Upload
kefalo3
View
4.567
Download
5
Embed Size (px)
UVOD
Zemljiste je rastresiti površinski deo Zemljine kore. Ono se nalazi iznad
čvrste stenske mase a gornja granica su mu biosfera, hidrosfera i atmosfera.
Fizički gledano zemljiste predstavlja višefazni sistem. Sastoji se od čestica
(zrna) i pora (šupljina).
Zemljiste nastaje mehaničkim habanjem (abrazijom) i fizičkim i hemijskim
raspadanjem (erozijom) svih vrsta stena (magmatskih, metamorfinih i
sedimentnih). . Možemo ga opisati kao jednu komple- ksnu mešavinu
razgrađenog kamenja, organske materije, vazduha i mikroorganizama
U vrste zemljista spadaju: prašina, glina, pesak, šljunak, ali i njihove međusobne
kombinacije.
Zavisno od vrste zemljista, ona mogu povećavati svoju zapreminu ili je
smanjivati (što zavisi od procenta vode koju sadrži). Tlo je nehomogeno,
anizotropno i znatno je deformabilnije (stišljivije) od čvrstih stena.
U zemljiste neki svrstavaju još i zemljista organskog porekla (humus, mulj,
treset).
Nauka o zemljistu u građevinskom smislu može se podeliti prema područjima
izučavanja na dva glavna dela : Mehanika zemljista i Statika zemljista.
Mehanika zemljista se još izučava od strane geologa smera geotehnika.
Zemljiste još izučava pedologija.
ZEMLJIŠTE KAO RESURS
Zemljište kao resurs ima značajnu ulogu, naročito sa dva životno i
privredno važna aspekta. Prvi je poljoprivredno zemljište, drugi je građevinsko
zemljište. Postoji i treći, koji se preklapa sa šumskim resursima, a to je šumsko
zemljište. Obradivo zemljište predstavlja suštinsku osnovu poljoprivredne
proizvodnje u Srbiji.
Zemljište kao građevinski resurs veoma je bitno za prostorno planiranje i
izgradnju na svim nivoima (nacionalnom, regionalnom i lokalnom). Plansko
korišćenje ovog resursa predstavlja preduslov razvoja uslovljenog urbanim
funkcijama i preduslov za poboljšanje veza između gradskih i seoskih područja.
Kroz ovakav pristup moguć je intenzivniji planski razvoj mreže javnog
transporta, zatim revitalizacija ruralnih ekonomija, razvoj rekreativnih i vikend
zona za potrebe urbanog stanovništva, zaštita i unapređenje prirodnog i
kulturnog nasleđa i naročito razvoj održivog turizma.
TIPOVI ZEMLJIŠTA
Zemljište predstavlja jednu kompleksnu mešavinu razgrađenih stena, organske
materije, vode, vazduha, mikroorganizama itd. Svrstavamo ga u različite tipove
na osnovu sastava tzv. čvrste faze koja je izgrađena od mehaničkih čestica
različite veličine i forme. Te mehaničke čestice, na osnovu veličine, možemo
podeliti na tri kategorije: pesak (2 - 0,02 mm), prah (0,02 – 0,002 mm) i glinu (<
0,002 mm). Svojstva zemljišta, kao što su struktura, vodne, vazdušne i toplotne
osobine, stvaranje i čuvanje hranjivih materija itd. zavise od zastupljenosti ovih
frakcija.
Na osnovu zastupljenosti frakcija peska, praha i gline zemljišta delimo na
sledeće tipove:
(A,B,C,D)Tla različitog sastava ; (E)ispucala čvrsta stenska masa
Peskovita zemljišta – sastoje se većinom od čestica peska, laka su za obradu i
rastresita. Dobro propuštaju vodu ali je slabo zadržavaju. Ograničene su
plodnosti zato što se hranjive materije lako ispiraju. Plodnost im se znatno
povećava češćim unošenjem organskih đubriva a mineralna treba unositi u više
navrata ali u manjim količinama. Nisu pogodna za biljke sa plitkim korenom.
Praškasta zemljišta – po svojim osobinama je na prelazu između peskovitih i
glinovitih zemljišta. Bolje je teksture od gline ali je i dalje dreniranost i aeracija
ovakvog zemljišta loša. Dobro zadržava vodu, a kad se osuši čestice praha se
stvrdnjavaju. Ako postane previše zbijeno može se popraviti dodavanjem
organske materije.
Glinasta zemljišta – poseduju osobine koje su suprotne peskovitim zemljištima.
