RIZIK ULASKA FINANSIJSKIH INSTITUCIJA NA INOSTRANO TRŽIŠTE

UNIVERZITET U TUZLI

EKONOMSKI FAKULTET

Finansije, bankarstvo i osiguranje

Redovan studij

Školska 2011/12. godina

SEMINARSKI RAD

Analiza i upravljanje finansijskim rizicima

TEMA: Rizik ulaska finansijskih institucija na inostrano tržište

Predmetni profesor: Kandidat:

Dr. sc. Emira Kozarević, docent Bajrić Samra I-1742/07

Tuzla, Decembar 2011. godine

SADRŽAJ

UVOD........................................................................................................3

I IZVOZ KAO ALTRENATIVA IZLASKA NA INO TRZIŠTE....................4

1.1 Izvoz kao oblik izlaska na strana tržišta..............................................4

1.2 Uloga izvoza......................................................................................4

II STRATEGIJE ULASKA NA MEĐUNARODNO TRŽIŠTE....................5

2.1. Donošenje odluke o ulasku na inostrano tržište.................................5

2.2. Donošenje odluke na koja inostrana tržišta nastupiti.........................7

2.3. Donošenje odluke kako nastupiti na inostranom tržištu.....................8

III RAZVIJANJE POSLOVANJA NA INOSTRANOM TRŽIŠTU.............10

3.1.Razvijanje poslovanja na inostranom tržištu.....................................10

LITERATURA.....................................................................................12

ZAKLJUČAK.......................................................................................13

UVOD

2

Procesi globalizacije i internacionalizacije smatraju se vladajućim trendom koji vodi prema većoj samostalnosti ekonomija i nacionalnih institucija. Glavna karakteristika globalizacije jest „denacionalizacija“ odnosno smanjivanje barijera i granica te sve veća potreba za međunarodnom suradnjom.

U takvim uvjetima očito je da djelovanje u izolaciji više nije moguće. Poduzeća su pod neprestanim utjecajem konkurencije na globalnoj razini, ona koja se ne uspiju nositi s globalnom konkurencijom propadaju i bivaju nadomještena.

Budući da je širenje poslovanja na inozemna tržišta postalo neizbježno, nakon što poduzeće odluči izaći na odabrano strano tržište sljedeći korak jest izrada strategije izlaska koja, između ostalog, sadržava i tri važne odluke:

1. ciljeve ulaska na strano tržište

2. vrijeme ulaska na strano tržište

3. način izlaska, odnosno ulaska na strano tržište.

Ciljevi ulaska na strano tržište mogu biti razvoj tržišta, pristup resursima, širenje znanja dostupnog u zemlji i uspostava regionalnih ili globalnih centara za koordinaciju različitih aktivnosti i sl.

Vrijeme ulaska jedna je od ključnih odluka za formiranje održivih konkurentskih prednosti. Oni koji učine prvi korak imat će početne prednosti, ali se također suočavaju s većim rizikom.

Način ulaska na strano tržište jedna je od odluka ovisna o mnogim unutarnjim i vanjskim čimbenicima. U nastavku će se razmotriti sljedeće strategije izlaska na strano tržište: izvoz, prodaja licence, leasing, franšiza, izravna strana ulaganja, strateški savezi i zajednička ulaganja.

I IZVOZ KAO ALTRENATIVA IZLASKA NA INO TRZIŠTE3

1.1 Izvoz kao oblik izlaska na strana tržišta

Danas je izvoz jedan od najvažnijih faktora razvoja globalnih i nacionalnih ekonomija. Izvoz predstavlja prodaju i marketing domaćih proizvoda u inozemstvu. Često se iskorištava kao oblik izlaska na strana tržišta, osobito za poduzeća koja su u ranim fazama osvajanja inozemnih tržišta. Predstavlja najjednostavniji, najjeftiniji i najlakši način. Izvoz omogućuje poduzeću da vodi svoje ustaljene operacije bez većih promjena ili intervencija u organizaciji i manje je rizičan od bilo kojeg drugog nastupa na tržištu.

