SADRZ{AJ:

1. Svrha postojanja Saveza i temeljne sigurnosne zadace 2

2. U srcu transatlantskog partnerstva 6

3. Jacanje obrambenih sposobnosti 9

4. Promijenjena uloga NATO-ovih snaga 12

5. Sirenje sigurnosti putem partnerstva 16

6. Otvaranje Saveza prema novim clanicama 20

7. Stvaranje novih odnosa s Rusijom 22

8. Posebno partnerstvo s Ukrajinom 26

9. Dijalog s mediteranskim drzavama 28

10. Odrzavanje mira i upravljanje krizom 30

11. Odgovor na civilne katastrofe 34

12. Suradnja na podrucju znanosti i ekologije 36

13. Kako NATO funkcionira 40

14. Promjena i kontinuitet 44

1

Svrha postojanja Saveza i temeljne sigurnosnezadace

> 1

Temeljna svrha Sjevernoatlantskog Saveza jejamcenje slobode i sigurnosti svim svojimclanicama u Europi i Sjevernoj Americi, u skladus nacelima Povelje Ujedinjenih naroda. Kako bito postigao, Savez primjenjuje politicki utjecaj ivojne sposobnosti, ovisno o prirodi sigurnosnihizazova s kojima se suocavaju drzave claniceSaveza. S obzirom na to da se strateskookruzenje promijenilo, mijenja se i nacin reagi-ranja Saveza na sigurnosne izazove. Naime, oni dalje cuva stabilnost diljem euro-atlantskogaprostora, ali se i razvija kako bi mogao odgovoritina nove ugroze, kao sto su terorizam i drugisigurnosni izazovi izvan tradicionalne domenenadleznosti.

Organizacija Sjevernoatlantskoga ugovora(NATO) jedna je od kljucnih struktura putem kojenjezine clanice provode svoje sigurnosne ciljeve.Rijec je o meduvladinoj organizaciji u kojojdrzave clanice zadrzavaju svoj suverenitet ineovisnost, koja zapravo djeluje kao forum nakojem se clanice medusobno konzultiraju iodlucuju o pitanjima svoje sigurnosti. StruktureNATO-a omogucuju kontinuirane konzultacije,koordinaciju i suradnju medu clanicama u svezi spolitickim, vojnim, ekonomskim i drugimaspektima sigurnosti, ali i po pitanju suradnje unevojnim podrucjima, kao sto su znanost, infor-matika, ekologija, te cak i djelovanje u slucajukatastrofa.

Nakon pet krugova prosirenja, drzavamaosnivacicama NATO-a, njih 12 - Belgija, Danska,Francuska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg,Nizozemska, Norveska, Portugal, UjedinjenoKraljevstvo i Sjedinjene Americke Drzave -pridruzile su se Grcka i Turska (1952. g.),Njemacka (1955. g.), Spanjolska (1982. g.),Ceska, Madarska i Poljska (1999. g.), te uposljednjem krugu prosirenja - Bugarska,Estonija, Latvija, Litva (Letonija), Rumunjska,Slovacka i Slovenija (2004. g.).

Kolektivna obrana

Savez funkcionira na nacelu da sigurnost svakeclanice ovisi o njihovoj zajednickoj sigurnosti.Ako je ugrozena sigurnost bilo koje clanice, to setice svih clanica. Potpisujuci Washingtonskiugovor - NATO-ovu Temeljnu povelju, svakadrzava clanica obvezuje se jedna prema drugojna postivanje ovog nacela, istodobno dijelecirizike i obveze, kao i prednosti kolektivne obrane.To takoder znaci da su mnogi aspekti obram-benog planiranja i priprema koje je svaka drzavaprethodno sama provela, zapravo poduzetizajedno. Troskovi izgradnje objekata potrebnihza zajednicku obuku i uspjesno djelovanje vojnihsnaga takoder se dijele.

Svaka drzava zadrzava neovisnost i slobodu dasama donosi vlastite odluke, ali zajednickimplaniranjem i dijeljenjem resursa, clanice mogukolektivno uzivati u razini sigurnosti, daleko visojod one koju bi bilo koja od njih mogla samapostici. To je i dalje temeljno nacelo sigurnosnesuradnje u okviru NATO-a.

Transatlantska veza

Potpisivanje Washingtonskog ugovora 1949. g.bio je presedan modernog doba. Time, ne samoda se umanjio rizik od vanjske agresije, vec suse postupno i okupljale vodece europske drzavekoje su tijekom povijesti cesto medusobnoratovale, cime je zajamceno da rizika od vojnogsukoba medu njima vise nece biti. Zapravo jeideja bila da clanice pocnu ovisiti jedna o drugoj,te da dijeleci vlastite sigurnosne sustave, moguzajedno suradivati na mnogim podrucjima kakobi poboljsale vlastiti prosperitet. ZnacajWashingtonskoga ugovora isao je jos dalje.Njime je utemeljeno sigurnosno partnerstvomedu europskim clanicama Saveza, te SAD-a iKanade, cime je stvorena trajna transatlantskaveza izmedu Europe i Sjeverne Amerike.

2

Transformacija NATO-a

U trenutku utemeljenja Saveza 1949. godine,Zapadna Europa smatrala je Sovjetski Savezglavnom prijetnjom svojoj slobodi i neovis-nosti. Komunisticka ideologija, politicki ciljevi imetode, te vojne sposobnosti, znacili su da,ma kakve stvarne namjere Sovjetski Savezimao, nijedna drzava na Zapadu ne mozezanemariti mogucnost sukoba. Kao rezultattoga, u razdoblju od 1949., pa do kraja 80-ih -razdoblje poznato kao Hladni rat - glavnazadaca Saveza bila je odrzavanje dovoljnekolicine vojnih sposobnosti da moze obranitisvoje clanice od ikakvog oblika agresije odstrane Sovjetskog Saveza i Varsavskogugovora. Stabilnost koju je osiguravao NATOtijekom toga razdoblja pomogla je cijelojZapadnoj Europi da obnovi svoj prosperitetnakon Drugog svjetskog rata, gradeci pri tomepovjerenje i predvidljivost koje su temeljiekonomskog rasta.

Politike oko kojih su se suglasile claniceNATO-a kontinuirano su se razvijale, u skladu spromjenama strateskog okruzenja tijekomproteklih 50 godina. Od zavrsetka Hladnogarata, politike i strukture Saveza u temelju su se

transformirale, odrazavajuci pri tom oseke iplime europskog politickog i vojnog okruzenja,ali i nastanak novih sigurnosnih prijetnji. Usto,ideja obrane prosirila se, te je pocela ukljucivatidijalog i prakticnu suradnju s ostalim drzavamaizvan Saveza, kao najbolja sredstva za jacanjeeuro-atlantske sigurnosti.

Danas je NATO puno vise od obrambenogSaveza. Doista, on je pruzio ruku bivsim nepri-jateljima, tako da sada uspostavlja i cuva mir isigurnost diljem euro-atlantskog prostora.Kako bi to postigao, Savez preuzima sve vecibroj zadaca, te sve vise prihvaca fleksibilne,inovativne i pragmaticne pristupe u rjesavanjuneizbjezno slozenih pitanja. U tom procesu,ojacana je sredisnja uloga NATO-a u jamcenjusigurnosti euro-atlantskoga prostora, dokmnoge drzave partneri traze pristupnicu zaclanstvo u Savezu. Tri drzave Srednje i IstocneEurope - Ceska, Madarska i Poljska - ostvarilesu taj cilj 1999. g., dok je jos sedam njih -Bugarska, Estonija, Latvija, Litva (Letonija),Rumunjska, Slovacka i Slovenija - to ucinilo2004. g.

Transformaciju NATO-a tijekom proteklogadesetljeca obiljezio je niz vizionarskih inicijativakoje predstavljaju konkretne, prakticne odgovorena nove sigurnosne izazove i prilike u okruzenjunastalom nakon zavrsetka Hladnog rata. Teinicijative ukljucuju Partnerstvo za mir (PfP),posebne odnose s Rusijom i Ukrajinom, Dijalogs mediteranskim drzavama, Akcijski plan zaclanstvo (MAP), kojim se pomaze drzavamakandidatima da postignu standarde NATO-a, teucinkovitu suradnju s Europskom unijom, Organ-izacijom za europsku sigurnost i suradnju iUjedinjenim narodima. NATO aktivno odgovarana novonastale sigurnosne izazove, predvodecioperacije upravljanja krizom (crisismanagement) na Balkanu, te se obvezuje nadjelovanje kada i gdje je potrebno u borbi protivterorizma i drugih novih prijetnji izvan euro-at-lantskoga prostora.

3

Nadalje, kako bi poboljsao vlastitu sposobnostza sudjelovanje u novim misijama, Savez prila-godava i jaca svoje sposobnosti. S tim ciljem, nasastanku na vrhu u Pragu u studenome 2002. g.,pokrenute su tri kljucne inicijative: stvaranjeNATO-ovih snaga za brzi odgovor (NATOResponse Force), reforma zapovjedne vojnestrukture, te Praska obvezujuca izjava o sposob-nostima (Prague Capabilities Commitment),kojom su se drzave clanice obvezale da cerijesiti nedostatke u kapacitetima, i to putemindividualnih obvezivanja drzava clanica ikooperativnih inicijativa.

Temeljne sigurnosne zadace

Strateski koncept Saveza, koji sadrzi sluzbenuizjavu o ciljevima Saveza i temeljne sigurnosnezadace, prikazuje politicka i vojna sredstva kojase koriste u njihovoj provedbi. Prva objava ovogdokumenta 1991. g. oznacila je jasan raskid sprosloscu. Za vrijeme Hladnoga rata, slicniosjetljivi stratesko-planski dokumenti su, izrazumljivih razloga, bili tajni.

Trenutacni Strateski koncept NATO-a, objavljen1999. g., opisuje sigurnosne rizike s kojima seSavez suocava kao “visesmjerne i tesko-pred-vidljive”. Temeljne sigurnosne zadace Savezadefiniraju se na sljedeci nacin:

• djeluje kao temelj stabilnosti u euro-atlantskomprostoru;

• sluzi kao forum za konzultacije o sigurnosnimpitanjima;

• sprjecava i brani od bilo koje vrste agresije nabilo koju clanicu NATO-a;

• pridonosi ucinkovitom sprjecavanju sukoba teaktivno sudjeluje u upravljanju krizama (crisismanagement); i,

• promice dalekosezno partnerstvo, suradnju idijalog s ostalim drzavama izvan euro-atlant-skoga prostora.

Procjenjujuci predvidljive sigurnosne izazove irizike, Strateski koncept iz 1999. g. zakljucuje dase stratesko okruzenje kontinuirano mijenja, i touglavnom na pozitivan nacin, te da Savez, meduostalim organizacijama, igra vaznu ulogu ujacanju euro-atlantske sigurnosti nakonzavrsetka Hladnoga rata.

Ipak, iako mogucnost izbijanja opceg rata uEuropi prakticno vise ne postoji, clanice Saveza iostale drzave u euro-atlantskoj regiji suocavajuse s ostalim rizicima i nesigurnostima, ukljucujucietnicke sukobe, krsenje ljudskih prava, politickunestabilnost i ekonomsku krhkost. Usto, prolif-eracija nuklearnog, bioloskog i kemijskog oruzjai njihova preprodaja pitanja su koja izazivajuozbiljnu zabrinutost, a sirenje tehnologije proiz-vodnje moglo bi potencijalnim neprijateljimaomoguciti vecu dostupnost sofisticiranih vojnihsposobnosti.

Nadalje, sigurnost Saveza mora u obzir uzeti iglobalni kontekst, te stoga postoji mogucnostizlaganja jos nekim rizicima, ukljucujuci i terori-sticke napade, sabotaze, organizirani kriminal iometanje opskrbe kljucnim resursima. Nakonobjavljivanja Strateskog koncepta iz 1999. g., tenakon napada na SAD 11. rujna 2001. g.,prijetnje koje predstavlja terorizam i rizici kojipredstavljaju nefunkcionirajuce drzave u temeljuse preispituju.

4

Prvo pozivanje na Clanak 5

Clanak 5 je sredisnja klauzula Washington-skoga ugovora, Temeljne povelje NATO-a,koja kaze da se oruzani napad na jednusaveznicu smatra napadom na sve clanice.Kao odgovor na pozivanje na Clanak 5, svakasaveznica odlucuje, nakon konzultacija sostalim clanicama, kako najbolje moze pridon-ijeti bilo kojoj akciji koja se smatra nuznom zaponovnu uspostavu i odrzavanje sigurnosti napodrucju Sjevernoatlantskoga saveza,ukljucujuci i primjenu oruzane sile.

Clanice su se na Clanak 5 prvi puta pozvale11. rujna, dan nakon teroristickog napada naSAD. Ovo pozivanje na Clanak 5 isprva je bilosamo za slucaj da je napad organiziran izvanSAD-a. To je bilo potvrdeno 2. listopada 2001.g., nakon sto su americki duznosnici iznijelirezultate istrage o napadima pred Sjevernoat-lantskim vijecem, sa zakljuckom da je terori-sticka mreza Al Qa’ida odgovorna za tenapade.

Clanice Saveza donijele su 4. listopada nizmjera kojima su poduprle americku borbuprotiv terorizma. Te su mjere ukljucivalerazmjenu i suradnju na podrucju obavjestajnihsluzbi, opca dopustenja preleta i pristuplukama i aerodromima postrojbama SAD-a iostalim saveznicima u operacijama protivterorizma; zatim stavljanje na raspolaganjeSAD-u dijela NATO-ovih stalnih mornarickihpostrojba na istocnom Sredozemlju, te zrako-plova sa sustavima za upozorenje i kontrolu(AWACS). Pojedine clanice Saveza sudjelujuu skladu sa svojim mogucnostima - resursima isposobnostima, ako to SAD-e zatraze. Pomocukljucuje vojnu potporu, kao i pravne i financ-ijske mjere kojima bi se sprijecio dotoksredstava na racune teroristickih organizacija.

5

U srcu transatlantskog partnerstva > 2

Uloga NATO-a u jamcenju sigurnosti svojimclanicama i izvodenju novih zadaca s ciljemprosirenja sigurnosti i stabilnosti temelji se nadugotrajnom partnerstvu izmedu europskih isjevernoamerickih clanica. Opustosenosteuropskih drzava nakon Drugoga svjetskogarata ucinio ih je vrlo ovisnim o SAD-u i Kanadi popitanju vlastite sigurnosti. Sjevernoamerickeclanice poslale su veliki broj vojnih postrojba naeuropsko tlo. Od tih ranih dana postojanjaSaveza, nastavile su igrati vitalnu ulogu ueuropskoj sigurnosti - i to ulogu koja je sredisnjaza ideju transatlantske sigurnosti, a istovremenoje neizostavni stup samog Saveza.

Tijekom godina, broj sjevernoamerickih snaga uEuropi postupno se smanjivao. Vecina snagakoje su Savezu na raspolaganju za obranuEurope dolaze iz europskih clanica. Stovise,vecina mirovnih operacija koje je vodio NATO naBalkanu, za koje su znacajan dio vojnog kontin-genta Savezu na raspolaganje stavile drzavepartneri i ostale neclanice NATO-a, imala jepostrojbe iz europskih clanica.

Unatoc tome, SAD i dalje snose veci dio troskovasigurnosti Saveza i nejednak dio odgovornostiza akcije Saveza, sto je posljedica neravnotezeizmedu SAD-a i ostalih saveznica u velicinivojnih sposobnosti. Nakon sto su profitiralezavrsetkom Hladnoga rata tijekom ranih 90-ih,

europske saveznice i Kanada nisu ulagale usvoje vojne sposobnosti kako bi ih prilagodilenovim sigurnosnim izazovima. One stoga i daljeovise o SAD-u u mnogim kljucnim podrucjima,na primjer kada je rijec o zrakoplovnim kapac-itetima nuznim za brzo djelovanje vojske,satelitska komunikaciji i ostalim podrucjimanapredne tehnologije.

Nedostaci europskih obrambenih kapaciteta prviput su izbili na vidjelo tijekom sukoba na Balkanutijekom 1990-ih, koji su europskim drzavamapokazali da u sprjecavanju sirenja sukoba nisu ustanju djelovati bez pomoci SAD-a. Pred kraj1990-ih, NATO i EU pokrenuli su posebne inici-jative za jacanje obrambenih sposobnosti. Ovedvije organizacije su 1999. g. postigle dogovor ouspostavljanju strateskog partnerstva.

Lekcije naucene na Balkanu

Kad je Bosnu i Hercegovinu zahvatio gradanskirat pocetkom 1990-ih, Europska unija poslala jepromatrace da nadziru provedbu rezolucija UN-a,ali nije imala ni politicki mandat ni vojne snage daucini nesto vise od toga. Ujedinjeni narodi poslalisu svoje snage, ali one su bile pripremljene zaoperacije odrzavanja mira – (peacekeeping), a nenametanje mira (peace-enforcement), pa jeuskoro postalo jasno da rat nece biti okoncan bezprimjene sile. Savez je isprva oklijevao i nije se6

htio uplitati jer do tada jos nikada nije bilo govorao angazmanu NATO-snaga izvan tradicionalnogpodrucja Saveza. Ipak, nakon sto je stanjepostajalo sve gore, NATO je u razdoblju izmedu1992-95. g. bio angaziran u sve vecoj mjeri, i tokao vojna potpora za nadzor provedbe rezolucija isankcija UN-a. Na kraju, tek nakon sto su SADispregovarale mirovni sporazum, koji je potpisan1995. g., 60.000 vojnika koje je predvodio NATO -od kojih je 20.000 bilo americkih, nadgledale suprovedbu istog.

Cetiri godine kasnije, nakon eskalacije nasilja naKosovu, i pogorsanja humanitarne krize, opet jeNATO kao cjelina stupio u akciju, i to nakon sto supropali svi pokusaji da se pronade rjesenje putempregovora. Ova je kriza potvrdila nedostatke kojisu vec bili identificirani u europskim obrambenimsposobnostima. Za vrijeme zracne kampanje,vecinu letova obavili su americki zrakoplovi, a kadje donesena odluka o formiranju Kosovskihmirovnih snaga, trebalo je nekoliko mjeseci doksu mirovne snage ostvarile svoju punu popunu.

Europi trenutacno nedostaju potrebne sposob-nosti za pokretanje i odrzavanje vojne operacijeslicne onoj s pomocu koje su naposljetkuokoncani sukobi u BiH i na Kosovu. Ipak,Europska unija poduzima ozbiljne korake kako biojacala svoje sposobnosti, te se s tim u vezirazvija okvir za suradnju izmedu NATO-a i EU(opisan kasnije). Zahvaljujuci tome NATO jemogao prepustiti EU svoju misiju u BivsojJugoslavenskoj Republici Makedoniji*, gdje susnage NATO-a angazirane od 2001. g., i to nazahtjev makedonskog predsjednika kako bi seprevladala kriza u drzavi (poglavlje 10). U ozujku2003. g., Europska unija je, koristeci kapaciteteNATO-a, pokrenula operaciju Concordia kako bi

preuzela misiju od NATO-a, koji je osiguraovaznu potporu za planiranje i logistiku postro-jbama koje je predvodila EU. Stovise, NATO i EUdogovorile su zajednicki strateski pristup premaZapadnom Balkanu u srpnju 2003. g., dok ce se omogucnosti preuzimanja odgovornosti zasigurnost u BiH razgovarati u buducnosti.

