UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET

OPĆE PRAVO

Tema:Mobing(seminarski rad)

1. SADRŽAJ

1. Uvod: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3

1.1.Općenito o mobingu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

2. Uzroci mobinga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

2.1.Žrtve mobinga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

2.2.Mober. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

3. Vrste mobinga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

3.1.Vrste napada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

4. Faze mobinga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

5. Posljedice mobinga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

6. Način sprečavanja i borbe protiv mobinga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

7. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19

8. Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . , 20

1.

2

1. UVOD

Stres na radom mjestu postaje sve veći problem diljem svijeta, a sam mobing predstavlja

jedan od najtežih oblika radnog stresa koji može ostaviti trajne i veoma ozbiljne posljedice na

psihičko i tjelesno zdravlje mobingu izloženih pojedinaca.Sukladno s navedenim, osnovni cilj

konkretnog istraživanja (dodatnih saznanja teorijskog i empirijskog istražvanja), jeste

procjeniti zastupljenost i efekte mobinga.

Detaljnije se mogu postaviti sljedeći ciljevi:

1.Procjeniti koja je vrsta mobinga zastupljenija.Navedeno se odnosi na ispitivanje

horizontalnog u odnosu na vertikalni mobing kako bi se izveo zaključak o tome da li je

određena vrsta mobinga u odnosu na drugu zastupljenija.

2.Utvrditi utjecaj izloženosti mobingu, kako bi se izveo zaključak o tome da li između

starosne dobi i zdravstvenih posljedica mobinga postoji statistički značajna veza.

3

1.1.Općenito o mobingu

Mobing je patološka (neprijateljska i neetička) komunikacija na radnom mjestu, koju

sistematski upućuje jedna ili više osoba uglavnom ka jednoj osobi tokom mobinga izloženoj

psihičkom zlostavljanju i stavljenoj u bespomoćnu i bezizlaznu situaciju gdje je zadržana

sredstvima konstantnih aktivnosti mobinga. Aktivnosti mobinga su veoma frekventne (barem

jednom sedmično) i odigravaju se tokom dužeg vremenskog perioda (najmanje šest mjeseci).

Zbog velike učestanosti i dugotrajnosti neprijateljskog ponašanja ovo maltretiranje rezultuje

velikom mentalnom, psihosomatskom i socijalnom patnjom. Riječ mobing, engleski

"mobbing", je kovanica od glagola "to mob" što znači prostački napasti, nasrnuti. Često se

povezuje i sa "bully" (siledžija, nasilnik, zlostavljati, kinjiti).1 Generalno, radi se o

novodefinisanom, ali odavno postojećem obliku zlostavljanja na radnom mjestu. U suštini

podrazumeva stalno napadanje, ponižavanje, zlostavljanje i izolaciju, sve do tačke kada osoba

izložena mobingu jednostavno više ne može da funkcioniše na radnom mjestu, a sve sa

krajnjim ciljem da se ona potpuno eliminiše, ili da se jednostavno proglasi paranoičnom ili

ludom. Radi se o zlostavljanju koje u glavnom nije seksualno i rasno motivisano. Psihijatri, ali

i mnogi drugi ljekari, kažu da se sa takvim problemom već dugo susreću, ali da je on tek

skoro dobio i svoju dijagnozu. Kakve je razmjere u svijetu poprimio mobing govore mnogi

zakonski akti doneseni u mnogim državama, pretežno razvijenim, koji predviđaju sankcije u

slučajevima mobinga. A njegovu rasprostranjenost ilustruju i mnoga interna pravila u mul

tinacionalnim kompanijama koja sprečavaju mobing. Npr. njemački proizvođač automobila

Folksvagen je uvijeo takvo pravilo kojim se mobing sprječava, čak i po cijenu otkaza za one

koji svoj posao rade dobro ali nekog na bilo koji način zlostavljaju. 2

Žrtva mobinga može postati svako, bez obzira na pol, godine života, socijalni status,

spoljašnji izgled, stepen obrazovanja ili profesionalnu poziciju. Štaviše, što je posao bolje

pozicioniran to je mobing suptilniji. Iako istraživanja i iskustva pokazuju da su mobingom

podjednako ugroženi i muškarci i žene, pri čemu po pravilu muškarci zlostavljaju muškarce, a

žene gotovo isključivo žene, stručnjaci smatraju da su žene ipak za nijansu rizičnija grupa.

Kao što je već rečeno mobing je široko rasprostranjena pojava čije se posljedice reflektuju na

socijalno okruženje, radnu sredinu i na pojedinca, pa se problem posmatra sa psihološkog,

1 Becker 1995; Kihle 1990; Leymann 1992b; Niedl 1995,str.48.2 Ibid,str.49.

4

medicinskog, socijološkog i pravnog aspekta, a sa ciljem da se upozori na značajnost

problema i njegovog blagovremenog prepoznavanja. 3

2. Uzroci mobinga

Jedan od inicijalizirajućih faktora je loša organizacija poslovanja. Analiza od 800 slučajeva

pokazuju skoro stereotipan uzorak4. U svim ispitanim slučajevima je ustanovljena ekstremno

loša organizacija rada i u skoro svakom nezainteresovan i/ili bespomoćan menadžment. Kao

primjer može se uzeti organizacija rada u jednoj bolnici. Nekoliko bolničarki koje su

intervjuisane, u opšte nisu znale ko im je pretpostavljeni. Posmatrana bolnica je imala

najmanje dvije paralelne hijerarhije upravljanja: jednu koju su pretstavljali doktori odgovorni

za dijagnoze i prepisivanje terapija i drugu koju su pretstavljale medicinske sestre odgovorne

za izvođenje terapija. Obje hijerarhije su imale menadžment koji upravlja i naređuje

