UNIVERZITET U TRAVNIKUPRAVNI FAKULTET U KISELJAKU

OPĆE PRAVO

-------MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA --------seminarski rad-

Kandidati: Mentor:Anel Hrvacic 1299-12 prof.dr. Dzemal NajetovicDario Garic 1371-12

Kiseljak,decembar 2013. godina

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................3

2. ISTOROJSKI AKTI ZA MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA..............................................4

2.1. Hronologija donošenja akata za mirno rješavanje sporova..................................................4

3.Medjunarodni izvori.................................................................................................................4

4. ELEMENTI MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA..............................................................4

4.1. Instrumenti mirnog rješavanja sporova................................................................................5

4.2. Diplomatija...........................................................................................................................5

4.3. Arbitraža...............................................................................................................................5

4.4. Medijacija.............................................................................................................................6

4.5. Pregovori..............................................................................................................................7

5. STALNA MEĐUNARODNA SUDSKA TIJELA.................................................................7

5.1. Sudovi za rješavanje svih međunarodnih sporova...............................................................7

5.2. Sudovi sa specijalizovanom nadležnošću............................................................................8

5.3. Međunarodni sud u Hagu.....................................................................................................8

5.3.1. Parnični postupak..............................................................................................................9

5.3.2. savjetodavni postupak.......................................................................................................9

6. RJEŠAVANJE SPOROVA U OKVIRU MEĐUNARODNUH ORGANIZACIJA..............9

6.1. Vijeće sigurnosti................................................................................................................10

7.MIRENJE U TRGOVACKIM SPOROVIMA....................................................................11

8. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................20

9. LITERATURA......................................................................................................................21

2

1. UVOD

Sve države prema opštem međunarodnom pravu imaju obavezu da održavaju normalne

odnose, odnose bez sukoba, ali često između država dolazi do sporova pa i oružanih sukoba

što se u savremenom društvu pokušava izbjeći raznim odredbama međunarodnog prava i uz

pomoć različitih institucija.

U ovom seminarskom radu ćemo se osvrnuti na sporove do kojih dolazi kada se dvije zemlje

ne mogu dogovoriti oko nekoh pravnih normi, interesnih stavova ili zahtjeva koji jedna

država postavi, a druga odbije.

Kada dođe do spora između dvije države, one imaju obavezu da ih rješavaju mirnim putem, a

instrumenti koji to omogučavaju su se razvijali u etapama uz donošenje konvencija i akata, a

sve u svrhu očuvanja međunarodnog mira i bezbjednosti.

3

2. ISTORIJSKI AKTI ZA MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA

Otkad postoje međunarodni odnosi, postoje i međunarodni sporovi između međunarodnih

subjekata, tj. država. Sporovi u međunarodnim odnosima se često ne mogu izbjeći, ali su

države obavezne da te sporove rješavaju mirnim putem kako bi se izbjegli teži konflikti.

2.1. Hronologija donošenja akata za mirno rješavanje sporova

Još 1899. godine u Hagu je donesena Konvencija o mirnom rješavanju sporova, a 1907.

godine je, također u Hagu, donesena druga Konvencija o potrebi mirnog rješavanja sporova.

Prva Konvencija je imala za cilj uspostavljanje saradnje među državama i mirno rješavanje

sporova među njima, a druga Konvencija ima težište na pravnom regulisanju rata i njegovoj

humanizaciji.

No, Prvi svjetski rat je zaustavio aktivnosti iz ciljeva ove dvije konvencije da bi se kasnije

ovim pozabavilo Društvo naroda 1924. godine, a zatim Pakt o odricanju od rata ( Brijan –

Kelogov pakt ) donesen u Parizu 1928. godine. Najzad OUN 1949. godine svojim aktom

donosi norme za regulisanje ovog problema.

3. MEĐUNARODNI IZVORI

EUROPSKA UNIJA

Zagovarajući načelo " dostupnosti pravosuđa " EU promiče različite mogućnosti rješavanja sporova, kako za poslovne subjekte tako i za pojedince, a ne samo dostupnost pravosudnog sustava. U svezi sa time izrađen je Nacrt Direktive EU o medijaciji u građanskim i trgovačkim predmetima COM (2004) 718. Nadalje, poticanje izvansudskog rješavanja sporova doprinosi smanjenju radnog opterećenja sudova, te je izdana Preporuka Vijeća Europe o sprečavanju i smanjivanju prekomjernog opterećenja sudova R( 86) 12. Olakšavanjem i poticanjem svih alternativnih načina rješavanja sporova pojednostavljuje se i ubrzava sudski postupak, te je izdana Preporuka Vijeća Europe o mjerama za povećanje dostupnosti pravosuđa R (81) 7. EU također pridaje važnost povećanom

4

broju obiteljskih sporova te štetnim posljedicama za obitelj i pokazuje tendenciju zaštite interesa i dobrobiti djece te donosi Preporuku Vijeća Europe o obiteljskoj medijaciji ( R (98) 1). Zatim je donesena Preporuka Vijeća Europe o mirenju u građanskim predmetima ( R (2002) 10 ) u kojoj se preporuča državama članicama da omoguće provođenje postupka mirenja u građanskim predmetima gdje god je to moguće. Uvažavajući sve prednosti mirenja, potrebno je bilo uvesti aktivnije uključivanje oštećenog i osumnjičenog u kazneni postupak, te se donosi Preporuka Vijeća Europe o mirenju u kaznenim predmetima ( R (99) 19 ). Spomenut ću još Preporuku Vijeća Europe o alternativama sudskom postupku između upravnih tijela i privatnih stranaka ( R (2001) 9 ); zatim Preporuku Komisije EU o načelima za tijela koja provode izvansudski način rješavanja potrošačkih sporova.

