IVAN SUPEK

Ruder Bošković vizionAr u prijElomimA

filozofijE, znAnosti i društvA

Ivan Supek

RUĐER BOŠKOVIĆ Vizionar u prijelomima filozofije,

znanosti i društva

Urednica Branimira Valić

Grafički urednik Dražen Hrlić

Korektorica Božena Pavičić

Naslovnu stanicu opremio Krešimir Serdarušić

© ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2005. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji naćin reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

Pretisak prvog izdanja Ivan Supek RUĐER BOŠKOVIĆ Vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva Posebno izdanje Razreda za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti, JAZU, Zagreb, 1989.

G\1-l�\�i��\"ž��\)� \).�\)\)\\\:at:\)\ Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK l Bošković, R. J. 5-05 Bošković, R. J.

SUPEK, Ivan Ruđer Bošković : vizionar u prijelomima

filozofije, znanosti i društva l Ivan Supek. - Zagreb : Školska knjiga, 2005. - (Posebno izdanje Razreda za matematičke, fizićke, kemijske i tehničke znanosti)

Kazalo.

ISBN 953-0-61432-2

l. Bošković, Ruđer Josip - Život i djelo

451024158

ISBN 953-0-61432-2

Tisak Grafički zavod Hrvatske, d.o.o., Zagreb

Ivan Supek

RUĐER BOŠKOVIĆ Vizionar u prijelomima filozofije,

znanosti i društva

[S1$J školska knjiga Zagreb, 2005.

SADRZAJ

Predgovor .................. . Rast Ruđera Boškovića na peripatetičkoj tradiciji Pitanje hereze, Bošković i hpatski humanisti Galileievo doba . . . . / . Isaac Newton . . . . . . . Susreti i razlazi s Leibnizom O prostoru i vremenu . . . Bečki boravak 1757 - 1758.

Theoria Philosophiae Naturalis Problem tijela i duše . . . . Susreti u Parizu i Londonu . Posljednji sjaj i pomračenje Oživljenje Boškovićeve teorije Prva i posljednja pitanja

Kazalo autora . . . . . .

7

9

21

29

43

61

75

95

105

123

141

155

169

187

201

PREDGOVO� \

Ruđer Bošković nije jedan od onih istraživača koji su ušli u povijest znanosti kojim važnim eksperimentalnim otkrićem ili formuliranjem kakvog zakona o prirodi. Doduše, on je objavio mnogo ·konkretnih motrenja ili rje­šenja u matematici, astronomiji, mehanici, optici i geodeziji, ali svaki taj prilog tadašnjem tijeku razvoja nije bio tolik da bi ga postavio medu najveće znanstvenike novog vijeka, kao što su bili Descartes, Galilei, Gilbert, Huygens, Newton, Leibniz ili Euler. A ipak, Bošković se diže medu najveće, i to svo­jom genijalnom anticipacijom moderne fizike, jednako teorije polja kao i atomistike. Zivio je u prijelomno doba filozofije, znanosti i društva da bi mu životno djelo bilo potpunije shvaćeno tek stoljeće kasnije, kad su Fara­day, Maxwell, lord Kelvin, J. J. Thomson, Lenard i drugi pronalazači dublje realnosti prihvaćali njegove ideje. Zacijelo, Boškovićeve su predodžbe bile zavite u filozofiju onog vremena. s jakom baštinom Platona, Aristotela i ka­toličke skolastike, i rast njegovih misli može se razumjeti samo u tijekovima te velike predaje, iako će on prekoračiti povijesne okvire. U njegovom, 18. stoljeću izvršila se rastava izmedu filozofije i· znanosti o prirodi, i Bošković bit će jedan od posljednjih velikana koji će teorijsku fiziku zvati filozofijom prirode. Ako se u posljednja dva stoljeća filozofija sve više vezala s društve­nim znanostima, teško je osporiti da su osnovni spoznajni i etički problemi jednako sadržani u znanosti i filozofiji. U tom smislu ostao je Bošković ak­tualan za filozofiju.

Ruderovo djelo imalo je čas jaču čas slabiju, ali trajnu resonanciju u znanstvenom svijetu� U nas su njegove radove pomno analizirali zagrebački profesori Stanko Hondl i Vladimir Varićak, a opsežnu gradu o njegovu životu skupio je sa svih strana Branimir Truhelka. Uzevši u obzir sve dostupno, Zeljko Marković je 1966. objavio dvosveščanu velebnu knjigu Ruđer Bošković. To je bilo i polazište ovog rukopisa koji se usredotočio na fiziku i filozofiju, gdje je i Bošković izvršio epohalan obrat, dok je Markovićeva knjiga podjed­nako obuhvatila sve Ruderove radove s vrlo potankom biografijom. Ovdje su pak uzeti životni momenti tek koliko je potrebno za razumijevanje cijelog djela. Trebalo je iznova čitati Boškovića imajući pred očima kvantnu teoriju, a ne smećući s uma peripatetičku predaju u kojoj je on odrastao. Ako jedno i drugo nije dosad bilo dovoljno uvažavana, Aristotelove su pojmovne distink­cije ušle, bar tako jako kao Platon, u modernu atomsku teoriju. U tom obzor-

7

ju između Newtona i suvremene teorije elementarnih čestica, s osvrtom na ari­stotelsku tradiciju i druge relevantne filozofske utjecaje, vidi se puna veli­čina Dubrovčanina. Svaki zamašni pothvat prate dvojbe, nedoumice i stran­putice, a tome nije ni Ruđer Bošković izbjegao. Kritička jasnoća dobiva se tek kasnijim pogledom unatrag, dok je europski putnik u mantiji isusovač­kog reda prolazio kroz sunčane zore i tjeskobne pomrčine da bi nam ostavio trajan testament duhovne pustolovine.

Theoria Philosophiae Naturalis izašla je 1974. u prijevodu Jakova Stipi­šića, i odatle su uzeti citati, a djelomične promjene obavljene su u uspo­redbi s latinskim originalom. Dosta je navoda preneseno iz neophodne Mar­kovićeve knjige. Također sam dužan zahvalnost dopisnom članu JAZU dr. Branku Leskovaru iz Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu koji mi je iz tamošnje velike biblioteke slao otiske iz relevantnih časopisa i knjiga, a što je pripomoglo punijem uvidu u utjecaj Ruđera Boškovića na razvoj moderne fizike.

* * *

Ruđer Bošković, čije životno djelo dobiva sve veću paznJU u znanstve­nom svijetu danas, bio je jedna od najprominentnijih ličnosti 18. stoljeća među filozofima prirode koji su oduševljeno razradili temeljne predodžbe Newtonove mehanike. Zaista, on nije samo dao važne priloge matematici i astronomiji, već je nastojao s izvanrednom imaginacijom i logičnom snagom razviti sistematsku sliku svojstva materije polazeći od interakcije masa­-točaka posredstvom centralnih sila. S obzirom na to, Boškovićeve su ideje jako utjecale na slijedeću generaciju fizičara ... Naše štovanje svrhovitosti Boškovićeva velikog znanstvenog djela raste tim· više kad shvatimo kako je znatno poslužilo utiranju puta za kasniji razvoj.

Niels Bohr, 1958.

Među prirodoslovcima 18. stoljeća zauzima teolog, filozof, matematičar i astronom Ruđer Bošković osobito mjesto. U njegovom glavnom djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium nalaze se različiti misaoni slijedovi koji su tek u modernoj fizici posljednjih SO godina došli do svojeg punog prava, a pokazuju kako su ispravni bili filo­zofski nazori koji su vodili Boškovića u njegovoj znanosti o prirodi ... Pojam polja sile, koji je igrao tako odlučnu ulogu u razvoju fizike 19. stoljeća i po­slije, nalazi se već u Boškovića i njime je oplodio kasnije temeljne radove, osobito Faradayeve . . . Kad se temeljna filozofska teza Boškovićeva djela želi izraziti modernim jezikom, tad se može reći da je Bošković smatrao prirodni zakon koji određuje sile između elementarnih čestica ključem za razumijevanje strukture materije. A tim shvaćanjem stoji on izvanredno blizu našem današnjem nazoru.

Werner Heisenberg, 1958.

8

RAST RUĐERA BOSKOVICA NA PERIPATETICKOJ TRADICIJI

Ruđer Bošković bio je rođen 18. svibnja 1711. u Dubrovniku- u posljed­njem stoljeću Dubrovačke Republike koja će izgubiti samostalnost u napo­leonskim ratovima te biti priključena austrijskoj kruni kao i drugi dijelovi Hrvatske, izuzev onih pod turskom okupacijom. Njegova obitelj bila je pri­lično imućna i humanistički obrazovana, a i sam grad još se uvijek krasio kulturnim procvatom koji je otpočeo prije dvaju stoljeća, tako da će dječak rasti u prosvijećenom ambijentu. Zacijelo, Dubrovnik je najjače gajio knji­ževnu tradiciju, ali je tu bilo istaknutih matematičara i prirodoslovaca. Ta­kođer Collegium Ragusinum naučavao je peripatetičku filozofiju prirode, kakva je bila rasprostranjena u školstvu cijele Europe. Kolegijem je uprav­ljala Družba Isusova, međutim bilo je u Republici i drugih crkvenih redova koji su se pokraj vjerskih i gospodarskih poslova bavili knjigom, osobito dominikanci i franjevci.

Dubrovnik je bio oaza mira i tvrđava građanSikih sloboština u inače ne­mirnom okruženju. Italija je bila raskidana španjolskim i austrijskim osva­janjima, i još je tu najviše samostalnosti očuvala Mletačka Republika, dok se u nekoć tako sjajnim gradovima gasila divota renesanse. Habsburška Austrija, nasljednica Rimsko-germanskog carstva, bit će desetljećima upletena u ratove s Francuskom i Pruskom kako bi očuvala nekadašnju dominaciju. A turski potop još se uvijek prelijevao preko velikih dijelova bivše Kraljevine Ugarsko-Hrvatske koja je, onako oslabljena provalama Osmanlija, potpala pod bečko prijestolje. Sve te vojne za prevlast, pustošenja cijelih pokrajina, pobune naroda, turski zulum i harač udarali su na jedva zaštićene granice Dubrovačke Republike. Grad nisu spasili samo stoljećima izgrađivani visoki zidovi, još danas, među najbolje očuvanima u svijetu, već prije svega vješta diplomacija i mudrost vlastele i trgovaca koji su plovili svim morima i navi­kli se pogađati za svaku čest, umjesto da potežu mačeve i pucaju iz topova. Dok su s puno lukavstva čuvali svoju neovisnost prema velesilama oko sebe, također su budno pazili da im se doma ne bi uspostavila tiranija. Sto je Homer savjetovao u Ilijadi: vladavina mnogih nije dobra! neka bude jedan vladari - nisu tu prihvaćali ni najzaneseniji starim pjesnikom. Stoga se birao rektor (ili knez) svakog mjeseca, a zapovjedniku straže bilo je zabra­njeno prespavati unutar gradskih zidina. Prenoćiti tu također nisu smjeli

9

inovjerci, koji nisu bili katoličke religije - tvrdi zakon da se zaustavi nase­ljavanje muslimana ili pravoslavaca u tom najistočnijem hrvatskom gradu, još posve samostalnom.

Stara podjela na Rim i Bizant s kulminacijom u raskolu katoličke i grčkoistOčne crkve tu je vukla granicu koju nisu zamele turske provale ni seobe pravoslavaca na zapad i sjever što su pratile širenje sultanove carevine. Strogi katolički redovi održavali su rimski dogmatizam kad je dubrovačko pjesništvo ili znanost otvaralo slobodnije vidike. Ruđer Bošković će se cije­log života lomiti između jezuitske discipline i otvorene maštovitosti. Poput svoje braće, osobito starijeg Bara, isusovca, i sestre Anice, on će se nepre­stano iskazivati u pjesmama, a imat će također živ interes za kazalište koje je s Marinom Držićem u 16. stoljeću doseglo najvišu europsku razinu.

Ruđer je isprva pohađao Dubrovački kolegij gdje se istakao iznimnom nadarenošću, tako da su ga isusovci poslali u petnaestoj godini u svoje naj­veće i najslavnije učilište - Collegium Romanum, kamo su dolazili pitomci iz cijelog katoličkog svijeta. Taj kolegij u Rimu podigao je sam Ignacije Loyola, nakon što je godine 1540. osnovao Družbu Isusovu. Collegium Ro­manum ostao je elitno sveučilište isusovaca i glavna tvrđava katoličke teo­logije i filozofije, kad je starijem dominikanskom redu pripala više prak­tična uloga s inkvizicijom, ako su i imali nekoć tako velike skolastike kao Alberta Velikog i Tomu Akvinskog. Zacijelo, Boškovićev je duh dobio prve obrise u rodnom gradu, ali će se njegovo zrenje nastaviti u Rimu, na staroj skolastičkoj i novovjekovnoj humanističkoj tradiciji.

Mladić koji je izrastao iz dječaštva u dubrovač,kom mirnodopskom ugo­đaju i obiteljskoj privrženosti najedanput se zatekao u stranom svijetu, među golemim palačama, pred veličanstvenom bazilikom Sv. Petra, pokraj cesta neshvatljivih događaja. Italija je već dugo bila raskidana stranim vla­davinama i suparništvima svojih kneževina, a na početku 18. stoljeća sve se to divljanje osvajačkih vojska ponovo rasplamsalo da bi se tek nakon 1750. polučila kakva-takva ravnoteža, s učvršćenjem austrijske i španjolske habsburške krune, a i stanovitom tolerantnošću prema vjerskim i znanstve­nim nazorima. No Ruđer će kasnije proživiti to mirnije doba, dok je mladić od početka bio gurnut u opću nesigurnost. On se teško privikivao na nov ambijent, neprestano s mislima i čežnjama u dalekom zavičaju. Kad bude tu izražavao svoja osjećanja u stihovima, njegove će pjesme odzvanjati du­brovačkim budnicama i nokturnima. Između njegova samostana i rimskih ulica puknula je golema razdaljina koju pitomac neće nikad moći prebro­diti. On ostaje do kraja samostanac zatvoren u polumrak knjige, kad ga budu i diplomatski poslovi vodili na dvorove. Otrgnut od svoje zemlje, Ruđer je u onoj mješavini stranaca sa svih četiriju strana svijeta našao nešto za­jedničko - latinski jezik na kojem je već kod kuće proučavao znamenite pisce. Latinski mu je omogućio da saobraća sa svima pitomcima i nastavni­cima kao sa svojima. Tim zajedničkim jezikom prestali su biti stranci i ubrzo su se stapali u široku intelektualnu zajednicu. Bošković će pod starost požaliti što latinski iščezava iz upotrebe pišući u epistoli Le Sageu 1766:

10

»Jamačno je pogubno za književni svijet u ovo naše vrijeme !to je u svih naroda prevladao običaj da se svaki u pisanju služi svojim jezikom. Najveći bi dio života trebalo provesti, kao u Kineza u neprestanom

učenju one neizmjerne šarolikosti znakova ... ·a tako i u nas, Europlja· na, u neprestanom učenju tolikih jezika tako različitih i međusobno udaljenih. Koliko bi bilo zgodnije da se latinski, kao što je nekoć bio običaj, a koji nikomu sada nije materinski, zadrtao kao zajednički jezik u znanstvenom priopćavanju.«

Kao Dubrovački kolegij tako je i Collegium Romanum bio pod pečatom Aristotelove filozofije. Prve se godine učila njegova Logika, druge Fizika, a treće Metafizika i Etika, sve to kao priprema četverogodišnjeg studija teo­logije kojom je pak dominirao Toma Akvinski, također sljedbenik velikog Stagiranina. Teško je tu razdvojiti što je bilo izvorno Aristotelovo učenje a što skolastička obrada prilagođena katoličkim dogmama. Zacijelo, pitomac se vježbao u logičkom zaključivanju, čemu je također služila gramatika i retorika, ali je uz to bio natrpan mističkim premisama ili apstraktnim kate­gorijama, što se lako izvrtalo u prazan verbalizam. Također se prorađivala fizika koju je Aristotel više temeljio na primitivnim opažanjima i apstrakt­nom zaključivanju negoli na sustavnijem iskustvu, a zapostavljao je i mate­matiku u opreci prema pitagorejcima i Platonskoj akademiji. Aristotelov se istraživački genij očitovao u biologiji gdje je zaista zamijetio važne životne funkcije i oblike, međutim, upravo je to bilo poslije manje uvažavano. Zaci­jelo, razmatranja organizma upućivala su ga na zaključak da se živi svijet ravna prema stanovitim ciljevima, i njegova teleologija (grčki telos, cilj) nadopunjuje ili zamjenjuje jednostavnu kauzalnost uzroka i posljedice. Te­leološki princip ulazi u skolastiku jer je sve u svijetu uređeno tako da služi Bogu i čovjeku. Premda je Aristotelova kozmologija bila u Ruđerovo doba temeljito razrovana, ipak je dugo cijela duhovna atmosfera bila prožeta spe­kulacijama i predodžbama velikog Grka. A neke su njegove distinkcije ostale važne do danas. Formiranje Boškovićeve inteligencije zbivalo se u jezuit­skom učilištu kamo su već prodirale nove, oprečne struje. Nastava se tu zvala peripatetička, ne baš s punim pravom jer je u tim kolegijima bilo više klečanja i molitava negoli atenskog šetanja (peripatos).

Bila je sretna okolnost što je crkveni otac Augustin u petom stoljeću napisao da tijela spoznajemo brojem a dušu mudrošću. Time je matematika bila u skolastici priznata za shvaćanje prirode, a to je donekle uspostavilo ravnotežu prema kasnijem peripatetičkom filozofiranju. Kad je Ruđer stu­pio u Collegium Romanum, geometrija se već pomno učila, i pomalo se vraća i Platonova baština.

Ako je Platon i podlegao mistici o seobi duše, na čemu gradi i teoriju spoznaje (znanje je sjećanje), matematički će ga genij voditi do nazora da u osnovi svijeta leže geometrijski likovi ili simetrije. Prema njegovu Timai­osu najmanji su dijelovi svijeta istokračni pravokutni trokuti koji spariva­njem čine četiri temeljna lika: kocku, tetraedar, oktaedar i ikozaedar. A od tih četiriju geometrijskih tijela upravo su građena četiri elementa: zemlja, vatra, zrak i voda. To učenje o 4 elementa preuzet će i Aristotel, svakako bez geometrijske osnove, i ono će se zadržati do novog vijeka. Značajno je da je Platon, ako je i gradio svijet od sitnih trokuta, odbacivao Demokritovu atomistiku, najviše zbog toga što je ona nosila materijalizam. U grčkoj se filozofiji rasplamsao spor između materijalizma i idealizma koji će se na­staviti sve do današnjih vremena, a opsjedat će i jezuitsko učilište u kojem je Bošković rastao.

ll

Taj spor vodi nas na same početke ljudske misli. U prvom, mitopoet­skom mi§ljenju jo§ nema oštrog razlikovanja između živog i neživog, su­bjektivnog i objektivnog,. a kakav iznimni događaj djeluje u daljem zbiva­nju ili se njegovo djelovanje može opet izazvati obredima. Prema očuvanom memfiskom mitu Ozirisovo utapljanje učinilo je Nil plodotvomim, i za pr<>­ljetnih svečanosti ulazio je faraon u rijeku da taj učinak obnovi. Ozirisovo ubojstvo i uskrsnuće javit će se slično u kršćanstvu gdje se Božji sin žrtvuje za spas svijeta. Gospodarska blagodat biva tu zamijenjena transcendentnom idejom. Nerazvijenost općih riječi ili apstrakcija težila je izražavanju u konkretnim predmetima ili međuljudskim odnosima (često spolnima); a ta­kođer može dio stajati za cijelu stvar ili biće (pars pro toto). Svi ti stari zapisi doimaju se dana§njeg čitaoca kao metaforični ili poetski dok su stari narodi držali da govore "istinu". Kad Goethe pjeva o boru pokrivenom snijegom koji sanja o palmi na jugu, tad on prenosi na njih svoje čežnje, kao §to su u starim mitovima 'oživljavam' izvori vode, rude, planine ili mu­nje. Dok u mitopoetskom mišljenju biva kakav događaj sudbonosan, a ob­redi sredstvo da se njegova moć održi, prekid počinje s objdnjenjima ute­meljenim na začecima zakona ili stalnim strukturama. Jamačno je Tales iz Mileta, koji je boravio u Egiptu i upoznao tamošnju astronomiju, bio na­dahnut memfiskim mitom po kojem na početku bijde ocean, ali voda za grčkog filozofa nije vi§e rodilište boga Ptaha, oca svih bogova, već postaje prapočela ili trajna supstancija u mijenama svijeta. Mitsko podrijetlo očito se tu spojilo s opažanjem da se voda javlja u tri agregatna stanja kao led, tekućina i para pa može proizvesti najrazličitije stvari. Uvođenje jedne trajne supstancije, i to poznate tvari, iz koje sve potječe i u koju sve ulazi, bilo je epohalno.

·

Budući da se Empedoklu nije činila jedna supstancija dovoljna da obja­sni promjene, on uvodi 4 elementa, a dalje kaže da elemente privlači ljubav i odbija Illlinja. U tom antropomorlnom tumačenju Platon je nazreo sile privlačenja i odbijanja. Neosporno sila ima podrijetlo u iskustvu kad na­pinjemo mišiće i vršimo rad. No Empedoklo još to proširuje emotivnim dje­lovanjima. Svakako, pojam sile potekao je od ljudskog čina koji ima fizičku i psihičku stranu, a to će izazvati puno konfuzije u povijesti znanosti.

Osnivač jonske škole Tales slavljen je kao jedan od sedam mudraca §to je prorekao pomrčinu Sunca 585. pr. Kr. (prvi točno utvrđeni datum), a to proricanje budućih događaja postaje glavna značajka znanosti uopće. Teško je, međutim, reći da je Tales znao općenite zakone iz kojih bi izveo nastup pomrčine, ali je posjedovao stanovita astronomska znanja, po svoj prilici iz egipatskih izvora.

Silni i strašni fenomeni i objekti shvaćali su se isprva poput nadljudskih bića - bogova. Tako za stare Egipćane Sunce postaje bog Ra, za Mezopo­tamce vjetar bog Enlil, za Slavene grom bog Perun, za Grke morska oluja bog Posejdon. U to mnogoboštvo unose stari mitovi obrise sustava ili hije­rarhije. U daljem razvoju prvi bog biva jedini. To jasno biva iskazano u Sta­rom zavjetu gdje je Jahve jedini, svemoćni, stvoritelj svega što postoji, vr­hovni naredbodavac. Za nj je dovoljno reći, kao što Mojsije navodi: »Ja sam tko jesam.« Platon će podati bogu više spiritualno značenje. Sve što se samo od sebe, spontano, kreće prema njemu posjeduje dušu. A bog je najviša ili savršena du§a.

12

Traženjem prapočela i zakonitosti te uvođenjem matematike (aritmetike i geometrije) nastupa propadanje mitopoetskog mišljenja - svakako, pro­padanje koje se neće nikad do kraja izvesti. Osjećanje jedinstva prirode, dakle, živih bića i okoliša, uz nešto sudbonosno, očuvat će se ne samo u praznovjerjima i poeziji, već će se osobito žilavim pokazati animizmi koji će nadživjeti stare mitove. Tom vjerovanju u bogove ili duhove suprotstavlja se istraživanje prirodnih pojava i tehnologija. Priroda se javlja u beskraj različitih oblika, boja, mirisa, zvukova, a i naše tijelo je dio te stvarnosti, i svojom građom i svim osjetilima. Epohalno je bilo Demokritovo tumačenje da je neizmjerno šarenilo pojava tek ljudski doživljaj dok "uistinu" postoje samo atomi jednostavnog geometrijskog oblika. Time je ono objektivno odvojio od subjektivnoga. Indijska filozofija tražila je već Veliko Jedno u tom bogatstvu raznolikosti, a grčkim će misliocima postati to prvi problem. Jer, inače, kao što Platon rasuđuje, ništa se ne može objasniti. Dok on sve želi s'lresti na geometrijsku jednostavnost, prije njega je Pitagora svodio svijet na brojeve. Razlika među njima i nije tako velika kad se zna da je pitago. rejska škola predočivala brojeve trijangularnim, kvadratičnim i pentagonal­nim rasporedom točaka. Geometrija i aritmetika bivaju tu uzete za objašnje­nje svijeta - kao što će i Albert Einstein preko dvaju tisućljeća kasnije prikazivati Riemannovom geometrijom svoj svemir. Bez sumnje, objašnja­vanje svijeta vođeno je od početka načelom jednostavnosti koje je bivalo najprozirnije u matematici. Kako matematika u našem stoljeću gubi jedno­stavnost, nastaju teškoće za svu teoriju.

Nije samo matematika održavala znanost u doba skolastike, kad je bilo malo zanimanja za empiričko istraživanje kakvo je davno vršio Arhimed ili Heron. Sporovi oko crkvenih istina ili dogma također su oštrili pojmove i zaključivanje. Logika je bila vrlo važna u doba kad se kakva vlast ili pri­vilegija dokazivala biblijom ili drugim kojim pisanim dokumentom. !estoku polemiku razbuktao je aleksandrijski prezbiter Arius početkom 4. stoljeća osporavajući da je krist Bog; on mu je tek sličan. Razlikovanje jednakog i sličnog postalo je važna filozofska distinkcija, a u tom slučaju oduzimalo je Kristu božansku bit i činilo ga Božjim stvorom poput ljudi. Poričući dogmu o Svetom trojstvu, arijanstvo je bilo osuđeno kao hereza i praga­njeno kroz buduća stoljeća.

Seoba naroda korijenito je promijenila politički i kulturni pejzaž Euro­pe. Barbarski naleti uništavali su stare civilizacije, ali su s druge strane stvarali nove, kadšto zdravije tvorevine. Primajući kršćanstvo, doseljenici su također čitali antičke filozofe i prerađivali ih u skladu sa svojim vjerskim nazorima. Osvojivši Italiju kao bizantski saveznik, gotski kralj Teodorik unio je arijanstvo u Rim. Na nagovor arijanskih svećenika dao je utamničiti senatora i filozofa Boethiusa. U zatvoru se Boethius tješio filozofijom, i nje­gova velika knjiga De consolatione philosophiae obnavljala je učenje Plato­na i Aristotela. Od njega potječe priziv "spojite vjeru s razumom", što će biti početak i lajtmotiv cijele skolastike koja će nastojati racionalno utvr­diti dogme, ili ih bar obrazložiti. Kako zacijeliti religiju i znanost, zaokupljat će i novi vijek.

Nasuprot dominantnom platonizmu Johannes Roscellinus ustvrdio je potkraj 11. stoljeća da postoje samo pojedinačne stvari, dok su opći pojmovi (universalia) samo imena (nomina), što je lakonski formulirano tezom uni-

13

versalia post res (općenitosti poslije stvari). Crkveni sabor u Soissonsu 1092. osudio ga je kao heretika, ali to neće ugasiti spor između nominalista i re­alista (koji su idejama pridavati prvobitno postojanje). Najveći Roscelinov učenik Abelard dosljedno je dalje izvodio da su općenitosti concepti mentis, pojmovi stvoreni u subjektu. Videći u bibliji više metafore ili parabole negoli bukvalne istine, bio je proklet od crkvenog 'koncila i pape Inocenta Il, ali su njegovi spisi i dalje uznemirivali samostane i učilišta gdje se revno čitalo, prepisivalo i raspravljalo, kao što je bila značajka skolastika.

Sukob između nominalista i realista je splasnuo kad je Aristotel potisnuo Platona iz katoličke teologije. Platonovo učenje o komunističkoj državi i ne­umrloj duši bilo je blisko ranom kršćanstvu, ali, pošto je crkva postala najjača monarhija, Aristotelov politički pragmatizam i teleologija bolje su se uklapali u cijeli tadašnji red. Taj obrat izveli su u glavnom Albert Magnus i Thomas Aquinas. Njih dvojica bila su prije svega očarana Aristotelovom metafizikom i logičkim izvodima. Logika znači za grčkog filozofa jezik, sva­kako, jezik jasan, određenih pojmova i sintakse. Zacijelo, kako zaključivati, moglo se možda bolje učiti u Platonova Sokrata i Euklida, ali matematičko je izvođenje ustupalo u skolastici mjesto transcendentalnim i teleološkim apstrakcijama. Doduše, Aristotel je jednaku epistemološku važnost davao umu i iskustvu, međutim skolastici su više od njega poprimali idealistički residuum njegova učitelja Platona. Aristotel je uveo kategorije s dijalektič­kim oprekama: rod-individuum, materija-forma, potencijalno-aktualno, bitno­-slučajno. Njegove je kategorije preuzela kasnija filozofija, a prilično nekri­tički će ih također iznositi Kant u svojoj Kritici čistog uma.

Postavivši se između Demokritova materijalizma i Platonova idealizma, Aristotel je uvodio dosta mutnu razliku između supstancije i forme. Sve što nastaje i postoji biva to sjedinjenjem supstancije i forme, na primjer, stol sjedinjenjem građe od drva s oblikom pravokutnog četverokuta i 4 valjka. Zacijelo, kad se takve opće izjave ilustriraju na primjerima, filozofska se dubina gubi, a to 'sjedinjenje' izgleda nezgrapno izražavanje. Prema Aristo­telu forme su u neživoj prirodi najprostije, dok u organskom carstvu bivaju sve složenije, a s čovjekom postaju savršene. On tu razlikuje aktualno (sada postojeće) i potencijalno (moguće). Na primjer, sada postoji sjeme, ali je u njemu također sadržana mogućnost da iz njega proklija biljka; ili, jaje pred nama sadrži u sebi cilj - entelehiju, potencijalno pile. Taj Aristotelov pojam entelehije inspirirao je mnoge filozofe da pretpostave nove principe ili •žive sile« u organizmima, pa tako i novijeg biologa Hansa Driescha (koji je time osobito objašnjavao moć regeneracije). Danas tu molekularna biolo­gija vidi fizičko-kemijsku strukturu gena, ali to nije adekvatno Aristotelovoj filozofiji. Prema njemu moramo bitno razlikovati dvije vrste: aktualno i po­tencijalno. To potencijalno ili virtuelno odbacit će Descartes i francuski materijalisti, a bit će važno za Ruđera Boškovića i današnju fiziku.

Aristotel je smatrao da je Zemlja savršena kugla koja miruje u središtu svijeta. Zvijezde stajačice su za nj pričvršćene na golemoj kugli koja zatvara sav prostor i vrti se oko Zemlje, kao što noću vidimo. Na nižim sferama postavljeni su Sunce i Mjesec, a lutalice (planeti) stvarali su, naravno, ve­liku zabunu. U sferama oko Zemlje vlada sveta vječnost, dok se fizika pro­mjena zbiva na Zemlji. Tu razliku između nebeskog i zemaljskog razbit će Nikola Kopernik čija će knjiga De revolutionibus orbium coelestium 1543.

14

uzdrmati katolički svijet. Kako bi se Božji sin mogao spustiti na Zemlju ako bi ona bila samo jedan od Sunčevih trabanata? Geocentrički je sustav bio još čvrsto držan u Rimskom kolegiju kad je ondje učio Ruđer.

Sveti Toma (1224. ili 1225- 1274) nije se lako ni brzo probio do prvog autoriteta katoličke teologije. Rođen u feudalnom okružju u južnoj Italiji, kod Aquina, pobjegao je iz sužanjstva nametnutog od njegovih roditelja da bi studirao u Parizu gdje je Albert Magnus obnavljao Aristotelovu filo­zofiju. Ondje su se profesori podijelili na pristalice teze o dvjema istinama i na one koji su željeli teologiju sjediniti sa znanošću. Slijedeći Alberta Veli­kog, Toma Akvinski je zastupao racionalno izlaganje vjerskih istina. Ako i pođemo od vjerske objave, dalje se može razumom zaključivati. Dapače, on je iznio pet slavnih dokaza o Božjem postojanju: prvo, da mora biti prvi pokretač; drugo, da se kauzalni lanac mora jednom prekinuti pa mora po­stojati prvi uzrok; a posljednja dva dokaza temelje se na svrhovitom ure­đenju svemira čemu je potreban svevišnji arhitekt. Bilo je to doba kad u prijelazu od ruralnog života na gradski sve važnija biva ljudska inteligencija i poduzetništvo u trgovini, obrtu i početnim industrijama. Dok su prvi krš­ćani smatrali zemlju "dolinom suza" iz koje se duša treba što prije izbaviti, pa su prirodu potčinili onome nadnaravnom, Toma se suprotstavlja misti­cima pridajući gotovo jednaku važnost duši i tijelu. Prihvativši Aristotelovu razliku supstancije i forme, za nj biva tijelo supstancija a duša forma. Sva­kako, to je razgnjevile mistike jer bi forma propadala sa supstancijom pa se odatle lako mogla poreći besmrtnost duše. Nije stoga čudo da su Pariški učitelji osudili godine 1277. Tomino učenje kao heretičko, skupa s drugim krivovjerstvom.

No takve osude nisu mogle zaustaviti sve veće zanimanje i dapače div­

ljenje prirodi koje će nadoći s renesansom. Toma Akvinski je smatrao da u

prirodi postoje zakoni dok je duša slobodna. Zacijelo bilo je teško fizički

determinizam uskladiti sa slobodom psihičkog, a taj problem mučit će i

Ruđera Boškovića. Velika je bila zasluga Thomasa Aquinasa što je uzdizao ljudski um nasuprot mističnom iskustvu pa bilo to često i u dokazivanju vrlo opskurnih teza. S njim je skolastika počela uvažavati logičko izvođenje

što je katkad prelazilo u cjepidlačarenje. Pripadajući dominikanskom redu, sveti Toma bio je pokopan u jedinoj važnoj gotičkoj crkvi u Rimu, u Crkvi

Sv. Marije (izgrađene iznad starog Minervinog žrtvenika) gdje stoji jedan

od najljepših Michelangelovih kipova - Krist koji se okreće prema Rimu

sa sumnjom je li zaista spasio svijet.

Ruđer se s najvećom zahvalnošću sjeća svog učitelja iz matematike

i astronomije. Taj ga je učinio svojim nasljednikom na katedri kad je bio imenovan za rektora Rimskog kolegija. Njegov se učitelj također bavio

pjesništvom prema modi onog vremena i kretao se u liberalnom društvu književnika i slikara, kamo će privući i svojeg najdarovitijeg đaka. Ipak nije od njega Bošković naučio infinitezimalni račun, a taj će ga nedostatak, kao što veli, učiniti inferiornim prema velikim francuskim matematičarima. Ruđer je bio atletske građe, ljepolik, izvanrednog pamćenja i velike radne izdržljivosti. Onako marljiv, proučio je relevantne spise za isusovačku nastavu i mogao je predavati ne samo matematiku i fiziku nego i metafiziku.

Vanjski događaji ometali su mu znanstveni i pedagoški rad. Spanjolski se kralj Filip V. nije zadovoljio samo južnom Italijom, već je zaratio s Au-

15

strijancima zbog Parme na sjeveru. Razulareni španjolski vojnici prolazili su kroz Rim ne obazirući se na svetog oca. Mladog je profesora zgrozilo ono što nije viđao u mimom i urednom Dubrovniku: ubijanje, grabež, silo­vanja, povrede ljudskog dostojanstva. Kako se pribrati nad svojim zapisima ili motrenju neba u takvom svijetu? Na sreću, ili na nesreću, prirodoslovci su uzgojili odsutnost ili ravnodušje prema događajima oko sebe, tako preg­nantno izraženo u riječima Noli turbare circulos meas kojima je Arhimed prema legendi dočekao neprijateljske vojnike. Doduše vojnici nisu poreme­tlU njegove kružnice, ali su mime duše ubili najvećeg antičkog matematičara i fizičara.

Na priredbama Rimskog kolegija recitirali su đaci Boškovićeve pjesme posvećene oslobodilačkoj vojni na Turke. Austrijski vojskovođa princ Eugen Savojski bio je vrlo uspješan protiv turske vojske, tako da su bili oslobo­đeni znatni dijelovi Hrvatske, pogotovo stare Slavonije, te Ugarske i Vlaške. Boškovićeva pjesma proriče skoru propast Osmanskog Carstva. Uspjesi austrijske vojne osokolili su katolike u Bosni da se dignu na ustanak protiv turske okupacije. Međutim, španjolsko-talijanska stranka na bečkom dvoru isposlovala je intrigama opoziv Eugena Savojskog, i godine 1739. sklopit će se dosta povoljan mir za Tursku kojoj su pretežno vraćene oslobođene pokrajine. Najgore su pak prošli Hrvati u Bosni koji će biti pogubljivani zbog ustanka, a Carigrad će ubrzati useljavanje pravoslavnog žiteljstva u opustošene i ispražnjene krajeve. Otkako je Mehmed II. priznao grčko-istočnu crkvu, turska je politika koristila stari raskol između Rima i Bizanta za svoje osvajačke ciljeve. No hrvatsko se pučanstvo donekle očuvala, a dosta se katolika prešlih na muslimanstvo smatralo dalj� Hrvatima. Zbog nesloge zapadnih dvorova Turska će Carevina stabilizirati svoje granice sve dok njezino zaostajanje sa Zapadom i unutarnje rasulo ne ohrabre vazale ili podjarmljene narode da se dignu za uspostavljanje svojih država. I tako će iz zalaza strahovitog polumjeseca izraniti najprije neovisna Grčka pa Bugarska i Srbija u drugoj polovini 19. stoljeća.

Na istoj priredbi prigodom nove školske godine đaci su recitirali i Boškovićevu pjesmu o pomrčinama Sunca i Mjeseca. Bio je to tek kratak nacrt buduće velike pjesni De Solis ac Lunae defectibus, objavljene u Londonu godine 1760, u kojoj će iznijeti svoja dugogodišnja istraživanja Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda, ponajviše već objavljena prije. Od Grka i Rimljana se uobičajilo da se znanstvena djela pišu u stihovima. Titus Lucretius Carus ostavio je iz prvog stoljeća pr. Kr. veliku poemu De rerum naturae gdje je izložio grčku atomistiku i s pomoću atoma objašnjavao najmarkantnije prirodne pojave: svjetlo, munju, kišu, potrese, vulkane, magnetizam. A također je materijalistički tumačio pojavu života i duševnih procesa, sve to nadovezavši ponajviše na Epikura. Bošković je bio od početka fasciniran zamišljajem atoma, ako i nije prihvaćao materijalističku filozofiju koja je dolazila s tom hipotezom. Sam Eistein je visoko ocijenio Lukrecijevu poemu kao jednu od najvećih antičkih baština.

Već u doba skolastike bilo je dosta primjedbi protiv Aristotelove fizike. On je slobodni pad tumačio prirodnom težnjom da se tijela vrate na prvo­bitne položaje. Podignemo li kamen, on će se htjeti vratiti dolje. Za Aristo­tela su posve drugačija žestoko izbačena gibanja, kao let strelice od napetog luka ili izbačen kamen iz ruke. Sto održava strelicu ili kamen dalje u giba-

16

nju? Prema Aristotelu je to sredstvo (zrak) koji je bio zgušćen pa dalje gura izbačeni projektil; samo tijelo bi se odmah smirilo. Aristotelove tvrdnje da teža tijela padaju brže i predodžba o žestokom gibanju bivaju osporene od više srednjovjekovnih učenjaka. Tako je Jean Buridan zaključio da bi se tijelo gibalo beskonačno kad ne bi bilo otpora ili trenja. Njemu više nije potreban medij za održanje gibanja, ali ne odbacuje posve Aristotelovu predodžbu o početnom pritisku (impetus impressi). Buridan više ne uzima anđele koji vuku Sunce, planete i zvijezde oko Zemlje, nego je dovoljno da ih Bog gurne na početku.

Aristotel nije bio samo skolasticima važan zbog toga što je postavio Zemlju u središte svijeta, kamo je jedino Božji sin mogao sići, nego što je, također prema njihovu sudu, dokazao postojanje Boga. Njegov slavni dokaz polazi od toga da svaki događaj ima svoj uzrok, a taj uzrok kao događaj mora opet imati svoj uzrok, i tako dalje, ali to mora negdje s·tati jer inače, po Aristotelovu mnijenju, ništa ne bi bilo uzrokovano. Dakle, morao bi postojati Prvi uzrok ili Bog. Zamišljaj Prvog pokretača ispunja sve istraživanje prirode, a neće mimoići ni Newtona. Boga samog određuje Aristotel kao čistu formu, a to biva poistovjećena s duhom ili čistom mišlju. Ljudsku pak dušu on sastavlja od dva dijela; niži dio imaju i životinje i biljke, a propada s organizmom, dok bi tek drugom, višem dijelu, pripadala besmrtnost. Svakako, peripatetici su se poslije razdvojili u mnijenju je li čovjekova duša vječna ili nije. Rpder Bošković će u dopuni svoje Theoriae Philosophiae naturalis nastaviti takva Aristotelova razmišljanja o materiji i duši.

