UNIVERZITET U SARAJEVU

FARMACEUTSKI FAKULTET

ZOONOZE

- Seminarski rad iz Medicinske mikrobiologije –

-

Mentor: Studenti:

Prof. dr. Šukrija Zvizić

Sarajevo, 2013.

28

Zoonoze

Sadržaj:

Uvod............................................................................................................................................3

1.Pojam socijalizacije ličnosti.....................................................................................................4

2.Rani razvoj ličnosti pojedinca..................................................................................................5

2.1. Utjecaj porodice na formiranje ličnosti pojedinca...........................................................5

3. Teorije socijalizacije ličnosti..................................................................................................6

Eriksonova teorija društvenog razvoja....................................................................................7

3.1.Povjerenje nasuprot nepovjerenju.....................................................................................8

3.2. Autonomija nasuprot sramu i sumnji..............................................................................9

3.3. Inicijativa nasuprot krivnji...............................................................................................9

3.4. Marljivost nasuprot inferiornosti...................................................................................10

Zaključak...................................................................................................................................13

Literatura...................................................................................................................................14

28

Zoonoze

Uvod

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (eng. World Health Organization –

WHO) oko 75% novih bolesti koje su pogodile ljude u zadnjih desetak godina uzrokovano je

patogenim organizmima koji potječu od životinja ili od proizvoda životinjskog podrijetla.

Velik broj tih bolesti imaju potencijal za širenje na različite načine i na velike udaljenosti te

vrlo lako mogu postati globalni problem.

Dobar dio svoje povijesti ljudi dijele životni prostor s mnogim životinjskim vrstama.

No, druženje s brojnim životinjskim vrstama koje smo proglasili našim ljubimcima nije uvijek

jednostavno i bezopasno jer osim bezazlenog gurkanja za malo više životnog prostora između

naših vrsta zametnula se i teška borba s mnogim bolestima koje međusobno dijelimo i jedni

drugima prenosimo. Te zajedničke infektivne bolesti nazivamo zoonozama, pri čemu u

pravilu mislimo na one bolesti koje sa životinja prelaze na ljude. Naravno da je prenos moguć

i s ljudi na životinje, pa te zoonoze ponekad nazivamo i antropozoonozama. U skupinu

zoonoza spadaju i one bolesti od kojih obolijevaju i ljudi i životinje, a da nema međusobnog

prenosa. U zoonoze spada i ugriz našeg ljubimca.

Pojava zoonoze u životinja i ljudi od posebnog je značenja za javno zdravstvo. Velika

većina zoonoza uzrokovana je virusima ili parazitima, a otprilike jedna petina pripada

bakterijskim i gljivičnim zoonozama. Poznato je da je od druge polovice 20. stoljeća do danas

otkriveno više od 300 novih, emergentnih zaraznih bolesti, a više od 60% potječe iz

životinjskog svijeta i može se prenijeti na ljude. Zoonoze su ljudima stalna opasnost, imaju

brojne uzroke koji se razlikuju od države do države u različitim dijelovima svijeta. U našoj

regiji se bilježi sistemski i uspješan rad u kontroli i suzbijanju zoonoza. U proučavanju

zoonoza, medicinski, farmaceutski i veterinarski stručnjaci usko sarađuju kako bi se u

potpunosti istražila etiologija, epizootiologija i epidemiologija te često zamršeni razvojni

ciklusi i načini prenosa uzročnika, klinička slika, dijagnostika, terapija i profilaksa. Često su

potrebni i različiti profili stručnjaka poput zoologa, šumara ili ekologa. Mnoge spoznaje o

zaraznim bolestima posljednjih su se desetljeća znatno promijenile, a najveći napredak

napravljen je u dijagnostici i identifikaciji, čemu je jako pomogla primjena novih

molekularnih postupaka.

28

Zoonoze

U ovom seminarskom radu detaljnije ćemo opisati osnovne karakteristike zoonoza,

uzročnike i načine prenošenja istih, bolesti, te kliničku sliku pacijenata kao i prevenciju i

dijagnostiku.

1.Pojam i nastanak zoonoza

Pojam zoonoza najbolje prikazuje definicija Svjetske Zdravstvene Organizacije (SZO):

„ Zoonoze su one bolesti koje se prenose između životinja i čovjeka prirodnim putem“. Unatoč

jasnoj definiciji uvriježeno je da se i neke druge bolesti smatraju zoonozama, npr. Ciguatera

intoksikacija školjkašima iako ih ne uzrokuju patogeni organizmi (WHO 2000).

Zoonoze (od grčkih riječi zoon - životinja i nosos - bolest) predstavljaju skupinu zaraznih

bolesti, zajedničkih ljudima i pojedinim životinjskim vrstama, koje se mogu prenositi sa

životinja na ljude i obratno. Uzročnici zoonoza se prvenstveno nalaze među životinjama ali se

pod određenim okolnostima mogu prenijeti i na čovjeka. Izvori širenja zoonoza mogu biti i

domaće i divlje životinje.

Najčešće to su bolesti koje u životinja prolaze asimptomatski, no u ljudi mogu imati i smrtni

ishod. O tome govore brojna istraživanja koja su dokazala povezanost između zoonotskog

patogena i posljedica u ljudi, osobito u slučajevima infekcija s dugom inkubacijom ili

prepatentnim periodom.

Zoonoze se mogu prenijeti na različite načine i potpuno je jasno da od njih obolijevaju

učestalije ljudi koji obavljaju djelatnosti koje se odnose na uzgoj, timarenje i liječenje

životinja. Zoonoze pored uobičajene populacije mogu lako ugroziti i farmere, djelatnike u

klaonicama, veterinarske tehničare i veterinare. Kontakt sa uzročnikom i ishod zoonoze

tokom obavljanja posla ovisi o brojnim faktorima kao što su opće zdravlje životinja, vrsta

posla, učestalost i trajanje kontakata sa životinjama, truplima ili životinjskim proizvodima,

provedene mjere zaštite, upućenost o rizicima, imunosni i zdravstveni status čovjeka,

mogućnost dijagnosticiranja i liječenja. Na veterinarsko osoblje zoonoze se najčešće prenose

kontaktom, aerosolom i vektorima. Zbog prirode posla veterinari su osobito ugroženi

bolestima čiji uzročnici ulaze kroz ugrizne rane, ogrebotine ali i ubodne rane. Zbog izražene

globalizacije veterinari su prepoznati i kao rizična skupina za emergentne i reemergentne

zoonoze, a ne treba zanemariti ni veliku mogućnost zaražavanja egzotičnim patogenima

podrijetlom neobičnih kućnih ljubimaca koji su svakim danom sve češći pacijenti.

28

Zoonoze

Zoonoze mogu biti infekcije odnosno infestacije.