UJEDINJENI NARODI

Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo ( UNCITRAL ) donijela je dva dokumenta koja se odnose na mirenje: Pravila UNCITRAL-a o mirenju iz 1980. godine i Model zakon o

4. ELEMENTI MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA

Elementi mirnog rješavanja sporova su sljedeći:

- mirna sredstva ( pregovori, posredovanja, arbitraža, sud );

- rješavanje sporova u okviru međunarodnih organizacija ( UN, EU, Islamska konferencija );

- primjena normi međunarodnog prava o zaključivanju ugovora univerzalnog značaja čime se

dovodi do prevazilaženja spora;

- primjena pravnog akta za rješavanje spora uz aktivnost države na uklanjanju uzroka spora.

4.1. Instrumenti mirnog rješavanja spora

Da bi se mirnim putem riješili sporovi na međunarodnom planu, međunarodno pravo nameće

načela slobodnog i obostranog izbora prikladnih načina rješavanja sporova. «Strane se mogu i

5

unaprijed obvezati, putem ugovora ili jednostranim izjavama, da će neke vrste sporova

podvrgnuti posebnim načinima rješavanja.»1

Tako se došlo do različitih instrumenata za rješavanje spora, a oni su:

- diplomatija;

- arbitraža;

- medijacija;

- sud.

4.2. Diplomatija

Diplomatska sredstva kao jedan od načina za rješavanje sporova se često koriste da bi dvije

države izbjegle konflikt o nekom političkom, pravnom, teritorijalnom ili drugom pitanju.

Naziv diplomatija ima svoje korijene u grčkom jeziku i potiče od grčke riječi DIPLOMA što

znači isprava, a svaki diplomatski predstavnik jedne zemlje posjeduje ispravu zemlje iz koje

potiče ( akreditiv ) i ispravu zemlje koja ga prihvata (agreman).

Mnogi međunarodni sporovi se rješavaju bilateralnom diplomatijom bilo da je ona javna ili

tajna, a rezultati se zaključuju ugovorom ili sporazumom.

4.3. Arbitraža

« Arbitraža je sud u kome strankeu sporu utiču na definisanje predmeta spora, izvore prava,

izbor sudija i obavezuju se na provođenje arbitražne odluke.»2

Moderna arbitraža počinje 1794. godine britansko – američkim ugovorom za rješavanje

sporova nastalih iz rata za američku nezavisnost. Prilikom arbitraže same stranke biraju

sudije, a predsjednik je treća neutralna strana. Stranke također određuju izvore prava na

osnovu kojih se donosi arbitražna odluka. Haškom konvencijom je 1899. godine osnovan

Stalni arbitražni sud, a Stalni sud međunarodne pravde, osnovan 1921. godine je nastavio rad

kao Međunarodni sud pravde i njegov je pravni sukcesor. Ovaj sud je jedan od glavnih organa

1 V.Đ.Degan, Međunarodno pravo, II dio knjige, Pravni fakultet Rijeka, Rijeka, 2000. str. 726.2 Šaban Nurić, Međunarodno javno pravo I i II, Pravni fakultet Kiseljak, Kiseljak, 2010. str.327.

6

Organizacije ujedinjenih nacij, a prema Deklaraciji UN iz 1970. godine « sve države treba da

traže blagovremeno i pravično rješavanje svojih sporova. One su slobodne da biraju načine

kako će da mirno riješe sporove. Mogu da izaberu različite vrste pregovora, ankete,

posredovanja, mirenja i arbitražu.»3 Dakle, međunarodna arbitraža je isključivo bazirana na

dobrovoljnom pristanku strana u sukobu, a taj pristanak podliježe izvršenju presude arbitraže.

Kompromis koji proizilazi iz arbitraže je zasnovan na Bečkoj konvenciji iz 1969. godine

prema kojoj strane određuju predmet spora, imenovanje arbitra iili arbitražnog suda. Sam

kompromis upućuje arbitra na primjenu međunarodnog prava, upućuje na načela pravičnosti i

propisuje pravno uređenje odnosa među stranama. Sam postupak, koji se može sastojati od

pismenog i usmenog dijela, može biti propisan od strana u sporu ili od strane samog arbitra. U

pismenom dijelu postupka strane preciziraju i formulišu svoj zahtjev i protuzahtjev, a u

usmenom dijelu agenti, savjetnici i advokati obrazležu zahtjeve strana i daju objašnjenja.

Presuda se donosi većinom članova arbitražnog suda, a izriče se na javnoj sjednici uz

prisustvo strana u sporu.4

4.4. Medijacija ( posredovanje )

Posredovanje, tj. medijacija je način rješavanja spora u kojem se aktivno uključuje treća

strana, a ona može biti neka država ili više njih ili neko međunarodno tijelo. Medijatori

pomažu stranama u sporu da pristanu na rješenje prihvatljivo za obe strane. Način rješenja

spora dolazi od strane medijatora, a vrlo rijetko zahtjevom jedne ili obje strane s tim da tijelo

koje pomaže stranama, tj. medijator mola u toku medijacije imati puno povjerenje obje strane.