bolničarkama i obje vrste menadžera su imale autoritet nad bolničarkama koji im je

omugućavao da im narede šta da rade, a šta ne. Radno opterećenje se povećavalo uslijed

nedostatka radne snage ili uslijed loše organizacije posla na dnevnoj osnovi. Često je bilo

potrebno spontano uspostavljanje nezvaničnog lidera da bi se omogućilo završavanja ikakvog

posla. Ovo je izazvalo situacije u kojima je povremeno jedna bolničarka pretpostavljala svoju

komandu nad grupom bolničarki, nemajući ovlaštenja za to, ali u cilju obavljanja posla. Ne

mogu se tačno istaći pravila za ovakve spontane situacije niti se može pretpostaviti da li će

kolege zaposleni prihvatiti komandovanje od nekoga ko nema ovlaštenja za to. Sve ovakve

situacije su visoko rizične i vrlo lako se mogu završiti konfliktom. Kada se to desi, da li će

konflikt biti produžen i kasnije eventualno prerasti u mobing ili će se konflikt razrešiti, vrlo

često zavisi od postojeće pokretačke snage unutar grupe. A ne zavisi, kao što bi trebalo, od

toga da li menadžment ima motivacije i znanja da razreši konflikt. Naročito u poslovnom

svijetu gdje postoji dosta zaposlenih žena, konflikti teže da preraste u maltretiranje i mobing,

jer žene mnogo više zavise od društvenih podupiračkih dešavanja unutar grupe. Poslije loše

organizacije poslovanja sekundarni izvor mobinga je zasigurno loš konflikt menadžment.

Kada je u pitanju loše upravljanje konfliktom, situacija postaje mnogo gora kada jedna od

dvije uspostavljene hijerarhije imaju želju da budu dio društvenog regulatora. Ako

pretpostavljeni, umjesto rešavanja problema, aktivno uzme učešća u maltretiranju, on ili ona

takođe mora da izabere stranu. Ovo uznemirava situaciju i još više je pogoršava. Takođe,

3 Becker 1995; Kihle 1990; Leymann 1992b; Niedl 1995,str.49.4 Ibid.str,50.

5

istraživanja pokazuju da u velikom stepenu, kada menadžer jednostavno zanemari "prepirku"5

to daje konfliktu vremena da se produbi i eskalira. Karakteristično za loše upravljanje je da se

menadžer umiješa u dešavanja unutar grupe na izjednačenoj poziciji čime se konflikt još više

podgrijava (ovo je mnogo češće viđeno kod žena) ili da se porekne čitavo postojanje konflikta

(ovo je mnogo češće viđeno kod muškaraca). Obje vrste ponašanja su jako opasne i zajedno

sa lošom organizacijom poslovanja su glavni uzrok razvoja mobing procesa na radnom

mjestu. Sigurno bitan faktor za nastanak mobinga predstavlja i karakterne osobine žrtve.

Istraživanja do sada nisu do kraja razjasnila da li i u kojoj mjeri karakterne osobine žrtve utiču

na pojavu mobinga. Treba zapamtiti da se radno mjesto ne treba miješati sa drugim

situacijama u životu. Radno mjesto je uvijek regulisano pravilima ponašanja. Jedno od tih

pravila zahtijeva efektivnu saradnju, kontrolisanu od strane pretpostavljenog. Uvijek postoji

opasnost za nastanak konflikta, ali, prema pravilima ponašanja na radnom mjestu, konflikt

mora biti razriješen u cilju stvaranja efikasne produktivnosti. Jedna od obaveza

pretpostavljenog je da riješi situacije ovakve vrste. Zanemarivanjem ove obaveze, a

pretpostavljeni i top menadžeri u nedostatku znanja o upravljanju konfliktom to često rade,

pretpostavljeni umjesto da konflikt pretvori u efikasnu produktivnost on eskalaciju konflikta

pretvori u mobing proces. U svojim ranim fazama, mobing je često znak da se konflikt koji se

tiče organizacije radnih zadataka prenio na lični privatni nivo. Ako je konflikt "privatizovan"6,

ili ako motiv koji stoji iza njegovog daljeg razvoja počinje da proširuje dublje neslaganje

između dve osobe, onda je konflikt koji se tiče radnih zadataka stvorio situaciju u kojoj

zaposleni ima obavezu da prekine konflikt. Kada konflikt u svojoj eskalaciji jednom dosegne

ovo stanje besznačajno je kriviti nečije karakterne osobine za to. Ako je konflikt prerastao u

mobing proces, odgovornost primarno leži na menadžmentu, jer upravljanje konfliktom

(konflikt menadžment) nije sprovedeno u cilju razriješavanja konflikta ili zbog nedostatka

organizacione politike koja bi mogla da razriješi konfliktne situacije. U prilog tvrdnji da se

karakterne osobine žrtve mogu smatrati uzrokom mobinga ide i to da kad se razvije

posttraumatski stresni sindrom, žrtva može podleći velikim promjenama ličnosti koje su

indikator velikog mentalnog poremećaja izazvanog mobing procesom. Kako su simptomi ove

promjene ličnosti sasvim tipični i jasni, nerazumljivo je da čak i psihijatri koji imaju malo

znanja o PTSP kao tipičnom poremećaju za žrtve, pogrešno razumiju ove simptome kao nešto

što je žrtva donijela u firmu

5 Becker 1995; Kihle 1990; Leymann 1992b; Niedl 1995,str.506 Ibid.str.52

6

2.1. Žrtve mobinga

S obzirom na to da mobing najčešće započinje običnim konfliktom, a razvija se sporo i

pritajeno, žrtvama nije lako da prepoznaju da se mobing događa baš njima, a nije im ni jasno

zašto su baš oni "odabrani". Često u tome odlučujuću ulogu imaju i pretpostavljeni, koji zbog

svog nekvaliteta ili neobjektivnosti ne mogu ili ne znaju da razlikuju neosnovane sumnje,

optužbe i sl. pa nastojanjima da se reše "svadljivca" zapravo doprinose procvatu mobinga7. Na

žalost, ni ljekari ne mogu lako prepoznati posljedice mobinga, jer psihičke i fizičke

poremećaje, generalno pripisuju stresu zbog preopterećenosti na poslu.

