Sara Sheridan - Tajna Pustinje

8/14/2019 Sara Sheridan - Tajna Pustinje

1/420

S A R A S H E R I D A N

Ona

je

bila


2/420

robinja. On je bio njezin gospodar. Oboje su eznuli za

slobodom...

Autoriina napomena o jeziku

Ne govorim arapski, a pisanje arapskih rijei latininim slovima

ionako otvara prostor irokoj raznolikosti moguih kombinacija

koje su bile standardizirane dosta nakon Wellstedova vremena.

Prepisala sam arapske rijei iz suvremenih rukopisa te se nadam

da nee previe zbuniti one ije je znanje tog jezika vee od

mojega.


3/420

S R SHERID N

T JN PUSTINJE


4/420

Prvi dio

U Engleskoj, gdje zakon doputa relativnu slobodu, ljudi

robuju neumoljivu despotizmu konvencionalnosti, to je u

zemlji tiranske vladavine nepoznato., Time se objanjava

zato se mnogi, naviknuti na ivot pod despotskim vladama,osjeaju sputanima i porobljenima u takozvanim slobodnim

zemljama.

sir Richard Francis Burton (1821. - 1890.),

veliki istraiva i arabist


5/420


6/420

Prvo poglavljeUnutranjost, osamdeset kilometara od abesinske obale,

utorak, II. lipnja 1833.

Kad su stigli, oko sat vremena prije zore, bio je mrak.Daleko u Londonu lijepe slukinje u Maryleboneu pale vatru

u kaminima, dok se razuzdanija eljad vraa kui pustim

ulicama gdje je noni ivot utihnuo. Prostitutke su sada ve

u krevetima, kao i asni upravitelji Istonoindijske

kompanije, koje sve odreda zabrinjava to Francuzi, iako

potueni do nogu, zasigurno planiraju osvojiti Bombaj,Calcuttu i Delhi te olabaviti engleski stisak oko rubinima

optoena plijena. Kao i obino, William Wilberforce, veliki

zagovornik ukidanja ropstva, ustat e rano unato krhku

zdravlju, odjenut e nenapadni kaput uz tamne hlae te e,

diskretno i u pozadini, govoriti o pravima tih mukaraca i

ena koji ive tisuama kilometara daleko. To vrlo uspjeno

radi, i u parlamentu i izvan njega, ve dobrih pedeset

godina te e uskoro ubrati plodove svojega truda. No u

ovom afrikom selu to u ovome trenutku nita ne znai.

Na istini okruenoj bujnim raslinjem tiina je prekinuta,

a u usnulim kolibama od slame i blata nastane mete. Nitko

ne moe nita uiniti i svejedno je hoe li obitelji pruiti

otpor i boriti se eljeznim bodeima ili e se polako i

pospano, tek napola probuditi kad ih prenu krikovi njihove

djece. Jedno ili dvoje najbrih nestane u tami, goli se udovi

isprepleu, oi sijevaju, mladii naputaju majke i sestre,

jedno dijete s darom vidioca, instinktivno i slijepo bjei

samo u mranu dunglu, daleko od baklji i svjetlucavih

eravica sinonje vatre. U panici netko prevrne vr i ugasioganj,ispunjajui hladan ranojutarnji zrak slanim oblakom


7/420

zagorene kozje sirutke koju su trebali pojesti za doruak.

Bilo je dovoljno samo sedam minuta da zarobe gotovo

sve. Trgovci robljem vjeti su u tome. Starce su odvojili na

jednu stranu (teko da ih ima smisla prevoziti do

Zanzibara), a premlauju jednoga koji tako bijesno urla i

nerazgovijetno izvikuje da ga ni vlastita ena uope ne

razumije. Uvijek se nae netko tko eli biti junak. Taj je

obino neiji djed. Trgovac robljem po imenu Kasim ga

uutkava.

Pogled na skreno tijelo smirio je svjetinu. Seljani se u

strahu odmiu, a pljakai stanu izdvajati ene. To je najtei

dio posla jer se s ovako tamnim enama u mraku lako

potkradu pogreke. Abesinske robinje mnogo vrijede ako sulijepe. Sultani i emiri nekad znaju za enu uzeti poneku crnu

robinju naposljetku, harem bogata ovjeka mjesto je bez

granica i treba ukljuivati svaku boju koe. Bijela je,

dakako, najprimamljivija. Veina mukaraca nikad nije ni

vidjela bijelu kou a oni koji jesu morat e se sloiti da je

neobina i sablasna, poput koe nekog stranog avla,

poput due koja je izblijedjela do boje suhih kostiju i ledi

krv u ilama, poput neke prikaze. Pa ipak, na eni je koliko-

toliko privlana.

U ovome su selu ene tamne poput gorke kave, a

njihova su mlada tijela gipka. Kasimov prijatelj iz djetinjstva

i ortak Asaf Ibn Mohammed, promatra propupale grudi kao

da su slatki. Kada je doao do Zene, Ibn Mohammed joj

vrkom sablje podie skute i stane buljiti u njezinu bujnu

stidnicu. Misli samo na talire Marije Terezije koje e dobiti

za ovaj plijen i kako e je biti lako prodati. Zatim, sputajui

joj skute, eli pregledati njezine zube pa kimne momku,

onom s uadi.

Ovu! ree na arapskome, njegove utosmee oihladne su, a crte lica obasjava treperavo svjetlo tako da se


8/420

doima kao da je sazdano ni od ega osim dugih tankih linija.

Bljei i vii od Kasima, Ibn Mohammed odie elegancijom i

izgleda vie kao uenjak nego ovjek od akcije. Danas ga

nita nije ozlovoljilo pljaka se odvija ba kao to je

oekivao, pa njegova narav, koja se esto pokazuje

ubojitom, ostaje pod kontrolom. Da, ova e biti dobra. Nije

tako goljava kao ostale i ne pokazuje strah.

Zena, skamenjena i tako prestraena da jedva moe

disati, pretvara se da ga ne razumije. On djeluje tako mirno

i hladno, siguran u svoje pravo da je jednostavno moe

oteti. Kasim bez rijei potvrdno kimne glavom iako mu crne

oi sijevaju ona vidi da on uiva u poniavanju seljana

dok ih jednog po jednog procjenjuju. Neto se u njemu hrani

ovom tjeskobnom atmosferom. Za ovoga ovjeka ti pohodi

nisu samo posao. U trgovini robljem on je naao svoj poziv.Potrat u,pomisli ona. Potrat u.No njezine se noge ne

miu. Vjerojatno je tako i bolje trgovci robljem nisu

njeni kad uhvate odbjegle. Moete im pobjei vrlo brzo ili

nikako. Sada nije prilika da Zena pokazuje svoju sranost.

Dok je straari izvlae iz vrste, posre preko mrtvog tijela

svojega strica, starca kojega je Kasim golim rukama upravo

ubio pred njezinim oima. Zena ne gleda tog mrtvaca.

Pokuava zatomiti uas koji joj se javlja u trbuhu. utke im

doputa da je sveu zajedno s jo nekima i tada, praeni

izlazeim suncem, trgovci robljem odvode svoj plijen,

najbolje primjerke toga sela, daleko od njihovih domova i

obitelji,zauvijek.


9/420


10/420

Drugo poglavlje

Glavna rezidencija sir Charlesa Malcolma, zapovjednika

Kraljevske indijske mornarice, Indija

Punkawallahje na dunosti ve vie od dvanaest sati te semahanje lepeza usporilo do uspavljujue kretnje koja ba i

nema uinka na ustajali zrak.

Je li ti bolje, Pottingeru? pita sir Charles dok obojicitoi kapljicu suhog crvenog porta iz pokrajine Douro.

Oh da, gospodine. Groznica je prola. To je trebalo

obaviti, rekao bih, mladi vedro uvjerava svog nadreenog,

kao da je ba servirao za seoski kriketski klub. Za

pridolice na ovim prostorima, groznica je praktiki

obvezatna, iako je prema svim navodima kod Pottingera ona

bila osobito snana i moe biti sretan to je preivio.

Pogledaj onda! sir Charles pozove ga kretnjom ruke.

Satnik spremno prie stolu od mahagonija i zadubi se u

novu kartu Crvenoga mora koja je prije samo nekoliko sati

stigla brodom. Dokumenti predstavljaju prvi korak u

sveobuhvatnom zadatku Kraljevske indijske mornarice na

tom podruju, koji je dvojak. Prvo, moraju nai put kojim e

povezivati Europu s Indijom u trajanju od najvie mjesec

dana tako to e eliminirati afriku etapu postojeega

pravca. Ako to znai uspostaviti trgovake veze s Arapima,

tim bolje. Drugo, trebaju osigurati da se nedavni britanski

gubici u mornarici vie nikada ne ponove. U utrci za

svjetsku hegemoniju svaka prednost pred Francuzimaodluujua je, a u zadnje vrijeme previe je brodova


11/420


12/420


13/420

Pottinger stavi prst na toku koja obiljeava Suez.

Kanal bi bio najlaki nain... No karta, gospodine, karta je

klju. Ne moemo dalje bez nje.

Momak je bistar. Posluit e.

U tom trenutku sir Charles primijeti da punkawallah lei

niice i da je ispustio crvenu uzicu kojom bi trebao

pokretati lepezu. To je dijete vrsto zaspalo i, ako se sir

Charles ne vara, slini po memsahibovu novom luksuznom

sagu.

No krasno! zaurla zapovjednik Kraljevske indijske

mornarice, nije ni udo da je ovdje kao u vrajoj pei, a

pokuavamo razmiljati!

Zavitla olovku preko sobe. Ona udesno pogodi metu,

udarivi djeaka tono u elo. Dijete se trgne i uspravi,

sramei se zbog svojega propusta na dunosti i pone seizbezumljeno ispriavati na hindskom. Uto se sjeti strogog

pravila da kuno osoblje mora u svako doba drati jezik za

zubima. Sir Charles, sada pomalo ruiastih obraza, zaustavi

gnjev te se nasmije uasnutom izrazu djeakova lica.

Idi! rukom otpusti dijete. Gubi se! Dovedi drugogpun-

kawallah, zaboga, ili emo se skuhati ovdje! Lipanj je,

zaboga!

Djeak se nakloni i istoga trenutka nestane dok je

Pottinger toio jo malo porta u svoju au te dodao bocu

sir Charlesu. Hvala vam to ste mi pokazali ovo,

gospodine! ree.

Sir Charles podigne au. Neobino je da se

zapovjednik time bavi, no sir Charles uvijek voli osobno

nadzirati svoje ljude. Dobro doao u Kraljevsku indijsku

mornaricu! ree. Zdravica! U zdravlje Njegova

Velianstva i, dakako, naih momaka na terenu! kae dok

se u sebi podsjea kako momci na terenu stiu na cilj.

Polako,ali sigurno.


14/420


15/420

ne bi inili, no nevjernici nisu naviknuti na ove uvjete i

ako umru, nee im platiti.

U meuvremenu jedan od nosaa, Dhofari, kuha kavu.