4.5. Pregovori

Prije nego se pribjegne drugim načinima rješavanja spora, kao obavezan postupak nameću se

pregovori između strana u sporu što predviđaju i monogi ugovori o mirnom rješavanju

sporova. „Pregovori su vrsta dijaloga kojima je cilj riješiti nesporazume, dogovoriti se.“5 No,

3 Vitomir Popović, Filip Turčinivić, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet Banja Luka, Banja Luka, 2007. str.230. 4 Opširnije: V.Đ.Degan, Međunarodno pravo, II dio knjige, Pravni fakultet Rijeka, Rijeka, 2000. str. 739.5 http://hr.wikipedia.org/wiki/Pregovori

7

ako ne postoji obaveza iz nekog ugovora, po opštem međunarodnom pravu pregovori nisu

obavezan način rješavanja spora, tj. jedna strana ih ne može nametnuti drugoj. Najveći broj

sporova se ipak rješava pregovorima kojima se često izbjegnu i vrlo teške posljedice koje bi

čak mogle ugroziti mir na lokalnom pa i međunarodnom nivou.

5. STALNA MEĐUNARODNA SUDSKA TIJELA

Međunarodni sudovi sa različitim ovlaštenjima i različitimfunkcijama su se naročito u

velikom broju formirali krajem dvadesetog vijeka, a danas se dijele u dvije velike grupe i to:

- sudovi za rješavanje svih međunarodnih sporova;

- sudovi sa specijalizovanom nadležnošću.

5.1. Sudovi za rješavanje svih međunarodnih sporova

Prvi sud za rješavanje svih međunarodnih sporova je bio Centralnoamerički sud, osnovan

Konvencijom iz 1907. godine. Sud je bio regionalnog karaktera i rješavao je sporove između

država Srednje Amerike. Djelovao je između 1908. i 1917. godine, a zatim je njegovo

djelovanje prestalo.

Pakt Lige naroda je 1920. godine osnovao Stalni sud međunarodne pravde koji je do 1939.

godine imao pedeset država stranaka, no kada je Liga naroda, 1946. godine bila raspuštena i

Sud je prestao sa radom.

Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1945. godine formiran je Međunarodni sud u Hagu koji

predstavlja glavni sudski organ te Organizacije, a ujedno je i najvažnije međunarodno sudsko

tijelo.

5.2. Sudovi sa specijalizovanom nadležnošću

8

Sudovi sa specijalnom nadležnošću su osnivani poslije Drugog svjetskog rata na osnovu

međunarodnih ugovora, odnose se na države stranke tih ugovora, a glavni izvor prava tih

sudova proističe upravo iz ugovora kojima su osnovani.

Evropski sud za ljudska prava je osnovan 1950. godine Evropskom konvencijom za ljudska

prava i temeljne slobode, a sjedište mu je u francuskom gradu Strazburu.

Američkom konvencijom za ljudska prava 1969. godine je osnovan Međuamerički sud za

ljudska prava sa sjedištem u San Hozeu, Kostarika.

Glavno sudsko tijelo današnje Evropske unije je Sud Evropske zajednice osnovan još 1951.

godine kao Sud evropske zajednice za ugalj i čelik. Sjedište ovog suda je u Luksemburgu, a

nadležnost mu je da rješava sporove članica Unije.

5.3. Međunarodni sud u Hagu

Već smo rekli da je Međunarodni sud u Hagu osnivan 1945. godine i da je glavni sudski

organ Ujedinjenih nacija. Sudije ovog suda kojih ima petnest, se biraju na period od devet

godina, a izbor se vrši paralelno u Opštoj skupštini i u Vijeću sigirnosti. U toku svog mandata

sudije imaju diplomatske povlastice i imunitet. Ako među sudijama nema sudije koji je

državljanin jedne ili obje strane u sporu, tada država u sšporu može izabrati AD HOC sudiju

samo za taj spor. Isto se primjenjuje u slučaju savjetodavnog postupka ako se on odnosi na

neki međunarodni spor. Sud bi trebalo da svoj posao obavlja u punom sastavu, ali je dovoljan

i kvorum od devet sudija.6 Ovaj sud ima dvije funkcije, tj. nadležan je za dvije vrste

postupaka, a to su:

- parnični postupak;

- savjetodavni postupak.

5.3.1. Parnični postupak

Samo suverene države mogu biti strane u parnici, a Sud nema nadležnost u sporu bez

pristanka svih strana. Propisi o parničnom postupku su precizirani u Statutu Suda, a svaka od

6 Vidi: V.Đ.Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Rijeka, Rijeka, 2000. str. 753.

9

strana mora imenovati agenta kojem sud upućuje sve spise o sporu. Agent može imati pomoć

od strane savjetnika i advokata koje imenuje država koju agent predstavlja. Presuda se donosi

na tajnom vijećanju većinom glasova sudija koji su učestvovali u parnici, ona mora biti

obrazložena, a izriče se na javnoj sjednici nakon što su agenti strana u sporu bili obavješteni.

5.3.2. Savjetodavni postupak

Savjetodavi postupak, tj savjetodavno mišljenje Suda, prema Povelji UN, ne mogu tražiti

države već isključivo Opšta skupština i Vijeće sigurnosti. Statut i Poslovnik Suda iz parničnog

postupka su dokumenti kojima se Sud takođe može voditi i u savjetodavnom postupku u onoj

mjeri koliko smatra da je potrebno. Savjetodavno mišljenje se usvaja tajnim vijećanjem, a

izriče se na javnoj sjednici.

