1

1. UVOD

Otok Krk pripada kvarnerskoj skupini otoka smještenoj u sjevernom Jadranu između

poluotoka Istre na zapadu te Hrvatskog primorja na istoku. Okružen je Vinodolskim

kanalom s istočne, Riječkim zaljevom sa sjeverozapadne i Kvarnerićem s jugozapadne

strane. Trokutastog je oblika ili točnije oblika nepravilnog četverokuta. Otok Krk je

najveći otok, uz susjedni Cres, na Jadranskom moru, a ujedno i najveći u Republici

Hrvatskoj sa površinom od 405,78 km2.

Obala otoka Krka, dužine 219,12 km, sa strane je Riječkog zaljeva niska i

pristupačna, u Kvarneriću je djelomično niska i razvedena, s brojnim uvalama. Najveća

uvala je Puntarska draga. Obala u Vinodolskom kanalu podijeljena je u tri cjeline. Južna

je izrazito strma gdje se vrhovi od preko 400 metara gotovo okomito spuštaju u more, te

je to područje izrazitog krša. Srednji dio je manje strm te pristupačniji, naročito oko

uvale Soline, dok je sjeverni dio obale ponovno strm i potpuno nepristupačan

(wikipedia).

Na otoku Krku vodoopskrba je organizirana korištenjem vlastitih resursa. Samo dio

vode se dovozi iz akumulacije u Triblju. Zbog povećane potrebe za pitkom vodom

tijekom ljetnih mjeseci, veći niz godina postoje planovi za spajanje bakarskih izvora na

krčki vodoopskrbni sustav i prebacivanje dijela vode izvora Dobrica za potrebe otoka

Krka. Vodonosna područja na otoku Krku sa nekim značajnijim vodozahvatima na

otoku Krku su:

• Područje jezera Njivice sa značajnijim izvorom Vrutak

• Akumulacija Ponikve, značajniji kaptažni zahvati: Mala i Vela Fontana

• Područje Dobrinj – Vrbnik, važniji izvori: Ogreni, Grabovnik i Rovoznik, te

istražni zdenac Paprat

• Područje Baščanske doline sa izvorima: Santis, Sopot i Sibov

• Područje Stare Baške, sa značajnijim istražnim zdenacom.

Na njima se ukupno crpi oko 230 l/s.

2

Izvorišta vode na Krku kvalitetom i količinom zadovoljavaju cijele godine, a

problematično razdoblje je „špica“ turističke sezone kada se potrošnja vode poveća do

šest puta. Kako bi potrebna količina vode došla do svih potrošača, u vodoopskrbnom se

sustavu nalazi jedan uređaj za pročišćavanje vode (Ponikve, kapaciteta 200 l/s), dva

uređaja za desalinizaciju vode (Stara Baška kapaciteta 5 i 20 m3/h), 14 crpnih stanica,

32 vodospreme ukupnog kapaciteta 25 500 m3 i više od 380 km cjevovoda

(www.ponikve.hr, 2011).

U sklopu završnog rada prikupljeni su podaci o vodnim objektima i pojavama, te

je izrađena karta vodnih objekata i trasiranja podzemnih tokova otoka Krka. Pri izradi

karte koristio sam programski paket ArcGIS u računalnoj učionici Geotehničkog

fakulteta.

2. GEOLOŠKI I HIDROGEOLOŠKI OPIS OTOKA KRKA

2.1. Geološki opis

Najstariji podaci o geološkoj građi otoka Krka datiraju iz prošlog stoljeća.

Geološki radovi intenziviraju se krajem pedesetih i šezdesetih godina s ciljem

optimalnog korištenja voda iz akumulacija Jezera, Njivice, zatim Ponikve. U razdoblju

od 1996. godine vršena su geološka istraživanja različitog intenziteta i namjene.

3

Slika1. Isječak iz Osnovne geološke karte (listovi Labin, Crikvenica, Cres i Rab)

Centralni dio otoka je izgrađen od vapnenaca, vapnenačkih breča i dolomita

donjokredne starosti, na kojima je nakon zone prelaznih dolomitnih breča taložen

karbonatni kompleks gornjokredne starosti, koji se sastoji od izmjene vapnenaca i

dolomita i rudistnih vapnenaca. Prijelaz u tercijar je transgresivan s taloženjem prvo

vapnenaca, koji postepeno prelaze u klastite i puni razvoj fliških stijena (Slika 1).

4

Na otoku ima i značajnih pojava gruboklastičnih breča starosti eocen - oligocen,

nastalih u vrijeme orogenetskih pokreta nakon taloženja fliša. Kvartarne naslage su

uglavnom nanosi krških polja, kakove su današnje akumulacije Ponikve i Njivice, ali

ima i većih nanosa marinsko fliških rastrošenih pokrivača u području zaljeva Soline.

Reljef je odraz strukturne građe otoka. Dominira uzdužna dolina izgrađena od

klastičnih naslaga fliša između aerodroma na sjeveru do Baške na jugu. Sve ostalo je

tipični karbonatni reljef, u kojem dominiraju dvije depresije Ponikve i Njivice i nešto

oštrije forme reljefa idući prema jugu otoka.