Dobro zadržavaju vodu i u vlažnom stanju su lepljiva i teška za obradu. Sa
druge strane, u suvom stanju formiraju veoma tvrde grudve zemlje i lako pucaju.
S obzirom da su veoma tvrda i zbijena, ne dozvoljavaju prodor vazduha i vode, i
onemogućavaju pravilan razvoj korenovog sistema. Struktura se može popraviti
dodavanjem većih količina oštrog peska i organske materije.
Ilovasta zemljišta – kombinuju dobre osobine peskovitih i glinastih zemljišta i
kao takvo smatra se za najplodniji i najbolji tip zemljišta za obradu. Sastoji se od
oko 40% čestica peska, 40% praha i 20% gline. Ilovača se smatra lakom za
obradu, sa dosta organske materije. Obično su meka i tamna. Zadržavaju vlagu
ali ne suviše i većina biljaka dobro uspeva u ovakvim uslovima. Međutim, iako
su plodna, zahtevaju redovno i pravilno đubrenje.
Mehanički sastav zemljišta utiče na veliki deo osobina zemljišta, a samim tim i
na njegovu plodnost. Utiče na razvoj korenovog sistema i dostupnost vode,
hraniva i kiseonika. Od tipa zemljišta zavisi i način iskorišćavanja, đubrenje,
navodnjavanje itd.
Postoji veoma jednostavan način za određivanje tipa zemljišta u vašoj bašti.
Uzmite malu količinu vlažne zemlje u ruku i protrljajte je između dlanova. Ako
osetite zrnca koja se ne slepljuju već ostaju rastresita, onda je reč o peskovitom
zemljištu. Ako trljanjem možemo da formiramo nestabilan valjak i ne možemo
da ga uvijemo u krug onda je to ilovasto zemljište. Ukoliko se radi o glinastom
zemljištu, formirani valjak je stabilan i možemo ga uviti u krug. Ovaj metod je
samo orjentacioni i ne može nam poslužiti kao osnova za neke sledeće poteze u
pripremi zemljišta. Preporuka je da se uzorak zemljišta ipak odnese na ozbiljniju
analizu.
ANALIZA ZEMLJIŠTA
Koliko se puta desilo da smo naporno radili u bašti, obavili pravilno sađenje,
poštovali prepo- ruke o prihranjivanju i zalivanju a biljke ne izgledaju dobro ili
prinosi nisu očekivani. Razlog može biti upravo u zemljištu. Zdravo i plodno
zemljište je ključ uspeha kada uzgajamo biljke u različite namene i ako zemlja
izgleda zdravo i plodno ne znači da i jeste tako. Najjednostavniji način da
dobijemo uvid u stanje našeg zemljišta je putem njegove analize. Analiza se
koristi da bi se odredile količine hranjivih elemenata u zemlji, pH vrednost i
drugi parametri plodnosti i da se na osnovu pravilnog tumačenja rezultata
analize napravi plan potrebnog korigovanja kva- liteta zemljišta, u skladu sa
potrebama biljaka koje gajimo. To će omogućiti racionalnije kori- šćenje
đubriva i efikasniju proizvodnju.
Treba imati na umu da nije samo nedostatak hranjivih elemenata problem već i
njihov suvišak kao i odnos između elemenata i pH vrednosti zemljišta. Pa, tako
se dešava da jedan hranljivi element, svojim nedostatkom, blokira ili uma- njuje
hranljivo dejstvo drugih elemenata i tako obesmišljava svako dodatno đubrenje.
U praksi se često dešava i nepravilna primena đubriva, u smislu da dolazi do
nagomilavanja pojedinih elemenata, koji zatim utiču na nedovoljno usvajanje
drugih elemenata bez obzira što ih ima u optimalnim granicama. Na usvajanje
hra- nljivih elemenata iz zemlje utiče i nivo pH vrednosti i to tako što svako
odstupanje od optimalnih vrednosti (pH oko 6,5) dovodi do ote- žanog usvajanja
elemenata ili oni mogu dostići i toksične vrednosti.
Na rezultate analize značajan uticaj ima i načina uzimanja uzoraka. Uzorak mora
predstavljati prosek površine koju analiziramo a ako je ta površina različito
iskorištavana i đubrena u prethodnom periodu moramo je podeliti na više celina.
