je reako:- Je li te ugrizao bijesan pas, gospodaru? Ili te ubola škorpija? U početku sam mislio kako je to tek nekakva tvoja loša šala! Tvoja će nas namisao osiromašiti ako nam, unatoč svemu, skarabej ipak ne bude od pomoći. Povrh toga, želim li biti pošten, moram ti reći kako i ja nerado gledam te iscrpljene i mršave ljude, te radije skrećem pogled s njih. Volio bih kad bi i ti tako postupio, gospodaru! Jer, ono što čovjek ne vidi, ne mora ni znati. A svoju

283

sam savjest umirio dijeleći žito siromašnima, budući je to istodobno, zbog faraonova glupog načina obračunavanja poreza i olakšica, bilo i vrlo unosno. Ali ono najodbojnije u tvojoj nakani je što od mene zahtijevaš neka stavim život na kocku odlazeći na neudobna i naporna putovanja i gacanjem uokolo kroz blato! Gdje ću se, bez ikakve sumnje, okliznuti i pasti u neki prokop za navodnjavanje. Tada ćeš imati moj život na savjesti, gospodaru! Ta ja sam uistinu star i umoran čovjek, a udovi su mi ukočeni. Nedostajat će mi moja mekana ležaljka, kao i juhe i odresci koje priprema Muti. Osim toga, od hodanja gubim dah...No ja nisam imao milosrña, te mu odrezah:- Lažeš više nego ikada, Kaptah! Za ovih se godina nisi ni malo postarao, već si se na protiv pomladio. Ruke ti se više ne tresu kao nekada, a ni oči ti nisu bile zacrvenjene kada si došao... Zacrvenjele su ti se tek poslije, od previše vina kojeg si u meñuvremenu popio. Na dalje, kao liječnikti propisujem odlazak na takvo neudobno i naporno putovanje, zbog ljubavi koju gajim prema tebi. Doista si predebeo, što je naporno za tvoje srce i otežava ti disanje. Nadam se kako ćeš tijekom takvog putovanja smršavjeti, te time ponovno postati štovanja vrijedno ljudsko biće. Tada se više neću morati stidjeti zbog pretilosti svoga sluge. Zar se ne sjećaš, Kaptah, koliko nas je radovalo stupanje po babilonijskim cestama, s koliko oduševljenja si jahao svog magarca kroz planine Libanona? Ili, koliko se tvoje oduševljenje još povećalo kad si u Kadešu mogao sjahati s te mrcine?... I uistinu, kad bi bili mlañi, te kad ne bih morao ostvariti brojne prevažne zadaće koje mi je povjerio faraon, pošao bih i osobno s tobom. Jer, mnogi će tijekom tog putovanja blagosiljati tvoje ime.Nismo više raspravljali. Kaptah se pomirio s mojom nakanom i odlukom. Tu smo noć pili do kasna. I Merit je pila, te je obnažila svoja smeña koljena. Tako sam ih mogao dotaći svojim usnama. Kaptah nam je pripovijedao o svojim sjećanjima na ceste i žitna gumna Babilonije. Veličao je pritom svoja djela i osobno junaštvo, pa ako je sve to svojedobno uistinu počinio, kako je sada tvrdio, sigurno me kroz svo ono doba ljubav prema Minei očito učinila slijepim i gluhim... Jer, ničeg se od tih njegovih velebnih djela nisam mogao prisjetiti.Moram reći, naime, kako nisam zaboravio Mineu, premda sam tu noć legao na Meritinu prostirku i uživao s njom. Tako mi se zagrijalo srce, a moja se usamljenost otopila. Ipak, nisam je nazvao "sestro moja"... Legao s njom jer mi je bila prijateljicom, a za mene je učinila ono najpri-jateljskije što žena može pružiti muškarcu. Zato sam bio pripravan i vrč razbiti s njom, ali ona na to nije pristala, rekavši: "Tek sam čeljade, roñeno u krčmi... A ti si prebogat i preugledan čovjek za mene!" Ipak mislim, tako je postupila, želeći zadržati ponajprije svoju slobodu, a potom i moje trajno prijateljstvo.Slijedećeg sam dana morao posjetiti Zlatnu Kuću, gdje me je poželjela primiti Kraljica Majka, koju je cijela Teba ružila nazivajući je vračarom i crnom vješticom. Činili su totoliko otvoreno i nedvojbeno, te je svatko odmah znao na koga se misli. I smatram da je, bez obzira na svoju sposobnost i mudrost, sav razum i druge sposobnosti, zaslužila taj naziv. Bila je,

284

zapravo, nemilosrdna i okrutna stara urotnica i spletkarica. Velika moć kojom je raspolagala zatrla je u njoj svaku vrlinu i odliku...Radi toga sam se ujutro vratio na brod, preodjenuo u kraljevsko platno, te stavio na sebe oznake svoga dostojanstva i svoje časti. Ali, tada je prispjela moja kuharica Muti, ravno iz kuće koja je nekoć pripadala ljevaču bakra. Bila je vrlo ljutita i rekla mi:- Neka je blagoslovljen dan koji te vratio domu, gospodaru! No kakvo je to tvoje vladanje? Može li se na bilo koji način opravdati što cijele noći bančiš po kućama naslade, te ne navraćaš svom domu ni na zajutrak? I to premda sam trpjela vrlo velike boli pripravljajući jelo za tebe! Što više, probdjela sam cijelu noć, pekući i pržeći, te prutom natjeravala lijene robove kako bi pobrzali s čišćenjem kuće... Od silnoga me umora zaboljela desna ruka. Ja sam sada stara žena i izgubila sam vjeru u muškarce, a ni ti nisi svojim vladanjem sinoć, noćas i jutros baš ništa učinio kako bi popravio moje mišljenje o njima. Dolazi sada kući, te pojedi zajutrak kojeg sam ti spravila! Dovedi i svoju bludnicu, ako već ne možeš biti ni dana odvojen od nje...Tako je Muti zborila, premda je vrlo cijenila Merit i divila joj se. Ali takav joj je bio način govora, na kojeg sam se morao priučiti. Njena zajedljivost mi je bila puna neke glazbe, potvrñujući mi osjećaj kako sam opet kod kuće.Poslavši poruku Merit u "Krokodilov rep", pošao sam bodro za Muti. Stupala je uz moju nosiljku, vukući noge, te nastavila neprestance mrmljati i prigovarati:- Vjerovala sam, smirio si se i naučio dostojno vladati, tijekom duga boravka kod kralja. Ali očigledno nisi stekao nikakve odličnosti, te si neobuzdan kao i ranije. Jučer mi se pričinilo kako na tvom licu čitam smirenost i staloženost. Razveselilo me i što mi se učinilo kako su ti obrazi malo puniji. Jer, kad se muškarac udeblja, postaje i mirniji. A ako oslabiš i smršaviš ovdje u Tebi, to uistinu neće biti moja krivica, nego posljedak tvoga opakog načina života. Svi su muškarci jednaki i svo zlo svijeta izvire iz one malealatke koju kriju ispod svoje bedrene pregače, jer se je srame. A uistinu se i imaju čega sramiti!Tako je neprestance rogoborila... Podsjetila me time na moju majku Kipu. I sigurno bih bio dirnut do suza, da se nisam hitro obrecnuo na nju:- Začepi usta, ženo, jer mi tvoje klepetanje ometa misli i u mojim je ušima nalik zvrndanju muha!Nenadano je zamuknula, oduševljena što me je uspjela bocnuti i potaći da se izderem na nju. Tako je oćutjela da joj se gospodar doista vratio svom domu.Kuću je za moj doček pripremila i uredila doista vrlo ukusno i lijepo. Stručci cvijeća bili su privezani za ulazne stupove, vrt i cesta pred kućom bili su pometeni, a crknuta mačka koja je dan ranije ležala pred mojim vratima sada je ležala pred susjedovim. Skupila je i podmitila sitnim darovima djecu, neka stoje na ulici i viču: "Blagoslovljen neka je dan koji je vratio našeg gospodara domu!" Tako je postupila jer je bila ogorčena što nemam vlastite djece. Naime, njoj bi bilo drago kad bih imao nekoliko deriščadi, ali uz uvjet da ih pribavim bez žene. Kako je to zapravo zamišljala, nije mi bilo jasno. Okupljenoj djeci sam dao bakrenjaka, a Muti im

285

je podijelila mednih kolača. Zato su otišla uistinu razveseljena.Došla je i Merit, prekrasno odjevena, s cvijećem u kosi. Kosa joj je sjala od mirisnoga ulja, te je Muti njušila zrak i brisala si nos dok nam je lijevala vode po rukama. Jelo koje nam je pripremila bilo je slatko mome nepcu, jer je bilo pripravljeno na tebanski način. Naime, u Ahetatonu sam protokom vremena već bio zaboravio, kako se nigdje na svijetu ne jede tako dobro i ukusno kao u Tebi.Zahvalio sam Muti i pohvalio njeno umijeće, što ju je razdragalo, premda se pokušala mrgoditi i frktati. Merit joj je takoñer polaskala. Ne znam je li taj obrok u kući, koja je nekoć pripadala ljevaču bakra, bio na ikoji način toliko osobit ili vrijedan pažnje, te zašto sam ga ovdje spomenuo. Učinio sam to najvjerojatnije za samoga sebe, jer sam se tog trenutka osjećao sretnim. Zato sam rekao:- Zaustavi svoj hod, vodni satu! Jer, ovaj je trenutak dobar. Neka nikad ne mine!Dok smo jeli, u dvorištu su se okupljali ljudi. Bili su to žitelji iz četvrti siromašnih, koji su odjenuli najbolje što suimali i utrljali lica uljem, kao da je kakav blagdan. Tako dotjerani došli su me pozdraviti i požaliti se na svoje tegobe i boli. Mnogo je u meñuvremenu bilo isteklo vode iz vodnog sata, prošle su godine, ali oni me nisu zaboravili...- Vrlo si nam nedostajao, Sinuhe - rekoše mi. - Dok si boravio medu nama nismo te dovoljno cijenili i nismo spoznali tvoju pravu vrijednost... Tek kad si otišao, spoznali smo koliko si nam dobra pružio i učinio! I koliko smo izgubili tvojim odlaskom...Donijeli su i darove, mada neznatne i vrlo skromne. Jer, ti su ljudi sada bili siromašniji nego ikada, zahvaljujući Ehnatonovu bogu. Jedan mi je donio mjericu krupice, drugi pticu, treći sušenih datulja, a četvrti nije imao ništa pa mi je ubrao cvijet. To me potaklo pa sam pogledao svo ono cvijeće kojim je moj vrt za ovu zgodu bio uljepšan. I bilo mi je jasno zašto su cvjetne gredice u Cesti ovnova bile tako gole i opustošene... Meñu posjetiteljima sam prepoznao i starog pisara koji je, zbog otekline na vratu, glavu držao iskošeno. Začudio sam se što je još uvijek živ. Tu je bio i rob kojem sam izliječio prste, pa mi je ponosno pokazao kako ih opet može pomicati. Krupica je, dakako, bila njegov dar. Još je uvijek radio u mlinu, gdje ju je lako mogao ukrasti. A jedna majka mi je pokazala sina koji je izrasao u zgodnog i krepkog momka, imao plavo oko i ožiljke na nogama. Hvalila se kako joj sin s lakoćom istuče svakog dječaka istog uzrasta, u cijelom susjedstvu.Pojavila se i djevojka iz kuće naslada, kojoj sam izliječio oči i uklonio joj neprikladne madeže. Mojoj je slavi, doduše, tada pridonijela tako što mi je poslala sve svoje druge iz ustanove u kojoj je zarañivala za život. Poželjele su neka i njima uklonim madeže s tijela, jer su smatrale kako im ti znakovi s kojima su se rodile nisu probitačni u njihovu zvanju. Moja je pacijentica u meñuvremenu uznapredovala, zaštedjevši dovoljno da bi mogla kupiti javno kupatilo u blizini tržnice. Tamo je prodavala i mirise, te trgovcima dojavljivala gdje mogu naći mlade djevojke široka srca...Svi su donijeli darove, govoreći:- Ne prezri naših darova, Sinuhe! Ne prezri ih, premda si kraljev liječnik i obitavaš u faraonovoj Zlatnoj Kući. Naša srca je razveselilo što smo te mogli ponovno vidjeti... Sve dok nam ne

286

govoriš o Atonu.I nisam im govorio o novom faraonovom bogu... Sa svakim sam porazgovorio ponaosob, u skladu s njegovom boljkom. Saslušao sam njihove tegobe, te im propisao liječenje i lijekove. A veselilo me i što sam za vrijeme rada mogao promatrati Merit, koja mi je bila prijateljicom. Ona je, naime, skinula svoju prekrasnu haljinu, kako bi mi pomogla. Ispirala im je rane, pročišćavala moj nož u vatri, te miješala omamljujuće napitke za one kojima je predstojalo vañenje zuba. Kad bih je god pogledao, srce mi je ispunjala neka topla milina i nježnost... A pogledavao sam je često. Ta bila je toliko lijepa i vješta. Držanje joj je bilo dražesno i milovidno, a nije se stidjela ni tijekom rada odložiti svoju haljinu, kako to čine siromašne žene, ostajući odjevena tek u bedrenu pregaču. Moji se siromašni pacijenti pritom nisu tome čudili... Bili su previše zaokupljeni vlastitim nevoljama.Tako je dan neumitno protjecao, u primanju bolesnika i razgovoru s njima. Bilo je gotovo jednako kao u ona davna vremena, kada me je toliko veselilo moje znanje i umijeće, a pogotovu uspjeh u liječenju. Mislio sam kako su ta vremena prošla i zaboravljena... Ali su sada uskrsnula u svom svojem uzbuñenju i iskričavosti. Takva su mi sjećanja vraćala snagu i polet mladosti, premda mi je u dubini srca crv razuma ipak govorio kako je to tek prolazan trenutak sreće... Ali zato nije bilo neobično što sam počesto uzdisao i punio pluća zrakom do krajnjih granica, toliko te su skoro prsnula. I nekoliko puta sam ponovio:- Zaustavi svoj hod, vodni satu!... Vodo, prestani teći!... Jer, zasigurno će biti malo trenutaka u mom preostalom življenju, koji će biti toliko lijepi i dragi!Tako sam potpuno smetnuo s uma kako moram posjetiti Kraljicu Majku, koju su obavijestili o mom prispijeću u Tebu. Ali, sve nekako mislim, namjerice sam zaboravljao na taj posjet, jer ga se jednostavno nisam htio sjetiti. I to zato jer bijah sretan.Vodni je sat, ne mareći za moje uzdisaje, nemilice mjerio vrijeme... A zlatni je sunčev čun spokojno jedrio nebom prema zapadu. Tako su se sjene izdužile, a tada su i posljednji od mojih pacijenata otišli. Merit mi je polila vode po rukama, te mi je pomogla očistiti se i urediti nakon naporna posla. Bilo mi je vrlo drago uslužiti i nju na isti način. Na koncu smo se ponovno odjenuli u otmjene halje.

Ali kad sam joj namjerio pomilovati obraz i dotaći njene usne mojima, odgurnula me je i rekla:- Pohitaj u posjet svojoj vještici, Sinuhe! I ne gubi vremena, kako bi se mogao vratiti prije noći. Moja te rogožina nestrpljivo očekuje. Da, upravo ćutim kako te prostirka u mojoj sobi žudno doziva... Ali zašto je tome tako, ne bih znala objasniti. Tvoji su udovi meki, Sinuhe, tvoje meso mlitavo, a ni tvoje milovanje nije baš ni u kojem pogledu osobito. Unatoč svemu, ti si mi drukčiji od ostalih muškaraca, te mogu dobro shvatiti osjećaje moje rogožine...Ovjesila mi je oko vrata znake moga ugleda i dostojanstva, te smjestila liječničku vlasulju na glavu, usput mi milujući obraze. Zato nisam želio ostaviti Merit i poći faraonovoj Zlatnoj Kući, unatoč svem strahu kojeg je u meni pobuñivala Kraljica Majka. Ipak sam batinom i srebrom gonio moje nosače i veslače, sve dok nismo prispjeli pod zidove palače. Moj je čamac dotakao pristupni most

287

Zlatne Palače upravo u trenu kada je sunce zalazilo iza brda na zapadu, a prve su zvijezde stidljivo zasvijetlile na nebu. Tako sam ipak stigao na vrijeme, pa se nisam osramotio.Prije nego izvijestim o razgovoru s Kraljicom Majkom, moram napomenuti kako je tijekom svih tih godina samo dvaput posjetila sina u Ahetatonu. I oba ga je puta korila i predbacivala mu zbog njegove ludosti, što ga je teško pogañalo. Jer, on je volio svoju majku i bio slijep za njene mane. Bila je to ona sljepoća, toliko često prispodobiva sinovima, sve dok se ne ožene pa im supruge otvore oči. A Nefertiti nije ni pokušala otvoriti oči faraonu Ehnatonu, za volju i dobro svog oca, velikog svećenika Eiea. Kraljica Taja i Eie u to su vrijeme otvoreno živjeli zajedno, ni ne pokušavajući više prikrivati svoju strast i požudu. Posvuda su se i pojavljivali zajedno, te na svakom koraku pratili jedno drugog, kao da se žele meñusobno nadzirati. I ne znam je li faraonova kraljevska kuća ikada svjedočila takvoj otvorenoj, neprikrivenoj sramoti. To, ipak, nije isključeno... Ta takve se stvari ne bilježe u dvorske zapise, te zato poslije smrti svjedoka, brzo padnu u zaborav. Ipak nisam sumnjao o podrijetlu faraona Ehnatona, jer sam vjerovao kako je božanske loze... Naime, ako u žilama ne bi imao krvi pokojnoga velikog faraona Amenhotepa IV, ne bi u opće imao kraljevske krvi. Tada bi uistinu bio lažnim fara-tonom, kako su to svećenici uvjeravali, te bi svi protekli dogañaji bili još opakiji, besmisleniji i luñi. Zato nisam htio vjerovati svećenicima, nego sam se radije prepustio onom što su mi nametali srce i razum.Kraljica Majka Taja me je primila u posebnoj prostoriji, u sklopu svojih osobnih odaja. Ta je prostorija bila puna malenih ptica potkresanih krila, koje su skakutale i cvrkutale u svojim krletkama. Naime, ona nikad nije zaboravila svoje zanimanje iz mladosti, te je još uvijek uživala hvatajući ptice u dvorskim vrtovima... U tu je svrhu mazala ljepak po stablima i razapinjala posebne mreže za ptice. Zatekao sam je kako plete prostirku od obojene rogožine. Obratila mi se oštrim glasom i prekorila me zbog kašnjenja.Nakon kraće stanke, upitala me:- Je li se moj sin oporavio od svoje ludosti? Ili je zreo za otvaranje lubanje? On uistinu pravi previše buke oko tog svog Atona, te time uznemiruje narod. A to je sada izlišno, otkad je lažni bog srušen, pa nema više nikog tko bi se s faraonom nadmetao za vlast...Ispripovijedio sam joj o faraonovom stanju, o malim kneginjama i njihovoj igri, njihovim gazelama i psima, te kako veslaju po svetom jezeru u Nebeskom Gradu. Na to se umirila, pozvala me nek sjednem uz njene noge i ponudila pivom. Nije me ponudila tim napitkom zbog škrtosti, već zato što je kao i većina puka pretpostavljala pivo vinu. Njeno je pivo bilo jako i slatko, a svakog bi dana ispila više pehara. Od toga bi joj se napuhnulo tijelo, a i lice isto tako, te joj je bilo nalik crnačkom, premda nije bilo sasvim tamno... Tko bi je pogledao, ne bi nikad povjerovao kako je ova debela i stara žena svojom ljepotom nekoć osvojila ljubav velikoga faraona. Zato je narod i tvrdio, kako je to postigla crnim čaranjem. Jer, uistinu je velika rijetkost pa faraon oženi običnu ptičarku i uzdigne je do položaja i ugleda kraljevske supruge.Pijući pivo, počela mi je govoriti otvoreno i u punom povjerenju. To

288

nije bilo ništa neobično, jer sam bio liječnikom. Žene naime povjeravaju svojim liječnicima mnogo toga što nitko ne bi ni pomislio, da će kazati ikome na svijetu. U tom pogledu Kraljica Taja nije se ni malo razlikovala od drugih žena.Pivo joj je razvezalo jezik, pa mi je rekla:- Sinuhe, moj ti je sin zbog neke svoje lude dosjetke nadjenuo ime Onaj Koji Je Usamljen... Premda se meni baš ne čini kao to i jesi. I spremna sam okladiti se kako u Ahetatonu svake noći spavaš s drugom ženom, jer predobro poznajem žene na dvoru. Ali, uvjerena sam kako si u biti staložen i miran čovjek, te nedvojbeno u srcu dobronamjeran. Tvoja me spokojnost pak toliko draži, te bih te najradije izbola bakrenom iglom... Samo zato da vidim kako skačeš i zapomažeš. Ne mogu nikako shvatiti otkud ti taj mir. Vjerojatno si baš u samom srcu dobar čovjek. Doduše, ne znam kakav je probitak čovjeku od toga što je dobar. Primjetila sam kako su dobri samo oni ljudi koji su glupi, jer nisu sposobni ni za što drugo. Unatoč svemu, tvoja me nazočnost jako smiruje... Htjela bih ti reći kako me taj Aton, kojem sam u svojoj ludosti i nepromišljenosti dopustila da se dokopa vlasti, sada vrlo uznemiruje. Nikad nisam ni na kraju pameti pomišljala da će to otići tako daleko. Smislila sam tog Atona radi svrgavanja Amona, kako bi se povećala moja vlast i vlast moga sina. Zapravo je sve to namislio Eie, koji je kao što znaš moj suprug. Osim ako nisi previše prostodušan, pa ti to nije poznato. Ali on je ipak moj suprug, premda nismo mogli razbiti vrč, jer to ne bi bilo dolično. Taj bijedni Eie, u kojem nema muškosti više nego li u kravljem vimenu, tada je dovukao tog Atona iz Heliopolisa i napunio njime dječakovu glavu...Otpila je dug gutljaj piva, uzdahnula, pa nastavila:- Uistinu nemam čak ni pojma, što moj sin vidi u tom Atonu... Još kao dijete se prepuštao snatrenju, te mogu jedino pretpostaviti kako je doista lud, pa mu treba otvoriti lubanju. I što je to s njim pa mu žena, prelijepa Eieova kći Nefertiti, raña djevojčicu za djevojčicom, premda su svi moji dragi žreci dali sve od sebe kako bi joj pomogli? A kad smo već kod toga, ne razumijem ni zašto narod mrzi moje žrece? Oni su pravo blago, unatoč tome što su crni i u nosu imaju štapiće od slonove kosti, a i razvlače si usne i izdužuju lubanje svojoj novoroñenčadi. I ja znam zašto, ljudima su odurni, pa ih moram držati skrivene, u podzemlju Zlatne Kuće, jer bi ih inače pobili. Ali ja ne mogu bez njih. Jer, nitko mi poput njih ne zna škakljati tabane, niti mi pripremati pomade koje mi omogućavaju da još uvijek živim životom žene, uživajući u životu i prepuštajućise nasladama. A ako misliš da još uvijek uživam u Eieu, u velikoj si zabludi. Ne razumijem pravo ni zašto sam mu još uvijek toliko privržena i sklona, kad bi bilo bolje pustiti ga nek padne. Dakako, bolje za mene. Moji dragi crnci sada su mi jedini užitak i zadovoljstvo...Velika kraljevska mati stala se tiho kikotati samoj sebi, kao što se nad svojim pivom kikoću stare pralje u luci. Ipak je nastavila:- Ti moji crnci su liječnici velikoga umijeća, Sinuhe, iako ih ljudi zbog svoje neupućenosti nazivaju žrecima i čarobnjacima. Čak bi i ti mogao ponešto naučiti od njih, samo kad bi mogao prijeći preko svojih predrasuda glede njihove boje puti i njihova zadaha. Možda bi

289

i oni pristali, posvetiti te u svoju umjetnost? Ipak, to ne vjerujem, jer svoje tajne kriju i čuvaju vrlo ljubomorno... Ta boja njihove puti je toliko topla i tamna! A njihov zadah nije ni malo odvratan, nego upravo ugodan i nadražujući. Zato ne možeš više živjeti bez njega, nakon što se na njega priučiš. Liječnik si, Sinuhe, te me nećeš odati, pa ti mogu povjeriti kako ponekad uživam s njima. Naime, to su mi propisali zdravlja radi, budući da stara žena poput mene mora imati neku razonodu i veselje. Ne prepuštam se tome iz ljubopitljivosti i želje za spoznavanjem nečeg novog, kako to čine žene na dvoru. One u svojoj izopačenosti uživaju u crncima poput proždrljivaca, koji su već sve kušali pa su zasićeni, te tvrde kako je nagnjilo meso najtečnije. Ja ne ljubim moje crnce zbog toga! Moja je krv još uvijek mlada i crvena, te joj ne trebaju umjetni podražaji i poticaji. Oni za mene predstavljaju tajnu koja me približava toplim izvorištima cjelokupnoga života, bliže Suncu, bliže zemlji, bliže životinjama. Ipak, molim te, nemoj ovo moje priznanje odati drugima. Doduše, ako to i učiniš, neće mi osobito nauditi! Reći ću jednostavno kako si to izmislio, kako lažeš. A što se tiče pučana, oni i onako vjeruju sve što se govori o meni, pa čak i više od toga. Zbog toga neće nastati veća šteta ni u pučanstvu, ako o mojim riječima ispričaš nekome, pa to dospije u narod. Ipak, uvjerena sam, ti ćeš šutjeti. I to zato jer si dobar čovjek. A ja nisam...Vladanje joj je postalo nekako mračnije. Nije više pila piva nego se vratila tkanju sjajne rogožine. Zagledao sam se u njene crne prste, koji su pletući prebirali po rogožini,jer se nisam usudio sresti njen pogled. Šutio sam, te nisam ništa obećao na njeno polupitanje-polutvrdnju o mojoj povjerljivosti glede njenih tajni, koje mi je netom otkrila. Ne dobivši nikakvog odgovora od mene, nastavila je:- Dobrotom se ništa ne postiže. Jedino značajno na svijetu je moć, dakle vlast... Oni koji su roñeni s njom ne znaju je cijeniti. Stvarno vrednovati moć i vlast mogu samo oni koji su se, poput mene, rodili s balegom medu nožnim prstima. Doista, Sinuhe, ja mogu odrediti vrijednost moći i vlasti! I sve što sam počinila, bilo je to zbog vlasti i njenog očuvanja za moga sina i sina moga sina, kako bi se moja krv održala u faraonovoj Zlatnoj Kući i na zlatnom faraono-vom prijestolju. I ničeg se nisam libila u stremljenju tom cilju! U očima bogova moja se djela možda pričinjaju zlim, no otvoreno ti kažem: glede toga se ne osjećam nečasno, sve dok je faraon iznad njih. A nakon što je sve rečeno i učinjeno, ne postoje više ni dobra niti zla djela... Dobro je ono što pobjeñuje, a zlo ono što ne uspijeva ili biva razotkriveno. Unatoč tome, srce mi povremeno zadrhti, a utroba mi postaje poput vode, pri pomisli na moja djela. Jer ja sam ipak samo žena, a sve su žene praznovjerne... Nadam se pa će mi i glede toga moći pomoći moji crnci. Srce mi se razdire i što Nefertiti raña jednu kći za drugom. Već je rodila četiri kćeri, a svaki put kad stigne nova djevojčica učini mi se kao da sam bacila nov kamen iza sebe, samo zato da bih ga opet našla kako leži preda mnom na putu, poput neke prijeteće kletve. Ne mogu to objasniti, već se bojim kako sam svojim djelima izazvala neko prokletstvo, koje se na neki neobjašnjiv način šulja za mnom.Kroz debele je usne mrmljala nekakva zazivanja, a istodobno je i noge širokih stopala nemirno pomicala po podu. Ipak, svo su vrijeme

290

njeni žustri prsti pleli sjajnu rogožinu i pretvarali je u prostirku. Prateći njeno tkanje, iznenada mi se srce skoro zaustavilo u leñnom grču! Jer, uzlovi koje je vezivala... bili su ptičarski, meni dobro poznati. Da, poznavao sam ih dobro! Bili su osebujni, uobičajeni u Donjem Kraljevstvu. A upoznao sam ih još kao dijete. Istim je uz-lovima bio ispleten počañavjeli čun od rogoza, koji me je donio mojim roditeljima, te ga je moja majka Kipa objesila povrh mog ležaja. Kada mi je ta spoznaja bljesnula pred očima, jezik mi se smrznuo, a udovi se ukočili. U noći mogroñenja blag je zapadnjak puhao na rijeci, noseći čun od rogoza niz nabujalu vodu i dopremio ga do cilja na obali nedaleko kuće moga oca. Misao koja mi je došla na pamet, dok sam pratio prste Kraljice Majke kako vično pletu rogoz, bila je toliko strašna i mahnita, te sam se smjesta počeo boriti protiv nje kako bih je odbacio. Nisam je htio ni domisliti do kraja, govoreći sam sebi kako zapravo svatko može rabiti ptičarske uzlove pri izradi čuna od rogoza. Doduše, ptičari su se bavili tim poslom u Donjem Kraljevstvu, a sam nisam nikad imao prilike ikoga vidjeti u Tebi kako vezuje takve uzlove. A kao dječak sam često zagledao čañavi čun, slomljenih strukova, ovješen pod krovom naše kuće u četvrti siromašnih. Pritom sam se divio tim uzlovima koji su ga povezivali... Premda tada još nisam ni naslućivao njegovu povezanost s mojom vlastitom prošlošću.Kraljica Majka nije zamijetila moju iznenadnu ukočenost. Nije ni očekivala odgovora, već je i dalje bludila u vlastitim mislima i sjećanjima. Nastavila je:- Možda ti se činim opakom i odbojnom ženom, Sinuhe, nakon što sam ti sve to otvoreno rekla. Ipak, ne sudi mi prekruto za moja djela, već pokušaj shvatiti i razumjeti... Ubogoj mladoj ptičarevoj kćeri nije lako pri ulasku u fa-raonovu Zlatnu Kuću i njegove ženske odaje, gdje je svi mrze zbog njene tamne puti i širokih stopala. I gdje je bodu tisućama igala, te nema drugog utočišta do li faraonova hira, te ljepote i mladosti svoga tijela. I zar se čudiš što se nisam previše služila uobičajenim putovima i načinima, pokušavajući vezati faraonovo srce uz mene? Ne, noći i noći upoznavala sam ga s neobičnim postupcima i navadama crnaca, sve dok više nije mogao živjeti bez mog milovanja, te dok nisam putem njega vladala Egiptom! Na taj sam način nadjačala sve one spletke u Zlatnoj Kući, izbjegla sve stupice i smaknula sve mreže koje su mi postavljali na moj put. A nisam zazirala ni od osvete, kada sam za nju imala povoda i razloga. Tako sam strahom umirila sve jezike i vladala Zlatnom Kućom po svojoj volji. A moja je volja bila i da mu ni jedna druga njegova žena ne rodi sina, dok mu ga ja ne rodim. Zato mu ni jedna žena i nije rodila sina, a kćeri koje su se rodile poudavala sam već pri roñenju, za razne uglednike. Toliko je jaka bila moja volja i moja moć. A ja se u početku nisam mogla odvažiti na ra-pod rukama Kraljice Majke, bila je tegoba koje sam mogao biti pošteñen, jer više nisam bio mlad.Službeni razlog moga putovanja bio je posjet Kući Života u Tebi. Prošle su godine od mog posljednjeg ulaska u nju, no moj je položaj Kraljevog otvarača lubanja uključivao tu obvezu. A bojao sam se i nazadovanja moga umijeća i vještine, jer za svog boravka u Ahetatonu nisam otvorio ni jedne jedine lubanje... Tako sam se otputio u Kuću Života, gdje sam održao nekoliko predavanja i poučio one polaznike koji su izabrali usavršavanje u tom području. Ali utvrdio sam kako

291

Kuća Života nije više ono što je nekoć bila. Njen je ugled osjetno opao, te u nju nisu htjeli više zalaziti čak ni obični ljudi i siromasi. A najbolji su je liječnici napustili i preselili se u grad, gdje su se samostalno bavili liječništvom.yiše se od pitomaca nije zahtijevalo, prije ulaska u Kuću Života, promaknuće u svećenike najnižeg stupnja. To me potaklo na pretpostavku kako se znanje oslobodilo okova ustaljenih pravila, te je i uznapredovalo, jer učenicima više nije bilo zabranjeno postavljati pitanje "Zašto?"Glede toga, meñutim, doživio sam veliko razočarenje. Ti su momci bili nezreli i bez i najmanjeg poriva, koji bi ih tjerao na postavljanje pitanja "Zašto?" Jedina im je želja bila, u najboljem slučaju, preuzeti znanje svojih učitelja, u obliku podesnom za primjenu, te upisivanje vlastitih imena u Knjigu Života, kako bi mogli početi raditi kao liječnici i što prije zarañivati zlato i srebro.Bolesnika je u Kući Života bilo vrlo malo. Zato sam morao čekati tjednima prije nego li se ukazala prigoda za otvaranje tri lubanje, na kojima sam htio iskušati svoju vještinu. Ovi su mi zahvati priskrbili veliko štovanje i slavu. I liječnici i pitomci laskali su mi, hvaleći mirnoću, postojanost i okretnost mojih ruku. Poslije tih zahvata me ipak spopao mučan osjećaj i potištenost, jer mi se činilo kako su te ruke manje umješne nego su to bile ranije. I pogled mi se zamutio, te nisam uspijevao prepoznati bolest s nekadašnjom pronicljivošću i sigurnošću. Zato sam bolesnicima morao postavljati brojna pitanja i poduzimati duge preglede, prije nego sam mogao doći do odluke. To je bilo razlogom, štosam i kod kuće primao bolesnike i liječio ih bez naplate, a jedini mi je cilj pritom bio vraćanje moje ranije vještine i umijeća.Od tri lubanje koje sam otvorio u Kući Života, jednom sam se pozabavio iz sućuti i samilosti. Bolesnik je, naime, bio neizlječiv i trpio nepodnošljive bolove. Preostala dva slučaja bila su zanimljiva i zahtijevala svo moje umijeće i spretnost.Jedan od njih bio je čovjek, koji se prije nekih godinu dana ljeti zabavljao s tuñom ženom. Bježeći pred njenim mužem, pao je s krova kuće na cestu. Udario je pritom glavom i pao u nesvjesticu, ali ne zadobivši nekih vidljivijih ozljeda. Kasnije je došao k svijesti, bez nekih većih posljedica. Ali, nakon nekog vremena ga je spopala sveta bolest, te je trpio od uzastopnih napada koji su redovito slijedili kad bi pio vina. Nije imao priviñenja, već je samo žestoko vikao, ritao se i grizao svoj vlastiti jezik, te nije mogao zadržavati mokraću. Toliko se strašno bojao daljnjih napada, pa je bez oklijevanja pristao na zahvat i čak me molio neka ga izvedem. Zato sam pristao da mu otvorim lubanju. Na poticaj liječnika iz Kuće Života pritom sam pozvao i Zaustavljača Krvi, premda nisam bio naučen na takvu pomoć, radije se oslanjajući na svoju vlastitu sposobnost i umijeće. Ovaj zaustavljač krvi bio je još tuplji i pospaniji od onog koji je svojedobno pustio dušu pod hinjenim smaknućem u faraonovoj Zlatnoj Kući, o čemu sam već izvijestio. Tijekom cijelog zahvata trebalo ga je gurkati i tresti, kako ne bi zadrijemao i zaboravio na svoju ulogu i zadaću. Unatoč njegovu sudjelovanju pri zahvatu, krv je ipak neprestance tekla iz rane... Otvorivši lubanju, opazio sam kako je bolesnikov mozak na više mjesta crn od usirene krvi. Zbog toga je čišćenje mozga potrajalo

292

dulje vremena, te ga nisam mogao provesti u cijelosti, zbog opasnosti od ozljeda. No čovjek ipak više nikad nije patio od onih strašnih napada, budući je izdahnuo trećeg dana nakon zahvata, kako je to uobičajeno. Unatoč tome, zahvat je proglašen vrlo uspješnim, te je moje umijeće hvaljeno na velika usta. A učenici su pažljivo zapamtili i pribilježili sve što sam učinio i tumačio.Drugi je slučaj bio jednostavan. Bolesnik je bio dječak kojeg su stražari pronašli kako bez svijesti leži na ulici. Bio je opljačkan, razbijene glave, na izdisaju. Slučajno sam sezatekao u Kući Života, baš kada su ga stražari donijeli. Već sam na prvi pogled smotrio kako otvaranjem njegove lubanje nemam što izgubiti, pogotovu jer ga ostali liječnici nisu htjeli preuzeti. Bili su osvjedočeni u neumitnost njegove smrti... Lubanju sam mu otvorio najbrže što sam mogao. Uklonio sam krhotine kosti iz mozga, a otvor na lubanji zatvorio srebrnom pločicom, koju sam prije smještanja na otvor lubanje pročistio na vatri. Dječak se oporavio, te je bio na životu i puna dva tjedna nakon zahvata, kada sam napuštao Tebu. Ipak, teško je pokretao ruke, a dlanovi i tabani su mu bili bez osjeta, kada bi ih dražili perom. Vjerovao sam kako će se s vremenom potpuno oporaviti. Slučaj je, meñutim, bio neobičan po nečem drugom. Vrsta rane i brzina kojom sam bio prisiljen pristupiti zahvatu, nisu ostavili vremena za prethodno brijanje glave. Zato, kada sam nakon zahvata zašio kožu na glavi, povrh srebrne pločice, kosa je stajala kao i ranije, te se pod njom nije moglo vidjeti ranu od zahvata.Premda su se u Kući Života prema meni svi odnosili s poštovanjem, s obzirom na moj položaj, stari su me liječnici izbjegavali i uskraćivali mi povjerenje. Jer, dolazio sam iz Ahetatona, a njima je još uvijek vladao strah od lažnog boga. Nisam nikad s njima govorio o Atonu. Raspravljali smo samo o stručnim pitanjima. Dan za danom pokušavali su otkriti moje misli, te njuškali oko mene poput pasa koji slijede neki trag. Ja sam se pak čudio njihovu vladanju.Konačno, nakon trećeg otvaranja lubanje, koje je nedvojbeno ne samo potvrdilo nego i povećalo moj ugled, pristupio mi je izvjesni liječnik, dobro znan kao iznimno mudar i sposoban ranarnik u Kući Života. Nekako krzmajući, ali ipak povjerljivo, rekao mi je:- Zasigurno si zamijetio, kraljevski Sinuhe, Kuća Života pustija je nego ranije. A naše se znanje ovdje traži mnogo manje nego nekada. I to premda je bolesnih u Tebi isto onoliko kao i prije, pa čak i više... Proputovao si mnoge zemlje, Sinuhe, te mogao vidjeti mnoge načine ozdravljenja. Ipak, uvjeren sam, nisi imao prilike svjedočiti načinu liječenja kakav se ovih dana tajno provodi u Tebi. To liječenje ne zahtijeva ni noža niti vatre, kao ni lijekova niti zavoja. Rekli su mi neka te upoznam s tim i pozovem, želiš li doći i biti nazočan takvom postupku. Ali moraš mi tvrdo obećatiIda nećeš nikome govoriti o onomu što ćeš vidjeti, te pristati na vezivanje očiju povojem dok te budu vodili na sveto mjesto iscjeljenja, kako ne bi doznao gdje se ono nalazi. Njegove su mi riječi bile odbojne, jer sam se plašio kasnijih nevolja s faraonom. Ipak, moja je ljubopitljivost bila probuñena, pa sam mu odgovorio:- I ja sam, dapače, dočuo o neobičnim i čak čudnim zbivanjima u Tebi. Muškarci pripovijedaju priče, a ženama se javljaju prikaze. Ali o nekim tajnim liječenjima nije do mene dospio nikakav glas.

293

Moram odmah reći kako sam, kao liječnik, krajnje nepovjeljiv i sumnjičav glede liječenja koje ne rabi ni nož niti vatru, kao ni lijekove niti zavoje. Zato mi je draže ako ne budem upleten u neku obmanu, kako moje ime ne bi bilo iskorišteno za svjedočenje o stvarima koje ne postoje i koje se ne mogu zbiti...Na moje je riječi gorljivo prosvjedovao, rekavši:- Smatrali smo te čovjekom bez predrasuda, kraljevski Sinuhe, jer si putovao na sve strane svijeta i prikupio saznanja o mnogočemu nepoznatom nama u Egiptu. Krvarenje se može zaustaviti bez uporabe kliješta i usijanog metala, kao što je poznato. Pa zašto se onda ne bi moglo liječiti bez noževa i vatre? A tvoje ime neće biti povezano s tim zbivanjima, to ti možemo jamčiti. Imamo i svoje osobite razloge zašto želimo da baš ti vidiš sve to i uvjeriš se kako u tome nema nikakve podvale. Ti si, Sinuhe, nepristran svjedok. Zato si nam potreban. To je ono što mi želimo!Njegove su me riječi iznenadile i podražile moju ljubopitljivost. Kao liječnik uvijek sam žudio za novim saznanjima, pa sam pristao na njegov prijedlog.^ Obećao sam doći i pribivati takvom tajnom iscjeljenju. Činilo se kako mu je bilo vrlo stalo do mog pristanka, jer se nakon mog obećanja odmah oprostio i otišao, napomenuvši tek neka ga čekam iste večeri.Sunčev je čun odjedrio svom svakovečernjem smiraju. A kad je pala tama, pred moj je dom stigla nosiljka s mojim domaćinom, ranarnikom iz Kuće Života. Ušao sam u nju, a on mi je vezao rubac preko očiju. Tako nisam mogao vidjeti kuda idemo, a ukoro sam izgubio i osjećaj o smjeru kojim se krećemo. Stigavši na odredište, poveo me kroz nekave hodnike, uz i niz brojne stube. Sve me to zamorilo, te mu rekoh kako mi je sva ta ludorija uistinu prisjela. Noon me umirivao i uklonio mi povez očiju, te me poveo u veliku dvoranu kamenih stijena, u kojoj je plamtjelo mnoštvo svjetiljki.Na nosiljkama, smještenim jednostavno na podu, ležalo je troje bolesnika. Pred mene je istupio svećenik obrijane glave i lica koje se sjalo od svetoga ulja. Oslovio me imenom i pozvao neka savjesno pregledam bolesnike... Neka se uvjerim kako tu nije posrijedi nikakva podvala. Glas mu je bio postojan i ugodan, a lice mudro. Odazvao sam se njegovu pozivu i pregledao bolesnike, uz pomoć ranarnika iz Kuće Života.Osvjedočio sam se u stvarnu bolest osoba koje su ležale na nosiljkama. Bile su čak toliko slabe, te se svojim vlastitim snagama nisu mogle podići sa svojih počivališta. Prva je bila mlada žena, iscrpljenih i skvrčenih udova. Ležala je beživotno, te su joj se samo tamne, uplašene oči micale na izmršavjelu licu. Drugi je bio dječak, cijelog tijela prekrivenog zastrašujućim osipom i brojnim krvavim krastama. Treći je bio neki starac, oduzetih nogu te nije mogao hoditi. U isti-nost njegove tegobe sam se uvjerio. Ubo sam ga iglom u nogu, ali nije oćutio nikakve boli.Moj je pregled potrajao neko vrijeme. Privevši ga koncu, obratio sam se svećeniku, koji je spokojno stajao po strani i promatrao što činim:- Pregledao sam ove bolesnike s najvećom pomnjom. Kad bih bio njihov liječnik, ne bih mogao učiniti ništa drugo do li poslati ih u Kuću Života. No teško da bi žena i starac ozdravili i tamo, a dječakove patnje moglo bi se ublažiti svakodnevnim sumpornim kupkama.Svećenik se samo nasmiješio i naložio meni i mom pratitelju

294

ranarniku, neka se samo smjestimo na sjedalice u dnu prostorije, gdje je vladala polutama, te strpljivo čekamo. Tada je pozvao robove neka podignu nosiljke s bolesnicima i smjeste ih na žrtvenik, pa je zapalio nekakav opojan tamjan. Iz pobočnog se hodnika začula pjesma, te je uskoro u dvoranu prispjela skupina svećenika, pjevajući svečane Amonove pjesme. Zauzeli su položaj oko bolesnika i tada započeli moliti, poskakivati i uzvikivati. Tako su skakali i uzvikivali sve dok im znoj nije potekao niz lica. Odbacili su svoje plastove, zazvonili zvonima koja su nosili u rukama i derali si grudi oštrim kamenjem.Slične sam obrede već imao prilike vidjeti u Siriji. Zato sam njihov zanos promatrao hladnim okom liječnika. Uzvici su im postajali sve glasnijima, te su započeli udarati šakama0 kamene zidove. Zid se tada rastvorio. Iza njega se sveti lik Amona mogao sablasno nazrijeti u odsjaju svjetiljaka. Tog su trena svećenici zamuknuli, te je iznenadna tišina, nakon sve te silne buke, djelovala silovito i zastrašujuće... Amonovo je plamteće lice i obličje svjetlucalo iz tame prema nama nebeskim svjetlom.Tada je nenadano pred bolesnike istupio glavni medu svećenicima, koji je predvodio skupinu... Zazivajući svakog od bolesnika po imenu, kliknuo je:- Ustanite i stupajte. Blagoslovio vas je veliki Amon, budući da vjerujete u njega!Tada sam se svojim očima osvjedočio kako tri bolesnika nesigurno ustaju s nosiljki, zagledani u božji lik. Trepereći cijelim tijelom podignuli su se na koljena, ustali i opipavali svoje udove u nevjerici. Potom su briznuli u plač, te su molili i blagosiljali Amonovo ime. Kameni zidovi ponovno su se stopili. Svećenici su otišli, a robovi odnijeli tamjan i upalili mnoge jake svjetiljke, kako bismo ponovno mogli pregledati bolesnike. Sada se mlada žena mogla kretati i učinila je nekoliko koraka uz našu pomoć. Starac je pak mogao hodati bez ičije pomoći. A što se tiče dječaka, onaj strašan osip je nestao s njegove kože, koja je sada postala čistom i glatkom. Sve se to zbilo u nekoliko vodnih mjera.1 nikad ne bih povjerovao kako je takvo nešto moguće, da se kojim slučajem u sve to nisam osvjedočio svojim vlastitim očima...Svećenik koji nas je pozdravio pri dolasku, pristupio mi je s pobjedničkim smiješkom na usnama i rekao:- Što kažeš sada, kraljevski Sinuhe?Odvažno i bez straha sam ga pogledao u oči i odgovorio:- Čini mi se kako su žena i starac bili pod nekim čarolijama koje su sputavali njihovu volju. A čarolija i vradžbina liječe se čarolijom i vradžbinom, ako je volja čarobnjaka i žreca veća od volje onog koji ih je urekao. Ali osip je osip, te se ne može izliječiti čaranjem nego samo višemjesečnom njegom i primjenom ljekovitih kupki. Zato otvoreno moram priznati, nisam još nikada imao prilike vidjeti išta usporedivo s ovim!Gledao me sjajnih očiju i upitao:- Priznaješ li, dakle, Sinuhe, kako je Amon još uvijek kralj svih bogova?- Ne želim da glasno izgovaraš ime lažnog boga - odvratio sam mu. - Jer to je faraon zabranio, a ja sam faraonov službenik!Opazio sam kako su ga moje riječi razjarile, jer je bio svećenik

295

najvišeg stupnja. Ipak, njegova je volja nadvladala njegovo srce. Obuzdavajući svoje osjećaje, rekao mi je, uz smiješak:- Zovem se Herihor. Tek toliko da znaš, kako bi me mogao odati stražarima. Ali ja se ne bojim stražara u službi lažnog faraona. Kao što se ne bojim ni njegovih bičeva i njegovih rudnika. Ozdravit ću sve koji mi doñu u ime Amona. Ali nemojmo sada raspravljati o svemu tome. Radije popričajmo kao uljuñena i obrazovana bića... Dopusti mi pozvati te u moju ćeliju na gutljaj vina. Ta sigurno si umoran nakon dugotrajna sjedenja, kroz više vodnih mjera, na tvrdoj podlozi!Poveo me kroz kamene hodnike u svoju ćeliju. Sudeći prema zagušljivom i ustajalom zraku, nalazili smo se pod zemljom. Pretpostavio sam da se smo pod svodovima podzemnih odaja Amona, o kojima su se kazivale brojne priče, ali ni jednom neposvećenom pristup u njih nije bio dopušten. Herihor je otpustio liječnika iz Kuće Života, koji me je doveo. Tako smo on i ja bez ičije pratnje stupili u njegovu ćeliju. Bilo je to ljudsko obitavalište kojem nije manjkalo one udobnosti, koja razveseljava ljudsko srce. Nad ležaj em je bio veličajan natkrov, ormari i sanduci bili su od slonovače i crnog drveta, a prostirke meke i prekrasne. Cijela je prostorija bila prožeta miomirisima rijetkih tvari i ulja. Učtivo i pažljivo mi je polio zamirisane vode po rukama, ponudio mi gdje ću sjesti, te iznio pred mene medne kolače, voće i birano jako vino iz Amonovih vinograda, začinjeno mirhom.Pili smo to jedinstveno vino. Nakon nekog vremena mi se obratio:- Sinuhe, mi te znamo. Pratili smo tvoje korake. Svjesni smo kako gajiš veliku ljubav prema lažnom faraonu, pa je i njegov lažni bog tebi manje stran i odbojan nego bismo to mi željeli. Uvjeravam te, meñutim, njegov bog ne donosibaš ništa što već nije obuhvaćeno u Amonu. Faraonova su mržnja i progoni pritom samo pročistili Amona, učinivši ga jačim nego li je bio ranije. Ipak, neću sada spominjati božanska pitanja... Obraćam ti se kao čovjeku koji je liječio bolesnike ne tražeći od njih darova, te koji kao Egipćanin više ljubi Crnu Zemlju od Crvene. Zbog toga ti kažem: Faraon Ehnaton je prokletstvo za siromašne i propast za cijeli Egipat. Zato mora biti srušen prije nego zlo koje stvara postane toliko veliko da se neće moći iskupiti čak ni uz prolijevanje krvi.Otpio sam njegova vina i rekao:- Dosta mi je bogova i već sam ih sit i presit. Meni ne znače više ništa. Ali se bog faraona Ehnatona razlikuje od svih dosadašnjih bogova. On nije prispodobiv i zato nije iskazan ni slikama niti kipovima, a svi su ljudi pred njim jednaki. Svi, i siromašni i robovi, a i tudinci, vrijedni su u njegovim očima. Uvjeren sam kako se jedno razdoblje primaklo svom kraju, te počinje neko novo. A u takva se vremena mogu zbiti i najnevjerojatnije stvari, protivne svim razlozima i objašnjenjima. Još se nikad, ni u koje vrijeme, nije pojavila takva prigoda za obnavljanje svijeta i pretvaranje svih ljudi meñusobno u braću.Herihor je na moje riječi podigao ruke u znak protivljenja. Tada se nasmiješio i uzvratio:- Vidim, ti sanjaš snove na javi, Sinuhe. Uz svo svijetlo i mrak svijeta, sanjaš otvorenih očiju. Ipak, smatrao sam te razboritim i razložitim čovjekom. Moja su stremljenja manje veličajna. Želim tek,

296

neka sve bude kao što je nekoć bilo. Neka siromašni dobiju punu mjericu, te neka se poštuju zakoni. Želim tek, neka svakom čovjeku bude dopušteno baviti se u miru vlastitim poslom, te da može odabrati vjeru po vlastitoj volji. Želim i postojanje razlike izmeñu roba i njegova vlasnika, sluge i gospodara. Želim i trajnu nadmoć i slavu Egipta, kao zemlje u kojoj se djeca rañaju svako u svojem okružju i svako sa svojom životnom zadaćom. Te potom u tom svijetu mirno obitavaju i ispunjavaju svoju zadaću do kraja života. I pritom im isprazan nemir ne izjeda srca. Sve to želim, Sinuhe, pa zato faraon Ehnaton mora biti svrgnut...Dotakao mi je ruku zaklinjući i, prignuvši se naprijed, nastavio:- Ti si, Sinuhe, čovjek umjeren i mirotvoran. I ne želiš zla nikome. Ali, živimo u vremenima kada svatko od nas mora izabrati i odlučiti se... I nikako ne može izbjeći tom izboru. Znaj i to: onaj tko nije s nama, protiv nas je! Zato će i takvi neodlučni jednog dana morati zbog svoje neodlučnosti ispaštati. Vjerujem kako nisi toliko luckast i naivan, pa vjeruješ kako će njegova vlast potrajati još dugo? Potpuno mi je pritom svejedno da li i kojem bogu služiš. Amon može preživjeti i bez tvoje vjere. Ipak, u tvojoj je moći, Sinuhe, osloboditi Egipat od kletve. U tvojoj je moći da izgnaš iz Crne Zemlje glad, bijedu i nemir. U tvojoj je vlasti, konačno, i vraćanje Egiptu njegove nekadašnje moći i ugleda, njegove kraljevske veličajnosti...Njegove su me riječi uznemirile. Pio sam još vina, a usta i nosnice ispunjao mi je bogat miomiris mirhe. Usiljeno se nasmiješivši, rekoh:- Sigurno te je ugrizao bijesan pas ili te štipnula škorpija, kad izgovaraš takve tvrdnje. Ja doista nemam takvih moći i snage. A čak ni bolesne ne mogu liječiti onako dobro kako to ti činiš.- Pokazat ću ti nešto - presjekao je razgovor, ustajući. Ponijevši svjetiljku, poveo me u nekakav hodnik, gdje je otvorio vrata zabravljena mnogim zavorima i bravama. Podigao je svjetiljku kako bi rasvijetlio ćeliju. Pred mojim je očima sablasno zablistalo silno zlato, srebro i drago kamenje, zlatne i druge vrijedne posude. Sve je to ispunjalo ćeliju do visine čovjeka! Pričekavši trenutak, prepuštajući me na kratko mojim dojmovima, rekao mi je:- Ne boj se! Neću te dovoditi u iskušenje zlatom. Nisam toliko lud. Ali ti neće nauditi spoznaja kako je Amon još uvijek bogatiji od faraona. No, kako rekoh, neću te kušati potkupiti zlatom... Ali ću ti zato pokazati i nešto drugo.Otvorio je druga teška bakrena vrata, te osvijetlio malenu ćeliju iza nje...Na kamenom ležaju ugledao sam voštani kip okrunjen dvojnom krunom, grudiju i sljepoočica probodenih oštrim koštanim iglama. Nehotice sam podigao ruke i izrekao molitve koje štite od čaranja, one koje sam naučio prije mog posvećenja za svećenika prvog stupnja. Herihor me promatrao sa smiješkom na usnama, a svjetiljka u njegovim rukama nije podrhtavala.- Vjeruješ li sada da su faraonovi dani skoro odbrojani? - Upitao me. - Urekli smo i začarali ovaj lik, u Amonovo ime, te mu proboli glavu i srce svetim iglama. Ali čarolije, kao što je poznato, djeluju sporo. Zato će se još mnogo zla slučiti prije nego lažni faraon bude srušen. Osim toga, njegov ga bog može

297

donekle štititi od naših uroka. Sada, kad si sve to mogao vidjeti, nastavit ću ti svoje izlaganje.Pomno je osigurao i zabravio vrata, pa me poveo natrag u svoju prostoriju za boravak. Tamo mi je iznova napunio kupu vinom. Primaknuo sam je ustima, ali mi se vino razlijevalo po bradi, a zubi su mi zveckali o rub kupe... Jer, znao sam: svojim sam očima vidio čaranje koje je moćnije od svih drugih i kojem se nitko više neće moći oprijeti.Čaranje voštanim kipovima je toliko strahovito, pa se ni svećenici u Amonovim hramovima nisu usuñivali o tome glasno govoriti, a moglo se naučiti samo iz pradavnih zapisa. Unatoč tome, bilo je ljudi koji nisu vjerovali u njegovu moć i djelovanje. Naime, od gradnje piramida proteklo je više od dvije tisuće godina, pa svijet više nije bio toliko mlad ni toliko pun čarolija kao u ona davna vremena...- Iz ovoga vidiš - reče Herihor - Amonova se moć proteže i do Ahetatona. Ali ne pitaj kako smo došli do kose s njegove glave i do komada njegovih podrezanih noktiju, kako bismo ih utisnuli u vosak... Mogu ti tek reći ovo: nismo ih morali kupiti zlatom, već su nam darovani u ime Amona.Promatrao me je iz bliza i, pažljivo odmjeravajući riječi, nastavio:- Amonova se moć povećava iz dana u dan, kao što si se netom mogao i sam osvjedočiti, kada sam izliječio bolesnike, u njegovo ime... Njegova kletva i urok, bačeni na Egipat, svakim su danom sve užasniji. I koliko god dulje faraon živi, to će narod morati dulje i više trpjeti zbog njega. Jer, kako rekoh, čaranje djeluje sporo. A što bi ti rekao, Sinuhe, ako bih ti dao lijek za faraonove glavobolje, te on više nikad ne bi morao trpjeti boli?- Čovjek je od uvijek osuñen na boli - uzvratio sam. -Samo mrtvi ne osjećaju bolove.Gledao me svojim usplamtjelim očima, a njegova me volja prikovala za moju sjedalicu. Zato nisam mogao čak ni podići ruke, kad mi je rekao:....... AAQ- To je možda istina... No ovaj lijek ne ostavlja nikakvih tragova. Nitko te neće moći okriviti, pa čak ni najvrsniji balzameri neće zamijetiti ništa neobično na njegovoj utrobi i crijevima. O tome ne trebaš čak ništa ni znati. Jedino daj faraonu napitak protiv njegovih glavobolja... Kad ga uzme, zaspat će, te više nikad neće patiti od bolova i tuge.Podigao je ruku kako bi presreo svaki moj odgovor, pa nastavio:- Ne potkupljujem te zlatom. Ali, učiniš li to, tvoje će ime biti blagoslovljeno za sva vremena. I tvoje tijelo neće biti nikad uništeno, već će se održati u vječnost. Nevidljive će ruke bdjeti nad tobom i čuvati te svih dana tvoga življenja. I ni jedna jedincata ljudska želja, koju iskažeš, neće ti ostati neispunjena ili neostvarena. To ti prisižem, jer imam moći i sredstava to i ostvariti!Podigao je ruke, plamtećega pogleda i dalje prikovanog za moje lice. A ja nisam mogao izbjeći njegove oči. No bio sam i potpuno uzet! Nisam se mogao ni pomaći ili podići, čak ni uzdići ruke. Rekao mi je:- Kažem li ti "Ustani", poslušat ćeš me. Kažem li ti " Podigni ruke", postupit ćeš tako... Ali te ne mogu prisiliti na klanjanje

298

pred Amonom, protivno tvojoj volji, niti te mogu potaći na djela koja se protive tvome srcu. To ograničava moju moć i mojuvlast nad tobom. No zaklinjem te, Sinuhe, za dobro Egipta: daj mu taj lijek, te izliječi njegovu glavobolju za uvijek!Ruke su mu, nakon tih riječi, doslovce pale u krilo. Ponovno sam se mogao micati, te sam prikučio kupu s vinom svojim ustima. Nisam više ni drhtao. Udahnuo sam opojan miris mirhe i rekao mu:- Herihoru, ne obećavam ti ništa. Ipak, daj mi to svoje sredstvo. Daj mi taj milosrdan lijek... Možda je bolji od makova soka. A možda se stekne vrijeme te faraon i sam poželi zaspati snom iz kojeg više nema buñenja.Predao mi je bočicu od šarena stakla, u kojoj se nalazila tekućina. Pritom me pozorno gledao... I rekao:- Budućnost Egipta leži u tvojim rukama, Sinuhe. Pamti to! Doduše, nije dolično ičijoj ruci dići se na faraona, jer se to protivi običajima i navadama. Ali, toliko je gorka bijeda naroda, te je možda sve bliži dan kada će se netko prisjetiti kako i faraon nije besmrtan, nego je i on tek 450......................................._..............___________..........._-.............smrtno biće, pa na udarac noža ili koplja i njemu istječe krv. No to se ne bi smjelo zbiti, jer bi potkopalo faraonov ugled, dostojanstvo i vlast. Zato ti ponavljam, Sinuhe: budućnost Egipta u tvojim je rukama!Smjestio sam lijek na sigurno mjesto za pašom. Zatim sam ga pogledao i podrugljivo odgovorio:- Još od dana mog roñenja, sudbina Egipta ležala je u izvjesnim crnim prstima koji su pleli uzlove od rogoza. Ima stvari koje ni ti ne znaš, Herihoru... Premda si umišljaš kako si sveznajući! I imaj na umu: napitak si mi dao, ali ja ti nisam obećao ništa...Nasmiješio se, podigao ruke u znak oproštaja, te me poveo iz ćelije s izričajem koji je bio u skladu s običajima:- Tvoja će nagrada biti velika!Potom me proveo kroz hodnike, ne skrivajući više ništa. Njegove su oči, naime, mogle prodrijeti u srca ljudi. Ni moje se srce nije moglo oprijeti njegovoj pronicljivosti. Zato je znao, neću ga izdati...Tako mogu priopćiti kako podzemne odaje Amona, u kojima sam boravio, leže ispod njegova velikoga hrama. Ali kako se u njih ulazi neću odati. Jer, ta tajna nije moja...Nekoliko dana kasnije preminula je u faraonovoj Zlatnoj Palači Taja, velika Kraljica Majka. Ugrizla ju je mala pustinjska zmija, dok je u vrtu palače pregledavala mreže za hvatanje ptica. Njen osobni liječnik nije bio tog trena u blizini. A to je čest slučaj s liječnicima! Nema ih baš kad su najpotrebniji. Pa su mene hitno pozvali iz Tebe. Prispjevši u Zlatnu Kuću, nisam mogao učiniti više ništa do potvrditi njenu smrt. Ipak, njen osobni liječnik u svemu nije bio ni najmanje kriv, jer je ugriz te otrovnice uvijek smrtonosan, ako se ranu ne stigne zarezati i očistiti prije nego li bilo otkuca stotinu puta, te uz uvjek da su žile povrh mjesta ugriza bile odmah stegnute. Zato se za dogañaj nije moglo okrivljavati njenog liječnika.Običaji i navade nalagali su moj ostanak u Zlatnoj Kući sve do dolaska nosača iz Kuće Smrti, kojima sam trebao izručiti tijelo kako

299

bi ga otpremili sa sobom. Tako sam se, čekajući, namjerio na mračnog svećenika Eiea, koji je sta-- Sinuhe, tvoje su mi riječi krajnje odurne. I uopće ne znam zašto mi dodijavaš s tim Horemhebom! On se rodio s blatom meñu nožnim prstima, te mi i samo spominjenje njegovog imena budi gnušanje. Kako možeš tako zboriti u nazočnosti smrti?!Nisam držao važnim podsjetiti je, tko je prvi skrenuo razgovor na Horemheba. Hineći skrušenost i žaljenje, odgovorio sam joj:- Oh, Baketaton! Ostani racvjetano stablo. Jer, tvoje tijelo ne stari i cvjetat će još mnogo ljeta koja su pred tobom. No, reci mi, zar tvoja majka nije imala povjerljivih žena na dvoru, koje bi mogle žalovati nad njenim tijelom? Barem u meñuvremenu, dok iz Kuće Mrtvih ne pošalju po nju, pa će tada početi naricati i čupati kose plaćene narikače? Ja bih i sam zaplakao... Ali ja sam liječnik i meni su suze presahnule još davno, budući da sam se neprestance suočavao sa smrću. Život je tek vruć dan, a smrt možebitno hladna noć. Život je tek plitak zaton, Baketaton, a smrt je bistra, duboka voda, poput modrih morskih dubina.- Ne govori mi o smrti, Sinuhe! - otpovrnula je. - Jer, okus život još je uvijek sladak na mom nepcu. Ali, uistinu je sramotno što nitko ne nariče nad tijelom moje majke... Ja, dakako, ne mogu plakati, jer je to nespojivo s mojim ugledom i dostojanstvom. Osim toga, suze bi mi otopile boju s trepavica i pokvarile nalič na licu. Ali poslat ću ti neku ženu s dvora, neka plače s tobom, Sinuhe...Pokušao sam se našaliti s njom:- Uzvišena Baketaton, tvoja me ljepota smela i uzbunila, a tvoje su riječi pothranile moju uzbuñenost kao doliveno ulje. Zato mi pošalji neku staru vješticu, kako ne bih došao u iskušenje zavesti je, te time osramotiti kuću u žalosti.- Sinuhe, Sinuhe! - potresla je glavom predbacujući. -Zar te ni malo nije stid? Čak i ako se ne bojiš bogova, jer tako su me j tebi izvijestili, trebao bi osjećati poštovanje pred smrću...Ipak, budući da je bila žena, moje je riječi nisu uvrijedile. Otišla je potražiti neku ženu s dvora, koja bi naricala nad tijelom njene majke, dok ne stignu nosači iz Kuće Smrti.Svojim bezbožnim riječima ja sam pak imao odreñene namisli, te sam sada nestrpljivo očekivao dolazak narikače. Uskoro je došla, a bila je uistinu starija i ružnija nego samse usudio očekivati i u najgorem slučaju! Udovice pokojnog Tajinog supruga su, naime, još uvijek obitavale u ženskoj kući, zajedno sa ženama faraona Ehnatona, dojiljama i dvorskim uglednicama.Premda je bila krajnje ružna, pristigla se narikača zvala Mehunefer. Lijepa Mehu?!? Po licu joj se opažalo kako je ljubiteljica muškaraca i vina. Ugledavši tijelo mrtve kraljice, počela je plakati, naricati i čupati si vlasi, kako su to već običaji nalagali.Otišao sam i donio vina, te nakon što je naricala neko vrijeme, na moj je poticaj privolila kušati ga. Prizivajući se na svoje liječništvo, uvjeravao sam je kako joj dobar gutljaj neće naškoditi, već je okrijepiti u njenoj velikoj tuzi. Pa kad je već dobila takvu potporu i podršku, nije se više suzdržavala i nekoliko je puta dobrano potegnula iz ponuñene kupe. Uočivši početak djelovanja vina, stao sam je salijetati i hvaliti njenu raniju ljepotu. Naveo sam riječ i na djecu, te na male kćeri faraona Ehnatona. Nakon tog

300

okolišanja, hineći prostodušnost, upitao sam je:- Je li to istina, da je od svih žena besmrtnog faraona, Kraljica Majka bila jedina koja mu je rodila sina?Mehunefer je bacila užasnut pogled na mrtvu ženu i potresla glavom u znak, neka ne govorim dalje. No ja sam nastavio, obasipajući je i dalje lijepim i laskavim riječima. Govorio sam o njenoj kosi, o odjeći i nakitu, te o njenim usnama i očima. Tako je postupno sasvim zaboravila na naricanje, pa me ushićeno slušala i promatrala...Takvim riječima žena uvijek povjeruje i prihvaća takve izjave. Čak i onda kad zna koliko su lažne i neistinite! I što je žena starija i ružnija, to je spremnija prihvatiti takav govor. Naprosto zato jer sama želi vjerovati u njih... Tako smo ubrzo postali dobrim prijateljima. I potom, kad su pristigli nosači iz Kuće Smrti, pa odnijeli tijelo, pretjerano smjerno me pozvala u svoju sobu u faraonovoj ženskoj kući. Iznijela je pred nas vina, te smo nastavili piti i razgovarati. Postupno su joj sve brane popustile, a jezik joj se sasvim oslobodio. Stala mi je milovati obraze, nazivala me svojim dragim i lijepim mladićem, te mi se sve više prikučivala. Usput mi je istresla svu silu najodurnijih i najbesramnijih ogovaranja iz palače, sve u želji da me uspali. Tako mi je dala naslutiti i o češćem i otvorenom zabavljanju KraljiceMajke s njenim crnim žrecima. Potom je, neobuzdano se kikoćući, dodala:- Kraljevska je mati bila užasna i zastrašujuća žena. Priznajem, lakše dišem poslije njene smrti. I nisam nikako mogla shvatiti njen ukus, što je uz tolike brojne egipatske mladiće, lijepe i uljuñene, čiste i namirisane, sa smeñom kožom i nježnim mesom, ipak davala prednost mračnim i prljavim crnim žrecima...Sasvim mi se primakla, njuškajući mi ramena i uši. Ja sam je zadržavao i upitao:- Velika kraljica Taja bila je vrlo spretna u pletenju rogoza, zar ne? Zar nije pravila male čunove od rogoza i noću ih puštala niz rijeku?Te moje riječi su je žestoko preplašile. Čudila se i htjela je znati odakle znam za to. Ali vino joj je pomutilo sposobnost prosudbe i svu opreznost... A poticala ju je i želja za pokazivanjem svoje obaviještenosti i znanja, te je napokon rekla:- Znam ja više od tebe! Izmeñu ostalog, poznato mi je kako su najmanje tri novoroñena dječačića otplavljena niz rijeku u malenim čunovima od rogoza, kao što to čine siromašni sa svojom djecom. Prije nego se pojavio Eie, stara se vještica ipak bojala bogova i nije bila sklona zamrljati si ruke krvlju. Upravo ju je Eie poučio kako će spravljati otrov. Nakon toga, smrt je zapahnula faraonovu žensku kuću. Tako je umrla i kraljevna Taduhipa iz Mitanije, jer je ipak plakala i zazivala svog sina, te je bila spremna pobjeći iz palače kako bi ga tražila...- O, lijepa Mehunefer! - uskliknuo sam i pomilovao joj otežale, debelo naličene obraze. - Zlorabiš moju mladost i moje neiskustvo, te me kljukaš takvim pričicama u kojima nema ni trunke istine. Ta, kraljevna iz Mitanije nije rodila sina! A da jest, kad li se to moglo zbiti?- Nisi ti ni mlad niti neiskusan, Sinuhe! - odgovorila je, uz glasno kikotanje. - Čak, što više, daleko si od toga! Tvoje su ruke prepredene i lažljive, no najprevrtljiviji i naj-lažljiviji ti

301

je jezik. On izbacuje drske laži izravno u moje lice... Ali takve su laži slatka glazba u ušima stare žene! Zato ne mogu birati i moram ti kazati o mitanskoj kraljevni, koja je mogla postati kraljevom družicom. Znaj zato, Sinuhe, kraljevna Taduhipa bila je još malom djevojčicom, kada jepristigla u žensku kuću faraona Amenhotepa... Da, igrala se s lutkama i rasla u ženskoj kući. U ostalom, poput one druge male mitanske kraljevne, koja je bila udata za faraona Ehnatona, te je takoñer umrla. Faraon Amenhotep, meñutim, nije dirao kraljevnu Taduhipu. Volio ju je kao dijete, pa se s njom igrao i poklanjao joj igračke od zlata. Ipak, vrijeme je činilo svoje! Taduhipa je odrastala i sazrijevala u ženu. Kada je imala četrnaest godina, postala je već pravom pravcatom ljepoticom. Udovi su joj bili nježni i vitki, a put prelijepe svijetlosive boje, kakva već jest u mitanskih žena... A u tamnim joj je očima bio neki dalek i tajanstven pogled. Tada je faraon ispunio svoju bračnu dužost prema njoj, kao što je s velikom radošću to činio i mnogobojnim drugim ženama, unatoč Tajinim spletkama. Jer, u takvim je stvarima muškarca teško obuzdavati, sve dok mu se ne sa-suši korijenje njegova stabla. Tako je sjeme počelo klijati u Taduhipinu krilu, a uskoro nakon toga i u krilu Taje... Kraljica Taja je pritom bila osobito bučna. Kliktala je od radosti, jer je do tada bila rodila faraonu samo jednu kćer, drsku i oholu Baketamon... ah, da, mislila sam reći Baketaton. Na žalost, stara sam žena, pa mi ponekad jezik brza ispred misli...Brzo si je osnažila jezik vinom, te odmah nastavila gorljivo brbljati:- Dobro je poznato kako Tajin nasad vuče podrijetlo iz Heliopolisa! Bilo bi ipak dobro, ako o tome više ne bismo govorili. Taja je trpjela od velike tjeskobe i čak straha tijekom Taduhipine trudnoće. Na sve se načine trudila i nastojala potaći Taduhipin pobačaj, kao što joj je to uspjelo s brojnim faraonovim ženama. Pritom se, dakako, služila znanjem i umijećem svojih crnih žreca. Do tada je već, tijekom nekoliko minulih godina, poslala dva novoroñena dječačića niz rijeku, u malim čunovima od rogoza. Ali ti su bili manje značajni, jer su bili sinovi manje uglednih žena. Te su se žene strašno bojale Taje, koja ih je izdašno darivala, pa su se pomirile našavši uz sebe djevojčice, umjesto sinova koje su rodile. No kraljevna iz Mitanije bila je mnogo opasnija suparnica, jer joj je u žilama tekla kraljevska krv, a imala je i moćne prijatelje. Nadala se postati kraljevom družicom i time istisnuti Taju. Uvjet je bio, dakako, roditi faraonu sina. Ali Tajin je utjecaj bio toliko velik, anjene sklonosti toliko žestoke i nasilne, kako je sjeme u njoj sazrijevalo, te joj se nitko nije usuñivao opirati... Osim toga je i Eie, kojeg je sobom dovela iz Heliopolisa, stajao uz nju i podržavao je.Ponovno je moja očaravajuća Mehunefer zastala, kako bi osnažila tijelo i dušu vinom iz kupe. Ali, taj je predah bio kratkotrajan, poput daška tame izmeñu dvije munje... Ubrzo je nastavila:- A kada je, nakon neuspjelih pokušaja izazivanja pobačaja, vrijeme kraljevne Taduhipe došlo, njeni su prijatelji otpremljeni. Okružili su je crni žreci, kako bi joj "olakšali boli". Tako je barem bilo rečeno. Poslije poroda preklinjala je neka joj pokažu sina, no

302

donijeli su joj mrtvu djevojčicu. Ali Taduhipa nije povjerovala Tajinim riječima. A ja, Mehunefer, ja znam što se zbilo. Kraljevna Taduhipa rodila je sina, a dijete je bilo živo... Još te iste noći taj je dječačić smješten u malen čun od rogoza i prepušten rijeci neka ga ponese niz struju.Glasno sam se nasmijao i rekao:- Ma kako je to moguće, te baš ti, od sveg svijeta, znaš sve to, lijepa Mehunefer?Planula je na moje riječi, zadrhtala joj je ruka, te joj se vino razlilo po bradi:- Tako mi svih bogova! Kad nešto kažem, onda to i znam! Ta svojom sam rukom morala brati rogoz, jer Taja zbog svoje trudnoće nije htjela zagaziti u vodu!Užasnut njenim riječima, skočio sam i ispraznio svoju kupu na tlo, te stopalom utrljavao vino u prostirku, pokazujući na taj način svoju stravu.Mehunefer me je dograbila za ruku, privukla me ponovno dolje k sebi, te rekla:- Uistinu ti nisam smjerala kazivati sve to, a time sam i sebi naudila. Ali, u tebi je nešto, Sinuhe, što ni sama ne mogu prepoznati. To nepoznato u tebi toliko neodoljivo slama svaki moj i najmanji pokušaj otpora i protivljenja. Zato moje srce nema tajni pred tobom... Priznajem ti: ja sam sjekla rogoz, a Taja je svojim rukama od njega plela čun. Nije se htjela povjeriti i pouzdati u sluge, a mene je vezala i potčinila svojim čaranjem i znanjem o mojim vlastitim djelima... Naime, u svojoj sam mladenačkoj ludosti počinila takvih stvari zbog kojih bi me, kad bi se saznaloAraza njih, bičevali i istjerali iz Zlatne Kuće... Ali, da budemo pošteni, tko iz Zlatne Kuće nije postupao slično? Ipak, nesmisleno je sada još i o tome govoriti. Tek, točno je kako sam u cijelosti ovisila o Taji. Zato sam na njen zahtjev zagazila u vodu i sjekla rogoz, dobacivala narezano njoj na obalu, gdje ga je ona vezivala u tami. Pritom se smijala samoj sebi i mrmljala bezbožne riječi, razdragana jer je time nadvladala mitansku kraljevnu...Predana pripovijedanju, na tren je izgubila dah. Zastala je, otpila ponovno vina, pa nastavila:- Umirivala sam svoje srce pretpostavkom kako će netko zasigurno naći dijete... Ali bila sam istodobno svjesna kako je to nemoguće. Jer, novorodenčad koju ponese rijeka, ili umiru od sunčeve žege ili ih prožderu krokodili odnosno ptice grabljivice. Mitanska je kraljevna, meñutim, postajala velikom brigom kraljice Taje. Taduhipa se nikako nije htjela primiriti. Nije se zadovoljila s mrtvom djevojčicom, koju su crni žreci položili uz nju, jer su se boja puti i oblik glave mrtvog novoroñenčeta razlikovali od njenih. Zato nije vjerovala kako je to dijete upravo ono koje je donijela na svijet. Put mitanskih žena je, naime, glatka kao kora voća, boja joj je nalik dimu ili svijetlom pepelu, a glave su im male i lijepe. Zato je Taduhipa neprestance naricala i plakala, čupala si vlasi i optuživala Taju i njene žrece. Konačno je Taja naložila žrecima neka Taduhipi smiješaju nekakva opojna sredstva, jer je izgubila razum zbog mrtvoroñenja njenog djeteta... A faraon je, kako je to već muškarcima prispodobivo, radije povjerovao Taji nego Taduhipi. Nakon toga je mitanska kraljevna počela venuti, te je na koncu izdahnula.

303

Prije nego je umrla, pokušala je nekoliko puta pobjeći iz Zlatne Kuće. Željela je tražiti svoga sina. Zato su svi bili potpuno osvjedočeni kako joj se uistinu pomračio razum...Pogledao sam svoje ruke i prste. Usporeñene s Mehu-neferinim majmunskim čaporcima, bile su moje ruke mnogo svijetlije, boje dima... Moja potresenost bila je tolika, te sam je tek prigušenim glasom uspio upitati:- Lijepa Mehunefer, možeš li mi reći... Kada se sve to zbivalo?Pogladila me svojim tamnim prstima po zatiljku, pa rekla laskavim glasom:- O, lijepi i dragi dječače, zašto gubiš dragocjene trenutke na te davno minule stvari?... I to sada, kad možeš bolje uporabiti vrijeme? No budući da ti ne mogu otkloniti ništa, ipak ću ti odgovoriti na postavljeno pitanje. Zbilo se to u dvadesettrećoj godini vladavine velikog faraona Amen-hotepa, u jesen, kada su poplavne vode Nila bile na svom vrhuncu. I ne trebaš se čuditi mojoj točnosti, jer to pamtim po tome što se iste godine rodio faraon Ehnaton, premda tek na proljeće, u vrijeme sjetve, kad se pokazao Sirius... Zato se tako točno sjećam vremena kad se to zbivalo.Na njene me je riječi obuzela ledena smrzavica groze. Nisam bio kadar počiniti više ni jedan obrambeni pokret. Nisam čak osjećao ni njenih vinom ovlaženih usana, koje su na mom obrazu ostavljale crvene mrlje. Zagrlila me rukama i privukla k sebi, nazivajući me svojim malim bičićem i golubićem. Branio sam se od njenih nasrtaja, dok su mi misli bile zbrkane poput visokih valova na moru, a cijelo se biće opiralo ovoj strašnoj spoznaji. Ako su njene riječi bile istinite, krv velikog faraona tekla je mojim žilama!... Bio sam polubrat faraona Ehnatona i mogao sam postati faraonom prije njega, samo da se nije ispriječila ona Tajina lukavština i prijevara, kojom je izigrala moju nesretnu mrtvu majku i njenu ljubav.Buljio sam zgromljen pred sebe, jer sam nenadano shvatio moju usamljenost. Jer, kraljevska je krv uvijek usamljena medu svjetinom.Osvijestila me Mehuneferina nastrljivost. Morao sam se krajnje upeti kako bih izbjegao njena milovanja, koja su mi bila odvratna. Ali, sada mi je i sve drugo u Zlatnoj Kući bilo odbojno. Ipak, premda su mi njene ruke i govor bili odurni, razum mi je govorio kako moram podnositi njenu blizinu. Poticao sam zato Mehunefer neka pije još vina, kako bi joj se u vinskim parama utopilo sjećanje na sve što mi je rekla. S porastom količine ispijena vina, meñutim, postajala je sve nasrtljvija, te sam joj morao smiješati u kupu makova soka. Tako sam je poslao u carstvo snova i oslobodio se njenog napastovanja.Pošao sam iz ženskih odaja Zlatne Kuće, te zamijetio kako je u meñuvremenu već pala noć. Stražari i sluge u Zlatnoj Palači su me ispratili pokazujući jedan drugome prstom na mene, poprativši to smijuckanjem. Pretpostavljamkako je uzrok tome bilo moje teturanje, moje tupe oči, te moja neuredna i izgužvana odjeća.Kod Kuće me je dočekala Merit, budna i uznemirena zbog mojeg dugog izbivanja. A željela je i potanko čuti o smrti Kraljice Majke... Ugledavši me, samo je podigla ruke i pokrila njima svoja usta. Muti je postupila na vlas isto tako! Pritom su izmjenjivale značajne poglede.Konačno je Muti rekla Merit, gorkim glasom:- Zar ti nisam tisuću puka rekla?! Svi su muškarci slični i nije im

304

za vjerovati!Bio sam umoran. Istodobno sam želio ostati sam sa svojim mislima. Zato sam im ljutito rekao:- Dan mi je bio vrlo naporan, pa ne mogu trpjeti vašeg podbadanja...Na to su Meritine oči postale tvrde, a lice joj je potam-njelo od srdžbe. Potkučila mi je srebrno zrcalo pred lice, pa rekla:- Pogledaj se, Sinuhe! Nikad ti nisam branila naslañivanje s drugim ženama, no pretpostavljala sam kako ćeš to činiti potajice. I izbjegavati pritom ranjavanje mog srca. Ne možeš se pretvarati i braniti govoreći kako si bio usamljen i tužan, kada si jutros napuštao ovu kuću...Pogledao sam odraz svog lica u zrcalu... I duboko se prestravio! Lice mi je cijelo bilo uprljano Mehuneferinim naličom. Njena su usta ostavila grozne crvene mrlje na mojim obrazima, na sljepoočicama i na vratu. Zbog svoje se ružnoće i bora, naime, služila toliko debelim slojem naliča, te je taj bio poput prave zidarske žbuke. A njena je taština bila tolika, te je nakon svakog poljupca i svakog gutljaja vina, iznova ličila svoja usta crvenilom! Zato mi je lice bilo nalik obrazini gubavca. Izgledao sam kao žrtva pošasti... Postidjeo sam se duboko, te pohitao otirati lice. Svo vrijeme mi je Merit, bez znaka samilosti, držala zrcalo pred nosom.Nakon što sam oprao lice uljem, rekao sam pokajnički:- Sve si krivo shvatila, moja najdraža Merit! Dopusti, želim ti sve objasniti.- Nema potrebe za ikakvim objašnjenjima, Sinuhe -uzvratila mi je, uz leden pogled. - Ne želim da zbog mene prljaš usne lažima. Pogled na tvoju zamazanu njušku nije ostavljao mjesta nikakvom krivom shvaćanju i nesporazumu. Pretpostavljao si, vjerojatno, kako više nisam budna? Zatose nisi ni potrudio ukloniti s lica tragove svojih pustolovina. Ili si se čak htio preda mnom pohvaliti svojim uspješnim osvajanjima, želeći dokazati kako su žene u Zlatnoj Kući slabe i popustljive prema tebi, poput trske na vjetru? Ili si, jednostavno, pijan poput svinje, pa ni ne shvaćaš koliko je tvoje vladanje neprilično i nepristojno?Morao sam uložiti mnogo truda, kušajući je smiriti. A Muti je nadušila plakati, sve iz samilosti prema Merit. Pokrila je lice rukama, te se ubrzo povukla u kuhinju, sipajući prezir prema muškarcima u cjelini. Bilo mi je potrebno mnogo više napora za umirivanje Merit, nego li sam morao uložiti u oslobañanje od Mehuneferinog zagrljaja. Konačno sam se i ja razljutio, prokleo sve žene i rekao:- Merit, poznaješ me bolje od ikoga i zato bi morala imati povjerenja u mene. Vjeruj mi, prema tome, da bih ti mogao objasniti. Kad bi sve saznala, bila bi potpuno zadovoljna... Ali, tajna se ne tiče samo mene, nego i Zlatne Kuće. Zato, za tvoje vlastito dobro, možda je bolje ako je ne saznaš.Njen je jezik bio oštriji od osinog žalca, kad mi je podrugljivo odgovorila:- Mislila sam kako te poznajem, Sinuhe! Ali ti, čini se, kriješ ponore u svom srcu, kakve nisam nikad ni naslućivala. Činiš dobro, štiteći žensku čast, te ni najmanje ne kanim istraživati tvoju tajnu. Možeš odlaziti i dolaziti po slobodnoj volji! A ja

305

zahvaljujem svim bogovima što sam imala dovoljno razuma i sačuvala svoju slobodu, kada sam odbila razbiti s tobom vrč. Jasno, ako si pritom uopće i mislio ozbiljno ono što si izrekao. Ah, Sinuhe, koliko sam bila šašava, vjerujući tvojim lažima! Ta iste si riječi zasigurno šaptao u lijepe uske cijele ove večeri. Zato bih najradije umrla!Htio sam je pomilovati, umirenja radi. No ona se povukla i rekla:- Ruke k sebi, Sinuhe! Ta zasigurno si umoran nakon valjanja po mekih prostirkama Zlatne Palače... Ne sumnjam kako su one mekše od moje rogožine, a tamo si zasigurno našao mlañe i ljepše družice od mene!Nastavila je takvim govorom ranjavati moje srce, malim ugrizima, sve dok nisam pomislio kako ću pobjesniti od ludila. Tek me je tada ostavila na miru i uzdignute glaveotišla u krčmu "Pri krokodilovu repu", zabranivši mi slijediti je... Patio bih još žešće nakon njena odlaska, da mi misli nisu hučale u glavi poput olujnoga mora. A istodobno mi je bilo i lakše, jer sam želio biti na samu sa svojim brigama. Tako sam je pustio otići. Pretpostavljam da ju je iznenadilo što se nisam protivio njenom odlasku...Ležao sam potom budan cijele noći. Protokom sati moje su se misli razbistrile i postajale nepristrane, onom brzinom kojom su nestajale vinske pare iz moje glave. A kosti mi je tresla studen, jer nisam imao nikog uz sebe tko bi ih grijao. Neprekidno i tiho kapanje vode u vodnom satu bilo mi je te noći jedinim drugom. Osluškivao sam ga... Voda nije prestajala istjecati, a vrijeme se beskrajno vuklo. Osjećao sam se daleko od svih i od svega na ovom svijetu, pa čak i od sebe samog.Zato sam rekao svom srcu: "Ja, Sinuhe, ono sam što su od mene učinila moja vlastita djela. Sve ostalo nema nikakvoga značaja... Ja, Sinuhe, natjerao sam u preranu smrt roditelje koji su me othranili, a sve samo zbog jedne nemilosrdne i surove žene... Ja, Sinuhe, još čuvam zlatnu vrpcu za kosu, jedino što mi je ostalo od moje sestre Minee... Ja, Sinuhe, svojim sam očima promatrao mrtvu morsku neman, kako pluta na vodi... Ja, Sinuhe, gledao sam glavu moje ljubljene, kako se miče pod kliještima rakova koji su joj trgali komade mesa s lica... Pa od kakvog je onda značaja moja krv? Sve je bilo zapisano u zvijezdama još davno prije moga roñenja, te mi je bilo suñeno obitavati na ovom svijetu poput tuñinca. Mir i spokoj Ahetatona bili su zlatna laza, a ta mi je najstrahotnija namisao bila korisna. Podigla mi je srce i probudila ga iz učmalosti, te me uvjerila kako ću za uvijek morati ostati i biti usamljen."Tako sam dočekao i svitanje. Sunce se uzdiglo izranjajući iza istočnih brda, a tamne sjene noći su nestale. Ah, kako je čovjekovo srce neobično i puno obrata! S jutrom sam se gorko nasmijao utvarama moga vlastitoga mozga, koje su me mučile svu noć. Jer, ako i jesam one noći plutao niz rijeku u malenom čunu od rogoza, pa i premda je njegova rogožina bila povezana ptičarskim uzlovima, to nije moralo značiti baš ništa! Ta svake je noći rijeka nosila napuštenu dječicu u malenim čunovima od rogoza... Pa zašto ne bi bili i svi ti čunovi spleteni i povezani ptičarskim uzlovima? ZarAC1iz Donjeg Kraljevstva nije u Tebu zalazilo mnogo pomoraca, koji su

306

zavedene žene mogli poučiti vezivanju baš takvih uzlova? Čak ni svijetlija boja moje kože nije baš nikakav dokaz! Liječnik ne živi na otvorenom, često je pod krovom i u tami svoje sobe odnosno prostorije u kojoj spravlja svoje lijekove. A kad izañe na danje svjetlo, najčešće je pod platnenim krovom ili suncobranom. Zato nije neobično ako mu put ostane blijedom. Ne, na svjetlu dana nisam mogao naći ni jedno jedino uvjerljivo posvjedočenje o takvom mom podrijetlu...Umio sam se i obukao. Muti mi je iznijela pivo i usoljenu ribu. Oči su joj bile crvene od plača. Duboko me je prezirala, jer sam bio muškarac. Tada sam naručio nosiljku i naložio nosačima neka me odnesu u Kuću Života. Tamo sam radio i pregledavao bolesnike. No nije bilo ni jednog slučaja za otvaranje lubanje. Nakon toga sam lutao pustim hramom i oko veličajnih ulaznih stupova. Pratilo me je graktanje tustih vrana, koje su se smjestile na kamenoj ogradi gornjih prozora, pod samim krovom. Odatle su nesmetano čekale na novu gozbu.Tada je lastavica strjelovito proletjela pored mene, usmjerivši prema Atonovu hramu. Odatle se čula pjesma svećenika, koji su svečanom pjesmom slavili Atona, te mu prinosili tamjan, žito i voće. Pošao sam za lastavicom. Atonov hram sada nije bio prazan. Tu se okupilo mnoštvo ljudi, koji su slušali svečani pjev. Podizali su ruke slaveći Atona, a svećenici su poučavali narod faraonovoj istini. Ipak, sve to, samo po sebi, nije značilo baš ništa. Teba je bila velik grad, pa je i puka' ljubopitljivost mogla okupiti mnoštvo ljudi na bilo kojem mjestu u gradu. Lastavicu sam i dalje mogao vidjeti preda mnom, te sam je i dalje slijedio. Usput sam mogao ponovno promatrati likove isklesane na zidovima hrama. Lice faraona Ehnatona, toliko uzbunjuju-će i strašno u svojoj strasti, zurilo je dolje na mene s četrdeset stupova. Naišao sam i na lik faraona Amenhotepa, takoñer isklesan prema postavkama nove umjetnosti. Bio je prikazan kako sjedi na svom prijestolju, star i oslabio, glave pognute pod teretom dvostruke krune. Kraljica Taja sjedila je do njega. Tako sam išao dalje, pa su se pred mojim očima redali likovi cijele kraljeve obitelji i prizori iz njihova života. Tada sam zastao pred prizorom koji je prikazivaomitansku kraljevnu Taduhipu, kako prinosi žrtvu egipatskim bogovima. Moglo se jasno zamijetiti gdje je izvorni natpis bio izbijen dlijetima, a novi je tumačio kako Taduhipa prinosi žrtvu Atonu... I to premda u njeno vrijeme Aton još uopće nije bio slavljen, pa čak ni poznat u Tebi!Prikaz je bio isklesan prema pravilima stare umjetnosti. Predstavljao je Taduhipu kao mladu, lijepu ženu, više nalik djevojčici... Njena malena glava pod kraljevskim je ukrasom za kosu bila prekrasna. Udovi su joj bili nježni i vitki, a lice dražesno. Dugo sam se zagledao u njen lik, a lastavica koja me je potakla na dolazak ovamo, pritom je letjela povrh moje glave i radosno cvrkutala. Konačno, premorenog od bdijenja i tegobnog razmišljanja, svladalo me je ganuće. Zaplakao sam zbog zle i nemilosrdne kobi ove usamljene djevojke iz strane zemlje. Zbog nje sam mogao poželjeti da budem isto tako lijep kao i ona... Ali moji su udovi bili teški i omekšali, dok je glava pod liječničkom vlasuljom bila bez vlasi. Razmišljanje je urezalo duboke brazde na mom čelu, a lice mi je bilo podbuhlo od raskošnog života u Ahetatonu. Ipak sam se usporeñivao s

307

njom, ali se nikako nisam mogao zamisliti njenim sinom. Unatoč tome, bio sam duboko dirnut i plakao sam zbog njene usamljenosti, kojoj je bila izložena u faraonovoj Zlatnoj Kući. A lastavica je i dalje veselo izvodila svoj hitar ples po zraku oko moje glave. Prisjetio sam se lijepih i istančanih kuća zemlje Mi-tani, te njenih sjetnih pučana... To mi je misli ponijelo još dalje, te sam dozvao u sjećanje prašnjave babilonijske ceste i žitna gumna. Tada sam spoznao kako je moja mladost minula za uvijek, a moja muževnost potonula u mrtvilu i propadanju Ahetatona, kao u ustajaloj vodi i blatu.Tako mi je prošao dan... Kad je pristigla večer, otputio sam se "Krokodilovu repu". Smjerao sam nešto pojesti i pomiriti se s Merit. Ali me primila vrlo hladno i odnosila se prema meni kao prema tuñincu, dok me je posluživala. Stajala je preda mnom, nije htjela sjesti, već me samo ledeno gledala. Kada sam pojeo, upitala me:- Jesi li našao svoju ljubljenu?Razdraženo sam joj odgovorio kako nisam išao za ženama, već sam radio svoj posao u Kući Života, te potom posjetio Atonov hram. Želeći joj pokazati, koliko sam bio povrijeñen, opisao sam joj potanko svaki korak kojeg sam učinio togdana. Ona me je za svo vrijeme mog kazivanja promatrala s podrugljivim smiješkom. Kad sam završio opisivanje, reče:- Nisam ni trenutka pomišljala kako si otišao u posjet nekoj ženi. Ta već si se prošle noći iscrpio... A uz svoju ćelavost i pretilost, zasigurno nisi ni bio kadar za neki nov pothvat! Željela sam samo reći... Tvoja je ljubljena bila ovdje i pitala za tebe, a ja sam je naputila u Kuću Života.Skočio sam toliko naglo, te sam prevrnuo sjedalicu!- Što time misliš, glupa ženo?! - kriknuo sam. Merit je mirno rukom popravila kosu, iznova se podrugljivonasmiješila, te objasnila:- Doista! Došla je amo, tražeći te. Bila je odjevena poput mladenke. Uresila se blistavim draguljima i naličila lice poput majmuna. Miris njenih pomada sezao je sve do rijeke. Dala te je pozdraviti i ostavila ti pismo... Za slučaj ako te ne nade. I molim te, iz dubine mog srca, reci joj nek se drži podalje od naše krčme. Mi smo ugledna i štovanja vrijedna kuća, a ona je ostavljala utisak poput čuvarice u javnoj kući...Predala mi je nezapečaćeno pismo... Otvorih ga uzdrhtalih ruku. Pri čitanju mi je krv jurnula u glavu, a srce mi je stalo bubnjati u grudima. Evo što mi je Mehunefer napisala:Liječnika Sinuhea pozdravlja sestra po srcu Mehunefer, čuvarica Kutije s iglama u faraonovoj Zlatnoj Kući. Moj mali bičiću, slatki moj golubiću, Sinuhe! Probudila sam se sama na svojoj prostirci, s teškom glavoboljom, ali još većom boljkom u srcu. Jer, moja je prostirka postala pustinjom, nakon što si otišao. Tek je blagi dah tvoje pomasti pretekao na mojim rukama... Oh, kad bih samo mogla biti pregačom oko tvojih bokova ili pomada u tvojoj kosi ili vino u tvojim ustima, Sinuhe! Putujem od kuće do kuće, tražeći te... I neću prestati dok te ne pronañem. Jer moje je tijelo puno mravaca, već pri samoj pomisli na tebe, a tvoje su mi oči ushićenje. Znam, plah si. No ne trebaš se bojati! Slobodno doñi k meni, jer u Zlatnoj Kući svi već znaju za moju tajnu. A sluge će zatvoriti oči kad budeš ulazio i progledati kroz prste zbog naše strasti. Pohitaj k meni,

308

čim primiš ovo! Pohitaj na krilima ptice, jer moje srce čezne za tobom. A ne doñeš li, poletjet ću ja k tebi, strjelovitije od ptice...Mehunefer, sestra tvog srca, pozdravlja te. 466Pročitao sam taj strašan izljev nekoliko puta za redom, opet i opet. A Merit se nisam usuñivao ni pogledati. Napokon mi je pograbila pismo iz ruke, prebila kolčić na kojem je bilo namotano, razderala papir i izgazila ga, te razjareno rekla:- Mogla bih te još razumjeti, Sinuhe, da je mlada i lijepa. Ali ona je stara, sva naborana i ružna poput stare vreće, a na lice je nabacala naliča kao žbuke na zid. Ne mogu čak ni zamisliti što je posrijedi, Sinuhe! Možda ti je sjaj zlata u faraonovoj kući toliko zabljesnuo oči, te sve vidiš naopako? Tvoje vladanje te učinilo predmetom ismijavanja u cijeloj Tebi. A zbog toga sam i ja ispala smiješnom.Rastrgao sam odjeću, izgrebao si grudi i kriknuo:- Merit, počinio sam strašnu pogrešku. Ipak, moram reći, za to sam imao svoje razloge. Ali nisam ni sanjao kako mi slijedi ovoliko strašna odmazda! Potraži veslače i naloži im neka smjesta podignu jedra na mom brodu! Moram bježati, inače će ona ogavna vještica doći i na silu leći pored mene, a ja nemam snage držati je podalje. Piše kako će poletjeti k meni strjelovitije od ptice, što i vjerujem!Merit je zapazila moj istinski strah i tjeskobu... Činilo se, napokon je shvatila kako izmeñu mene i Mehunefer nije bilo ničega. Nadušila se, naime, smijati! Smijala se toliko otvoreno i bez suzdržavanja, svijajući lijepo tijelo sve do koljena. Konačno je uspjela vratiti dah, te rekla glasom koji je još uvijek treperio od veselja:- Ovo neka te pouči! Moraš biti pažljiviji i obzirniji u odnosu prema ženama, Sinuhe... Mi žene krhke smo posude, a sama sam se osvjedočila koliki si čarobnjak, Sinuhe moj ljubljeni!Njeno izrugivanje bilo je nemilosrdno. S hinjenom poniznošću, dodala je:- Ta ti je otmjena gospoña nedvojbeno privlačnija i poželjnija za prostirku od mene... U svakom slučaju, barem je dvaput starija od mene, pa se u ljubavnom umijeću mogla usavršavati barem dva puta dulje od mene. Zato ne mogu ni zamisliti kako bih se mogla nadmetati s njom. Pa se bojim, zbog nje ćeš me surovo i nemilosrdno odbaciti.Toliko je žestoka bila moja patnja, te sam odveo Merit svom domu i ispripovijedio joj sve. Priopćio sam joj tajnu svog roñenja i sve što sam iscijedio od Mehunefer. Rekaosam i zašto ne želim vjerovati kako moje roñenje ima išta sa Zlatnom Kućom i mitanskom kraljevnom. Slušajući, za-muknula je. Nije se više smijala, nego je samo gledala nekako kroz mene, u daljinu. Tuga u njenim očima bila je sve izraženija, te je konačno položila ruku na moje rame:- Sada razumijem mnogo više od onog što mi je bilo zagonetno. Sada shvaćam i zašto je tvoja usamljenost toliko vapila prema meni, bez glasa, te zašto mi se srce topilo čim bi me pogledao. Ali i ja nosim u srcu tajnu, a od nedavna sam bila u velikom iskušenju, da te u sve uputim. Sada pak zahvaljujem bogovima što to nisam učinila! Tajne su tegoban teret... I opasan. Zato ih je bolje sačuvati za sebe, nego li podijeliti s drugima. Unatoč svemu, drago mi je što sada sve

309

znam... A glede cijele te tvoje tajne, kako i sam kažeš, bit će mudro ako ne budeš mučio i kinjio samog sebe ispraznim teškim mislima o onom što se možda nikad nije ni zbilo. Zato zaboravi sve, kao da je to bio tek san, a zaboravit ću i ja...Postao sam ljubopitljiv glede njene tajne... Ali, ona ne htjede o tome govoriti. Tek je dotakla moj obraz usnama, stavila mi ruku oko vrata, te malo plakala. Najzad je rekla:- Ostaneš li u Tebi, imat ćeš neprilika s Mehunefer... Progonit će te svojom strašću iz dana u dan. I život će ti postati nepodnošljiv. Imala sam prilike već, upoznati takvih žena, pa znam koliko mogu biti strašne. Ali krivica je dijelom i do tebe, jer si je poticao na vjerovanje u svakovrsne besmislice, a to si činio svjesno. Čini se najmudrijim, ako smjesta kreneš natrag u Ahetaton. No prvo joj piši i uvjeri neka te ostavi na miru, inače će te i dalje progoniti, te konačno natjerati da u svojoj bespomoćnosti razbiješ vrč s njom. A to je zla kob koju ti doista ne želim.Njen je savjet bio dobar. Zato sam naputio Muti neka brzo prikupi moje stvari i umota ih u prostirke. Tada sam poslao sluge u potragu za mojim veslačima, po krčmama i kućama naslada u gradu. U meñuvremenu sam sastavio pismo za Mehunefer. Nisam je želio pozlijediti, te sam pisao vrlo učtivo:Sinuhe, Kraljev otvarač lubanja, pozdravlja Mehunefer, čuvaricu Kutije s iglama Zlatne Kuće u Tebi. Prijateljice moja, vrlo žalim zbog moje uzbuñenosti, ako te je dovela u zabluduglede moga srca. Nikad te više ne smijem sresti, jer bi me takva prigoda mogla navesti na grijeh, budući da je moje srce već vezano. Zbog toga odlazim, te me nećeš više nikad vidjeti. Nadam se da ćeš me zapamtiti samo kao prijatelja. Zajedno s ovim pismom šaljem ti i vrč pića koje zovu "krokodilov rep". Ono će ti, barem se tako nadam, ublažiti svaku tugu i žalost koji bi te mogli obuzeti. Uvjeravam te i kako za mnom ne trebaš žaliti, jer sam tek umoran i star čovjek u kojem žena poput tebe ne može naći zadovoljstva ni radosti. Raduje me što smo se oboje očuvali od grijeha. Zato te više nikad neću vidjeti. Tome se od srca nadaTvoj prijatelj Sinuhe, kraljev liječnik.Merit je pročitala pismo, te tresla glavom, smatrajući ga preblagim... Bila je mišljenja kako sam se trebao očitovati mnogo otrestije i reći Mehunefer koliko je odvratna stara vještica, te se zato od njenog progona spašavam bijegom. Ali takvo nešto naprosto nisam mogao napisati ni jednoj ženi. Nakon kraćeg raspravljanja, Merit mi je dopustila za-vinuti pismo i zapečatiti ga. Ipak je nastavila tresti glavom u znak zlih slutnji. Poslao sam roba u Zlatnu Kuću, s pismom i vrčom napitka. Računao sam na moćnoga "Krokodila" i njegov učinak, kako bih se osigurao da me Mehunefer neće progoniti barem te večeri... Vjerujući kako sam je se time riješio, dopustio sam si uzdah olakšanja.Upravo to je prigoda za ponovnu opasku o ljudskoj naravi i srcu... Premda poučen mnogim i čak ponovljenim iskustvima, čovjek ipak tvrdoglavo vjeruje u ono što mu je po volji i u ono što želi. Tako prevrće po glavi svoje misli, gradi i dograñuje, zaslijepljen i smiješan u svojoj ludosti. A u životu je drukčije. Misliti nije isto što i znati... Tako sam i ja odahnuo prerano, smetnuvši s uma kako život uvijek iz nova zbija s nama opake šale. Nekad se sluči pa i ne saznamo za zbilju, a ponekad do tog trenutka protekne mnogo vremena

310

koje možebitno otupi oštricu istine. Ipak, buñenje i otrežnjenje počesto stižu vrlo brzo, te je tada udarac kobi gotovo uvijek osobito bolan... Ni ja nisam bio dovoljno mudar, misleći kako sam se riješio Mehunefer! Moja ljuta kob tu mi je spremala skoro iznenañenje...Bio sam u tolikom strahu i brigama, pa sam potpuno smetnuo s uma Merit i moje osjećaje za nju. Pogledao samje tek nakon što je pismo bilo na putu, a Muti je već bila umotala moje škrinje i kutije u prostirke. Taj me pogled ispunio takvom neopisivom tugom, zbog pomisli kako je gubim zbog vlastite gluposti. A mogao sam mirne duše još neko vrijeme ostati u Tebi!Činilo se, i Merit je utonula u neke misli... Nenadano me upitala:- Voliš li djecu, Sinuhe?Njeno me pitanje zbunilo. Gledajući me u oči, lagano se nasmiješila i dodala:- Ne boj se! Ne namjeravam ti roditi dijete. Ali, jedna moja prijateljica ima četvorogodišnjega sina... Često mi je govorila kako bi lijepo bilo ako dječak dobije priliku jedriti niz rijeku! I time uzmogne vidjeti zelene livade, valovite oranice, vodene ptice i stada... Umjesto mačaka i pasa na prašnjavim gradskim ulicama Tebe.Njene su me riječi uzrujale i smele.- Ta valjda ne misliš da ću uzeti na brod neko nemirno dijete, koje bi mi ometalo mir i spokoj, te mi neprestance tjeralo srce u grlo zbog straha neće li pasti preko ograde ili poturiti svoju ruku u ralje krokodila? Pa makar je to i stotinu puta sin tvoje prijateljice!Merit se nasmiješila, a tuga joj je zamračila oči kad mi je odgovorila:- Ne želim ti prouzročiti nikakvih briga! Ali, putovanje bi dječaku zasigurno bilo vrlo korisno... Moram ti reći, tog sam dječaka na svojim rukama odnijela na obrezivanje! Zbog toga imam prema njemu i nekih obveza, odnosno dužnosti, što nadam se razumiješ. Smjerala sam, dakako, i ja poći s dječakom, te pripaziti kako ti ne bi ometao mir i spokoj, pao u vodu ili poturio ruku u ralje krokodila... Tako bih imala dobar i dostatan razlog, kao i objašnjenje što te pratim na putovanju, pa ne bih ugrozila svoj dobar glas i ugled. Meñutim, ne želim ništa počiniti protivno tvojoj volji. Zato zaboravimo na taj moj prijedlog...Na to sam uskliknuo od radosti i zapljeskao rukama povrh glave:- Ako je tome tako, možeš povesti i cijelu malu školu iz hrama! Ovo je za mene uistinu radostan dan! U svojoj zatupljenosti nikako nisam mogao ni pomisliti kako bi ti mogla poći sa mnom u Ahetaton. I uistinu nećeš izložitisvoj ugled opasnosti, povedeš li sobom dječaka, kao izliku za svoje putovanje.- Upravo tako, Sinuhe! - rekla je, uz onaj razdražujući smiješak koji obuzima ženska lica pri raspravljanju s nama muškarcima o stvarima koje mi ne razumijemo. - Moj ugled neće biti u opasnosti, povedem li dijete... O, kakve su muškarci budale! Ipak... Opraštam ti.Naš je odlazak bio nenadan, sve zbog mog straha pred Mehunefer. Zato smo razapeli jedra u samo svitanje. Merit je donijela dijete na brod umotano u pokrivače, dok je još spavalo. Njegova mati nije došla,

311

premda bih rado upoznao ženu koja se usudila nazvati svoje dijete Tot, budući da se roditelji rijetko odlučuju nazvati dijete imenom bogova. Osim toga, Tot je bog pisanja i svih znanosti, ljudskih i božanskih, te je nepromišljenost te žene bila u toliko veća. Dječak je mirno spavao na Meritinim rukama, neopterećen značenjem svoga imena. I nije se budio kroz svo vrijeme dok vječni čuvari Tebe nisu utonuli iza nebosklona, a Sunce nije toplinom i zlatom obdarilo rijeku.Tot je bio smeñ, zgodan i punačak dječačić. Kosa mu je bila crna i meka poput svile. Nije pokazivao straha preda mnom, već mi se popeo u naručje. Rado sam ga držao, jer je bio miran. I inače nije jurio uokolo ni bučio, nije se bacakao ni izvodio druge nepodopštine. Gledao me svojim tamnim, zamišljenim očima, kao da njegova mala glava već dugo razmišlja o zagonetkama cjelokupnoga življenja i bitka. Postao mi je vrlo drag, zato što je bio staložen. Izrañivao sam mu malene čunove od rogoza. Dopustio sam mu i igranje s mojim liječničkim priborom i mirisanje mojih lijekova. Njihov miris mu se očito svidio, te je svoj nosić turao u svaki vrčić i posudu.Njegova nazočnost na brodu nije nam zadavala nikakve brige ni neprilike. Nije pao u vodu niti je gurnuo ruku u ralje krokodila. A nije lomio ni moja pera od trske. Cijelo naše putovanje bilo je puno sunčeva sjaja i sretno, jer je Merit bila sa mnom. Svake je noći ležala uz mene na prostirci, a mali je dječak spokojno i mirno počivao u našoj blizini.Bilo je to uistinu sretno putovanje. Zato ću do svoje smrti pamtiti hujanje rogoza pod vjetrom, kao i večeri kada je stoka tjerana na pojila uz riječne obale. Bilo je sati kadmi je srce bujalo od sreće, kao što zrelo voće puca od pre-obilja soka...- Merit, ljubljena moja - rekao sam joj. - Razbijmo vrč, kako bismo za uvijek ostali zajedno. I možda mi jednog dana daruješ sina, poput ovog malog Tota. Ako mi itko može darovati takvo mirno, smeñe malo biće, to si jedino ti... Priznajem ti iskreno, nikad ranije nisam poželjeo djeteta. Ali sad je moja mladost već minula, a krv mi je osloboñena slijepe strasti. Gledajući malog Tota, poželim od tebe dijete, Merit.Nestašno mi je rukom prekrila usta i, okrenuvši glavu u stranu, tiho rekla:- Sinuhe, ne govori tako ludo. Ta znaš, odrasla sam u krčmi! Možda više i ne mogu roditi djeteta... Povrh toga, ti nosiš svoju kob u svome srcu, pa je možda i bolje ako ostaneš sam. Tako ćeš jednoga dana moći srediti svoj život i djelovanje neometan ženom ili djetetom. To sam pročitala u tvojim očima, još pri našem prvom susretu. Zato, Sinuhe, nemoj mi tako govoriti. Od tvojih riječi postajem slaba, te ne bih zadržavala suze radosnice ako bi me takva sreća snašla. Drugi sami grade svoju sreću i vežu se tisućama veza, ali ti nosiš svoju kob u svom srcu. A kob ti je i veća i značajnija od moje. Volim ovog malenog dječaka, a pred nama je i mnogo toplih, svijetlih dana na rijeci. Pretvarajmo se zato kao da smo razbili vrč zajedno, te smo muž i žena, a Tot naš sin. Poučit će ga nek ti govori "Oče", a meni "Majko". A on je malen i ubrzo će zaboraviti, te mu to neće nauditi... Tako ćemo ukrasti bogovima iver života, kojim ćemo raspolagati kroz ovih nekoliko dana. Zato neka ni tuga niti strah od sutrašnjice i budućnosti ne zatamnjuju i ne pomućuju

312

našu sreću.Tako sam se oslobodio svih zlih misli. Zatvarao sam oči pred bijedom Egipta i pred izgladnjelim ljudima u selima duž riječnih obala. Živio sam samo za onaj dan koji je dolazio. Maleni Tot bi rukama obgrlio moj vrat, stisnuo svoj obraz uz moj i govorio mi "Oče". Njegovo nježno tijelo bilo je radost mojim rukama. Svake sam noći osjećao Meri-tinu kosu na svom vratu. Držala bi moje ruke u svojima, a njen bi mi dah milovao lice. Bila mi je prijateljicom, te me nisu više mučili nikakvi zli snovi. Tako su dani pretjecali... Hitro poput daha minuli bi i nestajali za uvijek. Ali nećuviše kazivati o tom putovanju, jer me sjećanje na njega i na te dane bode u grlu poput oštre pljeve, a rosa iz mojih očiju kapa na rukopis i razmače slova... Čovjek ne bi nikad smio biti previše sretan, jer ništa na ovom svijetu nije prolaznije, neuhvatljivije i neshvatljivije od ljudske sreće.Tako sam se vratio u Ahetaton. Ali sam se u meñuvremenu promijenio i gledao na Nebeski Grad drugim očima. Sa svojim krhkim i šarenim kućama, obasjanim blještavim suncem, ispod duboke modrine neba, grad mi je bio nalik nekakvom mjehuru ili prolaznoj prikazi. Istina nije obitavala ovdje, već negdje izvan Ahetatona. Istina, to je bilo gladovanje, patnja, bijeda i zločin.Merit i Tot su se vratili u Tebu, odnoseći sobom i moje srce. Tako sam još jedanput otvoreno pogledao na sve, očima koje nisu bile zastrte velom. Pogledao sam potpuno hladnokrvno. I sve što sam mogao vidjeti, bilo je hrpa zala.Od mog povratka nije minulo mnogo dana, a istina je nesmiljeno stigla u Ahetaton. Faraon Ehnaton morao se s njom suočiti, licem u lice, na terasi Zlatne Kuće. Iz Mem-fisa je Horemheb poslao skupinu izbleglica iz Sirije, u svoj njihovoj bijedi, neka porazgovaraju s faraonom. Platio im je i putovanje, a mislim kako ih je pritom naputio neka pretjeruju u iznošenju svojih nevolja. Bio je to strašan prizor u Nebeskom Gradu, kada su se pojavili. Ugledavši ih, odličnici s dvora su se odmah razboljeli i zatvorili u svoje kuće. Straža je pak odmah zatvorila vrata Zlatne Kuće. Glasno su vikali, udarali u vrata i bacali kamenje na zidine, sve dok ih faraon nije čuo, pa ih je primio u unutarnjem dvorištu.- Poslušaj s naših razbijenih i raskrvarenih usnica krik svoga naroda! - vikali su. - U zemlji Kemet moć i vlast su tek sjena, koja lebdi na rubu groba! A uz grmljavinu probojnih ovnova i šištanje plamenih jezika, teče krv onih koji su vjerovali u tebe i koji su polagali svoje nade u spas iz tvojih ruku!Podigli su svoje osakaćene ruke prema faraonovom zlatnom izboju, gdje je no sjedio u prijestolju, te su mašući patrljcima dovikivali:- Pogledaj naše ruke, faraonu Ehnaton!... Pogledaj!... Gdje su naše ruke?Gurnuli su naprijed ljude kojima su bile iskopane oči, te su kročili tapkajući. Gurnuli su naprijed i starce, kojima su bili iščupani jezici, pa su im razjapljena usta bila prazna i mogli su tek grgljati i ispuštati neuobličene krikove.- Ne pitaj za naše žene i kćeri! - vikali su drugi. - Jer njihova je kob, pod rukom Aziruovih ratnika i Hetita, gro-zomornija i od smrti. Iskopali su nam oči i odrezali ruke, a drugima iščupali jezike!... Samo zato, jer smo ti vjerovali, faraone Ehnatonu!Faraon je skrio lice rukama, drhteći od slabosti. Zatim im je

313

govorio o Atonu.... Na to su mu uzvratili strašnim smijehom i porugama, vičući:- Vrlo dobro znamo, kako si svoj križ života poslao i našim neprijateljima. Oni ga vješaju o vrat svojim konjima! A u Jeruzalemu su odsjekli stopala tvojim svećenicima, te od njih tražili neka poskakuju od radosti, u čast i slavu tvog boga!Na te je riječi faraon Ehnaton strašno kriknuo. Njegova sveta bolest ga je iznova napala. Stao se grčiti, te je izgubivši svijest pao sa svog prijestolja na tlo. Kad su stražari to vidjeli, uplašili su se i htjedoše potjerati sirijske beskućnike. Ovi su se, pak, u svom očaju opirali. Ali vojnici su vojnici, bez obzira koga služe. I sila je njihov jedini način govora. Tako su nasrnuli na nevoljnike, pa je krv potekla i obilato natopila to kamenjem popločano unutarnje dvorište Zlatne Kuće... A sva trupla pobijenih stražari su, po kratkom postupku, odnijeli i bacili u rijeku. Krokodili, slijedeći faraona, ponovno su došli na svoje...Kraljica Nefertiti, te njene kćeri Meritaton, bolesna Meketaton i malena Anhesenaton, taj su prizor promatrale s gornjeg dijela Zlatne Kuće. S tog su mjesta mogle sve točno vidjeti. Tako su se one, po prvi puta u svom životu, suočile sa strahom i smrću, tim strašnim i nesmiljenim plodovima i pratiteljima rata.Naredio sam neka faraona umotaju u vlažno platno. Kad se osvijestio, dao sam mu umirujući napitak. Napad kojeg je pretrpio bio je toliko težak, pa sam strahovao čak i za sam njegov život. Zaspao je, ali mu san nije doniooporavka. Kad se probudio, lice mu je bilo pepeljastosivo, a oči podlivene krvlju od strašne glavobolje.- Sinuhe, moj prijatelju! - rekao mi je. - Ovome moramo stati na kraj! Horemheb mi je rekao kako poznaješ Azirua. Poñi zato k njemu i kupi mir. Kupi mir Egiptu, pa makar to odnese svo zlato koje posjedujem i osiromaši cijelu zemlju...- Faraone Ehnaton - odvratio sam, žestoko se protiveći njegovoj namisli. - Pošalji svoje zlato Horemhebu i on će ubrzo kupiti mir kopljima i bojnim kolima... A Egipat neće pretrpjeti sramotu i izgubiti čast!- U ime Atona, Sinuhe! - uskliknuo je, držeći glavu rukama. -Zar ne možeš uvidjeti? Mržnja pobuñuje novu mržnju, neprijateljstvo nova neprijateljstva, odmazda nove odmazde, a prolijevanje krvi rada nova prolijevanja krvi, dok'se svi ne utopimo u krvi! Kakav je probitak i pomoć žrtvama, ako se njihove patnje osveti zadavanjem patnji drugima? Ovo pričanje o sramoti i časti nije ništa drugo do predrasuda. Zapovijedam ti: poñi Aziruu i kupi mi mir!- Faraone Ehnaton - rekoh prestravljen. - Iskopat će mi oči i iščupati jezik mnogo prije nego li se uopće uspijem približiti Aziruu! Tako neću ni imati priliku za prenošenje poruke i razgovor s njim. A njegovo prijateljstvo mi pritom neće biti ni od kakvoga probitka, jer ga je zasigurno do sada već zaboravio. Nisam ni sviknut na napore rata, kojeg se čak jako bojim... Moji su udovi otvrdnuli, a moje su kretnje sporije nego ranije. Osim toga, ne mogu ni redati izričaje onoliko vješto i neiskreno, poput drugih koji su se učili lažima još od djetinjstva, te ti služe braneći tvoj probitak na dvorovima drugih kraljeva... Pošalji zato nekog drugog posrednika, želiš li postići mir, a ne mene!