Geološka situacija na otoku Krku je naizgled vrlo jednostavna, međutim postoje

podaci iz duboke naftne bušotine, koji govore o vrlo kompleksnim tektonskim

odnosima i mogućnosti da veliki dio karbonatnog područja pripada prevrnutoj

djelomično navučenoj bori. Taj podatak u biti nema važnu ulogu u formiranju

slatkovodnog sustava na otoku, jer debljine karbonatnih stijena prelaze 1000 m, a to

znači da su tektonske promjene na većim dubinama od zone aktivne dinamike

slatkovodnog sustava, pa čak i mora, koje se uvlači duboko u centralni dio otoka

(SVETINA, B., TUŠAK, B., 1996).

S obzirom na krške karakteristike vapnenačkog dijela otoka tečenje vode je vrlo

složeno i odvija se prema lokalnim (akumulacijama) ili općoj - erozijskoj bazi (moru)

duž tektoniziranih i okršenih zona. Stalnih površinskih tokova nema, a najveći

povremeni tok je Suha Ričina u Baškoj kotlini (Slika 2). Povremeni površinski tokovi

vezani su u pravilu uz fliš i javljaju se još u Vrbničkom polju, Veli potok kod Dobrinja i

sjeveroistočnom djelu akumulacije Jezera kod Njivica.

5

Slika 2. Suha Ričina

Strukturna građa otoka Krka ne odstupa od opće tektonske slike Dinarida.

Prostorni raspored osnovnih strukturnih jedinica od odlučujućeg je značenja pri

utvrđivanju granica sliva kao i utvrđivanju glavnih drenažnih smjerova u podzemlju.

U cjelini čitav prostor predstavlja složeni strukturni sklop, čiji dijelovi imaju

različita paleogeografska i tektonska obilježja. Osnovne strukturne značajke sklopa su

bore krupnih dimenzija, koje su u sjeveroistočnom krilu evoluirale u prebačene bore s

tendencijom navlačenja (UDILJAK, S., 2000).

Najistaknutiji su poremećaji regionalnog značaja, koji su vezani za razdoblje

završetka fliške sedimentacije kada su dominantni tangencijalni pokreti za koje su

vezani reversni rasjedi, na sjeveroistočnom krilu sinklinale.

Neotektonski pokreti su pretežno vertikalnog karaktera i oni su postojeću

strukturu razlamali na manje tektonske cjeline (blokove) sličnih hidrogeoloških

značajki.

6

Rasjedi i njihovi prateći pukotinski sustavi ovog područja svrstani su u tri

osnovne kategorije različitog intenziteta; rasjedni sustavi čiji se smjer pružanja

generalno poklapa sa dinarskim pravcem pružanja SZ – JI i čija je aktivnost uglavnom

dovela do stvaranja struktura, zatim rasjedni sustavi SI – JZ poprečni na strukture, duž

kojih je došlo do horizontalnih i vertikalnih pomaka, tako stvorenih blokova, kojima se

prenosila kompresijska energija iz sjeveroistoka i dijagonalni rasjedi i njihovi istovjetni

prateći sustavi pukotina koji su rezultat prijenosa sila duž bloka i vezano uz to,

karakterističnog poligonalnog loma karbonata.

Opisane kategorije mogle su se, osim po prostornoj orjentaciji i tektonskih

aktivnosti duž njih, razlikovati i po starosti temeljem njihovih međusobnih odnosa. To

se uzimalo u obzir u slučajevima gdje su uz najstarije rasjedne sisteme utvrđeni i

najintenzivniji procesi karstifikacije, koji su stvorili preduvjete za mogućnost kretanja

podzemne vode (SVETINA, B., TUŠAK, B., 1996).

2.2. Hidrogeologija otoka Krka

2.2.1. Klimatološke značajke

Otok Krk ima sredozemnu klimu s blagim i vlažnim zimama i toplim sunčanim,

ali ne i previše sušnim ljetima, jer u tom razdoblju padne i nešto kiše. Pema

temperaturnim podacima za meteorološku stanicu Krk, u razdoblju od 1980. godine do

1996. godine, vidljivo je da je klima topla (srednja godišnja temperatura iznosi 15 C).

Najveće temperature vezane su uz ljetne mjesece, od lipnja do rujna i kreću se od 20 C

do 25 C. Najtopliji mjesec je srpanj s srednjom mjesečnom temperaturom 25 C, a

najhladniji mjesec siječanj s srednjom mjesečnom temperaturom od 5 C.

Oborine se javljaju u obliku kiše, rijetko snijega. Snijeg ako i padne ne zadrži se

dulje od par dana. Ovo područje uglavnom karakterizira približno isti tip godišnjeg hoda

oborina. Glavni je maksimum oborina u jeseni, a sekundarni u proljeće, glavni

minimum je ljeti, a sporedni zimi (CURI, L. 1996).

7

Srednje godišnje količine oborina kreću se u rasponu od 1000 mm u

sjeverozapadnom i zapadnom dijelu otoka, pa sve do 1750 mm u širem području

Baščanske Drage (Slika 3).