Postoje mnoge prednosti, ali i određeni nedostaci izvoza. Kao jedna od prednosti spominje se smanjeni rizik, budući da nema potrebe za dodatnim investicijama u proizvodnju u inozemstvu. Također, strategija izvoza omogućuje poduzećima da proizvode i opskrbljuju nekoliko različitih tržišta iz jedne centralne točke (poduzeća), postižući tako ekonomiju opsega i smanjujući troškove proizvodnje. Kraj prošlog te početak ovog stoljeća obilježen je značajnom liberalizacijom i otvaranjem tržišta te se u skladu s time može zaključiti da su carinske stope i transportni troškovi također znatno niži nego prije, a to ide u prilog izvozu kao cjenovno efektivnoj strategiji izlaska na strana tržišta.

Konkurentska utakmica izvoznih poduzeća i prekomorskih agenata jedna je od otežavajućih okolnosti izvoza. Također, iako su carine i transportni troškovi niži nego prije, svejedno se pribrajaju ostalim troškovima izlaska na strana tržišta. Nedostatak je strategije izvoza što često postoje ograničene informacije o stranim tržištima. Poduzeće može biti smatrano autsajderom na lokalnim tržištima te se može suočiti s neprijateljskom atmosferom i odbijanjem potražnje za svojim proizvodima. Pravni su problemi još jedan od negativnih aspekata izvoza, odnosno problemi vezani uz licence, obveze, ugovore i sl.

1.2 Uloga izvoza

Jedna od barijera izvozu kao strategiji izlaska na strana tržišta jest i nedostatak inicijative. Nedostatak inicijative može se pojaviti kada je poduzeće previše fokusirano na domaće tržište, kada ne postoje inozemne veze u distribucijskom kanalu, kada ne postoji dovoljno znanja ili financijskih resursa u poduzeću. Komercijalni i tržišni rizici, različitost kultura, rizik deviznog tečaja i sl. samo su neke od mogućih barijera izvozu.

Međutim, unatoč barijerama koje otežavaju izvoz, danas je njegova uloga toliko važna da on predstavlja jednu od ključnih determinanti gospodarskog uspjeha zemlje te je stoga još uvijek jedna od najjeftinijih i često biranih strategija osvajanja stranih tržišta.

Izvoz se može organizirati na nekoliko načina. Poduzeće može samo obavljati izvoz robe koju proizvodi ili to može prepustiti nekoj neovisnoj tvrtki u svojoj zemlji. U prvom slučaju govorimo o izravnom izvozu, a u drugom o neizravnom izvozu.

4

II STRATEGIJE ULASKA NA MEĐUNARODNO TRŽIŠTE

Strategije ulaska na međunarodno tržište odnose se na način ostvarivanja marketing ciljeva preduzeća na međunarodnom tržištu. One zavise od ciljnih tržišta i proizvoda, od ciljeva preduzeća na određenim tržištima, od resursa preduzeća koji su na raspolaganju za realizaciju određene strategije i od specifičnosti lokalne sredine na koju se preduzeće orijentiše.

Preduzeće može na različitim tržištima za iste ili slične proizvode izabrati različite strategije ulaska. Zato većina multiproduktnih preduzeća, orijentisanih na više različitih međunarodnih tržišta, formira odgovarajući mix strategija ulaska na tržište.

2.1. Donošenje odluke o ulasku na inostrano tržište

Uspješno bavljenje međunarodnim biznisom zahtijeva od firmi da posluju na tržišnim principima. Kritičkom procjenom o uspješnosti ulaska kompanija na strana tržišta dokazano je da je u većini slučajeva stopa uspjeha međunarodnog biznisa veća kod firmi koje posluju po tržišnim principima koji su neophodni za dugoročni uspjeh. Firme, prije svega, moraju razmotriti one faktore koji ih privlače na međunarodnu scenu.