Melje zrnca i dodaje mirisni prstohvat kardamoma da je

zaini. Dhofariji nose zaine u tobolcima. Njihova tijela kao da

izluuju tamjan, a odjea im mirie na kumin. Sa sobom

donose daak Afrike na Arapski poluotok. Zaudo, ti ljudi

mogu raditi na vruini, a da se ni ne oznoje. ak i sada,

njegov brat pokuava pomusti jednu od deva koje je Jessop

kupio na trnici u Suru za put, no ta ivotinja, sama kost i

koa, odbija posluati. Ozbiljna je to stvar. Ne moete nositi

dovoljno hrane i vode u pustinji, a ono to i uspijete ponijeti

brzo se pokvari ili zahtijeva vodu da bi se skuhalo. Devino je

mlijeko od ivotne vanosti. Ve su danima gladni i edni, a

bez dovoljno devina mlijeka koje bi upotpunilo zalihe, vreeza vodu opasno se prazne. Dhofari vrsto zavee ivotinju

debelim uetom, sputa joj noge kao to to ine da ih sprijee

kako ne bi odlutale kad karavana stane, a mukarci pou na

poinak. ivotinja nehajno vae sitne listove mljeike, dok

dhofarijski vodi nestaje pod teretom prtljage. Jessop se

naprezao ne bi li vidio to on radi. Osim to iekuje svjee

mlijeko, to je samo po sebi dovoljno primamljivo, ovi su mu

arapski obiaji vani. Ovdje je kako bi doznao to je

prihvatljivo, kako trgovati s ovim ljudima, kako nabaviti zalihe

za britanske brodove i kako ih zatititi od napada. Njegov je

posao shvatiti ovu negostoljubivu zemlju te otkriti moe li

Britanija ovdje neto zaraditi. Doktor se raduje povratku kui

u Northumberland gdje e uveseljavati drutvo priama o

Drevnome moru i njegovim Divljacima. Znate, ve je smislio

naslov za svoju knjigu. I bit e ba takva, siguran je, da e

zabavljati momke u domovini sljedee zime.

Slika Northumberlanda breuljci pokriveni snijegom, lokve

na kojima se hvata led sijevne u doktorovu mozgu kao

studeni povjetarac te on automatski posegne za kavom kojumu dodaju. Hvala! ree. ukran!


16/420

Jones samo uspije kimnuti glavom iako ga je gorki okus brzo

razbistrio. Poeli da nije ni doao u pustinju. Na Palinurusuje

postojala barem mogunost povjetarca. Vratit e se na obalu

za moda deset dana te e se ukrcati na brod dva tjedna

nakon toga. Cijelo ovo razdoblje doima se beskonanim zbog

kipueg, isuenog pakla kroz koji putuju, iako e ti mukarci

sigurno to izdrati odluni su u svom naumu.

Dhofari une kraj bijelaca i pone pijuckati. Veeras

emo imati mlijeko, inalah ! kae.

Ako tako bude htio Alah.

Hoemo li skoro stii do beduina? provjerava Jones.

ovjek se nakostrijei. Moda sutra.

Beduinski logor oznaava polovicu njihova puta. Iako je u

njihovo ime dogovor bio sklopljen i cijena dogovorena,vremenski je raspored bio nejasan. Meutim, sada su na putu,

beduin oekuje njihov dolazak jer pustinjom vijesti brzo

putuju mnogo bre, bijelcima postaje pomalo jasno, nego u

Londonu gdje ovjek barem ima mogunost da sauva tajnu.

Vjet vodi moe veoma mnogo iitati iz nekoliko obinih

linija u pijesku. Ti ljudi znaju raspoznati tragove jedne deve

od tragova drugih deva, koliko je ljudi u pojedinoj skupini te

tko je ozlijeen ili bolestan. Domoroci tono pamte kakve

tragove ostavlja svaka deva na promjenjivu krajobrazu

svaka ivotinja ostavlja svoje specifine otiske i ima

poseban hod. Obina linija to stri na pijesku moe im rei da

devu jae stranac, dok isueni izmet odaje sve tajne cijele

davno nestale karavane. Oni su poput proricatelja.

Jones nije zainteresiran za domai narod i ne

impresionira ga njihova vjetina itanja tragova. Porunik eli

saznati vie o prijevozu arapskih konja u Europu to je

njegov osobni interes, a ne interes Kraljevske indijske

mornarice. istokrvni konji su praktiki jedina civilizirana

meunarodna valuta koju ovaj poluotok moe ponuditi. Naime,ne moe poslati roblje u London, uostalom, ini se i da e


17/420

Carstvo uskoro zatvoriti svoja vrata trgovini ljudima, a vie

nee biti trgovine na Zapadu. Jones se u Arabiji nadao dra-

guljima. Sanjario je o biserima okruglima kao mukatno

groe, brojnima kao na trsu, o smaragdima dovoljno velikima

da ispune pupak slukinja i dijamantima, svjetlucavim i

brojnim poput pustinjskih zvijezda. Snovi su mu se brzo

rasprili. Iako se tu i tamo moe naii na bogatstva, veina

stanovnitva na ovom poluotoku je sirota, a kao i svugdje na

svijetu, blago je teko nai. Seljak zakupnik u domovini

vjerojatno posjeduje vie materijalnih dobara nego prosjean

emir. Jones polako prihvaa da e i Njegovo Velianstvo i on

sam na ovoj ekspediciji teko doi do ikakva profita. Nije ni

udo da je cijela, vraja zemlja puna prosjaka. Sirotinja, ti Arapi!Jones

isprazni svoju alicu i jo jednom prokune svoju zlu sreu to

su ga poslali ba ovamo nakon Bombajskoga visokog drutva,gdje je sretao keri visokih asnika i poesto kockao u menzi.

Podrum u Indiji bio je mnogo probraniji nego to je oekivao,

a zahvaljujui velikom broju kota u gotovo svakoj regimenti,

osobito je viski bio izvrstan. Arabija je neto sasvim suprotno

zemlja je to koja nita ne prata, te iako neki asnici kao

da gotovo uivaju u tekim uvjetima, Jones nije jedan od njih.

On samo trpi ono to mora i nada se da e prigrabiti to vie

bude mogao.

Zaboga! promrmlja si Jessop u bradu, sjedei koliko-

toliko uspravno i zurei u momka kraj deve. Eh, svata!

Dhofari ispije svoju kavu i pone se smijati razrogaenim

plavim oima bijelaca koji su upravo shvatili to radi njegov

brat. Uzima tap araqa iz svoje halje i pomno pone njime

istiti zube dok prouava izraze Jessopova i Jonesova lica.

Zaboga! ponovi Jones, lice mu je ruiastije nego inae.

U ovoj je zemlji sve pretjerano,pomisli. Zar on zbilja...?

Da. Da, stari, kimne Jessop. Doktor je sin farmera i

dentlmena te je navikao na stoku, no njegov je glas ipak pun

nevjerice. Doista mi se ini da on toj ivotinji zaiva upak!Ona skoro dati mlijeko. Vrlo skoro! uvjerava ih Dhofari


18/420

u pola glasa.

Ova zemlja je potpuno divlja. Jones se zgrozi. edan je,

dakako, a i gladan ako ve pitate, no sada nije siguran hoe li

moi piti devino mlijeko.


19/420


20/420

etvrto poglavlje

Zena nikad prije nije vidjela more i ono ju je iznenadilo.Indijski je ocean nevjerojatno modar, a neumoljivo se

afriko sunce tako poigrava na njegovoj povrini da izgleda

kao da je prekrivena dijamantima ili moda zvijezdama. No

najupeatljiviji je zvuk zapljuskivanje valova, koji dok se

valjaju po pijesku zvue kao glas velikoga boga. Trgovcirobljem doputaju skupini da se na trenutak zaustavi i

robovi se okreu prema onome to Zena u svojim mislima

naziva Velikim plavetnilom. Tako je osupnuta tim

velianstvenim prizorom da joj je gotovo drago to su je

doveli ovamo te opinjena promatra vodu dok joj se koa na

rukama jei od naleta valova to tutnje.

Zaista je prekrasno, iako se neki od ostalih boje, a

jedno ili dvoje ak su i vrisnuli. Trgovci robljem zure u lica

svojeg tereta. Ovo izgleda kao kakav ritual neto to

obiavaju initi te skupina provede trenutak u tiini dok,nakon poetnoga straha, seljani ne osjete strahopotovanje.

Ovi ljudi tuju kiu, oblake i sunce, prinose rtve bogu

gromovniku, no ova pojava koju sada pred sobom vide tako

je golema da je praktiki nepojmljiva. Kao da su ih doveli

do samoga ruba svijeta. Trgovci robljem oteli su najmlae

iz svakog plemena te, osim Zene, koja je sa sedamnaest

ljeta jedna od najstarijih zarobljenica, niti jedno dijete u toj

skupini nikad nije ni ulo za more.

Nisam imala pojma da je tako, tako...Rijei se gube unjezinim mislima jer ne moe odluiti koju da upotrijebi


21/420

kako bi opisala ljeskavu prikazu pred sobom. Dok trai neki

izraz, jedan od djeaka bjei iz skupine, osloboen spona

jer su trgovci to jutro odluili kako su seljanima dovoljno

slomili duh da ih jednostavno mogu drati na okupu kao

stoku, zavezani bi se sporije kretali. Gledaju ga kako klie

od veselja dok tri, dugakih udova, pada licem u obiljevode jer su mu ve danima usta suha. Vode je bilo malo

otkada su napustili selo. Djeak prekasno shvaa da je

more slano. Dva trgovca robljem umorno klipsaju do ala i

izvlae ga. Smijui se, glasno ga oamare i ,on se tako

tromo srui na pijesak da biste teko povjerovali kako je

onako okretno skoio u vodu.

To e te otrovati, budalo!

Zena je uznemirena. More je tako lijepo te je neshvatljivo

da bi moglo biti smrtonosno to joj jo nitko nije spomenuo.

No ona sada ui da u ivotu, daleko od svega to jepoznavala, uglavnom nita nije onakvo kakvim se doima.

Barem ne zasad.

Kasim i Ibn Mohammed rukom daju znak za polazak. Zena

uje Kasima kako govori: Uvijek se pitam koje e dijete biti

najhrabrije!

Ibn Mohammed samo gleda. Pa valjda najgluplje dijete!

Taj e djeak umrijeti prije nego to doemo na cilj.

Njih se dvojica slau kao da je to obina stvar, neto to

su ve mnogo puta vidjeli. Zena se pita je li u ovakvimokolnostima znatielja uvijek smrtonosna. Ili e djeaka

unititi njegov poriv da neto poduzme sama injenica da

si je pokuao pomoi? Zadrhti na suncu. Kamo, zaboga, idu?

to li je na umu ovim mukarcima u crnim odorama? Sada

kada vie nisu vezani, ne zna to je to prijei da ne otri u

grmlje i pohita kui, gdje su preostali seljani sigurno ve

pokopali njezina strica, obnovili ono to je ostalo od sela i,

razumni kakvi ve jesu, nastavili svoj ivot. Boji se, a opet,

neto je ovdje oarava svia joj se voda. Privlai je

pomisao da e vidjeti svijeta mjesta za koje je ve ula, aliih nikad nije posjetila. Zena protiv svoje volje pogleda prema


22/420

kopnu, a onda se usredotoi na kretanje svojih stopala.

Trgovci robljem cijelo vrijeme bdiju. Spavaju na smjene i

znaju nanjuiti neposluh ili moda hrabrost. Samo trebate

pogledati u krivome smjeru ili se spotaknuti, izbievat e vas.

Kasimu oi sjaje, dok Ibn Mohammed uglavnom ostaje pri

svojem hladnom dranju. Nikada nije srela ljude koji su takorazliiti od onih kojima je cijeli ivot bila okruena. Cijela je

grupa uplaena, Arapi samo trebaju izdati naredbu i istog

trena svi je posluaju. Njihov je autoritet neupitan.

Ostat u, odluuje ona, dok u elucu osjea muninu. Zeni

je vano pretvarati se kao da ima izbora.


23/420

Peto poglavlje

Istonije, na oceanu, atmosfera na brodu Palinurus iz vierazloga postala je nepodnoljiva nakon odlaska doktora

Jessopa i porunika Jonesa iz asnikih redova. Da je barem

malarija odnijela Wellsteda umjesto bilo koga drugoga, proklinje u

sebi kapetan Haines. Koliko je god Hainesu mrsko to zbog

groznice gubi dobre ljude, ak i dok proklinje dobro zdravlje

svojega jedinog preivjelog porunika, osjea da ga obuzima

stid. Ne eli priznati da je bijesan to ga je Wellsted

preduhitrio u onome to je on htio uiniti, a to je napisati

memoare o njihovu dosadanjem putu. Umjesto toga, grmi

kako je porunik skorojevi koji se sramotno ponio. No

kapetan mora nerado priznati kako je poeljeti Wellstedovu

smrt moda ipak malo pretjerano.