314

- Poñi kako sam ti zapovijedio! - bio je on nepopustljivo tvrdoglav. - Faraon je govorio!!!A meni su još uvijek pred očima bile izbjeglice, okupljene u dvorištu palače. Njihova razbijene, natučene i raskrvarene usnice, prazne očne duplje, patrljci njihovih ruku... Zato sam bio krajnje nesklon na putovanje u Siriju. Pošao sam svom domu, smjerajući leći u krevet i hiniti bolest sve dok faraon ne zaboravi svoju namisao.Na putu kući me je, meñutim, presreo moj sluga. S nekim iznenañenjem u glasu priopćio mi je:- Baš dobro te si naišao, moj gospodaru Sinuhe! Iz Tebe je upravo prispio brod i sobom donio neku ženu po imenu Mehunefer. Kaže, prijateljica ti je?! Čeka te u tvojoj kući, urešena poput mladenke. A kuća ti je sva zapahnuta mirisom njenih pomada!Okrenuo sam se na mjestu, kao da me je osa ubola ili škorpija štipnula! I punom sam brzinom utekao natrag u Zlatnu Kuću... Tko zna što je moj ubogi sluga pomislio o mome vladanju. Premda, to me nije osobito zabrinulo, jer sluge i onako nemaju dobro mišljenje o vladanju svojih gospodara, a počesto se ničemu više i ne čude.Uletjevši pred faraona, zadihano sam mu rekao:- Neka bude, kako si rekao! Poći ću u Siriju. A ako mi se nekakvo zlo dogodi i stradam, neka moja krv padne na tvoju glavu! I ako već moram poći, neka to bude odmah. Zato neka tvoji pisari priprave potrebne pločice s vjerodajnicama, koje potvrñuju moj položaj i ovlasti... Jer, Aziru osobito štuje glinene pločice...Dok su se kraljevi pisari zabavljali izradom vjerodajnica, ja sam pohitao u radionicu mog prijatelja Tutmozisa. Naime, svojedobno sam ga našao kao kipara u Ahetatonu. On mi je bio prijateljem i nije me napustio kad sam bio u nevolji. Viñali smo se u Nebeskom Gradu, posljednji put kad je u Ahetaton došao Horemheb, želeći ishoditi od faraona Ehnatona odobrenje za obranu onih dijelova Sirije koji su još bili u egipatskim rukama. Poslije bezuspješnog razgovora s faraonom, potražili smo zajedno Tutmozisa radi zajedničke utjehe u njegovom dobrom vinskom podrumu. A htjeli smo ga podsjetiti i na staro obećanje, kako će izraditi Horemhebov kip za njegovo rodno mjesto Hetnetsut. Ali, od povratka iz Tebe, nisam susreo Tutmozisa... Sada sam ga zatekao kako upravo dovršava kip Horemheba, isklesan iz smeñeg pješčanika, a po pravilima nove umjetnosti. Djelovao je vrlo vjerno i životno, ali po mom je mišljenju Tutmozis pretjerao glede obujma mišica na rukama i širine prsa. Zato je Horemhebov kip više podsjećao na nekakvog rvača nego na glavnog zapovjednika faraonovih snaga i dvorskog dostojanstvenika. No u samom biću nove umjetnosti bilo je baš to pretjerivanje u svemu, pa čak i do ružnoće, jer je to bio njen način iznošenja istine. Stara je umjetnost prikrivala sve ono što je bilo ružno na čovjeku, te ga pokazivala s njegove najboljestrane... A nova je umjetnost naglašavala baš ono što je na čovjeku bilo najružnije, samo da se ne bi zanemarilo i zao-bišlo istinu. Ne znam i ne mogu reći, predstavlja li pretjerano iskazivanje čovjekove ružnoće baš neku osobitu ljubav za istinom... Ali Tutmozis je mislio kako on to zna, a ja mu nisam htio prigovarati i raspravljati se s njim, jer mi je bio prijateljem.Obrisao je kip mokrom krpom, želeći pokazati i istaći koliko se lijepo i veličajno sjaji pješčanik na Horemhebovim mišicama, te koliko se boja kamena dobro slaže s bojom Horemhebove puti.

315

Osmotrivši zadovoljno svoje djelo, rekao mi je:- Namjeravam putovati s tobom do Hetnesuta, te uzeti kip sa sobom, jer se želim osvjedočiti o tome gdje će stajati... To svakako mora biti u mjesnom hramu, na mjestu koje odgovara visokom Horemhebovom položaju i ugledu, a isto tako i mojem kiparskom stupnju. Da, poći ću s tobom, Sinuhe, da bi mi putem vjetar s rijeke ispuhao vinske pare iz glave, nakupljene u Ahetatonu. Jer, ruke mi se tresu pod težinom bata i dlijeta, a srce mi nagriza vrućica...Pisari su mi donijeli glinene pločice i potreban novac, sve to popraćeno s faraonovim blagoslovom. I čim je Horemhebov kip prenesen na brod, podignuta su jedra i mi smo se otputili niz rijeku. Svom sam sluzi izdao nalog neka potraži Mehunefer i priopći joj kako sam otišao u Siriju, u rat, te tamo poginuo. Osjećao sam pritom, u tome baš i nema mnogo netočnosti, jer sam se uistinu bojao moguće skore smrti na tom putovanju; i to smrti na strašan način. Sluzi sam zapovijedio i nek otprati Mehunefer, sa svim uobičajenim znacima štovanja, i smjesti je na prvi brod koji polazi za Tebu. Ne uspije li mu to milom, odobrio sam i uporabu sile. Sve sam pojačao još i prijetnjom, rekavši: "Vratim li se kojim slučajem kući, u što baš i ne vjerujem, te u njoj zateknem Mehunefer, zapovijedit ću neka se izbi-čuju svi robovi i sluge. I svojom ću im rukom odrezati ušesa i nosove, te ih poslati u rudnike, gdje će ostati do konca života!"Sluga je donekle sumnjičavo saslušao tu moju izjavu. Ali, pogledavši mi u oči, spoznao je moju ledenu odlučnost... I shvatio kako to mislim krajnje ozbiljno. Zato se jako uplašio i revno obećao da će moja naredba biti provedena.Tako sam, olakšavši si misli i srce, odjedrio niz rijeku, u društvu s Tutmozisom. Bio sam ipak uvjeren u izvjesnost sigurne smrti, koja me čekala od ruke Aziruovih ljudi ili Hetita. Zato nismo štedjeli vina. Tutmozis mi je objasnio kako nije uobičajeno štedjeti vino pri odlasku u rat. A on je glede toga doista mogao govoriti s punim pravom, jer se rodio u vojarni.Središte Ahetatona (rekonstrukcija), Nebeskog Grada kojeg je u pustinji podigao Amenhotep III-Ehnaton. Grad je nakon njegove smrti proklet i napušten. Današnje ime tog nalazišta je Tell-el-AmarnaKNJIGA XIIVodni sat mjeri vrijemeiKao faraonovog poslanika, u Memfisu me Horemheb dočekao sa svim počastima, duboko mi se poklonivši. U gradu je, naime, bilo mnogo državnih službenika koji su pobjegli iz Sirije, zatim uglednih Egipćana, poslanika i zastupnika stranih država, koje su bile upletene u rat. Zbog svih njih nije mogao izbjeći odavanje počasti faraonu, u ovom slučaju u mojoj osobi. Ali, čim smo ostali sami, počeo se udarati zlatnim bičem po nozi, te nestrpljivo upitao:- Kakav te to loš vjetar tjera pa hitaš kao faraonov poslanik? I kakvu je to ličinku opet snijela njegova luckasta glava?Priopćio sam mu o svojoj zadaći i putovanju u Siriju, gdje po svaku cijenu trebam kupiti mir od Azirua. Dočuvši0 tome, Horemheb je ogorčeno prekleo, spominjući sve bogove. Čak je i svog sokola počastio izrazima koje ne bih želio ponoviti... ako ne moram. Potom mi je rekao:- Nisam li naslućivao da će potkopati sve moje namisli1 osnove, koje sam pripremao uz toliko napora, brige i

316

troškova? Znaj, Egipat mi duguje zahvalnost što je Gaza još uvijek u našim rukama, te time imamo mostobran za vojne pothvate protiv Sirije. Na dalje, što darovima, što prijetnjama, privolio sam Krećane neka svojim bojnim brodovima štite naše pomorske putove i veze s Gazom. Jer, tu su nam ciljevi djelimice zajednički, budući da bi jaka i neovisna sirijska udruga bila prijetnja kretskoj prevlasti na moru. Trebaš znati još nešto. Kralj Aziru ima mnogo posla oko nadzora nad svojim saveznicima. Isto tako, mnogi sirijski gradovi sada meñusobno ratuju, nakon što su Egipćani otjerani... A oni Sirijci koji su izgubili domove, svoj imetak, žene i djecu, udružili su se sada u dragovoljačke čete, koje ...........---------- -.------..-.....__...................................... _____ ___...... Ananadziru pustinju od Gaze do Tanisa! Što je najhitnije, u sukobu su s Aziruovim postrojbama. Naoružao sam ih egipatskim oružjem, a pridružili su im se mnogi odvažni ljudi iz Egipta, raniji vojnici, razbojnici, bjegunci iz rudnika... Svi su oni pošli braniti Egipat, stavljajući u pustinji svoj život na kocku. Razumljivo je pritom što ti ljudi ratuju protiv cjelokupnog stanovništva na tom području, snabdijevaju se na licu mjesta, u zemlji u kojoj bjesni rat, te uništavaju sve živo. Ali, to je i dobro, jer stvaraju više neprilika Siriji nego nama. Zato ih i opskrbljujemo oružjem i žitom. Najvažnija vijest je, ipak, to što su Hetiti konačno svojom punom snagom nasrnuli na kraljevinu Mitani. Potpuno su ih porazili, mitanski narod izbrisali s lica zemlje, a kraljevina Mitani više ne postoji. Ipak, hetitske su čete tamo zaokupljene svojom pobjedom. S druge strane, uznemirila se Babilonija, pa naoružava svoje čete radi čuvanja vlastitih granica. Zato Hetiti ne mogu pružiti veliku pomoć zemlji Amurru ni njenom kralju Aziruu. Kad bi bio mudar, Aziru bi se bojao Hetita, nakon što su pokorili Mitaniju, koja je Siriji bila štitom prema Hetitima. Zato je ovaj mir, kojeg nudi faraon, Aziruu dobro došao... Mir bi mu podario vrijeme za učvršćivanje svojih položaja i kovanje novih osnova. Daj mi pola godine, a možda i manje, pa ću Egiptu pribaviti častan mir. S pjevajućim strijelama i tutnjavom bojnih kola prisilit ću Azirua na strah pred egipatskim bogovima!- Ali, ne možeš ratovati, Horemheb - primijetio sam. -Faraon ti je to izrijekom zabranio. Zato ti neće dati ni zlata, potrebnog za voñenje rata.- Pljujem ja na njegovo zlato - odrezao je on. - Uzeo sam zajmove na sve strane. Toliko sam se zadužio da sam poput prosjaka. A sve to kako bih opremio vojsku u Ta-nisu. Te su čete, doduše, sirotinjske... Njihova bojna kola su jadna, a konji hromi. I nespretni su u upravljanju bojnim kolima. Ipak, zajedno s dragovoljačkim četama, a pod mojim zapovjedništvom, mogle bi postati vršak koplja koji bi prodro u samo srce Sirije, pa čak i do Jeruzalema, a možda i do Megide. Zlato sam uzajmio od svih imućnih Egipćana, koji su sve bogatiji, te se napuhavaju poput krastavih žaba, dok narod trpi i stenje pod bremenom poreza i prireza, gladujući i na rubu smrti. Od tih bogataša sam uzeo zlato, propisavši svakom koliko ga mora dati. I dalisu ga rado, jer sam im obećao petinu iznosa kao godišnje kamate. Meñutim, baš me zanima izgled njihovih lica, pojave li se jednoga dana i zatraže svoje kamate i glavnicu, te čuju što ću im

317

odgovoriti! Sve sam to činio samo zato jer sam smjerao spasiti Siriju za Egipat. Pa ipak, premda im ne mislim vraćati uzajmljeno zlato, najveći će probitak izvući upravo bogataši. I to zato jer oni uvijek izvuku najviše iz svakog rata i plijena. Najčudnje je u svemu, što bi oni zaradili i u slučaju ako bi Egipat izgubio rat... Zato mi nije ni najmanje žao što su ostali bez svoga zlata.Te su ga pojedinosti oraspoložile, pa se srdačno nasmijao. Ponovno mi je položio ruku na rame i nazvao me svojim prijateljem. Ipak, uskoro se iznova uozbiljio i rekao, s mračnim izrazom na licu:- Tako mi sokola, Sinuhe! Valjda ne misliš uništiti sav moj trud i postignuća, moje osnove i ciljeve... Odlazeći u Siriju kao mirotvorac?- Putujem po nalogu i zapovijedi faraona, opremljen svim pločicama potrebnim za sklapanje mira. No, dobro mi je došla obavijest kako i Aziru ovoga trena želi mir. U tom će slučaju biti pripravan sklopiti ga uz uvjete koji su za nas povoljniji.Na tu moju izjavu Horemheb je doslovce pobjesnio. Udarcem noge prevrnuo je sjedalicu i zavikao:- Kupiš li od Azirua takav mir, na sramotu Egipta, uistinu ću ti po povratku dati oderati kožu i baciti te krokodilima! Prisižem ti na to, ma koliko mi bio prijateljem! Poñi, dakle, razgovaraj s Aziruom o Atonu. Hini prostodušnost, reci kako je faraon u svojoj beskrajnoj dobroti spreman biti milostiv prema njemu! Aziru ti, dakako, neće povjerovati, jer je prepreden. Ali zato će sam sebe uvući u iskušenje, prije nego te pusti otići. Pogañat će se, cjenkati, onako kako to samo Sirijci znaju. Istodobno će ti puniti i oči i uši svim mogućim i nemogućim lažima. Ali stalno imaj na umu jedno: ni u kojem slučaju ne smiješ mu ustupiti Gazu! Reci mu i kako faraon nije odgovoran za dragovoljačke čete i njihovo pljačkanje. Jer, te snage ni pod kojim uvjetima neće položiti svoje oružje. Oni ne daju ni prebitog novčića za faraonove pločice... Za njih ću se ja pobrinuti, kada doñe pravi trenutak. Dakako, to ne trebaš reći Aziruu. Reci mu kako su to dobri, krotki i strpljivi ljudi koje je zaslijepila-................-.........________....._ 481žalost, te će sigurno dragovoljno zamijeniti svoja koplja pastirskim štapovima, čim se uglavi i potpiše mir. No ne uvlači u obećanja Gazu! Učiniš li to, oderat ću ti kožu vlastitim rukama. Jer, toliko sam patnji pretrpio, toliko zlata raspršio po pijesku, toliko sam svojih najboljih uhoda žrtvovao! A sve samo zato kako bih naveo Gazu neka otvori svoja vrata Egiptu.U Memfisu sam ostao nekoliko dana, raspravljajući s Horemhebom o uvjetima za sklapanje mira i usput se svañajući s njim. Susreo sam se i s poslanicima s Krete i iz Babilonije, te s mitanskim uglednicima koji su pobjegli iz svoje zemlje. Iz tih sam razgovora složio spoznaju o svemu što se zbilo, te sam bio pun stremljenja, častohleplja i lju-bopitljivosti, osvjedočen kako sam po prvi puta važan činitelj u velikoj igri, u kojoj su ulozi kobi ljudi i gradova.Horemheb je bio u pravu... U trenutačnim okolnostima, mir je bio mnogo vrijedniji dar Aziruu nego Egiptu. Ali, vodeći računa o svemu što se zbivalo u svijetu, takav bi mir bio samo kraće ili nešto dulje primirje. Ta, čim bi sredio prilike i odnose u Siriji, Aziru bi zasigurno ponovno krenuo protiv Egipta. Sirija je, naime, bila

318

ključem svijeta. Egipat, zbog svoje vlastite sigurnosti, a nakon što su Hetiti uništili kraljevinu Mitani, nije mogao dopustiti pad Sirije pod vlast nekog nepouzdanog, neprijateljski nastrojenog i još k tome zlatom potkupljivog saveza. Budućnost je sada ovisila o tome hoće li Hetiti, nakon što su učvrstili svoju vlast u Mitaniji, krenuti na Babiloniju ili na Egipat kroz Siriju. Razum je upućivao na smjer njihova nadiranja, dakle smjerom gdje je otpor manji. A Babilonija se naoružavala, dok je Egipat zanemario svoju vojsku i bio slabo naoružan... Hetiti su, nedvojbeno, bili neugodan saveznik za svakog, ali ipak su pomagali Azirua. Kao hetitski saveznik, imao je Aziru iza sebe silu. A od saveza s Egiptom, protiv Hetita, opravdano je zazirao, dok je god u Egiptu na vlasti bio faraon Ehnaton, jer bi time iza sebe, umjesto potpore, dobio samo pustinjski pijesak.Sve sam to spoznao i pred tim trijeznim saznanjem ras-plinule su se sve strahote rata. Nisam više mislio na požare i dim zapaljenih gradova, na ljudske lubanje kako trunu po bojištima, a ni na bjegunce koji su jatimice prosjačili po ulicama Memfisa. Nisam se više obazirao ni na mitanske/i 01odličnike, koji su prodavali svoj nakit i svoje dragulje, kako bi mogli kupiti vino, a svojim su dugim i vitkim prstima doticali crnu zemlju iz Nahare, koju su donijeli u svojim rupcima...Horemheb me je naputio o najpodesnijem mjestu za sastanak s Aziruom. Ocijenio je najboljim predjel izmeñu Tanisa i Gaze, gdje su Aziruova bojna kola progonila dragovoljačke čete. Zatim mi je opisao i prilike u Smirni, nabrajajući kuće koje su bile spaljene tijekom opsade, te je naveo imena uglednika koji su bili pobijeni. Iskreno sam se začudio kako on sve to zna... Tada me je izvijestio o svojim uhodama koje su posjetile sirijske gradove i slijedile Aziruove čete pod krinkom gutača mačeva, glumaca, predkazivača sreće, prodavača piva ili trgovaca robovima. Priznao mi je kako su i Aziruove uhode dolazile čak do Memfisa, te su izdajući se za žrece, prodavače piva ili nakupce ratnog plijena, slijedile dragovoljačke čete i pogranične ophodnje. Aziru je radi uhoñenja unajmio čak i svećenice božice Ištar, a te su mogle bile najopasnije jer su, zabavljajući se s egipatskim časnicima i zapovjednicima, mogle doznati mnoge za njih važne stvari. Srećom, slabo su se razumjele u vojna pitanja, pa nisu mnogo naudile. Bilo je čak i dvojnih uhoda, koje su služile i Horemhebu i Aziruu. Horemheb je čak priznao kako su ti bili najpametniji, jer im nije prijetila opasnost ni s jedne strane... Tako su ostajali dugo živi i gomilali zlato.Od Horemhebovih sam časnika, a i od bjegunaca, dočuo zastrašujuće pripovijesti o Aziruovim vojnicima. A i o dragovoljačkim četama! Od toga mi je srce zastajalo, a koljena se pretvarala u vodu, kako se trenutak mog odlaska bližio.- Sam odluči, hoćeš li poći kopnenim ili morskim putem - objasnio mi je Horemheb. - Izabereš li morski put, mogli bi te do Gaze pratiti kretski bojni brodovi. Pritom je moguće, ta bi zaštita bila samo prividna, pa bi Krećani utekli čim bi opazili sidonske i tirske bojne brodove, koji čuvaju more oko Gaze i pristup gradu s mora. U tom bi slučaju imao vrlo skroman izbor. Ako bi se hrabro borio, brod bi ti potopili, a tebe ubili. Ako se pak ne bi hrabro borio, brod bi bio zarobljen, a ti bi postao veslač na sirijskom bojnom brodu. A

319

tamo bi izdahnuo već za nekoliko dana, pod udarcima biča ili od sunčeve vrućine. Ipak,483budući da si Egipćanin i još k tome odličnik, vjerojatnije je da bi ti živom oderali kožu, objesili je o svoje štitove, a kad se osuši od nje napravili torbe za tržnicu. Meñutim, ne želim te uznemiravati, jer se ipak može dogoditi, pa živ dospiješ u Gazu. To je nedavno uspjelo jednom čamcu s oružjem, ali je zato brod koji je prevozio žito, bio potopljen. A kako ćeš iz opsjednute Gaze stići do Azirua? E, to mi je uistinu velika zagonetka...- Možda je bolje, ako putujem kopnenim putom - nekako sam uspio nevoljno protisnuti kroz usnice, sav zatravljen Horemhebovim nagañanjima i opisima. Oklijevajući sam ga gledao. Horemheb je potvrdno kimnuo glavom i objasnio:- Do Tanisa ćeš stići bez poteškoća. Zapovijedit ću neka te na daljnjem putu prati četa bacača kopalja i skupina bojnih kola. Ali, kad doñeš u dodir s Aziruovim četama, oni će brzo pobjeći i ostaviti te samog u pustinji. Tada ćeš ostati prepušten sam sebi, a to se ne može izmijeniti... U tom slučaju vidim više mogućnosti. Jedna je da te Aziruovi vojnici, kad shvate kako si Egipćanin i odličnik, na hetitski način nataknu na kolac i obave nuždu po tvojim glinenim pločicama. A moguće, unatoč svojoj pratnji, padneš u ruke pripadnika dragovoljačkih četa. Oni će te opljačkati i svući do gole kože, a potom upregnuti u mlinsko kamenje sve dok te ne uspijem otkupiti zlatom. Ali zapravo ne vjerujem da bi izdržao toliko dugo, jer je tvoja koža svijetla, pa bi teško podnosila sunčeve zrake... A i bičevi su im od kože vodenkonja. Doduše, nakon što te orobe, možda ti odmah raspore trbuh kopljima i ostave te gavranima i strvinarima za hranu. I vjeruj, u ovo vrijeme to nikako nije najgori način na koji netko može skončati. Jer, u tom slučaju, smrt će ti biti brza i laka. A to je povlastica koju bi mnogi poželjeli i platili zlatom, kad bi je mogli osigurati za neizbježan i odlučan trenutak.Srce mi je sada treperilo više nego ikad ranije. I unatoč ljetnoj vrućini, hladnoća mi je prostrujala udovima. Udahnuvši, rekao sam:- Gorko žalim što sam ostavio svog skarabeja Kaptahu, kako bi se brinuo za moju imovinu. Jer, možda bi mi mogao pomoći više nego faraonov Aton, čija se vlast, sudeći po tvojim riječima, ne proteže do ovih bezbožnih krajeva. Po svemu sudeći, prije ću se sastati sa smrću ili Aziruom,AQA ...................._.....................................................................................................putujem li u pratnji tvojih bojnih kola kopnenim putem. Zato odabirem taj put... Ali, za volju našeg prijateljstva, Horemhebe, dočuješ li da kao zarobljenik negdje okrećem mlinsko kamenje, smjesta me otkupi, ne štedjeći zlata. Jer, ja sam bogat čovjek, čak bogatiji nego što misliš, premda ti ne mogu podnijeti potpuno izvješće o mojem imetku, budući da je i moje saznanje o njemu necjelovito...- Poznato mi je tvoje bogatstvo - odgovorio mi je Horemheb. - Zato sam odgovarajući iznos uzeo od tebe kao zajam, preko Kaptaha. Postupio sam jednako kao i s drugim bogatašima, jer sam čovjek poštenih namisli, pravedan i nepristran. A nisam te želio ni isključiti iz sudjelovanja u toj povlastici i zasluzi. Nadam se ipak

320

kako, za volju našeg prijateljstva, nećeš tražiti vraćanje tog zlata... To bi, naime, moglo nauditi našem prijateljstvu ili ga čak i uništiti. Putuj dakle, Sinuhe, prijatelju moj! Poñi u Tanis i tamo uzmi pratnju za svoje putovanje u pustinju. Neka te čuva moj sokol! Jer ja te ne mogu čuvati, budući da moja vlast ne seže tako daleko. Budeš li zarobljen, otkupit ću tvoju slobodu. Pogineš li, osvetit ću te. Na to prisižem, a ti znaš: prisega ratnika nije za potcjenjivanje!... Neka ti to saznanje bude utjehom u trenutku kada će ti nečije koplje parati trbuh.- Dočuješ li o mojoj smrti - odbrusio sam mu gorko -ne rasipaj svoju odmazdu zbog mene. Mojoj lubanji koju iskljuju vrane nećeš donijeti olakšanja ako je okupaš u krvi svojih žrtava. Ali pozdravi u moje ime kraljevnu Baketaton, jer ona je lijepa i poželjna žena, premda ohola, a uz posmrtni ležaj svoje majke pitala je za tebe!Ovom otrovnom strjelicom, izbačenom na odlasku i preko ramena, malo sam se utješio. Jer, barem sam se malo naplatio od Horemheba, za njegovo sokoljenje glede mog poslanja, odlaska u neizvjesnost i možebitne kobi.Prije polaska na putovanje još sam otišao pisarima, te tamo dao sastaviti oporuku, koju sam opskrbio svim potrebnim pečatima. Tom sam listinom sve svoje posjede i imovinu oporučno namijenio Kaptahu, Merit i Horemhebu, te je dao odnijeti u pismohranu grada Memfisa. Tada sam se uspeo na brod za Tanis i nesmetano stigao u taj grad. Tamo sam, u jednoj suncem prženoj utvrdi na rubu pustinje, našao Horemhebovu pograničnu stražu.Ti su ljudi pili pivo, proklinjali dan svoga roñenja, lovili antilope u pustinji, te pili još piva... Njihove su kolibe od blata bile prljave i zaudarale su po mokraći. A žene koje su živjele s njima bile su najbijednije od najbijednijih, koje ne bi bile dobre ni mornarima u lukama Donjeg Kraljevstva. Ukratko rečeno, ti su ljudi živjeli uobičajenim životom pograničnih četa i žudjeli su za danom kada će ih Horemheb povesti u vojnu na Siriju. To bi im, konačno, promijenilo dosadnu svakodnevicu, uz veliku vjerojatnost pribavljanja boljeg piva i mlañih žena. Svaka druga kob, pa i smrt, činila im se boljom i privlačnijom od nepodnošljivog i jednoličnog života u ovoj zabiti nalik pećici, u kolibicama od blata, usijanim od sunca i punim pustinjskih buha. Bili su puni žara i revnosti, te su čeznuli za bojem. Pričali su o pripravnosti za ustrojavanje vrška koplja dragovoljačkih četa, koji će prodrijeti do Jeruzalema i čak Megide, rastjerujući pred sobom prljave Sirijce kao što rastuće vode Nila otplavljuju suhu trstiku. A ono što su obećavali učiniti s kraljem Azi-ruom, njegovim Amorićanima iz zemlje Amurru i hetitskim vodama, neću ponoviti... Neću to učiniti jer je takav govor strašno i bezbožno hvalisanje.Gorjeli su od oduševljenja za čast i spas Egipta, te proklinjali faraona... U mirnim su vremenima, naime, imali prigoda za zabavu. Ubirali su poreze od karavana, koje su prolazile. Zabavljali su se i s pastirskim ženama, te nalazili razna druga sitna zadovoljstva, koja su im život činila pod-nošljivijim. Sve se izmijenilo nakon promjena koje je uveo faraon Ehnaton, zajedno sa svojim novim bogom. Zavladalo je stanje koje se nije moglo nazvati ni ratom niti mirom. Već nekoliko godina nije preko Tanisa ušla u Egipat ni jedna jedina karavana. Pastiri su pak pobjegli u Donje Kraljevstvo. A ako je neka karavana, tjerana nečijom ludošću, i pokušala ovim putem iz Sirije

321

doći u Egipat, opljačkale bi je dragovoljačke čete još prije nego bi se i primakla fa-raonovim graničarima. Zato su graničari i pripadnike tih dragovoljačkih četa mrzili i prezirali iz dubine srca, te ih nazivali najpogrdnijim imenima.Moja se pratnja brzo pripravila za polazak. Napunili su mješine vodom, te pohvatali i doveli konje s pašnjaka. Istodobno su kovači osnažili kotače bojnih kola. Ogledavši se uokolo, spoznao sam tajnu cjelokupnog vojničkog odgoja,kojim ljudi postaju hrabriji od lavova. Vrstan zapovjednik drži svoje ljude u strahu, umara ih vježbama, te im svakodnevno i u svakom pogledu zagorčava život najviše što može. Nakon toga im je svaka promjena, pa čak i rat i smrt, draža od života u vojarni. Najčudnije je pritom što ti izmučeni vojnici uopće ne mrze svoga zapovjednika, nego mu se čak dive i slave ga. Još se i ponose svim svladanim naporima, kao i znakovima koji su im po leñima svjedočili o surovim udarcima biča. Toliko je neobična i nevjerojatna ljudska narav... Razmišljajući o tome, grad Ahetaton učinio mi se još više kao nekakav san, još udaljeniji i još više poput varljive slike...Prema Horemhebovoj zapovijedi, dodijeljeno mi je deset bojnih kola. U svaka od njih bila su upregnuta po dva konja, a pratio ih je još po jedan kao pričuva. Na svakim se kolima, uz vozača, nalazio po jedan pješak i jedan bacač koplja. Kad je sve bilo pripravno, pristupio mi je na prijavak zapovjednik moje pratnje. Duboko se naklonio preda mnom i u znak štovanja ispružio ruke u visini koljena. Zagledao sam ga pažljivo iz blizine, jer sam svoj život polagao u njegove ruke. Njegova pregača oko bokova bila je jednako poderana i prljava kao i one njegovih vojnika, a pustinjsko sunce mu je ispržilo tijelo i lice. Tek se po srebrom isprepletenom biču razlikovao od ostalih vojnika... No upravo zato sam imao u njega povjerenje, više nego bih ga imao da je nosio biranu odjeću i vodio sobom pratitelja sa štitnikom protiv sunca.Kad sam počeo govoriti o nosiljci, zaboravio je pak na vojničko poštovanje i stao se grohotom smijati. Povjerovao sam, kad mi je objasnio, kako je naša jedina zaštita brzina, te ću se zato morati voziti s njim u njegovim bojnim kolima. A nosiljke i ostale udobnosti doma, moram ostaviti i zaboraviti na njih! Ma koliko bio na njih naviknut. Obećao mi je kako ću smjeti sjediti na vreći krme, ako želim. Uvjeravao me pritom, meñutim, kako je u bojnim kolima najbolje stajati i prilagoditi se njihovom njihanju. Inače će mi pustinja istresti dah iz tijela, te mi kosti razbiti o sti-jenke kola.Pribrao sam se i rekao mu kako mi to ni u kojem slučaju neće biti prva vožnja u bojnim kolima. Jedanput sam se vozio iz Smirne u zemlju Amurru, u najkraćem mogućemIvremenu, te su se čak i Aziruovi ljudi zapanjili nad brzinom moga putovanja. Doduše, tada sam bio mlañi nego sada. A sada mi ni moje dostojanstvo ne dopušta izvrgavanje tjelesnim naporima. Časnik, ime mu je bilo Juju, me je uljudno saslušao. Nakon toga je preporučio moj život svim bogovima Egipta, a ja sam se uspeo u prva kola, do njega. Tada je istaknuo svoj ratni stijeg, uzvikom potaknuo konje, te potekosmo karavanskim putem u pustinju. Moje je tijelo bilo bacano uokolo, po vrećama s krmom, premda sam se svom snagom obim rukama održao za stranice kola. Udario sam nos, te oplakivao svoje

322

stanje. Ali moje su se jadikovke izgubile u buci kotača, a vozači iza nas luñački su urlali od zadovoljstva. Ta konačno su mogli napustiti usijani pakao svojih koliba od blata i izvesti se u pustinju!Tako smo putovali cijeli dan. Noć sam proveo na vrećama s krmom, više mrtav nego živ, ogorčeno proklinjući dan svog roñenja. Slijedećeg sam jutra pokušavao stajati u kolima, pridržavajući se za Jujuov pojas. Ali, nakon nekog vremena jedan je kotač udario u kamen, te sam izletio iz kola u velikom luku i prizemljio glavačke na pijesak, gdje mi je još i trnje izgreblo lice. No više nisam mario ni za što. U smiraj dana, kad smo se pripremali za noćenje, Juju se zabrinuo za moje stanje. I premda je svojim ljudima davao vodu samo u strogo odreñenim, malenim količinama, dio vode je prištedio kako bi mi mogao politi glavu. Držao mi je ruke i tješio me, govoreći kako je putovanje do sada prošlo uspješno i sretno. Dodao je još, ako nas dragovoljci ne iznenade ni sutradan, mogli bismo četvrtog dana dospjeti do nekih od Aziruovih izvidnika.Slijedećeg me jutra iz sna prenuo Juju, grubo me isko-trljavši iz kola na pijesak. Za mnom je izbacio još i moje pločice, kao i škrinju. Tada je okrenuo konje i, preporučivši me zaštiti bogova, dodao i nekoliko ohrabrujućih riječi. Potom je odjurio punom brzinom, a ostatak moje pratnje slijedio ga je u stopu, te su sve iskre frcale pod kotačima, kada bi kresnuli o kamen.Kada sam istrljao pijesak iz očiju, opazio sam skupinu sirijskih bojnih kola. Približavala su se s brda i prestrojavala u obliku lepeze, zauzimajući bojni postav. Prisjetivši se svoje uloge i svog dostrojanstva, ustao sam i počeo u znak mira mahati povrh glave zelenom palminom granom, premdasu se za putovanja kroz vrelinu pustinje njeni listovi osušili i požutjeli. Taj moj veličajan nastup nije ostavio nikakvog dojma na posade bojnih kola. Projurili su pored mene, uopće se ne obazirući, osim što je jedna strijela zapjevala pored mojeg uha i pala u pijesak iza mene. Sirijska su ratna kola progonila Jujua i njegove ljude, te sam mogao vidjeti kako ovi iz svojih kola izbacuju vreće s krmom, a zatim i mješine s vodom, želeći olakšati kola. Zapazio sam kako su skoro svi uspjeli uteći. Zaostala su samo jedna kola, jer je konj naletio na gomilu kamenja. Napadači su se u punoj brzini, ne zaustavljajući se i čak bez usporavanja, brzo obračunali s nesretnim Egipćanima. Dostigavši nevoljnike, prevrnuli su njihova kola, sasjekli konje i pobili ljude, te nastavili juriti za Jujuom i njegovim ljudima.Aziruovi su se ratnici pak uskoro uvjerili u uzaludnost daljnjeg progona. Vratili su se do mene, a predvodnici su istupili iz bojnih kola. Objavio sam im svoj položaj i dostojanstvo, te im pokazao faraonove glinene pločice. No oni se na sve to nisu ni najmanje obazirali. Opljačkali su me, otvorili moju putnu škrinju i uzeli moje zlato. Tada su mi svukli odjeću i sapeli zapešća konopom, a njegov drugi kraj vezali za jedna kola. Kada su krenuli, morao sam trčati za njima. Trčao sam dok se umalo nisam ugušio, a pijesak mi je pritom izgrebao kožu s koljena. Usput sam vikao na njih, ali ni na to se nisu obazirali, mada sam se grozio Aziruovim bijesom... Eto, sve sam to morao otrpjeti zbog faraona Ehnatona i njegovoga boga.Zasigurno bih uskoro ispustio dušu na tom putu, no srećom je Aziruov

323

okol ležao odmah iza brdskog prijelaza. Poluslijepim očima ugledao sam veliku skupinu šatora, izmeñu kojih su pasli konji. Uokrug je bio zid od bojnih kola i volovskih zaprega. Nakon toga se više ničeg nisam sjećao, sve dok se nisam probudio i uočio robove kako me polijevaju vodom i utrljavaju ulje u moje udove. Neki časnik, koji je znao čitati, razgledao je glinene pločice. Nakon toga su prema meni postupali sa svim poštovanjem, vrativši mi moju odjeću.Čim sam se toliko oporavio pa sam mogao opet stati na noge, poveli su me u Aziurov šator. U njem me zapahnuo miris loja, vune i tamjana. Aziru mi je istupio u susret, glasajući se poput lava. Zlatni su lanci zveckali oko njegovavrata, a kovrčava mu je brada bila sapeta u srebrnu mrežicu. Prišao mi je, zagrlio me i rekao:- Vrlo mi je žao, što su moji ljudi tako loše postupili prema tebi. Ali trebao si im reći svoje ime i objasniti kako si faraonov poslanik i moj prijatelj. Trebao si i mahati palminom granom povrh glave, u znak mira, kako to nalažu dobri običaji. Moji su mi ljudi rekli kako si nasrnuo na njih vitlajući izvučenim nožem, te su u samoobrani bili prisiljeni ukrotiti te i tako spasiti svoje glave...Koljena su me pekla poput žive vatre, a zapešća su me strašno boljela. Srce mi je bilo puno gorčine, pa mu rekoh:- Pogledaj me, pa sam reci, jesam li mogao biti opasan tvojim ljudima! Prebili su moju palminu granu, orobili me i oduzeli svu odjeću. Pritom su se izrugivali i izgazili faraonove pločice. Trebao bi ih dati izbičevati, kao pouku o tome kako trebaju poštivati faraonovog poslanika.Aziru je samo podrugljivo raširio svoje halje i podigao ruke:- Ti si sigurno imao neke zle snove, Sinuhe! Zar ti mogu pomoći, ako si ozlijedio koljena na kamenju, tijekom svoga napornog putovanja? Ne mogu ni u snu dati izbičevati svoje najbolje ljude, zbog jednog bijednog Egipćanina! A riječi faraonova poslanika su poput zvrndanja muha u mojem uhu.- Aziru, kralju mnogih kraljeva, zapovijedi neka izbičuju barem onog čovjeka koji me, dok sam trčao za kolima, besramno bockao kopljem u zadnjicu te me na mnogo mjesta izranio do krvi. Neka ga izbičuju i bit ću zadovoljan... Znaj, dolazim k tebi kao faraonov poslanik i donosim mir, kao dar i tebi i Siriji.Aziru se glasno nasmijao, udario se po prsima, te rekao:- Što meni znači ako taj jadan faraon puzi preda mnom u prašini, moleći mir? Ali tvoje su riječi razložite... I jer si moj prijatelj, prijatelj moje supruge i moga sina, dat ću bičevati čovjeka koji te bockao kopljem u zadnjicu, požurujući te. Jer, takav postupak odstupa od dobrih običaja. A kao što znaš, ja se borim čistim oružjem i za uzvišene ciljeve.Tako sam imao zadovoljstvo gledati kako bičuju barem mog najljućeg mučitelja. To se odvijalo na očigled cjelokupnim četama, koje je Aziru sazvao ispred svoga šatora. Nevoljnikovi drugovi pritom nisu pokazivali ni najmanje sućuti, nego sumu se izrugivali i urlali od smijeha na njegovo vrištanje, pokazujući prstom na njega. Jer, bili su ratnici, i oraspoložila bi ih svaka promjena u njihovom dosadnom životu. Nesumnjivo bi im Aziru dopustio bičevanje tog čovjeka do smrti. No, kad sam opazio krv kako teče i meso kako se odvaja od rebara, podigao sam ruke i poklonio tom nevoljniku život. Smatrao sam, naime, kako ga sada bole leda

324

upravo onako kao mene moja koljena i zadnjica, te sam mu se smilovao. Smotrivši potom u kakvom se bijednom stanju nalazi, naložio sam neka ga odnesu u moj šator, kojeg mi je dodijelio Aziru, na veliko ogorčenje časnika koji su se tamo bili smjestili. Pritom su drugovi bičevanog vojnika stali poletno odobravati, uvjereni kako smjeram nastaviti bičevanje i mučenje raznim dosjetljivim načinima. Ali ja sam mu namazao leña mastima kojima sam utrljao i vlastita koljena i guzove. Potom sam mu povezao rane i dopustio mu neka popije mjeru piva. Čovjek je zato pomislio da sam lud, te sam izgubio svako poštovanje u njegovim očima.Navečer me Aziru pozvao na objed. Poslužena je pečena ovčetina i kaša skuhana u masti. Blagovao sam s njim i njegovim časnicima, a nazočni su bili i hetitski časnici, koji su se zatekli u okolu. Njihovi su plaštevi i grudni oklopi bili urešeni znakovima dvostruke sjekire i krilatog sunca. Zajedno smo pili vina, te su se svi prema meni odnosili ljubazno i dobrohotno, kao prema naivčini koja je došla ponuditi mir upravo u trenutku kada im je bio najpotrebitiji. Glasno su raspravljali o sirijskoj slobodi, o budućoj moći i0 jarmu tlačitelja, kojeg su upravo zbacili sa svojih ramena. A kad su dovoljno popili, počeli su se meñusobno svañati. Nakon nekog vremena je neki čovjek iz Jafe potegao nož1 smjerio ga u vrat jednom Amorićaninu. Napadač je meñutim bio pripit, pa nije bio sposoban točno usmjetiti nož. Tako nije došlo do veće nevolje, jer ozljeda nije bila opasna, budući da nož nije prerezao žile kucavice. Zato sam mogao uspješno obraditi ranu, te mi se taj nenadani pacijent odužio mnogim biranim darovima. Ali, zbog tog mog djela, svi su me smatrali slaboumnim.Istini za volju, mogao sam ga ostaviti neka umre. Jer, dok sam još bio u okolu, taj je isti Amorićanin dao zaklati čovjeka iz Jafe koji ga je ranio. Nastojeći održati red u svojim četama, Aziru ga je zbog toga dao objesiti glavomna dolje, još i prije nego mu je zarasla rana na grlu. Aziru je, naime, sa svojim ljudima postupao strože i okrutnije nego s ostalim Sirijcima. Jer, upravo su mu zemljaci, više od svih drugih, zavidali na vlasti i kovali spletke oko njega. Zbog toga se osjećao kao da stoji na mravinjaku.Po okončanju gozbe, Aziru je otpustio svoje časnike i Hetite, kako bi svoje raspre i svañe mogli nastaviti u vlastitim šatorima. Pokazao mi je tada svoga sina, koji ga je pratio na vojnom pohodu, premda je imao tek sedam godina. Dječak je izrasao u lijepog momčića, obraza poput pahuljaste breskve i sjajnih crnih očiju. Kosa mu je bila crna i kovrčava, nalik očevoj bradi, a od majke je naslijedio lijepu put. Aziru ga je pomilovao po kosi i rekao:- Jesi li ikad imao prilike vidjeti ljepšeg dječaka? Priskrbio sam mnogo kruna za njega, te će zasigurno biti velikim vladarom. Njegova će vlast sezati toliko daleko, pa se teško usuñujem i pomisliti gdje će joj biti granice. Bit će pravi kralj! Svojim vlastitim malenim mačem već je rasparao trbuh robu koji ga je uvrijedio! A zna već i čitati i pisati, te se ne boji bitke. Naime, vodio sam ga već u boj, ali samo kada smo gušili bune po selima, pa njegov mlad život nije bio izložen pogibelji.Keftiu je ostala u zemlji Amurru, dok je Aziru ratovao. Priznao mi je kako neprestance i duboko žudi za njom, te je zalud kušao utažiti svoju čežnju sa ženama koje su zarobili ili hramskim djevicama koje

325

su slijedile vojsku. Tko je jedanput kušao Keftijinu ljubav, ne može je nikad zaboraviti. S godinama je ona postala još bujnija, izvijestio me, te kad bih je sada imao prilike vidjeti, ne bih povjerovao svojim očima. Dječaka je ipak poveo sa sobom, jer se nije usuñivao ostaviti ga kod kuće. Tom je sinu namijenio nošenje krune udružene Sirije.Tijekom našeg razgovora do ušiju su nam doprli prodorni ženski krikovi. Aziru mi je na to rekao, krajnje razljućen:- Hetitski časnici opet muče žene. Ali ne mogu ništa poduzeti kako bih to zapriječio, jer ovisim o njihovoj odvažnosti na bojnom polju. Veseli ih mučenjem navesti žene na jaukanje, što nikako ne razumijem. Ta sigurno je mnogougodnije dovesti ženu do stenjanja od naslade. Doduše, svaki narod ima svoje običaje, a ja nemam pravo prigovarati im, zato što se njihove navade razlikuju od sirijskih. Ipak, nije mi ta njihova sklonost draga, jer ne želim da moji ljudi nauče te zloćudne običaje. Doduše, moram priznati, ljudi su od pamtivijeka postajali u ratu vukovi i krvoločni lavovi. Tako je od uvijek bilo i uvijek će biti.Njegove su me riječi duboko potresle i čak užasnule, iako sam dobro poznavao Hetite i znao što se sve od njih može očekivati. Zato sam iskoristio prigodu i rekao mu:- Aziru, kralju kraljeva, raskini s tim Hetitima dok je još vrijeme, prije nego li ti razbiju krunu o glavu, a uz nju i samu glavu! Njima nije za vjerovati. Sklopi mir s faraonom, dok su Hetiti zauzeti pohodom na Mitaniju. Babilonija se naoružava protiv njih, što ti je sigurno poznato, te više neće slati žita ostaneš li u savezu s Hetitima. Kad pristigne zima, glad će se ušuljati u Siriju poput bijesnoga vuka, ako ne sklopiš mir s faraonom. A on bi ti poslao žita u tvoje gradove, kao i ranije.- Govoriš gluposti - usprotivivši se, odgovorio mi je Aziru. -Jer, Hetiti su dobri prema svojim prijateljima, a strašni prema neprijateljima i protivnicima. No mene s njima ne vezuje nikakav savez, premda mi šalju prekrasne darove i sjajne grudne oklope. Zato sam slobodan glede odvojenog sklapanja mira. Hetiti su, doduše, bez sporazuma i naše suglasnosti zauzeli grad Kadeš, a rabe i luku u Biblosu kao da je njihova... S druge strane, poslali su mi brod pun oružja iskovanog od nove kovine, te moje ljude više nitko ne može svladati. Meni osobno je, ipak, draži mir. Ratujem tek zato jer želim postići častan mir. Rado ću se pomiriti s faraonom, ako vrati Gazu, koju mi je oteo na prijevaru i izdajom, te ako razoruža razbojničke skupine u pustinji. I još me obešteti žitom, uljem i zlatom za sva pustošenja koja su sirijski gradovi pretrpjeli tijekom sukoba. Jer, kao što znaš, za ovaj je rat kriv isključivo Egipat...Zagledavao me je drsko i bestidno, lukavo se cereći iza ruke koju je podigao pred lice. Ali sam mu oštro uzvratio:- Aziru, ti si razbojnik i kradljivac stoke, krvnik nedužnih! Zar ne znaš što se sprema? Ta u svakoj kovačnici diljem cijelog Donjeg Kraljevstva plamte vatre i nadimaju se mije-hovi, kuju se i bruse vrhovi kopalja, a Horemheb već sada/IO1ima bojnih kola više nego ti imaš buha u svojoj ložnici! I te će te buhe nemilice gristi, kad doñe vrijeme žetve. Taj Horemheb, čija ti

326

je slava nedvojbeno poznata, pljunuo mi je pred noge kad sam mu govorio o sklapanju mira s tobom. Čak me je htio bičevati zbog mojeg poslanstva! Ali faraon, za volju svom bogu, radije želi mir nego prolijevanje krvi. Zato ti dajem posljednju priliku, Aziru! Egipat će zadržati Gazu, a pustinjske čete moraš rastjerati sam, jer Egipat ni u kojem pogledu nije odgovoran za njihova djela. Upravo je tvoja okrutnost prisilila te Sirijce na bijeg u pustinju, gdje su podigli oružje na tebe. Zato su to unutarnje stvari Sirije... Na dalje, moraš osloboditi i sve zarobljene Egipćane i platiti namiru egipatskim trgovcima za štete koje su pretrpjeli u sirijskim gradovima te im vratiti njihovu imovinu.Aziru si je rastrgao odjeću, čupao bradu i stao ogorčeno vikati:- Zar te je ugrizao bijesan pas, Sinuhe? Pa zato bjesniš na takav način? Gaza mora biti prepuštena Siriji! Egipatski pak trgovci neka sami snose štete koje su imali. A zarobljeni će Egipćani, u skladu s običajima, biti prodani u roblje. I ništa ne priječi faraona da ih otkupi, želi li njihovu slobodu! Dakako, uz pretpostavku kako posjeduje dovoljno zlata za tu namjenu.- Sklopiš li mir - odvratio sam mu - možeš izgraditi moćne i visoke kule za svoje gradove, te se više nećeš morati bojati Hetita. A Egipat će ti dati potporu. Trgovci tih gradova će se obogatiti, uzmognu li poslovati s Egiptom bez plaćanja poreza i prireza. A Hetiti, budući nemaju bojnih brodova, ne mogu ometati tvoju trgovinu. Sve pogodnosti bit će na tvojoj strani, Aziru! Ali samo ako sklopiš mir... Faraonovi uvjeti su umjereni, a ja pritom ne mogu davati drugih ustupaka...Tako smo raspravljali i nadmudrivali se dan za danom. Aziru je mnogo puta trgao svoju odjeću, posipavao si kosu pepelom, te me nazivao besramnim razbojnikom. Plakao je i nad budućnošću svoga sina, govoreći kako će zasigurno izdahnuti u nekoj rupi kraj puta, jer ga je Egipat učinio prosjakom. Jednom sam prigodom čak napustio njegov šator, te zatražio nosiljku i pratnju za odlazak u Gazu. Htio sam već stupiti u nosiljku, ali me je Aziru pozvao natrag.Mislim kako ga je to silno pregovaranje i pogañanje oduševljavalo, budući je bio Sirijcem, pa si je najvjerojatnije umišljao kako izvlači sve više od mene, jer sam popuštao u nekim pojedinostima. Očito nije mogao ni naslutiti kakav sam naputak dobio od faraona, koji je htio kupiti mir pod svaku cijenu, pa makar Egipat zbog toga i osiromašio. Zato sam sačuvao samopouzdanje i pregovaranjem ishodio uvjete koji su bili vrlo povoljni za faraona. Vrijeme je takoñer radilo za mene, jer su nesloga i sukobi u Aziruovom okolu rasli. Svakog je dana sve više pripadnika njegovih četa odlazilo u svoje vlastite gradove, a on im to ničim nije mogao zapriječiti, jer mu vlast još nije bila dovoljno učvršćena...Pregovori su ipak, u tom prevrtljivom tonu, polako odmicali. Aziru je napokon došao do osnove po kojoj bi se utvrde i obrambeni zidovi Gaze trebali srušiti, kralja u Gazi bi on postavljao, a savjetnika tom kralju davao bi faraon. U Gazi bi smjeli pristajati i egipatski i sirijski brodovi, trgovina bi u gradu biti slobodna, te se ne bi plaćali porezi ni prirezi. Tu ponudu, dakako, nisam smio prihvatiti! Gaza bez ikakve obrane, bila bi potpuno bezvrijedna za Egipat, izložena na milost i nemilost Aziruu. Praktički, time bi Gaza bila pod njegovom punom vlašću.Kratko i jezgrovito sam mu odgovorio, kako na to ne pristajem, te od

327

njega zatražio pratnju za odlazak do Gaze. Strašno se razljutio, istjerao me iz svog šatora, te za mnom pobacao sve glinene pločice. Unatoč tomu, nije mi dopustio otići, pa sam kratio dokolicu liječeći bolesnike i otkupljujući zarobljene Egipćane, koji su bili izloženi strahovitim patnjama jer su ih upošljavali kao nosače i za vuču teretnih kola. Otkupio sam i nekoliko žena, a drugima sam dao lijekove koji su im pomogli da za uvijek zaspu. Poslije hetitskih mučenja, smrt im je bila poželjnija od daljnjeg života...Tako je prolazilo vrijeme, radeći ipak za mene. Pritom nisam imao što izgubiti, dok je Aziru stalno imao svoj ulog na kocki. Trpio je iz dana u dan sve veću štetu, te je od nestrpljivosti trgao srebrnu mrežu sa svoje brade, čupao si cijele čuperke svoje crne kose, a mene zbog nepopustljivosti častio najpogrdnijim imenima. ».Aziru me je dao i stalno nadzirati... Uhode je naputio neka prate svaki moj korak. Očito je sudio po sebi, bojeći se kako bih mogao kovati spletke s njegovim zapovjednicimai raditi mu o glavi. U tamošnjim bi okolnostima to bilo čak i lako, ali jednostavno se takvom nečem nisam domislio. Jer, uistinu imam srce i dušu nedužnog janjeta. Osim toga, Aziru mi je bio i prijateljem.Jedne su noći u njegov šator prodrla dva čovjeka, očito ubojice... Nasrnuli su na njega noževima. Ranili su ga, ali ostao je živ. Jednog je napadača čak sam ubio, a za drugog se pobrinuo njegov sinčić. Probudila ga je buka, pa je svoj malen mač zabio u leda drugom ubojici te je i taj izdahnuo.Slijedećeg me dana Aziru pozvao u svoj šator. Optužio me strašnim riječima, pa sam se uistinu uplašio. Ipak, potom je pristao na konačan dogovor. U faraonovo sam ime zaključio mir s njim i sa svim sirijskim gradovima. Egipat je zadržao Gazu, rastjerivanje dragovoljačkih četa ostavljeno je na brigu Aziruu, a faraon je pridržao pravo otkupa slobode zarobljenih Egipćana. Pod tim smo uvjetima utanačili savez vječnog prijateljstva izmeñu Egipta i Sirije. To je zapisano na glinene pločice i potvrñeno u ime tisuća sirijskih i tisuća egipatskih bogova, a dakako i u Atonovo ime. Aziru je strahovito kleo, utiskujući svoj valjkasti pečat u glinu. Ja sam pak razderao svoje haljine i gorko plakao utiskujući u glinu moj egipatski pečat. Tako su običaji nalagali, jer smo time, unatoč obostranom popuštanju, obojica sačuvali čast. A u srcima smo obojica bili zadovoljni. Aziru mi je uručio bogate darove, a ja sam mu obećao poslati isto tako bogate darove za njega, te njegovu ženu i sina. I to prvim brodom koji stigne iz Egipta, pod uvjetima zaključenog mira...Rastali smo se u slozi. Aziru me čak zagrlio i nazvao prijateljem. Ja sam pak na rastanku podigao njegovog lijepog dječaka, pohvalio njegovu smionost i odvažnost, te dotakao njegove ružičaste obraze svojim usnicama. Unatoč tomu smo obojica, i Aziru i ja, bili svjesni kako savez koji smo sklopili za sadašnjost i vječnost, nije vrijedan ni koliko glina na koju je zapisan. Sklopio je mir jer su ga okolnosti na to silile, a Egipat pak zato jer je to bila faraonova želja. Naš je mir zato ostao visjeti u zraku, kao plijen svakom vjetru. Naime, sve je ovisilo o Hetitima i kojim će putem nadrijeti iz Mitanije, zatim o odlučnosti i odvažnosti Babilonije, te o kretskim bojnim brodovima koji su štitili pomorsku trgovinu...

328

Aziru je pak počeo po svaku cijenu raspuštati svoje snage, a meni je osigurao pratnju do Gaze... Istodobno je uputio zapovijed tamošnjim četama neka uklone beskorisnu opsadu toga grada. A ja osobno dospio sam bliže smrti nego ikada na ovom strašnom putovanju. Naime, kad smo se prikučili gradskim vratima, a moji pratitelji počeli mahati palminim granama i dovikivati kako je mir sklopljen, egipatski branitelji Gaze zasuli su nas sa zidina strjelicama i kopljima. Već sam pomislio kako mi je došao smrtni tren. Nenaoružani vojnik koji me je zaklanjao štitom, dobio je strijelu u grlo i pao obliven krvlju, a njegovi su drugovi hitro utekli. Strava mi je oduzela noge, ta sam plazio pod svojim štitom poput kornjače, plačući i jadikujući krajnje samilosno. Pod zaklonom štita me Egipćani nisu mogli pogoditi svojim strijelama, pa su iz velikih vrčeva izlili na mene kipuću smolu. Ta je kipeći i šišteći tekla po tlu prema meni. Srećom je tu bilo nekoliko većih kamenova, pa sam zadobio tek nekoliko manjih opeklina po rukama i koljenima.Cijeli taj nevoljan prizor potakao je Aziruove ratnike na grohotan smijeh. Čak su od silnog cerekanja popadali na tlo i ležeći se valjali od grohotnoga smijeha. Možda je, gledano sa strane, sve to i bilo krajnje smiješno. No meni je svaki smijeh prisjeo!Konačno je njihov zapovjednik naložio neka zatrube rogovi, a možda je i moje jaukanje smekšalo Egipćane na zidinama. Tako su privoljeli pustiti me u grad. Ali nisu htjeli otvoriti gradska vrata, nego su vezanu za kraj brodskog konopa spustili košaru od rogožine, u koju sam se morao uspeti, noseći sve svoje mirovne glinene pločice i palminu granu. Tada su me potegnuli uz zidine u grad. A ja sam se od silnoga straha toliko tresao da se prokleta košara počela jako zibati. Zidine su bile visoke, a u tom su mi se trenu činile doista i previsoke. Prateći moje nespretno putovanje zrakom, Aziruovi su se vojnici nadušili još jače smijati, te je njihov smijeh treštao nalik huci mora koje mlati oluja i treska njime o stjenovitu obalu.Zbog takvog sam dočeka oštro ukorio zapovjednika tamošnje posade... No taj je bio nekakav grub i tvrdoglav čovjek. Rekao mi je:- Iskusivši toliko podvala i laži od Sirijaca, ne kanim otvoriti gradska vrata nikome, bez izričite naredbe Horemheba!Nije htio povjerovati ni u sklapanje mira, premda sam mu pokazao sve svoje glinene pločice i govorio mu u ime faraona. Bio je priprost i nepopustljiv momak. Ali, bez te njegove priprostosti i nepopustljivosti, Egipat bi zasigurno već davno prije bio izgubio Gazu. Zato nisam imao prava prigovarati mu prežestoko. A kad sam na zidinama ugledao kako se suše kože zarobljenih Sirijaca, zaključio sam: ipak je najbolje ako takvog čovjeka, za svaki slučaj, ne razdražujem. Zato sam ga prestao grditi, premda su mi ugled i dostojanstvo bili i te kako povrijeñeni onim povlačenjem uz zidine, običnim brodskim konopom...Iz Gaze sam odjedrio natrag u Egipat. Zapovijedio sam neka se na glavni jarbol izvjesi faraonov stijeg, kao i svo drugo znakovlje mira, za slučaj susreta s neprijateljskim brodovima. Zbog toga su me mornari duboko prezirali, te govorili kako naše plovilo, urešeno i iskićeno na taj način, više nalikuje djevojčuri nego brodu. Kada smo prispjeli do rijeke, ljudi su se okupljali duž obala, mašući palminim granama i slaveći me kao faraonova izaslanika i vjesnika mira. Tada su me čak i mornari na brodu konačno počeli poštivati, te su zaboravili kako sam bio podizan uz zidine Gaze, u običnoj košari

329

od rogožine... Prispjevši u Memfis, poslao sam im obilje vina i piva, kako bi što prije u njem potpuno utopili sjećanje na taj dogañaj, koji nikako nije odgovarao mom ugledu i dostojanstvu.Tako sam se opet našao u Memfisu... Premda to, s obzirom na moje putovanje i zadaću, nije bilo za očekivati.... Horemheb je pomno pročitao i proučio moje glinene pločice, te iz sveg glasa pohvalio moje pregovaračko umijeće. To me je jako začudilo, jer on nikako nije običavao odobravati moja djela. Što više, najčešće je bio nezadovoljan sa mnom. Nisam to mogao nikako razumjeti, sve dok nisam doznao kako su kretski bojni brodovi dobili zapovijed neka se vrate na Kretu. Zbog toga bi Gaza ubrzo pala u Azi-ruove ruke, ako bi se rat nastavio. Bez podrške s mora, taj bi grad bio izgubljen. A Horemhebu ne bi bio na probitak ni pokušaj stizanja do Gaze kopnenim putom. Njegove bi čete, stupajući kroz pustinju u jesen, naprosto lipsale od žeñi. Zato me je Horemheb toliko veličao... I pobrzao poslati brojno brodovlje u Gazu, nakrcano četama, oružjem i svakovrsnim zalihama!Za vrijeme mog boravka kod Azirua, babilonijski kralj Burnaburiaš poslao je u Memfis svog poslanika. S njim je doputovala bogata pratnja, a nosila je bogate darove. Babilo-nijskog sam poslanika primio na faraonov brod, koji me je čekao u Memfisu. Tako smo zajedno nastavili uz rijeku... Putovanje je bilo ugodno, jer je poslanik bio dostojanstven starac, svilenkaste brade koja mu se spuštala do prsiju. Bio je vrlo učen, pa smo raspravljali o zvijezdama i ovčjim jetrima. Pritom nam nije manjkalo poticaja za razgovor, jer se o zvijezdama i ovčjim jetrima može raspravljati u nedogled, a da tema ne bude iscrpljena...Raspravljali smo i o državnim pitanjima, te sam zamijetio njegovu duboku uznemirenost glede rastuće snage Hetita. Svećenici Marduka su doduše predvidjeli, kako mi je objasnio, da će hetitska moć biti ograničena i trajat će manje od stotinu godina. Tada će je zatrti divljački bijeli narod koji će doći sa zapada, te uništiti njihovu državu kao da nikad nije ni postojala... Meni je to bilo slabom utjehom, jer sam očito bio roñen da živim za vrijeme njihove moći. A čudio sam se i kako može bilo koji narod doći sa zapada, jer tamo nije bilo baš nikakve zemlje, osim morskih otoka. Ipak, budući da su tako kazivale zvijezde, bio sam uvjeren kako je to istinito, nakon što sam u Babilonu upoznao toliko mnogo čudesa. Zato sam radije vjerovao zvijezdama nego mom vlastitom znanju.Babilonijski poslanik se za put opskrbio i lijepim zalihama najbiranijeg vina s obrežja, pa smo si tom blagoslovljenom kapljicom uveseljavali srca i duše. Pritom mi je priopćio o sve brojnijim znakovima i proročanstvima, koji su najavljivali kraj jednog razdoblja. To su povrñivala i pretkazanja znalaca iz Mardukova hrama. I on i ja bili smo uvjereni kako živimo o zalazu svijeta, te nam predstoji noć za cjelokupnu uljudbu. Predstojali su nam brojni preokreti i promjene, a mnogim narodima bio je suñen nestanak s lica zemlje, kao što su primjerice Mitanci već bili izbrisani s karte svijeta. I stari će bogovi umrijeti prije nego li se rode novi i započne novo razdoblje svijeta. Vrlo ljubopitljivo me ispitivao o Atonu, te je odmahivao glavom i gladio si bradu na moja kazivanja o novom bogu. Čudio se što Aton nije prispodobljen kroz kipove i slike, ne hrani se žrtvama i darovima nego meñusobnom ljubavlju ljudi i naroda. I još objavljuje kako

330

su svi ljudi, bez obzira na boju kože i jezik, pred njim braća. Neobično mu je bilo još i to što Aton objavljuje kako za njega nema razlike izmeñu bogatih i siromašnih, izmeñu plemića i robova, te u cjelini proglašava bratstvo svih ljudi.Babilonijski poslanik je priznao kako se nikad do sada ni jedan takav bog nije ukazao svijetu, te je ocijenio kako pojava takvoga boga može biti znamenjem početka kraja svijeta. Jer, toliko opasno učenje kao ovo Atonovo, nije nikad ranije bilo predočeno. Objasnio je kako po Atonovom nauku pod postaje stropom, vrata se otvaraju prema van, a čovjek stoji na glavi, te hoda unatrag umjesto unaprijed... Pred njegovim sam znanjem i mudrošću ostao bez riječi, jer je dolazio iz Babilona, kolijevke svekolike zemaljske i nebeske mudrosti. Zato sam tog starca iznimno poštivao. Istodobno se nisam želio izložiti njegovom preziru, zbog moje gluposti. Pa mu nisam povjerio svoje misli kako su Aton i vjera faraona Ehnatona prilika za sve narode. I to prilika koja se neće nikad ponoviti... Doduše, donekle sam i sam posumnjao u te pretpostavke, jer sam se vraćao iz rata s opaljenim rukama i nogama, sa svježim uspomenama na unakažene lešine. Sve što sam netom proživio i iskusio, govorilo mi je kako čovjek čovjeku nikako nije bratom, nego divljim lavom koji riče i razdire sve oko sebe.Naše se ugodno putovanje ipak primaklo kraju, jer smo sretno i bez smetnji stigli u Ahetaton. Vrativši se u Nebeski Grad, činjaše mi se kako sam mnogo sam mudriji nego pri odlasku iz njega. Dakako, to je bila još jedna ljudska obmana, kojoj ljudi nepopravljivo naginju, kao što će skora zbivanja pokazati...Za moga izbivanja faraonu su se vratile njegove glavobolje. Tjeskoba i nemir izgrizali su mu srce, jer se osvjedočio kako sve što takne doživljava neuspjeh... Tijelo mu se žarilo i plamtjelo vatrom od njegovih prikaza, pa je od tog strašnog unutarnjeg nemira sve više blijedio i kopnio. Želeći ga obodriti i razveseliti, svećenik Eie je odlučio upriličiti mu na jesen spomen-svetkovinu tridesete obljetnice. To je predvidio za razdoblje nakon žetve, kada vode Nila počnu rasti. I nije pritom nimalo smetalo što je faraonu Ehnatonujoš mnogo manjkalo do tridesete obljetnice vladanja! Naime, slavljenje svakovrsnih obljetnica, prema vlastitoj želji, bilo je davnašnjom navadom faraona...Ta je svečanost privukla mnoštvo ljudi u Ahetaton. Jednoga jutra, za uobičajene jutarnje šetnje uz sveto jezero, Ehnatona su noževima napala dvojica ubojica. Slučilo se te je u taj rani jutarnji sat na obali jezera sjedio neki mlañahni učenik Tutmozisa, crtajući patke. Naime, moj je prijatelj Tutmozis poticao svoje učenike na crtanje prizora iz života, a ne prema uzorcima. To, dakako, nije bilo lako, jer su morali prikazati i ono što su zapažali, a ne samo ono što su znali. Taj je dječak priskočio u pomoć faraonu, braneći ga od razbojnika tek svojom crtaljkom, dok nisu pritrčali stražari i svladali napadače. Ehnaton nije bio ozbiljnije ozlijeñen, zadobivši tek ubod nožem u rame. Ali, zato je dječak bio smrtno ranjen i izdahnuo je pred faraonom, a njegova je krv tekla po vladarovim rukama. Tako se smrt otkrila faraonu Ehnatonu, koji je ranije nije poznavao. U svom sjaju i jesenskoj ljepoti svoga vrta, dok je krv tekla po njegovim svetim rukama, zavirio je u same oči smrti... Gledao je kako smrt, zbog njega, zamagljuje dječakove oči, opuštajući čeljust tom nesretnom Tutmozisovom učeniku, koji se bez

331

razmišljanja i odvažno izložio pogibelji...Hitno su me pozvali neka povezem Ehnatonovu ozljedu. Bila je neznatna, te je ubrzo zacijelila. Tom sam prigodom mogao osmotriti ubojice. Jedan je bio obrijane glave, a lice mu se sjalo, namazano svetim uljem. Drugi je pak bio bez ušiju, koje su mu odrezali očito zbog nekog sramnog zločina, te nikome više nije mogao otvoreno pogledati u oči. Stražari su ih sapeli u uze od rogoza. No oni su se i dalje bijesno otimali. Nisu prestali ni nakon što su ih čuvari toliko izudarali dršcima svojih kopalja po usnicama, te im je krv potekla. Nije bilo dvojbe kako su to obični zločinci. Ali svećenici su ih očito začarali, pa nisu osjećali nikakvih boli.Bio je to uzbunjujući izgred, jer se još nikad do tada nitko nije drznuo otvoreno i javno podići ruku na jednog faraona. Moguće su faraoni već umirali neprirodnom smrću, ali to se nikad nije zbilo javno. Ono što se glede toga poduzimalo, izvodilo se uvijek tajno, primjerice otrovom ili tankom uzicom, zagušivanjem pod sagom ili nekim sličnim postupkom koji nije ostavljao traga... Pa o tome narod nijeništa doznavao. Dovoljno sam dugo obitavao u Zlatnoj Kući, te sam doznao o takvim postupcima. Isto tako, ponekom su faraonu protiv njegove volje otvorili lubanju... Ali je ovo sad bio prvi otvoren nastraj na faraona, po bijelom danu i pred svjedocima. Zato se dogañaj nije mogao ni zatajiti, jer je bilo nazočno previše svjedoka. A faraon ih nije htio dati pobiti ili poslati u rudnike, kako bi im za uvijek vezao jezike i začepio usta... Tako je ponovno postupio nerazumno i protivno ustaljenim običajima.Govoreći o tom dogañaju, Amonovi su svećenici objašnjavali narodu kako je podizanje ruke na faraona bogougodno djelo, te će si onaj koji ga usmrti priskrbjeti vječan život, čak i u slučaju ako njegovo tijelo ne bude balzamirano. Potajice su, naime, poučavali kako je Ehnaton lažni faraon, te svatko smije podići ruku na njega... Naime, to nitko ne bi htio učiniti, kad bi se radilo o pravom faraonu. Narod je vjerovao kako vinovnika takvog nečasnog napada na faraona čekaju sve moguće strašne muke podzemlja i vječno prokletsvo duše.Oba uhićenika ispitivana su u nazočnosti faraona. Odbili su išta reći... Saznalo se ipak, stigli su iz Tebe, te su se proteklu noć skrivali u vrtovima. Već i samo spominjanje Tebe ukazivalo je na to, tko ih je poslao. Ali oni sami nisu ništa priznali. A kad su otvorili usta, bilo je to jedino radi zazivanja Amona i proklinjanja faraona. Prestali su tek nakon što su ih stražari opleli dršcima kopalja po usnicama. Na spominjanje imena prokletog boga, faraon Ehnaton se i sam razjario. Zato je dopustio stražarima neka dalje tuku uhićenike, te su im lica uskoro bila strašno izubijana i okrvavljena, a zubi su im letjeli iz usta. No ipak su i dalje tvrdokorno odbijali govoriti, te su nastavljali zazivati Amona u pomoć. Konačno je faraon zabranio daljnje nasilje i mučenje. Ali su uznici tada zavikali prkosno:- Pusti neka nas muče, lažni faraone! Neka nam slome udove, rastrgnu meso, spale kožu! No boli mi nikakve ne osjećamo!Bili su toliko okorjeli te se faraon okrenuo od njih, boreći se sam sa sobom. Pribravši se, bio je gorko postiñen što je dopustio stražarima udarati ljude u lice... Zato je rekao:- Oslobodite ih! Oni ne znaju što čine...Stražari su, u nevjerici, razvezali konope od rogoza. Ali to je

332

zatočenike potaklo na još žešće kletve. Pjena im je izbila na usta, te su vikali:- Smakni nas, prokleti faraone! U ime Amona podari nam smrt, lažni faraone! Kako bismo polučili vječan život!Spoznavši da ih faraon smjera pustiti, bez daljnjeg kažnjavanja, oteli su se iz ruku stražara i svom silinom zaletjeli glavom u zid. Od toga su im lubanje prsnule i uskoro su izdahnuli... Tako je velika i silna bila Amonova tajna moć nad ljudskim srcima.Nakon tog dogañaja svi su u Zlatnoj Kući bili osvjedočeni kako je faraonov život ugrožen. Njegovi su pouzdanici udvojili straže i nisu mu dopuštali dulje napuštanje vidokruga, premda je u svojoj tuzi stalno želio sam lutati po svojim vrtovima i duž obale. Zasigurno je često mislio kako je doista sam, ali su nevidljive oči čuvara i stražara pratile i pazile na svaki njegov korak. Oni koji su vjerovali u Atona, prepustili su se još gorljivijim molitvama. A oni koji su prihvatili novu vjeru radi stjecanja bogatstva i visokih položaja, počeli su se bojati za sebe i postali revniji u služenju faraonu. Tako se vjerska gorljivost povećala u oba kraljevstva, a narod se uspaljivao kako za Atona tako i za Amona. Pa nije bila rijetkost te se zbog Atona muž odijelio od žene, otac od sina, a sestra od brata...Svečanosti i prigodne ophodnje upriličene su i u Tebi, kao dio obilježavanja proslave tridesete obljetnice. U grad su donesene brojne košare sa zlatnim pijeskom i nojevim perjem. Dovučeni su i kavezi s panterama, a rijekom su dopremljene žirafe, maleni majmuni i papige sjajnog perja. Sve je to učinjeno kako bi narod mogao spoznati faraonovo bogatstvo i moć, te slaviti i veličati njegovo ime. No teban-ski su žitelji promatrali svečane ophodnje šutke i neveselo. Došlo je i do tučnjava na ulicama, a Atonov je križ trgan s odjeće onih koji su ga nosili. Dva su Atonova svećenika, koji su se odvažili zaci u mnoštvo bez naoružanih pratitelja, na smrt pretučena toljagama.Najgore od svega je bilo što su se o svemu tome osvjedočili i strani poslanici... Doznali su i o napadu ubojica na faraona, jer se to zbog njegove tvrdoglavosti nije moglo zatajiti. Zato je Aziruov veleposlanik, vrativši se u Siriju, zasigurno imao mnogo ugodnih vijesti za svog gospodara...Ponio je sobom i brojne faraonove darove za Azirua, a i ja sam po tom veleposlaniku poslao darove Aziruu i njegovoj obitelji. Njegovom sam sinu poslao cijelu malu vojsku izrezbarenu od drva, s lijepo obojenim kopljanicima i strijelcima, konjima i bojnim kolima. Naložio sam neka polovicu od njih izrade nalik na Hetite, a drugu polovicu poput Sirijaca. Nadao sam se kako će ih u igri sukobljavati... Te je male likove izradio krajnje umješan drvorezbar iz Amonova hrama, koji je ostao bez posla nakon što su hramovi i hramske radionice bili zatvoreni. Svi drvorezbari, kao i ostali majstori iz hramskih radionica, tada su ostali bez posla. Zato su se njihove usluge i izratci mogli dobiti po vrlo niskoj cijeni. No kipići koje sam naručio bili su od plemenitih materijala i vrlo vješto izrañeni. Oči su vojnika bile od crnog bazalta, a oči časnika od dragog kamenja. Zapovjednička bojna kola bila su pozlaćena, a njihovi mali bičevi od zlata i srebra. Još i sad sam uvjeren kako je to bio uistinu kraljevski dar. Ali sam zato za te male vojnike platio više ngo za sve ostale darove namijenjene Aziruu...

333

Faraon Ehnaton je, meñutim, u to vrijeme još jako patio, boreći se sa svojim dvojbama. Vjera mu je bila toliko poljuljana i uzdrmana te bi ponekad u tamnim noćima gorko plakao i tužio se kako su mu priviñenja usahnula, a Aton ga napustio. Na koncu je ipak uspio polučiti probitak od napada na njega i pokušaja ubojstva. Crpio je iz toga novu snagu i uvjerenje kako je njegovo poslanstvo sada još uzvišenije nego do tada, a djela su mu još presudnija i značajnija, jer je još uvijek toliko tame i straha u Egiptu. Kušao je gorki kruh mržnje i slanu vodu opačine! Taj mu kruh nije mogao utoliti gladi kao što ni slana voda nije ugasila njegove žeñi. Unatoč tome, bio je osvjedočen kako djeluje dobrotom i ljubavlju, kada je pojačao progon Amonovih svećenika. Kažnjavao je i poslao u rudnike one koji su se odvažili glasno izreći Amonovo ime. U svemu tome najviše su patili, dakako, oni najprostodušniji i siromašni. Jer, tajna je moć Amonovih svećenika bila još uvijek ogromna, te se faraonovi ljudi nisu usuñivali upuštati s njima u sukobe... Čak što više, umjesto uredovanja, pred njima su se pravili nevjesti i zatvarali oči. Tako je mržnja rañala novu mržnju, a nepravde su se i dalje množile. Pritom se nemir u Egiptu, umjesto smirivanja, i dalje povećavao...Nemajući sina, faraon Ehnaton je tada pokušao osigurati prijestolje udajom svoje dvije starije kćeri, Meritaton i An-hesenaton, za sinove vjernih sljedbenika na svom dvoru.Meritaton je razbila vrč s dječakom po imenu Sekenenre, koji je bio kraljev peharnik i čitav je život proživjeo u Zlatnoj Palači. A bio je i vjernim sljedbenikom Atona. Bio je to živahan i uzbuñen petnaestogodišnjak, uvelike predan snatrenju na javi, te je faraonu Ehnatonu bio vrlo drag. Faraon mu je čak dopustio da na svoju glavu stavi krunu, te ga odredio za nasljednika, budući da se više nije nadao roñenju vlastitoga sina...Anhesenaton je pak razbila vrč s desetgodišnjim dječakom imenom Tut. Momčiću je podijeljen naslov kraljeva konjušara, te nadzornika kraljevih gradnji, rudnika i kamenoloma. Tut je bio mršav, boležljiv dječak koji se igrao lutkama i volio statkiše. U svakom je pogledu bio poslušan i povodljiv. O njemu se ne može reći ništa zlo, ali isto tako ni ništa dobro... Vjerovao je baš svemu što mu je bilo priopćeno, te je ponavljao riječi onog koji je posljednji zborio. Oba su dječaka vukla podrijetlo od najotmjenije i najodličnije egipatske krvi. Udajući svoje kćeri za njih, faraon je namislio osigurati sebi i Atonu savez s njihove dvije plemenite i moćne obitelji. Dječaci su mu bili po volji jer nisu imali vlastite volje. Naime, u svojoj vjerskoj zanesenosti, faraon nije podnosio različitosti mišljenja niti je slušao svoje savjetnike.Naoko je sve teklo kao i prije, te se činilo kako je sve opet u redu. Ali je napad na faraonov život bio zlo znamenje. Ipak, još je gore bilo što je svoje uši zatvorio za glas naroda, kao i pred svim zemaljskim zvucima... Osluškivao je još samo svoja nadahnuća i priviñenja.Život u Ahetatonu postao je tegotan. Ulice i zvuči na njima bili su sve mirniji i tiši. Ljudi su se smijali manje nego prije, a govorili su prigušeno. Zato se činilo kako neki tajanstven strah ophodi Nebeskim Gradom. Tako bih se i ja sve češće prenuo iz misli, usred svoga rada, jer sam uz tiho klokotanje vode u vodnom satu postajao svjestan neke sablasne, mrtvačke tišine koja je ležala povrh Ahetatona, nalik gustoj i ljepljivoj magli. I baš nikakav drugi zvuk

334

ne bi dopirao do mene, osim kuckanja vodnog sata, koji je mjerio nemjerljivo vrijeme povijesti... Nije se moglo čuti ni najmanjeg, ni najtišeg ljudskog glasa, ni buke kola, ni vikeslugu, a izostajao je čak i ptičji cvrkut... Kao da su i ptice, ti nedužni stvorovi, osjetile stravu koja se širila Nebeskim Gradom... Te utekle put sretnijih dolina...U takvim mi se trenucima tihi šum vodnog sata činio kobnim i zloslutnim, kao da najavljuje propast i bliženje svome kraju, u naprijed odreñenog vremena i razdoblja. Tada bih prekoravao svoje srce i razum, optužujući ih zbog ludosti. Istodobno sam uvjeravao sam sebe kako je vrijeme nemjerljivo i beskrajno, ako voda u vodnom satu ne presahne. Tada bi neka usamljena kola prošla ulicom ispred moje kuće, te bih opazio raznobojne perjanice kako se vijore povrh konjskih glava. A s veselim štropotom kotača miješali bi se i glasovi slugu koji su čerupali perad u kuhinjskom dvorištu. To bi me osokolilo i pomislio bih kako me je tek pohodila noćna mora...Unatoč svemu, zahvaćala bi me i raspoloženja kada sam prosuñivao hladno i trijezno, postajući svjestan kako je Ahetaton tek lijepa ljuska voća, koje su iznutra izjeli crvi. Ličinke i sablasti vremena isisali su svu srž dražesnog života u Nebeskom Gradu, te je radost u njemu uminula, a svaki smijeh zamro...Ja sam pak počeo čeznuti za Tebom. Srce me je vuklo gradu moje mladosti. Nisam čak ni morao dugo tražiti izgovor ili opravdanje za odlazak. Srce mi je bilo ubrzo zadovoljeno. Naime, uskoro sam bio obilato obdaren dokazima o potrebi mog neodložnog odlaska u Tebu. Bili su to razlozi kojima faraon nije mogao umanjiti valjanost. U to su vrijeme mnogi, koji su se prikazivali odanima faraonu, napuštali Ahetaton. Jedni su kao razlog navodili nužnost obilaska svojih posjeda i imanja, drugi vjenčanje svojih potomaka ili roñaka, treći neke druge povode... Odlazili su u Tebu, Memfis i druge gradove. Mnogi bi se i vratili u Ahetaton.. Ali neki više nisu pokazali lica u Nebeskome Gradu... Više nisu marili za faraonovu naklonost, polažući više na tajnu snagu i moć Amona. Ja sam pak neodložno morao u Tebu, zbog svojih poslova i sreñivanja presudnih imovinskih pitanja. Priznajem, ipak, Kaptaha sam pravodobno naputio neka mi pošalje brojne isprave koje svjedoče o nužnosti mog dolaska u Tebu, kako faraon ne bi mogao zapriječiti moj odlazak. Suočen s tom hrpom meni odurnih papira i obračuna, faraon me bez pogovora pustio. Takvespise do tada nisam nikako volio, te sam na sve načine uvijek izbjegavao čitati ih i proučavati. Ipak, sada sam im priznao značaj i moć, ma koliko su mi bili mrski...Nakon što sam stupio na brod i krenuo put Tebe, pričinilo mi se kao da je s moje duše spala neka teška kletva i urok. Proljeće nas je iznova pohodilo, riječne su vode opale, a lastavice su žustro prolijetale povrh brze žućkasto-smeñe vode. Plodan se mulj rasprostro po poljima, a voćke su se osipale cvatom. Hitao sam i požurivao plovidbu, ispunjen slatkim proljetnim nemirom, kao što mladoženja hita svojoj voljenoj. Eto, toliko čovjek robuje svom srcu, pa će zatvariti oči pred onim što mu nije drago... I pritom vjeruje u sve ono čemu se nada. Osloboñeno uroka i vrebajućeg straha Ahetatona, moje je srce likovalo popit ptice, netom osloboñene iz kaveza. Tegobno je čovjeku biti okovan tuñom voljom, a svatko je u Ahetatonu bio sapet grozničavom, hirovitom i ugnjetavačkom voljom faraona Ehnatona. No meni je, kao liječniku, bio on tek čovjekom.

335

Ali zato mi je to ropstvo bilo gore i tegobnije, nego onima za koje je on bio bog, te su lakše podnosili robovanje svog srca.Razveselio sam se što sam opet mogao gledati svojim vlastitim očima, slušati svojim vlastitim ušima, govoriti svojim vlastitim jezikom... Te živjeti po svojoj volji i svojoj ćudi. Takva sloboda ni na koji način nije škodljiva. Na mene je ponajprije djelovala tako što me činila krotkim, uz to otapajući gorčinu iz mog srca. Zato sam faraona počeo sve više gledati u drugom, po svemu sudeći nepristranijem i is-tinitijem svjetlu. I kako se povećavala udaljenost od njega, tako sam ga spoznavao sve jasnije, ljubio ga sve više i želio mu svako dobro. A što sam se više bližio Tebi, to su mi neposrednije i življe postajale uspomene u srcu, te mi se sve većim činio faraon Ehnaton i njegov bog.Zato sam vjerovao u sve ono čemu sam se nadao. Veselio sam se u srcu i svojim mislima, osjećajući kako sam dobar čovjek i bolji od mnogih drugih. Želim li biti pošten prema sebi i živjeti u istini, moram ovdje priznati: u svom sam srcu sebe smatrao boljim čovjekom čak i od faraona Ehnatona... Jer, ja nikome nisam namjerno naudio, nisamnikoga opterećivao svojom vjerom, te sam se u svojoj mladosti brinuo za siromašne i liječio ih, ne tražeći darova za uzvrat.Što smo više odmicali uz rijeku, a isto tako večerima kada bi pristajali uz obalu i noćili na brodu, sve sam više zapažao tragove novog boga faraona Ehnatona. Premda je u punom jeku bilo sjetveno razdoblje, polovica svih polja u Egiptu ležala je neobrañena i nezasijana, jalovo prepuštena korovu i čičcima. A mrežu prokopa za navodnjavanje poplavne vode rijeke su ispunile muljem kojeg nitko nije uklanjao...Amon je rasprostirao svoju moć nad srcima ljudi. Otjerao je naseljenike sa zemlje koja je nekoć bila njegova, istodobno bacajući uroke na faraonova polja. Zato su orači i radnici bježali s njih i krili se u gradovima... Tek su malobrojni naseljenici ostali u svojim kolibama, uplašeni i ogorčeni. Govorio sam s njima i rekao im:- Luñaci, zašto ne orete i ne šijete? Skapat ćete od gladi kad prispije zima!Gledali su me neprijateljski, budući da mi je odjeća bila od najprobranijeg tkanja, te odgovorili:- Zašto bismo sijali, kad je kruh koji raste na našim poljima proklet, te će ubiti one koji će ga jesti? Jednako kao što je pjegavo žito već pobilo našu djecu!?Toliko je grad Ahetaton bio udaljen od života i stvarnosti, te sam tek sada doznao kako je pjegavo žito prouzročilo smrt djece. Nikad ranije nisam ni čuo za takvu bolest. Bila je priljepčiva i širila se s djeteta na dijete. Trbuščići bi im se napuhnuli, te su umirali uz stenjanje koje je tjeralo na samilost. I nisu ih mogli spasiti liječnici, kao ni žreci koje su naseljenici na kraju pozivali, u skladu sa starim običajima. Meni se pak činilo kako ta bolest ne vuče uzrok iz žita, nego je prije posljedica poplavnih voda s kojima su pristigle zimske zarazne bolesti. Doduše, ta je tajnovita bolest uistinu ubijala samo djecu. Ali, kad sam pregledao odrasle koji se nisu usuñivali zasijati svojih polja, prepuštajući se radije smrti od gladi, utvrdio sam da je ta bolest u najmanju ruku ubila njihova srca. Za sve što sam zapazio, ipak nisam krivio faraona Ehnatona, već Amona koji je strahom toliko zatrovao ljude te su radije birali

336

smrt nego život.Jedreći uzvodno rijekom prema Tebi, sve sam promatrao otvorenim očima. Na plodnim područjima, gdje je zemljaeno __......bila uzorana i posijana, te sjeme bačeno u blato, vidio sam sluge i robove, čela oblivenih znojem i leda išaranih od udaraca bičeva. Mrmljali su i rogoborili protiv svojih gospodara, te proklinjali njihove posjede. Tu nepravdu moje srce nije smatralo boljom od neobrañenih Atonovih njiva i čičaka po plodnim poljima.Nestrpljivost i želja za što skorijim dolaskom u Tebu tjerali su me grozničavo naprijed. Niz lica mojih veslača tekao je znoj. Prijekorno su mi pokazivali svoje ruke, otečene i prekrivene žuljevima od naporna veslanja, jer sam ih tjerao na hitnju. Obećao sam im rane izliječiti srebrom, a žeñ sam im gasio pivom, u svom stremljenju za dobročinstvom. Potežući vesla, kukovi bi im se iskretali, te sam čuo kako prigovaraju meñu sobom:- Zašto bi veslali za tu debelu svinju, kad su u očima njegova boga svi ljudi jednaki? Neka sam malo pokuša i osjeti kako je to... Tada neka si liječi ruke srebrom, ako može.Batina uz mene upravo me je dozivala da je uporabim! Ali srce mi je bilo ispunjeno dobrohotnošću, jer sam putovao natrag u Tebu... Razmislivši o njihovim riječima, spoznao sam njihovu ispravnost. Zato sam pošao meñu one koji su ranije govorili, te rekao:- Veslači, dajte i meni veslo!Stao sam meñu njih i veslao zajedno s njima, sve dok tvrdo drvo vesala nije nažuljalo dlanove mojih ruku, a žuljevi se pretvorili u rane. Leña su mi se pognula, te sam mislio, kralješnica će mi pući! Svaki me je mišić bolio i pekao kao vatra, a prsa su me probadala kod svakog udisaja i izdisaja. Ali sam svom srcu pritom govorio: "Zar ćeš napustiti rad kojeg si dragovoljno preuzeo, pa će ti se tvoji sluge i robovi još više izrugivati i prezirati te? Sve to i još mnogo više oni podnose svakodnevno. Okusi prema tome njihov tegotan posao, njihov znoj, njihove otečene ruke. Tako ćeš spoznati stvarnost veslača i njihov život. Ta ti si, Sinuhe, nekoć zahtijevao neka ti kupa bude ispunjena!" Tako sam veslao i dalje, sve dok uskoro nisam pao u nesvijest, pa su me sluge morale odnijeti do ležaja...Sljedećeg sam se dana ipak ponovno prihvatio vesala, iako mi je s ruku bila oderana koža. Veslači mi se više nisu smijali, već su me počeli usrdno moliti neka prestanem...- Ti si naš gospodar - govorili su mi - a mi tvoji robovi. Ne veslaj više, jer će nam se pod pretvoriti u krov, te će nam se činiti kako hodamo unatrag, sa stopalima u zraku. Ne veslaj više, jer ćeš izdahnuti! Ne veslaj, jer na posljetku, reda mora biti u svemu. Svaki čovjek ima svoje odreñenje, koje su mu namijenili bogovi, a tvoje nije potezati vesla.Ali ja sam veslao uporno i dalje, zajedno s njima, tijekom sveg preostalog puta do Tebe. Jeo sam isti kruh i istu kašu kao i oni, te pio gorko pivo namijenjeno robovima. No svakog sam dana mogao veslati sve dulje i dulje, a moji su udovi iz dana u dan postajali sve žilaviji. Pritom mi je zadovoljstvo životom stalno raslo, te sam zapazio kako sam unatoč naporima prestao gubiti dah...Moje sluge su se, meñutim, zabrinule za mene. Meñusobno su govorili:- Sigurno je škorpija ugrizla našeg gospodara! Ili je naprosto

337

pošašavio i sve mu se izmiješalo u glavi, nalik svim ostalima u Ahetatonu. Jer, ludilo je priljepčiva pojavnost, ne nosiš li oko vrata amajliju koja te čuva... Ali mi se toga ne bojimo, jer pod odjećom nosimo skriven Amonov rog.Dakako, ja nisam bio lud. I nisam namjeravao nastaviti veslati, nakon što stignemo u Tebu, niti ostati cijelog života veslačem. To mi je zvanje ipak bilo prenaporno.Tako smo se približili Tebi, a osebujan miris toga grada presreo nas je još daleko vani na rijeci. Taj je miris, onome tko je roñen u tom gradu, divniji i slañi od svih drugih mirisa svijeta. Slañi čak i od miomirisa mirhe! Naložio sam slugama neka utrljaju ljekovite masti u moje ruke, operu me i odjenu u moje najbolje halje. Tada se pokazalo, bedrena mi je pregača postala preširokom, jer se velik dio mog trbuha istopio tijekom veslanja... Zato su mi pregaču morali dodatno pritegnuti i osigurati pribadačama, što im je vrlo teško palo. Jadikovali su i govorili:- Naš je gospodar nesumnjivo bolestan! Izgubio je cijelu trbušinu, taj toliko značajan znamen ugleda. Morat ćemo se stidjeti pred slugama i robovima drugih odličnika, kada opaze kako služimo gospodara koji nema trbušine!Ali ja sam se na sve to samo smijao, te ih otputio svojoj kući kako bi upozorili Muti na moj dolazak... Naime, više se nisam usuñivao tamo pojaviti nenajavljen!Veslačima sam pak razdijelio srebra, pa čak i zlata, te im rekao:- Atona mi! Idite se najesti i napunite svoje trbuhe. Razveselite si srca dobrim pivom i uživajte s lijepim tebanskim djevojkama, jer Aton daruje radost i ljubi jednostavne užitke. Zato su mu siromašni miliji od bogatih, jer su i njihovi užici manje izvještačeni i jednostavniji su od radosti bogataša!Na te moje riječi lica veslača su se natmurila. Premetali su srebro i zlato izmeñu prstiju, te napokon rekli:- Ne želimo te uvrijediti... Ali, reci nam, nije li to tvoje srebro prokleto srebro i tvoje zlato prokleto zlato, budući da zboriš o Atonu? Jer takvog prokletog srebra i zlata ne možemo primiti. Pali nam prste i pretvara se u prah, kako je to svima dobro poznato!Takvo nešto ne bi mi nikad rekli, da nisam veslao zajedno s njima i time polučio njihovo povjerenje. Umirio sam ih odgovorivši:- Bojite li se toga, pohitajte i zamijenite odmah svo srebro i zlato za pivo. Ali nemajte straha! Ni moje zlato niti moje srebro nisu prokleti. Prema žigu na njima možete se uvjeriti kako su od čiste, stare kovine, bez primjese ahet-atonskoga bakra. Ali moram vam pritom reći, budući da se bojite Atona, kako ste budalasti ljudi, koji ne uspijevaju prosuditi što je za njih dobro. Nema baš nikakvoga razloga za strah i priboj avanje od Atona.- Ma, ne bojimo se mi Atona! - otpovrnuše mi spremno. - Ta tko bi se bojao jednog nemoćnog boga? Ti predobro znaš, koga se mi bojimo, gospodaru! Samo što ne smijemo glasno izgovoriti njegovo ime, jer je faraon to zabranio!Gorio sam od uzbuñenja, pa nisam htio nastaviti raspravljanje s njima. Otpustio sam ih te su otišli, poskakujući, smijući se i pjevajući svoje pjesme veslača. I meni je došla želja za poskakivanjem, smijanjem i pjevanjem. Ali poska-kivanje bi bilo nespojivo s mojim ugledom i dostojanstvom, a pjesma bi hrapavo zvučala u mom grlu. Pošao sam bez odlaganja izravno "Krokodilu", čak

338

ne čekajući ni na nosiljku. Tako sam opet susreo Merit, nakon dulje razdvojenosti... Pogled na nju nije razočarao moju čežnju, jer mi se vidjela još dražesnijom nego ranije. Pritom moram priznati kako ljubav, poput svih strasti, dodaje boje u ono što čovjek vidi ili mu oči zasipa pijeskom. Jer Merit više nije bila previšemlada, već mi je u punom cvatu svog životnog ljeta bila prijateljicom i na svoj način bliža nego li mi je to ikad itko bio...Ugledavši me, duboko se naklonila i podigla ruke. Zatim mi je pristupila i dotakla ramena i obraze, smiješeći se, te rekla:- Sinuhe, Sinuhe! Što se to zbilo s tobom te su ti oči toliko sjajne? I što se to zbilo s tvojim trbuhom?- Merit, najdraža moja! - odvratih joj. - Oči su mi sjajne od čežnje i od ljubavne groznice! A trbuh mi se istopio od sjete dok sam hitao tebi, sestro moja!Na te moje riječi oči su joj se ovlažile... No ubrzo ih je obrisala i rekla:- O, Sinuhe! Koliko samo laž slatkoćom natkriljuje istinu, kad je netko usamljen, a proljeće mu je ocvalo u ispraznosti! No sad, kad si došao, i proljeće me je ponovno pohodilo. Razveselit će mi srce, pa ponovno vjerujem u sve stare priče.Neću više duljiti o tom susretu, jer moram kazivati o Kaptahu. Njegova trbušina, dakako, nije splasnula. Bio je krupniji i okrugliji nego ikad ranije. Oko vrata, zapešća i gležnjeva zveckalo mu je još više zlatnih kolutova. A zlatna pak pločica kojom je skrivao praznu očnu duplju sada je bila optočena biranim dragim kamenjem. Kad me je smotrio, oblile su ga suze i kriknuo je od radosti, rekavši odmah:- Neka je blagoslovljen dan koji vraća mog gospodara njegovu domu!Smjesta me poveo u posebnu sobu i ponudio mi počinak na mekanoj prostirci. Istodobno nam je Merit donijela sve najbolje što je krčma "Pri krokodilovu repu" mogla ponuditi, te smo se veselili svi zajedno.Kaptah me je izvijestio o mom imetku i dodao:- Moj gospodaru Sinuhe, ti si najmudriji od svih ljudi! Ti si još lukaviji od trgovaca žitom... A kad ja to kažem, onda to nešto i znači! Jer, trgovce žitom nitko ne može prevariti i malo je onih koji se time mogu podičiti. Ipak, ti si ih svojom lukavošću i pronicljivošću uistinu sve natkrilio i nadmudrio prošlog proljeća; čak i u slučaju ako ti je ska-rabej pomogao i ima svoje prste u tome!.. Prisjećaš se, tada si mi naložio neka naseljenicima razdijelim žito za sjetvu, zahtijevajući od njih pri vraćanju tek jednu mjericuC11za dobivenu mjericu, zbog čega sam te nazvao luñakom... Jer, sudeći prema zdravom razumu, takva budalaština mogla je pasti na pamet samo nekome tko je potpuno pošašavio. Ali znaj, zahvaljujući mojoj dovitljivosti i domišljatosti, sada si dvostruko bogatiji nego ranije. Veličinu i iznose tvog bogatstva više ne mogu držati u glavi, ali mi krajnje velike neprilike i neugodnosti čine faraonovi poreznici, čija je besramnost, drskost i pohlepa sada beskrajna...Zastao je na tren, lukavo me zagledajući, te nastavio: - A evo što se zbilo! Čim su trgovci žitom dočuli kako će naseljenici dobiti žito za sjetvu, cijene žitu smjesta su pale i pogotovu nastavile

339

padati na vijesti o sklapanju mira. Zato su svi pohitali navrat-nanos se riješiti svojih zaliha i obveza, na čemu su trgovci žitom pretrpjeli velike gubitke. Mnogi od njih čak su i osiromašili. U tom sam trenutku ja kupio velike količine žita, po vrlo niskoj cijeni, premda još nije bilo ni požnjeveno. S dolaskom jeseni prikupio sam dug od naseljenika, točno mjericu za ranije danu mjericu, kako si ti to zapovijedio... Na taj sam način u potpunosti obnovio svoje ranije zalihe. U punom ti povjerenju priopćujem, moj gospodaru: masno lažu svi oni koji tvrde kako je na-seljeničko žito pjegavo! Žito koje su uzgojili i požnjeli ti naseljenici dobro je i čisto kao i svako drugo, te ne škodi nikome. Ja pak sumnjam, svećenici su zajedno sa svojim vjernicima i sljedbenicima potajice krvlju poškropili već spremljeno žito, te je od toga postalo pjegavo i poprimilo ogavan zadah. Ali o tome je uistinu opasno govoriti, pa te zato molim, nemoj to nikome spominjati. Doduše, sumnjam kako bi ti itko i povjerovao u takve priče, jer su svi najdublje uvjereni kako je žito naseljenika prokleto, a i njihov kruh da je proklet. No, ta je praznovjerica bila za tvoj probitak, gospodaru! Naime, s dolaskom zime su cijene žitu ponovno počele rasti, nakon što je Eie po faraonovom nalogu poslao odreñene količine u Siriju, poslije sklapanja mira. Nakana toga bila je istisnuti babilonijsko žito sa sirijskog tržišta. Posljedak svega bio je skok cijena na razinu kakva se ne pamti. Zato su naši dobici neizmjerni, te će se i dalje povećavati, što dulje budemo zadržavali zalihe u skladištima. Sljedeće jeseni će glad zavladati Egiptom, jer su polja naseljenika neuzorana i neposijana. A robovi bježe s faraonovih polja, dok poljodjelci kriju svoje žito kako imC1 1ne bi bilo oduzeto i poslano u Siriju. Zbog svega toga ne mogu ništa drugo do li pjevati slavopojke u tvoje ime, gospodaru, te do nebesa hvaliti tvoju prepredenost. I to zato jer si mnogo, mnogo lukaviji od mene, koji sam te smatrao ludim...Kaptah je ponovno kratko zastao, jer je morao predahnuti. Uskoro je pak nastavio, još uzbuñeniji:- Odajem svaku hvalu i slavu ovim vremenima u kojima živimo. Ona čine bogate još bogatijima, bez obzira žele li to ovi ili ne. I trgovci žitom se opet vesele, te se goste od jutra do mraka, kako bi nastavili od mraka do jutra. Vino potocima teče, jer tko god kupuje zalihe žita obogaćuje se preko noći. A to su i vrlo neobična, čak čudna vremena! U moje škrinje i sanduke zlato pritječe ni iz čega! Eto, primjerice, prodajom praznih vrčeva zaradio sam isto koliko i na žitu. To nikako nije brbljanje u vjetar, već čista istina, premda nitko u nju ne vjeruje. Po cijelom Egiptu kruže ljudi koji otkupljuju prazne i rabljene vrčeve svih vrsta i oblika. Zbog toga pivari i vinogradari već jadikuju i čupaju kose, jer nemaju više u što spremiti svoje napitke. Sada razumiješ zašto ovo naše vrijeme nazivam čudnim; to je zato jer se sada čovjek može obogatiti a pritom i sam ne zna kako se to zbilo. Dočuvši to s vrčevima, uspio sam pokupiti sve raspoložive vrčeve u cijeloj Tebi. Unajmio sam stotine robova i poslao ih nek kupuju vrčeve. Ljudi su im davali rabljene vrčeve čak i bez plaćanja, sretni što su mogli iz svojih dvorišta odstraniti te posude koje su tamo zauzimale prostor i još neugodno voljale. Pa ako kažem kako sam ove zime prodao tisuću puta tisuću praznih vrčeva, možda malo pretjerujem... Ali zasigurno ne

