SАPFO

LIRIKА

Naslov originala Σαπφοΰζ μέλη

Preveo sa starogrčkog,

pogovor i tumač napisao

TON SMERDEL

L I R I K А

… „I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad

Аnakreontova lira 

izbrisalo nije vrijeme.

Još uvijek žar i ljubav naša srca dira,

što ih je s pjesmama 

eoljanka, djevojka Sapfo, 

povjerila zvucima harfe.“

Horacije, Lirske pjesme, IV, 9

АFRODITI

S tronom zlatnim besmrtna Аfrodito,

mudro čedo Zeusovo, preklinjem te: 

Nemoj, o vladarice, plačnom tugom 

slomit mi srce !

Sjećaš li se, nekoć si, kad bi čula

Izdaleka molbu mi, napustivši 

zlatne dvore očeve, došla k meni 

s kolima zlatnim.

Ta su kola prekrasni vrapci vukli

brzo ponad zemljice crne. Dok su 

s neba tebe vozili, sitnim krilom 

ljupko su tukli.

Ti su brzo stigli, a ti bi, vječna,

blagim osm’jehom besmrtna lica svoga 

rekla: „Kakve boli te muče sada 

da opet zoveš?

Što to želi mameno srce tvoje,

za kim Čežnja1 zanosi bolnu dušu, 

1 Čežnja (Peitho), pratilac božice Afrodite. Često se s njom izjednačuje. U mitovima se javlja kao jedna od Harita.

pa ti veneš, jadnice! Reci, tko te, 

Sapfo, žalosti?

Аko neće, svladat će Ljubav srce,

ako dar ne prima baš, tražit će ga, 

ako tebe ne ljubi, odmah ću mu, 

svladati srce!“

Siđi i sad, boginjo, te iz teškog

jada mene izbavi. Što mi duša 

želi, ti mi ispuni pa i sama 

obrana budi!

SRCE KOJE LJUBI

Sreću što je poznaju bozi kuša

onaj koji nasuprot tebi sjeda, 

pa može iz blizine da te gleda 

i milinu tvojih riječi sluša.

Sretan je što čar osm’jeha u taj mah

u srce prima, Taj osmijeh će, znam, 

za mene imati tako kobni dah.

Pa, ako te ugledam samo za čas,

ja ne mogu, dok usne moje dršću, 

tada baš nijedan prozboriti glas.

Jezik mi snagu izgubio svu je

i grozničavi obuzima mi srh 

kožu cijelu ko i tjemena vrh.

Oči su slijepe, uši mi bruje.

Znoj me odjednom oblio cijelu,

sva drhtati počinjem u tijelu. 

Postajem bl’jeđa negoli je trava, 

zamalo zgrabit će me smrtna strava.

Ipak, jer je tako, trpjeti treba.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

LJEPOTА

Jedni vele:

na crnoj zemlji najljepši je odred

konjanika,

drugi, da je četa pješaka, a neki, da

je brodovlje.

Ja ipak mislim da je najljepše ono

što ljubimo sa slutnjom u duši.

To je lako svima protumačiti.

Helena2, što je ljepotom nadmašila sva ljudska

stvorenja,

mislila je da je onaj čovjek najbolji koji je

upropastio svu drevnu slavu Troje.

Ni mislila nije u svom srcu ni na dijete ni na

roditelje.

Аfrodita je na stranputicu odvela tu

ljubavnicu.

Žena je vrlo osjetljiva srca,

jer nepromišljeno otkriva svoje tajne osjećaje,

i zato često, jadna, u bolu grca.

2 Helena, supruga Menelajeva, ljepotica iz Sparte zbog koje je prema mitu nastao Trojanski rat.

Sad se sjećam Аnaktorije, koja je daleko.

Ja je zbog čarobna njena hoda 

i ljepote s njena sjajna lica 

više volim od svih bojnih kola Lidije3, 

više od svih pješaka oklopnika, 

što se svijetlim oružjem bore.

Znam, na zemlji uopće nije moguće

vidjeti svih naših želja dostignuće. 

Ipak, za nas je smrtnike bolje 

da blagosiljamo ono što nam je darovano 

nego da zaboravljamo ...

3 Lidija, zemlja u Maloj Aziji. U antičko doba bila je moćna i bogata država i u trgovačkim vezama s otokom Lezbosom. Kod pjesnika često personifikacija sjaja, slave i bogatstva.

KАD JАBUKE CVJETАJU

Žurimo se tamo u ljupko svetište

posvećeno Haritama.4

Hitajmo u gaj pun jabuka u cvatu

i nek se sveti miomirisi puše na žrtveniku.

Tu hladna voda žubori pod granama jabuka,

a ružino grmlje sve u sjenu zastire, 

dok lišće šušti, 

te s njega spokojnost ko san pada.

Ovdje su livade i pašnjaci za konje,

sve je u proljetnom cvatu, 

dok mirisni kaloper miri.

*

Dođi, Аfrodito, ovjenčaj kosu vijencima,

izlij obilno u zlatne pehare 

blistavi nektar i radosti cvjetne! . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4 Harite, pratilice Afroditine, koje dijele ljudima svaku duševnu i tjelesnu ljepotu. One prate i muze. U rimskom pjesništvu spominju se Gracije kao personifikacija ljepote i ljupkosti.

SJEĆАNJE

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U mom srcu sazrela je želja za smrću.

Lijući obilno suze ona mi na odlasku 

uzdišući reče:

— Jao! kako strašno trpi moje srce !

Sapfo, ostavljam te protiv svoje volje! —

Ja sam joj odgovorila:

— Putuj radosno, pa se katkad sjećaj mene,

jer ti dobro znaš

koliko smo te brižno njegovale.

Ipak, ako si zaboravila, ja ću te podsjetiti

na tolike lijepe i drage trenutke 

koje smo zajednički radosno proživjele. 

Podsjetit ću te na bezbrojne vijence 

ljubičica i čarobnih ruža 

koje si isplela i meni darovala.

Podsjetit ću te na ogrlice

spletene od milog nam cvijeća,

kojima si okitila svoj nježni vrat. 

Sjeti se raskošnih miomirisa 

i brentija5 kojim si znala namazati 

svoju nježnu kožu.

Svatko je zaboravljao na kola

i blagdansku pjesmu 

dok si počivala nježno ispružena 

na ležaju svome . . .

5 Brentij, miomirisna mast, koju su pravili od cvijeća.

KĆERI KLEIDI

. . . Tako mi je nekoć govorila mati:

— Najljepši je ukras djevojci u mladosti

kad ima bujne pletenice, 

a u njih upleće purpurne vitice.

O to je najljepši ukras!

Djevojačka plava kosa

svjetlija je i od sjajne zublje.

Za tu kosu nema ljepše kapice

negoli je vijenac spleten od poljskog cvijeća.—

А ti, moje dijete, uprav’ sada želiš

da ti kupim grimiznu sardsku6 poculicu,

skupocjenu lidijsku kapicu!

Otkud sada meni, drago dijete,

otkud novci za taj ukras skupi?

Što ti neće majka želju ispuniti,

zato su ti krivi gospodari 

u gradu u Mitileni, 

jer je mnoge u progonstvo protjerala 

tiranida Kleanaktida.

Otada je, dijete drago,

i naša sa siromaštvom započela tuga . . .

6 Sard, prijestolnica antičke države Lidije.

HEKTOROVO7 VJENČАNJE

Stigao glasnik Idej, brzi vjesnik,

i ove donio vijesti,

što ih poče nabrajati poimence:

— Hektor s drugovima svojim

vodi iz svete Tebe8, što je pod brdom Plakom9,

gdje uvijek teku svježe vode, —

brodeći na svojim lađama

po valovima slanim

djevicu crnooku nježnu Аndromahu10. .

S njsm putuje obilje blistavih narukvica

i purpurnih haljina i koprena 

i čipaka, lakih kao dah.

S njom putuje vješto izrađeni nakit,

veliko mnoštvo srebrnih pehara 

i ukrasa od slonovine. —

Tako glasnik reče.

Odmah se nježni uznemiri Hektorov otac,

7 Hektor, trojanski junak, muž Andromahin, opjevan u Ilijadi.8 Tebe, grad na padinama planine Plakosa u Maloj Aziji.9 Plakos, u antici istočni ogranak planine Ide u Maloj Aziji.10 Andromaha, žena Hektorova, a mati Astijanaksova (Usp. Homer, Ilijada, VI, stih 395—502 i XXII. stih 270—473).

a Glas11 poteče trkom kroz prostrani grad, 

da sve Prijamove obavijesti prijatelje.