Jacanje europskih sposobnosti

Zapravo je iskustvo s Balkanom potaknuloeuropske drzave na akciju. Europska unija jepojacala napore oko razvijanja Europskesigurnosne i obrambene politike, koja bi naraspolaganju imala i potrebne sposobnosti zaupravljanje krizom (crisis management). Nasamom pocetku, obrambenim i sigurnosnimpitanjima u ime EU bavila se posebna organ-izacija poznata kao Zapadno-europska unija(WEU)1. Ipak, na svom sastanku na vrhu uHelsinkiju u prosincu 1999. g., Europska unijadonijela je odluku da ce ubuduce ojacati svojuulogu u sigurnosti i obrani, te je krenula stvaratiza to potrebne strukture. Tada si je nametnulatakozvani Vodeci cilj (Headline Goal) da budesposobna poslati na teren, na barem godinudana, snage za brzo djelovanje do najvise60.000 vojnika, i to do konca 2003. godine.

Sa svoje strane, Savez se obvezao da ce ojacatieuropski stup razvijanjem ucinkovitog Europskogsigurnosnog i obrambenog identiteta (ESDI). Ciljove inicijative je poduprijeti Europsku uniju unjezinim naporima da razvije uvjerljivu sigurnosnuulogu i istovremeno pomogne u stvaranju snazn-ijega i uravnotezenijeg transatlantskog odnosa,dopustajuci europskim saveznicama da na ucink-ovitiji nacin i koherentnije pridonose misijama iaktivnostima Saveza. U tu svrhu, NATO je za

1 Zapadno-europska unija: utemeljena u okviru Bruxelleskog ugovora o ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj suradnji i kolektivnojsamoobrani, potpisanim od strane Belgije, Francuske, Luksemburga, Nizozemske i Ujedinjenog Kraljevstva. Naknadno su imse pridruzile Njemacka, Grcka, Italija, Portugal i Spanjolska. Funkcije povezane s upravljanjem krize - crisis management-om ihumanitarnim zadacama preuzela je Europska unija, u skladu s odlukama sa sastanka na vrhu u Helsinkiju 1999. Obvezeproizasle iz Bruxelleskog ugovora (treaty) u svezi s kolektivnom obranom nepromijenjene su i u nadleznosti su TajnistvaWEU-a. 7

vrijeme 90-ih zapoceo proces, zamisljen kaostvaranje istinskih europskih sposobnosti zaupravljanje krizom (crisis management) beznepotrebnog dupliciranja vojnih i ostalih sposob-nosti koji vec postoje unutar NATO-a. Za ovajproces sredisnja je ideja ″odvojivih, ali neodvojenih snaga″, sto bi omogucilo uporabuNATO-ovih kapaciteta i sposobnosti u eventu-alnim operacijama za rjesavanje krize koje bipredvodila Zapadno-europska unija.

Uocavajuci da Europska unija ozbiljnonamjerava postati sigurnosni akter na svojojstrani, na sastanku celnika NATO-a uWashingtonu 1999. g. izrazena je spremnost dase definiraju i usvoje nuzni aranzmani za kljucnedijelove vojnih i ostalih sposobnosti NATO-a kojibi bili na raspolaganju za operacije koje vodi EU,kao odgovor na krizne situacije u kojima NATOkao cjelina ne zeli biti vojno angaziran. U skladus odlukama EU u Helsinkiju, NATO je zapoceorazgovore i konzultacije direktno s Europskomunijom o njihovoj medusobnoj suradnji.

Novi oblici suradnje od onda se postupno defin-iraju. NATO i Europska unija su u prosincu 2002.g. objavili zajednicku deklaraciju o svomstrateskom partnerstvu u razvoju, te su se uozujku 2003. g. dogovorili oko serije dokumenatao suradnji na podrucju svladavanja krize (crisismanagement), ukljucujuci aranzmane –poznatije kao aranzmani ″Berlinski Plus″ – zauporabu NATO-ovih sposobnosti u operacijamakoje bi vodila EU, dajuci time sadrzaj ovomstrateskom partnerstvu te otvarajuci putkoordiniranoj akciji. Stalni aranzmanipovezivanja donijet ce bolju suradnju ikonzultacije na operativnoj razini. Postignut jesporazum za stvaranje celija (cells) EU priVrhovnom sjedistu saveznickih snaga Europe(SHAPE) u Monsu, u Belgiji, te za predstavnikeNATO-a u Vojnim kadrovima EU.

NATO i Europska unija su takoder sklopilisporazum, s ciljem da osiguraju dosljednost,

transparentnost i medusobnu potporu u stvaranjukapaciteta i preduvjeta, koji su zajednicki objemaorganizacijama. U svibnju 2003. g., odrzan je prvisastanak Skupine za sposobnosti NATO-a i EU.Inicijative koje su pokrenute kako bi se ojacaleobrambene sposobnosti Saveza (pogledatipoglavlje 3) trebale bi biti uskladene s Akcijskimplanom za obrambene sposobnosti Europskeunije i pracenjem Vodeceg cilja (HeadlineGoal-a), a pomoci ce u postizanju toliko nuznihpoboljsanja u sposobnostima europskihsaveznika u kljucnim podrucjima.

Savez nastavlja biti sredstvo kojim NATO claniceosiguravaju svoju kolektivnu obranu. To je i daljekamen temeljac euro-atlantske sigurnosti, te kaotakav zadrzava svoj mandat i sposobnost daprovodi operacije upravljanja krizom (crisis-management), nametanja mira (peace-enforce-ment) i odrzavanja mira (peace-keeping). CiljEU-NATO sigurnosne suradnje je povecatiopcije koje su na raspolaganju za rjesavanjekrize i sukoba, istodobno izbjegavajucidupliciranje. To ce ojacati europske vojne kapac-itete, i to tako da se mogu zamisliti buduceoperacije koje ce voditi EU u rjesavanju krizakada Savez kao cjelina nije angaziran.

8

Jacanje obrambenih sposobnosti> 3

Saveznice uskladeno ulazu napore u jacanjesvojih obrambenih sposobnosti, kako bi moglejamciti da ce NATO moci na teren poslati snagekoje ce se moci brzo kretati gdje god su potrebne,provoditi operacije bez obzira na udaljenost ivrijeme, te postici svoje ciljeve sto je moguce brzei ucinkovitije, i sa sto manje posljedica za civile.Odrzavanje adekvatne vojne sposobnosti i jasnespremnosti za kolektivno djelovanje ostaje vaznoza danasnje sigurnosno okruzenje. U slucajukriza koje mogu ugroziti sigurnost clanica Saveza,snage NATO-a moraju moci nadopuniti i provoditipoliticke poteze, te pridonositi upravljanju krizamai njihovom razrjesenju mirnim putem.

Poticaj da se sposobnosti poboljsaju nastao jekada su celnici drzava clanica, nakon sastanka uWashingtonu, u travnju 1999. g., postavili svojuviziju Saveza za 21. stoljece: veci, sposobniji ifleksibilniji Savez, posvecen kolektivnoj obrani isposoban za obavljanje novih misija, ukljucujuci ipridonosenje sprecavanju sukoba i aktivnoangaziranje u operacijama upravljanja krizom(crisis-management) i adekvatno reagiranje uslucaju da do krize dode. Pokrenuta je Inicijativa orazvoju obrambenih sposobnosti (DCI) radipoboljsanja obrambenih sposobnosti NATO-a ukljucnim podrucjima.

Tijekom sljedecih godina, DCI je postigaonapredak u nekim podrucjima, osobito u onimakoji ne zahtijevaju mnogo resursa, ali nedostatakaima u kljucnim sposobnostima, dok implement-acija protjece sporo. U meduvremenu su prila-godba i modernizacija postale jos zurnije, zbogopasnosti od novih i asimetricnih prijetnji,odnosno prijetnji od protivnika koji nastojeiskoristiti ranjivost modernih drustava i vojnihvelesila, koji bezobzirno koriste nekonven-cionalna sredstva, osobito terorizam. Nakonteroristickih napada na SAD u rujnu 2001. g. svisu se usredotocili na prijetnju koju predstavljaterorizam, pa je i americka intervencija u Afgani-stanu pokazala trajne nedostatke sposobnostiSaveza.

Stoga su se na sastanku na vrhu u Pragu ustudenome 2002. g. celnici Saveza obvezali nausredotoceniji pristup jacanju vojnih sposobnostiNATO-a, kao dijela paketa mjera kojim bi se

povecala ucinkovitost buducih operacija diljemcijelog spektra misija Saveza, ukljucujuci i borbuprotiv terorizma. Usvojen je trostruki pristuppoboljsanju obrambenih sposobnosti Saveza:inicijativa za stvaranje novih sposobnosti, Praskaobvezujuca izjava o sposobnostima (The PragueCapabilities Commitment); Snage NATO-a zabrzi odgovor; modernizirana zapovjednastruktura. Nadalje, serija obrambenih inicijativapokrenuta je upravo stoga kako bi se osmisliliodgovori na nove prijetnje.

Poboljsanja interoperabilnosti Saveza i kljucnihsposobnosti omogucit ce europskimsaveznicama da snaznije i koherentnijepridonose NATO-ovim misijama, upravo bavecise europskim obrambenim sposobnostima.Takoder, takva bi poboljsanja trebala biti u skladus naporima EU-a da razvije vojne sposobnosti ida postigne svoj Vodeci cilj (Headline Goal) – ciljda se stvore snage za brzo djelovanje velicinekorpusa (corps-sized) koje se mogu angazirati.

Praska obvezujuca izjava osposobnostima

DCI se usmjerila na sposobnosti kojima stremiSavez u cijelosti, ali koji nisu obuhvacali obvezekoje su specificne za drzavu pojedinacno. Ipak,pod Praskom obvezujucom izjavom o sposob-nostima, pojedine saveznice cvrsto i javno su seobvezale poboljsati kljucne vojne sposobnosti saspecificnim rokovima za ispunjavanje i provedbuna visokoj razini.

Kljucna podrucja sposobnosti ukljucuju strateskezracne i morske snage, opskrbu gorivomzrak-zrak, postrojbe za potporu i usluge borbenimpostrojbama; zapovjednistvo, kontrola ikomunikacije; nadgledanje zrak-zemlja;obavjestajnu sluzbu, nadzor i odredivanje ciljeva;borbenu ucinkovitost, ukljucivanje precizno-vodenog oruzja i onesposobljavanje nepri-jateljske zracne obrane; i kapacitete za obranu odkemijskog, bioloskog, radioloskog i nuklearnogoruzja.

Jacanje obrambenih sposobnosti zahtijevat cedodatno postavljanje prioriteta u proracunima zaobranu mnogih drzava clanica, na primjer po

9

pitanju smanjenja broja postrojbi i prebacivanjesredstava na modernizaciju opreme. Ipak, umnogim slucajevima, pametnije trosenje nece bitidovoljno, vec ce biti potrebna dodatna financijskasredstva. Ekonomicna rjesenja nedostataka uobrambenim sposobnostima i dalje se istrazuju,kao na primjer ujedinjenje/okupljanje vojnihsposobnosti, povecanje specijalizacije uloga,kooperativna nabavka opreme, i zajednicko imultinacionalno financiranje.

Nakon sto se jednom implementira, Praskaobvezujucaizjava o sposobnostima ce u najmanjuruku ucetverostruciti broj velikih aviona-trans-portera u Europi a, prikupljanjem sredstava,europski saveznici ce poboljsati svoje sposob-nosti zrak-zrak. Kolicina ne-americkog, zracno-transportiranog, precizno-vodenog oruzja trebalabi se povecati za 40 posto do 2007. g.

NATO-ove snage za brzi odgovor

NATO-ove snage za brzi odgovor imat ce visoko-tehnoloske, fleksibilne, brze, interoperabilne iodrzive postrojbe, ukljucujuci kopnene, morske izracne komponente, koje su osposobljene zapotpuno obavljanje misija NATO-a. Razvoj ovihsnaga visoke spremnosti takoder ce sluziti kaokatalizator za promicanje poboljsanja i bolju inter-operabilnost u vojnim sposobnostima Saveza,kako bi se osigurala njihova kontinuirana trans-formacija te kako bi se mogli nositi s novimsigurnosnim izazovima.

Nakon konferencije o stvaranju ovih snaga usrpnju 2003. g., vec u listopadu 2003. g. formiranje njihov prvi prototip. Ocekuje se da ce prvaoperativna sposobnost biti postignuta dolistopada 2004., a snage ce biti u potpunostioperativne do listopada 2006. g. Tada ce imatinekih 21.000 vojnika, te namjenske suvremeneborbene zrakoplove, brodove, vojna vozila,postrojbe za borbenu potporu, logistiku,komunikacije i obavjestajne sluzbe. Takoder ce

se moci angazirati na nekom kriznom podrucju uroku od pet dana i odrzavati se samostalno 30dana.

Nova zapovjedna struktura

Celnici drzava clanica Saveza su u Pragu potvrdilinacrte manje, ucinkovitije, djelotvornije i upotre-bljive vojne zapovjedne strukture u nadleznostidvaju strateskih zapovjednistava – operativnog ifunkcionalnog. Detalji o novoj zapovjednojstrukturi finalizirani su u lipnju 2003. g. Ona jeodraz potreba za manjim, fleksibilnijim i upotre-bljivim snagama, koje bolje zadovoljavaju novemisije NATO-a. Broj zapovjednika je smanjen s20 na 11, dok je njihova odgovornost redefin-irana.

Svi operativni stozeri sada spadaju podSaveznicko zapovjednistvo za operacije (AlliedCommand Operations), pri Vrhovnom sjedistusaveznickih snaga u Europi (SupremeHeadquarters Allied Powers Europe-SHAPE),sa sjedistem u Belgiji, koji ima potporu dvajuzajednickih zapovjednistava, koja mogu stvoritisjedista Snaga za kombinirane zajednickezadace (CJTF) u pojedinim drzavama, te vece, alii limitirano stalno sjediste, iz kojeg se mogupovlaciti CJTF-ovi smjesteni na moru. CJTF-ovisu fleksibilne zapovjedne strukture kojeomogucuju vojnim zapovjednicima da povlacevojnike iz razlicitih drzava, kako bi moglezadovoljiti potrebe pojedinih vojnih operacija.

Novo Saveznicko zapovjednistvo za transfor-maciju (Allied Command Transformation) nadzirekontinuiranu transformaciju NATO-ovih kapac-iteta i promice interoperabilnost svojih snaga.Ono zamjenjuje bivse Atlantsko zapovjednistvo,a smjesteno je u Norfolku, u saveznoj drzaviVirginiji, u SAD-u. Cinjenica da je Vrhovnisaveznicki zapovjednik za transformacije(Supreme Allied Commander for Transformation)istodobno i zapovjednik Americkog zapovjed-10

nistva zdruzenih snaga (US Joint ForcesCommand), internog motora promjena americkihsnaga, donosi ocite prednosti. ACT ce igratikljucnu ulogu u prilagodbi sposobnosti i razvijanjudoktrine za nove NATO-ove snage za brziodgovor (NATO Response Force).

Suzbijanje novih prijetnji

U Pragu je pokrenuto nekoliko novih inicijativakako bi se poboljsale sposobnosti Saveza u borbiprotiv terorizma i u suzbijanju novih sigurnosnihprijetnji. Tada je prihvacen i vojni koncept obraneod terorizma. Pokrenuta je i suradnja s drzavamapartnerima u obliku Akcijskoga plana za borbuprotiv terorizma kako bi se uspostavila razmjenaobavjestajnih podataka i poboljsala spremnostgradana za slucajeve eventualnih napadakemijskim, bioloskim ili radioloskim oruzjem nacivile, te kako bi im se pomoglo u nosenju sposljedicama istih.

Pet inicijativa pokrenuto je kako bi se ojacalespremnosti Saveza protiv napada nuklearnim,bioloskim i kemijskim oruzjem: prototip upotre-bljivog analitickog laboratorija; tim za reakcije u

slucaju nekog nepredvidenoga dogadaja; virtualnicentar za izvrsnost (excellence) u obrani odnapada takvim oruzjem; NATO-ova zalihaagenata za obranu od kemijskog i bioloskogoruzja; te sustav za nadzor sirenja bolesti.S tovise, studija izvedivosti NATO-oveproturaketne obrane proucava opcije za zastitupodrucja Saveza, postrojba i gradana od svihoblika prijetnji napadom projektilima. Sposob-nosti za obranu protiv cyber kriminala takoder sepojacavaju.

1. prosinca 2003. g., novi multinacionalni Bataljunza obranu od kemijskog, bioloskog, radioloskog inuklearnog oruzja (CBRN) postigao je svojupocetnu operativnu spremnost. Smjesten uLiberacu, na sjeveru Ceske, bataljun mora posticipunu operativnu spremnost za NATO-oveoperacije u srpnju 2004. g. U trenutku nastajanja13 drzava sudjelovalo je u njegovu stvaranju:Belgija, Kanada, Ceska, Madarska, Italija,Norveska, Poljska, Portugal, Rumunjska,Spanjolska, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo iSAD.

11

Promijenjena uloga NATO-ovih snaga > 4

Od nastanka NATO-a, temeljna uloga snagaSaveza bila je jamciti sigurnost i teritorijalniintegritet drzava clanica. Zadaca jamcenjasigurnosti kroz sprjecavanje i kolektivnusigurnost ostaje temeljna, ali, po zavrsetkuHladnoga rata, uloga i organizacija NATO-ovihsnaga dozivjela je velike promjene kako bi seclanice mogle prilagoditi promijenjenomsigurnosnom okruzenju te promicati vojnusuradnju s drzavama partnerima.

Tijekom Hladnoga rata, NATO-ovo obrambenoplaniranje prvenstveno se bavilo odrzavanjemsposobnosti potrebnih za obranu od eventualneagresije od strane Sovjetskoga Saveza iVarsavskoga ugovora. Nakom pada Berlinskogazida, neki su tvrdili da NATO vise nije nipotreban. Ipak, euro-atlantska sigurnost je, iakomanje konfrontacijska, postala slozenija, dok sumnogi novi izazovi nastali izvan Europe,ukljucujuci i nefunkcionirajuce drzave, prolif-eraciju oruzja za masovno unistenje i njihovenacine sirenja, kao i terorizam. Nova sigurnosnaagenda postala je jasna u ranim 90-ima tijekometnickih sukoba na Balkanu, gdje su NATO-ovesnage naposljetku bile pozvane i gdje su odigraleulogu potpore miru (peace support) i upravljanjakrizom (crisis management).