Dinamičan rast prodaje na stranim tržištima je nastao kao odgovor na narudžbe kupaca koji su prisutni na tržištima više zemalja, ili pak od izvora stranih kupaca prisutnih na domaćim sajmovima. Ovaj "pasivni izvoz" nije međunarodni marketing, iako doprinosi međunarodnoj prodaji, jer nije u skladu sa centralnim principom stvaranja vrijednosti za kupca i ciljano tržište i pruža malo ključnih faktora za uspjeh nad konkurentima i male su šanse za građenje dugoročne pozicije na tržištu.

Ograničeni rast na domaćem tržištu i pojačana konkurencija su glavni razlozi za ulazak firmi na strana tržišta. U praksi, mnoge firme se brzo povlače sa stranog tržišta čim dođe do poboljšanja u njihovoj domaćoj ekonomiji ili ne uspiju ostvariti profit na inostranim tržištima. Firme prinuđene na izvoz radi recesije na domaćem tržištu često ne uspjevaju dugoročno održati biznis na stranim tržištima i njihovo poslovanje je u suštini orijentisano na kratki rok. One kompanije koje se bore za preživljavanje na domaćem tržištu imaju još manje šanse za uspjeh i pobjedu nad konkurencijom na inostranom tržištu. Domaće tržište mora biti osigurano prije nego što se krene na inostrano.

Slika 1. Model planiranja međunarodnog marketinga1

1 Philip Kotler, Veronica Wong, John Saunders, Gary Amstrong: "Osnove marketinga", Mate, Zagreb, 2006., str. 188

5

Geografska diverzifikacija tržišta smanjuje rizik vezan direktno za neku zemlju. Rizik poslovanja samo u jednoj zemlji, radi različitih političko-ekonomskih faktora je glavni razlog međunarodnog širenja kompanija. Čak i za najsličnije proizvode potrebe tržišta mogu biti potpuno drugačije. Stoga su za tržišta različitih zemalja potrebne različite vještine i pristupi u menadžmentu. Menadžeri prvenstveno moraju uporediti troškove i barijere globalne diverzifikacije sa ciljem smanjenja rizika.

Firme raspoređuju troškove proizvodnje na više jedinica ako je output raspoređen na inostrana tržišta. Dok ekonomije obima proizvodnje daju kompanijama dobar razlog za širenje na strana tržišta, one ipak moraju uračunati i troškove dodatne administracije, prodaje, distribucije i marketinga. Troškovno vođeni pristup ili prodajno orijentisani u međunarodnom marketingu teško će voditi ka dugoročnom uspjehu. Bez marketinški vođene orijentacije, gdje su potrebe potrošača identifikovane i zadovoljene, a marketing miks firme prilagođen stranom tržištu, teško je zamisliti da će međunarodne poslovne aktivnosti firme biti vrlo uspješne.

Ukratko, firme ulaze na strana tržišta najprije radi profita ili preživljavanja. Prilikom toga firme ne smiju pomiješati izvoz sa međunarodnim marketingom. Nakon toga dolazi dugoročna perspektiva potencijala stranog tržišta i usvajanje tržišno vođenog pristupa identifikacije, usvajanja i zadovoljavanja potreba kupaca na ciljanom tržištu. Prije ulaska na strano tržište, firma mora razmotriti rizike i svoje sposobnosti uspješnog globalnog djelovanja. Međunarodni marketing nastoji iskoristiti tržišne mogućnosti prema potrebama okoline i analize tržišta.