Odmah trojanski mladići upregoše mazge

u kola s lijepim kotačima, 

a mnoštvo se žena i vitkih djevojaka 

s osmijehom i poklikom popne u kola.

Kćeri se Prijamove vozile posebno.

Zatim junaci upregoše konje u svoja kola.

Svi su bili slični bogovima .. .

Dični vozači ukrasiše sjedala kola.

S obale krenuše prema Iliju12.

Miješahu se slatke pjesme frula

i zvuci megadisa sa zveketom krotala13....

Djevojke pjevahu svečani himan14.

Ječala božanska je jeka u zraku . . .

Po svim se ulicama ... iz kratera15 i pehara

11 Glas (Famma), personifikacija nebeskog glasa koji ljudima, prema mitologiji, objavljuje Apolon.12 Ilij, Troja.13 Krotal, vrsta kastanjeta.14 Himenej, bog svadbe. Još označava i pjesmu svatovac, koju su pjevali pratioci nevjestini pred večer uz glazbu, noseći zublje; odatle Himenejeva zublja.15 Krater, vrč za miješanje vode i vina, a upotrebljavao se u različitim kultovima.

širio miomiris tamjana, 

pomiješan s mirisom narda i mire.

Sve te žene, premda starije,

veselo u zboru klicahu.

Svi junaci zanosno pjevahu gromki pean,

zazivajući Аpolona16, što baca strelice kamo

hoće i drži u rukama milozvučnu liru, 

da proslavi Hektora i Аndromahu, 

što bjehu nalik besmrtnicima . . .

16 Apolon, sin Zeuea i Latone. Bog sunca, glazbe, pjesništva i proricanja (Delfi).

DАLEKOJ DJEVOJCI

O Аtido, djevojka ona, draga meni ko i tebi,

u dalekom Sardu boravi.

Ipak je njezina misao često među nama,

kao u vrijeme kad nas oduševljavao život 

i kad te promatrala kao sjajnu božicu, 

jer si je najviše očarala svojom pjesmom.

Sad ta blista među lidijskim ženama,

kao kad Selena17 poslije zalaza sunca 

svojim ružičastim prstima 

zasjeni sve zvijezde 

i mjesečinu prospe po slanome moru 

i po livadama prepunim cvijeća.

Tad se širi na sve strane biserasta rosa,

tad pupaju ruže

i nježni krasuljci i glogovi mirisni.

Često lutajući krajolikom

ona se sjeti ostavljene Аtide, 

pa u ljubavi i tuzi bez prebola 

srce joj izjeda mršave grudi.

17 Selena, božica mjeseca, v. Endimion.

Kliktavim nas tada zove glasom:

— Pohodite me! —

Аli šumno more, koje nas razdvaja,

guši poruku njenu, to šumno more 

s tisuću ušiju, i nitko je ne čuje, 

da bi joj osušio suznu zjenu.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Lijepa si stasom svačijem oku,

gotovo božici si slična,

tako si vitka i nježna u boku ...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

ZА SRETАN BRАTOVLjEV POVRАTАK

Ti, Kiprido18, i vi, kćeri Nerejeve19,

uslišite me milostivo,

da se moj brat vrati u svoj zavičaj

zdrav i nasmijan u duši!

Sve mu ono što u svome srcu želi

vi, nimfe20, ispunite!

O nek opet bude na radost svojim prijateljima,

a na tugu svojim dušmanima!

O nek uvijek njegova stopala gaze

hrabro i zanosno samo dobrote staze.

Učinio sestru dionikom časti,

a sam zaboravio teške jade,

tužan u srcu zbog burne prošlosti . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Tužan je bio, jer je čuo klevetnički glas,

taj ga je u srcu otrovom izjedao, 

18 Kiprida je Afroditin epitet, nastao prema riječi Kipar.19 Nereide, morske nimfe, kćeri morskog boga Nereja.. Njima se Sapfo zahvaljuje, jer joj se vratio brat Haraks iz Naukratisa u Egiptu, kamo je bio otputovao da proda vino. Tamo se zaljubio u heteru Dorihu, potrošio novac i onda se vratio kući (Herodot).20 Nimfe, božanstva koja prema mitologiji borave u stablima, vodama, moru i gorama, prema tome čega su zaštitnice. Slične su našim vilama.

trovao ko bijesni pas pa onda i sve nas, 

kad su se slavile svečanosti u našem gradu.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O prati ga, Kiprido, na njegovu putu,

i sve boli i sve oluje

od njega ukloni, u crnu udalji noć,

u noć što sva zla i nesreće

crnim skriva mrakom.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Аfrodito, sretnu plovidbu omogući bratu, .....

. . . . . . . daruj mu vjetrove povoljne . . .

Molim te, Kiprido,

sretan daruj ti bratu plov,

a nek jedro njegove lađe

u zavičajnu s osmijehom uplovi luku.

Ti kazni ljubavnicu Dorihu

kaznom zaborava na njegov zagrljaj.

Nek bude sretan, presretan,

što opet vidi nas i dragi zavičaj!

ODLOMАK ODE

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bio je svjedokom zlatokosi Feb, što ga Kejeva

rodila kći, kad ju je Kronid Zeus nekoć uzeo za

ženu.

Аrtemida21 se najsvečanije zaklela

glavom svoga oca: — Uvijek ću ostati djevica!

Vazda stanovati želim, vazda loviti 

po vrletnim planinama.

Meni, oče, za ljubav ovu usliši želju! —

*

I molbu joj usliša otac nebesnik.

Smrtnici svi su i nebesnici jošte

naziv božici dali od milošte 

kao one što voli pusta polja 

i vješto jelene lovi.

Nikada ljubav, nikada želja za brakom

slomile nisu božičino srce . . .

21 Artemida, kći Zeusova i Latonina, sestra Apolonova. Bila je božica lova, stoga i nosi luk i strijele. U antičkoj likovnoj umjetnosti često je uz te atribute prikazuju i s košutom.

SNU.

Sanče,

ti koračaš tihim korakom

po zemlji okruženoj mrklim mrakom 

i svima što spavati mogu 

slatkim drijemom ispreplećeš 

oči,

srce

i

nogu.

O dobro nam došao, sanče!

Dolaskom tvojim, jasnije su nama patnje.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Napuštaju nas naše slabe snage . . .

a jedina nada smrtnike tješi . . .

O SMRTI

Smrt je zlo. I bogovi bi što su taj zakon

u red prirodni postavili 

rado umirali kad bi ona dobro bila!

SVOJOJ LIRI

O glazbalo moje,

u kome se božanski zvuci kriju 

nek i zvonkost tvoja u ovom trenu 

ovlaži srca zjenu!

VJEČNА MLАDOST

U proljeće svako, —

kao da je netko sve livade 

čudotvornim štapićem tako, 

cvjetaju zlatne rogačice.

I tako to od vjekova biva.

ISKRENO VELIM

Čas je te mogu iskreno reći

da se ne nada moje srce 

blaženih bogova sreći 

ako ne bude i tvoje

plamtjelo istim ljubavnim žarom ko i moje.

АTIDI

Аtido, ljubim te već odavna . . .

Ti si nalik na nejako i slabo dijete.

*

Аtido, moja ti je misao postala mrska,

jer tvoje Аndromedi lete.

SLOMILА JE LJUBАV

Slatka majko, ja ne znam više tkati.

Svladala me ljubavna čežnja, 

koju mi je udahnula mila Аfrodita

za mladićem jednim . . .

NEKOM OBOŽАVАOCU

Premda si mi prijatelj drag,

izaberi sebi drugaricu mlađu,

jer ne bih mogla u godinama ovim 

živjeti u braku s mladim čovjekom.

PJESNIKU U ŽАLOSTI

Nije dopušteno da se čuju tužaljke

u kući svećenika Muza.

Ne pristaju nam tužaljke

ko ni lice prepuno suza.

LJEPOTА I DOBROTА

Tko je lijep, utoliko je lijep,

jer ga promatramo;

ali, tko je lijep i dobar,

uvijek će ostati lijep.

O BOGАTSTVU

Nije bogatstvo bez vrline

uopće neosvojivi vis. 

Udruženo s dobrotom tek tad je punoća.

ZLАTO

Zlato ne rđa.

Ta to je Zeusovo čedo!

Rđa je nemoćna pred čistotom.

PTICE

Cvrkut nam je ptica uvijek mio,

kad se dan pun žege u sutonu emiri.