Broj prosečnih uzoraka zavisi od broja takvih posebno obrađivanih celina a on
se sastoji od oko 20-ak pojedinačnih uzoraka uzetih sa dubine od oko 15-20 cm,
ašovom ili sondom. Takvi pojedinačni uzorci se izmešaju, odstrane se krupni
sastojci i izdvoji 1 kg zemlje koji se upakuje u kesu i detaljno obeleži.
Uzorci za analizu se mogu uzeti u proleće ili jesen za zemljišta koja se već
obrađuju a za nove površine mogu biti uzeti bilo kad. Preporučuje se
uzorkovanje u jesen jer tako ostaje dovoljno vremena da se eventualno uočene
nepravilnosti otklone do početka nove sezone. Takođe, uzorci se nikad ne
uzimaju ako je zemlja suviše mokra ili je prethodno đubrena.
Parametri koji se prate u analizi su sadržaj N, P2O5, K2O, CaCO3, ostalih
makro i mikroelemenata, pH vrednost zemljišta, sadržaj humusnih materija itd.
Na osnovu tih parametara mogu se dati preporuke za poboljšanje plodnosti i
dalje đubrenje u zavisnosti od zahteva biljaka koje se nameravaju gajiti.
OSNOVNE OSOBINE ZEMLJISTA
Faze zemljista: čvrsta, tečna i gasovita. Oznake na slici:
Va - zapremina vazduha
Vw - zapremina vode
Vs - zapremina čestica
Vv - zapremina pora i šupljina
V - ukupna zapremina
Zemljiste se u opštem slučaju sastoji od tri faze: čvrste, tečne, i gasovite.
Mehaničke osobine tla zavise direktno od interakcija ovih faza jednih sa
drugima kao i drugih spoljnih uticaja.
Čvrsta faza zemljista se može sastojati od različitog udela gline ili neglinovitih
minerala, organskih materija, kao i soli[1]. Ovi minerali obično se sastoje od
atoma hemijskih elemenata kao što su kiseonik, silicijum, vodonik, i
aluminijum. Ovi elementi zajedno sa kalcijumom, natrijumom, kalijumom,
magnezijumom, i ugljenik čine preko 99% čvrstog dela zemljista. Iako, udeo
gline manji od udela drugih čestica, glina i prisustvo organskih materija imaju
veći uticaj na osobine i ponašanje tla. Čvrste čestice su klasifikovane po veličini
i to kao glina, prašina, pesak, šljunak, drobina, ili blokovi.
Tečna faza u zemljistima je obično u vidu vode sa različitom količinom
rastvorenih elektrolita.
Gasovita faza je obično u vidu vazduha, mada mogu biti prisutni organski
gasovi u zonama biološke aktivnosti ili u hemijski zagađenim zemljistima.
Mineraloški sastav tla utiče na veličinu, oblik, i fizičke i hemijske osobine
čestica tla i vezano sa tim na nosivost i kompresibilnost zemljista.
GLINA
GLINA je plastični poluvezan sediment nastao dijagenezom (vezivanjem)
mulja, pelitskog materijala transportovanog vodom i istaloženog u vodenoj
sredini. Osim glina koje postaju transportom i taloženjem muljevitog materijala,
postoje i one koje su postale i ostale na mestu raspadanja primarnog materijala.
To su takozvane rezidualne ili sedimentarne gline.
Ovaj pelitski materijal može biti vezan ili isušivanjem ili istiskivanjem vode pod
pritiskom gornjih slojeva. Glina predstavlja srednji stadijum u dijagenezi
muljevitog materijala. Pod uticajem pritisaka, ili vrlo intenzivnim isušivanjem,
ovaj materijal gubi plastičnost i prelazi u čvrstu slojevitu stenu koja se naziva
glinac.
MINERALNI SASTAV
Gline i glinci su veoma rasprostranjene sedimentne stene. Sastoje se od minerala
glina i raznih primesa.
Među mineralima glina najvažniji su kaolinit, hidroliskuni (ilit), monmorionit, i
drugi aluminijski silikati. Sporednim sastojcima u glinama smatramo zrna
kvarca i, veoma retko, cirkona, apatita, granata i drugih. Gline često kao primese
sadrže i hidrokside gvožđa, koji stenu pigmentiraju crvenkasto, žuto, ili
mrkocrveno. Često sadrže i organske supstance (naročito bitumiju), koje im opet
daju tamnosivu, pa čak i crnu boju. Male količine mangana boje stenu
zelenkasto.
U glinama može preovlađivati jedan od minerala glina, i tada su to
monomineralne gline, ili je nekoliko minerala zastupljeno u približnim
količinama, kada ih nazivamo polimineralnim.