Nedavni teroristicki napadi u rujnu 2001. i akcijeu Afganistanu koje su uslijedile nakon toga kakobi se istrijebila Al-Qa’ida – teroristicka skupinaodgovorna za napade - izazvali su sve vecuzabrinutost zbog prijetnji koje predstavljajuterorizam, nefunkcionirajuce drzave i sirenjeoruzja za masovno unistenje. NATO-ove snagesada pridonose obrani od terorizma i igraju svevecu ulogu u medunarodnim misijama zapotporu miru (peace support), koje NATO vodiizvan euro-atlantskoga prostora po prvi puta unjegovoj povijesti. Stoga, dok su danas prijetnjes kojima se Savez mora suociti potencijalnomanje apokalipticne nego sto su bile za vrijemeHladnoga rata, one su vrlo stvarne, zurne i cestonepredvidljive.

NATO-ove konvencionalne snage

Od zavrsetka Hladnoga rata, cjelokupna velicinakonvencionalnih snaga znacajno se smanjila: odpocetka 90-ih, kopnena vojska stavljena naraspolaganje Savezu od strane clanicasmanjena je za 35 posto; glavni mornarickibrodovi za vise od 30 posto i eskadrile borbenihzrakoplova za 40 posto. Vecina postrojba visenije odrzavana na visokoj razini spremnosti, tesu restrukturirane kako bi veci naglasak biostavljen na fleksibilnost i mobilnost, te kako bi ihse pripremilo na nove uloge potpore miru (peace-support) i upravljanja krizom (crisis-manage-ment), te na ucinkovitu suradnju sa snagama izdrzava koje nisu clanice NATO-a.

Jedan primjer nacina na koji su nove okolnostidovele do promjena u nacinu organizacije vojnihsnaga Saveza je uvodenje vojnog konceptaKombinirano-zdruzenih snaga za brzodjelovanje (Combined Joint Task Forces –CJTFs). Taj koncept predvida fleksibilnustrukturu koja dopusta vojnim zapovjednicimakoristenje usluga iz razlicitih drzava kako bi sepokrile specificne potrebe pojedinih vojnihoperacija. Ona takoder omogucuje integracijuneclanica NATO-a u misije za potporu mira(peace support) koje vodi NATO, te eventualnimvojnim operacijama koje vode EU omogucujekoristenje NATO-ove imovine i sposobnosti.

NATO-ove nove uloge svladavanja krize (crisismanagement) i podupiranja mira (peace support)(detaljnije opisane u poglavlju 10) dobile su navecem znacenju od sredine 90-ih. U razdobljuizmedu 1992-95., NATO-ove snage sudjelovale suu ratu u Bosni kao potpora UN-u, pomazuci im unadzoru i provedbi sankcija UN-a na Jadranu, ali izoni zabranjenog letenja iznad BiH, ali su i pruzalezracnu potporu UNPROFOR-u na kopnu. Zracniudari, s kojima se zapocelo u kolovozu i rujnu1995. g., s ciljem oslobadanja opkoljenogSarajeva, pomogli su pri uspostavi ravnotezesnaga i osiguranju provedbe mirovnoga

12

sporazuma. NATO je nakon toga angaziraomedunarodne snage s mandatom UN-a zaprovedbu vojnih aspekata mirovnog sporazuma uprosincu 1995.

U proljece 1999. g., uloga upravljanja krizom(crisis management) pojacana je kad susaveznici pokrenuli zracnu operaciju protivjugoslavenskoga rezima kako bi ih se prisililo naispunjavanje medunarodnih zahtjeva zaprekidom politickog i etnickog pritiska naKosovu. Tada su na Kosovo poslane velikemultinacionalne snage s NATO-om na celu kakobi stabilnost ponovno bila uspostavljena.

Dvije godine kasnije, pocetkom 2001. g.,u suradnji s novom demokratskomjugoslavenskom vladom, NATO se angazirao usprjecavanju krize u juznoj Srbiji, podrucjus mnogobrojnom etnickom albanskompopulacijom. Nesto kasnije iduce godine, NATOje zajedno s Europskom unijom djelovao upreventivnoj diplomaciji kako bi pomogaosprijeciti gradanski rat u Bivsoj JugoslavenskojRepublici Makedoniji*, poticuci pregovore omirovnom planu. Mala postrojba NATO-aangazirana je u ljeto kako bi se mirovnim putemrazoruzali pobunjenici i osigurala sigurnostmedunarodnim promatracima, pa je uskorouspostavljena stabilnost.

Operacije na Balkanu bile su prilika NATO-u dastekne golema iskustva u operacijama potporemiru (peace support) i upravljanja krizom (crisismanagement), te u vodenju multianacionalnihkoalicija u koje su ukljucene i neclanice NATO-a.

To NATO cini neprocjenjivim u danasnjemsigurnosnom okruzenju. Od teroristickih napadaod 11. rujna, Savez se sve vise poziva kadatreba pridonijeti izgradnji sigurnosti u nesta-bilnim zonama izvan tradicionalnog euro-at-lantskog prostora.

U Afganistanu, Savez je u kolovozu 2003. g.pristao preuzeti zapovjednistvo nad Medunar-odnim snagama za potporu sigurnosti (ISAF),kako bi se u nefunkcionirajucu drzavu, izmucenugradanskim ratom, koja je ujedno i sigurna lukateroristima, donijela stabilnost. NATO je prijetoga igrao znacajnu ulogu u planiranju uzpotporu saveznica, koje su preuzele vodecuulogu u ISAF-u. Poboljsana uloga NATO-aosigurava kontinuitet, cime se prevladavaproblem potrage za novim drzavama koje cevoditi misiju svakih sest mjeseci. KadroviNATO-a djeluju pod ISAF-ovim imenom, te idalje djeluju u okviru mandata UN-a, koji jeprosiren u listopadu 2003., kako bi se dopustileoperacije i izvan glavnoga grada Kabula.

NATO-ov angazman u Afganistanu je prvamisija Saveza izvan euro-atlantskoga prostora.On je odraz plodne odluke koje su saveznicedonijele na sastanku u Reykjaviku u svibnju2002. g., da ″NATO mora moci slati na terentakve snage koje se mogu brzo kretati gdje godbudu potrebne, odrzavati operacije bez obzirana udaljenost i vrijeme.″ Nadalje, nakonamericke intervencije protiv rezima SaddamaHusseina, NATO je pristao podupirati multina-cionalnu diviziju na cijem je celu Poljska, usredisnjem dijelu Iraka, i to s vojnicima, logis-

13

tikom, komunikacijama i obavjestajnimsluzbama. Ona je spremna ponuditi slicnupotporu ostalima saveznicama koje to zatraze.

Sigurnosno okruzenje nakon 11. rujna takoder jedozivjelo klasicno koristenje mornarickih snagaprotiv novih prijetnji. Nakon listopada 2001. g., uokviru operacije Aktivni pothvat (ActiveEndeavour), NATO-ovi brodovi patrolirali suistocnim Sredozemljem, nadziruci brodove kakobi otkrili i sprijecili teroristicke aktivnosti. Misija jedo sada bila prosirena, obuhvacajuci pratnjunevojnih brodova, i to na zahtjev, prekoGibraltara, kao i sustavno ukrcavanje nasumnjive brodove. Uz sprjecavanje terorizma,morska operacija donijela je neke neocekivanedobitke, te ima vidljivi ucinak na sigurnost istabilnost u Sredozemlju, sto je povoljno zatrgovinske i ekonomske aktivnosti.

NATO-ove nuklearne snage

NATO-ova politika prema nuklearnom oruzjujedno je od podrucja vojne politike u kojem su sedogodile najradikalnije promjene tijekomproteklog desetljeca. Za vrijeme Hladnoga rata,NATO-ove nuklearne snage igrale su sredisnjuulogu u strategiji Saveza. Postojanje znacajnogbroja tih snaga i objavljena spremnostsaveznickih vlada da ih zadrze i razmisle o

njihovom koristenju, nastale su kako bi sprijecile– i to ne samo uporabu nuklearnog oruzja odstrane drugih drzava, vec i bilo koji oblik agresije.

Sredinom 50-ih, strategija takozvane ″masovneodmazde″ naglasila je sprjecavanje koje setemeljilo na prijetnji da ce NATO odgovoriti naagresiju na bilo koju od svojih clanica, i to svimraspolozivim sredstvima, posebno ukljucujucinuklearno oruzje. Strategija ″fleksibilnogodgovora″ predstavljena je 1967. godine s ciljemda se agresija sprijeci tako da se u umu potenc-ijalnog agresora stvori nesigurnost, ovisno oprirodi NATO-og odgovora, konvencionalnog ilinuklearnog. To je ostala NATO-ova strategija dokonca Hladnoga rata.

Danas nuklearno oruzje u Savezu igra znatnomanju ulogu. Sve tri NATO-ove nuklearne sile –SAD, UK i Francuska – znacajno su smanjilekolicinu svoga oruzja, u nekim slucajevima i za80 posto. Okolnosti u kojima bi se moglo razmis-ljati o koristenju toga oruzja smatraju se krajnjeekstremnim, te vise nisu ni usmjerene premabilo kojoj drzavi ili specificnoj prijetnji.

Temeljna svrha preostalih nuklearnih snaga jepoliticka: da se ocuva mir i sprijeci primjena sile, storizike od agresije na NATO cini nepredvidljivima ineprihvatljivima. Zajedno s konvencionalnim,

14

nenuklearnim sposobnostima, te snage pobudujunesigurnost u bilo kojoj drzavi koja bi mogla razmis-ljati o stjecanju politicke ili vojne prednosti, spomocu prijetnje da ce upotrijebiti nuklearno,biolosko ili kemijsko oruzje protiv Saveza.

Istodobno, clanice NATO-a imaju dugotrajnuobvezu kontrole nuklearnog oruzja, razoruzanja

i sprjecavanja sirenja nuklearnog oruzja, paNATO podupire napore oko smanjenjanuklearnog oruzja na mudar i napredan nacin,kao i napore oko ogranicenja proliferacije oruzjaza masovno unistenje (WMD). WMD centar jeutemeljen pri NATO-u, kako bi se identificiralepotrebe i razmijenile informacije na tompodrucju.

NATO-ove snage

Pojam ″NATO-ove snage″ moze zavarati.NATO nema stalnu vojsku. Umjesto toga,pojedine drzave clanice obvezale su se naodredeni tip i broj postrojba koje ce biti naraspolaganju Savezu, kako bi mogle provoditidogovorene zadace i misije. Te postrojbeostaju pod drzavnom kontrolom dok ih se nepozove, nakon cega dolaze pod zapovjed-nistvo vojnih zapovjednika NATO-a.

Zapravo, NATO ima manji broj stalnih vojnihsnaga. Mali integrirani timovi u razlicitim multi-nacionalnim stozerima (headquarters) cineintegriranu vojnu strukturu Saveza. Nekeoperativne snage, kao na primjer NATO-ovezracne snage za rano upozorenje (AirborneEarly Warning Forces), odrzavaju trajnesposobnosti za komunikacije ili zracnu obranu inadzor. Stalne mornaricke snage, koje se

sastoje od malog broja brodova i kadrova izmornarica pojedinih saveznika, angaziraju sepo rotacijskom principu.

NATO nema stalnu vojsku, ali zato mozemobilizirati snage iz 26 saveznica. Njegovaintegrirana multinacionalna struktura dovela jedo povijesne razine interoperabilnosti meduvojskama bez presedana, koje su opremljene iobucene za suradnju prema zajednickim stand-ardima i procedurama. Ovo, zajedno sgodinama iskustva u vodenju multinacionalnihoperacija za upravljanje krizama (crisismanagement) i odrzavanje mira (peacekeep-ing), cini NATO neprocjenjivim u danasnjemsigurnosnom okruzenju, gdje nosenje s novimprijetnjama zahtijeva koordiniranu, medun-arodnu akciju.

15

S{irenje sigurnosti putem partnerstva > 5

Savez se prilagodio strateskom kontekstunastalom nakon zavrsetka Hladnoga rata,usvajajuci siru definiciju sigurnosti, te pokrecucisiroku strategiju partnerstva i suradnje diljemeuro-atlantskoga prostora koja se sada smatrajednim od NATO-ovih temeljnih sigurnosnihzadaca. Proces je zapoceo 1990., kada susaveznicki celnici pruzili ruku prijateljstva diljemnekadasnjeg istocno-zapadnog podrucjapodjele, predlazuci novi kooperativni odnos sdrzavama Srednje i Istocne Europe i bivsimsovjetskim republikama.

To je stvorilo prostor za nastanak Sjevernoat-lantskoga vijeca za suradnju (NACC) u prosincu1991. g., kao foruma za konzultacije, s ciljemizgradnje medusobnog povjerenja. Nekolikogodina kasnije, proces partnerstva ucinio jeznacajan skok unaprijed pokretanjemPartnerstva za mir (PfP) 1994. g. – sto je glavniprogram prakticne bilateralne suradnje izmeduNATO-a i pojedinih drzava partnera.

Danas NATO i drzave partneri redovitoodrzavaju konzultacije o sigurnosti i obram-benim pitanjima u Euro-atlantskom partnerskomvijecu (EAPC), koji je postao nasljednikomNACC-a 1997. g. Snage NATO-a i drzavapartnera u cestoj su interakciji te vode zajednickevjezbe, dok su njihovi vojnici angazirani rame uzrame u mirovnim operacijama koje NATO vodina Balkanu. Koraci su ucinjeni i na sastanku navrhu u Pragu u studenome 2002. g. u smjerujacanja suradnje NATO-a i drzava partnera, teboljeg usredotocenja partnerskih aktivnosti nanosenje sa sigurnosnim izazovima koje donosi21. stoljece.

Partnerstvo za mir (PfP)

Jedno od najupecatljivijih medunarodnihpostignuca na podrucju sigurnosti tijekomposljednjih deset godina je program Partnerstvoza mir (PfP). Od njegovog nastanka 1994. g.,poziv na pridruzenje Partnerstvu prihvatilo je 30

drzava: Albanija, Armenija, Austrija, Azerba-jdzan, Belarus, Bugarska, Hrvatska, CeskaRepublika, Estonija, Finska, Gruzija, Madarska,Irska, Kazahstan, Kirgistan, Latvia, Litva(Letonija), Moldova, Poljska, Rumunjska, Rusija,Slovacka, Slovenija, Svedska, Svicarska, BivsaJugoslavenska Republika Makedonija*,Tadzikistan, Turkmenistan, Ukrajina iUzbekistan. Medu njima je njih deset koje su odtada primljene u clanstvo: Ceska Republika,Madarska i Poljska 1999. g., a Bugarska,Estonija, Latvija, Litva (Letonija), Rumunjska,Slovacka i Slovenija 2004. g.

Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora takodersu izrazile svoju zelju da se pridruze Partnerstvuza mir (PfP) i Euro-atlantskom partnerskomvijecu (EAPC). NATO s radoscu gleda na ulazaktih dviju drzava u Partnerstvo, ali nakon stoispune uvjete koje im je postavio Savez,ukljucujuci potpunu suradnju s ICTY-ijem,osobito po pitanju uhicenja i izrucenja osobaosudenih za ratne zlocine Haaskome tribunalu.

Na temelju prakticne suradnje i obvezivanja napostivanje demokratskih nacela koji karakter-iziraju Savez sam po sebi, svrha Partnerstva zamir (PfP) je povecati stabilnost, umanjiti prijetnjemiru te ojacati sigurnosne odnose medupojedinim drzavama partnerima i NATO-a, kao imedu samim drzavama partnerima. BitPartnerstva za mir (PfP) je individualnopartnerstvo stvoreno izmedu svake drzavepartnera s NATO-om, kreirano prema individu-alnim potrebama te zajednicki provedeno naonoj razini i onom brzinom kako to odredi svakavlada ponaosob.

Formalni temelj Partnerstva za mir (PfP) jeOkvirni dokument. On postavlja specificnekorake koje svaka drzava partner mora poduzeti,te uoblicuje obveze saveznica da konzultirajusvaku drzavu partner koja osjeti da su njezinteritorijalni integritet, politicka neovisnost isigurnost dozivjeli direktnu prijetnju. Svaka

16

drzava partner prihvaca broj dalekoseznihpolitickih obveza, i to: ocuvanje demokratskihdrustava; odrzavanje principa medunarodnogprava; ispunjavanje obveza koje proizlaze izPovelje UN-a, Opce deklaracije o ljudskimpravima, Helsinskog zavrsnog dokumenta2, temedunarodnih sporazuma o razoruzanju ikontroli naoruzanja; suzdrzavanje od prijetnje iliprimjene sile protiv drugih drzava; postivanjepostojecih granica i rjesavanje sukoba mirnimputem. Odredene su takoder specificne obvezekako bi se promicala transparentnost u nacion-alnom obrambenom planiranju i odredivanjuproracuna za uspostavu demokratske kontrolevojske, te za razvoj sposobnosti za zajednickodjelovanje s NATO-om u mirovnim i humani-tarnim operacijama.

Individualni partnerski program je zajednickiosmisljen i dogovoren izmedu NATO-a i drzavapartnera. Dvogodisnji programi se sastavljaju natemelju sirokog menija aktivnosti – Partnerskiradni program (Partnership Work Programme) –prema specificnim interesima i potrebama svakepojedine drzave. Suradnja, koja se osobitousredotocuje na obrambene aktivnosti, ukljucujeprakticnu suradnju koja ima veze s gotovosvakim podrucjem NATO-ovih aktivnosti. Radniprogram nudi aktivnosti u vise od dvadesetpodrucja u rasponu od obrambene politike iplaniranja, civilno-vojnih odnosa, obrazovanja iobuke, do zracne obrane, komunikacija i infor-macijskih sustava, upravljanja krizom (crisismanagement), te planiranja za djelovanje uslucajevima civilnih katastrofa.

Kako bi se osigurala poboljsana sposobnostvojski drzava partnera za djelovanje s vojskomNATO-a u operacijama odrzavanja mira (peace-keeping), nudi se upoznavanje s interopera-bilnoscu i propisanim sposobnostima koje

moraju stvoriti, u okviru Procesa planiranja irasclambe - PARP-a (Planning and ReviewProcess). Taj mehanizam se stvara premavlastitom NATO-ovom sustavu planiranja, adrzavama partnerima se nudi kao izborna opcija.O planiranju ciljeva - Partnerskim ciljevima(Partnership Goals), pregovara se sa svakomdrzavom sudionicom, uz kontrolu napretkasirokog raspona mjera. Taj je proces znacajnopridonio bliskoj suradnji drzava partnera umirovnim operacijama na Balkanu.