· , ' .· -

Budući da Aristotel nije imao mnogo smisli:\ za matematiku, nego se posve pouzpao u kvalitetna razmatranja, bita· je s�ća što je sveti Augustin jako cijenio i geometriju i aritmetiku. To je mnoge srednjovjekovne skola­stike upućivalo na strože Zaključivanje, pogotovo gdje se više uvažavalo obično iskustvo. ·Prema tome ne može se tvrditi da je renesansa otpočela na pustoši ili bila izlaz iz općeg mraka, iako je i pustošenja i pomračivanja bilo napretek. Također bi bilo pogrešno pripisivati pojavu renesanse isključiv;o ili domi­nantno upoznavanju s helenističkom kulturom. I grčka filozofija i umjetnost bile su poznate kroz srednji vijek, doduše ne tako potpuno kao poslije, ali nedostajali su impulsi koji bi ljudski duh otrgnuli od skolastičke .. Jeologije i poricanja prirode, kao što se to patološki očituje u Plotinovu učenju, kad se taj mistik i asket čak stidio što obitava u tijelu. Bogaćenje feudalnih dvorova i slobodnih gradova s razvojem trgovine, rudarstva i pomorstva punilo je velikaše, trgovce i obrtnike smislom za ovozemaljske užitke i ljepote prirode, a i crkva s Rimskom kurijom odaje se raskoši održavajući tek farsu ranokršćanske poniznosti i jednakosti u siromaštvu. U takvom obratu od ciljeva i discipline papinstva naglo će procvasti umjetnosti i znanosti, a istraživači i stvaraoci će sad s punim plućima usisati mudrosti i divote helenzma. Cinquecento u Italiji je upravo čudo probuđene originalnosti.

Leonardo da Vinci ( 1452-1519) najpotpunije je izrazio težnje onoga živahnog doba. Sto je učinio u slikarstvu i kiparstvu, diže ga među druge renesansne genije kao Michelangela, Rafaela. Tiziana, ali ne mali je također njegov doprinos statici, graditeljstvu, konstrukciji automata i vojnih sprava, anatomiji, filozofiji, Bio je također vrlo dobar matematičar, a osobito je cije­nio mehaniku, i u njoj, veli, matematičko mišljenje dobiva hranu za rast.

2 Ruđer Bošković 17

Taj njegov sud upravo će proročanski nagovijestiti silan razvitak matematike nakon pobjede Newtonove mehanike. U rješavanju fizičkih problema naglo su se u 18. stoljeću razvili infinitezimalni račun, diferencijalne jednadžbe, varijacioni račun, statistika, algebra, teorija funkcija ili su se otpočele raz­vijati da bi u 19. stoljeću dosegle savršenstvo.

Sveučilišta pod isusovačkim ili kakvim drugim crkvenim nadzorom nisu ostala gluha prema novovjekovnom zaletu u istraživanju prirode. Collegium Romanum ima dapače dalekozor što ga je napravio holandski fizičar, astro­nom i matematičar Christiaan Huygens ( 1629-1695). Tu je Ruđer dobio prve poticaje za astronomiju koja će ga cijelog života zaokupljati. Budući da se isusovački red morao pridržavati geocentričnog sustava nakon anateme Galileia, istraživačev će se um neminovno sukobljavati s crkvenim dogmama. Kako će on riješiti taj povijesni spor, pokazat će se kasnije. Ako je Nikola Kopernik preranom smrću izbjegao progonima, sljedbenici njegova helio­centričnog sustava morat će još izdržati dugu borbu.

U nastavi Rimskog kolegija bilo je također obavezno proučavanje starih pjesnika, osobito Horacija, Vergila i Ovidija, a poduci retorike služili su također Ciceronovi spisi. Ako i Platon nije bio u milosti, prorađivali su se neki sokratovci i grčki pjesnici. Svakako pitomac je tu rastao u humanističkom ambijentu gdje bi samo teška katolička teologija gušila nadahnuća heleni­stičke kulture.

Renesansa je imala povijesne izvore, osobito u prebijegu grčkih intelek­tualaca u zapadnu Europu nakon turskog osvajanja Bizanta, ali su snažni poticaji dolazili također od samog napretka u Europi, u gospodarstvu, zna­nosti i umjetnosti. Renesansa je postavljala nove, cjelovite i ljudske ideale prema asketizmu, licemjerju i vlastohleplju papinskog reda. U tom poletu humanizma biva čovjek dignut iz vjekovnih spona, čovjek koji će htjeti svestrano razviti stvaralačke mogućnosti, a time će neminovno zagaziti i u političke i vjerske sukobe. Mali, slobodni gradovi doprinijeli su tom napretku više od glomaznih država gdje se sve vrtjelo oko prijestolja. Mladi Ruđer također teži za takvom humanom cjelovitošću noseći u sebi uzor Dubrovačke Republike, kojoj će do kraja ostati vjeran. On se ne bavi samo filozofijom i znanošću, nego također piše pjesme, po metrici savršenije od Vergilijevih ili Horacijevih. Da bi nekako spojio astronomiju i poeziju, skladat će u stihovima o nebeskim pojavama, kao što je i Rimljanin Lukrecije maštovito pjevao o atomima. Zacijelo, suvremeni će pjesnik osporiti da se već skladnim metrom i rimom postiže umjetnička ljepota, no sam Bošković je cijelog života cijenio svoje stihotvorstvo.

Ruđer Bošković je jedan od posljednjih humanista koji će pisati na latinskom jeziku. Humanizam je uopće u eklipsi u njegovo doba. Razlozi su tome i vanjski i unutarnji. U želji da pridobiju duše građana i seljaka, i reformacija i protureformacija u uzajamnom žestoku sukobu objavljuju svoje propagandne knjige i molitvenike na narodnim jezicima. Stvaranje velikih država također pogoduje jačanju nacionalnih ustanova i nacionalne privrženosti nasuprot kozmopolitskom humanizmu. Uz to i unutarnji faktori djeluju na dezintegraciju prvobitne humanističke cjeline. Istraživanje prirode nastavlja se putem koji se sve jače razilazi od etike i umjetnosti. Cjelovitost nije više ideal kao za renesanse, kad Leonardo da Vinci uz savršeno slikar­stvo fanatički proučava anatomiju ljudskog tijela, let ptica, funkcioniranje

18

strojeva ili automata, hidromehaniku, statiku, akustiku i optiku, a sve to ne samo iz praktičkih potreba nego iz duboke težnje za spoznajom svemir­skih zakona. Doduše, svaka je znanstvena disciplina postala vrlo složena i trebala se desetljeće učiti, ali to nije bio najdublji razlog rastućoj specijali­zaciji.

Demokrit je prvi povukao oštru razliku između objektivnih i subjektivnih svojstva. Objektivan je oblik atoma (i težina), dok su boja, miris, zvuk samo "mnijenja" ljudi. Zacijelo, Platon i idealistička filozofija nastojali su izbrisati tu oštru razliku svodeći sve na ideje, međutim je istraživanje prirode sve jače nosilo za sobom "objektivizam" ili objektivističko usmjerenje. Vrlo utjecajan John Locke, čiju će spoznajnu teoriju prikazati i Ruđer Bošković,• obnovio je razliku između primarnih i sekundarnih kvaliteta. Primarna bi svojstva stvari bila neovisna o našem zamjećaju dok bi sekundarna nastajala djelovanjem na naša osjetila. Od njega potječe i empirističko načelo: Ništa nema u razumu što nije prije bilo u osjetilu. (Nihil est in intelectu, quod antea non fuerit in sensu.) Istraživanje prirodnih pojava s pomoću različitih naprava jačalo je uvjerenje da se fizika mora usredotočiti na prostorne, vremenske i dinamičke odnose među vanjskim stvarima. Istraživači treba da odrede svojstva i zakone prirode koja postoji neovisno o ljudskom udjelu i moći spoznaje. Taj princip objektivizma spasavao j e prirodoslovce od subjektivne samovoljnosti, ukorijenjenih predrasuda i vjerske netrpeljivosti, ali je s druge strane raskinuo vezu s etikom i umjetnošću. Slabljenjem mo­ralne odgovornosti za svoja otkrića sve će se više istraživači preobražavati 'U plaćenike dvorova i vojnih stožera. Svakako, fizika je od Arhimeda i Herona služila velikaškoj zabavi i ratovanju, a Arhimedova legendarno ravnodušje za događaje u svijetu naslijedili su i mnogi znanstvenici novog vijeka. Rascjep prvobitnog jedinstva filozofije, znanosti i umjetnosti mačio je zalaz humanizma.

Ruđer Bošković bio je jedan od posljednjih humanista u toj pomrčini, ne samo po tome što dosljedno piše na latinskom, već više stoga što je cijelog života težio za prvobitnom cjelinom manja, umjetnosti i morala. Religija nije bila za nj samo svećenička ili redovnička odora; on je usrdno nastojao uskladiti svoja istraživanja s vjerom. Našavši se u procijepu između isuso­vačkog konzervatizma i materijalizma nošenog francuskim enciklopedistima i promicateljima nove mehanike, on će polagano izgrađivati vlastito znanstve­no i filozofsko stanovište. Religija je često kočila istraživačke prodore, no bila je katkad i poticajna, kao u Newtonovu nadilaženju mehanike Galileia i Descartesa pa u Boškovićevu nacrtu »Novog svijeta«. Fizika je od početka sadržavala u sebi transcendentne silnice koje tjeraju na otkrića dubljih struktura svijeta, a mistika je katkad pomogla ljudskoj mašti da se vine iz okamina. Valja se sjetiti upozorenja Nielsa Bohra da će jedva tko shvatiti kvantnu teoriju tko nije mistički protrnuo nad tajnovitim pojavama mikro­kozmosa. Takvo je divljenje prožimalo Ruđera i krijepila ga u vjeri. No pribjegavanje božanstvu oduzimalo je čovjeku štošta od njegove slobode i odgovornosti. Pripomenimo što je Einstein pisao** o tome u posljednjim godinama:

* Dodatak djelu B. Staya: Philosophiae recentioris, 1755. ** Out of my later years, London, 1959.

19

»Nitko neće jatrUWno poreći da ideja postojanja jednog svemoćnog, pravednog i blagotvornog osobnog Boga može čovjeku dati utjehu, pomoć i vodstvo; takoder zbog njezine jednostavnosti pristupačna je najnerazvijenijem duhu. Ali, s druge strane, odlučna je slabost prikop­čana toj ideji, !to se mučno osjećalo od početka povijesti. Naime, ako je to biće svemoćno, tad svaki događaj uključujući svaki čovjekov čin, svaku ljudsku misao, svako ljudsko ćustvo i težnju, biva njegovo djelo. Kako je moguće smatrati ljude odgovornim za njihove čine i misli pred takvim svemoćnim Bićem?«

Stoga Einsteinu više ništa ne govori Jahve, a blizak mu postaje panteizam koji obožanstvenjem prirode objašnjava čudesno postojanje prirodnih za­kona. Ako su i Ruđerova posljednja razmišljanja tekla u takvom smjeru, ipak će nastojati ostati u skladu s dogmom o personalnom Bogu.

20

PITANJE HEREZE I HRVATSKI HUMANISTI

Boškovićeva razmišljanja jedrila su u ona nova obzorja koja su bila pokrivena oblacima anateme. Dubokouvjereni katolik i vjeran isusovačkom redu, Ruđer je strahovao u svem istraživanju da ne zapadne u herezu. A bilo je doista teško uskladiti nove znanstvene spoznaje s Biblijom, ako se Sveto pismo čita doslovno, kao izricanje činjenica, a ne alegorično, kao napuci za moralno ponašanje. Teologija srednjeg vijeka inzistirala je na doslovnom tumačenju izazivajući tako sama vjerske sporove i raskid s istra­živanjem prirode. Već u petom stoljeću Augustin je osjetio tu dihotomiju pa ako i dopušta stanovitu razliku između znanosti i teologije, ipak će reći da u krajnjoj instanciji sva spoznaja utječe u Boga kao stvoritelja svijeta i uzroka sveg postojanja:

•Ako je dakle ispravno razlikovati mudrost (sapientia) od znanja (scien­tia), tako da se veli da mudrosti pripada spoznaja vječnih stvari dok znanju pripada racionalna spoznaja prolaznih stvari, tad nije teško odlučiti koju od tih spoznaja treba dići iznad druge.«

Augustinovi spisi Confessiones i De civitate Dei ostavili su trajan biljeg europskom duhu. Kad on i uvažava znanost (scientia), mora je podvrgnuti višoj mudrosti, teologiji, kao što će stoljeća kasnije različite filozofije poku­šati podrediti sebi "specijalne" znanosti, ako i ne završe u antiscijentizmu. No istraživanje prirode uporno se kostrušilo protiv takvog tutoriziranja, i dogmatizam biva stalno praćen herezom. Kad su i 'heretici' stajali uz Sveto pismo, branit će također često autonomiju znanosti ili svoju istinu. O znanosti u modernom smislu jedva se tada može govoriti.

Tezu o dvjema istinama, teološkoj i znanstvenoj, jamačno je prvi postavio Ibn Rošd Averroes (1126-1198) koji je promicao Aristotela za vladavine platonizma. Poput svojeg velikog učitelja on pridaje važnost i teoriji i iskustvu pa, poučen medicinom, poricao je besmrtnost individualne duše, ali priznaje univerzalni, vječiti razum, utjelovljen u cijeloj prirodi. Njegov mutni panteizam bio je, srećom tek nakon njegove smrti, osuđen kao hereza. Averrhoes je odstupio toliko od Aristotela što smatra da svako tijelo u gibanju mora imati svojeg pokretača (dok je Stagiranin razlikovao prirodnu

21

težnju padanja prema središtu svijeta). Njegovo načelo Omne quod movetur ab alio movetur pobijao je škotski franjevac Duns Scotus, ali se još nije vi­nuo do načela inercije. On se usprotivio Tomi Akvinskom da se može raci­onalno dokazati Božje postojanje; vjernici se moraju pouzdati u svetu objavu. Teologiju je također podrovao njegov najveći sljedbenik William Occam čije je djelo Summa totius logices 1488. zastupalo dosljedni nominalizam protiv platonskog realizma. Za filozofiju bila je važna Occamova britva, načelo da se ne smiju nepotrebno povećavati entiteti u dokazivanju, već se mora za­držati samo ono bitno. Ta "britva" oštro reže i u Boškovićevu zaključiva­nju. Upirući se na pojedinačno ili konkretno, Occam, zvan još doctor invin­cibilis po nenadmašivosti razglabanja, utirao je put indukciji i empirizmu. Ako se i priklonio tezi o dvjema istinama, nije ga to spasilo da ne bude optužen zbog hereze i bačen u tamnicu.

Bilo bi pogrešno zaključiti da su heretički sporovi najviše nastajali zbog opreke u nazorima. Ispod verbalnih magla odvijala se žestoka borba za vlast i očuvanje pozicija. Pa i Occama nije porezala njegova logička britva već po­najprije osporavanje apsolutne papinske moći. Kad se i Martin Luther ( 1483 -1546) opravdano pobunio protiv prodaje milosti ili oprosta od grijeha, pobjedu protestantizma su pribavili njemački staleži nezadovoljni s rimskim porezima i miješanjem u njihove poslove. Anglikanska crkva rodila se iz hira Henrika VIII. za još jednom zazomom ženidbom; onaj koga je papa Leon X. nazvao Defensor fidei bit će proklet od istog Rima. Još prije je Jan Hus (1371-1415) bio spaljen kao heretik što se oslonio na Bibliju protiv kroje­nja čeških prava. Zacijelo, sve te borbe između papa, kraljeva, kneževa i zemaljskih staleža bile su protkane žučnim vjerskim raspravama, a intelek­tualci i sveučilišni profesori bili su često korišteni za velikaške taštine i gramzljivosti, kad su i zastupali svoje istine. Tako je i rimsko-germanski kajzer Sigmund hrabrio rektora Praškog sveučilišta Jana Husa da ospori papino posizanje u Bohemiju, ali će taj isti kajzer mimo gledati štićenika na lomači, nakon što se našao u slabijem položaju prema svetom ocu. Znači li to da je najbolje da se znanstvenici ne uvlače u javne poslove i zatvore u svoje zašifrirane spise? To će pitanje neprestano mučiti i Ruđera Boškovića kad se stečenim znanstvenim autoritetom bude vinuo u najviše krugove. U danima razočaranja s dvorovima rado bi se i povukao u tihe sveučilišne aule, ali ga je uvijek nešto poticalo na dalje posredovanje između kraljeva i velikaša. Bio je to ponajprije zov njegova rodnog Dubrovnika za pomoći.

Boškovićeva je djelo raslo u cijelom tadašnjem naglom znanstvenom razvoju zapadne Europe. Međutim, ono također predstavlja stanovit kontinu­itet u povijesti hrvatskih humanista, i to ne samo u znanstvenom pogledu već i u općem društvenom kontekstu. Ponajprije, živio je u Dubrovniku do petnaeste godine, kad mu se već uvelike formirao duhovni horizont i karak­ter. A i u svim idućim godinama očuvat će europski putnik vrpce sa svojim zavičajem, osobito s obitelji, a njegova pisma braći i sestri na dubrovačkoj ikavštini sadrže najintimnije ispovijedi, kao što se nikome drugome nije povjeravao. Njegovi znanstveni spisi spominjat će starije hrvatske huma­niste koji su bili zaokupljeni sličnim problemima, bilo u spoznaji svemira bilo u postizavanju mira na vječno ugroženim granicama. Bez te duge tradi­cije ne bi se ni dječak vinuo do jednog od najvećih duhova Europe i utjecaj­nog diplomata u rješavanju sporova Dubrovačke Republike.

22

Za presađivanje humanizma u Kraljevinu Ugarsko-Hrvatsku najveće su zasluge imali nadbiskup-primas Ivan Vitez i njegov nećak pjesnik Janus Pan­nonius. Johannes Vitez osnivao je učilišta, biblioteke i zvjezdarnice gajeći zajedništvo s europskim humanistima, a osobito su uske bile njegove veze s moćnom poljskom prijestolnicom Krakovom, podjednako u znanosti kao i u zamašnim političkim osnovama na suzbijanju turske provale i osiguranju europskog mira. Vitezovom krugu pripadao je i glasoviti astronom Regio­montanus koji je prevodio Ptolomejeva Almagesta, ali je sam otkrio da su zapletene staze planeta povezane s gibanjem Sunca. Ako se on sam pri­državao geocentričkog sistema, bila je to priprava za Kopernika. Janus Pan­nonius je već u Orfejskoj odi Suncu slavio Sunce kao gospodara svih zvi­jezda - značajan povratak na Aristarha koji je pisao da se Zemlja vrti oko Sunca pa bio zbog bezboštva protjeran iz Atene. Jamačno su takve ideje iz humanističkog kruga obaju Viteza utjecale na Nikolu Kopernika. Europski su humanisti uopće činili živu intelektualnu zajednicu gdje su se sve novosti brzo razmijenile.

U jednoj svojoj pjesmi Janus Pannonius objašnjava geometrijske poj­move, u drugoj pak moli repaticu da ne izazove kakvo zlo. Zacijelo, u to je doba motrenje neba bilo ovijeno astrologijom koja je ponajviše služila na dvorovima da se pretkažu važni događaji, kao počeci ili ishodi ratova, na­sljedstva kruna, kuge, poplave, obistinjenja Apokalipse. Pokraj takvih sudbin­skih proricanja Regiomontanus je bio tako dobar matematičar i pravio tako dobre instrumente da je prvi mogao proračunati stazu kometa, a njegove Efemeride poslužit će i Columbusu pri otkriću Amerike. Koliko je god stva­ralaštvo bogatilo život, Janus Pannonius u divnoj elegiji Govoreće stablo pretkazuje kako će stablo propasti pod težinom svojih plodova. Bila je to mračna anticipacija današnjih znanstvenih vulkana, jedincato viđenje u po­eziji na razmeđu novog· vijeka.

Uz obnovu helenizma i širenje prosvjete oba su Ivana Viteza bila zao­kupljena oslobodilačkim pohodom na Osmanlije što ga je trebao povesti Matija Korvin koga je biskup Johannes Vitez ustoličio za kralja ugarsko-hr­vatskog. No, kad je Pavao II. prokleo češke husite i naredio vojnu na »here­tike«, Matija Korvin se okreće na Bohemiju u pohlepi za tamošnjim bogat­stvom, osobito rudnicima srebra, a i zbog pretenzije na rimsko-germansku krunu. Predviđajući da bi takav rat olakšao turski prodor na zapad i sjever, Johannes Vitez i Janus Pannonius su na saboru u Eggeru 1468.* ustali odluč­no s tezom kako Cesi nisu heretici, već da se imaju poštovati različiti vjer­ski običaji, pa tako i utrakvistički (da uzimaju svetu pričest kao kruh i vino, dakle, u dva oblika, a ne samo kao kruh, kao što su naređivali rimski dogma­tici). Njihovoj se buni također priključio utjecajni modruški biskup Nikola Kotoranin čiji filozofski spis, posvećen Ivanu Vitezu, odustaje od Božje obja­ve tvrdeći da se spoznavanjem zakona prirode pronalazi i bit Boga. Zacijelo takve su misli prethodile Spinozinu panteizmu, a javljat će se i Ruđeru Bo­škoviću komu se također, kao i Newtonu i Einsteinu, u otkrivanju prirodnih zakona ukazivala Božja bit. Primas Kraljevine Ugarsko-Hrvatske Ivan Vitez zamislio je širok savez zemalja od Baltika na sjeveru do Jadrana na jugu pod krunom poljskih Jageloviča, što bi protjeralo Osmanlije iz Europe i ostvarilo

* Ta buna obrađena je dramski u Pjesnik i vladar, Forum 1980, i u romanu Buna Janusa Pannoniusa, pred nakladom.

23

dugi mir. Međutim, neodlučnošću krakovskog dvora i nepovjerenjem Mađara prema slavenskoj većini propala je ta buna kad je već bila na domaku po­bjedi. Ipak ostao je za sva vremena princip tolerantnosti koji će voditi hu· maniste kroz sve buduće rasko le i požare. Jamačno su ti hrvatski biskupi bili prvi koji su obrazlagali načelo vjerske trpeljivosti ne samo teološkim ili filozofskim razlozima, već i akutnim političkim potrebama.

Bošković je također poznavao filozofiju Franje Petrića (Franciscus Patri· cius) sa Cresa koji je bio profesor u Ferrari pa u Rimu, gdje je i umro 1597. Njegovo glavno djelo Nova de universis philosophia prikazuje svemir posve drugačije od Aristotela pridajući svjetlosti primarnu važnost, svakako u mističnom smislu. Svjetlošću dolazi privlačna sila između svih tijela u sve­miru koji nije više zatvoren vanjskom sferom kao u Aristotela, već je besko­načan. Blizak Platonu, Patricius je oprezno iznosio opoziciju prema domi­nantnim peripateticima u sveučilištima. No njegov najslavniji sljedbenik Giordano Bruno bit će puno smjeliji u obaranju Aristotelovih sfera. Kako su sablažnjivo zazvučale u ušima dogmatika Giordanove riječi O beskonačnom svemiru!

»Neka ta ploha bude što hoće, uvijek ću postaviti pitanje: što je izvan nje? Ako je odgovor Ništa, tad ja to zovem prazninom. A takva praznina nema vanjske granice . . . Dakle, ima beskonačno mnogo sunaca i besko­načno mnogo zemalja koje se okreću oko tih sunaca, baš kao što je njih sedam koje mi opažamo da se gibaju oko Sunca koje je nama blizu.«

Patricius je također odlučno utjecao na Keplera, kao što on to sam ističe u pismu iz siječnja 1607. Johannes Kepler je proučio Petrićevu knjigu u kojoj on prikazuje Grizogonovu teoriju plime i oseke i dalje razvija svoje pankozmičke ideje s univerzalnim privlačenjem. Johannes Kepler nastavlja spekulirati u tom smjeru. Dok je Zadranin Grisogono govorio samo o pri­vlačnoj sili Mjeseca na oceane, Kepler se približava Petrićevom shvaćanju općenite sile koju će on identificirati s magnetskim privlačenjem. On je već tada smatrao da Zemlja i Mjesec moraju biti iste građe; pa ako Mjesec privlači more, zašto to ne bi i Zemlja? Tako je Kepler, slijedeći hrvatske fizičare i filozofe, dospio do općeg zakona privlačenja između svemirskih tijela. Zacijelo, on nije otkrio formulu te sile, a vezivanje tog privlačenja s magnetizmoin vodilo ga je u krivom smjeru.

Inače je Kepler poput mnogih humanista već rano bio izložen progonu od vjerskih dogmatika. No kako je uskoro stekao slavu astrologa, bio je pozvan na dvor cara Rudolfa II. u Pragu, gdje će isprva biti pomoćnik Tycha Brahea pa njegov nasljednik. Za vrijeme tridesetogodišnjeg vjerskog rata on će opet bježati da čezne poput svih humanista za vjerskom tolerancijom.

Princip koegzistencije zastupao je također Rabljanin Marcus Antonius de Dominis u najvećem djelu iz doba reformacije i protureformacije, u dese­tosveščanoj De Republica Ecclesiastica, London 1617. Isprva profesor fizike* Dominis biva kao splitski nadbiskup upleten u vjersko-političke kontroverze

* Dominis je u svojem spisu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride, Venetiis 1611, iznio da se pri većem otklonu svjetlosti u prizmi javljaju redom ·ooje crvena, zelena, plava, što je prethodilo Newtonovu otkriću o spektrill­nom razlaganju bijele svjetlosti.

24

na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, a ol)obito su se njegovi nazori formirali za vrijeme sukoba između Rima i Mletačke Republike, kad je zajedno s prija­teljem i ustavotvorcem Paolom Sarpijem branio građansko pravo protiv pa­pinskog posizanja u civilne sudove. Pozvan 1616. u Rim da brani svoje pisa­nje, upravo kad je Galilei odgovarao pred inkvizicijom, on odlazi u Englesku gdje postaje windsorski dekan i savjetnik Jamesa l, sina nesretne Marije Stuart, koji je želio izmiriti katolike i protestante. Protagonist vjerske tole­rantnosti i opće koegzistencije nije ostao samo pri objavljivanju svojeg ži. votnog djela, već na početku tridesetogodišnjeg vjerskog rata 1618-1648. odlučuje otići u Rim da posreduje između zaraćenih tabora. Papa, koji mu je bio školski drug i zajamčio mu sigurnost, naglo umre, a ustoličen biva liberalni kardinal Maffeo Barberini kao Urban VIII. Pontifikat svojeg za. štitnika pozdravio je Galilei ushićeno kao novu eru za znanost. No liberal na vlasti ne ostaje često liberalan. Izabran pretežno glasovima francuskih kardinala, Urban VIII. morat će konzervativnom Rimu dokazivati pravo­vjernost. Njegova prva žrtva bit će Marcus Antonius de Dominis koga će početkom proljeća 1624. utamničiti u Castello Sant'Angelo i predati inkvizi­ciji na suđenje.* Dok je Dominis bio pod istragom, Galilei · je više puta bio pozvan na Kuriju - da li zbog pregleda heretikovih spisa ili iz kojeg drugog razloga, povijest nam ne pruža ključa tajni. Svakako, splitski nadbiskup i primas Croatiae, razočaran u mirotvornoj misiji, vratio se fizici i u vrijeme svojeg uhićenja objavljuje u Rimu posljednju znanstvenu raspravu, o plimi i oseci. On je u sedmoj knjizi svojeg životnog djela De Republica Ecclesia­stica predvidio kakva sudbina čeka protagonista tolerantnosti u fanatizira­nom i zaraćenom svijetu:

»Znam da ovom svojom nakanom i mišljenjem, kojim od obiju strana uklanjam herezu i svaki opravdan razlog raskola, neću zadovoljiti ni jednu ni drugu stranu.«

Zaista kad je u Londonu objavio svoju nakanu da se vrati u Rim, skup­ština anglikanske crkve ga je izopćila, a u osudi bilo je glavno obrazloženje da će on nakon odlaska iz Engleske klevetati anglikansku crkvu (o kojoj je, naravno, svašta znao). Nasuprot toj osudi pro futuro Dominis je u Rimu dokazivao da je anglikanska crkva jednako dobra kršćanska kao i rimska crkva. Zacijelo, u njegovim spisima bilo je dovoljno hereze za revne dogma­tike. Nakon što je Dominis umro za vrijeme istrage (ili podlegao torturi) njegov je leš ležao tri mjeseca nepokopan dok nije skupština inkvizicije u domini�skoj Crkvi sv. Marije proglasila da je heretik, i to zato što je otišao u krivovjerne zemlje (Englesku) i pisao da su protestantske, aglikan­ske i pravoslavne vjere jednako dobre kršćanske religije. Mrtvi Marcus Antonius bio je spaljen na prvi dan zime 1624. na Campo del Fiori, na istom mjestu gdje je i živ gorio Giordano Bruno. S njegovim lešem bili su spaljeni i njegovi spisi, objavljeni i tek manuskripti, a sav taj pepeo bio je prosut u Tiber na vječnu zaborav. Sto je sve bilo u tim rukopisima, ostat će nepo­znato. Možda je to Galilei znao. Svakako, Pizanac je još tada bio u velikoj

*Taj proces obrađen je u drami Heretik, 1969, i u istoimenom romanu, ta­kođer iste godine, a u ruskom prijevodu Eretik, prvo izdanje Moskva 1979, dru­� ��

.

25

milosti novog pape. Da će se i on prevariti u liberalizmu novog pape, iskusit će tek kasnije. Zacijelo, on se strogo zadržao na istraživanju prirode, dok je splitski nadbiskup i primas Croatiae uzdrmao temelje katoličke hijerarhije da tek dandnji ekumenski koncili i nove struje u katoličanstvu otvaraju teze svojeg najvećeg reformatora.

Vjeran isusovačkom redu, Ruđer Bošković se kloni da spominje reforma­torske ideje svojeg zemljaka, ali će se vraćati na njegova fizikalna shvaćanja. De Dominis je nadovezao na teoriju plime i oseke, kao što ju je objavio Za­dranin Fridrik Grisogono u knjizi De modo collegiandi 1528, gdje dizanje i spuštanje morske površine tumači privlačnom silom Mjeseca. Za vrijeme svojeg boravka u Engleskoj Dominis je nastavio istraživati plimu i oseku, gdje je osobito Temza bila upečatljiv odraz te prirodne pojave. Budući da je on bio u Oxfordu i Cambridgeu dočekivan »kao da bi sam bio jedno sveu­čilište« (prema taddnjem zapisu), a jamačno je predavao i o privlačnoj sili između Mjeseca i Zemlje, ne može se isključiti njegov utjecaj i na samog Newtona pri otkriću gravitacije. Isaac Newton spominje, doduše, »Slavnog splitskog nadbiskupa« u svojoj Optici, dapače, cijeni više njegov doprinos teoriji duge od Descartesova (koga omalovažava kao plagijatora), ali nigdje ne spominje Dominisovo tumačenje plime i oseke sadržano u spisu Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia 1624. Ako taj spis Newton i nije znao, morao je u slavnom Galileievu djelu Dialogo sopro i due massimi sistemi del mondo, Firenza 1632, pročitati Pizančev napadaj na Dominisovu teoriju. Gali­lei je odbacio svaku silu na daljinu, kao i Rene Descartes, pa plimu i oseku objdnjava vrtnjom Zemlje oko osi, naime mora se uzibaju dok se kruta kora okreće. To mu je dapače dokaz za vrtnju Zemlje, naravno, posve po­grešno. Da se on prezirno izrazio o Dominisu, osuđenom već zbog hereze, ne treba se začuditi s obzirom na ne baš plemenit Galileiev karakter. A možda je to bio i ustupak rimskim dogmaticima da bi lakše iznio heliocentrički su­stav. No neugodno će se današnjeg čitaoca dojmiti kako se on osvrće na Keplera koji ga je jamačno obratio na Kopemikovu hipotezu (što tašti Pizanac neće nikad priznati):

»Sve §to je bilo prije rečeno i što su drugi ljudi zamišljali o plimi i oseci ne valja ništa prema mom mnijenju. Ali medu velikim ljudima koji su filozofirati o toj čudesnoj prirodnoj pojavi najviše me preneražava Kep­ler. Više od svih drugih ljudi bio je osoba n�ovisnog duha, oštrouman, a imao je u rukama gibanje Zemlje. Poslije je on začepio uJi i počeo se zanimati za djelovanje Mjeseca na oceane i za druge okultne fenomtme, kao i slične djetinjarije.«

Johannes Kepler nije nimalo zaslužio tako oštar sud. Doduše, njegov rani spis Mysterium cosmographicum sadrži više mistike negoli fizike i astrono­mije, i tu će ponajprije braniti Kopemikov sustav estetskim i religijskim ar­gumentima. Tako mu u središtu svijeta stoji Bog kao Sunce, zrake svjetlosti koje izlaze iz Sunca predstavljaju Sveti duh, a vanjska bi sfera oličavala Krista; staze planeta su pak smještene u pravilna geometrijska tijela. Kao Platonu tako je i Kepleru svemir geometrijski građen. No mnogo kasnije, u drugom izdanju svojeg Kozmičnog misterija, Kepler već zamijenjuje riječ anima s riječju vis,· a to nije samo filološka promjena. Približivši se više

26

principu inercije od Galileia (koji je ne baš s punim pravom kasnije postao nosilac tog principa), Kepler je tražio što bi svijalo stazu planeta oko Sunca. Sličnost mu se ukazala sa zemaljskim magnetizmom. Prema njegovoj pre­dodžbi ne bi Sunce privlačilo planet, već bi njegov magnetizam svijao stazu planeta. No bez obzira na sve te mutnoće i stranputice Keplerovo je djelo konačno zasnovalo heliocentrični sustav. Njegove riječi ubi materia, ibi geo­metria pretkazuju Einsteinovu teoriju gravitacije koja je prostorno-vremen­sku metriku sjedinila s raspodjelom mase u svemiru.

Rimski kolegij zazirao je od Newtona, tako da je tu Ruđer malo što naučio o novoj mehanici, a teškoće su imali profesori u svim isusovačkim učilištima koji su se približavali fizici anglikanca. Sam se Ruđer u pismu bratu Baru poslije žali da u kolegiju nije imao pravog učitelja, a najviše mu je žao što nije mlad naučio infinitezimalni račun koji je omogućio rješa­vanje najsloženijih problema u fizici i astronomiji. Taj nedostatak prisilit će ga da se drži geometrijskog dokazivanja, često zaobilaznog i inkonkluziv­nog, gdje bi mu rješavanje diferencijalne jednadžbe dalo brz rezultat. Među­tim taj zaostatak prema matematički spremnijim suvremenicima nadoknadit će on oštrinom zaključivanja i igrom mašte pa će naposljetku uspjesi biti veći od propusta. Tko zna bi li on ikada tako daleko razvio svoju viziju svijeta da je onako prionuo uz rješavanje diferencijalnih jednadžbi gibanja poput Clairauta, Lagrangea, d' Alemberta, Laplacea, Eulera, Gaussa, Poissona, Hamiltona. Sama matematička obrada bila je zanimljiva i nova, a i zahtije­vala je veliku domišljatost, tako da je lako revnosnika odvukla od dubljeg pronicanja u prirodu.

Kad je i Bošković prigrlio heretika Newtona, jednako veliki autoritet ostao mu je Aristotel. Za razliku od Platona, najveći učenik njegove Akade­mije skladno je uvažavao iskustvo i logiku u spoznaji svijeta, a također je vrlo štovao pjesništvo. Za Aristotela je pjesnički čin nešto više od historije. Dok historiografija priča o onome što se dogodilo, poezija se upravo zanosi onim što se sve može dogoditi ili što se ne smije dogoditi pa tako seže u najdublje izvore ljudske egzistencije. Doduše, Platonovi spisi odaju izvan­redno pjesničko nadahnuće i formu, međutim on je umjetnost svrstao ispod obrta (jer obrtnik radi prema stvarnom uzoru koji je pak paslika ideje, dok umjetnik čini slike od načinjenih stvari), ako je to Platon ozbiljno mislio. Svakako, peripatetička su učilišta pod Aristotelovim autoritetom, a i vjer­skim potrebama, njegovala stihotvorstvo i dramu. Boškovića će također trajno zaokupljati ta dihotomija što jest i što može biti, zacijelo više u fizici negoli poetski. No možda i nije opreka tako temeljna.

Grisogono, Petrić i Dominis s Boškovićem na kraju čine jedan kontinui­tet u otkrivanju fundamentalnog značenja sile, iako te veze među njima nisu uvijek izravne niti glavne. S tim oprezom može se govoriti o smjeru fizike hrvatskih humanista koji se razilazio ili suprotstavio Galileievoj mehanici koja je priznavala samo djelovanja dodirom, sudarom ili trenjem tijela. Kad je Ruđer i dobio najjači poticaj od Newtona, njegova razmišljanja teku u struji starijih hrvatskih humanista.

Bošković je ostao vjeran rodnom kraju. Kad ga je d'Alembert u jednom pismu nazvao "Talijanom", malo je srdito odvratio kako je Dubrovčanin. Njegova hrvatska obitelj potječe iz Hercegovine koja je potpala pod Tursku Carevinu. Poput drugih katolika njegovi su djedovi izbjegli u Dubrovačku

27

Republiku. Provala Osmanlija u drevnu hrvatsku postojbinu ostavila je tra· ume u Ruđerovoj duši. Kad je europski putnik postao službenik francuskog kralja i njegov podanik, napisao je za umirenje svojima u Dubrovnik: »Uvi­jek ću imati na umu svoju prvu prirodnu domovinu.«

Ruđer Bošković je posljednji od velikih hrvatskih znanstvenika koji još piše latinski. Da se mladi Ruđer nije otuđio od rodnog tla, pokazuju i pje­sme koje su recitirali đaci dvadesetčetverogodišnjeg nastavnika Rimskog kolegija. U njima Bošković hvali pomirbu kršćanskih zemalja i njihovu od­lučnost da protjeraju Turke iz Europe. Te su pjesme posve ukorijenjene u tradiciji kakvu su nosili hrvatski humanisti Ivan Vitez, Janus Pannonius, Nikola Kotoranin, Markantun de Dominis i ne manje njegov sugrađanin Ivan Gundulić koji je već stoljeće ranije, pišući na hrvatskom jeziku, u ve­likom epu Osman predviđao skoru propast Turskog Carstva, uzalud, kao i Ruđer Bošković u mladenačkim pjesmama. Dok su se primas Kraljevine Ugarsko-Hrvatske Johannes Vitez, pjesnik Janus Pannonius, modruški bi· skup Nikola i splitski nadbiskup i primas Croatiae Marcus Antonius de Dominis pobunili protiv crkve koja je progonom heretika priječila kršćan­sku pomirbu i oslobodilačku vojnu na Carigrad, isusovac Pater Rogerio Josepha Boscovich neće smoći u sebi toliku buntovnost, ali će njegovo djelo značiti jednu od najvećih revolucija u povijesti duha. Zacijelo, u svem svo­jem djelovanju vodit će se načelom tolerancije što su ga njegovi preteče, hrvatski humanisti, postavili u temelj politike na onim tako ugroženim gra· nicama i u tako opasnim razdvajanjima.