Najčešće žrtava mobinga su: poštenjaci, veoma kreativne osobe, osobe koje su uočile i

prijavile nepravilnost u radu, osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uslove rada,

osobe koje nakon više godine besprekornog radnog staža traže priznanje (moralnu

satisfakciju), mlade osobe na početku karijere, osobe proglašene tehnološkim viškom, osobe

pred penzijom, bolesne osobe (često izostajanje s radnog mjesta zbog bolesti može izazvati

negativnu reakciju), osobe sa posebnim potrebama, pripadnici manjinskih grupa, žena u grupi

muškaraca ili muškarac u grupi žena, osobe oboljele od netipičnih bolesti (sida, hepatitis c),

slabe ličnosti podložne uticaju autoriteta funkcije i osobe sa neadekvatnom stručnom

kvalifikacijom. Karakteristične reakcije žrtava mobinga su: početno samookrivljavanje,

usamljenost, lično obezvređivanje, borba za blokadu i eliminaciju mobinga.

2.2. MOBER

Pod ovim terminom se podrazumevaju osobe koje psihološki, moralno, seksusalno i na druge

načine maltretiraju, zlostavljaju i na sve druge načine pokušavaju da eliminišu osobe za koje

smatraju da im smetaju.

Psiholozi tvrde da su moberi osobe sa poremećajem ličnosti. To su manje sposobne, ali moćne

osobe, bez kapaciteta za ljubav, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje, kao i empatiju prema

drugim osobama. Njima se lako pridružuju slabe ličnosti (poltroni) 8 u strahu da ne postanu

žrtve mobinga, identifikuju se sa agresorom, staju na njegovu stranu očekujući ličnu korist.

Moberi mobingom prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svoga života (najčešće privatnog) 9,

formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve. Često, 7 Becker 1995; Kihle 1990; Leymann 1992b; Niedl 1995,str.69.8 Ibid.str,83.9 Ibid.str,87.

7

zlostavljajući, se osjećaju inferiorno (iza svake prepotencije postoji neka impotencija). Na taj

način osiguravaju dominantnu poziciju ili sklanjaju, odstranjuju onog koji im stoji na putu

uspjeha. Neijretko to čine iz ličnog straha da neće biti cijenjeni i da će sami postati nečija

žrtva. Neki zlostavljači to rade svjesno, sa namjerom da naškode drugome i da ga prisile da

napusti radno mjesto.

3. VRSTE MOBINGA

Mobing se dijeli na vertikalni i horizontalni. 10 Prema istraživanjima 55% je vertikalni, 45%

horizontalni mobing. Vertikalni mobing događa se kada pretpostavljeni zlostavlja jednog

podređenog radnika, ili jednog po jednog dok ne uništi grupu (zato se još naziva i bosing

("bossing")11 ili kada jedna grupa radnika (podređenih) zlostavlja pretpostavljenog (što se

događa u 5% slučajeva). Horizontalni mobing odvija se između radnika na jednakom položaju

u hijerarhijskoj organizaciji. Osjećaj ugroženosti, ljubomora i zavist mogu da podstaknu želju

da se eliminiše neki kolega (doskorašnji prijatelj) pogotovu ako postoji uslov da njegova

eliminacija vodi napretku u karijeri. Često žrtva ove vrste mobinga može biti radnik koji se

ističe po kvalitetu i predanosti poslu i radnim zadacima. Horizontalni mobing je i kad čitava

grupa radnika zbog unutrašnjih problema, napetosti i ljubomore, izabere jednog radnika,

žrtvu, na kojoj žele dokazati da su snažni i sposobniji.12

3.1. Vrste napada

Indentifikacija neprijateljskih aktivnosti tj. mobing napada je rezultat razumijevanja strukture

procesa mobinga. Očigledno je da ove aktivnosti, iako upotrebljivane u negativnom kontekstu

kad je u pitanju mobing, nemaju uvijek same po sebi čisto negativan karakter. One čine veliki

opseg normalnih interaktivnih ponašanja. Ipak, ako su korištene učestano i tokom dugog

vremenskog perioda u namjeri da uznemiravaju i muče, njihova sadržina i značenje se

mijenja, potom pretvarajući se u opasno oružije komunikacije. Sistematična upotreba

neprijateljskih aktivnosti u ovakvoj vrsti interakcije aktivira razvoj veoma stereotipnog pravca

mobing procesa. Zahvaljujući ovoj konceptualizaciji, tipologija napada (neprijateljskih

aktivnosti) se može podijeliti u pet kategorija u zavisnosti od efekta koji imaju na žrtvu.10 Beleške sa predavanja iz predmeta „Menadžmen ljudskih resursa“ kod V.Petković11 Ibid.12 Ibid.