340

mnogo. Pritom i nemam ni potrebe niti računa lagati, jer istina o vrčevima premašuje sve moje laži!- Koja to budala kupuje prazne vrčeve? - upitao sam, začuñen njegovim kazivanjem.- Kupci tvrde kako je u Donjem Kraljevstvu otkriven nov način spremanja ribe u soli i vodi - odgovorio mi je Kaptah, poprativši to lukavim namigivanjem onog svoga jedinog 6ka. - Ja sam pak sve podrobno ispitao i otkrio kako te vrčeve šalju u Siriju... Puni brodovi vrčeva iskrcani su u Tanisu, a i u Gazi. Odatle su karavanama otpremljeni u Siriju. No što Sirijci rade s tolikim vrčevima, to je ostaloK1Atajnom. Nitko ne može spoznati i objasniti koja je namisao i probitak Sirijcima od tolikih vrčeva, pa kupuju rabljene po istoj cijeni koja se plaća za nove...Kaptahova priča o vrčevima bila je uistinu neobična i zanimljiva. Ali nisam oko toga htio razbijati glavu. Poslovi vezani za žito bili su mi mnogo važniji. Zato sam, saslušavši Kaptahova izvješća do kraja, rekao:- Prodaj sve, ako je to potrebno. Ali kupuj žita! Otkupi sve zalihe koje možeš, bez obzira na cijenu. Ipak, nemoj kupovati onoga koje još nije požnjeveno, a pogotovu ne onoga koje još nije ni niklo iz zemlje. Kupuj samo ono žito koje možeš vidjeti svojim očima i opipati svojim prstima. Procijeni takoñer i možeš li otkupiti natrag žito koje je već otpremljeno u Siriju. Naime, premda faraon mora slati Siriji žita, u skladu s uvjetima mirovnog saveza, Sirija ga ne treba toliko jer dio još uvijek pribavlja iz Babilonije. Povrh svega, iz Babilonije ga mogu uvoziti i više. Istina je i ono o gladi u Egiptu, jer će ona doista ove jeseni zavladati u zemlji Kemet. Zato neka bude proklet čovjek koji žito od faraonovih zaliha prodaje u Siriju, zbog pukog natjecanja s dobavljačima iz Babilonije.Te moje upute Kaptah je popratio novim pohvalama mojoj mudrosti:- Pravo zboriš, gospodaru! Kad se ova zbivanja privedu sretnom završetku, ti ćeš biti najbogatijim čovjekom u cijelom Egiptu. Cijenim kako ću još uvijek moći kupovati žita, premda će to biti po lihvarskim cijenama. No čovjek kojeg proklinješ zbog isporuka žita Siriji, je naivni svećenik Eie. On je taj koji je prodao žita Siriji, odmah nakon sklapanja mira, kada su cijene još bile niske. U svojoj je ludosti prodao količine koje su Siriji dostatne za više godina, a sve to samo zato jer je Sirija plaćala odmah i zlatom... Naime, njemu su trebale velike količine zlata za podmirivanje troškova svetkovine faraonove tridesete obljetnice. Sirijci nam ga neće htjeti prodati natrag. Naši su ih trgovci već i pitali glede toga. Ali Sirijci su svo kupljeno žito još za vrijeme zime otpremili prijeko i ne žele vratiti ni zrna. Ta Sirijci su vrlo prepredeni trgovci... Pretpostavljam kako će čekati dok se žito u Egiptu ne bude mjerilo istom težinom u zlatu. Tek će nam ga tada htjeti prodati natrag, te tako pokušati isisati svo zlato Egipta u svoje škrinje!... Mislim pritom,dakako, na zlato koje ne uspijemo prije toga osigurati i zaštititi, gospodaru...Uskoro sam potpuno smetnuo s uma svo žito i trgovanje njim, a isto tako i prijetnju skore gladi koja smjera pohoditi Egipat. Nisam više mislio ni na budućnost koja je ležala skrivenom u tami, otkad je

341

sunce na zalazu pokrilo Ahetaton svojim krvavocrvenim žarom.Sve mi je to nestalo iz glave jer sam gledao Merit u oči. Pritom se moje srce ispunilo njenom ljepotom, a ona je bila vino na mom nepcu i miris u mojoj kosi. Rastali smo se od Kaptaha, te mi je razmotala svoju prostirku. Nisam se ovaj puta ustručavao nazvati je svojom sestrom, iako sam nekoć pretpostavljao kako više nikad neću moći tim riječima osloviti ni jednu ženu. Poslije sve lakoumnosti i razočaranja moje mladosti, Meritino prijateljstvo bilo mi je poput kruha i vina, koji hrane gladnog i utažuju žednog. A njena su me usta opijala više i dublje od svih vina iz svjetskih luka i svjetskih brda. Žudno sam u njenom zagrljaju utolio svoju glad i utažio žeñ. Nakon toga je u tami noći držala moje ruke svojima, a njen dah milovao mi je vrat. Razgovarali smo o mnogo čemu, a ja sam osjećao kako moje srce nema tajni pred njom, te sam joj govorio bez laži ili obmana.No ona je istodobno u svom srcu pomno krila tajnu, ne otkrivajući mi je... A ja nisam nikako mogao naslutiti što bi to moglo biti. No i to je zasigurno bilo u naprijed zapisano u zvijezdama... Zato se sada ne želim sjećati Merit s gorčinom u srcu.Eto, tako me je opijala moja ljubav, te sam se u svojim zrelim muškim godinama ćutio jačim i moćnijim nego u svojoj mladosti. Jer, mladost luta! Zato je njena ljubav, zbog neznanja, puna patnje... Ona nije svjesna svoje snage, nego je cijeni prirodnom i razumljivom samom po sebi... Tako i ne pomišlja na nezaobilaznu istinu: s protokom godina i bliženjem starosti, udovi muškarca slabe. Ipak, sada, u svojoj starosti, cijenim kako je mladost ipak sretnija od zrelih muških godina... I to zato jer je glad možda sretnija od sitosti, jer možda upravo želja jače raspiruje čovjekove misli nego srce zasićeno vinom.Unatoč tome, kako već rekoh, tih sam trenutaka u Tebi uobražavao kako sam u svojim zrelim godinama snažnijinego li sam bio u svojoj mladosti... Ali to je najvjerojatnije bila tek još jedna puka tlapnja, jedna od onih kojima življenje neumoljeno obdaruje čovjeka, zasljepljujući ga... I još ga uvlači u neslućene ludosti.Zbog tog mog samozavaravanja i tlapnje, meñutim, tada mi je sve izgledalo lijepo u mojim očima. Tako nikom nisam želio zla, već samo dobro. Ležeći tada uz Merit, nisam se više osjećao ni tudincem na ovom svijetu... Njen mi je naručaj bilo poput doma, a njena su usta poljupcima odagnala moju usamljenost.Ali i to je bila samo prolazna varka i tlapnja, kroz koju sam morao proći, kako bi se moja mjera ispunila do samoga vrha...U "Krokodilovom repu" sam ponovno imao prilike vidjeti i maloga Tota. Pogled na njega zagrijao mi je srce. Zagrlio me je rukama oko vrata i rekao mi "Oče", te se nisam mogao suzdržati od ganuća zbog njegova dobrog pamćenja. Merit mi je priopćila kako je djetetova majka umrla pa je momčića uzela k sebi i živjela s njim. Jer, napomenula je, ona ga je na svojim rukama nosila na ob-rezivanje. Time je preuzela obvezu, kako su to nalagali lijepi i dobri običaji, podići ga i othraniti, ne budu li to mogli njegovi roditelji. Tot se očito u krčmi osjećao kao u vlastitome domu. Gostima je po svemu sudeći bio drag, pa su mu donosili darove i igračke, želeći ugoditi Merit. I mene je duboko očarao, pa sam ga za boravka u Tebi uzimao sa sobom u kuću koja je nekoć bila vlasništvom ljevača bakra. Muti

342

je zbog toga bila oduševljena.Gledajući Tota kako se igra pod sikomorom, te slušajući njegovo bučenje i raspravljanje s ostalom djecom na ulici, prisjetio bih se svog vlastitog djetinjstva... I tada bih mu zavidio. Toliko mu se svidjelo u mom domu, te je ostajao i preko noći sa mnom. Zbog svog osobnog zadovoljstva počeo sam ga poučavati, iako još nije bio u dobi za polazak u školu. Činio mi se bistrim i nadarenim. Brzo je učio pismovne znakove i slova. Zato sam odlučio platiti mu školovanje u najboljoj tebanskoj školi, koju su polazila djeca najviših uglednika. Merit se jako radovala toj mojoj odluci...Muti je neumorno pekla medne kolačiće za Tota, te mu kazivala priče. Bila je zadovoljna jer je sada sve bilo ponjenoj mjeri. Ta u mojoj je kući bio sin, ali ne i žena koja bi joj zadavala brige ili joj izlijevala vruće vode po stopalima, kako su to običavale činiti žene nakon što bi se posvadile sa svojim muževima.I tako bi sve dostajalo mojoj sreći, ali u to su vrijeme izbili nemiri i izgredi u Tebi, pred kojima nisam mogao zatvarati oči. Ne bi ni jedan jedini dan minuo bez tučnjava na ulicama, a beskrajne raspre i prepirke o Amonu i Ato-nu vodile su prolijevanju krvi i razbijenim glavama. Faraonovim stražama i sudištima to je zadavalo mnogo posla... Pa su svakodnevno muževi, starci, žene i djeca bili vezivani konopima od rogoza i odvoñeni na dokove. Odatle su otpremani na prisilan rad po faraonovim poljima, pa čak i u rudnike. A sve to s obrazloženjem da podržavaju Amona. Ali nisu odlazili poput zločinaca, koje su nekada žitelji grada vrijeñali i ponižavali pri ukrcaju. Ove je pak ljude pratilo na odlasku mnoštvo dobronamjernog naroda. Gatovi su se upravo bijelili od ljudi koji bi se okupili, želeći doviknuti pozdrav ili samo domahnuti onima koji su odlazili. Ne obazirući se ni najmanje na faraonove stražare, svjetina je uznike zasipala cvijećem. A oni bi dizali ruke sapete konopima od rogožine i uzvikivali: "Uskoro se vraćamo!" ili "Uistinu se uskoro vraćamo, kako bismo okusili Atonovu krv!" Zbog nazočnoga mnoštva, faraonovi uzničari nisu se usuñivali utišati vezane. Zato bi ih izbatinali tek kad bi se brodovi odijelili od obale i uputili uz rijeku.Tako su pučani Tebe bili podijeljeni meñu sobom. Zbog Atona se sin odijelio od oca, žena od supruga. I kao što su Atonovi sljedbenici nosili križ života oko vrata ili istaknut na odjeći, tako je rog bio znak vjernosti Amonu, a njegovi pristaše takoñer su ga javno isticali. U tome ih nitko nije mogao zapriječiti jer je takav rog od davnina bio prihvaćen kao ukras na odjeći ili nakitu. A zašto im je baš rog bio znakom, nisam uspio doznati. Možda je to bio Amonov rog ovna? Doduše, i jedno od njegovih mnogobrojnih božjih imena pisalo se kao riječ rog, pa su svećenici izvukli tu riječ iz zaborava i poturili je narodu kao sveti znak...Bilo značenje i smisao tog znaka kakvo mu drago, tek nositelji znaka roga su prodavačima ribe prevrtali njihove . košare, razbijali prozore na kućama, te ozljeñivali sve one na koje bi u svojoj razularenosti nailazili, vičući: "Rogomćemo udariti na Atona, rogom ćemo mu rasporiti utrobu!" Atonovi su pak štovatelji nosili noževe, skrivene pod odjećom, iskovane u obliku križa života, te vikali: "Uistinu je naš križ oštriji od noža, te ćemo vam križem života ucijepiti vječnost!" Sljedbenike

343

Atona straže nisu progonile... Čak su ih i štitili. Ali zato su vrlo često nasrtali na one koji su nosili znak roga, pogotovu ako bi takve pojedince zatekli same... Ubijali bi ih, opljačkali, a njihova naga trupla ostavljali na ulici.Na moje čuñenje, moć i snaga Atona osjetno su porasli u Tebi. U početku nisam nikako mogao spoznati uzrok tome. Mnogi naseljenici pobjegli su s dodijeljene im zemlje i vratili se u grad. Izgubivši sve što su posjedovali, donijeli su u svojoj ogorčenosti Atona sa sobom, te su optuživali svećenike za trovanje žita i bogate zemljoposjednike kako su im pregradili dovode za navodnjavanje i pustili stoku neka im izgazi njihova polja.Mnogi od onih koji su naučili novo pismo i polazili Ato-nove škole, bili su gorljivo oduševljeni novim bogom... Kao što se već mladost, otkad je svijeta i vijeka, oduševljava svim novim i proturiječi starijima.Nosači i robovi iz luke su pak govorili: "Naše su se mjerice smanjile na polovicu ranijih, pa niše nemamo ništa što bismo još mogli izgubiti. U očima Atona nema ni gospodina ni roba, nema gospodara ni sluge, dočim Amon od nas za sve traži plaćanje pune cijene...Najgorljiviji pobornici Atona bili su tatovi, pljačkaši grobova i varalice. Jer, neizmjerno su se obogatili, potkazivanjem navodnih Amonovih sljedbenika... Pa su se sada bojali odmazde. A svi oni koji su na bilo koji način priskrbljivali svoj kruh zahvaljujući faraonu, željeli su ostati u njegovoj milosti, pa su takoñer čvrsto i odlučno podržavali Atona. To je u velikoj mjeri podijelilo narod i unijelo raskol, a poštenim i miroljubivim grañanima sve je krajnje dozlogrdilo. Izgubivši vjeru u sve bogove, ogorčeno su jadikovali i tužili se: "Amon ili Aton, to nam je već sasvim svejedno! Želimo tek živjeti u miru i nesmetano raditi svoj posao, te smo zadovoljni ako za njega dobijemo punu protuvrijednost i punu mjeru! Ovako nas vuku sad na jednu, sad na drugu stranu, te više ne znamo stojimo li na glavi ili na vlastitim petama!"Najviše su ispaštali oni koji su nastojali ostati neopredijeljenima, otvorenih misli i dopuštali svakom neka bira vjeru po slobodnoj volji. Na njih su se složno ustremljivali pobornici oba boga te ih grdili i ponižavali, optužujući ih za mlakost i ravnodušnost, govoreći im da su glupi i tvrdokorni, tvrdoglavi i okorjeli. Potpuno izmučeni i izludeni takvim odnosom, ti bi nevoljnici konačno ipak prihvatili križ ili rog, već prema tome od kojeg su očekivali manje neugodnosti i nevolja...Na brojnim je kućama takoñer bio istaknut jedan od ta dva vjerska znaka. Točionice vina, pivnice, kuće naslada, svi su isticali svoje obilježje. Tako su rogovi pili na jednim, a križevi na drugim mjestima. Čak su i djevojke, koje su se svojim obrtom bavile podno zidina, vješale o vrat križ ili rog... Sve samo zato da bi što više udovoljile svojim posjetiteljima. Svake su pak večeri križevi i rogovi u skupinama i ponapiti srljali ulicama, razbijajući svjetiljke, paleći luči i treskajući nemilice o rebrenice i kapke na kućama i trgovinama. Redovito su izmeñu tih skupina izbijale i krvave tučnjave. Gledajući sve to, naprosto nisam mogao sa sigurnošću ocijeniti koji su od njih bili gori, križevi ili rogovi, jer su mi i jedni i drugi utjerivali strah u kosti.I "Krokodilov rep" je bio prisiljen istaći svoj znak, premda to

344

Kaptah nije nikako želio. Radije bi pristao uz svakoga od koga je mogao musti srebra. Ali odluka nije bila prepuštena njemu... Svake bi noći netko nadrljao križeve života na zidove krčme, poprativši ih nepristojim i besramnim crtežima. To je bilo prirodno, jer su trgovci žitom gajili ogorčenu mržnju prema Kaptahu, budući da ih je otjerao na prosjački štap podjelom žita naseljenicima. Nije pomoglo ni kad je u poreznim listinama naveo kako krčma pripada Merit. Tvrdilo se, na dalje, kako su neki Amonovi svećenici u krčmi bili izloženi nasilju. Kaptahovi redoviti gosti pripadali su sumnjivim lučkim bogatašima, koji se nisu žacali sredstava ako se radilo o zaradi i bogaćenju. I pljačkaši grobova su tu rado pijuckali "Krokodila", a u sobicama iza točionice i dalje su potajice prodavali plijen donesen iz grobova. Svi su ti ljudi listom bili za Atona, jer su upravo zahvaljujući njemu uspjeli i domogli se blagostanja. Zahvaljujući Atonu mogli su ukloniti i uništiti svoje suparnike, te ih po kratkom postupku, temeljem lažnog svjedočenja, poslati u rudnike. Pljačkaši grobova su, povrh svega, nalazili opravdanje zasvoje zločine, tvrdeći kakov ih je na provaljivanje u grobove potakla vjerska revnost! Činimo to, govorili su, samo radi skidanja omraženih i prokletih Amonovih znakova sa zidova u grobnicama...Mene se ipak nitko nije usuñivao proganjati. Ta sam bio kraljev liječnik! A i žitelji siromašnih četvrti uz luku poznavali su i mene i moja djela... Zbog toga na zidove moje kuće nitko nije drljao križeve života ni bestidne slike, niti je itko u moje dvorište bacao strvine životinja. Čak su i pijani noćni bukači, koji su pod zaštitom tame izvikivali Amonovo ime, kako bi izazivali i ljutili faraonove stražare, zaobilazili moju kuću. Očito je poštovanje naroda, prema svakome tko je nosio faraonove znakove, bilo toliko duboko. Čak i unatoč naporima svećenika koji su činili sve, želeći uvjeriti narod kako je faraon Ehnaton lažan faraon...Jednog vrućeg dana mali se Tot s igranja vratio kući pretučen i pun modrica. Krv mu je tekla iz nosa, a i jedan mu je zub nedostajao u čeljusti. A upravo se tada nije mogao odreći ni jednog jedinog zuba, jer je baš gubio mlječne, pa su mu krezuba usta i onako izledala vrlo smiješno... Udario je jecati, premda se trsio pokazati odvažnost. Muti se silno prestravila, pa je i ona zaplakala, dok mu je prala lice. Njoj su ubrzo navrle i suze od bijesa... Nakon što je umila Tota, nije se više mogla svladavati. Svojom je mršavom rukom dograbila prakljaču za pranje rublja, te dreknula:- Amon ili Aton, sve mi je isto!!! Ali ta rogožareva deriščad će platiti za ovo!Odjurila je prije nego je stigoh zapriječiti... Uskoro su s ulice odjeknuli krici dječaka, koji su zazivali u pomoć, kao i kletve odraslih. Tot i ja smo preplašeno virkali kroz vrata na ulicu, te vidjeli Muti kako u ime Atona mlati svih pet rogožarevih dječaka, njegovu ženu pa i njega samoga! Iz nosa mu je potekla krv, te je zalud kušao zaštititi rukama glavu...Tada se Muti ipak vratila, još uvijek jarosno dahćući... Pokušao sam je bez odlaganja izgrditi, objašnjavajući joj kako mržnja raña novu mržnju, a osveta novu osvetu. Na to mi se prijeteći približila te je malo manjkalo da i mene počasti svojom prakljačom. Spasio sam se u zadnji tren, mudro izmakavši tom oličenju mržnje i osvete. Ali protokom dana, savjest ju je stala mučiti, te je napunila košaru

345

med-nim kolačima i dodala vrč piva, ponijevši i nov rubac za rogožara... Sve je to odnijela rogožarevoj kući i sklopila mir s njim, njegovom ženom i sinovima. Pritom je pletaču rogožine rekla:- Drži svoje sinove u strahu kao što ja držim svojega, hoću reći gospodarova. Ne priliči dobrim susjedima, a po-najmanje njihovoj djeci, svaña oko rogova i križeva!Nakon tog je dogañaja pletač rogožine iskazivao Muti najdublje štovanje... A darovan rubac ponosno je nosio oko vrata, ali samo o najvećim blagdanima. Njegovi sinovi su se sprijateljili s Totom, te su vječito na sitno potkradali medne kolače iz naše kuhinje. Sada su se udruženi s Totom tukli protiv drugih nepoznatih dječaka koji bi zašli u našu ulicu smjerajući činiti nered. I pritom se nisu ni malo obazirali jesu li ti uljezi sljedbenici rogova ili križeva. Tot je revno sudjelovao u tim okršajima, ali ni sam Set nije mogao razabrati, a kamoli ja, naginje li više rogu ili križu... Tek, meni bi uvijek zadrhtalo srce kad bi odlazio igrati se na ulici. Ipak, nisam mu to htio zabraniti. Morao je naučiti kako se treba braniti i polučiti svoju punu mjeru. Ipak, svakog sam mu dana govorio:- Riječ je jača od šake, Tot! A znanje uvijek natkriljuje neznanje... Vjeruj mi!Gotovo mi više ništa nije preostalo za izvješće o tom mojem kratkom boravku u Tebi... Došao je dan kad je faraon Ehnaton zapovijedio neka me pozovu, jer su mu se glavobolje pogoršale. Zato više nisam mogao odlagati svoj odlazak.Pozdravio sam se s Merit i malim Totom, jer ih na svoju žalost nisam mogao povesti sa sobom na ovo putovanje rijekom. Naime, faraon je u svojoj zapovijedi zahtijevao moj dolazak najvećom mogućom brzinom...- Doñi za mnom - ipak sam rekao Merit - a povedi i malog Tota. Živjet ćete sa mnom u mojoj kući u Ahetatonu, Nebeskome Gradu, te ćemo zajedno biti sretni...- Uzmeš li pustinjski cvijet s njegova škrtog staništa -odgovorila mi je Merit - možeš ga posaditi u masnu zemlju i obilno zalijevati svakog dana... Ali će on ipak venuti,usahnuti i umrijeti. To bi se meni slučilo u Ahetatonu, a tvoje prijateljstvo koje ćutiš prema meni venulo bi, usahnulo i umrlo na isti način, kada bi me usporedio sa ženama na dvoru. One bi upirale svojim njegovanim prstima u mene, te bi se trsile naglasiti i istaći svaku pojedinost i čak najmanju sitnicu po kojima se razlikujem od njih... Jer, ja poznajem žene, a i muškarce; barem tako mislim. Povrh toga, jako bi ti naškodilo ugledu i dostojanstvu, ako bi u svojoj kući držao ženu koja je rodom iz obične krčme, te su je godinama opipavale pijanice...- Merit, voljena moja! - odvratio sam. - Vratit ću se k tebi čim to uzmognem, jer patim od gladi i žeñi svakog trena kad nisam s tobom. Mnogi su napustili Ahetaton da se nikad ne vrate... Možda i ja postupim tako. Doći ću ponovno k tebi i nikad se više neću vratiti u Nebeski Grad!- Sinuhe! - rekla je na to Merit. - Govoriš i obećavaš više od onog što ti je srce kadro podnijeti. Ta ja te poznajem! Znam kako se tvojoj prirodi i biću protivi ostaviti na cjedilu faraona, kada ga drugi budu napustili. Za dobrih dana možda bi i postupio kako kazuješ, ostavljajući Nebeski Grad. Ali sada to više nikako ne možeš. Takvo ti je srce, Sinuhe! I možda je upravo to razlogom što

346

sam ti prijateljica...Njene su mi riječi uzburkale i uzbunile srce. Nenadano me obuzela pomisao kako bih je mogao izgubiti! Od toga me je počelo peckati u grlu, kao da je puno pljeve. Zato sam joj rekao, vrlo ozbiljno:- Merit, Egipat nije jedina zemlja na svijetu. Postoji mnogo drugih zemalja pod kapom nebeskom. A ja sam već uistinu umoran od svaña i borbe meñu bogovima, kao i od faraonove ludosti... Pobjegnimo zajedno, nekamo daleko i poživimo tamo zajedno, ti i ja, i maleni Tot, ne strahujući pritom od sutrašnjice!...Merit se samo smiješila... A tuga u njenim očima je rasla i postajala sve dubljom kad je rekla:- Tvoje su riječi isprazne, a to i ti sam predobro znaš. No tvoje su mi laži ipak drage, jer pokazuju koliko me ljubiš. Ipak, ne vjerujem da bi ti mogao živjeti i biti sretan igdje osim u Egiptu. Ta i iz najvećih si se daljina vraćao svome domu na obali Nila. Tako je i sa mnom!... Mislim, ni ja ne bih nikako mogla biti sretna igdje osim u Tebi. Ta predobro znaš, tko se samo jedanput napio vode iz Nila,ne može utažiti žeñi nigdje drugdje! Ne, Sinuhe, nitko ne može uteći svom srcu... I svatko mora ispuniti svoju mjeru do samoga kraja. Zamisli! Vremenom bih ostarjela, udebljala se i poružnjela. Tada bi me se zasitio, te me zamrzio zbog svega što gubiš zbog mene. Zato bih te se radije odrekla sada, prije nego se takvo što dogodi.- Ti si moj dom i moja postojbina, Merit! Ti si kruh u mojoj ruci i vino u mojim ustima, a to i predobro znaš. Ti si jedino biće na svijetu u čijem društvu ne osjećam osam-ljenosti... Zato te toliko ljubim!- Da, uistinu... - oraspoložila se Merit, premda s malo gorčine. -Ja sam, po svemu sudeći, tek pokrivač tvojoj usamljenosti. A možda i samo tvoja istrošena prostirka. No tako očito mora biti, pa ne očekujem ni ne tražim ništa više... Ali ti zato neću odati tajne koja izgriza moje srce... Tajne koju bi možda trebao znati. Zadržat ću je za sebe, premda sam ti, u svojoj slabosti, smjerala sve otkriti. Zata-jit ću ti je, za tvoje dobro, Sinuhe! Samo za tvoje dobro...Nikako mi nije htjela povjeriti svoju tajnu. Možda zato jer je bila ponosnija nego li sam ja bio usamljen.Ali tada to nisam spoznao, misleći samo na sebe. Tvrdo sam uvjeren: tako postupaju svi muškarci kada su uistinu zaljubljeni. Ipak, to nije nikakva isprika za moje postupke. Naime, kad zaljubljen muškarac misli kako vjeruje u nešto drugo, a ne u samoga sebe, tada se ne radi ni o čemu do li o pustoj njegovoj umišljenosti i tlapnji... No isto je, u biti, i s mnogim drugim stvarima na ovome svijetu...Eto, tako se sve to slučilo, pa sam još jednaput napustio Tebu. Pošao sam u Ahetaton, Nebeski Grad... A o onom što je uslijedilo ne mogu ništa drugo izvijestiti, osim zla, zla i iznova samo zla...f hfv"! BAmenhotep IV* (puno ime Amen-hotep neter heq Uast); odn. ispred još Nefer-Heperu-Ra-ua-en-RaEhnaton* (puno ime Hu-en-Aton), koje je uzeo dodatno, a znači "Onaj koji živi od istine"

*iti (puno ime Nefer-Neferu-Aton-Nefertiti) tj. Lijepa je ljepotica

347

Atonova"Imena faraona i najviših uglednika ispisivala su se u "kućicama"KNJIGA XIIIAtonovo kraljevstvo na zemlji1Vrativši se u Ahetaton, osvjedočio sam se kako je faraon Ehnaton vrlo bolestan te mu nužno treba moja pomoć. Lice mu se nekako sasvim suzilo i upalo, jagodične kosti^ se izbočile, a vrat mu je djelovao još duljim nego ranije. Čak više nije bio kadar ni podnositi težinu dvojne krune. Ali nije mogao ni izbjeći prigode kada se morao pojavljivati s njom, kao što su svečanosti, prijemi i slične državničke zgode. Tada bi mu, pod tim teretom, glava padala nauznak te bi ostavljao krajnje sažaljiv dojam. Stegna su mu natekla, ali noge ispod koljena bile su tanke poput kolčića. Oči su mu pak, od stalnih glavobolja, bile natečene i podbuhle, uokvirene otežalim kesicama i purpurnim sjenama. Te oči nisu više nikog izravno gledale.... Pogled mu je bludio po nekim drugim svijetovima, te je uz svog boga, često i sve češće znao potpuno zaboraviti svoje sugovornike. Glavobolje mu je dodatno pojačavala i pogoršavala njegova nesmotrena navika podnevnog šetanja nepokrivene glave, po najjačem suncu. Uporno je htio na taj način, kroz sunčeve zrake, upijati blagoslov na svoju glavu. No Atonove zrake nisu ga obasipale blagoslovom, već su ga trovale... Zato je buncao i imao zloćudna priviñenja. Možda je u tom svom stremljenju faraon bio uistinu sličan svom bogu; bogu koji je bio preve-likodušan i predarežljiv u svojoj predivnoj ljubavi, prežestok i prenasilan u svom blagoslovu... Te je time donosio samo propast svemu što bi dotaknuo!U svijetlim trenucima, kada sam mu hladnim oblozima bistrio glavu i raznim lijekovima kušao olakšati i suzbiti boli, njegov bi zatamnjen, napaćen pogled, počivao na meni. Pritom bi mu oči zračile nekim neizrecivim razočarenjem. Od toga bi se moje srce raznježilo prema njemu i njegovojslabosti. Tada bih iznova spoznao svoju veliku ljubav prema njemu, te sam bio pripravan žrtvovati mnogo, samo kad bih ga mogao rasteretiti i osloboditi te njegove potištenosti i tjeskobe.- Sinuhe, je li moguće, da su moja priviñenja tek obične laži? -pitao me je. - Je li moguće, pa su to tek plodovi bolesnoga mozga? Ako je tome tako, život je nepojmljivo odvratan... Još i grozniji nego to uopće mogu zamisliti! U tom slučaju, to je izvjesno, svijetom ne vlada dobrota već neizmjerna zloća. No to ne može biti istina! Moja priviñenja moraju biti istinita. Čuješ li me, ti tvrdoglavi Sinuhe?! Moja priviñenja jednostavno moraju biti istinita, premda Atonovo sunce više ne osvijetljava moje srce, a moji prijatelji pljuju na moj ležaj. Ta nisam slijep! Vidim u srca ljudi! Prodirem svojim pogledom i u tvoje srce, Sinuhe! U to tvoje meko i kolebljivo srce... I tako znam što misliš... Misliš, lud sam. Ali ipak ti praštam, zbog svjetla koje je nekoć sjalo u tom tvom srcu!A kad bi ga spopali bolovi, stenjao bi i uzvikivao:- Ljudi suosjećaju s bolesnom životinjom, Sinuhe, pa je umlate batinom. A ranjenome lavu koplje donosi osloboñenje. No prema čovjeku, nitko ne iskazuje milosti! Moje je razočarenje gorče od smrti jer Njegovo svjetlo struji u mom srcu. Pa ako moje tijelo i umre, moj će duh živjeti vječito i u Atonovom svjetlu sjati nad

348

svijetom. Sunce me je rodilo, Sinuhe... Njemu ću se i vratiti... A za tim povratkom čeznem, jer je moje razočarenje toliko gorko i duboko.Tako mi je govorio, u svojoj bolesti. Ali ne znam, je li bio svjestan svojih riječi i njihova značenja.Prispjećem jeseni počeo se ipak oporavljati, zahvaljujući mojoj njezi. Premda bih moguće bolje učinio, ne trudeći se oko njega, prepuštajući ga njegovoj kobi... Ali liječnik ne smije dopustiti smrt bolesnika, posjeduje li dostatno umijeće pa ga može izliječiti. To je upravo ono što često potvrñuje prokletstvo liječničkoga zvanja, protiv kojeg liječnik ne može ništa poduzeti. On mora s jednakim marom liječiti i zle i dobre, i bogate i siromašne, i pobožne i nevjernike, i zločince i nevine...Poboljšavanje njegovog zdravlja, s dolaskom jeseni, donijelo je i jednu promjenu. Kako mu se zdravlje popravljalo, tako je rasla i njegova suzdržanost. Sve se više zatvarao uLsamoga sebe... Nije više htio razgovarati ni sa mnom, a ni s ikim drugim. Oči su mu nekako otvrdnute, a usamljenost se produbila.Govorio je čistu istinu, napomenuvši kako mu prijatelji pljuju na ležaj. Naime, kraljici Nefertiti je jednostavno sve dosadilo i prisjelo, nakon što mu je rodila i petu kćer... Počela ga je čak mrziti i vrijeñati, te se trudila na sve moguće načine nanijeti mu boli. I kad je po šesti put stalo bujati sjeme u njenome krilu, dijete u njenoj utrobi bilo je faraonove krvi samo po imenu. Jer, bila je dopustila da se u njeno krilo prospe tuñe sjeme. A kad je već prešla tu granicu, nije više zastajala. Potpuno je popustila uzde, ne prezajući ni pred kakvim obzirima ili smetnjama. Podavala se svakome, tko bi joj se svidio. Tako se neko vrijeme zabavljala i s mojim prijateljem Tutmozisom. I nije joj bilo teško naći priležnika! Jest, njeno je proljeće tada već bilo ocvalo i minulo, ali ljepota joj je još uvijek ostala kraljevskom. A u očima i podrugljivom smiješku bilo je nečeg čemu se muškarci nisu mogli oprijeti... Namjerice je u svoje mreže hvatala one koji su faraonu bili vjerni, smjerajući otuñiti ih i odalečiti od njega. Željela je time razbiti krug ljubavi koji je faraona okruživao. I doista, taj je krug postupno slabio i otapao se.Nefertiti je posjedovala snažnu volju, a um joj je bio uznemirujuće pronicljiv. A žena koja udružuje zloću s pameću i ljepotom, vrlo je opasna... Ali još je opasnija može li tome dodati i moć, koju posjeduje kraljeva supruga. Nefertiti se, naime, dugo obuzdavala. Predug se niz godina zadovoljavala vladanjem tek svojom ljepotom, oduševljavajući se draguljima, vinom, stihovima i ulagivanjima. Nakon što je i po peti put rodila kćer, kao da se nešto prelomilo u njoj. Tada je povjerovala kako nikad neće roditi sina i za to je okrivila Ehnatona. Treba priznati kako je to s njenim potomstvom uistinu bilo neobično i neprirodno, te time kao stvoreno za smućivanje ženske pameti. No ne smije se zaboraviti, u njenim je žilama tekla crna krv svećenika Eiea. A bila je to krv puna nepravde, prijevare i stremljenja. Zato je i Nefertiti žudjela za vlašću...U njenu obranu treba ipak istaći kako je sve do tada bila neporočna i nije se mogao naći ni najmanji prigovor njenu vladanju. Bila je vjerna i odana supruga, te okruživala

349

faraona Ehnatona nježnošću zaljubljene žene, braneći njegove ludosti i vjerujući u njegova priviñenja. Zbog toga su se mnogi duboko iznenadili na tu naglu promjenu, te u tome gledali znak prokletstva koje je bujalo povrh Ahetatona nalik gušećem oblaku i poput more visjelo na njim. Toliko je velik bio njen pad te se, prema pričanjima, upuštala sa slugama, Šardancima i kopačima grobova, premda ja u to ne vjerujem. Naime, kad ljudi počnu o nečem govoriti, vole pretjerivati i uveličavati stvari, pa počnu kazivati i priče koje se ne temelje na činjenicama. A Nefertiti je postala toliko poročnom, te i nije trebalo mnogo izmišljati...Bilo kako mu drago, tek faraon Ehnaton se povukao u samoću. Hranio se, poput siromaha, kruhom i zobenom kašom... A pićem mu je bila voda Nila. Jer, nakana mu je bila pročišćenjem svoga tijela vratiti jasnoću pogleda i bistrinu razuma. Bio je uvjeren, naime, kako mu meso i vino zamračuju pogled...Iz vanjskoga svijeta nisu u Ahetaton dolazile više nikakve radosne vijesti. Aziru je iz Sirije slao mnoštvo pločica, punih prigovora i pritužbi. Njegovi su ljudi žudjeli za povratkom svome domu, pisao je, kako bi se brinuli za svoje ovce i stoku. Žele se brinuti za svoja polja i uživati sa svojim ženama, budući da su pobornici mira. No razbojničke skupine, opremljene egipatskim oružjem i vodene egipatskim časnicima, neprestance iz Sinajske pustinje provaljuju u Siriju. Te su skupine predstavljale stalnu opasnost, pa Aziru nije mogao dopustiti svojim ljudima povratak njihovim domovima. Zapovjednik Gaze se pak, prema njegovim navodima, takoñer ponašao nedolično. Kršio je i duh i slovo mirovnog dogovora. Zatvorio je vrata grada miroljubivim trgovcima i karavanama, te propuštao samo one koji su mu bili po ćudi. Aziru je navodio i druge optužbe, naglašavajući kako bi svi drugi već odavno izgubili strpljenje, za razliku od njega, koji tako dugo pati i istrajava samo zato jer je poklonik mira... Ali tim neprilikama i nepravilnostima mora se stati na kraj, inače ne odgovara i ne jamči za posljedice. Tako je pisao...Babilonija je takoñer bila duboko uvrijeñena zbog egipatskog natjecanja za sirijsko tržište žita, kojim ju je Egipat pokušavao istisnuti iz tih poslova. Kralj Burnaburiaš bio je vrlo nezadovoljan darovima koje je primio od faraona, smatrajući kako nisu dostatni. Zato je i on upućivao brojnezahtjeve. Pritom je nabrojio i što sve traži od faraona, želi li vladar Egipta sačuvati Burnaburiašovo prijateljstvo i naklonost. Babilonijski poslanik u Ahetatonu je na sve to slijegao ramenima, potezao si bradu i šireći ruke, rekao:- Moj je gospodar nalik lavu, koji se nemirno diže u svojoj špilji, te njuši vjetar, pokušavajući odgonetnuti što vjetar donosi. Svoje nade je položio u Egipat, ali ako je ova zemlja presiromašna te mu ne može poslati dostatno zlata kako bi iz divljačkih zemalja unajmio snažne i krepke momke za nove vojnike te za izradu bojnih kola, ja naprosto više ne znam, što će se dogoditi. Moj bi gospodar zasigurno uvijek i radije imao za prijatelja moćan i bogat Egipat. Takav bi savez osigurao mir cijelome svijetu, jer su Egipat i Babilonija dovoljno bogati pa im nije do rata, već zbog svog bogatstva radije teže neka sve ostane po starom. Ali prijateljstvo siromašnog i nemoćnog Egipta nema za moga vladara vrijednosti, već je više na teret. Mogu samo reći i

350

naglasiti kako je mog gospodara ozbiljno potreslo i iznenadilo što se Egipat u svojoj nemoći odrekao Sirije. Svatko je sebi samom najbliži, pa tako i Babilonija mora ponajprije misliti na samu sebe... Meni osobno je Egipat vrlo drag i želim mu sve najbolje. Ipak, probitak moje zemlje mi mora biti važniji od probitka Egipta. Vjerujem, to i sam dobro shvaćaš, prijatelju Sinuhe! Zato se neću začuditi, ako me uskoro opozovu. Premda bi mi to uistinu bilo jako žao...Tako mi je govorio... A njegovim riječima ni jedan razuman i pametan čovjek nije imao što prigovoriti.Tada je u Ahetaton prispjelo i hetitsko poslanstvo, u kojem su bili mnogi njihovi uglednici i visoki zapovjednici. Objavili su kako dolaze potvrditi i učvrstiti staro prijateljstvo izmeñu Egipta i zemlje Hatti.- Istodobno želimo - dodali su - upoznati običaje i navade u Egiptu, o kojima smo čuli mnogo dobrog... A isto tako želimo upoznati i egipatsku vojsku. Uvjereni smo kako bi nam ona, svojim oružjem i stegom, mogla poslužiti kao uzor, te bi iz toga mogli mnogo naučiti!Vladali su se srdačno i pristojno, a odličnicima na dvorudonijeli su i obilje bogatih darova. Faraonovu zetu, mladomTu tu, darovali su nož od modrikaste kovine, oštriji i tvrñiod svih ostalih noževa. Dječak se toliko oduševio, pa nije......____..............__..............._......_........................_^____...............*„........._.....„._..................... conznao kako bi im se zahvalio. Ja sam do tada bio jedini u Ahetatonu koji je posjedovao takav nož. Bio je to onaj kojeg mi je darovao hetitski lučki zapovjednik, kako sam to već spomenuo. Savjetovao sam Tutu neka i svoj nož uglavi u dršku od zlata i srebra, kako to Sirijci čine, a i ja sam se ugledao na njih, uresivši svoj nož u Smirni. Poklonjeni nož se tom doradom pretvorio u krasno, blistavo oružje. A Tut je bio toliko razdragan njim, te je izjavio kako želi da taj nož bude položen s njim u njegov grob. Bio je on nježan i boležljiv dječak, koji je o smrti razmišljao mnogo više i češće od druge djece njegove dobi.Ovi hetitski uglednici bili su uistinu ugodni i uljuñeni, obrazovani ljudi. Na prsnim štitovima i plastovima sjale su im se dvostruke sjekire i krilato sunce. Njihovi pozamašni nosovi, odlučan rez čeljusti, te oči kao u divljih bića, oduševili su žene na dvoru. Ta bile su one poput svih drugih žena; privlačilo ih je sve neobično i novo... Zbog toga su ovi tuñinci sklopili u Ahetatonu mnogo prijateljstava, te su ih najviši uglednici faraonova dvora, od jutra do večeri kao i od večeri do jutra, gostili i zabavljali u svojim palačama. No sve ih je to iscrpljivalo, pa su se tužili na glavobolju. Ali su ipak, uz smiješak, rekli:- Poznato nam je, o našoj se zemlji pričaju jezive stvari. Ali to su tek izmišljotine zavidnih i jalnih susjeda... Zato smo puni oduševljenja što smo mogli osobno doći k vama, te se možete uvjeriti kako smo uljuñen narod, a mnogi od nas vrlo su umješni u čitanju i pisanju... Isto tako, mi ne jedemo sirovo meso i ne pijemo dječju krv, kako to naši neprijatelji tvrde, nego uživamo u dobrim jelima pripravljenim bilo na egipatski bilo na sirijski način. Mi smo i miroljubivi, te ne želimo svañe i rat... Zato smo vam donijeli

351

najrazličitije darove i ne očekujemo ništa za uzvrat. Želimo i tražimo tek nova saznanja, ona koja bi nam mogla biti na probitak u nastojanjima za obrazovanje i poučavanje našeg naroda... Osobito nas zanima na koji se način vaši vojnici služe oružjem. Posebice se divimo vašim bojnim kolima, koja su pozlaćena i toliko dražesna, te se s njima naša teška i nespretna vozila iste namjene nikako ne mogu usporediti, jer su lišena svake umjetnosti. Ne vjerujte ni u besmislice koje o nama govore mitanski izbjeglice... Oni su ogorčeni jer su zbog straha i kolebljivosti napustili svoju zemlju iostavili tamo sve što su posjedovali. Ali uvjeravamo vas: nikakvo im se zlo ne bi dogodilo da su ostali. Još i sada im savjetujemo neka se vrate svojim domovima i žive s nama u slozi. I ništa im ne zamjeramo zbog svih tih gluposti koje pričaju i šire o nama, jer smo razumni i susretljivi ljudi, te razumijemo njihovo ogorčenje... No morate razumjeti i nas! Zemlja Hatti je skučena, a imamo mnogo djece, jer naš kralj Šubiluliuma jako ljubi djecu. Zato trebamo više prostora za naše potomke i nove pašnjake za naša stada. Sve smo to našli u Mitaniji, jer su žene tamo rañale po jedno ili najviše dva djeteta. Osim toga, nismo više mogli mirno trpjeti ugnjetavanje i nepravde koji su zavladali u mitanskoj državi. Istini za volju, moramo navesti i kako su nas sami Mitanci pozvali u pomoć, te smo u njihovu zemlju ušli stupajući kao osloboditelji, a nikako ne kao osvajači. U Mitaniji smo našli dovoljno životnog prostora za sebe, svoju djecu i našu stoku. Zato ni ne pomišljamo na neka daljnja osvajanja, jer smo miran narod koji iznad svega ljubi mir. Trebali smo samo prostora, kojeg sada imamo dostatno, pa smo potpuno zadovoljni...Podigli su svoje pehare ispruženim rukama, na hetitiski način, te veličajno govorili u slavu Egipta. A žene su pritom čeznutljivo zurile u njihove snažne mišićave vratove i divlje oči...- Egipat je uistinu sjajna i slavna zemlja - dodali su -te ga volimo. Osim toga, i u našoj zemlji ima mnogo zanimljivoga za vidjeti, a zasigurno i ponečeg što bi Egipćani mogli od nas naučiti. Vjerujemo kako bi naš kralj rado platio putovanje i boravak u našoj zemlji onim egipatskim odličnicima koji su nam skloni i koji žele upoznati naše običaje. Možda bi ih i darivao, jer jako voli Egipćane, a osobito djecu. Ni lijepe egipatske žene nas se ne trebaju bojati, jer ćemo se s njima zabavljati kao uljuñeni i obrazovani muškarci. Tako ih nećemo ni oploditi, nego s njima općiti na egipatski način, kao što ovdje i jedemo egipatski... Nastavili su egipatskim odličnicima sipati gomile laskavih riječi, pa su svi prema njima bili otvoreni i nitko pred njima nije ništa skrivao. A meni se pri samom pogledu na njih budio u nosu smrad strvina, koji je s njima doplazio u Ahetaton. U sjećanju su mi se probudile slike njihove vjetrovite i otužne zemlje, onih vračeva nabijenih na kolcežalio za njima, kad sui istaknutih uz ceste. Zato nisam konačno napustili Ahetaton.Grad se u meñuvremenu još izmijenio. Njegove je žitelje zarazilo neko čudnovato ludilo i opsjednutost. Očitovalo se to ponajprije kao neka krajnje razuzdana želja za življenjem. Nikad ranije nije se ovdje toliko jelo i pilo, grozničavo igralo i zabavljalo, kao tih dana. Od večeri pa do samoga jutra su pred kućama odličnika plamtjele svjetiljke, a od jutra do večeri iz tih su se kuća razlijegali glazba i smijeh. Ista je groznica obuzela i sluge, a i

352

robove. Tako su i oni, u pol bijeloga dana ponapiti lunjali ulicama, ne iskazujući svojim gospodarima ni najmanje poštovanja... A od toga ih ni batina nije mogla izliječiti. No svo je to veselje bilo nezdravo i čak bolesno, te zapravo nije zadovoljavalo ljude, već ih je mučilo poput neke teške bolesti. Predavali su mu se jedino zato, jer nisu željeli misliti na budućnost. I počesto bi na Nebeski Grad pala nenadana smrtna tišina, te bi se smijeh zamrzavao u ljudskim grlima. Svi bi se tada us-trašeno zgledavati medu sobom, zaboravljajući čak i što su netom htjeli reći...Po Ahetatonu se proširio i nekakav čudan, odvratan i gadan zadah. Prvo je bio slabije zamjetan, ali postupno je ojačao... I nikako ga se nije moglo ukloniti. Najjače bi za-pahnuo grad jutrima i oko zalaza Sunca. Nije dolazio ni iz rijeke, ni iz ribnjaka, ni iz Atonova jezera. Zbog njega su otvorili i očistili odvode, no zadah nije nestao. Nikako mu nisu mogli otkriti uzroka. Mnogi su krišom tvrdili kako to isparava Amon i njegovo prokletstvo...I umjetnike je zahvatila ona jedinstvena grozničavost. Probudio im se i pojačao nov, čudan nagon za užurbanim stvaranjem. Tako su crtali, slikali i oblikovali predanije i marljivije nego ikad ranije. Kao da su osjećali kako im vrijeme izmiče kroz prste, pa su nastojali do kraja iscrpiti svoju nadarenost i stvaralačku moć. U svojim su djelima pretjerivali s naglašavanjem istine do čudesnih razmjera, te su se pod njihovim dlijetima i crtaljkama pojavljivale prave nakaze... Upravo su se natjecali meñusobno u tome tko će stvoriti što neobičniji i pretjeraniji nov oblik za svoju istinu! Konačno su se stali kleti kako mogu neku značajku ili pokret predstaviti sa samo nekoliko crtica i mrljica. Tako su se počeli zadovoljavati i sa samo jednom običnom krivu-<^9ljom, tvrdeći kako je to umjetnički prikaz sanjarskog izraza ljudskog oka... A faraona Ehnatona slikali su na toliko nepriličan način te sam bio siguran kako to mogu činiti samo oni koji ga od srca mrze. Na svoje slike i druga ostvarenja bili su pritom vrlo ponosni, te bi govorili: "Uistinu nitko prije nas nije ovako crtao i oblikovao! To je čista istina!"Barem su s tom posljednjom tvrdnjom bili u pravu...Prijatelju Tutmozisu sam pak rekao:- Faraon Ehnaton te je podigao iz prašine i učinio te svojim prijateljem. Zašto onda klešeš njegov lik kao da ga ogorčeno mrziš? Zašto si pljunuo na njegov ležaj i oskvrnuo njegovo prijateljstvo?- Ne miješaj se u stvari koje ne razumiješ, Sinuhe -odgovorio mi je. - Možda ga uistinu mrzim... Ali sebe mrzim još više! Stvaralački žar plamti u meni, a ruke mi još nikad nisu bile toliko spretne i umješne kao sada. Možda umjetnik, baš kada je nezadovoljan i mrzi sam sebe, najbolje stvara. I to mnogo bolje nego kad je zadovoljan i pun ljubavi! Ja stvaram sve iz samoga sebe i iz dubine svoje duše, a u svakom pojedinom kipu klešem sebe u kamenu, kako bih opstao u vječnost. I nitko nije poput mene! Nadmašujem sve ostale i za mene nema pravila i zakona koje ne bih smio i mogao prekršiti. Moja me umjetnost uzdiže iznad svih pravila i zakona, te sam više od čovjeka, postajem poput boga. Kada stvaram oblik i boju, natječem se s Atonom i natkriljujem ga! Jer, sve što Aton stvara, smrtno je i prolazno! A moja su djela besmrtna i bit će sačuvana za vječnost!To mi je govorio nakon što je pio još od jutra. Zato sam mu oprostio izgovorene riječi i nisam mu zamjerio, jer sam se osvjedočio kako mu

353

lice gori od muke- i patnje, a iz njegovih sam očiju spoznao koliko je duboko nesretan.Sve se ovo zbivalo u vrijeme kada je žetva prikupljana po poljima. Riječne su se vode podigle i ponovno opale, pa nas je pohodila zima... A sa zimom je i glad došla u zemlju Egipat, pa više nitko nije mogao reći ili predvidjeti koju i kakvu nevolju, nesreću ili propast donosi nov dan. Pred zimu je pristigla i nova vijest iz Sirije. Kao i skoro sve koje su odatle dolazile u posljednje vrijeme, nije bila dobra... Aziru je otvorio mnoge sirijske gradove Hetitima, a hetitska su laka bojna kola došla kroz Sinajsku pustinju, napala Ta-nis i opustošila krajeve u njegovoj okolici.Vijesti o provali Hetita dovele su Eiea iz Tebe i Horemheba iz Memfisa. Htjeli su se posavjetovati s faraonom Ehnatonom i spasiti što se još spasiti može... Bio sam nazočan tom sastanku, kao liječnik, jer sam se bojao kako bi ga sve te nevolje, koje će morati čuti i progutati, mogle pretjerano uzbuditi. A to je moglo dovesti do ponovnog izbijanja njegove bolesti i novog napada. Ali se faraon tijekom cijelog sastanka držao suzdržano i hladno, te je zadržao nadzor i vlast nad sobom.- Faraonova su skladišta prazna - započeo je svećenik Eie. - A zemlja Kuš ove godine nije platila porez, srušivši tako moje nade glede tog prihoda državnog proračuna... Zemljom vlada velika glad. Ljudi iskapaju vodene biljke iz mulja i jedu im korijenje. Jedu i skakavce, kukce i žabe. Mnogi su pomrli, a mnoge još čeka ista kob. Ni uz najstrožu štednju pri raspodjeli faraonova žita nema ga dovoljno, a žito koje prodaju trgovci preskupo je te ga narod uistinu ne može kupovati. Svi su opsjednuti velikom stravom. Seljaci bježe u gradove, a žitelji gradova bježe na selo. Svi meñutim govore: "Sve je to zbog Amonove kletve! Trpimo i patimo zbog faraonovoga novog boga, koji nam je donio sve te nevolje!" Zato, faraone Ehnaton, pomiri se sa svećenicima te obnovi Amonovu moć i vlast. Tako će ga narod moći ponovno štovati i prinositi mu žrtve, pa će se umiriti. Vrati Amonu i njegovu zemlju. Neka je zasije, budući da se narod ne usuñuje obrañivati je... Čak je i tvoja zemlja ostala neposijanom, jer narod vjeruje kako je i ona prokleta. Pomiri se s Amonom i nastoj se nagoditi, faraone Ehnaton, sada dok je još vrijeme i zadnji tren. Inače perem ruke i ne jamčim za posljedice.- Burnaburiaš je kupio mir od Hetita... - započeo je Horemheb. -Kralj Aziru je pak popustio pred njihovim pritiskom i sklopio savez, otvorivši im sirijske gradove. Brojnost njihovih četa u Siriji je poput pijeska u pustinji, a njihovih bojnih kola je koliko i zvijezda na nebu. Oni su vjesnici propasti Egipta... Budući da nemaju brodovlja, u svojoj su se lukavosti i dovitljivosti dosjetili rješenju, pa su pustinju napunili vrčevima s vodom. U tim su vrčevima donijeli u pustinju neizmjerne količine vode, pa će na proljećekroz pustinju moći proći i velika vojska, ne izlažući se pogibelji od žeñi. Pritom se Hetiti izruguju gluposti Egipćana, jer su velik dio tih vrčeva kupili upravo u Egiptu! Trgovci koji su im te vrčeve u svojoj lakoumnosti prodali, iskopali su time sami svoj grob! Aziru i Hetiti su, u svom nestrpljenju, bojnim kolima provalili u izviñačkom pohodu do Tanisa i prešli na egipatsko područje. Time su prekršili mir! Doduše, bile su to neznatne povrede granice i s neznatnom štetom. Ali ja sam u narodu proširio vijesti o strašnim

354

uništenjima i hetitskoj okrutnosti, smjerajući ga time pripremiti za rat. Došao je tren, faraone Ehnaton! Naredi neka zaječe rogovi, zastavice neka zalepršaju! Navijesti rat! Pozovi na vježbališta sve one koji su sposobni nositi oružja, zapovijedi neka se prikupi sav bakar u zemlji za koplja i vrške strjelica, pa će tvoja vlast biti spašena! Ja osobno ću ti je spasiti, ratom kakvog do sada nije bilo i koji se ni sa čim ne može usporediti. Porazit će Hetite i ponovno osvojiti Siriju za tebe. Sve to mogu postići ako egipatske pričuve, sva sredstva i sve zalihe žita, budu stavljene na raspolaganje vojsci. Jer glad stvara ratnike čak i od kukavica. Amon ili Aton, to je meni svejedno. Ljudi će smetnuti s uma Amona kada izbije rat. Njihov će nemir i nezadovoljstvo naći oduška u mržnji prema neprijatelju, a pobjednički će pohod učvrstiti tvoju vlast i moć, te će biti još moćniji nego prije. Obećavam ti pobjedonosan pohod, faraone Ehnaton! Jer ja sam Horemheb, sin sokola! Roñen sam za velika djela. A ovo je tren na koji sam čekao cijeloga svog života!- Ne vjeruj Horemhebu, faraone Ehnatonu, moj ljubljeni sine! -pobrzao se umiješati Eie, čuvši riječi glavnog zapovjednika. - Laž teče s njegova jezika, a on čezne za tvojom vlašću. Pomiri se i dogovori s Amonovim svećenicima, pa tek tada objavi rat. Ali nemoj zapovjedništvo prepustiti Horemhebu! Povjeri ga nekom od iskusnih starih zapovjednika, koji su se umijeću voñenja rata obučavali iz starih spisa, kako je to bilo uobičajeno u vremenima velikog faraona... Neka to bude čovjek kojem možeš podariti puno povjerenje.- Svećenice Eie - rekao je na to Horemheb. - Kad ne bi sada stajali pred faraonom, razbio bih ti tvoju prljavu njušku vlastitom šakom. Ti me mjeriš svojim vlastitim mjerilom, a izdaja govori iz tvojih usta! Jer, već si potajice pregovarao s Amonovim svećenicima i postigao dogovor,iza faraonovih leña. Ali ja neću izdati dječaka čiju sam slabost nekoć zaštito mojim plastom, podno tebanskih brežuljaka! Moja je nakana i cilj, veličajnost Egipta. A ja sam jedini koji to može spasiti!- Jeste li govorili? - upitao je faraon Ehnaton, za čudo mirno.- Govorili smo! - odvratili su jednoglasno.- Moram bdjeti i moliti, prije nego odlučim - priopćio im je tada faraon. - Sazovite za sutra sav puk, sve koji me ljube; i uglednike i prost puk, gospodare^ i sluge. Pozovite i grobare i zidare, iz njihovih naselja. Želim putem njih govoriti cjelokupnom svom narodu i iznijeti mu svoje nakane.Postupili su kako je zapovijedio i naložili cjelokupnom pučanstvu neka se sutradan okupi pred Zlatnom Kućom. Eie je to učinio vjerujući u pristanak faraona na pomirenje s Amonom. A Horemheb se nadao podršci njemu i objavljivanju rata Aziruu i Hetitima... Cijele te noći faraon je bdjeo i molio, te neprestance stupao po svojim odajama. Nije pritom dotakao nikakve hrane niti je govorio s ikim. Zato sam se, kao njegov liječnik, zabrinuo za njega. Slijedećega dana odnijeli su ga pred okupljen narod. Sjedio je na svom zlatnom prijestolju, a kad je podigao ruke i obratio se puku, lice mu je bilo jasno i zračeće poput Sunca:- Zbog moje slabosti vlada Egiptom glad! Zbog moje slabosti neprijatelji ugrožavaju naše državne mede! Hetiti se pripravljaju za nasrtaj na Egipat, kroz Siriju, pa će njihove stope uskoro stupiti na tlo Crne Zemlje. Sve je to posljedak moje slabosti!

355

Posljedak toga što nisam dovoljno jasno čuo glas svoga boga ili nisam provodio i ostvario njegovu volju. Sada mi se moj bog konačno otkrio. Aton mi se prikazao, a njegova istina plamti u mom srcu, te više ne ćutim ni slabosti niti dvojbe. Srušio sam lažnoga boga, ali u nesigurnosti i slabosti svoga opredjeljenja dopustio sam drugim bogovima neka vladaju uz Atona. Tako je njihova sjena pala na cijeli Egipat. Zato danas moraju pasti svi stari bogovi, kako bi svjetlo Atona konačno nadvladalo kao jedino svjetlo diljem cijele zemlje Kemet. Od danas moraju iščeznuti svi stari bogovi, a Atonovo kraljevstvo na zemlji počinje!Čuvši to, mnoštvo je jeknulo u neprikrivenom užasu. Mnogi od nazočnih podigli su ruke, a podosta ih se bacilona tlo pred faraonom. A faraon je u svom zanosu podigao glas i vičući nastavio:- Vi koji me uistinu ljubite, poñite i srušite stare bogove u zemlji Kemet. Smrvite njihove žrtvenike! Razbijte njihove kipove i druga obličja! Razlijte njihove svete vode! Razvalite njihove hramove! Izbijte njihova imena sa svih natpisa! Uñite čak i u grobove, kako biste proveli tu svetu zadaću! Tako Egipat može biti spašen. Uglednici i časnici, pograbite kladiva i toljage u ruke! Vi kipari, zamijenite svoja dlijeta sjekirama! Radnici, pograbite svoje batove i poñite u sve pokrajine, svaki grad i svako selo! Srušite tamo sve te stare bogove i izbrište njihova imena! To će osloboditi Egipat od robovanja zlu!Mnogi su zgroženi utekli još dok je govorio... Faraon je tek duboko udahnuo zrak, a lice mu je sjalo od zanosa dok je nastavljao vikati:- Neka Atonovo kraljevstvo doñe na zemlju! Od današnjega dana neka više ne bude ni roba ni gospodina, ni sluge ni gospodara. Neka svi budu jednaki i slobodni pred Ato-nom! Nitko više neće biti prisiljavan obrañivati tuñe zemlje, niti okretati tuñega mlina! Svaki čovjek će slobodno moći birati posao kojeg će raditi, te će nesmetano moći dolaziti i odlaziti, po svojoj slobodnoj volji... Faraon je govorio!U mnoštvu je tada zamro svaki pokret i nastao potpun muk. Svi su se nijemo i nepokretno, u nevjerici zagledali u faraona. Mrtvačka se tišina razlila cijelim Ahetatonom... A u mojim se nosnicama naglo probudio zastrašujući smrad lešina. Ali u očima mnoštva, dok je opčinjeno piljilo u faraona, on je počeo rasti. Zračeći zanos cijele njegove pojave tako je zaslijepio i ponio nazočne, pa su se plamen s njegova lica i njegova snaga pretočili u njih. Tada su pro-tisnuli krik potaknut vjerskim žarom, te počeli jedan drugome govoriti: "Takvo nešto nikad još nije viñeno! No njegov bog uistinu zbori kroz njega i mi ga moramo poslušati!"Puk se uzbuñeno raspršio, burno raspravljajući medu sobom. Došlo je i do tučnjava po ulicama, a faraonovi su sljedbenici na raskrižjima ulica pobili starije ljude koji su govorili protiv faraona...Kad se narod razišao, svećenik Eie obratio se faraonu:- Ehnatone! Odbaci svoju krunu i slomi svoj zakrivljeni štap! Riječi koje si izgovorio, upravo srušiše tvoje prijestolje!...cin- Riječi koje sam izgovorio - odvratio je faraon Ehnaton -priskrbjele su i osigurale besmrtnost mome imenu! Time ću zadržati utjecaj i vlast u srcima ljudi za sva vremena, na vijeke vjekova!Na to je Eie protrljao dlanove, pljunuo na tlo pred faraona, te

356

stopalom rastrljao ispljuvak u prašinu. Rekao je:- Ako je tome tako, perem ruke od svega. Postupat ću na dalje onako kako budem mislio da je najbolje... Luñaku nisam odgovoran za svoje djelovanje!Namjerio je otići, no Horemheb ga je dograbio za ruku i vrat, te ga s lakoćom zadržao, premda je Eie bio visok i snažan čovjek. Horemheb mu je rekao:- On je tvoj faraon! I ti ćeš ispuniti svoju obvezu, Eie, a ne izdati ga. A izdaš li ga ipak, probost ću ti tu tvoju gadnu trbušinu, pa makar morao radi toga okupiti najveću postrojbu. To ti kažem i prisižem, a kao što ti je sigurno poznato, mene znaju kao čovjeka koji ne laže i koji drži do svoje riječi! Njegova je ludost, uistinu, duboka i pogibeljna. Ali ja ga ipak ljubim i u tom njegovom ludilu, te čvrsto i vjerno stojim uz njega. Jer ja sam mu prisegnuo na vjernost, nekoć pokrivši svojim plastom njegovu slabost! A u njegovom buncanju je i iskra razuma. Kad bi njegov jedini potez bio rušenje starih bogova, uslijedio bi bratoubilački rat. Oslobañajući istodobno robove iz mlinova i s polja, pokvario je svećenicima igru i pridobio narod uz sebe... Pa čak i ako iz toga proistekne još veća zbrka! No meni je to sasvim svejedno! Ipak, faraone Ehnaton -obratio se tada izravno faraonu - što ćemo napraviti s Hetitima?Faraon Ehnaton nije odgovorio ništa. Ruka mu je beživotno počivala na vlastitome koljenu. Horemheb je zato nastavio:- Daj mi zlata i žita, oružja i bojnih kola, daj mi konje i ovlasti za novačenje ratnika i plaćanje vojnika. Odobri i pozivanje stražara iz svih gradova u Donje Kraljevstvo. Mislim, u tom bih se slučaju mogao oprijeti nasrtaju Hetita...Faraon je tada podigao svoje krvlju podlivene oči prema Horemhebu, a žar je ugasnuo na njegovu licu kad je tiho rekao:- Zabranjujem ti naviještanje rata, Horemhebe. Želi li narod braniti Crnu Zemlju, ja to ne mogu spriječiti. Žita i zlata, ne govoreći pritom još i o oružju, ne mogu ti dati!Naprosto zato, jer ga nemam... A i kad bih ga posjedovao, ne bi ga dobio, budući da ne želim odgovarati zlom na zlo. Ti možeš po svojoj volji pripremiti obranu Tanisa... Ali, ne prolijevaj krvi! I jedino se brani, ako budeš napadnut...- Neka bude kako si rekao - odvratio je Horemheb. -Nek prevlada ludilo! Sve je to, na kraju, ista glupost! A ja ću poginuti u Tanisu po tvojoj zapovijedi, jer bez žita i zlata i najsrčanija vojska ne može dugo preživjeti i opstati. No bez dvojbi i polupraznih mjerica, faraone Ehnaton! Branit ću se kako najbolje budem znao i umio. Zbogom!Horemheb je tako otišao, a faraona je napustio i Eie. Tako sam ostao s faraonom na samu... Gledao me je očima ispunjenim beskrajnim i neizrecivim zamorom, te mi se obratio:- Snage su istekle iz mene zajedno s mojim riječima, Sinuhe. Ali čak i u svojoj slabosti sam sretan... Sto smjeraš učiniti?Njegove me riječi iznenadiše, te sam ga gledao smeteno i zbunjeno. Slabašno se nasmiješivši, tada me upitao:- Ljubiš li me, Sinuhe?Priznao sam kako ga ljubim, čak i u tom njegovom ludilu. Na to mi je rekao:- Ako me ljubiš, tada znaš što ti je činiti!Razum mi se pobunio i protivio toj njegovoj volji, premda sam u sebi

357

predobro znao što traži od mene... Konačno sam ljutito rekao:- Mislio sam kako me trebaš kao liječnika. Ako tome nije tako, otići ću. Uistinu nisam osobito dobar u rušenju obličja bogova ili razvaljivanju hramova. Ta moje su ruke preslabe za rukovanje kladivima i batovima. No tvoja će volja biti provedena... Ljudi će mi, doduše, živom oderati kožu i kamenicama razbiti glavu, te me objesiti o zidine glavom na dolje, ali što se to tebe tiče? Idem, prema tome, u Tebu, gdje je mnogo hramova i gdje me ljudi poznaju...Nije me počastio nikakvim odgovorom, te sam ga ljutito napustio. To mi je sve više ličilo na potpuno ludilo.Slijedećega se dana Horemheb ukrcao na svoj brod za Memfis, odakle je trebao nastaviti za Tanis. Prije njegova odlaska obećao sam mu dati u zajam svo zlato koje uspijem prikupiti u Tebi, te mu poslati polovicu od sveg žita koje posjedujem. Drugu sam polovicu smjerao uporabiti zavlastite nakane. I možda je upravo ta moja pogreška odlučila i odredila moj cjelokupan daljnji život i kob. Naime, polovicu žita namijenio sam Ehnatonu, a drugu Horemhebu. Ni jednom od njih nisam ustupio sve. Ne znam i ne mogu objasniti taj svoj postupak... Možda me je na njega potakla moja slabost.U Tebu sam otputovao u društvu Tutmozisa. Bili smo još daleko od grada, kad su nas presrela prva trupla koja je rijeka nosila niz maticu. Podbuhli i njišući se na valovima, mrtvaci su brodili na svom posljednjem putovanju... Bili su to ljudi svih slojeva. Medu njima smo zapazili svećenike obrijanih glava, odličnike i obične ljude, stražare i robove. Po njihovoj smo kosi, odjeći i koži mogli prepoznati što su bili za života i odakle su dolazili, dok im lešine nisu pocrnjele i raspale se, ili su ih požderali krokodili. A krokodili se nisu morali truditi i plivati uzvodno do Tebe, kako bi došli do ljudskog mesa. Jer, u svim gradovima i selima duž rijeke odvijalo se isto. Mnogi su pritom ljudi izgubili svoje živote i bili bačeni u Nil. Tako su čak i krokodili postali izbirljivi. Naime, to su prepredene i lukave životinje, pa su radije tražili meko i sočno meso žena i djece, kao i masna trupla odličnika, ne obraćajući pozornost na tvrdo i žilavo meso robova i nosača... A ako te životinje imaju i malo pameti, a to je više nego sigurno, nedvojbeno su i one u te dane na veliko hvalile i slavile Atona...Sva je rijeka ogavno smrdjela na crkotine i trulež. A kad smo se primaknuli Tebi, vjetar nam je u nosnice donio oštar zadah dima...- Uistinu se čini - rekao je podrugljivo Tutmozis - počelo je Atonovo kraljevstvo na zemlji!Ja sam pak svladao svoje meko srce i rekao mu:- Takvo se nešto još nikad nije slučilo, Tutmozis! I svijetu se više nikad neće pružiti ovakva prilika. Ne može se peći kruh, ako se prije toga ne smelje žito. Ispecimo zato kruh, radi faraona Ehnatona, pa će se svijet uistinu promijeniti. I svi će ljudi najzad i konačno biti braća pred Atonom...Tutmozis je pak obilato pio vina, tjerajući njime iz nosnica smrad lešina. Na moju pouku je odgovorio:- Oprosti mi što svoju nemoć krijepim i osnažujem vinom! Moram ti otvoreno priznati, jako se bojim. Koljena mi postaju poput vode, čim pomislim na sve što nas čeka. Zato cijenim najboljim, u takvim se trenucima napiti. Ta pijana čovjeka ne muče kojekakve nepotrebne misli...! Njemu nije ni do života ni do smrti, kao ni do

358

ljudi ni do bogova!Bližeći se Tebi, po prvi puta nisam mogao vidjeti tri njegova brda, zaštitnike grada... U tome nas je ometao dim koji je smanjivao vidljivost. Prikučivši se dovoljno blizu Tebi, osvjedočili smo se kako mnogim dijelovima grada haraju požari. Plameni su se jezici dizali čak i iz Kuće Mrtvih, jer je narod stigao i tamo, pljačkajući grobove i spaljujući balzamirana tijela svećenika. Sa zidina su naš brod zasuli strjelicama, ni ne pitajući tko smo i zašto dolazimo. Kad smo prispjeli u luku, pomahnitali su križevi upravo bacali u vodu rogove i mlatili ih batinama i štapovima sve dok nisu potonuli i utopili se. Iz toga smo zaključili kako su stari bogovi ovdje već srušeni, te je Aton pobijedio...Pošli smo izravno u "Krokodilov rep", gdje smo zatekli Kaptaha. Svukao je svoju biranu i dragocjenu odjeću, kosu natrljao blatom umjesto pomadom, te navukao sive halje siromašnih. Uklonio je i zlatnu pločicu kojom je skrivao svoju praznu očnu duplju, te je na tom mjestu, nakon dugog vremena, opet nosio prost crn povez. Revno je usluživao pićem odrpane robove i oboružane nosače iz luke...- Veselite se i radujte, braćo moja - govorio je pritom - jer ovo je dan velike sreće. Nema više ni gospode niti robova, ni gospodara niti slugu, ni uglednika niti bijednih. Svi su sada slobodni i mogu doći i otići po svojoj volji. Zato pijte danas vina na moj račun i trošak! Nadam se pritom, sjetit ćete se moje krčme, obdari li vas usud dobrom srećom te uspijete priskrbjeti srebra i zlata u hramovima lažnih bogova i u kućama bezdušnih i loših gospodara. Jer i ja sam rob poput vas, a kao rob sam i roñen. Kao dokaz tome, pogledajte moje oko, koje mi je izbio okrutan gospodar svojom pisaljkom. I to samo zato jer se razljutio, nakon što sam ispio vrč njegovoga piva, te potom vrč napunio svojom vlastitom vodom. Nitko nam takva zlodjela neće više nikad činiti. I nikad više nitko neće raditi svojim rukama ili okusiti batine samo zato jer je rob. Život će biti samo radost i slavlje, neprekidno plesanje i uživanje...Lupetajući tako nije ni zapazio Tutmozisa i mene. Uočivši nas, očito se malo postidio svojih riječi, jer nas je sa zbunjenim izrazom lica odveo put odvojene sobe u stražnjem dijelu krčme.- Postupili bi razumno - rekao nam je odmah - preo-djenete li se u jeftiniju odjeću i pritom zamrljate lica i ruke blatom. Naime, sluge i nosači potucaju se ulicama, slaveći Atona. U Atonovo ime prebijaju svakoga koji im se čini predebeo i nema žuljeva na dlanovima, kao znak da nije nikad radio svojim rukama. Meni su progledali kroz prste glede moje trbušine, zato jer sam i ja nekoć bio rob... A i zato jer sam im razdijelio žita i dao im piti, ne naplaćujući im ništa. Ali recite mi, koja vas to zla sreća donosi u Tebu upravo sada? Jer, ovih je dana Teba najnezdravije mjesto za sve odličnike visokoga stupnja...Pokazali smo mu svoje sjekire i kladiva i rekli:- Svrha našeg dolaska je rušenje kipova i obličja lažnih bogova, te izbijanje njihovih imena iz svih natpisa.Kaptah je kimnuo mudro i s razumijevanjem, te nas upozorio:- Vaša je nakana mudra i sigurno po volji narodu. Ali samo dok ne saznaju tko ste. Mnoge su promjene u tijeku i druge još dolaze, a rogovi će biti osvećeni za sve ono što su im počinili, vrate li ikad svoju moć. Ne vjerujem da će se ovi nemiri i gužva jako oduljiti,

359

jer gdje će robovi naći žito za prehranu? Pored toga, u svojem neobuzdavanom nasilju počinili su djela koja su i gorljive sljedbenike Atona dovela u dvojbu... Pa sada razmišljaju o vraćanju rogovima, kako bi se opet uspostavio mir! A neki su to već i učinili. Faraonova naredba o oslobañanju robova je, meñutim, bila vrlo mudra, domišljata i dalekovidna. To mi je omogućilo otpuštanje svih nesposobnih i starih robova, koji troše moje skupo žito i ulje, a pritom nisu ni od kakvog pobitka. Otpali su mi odmah i veliki troškovi za smještaj i prehranu robova, jer ću ih sada nagrañivati i otpuštati po svojoj volji. Nisam više ni vezan na svoje robove, te ću sam birati radnike i plaćati ih onako i onoliko koliko ću ja htjeti. Žito je sada skuplje nego ikada ranije. Kad se ti bukači probude iz svoga ludila i pijanstva, počet će se boriti za posao i oduzimat će jedan drugome kruh. To će smanjiti moje izdatke za radnu snagu, jer će uskoro robovi raditi u bescjenje,sretni što dolaze do korice kruha! Ranije, ako je rob potkradao gospodara, a to je spadalo u dobre običaje, gospodar ga je u najgorem slučaju mogao izbičevati. Sada, ako krade netko koga sam zaposlio, mora on ukradeno namiriti svojim radom. Zbog toga slavim faraona Ehnatona zbog njegove mudrosti! Mislim kako će i ostali postupiti tako, kad sve promisle i spoznaju svoj probitak.- Spomenuo si žito, Kaptah - rekoh mu. - Zato znaj, polovicu svekolikog žita kojeg posjedujem obećao sam Horem-hebu, kako bi mogao zaratiti s Hetitima... Taj dio zaliha moraš odmah brodovima poslati u Tanis. Drugu polovicu smelji te od brašna ispeci kruha. Taj kruh dijelit ćemo izgladnjelom narodu u svim gradovima i selima gdje je naše žito uskladišteno. A kada tvoji sluge budu dijelili kruh, neće ga naplaćivati nego će govoriti: "Ovo je Atonov kruh. Uzmite ga i jedite ga u njegovo ime, te veličajte i blagosiljajte faraona Ehnatona i njegovoga boga!"Čuvši to, Kaptah je razderao svoju odjeću, dakako zato jer je bila robovska i time malo vrijedna. Počeo je čupati i kosu, te se iz nje začelo prašiti, a uz to je i gorko zaplakao i zajadao:- Gospodaru, to će te otjerati na prosjački štap! I gdje ću ja tada ostvarivati svoju zaradu? Tebe je obuzelo faraonovo ludilo! Stojiš na vlastitoj glavi i hodaš natraške. Jadan li sam, ja siroti bijednik, doživjevši ovaj dan! Tu nam ni ska-rabej neće pomoći... I nitko te neće ni blagosiljati zbog tog dijeljenja kruha. Što više, taj mi prokleti Horemheb šalje drske i besramne odogovore na moje upite i zahtjeve, te poručuje neka sam doñem po zlato koje sam mu uzajmio u tvoje ime. Gori je od svakog razbojnika, taj tvoj prijatelj. Jer, razbojnik uzme ono što uzme, dok Horemheb obećava kamate na ono što je uzeo na zajam, mučeći tako i ras-pinjući vjerovnike ispraznim nadama, dok im od ogorčenja i jada ne pukne jetra! Ipak, iz tvojih očiju vidim, gospodaru, sve to ozbiljno misliš... Moje jadikovke su očito uzaludne! Zato se moram pokoriti i udovoljiti tvojoj volji, premda ćeš zbog toga osiromašiti...Napustili smo Kaptaha, koji se u krčmi trudio stjecati i održavati naklonost robova... A u stražnjim prostorijama krčme trgovao je svetim posudama i drugim dragocjenostima, s nosačima koji su ta dobra pokrali i opljačkali po hramo-vima. Svi pošteni ljudi tih su se dana zatvarali u svoje kuće i zabravili bi vrata, te su ulice bile puste i zapuštene. Neki hramovi, u kojima su se svećenici utvrdili i pružali otpor, bili su

360

zapaljeni i još su uvijek gorjeli.Ulazili smo u opljačkane hramove kako bismo uklonili imena bogova. Tamo smo susreli i druge faraonove odličnike, koji su došli radi iste zadaće... Vitlali smo i udarali svojim sjekirama, kladivima i batovima, toliko krepko i snažno te su iskre frcale na sve strane. Predano smo crnčili, uobraža-vajući kako uistinu radimo vrlo važan posao, utirući svojim udarcima i kladivima put novom razdoblju u Egiptu. Mlatili bismo sve dok nam se zglobovi ne bi ukočili i ruke nas zaboljele. Danomice smo rabotali na isti način. Nisam stizao ni jesti niti spavati, jer su širina i obujam naše zadaće bili neizmjerni... Ponekad bi u hramove ušle skupine pobožnih ljudi, koje su vodili svećenici, s nakanom zaprečavanja našeg posla. Bacali su kamenje na nas i prijetili nam batinama... Bijesni je Tutmozis zato jednoga dana kladivom razbio glavu nekom starom svećeniku, samo zbog toga jer je taj nevoljnik htio zaštititi svog boga... Naša je revnost i gorljivost rasla iz dana u dan, ali tako smo radili da bismo odvratili svoje oči od svega što se zbivalo oko nas...Narod je patio od gladi i neimaštine. A nakon što su robovi i nosači neko vrijeme uživali, radujući se svojoj slobodi, postavili su u luci modre i crvene motke kao svoje znakovlje za mjesta okupljanja. Sastavili su posebne skupine koje su provaljivale u kuće pristalica Amona i u kuće bogatih, te su zatečeno žito, ulje i bogatstvo dijelile siromašnima. Faraonovi stražari i ophodnje ih u tome jednostavno nisu mogli zapriječiti. Kaptah je zaposlio ljude sa zadaćom neka melju žito i peku kruh. Ali narod je krao i otimao kruh od njegovih slugu, govoreći: "Taj je kruh iscijeñen nevoljnicima i siromasima, te je pošteno i podijeliti ga njima!" I nitko me nije blagosiljao zbog podijeljenoga žita i kruha, premda sam osiromašio u ciglih mjesec dana...Minulo je tako četrdeset dana i četrdeset noći. Nemiri i neredi u Tebi postajali su sve gori. Ljudi koji su nekoć mjerili zlato, sada su prosili po raskrižjima ulica... A njihove su žene prodavale svoje dragulje i nakit robovima kako bi imale čime kupiti kruha svojoj djeci. Potkraj tog razdoblja Kaptah je jedne noći kriomice došao mojoj kući i rekao:- Moj gospodaru, moraš bježati! Posljednji je tren! Atonovo kraljevstvo uskoro će pasti. I uvjeren sam, ni jedan častan i pošten čovjek neće žaliti za njim... Zakon i red bit će ponovno uspostavljeni, a zavladat će i stari bogovi. Ali prije toga krokodile treba nahraniti, a ovaj puta će to biti izdašnije i obilnije nego ikad prije. Jer, svećenici smjeraju osloboditi Egipat od zle krvi...- Odakle sve to znaš? - upitao sam ga.- Ta zar nisam od uvijek bio odan rogu? - odgovorio mi je naoko nedužno. - I zar nisam uvijek i stalno, premda potajice, štovao Amona? A i Amonovim sam svećenicima velikodušno i dobrovoljno posuñivao zlata, jer plaćaju dobre kamate! Petinu pa čak i četvrtinu daju na primljeni iznos, a kao zalog za zajam u zlatu ustupaju zemlju. Eie je sklopio dogovor sa svećenicima, nastojeći time spasiti svoj vlastiti život, pa su straže na njihovoj strani. Svi bogati i ugledni ponovno su se povezali s Amonom i stavili pod njegovu zaštitu. A svećenici su pozvali crnce iz zemlje Kuš i okupili Šardance, koji su se do sada skitali i pljačkali po pokrajinama. Sada ih plaćaju i oni će poslušati naloge svećenika.

361

Uistinu, Sinuhe, mlinovi će se uskoro ponovno pokrenuti... Ali kruh koji će se peći od tog brašna bit će Amonov kruh, a ne Atonov. Bogovi se vraćaju, stari se poredak vraća, te će sve biti kao i nekada. Neka je hvaljen i blagoslovljen Amon! Jer i meni je već preko glave sve te zbrke... Čak i unatoč bogatstvu, koje mi je ovo čudno vrijeme donijelo.- Faraon Ehnaton neće nikad pristati na to - povikao sam, duboko potresen i uzrujan njegovim riječima. Kaptah se na moj odgovor lukavo nasmiješio, protrljao svoje slijepo oko kažiprstom i rekao:- Nitko faraona neće ništa pitati, niti tražiti dopuštenje od njega. Grad Ahetaton je već osuñen i svi koji tamo ostanu umrijet će. Čim pobunjenici preuzmu vlast, zatvorit će sve putove prema Ahetatonu, čak i rijeku. Zato će svi u Ahetatonu izgladnjeti. Pobunjenici zahtijevaju, naime, neka faraon doñe u Tebu i baci se ničice na tlo pred Amonom...Tada su mi se misli razbistrile. Preda mnom se ukazalo faraonovo lice, kao i njegove oči u kojima se zrcalilo razočarenje, gorče od smrti. Rekao sam:- Kaptah, ta se opačina jednostavno ne smije slučiti! Prehodali smo mnoge ceste zajedno, ti i ja. Poñimo zato i ovim putem zajedno, do kraja! Podijelivši svo svoje žito postao sam siromašan... No ti si još uvijek bogat. Kupi ruke! Kupi koplja i strjelice! Kupi sve toljage do kojih možeš doći! Svojim zlatom potkupi stražare i stavi ih u svoju službu. Nagovori ih neka brane sebe i faraona! Razdijeli oružje robovima i nosačima iz luke. Ne znam kakav će tome biti ishod, Kaptah... Ali svijet uistinu do sada još nikad nije imao takvu priliku za preobražaj, obnovu i nov početak! Sve bi moglo biti ureñeno drukčije nego li je ranije bilo! I nakon što zemlja bogataških posjeda bude podijeljena siromašnima, nakon što se u kuće bogatih usele siromasi, a bogatstvo bogatih i moćnih bude razdijeljeno cijelome narodu, te sadašnji vrtovi bogatih budu pretvoreni u dječja igrališta dostupna i djeci robova, tada će se narod zasigurno umiriti... Svatko će tada biti doista na svojem, svakome će njegov rad najbolje goditi. Tada će svatko ostati na svom posjedu i dragovoljno raditi! I sve će biti bolje nego ranije!Na moje nadahnute riječi, Kaptah je tek zadrhtao...- Gospodaru! - rekao mi je. - U svojoj odmakloj dobi ne bih htio raditi svojim rukama. Već sada su odveli ugledne ljude u mlinove te ih batinama tjeraju neka okreću mlinsko kamenje... A njihove žene i kćeri odvukli su u kuće naslada, kako bi usluživale robove i nosače. U tome nema ničeg dobrog, nego samo zlo. Moj gospodaru Sinuhe! Ne traži od mene stupanje na takvu stazu! Već pri samoj pomisli na to, prisjetim se tamne kuće u koju sam nekoć ušao, prateći te. Prisegnuo sam kako o tome neću govoriti nikad više, no sada govorim jer moram. Gospodaru, ti si ponovno namjerio ući u tamnu kuću, ne obazirući se na ono što te tamo može očekivati. A možda te tamo opet čeka neman koja se raspada u gnjileži i uz nju smrdljiva i ogavna smrt! Sudimo li po onome što smo imali prigode vidjeti, možemo pretpostaviti kako je bog faraona Ehnatona jednako strašan i užasan poput onoga na Kreti... Jer, taj novi Ehnatonov bog sili najbolje i najnadarenije ljude Egipta na ples pred bikovima i nemilosrdno ih vodi u tamnu kuću odakle nema povratka! Unatoč tome, oni ulaze u nju, pouzdavajući se u svoje umijeće i vještinu, kličući i pjevajući... I vjerujući kako ih tamo u dvoranama njihovoga boga

362

čekablaženstvo, koje mogu očekivati jedino od Zapadne Zemlje... Ne, gospodaru! Po drugi te put neću slijediti u Minotaurosovo obitavalište!Kaptah ovoga puta nije ni plakao niti prosvjedovao, kako je to inače uvijek običavao činiti. Na protiv, govorio mi je ozbiljno i svečano, usrdno me moleći i zaklinjući neka odustanem od svojih nakana. Konačno je rekao:- Ne želiš li razmisliti i promijeniti svoje osnove ni zbog sebe niti zbog mene, pomisli barem na Merit i maloga Tota, koji te ljube. Povedi ih odatle i skrij na sigurno mjesto! Jer, budi uvjeren: kad se pokrenu Amonovi mlinovi i stanu mljeti... Ničiji život ovdje više neće biti siguran!Moja me gorljivost zaslijepila, pa su mi njegova upozorenja zvučala poput običnih ludorija. Zato sam mu odgovorio, nepopustljivo i kruto:- Ta tko bi proganjao jednu ženu i malenoga dječaka? U mojoj su kući sigurni. Aton pobjeñuje i mora pobijediti. Ne zbude li se tako, život više nema ni smisla niti svrhe. Narod je dovoljno pametan te zna kako mu faraon želi dobro. Kako bi prema tome bilo moguće, te bi se narod dragovoljno i prema vlastitoj želji vratio nasilju, tami i strahu? Tamna kuća o kojoj si netom govorio, nije Atonova nego Amonova! Pa će za rušenje Atona i faraona, kada je cijeli narod uz njih, trebati više od nekoliko potkupljenih stražara i preplašenih, kolebljivih odličnika...- Rekao sam ti ono što sam smjerao - odvratio je Kaptah. - I neću to ponavljati. No gorim od nestrpljenja, jer bih ti htio odati jednu malu tajnu. Ipak, budući da ta tajna nije moja, ne usuñujem se razotkriti je. A možda i ne bi ni malo utjecala ne tebe, koliko si sada opsjednut svojim osnovama... I zato ne krivi naknadno mene, gospodaru, ako ćeš jednog dana derati duboke rane u svom vlastitom licu i koljenima, uspinjući se uz nazupčane stijene očaja i beznaña. Ne krivi poslije mene, ako te čudovište proždere. Sa mnom je drukčije. Meni je sve svejedno, jer sam tek nekadašnji rob, koji nema djece koja bi tugovala zbog moje smrti i oplakivala me. Zato ću te, gospodaru, slijediti na tom krajnjem i možda posljednjem putu, premda znam kako je sve uzalud... Uñimo dakle u tamnu kuću zajedno, gospodaru, kao nekad! A ako dopuštaš, ponijet ću i ovaj puta vrč vina...Od tog je dana Kaptah začeo piti, otvarajući vinske vrčeve od jutra do večeri. No i u tom svom pijanstvu, pokoravao se mojim nalozima. Dijelio je oružje svojim znancima okupljenima oko crvenih i modrih motki po luci. Potajice je pozivao časnike i zapovjednike straža u "Krokodilov rep" i potplaćivao ih neka podrže siromašne a protiv bogatih. Po svom se pijančevanju Kaptah nije razlikovao od mnogih drugih. U to su se vrijeme skoro svi neprestance opijali. Pio je i moj prijatelj Tutmozis. Robovi su zapijali plijen kojeg su oteli bogatašima. Bogataši su se pak odricali posljednjega nakita, samo kako bi došli do vina. Svi su govorili: "Jedimo i pijmo, jer nitko ne zna što donosi sutrašnji dan!"Nastupom Atonova kraljevstva na zemlji, Tebom su zavladali glad i pobune. Ljude je pak obuzelo nekakvo bunilo, preplavivši im mozak, te su bili pijani i bez vina. Više se nije moglo uočiti nikakve razlike izmeñu onih koji su nosili križ i onih koji nisu. Jedino što

363

se brojalo bilo je oružje, tvrda šaka i jak glas. Slušalo se samo onoga koji je najgrlatije urlao.Ako bi pak netko ugledao hljeb u ruci nekog drugog, jednostavno bi mu ga oteo, govoreći: "Daj mi taj hljeb! Ta zar nismo svi braća pred Atonom? Zato nije pravo ako ja gladujem, a moj si brat pretrpava trbušinu!" I bez obzira koliko je taj hljeb bio velik, ne bi ga u takvoj prigodi razdijelili na manje komade kruha! Nego bi otimač odnio cijeli hljeb, ne mareći što sad njegov brat pred Atonom ostaje gladan!Slično je bilo i s odjećom. Kad bi sreli nekog odjevenog u bolju odjeću, rekli bi mu: "Daj mi svoje halje! Ta mi smo braća pred Atonom! Jer, nitko ne treba biti odjeven bolje od svoga brata!" I otevši odjeću, ostavljali bi nevoljnika obnaženog, ne mareći što im je brat ostao na ulici otkrivene zadnjice.A kad bi pak nekome otkrili rog skriven na lančiću oko vrata ili negdje na odjeći, odmah bi ga odveli neka okreće mlinsko kamenje, kopa korijenje ili ruši spaljene kuće. Pritom je takav nevoljnik još i imao sreće, jer su ponekad za nošenje Amonovoga roga, uhvaćenoga na mjestu zatukli i bacili krokodilima... Ovi su spremno čekali, okupljeni pred lučkim dokovima. Očito su već dobro naučili gdje i kakomogu doći do obilate gozbe, te su upravo opsjeli tebanske obale. Čekajući na obroke, kloparali su i škljocali čeljstima, te treskali repovima po vodi i mulju. Ti su se zvukovi miješali s bučenjem ljudi, koji su se okupljali oko modrih i crvenih motki te su tu raspravljali i svañali se u nedogled.Reda nije bilo baš nikakvog. U okupljenim skupinama najgrlatiji su vikali:- U Atonovo ime moramo održavati red i poslušnost! Skupimo zato svo žito i podijelimo ga meñu sobom! Nitko više ne smije plijeniti za svoj račun, nego se moramo udružiti svi mi koji smo najjači, te plijen podijeliti drugima. -Tako su se doista udruživali oni koji su bili najjači i naj-odvažniji, te su batinama premlaćivali sve koji su pokušavali krasti samo za sebe. Istodobno su sami pljačkali opakije i više nego ikad ranije, ubijajući odmah sve one koji bi im se usprotivili. Bili su siti, odijevali se u kraljevske halje, te su oko vrata, zapešća i gležanj a nosili zlato i srebro. Bilo je meñu njima čak i onih kojima su zbog sramotnih zločina bili odrezani nosovi i ušesa. Na zglobovima su imali široke ožiljke od konopaca kojima su nekad bili vezani te su ih ovi bili ozlijedili ne samo do krvi nego i do kostiju. Leña su im bila prekrivena modricama, što su bile posljedice udaraca batinom. No ti su se strašni ljudi čak ponosili takvim "ukrasima", ne skrivajući nego čak otkrivajući svoju sramotu pred ljudima. Pritom bi govorili: "Sve smo ovo pretrpjeli zbog Amona! Zar nismo, prema tome, zaslužili odštetu?" Nije ih se moglo razlikovati od onih koji su kao rogovi bili poslani u rudnike i kamenolome, pa su se sad vratili i izmiješali s narodom. Bezvlašće se širilo sve više, te su se zločini i nasilje množili svakodnevno.U svoj toj gužvi i neizvjesnosti, ipak se nitko nije odvažio dirnuti Zlatnu Kuću... Jer, to je bila faraonova kuća! A u njoj je još uvijek stolovao Eie, obnašajući zlatan bič i zakrivljen faraonov štap. On je tako još uvijek provodio vrhovnu vlast... Ali i štitio Amonove svećenike.Tako je prošlo dva puta po trideset dana. Atonovo kraljevstvo na

364

zemlji nije dulje izdržalo. Tada se srušilo i raspalo. Crnačke čete koje su stigle brodovima iz zemlje Kuš, te Sardanci koje je unajmio Eie, zajednički su okružili grad. Svi su putovi bili zatvoreni, pa čak i rijeka. Zato više nitko nije mogao pobjeći..- ZACIPristalice i sljedbenici roga okupljali su se u svim četvrtima, a svećenici su ih opskrbljivali i opremali oružjem koje je izvučeno iz tajnih Amonovih podruma. Oni pak koji nisu imali oružja, uzeli su motke i vrhove im očvrsnuli u vatri, a kuhinjske tučke presvukli bakrom. A i svoje su strjelice opremili šiljcima, izrañenima od prekovanoga nakita svojih žena...Uz rogove su pristali i svi oni koji su željeli Egiptu dobro. Ustali su čak i oni tihi, strpljivi ljudi, govoreći: "Želimo povrat staroga reda, jer smo više nego siti ovog novog. A Aton nas je već dovoljno opljačkao!"Ja, Sinuhe, govorio sam narodu drukčije:- Moguće se ovih dana zbilo mnogo nepravdi, a i nepravda je znala pogaziti pravdu, pa su mnogi nedužni ljudi ispaštali umjesto pravih krivaca. Unatoč tome, Amon je još uvijek bog tame i nasilja. On vlada ljudima samo zbog njihove gluposti. Aton je jedini bog, jer on obitava i u nama i oko nas, te nema drugih bogova osim njega. Borite se za Atona, svi vi ljudi i robovi, vi nosači i sluge! Jer vi nemate više što izgubiti! Pobijedi li Amon, uistinu ćete iskusiti ropstvo i smrt. Borite se za faraona Ehnatona, jer njemu sličan još nije viñen na zemlji i u cijelome svijetu, a bog govori kroz njegova usta. Nikada se još nije ukazala takva prilika za obnavljanje svijeta. I nikad više vam neće biti ponuñena.Robovi i nosači iz luke glasno su se smijali mojim riječima i rekli:- Ne brbljaj nam o Atonu, Sinuhe. Ta svi su bogovi meñusobno slični! A i svi su faraoni meñusobno slični! No ti si dobar čovjek, Sinuhe, premda vrlo prostodušan i naivan. Povezivao si nam slomljene ruke i liječio razbijena koljena, ne tražeći za to nagrade. Zato odloži toljagu! Ta i onako nemaš snage zavitlati njome. Nisi ratnik i nikad to nećeš postati. Ali ako rogovi smotre oružje u tvojim rukama, ubit će te bez oklijevanja. Za nas više nije važno ako umremo, jer smo ruke uprljali krvlju. Proživjeli smo ipak lijepe dane, spavali na ležajevima sa sjajnim natkrovljima, pili iz zlatnih kupa! Premda više nismo uvjereni kako se sve to isplatilo...Naša je svetkovina sada pak došla svome kraju, te kanimo umrijeti s oružjem u svojim rukama. Nakon što smo okusili slobodu i lagodan život, ropstvo nam se više ne mili. Ali ti se čuvaj, jer je tvoje liječničko umijeće mnogo važnije. Liječi naše rane i ublaži nam bolove, ako tako hoćeš. No nemoj se šuljati izmeñu nas s oružjem u ruci! Pogled na to toliko je smiješan, pa se moramo previjati od smijeha. Pritom nam i koplja padaju iz ruku, te bi tako onesposobljeni mogli stradati od crnaca, Šardanaca i Amonovih rogova!Njihov me govor postidio. Odbacio sam svoju toljagu i pošao kući, donijeti odanle svoju liječničku škrinjicu. Opskrbiv-ši se tako svojim najjačim oruñem, pošao sam "Krokodilovu repu" i tamo viñao rane. Jer, već su tri dana i tri noći trajale borbe u Tebi... Kroz to su razdoblje mnogi zamijenili križ rogom. A mnogi su i odložili oružje, te se skrili u kućama i vinskim podrumima, u žitnim ostavama i praznim košarama u luci. No robovi i nosači iz luke ustrajali su u

365

otporu. Uz njih su se isticali i oni kojima su bili odrezani nosovi i ušesa, jer nisu imali drugoga izlaza. Znali su, njih će odmah prepoznati. Tri dana i tri noći borbe nisu presta-jale. Križevi su palili kuće i po noći se dalje borili u svjetlu plamena. Crnci i Šardanci su takoñer potpaljivali zgrade, te pljačkali i ubijali svakog na koga bi naišli. Pritom nisu pitali nosi li križ ili rog... Zapovjednik u borbama za grad bio im je onaj isti Pepitaton, koji je dopustio onaj pokolj na Cesti ovnova. Samo što se sad ponovno zvao Pepitamon. Eie ga je izabrao za zapovjednika, jer je bio visokog podrijetla i najučeniji meñu faraonovim časnicima...Ja sam pak stolovao u "Krokodilovu repu", povijajući ozljede robovima i brinući se za njihove razbijene glave. Merit je uz nas parala moju i Kaptahovu odjeću, a isto tako i svoju, kako bi mi pripravila zavoje... A mali je Tot nosio vina onima čiji su bolovi bili najteži. Tko je god to mogao, vratio se u borbu.Posljednjega dana su se borbe ograničile još samo na luku i četvrt siromašnih. Tamo su ratu vični crnci i Šardanci kosili ljude poput snopova žita, te je krv tekla duž uskih ulica i preko gatova u rijeku. Smrt još nikad nije imala toliko obilnu žetvu u zemlji Kemet, kao toga dana. Čim bi koji čovjek pao na tlo, te ostao ležati jer se nije mogao podići, naboli bi ga crnci i ovnovi na svoja koplja. Isto suradili robovi i lučki nosači s ranjenim rogovima, ako bi im dopali ruku. Ja sam malo od toga mogao vidjeti, jer sam stalno dežurao u "Krokodilovu repu", povijajući rane, te nisam imao ni tren vremena za nešto drugo. Pretpostavljam, sve sam to radio za faraona Ehnatona. Ali, kada dobro prozmislim, nisam u to više siguran... Ta čovjek tako slabo poznaje svoje srce!Vode robova došli su u "Krokodilov rep", dok je borba još trajala, smjerajući osvježiti se vinom. Već su bili pijani... Nisam mogao raspoznati je li to bila posljedica popijenoga vina ili opijenosti od krvi i žara bitke. Udarajući me svojim grubim šakama po ramenima, rekli su mi:- Pripremili smo ti udobnu košaru u luci, gdje se možeš skriti, Sinuhe. Ta sigurno ne želiš visjeti glavom na dolje, obješen o zidine, i to još večeras? Zar ne misliš da je došlo vrijeme, pa bi se trebao skriti, Sinuhe? Besmisleno je povezivati rane koje se smjesta opet otvaraju.- Ja sam kraljev liječnik - odgovorio sam im. - I nitko se ne usuñuje podići ruku na mene.Na taj moj odgovor oni su se tek nasmijali, obilno popili vina i vratili se u boj. Tada mi je prišao Kaptah i rekao:- Kuća ti gori, Sinuhe! A rogovi su zaklali Muti njenim vlastitim nožem, jer ih je napala prakljačom za pranje rublja, kad su palili kuću. Krajnji je tren, želiš li se spasiti! Pohitaj i obuci najbiraniju odjeću, te istakni svo znakovlje svoje časti i dostojanstva. Ostavi ove ranjene robove i razbojnike, te me slijedi u unutarnje odaje. Tamo se možemo pripraviti za doček Eieovih svećenika i zapovjednika, onako kako to priliči našem dostojanstvu. Skrio sam i nekoliko vrčeva vina pred tim razbojničkim klatežom, smjerajući njime umiriti svećenike i zapovjednike, a i da mi posluži za nastavljanje posla...I Merit mi je ovila ruke oko vrata, usrdno me moleći i preklinjući:- Spasi se, Sinuhe! Ako ne zbog sebe, a ono meni i malome Totu za

366

ljubav!Ali tuga, pomanjkanje sna i smrt, kao i odjek boja, toliko su me smeli, pa više nisam poznavao ni vlastitoga srca... Kao u nekoj magli, odgovorio sam:- Što me briga za moju kuću? I što me briga za mene ili za tebe i Tota! Krv koja ovdje teče je krv moje braćepo Atonu. A ako Atonovo kraljevstvo padne, ni ja više ne želim živjeti!Zašto sam govorio toliko divlje i ludo, jednostavno ne znam. Kao da je govorio netko drugi, a ne moje neodlučno i kolebljivo srce...Ne mogu reći ni jesam li još uopće imao vremena za bijeg!? Jer, za kratko vrijeme su na vrata "Krokodilova repa" nasrnuli Šardanci i crnci, razbili ih i prokrčili si put unutra. Vodio ih je svećenik obrijane glave i lica sjajnog od svetoga ulja. Odmah su stali ubijati ranjenike. Svećenik im je svetim rogom vadio oči, a prugasto naličeni crnci skakali su po njima sastavljenih stopala, te je krv mlazom šiktala iz njihovih žila.- To je Atonov brlog - uzviknuo je svećenik, završivši svoju rabotu s očima ranjenika. Još je dodao: - Pročistimo ga vatrom!Pred mojim vlastitim očima razbili su glavu malom Totu i proboli Merit kopljem kad je pokušala zaštititi dječaka. A ja ih nisam mogao zapriječiti, jer me je svećenik udario svojim rogom po glavi, pa mi je krik zamro u grlu i izgubio sam svijest. Tako više nisam znao što se dalje zbivalo...Kad sam ponovno došao svijesti, ležao sam u drvoredu ispred "Krokodilova repa". U početku nisam znao gdje se nalazim, misleći kako sam zasigurno ružno sanjao ili sam sada mrtav. Svećenik je otišao, a vojnici su odložili svoja koplja te su ispijali vina koje im je donio Kaptah. Istodobno su ih njihovi zapovjednici srebrom protkanim bičevima podbadali i požurivali u daljnji boj.Pred mojim očima "Krokodilov rep" je bio sav u plamenu. Oplata mu je bila napravljena od drva, pa je gorio poput suhe trske na obali... Tada sam se prisjetio svega i pokušao ustati. Ali snaga me je izdala, pa sam počeo puzati, oslonjen na ruke i koljena, prema gorućim vratima i u vatru. Smjerao sam naći Merit i Tota. Primaknuo sam se plamenu, koji mi je spalio ono malo kose koja mi je još bila preostala na glavi. A i odjeća mi je takoñer planula. Opekao sam i ruke i koljena, no tada je Kaptah glasno kriknuo. Pritrčao je i izvukao me iz vatre, a zatim me valjao po prašini sve dok nije ugasio moje zapaljene halje.Na taj prizor vojnici udariše u smijeh, ali Kaptah im reče:- Sigurno je malo lud, nakon što ga je svećenik udario svojim rogom po glavi... A taj će nesumnjivo biti kažnjen za to zlodjelo! Ovo je faraonov liječnik, te nikom nije preporučljivo podići ruku na njega. On je i svećenik prvoga stupnja, iako je bio prisiljen staviti na sebe ovu otrcanu odjeću i skriti znakovlje svoga dostojanstva. To je učinio kako bi se spasio od razjarene svjetine...Sjedio sam u prašini na cesti, držeći glavu opečenim rukama. Suze su tekle iz mojih oprženih očiju.- Merit, Merit! Moja Merit! - jadikovao sam i jecao. Kaptah me ljutito munuo pod rebra i šapnuo:- Tiho, budalo jedna! Zar svojom maloumnošću nisi do sada navukao dovoljno nesreće?!Ali se nisam mogao smiriti, pa mi je približio lice i ogorčeno

367

rekao:- Neka te ovo sve prizove pameti, gospodaru! Jer, sad si uistinu dobio punu mjeru! I to puniju nego što i sam znaš! Zato ću ti odati, premda je već prekasno... Maleni Tot je bio tvoj roñeni sin, začet iz tvoga sjemena, kad si prvi put spavao s Merit... Kažem ti to kako bi se pribrao i sredio ono što ti je u glavi! A Merit ti to nije htjela reći jer je bila ponosna i usamljena, a i zato jer si je zapustio zbog faraona i Ahetatona. Bio je tvoje krvi, taj maleni Tot! Ali ti si bio potpuno pobjesnio, inače bi u njegovim očima prepoznao svoje oči i u crtama njegovih ustiju uočio crte vlastitih. Bio bih dao svoj vlastiti život, samo da sam ga mogao spasiti! No to je bilo nemoguće, upravo zbog tvoga ludila i bjesnila, a Merit te nije htjela napustiti. Umrli su samo zbog tvoga ludila! Nadam se, sada ćeš se konačno sabrati, gospodaru...Njegove su riječi presjekle sve moje jadikovke i jecaje. Zurio sam u njega ukočenim očima, kao gromom ošinut. Jedva sam uspio promucati:- Je li to istina?!Ali nisam trebao odgovora. Kad sam sve promislio, istina se u svoj svojoj strašnoj širini raspuknula pred mojim očima. Kaptah mi je rekao istinu... Istinu, koja mi je toliko dugo ležala ponuñena na dlanu! Istinu, koja bi donijela toliku neizmjernu sreću mom napaćenome i usamljenom srcu... Zato sam i dalje nepomično sjedio u uličnoj prašini, presahlih očiju, ne osjećajući nikakvih bolova od zadobivenihozljeda. Sve se u meni sledilo i stegnulo, moje se srce zatvorilo poput školjke, te sam bio potpuno ravnodušan prema svemu što se zbivalo oko mene..."Krokodilov rep" je bio sav zavijen plamenim jezicima. Dim i Čada sukljali su na sve strane. Zajedno s krčmom izgorjelo je i maleno Totovo tijelo, a i Merit sa svom svojom dražesti. Tijela su im izgorjela zajedno s truplima raskomadanih robova i lučkih nosača, te ih nisam mogao sačuvati za vječni život. Tot je bio moj sin, pa ako je ono što sam pretpostavljao bila istina, u njegovim je žilama tekla sveta krv faraona, kao što je tekla i u mojima. Da sam to samo znao, sve bi bilo drukčije. Jer, čovjek smije za svoga sina učiniti ono što za sebe ne bi nikada uradio. Sad je sve uistinu i konačno bilo prekasno. Sveta Totova krv izgorjela je zajedno s krvlju robova i nosača... Nije više bio na životu, a ja sam spoznao kako mi je Kaptah mogao reći tek dio istine. Za jedan dio on nije znao! Nije znao za tajnu moga roñenja. I shvatio sam kako mi Merit istinu nije otkrila iz dva razloga. Naime, zatajila mi je istinu o Totovom roñenju, ne samo zato što je bila ponosna i usamljena! Zatajila ju je i zbog moje strašne tajne roñenja. Zbog toga sam sjedio i dalje u uličnoj prašini, okružen dimom i iskrama. A plamen koji je progutao njihova tijela, palio mi je lice. Spalio je istodobno i moje srce, pretvorivši ga u pepeo. I to. ovaj puta, za uvijek...Obuzelo me je nekakvo bunilo. Prepustio sam Kaptahu neka radi što hoće i neka me vodi kamo želi. Ja sam ga poslušno slijedio. Odveo me do Eiea i Pepitamona, budući da su borbe utihnule. Četvrt siromašnih još je uvijek gorjela, no njih dvojica su na kamenim gatovima luke sjedili u zlatnim prijestoljima i sudili. Vojnici i rogovi su pred njih dovlačili zarobljenike, te su padale presude po kratkom postupku. Svakoga koji je bio zatečen s oružjem u ruci objesili su na zidine s glavom na dolje, a oni kod kojih su nañene ukradene