Infekcija (od latinske riječi inficere - "onečistiti", "zaraziti") je terminološki izraz koji u

medicini označava zarazu, odnosno prodor stranih patogenih organizama u tijelo domaćina

čije djelovanje može izazvati smetnje u normalnom funkcioniranju domaćinovog organizma.

Infestacija ili invazija (od latinskih riječi infeste – neprijateljski, infesto – napasti) je

medicinski terminološki izraz za skupinu bolesti kod kojih uzrok oboljenja parazit (od grčkih

riječi para = pored i sitos = hrana). Paraziti su patogeni organizmi koji žive u (endoparaziti)

ili na (ektoparazit) drugom organizmu, koji se naziva domaćin, tijekom dužeg vremenskog

perioda.

2. Uzročnici zoonoza

Zoonoze su poznate kroz mnoga stoljeća, a do danas ih je opisano preko 200. Kao patogeni

organizmi koji mogu biti uzrokom pojave zoonoza najčešće se navode organizmi

mikroskopske veličine poput virusa, bakterija, parazita, gljivica ili drugih nekonvencionalnih

uzročnika poput priona. Najčešće su, ipak, zoonoze uzrokovane bakterijama među kojima,

kao značajnije valja navesti Salmonellu i Campylobacter. Glavni simptomi kod zoonoza

uzrokovanih navedenim bakterijama su: povišena temperatura, dijareja, bolovi u trbuhu,

slabost i mučnina. Uzročnici infektivnih bolesti su prioni (kravlje ludilo), virusi (najpoznatija

i najopasnija bjesnoća), rikecije, bakterije, protozoe ili praživi, bakterije, gljivice i paraziti.

Tablica br. 1 Mikroorganizmi koji uzrokuju zoonoze pripadaju heterogenoj skupini uzročnika

28

Zoonoze

Uzročnici zoonoza uzrokuju kliničku sliku koja može biti bez simptoma, blagog toka pa sve

do komplikacija koje mogu završiti smrću. Za to je najbolji primjer bila epidemija uzrokovana

Ebola virusom tokom koje je umrlo 90 % oboljelih na području Sjeverne Ugande tokom

jeseni 2000. Tokom epidemije je umrlo 150 osoba, a među njima i brojni zdravstveni radnici.

Slika br. 1 Epidemija Ebole u Sjevernoj Ugandi

Izvor: http://www.personal.psu.edu/afr3/blogs/SIOW/Ebola2.jpg

Važno je naglasiti da samo neke bolesti životinja imaju zoonotski potencijal. Uvriježeno je da

se brojne bolesti svrstavaju u zoonoze, iako je poznato da su životinje i ljudi vrlo često samo

žrtve patogenog organizma koji je prisutan u okolišu.

Životinjski organizam vrlo često nije samo rezervoar već ujedno i osigurava uslove za

umnažanje jednostaničnih ili višestaničnih mirkoorganizama. Precizniji laboratorijski

protokoli, novi načini uzgoja i nove hranidbene navike otvorili su nove probleme na području

zoonoza o kojima se i danas ne zna dovoljno. Tako se bakterija Mycobacterium avium var.

paratuberculosis, uzročnik Johnove bolesti u goveda povezuje i s razvojem Crohnove bolesti.

Brojni istraživači ističu da se ovaj uzročnik može prenijeti uživanjem kontaminiranih

mliječnih proizvoda (Thompson 1994).

Istraživači su dokazali i povezanost između zoonotskog patogena i posljedica u ljudi, osobito

u slučajevima infekcije s uzročnicima koje prati duga inkubacija ili dugi prepatentni period.

Tako infekcija uzročnikom lajmske bolesti se očituje u ljudi tek kada nastupe vrlo ozbiljne

posljedice poput oštećenja srca, neuropatija te artritisa i to nakon mnogo godina. Brojni

28

Zoonoze

slučajevi zoonoza se često ni ne dijagnosticiraju. Često dolazi i do ozdravljenja osobito nakon

primjene antibiotika. Važno je naglasiti da neracionalna primjena antibiotika širokog spektra

može imati vrlo značajne posljedice tokom infekcija zoonotskim patogenima.

3. Prenos zoonoza

Zoonozu ne mora uvijek pratiti jasna klinička slika u životinje kao niti svaki prenos ne mora

uzrokovati bolest u ljudi. Kao i kod svih ostalih infekcija, nastup bolesti će ovisiti o

infektivnoj dozi, ali i o ulaznom mjestu patogena. Tako infektivna doza za bakteriju Yersinia

pestis je svega jedna bakterija koju može prenijeti buha. Infektivnost je za ovaj

mikroorganizam vrlo visoka jer ulazi direktno u krv. Velike infektivne doze uzročnika su

uglavnom potrebne u slučajevima trovanja hranom. Veći broj bakterija Clostridium

perfringens je potreban za nastanak nekrotičnog enterokolitisa. Tako su znanstvenici pronašli

da je potrebno najmanje 108 klostridija da nastanu znakovi trovanja. Za naglasiti je da velika

kolonizacija i ozljede crijeva toksinom mogu dovesti do septikemije i smrti. Načini prenosa

ovisni su o prirodi zoonoze. Prijenos zoonotskog patogena sa životinje na čovjeka može

nastupiti direktnim ali i indirektnim putem.

3.1. Načini prenosa zoonoza

Načini prenosa zoonoza

INHALACIJA AEROSOLI

KRV, SLINA

STOLICA, MOKRAĆA

PUTEM KONTAKTA

VODA I HRANA

ORALNI I TJELESNI KONTAKT

PARAZITSKI VEKTORI

OGREBOTINE, UBODI I RANE

KOŽA, DLAKA, VUNA

28

Zoonoze

Zoonoze čovjek može dobiti od domaćih i divljih životinja, kućnih ljubimaca, glodara,

artopoda, ptica koji žive u neposrednom čovjekovom okruženju. Zoonoze se prenose na više

načina:

direktnim kontaktom sa životinjama,

aerogeno - putem vazduha, udisanjem prašine kontaminirane životinjskim ekskretima,

kontaminacija zelenih i javnih površina izmetom pasa, u gradskim sredinama ima

veliki značaj u pojavi i širenju parazitarnih zoonoza (Toxocara canis, Dyphillidium

canis, Ehinococcus granulosus),

alimentarnim putem – upotrebom nedovoljno termički obrađenih životinjskih

produkata (meso, mlijeko, jaja),

Putem vektora (krpelji, komarci, muhe, glodari...).

Indirektni prenos nastaje izlučevinama životinja poput mokraće, izmeta, suza i nosnog

iscjedka. Mogućnosti prenosa i različiti klinički entiteti nekih zoonoza se mogu najbolje

ilustrirati na primjeru psitakoze. Mikroorganizam Clamydia psitacci se može prenijeti

inhalacijom sasušenog ptičjeg izmeta. Iako je ovaj patogen prisutan i u ovce, sa ovce se na

čovjeka može prenijeti samo kontaminiranim izlučevinama ili inficiranim tkivom.