Slika 3. Prikaz srednjih godišnjih oborina otoka Krka (DHMZ, 2002)

2.2.2 Hidrogeološki opis i vodoopskrbni objekti

Naročito brojna hidrogeološka istraživanja započinju krajem sedamdesetih godina, a sa

manjim ili većim prekidima održala su se do današnjih dana. Ta istraživanja

usredotočena su na pridobivanje novih količina pitke vode. U novije vrijeme

istraživanja su orijentirana na eksploatacijske bušotine, u kojima je pronađena voda vrlo

dobre kakvoće, te područje Ponikve.

Nastavno na litostratigrafsku i strukturnu građu treba promatrati i hidrogeološke

odnose. Dobro vodopropusne stijene su vapnenci starosti od donje krede do tercijara,

slabo vodopropusni dolomiti iz istog superpozicijskog slijeda, vodonepropustan je fliš, a

8

breče eocen - oligocenske starosti su također svrstane u grupu slabije vodopropusnih

karbonatnih stijena, jer su tektonski manje oštećene.

Vodoopskrba otoka Krka vezana je za nekoliko vodonosnih područja na otoku, a

planira se i dovod 125 l/s s kopna preko postojećeg industrijskog cjevovoda na mostu

kopno - Krk. Vodonosna područja na otoku Krku su:

• Područje jezera Njivice prosječno 45 l/s

• Akumulacija Ponikve prosječno 51 l/s

• Područje Dobrinj - Vrbnik

• Područje Baščanske doline

• Područje Stare Baške

Vodoopskrbni sustav otoka Krka iz vlastitih izvora koristi oko 130 l/s u

godišnjem prosjeku, međutim ljeti je potrošnja nekoliko puta veća od zimske zbog

velikog broja gostiju na otoku. Tako upozoravajuće stanje potiče odgovorne upravne

strukture na stalne istraživačke aktivnosti za povećanje kapaciteta iz vlastitih izvora, ali

i povezivanje otoka Krka s kopnenim vodoopskrbnim sustavima, prvenstveno Riječkim,

koji će zasigurno moći odvojiti dio svojih viškova za vodoopskrbu otoka Krka.

Na otoku Krku su istraživanja usmjerena na povećanje kapaciteta najvećeg

vodnog resursa Ponikve i zahvat vode zdencima iz dubokog krškog podzemlja.

Na otoku Krku također postoje različita slivna područja, za koja su vezani

pojedini vodozahvatni objekti, ali obzirom da za otok nije izrađena cjelokupna

hidrogeološka karta niti je rađena interpretacija lokalnih slivova, barem za sada, je bolje

govoriti o pojedinim područjima, koji bi u konačnoj Odluci trebali dobiti svoja

hidrogeološka obilježja.

AKUMULACIJA PONIKVE

Akumulacija Ponikve je najznačajniji vodni resurs na otoku Krku. Izvedena je u

tipičnom krškom polju izgradnjom brane, koja spriječava otjecanje vode iz izvorišne

zone prema prirodnim ponorima. U prvoj fazi razvoja kaptažnog zahvata Ponikve su

eksploatirani prirodni izvori Mala Fontana i Škrilj, a zatim je izgrađena kapatažna

galerija Vela Fontana. U daljnjem razvoju crpilišta Ponikve je izgrađena brana, kojom

9

je zadržan dio visokih vodnih valova i razina eksploatabilnih količina dovedena na

prosječnih 100 l/s. Kaptažni zahvat Ponikve je vezan za podzemnu vodu iz krškog

zaleđa i površinsku voda, koja se prikuplja u akumulaciji. Do izgradnje brane za

vodoopskrbu je korištena samo podzemna voda krških izvora uz rub Ponikva, a po

završenoj izgradnji cijeli sustav je pod utjecajem akumulacije (BIONDIĆ, B., 2005).

Slika 4. Akumulacijsko jezero Ponikve

U Ponikvama je prvi još 1938. godine kaptiran izvor Mala Fontana. Kaptaža je

izrađena kao betonski zdenac promjera 4 m, dubine 4,5 m, do kote 12 m n.m., međutim

usisne košare su u susjednom manjem zahvatu, odakle se voda odvodi u vodoopskrbni

sustav.

1967. godine su na tu crpnu stanicu priključeni galerijski zahvat Vela Fontana, a

nešto ranije zahvat Škrilji. Vodozahvat Vela Fontana se sastoji od vertikalnog okna

dubine 24,21 m s dva kraka drenažne galerije ukupne dužine 126,23 m. Volumen

kaptažnog prostora je oko 700 m3, a cijele akumulacije nakon izgradnje brane oko 2,1

milijun m3. Planira se nadvišenje brane do kote 22,45 m.n.m. čime bi se osigurao

volumen od oko 5,5 milijuna m3 i veća mogućnost crpljenja u ljetnim sušnim

razdobljima, kada je potrošnja pitke vode na otoku najveća (BIONDIĆ, B., 2003).