Stopa smrtnosti bila je, dakako, neoekivana da je

Haines znao kako e izbiti groznica, nikad ne bi poslao

Jessopa na debel. Izabrati njega za misiju, Haines se ne

moe oteti dojmu, bila je nesretna pogreka. Da je ostao na

brodu, doktor je mogao barem dio posade spasiti od bolesti.

No elio je ii, a uostalom, kako je Haines mogao znati toe se dogoditi? Openito govorei, s ove strane Afrike

vrijedi pravilo: ako momak preivi prvih nekoliko tjedana u

Bombaju, uglavnom e biti dobro. Mrtvaci, dakako, gdje god

im due bile, vjerojatno u to vie ne vjeruju. U samo

nekoliko dana pomrlo je vie od polovine asnika i treine

posade broda Palinurus. Meutim, unato gubicima i vremenu,

Palinurus i dalje plovi du obale, karta napreduje, mjerenja

dubine vode tona su, a jedrenjak jo nije naiao ni na jedan

francuski brod. Bilo kako bilo, kapetan ima snaan osjeaj

dunosti prema svojoj posadi, mrtva tijela predana moru


24/420

tite mu srce, smatra se odgovornim. Ipak, umjesto da

previe o tome razmilja, on svoja unutarnja predbacivanja

usmjerava na jedinoga preostalog asnika.

Samo nekoliko dana prije izbijanja epidemije malarije,

dok je provjeravao potu koja je odlazila s broda, kapetan je

sluajno naao paket koji je sadravao Wellstedove

memoare. Kakva drskost! Sada ali to nije sprijeio slanje

paketa. No u tom trenutku osjetio se tako povrijeenim

onime to je porunik napisao, tako grozno osupnutim

njegovom besramnom kraom iskustava i otkria drugih

asnika da je doivio neko stanje oka i jednostavno

ponovno zamotao tu prokletinju i poslao je, suprotno

prvotnoj elji da je se rijei.

Dakako, knjiga o putovanju koju je Haines naumio

napisati upotrijebila bi manje-vie isti materijal, no smatraoje da kao kapetan na to ima pravo. Haines je zamislio da e

se javiti Kraljevskomu drutvu kao elnik ekspedicije te da

e podijeliti zasluge kako je pravedno: svojim darovitim

asnicima ija je predanost, tako je to odluio sroiti, sluila

na ast i ekspediciji i Kraljevskoj indijskoj mornarici.

Naravno, pripisao bi zasluge i Wellstedu. Meutim, po-

runikov rukopis sruio je sve te velebne snove i Haines bi

volio da moe zaustaviti paket, koji je sada sigurno ve

preao Crveno more, siguran na kompanijskom brodu, na

putu za London. Kapetana najvie izjeda to Wellsted njemu

nije posvetio svoju knjigu. Nedopustivo krei pravila

lijepog ponaanja, porunik jedva da je spomenuo ostale

lanove posade, a najmanje presvijetloga Hainesa. Najgore

od svega, porunik je krajnje bezobziran, to jo vie ljuti

Hainesa. Kad je uope, dovraga, taj ovjek stigao napisati tu

vraju knjigu?

Kucanje na vratima kabine prekine Hainesovo bijesno

razmiljanje. Tri kadeta stoje u prolazu, djeaci od

jedanaest, dvanaest i trinaest godina, odjeveni u svijetlehlae i elegantne mornarike kaputie s mjedenim gumbima.


25/420

Kosa im je jednoline boje mokroga pijeska i izgledaju tako

slino da bi mogli biti braa, iako su zapravo samo braa po

oruju. Haines pomisli kako su mnogo toga proli i da su

dobri djeaci. Zadnjih dana vidjeli su previe mrtvih tijela.

Dok ih kapetan uvodi u prostoriju, najveu na brodu, djeaci

odjednom izgledaju vii kao da su narasli u tom prostoru.

Svaki od njih potiho se nada kako e jednoga dana biti

dovoljno muevan da zaslui nazivati se kapetanom.

Ah, veera! Da! kae Haines.

Jardine, kapetanov krupni kotski posluitelj slijedi

djeake, zatvarajui vrata za sobom neoekivano spretnim

trzajem glenja. Lice mu je poput grube hridi ruiaste

krede, lagano upale na jednoj strani, kao da je on sam star

koliko i vrijeme te polako nestaje u moru. Za vrijeme

groznice nitko nije ni pomislio da bi i Jardine mogaopokleknuti. On je neunitiv. Sada u jednoj ruci dri bocu

konjaka, a u drugoj crnoga vina, koju stavlja na stol.

to imamo veeras, Jardine?

Ovetinu, gospodine. Pirjanu! odgovori on iskrivljenim

ustima.

Zadnji put su uzeli zalihe juno od Meke te su od

suzdranoga plemena vahabita za pravo bogatstvo kupili

stado malih ovaca mrkoga runa. Dalje niz obalu zalihe su se

pokazale prilino ogranienima. Mnogi muslimani odbijaju

bilo kakvu trgovinu s Englezima iako je s nekim plemenima

lake nego s drugima. Ova obala istona obala Crvenoga

mora pokazala se osobito problematinom. ini se da je

islam na ovome podruju shvaen ekstremno i u svojim je

postavkama sasvim neumoljiv to je u potpunoj

suprotnosti s oputenim ibaditima koji nastanjuju drugu

stranu poluotoka i jug. U ovome kraju ve i sama pojava

bijele koe esto izaziva napadaje estoke mrnje.

Ekspedicije koje su ovdje pristale bile su izloene

divljanjima napadaa bijesna pogleda u svijetloj odjei kojisu na njih pljuvali, tjerali ih isukanim noeva i zasipali ih


26/420

bujicom uvreda, koje su im poslije prevedene kao Jedite

svinje, svinjoderi! i slino. U jednoj luci trgovac se radije

pomokrio u vreu s branom nego da je proda brodu

nevjernika. Umri praznog eluca, kaurine! prezirno je

dobacio. Nikakav iznos novca niti pokuaj dobre volje nije

naveo te bradate fanatike da se predomisle. Sveti gradovi

su za strance zatvoreni tako da ve nekoliko tjedana jedu

ovetinu, uz dodatak datulja, ovjega mlijeka, kave, malo

kukuruznoga kruha i bilo kakve ribe pristojne veliine koju

mlai lanovi posade uspiju izvaditi iz mora.

No, momci, vjerujem da se niste javili u mornaricu

nadajui se da ete se gostiti na raun Kraljevske indijske

mornarice?

Haines natoi svojim asnicima svakome po au.

Zdravica! kae irokogrudno.Upravo su toga jutra na moru imali ispraaj zadnjeg

umrloga irskoga morskog vuka iz Belfasta koji se zvao

Johnny Mullins. Borio se kao ris protiv malarije, no

naposljetku je izgubio bitku. Svi lanovi posade koji su se

zarazili ili su sada mrtvi ili izlijeeni. Najgore je prolo i

Haines die svoju au.

Mi smo preivjeli, gospodo! Neka nai jadni suborci

poivaju u miru!

Djeaci se nelagodno promekolje. Protokol zahtijevada ne ponu s veerom dok svi pozvani asnici nisu prisutni.

Moda jesu mladi, no znaju pravila.

No hajde! kae kapetan razdraljivo, nameui svoj

autoritet.

Polako, djeaci pristanu. Nevoljko podignu ae i struse

vino.

Jardine! pozove kapetan.

Da, gospodine?

Pirjana ovetina, je li?

Da, gospodine. S algama. No...Ako se porunik Wellsted ne da smetati kako bi nam


27/420

se pridruio na vrijeme, onda ne vidim razloga zato bismo

ga ekali!

Haines okrene lea ovoj grupici.

A sada..., ree, to se tie mjerenja koja si danas

poduzeo, mladi Ormsbyju, provjerio sam tvoj rad i mogu ti

rei da si me zadivio. Takav predani rad i izvanredna

preciznost pa ti si pravi strunjak, nije li tako? Jo e ti

predvoditi ovu ekspediciju!

Ormsbyjev osmijeh mogao bi osvijetliti London Bridge.

Hvala vam, gospodine! ree dok Jardine ulazi vukui noge

i nosei kositrenu zdjelu sa sloencem koji se jo puio i

pone asnicima posluivati veeru.


28/420


29/420

esto poglavlje

Jessop i Jones polako shvaaju da Dhofariji sasvim drukijepoimaju vrijeme od njih. Ili, kako je to sroio porunik:

Tom vrajem fakinu ne moe vjerovati ni jednu jedinu

rije! Ve tjedan dana udaljeni su samo dan ili dva od

emirova tabora i ni na kakav upit ne mogu dobiti nikakavodgovor, osim povremenog cininog slijeganja ramenima.

Jessop je obuzdavao Jonesa da ne postane previe uporan.

Ne urimo se toliko, stari! istie.

Imaju dovoljno vremena do susreta s brodom Palinurus

da se ne moraju strogo drati rasporeda.

Ako se zanemari injenica da se nisu u stanju drati

dogovorena rasporeda, Jessopu se Dhofariji ine prilino

ugodnima. Pokazuju beskrajno strpljenje prema njegovim

pokuajima da ucrta njihov smjer kretanja u kartu, to se

pokazuje veoma tekim. Za poetak, vei dio dana mjedeniinstrumenti koje je doktor ponio sa sobom na ovaj zadatak

previe su vrui da bi se njima moglo rukovati.

Takve ti stvari ne padnu na pamet u Southamptonu!

nasmijei se.

Jonesu takve stvari nisu zabavne. Zadae su jednako

njegove kao i doktorove, no porunik stalno odustaje, i to,

kako se doktoru ini, prelako za jednoga engleskog asnika

kojemu je povjerena, naposljetku, prilino rutinska, iako

pomalo nezgodna, misija provjere stanja situacije. Dhofarijiruke omataju tkaninom i trude se pomoi koliko mogu.


30/420


31/420

Nou, pod svodom nisko smjetenih zvijezda koje krase

ovo podruje, instrumenti daju bolje rezultate. Meutim,

pjeane je dine teko prikazati. Vjetar e ih premjestiti

mnogo prije nego to u unutranjost stigne sljedea

britanska misija te e tako taj dio karte postati sasvim

beskoristan. Nema promjenljivijeg krajobraza na zemlji od

pustinjskoga, razmilja Jessop. Dok su breuljci Lancas-

hirea gdje je odrastao ostali uglavnom jednakima tisuama

godina, obrisi pustinjskoga krajolika ne traju vie od moda

kojeg tjedna. No doktor ne odustaje. Jednostavno biljei sve

svoje misli i to je mogue vie detalja, sve do injenice da

mrave koze koje su kupili Dhofariji imaju kraa trupla nego

njihovi europski roaci te da su iznenaujue ukusne. Nikad

se ne zna to bi se sve moglo pokazati korisnim podatkom

koji grm krije neprocjenjivu tajnu koju bi se moglo

upotrijebiti u britanskoj industriji ili razumijevanjem kojege mjesnog obiaja budua britanska delegacija stei

naklonost nekog emira ili kalifa te tako osigurati unosan

trgovaki sporazum. Doktor Jessop, za razliku od porunika

Jonesa, jasno je usredotoen na ono to od njega oekuje

Istonoindijska kompanija. Svaka dvadeset i etiri sata

biljei kilometrau koju su uspjeli prijei i procjenjuje da

edna deva moe popiti devedeset litara vode u manje od

tri minute.

Dok postavljaju logor u kasno jutro i spremaju se da

najvruiji dio dana prespavaju ispod na brzinu podignuta

atora koji prua hlad, vjerojatno stupanj ili dva hladniji od

kipueg pijeska tik do njega, doktor previja opeklinu na ruci

starijega Dhofarija. Ipak je ranu zadobio u slubi

Britanskoga Carstva. Utrljava mu lavandinu mast u kou.

Ljubaznost je uvijek veoma vana pacijentu, smatra doktor.