Mikroorganizam Clamydia psittaci je idealan primjer za obrazloženje pojave kada jedan

uzročnik uzrokuje različite kliničke entitete.

Psitakoza uzrokovana prenosom sa ptica se odlikuje znakovima groznice, tresavice i upale

pluća. Iako ovaj mikroorganizam rijetko uzrokuje sustavnu bolest, može biti i uzrok razvoju

sepse popraćene hepatitisom, endokarditisom i smrti.

Mikroorganizam koji se može prenijeti sa ovce uglavnom uzrokuje sustavnu bolest i posebno

je opasan za trudnice. U trudnica kolonizira placentu što ima za posljedicu kasniji pobačaj ili

neonatalnu smrt. Uzročnik psitakoze se odlikuje velikom virulencijom pa se prenos može

ostvariti i indirektnim kontaktom. Epidemiološka istraživanja su dokazala da je za infekciju

trudne žene dovoljan dodir s donjim rubljem partnera kontaminiranog krvlju ili sekretima

ovce ili janjadi. Zanimljivi su i slučajevi prenosa mirkoorganizma Pseudomonas malei

(maleus) sa konja na jahače i timaritelje i to kontaminacijom ogrebotina mikroogranizmom iz

eksudata rana konja. Maleus predstavlja posebnu opasnost za džokeje i timaritelje konja u

28

Zoonoze

državama u kojima se pojavljuje kao endemska bolest i u kojima se održavaju česte konjske

utrke i ostala natjecanja. Pored opasnosti za najugroženije ne treba zanemariti ni mogućnost

zaraze velikog broja ljudi (Greener 1998).

Slika br. 2 Sasušeni ptičiji izmet može biti uzrokom psitakoze

U posljednje vrijeme mnogo se govori i o zoonozama koje se prenose hranom. Neprokuhano

mlijeko može biti izvor brojnih uzročnika zoonoza. Odavno je poznato da to može biti i

klasična tuberkuloza (Mycobacterium bovis), bolest koja je i u povijesti prepoznata kao ona

koja nastaje nakon uživanja kontaminiranih mliječnih proizvoda. Modernizacijom tehnoloških

postupaka mužnje, pohrane i distribucije mlijeka i mlječnih proizvoda pod strogim sanitarnim

nadzorom postignuti su izvrsni rezultati u kontroli tuberkuloze pa se može reći da je u

razvijenim zamljama i iskorjenjena. U mlijeku se mogu naći i uzročnici Q groznice (Coxiella

burnettii). Q groznica je u načelu blaga bolest, no može biti popraćena i vrlo izraženom

patologijom poput pneumonije, oštećenja jetre i srca te smrti. Meso i mesni proizvodi mogu

također sadržavati vrlo opasne zoonotske patogene. Najčešće su to patogeni koji uzrokuju

kratkotrajne proljeve i probavne poremećaje u prethodno zdravih osoba. U

imunokompromitiranih osoba isti mogu dovesti i do smrtonosnog ishoda. Britanska javnost

ali i ostali dio Europe je u posljednje vrijeme zabrinula pojava goveđe spongiformne

encefalopatije kao varijante Kreutzfeld Jakobove bolesti (Prusiner 1998). Hrana je vrlo često

inkriminirana i kao idealan medij za zaražavanje salmonelama. Upravo Salmonella enteriditis

je bakterija koja i danas svakodnevno uzrokuje epidemije u Europi (The Pennington Group

1998). U posljednje se vrijeme bilježe i epidemije enterohemoragičkim tipom bakterije

Escherichia coli. Ovom bakterijom infekcija može nastati i preko ozljeđene kože i tkiva.

Najugroženije su osobe koje timare i koje skrbe za životinje poput stočara, veterinara i

28

Zoonoze

zaposlenika u sklopu životinjskih skloništa. Zaraziti se mogu i vlasnici kućnih ljubimaca i to

osobito oni koji imaju čudne navike pa ljube svoje ljubimce. U skupinu povećanog rizika za

zaražavanje nekim uzročnikom zoonoze se moraju svrstati ugrižene osobe ili pak osobe s

ogrebotinama uzrokovanih panđama životinja. U ovome se posebna važnost pridaje ugrizima

bjesnih životinja koje su još nažalost još uvijek prisutne u Europi, Africi i Aziji.

Posljedica mačje ogrebotine može biti i zaražavanje mikroogranizmom Bartonella henselae

(Tan 1997). Zabilježeni su i slučajevi zaražavanja vlasnika koji su dozvolili ljubimcima da im

ližu rane. Zoonoze se ne moraju prenijeti samo sa dodirom sa zaraženom životinjom, već i

rukovanjem sa životinjskom kožom, dlakom ili vunom. Za to je najbolji primjer bakterijska

bolest, antraks. Bakterija Bacillus anthracis je vrlo čest uzrok plućnih bolesti djelatnika koji

obrađuju vunu na kojoj se nalaze spore. Dodir s predmetom koji se koristio za timarenje

životinja ili površina na kojoj je boravila životinja mogu također biti izvori zaraze.

Kontaminirana voda i hrana izmetom i mokraćom životinja mogu biti također značajni izvori

zaraze. Djeca s pikom su osobito ugrožena jer se u grumenu zemlje mogu skrivati i vrlo

otporna jaja psećeg i mačjeg oblića Toxocara canis i Toxocara cati kao i oociste protozoona

Toxoplasma gondii. Vodena tijela mogu također biti izvor zaraze. U tome ima poseban značaj

voda kontaminirana mokraćom konja i štakora koja sadržava leptospire. Zaražavanje može

nastupiti slučajno i to najčešće u osoba koja borave u vodenim tijelima radi rekreacije i

zabave. Zoonotski patogeni mogu se prenijeti i vektorima poput buha, komaraca, uši i krpelja.

Artropodi mogu biti samo mehanički prijenosnici, no mnogo su značajniji kada služe kao

rezervoari. Zanimljivo je napomenuti da se među krpeljima uzročnici nekih zoonoza mogu

prenositi s generacije na generaciju odnosno s ženke na jaja. Važni vektori su i komarci koji

su u posljednje vrijeme inkriminirani i za prijenos virusa koji uzrokuje bolest Zapadnog Nila

(Kemp 1998).

4. Klinička slika

Kao što smo rekli na samom početku, zoonoze ne mora pratiti jasna klinička slika.

Klinička slika je raznolika i zavisi od patogenosti i virulencije uzročnika sa jedne i od

odbrambenih sposobnosti domaćina sa druge strane. Neke zoonoze protiču sa vrlo blagim

kliničkim simptomoma, dok druge imaju buran i dramatičan tok sa teškom kliničkom slikom.