10

PODRUČJE JEZERA NJIVICE

Jezero Njivice je izgrađeno u krškom polju kod mjesta Njivice. Projektom su pregrađeni

raniji prirodni površinski izljevi iz krškog polja prema moru i stvorena je akumulacija

od oko 2-3 milijuna m3 prosječne dubine oko 5 m. (Slika 5).

Slika 5. Kaptažni zahvat na jezeru Njivice

Na području Njivica je sedamdesetih godina izgrađena akumulacija u prostranom

krškom polju Veli i Mali Lug, čime su bitno povećane mogućnosti eksploatacije vode

na području Njivica. Prema tome u području Njivica se za vodoopskrbu koristi prirodni

izvor Vrutak i zahvat iz akumulacije. Vode se pročišćavaju na uređaju izgrađenom u

blizini zahvata iz akumulacije. Maksimalna moguća eksploatacija iz jezera i kaptiranog

izvora je 120 l/s, a prosječna godišnja oko 45 l/s.

PODRUČJE DOBRINJ – VRBNIK

Na području Dobrinj - Vrbnik kaptirana su 3 mala izvora iz rastrošenih naslaga na

vodonepropusnom flišu i izveden jedan duboki zdenac (225 m) u istoj zoni, koji je za to

područje probnim crpljenjem dao vrlo interesantne količine (15 l/s). Izvor Ogreni u

Dobrinjskom području zahvatio je procjedne vode iz rastrošenog pokrivača na flišu.

Izdašnost izvora je oko 0,2 l/s, a ljeti vrlo često presuši.

11

Izvor Grabrovnik u području između Dobrinja i Vrbnika također je zahvatio

procjedne vode iz rastrošenog pokrivača na flišu. Izdašnost izvora je 0 do 5 l/s. Izvor

Rovoznik ima nešto veću slivnu površinu od prije opisanih, pa i izdašnost između 0,1 i

10 l/s. Drenira procjedne vode iz rastrošenog pokrivača na flišu.

Zdenac Paprat je izveden vrlo blizu izvora Grabrovik podno sela Paprat. Zdenac

je lociran na području izgrađenom od vodonepropusnih naslaga fliša, ali je završen u

dobro vodopropusnim karbonatnim stijenama i probnim crpljenjem je utvrđena

izdašnost od 15 l/s. Zdenac je još uvijek u istražnoj fazi i nema definirane zone zaštite.

U ljetnim sušnim razdobljima ti izvori zbog malih slivova na flišu uglavnom

presušuju ili se smanjuju toliko da više ne predstavljaju neku vrijednost u javnoj

vodoopskrbi, posebice nakon uklapanja dubokih produktivnih zdenaca u sustav javne

vodoopskrbe.

PODRUČJE BAŠČANSKE DOLINE

Na području Baščanske doline izgrađene od vodonepropusnih naslaga fliša kaptirani su

brojni mali izvori, koji su ranije korišteni u vodoopskrbi tada bezvodnog područja. U

području Baščanske doline izvedena su i dva duboka zdenca, kojima se crpi najveći dio

potrebne pitke vode za javnu vodoopskrbu najjužnijeg dijela otoka Krka.

Područje Baščanske doline je nastavak fliške doline sa sjevernog dijela otoka.

Dubokim zdencima (ukupno 2) je ispod vodonepropusnih naslaga fliša nabušen vrlo

aktivni krški vodonosnik, kojima se eksploatira i 45 l/s vode i to tijekom ljetnih sušnih

razdoblja, kada je potrošnja najveća (Slika 6).

12

Slika 6. Crpilište na zdencu EB – 2 u Baškoj Dragi

Pretpostavlja se da je sliv tih zdenaca karbonatno područje s jugozapadne strane

fliške doline, a za dio izvora u Bašćanskoj dolini karbonatni greben sa sjeveroistočne

strane doline.

PODRUČJE STARE BAŠKE

Hidrogeološka istraživanja posljednjih godina su dala dobre rezultate i izveden je

jedan istražno - eksploatacijski zdenac, gdje je probnim crpljenjem utvrđena izdašnost

od oko 10 l/s.

2.2.3. Zone sanitarne zaštite

Zone sanitarne zaštite određene su na osnovu podataka o glavnim tektonskim zonama

koje podzemne vode dreniraju prema izvorištu, geološkoj građi sliva, hidrogeološkim

odnosnima u slivovima, te trasiranjima podzemnih tokova. Zaštita izvorišta vrši se tako

da se unutar pojedinih zona zaštite ograničavaju određene djelatnosti, tj. određuje se

režim zaštite, ali se i poduzimaju određene zaštitne mjere, odnosno vrši se sanacija i

otklanjanje postojećih zagađivača.

13

Režimom zaštite vodocrpilišta treba se osigurati zaštita kako kvalitete vode tako i

njegove izdašnosti. U tom cilju se njime ograničavaju pojedine djelatnosti i poduzimaju

određene mjere zaštite unutar pojedinih zona sanitarne zaštite (BIONDIĆ, B., 2003).