8

Kategorije napada su: napad na mogućnost adekvatnog komuniciranja, napad na mogućnost

održavanja socijalnih odnosa, napad na ličnu reputaciju, napad na kvalitet profesionalnog rada

i napad na fizičko zdravlje. Napad na mogućnost adekvatnog komuniciranja označava

situaciju kada nadređeni ili kolege ograničavaju mogućnost izražavanja žrtve. Žrtva se

prekida ili ignoriše u razgovoru, odbijaju se i verbalni i neverbalni kontakti sa

žrtvom,izbegavaju se pogledi i sl. Napad na mogućnost održavanja socijalnih odnosa znači

izolaciju žrtve. Niko joj se ne obraća, u nekim slučajevima čak joj je i zabranjeno da se obraća

kolegama, svi se ponašaju kao da ista ne postoji, premješta se u prostoriju daleko od kolega ili

rukovodilaca, ne poziva se na zajedničke sastanke, ne poziva se da učestvuje na zajedničkim

proslavama, pauzama, neformalnim druženjima i sl. Napad na ličnu reputaciju podrazumeva

neosnovane i lažne priče o žrtvi i njenom poslovnom i privatnom životu, ogovaranje,

ismijavanje (npr. u vezi eventualne hendikepiranosti žrtve, ili njezinog porijekla, ili načina

govora), negativni komentari ličnih karakteristika žrtve itd.

Napad na kvalitet profesionalnog rada čine stalne i neosnovane kritike i prigovori, vrijeđanje,

ponižavanje, pretjerana kontrola, stalna kažnjavanja i niska ocjena rada ničim dokazana. Pod

ovim napadom se podrazumeva i kada pretpostavljeni ne pohvali ili neadekvatno nagradi

podčinjenog. Takođe, žrtvi se ne daju radni zadaci i oduzimaju sredstva rada npr. računar,

telefon ("sindrom praznog stola")13. Ili joj se zadaju zadaci neprilagođeni profesionalnoj

kvalifikaciji. Zadaci su prejednostavni ili prekomplikovani i zahtijevaju od žrtve sposobnosti

koje nema (cilj je natjerati žrtvu da pogreši ili je poniziti), zatrpavanje zadacima sa veoma

kratkim rokovima ("sindrom punog stola")14. Kao i stalno mijenjanje radnih zadataka. Napad

na fizičko zdravlje se dešava kada se žrtva prisiljava da obavlja zadatke koji narušavaju ili

ugrožavaju njeno zdravlje, nedopuštaju joj se godišnji odmori ili slobodni dani, prigovaraju se

korišćenje bolovanja i ista kontrolišu, prijeti se fizičkim napadima, žrtvi se prijeti ili se

seksualno uznemirava (po nekim istraživanjima fizičko i seksualno nasilje među radnicima u

zavisnosti od motiva se svrstava u oblike mobing napada).

4. FAZE MOBINGA

13 Beleške sa predavanja iz predmeta „Menadžmen ljudskih resursa“ kod V.Petković14 Ibid.

9

Mobing mijenja svoj karakter sa promjenom društvene okoline. Istraživanja otkrivaju veoma

stereotipne pravce razvoja mobinga u određenoj grupi koji se smjenjuju tokom vremena.

1. Kritični incidenti. Inicijalna mobing situacija je takva da se može opisati kao

konflikt. Stoga se mobing može posmatrati kao eskalacija konflikta. Do sada nije razjašnjeno

koji detalji utičnu na to da se konflikt razvije u mobing situaciju. Hipotetički ovo je prva faza

mobinga, za koju se može precizirita da još uvijek nije mobing u pravom smislu riječi.

Najčešće ova faza traje vrlo kratko, kada se u sljedećoj fazi otkrivaju postupci žigosanja od

strane kolega, pretpostavljenih ili top menadžmenta. 15

2. Mobing i žigosanje. Kako je već navedeno, mobing aktivnosti mogu sadržati brojna

ponašanja koja, u normalnoj interakciji, nužno ne moraju indicirati agresiju, ili bilo kakve

pokušaje isključivanja ili izbacivanja nekoga. Međutim, biti predmet ovih ponašanja skoro

svakodnevno, tokom vrlo dugog perioda, pri čemu su takva ponašanja upotrjebljena da iskažu

neprijateljstvo, to znači da ta ponašanja mijenjaju svoj kontekst i koriste se da označe tj.

žigosaju nekoga u grupi. U stvari, sva posmatrana ponašanja, bez obzira na njihova značenja u

normalnoj svakodnevnoj komunikaciji, imaju zajednički cilj da se izdvoji osoba i ista kazni.

Takođe, agresivna manipulacija je glavna karakteristika ovih aktivnosti. 16

3. Kadrovski menadžment. Kada se menadžment konačno umiješa, slučaj postaje

zvaničan. Uslijed prethodnog žigosanja žrtve, veoma je lako da se donesu pogrešne procjene i

stavi krivica na teret mobirane osobe. Menadžment teži da prihvati i preuzme predrasude

proizvedene tokom prethodnih faza. Čini se da ovo često ima veze sa tim da se želi otarasti

problema, tj. mobirane osobe. Takođe, ovo često rezultuje ozbiljnim kršenjima žrtvinih

ljudskih prava. U ovoj fazi, mobirana osoba konačno bude označena (žigosana). Uslijed

fundamentalnih grešaka pri shvatanju problema, kolege i menadžment radije teže izmišljanju

objašnjenja bazirana na pretpostavkama i ličnim karakteristikama žrtve, nego na faktorima

okoline u kojoj je nastao problem. Ovo može biti i slučaj kada je menadžment odgovoran za

psihodruštveno pri tom odbija da prihvati svoju odgovornost. 17

4. Pogrešna dijagnoza. Ako mobirana osoba potraži kontakt sa psihijatrom ili

psihologom, postoji veliki rizik da ovi stručnjaci pogrešno razumiju stanje, jer po običaju

imaju manjak iskustva sa istraživanjima društvenih stanja na radnim mjestima. Zbog toga, oni

teže tome da osuđuju žrtvu uslijed nekih netačnih ličnih shvatanja. Što stvara veliki rizik da