Kad je tek postao lijenik, mnogi njegovi pacijenti bre su

ozdravljali, uvjeren je, zbog njegove panje, a ne samo

zahvaljujui njegovu medicinskom znanju.

Ne znam zato se trudi, stari, mumlja pospano Jonessvom sudrugu.


32/420

Imam mast uza se, nita me ne stoji, istie doktor.

Jones se okrene. Laka ti no! promrmlja vie kao

dijete nego kao ponos Njegova Velianstva.

Jessop si iskopa udubinu u pijesku. To zapravo vrlo mnogo

govori,razmilja. Jones se nije inio trai pravu rije tako

jako negospodskim kad su bili na brodu. Baci pogled nazasljepljujuu kuglu koja se primie svojoj maksimalnoj

visini. Doktor radije putuje praen zvijezdama. No u

pustinji doista je velianstven prizor.

Laku no! uzvrati malo slubenijim tonom i smjesti se

da poine nekoliko sati prije nego to moraju ponovno

krenuti.


33/420

Sedmo poglavlje

Zeni se ini kao da je upala u nonu moru. U potpalublju ni-skoga stropa arapskoga dhowa osamdeset je zatvorenika

vezano lancima. Sedamdeset i jedan je jo iv iako oko

njihovih ispucanih glenjeva pluta izmet, no toliko su

onemoali od gladi i ei da jedva osjeaju kako ih to pee.

Veina ih nikad nije vidjela toliko ljudi koliko ih je sada

ovdje nagurano i svi smatraju odvratnim to se mrtvi ne

pokapaju prije zalaska sunca. Ve su jedanaest dana na

brodu. To je najvie zabrinjava. Veina robova ne poznaje

zemljopis niti podruja iz kojeg dolaze niti podruja gdje bi

mogli zavriti, no Zena je est godina ivjela sa svojom

bakom, visoko u svjeim, smaragdnim planinama sjeverne

Abesinije, manje od tristo dvadeset kilometara od

kozmopolitskoga i ivoga grada Bussabe. Tu su staru

gospou mnogi potovali, a njezina je kua bila bogato i

ugledno okupljalite za putujue karavane i hodoasnike.Pod njezinim krovom, pravila Zenine bake bila su

jednostavna: oruje zabranjeno, kraa bilo osoba bilo

imovine zabranjena.

Na tom je sigurnom mjestu Zena uila o dalekim

zemljama i putovima kojima su prolazili trgovci s robljem.

Sluala je o raznim bogovima i legendama sve joj se

inilo tek zanimljivim, jer njezina baka nije vjerovala ni u

to osim, kako je uvijek govorila, u ljudsku dobrotu pod

uvjetom da ste bili vrsti. Putnici su priali o mjestima gdje

su bili i kamo idu te je, premda nikad nije vidjela ta mjesta


34/420


35/420

tolijski eunuh njezine bake koji je svirao bubnjeve. Kada su

saznali da ona nije tek slukinja (jedna od mnogih) ili

robinja (kojih je bilo jo i vie), nego omiljena unuka, mnogi

su joj posjetitelji poklanjali panju i ostavljali darove

boicu miomirisa ili duinu svile. Sada nema nikakvih

darova.Nakon treega dana na brodu, u tami teretnoga prostora,

ona ugleda jedan novi brod koji plovi uz obalu prema jugu,

te joj, izmeu povremenoga naricanja drugih ena i molitava

mukaraca, niz lice poteku nijeme suze. Sada vie nema

povratka, ree bezglasno. Jedino na to moe misliti jest da

se vrati u selo te to bi ondje mogla zatei. Toliko gubitaka.

Grob. Svoju majku, uvijek mrzovoljnu. Zena nikada nije

pomiljala na brak, a sada joj je ve odavno prolo vrijeme.

Nije trebalo biti ovako,pomisli. U tami slobodno moe tugovati,

pa se prepusti plakanju.estoga dana, tiina i iscrpljenost napokon su prevladali

u potpalublju i svi su se predali zaguljivoj guvi. Zena kroz

mali traak svjetla u pukotini stijenke broda iznad svoje

glave uoava da je kopno s pogrene strane broda te sada

zna da su okrenuli na istok. To joj je podruje sasvim

strano u pamenju zadrava samo neka imena i oskudne

djelie informacija, no i to je dovoljno da shvati kolika je

udaljenost sada dijeli od doma te kako je povratak

nemogu.U svoje selo vratila se nakon bakine smrti prije samo

nekoliko tjedana vratila se roditeljima koji su se nadali

da e nai sreu drugdje. Kamene zgrade naslijedio je

majin stariji brat koji je tjedan dana nakon pogreba stigao

s nekoliko deva, pokojim konjem i enom ledena pogleda

sasvim pokrivenom burkom. Pregledao je svoj novi dom,

naredio da se za slavlje zakolje i ispee vol te je prvom

prilikom otjerao Zenu.

Idi kui i udaj se, dijete! zapovjedio je. Ovdje nema

niega za tebe!Oduvijek je bilo neobino da se Zena uope nalazi kod


36/420


37/420


38/420

zakljuanim vratima gleda luku, isjeke ivota u Muscatu

pod svjetlom vedroga jutra. Neoekivano je lijep. Nikad nije

vidjela nita slino ovome gradu prostrani zaljev opasan

visokim zelenim breuljcima. Velik je to grad, shvati ona

vei od bilo koje naseobine koju je ikada vidjela. Dokovi su

propisno poploeni, a kue i trgovine sagraene od

svijetloga blata stijenjene su izmeu palmi datulja. Novije

graevine okreene su vapnom tako da blijete kad ih sunce

obasja, a s vremenom starije postaju tamnosmee boje. Du

dokova uzdie se nekakav dvorac utvrda malo uvuena

od vodene linije, s golemim tamnim topovima na krunitima

bedema uperenima prema puini.

Na dokovima ve vlada vreva to je siguran znak

unosne trgovake luke usidreno je etrdeset brodova,

moda i vie. Jutarnja trgovina ve je poela ovjek spticama u pletenim kavezima postavlja svoj stol kraj ulinog

trgovca u blistavoj bijeloj dubi koji prodaje razbacane

prostirke za molitvu. Njih dvojica griju vodu na malenoj

vatri i spremaju se skuhati aj od metvice s cimetom i malo

meda koji e pijuckati iz finih staklenih alica. Tri prljave

koze zavezane su izmeu stolova. Bezubi prosjak sa samo

jednom nogom i jednim okom jedva prolazi, omotan u

prljave dronjke, jedino to ima je kalebas iz kojeg svako

toliko neto popije. Jedan od trgovaca pouri se otjerati ga.

Pasji skote! povikne bijesno, maui rukama kao da tjera

muhe. Gubi se! Ibn al-kalb! Imshi! Imshi!

Pojest e nas! iznenada krikne jedna od djevojaka

kad zauje te gnjevne rijei. Glas joj drhti. Nitko se nikad

ne vrati nakon otmice! Sve e nas pojesti!

Poela je plakati, njezino se etvrtasto, koato tijelo

treslo od jecaja. Ostatak grupe je sasvim nijem, a neki od

njih poginju ramena od straha. Zena se ne osvre na

djevojinu kriku zna da e je ovdje prodati, a ne pojesti.

Osim toga, prizor buenja Muscata nekako ju je ohrabrio.Nije tako stran kako je oekivala. Stanovnici grada oito su


39/420

bogati, a ako je suditi prema pozivu na molitvu, mnogo je

damija te su moda i veoma poboni. Zna da nije mogue

sada pobjei jer, uostalom, kamo bi mogla pobjei? No ovo

je velik i kozmopolitski grad, zna vie o njemu nego itko s

kime je ovoga trenutka zatoena, a i najgore je zasigurno

prolo. Okree glavu prema svjetlu i razmilja kako morabarem nastojati sauvati nadu. Kupit e me netko milostiv,

razmilja dok se dri za prazan trbuh i uvjerava samu sebe

da e uskoro jesti, moda i za manje od sat vremena.


40/420


41/420

Osmo poglavlje

U palai od pet katova u ulici Albemarle odmah doPiccadillyja, John Murray, najprestiniji izdava u Londonu,

kasno ustaje. Ljetni zvukovi Londona napokon su muprekinuli san. Neka prokleta budala iz sveg glasa izvikuje

robu koju prodaje. Murray se mora usredotoiti na rijei da

bi ih razaznao nikad ga ne probude lako i uvijek mu treba

neko vrijeme da doe do potpune svijesti. Nakon nekoliko

trenutaka, postaje jasno da je ulini trgovac voem i

povrem probudio gospodara kue zbog neke repe i

kruaka koje se mogu kupiti kod njega. Murray zastenje i

rukom opipa drugi kraj kreveta. Njegova je ena ve ustala

i to mu je drago. Gotovo se stalno svaaju te je on nastojiizbjegavati kad god moe ta je prokletnica jednako

grozna kao i njegova majka. Poput mnogih drugih ena iz

visokoga drutva, krajem mjeseca odlazi iz grada da bi

posjetila prijatelje na selu, a Murray (za razliku od mnogih

drugih mukaraca iz visokoga drutva) ostaje u prijestolnici,

lien njezina drutva za koji ugodan tjedan. Ta ga pomisao

veseli.

Upotrijebio je nonu posudu i gurnuo je natrag pod

krevet. Zatim, umjesto da pozove sobara, povrno se oprao,

nehajno nataknuo periku, obuzet mislima hoe li jutros uzpecivo popiti okoladu ili kavu. Dok jo razmilja o tome,


42/420

odrjeitim korakom krene niza stube do suncem obasjanog

utog salona na prvome katu. Nikada se nee naviknuti na

portret lorda Byrona koji visi nad kaminom, iako bi, dakako,

bio pravi skandal kad bi ga uklonio, kao da mu ba jo to

treba. Prolo je dobrih deset godina otkako je Murrayev

otac neslavno spalio Byronove memoare kako bi zatitio

javni moral pa jo i dan danas ne proe ni tjedan dana, a da

ga neka zanesena matrona ne upita je li stari udak sluajno

ikad svom sinu spomenuo sadraj tog rukopisa. Murray to

pitanje smatra i glupavim i zamornim. On je ozbiljan ovjek

posveen znanosti i njegovi interesi ne ukljuuju poeziju

osim moda njemaku tovie, niti skandale. Byronova

razmiljanja o erbetu i sodomiji moda su platila za

Murrayevo obrazovanje, no, kako povremeno zna hladno

primijetiti, sada je vrijeme da se takve djetinjaste stvarizaborave. Barem to se tie razgovora jer Byronov puni

opus i dalje resi popis te velike izdavake kue, a svake se

godine proda barem nekoliko stotina primjeraka. Osim toga,

Murray svaki tjedan potom primi odreeni broj pokuaja

dostizanja byronovskog genija, koje sve, iz principa,

prosljeuje u vatru.

Kava,odlui Murray.

Opojan miris svjeega kruha die se iz kuhinje u

podrumu i Murray gotovo da ve moe osjetiti okus maslaca

to se topi i mijea s marmeladom od limuna. au

rajnskoga vina, moda i neto unke i bit e spreman.

Na radnome stolu eka ga hrpa pisama te bi, budui da

je petak, moda samo proao pokraj nje jer navika mu je da

petkom ujutro ide jahati, no jedan mu paket zapne za oko.

Niti rukopis niti papir nisu osobiti, no u malenom,

bezlinom, crnom, votanom peatu utisnuto je nekoliko

zrnaca pijeska. Murray sa zadovoljstvom lomi peat i otvara

paket, a unutra nalazi rukopis umotan u istroeni karton,

popraen pismom napisanim urednim rukopisom i datiranimprije nekoliko tjedana.


43/420


44/420

moda biti i desert od kruke jer je onaj ulini prodava

voa i povra bio pred kuom. Kuharica se zasigurno

opskrbila svjeim krukama ako je to bilo mogue, zar ne

prvima u sezoni ovako rano u srpnju? Sokotra, ha? Zvui

arobno!Murray se nada da e mu George za poetak uspjeti

rei barem je li otok arapski ili afriki. Zanimljiva zagonetka

s obzirom na njegov poloaj koji zauzima na karti izmeu ta

dva teritorija.