6. RJEŠAVANE SPOROVA U OKVIRU MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

U današnjem vremenu organizacija koja je najviše angažovana na mirno rješavanje

međunarodnih sporava je svakako Organizacija ujedinjenih nacija čij i je prvi cilj održavanje

međunarodnog mira i sigurnosti. Član 33. Povelje UN predviđa prije svega da strane u sporu

moraju same naći rješenje spora putem pregovora, posredovanja, mirenja, arbitraže ili nekim

drugim putem po vlastitom izboru čime se poštuje načelo opšteg međunarodnog prava.7

6.1. Vijeće sigurnosti

Prema Povelji UN nadležnost u rješavanju sporova ima prije svega Vijeće sigurnosti, a zatim

Opšta skupština. Ako neki spor predstavlja opasnost po međunarodni mir pred Vijeće

sigurnosti ga mogu iznijeti:

7 Opširnije: V.Đ.DEGAN, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Rijeka, Rijeka, 2000. str. 768.

10

- svaka država članica UN;

- država koja je strana u sporu i ako nije članica UN;

- Opšta skupština ako smatra da neki spor može ugroziti međunarodni mir;

- Glavni sekretar UN ako neki spor smatra opasnim po međunarodnu sigurnost.

Vijeće sigurnosti je više od pedeset godina pribjegavalo različitim načinima rješavanja

sporova, a najčešće zahtjevomda strane spor riješe pregovorima uz redovno obavještavanje

Vijeća sigurnosti o toku pregovora. Ako pregovori uspiju samo djelimičn, u nekom

slučajevima čak i potpuno, Vijeće sigurnosti može zatim uputiti posmatračke misije sa

mandatom nadgledanja rezultata pregovora.8

Mirenje u trgovačkim sporovima

Sve veća zagušenost i pretrpanost državnih sudova dovela je do potrebe da se sporovi među strankama, a posebno u području trgovačkih sporova, rješavaju izvan i mimo ovih sudova.U današnjem svijetu globalizacije i ubrzanog načina života najvažnija je efikasnost i učinkovitost što redovni sudovi nisu u stanju ni u mogučnosti pružiti upravo zbog pretrpanosti. Ovakva je potreba u svjetskoj praksi dovela do raznih rješenja koja se nazivaju alternativno rješavanje sporova.Alternativni načini rješavanja sporova nisu samo iznuđeni pretrpanošću i neefikasnošću nacionalnih sudova, već i značajnim prednostima u troškovnom dijelu.Mirenje ili medijacija je jedan od načina rješavanja raznih sporova među strankama, a mimo redovnih sudova, u ovom radu pišem upravo o mirenju i to mirenju u trgovačkim sporovima.

2. Općenito o mirenju"Mirenje predstavlja neobvezujući oblik rješavanja spora, u kojemu treća strana potiče pregovore medu strankama u sporu, nastoji im pomoći u postizanju obostrano prihvatljive nagodbe" .Mirenje je specifičan oblik posredovanja u kojem stranke rješavaju vlastite sporove pod vodstvom i uz pomoć neovisne treće strane – izmiritelja. Tijekom mirenja traži se rješenje koje je u interesu obiju stranaka. "Svrha mirenja nije utvrditi tko je od stranaka u pravu, već pronaći prihvatljivo rješenje od zajedničkog interesa za obje stranke. Izmiritelji pomažu strankama u pregovorima kroz niz zajedničkih sastanaka ili povjerljivih pojedinačnih sastanaka sa svakom od stranaka. Oni pomažu strankama uvidjeti njihov položaj, odrediti njihove interese, pronači moguća rješenja i razmotriti sve mogučnosti i alternative radi postizanja sporazuma" .Definicija mirenja iz Zakona o mirenju ima tri bitna sastavna dijela. Prvo, mirenje se provodi ako među strankama postoji spor koji stranke nastoje sporazumom riješiti. Drugo, u rješavanju spora strankama u sporu treba pomagati treća osoba ili više njih. Treće, ovlasti treće osobe zaustavljaju se na pomaganju strankama da vlastitim djelovanjem – nagodbom okončaju postojeći spor. Prema ova tri elementa mirenje se može jasno razgraničiti prema drugim metodama rješavanja spora. Tako, za razliku od izravnih pregovora, u postupku mirenja sporazumno rješenje ne nastoji postići samo stranke, već uz njih sudjeluju i traće osobe, koje se samo mogu identificirati sa

8 Opširnije: V.Đ.Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Rijeka, Rijeka 2000. str. 771.

11

strankama i njihovim interesima. Za razliku od suđenja pred državnim pravosuđem ili provođenja postupka arbitaže izmiritelj nema ovlasti da nametne obvezujuće rješenje- tj. da spor presudi odlukom koja bi mogla biti predmet prisilnog izvšenja.