'

28

GALILEIEVO DOBA

Dva su procesa najdublje razrovala katoličku inteligenciju, prvi protiv Dominisa, drugi protiv Galileia. Doduše, užasan svršetak Giordana Bruna nakon sedamgodišnjeg tamnovanja u Tvrđavi Sv. Anđela morao se svih jako dojmiti, ali nesretni Petrićev sljedbenik nije imao onolik ugled kao . primas Croatiae ili utemeljitelj kinematike. Dominisovo djelo o reformi crkve eli­minacijom cezaro-papinstva i priznavanjem razlika predstavljalo je jedan od najvećih izazova u doba reformacije i protureformacije. Da će Marcus Antonius de Dominis pomalo padati u zaborav, a inkvizicija ga je osudila posthumno na to 'spalivši mu sve spise i slike, česta je sudbina velikana iz malih naroda. Od velikih nacija nisu ni rimokatolici ni protestanti imali po­litičkog interesa da nose zastavu vječitog posrednika i miritelja između za­raćenih tabora. A u samoj Hrvatskoj bio je presudan katolički utjecaj pa će i Ruđer Bošković biti sUzdržljiv prema svojem prethodniku, dapače stroži od Newtona u ocjenjivanju njegovih znanstvenih rasprava. Zanimljivo je da jedan od pionira kvantne mehanike Friedrich Hund u jednoj od najboljih povijesti fizike, Geschichte der physikalischen Begriffe 1978, navodi Dominisa kao preteču Newtonova otkrića o spektralnom sastavu svjetlosti. On je ta­kođer protumačio širenje vidnog kuta s pomoću leća, što je bilo osnova za razumijevanje teleskopa i poslije mikroskopa. Sam Galilei nije se bavio op­tičkim istraživanjima, ali će ga upravo teleskop proslaviti. Otkrio je Sunčeve pjege, a otkriće Venerinih faza učvrstit će ga u spoznaji da se taj planet giba oko Sunca (pa povremeno biva pokriven poput Mjeseca). Ako i sam nije izumio dalekozor (čime se inače hvalio), prvi ga je uperio prema nebu i opa­zio kako se četiri mjeseca gibaju oko Jupitera. Bila je to sugestivna ilustra­cija Kopernikova sustava. Turneja s tom čudesnom spravom po talijanskim dvorovima, kroz koju su se mnogi žacali gledati, donijela mu je veću slavu od njegovih istraživanja slobodnog pada, što će kasnije vrijeme drugačije vrednovati. Jer gledati kroz teleskop mogli su i drugi, ali Galileievo povezi­vanje opažanja, proslavljeno legendom o pokusima u kosom tornju u Pisi, bilo je djelo genija.

Galileo Galilei ( 1564-1642) prvi je definirao i matematički tretirao os­novne kinematičke pojmove kao što su brzina, ubrzanje, jednoliko gibanje i jednoliko ubrzano gibanje na pravcu. Ako je akceleracija konstantna, a de­finirana primjereno, lako se dobiju zakoni pada koji su se eksperimentalno utvrdili. On će sam napisati u Discorsi:

29

»Priroda se služi u svem djelovanju najjednostavnijim i najlakšim sred­stvima. Kad opažam da kamen koji pada iz mirovanja stječe sukcesivne priraste brzine, zašto ja ne bih smatrao da se ovi prirasti zbivaju prema formuli koja je najjednostavnija i koja nam se nameće prije svih drugih?«

Galilei tu izriče načelo jednostavnosti koje biva općenito prihvaćeno u to doba, a i poslije, ali on to odmah izražava matematički, što će biti uzor kasnijim istraživačima. On tu također izriče princip ustrajnosti, slično kao i Buridan, na istom primjeru:

»Zamišljam tijelo bačeno na horizontalnu ravninu i uzimam u misli da je uklonjeno sve što ga priječi. Jasno je iz dosad rečenog da će gibanje na ravnini biti jednoliko i stalno ako bi se ravnina beskonačno pro­dužila.«

Discorsi su bili posljednji Galileiev spis, objavljen u slobodoumnijem Ley­denu 163.8, nakon njegove druge osude. Dok je Buridan uveo impetus koji je održavao gibanje, Galilei također neće doći do potpunog shvaćanja prin· cipa inercije. Njegova je tu uloga preuveličana. Kepler i Huygens jamačno su jače utirali put Newtonovoj mehanici. Galilei j e ostao više u okviru Ari· stotelove fizike no što bi površan historiografski pogled sudio. Svakako, put do načela inercije, tako temeljan za Newtona i Boškovića, nije bio kratak ni konzekventan.

U svojem prvencu De motu pretpostavio je Galilei da u izbačenom ti· jelu virtus motiva ili impetus pomalo iščezava, slično kao što se i vruće tijelo pomalo hladi. Teže tijelo polaganije gubi toplinu pa analogno tome, prema Galileiu, teže tijelo ima veći impetus koji ga duže d�i u gibanju. Značajno je da Discorsi ostaju jednako u nedoumici kao i mladenački spisi. Po svoj prilici mu je upravo prianjanje uz Kopernika priječilo otkriće načela ustraj· nosti. Kao i starim Grcima gibanje planeta u kružnicama mu je bilo pri­rodno ili savršeno, pa on tu ne traži kakav uzrok kao Descartes koji je tu vrtnju objašnjavao vrtlozima etera. Zastavši pri inerciji gibanja u pravcu, on nije prodro do dinamike.

Alfred North Whitehead, Russellov koautor Matematičkih principa, pisao je da je princip inercije prvi stavak znanstvenog vjerovanja. Trganje od Aristotela otpočelo je upravo na tom problemu zašto se tijela dalje gibaju. Galilei nije bio tako radikalan kao Pierre de la Ramee koji je javno govorio kako je sve pogrešno što je Aristotel pisao. Hrabrog mislioca podmuklo su ubili iz zasjede ortodoksni skolastici godine 1572. Na Galileia jako je utjecao Giambattista Benedetti svojim shvaćanjem impetusa i slobodnog pada. Ospo­ravajući Aristotelovu razliku između žestokih i prirodnih gibanja, Bene­detti piše:

»Svako teško tijelo, da li pokrenuto prirodno ili žestoko, prima u se stanovit impetus . . . tako da se nastavi gibati još neko vrijeme samo po sebi, nakon što je odvojeno od pokretačke sile.«

Benedetti je također opovrgavao Aristotelovu tvrdnju da teža tijela padaju brže, ali će bojažljivo napisati:

30

»Jamačno, veličina i autoritet Aristotela su takvi da je teško i opasno pisati išta suprotno.«

Rameeovo ubojstvo bilo mu je tu na umu kao i progoni mnogih znanstvenika koji su se usprotivili peripatetičkom učenju. Skolastika je podigla duhovnu tvrđavu koja se nije rušila pri opovrgnuću koje tvrdnje Aristotela ili Tome Akvinskog. Potrebna su bila mnoga različita istraživanja da se stvori novo obzorje. Galilei će ostati na kraju vjeran Aristotelu što mu je gibanje aktu· alizacija potencijalnosti. Takvo poimanje gibanja uskrsnut će stoljeće kasnije u Ruđera Boškovića nakon što je već Newtonova mehanika izvršila odlučan preokret. Nova fizika neće izbrisati tradiciju, već će nove i drevne predodžbe živjeti u simbiozi gdje se težište pomaknulo prema dinamici. Budući da je stari Galilei dosljedno poricao silu, on neće ni dospjeti do potpunog shvaća­nja principa inercije.

Nedovoljan uviđaj u rađanje modeme fizike zaveo je Thomasa Kuhna na gledište, izraženo u njegovoj knjizi The structure of Scientific Revolutions, 1962, da se znanost tako razvija da je nova paradigma dijametralno suprotna staroj, gdje se pod paradigmom razumijevaju neke temeljne predodžbe ili nazori. Zacijelo, on je imao pravo kad se oborio na pozitivizam prema kojem bi povijest znanosti bila stalni rast znanja, bez dubokih strukturalnih preo­brazbi (jer osjeti ostaju očito isti). Međutim, Kuhnova teza, da između pri­stalica nove i stare paradigme nema prave komunikacije (već da jedni go­vore kroz druge, slikovito rečeno), ne pogađa povijesni tijek. Upravo nape­tost između novog i starog bila je jako poticajna, i jedni su dobro razu­mjeli što govore drugi, svakako u povijesnim okvirima. Thomas Kuhn po­gotovo promašuje gdje se nova teorija nadgrađuje na staru, kao što je Ein· steinova specijalna teorija relativnosti sjedinila klasičnu mehaniku i elek­trodinamiku (a nipošto im nije suprotna).

Uza svu nedorečenost i zabunu Galilei je prema sudu novokantovca Ernsta Cassirera bio prvi..pravi teoretičar fizike. Njegova velika otkrića odaju ono čudesno jedinstvo motrenja, računa, logike i mašte, što je tako očaralo i Goethea koji je u svojem spisu o bojama napisao:

»Galileo je već pokazao u ranoj mladosti, otkrivajući zakone njihala i pada tijela iz promatranja njihanja svjećnjaka u crkvi, da je geniju je­dan primjer vrijedan tisuću. U znanosti sve ovisi o uvidu, o zamjedbi partikularnog faktora koji je temeljan fenomenu. Takva zamjedba mote biti beskonačno plodna.«

Wolfgang Goethe dijeli tu lekciju empiristima koji su se sasvim vodili induk­cijom, a koja će i za Bertranda Russella i za pozitiviste biti osnova znanosti. Pjesnik je u pravu kad pomislimo kako je jedan uvid bio važan za kakvu teoriju, no s druge strane i poopćivanje iz mnoštva motrenja također je bilo važno u razvoju znanosti. Diveći se također panteizmu Barucha Spinoze, Goe­the veli da se mišljenje ne može odvojiti od materijalnih objekata pa ele­menti materijalnih objekata prožimaju pojmove, a sami su posvema pro­žeti pojmovima.* To je značajno stanovište što se diže iznad zaoštrene kon­troverze između materijalizma i idealizma.

*Potanje o tome autorov članak Wissenschaft und Dichtung u zborniku Goethe und die Natur, Frankfurt 1986.

31

Kad se Pjesnik i divio Galileievoj intuiciji, manje je bio sklon fizičarima koji •muče« prirodu različitim eksperimentalnim napravama i izražavaju se u matematičkim formulama. Za nj su to filistri privezani uz vanjštinu a nesposobni da prodru u dubinu; i nasuprot njima pjeva:*

Alles gibt sie reichlih und gern,· Natur hat weder Kern Noch Sc hale, Alles ist sie mit einem Male; Dich prufe du nur allermeist, Ob du Kern oder Schale seist.

Goethe se suprotstavlja diobi na unutarnje i vanjsko ili na jezgru i ljusku nalazeći u prirodi prvobitno jedinstvo. Stoga on odbacuje čisto racionalnu spoznaju i veli**:

»So wiederhole ich die meinige: dass man auf diesen hoheren Stufe nicht wissen kann, sondern Thun muss.«

To uvjerenje ponovit će i Faust nasuprot biblijskoj izreci da je na početku bila riječ: '

»Am Anfang war die Tat« (Na početku bijaše čin)

Goetheova oporba tadašnjoj fizici ima nečeg sličnog s Boškovićevim suprot­stavljanjem dominantnoj struji njegova doba koja je fiziku svela na vanjske odnose. I Ruđer uvodi nešto 'unutarnje' u objašnjavanju prirode, što će tek uskrsnuti u kvantnoj teoriji, ali nije poznato da je Pjesnik čitao Boškovi­ćeve spise. I njemački pjesnik i hrvatski fizičar iskočili su iz svojeg vremena, samo što Goetheovo odbijanje matematike i eksperimentalnih uređaja pro­mašuje.

Ako je Galilei došao empirički do principa inercije, poslije je bilo po­kušaja da se logički izvede iz tobože još općenitijih načela. Sam Newton je to uzeo kao prvi aksiom svoje mehanike, kao što je Euklid izgradio geome­trijski sustav na aksiomima koji su sami po sebi evidentni i ne dokazuju se. Svicarski matematičar Leonhard Euler je godine 1748. podnio Pruskoj aka­deniiji u Berlinu svoje Reflexions sur l'espace et le temps gdje utemeljuje zakon ustrajnosti na Newtonovim pojmovima apsolutnog prostora i vreme­na. Značajno je da on u tom memoireu utvrđuje neovisnost znanosti o filo­zofiji. Doduše, filozofija se treba baviti osnovama znanosti, ali više zbog vlastitog prosvjećivanja, dok znanosti ne treba neko više obrazloženje. Do-

* U slobodnom prijevodu: Priroda daje sve bogato i rado,· Ona nema ni jezgre Ni ljuske, Već je sve najedanput; Ti se najviše ispituj Jesi li jezgra ilt ljuska.

** »Tako P?�yljam svoje uvjerenje da se na višem stupnju ne može znati, nego se mora činiti.«

32

nekle je to odstupanje od Eulerova ranijeg stanovišta iz klasičnog dvosve­ščanog djela Mechanica, sive Motus scientia analytice exposita, St. Peters­bourg 1736, gdje on princip inercije dokazuje načelom dovoljnog razloga. Jer, prema njemu, nema razloga zašto bi tijelo koje se giba u apsolutnom prostoru odjednom smanjivalo ili povećavalo brzinu, skretalo na jednu ili dru­gu stranu. Bošković je osporio taj dokaz* smatravši uopće načelo dovoljnog razloga sumnjivim, ali mu se i Eulerovo pozivanje na apsolutni prostor čini nekorektnim. Prema Ruđerovu nazoru nema razloga da se pravac ističe pred drugim jednostavnim krivuljama. Time se on, inače vrstan promicatelj geo­dezije, ,približio otkriću neeuklidskih geometrija u kojima će se najkraće spojnice između dviju točaka činiti nama euklidičarima zakrivljenim. Bo­šković zaključuje da se načelo ustrajnosti ne može dokazati ni empirički, jer se nigdje ne opažaju jednolika gibanja u pravcu.

To Boškovićevo stanovište modificirao je Henri Poincare na Filozofskom kongresu 1900. pokazujući nemogućnost da se principi mehanike potvrde eksperimentalno. Razlika je među njima suptilna; prvi govori o dokazu a drugi o potvrdi. Bošković bi prihvatio da se iz mnoštva opažanja može asim­ptotski izvući potvrda dinamičkih zakona dok su za Poincarea fizičke veliči­ne ili zakoni samo konvencije koje su zgodne za tretiranje prirodnih pojava. Koliko su god ta dva znanstvenika imala slična mišljenja o relativnosti pro­stora i vremena te euklidskoj geometriji, čime su prethodili Albertu Einstei­nu, Bošković je ipak ostao pri traženju istine kojoj je krajnji jamac Bog.

Ernst Cassirer je smatrao da je za otkriće načela ustrajnosti bilo odluč­no Galileievo okretanje od Aristotela k Platonu. Međutim, jedva se može braniti ta teza. Ponajprije rani spisi Galileia i ne pokazuju izrazitu protim­bu Stagiraninu niti je za nj ikada bila dominantna Platonova ili koja druga filozofija. Velika znanstvena otkrića kao što je bio princip ustrajnosti plod su isprepletenih činilaca,· a i sam Galilei nije nikad došao do potpune spo­znaje zabacujući pojam sile. Je li tu također bio utjecaj Demokrita u koga nema Aristotelove razlike između prirodnih i žestokih gibanja pa ni medija kao aktivnog nosioca projektila? Kao što Arhimed piše u nedavno otkrive­nom spisu u Carigradu O metodi, Demokrit je bio prvi koji je geometrijska tijela snabdio svojstvima materije, težinom, što je bilo protiv čistog Plato­nova geometricizma. S� je Galilei jako odbacivao suvremene neoplatoniste koji su širili još dublji misticizam od skolastičkog. Začudo, ovaj veliki fizi­čar nije se toliko bavio atomistikom kao nešto mlađi Gassendi pa i utjecaj grčkih atomista nije na Pizanca bio odlučan.

Galilei je odrana do starosti bio zaokupljen gibanjem svemirskih tijela, nakon što je Nikola Kopernik uzbudio duhove svojim heliocentričnim su­stavom. Po naravi slavohlepan i bez želje za martirstvom nije se isprva javno izjdnjavao za novu revoluciju u astronomiji pa tako 4. kolovoza 1597. piJe Kepleru, nakon što je primio njegovu knjigu Mysterium cosmographicum:

»la sam prije mnogo godina pristao uz učenje Copernicusa (»quod in Copernici sententiam multis abhinc annis venerim«), i odatle sam mogao pokazati uzroke mnogih pojava koje bez sumnje ne mogu biti objamjene tradicionalnom hipotezom. Ja sam izveo dokaze kao i proračune suprot-

* Dopune prvom svesku Novije filozofije Benedikta Staya, 1755.

3 Ruđer Bolkovi6 33

nih argumenata, medutim, ja to dosad nisam objavljivao iz straha od sudbine našeg učitelja Kopernika koji, premda je stekao besmrtnu slavu u očima malo njih, bio ismijan i diskreditiran od neizmjerno mnogo dru­gih - jer tako je velik broj budala. Ja bih se zaista usudio izložiti svoje mišljenje kad bi bilo viJe ljudi poput vas; a poJto ih nije, ustuknut ću od takve zadaće.«

To je . pismo vrlo značajno ne samo za Galileia već i za mnoge druge znan­stvenike kojima istina nije ipak bila tako prirasla srcu da bi izazvali ne­milost moćnika. Po svoj prilici on se samo hvali Kepleru kako je već prije mnogo godina usvojio Kopernikova učenje. čvrsto uvjerenje stvorit će se u njemu tek poslije otkrića Jupitrovih mjeseca i Venerinih faza. Zabilježeno je, međutim, da je on još devet godina od onog pisma Kepleru predavao

kozmografiju prema Ptolomejevu geocentričkom sustavu. Svakako, Aristo­telove sfere na koje su pričvršćene zvijezde napustio j e već Tycho Brahe oko godine 1590, što se vidi iz njegova spisa Astronomiae instauratae pro­gymnasmata:

»Ne slažem se viJe da postoje one sfere čije sam postojanje prije pri­, znavao oslanjajući se radije na autoritet starih negoli na istinu. Sada

sam uvjeren da nema čvrstih sfera na nebu, bez obzira na to da li se vjeruje da one okreću zvijezde ili su pokretane zvijezdama.«

Ipak Galileo se dugo držao Aristotela. Tako nakon otkrića novae (zvi­jezde) godine 1604. on objašnjava tu pojavu time da se pare od Zemlje dižu sve do vanjskog svoda, Aristotelove krajnje sfere sa zvijezdama stajačicama, pa stvaraju tu pojavu na refleksiji sunčanih zraka - zaista nevjerojatno tumačenje, ali i svjedočanstvo povijesne konfuzije. Sam će Galilei u to vri­Jeme ipak zaključiti da zvijezde moraju stajati vrlo daleko od Zemlje kad se (u ono vrijeme) ne opaža paralaksa (otklon zvijezde od prvobitnog smjera dalekozora zbog gibanja Zemlje oko Sunca). No, ako su zvijezde tako uda­ljene, kako se pare mogu dići tako visoko? Ruđer Bošković će opovrći to objašnjenje .

. Platon je sastavljanjem iz trokuta postavio teoriju prirode. No jedva se može tvrditi da se to dvoje potpuno poklapa, teorija i priroda. Za Platona ostaje pri zbiljskim stvarima uvijek nešto slučajno ili iracionalno, dok je geometrija potpuno prozirna i savršena, dapače nužna. Shvate li se te vanj­ske stvari samo kao privid ili sjena, tad je ta geometrijska realnost jedino što zaista postoji; a to će biti stanovište dosljednih platonista. Kad je i Ga­lilei prihvatio matematiku kao "knjigu u kojoj je pisana priroda", on će ipak biti bliži Aristotelu po tome što smatra da geometrija odaje pravu bit stvarnosti. To je bilo i Keplerova stanovište, kad je, ukazujući na svoje geo­metrijske likove, rekao: »Tako je svijet građen.« S druge strane oba su znan­stvenika novog doba odstupala od Aristotela koji nije uvažavao matema­tiku za spoznaju stvari. U Galileia biva matematika primarna. Pošto je matematički definirao akceleraciju, on je prezadovoljan što se opažani slobodni pad ravna prema toj definiciji. Dakle svojstva ubrzanih gibanja slijede iz njihove matematičke definicije. Utvrdivši osnovne kinematičke pojmove, on veli u Dijalogu:

34

»Od takvog poimanja gibanja ja sam konačno izveo mnoga svojstva. Dodajem dalje, ako bi iskustvo pokazalo da se takva svojstva mogu zai­sta naći u prirodnim gibanjima tijela, mogli bismo bez greške utvrditi da je to isto gibanje koje sam definirao i pretpostavio.«

Kad to ne bi bio slučaj, zaključuje Galilei, tad to ne bi bilo ono definirano gibanje, nego neko drugo; ali u svakom slučaju može se naći matematički zakon koji se podudara s prirodom. To je matematizirani Aristotel kakav će još dosljednije biti razvijen u Boškovićevoj Teoriji prirodne filozofije. Znanost novog doba probijala se kroz guštik, između Aristotela i Platona. Zacijelo, Galileo je čak matematici dao prednost pred iskustvom (iako će njegovo povezivanje eksperimenta i računa biti najvažnije za dalji razvoj). Taj njegov matematički 'apriorizam je utemeljen u Bogu koji je dao ljud­skom umu da »participira u božanskom«. Prema tome bila bi matematička istina zajamčena Božjim postojanjem. Galilei zaključuje da je naš um što se tiče matematičke spoznaje jednak Bogu u shvaćanju objektivne nužnosti. Slično je i Kepler pisao u pismu 1599:

»Naša spoznaja (brojeva i veličina) je iste vrste kao i Božja, bar koliko možemo razumjeti od toga u svojem smrtnom životu.«

A u svojem djelu Harmonices mundi* on veli da arhetipovi harmonije što ih posjeduje naša duša

» • • • nisu slika pravih oblika već su pravi oblici sami . . . Stoga kotzačno sama harmonija postaje posvema duša, upravo Bog.«

Ako je Kepler naginjao posvemašnjoj spiritualizaciji svijeta, Galilei će ipak zadržati dihotomiju teorije i stvarnosti, ali će mu matematička forma biti podudarna s prirodom. Matematika je za nj bila Božji nužni zakon pa će fizika biti znanost o onome nužnom.

Tvorac analitičke geometrije Descartes nije tako do kraja podvrgavao fiziku matematici. Doduše za nj postoje stanovite evidentne istine kao, na primjer, Euklidovi aksiomi, ali se gibanje materije ne može odatle potpuno izvesti, već se treba obratiti na iskustvo u svoj raznolikosti i slučajnosti, kao što piše u Principia philosophiae 1644. Proklamirani racionalist u povi­jestima filozofije i nije bio takav racionalist, i znanost mu nije bila o onome nužnome kao za Galileia.

Problem nužnog i slučajnog otada je sve više zaokupljao filozofe i znan­stvenike, osobito s obzirom na Boga koji je svemoguć i sveznajući. Ako su Galilei i Kepler izravnali matematičku spoznaju s Božjom moći, Descartesov genijalni sljedbenik Nicole Malebranche, koji je toliko zadivio i Wernera Heisenberga, potčinio je dapače Boga prirodnim zakonima pišući u glavnom djelu De la recherche de la verite, 1674:

»Kad Bog ne bi slijedio zakone gibanja, ništa ne bi bilo sigurno u fi­zici . . . Posljedica bi bila kaos u kojem ništa ne bi bilo razumljivo.«

* Oba citata iz spisa G. Holtona Johannes Kepler's universe: its physics and metaphysics, 1956.

35

Galileiev mlađi suvremenik, koji će jednako jako zaokupiti Ruđera Bo­škovića, Rene Descartes bio je radikalniji od Pizanca u čišćenju praznovjerja iz znanosti. Rođen 1596, a poslan od oca u isusovački kolegij u gradiću La Fleche, tada u jednu od najboljih škola u Francuskoj, očitovao je rano iz­vanrednu matematičku nadarenost i kritički duh. Začudo, on je "knjigu pi­sma zamijenio za "knjigu svijeta", kao što sam spominje u biografskim za­pisima, pa otišao u vojnu službu. No i u vojnom logoru, dok su drugi po­najviše kartali, pijančevali i kurvali se, bio je najviše obuzet traženjem isti· ne. I tako je zimi 1619. imao mistično priviđenje o divnoj, jedinstvenoj znanosti, što će ispuniti cijeli njegov život. Iduće zime, na početku 30-godiš­njeg vjerskog rata, našao se na pogrešnom mjestu, kod Bijelog brda, gdje je katolička, habsburška vojska porazila češke husite i uništila neovisnost Bohemije. On sam nije po svoj prilici sudjelovao u toj strašnoj borbi i ubrzo će napustiti vojsku da luta Europom puneći "knjigu svijeta" svojim znan· stvenim i filozofskim spisima.

»Ja mogu posumnjati u sve«, meditirao je*, »ali to da postojim ja koji sumnjam - to je neosporno.« Premda se puno bavio fizikom, to Descarte­sova stanovište predstavlja nastup novog subjektivizma, u opreci prema tra· dicionalnim antologijama Talesa, Demokrita ili Platona koji polaze od odre­đenog bitka. Međutim, Cartesius je pošao dalje od onoga nesumnjivog. Sum­njati znači misliti. Dakle, cogita ergo sum (mislim dakle jesam). Ali tko ili što tu jest? Za Descartesa je to ponajprije misao. On opovrgava solipsizam ističući da se u našem mišljenju javlja Bog koji nadilazi kao savršeno biće sve što znamo i prema tome mora postojati. A Bog mu zatim jamči da po­stoji i materija. Tako on utvrđuje dvije supstancije, duh i materiju, koje ne postoje posve neovisno (kao što se obično veli) već im je krajnje jamstvo u Bogu.

Descartes je izložio svoja razmišljanja vrlo jasno i oštroumno. U Raspravi o metodi postavlja četiri pravila (Regulae) kako treba valjano suditi: prvo, »ne prihvatiti ništa kao istinito što nisam jasno i izrazito uvidio da je tako«; drugo, postupiti prema matematici tako da se problem svede na što manje jednostavnih podataka; treće, »poći od predmeta koji su najjednostavniji i najlakše se znaju i postupno napredovati do složenijih spoznaja«; i, četvrto, treba ponoviti lanac zaključivanja. Kao što se vidi iz njegove Rasprave o metodi, on je zastupao i deduktivan i sintetički pristup, s uvažavanjem či­njenica, pa se i ne može klasificirati čistim racionalistom kao što je, na primjer, bio Hegel koji je nazvao Cartesiusa ocem novovjekovne filozofije (jamačno pretjerano).

Stalno zaokupljen svemirom, Descartes se zapitao: koje je bitno svoj­stvo materije bez kojeg je ne možemo zamisliti. To je, prema njegovu mni­jenju, protežnost. Naravno, bavljenje geometrijom vuklo ga je takvom sta­novištu. Za nj materija ispunjava sav prostor, a sastoji se od triju vrsta čestica, gusto poredanih, tako da se postizava kontinuum. Poput Galileia on zabacuje silu kao okultnu kvalitetu i svodi sve pojave na sudare ili dodire čestica. Za nj je količina materije konstantna u svemiru, a isto tako i ukupna veličina gibanja. Međutim naša volja pokreće tijelo. Kako objasniti to dje-

* Discours de la methode, Leyden, 1637. Ta njegova najčitanija i najživlja knjiga pisana je na francuskom jeziku kao navještaj budućeg potiskivanja la· tinskog jezika kojim su pretežno bila napisana druga djela.

36

lovanje duše na naše mišiće a da se ne poremeti zakon o očuvanju gibanja? Tako, spasava se Cartesius, da mentalna akcija mijenja smjerove brzina če­stica. Zacijelo interakcija između duše i tijela ostat će zagonetka koju će Bošković genijalno rješavati.

Oštra kritika svih predrasuda i stavljanje matematike i mehanike za uzor pribavili su Descartesu mnogo protivnika, a među njima bili su, začudo, i Gassendi i Hobbes. Premda je bio odan katolik, dogmatici ga optužuju zbog jansenizma i njegova djela dolaze na Indeks zabranjenih knjiga, iako ga je prije Crkva željela iskoristiti u borbi protiv kalvinizma. Mlada kraljica Kri­stina, znatiželjna za filozofiju, pozvala ga je u Stockholm, gdje mu je oštra klima naškodila, tako da je ubrzo umro, 11 . veljače 1650.

Descartesova teorija osjeta doprinijela je tome da se on optuži u crk­venim krugovima kao materijalist. Prema njemu svi su osjeti pobuđeni gi­banjem materije, što je osobito iznosio u djelima Meditationes de prima philosophia, 1641. i Principia philosophiae, 1644.

»Naš je duh takve prirode da su gibanja tijela sama dovoljna da pobude u njemu sve vrste misli, a da nije potrebno da bi one na bilo koji način sličile gibanjima koja ih potiču, a posebno da ta gibanja mogu u duhu izazvati konfuzne misli zvane osjetima. (Mi ne zamjetujemo izvan sebe ništa) doli svjetla, boja, mirisa, okusa, zvukova i opipa; a to nije ništa više, kao što sam nedavno pokazao . . . negoli stanoviti rasporedi objekata koji se sastoje od veličine, oblika i gibanja.«

Različiti osjeti su prema tome izazvani različitom veličinom, oblikom i gi­banjem čestica od kojih se sastoji materija. Najzanimljivije je u toj teoriji da će toplina biti objašnjena gibanjem čestica.

Cartesiusovu gorljivost za mehaniku i religiju dalje je podržavao u En­gleskoj Robert Boyle (1627-1691), ali s manje matematičkog a više ekspe­rimentalnog smisla. U vrlo utjecajnoj knjizi The Sceptical Chemist obarao je Aristotelovu predodžbu o četiri elementa (zemlja, zrak, voda i vatra) i tri kvaliteta (slano, sumporasta i živino). Njegovo usmjerivanje na ekspe­riment bilo je uzorom i Newtonu s kojim je prijateljevao. Poput Descartesa razvijao je korpuskularnu teoriju, a zastupao je i sličnu teoriju osjeta. Kao i njegov veliki francuski uzor, koga je najviše znanstvenika slijedilo, svodio je sve različite pojave na »motion, bulk, shape and texture« (Origin of Forms and Qualities, 1666). Bio je duboko religiozan i objavio je više ra­sprava zastupajući protestantsku teologiju ali bez žestine. Prilično bogat, namijenio je u oporuci novac za održavanje propovijedi -.for proving the Christian Religion against notorious Infidels«. Te se propovijedi nastavljaju do danas. Boyle je trajno ime zadržao u školskim udžbenicima svojim za­konom o obrnutom odnosu između volumena i pritiska plina.

Galileievom mehanikom zanio se Thomas Hobbes (1588-1679) koji je stekao velik ugled u Europi. Za nj postoji samo materija u gibanju, ali, da bi objasnio duševnu sposobnost, mutno uvodi više vrsta gibanja. Začetnik je britanskog empirizma temeljeći svu spoznaju o vanjskom svijetu na osje­tima (sensations). Prvi je postavio društveni ugovor za osnovu državnog poretka, ali je na to nadovezao da su tu svoju vlast građani predali apsolut­nom monarhu. Time se u doba borbe između kralja i parlamenta zamjerio

37

objema strankama; prema jednima je vlast potjecala od Boga, a drugi su kraljevsku vlast željeli ograničiti odlukama parlamenta. Našavši se u nemi­losti, dapače u pogibelji, Hobbes je pobjegao u Pariz gdje upo�je tamošnje filozofe. Nakon što je vođa parlamenta Oliver Cromwell potpisao smrtnu osudu Charlesu l, vraća se u Englesku i iskazuje lojalnost privremenoj re­publici. Tu se uskoro zavadio s oxfordskim profesorima pa i bivšim prija­teljem Robertom Boyleom od koga je dosta naučio o empiričkom istraživa­nju. Kao mehanički materijalist poricao je ljudsku slobodu, a ljudsko mu je ponašanje određeno egoizmom i nagonom za užitkom, a to prirodno stanje "rata sviju protiv svih" (bellum omnium in omnes) biva kroćeno shvaćanjem zajedničke koristi i apsolutnim monarhom. U tome je prethodio utilitari­stima koji će uzeti pleasure kao mjeru i zbrajati individualne koristi u opće dobro. Nakon što su monarhisti pobijedili "parlamentarce'' i iskopali Crom­wella iz groba da mu glavu nahodu na koplje i ostave tako izloženu godina­ma, Charles II. je zadržao u milosti Hobbesa koji mu je bio učitelj za njiho­va izbjeglištva u Parizu.

Hobbesov ateizam i materijalizam prigušio je John Locke (1632-1704) sistematičnijim empirizmom. Teorija spoznaje mora prema njemu polaziti od osjeta (zove ih "idejama"), no svi se viši pojmovi grade introspekcijom. Dok je takva gradnja uvijek nepotpuna i nesigurna, matematika daje ap­solutne istine. Stanovit agnosticizam, a i umjeren karakter, opredijelio ga je za vjersku toleranciju jer nitko ne posjeduje toliku mudrost da bi smio dru­gima naređivati vrstu religije. I on je morao bježati u Holandiju od političke netrpeljivosti, a njegova su razmišljanja tekla također prema razdvajanju religije i znanosti.

Locke je otac britanskog empirizma koji će s · Humeom dostići najvišu filozofsku visinu, ali on sam ne bi prihvatio krajnje izvode svoje škole da vanjski svijet ne postoji ili da se ne može dokazati egzistencija objekata. Važno je bilo njegovo razlikovanje primarnih i sekundarnih svojstava; jedna pripadaju samim tijelima dok su druga, kao boje ili mirisi, uvjetovana ljudskim odnosom prema stvarima. Osjete ili zamjećaj on naziva idejama pa veli* da:

». • • ideje primarnih kvaliteta tijela su njima slične, i njihovi obrasci postoje u tijelima«.

Primarne kvalitete su za Lockea prostorni i vremenski odnosi te oblici, a Newton bi tome dodao i mase. Svakako, Newton je pristao uz mnoge Lockeove izvode pa će potanko objašnjavati kako teorijsko zaključivanje mora polaziti od pomnog skupljanja činjenica, kao što je to učinio u optič­kim istraživanjima.

Filozofi i znanstvenici novog doba upustili su se u opasne spekulacije o Božjoj apsolutnosti dirajući u najosjetljivije teološke dogme. Dok su u srednjem vijeku nicali heretici iz skolastičkih kontradikcija ili češće iz su­protnosti između priprostog naputka Biblije i bahatih crkvenih vlasti, od 16. stoljeća dalje istraživanje prirode biva onaj vrag koji će najjače buniti

* ». • • the ideas of primary qualities of bodies are resemblaces of them, and their patterns do reaiJ.y exist in the bodies themselves«. John Locke, An Essay concerning Human Understanding, London 1690.

38

vjernike. Tomin kolega u Parizu, general franjevačkog reda Bonaventura istaknuo je prije razliku između vjerske i svjetovne spoznaje: Ljudi će se ubiti za koju vjersku istinu; ali tko bi se pametan dao mučiti ili čak pogubiti za Pitagorin poučak! ? Svetac-asket se prevario. Dolaskom novog vijeka biva sve više takvih "luda" koji će ginuti za nova otkrića.

Nalet novih spoznaja o prirodi razdro je također crkvenu hijerarhiju. Preobrazba općih nazora nije nikoga pismenoga mimoišla; tekla je polako i često nezamijećeno kao što nadolazi plima. Razboriti prelati i teolozi uvi­đali su potrebu prilagodbe novim strujama, koliko je to god bilo moguće bez gubitka svojih položaja i religije. Dogmatici su međutim njušili Vraga u humanističkom proljeću nakon duge petrificiranosti. Njima su i nešto slobodoumniji kardinali ili prelati bili sumnjivi. Trzavice između liberala i dogmatika u crkvenoj hijerarhiji dopunile su sukob nove znanosti s orto­doksnom teologijom. Ako su liberali željeli sklad s novim strujama mišlje­nja, zadrti redovnici ili svećenici huškat će pobožan svijet i inkviziciju na pisce epohalnog obrata. Lomače su tu bile samo najgrozniji i najupečatljiviji vid progona.

Pod tom represijom postaju čisto znanstvene spoznaje teškim moralnim iskušenjima. Traženje ili obrana istine je prema Kantu prvi etički impera­tiv, a to biva još više kad se suzbija silom. Borba protiv praznovjerja, pred­rasuda ili nametanja autoriteta dizala je ljudsko dostojanstvo. Zacijelo, da­nas ćemo samo slegnuti ramenima ako tko među nama usklikne: nema vje­štica. No stojeći nekoć na trgu gdje se spaljivala kakva ožigosana vještica, razumni čovjek morao je osjetiti najdublju moralnu mučninu. Spoznaje ili zablude dobivaju etički naboj u stanovitim povijesnim okolnostima da po­slije budu izlizane u ravnodušju općeprihvaćenog. Fra Bonaventura je dje­lomično u pravu da se danas nitko ne bi ubio zbog toga giba li se Zemlja oko Sunca ili Sunce oko Zemlje. Pripomenuli smo djelomično jer je i teo­rija relativnosti stavljala u Sovjetskom Savezu fizičare u slične moralne dvojbe pošto je u bijesu staljinizma Einstein bio anatemiziran. Tamošnjim filozofima, točnije ideolozima činio se svaki relativizam heretički pa se "du­hovna vlast" nije ustezala da Einsteinove pristaše protjera s katedara ili čak otpravi u sibirske logore. Tvrdolinijaši u Staljinovu vrtu, kao što je di­ktator nazivao svoj ograđeni prostor, u mnogome su bili slični rimskim dog­maticima. A i postupci inkvizicije bili su imitirani, s istom fanatičnošću ili političkom proračunanošću. Zacijelo, u svim takvim hijerarhijama bilo je liberala koji su pokušali uvjeriti stožer da nove hipoteze neće ugroziti dog­mu, a znanstvenicima su savjetovali da ne pretendiraju na apsolutno.

To je bilo i stajalište isusovca kardinala Roberta Bellarmina, mudrog zastupnika katoličkog dogmatizma, kad je godine 1616. pozvao Galileia zbog njegova prianjanja uz heliocentrički sustav. Bellarmin je bio umjerene naravi i nije želio uništiti znanstvenika koga je štovao. Njegovo se stanovi­šte najbolje vidi u pismu* jednom drugom branitelju Kopernika:

»ćini mi se da biste vi, Vrloštovani, i signor Galileo postupili razborito kad biste se zadovoljili govoriti hipotetski a ne apsolutno, kao što je po mom uvjerenju uvijek govorio Copernicus. Reći da se na pretpostavci

* Preuzeto iz članka astronoma Vatikanskog opservatorija Juana Casano-vasa, Conflicts between faith and the new astronomy in the XVII century, u Zborniku Science and Faith, Ljubljana, 1984.

39

gibanja Zemlje a mirovanja Sunca bolje objašnjavaju sve nebeske po­jave negoli teorijom ekscentričnosti i epicikla (Ptolomeja), govoriti je :; izvanredno dobrim smislom i bez ikakvog rizika. Takav način govora je dovoljan matematičaru.«

Priznavajući da je jednako primjereno motrenjima postaviti Sunce ili Zem­lju kao nepomično središte, Bellarmin dalje kaže da, što se njega tiče, on ima najveće sumnje, »a u slučaju dvojbe ne treba da napustimo interpre­taciju svetog teksta kakvu su nam dali crkveni očevi« . Iz tog se pisma ra­zabire da su umjereniji visoki svećenici bili protiv javne polemike ili osu­đivanja nove znanosti, ali fanatici i zagriženi dogmatici su uspjeli denunci­jacijama ipak staviti Galileia pred inkviziciju. Zahvaljujući Bellarminu, taj je prvi susret sa Svetim uredom svršio prilično sretno za Pizanca. Kardinal ga je obavijestio o dekretu o zabrani Kopernikova učenja, ali se Galilei nije poslije mogao sjetiti (na drugom suđenju) da mu je bilo naređeno da ne ra­spravlja više o heliocentričnom sustavu*. Galilei je također imao zaštitnika u liberalnom kardinalu Maffeju Barberiniju koji je poput Bellarmina želio miran rast znanosti s teologijom. Ugledni i utjecajni kardinal preporučivao je prirodoslovcima stanovište o dvjema istinama, o teološkoj i znanstvenoj, koje leže u različitim provenijencijama i ne sukobljuju se.

»Razboritiji bi smjer bio u djelanju s tim stvarima da se čovjek ogra­niči na razloge dane od Ptolomeja ili Kopernika i da ne upotrebi ništa drugo doli fizikalne i matematičke argumente, kao što i teolozi smatraju izlaganje svetih spisa svojom provincijom.«

Svakako, to daj crkvi crkveno a znanosti znanstveno bit će oprost od mo­ralne odgovornosti za mnoge istraživače koji će se sve više pridržavati na­čela objektivizma, naime da u istraživanju svojstava i zakona svemira ap­strahiraju od svih subjektivnih i društvenih momenata. Kad je Maffeo Bar­berini sjeo na Svetu stolicu, Galilei se ohrabrio da ponovo više-manje javno zastupa Kopernikov heliocentrični sustav koji je nalazio sve širu resonan­ciju među prije gluhim učilištima. A i nova motrenja neba s pomoću dale­kozora nadvladala su primitivan privid. Galilei nije bio čovjek koji bi se dao gurp.uti u pozadinu tog epohalnog napretka. Hvalospjevi upućeni vladavini Urbana VIII. činili su mu se dovoljan otkup za veću znanstvenu slobodu.