28

Zoonoze

Neke imaju hroničan tok sa posljedicama na različite organe i organske sisteme, zbog dejstva

toksina ili enzima, a koje se mogu manifestovati upalnom reakcijom, hiperplazijom ili

metaplazijom tkiva, imunosenzibilizacijom ili promjenom antigenske strukture i pojavom

imunopatskih bolesti. Neke od bolesti koje se prenose sa životinja, ako se ne liječe,

smrtonosne su za čovjeka (bjesnilo koje se prenosi ugrizom zaražene životinje).

Kod čovjeka se mora posumnjati da je zaražen virusom bjesnoće pri izravnom dodiru

(ugriz, ogrebotina) sa životinjom (psom, mačkom,lisicom i dr.) neprirodna ponašanja ili sa

slinom (lizanje ruku, lica ili sluznica)takve životinje, ako potječe iz područja gdje ima

bjesnoće. Sumnja postoji i priugrizu nepoznate životinje (psa, mačke) ili divljači iz takva

područja.Pri sumnji na zaraženost potrebno je uzeti u obzir regionalno epizootiološkostanje

bjesnoće, ponašanje i karakter životinje koja je ugrizla čovjeka, npr.agrasivnost (i prema

poznatim joj osobama), gubitak straha i lisica i dr. Provjeri se je li nasrtaj na čovjeka bio

izazvan, napada li životinja i druge ljude ili životinje i jeli imala bliski dodir s

divljači.Zdravstvenu potvrdu o životinji koja je ozlijedila čovjeka daje veterinar naosnovi

promatranja. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) preporučuje (WHOGuidelines, 1984)

da se psi i mačke promatraju deset dana od dana ugriza. Ako životinja za to vrijeme preživi i

nema znakova bolesti, smatra se da nije zarazilačovjeka. Postekspozicijska zaštita, ako je bila

započeta, može se prekinuti. Ako životinja ugine ili je ubijena, glavu treba odmah poslati u

nadležni dijagnostičkilaboratorij. Pri pozitivnu i sumnjivu nalazu postekspozicijska se zaštita

nastavlja,ili se, ako nije bila poduzeta, mora započeti. Komitet SZO smatra da jekombinirani

postupak serum + vakcina najbolji specifični postupak za zaštitu čovjeka nakon izvrgavanja

mogućoj infekciji.Budući da je uklanjanje virusa bjesnoće sa mjesta infekcije fizikalnim

ikemijskim načinom vrlo djelotvoran mehanizam zaštite, rane treba odmah temeljito isprati

tekućom vodom i sapunom ili detergentom. Zatim se primijeni 40-70%-tni alkohol i tinktura

ili vodena otopina joda.Postojeći podaci govore da se virus bjesnoće može izlučivati slinom

pasa imačaka 3 ili 4 dana prije pojave kliničkih znakova bjesnoće. Za ostale životinjskevrste

nema o tome dovoljno podataka. Neke divlje životinje virus izlučuju mnogoduze

Uzročnici zoonoza mogu izazivati oboljenja kod više životinjskih vrasta. Influenca

virus je tipični predstavnik mikroorganizma koji inficirajući različite životinjske vrste,

rekombinuje gene sa drugim virusima, stvarajući na taj način nove antigenske podvrste sa

28

Zoonoze

povećanom infektivnošću pa mogu izazvati tešku kliničku sliku gripa sa komplikacijama zbog

nedostatka imuniteta humane populacije.

Inkubacija kod umjetne infekcije traje od 1-14 dana, a ovisi o mjestu i

intenzitetuinfekcije. Nakon potkožne ili intravenske infekcije simptomi se pojave za 24-48

sati, a ovce hranjenevelikim količinama spora uginu drugog ili trećeg dana. Inkubaciju u

prirodnim uvjetima nije mogućepouzdano odrediti, ali vjerojatno traje nekoliko dana do 2

tjedna.U goveda i ovaca bolest se pojavljuje u perakutnom i akutnom obliku. Bedrenica kod

svinja je akutna ilisubakutna. Prati je groznica, tromost, anoreksija i karakterističan upalni

edem grla i lica. Kod konja je bedrenica uvijek akutna, ali klinička slika ovisi o načinu

infekcije. Kad infekt uđe ingestijom nastaneseptikemija, enteritis i kolika. Ako infekciju

prenesu insekti pojavi se topla, bolna, edematozna,potkožna oteklina oko grla, u donjem

dijelu vrata, prsa i trbuha, na prepuciju i vimenu. Pojavi se visokagroznica, depresija je jaka,

zbog otekline grla disanje je otežano, a zbog iritacije crijeva nastaju kolike.Bolest u konja

završi uginućem obično za 48-96 sati.

3.2. Rizične skupine koje obolijevaju od zoonoza

Većina odraslih osoba s kompetentnim imunosnim sustavom su uglavnom otporne i vrlo

rijetko oboljevaju od zoonoza. Najugroženije su osobe koje dnevno dolaze u dodir s

životinjama , one osjetljivije na infekciju i bez prikladnih higijenskih navika. Unutar ove

skupine svrstavaju se djeca i starije osobe kao i one sa oslabljenom imnunosti. Trudnice su

uvrštene u skupinu najvećeg rizika jer nose plodove koji su osobito osjetljivi na listerije,

toksoplazme i klamidije. U posebno rizičnu skupinu uvršteni su i oboljeli od AIDS-a, kao i

pacijenti na kojima je provedena parcijalna splenektomija odnosno oni koji dobivaju steroide

produženog djelovanja. U istu skupinu su uvršteni i pacijenti podvrgnuti radioterapiji (Angulo

i sur. 1995).

4. Bolesti izazvane zoonozama

4.1. Neke bolesti izazvane bakterijama:

28

Zoonoze

Salmoneloza Leptospiroza Antraks Bolest mačijeg ogreba Tuberkuloza Lajmska bolest Bruceloza Crveni vetar Kampilobakterioza Tetanus Listerioza Tularemija Jersinioza Sakagija Bubonska kuga Melioidoza Povratna groznica-Borelioza  

4.2. Melioidoza

Uzročnik je Burkholderia pseudomallei (Malleomyces pseudomallei, Actinobacillus

pseudomallei), gram negativna bakterija, koja je prisutna na tlu i u vodama u tropskim

predjelima. Rezervoari su domaće životinje (koze, konji, svinje, ovce), divlji glodari,

majmuni. Čovjek se inficira inhalacijom kapljica ili direktnim kontaktom sa kontaminiranom

vodom, hranom ili tlom. Postoje i slučajevi prenošenja seksualnim putem.

Ova bakterija je interesantna jer se smatra potencijalnim biološkim oružjem u biološkom

terorizmu.

Slika br. 3 Burkholderia pseudomallei

Klinička slika

Usljed pojave ove bolesti, mogu da se jave različite infekcije.