368

stvari bačeni su u rijeku za hranu krokodilima. Oni pak, kod kojih je nañen Atonov križ, bičevani su i poslani na prisilan rad. Žene su predavane vojnicima kako bi na njima mogli zadovoljiti svoju požudu, a djeca su poslana na odgoj u Amonov hram. Tako je smrt harala uz riječnu obalu u Tebi. Eie nije znao za milost, jer je želio polučiti naklonost svećenika. Izjavio je:- Želim očistiti zemlju Egipat od zle krvi! Pepitamon je takoñer bio krajnje bijesan, jer su roboviopljačkali njegovu kuću i otvorili vrata njegovih mačjih kaveza. Pojeli su životinjama hranu, a mlijeko i vrhnje namijenjeno njegovim ljubimicama odnijeli kući, svojoj djeci. Tako su mačke gladovale i podivljale od toga. Zato je i on bio nemilosrdan... I za dva su dana zidine bile upravo načičkane gusto poredanim tjelesima ljudi, obješenih za pete.Uz pobjedničko klicanje i slavlje, svećenici su iznova postavili Amonov kip u hram i prinijeli mu obilne žrtve.Eie je imenovao Pepitamona namjesnikom Tebe i pohitao u Ahetaton. Kanio je natjerati faraona Ehnatona neka se odrekne prijestolja. Smjerao je postaviti prijestolonasljednika, te time učvrstiti svoju vlast. Meni je rekao:- Poñi sa mnom, Sinuhe! Mogao bih zatrebati pomoć liječnika, kako bih faraona podvrgnuo mojoj volji...- Dakako - odgovorio sam. - Idem s tobom, Eie, jer želim da moje zadovoljstvo bude potpuno.Ali on nije spoznao, što sam time mislio...I tako sam jedrio natrag u Ahetaton, zajedno s Eieom, u posjet prokletome faraonu. U dalekom Tanisu i Horemheb je dočuo o tim zbivanjima u Tebi i duž rijeke. Zato je brzo ukrcao ljude na bojne brodove i pohitao uzvodno u Ahetaton. Putem je zaticao mir i u gradovima i u selima. Hramovi su ponovno bili otvoreni, a kipovi i obličja bogova vraćeni na njihova ranija mjesta. Žurio se stići u Ahetaton istodobno s Eieom, kako bi se mogao upustiti s njim u borbu za vlast. Zato je podario oprost svim robovima koji su položili oružje i nije kaznio nikoga od onih koji su dragovoljno odbacili Atonov križ zamijenivši ga Amonovim rogom. Narod ga je slavio zbog njegove milosrdnosti, premda on to nije činio na poticaj srca nego više zbog želje za očuvanjem muškaraca kao budućih vojnika...Ahetaton je bio ukleto područje.... Svećenici i rogovi zaposjeli su sve putove koji su vodili u Nebeski Grad. Nemilice su ubijali svakog bjegunca, ako nije htio zamijeniti križ rogom i prinijeti žrtvu Amonu. Zapriječili su rijeku, razapevši bakrene lance, pa ni tim putem nitko nije mogaouteći. Bjegunci su ipak u velikom broju stizali iz grada. I rado su prinosili žrtve Amonu, proklinjući Atona, jer je ahetatonskim žiteljima novoga faraonovog boga bilo više nego dosta. Ugledavši grad s broda, nisam ga prepoznao. Smrtna je tišina vladala na ulicama. Cvijeće po vrtovima je uvenulo i osušilo se, a nekad zeleni travnjaci su požutjeli, sad kad više nije bilo nikoga tko bi ih zalijevao. Ni jedna ptica nije pjevala u krošnjama sparušenim od sunca, a cijeli je grad bio preplavljen odvratnim, strašnim zadahom smrti, za kojeg nitko nije znao odakle dolazi. Odličnici su napustili svoje domove, a prije njih pobjegle su njihove sluge. Zidari i ostali radnici takoñer su napustili svoje naselje. Pritom su svi ostavili cjelokupnu imovinu i stvari u Ahetatonu, jer se

369

nitko nije usuñivao baš ništa ponijeti iz prokletog grada. Psi više nisu lajali jer su uginuli u svojim kućicama. Konji su uginuli od gladi u svojim štalama jer su im timaritelji prije bijega prerezali tetive na nogama. Prekrasni Ahetaton je već bio mrtav grad. Kad sam stigao, odisao je po truleži.Ali faraon Ehnaton i njegova kraljevska obitelj još su uvijek boravili u Zlatnoj Kući. Najodaniji od slugu ostali su s njim, kao i stariji dvorjanici koji nisu mogli zamisliti život negdje drugdje, osim uz faraona. Nitko od njih nije znao ništa o zbivanjima u vanjskome svijetu, pa tako ni o onome što se odvijalo u Tebi. Jer, ni jedan glasnik već mjesecima nije stigao u Ahetaton. Zalihe u Zlatnoj Kući su došle svome kraju, pa su se po nalogu faraona svi hranili tek suhim kruhom i kašom siromaha. Oni poduzetniji kopljima su hvatali ribu u rijeci ili ubijali ptice, gañajući ih zašiljenim prutovima. Lovinu bi potom jeli potajice...Svećenik Eie je prvo mene poslao faraonu. Trebao sam mu kazivati o svemu što se zbilo. Zadužio je time mene, jer sam bio faraonu prijatelj, kojem je vjerovao. Tako sam pošao, ali sve je u meni bilo kao od leda. Nisam osjećao ni radosti ni tuge, a čak i za Ehnatona je moje srce bilo zatvoreno. Tako i u takvom raspoloženju stupio sam opet pred faraona. Podigao je svoje sivo ispaćeno lice, dok mu je ruka umorno počivala na koljenu. Gledajući me mutnim, beživotnim očima, rekao je:- Sinuhe, zar si ti jedini koji mi se vraćaš?! Gdje su svi oni koji su mi bili vjerni? Gdje su oni koji su me ljubili i koje sam ja ljubio?- U Egiptu ponovno vladaju stari bogovi! - odgovorio sam mu. - A u Tebi svećenici prinose žrtve Amonu, okruženi radosnim narodom. Prokleli su te, faraone Ehnaton! Prokleli su tebe i tvoj grad! Prokleli su tvoje ime za uvijek i već ga uklanjaju sa svih natpisa...Nestrpljivo je odmahnuo rukom, te je unatoč patnji bio ozarena lica, ustrajući:- Ne pitam te što se zbilo u Tebi! Gdje su oni koji su mi bili vjerni? I svi oni koje sam ja ljubio?- Tvoja lijepa supruga Nefertiti još je uz tebe. I tvoja djeca su uz tebe. Mladi Sekenenre kopljem lovi ribu na rijeci, a Tut se kao i ranije igra pogreba sa svojim lutkama... Zašto se brineš za druge?!- Gdje je moj prijatelj Tutmozis? - pitao je uporno. -On, koji je bio i tvoj prijatelj, a kojeg sam ljubio? Gdje je on, umjetnik, čija je ruka u običan kamen udahnjivala vječan život i čija su umjetnička djela razveseljavala srce?- Umro je. Za tebe, faraone Ehnaton! - odgovorio sam. - Crnci su ga proboli i rasporili mu tijelo kopljima, te ga bacili u rijeku neka ga krokodili prožderu. Zato što ti je bio toliko vjeran, faraone Ehnaton! Premda je pljunuo na tvoj ležaj, ne misli sada na to! Sada, kad u njegovoj praznoj radionici zavija šakal; sada, kad su se njegovi učenici razbježali; sada, kad su njegov alat i radove koje je htio ostvariti za vječnost, raznijeli svi vjetrovi!Faraon Ehnaton podigao je ruku, kao da je htio otrti paukovu mrežu s lica. Tada je začeo redati imena onih koje je ljubio. Za neke sam rekao:- Umro je zbog tebe, faraone Ehnaton. Za većinu njih morao sam pak izvijestiti:

370

- Taj prinosi sada žrtve Amonu, odjeven u svoju najbolju odjeću! I proklinje tvoje ime, faraone Ehnaton!Kada je završio redanjem imena, dodao sam:- Atonova moć je srušena, faraone Ehnaton. Atonovo kraljevstvo na zemlji ne postoji više... Amon ponovno vlada Egiptom!Mutnim se očima zagledao nekud pred sebe. Potom je nestrpljivo odmahnuo svojom beskrvnom rukom i rekao:- Da, da! Znam... Moja priviñenja to su mi najavila. Vječno kraljevstvo ne može se smjestiti u zemaljske granice. Sve će ponovno biti kao i prije. Strah, mržnja i nepravdevladat će svijetom. Bilo bi bolje da sam umro, a još bolje da se nikad nisam ni rodio i gledao svo to zlo koje se čini na zemlji.Njegova me zaslijepljenost toliko razjarila te sam mu uzbuñeno odgovorio:- Nisi ti vidio ni mrvicu od onoga zla koje se slučilo zbog tebe, faraone Ehnaton! Nisi ti gledao krv, krv svoga sina, kako ti teče po rukama! I nije se tvoje srce sledilo zbog smrtnoga krika tvoje voljene! Zato je tvoj govor isprazan, faraone Ehnaton!- Tada idi od mene, Sinuhe! - odgovorio je umorno. -Idi od mene, ostavi me, kad sam toliko zao. Odlazi i ne ispaštaj više zbog mene. Odlazi, jer sam sit tvoga lica. Sit sam lica svih ljudi, jer iza svih njih vidim njuške životinja i zvijeri.Ja sam tek sjeo na pod pred njim i rekao:- Ne tako, faraone Ehnaton! Neću otići od tebe! Neću otići jer želim da se moja mjera ispuni do samog vrha! Nema više nikakve sumnje: roñen sam za to i sve je još prije moga roñenja davno bilo zapisano u zvijezdama. Znaj! Stiže svećenik Eie, a na sjevernoj meñi tvoga grada Horemheb je zapovijedio neka zaječe rogovi i neka se raskinu lanci koji sapinju rijeku, kako bi mogao dojedriti k tebi.Slabašno se nasmiješio, ispružio ruke i odgovorio:- Eie i Horemheb, zločin i nasilje! To su, znači, još jedini sljedbenici koji su mi preostali i hitaju k meni!Poslije toga više ništa nismo govorili, nego smo tek slušali tiho istjecanje vode iz vodnoga sata... To je potrajalo sve dok Eie i Horemheb nisu stupili pred faraona. Bili su zadihani, lica crvenih od ljutnje, jer su se dolazeći strašno svañali. Ne gubeći vrijeme i ne iskazujući ni najmanje štovanje faraonu, stali su ubrzano govoriti, upadajući jedan drugome u riječ...- Odrekni se prijestolja, faraone Ehnaton! - govorio je Eie. -Odrekni ga se, želiš li sačuvati svoj život. Dopusti neka umjesto tebe vlada Sekenenre. Nek se vrati u Tebu i prinese žrtvu Amonu... Tada će ga svećenici pomazati za faraona i staviti mu na glavu bijelo-crvenu krunu.- Moja koplja će ti sačuvati krunu! - upao je Horemheb. - Sačuvat će krunu tebi samome, faraone Ehnaton, ako se vratiš u Tebu i prineseš žrtvu Amonu... Svećenici će pritomccnmožda malo mrmljati i rogoboriti, no umirit ću ih svojim bičem... Pa će zaboraviti na prigovore, ako objaviš sveti rat za vraćanje Sirije Egiptu. A kad ponovno osvojim Siriju, potpuno će zaboraviti na nezadovoljstvo.Faraon Ehnaton promatrao ih je obojicu s beživotnim smiješkom na licu. Tada je rekao:- Živjet ću kao faraon i umrijeti kao faraon. Neću se nikad

371

pokoriti lažnome bogu i neću nikad objaviti rat. I neću čuvati svoju vlast i moć uz cijenu prolijevanja krvi. Faraon je govorio!Izrekavši to, pokrio je lice skutom svoje odjeće i laganim korakom otišao u svoje odaje. Tako smo nas trojica ostali sami u velikoj dvorani, sa zadahom smrti u nosnicama.Eie je bespomoćno raširio ruke i pogledao Horemheba. Horemheb je učinio to isto i pogledao Eiea. Ja sam pak sjedio na tlu, jer u koljenima više nisam imao snage. I gledao sam obojicu... Nenadano se Eie lukavo nasmiješio i rekao:- Horemheb, ti držiš koplje i prijestolje je tvoje! Stavi na svoju glavu dvostruku krunu, za kojom čezneš!Horemheb se podrugljivo nasmijao i odgovorio mu:- Takva budala nisam! Zadrži svoje prljave krune za sebe, ako ih želiš. Kopljima bi mi smjesta rasparali zadnjicu, ako bih pokušao stati na čelo Egipta, a nisam kraljevske krvi. Osim toga, vrlo dobro znaš, poslije svega ovog što se zbilo, ne možemo se ponovno vratiti na staro, jer Egiptu prijete rat i glad. Ako bih sada uzeo krunu, narod bi me krivio za svo zlo koje bi uslijedilo, a ti bi našao neki jednostavan povod za moje svrgavanje, čim bi okolnosti za to sazrijele!- Dakle, Sekenenre! - rekao je Eie. - Pristane li vratiti se u Tebu! A ako ne, neka to bude Tut. On će sigurno biti suglasan. Njihove supruge su kraljevske krvi. Pa neka oni ponesu mržnju naroda, dok ne doñu bolja vremena!- A dotle ćeš ti vladati u njihovoj sjeni! - odrezao je Horemherb.- Ti zaboravljaš: imaš vojsku i trebaš se suočiti s Heti-tima. Pobijediš li, nitko u zemlji Kemet neće biti moćniji od tebe...Nastavili su se raspravljati i svañati na sličan način. To je potrajalo sve dok nisu spoznali kako su vezani jedan nadrugoga i meñusobno ovisni. I ne mogu polučiti nikakvog rješenja, ako se ne udruže... Zato je Eie konačno izjavio:- Otvoreno priznajem: činio sam i poduzimao sve, nastojeći te srušiti, Horemheb. Ali ti si se uzdigao previsoko i sada me prerasao, Sine Sokola! Više te se ne mogu riješiti i ne mogu bez tebe... Napadnu li Hetiti zemlju, neću imati nikakvoga zadovoljstva od vlasti. A sumnjam i da bi Pepitamon mogao povesti rat protiv njih, ma koliko je možda podesan za prolijevanje krvi i kažnjavanja. Zato, neka ovaj dan bude dan sklapanja našega saveza, Horemheb! Udruženi možemo vladati zemljom, dok bismo razdvojeni zasigurno obojica pali. Bez mene je tvoja vojska nemoćna, a bez tvoje vojske Egipat je izgubljen. Prisegnimo zato na sve egipatske bogove, kako ćemo od danas na dalje držati zajedno. Ja sam već ostario, Horemheb, te želim kušati slast vlasti. A ti si mlad i imaš još cijeli život pred sobom... Pa možeš pričekati!- Nimalo mi nije stalo do kruna - uzvratio je Horemheb - nego do dobroga rata za moje vojnike! Ali zato moram od tebe dobiti jamstvo, Eie. Inače ćeš me prevariti ili izdati prvom prigodom. Zato mi nemoj proturiječiti. Ta poznajem te!- Kakav bi zalog htio, Horemheb? Zar vojska nije jedini valjan zalog?Lice Horemheba je potamnilo. Pogled mu je neodlučno i oklijevajući lutao po zidovima dvorane, a sandalama je strugao po kamenome podu kao da želi nožnim prstima vrtati i kopati po pijesku, prema staroj vojničkoj navadi. Napokon je izjavio:

372

- Želim kraljevnu Baketaton za ženu! Uistinu, želim razbiti vrč s njom, pa makar se otvorili i nebo i zemlja... A ti me ne možeš spriječiti!- A, tako! - uzviknuo je Eie. - Sada vidim što smjeraš. Prepredeniji si nego sam mislio i naslućivao. Za to ti odajem poštovanje. No ona je opet promijenila ime u Ba-ketamon, a svećenici nemaju ništa protiv nje. U njenim žilama teče sveta krv velikoga faraona. Oženiš li je, steći ćeš zakonsko pravo na krunu. I to veće pravo od muževa Ehnatonovih kćeri, jer iza njih stoji tek krv lažnoga faraona. To si vrlo spretno smislio, Horemheb. Svaka ti čast! Svaka ti čast! Ali na to ne mogu nikako pristati, barem ne zasad.Jer, tada bih bio potpuno u tvojim rukama i bez ikakve vlasti nad tobom.- Zadrži svoje prljave krune, Eie! - dreknuo je Horemheb. - Nju želim više od kruna. Želim je od trena kad sam prvi puta smotrio njenu ljepotu u Zlatnoj Kući. Želim pomiješati svoju krv s krvlju starog faraona, kako bi budući kraljevi Egipta nikli iz moga sjemena i bili plod mojih bokova. Ti pak želiš samo krune, Eie... Zato ih uzmi kada budeš ocijenio da je trenutak sazrio. A moja će koplja podržati tvoje prijestolje. Daj mi kraljevnu, a ja neću vladati dok si god ti živ. Pa makar ti i dugo poživio. Jer, cijeli je život još preda mnom, kako si i sam rekao, pa mogu čekati.Eie si je trljao usta rukom, razmišljajući. Mozgajući tako, lice mu je postajalo sve vedrije i raspoloženije. Spoznao je kako ima meku kojom može navesti Horemheba na djelovanje koje će njemu, Eieu, odgovarati. Sjedeći na podu i slušajući taj uman razgovor, čudio sam se ljudskome srcu, koje je dopuštalo ovoj dvojici raspolaganje krunama, uz živog faraona Ehnatona koji je disao u susjednoj prostoriji.- Dugo si čekao na svoju kraljevnu - konačno je prozborio Eie. -Zato možeš pričekati još malo. Jer, prije toga moraš povesti očajnički rat. A rat i pripreme za vjenčanje ne idu zajedno. Trebat će vremena i za pridobivanje kraljev-nine suglasnosti, koja te prezire jer si roñen s balegom medu nožnim prstima. No ja i samo ja imam sredstva kojima mogu probuditi u njoj sklonost prema tebi. Prisižem ti zato, Horemheb, svim bogovima Egipta: onoga dana kada na svoju glavu stavim bijelo-crvenu krunu, svojom ću rukom razbiti vrč izmeñu tebe i kraljevne! Više ne mogu učiniti za tebe, jer se već i time predajem u tvoje ruke...- Neka bude tako! - rekao je Horemheb, izgubivši strpljenje za daljnje pogañanje. - Privedimo dakle ovu prljavu igru sretnome kraju. I pretpostavljam, nećeš previše izvrdavati oko dogovora, budući da toliko predano žudiš za tim krunama... Premda one nisu ništa drugo do igračke!U žaru rasprave potpuno su zaboravili na moju nazočnost. Pa kad se Horemheb osvrnuo i opazio me, sav se smeo i rekao:- Sinuhe, zar si ti još tu? To je loš dan! Čuo si stvari koje nisu podesne za nedostojne uši. Zato se bojim, morat ću te ubiti. Iako nerado, jer si mi prijatelj!Njegove su mi riječi bile smiješne i na neki način čak zabavne, na pomisao koliko su nedostojni baš njih dvojica, pogañajući se za krune meñu sobom... I to dok sam ja, sjedeći na podu, vjerojatno najdostojniji čovjek od svih! Najdostojniji jer sam bio jedini muški

373

potomak velikoga faraona, čija je sveta krv tekla u mojim žilama. Zato jednostavno nisam mogao zadržati smijeh, te sam stavio ruku preko usta i kikotao se poput neke stare babetine...Eiea je moje kikotanje jako razdražilo, te mi je nestrpljivo rekao:- Ne priliči ti, Sinuhe, smijati se i kreveljiti u ovakvoj prigodi. To su ozbiljna pitanja! Ipak, nećemo te ubiti, premda to zaslužuješ. I dobro je što si čuo sve ovo. Naš si svjedok. A o tome što si ovdje čuo nećeš moći nikome kazivati, jer te trebamo i vezat ćemo te uz sebe na način jači od svih prisega. I tebi je sada jasno: došao je trenutak kada faraon mora umrijeti. Kao njegov liječnik otvorit ćeš mu lubanju još danas. Pritom pripazi neka tvoj nož zadre dovoljno duboko, kako bi faraon mogao otići na pristojan i dobrim običajima prilagoñen način.- U to ne želim biti umiješan - otresao se Horemheb. - Jer moje su ruke već dovoljno uprljane od dodira Eie-ovih ruku. Ali to što on kaže, istina je. Faraon Ehnaton mora umrijeti ako želimo spasiti Egipat. Drugog izlaza uistinu nema...Opet sam se počeo smijuljiti, držeći ruku pred ustima... Ali sam se uskoro pribrao i rekao im:- Kao liječnik, ne smijem mu otvoriti lubanju. Ne smijem to učiniti, sve dok se za to ne stekne dovoljno razloga... Na to me vezuju propisi i poslanje moga zvanja. No budite spokojni! Kao njegov prijatelj, smiješat ću mu dobar lijek. Nakon što ga ispije, zaspat će kako se ne bi nikad probudio. I time ću postati toliko povezan s vama, pa se ne trebate bojati kako bih ikad mogao nešto o tome odati...Izvadio sam lijepu bočicu od šarenoga stakla, koju mi je nekoć dao Herihor. Njen sam sadržaj izlio u zlatnu kupu s vinom i sve promiješao. Provjerivši potom, utvrdio sam kako nema nekoga neprijatnog mirisa. Uzeo sam kupu u ruku i sva smo trojica ušli u sobu faraona Ehnatona. Krune je bio uklonio s glave, a svoj bič i zakrivljeni štapostavio je pokraj ležaja, na kojem je potražio odmor. Lice mu je bilo sivo, a oči podlivene krvlju.Eie je pristupio bliže, uzeo krune i bič, te im odmjeravao težinu u ruci. Rekao je:- Faraone Ehnatone, tvoj prijatelj Sinuhe smiješao ti je dobar napitak. Popij ga, kako bi ojačao... Pa ćemo sutra ponovno razgovarati o tužnim stvarima.Faraon je sjeo na svom ležaju i uzeo kupu u svoje ruke. Pogledao nas je sve redom, te je zaustavio svoj pogled na meni. Bio je toliko prodoran, te mi je drhtavica prošla kralješnicom. Rekao je:- Ljudi su milostivi prema bolesnoj životinji te je dokrajče udarcem toljage... Jesi li se ti meni smilovao, Sinuhe?... Ako je tako, zahvaljujem ti! Jer moje je razočarenje gorče od smrti, a smrt mi je danas slada od mirhe.- Pij, faraone Ehnatone! - rekao sam. - Pij za svoga Atona!- Pij, prijatelju Ehnatone! - dodao je i Horemheb. -Pij kako bi Egipat bio spašen. Svojim ću ogrtačem ponovno zaštititi tvoju slabost... Kao što sam to nekoć već učinio, u pustinji pred Tebom.Faraon Ehnaton pio je iz čaše, a ruka mu se toliko tresla te se vino razlijevalo po njegovoj bradi. Tada je pograbio kupu obim rukama i ispraznio je. Potom se spustio na leña i položio glavu na drveni oslonac. Nije nam uputio više ni riječi. Samo je svojim zamagljenim,

374

krvlju podlivenim očima, ukočeno gledao u svijet svojih priviñenja... Nakon nekog vremena počeo se tresti, kao da mu je hladno. Horemheb je smaknuo svoj ogrtač s ramena i raširio ga povrh faraonova tijela. Za to je vrijeme Eie uzeo krune obim rukama i, pokusa radi, smjestio ih na svoju glavu...Tako je izdahnuo faraon Ehnaton. Ja sam mu dao smrt, nek je ispije. I on ju je ispio iz moje ruke...Ali zašto sam to počinio, ne znam. Ne znam zato, jer čovjek ne poznaje svoga srca. Mislim ipak, to sam učinio manje zbog dobra Egipta, a više zbog Merit i moga sina Tota. Učinio sam to manje iz ljubavi prema Ehnatonu, a više zbog ogorčenosti, mržnje i svih zala koja je počinio.Ali ponajprije i nedvojbeno, učinio sam to zato jer je tako bilo zapisano u zvijezdama, samo da bi moja mjera bila ispunjena...Sada, kad je uistinu bio mrtav, pogled na njegovo beživotno tijelo potaknuo me na pomisao kako je moja mjera, sada i konačno, ispunjena do samoga ruba. Ali, čovjek ne poznaje svoga srca! A ono je nezasitnije od najgorega krokodila u rijeci...Utvrdivši smrt faraona Ehnatona, napustili smo Zlatnu Kuću. Odlazeći, zabranili smo slugama da ga smetaju jer je zaspao. Tako sve do drugoga jutra nisu našli tijelo, pa su tek tada započeli jadikovati. Zlatnu Kuću ispunili su naricanje i plač, premda vjerujem kako je njegova smrt mnogima bila olakšanje. Kraljica Nefertiti stajala je uz posmrtni ležaj svoga supruga bez suza. Izraz njenoga lica nitko nije mogao odgonetnuti. Kada sam prispio, svojim je prelijepim rukama dodirivala mršave prste faraona Ehnatona i milovala mu obraze. Dužnost mi je nalagala otpremiti i otpratiti njegovo tijelo u Kuću Smrti. Bila je to jedina zgrada u Ahetatonu u kojoj je, osim Zlatne Kuće, bilo još nekog života. Pris-pjevši tamo, povjerio sam faraonovo tijelo peračima trupala i balzamerima, kako bi ga mogli pripremiti za vječnost...U skladu sa zakonom i lijepim drevnim običajima, faraonom je sada trebao postati mladi Sekeennre. Ali je on bio sav izvan sebe zbog žalosti. Samo je zvjerao oko sebe, te nije bio kadar istisnuti ni jednu razumnu riječ. Jer, bio se priučio sve zamisli preuzimati od faraona Ehnatona. Eie i Horemheb su govorili s njim i objasnili mu kako mora pohitati u Tebu i prinijeti žrtvu Amonu, želi li zadržati krunu na svojoj glavi. Ali on im jednostavno nije vjerovao, jer je bio tek djetinjast momčić, prepušten sanjaranju na javi. Odgovorio je:- Obznanit ću Atonovu svjetlost svekolikome narodu! A svom ocu Ehnatonu sagradit ću hram i u njem ga slaviti poput boga, jer nije bio poput drugih ljudi!O djetinjastom ponašanju Sekenenrea pričala se i neobična zgoda s vojnicima. Navodno je trčao za četama koje su u uzornom rasporedu napuštale prokleti grad, te ih je plačući molio nek se vrate i govorio: "Ta ne možete tek tako ostaviti kuće, žene i djecu!" Šardanci i crnci su u prvi mah bili začuñeni. A tada su mu se počeli rugati i ismijavati ga. Neki je podčasnik izvadio svoje spolovilo, pokazao mu ga i rekao: "Tamo gdje je ovo oruñe, tamo je i naš dom, naša žena, naša djeca!" Tim je postupkom djetinjasti Sekenenreosramotio svoje kraljevsko dostojanstvo, budući je moljakao plaćeničke čete nek se vrate.Eie i Horemheb su ga odmah napustili, osvjedočivši se koliko je

375

ograničen. Slijedećega dana, kad je pošao kopljem loviti ribu u rijeci, nekako se zgodilo te se prevrnuo njegov čun od rogoza, pa je bio prepušten krokodilima. Tako se barem pričalo... Kako se to točno zbilo, ja ne znam. Mislim ipak, to nije bilo Horemhebovo djelo. Prije bih to pripisao Eieu, kojem se žurilo natrag u Tebu, kako bi zadržao vlast nad zemljom.Nakon toga Eie i Horemheb su pošli mladome Tutu. Zatekli su ga kako se igra na podu svoje sobe. Igrao se pogreba, kako je to običavao, a njegova bračna družica An-hesenaton pravila mu je društvo u igri...- Doñi, Tut! - obratio mu se Horemheb. - Vrijeme je da ustaneš s tog prljavog poda, jer ti si sad faraon!Tut je poslušno ustao, sjeo na zlatno prijestolje i rekao:- Ja sam faraon? To me ne iznenañuje! Uvijek sam se osjećao iznad drugih ljudi. Zato i jest jedino ispravno, što sam ja postao faraonom. Svojim ću bičem kazniti sve one koji čine zlo, a sa svojim ću zakrivljenim štapom poput pastira bdjeti nad svima koji su bogobojazni i dobri!- Ostavimo se besmislica, Tut! - uskočio je Eie. -Učinit ćeš točno sve ono što ti kažem, bez raspravljanja. Prvo ćemo pripremiti radosnu svetkovinu ulaska u Tebu. Zatim ćeš se u Tebi pokloniti Amonu u njegovome velikom hramu i prinijeti mu žrtvu. Potom će te svećenici pomazati i staviti bijelo-crvenu krunu na tvoju glavu. Jesi li razumio?Tut je neko vrijeme razmišljao, pa upitao:- Poñem li u Tebu, hoće li i meni sagraditi velik grob, nalik počivalištima velikih faraona? I hoće li ga svećenici ispuniti igračkama, zlatnim stolcima i mekanim ležajevima? Jer grobovi u Ahetatonu su uski, skučeni i mračni. Nisam zadovoljan ni ako u svom grobu imam tek slike na zidovima, nego želim ponijeti prave igračke, a i onaj lijep modri nož kojeg sam dobio od Hetita.- Sasvim sigurno, svećenici će ti izgraditi prekrasan grob - obećao mu je Eie. - Ti si mudar momak, Tut, što odmah misliš o svome grobu, već kod samog stupanja na prijestolje. Čak mudriji nego što i sam misliš... Ali prvo ti moramo promijeniti ime. Tutankaton ne bi bilo po volji Amonovimsvećenicima... Neka ti zato, od danas na dalje, ime bude Tutankamon.Tut nije prigovarao niti stavljao ikakve primjedbe. Jedino je poželio naučiti kako se piše njegovo novo ime, budući da nije poznavao slova kojima se prikazivalo Amonovo ime. Tako su po prvi puta u Ahetatonu ispisali Amonovo ime...Kad je Nefertiti doznala za izbor, prema kojem bi Tutankamon postao faraonom, a nju bi sasvim zaobišli, pokušala se ipak uključiti u ta zbivanja. Unatoč žalosti, odjenula je svoje najljepše haljine, te namirisala tijelo i kosu rijetkim miomirisima. Takva je pošla Horemhebu na njegov brod...- Protivno je svakom razumu - rekla je Horemhebu -postaviti nedorasloga dječaka za faraona, te njegov odgoj prepustiti mom prokletom i zločinačkom ocu Eieu! On mi ga uzima iz ruku i sam će vladati u dječakovo ime cijelim Egiptom, premda sam ja velika kraljeva supruga i kraljica mati! Osim toga, muškarci su me uvijek gledali s čežnjom, govoreći kako sam ljepotica. Tvrdilo se i da sam najljepša žena u cijelome Egiptu; no to smatram pretjerivanjem. Pogledaj me, dakle, Horemheb! Unatoč žalosti koja je potamnila moje oči i pognula mi glavu... Pogledaj me! Vrijeme je dragocjeno, a

376

koplja su na tvojoj strani! Možda bi ti i ja zajedno mogli mnogo toga učini na probitak Egiptu... Govorim tako otvoreno s tobom jer mislim jedino na dobro Egipta, i jer znam koliko je moj otac, taj prokleti Eie, pohlepan i supljoglav čovjek koji će cijeloj zemlji nanijeti mnogo štete...Horemheb ju je promatrao, a Nefertiti je otvoreno izvodila svoju igru, razmećući se pred njim. U svojim se haljinama izazovno kretala, pa je pred njim čak razgrnula i odjeću, tvrdeći kako je u brodskim odajama vrlo vruće... Trudila se na sve moguće načine biti što zavodljivijom. Nije ništa znala o tajnom Horemhebovom dogovoru s Eieom. A čak ako je i naslutila nešto, kao žena, o Horemhebovoj čežnji za Baketamon, smatrala je kako može lako iz njegovih misli istisnuti tu neiskusnu i oholu kraljevnu. U Zlatnoj Kući je bila naučila na laka osvajanja i pobjede nad onima koje je odabrala ili prihvatila, u vrijeme dok je dopuštala mnogima pljuvanje na faraonov ležaj.No njena je ljepota zakazala pri pokušaju ostavljanja dojma na Horemheba. Gledao ju je hladno i rekao:- Već sam dovoljno bio potezan po blatu i mulju, u ovome prokletom gradu... Zato nemam ni najmanju nakanu uprljati se još i s tobom, lijepa Nefertiti. Osim toga, moram svojim pisarima kazivati u pero neke važne poruke... Zato nemam vremena za poigravanje s tobom.Sve to mi je Horemheb ispričao kasnije. Pretpostavljam kako je u svom kazivanju, sasvim razumljivo, sve iskitio i pritom malo pretjerao. Ali u svojoj je osnovi priča bila istinita. Od toga je dana Nefertiti mrzila Horemheba krajnje dubokom strašću, te je poduzimala sve kako bi ga pozlijedila i ocrnila njegov ugled. U Tebi je postala prijateljicom s Ba-ketamon, zbog čega će Horemheb teško patiti, kako će se kasnije pokazati. Razboritije i promišljenije bi postupio da je nije uvrijedio, te da je zadržao njeno prijateljstvo i bio prijazan prema njoj u žalosti...No Horemheb nije htio pljunuti na ležaj mrtvoga faraona. Jer, ma koliko se to činilo neobičnim, Horemheb je još uvijek ljubio Ehnatona. I to premda je zapovijedio neka se njegovo ime i lik uklone iz svih natpisa, a Atonov hram u Tebi sruši.Kao dokaz o toj ljubavi prema faraonu Ehnatonu, mogu navesti kako je Horemheb svojim povjerljivim ljudima dao nalog neka tijelo mrtvoga faraona potajice prenesu iz groba u Ahetatonu u onaj njegove majke u Tebi. Učinio je to zato jer se htio osigurati kako tijelo mrtvoga faraona Ehnatona ne bi palo u ruke svećenicima... Svećenici su, naime, željeli spaliti truplo Ehnatona i pepeo rasuti u rijeku. Ali sve se to dogodilo mnogo kasnije.Čim je Eie priskrbio Tutankamonovu privolu, pohitao je prikupiti brojne brodove. U njih se ukrcala cijeli faraonova obitelj, sva preostala dvorska pratnja uglednika i dostojanstvenika, preostali sluge i robovi... Ahetaton je sada ostao potpuno napušten, osim balzamera u Kući Mrtvih. Oni su jedini ostali, pripremajući tijelo faraona Ehnatona za vječan život. Posljednji stanovnici Nebeskoga Grada žurno su utekli, ni np osvrćući se za sobom. U Zlatnoj Kući je pribor za jelo i piće ostao po stolovima, a Tutove igračke ležale su napuštene na podu, u vječnoj igri pogreba...Pustinjski su vjetrovi otvorili i iščupali rebrenice i kapke na palačama i kućama Nebeskoga Grada... Kroz otvorene prozore i vrata nadirao je pijesak i padao po podovima gdje su umjetnički prikazane

377

sjajne patke još uvijek letjele kroz vječno zelen rogoz, a šarene ribe plivale kroz vodu. Pustinja se vratila i ponovno zaposjela ahetatonske vrtove. Ribnjaci su presahnuli, prokopi za navodnjavanje bili su zatrpani, a voćke su se osušile. Blato od kojeg su bili napravljeni zidovi koliba se razmrvilo, krovovi su se urušili... Cijeli grad raspadao se u ruševine. Šakali su zavijali kroz prazne dvorane, ugnijezdivši se na mekim natkrivenim leža-jevima... Tako je umirao Nebeski Grad Ahetaton, jednako brzo kao što ga je faraon Ehnaton stvorio svojom voljom, podigavši ga iz ničega. Ništavilu se sada vraćao...Tebanci su se jako veselili povratku Amona i nastupu novoga faraona. Toliko je ludo ljudsko srce te uvijek iz nova polaže nade u budućnost. I ništa ne nauči iz ranijih pogrešaka u prošlosti, vjerujući kako sutrašnjica mora biti bolja od današnjice... Tako su se ljudi ponovno natisnuli duž Ceste ovnova, želeći pozdraviti svoga novog faraona. Pozdraviti ga usklicima radosti i bacajući cvijeće na njegov put. Svjetina je ispunila i sve vrtove s obje strane Ceste ovnova, gurala se na trgu pred hramom i u svim predvorjima. A ako je netko, tih i mračan, stajao po strani, Horemhebovi i Eieovi vojnici bi ga vršcima svojih kopalja brzo urazumili...U luci i četvrti siromašnih ruševine su se još uvijek pu-šile i dimile. Trpak se dim dizao iz njih, a rijeka je vonjala po krvi i mnogobrojnim lešinama. Duž izboja na krovovima hrama, vrane i strvinari su istezali svoje krvave vratove. No toliko su se prežderavali, te nisu mogli odletjeti. Prežderali su se i krokodili u rijeci, te više nisu udarali repovima već su široko razjapljenih gubica ležali po obalama, dopuštajući malenim pticama neka izmeñu njihovih zubi kljucaju i po-biru ostatke njihove strašne gozbe...Ponegdje se izmeñu ruševina i preostalih zidova kuća moglo vidjeti ustrašene žene i djecu kako ruju i čeprkaju tražeći ostatke svog kućanstva, na mjestima gdje su im nekad stajala obitavališta. Siročad ostala iza pobijenih robova i nosača pratila je faraonova bojna kola i iz konjskoga izmeta čeprkala neprobavljena zrna žita. Jer, velika je glad tih dana vladala u Tebi!Ja, Sinuhe, hodao sam gatovima... Još su uvijek smrdjeli po usirenoj krvi. Gledao sam prazne koševe i neistovarene brodove, osvrtao se put ruševina "Krokodilova repa", te mislio na Merit i malenoga Tota, koji su umrli zbog Atona i moga ludila..Koraci su me odveli do ruševina "Krokodilova repa", te sam se sjetio Meritinih riječi: "Ja sam, po svemu sudeći, tek pokrivač tvojoj usamljenosti. A možda i samo tvoja istrošena prostirka..." Pred moje je oči iskrsnula i slika malenoga Tota, koji je bio moj sin, a ja to nisam tada znao... Vidio sam ga s njegovim okruglim obraščićima i vitkim udovima, koji su bili tako djetinje glatki, kad bi me zagrlio oko vrata i položio svoj obraz uz moj. S oporim vonjem dima u nosnicama kročio sam kroz prašinu luke, gledajući pred sobom kopljem probodeno Meritino tijelo, kao i Totov okrvavljeni nosić te njegovu kovrčavu kosu slijepljenu krvlju. Sve se to lelujalo u priviñenju pred mojim očima, te sam razmišljao kako je faraon Ehnaton imao laku i brzu smrt. Razmišljao sam i kako na svijetu ništa nije strasnije od sanja faraona, jer je sjeme koje oni siju tek krv i smrt. A tim se snovima na koncu raduju samo vrane, strvinari i krokodili...Tako sam razmišljao, hodajući po opustošenoj i zapuštenoj lučkoj četvrti. Do mojih su ušiju tada iz daljine doprli radosni pokliči

378

svjetine. To su pozdravljali faraona Tutan-kamona, u svojoj zabludi kako će taj smeteni dječak, kojem se misli vrte samo oko lijepoga groba, iskorjeniti nepravdu te vratiti mir i blagostanje zemlji Kemet.Lutao sam tako, kamo bi me god noge ponijele, bez nekoga cilja. Bio sam svjestan kako sam ponovno sam, a moja krv prelivena u Tota usahnula je bez ploda, te se nikad više neće vratiti... Nisam gajio više nikakve nade u vječan život i besmrtnost. Smrt mi je više nalikovala odmoru i snu, te toplini žare u zimskoj noći. Ehnatonov bog opljačkao mi je sve moje nade i svu moju radost. Tako sam znao, svi bogovi obitavaju u tamnim kućama, iz kojih nema povratka... Faraon Ehnaton je ispio smrt iz mojih ruku, ali to mi nije pružalo utjehe, jer je zajedno sa smrću ispio i zaborav pun milosrña i samilosti. A ja sam još živio i nisam mogao zaboraviti! Srce mi je spalila gorčina, te sam bio ogorčen na sve ljude. A posebice na svjetinu koja jeupravo tada urlala pred hramom nalik na stoku. Njena je iskustva nisu baš ničem poučila, te je bila jednako luda i naivna kao i ranije...Utisak kojeg su ostavljale ruševine u luci bio je krajnje žalostan i pun smrtnoga daha. Iz gomile praznih koševa preda mnom izdvojila se tada nekakva ljudska prilika, te na rukama i koljenima dopuzala pred mene. Bio je to nekakav omalen i mršav muškarac... Udovi su mu bili iskrivljeni, što je očito bila posljedica pomanjakanja hrane još u djetinjstvu. Pocrnjelim je jezikom ovlažio usta, divlje me osmotrio i rekao:- Nisi li ti Sinuhe, koji je narodu dijelio kruh, te pritom govorio: "To je Atonov kruh. Uzmite i jedite u njegovo ime!" Ako je tome tako, daj mi sada, u ime svih bogova podzemlja, komadić kruha! Već se cijelu vječnost, ni sam ne znam više koliko dana, skrivam pred očima stražara i ophodnji, ne usuñujući se ni do rijeke, kako bih se napio vode... Tako ti svih bogova podzemlja, daj mi sada komadić kruha! Slina mi se potpuno osušila, a trbuh mi je zelen poput trave.Ali ja mu nisam mogao dati kruha, jer ga nisam imao. No on ga nije ni očekivao... Htio mi se u svom ogorčenju tek mračno narugati.- Imao sam kuću - dodao je. - i premda je bila bijedna i smrdjela po gnjilim ribama, bila je moja. Imao sam i ženu, te premda je bila ružna i iscrpljena od teškoga rada i neimaštine, bila je moja. Imao sam i djece, te premda su patila pred mojim očima, bila su moja... Gdje su sada moja kuća, moja žena, moja djeca? Tvoj bog mi ih je oduzeo, Sinuhe! Aton, koji razara i uništava sve, uzeo mi ih je! A meni je ostalo tek blato u rukama. I umrijet ću uskoro... Ali ne žalim.Sjeo je do mojih nogu, stisnuo pesti povrh napuhnutoga trbuha i grozničavo šaputao:- Možda je ta naša igra bila vrijedna svoje cijene, Sinuhe! Premda su moji drugovi pali i premda ću i ja uskoro umrijeti. Možda će uspomena na nas preživjeti, u ustima ljudi. Možda uspomena na nas ostane i u srcima onih koji moraju raditi svojim rukama i okusiti batinu. Možda će nas se sjećati i onda kad Atonovo ime bude davno zaboravljeno, a prokleto ime tvog faraona bude uklonjeno sa svih natpisa.Možda će neka tamna uspomena na nas ostati u srcu puka, te će djeca

379

već s gorkim materinjim mlijekom usisati sve što njihovi roditelji znaju o nama... Pa će tako učiti na našim pogreškama. Tako će znati: izmeñu čovjeka i čovjeka nema razlike, koža bogataša i odličnika jednako se lako otvara kad je zaparaš nožem, a krv je uvijek ista krv, bez obzira teče li iz gladnoga ili iz zadovoljnog srca. Znat će, rob i siromah ne mogu se pouzdati i osloniti na faraona, ni na kraljeve liječnike, ni na zakone i obećanja odličnika. Mogu se osloniti samo i jedino na svoju snagu i na moć svojih šaka, te će sami stvarati svoje zakone. Tko nije s njima, protiv njih je! Tu nema milosrña, a ni razlike medu ljudima. Ni ti, Sinuhe, nisi u svome srcu bio s nama! Zato si bio protiv nas, premda si nam davao kruha i zbunjujući govorio o faraonovome Atonu. Svi su bogovi jednaki, a isto tako i svi faraoni i svi odličnici, premda to ne žele priznati. To kažem ja, Meti, čistač riba! I ne kajem se zbog svojih riječi, jer ću uskoro umrijeti, pa će mi truplo baciti u rijeku. Nešto će ipak ostati iza mene na zemlji! Živjet ću u nemirnim srcima robova, u tajnom žaru njihovih očiju i u gorkom materinjem mlijeku, kakvo sišu sva djeca siromaha! Ja, čistač riba Meti, bit ću kvasac kad se bude peklo posljednje veliko tijesto!Njegove grozničave oči buljile su u mene, a svojim rukama punim ožiljaka obuhvatio mi je koljena. Pao sam u prašinu, no ležeći sam podigao ruke i rekao:- Čistaču riba, Meti! Vidim, pod svojim krpama skrivaš nož. Ubij me, ako misliš da sam kriv! Ubij me, Meti, jer sam sit svojih sanja i nikakve radosti više nema za mene na ovome svijetu! Ubij me, ako ti to može umiriti srce! Druge usluge više ti ne mogu pružiti...Izvukao je ribarski nož iza pojasa, ispitao mu vrh i oštricu na svojoj žuljevitoj ruci... A zatim me je pogledao. Oči su mu se zamutile, odbacio je nož i rekao:- Sad shvaćam... Svako je ubijanje beskorisno i uzaludno. Time baš ništa ne postižemo, jer nož jednako dohvati i nedužne i krive. Ne, Sinuhe! Zaboravi na moje riječi i oprosti mi moju pakost! Jer, tko ubode nožem drugog čovjeka, ubo je svoga brata. Možda smo to mi siromasi i robovi znali u svome srcu i zato nismo mogli ubijati... Možda smo baš zato mi pravi pobjednici, a pobijeñeni su oni koji su namoduzeli živote i sve što smo imali. I to zato jer su sami pritom najviše izgubili. Možda će, Sinuhe, brate moj, svanuti jedanput dan kada će čovjek vidjeti brata u drugome čovjeku, te se ljudi više neće meñusobno ubijati. Neka do tada moje suze budu nasljedstvo, koje ostavljam svojoj braći! Neka Metijeve suze poslije njegove srmti prokapaju u sanje siromaha i robova! Neka majke, uz moje suze, uspavljuju svoju djecu! Neka moj plač vječno odjekuje iz buke mlinskoga kamenja. Tako će svi, koji začuju moj plač kako im odjekuje u srcu, pronalaziti oko sebe svoju braću!Pomilovao me žuljevitim rukama po obrazu. Iz očiju su mu tekle vruće suze, koje su padale na moje ruke, a oštar vonj čistača riba ispunjavao mi je nosnice. Rekao je:- Poñi, brate Sinuhe! Poñi, kako te ne bi zatekli straža-ri. Mogao bi zbog mene imati neprilika. Poñi! I neka te na svakom koraku prate moje suze, sve dok ti ne otvore oči, te počneš na sve gledati na isti način kao i ja. I tada će ti moje suze biti dragocjenije od biserja i dragoga kamenja! A ovoga trenutka ja ne plačem sam. Sa mnom plaču poniženi i uvrijeñeni svih vremena. Moje su suze

380

istodobno suze ogromnoga mnoštva ljudi. Zemlja od tih suza stari i dobiva bore. Voda koja teče u rijeci potiče od onih koji su živjeli prije nas, a voda koja kiši u tuñim zemljama su suze onih koji će biti roñeni poslije nas... Sad, Sinuhe, sad kad sve znaš, više nećeš biti osamljen.Pao je preda mnom na zemlju... Njegovi iskrivljeni i zgrčeni prsti grebli su po prašini obale, a suze su postajale nalik sivim biserima nakon što bi pale na tlo i odjenule se sivim prahom.Ali ja ga nisam shvaćao, premda sam bio pripravan umrijeti od njegove ruke, ne braneći se. Zato sam pobjegao, te plastom obrisao ruke još mokre od njegovih suza. Ali u nosnicama sam još dugo osjećao njegov vonj. Ipak sam zaboravio na njega, jer mi je srce bilo prožeto gorčinom. Mislio sam, moja su samoća i žalost veći od samoće i žalosti drugih ljudi.Nesvjesno sam se uputio prema kući koja je nekoć pripadala ljevaču bakra... Sretao sam preplašenu djecu, koja bi se skrivala kad bih naišao. Nailazio sam i na žene, koje su kopale po hrpama krhotina tražeći svoje lonce i vrčeve... Skrivale su lice kad bi me ugledale.Vatra je uništila moj dom. Zidovi su još stajali, pocrnjeli od čañe. Jezerce u vrtu je presahnulo, a debele grane siko-more bile su sasvim crne i bez lišća... Ali je meñu ruševinama stajao zaklon od nekoliko dasaka, a pod njim i vrč za vodu! Pred mene je izašla Muti! Šepala je zbog brojnih ozljeda, a sijeda joj je kosa bila puna zemlje i prašine... Pomislivši u pravi mah kao to vidim njen Ka, uplašeno sam ustuknuo. No ona se naklonila preda mnom, na svojim uzdrhtalim koljenima i rekla, u gorkoj poruzi:- Blagoslovljen neka je dan, koji donosi moga gospodara domu!Više nije mogla istisnuti. Glas joj je zagušila gorčina. Spustivši se u čučanj, skrila je lice u svoje dlanove... Njeno mršavo tijelo imalo je brojne ozljede od udaraca Amonovih rogova... Ali su rane već zarastale. Zato im nije bila po-. trebna ni njega niti moja pomoć. Ipak sam je pregledao, unatoč njenom prigovaranju.- Gdje je Kaptah? - upitao sam.- Kaptah je mrtav - odgovorila je. - Kako sam dočula, ubili su ga robovi, doznavši da ih je izdao i odnio vina Pe-pitamonovim ljudima.Nisam joj vjerovao, jer sam znao: Kaptah ne može umrijeti! Ma što se zbilo, Kaptah će preživjeti i ono najgore! Zato sam se čak i nasmijao.- Sigurno ti je lako i ugodno, smijati se sada, Sinuhe!- povikala je Muti, razljućena što sumnjam u njene riječi.- Sada, nakon što si mogao vidjeti pobjedu svoga Atona! Vi ste muškarci uistinu svi isti. Svo zlo na svijetu dolazi od muškaraca, jer oni nikad ne odrastu. Oni ostaju dječacima! Bacaju kamenje jedni na druge, udaraju jedan drugoga batinama, te jedan drugome razbijaju noseve!... A najviše ih ushićuje nanošenje boli i tuge onima koji ih vole i koji im žele dobro. Zar ti nisam od uvijek željela najbolje, Sinuhe? I kako sam nagrañena za to? Šepava noga, rane po cijelome tijelu, te šačica pljesnivoga ječma za kašu! Ali te ne krivim zbog mojih nevolja, nego te krivim zbog Merit! Ona je bila daleko predobra za tebe, jer si muškarac. A ti si je svjesno i s odreñenom nakanom poslao u smrt, tako nepogrešivo kao da si joj sam zabio nož u srce. Isplakala sam oči i zbog maloga Tota, koji mi je bio poput vlastitoga sina i kojem sam pekla medne kolačiće, želeći blagošću ukrotiti

381

njegovu divlju mušku prirodu. No što je tebe briga za sve to! Dolaziš amo prijetvorno, izgrebana lica i nakon što si rasuo svo bogatstvo i imetak. Dolaziš otpočinuti pod krovom koji sam ja podigla s toliko muke i poteškoća, dolaziš da bih te nahranila! Spremna sam se okladiti u velik novac, kako ćeš još prije jutra cviljeti za pivom, a ujutro me tući batinom jer ti ne služim dovoljno revno... Tjerat ćeš me neka radim za tebe, dok ćeš ti ležati besposleno na svojoj lijenoj koži. Jer takva je narav muškaraca! Ali se tome ni malo ne čudim. Na sve sam se već priučila, pa me baš ništa što budeš učinio, više ne može inenaditi...Tako me je obasipala jetkim pogrdama, ne razmišljajući mnogo. Ali sam bio ganut, jer je sve to zvučalo i djelovalo toliko domaće... To me podsjetilo na Kipu i Merit.... A i na Muti i Merit, na njihov meni neobjašnjiv odnos za koji nikad nisam znao gdje se nalazi u rasponu izmeñu ljubavi i mržnje. Na to prisjećanje moje je srce potopila toliko neizmjerna tuga, te su mi suze stale liti iz očiju. Vidjevši to, Muti se sva smela i rekla:- Predobro znaš, Sinuhe, ti usijana glavo, kako svojim riječima ne mislim ništa zlo. Govorim tako samo zato jer te želim poučiti. Sačuvala sam još jednu pregršt žita, te ću ga smljeti i prirediti dobru kašu. Pripremit ću ti i ležaj od suhe rogožine. Možda ćeš uskoro moći početi raditi kao liječnik, pa ćemo imati od čega živjeti... Ali ne brini zbog toga, jer sam našla posla u kućama bogatih. Za njih perem rublje. Tamo je mnogo zakrvavljene odjeće, pa uvijek nešto zaradim. Sto više, mislim kako mogu posuditi i vrč piva u kući naslade, gdje su smjestili vojnike. Tako ćeš imati čime razveseliti srce.Zbog njenih riječi sam se postidio suza. Pribrao sam se i rekao joj:- Nisam došao amo, kako bih ti bio na teret, Muti. Uskoro odlazim i možda se dugo i čak nikad više neću vratiti. Tek zato sam, pred odlazak, htio još jedanput vidjeti kuću u kojoj sam bio sretan, još jedanput pomilovati hrapavu koru sikomore, još jedanput dotaći prag kojeg su istrošile stope Merit i maloga Tota. Ne brini se zbog mene, Muti! I ne mogu jesti tvoje žito, jer znam koliko je velika oskudica u Tebi. Poslat ću ti malo srebra, budem li što priskrbio, kako bi se mogla snaći za vrijeme moga izbivanja. Aza tvoje te riječi blagosiljam, kao da mi ih je uputila vlastita majka... Jer ti si vrlo dobra i plemenita žena, premda ti jezik ponekad ubada poput osinjega žalca!Muti je na to zajecala i otrla si nos nadlanicom svoje grube ruke. I nije mi dopustila otići, nego je potpalila vatru i pripremila mi objed iz svojih mršavih zaliha. Morao sam jesti kako je ne bih pozlijedio, premda mi je svaki zalogaj zapinjao u grlu. Muti me je pritom promatrala, te je kimajući glavom promrsila:- Jedi, Sinuhe! Jedi, ti tvrdoglavi čovječe, premda je žito pljesnivo i jelo odvratno, te ga se gotovo ne može progutati. Ali ne znam, što mi je danas! Jedva sam zapalila vatru, a kruh mi je pun pepela. Jedi, Sinuhe! Dobar objed liječi svaku žalost, krijepi tijelo i razveseljuje srce. Nakon što je čovjek isplakao mnogo suza i osjeća se osamljenim, nema ništa boljega od dobra jela. Znam, opet ćeš otputovati. Pretpostavljam te ćeš pritom posrljati svojom ludom glavom u sve mreže i zamke koje će ti se naći na putu. No glede toga ne mogu učiniti ništa niti ti pritom pomoći. A ne mogu te ni spriječiti u tvojim nakanama. Jedi zato, Sinuhe, okrijepi se! I

382

vrati se... Ja ću te vjerno čekati, gospodaru. Blagoslovit ću dan tvoga dolaska, kada se vratiš. I ne brini zbog mene, bez obzira što očito više nemaš srebra, nakon što si svo svoje bogatstvo spiskao na kruh za siromahe i robove, koji te zbog toga nisu slavili nego se čak izrugivali tvojoj ludosti. Ne brini za mene! Jesam stara, i šepam, ali vrlo sam žilava... Priskrbit ću si kruha pranjem i pečenjem, dok je god barem nešto žita u Tebi. No vrati se, gospodaru, to je najvažnije...Sjedio sam na ruševinama svoje kuće, sve dok nije pao mrak. Mutina je vatra bacala usamljen sjaj u čañavu tamu. Ali to mi je bio jedini dom kojeg sam još imao. Zato sam gladio hrapavo stablo sikomore i izlizani kamen praga... Razmišljao sam kako se sigurno više nikad neću vratiti. Milujući koščatu i materinsku ruku Muti, rekao sam sebi samome: "Uistinu je najbolje, ako *se nikad ne vratim. Ta onima koji su me ljubili donosio sam jedino tugu i zlu sreću. Bilo bi zbog toga najbolje da sam živio i umro sam. Sam i usamljen, kao što sam bio i one noći moga roñenja, kad me je rijeka donijela niz maticu, u čunu od rogoza, ispletenome ptičarskim uzlovima i omazanom smolom."Tada su se i zvijezde upalile. Stražari su počeli udarati dršcima kopalja o svoje štitove, smjerajući time zaplašiti ljude po razrušenim ulicama lučke četvrti. Tada sam se oprostio od Muti i napustio negdašnju kuću ljevača bakra, te još jedanput pošao u faraonovu Zlatnu Kuću. Koračajući ulicama, prema obali rijeke, opazio sam kako se nebo povrh Tebe ponovno žari crvenilom, a svjetiljke iz velikih ulica raskošno su sjale. Iz središta grada dopirali su strastveni zvuči glazbala. Jer to je bila noć Tutankamonova stupanja na prijestolje, pa je Teba raskošno slavila njegovo ustoličenje.Te su iste noći svećenici vrlo marljivo i gorljivo radili u hramu božice rata Sahmet. Čistili su travu izraslu izmeñu kamenih ploča i postavili na staro mjesto kip Lavoglave. Odijevali su je u crvene halje i uresili je znakovljem rata, razaranja i pustošenja. Jer, kad je Eie okrunio Tutankamona krunama oba kraljevstva, bijelom krunom i crvenom krunom, lopočovom i papirusovom, rekao je Horemhebu:- Nastupio je tvoj tren, Sine Sokola! Zapovijedi, nek za-ječe rogovi i objave rat! I neka krv poteče zemljom Kemet, poput olujnoga oblaka i vala koji pročišćava, kako bi sve postalo kao prije i narod zaboravio na lažnoga faraona!Sljedećega dana, Horemheb je izdao nalog: neka se rogovi oglase na raskrižjima ulica. U to isto vrijeme, faraon Tutankamon se u Zlatnoj Kući igrao sa svojim lutkama pogreba, u društvu svoje kraljevske supruge Anhesenaton. A istodobno su i svećenici Amona, opijeni vlašću, palili tamjan u velikome hramu i proklinjali ime faraona Ehnatona u samu vječnost.Na veličajan zvuk rogova razjapile su se dveri Sahmetina hrama, u susret Horemhebu koji je stupao na čelu probranih četa, vodeći ih slavodobitno duž Ceste ovnova. Dolazili su prinijeti žrtvu Sahmet, lavoglavoj božici rata, kojoj su prisegnuli predanost i vjernost na vijeke vijekova, ne mareći za napore i tegobe.Svećenici su takoñer bili zadovoljni, jer su dlijeta kameno-rezaca za sva vremena izbrisala prokleto ime faraona Ehnatona sa svih natpisa u hramovima, palačama i grobovima, kako bi ljudi zaboravili na njegovu uspomenu.Novom faraonu Tutankamonu želja je takoñer bila ispunjena. Kraljevi

383

su se graditelji već savjetovali o mjestu gdje će mu sagraditi veličajan grob. Eie je, isto tako, ostvario svoje želje. Sjedio je faraonu s desna, te vladao i upravljao Egiptom. Odlučivao je o porezima, pravosuñu i darovima, o odlikovanjima i faraonovim poljima.Preostala je još zadovoljština Horemhebu, te su i njegovi zahtjevi takoñer trebali biti ispunjeni. Slijedio sam ga u hram božice Sahmet, jer je poželio prikazati mi se u svoj veličini svoje moći. Naime, uistinu je dočekao svoj dan. Mogao je povesti rat za kojeg je radio i spletkario cijeloga svog života!Njemu u prilog treba ipak reći, u tom je trenu svojeg slavlja prezreo sav vanjski sjaj. Smjerao je ostaviti utisak na narod jednostavnošću svoga držanja i pojave. Zato se put hrama vozio na teškim, običnim bojnim kolima. Glave konja koji su vukli njegova kola nisu resile perjanice, a na uponama kotača nije se sjalo nikakvo zlato. Umjesto toga, britke su bakrene kose sjekle zrak s obje strane kola. Slijedili su ga bacači koplja svrstani u poravnate redove, a za njima laki strijelci. Jednoličan tutanj njihovih bosih tabana0 kamene ploče Ceste ovnova bio je dubok i postojan poput hučanja veličajnoga mora. Sve je to pratilo bubnjanje Crnaca, koji su udarali u bubnjeve izrañene od ljudske kože...Narod je u muku i prestravljeno promatrao stamen i moćan lik koji se uzdizao na bojnim kolima, te nadvisivao sve glave. Na isti su način zurili u njegove čete, koje su odisale zdravljem i krepkošću, premda je cijela zemlja istodobno patila od teške neimaštine... Bez i najmanjega glasa1 riječi promatrali su taj nastup, kao da se poslije noćnih svečanosti i opijenosti ipak u njima budi sumnja kako njihove prave patnje sada tek počinju. Zato su slijedili povorku mukom, bez i jedne riječi...Horemheb se zaustavio pred hramom božice Sahmet. Istupio je iz svojih bojnih kola i ušao, u pratnji svojih zapovjednika i časnika. Svećenici su mu došli u susret, ruku i odora poprskanih svježom krvlju i poveli ga do kipa La-voglave. Božica je bila odjevena u crveno ruho, navlaženo svježom krvlju prikupljenom od žrtvi, te se tkanje tijesno pripilo uz njeno tijelo. A ispod njene halje ponosno su se isticale kamene dojke, s kojih je još kapala krv. U sumračju 578 .................................._..............................__.......- ................___.......-...........____hrama prividno se njena divlja lavlja glava pomicala, a njene oči od dragulja kao da su zurile dolje poput živih, izravno u Horemheba koji je u svojim rukama drobio još topla srca sa žrtvenika i pritom molio božicu za pobjedu. Svećenici su poskakivali oko njega, u veselju, bodući se meñusobno svojim noževima... U zboru su izvikivali:- Vrati se kao pobjednik, Horemheb, Sine Sokola! Vrati se kao pobjednik, pa će božica živa sići k tebi i zagrliti te svojom nagošću!Horemheb nije dopustio da to poskakivanje i vika svećenika pomute njegovu pribranost. Izveo je propisane obrede s hladnom uznositošću i napustio hram. Dok je prinosio žrtvu u hramu, zvukovi rogova privukli su u hram i na trg pred njim nepregledno mnoštvo ljudi.

384

Izašavši iz hrama, Horemheb je podigao svoje okrvavljene ruke i obratio se svjetini koja je čekala:- Čujte me svi vi, sav narod u zemlji Kemet! Čujte me, jer ja sam Horemheb, Sin Sokola! U svojim rukama nosim pobjedu i besmrtnu slavu svima koji će me slijediti u sveti rat. Upravo ovoga trena, bojna kola Hetita grme kroz Si-najsku pustinju, a njihove prethodnice pustoše Donjim Kraljevstvom... Zemlja Kemet još nikad nije bila izložena tako velikoj pogibelji, jer su u usporedbi s njima Hiksi bili krotki i milosrdni ljudi. Hetiti dolaze, a ima ih neizbrojivo mnogo. Njihova surovost i okrutnost su strašni, odvratni svim ljudima. Oni će poharati vaše domove, iskopati vam oči, silovati vam žene... A vašu će djecu odvesti u ropstvo kako bi okretala mlinsko kamenje. Gdje proñu njihova bojna kola, žito više ne uspijeva, a pod kopitima njihovih konja zemlja se pretvara u pustinju... Zato je rat koji im navješćujem, svet rat! To je rat za vaše živote i za bogove zemlje Kemet, za vašu djecu i vaše domove! Poñe li sve po dobru, nakon što pobijedimo Hetite, vratit ćemo i Siriju. Tada će nam se ponovno vratiti blagostanje i bogatstvo, te će svaki čovjek u zemlji Kemet ponovno doći na svoj račun i biti zadovoljan. Tuñinci su oskvrnjivali našu zemlju dovoljno dugo! I izrugivali su se našoj slabosti dovoljno dugo! Smijali su se i nemoći naše vojske! Sada je došao sveti tren, kada ću obnoviti vojnu slavu zemlje Kemet! Ali pobjedu možemo postići jedino prikupljanjem uistinu svih svojih snaga. Svakome tko dragovoljno poñe za mnom, obećavampunu mjeru žita i pun udjel u plijenu...! A plijen će biti tolik te će svi oni, koji se na dan pobjede budu vraćali sa mnom, biti bogatiji nego su ikada mogli ne samo pomisliti nego i sanjati! Meñutim, tko ne pode dragovoljno, bit će na to prisiljen. Pritom će još trpjeti porugu i sramotu, te će ostati bez plijena. Mislim zato, te se i nadam, kako će za mnom odmah poći svaki muškarac u Egiptu, koji ima srce muškarca i čija ruka može podići koplje... Danas smo bez svega, a za petama su nam glad i neimaštima. No poslije pobjede osvanut će dan obilja! Nitko od onih koji poginu u borbi za zemlju Kemet ne treba biti zabrinut za balzamiranje svoga tijela, jer će izravno otići u kraljevstvo . blaženih, gdje će se za njega zauzeti svi bogovi Egipta. I zato ponavljam: sve to postići ćemo samo ako okupimo i uložimo sve svoje snage! Vi žene Egipta, odrežite svoje lijepe vlasi i spletite od njih strune za lukove, te pošaljite radosno svoje muževe i sinove u sveti rat! Vi egipatski muževi, prekujte svoje ukrase u vrške za strijele i slijedite me, pa ću vam podariti rat kakvog svijet još nikad nije imao prilike vidjeti!... Duhovi velikih faraona, kao i svi bogovi Egipta, a medu njima ponajprije uzvišeni Amon, bore se na našoj strani. Čujte me, svi vi! Horemheb, Sin Sokola, je govorio!Zašutio je, puštajući okrvavljene ruke neka mu na izgled beživotno padnu uz tijelo... Silna su mu prsa pritom soptala i šumila od silnoga napora, jer je svo vrijeme vikao punim glasom.Tada su se iznova oglasili veličajni rogovi, a vojnici su udarali dršcima svojih kopalja o štitove i toptali stopalima. Tu i tamo uzvik se podigao iz mnoštva. Slijedili su ih novi i sve češći kliktaji, te su uzvici nabujali u oluju glasova i sav se svijet priključio pobjedničkome klicanju. Uskoro su se svi derali, vikali i dizali ruke u vis. Krv je ljudima udarila u glavu, te su sve više

385

padali u zanos, premda mislim kako mnogi zapravo i nisu znali zašto se deru. Horemheb je, smiješeći se, stupio u svoja bojna kola. Ratnici su mu oslobodili prolaz, kroz uzbibanu i bučeću svjetinu. Na odlasku ga je svo mnoštvo okupljeno uz Cestu ovnova burno pozdravljalo...Shvatio sam tada, kako ljudi neobično i nada sve vole urlati i derati se u zboru... A uzrok i povod im pritom nisuni najmanje važni. Svatko se u takvome trenu osjeća snažnim, te je uvjeren kako je stvar zbog koje se dere jedina pravedna. Horemheb je bio presretan, pa je s visine svojih bojnih kola dizao ruku na pozdrav...Odvezao se izravno u luku i ukrcao na svoj bojni brod vrhovnoga zapovjednika. Bez odlaganja je kretao za Memfis. Predugo se zadržao u Tebi jer su, sudeći prema najnovijim izvješćima, hetitski konji već pasli u Tanisu... Pošao sam s njim na brod. Nitko me nije pokušao spriječiti kad sam stupio pred njega i rekao:- Horemheb, faraon Ehnaton je mrtav. Tako sam osloboñen svojih dužnosti kao Kraljev otvarač lubanja. Slobodan sam otići i doći po svojoj volji. Zato kanim s tobom poći u boj, jer mi je sve postalo svejedno i nigdje nisam sretan. Želim vidjeti kakvu će vrstu blagoslova donijeti ovaj rat, o čemu si govorio tijekom cijeloga svog življenja. Želim doznati i hoće li tvoja vladavina biti bolja od one Ehnatona... Ili svijetom vladaju duhovi podzemlja.- Neka to bude dobar znak! - uskliknuo je Horemheb, više nego radostan. - Premda nikad ne bih pretpostavljao kako ćeš baš ti, Sinuhe, biti prvi dragovoljac u ovome ratu! Ne, to nikako ne bih povjerovao, znajući kako prednost daješ udobnosti i mekom ležaju, pred tegotnim naporima na bojištu., Mislio sam čak, sa svojim ćeš poznanstvima i vezama, paziti na moje probitke u Zlatnoj Kući... No, možda je ovako ipak bolje za tebe, ako me slijediš. Jer, ti si od one vrste prostodušnih ljudi, koje bilo tko može vući za nos. Ovako barem dobivam pametnoga i umješnoga liječnika sa sobom... A takav mi uistinu može i te kako dobro doći! Doista, Sinuhe, moji su te ljudi s pravom prozvali Sinom Divljega Osla, dok smo se zajedno borili protiv Kabiraca... Jer ti zasigurno imaš srce te divlje životinje, kad se ne bojiš Hetita!Još dok je govorio, veslači su složno izbacili svoja vesla, te se brod otisnuo u maticu. Plamenci istaknuti na jarbolu lepršali su na vjetru, a gatovi su se bijeljeli od mnoštva. Njihova vika bila je u našim ušima nalik olujnome vjetru... Horemheb je duboko udahnuo i rekao, smiješeći se:- Moj je govor polučio dubok dojam na narod, kao što i sam vidiš. Ppñimo u moje odaje, želim sprati krv sa svojih ruku! /Pošao sam za njim. Iz svojih je odaja potjerao pisare, te oprao ruke, omirisao ih i hladnokrvno rekao:- Seta mi i svih vragova! Nisam mislio kako svećenici božice Sahmet još prinose ljudske žrtve. Ali stari su momci nedvojbeno bili ushićeni, budući dveri Sahmetina hrama nisu otvarane najmanje četrdeset godina. A nakon dugoga čekanja sada su to ipak doživjeli. Čudio sam se i zašto su tražili zarobljene Hetite i Sirijce za tu svečanost... Ali ipak sam im izašao u susret. I prepustio sam neka sve teče kako su oni to željeli...Na te njegove riječi obuzeo me toliki užas, da su mi koljena zadrhtala i popustila... I skoro sam se složio na tlo. Horemheb je

386

nastavio ravnodušno:- Da sam to znao, teško da bih do dopustio. Vjeruj mi, Sinuhe, uistinu sam se jako prepao dobivši pred žrtvenikom u ruku toplo ljudsko srce, iz kojeg je još tekla krv. No ako smo s ovom žrtvom zadobili Sahmetinu naklonost, isplatilo se. Potrebna mi je svaka pomoć, do koje mogu doći. Doduše, izvjesna količina tvrdo kovanih vrškova kopalja i strijela bi mi možda ipak bila vrijednije od Sahmetina blagoslova... Ali prepustimo svećenicima ono što je njihovo, pa nam neće zadavati briga niti praviti neprilika.Potom se začeo iznova hvaliti govorom kojeg je održao narodu. Sigurno se pritom nadao, i ja ću pohvaliti njegovu govorničku vještinu. No ja sam mu rekao, kako mi se više sviñao onaj govor, kojeg je svojedobno održao vojnicima u Jeruzalemu, pred polazak u boj s Kabircima. Na to se jako uvrijedio i odrezao mi:- Jedno je govoriti narodu, a drugo vojnicima! Imat ćeš još prigode čuti, s kakvom ću otvorenošću govoriti vojnicima. Govor kojeg sam održao pred hramom božice Sahmet bio je namijenjen i budućim naraštajima. Uvjeren sam, naime, bit će urezan u kamen i sačuvan za sva vremena... I to, smatram, sasvim opravdano! Zato sam se morao drukčije izražavati, nego kad govorim vojnicima, te ovom prigodom uresiti govor visokoparnim i zvučnim riječima, kako bih time narodu zaslijepio oči i natjerao ga da mu crno izgleda bijelim.- Horemheb - upitah sav zdvojan. - Je li tebi išta sveto?-- Velik vojskovoña i vladar - odvratio mi je, nakon kraćeg razmišljanja - mora vladati svim pojmovima i riječima, ceo .........._.........-.........._._.........-..........___...____.......—.....___......-__......-¦—............_te znati rabiti ih kao oružje u svojoj ruci. On mora uvijek pronaći pravu riječ. Ali, povrh toga, mora je još i izgovoriti na pravi način, pazeći na svaki drhtaj glasa, svaku kretnju i čak pomicanje tijela. I ne smije si nikako dopustiti gubljenje nadzora nad sobom, nad svojim glasom, nad svojim kretnjama, nad svakim migom svoga oka... A pogotovu ne smije dopustiti onima koji ga slušaju, da ga izbace iz ravnovjesja! Nikako ne smije pokazati ako ga uznemire ili uzrujaju! Tako nešto može se dogoditi samo ljudima koje je tijek povijesti iz tko zna kojega razloga izbacio na površinu ili su se na tko zna kakav način domogli vlasti. No, u biti, nisu je dostojni, te su nesreća i zla kob onima koje vode i kojima vladaju. Priznajem, Sinuhe, nije to laka, nego krajnje teška i odgovorna zadaća. Zbog nje je život uistinu težak i neveseo. No možda svu tu tegobu i teret nadoknañuje osjećaj vladanja, ona veličajna spoznaja kako svojom voljom možeš upravljati drugim ljudima, te ih potičeš na velika djela. U mladosti sam se oslanjao na svoje koplje i na svoga sokola. Sada, nakon što sam toliko iskusio i toliko naučio, oslanjam se na svoju volju... Jer znam, u njoj počiva moja kob. Ali volja me izdire i troši, te sam poput brusnoga kamena na kojem tvrda kovina dobiva oštrinu, ali se pritom kamen polako topi. Zbog toga nemam mira ni danju ni noću, ni budan niti u snu. Zato, želim li odahnuti, jedini mi je izlaz u vinu... Kad se napijem, zaboravljam.Zastao je malo, gledajući me zamišljeno... Tada je nastavio, prvo zamišljeno, a zatim zaneseno i sve zanesenije:- Dok bijah mladi, vjerovao sam i u prijateljstvo. Vjerovao sam i kako ljubim jednu odreñenu ženu, ali njen su me prijezir i poruga tjerali u ludilo. I sada znam: nitko sam po sebi nije cilj. Svaki

387

čovjek, pa i svaka žena, nisu cilj, nego tek sredstvo za postizanje cilja. Ja, Horemheb, središte sam svih stvari! Iz mene sve izlazi i u mene se sve vraća! Ja sam Egipat! Ja sam narod! Čineći Egipat ponovno velikim i moćnim, činim i sebe velikim i moćnim. Ali i sve zasluge za to bit će moje i jedino moje, te ću imati sva prava i neograničenu vlast. I to je uistinu pravo i pravedno, Sinuhe! Nadam se kako to shvaćaš i razumiješ...Njegove su riječi vrlo malo djelovale na mene. Možda bi one i djelovale na nekoga tko ga nije poznavao. No ja sam ga znao kao hvalisava dječaka. A imao sam i prigoduu Hetnetsutu vidjeti njegove roditelje, koji su vonjali po siru i stoci, premda ih je uzdignuo u dostojanstvo i uvrstio u uglednike. Zato ga nisam mogao shvatiti jako ozbiljno, premda je bilo očito kako stremi prikazati se božanskim u mojim očima.Zatajio sam te svoje misli i počeo mu pripovijedati o kraljevni Baketamon, koja je bila smrtno uvrijeñena jer je smatrala kako joj u Tutankamonovoj svečanoj povorci nije bilo dodijeljeno odgovarajuće mjesto, onakvo koje priliči njenom ugledu i dostojanstvu. Horemheb je to moje kazivanje žudno slušao i ponudio mi vina, kako bih mu još više pripovijedao o Baketamon... Tako smo pili vina, zabavljeni razgovorom.A i brže nam je prolazilo vrijeme, dok smo jedrili niz rijeku put Memfisa. Istodobno, hetitska su bojna kola pustošila Donjim Kraljevstvom...Nefertiti s Ehnatonom na svečanoj dvokolici. Nefertiti grli svoga kraljevskog supruga, dok njihova kćer Meriaton, nastanjujući se preko očevoga spremnika za luk i strijele pokušava i sama tjerati konje... Zanimljivost su sunčeve zrake (boga Atona) koje posvuda prate faraona, a prikazane su nalik dugim rukama s dlanovima na krajevima, kojima grle i miluju cijeli svijet...KNJIGA XIVSveti rat fe fo S3?1Prikupljajući u Memfisu čete i opremu, Horemheb je pozvao k sebi bogate Egipćane. Obratio im se ovim riječima:- Vi ste svi ugledni i bogati ljudi... A ja sam tek pastirov sin, roñen s balegom izmeñu nožnih prstiju. Unatoč tome, Amon me je blagoslovio, a faraon me počastio po-vjerivši mi voñenje ove vojne. Neprijatelj koji prijeti našoj zemlji, kao što znate, strahovit je i okrutan... Veliko su mi zadovoljstvo pružile vaše odlučne i hrabre izjave, kojima ste prihvatili i potvrdili kako svi moraju doprinijeti žrtvu ratu. To je vjerojatno bilo razlogom što ste već smanjili mjeru žita svojim robovima i radnicima, a povećali cijene svoj robi u cijelome Egiptu... Iz vaših sam riječi i djela shvatio kako ste i sami pripravni podnijeti velike žrtve, koje odgovaraju vašem položaju i bogatstvu...Zastao je na tren, pažljivo ih osmotrio i nastavio:- To me osobito veseli, jer sam odlučio uzeti od vas zajam, potreban za pokriće troškova rata, za plaćanje četa, gradnju bojnih kola, te mnogo drugih stvari kojima vas ne bih zamarao jer ih i ne razumijete. S tim sam ciljem proučio porezne kartice, ali to nije bilo dovoljno... Zato sam se zanimao i za imetak kojeg ste u vrijeme lažnoga faraona zatajili poreznicima. Sada Egiptom vlada pravi

388

faraon, u Amonovo ime. Zato ne trebate više skrivati svoju imovinu, nego je javno i s punim ponosom možete darovati za voñenje rata. U tu svrhu, svaki od vas mora mi odmah, bez odlaganja, dati na zajam polovicu svoje cjelokupne imovine. Nisam sitničav, pa mi je pritom svejedno hoće li to biti u zlatu ili srebru, žitu ili stoci, konjima ili kolima... Kako rekoh, nije bitno u kojem je obliku taj zajam. Bitno je da ga dobijem odmah!Na te su njegove riječi bogataši Egipta udarili bučno prosvjedovati, razderali su svoje halje i rekli:- Već nas je lažni faraon natjerao na prosjački štap, pa smo bez prebita novčića! A podaci koje si o nama prikupio nisu točni! I kakvo nam jamstvo nudiš za tu polovicu naše imovine? I kolike si kamate pripravan platiti?Horemheb ih je prijateljski promatrao, pa rekao:- Moje jamstvo, dragi moji prijatelji, je pobjeda koju smjeram izvojevati, uz vašu pomoć i što je brže moguće. Jer, ako ne bih pobijedio, došli bi Hetiti i opljačkali vam sve što imate. Zato mislim, to je jamstvo sasvim dostatno. A glede kamata, namjeravam sa svakim od vas ponaosob sklopiti posebno utanačenje... Vjerujem, moji će se uvjeti pokazati prihvatljivima za sve vas. Ali počeli ste prosvjedovati prerano, jer još nisam završio iznošenje svoje osnove. Zahtijevam polovicu vašega imetka kao zajam, odmah i neodložno. I to kao zajam, moja predraga gospodo! A po isteku četiri mjeseca, računajući od danas, dat ćete mi nov zajam i to u visini polovice svega onoga što tada budete imali, a nakon godine dana polovicu od onoga što vam preostane... Vi ste sami najsposobniji izračunati vrijednost i imetak koji će vam na koncu ostati. Uvjeren sam, pokazat će se kako je to više nego dostatno za namirivanje vaših lonaca za kuhanje, do konca vaših života... Pa se nikako ne može reći da vas pljačkam!Saslušavši sve to, bogataši Egipta mu se baciše pred noge, plačući i jecajući ogorčeno. Lupali su i svojim čelima o pod dok im nije potekla krv. Govorili su još, radije će se predati Hetitima...Hineći iznenañenje, Horemheb je odgovorio: - Ako je tako, ispunit ću vam želju! Mislim, ipak, kako će moji vojnici, koji u boju stavljaju svoj vlastiti život na kocku, a ne tek svoje kese, biti strahovito bijesni kad do-čuju kako odbijate doprinijeti žrtvu koju se od vas traži. Bojim se, iskreno govoreći, već vas čekaju pred vratima, s uzama u rukama. Smjeraju vas vezati, odvući na brodove i, prema vašoj želji koju ste netom izrekli, izručiti vas Hetitima... A to mi je od srca žao, jer nikako ne razumijem koji vam je probitak i zadovoljstvo od vašega imetka kojeg ću tada zaplijeniti, a vi ćete iskopanih očiju okretati hetitske mlinove... Ali, budući da sami tako želite, obavijestit ću vojnike! 586Tek su se na te riječi bogataši uistinu preplašili. Počeli su vikati od straha, obujmili mu koljena i pristali na sve što je od njih tražio. Ipak, istodobno su ga ogorčeno proklinjali... No on ih je tješio:- Pozvao sam vas jer znam kako ljubite Egipat i pripravni ste dragovoljno prinijeti žrtve za njega... Vi ste, isto tako, najbogatiji Egipćani. A svaki se od vas obogatio vlastitim zalaganjem i zaslugom. Uvjeren sam zato kako ćete uskoro ponovno obnoviti svoje bogatstvo. Jer, bogati uvijek postaju još bogatijima, čak i ako se suvišan sok povremeno istisne iz njih... Vi ste, moja

389

najuzvišenija gospodo, meni poput dragocjenoga voćnjaka. I premda vas cijedim kao što bih cijedio plod mogranja, pa sjemenke iskaču izmeñu mojih prstiju, kao dobar voćar ipak neću oštetiti samo stablo niti mu nauditi. Zato ga oberem tek s vremena na vrijeme. Ne zaboravite pritom: darujem vam i veličajan rat, veći nego ste se usudili i sanjati! A u vrijeme rata, imućni ljudi se bogate. I što rat dulje traje, to je veće njihovo bogaćenje. I nema te sile i vlasti koja bi to mogla spriječiti. To ne može čak ni faraonov porezni ured. Trebali biste mi zapravo biti zahvalni. Sada vas šaljem domovima praćene mojim blagoslovom... Poñite u miru, pa se iznova dobro ugojite, poput skotnih krmača, što vam nitko ne može zabraniti. Da, još nešto: neću nikako prigovarati, ako mi povrh onog što tražim, od zgode do zgode pošaljete i dodatne darove. Mislite stalno, kako smjeram iznova osvojiti Siriju! Vi i predobro znate što i koliko to znači za Egipat! A i za vas same, kad vam nakon veličajne pobjede iskažem svoju naklonost! Zato mirno jadikujte i dalje, ako vam to donosi olakšanje. Jer, to jadikovanje odjekuje u mojim ušima kao zveckanje zlata!S tim ih je riječima otpustio. Otišli su jecajući i jadikujući, te trgali svoju odjeću. Ali, čim su promakli kroz izlazna vrata, prestali su bučiti. Počeli su odmah poslovno računati koliki im je to gubitak, te su slagali osnove kako bi ga mogli nadoknaditi.- Ovaj je rat za njih poklon! - rekao mi je Horemheb. - Od sada će, pri pljačkanju naroda, za sve nevolje kriviti Hetite. A isto tako će i faraon okriviti Hetite za glad i bijedu koje u zemlju Kemet donosi rat. Na koncu, narod je taj koji plaća... A bogataši će ih orobiti za iznos koji jevišestruko veći od onog kojeg mi daju na zajam. Pa ću ih moći iscijediti ponovno! Takav mi način bolje odgovara od uvoñenja ratnoga poreza. Da sam, kojim slučajem, udario takvim porezom na narod, proklinjali bi moje ime. Otimajući od bogatih, kako bih mogao podmirivati troškove ovoga rata, priskrbljujem si blagoslov naroda i njihovu naklonost, jer me smatraju pravičnim čovjekom... Zbog moga budućeg visokog položaja, moram već sada paziti na svoj dobar glas. U to je vrijeme zemlja u području delte Nila bila već sva u plamenu. Lutajuće hetitske skupine palile su sela i napasale konje proklijalim žitom. Izbjeglice su u gomilama stizale u Memfis. Pripovijedali su takve zastrašujuće stvari0 hetitskoj bjesomučnoj žudnji za razaranjem, te mi se srce zgrčilo i udovi mi zadrhtali. Zato sam preklinjao Horemheba neka pohita. No on se tek bezbrižino i nehajno smiješio, pa mi rekao:- Egipćani moraju prvo upoznati Hetite i njihovu ćud. Time će se uvjeriti kako ih ne može dopasti strasnija kob, od pada u neprijateljsko ropstvo. A ja bih bio običan luñak, ako bih pošao u susret Hetitima s neuvježbanim četama i bez bojnih kola. Ali, ne budi zabrinut, Sinuhe! Gaza je još uvijek naša! Gaza je kamen temeljac na kojem se gradi ovaj rat. Sve dok taj grad nije u njihovim rukama, Hetiti se neće usuditi poslati glavninu svojih snaga u pustinju. Naime, oni nemaju neosporni nadzor na moru. Poslao sam i ophodnje u pustinju, sa zadaćom neka potiču razbojnike1 dragovoljačke čete. I nisam toliko lijen i uspavan, kao što se to tebi u tvojoj nestrpljivosti čini... Egipat nije izložen nekoj posebnoj opasnosti, sve dok Hetiti ne budu mogli prebaciti svoje pješake preko pustinje i dok te postrojbe ne stignu u Crnu Zemlju.

390

Sada je sva njihova moć u bojnim kolima, a njihova je sloboda kretanja ograničena u Crnoj Zemlji, jer su im na putu prokopi za navodnjavanje. Zbog toga se kreću sporo i s velikim gubitkom vremena, te u bijesu pale beznačajna sela i uništavaju žito... A što je manje žita u Egiptu, više je Egipćana koji hitaju pod moje lavlje repove i drugo ratno znakovlje. Jer, kod mene svaki dobiva svoj obrok žita i piva!To je bila istina! U Memfis su sa svih strana Egipta pristizali ljudi. Bilo je meñu njima jednostavno rečeno izgladnjelih ljudi, zatim onih kojima život više nije predstavljao 588 _..........-.............................-............—-....................--..............................-........-neku vrijednost jer su zbog Atona izgubili domove i obitelji, a na koncu i onih koji su naprosto težili za pustolovinama i ratnim plijenom. Horemheb je, krijući to od svećenika, potajice podijelio oprost svima koji su sudjelovali u stvaranju Atonova kraljevstva na zemlji. Oslobodio je i uznike iz kamenoloma, kako bi ih potakao na stupanje u vojne čete. Memfis je uskoro postao ogromnim okolom. Život je ovdje postao vrlo buran i čak nesiguran. Tučnjave su u krčmama i kućama naslada izbijale svake noći, završavajući ozljedama i ranjavanjima. A miroljubivi su se ljudi zabravljivali u svojim domovima, ne izlazeći, zaplašeni i zabrinuti. Iz kovačnica i radionica neprestance je odjekivala buka čekića i huka mijehova. Tamo su kovači izrañivali vrške za strjelice, koplja i drugo oružje... Strah od Hetita bio je već toliko velik, pa su čak i najsiromašnije žene donosile svoj bakreni nakit i davale ga neka bude prekovan u vrške strijela...Brodovi su neprestance pristizali u egipatske luke. Dolazili su s morskih otoka i s Krete. Horemheb ih je sve zaplijenio, pa uzeo kapetane i momčadi u svoju službu. Zaplijenio je čak i kretske bojne brodove, te prisilio njihove posade na služenje Egiptu. Ti su se brodovi sada raspršili po moru, ploveći iz luke u luku bez cilja, jer se nisu željeli vratiti na Kretu. Naime, nije se ništa pouzdano znalo o tamošnjim zbivanjima. Dočulo se kako je izbila pobuna robova, pa je grad uglednika na brdu planuo i tjednima svijetlio nalik golemoj buktinji. A odsjaj požara se mogao opaziti čak vrlo daleko na moru. No nitko nije imao pouzdano izvješće o svemu tome. Kretski su pak pomorci po običaju toliko lagali, pa im nitko nije vjerovao. Čule su se i tvrdnje o hetitskoj najezdi na otok... Ali, kako bi se to moglo slučiti, bilo je teško objašnjivo, budući da Hetiti nisu bili pomorska zemlja i nisu imali brodovlja. Neki su pak govorili o čudnom, svjetlokosom i bjeloputom narodu koji je dojedrio s istoka, opustošio Kretu i opljačkao je. Pritom je, navodno, bilo poraženo i kretsko brodovlje, budući da je većina njihovih pomorskih postrojbi bila na pučini, štiteći pomorske putove za Siriju. A svi su Krećani jednoglasno tvrdili kako je do tih njihovih stradanja došlo jer je njihov bog mrtav. Zato su bili zadovoljni stupanjem u egipatsku službu. No neki su njihovi sunarodnjaci odjedrili za Siriju, pa se povezali i udružili s Aziruom i Hetitima...Sve je to bilo Horemhebu na velik probitak, jer je na moru zavladala neizmjerna zbrka, te su se svi borili protiv svih. I to sve zato jer su se otimali za brodove... Pobuna protiv Azirua je izbila u Tiru, ali je bila ugušena, pa su preživjeli pobunjenici morem pobjegli u Egipat i stupili u Horemhebovu službu. Tako je Horemheb mogao

391

prikupiti brodovlje i opremiti ga za boj, uz pomoć uvježbanih posada i momčadi. A ja nisam ni pokušavao izračunati cijenu svega toga, jer je opće poznato kako izgradnja i opremanje bojnog brodovlja zahtijeva neizmjerno više zlata nego bilo kakav kopneni rat...Dok se sve to zbivalo, Gaza se još uvijek držala. Kad je žetva prikupljena, a vode Nila su počele rasti, Horemheb je napustio Memfis u pratnji svojih četa... Poslao je naprijed glasnike morem i kopnom. Zadaća im je bila provući se kroz crte opsjedatelja i prenijeti poruke onima koji su se još održali. A brod koji je pod okriljem i zaštitom noći dojedrio u Gazu, nakrcan vrećama žita, donio je i poruku: "Držite Gazu! Držite Gazu pod svaku cijenu! Gaza ne smije pasti!" I dok su probojni ovnovi tutnjali o gradska vrata, a krovovi plamtjeli jer nitko nije imao vremena gasiti požare, povremeno bi pjevajući doletjela strjelica s porukom: "Horemheb vam nareñuje! Držite Gazu!" A kad su Hetiti preko zidina bacali u grad vrčeve u kojima su bile zatvorene zmije otrovnice, poneki od njih bi bio pun žita, u kojem se nalazila Horemhebova poruka: "Držite Gazu!"Na koji je to način Gaza odoljevala udruženim nasrtajima Aziruovih ljudi i Hetita, više je nego zagonetno. A onaj tvrdoglav i naprasit zapovjednik koji me je osramotio potezanjem uz zidine u košari od rogožine, uistinu je zaslužio slavu i ugled koje je stekao sačuvavši Gazu Egiptu.Horemheb je sa svojim četama ubrzano stupao prema Tanisu. Tamo mu je uspjelo okružiti i odrezati neku jedinicu hetitskih bojnih kola, koja je zastala na zemljištu unutar riječne okuke. Hetiti su mislili kako su na tom mjestu sigurni i zaštićeni, okruženi s tri strane rijekom, pa su pustili svoje konje neka slobodno pasu. Pod zaštitom noći Horemheb je poslao svoje ljude neka prodube isušene prokope za navodnjavanje, pa ih je nadolazeća rijeka ispunila vodom. Ujutro su Hetili otkrili kako se nalaze na otoku, koji je sa svih strana okružen vodom. Bili su u zamci, gdjeim njihova bojna kola nisu bila ni od kakve koristi. Zato su počeli ubijati svoje konje i uništavati bojna kola. Opazivši to, Horemheb je pobjesnio. Nakana mu je bila upravo zarobiti konje i neoštećena bojna kola! Zato je naredio neka rogovi najave napad. Neuvježbane egipatske čete potom su s lakoćom pobijedile i sasjekle neprijateljske vojnike, koji su morali sići s kola i boriti se kao pješaci, u blatu. A tome ti divlji jurišnici iz bojnih kola nisu bili ni najmanje vični! Tako je Horemheb zarobio stotinjak hetitskih bojnih kola i oko dvije stotine konja. Ali, pobjeda je bila mnogo značajnija od toga plijena! Jer, nakon nje, Egipćani više nisu vjerovali u priče kako su Hetiti nepobjedivi...Prikupivši bojna kola i konje, Horemheb je na čelu svojih četa pohrlio u Tanis. Čete pješaka i opskrbna kola, koji su mogli tek polaganije napredovati, naputio je neka ga slijede koliko god brzo mogu... Lice mu je plamtjelo nekim divljim žarom kad mi je rekao:- Smjeraš li udariti, učini to prvi! I pritom udari žestoko!Zato je jurio put Tanisa, grmeći svojim bojnim kolima, kao da je pobjesnio. Usput nije obraćao pažnju na hetitske skupine koje su lutale Donjim Kraljevstvom i pustošile zemlju. Ni u Tanisu se nije zaustavio. Odvezao se ravno u pustinju, te svladao hetitske čete koje su bile postavljene radi čuvanja zaliha vode. Tako je osvojio i skladišta vode, jedno za drugim. Hetiti su, naime, nakrcali u pustinji stotine tisuća vrčeva s vodom... Postavili su ih na

392

odreñenim razmacima, duž cijele pustinje. Te su zalihe bile namijenjene njihovim pješacima. Jer, kako nisu bili pomorci, nisu se usuñivali pokušati napasti Egipat s mora.Ne štedeći konje, Horemheb i njegovo ljudstvo jurili su bez predaha dalje. Mnogi su konji pritom pali iscrpljeni od napora, tijekom te luñačke vožnje. No Horemheb je želio napredovati što brže, kako bi polučio plodove iznenañenja. A očevidci su tvrdili kako je njegovih stotinjak bojnih kola podiglo zastrašujući stup prašine, koji se dizao do samog neba. Njihovo je pak napredovanje djelovalo kao približavanje olujne pijavice. Svake su noći palili krijesove uokrug po si-najskim brdima, dozivajući dragovoljačke čete iz njihovih skrovišta neka unište hetitske straže i zalihe diljem cijele pustinje. Iz svega toga nastalo je kazivanje kako Horemhebtutnji kroz divljinu Sinajske pustinje, danju poput olujne pijavice, a noću nalik ognjenome stupu. Nakon tog pohoda njegova je slava toliko porasla, pa su se o njemu kazivale priče nalik onima koje se pripovijedaju samo o bogovima... A tako nisu govorili samo Egipćani, nego i Sirijci, koji su uistinu imali razloga za to. Pričalo se o njemu na isti način kao o junacima iz drevnih mitova.Horemheb je potpuno iznenadio neprijatelja, zatekavši ga u svakome pogledu nespremnog. Hetiti nisu slutili ništa zla, osvjedočeni u egipatsku slabost i nemoć. Nikako nisu mogli zamisliti kako bi se Horemheb usudio napasti ih kroz pustinju, dok njihove isturene čete pustoše Donje Kraljevstvo. Glavnina hetitskih snaga bila je raspršena po gradovima i selima Sirije, očekujući predaju Gaze. Naime, područje oko Gaze i rub pustinje nisu mogli opskrbljivati i prehranjivati ogromnu hetitsku vojsku, koju su bili prikupili u Siriji radi osvajanja Egipta. U svom su vojevanju Hetiti, naime, bili krajnje promišljeni i oprezni, pa nisu nikad napadali, sve dok se nisu osvjedočili u svoju premoć. Njihovi su zapovjednici na glinenim pločicama imali pribilješke o svakom pašnjaku, svakom napajalištu, pa i svakome selu na području koje su smjerali napasti. Radi tih su priprava odgodili svoju glavnu navalu, pa su bili zaprepašteni i kao gromom ošinuti neočekivanim Horemhebovim pothvatom. Dijelom je to bilo zato jer još nikad nisu doživjeli da bi se neki protivnik usudio prvi napasti njih... A dijelom jer su vjerovali kako Egipat nema dovoljno bojnih kola za tako značajan potez. Zato su i bili toliko zaprepašteni, kad su se na rubu pustinje pojavila Horemhebova bojna kola... Izgubili su mnogo vremena prije nego su se pribrali, te barem donekle utvrdili broj napadača, broj njihovih bojnih kola i cilj napada.Osim Horemheba nitko nije znao za tu osnovu, za taj napad i cijeli pothvat. Meñutim, kako se sve dalje odvijalo, ni njemu više nije bilo sasvim jasno u što se upustio i kakva mu je konačna osnova. Doduše, kako mi je poslije rekao, krenuo je s odreñenim ciljem. Ponajprije je smjerao uništiti hetitska skladišta vode u pustinji, kako bi zapriječio njihov nasrtaj i odgodio ga za najmanje godinu dana. Na taj bi si način priskrbio vremena za primjernu obuku i opremanje svojih četa. Ali lak i iznenañujući uspjeh pohoda ga je opio, a jednostavne i lake pobjede zaslijepile su voza-če njegovih bojnih kola. Stoga je poput vihora usmjerio put Gaze. Nasrnuo je s leña na Hetite koji su opsjedali grad, pa ih raspršio, razorio njihove ratne strojeve i zapalio im okolište. Ali u Gazu nije mogao ući!... Jer, Hetiti su ubrzo spoznali kako je egipatskih

393

bojnih kola malo, pa su se pribrali i krenuli u protunapad. A onaj tvrdoglav i naprasit zapovjednik utvrde, u onoj zabuni koja je nastala, nije Ho-remhebu htio otvoriti gradska vrata! Tako je, uz sve svoje zasluge, ipak prekršio riječ. Svojedobno mi je izjavio kako vrata grada neće otvoriti osim na izričitu Horemhebovu zapovijed... Sad ju je dobio od njega osobno, ali vrata nije otvorio...Horemheb bi bio izgubljen, da mu sreća nije pritekla u pomoć. Naime, Hetiti koji su držali Gazu pod opsadom, nisu imali bojnih kola. Aziruova i hetitska bojna kola bila su raspršena diljem Sirije i pustinje, na raznim zadaćama ili na odmorištima, jer je konjima pred velik pohod bio nužan odmor i dobra ispaša. A za opsadu grada bojna kola nisu bila potrebna! Zbog toga se Horemheb uspio izvući i pred brojčano premoćnim neprijateljem hitro umaći natrag u pustinju. Povlačeći se, uništio je skladišta vode na rubu pustinje, prije nego li su razjareni Hetiti uspjeli prikupiti dovoljno bojnih kola za progon. Oprezni, kakvi su bili, nisu naime htjeli svoje dragocjene borce izvrgavati pogibelji u manjim četama. Željeli su prikupiti dovoljno snaga, premda bi možda i stotinjak njihovih bojnih kola bilo dovoljno za potpuno uništenje Horemhebovih postrojbi, koje su bile iscrpljene od borbi i dugoga nadiranja. Taj hetitski oprez ovaj je puta bio na probitak Horemhebu. Vrijeme potrebno Hetitima za ustrojavanje dovoljno jake potjere, iskoristio je za bijeg... Te najvećom mogućom brzinom odjurio i nestao u pustinji...Horemheb je iz svega toga potpuno pravilno naslutio kako je njegov sokol uz njega. Prisjećajući se gorućeg drv-ceta kojeg je nekoć opazio u sinajskim brdima, poslao je poruku svojim bacačima koplja i strijelcima. Zapovijedio im je neka ubrzanim stupanjem poteku kroz pustinju, duž jedne od cesta koje su Hetiti izgradili i uz njih uskladištili stotine tisuća zemljanih vrčeva s vodom. Bile su to zalihe dostatne za čitavu vojsku pješaka. Horemheb je sada, naime, smjerao prebaciti rat u pustinju, premda je takvo tlobolje pogodovalo za rat bojnim kolima. To je, na izgled, odgovaralo Hetitima i njihovim bojnim kolima, jer je najveća snaga Hetita bila upravo u tim postrojbama. Ja pak mislim, u tom času Horemheb i nije mogao mnogo birati. Jer, nakon što je sretno uspio izmaći razjarenim Hetitima kod Gaze, suočio se s novom nevoljom. Njegovi su ljudi i konji bili toliko izmoreni, pa bi vrlo teško uspjeli vratiti se do Tanisa i Donjega Kraljevstva... A on, kao pravi vojskovoña i ratnik, nije nikako htio dopustiti da njegovi hrabri vojnici sami izginu u pustinji... Pa je zato odlučio ostati uz njih. Zato je pozvao i ostatak svojih snaga, neka mu se priključe u pustinji. Takvo nešto nije se zbilo nikad ranije. Kad su veliki faraoni vojevali u naharskoj zemlji, slali su na jesen svoje čete brodovima u sirijske luke i odatle započinjali pohod kopnenim putom. No u ta je vremena Sirija bila u egipatskim rukama, dok je Horemheb sada imao tek Gazu i opću pomutnju na moru...Sve što sam netom ispričao o Horemhebovom prvom napadu na Hetite, saznao sam dijelom od njega, a ostalo od njegovih ljudi ili iz priča koje su kasnije o tome ka-zivane. Ja nisam bio uz njega. A da sam kojim slučajem bio, sigurno danas ne bih više bio živ i ne bih mogao izvješćivati o tim zbivanjima. Taj su pohod izdržali samo najsnažniji i najžilaviji ljudi. Jedino sam mogao, iz svoje nosiljke, razgledavati tragove netom minulih sukoba, dok sam

394

slijedio pješačke čete na njihovom ubrzanom stupanju kroz sprženu zemlju. Napredovali smo u oblacima gušeće prašine, pod bliještanjem nesmiljenoga sunca. Tako sam mogao opaziti poneko truplo vojnika koji je u onoj sumanutoj vožnji pao s bojnih kola i slomio vrat. Paklena pustinja brzo je rastakala ta tjelesa, pa su pocrnjela i napuhnula se. Oko njih su se natezale pustinjske ptice grabljivice. Ponegdje su ležala i trupla mrtvih konja. Nailazili smo i na razbijene vrčeve za vodu, iz kojih je dragocjena tekućina nepovratno usahnula u pustinjskome pijesku. Uz te krhotine ležala su trupla pobijenih hetitskih stražara. Njih su razbojnici i pripadnici pustinjskih dragovoljačkih četa, čim je Horemheb odjurio, opljačkali do gole kože i osakatili. A zatim su ih nabili na kolce i postrojili oko skladišta vode. Zato mislim, razumljivo je što manje pričam o besmrtnoj slavi i opojnosti pobjede, a više o ljudskim patnjama i smrti...Dva smo se tjedna tako patili, stupajući kroz divljinu i pustinju. Unatoč izdašnim zalihama vode, za koje smo mogli zahvaliti Hetitima, napredovanje je bilo mučno i iscrpljujuće. Tada smo jedne noći smotrili ognjeni stup kako se diže s brda iza pustinje. Znali smo, Horemheb nas tamo čeka sa svojim bojnim kolima. Ta mi se noć urezala u sjećanje, jer nisam mogao zaspati. San mi nikako nije dolazio na oči. U tami sam neprestance gledao u ognjene stupove na udaljenom brdu, kako sipaju dim i iskre, te svojim sjajem izbljeduju blistanje zvijezda. S tamom je u pustinju pristizala studen, kao potpuna suprotnost paklenim dnevnim vrućinama, zbog čega su vojnici teško patili. Ljudstvo je danima i tjednima bosonogo stupalo kroz usijani pijesak i preko trnja, pa su sada po noćnoj studeni u snu stenjali i ječali kao da su ih opsjeli zli duhovi. Odatle nesumnjivo potječe i vjerovanje kako je pustinja puna takvih zlokobnih bića, duhova i vragova... U samu zoru zaječali su vojni rogovi, pa se stupanje nastavilo, unatoč sve većoj malaksalosti vojnika prouzročenoj naporima napredovanja i nošenja teških tereta opreme. Sve češće bi se poneki od njih srušio, nemajući više snaga za ustajanje. No Horemhebova nas je luč vodilja pozivala i požurivala. Iz svih predjela pustinje istodobno su pristizale manje skupine odrpanih i suncem opaljenih razbojnika i dragovoljaca. I njih je vodio vatreni znak. Prolazeći, pohlepno su promatrali našu opremu, koplja, volovske zaprege i zalihe. Ali nam se nisu priključili. Išli su prema Horemhebovom znaku. Bio sam uvjeren, kako su nas samo naša brojnost i oružje očuvali od njihova napada. Kako su nas zagledavali, zasigurno bi nas jednako tako rado napali i opljačkali kao i Hetite... Dakako, da su samo mogli!Prikučivši se Horemhebovom okolu, uočili smo i prve znakove rata. Zamijetili smo kako se nad cijelim obzorjem dižu gusti oblaci prašine. Naime, Hetiti su prikupili snage i krenuli za Horemhebom. Smjerali su ponovno osvojiti skladišta vode. Njihove su izvidnice na bojnim kolima jurile pustinjom, te napadale Horemhebove predstraže, nastojeći posijati strah meñu ljudstvom. Jer, egipatske čete nisu imale nikakvih iskustava u borbi protiv bojnih kola. A, istini za volju, nisu još nikada ni okusile pravoga boja, niti su ikad ranije ubijale kopljima i strijelama. Napad Hetita na egipatsko pješaštvo doveo je do velike gužve i strke, pa se mnogomomaka razbježalo po pustinji. A Hetiti su jurili za njima i probadali ih kopljima. Ali Horemheb je bio iskusan i promišljen

395

vojskovoña... Brzo je uočio opasnost koju hetitska bojna kola predstavljaju egipatskim pješacima. Još i prije nego su Hetiti na svojim bojnim kolima stigli do glavnine naših snaga, čuli smo rogove iz Horemhebova okola. Pozivao je egipatska bojna kola pod svoj stijeg, pa su se obrušili na Hetite nalik pustinjskoj oluji koja sve mete pred sobom. I premda nam je Horemheb poslao u susret samo manji broj bojnih kola, a to su bila ona koja su još bila uporabljiva u boju, osvjedočili smo se kako su njegov glas i slava već duboko zalegli u neprijateljsko ljudstvo. Poštovanje Hetita prema Horemhebovim bojnim kolima i ratnicima u njima sada je već bilo toliko, pa su se na njihovu pojavu odmah povukli i ostavili naše pješačke čete na miru. A možda se i nisu povukli iz poštovanja, nego im je bilo nareñeno neka samo ometaju naše čete i promatraju što se zbiva, a pritom izbjegavaju otvoren sukob...Njihovo povlačenje polučilo je meñu egipatskim četama veliko oduševljenje. Bacači kopalja su mahali svojim oružjem i prijetili, a laki strijelci su, sasvim izlišno, poslali oblak strijela za hetitskim bojnim kolima koja su se povlačila. No uz svo to slavlje, svi su kriomice pogledavali prema zidu od prašine koji se dizao iza hetitskih bojnih kola, te su govorili medu sobom: "Ne prijeti nam nikakva opasnost, jer nas čuva moćna Horemhebova ruka! Zato se ne moramo brinuti. Horemheb će poput sokola nahrupiti na Hetite, iskopati im oči i oslijepiti ih!"Pristigle su čete bile u velikoj zabludi, ako su po prispijeću u Horemhebov okol očekivale odmor... Razočarenje je bilo duboko. Tim više, jer su očekivali pohvale za ubrzano stupanje i brz dolazak, zbog čega su do krvi oderali kožu s tabana, na pustinjskom pijesku i trnju. No dočekao nas je s licem iskrivljenim od bijesa, zakrvavljenih očiju od umora... Mašući svojim zlatnim bičem, zamrljanim krvlju i prašinom, izderao se na nas:- Gdje ste do sada, vi gnojištari jedni?! Gdje ste se skrivali, vi vražji okote? Uistinu će me razveseliti sutrašnji dan, pogledom na vaše lubanje gdje se bijele u pijesku! Toliko sam prepun stida zbog vas! Dopuzali ste poput kornjača, a zaudarate po znoju i prljavštini te si moramzačepiti nos! A za to vrijeme moji najbolji ljudi krvare iz bezbrojnih ozljeda, dok moji plemeniti konji puštaju zadnji dah. Zato kopajte sada, vi Egipćani, kopajte za svoje živote! Taj vam posao sigurno najbolje odgovara, jer ste cijeli život čeprkali po blatu! Ako svojim prljavim prstima niste čeprkali po nosu ili zadnjici!Neiskusni se egipatski ratnici nisu ni najmanje uvrijedili na te njegove riječi. Na protiv, njegove su ih riječi razdragale, pa su smijući se ponavljali meñu sobom ono što je rekao. Osjećali su se zakriljenima od zastrašujuće pustinje, već samom Horemhebovom nazočnošću. Tako su zaboravili svoje oderane tabane i isušene jezike, pa su po njegovim uputama započeli kopati duboke rovove u tlu i zabijati kolce izmeñu kamenja. Potom su izmeñu kolaca razapinjali konope od rogoza, dok su drugi kotrljali i vukli velike gromade kamenja niz obronke brda, te ih gomilali u hrpe.Horemhebovi umorni borci iz bojnih kola izvukli su se i dopuzali iz pukotina u stijenju i iz svojih šatora. Došepali su do došljaka kako bi im mogli pokazati svoje ozljede i pohvaliti se svojim junaštvom. Uspravili su se čak i oni koji su bili na samrti, hvalili se unatoč

396

bolovima i nemoći, ulijevajući tako hrabrost onima koji su kopali, bacačima kopalja i lakim strijelcima, pobuñujući meñu njima zavist. Jer, tog istog jutra su Horemhebovi borci s bojnih kola, ugledavši Hetite kako se približavaju u ogromnom oblaku prašine, bili uvjereni: došao im je smrtni tren! Zbog toga ih je dolazak pješaka osokolio, jer je i umrijeti lakše i ugodnije u gomili, nego sam. Istini za volju, bio je i krajnji tren za pristizanje pomoći. Od nekih dvije tisuće i pet stotina boraca, koliko je s Horemhebom krenulo na bojnim kolima u opisani pohod, preostalo je manje od pet stotina momaka sposobnih za boj... A njihovi su se konji spoticali od umora i spuštali glave do pijeska.Najveći se dio Horemhebovih snaga slio u okolište tijekom dana, nalik neizbrojivoj matici. Odmah po prispijeću, svi su slani na kopanje rovova i podizanje zapreka, koje su trebale Hetitima zapriječiti prodor u pustinju. Iscrpljenim četama, koje još nisu pristigle, Horemheb je poslao naredbu kako moraju još iste noći dohvatiti utvrñene položaje njegovog okola. Naime, sve koje bi zora zatekla u pustinji, čekala je strašna smrt od neprijateljske ruke, ako bi se njihova bojnakola probila kroz brdski prijevoj u pustinju. Ali nitko nije brojao prispjele. Horemheb to nije dopustio, jer takav podatak ne bi nikome koristio, te bi samo pokazao koliko ih je malo u odnosu na hetitsku vojnu silu...Hrabrost Egipćana uočljivo se povećala, pri pogledu na brojnost vlastitih četa. Jer, u divljini pustinje se činilo kako ih je uistinu mnogo. Osim toga, slijepo su vjerovali i uzdali se u Horemheba, uvjereni kako će baš on potući Hetite i spasiti svoje čete od hetitskih ruku. Dok su užurbano podizali zapreke, napinjali konopce i kotrljali kamenje na hrpe, opazili su neprijatelja kako se približava, zavijen u velik oblak prašine, te su čuli njihove ratne pokliče. Pro-blijedjelih lica i ustreptalih pogleda, puni užasa, zirkali su prema Hetitima, zastravljeni nadolazećim bojnim kolima i njihovim zastrašujućim kosama, koje su se ljeskale pri vrtnji kotača.Spustila se noć. Hetiti nisu htjeli napasti, dok ne razgledaju zemljište i ocijene snagu protivnika. Zato su udarili okol u pustinji, pa zatim pustili konje na pašu meñu trnovito pustinjsko grmlje, te zapalili vatre. U tami noći rubovi pustinje bili su načičkani okolskim vatrama, dokle je oko sezalo. Cijele su noći njihovi izvidnici i prethodnice na lakim bojnim kolima prilazili do samih utvrda Egipćana, nastojeći pobiti stražare i istodobno uznemirujući branitelje duž cijele obrambene crte. Ali na oba boka, gdje nije bilo moguće podići zapreke, razbojnici i dragovoljačke čete presretale su Hetite i zarobljavale njihova bojna kola i konje. Pohvatali su velik dio tih prethodnica i izviñača, te ih se u hetitski okol malo vratilo od onih koji su skrenuli s puteva ili se odvojili od svojih snaga...Noć je zbog svega toga bila bučna, ispunjena tutnjavom kotača bojnih kola, smrtnim kricima umirućih, fijukom strijela i zveketom oružja... Vojnici nepriučeni ratu zbog toga nisu moglu zaspati, opsjednuti strahom. No Horemheb ih je smirivao i tješio:- Spavajte samo, močvarni štakori! Spavajte! Odmorite se i utrljajte svoje oderane tabane uljem. I budite spokojni, jer ja bdijem nad vašim počinkom i čuvam vas!