Međutim prirodoslovac nije poznavao dušu vladara koji rado glava­ma intelektualaca pokrivaju političke spekulacije. Urban VIII. nije želio dati ni zlato ni plaćenike za austrijske habsburgovce u tridesetogodišnjem vjerskom ratu, ali će svoju ortodoksnost dokazivati velikim procesima. Galilei nije slutio da Dominisova lomača gori i za njega. Još nešto je u spi­sateljskoj groznici smetnuo s uma: najopasnije je ismijati vlastodršce kao glupane. Herezu bi mu oprostili, ali smijeh nikada. Vučen novom spoznajom, ali i ohološću, dovršit će 1632. svoje veliko djelo Dialogo sopra i due mas­simi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano i objaviti u Firenzi, gdje je uživao potporu tamošnjeg dvora. U tom djelu raspravljaju Ptolomejevac i Kopernikovac, a dijalog očito ide u prilog heliocentričnog sustava, iako je pisac pokušao održati privid neutralnog trećeg.

* Brnan McMullin, Galileo, Man of Science, New York-London, 1967.

40

Galilei se prevario kao i de Dominis u liberalizam Urbana VIII. Nakon više denuncijacija i napada povela je u veljači 1633. inkvizicija protiv nje­ga postupak, a nakon više saslušanja bio je u ljeto iste godine osuđen zbog heretičkog pisanja na doživotno zatočeništvo i zabranu objavljivanja svojih bogohulnih spisa. U staroj gotičkoj crkvi Santa Maria Sopra Minerva fizičar je pokleknuo pred strogim dominikancima, a samo mu je legenda pripisala ponosni i prkosni usklik: Eppur si muove! (Ipak se giba.)

Izvještaj je komisije bio da se učenje o Suncu kao središtu svijeta pro­tivi Svetom pismu pa se zabranjuje kao heretička. A Galilei se kažnjava zbog neposluha naredbi iz prve istrage 1616. Inkvizicija je u tom sporu stala strogo na Augustinovo stajalište: suprotstavi li se tko svojim razborom auto­ritetu svetih spisa, taj je to našao u sebi i samo zamišlja da postoji. Tra­dicionalna katolička dogmatika zabacila je učenje o dvjema istinama, a Bar· berinijev naputak mora se više shvatiti kao dva različita usmjerenja koja se bar površno ne dodiruju, ali gdje je posljednja instancija crkvena dogma. Kasnije su teolozi shvatili da su se suviše 'nisko' spustili htijući astronom­ske spoznaje podvrći svetom pismu.

Ako je Dominisov proces izazvao tada veću pažnju (sam je papa nad­zirao istragu koju je vodio kardinal Scaglia), Galileiev je slučaj ostao mno­go slavniji u povijesti. Na osudu mrtvom Dominisu nagrnula je svjetina iz cijelog Rima, a u Crkvi Santa Maria sopra Minerva skupila se tad s inkvizi­cijom sva rimska hijerarhija; naprotiv, Galileieva anatema obavljena je u ti­hom molu. Kurija je slavila nad hrvatskim primasom svoju pobjedu, s Pi· zancem se pak vodila izgubljena bitka. Znanstveni napredak bio je nemoguć bez slobodnog mišljenja. Međutim, u oba procesa nije bilo samo na kušnji načelo koegzistencije ili astronomska spoznaja već i ljudski ponos da se odupre opresivnoj sili. Da je Galilei pokleknuo pred moćnom inkvizicijom, pokazuje samo kako u njega nije bilo dovoljno moralne kičme da stoji uz svoju istinu. Nažalost, takvih ljudskih slabosti puna je povijest znanosti sve do danas.

Galileieva anatema pritiskivat će i cijelog života Ruđera Boškovića. Isusovac, istinski religiozan za razliku od slavnog pizanca, htio je, koliko to god bilo teško znanstveniku, ostati u skladu sa svojom crkvom i redom koji su mu nakon Dubrovnika postali drugi dom. U njegovo je vrijeme još uvijek bila hereza pristajanje uz Kopernika. Zacijelo pobožni anglikanac Newton nije imao takve muke, i njegova je dinamika pribavila konačnu pobjedu heliocentričnom sustavu. Pristavši uz Newtonovu mehaniku, Ruđer će u relativnosti gibanja nalaziti kakvo-takvo pomirenje s crkvenom dog­mom o Zemlji kao nepomičnom središtu svijeta. Pri tom on razlikuje New­tonov apsolutni prostor i empirički zvjezdani prostor (kakav opažamo i mjerimo u udaljenostima tijela). Zamislimo da se taj zvjezdani prostor giba upravo suprotno od gibanja Zemlje prema heliocentričnom sustavu. Tad bi Zemlja zaista mirovala u apsolutnom prostoru, ali bi opažana ili fi­zički mjerena gibanja bilo elegantnije prikazivati heliocentričnim sustavom. Bošković piše u raspravi De cometis, 1746:

»Jer Zemlja će, doduše, mirovati apsolutnim i relativnim mirovanjem s obzirom na nepomični prostor, a gibat će se samo relativnim i pri­vidnim gibanjem s obzirom na taj pomični prostor.«

41

Ipak on zaključuje da je takva mogućnost da bi Zemlja mirovala bila be­skonačno nevjerojatna, no budući da je Bog svemoguć, mogao je i to napra­viti. Napokon je Vatikan godine 1757. skinuo zabranu s Kopernikova učenja, i savjest prirodoslovca-vjernika mogla je počinuti nakon jednog od najžešćih sukoba u povijesti ljudskog duha.

Treba na kraju spomenuti da nije samo katolička crkva bila protiv he­liocentričnog sustava. Protestantski vođe Luther i Melanchton također su prokleli mrtvog Kopernika, nimalo tolerantniji od rimskih suparnika. Bojeći se luterana-dogmatika, oprezni Andreas Osiander je istakao u predgovoru Kopernikovoj knjizi da se tu iznosi samo jedna hipoteza koja nam lijepo prikazuje gibanje planeta, dok uistinu Zemlja miruje u središtu svemira. Sam umirući Kopernik nije više mogao protiv toga prosvjedovati. Srećom će Isaac Newton imati u Engleskoj pogodniju klimu, što i nije sporedan razlog da će se znanost u Velikoj Britaniji naglo razviti. Ipak to nije bilo samo usrdnije prianjanje u načelo trpeljivosti nego također i veći nehaj za važnost pisane riječi. Treba se samo sjetiti da Thomas More nije bio po­gubljen zbog Utopije već zbog protivljenja još jednoj ženidbi raskalašenog Henrika VIII (zacijelo i njegovu ustoličenju za anglikanskog papu). Pragma­tični britanski duh suzdržavao se od fanatičnosti, ako je i tu bilo posrtaja u žestoke progone katolika vjernih Rimu.

42

ISAAC NEWTON

Na početku profesure u Rimskom kolegiju izjavio je Bošković kako želi temeljito proučiti Newtona, ali mu to nije dopuštalo vrijeme a ni pružao studij. Pošto je objavio više matematičkih i astronomskih radova, on piše godine 1748. u raspravi O djeljivosti tvari i počelima tijela:

»Bude li se činilo da sam uistinu postigao napredak u istral.ivanju pri­rode, izjavljujem da to u glavnom dugujem Newtonu čije sam tragove slijedio u najvećoj mjeri, a skrenuo sam nešto od njegova puta da UZ· mognem dalje napredovati.«

Dakle, do tada je već Ruđer temeljito .proučio Newtonovo djelo, koje zove besmrtnim, a to su bile prije svega dvije knjige Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, objavljena prvog puta u Londonu godine 1687, i Opticks, također u Londonu godine 1704. Dok prva knjiga gradi mehaniku aksiomatski uzorom na Euklidovu geometriju, druga je više eksperimenta!· na i bavi se ne samo svjetlošću nego i strukturom materije. Odatle nije Bo­šković samo stekao znanje nove fizike već je i upoznao Newtonova načela u istraživanju prirode. Poput empirika Newton stavlja indukciju u prvi plan pri otkrivanju prirodnih zakona; najprije treba da se skupe činjenice, a mnoštvo takvih posebnih slučajeva dalje se poopćuje u prirodni zakon koji vrijedi uvijek i za sve pojave. Takva empirička uputa izdvajala je isu­sovca Ruđera iz skolastičkih spekulacija koje se nisu osvrtale na iskustvo, već su bile hibrid mistike i racionalizma.

O tome kako je Newton došao na ideju da su padanje tijela ili težina i gibanje planeta oko Sunca uzrokovana istom silom, očuvana je legenda o jabuci koju i Voltaire prepričava:

•Jednog dana godine 1666. otišao je Newton na ladanje, i, gledajući pad jabuke, kao što mi je rekla njegova nećakinja, duboko se zamislio o uzroku koji svaki objekt tjera uzduž pravca kroz središte Zemlje.«

Malo se koji književnik tako zanio fizikom kao Voltaire, a to je danas još rjeđe kad se već toliko jada nad rascjepom dviju kultura, no možda bi bilo primjerenije zgroziti se od plime modernog barbarstva u vidu sofističke

43

tehnike, tržišne reklame ili militantne ideologije. Ako duhoviti dramski pi­sac i oštar polemičar i nije posve shvatio Newtona, njegova priča o jabuci nadživjela je klasičnu mehaniku i poslužit će također kao ilustracija Rieman­nova zakrivljenog prostora s dvije dimenzije. Crvi koji se gibaju na površini jabuke u najkraćim spojnicama pronašli bi geometriju različitu od euklidske i konačne površine.

Zanimljivo je da je iste godine 1666, o kojoj Voltaire govori, Robert Hooke poslao raspravu Kraljevskom društvu u Londonu gdje svijanje pla­netnih staza objašnjava Sunčevom privlačnom silom. Kako nije bio mate­matičkih sposobnosti, teško je povjerovati da j e on također pronašao ovi­snost gravitacije o udaljenosti. No spor je zametnuo s Newtonom zbog prioriteta. I jedan i drugi nisu poistovjetili tromu i tešku masu. To će tek biti ishodište Einsteinove teorije gravitacije. Doduše, Newton je formulirao da je privlačenje proporcionalno masama, ali mu je određenje mase kao količine tvari priječilo zamašniji zaključak.

Albert Einstein je dočarao jednostavnu situaciju u liftu koji slobodno pada: ćovjek i svi predmeti u liftu izgubili bi tad težinu, dakle ubrzanjem prema dolje poništena je sila gravitacije. Stoga on umjesto privlačne sile uvodi Riemannov zakrivljeni prostor gdje zakrivljenost ovisi o raspodjeli masa u svemiru. Planet se tad oko Sunca giba u geodetskoj liniji. No takve predodžbe bivaju bliske tek razvojem fizike polja.

O postanku Newtonove mehanike bilo je različitih tumačenja. Budući da je on sam jako uvažavao indukciju, mnogi su, pa i Maxwell, ukazivali na empirički korijen. To je jednostrano. Sama izgradnja njegova mehaničkog sustava sugerira više deduktivan postupak, premda je i tu dedukcija, izvo­đenje iz apriornih istina, nedovoljna da objasni svu punoću. Međutim New­tonov dnevnik, nedavno pronađen u Cambridgeu gdje je on učiteljevao, naj­bolje nam pokazuje put Newtonova otkrića. Putokaz su mu bili Keplerovi zakoni o gibanju planeta oko Sunca. A ti zakoni pronađeni su jednako astro­nomskim motrenjem kao i teorijskim zaključivanjem i proračunom.

Johannes Kepler (1571-1630) isprva asistent Tychoa Brahea na kajze­rovu dvoru u Pragu, a zatim . glavni astrolog Rudolfa II, pomnim je motre­njem Marsove putanje zaključio da se planet ne giba u kružnici, kao što je smatrao Nikola Kopernik priključivši se na astronomsku tradiciju. Hipote­za epicikla također nije spasavala; niti dvostruke vrtnje. U ono vrijeme već su se matematičari bavili čunjosječicama, a kružnica je među njima sa­mo specijalni slučaj . Kepleru je sinulo kad je za stazu Marsa uzeo elipsu. Podudaranje s motrenjima bilo je potpuno, a taj svoj nalaz odmah je poopćio na cijeli Sunčev sustav. Njegova prva dva zakona, objavljena u djelu Astro­nomia nova, 1609. u Pragu, kažu da se planet giba u elipsi, i to tako da spoJ­nica između Sunca u jednom žarištu i planeta prevaljuje u istim vremenima jednake površine. Deset godina kasnije objavio je u djelu Harmonices mun­di i svoj treći zakon da je kubus velike poluosi elipse razmjeran s kvadra­tom vremena ophodnje.

Kao što Newton navodi u spomenutom dnevniku, on je iz tih Keplerovih zakona proračunao kolika je akceleracija planeta u svakoj točki staze. Ubr­zanje je usmjereno prema Suncu, a obrnuto je proporcionalno kvadratu udaljenosti planeta od Sunca. Genijalna mu je sad bila ideja da između Sunca i planeta mora postojati privlačna sila koja je razmjerna s l/rt. Time

44

je bila otkrivena ne samo gravitacija, nego i univerzalna jednadžba, naime da je sila jednaka umnošku mase i ubrzanja.

Kao i Keplerova tako i Newtonovo otkriće ne može se jednostrano sve­sti na indukciju ili dedukciju. Keplerov je duh bio jako uronjen u mistiku. Tražio je harmoniju svijeta u razmjerima udaljenosti pet tada poznatih pla­neta od Sunca, slično kao što je Pitagora polazio od sklada tonova da bi broj postavio kao bit svijeta. Poput drugih astrologa Kepler je vjerovao da horoskop ukazuje na buduće događaje pa je tako gatao i hercogu Wallen­steinu, jednom od najglasovitijih i najokrutnijih vojskovođa katoličke lige u tridesetogodišnjem vjerskom ratu, koji je podvrgavao Bohemiju habsbur· govcima. Na sreću Kepler je pobjegao iz Praga prije no što bi bio utamni­čen i jamačno pogubljen zbog hereze. Slično je i Newton bio sklon mistici što pokazuje i njegovo bavljene alkemijom. On će se također predati studiju teologije, a čini se da je pod starost smatrao taj rad važnijim od · fizike. Neosporno je da mu je upravo takva duševna dispozicija pomogla da uvede silu u svoj sistem kad su to Galileievi i Descartesovi sljedbenici odbacivali kao praznovjerje. Ako je religija često kočila znanstveno istraživanje, kat­kad je bila poticajna, kao u Newtonovu djelu.

Galileievi zakoni slobodnog . pada, princip inercije, Keplerovi zakoni, Huygensov izvod akceleracije pri vrtnji i centripetalne sile - sve su to bili vrhunci mehanike još nepovezani i često razroki. Tek je Newtonovu geniju uspjelo da sve to ujedini u koherentni sistem. Pad tijela i gibanje planeta oko Sunca uzrokovani su istom silom. Otkrivač može to sad lijepo ilustrirati: Neka top s vrha planine izbacuje tane sve većom i većom brzinom. Najprije ćemo vidjeti poznatu balističku putanju koja će biti sve duža i duža. Pri stanovitoj velikoj brzini kružit će tane oko Zemlje. Povećava li se još više brzina, tane će odletjeti . u svemir hiperbolički. Zacijelo upečatljiviji od tog zamišljenog pokusa bili su Newtonovi izvodi staza planeta ili drugih tijela oko Sunca iz jednadžbe gibanja. Bilo je pravo čudo kako su stvarna giba­nja i proricanja izlazila iz jednostavne jednadžbe. Bio je to trijumf mate­matike, sjedinjene s fizikom, koji je Newtonu pribavio skoru pobjedu.

Proricanje budućih pojava ili pripremanih učinaka postaje otada bitnom značajkom prirodne znanosti, ili znanosti uopće u engleskoj terminologiji. Proricanje se osniva na stanovitim zakonima, a može biti apodiktička uko­liko su ti zakoni strogi i potpuno određuju uzeti krug pojava. Zacijelo spo· znaja zakona omogućila je odmah da se objašnjavaju različiti učinci pa se objašnjavanje u mnogome podudara sa znanstvenim proroštvima. Budući da je za egzaktnu znanost bitna spoznaja zakona u njihovoj matematičkoj formulaciji i eksperiment, znanost o prirodi biva sve različitija od 'duhov­nih' ili 'društvenih' znanosti gdje jedno i drugo izostaje.

Prvi Newtonov aksiom izražava strogo princip inercije da se tijelo izvan djelovanja sila giba s konstantnom brzinom u pravcu. Bošković će poslije više puta upozoriti kako je to čisto idealno načelo koje se ne može verifici­rati eksperimentima, jer svuda djeluju neke sile. Ipak takvi kontrafaktualni stavci imaju veliku uvjerljivost kad se shvate kao asimptote pri eliminiranju određenih učinaka. Doduše Ruđer ima pravo tvrdeći da nikad ne znamo sva moguća djelovanja, ali sama asimptota ili idealizacija biva pojačana cijelim sustavom.

45

Prema Newtonovu drugom aksiomu promjena gibanja uzrokovana je silom, tako da je umnožak mase i akceleracije jednak djelujućoj sili. ćesti je također bio prigovor da prvi aksiom izlazi iz drugog (Sila = masa X ak­celeracija); ako sila iščezava nestaje s njom i ubrzanje. Treba imati na umu da nam prvi aksiom uopće određuje prostorno-vremenski koordinatni sistem ili metriku, a to je Euklidov prostor u kojem ćemo promatrati gibanje. Kad Newton govori o pravcu, ima pred očima Euklidovu geometriju; kad govori o jednolikoj brzini, ima već predodžbe apsolutnog prostora i vremena u kojem jedino vrijede njegovi zakoni gibanja. Koliko je to apstraktno, to­liko je osnovano na tadašnjim činjenicama. Ponajprije djelovanje Sunca na planet nije kasnilo, bilo je dakle momentano, a to je olakšalo uvođenje jed­nog, apsolutnog vremena za cijeli svemir.

Philosophiae naturalis principia mathematica sadrže uz načelo tromosti i zakona gibanja također treći princip da je akcija jednaka reakciji no pro­tivnog smjera, čime se utvrđuje da sila uvijek djeluje između dva tijela. Sila na jedno tijelo biva tim trećim zakonom samo jedna strana uzajamnog djelovanja. Kad to djelovanje ne bi bilo suprotnog smjera, dva bi se tijela mogla ubrzavati u istom smjeru, i dobivali bismo beskrajan porast brzina, što je nemoguće. Treći princip izražava da ukupna veličina gibanja mora biti konstantna, gdje se pod veličinom gibanja ili impulsom razumijeva umnožak mase i brzine, i to kao pozitivna ili negativna veličina, već prema početnom smjeru.

Uvodeći impuls, Newton je uopće izrekao zakon gibanja, naime da je mala promjena impulsa podijeljena s malim vremenom jednaka sili, gdje to prelazi u limes kvocijenta beskrajno malog prirasta impulsa i vremena. Oštro određivanje temeljnih geometrijskih i fi7ičkih veličina vodilo je uop­će Newtona do infinitezimalnog računa koji je malo kasnije otkrio i Leibniz, tako da je oko toga nastao spor prioriteta, premda otkriće infinitezimalne matematike seže sve do starih Grka, osobito Arhimeda. Međutim, Philo­sophiae naturalis principia mathematica izvode se ipak najviše geometrij­skom metodom, ali tek Leibniz stvara onu simboliku za diferencijalni i in­tegralni račun koji će se pokazati tako moćnim u razvoju znanosti. Fasciniran Newtonovim djelom, a ne naučivši novu matematiku u Rimskom kolegiju, Ruđer Bošković se također uglavnom služio geometrijskim načinom doka­zivanja.

Descartesova fizika poznaje samo protežnu i neproničnu materiju. No što je sila? Jamačno nije nešto tvamo. Nego što je? Podrijetlo je vuklo na stare animizme. Sljedbenici Galileia i Descartesa zabacili su sile kao okultne kvalitete, i stoga ih se objava Newtonove knjige dojmila kao obnova mistike. Pročitavši Matematička načela prirodne filozofije, Leibniz je začuđeno pisao Huygensu:

»Ne razumijem kako on shvaća težinu ili privlačenje. Cini se da je ona prema njegovu nazoru neka netjelesna i neobjašnjiva moć.«

A na to pismo će mu Christiaan Huygens jednako kritički odgovoriti:

46

»Sto se tiče uzroka što ga gospodin Newton daje za plimu i oseku, za­dovoljava me isto tako malo kao i sve druge njegove teorije, osnovane na principu privlačenja, koji mi se čini besmislen.«

Ta Huygensova odbojnost začuđuje tim više što je on sam u knjizi Horo­logium Oscilatorum 1673. iznio teoreme o centrifugalnoj sili i akceleraciji pri vrtnji, što je i Newton pre'uzeo. Neko djelovanje na daljinu činilo se ap­surdno, a sam Newton nije pobliže objašnjavao svoju gravitaciju ogradivši se slavnom izrekom Hypotheses non fingo (ne pravim hipoteze) - načelo ko­jeg se ni on ni bilo koji drugi fizičar nije mogao pridržavati. Svakako on nije više bio sklon da gravitaciju svodi na vrtloge etera, kao što je to pokušavao Huygens. Tvorac valne teorije* ostao je neprijateljski raspoložen prema teo­riji koja izostavlja njegov glavni medij. Prema Huygensu fini fluid, eter, pro­dire kroz svu tvar i gura tijela da padaju ili planete da se gibaju u elipsama. Godine 1689. sreli su se Newton i Huygens u Londonu; i paradoksno i vrijed­no anegdote u Kraljevskom društvu objašnjavao je Huygens gravitaciju a Newton svjetlost. Descartesova i Huygensova slika eternih vrtloga ostala je uzorom za kasnija mehanička objašnjenja gravitacije.

Kako je i dva stoljeća kasnije bila gravitacija sporna, vidi se i iz spisa Gottfrieda Neumanna Untersuchungen ilber das Newtonsche Prinzip der Fernwirkung, 1896:

»To bi bilo kao da dva čovjeka stoje na dvjema santama i jedan dru­gome dovikuje: dođi amo!, i sante se zaista primiču.«

Ta kritička usporedba podsjeća na antičko shvaćanje magnetizma kako ko­madići željeza posjeduju 'dušu'; jer se jedino antropomorfno moglo obja­sniti da jedan predmet može djelovati na drugi, udaljen predmet. Sile su od početka bile skopčane s mističnim predodžbama, i trebalo je Newtonove genijalnosti da se tom tako spornom i konfuznom pojmu prida egzaktan smisao.

Značajno je da Newton i inerciju ili ustrajnost tijela izražava silom koju zove vis insita (urođena, inherentna sila). Budući da je takvo poimanje vrlo važno za razumijevanje Boškovićeve teorije, valja citirati Newtonow definiciju:

»Materiae vis insita es potentia resistendi, qua corpus unumquodque, quantum in se est, perseverat in statu suo vel quiescendi vel movendi uni­formiter in directum.«**

Zacijelo, ovakvo uvođenje inherentne sile se nadovezuje na Galileia i Descar­tesa koji su riječ sile rabili u smislu veličine gibanja ili još mutnije. No nije samo to, kao što će Bošković genijalno naslutiti. To je također moglo potaći pomisao da je i inercija ili ustrajnost u biti uzrokovana silom shvaćenom kao polje.

Za razliku prema vis insita Newtonov drugi aksiom ili zakon gibanja sadrži vis impressa što on ovako definira:

»Vis impressa est actio in corpus exercita, ad mutandum ejus statum vel quiescendi vel movendi uniformiter in directum.«

* Huygens, Traite de la lumiere, pisan 1678, a objavljen 1690. ** »Urođena sila materije je moć kojom svako tijelo ustraje da bude u sa­

damjem stanju, da li miruje ili se jednoliko giba u pravcu.«

47

Dakle ta sila ili 'prava' sila djeluje na tijelo tako da mu mijenja stanje giba­nja. Kao u shvaćanju gravitacije tako logično i u poimanju sile Newton se kolebao bi li silu shvatio samo kao umnožak mase i akceleracije ili bi se tu krio uzrok promjene gibanja koji se još dublje mora istražiti. Prvom će se shvaćanju prikloniti Newtonovi sljedbenici više pozitivistički usmjereni, a drugo će dalje razvijati Ruđer nadovezavši se više na aristotelsku tradiciju. Boškovićev najveći protivnik pozitivist d' Alembert potpuno se okreće od traženja uzroka gibanja, koji su za nj nespoznatljivi, pa piše u Traite de dynamique, 1743:

. . . dosljedno tom razmišljanju ja odvraćam pogled od uzroka gibanja da bih jedino razmatrao gibanja koja oni proizvode.«

Jedan od preteča francuske revolucije, Fran�is Marie Arouet de Vol­taire (1694-1778) jako je doprinio širenju nove mehanike u Francuskoj gdje će se ubrzo pojaviti plejada newtonovaca. On sam bio je zarana više sklon književnosti i kazalištu, ali ga je svađa s jednim moćnikom prisilila da emigrira u Englesku koja će mu postati uzor u znanosti, filozofiji i društve­nom uređenju. Nazočan veličanstvenom Newtonovu sprovodu, Voltaire se žali kako malo njegovi Francuzi štuju znanost u usporedbi s Britancima; i kad se napokon vrati u Pariz, bit će mu jedna od glavnih misija da pro­miče novu mehaniku i vjersku tolerantnost. Prema njegovu sudu upravo je tolerantnost omogućila nagli procvat znanosti i filozofije u Velikoj Britaniji. Te svoje nazore objavio je 1734. u Lettres philosophique koja su pisma naj­više poticala slobodoumlje u Francuskoj i cijeloj .zapadnoj Europi, ali mu pribavila i uhidbeni nalog. Pobjegavši u dvorac markize Gabrielle Emilie du ChAtelet, otpočeo je s tom inteligentnom i šarmantnom ženom prijateljstvo koje će tek prekinuti njezina smrt (ako se ne osvrnemo na kratke preljube s njegove i njezine strane). Mme du Chatelet imala je u dvorcu svoj labora­torij , a na Voltaireov nagovor naučila je engleski i usavršila latinski kako bi prevela na francuski Newtonovo djelo. Sam on objavio je u to vrijeme :ezements de la philosophie de Newton, knjigu najvažniju po tome što će pobuditi zanimanje za čitanje originalnog djela.

Mladi Voltaire ponio je iz Londona uz Newtonovu mehaniku i Shake­speareovu dramu, dotad nepoznatu u Francuskoj. Sam je pisao tragedije po uzoru na Shakespearea koga će kasnije nazvati "pijanim divljakom", premda mu nije odricao genijalnost ali mu je ipak na kraju pretpostavljao klasike Racinea i Comeillea. Iako se njegove drame, a i različiti filozofski spi­si nisu održali, njegov ironični i kritički duh očarao je suvremenike, a nje­gova krilatica slobode i jednakosti nadahnut će buntovno doba.

Ortodoksni katolici bili su ne samo zbunjeni Newtonovim prevratom već također i time što su njegovu mehaniku širili reformatori ili protivnici papin­ske crkve. Kakve su tu dvojbe nastajale u pobožnim dušama, očituje se iz predgovora dvojice franjevaca isposničke sekte minima njihovu divot-izdanju Newtonovih Principia:

48

»Newton uzima u ovoj trećoj knjizi hipotezu Zemlje u gibanju. Auto­rove teoreme nismo mogli protumačiti drukčije negoli prihvaćanjem is­te hipoteze. Zbog toga smo bili prisiljeni da stavimo tudu obrazinu. Uo-

staZom, ispovijedamo da poštujemo odluke donesene od vrhovnih pon· tifeksa protiv gibanja Zemlje.«

Takva se izjava na kraju može shvatiti čisto formalno, kao ograda od mo­gućeg progona. Oba su ugledna redovnika bila Ruđerovi prijatelji, i svi su bili mučeni istim dvolomima. Bošković se dugo kolebao da pristane uz New­tonovu mehaniku. Pretpostavljeni su ga dapače opomenuli kad je u svojoj raspravi upotrijebio 'grešnu hipotezu' da se Zemlja giba. Poslušni će isuso­vac u novoj disertaciji pokušati pomiriti dogmu o mirnoj Zemlji s novim rezultatima koji su izlazili iz utemeljenijeg shvaćanja gibanja Zemlje, a to će ga primicati nazoru o relativnosti gibanja.

Spor između sljedbenika Descartesa i Newtona nije još bio u to vrijeme odlučen. Tako je Pariška akademija nagradila godine 1730. Johanna Bernoullia za spis o eternim vrtlozima koji bi vukli planete oko Sunca. Ta nagrada iza. zvala je srdžbu newtonovaca. Sam Bošković o tome distancirano primjećuje:

»Cudno je kako su najveći ljudi tako žestoko boj bili i kako dugo kao da se radi o vjeri i ognjištu, jedni nastojeći da podupru Cartesiusa, a drugi da opravdaju geometrijsku strogost Newtonovu.«

No nakon nekoliko godina, pošto j e pomnije proučio Newtonova Principia, on zaključuje u disertaciji De cometis, objavljenoj u Rimu 1746:

»da se čini već sasvim sigurno da je uzrok ovih gibanja (kometa) opća gravitacija koju je otkrio Newton«.

I tako će Ruđer Bošković s vremenom posve prigrliti Newtona slaveći ga u stihovima kao engleskog velikana i slavu cijelog ljudskog roda koji je podigao gorostasnu zgradu nebeske mehanike. »Stabit utique, dum Litteraria Respublica steterit, & viguerit Geometria.« (Stajat će zacijelo dok bude stajala Znanstvena republika i bila na snazi Matematika.) Ruđer obično pod geometrijom razumijeva cijelu matematiku u današnjem smislu.

Kad on tu priziva "Znanstvenu republiku", tada tu odzvanja stara humanistička tradicija. Bavljenje znanostima i umjetnostima uzgajilo je internacionalnu zajednicu koja je stajala iznad svih državnih granica i političkih podjela, bar u svojim univerzalnim stvaralaštvima. Ta znanstvena republika bit će mu ideal prema kojem bi se svijet trebao razvijati. Bošković će biti potišten, kao i drugi intelektualci do danas, niskom pameti i barbar­stvom većine onih koji upravljaju narodima.

Ipak nije bio toliko naivan da bi ispustio iz vida realne političke snage i promjene. Kao i rane hrvatske humaniste, osobito oba Ivana Viteza, njega je također zaokupila sudbina Poljske. Kršćanska je Europa brzo zaboravila da je Jan Sobieski godine 1683. porazio Turke kod Beča i zauvijek zaustavio njihovo prodiranje u središnju Europu. Nakon njegove smrti, pošto je samovoljna i grabežljiva šljahta razrovala državu, Austrija je nametnula Nijemca na poljsko prijestolje, koga će uz pomoć Sveđana smijeniti Stanislav Leszczynski da sam bude opet protjeran. Dirnut nesrećom tog poljskog kralja, Bošković mu je posvetio dugačku pjesmu gdje opisuje njegovu mla­dost, ratna zbivanja i napokon njegovo utočište u Nancyu. Hvalospjev je

4 Ruđer Boškovi� 49

bio iduće godine 1754. preveden s latinskog na francuski i jako se svidio tamošnjem čitateljstvu i francuskom dvoru, što neće biti nevažno za Boško­vićevu karijeru. Francuska kraljica bila j e kći Stanislava Leszczynskog i pomagat će Ruđeru u Parizu. Kralj Stanislav se neće vratiti u Krakov. Pro­austrijska i proruska stranka spriječile su francuskom štićeniku povratak na prijestolje.

Galilei se nije mnogo zanimao za korpuskularnu teoriju materije, a atomi­stika je bila na lošem glasu kroz cijeli srednji vijek. Materijalizam Leukipa i Demokrita ogorčavao je crkvene oce, tako i biskup Euzebije na prijelazu trećeg stoljeća u četvrto žestoko osuđuje Epikurovo učenje o atomima:

»Kako mogu pravilna gibanja i staze proizaći iz nepravilnih pokreta? Kako se može harmonično kolo svemirskih tijela sastaviti iz neumjet­ničkih i neharmoničnih instrumenata? Tko raspoređuje atome u klase da odgovaraju svojim zadaćama, da je ovdje nastalo Sunce, ondje Mjesec, ili tko ih je vodio i bio njihov vođa? Zaista, divna slobodna država koju čini samouprava ovih atoma! Zar ne vide ovi kratkovidi ljudi, koji pristaju uz taj nauk, da je pravilnost astronomskih pojava, izmjena dana i noći, ljeta i zime, ukratko cijeli red prirode neobjašnjiv atomi­ma? . . . Koliko je atoma pustio isteći Epikurov otac kad je proizveo Epikura, i kako su se oni u tamo u majčinu krilu spajali, oblikovali, gibali, umnažati? Ali atomi, kad se skupe, ne mogu dati oblik zemljanu kipu niti isklesati kamenu figuru niti saliti zlatan ili srebrn kip bogova; nego su te vještine izumjeli ljudi. A kako bi od stvari, čije se slike i crteži ne mogu načiniti bez razuma, sami od sebe nastali pravi originali? Odakle filozofu duša, razbor i um? Zar ih je možda dobio od atoma koji nemaju n.i duše ni pameti ni uma? . . . Ali, ako oni bijednici i ne žele, ipak je, kao što pravedni vjeruju, veliki Bog koji ih je stvorio i vodi ih svojim riječima.«

Taj crkveni historičar, koji je čistio kršćanstvo od natruha helenizma, obara materijalizam s argumentima koji će se do danas čuti, iako u apstraktnijem ruhu. Dok se Demokrit više približavao nazoru da se atomi gibaju po sta­novitim zakonima, Epikur je prvi u atomistiku uveo statističko promatranje. Sami se atomi gibaju nasumce, ali njihovo veliko mnoštvo proizvodi pravilne 'pojave. I Demokrit i Epikur zamišljali su atome kao male grudice tvari, ponajčešće u geometrijskim likovima. Protiv takve predodžbe pisao je u isto vrijeme kad i Euzebije i učitelj retorike Laktancije Firmijan, nazvan "Kršćan­ski Ciceron". Ako su atomi okrugli, tad se nikako ne mogu uzajamno držati da izgrade tijela; upravo kao kad bi tko htio načiniti grudu od prosa, glatkoća zrnaca ne bi dopustila da se skupe u jednu masu. Naprotiv, ako su atomi hrapavi pa imaju uglove i klince da se mogu privjesiti jedni o druge, tad bi se dali dijeliti, protivno tvrdnji atomista; jer uglovi i klinci vire napolje te se mogu odrezati.

Augustin je također potpuno odbacio atomistiku pa dapače žali što se ikad rodio Demokrit i žali još više što su ga stari Grci smatrali velikim. Njegov je autoritet pridonio da se atomistika smatrala grešnom naukom sve do Newtona, koji će joj pribaviti dignitet. Ipak najveći stari fizičar uz Arhimeda, također izumitelj mnogih sprava i igračaka, Heron iz Aleksandrije nije pobuđivao toliko neprijateljstvo kao atomisti materijalističkog smjera.

so

Njegova knjiga Pneumatics, napisana oko 200. godine pr. Kr. održavala je manje o pritiscima para ili plinova, a otpočela je hipotezom da je materija sastavljena od čestica koje su razdvojene praznim prostorom. Time je objaš­njavao zašto se plinovi mogu stisnuti na sve manji volumen, a pri tom povećavaju tlak, što će tek Robert Boyle sredinom 17. stoljeća izraziti mate­matičkom formulom. Boyle je razvio eksperiment i kemijske nazore o mate­riji koji će jako utjecati i na Newtona. Također je prvi jasno definirao elemente kao supstancije koje se ne mogu razlagati na druge supstancije, dok su svi kemijski spojevi sastavljeni od elemenata.

Zašto će eksperiment toliko značiti Newtonu i svim drugim fizičarima? Ponajprije mjerenja se osnivaju na spravama koje su sami napravili, a, kao što je povjesničar i suvremenik Giambattista Vico tada rekao, čovjek razumije najbolje ono što je sam napravio. Eksperiment uspostavlja čistije i jednostavnije odnose od onih koji vladaju u prirodi pa se tako i može dokučiti prirodni zakon. Zacijelo, tu postoji povijesni razvoj i povratna sprega jer se točni mjerni instrumenti konstruiraju na osnovi spoznatih zakona. Svako mjerenje uključuje dakle jednako i teorijsku i empiričku komponentu, i pojmovnu pripremu i otčitavanje podatka. I ono što se mjeri, masa, sila ili akceleracija, fizička je veličina utemeljena na zakonu i opaža­nju. Kao što će Albert Einstein pripomeniti Werneru Heisenbergu prigodom jedne šetnje, tek teorija odlučuje što će se mjeriti. Newtonovi zakoni pove­zuju · silu, masu i akceleraciju, ali ujedno i definiraju te fizičke veličine koje se nipošto ne mogu svesti na čista opažanja (ili osjete u pozitivističkoj inter­pretaciji). Stoga je indukcija jednako jednostrana kao i dedukcija.

Da se držao čistog iskustva, kao što su zahtijevali britanski empiristi, Newton ne bi toliko pažnje posvetio atomskoj hipotezi. Uostalom, taj za­mišljaj nedjeljivih i neproničnih čestica nastao je u grčkoj filozofiji vrlo spekulativno. Nakon što su Jonjani uvodili jedno počelo (vodu, zrak ili apstraktan bitak), Empedoklo je ustvrdio da se mora uzeti više takvih počela da bi se objasnila sva raznolikost prirode. Kad se i hipoteza o 4 elementa činila nedovoljna, Leukip i Demokrit su zamišljali beskrajno mnoštvo počela koja grade svijet. Tu se postavljao također temeljni problem može li se tvar beskonačno dijeliti ili tome ima kraj. Pojam kontinuiteta i diskontinuiteta različito su razvili grčki matematičari i filozofi. Otac stoičke škole Zenon oko 300. godina pr. Kr. ostavio je svojim slavnim paradoksima filozofiji pro­bleme za sva vremena, što će zaokupljati i Ruđera Boškovića. Očito, materija se proteže u prostoru; a kako možemo uzastopnom diobom materije dospjeti do nečega neprotežnoga - atoma? No, ako su atomi protežni, tad bi se morali dati raspoloviti, i tako dalje. Slijedeći svojeg uzora Newtona, Ruđer je pri­hvatio atomističku hipotezu. Ali, dok Newton smatra atome poput Demokrita malim grudicama tvari, Boškoviću se takva predodžba čini proturječna, kao što će opširno razglabati u svojoj Teoriji filozofije o prirodi 1758. Jamačno su na nj izvršile velik utjecaj stare polemike je li materija beskonačno dje­ljiva ili nije, može li se od protežnoga diobom doći do neprotežnih djelića, kako stoji s neproničnošću materije, postoji li vacuum. No još je nešto bilo odlučno za njegovo odstupanje od Newtona. Vidio je kako je atomistika bila smatrana griješnom naukom kroz cijeli srednji vijek. Najveći obnovitelj stare atomistike Pierre Gassendi (1592-1655) također je to povezao s mate­rijalističkom filozofijom Demokrita i Epikura, zacijelo vrlo oprezno s obzirom

51

na okolnost da je još u njegovo doba crkveni koncil ponovio anatemu po­ganskog nauka. Međutim, francuski materijalisti i preteče francuske revolu­cije nisu se nimalo sustezali da ujedine materijalizam i atomistiku u revo­lucionarnu ideologiju. Kad Je i Ruđer pristao uz atomsku hipotezu, sve ga je poticalo na to, od školovanja u jezuitskim zavodima do filozofskih paradok­sa, da skine s atomistike materijalistički pečat. A što je materijalistima bilo primamo? Grudica tvari. Dakle, proč s njom! Ako su to dosadašnji povjesni­čari · previdjeli ili prešutjeli, ideološki ili vjerski momenti odigrali su veliku ulogu pri Boškovićevu epohalnom obratu.