Tijekom godina povecan je operativni fokusPartnerstva za mir, dok se drzave partneri svevise ukljucuju u proces odlucivanja i planiranja uPartnerstvu za mir (PfP). Uveden je konceptoperativnih sposobnosti kako bi se uspostavilabliza i usredotocenija vojna suradnja, s ciljempoboljsanja vojne ucinkovitosti multinacionalnihsnaga. Nadalje, razvijen je Politicko-vojni okvir,kako bi se pojacale konzultacije s drzavamapartnerima tijekom eskalirajuce krize, sto mozezahtijevati angazman vojnika za odrzavanje mira(peacekeeping), te njihovo ranije ukljucivanje uoperativni plan i proces stvaranja postrojbi.

Kako bi se drzave partneri bolje integrirale usvakodnevni rad Partnerstva, u nekoliko sjedistaNATO-a uveden je mehanizam pod nazivomKadrovski elementi PfP-a (PfP Staff Elements)koji se popunjava casnicima iz drzava partnera.Nadalje, u okviru Vrhovnog zapovjednistvasaveznickih snaga za Europu – SHAPE-a, uMonsu u Belgiji, postoji Koordinacijska skupinaza Partnerstvo (Partnership Coordination Cell)koja pomaze u koordinaciji obuke i vjezbi u okviruPfP-a. Istodobno, Medunarodni koordinacijskicentar svim drzavama neclanicama NATO-a,koje salju svoje postrojbe u operacije za odrza-vanje mira (peacekeeping) na Balkanu i u Afgan-istanu, sluzi kao mjesto za briefinge i planiranje.

2 Helsinski zavrsni dokument usvojila je 1975. g. tadasnja Konferencija za europsku sigurnost i suradnju (KESS) kako bipostavila standarde meWunarodnog ponasanja, uvela mjere za uspostavu povjerenja izmeWu Istoka i Zapada, promicala posti-vanje ljudskih prava, te poticala ekonomsku, kulturnu, znanstvenu i tehnicku suradnju. 17

Euro-atlantsko partnersko vijece(EAPC)

Euro-atlantsko partnersko vijece (EAPC) okupljaclanice NATO-a i partnere, trenutacno njih 46, namultilateralni forum za redoviti dijalog ikonzultacije o politickim i sigurnosnim pitanjima.On takoder sluzi kao politicki okvir za individualnebilateralne odnose razvijene izmedu NATO-a idrzava koje sudjeluju u Partnerstvu za mir.

Odluka iz 1997. g. da se stvori EAPC odraz jezelje da se napravi odmak od postignucaNACC-a, te da se stvori sigurnosni forum kojiodgovara sve sofisticiranijim odnosima medupartnerima u okviru Partnerstva za mir, te ukontekstu operacija za odrzavanje mira (peace-keeping) u Bosni i Hercegovini, gdje su 1996. g.sudjelovali vojnici iz 14 drzava partnera, zajednosa svojim kolegama iz saveznickih vojski.

Osnivanje EAPC-a nadopunilo je korake koji suparalelno poduzeti kako bi se poboljsala ulogaPartnerstva za mir, povecavajuci ukljucivanjedrzava partnera u proces odlucivanja i planiranjadiljem cijelog spektra partnerskih aktivnosti.Uz kratkorocne konzultacije u EAPC-u otrenutacnim politickim i sigurnosnim pitanjima,dvogodisnji Akcijski plan EAPC-a nudi rasporeddugorocnih konzultacija i suradnje u sirokomrasponu podrucja. One bi mogle ukljuciti, ali nisuogranicene, na operacije upravljanja krizama(crisis management) i potpore miru (peace-support); regionalna pitanja, kontrolu naoruzanjai pitanja povezana s proliferacijom oruzja zamasovno unistenje; medunarodni terorizam;obrambena pitanja, kao sto su na primjerplaniranje, odredivanje proracuna, politika istrategija; planiranje djelovanja u slucaju civilnihkatastrofa i spremnost na odgovor u slucajukatastrofa; suradnju na podrucju naoruzanja;nuklearnu sigurnost; civilno-vojnu koordinacijuupravljanja zracnim prometom; te znanstvenusuradnja.

18

Sastanci EAPC-a odrzavaju se mjesecno naveleposlanickoj razini, godisnje na raziniministara vanjskih poslova i obrane te nacelnikazdruzenih stozera oruzanih snaga; alipovremeno i na razini sastanka na vrhu. Od2005. g., na godisnjem samostalnom sastankuna visokoj razini razmatrat ce se vazna politickapitanja kojima se bavi euro-atlantska zajednica.Vecina drzava partnera ima diplomatske misije usjedistu NATO-a u Bruxellesu, koje je zaduzenoza redovite komunikacije te omogucuje odrza-vanja konzultacija gdje god postoji potreba za to.NATO i veleposlanici iz drzava partnera su se12. rujna, neposredno nakon teroristickihnapada na SAD 2001. g., na primjer, moglisastati u vrlo kratkom roku. Solidarnost izrazenatoga dana od strane clanica EAPC-a – odSjeverne Amerike preko Europe do srednje Azije– te suradnja koja se od onda manifestira uamerickoj kampanji protiv medunarodnogterorizma pokazuje kako su partnerske inicijativeNATO-a posijale sjemenje istinske euro-at-lantske kulture.

Partnerstvo nakon Praga

Zajednicka odlucnost da se pridruze postro-jbama koje se bore protiv teroristicke prijetnjedobila je konkretan oblik pokretanjemPartnerskog akcijskog plana protiv terorizma nasastanku na vrhu u Pragu. Koraci su ucinjenikako bi se poboljsala suradnja izmedu NATO-a idrzava partnera. Slozeni pregled EAPC-a iPartnerstva za mir preporucilo je jacanje

politickog dijaloga s partnerima i daljnjepoboljsanje ukljucivanja u planiranje, vodenje inadzor aktivnosti u kojima sudjeluju. Nadalje,uveden je novi kooperativni mehanizam, Individ-ualni partnerski akcijski plan, koji omogucujeSavezu da oblikuje svoju pomoc drzavamapartnerima koje su zatrazile strukturiranijupotporu domacih reformi, na temelju specificnihpotreba i okolnosti, a ne da samo koriste sto imtreba iz menija aktivnosti. Kao nastavak uspjes-nosti sastanka na vrhu u Pragu, razvijaju se noviprijedlozi za sljedeci sastanak na vrhu NATO-a uIstanbulu 2004. g., o dodatnom oblikovanjuPartnerstva za mir za nosenje s kljucnimtematskim pitanjima i pojedinim potrebama isposobnostima drzava partnera, o promicanjuobrambene reforme koja potice vojnu transfor-maciju i interoperabilnost, te poboljsanjuregionalne suradnje i medusobne potpore.

19

Otvaranje Saveza prema novim clanicama > 6

C lanstvo u NATO-u otvoreno je bilo kojojeuropskoj drzavi. Clanak 10. Washingtonskogugovora dopusta postojecim drzavama dapozovu ″bilo koju europsku drzavu koja je upoziciji da moze promicati nacela ovog Ugovorate pridonositi sigurnosti sjevernoatlantskogprostora″ da postane clanicom. Nakon 5 krugovaprosirenja broj od 12 clanica koje su osnovaleNATO narastao je na 26.

Vrata NATO-a ostaju otvorena. Nakonposljednjeg kruga prosirenja 2004. g., kojim suBugarska, Estonija, Latvija, Litva (Letonija),Rumunjska, Slovacka i Slovenija postaleclanicama, jos tri aspirantice - Albanija, Hrvatskai Bivsa Jugoslavenska Republika Makedonija* -nadaju se da ce u buducnosti i same bitipozvane.

Cilj svakog kruga prosirenja je da se prosiri euro-atlantska sigurnost i poveca snaga, kohezija ivitalnost NATO-a, ali prosirenje nije usmjerenoprotiv sigurnosnih interesa bilo kojetrece drzave. Svaki krug prosirenja pomogao jepovecanju sigurnosti i stabilnosti u Europi, telijecenju rana na kontinentu, koji je dozivio dvarata u prvoj polovici 20-og stoljeca te od onda biopodijeljen zeljeznom zavjesom 40 godina. Grckai Turska usle su u NATO 1952. g., dok su im se1955. g., samo 10 godina nakon zavrsetkaDrugog svjetskog rata, pridruzila i SaveznaRepublika Njemacka, cime se ta drzava cvrstopovezala sa Zapadom, a stvoreni su i preduvjetiza konacno ujedinjenje Njemacke. Nakon zucnerasprave u politickim krugovima, 1982. g.pridruzila se i Spanjolska, iako je ostala izvanintegrirane vojne strukture Saveza do 1998. g.Odluka donesena na sastanku na vrhu u Madridu1997. g., da se pozove Cesku, Madarsku iPoljsku da zapocnu pregovore o pridruzenjuNATO-u, bila je glavni korak prema svladavanjupodjela iz doba Hladnoga rata, otvarajuci put zaulazak u Savez bivsim protivnicama, clanicamaVarsavskog ugovora.

Prosirenje nakon zavrsetka Hladnograta

Prvi krug prosirenja, koji je uslijedio nakonzavrsetka Hladnog rata, nije imao predvidljivishod, a odluka je zahtijevala jednoglasje medusvim drzavama clanicama. Glavna razmatranjaodnosila su se na ocuvanje sposobnosti Savezada donosi odluke po nacelu konsenzusa, te najamstvo da ce se prosirenjem ojacati europskasigurnost. Studija o prosirenju NATO-a izradena1994. g., a objavljena godinu dana kasnije,donijela je zakljucak da ce se prosirenjem nanove clanice te njegove politicke, vojne iekonomske implikacije promicati temeljni ciljSaveza o poboljsanju i prosirenju stabilnostidiljem euro-atlantskog prostora. Kao i razvojodnosa Saveza s Rusijom, Ukrajinom i ostalimdrzavama partnerima, i taj ce proces sluziti inter-esima cijele Europe.

Kljucno pitanje razmatranja o prvom krugu prosi-renja nakon zavrsetka Hladnog rata bilo je kakopopraviti rusko shvacanje Saveza kao vojnogbloka neprijateljski raspolozenog prema ruskiminteresima. Saveznici su se slozili da Rusija naznacajan nacin pridonosi europskoj stabilnosti isigurnosti, te su priznali da se mora razmotriti iruska zabrinutost u vezi s procesom prosirenja.Ipak, moralo se postivati pravo svake neovisneeuropske drzave da pronade vlastite sigurnosnearanzmane te da pripada medunarodnim organ-izacijama, kao i pravo clanica Saveza da samedonesu odluku. Prije objavljivanja pozivnica nasastanku na vrhu u Madridu, NATO se trudiokonsolidirati i institucionalizirati svoj dijalog sRusijom preko Temeljnog akta (Founding Act) iz1997. g., te je ponovio svoju obvezujucu izjavu onekoristenju nuklearnog oruzja, te o smjestanjustranih vojnika na podrucju novih drzava clanica.

Na temelju preporuka Studije o prosirenjuNATO-a, a nastavno na Intenzivirane individ-ualne dijaloge sa zainteresiranim drzavamapartnerima i prosirene konzultacije meduclanicama, 1997. g. Ceska, Madarska i Poljskapozvane su na pocetak pregovora o pridruzenju,a formalno su postale clanicama Saveza 12.ozujka 1999. g.

20

Nekoliko drzava bilo je razocarano sto nisu bileukljucene u prvi krug prosirenja nakon Hladnograta, ali clanice NATO-a su naglasile da ce Savezostati otvoren prema ostalim drzavama koje sezele pridruziti u buducnosti. Na sastanku na vrhuu Washingtonu u travnju 1999. g., saveznici supokrenuli Akcijski plan za clanstvo (MAP) kako bipomogli drzavama kandidatima da se pripremeza buduce clanstvo u Savezu (vidi zatamnjenitekst o MAP-u). Sedam sudionika MAP-a, naimeBugarska, Estonija, Latvija, Litva (Letonija),Rumunjska, Slovacka i Slovenija, pozvane su dazapocnu pregovore o pridruzenju na sastanku navrhu u Pragu u studenome 2002. g.

Nakon dugog niza konzultacija sa sedam drzava,saveznice su potpisale protokole o pridruzenju sasedam pozvanih drzava u ozujku 2003. g. Cim su

protokoli bili ratificirani u svim drzavamaclanicama, u skladu s njihovim nacionalnim iparlamentarnim procedurama, 29. ozujka 2004.g. tih sedam drzava pristupilo je NATO-ovomtemeljnom ugovoru (NATO Founding Treaty). Odnovih clanica se ocekuje da nastave s napretkomu provedbi vaznih reformi, osobito na podrucjuobrane.

NATO ce zadrzati svoju politiku otvorenih vrata inakon drugog prosirenja poslije zavrsetkaHladnog rata. On potice jos tri drzave kojesudjeluju u MAP-u (Akcijski plan za clanstvo) –Albaniju, Hrvatsku i Bivsu JugoslavenskuRepubliku Makedoniju – da nastave provoditireforme, osobito na sigurnosnom i obrambenompodrucju. U slucaju Hrvatske, potpuna suradnja sICTY-ijem takoder ce biti od kljucne vaznosti.

Akcijski plan za clanstvo (MAP)

Nastao 1999. g., na temelju iskustava prvogkruga prosirenja nakon zavrsetka Hladnograta, MAP (Akcijski plan za clanstvo) pomazedrzavama koje se zele pridruziti Savezu upripremama za clanstvo. Devet clanica –Albanija, Bugarska, Estonija, Latvija, Litva(Letonija), Rumunjska, Slovacka, Slovenija iBivsa Jugoslavenska Republika Makedonija* –u njemu sudjeluju od njegova nastanka.Hrvatska im se pridruzila u svibnju 2002. g.Sedam drzava iz te skupine postale suclanicama u ozujku 2004. g.

Kako bi postale clanicama, aspiranti morajuispuniti sljedece kriterije: uspostavitifunkcionirajuci demokratski, politicki sustav itrzisno gospodarstvo; jamciti postivanjenacionalnih manjina u skladu sa standardimaOESS-a; rijesiti sva otvorena pitanja sasusjedima te se obvezati na rjesenje svihsukoba mirnim putem; biti sposobne i spremnevojno pridonositi Savezu te postici interopera-bilnost s vojskama ostalih clanica; dokazatipravilno funkcioniranje civilno-vojnih odnosa uskladu s demokratskim standardima.

Sudjelovanje u MAP-u ne jamci buduceclanstvo. Ali, ono ipak omogucuje svimdrzavama kojih se to tice da usredotoce svojepripreme na ciljeve i prioritete postavljene uPlanu, te da prime strucnu pomoc i procjene odNATO-a. Pripreme pokrivaju sve aspekteclanstva, ukljucujuci politiku, gospodarstvo,obranu, resurse, informatiku, sigurnost ipravne zahtjeve.

Svaka drzava sudionica izabire elementeMAP-a koji najbolje odgovaraju njezinimpotrebama te postavlja svoje ciljeve irasporede. Sudjelovanje u samomePartnerstvu za mir, a osobito u PARP-procesu(Planning and Review Process) PfP-a,sastavni je dio procesa, s obzirom daomogucuje drzavama kandidatima da razvijajuvojsku i njezine strukture koje bolje moguoperirati sa saveznickim snagama. Sasaveznicama se odrzavaju redoviti preglednisastanci, kako bi se nadzirao napredak, ali iomogucilo savjetovanje i dobivanje povratneinformacije (feedback). Implementaciju MAP-atrajno prati Sjevernoatlantsko vijece.

21

Stvaranje novih odnosa s Rusijom > 7

NATO gradi mostove i razvija suradnju s Rusijomjos od ranih 1990-ih. Logika suradnje izmeduNATO-a i Rusije je jasna: na zajednickesigurnosne izazove najbolje se moze reagiratikroz suradnju, pa je stoga ukljucivanje Rusijekljucno za bilo koji slozeni europski sigurnosnisustav u razdoblju nakon zavrsetka Hladnogarata.

Nakon teroristickih napada u rujnu 2001. g., kojisu potvrdili potrebu za koordiniranom akcijom ureagiranju na zajednicke prijetnje, partnerstvoRusije i NATO-a dobilo je novi poticaj i sadrzajna sastanku na vrhu u Rimu u svibnju 2002. g.Stvoreno je novo Vijece NATO-Rusija (NRC),koje povezuje clanice NATO-a i Rusiju kaojednakopravne partnere u identifikaciji i koris-tenju prilika za zajednicko djelovanje. Suradnjaje intenzivirana u kljucnim podrucjima od zajed-nickog interesa i vaznosti.

Odluka o produbljivanju partnerstva pokazujezajednicku odlucnost NATO-a i Rusije da blizesuraduju na putu ka postizanju zajednickog cilja– stvaranju trajnog i potpunog mira u euro-at-lantskom podrucju, sto je prvi put izreceno uTemeljnom aktu o medusobnim odnosima,suradnji i sigurnosti izmedu Rusije i NATO-a iz1997. g., a cime je stvoren temelj za partnerstvoizmedu Rusije i NATO-a.

Razvijanje odnosa

Rusija je 1991. godine bila jedna odutemeljiteljica Sjevernoatlantskog vijeca zasuradnju, dok se Partnerstvu za mir pridruzila1994. godine. Ruski su se mirovnjaci pridruziliNATO-ovoj misiji na Balkanu 1996. g, a povuklisu se u ljeto 2003. g. (vidi zatamnjeni tekst nastr. 23). Ipak, pravi temelj snaznog i trajnogpartnerstva izmedu NATO-a i Rusije dao jeTemeljni Akt, potpisan u Parizu 27. svibnja 1997.godine. To je vodilo prema stvaranju Stalnogzajednickog vijeca (PJC – Permanent JointCouncil), kao foruma za redovite konzultacije ozajednickim sigurnosnim pitanjima i za razvojprograma konzultacija i suradnje.

Tijekom sljedecih pet godina putem dijalogaucinjen je veliki napredak u izgradnji uzajamnogpovjerenja te prevladavanju pogresnih procjena.No tijekom 1999. g. unatoc razlikama ustavovima prema zracnoj kampanji na Kosovu,koja je uzrokovala prekid sastanaka PJC-a(Stalnog zajednickog vijeca) na godinu dana,nekoliko aktivnosti, ukljucujuci i odrzavanje mira(peacekeeping) u Bosni i Hercegovini, trajalo jebez prekida.

Ipak, ambicije izrazene u Temeljnom aktu(Founding Act) nikad se nisu u potpunostirealizirale pod PJC-om. Njegova “NATO + 1”formula znacila je da je NATO nastupio s dogov-orenim stavovima Saveza, te da su NATO iRusija razmjenjivali informacije i vodilikonzultacije na vise-manje “bilateralan” nacin,sto se pokazalo problematicnim kad je trebalouciniti korak dalje od konzultacija i realiziratikonkretniju suradnju. Kad je potreba zausuglasenom akcijom u borbi protiv medunar-odnog terorizma i novih sigurnosnih prijetnjipostala zurna - kao posljedica teroristickihnapada od 11. rujna, saveznice i Rusija brzo suzgrabile priliku te podigle razinu svojih odnosana visu razinu, stvorivsi Vijece NATO-Rusija, sciljem promicanja suradnje ravnopravnihpartnera (vidi zatamnjeni tekst na str. 23).