3. Izmiritelj

Uz mirenje, Zakon o mirenju daje definiciju i izmiritelja. Izraz "izmiritelj" je izveden iz izraza "mirenje". No, dok je odabir mirenja kao izraza logičan i očekivan, izraz "izmiritelj" izaziva više pitanja. Naime logična bi izvedenica iz mirenja bila "miritelj", a ne "izmiritelj"(što bi se prije svega moglo povezati s riječju "izmirenje" negoli "mirenje")."Definicija izmiritelja zasnivana je na više formalnom, no na sadržajnim elementima – naime kao izmiritelja se označava "osobu koja na temelju sporazuma stranaka provodi mirenje", bez označavanja posebnih svojstva i kvaliteta kojim bi ta osoba trebala raspolagati. Izmiritelj je onaj koji provodi mirenje "temeljem sporazuma stranaka". To je važno jer upućuje na konsenzualnu prirodu mirenja, kao postupka koji se može voditi onoliko dugo dok postoji volja stranaka da u njemu sudjeluju.S druge strane, izraz "temeljem sporazuma stranaka" ne treba tumačiti u smislu potrebe postojnja unaprijed izraženog (pisanog ili usmenog sporazuma)" . Dok se mirenje provodi , izmiritelj može djelovati samo dok traje prešutni ili izričit sporazum stranaka da u tom postupku sudjeluju. Druga okolnost na koju valja upozoriti jest negativna: naime, među zahtjevima kojima bi morao udovoljiti izmiritelj nije ništa izrijekom navedeno o međusobnom odonosu izmiritelja i stranaka. Zakon o mirenju ne traži da izmiritelj bude "nezavisan" ili "nepristran" – što su uobičajene kvalitete kakve se traže od sudaca ili arbitra.

4. Organizacija za mirenje

Među temeljnim definicijama, Zakon o mirenju navodi i definiciju "organizacije za mirenje". Njezina je važnost u činjenici da u svijetskoj praksi mirenja veoma veliku ulogu u razvoju, propagiranju i provođenju mirenja, imaju specijalizirane institucije i tvrtke koje se na komercijalnoj ili nekomercijalnoj osnovi bave pružanjem miriteljskih usluga. One imaju često presudan utjecaj pri pronalaženju predmeta podobnih za mirenje, povezivanju stranaka s izmiriteljima i pružanjem logističkih i tehničkih usluga. U Hrvatskoj do donošenja Zakona o mirenju nije bilo specijaliziranih organizacija koje bi se isključivo bavile organiziranjem mirenja, premda je mirenje bilo dio paketa usluga koje su pružale neke institucije, prije svega Hrvatska gospodarska komora. Ta odredba je izrijekom omogućila osnivanje institucija za mirenje na najširoj osnovi. Tako ustanova koja se bavi mirenjem može biti zasebna pravna osoba kojoj je to glavna i jedina djelatnost. Usluge mirenja mogu se pružiti na neprofitnoj osnovi pa se mirenjem mogu baviti udruge ili druge nevladine organizacije. "Mirenje može biti komercijalna ili nekomercijalna djelatnost kojom se bave trgovačka društva osoba ili kapitala(društva s ograničenom odgovornošću, dionička društva). Zakon omogučuje da se organizacija za mirenje osnuje i kao tijelo unutar pravne osobe (kako npr. djeluje Centar za mirenje u sklopu Hrvatske gospodarske komore)" .

12

5. Prijedlog za mirenje i njegov prihvat

Do mirenja dolazi na vanjski poticaj – na prijedlog da se određeni spor riješi mirenjem. Takav prijedlog može dati jedna od stranaka u postupku, no on može doći i s treće strane – od tijela koje rješava spor ili obavlja druge funkcije u postupku koji stranke vode, ili u vezi njega. Poticaj može doći od organizacija za mirenje posebno ako se one mirenjem bave komercijalno ili na drugi način imaju obavezu djelovati i poticati mirno rješavanje određenih sporova između određenih stranka. Zakon ne uređuje detaljno sadržaj prijedloga za mirenje. Treba ipak naglasiti kako bi takav prijedlog trebao biti dostatno određen ili barem odrediv, specificirajući spor koji bi se mirenjem mogao rješavati te navodeći osnovne obrise metode rješavanja toga spora, kako bi se moglo nedvojbeno moglo zaključiti da je riječ o metodi koja ulazi u zakonsku definiciju mirenja.

5.1. Početak mirenja

Mirenje u smislu Zakona o mirenju ne počinje trenutkom kada ga inicira jedna od stranaka ili treća osoba već onda kada takva inicijativa bude prihvaćena, tj. kada druga stranka prihvati prijedlog za pokretanje postupak mirenja. Na taj je način u potpunosti afirmirano načelo autonomije volje stranaka i načelo konsenzualnosti postupka mirenja: bez suglasnosti volje stranaka postupak mirenja ne može započeti.Suglasnost oko provođenja mirenja ne isključuje mogućnost da se zakonom ili sporazumom stranaka predvidi obvezatni pokušaj mirenja. I sam Zakom o mirenju predviđa u čl. 16. mogućnost da se tijekom drugog postupka strankam u sporu preporući pokretanje postupka mirenja. U takvim slučajevima, međutim, odsutnost pristanka druge strane na mirenje zanćit će kako postupak mirenja nije ni započeo.

5.2. Dostavljnje prijedloga za mirenje

Odredba o dostavljanju prijedloga za mirenje je ubačena kao redakcijska intervencija u nacrt teksta Zakona. Dostavljanjem se u procesnoj teoriji i praksi naziva zakonski regulirana aktivnost suda i drugih ovlaštnih tijela, a ne način uzajamnog komuniciranja stranaka – a prijedlog za mirenje ne podnosi se preko suda ili drugog tijela za dostavljanje, već izravno između stranaka. 