28

Zoonoze

- Akutna lokalizovana infekcija manifestuje se pojavom čvorića (nodula) koji se stvaraju

na mjestima ulaska uzročnika kroz prethodno oštećenu kožu. Usljed ove infekcije javlja

se povišena temperatura i bol u mišićima.

- Plućna infekcija manifestuje se visokom temperaturom, glavoboljom, anoreksijom i

slabošću mišića. Veoma često se javlja i bol u grudima, te kašalj, zbog čega ova infekcija

može podsjećati na brojna plućna oboljenja.

- Generalizovana infekcija javlja se kod osoba sa oslabljenim imunitetom (HIV, bolesti

bubrega, dijabetes i sl.). Manifestuje se poremećajima disanja, glavoboljama, groznicom,

proljevom, slabošću mišića i često završava sepsom.

- Hronična infekcija najčešće zahvata zglobove, limfne čvorove, kožu,  mozak, jetru,

pluća, kosti i slezenu.

Liječenje

28

Zoonoze

Najčešće se primjenjuju antibiotici, a naročito cefalosporini III generacije, zatim penicilin,

hloramfenikol ili trimetoprim-sulfametoksazol.

4.3. Listerioza

Listerioza je zoonoza koju izaziva bakterija Listeria monocytogenes .Listerije su maleni, slabo

patogeni mikroorganizmi rasprostranjeni po čitavom svijetu u okolini i crijevima sisara

(izuzev ljudi), ptica, ljuskara i paučnjaka. Postoji nekoliko vrsta listerija, no jedna od

najznačajnijih je upravo Listeria monocytogenes koja dovodi do pojave listerioze.

Razmnožavanje unutar velikog raspona pH i temperature, te izrazita otpornost na visoku

koncentraciju natrijevog hlorida samo su neke od njenih karakterističnih osobina.

Slika br. 4 Listeria monocytogenes

Listeria je Gram pozitivna, slabo patogena bakterija. Može se prenijeti

kontaminiranom hranom, sisanjem, preko pupka i kongenitalno, aerogeno, hematofagnim

insektima, preko oštećene sluznica usta (Slika 2.). Listeria monocytogenes može dospjeti u

hranu preko zemljišta ili vode, a životinjski nosioci ove bakterije mogu biti izvor

kontaminacije mesnih i mliječnih proizvoda. Zato se ova bakterija često može naći u velikom

broju prehrambenih proizvoda, iako su oni propisno čuvani na niskim temperaturama. Često

se javlja u nepasterizovanom mlijeku, sirevima, sladoledu, sirovom povrću, mesnim

prerađevinama, svim tipovima sirovog mesa i sirovoj i dimljenoj ribi.

28

Zoonoze

Klinička slika

Razlikujemo pet glavnih kliničkih sindroma:

1. Kod infekcije u trudnoći (što čini trećinu svih slučajeva listerioze) L. monocytogenes se

može asimptomatski razmnožavati u rodnici i maternici, a do pojave simptoma dolazi

uglavnom u trećem tromjesečju trudnoće. Tada se najčešće javlja povišena temperatura,

glavobolje te bolovi u zglobovima i mišićima. Inkubacija kod listerioze iznosi od 7 do 30

dana. Ukoliko se bolest aktivira prije porođaja može završiti pobačajem, preranim

porođajem mrtvog djeteta ili smrću nedonešenog djeteta. Ako infekcija uslijedi za vrijeme

porođaja tada se manifestuje meningitisom (jednu do tri sedmice nakon porođaja).

Listerioza trudnica je veoma često latentna, ali se može manifestovati i kao upala bubrega,

nejasno febrilno stanje, gripa itd.

2. Novorođenačka infekcija dolazi u dva oblika. U ranom obliku infekcija listerijama događa

se u maternici te dovodi do preuranjenog poroda i pojave septičkog oblika bolesti

(sindrom granulomatosis infantiseptica), a uzročnika je moguće izolirati iz krvi, posteljice,

ušiju, nosa i ždrijela. Kasniji oblik javlja se tokom prolaska kroz vaginalni kanal, iako je

zabilježen i kod poroda carskim rezom.

3. Infekcija centralnog nervnog sistema zauzima najznačajnije mjesto, jer ovaj

mikroorganizam ima posebnu sklonost okupacije moždanog tkiva i ovojnica mozga. Može

dovesti do paralize moždanih živaca i udova, meningitisa, encefalitisa (upale mozga),

meningoencefalitisa i razvoja gnojnih žarišta u mozgu (u vrlo rijetkim slučajevima).

Stečena listerioza starije dece i odraslih najčešće prolazi kao gnojni meningitis ili

meningoencefalitis. Meningitis se javlja naglo s glavoboljom, visokom temperaturom,

povraćanjem. Kad su u pitanju teži slučajevi javljaju se i poremećaji svijesti i paralize

mišića pokretača oka. Likvor može biti zamućen.

Upala mozga ili encefalitis se mnogo češće javlja kod listerioze nego kod drugih gnojnih

meningitisa i može se javiti u gotovo 20% slučajeva, ali se u suštini klinički ne razlikuje od

encefalitisa drugog porijekla. I upalu mozga karakteriše visoka temperatura, poremećaji

svijesti, paralize moždanih živaca i ekstremiteta i sl. U ovom slučaju likvor je bistar,

moguć je tek nešto povećan broj limfocita.

28

Zoonoze

4. Gastroenteritis uzrokovan L. monocytogenes dovodi do neinvazivnog proljeva u trajanju

od jednog do tri dana, čija inkubacija najčešće iznosi 21 dan. Uz proljeve dolazi i do

pojave temperature, glavobolje, bolova u mišićima i ukočenog vrata, mučnine, te do

gubitka ravnoteže i konvulzija.

5. Okuloglandularna listerioza dovodi do upale očne jabučice i povećanja regionalnih limfnih

čvorova, a razvija se nakon unosa infektivnog organizma kroz spojnicu oka.

Liječenje

Uspješnost liječenja zavisi od brzine uspostavljanja dijagnoze i početka liječenja. U

terapiji se najčešće koriste penicilin G i ampicilin.  Bakterijemija bi se trebala liječiti dvije

sedmice, meningitis tri sedmice, a gnojne upale mozga barem šest sedmica. No, bez obzira na

primijenjenu terapiju, ukupna stopa smrtnosti je dosta velika (od 20% do 30%), a 22%

infekcija za vrijeme trudnoće ima kao posljedicu gubitak djeteta.

4.3. Bolest mačjeg ogreba

Bolest mačijeg ogreba (BMO) (engl. cat-scratch disease, CSD), jeste naziv za klinički

sindrom koji karakterizira uvećanje regionalnih limfnih čvorova, obično nakon kontakta sa

mačkom (ogreb ili lizanje). Bolest mačijeg ogreba je bakterijska infekcija koju uzrokuje

intracelularna bakterija Bartonella. Najčešće se javlja kod djece 2 sedmice nakon kontakta sa

mačkom. Prvi ju je otkrio Henri Parinaud 1889. godine.