Gassendi se jednako protivio Aristotelu i Descartesu. Protivna zdravu razumu bila mu je Aristotelova teleologija kao i njezin nastavak u katoličkoj skolastici. Isto tako mu je bio neprihvatljiv Descartesov dualizam. Cartesius je upao u nerazrješive teškoće da objasni uzajamno djelovanje između duše i tijela, tako evidentno pri svakidašnjim postupcima. Vjeran katoličkim dog­mama, dosljedno je lišio životinje svega psihičkog ostavivši slavnu i toliko zlorabljenu izreku: životinja - to je stroj. Gassendi je iznio jake . razloge protiv takvog dualizma, osobito u spisu Objectiones ad meditationes Cartesii. Premda je bio svećenik, zanio se Epikurovom etikom koja odvraća, od nad­zemnih svrha · i usredotočuje se na ljudsku sreću. Epikuru je poslije bio pri­pisan hedonizam, predaja užicima, ali njemu je uistinu najveći užitak bio proučavanje prirode, dakle nešto posve suprotno od vulgarnog značenja eudajmonizma. Posljednje Gassendieve knjige obradile su život i filozofiju Epikura, a njegovi čitaoci i sljedbenici pali su ubrzo pod udar crkve, ponaj­više zato što je atomistička hipoteza bila nespojiva s dogmom/o pretvorbi vina u Kristovu krv prigodom svete mise. Pater Rogerio Josepho imat će također velike teškoće u poimanju te transsupstancijacije, a to nije na nj malo utjecalo da uopće zabaci tvar.

Formiranje Boškovićeva nazora nije bilo pretežno vođeno vjerskim mo­tivima, već su pri tom najjače djelovali fizički razlozi. Svoje ideje o atomima najdublje je Newton razvio u djelu Opticks, odakle je Ruđer crpio najplod­nije poticaje. Newtonu je bilo jasno da je gravitacija preslaba da bi objasnila kondenzaciju materije pa stoga on uvodi još silu kohezije. A i to mu nije bilo dovoljno za tumačenje polaganih kemijskih promjena pa će još uzeti silu fermentacije. Nadalje, samo privlačenje nije moglo objasniti sve pojave pa on uvedenim silama pripisuje i promjenu od privlačenja na odbijanje. Svakako, odbojna sila bila je novost. Međutim ostajući pri predodžbi atoma kao grudice, Newton je pretpostavio da privlačenje biva najveće kad se atomi dodirnu pa stvore kompaktnu materiju. Da bi 'pojasnio' te među­atomske sile, uvodi on duhove, posve ozbiljno, što će njegovi štovatelji kasnije složno prešućivati.

Preuzevši od grčkih filozofa načelo o jednostavnoj strukturi svijeta, Newton je smatrao da je svijet u malome jednak svijetu u velikom. U neriješenim pitanjima na kraju Optike III (Query 31*) on ističe načelo:

» • • • da cijela Priroda mora biti neograničeno jednostavna u svojem planu i slična u svim svojim dijelovima«.

* •· . . the whole of Nature must be exceedingly simple in design and similar in all its partsc.

52

Kako su i makroskopska tijela sastavljena od atoma nevidljive čestice moraju imati ista bitna svojstva, kao što piše u Philosophiae naturalis principia mathematica:

»Protežnost, čvrstoća, neproničnost, pokretnost i težina cjeline potječu od istih kvaliteta svojih dijelova; odatle izlazi da najmanji djetići tijela moraju imati iste kvalitete protežnosti, čvrstoće, neproničnosti, pokret­nosti i težine. To je osnova cijele filozofije.«

To je ono isto shvaćanje grčkih filozofa da se uzastopnom diobom nečega protežnog i neproničnog ne može dospjeti do nečega neprotežnog. Kako će Bošković osporiti tu argumentaciju, pokazat će svu njegovu genijalnost. Dok Newton dolazi do atoma (u misli) diobom makroskopskih tijela s poznatim svojstvima, Ruđer obratno od svojih atoma nastoji graditi cio svijet, također u skladu s opažanjima. Njegovo je polazište hipotetičko, a postupak sint<> tički, u opreci prema tradicionalnoj atomistici. Ako su mu teorijska načela prvo, njihovu potvrdu može dati samo usporedba s iskustvom.

Newtonovo poklonstvo Lockeovu empirizmu ne smije zavarati da je i on gradio ponajprije matematički konzistentnu teoriju; stoga i životnom djelu daje naslov matematičkih principa. On je i uveo apsolutni prostor i vrijeme kako teorija ne bi bila 'pokvarena' stvarnom zamršenošću, a piše o njima:

»Apsolutni prostor, po svojoj prirodi, bez relacije s ičim vanjskim ostaje uvijek isti i nepomičan. Apsolutno, pravo i matematičko vrijeme, za se i po svojoj prirodi, teče jednoliko, bez relacije s ičim vanjskim.«

Važno je pripomenuti, s obzirom na puno razumijevanje Boškovićeve termi­nologije, da Newton zove još apsolutni prostor i vrijeme matematičkim. Neosporno je da on aspolutnom prostoru i vremenu pripisuje postojanje; oni su mu pravi prostori i vremena, ali tome dodaje i matematički. Pravi su u tom smislu što realno postoje, a podudaraju se ujedno s matematičkim prostorom i vremenom.

Ustrajnost u mirovanju ili jednolikom gibanju svodi Newton na apsolut­ni prostor i vrijeme; to su posljednji uzrok opažanih svojstava gibanja. No da li i gravitacija? On gotovo patetički pita u svojoj Optici:

»Sto je na mjestima gdje gotovo nema materije? I odakle je to da Sunce i planeti gravitiraju jedno prema drugom bez guste tvari izmedu njih?«

Ove riječi jako sugeriraju da je on tu pomišljao na apsolutni prostor i vrijeme koje u slobodnijim teološkim razmatranjima naziva svojstvima Boga. Kao i Galileiu tako je i Newtonu Bog krajnje jamstvo matematičkih principa i prirodnih zakona. Tako on i svršava svoj testament nove mehanike himnom Bogu:

»On nije vječnost ili beskonačnost, već je vječan i beskonačan. On nije trajanje ili prostor, ali on traje i nazočan je. On traje vječno i svuda je nazočan,· a time što postoji svuda i uvijek, On konstituira trajanje i vrijeme.«

53

Identifikacija matematičkog s božanskim počela je već u skolastici, a u tom općem scholiumu biva dovedena do kraja. Prema tome i Newton zaključuje da prirodna filozofija biva proučavanjem pojava stvari vođena raspravi o Bogu. To stanovište preuzet će i Bošković.

Razlika je među dvojicom više negoli suptilna. Newton je zamišljao Boga kao apsolutnost pa mu stoga i Božja svojstva, prostor i vrijeme, bivaju apsolutni. No Ruđer će matematički prostor i vrijeme uvesti više u aristotel­skom smislu i ostat će mu najtješnje vezani sa stvarnim prostorom i vre­menom. Kao protestant-anglikanac Newton vidi u Bogu svemoćnog, apsolut­nog gospodara koji diktira zakone, dok će prosvijećeni katolik priznavati poput Malebranchea dostojanstvo ljudskom umu; i stoga će umjesto apsolut­nog prostora uvoditi matematički ili imaginarni.

Newton je bio suviše dobar fizičar da bi od početka pa do kraja ustrajao na matematičkom primatu i božanskom jamstvu. U predgovoru svojih Mate­matičkih principa on daje posve drugačiju intonaciju:

/

»Opis pravaca i kružnica, na čemu se temelji geometrija, pripada me­hanici. Geometrija nas ne poučava povući te linije, ali zahtijeva da budu povučene.«

To je, u krajnjoj interpretaciji, ono isto Riemannovo shvaćanje da određe­nje osnovnih geometrijskih pojmova ili karaktera geometrije uopće vodi u fiziku. Je li Newton zamijetio protuslovlje u svojim različitim izrekama? Za­cijelo, nijedno djelo genija nije skroznaskroz dosljedno; a niti jamačno ne može biti. Da li je matematika ili fizika primarna, ·čini se ovdje prividnim problemom. Očito je to jedinstvo u kojem svaka strana može puštati mašti krila; ali korijen je isti, usađen u prostorno-vremensko-dinamičku interakciju ljudi s prirodom.

Nije čudo što je prvi znanstveni sistem bio geometrijski. Gibanje i putovi, mjerenje površina i optika, statika građevina i štednja materijala, i ne posljednje estetski ukusi, stvorili su one pravilne geometrijske oblike odakle je bio korak apstrakcije do savršenih geometrijskih objekata i točnih definicija ili aksioma. Pošto je taj prostorni okvir bio stvoren, a uočeno jed­noliko gibanje zvijezda, i vrijeme je moglo biti strogo određeno ili mjereno. Arhimedov zakon poluge omogućio je i treće temeljno mjerenje, vaganje te­žina. Newtonova se mehanika ugradila u već stvorenu prostorno-vremensku pozornicu, a njezina je bitna novost bila da težinu i gibanje planeta svede na istu silu. Budući da se geometrija i matematika uopće prvo razvila, bit će i prirodoslovci skloni da joj daju prioritet u svojim teorijama. Pojam apsolut­nog prostora i vremena ima također taj povijesni razlog. Zacijelo, Newton nije više bio zaokupljen pronalaženjem prostorno-vremenskog sustava, već zakonom gibanja u tom okviru. Primjedba u predgovoru njegova životnog dje­la upozorava čitaoca kako određenje temeljnih geometrijskih objekata pri-pada mehanici. ·

Nakon što smo filozofiju prirode utemeljili na jedinstvu matematike i fizike, neće li nas naposljetku obuzeti ono isto Einsteinovo pitanje kako je najneobjašnjivije na prirodi da se može objasniti?

Sto je u Galileia bilo tek u zametku, sjedinjavanje eksperimenta i teo­rije, razvit će Newton do uzora sveg daljeg istraživanja. Ako je u Matema-

54

matičkim načelima prirodne filozofije uglavnom teoretizirao, njegova Optika zrači genijem eksperimentatora. U našem stoljeću jedva će se još pojaviti fi­zičari koji će biti jednako uspješni u teorijskom i eksperimentalnom istra­živanju. Najveći naši suvremenici bili su po takvoj cjelovitosti Peter Debye i Enrico Fermi. (Kao studenta u Leipzigu me uvijek presenetilo kako je De­bye pomno nadzirao praktikum da bi poslije suvereno diskutirao u Reisen­bergovu seminaru.) Svakako i matematički aparat i mjerni uređaji postali su tako složeni da je teško jednom čovjeku naučiti oba postupka. Stoga će sve više zajedno raditi timovi teoretičara i eksperimentatora.

Newton je jednostavnim optičkim napravama dospio do važnih otkrića. Njegov je eksperiment s pomoću kristalne prizme dokazao da boje ne na­staju modifikacijom bijele svjetlosti, nego su njezine samostalne kompo­nente. I tu su Newton i Hooke postali takmaci. Robert Hooke je smatrao poput Descartesa da je svjetlost širenje titranja etera, ali će tek Huygens predati 1678. Francuskoj akademiji Traite de la lumiere gdje će konzekvent­no razviti valnu teoriju svjetlosti. Malebranche dopunio je 1700. Huygensovu teoriju bitnom spoznajom da frekvencija etemih titranja određuje boju svjetlosti.

Netočni izvodi doveli su Newtona do tvrdnje da valna teorija ne može objasniti pravocrtno širenje svjetlosti. Stoga se priklonio starijoj predodžbi da se svjetlost sastoji od izvanredno brzih čestica, različite veličine za svaku boju. Između pristaša korpuskularne i undulatome teorije razvio se dug spor koji će uvući i Ruđera Boškovića.

Obje teorije objašnjavale su manje-više uspješno tada poznate optičke pojave. No izvodile su različite brzine svjetlosti u gušćim sredstvima; tako bi prema valnoj teoriji bila brzina manja u vodi negoli u praznom prostoru (eteru), dok bi prema korpuskularnoj teoriji morala biti veća. Kad bi zraka svjetlosti padala koso na površinu vode, čestice vode bi privukle i ubrzale čestice svjetlosti pa bi se zraka svjetlosti lomila prema okomici na površinu vode. Isti taj zakon loma objašnjavala je valna teorija manjom brzinom svjetlosti u vodi. S ondašnje još grubosti eksperimentalnih naprava činilo se posve nemoguće da se izmjeri brzina svjetlosti u vodi pa odluči je li u njoj veća ili manja. Trebalo je imati izvanrednu imaginaciju da se zamisli u tim prilikama experimentum crucis. I Bošković ga je zaista otkrio. Njegov zami­šljeni pokus polazi od aberacije koju je već opazio Robert Hooke na jednoj zvijezdi, a općenito utvrdib i objasnio astronom James Bradley 1725. Pomnim motrenjima pronašao je Bradley da zvijezde u tijeku godine opišu male eli­pse na nebu. Odakle to? Zamislimo da smo uperili dalekozor prema stanovi­toj zvijezdi. Kad bi brzina svjetlosti bila beskonačno velika, vidjeli bismo zvi­jezdu u smjeru u kojem trenutno stoji . .Međutim brzina svjetlosti je konačna, a osim toga giba se Zemlja oko Sunca. Prema tome moramo dalekozor na­gnuti malo prema naprijed, a kut otklona jednak je omjeru v : e, gdje je v brzina Zemlje oko Sunca a e brzina svjetlosti. Mjereći taj kut pod kojim gledamo elipsu na nebu Bradley je mogao proračunati brzinu svjetlosti u skladu s određenjem Olafa Romera godine 1676. iz zakašnjavanja pomrčina prvog Jupitrova mjeseca. Otkriće godišnje aberacije zvijezda bila je prva iz­ravna potvrda heliocentričnog sustava Kopernika i Keplera. A to je takoder ojačalo prodor Newtonove mehanike i u jezuitska učilišta.

ss

Ruđer je prvi došao na pomisao da aberaciju iskoristi za mjerenje brzine svjetlosti u gušćem mediju. Treba dalekozor ispuniti vodom i izmjeriti pro­mjenu aberacije. Jednostavno kao što su već genijalni bljeskovi! Sam Boško­vić nije dospio izvesti zamišljeni pokus, ali će to više fizičara* poduzeti sto­ljeće kasnije pa napokon George Biddel Aicy u Greenwichu 1871. U to vri­jeme je to prestao biti krucijalni· eksperiment jer je Augustin Jean Fresnel (1788-1827) već pribavio pobjedu valnoj teoriji svjetlosti. Sam Fresnel spo­menuo je u pismu fizičaru i kasnijem ministru Aragou o »eksperimentu pre­dloženom od Boškovića«, ali jamačno nije čitao Ruđerov spis; on sam piše da bi bila dovoljna dnevna aberacija (zbog vrtnje Zemlje oko svoje osi). O­snivač elektronske teorije materije H. A. Lorentz spominje također Boško­vićev eksperiment koji je ušao u povijest kao jedna od najzanimljivijih za­misli.

Eksperimentalni nalaz bi svakako iznenadio Boškovića koji je prihvatio Newtonovu korpuskulamu teoriju svjetlosti. Doduše bili su mu poznati Huy­gensovi radovi, ali je bio tako protiv etera da su mu se Newtonovi razlozi činili uvjerljivi, a i sam će u raspravi De lumine, 1748. izmišljati dokaze pro­tiv undulatome hipoteze. Za nj su čestice svjetlosti sastavljene od primar­nih točaka-atoma koji se drže jakim silama, a takav sastav izaziva učinak da čestice svjetlosti 'podrhtavaju'. Različitim sastavom objašnjava dalje po­javu različitih boja i različitog ponašanja.

Korpuskulama teorija svjetlosti bila je pokopana sve do godine 1905, kad je Albert Einstein uveo fotone da bi objasnio Lenardov nalaz pri foto­efektu; naime kinetička energija elektrona što ga otkida svjetlost od atoma ovisi samo o njezinoj frekvenciji v, a ne o intenzitetu, što je suprotno undu­latomoj teoriji. Prema Einsteinu svjetlost dolazi u kvantima energije hv pa pri fotoefektu jedan foton utrne, a njegovu energije preuzima izbačeni elek­tron iz atoma. Bilo je to ujedno zomije tumačenje Planckove hipoteze iz prosinca 1900. da je energija harmoničkog oscilatora višekratnik kvanta hv.

Naravno, Einstein je znao za interferenciju i ogib kojima je Fresnel utvrdio valno širenje svjetlosti i stoga će on svjetlosti pripisati i valna i čestična svojstva. Njegov izvod slavne Planckove formule zračenja na temelju statističkog zakona kolebanja polazi upravo od toga da u šupljem prostoru ima · i valova i čestica. Taj dualizam proširit će Louis de Broglie 1924. na svu materiju. Potaknuti tom neobičnom hipotezom, Davisson i Germer su Zai­sta eksperimentalno ustanovili difrakciju snopa elektrona. Paradoksnu poja­vu vala i čestica uskladile su Heisenbergove relacije neodređenosti 1927. Bu­dući da se ne mogu istodobno točno izmjeriti položaj i brzine čestice, ne mo­že im se ni pripisati određena staza pa to ostavlja mjesta za pojavu vala u kojem drugom pokusu.

Tu dvostrukost vala i čestice dalje je razvila kvantna teorija polja**. Kad se klasično elektromagnetsko polje kvantizira (poopćenim Heisenbergo­vim komutacijskim pravilima), dobivaju se diskretni kvanti energije u skla­du s Einsteinovom hipotezom. Opažana svjetlost nasrće u takvim fotonima.

* Hondi, Boškovićev dalekozor s vodom, Almanah Bošković, 1953. ** Dirac, Proceedings of Royal Society, London, 1927; Jordan-Wigner, Zeit­

schrift fiir Physik 1928; Heisenberg-Pauli, Zs. f. Physik, 1929, u najopćenitijem obliku s pomoću kanonskog formalizma.

56

Međutim, dalja je posljedica kvantne teorije polja da se uz aktualne ili opa­žane fotone moraju uvesti i virtuelni fotoni. Takvi virtuelni fotoni 'grade' statičko električno polje, i njihova virtuelna emisija i apsorpcija stvara Cou­lombovu silu između dva električna naboja. Virtuelni kvanti mogu prijeći u aktualne, tako da se izvana privede dovoljno energije (da se 'uzdrma' elek­trično polje). Uvođenjem virtuelnih kvanata proširila je moderna teorija pojam fizičkog kao aktualno postojećeg i povukla granicu prema klasičnoj fizici. Ta međuigra stvarnog ili aktualnog i mogućeg ili potencijalnog obnav­lja Aristotelova poimanje, što će zaokupiti toliko i Ruđera Boškovića.

Da bi usporedba s kasnijim Ruđerovim izlaganjima bila potpunija, tre­ba imati na umu da kvantna teorija polja polazi od matematičkog kontinu­uma u višedimenzionalnom prostoru, a tek će efekti u mjerenjima očitovati diskontinuiranost. Zacijelo, taj matematički formalizam nije još opipljiva stvarnost, ali se odatle mogu proračunati učinci u mjerenju, i to ne strogo svaki pojedinačno, već njihova statistička raspodjela u velikom broju poku­sa. Bošković je već u ranijim raspravama tretirao odnos stvarnog i matema­tičkog, a i kasnije neće matematičko ili imaginarno shvatiti kao čist izraz stvarnog, nego zadržava aristotelsku dihotomiju protivno fizici svojeg doba.

Gravitacija je bila najveće Newtonovo otkriće ali i zagonetka za kasnija vremena. On sam se kolebao bi li ili ne bi sveo to čudesno privlačenje na medij između tijela. Jamačno je počeo s modelom etera, no poslije je odu­stao. Značajan je za tu prvu fazu iskaz Colina Maclaurina koji se poziva na Newtonovo pismo Robertu Boyleu:

»Cini se, iz njegova pisma Boyleu, da je to bilo ranije njegovo mišljenje pa ako to nije objavio, razlog je bio što je shvatio da nije sposoban na osnovu eksperimenta i opažanja dati zadovoljavajuću teoriju tog medija i načina kako proizvodi tu glavnu prirodnu pojavu.«

Maxwell je dobro poznavao povijest fizike pa je točno ocijenio da je Newton izveo zakon gravitacije iz opažanja planetnih gibanja. On dalje piše o New­tonovoj gravitaciji:

»On je daje kao izvod strogog dinamičkog zaključivanja i njome poka­zuje kako su ne samo izrazite pojave već i opažane nepravilnosti u gi­banjima nebeskih tijela izračunljivi rezultati jedincatog načela. U svo­jim Principima on se ograničava na demonstraciju i razvoj tog velikog koraka u znanosti o uzajamnim djelovanjima tijela. On ne kaže ništa o sredstvu uslijed kojeg jedno tijelo gravitira prema drugom. Znamo da se njegov duh nije smirio na tome - da je osjećao da se gravitacija mora dati objasniti, i da je upravo on sugerirao objašnjenje osnovano na dje­lovanju eternog medija u svem prostortJ.. Ali s mudrom umjerenošću, ta­ko karakterističnom za sva njegova istraživanja, razlikovao je takve spe­kulacije od onoga što je utvrdio opažanjima i eksperimentima pa je is­ključio iz svojih Principa svaki spomen uzroka gravitacije, 'pričuvajući misU o tome za Pitanja objavljena na kraju svoje Optike. Pokušalo se od vremena Newtona riješiti taj teški problem, ali nijedan pokušaj nije vodio do pouzdanog rezultata.«

57

Eto, i utemeljitelj elektromagnetskog polja nije se otkinuo od meha­ničkih modela! U istom članku hvali Le Sagea da je dosad najbolje objaš­njavao gravitaciju. U toj teoriji beskrajno mnoštvo hiperfinih, ultramunda­nih čestica odasvud nasrće na tijela, a, kako taj nasrtaj biva u spojnici dvaju tijela nešto zastrt, dva se tijela privlače. Maxwell nije vidio elementaran pri­govor tom objašnjenju. Kad bi tri tijela stajala na jednom pravcu, djelova­nja između dva tijela bila bi zastrta trećim, i uzajamno bi privlačenje bilo smanjeno, protivno Newtonovu zakonu.

iuđerovi nazori nastali su u živoj struji različitih mišljenja o Newtona­voj mehanici nakon što se ona pokazala tako uspješna u rješavanju svemir­skih problema. Kad je i Leonhard Euler matematički izgrađivao novu me­haniku, ostao je duboko skeptičan prema Newtonovoj gravitaciji, kao što se vidi iz tih njegovih riječi*:

»Hajde, pretpostavimo da je prije stvaranja svijeta Bog stvorio samo dva tijela u stanovitom međusobnom razmaku, da ne postoji apsolutno ništa izvan njih i da su u stanju mirovanja. Da li bi bilo moguće da se jedno tijelo približi drugome ili da bi imali težnju da se približe? Kako bi jedno moglo zamijetiti drugo u udaljenosti? Odakle bi proistekla telja da se priblite? Ta pitanja zbunjuju. Ali, ako vi pretpostavite da je meduprostor ispunjen finom materijom, možemo odmah razumjeti da ova materija djeluje na tijela pritiščući ih. Učinak bi bio isti kao da ona posjeduju moć uzajamnog privlačenja. Danas, kad znamo da je ci­jeli prostor između svemirskih tijela ispunjen suptilnom materijom zva­nom eter, razboritije je pripisati uzajamno privlačenje tijela akciji koju eter vrši na njih, premda nam način te akcije može biti nepoznat, negoli da pribjegnemo neshvatljivom svojstvu.«

Ako je Euler i smatrao postojanje etera dokazanim, ipak je ostao nepovjer­ljiv prema etemim teorijama gravitacije. No on poput Newtona smatra silu uzrokom promjena gibanja i uvodi za silu oznaku potentia;** što će se naći i u Boškovića.

Poput d'Alemberta bio je Louis Lagrange više zaokupljen matematič­kom izgradnjom mehanike i jednako se suzdržavao od shvaćanja sila kao 'uzroka'. U svojoj Mecanique analytique, objavljenoj 1788, on jednostavno uvodi silu kao umnožak mase i akceleracije, a taj mu umnožak mjeri force etementaire ou naissante. Usavršavajući matematičku obradu do najvišeg stupnja, Lagrange propušta da temeljitije analizira same pojmove sile i ma­se. Svoj postupak on tako definira u predgovoru spomenutom djelu:

»Svesti teoriju mehanike i vještinu rješavanja problema na opće for­mule čiji jednostavan razvoj daje sve jednadžbe potrebne za rješavanje svakog problema.«

* Lettres a une Princesse d'Allemagne, sur divers sujets de physique et de philosophie, Paris 1842. Preuzeto iz knjige Maxa Jammera: Concepts of force, Harvard Univ. Press, 1957.

** Buler, Mechanica, sive motus scientia analytice exposita, St. Petersburg, 1736.

58

Tretirajući tako mehaniku čisto matematički s genijalnim razvijanjem dife­rencijalnog i varijacionog računa, Lagrange je morao s omalovažavanjem pra­titi Boškovićeve spekulacije o sili, prikazane moro geometrico. On je odustao od bilo kakvog geometrijskog predočivanja, posve predan analitičkim izvo­dima. Još i više, u takvim analitičkim obradama iščezava tradicionalna veza uzroka i posljedica, i sve se događanje prikazuje u funkcionalnoj ovisnosti.

Na takvo usmjerivanje djelovala je i Humeova kritika principa kau­zalnosti. Ako smo prema Humeu opažali da stanovita dva događaja slijede jedan nakon drugoga, tad se u našem pamćenju utiskuje ta veza, tako da, kad nastupi prvi događaj, očekujemo drugi. No kauzalnosti nema u prirodi, već je to samo navika našeg duha. To Humeovo stanovište prihvatit će po­zitivisti, samo što će i duh odbaciti kao poseban entitet pa sve ostaviti u funkcionalnim relacijama, bez unutarnjeg supstrata. Zacijelo, s kauzalnošću biva odbačena i sila, kao što će to učiniti dosljedno Heinrich Hertz u svojim Die Prinzipien der Mechanik 1894. U tom istom smislu poriče i Bertrand Russell* pojam sila. Njegovo obaranje polazi od toga da akceleracija nije fizička činjenica, već matematički zamišlja j ; stoga on i mehaniku, kao i matematiku, pokušava svesti na temeljna logička načela. No, ako se tako nastavi razmišljati, dosljedno se svršava u Humeovoj skepsi o postojanju vanjskog svijeta. Još dosljedniji pozitivisti od Russella također zabacuju silu priznavajući jedino logičke ili funkcionalne veze između elementarnih iska­za koji izražavaju osjetilne zamjećaje ili "činjenice". Jedan od filozofa Beč­kog pozitivističkog kruga Philipp Frank** je smatrao da Einsteinova opća teorija relativnosti ukida Newtonovu silu, i stoga sila ima za nj samo psi­hološko značenje, gdje joj i traži podrijetlo.

Ruđer Bošković nije podlegao tom matematizirajućem trendu koji je degradirao ili posve uklonio silu, i njegova teorija bit će dosljedan nastavak Newtonovih izvornih zainisli. Svakako filozofe je trajno bunilo da se istom riječju označuje napon naših mišića i sunčevo privlačenje planeta. Sunce ne osjeća napor, naravno, kad vrti planet oko sebe kao što to osjeća čovjek kad zavrti kamen na konopcu. No, to što osjećaji izostaju pri mrtvim pred­metima nema za konzekvenciju da u našem djelovanju na okoliš i u uzajam­nom djelovanju između mrtvih predmeta nema nešto zajedničko. Zastupnici psihološke teorije sile počinili su logičku pogrešku ponajviše vođeni Descar­tesovim dualizmom tijela i duše. Polazeći od jedinstva svijeta, Ruđer Bo­šković će prekoračiti taj dualizam i nagađati zajedničko izvorište fizičkih i psihičkih procesa.

Sam Newton je pod pljuskom kritika kako uvodi okultne moći dodao u drugom izdanju svojih Philosophiae naturalis principia mathematica 1113. vrlo značajnu izreku:

* The principles of mathematics, 1903. ** Foundations of physics u International encyclopaedia of unified science,

Chicago 1955. Frankovu se mišljenju priključuje i Max Jammer u knjizi Con­cepts of force sa završnom rečenicom: »While the modem treatment of classical mechanics still admitted, tolerantly, so to say, the concept of force as a methodo­logical intermediate, the theory of fields would have to banish it even from this -"' humble position.« To nije samo nerazumijevanje suvremene fizike polja, već i cijele kvantne teorije. Klasična fizika sa svojun temeljnim pojmovima ostaje temelj na kojem se podiže atomska teorija pa i sila ostaje neophodan element u shvaćanju prirode.

59

»Ja ovdje rabim riječ privlačenje općenito za bilo kakav pothvat tijela da se primaknu, bez obzira na to da li to potječe od djelovanja samih tijela, kao !to jedno tijelo teži drugome ponukano emitiranim duhovi­ma, ili to potječe od djelovanja etera, zraka ili bilo kojeg medija, bez obzira da li je to tjelesno ili netjelesna • • • «

Ovaj i drugi citati pokazuju s kakvim se dvojbama mučio osnivač mehanike. Cini se da je to sudbina svih velikih otkrivača. Slično je i Charles Darwin bio obuzet sumnjama u evoluciju, ponajviše zato što je dobre razloge za razvoj živih bića pomiješao s ne tako čvrstom hipotezom o uzroku tog razvoja. Samo se kasnijim generacijama čini da su tvorci modeme znanosti imali ja­sne i sigurne predodžbe o svojim otkrićima. Ponajčešće je tek posthumno doba uspjelo odlupiti mutne slike ili predrasude od blistavih jezgri.

Ako se Newton toliko kolebao do kraja, ne smije nas čuditi što su i njegovi sljedbenici lutali u poimanju gravitacije ili općenito sile i mase. Je­dan od prvih širitelja nove mehanike Pierre Louis Moreau de Maupertuis izjavljuje* da govor o sili samo skriva naše neznanje pa dalje piše (što bi povjesničar znanosti Jammer rado uzeo kao motto):

»Nema u filozofiji nijedne riječi če!će opetovane koja je tako malo eg­zaktno definirana. Njezina nejasnoća ju je učinila tako zgodnom !to njezina upotreba nije ograničena na tijela koja poznajemo. Cijela !kola filozofa pridaje je danas bićima kad i nije nikad vidjela silu koja se ne bi očitovala kakvom pojavom.«

Smisao je tih riječi da se vide samo pojave a ne saine sile pa je tom pojmu teško naći kakvo značenje.

Istih godina kad su Maupertuis i d'Alembert imali krajnje suzdržljiv stav prema sili ili su je uzimali samo kao matematički izraz interakcije iz­među tijela, Ruđer Bošković je počeo graditi svoj "novi svijet" koji će biti anticipacija najvećih obrata u shvaćanju prirode.

* Essai de Cosmologie, objavljen 1750, kad je bio predsjednik Berlinske akademije, gdje matematički izvodi princip najmanjeg učinka.

60

SUSRETI I RAZLAZ! S LEIBNIZOM

U 18. stoljeću, prije Kantova nastupa, bila je Leibnizova filozofija naj­omiljenija na europskom zapadu, i Bošković je često raspravljao o nazori­ma velikog leipziškog filozofa. Leibnizov utjecaj na nj bio bi preuveličan u povijesti znanosti kad bi se imala na umu podudaranja, ali je Dubrovčanin neke svoje ideje upravo razvijao u polemici s tom jako raširenom školom. Kad se i nađu sličnosti, one više potječu iz istih izvora, negoli zbog nekog sljedbeništva, a i ta prividna podudaranja kriju temeljne razlike.

Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716), Newtonov suvremenik i takmac u nesretnom sporu tko je otkrio infinitezimalni račun, član Royal Societyja u Londonu i Francuske akademije, osnivač Berlinske akademije znanosti i najzaslužniji za osnutak Akademije u St. Petersbourgu, matematičar, fizičar, logičar, izumitelj stroja za računanje, diplomat i filozof, bio je čudo od dje­teta koje se razvilo do vrhunca europske misli. Blage naravi i udvoran, osta­vio je iza sebe filozofiju koja je nastojala izgladiti razlike što su već· izbijale i dalje prijetile žestokim sukobima. A to, da je "ostavio iza sebe", primjereno je jer su mu glavna djela bila objavljena nakon smrti, kad je Ruđer rastao. Jednako važna bila je i njegova opsežna korespondencija gdje je prijatelji­ma ili velikašima povjeravao svoje misli. Poput Markantuna de Dominisa on se zalagao za izmirenje katolika i protestanata u svakako tolerantnije vrije­me, a taj biljeg pomirljivosti nosi njegova cijela filozofija koju je želio uči­niti egzaktnom kao što je matematika. Stoga će on umjesto uprljanih i dvo­smislenih riječi uvoditi simbole s točnim određenjem operacija, i u tome je prethodnik matematičke ili simboličke logike, kao i filozofije matematike Fregea i Russella. Zacijelo, Bertrand Russell je toliko cijenio taj rad da je u Povijesti zapadne filozofije ustvrdio da sam Leibniz nije suviše ozbiljno shvaćao svoju monadologiju koja je tada toliko očarala 18. stoljeće, ali je sporno bi li njemački metafizičar prihvatio takvu ocjenu. Russell napomi­nje da je koncepcija monada ili bezbroja dušica bila nabačena u pismu jed­noj velikašici, ali to još ne mora značiti disvalifikaciju kad se ima na umu Leibnizov udvoran karakter.

Već je Platon tvrdio da postoje ideje kao vječna bića u njegovom car­stvu odakle je potekla i naša duša dok su sva tijela i predmeti oko nas nesavršeni i prolazni, više sjene ili pričin negoli pravi entitet. Dolazeći od tog uzvišenog i savršenog carstva, naša duša nosi pamćenje na ideje i tako

61

prepoznaje predmete vani, kad na primjer veli: ova soba je heksaedar. Na­ravno, vanjski predmeti nisu nikad savršeni geometrijski likovi ili ideje. No Platonov Sokrat može ustvrditi: Naše znanje je sjećanje. To razlikovanje između savršenog svijeta ideja i grube osjetilne stvarnosti bit će također Leibnizovo polazište.

Kad je i britanski empirizam odbacivao platonizam, podržavao je zbrku poistovjećujući ideje s osjetima. Osjet crvene boje nije Berkeleyu bitno različit od pojma kocke. Aktualni proces mišljenja često se tu nije razlikovao od same ideje. Kad Cartesius veli Cogito ergo sum, tad je neosporno samo to da postoji čovjek koji nešto misli. Mišljenje dakle teče ili postoji, no kad što smislimo, na primjer, da iz jedne točke možemo povući jednu i sa­mo jednu paralelu na zadani pravac, što je taj euklidski aksiom i kako 'po­stoji'? Opreka je između empirista i platonista što prvi priznaju samo posto­janje duševnog procesa (a ne i samu dušu), a drugima su pak takve mate­matičke apstrakcije najviša ili dapače jedina realnost. Međutim, do Boško­vićeva doba još se percepcija ili osjetilna zamjedba svrstavala pod ideje, a to je i prije Leibnizu olakšalo da sve svede na duše kojih je bezbroj i ne­djeljive su, a on ih zove monadama. Nakon što je Locke objavio godine 1690. svoj utjecajan An Essay Concerning Human Understanding, Leibniz mu je odvratio esejima Nouveaux Essais sur l'entendement humain koje neće oba­zrivo zbog Lockeove smrti objaviti za svojega života. Tu će njemački metafi­zičar povući jasnu granicu prema britanskom empirizmu i uopće filozofiji utemeljenoj na iskustvu.

John Locke je u svojem eseju o ljudskom razumu postavio osnovno pi­tanje: da li sadržaji naše svijesti odgovaraju stvarnosti. Njegov je odgovor bio potvrdan, bar što se tiče primarnih (prostomovremenskih) svojstava. Boškovićeva će dvojba zaroniti dublje. Međutim, Leibniz najradikalnije rje­šava tu dilemu, tako da razvija idealistički monizam kao dosljedni platonist. Stoga će i njegovo shvaćanje matematike biti drugačije od Ruđerova, iako obojica polaze od matematike i logike. Za Leibniza nema uopće fizičkih nuž­nosti, kao ni za logičara-pozitivista Wittgensteina dvjesta godina kasnije.

Leibnizova je veličina prije svega u matematičkim i logičkim istraživa­njima te u oštroumnim analizama dotadašnje filozofije. Imao je i praktički smisao, tako da se i danas upotrebljava dosta njegovog matematičkog for­malizma kao oznake množenja, dijeljenja, indeksa, eksponenta, diferencijala. Koliko god je on štovao Aristotela, prvi je jasno spoznao kratkoću logike subjekta i predikata, osobito u tradicionalnom problemu definicije ili biti stvari. Uzimajući za primjer Cezara, on veli da je u tom pojmu sadržano sve što je Cezar činio.

»Mi pretpostavljamo da je priroda potpunog pojma kojeg subjekta u tome da uključuje u sebi sve, tako da bi predikat bio zaista u njemu sadržan.«

Dakle, uzaludno je koje biće ili stvar pokušati odrediti jednim iskazom. Tek kad izrečemo sve predikate, znamo što je taj pojam. Taj logički stav ruši tradicionalno shvaćanje biti (essentia), ali će sam Leibniz to ipak zadržati ne baš u sukladnosti inicirane logike s drugim filozofskim izvodima. Tek nova matematička ili simbolička logika nastavit će na tim Leibnizovim natukni­cama.

62

Leibnizova razmišljanja najpotpunije su sadržana u njegovoj obilnoj korespondenciji. Bio je u tim pismima tolerantan i rado je diskutirao s protivnicima svoje filozofije. Stoviše, priznaje im da su mu svojim zamjer­kama pomogli da postigne veću jasnoću. Kakve su ga dileme mučile, vidi se najbolje iz njegovih uvodnih razmatranja O slobodi:

»Jedno je od najstarijih spornih pitanja što uznemiruje ljude: kako se sloboda i slučaj mogu pomiriti s redom uzroka i promisli. Teškoće su se još povećale kršćanskim ispitivanjima i razglabanjima o pravednosti što Božjom voljom vlada radi spasa ljudi.«

To pitanje provlači se kroz cijelu Leibnizovu filozofiju. Odbacujući slučaj, on će graditi metafiziku na logičkoj nužnosti, kao što su to poduzimali sko­lastici i Spinoza. Budući da mu je misao primarna a ne stvarnost, logička nužnost zamijenit će princip kauzalnosti. U tome se Leibniz bitno odvaja od Boškovića koji neće eliminirati stvarnost, već će ju podvrći strogoj kauzal­nosti.

Leibniz se sve vrijeme drži dvaju načela: prvo, da dvije stvari ne mogu biti identične i, drugo, da svijetom vlada logička nužnost pa princip dovolj­nog razloga najbolje služi za dokaz. Prvo načelo mu je potrebno da bi uopće vrijedila Aristotelova logika; jer, kad bi dvije stvari bile jednake, ne bi se mogao uspostaviti identitet. S tog načela on i odbacuje atomistiku koja je smatrala da su atomi jednaki. Jednakost dviju stvari za nj je logička besmi­slica. Prihvativši ideju atoma, Ruđer Bošković je osporavao to Leibnizovo prvo načelo, a posljednji proturazlog položio je u Boga koji bi ipak znao sve razlikovati. Jednako neuvjerljivo je Leibniz princip dovoljnog razloga branio postojanjem Boga koji bi zajamčio njegovu logičku nužnost i je­dnostavnost, a s druge strane logičar nije mogao izbjeći zaključku da i sa­mog Boga podvrgne načelu dovoljnog razloga. Bi li Bog mogao stvoriti nešto što je loše i nema dobrog razloga? Leibniz na to odgovara* da je sama pri­roda Boga da ne može drugačije postupiti:

»Bog, po svojoj mudrosti i dobroti, bio je nepogrešivo voden da stvori svijet (najbolji mogući) . . . a sve se to zbilo a da njegova savršena i naj­viša sloboda nije bila obuzdana.«

Bošković je zamijetio protuslovlje u Leibnizovim tvrdnjama, i on veli da tu sam Leibniz priznaje da je Bog bio prinuđen svojom biti da bira ono što je najbolje. Time je ukinuta savršena i najviša sloboda koju Leibniz pripisuje Bogu. No, prema Ruđeru, sve stvoreno i nije savršeno, već se samo može razvijati prema sve većem savršenstvu, a time se pojam Božje i ljudske slobode može zadržati bez proturječja. Načelo dovoljnog razloga protivi se Božjoj slobodi, ali ne i princip kauzalnosti za prirodne pojave.

Bošković je osporio Leibnizu da načelo dovoljnog razloga može zami­jeniti princip kauzalnosti u shvaćanju prirode. Leibnizovi sljedbenici pozivali su se često na Arhimeda koji je primjenom načela dovoljnog razloga izveo zakon ravnoteže na poluzi. Ako su oba kraka jed.JJ,aka i oba tereta jednaka, nema razloga zašto bi jedna strana prevagnula; misaono bi se dalje tobože

* Leibniz, Essais de theodicee sur la bonte de Dieu, la liberte de l'homme et l'origine du mal, 1710.