13

S obzirom na načelo konsenzualnosti – pravilo da se mirenje ne može provoditi bez pristanka druge stranke, a pristanak može biti dan konkludentno, do mirenja ne može doći ako druga stranka stvarno nije upoznata s prijedlogom za mirenje. Stoga je dvojbeno čemu u praksi može može služiti odredba o "uredno dostavljenom" prijedlogu za mirenje. Jedina moguća zakonska primjena te norme odnosila bi se na mogućnost da se predlagatelj oslobodi eventualne zakonske ili ugovorne obveze o predlaganju mirenja – no upitno je gdje bi se i u kojoj mjeri, to moglo dogoditi, a k tome bi poruka koju ovaj stavak da je mogla koristiti kao otvoreni poziv na zloupotrebe.

6. Broj i imenovanje izmiritelja

6.1. Autonomija stranaka pri izboru izmiritelja

"Načelo autonomije stranačke volje u potpunosti je afirmirano i u stadiju konstituiranja tijela koje će voditi mirenje. Kako broj, tako i druga pravila o imenovanju izmiritelja, pa i konkretno određivanje osobe izmiritelja ili tijela koje će tu osobu odrediti, određuju se sporazumno između stranaka. Zakon o mirenju sadrži tek supsidijarane norme koje će do primjene doći ako stranke nisu štogod drugo odredile. Pravila o konstituiranju tijela koje provodi postupak mirenja stranke mogu odrediti bilo izravno, neposrednim sporazumom, bilo neizravno, sporazumom o primjeni određenih pravila o mirenju" .

6.2. Broj izmiritelja

Što se tiče broja izmiritelja, u praksi uvelike pevladavaju postupci koje vodi samo jedan izmiritelj. Tako je i stajalište Zakona o mirenju da će, ako se stranke ne mogu sporazumijeti o broju miritelja, biti imenovan samo jedan izmiritelj. Takvo je rješenje i najlogičnije i najpraktičnije- jedan izmiritelj u pravilu će biti sasvim dostatan, a razlozi iz kojih se kod drugih metoda rješavanja sporova (posebno kod arbitraže) preferiraju višečlana vijeća kod mirenja nisu primjenjivi, jer izmiritalj nema ovlasti donosti obvezujuće odluke - pa tako i otpada dio motiva da se osigura prisutnost svoga, neposredno izabranoga odlučivatelja. Ipak, kako pojam mirenja obuhvaća širok krug metoda i tehnika, nije isključeno da stranke ugovore sudjelovanje više od jednog izmiritelja. Normativnih ograničenja pri određivanju broja izmiritelja nema, posebno npr. u pogledu ograničenja na odabir neparnog broja izmiritelja.

7. Tijelo za imenovanje

Stranke koje su se sporazumjele o provođenju mirenja mogu se, dakako, sporazumjeti o konkretnoj osobi koji će usporu djelovati kao izmiritelj. Ipak, u praksi je rijetkost da stranke rasploažu dostanim informacijama i iskustvaom koji bi im omogućili odabir primjerenog

14

izmiritelja. Stoga se najčešće imenovanje izmiritelja obavlja uz asisitenciju određenog tijela ili institucije koja može preporučiti osobe odgovarajućih sposobnosti, kavalifikacija, specijalizacije i iskustva. Ako se stranke sporazume o mirenju kod određene organizacije za mirenje, sama organizacija redovito ima pravila o mirenju, u čijem su sastavu i pravila o imenovanju izmiritelja, prema kojem ista organizacija ili neki njezin organ preporučuju izmititelja, te eventulano, u nedistatku sporazuma stranaka djeluju kao tijelo za imenovanje. "Stranke se mogu, međutim, sporazumijeti i o tome da će svoj spor riješiti mirenjem prema posebnim pravilima koja su same odredile ili prema nekom skupu pravila koji ne sadrži odredbe o imenovanju izmiritelja. U tom slučaju, ako ne mogu same izravno odrediti tko će biti izmiritelj, stranke se trebaju sporazumijeti o tome da imenovanje obavi neka treća osoba ili institucija kao tijelo za imenovnaje" . Sporazumno određivanje izmiritelja ili tijela za njegovo imenovanje nije uvijek dovoljno. Ako stranke odrede tijelo za imenovanje, to tijelo mora biti voljno i sposobno preuzeti taj zadatak. Hoće li biti tako ovisi o konkretnim okolnostima slučaja. Odnosi između stranaka i tijela za imenovanje u načelu su ugovornog karaktera. Zakon ne postulira obvezu niti jednog tijela ili osobe da zaista prihvati zadatak koji su mu stranke predvidjele svojim sporazumom.

8. Svojstva izmiritelja

Zakon ne ograničava stranke pri imenovanju izmiritelja eventualnim zahtijevima za posjedovanjam određenih sposobnosti ili kvalifikacija. Za izmiritelja kao i za arbitra stranke mogu imenovati bilo koju fizičku osobu. Pramda bi za očekivati bilo da izmiritelj barem bude punoljetna osoba i ima poslovnu sposobnost, čak ni taj uvijet nije u zakonu postuliran. Time se ne želi osporiti potreba da funkciju izmiritelja obavljaju kompetentne i kvalificirane osobe, već se afirmira načelo autonomije kao i načelo fleksibinosti i neformalnosti postupka mirenja. Stranke su suverene u ocjeni toga tko će biti najprikladnija osoba za mirenje u njihovom predmetu. One mogu odstupiti od nekih pravila koja su inače primjenjiva u sličnim slučajevima, npr. od pravila da izmiritelj mora biti neovisan. Ipak, premda stranke nisu ni po čemu ograničene kada odabiru svoga izmiritelja, kada one imenovanje prepuštaju trećoj osobi- organizaciji za mirenje ili nekom drugom tijelu za imenovanje, ta je osoba dužna voditi računa o sporazumu stranaka i odredbama zakona. Tijelo za imenovanje dužno je pri imenovanju izmiritelja voditi računa o okolnostima spora. Pojedine konsideracije koje je tijelo za imenovanje dužno imati u vidu jesu: sadržaj sporazuma stranaka (poštovanje eventualnih zahtijeva koje taj sporazum postavlja na osobu izmiritelja, npr. u pogledu kavalifikacija, pripadnosti određenoj profesije ili organizaciji, stručnom znanju i slično); priroda samog spora (zahtijev da izmiritelj posjeduje pojedina stručna ili tehnička znanja, vlada određenim tehnikama i slično); potrebi da izmiritelj bude neovisan i nepristran; drugim svojstvima koja bi iz okolnosti spora bila potrebna za mirenje; te u