Unutar I. zaštitne zone zabranjena je svaka djelatnost koja nije u vezi sa

potrebama vodoopskrbe. Područje ove zone mora biti ograđeno tako, da je pristup

dozvoljen samo zaposlenim licima, a ostalima samo uz odobrenje nadležnih organa

poduzeća koje vrši vodoopskrbu. Slobodne površine moraju biti zasijane travom ili

drugim raslinjem, te na tim površinama nije dozvoljena upotreba prirodnih i umjetnih

gnojiva, kao i upotreba bilo kakvih kemijskih sredstava.

U II. zoni zabranjena je izgradnja bilo kakvih objekata s izuzetkom objekata koji

se koriste u vodoopskrbnom sistemu. Zabranjeno je stanovanje i provođenje

kanalizacije. Za zatečene stambene i druge objekte obavezno je izgraditi nepropusne

septičke jame, a u slučaju većeg broja zatečenih objekata, potrebno je izgraditi

nepropusnu kanalizaciju i izvršiti odvodnju izvan ove zone. Područje druge zaštitne

zone se ne ograđuje, ali je poželjno da se njegove granice obilježe vidljivim znacima.

Prema gore navedenim kriterijima za otok Krk su određene zaštitne zone. Odluka

o uspostavljanju zaštitnih zona izvorišta pitke vode na otoku Krku donesena je 1991.

godine temeljem elaborata tvrtke Geološki konzalting iz Zagreba (UDILJAK, S., 1996).

2000. godine je ista tvrtka izradila novelaciju projekta zaštitnih zona izvorišta pitke

vode na otoku Krku uzimajući u obzir radne verzije tada pripremljenog Pravilnika (NN

55/02) i Smjernica za zaštitu izvorišta pitke vode u Republici Hrvatskoj. U skladu s time

su za opisana izvorišta pitke vode na otoku određene slijedeće zaštitne zone:

Jezero Njivice - određene su 4 zaštitne zone:

I. zona - Zona strogog režima zaštite

II. zona - Zona strogih ograničenja

III. zona - Zona ograničenja i kontrole

IV. zona - Zona ograničene zaštite

14

Cijeli sustav jezera je tretiran kao izvorište podzemne vode, pa su zaštitne zone,

posebno II. zone zaštite oko jezera jako velike. Prema prirodnim uvjetima normalno je

da se južni dio sliva tretira kao krško izvorište, ali za sjeverni dio bi se mogla naći

rješenja u sklopu zaštite površinske vode – jezera i akumulacije, čime bi se mogli

smanjiti prostori stroge zaštite krških izvora.

Jezero Ponikve - sliv je također podijeljen u 4 zone zaštite, s time da je IV. zona

zajednička s jezerom Njivice, jer tako pokazuju i trasiranja podzemnih tokova iz sela

Krasa. Ponikve su kombinacija eksploatacije podzemne i površinske vode i u zaštiti

prevladava zaštita podzemne vode. Zbog vrlo prostrane II. zone zaštite brojna su naselja

u centralnom dijelu toka u visokoj zoni zaštite.

Izvori u području između Dobrinja i Vrbnika imaju male slivove i odgovarajuće

su zaštićeni razinom I. i II. zaštitne zone, time da je I. zona ograđena, a II. zona seže do

granica malih slivova.

Područje Baščanske doline ima 2 zdenca, čiji je sliv jugozapadni karbonatni

greben (nije određen trasiranjima). Za ta 2 zdenca su određene također I. i II. zona

zaštite i IV. zona zaštite za najsjeverniji rubni dio.

Izvor Santis izdašnosti do 10 l/s ima sliv u karbonatnom grebenu na

sjeveroistočnoj strani doline s određenom I. II. i IV. zonom zaštite. Slično je i s

izvorima Sopot i Šibov, ali s jugozapadne strane doline.

Za područje Stare Baške je za istražni zdenac određena IV. zona zaštite.

Sve zone sanitarne zaštite, vodozahvatni objekti, te trasiranja podzemnih tokova

su označeni na topografskoj podlozi otoka Krka u Prilogu 1.

15

2.2.4. Ocjena kakvoće vode

Kakvoća vode se razlikuje od lokacije do lokacije zbog različitih prirodnih uvjeta

formiranja vodonosnika i različitosti vodnih pojava.

Jezero Njivice ima velikih problema s kakvoćom vode, kako iz jezera tako i s

izvora Vrutak. Čak niti izgrađen uređaj za pročišćavanje jezerskih voda nije donio

konačno rješenje. Onečišćenja su uglavnom lokalna i to zbog neodgovarajućeg

deponiranja otpadnog materijala iz uređaja.

Osim kemijskih onečišćenja voda je i bakteriološki visoko opterećena, jer je

jezero plitko i u potpunoj termičkoj promjenljivosti i visokoj bioprodukciji (BIONDIĆ,

B., 2003).

Kaptažni zahvat Ponikve vezan je za podzemnu vodu krškog zaleđa i površinsku

vodu prikupljenu u akumulaciji. Do izgradnje brane i formiranja akumulacije za

vodoopskrbu je korištena isključivo podzemna voda na izvorima osim u vrijeme

poplava, a kasnije je cijeli sustav došao pod utjecaj akumulacije, pa i kakvoća vode. U

hladnijim razdobljima godine i za visokih voda, vode akumulacije su dobre kakvoće.