Prema mineralnom sastavu, razlikujemo sledeće vrste glina:
kaolinitske ili vatrostalne gline, koje su pretežno izgrađene od kaolinita.
Često nastaju i kao produkti raspadanja na mestu, u neposrednoj blizini
matične stene (obično granita). Upotrebljavaju se u industriji porcelana i
elektroporcelana, zatim u livačkoj industriji, kada moraju imati mali
sadržaj gvožđa i visoku vatrostalnost.
monmorionitske gline, izgrađene su pretežno od monmorionita. Imaju
jako izraženu osobinu bubrenja i apsorpcije organskih materija. Koriste se
u industriji fine keramike, tekstilnoj industriji, livačkoj industriji,
industriji šećera, itd. Bentonitske gline su po sastavu monmorionitske
gline, koje nastaju izmenama vulkanskog pepela - tufova. Za industrijske
potrebe, bentonitske gline moraju imati bar 80% monmorionita.
uma, ili suknarska glina, takođe je monmorionitska glina. To je glina sa
velikom sposobnošću za upijanje masti, i nekada je upotrebljavana u
suknarstvu, po čemu je i dobila ime. Uma obično sadrži povećanu
količinu magnezijuma i kalcijuma. Kao uma se koristila i svaka
monmorionitska masna glina, uključujući i bentonit.
ilovače su nečiste gline koje sadrže pesak i kalcijum - karbonat.
Upotrebljavaju se u ciglarskoj industriji, ako sastav glina nije strogo
standardizovan. Peskovita ilovača je nečista glina sa velikim sadržajem
peska, kao klastičnog komponenta.
laporovita glina, sadrži kalcijum - karbonat, obično 5 - 15%.
PODELA GLINE PREMA POSTANKU
Prema mestu postanka, gline delimo na rečne, barske, jezerske i marinske.
Specifično mesto ovde svakako zauzimaju sedimentarne (rezidualne) gline.
Barske gline imaju obično sočivast način pojavljivanja, onečišćene su
šljunkom, peskom i organskom materijom, pri čemu je debljina sočiva
redovno mala.
Jezerske gline su slojevite i mogu imati znatno rasprostranjenje. Sadržaj
krupnije frakcije u glini raste prema obalskoj liniji. Ova ležišta daju dobre
vatrostalne kaolinitske gline.
Marinske gline stvaraju se u dubokomorskom i priobalnom regionu. U
priobalnom delu materijal je slabije sortiran. Slojevitost je česta, ali se
marinske gline javljaju i u obliku sočiva. Dubokomorske gline obično
imaju veliko horizontalno rasprostranjenje i ujednačenu granulaciju i
sastav.
Šljunkovita ilovača (lednička glina) nastaje od najsitnijeg materijala
koji nije transportovan vodom, nego ledom. Sem pelitskih čestica, obično
je u ovom sedimentu prisutno i dosta krupnijeg detritusa, po čemu je i
dobila ime. Zbog kraćeg transporta i manjeg dejstva vode na materijal,
mnogo je heterogenijeg sastava nego obične gline. Po sastavu se ova glina
dosta približava lesu. Ledničke gline nisu slojevite stene. Klasiranje
materijala po krupnoći je veoma slabo. I šljunkovita ilovača može da se
koristi u ciglarskoj industriji.
Crvenica ili terra rossa predstavlja pelitski materijal koji nastaje
raspadanjem krečnjaka. Pri razaranju krečnjaka, kalcijum - karbonatna
supstanca biva odnošena vodom, a u ostatku raspadanja koncentrišu se
oksidi i hidroksidi gvožđa i aluminijuma. Ime je dobila zbog
karakteristične crvene boje, koja potiče od povećanog sadržaja gvožđa.
Uz okside i hidrokside gvožđa i minerala glina u ovim stenama
koncentrišu se često i boksitni minerali (interesantni kao sirovina za
dovijanje aluminijuma).
Uljni škriljci su pelitske stene koje sadrže preko 10% organske materije,
kerogena. To su tamnosive, tamnomrke ili žutomrke stene nastale u većim
jezerima, močvarama i plitkovodnim delovima šelfa.
POJAVLJIVANJE GLINE
Gline su obično slojeviti do tankoslojeviti sedimenti, katkad nepravilno slojeviti,
trakasti ili sočivasti. Kosa slojevitost nije karakteristična. Samo rezidualne gline
obično nisu slojevite i sadrže dosta minerala primarne matične stene, pogotovo
kvarca (ako ga je bilo u primarnoj steni) te se zbog toga, pre upotrebe, moraju
prečišćavati.