15

sporovima s međunarodnim elementom, potrebi da se u međudržavnom mirenju imenuje izmiritelj čije je državljanstvo različito od državljanstva stranaka u sporu.

9. Obveze izmiritelja

A) Nepristranost i jedankost postupanja

Dok obavlja svoju funkciju apsolutna je obaveza izmiritelja da osigura pošten odnos među strankam, izbjegavajući svaku pristranost, pa i izgled pristranosti prema kojoj od stranaka, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Jednakost u postupanju i nepristran i uravnotežen stav prema strankama svojstva su koja treba imati svaki postupak koji provodi treća osoba u odnosu na dvije stranke suprostavljenih interesa, pa tako i izmitritelj. Dok je obveza nepristranog postupanja apsolutna obveza, u Zakonu o mirenju nema apsolutne obveze da izmiritelj bude nezavisan od stranaka. Uz znanje i i pristanak stranaka, kao izmiritelj može djelovati i osoba koja je u određenoj vezi sa strankama, čak zaposlenik ili srodnik jedne od stranaka.

B) Obveza očitovanja o relavantnim okolnostima

Upravo radi integtitieta postupka, izmiritelj ima važnu obavezu da svakoj osobi koja joj pristupi u vezi provođenja mirenja i ponudi joj se imenovanje za izmiritelja prije no što prihvati ponudu otkrije sve okolnosti koje bi mogle dati povoda opravdanoj sumnji u njezinu nepristranost i neovisnost. Kriterij za razlučivanje takvih okolnosti je objektivno određen – potencijalni izmiritrelj ima obvezu ne samo otkriti svoju eventualnu subjektivnu pristranost (što je iznimno teško očekivat od njega), nego i otkriti one okolnosti koje – premda se on osobno smatra nepristranim i neovisnim – mogu u očima stranaka izazvati opravdanu sumnju.Obveza davanja očitovanja ne zaustavlja se na stadiju postupka prije imenovanja izmiritelja. I nakon imenovanja, izmiritelj mora, odmah po saznanju za relavantne okolnosti, priopćiti ih strankama. Zbog propuštanja udovoljavanja toj obvezi izmititelj može odgovarati za uzrokovanu štetu prema općim pravilima obveznog prava.

10. Provođenje mirenja na Trgovačkom sudu u Zagrebu

U sklopu pisanja ove radnje provela san nekoliko dana na Trgovačkom sudu u Zagrebu gdje sam skupljala statističke i druge podatke o mirenju na tom sudu. Ovdje ću iznijeti prikupljeno znanje.

10.1. Mirenje na Trgovačkom sudu u Zagrebu

16

Početak provođenja postupka mirenja na Trgovačkom sudu u Zagrebu počeo je dana 15. ožujka 2006. godine do tada mirenje se nije održavalo na Trgovačkom sudu već samo na općinskom i to samo u obiteljskopravnim parnicama kao obvezatno. Prvi sastanka mirenja bio je održan 03.travnja 2006. godine i to po podacima koje posjedujem vrlo uspješno. Od tada se mirenje vrlo uspješno provodi u sporovima iz trgovačkog prava.Kako je mirenje do tada bilo nepoznato u našem pravosuđu i nije institut kontinetalnog prava već potiječe iz anglosaksonskog prava tako je bila potrebna naknadna edukacija naših kadrova koje je provela britanska organozacija CEDR u veljači 2006., a edukaciju je platila britanska ambasada.Mirenje je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti svoj spor uz pomoć izmiritelja koji strankama pomaže postići nagodbu, bez ovlasti da im nametne obvezujuće rješnje. Postupci mirenja provode se na Trgovačkom sudu u Zagrebu, Petrinjska 8, u za to posebno pripremljenim prostorijama tako zvanim "sobama za mirenje". Mirenje pred sudom provodi izmiritelj s Liste izmiritelja ovog suda(sudac ili druga osoba).Izmiritelj je osoba koja ne vodi parnični predmet. Postupak mirenja je dobrovoljan, neformalan, povjerljiv, brz i besplatan. Postupak mirenja započet će u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na ovaj prijedlog. Postupak mirenja pred sudom može trajti najduže 60 dana radi pokušaja sklapanja nagodbe u postupku mirenja, a taj rok se može produžiti samo na suglasan dogovor stranaka. Ukoliko stranke u postupku mirenja se sporazumiju o tekstu nagodbe (nacrt nagodbe) ona se sklapa u obliku nagodbe pred parničnim sucem koji je predmet uputio na mirenje. Sudska nagodba je pravomoćna danom njenog sklapanja. Ako stranke u roku od 60 dana od dana prihvaćanja prijedloga za pokretanje postupka mirenja ne sklope sudsku nagodbu ili ne učine to u daljnjem roku određenom po njihovom suglasnom suglasnom prijedlogu, parnični sudac će nastaviti parnični postupak.