397

Ni ja nisam mogao usnuti. Hodao sam po okolu cijelu noć, brinući se za rane Horemhebovih boraca iz bojnih kola. A on me je sokolio, govoreći: 598- Izliječi ih, Sinuhe! Uporabi svo svoje znanje i umijeće. Hrabrijih ratnika svijet još nije smotrio! Svaki od njih vrijedi za stotinu ili čak i tisuću ovih koji ruju po blatu. Izliječi ih, jer srdačno ljubim taj moj ološ i propalice, koji znaju ukrotiti konja i držati uzde. Izliječi ih, jer nemam pričuvnoga ljudstva kojim bih mogao nadomijestiti ove pred tobom. Zato će, od sada pa na dalje, svatko morati u žaru boja učiti kako se upravlja konjem i bojnim kolima. Dat ću ti, zato, po deben zlata za svakoga čovjeka kojeg mi osposobiš za boj!No meni nije bilo ni najmanje do šale, jer sam bio ne-raspoložen od duga i zamorna putovanja kroz pustinju. I to premda sam cijeli put prešao u nosiljci. Jezik mi je bio potpuno isušen od trpke pustinjske prašine, a bio sam i ljutit na pomisao kako ću zbog sulude Horemhebove tvrdoglavosti morati umrijeti u toj bijednoj pustinji, od hetitske ruke...Premda, to moram naglasiti, smrti same po sebi nisam se pribojavao.Zato sam mu razdraženo odgovorio:- Sačuvaj svoje zlato za sebe! Ili ga razdijeli vojnicima, neka bar pred smrt osjete kako su bogati! Sutra ćemo, nedvojbeno, svi izginuti, jer si nas u ovoj strašnoj pustinji uvukao u klopku. A taj tvoj ološ i propalice kušam izliječiti zbog samog sebe, jer mi se čini kako su oni jedini ljudi u ovoj vojsci, sposobni za boj. Ovi pak S kojima sam došao, pobjeći će čim se Hetiti toliko približe te će im moći sagledati bjeloočnice. Osvjedočio sam se u njihovu hrabrost obilazeći okol! U Jami su se uplašili otrgnute grane. A kad bi iza kamena skočio zec i pretrčao im preko puta, zazivali su u pomoć sve egipatske bogove! Nema dvojbe, bili su dovoljno hrabri razbijati jedni drugima glavurde po tebanskim ulicama ili usamljenome putniku prerezati grlo i opljačkati torbu. U pustinji su pak nalik janjcima, koje vodiš na klanje, pa te ponizno slijede, pripravni već slijedećega trena razletjeti se na sve strane. Prema tome, liječim tvoje ratnike zbog samoga sebe, kako bi nam njihova hrabrost i snaga spasili živote. Ipak mislim, bilo bi najbolje, ako bi odabrao najhitrije konje i pobrzao, uzevši me sa sobom, put Donjega Kraljevstva... Tamo bi mogao prikupiti novu i bolju vojsku!Horemheb si je protrljao nos i rekao: - Tvoj savjet služi na čast tvojoj mudrosti, Sinuhe! I nesumnjivo bih ga prihvatio, kad bih imao barem još tračak mudrosti. Ali, moj ološ i moje propalice su mi prirasli srcu. Zato ih ne želim prepustiti smrti daleko u pustinji, bez mene. Istina, mogao bih pobjeći bez poteškoća, putem uništiti zalihe vode i na taj način odgoditi rat za slijedeću godinu. Uistinu, ne znam zašto još nisam utekao. To bi na mojem mjestu učinio svaki pametan i razborit čovjek, te bi kasnije mogao svojim vojnicima podići veličajan spomenik, uklesati u njeg njihova imena i tako ovjekovječiti uspomenu na njih. Ipak, kako vidiš, odustao sam od toga. Zato nemamo izbora. Jedini nam je izlaz pobijediti Hetite. I to pobijediti ih ovdje, u pustinji. Moramo ih pobijediti, jer drugoga izlaza nemamo... A možda sam pak postupio i vrlo razborito, pozivajući svoje vojnike u pustinju. Ta ovako nemaju kamo pobjeći, pa se moraju, htjeli ne htjeli, boriti za svoj život!.. Eh, sad idem i ja otpočinuti. Leći ću u svoja kola i piti

398

vina. Nakon opijanja uvijek sam mamuran i krajnje loše volje, te ću se valjano boriti, mnogo bolje nego trijezan! Napustio me i zaputio se prema svojim bojnim kolima. Iz tog sam smjera uskoro, u noćnoj tišini, začuo klokotanje vina koje je teklo iz vrča, sve dok se iz daljine nije ponovno začuo štropot bojnih kola i uzvici uplašenih Egipćana, koji su s utvrda bježali u mrak. Horemheba su njegovi ljudi željno zagledali, pa je zato svakome od njih koji bi naišao pružao pehar, nudeći nek se iz njega napije vina. A dok su pili, zasipao ih je grdnjama i kletvama, govoreći:- Vaše su trbušine poput vreća bez dna! A svojim prljavim gubicama ćete mi zasvinjiti pehar i polokati svo vino, pa se više neću moći pošteno napiti!Pritom je svakog vojnika svojom teškom rukom tapkao po ramenu, oslovljavajući ga imenom, te hvalio njihovu odvažnost u boju pred Gazom, gdje su se u žaru boja toliko zapleli u uzde te su ih njihovi vlastiti konji mogli udarati kopitima.Tako je prošla ta neizvjesna noć. Napokon je svanula zora, nalik nekakvoj plavičastoj sablasti koja se dovukla iz pustinje. Pred utvrdama su ležali mrtvi konji i prevrnuta bojna kola, a grabljivice su kljuvale oči Hetitima koji su tamo izginuli. Na Horemhebovu zapovijed zaječali su vojni 600.rogovi, pa je postrojio svoje ljude u podnožju brda i održao im govor.Dok su Hetiti u pustinji dušili svoje vatre pijeskom, uprezali konje i brusili oštrice, Horemheb se obratio svojim četama. Naslonio se na hrapavu stijenu, grizao od komada suhog kruha i glavice luka, te ovako kazivao svojim četama:- Pogledajte pred sebe! Vidjet ćete veliko čudo. Amon je u naše ruke izručio Hetite, te ćemo danas počiniti veličajna djela. Neprijateljski pješaci još nisu stigli! Oni čekaju na vanjskome rubu pustinje, budući da im manjka vode. Njihova bojna kola moraju prvo probiti naše crte i domoći se zaliha vode u našoj pozadini, smjera li njihova vojska nastaviti pohod na Egipat. Njihovi su konji već sada žedni i bez krme, jer sam im spalio sve pričuve i razbio vrčeve s vodom cijelim putem od Sirije do ovoga mjesta. Zato se moraju probiti kroz naše položaje ili se povući, osim ako ne bi udarili trajniji okol i čekali na svježe zalihe. U tom se pak slučaju ne bi mogli upustiti u boj s nama. Kad bi bili mudri, zbog tih bi okolnosti odustali i vratili se u Siriju. Ali Hetiti su pohlepni ljudi, lakomi! Svo svoje zlato i srebro uložili su tu u Siriji, u ove vrčeve s vodom, koji nanizani leže iza nas, napunjeni, na cijelom putu do Egipta. Oni ih se ne žele odreći bez borbe. Zato tvrdim: Amon ih je uistinu predao u naše ruke! Pri napadu će im se konji zaplesti u naše zapreke. I neće moći navaliti na nas svojom punom snagom, jer će rovovi koje ste tako revno i marljivo iskopali, hrpe stijenja i konopi slomiti oštricu njihova napada.Horemheb je nemarno ispljunuo lupinku luka, te snažnim zubima odgrizao nov komad kruha i žvakao ga. Za to su vrijeme čete počele toptati nogama i vikati, poput djece željne nove priče. Tada se Horemheb namrgodio i rekao:- Seta mi i svih njegovih vragova! Zar su pekari ispekli štakorov izmet u kruh?! Ili mi to usta smrde po blatu od mamurluka? Znajte, moj dragi ološu i propalice, noćas sam se pošteno napio. I to od radosti što su nam Hetiti u svojoj naivnosti došli na dohvat

399

koplja... I jedino čega se bojim, to je vaša mlitavost, te bi zbog nje mogli dopustiti Hetitima proboj, pa bi tako iskliznuli kroz naše prste. Zbogtoga vam želim objasniti: drške u vašim rukama su drške kopalja, a njihovi vrhovi napravljeni su za paranje hetitskih trbuha. A onima s lukom u rukama kažem: vjerojatno sebe smatrate velikim ratnicima i junacima kad zapjevaju strune vaših lukova, a strijele vam polete visoko u zrak, pa kao djeca vičete: "Gledajte koliko sam visoko dobacio strjelicu!" Meñutim, vi morate gañati Hetite! Kad bi bili pravi ratnici i strijelci, čije strjelice pogañaju cilj, smjerili bi svoje strijele Hetitima točno u oči. No neću trošiti svoje savjete na vas! Zato kažem sasvim kratko i jednostavno: usmjerite svoje strijele na hetitske konje, jer su konji veće mete, a ljude na kolima i onako nikad ne biste mogli pogoditi. I što vam bliže priñu, to ćete ih u svojoj nevičnosti lakše pogoditi. Zato vam savjetujem: pustite ih neka priñu vrlo blizu. I svojom ću rukom izbičevati svakog čovjeka koji uzalud ispusti strijelu, te će požaliti što se rodio! Jer, nemamo strijela za bacanje... Pri odapinjanju strijela prisjetite se, ako vas to veseli, šiljci strijela izrañeni su od nakita egipatskih žena i od nožnih prstenova bludnica! Sve su one dragovoljno priložile svoj bakar za izradu oružja i pobjedu Egipta. Mislite na to! Zatim vi, bacači kopalja! Kad konji nasrnu, uprite drške svojih kopalja o tlo i držite ih čvrsto, obim rukama. A šiljak usmjerite u trbuh životinja! Na taj se način nećete izvrgnuti nikakvoj opasnosti, te možete odskočiti u stranu, prije nego bi konj mogao pasti na vas. Budete li pak oboreni na zemlju, prerežite konjsku ormu, jer je to jedini način kojim možete izbjeći kotačima bojnih kola, koja će vas inače pregaziti i smrviti. Eto, to je vaša zadaća, vi vodeni štakori s Nila!S gañenjem je omirisao kruh u svojoj ruci i bacio ga. Potom je podigao vrč s vodom i potegao dug gutljaj, želeći razbistriti glavu. Potom je nastavio:- Zapravo je šteta daha, kad vam govorim i savjetujem vas! Čim ćete začuti ratni poklič Hetita i tutnjavu njihovih bojnih kola, zacvilit ćete i skriti glave u pijesak, budući nemate ovdje svoje majke pod čije bi se skute zavukli! Ipak, s tim u svezi, moram vam još na nešto skrenuti pozornost... Probiju li se Hetiti kroz naše redove i doñu do zaliha vode u našoj pozadini, svaki od vas je izgubljen te će prije noći biti mrtav ili zarobljen. A svi znate kakva je kob namijenjena onima koji padnu u hetitsko zarobljeništvo!... U najboljemem ._......._.............__..........____.....__..........................-........-slučaju, ako vas zadesi brza smrt, za nekoliko mjeseci će vaše kože biti prerañene u torbe za tržnicu, te će se ljuljati u rukama sidonskih i babilonskih babetina. Vama, koji ne budete takve sreće, prebit će i smrskati udove, te vas objesiti glavom na dolje niz zidine, a zatim ostaviti neka tako derete kožu i bijedno skapate. Ili će vas oslijepiti te ćete poput stoke okretati mlinsko kamenje u njihovim brdima! Zato vam otvoreno kažem: to će se zbiti sa svima nama, uspije li Hetitima proboj kroz naše postrojbe. Bit ćemo opkoljeni i izgubljeni, bez ikakve odstupnice. Moram naglasiti i kako im sada više ni na koji način ne možemo umaći. Naime, napustimo li utvrde koje smo izgradili, hetitska će nas kola dostići bez

400

napora, te nas sasjeći i raspršiti poput pljeve koja se nade na putu naplavnim vodama. Spominjem to samo usput, za slučaj ako nekoj budali padne na pamet kako bi mogao glavom bez obzira pobjeći u pustinju!.. A kako se ne bi zabunili glede smjera iz kojeg dolazi neprijatelj, postavit ću iza vaših leña, na odgovarajućoj udaljenosti, pet stotina svojih najhrabrijih vojnika, mojih predragih propalica i lopuža! Tako će se moći, za nagradu svojoj odvažnosti koju su do sada iskazali, do sita nasmijati gledajući vas kako se borite... Ti su ljudi tako nešto i zaslužili, jer je tek svaki peti preživio naš pohod do Gaze i natrag! Prisižem na dalje, svakog tko se zabuni glede pravca odakle stiže neprijatelj, zaklat ću svojim vlastitim nožem ili podvrći onom malom i jednostavnom zahvatu koji divljeg bika pretvara u poslušnoga vola! Iz toga vam je sada valjda jasno: smrt ne vreba na vas samo sprijeda, nego je još izvjesnija ako pokušate bježati pred neprijateljem! A ispred vas, to imajte na umu, velika je pobjeda i čast. I ni najmanje ne sumnjam, ako se svatko od vas valjano založi, pobijedit ćemo Hetite. Zato vam nema druge, već se morate baciti na njih i uništiti ih svim oružjem koje ste dobili u ruke... Svi sjedimo u istom čunu i jedini nam je izlaz poraziti neprijatelja. Zato ću poći s vama i s bičem u ruci boriti se uz vas. I bude li moj bič šibao više po vama nego po Hetitima, to neće biti moja krivnja nego samo vaša... Tako je to, moji odvažni i hrabri vodeni štakori!Ljudi su ga slušali kao začarani. Čak su zaboravili premještati se s noge na nogu i kopkati nožnim prstima po prašini, što je stari vojnički običaj. Slušajući ga, ljudi suzaboravili i na Hetite! Priznajem, ja sam se uznemirio, jer su se hetitska bojna kola već počela valjati prema našim položajima, što su potvrñivali udaljeni oblaci prašine. Vjerujem Horemheb je namjerice otezao svoj govor, kako bi ljudstvu prenio svoju pribranost i mir, te ih time poštedjeo mučnoga iščekivanja napada... To su potvrñivale njegove oči, kojima bi povremeno, ali kradomice, usmjerio prema udaljenom hetitskom okolu. Napokon je i otvoreno pogledao prema pustinji, s uzvišice na kojoj je stajao, podigao ruke i zaključio svoje kazivanje uoči boja:- Naši prijateji Hetiti su krenuli. Za to od srca zahvaljujem svim bogovima Egipta! Uistinu ih je Amon toliko zaslijepio, pa se previše oslanjaju na svoju snagu. Ali Amon je uz nas i bori se na našoj strani! Zato poñite, vi bijedni nilski vodeni štakori. Svaki čovjek neka zauzme mjesto koje mu je odreñeno! I neka ga ne napušta bez posebne zapovijedi! A vi, moje predrage i prekaljene propalice i lopuže, poñite za tom ruljom zečeva i puževa. Brinite se za njih i opkolite ih. A bude li potrebno, uškopite ih, ako nakane bježati. Mogao bih vam još reći: "Borite se za egipatske bogove, borite se za Crnu Zemlju, borite se za svoje žene i djecu!" Ali, to su tek isprazne riječi, jer kad bi bijegom mogli spasiti svoje živote, bez razmišljanja bi pomokrili lica svojih žena... I zato vam kažem: "Borite se za sebe, vi egipatski vodeni štakori! Borite se za sebe i nemojte pobjeći, jer su vam borba i pobjeda jedini izlaz i spas!" A sad potrčite, momci, potrčite hitro koliko vas noge nose! Inače će hetitska bojna kola stići do zapreka prije vas, pa će boj biti okončan i prije nego započne!Potjerao ih je, te su čete uz glasnu viku potekle prema položajima. No ne znam jesu li vikali od žara i revnosti ili naprosto od

401

straha... Horemheb ih je polako slijedio. A ja sam ostao sjediti na podnožju brda, namjeravajući promatrati bitku sa sigurne udaljenosti. Ta ja sam ipak bio liječnik, te je moj život bio dragocjen...Hetiti su stigli preko ravnice do podnožja brda, gdje su se prestrojili u bojni poredak. Njihove šarene zastavice, blještanje krilatih sunca na bojnim kolima, perjanice konja te živopisni vuneni oklopi koji su štitili njihove konje od strijela, predstavljali su veličajnu i krajnje zastrašujuću sliku. Bilo je nedvojbeno kako svim snagama smjeraju udariti naotvoren prostor, preko kojeg je put vodio do zaliha vode, a Horemheb ga je na brzinu zapriječio lakim pregradama. Drugim riječima, nisu željeli napasti s obje strane prijelaza kroz brda, gdje su krila egipatskoj vojsci branili pustinjski razbojnici i dragovoljačke čete. To bi im, istina, pružilo više prostora za nalet bojnih kola i raznovrsne pothvate, ali bi njihovim konjima put do vode bio predug. Zato nisu mogli mnogo birati i dugo čekati. A oslanjajući se na svoju snagu i vojnu vještinu, kojoj se još nitko do tada nije uspio oprijeti i odrvati, bili su uvjereni kako je najpreči put i najbolji za njih. Raspolagali su raznovrsnim bojnim kolima, od onih najlakših do teških. Kola su djelovala u skupinama od po šest, a deset takvih skupina tvorilo je veću postrojbu. Prema mojoj procjeni, Hetiti su ovdje krenuli s oko šezdeset takvih postrojbi. Prema tome, raspolagali su s oko 3000 do 3600 bojnih kola! A bilo je poznato kako su ljubitelji parnih i okruglih brojeva, te su to primijenili i na ustroj svojih postrojbi. S tom su snagom usmjerili na Horemhebove neu-vježbane i iscrpljene čete...Bilo je zanimljiivo promatrati poredak kojeg su razvili. U središtu njihovoga bojnog ustroja bila su ona teška bojna kola, koja su vukla po tri konja, a posada je brojila tri čovjeka. Gledajući ta teška bojna kola, koja su već svojom veličinom i težinom budila strahopoštovanje, jednostavno nisam mogao ni zamisliti kako bi se Horemhebove postrojbe mogle oprijeti njihovu napadu i zaustaviti ih... Kretala su se polako i teško, nalik pravim pustinjskih brodovima, te su prijetila uništiti sve što bi im se ispriječilo na putu...Tada su zaječali hetitski rogovi, a njihovi su zapovjednici podigli svoje zastavice. Bojna kola su se pokrenula i počela povećavati brzinu. Kad su se primakla egipatskim zaprekama, na svoje sam čuñenje zamijetio kako izmeñu njih jure slobodni konji. Ali, na leñima svakog konja nalazio se jahač, držeći se za grivu konja i udarajući ga petama u slabine, kako bi potekao još brže. Nikako nisam mogao razumjeti, zašto su svoje pričuvne konje poslali u prethodnicu, a još k tome i bez zaštite. Ali uskoro sam shvatio zašto! Zamijetio sam kako se ti vješti jahači, pri punom trku svojih konja, sagibaju do samoga tla te sjekirama i noževima režu konopce o koje su se trebali spoticati konji koji vuku bojna kola. Tada su prispjeli i daljnji jahači, polegnuti po leñimakonja i oboružani kopljima, na čijem su se vrhu nalazile šarene zastavice. U punom galopu zalijetali su u prodore koje su u zaprekama prorezali prethodni jahač, ne obazirući se na egipatske strijele i koplja. Pritom su bacali svoja koplja, ali ne na Egipćane, nego su ih pobadali u zemlju, u uspravnom položaju, sa zastavicom koja je vijorila na vrhu...

402

Sve se to zbilo munjevito, brže nego mogu o tome i pripovijedati. Ali nakane im nisam mogao pogoditi. Jer, nakon što su prerezali konopce i poboli svoja koplja, jahači su okrenuli svoje konje i odjurili natrag punom brzinom svojih konja. Zamakli su iza postrojbi bojnih kola, te se zaustavili iza njih. Ali neki su i skliznuli sa svoga sedla, probodeni egipatskim strijelama. I mnogi su konji pali, te su divlje udarali kopitima oko sebe i strašno njištali.Sada su hetitska laka bojna kola krenula u pravi napad. No tada se zbilo nešto krajnje neobično! Horemheb, koji je slijedio prve redove svojih obrambenih četa, upravo je provalio iza zapreka i potpuno sam krenuo prema nailazećim neprijateljskim bojnim kolima! Sve sam to mogao dobro promatrati sa svoje uzvisine, a Horemheba sam prepoznao po njegovoj jedinstvenoj pojavi i jer je bio za glavu viši od ljudi iz nilske doline, koji su bili nižega rasta. Ugledavši to, prestravio sam se, sumnjajući kako mu njegov sokol može pomoći u tom usamljenom jurišu na hetitska bojna kola. Vikao sam i grčio šake. Ali on se zaputio tek do zabijenih hetitskih kopalja sa šarenim zastavicama na vrhu. Iščupao je pobodeno hetitsko koplje i zavitlao ga što dalje, te se ono ponovno zabilo u pijesak i ostalo na udaljenom mjestu, zibajući se u pijesku. Njegov je ratnički mozak i osjećaj očito djelovao mnogo brže nego kod drugih ljudi. Jedini je on odmah spoznao o čemu se radi! Koplja i zastavice bili su pobodeni kao oznake nailazećim bojnim kolima, pokazujući im gdje su najslabije točke obrane, gdje se najlakše može polučiti proboj...Takvi postupci, premda na izgled sitni, potvrñivali su koliko je Horemheb uistinu moćan i sposoban vojskovoña i ratnik, koliko je utemeljena i opravdana slava koja ga je pratila. Jer, ni jedan jedini od svih ostalih Egipćana nije se dosjetio toj hetitskoj lukavštini. Samo je on bio toliko pribran, te je iščupao takvo koplje-oznaku i bacio ga na drugo mjesto, kako bi zbunio Hetite. Ali, treba i to reći, nekolikoje odvažnih momaka hitro slijedilo njegov primjer. Potekli su iza zapreka, te i oni istrčali na otvoren prostor. Čupali su hetitska koplja iz zemlje, no nisu ih odbacivali već su se vratili i donijeli ih kao ratni plijen. Sada, razmišljajući smireno o tome, cijenim kako je Horemhebova brza pamet i domišljatost zapravo spasila njegovu vojsku, a istodobno i cijeli Egipat. Jer, da su Hetiti mogli usmjeriti svu udruženu, strahovitu snagu prve navale, na točke koje su označili njihovi jahači, Egipćani im se gotovo sigurno ne bi uspjeli oprijeti i odbiti ih.Ali tada još nisam shvaćao značaj Horemhebova postupka, smatrajući njegov istup prema nadirućim bojnim kolima tek besmislenom mladenačkom obiješću. Zato sam ga u sebi i osuñivao, misleći kako je tim primjerom htio tek osokoliti i podjariti svoje ljude. Ipak, treba priznati, možda i nema hrabrijega djela od stupanja na otvoren prostor, u susret nadirućim bojnim kolima. Na tako nešto može se odvažiti tek iskusan vojnik, koji dobro poznaje svoju snagu i spretnost, kao i brzinu bojnih kola, te zna kada se i kako treba povući, prije nego ga bojna kola pregaze i smrve... S obzirom na svoje sposobnosti i veliko iskustvo, Horemheb pritom možda i nije bio u nekoj velikoj pogibelji, ali njegov je istup imao velike posljedice. Egipatsko je ljudstvo to doživjelo kao veliko junaštvo, te su svi glasno klicali, slavili ga i zaboravili na nastupajuću pogibelj...

403

Horemheb se u zadnji tren dokopao zaklona, jer su nadiruća hetitska laka bojna kola već dospjela do zapreka. Hetiti su pred obrambenom linijom egipatskih četa ubrzali kretanje i, slijedeći preostala pobodena koplja sa zastavicama kao putokaze, zaletjeli se u zapreke, ustrojeni u obliku klinova. Ovaj prvi nasrtaj popratila je silovita buka. Digli su se i toliko gusti oblaci prašine, pa s obronka brda nisam više mogao pratiti tijek zbivanja. Mogao sam zapaziti jedino mrtve Hetite i nekolicinu njihovih konja koji su ležali ispred zapreka, oboreni egipatskim strijelama. No nadolazeći vozači su okretno i vješto izbjegavali prevrnuta bojna kola i jurili dalje. Uskoro se moglo vidjeti kako su hetitska laka bojna kola, unatoč velikim gubicima, uspjela probiti obrambene crte na nekoliko mjesta. No Hetiti nisu nastavili prodor, već su ostali okupljeni i zaustavili svoja bojna kola. Iz tih su kola hitro iskočili pričuvni vojnici, te počeli kotrljatinavaljano stijenje u stranu, oslobañajući tako put onim težim snagama. A te su stajale izvan dohvata strijela i čekale svoj trenutak za napad.Iskusan vojnik bi, osvjedočivši se o tim uspjesima neprijatelja, bio uvjeren kako je bitka izgubljena. Ali Horemhebovi neuvježbani vodeni štakori imali su pred očima jedino konje koji su ležali pred zaprekama i u rovovima, te se ritali kopitima u smrtnome hropcu. Mogli su vidjeti i kako je neprijatelj imao ozbiljnih gubitaka, te su mislili, njihova je vlastita smionost i hrabrost zadržala napadaj. Urlajući od ushita i užasa, bacili su se svim svojim snagama na zaustavljena bojna kola, nasrćući kopljima na vozače kola i obarajući ih na tlo. Ostali su pak puzali uokolo i noževima rezali konjske orme, kako bi oslobodili konje. A strijelci su odapinjali strijele na Hetite koji su uklanjali kamenje. Horemheb je svojim ljudima dopustio neka divljaju po miloj volji, a budući da su bili brojni, uspjeli su zarobiti mnogo hetitskih bojnih kola. Odmah su ih predali, ludi od oduševljenja i ponosni, Horemhebovim iskusnim propalicama i lopužama... Naime, sami ih nisu mogli nikako uporabiti, jer nisu znali njima upravljati, već su preplašeno visjeli na uzdama konja koji su se propinjali. Svi su se strašno bojali kako bi mogli ispasti iz bojnih kola, ako bi se uspeli u njih, te završiti pod kotačima...Horemheb im nije htio kvariti opću radost i ushit, niti ih obeshrabriti. Zato im nije rekao kako će bitka biti izgubljena i svemu doći kraj, kada krenu hetitska teška bojna kola. Horembeh se, naime, budući mu ništa drugo nije preostajalo, uzdao u svoju sreću i svoga sokola... Ali i u velik rov kojeg je dao iskopati sredinom doline u zaleñu svojih četa, te ga prikrio nabacanim grmljem i guštikom. Hetitska laka bojna kola nisu dospjela do toga rova, jer su njihovi vozači bili uvjereni kako su probojem egipatskih zapreka svladali sve što im se moglo naći na putu.Raskrčivši dovoljno širok prolaz za teška kola, preživjeli Hetiti su se hitro uspeli u svoja bojna kola i strjelovito uz-maknuli prema svojoj glavnini. Taj je bijeg pobudio veliko slavlje meñu Horemhebovim momcima, koji su pomislili kako je pobjeda već njihova! Zato su poletjeli svojim kopljima probosti preostale žive konje, koji su slomljenih nogu ležali u rovovima. Pritom su ubijali i Hetite koji su bili palis bojnih kola i sada puzali izmeñu gomila kamenja, tražeći zaklon.

404

Ali Horemheb se nije zavaravao... Hitno je naredio neka se oglase rogovi, kako bi ljudi što je brže moguće ponovno navaljali stijenje i kamenje na prokrčen prolaz, te usadili koplja vršcima ukošenim prema napadačima. Želeći izbjeći nepotreban gubitak ljudstva, Horemheb je bio prisiljen postaviti svoje vojnike na obje strane prodora probijenih kroz zapreke. Jer, da nije tako postupio, velike kose teških bojnih kola, okrećući se na kotačima, pokosile bi njegove pješake poput zreloga žita.To je učinio u posljednjem trenutku. Jer, vodni se sat nije pomakao ni za jednu punu oznaku, a iz prašine koja se još nije bila slegla iza uzmičućih lakih hetitskih bojnih kola, začula se buka i štropot njihovih teških bojnih kola. Došao je njihov trenutak, toga cvijeta i ponosa hetitskih postrojbi. Pokrenula su se u svoj svojoj silini i kotačima drobeći sve zapreke koje su im bile na putu. Kola su vukli siloviti konji, za cijela prsa veći od egipatskih. Glave su im štitile obrazine od kovine, a bokove debeli vuneni oklopi. Kotači tih kola bili su toliko moćni da su zdrobili ili odgur-nuli u stranu čak i kamene gromade koje su im se našle na putu... A iza njih su se dizali oblaci prašine. Siloviti su konji svojim snažnim prsima razgrnuli i slomili koplja usañena u zemlju, a drške kopalja pritom su pucale kao da su od suhe rogožine. Urlici i krika od koje se ledila krv u žilama pratili su to hetitsko nadiranje, jer su branitelji bili drobljeni kotačima ili bi ih prepolovile smrtonosne kose. Na svom mjestu, na obronku brda, ustao sam i ogledao se uokolo. Mogućnosti i puta za uzmak uistinu nije bilo...Uskoro su velika, teška hetitska vozila izbila iz oblaka prašine. A njihovi konji, nadirući u svojim raznobojnim oklopima od vune i s dugim brončanim šiljcima koji su stršali na njihovim obrazinama od kovine, ličili su na nepoznata, sablasna čudovišta i nemani. Gomile Hetita sada su napredovale u veličajnome poretku, poput bujice... Učinilo mi se tada, nema više te sile na svijetu koja ih može zaustaviti. A nije više bilo ni Egipćana koji bi ih priječili u prodoru do vrčeva s vodom u pustinji. Jer, Horemheb je zapovijedio svojim ljudima neka se iz doline povuku u zaklone na obroncima brda. Hetiti su tada istisnuli veličajan bojni poklič i silovito su zatutnjali dalje put pustinje, te se prašinadizala za njima u golemim vrtlozima i skrila ih od naših pogleda. Ja sam se pak bacio na tlo licem prema zemlji, te sam počeo gorko plakati i oplakivati kob Egipta, kob nezaštićenoga Donjeg Kraljevstva, te svih onih koji će uskoro morati umrijeti zbog Horemhebovih suludih hirova i tvrdoglavosti.Hetite nije zaslijepila njihova pobjeda. Ponovno su zastali, zakočili svoja teška bojna kola i poslali ona laka u ispitivanje terena. Bili su oprezni i iskusni vojnici, te su se čuvali svakoga iznenañenja. Doduše, nisu osobito cijenili Egipćane, a nisu poznavali ni njihovu lukavost i prepredenost. Zato su uskoro nastavili svoj pohod punom brzinom. Treba ovdje napomenuti, kako je vozačima neprilično zaustavljati teška bojna kola kada su u punome naletu, u pokretu. Orijaške konje je u trku nemoguće naglo obuzdati, pogotovu kada za sobom vuku svoju ogromnu masu teških bojnih kola. Oni se kreću nezadrživo naprijed, pa pokušaj naglog mijenjanja pravca kretanja ili zaustavljanja neizbježno vodi u propast. Uzde i oprema pucaju, konji se otimaju i kola se prevrću. Zato vozači takvih kola imaju posebna koplja sa širokim sječivom, kako bi u

405

slučaju potrebe mogli prerezati konjsku ormu...Takav postupak Hetiti sada očito nisu cijenili nužnim, jer pred sobom više nisu vidjeli nikakvoga neprijatelja. Pustili su zato konje neka u razvijenom ustroju žustro kasaju naprijed.Nenadano je Hetitima utonulo tlo pod nogama! Konji, kola, ljudstvo, sve se to strmoglavilo u nezamislivoj zbrci u dubok rov, kojeg su iskopale močvarne krtice s Nila! I vješto ga zakrile, prevarivši Hetite... Taj se rov protezao preko cijele širine doline, od obronka brda na jednoj do onih na drugoj strani. Tako je red za redom hetitskih teških bojnih kola padao u rov, ne mogavši se zaustaviti u svome naletu. I mnogo ih je tako stradalo, jer su vozači bili iznenañeni, a oni koji su dolazili nisu bili svjesni što ih čeka. Postupno su vozači ipak stizali i uspijevali uočiti što se zbiva, pa su nekako obuzdavali konje i uspijevali skrenuti kola u desno i lijevo duž rova. To je njihovu bujicu rascijepilo na dva kraka, kao što voda obilazi zapreku. Iznenañenje na koje su naišli popratili su strahovitom krikom i drekom, sasvim različitom od ranijega pobjedonosnog bojnog pokliča. Čuvšitu promjenu, podigao sam ipak glavu sa zemlje... Prizor pred mojim očima bio je strahovit! Ali uskoro se više ništa nije moglo vidjeti, jer je sve zakrilio oblak prašine...Ovim nenadanim udarom hetitske su snage pretrpjele ogromne gubitke. Ali bitka time za njih još uvijek ne bi bila izgubljena. Da su bili oprezniji i sagledali mogućnost obrata u bitci, mogli su bez napora spasiti polovicu svojih bojnih kola i s njima još uvijek nanijeti Egipćanima težak poraz. Mogli su i okrenuti konje koji su jurili uz rubrove, te se vratiti kroz probijene zapreke i dokopati se ravnice. U svojoj samouvjerenosti, meñutim, jednostavno nisu mogli shvatiti kako su ovaj puta oni zadobili udarac, jer na tako nešto nisu bili navikli. Isto tako, nisu nikako pomišljali ni na mogućnost svoga poraza. Zato nisu pobjegli pred egipatskim pješacima, nego su pritjerali svoje konje do obronaka brda i tu se zaustavili. Tada su se okrenuli i sa svojih kola proučavali dolinu iza sebe. Željeli su uočiti kako bi najlakše mogli prijeći preko rova ili spasiti svoje drugove koji su pali u njega. Čekali su i slijeganje prašine, koja je priječila vidik, kako bi mogli utvrditi osnovu za svoj sljedeći udar na Egipćane.Ali Horemheb im nije htio dopustiti ni trenutka predaha. Želio je spriječiti njihov oporavak i pribiranje snaga. A još je više htio iskoristiti neočekivan obrat, ne dajući vremena iznenañenim Hetitima za stvaranje novih osnova glede voñenja bitke. Zapovijedio je neka se oglase rogovi i obznane svekolikom egipatskom ljudstvu, kako je njegova čarolija zaustavila neprijateljska bojna kola, satrla im moć i snagu te su sada bili potpuno nemoćni. Istodobno je poslao svoje lake strijelce na obronke, odakle su trebali ometati i uzne-miravati Hetite. Ostatak ljudstva zadužio je neka metu tlo odvaljenim grmljem i granama, kako bi se podiglo što više prašine. To je imalo dvojaku svrhu... Htio je i dalje unositi zabunu meñu neprijatelja, a možda još i više, prikriti svojim vlastitim vojnicima koliko je još mnogo hetitskih bojnih kola ostalo neoštećenih i sposobnih za bitku. Zapovijedio je i neka se još kamenja navalja na probijene prolaze u zaprekama, kako bi se zatvorili svi ti izlazi. Tako je smjerao zadržati hetitska bojna kola u svojoj moći, te osigurati i upotpuniti pobjedu. Na dalje, time je istodobno računao doći i do

406

velikog broja neoštećenih bojnih kola.U meñuvremenu su se hetitska laka bojna kola zaustavila uz obronke. Smjerali su napojiti i odmoriti konje, srediti konjsku opremu, te popraviti slomljene upore na kotačima. Vidjeli su vrtloženje prašine medu brežuljcima, a do njih su dopirali vika i zveket oružja. Zato su mislili kako njihova teška bojna kola progone Egipćane i ubijaju ih poput bijednih štakora...Horemheb je, pod zaštitom oblaka prašine, poslao svoje najsmionije bacače kopalja do rova koji je zaustavio Hetite. Zadaća im je bila spriječiti Hetite u spašavanju njihovih drugova iz rova i onemogućiti njihov možebitan pokušaj zatrpavanja prokopa... Ostatak četa poslao je protiv bojnih kola. Naputio ih je neka navaljaju velike stijene i gromade kamenja, dovoze ih na volovskim zaprekama i tako zapriječuju prolaz bojnim kolima. Osnova je bila stjerati bojna kola u uzak prostor, okružiti ih sa svih strana i onemogućiti u kretanju. Pritom ih je savjetovao i neka nastoje razbiti postrojbe bojna kola u manje skupine i potom odvojiti jedna od drugih. Duž svih obronaka uskoro je pokrenuta velika množina kamenja. Dio je izravno strovaljivan na bojna kola koja bi naišla, a ostatak je kotrljan i odvlačen duž doline, za stvaranje novih zapreka. Taj je posao Egipćanima osobito dobro išao od ruke, jer su od davnina bili vični radu s kamenom i baratanjem s njim. A u Horemhebovoj je vojsci bilo mnogo ljudi koji su tu vještinu i te kako dobro naučili u kamenolomima... Upravo to umijeće bilo im je na probitak pri zadavanju odlučujućeg udarca neprijatelju, udarca koji je zapečatio njegovu sudbinu.Oblak prašine koji se nikako nije razilazio osjetno je smetao Hetitima i izazivao zabunu meñu njima. Zbog prašine nikako nisu mogli smotriti što se to zbiva pred njima. Zato su stajali i neodlučno čekali... No čim bi se nagnuli iz kola, mnoge od njih pogodile su egipatske strijele, te su pali s kola u prašinu. Njihovi su zapovjednici pritom raspravljali i čak se svañali, jer još nikad nisu doživjeli takav napad. Jednostavno nisu znali što započeti ili učiniti. Ni pri svojoj obuci nisu učili što treba poduzeti u takvim okolnostima. A pri vojnim vježbama iskušavali su samo napadačke osnove. Dok su tako gubili vrijeme u raspravama i svañama, ipak su poslali nekoliko bojnih kola u oblak prašine, sa zadaćom izviñanja egipatskih položaja i nakana. Ali ni jedna od tihiizvidnica nije se vratila. Konji su se u oblaku prašine zalijetali i spoticali o kamenje, a Horemhebovi su bacači kopalja skidali vozače s kola i ubijali ih. Konačno su hetitski zapovjednici naredili neka se oglase rogovi i pozovu bojna kola neka usmjere prema ravnici, gdje bi prestrojili svoje postrojbe. A kada su namjerili putem kojim su došli, nisu ga više mogli prepoznati. Njihovi su konji posrtali preko napetih konopaca i padali u zamke, a njihova teška kola prevrtala bi se nakon udaranja o kamene gromade. Na kraju su Hetiti morali sići sa svojih bojnih kola i boriti se pješice. Bili su to hrabri i iskusni vojnici, pa su pobili mnogo Egipćana. Ali su bez svojih bojnih kola, unatoč svojoj hrabrosti i iskustvu bili u podreñenom položaju, jer su bili navikli stajati u svojim kolima povrh svojih protivnika i biti im nadmoćni. Borba pješice ih je zato brže iscrpljivala. Bitka je ipak potrajala cijeloga dana, sve do noći... Tada su Horemhebove čete napokon prevladale.

407

Nastupom večeri zapuhao je vjetar iz pustinje i rastjerao silnu prašinu, koju su cjelodnevne borbe u neizmjernim količinama podigle u zrak. Tako se razotkrilo bojište i pokazalo svu strahotu hetitskoga poraza. Izgubili su veći dio svojih teških bojnih kola, a mnoga od njih pala su zajedno s konjima i opremom neoštećena u Horemhebove ruke. Njegovi ljudi, umorni i grozničavi od žara bitke, izranjavani i natopljeni vonjem krvi, prestravili su se pri pogledu koji im se otkrio pred očima i osvjedočivši se o vlastitim gubicima. Jer, mrtvih je Egipćana ležalo po dolini mnogo više nego mrtvih Hetita. Zbog toga su preživjeli Egipćani, obuzeti stravom, uzrujano govorili meñu sobom: "To je bio dan strave i užasa! I baš je dobro što tijekom bitke nismo mogli ništa vidjeti... Da smo mogli opaziti brojčanu nadmoć Hetita i koliko je naših palo, srca bi nam sigurno zapela u grlu. I ne bismo se borili ovako kako jesmo, poput lavova." Posljednji su se Hetiti skrivali iza svojih kola i palih konja. Borili su se uporno, ali kad se prašina razišla mogli su spoznati svu veličinu svoga poraza. Tada su izgubili svaku daljnju želju za otporom. Oblile su ih suze, pa su rekli: "Naša teška bojna kola, cvijet i ponos naše vojske, izgubljena su! Pustinja više ne pripada majci zemlji, nego svim vragovima! Zato je besmisleno boriti se i dalje. Predajemo oružje!" Potom su zaboli svoja koplja u tlo, ispustili oružje i podigli613ruke. Horemheb je zapovijedio neka ih vežu konopima, kao ratne zarobljenike. A svi močvarni štakori s Nila tada su se okupili i divili uhićenicima. Pritom su opipavali Hetitima rane i ozljede, te im s kaciga i odjeće skidali znakovlje dvostruke sjekire i krilatoga sunca.Horemheb je kružio posred cijele te zbrke. Išao je od čete do čete, te bučio i galamio. Pritom je laganim udarcem biča častio svoje ljude i imenom oslovljavao one koji su se istakli u boju. Nazivao ih je svojom dragom djecom i predragim vodenim štakorima. Naredio je neka se vojnicima razdijeli vina i piva, te im je dopustio pljačkanje poginulih. I to ne samo Hetita nego i Egipćana! Tako su svi preživjeli dobili svoj udjel u obilnoj žetvi pobjede. A njegov najveći i najdragocjeniji plijen bila su teška bojna kola i konji koji su ostali neozlijeñeni. Ti su veličajni konji bili strašno divlji, grizli su oko sebe i udarali kopitima. Smirili su se tek kad su ih napojili i nahranili oni Horemhebovi ljudi koji su znali postupati s konjima. Blago su im govorili i na samo njima znanome jeziku sporazumijevanja s konjima nagovarali ih neka prijeñu u službu Egipćana... Poslije su mi objasnili da su tako postupali zato, jer je konj pametna i razumna, mada i strašna životinja, ali razumije ljudski govor. Smirivši se, konji su pokazali privolu za stupanje u egipatsku službu, jer su ih prije toga napojili i nahranili. Ipak, kako se to slučilo, te su razumjeli nagovaranje konjušara koji su im govorili egipatskim jezikom, dok su ranije isključivo mogli čuti samo hetitski, ne mogu shvatiti... No Horemhebovi su mi ljudi tvrdili kako su hetitski konji razumjeli sve što su im egipatski konjušari rekli. To sam ipak i ja morao povjerovati, osvjedočivši se kako su se te snažne i divlje životinje potpuno predale Egipćanima i dopustile da im odvežu i skinu teške i tople oklope od vune...Još te iste noći Horemheb je poslao glas dragovoljačkim četama i

408

pustinjskim razbojnicima koji su mu štitili oba boka, izvješćujući ih o veličajnoj pobjedi. Istodobno je i sve odvažne i hrabre ljude meñu njima pozvao neka pristupe u njegovu izravnu službu, u postrojbe bojnih kola, te se pridruže njegovim dragim i voljenim propalicama i lopužama. Naime, stanovnici pustinje bili su mnogo vičniji rukovanju s konjima i kolima, nego li Egipćani, koji su se čak bojali konja. Svi su se ljubitelji konja vrlo rado odazvali njegovom 614pozivu. Uskoro su se okupili na području netom minule bitke, te se radovali krupnim bojnim kolima i prelijepim konjima. No još su se više veselili pustinjski vukovi, šakali i strvinari, koji su se pojavili u vrlo velikome broju, sa svih strana. Očito su i životinje imale meñu sobom neke svoje načine dojave, jer je bilo upravo nevjerojatno koliko ih se mnogo i u koliko kratkome roku sleglo sa svih strana. U gomilama su se bacili na trupla poginulih, ne praveći razlike izmeñu Egipćana i Hetita...Ja nisam imao ni malo vremena za obilazak, razgledavanje bojišta i razmišljanje o svemu što se zbilo. Ruke su mi bile prepune posla, te nisam stizao ni predahnuti. Liječio sam rane, šivao posjekotine, namještao udove, a otvarao sam i lubanje koje su razbile hetitske bojne toljage... I premda sam imao mnogo pomoćnika za rezanje udova i šivanje rana, trebalo nam je puna tri dana i tri noći napornoga rada kako bismo se pobrinuli za sve ranjenike i nevoljnike. U meñuvremenu je pomrlo mnogo od onih koji su bili teško ozlijeñeni. A svoj posao, na žalost, nisam mogao raditi neometano. Neprestance me je uznemiravala i uzbunjivala ratna huka i buka. Jer, Hetiti još uvijek nisu mogli povjerovati u svoj poraz... Ili se nisu mogli pomiriti s njim?Tako su slijedećega dana izveli nov napad svojim lakim bojnim kolima, smjerajući vratiti ona koja su izgubili. Trećeg su dana još uvijek kušali probiti zapreke. Ta nisu se usuñivali vratiti vrhovnom zapovjedniku svojih postrojbi u Siriji, gdje bi morali otvoreno priznati svoj poraz...Trećeg je dana Horemheb izgubio strpljenje. Nije više bio zadovoljan obranom. Zapovijedio je neka se otvori prolaz kroz obrambene zapreke. Potom je poslao naprijed svoj ološ, propalice i lopuže, u zarobljenim bojnim kolima. Zadaća im je bila progoniti hetitska laka bojna kola i raspršiti ih. Uspjelo im je protjerati Hetite i razbiti njihove čete, ali uz velike gubitke. Jer, Hetiti su ipak bili mnogo vičniji i iskusniji u upravljanju bojnim kolima i takvom načinu ratovanja. Tako sam ponovno imao pune ruke posla... No Horemheb je imao svoju računicu. Izjavio je kako se takvi gubici u ratu ne mogu izbjeći, a sve to ima i dobru stranu. Jer, samo u ljutome boju mogu njegovi neiskusni vojnici naučiti kako upravljati konjima i bojnim kolima. I bolje je vježbati i učiti dok je neprijatelj slab i obeshrabren, nego615kad nasrne potpuno odmoren i oporavljen, te još i dobro opremljen...- Nikad nećemo osvojiti Siriju - tumačio mi je - ne budemo li se mogli svojim bojnim kolima djelotvorno suprotstaviti neprijateljskima. Ovo skrivanje iza zapreka i takav način borbe, to je sve djetinjasto i beskorisno. Time nećemo baš ništa postići, čak i ako onemogućimo hetitski prodor prema Egiptu...Silno je čeznuo da Hetiti pošalju u pustinju i svoje pješaštvo. Tu

409

bi oni, bez dostatno vode, bili za njega laganim plijenom. No Hetiti su bili razborite i mudre glave i skloni učenju iz iskustava. Zato su zadržali svoje pješačke čete u Siriji. I oni su imali svoje nade. Možda Horemheb, opijen i zaslijepljen svojom pobjedom, pošalje svoje čete u Siriju? Tamo bi ih oni brzo uništili svojim odmornim i iskusnim postrojbama, sastavljenima od mnoštva bojnih kola i ratu vičnih hetitskih četa. Tako su razmišljali.U Siriji je pak zavladalo veliko zaprepaštenje i uzbuna, nakon što su dočuli za bitku kod Brda Pobjede, kako su preživjeli Egipćani nazvali taj u pustinji izgubljen i od boga zaboravljen komadić zemlje, gdje su uspjeli zaustaviti Hetite. Posebice je toj uznemirenosti doprinosila i okolnost što su Hetiti doživjeli baš takav poraz, u kojem su uništene njihove probrane čete, koje su do tada smatrane nepobjedivima. Uskoro su se mnogi gradovi pobunili protiv Azirua i zatvorili mu svoja vrata. Prisjele su im njegove velike osvajačke osnove i žudnja za vlašću, kao i hetitska lakomost i pohlepa. U tim su gradovima vjerovali kako će pobunom priskrbjeti naklonost Egipta i udjel u brzoj pobjedi. Sirijski su se gradovi od pamtivijeka meñusobno svañali, a Horemhebove uhode i suradnici raspirivali su nezadovoljstvo njihovih pučana, te širili pretjerane i uznemirujuće vijesti o velikom porazu Hetita u pustinji.Horemheb je, kao velik i iskusan ratnik, bio svjestan svojih slabosti. Zato je i on zadržao svoje čete na mjestu koje mu je bilo najpodesnije, izmeñu pustinjskih brda koja su mu omogućila pobjedu. I nije pošao na Siriju... Ali se kroz svo vrijeme neprestance savjetovao sa svojim uhodama i kovao nove osnove. A poruka "Držite Gazu!" uvijek iznova je odašiljana put opsjednutoga grada. "Držite Gazu! Držite Gazu pod svaku cijenu!" To su bile riječi koje su 616na neki način postale ključem ovoga rata. Ipak, Horemhebu je i te kako bilo jasno: Gaza više neće moći dugo izdržati, opirući se brojnim opsadnim četama. A ako hoće ponovno zadobiti Siriju, uporište na obali bilo mu je više nego nužno. U meñuvremenu je meñu svojim vojnicima širio priče0 bogatstvu Sirije, te o svećenicama božice Ištar i njihovom osobitom umijeću pri pružanju užitaka hrabrim i odvažnim vojnicima. Nikako nisam mogao shvatiti što Horemheb čeka? No jedne se noći kroz zapreke provukao polumrtav, izgladnio, žeñu iscrpljen čovjek. Predao se kao zarobljenik1 molio neka ga odvedu Horemhebu. Vojnici su mu se izrugivali zbog njegove drskosti... Ali je Horemheb ipak primio toga čovjeka. Došljak mu se duboko naklonio, pružajući ispred sebe ruke u visini koljena, unatoč tome što je nosio sirijsku odjeću. Tada se uspravio i desnom rukom prekrio jedno oko, kao da ga ono boli.- Što je? - zapitao ga je Horemheb. - Nije te valjda govnovalj ubo u oko?Slučajno sam se bio zatekao u Horemhebovu šatoru. Tako sam mogao čuti taj neobičan razgovor. Smatrao sam ga ispraznim brbljanjem, jer je govnovalj nedužna buba, koja baš nikome ne čini nikakvo zlo. Ali, na moje veliko iznenañenje, pridošlica je odgovorio:- Uistinu me je govnovalj ubo u oko! Jer, u Siriji je deset puta deset govnovalja, a svi su krajnje otrovni!- Pozdravljam te, odvažni čovječe! - rekao mu je na to Horemheb. -Govori bez ustezanja, jer ovaj ovdje u mome šatoru je tek liječnik, prostodušan čovjek, koji tako i tako ništa ne shvaća.

410

Tajanstveni čovjek se tada ponovno naklonio, te kratko rekao:- Gospodaru Horemheb, sijeno je stiglo! - Nije rekao ništa drugo, no iz tih sam riječi zaključio: upravo gledam jednoga od Horemhebovih uhoda. Horemheb nije gubio ni trena na daljnji razgovor s njim. Skočio je kao podboden magarećim ostanom u zadnjicu i izletio iz svoga šatora, te gromkim glasom pozvao svoje časnike. Prva zapovijed koju je izdao, bila je:- Neka plameni stup poleti! - To je rekao nešto glasnije, pa sam njegove riječi mogao razabrati. Tada je tišim glasom nastavio izdavati zapovijedi svojim doglavnicima istožernim časnicima. Za svega nekoliko časaka ognjeni se stup vinuo s vrha brda, put tajanstvenoga i zagonetnog pustinjskoga neba, osutog zvijezdama. Ubrzo su mu odgovorili slilčni vatreni stupovi duž brda. Slagali su se u lanac koji se protegao od Brda Pobjede, kroz cijelu pustinju, sve do Donjega Kraljevstva. To je Horemheb, na svoj način, slao poruku i zapovijed egipatskom brodovlju u Tanis:- Isplovite bez odlaganja! Najkraćim putem za Gazu! Bude li potrebno, zaratite sa sirijskim brodovima koji opsjedaju Gazu!Kotači rata počeli su se ponovno kotrljati i zahuktavati.Sljedećega jutra zaječali su rogovi. Čete su se svrstale pod svoje znakovlje i bez odlaganja pošle u pustinju, prema Siriji. Bojna su kola išla ispred pješaštva, kao isturena izvidnica i straža. Istodobno su čistili put od neprijatelja i tražili pogodna mjesta za okolište. Kako i zašto se Horemheb ipak odvažio i odlučio upustiti u bitku s Hetitima na otvorenome prostoru, nisam mogao smotriti ni razumjeti. Ljudstvo je rado pošlo za njim, jer im je bilo preko glave čamljenja u pustinji. A možda još više, zbog toga, jer su im glave bile pune snova o sirijskome bogatstvu, koje im je izgledalo na dohvatu. Meni se pak činilo, kako na svim licima vidim ponajprije sjenu smrti. Ipak sam stupio u svoju nosiljku i slijedio postrojbe. Za sobom smo ostavili Brdo Pobjede, gdje su kosti palih Hetita i Egipćana mirno i spokojno ostale združeno ležati u pijesku. Sada su mogle mirno i nesmetano bijeliti u pijesku, te se raspadati u dolini zapriječenoj zaprekama.Sada ću govoriti o ratu u Siriji, premda o tome mogu malo kazivati, budući da sam nevičan glede vojnih pitanja i slabo se snalazim u njima. U mojim su očima, naime, svi ratovi jedan nalik drugome. Bez obzira gdje i kako se vode. Slični su mi svi zapaljeni gradovi, sve opljačkane kuće, sve žene koje jadikuju, sva osakaćena trupla, ma gdje ih ugledao. Zbog toga bi moje izvješće bilo uistinu jednolično i dosadno, ako bih htio pobrojati sve što je minulo ispred mojih očiju. Rat u Siriji potrajao je pune tri godine, a bio je okrutan i nemilosrdan. Bezbroj je ljudi u njemu izginuloi bilo pobijeno. Mnoga su sela opljačkana, vrtovi opustošeni i voćke posječene, a gradovi poharani.Ponajprije moram ipak izvijestiti o Horemhebovoj lukavšti-ni. Neustrašivo je poveo svoje čete u Siriju, uklonio pogranično kamenje koje je podigao Aziru, te dopustio svojim ljudima pljačkanje sela i zabavljanje sa sirijskim ženama. Sve je to učinio kako bi vojnici okusili slasti buduće pobjede. Stupao je ravno za Gazu. Čim su Hetiti smotrili njegove nakane, prikupili su svoje postrojbe na ravnici u blizini grada. Namjeravali su prepriječiti mu put i odsjeći ga od branitelja, te uništiti egipatske čete. Vješto su odabrali područje koje je bilo pogodno za ratovanje bojnim kolima.

411

Zato su bili uvjereni u svoj uspjeh.Sve se to zbivalo u vrijeme kada je zima već uznapredovala. Zato su Hetiti morali urediti svojim konjima topla obitava-lišta, ispunjena suhom slamom, te ih hraniti krmom i sijenom koje su pribavili od sirijskih trgovaca. No prije nego je sama bitka i započela, svi hetitski konji su se naglo razboljeli. Oslabili su i posrtali u svojim stajama, izmetine su im bile staklasto zelenkaste i vodenaste. Mnogo je životinja i uginulo...Tako je Horemheb mogao neprijatelju suprotstaviti približno jednake pješačke snage. A ono najjače hetitsko oružje, njihova bojna kola, bilo je gotovo sasvim isključeno. Zato je Horemheb mogao ući u otvoren sukob i s bojnim kolima. Njegovi su konji bili umorni, ali zdravi i otporni, pa su egipatska bojna kola već na samome početku bitke natjerala u bijeg desetkovane hetitske postrojbe bojnih kola. Potom su se Egipćani kao oluja obrušili na obeshrabreno, izbezumljeno i užasnuto hetitsko pješaštvo. Raspršili su ih s lakoćom. Bacači kopalja i strijelci hitro su dovršili posao, koji su toliko uspješno započela egipatska bojna kola. Hetiti su ovdje pretrpjeli poraz strasniji i teži nego ikada ranije. Ali je na bojištu ostalo isto toliko egipatskih vojnika koliko i hetitskih i sirijskih. Zato je to mjesto nazvano Poljanom Kostiju...Prva stvar koju je Horemheb učinio, stupivši u hetitski okol, bilo je spaljivanje njihovih zaliha krme i sijena. Ta je hrana za konje bila izmiješana s odreñenim otrovnim biljkama. Od toga su se razboljeli hetitski konji! No nikako nisam mogao spoznati kako se tome Horemheb dosjetio i kako je to izveo... ....................................-^........................................_............................................. 619Horemheb se konačno dohvatio Gaze. A Hetiti i Sirijci su se u cijeloj južnoj Siriji povukli i zatvorili u utvrñene gradove i vojne utvrde. Egipatske su čete razbile i raspršile opasan obruč, koji je toliko dugo sapinjao Gazu... U meñuvremenu je do Gaze prispjelo i egipatsko brodovlje, ali teško oštećeno i dijelom uništeno. Mnogi od prispjelih brodova još su plamtjeli, nakon dvodnevne bitke koja nije dala prevage ni jednoj strani. Egipatski su se brodovi nakon iscrpljućih sukoba na moru povukli u Gazu. Ali tu je stradalo još mnogo brodova, na zaprekama koje su priječile pristup u luku. Nepovjerljivi i tvrdoglavi zapovjednik Gaze dugo nije htio ukloniti te zapreke, pa je brodovlje zbog toga pretrpjelo dodatne gubitke. Konačno ih je pustio u luku, što je u Gazi pobudilo ogromno slavlje. Napaćeni branitelji sada su konačno mogli odahnuti. Nakon razbijanja opsade na kopnu, i pomorski su putovi bili barem odškrinuti. Brodovi su donijeli opskrbu i pojačanja za Gazu, te otpremili u Egipat ranjene i onesposobljene vojnike. Nakon sukoba s Egipćanima, sirijsko se brodovlje takoñer povuklo. Odjedrili su za Tir i Sidon, kako bi popravili nastala oštećenja na svojim plovilima. Zato je netom minula pomorska bitka uistinu ostala bez odluke. Ni jedna strana nije bila poražena, pa nitko nije polučio ni prevlast na moru. Ipak, Egipćanima su sad barem donekle bili otvoreni pomorski putovi za Siriju.Dan kada su otvorena gradska vrata postojane i neosvojive Gaze, kako bi propustila Horemhebove čete, još se uvijek veliča u Egiptu kao Dan svetkovine. Taj je zimski dan posvećen božici rata Sahmet... To

412

je dan kada se maleni dječaci igraju "opsade Gaze", ratujući drvenim toljagama i kopljima od trske. U dotadašnjoj povijesti ni jedan grad nije bio hrabrije i smjelije branjen, a njegov je zapovjednik doista zaslužio sve one pohvale, klicanje i slavlje, koje mu je iskazano. Zato ću navesti njegovo ime, premda me je svojedobno izvrgao ruglu i narušio moje dostojanstvo, kada sam po njegovom nalogu povučen uz zidine Gaze u bijednoj košari od rogožine.Ime toga zapovjednika bilo je Rojuv Njegovi vlastiti ljudi nadjenuli su mu nadimak "Bikovska Šija". Taj je nadimak savršeno opisivao njegovu pojavu i njegovu narav. Tvrdoglavijeg i nepovjerljivijeg čovjeka u životu nisam sreo. Nakon pobjedena bojnom polju, Horemheb je cijeloga dana zalud trubio u svoje rogove. Roju nikako nije htio povjerovati kako je opasnost minula. Vrata Gaze ostajala su zato i dalje zatvorenima... Konačno je Roju popustio, ali i tada je zahtijevao neka prvo doñe Horemheb osobno i sam. Htio se uvjeriti kako je čovjek koji dolazi uistinu Horemheb, egipatski vojskovoña, a ne nekakav prerušeni Sirijac... Pogledavši u oči Horemhebu, osvjedočio se kako za Gazu više nema pogibelji i slom opsade je zbilja. Tome se, meñutim, nije ni malo poveselio, nego je ostao jednako mrzovoljan i zagrižljiv kao i ranije. Nije mu bilo po volji ni što je došao netko po činu viši od njega. Ta, za dugogodišnje je opsade naučio sam odlučivati o svemu, nev slušajući nikoga.Taj Roju, zvan Bikovska Šija, bio je i velik čudak. Mislio je na poseban način, a svojom je strašnom tvrdoglavošću izazvao mnoge i velike zabune u Gazi. Ne znam je li takav bio od uvijek, ali dugogodišnja ga je opsada prisilila na samostalnost i svojevoljno donošenje odluka. Tako je samovolja postala glavnom odrednicom njegovih postupaka. Čini mi se kako je zbog toga s vremenom postao i pomalo šašav, kao da mu u glavi nije baš sve bilo na broju. Ipak, upravo se njemu i takvome njegovom vladanju moglo zahvaliti što se Gaza održala. Da je bio drukčiji, Gaza bi najvjerojatnije još odavno pala u ruke Hetita i Aziruovih četa. Sve nekako mislim, taj Roju vjerojatno ni na kojem drugom položaju i zadaći ne bi imao uspjeha. Bogovi ili sretan slučaj, tko to može znati, postavili su ga na mjesto u Gazi, koje je baš tražilo takvog čovjeka i upravo odgovaralo njegovim sposobnostima. Ovamo je bio čak i premješten, zapravo po kazni, zbog svoje tvrdoglavosti, vječite nepovjerljivosti i buntovnosti. U vrijeme njegova premještaja, Gaza je u usporedbi s drugim gradovima i sjedištima vojnih posada, bila tek zabačeno i nevažno mjesto, jadan gradić i mjesto za izgnanstvo. Svoj je značaj dobila tek slijedom kasnijih zbivanja. No tom je značaju nesumnjivo pridonio baš Roju, jer nije predao grad Aziruu u vrijeme njegova naleta, kada su svi ostali sirijski gradovi bez otpora otvorili vrata amortiskomekralju.Posebno moram izvijestiti o našem ulasku u Gazu i zastrašujućoj slici koja nas je dočekala... Već sam spominjao zidine Gaze, koje su toliko visoke te je moja bojazan da ćuslomiti vrat pri svojedobnom potezanju uz njih, bila uistinu opravdana. Ti su zidovi omogućili spašavanje Gaze. Bili su sagrañeni od silnih kamenih blokova, a temelji postavljeni u pradavnim vremenima, te nitko nije znao tko je bio utemeljiteljem grada. U narodu je kružila predaja kako su te zidine izgradili divovi. Pred

413

takvim zidinama i Hetiti su bili nemoćni. Bili su oni sposobni i iskusni, no uspjeli su tek načeti zidine i dio srušiti svojim strojevima za bacanje kamenja. Ipak, uništili su i jednu stražarsku kulu, ali to su polučili potkopavanjem. Zaklonjeni štitovima toliko su rovali pod tom kulom, dok se nije urušila.Stari dio grada, unutar zidina, bio je većim dijelom spaljen. Ni jedan krov tu nije bio čitav. Novi dio grada, onaj koji se nalazio izvan zidina, Roju je dao zapaliti i uništiti, čim je dočuo za Aziruovu pobunu. Postupio je tako velikim dijelom i iz inata, jer su mu njegovi savjetnici prigovarali, a žitelji Gaze teško prijetili zbog namjeravanoga uništavanja tog dijela grada. Takvim je postupkom Roju potakao sve sirijske žitelje grada na preuranjenu i nepripremljenu pobunu. Naime, Aziruova je osnova predviñala pobunu u gradovima s egipatskom posadom tek onda, kad njegove čete i bojna kola stignu pred gradska vrata. Takve je naputke poslao u sve sirijske gradove, ali tvrdoglavi ga je Roju, svjesno ili ne, nadmudrio. Preuranjenu pobunu Sirijaca u Gazi uspio je ugušiti silom svojih vojnika, pa nije morao tražiti pomoć od Ehnatona. A taj mu i onako ne bi poslao nikakvu pomoć. Roju je pobunu ugušio po kratkom postupku, krajnje krvavo i strašno. Poslije toga ni jednom stanovniku Gaze nije više ni slučajno palo na pamet prosvjedovati protiv njegovih postupaka, a kamoli pobuniti se...Pobunjenike u Gazi hvatali su Rojuovi vojnici poput zečeva. Ako bi se netko, zatečen s oružjem u ruci, predao i molio milost, Roju bi rekao: "Zaturite ga toljagom, jer je toliko tvrdoglav i traži milost!" A ako bi se netko predao ne tražeći milosti, Roju bi se razljutio i dreknuo: "Razbijte lubanju tom tvrdoglavcu, koji toliko visoko diže svoj nos!" Žene i djecu, koji su dolazili moliti milost i oprost za svoje muževe i očeve, nemilosrdno je dao smaknuti, rekavši: " Pobijte svu tu sirijsku gamad! Jer, oni ne shvaćaju kako su moja volja i moć iznad njihove, poput neba nad zemljom!" Nitko ga ni na koji način nije mogao zadovoljiti. Svuda jevidio samo uvredu i prigovor. Neki su ga upozoravali na faraona i njegovu naredbu prema kojoj se nije smjelo prolijevati krvi. Takvima bi odrezao: "U Gazi sam ja faraon!" Eto, tolika je bila njegova tvrdoglavost i samouvjerenost... Ipak, moram priznati, tako se počeo vladati i govoriti tek nakon što su Aziruove čete prispjele pod Gazu i opsjele je. Aziruova opsada Gaze bila je tek dječja igra, u usporedbi s nemilosrdnom, okrutnom i ustrajnom hetitskom navalom. Dan za danom zasipali su grad i utvrde gorućim i zapaljivim predmetima, glinenim loncima i vrčevima u kojima su bile ljute otrovnice, truplima mrtvih vojnika i živim egipatskim zarobljenicima koji bi ubačeni na taj način u grad bijedno pogibali. Kad je Horemheb razbio opsadu, u gradu smo zatekli tek malen broj preživjelih žitelja grada. Tek je nekoliko žena i staraca ispuzalo pred nas, iz podruma i zaklona ispod kuća kojima su stajali još samo zidovi ili su se još pušile i dimile nakon požara. Ti su nevoljnici bili nalik sjenama, toliko su bili smršavjeli. Na njihovim kostima više uopće nije bilo mesa, te su bili nalik kosturima na koje je navučena koža. Sva djeca u gradu su izginula, a muževi su se napatili i Upsali do smrti, pod Rojuovim bičem, popravljajući oštećenja i proboje u zidinama. Preživjeli žitelji grada nisu pokazali ni tračak radosti, ugledavši egipatske čete kako stupaju kroz gradska vrata, oštećena od nastraja probojnih ovnova.

414

Žene su nam prijetile koštunjavim šakama, a starci sipali na nas kletve. Horemheb im je razdijelio žita i piva, ali mnogi su zbog toga umrli iste noći, u strašnim mukama. Jer, njihovi su želuci bili takoñer potpuno isušeni. Već mjesecima nisu jeli gotovo ništa, jer su jedva dolazili do najbi-jednijih mrvica hrane. Sada su se, nakon predugoga vremena, mogli do sita najesti. Pa su, sasvim razumljivo, pretjerali i jeli koliko su god mogli utrpati u sebe. A to njihovi izgladnjeli želuci jednostavno nisu mogli podnijeti. Osim toga, zbog pretrpljenoga straha i napora tijekom te dugotrajne opsade, bili su toliko iscrpljeni i puni nemoćne mržnje, te ih više ništa na svijetu nije moglo oraspoložiti i razveseliti... Kad bih bio tome vičan, naslikao bih Gazu onakvom, kakvu sam je ugledao na taj dan pobjede, nakon ulaska kroz gradska vrata. Opisao bih osušene ljudske kože kako vise sa zidina i pocrnjele ljudske lubanje iskljucane kljunovima ptica grabljivica. Kazivao bih o sprženim zidinama i čañavimkostima životinja koje su ležale po ulicama zapriječenim hrpama opeke i grañe, a i medu ostacima zgrada. Nastojao bih dočarati i zastrašujući smrad opsjednutoga grada, smrad koji je odisao po kugi, pošasti i smrti. Pred tim su užasnim smradom i najprekaljeniji Horemhebovi borci začepili nos. Sve bih to rado opisao i naslikao, kako bih barem donekle dočarao značaj i veličinu toga trenutka pobjede... Te pojasnio zašto se tada nisam mogao radovati tom danu, koji je toliko dugo sanjan i željno očekivan... Ta i ja sam tek smrtno ljudsko biće, nevično svim tim oblicima i dubini izražavanja koji su potrebni za opisivanje i oslikavanje toliko složenih prizora i doživljaja. Tih sposobnosti nisam imao. Zato su moji opisi kratki, a slike sažete.Jednako sam tako želio dočarati i sliku preživjelih vojnika, njihovih bijednih i iscrpljenih tijela, oteklih koljena i leda razmesarenih udarcima biča. Naslikao bih prije svega njihove oči... Te strašne oči koji više nisu bile nalik ljudskima, već su se u sjeni zidina iskrile poput očiju divljih zvijeri. Posljednjim su snagama dizali prema nama svoje iznemogle ruke, koje su još grozničavo stezale koplja i lukove. Ugaslim glasom, više nalik šaptu, pozdravljali su svoga vrhovnog zapovjednika, koji ih nije izdao kao ni oni njega. Iz njihovih je usta dopirao krajnje neobičan pozdrav: "Držite Gazu! Držite Gazu! Gaza ne smije pasti!" Ne znam jesu li to izvikivali rugajući se sami sebi, rugajući se Horemhebu za što doista nisu imali razloga, ili tek zato jer u njihovim bijednim i sprženim mozgovima više nije mjesta ni za kakvu drugu misao. Unatoč njihovoj bijedi, ipak se moglo vidjeti kako nisu u toliko lošem stanju kao obični žitelji grada, a mogli su i jesti i piti. Horemheb je zapovijedio neka se zakolju goveda, kako bi branitelje grada nahranio svježim mesom. Razdijelio im je piva i vina. Naime, nakon što su njegove čete zaposjele velik hetitski okol i zaplijenile zalihe koje su tamo zatekli, imao je namirnica i pića u izobilju. Izgladnjeli i žedni vojnici nisu izdržali čekanje dok se meso skuha i ispeče. Nasrnuli su i trgali sirovo meso rukama, te takvo trpali u usta i jeli. Pivo i vino su im uskoro udarili u glavu, pa su počeli pjevati nedolične pjesme i hvaliti se svojim junaštvom.A povoda za samohvalu svi su uistinu imali na pretek. U te prve dane nakon proboja opsade Gaze, ni jedan je-

415

dini Horemhebov vojnik nije se ni kušao mjeriti i usporeñivati s njima. Svi su znali, vojnici u Gazi ostvarili su nadljudsko djelo, sačuvavši Gazu za Egipat. Slavili su branitelji i Ho-remheba, jer im je dao vina, a tijekom dugotrajne opsade slao ohrabrujuće poruke i sirijsko žito. Tada se doznalo kako su se tijekom opsade hrabri ljudi neprestance, malim krijumčarskim čamcima provlačili do Gaze, izbjegavajući neprijateljske brodove koji su opsjedajući grad s morske strane još i razapeli teške lance radi zapriječavanja plovidbe. Dolazili su po Horemhebovom nalogu, šuljali se izmeñu brodova i ispod lanaca, dovozeći žito i ostalu opskrbu. No bio je to i čin osobne hrabrosti i samoprijegora. Stavljali su svoj život na kocku, premda im je prijetila grozna i stravična smrt, ako bi bili uhvaćeni... A mnogi su uistinu tako i skončali, premda je bilo i onih koji su se mnogo puta uspjeli provući kroz guste neprijateljske straže, te ostati na životu. Vojnici su slavili i Horemhebovu lukavost i domišljatost. Jer, nakon što su unatoč svoj štedljivosti i gladovanju, ipak potrošili i najdalekovidnije sačuvane zalihe žita, novo im je počelo stizati na najneobičniji način. Dobacivali su ga preko zidina, u glinenim loncima i vrčevima, sami Hetiti. A u svakom je vrču bila Horemhebova poruka: "Držite Gazu!" Taj je nadnaravni dogañaj toliko ohrabrio opsjednute u njihovoj bijedi, te su u Horemhebu počeli gledati boga. Dio zasluga pripadao je, meñutim, i umješnim Horemhebovim uhodama, koji su neprestance djelovali u cijeloj Siriji. Tako se i u glinenim loncima, koje su Hetiti bacali u grad, uvjereni kako time pune Gazu ljutim zmijama... našlo žito. No tko je to sve i kako izvodio, ostalo mi je tada tajnom. Ipak, bilo mi je suñeno skoro osvjedočenje o toj pozadini rata u Siriji.Svakom preživjelom vojniku posade u Gazi, Horemheb je osobno darovao zlatan lanac i svojom ga rukom ovjesio oko njegova vrata. Nije ga to mnogo stajalo, jer je preživjelo tek nešto manje od dvije stotine momaka. Predao im je i sirijske žene, koje je zarobio u hetitskome logoru, kako bi se s njima zabavili i zaboravili ono što su prepatili. No koliko je god bilo istinsko čudo što su izdržali sve tegobe dugotrajne opsade i sve patnje, sada više nisu imali snage za uživanje sa ženama. To je najbolji dokaz koliko su bili izgladnjeli i iscrpljeni. Ali zato su boli te žene noževima i625.,.kopljima u živo meso, uživajući na hetitski način u njihovim bolovima i jaucima. Naime, tijekom dugotrajne opsade su oni naučili mnogo novih običaja od Hetita. Meñu njima i onaj kako živom zarobljeniku oderati kožu, pa se kasnije i zarobljenika i njegovu kožu objesi na zidine neka se suše... Bodući te nesretne žene, govorili su kako to rade zato što su Sirijke, te bi dodali:- Pokažite nam Sirijca! Skočit ćemo mu za vrat i zadaviti ga golim rukama!Zapovjednik Roju, zvan Bikovska Šija, dobio je kraljevski dar. Horemheb mu je svojom rukom stavio oko vrata lanac od zlata i cakline s umetnutim skupocjenim zelenim dragim kamenjem, te mu uručio zlatan zapovjednički bič. Svojim je ljudima pak zapovijedio neka kliču u čast zapovjednika Gaze. Zidovi su se tresli od povika i usklika, punima dubokog i iskrenog divljenja za čovjeka, koji je održao Gazu. Klicanju su se pridružili svi nazočni, te su gromki povici silno odjekivali na široko i daleko. A zidine Gaze, nakon što

416

su pretrpjele i oprle se dugotrajnoj opsadi i svim sirijskim i hetitskim nasrtajima, izdržale su i to iskušenje. Tek se nešto sitnijega kamenja i veziva skotrljalo, pokrenuto silinom te buke.Kad se dugotrajno i gromko klicanje ipak stišalo, Roju je, podozrivo opipavajući svoj novi lanac, rekao Horemhebu:- Zar me smatraš konjem, Horemhebu, kad si me zakitio zlatnom ormom? A ovaj bič, je li protkan pravim zlatom ili onim sirijskim s primjesama? - Malo je pošutjeo, pa dodao: - Odvedi svoje ljudstvo iz grada! Njihova brojnost me izluñuje! A zbog buke koju stvaraju, ne mogu više zaspati u svojoj kuli, premda sam i te kako dobro spavao, uz svu buku probojnih ovnova koji su tukli o gradska vrata, dok su vatre pucketale na sve strane. Vodi ih iz Gaze, jer u Gazi sam ja faraon! I ako se razljutim, zapovijedit ću svojim ljudima neka napadnu tvoje i pobiju ih. To ću uistinu i učiniti, ako ne prestanu buci ti i time ometati moj san!Doista se pokazalo, Roju Bikovska Šija nije više mogao zaspati, otkad je opsada prošla. Nesanice se nije mogao riješiti ni ispijanjem uspavljujućih i čak opojnih pripravaka, a kamoli vinom. Što više, ako bi popio vina, mučio bi se još više nego inače. Ležao bi na svom ležaju poput kvočke na jajima, mučeći misli popisima zaliha u gradu i utvrdi, kojeje sve znao napamet. Nastojao se pritom prisjetiti kakvo je najnovije stanje, što je potrošeno, kamo je i zašto bačeno svako koplje i strijela. Još su mu se bezbrojne slične gluposti i besmislice motale po glavi. Nastojao se svega prisjetiti, pa ga je san savim napustio. I nije bilo načina ni sredstva koje bi mu podarilo blagoslov sna.Konačno je došao Horemhebu, sav pokunjen i snužden, pa mu rekao:- Moj si gospodar i zapovjednik. Kazni me, jer faraonu dugujem obračun za sve što mi je povjerio. A taj mu obračun ne mogu dati. Ne mogu zato jer je plamen progutao mnogobrojne svitke papirusa, kad su mi Hetiti u sobe i skladišta ubacili vatrene vrčeve. A moje je sjećanje popustilo zbog pomanjkanja sna! I što mi je sad činiti? Svega drugog mogu se prisjetiti, ali u skladištima bi trebalo biti i četiri stotine komada kožnog podrepnog remenja za magarce... A ja ih nigdje ne mogu pronaći! Ni moji pisari u skladištima ih ne mogu nigdje otkriti, premda ih mlatim bičem svakodnevno. Od toga oni više ne mogu ni sjedjeti niti hodati, te još jedva bauljaju po tlu na rukama i koljenima. Horemheb, kamo je nestalo tih prokletih četiri stotine komada magarećih podrepnjaka, koji nisu ničemu služili i nisu nikome trebali, jer smo sve magarce još davno pojeli? Seta mi i svih njegovih vragova, Horemheb, zapovijedi neka me zbog toga ukletog remenja izbičuju pred svim ljudima! Jer, pomisao na faraonovu srdžbu, ispunjava me stravom! Bojim se stupiti pred njega na način doličan mome položaju, ako prije toga ne nañem te podrepnjake!- Roju, bit će mi drago, budem li ti mogao dati četiri stotine komada takvih podrepnjaka - odgovorio mu je Horemheb, kušajući ga umiriti. - Tako će stanje zaliha u tvojim skladištima odgovarati zapisima na papirusu...- Ti me očito želiš namamiti u klopku! - odgovorio mu je grozničavo Roju. - Jer, ako bih prihvatio taj tvoj prijedlog, stanje u skladištima bilo bi usklañeno, ali bi to bila podvala! Magareći podrepnjaci koje bih uzeo od tebe ne bi bili oni isti koji su mi

417

bili povjereni, kad mi je faraon predao zapovjedništvo nad Gazom!... To si mi ponudio zasigurno samo zbog toga jer me smjeraš poniziti i optužiti pred faraonom, budući da mi zavidiš na mojoj velikoj slavi i hlepiš za položajem zapovjednika posade u Gazi! Možda si čak627zapovijedio svojim neobuzdanim vojnicima neka mi ukradu to remenje iz mojih skladišta, kako bi me mogao optužiti faraonu i tako polučiti zapovjedništvo nad Gazom? Zato ne pristajem na tvoj podmukli prijedlog! Ne želim primiti ni ponuñeno remenje! Ja i moji ljudi držat ćemo Gazu, sve dok još bude u nama makar i iskrice života. A tih ću četiri stotine podrepnjaka naći, pa makar morao razvaliti Gazu kamen po kamen!Na te se riječi Horemheb uistinu vrlo zabrinuo za njegov razum. Savjetovao mu je neka otputuje u Egipat, te se uz ženu i djecu odmori od napora opsade. A baš to nikako nije smio predložiti! Od tog je trenutka Roju bio još uvje-reniji kako je Horemhebu do njegova položaja, te mu želi oduzeti Gazu. Izjavio je:- Gaza je moj Egipat! Zidine Gaze su moja žena, a kule Gaze moja djeca! Ali, ako ne pronañem to prokleto remenje, koje je nestalo, rasparat ću ženi trbuh, a djeci odrezati glave!Bez znanja Horemheba zapovijedio je smaknuće skladišnog pisara, čovjeka koji je uz njega izdržao sve tegobe i nevolje opsade, vjerno mu služeći. A svoje je ljude Roju poslao neka trnokopima i svim ostalim raspoloživim oruñem razvale pod u njegovoj kuli, u potrazi za magarećom ormom. Ugledavši to, Horemheb je odmah zapovijedio neka ga zatvore u njegovu spavaonicu i drže pod stražom. Tada je došao k meni, kako bi se posavjetovao. Posjetio sam Rojua, te prijateljski porazgovarao s njim, premda se prema meni nije odnosio kao prema prijatelju. Mislio je kako i ja kanim, na prijevaru, postati zapovjednikom Gaze... Poslije tog razgovora otišao^ sam Horemhebu i izvijestio ga:- Čovjek će se smiriti tek kad sa svojim četama napustiš Gazu. Tada će moći opet zatvoriti vrata i vladati gradom poput faraona.- Kako to mogu učiniti, Seta mu i svih njegovih vragova?- kliknuo je Horemheb. - Ta moram čekati na brodove iz Egipta, koji dopremaju svježe čete, hranu i oružje. Tek tada mogu početi pohod na Jafu! Dok ne prispiju ta pojačanja, ove su mi zidine jedino osiguranje... Ako ih sada napustim, prijeti mi pogibelj da izgubim sve što sam do sada polučio!- Možda bi za njega bilo najbolje - rekao sam, oklijevajući- ako mu otvorim lubanju i tako ga pokušam izliječiti.Čovjek očito strašno trpi dok si ti ovdje, te ga moramo vezati za ležaj. Inače bi uistinu mogao sebi ili tebi učiniti nešto nepromišljeno!Horemheb mi nije dopustio otvaranje lubanje najslavnijem junaku ovoga rata. Pribojavao se, očito, da bi Rojuova smrt mogla nauditi slavi vrhovnoga zapovjednika... A ja nikako nisam mogao zajamčiti preživljavanje bolesnika nakon otvaranja lubanje, jer je takav zahvat smion, ali i nesiguran... Tako me je Horemheb ponovno poslao k zapovjedniku Gaze. Uz pomoć više snažnih momaka uspjelo nam je vezati ga za njegov ležaj. Pripremio sam mu tada umirujući napitak, u kojeg sam dodao i omamljujuće tvari. Ali, ni to ga nije smirilo. Ležao je vezan, a oči su mu u tami zeleno iskrile i zvjerale uokolo, poput očiju divlje životinje. Previjao se na svome ležaju, a pjena

418

mu je udarala na usta od bijesa kad mi se obratio...- Zar ja nisam zapovjednik Gaze, ti Horemhebov šakalu?! - izderao se na mene. - Prisjećam se sada, u podzemnoj je tamnici bio Sirijac kojeg sam uhvatio pri uhodarenju, još prije nego je tvoj gospodar došao. Zbog svojih mnogobrojnih obveza i zadaća, zaboravio sam ga objesiti na zidine. Taj je uhoda krajnje lukav i spretan momak, jer sam sada shvatio: on je taj koji je smotao onih četiri stotine magarećih pod-gužnjaka! Dovedi ga pred mene, kako bih to remenje mogao iscijediti iz njega! Tada ću napokon moći ponovno mirno spavati...Tako je bjesnio i bučao o sirijskom uhodi, pa mi je to dosadilo. Zapovijedio sam neka donesu upaljene luči i spu-sth se do podzemnih tamnica... Tamo sam zatekao nekoliko tjelesa koje su oglodali štakori, a bila su lancima vezana za zid. Čuvar je bio nekakav starac, koji je od dugoljetnoga boravka u tamnim rupčagama podzemnih tamnica i sam oslijepio. Ipak se vrlo vješto i sigurno kretao podzemljem, jer mu svjetlo nije bilo potrebno. Poznavao je, naime, svaku stopu svoga podzemnog pakla. Upitao sam ga za nekakvoga sirijskog uhodu, koji je bio navodno zatočen prije proboja opsade. Kleo mi se i objašnjavao kako su svi zatočenici davno pomrli, nakon što su bili raspeti na muke zbog ispitivanja, a potom po naredbi zapovjednika Gaze bili ostavljeni bez kruha i vode. Poznavajući ljudsku narav, vladanje starca bilo mi je sumnjivo i pobudilo je moje nepovjerenje.Navalio sam ga ispitivati i salijetati, dok se napokon nije bacio na tlo preda mnom i zavapio:- Poštedi mi život, gospodaru! Odano sam služio Egiptu cijeloga života, te u ime Egipta mučio zatočenike i krao njihovu hranu. Ali ovaj uhoda nije običan čovjek. Njegov je jezik toliko neobičan te se glasa poput slavuja. Obećao mi je veliko bogatstvo ako ga budem hranio i održao na životu sve do dolaska Horemheba. Obećao mi je vratiti čak i oči-nji vid, ako mu spasim život... Jer, i sam je bio slijep, sve dok mu jedan vrstan liječnik nije izliječio jedno oko. Obećao je i mene odvesti tom vrsnom liječniku, kako bi i meni vratio vid. Tada bih mogao živjeti u gradu, medu ljudima, te uživati u svom bogatstvu. Sada mi već duguje više od dvije stotine puta stotinu puta stotinu debena zlata, sve za kruh i vodu koje sam mu priskrbio po cijenu svoga života i gladovanja. Zato mislim, taj iznos nije pretjeran! Nisam mu još rekao ni o prestanku opsade, niti o Horemhebovu dolasku u Gazu, kako bi mu dug svakim danom i dalje ra-sao. Želi da ga odmah po Horemhebovu dolasku odvedem kriomice pravo k njemu. Kune se i prisiže, Horemheb će ga otkupiti, a mene obdariti zlatnim lancima. A ja mu moram vjerovati, jer je cvrkutanje njegovoga jezika neodoljivo i nitko mu se ne može oprijeti! No ne namjeravam ga odvesti Horemhebu, sve dok njegov dug ne dostigne bar još za polovicu više od iznosa kojeg mi sada duguje. To bi bila okrugla svota, te bih je lako držao u glavi...Koljena su mi počela treperiti na te riječi, a srce se topiti u grudima. Pričinilo mi se kako naslućujem o kome on to govori. Zar duhovi ustaju iz grobova? Zar se mrtvi vraćaju na ovaj svijet? Ipak, uspio sam nekako zadržati vlast nad sobom i rekao:- Starce, toliko zlata nema u cijelome Egiptu i Siriji zajedno. Iz tvojih riječi spoznajem, taj je čovjek velika varalica te zavrijeduje kažnjavanje. Smjesta me vodi k njemu, te se moli svim

419

bogovima da mu se nije slučilo kakvo zlo! Inače ćeš odgovarati za to, svojom starom slijepom glavom!Gorko ridajući i zazivajući Amona u pomoć, stari me čovjek poveo do male ćelije, smještene iza ostalih. Otvor njenih vratiju bio je zakriven kamenjem. Tako se starac osigurao, kako je Rojuovi ljudi ne bi mogli otkriti. Nakon što je starac polako uklonio zapreku, svojim slabačkim rukama,usmjerio sam svjetlost svoje luči u tu rupu... Smotrio sam ljudsku spodobu vezanu lancima za zid, kako čuči na podu. Sirijska odjeća na čovjeku bila je sva u ritama, leda sva ranjava, a smršavjela mu je trbušina visjela u naborima. Jednoga oka nije imao, a drugim je treptao u svjetlu luči i zakrilio ga rukom, štiteći ga od nenadanoga svjetla, koje mu je nakon dugoga mraka zadavalo bol.- Jesi li to ti, moj gospodaru Sinuhe? - prozborio je taj podzemni svat. - Neka je blagoslovljen dan koji te donosi k meni. Ali pozovi kovače neka pohitaju i oslobode me ovih negvi. Donesi mi i vrč vina, kako bih zaboravio svoje patnje. Pozovi i robove, neka me umiju i namazu najboljim mastima, jer sam navikao na udobnosti i životno obilje. A ovo prokleto oštro kamenje ostrugalo mi je svu kožu s leda. Nemam ništa protiv, takoñer, ni ako mi osiguraš mekan ležaj, a i društvo nekolikih djevica božice Ištar bilo bi mi po volji. Jer, vidim kako mi moj trbuh više ne priječi upra-žnjavanje ljubavnih zadovoljstava. I to premda sam, vjerovao ti to ili ne, u svega nekoliko dana izjeo kruha u vrijednosti većoj od dvije stotine puta stotinu puta stotinu debena...- Kaptah, Kaptah! - upravo sam kriknuo. Pao sam na koljena i zagrlio ga oko ramena, koja su izgrizli štakori. -Bio si i ostao nepopravljiv! Ta rekoše mi u Tebi, da si mrtav! Ali ja to nisam mogao povjerovati, misleći kako ti jednostavno ne možeš umrijeti. Najbolji dokaz o tvojoj besmrtnosti je što te nalazim ovdje, u podzemnoj rupčagi smrti! I živ si, čak i dobroga zdravlja, tu meñu lešinama. Čak unatoč činjenici što su tu u lancima skapali svi oko tebe, premda su bili mnogo uvaženiji ljudi i svojim bogovima mnogo miliji nego ti... No ipak me raduje što sam te našao na životu!- Još si uvijek isti isprazan brbljavac kao i ranije, moj gospodaru Sinuhe! - odvratio mi je pokroviteljski Kaptah. - Nemoj mi nikako govoriti o bogovima, jer sam u svojoj nevolji i bijedi zazivao sve bogove koje sam znao i poznavao... I pritom nisam zaboravio ni sve babilonske i hetitske bogove... Ali ni jedan jedini od njih nije se odazvao i nije mi pomogao. Izjeo sam sebe do prosjaka, sve zbog ovog pohlepnoga i grabežljivog stražara. I samo mi je naš skarabej pomogao, dovevši te k meni, jer je zapovjednik ove utvrde luñak te ne sluša i ne vjeruje ni u jednu razumnu riječ. Dopustio je svojim ljudima da me opljačkaju i potom muče.........~_....... 631na vrlo gadan i strahovit način, te sam tulio i rikao na njihovu kotaču poput bika. No skarabeja sam uspio sačuvati, na moju veliku sreću. To mi je uspjelo jer sam ga, spoznavši što mi se sprema, skrio u dio svoga tijela... To je stanište, priznajem, nedostojno i uvredljivo za boravak jednoga boga. A možda je skarabeju ipak bilo ugodno, jer te je doveo k meni. Uvjeren sam, ovako osobit susret je čudo i može se pripisati samo skarabeju u zaslugu!Na to mi je pokazao skarabeja, još uvijek prljavog zbog boravka na tako nedostojnome i nezgodnom mjestu...

420

Pozvao sam kovače neka ga oslobode okova, te ga potom odveo u svoju sobu unutar utvrde. Bio je još slab i nemoćan, a njegovo je oko bilo nenaviklo na svjetlost. Pozvao sam robove i naložio im neka ga umiju i natrljaju probranim uljima, te odjenu u najbiraniju odjeću. Ustupio sam mu privremeno i svoj zlatan lanac, narukvice i drugi nakit, kako bi mogao nastupiti u javnosti i ostaviti dojam koji dolikuje njegovu dostojanstvu. Robovi su ga i obrijali, te mu nakovrčali kosu. Dok su ga robovi njegovali i dotjerivali, jeo je mesa i pio vina, te je podrignuo od zadovoljstva. Kroz svo to vrijeme tamničar je jecao i jadikovao iza vra-tiju, udarajući o njih rukama i nogama, te vičući kako mu Kaptah duguje dvije stotine puta stotinu puta stotinu i još k tome tri stotine i šezdesetpet debena zlata, za sačuvan život i hranu u podzemnoj tamnici. I nije bio pripravan odbiti ni jedan jedini deben od toga iznosa, ističući kako je stavio na kocku svoj vlastiti život da bi sačuvao Kaptahov i kradući hranu za njega... Spoznao sam kako je u Gazi, osim zapovjednika, bilo još luñaka. No to možda i nije bilo neobično, nakon svega što su proživjeli u opsjednutome gradu...Zamorila me ta dernjava i bučenje mušičavoga starca, pa rekoh Kaptahu:- Horemheb je u Gazi već diilje od tjedan dana. Starac te je varao. Zato mu ne duguješ ništa. Zapovijedit ću stra-žarima neka ga izbičuju. A ako treba, mogu mu odrubiti i glavu, jer je podmukao čovjek i na duši ima živote mnogih zatvorenika.Kaptaha su moje riječi sablaznile, pa je zgrožen odgovorio:- Nije mi ni na kraj pameti, pogaziti svoju riječ! Jer ja sam častan i pošten čovjek! Trgovac mora držati do svojihobveza i obećanja, želi li sačuvati svoj dobar glas. Ne želim nikoga prevariti, premda nisam siguran kako i u cijelom Egiptu ima dostatno zlata za podmirivanje mog duga prema starcu. Bio sam siguran u svoju smrt, zbog velike ludosti i gluposti zapovjednika Gaze. Zato sam se šalio sa starcem i obećavao mu sve što je zahtijevao. Bio sam, kako rekoh, uvjeren kako neću ostati na životu, pa mu neću morati ni vraćati taj dug. Da sam samo naslućivao kako ću preživjeti i biti spašen, bio bih se s njim, sasvim razumljivo, pogañao i cjenkao, te mu srušio cijenu... Ali kad bih osjetio miris kruha kojeg je donosio u ruci, obećavao sam mu sve bi je zatražio!- Zar je to nekadašnji Kaptah? - uzviknuo sam, obrisavši čelo i oči, te zurio u njega zaprepašteno. - Ne, to ja ne mogu povjerovati... Nekakva kletva očito vreba u zidinama i stijenju ove utvrde, te svi koji dulje ostanu u njoj polude. I ti si poludio! Ti više nisi isti Kaptah! Zar ćeš mu platiti cijeli dug? I čime ćeš mu platiti?! Nakon pada Atonovog kraljevstva, koliko znam, izgubio si svo svoje bogatstvo, te si siromašan isto tako kao i ja!- Ja sam pobožan čovjek! - odvratio mi je Kaptah, is-pivši još vina. - Štujem bogove i držim svoju riječ... Smjeram zato isplatiti moj dug starcu, do posljednjega debena! Dakako, čovjek mi mora dati vremena i primjeren rok! U svojoj prostodušnosti zasigurno ni ne zna koliko mu to zlata trebam platiti na ime duga, pa će biti zadovoljan i ako mu odmah odmjerim nekoliko debena, jer još nikad u životu nije stiskao pravoga zlata meñu prstima. Mislim kako bi i s jednim jedinim debenom bio van sebe od sreće, te ne bi znao što činiti od silne radosti. Ali to me, jasno, ni u kojem slučaju ne oslobaña mojega duga i obveze prema njemu. Priznajem, ne znam gdje

421

bih i mogao naći toliko zlata, jer sam vrlo mnogo izgubio u tebanskim nemirima i ustanku. Morao sam sramotno pobjeći i ostaviti cijeli imetak. Robovi i nosači su mislili kako sam ih izdao Amonu, pa su me progonili i htjeli ubiti. Nakon toga sam učinio velike usluge Horemhebu u Memfisu. Ali mržnja i progon robova su me i tamo dostigli, pa sam morao pobjeći i iz Memfisa. Potom sam Horemhebu učinio još veće usluge u Siriji, gdje sam boravio izdajući se za trgovca, te prodavao žito i krmu Hetitima. Sračunao sam kako mi za sve to Horemheb ovogtrena duguje oko pet stotina puta stotinu debena zlata, a čak možda i više. Jer, morao sam u krajnjoj hitnji sve ostaviti i uteći malenim čamcem za Gazu, izlažući tako život pogibelji na moru. Hetiti su, to nadam se shvaćaš, bili strahovito bijesni kada su im se razboljeli konji i to od krme koju sam im ja isporučio... A u Gazi sam uletio u još veću pogibelj! Suludi zapovjednik me uhitio i zasužnjio, kao sirijskoga uhodu, pa su me mučili na kotaču. Moja bi koža sada, bez i najmanje sumnje, resila zidine Gaze, da se nije našao onaj ludi starac koji me skrio i svima se kleo kako sam skapao u tamnici. Time je zaslužio, na svaki način, izmirenje toga mog duga prema njemu... Zato ga jednostavno moram isplatiti.Njegovo kazivanje otvorilo mi je oči! Shvatio sam kako je upravo Kaptah bio najbolji Horemhebov povjerenik u Siriji i njegov glavni uhoda. Ta zar nije onaj izgladnjeli i žedan bijednik, koji je u pustinji kod Brda Pobjede noću posjetio Horemhebov šator, pokrio jedno oko kao znak tko ga šalje? A slao ga je jednooki! Shvativši to, postalo mi je jasno i kako nitko drugi u Siriji ne bi uspio izvesti čuda koja je izveo Kaptah. Jer, u lukavosti mu nije bilo premca. Ipak sam mu rekao:- Što ti vrijedi, ako ti Horemheb duguje mnogo zlata?! Ti predobro znaš, on nikad ne plaća svoje dugove. I prije ćeš istisnuti zlato iz kamena, nego i deben od Horemheba!- To je uistinu tako. - mirno je odgovorio Kaptah. -On je čovjek tvrda srca i nezahvalan. Još je nezahvalniji od ovog tu ludog zapovjednika, kojem sam isporučivao žito u zapečaćenim vrčevima, letećom dostavom iz hetitskih bojnih naprava. Hetiti su računali kako su u zemljanim vrčevima ljute zmije otrovnice, koje sam uz velik trud, poteškoće i zalaganje pohvatao u pustinji. Kao dokaz tome u prilog, razbio sam jedan vrč i zmije su ugrizle tri hetitska vojnika, te su u tijeku jedne vodne mjere umrli u strašnim mukama... Nakon toga Hetiti nisu više pokazivali ni najmanje želje za otvaranjem ostalih vrčeva i provjeravanjem njihova sadržaja, već su mi zatvorene vrčeve izdašno plaćali... A u vrčevima je bilo dobro žito! Prema tome, svako zrno toga žita vrijedno je svoje težine u zlatu... A bestidan postupak kojem me je izvrgnuo ludi zapovjednik Gaze, samo povećava tu cijenu. No ja si ne umišljam, kako će mi Horemheb nami-riti svoj dug u zlatu. Umjesto toga, imenovat će me povjerenikom za lučka prava i primanje lučkih pristojbi u svim sirijskim lukama, te sličnih nameta u svim sirijskim gradovima koje bude osvojio. I svu trgovinu solju u Siriji povjerit će meni, a i još mnoge druge poslove, kako bi me namirio glede mojih potraživanja.Govorio je razborito i promišljeno... Ali ja sam se ipak čudio:- Dakle, uistinu smjeraš patiti se kroz cijeli preostali život, kako bi isplatio ovu staru budalu, koja toliko galami pred mojim

422

vratima?Kaptah je s užitkom ispio još vina. Potom je cmoknuo usnama i mljacnuo jezikom od zadovoljstva, te počeo objašnjavati:- Uistinu vrijedi čamiti i venuti tjedan ili dva u mračnoj rupčagi, s tvrdim kamenom pod sobom i ustajalom vodom za piće. Tek nakon toga čovjek u punoj mjeri može uživati u mekanom ležaju, danjem svjetlu i okusu vina. Ne, Sinuhe, nisam toliko lud kao što pretpostavljaš. Ipak, moja riječ je obveza i jamstvo. Zato moraš izliječiti starca i vratiti mu vid, kako sam mu i obećao. Tada ću ga poučiti kockanju sa mnom. Bio je strastven kockar prije nego je oslijepio od neprestanoga boravka u tami. Namjeravam se zatim s njim kockati. Pa ako pritom izgubi, što ja tu mogu?... Sad ti je valjda jasno? Smjeram igrati za vrlo visoke uloge!Uvidio sam kako je to doista jedini častan izlaz Kaptahu za izmirenje toga ogromnog duga. Jer, Kaptah je bio vješt kocki i umješan igrač, dakako u kockanju prema njegovom izboru i s kockama koje sam izabere. Obećao sam uložiti svo svoje umijeće u pokušaj vraćanja vida starcu ili barem za poboljšanje koje bi mu omogućilo raspoznavanje brojeva na kockama. Za uzvrat, Kaptah je preuzeo na sebe poslati mojoj Muti dovoljno srebra za ponovno podizanje moje kuće u Tebi, koja je nekoć pripadala ljevaču bakra, kao i za njen udoban i dostojan život tijekom moga izbivanja...Nakon što smo sve tako lijepo dogovorili, pozvao sam starca k nama. Kaptah ga je uvjeravao kako će mu platiti cjelokupan dug, ako mu za to odobri malo vremena. Pregledao sam potom starcu oči i utvrdio kako mu sljepoća nije posljedak obitavanja u tami, nego dugotrajne i zanemarene očne bolesti. Slijedećega dana izliječio sam ga uporabomigle, u skladu s postupkom kojeg sam naučio u Mitaniji... No koliko će mu dugo vid potrajati, nisam mogao reći, jer oči izliječene na taj način sklone su zarastanju u kratkome roku. Nakon toga se vid ne može više ni sačuvati niti liječiti. Zatim sam odveo Kaptaha Horemhebu. Taj se razveselio susretu. Zagrlio je Kaptaha i nazvao ga hrabrim čovjekom. Uvjeravao ga je u zahvalnost cjelokupnoga Egipta, za sva velika djela i usluge koje je počinio, ne tražeći pritom nagrade. Dok je Horemheb tako govorio, Kaptahovo se lice snuždilo... Pa je započeo plakati i jecati, te zatim rekao:- Pogledaj moj trbuh! Zgrčio se poput prazne kožnate vreće od silnih napora služenja tebi i Egiptu. Pogledaj moja izranjena leda i zadnjicu, te moje uši, koje su izgrizli i razderali tamnički štakori Gaze! Govoriš mi samo o zahvalnosti Egipta. No ta zahvalnost ne donosi ni zrno žita u moja usta, a nije dostatna ni da mi tek navlaži grlo. Nigdje ne vidim vreće zlata koje si mi obećavao! Vjerovao sam, za mene si osigurao dio plijena do kojeg si došao. Ne, Horemheb, ja ne tražim hvale i zahvale... Molim i tražim isplatu onog što mi duguješ! Tražim to od tebe, kao časnoga i poštenog čovjeka. Jer, i ja imam dugova i obveza koje moram izmiriti, a u njih sam upao zbog tebe... Dapače, vrlo sam zadužen! Čak i više nego bi mogao sanjati.Na spominjanje zlata Horemheb se namrštio. Nestrpljivo je udario bičem po svojoj butini, te mrko rekao:- Govoriš poput budale, Kaptah! Tvoje su riječi u mojim ušima poput dosadnoga zvrndanja muha. Usta su ti prljava i govoriš gluposti! Ti predobro znaš kako nemam nikakvoga plijena za dijeljenje s tobom. A svo zlato koje mi doñe u ruke, koristim za rat

423

protiv Hetita. Osobno sam čak siromašan čovjek, te je jedino slava moja nagrada. Nadam se, zato, u buduće ćeš birati pogodnije prigode za razgovore o zlatu! Ali nešto ti mogu učiniti... Mogu zasužnjiti tvoje vjerovnike, optužiti ih za brojne zločine i objesiti na zidine. Tako ćeš se osloboditi svojih dugova!Kaptah se na takav način nije htio riješiti dugova, pa nije prihvatio Horemhebovu ponudu. A ovaj mu se oporo smijao, ponovno udarajući zlatnim bičem po svojoj butini, te rekao:- Svaki je bogataš zločinac. Čovjek može prikupiti mnogo zlata samo ako nema savjesti, te cijedi i pljačka siromahe.