28

Zoonoze

Slika br. 5 Bartonella

Klinička slika

Klasična klinička slika prezentira se osjetljivim otečenim limfnim čvorovima, stanje poznatije

kao regionalna limfadenopatija. Moguće je naći papule na mjestu inicijalne infekcije. Neki

pacijenti mogu imati sistemske simptome, kao što su groznica i povišena tjelesna temperatura.

Bolest obično prolazi sama od sebe, ali limfadenopatija može potrajati mjesecima. Prognoza

je obično dobra. U predjelima s umjerenom klimom bolest se obično javlja ujesen ili zimu.

Moguće su komplikacije kod imunodeficijentnih osoba.

Liječenje

Azitromicin, ciprofloksacin, doksiciklin, ili neki drugi antibiotici uspješno liječe bolest.

4.4. Sakagija

Sakagija je zarazna bolest  kopitara, a mogu da obole i mesojedi i čovjek. Uzročnik

sakagije je aerobna, Gram negativna bakterija Burkholderia mallei (staro ime Pseudomonas

mallei) (Slika 4.), iz roda Burkholderia. Burkholderia mallei je pleomorfna, štapićasta

bakterija, na krajevima zaobljena, srednje veličine, ne stvara kapsulu ni spore i nepokretna je.

U kulturama se nalazi u vidu dugih lanaca. Uzročnik je slabo otporan u spoljašnjoj sredini. U

vlažnoj sredini može da opstane i do 30 dana, a na suhim mjestima i do 70 dana.

Sakagija je primarno bolest životinja, najčešće konja, mula i magaraca. Rijetko se javlja kod

ljudi, a ako se javi, najčešće su u pitanju veterinari, dreseri, te zaposleni u laboratorijama,

odnosno osobe koje su u stalnom kontaktu sa životinjama. Čovjek se inficira direktnim

kontaktom sa inficiranom životinjom, a bakterija ulazi kroz kožu ili sluzokožu, a u nekim

slučajevima i kapljičnim putem.

28

Zoonoze

Slika br. 6 Burkholderia mallei 

Klinička slika

- Veoma česta je pojava lokalne infekcije. Ona podrazumijeva da na mjestu ulaska nastaje

ulceracija, papule i/ili pustule,  a uz to može doći do povećanja regionalnih limfnih

čvorova i povišene tjelesne temperature.

- Nakon inkubacije (od 10-14 dana) može se razviti plućna infekcija, od pneumonije,

plućnog apscesa, pa do zahvatanja pleure u vidu pleuralnih izliva.

- Septikemija se manifestuje kod bolesnika sa oslabljenim imunitetom (HIV, bolesti

bubrega, dijabetes i sl.). Kod osoba se veoma često javlja poremećaj disanja, uvećanje

jetre i slezene (hepatosplenomegalija), teške glavobolje, groznica, proljev, gnojne

promjenama na koži, slabost mišića, a dosta često završava i sepsom. Ovaj oblik nerijetko

završava i fatalno.

- Hronični oblik podrazumijeva multiple abscese koji mogu da zahvate jetru, slezenu, kožu i

mišiće.

Liječenje

Kao najefikasniji lijek u slučaju ove bolesti preporučuju antibiotici, najčešće

cefalosporini III generacije, penicilin, hloramfenikol ili trimetoprim-sulfametoksazol.

28

Zoonoze

4.5. Salmoneloza

Uobičajeni izvori salmonela su životinje koje se uzgajaju zbog mesa, perad, sirovo mlijeko,

jaja i proizvodi od jaja. Drugi opisani izvori uključuju zaražene kornjače – kućne ljubimce,

grimiz (karmin, vrsta crvene boje) i kontaminiranu marihuanu. Salmonela se uglavnom

prenosi proizvodima životinjskog podrijetla, u koje tipično dolazi prigodom klanja u kojem se

na meso mogu proširiti bakterije što se nalaze u crijevima životinja; također je čest način

prenošenja na ljuski kokošjih jaja i putem mlijeka. Međutim se može salmonela prenijeti i

putem druge hrane, pa i sa drugih zaraženih površina i kontaktom sa zaraženim ljudima.

Salmonela nije otporna na visoke temperature, te neće izdržati zagrijavanje na 70 stupnjeva

celzija više od dvije minute. Ni dobro kuhana hrana nije međutim uvijek posve sigurna: naime

se u kuhinjama zna dogoditi da se bakterije prenose kontaktom sa sirove hrane na onu već

pripremljenu.

Predisponirajući čimbenici za infekciju Salmonellom su gastrektomija, aklorhidrija (ili

upotreba antacida), anemija sprpastih stanica, splenektomija, povratna groznica, malarija,

bartoneloza, ciroza, leukemija, limfom i HIV-infekcija. Najopasniji oblik salmoneloze je

trbušni tifus, kojega uzrokuje bakterija Salmonella typhi. Međutim i manje opasne zaraze koje

uzrokuje Salmonella enteritidis ostaju važan javnozdravstveni problem.

Klinička slika

Klinički se infekcija Salmonellom može prezentirati kao gastroenteritis, paratifusni sindrom

ili "salmonela-vrućica", bakterijemični sindrom ili žarišna bolest. Svaki serotip salmonele

može izazvati bilo koji ili sve dolje opisane kliničke sindrome, iako je određeni serotip često

povezan sa specifičnim sindromom. Moguća je i pojava asimptomatskog kliconoštva.

Gastroenteritis obično počinje 12 do 48 sati nakon ingestije organizama s mučninom i

grčevima u trbuhu, nakon čega slijedi proljev, vrućica, a ponekad i povraćanje. Stolice su

obično vodenaste, no mogu biti i rijetko kašaste ili poluformirane. Sluz ili krv su rijetko

prisutni u stolici. Bolest je obično blaga i traje 1 do 4 dana.

Paratifusni sindrom ili "salmonela vrućica" je sistemski sindrom karakteriziran vrućicom,

prostracijom i bakterijemijom. Prototip ovog sindroma jest trbušni tifus. Identičnu

prezentaciju, iako često klinički ne tako tešku, može izazvati S. paratyphi A, B i C.

28

Zoonoze

Žarišne manifestacije infekcija salmonelama mogu se pojaviti uz trajnu bakterijemiju ili bez

nje. Kod bolesnika s bakterijemijom, moguća je pojava lokalizirane infekcije koja može

zahvatiti gastrointestinalni trakt (jetru, žučni mjehur i crvuljak), endotelne površine

(aterosklerotske plakove, ileofemoralne ili aortalne aneurizme, srčane zaliske), perikard,

moždane ovojnice, pluća, zglobove, kosti, genitourinarni trakt ili meka tkiva. Ponekad može

doći do infekcije preegzistentnih solidnih tumora, uz razvoj apscesa koji tada mogu postati

izvor Salmonella bakterijemije. Najčešći uzročnici žarišnih infekcija su S. choleraesuis i S.

typhimurium.