Murray pozvoni i gotovo istodobno pojavi se batler.

Posluite mi doruak ovdje, molim vas! zamoli ga dok

sjeda u drveni stolac s visokim naslonom za stolom te

namjesti uti barunasti jastuk iza svojih kria. Dugi prozori

iza njega proputaju obilnu svjetlost savreno za itanje!

Mnoge engleske prie o uspjehu u izdavatvu poele su

svoje putovanje za ovim radnim stolom, pod ovim svjetlom.Kavu bih! I recite Jacku da jo ne treba osedlati

Belle.

I uz siuno zrnce pijeska koje se oslobodilo iz

Wellstedove poslanice i palo na iroke, tamne daske kojima

je pod bio prekriven, John Murray pone itati.


45/420

Deveto poglavlje

Bilo je gotovo podne kada su Jessop i Jones ugledaliatore. Nita se ne kree na vrelom pijesku, ak su se i

korpioni zakopali. Prvi znak da uope ima ivota jest vrtlog

praine koji lebdi u zraku dok izlaze ljudi, malene mrlje na

horizontu to stoje na rubu bogate oaze udaljene vie od

jedne milje, koji su doli gledati kako stiu stranci i njihova

ekspedicija. Dok su Jonesovu pozornost odmah privukli

arapski konji zavezani u privremenom oboru, Jessop se

divio samome mjestu. Unato vruini i napornom putovanju,

doktoru je drago to je ovdje. Kao vii asnik, odluio je da

jednostavno nastave jer, zahvaljujui instinktu pravoga

putnika, ovaj put im je povjerovao kad su mu rekli da su

blizu odredita.

Uvode ga u emirov ator i on nazove selamkako su mu

pokazali u Bombaju dok su ga pripremali za ovu priliku

predstavlja se nekomu tko ima odreenu mo i tko bi mogao

biti koristan Njegovu Velianstvu. Jessop je emiru platio

koliko je bilo dogovoreno, a zatim preklinje tog vladara da

mu dopusti pomoi djeci u taboru. Doktor je primijetio da

mladi pate od one infekcije. Mravi i koati poput malihroda, zadravaju se oko ulaza u ator, trepu svojim


46/420

Deveto poglavlje

nateenim vjeama, tjeraju muhe, noge su im bose, a ruke

stre poput prutova. Svjee opekline stvaraju im rupice na

malenim nogama Omanci lijee bol bolom te pale tkivo

kako bi ga oistili od bolesti, to je jedino to umiju.

Ja sam doktor, objanjava. Dopustite mi da pokuam

s bjelakom medicinom. Uinit u najbolje to mogu.


47/420

Bitsalam yadak, odgovori emir milostivo, to Jessop

shvati kao: Neka ti Bog vodi ruke. Oito je to dobar znak.

U drugome atoru Jessop pregledava jedanaestoro

djece koja jo i vie izgledaju kao krhke, udne ptice bez

perja sada kada su svi na okupu. Kada postavi pitanje, ene

koje se brinu za njih srameljivo ustuknu, no jedan od

mukaraca postavi se kao posrednik te pokuava prevoditi.

Komunikacija se uglavnom uspostavlja pokretima ruku

jednako kao i Englezovim ogranienim poznavanjem

arapskoga jezika, koje njegov akcent ini jo

nerazumljivijim. Sve u svemu, zakljuuje Jessop, infekcija

se proirila upotrebom kohola na vjeama djece. Kohol se u

arapskome svijetu smatra ljekovitim te se njime vlae oi,

no ljudi ga rijetko isperu nakon primjene. Kad je jedno

dijete dobilo infekciju, ona se brzo proirila na druge. Nekadjeca sada ak imaju pritie pune gnoja.

Molim, donesite mi vode! zamoli prevoditelja, koji ga

sumnjivo gleda, no ipak se brzo vraa s uturom.

Jessop smireno uzima svako dijete po redu i ispire crni

prah dragocjenom vodom. Djeca vrite jer su naviknula

istiti se samo pijeskom vode nema dovoljno da bi se

njome pralo. Kako im voda curi niz lice, hvataju je jezicima,

ne ele dopustiti da propadne ijedna kap. Kad je oistio

infekciju, doktor vadi sadraj svoje kone torbe. Zbog toga

je i otiao u vojsku Jessop voli pomagati te, velika srca i

snana eluca, ne pokazuje nikakvo gnuanje niti gaenje

bez obzira to se pred njim nalo. Pomijea octenu otopinu i

dade je svakom djetetu kao kapi za oi. Pee. Mlaa djeca

diu galamu, starija trpe u tiini.

To bi trebalo pomoi, ree. Pogledat emo opet

sutra. Selam! pozdravi, naklonivi se na odlasku.

Jones se smjestio kraj ispusta te pokuava zapodjenuti

razgovor s konjanicima. Profinjenost pasmine osobito mu sesvia. Svojim fino oblikovanim kostima, konkavnim


48/420

profilom, relativno visokim grebenom i visoko uzdignutim

repom arapski konji mame poglede. Prekrasne su to i

velianstvene ivotinje te porunik mora priznati da je

oaran dok promatra kako ih sedlaju dvojica mukaraca iz

logora. Jahai iznenada potjeraju konje u trk to uzbudi

cijelo krdo, te dok doktor prtlja s bosonogom djecom, svi

ostali idu vidjeti jahae kako odlaze. Tajna je kamo jau

moda samo odvode ivotinje na njihovu svakodnevnu

vjebu. Konji vrijede pravo bogatstvo. Jones jo nije siguran

gdje se moe zaraditi najvie novca, no praktiki moe

nanjuiti da ga ovdje negdje ima bilo u prijevozu

istokrvnih konja u Englesku ili parenjem arapskog pastuha

s kobilom neke druge pasmine zna da ovdje ima neega

za to bi bogata elita koja ivi u etvrti St. Jamess platila

golemu cijenu. Neki ve i plaaju. Napoleon je jahao arapa,dakako, no to vie nije vano jer i sam kralj ima jednoga

dar koji mu je lani stigao od sultana Muscata i Omana.

Jonesu je to dovoljno kao da je dobio izravno kraljevsko

doputenje za svoj projekt. Sama kvaliteta ivotinja privui

e visoko drutvo te stoga zna da e se obogatiti ukoliko

uspije prenijeti poiljku ili dvije u Englesku. Nijedna mudra

obitelj nee propustiti da ima najnoviju pasminu koja je

osvojila i kraljevsku obitelj.

Jones vadi svoju biljenicu dok mu gotovo ponu curiti

sline od pomisli na naknade za rasplod i to bi sve mogao s

njima uiniti, s obzirom na potamnjeli sjaj njegove obiteljske

kue u Londonu. Proisti grlo i, pomiljajui na svoju

povijesnu ulogu (ili barem publicitet) stavlja pero na papir,

jer trebat e mu biljeke da potvrdi autentinost ivotinja i

svojih iskustava dok ih je odabirao.

ini se da emiru godi nae drutvo te nas je pozvao na gozbu. Nije

nimalo svjeije, no ovdje je mnogo vode iako je za na ukus pomalo

kisela. Doavi iz pustinje moja je deva pila punih deset minuta. Hrabraivotinja, dobro mi je sluila i davala nam dovoljno mlijeka zadnjih dana


49/420

putovanja. U ovome je taboru sedamdeset ili osamdeset ljudi emir,

njegova obitelj, sluge i robovi. Svi pokazuju puno potovanje i ljubazni

su. Tim ljudima zavidim jedino na konjima konji su prelijepi, snani i

veoma plemeniti.

Sasvim suprotno tome, odmah je vidljivo da beduini nisu

nimalo zadivljeni nevjernicima. Neki od njih su vidjeli

bijelce oni koji su putovali karavanama do obale gdje

ete sigurno, ako provedete dovoljno dugo vremena u bilo

kojoj luci na potezu odavde do Indije, vidjeti Nazarene

bia udna izgleda. Njihove plave oi podsjeaju beduine na

nebo, koje se nazire kroz prazne one upljine blijede

lubanje. Jo su i umiljeni, kao ivi fantomi, pohlepni zombiji

koji ude za arapskom krvlju. Kad bijelci govore, uvijek

postavljaju pitanja, a beduini znaju to to znai.

Vi nemate konje u Engleskoj? prkose mu otvorenodok se Jones raspituje o rasplodnim navikama ovih

ivotinja, gdje ih se moe kupiti i za koliko. Beduinima je

stoka vrlo bliska deve, konji i koze i prema njoj se

postavljaju jednako zatitniki kao i prema svojim enama.

ivotinje su im jedina mjera bogatstva i nikada ih nee

prodati osim ako ba ne moraju. Nomadska plemena

oslanjaju se na stoku ne samo za hranu i prijevoz nego i u

traganju za vodom dobra deva moe vam spasiti ivot u

pustinji, a voda je jedino bogatstvo koje neto znai na

vrelom suhom pijesku. Zlato i drago kamenje ne mogu vam

spasiti ivot kao dobar pastuh. Konj je, dakako, u prednosti

to se tie brzine i inteligencije pred devom i nuan je za

uspjeno pljakanje drugih tabora ili prenoenje vanih

vijesti.

U ovome plemenu krui legenda da se emir kao djeak

od nekih trinaest godina zatekao u pustinji samo sa svojim

konjem. Preivio je dva dana bez vode i nije ga uhvatila

panika (to je samo po sebi legendarno postignue). Kad

vie nije mogao ii dalje, sabljom je zaklao konja i pionjegovu krv da preivi. Uspio se pjeice vratiti u oev tabor


50/420


51/420

Deseto poglavlje

Zena tri. Tri tako brzo kako bi pobjegla da ni ne osjeatlo pod nogama ili sunce na svojoj koi. Njezino je tijelo

gotovo neujno kao kada se dyk dyk kree drveem

velikom brzinom bljesak lista i pokret grane. Kao da je

nevidljiva. Jedva da je ikad imala prilike trati svakako

ne jo od vremena kada je bila dijete i kada se igrala s

drugima, skrivala u grmlju i brkala u rijeci. Bilo je to prije

mnogo godina, a i ovakvo je tranje drukije. Osjeaj je

istodobno oajniki i udan. Dah joj postaje vlaan i todalje tri to ima vie snage. Ne osvre se iza sebe. Moe ii

kojim god smjerom eli. Barem joj se isprva tako ini.

Nakon nekog vremena shvaa da je slijede pa ubrzava

tempo, produujui korak.

Nikada neu stati, razmilja. Jedino to sada elim jest trati.

Trati dok se ne rijeim ovihudnih ljudi i ovogudnog mjesta.

Tek to joj je ova misao prostrujala glavom, kadli je

jedna ruka vrsto zgrabi za rame i zaustavi. Taj je dlan

snano baci na koljena. Srce joj zatreperi dok pokuavaostati uspravna. U elucu osjeti muninu. Odjednom osjeti


52/420


53/420

Dii se! naredi joj glas dok trlja bolno mjesto na

prstima.

Tama u skladitu je osupne i isprva ne moe odrediti

gdje se nalazi. U snu je trala po suncu. Jo je omamljena

unato udarcu, jer bio je to tako potreban i divan duboki

san. Zena se nekako uspravi, posve zbunjena. Pred njom je

nizak mukarac ija duba slijedi oblik njegova okruglog

trbuha. Na proelavoj glavi nosi ljubiasto-zelenu izvezenu

kapu te otrim pogledom bezosjeajna procjenitelja pregle-

dava djevojku.

Da, mislim da e ova biti dobra. Kasim je rekao da je

vrijedan komad. Sve u svemu, ovo je bila vrlo dobra

poiljka!

Zena se pita koliko je dugo spavala. Oko polovine ljudi

koje su ugurali u skladite sada vie nema, a na vratima sudva starca, crna sidi roba, nose vjedro neega to vonja

ueglo. Budi joj se tek, javlja joj se nada da bi to moglo biti

neto jestivo.