S ciljem uspostave suradnje, Rusija je 1998. g.otvorila misiju pri NATO-u. Od tada u Moskvipostoji Informacijski ured NATO-a, kako bi sepojasnila narav novog NATO-a te promicaleprednosti partnerstva izmedu NATO-a i Rusije.Ondje takoder postoji NATO-ova vojna misija zavezu (NATO Military Liaison Mission), kojapomaze poboljsanju transparentnosti i razvojuprakticne vojne suradnje.

Produbljivanje suradnje

Vijece NATO-Rusija razvija se u produktivanmehanizam za konzultacije, postizanjekonsenzusa, suradnju, donosenje zajednickihodluka i vodenje zajednickih akcija. Vec tijekomprvih 18 mjeseci postojanja, odrzane su politicke

22

konzultacije o stanju u Afganistanu, Srbiji i CrnojGori i Bosni i Hercegovini, dok je prakticnasuradnja donijela konkretne prednosti namnogim podrucjima.

Vijece NATO-Rusija stvorilo je nekoliko radnihskupina i odbora za terorizam, proliferaciju,proturaketnu obranu bojista (theatre missiledefence), suradnju na podrucju upravljanjazracnim prostorom, u slucaju civilnih pogibelji,za obrambenu reformu, znanstvenu suradnju teza izazove modernog drustva. Strucnjaci sudobili zadace da realiziraju pojedinacne projekteu sirokom spektru drugih podrucja. Ne prode nidan bez sastanka Vijeca NATO-Rusija, na bilokojoj razini, kojim se jedinstveno intenzivirajukontakti i neformalne konzultacije.

Borba protiv terorizma i nove sigurnosne prijetnjekljucna su podrucja suradnje koja donose prveopipljive rezultate ojacanog odnosa izmeduNATO-a i Rusije. Nastaju zajednicke procjenespecificnih teroristickih prijetnji u euro-at-lantskom podrucju, koje se stalno preispituju,dok se moguce uloge vojske u borbi protivterorizma jos istrazuju. Pojacana je suradnja napodrucju borbe protiv proliferacije nuklearnog,bioloskog i kemijskog oruzja, te sirenjatehnologije za proizvodnju balistickih projektila;priprema se zajednicka procjena globalnihtrendova u proliferaciji oruzja za masovnounistenje, dok se suradnja na podrucjuproturaketne obrane bojista (theatre missiledefence) bavi jedinstvenom prijetnjom kojupredstavlja veca dostupnost sve preciznijihbalistickih projektila. Kooperativna inicijativa ozracnom prostoru (Cooperative Airspace Initi-ative) nastoji uspostaviti suradnju na podrucjukontrole i nadzora zracnog prostora, kojom ce sepoboljsati zracna sigurnost i transparentnost, tekoja ce pomoci u sprjecavanju eventualnogkoristenja civilnog zrakoplovstva u teroristickesvrhe.

Vijece NATO-Rusija

Rimskom deklaracijom iz 2002. g., koja senastavlja na ciljeve i nacela Temeljnog aktaiz 1997. g., nastalo je Vijece NATO-Rusija(NRC) kao mehanizam za konzultacije, posti-zanje konsenzusa, donosenje zajednickihodluka i vodenje zajednickih akcija, u kojempojedini saveznici i Rusija suraduju kaoravnopravni partneri u sirokom spektru euro-atlantskih sigurnosnih pitanja od zajednickoginteresa.

Novo Vijece, koje je zamijenilo PJC (Stalnozajednicko vijece), funkcionira po nacelukonsenzusa. Njima predsjeda Glavni tajnikNATO-a. Sastanci se odrzavaju baremjednom mjesecno na razini veleposlanika ivojnih predstavnika; dva puta godisnje narazini ministara vanjskih poslova i obrane teglavnih zapovjednika nacionalnih oruzanihsnaga; a povremeno i na razini sastanka navrhu. Vazna novina je Pripremni odbor VijecaNATO-Rusija koji se sastaje dva putamjesecno kako bi pripremio veleposlanickerasprave i nadzirao sve strucne aktivnosti uokviru Vijeca NATO-Rusija.

Rad Vijeca NATO-Rusija usredotocuje se nasva podrucja od obostranog interesa, koja suidentificirana u Temeljnom aktu (FoundingAct). Suradnja je intenzivirana na visekljucnih podrucja, ukljucujuci i borbu protivterorizma, neproliferaciju, sredstva zakontrolu naoruzanja i uspostavu povjerenja,proturaketnu obranu bojista (theatre missiledefence), logistiku, medusobnu suradnjudviju vojski, obrambenu reformu i slucajevecivilnih katastrofa. Nova podrucja mogu sedodati agendi Vijeca NATO-Rusija, uzobostrani pristanak njegovih clanica.

23

Kljucni cilj vojne suradnje je poboljsanje interop-erabilnosti, s obzirom na to da moderne vojskemoraju biti u stanju djelovati i pod multinacion-alnim zapovjednim i vojnim strukturama, kada ihse pozove na sudjelovanje u operacijama zaodrzavanje mira (peace support) i onima zaupravljanje kriza (crisis management). Vazanprogram vjezbe i obuke provodi se pod VijecemNATO-Rusija. Daljnje aktivnosti usmjerene suna logistiku, ukljucujuci i testove interoperabil-nosti za opremu i procedure na podrucjima kaosto su zracni transport i punjenje gorivomzrak-zrak. Pojacana suradnja u traganju i spasa-vanju na moru pokrenuta je nakon potonucaruske nuklearne podmornice Kursk i pogibije118 clanova posade u kolovozu 2000. g. Okvirnisporazum izmedu NATO-a i Rusije o spasavanjuclanova posade podmornica potpisan je u veljaci2003. g.

Obrambena reforma jos je jedno podrucje zajed-nickog interesa. Rusija i NATO trebaju imatioruzane snage koje su adekvatne velicine,odgovarajuci obucene i opremljene za nosenje scijelim spektrom prijetnji koje donosi 21. stoljece.S obzirom na to da ne postoji shema vojnereforme, Rusija moze profitirati od iskustava kojasu stekle clanice NATO-a, od kojih su mnogetijekom proteklog desetljeca uvele temeljnereforme kako bi svoje oruzane snage mogleprilagoditi danasnjim zahtjevima. Nakon prvogbrainstorminga u listopadu 2002. g., zapocela jesuradnja po pitanju razlicitih aspekataobrambene reforme, kao sto su na primjerupravljanje ljudskim i financijskim resursima,makro-ekonomska, financijska i socijalnapitanja; te planiranje snaga (force-planning).Aktivnosti oko uspjesnog zajednickog projektaza ponovnu obuku umirovljenih ruskih vojnihdjelatnika, pokrenute u srpnju 2002. g., sada sudodatno prosirene. Nadalje, NATO-ov koledz zaobranu u Rimu 2003. g. ponudio je dvije

stipendije ruskim polaznicima, u svrhupromidzbe istrazivanja obrambene reforme.

Rusija i NATO suraduju od 1996. g. kako birazvili sposobnosti za zajednicke akcije u slucajucivilnih pogibelji - npr. potresi i poplave, te kakobi se koordiniralo otkrivanje i sprecavanjekatastrofa prije njihovog nastanka. Upravo jeruski prijedlog potaknuo utemeljenje Euro-at-lantskog koordinacijskog centra za katastrofe1998. g. (vidi zatamnke tekst na 35). Razlicitevjezbe i seminari za ublazavanje posljedicakatastrofa, koji cesto ukljucuju sudionike izdrugih drzava partnera, pomazu razvoju civilno-vojne suradnje. U okviru Vijeca NATO-Rusija,rad na tom podrucju se ponajprije koncentrira napoboljsanje interoperabilnosti, procedure irazmjenu informacija i iskustava.

Znanstvena i tehnoloska suradnja s Rusijom,koja je zapocela 1998. g., usredotocila se na trispecificna podrucja od osobitog interesa zaRusiju, naime na plazma fiziku, proizvodnubiotehnologiju, te predvidanje i sprjecavanjeprirodnih i industrijskih katastrofa. U okviru radaZnanstvenog odbora Vijeca NATO-Rusija, pak,novi fokus suradnje prebacen je na primjenucivilne znanosti u obrani od terorizma i novihprijetnji, kao na primjer u otkrivanju eksplozivnihsredstava ili istrazivanju socijalnog i psiholoskogucinka koje ima terorizam. Problemi zastiteokolisa koji nastaju nakon civilnih i vojnihaktivnosti daljnje su novo podrucje suradnje, zakoje je nadlezan Odbor za izazove modernogdrustva – nastao u okviru Vijeca NATO-Rusija2003. godine.

24

Odrzavanje mira (Peacekeeping)

Vise od sedam godina (do povlacenja izSFOR-a i KFOR-a u ljeto 2003. g.), Rusija jeimala najveci ne-NATO-ov kontingent u okviruNATO-ovih snaga za odrzavanje mira naBalkanu s mandatom UN-a. Ruski vojnicidjelovali su s kolegama iz NATO-a i iz drzavapartnera, kako bi poduprli napore medun-arodne zajednice oko uspostave trajnesigurnosti i stabilnosti u regiji.

Ruske mirovne snage prvi put su angazirane uBosni i Hercegovini 1996. g., gdje su bile diomultinacionalne brigade u sjevernom sektoru,nadlezne za vece podrucje, a bile su zaduzeneza dnevne patrole, sigurnosne provjere,pomagale su u obnovi i provedbi humanitarnihzadaca – na primjer pomoc izbjeglicama iprognanicama da se vrate kucama.

Rusija je igrala kljucnu diplomatsku ulogu uokoncanju sukoba na Kosovu, unatocpolitickim razlikama po pitanju NATO-ovezracne kampanje na Kosovu 1999. g. Ruskivojnici, angazirani u lipnju 1999.g., odigrali suvaznu ulogu u KFOR-u do svoga povlacenja – ito, odrzavajuci sigurnost u multinacionalnimbrigadama u sektorima na istoku, sjeveru ijugu pokrajine; te kontrolirajuci zajedno zracniprostor iznad Pristine; te kao i pruzajucimedicinsku pomoc u Kosovom Polju.

Uska suradnja izmedu NATO-a i Rusije naBalkanu bila je prekretnica za poboljsanjeodnosa i uspostavu povjerenja izmedu ruskih isaveznickih vojska. Tako steceno obostranopovjerenje trebalo bi stvoriti cvrsti temelj zadaljnje sirenje suradnje dviju vojski. Nadalje, uokviru Vijeca NATO-Rusija, dogovorena jeopca koncepcija zajednickih operacija zaodrzavanje mira (peacekeeping), koja razvijazajednicki pristup, stvara okvire zakonzultacije, planiranje i donosenje odluka utrenutku nastanka krize, te definira pitanjapovezana sa zajednickom obukom i vjezbama.

25

Posebno partnerstvo s Ukrajinom > 8

NATO-ov odnos s Ukrajinom prepoznaje vaznostneovisne, stabilne i demokratske Ukrajine, kao ijavno izrecene namjere te drzave da pojaca svojuintegraciju u europske i euro-atlantske strukture.To stoji u Povelji o posebnom partnerstvu iz 1997.g., koja je formalni temelj za konzultacije sNATO-om o euro-atlantskim sigurnosnimpitanjima, a kojom je osnovana Komisija NATO-Ukrajina (NUC) za usmjeravanje kooperativnihaktivnosti.

Odnosi izmedu NATO-a i Ukrajine uspostavljenisu 1991. g., kad se Ukrajina pridruzila Sjever-noatlantskom vijecu za suradnju, neposrednonakon stjecanja neovisnosti – dakle, nakonraspada Sovjetskog Saveza. Stremljenje Ukrajineka euro-atlantskim integracijama pokazalo se ikasnije, naime 1994. g., kada se kao prva izZajednice Neovisnih Drzava pridruzilaPartnerstvu za mir. Od tada Ukrajina iskazujesvoju predanost pridonosenju euro-atlantskojsigurnosti potporom NATO-u i saveznicama uoperacijama odrzavanja mira (peacekeeping) iupravljanja krizom (crisis management).

Kako bi se uspostavila suradnja, Ukrajina jeosnovala misiju pri NATO-u 1997. godine, dok jeu Kijevu iste godine otvoren NATO-ov Informac-ijski i dokumentacijski centar, kako bi se pomoglou pojasnjavanju novog NATO-a i kako bi sepromovirale prednosti partnerstva NATO-a iUkrajine. 1999. godine, u Kijevu je otvorenNATO-ov ured za vezu u znak potporeukrajinskim naporima oko obrambene reforme tenjezinom sudjelovanju u Partnerstvu za mir.

U Pragu su u studenom 2002. g. ucinjeni koracikako bi se znacajno produbio i prosirio odnosNATO-a i Ukrajine, nakon usvajanja Akcijskogplana za NATO-Ukrajinu. (vidi zatamnjeni tekststr. 27)

Sigurnosna suradnja

NATO i Ukrajina aktivno suraduju u odrzavanjusigurnosti i stabilnosti u euro-atlantskom prostoru.Ukrajina na Balkanu vec vise godina sudjeluje spjesackim bataljunom, mehaniziranim pjesackimbataljunom i eskadrilom helikoptera u okviru

snaga za odrzavanje mira (peacekeeping) uBosni i Hercegovini, dok angazman u operac-ijama na Kosovu ukljucuje i eskadrilu helikoptera iznacajan doprinos zajednickom poljsko-ukra-jinskom bataljunu. Kao dodatna potvrda njezineodlucnosti da pridonosi medunarodnoj stabilnosti,Ukrajina je zaduzena za dopustanje preletakoalicijskim snagama, angaziranim u sklopuMedunarodnih snaga za pomoc sigurnosti (ISAF)u Afganistanu, u kojoj vodecu ulogu imaju pojedinisaveznici, dok je NATO preuzeo zapovijedanje ukolovozu 2003. g. Ukrajina takoder sudjeluje s1800 vojnika u sklopu multinacionalnih snagakoje vodi Poljska u jednom od sektora medunar-odnih stabilizacijskih snaga u Iraku, a u kojemsudjeluju mirovne snage iz nekoliko clanicaNATO-a i drzava partnera.

Potpora reformama

Savjetom i prakticnom pomoci, NATO i pojedinisaveznici podupiru ukrajinske napore okorealizacije ambiciozne agende reformi, zadane uAkcijskom planu NATO-Ukrajina i srodnimGodisnjim ciljanim planovima. Iako se jos mnogotoga treba uciniti, izvjestan napredak je postignut.Pravne inicijative pomazu pri postavljanju temeljaza politicke, ekonomske i obrambene reforme,dok je nekoliko vladinih struktura odredeno zanadzor implementacije i koordinacije reforme.

Kljucni prioritet je obrambena reforma, podrucje ukojem Ukrajina moze koristiti iskustvo i strucnostclanica NATO-a. Trenutacni ukrajinski prioritetisu razvijanje nove sigurnosne koncepcije i vojnedoktrine, dovrsavanje slozenog pregleda obrane.Suradnja NATO-a i Ukrajine usredotocuje se najacanje demokratske i civilne kontrole oruzanihsnaga, poboljsanje interoperabilnosti sNATO-ovim snagama te pruzanje pomoci Ukrajiniu transformiranju post-sovjetskog nasljeda –velike, super-teske, lose-opremljene vojnestrukture u manju, modernu i ucinkovitiju vojsku,sposobnu za pokrivanje svojih sigurnosnihpotreba, kao i za aktivno pridonosenje europskojstabilnosti i sigurnosti.

Zajednicka radna skupina za obrambenu reformu(JWGDR) omogucava konzultacije i prakticnu

26

suradnju na podrucjima kao sto su odredivanjeobrambenog proracuna i planiranje, smanjenjevojske i konverzija, tranzicija od prisilne u dobro-voljnu vojsku, i civilno-vojna suradnja. NATOtakoder promice obuku visih casnika za potporuobrambenog transformacijskog procesa te zapomoc organiziranja programa ponovne obukekoja bi olaksala prelazak u civilni zivot ukrajinskihotpustenih vojnih kadrova. Vojni odbor sUkrajinom nastavlja se na rad Zajednicke radneskupine za obrambenu reformu (JWGDR), i tonudeci strucnu pomoc u mnogim podrucjima kojapodupiru suradnju dviju vojski u okviru Vojnogradnog plana za NATO-Ukrajinu. Pomocpojedinih saveznika u projektima demilitarizacijeza sigurno unistenje ukrajinskih zaliha zastarjelihprotu-pjesackih mina usmjeren je na ZakladaPartnerstva za mir.

Ukrajinska zelja da poboljsa interoperabilnostpospjesena je i zahvaljujuci sudjelovanju uPartnerstvu za mir (PfP). PfP-ov Procesplaniranja i rasclambe identificira kljucne zahtjeveza svrhe obrambenog planiranja, dok sirokiraspon aktivnosti Partnerstva i vojnih vjezbiomogucuje ukrajinskim vojnim kadrovima dadobiju direktno iskustvo rada s NATO-ovimsnagama.

Sira suradnja

Suradnja u planiranju djelovanja u slucajevimacivilnih katastrofa i spremnosti za slucajevekatastrofa donosi direktne prakticne prednosti zaUkrajinu. Kljucni fokus je stavljen na pruzanjepomoci Ukrajini, ciji zapadni dijelovi cestostradavaju od poplava, da se bolje pripremi zatakve slucajeve te da ucinkovitije rijesi eventualneposljedice. Vjezbe u sklopu Partnerstva za mir,ukljucujuci i onu u transkarpatskoj regiji u Ukrajiniu rujnu 2000. g., pomazu pri testiranju proceduraza djelovanje u slucaju katastrofa. Nadalje,clanice NATO-a i drzave partneri pomogli suUkrajini nakon ozbiljnih poplava 1995., 1998. i2001. godine.

Znanstvena suradnja s Ukrajinom zapocela je1991. g. Od tada, sudjelovanje Ukrajine uNATO-ovim znanstvenim programima nadmasila

je jedino Rusija. Suradnja je poboljsana podokriljem Zajednicke radne skupine za znanstvenui ekolosku suradnju. Uz koristenje znanosti uobrani od terorizma i novih prijetnji, a u skladu snovim smjerom NATO-ovog znanstvenogprograma, trenutacni ukrajinski prioriteti zasuradnju na podrucju znanosti i tehnologijeukljucuju informacijsku tehnologiju, stanicnubiologiju i biotehnologiju, nove materijale iracionalno koristenje prirodnih resursa.

Akcijski plan NATO-Ukrajina

Akcijski plan NATO-Ukrajina iz 2002. godinenastavlja se na Povelju iz 1997. g., koja ostajetemelj izgradnje odnosa. On donosi strateskiokvir za intenzivirane konzultacije o politickim,ekonomskim i obrambenim pitanjima, tepostavlja ukrajinske strateske ciljeve i prior-itete na putu prema potpunoj integraciji ueuro-atlantske sigurnosne strukture. Onpostavlja dogovorena nacela i ciljeve, kojipokrivaju politicka i ekonomska pitanja;nadalje, informacijska pitanja; sigurnosna,obrambena i vojna pitanja; zastitu i sigurnostpodataka; te pravna pitanja.