Bakterijemija je relativno rijetka u bolesnika s gastroenteritisom. S. choleraesuis, S.

typhimurium i S. heidelberg, među ostalima, mogu uzrokovati sindrom protrahirane

bakterijemije koja traje više od tjedan dana. Iako su hemokulture pozitivne, koprokulture su

uglavnom negativne. Bolesnici s AIDS-om ili HIV infekcijom, mogu imati ponavljane

epizode bakterijemije ili druge invazivne infekcije (npr. septički artritis) uzrokovane

Salmonellom. Bolesnike s višekratnim infekcijama salmonelom, koji nemaju drugih rizičnih

čimbenika, treba testirati na HIV.

Liječenje

Gastroenteritis se liječi simptomatski, rehidracijom i laganom dijetom. Antibiotici produžuju

izlučivanje organizama i njihova primjena u nekompliciranim slučajevima nije opravdana.

Zbog veće smrtnosti ipak treba liječiti antibioticima štićenike domova za starije osobe,

dojenčad i bolesnike s HIV infekcijom ili AIDS-om. Rezistencija na antibiotike je još češća

kod netifusnih salmonela, nego kod S. typhi. Kotrimoksazol, 5 mg/kg trimetoprima peroralno,

svakih 12 sati za djecu ili ciprofloksacin 500 mg peroralno svakih 12 sati za odrasle,

prihvatljive su sheme liječenja. Neimunokompromitirane bolesnike valja liječiti 3 do 5 dana,

no oni s AIDS-om mogu zahtijevati produženu supresiju, kako bi se spriječili relapsi.

Sistemsku ili žarišnu bolest treba liječiti antibioticima u dozama koje su opisane za trbušni

tifus. Protrahirana bakterijemija se uglavnom liječi 4 do 6 tjedana. Apscese treba kirurški

drenirati; nakon kirurškog zahvata potrebno je barem 4 tjedna antibiotske terapije. Inficirane

aneurizme, srčani zalisci, te infekcije kostiju i zglobova, obično zahtijevaju produženo

liječenje antibioticima.

28

Zoonoze

4.6. Antraks

Antraks je akutna, septikemijska, nekontagiozna zarazna bolest različitih životinjskih

vrsta (najčešće oboljevaju biljojedi) uzrokovana bakterijom Bacillus anthracis.

Patološkoanatomski bolest se očituje odsutnošću mrtvačke ukočenosti, poput katrana tamnom,

neugrušanom krvi, hladetinasto-hemoragičnim edemima u potkožju, pod serozama i

mukozama, brojnim krvarenjima, velikom količinom eksudata u tjelesnim šupljinama te

povećanom i jako mekanom slezenom.

Liječenje antraksa je moguće, a provodi se primjenom:

1. antibiotika koji djeluju na gram-pozitivne bakterije, prvenstveno kombinacije

penicilina i streptomicina, pridržavajući se uputa s obzirom na vrstu, tjelesnu težinu

odnosno dob životinje,

2. hiperimunog seruma koji se aplicira prema uputama proizvođača i

3. simptomatske terapije (kardijaci, vitamini itd.).

4.7. Tuberkuloza

Tuberkuloza (poznata pod skraćenicama TB ili TBC) je zarazna bolest koju izaziva

bakterija Mycobacterium tuberculosis. Najčešće se javlja kao tuberkuloza pluća, ali ponekad

zahvaća i središnji živčani sustav (meningitis), krvožilni sustav (milijarna TB), limfni sustav,

genitourinarni sustav, kosti i zglobove. Tuberkuloza je jedna od najraširenijih zaraznih bolesti

u svijetu i računa se da je njome zaraženo između 2 i 3 milijarde ljudi. Svake godine se zarazi

oko 9 milijuna ljudi. Devedeset posto svih zaraženih ima latentni oblik bolesti bez izraženih

simptoma. Od onih koji razviju aktivnu formu bolesti, svake godine od svijetu umire 2

milijuna ljudi, što čini tuberkulozu najsmrtonosnijom zaraznom bolešću iza AIDS-a. Tek je

otkriće antibiotika, odnosnostreptomicina omogućilo adekvatno liječenje. Kirurški oblici

tuberkuloze su hladni apsces (tuberkulozno gnojno žarište bez znakova akutne upale),

tuberkulozne fistule (nastaju kada tuberkulozni proces perforira prema površini kože ili u

okolni šuplji organ), te tuberkulozni limfadenditis (tuberkulozna upala limfnih čvorova).

28

Zoonoze

Slika br. 7 Mycobacterium tuberculosis

4.8. Bruceloza

Bruceloza (isto Undulirajuća, malteška, mediteranska ili gibraltarska vrućica) je bolest

uzrokovana mikroorganizmima iz roda Brucella, karakterizirana akutnim febrilnim stadijem s

malo ili bez lokalizirajućih simptoma, te kroničnim stadijem s relapsima vrućice uz slabost,

znojenje i mukle boli. Uzročnici humane bruceloze su Brucella abortus (stoka), Brucella

melitensis (ovce i koze) i Brucella suis (svinje – Brucella suis biotip 4, ranije poznat kao

Brucella rangiferi, kod aljaških i sibirskih karibua). Brucella canis (psi) uzrokovala je

sporadične infekcije. Infekcije brucelama opisane su kod jelena, bizona, konja, losova,

zečeva, kokoši i pustinjskih miševa.

Bruceloza se stiče izravnim dodirom sa sekretima i ekskretima inficiranih životinja ili

ingestijom neprokuhanog mlijeka ili mliječnih proizvoda koji sadrže Brucella

mikroorganizme. Interhumani prijenos je rijedak. Bruceloza je najčešća u ruralnim

područjima. To je profesionalna bolest mesara, veterinara, lovaca, seljaka i uzgajivača stoke;

djeca se mogu zaraziti konzumirajući neprokuhano mlijeko ili nepasterizirani sir. Bruceloza je

vrlo rijetka u SAD, Europi i Kanadi ali se slučajevi i dalje prijavljuju na srednjem istoku, u

mediteranskim područjima, Meksiku i srednjoj Americi.

28

Zoonoze

Slika br. 8 Brucella

4.9. Kampilobakterioza

Kampilobakterioza je zoonoza, tj. bolest koja se na čovjeka prenosi sa životinja i

proizvoda životinjskog podrijetla, a uzrokuje je gram negativna bakterija iz roda

Campylobacter spp. koja se uobičajeno nalazi u životinjskom izmetu, s obzirom na to da je

stanovnik probavnog sistema gotovo svih životinjskih vrsta. Za razliku od ljudi, kod životinja

Campylobacter spp. rijetko uzrokuje bolest.