2.2. Donošenje odluke na koja inostrana tržišta nastupiti

6

Veoma je važno da komapnija jasno definiše ciljeve međunarodnog marketinga. Najprije bi trebala definisati kvantum inostrane prodaje svojih proizvoda koji želi postići. Većina kompanija počinje sa relativno malom količinom. Neki i dalje planiraju ostati i održavati niski nivo proizvodnje, gledajući na inostranu prodaju kao mali dio biznisa. Druge kompanije imaju veće planove, smatrajući strani biznis jednakim ili čak važnijim od domaćeg. Nakon toga, kompanija mora odlučiti u koliko zemalja želi ući. Generalno, logičnije je djelovati u manje zemalja sa jačim udjelom na njihovim tržištima. Treće, kompanija mora odlučiti na kakve tipove zemalja želi ciljati. Privlačnost zemlje zavisi od proizvoda, geografskih faktora, prihoda i populacije, političke klime u zemlji te od drugih faktora. Naravno, kompanija kao prodavač može preferirati određene grupe zemalja ili određene dijelove svijeta.

Nakon popisivanja potencijalnih stranih tržišta, kompanija mora razmotriti svaki od pojedinih faktora tržišta, uključujući veličinu tržišta, rast tržišta, troškove biznisa, komparativne prednosti i nivo rizika. Cilj je determinisati potencijal svakog tržišta, koristeći pokazatelje tržišnog potencijala. Svi aspekti koncepta proizvoda trebali bi biti razmatrani u odnosu na pokazatelje. Ključna determinanta je hoće li proizvod biti prihvaćen na tržištu potencijalne zemlje i da li je investicija profitabilna. Kompanija mora donijeti odluku koja tržišta nude najveći dugoročni povrat investicija.

Slika 2. Pokazatelji tržišnog potencijala2

2.3. Donošenje odluke kako nastupiti na inostranom tržištu

2 Philip Kotler, Gary Amstrong: "Principles of Marketing", Prentice Hall, 2001., str. 7267

Jednom kada odluči prodavati svoje proizvode na inostranom tržištu kompanija mora naći najbolji mogući način ulaska na to tržište. Alternativni modaliteti ulaska na inostrano tržište su: izvoz, zajedničko ulaganje i direktne investicije.

Slika 3. Strategije ulaska na međunarodno tržište

Izvoz

Najjednostavniji način za ulazak na inostrano tržište je izvoz. Kompanija može pasivno izvoziti s vremena na vrijeme, ili se može aktivno posvetiti proširivanju izvoza na određena tržišta. U svakom slučaju kompanija proizvodi u zemlji domaćinu. Ona može, a i ne mora modifikovati proizvode za izvoz. Ova strategija uključuju najmanje promjene u proizvodnim linijama, organizaciji, investicijama, ili misiji.

Kompanije obično počinju sa indirektnim izvozom, poslujući preko nezavisnih međunarodnih marketinških posrednika. Indirektan izvoz uključuje manje investicija zato što firma ne zahtijeva prekomorske prodajne sile ili značajnije kontakte. Takođe, kod ove strategije rizik je smanjen. Posrednici, agenti, kooperantske organizacije i kompanije koje se bave izvoznim menadžmentom dovode u vezu know-how vještine i usluge tako da je normalno da izvoznik pravi minimalne greške.

Kompanija se vremenom može orjentisati na direktan izvoz i u tom slučaju ona sama rukovodi izlaskom na inostrano tržište. Investicije i rizici su nešto veći u ovoj strategiji, ali veći je i povrat sredstava. Kompanija može zaključiti direktan izvoz na sljedeće načine:

8

može uspostaviti vlastiti izvozni odjel koji će vršiti aktivnosti vezane za izvoz,

uspostaviti prekomorsko predstavništvo koje će se baviti prodajom, distribucijom i promocijom,

komapnija može poslati vlastite ljude u inostranstvo u određenim trenucima kako bi oni zaključivali poslove, i

kompanija može vršiti izvoz i kroz strane distributere koji kupuju proizvode od zaposlenika kompanija u inostranstvu.3

Zajedničko ulaganje

Drugi način ulaska na strano tržište je zajedničko ulaganje – udruživanje sa stranim kompanijama u proizvodnji na tržištu roba i usluga. Zajedničko ulaganje se razlikuje od izvoza u tome što se kompanija udružuje sa partnerom kako bi prodavala na stranom tržištu. Razlikuje se od direktnih investicija zbog toga što je formirana asocijacija sa nekim na stranom tržištu. Postoje četiri tipa zajedničkih ulaganja: licenciranje, ugovorna proizvodnja, ugovorni menadžment i zajedničko vlasništvo.