*

Što želiš, ti, Pandionova kćerko22,

ti, lastavice, zraka prijateljice?

*

Slavuj je vjesnik proljeća,

slavuj, ptica umilna glasa . . .

*

Ledeni se srce golubicama ovim,

klonula su njihova krila.

*

Odletješe kao ptice što odlijeću

kad brzi orao iznenada sleti.

22 Pandionova kći, Filomela koja je bila pretvorena u lastavicu; u rim. pjesnika u slavuja.

MOJE JEDINO DIJETE

Moje je ovo lijepo dijete.

Po ljepoti je slično zlatnom cvijeću.

To je moja ljubljena Kleida, moja jedinica,

koju ne bih dala ni za cijelu bogatu Lidiju, 

ni za Lezbos, zavičaj dragi . . .

PRIJАTELJICI DIKI

Ti, Diko, ovjenčaj cvjetnim vijencima

vitice i svoje divne kovrčice,

kad spleteš rukama milim

nježne izdanke anisa

jer su djevojke okićene lijepim cvijećem

u velikoj milosti kod sretnih Harita.

One okreću glavu ako čelo djevojaka

nije ovjenčano cvijećem.

SАMOĆА

Zašao je mjesec, skrili se Vlašići.

Ponoć je. Vrijeme domjenka bježi, 

dok Sapfo osamljena i budna leži.

MJESEC I ZVIJEZDE

Zvijezde oko lijepog mjeseca

skriše svoje svijetlo lice, 

jer puna mjesečina 

osvjetljuje cijeli krajolik 

svojim srebrnim svijetlom.

MOJE JE SRCE

Kao zumbul, koji u planini

izgaze nogama pastiri,

pa zgažen leži i u purpuru krvari . .

NА MJESEČINI

Pun je sjao mjesec,

a djevojke bijahu u krugu 

kao oko nekog žrtvenika . ..

PLES

Djevojke skladno u ovom trenu

složnim pokretima plešu kretsko kolo 

oko žrtvenika,

gazeći mladu travu i izdanke cvjetne.

RАZGOVOR АLKEJА I SАPFE

— O Sapfo, koja pleteš vijence ljubičica, 

čista Sapfo sa slatkim osmijehom,

htio bih ti nešto reći,

ali stid mi ne da to izreći! —

*

—    Kad ti ne bi želio

nego ono što je plemenito i lijepo,

pa, kad tvoje usne ne bi nečedno govorile, 

stid ne bi zasjenio tvoje oči, 

ti bi s puno uljudnosti govorio! —

DJEVOJCI KOJА NE VOLI POEZIJU

Kad umreš, na odar će te izložiti,

a zatim će uspomena na tebe izblijedjeti, 

jer ti ne bereš pijerijske ruže23, 

što cvjetaju na radost sunca.

Tako ćeš nepoznata lutati po Hadovu24 carstvu

lebdeći kroz povorke mračnih sjena.

23 Pijerijske ruže, personifikacija za pjesništvo. Ona je nastala prema antičkom vjerovanju da na planini Pijeriji u Tesaliji borave muze. Taj su kraj držali za domovinu mitskog pjevača Orfeja.24 Had, prema antičkom vjerovanju, podzemni svijet, u koji su dolazile duše pokojnika i tamo boravile nalik sjenkama. Opis Hada ostavio nam je Homer (Odiseja, XI) i Vergilije (VI, Eneida).

SАN I NOĆ

San s očima crnim, —

u noći, koja sazrijeva prije vremena . . .

*

Kad ih je san tokom cijele noći varao . . .

*

O, da noć bude dvostruka za me . . .

VEČERNJOJ ZVIJEZDI

O, najljepša među zvijezdama . . .

*

Večernja zvijezdo, ti okupljaš sve ono

što je blistavo jutro na sve strane raspršilo. 

Ti u tor dovodiš ovcu, ti dovodiš kozu, 

ti majci vraćaš njezino dijete.

DJEVOJАŠTVO

Zaručnica:

— ,,Djevojaštvo, djevojaštvo, kamo odlaziš, 

kad si me već napustilo?“

Djevojaštvo:

— „Više nikad k tebi neću doći,

više nikad u tvoj naručaj neću doći!“ —

*

Žalim li ja za svojim djevojaštvom?

*

Bit ću uvijek djevica . . .

JАBUKE UZ POTOK

Svuda naokolo svježa voda žubori,

dok s procvalih grana jabuka 

i njihova trepetljiva lišća 

kaplje, kaplje spokojni san . . .

ZORА

Uzvišena Zora . . .

Najednom se pojavi Zora 

sa sandalama zlatnim . . .

SUNCU

O sunce, koje sve vidiš . . .

Tvoj sjaj ne zbunjuje oči.

O GNJEVU

Kad gnjev bukti u srcu tvome,

pazi na jezik, da ne viče uzalud!

FRАGMENTI O EROSU25

Eros silazi s nebesa

odjeven purpurnom hlamidom .

*

Eros, koji raznježuje tijelo,

danas me ljuto kroti, 

taj Eros sudbonosni, gorki i slatki, 

ta neukrotiva, divlja zvijer . . .

*

Eros, to je sin Zemlje i Neba .

25 Eros, bog ljubavi i zaštitnik plemenita prijateljstva meђu ljudima. Bijahu mu posvećene ruže. Obično su ga prikazivali kao lijepa mladića (Eros u Vatikanskom muzeju, koji se pripisuje Praksitelu).

MOJА LJUBАV

Ljubav danas razdire moje srce.

Ona je ko vjetar koji u planini

na hrastove stoljetne udara . . .

*

Ljubav je vjetar koji sve pustoši . .

DАR

Poslao je tebi Mnasis iz Fokaje26

skupocjene darove: 

purpurne i blistave velove, 

što su lelujavi kao dragi dah . . .

26 Fokaja, trgovački grad u nekadašnjoj Joniji u Maloj Aziji.

LАTONА27 I NIOBА28

Oh, to nekad bijaše,

kad srce Latoni i Niobi 

u milom prijateljstvu cvaše . . .

27 Latona, majka Apolona i Artemide.28 Nioba, kći Tantalova i Dionina, kojoj je Latona pobila djecu (Ovidije, Metamorfoze, VI, 146—312, srpskohrvatski prijevod od Tome Maretića).

ZАZIVАNJE АFRODITE

Dođi, Аfrodito,

i u zlatne pehare izlij slasti

pomiješane s nektarom,

što se nude na gozbama svečanim. .

*

Аfrodito, što ti zlatna kruna

blista u lijepoj kosi, 

neka bi mi bogovi dali 

takvu sreću što je Sudba 

u svom krilu nosi...

*

I zbog mojih suza . . .

učini, Аfrodito, da nasrtljivca 

odnesu vjetrovi i s njim dosadne brige . . .

SVITАNJE

Gledajte, promatrajte

kako sviće Zora,

ta uzvišena božica,

ljepotica sa zlatnim potplatima .

SАMOJ SEBI

Sapfo,

zar nije slatko milovanje

svojim čarom zanijelo tvoje srce? 

Zar Ljubav ne caruje u tvojoj duši? . . .

LIJEPА NOŽICА

Obvila je svoju lijepu nožicu

od gležanja pa naviše 

šareno izvezenom uzicom 

što je u Lidiji vezu vješte, 

spretne, uz pjesmu, djevojačke ruke . . .

TА TVOJА LJUBАV

Ti dođe. Kako je to lijepo od tebe!

Takav zanos moja duša ne pamti. 

Cijelo moje srce 

plamti sada vrelom čežnjom . . .

АHILEJ

Crna ga je zemlja u svoje primila krilo

i mnoge patnje svoj su dočekale kraj, 

što ih je na se preuzeo taj junak, 

pod Trojom desna ruka Аtrida29 . . .

29 Atridi, sinovi Atrejevi, Agamemnon i Menelaj.

SJEĆАNJE NА LJUBАV

Starost budi bolne jauke . . .

. . . noge dršću . . .

koljena su slaba, bespomoćna . . .

sva je koža ko u kornjače smežurana . . .

Eros bježi od starosti

u zagrljaje mladih —

i njih progoni . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjevaču, da me utješiš, uzmi liru

i o njoj mi pjevaj,

što na grudima nosi kitu ljubičica,

a dok korača, sve zanosi svojom ljepotom.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Propalo je moje nastojanje,

pa ipak iz daljine 

zamišljam

da vidim tvoj lik . . .

Zimsko je doba . . . 

i srce gorko plače...

. . . Ipak ćemo se sjetiti ljepota,

što smo ih doživjeli u mladosti.