10.2. Postupak mirenja

Mirenje je dobrovoljan, neformalan, povjerljiv, brz i besplatan postupak.Postupak mirenja provodi se radi ostvarenja intresa stranaka u kojem one međusobno uređuju svoje odnose zajedničkom odlukom. Stanke mogu odlučiti spor riješiti pred sudom mirenjem prije ili tijekom započetog parničnog postupka. Mirenje je moguće i nakon dovršenog parničnog postupka, ako stranke žele svoje odnose urediti na drugčiji način od onoga kako je riješen

17

sudskom odlukom. Postupak mirenja se pokreće na zajednički prijedlog stranaka, na prijedlog jedne strane ili na prijedlog suca. U postupku mirenja sudjelju stranke u sporu, izmiritelj, savjetnici i punomoćnici stranaka.U mirenju se utvrđuju interesi stranaka, a ne njihovo pravo. Postupak mirenja pred sudom je besplatan. Tijekom mirenja stranke imaju kontrolu nad postupkom i mogu ga prekinuti prema svojoj odluci u svakom trenutku. Mirenje zavšava nagobom koju stranke dobrovljno izvšavaju što isključuje dugotrajne postupke i skupe žalbene postupke kao i ovršne postupke radi izvšenja odluke.

11. Prednosti mirenja u odnosu na sudski parnični postupak

Sudski je postupak javan, dok je postupak mirenja tajan – sve izneseno tijekom postupka mirenja ostaje povjerljivo i ne može se upotrebljavati u parničnom postupku ili izvan njega. Sudski je postupak strogo formalan, dok je postupak mirenja neformalan i prilagođen strankama sa ciljem ostvarenja njihovih intresa. U sudskom postupku sudac umjesto stranaka donosi odluku o njihovom sporu, dok u postupku mirenja stranke same uređuju svoj međusobni odnos donoseći odluku kao vlastito rješenje spora.Uspijeh stranaka u parničnom postupku je neizvjestan, a nagodba u mirenju za stranke isključuje rizik moguće nepovoljne sudske odluke. Sudska odluka stvara pobjednika i gubitnika i često njome nezadovoljna stranka koja je nije uspjela u sporu – u postpuku mirenja obje su stranke pobjednicii dobitnici jer su zaključile nagodbu u zajedničkom interesu. Nagodba koju stranke sklope u postupku mirenja omogućavadobre odnose među strankama i njihovu daljnju suradnju.

12. Tijek postupka mirenja

Postupak mirenja započinje na zajednički prijedlog stranaka, na prijedlog jedne stranke ili na prijedlog suca. Kada stranke dobiju pismeni prijedlog za pokretanje postupka mirenja, u roku od 15 dana daju svoj odgovor da li prihvaćaju prijedlog da spor riješe mirenjem. Postupak mirenja započinje u roku od 30 dana od dana prihvaćanja prijedloga za mirenje. Postupak mirenja se provodi na zajedničkim sastancima stranka i izmiritelja i u posebnim sobama za mirenje, a ne u sudnicama. Sastanci se po dogovoru stranka mogu i odgoditi. Postupak mirenja vodi kao koordinator sudac (ili neka druga osoba) u vrlo neformalnom okruženju u sobi sa okruglim stolom gdje stranke sjede jedna nasuprot drugoj. 

18

Postupak mirenja može trajti 60 dana, no taj se rok uz sporazumni prijedlog stanaka može produžiti. Uspješno mirenje između stranaka završava se nagodbom čiji sadržaj određuju stranke, a nagodba se sklapa pred parničnim sucem koji je spor uputio na mirenje i ima svojstvo ovršne sudske odluke. Ako mirenje ne uspije nastavlja se parnični postupak. Stranke ne trpe nikakve posljedice u slučaju da mirenje ne uspije.

7. ZAKLJUČAK

19

Kroz istoriju razvoja društva, država i političkih prilika dolazilo je često do međunarodnih

sporova koji su bili prijetnja za mir i poredak na širem međunarodnom planu. Iz tih razloga se

još vrlo rano tražio način kako te sporove riješiti mirnim putem i izbjeći opasnost na

globalnom planu.

Iz tih razloga se potreba, naročito poslije svjetskih ratova i drugih većih sukoba, za

pronalaženjem instrumenata mirnog rješavanja sporova nametnula kao primarni zadatak

cjelokupne svjetske zajednice.

Pored mnogih konvencija nastalih još u devetnestom vijeku, a čije se stvaranje nastavlja i u

dvadesetom vijeku, Organizacija ujedinjenih nacija, formirana nakon Drugog svjetskog rata

svojom Poveljom od članica Organizacije traže da se u svojim međunarodnim odnosima

uzdržavaju od prijetnje silom i ratnih sukoba. To je opšte pravilo koje važi i danas.

20

8. LITERATURA

1. V.Đ.Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Rijeka, Rijeka, 2000.

2. Vitomir Popović,Filip Turčinović, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet Banja Luka,

Banja Luka, 2007.

3. http://hr.wikipedia.org/wiki/Pregovori, 05.11.2011., 12:45.

4. Uzelac – Gotovac, Mirenje u građanskim, trgovačkimi radnim sporovima,

Zagreb, TIM Press, 2004

21