Licenciranje

Licenciranje je jednostavan način za proizvođača da uđe na strano tržište. Kompanija sklapa ugovor sa primaocem licence na stranom tržištu. Plaćanjem licence, primalac kupuje pravo korištenja kompanijinog proizvodnog procesa, marke, patenta, tajnog recepta ili neke druge vrijednosti. Kompanija na taj način ima mali rizik ulaska na strano tržište, a primalac dobija proizvodnju dobro poznatog proizvoda, dobar brand, a da ne mora počinjati iz početka. Coca-Cola koristi princip licenciranja širom svijeta na taj način što punionice snabdjeva sa sirupom neophodnim za proizvodnju. Međutim, licenciranje ima i potencijalnih nedostataka. Kompanija ima manju kontrolu nad primaocem nego što bi imala da je počela sa vlastitom proizvodnjom. Osim toga, ako je primalac licence veoma uspješan, kompanija gubi profit, a kada se ugovor o licenciranju završi, može se desiti da je nastao novi konkurent.

Ugovorna proizvodnja

Jedna od opcija je ugovorna proizvodnja. Kompanija sklapa ugovor sa proizvođačem na stranom tržištu, koji će proizvoditi i obezbjeđivati servis. Mnoge zapadne firme koriste ovaj metod kako bi ušle na tržišta Taivana i Južne Koreje. Manjkavosti ugovorne proizvodnje su: smanjena kontrola nad proizvodnim procesom i gubitak potencijalnog profita od proizvodnje. Prednosti su: šansa da se počne brže, sa manje gubitka, mogućnost da se nešto kasnije sklopi novo partnerstvo ili pak kupi lokalna kompanija.

Ugovorni menadžment (inžinjering)

3 Mile Jović: "Međunarodni marketing", Ekonomski fakultet, Beograd, 2002., str. 4899

Kod ugovornog menadžmenta, domaća kompanija obezbjeđuje know-how, dok strana komapnija obezbjeđuje kapital. Domaća firma izvozi usluge rukovođenja (znanje) radije nego proizvode. Lanac Hotela Hilton koristi ovaj način ulaska na inostrana tržišta širom svijeta. Ugovorni menadžment je metod koji nosi mali rizik ulaska na strano tržište, a donosi veliki prihod od samog početka. Ugovor je time prije atraktivniji ako postoji opcija, nešto kasnije, kupovine udjela u novoj kompaniji. Ugovor nije dobar ukoliko kompanija može napraviti veći profit ukoliko bi sama realizovala cjelokupno ulaganje. Ugovorni menadžment spriječava kompaniju od uspostavljanja vlastitih operacija na određeno vrijeme.

Zajedničko vlasništvo

Zajedničko vlasništvo se sastoji od jedne kompanije koja udružuje snage sa stranim investitorom kako bi kreirali lokalni posao, u kojem djele zajedničko vlasništvo i kontrolu. Kompanija može kupiti udio lokalne firme, ili pak dvije strane mogu krenuti u novi poslovni poduhvat. Zajedničko vlasništvo može se formirati iz ekonomskih ili političkih razloga. Strana vlada može zahtijevati zajedničko vlasništvo kao uslov ulaska. Firma ili ima manjak finansijskih sredstava ili fizičkih ili menadžerskih resursa da krene u poduhvat sama. Zajedničko tržište ima i nedostatke. Partneri se mogu ne slagati oko investicija, marketinga ili oko drugih stvari. Da bi uživali u pogodnostima zajedničkog vlasništva, partneri moraju razjasniti svoja očekivanja i ciljeve i naporno raditi na osiguranju win-win rezultata za sve uključene strane.