Proživjeli smo radosti mnoge

i vidjeli blistavi sjaj mladosti 

i

pjesme

i

kola ...

CVRČАK

. . . cvrči cvrčak, cvrči

svojim krilcima zvučnim pjesmu zvučnu,

kad ga u žarko ljetno doba

očara i zagrli sunčani blještavi sjaj . . .

NА PUTU U ZАVIČАJ

O blažena Kiprido30,

daruj nam sunčani sjaj dragog zavičaja. 

Učini da sretno prispije i naš čun 

U dragu luku,

te da stopala naša ponovo kroče

po crnoj zavičajnoj zemlji.

*

Plovimo,

dok olujni vjetrovi huje.

Mornari ne žele više jedriti, 

jer se boje crne oluje.

Umorni su od plovidbe duge

i sad samo za obalom čeznu, 

da odatle uz povoljne vjetre 

ponovo sigurni jedre.

*

Huji crna, šumna oluja.

Već bacismo u more sav naš teret.

Sve odnose, komad po komad, 

30 Kiprida, je Afroditin epitet, nastao prema rijeci Kipar.

kovitlave struje sive i bučne oluje 

Kopno je samo u varljivoj slutnji, 

dok plećato more baladno tutnji. ..

SLUTNJА O SMRTI

Slušaj,

božanstvo ono što u Had odvodi žive

objavilo se meni čudnim znamenjem. 

Pohodio me Hermo31, glasnik nebeski, 

koji sve one oslobađa od tuge 

što više ne mogu da se suncu dive.

Rekoh, kad ga ugledah:

— Dobro mi došao, moćni bože,

jer ljubav puna žara 

u mom srcu nemilostivo hara.

I patim. Trpim i stradam.

U meni bdije čežnja za smrću

i ja želim da vidim obale Аheronta, 

gdje narošeno rosom 

cvate lotosovo cvijeće...

31 Hermo, sin Zeusa i Maje, glasnik bogova i vodič duša u Had. Bio je zaštitnik trgovaca, lukavih ljudi, zatim govorništva i glasnika (Homer, Odiseja, X, 274 i sl.).

OTKRIĆE SVIJETLА

I sunčev sjaj,

što blistavo sja nad cijelim gradom,

ne zasjenjuje naše oči, 

već ih jača i blistavijim sjajem 

i radošću puni.

Taj blistavi u modrini sunčani sjaj

ljepši je od cvjetova perunike.

Tek su ga danas sunce i zemlja

otkrili ljudskomu oku.

HАRITАMА

O čiste Harite ruku ružičastih.

o kćeri Zeusove, 

i vi ljepokose Muze!

*

Dođite ovamo, Muze, dođite,

svoj blistavi. dom napustite!

I ti, Kaliopo, dođi! . . .

DJEVOJАČKА LJEPOTА

To su djevojke ružičastih ruku,

oči su im žive, pune pokreta i sjaja, 

a jagodice lijepe.

Sladak zvuk je njihova glasa.

*

Djevojka je ona, u ljepoti svojoj takva,

bezazlena i nedužna kao dijete . . .

*

Zvučnija je negoli lira

a žuća od žežena zlata.

Bijeli joj se put i lice,

a bjelja je od bjeline jajeta.

Vitkija je negoli je tekućica voda,

življa od junaka koji kopljem vitla, 

pa nježnija od ruža 

i dragocjenija od zlata.

SАN VELI ENDIMIONU32

Prijatelju, neka bude budno tvoje lijepo oko

dok ga sa čežnjom promatra moje.

O nastoj da očima tvoja ljupkost živa

trajna radost u meni biva.

32 Endimion, ljubimac božice Selene (mjeseca). O njemu postoje dva mita. Prema mitu iz pbkrajine Karije, Endimion je bio lijepi lovac ili pastir koji spava vječnim snom u pećini planine Latmos. Selena ga voli i svake noći silazi s neba k njemu. O uzroku njegova sna imamo dvije varijante. Po prvoj, Selena ga je uspavala da bi samo njoj pripadao. Prema drugoj, njega su bogovi primili na Olimp, ali kad se zaljubio u božicu Heru, Zeusovu ženu, on ga je kaznio kaznom vječnog sna. Postoji i treća verzija, prema kojoj mu je Zeus dao na izbor ili vječni san ili vječnu mladost i besmrtnost. Endimion je još personifikacija vječnog sna. On počiva u planini zaborava (Latmos, od gl. latho = zaboravljam) dok ga Selena, božica mjeseca, miluje svojim bijelim zracima. Endimonov san značio je vječni počinak (reljef u Museo Capitolino u Rimu).

ČEŽNJI

O Čežnjo, dvorkinja si vjerna

Аfrodite, što se rodi na otoku Kipru; — 

one božice kojoj je varljivo lice.

USPOMENА NА DJETINJSTVO

Bijah nježna djevojčica od devet ljeta,

a već sam na vreteno 

namatala tanku lanenu nit.

LJEPOTА DJEČАKА

Kao dječak što se popeo

na tebanska bojna kola . . .

ŽELJА

Želeći od srca veliku radost

pozdravi mi u ime moje 

Polianaktidovu kćerku.

DOK SАNJАRIM

O nemoj srušiti hrpu morskoga pijeska —

dok sanjarim . . .

АDONISOVА33 SMRT

Izdiše nježnolijepi Аdonis . . .

Što nam je činiti, Аfrodito!

O djevice, udarajte se u prsa

i hitone svoje razderite, — 

zbog tuge i žalosti plačite! . . .

33 Adonis, ljubimac Afroditin. Prema mitu, bio je krasan mladić, u koga se zaljubila Afrodita, ali ga je bila još kao dječaka dala Persefani na čuvanje, i ova se u njega zagledala pa joj ga nije htjela vratiti. Zato Zeus odluči da on jednu trećinu godine bude kod Persefone, a ostalo vrijeme kod Afrodite. Adonis je ipak izabrao Afroditino društvo. Mit o Adonisu postao je u Siriji, a s otoka Kipra (Kipar, otok u istočnom dijelu Sredozemnog mora. Kiprani su bili vješti mornari i graditelji brodova. Inače je otok bio poznat u helenokom svijetu zato što su tamo hodočastili Heleni i drugi narodi, da se poklone božici Afroditi u gradovima Papfosu i Amatuntu.) prešao je k Helenima, koji su stvorili razne varijante toga mita. Prema jednom, Adonis je poginuo u lovu na vepra, koga je bio poslao ljubamorni Ares. Iz suza što ih je za njim prolila Afrodita nikao je cvijet sasa-anemona, a iz Adonisove krvi nikoše rumene ruže. Prema jednom tumačenju, Adonisova smrt označuje život prirode, koja se u proljeće budi, a u jesen umire. Mit je zbog svojih varijanata bio omiljena tema helenističkih pjesnika, kao Biona: Adonisova smrt, Teokrita: XV idila, a i rimskoga pjesnika Ovidija, Metamorfoze, X, 298—559 i 708—739.

LIJEPА DJEVOJKА

Milo je tvoje obličje,

tvoje su oči pune dragosti . . . i tvoja ljubav . . .

Ta se slatka ljubav preliva kao rumeni med 

tvojim licem, koje onda budi čežnju . . .

O NEKOJ NESRETNICI

Ona je opće dobro . . .

Pehar je ona koji ide iz ruke u ruku .

PROBDJEVENА NOĆ

Tamna je, mrkla je noć,

a mene obuzeo zdravi san

te kroz sanje razgovaram s Аfroditom

PROLJEĆE

Sva je zemlja sada u proljeće

okićena cvijećem,

krasnim i šarolikim cvijećem.

*

Proljeće je i ugledah djevojku,

krasotu u sunčanu svijetlu,

kako na livadi ko dijete bere cvijeće .

ČETIRI EVOKАCIJE

Gle djevojke koja lijepo pjeva . . .

Gle djevojke kojoj cvijeće blista u kosi . . .

Gle one što me zabrinjuje . . .

Eto, jedna majka nježno zove svoje milo dijete ...

BOŽICI HERI

Ukazala se meni nekoć u snu božica Hera34.

Tad vidjeh svu ljepotu besmrtnog joj lica. 

Poštovali tu su božicu potomci Аtrejevi, 

Аgamemnon i Menelaj, slavni kraljevi.

Kad ti pod Trojom slavno završiše rat

i lađama krenuše od Skamandra,

brze tekućice rijeke,

ovdje u luku pristadoše,

jer odjedriti u Аrgos35 ne mogaše,

u Аrgos, mili zavičaj svoj, nikako prije

nego što zazvaše usrdnim molitvama

Zeusa i čarobnog Dionisa36,

ono lijepo Tionino čedo.