NATO clanice podupiru reforme dajuci pomoci savjete. Ipak, teret implementacije padaprvenstveno na Ukrajinu, koju se potice dapozuri s procesom reforme, kako bi ojacalademokraciju, vladavinu prava, postivanjeljudskih prava i funkcioniranje trzisnogagospodarstva. Poseban naglasak potrebno jestaviti na postizanje dalekosezne transfor-macije sektora obrane i sigurnosti.

Godisnji ciljani planovi, ukljucujuci i specificneukrajinske mjere, kao i zajednicke akcijeNATO-a i Ukrajine, podupiru implementacijuciljeva postavljenih u Akcijskom planu.Sastanci na kojima se procjenjuje napredakodrzavaju se dva puta godisnje, dok seizvjesce o napretku priprema jednomgodisnje.

27

Dijalog s mediteranskim drzavama > 9

Nekoliko juznoeuropskih clanica NATO-a imajugranice na Sredozemlju, pa su stoga sigurnost istabilnost na tom podrucju Savezu veoma vazni.Doista, sigurnost cijele Europe usko je povezanasa sigurnoscu i stabilnoscu i na mediteranskompodrucju.

Iz tih razloga, 1995. g., NATO je zapoceo novidijalog sa sest drzava u juznom dijelusredozemnog podrucja, i to, Egipatom, Izraelom,Jordanom, Mauritanijom, Marokom i Tunisom.Alzir je poceo sudjelovati u veljaci 2000. g. CiljMediteranskog dijaloga, koji je sastavni dioNATO-ovog kooperativnog pristupa sigurnosti, jepridonijeti sigurnosti i stabilnosti u regiji, posticibolje medusobno razumijevanje i ispravitipogresna shvacanja NATO-a medu drzavamaukljucenim u Dijalog. Dijalog nadopunjava ostalebliske, ali drukcije medunarodne inicijative, poputonih koje je pokrenula Europska unija i OESS.

Politicki dijalog i prakticna suradnja

Dijalog omogucava politicki dijalog i prakticnusuradnju s drzavama sudionicama. Svim medit-eranskim partnerima ponuden je isti temelj zarazgovore i zajednicke aktivnosti, ali razinasudjelovanja varira od drzave do drzave, premanjihovim zeljama.

Politicki dijalog sastoji se od redovitih bilateralnihpolitickih razgovora na veleposlanickoj razini. Tisu razgovori takoder prigoda za razmjenustajalista o cijelom nizu pitanja vaznih zasigurnost na Sredozemlju, kao i za buduci razvoj

Dijaloga. Multilateralni sastanci u Sjevernoat-lantskom vijecu sa sedam drzava clanicaDijaloga odrzavaju se u formi briefinga oNATO-ovim aktivnostima te razmjene stavova oaktualnim dogadajima. Takvi sastanci seodrzavaju nakon NATO-ovih sastanakaministara i sastanaka na vrhu, ili u slucajuizbijanja izvanrednih okolnosti. Primjerice, 23.listopada 2001. g. odrzan je sastanak mediter-anskih partnera o NATO-ovoj reakciji na terori-sticke napade od 11. rujna.

Prakticna suradnja organizirana je kroz godisnjiradni program koji ukljucuje pozivanjeduznosnika iz drzava clanica Dijaloga natecajeve u NATO-ovoj skoli u Oberammergauu uNjemackoj, te na NATO-ovom Koledzu zaobranu u Rimu u Italiji. Takvi tecajevi pokrivajuteme mirovnih misija (peacekeeping), kontrolunaoruzanja, napore oko proliferacije oruzja zamasovno unistenje, zastitu okolisa, civilno-vojnesuradnje; slucajeve civilnih katastrofa, i suradnjena podrucju europske sigurnosti.

Ostale aktivnosti ukljucuju posjete analiticara,akademika, novinara i parlamentaraca iz drzavaclanica Dijaloga NATO-u. Usto, Dijalog promicesuradnju kroz NATO-ov znanstveni program. Od2000. g., vise od 800 znanstvenika iz drzavaclanica Dijaloga sudjelovalo je u znanstvenimaktivnostima koje je sponzorirao NATO.

Dodatni operativni aspekti vojne dimenzije togprograma prilika su duznosnicima iz drzavaclanica Dijaloga da promatraju vjezbe PfP-a,

28

pohadaju seminare i radionice koje organiziraStratesko zapovjednistvo, te da posjete vojnestozere NATO-a. Isto tako, NATO-ove Stalnemornaricke snage u Sredozemlju posjecuju lukeu drzavama clanicama Dijaloga. 2002. g., 300duznosnika iz drzava clanica Dijalogasudjelovalo je u razlicitim aktivnostima koje jeorganizirao NATO u okviru svoga vojnogprograma.

Tri mediteranska partnera – Egipat, Jordan iMaroko – vec su sudjelovali u mirovnim misijamakoje je NATO vodio na Balkanu. Do svibnja2002. g. samo je Maroko jos imao vojnike upostrojbama u sklopu SFOR-a i KFOR-a.

Proces u razvoju

Dijalog napreduje u smislu sudjelovanja isadrzaja. Ta fleksibilnost dopusta da se njezinsadrzaj razvija, a da broj partnera Dijaloga svremenom raste. S vremenom su politickerasprave postale sve cesce i intenzivnije.Prakticna dimenzija se znacajno prosirila otkadje Dijalog nastao i sada pokriva vise aktivnosti ukojima sudjeluju ostale drzave partneri.

Osnivanje Mediteranske grupe za suradnju1997. g. dalo je Dijalogu novi i dinamicniji smjer.On je postao forum na kojem se mogu razmjen-jivati stavovi clanica NATO-a i Dijaloga osigurnosnoj situaciji u Sredozemlju i o buducemrazvoju Dijaloga. Na sastanku na vrhu uWashingtonu 1999. g., ucinjeni su daljnji koraci

kako bi se poboljsale i politicka i prakticnadimenzija Dijaloga, sto je povecalo broj prilika zajacanje suradnje na podrucjima na kojima NATOmoze dodatno pridonijeti, osobito na vojnompodrucju, te na drugim podrucjima za koje jeDijalog pokazao zanimanje.

Nakon 11. rujna, NATO i drzave Dijaloga cescesu se sastajale na konzultacijama sa Sjever-noatlantskim vijecem, bilo pojedinacno, bilo kaoskupina. Podizanje razine inicijative najavljenoje na sastanku na vrhu u Pragu u studenome2002. g. Celnici Saveza dogovorili su paketmjera kako bi povecali politicke i prakticnedimenzije Dijaloga, sto bi potaknulo Savez dajacanje i produbljivanje ovog odnosa ucini prior-itetnim ciljem.

Te mjere su ukljucile proces redovitijih i ucinko-vitijih konzultacija, identificiranje preciznijihaktivnosti i pristup suradnji po mjeri. Uz produb-ljivanje postojecih podrucja suradnje,predlozene su i nove aktivnosti. Oni ukljucujuodabrane aktivnosti, kako bi drzave Dijaloga bilesposobnije pridonositi NATO-ovim operacijamaza reakcije na krize koje nisu obuhvaceneclankom 5, kao i obrambenoj reformi i ekonomici,konzultacijama o terorizmu i granicnoj sigurnosti,kao i upravljanju katastrofa. Implementacija ovihmjera pomoci ce transformaciji prirode odnosaizmedu NATO-a i drzava Dijaloga. Nadalje,nastaju mogucnosti za ambiciozniji i prosirenijiokvir za Mediteranski dijalog koje se morajurazmotriti prije sljedeceg sastanka NATO-a navrhu u Istanbulu 2004. g.

29

Odrzavanje mira i upravljanje krizom > 10

Jedan od najznacajnijih aspekata NATO-ovetransformacije bila je odluka o provodenjuoperacija za potporu miru (peace support) iupravljanje krizom (crisis management) u euro-atlantskom podrucju i sire. Na Balkanu, gdje seNATO prvi put angazirao 1995. g., nestabilnost isukobi donijeli su direktne izazove sigurnosniminteresima saveznica, ali i sirem europskom mirui stabilnosti. Nesto kasnije, nakon angazmana uoperacijama za odrzavanje mira (peacekeeping)u Afganistanu, Savez je pokazao da je spremanodgovoriti na sigurnosne izazove izvan svogtradicionalnog podrucja nadleznosti.

Nadalje, NATO-ovo sudjelovanje u takvimoperacijama potaknulo je jacanje kontakata isuradnje s neclanicama NATO-a koje su slalesvoje vojnike, kao i s ostalim organizacijama. Toje primjer vrste sigurnosnih operacija kakve sudanas potrebne, kad su kljucni bliski radniodnosi s medunarodnim i nevladinim organizac-ijama, te neclanicama NATO-a – na primjer sonima koje sudjeluju u Partnerstvu za mir.

Bosna i Hercegovina

Nakon sto je pruzio potporu naporima UN-a okookoncanje rata u Bosni u razdoblju 1992-95. g.(vidi poglavlje 4), NATO je u Bosnu i Herce-govinu poslao Multinacionalne snage za imple-mentaciju s mandatom UN-a (IFOR), i to sestdana nakon potpisivanja Daytonskog mirovnogsporazuma 14. prosinca 1995. g., sa zadatkomprovodenja vojnih aspekata mirovnogsporazuma. IFOR-ova misija je bila osiguravatiprestanak neprijateljstava, razdvajati vojskenovostvorenih entiteta u ratom izmucenoj drzavi– Federacije BiH i Republike Srpske, tepremostiti teritorij izmedu dva entiteta. IFOR jedovrsio svoj rad u roku od godinu dana, azamijenile su ga manje Stabilizacijske snage(SFOR) u prosincu 1996. g.

Osim sprjecavanja nastavka neprijateljstava ipromicanja klime u kojoj mirovni proces moze

napredovati, SFOR-ova misija je prosirena, takoda je ukljucivala i potporu civilnim agencijamaangaziranim u naporima medunarodnezajednice oko uspostave trajnog mira u drzavi.Mirovne snage pomazu izbjeglicama i progn-anicima da se vrate kucama i pridonose reformi-ranju bosanske vojske. Nadalje, SFOR je aktivanu hvatanju ratnih zlocinaca i njihovom izrucenjuICTY-iju.

Kako se sigurnosna situacija popravljala, brojvojnika se sve vise smanjivao. Do proljeca 2004.g., SFOR je imao oko 7.000 vojnika, sto jeznacajno smanjenje u odnosu na 60.000, kolikoje imao IFOR, a sve to je pokazatelj napretka kojije BiH ostvarivala po pitanju sposobnosti dasama odrzava mir. Opcije buduce velicine istrukture SFOR-a se jos procjenjuju, ukljucujuci imoguce ukidanje operacije do kraja 2004. g., uzmogucu tranziciju u snage koje ce predvoditi EU,iako ce NATO ostati u drzavi.

Kosovo

Tijekom 1998. g., otvoreni sukob ujugoslavenskoj pokrajini Kosovo, koja jeuglavnom naseljena etnickim Albancima,primorala je vise od 300.000 ljudi da napustesvoje domove. Beograd je ignorirao ponovljenezahtjeve medunarodne zajednice o povlacenjusrpske vojske i suradnji u prekidu nasilja, teomogucavanju izbjeglicama da se vrate kucama.Kad je NATO u listopadu 1998. g. zaprijetiozracnim napadima, jugoslavenski predsjednikSlobodan Milosevic pristao je na suradnju, te jeideja o zracnim napadima odbacena. OESS jeposlao promatrace, dok je NATO organiziraozracno motrenje, te je poslao svoje vojnike uBivsu Jugoslavensku Republiku Makedoniju*,istovremeno spreman za evakuaciju OESS-ovihpromatraca, budu li im zivoti ugrozeni zbognastavka sukoba.

Nasilje se rasplamsalo pocetkom 1999. g.Srpska vojska intenzivirala je svoje operacije.

30

Intenzivni i konkretni diplomatski napori medun-arodne zajednice oko okoncanja sukoba supropali, pa se promatracka misija OESS-a uozujku povukla. Nekoliko dana nakon povlacenjaOESS-a, kao posljednji adut, pokrenuta jesaveznicka zracna kampanja na ciljeve uSaveznoj Republici Jugoslaviji. Zracni udaritrajali su 78 dana, dok Milosevicev rezim nijeprestao s pritiscima i pristao na zahtjeve medun-arodne zajednice. NATO je ostao ujedinjen usvom udaru na rezim i vojne ciljeve, nastojeciumanjiti broj civilnih zrtava. Istovremeno,saveznicke snage pomogle su sprijecitiizbjeglicke krize u susjednoj Albaniji i BivsojJugoslavenskoj Republici Makedoniji*, gdje jena vrhuncu krize broj izbjeglica, etnickihAlbanaca dosegnuo brojke od 445.000 (uAlbaniji), odnosno 330.000 (BJR Makedonija*).Nadalje, vjerovalo se da ih je 400.000 prognanounutar Kosova.

Nakon sklapanja Vojno-tehnickog sporazumaizmedu NATO-a i jugoslavenskih zapovjednika,na Kosovo je poslan KFOR (Kosovske snage),koji je predvodio NATO, a imao mandat UN-a.Njegova je misija obuhvacala sprjecavanjeobnavljanja neprijateljstava, stvaranje sigurnogokruzenja i demilitarizaciju Oslobodilacke vojskeKosova, kao i pruzanje potpore humanitarnimnaporima medunarodne zajednice te radaUNMIK-a (UN-ove privremene administracijskemisije na Kosovu).

U punoj snazi, KFOR je na pocetku imao oko43.000 vojnika. Postupnim smanjenjem brojavojnika velicina postrojbi smanjila se za pola. Ulipnju 2003. g. KFOR je okupljao vojnike izvecine NATO clanica, 15 drzava partnera i jos tridrzave - Argentine, Maroka i Novog Zelanda.

Nakon raspustanja Oslobodilacke vojskeKosova, KFOR je prikupio i unistio znacajnekolicine malokalibarskog oruzja te je pomogaopri stvaranju Kosovskog zastitarskog korpusa(Kosovo Protection Corps), lokalne vojske zaslucajeve civilne krize, koja djeluje podUNMIK-ovim zapovjednistvom te KFOR-ovimsvakodnevnim nadzorom. KFOR-ovi vojnicitakoder nadziru kosovsku granicu i granicneprijelaze, te cuvaju kljucna mjesta. Znacajan brojljudi angaziran je u zastiti srpskih gradana koji suse vratili u tu pokrajinu.

U uskoj suradnju s UNMIK-om, KFOR pomaze uizgradnji sigurnog okruzenja u kojem svi gradani,bez obzira na njihovo etnicko podrijetlo, moguzivjeti u miru i u kojem se demokracija mozerazvijati uz medunarodnu pomoc. To ce bititeska i dugotrajna zadaca. Ali civilna obnova je utijeku, dok se mjere sigurnog i normalnog zivotapolako uspostavljaju za lokalno stanovnistvo.

Juzna Srbija

Pocetkom 2001. g., NATO, Europska unija iOESS provodili su ujednacenu strategiju zasprjecavanje sukoba, kako bi pripomoglidonosenju mirovnog rjesenja oruzanog sukobau juznoj Srbiji, koji je prijetio stabilnosti cijeleregije. Problem je nastao u drugoj polovici 2000.g. u okolici Preseva, gdje je velika zajednicaetnickih Albanaca ostala pod srpskom upravom,bez adekvatnih politickih i socijalnih prava.Lagano naoruzani borci, etnicki Albanci, zapocelisu seriju napada na srpske sigurnosne snage uZoni sigurnosti - pet kilometara dugojtampon-zoni uzduz kosovske unutarnje granicesa Srbijom, koja nije bila u nadleznosti JA, vecKFOR-a, predvodenog NATO-om, slijedom

31

Vojno-tehnickog sporazuma izmedu Saveza iJugoslavenske armije (JA).

Sukob koji je brzo eskalirao predstavljao jeozbiljan sigurnosni rizik s neposrednim posljed-icama za Kosovo. Politicko rjesenje bilo jepotrebno i kao jamstvo poboljsanja pravaetnickih Albanaca u juznoj Srbiji, ali i odrzanjateritorijalnog integriteta i suvereniteta SavezneRepublike Jugoslavije.

U proljece 2001. g., niz kontakata na visokojrazini izmedu NATO-a i nove jugoslavenskevlade u Beogradu potaknuo je NATO da pristanena postupno smanjenje Zone sigurnosti (GroundSafety Zone), cime je dopustio JA da ponovnouspostavi kontrolu nad tim podrucjem. Zauzvrat,vlada u Beogradu morala je provesti niz mjera zauspostavu povjerenja, sto je naposljetku usvibnju potaknulo borce albanskog podrijetla daodloze oruzje. NATO-ov tim, zajedno spredstavnicima EU-a, pomogao je pregovaratiprekid vatre i uspostaviti direktne kanalekomunikacije izmedu srpskih vlasti i oruzanihskupina etnickih Albanaca.

Dogovorena je siroka paleta mjera kako bi seomogucila brza integracija etnickih Albanaca upoliticke i administrativne strukture u regiji, te

povratak izbjeglica. Medunarodna zajednicanadzirala je i pomagala njihovo provodenje.OESS je donio program za obuku multietnickepolicije u selima s albanskom vecinom, koje suranije kontrolirali pobunjenici, te je pomogao uorganizaciji lokalnih izbora, odrzanih u kolovozu2002. g., kako bi se osigurala pravedna i jednakazastupljenost etnickih skupina.

Bivsa Jugoslavenska RepublikaMakedonija*

NATO-ove snage su od 2001. g. zapocele jasnodefinirane misije za upravljanje krizom (crisismanagement) u Bivsoj Jugoslavenskoj RepubliciMakedoniji*, i to na zahtjev makedonske vlade.Unutarnji nemiri eruptirali su u proljece 2001. g.jer su oruzane skupine etnickih Albanacaizazivale vlasti. NATO je osudio oruzane napadei postrozio kontrole duz granice s Kosovom, dokje makedonsku vladu pozvao na provedbuustavnih reformi, kako bi se otklonile na prituzbeetnickih Albanaca. U tome je Glavni tajnikNATO-a odigrao kljucnu ulogu.

U lipnju, NATO je pristao na sluzbene zahtjeveza pruzanjem vojne pomoci u demilitarizacijiVojske nacionalnog oslobodenja (National Liber-ation Army) etnickih Albanaca, pod uvjetom da32

se odrzava prekid vatre, te da se sklopi mirovniplan. Okvirni sporazum nastupio je u kolovozu,sto je NATO-u otvorilo put za slanje 3.500vojnika u misiju razoruzanja naoruzanih skupinaetnickih Albanaca, u trajanju od 30 dana.