Zato se tamo, gdje je mnogo zlata, uvijek i lako može naći opravdan razlog za optužbu... I nitko me u takvom slučaju ne može okriviti kako sam nepravičan tužitelj, jer i sam optuženi zna koliko je kriv. No reci mi, Kaptah, kako se to slučilo pa te je zapovjednik Gaze razapeo na kotač kao sirijskoga uhodu i potom strpao u podzemnu tamnicu? Roju jest lud, ali on je vrstan ratnik, pa je zasigurno imao neki razlog za svoj postupak...Na to je Kaptah razderao svoju raskošnu odjeću, što za njega nije predstavljalo nikakvu štetu, jer su haljine bile moje... Učinio je to u znak svoje nedužnosti, udarao se u prsa i zavapio:- Horemheb, Horemheb! Zar mi nisi baš ti netom govorio o zahvalnosti? A sada me vrijeñaš lažnim optužbama! Zar nisam otrovao Hetitima konje i u zatvorenim loncima isporučivao žito u Gazu? A dok si tavorio u svome pustinjskom okolu, bogu iza leña, zar nisam novačio hrabre ljude kako bi ti donosili izvješća s pojedinostima o naprijateljskom razmještaju, njegovim nakanama i opremljenosti? Zar nisam unajmio robove neka razrezu mješine s vodom u bojnim kolima kojima su Hetiti krenuli na tebe? Sve sam to učinio za tebe i za Egipat, ne misleći pritom na dobit... Zato je bilo pristojno, pravo i pošteno ako sam mogao pružiti poneku bezazlenu uslugu Hetitima i Aziruu... Slijedom toga sam od Azirua dobio glinenu pločicu, koja mi je jamčila njegovu zaštitu i slobodan prolaz. Ali Hetiti su se strašno razbješnjeli i optužili me za bolest svojih konja i poraz na Poljani Kostiju. Tako sam morao hitno bježati, spašavajući vlastiti život pred pobješnjelim Hetitima. Bježeći put Gaze, ponio sam sobom onu glinenu pločicu koju sam dobio od Azirua... Jer, pametan se čovjek brine za svoju zaštitu i sigurnost, te se nikad ne zadovoljava jednom strjelicom, nego nastoji imati što puniji tobolac. Ni ti niti Egipat ne bi imali ni najmanjega probitka, ako bi moje truplo i moja koža sada resili zidine Gaze i sušili se na njima. A tada bi Hetiti još prije tvoga dolaska osvojili Gazu. Na dalje, Aziruovu sam pločicu morao ponijeti i za slučaj ako ti budeš oklijevao ili zakasnio, pa bi Gaza mogla pasti. Jer, priznaješ, stigao si u posljednji tren... Da si zakasnio možda samo dan ili dva, Gaza bi najvjerojatnije pala. Zbog svega toga morao sam se osigurati! Aziruovu sam pločicu ipak brižno skrio637pod odjeću. No taj je Roju uistinu vrlo nepovjerljiv i sumnjičav čovjek. I strašan tvrdoglavac! Kad su mi njegovi ljudi razderali odjeću, našli su i pločicu. Zalud sam pokrivao rukom svoje slijepo oko i pritom govorio o otrovnim sirijskim govnovaljima, kako smo to utanačili. Ugledavši pločicu, nije više vjerovao ni u kakve lozinke. Poslao me mučiteljima na kotač, koji su me raspinjali toliko te sam

424

tulio i rikao poput bika. Nije mi tada bilo druge, ako sam se htio spasiti daljnjih muka, pa sam sve priznao. Medu inim i da sam Aziruov uhoda, te sve ostalo što su tražili. Inače bi mi rastrgali udove. A bez udova ti ne bih bio ni od kakve koristi, zar ne, Horemhebe? Zar ne govorim čistu istinu?Horemheba je ovo kazivanje odobrovoljilo i raspoložilo. Nasmijao se i rekao:- Neka ti sve to što si podnio i pretrpjeo, a još više ono što si izbjegao, bude tvoja nagrada, moj dragi Kaptah. Poznajem te, a i ti poznaješ mene... Ne dodijavaj mi više i ne muči me tim pričanjem o zlatu. Takvi me razgovori razdražuju i tjeraju na ljutnju.Ali Kaptah je bio uporan sve dok od Horemheba nije iskamčio isključivo pravo otkupa i prodaje ratnoga plijena u Siriji. Tako je on jedini dobio punomoć za otkup plijena od vojnika, kockanje u kojem se kao ulog stavljalo plijen, te za zamjenjivanje opljačkanoga za pivo, vino i žene. Time je bilo obuhvaćeno trgovanje cjelokupnim plijenom koji je vojnicima pripao od onoga što je opljačkano u hetitskome okolu na Poljani Kostiju i u rovovima opsadnika Gaze. Dobio je punomoć i za prodaju faraonovoga dijela plijena, a isto tako i Horemhebovoga. Pritom ga je mogao prodavati ili u zamjenu isporučivati potrepštine za vojsku. Već i samo to pravo bilo mu je dovoljno za bogaćenje u kratkom roku. Naime, u Gazu su nagrnuli trgovci iz Egipta, pa čak i oni iz sirijskih gradova. Ne obazirući se na Azirua i Hetite, kupovali su ratni plijen i ratne zarobljenike za tržište robova. Ali nitko nije više mogao kupovati u Gazi, ako nije Kap-tahu platio njegov udjel. On se time nije zadovoljio, već je zahtijevao jednaka prava i uvjete za sav plijen u Siriji do kojeg će Horemhebova vojska doći u budućnosti. Horemheb se neko vrijeme protivio, ali je konačno ipak pristao... Jer, to ga obećanje nije stajalo baš ništa, a nije bio ni trgovac. Za uzvrat mu je Kaptah obećao velikodušne darove...Horemheb je popravio sva bojna kola kojima je raspolagao. U meñuvremenu su pristigle pomoćne čete iz Egipta, a prikupio je u Gazi i sve konje iz cijeloga Donjeg Kraljevstva. Uvježbavao je čete u okolici Gaze i pred gradom. Tada je još izdao proglas kojim obznanjuje kako u Siriju dolazi kao osloboditelj a ne osvajač...Pod dobrohotnom zaštitom Egipta, tako je rekao, svi su sirijski gradovi uživali slobodu i pravo nesputane trgovine... A i svaki je mogao imati svoga vlastitog kralja. Podlom prijevarom i izdajom Azirua ti su gradovi podvrgnuti njegovoj nasilnoj vlasti. Aziru je pritom lišio sirijske kraljeve vladanja i oduzeo im nasljedne krune, te opteretio njihove gradove tegotnim nametima. U svojoj je pohlepi prodao Siriju Heti-tima, o čijoj su se surovosti i zloćudnosti mogli Sirijci osvje-dočiti svakodnevno. Tako Siriju ne čeka ništa drugo do li potpun gubitak svih prava i robovanje Hetitima, koji još nisu pokazali svoju pravu narav, budući da prvo žele osvojiti Egipat. Zato je u Siriju došao on, Horemheb Nepobjedivi, Sin Sokola, osloboditi Siriju od jarma i ropstva. Potaći će trgovinu, ponovno ustoličiti ranije kraljeve te će pod zaštitom Egipta ova zemlja ponovno moći procvjetati i napredovati, kao i nekada, te dostići ranije blagostanje i bogatstvo. Obećao je pomoć svim gradovima koji istjeraju Hetite i zatvore svoja vrata Aziruu, jamčeći im slobodu i samostalnost. A gradovi koji se nastave opirati Sinu Sokola, bit će spaljeni, opljačkani i uništeni, njihove

425

će zidine biti sravnjene sa zemljom za uvijek i pučani otpremljeni u roblje... Nakon što je uputio taj proglas, Horemheb je napustio Gazu i poveo svoje čete praćene bojnim kolima prema Jafi. Istodobno je uputio i svoje brodovlje duž obale, sa zadaćom okruživanja i zatvaranja pristupa luci u Jafi. Uz pomoć svojih uhoda proglas je poslao i razglasio u svim gradovima. To je polučilo veliku nesigurnost i kolebljivost u sirijskim gradovima, te rasprave, svañe i razdor meñu neprijateljima. A baš to je Horemheb i htio postići. Kaptah je, kao oprezan i promišljen čovjek, ostao zaklonjen unutar zidina Gaze. Postupio je tako, za slučaj ako Horemheb pretrpi poraz. Jer, Aziru i Hetiti su zajednički prikupljali velike snage u unutrašnjosti zemlje. Kaptah se lukavo izgovarao zbog svogaostanka u pozadini... Naveo je kako nije u stanju podnijeti teške napore ratnoga pohoda, nakon svega što je prepatio u tamnici Gaze. Zato je zadržao i mene, tvrdeći kako ga moram liječiti.Roju Bikovska Šija se pak pomirio s Kaptahom, jer ga je ovaj izliječio od njegove zablude glede magarećih pod-repnjaka. Objasnio mu je kako su vojnici, izgubivši razum tijekom opsade, ukrali četiri stotine podrepnjaka iz skladišta ormi i pojeli ih. To su učinili jer su ti komadi opreme bili izrañeni od mekane kože, pa ih se moglo žvakati i time zavarati glad... Kad je Roju to čuo, njegova opsjednutost i ludilo su se stišali, pa smo ga mogli osloboditi uza. Svoje ratne drugove je doduše žestoko izgrdio. Ali im je potom oprostio tu kradu, zbog velike hrabrosti koju su iskazali u obrani Gaze. Pritom je ovako govorio svojim vojnicima:- Istina, faraonu moram položiti račun za četiri stotine magarećeg podrepnog remenja! Ali, sad ću to moći učiniti mirne savjesti, jer znam što se s njime dogodilo. I neću vas kazniti, premda ste to zaslužili. Čuo sam, naime, na moju veliku radost i zadovoljstvo, kako ste po ulicama pretukli mnogo Horemhebovih vodenih štakora, tako da su ostali svi krvavi i razbijenih gubica. Time su dobili pouku kako se trebaju vladati u Gazi. Zato vas oslobodam svake kazne glede toga prokletog remenja... A nastalu ću štetu namiriti faraonu iz svojih sredstava. No to samo uz uvjet ako i u buduće pretučete svakog Horemhebovog vodenog štakora, na kojeg naiñete. Premlaćujte ih motkama, bodite zašiljenim batinama! Otimajte im djevojke, a u pivo podmetnine ovčju balegu. Time ćete me uistinu razveseliti, pa ću moći ponovno mirno spavati!Tako je Roju potpuno ozdravio... I ponovno našao svoj mir. Njegovi su vojnici proganjali i napadali Horemhebove. Ali zbog tih prijestupa Horemheb nije htio kažnjavati junake Gaze... A kad je Horemheb odveo svoje čete put Jafe, Roju je zapovijedio neka se zatvore gradska vrata. Pritom je prisegnuo kako više nikad neće pustiti nikakve i ničije čete u grad. Pio je s Kaptahom vino i pratio njegovo kockanje sa starim tamničarom, kojem se toliko vratio vid te je mogao razlikovati brojke na kockama. U vrijeme Horem-hebova odlaska, Kaptah je uspio vratiti od starca tek pet stotina puta stotinu debena zlata... Nalijevali su se obojicavinom i bacali kockice od jutra do mraka. Uz to su se raspravljali i svañali. Ponekad bi bacili kockice jedan drugome u lice i glavu. No uskoro bi se opet dohvatili čarobnih kockica, hineći kako ništa nije bilo. Pijuckajući u šake, ponovno bi ih iz kupe zakotrljali po podu. Starac je bio velika škrti-ca i bijednik, te je htio igrati samo za malene uloge. Usput je jadikovao i kleo zbog gubitaka, kao da je

426

proigrano zlato doista njegovo, a ne puka tlapnja... U vrijeme kada je Horemheb opsjeo Jafu, Kaptah je uspio ponukati tamničara na veće uloge. A kad je konačno prispjeo glasnik s viješću o proboju zidina Jafe, Kaptah je već bio potpuno opelješio svoga protivnika u igri. Učinio je to toliko temeljito, da se njegov dug prometnuo u potraživanje od nekoliko stotina puta stotinu debena zlata. Ali Kaptah nije bio sitničav. U svojoj je velikodušnosti oprostio starom tamničaru taj dug, jer mu je ovaj ipak spasio život u tamnicama Gaze i hranio ga kruhom kojeg je krao za njega, te ga tako očuvao lipsavanja od gladi. Kaptah je čak starca još i odjenuo u nove halje i dao mu nekoliko pregršti srebra. Na to je stari tamničar zaplakao od ganuća, blagoslovio Kaptaha i nazvao ga svojim dobrotvorom.Ne znam i ne mogu reći je li Kaptah pri tome kockanju varao i igrao prerañenim kockicama. Znam samo kako je igrao vrlo vješto i s nevjerojatno velikom srećom. A glas o tom kockanju, koje je potrajalo tjednima, u kojem su ulog bile stotine puta stotinu puta stotinu debena, raširio se po cijeloj Siriji. Starac, koji je uskoro ponovno izgubio vid, obitavao je do kraja života u kolibici uz zidine Gaze. Putnici, prolaznici i namjernici su dolazili k njemu, neki čak i iz drugih pa i udaljenih gradova, želeći čuti njegovo kazivanje o tom veličajnom kockanju. I još nakon protoka mnogo godina, mogao je starac točno ponoviti ishod svakoga bacanja kockica. Jer, poznato je, slijepi ljudi imaju izvrsno pamćenje. Najponosniji bi bio pri opisivanju posljednjega bacanja kockica, kojim je izgubio stotinupedeset puta »stotinu debena zlata. Jer, od kada je svijeta i vijeka, nitker nije kockao za toliko velik iznos. A starac je bio uvjeren kako ni u buduće nitko neće kockati u tako visok ulog. Posjetitelji su mu donosili darove, želeći ga potaći i nagovoriti na pričanje. Tako mu ništa nije manjkalo, već je živio sretno i zadovoljno... Čak možda i bolje nego bi mu bilo kad bi se Kaptah bri-641nuo za njegove posljednje dane. Eto, tolika je moć čovjekove mašte i tlapnje.Kad je Horemheb osvojio Jafu i grad pao u njegove ruke, Kaptah se meñutim naglo oporavio i pobrzao onamo. Pošao sam i ja s njim, te smo po prvi puta mogli vidjeti kako izgleda bogat grad, nakon što padne u ruke osvajača. I to premda su najhrabriji žitelji Jafe, želeći sačuvati grad od pljačke i uništenja, podigli ustanak protiv Azirua i Heti-ta, ali tek kad su napadači prodrli kroz zidine. No to Ho-remhebu nije bio razlog da ih poštedi... Naime, od njihove pobune nije imao nikakvoga probitka, pa je svojim vojnicima dopustio pljačkanje grada tijekom puna dva tjedna. Kaptah je pritom nagomilao neizmjerno bogatstvo, jer su vojnici u bescjenje zamjenjivali sagove, namještaj, umjetnine i slične stvari koje nisu mogli ponijeti sa sobom. Bili su zadovolji kada bi za stvari čak i neprocjenjive vrijednosti dobili malo srebra ili dva-tri vrča vina. A lijepa i dražesna Sirijka mogla se dobiti u Jafi za dva bakrena koluta...Tu sam spoznao i kakva je zvijer čovjek, kolika je njegova surovost i divljaštvo prema drugu s kojim je do jučer dijelio dobro i zlo. Nije bilo zvjerstva i zločina koji se nisu zbili tijekom tog razdoblja pijanstva, pljačke i paleži. Vojnici su palili kuće iz pukoga zadovoljstva i zabave, te nisu ni pokušavali gasiti vatru,

427

jer su uz svjetlo požara noću mogli bolje pljačkati, silovati žene i mučiti trgovce ne bi li im otkrili gdje su skrili svoje blago... Bilo je pak i onih koji su se zabavljali zauzimanjem položaja na raskrižjima, te bi bojnim toljagama, kopljima i drugim oružjem zatukli svakoga Sirijca kojeg bi noge tim putem nanijele. Pritom nisu marili jesu li to muževi, žene, djeca ili starci. Gledajući u Jafi svu tu ljudsku zločestoću i opačinu, srce mi se stegnulo i smrz-nulo. Sve ono što se u Tebi svojedobno zbivalo zbog Atona bilo je neznatno prema ovome što je Horemheb dopustio u Jafi... Svojim je vojnicima dao slobodne ruke, želeći ih tješnje vezati uz sebe. Onaj tko je sudjelovao u pustošenju Jafe, nije to nilada mogao zaboraviti. Pohlepa za plijenom tada je ušla Horemhebovim vojnicima u krv toliko duboko, te ih više ništa nije moglo zaustaviti u boju. Nisu se bojali ni smrti, nadajući se kako ih nakon pobjede očekuje isto slavlje i provod kao u Jafi... Dopuštajući im takvo surovo pljačkanje Jafe, Horemheb ih je uz sebe vezao na još jedannačin. Jer, poslije takvog pustošenja, nisu mogli očekivati nikakve milosti od Sirijaca. Aziruovi vojnici su, primjerice, svakoga tko je sudjelovao u haranju Jafom, bez iznimke živoga oderali kad bi uhvatili. A takvim je potezom Horemheb polučio i mnoge druge probitke. Dočuvši za sve što se zbilo u Jafi, te želeći izbjeći istu kob, mnogi su obalni gradovi istjerali Hetite iz svoje sredine. Potom su, u strahu i nadi kako će biti pošteñeni, otvarali svoja vrata Horemhebu bez borbe i otpora...Ne želim više govoriti o tim strahotnim danima, o onome što se danonoćno zbivalo za pljačkanja Jafe. Na spomen toga srce u grudima mi se pretvara u kamen, a ruke mi obliva leden znoj. Mogu tek napomenuti kako je u Jafi, u vrijeme Horemhebova napada, osim Aziruove posade i hetitskih vojnika, bilo oko dvadeset tisuća grañana. A poslije odlaska egipatskih četa, u gradu je preostalo manje od tri stotine živih...Tako je Horemheb vodio rat u Siriji. A ja sam išao za njegovim četama, brinući se za rane vojnika i svjedočeći svom onom zlu koje čovjek može počiniti svome bližnjem...Rat je potrajao tri godine. Kroz to razdoblje Horemheb je potukao Hetite i Aziruove čete u mnogo navrata. No dva su puta i njega iznenadile hetitske postrojbe bojnih kola, koje su mu nanijele velike štete. Napali su neočekivano, pobili mnoštvo njegovih ljudi i prisilile ga na uzmak. Morao je čak potražiti utočište iza zidina gradova koje je bio osvojio. Istodobno je uspio očuvati pomorsku vezu s Egiptom, a sirijsko brodovlje nikako nije uspijevalo svladati njegovo. Naime, momčadi njegovoga brodovlja su već bile stekle iskustva u proteklim sukobima. Tako je nakon svakoga neuspjeha uvijek mogao pozvati pojačanja iz Egipta, prikupljajući snage za nove napade. Sirijski su gradovi bili u ruševinama, a ljudi su se skrivali poput divljih zvijeri, u brdskim špiljama. Cijele su pokrajine bile opustošene, a podivljale horde gazile su usjeve i rušile voćke, kako neprijatelj ne bi mogao živjeti od plodova zemlje koju bi zaposjeo. Time je u Siriji kopnilo i egipatsko bogatstvo, kao i njegova muška snaga. Tako je Egipat bio nalik majci koja trga svoju odjeću i posipa si kosu pepelom, gledajući kako joj pogibaju i umiru djeca. Duž cijele rijeke, od početka Donjega Kraljevstva do kraja Gornjega Kraljevstva, nije bilo grada ni sela, pa čakni najbijednije kolibice, koji nisu u Siriji, za veličinu Egipta,

428

dali muževa i sinova.Tijekom te tri godine rata u Siriji, ostario sam više nego za cijeloga života. Kosa mi je ispala, leda su mi se zgrbila, a lice mi se naboralo nalik osušenome voću. Kesice ispod očiju produbile su se i natekle od svega što sam promatrao i svega što sam doživio. Postao sam zlovoljan, nepovjerljiv i razdražljiv. Svañao sam se s ljudima, brecao se i osorno obraćao bolesnicima, kako to već čine mnogi liječnici kada ostare, premda imaju dobre namjere. U tom se pogledu nisam razlikovao od drugih liječnika, iako sam imao prilike vidjeti mnogo više od većine njih.Treće godine rata nova je pošast napala Siriju. Pojavila se kuga, ta strašna bolest koja uvijek slijedi tragove rata i pojavljuje se na mjestima gdje velik broj tjelesa trune ili su nagomilana u hrpe. A te treće godine rata, cijela je Sirija uistinu nalikovala ogromnome, otvorenom grobu. Cijela su plemena i narodi nestajali u tom strašnom ratu, a njihovi jezici i navade tonuli su u vječan zaborav. Kuga je pak kosila one koje je poštedjeo rat. Pomorila je i mnoge vojnike, na obje strane, kako egipatskoj tako i hetitskoj. Broj žrtava je u obje vojske bio toliki, da su zbog toga i borbe zamrle. Čete obih strana utekle su u brda ili pustinju, kamo ih pokora kuge nije mogla slijediti... A kuga nije birala. Nije razlikovala ni ugledne od neuglednih, ni bogate od siromašnih. Svi su jednako padali kao njene žrtve... Protiv te bolesti nije bilo lijeka. Oni koji bi se razboljeli legli bi na ležaj ili tlo, gdje se već tko zatekao. Navukli bi plašt preko glave i za tri dana bili su mrtvi. Ako bi kojim čudom neki preživjeli, ostali bi im za cijeli život strašni ožiljci pod pazuhom i izmeñu nogu, gdje su tijekom oporavka izbijali plikovi kuge.Kuga je bila hirovita i ćudljiva i po tome koga je šted-jela a koga ubijala. Tako se dogañalo pa ne bi preživjeli oni najjači i najzdraviji, nego upravo oni iscrpljeni i izgladnjeli. Moglo se zbog toga pomisliti, kako kuga u tim bijednim tijelima nije našla dovoljno hrane za svoju nezasitnost. Njegujući bolesne od kuge, konačno sam došao na pomisao kako je najbolje ispustiti im iz žila što je moguće više krvi, te im uskratiti svaku hranu dok god bolest traje. Na taj sam način izliječio mnoge, ali mnogi su ipak izdahnuli pod mojim rukama. Zato ne mogu tvrditi da li je i koliko takav postupak ispravan... No morao sam nešto činiti za bolesnike, kako bi i dalje svoju kob povjeravali mojoj vještini. Jer, bolesnik koji izgubi vjeru u svoje izliječenje i liječnikovo umijeće, umire mnogo prije i češće od onoga koji sačuva takvu vjeru. Moj je način liječenja, osim toga, bio bolji od drugih, jer je u svakome pogledu bio jeftiniji za bolesnike.Brodovi su prenijeli kugu i u Egipat. Ali je tamo žrtava bilo malo. Kao da je putujući izgubila svoju žestinu. Broj preživjelih je u Egiptu bio veći od onih koji su umrli od kuge. Nestala je iz cijele zemlje na zagonetan način, još te iste godine, nakon što su porasle vode Nila. Iste zime prestala je i u Siriji... To je omogućilo Horemhebu ponovno okupljanje četa i nastavljanje rata. Već na proljeće je prešao brda i izbio na ravnicu Megide, gdje je porazio Hetite u veličajnoj bitci. Nekada siloviti i okrutni Hetiti tada su zatražili mir. Dijelom se to dogodilo i zato, jer je babilonijski kralj Burnaburiaš, koji se za vrijeme trogodišnjega rata držao po strani, uočio vrijednost i značaj velikih Horemhebovih pobjeda.

429

Prikupio je novu hrabrost i prisjetio se svoga saveza s Egiptom. Počeo se osorno odnositi prema Hetitima, te je poslao svoje čete u predjele koji su nekad bili kraljevina Mitanija. Prispjele babilonijske čete su protjerale Hetite s pašnjaka u okolici Nahare. Hetitima je tada postalo jasno kako više nemaju moći nad opustošenom i time za njih beskorisnom Sirijom. Ponudili su Horemhebu mir, ponajprije zato jer su bili pametni vojnici i štedljivi ljudi, pa zbog prazne slave koju nisu pratili i opipljivi probitci, nisu htjeli više žrtvovati svoja bojna kola... Ta su im bila potrebna za smirivanje Babilonije.Horemheb je radosno dočekao ovu mirovnu ponudu. Čete su mu se smanjile, a rat je osiromašio Egipat. Želio je obnoviti Siriju i njenu trgovinu, te tako ostvariti dobit od te zemlje. Pristao je na mirovnu ponudu, ali uz uvjet da Hetiti ustupe Megidu, koju je Aziru proglasio svojim glavnim gradom i utvrdio je neosvojivim zidinama i kulama. Zato su Hetiti uhvatili i zasužnjili Azirua, zajedno s njegovom obitelji, te prisvojili neizmjerno bogatstvo i imovinu koje je tamo dovukao iz cijele Sirije. Potom su ga zajedno s dva sina i ženom Keftiu, sve u okovima, predali Horemhebu. Poslali su okovanog Azirua i njegovu obitelj ravno u Ho-remhebov okol, kao jamstvo mira i svojih dobrih namjera. S predajom Megide su meñutim oklijevali, sve dok je nisu potpuno opljačkali. Potjerali su i amoritska stada ovaca i goveda prema sjeveru, izvan područja koja su prema mirov-nome ugovoru trebala doći pod egipatski nadzor...Horemheb se zbog toga nije htio sporiti. Privevši rat kraju, zapovijedio je neka se oglasi mir. Za hetitske je pak knezove i zapovjednike pripravio gozbu, te je cijelu noć pio s njima i pritom se hvalio svojim junaštvom. Slijedećega je dana smjerao smaknuti Azirua i cijelu njegovu obitelj, pred okupljenim četama, u znak vječnoga prijateljstva koje je sada trebalo zavladati izmeñu Egipta i zemlje Hatti...Nisam htio sudjelovati na toj gozbi. Ali sam se zaputio u tamu, prema šatoru u kojem je Aziru ležao u lancima. Stražari se nisu usudili zapriječiti mi prolaz, jer sam bio Horemhebov liječnik. A znali su me i kao mrzovljnog pa čak i pakosnoga čovjeka, koji se grubim riječima usuñuje usprotiviti čak i samome Horemhebu.Pošao sam Aziruu zato, jer sada u cijeloj Siriji više nije imao ni jednoga prijatelja. Naime, čovjek koji je izgubio sve što je posjedovao i bio osuñen na sramotnu smrt, nema više nikoga na ovome svijetu. Svi ga tada ostavljaju... Otišao sam k njemu i zato jer sam znao koliko strastveno voli život, pa sam mu htio objasniti, nakon svega što sam osobno vidio i iskusio, kako uopće nije vrijedno živjeti. Želio sam ga i uvjeriti, kao liječnik, kako je smrt laka i jednostavna, lakša od životnih muka, tuge i patnji. Život je tek plamen koji pali i sažiže, a smrt tamna i mračna voda zaborava i milosrña. Sve sam mu to htio reći, jer je trebao umrijeti slijedećega jutra. A nije mogao spavati, jer je toliko strastveno ljubio život. Ako me ne bi htio slušati, namjerio sam šutke sjesti uz njega, kako u toj svojoj posljednjoj noći barem ne bi bio sam. Jer, čovjek možda i može živjeti i opstati bez prijatelja, ali umrijeti usamljen i bez prijatelja uistinu je teško. No najteže je od svega umrijeti osamljen, ako si cijeloga života kraljevao, posjedovao vlast i moć, te zapovijedao drugima...

430

Tiho sam stupio u šator gdje je ležao okovan... Danju mu se nisam htio pokazati. Zato sam pokrio lice plastom i uklonio se kada je na ponižavajući način dopremljen u Horemhebov okol. Njega i obitelj dovukli su okovane ulance, a vojnici su mu se rugali i bacali na njega blato i konjske izmetine. Bio je krajnje ponosit čovjek, te bi mu zasigurno bilo teško vidjeti me kako svjedočim njegovome poniženju, nakon što sam ga nekoć imao prilike gledati u danima njegova vladanja i moći. Zato sam se po danu povukao, te pošao k njemu u tamnoj noći... Stražari pred šatorom u kojem je Aziru ležao nisu me zaustavili. Tek su podigli koplja i rekli: "Pustimo ga ući! To je liječnik Sinu-he. On zasigurno dolazi po nalogu. Zabranimo li mu pak pristup, izgrdit će nas ili nas svojim čaranjem čak lišiti naše muškosti. Ta znamo koliko je zloban i pakostan čovjek, a njegov jezik ubada žešće od škorpije!"U šatoru je vladala mrkla tama. Pričekao sam nekoliko trenutaka... Nikakav se zvuk nije čuo.- Aziru, kralju Amorita! - rekoh tada tihim glasom. -Hoćeš li primiti prijatelja, u noći pred svoju smrt?Iz mraka sam začuo njegov dubok uzdah. Okovi su tiho zvecnuli... Tada je progovorio:- Nisam više kralj! I nemam više nikakvih prijatelja... No jesi li to uistinu ti, Sinuhe? Tvoj glas, čini mi se, prepoznajem i u tami!- Ja sam!- Marduka mi i svih njegovih vragova podzemlja! Ako si to ti, Sinuhe, donesi neko svjetlo! Dosta mi je već ležanja u tami!... I onako ću je uskoro imati i previše, jer odlazim u vječni mrak. Doduše, moram ti reći, prokleti Hetiti su mi strgnuli odjeću i slomili udove mučeći me, pa pogled na mene baš i nije osobito ugodan. Ali ti si liječnik, pa si zasigurno gledao i gore prizore. A i ne stidim se, jer pred licem smrti nije vrijedno crvenjeti se zbog vlastite bijede. Donesi svjetlo kako bih ti mogao gledati lica i staviti ruku u tvoju. Boli me jetra, a voda mi teče iz očiju zbog moje žene i mojih dječaka. Možeš li usput priskrbjeti i malo jakoga piva, kojim bih si navlažio grlo, spomenut ću sva tvoja dobra djela sutra, u Kraljevstvu Smrti. Ali ne mogu ti platiti ni najbijedniji gutljaj, jer su me Hetiti opljačkali do posljednjega komadića bakra...Pošao sam stražarima i zamolio neka donesu lojanicu, jer bi me od jetkoga dima obične luči pekle oči, te bi mi počelo curiti iz nosa. Donijeli su traženu svjetiljku i zapalili je, a ja sam im oduzeo vrč sirijskoga piva iz kojeg su srkalikroz cjevčice. To im je za vrijeme službe i tako bilo zabranjeno... No mislili su kako će zapovjednici zažmiriti u vrijeme dok Horemheb ima gozbu. Aziru se stenjući uspravio u sjedeći položaj. Pomogao sam mu utaknuti cjevčicu u usta, kako bi mogao piti sirijsko pivo, mutno od ječma i slada. Dok je žudno srkao, osmotrio sam ga, pri drhtavome svjetlu lojanice. Kosa mu je bila čupava i prosijeda, a njegovu veličanstvenu bradu su Hetiti iščupali tijekom mučenja. S bradom su otišli i komadi kože, te su mu brada i podbradak bili potpuno iskrzani i zapravo jedna rana. Prsti su mu bili zdrobljeni, nokti pomodrjeli od krvi, a rebra slomljena te je pri disanju stalno stenjao. Nakon što je ispio pivo, čak je ispljunuo krv... Tako je

431

naizmjence pio pivo i pljuvao krv, promatrajući drhtav plamen lojanice. Tada je progovorio:- Koliko je samo jasno i ugodno ovo svjetlo mojim umornim očima, nakon što sam toliko dugo ležao u tami... Plamen pucketa, treperi i ugasit će se. I isto tako pucketa i treperi čovjekov život, te se gasi... Hvala ti, Sinuhe, za svjetiljku. I za pivo. Rado bih ti uzvratio darom. No ti predobro znaš, nemam više ništa što bih mogao darovati. Moji prijatelji Hetiti su mi u svojoj pohlepi i grabežljivosti slomili čak i zube koje si ti prevukao zlatom...Lako je biti mudar i razborit nakon nekog dogañaja, kad je već prekasno... Zato ga nisam htio podsjećati na moja upozorenja i opomene neka se čuva Hetita. Tek sam uzeo njegovu zdrobljenu ruku u moju i tako je držao. A on je pognuo svoju ponosnu glavu na moje rame i plakao, te su suze iz njegovih natučenih i modro obrubljenih očiju padale na moje ruke. Pustio sam ga neka isplače svoju tugu, koliko je to bilo moguće u takvome trenu...Nakon nekoga vremena suze su mu presahle... Tada mi reče:- Radovao sam se i smijao pred tobom bez ustezanja, u danima moje slave. Zašto bih se onda u svojoj tuzi pred tobom stidio svojih suza? Ali znaj, Sinuhe, ne plačem ja zbog sebe, a ni zbog izgubljenoga bogatstva niti zbog propalih kruna... I to premda sam pohlepno težio za vlašću i za zemaljskim dobrima! Ja plačem zbog svoje žene Keftiu, plačem zbog svoga velikog i predivnoga sina, plačem i zbog onoga malenog, malenoga sina. Plačem zato jer i svi oni moraju sutra umrijeti...- Aziru, kralju Amorićana - odvratio sam mu. - Prisjeti se, zbog tvoje je čežnje za vlašću i krunama, sada cijela Sirija tek jedan velik, smrdljiv grob, prepun mrtvaca. Ne može se izbrojati koliko je ljudi umrlo zbog tebe, Aziru. A mnogima od njih smrt nije bila ni brza ni laka! Zato je jedino pravedno i dolično ako i ti sutra umreš, jer si pobijeñen. A možda je pravično i ako te tvoja obitelj slijedi u smrt. Znaj, ipak, preklinjao sam Horemheba neka poštedi život tvoje žene i tvoje djece... Nudio sam mu i bogate darove za njih. Nije pristao... Želi u Siriji izbrisati tvoje sjeme i tvoje ime, pa čak i samo sjećanje na tebe. Zato ti neće priuštiti čak ni groba, Aziru, a tvoje će ostatke baciti divljim zvijerima, neka ih rastrgaju. Time želi spriječiti Sirijce, kako se u budućnosti ne bi okupljali na tvome grobu i tamo polagali opake prisege u tvoje ime...Dočuvši to, Aziru se prestravio i rekao:- Zaklinjem te mojim bogom Baalom, Sinuhe, prinesi poslije moje smrti kao žrtvu mesa i vina za mene! Prinesi je amoritskom Baalu, kako ne bih bio osuñen lutati vječno gladan i žedan kroz tamna prostranstva Kraljevstva Smrti. Učini to i za Keftiu, koju si nekoć ljubio, premda si mi je iz prijateljstva prepustio. Učini to i za moje sinove! Učini to kako ne bih bio zabrinut u trenutku smrti, te da mogu mirno umrijeti. Ne zamjeram Horemhebu zbog njegove odluke... Nedvojbeno bih po svoj prilici i ja tako postupio s njim i njegovom obitelji, da su mi pali šaka. Istinu govoreći, Sinuhe, premda plačem zbog njih, ipak mi je drago što me moja obitelj prati u smrt, te će se naša krv sutra pomiješati, kada poteče. U protivnom bih u Kraljevstvu Mrtvih vječno patio pri pomisli kako je Keftiu u naručju nekoga drugog muškarca, koji dodiruje njeno prelijepo tijelo...

432

Ona ima mnogo obožavatelja, a mnogi joj se dive. Pjesnici su sročili brojne stihove o njenoj ljepoti, a pjevači udarali u svoje strune slaveći njenu bujnu i raskošnu ljepotu! Dobro je i ako moji sinovi umru. Roñeni su kao kraljevići i da bi jednoga dana bili kraljevi. Već su i okusili krunu, noseći je, pa makar je to bilo u kolijevci... Zato ne bih želio da budu odvedeni u Egipat kao robovi.Ponovno je srkao piva. U svoj svojoj nevolji i bijedi nije više bio ni sasvim trijezan. Jako sirijsko pivo očito je brže djelovalo na njegovo izmučeno tijelo. Kopkao je i svojimziku! I ne zaboravi na ovčje iznutrice! One su mi najveća poslastica. A što se vina tiče, ako je ikako moguće, kušaj pribaviti ono sidonsko, začinjeno mirhom. Moja je krv uvijek voljela jaku i masnu hranu, te teška vina. Želio bih da kao žrtvu prineseš i udoban ležaj, koji podnosi velik teret. Ta ne bi priličilo mome kraljevskom dostojanstvu i ugledu, ako bih spavao na travi poput kakvoga bijednog pastira! Premda, zemlja nikad ne škripi, a pod težinom Keftiu ječi i najčvršći ležaj...Nastavio je nabrajati još mnogo stvari koje bih trebao za njega prinijeti kao žrtvu. Zanio se i zagrijao poput djeteta, te se jako veselio svim onim stvarima koje će dobiti u Kraljevstvu Mrtvih. Tada se ponovno rastužio, duboko uzdahnuo, naslonio izmučenu glavu na moje rame i dodao:- Misliš li sve to učiniti za mene, Sinuhe, tada si mi uistinu pravi prijatelj! Ipak, ne razumijem zašto si pripravan na to, nakon što sam i tebi i svim Egipćanima nanio toliko zla. Lijepo si govorio i o smrti, a možda je sve upravo tako kako si opisao, te je smrt tek dugo spavanje i hladna voda. Ipak me boli srce, pri pomisli na cvatuću granu jasmina, pa čujem blejanje ovaca i vidim janjce kako skakuću po planinskim obroncima. Osobito mi je pak teško pri pomisli na proljeće u mojoj zemlji, na ljiljane kako cvjetaju i njihov miris po smoli i balzamu. Ljiljan je kraljevski cvijet, koji mi dobro pristaje. Pri pomisli na sve to, teško me zaboli srce, jer više nikad neću vidjeti amoritske zemlje. Neću je vidjeti ni u proljeće niti u jesen, ni za ljetnih vrućina niti za zimskih hladnoća... Pa ipak, i ta mi je tuga u srcu slatka, zato jer mislim na svoju zemlju.Tako smo razgovarali svu noć, prizivajući u sjećanje naše ranije susrete iz onih davnih vremena, kada sam obitavao u Smirni, a obojica smo bili u cvatu mladosti i snage. Aziru mi je kazivao o mnogočemu iz svoga djetinjstva i svoje mladosti. Ali nemam ni srca niti snage sve to ovdje ponavljati. Jer, djetinjstvo i mladost svim su ljudima jednaki... A sjećanja na njih imaju smisla samo ako su vlastita, ako se svatko prisjeća svojih osobnih minulih dana...U zoru su nam moji robovi donijeli hrane, koju su pripremili. Stražari se nisu protivili tom posljednjem Aziruovom obroku, jer su i sami dobili svoj dio. Robovi su donijeli vruću masnu ovčetinu i rižu kuhanu u masti, a u naše sukupe natočili jakoga vina iz Sidona, začinjenoga mirhom. Svojim sam slugama naložio i neka očiste i operu Azirua od svog onoga blata i izmetina koji su bili bačeni na njega. Zatražio sam i neka mu počešljaju i urede kosu, a bradu skriju u mrežicu od zlatnih niti. Njegove iskrzane halje i teške okove prekrio sam pak kraljevskim ogrtačem i tako ih zaklonio pogledima. Jer, okove mu se nije moglo skinuti, budući da su bili od bakra i zakovani, pa ga nisam mogao

433

presvući u čistu odjeću. Moji su robovi otišli na isti način uslužiti Keftiu i njena dva sina, jer je Horemheb zabranio Aziruu da vidi ženu i djecu prije susreta na stratištu.Vrijeme smaknuća se primaklo. Horemheb je, glasno se smijući, istupio iz svoga šatora, oslanjajući se na pijane hetitske knezove. Pristupio sam mu i rekao:- Horemheb! Uistinu sam ti učinio mnogo usluga. Možda sam ti čak i život spasio u Tiru, kada sam ti iz butine izvukao otrovanu strjelicu i sredio ti ranu. Učini ti sada meni uslugu. Dopusti, neka Aziru umre dostojanstveno, a ne sramotnom smrću. On je ipak kralj Sirije, a borio se hrabro. A i tvoj vlastit ugled i slava bit će veći, udijeliš li mu smrt koja ga neće osramotiti. Tvoji hetitski prijatelji su ga već dovoljno mučili. Slomili su mu sve udove, sileći ga nek im otkrije gdje je skriveno njegovo bogatstvo...Horemhebovo se lice smrklo na moje riječi. Bio je smislio brojne istančane načine kako bi produljio Aziruovo umiranje i muke. Sve je bilo pripravljeno, a i čete su se već u samu zoru okupile uz podnožje brežuljka, gdje je smaknuće bilo predviñeno. Ljudstvo se meñusobno guralo i borilo za bolja mjesta. Htjeli su što bolje sve vidjeti i time više uživati u zabavi. Horemheb je to sve pripremio ne zato jer je osobno uživao u mučenju i produljenju Aziruovih smrtnih muka i patnji. Želio je zabaviti svoje ljude, a istodobno i prestraviti cijelu Siriju... Smatrao je da se, nakon strahovite smrti kralja koji je podigao pobunu, nitko više neće odvažiti ni pomisliti, pa čak ni sanjati o nečem sličnom... Moram to ovdje napomenuti, zbog Horemhebova ugleda i časti. Jer on nije bio po prirodi okrutan ni surov, kako se to smatralo. Bio je on ratnik, a smrt za njega nije predstavljala ništa više do oružja u njegovoj ruci. Ipak je dopustio širenje priča koje su pretjerivale o njegovoj surovosti. Htio je time pobuditi stravu u srcima neprijatelja i polučitištovanje i divljenje ljudi. Bio je uvjeren kako ljudi više poštuju okrutnoga vladara nego li onog koji je blag, a na blagost gledaju kao na običan znak slabosti...Eto, zato se namrgodio na moje riječi. Skinuo je ruku s vrata kneza Subatua, te pošao prema meni, lagano se njišući u hodu. Istodobno se, po svom starom običaju, udarao svojim zlatnim bičem po butini. Unijevši mi se u oči, rekao je mračnim glasom:- Ti si mi, Sinuhe, poput vječnoga trna u boku! Popeo si mi se time na sam vrh glave! Za razliku od svih razumnih ljudi, ti si krajnje tvrdoglav. S jedne strane, otrovnim riječima grdiš i ocrnjuješ sve koji imaju uspjeha, te napreduju i uzdižu se u častima i bogatstvu. S druge strane pak, tankoćutan si i pripravan na utjehu prema onima koji su pali i pobijeñeni. I kad netko izgubi bitku, ti si prvi koji dolazi žaliti ga i tješiti! Predobro znaš s koliko sam zalaganja i troškova doveo sa svih strana najumješnije krvnike za Azi-rua. Gomilu srebra pak dao sam i za izradu i postavljanje raznih sprava za mučenje, ražnjeva i kotlova. Nikako ne mogu u posljednji trenutak uskratiti svojim močvarnim štakorima zadovoljstvo i najavljeni užitak... Ta zbog Azirua su pretrpjeli mnogo nevolja i krvarili iz brojnih rana!Hetitski knez Šubatu pljesnuo ga je po ramenu, te se nasmijao i povikao:- U pravu si, Horemheb! Nećeš nam valjda sad uskratiti

434

zadovoljstvo! Da bi ga očuvali za tvoje veselje, nismo Azi-ruu trgali meso s kostiju... Jedino smo mu pažljivo cupkali meso kliještima i drvenim stegama.Ove su riječi povrijedile Horemhebovu taštinu, a nije mu bilo drago ni što ga je hetitski knez pljeskao po ramenu. Nabrao je obrve, namrštio se i rekao:- Ti si pijan, Šubatu!... Glede Azirua nemam drugih nakana, osim pokazati cijelome svijetu kakva kob čeka one koji vjeruju Hetitima i pouzdavaju se u njih! Ali, budući da smo tijekom ove noći postali prijatelji i popili mnogo kupa vina u znak bratimljenja, poštedjet ću tog tvoga saveznika... I za volju novosklopljenoga prijateljstva darujem mu laku i brzu smrt!Šubatuovo lice se izobličilo od gnjeva. Jer, Hetiti su vrlo osjetljivi na svoju čast! Premda je svima poznato kako, bez obzira na tu toliko slavljenu i veličanu hetitsku čast, izdajui prodaju svoje saveznike bez i najmanjega razmišljanja. Čine to čim od njih više nemaju nekih koristi, a izdaja im donosi veći probitak. Istini za volju, i svi drugi narodi tako postupaju, a i svaki pametan vladar. Jedino što su Hetiti u tome drskiji i bestidniji od drugih naroda, pa se čak ni ne trude naći izlike i izgovore, kojima bi svoj postupak prikazali uglañenijim i pravednijim.A Šubatu je uistinu bio ljutit! No njegovi su mu drugovi rukama pokrili i tako začepili usta, te ga odvukli od Ho-remheba. Potom su ga čvrsto držali sve dok zbog nemoćnoga gnjeva nije izrigao svo vino koje je popio, pa se nakon toga smirio.Horemheb je u meñuvremenu zapovijedio neka dovedu Azirua iz šatora u kojem se nalazio. Silno se začudio ugledavši ga kako je istupio ponosno uzdignute glave, kraljevskoga držanja i s kraljevskim ogrtačem na ramenima. Aziru, nakon što se najeo masnoga mesa i napio jakoga vina, ponovno je zadobio i svoje samopouzdanje. Zabacio je glavu i glasno se smijao dok je kročio prema stratištu. Pritom je sipao uvrede časnicima i stražarima. Kosa mu je bila počešljana i kovrčava, a lice mu se sjalo od ulja. Preko glava vojnika doviknuo je Horemhebu:- Horemheb, ti prljavi Egipćaninu! Ne trebaš me se više bojati! Pobijeñen sam i sapet u okove! Zato se ne trebaš više kriti iza kopalja svojih četa. Priñi, kako bih mogao tvojim plastom obrisati blato s mojih nogu!... Jer, prljavijega mjesta od tvoga okola, uistinu nisam vidio otkad sam živ! A želim stupiti pred Baala čistih stopala.Horemheba su te riječi oduševile. Glasno se nasmijao i doviknuo Aziruu:- Ne mogu ti prići, jer mi se od tvoga ogavnog sirijskoga zadaha okreće želudac, unatoč tom ogrtaču kojeg si zasigurno negdje ukrao kako bi prikrio svoju prljavu trupinu. No ti si nesumnjivo hrabar muž, Aziru, kad se smiješ odlazeći u smrt. Darujem ti zato laku i brzu smrt, radi moje vlastite slave i ugleda...Poslao je svoju tjelesnu postrojbu neka prati Azirua i spriječi vojnike ako bi pokušali na njega bacati blato. Ho-remhebove "lopuže" su okružile Azirua i drškom kopalja udarali su po ustima svakoga tko bi ga pokušao vrijeñati. Nisu više mrzili Azirua, unatoč svim onim velikim nevoljamai patnjama koje im je bio prouzročio. Sada su se divili njegovoj odvažnosti i neustrašivosti. Doveli su zatim na stratište i kraljicu

435

Keftiu, te oba Aziruova sina. Keftiu se, kao prava žena, dotjerala i uresila, te naličila obraze crvenom i bijelom bojom. Dječaci su pak stupali pred njom, u susret svojoj kobi, ponosito kako to dolikuje kraljevićima. Pritom je stariji vodio mlañeg za ruku...Ugledavši svoju obitelj, Aziru je ipak malo zadrhtao...- Keftiu, Keftiu! - uskliknuo je - Moja bijela kobilo, ljubavi moja, jabučico i zjenico oka moga! Uistinu sam žalostan što me moraš slijediti čak i u smrt, premda bi ti život još mogao biti pun slasti!- Ne žalosti se zbog mene, kralju moj! - odgovorila mu je Keftiu. -Slijedim te dragovoljno. Ti si moj suprug i jak poput bika. Zato ne vjerujem kako postoji neki drugi čovjek, koji bi me nakon što ti odeš, mogao zadovoljiti onako kako si ti to činio. Tijekom našega zajedničkog života odijelila sam te od drugih žena i vezala te uz sebe. Zato ne dopuštam da sam odeš u Kraljevstvo Mrtvih. Sigurna sam kako tamo na tebe čekaju sve one brojne lijepe žene koje su umrle prije mene. I nikako te ne želim prepustiti njihovome naručju i zagrljaju! Uistinu, vladaru moj, radije bih te svojom vlastitom kosom zadavila. Zato bih svejedno pošla za tobom, sve ako bi moj život bio i pošteñen. Ta bila sam samo robinja, a ti si me uzdigao do kraljice i dopustio mi roditi dva kraljevska sina...Azirua su njene riječi toliko obodrile i ushitile te je kliknuo. Potom je uputio posljednje riječi svojim sinovima:- Lijepi moji dječaci! Roñeni ste kao sinovi kralja... Umrite zato poput kraljevića, kako vas se ne bih morao stidjeti. Vjerujte mi, smrt nije bolnija od vañenja zuba. Pokažite zato, koliko ste hrabri, slatki moji momci!S tim je riječima kleknuo na tlo pred krvnika. Okrećući se prema Keftiu, dodao je:- Dosta mi je gledanja svih ovih smrdljivih Egipćana uokolo, kao i njihovih okrvavljenih kopalja! Obnaži zato svoje preslatke grudi, Keftiu, kako bih mogao gledati tvoju ljepotu do posljednjega trena. Tako ću umrijeti jednako sretan, kao što sam bio i živjeći uz tebe!Keftiu je razdrljila svoje bujne grudi, a krvnik podigao svoj ogroman mač... I spustio ga uz zlokoban fijuk. Jednim 656je udarcem odijelio Aziruovu glavu od tijela. Pala je točno pred noge Keftiu, a njegova snažna krv moćno je šiknula iz silnoga tijela, s posljednjim kucajima bila. Mlazovi krvi oblili su i dječake, te su se preplašili, a mlañi je i zadrhtao. No Keftiu je podigla Aziruovu glavu s tla, poljubila otečene usnice i pomilovala izranjeno lice. Potom je pritisnula njegovu glavu na svoje grudi i rekla sinovima:- Pohitajte, hrabri moji dječaci! Poñite svome ocu bez straha, maleni moji! Vaša mati pretvorila se sva u nestrpljenje, želeći ga slijediti!Oba su dječaka pokorno kleknula, a veći je još uvijek držao manjega za ruku. Krvnik je s lakoćom odrubio njihove malnee glave s nježnih vratova... Tada je, odgurnuvši njihova tijela nogom u stranu, snažnim udarcem presjekao debeo, mekan vrat Keftiu. Tako su svi umrli brzo i bez muka. Ipak, po Horemhebovoj naredbi, tijela su im bačena u jamu, te prepuštena divljim zvijerima neka ih prožderu.Tako je skončao moj prijatelj Aziru, ne kušajući podmititi smrt. A Horemheb je utanačio mir s Hetitima. No bio je pritom svjestan, kao

436

u ostalom i Hetiti, kako je taj mir tek predah. Naime, brojni sirijski gradovi, poput Sidona, Smirne, Biblosa i Kadeša, ostali su i dalje pod hetitskom vlašću. Kadeš su Hetiti, primjerice, pretvorili u snažno utvrñeno središte, kao uporište svoje moći u sjevernoj Siriji i radi nadzora tamošnjih toliko značajnih trgovačkih putova. Ali trenutačno su i Hetiti i Horemheb bili siti rata i umorni od njegovih napora. Horemheb je posebno bio zadovoljan zbog sklapanja mira, jer se htio u Tebi pozabaviti svojim osnovama, koje su zahtijevale njegovu nazočnost i nadzor. Morao je i uvesti red u zemlji Kuš i Nubiji, gdje su pučani u svojoj slobodi podivljali i odbijali plaćati poreze i prireze Egiptu...U to je vrijeme u Egiptu vladao faraon Tutankamon... Bio je još dječakom, a nije ga zanimalo ništa drugo dočim gradnje njegova vlastitog groba. Narod ga je optuživao za sve patnje, nedaće i gubitke, koje je prouzročio rat. Puk ga je i duboko mrzio, te se u narodu govorilo: "Ta što već možemo i očekivati od toga vladara, čija je žena iz roda prokletoga faraona?!"Eie nije učinio ništa kako bi suzbio takva govorkanja. Čak je i sam širio pričice o Tutankamonovoj nepromišljenosti i pohlepi. A posebno o tome kako pokušava svo blago Egipta strpati u svoj grob. Faraon je uistinu bio pretjerao. Uveo je nov porez na grobove, a prikupljenim je zlatom plaćao izgradnju svoje vlastite grobnice... Taj se porez morao u Egiptu plaćati za svakoga umrlog, čije se tijelo htjelo sačuvati za vječnost. Ali to je zapravo zamislio Eie, te nagovorio mladoga faraona na provedbu, jer je bio uvjeren kako će takav porez razljutiti narod.Kroz cijelo to razdoblje nisam uopće odlazio u Tebu... Putovao sam s vojskom, koja je tražila moje umijeće, te dijelio s četama sve tegobe i oskudice. Ipak, od namjernika i vojnika, koji su dolazili iz Tebe, dobivao sam povremeno barem nekakve vijesti. Tako sam saznao, faraon Tutankamon je slabašan i boležljiv. Nekakva tajanstvena bolest izjeda njegovo tijelo. Rat u Siriji je, tako se barem govorilo, iscrpljivao njegove snage... Naime, kad bi god prispjela vijest o nekoj Horemhebovoj pobjedi, faraon bi se razbolio. A kad bi se doznalo za Horemhebov poraz, faraon bi naglo živnuo, oporavio se i ustao. To je po svemu sličilo na nekakvu čaroliju. Tako se barem mislilo i tvrdilo... A tko je god držao oči otvorenima, mogao je zapaziti kako je faraonovo zdravlje uistinu tijesno povezano s ratom u Siriji.S protokom vremena je Eie postajao sve nestrpljiviji. Povremeno i sve češće slao je Horemhebu poruke u Siriju:- Zar ne možeš prekinuti taj rat i podariti mir Egiptu? Star sam već čovjek i umoran od čekanja. Pobijedi konačno, Horemheb, te nam donesi željeni mir, kako bih dobio nagradu o kojoj smo se suglasili. A ja ću se potruditi kako bi i ti dobio svoju!Zato se nisam ni najmanje začudio ni iznenadio vijesti, koju smo primili na povratku u Tebu. Rat je bio okončan, a mi smo upravo jedrili uz rijeku, na bojnim brodovima, okićenim plamencima. Glasnik koji nas je presreo donio je tu vijest... Faraon Tutankamon je stupio u zlatan čun svoga oca Amona i odjedrio u Zapadnu Zemlju. Zato smo morali skinuti pobjedničke plamence s jarbola, a lica namazati Čadom. Pričalo se kako je Tutankamon dobio težak napad i ozbiljno obolio upravo onoga dana kada su u Tebu prispjele vijesti o padu Megide u egipatske ruke, kao i one o sklapanju mira. Liječnici

437

u Kući Života još su se dugo prepirali0 uzroku njegove smrti i toj zagonetnoj bolesti. Govorilo se1 kako mu je sva utroba bila crna od otrova. Ali nitko nije znao ništa pobliže o njegovoj smrti. A narod, kao narod! Smatrali su kako je izdahnuo od napadaja vlastite zlobe, nakon što je rat završio, budući da je bio najzadovoljniji kad bi Egipat patio...Ja sam pak bio uvjeren kako je Horemheb, utiskujući svoj pečat na glinenu pločicu koja je sadržavala mirovni ugovor, ubio faraona jednako izvjesno kao i kad bi mu zario nož u srce... Kraj rata i mir, naime, bilo je sve što je Eie čekao, kako bi Tutankamona uklonio sa svoga puta. I okrunio se kao "Kralj Mira".Zato smo morali zaprljati lica i s brodova skinuti blistave plamence, znakove naše pobjede. Horemheb je, u svojoj ogorčenosti, oslobodio i bacio u rijeku trupla sirijskih i hetitskih zapovjednika i vojskovoña. Njih je, naime, bio objesio na pramce brodova, glavom na dolje, kako je to bio običaj još iz vremena velikih faraona. Svoje je močvarne štakore ostavio u Siriji, da bi donijeli mir zemlji i utovili se na njen račun, nakon što su pretrpjeli tolike tegobe i patnje rata. Svoje je razbojnike, ljubljene lopuže, poveo kući sa sobom, kako bi zajednički u Tebi proslavili mir... Ovi su takoñer bili vrlo ogorčeni, te su proklinjali Tutankamona, od kojeg nisu za života doživjeli nikakvoga dobra, a sad im je čak i svojom smrću pokvario veselje i zabavu.Tako sam se nakon tolikih godina vratio u Tebu... Čvrsto sam odlučio, više je neću napuštati. Moje su oči vidjele dovoljno oblika ljudske zlobe, a pod drevnim suncem nije bilo ničega novog. Namjeravao sam ostati u Tebi za uvijek i proživjeti svoje preostale dane u siromaštvu, u kući ljevača bakra. Svo bogatstvo koje sam stekao u Siriji potrošio sam na prinošenje žrtvi za Azirua. Ali bilo je to, tako i tako, bogatstvo koje nisam želio zadržati. Meni je ono vonjalo po krvi, pa ne bih imao nikakva zadovoljstva od njega. Zato sam darovao sve za Azirua, uistinu sve što sam stekao u njegovoj zemlji.... Pa sam se u Tebu vratio potpuno siromašan.Ali moja se mjera još nije bila ispunila... Bila mi je namijenjena zadaća, koju nikako nisam želio i nikako mi nije bila po volji. A ispunjavala me je i stravom! Unatoč svemu,nisam je ni na koji način uspio izbjeći... Zato sam, nakon svega nekoliko dana, ponovno napustio Tebu. Eie i Horemheb su bili uvjereni kako su vješto skovali one svoje osnove i spletke, razapeli mreže i zamke, te je sva vlast potpuno u njihovim rukama. No ta im je vlast počela kliziti kroz prste i prije nego su to spoznali! A cjelokupna kob Egipta ovisila je o mušičavosti i hiru jedne žene...Zato ću morati pobliže kazivati o kraljici Nefertiti i kraljevni Baketamon, prije nego završim svoje izvješće i konačno nañem spokoj i mir...Ali to je i nova priča, pa joj moram posvetiti i novu knjigu... No neka ta bude i posljednja koju ću napisati. I pišem je samo zato jer kušam objasniti, kako se to slučilo te sam ja, Sinuhe, ja koji sam bio roñen za liječnika, postao ubojicom...Kraljevski čamac na Nilu. Uočljiv je natkriven središnji dio za uglednike.Prikaz lova i borbe (na drvenoj škrinji iz groba faraona Tutankamona)KNJIGA XV

438

Horemheb1Eie je nestrpljivo čekao na svoje ustoličenje za faraona, u skladu s dogovorom kojeg je sklopio s Horemhebom u Ahetatonu, uoči smrti faraona Ehnatona. Krunidba je trebala uslijediti odmah nakon svečanoga ukopa Tutankamona. Zato je Eie pospješio i samo balzamiranje Tutankamonovoga tijela, te obustavio daljnje radove na njegovu grobu. Tako je taj grob ostao malen i neugledan, beznačajan u odnosu prema počivalištima velikih faraona. Eie je pritom zadržao i velik dio blaga, od svega onog što je Tutankamon prikupio i smjerao ponijeti sa sobom u grob.Prema istom dogovoru s Horemhebom, Eie je trebao nagnati kraljevnu Baketamon na udaju za Horemheba... Time bi Horemheb, premda je bio roñen s balegom medu nožnim prstima, stekao zakonito pravo na egipatsko prijestolje. Ipak, prema istome dogovoru, on to pravo ne bi potraživao prije Eieove smrti.Dio dogovora koji se odnosio na kraljevnu Baketamon, Eie je smjerao ostvariti uz pomoć svećenika. Dogovorio je s njima da, nakon razdoblja žalovanja za netom umrlim faraonom, bude upriličena proslava pobjede. U sklopu te svečanosti, Baketamon je u Sahmetinu hramu trebala stupiti pred Horemheba, u liku same božice, te mu se predati. Tako bi njihovu vezu i zajedništvo blagoslovili bogovi, a Horemheb bi bio uzdignut na božansko prijestolje.Takva je bila Eieova osnova. Ali je kraljevna imala druge nakane. Njihovu je provedbu pripremala s mnogo pomnje i promišljanja, a ja znam, u tome ju je poticala kraljica Nefertiti. Ona je, kako sam to objasnio, mrzila Horemheba... I željela mu se osvetiti. Osim toga, nadala se i postati drugom najmoćnijom ženom Egipta, odmah poslije Baketamon.Osnova je bila toliko bezbožna i opaka, kakvu može smisliti samo lukavost ogorčene i podmukle žene. A sve je istodobno bilo i toliko nevjerojatno i neobično, te je baš zato malo uzmanjkalo do ostvarenja. Naime, nitko nije mogao ni zamisliti kako bi takvo što bilo moguće. I tek kad se saznalo za tu osnovu, postalo je jasno zašto su He-titi toliko velikodušno prihvatili mir i postavljene uvjete, napuštanje Megide i zemlje Amurru, kao i ostale ustupke. Hetiti su bili lukavi i promišljeni ljudi, jer su imali u to-bolcu tajnu strjelicu... A o njoj Horemheb i Eie nisu imali ni najmanjega pojma. Zato su Hetiti bili uvjereni kako svojim popuštanjem ne gube ništa... Horemheb pak, kao lukav i iskusan ratnik, nije im smio svojedobno nikako povjerovati, upravo zbog te njihove popustljivosti. Ali zaslijepili su ga njegovi ratni uspjesi, a bilo mu je i do mira... Želio je, naime, utvrditi svoju vlast u Egiptu. I napokon, dobiti Ba-ketamon za ženu! Predugo je već čekao na nju, a njegova strast za kraljevskom krvlju postala je nepodnošljiva. Tako je povjerovao Hetitima, zaboravljajući na njihovu lukavost...Nakon smrti supruga Ehnatona, Nefertiti se takoñer morala pokloniti Amonu. No kraljica nikako nije mogla podnijeti činjenicu što je bila istisnuta s prijestolja, pa više nije mogla vladati ni utjecati na vlast u Egiptu. Bila je svedena na značaj i ulogu bilo koje druge žene na dvoru... Ostala je još uvijek ljepoticom, premda je održavanje njene ljepote sada zahtijevalo vrlo predanu njegu i raznovrsna sredstva. Jer, i njoj su godine činile svoje, a buran život kojeg je vodila takoñer je uzeo svoj udjel. Ali i takva kakva

439

je bila, uspjela je pridobiti brojne egipatske uglednike, koji su se poput trutova motali po dvoru i oko svoga nevažnog faraona. Svojom pameću i lukavštinom oprezno si je priskrbjela i prijateljstvo kraljevne Baketamon. Njenu priroñenu uznositost raspirila je u plamen sveuništavajućeg požara, te je ova prešla granice i najvećega ponosa i prerasla u pravu opsjednutost i ludilo... Kraljevna Baketamon postala je uskoro toliko prepuna sebe i ponosa na svoju kraljevsku krv, pa nije podnosila ni najmanji dodir drugih smrtnika. Zabranjivala je čak i prelažnje preko svoje sjene!.. Zbog tog je svog ponosa ostala i netaknuta, uvjerena kako u cijelome Egiptu nema čovjeka koji je nje vrijedan, budući da u njenim žilama teče krv faraona... Tako je prošla i uobičajene godineza udaju. Njena netaknutost i djevičanstvo očito su joj dodatno udarili u glavu, pa se razboljela u samome srcu. A lijek za to bio bi dobar brak i bračni ležaj! Unatoč svemu tome, bila je još uvijek lijepom ženom. A i bila je uvjerena i kako vrijeme ne može nauditi njenoj ljepoti! Njegovala se s najvećom pomnjom, ali nije dopuštala dodirivanje svoga tijela ni jednoj jedinoj robinji niti bilo kome drugome.Nefertiti je svim silama podjarivala Baketamon i njenu umišljenost. Govorila je kraljevni kako je roñena za ostvarivanje velikih djela... I za oslobañanje Egipta iz ruku ljudi niskoga roda, koji žele prisvojiti vlast. Kazivala joj je i o velikoj kraljici Hatšepsut, koja je stavila kraljevsku bradu na svoj obraz, opasala se lavljim repom i vladala Egiptom s faraonskoga prijestolja. Njih su dvije zajedno šetale izmeñu blještavoga bijelog stupovlja hrama kraljice Hatšepsut, isklesanoga u stijenama, te po vrtu obraslom mirtom. Pritom su zagledale kipove velike kraljice, a Nefertiti je uvjeravala Baketamon kako je svojom ljepotom nalik na Hatšepsut.Nefertiti je napričala i mnogo zla o Horemhebu, pa ga se kraljevna u svom djevojačkom ponosu i uznositosti uskoro počela užasavati kao čovjeka niskoga podrijetla, koji je osim toga bio za glavu viši od svih egipatskih uglednika... Bila je upravo prestravljena na pomisao kako bi je jednoga dana mogao posjedovati, sa svojom ratničkom grubošću i čak surovošću, te oskvrnuti njenu kraljevsku krv... Ljudsko je srce, meñutim, toliko mušičavo i puno suprotnosti, te mislim kako je izvor njene mržnje prema Horemhebu bio zapravo i ponajprije u tome, što ju je potajno ali neodoljivo privlačila njegova neukrotiva snaga... Nekako sve sumnjam, Baketamon je previše zagledala mladoga Horemheba, u doba kad je tek bio prispjeo u Zlatnu Kuću, te pritom nije ostala ravnodušna na njegove žarke poglede... Ipak, to nikako i nikada nije htjela priznati, pa čak ni samoj sebi...S vremenom su Eieove i Horemhebove osnove postajale sve jasnije... A faraon Tutankamon je, usporedo s bliženjem kraju rata u Siriji, sve više slabio. Zato je Nefertiti sve više pažnje posvećivala podjarivanju Baketamon, što joj je bilo sve lakše, jer je na nju imala sve veći utjecaj. Pretpostavljam kako i Eie nije pred Nefertiti zatajio svoje nakane. Ta, bila mu je kći! Zato je bez napora doznala što smjeraju njen otac i Horemheb, te na kako visoke uloge igraju. Nefertitije duboko mrzila svoga oca, jer ju je bio odbacio nakon što mu je poslužila za njegove osnove. Kada mu više nije bila od nikakvoga probitka, zatvorio ju je u Zlatnu Kuću i zabranio joj nazočnost na

440

dvorskim zbivanjima i svečanostima, jer je bila udovica prokletoga faraona... Dočuo sam mnogo toga, te sam uvjeren kako je bilo i drugih razloga za tu njenu mržnju. Ali ih neću navoditi, jer nisam osvjedočen u njihovu istinitost. A i zato jer ne vjerujem svakoj brbljariji koja kruži Zlatnom Kućom. Premda, siguran sam i kako je to vrlo tamna kuća, medu čijim se zidinama i zidovima zbivaju strašne stvari...Tvrdim tek kako su ljepota i razum, pa još udruženi u ženi otvrdla srca, vrlo opasne i pogibeljne značajke. Opasnije i pogibeljnije čak i od isukanoga noža i bakrenih kosa na kotačima bojnih kola. I na cijelome svijetu nema veće pogibelji, barem tako ja mislim, od vrlo lijepe i pametne žene, koja nema srca. A o tome uistinu mogu posvjedočiti iz osobnoga iskustva, nakon onog što mi je u mladosti učinila Nefernefernefer.Najbolji dokaz za tu moju tvrdnju je paklena osnova koju je očito iznjedrila Nefertiti i potom nagovorila kraljevnu Baketamon na sudjelovanje i provedbu.Zavjera je izbila na svjetlo dana odmah nakon Horem-hebovoga povratka u Tebu. Bio je nestrpljiv, pa je počeo obilaziti oko odaja kraljevne Baketamon. Želio ju je vidjeti i govoriti s njom, premda ga je ona uporno odbijala primiti. Tako je opazio, sasvim slučajno, hetitskoga poslanika koji se uputio kraljevni. Vrhovni zapovjednik se začudio zašto kraljevna prima takvoga svata... A možda još više, zbog čega je taj toliko dugo ostao kod nje?! Zato je na svoju ruku, ne savjetujući se ni s kim, dao uhititi toga Hetita. Ali je taj bio vrlo uznosit i obratio mu se izrazima koje rabi samo onaj tko je osvjedočen u svoj ugled i svoju moć...Horemheb je o tome neobičnom dogañaju odmah izvijestio Eiea... Sto se tada sve motalo po njihovim glavama, ja ne znam. Ali dogovorili su se brzo. I jednako brzo djelovali! Iste su noći obojica silom upali u odaje Baketamon. Pobili su njene sluge koji su je čuvali, te pretražili prostorije. Tako su, skrivenu u pepelu žare, našli zanimljivu prepisku... Bile su to glinene pločice, koje su odmah i pročitali. Na to ih je obuzela krajnje duboka prepast, pa su odmah zasužnjilikraljevnu Baketamon u njenim odajama, te postavili stražu pred njena vrata. Stražu je dobila i Nefertiti.Iste su noći Horemheb i Eie banuli na moja vrata, po-traživši me u nekadašnjoj kući ljevača bakra. Muti je kuću bila iznova podigla, srebrom koje je poslao Kaptah. Došli su kao pravi zavjerenici, u najobičnijoj nosiljci, krijući lica plastom. Primila ih je Muti. U tami i onako zabradene, nije ih prepoznala. Zato je vrlo ljutito prigovarala kad su joj naredili neka me probudi. No nisam još bio zaspao. Otkako sam svjedočio svim onim patnjama i užasima u Siriji, spavao sam vrlo, vrlo loše. Ustao sam s ležaja, ne znajući tada još tko me to traži, dok je Muti još uvijek rogoborila. Zapalio sam svjetiljke i primio te tajnovite posjetitelje, vjerujući kako dolaze, premda u toliko nepriličan sat, tek zatražiti od mene liječničku pomoć...U svjetlu svjetiljki sam ih prepoznao i vrlo se začudio tom posjetu i njegovoj tajnovitosti. Naredio sam odmah Muti neka donese vina... A kad je to učinila, poslao sam je na spavanje. Horemheb je bio toliko izvan sebe, te je htio odmah ubiti Muti, jer im je vidjela lica, a mogla bi i čuti o čemu govore. Još nikad nisam vidio

441

Horemheba toliko uplašenog... To mi je bila najveća moguća zadovoljština. Zato sam rekao:- Ni u kojem slučaju ne dopuštam da išta učiniš Muti! Sigurno si pomahnitao, kad govoriš tako divlje. Muti je tek gluha starica i hrče poput vodenkonja. Oslušneš li, uskoro ćeš se u to i osobno uvjeriti. Zato pij vina, te budi uvjeren: ne trebaš se brinuti zbog jedne starice!- Nisam došao amo naklapati o hrkanju, Sinuhe! - nestrpljivo je huknuo Horemheb. - A ponajmanje o hrkanju tvoje Muti! I što je jedan život manje ili više, ako je cijeli Egipat u smrtnoj pogibelji?!... Ta o Egiptu se radi! A ti ga moraš spasiti.- Egiptu uistinu prijeti smrtna pogibelj, Sinuhe - istisnuo je nekako i Eie. - A isto tako prijeti i meni! Nikada ranije nije tako velika nevolja prijetila ovoj zemlji, kao u ovaj zao čas! U svojoj teškoj nevolji i tjeskobi obraćamo se tebi.Gorko i podrugljivo sam se nasmijao, te podigao prazne ruke. Tada je Horemheb izvukao nekakve glinene pločice i dao mi ih, rekavši:- Čitaj, Sinuhe!Već prvi pogled na te pločice presjekao je i najgorči smijeh na mojim usnama. Stao sam se tresti od ledene groze, te mi se na tren zamaglilo pred očima... Držao sam u ruci glinenu pločicu koju je poslao jedan moćan kralj! A taj je kralj bio Šubiluliuma, vladar Hetita! Čim sam se pri-brao, te mogao ponovno jasnije gledati, razmotrio sam sve pločice. Po naslovima i nadnevcima utvrdio sam o čemu se radi. Bile su to pločice koje je kralj Šubiluliuma slao kraljevni Baketamon, te prijepisi pločica koje je ona odašiljala njemu u Hatušaš. I to u vrijeme, kada rat još nije bio završen! Nakon prvoga razgleda, počeh pomno čitati. Ranija groza, koja me je obuzela pri prvome pogledu na pločice, bila je tek proljetni lahor prema užasu i stravi kojima su se počeli puniti moja duša i moje srce, sa svakim novim pročitanim retkom! A vino na mojim usnama nije više imalo nikakvu slast, već me je peklo poput najžešćega otrova. Kraljevna Baketamon pisala je Šubiluliumi ovako:Ja sam faraonova kći, a u mojim žilama teče sveta krv. U cijelome Egiptu nema muža koji me je vrijedan i dostojan. Ćula sam kako imaš mnogo sinova. Pošalji mi jednoga sina, kako bih s njim mogla razbiti vrč, te će uz mene vladati zemljom Kemet!Sadržaj toga pisma bio je krajnje nevjerojatan i nečuven! Zato hetitski kralj Šutiiluliuma, promišljen i oprezan kakav je već bio, nije povjerovao u valjanost te poruke. Pa je uzvratio Baketamon vrlo sumnjičavim pismom, koje je potajice donio njegov izaslanik. U pismu se Šubiluliuma vrlo nepovjerljivo propitkivao, kakve uvjete kraljevna postavlja. Uslijedilo je novo pismo Baketamon. U njemu je ponovila svoju ponudu, uvjeravajući ga kako su i egipatski uglednici i Amonovi svećenici na njenoj strani. To je Subiluliumu uvjerilo u njenu iskrenost, pa je s njom sklopio dojgovor i pobrzao sklopiti mir s Horemhebom. Istodobno je Šubiluliuma pripravljao svoga sina^ Šubatua na polazak iz Kadeša za Egipat. Jer, upravo je Šubatu bio taj odabranik namijenjen za egipatsku kraljevnu! Iz Kadeša je trebao poći, tako je pisalo na pločici, prvoga povoljnog dana, s mnoštvom darova za Baketamon. Sudeći prema posljednjoj glinenoj pločici, koju je očito izručio hetitski izaslanik kojeg je uočio Horemheb, Šubatu je već bio na putu za Egipat, zajedno sa svojom pratnjom!- Tako mi svih bogova Egipta! - uskliknuo sam zaprešteno. - Kako

442

vam ja u tome mogu pomoći? Ja sam tek liječnik... I nikako ne mogu pridobiti srce jedne poludjele žene za Horemheba!- Pomogao si nam već jedanput! - mrko je rekao Horemheb. - A onaj koji jedanput uzme veslo u ruku, mora veslati bez obzira je li mu to po volji ili nije! Moraš odmah otputovati i presresti kneza Šubatua, te se pobrinuti da nikad ne stigne u Egipat. Ne znam kako ćeš to izvesti, a i ne želim znati... Mogu tek reći, ne možemo ga javno ubiti tijekom putovanja, jer bi to dovelo do novoga rata s Hetitima. A za to bih radije sam odabrao pravi trenutak.Njegove su me riječi uzbudile i prestravile, te su mi koljena počela drhtati. Srce mi se pretvorilo u vodu, a jezik se zaplitao kad sam odgovorio:- Uistinu, jedanput sam vam pomogao. Ali to sam učinio istodobno i zbog sebe i zbog Egipta. No taj mi hetitski knez nikad nije počinio nekoga zla. Ta vidio sam ga samo jedanput! Bilo je to pred tvojim šatorom, na dan Aziruove smrti. Ne, Horemheb, nećeš od mene napraviti podmukloga ubojicu! Radije ću umrijeti, jer nema sramotnijeg zločina od toga na kojeg me snubiš. Dajući otrov faraonu Ehnatonu, radio sam za njegovo vlastito dobro. Ta bio je teško bolestan, a ja sam mu bio prijateljem!Horemheb se još više namrgodio i opleo si butinu svojim bičem. Ipak, nije odgovorio ništa.... Zato se pak oglasio Eie:- Sinuhe, ti si mudar čovjek. Zato uviñaš kako ne smijemo izgubiti cijelo naše kraljevstvo pod ležajem mušičave i hirovite žene. Vjeruj meni, za rješavanje ovoga, nema drugoga puta ni načina... Taj knez Šubatu mora umrijeti tijekom svoga putovanja u Egipat. A hoće li mu se dogoditi nekakva nesreća ili će to biti od neke bolesti, potpuno mi je svejedno... Moraš otputovati i presresti ga još u Sinajskoj pustinji. Putovat ćeš po nalogu kraljevne Baketamon, kao liječnik. Zadaća će ti biti ispitati ga i pregledati, kako bi utvrdio je li sposoban ispuniti bračne dužnosti supruga. On će spremno u to povjerovati, te će te srdačno primiti. Zasigurno će postavljati i mnogo pitanja o Baketamon... Jer, čak su i knezovi tek samo ljudi! A zamišljam i kako je vrlo ljubopitljiv, jer želi saznati kakvom ga to čarobnicom Egipatsmjera vezati. Sinuhe, zato će ova tvoja zadaća biti lagana... I zasigurno nećeš prezreti darove koje će ti njeno ispunjenje donijeti... Oni će te učiniti bogatim čovjekom.- Odluči se brzo, Sinuhe! - opomenuo me Horemheb. - Pritom biraš izmeñu života i smrti! Odbiješ li, ne možemo te ostaviti na životu, jer si upravo saznao previše. I moramo te smaknuti, pa makar mi i stotinu puta bio prijateljem... Vjerujem kako to i sam shvaćaš?! Ta radi se o faraonskoj tajni, koju osim mene i Eiea nitko ne smije dokučiti. A ime koje ti je podarila mati, Sinuhe, bilo je koban predznak! Doznao si već previše tajni o faraonima. Rekneš li ne, istoga ću ti trena prerezati vrat od jednoga uha do drugog! Učinit ću to, doduše, nerado i sa žaljenjem, jer si naš najbolji povjerenik i takvu zadaću ne možemo prepustiti nikome osim tebi. Tvoja je kob vezana uz naše, kroz zajednički zločin... A i ovaj ćemo zločin mi podijeliti s tobom. Kažem pritom zločin, jer si ti to tako nazvao! No može li se zločinom smatrati postupak koji oslobaña Egipat od hetitiske vlasti i od poludjele žene?!Tako sam se našao uhvaćen u mreži. Bila je to i mreža i zamka, ispletena od mojih ranijih djela. A bila je toliko jaka, da nisam

443

mogao raskinuti ni jedno jedino njeno oko. Svoju sam kob vezao uz kobi Eiea i Horemheba za uvijek. Svojom sam rukom ispleo konop, koji je sezao daleko. Sezao je sve do one noći, u kojoj je izdahnuo veliki faraon. Sezao je još dalje, čak do Ptahorova posjeta kući moga oca. Ali njegov je pravi kraj, ili početak, bio u onoj noći moga roñenja... Bila je to ista noć, u kojoj me je čun od rogoza odnio niz maticu Nila, prema pristanu u trsci, pred nogama moje majke Kipe... A svoju sam kob neraskidivo vezao za Horemheba i Eiea onoga trena kad sam faraonu Ehnatonu pripremio i uručio napitak koji mu je podario vječan san. Vezao sam je i zapečatio posljednjim faraonovim dahom... I to za uvijek, premda to u onome trenutku svoje žalosti i ogorčenja nisam spoznao ni razumio.- Predobro znaš, Horemheb, ja se ne bojim smrti! -Odgovorio sam mu, zalud kušajući osokoliti samoga sebe. Mnogo sam i često govorio o smrti, pa je čak i nerijetko dozivao. Nije došla... Ipak, bila je ona strašan i hladan gost u noćnoj tami. Zato, gledajući joj u oči sada, kada je nepozvana zaprijetila, nimalo mi nije bilo do njenoga zagrljaja.Nisam se htio nasilno osloboditi ovoga svijeta, a pogotovu me nije privlačila takva smrt kakvu mi je natuknuo Horemheb, prijeteći kako će mi tupim nožem prerezati grkljan...Sve ovo pišem, kako sam to već više puta napomenuo, za samoga sebe. Zato se ne štedim i ne pokušavam prikazati boljim nego uistinu jesam. Na svoju sramotu moram otvoreno priznati, pomisao na smrt te me je noći ispunila užasom. Bilo je to zato jer je smrt stupila pred mene toliko hitro i nenadano, pa nisam imao vremena kako bih se na nju pripravio. Možda bih se manje uplašio, da se sve to nije zbilo toliko nenadano?... Ne znam zašto, no u svom tom strahu, misli su mi naglo odlutale. Tako sam pomislio na strjelovit let lastavica povrh rijeke, na vino iz luke, na gusku koju mi je Muti pekla na onaj jedinstven i neponovljiv tebanski način... Zbog svega toga mi se pak život nenadano pričinio vrlo dragim i lijepim! Mislio sam i o Egiptu, te se sjetio kako je faraon Ehnaton morao umrijeti radi spasa i opstanka Egipta, kako bi Horemheb oružanom silom mogao odbiti hetitski nalet. Konačno, faraon Ehnaton bio mi je prijateljem, kojeg sam iskreno ljubio. A knez tuñinske zemlje mi je bio gotovo nepoznat i nije mi značio baš ništa!... Osim toga, on je tijekom rata nesumnjivo počinio bezbroj nedjela i zločina, te je time tisuću puta zaslužio smrt. Zašto bih se onda ustručavao počiniti ubojstvo i smaknuti ga, ako time ponovno spašavam Egipat, nakon što sam zbog istoga razloga lišio života faraona Ehnatona?!Te su mi misli brzinom lastavice minule glavom. A tada me je naglo obuzela nekakva pospanost. Zato sam zijevnuo i rekao:- Odloži nož, Horemheb! Pogled na tup nož me uzrujava. Neka bude kako ti kažeš. Spasit ću Egipat od hetitske vlasti, iako još ne znam kako bih to mogao izvesti. Najvjerojatnije ću pritom i sam izgubiti život, jer će me Hetiti nedvojbeno ubiti, umre li njihov knez... No nije mi baš mnogo stalo do života, a i ne želim da Hetiti zavladaju Egiptom. Ali to neću učiniti radi vaših darova i vaših obećanja! Učinit ću to zato jer je takvo djelo bilo zapisano u zvijezdama, još prije moga roñenja, pa mu se zato ne može izmaći. Primite zato krune iz moje ruke, Horemheb i Eie! Primite svoje krune i blagosiljajte moje ime! Blagosiljajte me zato jer vas ja, premda neznačajan liječnik, činim faraonima!

444

Obuzela me nekakva velika želja za smijehom, nakon što sam to izrekao. Pomislio sam, naime, kako sveta krv faraona najvjerojatnije teče mojim vlastitim žilama, te sam zato bio jedini zakonit nasljednik faraonskoga prijestolja. A Eie je po podrijetlu bio tek sitan i neznatan svećenik boga Sunca, dok su Horemhebovi roditelji vonjali po stoci i siru. Pokrio sam zato dlanom usta i hihotao kao neka stara baba. Na to me nagnala pomisao: što bih sve mogao polučiti, ako bih kojim slučajem posjedovao Horemhebovu neukrotljivu snagu i hladnokrvnu promišljenost Eiea? U tom bih slučaju zasigurno pokušao dokazati svoje podrijetlo i zasjesti na faraonsko prijestolje! Jer, sve je bilo moguće u vrijeme velikih preokreta i prevrata... Ali takav, kakav sam bio, nisam bio sposoban za ostvarenje takve osnove. Toga sam bio potpuno svjestan. Bojao sam se vlasti i užasavao pred krvlju omašćenim faraonskim krunama. Sunčeva krv faraona u meni bila je pomiješana s plemenitom mitanskom krvlju, a to je bila krv Sunčeva zalaza. Zato u meni nije bilo potrebne snage i lukavosti za visok let. Eto, zato se nisam mogao obraniti od smijeha koji me spopao... Držao sam ruku pred ustima i hihotao. Ipak, moram reći, tako se smijem kad se naljutim. A kad me zahvati strah, odmah mi se spava. Sve si nekako mislim, i po tome se razlikujem od drugih ljudi...Horemheba je moj smijeh jako razljutio. Ponovno je na-brao obrve i počeo zlatnim bičem udarati po svojoj butini. Eiea, meñutim, ništa nije moglo uznemiriti. Bio je već tada star i umoran čovjek. Zato ga ni smijeh niti plač ljudi nisu dirali i nisu mu predstavljali ništa. Stigavši do pozne jeseni svoga života, bilo mu je stalo još samo do sebe samoga. Tog sam ih časa obojicu sagledao točno onakvima kakvi su uistinu bili, bez šarenoga perja mašte! Vidio sam pred sobom dva razbojnika koji su nesmiljeno pljačkali umiruće tijelo Egipta. Ali istodobno su u mojim očima bili i poput djece koja se igraju krunama i znakovljem vlasti. Spoznao sam koliko su sputani i čak zasužnjeni svojim željama i čežnjama, te zbog toga nikad nisu mogli oćutjeti sreću. Oči su mi se tada okrenule budućnosti, te je smijeh zamro na mojim usnama. Rekao sam Horemhebu:- Horemheb, prijatelju moj! Kruna je težak teret. Spoznat ćeš to u smiraj vrućega ljetnog dana, kada stoka doñe na obalu rijeke napiti se vode, a glasovi oko tebe zamru...Horemheb, očito, nije shvatio smisao mojih riječi... Tek je nestrpljivo rekao:- Pohitaj sada i kreni! Brod te čeka. Moraš presresti Šubatua u Sinajskoj pustinji, prije nego sa svojom pratnjom stigne u Tanis.I tako sam ponovno napustio Tebu, premda sam se netom prije zavjetovao kako to neću učiniti... Otputovao sam iznenadno, usred noći. Horemheb mi je stavio na raspolaganje svoj najbrži brod. A ja sam pratnji koja mi je dodijeljena izdao nalog neka na brod donesu moju liječničku škrinjicu, kao i ostatke guske pripremljene na tebanski način... Bili su to ostaci objeda kojeg mi je Muti brižno pripremila o podnevu istoga dana. Zatražio sam neka donesu i vina, jer se nisam htio dosañivati tijekom plovidbe... No istodobno mi nije bilo ni najmanje stalo, što će se sa mnom zbiti...Na brodu sam imao dovoljno vremena za razmišljanje. A nakon zreloga promišljanja, promijenilo se nešto u mome srcu i u mojim mislima. Zato sam počeo požurivati posadu, te istodobno batinama i obećavanjem bogatih darova poticati veslače. Naime, što sam više

445

mozgao, postajala mi je jasnija strahovita pogibelj koja se nadvila nad Egipat. Bila mi je nalik tamnome oblaku pijeska, koji se podigao u pustinji i prijeti zemlji Kemet... Mogao sam lako uljepšati djelo na koje sam se spremao, primjerice tvrdeći kako sve to činim zbog Egipta. Ali ljudska djela nije lako objasniti. Ona nisu nikad jasna i čista. Više su nalik miješanome vinu.Sve ovo pišem samo za sebe, to iznova ističem. Zato priznajem, možda nikad ne bih preuzeo tu novu zadaću, da se one noći u mojoj kući nisam onako preplašio smrti, koja je tako nenadano i hitro stupila pred mene. Zbog toga sam straha prihvatio provesti Horemhebovu i Eieovu osnovu. I nakon prihvaćanja te strašne zadaće, nastojao sam je što više uljepšati. Odijevao sam je u šarenu i raskošnu odjeću mašte, sve dok i sam nisam postao uvjeren kako stupam po veličajnoj stazi, bliskoj bogovima, jer idem spasiti Egipat. Ali sada, kad sam ostario, više ne vjerujem u to svoje poslanstvo. A to je i razumljivo... No tada, dok sam brodom putovao niz rijeku, nešto me je tjeralo na krajnju hitnju._____ 671Bio sam toliko nestrpljiv, pa su mi od uzbuñenja otekle oči i nastale kesice pod njima... A nisam mogao ni spavati.Ponovno sam bio sam, usamljeniji od drugih ljudi. I nije bilo nikoga na cijelome svijetu kome sam mogao povjeriti svoje skrivene misli i zamoliti ga za pomoć pri provedbi povjerene mi zadaće. Pritom sam morao čuvati i faraonsku tajnu koja bi, doñe li na svjetlo dana, prouzročila smrt tisuća ljudi... Zbog toga sam morao biti lukaviji od pustinjske zmije, ako sam želio ostati neotkriven. A spoznaja da ću biti izvrgnut strašnoj smrti, uhvate li me Hetiti, dodatno me je poticala na krajnju lukavost...Bio sam u istinskom iskušenju napustiti sve, odustati i potražiti utočište u nekome udaljenom kraju. Slično kao što je postupio moj imenjak iz priče, Sinuhe, slučajno saznavši za faraonovu tajnu. Sve me je poticalo na bijeg i puštanje kotača usuda neka se zakotrljaju na Egipat bez moga upli-tanja. Da sam tako postupio, možda bi tijek zbivanja bio drukčiji? A svijet bi danas takoñer možda bio drukčiji... No bi li takav drukčiji svijet bio bolji ili gori, to ne znam reći. Ali sada, kad sam ostario, spoznao sam kako su svi vladari u biti nalik jedan drugome, te zapravo nema neke velike razlike u tome tko vlada i koji narod porobljava druge narode. Jer uvijek trpi samo sirotinja. Upravo zato bi možda sve ostalo isto i u slučaju da nisam ostvario svoju zadaću. Ipak, u tom bi mi slučaju dušu razdirao osjećaj odgovornosti što nisam učinio ono što se od mene tražilo za dobro i spas svoje zemlje. Tada pogotovu ne bih imao više ni jednoga sretnog i radosnoga trenutka. Ipak, time ne mislim tvrditi, kako sam sada sretniji. Dani i trenuci moje sreće ugasnuli su, zapravo, još u mojoj mladosti...I nisam pobjegao, unatoč svoj slabosti koja me je znala obuzeti. Jer, kad je smrtan čovjek slab, prepušta se volji drugoga i čak dopušta da bude uvučen u zastrašujući zločin. Umjesto da bira svoj vlastiti put i sam odlučuje... Slab će čovjek uistinu dopustiti čak da ga odvedu i u smrt, ni ne kušajući prerezati konop na kojem ga vode! Ipak si mislim, nisam ja jedini takav slabić na ovome svijetu-. Njih je mnogo, premnogo...Zato je knez Šubatu morao umrijeti. Sjedeći pod zlatnim natkrovljem, s vrčem vina uz sebe, na brodu sam razbijao glavu i mučio misli o

446

tome, kako ubiti hetitiskoga kneza?Kako to učiniti, a da ostanem neotkriven, te odgovornost za njegovu smrt neće moći biti svaljena ni na mene niti na Egipat? Zadaća nikako nije bila jednostavna, jer je knez Šubatu zasigurno putovao na način i s pratnjom koji su odgovarali njegovu položaju i njegovome dostojanstvu. Hetiti pak, poznati po svojoj uroñenoj sumnjičavosti, nedvojbeno su budno pazili na njegovu sigurnost. Pa ako bih ga i potpuno samoga sreo u pustinji, ako bi se to kojim čudom zbilo, ne bih ga mogao ubiti kopljem ili strijelom. Jer, takvo oružje ostavlja traga, pa bi zločin bio očit i nedvojben. Na tren sam pomislio kako bih mogao pokušati dovabiti ga u pustinju, prijedlogom da potražimo pustinjskoga guštera kojem su oči od zelenoga kamenja. Pritom bih ga gurnuo u provaliju, te mogao izvijestiti kako mu se pokliznula noga pa je slomio vrat. To je bila, dakako, vrlo djetinjasta nami-sao. Jer, bio sam siguran, njegova me pratnja nikad neće ostaviti s njim na samu. Ta ljudi iz pratnje su za Subatuov život jamčili izravno kneževome ocu, velikome kralju Šubi-lulimiju! Zato nije bilo ni najmanje nade da ću sa Subatuom moći ostati na samu i govoriti u četiri oka. A što se otrova tiče, Hetite su uvijek pratili kušači jela i pića. Oni bi svojim nepcima i želucima prethodno provjeravali sve što je bilo namijenjeno gospodarovu stolu... Zato je i trovanje bilo neizvedivo.Tada sam se prisjetio govorkanja o tajnovitim otrovima svećenika i Zlatne Kuće. Dočuo sam i kako postoje načini za unošenje otrova u voće dok se još nezrelo zeleni na stablu. A kad bi takvo voće dozrijelo, svi koji bi ga brali i okusili, odmah bi upoznali tajnu smrti. Bilo je i odreñenih svitaka papirusa, koji donose polaganu smrt onome tko ih je razmotao. Bilo je navodno i cvijeća, kojega je miomiris donosio smrt, nakon što bi ga svećenici tajanstveno blagoslovili svojim rukama. No to sve bile su tek svećeničke tajne, koje nisam poznavao. Osim toga, mislim i da su mnoge od tih priča bile uistinu samo priče. No kad bi i bile istinite, te i ja u njih upućen, gdje bih mogao u pustinji naći voćke? I još k tome one s nezrelim plodovima, koje bih začinio otrovom, te čekao na sazrijevanje smrtonosnih plodova? Isto tako, bilo mi je jasno, kako ni jedan hetitski knez ne bi svojom rukom otvorio svitak papirusa. To za njih rade njihovi pisari. Konačno, mirisanje cvijeća nije baš bila na-_ 673vada Hetita! Prije je bilo za očekivati kako će svojim bičem sasjeći cvjetne stabljike i nemilice izgaziti cvjetne časke pod svojim stopalima.Sto sam više razmišljao o svojoj zadaći, to mi se ona činila sve težom i neizvedljivijom. Poželio sam da je Kaptah sa mnom, kako bi mi pomogao svojom lukavošću. Ipak, nisam ga mogao uvlačiti u cijelu dogodovštinu. Osim toga, bio je još uvijek u Siriji, vodeći računa o svojim potraživanjima. Zbog toga mu se nimalo nije žurilo u Egipat... A nije mu se žurilo i iz drugoga razloga! Svojedobno je bio upleten u zbivanja oko Atonovoga kraljevstva na zemlji, pa je bio i te kako uvjeren da mu je sirijsko podneblje mnogo podnošljivije i zdravije od egipatskoga.Mogao sam računati, o tome očito nije moglo bilo nikakve dvojbe, samo na svoje vlastite snage i sposobnosti. Zato sam pozvao u pomoć svu svoju maštu i dosjetljivost, kao i cjelokupno svoje liječničko

447

znanje i umijeće... Nije mi toliko teško padalo što to sve stavljam u službu smrti. Ta svaki je liječnik blizak sa smrću! Priborom i tvarima kojima raspolaže i vlada, svaki liječnik može svojim bolesnicima spasiti život, ali i donijeti smrt. Ta je liječnikova moć pogubna, te ga zato obvezuje moćna liječnička prisega. Ako bi se knez Šubatu razboljeo, a ja bio odreñen za njegova liječnika, predao bih ga u naručje smrti vrlo jednostavno. A pritom bih se brinuo za njega u skladu sa svim pravilima i zakonima liječništva, te mi ni jedan liječnik koji drži do sebe i svoga ugleda, ne bi mogao prigovoriti ili me čak optužiti zbog načina liječenja kojeg sam primijenio. Jer, otkad je svijeta i vijeka, liječnici svih razdoblja su se meñusobno ispomagali glede pokapanja svojih žrtvi... I to bez obzira jesu li dotičnoga nevoljnika poslali u tišinu Kraljevstva Smrti igrom slučaja, svojom nemarnošću, neznanjem i ne-sposobnošću ili čak namjerice...No Šubatu nije bio bolestan! A kad bi se kojim slučajem i razbolio, nedvojbeno bi radije pozvao hetitskoga liječnika nego egipatskoga!Nastavio sam mozgati o svim mogućim pojedinostima. A o svojim razmišljanjima izviješćujem ovdje toliko podrobno, samo zato kako bih pokazao i objasnio koliko je teška i preteška bila zadaća koju mi je naprtio Horemheb. Ipak, neću se više zadržavati na svemu onome što mi je tih dana prohujalo kroz misli. Kazivat ću na dalje samo o onome što sam činio. Ponajprije sam na proputovanju, u Kući Života u Memfisu, dopunio svoju zalihu lijekova. Nitko se pritom nije čudio mome popisu traženih lijekova... Jer, ono što je za svjetovnjaka i u liječništvo neupućena čovjeka smrtonosan otrov, u rukama liječnika može biti spasonosan lijek. Bez odlaganja sam nastavio putovanje, otišavši za Tanis. Tamo sam unajmio nosiljku, a vojna posada mjesta mi je na raspolaganje dala pratnju bojnih kola. Trebali su me pratiti i štititi na putovanju kroz pustinju, duž široke vojničke ceste kojom smo se zaputili. Pritom sam se, kao liječnik i čovjek koji voli udobnost, odlučio za putovanje u nosiljci. Ali istodobno nisam htio pokazivati neku hitnju, na koju bi zasigurno upućivalo putovanje nekim bržim ali neudobnijim prijevoznim sredstvom. Jer, ubrzano bi putovanje moglo pobuditi sumnje u mojoj pratnji, a još više kod Hetita...Horemhebove obavijesti o kretanju Šubatua pokazale su se vrlo točnima. Naišao sam na hetitskoga kneza i njegovu pratnju svega tri dana nakon napuštanja Tanisa. Uokolili su se kraj izvora u pustinji, ograñenoga zidom... I Šubatu je putovao u nosiljci, jer je htio sačuvati svoje snage i izbjeći nepotrebno umaranje. Ta putovao je u susret bračnoj ložnici! Njegovu je pratnju činilo brojno ljudstvo, a vodili su i mnogo teško natovarenih magaraca, nakrcanih darovima za kraljevnu Baketamon. Teška bojna kola bila su pak u pratnji zbog njegove zaštite, dok su laka bojna kola izviñala put pred glavninom poslanstva. Kralj Šubiluliuma upozorio je svoga sina Šubatua neka bude pripravan na iznenadne napade i svako drugo iznenañenje. Jer, bio je uvjeren, uostalom sasvim opravdano, kako ovo poslanstvo Horemhebu neće biti ni najmanje po volji. Pratnja koja se nalazila uz Šubatua bila je toliko brojna i jaka, pa bi je mogla svladati tek jaka postrojba bojnih kola. A to nije bilo dopustivo, jer bi posljedica nedvojbeno bio nov rat s Hetitima...Hetiti su iskazali veliku srdačnost i učtivost prema meni i prema časnicima moje skromne pratnje. Ali tako su uvijek postupali kada bi

448

dobivali dar kojega nisu mogli polučiti silom i oružjem. Primili su nas u svome okolu, kojega su postavili pripremajući se za noć. Čak su pomogli egipatskim časnicima pri postavljanju njihovih šatora. Potom su nas okružili brojnim stražama, te za to dali uobičajeno hetitsko obrazloženje... Žele nas čuvati i obraniti od pljačkaša i pustinjskih lavova, kako bi mogli mirno spavati. Doznavši pak da dolazim kao poslanik kraljevne Baketamon, kneza Šubatua je ljubopitljivost toliko nadvladala, pa me odmah pozvao u svoj šator, želeći neodložno porazgovarati sa mnom...Stupivši u njegov šator, zatekao sam naočitoga mladog muškarca... Oči su mu bile velike i jasne poput vode brdskoga potoka njegove domovine. Nisu bile mutne i podlivene krvlju kao onoga jutra, kad je nakon cjelonoćnoga bančenja s Horemhebom bio pijan, te istupio iz njegova šatora radi pribivanja Aziruovoj smrti. Uzbuñenje i iščekivanje natjerali su sada i krv u obraze njegova tamnog lica. Nos mu je bio plemenit i velik, poput kukastoga kljuna ptice grabljivice. A kad se nasmijao, zubi su mu zasjali bjelinom, poput zubiju divlje zvijeri. Jer, srdačno mi se nasmijao u znak dobrodošlice. Predao sam mu "pismo" kraljevne Baketamon, koje je krivotvorio Eie. Potom sam se duboko naklonio pred njim i ispružio ruke u visini koljena, poprativši to svim znakovima štovanja, kao da je već moj vladar. Zamijetio sam i kako se preodjenuo u egipatske halje, prije nego me je primio. Taj njegov postupak me je vrlo zabavljao, a još više okolnost što se u egipatskoj odjeći osjećao neudobno i smeteno, budući da nije bio navikao na nju.- Moja buduća supruga ti je podarila svoje povjerenje -rekao mi je Šubatu - a istodobno si i liječnik, pa ti ni ja neću ništa kriti. Jer, kad se knez ženi, on se vezuje za svoju družicu... Zato neka zemlja moje supruge bude i moja zemlja, a egipatske običaji neka budu i moji. Trudio sam se koliko sam god mogao, nastojeći ih prihvatiti, kako ne bih u Tebu prispio kao tudinac. Nestrpljiv sam u svojoj iskrenoj želji za upoznavanjem svih čuda Egipta, o kojima su mi toliko mnogo kazivali... A želim upoznati i moćne egipatske bogove, koji će od sada biti i moji bogovi. Ali ponajviše čeznem upoznati moju kraljevsku suprugu, jer ću njenom voljom utemeljiti novu vladajuću lozu u Egiptu. Zato smjeram s njom imati brojne potomke! No, ne gubimo vrijeme! Pričaj mi odmah o njoj... I to sve što znaš. Koliko je visoka, kakvog je lika i koliko su joj široki bokovi. Govori iskreno, kao da sam već Egipćanin. Pritom mi nemoj zatajiti ni njene nedostatke, ako ih ima. Vjeruj mi kao bratu, jednako kao što i ja vjerujem tebi...O njegovom povjerenju najrječitije je svjedočila skupina časnika i zapovjednika, koji su stajali iza njega, s isukanim blještavim mačevima... A isto tako i svi oni vojnici koji su čuvali ulaz u šator, s vršcima svojih kopalja usmjerenim put mojih leña... Ja sam pak hinio kako ne primjećujem baš ništa od svega toga. Tek sam mu se još jedanput naklonio i rekao:- Moja vladarica, kraljevna Baketamon, ubraja se meñu najljepše žene Egipta... Zbog svoje svete krvi sačuvala je svoje djevičanstvo, premda je nekoliko godina starija od tebe. Ali njena je ljepota bezvremena i protok godina joj ne može nauditi. Lice joj je kao u Mjeseca, a oči nalik lo-počovome cvijetu. Kao liječnik ti mogu zajamčiti da su joj bokovi podobni za rañanje djece, premda donekle uski, kako je to uobičajeno za egipatske žene.