žrtva bude markirana pogrešnom dijagnozom kao što su npr. paranoja, agresivna paranoja,

depresija, poremećaj u prilagođavanju, poremećaj ličnosti i sl.Ove osude mogu uništiti žrtvine 15 Nišević,B.Projekat:Mobing kao vid patološke komunikacije16 ibid17 ibid

10

šanse da ostvari išta od stručne rehabiltacije pri pokušaju da se povrati na tržište rada, ili od

profesionalne rehabilitacije pri pokušaju da se vrati na prethodno profesionalno mjesto. 18

5. Isterivanje. Jako dobro su poznate posljedice za žrtve koje su izbačene uslijed

mobinga sa radnog mjesta a time često i sa tržišta rada mnogo prije nego su stekli uslove za

penzionisanje. Kad se žrtva nađe u ovakvoj situaciji izložena je opasnosti od razvoja ozbiljnih

psihičih oboljenja, zbog kojih su žrtve prisiljene da potraže medicinsku i psihološku pomoć.

Ali kako je već rečeno, stručnjaci vrlo lako mogu da uspostave pogrešnu dijagnozu za žrtvu

jer ne žele da povjeruju u žrtvinu priču ili ne žele da se potrude da otkriju društvene događaje

izazivače mobinga. Istjerane žrtve uslijed toga što budu pogrešno markirane često se nikad ne

vrate na isto radno mjesto, a vrlo često nikad ni ne dobiju bilo kakav posao, jer se sa svojom

pogrešnom dijagnozom ne mogu vratiti na tržište rada. 19

Ovdje je potrebno naglasiti da je nepotrebno raspravljati ko je izazvao konflikt i ko je u pravu,

čak i ako je to od praktičnog značaja. Ipak, postoji druga poenta u ovoj stvari kada se govori o

mobingu: raspravlja se o društvenom i psihološkom napadu na radnom mjestu, što može imati

apsolutne pravne, društvene, finansijske i psihičke posljedice na žrtvu. Ove posljedice su tako

ozbiljne i poremećujuće da se treba vrlo jasno istaći da fenomen mobinga treba posmatrati

kao nasrtaj na ljudska prava žrtve. Neki primjeri mobinga imaju vrlo tragične sudbine

uključujući i kršenja osnovnih ljudskih prava, što je u većini društava sankcionisano već dugi

vremenski period. U društvima visoko industrijalizovanog zapada, radno mjesto je jedino

preostalo bojno polje na kojem se ljudi mogu "ubijati" bez rizika da budu izvedeni pred sud.

U Švedskoj je zapaženo da su između 10% i 20% godišnjih samoubistava rezultat mobinga na

radnom mjestu.

5. Posljedice mobinga

18 Nišević,B.Projekat:Mobing kao vid patološke komunikacije19 ibid

11

Kada se upoređuje težina dijagnoza pacijenata oboljelih usljed mobinga sa npr. pacijentima

koji su pregazili samoubice vozom mogu se primetiti jasne razlike. PTSP20 rekacije

mašinovođa, statistički gledano, su mnogo blaže od pacijenata koji su bili žrtve mobinga.

Takođe znatno manji broj mašinovođa su i imali PTSP reakcije ili u opšte nisu imali teške

PTSP dijagonze. Zaista, broj je vrlo mali u odnosu na žrtve mobinga koje su u glavnom imale

teže oblike PTSPa. Ovo može da ilustruje kakav su psihički bol, strahovanje, degradaciju i

bespomoćnost žrtve preživjele, što prouzrokuje PTSP povrede. Hipoteza Dr. Lejmana je da se

PTSP mnogo češće pojavljuje ako traumatska stanja traju duži period i ako su praćena

dugovremenim kršenjem žrtvinih prava kao što su ona obezbjeđena pravnim sistemom ili

zdravstvenim osiguranjem. Lejman je 1989. uradio veliki pregled literature koja se tiče

psihijatrije katastrofe i viktimologije zasnovane na oko 25000 stranica naučnog teksta. Cilj je

bio da se napravi popis razočarenja, uvreda i ponovljenih trauma koji su pratili početnu

uzročnu traumu. Da se napravi popis trauma koje su posljedica strukture društva i načina na

koje ono funkcioniše, a pojavile su se poslije prve traume i okarakterisane su kao

"traumatizirajući posljedični događaji"21. Mnoge od ovih trauma su izazvane načinom na koji

se administrativne instance suočavaju ili ne sa ovakvim situacijama.

Žrtve se nađu u prolongiranom stresu i prolongiranim traumatičnim situacijama. Umjesto

kratke, akutne i normalne PTSP rekacije koja se može smiriti nakon nekoliko dana ili

sedmice, žrtvina se konstantno obnavlja. Pojavljuju se nove traumatične situacije i izvori

strahova konstantnim tokom u čije vrijeme žrtva proživljava kršenje prava koje dalje

potkopava njeno ili njegovo samopouzdanje i psihičko zdravlje. Nerijetko društvene situacije

za ovakve osobe sadrže ne samo teške psihičke traume, nego i ekstremno prolongirano stresno

stanje što ozbiljno ugrožava žrtvino društvenoekonomsko postojanje. Istrgnuti iz svoje

društvene mreže, većina mobiranih žrtava se suočava sa prijetnjom od penzionisanja, sa

teškom psihičkom štetom.