Koncem rujna, kao nastavak te misije, odNATO-a je zatrazeno da zadrzi malu vojsku uMakedoniji, kao potporu zastite promatracaEU-a i OESS-a, koji su nadzirali provedbuokvirnog dokumenta. Oko 700 vojnika NATO-asudjelovalo je u toj operaciji, pridruzivsi se takomalom kontingentu NATO-ovih vojnika koji suvec bili smjesteni u Makedoniji, u svrhu osigura-vanja KFOR-ovih komunikacijskih i logistickihputova. Ova NATO-ova operacija okoncana je uozujku 2003. g., kada je odgovornost za misijupresla u nadleznost EU, zahvaljujuci spora-zumima izmedu NATO-a i EU, kojima se dopustakoristenje NATO-ovih kapaciteta u operacijamakoje vodi EU (vidi Poglavlje 2). Od 15. prosinca2003. g., zahvaljujuci uspjehu koji je postigla ustabilizaciji cijele situacije, zavrsila je vojnaoperacija koju je vodila EU, a zapocela jeoperacija civilne policije EU-a.

Afganistan

U kolovozu 2003. g., NATO je preuzeo odgov-ornost za ISAF (Medunarodne snage zauspostavu sigurnosti) IV u Afganistanu, kako bise pomoglo afganistanskoj prijelaznoj vladi ustvaranju sigurnosnog okruzenja za gradaneKabula i okolnog podrucja. Drzava se pokusavaoporaviti od dva desetljeca gradanskog rata inedavne, destruktivne talibanske vladavine, kojaje stitila teroriste.

ISAF su medunarodne snage s mandatom UN-akoje su nastale krajem 2001. g. Prvu misijuvodilo je Ujedinjeno Kraljevstvo, a u njoj susudjelovale vojske iz drugih drzava, od kojih suvecina clanice NATO-a. ISAF II je predvodilaTurska, a ISAF III zajedno Njemacka iNizozemska. Prvotni mandat ogranicavao jeoperacije ISAF-a na podrucje Kabula i okolnogpodrucja, ali u listopadu 2003. g., rezolucijaVijeca sigurnosti UN-a odobrila je sirenjeoperacija i na podrucje izvan Kabula.

NATO je pristao na sirenje svoje misije unutarAfganistana, osobito kroz privremeni angazmanizvan Kabula, te preuzimanjem vojnog zapovjed-nistva znacajnog broja PRT-a (Timova zaobnovu podrucja), koji pomazu u stabilizacijiregija. S pocetkom potpore PRT-ima u Kunduzu,koje predvodi Njemacka, ISAF ce sve vise siritisvoju ulogu u pruzanju potpore ostalim PRT-ima.U Afganistanu je medunarodna zajednicanailazila na mnoge ozbiljne izazove, dok jeAfganistancima pomagala u obnovi drzave.NATO je obecao pomoc onima koji su ostali uAfganistanu dokle god im ona bude potrebna.Slozena strategija NATO-ovog angazmana uAfganistanu mora se razviti prije sljedecegsastanka na vrhu NATO-a u Istanbulu 2004. g., ito u bliskim konzultacijama s ostalim medunar-odnim organizacijama i Prijelaznom afgani-stanskom vladom.

33

Odgovor na civilne katastrofe > 11

Sve drzave duzne su na nacionalnoj razinirazraditi planove za nosenje s civilnimkatastrofama kao sto su na primjer izlijevanjekemikalija ili otrova, lavine, poplave i potresi, iliublazavanje posljedica teroristickih napada. Alikatastrofe, prirodne ili one koje je organiziraocovjek, ne poznaju medunarodne granice, pa sustoga suradnja i planiranje nuzni na medunar-odnoj razini.

Suradnja medu clanicama NATO-a na podrucjuplaniranja djelovanja u slucajevima civilnihkatastrofa traje vise godina. Nedavno, ova jesuradnja prosirena i na drzave partnere. Glavninapredak ucinjen je u nacinu organiziranjaresursa za djelovanje u slucaju civilnih katastrofau euro-atlantskom prostoru.

Koordinacija s NATO-om

Ucinkovito reagiranje na izbijanje katastrofazahtijeva koordinaciju transportnih sredstava,medicinskih resursa, komunikacija, sposobnostiza djelovanje u slucaju izbijanja katastrofa, teostalih civilnih resursa. NATO je igrao kljucnuulogu u uskladivanju planova svojih clanica,osiguravajuci njihovu provedbu, kao i raspola-ganje resursima o kojima ti planovi ovise, kadgod je to potrebno.

U okviru NATO-a, mehanizam koji se koristio zakoordinirano planiranje u tom podrucju obuhvacaniz tijela i odbora za tehnicko planiranje, kojirade pod okriljem opcih smjernica Viseg odboraza planiranje reakcija na civilne katastrofe(Senior Civil Emergency Planning Committee).Ta tijela redovito okupljaju strucnjake iz nacion-alnih vlada, industrije i vojske kako bi sekoordiniralo planiranje vezano za povrsinskitransport, oceansku plovidbu, civilno zrako-plovstvo, hranu i poljoprivredu, industrijskuproizvodnju i opskrbu, postu i telekomunikacije,medicinske potrebe, civilnu zastitu, te naftnuproizvodnju i opskrbu.

Sira suradnja

Danas su NATO-ova iskustva i strucnost uplaniranju djelovanja u civilnim hitnim sluca-jevima sve dostupnija, i istovremeno koristeznanja i kapacitete ostalih drzava koje sudjelujuu Euro-atlantskom partnerskom vijecu (EAPC).Drzave partneri NATO-a sve aktivnije sudjeluju ukonkretnim oblicima suradnje u radu tijela iodbora za planiranje, a 1998. g., osnovan jeEuro-atlantski centar za koordinaciju djelovanjau slucaju izbijanja katastrofa (vidi zatamnjenitekst str.35).

Planiranje djelovanja u civilnim katastrofamatakoder je vazan aspekt cjelokupnih programasuradnje s drzavama partnerima, te sada cininajveci nevojni dio aktivnosti u okviruPartnerstva za mir. Takve aktivnosti ukljucujuseminare, radionice, vjezbe i tecajeve za obuku,koji okupljaju civilne i vojne djelatnike narazlicitim razinama - lokalnoj, regionalnoj ilinacionalnoj. Ostale medunarodne organizacije,kao na primjer UN-ov Ured za koordinacijuhumanitarnih pitanja i UN-ov Visoki povjerenikza izbjeglice, Medunarodna agencija za atomskuenergiju i Europska unija, takoder su vaznisudionici, kao i nevladine organizacije za pomoc.

Dogadaji od 11. rujna 2001. g. pokazali su kolikoje vazna suradnja u pripremama za slucaj teror-istickog napada kemijskim, bioloskim, radio-

34

loskim ili nuklearnim oruzjem (CBRN) na civilnostanovnistvo. Partnerski akcijski plan za borbuprotiv terorizma, objavljen na sastanku na vrhu uPragu u studenome 2002. g., potice na razmjenurelevantnih informacija i sudjelovanje uplaniranju djelovanja u civilnim katastrofama,kako bi se procijenili rizici i smanjila ranjivostcivilnog stanovnistva u odnosu na terorizam ioruzje za masovno unistenje. NATO i njegovedrzave partneri rade na popisu nacionalnihkapaciteta koji bi bili na raspolaganju u slucaju

takvog napada. Nadalje, dogovoren je Akcijskiplan za djelovanje u slucajevima civilnihkatastrofa kako bi se pomoglo nacionalnimtijelima u poboljsanju njihove civilne spremnostiza moguce teroristicke napade CBRN oruzjem.Pocele su i rasprave o ulogama i kapacitetimaNATO-a i EU-a na podrucju planiranja u civilnimhitnim slucajevima.

Euro-atlantske sposobnosti za odgovor na katastrofe

Potreba za koordiniranijim euro-atlantskimsposobnostima za odgovor na katastrofedovela je do nastanka Euro-atlantskog koordi-nacijskog centra za odgovor na katastrofe(EADRCC) u sjedistu NATO-a, i to u lipnju1999. g., a na temelju prijedloga koji je dalaRusija. Centar djeluje kao sredisnje mjesto zapodjelu informacija, a on ujedno koordiniradjelovanja unutar NATO-a i drzava partnera uslucaju katastrofa na euro-atlantskomprostoru. On takoder organizira glavne vjezbedjelovanja u slucajevima civilnih katastrofa, nakojima se vjezbaju reakcije na simuliranesituacije prirodnih katastrofa i onih koje izazovecovjek.

EADRCC je pridonio operacijama humanitarnepomoci za vrijeme izbjeglicke krize na Kosovu,te je ucinio vrijedan posao u reagiranju navelike poplave u Ukrajini, Rumunjskoj,Madarskoj, Albaniji i Ceskoj, nadalje na turskipotres 1999. g., sumske pozare u BivsojJugoslavenskoj Republici Makedoniji* i

Portugalu, te ekstremnim vremenskim nepri-likama u Ukrajini i Moldovi.

Centar blisko suraduje s UN-ovim agencijamakoje igraju vodecu ulogu u reagiranjima namedunarodne katastrofe - UN-ov Ured zakoordinaciju humanitarnih pitanja i UredVisokog povjerenika za izbjeglice - te ostalimorganizacijama.

Drzave se poticu na razvijanje bilateralnih imultilateralnih dogovora oko pitanja kao sto suvizni rezimi, granicni prijelazi, tranzitniaranzmani, carinske olaksice i status osoblja.Takve mjere izbjegavaju birokratska kasnjenjau slanju sredstava i timova za pomoc naaktualno podrucje katastrofe.

Napravljeni su i aranzmani za Euro-atlantskupostrojbu za reagiranje na katastrofe, koju ciniskupina nacionalnih elemenata koji se morajustvoriti kada to bude nuzno i odaslati na mjestakatastrofa.

35

Suradnja na podrucju znanosti i ekologije > 12

Dva odvojena NATO-ova programa redovitookupljaju znanstvenike i strucnjake, kojirazmatraju probleme od zajednickog interesa -civilni znanstveni program NATO-ovogZnanstvenog odbora, te ekoloski i socijalniprogram Odbora za izazove modernog drustva(CCMS). Mreza nastala suradnjom, koja je meduznanstvenicima tradicionalna, i potreba zaznanstvenim napretkom, takoder ispunjavajupoliticki cilj izgradnje razumijevanja i povjerenjamedu zajednicama iz razlicitih kultura i tradicija.

Znanstveni program, koji postoji vise od 45godina, nedavno je preorijentiran te se sadausredotocuje iskljucivo na istrazivacke teme kojeimaju prioritet u obrani od teroristickih napada ilisprjecavanju ostalih prijetnji drustvu. U skladu sinicijativama Saveza u sprjecavanju novihprijetnji, NATO-ov civilno-znanstveni programsada koncentrira svoju suradnju na pitanja iztoga podrucja. Kao odraz ove temeljne promjeneodabrano je novo ime za cijeli program, te je onsada poznat kao NATO-ov program za“Sigurnost kroz znanost”.

Odbor za izazove modernog drustva (CCMS)rjesava probleme okolisa i drustva tako stookuplja nacionalne agencije poticuci ih nasuradnju na pilot-studijama u tim podrucjima.Nedavno je definirao niz kljucnih ciljeva

povezanih sa sigurnoscu, s pomocu kojih ceusmjeriti svoj buduci rad. Program poboljsavasuradnju izmedu NATO-a i drzava partnera popitanju problema od opce vaznosti.

Uz promidzbu sredisnjih aktivnosti suradnjeznanstvenika i strucnjaka iz NATO-a i drzavapartnera, posebne inicijative oba Odborauspostavljaju pojacanu suradnju sa znanstvenimi ekoloskim krugovima u Rusiji, Ukrajini te udrzavama Mediteranskoga dijaloga.

Znanost za sigurnost, stabilnost isolidarnost

Poceci NATO-ovog Znanstvenog programasezu u 1950-e, kad je napredak u znanosti itehnologiji imao veliku vaznost za buducnostAtlantske zajednice. Tako je i nastao program zapromidzbu znanstvene suradnje, te je tijekomsljedecih 40 godina podupirana suradnja meduznanstvenicima iz NATO clanica, postavljajucipri tom visoke standarde znanstvenih dosega.

Od ranih 1990-ih, nakon zavrsetka Hladnog rata,program je postupno otvoren i za neclaniceNATO-a, dok 1999. g. nije bio potpuno promi-jenjen u svrhu uspostave suradnje meduznanstvenicima iz NATO clanica i drzavapartnera, te drzava koje sudjeluju u Mediter-

36

anskom dijalogu. Jasan fokus stavljen je napromidzbu napretka i mira, stvarajuci vezeizmedu znanstvenika u nekad razdvojenimzajednicama.

Od 2004. g., uvedena je jos jedna temeljnapromjena u programu, slijedom nastanka noveprijetnje - terorizma, ali i ostalih prijetnji sigurnostisuvremenog svijeta. Program ce u buducnostipruzati potporu suradnji samo u istrazivackimtemama koji imaju prioritet, i to na dva podrucja“Obrana od terorizma” i “Sprjecavanje drugihprijetnji sigurnosti”.

Novi program “Sigurnost kroz znanost” ima zacilj pridonositi sigurnosti, stabilnosti i solidarnostimedu drzavama, i to koristenjem znanosti urjesavanju problema. Suradnja, umrezavanje iizgradnja kapaciteta sredstva su kojima seostvaruje taj cilj. Razlicite vrste stipendija nudese znanstvenicima koji rade u NATO clanicama,drzavama partnerima NATO-a i drzavama Medit-eranskog dijaloga, kako bi mogle suradivati uistrazivackim temama koje imaju prioritet.Stipendije se nude i za pruzanje pomocidrzavama partnerima u stvaranju temeljne infra-strukture za kompjutersko umrezenje.

Civilna znanost pokazala se visoko-ucinkovitimsredstvom za medunarodni dijalog, zahvaljujuci

Virtualni svileni autoput

Najveci i najambiciozniji projekt koji cesponzorirati NATO-ov Znanstveni programpokrenut je u listopadu 2001. g. TakozvaniVirtualni svileni autoput – aludira se na velikiSvileni put koji je povezivao Europu i Dalekiistok, a promice razmjenu dobara, znanja iideja - projekt je koji omogucava kompjut-ersko umrezenje i Internet pristupakademskim i znanstvenim krugovima izosam drzava u juznom Kavkazu i srednjojAziji.

Armenija, Azerbajdzan, Gruzija, Kazahstan,Kirgistan, Tadzikistan, Turkmenistan iUzbekistan nalaze se na rubovima europskeInternet arene, a njihova razina razvoja jetakva da nece moci priustiti takvu vrstupovezivanja sa svijetom u bliskoj buducnosti.

Kroz taj NATO-ov projekt, isplativa i najnovijasatelitska tehnologija sada povezujeznanstvene i akademske zajednice sudionicana Internet, putem zajednicke satelitskeveze. NATO ovom subvencijom financirajuse satelitska frekvencija i instalacije devetsatelitskih tanjura - osam u drzavama sudion-icama povezanih s velikim tanjurom uHamburgu u Njemackoj, koji sluzi kaoeuropsko srediste. Ostali kosponzoripridonose na razne nacine.

2003. g. donesena je odluka o prosirenjumreze ″Virtualni svileni put″ na Afganistan,instaliranjem satelitske kopnene postaje uKabulu.

37

svojoj univerzalnosti i sposobnosti stvaranjanove i visoko-ucinkovite medunarodne mreze.Vjestina izgradena u ovim znanstvenimmrezama moze se primjenjivati i na noveprijetnje Savezu koje tek nastaju. Znanost je isredstvo pronalaska odgovora na kriticnapitanja, te nacin povezivanja drzava.

Nosenje s izazovima modernogdrustva

CCMS je nastao 1969. g. kao odgovor nazabrinutost za zastitu okolisa. On strucnjacima izrazlicitih nacionalnih agencija predstavlja forumza razmjenu znanja i iskustava o tehnoloskim,znanstvenim i politickim aspektima socijalnih iekoloskih pitanja, u civilnom i vojnom sektoru.

Projekti pokrenuti pod okriljem CCMS-a promicusuradnju u rjesavanju problema koji se ticuzastite okolisa i kvalitete zivota, kao sto suzagadenje okolisa i buka, urbani problemi,energija, ljudsko zdravlje i ekoloski problemipovezani s obranom. U posljednjoj sferi, tipicnapodrucja istrazivanja su prenamjena uporabezemlje koja je nekad koristena u vojne svrhe,zatim metoda ciscenja, i ekoloska sigurnostpovezana s naftovodima, na primjer.

CCMS djeluje na decentraliziranoj osnovi,obuhvacajuci aktivnosti kao sto su pilot-studije,

projekti, radionice i seminari, koji su svi finan-cirani na nacionalnoj razini. Jedna ili vise drzavapreuzima vodecu ulogu i odgovornost zaplaniranje i koordinaciju rada. Tijekom proteklihgodina, aktivnosti su prosirene, te ukljucujuradionice i nove studije o temama koje posebnozanimaju drzave partnere.

CCMS je takoder definirao niz kljucnih ciljevaprema kojima ce voditi svoj buduci rad, i to:smanjenje djelovanja vojnih aktivnosti na okolis;provodenje regionalnih studija, ukljucujuci iprekogranicne aktivnosti; sprjecavanje sukobazbog nedovoljne kolicine resursa; nosenje snovim rizicima za okolis i drustvo koji moguuzrokovati ekonomsku, kulturnu i politicku nesta-bilnost; te nosenje s netradicionalnim prijet-njama sigurnosti.

38

Ranjivost povezanog svijeta

Danasnje je drustvo ranjivije nego sto je bilozbog sve vece povezanosti na svim razinama.Otvorenija globalna zajednica, slozeniji tehno-loski sustavi, povecana ovisnost oelektronskim informacijskim i komunikacijskimsustavima, isprepletena proizvodnja hrane isustavi dostave, medusobno povezani i svegusci transportni sustavi - sve to je mogucnostza nastanak nove i mijenjajuce ranjivosti.Gubitak telekomunikacija i opskrbe energije nadulje vrijeme, na primjer, mogao bi prouzrocitivelike poremecaje. Nakon 11. rujna 2001. g.,porasla je zabrinutost zbog netradicionalnihteroristickih napada, na primjer zbog napadabioloskim oruzjem ili cyber rata.

Ocuvanje sigurnosti i zastita drustva od sirokogspektra izazova zahtijeva suradnju i koordi-naciju izmedu razlicitih agencija u mnogimpodrucjima, kako na nacionalnoj, tako i namedunarodnoj razini. Ovo se moglo vidjeti uamerickoj antiteroristickoj kampanji, kojaukljucuje ne samo vojnu, vec i diplomatsku,financijsku, ekonomsku, obavjestajnu,carinsku i policijsku suradnju.