III RAZVIJANJE POSLOVANJA NA INOSTRANOM TRŽIŠTU

1.1 Razvijanje poslovanja na inostranom tržištu

Razvitak poslovanja na stranom tržištu može biti profitabilan i izazovan način proširenja poslovanja firme. On može biti skup, uzimajući u obzir potrošeni novac, vrijeme i sredstava, uključujući i prihvaćanje većeg stepena rizika u poslovanju. Izvoznici su ponekad izloženi političkim, pravnim, kulturnim kao i kreditnim iskustvima koja nisu doživjeli na domaćem tržištu. Ako je domaća prodaja dobra, izvoz je način da se proširi tržište i iskoristi potražnja na stranom tržištu. Ako se fiksni troškovi pokrivaju kroz domaću prodaju ili na neki drugi način, profit od izvoza može rasti veoma brzo. Povećanom tržišnom bazom može se organizirati proizvodnja koja upošljava najveći dio proizvodnih sredstava, ublažuje ranjivost gubitka ili smanjenja prometa na određenim tržištima ili sa određenim kupcima, primorava firmu da radi sa novim tehnologijama u cilju očuvanja pozicije na tržištu i na kraju povećava globalnu konkurentnost kako na domaćem tako i na inostranom tržištu. Timski pristup izvozu je obavezan čak i malim firmama jer članovi tima razmišljaju o različitim aspektima izvoza kao proizvodnji, upravljanju, tehnološkom napretku, administraciji i marketingu. Članovi ovoga tima su obično finansijeri ili knjigovođe, tehničko-inženjerski kadar, marketing menadžer ili konsultant kao i neko iz administracije odnosno uprave.

10

Privrženost menadžmenta izvoznim ciljevima je presudna u uspjehu izvoznih poslova. Menadžment mora biti svjestan da se izvozno tržište mora graditi postepeno nekada sa velikim rizikom i bez profita da bi kasnije uživali u povratu ulaganja u ovaj posao. Teoretski menadžment slijedi iste metode kao na domaćem tržištu ali je to u praksi sasvim drugačije. Kupci su različiti od onih sa kojima se radi u zemlji, njihove potrebe su drugačije, način promocije je drugačiji, metode prodaje se razlikuju tako da se ljudi koji rade izvoz, kao i proizvodnja i radnici koji tu rade, moraju neprestano prilagođavati zahtjevima inostranog tržišta. Ako je firma uspješna na domaćem tržištu treba napraviti analizu kako najbolje adaptirati njene konkurentske prednosti na inostrano tržište. U isto vrijeme potrebno je napraviti i analizu slabosti firme jer konkurencija postoji i na stranom tržištu, samo što je izraženija i obimnija. Tipične slabosti novih izvoznika su nedostatak iskustva, nepoznavanje tržišnih mogućnosti, nefleksibilna proizvodnja, potreba za dodatnom radnom snagom, zahtjev za nove ili unapređenje postojeće tehnologije, nemogućnost promjene proizvoda ili pakovanja itd.