Debeljukasti drabovatelj kree dalje, odvaja dvanaest

abesinskih robova od ostalih. Zatim svakoga posebno

pregledava, nareuje im da krue uokolo, da mu pokau

tabane i da razjape usta. Kad je zadovoljan, mahne sidijima

koji stupaju u akciju i odvode ih, njihove suhe stare ruke

razmazuju ljepljivo ulje po isuenoj koi robova i utr-

ljavaju ga u njihovu kosu kako bi dobila sjaj. ele da izgleda

kao da su se dobro brinuli za one koji su preivjeli put iz

Afrike. Pokoji od robova ne moe odoljeti, a da ne lizne

masnou sa svoje podlaktice. Lecnu se od gorkog okusa i

dobiju amar to su skinuli sjaj sa svoje koe. Potom sidiji

raeljavaju kosu djeaka grubim ianim etkama, dok

ene ostavljaju kakve jesu. Veina jo ima kosu ukraenu

pletenicama i kuglicama kakvu su imale u vremenima dok

su bile u svom selu, kada su im kosu ureivale majke i

sestre. Zena shvaa da ti obini naini eljanja u oimastanovnika Muscata izgledaju zamamno i neobino. Arapske


54/420

ene svoju kosu prekrivaju velovima.

Glavom joj preleti misao da iz nekog udnog razloga

sada eli izgledati najbolje to moe. eli da vide kako ona

nije neka obina abesinska robinja kao ostale. Dobro je

odgojena, voljeli su je, ak i oboavali. U kui svoje bake

imala je i vlastite robove. Srce joj se stegnulo kada joj je

pogled pao na prljavu, odrpanu haljinu. To je sada samo

istanjena tkanina, nekada zelene boje, a sada smea od

prljavtine od ovog dugog putovanja. Sigurno izgleda

bijedno. Duboko udahne i proe rukama preko blistave koe

na rukama kako bi se barem malo utjeila. Sama sam. Prodat

e me,razmilja u nevjerici.

Vrata kolibe se otvore i u nju prodre svjetlost.

Poslijepodne je sunce je prelo na drugu stranu neba. Iza

baava naguranih u blizini vrata, okupila se gomila i Zenaugleda pozornicu okruenu mnotvom ljudi, svi se

naguravaju kako bi bolje vidjeli to se dogaa. Drabovatelj

predvodi povorku zajedno sa sidima koji iza njega dovode

dvanaest robova u redu jedan iza drugoga. Trnica je

prepuna i nema nade da itko moe pobjei. Njezin san o

bijegu ostaje samo san. Osim toga, na vratima se nalaze i

kre put radnici koji su to jutro iskrcali robove s broda i

odveli ih u kolibu. Ti mukarci nadvisuju svjetinu dok

osiguravaju nesmetan prolaz drabovatelju. Zena se

nasmijei pred tim prizorom. Vrh njegove glave jedva see

do njihovih trbuha. Ti su mukarci zasigurno jeli cijele

kokoi kad su izrasli ovako visoki i snani. Ona se isprsi i

pomisli da e barem vrhom glave doprijeti do njihovih prsa,

a moda ak i do njihovih ramena.

Zovem se Zena,pjevui u sebi i s trakom tuge shvati da

je njezino ime jedino to joj je ostalo u ovome trenutku kada

koraa prema uzavreloj, suncem obasjanoj trnici.

Na drabenom podiju traje stanka kako bi potencijalni

kupci mogli pregledati robu. Ispod otrcanog baldahina ljudizure iz gomile, neobina lica u neobinu gradu sa


55/420

sumnjiavim, lakomim pogledima, gladni u elji da posjeduju

druge. Zena sputa glavu, no svjesna je da ak i tako

pobuuje panju. Zauje djeli razgovora, lascivnu

primjedbu. Od toga joj tijelom prou srsi. Pod budnim okom

straara, dvojica je mukaraca bodu u prsa i raspravljaju o

stvarima za koje njezino poznavanje arapskog jezika nije

dovoljno. Dosad je bila poteena ovoga, shvati u tom

trenutku. Nikada nije nita znala o ovakvoj okrutnosti i

ponienju. Dok se mukarci cerekaju, ona ih pokuava ne

gledati. Nastoji zatomiti pla.

Jesi li djevica? jedan je upita. Baakira?

Ve je jednom ula tu rije kada je njezina baka odbila

dopustiti oblinjem trgovcu da uzme Zenu za enu. Sada se

pretvara da ne razumije. Mukarac uputi pitanje straaru.

Ta ti moe biti to god poeli da bude! odgovori mu.Prelijepa je! Iz njegovih usta ta rije zvui kao uvreda.

Djeaku do nje nareuju da otvori usta te mu jedan

drugi ovjek, koji se pojavio iz guve, pritisne tapiem

jezik kako bi mu provjerio zube. Da je djeak ita imao u

elucu, povratio bi, no ovako je samo ispustio slabi zvuk

kao da ga netko davi. Oajniki zvjera oima, no nitko nita

ne poduzima. Isti se ovjek priblii Zeni, ali ona ne die

pogled. Zabaci joj glavu i zagleda joj se u lice no ne

upotrebljava tapi da joj pregleda usta. Zadri se malo tako

i ona osjea njegov dah na svojoj koi. Zatim, sasvim

polako, puta je i pozorno obilazi oko nje.

Ne on! Zena se nikad nije molila. To nije bio obiaj

njezine bake. Meutim, te rijei stalno odjekuju u njezinoj

glavi, kao da preklinje neko vie bie. Ne on!

Oglasi se zvono iako se jedva uje od amora brojnih

glasova. Mukarac se odmah vraa u gomilu. Zena podigne

pogled dovoljno da vidi kako se okrenulo i nekoliko otmjeno

odjevenih Arapa, koji su gledali, ali nisu prilazili. Moda

netko od njih! Zena pomisli kako joj je baka usadilaoptimizam. ak i ovdje i sada, ona osjea optimizam. Bit e


56/420

mi dobro,kae sama sebi, iako osjea hladnu jezu, kao da se

neto zlokobno ulja iza nje.

Gospodo! poinje drabovatelj. Danas, ravno iz

Abesinije, imamo izbor najbolje robe! Apsolutno najbolje!

Netko gurne goljavu djevojku na sunce kraj drabenog

podija. Haljina joj je sva poderana, te joj se vide gola bedra.

Ramena su joj ovjeena te ju jedan od straara bone kako

bi se ispravila.

A ova mala! drabovatelj pokuava zapaliti gomilu.

Ve e se ona dobro srediti. Mnogo ona vrijedi!

Zena udahne, drago joj je to su sve oi sada uprte u

drabovatelja, te ona trenutano nije u centru panje.

Koliko nudite? Dvadeset, gospodine? Ne, pa ne valjda?

Ma hajde! Dobro, malo jest mrava, no zar nitko ne daje

vie? Ma molim vas! Ah, trideset. Hvala...I tako je draba poela. "


57/420


58/420

Jedanaesto poglavlje

Porunik James Raymond Wellsted nije doao veerati zakapetanov stol, nego je umjesto toga ostao na palubi dok je

plameno sunce nestajalo u blistavom, plavom moru, a

zvijezde se pomalo poele nazirati. U depu ima nekoliko

datulja i malo dvopeka i to mu je sasvim dovoljno. Pred

prizorom nonog neba u Arabiji zastaje dah, a malo kad je u

ivotu Wellsted doivio neto slino, tako da istinski uiva u

golemu, nisko ovjeenu mjesecu i jasnom sjaju rasutih

zvijea koja su tako blizu ekvatoru. Pogotovo sada, kad je

toliko njegovih prijatelja pomrlo. Promatrati mjesec najvie

je to si doputa u smislu izraavanja osjeaja. Zadnjih

nekoliko dana bilo je sumorno i Wellstedu ve nedostaje

svaka od rtava bolesti dvojicu je poznavao vie od deset

godina jer su zajedno sluili jo kao kadeti. Mlai lanovi

posade u zadnje su vrijeme od njega poeli traiti savjete upitanjima navigacije te je Wellsted i njih i sebe odvratio od

razmiljanja o smrti tako to je izigravao strunjaka i

pokazivao im to moraju znati da bi odveli Palinurusprema

Suezu gdje se moraju sastati s kapetanom Moresbyjem koji

zapovjeda Benaresom te pokuati istraiti najsjeverniji dio

karte.

Wellsted bi radije sluio na Moresbyjevoj lai. Osim

delirija koji u zadnje vrijeme vlada Palinurusomi obilja kanti

punih bljuvotine, uvjeti su ogranieni, to je pogoralo

atmosferu sada kad je Haines dao do znanja da se protivi


59/420

Wellstedovu rukopisu. ini se da je kapetana vie pogodilo

Wellstedovo piskaranje nego injenica da je izgubio

polovinu svojih asnika.

Osjetivi e, porunik se spusti u brodsku kuhinju i narui

vruu kavu. Na brodu kava nije tako dobra kao na obali.

Gledao je kako Arapi brino melju prena zrnca kave i

kuhaju je na vatri s raznim zainima, no koliko god da

precizno oponaa njihov postupak, ak i do te mjere da

upotrebljava grubo sito od palminih vlakana kako bi odvojio

tekuinu od zrnja, njegov napitak nikad nema tako dobar

okus. Pa ipak, Jamesu Wellstedu ak je i loa brodska kava

draa od alkohola koji u obilnim koliinama svakodnevno is-

pija ostatak posade. Porunik voli odravati glavu trijeznom.

Svia mu se i Arabija. Primjeuje da mu jezik prirodno

navire, leprava odjea daje mu osjeaj slobode, aneotkrivena priroda te zemlje prua mu neiskvareno

zadovoljstvo.

Vrativi se na pramac, uiva u oporosti koju mu kava

ostavlja u ustima. Hainesova je veera zavrila pa uje kako

kadeti naputaju kabinu, smiju se pijani dok se probijaju

brodskom utrobom kako bi smjestili svoja umorna tijela u

tijesno postavljene mree za spavanje. Prilino su ugodni

sinovi gospode, sva trojica, obitelji su im bogate i pruaju

im mogunosti uspona u drutvu. Kao i Wellsted, vrlo su

mladi napustili dom, no za razliku od njega, nikada nisu

vidjeli odvratno siromatvo engleskih ulica (jer lako ga je

ignorirati kad njima prolazite u koijama). Bombaj ih je sa

svojim kosturima od prosjaka koje se posvuda moe vidjeti i

smrdljivim sirotinjskim etvrtima posve okirao,

nemilosrdna sirovost Arabije jo je i gora, a podivljala ih je

malarija zadnjih dana bacila u oaj, iako je svaki od njih

izvrio svoju dunost i zatomio svoju bol pred posadom.

Ipak, najmlai meu njima, Henry Ormsby, poeo je mnogo

piti. U depu svojega kaputa nosi pljosku konjaka. Kad jestigao na brod, morali su ga upozoriti zbog kockanja.


60/420

Pelhama, jednog od posade, zajedljivu nitariju s malo

mozga i jo manje zubi, uhvatili su kako baca kocke s

mladim gospodinom te su smatrali da iskoritava

Ormsbyjevu mladost kako bi se doepao svjetlucavih ilinga

to ih je mladi dobio kao deparac od svoje obitelji. Zbog

tog su ga prijestupa izbievali, to je prema Wellstedovu

miljenju bilo nepoteno. Ormsby ih je preklinjao da mu

dopuste nastaviti s kockanjem te je sasvim poteno

prokockao sav svoj novac. Da je pobijedio, dobitak bi

sigurno zadrao.