63

dospjelo do opreg zakona ako su kraci različite duljine. Bošković je oslabio snagu tog dokaza primijetivši da je Arhimed sličnim postupkom dospio do (pogrešnog) zaključka da je Zemlja savršena kugla. Pri objašnjavanju pri­rodnih procesa neophodan je princip kauzalnosti.

Leibniz je razlikovao dvije vrste iskaza, kao i Kant poslije koji re ih zvati �alitičkim i sintetičkim. Analitičke su izjave tautološke, gdje je već predikat sadržan u subjektu, kao na primjer: pravokutni trokut je trokut ili kvadrat ima četiri stranice i četiri prava kuta. Sintetički su iskazi oni koji kažu ne!to novo, što nije sadržano u subjektu, kao na primjer: ruža je žuta. Međutim, Leibniza i Kanta zaokupljaju onakvi sintetički iskazi koji se ne odnose na iskustvo, već ih naš um izravno uviđa po svojoj općenitosti i bez.. iznimnosti. To su ponajprije logički principi ili geometrijski aksioni. Ruža ne može biti žuta i nežuta. Ili, kad se nas dva gibamo na pravcu, moj drug je sprijeda ili straga; tertium non datur (treće nema).

Leibniz je za slavnog ratnika princa Eugena Savojskog, koji je kod Pe­trovaradina 1716. izvojevao odlučnu pobjedu nad Turcima, napisao idure godine Principes de la nature et de la grtice, gdje je inače ljubitelju mate­matike i fizike objašnjavao i načelo dovoljnog razloga:

»Dosad smo govorili samo kao prirodoslovci. Sada se moramo podići do metafizike i primijeniti velik princip, općenito ne baš mnogo upotreblja­van, naime, da se ništa ne događa bez dovoljnog razloga. Drugačije re­čeno, nuta se ne događa, a da ne bi bilo moguće za nekoga tko prilično zna o stvarima da iznese dovoljan razlog da odluči zašto je to tako a ne drugačije. . Prihvatimo li taj princip, imamo pravo prvo da se zapitamo: »Zašto je tu radije nešto negoli nUla?« Jer ništa je jednostavnije i lakše od nečega . . . Dovoljan razlog za postojanje svemira ne može se naći u slijedu slučaj­nih stvari . . . (već) mora biti izvan tog slijeda . . . A taj posljednji razlog za stvari zove se Bog.«

To se priključuje na dugu raspravu koju je otpočeo Anselmo Canterbury­ski u 11. stoljeću s takozvanim ontološkim dokazom za postojanje Boga, a što je i Descartes obrazlagao. Prema njima obojici to, da je Bog apsolutno savršen, sadrži i da mora postojati. Jer inače, da ne postoji, ne bi bio savr­šen. Zacijelo, Descartes je znao razlikovati bit od postojanja pa sam piše u djelu Meditationes de prima philosophia 1641. da možemo zamišljati krila­tog konja koji ne postoji, ali to nije moguće za Boga.

»Jednostavno odatle što ne mogu zamWjati Boga bez postojanja slijedi da se egzistencija ne može odvojiti od njega pa dakle on zaista po­stoji.«

Pogrešnost tog argumenta pokazat će Immanuel Kant u Kritici čistog uma, ali tako veliki logičar kao Leibniz zanio se ipak ontološkim dokazom, ne samo što je bio odan vjernik. Da sam pojam, točnije logična nužnost uklju­čuje i postojanje, ili bit implicira egzistenciju, bilo je blisko skolasticima, pogotovo kad se ima na umu da su se od Platona ideje ili pojmovi uzimali kao realnost. ćim se bitak tako idealistički shvati, nije teško poistovjetiti ga s biti ili čak izvlačiti egzistenciju iz esencije.

64

Idealistički monizam ne mora se shvatiti samo u Platonovu smislu kao realnost, već se može poći od subjekta kao duha u razvoju, kao što je uči­nio Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770-1831). U svojoj dijalektici on su­protstavlja bitku ništa (ništa jest) što daje nastajanje; i cijeli njegov razvoj sastoji se u dijalektičkom suprotstavljanju esencija. Ništa kao važan skota­stički pojam važan je i za Boškovića koji realnom prostoru suprotstavlja matematički ili imaginarni prostor i kaže za nj da je ništa.

To što može logički biti za idealista i postoji. Ako logičkim sudom po­kaže mogućnost nečega, Leibniz će to brzo prihvatiti kao postojeće, i obra­tno, naravno. Stoga će on otkloniti Newtonov svijet gdje se prirodne pro­mjene zbivaju prema principu kauzalnosti kojem je izlišno logičko uteme­ljenje. Budući da se Newton ustezao od polemike s njemačkim filozofom, upustio se u to njegov prijatelj Samuel Clarke pa mu Leibniz u pismu iznosi neke svoje stavove koje vrijedi bar dijelom navesti:

(4) Nema dva individua koji se ne mogu razlikovati. Jedan moj daro­viti znanac, razgovarajući sa mnom u prisustvu Njezine Visosti u vrtu Herrenhausen, povjerovao je da bi mogao naći dva lista savr­šeno jednaka. Njezina Visost ga je izazvala da to učini, i on je trčao dugo vremena naokolo u uzaludnoj potrazi. Gledano na mikroskop, bit će otkriveno da se razlikuju dvije kapljice vode ili mlijeka. Ovo je razlog protiv atoma koji se isto tako obaraju principima prave metafizike kao i vacuum.

(5) Ovi veliki principi dovoljnog razloga i identičnosti nerazlučivog mi­jenjaju uvjete metafizike koja postaje njima izvorna i demon­strativna, dok se prije sastojala od malo čega doli praznih riječi.

(6) Postulirati dvije. nerazlučive stvari znači postulirati istu stvar pod dva imena. Tako je neodrživa hipoteza da bi svemir mogao imati različit položaj u prostoru i vremenu no što ga aktualno ima, dok bi svi dijelovi svemira zadržali relativne položaje kakve zaista i­maju.

(16) Kad bi prostor i vrijeme bili nešto apsolutno, što će reći, ako bi bili što drugo negoli stanovit raspored stvari, to bi bilo protu­rječje.

Leibniz tu i na drugim mjestima odbacuje predodžbu atoma i praznog pro­stora kao nespojivu s njegovim metafizičkim načelima koji mu zajamčuju istinu. Prostor sam za se ne postoji pa je i Newtonova pretpostavka o ap­solutnom prostoru i vremenu apsurdna. Prostor je određen položajima svih tijela u svijetu pa kad bi taj svemir izvršio translaciju ili se zakrenuo za sta­novit kut, ništa se u međusobnim razmacima tijela ne bi promijenilo, dakle, izvodi dalje njemački filozof, besmisleno je uopće uvoditi takve pomake, kao što bi Newton pomišljao na temelju apsolutnog prostora i vremena u kojem se svemir giba. Leibniz je takvim razmatranjima prethodio shvaćanju rela­tivnosti gibanja, kao što su pisali Ernst Mach u poznatoj knjizi Mechanik in ihrer Bntwicklung, 1883. i Henri Poincare u Science et l'hypothese, godine 1902. Međutim, ako se uzme jedan motritelj neovisan o svemirskim tijelima, a Boškoviću je to Bog, tad se tom motritelju prikazuju translacije ili zakret svemira. A matematičko prikazivanje fizičkih procesa u koordinatnom susta-

S Ruđer Bošković 65

vu pretpostavlja takvog 'motritelja' ili referentni sistem. U diferencijalnim jednadžbama koje korespondiraju prirodnim zakonima ne mijenja se fizi­čki ništa ako se svemir pomakne ili zakrene. No te invarijantnosti određuju osnovne fizičke veličine - impuls i moment impulsa (vrtnje). Vidi se kako matematičko tretiranje sugerira Newtonovo stanovište o matematičkom, pravom i apsolutnom prostoru. Kako bismo se inače mogli pouzdati u zakone o očuvanju ukupnog impulsa ili momenta impulsa? Leibniz nema te razlike između stvarnog i matematičkog prostora, no odnos tih dvaju prostora bit će srž Boškovićeve teorije u dosljednijoj izgradnji Newtonove mehanike.

Boškoviću je stoga iz jednog šireg obzorja negoli Leibnizu bio nepri­hvatljiv Descartesov dualizam duha i materije kao neovisnih supstancija. No prije leipziškog metafizičara-idealista Spinoza se sasvim riješio tog dualizma, tako da je tjelesno i duševno sveo na atribute jedne jedine supstancije koju on zove Priroda ili Bog. Nizozemac a podrijetlom portugalski 2:idov, Baruh Spinoza (1632-1677) je isprva slijedio Cartesiusa da bi u posthumno objav­ljenom djelu Ethica ordine geometrico demonstrata ostavio najimpozantniji sustav monizma. Arthur Schopenhauer je u svojim razmatranjima o religiji duhovito primijetio kako je Spinozina jednadžba Natura sive Deus bila naj­elegantniji način da se Bog izbaci. No Spinoza, koji je inače teško živio bru­seći leće, nije nimalo elegantno prošao, nego je bio proklet od židovske opći­ne i umro rano, dugo nepriznat sve dok Lessing, Herder i Goethe nisu odu­ševljeno uskrisili njegov panteizam. Cinična Schopenhauerova primjedba je previdjela da se Spinoza htio otkinuti od one predodžbe prirode ili mate­rije kao čiste protežnosti, kakvu je stvorio Cartesius osakativši dalji razvoj fizike i filozofije. Kad je i Descartes racionalizmom i aritmetiziranjem geo­metrije potiskivao skolastičku mistiku, ipak ga je pretjerano zvati ocem mo­derne filozofije, kao što se uvriježilo od utjecajnih povjesničara. Svakako, racionalistički deduktivizam po uzoru na Euklidov geometrijski sustav bilo je ono najvažnije što je Spinoza preuzeo od velikog francuskog mislioca, iako će odbaciti njegov dualizam, ali će također poput Leibniza preuzeti i ontolo­ški argument da je postojanje Boga ili Prirode evidentno iz samog pojma. Dok je prema Talmudu i Bibliji Zemlju i sve oko nje stvorio Jahve ili Bog koji stoji iznad ili izvan svojeg djela, Bog ili Natura Naturans je u svemu stvorenom, a ništa tu izvanje ne djeluje. Jedincata supstancija ima beskraj­no mnogo atributa, no mi spoznajemo samo njezina dva svojstva: mišljenje i protežnost (materiju). Budući da je božanska narav beskrajna, mora biti i beskonačno mnogo stvari na beskonačne načine, beskonačno mnogo atri­buta. Spinoza dalje izvodi u Etici:

66

-.Ja sam sada objasnio narav i svojstva Boga; da on postoji nužno; da je jedini; da postoji i postupa samo po nužnosti svoje prirode; da je slo­bodni uzrok svih stvari, i u kojem je to smislu; i, napokon, da su sve stvari predeterminirane Bogom, zacijelo, ne njegovom slobodnom vo­ljom ili apsolutnim fiat (neka bude!) nego pravom prirodom Boga ili beskrajne moći . • . Ja ovdje upozoravam na predrasude koje potječu iz jednog izvora, naime da ljudi obično pretpostavljaju da se sve stvari u prirodi ravnaju, kao i oni sami, prema nekom cilju pred sobom. Tako drl.e za sigurno da Bog sam upravlja sve prema određenim ciljevima . . . A premda to iskustvo danomice opovrgava. . . oni su postavili aksiom da sud Božji daleko premašuje ljudski razum. To bi jamačno bilo dovolj·

no da istinu zataje ljudskom rodu za sva vremena kad ne bi matema­tika, koja ne radi s konačnim svrhama, već jedino s esencijama i osobina­ma figura, snabdjela ljude s drugim kriterijem istine.«

Zacijelo, uzdizanje matematičke ili logičke nužnosti, koje čini Božju objavu gotovo suvišnom, ražestilo je židovsku vjersku zajednicu, i Baruh je odanle bio proklet najgrubljim riječima. No nisu ga poštedjeH ni katolički dogma­tici. Zamjerali su mu najviše što je ukinuo personalnost Boga i besmrtnost duše. Međutim, svojim nazorom da fizički i psihički procesi teku usporedo uklonio je Descartesovu teškoću o interakciji između duše i tijela, i to će najviše utjecati na Leibniza. Fizička je kauzalnost Spinozi pandan logičkoj. Ipak, ako postoje takve dvije vrste zakonitosti, fizička i logička, može li to zajedno dati onakvu determiniranost kakva je poslije bila pripisana autoru Etike? Ili on ipak priznaje ljudsku slobodu?

Ako se prihvati načelo da svaki čin ili stvar ima dovoljan razlog da bude, kako se može čovjeku pripisati slobodna volja? Sam Leibniz veli da jedan dominantni razlog pokreće volju prema stanovitom izboru. A to ipak ne znači ukidanje slobodne volje jer nije prisilno, prema Leibnizovu sudu. Bo­šković je uvidio krhkost te obrane. Doduše, Leibniz pokušava odstraniti pri­silu, ali mu ostaje logička nužnost koja ništa manje ne ukida slobodu volje. Načelo dovoljnog razloga protivno je prema Ruđeru ljudskoj slobodi. Zna­čajno je da se i Kantovo poimanje slobode približava Leibnizovu; i jedan i drugi filozof smatraju da je čin slobodan i moralan ako je izašao iz uvi­đaja razloga ili etičkog imperativa.

Ako je Leibniz i osporio iskustvu sigurno znanje, prodor u mikrokozmos ga je jako uzbudio, kad je knjigovođa i amater Antony van Leeuwenhoek konstruirao mikroskop. Nije to bio znanstvenik koji bi imao kakav smjer istraživanja, već je gledao nasumce, ali njegova vještina konstrukcije mikro­skopa bila je zadivljujuća. Opisi njegovih motrenja bili su nakon godine 1673. rašireni među znanstvenicima i potakli su razvoj biologije i medicine. Sam Leeuwenhoek otkrio je eritrocite u krvi, zubne kanaliće, spennatozoide, bakterije, biljno tkivo. Leibniza je osobito presenetilo što se ispod prividne kompaktnosti i postojanosti krije složena struktura i neprestano gibanje. Međutim, on ne bi bio tako veliki metafizičar kad to otkriće ne bi umio idea­listički reinterpretirati. To ga je samo učvrstilo u uvjerenju da postoji "živa sila" koja je usađena u najsitnije dijeliće i uzrok je vječnog gibanja. Za nj i nema "mrtve" materije, a njegova živa sila oživljava sve postojeće. U tom smislu je on zastupnik panvitalizma.

Za razliku od Spinozina panteizma Leibniz je ostao vjeran katoličkoj ili židovskoj personalizaciji Boga pa ne nadilazi Descartesov dualizam tako da bi Boga izjednačio s Prirodom, već će on uopće eliminirati materiju, a jedino Bogu i duhu priznati pravo postojanje. Materija je od Cartesiusa imala bit­no svojstvo protežnosti, dok se to mislima ne može pridati. Doduše, naš duh zamišlja geometrijske likove, ali bi bilo pogrešno tvrditi da ti zamišljaji za­premaju prostor. Kad Leibniz i smatra poput Platona ideje realnima on u tome odstupa od Platona koji je bitak gradio od idealnih pravokutnih troku­ta. Psihično je za njemačkog metafizičara neprotežno, a najjasnije se oči­tuje u poimanju logičkih i metafizičkih nužnosti i načela. Odstranivši ma­teriju, on će svoj svijet sastaviti od 'duša' koje će još zvati monadama.

67

Prema tome nije on morao izvoditi da njegove monade nisu protežne; to izla­zi iz same biti psihičnog. Treba to istaći jer će i Bošković smatrati da nje­govi atomi nemaju protežnosti, ali Ruđerova predodžba izlazi iz pomne fi­zičke analize srazova atoma. Stoga se jedva može prihvatiti utjecaj monado­logije na Dubrovčanina.

Prema Leibnizovom prvom načelu de identitate indiscernibilium svaka se monada razlikuje od druge, a te "dušice" su hijerarhijski poredane, tako da najniže sastavljaju najdonji sloj svijeta, a najviše same ljude s njiho­vim tijelom i dušom. Svaka monada predstavlja jedan individualitet na koji ništa izvana ne može djelovati, ali ni ona ne može djelovati na druge mona­de. Kao što njemački metafizičar veli, monada nema prozora. No, kako se ipak postiže cjelovito zbivanje? Tu opet on pribjegava Bogu koji je unapri· jed odredio sklad između stvorenih dijelova, a ta prestabilirana harmonija ima, svakako, skolastičku povijest sve od Tome Akvinskog. Bog nastupa prema monadama kao stvoritelj, vladar i arhitekt. Ako prihvatimo izrečenu Russellovu ocjenu o neozbiljnosti monadologije, Leibniz je tu metaforički razvijao svoje misli o temeljnim problemima teologije i filozofije.

Leibniz preuzima od Newtona pojam sile, ali ga također spiritualizira, i sila mu biva duhovni agens među dušicama, monadama. No mnogi njegovi izvodi očituju velikog matematičara i prirodoslovca, koliko god su zaogrnuti u mistične metafore. Njegova ideja "žive sile" osobito je zaokupila Ruđera Boškovića. Gottfried Wilhelm Leibniz je godine 1686. objavio u leipziškim Acta Eruditorum raspravu protiv Cartesiusa, u kojoj razlikuje "živu silu" od "mrtve", kakva je, na primjer, težina. Prema Descartesu je impuls (umnožak mase i brzine u Newtonovoj mehanici) bitan za gibanje jer ukupna suma impulsa ostaje konstantna, što je Cartesius ilustrirao na srazu biljarsk:ih kugla, a što je općenito izlazilo iz Newtonovih zakona gibanja. Dakle Descar­tes je bio u pravu. Međutim Leibniz je došao do zaključka da je za gibanje bitan umnožak mase i kvadrata brzine, što on zove "živom silom". Ta njego­va rasprava, kaže Bošković*, rastavila je dulje i teže suprotne stranke od bilo koje teorije. Stoga se on latio toga da tu učenu prepirku prekine. Zai­sta, Leibniz je također bio na pravom tragu; jer što je uveo, to je bila ka· snije nazvana kinetička energija mv"/2, svakako jedna od najvažnijih meha­ničkih veličina, no njezin ukupan zbroj ne ostaje konstantan, nego samo zbroj s potencijalnom energijom. Već je Christiaan Huygens u tretiranju fizi­čkog njihala točno upotrijebio zakon o očuvanju zbroja kinetičke i potenci­jalne energije u polju sile teže, a njegovo fundamentalno djelo Horologium Oscillatorum bilo je objavljeno u Parizu godine 1673, dakle znatno prije Leibnizove rasprave o "živoj sili". Zaista je čudno da Leibniz, koji je tako­đer često boravio u Francuskoj, nije bio opomenut tim Huygensovim rezul­tatom.

U svojoj raspravi o 2ivim silama, kako su ih mistično shvaćali uz Leib­niza još slavni matematičari braća Jacob i Johann Bemoulli pa njemački filozof Christian Wolff, Ruđer Bošković 1745. zaključuje:

68

»A mi, po§to smo dulje vremena pomno razmatrali sve pojave i tumače­nja pojava predložena od obiju strana, 'do§li smo napokon do miJljenja §to ga ovdje predlažemo na obranu: Nikakvih živih sila nema u tijelima (Vires vivas in corporibus nullas esse).«

* 2:. Marković, Ru4e BoJković, glava V.

Zacijelo on tu pobija mističnu predodžbu o unutarnjoj sili koja bi pokretala tijelo pa zatim trijezno primijećuje da je ta cijela polemika bila svađa oko riječi (termina).

U to vrijeme počeo je Bošković s obzirom na silu razlikovati dva poj­ma: potentia i vis. Za nj je potentia uzrok promjene brzine ili akceleracije, a vis učinak potencije što se u infinitezimalnom vremenu dt mjeri poveća­njem impulsa mv, dakle sa m dv. Ta će razlika ostati bitna i u njegovim kasnijim spisima, a pokazuje kako je Ruđer ostao vjeran aristotelskim di­stinkcijama. U tOU1 kontekstu također veli da je taj učinak potencije za nj jedina sila, čime želi biti u skladu s Newtonovim određenjem sile iz umno­ška mase i akceleracije. No što je tad potentia? Kakav je to uzrok? Odakle? Pitanja će se pomalo razjašnjivati u 11jegovim shvaćanjima o prostoru i vremenu, ali je očito da samo Newtonovo određenje sile ima potrebnu ja­snoću. Sam Leibniz je tu silu zvao "mrtvom silom" u opreci prema svojoj "živoj sili".

Koliko je god Newtonovo uvođenje gravitacije bilo empirički i matema­tički utemeljeno, pitanje uzroka ostaje i kod njega neriješeno. On sam veli za gravitaciju:

»Uzrok za to nisam mogao naći, a hipoteze ne pravim.«

A poslije će pisati u Optici:

»Ovo čudesno uređenje (svemira) . . . moglo je proizaći samo iz promisli i gospodstva jednog bića koje sve vidi i sve može.«

Ako se tijela dalje i sama gibaju svojom silom inercije i uzajamnim silama, Bog im je dao prvi impuls; i štoviše On tvori apsolutni prostor i vrijeme i tvorac je samo zakona gibanja. Koliko je Newton bio sklon mistici, vidi se i po tome što on koheziju i adheziju svodi na "Spiritus subtilissimus", a to nije manje mistično od Leibnizove žive sile. Značajno je da isusovac Pater Rogerio, koliko je god bio religiozan, nije podlegao takvom misticizmu, već svoju univerzalnu silu utemeljuje na racionalnim i empiričkim argumen­tima.

Goetheu se nije svidjela Newtonova predodžba da bi Bog sam dao prvi impuls planetima da se okreću oko Sunca a poslije se povukao u svoje vi­sine. Tako u Gott und Welt on pjeva zgražajući se nad fizičarima:

Was war ein Gott, der nur von aussen stiesse, lm Kreis das All am Finger laufen liesse! lhm ziemst, die Welt im lnnern zu bewegen, Natur in sich, Sich in Natur zu hegen, So dass, was in lhm lebt und webt und ist, Nie seine Kraft, nie seinen Geist vermisst. *

* U slobodnom prijevodu to bi glasilo: Kakav bi to bio Bog, koji bi samo izvana gurnuo, Na krrd.nici Sve na prstu pustio trčati! Njemu priliči da pokreće svijet u nutrini, Da nosi Prirodu u sebi, Sebe u Prirodi, Tako da što u njemu živi i tka i jest Nikada ne izgubi svoju silu, nikada svoj duh.

69

To je stara Pjesnikova srdžba na fizičare: da oni pronalaze samo vanjštinu, a on želi u svemu sjediniti vanjsko i unutarnje. Za nj Bog održava silu i ljudski duh, ali to njegovo božanstvo biva panteistički shvaćeno. Ipak on je nepravedan prema Newtonu misleći da je osnivač mehanike izbacio Boga iz prirode. Pobožni anglikanac bio je drugačijeg mišljenja od svojih sljedbe­nika, i njemu je Bog prisutan u prirodi i nakon stvaranja svijeta, kao što smo maloprije vidjeli. Međutim Goethe je stvorio svoju sliku o Newtonu i fizičarima pa je ponajviše napadao vlastitu utvaru. A to je inače čest slučaj. Malo tko temeljito prouči mišljenje opugnanta; povrh toga različita upotreba termina povećava opreke kojih često i nema pri pomnijem razglabanju. Svakako, Pjesnik je reagirao na objektivističku orijentaciju znanosti; no je li on svojim panteizmom uspio zacijeliti osobni doživljaj i odnose među stvarima? Kao što priroda tako bi i svaka umjetnina po njemu očitovala u svom mnogoličju jednog Boga, što i nije tako daleko od Boškovićevih nazora.

Iz posve drugog razloga negoli Bošković odbacivao je žive sile veliki matematičar d'Alembert. Za nj je pojam sile uopće nejasan, osim ako se pod tom riječi razumijeva težina ili napor (effort). Stoga mu se sukob između pristaša i protivnika živih sila čini*, kao i Ruđeru, »Samo sukob oko riječi«. D'Alembert uopće ne želi da se govori o sili tijela u gibanju:

»Kad govorimo o "sili tijela u gibanju", ili nemamo jasne ideje Jto znači taj izraz ili podrazumijevamo pod tim jedino sposobnost koju imaju gibajuća tijela da nadvladaju zapreke na svojem putu ili im se opiru.«

D'Alembertu se uopće pojam sile činio konfuzan: "žive sile" odbacio je također Pierre Louis Moreau de Maupertuis koji je mjerenjem na meridijanu dokazao s Clairautom 1736. spljoštenost Zemlje, što je bila velika potvrda Newtonove mehanike. Podučen od švicarskog matematičara Johanna Bemoul­lija u Baselu u integralnom računu, otkrio je varijacioni princip da se tijelo tako giba između dvije točke da bude minimum integral impulsa na prijeđe­nom putu. Kad je iz tog naoko teleološkog načela izvodio Maupertuis posto­janje Boga, ismijao ga je Voltaire u rugalici Histoire du Docteur Akakia, isti cinik koji ga je prije predložio za predsjednika Francuske akademije. Budući da je Maupertuis bio i predsjednik Berlinske akademije, uspio je javno spaliti na trgu uz prisutnost Friedricha II. Pruskog Voltaireov spis, ali uzalud, jer je već postao meta općeg smijeha. Zacijelo, varijacioni principi koji iskazuju da su integrali nekih fizičkih veličina minimum ekvivalentni su s diferencijalnim jednadžbama, kao što su Euler i Lagrange pokazali, pa se time ne ruši kauzalnost koja je sadržana u tim jednadžbama. I Ruđer Boško­vić će osporavati da takvi principi minimuma dokazuju teleologiju ili svrho­vitost u svemiru. Cestica se ne giba iz jedne točke u drugu da bi postigla kakav minimum, već se ona kauzalno giba tako da se dobiva minimum.

Matematika je u 17. stoljeću postala moćno oružje protiv skolastičkog �erbalizma, ako je i sadržavala u sebi štošta tajnovito ili čudesno što je opet poticalo stanovit platonski idealizam ili pitagorejsku mistiku. Blaise Pascal (162�1662), genijalno nadaren matematičar, povukao se u iraciona­lizam, nakon što je bio ukoren od pape zbog zastupanja jansenizma, vjerskog

* Traite de J)ynamique, 1743.

70

i socijalnog pokreta, koji je zahtijevao ljudsku ravnopravnost i nastavljao Augustinovo učenje o predestinaciji (što je ukidalo čovjekovu slobodu). Ino­cent X. osudio je kao herezu vjex:ovanje jansenista da samo Božja milost može spasiti ljude, što je podrivalo crkvene ustanove i osobito kupovanje oprosta od grijeha, kamen spoticanja i za Martina Luthera. Vođa reformacije je također poricao ljudsku slobodu i propovijedao da je čovjek dobar ili griješan već prema tome da li Bog ili Vrag na njemu jaši; a čovjek čak i ne može birati jahača. Jedini je spas u bezuvjetnoj predaji Gospodinu. Nešto razboritiji protestantizam polazio je od izravne veze između čovjeka i Boga, u nadovezivanju na svetog Augustina koji je učio da svatko mora pronaći istinu, vrlinu ili grijeh u sebi samom.

Nasuprot Lutheru priznavali su isusovci ljudsku slobodu i sposobnost spoznaje Boga, a tim učenjem bio je i Ruđer zadojen u njihovim učilištima. Prema tome će se i on protiviti Pascalu koji se posve predao mističnom primanju Boga osporavajući moć razuma. U razgorjelom sukobu oko Ko­pernika govorio je Pascal kako nije važno istraživati giba li se Sunce oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca. Važno je znati da je duša besmrtna, da postoji Bog; a tu čovjeku više kaže srce negoli pamet. Pascal je u posthumno objav­ljenim Pensees sur la religion, Paris 1670, ostavio najdublji opkop protiv racionalizma i slobodoumlja koji su jurišali jačanjem znanosti i 'trećeg staleža'. Gabriel Marcel* i drugi moderni egzistencijalisti smatrat će Pascala svojim pretečom, i to s razlogom što je on pisao da je primarna egzistencija, a ne može biti sistema egzistencije.

»Gorima od želje da nađemo čvrsto tlo i krajnje siguran temelj na čemu ćemo podići toranj koji seže do Beskonačnoga. Ali sve naše utemeljenje propada, a zemlja se rastvara u ponorima.«

Gabriel Marcel na to nadovezuje da mi ne spoznajemo stvari već se susre­ćemo s drugim bićima; ne radi se o spoznaji već o interpersonalnoj relaciji, gdje Bog zauzima za teiste prvo mjesto a za ateiste divinizirani bitak.

S obzirom na stari spor nominalista i realista egzistencijalizam priznaje samo partikularnu ili individualnu egzistenciju. Odbacujući općenitost ili zakone, egzistencijalizam je u novom vidu nastavio stara poricanja ili oma­lovažavanja znanosti. Antiscijentizam izbija iz Sartreove usporedbe da čovjek koji vjeruje u zakone sliči luđaku koji prima naredbe kroz telefon.

Pascalovim se mislima prirodno suprotstavio racionalist Leibniz pobija­jući nauk jansenista o Božjoj milosti, a i o društvenom preuređenju. Razići će se i s najvećim mistikom onog doba Malebrancheom, koji je jako utjecao na Wernera Heisenberga, prema njegovim sjećanjima u knjizi Der Teil und das Ganze, Miinchen 1971. Nicolas Malebranche (1638-1715) odbacio je učenje naivnog realizma da su naše predodžbe naprosto vjerne slike pred­meta, prenesene preko osjetila, i to s razlogom što se i predmeti i predodžbe (pojmovi) razlikuju od osjeta. Također on odbacuje i naivni platonizam o urođenim predodžbama u duši. Za nj je Bog pratemelj sveg postojanja i mi­šljenja, i kroza nj mi uviđamo sve stvari (vision en Dieu). Prema tome cijeli je svijet u Bogu, a ne da bi Bog stojao izvan njega kao Tvorac prema

* Le myst�re de l'itre, 1951.

71

Bibliji i oficijelnoj katoličkoj teologiji. Od njegovih brojnih spisa najsustav­nije je prikazana njegova filozofija u velikom djelu Entretiens sur la meta­physique et la religion, objavljenom 1680. u Rotterdamu, kamo se povukao ispred dogmatika u mnogo slobodo�niju sredinu. Dok je za nj priroda u Bogu, Baruh Spinoza će to preokrenuti svojim panteizmom, da je Bog u prirodi.

U izmišljenom dijalogu u spomenutoj knjizi Heisenberg ovako reinter­pretira Malebrancheovo shvaćanje odnosa između predodžbi i predmeta:

»Jednake sređujuće tendencije, koje su odgovorne za vidljiv red svijeta, za prirodne zakone, za nastanak kemijskih elemenata i njihovih svoj­stva, za tvorbu kristala, za stvaranje života i svega drugog, također djeluju i pri nastajanju ljudske duše i u toj duši. Prema njima (sređu­jućim tendencijama) odgovaraju predmetima predodžbe i uzrokuju mogućnost pojmovnog članjivanja.«

Heisenberg je tu nastojao Malebranchea riješiti teološkog nasljeđa, i kad navodi "sređujuće tendencije" jamačno su mu na umu principi invarijantnosti koji određuju atomsku strukturu, ali se isto tako očituju u našim predodž­bama, najizrazitije u matematičkoj imaginaciji gdje se jedna cijela disciplina bavi simetrijama ili invarijantnostima (teorija grupa). Nastavljajući o Male­brancheu veli Heisenberg:

»Htio sam samo opomenuti da se pri atomima ne govori tako jedno­stavno o iskustvu; jer bi moglo biti da atomi, . koji se ne mogu izravno promatrati, nisu naprosto stvari, nego pripadaju fundamentalnijim struk­turama gdje više nema smisla da se razdvoje na predodžbu i predmet.«

Nekritički prirodoslovac bio bi odmah spreman da fiziku i kemiju shvati za prirodu samu; naprotiv, apstraktni epistemolog bi teoriju suprotstavio ili usporedio s prirodom. No jedno i drugo promašuje. Znanost nije samo apstraktna spomaja svijeta, već je to vrlo aktivno sudjelovanje ili inter­akcija s prirodom.

Leibniz bi prihvatio Malebrancheovo i Heisenbergovo opovrgavanje na­ivnog realizma, kao što se vidi iz njegove uljudne polemike s Lockeom, u Nouveawc Essais sur l'entendement humain, 1704, gdje u tradicionalnom obliku dijaloga između empirista i idealista-racionalista imosi shvaćanja o iskustvu i riječima, o odnosu tijela i duše. Prema Lockeu duša je isprva tabula rasa (neispisan list), a sve manje dolazi nam od osjetilnih utisaka, prema njegovoj mamenitoj maksimi: Nema ničeg u intelektu što nije prije bilo u osjetilu. (Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu.) Jest, odgovorit će Leibniz, ali vi morate također prihvatiti dušu i njezin ustav. To stanovište odjeknut će gromko u Kantovoj Kritici čistog uma.

Za Leibniza sve što postoji ili se zbiva ima svoj razlog; i, obrnuto, sve što je dovoljno obrazloženo ili logički nužno također postoji. Ontolog ipak nije mogao smetnuti s uma kako se svašta događa oko njega i koliko je zla u tom svijetu. Kako to pomiriti s pojmom savršenog bića koje je stvorilo sve i sve unaprijed vidi? To je pitanje odavno mučilo skolastike ne nalazeći zadovoljavajući odgovor. Već je Nicolaus Cusanus u 15. stoljeću branio pre-

72

dodžbu Božje savršenosti dijalektički, da zlo nužno dolazi s dobrim. A sve se suprotnosti ujedinjuju u Bogu kao beskonačnom biću, tako da se samo u našoj ograničenosti čine pojedine stvari nesavršene. Na ta razmišljanja prikvačit će se Leibniz. On postavlja zanimljivo pitanje je li tko pravednik zato što ga Bog voli, ili Bog voli koga zato što je pravednik. Prema Leibnizu može se prije svega odlučiti što je dobro a što zlo pa on odbacuje ekstremnu protestantsku tezu da je dobro ono što se čini Božjom voljom, a zlo ono što Vrag potiče. Odatle čini Leibniz korak dalje izvodeći poput Nikole Kuzanskog da je kakvo dobro neizbježno praćeno kakvim zlom, no ovaj je naš svijet ipak tako uređen da je najbolji od svih mogućih svjetova; jer bi u nekom drugom svijetu bilo još više zla i nepravdi.

Leibnizova tvrdnja o našem kao najboljem od mogućih svjetova morala je izazvati sve one slobodoumnike kojima se feudalni poredak pojavljivao bezuman i nepravedan. Vrlo duboke kritike je njemačkom metafizičaru uputio Pierre Bayle (1647-1706), jedan od preteča prosvjetiteljstva, doduše sa stanovitom skepsom u ljudski razum. Izazvao je buru izrekom da je bez­vjerstvo bolje od praznovjerja pa država ne smije progoniti ateiste. Sam pak nije tome izbjegao, osuđivan i od katolika i protestanata. U svojem vrlo utjecajnom Dictionnaire historique et critique, objavljenom u Rotterdamu 1697, kamo je izbjegao iz Francuske, objašnjavao je kritički sve pojmove, važne za tadašnju znanost i filozofiju. Tu nije ni štedio Leibnizovu tvrdnju o najboljoj mogućoj dobroti ovog svijeta, a također je pobijao tezu o pre­stabiliranoj harmoniji. Leibniz ističe kako je prava radost imati takvog kritičara kao Bayle koji je i dubok i fair prema protivnicima; pa u pismu njemu ponavlja svoju misao vodilju:

»da je sadašnjost bremenita budućnošću ili da svaka supstancija u svojem sadašnjem stanju mora izražavati sva svoja buduća stanja.«

Zacijelo, Leibniz je morao ići još i dalje, što neće Bayleu izbjeći, da se u svakoj supstanciji odražavaju i zbivanja svih ostalih supstancija; a, budući da između njih (monada) nema interakcija, mora se uzeti da su sve pro­mjene preodređene kako bi se postigao sklad. Bayle je odbacio takvu samodjelatnost svake supstancije. Od idealističkog monizma bliži mu je Descartesov dualizam duše i tijela, ali revidira nazore Cartesiusa prema novoj znanosti. Svojim rječnikom, zapravo prvom enciklopedijom u Europi, prethodio je francuskim enciklopedistima i utjecao na samog Voltairea. Za­lažući se za tolerantnost različitih vjera, zahtijevao je također odvajanje crkve od države i bio zdušno omražen među klerikalcima.

Voltaire se u romanu Candide godine 1758. narugao Leibnizovoj obrani pokvarenog i nepravednog feudalnog društva. Mladi Candide bio je odgojen u Leibnizovoj optimističnoj filozofiji da bi sam vidio i doživio mnoge nesre­će, što je posve uzdrmalo stečen nauk da je ovaj svijet najbolji od svih mo­gućih. Ovo možda najbolje Voltaireovo literarno djelo završava s rezignaci­jom junaka u obrađivanju njegova vrta; a taj naputak je pisac primijenio na sama sebe, za puno godina. No, kad se sa svojeg dobra u Femeyu vratio u Pariz ljeta 1777, prije svoje skore smrti, cijeli grad mu je izišao ususret slaveći ga kao svog najvećeg prosvjetitelja.

Iste godine kad je Voltaire napisao svoje remek-djelo, zaključivao je ta­kođer Ruđer u Teoriji prirodne filozofije:

73

»Dapače, budući da ponajprije, prema mišljenju Leibnizovih sljedbenika i svih ostalih lustrih branilaca principa dovoljnog razloga i savršenog svijeta koji odatle proizlazi, . u samom svijetu ima mnogo zla, ali je uza sve to taj svijet ipak najbolji, jer je odnos dobroga prema zlom od svih najbolji, moglo bi se dogoditi da u onom dijelu svijeta koji upravo sada promatramo ono što je izabrano moralo biti ne ono dobro zbog čega se podnosi sve ostalo zlo, već ono zlo koje se podnosi zbog svega ostalog dobrog.«

Ruđerova je argumentacija vrlo razorna. Ona predočuje Leibnizovim sljed­benicima kako bi morali birati zlo slobodnom voljom jer bi tako u velikoj cjelini osigurali dobromu veći zbroj. Očito bi takav 'izbor' oduzeo činu ono, što je Leibniz tvrdio, da je po sebi dobar ili zao. Dječak Gottfried Wilhelm odrastao je u Leipzigu, divnom gotičkom gradu koji je tada naglo podizan napretkom trgovine i obrta, dok je Ruđerovo djetinjstvo prolazilo unutar dubrovačkih zidina koje je opkoljavala turska poplava. Njegovu su usplahi­renu mdtu punile priče o divljem konjaništvu, zulumima, pustošenju, ha­raču, nabijanju na kolac, o beskonačnom lancu nasilja i odmazdi koji je stegao Balkan od propasti Bizanta. Pljačka je tu zamjenjivala gospodarstvo a mito pravdu, i taj kruti osvajački zakon duboko se utisnuo podložnim naro­dima. A kad se Ruđer iz dubrovačke oaze preselio u Italiju proslavljenu re­nesansom, vidio je ponajprije suparništva i osuđivanje slobodnijih mislilaca u učilištima, pa neprekidne ratove Spanjolaca, Austrijanaca, Francuza, Ta­lijana za imućne gradove i provincije. Povrh svega tog vlastohleplja, grabeža, okrutnosti i bezumlja još iracionalni hir ili samovolj!l. I kako da povjeruje u opravdanost takvog svijeta? Leibniz je u tome mogao vidjeti najbolji mogući slučaj, no to se protivilo zdravom razboru Dubrovčanina koji je mogao zami­šljati bolje političke prilike i nadati se napretku.