Iako je poznato nekoliko tipova bakterije, infekcije kod ljudi najčešće izazivaju

Campylobacter jejuni i Campylobacter coli.

Izvori zaraze su višestruki, a najčešće se može pronaći u piletini, puretini, svinjetini, junetini,

proizvodima od mesa, nepasteriziranom mlijeku i proizvodima od nepasteriziranog mlijeka,

ali i u drugim vrstama hrane kao što je npr. jaje.

Primarno onečišćene namirnice potječu od zaražene životinje. Iz crijeva zaraženih životinja

može doći u krv i tako dospjeti u sva tkiva koja čovjek iskorištava kao hranu. Tako može

dospjeti i u mliječne žlijezde pa ih životinja izlučuje mlijekom.

Hrana i namirnice mogu biti i sekundarno onečišćene. Takvo onečišćenje može nastati u

klaonicama, mesnicama i kuhinjama ako meso zdrave životinje dođe u dodir s crijevnim

sadržajem ili mesom zaražene životinje.

Zaraza je moguća i putem vode, kao i kontaktnim putem, s čovjeka na čovjeka (npr. kod male

djece ili kad oboljela osoba ima velik broj proljevastih stolica), ili u kontaktu s kućnim

ljubimcima.

28

Zoonoze

Slika br. 9 Campylobacter

Način liječenja i oporavak ovise o kliničkoj slici bolesti. Može varirati od blage do

teške, koju prate dehidracija i loše opće stanje. Većina oboljelih oporavi se bez specifičnog

liječenja za dva do pet dana, bez komplikacija. U nekim slučajevima oporavak može trajati do

deset dana. Važno je uzimati puno tekućine, jer proljev i povraćanje mogu dovesti do

dehidracije i gubitka važnih šećera i minerala iz tijela. Za sprječavanje dehidracije liječnik

može preporučiti uzimanje posebne rehidracijske tekućine. Tekućinu općenito treba uzimati

češće u malim gutljajima te izbjegavati kafu, gazirana pića i alkohol. Kod jakih bolova u

trbuhu može pomoći uzimanje paracetamola, a u težim oblicima bolesti ordiniraju se

antibiotici, o čemu odlučuje liječnik.

5.0. Jersinioza (Yersinia enterocolitica)

Jersinia enterocolitica je Gram negativna, nepokretna, asporogena bakterija koja pripada rodu

Yersinia, a porodici Enterobacteriaceae. Na bazi O, H i K antigena do sada je izdvojeno više

od 50 serotipova, međutim poseban značaj imaju serotipovi 03, 08 i 09. Raspadanjem

28

Zoonoze

bakterija koje su dopsele u želudačno crevni trakt, oslobađa se endotoksin. Primarno se nalazi

kod divljih životinja kao i kod domaćih životinja (svinje, ovce, krave i dr) koje su izvor

zaraue. Jersinija fekalijama dospeva u spoljašnju sredinu pri čemu se kontaminiraju životne

namirnice, kao i sredina. Infekcija nastaje preko kontaminirane hrane (meso, mleko, zeleno

povrće), koja nije prethodno termički obrađena. Pored toga, može da se prenese preko

kontaminiranih ruku posle kontakta sa domaćom životinjama. Ne prenosi se od obolelog

čoveka. Jersinioza je akutno infektivno oboljenje koje se odlikuje febrilnim stanjem i

pojavom gastroenterokolitisa sa krvavim dijarejama (proliv).

5.1. Bubonska kuga

Kuga je akutna, teška infekcija koju izaziva bakterija Yersinia pestis. To je primarno

bolest divljih glodavaca npr. štakora, vjeverica, miševa. Može biti akutna, subakutna ili

hronična. Poznate su masovne humane epidemije. U srednjem vjeku je nazvana „crna smrt“.

U novije doba kuga se pojavljuje sporadično ili u ograničenim epidemijama.

Uzročnik kuge se s pacova i drugih glodara prenosi na čovjeka pacovskom buhom Xenopsylla

cheopis.

Bolest se može manifestirati u tri oblika:

- bubonski oblik,

- primarni plućni oblik,

- primarni septični oblik.

Najčešći oblik je primarni bubonski oblik. Nakon ugriza zaražene buhe, bez upalnih promjena

na koži, bakterije odlaze u limfne čvorove. Kod bolesnika se javlja visoka temperatura,

povećavaju se limfni čvorovi, konfluiraju i stvaraju bolne bubone. Oni se najčešće pojavljuju

u ingvinalnim, a rjeđe u cervikalnim i aksilarnim regijama.

Slika br.10 Bubonski plakovi

28

Zoonoze

5.2. Tetanus

Tetanus je akutna infektivna bolest (anaerobna infekcija) koju uzrokuje anaerobna bakterija

Clostridium tetani, karakterizirana intermitentnim toničkim grčevima voljne muskulature; grč

mišića za žvakanje uzrok je trizmusa. Tetanus diljem svijeta godišnje uzrokuje 50.000 smrtnih

slučajeva. Od tetanusa češće obolijevaju stariji bolesnici, kao i bolesnici s opeklinama,

kirurškim ranama, te intravenski narkomani. Infekcija također može nastati u maternici, u

postpartalnom razdoblju (ginekološki tetanus) i u pupku novorođenčeta (tetanus neonatorum).

Preboljela bolest ne ostavlja imunitet. Tetanus je vrlo važna preventabilna bolest, osobito njen

neonatalni oblik u zemljama u razvoju.

Manifestacije tetanusa uzrokovane su egzotoksinom (tetanospazmin) kojeg proizvodi C.

tetani, tanki, pokretni, gram-pozitivni, anaerobni, sporogeni bacil. Spore preživljavaju

godinama, a mogu se naći u tlu i u fecesu životinja. Tetanus može nastati nakon trivijalnih ili

čak neuočljivih rana, ako je u ozlijeđenom tkivu nizak sadržaj kisika.

Toksin može doći do središnjega živčanog sustava putem perifernih motornih živaca ili pak

do živčanog tkiva dolazi krvotokom. Tetanospazmin se veže za gangliozide u membranama

živčanih sinapsi, čime sprječava oslobađanje inhibitornog neurotransmitera iz živčanih

završetaka i tako uzrokuje generalizirani tonički spasticitet, na koji se obično nadovezuju

intermitentni tonički grčevi. Jednom vezan, toksin se ne može neutralizirati.

Slika br. 11 Tetanus bakterija

Neke od bolesti izazvane virusima:

Bjesnilo

28

Zoonoze

Avijalna influenza

Ebola grooznica                

Lassa groznica

Hemoragijske groznice

Encefalitisi i meningoencefalitisi

Bjesnilo