Kratkorocni projekt pokrenut je u ozujku 2001.g., pod okriljem CCMS-a, s ciljem da se

razmotre zajednicki izazovi i identificirajupodrucja vece medunarodne suradnju, kako bise smanjila ranjivost slozenih, meduovisnihsustava, koji su vitalni za funkcioniranjemodernog drustva. Norveska je preuzelavodecu ulogu u ovom projektu, koji ukljucujeDansku, Gruziju, Madarsku, Litvu (Letoniju),Moldovu, Poljsku, Rumunjsku, Svedsku,Svicarsku, Tursku, Ukrajinu, UK i USA.

39

Kako NATO funkcionira > 13

NATO nije supranacionalna organizacija, vecmeduvladina. Rijec je o savezu neovisnih,suverenih drzava, koje su se okupile u interesuzajednicke sigurnosti i obrane zajednickih vrijed-nosti. Odluke se donose konsenzusom.

Zbog odrzavanja konzultacija, svaka drzavaclanica ima stalno izaslanstvo u NATO-ovompolitickom sjedistu u Bruxellesu, koje se sastojiod Stalnog predstavnika - sefa izaslanstva, ivojnog predstavnika. Svaki od njih ima svojedjelatnike - civilne i vojne savjetnike, kojipredstavljaju svoje drzave u razlicitimNATO-ovim odborima.

Unutar NATO-a uspostavljene su odvojenecivilne i vojne strukture, kako bi se moglepokrivati politicke i vojne dimenzije rada Saveza.Obje strukture podupiru rad Sjevernoatlantskogvijeca, najviseg tijela NATO-a u kojem se donoseodluke.

Konsenzus i opce suglasje

Savez se temelji na zajednickoj obvezi naprakticnu, medusobnu suradnju na podrucjuobrane i sigurnosti. U NATO-u ne postojeprocedure preglasavanja, te se odluke donosena temelju konsenzusa i opceg suglasja. Toznaci da su politicke konzultacije vitalni dioprocesa donosenja odluka. Sva tijela NATO-asastoje se od predstavnika drzava clanica, kojipredstavljaju stajalista svojih drzava svojimsaveznicima, te koji izvjescuju svoje vlade ostavovima ostalih saveznika.

Dok su politicke konzultacije u NATO-u sastavnidio upravljanja krizom (crisis management), tese stoga cesto povezuju s razdobljima napetostii teskoca, one su gotovo svakodnevna aktivnost,koja omogucuje drzavama clanicama daistrazuju prostor za postizanje dogovora i formu-liranje dugorocnih politika. Konzultacije imajumnoge oblike. Mogu ukljucivati jednostavnoprenosenje ili razmjenu informacija i misljenja;izvjescivanje o djelovanjima ili odlukama koje suvlade provele, ili ce to tek uciniti, a koje bi mogle

biti vazne za saveznike; pravovremeno upozora-vanje o vladinim djelovanjima ili odlukama, iliprigoda drugima da ih komentiraju ili podupru;rasprava s ciljem postizanja konsenzusa opolitikama koje se moraju usvojiti ili paralelnimaktivnostima; ili konzultacije koje omogucujudrzavama clanicama da se dogovore okolektivnim odlukama ili zajednickom djelovanju.

Proces konzultacija je kontinuiran. S obzirom nato da su predstavnici drzava clanica smjesteni uistom sjedistu u Bruxellesu, konzultacije medusaveznicima mogu se odrzati u kratkom roku, nazahtjev bilo kojeg od njih, ili na inicijativu glavnogtajnika NATO-a. Masinerija za konzultacijeosigurava trajan dijalog i veliki broj prilika zaraspravljanje i objasnjenje pitanja.

Katkad se drzave clanice u potpunosti slazu, padonosenje odluka ne predstavlja nikakavproblem. Katkad postoji stav vecine, ali jedna ilivise drzava imaju razlicita misljenja. U tom seslucaju ulazu napori da se smanji rascjep, i, akoje to potrebno, postigne kompromis. No moze sedogoditi i da se razlike ne mogu prevladati. Utom slucaju, pojedine drzave clanice moguslobodno djelovati kako one same zele. Nijednadrzava clanica nije prisiljena djelovati ili donositiodluke protiv svoje volje. Opcenito, ipak, duhkompromisa i osjecaj za zajednicke interese iciljeve osigurava dovoljno zajednickog prostoraza postizanje dogovora, unatoc razlikama ustavovima. Nakon sto se donesu, odluke Savezapredstavljaju zajednicku odlucnost svih drzavakoje su ukljucene.

NATO-ove civilne strukture

Najvaznije tijelo koje donosi odluke je Sjever-noatlantsko vijece. S obzirom da je odgovornoza sve NATO-ove odluke, ono je jedino tijelokoje je utemeljeno Sjevernoatlantskimugovorom. Vijece je, prvenstveno i ponajprije,politicki forum koji okuplja predstavnike svihdrzava clanica kako bi se razmotrile politike ioperativna pitanja. Ono se moze sastajati narazlicitim razinama, obicno barem jednom tjedno

40

na razini veleposlanika svih drzava clanica(stalni predstavnici), barem dva puta godisnje narazini ministara obrane ili vanjskih poslova, ipovremeno na razini sefova drzava ili vlada. Nakojoj god razini se sastajalo, njegove odlukeimaju jednaku vaznost i odrazavaju stavovesvake vlade. Vijece se najcesce sastaje kako bise razmotrila pitanja od zajednicke vaznosti ilipitanja koja zahtijevaju kolektivne odluke, iakozapravo ne postoje ogranicenja tema o kojimaVijece moze raspravljati.

Odbor za obrambeno planiranje nadlezan je zavecinu obrambenih pitanja i tema povezanih splaniranjem kolektivne obrane. On sluzi kaovodic NATO-ovim vojnim duznosnicima te imaiste ovlasti kao i Vijece u pitanjima koja spadajuu njegovu nadleznost. Poput Vijeca, obicno sesastaje na veleposlanickoj razini, ali barem dvaputa godisnje na razini ministara obrane. Ministriobrane se takoder redovito sastaju u Skupini zanuklearno planiranje, koja razmatra nuklearnupolitiku Saveza i raspravlja o sirokom rasponuspecificnih politickih pitanja povezanih snuklearnim snagama i sirim temama, kao sto sukontrola nuklearnog oruzja i proliferacija istog.Francuska, koja nije dio NATO-ove integriranevojne strukture, ne sudjeluje u Odboru zaobrambeno planiranje niti u Skupini za nuklearnoplaniranje.

Vijecu i Odboru za planiranje obrane odgovornisu mnogi podredeni odbori, koji razmatrajuspecijalizirane aspekte politike i donosepreporuke za konacne odlike. Svaka drzavaclanica ima predstavnika u svakom od ovihodbora. Jedan primjer je Politicki odbor, koji seredovito sastaje, na razlicitim razinama, kako bisavjetovao Vijece o glavnim aktualnim politickimpitanjima koja su vazna za politiku Saveza.Drugi je Odbor za obrambenu rasclambu, kojinadzire proces konzultacija koji vodi premadonosenju odluka o razini vojnih snaga koje cedrzave clanice staviti na raspolaganjeNATO-ovim integriranim vojnim strukturamatijekom sljedeceg planiranog razdoblja.NATO-ov Odbor za infrastrukturu istrazuje

prijedloge za zajednicko financiranje sposob-nosti koje ce koristiti NATO-ove snage.Ekonomski odbor se usredotocuje na ekonomskirazvitak s direktnim utjecajem na sigurnosnupolitiku. Odbori za proracun Vijecu predajuprijedloge za upravljanje civilnim i vojnim prora-cunima kojima pridonosi svaka drzava.

Konzultacije se odrzavaju na temu cijelogspektra aktivnosti Saveza. Konferencija nacion-alnih direktora za naoruzanje (Conference ofNational Armaments Directors) redovito seokuplja kako bi se razmotrili politicki, ekonomskii tehnicki aspekti razvoja i nabave opremeNATO-ovih snaga. Na podrucju informiranja,NATO-ov odbor za javnu diplomacijuusredotocuje se na aktivnosti usmjerene kapoboljsanju znanja i shvacanja NATO-a injegovih politika, i to, unutar samog Saveza i udrzavama partnerima. Pitanja koja se ticuznanstvenih aktivnosti Saveza i ekoloskihprograma raspravljaju se na Znanstvenomodboru te na Odboru za izazove modernogdrustva. Drugi odbori i skupine, kao na primjerPoliticko-vojni upravljacki odbor za usmjera-vanje Partnerstva za mir (Political-MilitarySteering Committee on Partnership for Peace),pomazu u razvijanju i nadzoru suradnje sdrzavama partnerima.

O aktivnostima Saveza koje ukljucuju drzavepartnere, kao sto je na primjer odrzavanje mira(peacekeeping), raspravlja se s vladom doticnedrzave. Konzultacije se vode na prikladnimforumima kao sto je Euro-atlantsko partnerskovijece, Vijece NATO-Rusija i Komisija (Povjeren-stvo) NATO-Ukrajina. Slicno, o aktivnostimaMediteranskog dijaloga raspravlja se sdrzavama koje sudjeluju u Skupini mediteranskesuradnje. NATO pridaje veliki znacaj kontinu-iranom radu ovih tijela. Oni su korisni forumi,

41

osobito u razdobljima krize, na kojima se mogurazmatrati razlike i razmjenjivati stavovi.

NATO-ova vojna struktura

Za NATO-ovu vojnu strukturu nadlezan je Vojniodbor, koji je najvise vojno tijelo u Savezu, alispada pod politicku nadleznost Sjevernoat-lantskog vijeca. Odbor savjetuje Savez o vojnimpitanjima. Na najvisoj razini, okuplja glavnezapovjednike oruzanih snaga, ali drzave clanicesvakodnevno sudjeluju na razini svojih vojnihpredstavnika.

Vojni odbor takoder usmjerava NATO-ovestrateske zapovjednike. Dva su takvazapovjednika, naime Vrhovni saveznickizapovjednik u Europi (SACEUR), cije je sjediste -Vrhovno zapovjednistvo saveznickih snaga uEuropi (SHAPE) - u Monsu, u Belgiji, i Vrhovnisaveznicki zapovjednik za transformacije (SACT),koji sjediste ima u Norfolku (Virginija), u SAD-u.

SACEUR je na vrhu Saveznickih zapovjednihoperacija (Allied Command Operations), kojizapovijeda vojnim snagama koje su drzaveclanice stavile na raspolaganje NATO-u. On jestoga odgovoran za sve NATO-ove operacije,bez obzira na mjesto, te ima dvojnu funkciju kaozapovjednik Americko-europskog zapovjed-nistva.

SACT ima funkcionalnu ulogu. Kao sefSaveznickog zapovjednistva za transformacije(Allied Command Transformation), on jeodgovoran za promidzbu i nadzor kontinuiranetransformacije saveznickih snaga i sposobnosti.On takoder ima dvojnu funkciju kao zapovjednikAmerickog zapovjednistva Snaga za zajednickodjelovanje (US Joint Forces Command).

Podjela ovlasti dvojice zapovjednika ranije je bilazemljopisna, i to SACEUR na celu svihNATO-ovih operacija u Europi, dok je Vrhovnisaveznicki zapovjednik za atlantsko podrucje(SACLANT) bio zaduzen za operacije prekoAtlantskog oceana. Modernizacija vojne

zapovjedne strukture predlozena je i odobrenana sastanku na vrhu u Pragu, u studenome2002. g. Ona je odraz NATO-ove obveze darazvije i odrzava spremnost svojih snagapotrebnih za upravljanje krizom (crisis manage-ment), potpore miru (peace-support) i humani-tarne zadace unutar i izvan svog tradicionalnogpodrucja nadleznosti. Vojna struktura dopunjenaje stvaranjem NATO-ovih snaga za brzi odgovor(NATO Response Force) i pokretanjem Praskeobvezujuce izjave o sposobnostima (The PragueCapabilities Commitment) (vidi Poglavlje 3).

Parlamentarna skupstina NATO-a

NATO je meduvladina organizacija, svaka vladaodgovorna je svome parlamentu. Stoga je vaznoda demokratski izabrani parlamentarni zastupnicipruze potporu ciljevima Saveza. Parlamentarnaskupstina NATO-a je meduparlamentarni forumNATO clanica, koji okuplja europske i sjevernoa-mericke pravnike kako bi se razmotrila pitanja odzajednickog interesa i vaznosti.

Skupstina je potpuno samostalna u odnosu naNATO, ali uspostavlja vezu izmedu nacionalnihparlamenata i Saveza, koja potice vlade da,prilikom stvaranja nacionalne legislative, u obziruzimaju i pitanja iz podrucja aktivnosti Saveza.Ona takoder sluzi kao trajni podsjetnik na to dameduvladine odluke koje se donose unutarNATO-a na kraju ipak ovise o politickoj potporinacionalnih demokratskih procesa. Parlamen-tarna skupstina NATO-a odrzava ceste kontakte sparlamentima u drzavama partnerima, koji saljusvoje predstavnike na rasprave i razmatranja.

42

Uloga Glavnog tajnika NATO-a

Glavni tajnik promice i usmjerava proceskonzultacija i donosenja odluka diljem Saveza.

On je predsjedatelj Sjevernoatlantskog vijeca iostalih visih odbora, te ima znacajan utjecaj naproces donosenja odluka. On moze predlagatiteme za raspravu i koristiti svoj polozaj kaoneovisan i nepristran predsjedatelj, kako bi serasprava usmjerila prema konsenzusu u interesucijelog Saveza. Ipak, Glavni tajnik nema ovlastsamostalnog donosenja politicke odluke i mozedjelovati u ime NATO-a samo ako se vladedrzava clanica sloze da to treba uciniti.

On je takoder glavni glasnogovornik Saveza i nacelu je Medunarodnog osoblja (InternationalStaff), koji podupire rad drzava clanica narazinama razlicitih odbora.

Tko financira NATO?

Prilozi NATO-ovom proracunu racunaju seprema dogovorenoj formuli podjele troskova ipredstavljaju tek mali dio sveukupnogproracuna za obranu NATO clanica.

Zajednicki financiranim proracunima upravljase preko odvojenih civilnih i vojnih proracuna iprograma za sigurnosna ulaganja.

• Civilni proracun pokriva operativne troskoveMedunarodnog osoblja (International Staff) usjedistu NATO-a; civilnih programa iaktivnosti; te troskove stvaranja, vodenja iodrzavanja objekata, kao sto su konferenc-ijske sluzbe za sastanke odbora i radnihskupina.

• Vojni proracun pokriva operativne troskove itroskove odrzavanja integrirane vojnestrukture, ukljucujuci i Vojni odbor; Medunar-odnog vojnog osoblja (International MilitaryStaff) i srodne agencije; dva Strateskazapovjednistva; i srodna zapovjednistva,kontrolne i informaticke sustave, agencije za

istrazivanje, razvoj, nabavku i logistiku; teNATO-ove Zracne snage za rano upozora-vanje (NATO Airborne Early Warning Force).

• Program za sigurnosna ulaganja financirainstalacije i objekte koji su potrebni NATO-u,uz one koje su drzave clanice same izgradileza potrebe vlastite nacionalne sigurnosti, naprimjer, komunikacijski i informaticki sustavi,radari, vojni stozeri, zracne luke, cjevovodiza transport goriva, skladista, luke i navigac-ijska oprema.

Te proracune nadziru Odbori za civilni i vojniproracun i Odbor za infrastrukturu, koji jenadlezan i za financiranje zajednickih objekataza potporu NATO-ovim snagama. Visi odborza resurse (A Senior Resource Board) nadzirepolitiku o zajednickom financiranju. Svakadrzava clanica ima svog predstavnika u timtijelima. Svi proracuni NATO-a podlozni suvanjskoj kontroli.

43

Promjena i kontinuitet > 14

NATO je danas sasvim drukcija institucija odone iz 1949. g. I on, ali i cijeli svijet, promijenili suse na nacin koji su osnivaci Saveza jedva moglizamisliti. On je drukcija institucija od one koja jetijekom cetiri desetljeca Hladnoga rata branilaZapadnu Europu ili koja je cak nadziralaeuropsku tranziciju nakon zavrsetka Hladnograta tijekom 1990-ih. Bez sumnje, u roku odsamo nekoliko godina, Savez ce se ponovnotransformirati, paralelno s razvojemkoordiniranih odgovora na sigurnosne izazove skojima ce se drzave clanice morati suocitipocetkom 21. stoljeca. Doista, s promjenama uokruzenju, NATO ce se najvjerojatnije moratirazvijati sve vise i brze, kako bi mogao odgovoritina nove prijetnje upucene njegovim clanicama.Ipak, temeljne odrednice o suradnji unutarSaveza, naime zajednicke vrednote i interesi,ostaju vjerne nacelima njegovog Temeljnogugovora.

Nakon napada na SAD u rujnu 2001. g. ipozivanje na Clanak 5., po prvi put u svojojpovijesti, NATO se posvetio temeljnom preispiti-vanju nacina svoga djelovanja, kako bi se mogaonositi s prijetnjom kao sto je terorizam. Cak i prijeteroristickih napada, Savez je razvio posebnointenzivne programe aktivnosti, vodeci operacijeupravljanja krizom (crisis management) u bivsojJugoslaviji, pripremajuci temelje za primanjenovih clanica i stvarajuci sve dublja partnerstva sdrzavama i organizacijama u euro-atlantskomprostoru, ali i sire. Danas, kako zadace cuvanja

sigurnosti postaju sve slozenije, NATO jeangaziran u previse aktivnosti da bi se mogaosvesti samo na slogan ili skracenicu.

NATO sutra

S obzirom da se prosirenje nastavlja, NATO cemorati usuglasiti interese sve veceg broja clanicau nastojanjima jedinstvenog djelovanja.Istovremeno, zona stabilnosti u Europi ce vjero-jatno narasti, a time i izgledi za ekonomskiprosperitet. Doista, dok Savez stvara sve blizeveze s Rusijom, Ukrajinom i ostalim europskimdrzavama, Europa svoju podijeljenu proslostostavlja iza sebe i postaje sve stabilniji kontinent.Ti pozitivni trendovi se pazljivo njegovati.

Dok se mijenja priroda prijetnji s kojom sesuocavaju drzave clanice i nacin na koji je NATOorganiziran kako bi se sa svim tim mogao nositi,temeljni stup Saveza ostaje isti kao i prije. NATOje transatlantski politicko-vojni okvir za nosenjesa sigurnosnim izazovima. Savez sparujeEuropu i Sjevernu Ameriku, te uravnotezujemnostvo nacionalnih interesa. Nadalje, s trans-formacijom iz stita kolektivne obrane usigurnosnog menadzera u najsirem smislu,NATO je postao zajednica vrednota, kao sto sudemokracija i ljudska prava, ali i zajednicainteresa.

44

NATO / OTAN

Public Diplomacy Division / Division Diplomatie publique

1110 Brussels / Bruxelles

Belgium / Belgique

Web site : www.nato.int

Site Web : www.otan.nato.int

E-mail / Courriel : natodoc@hq.nato.int

NATOTRACRO0604