Ipak u nečemu se oba mislioca slažu: da istraživanje prirode ne ruši re­ligiju, kao što iznosi Leibniz u raspravi O načelu kontinuiteta:

»la, medutim, ne osporavam da se prirodna zbivanja mogu i moraju tu­mačiti zakonima matematičke mehanike . . . Principi fizike, a prema tome t principi mehanike, ne mogu se sami dalje izvesti iz zakona matematičke nužnosti, već se njihovo obrazloženje oslanja na Najvišu inteligenciju kao ono zadnje; u tom teli pomirba izmedu vjere i uma. Da su Henry More i drugi učeni vjernici imali to na pameti, ne bi se trebali bojati da će napredak na području mehaničke korpuskularne teorije naškoditi religiji. Ta se znanost ne odriče ni Boga ni nematerijalnih supstancija, štoviše, ona može, ako se ispravno shvati te dalje produbi i dopuni, bolje no što je to pndala dosadašnja filozofija, ponovo dovesti do onih uzvišenih stvari.«

Na sličan način uvjeravat će i isusovac Ruđer svoje pretpostavljene da ato­mistika, tako dugo prokleta i zabranjena, vodi do boljeg razumijevanja Tvor­ca svijeta.

74

O PROSTORU I VREMENU

Već s trideset godina Ruđer je upao u oči Vatikanu svojim matematič­kim talentom. Kad su se na kupoli Sv. Petra pokazale opasne pukotine, papa ga je pozvao s još dva matematičara da osigura crkvu. Bošković je potkraj godine 1742. napisao zajednički prijedlog kako da se obavi popravak bazilike, a to je izašlo pod naslovom: Parere di tre matematici sopra i danni, che si sono trovati nella cu pola di S. Pietro*. Iz kasnijih navoda izlazi da je Ruđer obavio glavni posao. Dotad su se građevinari služili praktičkim znanjem, no statika zdanja nukala je od antičkih vremena na upotrebu geometrije. Sva­kako, najstabilnije su onakve građevine koje imaju stanovitu geometrijsku simetriju, bilo valjka, kvadrata, stošca ili kugle, a time se ujedno najviše štedi na materijalu. Primjena geometrije nije bila dakle nova u djelu trojice mate­matičara. Ali bio je to, po svoj prilici, Bošković koji je pri rješavanju tog problema primijenio također princip virtuelnih pomaka što ga je općenito formulirao Svicarac Johann Bernoulli godine 1717. Prema tom načelu nije odlučna sila, već rad što bi ga sustav izvršio pri zamišljenim pomacima. U stanju ravnoteže mora taj ukupni (zamišljeni) rad iščezavati, ili drukčije rečeno, potencijalna energija mora biti minimum. Djelo trojice matematičara jamačno je prvo sjedinilo geometriju i novu mehaniku pri statičkim proble­mima graditeljstva, a pokazuje kako je već tridesetogodišnji Ruđer vladao zakonima sila i gibanja.

Vatikan je kasnije naložio prominentnom znanstveniku da izmjeri meri­dijan koji prolazi kroz papinsku državu. Taj je rad bio ponajviše važan za Boškovića što je tu oštrio pojmove o prostoru. Njegovi postupci mnogo su doprinijeli napretku geodezije. Značajno je da ga je mjerenje na krivudavim površinama upućivalo na predodžbu da bi se mogla zasnovati geometrija koja ne bi bila utemeljena na euklidskim pravcima. Zacijelo, obična ga tri­gonometrija nije više zadovoljavala.

Ako su tehnički problemi ometali znanstvenika, bivali su sud točnosti. Sto su prostor i vrijeme, kako se te naše temeljne predodžbe odnose prema objektivnim odnosima među stvarima našeg okoliša, što znači prostorno protegnuće i vremensko trajanje svemira - sve su to pitanja koja stalno zaokupljuju Boškovića. On je sam parafrazirao glede prostora Augustinov paradoks o vremenu, kao što stoji u Confessiones:

* Mnijenje triju matematičara o o§tećenju nadenom na kupoli Sv. Petra.

75

»Jer .fto je vrijeme? Tko bi to mogao lako i kratko objasniti? Tko bi to mogao prikazati riječima i misaono dokučiti? A ipak: što nam je u na­šem govoru blite i poznatije od pojma vremena? Mi razumijemo svakog puta što se pod tim misli kad o njemu govorimo, i razumijemo također kad čujemo drugoga o tome govoriti. Sto je dakle vrijeme? Dok me nitko ne pita, znam to; kad nekomu želim objasniti na njegovo pitanje, ne znam.«

Augustin tu lucidno primjećuje da nam je posve jasno kad tko kaže »Za dva sata stižu kola« ili »Sutra ujutro ćemo doručkovati« ili »Jučer u podne puk­nuo je tope; međutim sam opći pojam vremena vrlo je teško definirati. Ru­đer to isto razmatranje proteže i na prostor. Razumijemo točno kad tko veli »Moja kuća je udaljena od gradskog trga dva kilometra« ili »Razmak između nas dvojice je pet koraka«. No što j e općenito prostor?

Ludwig Wittgenstein spominje također to Augustinovo mjesto iz Confes­siones kao tipičnu filozofsku zabunu kad se traži 'bit' ili želi riječima dati širi smisao no što ga imaju u konkretnim upotrebama. Otac logičkog empirizma dosljedno je odbacio sve općenitosti i uzroke u prirodi, a držao se jedino logičkih nužnosti. Njegov Tractatus logico-philosophicus, napisan za dopusta s fronte ljeta 1918, započinje tvrdnjom: Svijet je sve što je slučaj ; svijet je skupnost činjenica, a ne stvari; svijet je određen činjenicama i time da su to sve činjenice. I ako će stariji Wittgenstein napustiti mladenačku tezu o logičkoj strukturi jezika, ipak će do kraja poricati općenitosti i zakonitosti kakve je uzimala filozofija i znanost o prirodi.

Bošković je kao prije Augustin i poslije Wittgenstein svjestan te pojmov­ne teškoće o prostoru, vremenu i zakonu, ali traži rješenje u posve drugom smjeru, odstupajući čak od svojeg najvećeg učitelja Newtona. Njegova se razmišljanja nadovezuju na grčke rasprave. Za Talesa taj problem još ne postoji jer mu je prapočela voda svuda i uvijek. Prostor i vrijeme tu su uk­ljučeni u prapočela. Problemi su nastali atomistikom kad su Leukip i Demo­krit uveli prazan prostor između nedjeljivih, sićušnih grudica. Prema njima postoji i punoća i praznina. Vrlo utjecajni elejci, čije je škole bio osnivač Parmenid s učenjem o jednom sveobuhvatnom, nepromjenljivom i vječnom bitku, suprotstavili su se predodžbi praznog prostora pa čak i gibanja. Ako je praznina ništa, kako može postojati? Osobito su značajni bili Zenonovi paradoksi, što će svu kasniju filozofiju, a i Ruđera Boškovića zaokupiti. On nije našao samo proturječje u pojmu praznog prostora već i u pomišljanju gibanja, kao što je to ilustrirao na natjecanju brzog Abila sa sporom kor­njačom. Neka je na početku utrke kornjača nekoliko koraka ispred Abila. Dok Ahil stigne do mjesta gdje je bila kornjača, ona će već nešto odmaknuti naprijed. A kad on dospije i na to mjesto, kornjača će opet nešto prokročiti naprijed; i tako stalno dalje. Dakle, Ahil neće nikad prestići ili, dapače, do­stići kornjaču. Naravno, svatko zna iz iskustva da čovjek ipak prestiže spo­riju životinju. Zenonov paradoks je ukazivao na to kako su proturječne pre­dodžbe izgrađene na osjetilima (vidu, dodiru, zvuku, mirisu) pa takvo osje­tilno znanje mora ustupiti pred racionalnom spoznajom. Elejci, počevši s Par­menidom i još dosljednije sa Zenonom, otvorili su dugu i nikad nedovršenu raspravu razdvajajući oštro osjete, vanjske stvari i misli. Sto su osjetilno znanje proglasili varavim, ne umanjuje njihov odmak od mitopoetskog mi­šljenja, gdje je to sve bilo jedno. Zacijelo, atomisti su još radikalnije povukli

76

razliku između objektivnog i subjektivnog, između onoga što realno postoji i onoga što se javlja u osjetilima. Tako bi geometrijski lik bio pravo svoj­stvo atoma dok bi osjeti kao boja, miris, zvuk bili samo "mnijenja ljudi". Prema Demokritu mi zamijećujemo tako vanjske predmete da od njih dolaze sličice (vjerne umanjene kopije) do naših očiju, a te sličice kao i organizmi sastavljeni su od atoma.

lako je Platonov sastav od istokračnih pravokutnih trokuta trebao dati teoriju svijeta, on je poricao postojanje praznog prostora poput elejaca. Ari­stotel je također u svojoj fizici odbacio mogućnost postojanja vakuuma, i to ponajprije zato što mu je potreban medij koji dalje gura izbačeni pro­jektil. Budući da taj argument biva uzdrman, počinje se praznina uvlačiti u fiziku. Svakako pod utjecajem grčkih filozofa uvriježilo se u skolastičkih pisaca da priroda ima užas od praznog prostora (horror vacui). Tek nakon što su Evangelista Torricelli i Otto von Guericke slavnim eksperimentima de­monstrirali vakuum i tlak zraka, taj horror vacui prelazi u mjerivu fizičku veličinu. No time je i stari problem praznog prostora stupio opet u središte znanstvenog i filozofskog zanimanja.

Definiravši materiju protežnošću, Descartes je dosljedno poricao posto­janje praznog prostora. Huygens je pak svemir potpuno ispunio eterom, fi­nim fluidom koji će imati svojstva idealne tekućine, tako da ne pruža otpora gibanju. (Uistinu je Huygens u Traite de l'Aimant, 1680. uveo tri vrste etera, jedan za širenje svjetlosti, drugi za prijenos magnetskih učinaka i treći za težinu.) Newton se, na sreću, nije potkraj upustio u spekulacije o eteru kao prenosniku učinaka, već ostaje pri apsolutnom ili matematičkom prostoru i vremenu.

Kad se otkidao od peripatetičke tradicije koja je zabacivala prazninu i približio Newtonu, počeo se Bošković intenzivnije baviti pitanjem prostora, i to ponajprije s matematičkog aspekta. Nakon što je objavio više geome­trijskih rasprava, a bavio se i praktički geodezijom, on iznosi u spisu De continuitatis lege 1754. svoja razmišljanja o prostoru i vremenu da to još više proširi iduće godine u Dopunama djelu Benedicta Staya, o čemu će još biti više govora. Njegovi radovi o kometima, svjetlosti, sili teži, geodetskim mjerenjima, izravnavanju mjernih pogrešaka (prije Gaussa), plimi i drugim fizičkim ili astronomskim problemima pribavili su mu priznanje u znanstve­nom svijetu. Također se istakao kao nastavnik u Rimskom kolegiju. Talijan­ska ga učilišta i intelektualci sve više poštuju. Tako biva izabran za člana najuglednije Akademije u Bologni. Glas o njemu širi se u ostaloj Europi. Stječe znance i prijatelje u Francuskoj, tada duhovno i politički najživljem miljeu.

Sam Voltaire se pismom zahvaljuje Ruđeru što ga je predložio za člana književnog društva Arkadija, nazvanog prema starogrčkoj idealnoj postoj­bini pastira koji su se odali pjesništvu i glazbi. U toj rimskoj arkadiji kupili su se ne samo umjetnici nego i liberalniji svećenici, među njima i prelati. Da je takav skeptik i kritičar feudalno-crkvenog poretka kao Voltaire bio primljen za člana, govori o slobodoumlju tog društva. Sam Voltaire učio je u jezuitskom kolegiju Louis le Grand gdje je, kao što spominje u pismu zahvaljivanja, stekao ljubav prema lijepoj knjizi* pa veli:

*Deanović, Voltaire, Bo�ković, Academia degli Arcadi, Godišnjak Sveučilišta u Zagrebu 1929.

77

»Vaša vrlo učena Družba Isusova, koja me je odgojila, i prema kojoj ću uvijek sačuvati najnepromjenljivije počitanje, postaje dakle moja zaštit­nica u Italiji kao u Parizu?«

Zajedno s Voltaireom bila je u Arkadiju primljena i markiza Gabrielle Emilie du ChAtelet, tada 40 godina, ali još uvijek vrlo lijepa. Učena u ma­tematici i fizici, ona se također umjela zabavljati s kavalirima pokraj stari­jeg supruga baruna. No njezin trajniji ljubavnik postao je Voltaire pa će on lS godina boraviti na imanju markize. Gabrijela du Chatelet se zainteresirala za mladog i već glasovitog profesora Rimskog kolegija, i njih dvoje će se posve složiti u obaranju Leibnizove »vitalne sile« . Kontakt je prva usposta­vila markiza zatraživši Boškovićev spis o tom problemu. Nažalost, ta je umna žena umrla prerano u četrdeset i osmoj godini, tako da je Ruđer više nije zatekao kad se preselio u Francusku. Voltaire će pak napustiti Francu­sku i prihvatiti gostoprimstvo Friedricha II (Velikog) koji mu je dao stan u berlinskom dvorcu i plaću od 20 000 livri. Mladi Friedrich bio je pobjegao od očeva odgojnog drila u Francusku gdje ga je Voltaire prosvjećivao; a ota­da je on zadržao trajnu ljubav za francuski jezik i kulturu, dok je, naprotiv, prezirao njemačku književnost. Stoga će Friedrich II (Pruski, Veliki, još zvan Jedini) kupiti oko sebe emigrante iz Francuske.

Voltaireov interes za ulazak u Arkadiju bio je ponajviše izazvan nadom da će mu isusovci učvrstiti položaj pjesnika na dvoru u Versaillesu i ujedno preporučiti izvođenje njegovih drama u Rimu. Također se nadao da će mu to članstvo olakšati pristup u Francusku akademiju, gdje su jezuiti imali znatan utjecaj . Ruđer Bošković bio je dobro upoznat s tim Voltaireovim planovima i u svemu ga podupirao, iako se nije slagao sa svim njegovim na­zorima o religiji. Svakako, bilo je tu mnogo više tolerantnosti no što se na­lazi u historiografijama tog doba. Međutim, papa Benedikt XIV. bio je ra­srđen nekim Voltaireovim duhovitostima na podsmijeh crkvi pa su njegove drame nestale s rimskih scena.

Ratni događaji su ponovo potresli Europu tih godina oko 1746, kad su Voltaire i Bošković uspostavili korespondenciju. Francuska vojska upala je u bogatu Flandriju i preotela je Saskoj; Friedrich II. zvan Veliki (ne s ne­pravom prema Napoleonovu sudu koji je cijenio tog smjelog organizatora i stratega}, dakle taj veliki Prus pobijedio je Austrijance i Sase koji su morali predati Sleziju a potom i Cešku; a u Engleskoj je pak pretendent na prije­stolje Edward Stuart bio poražen nakon što je upao onamo uz pomoć Spa­njolske i Francuske; a papinsku su državu pustošili $panjolci na nemoć Be­nedikta XIV. i bili konačno poraženi od austrijske vojske koja je prodrla i zaposjela sjevernu Italiju. O svim tim događajima piše Ruđer svojima u Dubrovnik iznoseći glavne činjenice i svoje komentare pa tako sa stjecanjem sve većeg znanstvenog ugleda postaje ne samo informator već i prvi diplo­mat svoje Republike. Njegovi sudovi o europskim prilikama prikazuju prije svega humanista komu je najvažnije uspostaviti mir, ali će također sa sim­patijama pratiti otpor slobodnih gradova protiv gramzljivih velesila. Kao Dubrovčaninu ostaje mu ideal gradskih republika koje su se, kao u staro­grčko doba i za talijanske renesanse, kulturno i politički više afirmirale od moćnih i velikih država. Zacijelo, državni centralizam pogodovat će napretku prometnica, trgovina i veleindustrije, a također i formiranju velikih nacija, ali je s druge strane gušio stare gradske samouprave i europsko zajedništvo,

78

tako promicano humanistima. Postići sklad između lokalnog i internacional­nog - ostaje i danas jedan od akutnih problema.

Ugroženost i nemir naokolo podgrizali su koncentraciju istraživača, po­gotovo kad su mu još natovarili posebne dužnosti u Vatikanu kao vjersku brigu za Dubrovačku Republiku, ali je on ipak uspio toliko se distancirati da je u tišini pripremao svoju buduću veliku gradnju. Krenuo je u pravom smjeru kritizirajući tada raširen pojam beskonačno malih veličina. lako je Leibniz prema povijesnim izvorima deset godina poslije Newtona otkrio dife­rencijalni i integralni račun, njegov se formalizam pokazao najefikasniji pri rješavanju matematičkih i mehaničkih problema. Međutim, on je taj svoj pronalazak povezao s uvođenjem beskonačno malih veličina. Tako bi posto­jala beskonačno mala dužina (put) ds i beskonačno malo vrijeme dt, a brzi· na bi tad bila dana kvocijentom tih dviju beskonačno malih veličina, dakle jednaka ds/dt. Bez obzira na praktičnost tog formalizma krili su se tu spo­rovi još od grčke filozofije. Može li se neka dužina beskonačno dijeliti (na polovinu, pa polovina opet na polovinu, i tako dalje) ili toj diobi ima svr­šetak. Atomisti su smatrali da se uzastopnim cijepanjem materije dolazi do čestica koje se više ne mogu dijeliti, no mnogim je matematičarima bila takva predodžba zazorna. Uvođenje beskonačno malih veličina trebalo je ri­ješiti taj stari spor. Nešto beskonačno malo ne bi se dalo dalje dijeliti, ali bi ipak predstavljalo stanovit entitet, matematičku ili · fizičku veličinu. Ruđer Bošković je već vrlo rano shvatio konfuznost tog pojma pa u disertaciji, kad mu je bilo trideset godina, piše:

»Smatramo da nema beskonačno malih veličina, u sebi samima odre­đenim.«

Dosljedno s tog stanovišta doći će on do teze da se pri infinitezimalnom ra­čunu radi o graničnim vrijednostima kad neka veličina raste ili pada bez zastoja. lako se Leibniz toliko upirao na načelo kontinuiranosti, tom prin­cipu ne trebaju beskonačno male veličine, dapače to zamućuje neprekinu­tost. Shvaćajući beskonačno u procesu ili slijedu, Bošković rješava i Zeno­novu antinomiju o utrci Ahila s kornjačom. Njegovo shvaćanje neprekinu­tosti prethodi njemačkom matematičaru Juliusu Richardu Wilhelmu Dede­kindu koji je godine 1872. objasnio narav iracionalnih brojeva.

Najprije su jednostavnim brojenjem bili uvedeni prirodni brojevi 1 , 2, 3, 4 . . . Dalje je poopćenje pojma broja bilo da su se uveli omjeri ili razlomci cijelih brojeva. No već su stari matematičari zamijetili, osobito pri računa­nju dijagonale kvadrata, da nema racionalnog broja X koji bi zadovoljio

Pitagorinu jednadžbu Xt = 12 + lt. Zagonetka što je korijen y2 stoljećima je opsjedala matematičke duhove. Prema Dedekindu može se taj iracionalni broj tako definirati da se uvedu dva slijeda racionalnih brojeva, jedan kojem su svi članovi manji od korijena od 2, i drugi kojem su svi članovi veći. Pre­rez tih dvaju slijedova ili 'rupa' definira tad iracionalni broj. Uvođenjem ira­cionalnih brojeva bila je postignuta neprekinutost i pun opseg realnih bro­jeva. Kad je Dedekind pisao svoj fundamentalni rad Stetigkeit und irratio­nale Zahlen 1872, je li on znao za Boškovićevo opsežno matematičko djelo? Zacijelo u drugoj polovini 19. stoljeća tone Ruđer Bošković u zaborav među matematičarima, dok će ga opet živo spominjati engleski fizičari.

79

Usvojivši posvema princip kontinuiteta, Ruđer Bošković također prihva­ća i atomističku hipotezu, koliko god to može biti paradoksno ili čak pro­turječna. Ali on će tu hipotezu uskladiti sa svojim shvaćanjima prostora i vremena, tako da atomima oduzme protežnost - bitno svojstvo materije od Descartesa. Njegovom maštom sve više vlada predodžba sile, kao što ju je Newton uveo gravitacijom. Koliko bi mu pomoglo da je znao za pismo Newtona u kojem odbija tumačenje, poslije tako rašireno, da bi sila bila usađena u samoj masi:

»Da bi gravitacija bila prirođena tvari, u njoj sadržana i vezana s njezi­nom . biti, tako da jedno tijelo može djelovati na drugo u daljinu kroz prazni prostor, bez posredovanja čega drugoga . . . za mene je tako veli­ka apsurdnost da nitko ne može nikada upasti u to tko ima u filozof­skim stvarima kompetentnu sposobnost mišljenja.« (Newton's Papers and Letters, ed. by Bernard Cohen, Cambridge, Univ. Press, 1958)

Da sam Newton nije bio daleko od toga da upadne u takvu apsurdnost, vidi se iz ovog pitanja iz njegove Optike:

»Nemaju li male čestice neke moći, sposobnosti ili sile kojima djeluju u daljinu, ne samo na zrake svjetlosti da ih odbijaju, lome i ogibaju, nego i jedna na drugu, kako bi izvele velik dio pojava u Prirodi?«

Bošković je dosljedno odbijao djelovanje na daljinu pa će mu i sile biti fun­damentalna realnost. Pošto gravitacija biva općenito prihvaćena, Newtonovi će se sljedbenici razdijeliti; jedni će gravitaciju pripisati masi, dok će je drugi svoditi na djelovanje etera. Eulerova obrada hidromehanike oko 1750. bila je vrlo poticajna za spekulacije o eteru. Idealna tekućina ne stavlja ot­pora gibanju tijela pa u njoj vrijedi načelo ustrajnosti. To je razvilo krila pristašama etera. Da se može izbjeći uvođenje etera kao i daljinske sile, po­kazat će tek Ruđerovo djelo.

Prema Newtonu bi se tijelo izvan djelovanja sila gibalo jednoliko u prav­cu, gledano u apsolutnom vremenu i prostoru. On priznaje da je vrlo teško odvojiti apsolutna gibanja od relativnih, kao što se opažaju u promjeni r�­maka između tijela; no ipak mu se to ne čini neizvedivo. Utvrditi se to mo­že, prema njemu, pri vrtnji gdje se javljaju centrifugalne sile. Zbog takve sile diže se površina vode prema rubovima lonca kad ga zavrtimo. Također se zbog centrifugalne sile Zemlja sploštuje, što je bila jaka potvrda Newto­nove mehanike. Ruđeru se taj eksperiment s vrtnjom vode u loncu nije činio neospornim dokazom apsolutnog prostora. Jer ta se vrtnja opaža s obzirom na Zemlju kao mirujući sustav, što nikako ne mora biti u apsolutnom pro­storu; mogao bi lonac mirovati u apsolutnom prostoru. Međutim opažao bi se isti učinak.

Tu je Bošković bio prekratak. Relativno gibanje između lonca i Zemlje nije odlučno za pojavu tromosti i centrifugalnih sila. Kao inercijalni sustav morao bi se uzeti sustav zvijezda stajačica, kao što će to kasnije pisati Ernst Mach u anticipaciji Einsteinove opće teorije relativnosti. No Bošković je uda­rio dobrim smjerom. Međutim, sam taj Machov princip opće relativnosti i ne mora biti tako evidentan niti dokazan; jer što bi značilo da se u jedan

80

dan cijeli svemirski svod okrene oko Zemlje? Sto bi značile takve goleme brzine, dapače, beskrajne ako bi se svemir protegao u beskonačnost?

Na isti način Bošković kritizira i drugi Newtonov eksperiment s dvije kugle spojene elastičnom vrpcom. Kad se kugle zarotiraju oko zajedničkog težišta u praznom prostoru, vrpca se rastegne; što je vrtnja brža, veća je elastična sila i više se produžuje vrpca. Ruđeru se to ne čini uvjerljivim po­kazivanjem apsolutnog prostora pa piše u Dopunama Stayevoj poemi:

»Ali, što prije svega ostaloga čini beskorisnom ovu i prije navedenu me­todu (s loncem vode) i bilo koju drugu, jest to da kad bi se nama i onim tijelima nametnula jednaka i usporedna gibanja na bilo koju stranu, sva bi relativna gibanja ostala potpuno ista prema prihvaćenim načeli­ma mehanike . . . Stoga mi se čini najočevidnijim to da ne molemo nika­da nikakvim načinom razlikovati apsolutno gibanje od relativnoga.«

Ruđer Bošković nije po svoj prilici znao za kritiku Newtonova apsolutnog prostora i vremena koju je raspredao biskup i filozof George Berkeley (1685 -1753), irskog podrijetla, jedan od najistaknutijih predstavnika britanskog empirizma. On je isprva bio pod jakim Lockeovim utjecajem, ali se pribli­žava Malebrancheovoj filozofiji o Bogu u kojem je sve sadržano. Njegovo načelo esse est percipi moglo se shvatiti da je postojati identično sa zami­jetiti pa su njegovi sljedbenici pisali da tijela postoje samo dok se zamije­ćuju. Sad se Berkeley ogradio od tog shvaćanja*:

»Vi možete smatrati, ako želite, da objekti osjetila imaju samo 'in-and­-out' egzistenciju, da su stvoreni i uništeni sa svakim obratom čovječje pozornosti,· ali ne pripisujte meni to stanovište. Ja to ne smatram.«

Svakako, njegovo glavno djelo Treatise Concerning the Principles of Human Knowledge 1710. ide dalje od Johna Lockea u smjeru idealističke filozofije poričući postojanje materije. On tu ponajprije priznaje samo ono što se vidi ili zamijećuje osjetilima da bi zatim sve proglasio duhovnim.**

S empiričkog stanovišta bili su mu Newtonov apsolutni prostor i vrije­me samo utvare. Za eksperimentalno dokazivanje apsolutnog prostora veli on da ti pokusi samo pokazuju vrtnju lonca s vodom ili dviju kugala prema drugim svemirskim tijelima***. Iz te njegove primjedbe bi izlazilo da bi se opažani učinci isto pojavili kad bi lonac ili dvije kugle mirovale, a zvjezdani se sustav zavrtio. Važna su samo relativna gibanja. Berkeley je izrazio to načelo relativnosti prije Macha, komu se taj princip pripisuje. Tek kad se uzme u obzir cijeli svemir, može se inercija ili zakon ustrajnosti smisleno održati. Zaista, genijalan Berkeleyev uviđaj ! No, je li time utvrđena relativ­nost? lli taj svemir kao cjelina dobiva značenje Newtonova apsolutnog pro­stora?

* Encyclopaedia Britannica, 1971. ** Berkeley je ostavio za sobom bilježnicu s filozofskim komentarima gdje

zastupa puno umjerenija shvaćanja, bliže Lockeu. Za nJ postoji ne samo ono što se zamijećuje već također i ono što se može zanujetiti. Ako je "u prvoj misli" bio siguran o sadržajima svoje svijesti, "pri drugoj misli" također je siguran da postoje stvari izvan nas.

*** De motu, 1721.

6 Ruđer Bolković 81

Berkeleyeva kritika pogađa također Newtonovo shvaćanje sile kao uzro­ka promjene gibanja. Sa svojeg empiričkog stanovišta zaključuje on da kau­zalnost uopće ne pripada eksperimentalnoj znanosti, a njegova interpretacija fizike jako podsjeća na Poincareov konvencionalizam:

»SUa, gravitacija, privlačenje i slični termini su zgodni za raspravljanje i računanje gibanja i gibajućih tijela, ali ne za razumijevanje same priro­de gibanja.«

\ U istom djelu De motu podučava Berkeley dalje znanstvenika koji uzima ti-jela kao uzroke pojava:

»Fizičar promatra slijed osjetilnih datosti (sense data), povezanih pra­vilima, i tumači što prethodi u njihovu redu i što slijedi kao učinak. U tom smislu velimo da je jedno tijelo uzrok gibanja drugoga, ili da potiče gibanje, vuče ga ili gura.«

I tu Berkeley prethodi Machu koji je objašnjavao da su tijela samo komplek­si osjeta koji se trajnije javljaju skupa. Evo što Berkeley veli:

»Budući da se opaža da neki osjeti prate jedan drugog, zbiva se da se označuju jednim imenom i smatraju jednom stvari. Ako se, na primjer, opaža da se zajedno pojavljuju stanovita boja, osjet okusa, osjet mirisa, oblik i čvrstoća, tad se smatraju određenom stvari koja se označava imenom jabuka. Neka druga grupa osjeta čini kamen, drvo, knjigu ili sličnu osjetilnu stvar.«

·

Da vanjska stvar doista postoji neovisno o. osjetima, ne može se doka­zati jer bismo to opet utvrđivali osjetima. Ako i Ernst Mach nije znao za te izvode, njegovo je razmišljanje gotovo identično*, a jednako je, ako ne i bolje, razumio fiziku:

»Ne stvaraju tijela osjete, nego kompleksi osjeta izgrađuju tijela. Ako se fizičaru čine tijela kao nešto što zaista postoji, a osjeti, naprotiv, kao nestalna, prolazna prividnost, tad se on ne obazire na to da su sva 'ti­jela' samo misaoni simboli za komplekse osjeta.«

Za Macha su osjeti posljednji elementi svijeta. S tog stanovišta on je do­sljedno poricao postojanje atoma, a i materija mu leži "s one strane isku­stva", kao što i "duh".

I Berkeleya i Macha izvrgao je Vladimir Lenjin oštroj kritici u izvan­redno utjecajnoj knjizi Materijalizam i empiriokriticizam, 1909. On tu piše:

82

»Prva je pretpostavka spoznajne teorije bez sumnje u tome da su osjeti jedini izvor naših spoznaja. Pošto je Mach prihvatio tu prvu pretpostav­ku, zabacuje on drugu važnu pretpostavku, naime pretpostavku objektiv­ne realnosti koja je čovjeku dana u njegovim osjetima ili je izvor ljud-

* Beitrllge zur Analyse der Empfindungen, 1886.

skih osjeta. Polazeći od osjeta, može se poći linijom subjektivizma koja vodi solipsizmu (tijela su kompleksi ili kombinacije osjeta), ali se tako­ller može poći i linijom objektivizma koja vodi materijalizmu (osjeti su odrazi tijela, vanjskog svijeta). Za prvo stajalište - za agnosticizam, ili ako se ide jo§ dalje, za subjektivni idealizam - ne može biti objek­tivne istine; za drugo stajalište - za materijalizam - bitno je prizna­vanje objektivne istine.«

Kad\ epistemologija polazi od osjeta, tad nije materijalizam bitno oprečan pozitivizmu. Teza da osjeti odrazuju tijela temeljna je za teoriju odraza, gnoseologiju dijalektičkog materijalizma. Kad se pođe putem objektivizma, naime da se spoznaje vanjski svijet s njegovim zakonima i svojstvima, neo­visnim o ljudskom stajalištu ili činu, tad se inzistira na objektivnim istina­ma, a to može u povijesnim okolnostima biti arogantno. Sam Bošković iz­ražavao je dosta skepse na apsolutnu spoznaju.

U geometrijskim dokazivanjima najvažniju ulogu ima kongruencija ili sukladnost. Dva su lika jednaka ako se pomicanjem mogu dovesti do pot­punog poklapanja. Pomakne li se apsolutni kruti štap, on nam predočuje istu duljinu i nakon pomaka; bar tako prema euklidskoj geometriji. Ruđer Bo­šković je to osporio. Prema njegovu shvaćanju duljina štapa će se pri poma­ku promjeniti jer se sile koje drže štap mijenjaju promjenom položaja pre­ma ostalim dijelovima svemira. On piše:

»Iz svega ovoga izlazi da uopće ne možemo neposredno spoznati apsolut­ne daljine niti ih možemo među sobom uspoređivati zajedničkim čla­nom . . . «

Isto to vrijedi i za vremenske razmake. Time što prenosimo iz jednog sje­dišta u drugo određenu duljinu ili određeno trajanje nikako ne možemo više tvrditi da je to ista duljina ili trajanje. Poslije mnogo godina Ruđer se vraća na taj problem i zaključuje skromno:

»Doista ništa ne znamo o apsolutnom, a tek ne§to o relativnom, i to je tako sićtdno da se poslije svih istraživanja krećemo u najvećem nezna­nju o Prirodi . . . Kad bi filozofi na§eg vremena dublje zagledali u to, i pažljivije to razmotrili, pustili bi doista onu prekomjernu napuhnutost i nepodnošljivu gordost.«

Sve više uvjeren u nemogućnost apsolutne spoznaje, Bošković je teško pod­nosio znanstvenike i filozofe koji su se dičili konačnim istinama. Apsolutne spoznaje bile su često samo retoričko ruho taštine ili samouvjerljivosti. Ru­đerov kritički duh priklonio se relativnosti ljudskih spoznaja, zacijelo, ne u onoj radikalnosti koja je poricala svaku istinu. Pitanje je da li je i Prota­goras u petom stoljeću pr. Kr. sa slavnom izrekom: »Ćovjek je mjera stvari«, zamišljao onakav relativizam ili agnosticizam kakav su mu pripisali protiv­nici protjeravši ga iz Atene da se na bijegu utopi. Relativnost je u Boškovi­ća bila skopčana sa stanovitom skepsom, dok će Einsteinova teorija nositi ime relativnosti zato što kao prvi aksiom uzima fizičko načelo relativnosti sustava u uzajamnom gibanju. Drugi pak Einsteinov aksiom o konstantnosti brzine svjetlosti unosi apsolutnost u prostorno-vremensku metriku pa se njegova teorija jedva može smatrati relativističkom.

83

Newton je uvodio dva prostora, empirički i apsolutni, prvi dan relativ­nim položajima tijela, drugi pak nosilac inercije i mehaničkih zakona uopće. Taj apsolutni prostor zove on još pravim i matematičkim. Bošković je pre­uzeo tu razliku stvarnog i matematičkog prostora, ali unosi bitnu reviziju. Za nj je također stvarni prostor određen relativnim položajima čestica, ali matematički prostor biva potencijalan u razrađenom aristotelskom smislu. Njegovi su nazori o prostoru i vremenu najuže skopčani s njegovom dinamič­kom atomistikom. Već u svojoj disertaciji De materiae divisibilitate et prin­cipiis corporum, 1748. Ruđer nalazi teškoće u predodžbi atoma kao grudice tvari, i bliže su mu fizičke točke, ali mu se interakcija među atomima tada gubi u maglama Malebrancheova okazionalizma. No sedam godina kasnije u raspravi De lege virium in natura existentium, 1155. objavljen je i geome­trijski predočen njegov zakon sile između točaka-atoma, što je već nabacio prethodne godine u radu De continuitatis lege. A istovremeno je Boškovićevu teoriju prikazao jedan njegov kolega u Rimskom kolegiju* koga je dapače general isusovačkog reda htio maknuti zbog pristajanja uz Newtonovu meha­niku, ali je to liberalniji Benedikt XIV. spriječio.

Prema Ruđeru matematički ili potencijalan prostor je kontinuiran dok njegove točke-atomi čine stvarni prostor koji je diskretan. Tako je on mirio filozofsko načelo kontinuiranosti s atomističkom diskontinuiranošću. Sila mu je neprekinuta, a, dodaje, i jednostavna, što baš ne izlazi iz sile predočene krivuljom u njegovoj radnji. No zahtjev jednostavnosti preuzeo je od New­tona i on to dalje tvrdi kad njegova fizika i ne bude jednostavna. Za razliku od Newtonovih triju sila on uzima samo jednu, ali s više izmjena od privla­čenja na odbijanje da tek u većim udaljenostima prijeđe u jednostavnu gravitaciju.

U sredini 18. stoljeća već je Newtonova mehanika bila tako utvrđena da su se isusovački zavodi i širi krugovi željeli ili morali upoznati s tim novim shvaćanjem svijeta. Stoga je Bošković nagovorio svojeg rođaka Dubrovča­nina Benedikta Staya da opće razumljivo prikaže Newtonovu teoriju. Stay je bio tri godine mlađi od Ruđera, a prvu je naobrazbu također stekao u Du­brovačkom kolegiju. On je vrlo mlad izložio Descartesovu filozofiju u vje­štim latinskim stihovima. Ruđer se jako brinuo za nadarenog rođaka čije su ina� pjesme pobudile pažnju u Rimu. Napokon je dum Beno, kao što ga zove Bošković, stigao u Rim gdje će otpočeti njegova blistava karijera. Pod stal­nim podukama starijeg rođaka i prijatelja Benedikt Stay je objavio godine 1755. prvi svezak svoje Novije filozofije, u deset knjiga, napisane u elegantnim stihovima. Zacijelo uvod je napisao Ruđer Bošković ne štedeći pohvale. Pre­ma njegovu sudu to djelo mnogo dublje zadire u Newtonovu fiziku od pri­kaza pjesnika, učenjaka i grofa Francesca Algarottija i samog Voltairea. Me­đutim najvažnije će biti ipak Dopune koje je Bošković dopisao toj poemi, u prozi, a gdje sustavno razglaba o prostoru i vremenu.

84

U tim Dopunama on odmah prvom rečenicom određuje svoje stanovište:

•la nikako ne prihvaćam da bi prote1.nost materije bila posve kontinu­irana, već dr1.im da se sastoji od posve nedjeljivih i neprotežnih točaka međusobno odijeljenih nekim razmakom, usto povezanim nekim silama koje su čas privlačne, čas odbojne, a ovise o njihovim uzajamnim uda-

* Benvenuti: Synopsis physicae generalis, 1754.

ljenostima. Ovdje moramo vidjeti što je po mojoj teoriji prostor a što vrijeme, u kojem ih smislu možemo nazvati kontinuiranim i djeljivim u beskonačnost . . . «

Sto se tu mora razumijevati pod njegovim prostorom i vremenom? Običan ili stvaran prostor dan je rasporedom fizičkih točaka i diskretan je. Između njegovih točkastih atoma nema praznog prostora. On uopće odbacuje atomi­stičku predodžbu praznog prostora. No s druge strane naša je geometrija utemeljena na neprekinutosti. Kako pomiriti tu diskretnost fizičkih točaka i nužnu matematičku kontinuiranost? Rješenje nalazi Bošković u AristotE> lovoj dihotomiji aktualno-potencijalno. Aktualni ili stvarni prostor dan je rasporedom fizičkih točaka, dok matematički ili imaginarni prostor predstav­lja mogućnost gibanja, to jest može se aktualizirati u gibanju točaka-atoma. Stvarnost je za Ruđera izvan sumnje kad veli:

»Prema tomu nužno se mora prihvatiti stanoviti stvaran način postoja­nja po kojem se stvar nalazi tamo gdje jest i tada kada jest. Bilo da taj način nazovemo stvar ili modus stvari ili ndto što nije ništa, on mora biti izvan naše imaginacije i stvar ga može mijenjati, tako da ima čas jedan, čas drugi takav način postojanja.«

To što kaže Bošković slaže se s našim običnim pojmom stvarnosti. To se proteže i na Boškovićeve atome koje on smatra fizičkim točkama:

»Svaka točka ima jedan stvaran modus postojanja, po kojem se nalazi tamo gdje jest, i drugi po kojem se nalazi u vrijeme kada postoji. Po mom mišljenju ti stvarni modusi su stvarno vrijeme i prostor.«

I sad dolazi dramatičan zaključak:

»Ti stvarni modusi pojedinačno nastaju i pojedinačno propadaju. I po mom su mišljenju posve nedjeljivi, neprotežni i nepokretni, a i nepro­mjenljivi u svom redu. Oni, a i mjesta i vremena njihova i njihovih to­čaka kojima pripadaju, jesu stvarni. Oni pružaju temelj stvarnog odnosa udaljenosti, tj. lokalne medu dvjema točkama ili vremenske izmedu dvaju događaja.«

Pošto je tako utvrdio stvarni modus postojanja, stvarno vrijeme i prostor, Ruđer počinje konstruirati u Dopuni onaj potencijalni ili matematički pro­stor. Neosporno je da se u misli svaki razmak može razdijeliti pa manja duljina opet dalje dijeliti, i tako u beskonačnost. Matematički prostor je da­kle homogen i kontinuiran. Izvodeći kako njegove točke mogu zauzeti koje bilo mjesto između njihovih razmaka, Bošković zaključuje:

»Prema tome dok zamišljamo te moguće točke mjesta, dolazimo do spo­znaje beskonačnog prostora i njegova kontinuiteta s beskonačnom dje­ljivošću . . . Taj imaginarni kontinuirani beskonačni prostor bio je isto­dobno i vječan i nužan, sed non est aliquid existens, sed aliquid tantum­modo potens existere . . . «

85

Isto vrijedi i za matematičko vrijeme. Dakle uz stvarno postojanje čestica­-točaka u stvarnom prostoru i vremenu uvodi Ruđer matematički ili poten­cijalni prostor i vrijeme §to bivaju aktualizirani u opažanom gibanju. Nisu se stvarne točke pomakle, već su nestale a nove nastale predočujući nam di­skretan prostor, ali iza tog nestajanja i nastajanja stoji matematički prostor kao uvjet takve mogućnosti. Bo§kovićeva je fizika dvoslojna. Ta dvoslojnost stvarnog i mogućeg, aktualnog i potencijalnog, bila bi strana Newtonu, no začudo, opet će uskrsnuti u kvantnoj teoriji. Heisenberg je atomski sistem u­sporedio s virtuelnim orkestrom gdje pojedini 'svirač' koji je tiho gudio od­jednom iskače iz podruma na javu sa svojim zvukom. Ru(terovo dvojako poimanje prostora i vremena odudara od suvremenika, a i on sam se jedva probijao do jasnoće. Kao §to se u kvantnoj teoriji govori o virtuelnim česti­cama ili virtuelnim atomskim stanjima, tako bi se prema Boškoviću moralo govoriti o virtuelnom prostoru i vremenu za razliku prema aktualno zauze­tim položajima i trenucima. U ne bd najsretnijoj terminologiji Ruđer je tu pisao o imaginarnom prostoru i vremenu, no on pod tim nije nipošto razu­mijevao nešto samo u ljudskoj misli. Imaginarni (virtuelni) prostor ima svojstva neprekinutosti, beskonačnosti i vječnosti pa se na nj protežu fun­damentalni matematički pojmovi i operacije, izgrađene na principu kontinu­iteta.