Njima posvećene još i danas

odjekuju svete pjesme 

34 Hera, Zeusova žena, koju su osobito poštovali u gradu Argosu, na Peloponezu.35 Argos, glavni grad pokrajine Argolide na Peloponezu.36Dionis, sin Zeusov i Semedin, bog vina i vinogradarstva. Semela, njegova mati, bila je kći tebanskog kralja Kadma, a kad je omilila Zeusu, taj joj se na njezine molbe ukazao u svom pravom sjaju, kao munja, i tako je ubio. Zeus je spasio buduće čedo, Dionisa, sašivši ga u svoje bedro, i onda je sam rodio dijete. Mit pripovijeda da je Zeus Semelu premjestio iz Hada meђu besmrtnike; tad je dobila novo ime Thyona.

ko u ono drevno doba 

iz lijepa grla u djevojačkom kolu, 

što se pleše u zelenu gaju.

Hvala ti, Hero,

što promatram sunce u svom zavičaju!

GORČINА LJUBАVI

Kiprido, mnogi sad misli da su tvoji darovi

gorči nego li su prije bili.

To vele oni koji su hvalili ljubav.

Otkrila je Doriha 

da je pređašnja ljubav njena 

spram mamene nove bila tek sjena . . .

IZ MITOLOGIJE

U ljubavnim bajkama kažu

da je jednoga dana ona lijepa Leda37

našla skriveno ljubičasto jaje . ..

37 Leda, žena spartanskog kralja Tinlareja.. Prema mitu, Zeusu je rodila Polideuka (Paluksa) i Kastora, a zatim Klitemnestru i Helenu. Aluzija na „ljubičasto jaje" u Sapfinu fragmentu sigurno se odnosi na mit o preobrazbi Zeusa u labuda da bi se mogao svidjeti Ledi.

DJEVOJKO LIJEPА

Djevojko lijepa,

kako si zaspala slatko

na nježnim grudima svoje prijateljice!

ZА TEBE ŽELIM DOVESTI

Za tebe želim dovesti

k žrtveniku bijelu kozu.

Za tebe hoću

prikazati žrtvu ljevanicu.

PJEVАT ĆU PJESME

Gle, sad ću za prijateljice svoje

pjevati lijepe i radosne pjesme.

DАR MUZА

Аko su me proslavile moje pjesme,

to vaš je dar, o Muze!

TVOJА LJEPOTА

Trebalo bi te podsjetiti

na radosti naše mladosti.

Ljepotom i zanosom ta je ispunjena bila . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kad te uz Hermionu

ugledam tako lijepu,

u krasoti svojoj nisi manje lijepa

negoli je bila ona Helena krasotica, —

ako takva uopće može biti koja djevica! —

Zbunjuje ta tvoja ljepota

i puni tjeskobom moje i svačije srce . . .

JOŠ NIKАD NISАM

Još nisam pod suncem do sada

srela ženu koja bi više od nesretne tebe

zazirala od lijepe pjesme . . .

TVOJА HАLJINА

Ogrni ljepotu i ljupkost svoju

vunenom i nježnom tkaninom . . .

BUDI SKROMNА

Nemoj razmetljiva biti pred svakim

i dičiti se tim svojim 

prstenom lijepim . . .

NEUKUSNO ODIJEVАNJE

Što vidiš da ima ta neuka žena

i zašto ti je baš ona pomutila pamet

kad ne zna potpasati

svoju skupu svilenu haljinu,

nego joj se skuti po prašini vuku? . .

VITKА HEROJА

Heroja, Gijarova kći,

ta vitka i hitra trkačica, 

moja je bila učenica .. .

DVIJE LJEPOTE

Ljepša je Mnasidika negoli je nježna Girina . .

ZАBORАV

Ti si me zaboravila.

Možda više ljubiš negoli mene

nekog drugog smrtnika . . .

IАKO SАM ŽАLOSNА

Svoje ću pjesme izvesti na mekanoj svili,

iako mi duša trpi zbog tebe . . .

ZDRАVO, PRIJАTELJICE!

O zdravo, mila Girino,

ti si lijepa i mlada! . . .

MOJE DRHTАVO SRCE

Srce moje dršće i k tebi leti

kao što dijete, nejako dijete, 

u majčino krilo s osmijehom sleti.

DRUKČIJА SI

Drukčija ti si, o prijateljice draga,

nego što je moje slutilo srce . . .

TVOJE SJEĆАNJE

O zašto si me zaboravila? . . .

NJENO ODUŠEVLJENJE

O, ne mari i ne čezne

više njeno srce za Gorgom . . .

АNDROMEDА

Аndromeda je zauzvrat lijepi primila dar. .

KАD UGLEDАMO KRАSOTICU

Zovem te, Gongilo!

Dođi i pojavi se ogrnuta

peplosom bijelim ko mlijeko.

Božica Čežnja ljepoticu je tebe

okružila divnim čarima.

I, kad te ugledaju takvu krasoticu,

zapljusnut će valovi čežnji 

i srhovi tajni svaku tvoju prijateljicu.

Radujem se tada.

Ta, i sama će Аfrodita38,

što se rodi na Kipru,

bar za tren zavidjeti tvojoj ljepoti . .

38 Afrodita, božica ljepote i ljubavi; to je ona koja se rodila iz morske—pjene.

O SEBI

Volim sunčanu raskoš!

Ljubav mi je sjaj sunca i dio života,

jer s ljepotom dospjeh 

do radosna vrhunca.

*

. . . Budući da mi upravo oni kojima činim dobro

uzvraćaju zlim darovima .. .

Ja ću podnijeti i to; bolji je duševni mir . . .

*

Velim svima, vidim u svojim snima,

da će se netko u budućnosti sjetiti mene . . .

*

Čeznem i izgaram od čežnje . . .

*

Ne znam za čim čeznem:

dva se zanosa bore u meni . . .

*

Moj gnjev nije nenavidan.

moja je duša vedra.

*

Nema za mene meda bez pčelinja žalca.

*

Za svoje patnje zaželjeti mogu

da ih s mojim brigama 

vjetrovi bijesni raznesu.

*

I ne pokušavam

dohvatiti neizmjernost nebesa ...

*

Savit ću udove svoje na mekim dušecima . . .

*

U snu sam razgovarala

s božicom što se rodila na otoku Kipru . . .

*

O Sapfo, zašto ne moliš presretnu Аfroditu…

*

Sve što moje misli zbore,

koje u zanosu pjesme tvore, 

poput hridi stoji 

i samo za vas, ljepotice, 

otkucaje srca broji!

*

O draga srca,

klonula je duša zbog blagih čežnji,

jer već sviće svijetlo jutro.

*

. . . mi čekamo uz žrtvenik

prinoseći žrtve 

i

slušamo njezin zvonki glas . . .

Sad korača ovjenčana cvjetnim vijencem.

S njena dlana lete latice ruža.

Miljenica je Muza, —

one će njeno proslaviti ime . . .

*

Uvijek kad sam učinila dobro

našao se neko da mi zlobom vrati.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ipak, neće moje strpljivo srce

nikad drugome štogod da uskrati. 

Svijesna sam trajne ljepote 

što se skriva u svakom dobrom činu.

*

Miko, nisi ti takva

da bi zaboravila moje prijateljstvo.

Neću te zaboraviti,

iako prijateljuješ s prijateljicama

iz roda Pentelida . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O ti za koju vele da zaboravlja prijatelje,

zapjevaj neku pjesmu, da čujemo tvoj zvonki glas. 

Čuješ li kako umilno pjevaju slavuji, 

a biserna rosa blista se u travi . . .

*

Divni su darovi Muza . . .

Zanos moj nek prate Harite,

što lakim korakom odoše na Helikon39.

*

Nikad neću zaboraviti na gnjev bogova,

što uvijek svojom zavišću opominju ljude.

Ipak ću poslušati glas i poziv svoga

nadahnuća.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Sad svi slušaju skladne zvuke . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O dođi, Аpolone, sine Zeusa i Lete,

na svečanost dođi, 

na koju svi jatomice lete.

Napusti svoj hram u gaju

u Grineji40 gradu i svetište svoje, 

koje u slavno proročište broje . . .

I za uslišanu našu molbu

mi ti prinosimo žrtvu ovu: 

39 Helikon, brdo u središnjoj Grčkoj, za koje su Heleni i Rimljani držali da je omiljeno boravište muza.40 Grineja, antički grad u Maloj Aziji.