Kapetan Haines, iji su moralni standardi uvijek bili

visoko postavljeni, zgrozio se, dakako. Wellsteda je, pak,

odgojio djed Thomas u Maryleboneu. Thomas se vlastitim

snagama izdigao iz kolibe sa zemljanim podom. Naporno je

radio i iskoristio svaku priliku koju mu je Bog dao, a i nekekoje mu je poslao vrag. ivotni cilj toga goropadnog i

nepomirljivog starca bio je pobrinuti se da se barem jedan

od njegovih unuka uzdigne u drutvu. Sina je natjerao u

posao tapetarstva, a zatim prosio, posuivao i krao kako bi

osigurao da mu radionica uvijek bude opremljena tako

kvalitetnim tkaninama da su i najvei tradicionalisti kao i

najavangardniji pripadnici elite naruivali od Wellstedovih te

im plaali vie-manje onoliko koliko im je stari Thomas

odluio zaraunati.

Gdje nalazite tako divnu svilu? uzdisale bi dame.

Nikada u ivotu nisam vidjela ovako savrenu tkaninu!

Stari lukavac nikada nije nita govorio no nije puka

sluajnost da je Jamesov mlai brat Edward postao

pripravnik u carinskoj slubi iste godine kada se James

prikljuio Kraljevskoj indijskoj mornarici.

Kada se Jamesu pruila prilika da stupi u mornariku

slubu, Thomas je potroio gotovo svu obiteljsku

uteevinu kako bi Jamesu osigurao poloaj.

Bistar je. Daleko e dogurati. On nam je najboljaprilika! uporno je govorio Thomas.


61/420

Jamesovi su roditelji bili zaprepateni. Bilo je to pravo

bogatstvo, no pristali su. Thomas je elinom odlunou

godinama vladao Wellstedima, upregnuvi cijelu obitelj za

postizanje svojega krajnjeg cilja: uspona u drutvu. Stoga

se pobrinuo da njegovi unuci shvate siromatvo na ulicama

kojim su bili okrueni stalnu prijetnju ponovnoga pada,

gubitka svega. Pokazivao bi im puk kao da im govori I to je

mogue!, moe vam mjesto biti u salonima gospodskih

klijenata, sa svim finim svilama i furnirima od mahagonija, s

dobro naloenom vatrom i istim slugama, moete biti dobro

uhranjeni i ugledni, no i vi moete pasti i to vrlo nisko.

Stoga je James redovito viao mnotvo odrpanih prostitutki

koje se prodaju za din kao i pravi sajam rugoba pogoenih

raznim bolestima. U Londonu trule stalno tiho krka, izlazi

na povrinu samo ako dobro otvorite oi. Cijeli prenapuenigrad sagraen je na jedva zauzdanom sloju izmeta na

ulicama je otvorena kanalizacija. Nikad daleko, Temza je

smrdljivi, uegli, ustajali pojas guste sluzi koja tee

sreditem grada. U njoj nita ne moe preivjeti.

U takvom okruenju ljudi su okrutni, a ak i u

gospodskim ulicama Marylebonea ene, djecu i ivotinje

premlauju njihovi muevi, oevi i gospodari dok se ne

srue. to je jo i gore, Jamesova baka je umrla u dnevnoj

sobi broja trinaest, od velikih boginja. Krv joj je sukljala iz

uiju, a sfinkter joj je dva dana bio otvoren dok joj je

ivotna snaga (ako je tako moete nazvati) istjecala iz

svakog tjelesnog otvora. Na kraju, iscrpljena i izmodena,

preklinjala je da smrt doe po nju. Djeak je tada imao samo

osam ili devet godina i njegove su oi ve pogledavale

prema svijetu, upravo je trebao otii u skupo plaenu

slubu.

No, Jamese Raymonde! rekao je njegov djed, stojei

suhih oiju nad mrtvim tijelom svoje supruge. Stara vie ne

moe doivjeti da vidi kako e priskrbiti bogatstvo obiteljiWellsted. Tvoj otac i ja se ne moemo popeti vie na


62/420

drutvenoj ljestvici. Stvar je u obrazovanju, zna. No ti, s

druge strane, sa svim svojim obrazovanjem, da, ti nas

moe povui gore. Milom ili silom, mali Jamie, mora uiniti

sve kako bi se doepao nagrada, jer budi siguran, bit e

nagrada! Daj da se ponosimo tobom!

Jedan mrav gmizao je preko stariina mlijenog oka.

Nije bila mrtva ni sat vremena.

Zakuni se da e uspjeti, James! Starac je zgrabio

djeakovo zapee i pritisnuo mu ruku na prsa mrtvog tijela

koje se poelo koiti. Zakuni mi se na mrtvo tijelo svoje

bake da e zablistati! Postat e gospodin sluei se svim

sredstvima bez obzira na sve! Kradi, pljakaj, varaj ili to

zavrijedi na poten nain! Meni to nije vano. Zakuni se na

njezino slomljeno tijelo ili se goni doavola!

Grubost Arabije nimalo ne iznenauje JamesaWellsteda. Nema on nikakvih skrupula u vezi s pisanjem

svojih memoara. Odao je poast onima za koje smatra da je

zasluuju Chapman je Wellstedu dopustio da se slui

njegovim dnevnicima prije nego to je umro, a ponudio mu

je i pomo dok je pisao o geolokim primjercima.

Jedan drugi asnik posavjetovao ga je o grkim prijevodima

kojima se porunik posluio. Wellsteda e prije vrag odnijeti

nego to e poljubiti Hainesovu stranjicu. Zna da kapetan

openito nije omiljen, a njegovi su prigovori u vezi s onime

to je Wellsted uinio krajnje upitni. Jednostavno bi elio da

je prvi poslao svoj putopis. Neka vrag nosi tog starca

tko prvi, njegova djevojka, to je britanska deviza i kapetan

e se morati s time pomiriti.

Od zapljuskivanja valova, Wellsted ne uje Hainesa koji

mu se pribliava u tami.

Mogao bih vas izvesti pred vojni sud, porunie, jer

ste odbili kapetanove naredbe. Rekao sam veera u mojoj

kabini!

Nisam znao da je to naredba, gospodine. Mislio samda je to vie poziv.


63/420


64/420

kapetan moe priutiti jest tjerati ga da naporno radi i malo

ga ikanirati, a on je proao i gore od toga. Takoer, kako

stvari stoje na brodu, Wellsted je jedini vii asnik, ime

dri Hainesa u ahu. Kadeti su jo posve zeleni, te je

kapetan treba porunika da bi nastavio s ekspedicijom. Ako

se Haines nadao da e Wellsted ustuknuti pred prijetnjom

drutvene sramote, razoarao se.

Kako elite, gospodine. Veerat u sam.

Kapetan protrlja dlanove kao da ih pere. Dobro, onda

nastavite, Wellsted. Straarite i dalje.

Satima nema niega na obzoru osim beskonanog omotaa

tame koju ublaava tek slabi, treperavi sjaj zvijezda. Ako

dovoljno dugo gledate u njih, zavrti vam se u glavi.Temperatura je toliko pala da je no tek ugodno topla,

nakon jarkoga dnevnog sunca, pa je Wellstedu sasvim

udobno na strai i bez kaputa. Uza svjetlost svijee koju

poveava samo mjedena brodska lampa, porunik pie kui

u ulicu Molyneux. Niti njegov otac niti njegov djed ne znaju

itati, no on zna da su njegova mlaa braa, koja su u

vrijeme kad je on napustio dom bila jo sasvim malena,

dosad ve nauila itati, kao to je i on nauio u svoje doba,

te e starijim generacijama prenijeti korespondenciju. Kad

ovjek jednom naui itati, rekao je stari Thomas tako

sveano da se inilo kao da citira Bibliju, taj ovjek moe

stei ugledan poloaj, taj se ovjek moe oeniti

pripadnicom vieg stalea, taj ovjek moe biti izvritelj

oporuka. Svi su mladi Wellstedi pismeni, ak i djevojice.

Jamesova pisma kui prenose se, kao i vei dio arapskog

prometa, preko Bombaja i treba nekoliko tjedana da stignu.

Pa ipak, on pie redovito, nikada se ne nadajui da e u

obrnutome smjeru stii ijedna rije, jer to nije wellstedski

nain.Kojih sat vremena prije zore, namirisao je kako se u


65/420

brodskoj kuhinji pee svjei kukuruzni kruh te mu se

probudio tek. Nakratko se zapitao je li kava na brodu tako

loa zbog zadnje zalihe gorke vode koju su uspjeli nabaviti

kod tjesnaca. Vodu je nemogue piti ako je ne pomijeate s

neime, pa je ljudi piju s ovjim mlijekom. Moda je u tome

klju. Sline mu cure, a eludac kruli zna da je ostalo

neto sira tvrd je i uglavnom sama kora, no svejedno

udi za njime. Ba je krenuo prema brodskoj kuhinji kad mu

se javio Ormsby koji ga je doao zamijeniti na dunosti i

omoguiti mu nekoliko sati sna prije nego to se geodetsko

mjerenje zahukta.

Jutro! Mladi se rastegne i posegne u kaput za

plokom. Ponudi je Jamesu, ali ovaj odbije. Ormsby zatim,

slegnuvi ramenima, povue gutljaj i cmokne usnama dok

osjea kako mu alkohol ulazi u krvotok.Hoe li prezalogajiti sa mnom? ponudi mu James.

Ormsby kimne glavom. Da, gospodine! odgovori.

Fino! Moemo otii po hranu u brodsku kuhinju i jesti

ovdje. Vidjet emo sunce kad izae. Onda bih morao na

spavanje.

Ovo je vrijeme duu dalo za piknik! ak je gotovo

svjee ovog jutra. Ormsby se nasmijei.

Priekaj jo sat ili dva!

Ormsbyjev se pogled spusti na malenu bocu tamne tintei grubo izraeno pero kojim se njemu nadreeni asnik

sluio. Zjenice mu se skupe i osjea se neugodno. Wellsted

opet pie. To je prouzroilo sve one nevolje i nadao se da

toga vie nee biti. Kapetan je ve tjednima mrzovoljan i

iskaljuje se na svima.

Piem kui, glupane mali! ree porunik srdano.

Moj djed rado prati to mi se dogaa. Sada je invalid.

Poaljem mu pismo tu i tamo da starome pruim neko

zadovoljstvo.

Aha! kimne Ormsby, iako zapravo ba i ne razumije.Njegov je djed, naposljetku, poboni kranin,


66/420


67/420


68/420


69/420

njegovoj osobnoj predanosti evangelikom anglicizmu i

cjeloivotnom suprotstavljanju papinstvu. Blage, ali gorljive

protestantske ene u grofovijama oko Londona govore: Pa

ipak, g. Wilberforce bio je svetac. Bioje, zar ne?

Sve ovo, meutim, nema ama ba nikakva utjecaja na

posao na trnici robova u Muscatu.

Zenu gurnu na otvoreni prostor ispred drabovatelja i on

pozove kupce da ponude cijenu. Dvadeset! poinje. Nudi

li tko dvadeset?

Isprva se javi nekoliko niih ponuda, dvije od ovjeka

koji se prema njoj grubo ophodio u ograenom prostoru za

robove. Zena osjea napetost u prsima. Meutim,

nadmetanje je sve ivlje i ponude brzo pristiu. Nakon to je

taj ovjek odustao na pedeset, ona si dopusti traakosmijeha. Cijena se nastavlja penjati deset po deset

srebrnih talira. Zena jedva moe vjerovati to se zbiva. Ona

e uskoro biti neije vlasnitvo, a to niime ne moe

sprijeiti. Tuga joj pritie prazni eludac i svijet na

trenutak zastane. Neobian je to osjeaj.

Nakon to je cijena prela sto pedeset talira, u igri

ostaju dva kupca. Jedan je Abesinac, kao i ona. On sjedi,

mirna pogleda, u nosiljki na rubu bazara i samo lagano

podie crni prst kako bi dojavio svoj interes te tako cijena i

dalje vrtoglavo raste. Zena osjeti nekakvu nadu u elucu.

Ako nita drugo, barem izgleda poznato.

Da. On! Netko iz domovine, pomisli nijemo dok stoji

ukipljena na suncu.

Drabovatelj vjeto nudi priliku drugom ovjeku koji je

jo u igri Arapinu odjevenome u plavo koji pui nargilu

pod bijelim suncobranom s ukrasnim obrubom.