Tijekom ljeta se voda zagrijava, postaje mutna i prezasićena kisikom u površinskom

dijelu, a ima i pojava povećanih koncentracija željeza i mangana. Sve to čini vodu

nepovoljnom za direktno korištenje u vodoopskrbi. Podzemna voda je daleko bolje

kakvoće od jezerske, ali jednako kao na drugim krškim izvorima opterećena

bakteriološkim onečišćenjem.

Kaptažni zahvati u području Dobrinj - Vrbnik su mali i uglavnom nemaju većih

problema s kakvoćom vode, osim ljetnih smanjivanja izdašnosti ili potpunih

presušivanja, a nakon kiša u jesen probleme s mirisom po trulom lišću.

Kaptažni zahvati u Baščanskoj dolini su različiti, jer radi se dijelom o malim

kaptažnim zahvatima pripovršinskih voda, koji ako su uz rub doline, kao oni koji se i

danas koriste, onda su relativno dobre kakvoće sa svim problemima malih krških izvora

nakon kiša, a oni u središnjem dijelu doline su onečišćeni do te mjere da ih je bolje ne

koristiti u javnoj vodoopskrbi.

16

Duboki zdenac EB-2 ima zasigurno dobru kakvoću vode zbog očekivanog dužeg

zadržavanja vode u krškom podzemlju dijelom ispod vodonepropusnih fliških stijena.

3. IZRADA KARTE VODNIH OBJEKATA

3.1. Općenito o GIS-u

GIS je sustav hardware-a, software-a i procedura koje omogućuju management, obrade,

analize, modeliranje, predstavljanje i prikaz georeferenciranih podataka sa svrhom

rješavanja kompleksnih problema planiranja i gospodarenja prostorom. Za početak

razvoja GIS-a uzima se nastanak Canadian GIS-a davne 1962. godine, kada je za

cjelokupno područje Kanade izrađen GIS sa slojevima o korištenju terena za potrebe

planiranja prostora.

Jedna od osnovnih svrha GIS-a je pružiti dovoljno informacija za podršku raznim

odlukama. Primjena je vrlo velika kod korištenja i upravljanja prirodnim resursima i

kod zaštite okoliša. Vezano uz upravljanje i istraživanje vodnih resursa, primjena GIS-a

je vrlo značajna kod modeliranja u slivovima, izrade podloge za vodoopskrbne planove,

izrade podloge za razvojne planove, definiranja lokacija i stupnja pročišćavanja uređaja

za pročišćavanje otpadnih voda. Jedna od najraširenijih primjena je izrada kartografskih

prikaza.

Podatak je sastavni dio svakog GIS-a. Njihova kvaliteta uvelike ovisi i o kvaliteti

konačnog GIS-a, te je stoga preporučljivo koristiti verificirane podatke tvrtki

specijaliziranih za njihovu izradu (prije svega se to odnosi na topografske karte).

GIS koristi slojeve, koje nazivamo „temama“, koji prekrivajući različite vrste

prostornih podataka tvore kartografski prikaz, ali i omogućuju daljnja modeliranja i

obrade. Svaka od tih tema prezentira određeni skup informacija (vodotoci, prometnice,

hidrogeološke karakteristike terena,...). Sve se teme učitavaju u GIS prikaz, a pojedine

se teme uključuju ili isključuju ovisno o tome kakav želimo prikaz za krajnjeg

korisnika.

17

Model GIS-a moguće je objasniti kao skup alata. Sa jedne strane nalazi se ulazni dio

gdje u sustav GIS-a ulaze vektorski i rasterski podaci zajedno s pripadajućim bazama

podataka. Baze podataka mogu sadržavati nepromjenjive podatke (kao npr. naziv i šifra

objekta) i promjenjive podatke (kao npr. razina podzemnih voda, temperatura i dr.).

Rasterski podaci se prikazuju pomoću niza čelija smještenih u kolone i redove u

prostoru pomoću koordinata. Kod rasterskih podataka vrlo je važan podatak o rezoluciji

snimke o čemu ovisi točnost i kvaliteta budućih analiza. Primjer rasterskih podataka su

avionske snimke, satelitske snimke, skaniranje topografske podloge.

Kod vektorskih podataka slika i podaci su spremljeni zasebno. Slika se prikazuje

pomoću točaka, linija i poligona a podaci se nalaze u atributnim tablicama. Primjeri

vektorskih podataka su prikazi vodotoka, izvora, trasiranja podzemnih tokova, vodene

površine, hidrogeoloških jedinica i sl.

GIS za krajnjeg korisnika je zapravo najkompleksniji prikaz nekog GIS projekta.

Prilikom izrade GIS-a za krajnjeg korisnika potrebno je dobro poznavati potrebe samog

korisnika, te prilagoditi prikaz njegovim potrebama, a k tome treba pratiti i zahtjeve

struke ovisno o korištenim simbolima, bojama, vrstama linija ili načina prikaza

anotacija (BIONDIĆ, R., 2010).