449

Poslala me je tebi u susret, želeći se osvjedočiti je li tvoja kraljevska krv dostojna njene i možeš li ispunjavati tjelesne bračne dužnosti bez neugodnih iznenañenja. Čeka te nestrpljivo, jer nju još nikad nije posjedovao muškarac...Knez Šubatu se na te riječi isprsio i podigao laktove do visine ramena, kako bi pokazao mišice svojih ruku. Potom je rekao:- Moje ruke mogu napeti najjači luk, a stiskom bedara istjerujem dah magarcu. I moje je lice bez mana, kao što se možeš osvjedočiti, te se ne sjećam kada sam posljednji put bio bolestan.- Očito si neiskusan mladić - odvratio sam ozbiljno i mudro - a istodobno i neupućen u egipatske običaje... To zaključujem po tome što misliš kako je egipatska kraljevna luk kojeg treba napinjati ili magarac kojeg treba sapeti bedrima... No to je daleko od stvarnosti! Očito, moram te poučiti o egipatskome ljubavnom umijeću i navadama, kako se ne bi osramotio u kraljevninim očima. Moja je vladarica nedvojbeno postupila mudro i promišljeno, poslavši me amo, da bih te kao liječnik prethodno uputio u običaje i navade Egipta.Moje su riječi teško pogodile kneza Subatua. Bio je on vatren momak, kao i svi Hetiti, te ponosan na svoju mu-ževnost. Njegovi su zapovjednici prsnuli u bučan smijeh, a to ga je očigledno još više raspalilo. Problijedio je od ja-rosti i zaškrgutao zubima... Ipak, prema meni se nastojao odnositi na učtiv egipatski način, te se pribrao koliko god je to mogao. Nastojao je govoriti što mirnijim glasom, kad mi se obratio:- Nisam baš tako neiskusan mladić, kao što ti izgleda misliš! A moje je koplje probolo već mnogu lijepu kožu! I mislim, tvoja kraljevna neće biti nezadovoljna kad je posvetim u umijeće zemlje Hetita!- I te kako vjerujem u tvoju snagu, vladaru moj! - odgovorio sam ponizno. - Ali očito si se zabunio, netom mi rekavši kako se ne možeš sjetiti kada si posljednji put bio bolestan. Liječnik sam, te po tvojim očima i obrazima vidim, upravo si sada bolestan... Patiš od proljeva.Nema toga ljudskog bića koje neće povjerovati u svoju bolest, samo ako ga dovoljno dugo i dovoljno uporno u to uvjeravamo... U srcu svakog čovjeka čuči želja da ga netko tetoši i njeguje. To je bilo dobro poznato liječnicima svih vremena, a ta im je spoznaja donosila bogatstvo. A ja sam u svemu imao još jednu prednost, znajući da pustinjski izvori sadrže lužnate tvari, koje pospješuju probavu onima koji nisu bili priučeni na takvu vodu... Takve bi u pustinji nerijetko mučio proljev...- Varaš se, Egipćaninu Sinuhe! - silno iznenañen, kliknuo je Šubatu. - Uistinu nisam bolestan! Ipak... priznajem, imam proljev! Zato sam tijekom putovanja stalno morao zastajati i odlaziti čučati uz cestu. No odakle ti to znaš, nikako se ne mogu domisliti. Očito si umiješniji od moga osobnog liječnika, koji nije zamijetio te moje tegobe...Ušutio je na tren, ispitujući sam sebe i osluškujući svoj dah. Potom si je još opipao oči i čelo, pa pomalo nesigurno rekao:- Uistinu osjećam neku vatru u očima, nakon što sam cijeloga dana buljio u crveni pijesak pustinje. Čelo mi je takoñer vruće, te se nekako ne osjećam onako dobro koliko bih to željeo.- Tvoj bi liječnik dobro postupio - pojasnio sam mu staloženo - ako

450

bi ti dao neki lijek za olakšavanje želučanih i probavnih tegoba. To bi ti omogućilo i dobar san. Naime, pustinjske želučane bolesti su pogubne. Poznato mi je kako su brojni Egipćani pomrli tijekom svoga stupanja za Siriju. Nitko ne zna uzroka tim boljkama. Neki kažu, donose ih otrovni pustinjski vjetrovi. Drugi pak krive vodu, a trećiprenošenje tih bolesti pripisuju skakavcima... Ipak, bez obzira na sve, neka ti tvoj liječnik pripravi za večeras dobru mješavinu. Nakon što je ispiješ, bit će ti lakše. Bez sumnje, sutra ćeš opet biti zdrav i sposoban nastaviti putovanje... Zamislio se nad tim mojim riječima. Oči su mu se tada suzile... Bacio je pogled prema svojim zapovjednicima, nasmiješio se poput obijesnoga dječaka, te mi rekao:- Pripremi mi ti takav lijek, Sinuhe! Tebi su, nedvojbeno, te neobične pustinjske bolesti mnogo bolje poznate nego mojim pratiteljima...Nisam bio toliko naivan i glup, kao što je pomislio. Zato se nisam uhvatio u postavljenu zamku... Podigao sam ruke u znak protivljenja, dlanova okrenutih prema njemu, te odgovorio:- Ni slučajno! Ne usuñujem se pripremiti takav lijek za tebe. Jer, ako bi ti se stanje pogoršalo, optužio bi mene i rekao da sam ti kao Egipćanin htio naškoditi... Tvoj osobni liječnik će se za tu tvoju boljku jednako dobro pobrinuti kao što bih to i ja učinio. Najvjerojatnije će to učiniti čak i bolje od mene, jer ti dobro poznaje tijelo i tvoje zdravstveno stanje, kao i tvoje ranije bolesti. Dovoljno je ako ti pripremi jednostavan lijek za zatvaranje...- Možda je tvoj savjet dobar - uzvratio mi je, smiješeći se. -Namjeravam jesti i piti s tobom, kako bi mi mogao kazivati o mojoj kraljevskoj supruzi i o egipatskim običajima. Pritom ne bih želio neprestance skakati i trčati iz šatora, kako bih iza njega čučao u mraku, prekidajući na taj način tvoje izlaganje.Pozvao je svoga osobnog liječnika. To je bio nekakav neprijatan i sumnjičav Hetit. Razmotrili smo kneževu boljku sa stručne strane. Nakon što se uvjerio kako nemam namjere nadmetati se s njim i njegovim znanjem, postao je prijateljskiji prema meni. Prihvatio je i moj savjet, te je knezu Šubatuu skuhao učinkovito i vrlo jako sredstvo za zatvaranje. Napućujući ga tako, provodio sam jednu drugu, vlastitu osnovu. A kad je ljekovit napitak bio gotov, liječnik je prvo sam otpio iz kupe, želeći time pokazati kako je lijek neškodljiv. Tek tada ga je dao knezu. Po tome kako je vješto pripravljao lijek, sastojcima koje je odabrao i načinu na koji ga je miješao, osvjedočio sam se da je uistinu iskusan liječnik. Unatoč tome, moj ga je nastup ipak zbunio.Pretpostavljam kako me je smatrao boljim liječnikom od sebe, koji više zna, pa sam zbog svoga znanja mogao dati bolji savjet. Zbog toga je poslušao naputak kojeg mu da-doh, vjerujući kako je to za dobro njegova gospodara...No ja sam znao; knez Šubatu nije bio bolestan. Od svoje prolazne tegobe ozdravio bi ubrzo i bez ikakvoga lijeka. Ali dio moje osnove bio je ponukati kneževu pratnju da povjeruju u Šubatuovu bolest. Htio sam i što je moguće jače zaustaviti njegovu probavu, kako napitak kojeg sam mu namijenio, ne bi prebrzo prošao kroz njega.Prije objeda, kojeg je priredio meni u čast, otišao sam u svoj šator

451

i napio se ulja. Unatoč ogavnom okusu i mučnini koja me je od njega spopala, tjerajući me na povraćanje, pio sam sve dok mi želudac nije bio pun. A pio sam žud-no, jer sam time smjerao zaštititi svoj vlastiti život... Prije polaska na večeru, uzeo sam malen vrč s vinom, u kojem ga je bilo jedva za dvije čaše. Pažljivo sam skinuo pečat s vrča, pazeći kako se ne bi ni najmanje oštetio. Tada sam u vino smiješao otrov i vrč ponovno pažljivo zatvorio. Pečat sam namjestio i popravio, te je izgledao nedirnut. Ipak sam ga po rubovima još natrljao prašinom. Poslije toga ni najistančanije i najsumnjicavije oko ne bi otkrilo tragove ranijeg otvaranja vrča...Tada sam se vratio u knežev šator, noseći vrč skriven pod haljom. Sjeo sam na bogate prostirke, jeo jestvine koje su njegovi robovi donosili pred mene, te pio vino koje su mi natakali njegovi peharnici... Cijelo vrijeme me je opsjedala teška mučnina, goneći me na povraćanje. Unatoč tome, nastojao sam pokazivati dobro raspoloženje, te sam iznosio kojekakve gluposti o egipatskim običajima. Time sam htio što bolje zabaviti kneza Subatua i njegove doglavnike.Princ Šubatu je od smijeha široko razvalio usta, te su mu svi zubi blistali. Pljesnuo me je po leñima i rekao:- Zabavan si svat, Sinuhe! I to premda si Egipćanin. Kad se smjestim u Egiptu, postavit ću te za moga osobnog liječnika. Uistinu se dušim i pucam od smijeha, te zaboravljam na svoju boljku, dok opisuješ egipatske bračne navade i postupke! Mekušasti su ti običaji... I sve mi se nekako čini, te su navade i postupke Egipćani izmislili i usvojili kako bi izbjegli začeće djece... Smjeram poučiti Egipćane mnogim, odgovarajućim hetitskim običajima i postupcima. Postavit ćui svoje zapovjednike za namjesnike u pokrajinama, jer mislim kako će i to biti dobro i korisno za Egipat... Ali, prije toga, kraljevni ću dati ono što joj pripada!Bio je vrlo dobro raspoložen, te je rukama udarao po svojim koljenima. Pod utjecajem popijenoga vina bio je već dobrano ushićen. Smijao se i rekao mi:- Uistinu, želio bih da kraljevna već leži na mojoj pro-stirci! Tvoje me je kazivanje jako zapalilo, Sinuhe, te sam siguran kako ću je natjerati na stenjanje od naslade i ushita. Tako mi svetih nebesa i velike Majke Zemlje, sav će Egipat klicati od radosti! Jer, kad se ujedine zemlja Hatti i Egipat, neće biti takvoga kraljevstva na zemlji koje bi se moglo oprijeti našoj zajedničkoj moći i vlasti! Svojoj ćemo vlasti potčiniti i podvrći sve četiri strane svijeta. Tako će se ujedinjeno kraljevstvo protegnuti od države do države, od mora do mora! Ali, prije toga, Egipćane treba prekaliti željezom i vatrom, kako bi dobili željezne udove i vatrena srca... Sve dok i posljednji čovjek ne povjeruje da je smrt veličajnija od života... Sve će se to ostvariti! I to ubrzo!Podigao je svoj pehar i pio. Potom je izlio vina na tlo, prinoseći žrtvu Majci Zemlji, a nakon toga i nebesima, sve dok mu pehar nije ostao prazan. Do tada su svi Hetiti već bili donekle pod utjecajem vina, a moje vesele pričice otopile su onu njihovu sumnjičavost i nepovjerenje... Zato sam iskoristio prigodu i rekao:- Ne želim vrijeñati ni tebe, niti tvoga vina, kneže Šubatu! Ali ti sigurno nisi nikad pio egipatskoga vina! A da si ga okusio, sva bi ti druga vina bila prazna, poput vode. Oprosti mi, zato, ako ću piti svoje vino... Naime, jedino me ono može opiti. To je razlog zašto ga

452

uvijek nosim uz sebe, kad odlazim na gozbe tuñinaca...!Izvukao sam onaj malen vrč, kojeg donesoh pod haljama. Stresao sam ga, kako bi se otrov dobro izmiješao s vinom, te pred njegovim očima nespretno slomio pečat...Potom sam natočio vina u svoju kupu, hineći pijanost. Kako bih to potkijepio, pri natakanju vina sam namjerno malo izlio, mimo pehara, na tlo. Zatim sam otpio gutljaj i uskliknuo:- Ah, to je vino iz Memfisa!... Vino piramida, koje se plaća zlatom! Jako je, slatko i opojno! Nema mu premca na cijelome svijetu!Vino je uistinu bilo jako i dobro. A primiješao sam mu i mirhe, kad sam ranije otvorio vrč, kako bi svojom opoj-nošću prigušila zadah i okus smrti... Svojim je mirisom ispunila cijeli šator, čim sam natočio vina iz moga malenog vrča. No kroz miris vina i svu opojnost mirhe ipak sam mogao osjetiti hladan i jeziv dah smrti. Vino mi se zbog toga razlijevalo po bradi, kad sam prikučio kupu ustima i pio. Hetiti su to pripisivali mojem pijanstvu. Hinio sam kako žudno i predano pijem. A srce i dušu istodobno mi je raspinjala strava, jer sam znao: niz grlo mi teče smrtonosan otrov. Ipak, još me je više potresalo pitanje: hoće li se uhvatiti u klopku?!Nakon nekoliko trenutaka, koji su mi bili dugi poput vječnosti, knez Šubatu je očito postao ljubopitljiv... Pružio mi je svoj pehar i rekao:- Za tebe više nisam tuñinac! Već sutra bit ću tvoj gospodar i tvoj faraon... Daj mi zato okusiti tvoga vina, jer inače neću povjerovati da je toliko izvrsno kao što kažeš...No ja sam pritisnuo malen vinski vrč na svoje grudi, na izgled se ozbiljno protiveći i odbijajući mu ispuniti želju... Rekao sam:- Toga vina nema za dvojicu! A ja ga ni nemam više, osim ovoga vrča! Kako rekoh, večeras se želim opiti, jer je ovo dan velike radosti za cijeli Egipat i za zemlju Hatti, predvečerje veličajnoga saveza izmeñu naše dvije zemlje!Nakon tih riječi ponovno sam hinio kako pijem iz svoje kupe. Tada sam, oponašajući magareće njakanje, povikao:- Ia, ia!... - Revao sam poput magarca, njihao se na svom mjestu i sve jače stezao vrč s vinom. Obujmivši ga, čak sam mu stao tepati. -Sestro moja, nevjesto moja, ljubavi moja!... Moje je grlo tvoj dom, moj je želudac tvoje mekano gnijezdo!... Ni jedan te tudinac ne smije dodirnuti!Hetiti su se previjali od smijeha, te su se od silnoga grohotanja stali udarati rukama po svojim koljenima. Šubatu je pak bio navikao dobivati sve što bi poželjeo! A moje ga je odbijanje, očito, još više poticalo i dražilo njegovu ljubo-pitljivost... I dalje je držao ispruženu ruku s čašom, te me uporno molio i zaklinjao neka mu omogućim kušati moga vina... Napokon sam zajecao, te mu natočio u pehar dok se moj malen vrč nije ispraznio... I pritom mi nije bilo teško roniti suze, jer sam toga trena bio na smrt prestravljen!Tako je Šubatu dobio svoje vino, koje sam mu namijenio, kao ispunjenje moje zadaće... I ono najšaljivije pritom, ako je u nečem toliko strašnom moglo biti neke mračne šale, bila je okolnost kako je sam zatražio smrt iz moje ruke. I to ne tek zatražio, nego čak i usrdno molio i preklinjao, samo da bi je dobio. A to i jest svo umijeće upravljanja ljudima! Treba im jedino prenijeti vlastite osnove i nakane, ali na zaobilazan način, dok sami ne požele ono što

453

smo im pripremili! Tada su pripravni počiniti najveće gluposti i čak ludo poginuti. Pa nerijetko i nasrnu na onog tko im je usadio svoju namisao, ako se taj na izgled protivi provedbi takve podvale!Primivši svoje vino vječnosti, Šubatu je na tren ipak zastao i pogledao uokolo... Kao da ga je neki unutarnji glas opomenuo i pobudio u njemu priroñen oprez i nepovjerlji-vost. No to je minulo u kratkome hipu. Tada se ponovno široko nasmiješio, te na hetitski način pružio pehar s vinom prema meni i rekao:- Posveti moj pehar, Sinuhe, jer si mi prijatelj! A ja ću tebi ukazati istu milost i počast! - Rekao je tako, htijući prikriti svoju sumnjičavost i nepovjerenje, koji bi pak bili očiti ako bi vino dao kušati peharniku. Njegova ga je ljubo-pitljivost uvukla u dvojbu, ali mu ponos sada nije dopuštao uzmak. Iz čiste uznositosti nije mogao pružiti vino peharniku... A ipak se želio i osigurati, pa je svojim lukavim postupkom mene prisilio neka prvi pijem iz njegovoga pehara. Sasvim razumljivo, spremno sam prihvatio njegovu kupu i iz nje potegnuo dobar gutljaj. Potom sam sladostrasno mljacnuo jezikom, povjeravajući istodobno u mislima svoj život bogovima i svoj onoj množini ulja koja je toliko mučno razapinjala moj želudac i crijeva.Osvjedočivši se kako žudno pijem, Šubatu mi je gotovo oteo pehar iz ruku. Bez daljnjega razmišljanja i krzmanja, prinio ga je usnama i ispio do dna. Tada je ponovno zastao, kao da još na neki način važe okus vina i istodobno osluškuje odgovor svoga tijela na ono što je ispio... Držeći glavu nagnutu na stranu, nakon nekog vremena je rekao:- Uistinu je to tvoje vino jako, Sinuhe! Penje se u glavu poput dima i pali želudac nalik vatri. Ipak, ostavlja gorak okus u ustima! Zato ću ga isprati vinom iz planina i tako iz usta ukloniti egipatski miris.Tada je napunio pehar vlastitim vinom, otpio i njime isplahnuo usta... Znao sam, otrov neće početi djelovati prije jutra, jer su mu crijeva bila zatvorena ranije ispijenim lijekom, a i zbog velike količine hrane i pića kojima se natrpao.Nastavio sam piti vina, koliko sam god mogao protisnuti kroz grlo, želeći što je više moguće razrijediti otrov koji je bio u mome želucu. Istodobno sam hinio dobro raspoloženje, a i opijenost. Tako sam postupao kako Hetiti ne bi ništa posumnjali... Zato sam se svladavao približno još polovicu vodne mjere, pa tek onda zamolio neka me netko odvede do moga šatora. Odlazeći, grčevito sam stiskao prazan, malen vinski vrč... Jer, nisam nikako smio dopustiti da ostane u Šubatuovu šatoru i bude izložen njihovom možebitnom ispitivanju... Nekoliko snažnih Hetita se odazvalo mojoj molbi. Dograbili su me ispod ruku i zatim doslovce odnijeli u moj šator. Usput su su grubo šalili i čak izrugivali na moj račun, jer su mislili kako ne podnosim vina, te sam se zbog toga brzo opio. Pa su me čak svojim rukama smjestili na ležaj i pokrili, jer su noći u pustinji studene.No ja sam bio potpuno trijezan i budan! Toga trena nije bilo ni vina ni ičega drugog što bi moglo nadvladati moju stravu i opiti me. Cim su me moje "dadilje" Hetiti strpali na počinak i otišli, hitro sam ustao... Porinuo sam prst u grlo pa povratio otrov i zaštitno ulje. Bio sam neizmjerno prestravljen... Smrtni mi je znoj potekao iz svih pora. Koljena su mi se tresla i oblijevala me vrućica. Možda je to

454

djelimice bila posljedica otrova, koji je u nekoj mjeri ipak počeo djelovati na moje tijelo? Zbog toga sam nekoliko puta naizmjence ispirao želudac i uzimao napitke za čišćenje, te ponovno povraćao... Napokon u mome želucu zasigurno više nije bilo ničega. Ali sam i dalje povraćao, iz čistoga straha. Više mi za to nisu bila potrebna nikakva pomoćna sredstva...Tako sam se mučio sve dok nisam bio iscijeñen poput mokre krpe. Tada sam pobrzao riješiti se i posljednjih tragova. Uzeo sam onaj malen vinski vrč, dobro ga isprao i razbio u sitne komade. Komadiće vrča potom sam pažljivo zakopao u pijesak i poravnao tlo. Nakon toga sam ponovno legao, ali nisam mogao zaspati. Još sam uvijek drhtao od strave i posljedica djelovanja otrova. I cijelu sam noć pred očima imao nasmijano Subatuovo lice, s njegovim velikimočima, koje su me gledale. Nikako se nisam mogao osloboditi toga priviñenja u tami, ni zaboraviti njegov ponosit, bezbrižan smijeh, kao ni njegove sjajne, blistave zube.Hetitiski ponos pomogao mi je i slijedećega jutra. Knez Subatu se probudio neraspoložen i nevoljan. Uskoro mu je pozlilo, ali iz ponosa to nije htio priznati, niti prekidati putovanje zbog bolova u želucu. Nakon što je raspremljen okol, Subatu je stupio u svoju nosiljku, skrivajući svoje patnje, premda je to zahtijevalo mnogo samoprijegora. Tako se putovanje nastavilo. Napredovali smo kroz pustinju cijeloga dana, a kad sam prošao pored Šubatuove nosiljke, domahnuo mi je i naprezao se izmamiti smiješak na svoje lice. Njegov mu je liječnik u dva navrata, tijekom dana, pripravio napitke za zatvaranje i za ublažavanje boli. No ti su još više pogoršali njegovo stanje, dopuštajući otrovu djelovanje punom snagom. Tada ga je moglo spasiti, a i to samo možda, jedino uzimanje jakoga sredstva za čišćenje želuca i crijeva. Ali i to samo u slučaju ako bi takvo sredstvo uzeo što prije, a najkasnije istoga jutra...Negdje tijekom poslijepodneva knez Subatu se onesvijestio. Oči su mu se izokrenule, a njegovo izražajno lice postalo je voštano žuto... Njegov se liječnik prestravio, te me pozvao u pomoć. Pohitao sam hetitskom knezu bez odlaganja. Ugledavši njegovo očajno stanje, nisam trebao hiniti prepast. Ono je samo po sebi bilo dovoljno strašno. Hladna mi je jeza prostrujala leñnom moždinom, unatoč svoj jari pustinjskoga poslijepodneva. Osvjedočivši se o djelovanju otrova, i ja sam se odmah osjetio bolnim. Svladavajući se, ipak sam sigurnim glasom izjavio kako prepoznajem te znake i posljedice bolesti. Radi se, naglasio sam, o pustinjskoj boljki koja napada želudac. Njene sam znake opazio još prethodne večeri na kneževome licu i upozorio ga, ali on se na moje riječi nije obazirao...Poslanstvo se zaustavilo, te smo počeli liječiti kneza u njegovoj nosiljci. Davali smo mu sredstva za jačanje i napitke za čišćenje, istodobno polažući još i vruće kamenje na njegov želudac... Cijelo sam vrijeme pripravljanje lijekova prepuštao hetitiskome liječniku, a isto tako i samo davanjelijekova bolesniku^ To je morao ostvarivati na silu, ulijevajući ih kroz stisnute Šubatuove zube... Znao sam, knezu nema spasa... Mora umrijeti u pustinji! Ali želio sam mu svojim savjetom barem olakšati umiranje i ublažiti boli, koliko je to bilo moguće, kad već ništa drugo nisam mogao učiniti za njega...Predvečer smo prenijeli kneza Subatua u njegov šator. Hetiti su se okupili pred šatorom, glasno jadikujući. Pritom su trgali svoju

455

odjeću, posipali pepeo po kosi i boli sami sebe noževima... Spopao ih je smrtni strah, znajući kako kralj Šubiluliuma neće imati milosti prema njima, umre li knez dok je bio povjeren njihovoj brizi. Zajedno s hetitiskim liječnikom, bdjeo sam cijelu noć uz bolesnikov ležaj. Pritom su me zbog dima brojnih luči pekle oči i curilo mi je iz nosa. Promatrao sam toga lijepog mladića, koji je još dan ranije bio snažan, zdrav i sretan. A sada je na očigled ve-nuo i gasnuo, blijed i poružnjeo od patnji i otrova...Gledao sam kako ga napušta život, kako potamnjuju i gasnu njegove kristalno bistre oči i obliva ih krv. Zjenice su mu se pretvorile u dvije točkice, ne veće od vršaka igle. Zube mu je prekrila nekakva žuta pjena i slina, a koža je izgubila svoju svježu boju i na čudan je način omlohavila. Gotovo neprestance je grčio šake i od bolova utiskivao nokte u dlanove...Hetitiski liječnik ga je stalno pregledavao, nepovjerljiv i očajan, ali svi su znaci ukazivali na tešku želučanu bolest... Zato nitko nije ni pomislio na otrov. A sve i da se netko tome dosjetio, ne bi me mogli optužiti, jer sam pio isto vino, pa čak i iz njegovoga pehara. Još bi me manje mogli optuživati kako sam ga kriomice otrovao, jer za to nije bilo ni najmanje prigode. Izveo sam svoju zadaću vrlo spretno i s pozornosti vrijednim umijećem. I sve to za slavu i dobrobit Egipta!.. Ipak, gledajući Šubatua kako umire, nisam osjećao ni najmanjega ponosa niti zadovoljstva.Tako je prošla noć. Slijedećega jutra, kad mu se već bližio kraj, došao je ipak svijesti... Gledajući sve bližoj smrti u oči, tiho je zazivao majku, poput bolesnoga djeteta... Jedva čujnim glasom, koji je budio samilost, stenjao je:- Majko, majko! Voljena moja majko!Iznemoglom rukom ipak je stegnuo moje prste, kada mu je smrt potamnila oči. Tada su bolovi očito popustili svojstrašan stisak, pa mu je lice ozario nevin dječački osmijeh. Prisjetio se i svoje kraljevske krvi. Pozvao je svoje zapovjednike i časnike, te im rekao:- Neka nitko ne snosi odgovornost za moju smrt! Ona me je dograbila u obliku pustinjske bolesti, a njegovali su me najbolji liječnik zemlje Hatti i najugledniji liječnik Egipta, primjenjujući svo svoje znanje i pridržavajući se svih pravila svoga umijeća. Ipak, svo to njihovo znanje i umijeće nije mi bilo na dobrobit, jer je takva bila volja nebesa i Majke Zemlje, volja kojom su mi uzvišeni namijenili smrt. Pustinja zasigurno nije pod vlašću Majke Zemlje, nego njom vladaju egipatski bogovi, a ona nedvojbeno postoji radi zaštite Egipta. Znajte zato, svi vi! Hetiti ne smiju u pustinju. Ne smiju ni pokušati prijeći je! To dokazuje moja smrt, a isto tako i poraz naših bojnih kola u pustinji, premda u to nismo vjerovali i još zanemarivali to upozorenje. Liječnicima pak dajte, poslije moje smrti, dar primjeren mome dostojanstvu i ugledu. A ti, Sinuhe, ti pozdravi kraljevnu Baketamon... Reci joj, oslobañam je njenoga obećanja, te sam vrlo žalostan što je neću moći, na svoju i njenu radost, ponijeti u bračnu ložnicu... Prenesi joj te pozdrave, jer je i umirući vidim u svojim sanjama, nalik kraljevni iz bajke. Tako umirem s njenom bezvremenom i neprolaznom ljepotom pred očima, premda je moje oči nisu u stvarnosti nikada vidjele...Otišao je sa smiješkom na usnama... Naime, ponekad ili čak i često, nakon velikih bolova i patnji, smrt dolazi kao olakšanje i

456

blagoslov. I prije nego su mu se oči ugasile, gledao je neobična priviñenja. Promatrao sam ga drhteći cijelim tijelom, jer sam u njemu gledao tek čovjeka... Gledao sam ga kao sebi ravna, zaboravljajući pritom na rasu, jezik i boju kože. Imao sam na umu jedino strašnu zbilju, po kojoj je on, moj ljudski brat, umirao od moje ruke i zbog moje zloće. Moje srce i duša još su davno otvrdnuli zbog svih smrti kojima sam tijekom svoga življenja svjedočio i bio nazočan. Ipak mi je srce treperilo pri pogledu na umirućega kneza Šubatua... Suze su mi potekle iz očiju, niz obraze. Razderao sam odjeću i u nehinjenome očaju zavapio:- Čovječe, brate moj! Ostani živ!No on je već bio posvećen smrti i nitko je nije mogao zapriječiti u njenome moćnom zagrljaju. Hetiti su položili mrtvo Šubatuovo tijelo u jako vino i med, kako bi ga zaštitili od raspadanja tijekom povratka u Hatušaš. Tamo je trebao biti smješten u stjenovit grob kraljeva zemlje Hatti, gdje orlovi i vukovi bdiju nad vječnim počinkom kraljeva. Bili su vrlo ganuti mojim izljevom osjećaja, te su na moj zahtjev rado napisali na glinenu pločicu uvjerenje koje sam zatražio. Njime se potvrñivalo kako ni na koji način nisam odgovoran ni kriv za smrt kneza Šubatua, nego sam se, što više, svim svojim znanjem i umijećem trsio spasiti ga. Ovjerili su tu pločicu svojim pečatima i pečatom kneza Šubatua, kako zbog smrti njihova gospodara ne bi ni najmanja sjena sumnje pala na mene u Egiptu. Naime, sudili su Egipat prema svojim pravilima i navadama. Zato su bili uvjereni, kraljevna Baketamon će me dati smaknuti, kad joj priopćim o kobi kneza Šubatua...Tako sam spasio Egipat od hetitske vlasti. Zato sam trebao biti veseo i radostan... Ali, nisam to bio ni najmanje! Bio sam potišten zbog pomisli kako mi je smrt neprestance za petama. I gdje god kročim, ona ubrzo stiže i širi svoj zagrljaj. Postao sam liječnikom, kako bih svojim znanjem i umijećem mogao liječiti i darivati život. No moji su otac i majka umrli zbog moje zloće, Minea je izgubila život zbog moje slabosti, Merit i mali Tot gurnuti su u smrt zbog moje zaslijepljenosti, a faraon Ehnaton morao je izdahnuti zbog moje mržnje, mojega prijateljstva i za spas Egipta. Svi koje sam ljubio, umrli su nasilnom smrću. Čak i knez Šubatu, kojeg sam zavolio tijekom njegove patnje i smrtne muke. Vraćajući se u Tanis, počeo sam se bojati svojih vlastitih očiju i svojih vlastitih ruku. Jer, kamo sam god pošao, posvuda me je pratilo prokletstvo.Vratio sam se Tanis, a odatle odmah nastavio brodom za Memfis. Tamo sam zatražio brz bojni brod, koji mi je bez pogovora stavljen na raspolaganje, nakon što sam se pozvao na Horemheba. Mišice snažnih momaka veslima su upravo razdirale vode Nila. Bio je to glasnički brod, koji je imao samo jednu zadaću, sažetu u jednu jedinu riječ. Ta je riječ bila "hitnja". Nikad tako brzo nisam prešao udaljenost od Memfisa do Tebe. Nikad još nije toliko malo vremena prošlo od uočavanja tri sveta zaštitnika grada do pristajanja u Tebi... Ali nisam usmjerio brod prema gradskoj luci, nego sam veslače naputio izravno na pristan Zlatne Kuće. Bez 688.odlaganja pobrzao sam u dvor i zatražio prijem. Na moju riječ prestravljeni su se stražari najdublje klanjali, ruku ispruženih u visini koljena, a najavljivači brzali javiti o mome dolasku toliko hitro te im je odjeća lepršala na sve strane, a oprema i znakovlje njihova dostojanstva na njima klepetalo je u trku, nalik čegrtanju

457

otrovnica. U hipu su dotekli naj-povjerljivi faraonovi stražari, okružili me i poveli u unutarnje odaje. Gotovo su rušili sve pred sobom, a ustrašeni čuvari na pojedinim vratima skakali su u stranu, kako bi nas propustili. Tako sam bez i najmanjega odlaganja ili, ne daj bože!, gubitka vremena stupio pred Eiea i Horemheba. Došavši, nisam ih pravo ni pozdravio, a pogotovu nisam rasipao vrijeme za klanjanje, nego im izravno pristupih i rekoh:- Vaša je volja provedena! Knez Šubatu izdahnuo je u sinajskoj pustinji... I nikakva sjena, zbog njegove smrti, nije pala na Egipat!Moje su ih riječi silno razveselile. Eie je skinuo sa svoga vrata zlatan lanac koji nasljedno pripada faraonu kao nosiocu žezla vlasti... Zastao je trenutak i tada, bez riječi, ovjenčao njime moj vrat. Tako sam, u svojim poznim godinama, ipak namirio djelić onoga duga koji je ostao neizmiren prema mojoj vjerojatnoj majci, mitanskoj kraljevni Taduhipi. Ja, vjerojatno sin velikoga faraona, ja kojem je u žilama tekla sveta krv, te sam time bio zakoniti nasljednik faraonskoga prijestolja u Egiptu, sada sam dobio jedno od znakovlja faraonske vlasti! Koje li poruge i strašne zloće, kojom nas kob časti u našim životima!Horemheb je bio staloženiji. Rekao mi je:- Izvijesti o tome i kraljevnu Baketamon! Nama ne bi povjerovala, ako bismo joj mi to rekli... Mislila bi, dao sam ga smaknuti iz ljubomore.Zato sam pošao i kraljevni Baketamon... Primila me je bez odlaganja. Usnice i obraze naličila si je ciglasto crvenom bojom... Ali, u dubini njenih izduženih, tamnih očiju, vrebalaje smrt.- Tvoj izabranik, hetitski princ Šubatu - rekao sam joj - oslobodio te datoga obećanja... Učinio je to pred smrt. Podlegao je pustinjskoj želučanoj bolesti, tijekom putovanja kroz Sinajsku pustinju. Ni uz svo svoje znanje i umijeće nismo ga nikako mogli spasiti, ni ja a niti njegov hetitski osobni liječnik!-.................... 689Skinula je teške zlatne kolutove sa svojih zglobova, te ih stavila na moje ruke. Potom mi je rekla:- Donosiš mi dobre vijesti, Sinuhe! I ja ti zahvaljujem za njih... Već sam posvećena za poklonicu božice Sahmet, Lavoglave! I moje plamenocrvene halje već su pripravljene za svečanost proslavljanja pobjede. A glede pustinjske želučane bolesti... Sve mi se nekako čini, poznajem je već predobro! Znam, od nje je izdahnuo i moj brat, faraon Ehnaton, kojega sam ljubila iskrenom sestrinskom ljubavlju... Budi zato proklet, Sinuhe! Budi proklet za uvijek i na vijeke vijekova! Neka i tvoj grob bude proklet! A tvoje ime neka proždere vječni zaborav! Ti si faraonsko prijestolje pretvorio u razbojničko gumno, a u mojoj si krvi za uvijek i u vječnost oskvrnuo i obeščastio krv faraona!...Duboko sam joj se naklonio i ispružio ruke u visini koljena pred njom. Tada sam rekao:- Neka bude tako!Okrenuo sam se i otišao. A Baketamon je naredila svojim robovima, neka za mnom pometu pod, sve do samoga izlaznog praga Zlatne Kuće. Pri mome prolasku kroz odaje i hodnike Zlatne Kuće, svi na koje bih naišao, daleko su mi se izmicali. Svi su mi strjelovito otvarali

458

prolaz, uključujući i stražare, koji me nisu ništa pitali, puštajući me neka idem po faraonovome dvoru kamo me glava vodi i noge nose. Tolika je tada bila moja moć, toliki je bio moj ugled. A danas, kada sve ovo pišem, nekako mi se sve više čini, za to strahopoštovanje na koje sam nailazio, nisam trebao zahvaljivati svome liječničkom znanju i umijeću. Ili, barem ne samo njemu... Po svemu sudeći, kako to uvijek i posvuda biva, neki se glas o mojim zadaćama i djelima strjelovito proširio dvorom. Tako si sada mislim, to strahopoštovanje koje su mi ukazivali, možda baš i nije sadržavalo previše divljenja. U njem je ponajviše bilo običnog, jadnog i bijednoga straha od smrti... I to smrti, koja me je pratila i oko mene širila svoj dah.U meñuvremenu je truplo faraona Tutankamona pripremano za prevladavanje smrti i za vječan život... A Eie je naložio svećenicima, neka tijelo umrloga faraona što brže 690otpreme na Zapad, u njegovo vječno počivalište isklesano u stijenama Doline kraljeva. Na to posljednje putovanje, s faraonom Tutankamonom bilo je otpremljeno mnoštvo darova, premda je Eie zadržao za sebe velik dio blaga koje je Tu-tankamon pripravio za svoj pogreb. I sam njegov grob bio je neugledan, usporeñen s posljednjim počivalištima velikih kraljeva. Tako je i u svojoj smrti bio jednako beznačajan, kao što je bio i za života, okružen u Zlatnoj Kući tek svojim igračkama... Čim je pak ulaz u njegov grob bio zatvoren i zapečaćen, Eie je proglasio kraj razdoblja žalovanja. Naložio je neka se stupove na Cesti ovnova okiti plamencima, u znak radosti. A Horemheb je poslao svoja bojna kola neka zauzmu položaje na svim raskrižjima ulica i svim trgovima Tebe...Taj je oprez, meñutim, bio izlišan. Nitko, baš nitko, nije se bunio protiv krunidbe Eiea za faraona Dva kraljevstva. Ta narod je bio preumoran i iscrpljen, nalik divljači ili životinji koju neprestance progone kopljima, na beskonačnoj stazi patnje i zamaranja. Zato nitko nije pitao s kojim je pravom Eie prisvojio krunu... Ali od te krunidbe i njegove vlasti, isto tako, nitko nije očekivao nikakvo dobro.Tako je Eie okrunjen za faraona. Svećenici, koje je potkupio bezbrojnim darovima, pomazali su ga u velikome hramu svetim uljem. Potom su mu na glavu spustili bijelu krunu Gornjega Kraljevstva i crvenu krunu Donjega, lopočovu i papirusovu. Nakon toga su ga u zlatnome Amonovom čunu iznijeli pred narod, a taj mu je klicao i bučno izvikivao u njegovu slavu, jer im je razdijelio kruha i piva. A Egipat je bio već toliko osiromašen, pa su to Tebancima bili izdašni darovi... Mnogi su, a meñu njima i ja, bili uvjereni kako je pravi vladar Egipta, unatoč svom slavlju i krunidbi Eiea, zapravo Horemheb... Ta on je imao koplja za sobom! Zato su se mnogi čudili i potajno pitali, zašto nije vlast prigrabio sebi, u svoje ruke? I zašto je dopustio vremešnom i omraženom Eieu uspinjanje na faraonsko prijestolje?!Horemheb je, meñutim, i predobro znao što radi. On je bio u potpunosti svjestan prilika u Egiptu. Bijes naroda još se nije bio istutnjao. Isto tako, narod svoj pehar patnji još nije bio ispio do samoga dna. Uznemirujuće i loše vijesti iz zemlje Kuš pozivale su ga u boj protiv crnaca. Zato je morao pobrzati, kako bi učvrstio vlast Egipta na jugu i ojačao691

459

granice iza brzaca. Poslije toga, čekala ga je i obnova sukoba s Hetitima, radi konačne prevlasti u Siriji... Zato je htio ogorčenje naroda, zbog predstojećih patnji i bijede, mudro usmjeriti na Eieovu glavu. Tako bi njega, Horemheba, kasnije mogli slaviti i veličati kao pobjednika, obnovitelja mira i dobroga vladara. I pritom nikakva sjena ne bi smjela pasti izmeñu njega i naroda, pa mu je u tom razdoblju Eie na mjestu faraona i te kako bio dobro došao...Eie se na to nije obazirao... Zaslijepili su ga faraonsko prijestolje, vlast i sjaj kruna. Zato je s voljom ispunio svoj dio dogovora, sklopljenog s Horemhebom u Ahetatonu, na dan smrti faraona Ehnatona. Svećenici su u svečanoj povorci odveli kraljevnu Baketamon do hrama božice rata Sahmet. Tamo su je odjenuli u plamenocrvene halje, uresili je boži-činim nakitom, te je uzdigli na Sahmetin žrtvenik. Horemheb je na čelu svojih četa došao pred hram, u znak slavlja zbog pobjede nad Hetitima i oslobañanja Sirije. Sva mu je Teba pritom klicala u čast. Pred hramom je svojim ljudima podijelio zlatne lance i odličja, te ih otpustio. Potom je stupio u hram, a svećenici su zatvorili bakrene dveri za njim. Tada mu se Sahmet prikazala u obličju kraljevne Baketamon i on ju je uzeo... Bio je ratnik i dugo je čekao na to.Tu je noć cjelokupna Teba slavila blagdan božice Sahmet. Nebo se žarilo crvenilom od sjaja svjetiljki i zapaljenih luči. Horemhebovi prekaljeni borci, koje je od milja nazivao lo-pužama i propalicama, ispraznili su točionice piva i vina, te razbili vrata kuća naslade, natjeravši u vrisak sve djevojke na tebanskim ulicama...Pred zoru su se vojnici ponovno okupili pred hramom božice Sahmet, očekujući izlazak Horemheba. Ali kad su se bakrene dveri otvorile i on istupio, vojnici su glasno povikali od iznenañenja, te surovo kleli na mnogim jezicima. Jer, božica rata Sahmet, Lavoglava, ostala je vjerna svome lavljem liku... Horemhebovo su lice, ruke i ramena bili iz-grebeni dubokim ogrebotinama iz kojih je tekla krv. Izgledao je kao nakon susreta s pravim lavom, koji ga je izderao svojim kandžama. To je silno oduševilo njegove ljude, pa su ga zbog toga voljeli još više nego ranije. Kraljevna Baketamon se pak nije pojavila i pokazala narodu. Svećenici su je odmah odnijeli u Zlatnu Kuću, u zatvorenoj nosiljci, putem uz obalu...692Nije još pravo ni zamakla put Nila, a vojnici su provalili u hram. Pokupili su sa zemlje ostatke crvene haljine, rastrgali ih na malene komade i podijelili ih meñu sobom... Trebali su im poslužiti kao uspomena i čarobno sredstvo za zavoñenje nepopustljivih žena.Eto, takva je bila svadbena noć moga prijatelja Horemheba. I ne znam koliko mu je pružila užitka i naslade... Uskoro je prikupio svoje čete i pošao pokrenuti svoju vojsku na Prvim Slapovima, daleko na jugu. Smjerao je krenuti vojnom silom na zemlju Kuš, kako bi smirio tamošnje nemire. A za vrijeme rata, svećenicima boginje Sahmet nije uzmanjkalo nikakvih žrtava. Od obilja mesa i vina u svom hramu, uskoro su postali debeli i okrugli...Svećenik Eie pak, zaslijepljen svojom faraonskom čašću i vlašću, klicao je od radosti. Tako raspoložen, rekao mi je:- U cijeloj zemlji Kemet nema čovjeka iznad mene! I nije bitno živim li ili umrem. Jer, faraon nikada ne umire! On je besmrtan i vječno živi... Jednog ću dana stupiti u zlatan čun moga oca Amona i zajedriti preko nebesa na Zapad. I dobro je tako! Ne želim da mi

460

Oziris srce mjeri na svojoj vagi! Porotnici njegovoga strašnog suda, pravedni gavijani, mogli bi me teško optužiti i baciti moj Ka u ralje Žderača. Jer, star sam već čovjek, pa me često moja djela dozivaju iz noćne tame... Zato mi je osobito drago što sam faraon, pa se više ne moram bojati smrti.Govorio mi je tako, jer su me moja djela vezala uz njegovu kob... Zato nisam mogao ni govoriti o njemu ništa loše, jer bih time ocrnjivao i sebe samoga. A ni pogled na njega nije bio osobit. Preda mnom je sjedio umoran, star čovjek, kojem su pri hodu klecala koljena. Lice mu je bilo naborano i žuto, a kosa sijeda i prorijeñena. Osjećao se osamljenim, upravo zato jer je bio star čovjek, a još više zato jer je bio vladar. A vladari su uvijek osamljeni... Oni na ovome svijetu nemaju nikoga tko im je blizak i s kim mogu podijeliti svoj teret i kob. Ipak, prema meni je mogao biti otvoren i iskren... Ta vezivala su nas zajednička, strašna zlodjela! Zato nije baš ništa krio preda mnom.Ja sam se podrugljivo nasmijao onim njegovim riječima i rekao:- Jest, star si čovjek. A vjerovao sam, i mudar! Ta valjda ne vjeruješ, kako su te svećenici svojim smrdljivim uljemučinili besmrtnim, dok trepneš okom?! S kraljevskim ukrasom na glavi ili bez njega, još si uvijek isti čovjek i to ostaješ. Smrt će te uskoro preuzeti i život će ti ugasnuti!Usta su mu tada zadrhtala, a strava mu se zacaklila u očima. Glasno je jauknuo i tugaljivo rekao:- Ta zar sam sva ta zlodjela i zločine počinio uzalud?! Zar sam uzalud sijao smrt oko sebe, cijeloga svog življenja? Ne, ne, Sinuhe! Ti zasigurno nisi u pravu! Svećenici će me spasiti od ponora smrti i sačuvati moje tijelo u vječnost, te mi tako podariti besmrtnost. Moje tijelo mora biti besmrtno i božansko, jer ja sam faraon. I zbog istoga razloga i moja su djela božanska, pa ne mogu biti okrivljen za njih!Razum mu je, nedvojbeno, već počeo tamniti. A radost i opijenost vlašću su ugasnule... U strahu od smrti, sav se posvetio njegovanju samoga sebe. Tako se, primjerice, nije usuñivao čak ni piti vina! Hranio se isključivo suhim kruhom i prokuhanim mlijekom... Tijelo mu je bilo previše izmoždeno, pa se nije više mogao zabavljati sa ženama. Ta je izmoždenost bila posljedak onih raznih tajnovitih i strašnih sredstava, koja je uzimao u mladosti, želeći tada ojačati svoju muškost i svoju mušku snagu, kako bi njima osvojio i stekao naklonost kraljice Taje. S vremenom su ga spopadali i razni drugi strahovi i bojazni. Tako se sve više bojao i mogućnosti nasrtaja ubojica iz zasjede i trovača. Zato bi pretjecalo i po više dana, a on ništa ne bi jeo, bojeći se trovanja. Nije se usuñivao čak ni svojom rukom brati voće u vrtu Zlatne Kuće, jer se bojao kako je zatrovano dok još nije ni dozorilo. Time se pod stare dane zapleo u mreže svojih vlastitih djela... Zbog toga je postao toliko podozriv, nepovjerljiv i okrutan, te su ga se svi klonili.U kraljevni Baketamon je, meñutim, klijalo i dozrijevalo novo sjeme. Svećenici su izračunali vrijeme njenih mjesečnica i obavijestili Horemheba. A kraljevna je bjesnjela zbog svoga stanja, te je samu sebe trovala raznim strašnim sredstvima, želeći uništiti dijete dok je još bilo u njenoj utrobi... Ti su pripravci uništili njenu ljepotu i ugrozili joj život. Ali plod koji je bujao u njenome tijelu, kako to već biva pri takvim pokušajima, bio je jači od smrti

461

i svih njenih nasrtaja. Tako joj je došlo vrijeme, pa je Horemhebu uz velike bolove rodila sina... Poroñaj je bio težak i mučan, jer je dijete bilo preveliko za njene uske bokove. A nakon što je došlo nasvijet, liječnici i robovi su ga morali skrivati od majke, kako mu ne bi naudila... O tom su se djetetu i njegovome roñenju u narodu kasnije pričale razne pripovijesti. Neki su tvrdili, primjerice, dijete se rodilo s lavljom glavom! Drugi su pak tvrdili, rodilo se s kacigom na glavi! Ali ja mogu osobno posvjedočiti kako se dječačić ni najmanje nije razlikovao od druge novoroñenčadi, niti je na njemu bilo ičeg neobičnog. Momčić je bio zdrav i krepak. Horemheb je poslao glasnika iz zemlje Kuš i naredio, neka njegovoga prvog sina upišu u Zlatnu Knjigu Života pod imenom Ramzes...Horemheb je, naime, još uvijek vojevao u zemlji Kuš. Njegova su bojna kola jurila po tamošnjim pašnjacima i unosila rasulo meñu crnce. Oni su bili nevjesti takvom načinu ratovanja, te bi ih s lakoćom raspršio. Crnačke su čete pred njegovim bojnim kolima bile nalik suhoj pljevi pred rastućim vodama Nila. Horemheb im je spaljivao slamnate kolibe i sela, a žene i djecu hvatao te ih kao roblje slao u Egipat. No muškarce je odmah uključivao u svoje čete i vježbao ih za vojnike. Pokazali su se dobrim ratnicima, nakon što više nisu imali ni doma, ni žene, ni djece... koji bi ih smućivali. Tako je Horemheb, ratujući u zemlji Kuš, već pripremao novu vojsku za predstojeći sukob s Hetitima. Ti su crnci bili dobri vojnici. Bili su krepki i snažni ljudi, a kad bi ih spopao zanos potaknut udaranjem u njihove svete bubnjeve i još bio ražaren popratnim plesom, nisu se bojali više ničega... Pa ni smrti.Horemheb je iz zemlje Kuš poslao mnoštvo robova, koji su bili više nego dobro došli za poljodjelske radove. Naime, nakon svih nemira i pobuna, a ponajviše zbog rata u Siriji, u Egiptu je manjkalo ruku za teške poslove. Horemheb je dao dotjerati i velika stada stoke, pa je tako zemlja Kemet ponovno osjetila dah obilja. Žetve su ponovno bile bogate, djeci nije manjkalo mlijeka, a svećenici su bili dobro namireni životinjama za prinošenje žrtvi... Ali u zemlji Kuš su, meñutim, cijela plemena napuštala svoja staništa i bježala u prašume, tražeći tamo spas od egipatskih četa. Bila su to područja onkraj pograničnih kamenova Egipta, golema carstva žirafa i slonova... Tamo su otišli nevoljni domoroci i tako spasili živote i slobodu, a zemlja Kuš ostala je poharana i gotovo potpuno pusta. Tako je to ostalo dulje vremena, ali neke velike štete za Egipat nisu više mogle iz toga proisteći.cncNaime, zemlja Kuš prestala je plaćati porez Egiptu još u vrijeme faraona Ehnatona. Tada je to bio velik gubitak, jer je zemlja Kuš u vrijeme velikih faraona bila bogatija i od same Sirije, te je bila i glavni izvor egipatskoga bogatstva...Dvije pune godine Horemheb je ostao u zemlji Kuš. Tek se tada vratio u Tebu, donoseći velik plijen. Podijelio je darove gradskome stanovništvu i upriličio veličajne svečanosti u čast pobjede. Te su potrajale punih deset dana i deset noći. Za tih je svečanosti obustavljen svaki rad i posao u Tebi. Pijani su se vojnici vucarali ulicama i meke tali poput koza. A nakon odreñenoga roka tebanske su žene donijele na svijet djecu vrlo tamne puti... Mnoga od te djece bila su potpuno crna, premda su Egipćani bili ljudi svijetlije puti.Horemheb je držao svoga sina u naručju, učio ga hodati i govoriti.

462

Pokazujući mi ga, ponosno je rekao:- Pogledaj, Sinuhe! Nova je loza kraljeva navrla iz mojih slabina! A u žilama moga sina teče sveta krv egipatskih faraona, premda sam roñen s balegom meñu nožnim prstima!Otišao je i do Eiea. Ali taj ga nije htio primiti! U svom prevelikome staračkom strahu zatvorio je pred njim vrata i na njih nespretno nagurao stolove i ležajeve. Iza tako utvrñenih vratiju, kriještao je prodornim staračkim glasom:- Odlazi od mene, Horemheb! Ja sam faraon! Znam, došao si me smaknuti i hoćeš staviti krune na svoju glavu!Horemheb se na to glasno i srdačno nasmijao, te nogom razvalio vrata, srušivši nagomilan namještaj iza njih. Dograbio je svojim snažnim rukama Eiea, protresao ga i rekao:- Neću te ubiti! Nije mi to ni na kraj pameti, ti stara lisice! Stari svodnice, neću ti oduzeti život. Ta ti si mi više od pukoga tasta, a tvoj mi je život dragocjen! Doduše, ti hropćeš, iz ustiju ti teče slina, a koljena ti se tresu. Ipak, moraš izdržati, Eie! Moraš preživjeti još jedan rat, kako bi Egipat imao faraona na kojem će iskaliti svoju mržnju i gnjev, dok sam ja odsutan...Eie mu nije povjerovao... Gorko je zapomagao i ridao, ovio mu drhtave ruke oko koljena i molio, neka ga ostavi na životu... Takav se sažalio Horemhebu, pa je ovaj otišao. Ali je prije odlaska naredio neka Eiea dobro čuvaju. Svoje je pouzdanike postavio na visoke položaje, povjerivši im kao jedinu zadaću skrb za Eieovu sigurnost i život. Posebno su trebali paziti kako Eie možebitno ne bi sam sebi počinioineku glupost, u vrijeme Horemhebove izočnosti. Eieovo je vrijeme, nedvojbeno, već bilo minulo. Bio je on još samo luckast, sjedoglav starac, koji se javno pojavljivao jedino u svečanim zgodama. Pritom je pred narodom nosio krune tek s velikim naporom. No osim od staračke nemoći, ta se glava tresla i od velikoga straha.Svojoj supruzi Baketamon Horemheb je donio veličajne darove. Bilo je tu zlatnoga pijeska u pletenim košarama, krzna i glava lavova koje je pobio svojim strjelicama, nojevoga perja, živih majmuna i svakakvih drugih vrijednosti i čuda. A ona sve to nije počastila ni jednim jedinim pogledom. Tek mu je rekla:- U očima ljudi, ja sam tvoja žena. Rodila sam ti i sina. Budi time zadovoljan... Jer znaj! Položiš li ikad više svoju ruku na mene, pljunut ću na tvoj ležaj i varati te tako sramotno kako još ni jedna žena nije nikada varala svoga muža. Kako bih te osramotila, na javnim ću mjestima leći s tebanskim trgovcima, s robovima i nosačima, s goničima magaraca... Neće pritom biti ni jednoga muškarca kojeg bih prezrela zbog njegovoga preniskog položaja. Svima ću se podati, samo da uprljam tvoju čast! Upozoravam te, sve ću to učiniti, ako me samo dotakneš! U mojim očima nema bijednijega čovjeka od tebe, u cijelome Egiptu. Tvoje ruke i tvoje tijelo vonjaju po krvi. Od njih i od tebe mi je zlo! Odlazi, odvratan si mi!Njeno protivljenje još je više raspalilo Horemhebovu žudnju za njom. Gledajući njeno usko lice, njene vitke bokove i podrugljiva usta, počeo je dahtati i gubiti nadzor nad sobom. Došao je k meni, ogorčeno se žaleći:- Zašto je tome tako, Sinuhe? Što sam to učinio i skrivio toj ženi,

463

pa me neće? Dobro znaš koliko sam se samo trudio, kako bih je osvojio! I koliko sam težio slavi, kako bih je svojom slavom bio dostojan! Ti znaš, nisam prečesto dirao ni lijepe žene, koje bi mi moji vojnici dovodili kao plijen u šator. Najčešće sam ih prepuštao svojim ljudima. Uistinu, prstima ruku i nogu mogao bih pobrojati žene s kojima sam se za svih ovih godina predavao putenoj nasladi... A pritom nisam ni osobito uživao, jer sam stalno mislio na Baketamon, koja mi je bila čarobna poput Mjeseca. Kakvo mi to prokletstvo zagorčava život i muči srce poput zmijskoga otrova?- Ostavi se lude ženske glave! - uzvratio sam mu. - Ona trpi zbog svoga ponosa i uznositosti... Čak i više nego ti! Teba vrvi lijepim i mladim ženama, a i najbeznačajnija mlada robinja može ti pružiti isto što i Baketamon.- Govoriš protiv svoga vlastitog srca, Sinuhe! - rekao je Horemheb. - Ta ti dobro znaš, ljubavi se nikako ne može zapovijedati!- Nemoj je silom tjerati na ljubav, Horemheb! - upozoravao sam ga. - Iz toga će se izleći veliko zlo!Ali on me nije htio poslušati, raspinjan svojom strašću i željom. Rekao je:- Smiješaj mi barem nekakav uspavljujući napitak, Sinuhe! Neki od tvojih čudotvornih lijekova, od kojeg će zaspati. Dati ću joj ga i uzeti je, te zadovoljiti svoju žudnju, barem dok spava! Jer, tako mi Seta i svih vragova, ta mi žena duguje mnogo užitaka!Odbio sam mu pripremiti takav napitak. Tada je, očito, potražio nekog drugog liječnika, te od njega pribavio nekakve opasne pripravke. Bile su to mješavine one vrste od kojih se žene raspale i podivljaju, kao da ih podjaruje nekakva unutarnja vatra. Horemheb je svojim načinima i putovima osigurao da ti pripravci dospiju u hranu i piće za Baketamon. Pričekao je dok sredstva nisu počela djelovati, te je tada pristupio Baketamon. Pod utjecajem paklenih mješavina, ona mu se nije opirala, već je divljala na zastrašujući način. Tako je Horemheb ipak uspio zadovoljiti svoju požudu.Kad se Baketamon pribrala, budući da su popustile čini koje su potekle od mješavina koje je dobila, zamrzila je Horemheba još i više nego prije. Dižući se iz njegova zagrljaja, samo je rekla:- Sjeti se što sam ti rekla!... Sjeti se mojih upozorenja! Horemheb je, meñutim, nakon višegodišnjega suzdržavanja,bio zaslijepljen svojim osjećajima i odbijanjem koje je sada bila jedina preostala zapreka u ostvarivanju njegovih želja. Zato se nije mogao osvijestiti... Slijep i lud od strasti, prisiljavao je Baketamon na ispijanje vina i raznih omamljujućih sokova, sve dok ne bi zaspala, postala neosjetljiva i obustavljala otpor. Ne znam koliko je Horemheb u svemu tome uživao. Gotovo sam siguran, putena mu je naslada bila gorka, a ljubav trpkija od pelina. Uskoro je otišao za Siriju, radi priprema za rat s Hetitima. Odlazeći, objasnio je:- Veliki su faraoni postavili pogranično kamenje u Ka-dešu! Zato, sve dok moja bojna kola ne zagrme ulicama Kadeša, ja neću biti zadovoljan!Kraljevna Baketamon je uskoro opazila, kako sjeme ponovno klija u njoj. Tada se zatvorila u svoje odaje. Željela je biti sama. Nikoga nije htjela ni vidjeti niti čuti. Predala se razmišljanju o svom poniženju. Sluge i robovi morali su joj donositi hranu i ostavljati je pred zatvorenim vratima. A jela je toliko malo, te su se

464

liječnici u Zlatnoj Kući zabrinuli. A kad se prikučilo vrijeme poroñaja, liječnici su je i potajno nadzirali. Bojali su se, mogla bi roditi kriomice, te dijete otpraviti niz rijeku, u čunu od rogoza. Na isti način, kako su to činile majke, koje bi zbog poroñaja bile izvrgnute ruglu i sramoti...Ali Baketamon tada nije učinila ništa nepromišljeno. Kada su nastupili njeni trenuci, sama je pozvala liječnike. A poroñajne su joj muke čak izmamile smiješak na lice, te je radosno rodila svoga drugog sina. No dala mu je ime Seti, ni ne pitajući oca. Očito je toliko strašno mrzila Ho-remhebov porod, bez obzira što je to bila njena krv i njeno meso. Zato je djetetu dala ime boga smrti Seta i zvala ga Onaj Koji Je Roñen Od Seta, dakle Setovim sinom!Kad se pak oporavila od poroñaja, naredila je robovima neka joj utrljaju tijelo skupocjenim uljima, a lice probranim pomadama. Potom se naličila i odjenula u kraljevsko platno, te zapovijedila robinjama neka je prevezu u grad. Tada je sama samcata otišla na riblju tržnicu u Tebi. Obratila se goničima magaraca, nosačima vode i čistačima riba:- Ja sam kraljevna Baketamon, supruga Horemheba, velikoga egipatskog vojskovoñe. Dva sina sam mu rodila, ali on je dosadan i lijen čovjek... Vonja po krvi i ne pruža mi nikakvoga užitka. Doñite i uživajte sa mnom, kako bih doživjela nasladu! Vaše izbrazdane i žuljevite ruke i vaš zdrav zadah po balegi mi gode, a drag mi je i vonj po mulju i ribi.Ljudi na ribljoj tržnici silno se začudiše tim riječima. Uplašili su se i kušali na sve načine izmaći joj. Ali ona ih je ustrajno i tvrdoglavo slijedila, vabila ih riječima i otkrivala svoju ljepotu i čari, te govorila:- Zar vam nisam dovoljno lijepa?! Zašto oklijevate? Zar vam se činim starom i ružnom? Znajte, ne tražim od vas kao protuuslugu ništa drugo, već samo po jedan kamen.To je sve, što mi svaki od vas mora darovati, za pružen užitak. Kamen može svatko odabrati po želji, no veličini će biti smazmjeran užitak, kojeg ću svakome pružiti! Vjerujte mi, pritom ću sve učiniti, da biste potražili što veće kamenje!Takvo nešto ljudi na ribljoj tržnici još nikad nisu doživjeli. Sve mislim, nešto se slično nikad nije slučilo ni u čitavome Egiptu. Goničima, nosačima i čistačima na ribljoj tržnici u Tebi oči su se raširile i zaplamtejele od požude, pri pogledu na njenu ljepotu... Mamile su ih njene kraljevske halje, a opojan miris njenih pomada udario im je u glavu.Govorili su jedan drugom: "Takvo se nešto još nikad nije zbilo! Zasigurno je to božica, koja nam se pokazuje, jer smo stekli njenu milost. I pogriješili bismo, protiveći se njenoj volji... Od svih žena koje smo ikada vidjeli, nije joj bilo slične. A užitak kojeg nudi, zasigurno je božanski!" Drugi su dodali: "U svakom slučaju, zabava će nas malo stajati! Ta čak i crne ženetine, stare i ružne, zahtijevaju najmanje jedan bakrenjak! Ovo je, nesumnjivo, svećenica božice ljubavi Bastet, koja na ovaj način prikuplja kamenje za nov hram svoje zaštitnice. Postupimo li kako nam nalaže, ugodit ćemo bogovima i počiniti bogougodno djelo!"Tako su naklapali ljudi s riblje tržnice, slijedeći je s oklijevanjem u trsku na obali. Jer, onamo je pošla, želeći se ukloniti ljubopitljivim pogledima prolaznika. Čistači riba su ipak

465

govorili: "Radije nemojmo ići za njom! Možda je došla iz vode, pa nas želi navabiti i odvući u dubine. Možda je to i sama Mačkoglava osobno, pa će joj se glava pretvoriti u mačju? A svojim će nam stražnjim nogama, kad je zagrlimo, razgrepsti muškost?" Ipak su je slijedili, kao začarani, omamljeni tom njenom ljepotom i njenim predivnim mirisom. A goniči magaraca su se usput rugali čistačima riba: "Pa što, ako joj se glava i pretvori u mačju? Njenih se stražnjih nogu ne bojimo, ako ćemo s njom uživati!"Tako je Baketamon cijeloga dana pružala užitak ljudima s riblje tržnice. I ni jednog nije prevarila ni razočarala u očekivanjima, nego je svakom ponaosob ugodila. O njihovom je zadovoljstvu najbolje svjedočila hrpetina kamenja, koja je brzo rasla na obali rijeke. Jer, svaki je od usluženih morao darivati kamen. Takva je bila pogodba! Mnogi od njih su, promatrajući što darivatelji dobivaju za svoje kamenje, otišli i potražili goleme gromade, a neki su čak dopremili klesanestijene, za koje su kamenorescima platili pozamašnu svotu. Toliko su bili zadovoljni onim što su očekivali i bili osvjedočeni u ispunjenje svojih očekivanja.- Takve žene, uistinu, nismo još nikad sreli... - rekao je jedan. -Usta su joj poput tekućega meda, grudi kao zrele jabuke, a njen zagrljaj i krilo nalik su raspaljenome ugljenu u žari, na kojem pečemo ribe!- Lijepa je i poželjna, kao prava božica - dodade drugi.- Ali najveličajniji je njen miomiris. Uz sav užitak njenog zagrljaja, upravo me taj predivan miomiris uzdigao do nebeskih visina.- I ljepota i miris su joj veličajni... - priključio se treći.- Ipak, sve to nije dostatno za cjelovit užitak, ako je žena hladna i nepažljiva! Zato posebno slavim ovu ženu zbog njene tople duše i srca, njene susretljivosti i truda, njene predanosti i istančanosti kojom je budila u meni mušku snagu!Tako su nadahnuto izmjenjivali svoja iskustva i misli, iako su bili tek bijednici s riblje tržnice. Zvali su je i preklinjali neka ubrzo ponovno doñe na riblju tržnicu. Obećavali su joj prikupiti mnogo velikoga kamenja. Smiješila im se skromno i plaho. Zahvalila im je za njihovu susretljivost i velik užitak kojeg su joj pružili... A kad se navečer vraćala u Zlatnu Kuću, morala je na obali unajmiti poveći brod i krepke momke, kako bi otpremila svo ono kamenje prikupljeno tijekom dana.Slijedećega se jutra zaputila u Tebu većim čamcem. Robinjama koje su doveslale do gradske obale, zapovijedila je neka tamo čekaju. Ona se zaputila na tržnicu povrća. Tamo se obratila seljacima koji su u zoru došli u grad, goneći svoje volove i magarce, nakrcane zelenjem za prodaju... Bili su to ljudi ruku žuljevitih i otvrdnulih od zemlje, kože grube i ohrapavjele od vremenskih nedaća. Obratila se još i pometačima ulica, čistačima javnih zahoda, te stražarima crncima, koji su naoružani drvenim kopljima pazili na red i odreñivali prodavačima mjesto na tržnici. Vabila ih je, pokazujući im svoje čari i draži, te svima govorila:- Ja sam kraljevna Baketamon, supruga Horemheba, velikoga egipatskog vojskovoñe. No on je dosadan, lijen čovjek. U tijelu nema snage i ne može mi pružiti nikakav užitak. Osim toga, postupa sa mnom loše! Uzima mi djecu,tjera me iz mojih odaja, pa

466

nemam ni krova nad glavom. Doñite, zabavljajte se i uživajte sa mnom, kako bih doživjela nasladu! Ne zahtijevam od vas kao protuuslugu ništa drugo, već samo po jedan kamen, pa makar bio i malen. Koliko znam, ni najbijednije crnkinje u Tebi nisu jeftinije!.. Ipak, kažem vam u naprijed: o veličini kamena kojeg donesete, ovisit će veličina užitka kojeg pružam!Seljaci, pometači ulica, čistači zahoda i stražari, u prvi su se mah prepali njenih riječi. Uzbuñeno su raspravljali i govorili: "To nije moguće! Ona zasigurno nije kraljevna! Kraljevne se još nikad nisu tako vladale!" Ali Baketamon ih je i dalje snubila, otkrivala svoje tijelo... I pošla u trsku na obali Nila! Na to su i oni najnepovjerljiviji ostavili svoja kola s povrćem, svoje volove i magarce, nepometene ulice i javne zahode pune izmetina. A stražari su odbacili svoja drvena koplja, zaboravili na red i mir, te su i oni potekli za mnoštvom. Slijedeći je put rijeke, ljudi s tržnice povrća govorili su meñu sobom: "Takva poslastica ne dopadne siromaha svakoga dana! Koža joj nije nalik tamnoj i hrapavoj koži naših žena! Odjevena je u kraljevske halje, a meka i svijetla koža svjedoči o njenom plemenitom podrijetlu. I miris joj je nalik mirisu odličnika i bogataša. Bili bismo budale i šašavci, ako bismo propustili užitak kojega nam nudi! Zato učinimo sve, kako bismo je zadovoljili, kad je već muž toliko zanemaruje!" Počeli su revno donositi kamenje, kako bi joj mogli pristupiti. Jer, takva je bila pogodba! Seljaci su joj donijeli kamene pragove i stepenice iz krčmi, a stražari su krali kamenje iz zidova faraonih zdanja. Ali nakon što su uživali s Baketamon, ipak su se preplašili i govorili: "Ako je ona uistinu Horemhebova žena, on će nas pobiti, sazna li za to! Strasniji je od lava, tašt i ljubomoran na svoj dobar glas! I to premda nije sposoban pružiti užitak svojoj ženi... Spasit ćemo glave samo ako nas bude mnogo, koji smo uživali s njegovom ženom. Ta, zbog svoje žene, koliko god bio tašt i ljubomoran, ipak ne može pobiti sve ljude u Tebi! Zato nam je svima na probitak, \ ako ona dobije što više kamenja!"Zbog toga su, nauživavši se s kraljevnom, potekli natragna tržnicu povrća. Tamo su svim prijateljima i znancimapripovijedali o svome neobičnom doživljaju, te i njih uputiliu trsku. Uskoro je kroz trsku vodila široka utabana staza.Do nedavno mirna, pitoma i netaknuta obala Nila, sada je na tom mjestu izgledala kao okupljalište vodenkonja. A na tržnici povrća istodobno je harao sve veći nered. Mnogo je kola ukradeno, zajedno s teretom na njima... Uokolo su njakali žedni magarci i mukali izgladnjeli volovi. Vlasnici točionica piva trčali su tržnicom i okolnim ulicama, jadikujući i čupajući si vlasi, jer su nestali njihovi skupi kameni pragovi. Pa su svuda zagledali, ne bi li ih otkrili pod klupama, u seljačkim kolima ili u grmlju uz rubove cesta. Kupci na tržnici povrća takoñer se nisu dobro proveli. Dočuvši o provodu na obali Nila, seljaci, čistači i stražari brzali su put obale rijeke rušeći sve pred sobom. Pritom je mnogi kupac završio pod prevrnutom klupom ili hrpom povrća, a mnogima su bile izgažene noge i zaderana odjeća. Tržnica povrća uskoro je nalikovala bojnom polju...U sumrak se kraljevna Baketamon skromno zahvalila svima koji su joj došli s tržnice povrća, za njihovu ljubaznost i užitak kojeg joj pružiše. Svi su joj zdušno pomogli ukrcati prikupljeno kamenje na

467

čamac, te je taj utonuo do samoga ruba i skoro potonuo. Tog je dana kraljevna Baketamon uštedjela, jer za ukrcaj kamenja nije morala unajmljivati krepke i snažne radnike. Ali je svoj život i kraljevsku krv izložila velikoj pogibelji, otisnuvši se u tako prekrcanom čamcu na rijeku. A robinje koje su veslale, imale su velikih nevolja dok nisu uspjele dotjerati pretovaren čamac do pristana Zlatne Kuće.Iste je večeri već cijela Teba znala o pojavljivanju mač-koglave božice Bastet, koja se prikazala narodu na tržnicama i predavala nasladi sa svima koji su to željeli. Po gradu su strujale i širile se najneobičnije glasine. Naime, oni koji su izgubili vjeru u bogove, izmišljali su druga objašnjenja. Ali svi su, kako to već ljudi običavaju, dodavali glasinama svoje pojedinosti i nove podatke. Pa su priče uskoro nabujale do zastrašujućih razmjera, o Mačkoglavoj koja pustoši gradom...Slijedećega se dana kraljevna Baketamon zaputila ljudima na tržnici ugljena... Tu je namamila prodavače ugljena i podala im se. Te je večeri trska na obali rijeke takoñer bila izgažena, ali i sva crna od gareži i ugljene prašine. A svećenici iz brojnih malenih hramova, koji su imali tu nesreću te se nalazili u blizini tržnice ugljena, ogorčeno su se jadali. Optuživali su prodavače ugljena kao bezbožnike, jer subesramno čupali kamenje iz zidova hramova i nosili ga u trsku, kao dar za primljen užitak. Jer, pogodba je pogodba!... Svaki tko je htio uživati s Baketamon, morao je donijeti po jedan kamen. Treba priznati, bila je pritom i velikodušna. Nije uvijek tražila kamenje u naprijed. Uživati se s njom moglo odmah, a kamen donijeti naknadno. Ipak, treba odati priznanje i onima koji su joj tako pristupili, na poček. Svi su se ti njeni vjernici i vjerovnici iskazali. Ni jedan jedini nije otišao, a da se ne bi vratio s kamenom kojeg je dugovao. I takvi, koji su davali kamenje naknadno, donosili su velike gromade, očito prezadovoljni doživljenim užitkom...Kamenje se tako skupljalo uz obalu rijeke. A trgovci ugljenom nisu se ni najmanje obazirali na kletve svećenika koji su zaprepašteno buljili u razrušene i dijelom raznesene zidove njihovih hramova. Ugljenari su se samo lakomo oblizivali, te govorili: "Uistinu, okusili smo nebesku poslasticu. Božica nam se objavila i primila nas. Njene su se usne topile u našim ustima, a njene dojke su u našim rukama bile poput ražarenoga ugljena. Nikad ranije nismo ni slutili, a kamo li pomislili, da na cijelome svijetu postoji takav užitak!"Iste večeri, Teba nije samo brujala, nego upravo tutnjala i grmjela o nevjerojatnome djelovanju Mačkoglave božice, po tržnicama grada. Treća je objava božice polučila u Tebi veći nered od onih nesretnih zbivanja vezanih za Amona i Atona. Jer, tada ipak u nemirima nisu sudjelovali svi. A od onih koji su bili uvučeni u rasprave i sukobe rogova i kri-ževa, dio je ipak bio i prisiljen uzeti udjela, jer su ih drugi silili na opredjeljivanje.Sada su pak svi, bez i najmanje iznimke, sudjelovali u općem uzbuñenju. Nije bilo žene koja nije odbacila svoje kućanske poslove i obveze, te pobrzala susjedi dočuti i razmijeniti novosti o haranju Mačkoglave. Neke žene pritom nisu ni počele kuhati, a one koje su već imale jelo na vatri, ostavile su ga pa je izgorjelo... Malena su djeca ubrzo ogladnjela i udarila u plač i dreku. Dotle su se žene

468

savjetovale o tome kako se oprijeti Mačkoglavoj. A muževi su se okupljali odvojeno, slušajući priče sretnika koji su imali priliku darivati Mačkoglavoj kamen. Napuhnuti od ponosa i značaja, ti su sretnici pripovijedali o svome doživljaju, veličajući užitak i kiteći opis nevjerojatnim pojedinostima o susretljivosti i predanosti Mačkoglave...Očekujući četvrto pojavljivanje božice, čak i oni najdičniji i najugledniji muževi napustili su svoje žene i pobrzali u pivnice i krčme, te se po noći pridružili čupanju kamenja iz faraonovih zdanja...Slijedeće je jutro u Tebi pružilo najneobicniji prizor, nikad zapamćen u povijesti toga grada! Svi su muškarci trčali ulicama, od tržnice do tržnice, noseći pod rukom kamen. Zastajali bi po tržnicama, nestrpljivo iščekujući i propitkujući se o dolasku Mačkoglave...Posebno su se zabrinuli i svećenici. Uputili su svoje stra-žare neka potraže i uhite tu ženu koja je bila izvorište toga nereda i sablazni.Ali toga dana kraljevna Baketamon nije došla u grad... Ležala je u Zlatnoj Kući, odmarajući se od napora u protekla tri dana. Smiješila se svima i svakome tko bi joj se obratio. Bila je ljubazna, a pri govoru stidljivo prigibala tijelo, te držala ruku pred ustima, nastojeći prikriti zijevanje. Dvor se jako čudio tome njenom vladanju. Ali tada još nitko nije ni pomišljao, da je upravo Baketamon ona tajanstvena žena koja se objavila narodu u Tebi, te pružala užitak ug-ljenarima i čistačima riba...Odmorivši se, kraljevna Baketamon je pošla razgledati prikupljeno kamenje. Bilo ga je svih veličina i oblika, razne vrste i svih boja. Nakon što je proučila sav kamen kojeg je prikupila, Baketamon je pozvala u vrt kraljevoga graditelja staja. Rekla mu je:- Prikupila sam ovo kamenje na obali rijeke. Ono mi je sveto, jer je uz svaki i najmanji kamen vezana radosna i vesela uspomena. I što je kamen veći, to je i moja uspomena radosnija. Sagradi mi od tog kamenja vidikovac, kako bih imala krov nad glavom. Jer, moj me suprug zanemaruje i tjera iz mojih odaja, kao što si zasigurno već dočuo. Nek to zdanje bude prostrano i visokih zidova, pa započni graditi odmah! Bude li ti potrebno još kamenja, ne brini i ne strahuj. Pribavit ću ga još, pa nećeš ostati bez grañe..:Kraljev graditelj staja bio je priprost i jednostavan čovjek, ali pravi dovitljivac svoga zvanja. Pošteno je i predano radio svoj posao, najčešće i svojim vlastitim rukama. Pregača oko bokova bila mu je zato sva siva od prašine tesanoga kamenja, a ramena iskrivljena od nošenja teških tereta. Nikako nije bio priučen razgovoru s otmjenim uglednicama.Zato je u neprilici zamuknuo, oborio oči pred kraljevnom i nožnim prstima kopkao po pijesku. Konačno je nekako protisnuo, nakon što je razgledao svo ono raznovrsno kamenje, smeteno i ponizno:- Visoka kraljevno Baketamon! Bojim se, moje umijeće nije dostatno za grañenje zdanja vrijednoga tvog ugleda i položaja. Ovo je kamenje razne veličine i boja, te će biti vrlo teško prilagoditi ga i složiti u cjelinu. To zahtijeva i umjetnički ukus, pa zato radije povjeri tu zadaću nekome odličnom graditelju hramova ili nekom umjetniku. Ja se bojim, zbog svoje nespretnosti i nevičnosti takvim poslovima, mogao bih pokvariti tvoju lijepu zamisao. U tom bi

469

slučaju sav tvoj trud oko prikupljanja kamenja bio uzaludan!Kraljevna Baketamon je na to lagano dodirnula njegovo koščato rame i plaho rekla:- Dragi moj graditelju volovskih staja! Ja sam tek sirota žena, koju muž zanemaruje, pa si ne mogu priuštiti uglednoga i odličnog graditelja. A ni tebi ne mogu ponuditi vrijedan dar, kao nagradu za tvoj rad, onako kao što bih to željela. Ali kad vidikovac bude gotov, pregledat ću ga zajedno s tobom. I budem li s izvedbom zadovoljna, podat ću ti se! Na to ti prisižem! Nemam ništa drugo za ponuditi, osim to malo radosti. Ali nešto užitka će u tome ipak biti, jer nisam toliko ružna ni stara. Zato, neka ti to bude nagrada za tvoj trud. Snažan si muškarac, jakih ruku, a ja tek slabašna ženica koja čezne za radošću... A kao što znaš, muž mi to uskraćuje.Graditelja staja za stoku su njene riječi i dodir ruke silno uzbudili. Pogledao ju je ponovno, drugim očima... očima muškarca. Njena ga se ljepota jako dojmila, a prisjetio se i pričica o kraljevnama koje su se zaljubile u skromne i siromašne muškarce, te uživale s njima i ispunjavale im sve želje. Doduše, jako se bojao Horemheba, no njegova je želja bila jača od straha. A i kraljevnine riječi su mu silno pobudile taštinu, koliko god je bio skroman. Zato se prihvatio posla i u vrtovima Zlatne Kuće hitro počeo graditi vidikovac. Pritom je primijenio svo svoje znanje i umijeće, trudeći se koliko je god samo znao i umio. Gradeći, usput je i sanjario, otvorenih očiju. Tako je u vidikovac ugradio i sve svoje sanje, sa svakim kamenom po jedan svoj nov san. Čežnja i ljubavna požuda nadahnuli su ga preko svake706mjere i pretvorili u velikoga umjetnika. Jer, svakog je dana viñao i sretao kraljevnu Baketamon. Tako mu se srce neprestance iznova žarilo, pod pogledom njenih bademastih očiju, te je izgaralo poput suhe rogožine. Naprezao se luñački, omršavio je i problijedio od rada i žudnje... Od kamenja raznih boja i veličina pod njegovim je rukama ni-cao vidikovac kakav nikad ranije nije bio viñen. Ali takvi su svi muškarci. Zaneseni svojim sanjama stvaraju djela koja ih ponekad uzdižu svojom vrijednošću do praga bogova. A pritom su potpuno slijepi za svu niskost onog tko ih je prijetvorno potaknuo...Kamenje koje je kraljevna Baketamon prikupila u tri dana svoga božanskog nastupa po tržnicama Tebe i u trsci na riječoj obali je, meñutim, ubrzo potrošeno. Trebalo je priskrbiti novo. Zato je ponovno krenula put grada. Prikupljala je kamenje po svim tržnicama, uz Cestu ovnova, u vrtovima hramova i po svim javnim mjestima. Ta vidikovac je trebao biti veličajan! Zato uskoro nije bilo ni jednoga mjesta u Tebi, koje kraljevna Baketamon nije posjetila radi prikupljanja kamenja. Muškarci koji su joj donosili kamenje nisu je samo zavoljeli, nego i štovali. I brinuli su se za nju i njeno poslanje. Krili su je i štitili na sve načine, kako bi je očuvali od progona. No ipak su je jednom prigodom otkrili i uhitili svećenički i faraonovi stražari. Htjeli su je sapeti u uze i zbog njena sablažnjiva vladanja odvući pred suce. Ali ona je uznosito podigla glavu i rekla im:- Ja sam kraljevna Baketamon! I rado bih vidjela tog smrtnika, koji bi se drznuo suditi mi! U mojim žilama teče sveta krv! Ja sam nasljednica faraonske vlasti. Ipak, neću vas kazniti zbog vaše

470

gluposti i pogreške. Lijepi ste i snažni muževi, pa ću se i s vama predati užitku. Ali, svaki od vas mora mi donijeti po jedan kamen na dar! Jer, takva je pogodba! Uzmite kamenje iz kuća sudaca ili hramova! I što bude veće kamenje, to će biti veći i užitak kojeg ću vam pružiti. U tome mi možete vjerovati na riječ! Učinit ću sve što mogu, a u tome sam stekla već popriličnu vještinu...Stražari su je pogledali. I bio je dovoljan tek jedan pogled na njenu ljepotu i draži! Uhvatilo ih je isto ludilo kao i sve druge Tebance. Bez riječi su se okrenuli i pohitali po kamenje. Otišli su i svojim kopljima rasklimali i izvadili kamenje iz zgrade Velike Sudnice i predvorja Amonovog hrama, te ga donijeli Baketamon. Bila je vrlo poštena prema njima, te je u cijelosti i bogato ispunila dato obećanje. Njoj u čast moram reći, pritom se uvijek vladala čedno i nimalo bestidno. Nakon što bi se podala muškarcima, stidljivo i plašljivo bi se ogrnula plastom, oborila bi oči i nitko je više ne bi smio ni dirnuti... Dogañaj sa stražarima ipak joj je bio upozorenje. Nakon toga je potražila zaklon u kućama naslade... Medu njihovim zidovima kriomice je nastavila prikupljati kamenje za svoj vidikovac. Obilazila bi tako cijelim gradom, pa je zalazila i u četvrti siromašnih. I tu je za pružanje užitka zahtijevala samo po jedan kamen od svakog tko bi joj pristupio. Zato je bila dobrodošla u svim kućama naslade i krčmama, gdje su joj svi rado otvarali vrata. Naime, dobro su zarañivali na njoj. Ipak, sigurnosti radi, svakog bi dana mijenjala kuću naslade i krčmu, kako bi izmakla stražarima i okupljanju naroda.S vremenom se saznalo za njeno vladanje... Članovi dvora i uglednici okupljali su se u vrtu Zlatne Kuće, kako bi kradimice osmotrili vidikovac koji je tamo nicao pod rukama opsjednutoga kraljevog graditelja staja, od kamenja koje je Baketamon osobno pribavljala. A kad su uglednice s dvora ugledale visinu zidova i pokušale prebrojiti svo ono krupno i sitno kamenje ugrañeno u njih, samo su podigle ruke do usta i začuñeno kliknule. No nitko se zbog svega toga nije usudio prigovoriti kraljevni Baketamon ni jedne jedine riječi. A Eie, koji bi je svojim faraonskim ugledom možda mogao obuzdati, luñački se veselio zbog njena vladanja, nakon što je o svemu dočuo. U svojoj staračkoj zlobi i zloći je vjerovao, kako će to sve silno razjaditi i razbjesniti Horemheba.Horemheb je, meñutim, bio daleko. Vodio je rat u Siriji. Oteo je Hetitima Sidon, Smirnu i Biblos, te poslao u Egipat obilan plijen i mnoštvo robova. Svojoj je ženi namijenio veličajne i prekrasne darove. Cjelokupno pučanstvo Tebe dobro je znalo što radi Baketamon, a isto tako su to znali i svi u Zlatnoj Kući. Ali, nitko nije bio dovoljno hrabar, kako bi izvijestio Horemheba o vladanju njegove žene. A njegovi vlastiti pouzdanici, kojima je podijelio časti i visoke službe, zatvarali su pred svime oči. Hinili su kako baš ništa ne vide, a meñu sobom su govorili: "To je obiteljska stvar. Pametnije je i mudrije staviti ruku izmeñu gornjega i donjeg mlinskog kamena, nego li se miješati u svañu muža i 7flR žene. Mlinsko ti kamenje, u najgoremu slučaju, može zdrobiti prste. No ta bol ipak proñe, a mlinsko kamenje ostaje kakvim je i bilo. A ako se upetljaš u sukob muža i žene, napast će te oboje i nanijeti ti boli koje možda nikad ne proñu. I pritom ćeš njihovo prijateljstvo za uvijek izgubiti. Sto više, zasigurno će ti postati smrtni neprijatelji...

471

Tako Horemheb ništa ni doznade o tim zbivanjima u Tebi i Zlatnoj Kući. Vjerujem, bilo je tako najbolje za cijeli Egipat. Da je kojim slučajem Horemheb doznao za vladanje Baketamon, to bi zasigurno jako poremetilo mir njegova srca, te mu odvratilo misli od voñenja rata. I pitanje je koliko bi tada uspio zadržati usredotočenost svoga djelovanja i kakav bi bio ishod cjelokupnoga vojevanja u Siriji.Mnogo kazivah o drugim ljudima i njihovim doživljajima, za vladavine Eiea u Egiptu. O sebi i o svojim doživljajima pritom sam iznio vrlo malo. To je zato jer o sebi i nemam mnogo zanimljivoga za izvijestiti. Rijeka moga života nije više brzala, nego je tekla mirno i polagano u svome plitkom koritu. Godinu za godinom živio sam u kući koja je nekoć pripadala ljevaču bakra, bila srušena za vjerskih sukoba u Tebi i potom ponovno podignuta Kaptahoviin srebrom. Sve te godine Muti se brinula za mene. Noge su mi bile iscrpljene od pješačenja brojnim prašnim cestama, a oči izmorene od promatranja nemira ovoga svijeta. Mome je pak srcu dojadila ispraznost i taština ljudi i svijeta. Zato sam se zatvorio u svoju kuću i nisam više primao bolesnike... Tek sam ponekad liječio svoje susjede, a i one vrlo siromašne, koji nisu imali ništa što bi mogli dati drugim liječnicima.Dao sam u vrtu napraviti nov ribnjak, te ga napunio šarenim ribama... Po čitave bih dane prosjedio tako u vrtu, ispod sikomore. Na ulici pred kućom njakali bi i revali magarci, a djeca se igrala u prašini... Za to bih vrijeme ja sjedio i promatrao ribe koje su lijeno plivale u prohladnoj vodi... Od požara oprljena sikomora je, naime, potjerala novo lišće i zazelenjela se. To me je u mojoj sjeti barem malo razgalilo, jer je ipak barem nešto, od svega onog što sam započeo i učinio u životu, opstalo i razvijalo se. Muti se pak predano skrbjela za mene. Pripravljala mi je krepke obroke i dopuštala mi umjereno uživanje vina, kad bi mi se to prohtjelo. Vodila je računa i da dostatno spavam i ne iscrpljujem se preko svojih snaga...Jelo je u mojim ustima takoñer izgubilo svaku slast, a vino me nije više razveseljavalo. S nastupom večernje svježine, vino bi me podsjećalo na sva moja nedjela i zločine... Ponajčešće bi mi prizivalo lice umirućeg faraona Ehnatona i mladoliko lica kneza Šubatua... Želja za liječenjem ljudi me je napustila. Jer, moje ruke, za koje sam se nadao i želio da budu izvorište dobra, prometnule su se i postale proklete i smrtonosne... Zato sam tek promatrao ribe u svom ribnjaku i zavidio im. Ta njihova je krv bila hladna, njihove su želje i čežnje bile hladne, te su proživljavale cjelokupan svoj bitak ne udahnuvši ni jedan jedini dah vrućega zemaljskog zraka...Sjedeći tako u svom vrtu, zadubljen u promatranje riba i njihova hladnog života u svježoj vodi, raspravljao sam sa svojim srcem. I govorio mu: "Miruj, ti ludo moje srce!... Krivica nije do tebe! Sve što se zbiva na svijetu ludost je i besmislica. Ni dobro niti zlo nemaju baš nikakvoga smisla ni vrijednosti. Jedino pohlepa, praćena mržnjom i žudnjom, vladaju svijetom. Ni ti nisi kriv, Sinuhe! Ta čovjek je samo čovjek... I nikad se ne može i neće promijeniti. A godine jure, ljudi se rañaju i umiru. Njihov je život poput toploga dana, pa ipak nisu sretni u životu. Smiraj i spokoj donosi im tek smrt. Zato nema ničega ispraznijeg i nesmislenijeg od ljudskoga života! Ti, Sinuhe, u svemu tome nisi ni najmanje kriv! Čovjeka ne

472

možeš promijeniti, ma koliko se trudio. Tvoja je zla kob i nesreća, što to nisi pravodobno spoznao... Zato si se djetinjasto trudio mijenjati čovjeka i njegovu zloćudnu narav. No uz sav trud i zalaganje, čovjek ostaje nepromijenjen, iz vijeka u vijek, iz davne prošlosti u vječnost. I neće se nikad promijeniti. Zalud utapaš čovjeka u vječnu rijeku vremena. Njegovo se srce neće izmijeniti i on će nepromijenjen izaći iz nje... Tek će biserne kapi na njegovoj koži svjedočiti o susretu kojeg je imao s bitkom, u rijeci vječnosti. Ali, kao i sve drugo što doñe u doticaj s čovjekom, i te će biserne kapi uskoro nestati, spržene paklenom toplinom čovjekova tijela... Tada se više neće moći zamijetiti ni najmanjega traga o njegovu kupanju, koje ga je trebalo nadahnuti vječnošću. Zato čovjek uvijek i za uvi-jek ostaje smrtan, raspet svojim stražnim željama i čežnjama, sapet svojom zloćom i opačinom. Uzalud ga stavljaš na kušnju ratovima i oskudicom, kugom i požarima, bogovima i kopljima. Izvrgnut takvim iskušenjima, čovjek ubrzo otvrdne i postaje još nemilosrdniji i okrutniji, gori od krokodila. Zato čovjek postaje dobar tek kad je mrtav. I uistinu, jedini je dobar čovjek, onaj koji je mrtav..."Moje je srce prigovorilo: "Samo ti sjedi mirno, Sinuhe, te gledaj svoje ribe! No ja ti neću dati spokoja. Neću te ostaviti na miru, do posljednjega tvog daha! Svakoga dana i svakoga sata ponavljat ću ti: »Upravo si ti kriv!« I svake noći, u snu, govorit ću ti: »Ti si kriv, Sinuhe!« I ja, tvoje srce, i ja sam nezasitnije od krokodila! I ja želim, neka tvoja mjera bude puna!"Strašno sam se zbog toga naljutio na svoje srce i rekao mu: "Ludo si, srce moje! Već mi te je dosta i preko glave. U mome tegobnom životu nisi mi donijelo niti podarilo ništa drugo do jada i nevolja, žalosti i briga. Znam predobro, moj je razum ubojica crnih ruku! Ali moja su zlodjela i zločini neznatni, prema svim onim silnim zločinima, koji se dogañaju na svijetu. Zbog tih me zločina nitko ne može optužiti. Zato ne razumijem i ne shvaćam, zašto mi neprestance predbacuješ moju krivnju?! Zašto me ne ostaviš na miru? Ta tko sam ja, da bih mogao popravljati ovaj svijet i mijenjati ljudsku narav?"Srce mi je nemilosrdno odgovorilo: "Ne govorim o tvojim zlodjelima i zločinima, Sinuhe. I ne optužujem te zbog njih. Ona su uistinu malobrojna prema ukupnosti zločina na svijetu. Drugi je razlog, zašto ti i danju i noću, bez prestanka i predaha, zabijam u savjest riječ »kriv«! I opet iznova: »kriv, kriv«. Činim to zato jer su zbog tebe morale umrijeti tisuće i tisuće, Sinuhe! Umrli su od gladi, kuge i rana! Izdahnuli su pod kotačima grmećih bojnih kola ili na tegobnom stupanju kroz pustinju... Zbog tebe su skapala djeca u utrobama svojih majki; zbog tebe su se na pognuta leña oborili udarci biča! Zbog tebe je nepravda gazila pravdu; zbog tebe je pohlepa nadvladavala dobro; zbog tebe razbojnici vladaju svijetom! Uistinu, Sinuhe, nebrojeno je mnogo ljudi izgubilo život zbog tebe. Razlikuje im se boja kože, različiti su im jezici, ali svi su umrli nedužni, Sinuhe, jer nisu znali koliko i ti! I svi ti koji su umrli, a i ovi kojiupravo sada umiru, tvoja su braća, Sinuhe! I umiru samo zbog tebe! Zato ću ti ponavljati i uvijek iznova ponavljati, Sinuhe! Ti si za to kriv, ti jedini si za to kriv! Zbog toga čuješ u snovima njihov plač, Sinuhe! I taj njihov plač i jecaj, to je ono što ti usahnjuje okus i tek hrani u ustima, što te lišava svakoga osjećaja sreće."

473

Unatoč tim teškim optužbama, koje mi je prtilo moje srce, trgnuo sam se. Osnažio sam duh svoj razumom, te uzvratio svome srcu: "Ribe su moja braća, zato jer ne mogu isprazno govoriti. Pustinjski vukovi su takoñer moja braća, a i lavovi u divljini! Ali čovjek mi nije bratom! Nije zato, jer zna što čini!"Srce mi se narugalo ovom odgovoru, te ustrajalo: "Zar čovjek zna, kako kažeš, što čini?! Ti znaš!!! Ti znaš što čovjek čini! Ali znaju li drugi ljudi?! Ti znaš zato, jer si učio i spoznao. Znaš zato jer si toliko pio s vrela spoznaje! S tog si vrela pio mnogo, mnogo više od većine ljudi. I zato ću te tjerati na patnju, sve do posljednjega dana tvoga življenja, do posljednjega daha iz tvoga grla. A i taj će posljednji dah biti nabijen patnjom... A drugi ne znaju, Sinuhe! Drugi ljudi ne znaju što čine! Malo je, jako malo, onih koji znaju... I zato si samo ti kriv, Sinuhe! Samo ti!"Glasno sam kriknuo, razderao odjeću i zavapio: "Prokleto neka bude moje znanje! Proklete moje ruke, proklete moje oči! Ali najprokletije od svega, neka bude moje srce, koje mi ne daje počinka ni mira, nego me bremeni lažnim optužbama! Donesite mi odmah Ozirisovu vagu, donesite mi je kako bi na njoj bilo vagnuto moje lažljivo srce! Neka mi sudi njegovih četrdeset pravednih pavijana! Njima vjerujem više, nego svome bijednom srcu!Toliko sam se uzrujao i razvikao, te je preplašena Muti dojurila iz kuhinje, ne znajući što se zbiva. Brzo je u vodi ribnjaka namočila ubrus kojeg je imala pri sebi, te mi ga omotala oko glave. Tako mi je hladila čelo i prizivala me razboru. Sipajući na mene bujicu teških prijekora i grdnji, spravila me je u postelju. Tada me je prisilila neka popijem brojne gorke napitke, pa sam se umirio.Dugo sam još bolovao. Povremeno sam bjesnio i buncao Muti o Ozirisovoj vagi, ali i o nekakvoj vagi za žito i za brašno, koju sam tražio neka je donese, zatim o Merit i malenome Totu...Muti me vjerno i odano njegovala. Sve se nekako domišljam, bila je pritom i jako zadovoljna što me je mogla zadržati u postelji i hraniti me. Najstrože mi je zabranila sjedenje u vrtu za dnevnih vrućina, jer su mi u meñuvremenu ispale i posljednje vlasi; zato moja ćelava glava više nije mogla podnijeti otrovnih sunčevih zraka. No ja nisam sjedio na suncu, nego u hladovitoj sjeni sikomore, promatrajući ribe... Ribe, koje su mi bile braćom, jer nisu govorile.Moje se stanje polagano popravljalo. Postupno sam i ozdravio. S ozdravljenjem sam, meñutim, postao nekako mirniji i miroljubiviji. Pomirio sam se i sa svojim srcem, pa me više nije mučilo. Nisam više govorio ni o Merit i malenome Totu... Ali sam ih trajno zadržao u svome srcu. Spoznao sam, njihova je smrt bila nužna i neizbježna, kako bi se moja mjera napunila do vrha, a ja bio usamljen. Kad bi bili uz mene, bio bih sretan i smiren, a moje bi srce bilo mirno i spokojno. A ja moram uvijek i za uvijek biti sam i osamljen, u skladu s mjerom koja mi je bila dodijeljena. Morao sam biti usamljen, u znaku svoje kobi koja je bila zapisana u zvijezdama još davno prije moga roñenja... U znaku moje kobi, kojoj je bila prepuštena moja nesretna majka Taduhipa, takoñer usamljena i izložena bolima, nevoljama i žalosnome kraju, usred sveg sjaja i bogatstva, ali i zla i prokletstva Zlatne Kuće... U znaku te iste kobi, čim sam dospio na ovaj svijet, bio sam otrgnut od svoje majke, i to za uvijek! U znaku te iste kobi bio sam položen u čun od rogoza

474

i prepušten matici rijeke. Pritom sam ponio tu svoju ukletu kob sa sobom, jer su mu zvijezde namijenile da je cijelog života širim oko sebe. Zato su svi u mojoj blizini morali patiti i umrijeti, zato su tisuće i tisuće ljudi morale platiti životom.Jednoga sam dana potajno odjenuo priprostu i grubu halju siromaha, odbacio sandale s nogu i bos otišao iz kuće, koja je nekoć pripadala ljevaču bakra. Otišao sam iz nje, ne namjeravajući se vratiti u nju nikada više...Otišao sam u luku i tamo zajedno s lučkim nosačima prtio teške terete, sve dok me nisu zaboljela leña, a ramena se iskrivila. Otišao sam i na tržnicu povrća i skupljao izgažene ostatke i otpatke, za svoju prehranu. Pošao sam i na tržnicu ugljena, te pokretao teške mijehove ugljenara i kovača.Radio sam zajedno s robovima i nosačima, koji su iskrcavali robu. Jeo sam i njihov kruh, pio sam i njihovo pivo... I govorio im:- Nema razlike izmeñu ljudi! Svi se rañaju nagi i takvi dolaze na ovaj svijet. Čovjeka se ne može suditi prema boji puti, prema jeziku kojim govori... Ili prema njegovoj odjeći i nakitu. Srce je jedina mjera za čovjeka! Dobar je čovjek bolji i vrijedi više od zlog čovjeka, a pravda vrijedi više i bolja je od nepravde. To je sve što znam.Tako sam zborio ljudima u predvečerja, pred njihovim kolibama od blata, dok su njihove žene na ulici pripaljivale vatre za kuhanje, pa se u zrak dizao miris pržene ribe i ispunjavao četvrt siromašnih. Oni su mi se smijali i odgovarali:- Ti si šašav, Sinuhe! Šašav si jer radiš robovski posao, premda si učen čovjek, te znaš čitati i pisati. Očito si uvučen u neki zločin, pa se želiš skriti, ovdje meñu nama. U tvom je govoru i neki trag Atona, čije ime ne smijemo izgovoriti. No, nećemo te odati stražarima. Zadržat ćemo te uz nas, kako bi nas zabavljao svojim budalastim brbljarijama... Ali nemoj nas usporeñivati s prljavim Sirijcima i bijednim crncima. Jer, premda smo tek robovi i nosači, barem smo Egipćani! I kao takvi, dičimo se svojom puti i svojim jezikom, svojom prošlošću i svojom budućnošću!- Nerazuman je i besmislen vaš govor... - uzvratio sam im. - Dokle god će čovjek biti ponosan na samoga sebe i vjerovati kako je bolji od drugih ljudi, dotle će ljudski rod biti proganjan okovima i bičevanjem, kopljima i pticama grabljivicama. Sva su ljudska srca jednako vrijedna i ni jedno nije bolje od nekoga drugog srca. I sve su ljudske suze jednake i jednakovrijedne, i onih crnoputih i onih smeñeputih, i Sirijaca i crnaca, i siromaha i bogataša. Jer, sve su ljudske suze od isplakane od iste vode i jednako su slane... Čovjeka treba suditi samo i jedino prema njegovome srcu!Na to su se tek glasno smijali, udarali se rukama po koljenima i govorili:- Uistinu si lud, Sinuhe! Zasigurno si odrastao zatvoren u vreći, pa baš ništa nisi sagledao u životu! Čovjek ne može živjeti, ako ne vjeruje kako je bolji od drugih ljudi. I nema toliko bijednoga i jadnog svata, koji se barem po nečem ili na neki način ne bi smatrao boljim i iznad svoga susjeda. Jedan se ponosi spretnošću svojih prstiju, drugipak snažnim leñima, tat lukavošću i spretnošću, sudac mudrošću, škrtac štedljivošću, rasipnik velikodušnošću, zakonita žena svojom krijepošću, a djevojka iz kuće naslade lako-umnošću te pomanjkanjem

475

predrasuda i primisli... Ništa i nikada ne može čovjeka toliko zadovoljiti i oraspoložiti kao pomisao da u bilo čemu nadvisuje druge ljude. Tako smo i mi zadovoljni, jer vidimo kako smo mudriji i prepredeniji od tebe! I to premda smo tek siromasi i robovi, a ti si učen čovjek, koji zna čitati i pisati!- Ipak, dobar je čovjek bolji i vrijedi više od zlog čovjeka... -odgovorio sam im kratko. - A pravda vrijedi više i bolja je od nepravde!- Ta što je dobro, a što zlo?! - odgovorili su mi ogorčeno. -Ubijemo li okrutnoga gospodara, koji nas bičuje, potkrada nam hranu, te prepušta naše žene i djecu patnji i smrti, bilo bi to dobro djelo! Pa ipak nas za to stražari otpreme pred faraonove suce, gdje nam odrežu ušesa i nosove, te nas glavom na dolje objese na zidine. To je pravda, Sinuhe! Pritom je jedino pitanje, kakvim je utezima odmjerena? Zato je pravda vrlo često baš nepravda... I to zato, jer na zdjelicu vage ne smijemo staviti svoje utege. A utezi kraljevih sudaca razlikuju se od naših!Dali su mi pečenih riba, koje su pripremile njihove žene. Pio sam i njihovo pivo, te im rekao:- Ubojstvo je najniži i najbijedniji zločin kojeg čovjek može počiniti i za kojeg može biti optužen! I jednako je zlo ubijati zbog dobroga kao i zbog lošega razloga i povoda... Ni jedan čovjek ne bi smio biti ubijen. Bilo bi bolje liječiti ga od njegovih zloćudnih navika.Podigli su ruke pred svoja usta, ogledali se i odgovorili mi:- Ta nikoga ne želimo ubiti! Pokorili su nas bič i batina, pa pokorno i bez prosvjeda, mirno primamo udarce nogom, poniženja i uvrede. I nikog ne ubijamo zbog toga... Ali ako želiš izliječiti ljude od njihove zloće, te pravdom istjerati krivdu, poñi prvo odličnicima, bogatašima i faraonovim sucima... Porazgovaraj o tome s njima! Mislimo i čak smo uvjereni, tamo ćeš naći mnogo više zloće i nepravde nego meñu nama...Tako su mi govorili, smijali se, gurkali jedan drugog laktovima i namigivali meñusobno. Zato sam im rekao:- Radije razgovaram s vama. Zato jer ste vi narod. Vas je više od pijeska ili zvijezda, pa svo zlo i sva nepravda, kao i svo dobro, dolazi od vas. I zato niste ni nevini niti nedužni. Jer, ako vas nekud pozovu, vi odlazite i učinite što se od vas traži. Često dolaze k vama faraonovi povjerenici, daju vam bakar i sukno, a u ruke gurnu koplje, te vas odvedu u rat. Ne želite li poći, vežu vas, okuju i ipak prisile na odlazak u boj. Tamo ranjavate i ubijate ljude jednake vama, koji su na isti način dospjeli na bojište, samo što su na drugoj strani. Parate tako trbuhe svojoj braći, a još se i silno ponosite i hvalite svojim djelima. A takvo je ubijanje takoñer ubojstvo, isti podao zločin! Zato će prolivena krv pasti na vaše glave. I zato ni vi niste nevini ni nedužni!Na te moje riječi, neki od nazočnih su se ipak zamislili. Nakon kraćega razmišljanja, odgovorili su mi:- Uistinu, ako tako gledamo, nitko od nas nije bez krivnje i odgovornosti. Ali, zar smo mi odgovornii, zato što smo došli na ovaj i ovakav svijet? Došli smo bez svoje volje i pristanka na svijet koji je zao i iskvaren, plačući smo iz majčine utrobe i njenog krila stupili u život! Zato nas na svim životnim putovima i stazama prate suze. Ropstvo je naša jedina i vječita kob. A svećenici nas svojim

476

učenjem i čarolijama sile da i poslije smrti radimo za gospodare, jer drvenim likovima koje unose u grobnice gospodara daju naša imena. Poñi odličnicima i bogatašima, pa s njima razgovaraj o tim stvarima! Mislimo kako svo zlo i nepravda dolaze od njih, jer je vlast u njihovim rukama. No nemoj kasnije kriviti nas, ako ti zbog tvojih riječi odrežu ušesa i pošalju te u rudnike... Ili te objese na zidine glavom na dolje. Jer, riječi koje zboriš, opasne su i pogibeljne! Kad bi netko od nas tako zborio, ne bi ga se usuñivali slušati. Tebe pak možemo slušati, jer si očito tek neopasan luñak. A najopasnije su one tvoje riječi o ratu! Ta ubijanje u ratu je na čovjekovu slavu i čast! To je opće poznato i opće prihvaćeno. A Horemheb, naš veliki vojskovoña, nedvojbeno bi te dao na mjestu ubiti, čim bi dočuo tvoje riječi koje upućuješ narodu. Učinio bi to, premda je nemoćan čovjek, koji ni svoju vlastitu ženu ne može zadovoljiti!Poslušao sam njihov savjet, okrenuo leña kolibama od blata i otišao. Bosonog, odjeven u sivo ruho siromaha, lutao sam ulicama Tebe. Govorio sam trgovcima koji su miješali pijesak u brašno, kao i vlasnicima mlinova koji su svojim robovima vezivali na usta štapiće, kako ne bi pojeli žito koje melju. Govorio sam i sucima koji su krali nasljedstva siromašnima što su ostali bez očeva, te za dobivene darove krivo sudili. Svima njima sam govorio, predbacujući im i optužujući ih zbog njihovih zlodjela. Svi su me pritom začuñeno gledali, te govorili jedan drugome: "Tko je zapravo taj liječnik Sinuhe? Taj koji govori toliko drzovito, premda dolazi odjeven u ha-lje robova? Budimo oprezni! Zasigurno je on faraonova uhoda i potkazivač. Inače se nikad ne bi odvažio govoriti nam na takav način."Strpljivo bi saslušali moje riječi. Trgovci su me pozivali u svoje domove i nudili mi darove, vlasnici mlinova me častili vinom, a suci pitali za savjet glede daljnjega suñenja. Tako su započeli suditi na probitak siromašnih, a na štetu bogataša, te je došlo do velikoga nezadovoljstva u Tebi. Ljudi su govorili: "Ovih se dana ne možeš pouzdati ni u faraonove suce! Nepošteniji su i nečasniji od tatova, lupeža i razbojnika, kojima sude!"Ali kad sam pošao uglednicima, izgrdili su me i nahuškali pse na mene. Slugama su naredili neka me otjeraju bičevima s njihovih vrata i iz njihovih dvorišta. Time su me silno ponizili, te sam razderanih haljina i raskrvarenih nogu morao bježati ulicama Tebe, progonjen podivljalim psima. Ljudi su mi se smijali i udarali se po koljenima. Trgovci i faraonovi suci, vidjevši moju sramotu, nisu me više slušali. Otjerali su me, rekavši: "Doñeš li nam ponovno s lažnim optužbama, osudit ćemo te kao klevetnika i huškača naroda! Tada ćeš završiti na zidinama, glavom na dolje, a strvinari će ti kljucati tijelo!" Potom su pozvali stražare, neka me premlate dršcima svojih kopalja.Tada sam se vratio svome domu, u četvrti siromašnih, u kuću koja je nekoć bila vlasništvo ljevača bakra. Spoznao sam, sav je moj trud bio uzaludan. Moja smrt ne bi nikome donijela probitka, osim pticama grabljivicama. Zato sam ponovno sjedio u hladu moga vrta, ispod sikomore, te promatrao nijeme ribe u ribnjaku. Magarci su njakali na ulici pred mojom kućom, a djeca se igrala rata, nabacujući se meñusobno magarećim izmetom. Sve mi je to pomoglo, pa sam ponovno našao svoj mir...

477

Posjetio me i Kaptah. Konačno se odvažio vratiti u Tebu. Naime, nije se više morao bojati robova i nosača, koji su ponovno bili ponizni i pokorni. Došao je gizdavo, kao velik gospodin, u prekrasno naličenoj i urešenoj nosiljci, koju je nosilo osamnaest crnih robova. Sjedio je u njoj na mekanim jastucima, a probrani su mirisi kapali s njegovoga čela, kako bi ga zaštitili od neugodnih vonjeva četvrti siromašnih...U meñuvremenu se opet znatno udebljao, a neki sirijski zlatar mu je izradio novo oko od zlata i dragoga kamenja. Na to je oko bio silno ponosan, premda ga je jako žuljalo u duplji. Zato ga je izvadio čim se smjestio uz mene, u vrtu pod sjenom sikomore. Postupio je tako, jer ga nitko osim mene nije mogao vidjeti.Pri susretu me je ponajprije zagrlio, te zaplakao od radosti zbog ponovnoga viñenja. Položio je svoje široke ruke na moja ramena, te mi se pričinilo da su se Sinajske gore svalile na mene. Sjedalica koju je Muti donijela, zdrobila se pod njegovom težinom u komade. Zato ja zadigao skute svoje odjeće i sjeo na zemlju. Priopćio mi je kako se rat u Siriji bliži koncu. Horemheb je sa svojim bojnim kolima dospio do Kadeša, ali nije uspio uzeti grad. Zato je pod njim postavio opsadu. Kaptah se pak hvalio svojim bogatstvom, velikim poslovima i kupoprodajama u Siriji. Ispripovijedao mi je i o svojoj kupovini stare palače u tebanskoj četvrti bogatih, gdje je unajmio stotinu radnika za njenu pregradnju, da bi bila dostojna i primjerena njegovu ugledu i dostojanstvu. - O tebi sam dočuo zle riječi, moj gospodaru Sinuhe! -rekao mi je. - Priča se kako si bunio narod protiv Horem-heba... A suci, bogataši i drugi uglednici strašno su bijesni na tebe jer si ih optužio za brojne nepravde. Savjetujem ti, budi oprezan! Budeš li i dalje tako nepromišljen, te nastaviš toliko opasno zboriti na javnim mjestima, jednog će te dana osuditi na rad u rudnicima. No možda se ipak neće na to odvažiti, jer si u Horemhebovoj milosti... Ali, prisjeti se, kuća ti je već jedanput gorjela! Moglo bi se slučiti, ne obuzdaš li svoj jezik i ne prestaneš li buniti siromašne protiv bogatih, pa te stigne zlo! Jedne mračne noći mogli bi naići neki neznanci koji će te ubiti, a tvoju kuću predati plamenu... Reci mi, što je to s tobom? I što je to natjeralo takve mravce u tvoju glavu? Možda ti mogu pomoći, kao što dobar sluga i treba biti na usluzi svome gospodaru! 718Prignuo sam glavu i ispričao mu o svemu što sam mislio i učinio. Odao sam mu i sve sumnje i zdvajanja svoga srca. Slušao je pažljivo, te pritom toliko tresao glavom, da su mu debeli obrazi zadrhtali. Kada sam završio, kratko se zamislio... Tada mi je rekao:- Znao sam da si šašav, usamljen čovjek, moj gospodaru Sinuhe. Ali vjerovao sam i nadao se, tvoje će se ludilo s godinama smiriti. Na žalost, sada vidim kako se ono, po svemu sudeći, čak i pogoršalo. I to unatoč svemu što si iskusio, premda si svojim roñenim očima vidio svo zlo koje se slučilo u Atonovo ime. A Aton je uništio i tvoju osobnu sreću. Možda si se u Ahetatonu zarazio Ehnatonovom bolešću?! Ipak vjerujem, te mušice i hirovi koji te spopadaju, posljedak su tvoga nerada i ljenčarenja. Zato bi bilo bolje, ako bi se ponovno počeo baviti svojim zvanjem. Liječio bi ljude, pregledavao im lubanje i olakšavao patnje. Pritom bi, izliječenjem jednoga jedinog čovjeka, počinio više dobra nego svim svojim naklapanjem. A te priče i brbljarije škode ne samo tebi, nego i svima koje s njima uznemiravaš. Ako više nemaš volje za liječenjem, možeš si kratiti

478

vrijeme nekim drugim korisnim djelatnostima, kako to čine svi imućni ljudi. Potrudi se i nañi nešto što te privlači. Dobro, slažem se, ne bi bio dobar lovac na vodenkonje. Šteta što ne podnosiš mačji smrad, inače bi se mogao ugledati na faraonovoga vojskovoñu Pepitamona i postati slavan uzgajivač čistokrvnih mačjih pasmina! Ali zašto ne bi skupljao nakit i k tome druge predmete iz vremena velikih piramida? Ili sirijska glazbala? Ili crnačke kumire, kakve prodaju vojnici koji su se vratili iz zemlje Kuš? Uistinu, Sinuhe, izbor je velik! Postoji mnogo zanimljivih mogućnosti za kraćenje slobodnoga vremena i ubijanje dosade. To je mnogo bolje i probitačnije od predavanja samoga sebe ispraznim i čak pogibeljnim mislima... Žene i vino, primjesrice, ni u kojem slučaju nisu najgore sredstvo za razbibrigu. Ili kockanje? I kockanje može udobrovoljiti čovjeka, premda mislim kako ono nije za slabića kakav si ti, Sinuhe. To bi za tebe bila pogibeljna zabava, ako mi dopuštaš primijetiti. Amona mu, Sinuhe! Kockaj! Razbacuj zlato na žene! Pij preko svake mjere! Radi što god se sjetiš!.. Ali ne upropaštavaj se tim ispraznim naklapanjima! Poslušaj me, moj gospodaru Sinuhe. Ta ja te iskreno i nježno ljubim. I želim te poštedjeti svakoga zla...- Ništa na svijetu nije savršeno - nastavio je, kratko predahnuvši. -Kora svakoga hljeba je nagorjela, u svakom je voću crv. A ako čovjek pije vina, slijedećega jutra pati od mamurluka i glavobolje. Zbog toga nema ni savršene pravde, te se u svakoj pravdi krije i nepravda. Čak i dobra djela mogu roditi zle posljedice. Tako i najbolji i najplemenitiji poticaji mogu dovesti do nesmotrivih posljedaka, gomila mrtvaca i propasti. Primjer faraona Ehnatona mogao te o tome najbolje poučiti! Pogledaj me, gospodaru Sinuhe! Zadovoljan sam svojom običnom kobi, te se mirno debljam, u slozi s bogovima i ljudima. Faraonovi suci klanjaju se preda mnom, narod slavi moje ime... A tebi psi mokre po odjeći! Zašto ne primiš život mirno?! Nisi ti kriv što je svijet takav, kakav jest! I što je takav oduvijek bio, te će takav i vječito ostati!...Promatrao sam ga i razmišljao o njegovoj gojaznosti, o njegovome bogatstvu i uspjehu, te mu silno zavidao na duševnome miru.Zamislio sam se nad njegovim riječima, pa mu rekao:- Neka bude kako ti kažeš, Kaptah! Umirit ću se i još jedanput posvetiti svome zvanju. Ali, reci mi... Pamte li ljudi još Atonovo ime i proklinju li ga još uvijek? Pitam te zato, jer si netom izgovorio njegovo ime, premda je to zabranjeno, pa onaj koji ga spomene može biti osuñen i poslan u rudnike ili obješen na zidine glavom na dolje...?- Uistinu, Atonovo je ime ubrzo zaboravljeno - odgovorio mi je Kaptah. - Zaboravljeno je jednako brzo kao što su se brzo srušili potpornji Ahetatona, raspali se njegovi zidovi, a područje Nebeskoga Grada bilo zasuto pijeskom. Ipak, još viñam umjetnike koji crtaju i slikaju na onaj način, usvojen za vrijeme Ehnatona i njegove istine... Ima i pripovjedača, koji kazuju pogibeljne priče. Ponekad se na pijesku, na trgovima ili na zidovima javnih zahoda može ugledati nacrtan Atonov križ... Po tome sudim, moguće Aton još nije sasvim mrtav.- Neka, dakle, bude kako si ti rekao - ponovio sam. -Umirit ću se i ponovno prihvatiti svoga zvanja. Poslušat ću i tvoj drugi savjet, te se u dokolici i za razonodu početi baviti skupljanjem nečega. Budući da ne želim oponašati druge, skupljat ću nešto što nitko ne

479

skuplja... Skupljat ću one koji se još uvijek sjećaju Atona!720Kaptah je pomislio kako to govorim u šali. Zato se nasmijao mojim riječima, kao nekoj dobroj dosjetki... Ta znao je predobro, u ostalom kao i ja, koliko je zla Aton pri-skrbjeo Egiptu i meni osobno. Tako smo nastavili ugodno razgovarati o mnogim pitanjima i stvarima. Muti je donijela vina, pa smo zajedno pili. Tada su došli njegovi robovi, kako bi mu pomogli ustati... Eto, godine su i kod njega činile svoje! Zbog svoje se debljine teško osovljavao na noge... Pozdravili smo se i tada je otišao, u nosiljci koju je držalo osamnaest robova. A slijedećega mi je dana poslao bogate i raskošne darove. Ti su mi darovi osigurali takvu udobnost i obilje, pa ništa ne bi uzmanjkalo mojoj sreći; da sam kojim slučajem još upće mogao oćutjeti sreće...Tako se slučilo, te sam ponovno istaknuo liječnički znak povrh mojih vrata. Ponovno sam se počeo baviti svojim zvanjem, a od bolesnika sam primao darove primjerene njihovim imovinskim prilikama. No od siromaha nisam tražio ništa, pa su tako bolesnici u mome dvorištu čučali od jutra do noći. No prihodi su mi bili vrlo skromni. Liječeći bolesnike, oprezno sam ih ispitivao o Atonu. Tako sam činio, jer ih nisam želio uplašiti, a ni osnažiti loše mišljenje o meni. Ta u Tebi sam već bio na dovoljno lošemu glasu. Kroz ta pažljiva propitkivanja sam doznao, Aton je zaboravljen i nitko ga više nije razumio... Prisjećali su ga se jedino huš-kači i oni koji su prepatili neku nepravdu. Oni su ga pamtili, a zamišljali ga prispodobivo nepravdi koju su doživjeli. A Atonov je križ rabljen kao zao znak, kojim se želi naškoditi ljudima...Kada su se povukle vode Nila, u svome vječnom ritmu, iz Zlatne Kuće stigla je vijest: umro je svećenik Eie. Umro je od gladi, tako se tvrdilo, jer nije više ništa jeo, u silnome strahu od mogućega trovanja. Tako više nije jeo ni kruh od brašna koje bi sam smljeo i osobno ispekao u Zlatnoj Kući... Bojao se mogućnosti da su zrna otrovana dok su još rasla na polju.Horemheb je pak okončao rat u Siriji. Hetitima je ostavio Kadeš, jer ga nikako nije uspijevao osvojiti. Pobjedonosno se i u velikome sjaju i slavlju vratio uz rijeku u Tebu, gdje. 721je proslavio sve svoje veličajne pobjede. Eiea pak nikad nije smatrao pravim faraonom, pa poslije njegove smrti nije odredio nikakvo razdoblje žalovanja. Javno je obznanio, Eie je bio lažan faraon, koji je svojim beskrajnim voñenjem ratova i pretjeranim porezima i prirezima Egiptu donio samo patnje. Završivši rat, naredio je neka se zatvore vrata hrama božice Sahmet. Istodobno je uvjeravao narod, kako on nikad nije želio rat, već je bio na ratovanje prinuñen, pokoravajući se lažnome faraonu. Zato mu se narod silno radovao, kada je stigao u Tebu, te mu veličajno klicao i slavio njega i njegove čete.Čim se vratio u Tebu, Horemheb je poslao po mene. Kad sam stigao k njemu, bez mnogo uvoda mi je rekao:- Sinuhe, prijatelju moj! Stariji sam sada, nego sam bio kad smo se rastali. Srce i duša duboko su mi potišteni tvojim riječima, kojima si me optužio kako sam krvoločan čovjek, koji je Egiptu nanio samo štete. Ostvario sam svoju želju i cilj, obnovivši moć Egipta. Sada više nikakva pogibelj ne prijeti zemlji. Slomio sam vrške

480

hetitiskih kopalja, a osvajanje Kadeša prepuštam svome sinu Ramzesu... Sit sam rata i kanim se posvetiti izgradnji moćnoga kraljevstva za svoga sina. Egipat je sada prljav poput siromahove staje... Ali uskoro ćeš se osvjedočiti kako ću počistiti balegu, nado-mijestiti nepravdu pravdom, te ću svakome čovjeku osigurati punu mjeru. Svakoga ću nagraditi prema njegovim stvarnim djelima: marljivoga za marljivost, ljenčinu za lijenost, tata za njegova djela, a pravednoga za njegovu pravičnost. Uistinu, prijatelju Sinuhe, sa mnom se vraćaju stara vremena, te će sve biti kao što je bilo i nekad. Zato smjeram iz svitaka, na kojima je zapisan slijed kraljeva, izbrisati bijedna imena Eiea i Tutankamona, nakon što je ime Ehnatona već uklonjeno. Tako će nestati iz povijesti, te će biti kao da nisu nikad ni vladali... A početak svoga vladanja računat ću od noći u kojoj je umro veliki faraon Amenhotep, kada me je s kopljem u ruci u Tebu doveo moj sokol!Zlovoljno je oslonio glavu na svoj dlan. Rat mu je urezao bore po licu, a u očima mu nije bilo radosti, kad je nastavio:- Svijet se uistinu promijenio i razlikuje se od onoga kakvim je bio u doba našega dječaštva. Tada su siromašni imali punu mjeru, pa čak ni u kolibama od blata nije uzmanjkalo ulja niti masti. Ali, sa mnom će se opet vratiti stara vremena, Sinuhe! Egipat će ponovno biti plodan i bogat. Poslat ću opet brodovlje i u zemlju Punt. Obnovit ću rad u kamenolomima i pustinjskim rudnicima, pa ću moći sagraditi još veće i veličajnije hramove, nego su oni raniji i sadašnji. U faraonovu će riznicu teći zlato, srebro i bakar. Kažem ti, Sinuhe, za deset godina nećeš više prepoznati Egipat. Tada više neće biti prosjaka i bogalja u zemlji Ke-met. Slabi će ustupiti mjesto jakima, ali slabići će morati ustupiti mjesto onima koji su sposobni za život. Očistit ću Egipat od sve nevoljne, bolesne krvi! Stvorit ću krepak i otporan narod, kojeg će moji sinovi povesti u boj za pokoravanje cijeloga svijeta!Nisam se ni najmanje razveselio njegovim riječima. Želudac mi je propao do koljena, a srce mi obuzela smrtna groza. Zato mu se nisam nasmiješio, već sam stajao pred njim nijemo, bez riječi. To ga je razljutilo, namrštio je čelo kako je to nekoć običavao... I počeo se udarati bičem po butini, pa rekao:- Ogorčen si i mrzovoljan, Sinuhe, kakav si od uvijek bio. Nisi se promijenio... U mojim si očima poput jalovoga, neplodnoga trnovitog grma. I ne znam, zašto sam očekivao toliko radosti od našega ponovnog susreta. Pozvao sam te k sebi čak i prije nego sam podigao svoje sinove u naručaj ili zagrlio svoju suprugu Baketamon. Postupio sam tako jer su me rat i moć natjerali u samoću. U Siriji nije bilo ni jednoga jedinog ljudskoga bića, s kojim sam mogao dijeliti svoju tugu i radost. S kim god sam govorio, morao sam dobro mjeriti i vagati svoje riječi, vodeći računa o cilju kojeg sam imao pred očima. Od tebe, Sinuhe, ne zahtijevam ništa, osim što želim da mi budeš prijateljem! No sada mi se čini, tvoje je prijateljstvo sagorjelo, te se ni malo ne veseliš mome povratku...Duboko sam se naklonio pred njim, a moja ga je samotna duša dozivala. Rekao sam:- Horemheb! Od svih prijatelja iz naše mladosti, poslije svega što se zbilo, ti si jedini još živ. I zato ću te uvijek ljubiti. Moć i vlast sada su u tvojim rukama, te ćeš uskoro staviti na svoju glavu krune obaju kraljevstava. I nitko neće moći ograničiti ni sputati

481

tvoju vlast... Zato te preklinjem, Horemheb, uzdigni još jedanput AtonaL. Učini to zbog na-šega zajedničkog prijatelja Ehnatona... Uzdigni Atona! Zbog naših najstrašnijih zločina, uzdigni Atona! Uzdigni ga, kako bi svi ljudi mogli biti braća, kako ne bi bilo razlika izmeñu čovjeka i čovjeka, kako nikad više ne bi bilo ratova!Kad je Horemheb to čuo, samilosno je potresao glavom i odgovorio:- Lud si kao što si bio i prije, Sinuhe!. Zar ne shvaćaš? Ehnaton je bacio kamen u vodu s velikim pljeskom, a ja sad zaglañujem i smirujem površinu vode, kao da tog kamena nije nikad ni bilo! Zar ne shvaćaš, da me je moj sokol doveo u Zlatnu Kuću one noći, u kojoj je umro veliki faraon, radi spasa Egipta? Doveo me je kako bi Egipat opstao i nakon smrti velikoga faraona, jer bogovi ne žele propast zemlje Kemet. Zato sve vraćam na staro, na ono što je nekoć bilo. Čovjek, naime, nikad nije zadovoljan sa sadašnjošću. U njegovim je očima dobro samo ono što je već prohujalo, kao i ono što tek dolazi u budućnosti. Udru-žit ću prošlost s budućnošću. Izmust ću i iscijediti bogatima njihovo obilje! Izmust ću i iscijediti bogove koji su se previše udebljali. U mome kraljevstvu bogati neće biti previše bogati, niti će siromašni biti previše bijedni. Pa se nitko, ni bogovi ni ljudi, neće moći sa mnom nadmetati i otimati za vlast. Ali, čini se, govorim ti zalud... Jer, ti ne možeš shvatiti mojih riječi. Ne možeš ih shvatiti zato, jer su tvoje misli tek snatrenja slabića. A slabići i kukavice nemaju prava živjeti na ovome svijetu, nego su stvoreni samo zato da bi ih jaki pregazili svojim stopama... I ne zaslužuju bolju kob! Ništa se bolje neće dogoditi ni slabim narodima, kao ni malima. Slabe će smljeti pete jakih, a malenima će veliki pred ustima oteti i odnijeti krmu... Tako je uvijek bilo, tako će uvijek biti!Tako smo se rastali, Horemheb i ja. Naše je prijateljstvo svenulo. Nakon moga odlaska, pošao je svojim sinovima i podigao ih u svoj snažan naručaj. Od radosti ih je bacio u zrak i ponosno ih ogledavao.Od sinova se zaputio u odaje kraljevne Baketamon...- Moja kraljevska suprugo! - rekao joj je. - U mojim si mislima sjala poput Mjeseca, kroz svo ovo razdoblje proteklih godina. I silno sam čeznuo za tobom... Sad je moje djelo dovršeno, te ćeš uskoro uz mene sjediti kao velika kraljeva supruga, s desne strane, na što ti tvoja sveta krvdaje puno pravo. Prolio sam mnogo krvi zbog tebe, Baketamon! Zbog tebe su gorjeli i pretvoreni u pepeo cijeli gradovi, a za mojim se četama do neba dizalo jadikovanje ljudi. Zar nisam zaslužio svoju nagradu?Baketamon mu se ljubazno nasmiješila, plašljivo dotakla i pomilovala njegova snažna ramena, te rekla:- Uistinu si zaslužio svoju nagradu, Horemheb, moj su-pruže, veliki egipatski ratnice!... Zato sam ja u vrtu Zlatne Kuće dala sagraditi vidikovac, kakav još nije viñen, kako bih te tamo mogla primiti na način kakav zaslužuješ. Toliko sam čeznula za tobom i mislila na tebe, te sam svaki kamen za njegove zidove sama priskrbjela. Zato poñimo u to zdanje, kako bi u mome naručju dobio nagradu, koju ću ti pružiti s radošću!Horemheba su njene riječi oduševile i razdragale... Slijedio je Baketamon, koja ga je oprezno uhvatila za ruku i povela u vrtove.