Izvoz roba iz Bosne i Hercegovine je u pravilu slobodan sa izuzecima za neke specifične proizvode. Radi poštovanja međunarodnih ugovora, osiguranja državne sigurnosti, zaštite života ljudi i zdravlja ljudi, životinja i biljaka, zaštite čovjekove okoline, nadzora izvoza umjetničkih djela i nekih plemenitih kovina, potrebne su dozvole za izvoz koje izdaju nadležna ministarstva. Globalizacija u trgovini uz sporazume na svjetskom, regionalnom ili bilateralnom nivou (WTO, CEFTA; FTA, GSP i sl.) omogućuje da se proizvodi jedne firme mogu naći u bilo kojem dijelu svijeta, bez obzira na udaljenost ili tehnološke barijere ili porijeklo robe. Uposlenicima koji su uključeni u izvozne poslove preporučuje se da traže savjete specijalista u vlastitoj firmi ili od pravnika, bankara, špeditera, osiguravajućih društava i državnih institucija (Trgovačkih komora i asocijacija) koje mogu pomoći u razumijevanju izvoza i rješavanju problema u njegovoj 8 IZVOZ ROBA I USLUGA: OD ODLUKE DO ISPORUKE realizaciji. Razumijevanje internacionalne trgovine i prakse nije zadatak samo specijalista u izvoznom odjeljenju nego kompletnog menadžmenta koji treba da ima spoznaju o izvoznim poslovima i tehnikama kako bi donosili realne marketinške planove i znali postavljati prava pitanja izvoznim specijalistima da bi se spriječile nepredviđene situacije koje mogu omesti taj plan.

LITERATURA

11

1. Philip Kotler, Veronica Wong, John Saunders, Gary Amstrong: "Osnove marketinga",

Mate, Zagreb, 2006., str. 188

2. Mile Jović: "Međunarodni marketing", Ekonomski fakultet, Beograd, 2002., str. 489

3. Ph. PREDUZETNIŠTVO I MARKETING, Dario Tucic, Goran Jankovic, Banja

Luka , 2007 godine

4. Filip Kotler, Gary Amstrong: "Principles of Marketing", Prentice Hall, 2001., str. 726

Internet izvori

5. http://www.google.ba/search?

hl=bs&sa=X&ei=qdWdToTUAuSM4gSJyZHCCQ&ved=0CBQQvwUoAA&q=finansijski+iz

vjestaji+mikro+aldi&spell=

6. http://www.maturski.net/forum/archive/index.php/thread-12234.html

ZAKLJUČAK

12

U okviru ovog rada razmatrali smo rizike kojima su finansijske institucije izložene prilikom ulaska na inostrano tržište. Prije svega bitno je naglasiti da su rizici u poslovanju prisutni cak i na domaćem tržištu. Zbog toga je bitno razmotriti sve uslove koje pruža inostrano tržište, i razmotriti strategije, te izabrati onu optimalnu.

Veoma je važno da komapnija jasno definiše ciljeve međunarodnog marketinga. Najprije bi trebala definisati kvantum inostrane prodaje svojih proizvoda koji želi postići. Većina kompanija počinje sa relativno malom količinom. Neki i dalje planiraju ostati i održavati niski nivo proizvodnje, gledajući na inostranu prodaju kao mali dio biznisa.

Privrženost menadžmenta izvoznim ciljevima je presudna u uspjehu izvoznih poslova. Menadžment mora biti svjestan da se izvozno tržište mora graditi postepeno nekada sa velikim rizikom i bez profita da bi kasnije uživali u povratu ulaganja u ovaj posao. Teoretski menadžment slijedi iste metode kao na domaćem tržištu ali je to u praksi sasvim drugačije. Kupci su različiti od onih sa kojima se radi u zemlji, njihove potrebe su drugačije, način promocije je drugačiji, metode prodaje se razlikuju tako da se ljudi koji rade izvoz, kao i proizvodnja i radnici koji tu rade, moraju neprestano prilagođavati zahtjevima inostranog tržišta.

Najjednostavniji način za ulazak na inostrano tržište je izvoz. Kompanija može pasivno izvoziti s vremena na vrijeme, ili se može aktivno posvetiti proširivanju izvoza na određena tržišta. U svakom slučaju kompanija proizvodi u zemlji domaćinu. Ona može, a i ne mora modifikovati proizvode za izvoz. Ova strategija uključuju najmanje promjene u proizvodnim linijama, organizaciji, investicijama, ili misiji.

13