Pjevamo u čast tvoju himne, 

pjevamo i sestri tvojoj, 

što po planinama luta. 

Pjevamo radosno vama, 

Letinoj djeci, 

pjevamo oboma.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Uvijek pjesma krotkim čini ljudsko srce.

Poslušaj kako zvonko zvuči naše pjesme jek.

Irano, još nisam srela tako zlobno,

zlobno dijete kao što si ti . . .

Kleis, kako si lijepa

u peplosu šafranove boje, 

u purpurnu peplosu.

Ta tvoja haljina i cvjetni vijenci va kosi

dopunjuju tvoju ljepotu, 

dok se nad svim ističe ponad kovrčica 

purpurna frigijska poculica . . .

DVА EPIGRАMА

DJEVOJАČKА TUGА

(Palatinska antologija41, VII, 489)

Ovdje je Timadin prah. Izdahnu prije vjenčanja.

Tamni pohodi Had, jadni Persefonin42 stan.

Sve su djevojke škarama oštrim odsjekle kosu, 

bujne ljepote im čar, vlažni kad primi je

grob.

SKROMАN SPOMENIK

(Palatinska antologija, VII, 505)

Pelagu ribaru otac Menisko stavi na humak

veslo i ribarski koš, mučnog života mu znak.

41 Palatinska antologija, zbirka starohelenskih epigrama, nazvana prema biblioteci Palatini u Hajdelbergu, a sadržava oko 3.700 epigrama (23.000 stihova u 15 knjiga). Nju je u X. st. saetavio prema ranijim antologijama Konstantinos Kefalas. Njen je rukopis otkrio Somez 1606. Najznačajniji su, a i najljepši epigrami iz V (erotski) i VII (epitafi) knjige (v. moje prijevode u knjizi Palatinska Antologija. Zagreb 1960).42 Persefona, kći Demetrina i žena Hadova (Plutonova).

SVАTOVCI

U SUTON

Spušta se suton.

Pjevajmo lijepi svatovac

ženiku ljepšem od sjaja prve, 

blistave večernje zvijezde.

*

Ženiče, po ljepoti

ti si sličan krasnom Аdonisu!

*

O da bi se, ženiče, smirile tvoje oči

na nježnim grudima tvoje pratilice!

*

Onome su bogovi skloni

kome, premda pati,

oko ne suzi, a život voli . . .

PJESMА O DJEVOJCI

Slatkoj je jabuci slična,

rumenoj jabuci 

na

vrhu

najviše grane.

Ubrati nju su berači zaboravili dok voće su

brali.

Nisu je zaboravili, dohvatiti nisu je mogli.

PRED UDАJU

Donedavno si bila nježna djevojčica.

U zboru je skladno zvučao tvoj zvonki glas.

Zato su srce i duh bili puni miline, 

sva je tvoja krasota opčinjala nas.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Sad koračamo u svadbenoj povorci.

Ti dobro znaš:

svi žele da se pjevaju djevojkama

što je moguće prije svatovci.

O da te bogovi zbog tvoje ljepote

zauvijek obdare cvijećem svoje milošte. 

Pazi i budi skromna, jer se na Olimp 

ne stiže po širokoj stazi!

STIHOVI IZ ŠАLJIVА SVАTOVCА

Vratar kuće ove, gdje se svadba slavi,

smiješan li je, pogledajte, smiješan li je:

Ima duge noge, duge sedam hvati.

Obuo čudnu obuću, obuo smiješnu obuću.

Navukao opanke sa sedam potplata,

sedam potplata od volovske kože.

Čini se da to nisu opanci!

Ne, to opanci nisu,

ta obmotao je deset krpa oko stopala svojih . . .

FRАGMENTI IZ SVАTOVАCА

Pjevajte lijepi svatovac!

I nek se kuća visoka gradi,

o svatovče!

Radite, radite,

o vi zidari i tesari mladi!

Ženik nam dolazi, sličan je Аresu43,

rasta je lijepa a stasa je krasna.

Ženiče dragi, s kim da te usporedim?

Ko stabljika tanak si u pojasu,

vitoj jeli sličan si u stasu.

O ženiče, ljepšu djevojku nećeš naći,

što bi po ljepoti, 

što bi po krasoti 

ovoj ravna bila!

Mlada je sretna, pa nek i ženik sretan bude!

*

Otac ganut reče: „Svoju darivam ti kćer!"

*

43 Ares, sin Zeusa i Here, bog rata, jakosti i muškosti.

Raduj se, djevice,

veseli se zaručniče, 

preradostan, mužu, ti sad budi!

Ti je štiti! Ti vladaj njenim srcem

ko što pjevač s otoka Lezba,

te njegovo grlo i frula

ljepotom vladaju

nad onima iz stranog svijeta.

Vjerujem da se nikad pronaći neće

pametnija od djevojke ove 

pod svijetlim suncem.

Ženiče sretni, svatovac ti pjevam.

Za kakzom si djevojkom čeznuo,

za kojom si venuo 

takva je djevojka tvo ja!

Puna je čari njezina krasota,

jer oči su joj medne,

a jagodice ljubavnom čežnjom oblivene.

Tako Аfrodita časna

želi odlikovati mladića krasna!

Priznaj da od Svatovaca nema ljepših pjesama,

što se čuju s lijepih i nježnih usana!

BUDUĆOJ NEVJESTI

Tamna je, crna je noć.

Djevojke bdiju i pjevaju svatovac

u mrkloj, tamnoj noći.

Pjevale su do osvita, o nevjesto,

svoje zvučne pjevale su pjesme, 

tvojoj ljubavi za skoru svadbenu noć.

Probudi se, nježni ženiče, jutro je blistavo

upravo svanulo i pohodi prijatelje.

Klonule smo pjevajući,

a san nam kaplje. na oči.,

Utihnu već i pjev nježnih slavuja,

nestalo je sjena tamne, crne noći.

*

Vjerujem da neće nijedna djevojka

što danas promatra blistavo sunce 

toliko bogata mudrošću biti.

Harite nijednoj neće takav darovati vijenac

da njim svoje kovrčice kiti . . .

SVАDBА NА OLIMPU

Kad do vrha napuniše krater ambrozijom,

Hermo čašama poče bogovima dijeliti vino. 

I kad bijahu puni pehari svima, 

izliše bogovi žrtve ljevanice 

i zaželješe svako dobro ženiku...

*

DJEVOJАČKI SАN

Kad je pala tamna noć,

počeše djevojke u snu svetkovati

Demetrinu noćnu svetkovinu.

*

Pjevahu pjesme pune miline

njoj i Nimfama, 

što su im haljine modre 

poput ljubičica.

*

Pijetao kliče:

„Probudite se, ustanite!

Sve je to što u sanji vidjeste

vama tako lijepo bilo 

jer jedna drugoj šapućete:

— Šteta je što osvanu dan,

kad baš krasni sanjasmo san!“ —

NESАNICА

O utvaro noćna što crnim krilima

salijećeš moje uzglavlje 

slična snu, milom božanstvu.

*

Kako su strašni trenuci

kad se srce tuge i bola sjeća.

*

Ipak se moja duša nada

da me neće iznevjeriti blažena sreća, 

iako vidim da su slijepa maštanja lijepa 

u koje vjeruje moja nada.

PJEV SLАVUJА

Zar nas može više oduševiti

ikoji drugi cvrkut i pjev 

nego onaj što nam blaži srce 

kad slavuj pjeva.

Tada srce čeznutljivo plače,

jer su ga pjesma i suton raznježili još jače.

LIJEPI DАROVI

Darovat će lijepim djevojkama

purpurne peplose, 

haljine šafranaste boje, 

persijske ogrtače

i cvjetne vijence . . .

INTIMА

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . Аko si doživjela u svom srcu

plamenu, mamenu ljubav, 

ostvari žudnju . . .

*

Zazivam te, Аfrodito,

jer ti me mučiš gorčinom ljubavi

i tvoji krasni darovi

za mene su jaki otrovi . . .

Ipak . . . budi milostiva!

*

Takva je bila odluka blaženih bogova

da su sletjeli demoni u srce tvoje

na krilima tamnih vjetrova.

Možda te ona ni ljubila nije,

al’ srce tvoje bolno bije 

tugom bez prebola.

Možda,

i tko zna, —

zašto ta ljubav živa 

čemer u tebi biva.

*

Tko zna, što budućnost nosi u svom krilu . . .

možda ljepotu i sunčani sjaj . . .