UPOTREBA I OGRANICENJE
Gline su stene, koje mogu, ako su čiste, predstavljati izvanredan materijal za
industrijske potrebe. Sa druge strane, predstavljaju, za građevinare, veoma
nepogodno tlo za gradnju, zbog osobine da ne propuštaju vodu. Na slojevima
gline stvaraju se klizišta koja mogu da ugroze sve građevinske objekte. Nosivost
glina je izuzetno mala, zapravo, ove stene podnose samo minimalna opterećenja.
Zato se glinovita zemljišta pre gradnje elektohemijski konsoliduju.
GLINA GLINAC
TRESET
TRESET je vrsta tla koje nastaje u vlažnim staništima umerenog
klimatskog pojasa, taloženjem i delimičnim raspadanjem biljnog materijala.
Velike naslage treseta nalaze se u Kanadi, Kini, Indoneziji, Rusiji i SAD.
Treset se koristi kao organsko gorivo. Delimično ugljenisanje ovog materijala
može biti prvi korak u procesu stvaranja uglja. Osušena treset lako gori i pri
sagorevanju stvara veliku količinu dima. Može se koristiti za grejanje
domaćinstva i u kotlarnicama. Treset ima sve veći udeo u ukupnoj potrošnji
goriva u svetu. Glavni potrošači su Finska, Irska, Rusija i Švedska.
NASTANAK
Stalni višak vode iz padavina ili iz podzemnih voda dovodi do manjka kiseonika
u zemljištu, što dalje dovodi do nepotpune razgradnje biljnih ostataka, koji se
talože kao treset. Gomilanjem treseta, živo tresetište raste - uzdiže se. Biljne
zajednice koje uspevaju u takvim uslovima nazivaju se cretovi, a najvažniju
ulogu u njima imaju mahovine. Glavninu ovih biljnih zajednica čine mahovine
roda Sphagnum, koji je po ovom staništu dobio naziv mahovi tresetari.
Za razliku od tresetišta, u močvarama potpuna zasićenost vodom nije
neprekidna. Povremeno isušivanje u močvarama rezultuje potpunom
razgradnjom organskih supstanci u humus.
RASPROSTRANJENOST
Pogodni uslovi za nastanak treseta nalaze se svuda gde postoji velika
količina padavina: u Severnoj Americi, Severnoj Evropi, severnoj i jugoistočnoj
Aziji, u području amazonskog bazena... Tu su nastala tresetišta s različitim
vrstama cretova, što zavisi od sastava podloge i porekla vode koja napaja
tresetište. Slojevi mogu biti različitih debljina a ukupne površine tresetišta čine 4
miliona kvadratnih kilometara što je oko 3% površine zemljinog kopna.
Najbogatiji tresetištima su severni delovi Rusije, Aljaske i Kanade.
EKSPLOATACIJA
Treset je od davnina je iskopavan, sušen i korišćen kao gorivo.
Tresetišta se zbog povećane vlažnosti ne mogu koristiti za poljoprivredu. No,
oduvek se radilo na njihovom kultivizaciji, pre svega odvodnjavanjem.
Jednim od najstarijih isušivanja tresetišta može se smatrati isušivanje Rimskog
foruma. Na tom mestu ranije se nalazila močvara. Područje je isušeno gradnjom
Klaka maksime (lat. Cloaca Maxima), dela stare rimske kanalizacije.
Prvo organizovano kultivisanje tresetišta sprovodili su Cisterciti još u ranom
srednjem veku, no isušivanje je prestalo već u kasnom srednjem veku, kao jedna
od posledica Tridesetogodišnjeg rata.
Nedovoljno razumevanje važnosti ovog staništa rezultiralo je u 20. veku velikim
melioracijskim zahvatima, po pravilu iniciranim i potsticanim od strane
pojedinih država. Tek tokom krajem 20.veka i početkom 21. veka rast ekološke
svesti čini da sa u nekim državama radi na zaštiti njihovih ostataka
HUMUS
HUMUS je plodno zemljiste koje se nalazi na površini zemljine kore,
male debljine, obično nekoliko decimetara. Sastoji se od mešavine organskih i
mineralnih materija sa prisustvom bakterija.