Dvjesto talira! izvikuje drabovatelj pobjedniki.

Nudi li tko vie?

Zena mora priznati da je to poprilina svota zasedamnaestogodinju Abesinku koja moda jest, a moda i


70/420

nije djevica. Svakako je to vea cijena nego to su postigli

ostali.

Ima li jo koja ponuda?

Muk. Zadnju je ponudu dao Abesinac koji nehajno

odbija i pogledati svojega protivnika. Sve su oi sada uprte

u Arapina, koji na trenutak razmisli, odmahne glavom i

odbije ponuditi viu cijenu.

Dobio me je!pomisli ona. Jedan od mojih!eli mu rei vla-

stitim jezikom odakle je dola i to ju je dovelo ovamo.

Sigurno ju je kupio jer dijele zajedniko podrijetlo. Njegova

je kua sigurno jednaka onoj njezine bake, jer kako bi

drukije bogati Abesinac vodio kuanstvo?

Nestrpljivo dopusti da je odvedu s podija i zaveu za

stup kraj pisara. Ondje uje kako se dogovaraju oko

plaanja i shvati da je taj ovjek nije kupio za sebe. I on jerob, doao je kupovati za svojega gospodara. On prebroji

novac.

Zovem se Zena! kae ona s naletom ushita. Dolazim

iz planina! Nedaleko od Bussabe!

ovjek zasike na nju poput zmije, uvrijeen njezinom

drskou. Jedan od njegovih pomonika grubo je odvede.

Ona se osvrne i pomalo zbunjena pogleda tog ovjeka. On

jo broji novac za njezinu kupnju i zatim nazove selam

drabovatelju. Zena se pita je li i on prodan ovdje. Pita se

sjea li se on kakav je to osjeaj. Dok je ponovno veu,

osjeti tugu shvativi da nee biti suutnosti. Nakon to je

posao sklopljen, ona krene za nosiljkom, posluno, pod

paskom zajedno s jo dvije sidiene. One su dole s drugom

poiljkom, oito su kupljene ranije po mnogo nioj cijeni.

Dok koraaju prepunim, uurbanim ulicama, Zena je toliko

gladna, a njuh joj je postao tako jak da je miris to dopire s

ulinih stolova gdje se prodaju debeli, ljepljivi kolai pogodi

kao napad medene slatkoe sezama na toplome zraku, a od

oraastog mirisa kave umalo da ne stane kao ukopana. Nemoe misliti ni na to drugo. Iskreno, sada bi bila zahvalnija


71/420

kad bi dobila tanjur hrane nego slobodu. Poslovanje na

trnici tako je frenetino da joj panju odvraa stalna

izmjena prizora. Samo udii, pomilja dok medena slatkoa

lebdi prema njoj. Instinktivno zna da ne smije razmiljati o

onome to se zbiva ili e zaplakati.

Ne ba daleko od palae koja je pred njima, ali daleko

od smjera suka, prolaze kroz golema drvena vrata

obrubljena tamnim avlima. Iza njih nalazi se hladovito

dvorite poploeno plavim i zelenim ploicama te ureeno

mjedenim posudama iz kojih se uzdie bogato, tamno, sjajno

lie protkano egzotinim cvjetovima ivih i svijetlih boja.

Od ulaza se prolazi visokim bijelim arkadama. Zena bi se

mogla zakleti da osjea miris cvjetova narane i cimeta te

samo daak piletine koja se kuha u loncu.

Nosiljku sputaju ispod palme datulje, razmiu zlatnimuslin, pa Abesinac sputa svoju bucmastu nogu na tlo.

Koraa ispred tri ene koje je kupio te ih pomno pregledava

od glave do pete. Ona lijevo od Zene zajeca. Zena odjednom

shvati da zaudara, kao i ostale ene, po ulju kojim su im

namazili kou smrad je jedak, ustajao i odvratan. Traak

emocija zatitra na ovjekovu licu, no nemogue ga je

proitati. Nehajno odmahne rukom i jedan rob odvede druge

dvije ene. Zena ih promatra kako odlaze. Zatim se ovjek

opet ushoda oko nje i jo je pomnije pregledava.

Operite je! napokon naredi.

Arapski govori sa stranim akcentom. Zena obori pogled

u znak potovanja. Pokuat e ponovno razgovarati s njime.

Ovaj put tim njegovim nauenim jezikom. Mora.

Gospodine, obrati mu se, veoma sam gladna. Smijem

li jesti, molim vas?

Smiona je to molba za nekoga tko je zadnja dva tjedna

proveo do glenja u izmetu, spavajui samo povremeno,

naslonjen na mrtvo tijelo isplaena crnog jezika. Jo je gore

to je to molba nekoga tko je puka imovina i tko je veprekoren to se usudio govoriti. No ona to vie ne moe


72/420

izdrati.

Govori arapski? Ha! nasmije joj se crnac, iako to to

je izalo iz njegovih usta vie nalikuje otrom laveu.

Nema srca iz kojeg bi se mogao smijati, pomisli Zena, no

umjesto toga kae mu gdje je nauila taj jezik kojim govore.

Nauila me moja baka. U svojoj je kui primala posjetitelje

koji su bili trgovci i ja sam nauila razgovarati s njima.

To je dobro. Dobro! njegove se smee oi raire,

razveseli se kakvu sreu ima. Govori i jezik jeftino

smo proli.

Mirie na maslac i med, a Zena je tako gladna da bi mu

rado polizala kou.

Molim vas, gospodine! pokua ona, ohrabrena

razgovorom te joj izleti pitanje: Koje su moje dunosti

ovdje?Abesinac je blijedo pogleda. I ja sam jednom ovdje bio

novi. Doao sam s trnice. Naporno e raditi ovdje. Tvoj

gospodar je veliki ovjek radit e da mu udovolji.

Ne govori joj da se moe uzdii u kuanstvu kao to je

on uspio. On se nada da e uskoro zasluiti svoju slobodu

kako to neki robovi uspiju, nakon to su se dokazali kao

vrijedni obiteljski sluge. Nikada nee napustiti slubu

svojega gospodara, no nee biti imovina ili ugovorno vezan,

bit e slobodan ovjek hus.To ne spominje. Nema smisla.

Naposljetku, ova je robinja samo ena i, osim to je lijepa i

to e sada imati prednost jer govori arapski, moe je se

upotrijebiti za manje toga nego izuenu osobu kao to je on.

Njegov ju je gospodar kupio samo kao ukras i kako bude

starila tako e njezin status ukrasa blijedjeti, a s time se i

smanjivati njezina vrijednost.

Kakav u posao obavljati, gospodine?

Jo jedan otar lave. Dadilja, habi!kae on.

Zeni istoga trenutka padne kamen sa srca. Nema

nikakva iskustva s djecom, no svejedno ovo joj se inimnogo lakim poslom od mnogih to e ovoga popodneva


73/420

doekati ostale koji su jutros kupljeni na trnici. Nasmijei

se.

Nahranite je! naredi Abesinac i okrene se i na

odlasku dometne: Zatim je okupajte!

etiri crnkinje uvedu Zenu u kuu kroz trijem sa stupovima.

Njihove snane ruke vode je nizom sjenovitih prolaza, a da

joj nijednom ne dodirnu kou. Tako jako osjeti miris peena

mesa i svjeega kruha da zamalo ne potri. Robinje govore

tajnovitim afrikim jezikom koji zvui poput glazbe to je

prava kakofonija klikova i dugih vokala koja je smiruje.

Zena ih ne razumije, no jasno joj je kamo ele da ide.

Svojim amorom ubrzavaju korak. Ova je kua pravi labirint,

splet vijugavih hodnika. Glavom joj proe misao kako

nikada nee znati to je iza ugla nema nikakvepravilnosti. Ovo je mjesto prostrano i ratrkano jedan

dugi hodnik skree u jedan kratki, jedna je soba zakljuana,

a druga uope nema vrata. Nakon dvije-tri minute sve

mirisnijih i toplijih hodnika ulaze u golemu prostoriju,

osvijetljenu visokim prozorima. Napokon stigli su u

kuhinju. Na trenutak, grupa se zadrava pred vratima.

Nakon to je bila zatvorena na brodu gdje je umirala od

gladi, ovo slasno obilje, sama blagodat izloenih namirnica

Zeni se ini nemoguim i ona je osupnuta. Rukom tucani

mjedeni lonci vise sa stropa. Na stolu, najdalje to je

mogue od vatre, na irokim glinenim pladnjevima izloeno

je voe. Zena se jedva suspree da ne pohita i ne zgrabi

nar, zarine zube u njegovo meso boje rubina i pusti da joj

bradom potee njegov slatki sok dok ga cijelog sie. Debeli

snopovi vinove loze s tamnim sonim grozdovima naslonjeni

su na glinenu zdjelu s naranama ije je blistavo lie

tamnije boje od onog grozdova. Struci mirisne metvice

koja je tek stigla s trnica iz Matraha vise s police na kojoj

stoje staklenke s medom i ueerenim oraiima koji sutako blizu da joj se ini kao da ih moe okusiti. Na pei dva


74/420

mrava djeaka peku tanke pogae, koje slau na golemi

mjedeni pladanj. Debeo ovjek velikim noem komada neku

mrtvu ivotinju. Njegova gola prsa posuta su komadiima

kostiju i poprskana krvlju jer komadie mesa baca u drvenu

kacu sa salamurom koja mirie na limun, enjak i ili. A

sve to nadgleda golemi nubijski kuhar i upravlja cijelim

poslom dok svojim debelim prstima mijesi bijelo tijesto i

stvara oblake brana iznad glave te se od te praine

pretvara u prikazu nalik na duha.

Zena odjednom osjeti slabost u koljenima i pomisli da

e pasti u nesvijest, no jedan od robova donese joj alicu

mlijeka i malo rijetke zobene kae sa licom dugake ruke

te neto osuenih zahididatulja. Ne propusti zahvaliti robu,

no jedva jedvice, kimnuvi glavom i spojivi dlanove u znak

zahvalnosti, prije nego to se izgladnjela otvorenih ustabacila na oskudni obrok, a u elucu osjetila podraaj na

povraanje od tolikog iznenadnog obilja dok joj istodobno

grlo guta hranu. Suze joj poteknu obrazima. Nikad nije jela

ukusniju hranu. Kad se prenula od jela, ispraznivi alicu do

zadnje kapi i oistivi tanjur do zadnje mrvice, primijetila je

da su svi samo stajali i gledali je kako se bacila na jelo,

halapljivo ubacivala hranu u sebe, gotovo ne vaui. Dok je

lizala ostatke s prstiju, odjednom osjeti sram. Drugi robovi

ne pokazuju osjeaje. Moda oni nikad nisu osjetili takvu glad,

pomisli Zena dok joj uzimaju posue ni ne pogledavi je te

je bez zastajkivanja odvode natrag kroz zamrene hodnike.

Zna da e je sada oprati.

Pitam se kakvae biti djeca,pomisli i stavi ruku na svoj puni

trbuh dok slijedi robinje na kat prema poploenoj kupaonici

punoj eravnika za proizvodnju pare.

Voda je mlana. Ostavlja dojam hladnoe u dnevnoj

vruini i uje se draestan zvuk uborenja dok je stara ena

hvata u emajliranu glinenu posudu, a zatim je izlijeva po

Zeninoj kosi. Druga djevojka, ne mnogo starija od nje same,mijea limunovo ulje s uljem majine duice i zgunjava ga


75/420

pastom od datulja. Kao da i nju premazuju pripremaju za

lonac. Spretne ruke jednostavno obavljaju svoj posao,

sapunaju je spuvom, masiraju i mau kou uljem,

raeljavaju njezine duge pletenice i ponovno joj

namjetaju kosu u sjajne kovre. Nisu ni njene ni grube i

nita ne govore. Zena pita, najprije na svom jeziku, a potom

na arapskome, to rade, gdje e je dalje odvesti, kakva je

obit

Documents

Sara Sheridan - Tajna Pustinje