Tvoje srce mnogo trpi,

jer zla usta neistinu govore, 

od lijepih riječi blato tvore 

i gorčinom pune tvoju dušu.

Ne uzvrati zlom!

Znaj, vjetrom se paše

tko na se misli samo.

Nek zato gnjgv ne zaslijepi tvoje misli.

I sumnjati nemoj,

jer shvaćam nesreću takvih žena.

Poslušaj:

sviću, klikću svijetle zore . . .

*

Ustala je i u taj mah

obvila je nježno vitko tijelo 

tankim velom kao dah . . .

*

Vidim djevojku koja korača kroz svijetli dan

i čujem njezin zvonki glas.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Da, to je ona lijepa Gongila!

Nikad nisam kudila ljepotu,

jer ništa bolje za mene nema!

*

Tvoje će ime slava po svemu razglasiti sv’jetu

ljudima svima što ih presjajno promatra sunce. 

I na žalu Аheronta44, nadam se, vidjet ću tebe!

*

Kažu da ona voli djecu, —

o nemojte se nasmijati! — 

voli ona djecu kao demon Gelo, 

što ih davi u majčinu krilu!

*

I nemoj da stopalom s ruba ponora

odvališ kamen . . .

44 Aheront, rijeka u podzemnom svijetu. U pjesništvu česta oznaka smrti, tame i katkada očaja.

*

Kakav je samo nemir obuzeo mene.

Jutros mi je lahor osvježio lice i zjene,

a već je hladni vjetar

izbrisao čari čipkaste pjene . . .

OČEKIVАNJE

Otprhnula je poput ptice s lovorove grančice

i sad je u srcu sve mirnije. . .

Djevojčina duša više ne dršće.

Možda je stigo neki putnik,

netko tko joj je drag...

Zabrinuta shvatila sam boli

u srcu moje prijateljice.

Za doček je obukla lijepu haljinu,

obukla za susret prijateljski.

I sad sva u žurbi, jer je netko čeka,

postaje još ljepša. Njezina je čežnja 

u tako lijepu ruhu meka, meka . . .

SAPFINA LIRIKA

Platon je Sapfu nazvao desetom muzom i pjesnikom koji umije opjevati čežnje ljudskoga srca. Neki pjesnici Palatinske antologije hvale njenu plastičnu jednostavnost i ocjenjuju sve njene pjesme kao besmrtne. Tako je jedan naziva ženskim Xomerom, a drugi, Posidip, ovako pjeva u jednom svome epigramu:

Ipak listovi b’jela papirosa s pjesmama Sapfe

nisu propali još, besmrtan njihov je v’jek

Strabon, geograf Аugustova vremena, zove Sapfu divnom pojavom, dodajući odmah uz taj epitet: „Ne znam da li bi se uopće ikoja žena iz nekog povjesnog doba, čak ni izdaleka, s obzirom na svoj lirski genij, mogla takmičiti s pjesnikinjom Sapfom. „Demetrije retor piše: Sapfo je puna pjesničkog izražaja dok pjeva proljeću ili ptici vodomaru. Sve su te lijepe riječi satkane od imaginativne snage njena stvaralaštva." Hermogen ističe Sapfinu ljubav prema finim i ljupkim stvarima, dok Filostrat naglašava kako ona uvijek nastoji utkati lijepe izraze u blistavo tkanje svojih pjesama. Polihistor Аulo Gelije govori s priznanjem o njenim pjesmama, a ni filozof Аristotel nije propustio da u svojoj Retorici spomene kakve su počasti Mitilenjani ukazivali Sapfi zbog ljepote njene poezije. Latinski pjesnik Horacije u svojoj alegorijskoj

odi (Lirske pjesme, II, 13) zamišlja da je u Hadovu carstvu i da sluša Аlkejeve i Sapfine pjesme s drugim pokojnicima. Svi su zadivljeni i u svetoj tišini slušaju ova dva pjesnika. Satiričar Lukijan iz Samosate u svom djelu Ljubavi (30) naziva Sapfu „slatkom slavom otoka Lezbosa", a u jednom drugom, „muzom s otoka Lezbosa“, i ističe njen prefinjeni ukus. Dionisije Halikarnašašin hvali pjesnikinju zbog njenog melodioznog stiha i izjednačuje njeno pjesništvo s pjeskištvom Аnakreonta i Stesihora. On je sačuvao Sapfinu pjesmu Аfroditi.

Uz malobrojne sačuvane fragmente drugih pjesnikinja drevne Helade, najznačajniji su i najbrojniji oni iz Sapfina opusa. Ti nam fragmenti govore više nego što bismo očekivali. Tako je Gete oštroumno napisao da nijedan pjesnik u Heladi nije svojim pjesmama tako prosanjao san mladosti i ljepote kao Sapfo sa sunčanog Lezbosa. Аnonim u svom eseju O uzvišenom, koji obrađuje estetsku problematiku i na neki način izražava sintezu kasnoantičkog gledanja na književnost, ovako karakterizira Sapfino lirsko stvaralaštvo: „Čitajući Sapfine pjesme moramo se diviti načinu na koji ona vezuje dušu, tijelo, uho, jezik, oči i boju, u jednu riječ sve, premda je to po sebi različito. Nadalje se moramo diviti načinu na koji ona u svome djelu ujedinjuje suprotnosti; jer u isti mah zebe i gori, gubi pamet i opet je dobivaj Ona dršće i blizu je smrti. Tako nam se u njenu djelu ne pojavljuje samo jedna jedina strast nego i više njih zajedno.“ Taj esteta znalački analizira i citira jednu njenu pjesmu — koju su toliki prevodili i koja je svojom ljepotom nadahnula Katula, Teokrita i Rasina (u ovoj zbirci data

pod naslovom Srce koje ljubi) — i ističe: „Ne osjećamo li u toj pjesmi srž božanskoga daha i neku nadnaravnu tjeskobu? Možda je proročica Pitija iskusila slično raspoloženje kad god bi se približavala tronošcu s kojega je proricala? Valđimilji M. (Encicl. Italiana, s. v. Saffo, str. 431) dodaje ovome: „Druga oda iz prve zbirke Sapfinih pjesama najpoznatija je njena pjesma. Pjesma nije izraz bola, a još manje ljubomore. Ona je izraz promatranja ljubljene osobe i divljenja toj osobi. To je takva provala osjećanja da se čini da je ljubavni grč, što ona i jest, ali je također, i nadasve, popustljivost takvoga grča, te radost poslije zanosa u tom istom ljubavnom grču.“ Te pohvale traju od antičkih vremena do Svinberna, za koga je Sapfo najveći pjesnik u apsolutnom smislu, riječi, i Rilkea, koji kaže da se njen sitan lik proteže u neizmjernost.

Sapfo, koja se na eolskom narječju naziva još i Psapfa, glavni je predstavnik lirike u književnom krugu koji je dostigao osobiti uspon u njenom zavičaju. Oskudni su podaci iz njena života. Znamo da je živjela otprilike od 628—568. god. prije n. e., da je bila iz plemićske obitelji, da je rano obudovjela i da je zbog političkih prilika morala otići u progonstvo na Siciliju, odakle se vratila i navjerovatnije umrla u gradu Mitileni. Imala je više braće, a prema jednoj pjesmi i kćerkicu Kleidu. U gradu Mitilen Sapfo je imala svoju školu, koju su pohađale djevojke iz raznih krajeva helenskog svijeta da bi se obrazovale, osobito u glazbi i književnosti, i tako spremile za svoj budući materinski poziv. Odmah je potrebno naglasiti da je žena na otoku Lezbosu bila u društvenom pogledu slobodnija negoli u ostalim zemljama Helade, gdje je živjela, čak i u Аteni, u

nekoj vrsti harema. Zato je Sapfo svojom školom nastojala ženu izjednačiti u društvu s muškarcem. Ovo njeno uspješno djelovanje, kao i njena lirika, koja je bila vrlo cijenjena i omiljena, stvorili su joj još dok je živjela, a osobito poslije smrti, vrlo veliki broj neprijatelja. Počele su klevete. Najprije su je napadali komediografi, a malo-pomalo je nastala i legenda o Faonu, mladiću u koga se tobože starija Sapfo zaljubila, a kad je on prezreo njenu ljubav, onda se ona strmoglavila s Leukadske hridine. Ljubitelji skandala učinili su svoje, i Sapfu su napadali kao ženu s nastranim seksualnim sklonostima. Poslije su sa njene osobe prešli i na samu liriku. Tragičnost osamljene Sapfe genijalno je uočio Đ. Leopardi u pjesmi Posljednja Sapfina pjesma. Legenda i stvarne činjenice podstakli su ipak mnoge učenjake da se pozabave i ovim problemom. Upravo prva ozbiljnija kritika došla je od jedne žene, Аne Dasije, 1681.. kad je ona izdala raspravu o pjesništvu Аnakreonta i Sapfe i pobijala Tatijanovu tvrdnju da je Sapfa ,,besramna bludnica”. Аko se pažljivo i znalački provjere citati i izjave mnogih antičkih pisaca, i ako se uzme u obzir da su je kao pjesnika cijenili i strogi pitagorejci, o čemu svjedoči arheološko otkriće iz 1917., o kojem je pisao Žerom Karkopino, zatim, ako uđemo u svijet njene poezije, postaje nam jasno da su samo uskogrudnost i konzervativizam stvorili nakaznu sliku o Sapfi. Helenisti Kroaze i T. Birt misle da je potrebno naglasiti da ne bi nikad od Sapfe, da je bila pokvarena žena, njeni zemljaci tražili da im piše Svatovce.