Organska materija koju dodajemo zemlji u obliku organskog gnojiva reaguje sa
jedinjenjima koji se u tlu već nalaze. Pri toj reakciji nastaju humusne materije -
veliki molekuli organske materije sa specifičnim osobinama. Smesa koja se
sastoji od 80-90% humusnih materije i 10-15% manjih nusproizvoda nastalih
razgradnjom organskih materije naziva se humus.
ZNACAJ HUMUSA
Humus veže delove gline i praha u veće strukturne agregate pri čemu se
poboljšava vodopropusnost i zračnost glinastog zemljista. Humus može vezati 5-
10 puta više vode nego minerali gline i na taj način povećati kapacitet upijanja
tla. Ta je osobina humusa važna kod svih vrsta tla, a posebno važnu ulogu ima u
peskovitom tlu.
Humusne materije imaju veliku sposobnost vezivanja hranjivih materije u obliku
koji je pristupačan biljkama.
U hemijskom se smislu humusne materije mogu podeliti na tri grupe organskih
materija:
humin,
fulvinske kiseline i
humusne kiseline.
Mnogi nusproizvodi razgradnje kao što su auksini, vitamini, niskomolekularne
kiseline nastale raspadom organskih materije (npr. jantarna kiselina),
aminokiseline mikrobnog porekla, takođe, fiziološki utiču na rast biljaka. Te su
materije stimulatori rasta i razvoja, a pored toga su i izvor kiseonika za biljke.
Brojni su eksperimenti dokazali da fulvinske i neke huminske kiseline pozitivno
utiču na rast biljaka i razvoj mikroorganizama, a igraju i veoma važnu ulogu pri
preuzimanju gvožđa i drugih mikroelemenata iz tla.
MEHANIKA ZEMLJISTA
MEHANIKA (engl. Soil mechanics, fr. Mécanique des sols, nem.
Bodenmechanik, rus. Механика грунтов) u užem smislu, izučava i opisuje
Zemljiste u prostoru na kojem ili unutar koga se gradi. S te je strane mehanika
tla mlada nauka. Ona koristi laboratorijske metode ispitivanja i terenske "in-situ"
metode ispitivanja. Rezultati terenskih ispitivanja često daju tačnije rezultate od
laboratorijskih.
Mehanici zemljista bliske su grane geologija i fizika. U mehanici tla proučavaju
se osobine zemljista, tj. važne osobine prema kojima možemo tlo podeliti, a
onda i kako ga prema tome možemo koristiti (npr. kakvo tlo je povoljno za
izgradnju različitih vrsta objekata, koje je zemljiste povoljno za izgradnju nasipa
itd). Ocem mehanike tla smatra se Karl Tercagi, koji se bavio proučavanjem
zemljista i njegovih fizičko-mehaničkih svojstava.
ISTORIJSKI RAZVOJ
Smatra se da je prve naučne osnove za izučavanje tla dao A. Š.Kulon 1773.
godine svojom teorijom zemljanih pritisaka. Daljem razvoju izučavanju tla
doprineli su A. Darsi 1856. godine - "Darsijev zakon" o proticanju vode kroz tlo
i Stoks 1856. "Stoksov zakon" o brzini tonjenjenja čestica u tečnosti.
Daljem razvoju teorije doprineli su M. Rankin (M.W.J.Rankine) 1857 sa svojom
teorijom zemljanih pritisaka i J. Businesk (J.Boussinesq) 1885. koji je dao
analitičke izraze za stanje napona i deformacije u homogenom, izotropnom i
elastičnom poluprostoru za slučaj delovanja koncentrične sile na površini tog
poluprostora.
Za razumevanje i poznavanje fizičkih svojstava tla značajan doprinos dao je A.
Aterberg (A.Atterberg) 1911. godine.
1923. godine Karl Tercagi (K.Terzaghi) objavio je svoju teoriju konsolidacije a
u knjizi pod nazivom "Erdbaumechanik auf Bodenphysikalischer Grundlage"
1925. sublimirao je sva dotadašnja saznanja o tlu u građevinskom smislu,
omogućivši na taj način sagledavanje teorijskih osnova i njihovu primenu te
mogućnost formiranja nove naučne discipline.
LITERATURA:
1. Tošović R.: Prirodna bogatstva Srbije - Prirodni resursi Srbije, DS ,Beograd 2006.
2. http://www.agropress.org.rs/tekstovi/10867.html
3. http://www.agrifaculty.bg.ac.yu/files/subjectfiles/118/02%20Prirodni%20resursi.pdf
4. http://www.bastovanstvo.rs/
5. http://www.economy.co.yu/
6. http://www.wikipedia.org/