Jedno od Dr. Lejmanovih istraživanja je bilo fokusirano na simptome koje su imale žrtve

mobinga22. Istraživanje je izvršeno nad 2428 zaposlenih, analiza je ustanovila da je njih 350

bilo predmet mobinga. Zaposleni su odgovarali na pitanja koja su se odnosila na brojne

simptome stresa koji su izabrani iz neurološke ankete Odjelenja za neurologiju pri švedskom

20 Posttraumatski stresni poremećaj21 ibid22 Lejman, H. Oficijalni sajt

12

"Nacionalnom odboru Instituta za istraživanje zdravlja rada"23. Za svaki simptom

intervjuisana osoba je morala da izabere da li je navedeni simptom imala u posledljih 12

meseci (1) vrlo često ili konstanto, (2) često, (3) manje često ili rijetko, (4)nikad. Dalja

statistička analiza simptoma koje su imale mobirane žrtve u istraživanju Dr.Lejmana iz 1992.

godine pokazuje da je prikladna psihijatrijska dijagnoza za žrtve, kako je on utvrdio, PTSP-

Posttraumatski stresni poremećaj i generalna anksioznost. Statističko procesuiranje je

uključivalo i faktor analizu simptoma. Svih 350 mobiranih je posmatrano. Kao rezultat se

može navesti sljedeća tabela simptoma. Preuzeto iz Lejman, H. Oficijalni sajt.

Tabela faktor analize i težine pojedinačnih simptoma, prema tvrdnjama 350 zaposlenih koji su

prijavili aktivnosti mobinga:

Grupa 1 Grupa 2

Smetnje u pamćenju 0,5 Noćne more 0,6

Klonulost duhom, depresija 0,5 Bolovi u stomaku ili abdomenu 0,6

Nedostatak inicijative, apatičnost 0,6 Dijareja 0,7

Razdražljivost 0,7 Povraćanje 0,7

Obična nestrpljivost 0,7 Mučnina 0,8

Agresivnost 0,6 Gubitak apetita 0,6

Osjećaj nesigurnosti 0,6 Kost u grlu 0,5

Osjetljivost na prepreke 0,8 Plač 0,5

Problem sa koncentracijom 0,5 Usamljenost, izolovanost 0,6

Grupa 3 Grupa 4

Bolovi u prsima 0,6 Bolu u leđima 0,7

Znojenje 0,6 Bol u zadnjem dijelu vrata 0,7

Suha usta 0,5 Bol u mišićima 0,6

Lupanje srca 0,6

Nedostatak daha 0,7

Teškoće sa krvnim pritiskom 0,8

Grupa 5 Grupa 6

Problem sa početkom spavanja 0,6 Slabost u nogama 0,6

23 Lejman, H. Oficijalni sajt

13

Isprekidan san 0,7 Malaksalost 0,6

Prerano buđenje 0,7

Grupa 7

Nesvjestica 0,8

Groznica, drhtavica 0,6

Prvih pet faktor grupa pokazuju najčešće oblike faktora. Iz kliničke perspektive, ovih pet

grupa nije ni medicinski ni psihijatrijski teško interpretirarati. Grupa 1 se odnosti na poznate

efekte jakih stresora koji prouzrukoju psihičke hiperakcije. Grupa 2 ukazuje na sindrome

psihosomatskog stresa. Grupa 3 opisuje simptome nastale pri proizvodnji hormona stresa i

aktivnosti autonomnog nervnog sistema. Grupa 4 opisuje sindrome koje "kompanijski"

doktori obično pripisuju izloženosti stresu u dužem vremenskom periodu i koji imaju veze sa

napetosti mišića. Grupa 5 se odnosi na simptome koji imaju veze sa nesanicom i poremećajem

u spavanju. Grupu 6 i 7 je teško interpretirati jer je pokazano premalo stavki.

Permanentna izloženost mobingu drastično ugrožava zdravstveno stanje žrtve. 24

Zdravstvene smetnje i simptomi se dijele u tri grupe: promjene na psihičkoj i emocionalnoj

sferi, promjene na tjelesno zdravstvenom planu i promjene u ponašanju.

Promjene na psihičkoj i emocionalnoj sferi podrazumevaju: depresiju, anksioznost, krize

plača, osećaj depersonalizacije, napad panike, socijalna izolacija, emocionalna otupljenost.

Promjene na tjelesno-zdravstvenom planu su: glavobolja, poremećaj spavanja, vrtoglavica,

problemi sa varenjem, hipertenzija, hiperglikemije, srčani problemi, kožne promjene.

Promjene u ponašanju su: agresivnost, pasivizacija, povećano konzumiranje raznih

stimulansa, alkohola, cigareta, lekova, kao i seksualni poremećaj.

Dijagnoza koja se javlja kao posljedica mobinga je priznata u svijetskoj zdravstvenoj

organizaciji pod nazivom "Posttraumatski stresni poremećaj"25.

Efekti na društvo: U Australiji, prema jednom istraživanju iz 1991. godine su izračunati

troškovi za slučajeve mobinga i druge bolesti povezane sa stresom. Troškovi australijskog

društva nastali na osnovu bolovanja usljed maltretiranja na radnom mjestu su bili ogromni.

24 Lejman, H. Oficijalni sajt25 Lejman, H. Oficijalni sajt

14

Osnovni problem je bio u tome što je zaposlenima, koji su duži vremenski period bili izloženi

vrlo lošem psihološkom okruženju na poslu, uspostavljena dijagonza stresa. Zdravstvo je,

koristeći ovu proceduru, bilo fokusirano na stanje bolesti, a ne na stanje zdravlja. I umjesto da

doktori prisile menadžment da ispitaju radno okruženje koje je proizvelo oboljenje oni su to

pripisivali "žrtvinoj nemogućnosti da podnese pritisak poslovnog života"26. Rezultat ovakve

politike nije davao podstrek menadžmentu da organizuje radne procedure ili društveno

okruženje u njihovim kompanijama. Kako pokazuje švedska javna statistika, jako zlostavljani

radnici, takođe, pokazuju tedenciju ka odlasku u penziju. Cifre za 1991. godinu pokazuju da

približno 25% radne snage sa više od 55 godina je pijevremeno penzionisano. Kancelarija

socijalnog osiguranja Švedske je procenila da postoji veliki broj osoba koje su oboljele usljed

lošeg psihološkog radnog okruženja, drugim rečima, usljed mobinga. Između 20% i 40% od

godišnjeg broja prijevremenih penzionisanja je prouzrokovano lošim psihološkim

okruženjem. Otprilike svaki treći do peti penzioner iz ove starosne grupe je bio izložen

ekstenzivnom mobingu. Činjenica da je švedska vlada željela da zaštiti nacionalni budžet od

ovakvog velikog finansijskog opterećenja nije iznenađujuća. U vrijeme 1993./1994. godine