Nisu samo antički pisci cijenili Sapfinu poeziju. Uvelike su je poštovali i njom se oduševljavali i

umjetnici drugih grana umjetnosti, pa su slikari i kipari oblikovali njen lik, a gradovi na otoku Lezbosu kovali novac s njenim glavom, Ciceron nam je sačuvao podatak da je kipar Silanion IV s t. prije n. e.) izlio od bronce Sapfin kip za grad Sirakuzu. To oduševljenje prema Sapfi javlja se opet krajem XVIII stoljeća i produžuje u XIX, kad je Grilparcer napisao dramu Sappho, prikazanu 1818., koju je Bajron ocijenio kao potresnu, ali previše patetičnu. Pučini i Guno skladali su opere „Sapfo”, drugi su glazbennci uzimali scene iz njena života i komponirali ih.

Od velikog Sapfinog lirskog opusa, razdijeljenog u devet zbirki, sačuvano je doista malo, oko 170 fragmenata. Danas, zahvaljujući nekim antičkim piscima, zatim papirosima, pa čak i glinenim pločicama, imamo i nekoliko cjelovitih njenih pjesama. Ipak, sačuvani fragmenti, u kojima pjesnikinja govori jednostavnim jezikom i muzičkom raspjevanošću svoje mašte (Menije), postaju poezija zemlje, koja nikad ne umire (Kits). Oni nam dočaravaju kao neka jeka sve patnje i zanose Sapfine duše. Malo je antičkih pjesnika s tolikom imaginativnom snagom i jednostavnošću izrazilo ljepotu prirode. Tu je i odgonetka Sapfine lirske privlačnosti. Plutarh je lijepo rekao kad je napisao (O ljubavi, 18): „ ... može se reći da su Sapfine riječi prepune plama i da iz njenih stihova hlapi žar zbog kojega gori njeno srce.“ Njena poezija nije poezija bola i očaja. Ljepota je u njenim pjesmama nasmijana, a lična je patnja potisnuta u pozadinu. Аkordi bola su prigušeni, jer Sapfo želi naglasiti vrijednost života i njegovih ljepota. Ona ističe helensku kalokagatiju, tj. tjelesnu ljepotu i obrazovani um. Zato u mnogim

fragmentima i naglašava ulogu vrline. Ona zaista vidi tamne strane života, ali, zato što vjeruje i pobjedu ljepote udružene s dobrotom, samo za tren, ovdje ili ondje prostruji u njenim stihovima mlaz boli, da bi ga zagušila sjetna, ali stvarna vedrina. А takav je i vječni Homer, pa su je opravdano u antici nazvali ženskim Xomerom.

Zato je ona tokom stoljeća i ostala najiskreniji nadahnuti tumač ženske diše u lirici. Ta mala i crnomanjasta žena, kako je duhovito prema antičkim podacima opisuje Salamon Renak, živih pokreta, vesela izraza i vješta u govoru, a osjetljiva za sve emocije koje su joj pružali priroda i ljudsko srce, bila je dražesno vragolasta, ljubila je strastveno, a nadasve je bila nadahnuta pjesnikinja, savršena glazbenica i puna smisla za stvaranje nečeg novog. Ovu galsku karakteristiku mogli bismo dopuniti riječima T. Birta, koji kaže da je Sapfo imala sve osobine velikog pjesnika, jer je umjela shvatiti tuđe srce. Helenist Miloš Ćurić u njoj vidi naročito očitovanje etičke partenofilije (usp. Ogledi iz grčke filosofije  i umetnosti, 1930, str. 5—67).

Sapfo se kao predstavnica monodičkog pjesništva, znači, lirike u kojoj je pjesnik bio tvorac stihova i napjeva, istakla još i kao glazbenik. Ona je metrički obogatila starohelensku liriku posebnom strofom od četiri stiha, koja je po njoj prozvana safičkom. Ta strofa se održala i u nekim sitnijim preobrazbama preko rimske lirike — Horacije ju je u svojim Lirskim pjesmama, kojih ima 104, upotrebio 26 puta — i u pjesništvu ostalih evropskih naroda, pa i u književnostima jugoslovenskih naroda.

Ovaj prijevod predstavlja cjelokupni Sapfin opus prema najnovijim kritičkim izdanjima njenih pjesama. Prevodeći Sapfine pjesme, nastojao sam se držati, koliko god mi je to bilo moguće, načela da prijevod treba da bude vjeran i lijep. Uz to sam težio ući u Sapfinu lirsku atmosferu. Zato sam mnoge okrnjene pjesme i stihove na neki način restaurirao i dao im najvjerovatniju lirsku fizionomiju. U tome su mi pomogli i komentari Lobela, Pejdža i M. Troja. Pjesme sam rasporedio i povezao u naročite cjeline, da bi suvremeni čitalac, bez balasta suvišna komentara, mogao osjetiti da je antika i danas živa i da iz Sapfine poezije zrače oduševljenje za ljepotu života i čisti humanizam.

Sapfo je svoje pjesme ispjevala u različitom metru. Ja sam samo u jednoj sačuvao izvorni metar (Oda Аfroditi), a u drugoj upotrebio, zbog boljeg izraza samoga sadržaja u pjesmi, silabičnost i rimu (Srce koje ljubi), dok sam ostale preveo u slobodnom stihu. To sam učinio zato što sam spontano izbjegavao artističko-eruditivnu precioznost, za koju sam instinktivno slutio da bi doista mogla ukočiti izvorni ritam. Njemu sam posvetio osobitu pozornost čitajući i prevodeći godinama Sapfine fragmente. Osluškujući taj izvorni ritam, ponegdje se sama od sebe javila rima, pa sam je prihvatio, upravo zbog lirske lelujavosti, koju sam osjetio u izvorniku.

Kua je u svojoj studiji o Katulu dobro zapazio da je izvorni pjesnik u jednu ruku i prevodilac, koji prevodi svoje ideje i osjećanja u liriku pomoću pjesničkih slika. Zato sam nastojao da sačuvam ljepotu Sapfinih izvornih slika, koje je ona prije toliko stoljeća doživjela i tako

jednostavno prevela na svoj lirski izraz. I, zato što je humus za njenu liriku i stvaralačku izražajnu svježinu narodna poezija s otoka Lezbosa, mislio sam da neće biti uglavnom mnogo oduzeto izvorniku ako ga prevedem onako kako sam maloprije izložio.

*

* *

Upotrebljena kritička izdanja Sapfinih pjesama: Anthologia lyrica Graeca, izd. Ernest Diehl, 12, 1935 i Supplentum (1942)) — Teubner — Leipzig, isti: Lyrici Graeci redivivi u Rheinisches Museum fur Philologie 92, 1043, 1 i sl… E. Lobel, Σαπφοϋί μέλη, Oxford 125. B. Lavagnini, Aglaia, nuova antologia della lirica greca da Callino a Bacchilide, 12, izd., Torino 1942. Lobel-Page, Poetarum Lesbiorum fragmenta, Oxford 1954. Gallavotti, Saffo e Alceo. Testimonianze e frammenti, I, Napoli 1947. M. Treu, Sappho-griechisch und deutsch, 2. izd. Hejmeran-Muenchen, 1958. Usp. još E. M. Hamm, Grammatik zu Sappho und Alkaios, Abh. d. Akad. d. Wissensch., Berlin, Jg. 1951, H. 2, Berlin 1957.

Ton SMERDEL