U ovom radu GIS je korišten za potrebe izrade kartografskih prikaza vodnih

objekata i trasiranja podzemnih tokova za područje otoka Krka.

3.2 Prikupljnje podataka i izrada karte

Prikupljanje podataka je, nakon definiranja projektnog pitanja i potrebnih podloga

za projekt, korak koji obično oduzima najviše vremena. To je najsloženiji dio GIS-a jer

je potrebno prije samog početka procesa unosa podataka postaviti strukture baze

podataka, raspored slojeva koje ćemo koristiti, mjerilo konačnog prikaza, strukturu

osnovnih baza podataka po slojevima, te definirati kojom od dostupnih metoda će se

pojedina podloga unositi u GIS. Skeniranje je jedna od metoda koja se koristi kod

kartografskih podloga a koje služe kao podloga za digitalizaciju, dok je digitalizacija

18

proces unošenja podataka u digitalni oblik. Još neki od načina prikupljanja podataka su:

daljinska istraživanja i GPS.

Neophodni podaci za izradu karte vodnih objekata i trasiranja podzemnih tokova

otoka Krka su:

• topografska podloga za otok Krk zadana u mjerilu 1:100.000 i 1:25 000

• sloj izvori

• sloj bušeni zdenci i bušotine

• sloj kopani zdenci i galerije

• sloj zahvati površinske vode

• sloj trasiranja podzemnih tokova

• sloj zone sanitarne zaštite

Početna faza izrade karte vodnih objekata odnosi se na učitavanje topografske

podloge mjerila 1:25.000 u programski paket ArcGIS, na kojima su digitalizirani svi

podaci. Tome mjerilu odgovara i točnost prikazanih podataka.

Ovisno o potrebnim slojevima koje se želi prikazati finalnom kartom definiraju se

shapefile-ovi po vrstama podataka. Zasebno moraju biti digitalizirani točkasti, linijski i

poligonski podaci. Također, i unutar iste vrste vektorskih podataka, ovisno o potrebama

GIS-a koriste se zasebni shapefile-ovi.

Kad se definiraju slojevi potrebno je baze podataka pojedinih shapefile-ova

strukturirati na način da zadovoljavaju zahtjeve našeg prikaza dodajući odgovarajuća

polja.

Za sloj izvori potrebno je definirati polja za kasnije punjenje baze podataka o

katastarskom broju (govori o vrsti objekta i kapacitetu izvora), zatim polje s nazivom, te

polje zahvat (govori o samom zahvatu izvora). Na isti način se definiraju i atributne

tablice za slojeve bušeni zdenci i bušotine te za sloj zahvati površinskih voda. Za sloj

trasiranja podzemnih tokova potrebno je pripremiti polja za sljedeće podatke:

katastarski broj trasiranja, katastarski broj izvora gdje se pojavila boja, katastarski broj

objekta gdje je ubačena boja, brzina, datum i vrijeme ubacivanja boje, datum i vrijeme

pojave boje, izvođač, a za sloj zona sanitarne zaštite su potrebni podaci o: oznaci zone,

mjerilu izvorne karte, službene novine gdje je objavljena odluka.

19

Tek kad se definiraju ta polja može se krenuti s digitalizacijom karte, u slučaju

ovog rada, karte vodnih objekata. Prilikom digitalizacije se odmah u polja upisuju svi

podaci koji se traže u poljima.

Nakon završetka digitalizacije potrebno je definirati mjerilo u kojem će se izraditi

finalni kartografski prikaz. Za potrebe ovog rada izabrano je mjerilo 1:200.000. Kao

podloga za prikaz korištena je topografska karta mjerila 1:100.000.

Kako bi svi vodni objekti, trasiranja podzemnih tokova i zone sanitarne zaštite

bili prikazani u skladu s standardima hidrogeološke struke izrađeni su simboli za svaku

pojedinu vrstu vodnih objekata. Pomoću tih simbola se iscrtavaju različite vrste vodnih

objekata na kartografske podloge čineći konačnu kartu za ispis.

Dakle, treba definirati u kojem mjerilu želimo ispis naše karte (u slučaju ovog

rada to je mjerilo karte za ispis 1: 200.000), naziv karte - (Karta vodnih objekata i

trasiranja podzemnih tokova otoka Krka), potrebno je postaviti legendu karte za lakše

razumijevanje karte, te je također potrebno staviti i oznaku sjevera na karti kao i

grafičko mjerilo. Tek kad sve te elemente posložimo na karti, ona je spremna za ispis.

Najvažnije je da karta bude jasna i razumljiva.

20

4. ZAKLJU ČAK

Otok Krk je najsjeverniji otok u Sredozemlju, također i najveći, uz susjedni otok Cres,

u Republici Hrvatskoj. Nalazi se u Primorsko-goranskoj županiji, a sa kopnom je

povezan putem Krčkog mosta, koji je izgrađen 1980. godine. U središnjem i zapadnom

djelu otoka prevladavaju šume, te uzgojene kulture, dok sjeverni i južni dio otoka čini

kamenjar i pašnjaci. Reljef je krški, sa zanimljivim oblicima; špiljama, pećinama i

škrapama. Obala je razvedena, s brojnim zaljevima, uvalama i šljunčanim plažama.