Odluka o stručnoj rehabilitaciji je stupila na snagu. Ovaj zakon je predviđao da su poslodavci

obavezni da Kancelariji socijalnog osiguranja predstave plan stručne rehabilitacije radnika,

ako je isti bio na bolovanju jedan mjesec ili je bio na bolovanju deset puta u toku

dvanaestomjesečnog perioda. Svrha ovakvih mjera je bila da se troškovi rehabilitacije prebace

na izvor, radno mjesto čije je loše stanje radnog okruženja izazvalo troškove.

Efekti na organizaciju: Švedski ekonomista Johanson (Johanson) je u cilju da izračuna

troškove kompanije na osnovu dugih ili učestalih bolovanja razvio specifikacijski popis.

Pronašao je metod za izračunavanje različitih vrsta troškova komapnije. Takođe je uspio

demonstrirati da je mnogo jeftinije za kompaniju da ovakvim radnicima ponudi stručnu

rehabilitaciju, čak i najskuplju, i da reorganizuje radno okruženje, nego da ih dugo vuče po

bolovanjima sve dok im na kraju ne da otkaz. Progresivni konflikti kao što je ove vrste

prouzrokuju negativan razvoj, pogoršavajući radno okruženje. Hipotetički se mogu zamisliti

posljedice na organizaciju u smislu većih troškova proizvodnje, brojnih smijena zaposlenih,

nedostatku motivacije zaposlenih i sl.

Efekti na žrtvu: Za žrtvu, mobing je visoko destruktivan. Ovdje se može

26 Ibid.

15

postaviti pitanje zašto žrtva ne napusti organizaciju? Ali kako žrtva postaje starija, njegova ili

njezina sposobnost da pronađe novi posao opada. Ovome ide u prilog i činjenica da su oni

koji su razvili PTSP (Posttraumatski stresni poremećaj) usljed mobinga rijetko mlađi od 40

godina. Rizik da žrtvina profesionalna pozicija stagnira ili se čak pogorša je veći. Izbacivanje

sa posla se lako može pretvoriti u situaciju u kojoj žrtva nije u stanju da pronađe bilo kakav

posao, što znači da je žrtva u stvari izbačena sa tržišta rada.

6. NAČIN SPRJEČAVANJA I BORBE PROTIV MOBINGA

Psiholozi kažu da potencijalno rJešenje leži u pronalaženju načina da se zlostavljačima parira,

naročito ukoliko su nadređeni. Međutim, to nije lako, jer se ljudi najčešće plaše gubitka

radnog mjesta ili kritike zbog "loše" obavnjenog posla. Da bi se izbjegli simptomi mobinga,

ponekad je korisno odglumiti poslušnost, ali sedržati svojih uvjerenja. Sa druge strane,

preventivno djelovanje protiv mobinga se zapojedinca praktično svodi na zdrav način života,

koji jača ličnost i suprotstavlja sestresu. Mnogi pokušavaju da posljedice mobinga ublaže na

neprikladan ili čak štetan način. Nikotin, alkohol, kofein, šećer, sredstva za umirenje, kao i

opijati,najčešće su sredstva kojima se pokušava umanjiti osjećaj stresa. Ljekari kažu da

sredstva koja nas podstiču na akciju podspešuju lučenje neurotransmitera

serotonina,noradrenalina i dopamina, ali time uzrokuju stalne velike uspone i padove energije

i raspoloženja. Organizam se na njih vremenom navikava, tako da za postizanje istog učinka

treba povećati dozu stimulansa. Mnogi svakodnevno uzimaju velike količine kafe, cigareta,

alkohola, čokolade, raznih stimulansa ili svega toga zajedno. Ovi stimulansi ne samo da ne

smanjuju stres, već stvaraju zavisnost, razbijajući prirodne antistresne mehanizme, tvrde

ljekari. Umjesto uzimanja stimulansa i sredstava za smirenje, savremeni čovjek bi trebalo da

nauči metode za izbegavanje stresa i smanjivanje njegovih štetnih dejstava. Neke od njih

možemo sprovoditi i sami, kao npr. smanjenje obima dnevnih obaveza (radnih, porodičnih,

školskih, društvenih), uvođenje pravilne ishrane sa mnogo vitamina i minerala, izbjegavanje

stimulansa i sedativa, uredni ritam spavanja, redovne vježbe tijela uz tehnike opuštanja.