482

Dvorjani su se tada razbježali i posakrivali, od straha pred onim što će uslijediti. Cak su i robovi utekli, a i sluge iz staja. Tako nitko nije ostao u Zlatnoj Kući... Baketamon je dovela Horemheba u vidikovac. A kad je nestrpljivo posegnuo za njom, nježno se obranila i rekla mu:- Obuzdaj svoju mušku strast na tren, Horemheb. Želim ti ispričati, s kolikim sam trudom i naporom podigla ovo zdanje! Nadam se, prisjećaš se još riječi, koje sam izrekla kad si me posljednji put uzeo silom? Pomno pogledaj ovo kamenje! Svaki kamen ovdje spomen je na moju nasladu u naručju drugoga muškarca. Kako vidiš, broj tih uspomena nije malen... Sagradila sam ovaj vidikovac mojom vlastitom nasladom, a u tvoju čast, Horemheb! Onaj veliki bijeli kamen tamo, prisjećam se, donio je čistač riba koji je bio očaran sa mnom! Onaj zeleni dao mi je čistač javnih zahoda s tržnice ugljena. A ovih osam smeñih kamenova,^ koji su tako lijepo složeni zajedno, njih je donio prodavač povrća koji je bio upravo nezasitan i toplo je slavio i hvalio moje umijeće i uslugu... Budi strpljiv, Horemheb, reći ću ti povijest i podrijetlo svakoga kamena ovdje. Vremena imamo na pretek. Mnoge su godine pred nama, a i našu ćemo starost proživjeti zajedno... I sve si nekako mislim, kamenja je ovdje više nego dostatno, pa ću ti izvanredne pričice moći nastaviti kazivati do moje kasne starosti, kad me god budeš htio zagrliti...Horemheb u prvi tren nije povjerovao njenim riječima... Smatrao ih je čudovišnom šalom, osobito zato jer ga je prevarilo suzdržano vladanje kraljevne. Ali kad je pogledao u njene bademaste oči, otkrio je u njima mržnju strahotniju od smrti. Tada je morao povjerovati njenom kazivanju... Spoznavši pun smisao i značaj onoga što je netom čuo, strahovito se razbjesnio i izgubio nadzor nad sobom. Obuzet bijesom, dograbio je svoj hetitski nož, smjerajući ubiti ženu koja ga je osramotila i obeščastila na toliko užasan način, te mu do neslućenih dubina uvrijedila muškost i taštinu. Ali je Baketamon ostala hladnokrvna... Mirno je obnažila svoje grudi i rekla:- Udri, Horemheb! Smakni udarcem noža krune sa svoje glave!... Jer ja sam svećenica božice SahmetL. Svete sam krvi... Ubiješ li me, proigrao si pravo na faraonsko prijestolje!Te njene riječi prizvale su Horemheba razboru. Bio je prisiljen živjeti s njom u slozi, jer je jedino preko te bračne zajednice stekao pravo na dvostruku krunu... Tako ga je vezala Baketamon, a on joj nije mogao učiniti baš ništa. Njena je osveta bila potpuna. Nije se usuñivao ni srušiti vidikovac, pa mu je to zdanje uvijek bilo pred očima, kad bi god pogledao iz svojih odaja u vrtove. Nakon zreloga razmišljanja, zaključio je kako i nema drugoga izlaza osim neobraćanja pozornosti na kraljevnino vladanje. Jer, ako bi srušio vidikovac, priznao bi svima kako zna za Baketamoninu rabotu, kojom je dopustila cijeloj Tebi pljuvanje na njegov ležaj. Bio mu je draži tihi podsmjeh iza leña, od izlaganja javnoj sramoti. A od tada više nikad nije položio ruku na Baketamon, već je živio osamljeno. Za dobro i čast Baketamon, treba priznati kako je i ona od tada živjela na sličan, usamljenički način. Nije se više upuštala u grañevinske pothvate... Bila je zadovoljna svojim vidikovcem.Takav je bio Horemhebov povratak iz rata. Sve nekako mislim, nakon svega, vrlo su ga malo veselile egipatske krune i stečeno kraljevsko dostojanstvo. Svećenici su ga pomazali i stavili mu na glavu bijelu

483

krunu gornje i crvenu krunu donje države, lopočovu i papirusovu. Ali od tada je postao nepovjerljiv i nije vjerovao više nikome. Vjerovao je kako mu se iza leña svi rugaju i ismijavaju ga zbog Baketamon. Tako je za cijeli život dobio trn u meso, a srce mu nije imalo spokoja. Nije se mogao tješiti ni s drugim ženama, jer su uvreda i poniženje koje je doživio, bili preduboki i preokrutni... Nakon toga više nije nalazio nikakvoga zadovoljstva u putenoj nasladi...Zatravio je zato svoj jad i gorčinu, te ih prekrio radom. Počeo je čistiti balegu iz Egipta, kako je najavio. Nastojao je obnoviti sve onako kao što je nekoć bilo, te pravdom zamijeniti svu postojeću nepravdu...Želim li biti pravičan, moram spomenuti i Horemhebove vrline, kao i njegova dobra djela. Narod je slavio njegovo ime i smatrao ga dobrim vladarom. Već nakon nekoliko godina vladanja bio je ubrojen u red velikih egipatskih faraona. To je ponajprije mogao zahvaliti svojoj strogosti prema uglednicima i bogatašima. Bio je strog s njima, muzao ih je i cijedio, pazeći kako nitko ne bi postao previše ugledan i bogat... Tako se osiguravao kako mu nitko ne bi podrivao vlast ili se s njime pokušao nadmetati oko vladanja. A to je silno uveseljavalo narod. Kažnjavao je nepravedne suce i osiguravao siromašnima pravdu. Preispitao je i izmijenio način prikupljanja poreza, a poreznike je redovito plaćao iz kraljeve riznice... Tako se ni oni više nisu mogli bogatiti pljačkanjem i guljenjem naroda.Neprestance je putovao iz pokrajine u pokrajinu, od sela do sela, te istraživao svaku zloporabu. Njegovu se stazu moglo slijediti po odrezanim ušesima i krvavim nosovima iskvarenih poreznika. A iz mjesta u kojima je sudovao, prasak bičeva i jadikovke kažnjenih čuli su se na daleko i na široko. Čak su i najsiromašniji mogli stupiti pred njega sa svojim molbama, a činovnici ih u tome nisu smjeli spri-ječavati... Njegova je pravda bila nepodmitljiva.Poslao je i brodove u zemlju Punt. Tako su ponovno razapeta jedra egipatskog brodovlja na Istočnom moru, te je tamošnjim pristanima opet odjekivao plač žena i djece pomoraca. Pritom su žene i djeca, kako su to zahtijevali stari dobri običaji, grebli lica kamenjem, pri rastanku od svojih muževa i očeva. Egipat se tim plovidbama bogatio preko svake mjere, jer bi se od svakih deset brodova što odjedriše, nakon godine dana vraćala barem tri. No bili bi nakrcani dragocjenom robom i donosili goleme dobitke...Horemheb je sagradio i nove hramove. A bogovima je dao udjel, primjeren njihovome ugledu, dostojanstvu i pravu. Pritom ni jedan bog nije bio povlašten osim Horusa, kao ni jedan hram osim onoga u Hetnetsutu. Upravo je u tome hramu Horemhebov kip bio slavljen i obožavan poput boga, kojem je narod prinosio volove kao žrtve. Pritom su ga ljudi slavili i hvalili, blagosiljajući njegovo ime. Zbog svih tih njegovih pothvata i djela, narod mu je još za života veličao ime, a o njemu su kružile najneobičnije i nevjerojatne priče.Kaptah je takoñer bio uspješan. Svake je godine bio sve bogatiji, te uskoro nije bilo nikoga u cijelome Egiptu, tko se s njim mogao natjecati po bogatstvu. Nije imao ni žene niti djece, pa je odredio Horemheba za svoga nasljednika. Tako je mogao ostatak svoga življenja provesti u miru i skupljati sve više blaga. Zbog njegovoga mudrog odabira svoga nasljednika, Horemheb ga je cijedio manje nego druge bogataše. A i poreznicima je bio naredio neka ne budu

484

prestrogi prema Kaptahu...Kaptah me je često pozivao u svoj novi dom, u četvrti odličnika. Zajedno s okolnim vrtovima, njegova je palača zauzimala cijeli dio te četvrti. Kaptah nije htio imati susjeda, koji bi mu mogli remetiti mir. Jeo je sa zlatnih pladnjeva, a u njegovim je sobama tekla voda iz srebrnih slavina, kao u kretskim domovima. Kupaća kada mu je bila od čistoga srebra, a sjedalo na zahodu od ebanovine. Zidovi osobnih odaja bili su urešeni rijetkim kamenjem, tako složenim te su tvorili zabavne slike... Ponudio mi je neobična i strana jela, te vino piramida. Tijekom objeda zabavljali su ga glazbenici i plesači, a najljepše i najspretnije tebanske plesačice izvodile su čudesne umjetničke plesove, kako bi mu ugodile i pružile zadovoljstvo.Prireñivao je i vesele gozbe, a odličnici i bogati Egipćani rado su posjećivali njegovu kuću. Činili su to unatoč okolnosti što je bio roñen kao rob, te je svojim vladanjem, primjerice kad bi prstima useknuo nos ili se glasno podrigivao, često odavao svoje podrijetlo. Ali bio je velikodošan i skr-ban domaćin i gostoprimac. Svojim je gostima čak poklanjao bogate darove, a njegovi savjeti glede poslovnih pitanja bili su vrlo dalekovidni i lukavi. Tako su svi, koji bi mu zalazili u kuću, imali velikoga probitka. Njegovo pričanje i zgode koje je iznosio bili su neizmjerno duhoviti i zabavni. Ponekad bi, željeći zabaviti goste, obukao robovske halje i na robovski način raspredao raznovrsne i nevjerojatne priče. Njegovo je bogatstvo bilo neizmjerno, pa se nije morao bojati izrugivanja glede svoje prošlosti. Svojim se podrijetlom čak i hvalio pred svim onim egipatskim uglednicima i bogatašima.A meni je to objašnjavao, na svoj stari Kaptahov način:- Moj gospodaru Sinuhe! Nakon što čovjek priskrbi odreñeno bogatstvo, ne može više ni na koji način osiromašiti. Na protiv, on se bogati i dalje, a za to ne treba više ni pomaknuti prstom. Tako je čudan red i poredak na ovome svijetu... Za svoje bogatstvo moram zahvaliti ponajprije tebi, Sinuhe! Zato te priznajem i uvijek ću te priznavati za svoga gospodara. I nikad u životu nećeš trpjeti od nestašice, te ti ništa neće uzmanjkati do konca tvoga življenja. No za tebe je bolje ako nisi bogat, jer nikad ne bi uporabio svoj imetak na pravi način i za pun probitak. Ti bi svojim bogatstvom samo sijao nemir i prouzročio velike nevolje, kako si to već počesto činio. Tvoja je sreća što si za vrijeme lažnoga faraona potratio svoje bogatstvo. Zato sada možeš biti spokojan. Osloni se na mene i moju riječ. Uvijek ću misliti na tebe i tvoj probitak, te se brinuti kako ti ništa ne bi uzmanjkalo niti nedostajalo...Pružao je veliku potporu i umjetnicima. Kipari su oblikovali njegov lik u kamenu, darujući mu otmjen i uznosit izgled. Udovi tih likova bili su vitki, ruke i stopala maleni, a jago-dične kosti lica položene visoko. Ti su likovi imali oba oka, te ga prikazivali kako prekriženih nogu zamišljen sjedi, sa svitkom papirusa na koljenu i s pisaljkom u ruci... I to premda nije nikad ni pokušao naučiti čitati i pisati!... Za njega su to radili isključivo njegovi pisari. Čitali su, pisali i nizali podatke o ogromnim svotama njegovoga bogatstva. Ti su kipovi Kaptaha jako zabavljali. A Amonovi svećenici, koje je po povratku iz Sirije upravo obasuo neizmjernim darovima, kako bi živio u slozi s bogovima, postavili su mu u velikome hramu kip, s tim što je on podmirio trošak toga veličajnog djela.

485

U Gradu Mrtvih podigao si je velik grob. Njegovu unutrašnjost umjetnici su uljepšali mnogobrojnim prizorima iz njegovoga svakodnevnog života i s njegovih zabava. Naslikali su ga i tu s oba oka, mladoga i vitkog. Smjerao je, naime,prevariti bogove pa u Zapadnu Zemlju prispjeti u obličju koje je želio, a ne onakvim kakav je uistinu bio. U svom je životu ipak ostao nepromijenjen, kakav je doista bio. Nije se trudio i mučio biti otmjenim, jer mu je to zadavalo previše napora. Za svoj je grob dao izraditi i umjetničku, ali vrlo zbrkanu Knjigu mrtvih, kakvu još nikad nisam imao prilike vidjeti. Obuhvaćala je dvanaest svitaka, ispunjenih slikama s ispisima i zaklinjanjima namijenjenima umirivanju podzemnih duhova, za opterećivanje Ozirisove vage lažnim utezima i za podmićivanje pravednih pavijana... Sve je to dao napraviti jer je opreznost smatrao vrlinom, iako nije baš rado pomišljao na smrt. A i skarabeja je još uvijek najviše štovao i slavio, više od svih drugih bogova...Nisam zaviñao Kaptahu. Bilo mi je drago zbog njegovoga bogatstva i sreće. Što više, veselilo me je zadovoljstvo svih ljudi, veselilo me je njihovo veselje i njihova radost. Nisam više smjerao lišavati ljude njihovih priviñenja, sanja i maštanja, ako su ih usrećivali... Spoznao sam, naime, ljudski je život prečesto satkan od sanja. Zato je istina toliko teška i gorka. I ponekad je bolje i milostivije ubiti čovjeka, nego mu oduzeti njegove sanje... Eto, zato sam se čuvao lišavanja ljudi njihovih sanja, dok su ih usrećivale, a pritom nisu činili zlo već su bili zadovoljni u svojim zabludama...Moje čelo, meñutim, nisu hladili nikakvi snovi niti sanje. Nisam mogao živjeti u zabludama. I nije bilo radosti koja bi mogla podariti mira i spokoja mome jadnom, napaćenome srcu. Nije mi to pružio ni moj rad, premda sam u to vrijeme imao mnogo posla i liječio mnogo bolesnika. Otvarao sam i lubanje raznim ljudima, a od svih tih, samo su trojica umrla. To mi je donijelo ugled i slavu vrhunskoga otvarača lubanja. Ali u sebi sam bio vječito nezadovoljan, nalazeći svakome krivice i mane. Možda sam se zarazio od vječito ogorčene Muti, koja je neprestance rogoborila? Tek, svi su mi bili za nešto krivi. Kaptahu sam predbacivao proždrljivost, siromašnima njihovu lijenost, bogatima njihovu škrtost, a sucima nemar. Nitko mi nije bio po volji, nitko mi nije mogao ugoditi. Sve sam ih grdio i ružio. Ipak, bolesne ljude i djecu nisam nikad kudio... Liječio sam svoje bolesnike čuvajući ih od nepotrebnih boli, a Muti je dijelila svoje medne kolače malenim dječacima na ulici, čije su me oči neodoljivo podsjećale na jasne oči malenog Tota...Ljudi su o meni govorili: "Sinuhe je zamoran, ogorčen svat! Jetra mu je otekla, a mjehurići žuči izlaze mu zajedno s riječima. Ostario je prerano, pa se više ne može radovati životu. Njegova zla djela ga progone, pa ni noću ne može naći odmora i počinka. Zato nemojmo obraćati pozornost na ono što govori, jer njegov jezik opakije ubada njega samog, nego li ubada ikoga drugog...To je bilo točno... Kad bih god lio gorčinu, patio bih zbog toga i plakao. Tada bih davao ljenčinama žito, te svlačio halje želeći ih darovati pijanici. Bogataše sam pak molio za oprost, zbog izrečenih grdnji... I suce sam molio za oprost, nenadano osvjedočen u njihovu pravičnost... Tako sam postupao, jer sam bio tek slabić. I nikako nisam mogao promijeniti svoju narav i svoje navade.

486

Govorio sam zlobno i o Horemhebu. Sva su njegova djela u mojim očima bila loša... Ponajviše sam prigovarao zbog njegovih "propalica i lopuža", vojnika koje je izdržavao iz faraonove riznice... Ti su besposličarili i ljenčarili po krčmama i kućama naslade, hvalisati se svojim junaštvima i silovali kćeri siromaha. Zbog njih više ni jedna žena nije bila sigurna na ulicama Tebe. A Horemheb je svojim ratnim drugovima opraštao sva njihova nedjela, te ih čak i uljepšavao. A kad su mu se siromasi obratili pritužbama zbog stanja u kojima su im kćeri ostale, rekao im je:- Budite ponosni na to! Moji će ljudi time začeti krepak naraštaj!Naime, Horemheb je zamrzio sve žene. U njima je gledao tek rodilje. I nikakve im druge vrijednosti i značaja nije priznavao.Horemheb je i općenio postajao sve sumnjičaviji i ne-povjerljiviji. Tako su jednoga dana u moj dom došli stražari. Dršcima kopalja istjerali su bolesnike iz dvorišta, a meni nataknuli sandale i zaogrnuli me plastom. Potom su me odveli ravno Horemhebu.Bilo je to u proljeće... Vode su bile pale, a lastavice su uz nemiran cvrkut prolijetale amo-tamo povrh valova lijene, muljevite vode. Stražari su me dovukli pred Horemheba. Iznenadio me njegov lik. Posljednjih se godina jako postarao. Leda su mu se pogrbila, glava pognula i lice požutjelo. A mišice na njegovom visokom i mršavom tijelu bile su nalik na neke čudnovate konope. Pogledao me je očima, ukojima više nije bilo nikakve radosti. Šutio je neko vrijeme, a tek tada rekao:- SinuheL. Više sam te puta opominjao, ali ti se na to nisi obazirao. Nastavljaš govoriti ljudima kako je ratnički poziv najniži i najnedostojniji od svih. Pričaš kako bi bilo bolje, ako bi djeca umrla u majčinoj utrobi, nego da se rode i postanu vojnicima... Tvrdiš i kako je dvoje ili troje djece dostatno svakoj ženi, te joj je bolje ako je sretna s troje djece nego nesretna i siromašna s njih devet ili deset. Izjavio si i kako su svi bogovi jednaki, a svi njihovi hramovi tamne kuće, no da je bog lažnoga faraona veći od svih drugih bogova i najveći bog. Kazuješ uokolo i kako ni jedan čovjek ne bi smio kupovati i prodavati drugoga, jer na to nema pravo. Za ljude koji oru, siju i žanju, rekao si kako imaju pravo zahtijevati vlasništvo nad zemljom koju obraduju, iako ta zemlja pripada faraonu ili bogovima. Napokon, drsko si tvrdio, kako se moje vladanje gotovo i ne razlikuje od vlasti Hetita. Nabrbljao si još mnogo drugih, daleko zloćudnijih i opakijih stvari. Svaki drugi čovjek bio bi zbog takvih riječi još odavno poslan u kamenolome, gdje bi skapavao radeći i pod udarcima bičeva. Bio sam strpljiv glede tebe, Sinuhe, jer si mi nekoć bio prijateljem... A dok je svećenik Eie bio živ, trebao sam te jer si mi bio jedinim svjedokom protiv njega... Sad te više ne trebam. Sa svim onim što znaš, dok si god živ, prije bi mi mogao biti na štetu. Da si bio mudar, držao bi jezik za zubima, živio mirnim životom i bio zadovoljan svojom kobi. Jer tebi, uistinu, ništa nije manjkalo... Umjesto toga, nabacuješ se na mene blatom i klevetama. To više neću trpjeti!Bijes mu je rasao, dok je govorio. Počeo je udarati bičem po svojim omršavjelim, tankim nogama. Namrštio se i nastavio:- Bio si mi poput pješčane buhe meñu nožnim prstima ili konjske muhe na ramenu. Ne trpim u svome vrtu nikakvo neplodno drvo, na

487

kojem je tek otrovno trnje, a ne rada plodovima! U zemlji Kemet je opet proljeće. Lastavice su se počele ukopavati u mulj, vode opadaju, golubi guču, a akacije cvjetaju. Opasno je doba... Proljeće uvijek iznova budi krv, raña nemire i razne brbljarije. Nepromišljenim ljudima krv zamagljuje oči, vide crveno, te podižu kamenje i bacaju ga na stražare. U hramovima su moji kipovi čakzaprljani kravljom balegom! Tvoje bi lude riječi, Sinuhe, mogle biti iskrom koja bi zapalila suhi rogoz. A kad se on zapali, sagori do temelja!... Moram te zato protjerati iz Egipta, Sinuhe. Nikad više nećeš vidjeti Kemet. Jer, ako ti dopustim ostanak, došao bi dan kad bih te morao dati smaknuti. A to nikako ne želim, jer si mi nekoć bio prijateljem... Nepromišljene i pretjerane, zlonamjerne riječi, mogu često biti opasnije od kopalja. Zato sada dobro shvaćam Hetite, što svoje čarobnjake nabijaju na kolce uz puteve. Želim osloboditi Egipat opasnosti, kao što postupa dobar vrtlar, koji plijevi korov po gredicama povrća u svome vrtu. Neću ni na koji način dopustiti da zemlja Kemet još jedanput postane plijenom požara. Ni za volju bogova, niti za volju ljudi! Zato te protjerujem, Sinuhe, jer ti zasigurno i nisi Egipćanin! Po svoj si prilici tek čudan izrod, tuñinac i mješanac... Bolesne misli komešaju ti se u glavi! Možda je bio u pravu. Možda mi je srce uistinu patilo zbog mješavine u mojim žilama, u kojoj su se udružile sveta krv velikoga faraona i blijeda, umiruća krv Mitanije. Ali se nisam mogao suzdržati od smiješka nakon tih njegovih riječi... Pa sam uljudno držao ruku pred ustima, želeći skriti razvučene usne. No njegove su me riječi istodobno i preplašile. Ta Teba je bila moje rodno mjesto, u kojem sam odrastao! Zato nisam želio živjeti nigdje drugdje, do li u Tebi... Moj je smijeh dodatno uvrijedio i razgnjevio Horem-heba. Vjerojatno je očekivao kako ću se na njegove prijekore i prijetnje baciti pred njim licem na zemlju, te preklinjali za milost. Zato je prelomio svoj faraonski bič i povikao:- Neka bude tako! Protjerujem te iz Egipta za uvijek! A kad umreš, tvoje tijelo ne smije biti doneseno natrag i pokopano u zemlji Kemet. Ipak, dopuštam neka ono bude balzamirano, prema starim običajima, radi očuvanja nakon smrti. Tijelo će ti biti pokopano uz obale Istočnoga mora, odakle brodovi polaze za zemlju Punt! Jer, to je odredište tvoga izgnanstva... U Siriju te ne mogu poslati, tamo žar još uvijek plamti i nikako joj ne treba mijeh. Ne mogu te prognati ni u zemlju Kuš, budući tvrdiš kako boja ljudske puti nema značaja, te su Egipćani i crnci jednako vrijedni... Kakve bi tek lude primisli usadio u crnačke glave!?- Da, obala Istočnoga mora je podesna - nastavio je nakon kraćega razmišljanja, tijekom kojeg se pribrao. - Tajje kraj pust. Tamo ćeš do mile volje moći govoriti crvenim morskim valovima i crnim pustinjskim vjetrovima. A s okolnih ćeš brda moći, svoga užitka radi, propovijedati šakalima, pticama grabljivicama i zmijama. Stražari će odmjeriti prostor tvoga obitavališta. Stupiš li preko tih meña, usmrtit će te svojim kopljima. Osim tog ograničenja, ništa ti neće uzmanjkati. Ležaj neka ti bude mekan i udoban, a hrana ukusna i obilna. I svakoj tvojoj razumnoj želji bit će udovoljeno. Uistinu, usamljenost će ti pritom biti dostatnom kaznom. Budući da si mi nekoć bio prijateljem, ne želim te izlagati drugim patnjama. Dakako, ostvarim li time svoju nakanu, te se oslobodim tvoga ludog brbljanja...

488

Samoće se nisam bojao. Ta cijeloga sam života bio sam! A bio sam i roñen za usamljenost. Ali srce mi je izgaralo od tuge pri pomisli kako više nikada neću vidjeti Tebu, više nikad neću osjetiti podatnu mekoću Crne Zemlje pod svojim stopalima, te će mi biti uskraćeno taženje žeñi vodama Nila...- Imam samo nekoliko prijatelja - odgovorio sam Ho-remhebu, ne želeći se poniziti pred njim. - Ljudi su me se klonili i izbjegavali me, zbog moje ogorčenosti i oštroga jezika. Zasigurno ćeš mi omogućiti oproštaj od mojih prijatelja! Rado bih se oprostio i od Tebe, još jedanput prošao Cestom ovnova, udahnuo miris kadionica izmeñu sjajnoga stupovlja velikoga hrama, te miris pržene ribe u predvečerja, u četvrti siromašnih, kada žene pale vatre i muževi se umornih ramena vraćaju s posla...Horemheb bi zasigurno odobrio moj zahtjev, da sam zaplakao i bacio se na tlo pred njegove noge... Ta bio je vrlo tašt čovjek! Zato me je, nedvojbeno, posebice mrzio jer mu se ne divim i ne priznajem ga za pravoga faraona. Bio sam slabić i čovjek plašljivoga srca, ali ipak se nisam htio poniziti pred njim. Ta znanje i saznanje se nikad ne smiju klanjati sili! Zakrio sam zato usta dlanovima, skrivajući tako svoj strah zijevanjem. Jer, od uvijek sam zatomljivao strah pospanošću! I po tome sam se, naime, razlikovao od drugih ljudi.- Neću dopustiti nikakvo izlišno opraštanje! - odgovorio mi je Horemheb. - Ratnik sam i otvoren čovjek, nesklon takvim slabostima. Zato ću ti sve olakšati, pa te šaljem na put bez odlaganja, kako bismo izbjegli uzbunu u javnosti iliprosvjede. Jer ti si poznat u Tebi... Možda i više nego što misliš! Zato ćeš otputovati u zatvorenoj nosiljci. Ako te netko želi pratiti u izgnanstvo, to ću dopustiti. No taj će morati tamo ostati do svoga posljednjeg trenutka, čak i ako ti umreš prije njega. I on će morati umrijeti tamo, u izgnanstvu. Jer, opasne su misli poput kuge i pokore, pa se jednako brzo kao kuga i pokora prenose s čovjeka na okolinu. A ja ne želim povratak tvoje bolesne i zarazne misli u Egipat, kroz nekoga drugog čovjeka, ni kroz misli niti kroz djela. Spomenuo si oproštaj od malobrojnih prijatelja... Misliš li pod time na odreñenoga roba iz mlina, kojem su zarasli ozlijeñeni prsti, zatim na pijanoga umjetnika koji slika boga čučeći kraj puta, te na nekoliko crnaca koji su te češće posjećivali... Ne trebaš ih tražiti radi rastanka i opraštanja... Svi su oni otišli na dugo putovanje s kojeg se neće vratiti...Tog sam trenutka mrzio Horemheba... Ali sam pritom sebe mrzio još više. Moje su ruke ponovno, još jedanput, posijale smrt. A moji su prijatelji morali patiti zbog mene. Bez i najmanje sumnje, Horemheb je sve moje malobrojne prijatelje dao pobiti ili ih je poslao u rudnike bakra na Sinaju. One, koje sam okupio oko sebe, jer nisu zaboravili Atona...Zato više nisam rekao ni riječi. Nijemo sam se naklonio pred njim i ispružio ruke u visini koljena, te se okrenuo od njega. Tada su me stražari odveli. Pritom je dvaput otvorio usta, očito smjerajući još mi nešto reći, prije moga odlaska. Čak je i istupio korak naprijed, prema meni. Ali se zaustavio, snažno udario bičem po svojoj butini i izrekao uobičajenu potvrdu:- Faraon je govorio!!!Stražari su me zatvorili u nosiljku i odnijeli iz Tebe. Prošli su pored tri brda, vječitih čuvara Tebe, te usmjerili u pustinju.

489

Uputili su se kamenjem popločanom cestom na istok, koja je sagrañena prema Horemhebovoj zapovijedi. Tako smo putovali punih dvadeset dana, sve dok nismo stigli u luku, iz koje je brodovlje jedanput godišnje isplovljavalo za zemlju Punt. Tu se krcalo robu, ispraćalo mornare i iščekivalo povratak brodovlja s dragocjenim teretima. Jer, od deset brodova koji bi razapeli jedra i otplovili, nakon godine dana bi ih se vraćala čak tri, a roba koju bi dopremiliobilato bi izmirila cjelokupne troškove i donosila ogromnu dobit. Ali oko luke se nalazilo naselje, gdje su obitavali ljudi! Zato su me stražari odnijeli dalje i stupali još tri puna dana, duž obale koja nije bila ništa drugo do samotne i jednolične crte koja je odvajala more od pustinje.Tako smo napredovali sve dok nismo stigli u napušteno selo, gdje su nekoć obitavali neznani ribari. Tu su mi moji nemilosrdni pratitelji odmjerili prostor po kojem sam se u buduće smio kretati, te sagradili kuću u kojoj od tada živim sve ove godine... U njoj sam i ostario i postao umoran od svega. No nije mi nedostajalo ničega, a svaka razumna želja bila mi je ispunjena. Živio sam životom bogataša. Na raspolaganju sam imao pribor za pisanje i najbolji papirus, te kutije od crne ebanovine za čuvanje rukopisa i svih liječničkih potrepština.Ali knjiga koju sada pišem, petnaesta po redu, posljednja je... Nemam više ništa za reći, jer sam star i umoran. A i pisanje mi je, samo po sebi, uistinu dojadilo. Ruka mi se umorila, a oči toliko zamaglile te jedva još raspoznajem slova na papirusu...Ne vjerujem da bih mogao preživjeti, da nisam sve ovo bilježio i time ponovno prošao stazu svog cjelokupnoga bitka. I to premda se o mome životu ne može navesti mnogo dobroga. Zato sam sve ovo pisao radi samog sebe, kako bih mogao dalje živjeti, te sam sebi razjasniti zašto sam zapravo živio. Ali priznajem, to ni sada ne znam. Čak što više, sada kad dovršavam svoju posljednju knjigu, to mi je još manje jasno nego što mi je bilo, kad sam se latio pisanja... Ipak, i unatoč svemu, pisanje mi je svih tih ljeta bila velika radost i utjeha.More mi je svakodnevno bilo pred očima. Gledao sam ga crvenog. Gledao sam ga crnog. Bilo je zeleno danju i bijelo u tami noći. A u danima pržeće jare bilo je modrije od modroga kamenja. Ali i ono mi je dojadilo... More je preprostrano i preneizmjerno, prepusto i preužasno, da bi ga čovjek mogao neprestance i za uvijek imati pred svojim očima. Od njegova beskraja zaboli glava, a kad se njegovo zrcalo zažari o zalasku Sunca, srce propada u dubok ponor.Kroz sve te godine promatrao sam i crvena brda koja su okruživala moje stanište. Proučavao sam i pješčane buhe, a škorpije i zmije bili su moji pouzdanici. Ta čudna bića nisu više bježala od mene, nego su slušala što im govorim... Ali ipak mislim, škorpije i zmije loši su prijatelji čovjeku. Dosadile su mi jednako kao i beskrajno valjanje i mlat mora o obalno grebenje.Moram napomenuti i o jednoj rijetkoj promjeni, koja se zbila još prve godine moga obitavanja u tome selu izblijedjelih kostiju i ruševnih koliba. Kada su brodovi ponovno jedanput trebali otplovili za zemlju Punt, Muti je doputovala iz Tebe, priključivši se faraonovoj karavani. Stupila je pred mene, duboko se naklonila i ispružila ruke u visini koljena... Odmah zatim je i gorko zajecala, pri pogledu na moje bijedno stanje. Nije joj bilo za zamjeriti...

490

Obrazi su mi bili upali, trbuh se skvrčio, a mozak utonuo u ravnodušnost. Ništa me više nije privlačilo ni zanimalo, te sam još jedino buljio u morsku pučinu, nastojeći tako ubiti vrijeme, sve dok me ne bi zaboljela glava.Muti se brzo pribrala i začela me oštro koriti:- Zar te nisam tisuću i tisuću puta upozoravala, Sinuhe? Ta toliko sam ti puta ponavljala, ne turaj svoju glavu u stupice i zamke, na svoj šašav muški način... Ali muškarci su tvrdoglaviji od kamena! Oni su tek deriščad, koja mora uvijek udarati i razbijati svoje glave o zid. I pritom nikad ne popuštaju! A ti si se uistinu dovoljno često zalijetao glavurdom u zid, moj gospodaru Sinuhe!.. Konačno je došlo vrijeme da se pribereš i smiriš, te započneš živjeti staloženo i mudro...Izgrdio sam je i rekao kako nikad nije smjela napustiti Tebu, jer sada nema više nikakve nade za povratak. Svojim je dolaskom povezala svoj život i svoju kob s izgnanikom i njegovim tegobnim bitkom. A to joj ja nikad ne bih dopustio, da sam samo znao za njene nakane.Na sve moje grdnje, meñutim, uzvratila mi je dugim prijekornim izlaganjem:- Upravo suprotno! Ono što ti se dogodilo, najbolje je što te moglo pripasti. Za tebe nema ničega boljeg od ovakvoga izgnanstva. I vjerujem, Horemheb se iskazao kao tvoj pravi i iskren prijatelj, otpremajući te pod stare dane na ovako mirno mjesto. I meni samoj je dojadila buka i vreva Tebe, te oni plačljivi i svadljivi susjedi koji doñu tobože uzajmiti lonce za kuhanje i potom ih ne vraćaju, te bacaju smeće i otpatke u moje dvorište. I kad pravo promislim,737kuća koja je nekoć pripadala ljevaču bakra, poslije požara nije nikad više bila ista, kao ona u kojoj smo obitavali prije znanih žalosnih zbivanja. U pećnici bi zagorjelo meso, ulje u vrčevima bi se užeglo, propuh je vukao oko nogu, a kapci i rebrenice neprestance su klepetali. A sada možemo sve početi iz nova, te pritom sve urediti kako nam je drago i po svome ukusu. Već sam izabrala prekrasno mjesto za vrt. Uzgajat ću razno bilje, povrće i potočarku, koja ti toliko prija u umaku. A dobro ću zaposliti i ove lijene trutove i ništarije, koje ti je faraon dao kao zaštitu od razbojnika i zločinaca! Svakog će ti dana loviti svježu divljač, hvatati ribe i na obali skupljati školjke i rakovice. Premda, prema mome mišljenju, morske ribe nisu tako dobre kao riječne. Na dalje, razmišljam i o odabiru podesnoga mjesta za pokop. Dakako, ako to dopuštaš, moj gospodaru... Ta kad sam već došla ovako daleko, ne kanim ovaj kraj nikad više napuštati. Dozlogrdilo mi je lutanje od jednoga mjesta do drugog, dok sam te tražila, a i putovanja se bojim jer nikada ranije nisam napuštala Tebu...Tako me je Muti utješila i oraspoložila svojim gunñanjem. I sve nekako mislim, zapravo je njena zasluga što sam ponovno ispružio ruke za životom i započeo pisati. Smatrao sam kako bih joj počinio veliku nepravdu ako bih ubrzo umro, te je pod njene stare dane ostavio samu u izgnanstvu. Poticala me je i nagovarala na pisanje, premda uopće nije znala čitati. Pa sam se vrijedno i marljivo latio pisaljke. A zapravo mislim, svo to moje pisanje smatrala je besmislicom. Potičući me na pisanje, nakana joj je tek bila nečim me zaposliti, kako bi moj život u izgnanstvu dobio neki smisao i cilj... Zato je bila i jako zadovoljna što sam se kroz pisanje nečem

491

posvetio. Brižno je bdjela nada mnom. Tražila je neka povremeno prekidam pisanje i odmaram se, te mi nije dopuštala pisati do kasno u noć, kako ne bih pokvario vid... Općenito je nastojala da radim umjereno. Istodobno je osobitu pozornost posvećivala pribavljanju hrane i kuhanju, te bi rogoborila:- Muškarac mora dobro jesti! Premda to nikako ne zaslužuje!!!Kuhala je veličanstveno i tjerala me neka pojedem sva ona birana jela koja bi pripravila. Ispunila je i obećanje, te natjerala faraonove sluge i stražare na posao, zagorčavajući im život. Zato su je žučljivo proklinjali i iza leña je nazivali starom vješticom i krokodilom. Ali se nisu usuñivali proturije-čiti joj i opirati se, jer bi tada sasula na njih bujicu grdnji, a jezik joj je uistinu bio oštriji od ostana za tjeranje volova...Takav odnos Muti bio je, barem tako ja mislim, općenito koristan i zdrav. Neprestance je zapošljavala sve stražare i sluge, pa im nikada i nikako nije bilo dosadno. Zato nisu imali vremena ni za pogubne misli, primjerice da me počnu proklinjati zbog života na tome mjestu i možda čak ubiju. Jer, smaknućem bi me se riješili i mogli bi se vratiti u Tebu!... A ovako im je vrijeme brzo prolazilo te su, nakon ispunjavanja neprekidnih Mutinih zahtjeva, bili sretni kada bi našli vremena makar za kratak predah. U znak zahvalnosti i kao nagradu, Muti im je zato pekla dobar kruh i u velikim im vrčevima varila jako pivo. Iz njenoga povrtnjaka stizalo je svježe zelenje, a poučila ih je i kako će mijenjati i obogatiti svoju inače mršavu prehranu, kakva im je jedino bila osigurana kao faraonovim stražarima.Svake godine pak, kada bi brodovlje smjeralo za zemlju Punt, Kaptah bi nam iz Tebe slao brojne magarce nakrcane raznovrsnom robom. A svojim je pisarima povjerio neka bilježe i šalju nam zapise o svemu što se zbiva u gradu, pa sve u svemu nisam živio kao u vreći.Sve je to bilo vrlo probitačno i za moje stražare. Muti ih je poučila brojnim vještinama i umijećima, a i obogatili su se kroz darove koje su od mene primili... Tako i nisu previše čeznuli za Tebom.Sada, kad sam sve zabilježio, umoran sam od pisanja, a i oči me bole. Mutine mi mačke skaču na koljena i u krilo, te trljaju svoje glave o moju ruku, koja drži pisaljku. Zato i ne mogu više pisati. Srce mi je prazno i umorno od svega što sam zabilježio i ispripovijedio, a udovi su mi iscrpljeni... I čeznu za vječnim odmorom i počinkom... Pa kad već ne mogu biti sretan, nisam ni nesretan u toj svojoj usamljenosti. Jer, što sam postajao osamljeniji i više se udaljavao od ljudi, to su mi se sve više otvarale oči i mogao sam sve bolje i sve jasnije sagledavati i ljude i njihova djela, te svu njihovu ništavnost. I mogu tek reći, sve ono što čovjek učini i postigne u životu, ništavno je i bezvrijedno. A i nema baš nikakvoga smisla ni svrhe...Ipak blagosiljam moje listove papirusa i moju pisaljku. Zahvaljujući njima, ponovno mogu postati malenim, netom roñenim djetetom, kojega moćna r životonosna rijeka usmjerava niz maticu, u čunu od rogoza, omazanome smolom. I pritom kao maleno djetešce brodim bezbrižno, jer unatoč svoj napuštenosti i usamljenosti, njih još ne prepoznajem, te još ne znam za životne patnje i muke spoznaje. Zahvaljujući njima, ponovno sam malenim dječakom, u kući moga oca Senmuta. Zahvaljujući njima, ponovno mi na ruke padaju vruće suze čistača ribe Metija.

492

Zahvaljujući njima, s Mineom ponovno hodim babilonijskim cestama, a Mineine lijepe i dražesne ruke ovijaju mi se oko vrata. Zahvaljujući njima, mogu ponovno plakati s onima koji su tugovali i dijeliti žito siromašnima. Zahvaljujući njima, svega se sjećam... A što se tiče svih mojih zlih djela i gorčine mojih gubitaka... Njih se više ne želim sjećati niti na njih misliti.Sve ovo napisao sam ja, Sinuhe Egipćanin, samo zbog sebe. Nisam to napisao zbog bogova, a ni zbog ljudi, niti radi priskrbljivanja besmrtnosti svome bijednom imenu. Učinio sam to jedino i samo zato, kako bih polučio mir i utjehu svome vlastitom jadnome i žalosnome srcu, kojem se mjera konačno ispunila do samoga ruba...Ne smijem čak ni gajiti nade, da će mi ime biti sačuvano, kroz ovo što sam napisao. Ta znam, odmah poslije moje smrti, stražari će uništiti sve tragove koji iza mene pre-teknu... Tako je zapovijedio on, Horemheb, faraon, koji mi je nekoć bio prijateljem. Naložio im. je neka unište sve moje spise, a kuću u kojoj sam obitavao tu u izgnanstvu, sruše do samoga temelja. Ali više i ne znam zapravo, je li mi to još uopće bitno. I je li mi do toga posebno stalo. Po svemu što sam doživio i iskusio, ne želim besmrtnost svom imenu...Unatoč tome, pomno čuvam ove knjige koje napisah. A Muti je za svaku od njih isplela čvrste i jake korice od palminih vlakana. Čuvam te ukoričene knjige u srebrnoj kutiji, koja je pohranjena u škrinji izrañenoj od tvrdoga drva, a ta se pak nalazi u ormaru od bakra. Tako su zaštićene na isti način kako su nekoć bile zaštićene i svete Totove knjige, prije nego su potopljene na dno rijeke... Ali hoće li time moje knjige izmaći oku stražara, te hoće li ih Muti skriti u moj grob, ja uistinu ne znam... Ne znam to, a i ne brine me mnogo...Jer sam ja, Sinuhe, ljudsko biće. Kao takav, obitavao sam u svakome tko je živio prije mene i živjet ću u svima koji će doći i živjeti nakon mene... Živjet ću u suzama i u smijehu svakoga čovjeka, u njegovoj tuzi i u njegovome strahu, u njegovoj pjesmi i u njegovome kriku, u njegovoj dobroti i u njegovoj zloći, u njegovoj radosti i u strasti, u njegovoj nježnosti i u njegovoj opačini, u ljubavi i u mržnji, u pravdi i u nepravdi, u slabosti i u snazi, u moći i u bespomoćnosti... A kao ljudsko biće, vječno ću živjeti i opstati u čovječanstvu i u ljudskome rodu...Eto, zato ne tražim nikakve darove ni žrtve na mome grobu... Zato ne tražim nikakvih priznanja... Zato ne tražim ni besmrtnost svome imenu!...Ovo je napisao Sinuhe, Egipćanin, koji življaše usamljen svih dana svoga bitka.Sinuhe (izvoran ispis imena)Oziris, bog Sunca i plodnosti, ali istodobno i kralj podzemnoga svijeta, kao veliki sudac na vrednovanju duše pokojnika, pred kojeg dolaze umrli nakon što im je Anubis krajnje strogo izvagao srce. Oziris (što znači Moćnik) pritom odlučuje o ulasku duše pokojnika u Kraljevstvo Blaženih. Lice mu je najčešće obojeno crno ili zeleno. Iza Ozirisa su božice Izida (božica roñenja, rasta i razvoja) i Neftis (božica tame, smrti i propadanja). Božice su predočenje onoga što je bilo i onog što predstoji, tj. roñenja i smrti.Iz tužaljke Iziñe i Neftis nad mrtvim bogom i dobrim kraljem Ozirisom (hijeratski zapis). Prema predaji o egipatskim bogovima, bog Set je na prijevaru ubio svoga brata Ozirisa. Ozirisova sestra i žena Izida traži tijelo svoga supruga. U tome joj pomaže Ozirisova

493

sestra i Setova žena Neftis. Izida nakon mučnoga traženja uspijeva pronaći Ozirisovo tijelo i udahnuti mu na kratko život kako bi s njim začela sina Horusa. Sin Horus kasnije će osvetiti oca i pobijediti Seta... Za pretpostaviti je kako ta predaja vuče korijene iz vremena mnogo starijih od faraonskih ha iPOVIJESNI OSVRTEGIPAT - izvoran naziv: Kemet (Crna zemlja)Povijest- Po svojem značenju, duljini postojanja i veličini, stari je Egipat jedna od najznačajnijih tvorevina u staroj povijesti svijeta. S njim je usporediva možda jedino Kina, jer su rijetko koje drugo kraljevstvo i država gotovo neprekinuto opstojali nekoliko tisuća godina. Doduše, bilo je u tom starom Egiptu i razdoblja slabljenja i padova države, ali se ona uvijek iznova dizala i obnavljala... Postanku i razvoju Egipta u vrlo je velikoj mjeri pridonijelo podneblje i plodonosna dolina Nila. Uz gornji dio toka, dug nekih 2000 km, prostire se dolina. Tek u donjem dijelu Nila ona se širi i obuhvaća široke predjele delte, gdje rijeka utječe u Sredozemno more (staroegipatski: uad-ur, tj. Veliko Zeleno) kroz nekoliko zrakastih rukavaca. Prema gornjem dijelu, plodna dolina je sve uža i ponegdje je dostizala krajnje tanak trak izmeñu obala i litica. Pogodno podneblje i plodan mulj kojeg je redovito svake godine donosio Nil, omogućili su Egiptu da postane žitnicom, koja je žitom snabdijevala i države na području današnjega Bliskog Istoka. Postanak stare egipatske uljudbe seže u razdoblje izmeñu 6000-5000. pr.Kr. (prije Krista). U razdoblju 3700-3400. pr.Kr. u Gornjem Egiptu već postoji napredna država, koja održava veze s mezopotamijskim kulturama i rabi slikovno pismo. U to vrijeme već poznaju bakar, te ga sve više koriste. Egipat je i tada bio podijeljen na dvije države. Gornjoegipatska je bila s pučanstvom pretežito ha-mitskoga podrijetla, a donjoegipatska s hamitsko-berberskim. Negdje oko 4000. pr.Kr. stižu u Egipat semitski nomadi. Oko 2880. pr.Kr. vladari Gornje države Narmer i Aha ujedinjuju obje države i udaraju temelje povijesnog razdoblja Egipta. Bilo je to tzv. Arhaičko razboblje (I—II. dinastija) 3168-2705 pr.Kr. Pritom neki povjesničari smatraju kako je Narmer upravo i onaj legendarni Menes, prvi faraon I. dinastije, utemeljitelj ujedinjene egipatske države... Vrijeme Stare države proteže se na 2705-2250. pr.Kr. (III—VI. dinastija), Srednje države 2035-1668. pr.Kr. (XI-XIII. dinastija), a Nove države 1552-1070. pr.Kr. (XVIII-XX. dinastija). Uočljivi su prekidi izmeñu tih razdoblja i slijeda dinastija. Bila su to razdoblja slabljenja stare egipatske države, ali bi se ona ponovno uzdizala, jačala i cvjetala... No nakon XX. dinastije, Egipat postupno sve više slabi i konačno propada kao država 333. pr.Kr. kada ga osvaja Aleksandar Makedonski. Na vlasti se izmijenilo 30, a dodamo li Perzijance, Aleksandra, Ptolomejeviće i rimske careve 34 dinastije.Nakon utemeljenja Stare države uslijedilo je ureñenje unutarnjih prilika, zatim prva osvajanja na jug (Kuš tj. Nubija), osvojen je Sinaj, te ostvaren prodor u Palestinu. Egipat već tada ima bogato razvijenu kulturu, trgovinu, pomorstvo, graditeljstvo i si. Država je nasljedno kraljevstvo, kojem je na čelu nesu (faraon je grčki naziv), te duboko religiozna. Slijedom vjerovanja u zagrobni život nastaje kult balzami-ranja mrtvaca. Iz vremena IV. dinastije ostale su veličajne piramide Keopsa, Kefrena i Mikerinosa kod Gize.

494

Prijestolnica Egipta je Mem-fis. Egipćani već tada poznaju Sunčevu godinu, no njen je početak vezan uz nadolazak voda Nila. Nova godina zato pada u ljeto (sredina lipnja). U to doba u Mezopotamiji vladaju Sumerani, a poslije njih Akadani. Socijalna previranja i pobune slabe državu pa se ona djelimice raspada na manje dijelove kojima vladaju područni vladari. Mentuhotep (XI. dinastija) oko 2052. pr.Kr. ponovno ujedinjuje cijeli Egipat i uvodi ga u razdoblje Srednje države. Slijede velika osvajanja, pa pod egipatsku vlast dolaze, osim Nubije, još i Sirija i Palestina. Oko 1700. pr.Kr. Egipat ponovno slabli, pa u dio delte Nila provaljuju Hiksi. U Mezopotamiji to je razdoblje obnavljanja vlasti, kada Sumerci ostvaruju preporod. U tom području jača i utjecaj Amorićana. Faraon Ahmose (Jahmes) I. protjeruje Hikse oko 1550. pr.Kr. i utemeljuje time Novu državu. Glavni grad joj je bio u Tebi (Weset). Zaslugama faraona XVIII. dinastije (Amenhotep I, kraljica Hatšepsut, Tutmozis III, Amenhotep III.) postaje Egipat najvećom silom u tom dijelu svijeta. ^Egipatska vojska prodire sve do Eufrata i krajnjeg sjevera Sirije. Čak su i Hetiti, Libija, dio morskih otoka, Babilonija i Asirija priznavali neke oblike vlasti Egipta, plaćajući mu danak. Upravo u to doba gradi se veličanstven hram kod Tebe, u današnjem Karnaku. Carstvo koje je proširio i utvrdio Tutmozis III, održava se i za njegovih nasljednika, osobito za Amenhotepa III. (1402-1363. pr.Kr.)*. Njegov sin Amenhotep IV, zvan i Ehnaton (Ahnaton, Ekn-aton, 1363-1345. pr.Kr.)*, uvlači Egipat u vjerske sukobe i time ga gotovo upropaštava. Državu spašava zapovjednik egipatskih postrojbi u Siriji Horemheb (1337-1301)*, koji uvodi u zemlji red i mir, te čak postaje faraonom. Nakon kraćega slabljenja, nov razmah Egipta po-Činje za vladara XIX. dinastije. Osobito su se istakli Seti I. (1304-1292. pr.Kr.)* i Ramzes II. Veliki (1292-1225. pr.Kr.)*. S vremenom jačaju sukobi Egipta sa sve jačim Libijcima, Grcima, Filistejcima, Asircima, Perzijancima i dr., koji nagrizaju snagu i moć Egipta. U nizu sukoba, izravnih ili putem saveznika, Egipćani gube ratove i tuñinci izravno prodiru u zemlju Kemet. Od tada stari Egipat postupno ali nezaustavljivo slabi, pa unatoč povremenim oporavcima, više nikad ne dostiže veličinu i moć iz vremena Ramzesa II. Sa XXI. dinastijom prijestolnica seli u Tanis, a sa XXII. (libijskom) u Bubastis. Vlast preuzimaju Nubijci (XXV. dinastija), pa Asirci (XXVII. dinastija), zatim Perzijanci (XXVII. dinastija) itd. Tako i asirski kralj Asurbanipal kreće 668. pr. Kr. na Egipat, ali je prodor zaustavljen. Ipak, na svom drugom pohodu na Egipat 663. pr.Kr., Asurbanipal prodire do Tebe (za faraona Tatunamona) i pljačka je. Oko 400. pr.Kr. Egipat se oslobaña asirskoga jarma, no oko 340. pr.Kr. ponovno djelomice potpada pod Asirce, pa ponovno pod Perzijance. Osvajanjima su u godinama vladanja Aleksandra Makedonskoga 333. pr.Kr. Egipat je osoboden perzijske vlasti (Aleksandar je dočekan kao osloboditelj i uvršten kao prvi vladar XXXII. dinastije), ali je Egipat time dokinut kao samostalna država. Aleksandar na vlast postavlja svog vojskovoñu Ptolomeja (Ptolomejevići se broje kao XXXIII. dinastija i vladaju dulje od 300 godina). Tada još jače prodire grčki utjecaj, ali Egipat više nije ni sjena ranije države. Rimljani dolaze 27. pr.Kr. pa se broje kao XXXIV. dinastija. Postupno nastupa opće rasulo, a uništavanje se nastavlja tijekom bizantske vladavine. Posljednji udarac ostacima Egipta zadaju Arapi. Jedina zaštita egipatskih vrijednosti ostaje

495

pijesak koji je prekrio hramove i grañevine i time ih barem djelimice očuvao od pljačke i uništenja... Ipak, na tom području i dalje se nastavlja slijed naprednih i razvijenih država. Ali, nitko od njih nije dostizao razinu egipatskoga društva, kulture i države...Stari je Egipat (izvoran naziv Kemet ili Kem, tj. Crna zemlja) bio nazivan i zemljom Dva Kraljevstva. Gornje je obuhvaćalo područje gornjega dijela toka Nila, a Donje kraljevstvo pokrivalo je deltu Nila. Boja gornjega je bila bijela i znak lopoč, a donjega crvena i znak papirus. Zato se faraone krunilo dvojnom krunom, bijelom i crvenom, zapravo dvjema krunama Gornjeg i Donjeg Kraljevstva. Daljnji znaci faraonove časti bili su: posebno pokrivalo za glavu nemes (neka vrsta bogato urešenoga poveza, u više izvedbi), pokrivalo afnet, kraljevska kobra ureus od zlata, trubasta brada, zlatan bič, zakrivljen štap, bedrena pregača šendit, lavlje krzno s repom koje se opasivalo oko struka i dr.LiteraturaLiteratura staroga Egipta ponajviše je vjerskoga karaktera, pisana u stihu i prozi. Iz najstarijega doba potječu i priče, a medu njima i ona0 Sinuheu, koja se u ovom djelu spominje, te je na neki način poslužila1 kao svojevrstan okvirni predložak za roman M. VValtarija. Pripovijest je iz razdoblja tzv. Srednje države. Sačuvana je u brojnim prijepisima, a smatra se klasičnim djelom staroga egipatskog spisateljstva. Opisuje doživljaje Sinuhea, dvorjanina faraona Amenhotepa I. Izvorni Sinuhe takoñer bježi u Siriju, gdje postiže velik ugled, pa se vraća u Egipat. S područja liječništva nañeno je više zapisa. Oni dokazuju kako je još prije 1500. pr.Kr. u starom Egiptu liječništvo bilo na zavidnoj razini, osobito glede poznavanja grañe ljudskoga tijela. Na mnogo se mjesta govori o bolestima, njihovom utvrñivanju, liječenju, lijekovima... Opisuju se i pravi kirurški zahvati, ali je često nazočna i magija. Poznavali su važnost sterilizacije i dezinfekcije, jer je prije svakoga zahvata bilo propisano pročišćenje pribora u vatri... Popravljali su zube, izrañivali zubne mostove, posebno se brinuli za rodilje... Mnogi tekstovi pak govore i o liječenju životinja.Govor i pismoEgipćani su se služili s nekoliko vrsta pisama. Sva su bila složena ineusporedivo teža od današnjega načina pisanja. Dokazano je posto-janje egipatskoga pisma još u četvrtome mileniju prije Krista, prema tome prije šest tisuća godina. Bilo je to slikovno pismo, kojem su osnovu činile sličice pojmova (ideogrami). No, to nije bilo čisto slikovno pismo, jer su sličice imale fonetsku vrijednost i označavale skupine samoglasnika (najčešće dva do tri, a katkada i samo jedan). Pojednostavljeno rečeno, pisalo se zapravo slaganjem tih znakova i dopunama koje su im pridavale različito značenje. Riječi su se slagale na sličan način. Uzimali su se početni suglasnici naslikanoga pojma, vezivali s drugima, dopunjavali, popratnim oznakama proširivao se ili dodatno odreñivao smisao i si. Izvorni hijeroglifi nastali su kao religijsko pismo, a rabili su se ponajviše za ispisivanje raznih svečanih tekstova, natpisa na grañevinama, spomenicima, grobnicama i si. Hijeroglifi su bili u

496

uporabi u starom Egiptu punih 3000 godina. No, već u trećem mileniju pr.Kr. razvilo se jednostavnije pismo (hijerat-sko). Tu se već pojavljuju znakovi, a svaki je znak odgovarao jednom hijeroglifu ili skupini hijeroglifa. Ovo se pismo, za razliku od hijero-glifa, koristilo za poslovne i upravne svrhe. Njime su se ispisivali tekstovi na papirusu, koži i si., a rijetko na kamenu. I to je pismo pojednostavljeno, oko 1200. pr.Kr. Postalo je jednostavnije za pisanje, no izgubili su se znakovi za pojedine suglasnike. Negdje od 800. pr.Kr. prevladava demotsko pismo, najjednostavnije od svih u starome Egiptu. Ono se održalo sve do pada Egipta pod tuñinsku vlast. I to je pismo, preko hijeratskog, vuklo podrijetlo od hijeroglifa, no tijekom uporabe se neprestance razvijalo. Sve u svemu, jasno je zašto su u starome Egiptu ljudi od pera, vični čitanju i pisanju, bili visoko uvažavani. Bilo je to ponajprije zato jer je čitanje, a pogotovu pisanje, bilo pravo umijeće. Osim toga, svladavanje pismenosti bilo je dostupno tek užem krugu ljudi... Egipatsko je pismo bila velika zagonetka za suvremenu znanost. Odgonetnuto je tek početkom 19. stoljeća. Francuski arheolog i egiptolog Jean-Francois Champollion (1790-1832), godine 1822. imao je rijetku sreću. Otkrio je ono što znanstvenici nazivaju "dublet" (isti tekst usporedno ispisan na dva pisma ili jezika), s tim da je to bio čak "triplet" s tri ispisa istoga teksta: hijeroglifima, demotskim i grčkim pismom. Bila je to tzv. Rosetta (naziv prema mjestu nalaska). Time je postavljen temelj za rješenje zagonetke egipatskih hijeroglifa. Ona je toliko godina i stoljeća ostajala zavijena velom tajne, pa to objašnjava zašto su se brojni stručnjaci u svijetu početkom 19. stoljeća, nakon Champollionovoga otkrića, upravo bacili na istraživanja hijeroglifa i egipatskoga pisma općenito. Uslijedila su brojna ispitivanja, usporedbe, studije itd. pa je i ta tajna oteta neznanju i zaboravu. Ipak, jedna je tajna nepremostiva. Ona nije riješena i neće to nikada biti. Naime, egipatsko pismo, dakle i izvorni hijeroglifi, kao i sva kasnija stara egipatska pisma, sadržavala su oznake samo za suglasnike. Slično kao i u mnogim starim pismenima, oznaka (da ne kažemo slova) za samoglasnike nije bilo... Barem ne u našemu današnjem smislu.Zbog toga je nemoguće sasvim točno utvrditi kako su stari Egipćani (u ostalom, slično kao i mnogi drugi stari narodi) izgovarali pojedine riječi i pojmove. Primjerice, znak za lastavicu bio je v-r (zar izgovor toga ne podsjeća neodoljivo na glasanje lastavice?!). Ali nitko ne zna sasvim pouzdano, kako se to točno izgovaralo!... Ili, za uho su ispisivali m-s-dž-r!... No ne zna se koji su samoglasnici povezivali te suglasnike. Mogućnosti za to, osobito u duljim riječima, je bezbroj. Tome treba dodati i pretpostavku da su ondašnji Egipćani govorili grleno. I napokon, kako se uistinu izgovaralo ime našega Sinuhea?Svako nagañanje o tome je dvojbeno. Tim više i tim prije jer su stari Egipćani najvjerojatnije, osim što su govorili grleno i nazalno, koristili i glasove koje naš govor ne poznaje. Stari je Egipat, gubeći svoju moć, usporedno i gasnuo, pa je poput mnogih velikih kraljevstava, propao bez pravoga nasljednika i sljednika. I odnio je sa sobom bezbroj tajni. Mnogo toga je pronañeno i odgonetnuto na temelju nalaza i istraživanja, posebice zahvaljujući zapisima i predaji kasnijih naroda, primjerice Grka, Rimljana i dr. Jer, oni su već pisali na način sličniji današnjem! No, koliko su

497

oni točno i sami poznavali, a potom i koliko vjerno pribilježili egipatska imena, pojmove i si.? Grci su nedvojbeno bili ne samo na mnogo nižoj razini kulture od Egipćana nego prema njima pravi barbari, pa neki njihovi opisi i tumačenja o starome Egiptu zvuče upravo djetinjasto i čak bedasto... Velik dio egipatskih vrijednosti još je tada izbrisan ili uništen upravo 'zahvaljujući"Grcima. A nakon Grka došli su Rimljani, Arapi, Turci i ostali koji su poharali ostatke egipatskih vrijednosti. Zbog svega toga, tajna izvornoga egipatskog govora nije u cijelosti odgonetnuta i zasigurno će za uvijek ostati nedostupnom. Pogotovu što se tiče izgovora, naglašavanja i si.Uz ovo treba još upozoriti na neujednačenost sadašnjega pisanja (i izgovaranja) starih egipatskih pojmova i osobito imena. To je posljedica niza okolnosti, od one temeljne, tj. što su imena pisana raznim pismom i na razne načine. A mnoga su staroegipatska imena još davno zamijenjena grčkim, po staroj navadi osvajača, kao primjerice mnoga imena bogova, nazivi mjesta, životinja i si. Već i sam naziv Egipat je grčki (umjesto izvorno Kemet), faraon je takoñer grčka riječ (u Kemetu se govorilo o kralju ili izvorno nesu), prvi faraon Menes se zvao Meni, za papirus su Egipćani govorili pa-puro itd... Od gradova se Memfis staroegipatski zvao Mennefer (Stalna je ljepota) i Hot-Ka-Ptah, Teba je bila Weset (Uast), Heliopolis je Annu, Sais je Sa... A bog Anubis se staroegipatski zvao Anpu, Horus je bio Heru, Izida ]eAuset, Oziris je Ausar, Hator je Het-Heru... Razna novovjeka istraživanja dala su i raznovrsna tumačenja, ponekad prilagoñena jeziku samih istraživača. Zato neki Tutmozisa nazivaju Tutmosis ili Thothmes, Amenhotep je i Amenofis, Ehnaton je Eknaton ili Ahnaton itd. Istražuje se i ispituje i dalje, pa egiptolozi i danas imaju dosta posla na otkrivanju tajni staroegipatske države, uljudbe, vjere, običaja i dr. A možda još i više na potpunijem i točnijem tumačenju ranije otkrivenog...VjeraStari Egipćani, poput svih naroda tada razvijenoga svijeta, bili su mno-gobošci. Obožavali su Sunce, kao vrhovnoga boga. Nazivali su ga još i Amon, ali i Amon-Re (ili Ra), Hanatre, Harahti, Aton, Atum. No obožavali su i prirodne sile, neke životinje, te vjerovali u besmrtnost. Uz vrhovnoga boga bilo je još mnogo drugih bogova. Dio njih su bili opće prihvaćeni, koji su pravili društvo Amonu. Ostali su bili mjesni bogovi, jer je bilo uobičajeno da svako iole značajno mjesto ima svog boga zaštitnika, a veća mjesta i njih više. Bogovi su, isto tako, uključivali i pojavnost, nerijetko u obliku neke svete životinje, premda se za neke uzimalo kako mijenjaju obličje u kojem se pojavljuju. Oni "opći" bogovi bili su: Anubis, pratilac umrlih, sin Ozirisov; Bastet, božica ljubavi;Hapi, bog Nila; Hem, bog zemlje; Horus, bog neba; Izida, božica plodnosti i plodne zemlje, zaštitnica braka, liječništva, poljodjelstva i plovidbe, majka boga Horusa; Mut, božica majka u Tebi; Nun, bog mora; Nut, božica neba, majka Ozirisa i Iziñe; Oziris, bog sunca i plodnosti; Ptah, bog umjetnosti i obrtnika, otac boga Re i time začetnik svih bogova, stvoritelj cjelokupnoga života i svih stvari; Set, bog tame i zla, brat Ozirisov; Tot, bog znanosti, umjetnosti i pisanja; te mnogi drugi. Mjesni bogovi bili su u Tebi Amon (Amon Re, "tajnoviti"), u Memphisu Ptah, u Heliopolisu Atum, u Ombri Set... Ugled i značaj bogova ovisio je često i o ugledu i značaju mjesta u

498

kojem su bili udomaćeni. Primjerice, kada je Teba za 18. dinastije postala prijestolnicom, njen zaštitnik Amon postao je opće prihvaćeni bog. Slično se zbilo i s Horusom, bogom Donjeg Egipta i Setom koji je bio bog Gornjeg Egipta. Svo to mnoštvo bogova Amenhotep IV-Ehnaton htio je ukloniti i slavljenje Sunca kao božanstva imenom Aton uvesti kao jedinu i službenu državnu religiju. Egipćanima se pripisuje i vjera u Jedinoga, Boga koji se ne pokazuje u nekom odreñenom obličju, Stvoritelja i Vječitoga. Mnoge kasnije religije, pa tako i grčka, židovska, kršćanstvo i si. pokazuju iznenañujuće mnogo sličnosti ili poklapanja s dijelovima staroegipatske religije. A što je u tom slučaju izvorno, nije teško utvrditi! Jer, egipatska je religija starija od ostalih spomenutih tisuće godina...PravoO pravu i pravništvu staroga Egipta sačuvano je podosta zapisa, ali ne dovoljno da bi se moglo stvoriti baš potpuno točnu i pravu sliku o pravnim ustanovama i postupcima. No, zanimljiv je natpis na grobu faraonova namjesnika Rehmirie, iz razdoblja 2100-1700. pr.Kr. koji govori o 40 svitaka kože, koji za vrijeme sudovanja moraju biti pred najvišim sucem. Na žalost, o sadržini tih svitaka ne navodi se ništa...Teba (Theba, Tebe, egipatski Weset ili Opet, Nut-Amon ili Amonov grad)-stari grad u Gornjem Egiptu. Oko 2050. pr.Kr. postaje faraono-vim sjedištem i vjerskim centrom, za XVIII. dinastije, koja je vladalaEgiptom od 1570. do 1305. pr.Kr. Oko 660. pr.Kr. Tebu je opljačkao asirski kralj Asurbanipal.Grad se nalazio na desnoj, istočnoj obali Nila. Uzvodno od grada bila je smještena faraonova palača, zapravo poseban grad. Na lijevoj, zapadnoj obali Nila nalazio se Grad Mrtvih, a iza njega Zabranjena Dolina (poznata i kao Dolina Kraljeva) u kojoj su pokapani faraoni. Iza plodnoga, naplavnog područja uz Nil, izgrañen je veličajan sklop hramova, gdje su se uz velik hram Amona nalazili i hramovi drugih bogova i božica (boga Ptaha, božice Mut, boga Honsua i dr.) Veliki Amonov hram nalazio se na području koje su opasivale zidine (duljine oko 550 x 450 metara). Sam hram bio je prvotno dug oko 150 i širok oko 75 metara, no kasnije je za Amenhotepa III. i potom Ramzesa II. dograden još oko 120 metara u duljinu, dopunjen je velikim bočnim izbojima i si.Na tom području svoje su hramove dizali i faraoni, pa se tamo nalazi primjerice hram Ramzesa III. Pred samim hramom su i veličajni obelisci Ramzesa II. Područje hrama danas je poznato pod imenom Karnak, a predjel s faraonovom palačom kao Luxor. Na zapadnoj obali, na suprot Tebi, nalaze se hramovi mnogih faraona: Amenhotepa II, Tutmozisa III, Amenhotepa III, Setija I, Mineptaha, Ramzesa III. i drugih. Iza tih hramova, u Dolini Kraljeva, bili su i pokopani svi ti faraoni XVIII. i XIX. dinastije, kao i mnogi drugi, zatim članovi njihovih obitelji (kraljica Nefertiti!), odličnici, dvorjanici, visoki službenici... Sve su to nalazišta neprocjenjive vrijednosti, koja su našoj povijesti dala nemjerljiv doprinos - unatoč zubu vremena i pljačkaškim hordama koje su mnogo vrijednoga pomele s lica svijeta i iz njedara povijesti. I premda su Teba i to razdoblje u povijesti Egipta odigrali značajnu ulogu, u dugom postojanju i veličajnosti te države, bila je to tek jedna latica u cvijetu ove

499

nevjerojatno razvijene i napredne uljudbe i države.SIRIJAKao jedna od zemalja koja se nalazila na raskrižju najvažnijih puteva starih uljudbi, Sirija se neprestance morala boriti za svoju nezavisnost. Susjedi su joj bili Babilonija, Egipat i kasnije Hetiti, pa je često bila izložena napadima tih država i naroda. Za Egipat ju je osvojio Tut-mozis III. (1490-1436. pr.Kr.). Negdje oko_1350. pr.Kr. Siriju osvajaju Hetiti, koje je vodio njihov veliki kralj Šubiluliuma (Supiluliuma, Subilituma). To se zbilo nakon što je Egipat toliko oslabio, da više nije mogao braniti Siriju. Nakon osvajanja, kralj Hetita postavlja za vladare u Siriji svoje sinove, u Karkemišu i Alepu. Kasnije se obnavljaju borbe Egipćana za Siriju, za faraona Setija I, Ramzesa II. i Ramzesa III. Tek ovaj potonji uspijeva ponovno osvojiti Siriju, ali samo do Smirne. Kasnije pak Sirija dospijeva pod vlast Asiraca. Sirija je od davnina bila zemlja trgovaca i brodara. Duž obale Sredozemnoga mora nizali su se prelijepi i bogati gradovi, primjerice Tir,......._.......-._........................................................................................_.....................„149Sidon, Biblos, Smirna, Jafa (Joppa) i dr. Ovdje spominjanu Smirnu (Simiru), koja se nalazila na suprot Cipru, ne smije se nikako miješati s istim imenom koje je vezivano za Izmir, grad u zapadnoj Turskoj, na Egejskome moru.AMURRU (AMORITIJA)Amoritija (kraljevina Amurru) nalazila se u središnjem dijelu Sirije. Nastavali su je Amorićani (Amurci, Amorejci), semitski narod koji je oko 3000. pr.Kr. prodro iz unutrašnjosti Arabije u Mezopotamiju, Siriju i Palestinu. Pretpostavlja se da je i poznati babilonski kralj Hamurabi bio Amorićanin. Amorićani su na prostoru današnje Sirije opstali nekoliko tisuća godina, a njihovu su zemlju konačno zauzeli Židovi koje je predvodio Mojsijev nasljednik Jošua. Amorićani su bili ponajprije pastirski i dijelom nomadski narod. Ali istodobno i ratnički nastrojeni, kao u ostalom i svi drugi narodi tog vremena, koji su dulje opstali.BABILONIJAIASIR1JABabilonija je u najstarija poznata vremena bila nastavana najrazliči-tijim narodima. Stoga nije neobično što ju se naziva i jednom od kolijevki uljudbe. No svoj je uspon i najveću moć dostigla ipak nakon nastanka stare egipatske države. Jer, tek oko 2000. g. pr. Kr. ujedinjuje Hamurabi (Hamurappi) manje državice u jedno kraljevstvo, kojem je glavni grad Babilon. Iza toga osvajaju je Kasiti i vladaju u njoj oko šest stoljeća (1746-1171. pr.Kr.). Kasitski je vladar bio i Burnaburiaš, kojeg se spominje u pripovijesti Sinuhe Egipćanin. Kasnije se i na tu državu ustremljuju Hetiti. Nešto prije 1000. pr.Kr. ovdje počinje jačati Asirija.U Babiloniji je, kao i u starome Egiptu, svako mjesto imalo svoga lokalnog boga. Bog glavnoga grada Babilona bio je Marduk, koji je po predanju stvorio svijet iz kaosa. Uz njega je važan bog bio i Baal, bog sunca i neba, zatim bog plodnosti Tamuz koji umire u jesen kako bi uskrsnuo na proljeće (u neku ruku bog plodnosti), božica ljubavi i rata bila je Ištar (fenički Astar, grčki Astarta) i drugi. U Babiloniji je bilo razvijeno graditeljstvo (Babilonska kula, Ištarine dveri), trgovina, znanost (zvjezdoznanstvo), kultura, pravo

500

(Hamura-bijev zakonik).HAITI(HETITIJA)Država Hatti jedna je od najzagonetnijih tvorevina tadašnjeg razdoblja. Središte joj je bilo u Maloj Aziji, na području današnje Turske. Osvajanjima se protezala i na susjedne zemlje, sve do obala Crnoga mora i Palestine. Neko su vrijeme podjarmili čak i Babiloniju, Siriju i druge zemlje. Prijestolnica im je bila grad Hatušaš (Hatuša, Hati), danas u središnjoj Turskoj, nedaleko mjestašca, zapravo sela Bogazka-le (Bogazkov, Bogazkeni), oko 150 km istočno od Ankare, sjeveroza-750padno od Yozgata. U okolici su sačuvane pećine sa skulpturama i ruševine nekadašnjega Hatušaša. Tu je pronañena i veća količina glinenih pločica sa zapisima u klinastome pismu, ponajviše na hetitskim jezicima. Sadržaj tih zapisa omogućio je dodatno rasvjetljavanje toga povijesnog razdoblja u Maloj Aziji i na Bliskome istoku. Hetiti su bili indoeuropski narod, koji je dugo kovao svoju snagu i moć u planinama današnje Turske, da bi postupno širili moć na svoje susjede i konačno krenuli u velika osvajanja. Najistaknutiji vladar bio je upravo Šubiluliuma (oko 1400. pr.Kr.) koji je započeo velika izravna osvajanja.HIKSIHiksi su bili azijatski osvajački narod, semitskoga podrijetla. Prodrli su bili čak i u Egipat, a neko vrijeme vladali u istočnome dijelu područja delte Nila (1710-1570. pr.Kr.). U delti Nila su osnovali grad Avaris. Najpoznatiji im je vladar bio Hian (Ianas). Hikse je porazio i protjerao faraon Ahmose (Jahmes) I, utemeljitelj Srednje države.MITANIJAKraljevstvo Mitanija se protezalo od lijeve obale Eufrata na zapad. Neko je vrijeme bilo moćnom državom, no postupno propada potči-njujući se moćnijim državama (pa tako neko vrijeme i Egiptu), da bi konačno ugasnulo oko 1350-1300. pr.Kr. padom pod Hetite. Mitanci su bili indoeuropski narod, koji je došao s Iranske visoravni oko 1600. pr.Kr. Nametnuli su se kao vladarski sloj i stvorili moćno kraljevstvo. S Egiptom su prvo ratovali, a potom sklopili savez i priznavali njegovu vlast. Pokorili su ih Hetiti i pod njima postaju vazalska država. No uskoro ulaze u sastav asirske države i gube svaku daljnju osobnost.KRETAOtok Kreta bio je u starome vijeku, kroz dulje razdoblje (3000-1400. pr.Kr.) značajno središte kulture. Glavni grad bio je Knosos, a osobito je bilo razvijeno graditeljstvo (palače s brojnim sobama, kupaonicama, vodovodnim instalacijama), zatim kiparstvo, slikarstvo, obrtništvo, rukotvorine i dr. Materijalno blagostanje Kreti su osiguravali broda-renje i trgovina. Raspolagali su i moćnim bojnim brodovljem. Minotauros (Minotaur) mitska je neman, s ljudskim tijelom i glavom bika. Prema predaji, u svojem ga je labirintu držao zatvorenog kralj Minos, hraneći ga djevojkama i mladićima. Takoñer po predaji, Mino-taurosa je ubio grčki junak Tezej, a spasio se iz labirinta koristeći se odmotanom niti s klupka koje mu je dala voljena Arijadna.PUNTStara zemlja u somalijskome dijelu Afrike. Odatle se u stari Egipat

501

dopremalo tamjan i mirisnu smolu mirhe. Spominje se još i prije 3000...............................__....... 751pr.Kr., kao zemlja s kojom Egipat trguje. Nije točno utvrñeno gdje se zapravo nalazila, no pretpostavke govore kako je to bilo na području današnje Somalije. Upravo u zemlju Punt je glasovita egipatska kraljica Hatšepsut poslala veliko trgovačko poslanstvo (oko 1500. pr.Kr.).0 tom pohodu sačuvani su prekrasni reljefi u Hatšepsutinom hramu u Deir El Bahri. Prema nekim zapisima, putovanje morem do zemlje Punt bilo je dugotrajno i pogibeljno. Trajalo je mjesecima, a mnogi se brodovi ne bi vratili. No oni koji bi stigli, donosili su dragocjene terete, pokrivajući sve troškove putovanja i odbacujući veliku dobit.TUMAČENJE NEKIH POJMOVABALZAMIRANJE - postupak kojim se leševi zaštićuju od raspadanja. Osobito je bilo rašireno i štovano u starom Egiptu, gdje su osim trupala ljudi, balzamirali i tijela "svetih životinja" poput mačaka, krokodila, bikova i dr. Takav je postupak trajao i po nekoliko mjeseci. Iz mrtvoga se tijela uklanjala utroba i odlagala u posebne posude (kanope), a samo tijelo se ispiralo raznim pripravcima, natapalo solju, bitumenom1 eteričnim uljima (mirha, kasija, cedrova piljevina), uranjalo kroz dulje razdoblje u "nitron" (natrijev karbonat, kojeg ima u nekim egipatskim jezerima) i konačno uvijalo u platnene trake i povoje natopljene smolastim i alkoholnim pripravcima. Postupak balza-miranja razlikovao se ovisno o položaju, ugledu i bogatstvu pokojnika. Dugotrajne i skupocjene metode primjenjivale su se samo na truplima vladara, uglednika i bogataša. Manje imućni a i siromašni (ovi potonji ako su si uopće mogli priuštiti balzamiranje) prolazili su mnogo jednostavniji postupak. Leševi su uranjani u nitron, a potom premazivani bitumenom, ispunjavani slanim muljem, rogožinom i si. Balzamiranje su u raznim oblicima primjenjivali i mnogi drugi stari narodi, poput Asiraca, Perzijaca, kasnije i Grci, Rimljani, zatim na drugimm krajevima svijeta pripadnici starih indijanskih kultura u Meksiku i Sjevernoj Americi, zatim Polinežani, uroñenici u Australiji i na Novom Zelandu itd. Balzamiranje je bilo prihvaćeno i u Europi, temeljeno ponajviše na starim egipatskim metodama. Kasnije su ti postupci u Europi usavršavani, no s vremenom su potpuno napušteni, osim za balzamiranje životinja namijenjenih muzejima i zbirkama.DEBEN - staroegipatska mjera za težinu, oko 92 grama.MlRHA - (mira, mvrrha, "dragomast", smirna, izmirna) - crvenkasto-smeda smola koja se dobiva od drveta {Commiphora abyssinicd) i drugih vrsta roda Commiphora iz porodice Burseraceae, koje uspijevaju poglavito u Somaliji. Smola curi sa stabla sama od sebe u obliku žutoga voska, a rjeñe se dobiva prisilno, zarezivanjem stabla. Mirha sadrži 3-10% eteričnih ulja, 25-40% smole i 50-60% gume. Kao sredstvo za kadenje i balzamiranje bila je poznata još u starom Egiptu, a752primjenjivala se i kao lijek protiv mnogih bolesti. Rabi se još i danas, za pripravljanje mirisa i kao sastojak u vodi za ispiranje usta.

502

MlRTA- (mrča, grč. mvrtos, lat. mvrtus), sredozemna biljka zimzelenih listova, bijeloga cvata, iz roda drvenastih biljaka u sklopu porodice Mjrtaceae. Uspijeva ponajviše na području Južne Amerike, Australije, na otocima Polinezije i dr. Najpoznatija je Mjrtus communis, zimzeleno drvo visine 2-5 m, tamnozelenih listova, s malim bijelim mirisavim cvjetićima. Plod mu je veličine graška. U Hrvatskoj i općenito našem podneblju raste samonikla po toplim, sunčanim obalnim područjima, osobito na otocima (Lošinj, Vis, Mljet, Lokrum i dr.). Lišće sadrži eterično ulje (0,3-0,5%), koje se primjenjuje u kozmetičkoj industriji. Bila je poznata i cijenjena još u starome Egiptu, te nalazila raznovrsne primjene: kao ukrasna biljka, miris, sastojak u raznim pripravcima (mirisi, balzamiranje i dr.).Papirus - egipatski pa-puro; papiru slična podloga za pisanje. Izrañivao se od srčike biljke Cypenis papyrus. Srčiku se rezalo na tanke vlati, njih se slagalo poprijeko jedne preko drugih, pa dodavalo ljepilo. Sloj se zatim vlažilo, tlačilo, sušilo i izgladivalo. Po svemu sudeći, papirus su prvi rabili Egipćani, još prije 3000. godine pr.Kr.SlKOMORA - divlja egipatska smokva; drvo iz porodice javora.Skarabej - lat. scarabeus (Scarabeus Sacer) od grč. karabos - vrsta kukca kornjaša iz porodice Scarabaeidae, potporodice gundevalji (Coprophaginae); naši nazivi: balegar; balegaš; kotrljan (jer od izmetina pravi kuglice do veličine oraha i kotrlja ih u svoje podzemne nastambe za prehranu ličinaka); nosorožac obični; zujak; govnovalj... U starom Egiptu (naziv hepera) bio je posvećen bogu Sunca i obožavan kao sveta životinja (simbol Sunca).Naziv skarabej koristi se i kao oznaka za amulet u obliku tog kukca. Osim kao amulet, koristio se i kao pečatnjak ili ukras u prstenu, na ogrlici i na raznim drugim predmetima. Može biti ukrašen figurama ili ornamentom, a katkad ima i natpis. Izvoñen je s udubljenjima ili reljefno.Uobičajena izvedba u starome Egiptu u cijelosti je oponašala izgled kukca: gornja, izbočena strana, imala je urezan lik skarabeja, a na donjoj strani bi bio natpis odgovarajućega sadržaja. Iz Egipta se, kao amulet odnosno pečatnjak, proširio po prednjoj Aziji, Grčkoj i Etruriji. Početak izrade gema seže u III. tisućljeće prije Krista, gdje su rañene kao pečatni valjčići. Preuzeta u Egiptu, proširila se preko Krete u Grčku, poznavali su je i Etrušćani, a u Rimskome carstvu bila je u vrlo svestranoj uporabi. Tu tradiciju preuzeo je i Bizant, a pravi procvat doživljava izrañivanje gema u razdoblju renesanse i baroka. U doba klasicizma oponaša se antičke uzore.Vodni sat - jedna je od najstarijih pokretnih naprava kojima se čovjek služio za mjerenje vremena. Koristio je dvije posude smješ-tene jednu povrh druge, a voda je kapala iz gornje u donju. U donjoj posudi bio je plovak, u kojeg je bila utaknuta kazaljka, koja se s porastom razine vode u posudi pomicala i na odgovarajućoj razdiobi pokazivala koliko je proteklo vremena...PRIPOVIJEST" SINUHEEGIPĆANIN"Finski pisac Mika T. Waltari (1908-1979) objavio je u jesen 1949. godine roman Sinuhe Egipćanin (Sinuhe Egypildinen), kao svojevrsnu krunu svoga literarnog djela. Poslužio se starom egipatskom pričom o Sinuheu, dvorjaninu faraona Amenhotepa I, koji doznavši za neke faraonove tajne, bježi u Siriju. Tamo se obogatio i vratio u Egipat.

503

Kao vrstan poznavatelj povijesti, kulture i religija starih uljudbi i kultura, Waltari dotični predložak koristi za stvaranje nevjerojatno svestranog djela. U tu potku on upliće vrlo velik broj pojedinosti iz povijesti, kulture, religije, običaja i života u starome Egiptu. No to mu je samo sredstvo za glavnu zadaću koje se latio. A to je opisivanje ljudske duše, čovjekovih najdubljih osjećaja, naravi i običaja. U tome je Waltari ostvario začudno bogatu sliku čovjeka i njegovih najistančanijih strasti, neovisno o vremenu i prostoru, društvenome ureñenju, položaju, kulturi, vlasti itd.Faraoni Amenhotep IV-Ehnaton i Horemheb nedvojbeno su povijesne ličnosti, a povijesna je istina i da je Amenhotep IV-Ehnaton htio uvesti Atona kao jedinog boga u Egiptu. No to je dovelo do sukoba oko moći i vlasti izmeñu faraona i svećenika boga Amona... Uslijedili su nemiri i previranja, u kojima je Horemheb odigrao bitnu ulogu i postao faraonom. Srušio je svećenika Eiea, koji je bio preuzeo faraonsku vlast, pa se sam nametnuo za faraona. Potpuno je uklonio Ehnatonovog Atona i njegovo učenje o jednome bogu. Ali ga mnogi povjesničari ne opisuju baš lijepim riječima... Za svog je nasljednika odabrao jednoga od svojih visokih časnika, Ramzesa I, koji začinje jednu od najveličajnijih i najmoćnijih dinastija, čuvenu XIX. dinastiju Ramzesida. Iz vremena faraona Horemheba sačuvan je dokument u kojem se govori o krañama činovnika na štetu siromašnoga naroda i donose neke izmjene zakona. Značajniji likovi iz ove pripovijesti sačuvani su na brojnim umjetničkim djelima i zapisima u kamenu, na papirusu, na glinenim posudama i pločicama i si. Waltari se obilno služi povijesnom potkom. No njegov roman nije povijesni udžbenik ili znanstvena studija staroga Egipta. Zato se u pripovijesti pojavljuju i pojedinosti koje su možda tek pretpostavke ili plod njegove nevjerojatno plodne i iskričave mašte. Pri čitanju romana Sinuhe Egipćanin treba o tome voditi računa...A kako je nastao Sinuhe? Evo autobiografskog, vrlo duhovitoga zapisa samog Waltarija:754Moji su me Egipćani progonili žešće nego ranije. Tada sam shvatio, neću im uteA sve dok ih ne ispišem iz sebe. Dotični Sinuhe bio je osobito napasan. To me je krajnje ozlovoljilo i mučilo, jer sam lijen čovjek i gnušam se napora. Ipak, kupio sam mnogo papira za pisanje, stavio novu vrpcu u svoj pisaći stroj i očistio njegova slova vrškom crtaćega pera. Moj je pas režao neprestance, u svojoj nestrpljivosti čak pokazujući zube. Jer, on je poznavao simptome i osjećao što se zbiva u mome umu. Naime, star i mudar pas, pa čak ako je i malen, lako može zamijetiti ono što ostali ne vide. Vjerujem, nekako u to vrijeme počeo je voljeti Sinuhea Egipćanina, koji se neprestance naslanjao na moj pisaći stol. I pritom je držao ruku na bradi, dodijavajaa mi i tjerajući me neka započnem s poslom. Tako je, napokon, došao dan kad sam bio pripravan na odlazak. Rekao sam ženi:- Kao što znadeš, muškarac mora napustiti svoju ženu i djecu, te slijediti svoju zvijezdu, ako želi pisati... Osjećam, moja će me zvijezda odvući u divljinu, a ja bezuvjetno moram slijediti svoju zvijezdu, želim li se konačno riješiti tih ukletih Egipćana! Idem, premda se silno bojim samoće u divljini, gdje noću odjekuju krici divljih zvijeri, a vlažne grane stružu po krovu. Nedostajat će mi i

504

tvoje oči, a i naša kći, no psa ću povesti sa sobom. Nužan mije, kako bi održavao red medu mojim Egipćanima...-Već sam ti pripravila stvari - odvratila mi je žena. - U kovčeg sam ti stavila i papuče, mnogo vunenih čarapa i toplo rublje. I zahvaljujem Gospodu što smo konačno došli tako daleko, pa stvarno odlaziš. Život je s tobom, naime, postajao iz dana u dan sve nepodnošljivijijersi neprestance brbljao o tim svojim Egipćanima, ne obraćajući pozornosti mojim riječima. A i kad bi jeo, buljio bi zaslijepljeno pred sebe, poput maloumnika. Poñi zato u divljinu, na obalu jezera, staroj baki. Tamo te čeka tvoja soba u potkrovlju, već zagrijana, jer sam se pobrinula o tome za vrijeme tvoga beskrajnog i nekorisnog oklijevanja oko odlaska. Morat ćeš se hraniti, razumljivo, ribom koju ćeš sam i uloviti u jezeru, a mislim da će ti to činiti samo dobro. A nema sumnje, baka će ti i prečesto peći pa nećeš patiti ni od kakve oskudice. Osim nekoliko divljih mačaka i usamljene lisice, ne trebaš se tamo bojati nekih divljih zvijeri. I vjerujem, spavat ćeš tamo dobro, samo ako budeš ozbiljno i predano radio, kako to dolikuje pristojnome i časnom čovjeku...Stigao sam u daleke šume jedne travanjske večeri. Sve je bilo tiho, a šuma se crnila oko mene. Put se tijekom dana odmrznuo i omekšao, pa sam se jako uplašio i pomišljao da ću potonuti u zemlju na razmočenome putu u dalekim šumama. Ali kola je vukao konj Rylle, a on je strpljiv i mudar stari stvor, naučen vući kola s mlijekom i nekorisnim putnicima poput mene, ne mareći više za veće terete. Zato je po tom nepouzdanome putu stupao oprezno, kao da je na klizaljkama, sve dok nismo stigli do bakine kuće ispunjene svjetlom. A bakajepekla i pržila i lovila ribe u svoje zamke, na mjestima gdje se led već otopio na rubovima jezera. Bilo je upravo onako kako je moja žena nagañala, pa sam se uz baku osjećao udobno i namiren. Tijelu mije bilo udobno i dostatno, ali mije um bio nemiran i oči su mi bile nemirne. Bezbrojna pitanja zavlačila su mi se u glavu, jutrom kada bihgledao ledenu plohu koja se topila, modrikastu, zastrašujuću i predivnu. Ali, imao sam ugovoren susret sa svojim strojem za pisanje! Zato sam ga izvadio, a on je piljio u mene svojim crnim i bijelim tipkama, pohlepno i zahtjevno kao i uvijek. Njegovo me je besramno i drsko povjerenje krajnje razdraživalo. A moji su se Egipćani uokolili na podu sobice u potkrovlju. Jezero sa svojom zaleñenom površinom bilo je prostrano i veličajno strašno pred mojim prozorom, a debla breza bijela poput smrti dizala su svoje bezlisne grane pred samim oknima. Sinuhe je zasjeo na svoju šarenu rogo-žinu, oslanjajući bradu o dlan, a lice mu je bilo klonulo od tereta godina i iskustva. Tako mije započeo pripovijedati zgode iz svoga života. A ja sam počeo zapisivati ono stoje kazivao... Jer, ako netko želi napisati knjigu, ne preostaje mu ništa dingo nego započeti pisati. To je, po mome saznanju, jedini način za pisanje knjiga... Ali, ako netko znade neki bolji način, uvijek sam pripravan dragovoljno prihvatiti savjet. Tako sam započeo pisati...Za svega nekoliko mjeseci bila je gotova pripovijest Sinuhe Egipćaninl Prvi je puta objavljena 1949. godine u Finskoj, u dva toma. Uskoro je Sinuhe preveden na norveški i danski, pa njemački i flamanski. U SAD-u je prvi puta objavljen u kolovozu 1949. i iste godine u V. Britaniji. Knjiga je u SAD-u za svega dva mjeseca prodana u pola milijuna primjeraka! Uslijedili su prijevodi na

505

daljnje jezike i nova izdanja. Tako je Sinuhe Egipćanin preveden na više od 30 jezika, a broj izdanja gotovo i nije moguće pobrojati. Kod nas je preveden s talijanskog i objavljen 1956. godine, pa ponovljen 1966.Ovaj je prijevod potpuno nov, na temelju engleskoga izvornika. Dopunjen je i izvornim osvrtom na samo djelo, njegov nastanak, pisca i stari Egipat.O PISCUMika Toimi Waltari (1908-1979). Bez sumnje najglasovitiji i najviše prevoñen finski pisac. Član Finske akademije, Waltari je bio novinar, pjesnik i pripovjedač. Otac mu je bio svećenik, ali je umro 1914. godine, kada je VValtariju bilo svega 5 godina. Srednju školu završio je 1926, a potom i sam studirao teologiju. Prešao je na studij povijesti umjetnosti i diplomirao 1929. godine s radnjom o odnosu religije i erotike. Zaposlio se kao prevoditelj, bavio se književnom kritikom, bio je radijski izvjestitelj, urednik časopisa i pisac scenarija. Oženio je 1931. kćer sanitetskoga general-majora, a za godinu dana postao je otac kćeri, koja kasnije i sama postaje spisateljicom. U tridesetoj godini Waltari postaje slobodan pisac. Bio je najuspješniji ali i najproturječniji finski pisac u razdoblju prije II. svjetskog rata.756VValtari se dokazao kao čovjek svestranoga duha, kulturan i načitan. Nevjerojatno dobro je poznavao i povijest općenito, a stare uljudbe posebice. Zato nije neobično što traži i nalazi nadahnuće u prošlosti, vjeri, istraživanjima ljudske duše, raščlambi i spajanju... Sebe nije smatrao propovjednikom, borcem ili prorokom. Više je naginjao slobodi uma, humanizmu i trpeljivosti.Najveći dio Waltarijeva životnog djela su pripovijesti s povijesnom potkom: Sinuhe Egipćanin, Etruščanin (Turms, Kuolematon), Putnik (Mikael Hakim), Pustolov (Mikael Karvajalka), Tamni anñeo (Johannes Angelos), Tajna jednoga kraljevstva i dr. No osim tih naslova, od kojih je najpoznatiji i najviše prevoñen Sinuhe (na više od 30 jezika!) iza Waltarija je ostalo mnogo veće djelo, od već zaboravljene pripovijesti Velika iluzija (1928. kada je imao samo 19 godina!), trilogije S oca na sina (1933-1935) i pripovijesti Stranac je došao na farmu (1944.) do zadivljujućega niza od stotinjak djela. Uz pripovijesti i kratke priče, to su još poeme, bajke, igrokazi, zabavne knjige, više od 30 filmskih scenarija! ASinuhea, svoje kapitalno djelo, pisao je s netom navršenih četrdeset godina (objavljen u jesen 1949.)! Knjiga je praktički preko noći postala "bestseller" u velikome dijelu svijeta. A VValtari ju je napisao za samo nekoliko mjeseci...Njegova djela najčešće imaju za potku povijesna zbivanja ili prilike. A neprestance ga zaokuplja i odnos prema religiji i vjeri, velike pobune, tragične ljubavi, putovanja i lutanja ... No to je VValtariju tek podloga za nevjerojatnu raščlambu vječnih dvojbi čovjeka, čovječanstva, cjelokupne uljudbe, a jednako tako i najaktualnijih zbivanja. On nesmiljeno žigoše čovjekovu zloću, niske strasti i opačine, no još više svu strahotu vlasti i moći, uskogrudnost religije i svećenstva, politike i ratova...Posebice je kritičan i prema hladnoratovskim zbivanjima. Primjerice, Sinuhe je objavljen godinu dana nakon sklapanja mira izmeñu Finske i Sovjetskog saveza. I što govori pismohranitelj hetitiskog kralja

506

Subilu-liume? Evo navoda iz Sinuhea:- Naši su prijatelji svi oni koji nam se podvrgnu i plaćaju nam danak. Puštamo ih neka žive na svoj ustaljen način, ne miješamo se mnogo u njihove običaje i po mogućnosti izbjegavamo vrijeñati im bogove, sve dok nas priznaju za vladare i lako vladamo njima... Prijatelji su nam i oni narodi koji nam nisu susjedima, ili bar do tada dok nam ne postanu susjedima. A kad se to sluči, pa doñemo s njima u izravan dodir, otkrijemo kod njih odbojne crte koje remete mir i skladnost dobrosusjedskih odnosa, pa nas sile na rats njima. Tako je to bilo do sada, a bojim se isto će biti t u buduće, koliko ja poznajem našega velikog kralja...- No zar vaši bogovi nemaju ništa za reći o svemu tome? -pita Sinuhe. -U drugim zemljama često upravo oni odlučuju što je pravda a što nepravda, stoje dobro i stoje loše...-Stoje pravda isto nepravda? Što je dobro isto loše?-uzvratio je pismohranitelj protupitanjem. - Za nas je pravda i ispravno ono što mi želimo,a nepravda i loše ono što žele naši susjedi. To je vrlo jednostavno počelo, koje olakšava i život i državničku mudrost...U Waltarijevim djelima mogu se zato naći skoro svi. Od silnika starih svijetova, preko tame Srednjega vijeka, do najnovijih zbivanja. Evo što još govori pismohranitelj kralja Subiluliume: - A stoje uljudba? I mi znamo čitati i pisati, a u našoj pismohrani čuvamo brojne brojkama označene glinene pločice. Pa ako zarobljenicima, koji kroz cijeli ostatak svoga života moraju okretati mlinsko kamenje, izbodemo oči, činimo to samo iz čovječnosti. Njima bi taj i inače težak i naporan rad, bio još težim, ako bi radeći mogli gledati nebo, zemlju i ptice u zraku! To bi ih jedino navelo na prazne i nepoželjne misli, a pri pokušaju bijega sigurno bi bili ubijeni. A kada u pograničnim područjima naši vojnici ponekome neprijatelju odrežu ruku ili mu kožu s glave navuku preko očiju, ne čine to iz neke okrutnosti. Kako i sam vidiš, mi smo u svojim domovima gostoljubivi i srdačni, volimo djecu i male životinje, a ne tučemo ni naše žene. Naš je cilj kod neprijateljskih naroda pobuditi strah i trepet, kako bi nam se, kada doñe vrijeme, predali bez borbe i tako očuvali i sebe i nas od nepotrebnih stradanja i šteta... Nije točno ni kako mi volimo pljačkanje i pustošenje. Mi radije želimo podvrgnuti pod svoju vlast nedirnute gradove i zemlje, sačuvane koliko je to god moguće. A neprijatelj koji je upoznao strah, već je napola pobijeñen...Zar to upravo stravično ne podsjeća na sve strahote koje smo nedavno i u našoj zemlji proživjeli?VValtari očito gotovo ništa nije zaboravio, gotovo ništa mu nije promaklo. Kupovanje slobode i mira, plaćanje danka izmeñu zemalja, osvajanja, ratovi, mirovni uvjeti, trgovina narodima i državama... Osobito se okomljuje na sve oblike ideologije. Govoreći o Sinuheu, jednom je prigodom naveo pouku toga svog djela: "Čuvajte se ideolo-mi"No on se još više bavi "čovječjom dušom i srcem", ne prezajući pred žigosanjem najviših i najmoćnijih. S druge strane, pun je naklonosti za osjećajni život malog i na izgled beznačajnog čovjeka. Waltari je često pun gorčine i glede čovjeka i cjelokupne uljudbe, ali istodobno i pun razumijevanja za sve ljudske slabosti. On zastupa često opetovan stav iz vjerske povijesti, koji kaže: "Tako je uvijek

507

bik), tako će uvijek i biti!" Čovjek i svijet se pritom ne mijenjaju, nego ostaju istu. Mijenjaju se tek jezici, običaji, nošnje i drugi pojavni oblici uljudbe... I zato se ne kaže uzalud: "Povijestje učiteljica života". Život i ljudska djela su prolazni i ništavni, no iza njih ipak nešto ostaje. Evo kako završava Sinuhe:Jer sam ja, Sinuhe, ljudsko biće. Kao takav, obitavao sam u svakome tko je živio prije mene i živjet ću u svima koji će doći i živjeti nakon mene. Živjet ću u suzama i u smijehu svakoga čovjeka, u njegovoj tuzi i u njegovome strahu, u njegovoj pjesmi i u njegovome kriku, u njegovoj dobroti i u njegovoj zloći, u njegovoj radosti i u strasti, u njegovoj nježnosti i u njegovoj opačini, 7S8u ljubavi i u mržnji, u pravdi i u nepravdi, u slabosti i u snazi, u moći i ubespomoćnosti... A kao ljudsko biće, vječno ću živjeti i opstati u čovječanstvui u ljudskome rodu.Eto, zato ne tražim nikakve darove ni žrtve na mome grobu, zato ne tražimnikakvih priznanja, zato ne tražim ni besmrtnost svome imenu!Ovo je napisao Sinuhe, Egipćanin, koji življaše usamljen svih dana svogabitka.Tako Waltari, unatoč svoj strahoti i užasu koje ljudsko biće nosi u sebi, ostavlja iskru nade: ...možda će doći vrijeme, pa će ljudi pristupati jedan drugom kao bratu, ne ubijajući se meñusobno...Vjerski nemiri očito su posebice privlačili VValtarija. Gotovo i nema njegovoga djela u koje nisu utkane vjerske razmirice, sukobi i čak ratovi. Tako je i u pripovijesti Sinuhe. Faraon Ehnaton, zadojen svojim priviñenjima i poslanjem ljubavi, oboružan svojom nadarenošću i lucidnošću koja graniči s ludilom (padavičar?) posjeduje i moć izabranoga vladara. Odlučuje se za 'novog boga", u biti tek oživotvorenje ranijih bogova, pa zaveden tom neizvornošću, ulazi u sukob i u pravi boj sa svim ostalim bogovima. Ehnaton je pun ljubavi i dobrih namjera, no potpuno nesvjestan stvarnosti i prirode ljudskoga bića. VValtari mu prispodobljuje ulogu prvoga mirotvorca u povijesti čovječanstva. No njegova poslanica ljubavi i dobrote, bratstva i jednakopravnosti izmeñu ljudi svih rasa i slojeva, propada u krvi, nasilju i užasu. Pobjeñuje ratnik i vojskovoña Horemheb, "roñen s balegom izmeñu nožnih prstiju", sebičan i častohlepan. On pobjeñuje neprijatelje ali se i nameće Egiptu za faraona. Svijetom upravlja samoživost i sljeparenje, kao sredstvo za ostvarivanje vlasti. No takva pobjeda nosi u sebi svoju kaznu. Horemheb, na putu do vlasti, nenadano dospijeva na rubove ponora, ali se spašava, čak i uz pomoć '!slabića "Sinuhea! A i konačnu pobjedu Horemheba pomućuje osobna nevolja, kazna jer je posegnuo za nečim čemu nije bio dorasao...Na hrvatski jezik prevedeno je, prema raspoloživim podacima, pet VValtarijevih djela. Može ih se još naći u popisima javnih knjižnica, ali vrlo rijetko i na policama... Vijek trajanja knjiga i njihova sudbina je naime takva. S vremenom i uporabom dotraju, a često i nestanu. Ali zato ne nestaje djelo! A učestalost izdavanja VValtarijevih djela u svijetu, najbolji je dokaz zanimljivosti, privlačnosti i čitljivosti njegovoga štiva. Nakladnik ove knjige priprema nova izdanja M. VValtarija... VValtari osobno je pak ostao

508

manje poznat, kao stvaralac i čovjek. Podrijetlo iz daleke i malene Finske zasigurno je jedan od razloga tome. A možda i nije težio za nekom posebnom osobnom promidžbom? To mu zapravo nije bilo ni potrebno, jer je svojim životnim djelom, a osobito romanom Sinuhe Egipćanin, zabilježio i ostavio za sobom toliko toga...

509