Na otoku Krku postoje različita slivna područja, za koja su vezani pojedini

vodozahvatni objekti. Neka značajnija vodonosna područja otoka Krka sa važnijim

vodnim objektima su:

• Područje jezera Njivice sa značajnijim izvorom Vrutak

• Akumulacija Ponikve, značajniji kaptažni zahvati: Mala i Vela Fontana

• Područje Dobrinj – Vrbnik, važniji izvori: Ogreni, Grabovnik i Rovoznik, te

istražni zdenac Paprat

• Područje Baščanske doline sa izvorima: Santis, Sopot i Sibov

• Područje Stare Baške, sa značajnijim istražnim zdenacom.

Ta vodonosna područja su važna za vodoopskrbu stanovništva otoka Krka, te su

predmet raznih hidrogeoloških istraživanja. Kako stoji u samom nazivu ovog rada, cilj

rada je izrada karte vodnih objekata i trasiranja podzemnih tokova otoka Krka. Kod

izrade karte vodnih objekata sam se poslužio ArcGIS programskim paketom. GIS je

geografski informacijski sustav, a pomoću njega sam izradio vodne objekte otoka Krka:

izvore, kopane i bušene zdence, galerije, trasiranja podzemnih voda, te zone sanitarnih

zaštita. Svi ti vodni objekti se nalaze na karti, koja je prikazana u prilogu samog rada.

21

5. SAŽETAK

Autor: Knapić Ivica

SAŽETAK:

GIS je sustav hardware-a, software-a i procedura koje omogućuju management, obrade,

analize, modeliranje, predstavljanje i prikaz georeferenciranih podataka sa svrhom

rješavanja kompleksnih problema planiranja i gospodarenja prostorom. Pomoću ArcGIS

programskog paketa je izrađena karta, koja se nalazi u prilogu, vodnih objekata i

trasiranje podzemnih tokova otoka Krka u mjerilu 1:200 000. Podaci koji su potrebni za

izradu same karte su:

- topografska podloga za otok Krk zadana u mjerilu 1:100.000 i 1:25 000

- sloj izvori

- sloj bušeni zdenci i bušotine

- sloj kopani zdenci i galerije

- sloj zahvati površinske vode

- sloj trasiranja podzemnih tokova

- sloj zone sanitarne zaštite.

U radu su opisana i neka važnija vodonosna područja sa vodnim objektima, te su

ukratko opisane geološke i hidrogeološke značajke otoka Krka. Reljef je odraz

strukturne građe otoka. Dominira uzdužna dolina izgrađena od klastičnih naslaga fliša

između aerodroma na sjeveru do Baške na jugu. Sve ostalo je tipični karbonatni reljef, u

kojem dominiraju dvije depresije Ponikve i Njivice.

Zone sanitarne zaštite određene su na osnovu podataka o glavnim tektonskim zonama

koje podzemne vode dreniraju prema izvorištu, geološkoj građi sliva, hidrogeološkim

odnosnima u slivovima, te trasiranjima podzemnih tokova.

KLJUČNE RIJEČI: ArcGIS programski paket, vodni objekti, trasiranje podzemnih

voda, izrada karte, vodonosna područja otoka Krka.

22

LITERATURA:

1. Udiljak S. - Geološki Konzalting d.o.o. (2000): Zaštitne zone izvorišta pitke vode na

otoku Krku, Zagreb

2. Svetina B., Tušak B., Curi L., Udiljak S. - Ina Geološki Konzalting d.o.o. (1996):

Zaštitne zone izvorišta pitke vode otoka Krka, područje Baške, Dobrinja i Vrbnika,

Zagreb

3. Biondić B. (2003): Istraživanja zaštite izvorišta vodoopskrbe na području Primorsko

– goranske županije, Geotehnički fakultet u Varaždinu, Sveučilište u Zagrebu

4. Pavičić A., Ivičić D., (2006): Vodoopskrbni sustav Krka podsustav Ponikve,

Izvještaj o hidrogeološkim istraživanjima za vodozahvat Mala Fontana, Hrvatski

geološki institut, Zagreb

5. Biondić R. (2010): Uvod u GIS, Varaždin

6. Biondić, B. (2005): Rekonstrukcija ceste D-102 na otoku Krku. Idejno rješenje.

Hidrogeološko o inženjerskogeološko izvješće. Arhiv GEO INFO, Zagreb

LITERATURA S INTERNETA:

1. wikipedia

http://hr.wikipedia.org/wiki/Krk

Datum skidanja: 30.08.2011

2. www.ponikve.hr

http://www.ponikve.hr/postojece-stanje-vodoopskrba.php

Datum skidanja: 30.08.2011

23

PRILOZI:

• Prilog br. 1: Karta vodnih objekata i trasiranja podzemnih tokova

otoka Krka

24