Postoji mnogo mjera, koje su se praktično pokazale uspješnim u ovakvim situacijama. Iako

naučna istraživanja koja bi potvrdila ova praktična iskustva nisu izvedena, ta iskustva su

brojna kada je u pitanju Švedska. Nacionalna komisija bezbjednosti i zdravlja na radu

Švedske još od 1989. distribuira pedagoški materijal koji je upotrebilo oko 300 švedskih

16

kompanija, prema izveštaju ove komisije iz 1995. godine, ovo štivo je kasnije postalo

bestseler. 27

Kada je u pitanju odabir mjere protiv mobinga, od esencijalne važnosti je saznanje o kojoj se

fazi mobinga radi. Postoje različite mjere u zavisnosti da li treba sprečiti razvijanje mobinga,

da li ga treba zaustaviti ili rehabilitovati žrtvu. Prevencija: Trebalo bi biti u interesu

poslodavca da uspostavi politiku prevencije eskalacije konflikta u opasna stanja. Čini se da je

skoro dovoljno ako poslodavac objavi da opasna eskalacija konflikta nije u interesu

organizacije i da top menadžment smatra prevenciju istog od strane pretpostavljenih i

menadžera kao pravilo. Jedna preventivna mjera je i edukacija menadžera na svim nivoima o

umjetnosti konflikt menadžmenta i obučavanje istih da koriste politiku kompanije. Takođe

treba uspostaviti pravila koja određuju kako treba reagovati ako konflikt dosegne stanje u

kojem konflikt menadžment postaje jako zahtjevan. Rane intervencije menadžmenta: Da bi

mogao da djeluje rano i preventivno pretpostavljeni mora biti sposoban da čita znakove

razvijajućeg mobing procesa. Takođe, top menadžment treba da izabere jednu ili više osoba u

organizaciji kojima će se zaposleni koji su u opasnosti moći obratiti za savjet. Esencijalno je

da top menadžment da autoritet ovim zvaničnicima kako bi oni mogli da djeluju u izolovanim

slučajevima. Istraživanja vrlo jasno pokazuju da neaktivnost na ovom nivou takođe

prouzrokuje da pretpostavljeni postane vrlo nesiguran u svoju organizacijsku ulogu u takvom

konfliktu. Politika kompanije takođe treba da daje jasnu informaciju koja se odnosi na ovo.

Jedan način rane prevencije i intervencije je da se ojačaju organizaciono pitanje kompanije i

uobliči organizacioni poredak i etika ponašanja. Stručna rehabilitacija: Kada se mobing

proces razvije, obaveza menadžera i pretpostavljenih bi trebala biti da zaštite žrtvu. Žigosanje

žrtve mora biti sprječeno, i on ili ona mora biti u stanju da zadrži svoju prethodnu reputaciju i

sposobnosti. Trebalo bi da se žrtva pošalje na bolovanje i trebalo bi da se istoj ponudi stručna

rehabilitacija. Puštanje nesrećne osobe da prođe kroz mobing proces i poslije toga je samo

odbaciti, treba biti obilježeno kao veliki propust u menadžmentu.

Zakon: Zakonske mjere koje bi pomogle borbu protiv mobinga treba da obezbijede

pravo zaposlenog na fizičko i psihičko zdravlje na poslu. Treba da prisile poslodavce da

redovno vrše internu kontrolu radnog okruženja, kako bi bili u stanju da preduzmu mjere u

27 Petrović, G. Mobing, psihičko ugnjetavanje na poslu. Beograd,Beograd, str.57.

17

ranoj fazi mobinga. Zakonske mjere treba da prisile poslodavce na direktnu intervenciju po

pojavljivanju mobinga. I treba da obezbijede stručnu rehabilitaciju radnika koji su bili

prečesto na bolovanju ili im je bolovanje bilo predugo. Sigurno je da postoji i niz drugih

zakonskih mjera koje bi pomogle u borbi protiv mobinga.

7.ZAKLJUČAK

Mobing se događa skoro na svakom radnom mjestu u cijelom svijetu, ali je kulturološki vezan

fenomen.Mobing upozorava na veliku društvenu i psihološku važnost radnog mjesta.Mnoge

18

studije ukazuju na globalni fenomen s rastući evidencijskim podacima.U našem okruženju

termini mobing i mober su jako nepoznati, pa i sam taj fenomen kod nas predstavlja

neprepoznativlju pojavu. Ljudi su mobirani, a da sa samom terminologijom i dijagnostikom

nisu u kontaktu. Mobirane osobe lutaju, izvlače iz krize samostalno, lutajući od ljekara do

ljekara, od psihologa do socijalnog radnika, od pravnika do advokata. Pošto su psihičke

posljedice zlostavljanja na radnom mjestu sve češći razlog zbog kojeg se pacijenti obraćaju za

stručnu pomoć, evidentno je da je neophodno otvaranje udruženja i savjetovališta protiv

mobinga, radi pružanja psihološke, medicinske i pravne podrške žrtvama mobinga. Kakve je

razmjere u svijetu poprimio mobing govore mnogi zakonski akti doneseni u mnogim

državama, pretežno razvijenim, koji predviđaju sankcije u slučajevima mobinga. A njegovu

rasprostranjenost ilustruju i mnoga interna pravila u multinacionalnim kompanijama koja

sprečavaju mobing.Kao što je već rečeno mobing je široko rasprostranjena pojava čije se

posljedice reflektuju na socijalno okruženje, radnu sredinu i na pojedinca, pa se problem

posmatra sa psihološkog, medicinskog, socijološkog i pravnog aspekta, a sa ciljem da se

upozori na značajnost problema i njegovog blagovremenog prepoznavanja.Stoga bi svako

dovoljno svjesno društvo trebalo biti zainteresirano za rano otkrivanje i suzbijanje mobinga.

19

8.LITERATURA

1. Petrović, G. Mobing, psihičko ugnjetavanje na poslu, Beograd, Beograd.

2. Nišević, B. Projekat: Mobinga kao vid patološke komunikacije

3. Adams, A. (1992.):Bullying to work. How to confront and overcome, Virago Press,

London

4. Bahtijarević-Šiber, F (1999.) : Management ljudskih potencijala, Golden marketing,

Zagreb

5. Baltezarević, V, Vasiljević, S. (2011.) :Komparativno pravna analiza zakonodavstva

vezanog za anti-mobing :studija provedena u zemljama: Hrvatska, Makedonija, Crna

Gora, Srbija. Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobinga , Zagreb

6. Lejman, H. Oficijalni sajt

20

21