Bošković se svojim shvaćanjem prostora i vremena približio modernim principima invarijantnosti, kad pi§e u Dopunama Stayevoj poemi:

»Ako bi sav ovaj vidljivi svijet krenuo paralelnim gibanjem na bilo koju stranu i ako bi se u isto vrijeme okrenuo za isti kut, mi ne bismo zami­jetili ni to gibanje ni taj zaokret.«

To su dvije osnovne invarijancije koje nam odmah određuje dvije važne fi­zičke veličine: impuls (iz translacije) i moment vrtnje (iz rotacije). Moderno rečeno, fizički su zakoni tako formulirani da se ne zamijećuje promjena u procesima ako se sustav motrenja pomakne ili zaokrene. Načelo relativnosti, da su gibanja ista u sustavima koji se među sobom kreću u konstantnom brzinom, prvi je spoznao Christiaan Huygens, ali se to načelo češće veže s imenom Galileia koji je to tek natuknuo.

Bo§ković nije ponovio prigovor Newtonova prijatelja i filozofa Samu­ela Clarkea da Leibnizov primjer s pomakom svemira sadrži proturječje. Jer, prvo se veli da se sve čestice pomaknu jednako, a zatim se tvrdi da se nikakva promjena prostora nije dogodila (a prostor je prema Leibnizu od­ređen rasporedom svih čestica ili tijela). Bd obratno bi Leibniz mogao tvrdi­ti da to proturječje dokazuje kako nema smisla uvoditi takve translacije. Njemački je metafizičar bio tu dosljedan, premda se Bošković, kao ni Clarke, ne bi složio s njim. Po svojoj komunikativnosti i običaju onddnjeg doba Leibniz je izmijenio dosta pisama sa svojim engleskim opugnantom, i ta je njihova korespondencija A colection of papers which passed between Leibniz and Clarke bila objavljena u Londonu godine 1717. Jo§ više od Newtona Clarke se bavio religijom i pao pod sumnju hereze da se približio arijanskom poimanju Svetog trojstva (naime da je Krist ljudski sin Boga i ne može biti jednak ocu).

Dok je Newton u posljednjoj instanciji tumačio apsolutni prostor i vri­jeme svojstvima Boga, Bo§ković ih reinterpretira kao virtuelnosti u Aristote-

86

lovu smislu. Realni prostor i vrijeme kao skup atoma-točaka u jednom tre­nutku iskaču iz virtuelnog (imaginarnog) prostora i vremena pa je »gibanje . mijenjanje realnih mjesnih točaka na osnovi stanovite veze među mjestom i vremenom«. Prema Boškoviću mora se zamisliti da se virtuelni prostor i vrijeme neprestano pretvaraju u realni položaj i vrijeme njegovih točaka, a to se onda javlja kao gibanje. U prvi mah je takvo shvaćanje gibanja vrlo komplicirano i mutno. Međutim kvantna teorija polja iznijela je sličnu pre­dodžbu povezujući gibanje elektrona s tvorbom, odnosno poništenjem para virtuelnog pozitrona i elektrona. Zamislimo li prema jednom starom aristote­lovcu virtuelni prostor kao mrak koji bljesne u mjesnu točku kad je zauzme Boškovićev atom, tad se gibanje javlja kao uzastopno svjetlucanje i trnjenje. Pri gibanju se potencijalni prostor i vrijeme aktualiziraju u kontinuirani slijed diskretnog rasporeda stvarnih točaka i trenutaka. No za razliku od kvantne teorije Bošković stoji nepokolebljivo na principu kauzalnosti pa će njegova univerzalna sila morati imati dvojak karakter, aktualni i potenci­jalni.

Ako je u povijestima filozofije istican Leibnizov utjecaj na Kantova shvaćanja o prostoru i vremenu, Bošković je bio prešućivan, valjda i zato što ga sam konigsberški filozof nije navodio. No poznato je da je Kant po­put drugih filozofa prešućivao svoje izvore, a jamačno nije mu protestantu bio Isusovac suviše simpatičan. Budući da je njegova Kritika čistog uma tiskana godine 1781, kad je još Boškovićevo djelo bilo vrlo živo u njemač­kim zemljama, teško je vjerovati da on za to nije znao. Njegovi izvodi više podsjećaju na Boškovića negoli na Leibniza. Ponajprije Leibniz je posve za­bacio realnost prostora dok Bošković govori o imaginarnom, matematičkom prostoru za koji vrijedi načelo neprekinutosti i koji je određen euklidskom geometrijom. Taj zamišljeni, matematički prostor predstavlja mogućnost aktualnog prostornog rasporeda točaka-atoma, a od toga nije bilo suviše daleko dospjeti do Kantova shvaćanja prostora i vremena kao uopće mo­gućnosti iskustva. U tome se on bitno razilazi s Leibnizom koji osjetilnu percepciju smatra mutnom i zbrkanom u opreci prema racionalnoj spoznaji. Za Kanta, kao i Boškovića, percepcija nije ni mutna ni zbrkana. KOnigsberški filozof je prostor i vrijeme držao formama našeg zora pod kojima sređuje­mo naše iskustvo, a te su forme dane a priori, kao što su i Euklidovi aksi­omi. Prema njemu možemo zamisliti čisti prostor i vrijeme u kojem nema tijela, ali ne možemo zamisliti tijela bez prostora, pa piše* u Kritici čistog uma:

»Prostor je nužna predodžba a priori koja leži u osnovi svem vanjskom zoru . . . Prostor je dakle uvjet mogućnosti pojava, a nije njima odre­đen.«

Stoga su Euklidovi a priori istiniti jer ih nikakvo iskustvo ne može opovrg­nuti, nego je iskustvo uopće moguće tim formama zora. Kantovi sljedbenici, a i studenti, smijali su se Gaussu kad je mjerenjem triju zraka svjetlosti koje su se sjekle u trima udaljenim točkama mjerio je li zbroj kUtova u

----....._

* Citati su uzeti iz GOrlandova izdanja Kantovih djela, Bruno Cassirer Verlag 1913, u autorovu prijevodu, kao što su objavljeni u njegovoj knjizi Teo­rija spouuzje, 1974.

87

trokutu jednak 180°. Naravno, to je\ ekvivalentno s aksiomom paralelnosti što ga Kant smatra apsolutno ili a priori istinitim, a Gauss podvrgava ispitu. Zacijelo, da je g()ttingenski matematičar našao odstupanje zbroja kutova u trokutu od 180°, kantovci bi mu mogli odgovoriti da zrake svjetlosti nisu savršeno ravne; a što znači 'ravno' određeno je upravo Euklidovim aksiomi­ma. Kao što smo pripomenuli, već je Ruđer smatrao predrasudom da se polazi od euklidskog pravca kao najjednostavnijeg; mogle bi se i druge kri­vulje uzeti za isto tako jednostavne pa izgraditi drugačiju geometriju. Te Boškovićeve primjedbe prethodile su neeuklidskim geometrijama koje su Ni­kolaj Ivanovič Lobačevskij i Janos Bolyai gotovo istodobno razvili oko godine 1830. te Bernhard Riemann u habilitacijskom predavanju u GOttingenu Ueber die Hypothesen welche der Geometrie zu Grunde liegen 1854, prva dva uzi­majući više paralela na zadani pravac, a Riemann ne dopuštajući niti jednu paralelu. Kako su svi oni izgradili konzistentne sisteme, riješeno je bilo i dugotrajno pitanje može Ii se u Euklidovoj geometriji izvesti aksiom para­lelnosti iz drugih aksioma. Jasno, ne može, jer je suprotan aksiom snošljiv s ostalim Euklidovim aksiomima.

Mnogi izvodi u Kritici čistog uma vrlo su slični Boškovićevu shvaćanju prirode pa tako Kant piše:

» • • • sve što pripada našoj spoznaji ne sadrži ništa drugo doli čiste od­nose, mjesta u zoru (protežnost), promjene položaja (gibanja) i zakone po kojima bivaju sve promjene određene, pokrećuće sile.«

Zacijelo, Bošković ne bi bio sklon da prostor i vrijeme shvati čisto subjek­tivno, kao forme pod kojima gledamo fenomene. Međutim, pitanje je da Ii se Kantova transcendentalna filozofija treba tako subjektivno shvatiti kao što su je interpretirali njegovi sljedbenici poput Fichtea ili opovrgatelji po­zitivisti•. Johann Gottlieb Fichte je slikovito usporedio epistemološku situa­ciju s čovjekom koji nosi naočale i ne može drukčije gledati svijet negoli kroz te naočale (Kantove forme zora).

Sam Kant je naveo da ga je Hume potaknuo da se probudi iz drijema u koji ga je uljuljala metafizika Leibniza i Wolffa. Najdublji mislilac britan­skog empirizma David Hume (1711-1776) izvrgao je razomoj kritici uvrije­žene predodžbe o vanjskom svijetu, uzroku i posljedici te iščekivanju da će budućnost biti jednaka ili slična sadašnjoj stvarnosti. Za nj je svaki događaj, shvaćen kao impresija ili zamjećaj, neovisan. Iz jednog ili više događa­ja ne može se dakle ništa izvesti o nekom drugom ili budućem doga­đaju; prema tome se indukcijom ne može ništa dokazati**. Međutim, ako smo svakog jutra opažali izlazak Sunca, očekujemo da će se to dogoditi i ovog dana; no za to nema nikakvog dokaza. Ako mi je ubod igle zadavao bol, izvodi Hume, ja ću smatrati da je ubod igle uzrok toj boli; no nema ničeg u tom uhodu iz čega bi se logički izvela bol. Općenito, ako

* Stegmiiller: Hauptstromungen der Gegenwartsphilosophie, Stuttgart 1969, priklanja se uglavnom sudovima svojeg učitelja Rudolfa Carnapa, jednog od no­silaca Bečkog pozitivističkog kruga.

** Pomati predstavnik takozvane filozofije znanosti Karl Popper smatra da je bar učinio Jedno važno filozofsko otkriće, naime da je indukciju izbacio iz manosti kao metodu dokazivanja, a takva samoocjena potječe od ignoriranja Humeova djela.

88

smo opažali da jednom događaju slijedi drugi, reći ćemo da je prvi doga­đaj uzrok drugome. Ali to je samo naša navika, a nije dokazana veza među objektima vanjskog svijeta, kao što on pomno izlaže u Inquiry Concerning Human Understanding, 1748.

»Objekti nemaju između sebe veza koje bi se mogle otkriti; niti iz kog drugog principa doli iz običaja koji vlada nad imaginacijom moi,emo povući zaključak iz jedne pojave na drugu . . . «

Prema tome je logički neutemeljeno da se kauzalnost pripiše prirodi jer:

» • • • sve naše rasuđivanje o uzrocima i posljedicama nije izvedeno ni iz čega drugoga negoli iz navike«.

Kasniji su kritičari primijetili da Hume nije oborio princip kauzalnosti ne­go ga je prenio u psihologiju. Kad se tvrdi da opetovanje dvaju ili više doga­etaja ostavlja u nama određenu asocijaciju, tad je to upravo primjena zakona koji britanski empirist opovrgava. Prirodne zakone zamijenjuje Hume na­vikama kao posljedicama ponovljenih "uzroka". Uvodi li tu Hume ono što je htio odbaciti?

Ipak treba uočiti suptilnu razliku u Humeovu izražavanju. On govori o tome da se postojanje vanjskih predmeta i njihova kauzalna veza ne može dokazati, i to logički. Nakon sve svoje kritike on svršava u konstatacijama zdravog razuma:

»Stoga se čini gotovo nemogućim da se upustimo u znanost . ili u bilo kakav čin, a da ne priznamo istinitost te doktrine nužnosti . . . Nužnost, u smislu kako je tu · uzeta, nije nikad bila odbačena niti će je ikada, mi­slim, ikoji filozof zabaciti.«

Hume je bio vedre naravi i dobroćudan, dapače prejednostavan za britan­sko društvo i suviše liberalan. Iz sućuti je uzeo proganjanog Rousseaua u London, ali gost je u svojem manijačnom raspoloženju posumnjao da mu zaštitnik priprema propast pa je pobjegao iznenada u Francusku i ondje će klevetati svojeg nevinog domaćina. No Jean Jacques bio je takav.

Prepravljajući Humeovu analizu i zaključke, Kant je princip kauzalnosti uvrstio u kategorije uma kojima se sređuje iskustvo. Bošković ne bi prihva­tio tako radikalan zaključak; u njegovim nazorima bit će uvijek sjedinjene objektivno i subjektivno, stvarnost i matematička imaginacija. I Bošković i Kant smatraju da su prirodni procesi strogo određeni, samo za Kanta bit će priroda skup i slijed pojava (fenomena), dok će Ruđer pripisati prirodi stvarno postojanje. Nadalje, Hume promatra kauzalnost na događajima, a Bošković tu vidi moderno zakone, međutim Kant se koleba između događaj­ne i zakonske kauzalnosti, ili to miješa.

Immanuel Kant bio je isprva sklon da svoje životno djelo nazove tran­scendentalnim idealizmom, ali se poslije zadovoljio skromnijim naslovom Kritike čistog uma. Po čemu je njegova filozofija transcendentalna? Iako Kant primjenjuje kategorije a priori na fenomene i izričito veli da one ne­maju smisla izvan te primjene, ipak on pretpostavlja dublju realnost iza po-

89

java kao njihov uzrok. To 'iza' zove on stvar po sebi (Ding an sich). Treba se sjetiti da je i Bošković zamišljao pokraj naše stvarnosti svoj matematički prostor i vrijeme koji se mogu aktualwirati u stvarnim položajima i stvar­nim trenucima atoma-točaka; a također u njegovom ranom radu pojavljuje se potentia kao uzrok dok se realna sila očituje u umnošku mase i ubrza­nja. Ideju takve transcendentalnosti mogao je Kant uzeti od Boškovića. Mnoge sličnosti u izvodima upućuju na to (premda su pomnije analize do­sad izostale).

Ako katolik Bošković i protestant Kant uzimaju transcendentalno izvo­rište, njihove su postavke ipak bitno različite. Transcendentalno je za Ru­đera jamstvo spoznaje, za Kanta pak razlog agnosticizma. Stvar po sebi (Ding an sich) ne bi bila samo Boškoviću neprihvatljiva. Već je Fichte želio ukloniti tu sablast stare ontologije istakavši praktičku stranu Kantove filo­zofije. Jaki osobni aktivizam nosio ga je u subjektivizam što će se uskoro rasplamsati u književnom romantizmu. Stvar po sebi ukinuo je i Georg Wil­helm Friedrich Hegel (1770-1831) tako da je predmetnost sveo na proizvod apsolutnog duha ili njegovu alijenaciju. S Hegelom počinje se mijenjati obzorje filozofije koje je dotada bilo jače nadvijeno na prirodne znanosti. Obrat nije bio samo u usmjerenju već i u samom jeziku ili sporazumijeva­nju. Dok su se egzaktne znanosti otrgnule od skolastičke kategorijalne bašti­ne, obnova grčke filozofije i srednjovjekovne teologije odigrat će se u pri­mjeni na povijest ili društvene fenomene. Sam Hegel je otpočeo s teološkim spisima, u težnji da se filozof digne do Boga. Takva preorijentacija ostala je izvan Ruđerova vidokruga.

Na simpoziju Instituta za filozofiju i teologiju Družbe Isusove u Za­grebu 1987, povodom 200-obljetnice Ruđerove smrti, profesor Peter Henrici s Pontifikalnog Gregorijanskog sveučilišta u Rimu, da bi dokazao svoju tezu kako je Bošković realist, upozorava na ovo mjesto br. 374. u Teoriji prirod­ne filozofije:

»Stoga je cijela geometrija imaginarna i idealna, ali hipotetske tvrdnje koje se izvode iz nje su istinite ako postoje uvjeti koje ona pretpostav­lja i takoder sve ono što je kao uvjetno iz nje izvedeno, kao što će i od­nosi izmedu imaginarnih udaljenosti točaka, izvedeni geometrijom iz stanovitih uvjeta, uvijek biti stvarni i takvi kakve ih nalazi geometrija ako upravo ti uvjeti postoje za stvarne udaljenosti točaka.« (The philo­sophy of Science of Ruđer Bošković, Zagreb 1987.)

Razlika prema Kantu je tu očita. Bošković je napisao da su iskazi geometri­je samo onda istiniti ako se podudaraju sa stvarnošću, dok su za Kanta a priori valjani i ne mogu nikad biti opovrgnuti iskustvom (jer ono biva upra­vo sređeno ili moguće tim apriornim formama zora). Za Boškovića je pak stvarnost sastavljena od diskretnih fizičkih točaka pa je diskontinuirana, dok mu geometrija s načelima kontinuiranosti i kongruentnosti biva imagi­narna. Tim subjektiviziranjem geometrije, zaključuje Peter Henrici, Ruđer je prethodio Kantu koji će nešto slično pisati 15 godina kasnije.

Veza Boškovića s Kantom još je dublja. I jedan i drugi shvaćaju svijet dvoslojno. Bošković ima uz stvarnost imaginarni kontinuum koji se može aktualizirati u fizičkim točkama u stvarnom prostoru i vremenu; uz nešto

90

�to jest ima i ne�to �to može biti. Više subjektivno usmjeren, Kant pripisuje čovjeku dvojaki karakter: prvo prirodni i drugo umni, prvi koji se strogo ravna prema� principu kauzalnosti ili zakonima prirode i drugi koji se ravna prema racionalnim imperativima što treba da se čini. Upiranje na aktualno i potencijalno odvaja obojicu filozofa od ontologa bilo materijalista bilo idea­lista, a leži više u tradiciji Aristotela. Kant izvodi u Kritici čistog uma:

»Prema tome bismo o moći takva subjekta učinili i empirički i inte­lektualan pojam njegove kauzalnosti, što se pri jednom i istom učinku skupa zbivaju. Takva dvostranost ne protuslovi nijednome od pojmova koje imamo sebi napraviti o pojavama o mogućem iskustvu. Jer tima, kako nisu stvari po sebi, mora ležati u temelju transcendentalni pred­met koji ih određuje kao gole predodžbe . . . I tako bismo u subjektu osjetilnog svijeta imali prvo empit"ički karakter, čime bi njegove radnje kao pojave stajale skroznaskroz u vezi s drugim pojavama po postaja­nim prirodnim zakonima i od njih kao od svojih uvjeta bile izvedene i dakle s tima u vezi činile članove jednog jedinog slijeda prirodnog re­da. Drugo, morali bismo mu dati i intelektualni karakter, čime je on, doduše uzrok onih pojava, ali sam ne stoji ni pod jednim uvjetom osje­tilnosti niti nije pojava. Prvi bi se mogao zvati karakter jedne takve stvari u pojavi, drugi pak karakter st11ari po sebi.«

Valjalo je vrlo pomno pročitati to mjesto da se vidi kamo smjera Kantova transcendentalna filozofija. Kant je suviše vjerovao u Newtonovu mehani­ku, a da bi igdje posumnjao u princip kauzalnosti koji vlada prirodnim pro­cesima. Ali on te procese smatra jedino pojavama, a i cijela priroda bit će mu fenomenološki pojam, dok iza tih pojava stoji kao posljednji uzrok transcendentalna stvar po sebi ili subjekt, koji nije više podvrgnut prirod­nim zakonima, već ima svoju 'kauzalnost'. Ta posebna kauzalnost biva slo­boda jer tu čovjek postupa prema umnom imperativu da nešto treba da ura­di ili vjeruje. Dvostranost čovjeka je u tome što je on prvo kao biološko i fizičko biće podvrgnut prirodnim zakonima, a s druge strane obdaren je umom koji ga upućuje što treba da čini.

Zacijelo, Kant nije uspio pokazati kako bi se sloboda volje uskladila sa strogom zakonitošću koja određuje fizičke pojave. Još manje smije on govoriti o transcendentalnom subjektu kao uzroku pojava kad mu je ka­tegorija kauzalnosti jedino primjenljiva na fenomene. Agnosticizam bio je konačan ishod Kantova transcendentalnog idealizma, i njegova Kritika ispočetka udara u žalobne tonove:

»Ljudski um ima osobitu sudbinu u rodu svojih spoznaja: da ga muče pitanja koja ne može odbiti, jer su dana samom prirodom uma, ali na koja također ne može odgovoriti, jer nadmašuju svu sposobnost ljud­skog uma.«

Nakon sveg sloma metafizike Kant će pribjeći praktičnom umu koji mu treba za utemeljenje etike pa u fusnoti drugom izdanju Kritike piše:

»Spoznati predmet - za to je potrebno da dokažem njegovu moguć­nost . . . Ali da tom pojmu pridam objektivnu valjanost (realnu mogućnost

91

jer je prva bila samo logička) za to je potrebno nešto više. Ali to više ne mora ležati u teorijskim izvorištima spoznaje, već može takoder biti u praktičnom.«

Razlika prema Boškoviću je u tome što već Ruđer teorijsku spoznaju pod­vrgava kriteriju ili potvrdi stvarnosti ili realnog iskustva. Njegov zamišlje­ni prostor i vrijeme transcendiraju stvarni prostor i vrijeme, ali ne čine neku nespoznatljivu transcendentalnost. Nastojeći shvatiti što je čovjek, kakva je veza između tijela i duše, on će upravo ključ zagonetke potražiti u dvoslojnosti stvarnog i potencijalnog prostora.

Pošto je Bošković utvrdio relativnost svih uzajamnih položaja i trenuta­ka, piše on u Dopunama Stayevoj Novijoj filozofiji kako se ne bi zamijetila nikakva promjena u prirodi kad bi se svi prostorni i vremenski razmaci po­većali ili umanjili za isti faktor. Isto to veli i Henri Poincare u svojoj mno­go čitanoj knjizi Science et methode, objavljenoj u Parizu godine 1909, na­kon što je već Teorija relativnosti bila u punom razmahu. Sam Poincare je istodobno kao i Einstein godine 1905. dospio do Specijalne teorije relativno­sti, a već prije je Hendrik Anton Lorentz, utemeljitelj elektroničke teorije materije, postavio prostorne-vremenske relacije između elektromagnetskih sustava u jednolikom međusobnom gibanju, kojima su Poincare i još jasnije Einstein dali puno fizičko značenje. Bitno je u tim Lorentzovim transforma­cijama da se uz princip relativnosti postavlja konstantnost brzine svjetlosti u različitim inercijalnim sistemima, nešto posve suprotno zomim predodž­bama i običnoj mehanici gdje brzina uvijek ovisi o brzini sustava motrenja. Taj aksiom pokazuje kako je nad tradicionalnom. mehanikom prevagnula elektrodinamika; jer u Maxwellovim jednadžbama elektromagnetskog polja dolazi jedna fundamentalna konstanta, označena obično sa e, sa značenjem brzine širenja elektromagnetskih valova. Razumije se da prethodna razma� tranja Berkeleya, Leibniza i Boškovića o relativnosti gibanja nisu mogla naslutiti Specijalnu teoriju relativnosti, već su bila više putokazi prema Općoj teoriji relativnosti, bar u onom početnom zamišljaju Alberta Einstei­na iz godine 1916, kad je princip relativnosti protegnuo na sve sustave mo­trenja, pa i na one u uzajamnom ubrzanju. S godinama je Opća teorija re­lativnosti postajala sve više teorija gravitacionog polja, a sama ishodišna opća relativnost bila je stavljena u pitanje. Ruski fizičar Vladimir Fock sma­trao je Einsteinovu teoriju relativnosti uistinu apsolutističkom teorijom is­ključujući iz nje Machov princip. Zacijelo, teorija gravitacije vodi nas do najdubljih problema o postanku i građi svemira i mora se u posljednjoj instanciji ujediniti s teorijom elementarnih čestica - program tek započet u naše doba.

I Poincare i Einstein nisu spomenuli Ruđera Boškovića u svojim medi­tacijama o relativnosti. Po svoj prilici nisu ni znali za njegov rad. To je uop­će sudbina znanstvenika iz malih naroda da nema tko da se brine za njihovu besmrtnost. Treba samo imati na umu kako je uzburkana europska povijest zamela tragove Marcusa Antoniusa de Dominisa čija je desetosveščana knji­ga De republica ecclesiastica bila tako urezana u sukob reformacije i protu­reformacije. Doduše, heretik je bio spaljen, njegov pepeo prosut u Tiber i on sam osuđen na vječnu zaborav, ali Ruđera je pogodilo nešto nimalo razornije: da bude pomalo pokopan u šutnju.

92

U tom mračenju njegove slave kako nas se doimaju stihovi koje je Be· nedikt Stay posvetio svojem prijatelju?

Tu quoque tolle caput felix Epidauria Cive Terra tuo, primis teque urbibus insere clarum, Propterea late posthac memorabere nomen.

U slobodnijem bi prijevodu to glasilo: Podigni i ti glavu, Dubrovniče, sre· tan svojim građaninom, i uvrsti se među prve gradove! Zbog njega će se odsad nadaleko spominjati tvoje ime.

Obojicu Dubrovčana bodrilo je istinsko prijateljstvo da se snađu i pro­žive u tuđini gdje su se često osjećali sami i izgubljeni. Republika uz Ja· dransko more i na podn�ju visokih kraških planina nije imala tada boljih poklisara u svijetu od oca Ruđera i duma Bena. Stay je umro u Rimu u vi­sokoj časti, ali već na početku Napoleonovih ratova koji će pogaziti i samo­stalnost Dubrovačke Republike. Otada će kulturni i gospodarski život u tom starom gradu opasanom zidinama brzo venuti da se opet bučno pomladi u turističkom burnu što baš neće puno poštivati nekadašnji sjaj i stvaralaštvo.

93

BECKI BORAVAK 1757 - 1758.

Bošković je dugo osjećao potrebu da sustavno iznese svoj »Novi svi­jet«, ali su ga različiti poslovi, osobito diplomatski, ometali u toj namjeri. Dubrovačka Republika prizivala je sve češće njegove intervencije bilo zbog ometanja njezine trgovine bilo zbog krnjenja suverenosti od jačih sila. A i Vatikan je koristio uglednog i razboritog znanstvenika za posredovanja. Mnogo će mu vremena i napora odnijeti spor između Republika Luke i Ve­likog toskanskog vojvodstva koje je bilo pod habsburškom vlašću. Tada je Italija još bila raskidana; njezin jug su zaposjeli Spanjolci, sjever Austrijan­ci, a među još slobodnim gradovima bilo je dosta suparništva. Nije čudo da je već prije dva stoljeća Niccolo Machiavelli odobravao svako sredstvo da se postigne cilj, jedinstvo Italije, što će se tek ispuniti u 19. stoljeću. Razdrta Italija bila je rasadnica najrazličitijih političkih težnji koje će katkad planu­ti i u otvorenim bunama. Senat Republike Luke obratio se Benediktu XIV. s molbom da bi Bošković, koji postaje i član njezine Akademije, posredovao da Toskana prestane svojim radovima na rijeci Serezze ugrožavati posjede Republike Luke na drugoj strani rijeke. Oboljeli papa pozvao je Ruđera pred svoj krevet i dao mu posljednje upute za bečki dvor, kamo će počet­kom proljeća 1857. otputovati, najprije od Venecije do Trsta brodom, pa zatim kolima od Trsta, preko Ljubljane i Graza, do habsburške prijestolnice.

Putujući od grada do grada, kroz državice i ogranke moćnih monarhija, Bošković je osjećao narodno nezadovoljstvo koje je poprimalo sve šire raz­mjere i sve jaču oštrinu. Građanski stalež opirao se svuda feudalnom po­retku koji im je skučavao slobodu političku i gospodarsku, a imat će u pod­jannljenom kmetstvu žestokog, ali i nepouzdanog saveznika. Revolucionar­no je raspoloženje u Francuskoj izazivao Luj XV. neobuzdanom rasipnošću i raskalašenošću, a njegova metresa Madamme Pompadour bila je sa svojim kraljevskim bordelom javna sablazan. Kad je skupina buntovnika pokušala atentat na pokvarenog kralja, Ruđer piše bratu Baru o zaoštrenom sukobu između Luja XV. i francuskog parlamenta:

»Cijelo je kraljevstvo u gibanju, a vidjet će se gdje će stvar zavditi. Kriza je opasna, a za kralja je samoga potrebno da zasad postupa s beskrajnim oprezom da ne uzbudi građanski rat.«

95

Pater Rogerio očito nije želio revoluciju, ali nije odobravao kraljevo samo­vlade i priželjvikao je reforme poput Voltairea. Njegovo će se poznavanje prijestolnica i načina vladanja proširiti kad ga otpočeta diplomatska misija dovede u Beč gdje je carevala Marija Terezija oduprijevši se pretenzijama Friedricha II. i Luja XV. na austrijske zemlje.

Ruđer Bošković bio je lijepo primljen na bečkom dvoru. On se sam za· čudio kako je već bio poznat u Austriji koja je nosila krunu nekoć najmoć­nijeg rimsko-germanskog carstva, a bila još uvijek među prvim europskim velesilama. Bio je ljubazno primljen od carice i cara (posve u sjeni snažne supruge-vladarice), a kretao se u najvišem tamošnjem društvu, gdje je bilo i znanstvenika. Međutim njegovo se posredovanje za oštećenu Republiku Luku otezalo, najviše zbog kancelara grofa Wenzela Kaunitza koji je štitio interese Velikog Toskanskog Vojvodstva i, naravno, tamošnjeg kneza Habs­burgovca.

Bošković je odsjeo kod bečkih isusovaca koji su ga jako uvažavali. Ona­ko u dokolici, dospio je i do nove konstrukcije mikrometra, potaknut raz­matranjem dalekozora u isusovačkoj zvjezdarnici. Tada još nije znao da će imati u Beču vremena i za mnogo veći znanstveni rad. U pismu bratu tuži se na česte društvene priredbe i ručkove. »Stoput bih radije bio u miru uz svoj radni stol.« Naziva taj život pri dvoru ciganskim, ali zaključuje rezigni­rano: •Tko je na plesu mora plesati.« Uvijek očaranome kazalištem, bit će mu dobar prijatelj Pietro Antonio Domenico Bonaventura Metastasio, pje­snik lirskih melodrama s antičkim motivima, inače čašćen u Beču, gdje je bio imenovan dvorskim pjesnikom s godišnjom plaćom od 3000 guldena. Metastasio pisao je također kanconete i književne kritike s puno ukusa. Nije čudo da su se ta dvojica pridošlica iz Italije brzo sprijateljila u gradu čiji su običaji toliko odstupali od njihovih mediteranskih zavičaja.

Boškovićev je dolazak u Beč pao u nesretno vrijeme pošto se Austrija ponovo zaratila s Friedrichom Il. Pruskim koji joj u prethodnom ratu preo­teo Slesku. Ta nekoć poljska pa češka pokrajina potpala je pod Habsbur­govee i bila otada jako germanizirana. Zacijelo, Marija Terezija nije mogla preboljeti taj gubitak, a njezin kancelar Kaunitz nastojao je pridobiti Fran­cusku i Rusiju za vojnu protiv osvajačkog Prusa. Otkako je otplovio od Dubrovnika, Ruđer je prolazio preko europskih bojišta što se nikad nisu posve ugasila, već su izbijala s novom žestinom.

U sedmogodišnjem ratu s Friedrichom II. Pruskim, pošto je Marija Te­rezija uspjela ostvariti snažnu koaliciju s caricom Jelisavetom i Louisom XV, bljesnula je austrijskoj vojski u lipnju 1757. pobjeda kod Praga. Cijelu je prijestolnicu obuhvatilo trijumfalno raspoloženje, čemu se ni miroljubivi Bošković nije oteo. Ushićen tom pobjedom, a još više očaran caricom, po­svećuje joj panegirik. No ne posve siguran u pjesničku vrijednost, koleba se da joj to sam preda pa pokušava za to pridobiti caričina osobnog liječ­nika van Swietena; a čitao je tu svoju pjesmu i prijatelju Metastaziju. Rat­ni su događaji navirali. Austrijska vojska, mahom sastavljena od Mađara i Hrvata, nije samo oslobodila Bohemiju, već je Pruse protjerala čak do Berlina i držala ga jedan dan zaposjednutog. Ruđer će oduševljeno pozdra­viti svoje Hrvate za to junaštvo. Međutim, Friedrich II. nije nikad bio to­liko poražen, a da ne bi povratio svoje zemlje. I veselje je Austrijanaca bilo kratko.

96

Ako je Ruđer bio i trenutno ponesen ratničkim rodoljubljem, a Hrvati su tada bili dio Habsburške Monarhije, ipak će u njemu prevladati drugi osjećaji, doličniji humanista. Pošto je pomogao jednom Albancu, pobjeglom iz pruskog zarobljeništva, da se vrati kući, preporuča ga svojem bratu u Du­brovniku pripomenuvši:

»Stalo mi je do toga, jer želim utješiti jadnog čovjeka, a nema mi veće sreće doli pomagati jadnicima.«

To će mu ostati značajka za cijelog života. On će spontano stati uz one

unesrećene ili progonjene, bilo da su kolege pod udarom dogmatičnosti, bilo njegovi Dubrovčani, bilo prost puk. Učestali boravak na dvoro�a neće ga pokvariti. Privrženost plebejskoj obitelji i suosjećanje s malima

formirali su mu karakter već u dubrovačkom dječaštvu. Njegove su naj­intimnije misli sadržane u korespondenciji s bratom Barom i rodbinom ili prijateljima u rodnom mjestu. Kao da se nije nikad uspio udomiti u svijetu razdrtom s toliko suprotnih sila i ideologija, punom zavisti, taštine i mržnje. Razočaran u sve te državnike, Ruđer će bratu napisati: »Koliko je lude čeljadi među onima koji se cijene prvi u politici. Sad nešto malo poznam svijet.«

To njegovo raspoloženje prema vladajućoj kasti s godinama će se još pogoršati, kad bude više upoznao glavne europske dvorove.

Ruđer se ipak zanosio Bečom poput mnogo drugih Hrvata čija je stara kraljevina ušla u austrijsko carstvo, tako da on tu kliče:

•Kad se jednom budu europski narodi sjetili svoje zajedničke dutnosti za bratski napredak, _ tad bi moglo nastupiti veliko doba za grad Wien; tll. nije li on plemenito jako srce našeg dijela Zemlje i stoga prirodna metropola, zaista naš materinji grad . . . «

Tu je progovorio veliki Europljanin koji je želio i predviđao europsku zajednicu, a što bi, da se ostvarilo, spriječilo Napoleonovu pustolovinu i oba svjetska rata, tako razornih za našu civilizaciju. Njemu se već tad ukazivalo kakav bi golem napredak postigli Ujedinjeni Narodi Europe - politički program nikad aktualniji negoli danas za sve narode starog kontinenta, razdrtog blokovskom podjelom i ideološkim ili vjerskim dogmatizmom.

Ne samo znanstveni, već i Boškovićevi politički nazori priključivali su se na starije hrvatske humaniste. Ivan Vitez je u 15. stoljeću maštao o savezu europskih zemalja od Baltika do Jadrana što bi prema njegovu viđenju suzbilo tursku najezdu i protjeralo divlje konjaništvo natrag u Aziju. Dok je primas Kraljevine Ugarsko-Hrvatske nastojao provesti to okupljanje oko Krakova Jageloviča, tri stoljeća kasnije činio se Ruđeru Beč pogodnim središtem takvog ujedinjavanja. Međutim suparništva između moćnih dvorova trgala su sve proglase mirotvoraca i izbijala novim i novim ratovima. Prosvjetiteljstva je promicalo ideal svjetskog građanina i nadu da će obaranjem feudalnog poretka biti stvoreni uvjeti za trajan mir. Bila je to iluzija jer će se pobjednička buržoazija isto tako zanijeti osvajačkim poho­dima, vođena neobuzdanom težnjom za profitima i dominacijom. Neće li se

7 Ruđer &aković 97

stoga opet prirodno pojaviti uvjerenje kako će rušenje kapitalizma ostvariti skladno svjetsko zajedništvo? A do čega su sve te različite revolucije dovele, ne opravdava baš prvobitno pouzdanje. Stvaranju svjetskog tržišta slijedili su svjetski ratovi sa sve strašnijim pustošenjima dok se napokon nismo primakli totalnom uništenju, u duelu raketnih baza. Pokraj toga je nemilo­srdna takma na svjetskom tržištu tjerala na katastrofalno iscrpljenje siro­vina i zagađenje sveg okoliša.

Ruđer Bošković se divio Mariji Tereziji koja je bila okrunjena za rimsko-germansku caricu i ugarsko-hrvatsku kraljicu; a ona mu je također iskazivala štovanje kao znanstveniku. Kako se njegova diplomatska misija u Beču odugovlačila, tako je morao ustrajno obilaziti moćnike. On spominje kako mu je za jedne posjete sam car htio pridržati ogrtač. Ugodan dojam mu je ostavio prijestolonasljednik Josip, još najliberalniji u kraljevskoj obitelji, koji će kasnije poduzeti oštre mjere protiv vlastele i crkve. Car Josip II. pliva s prosvjetiteljstvom, ali poput Friedricha II. Pruskog provodi uz to dvorski centralizam. Njegov bezobzirni zakon ruši i dobra učilišta pod redovničkom upravom, tako i prvu hrvatsku javnu gimnaziju i poslije visoku školu u Lepoglavi koja će biti pretvorena u zatvor, školu druge vrste.

Prošlo je ono mračno doba i u Beču kad je prethodni kajzer zatvorio kazališta kao rasadišta nemorala. Njegova nasljednica Marija Terezija bila je već liberalnija i sklonija zabavama, a na nju utjecao je jansenist Gerhard van Swieten, njezin osobni liječnik, povjerljiviji od svih dvorjanika. Holan­đanin je postao glasovit medicinskom knjigom Commentarii in Boerhavii aphorismos de cognoscendis et curandis morbis, objavljenom u njegovom rodnom Leidenu godine 1741. Budući da je bio katolik, doduše nešto here­tičnog smjera, nisu ga protestantski vlastodršci potvrdili za profesora na katedri oboljelog kemičara i liječnika Boerhaavea, pa je napustio Holandiju i uskoro se u Beču digao do caričina physicusa. Pod njegovim savjetima Marija je otpočela školsku reformu (koju će radikalnije nastaviti Josip II) i ukinula cenzuru knjiga potisnuvši nadzor isusovaca. Kao što je hrvatska književnica Zagorka prikazivala u velikom romanu Grička vještica, van Swieten je puno doprinio da se prestane sa spaljivanjem žena optuženih za vezu s Vragom. On će napokon privoljeti caricu da pristane uz zabranu Družbe Isusove, a taj svoj antiklerikalizam usadio je i u mladog Josipa koji će biti okrunjen za rimsko-germanskog kajzera nakon materine smrti 1780. Premda vladarske naravi, Marija Terezija je rodila šesnaestoro djece od kojih će joj kći Maria Antoinette zaglaviti pod giljotinom Francuske revo­lucije.

Dok je Ruđer živio u Dubrovniku i Rimu, nije bio toliko uvučen u vrtlog novih ideja i društvenih skandala što će ga više uznemiriti na kasnijim putovanjima i boravcima. Nakon što su bili spaljeni Giordano Bruno, Lucilio Vanini i posthumno Markantun de Dominis, a Galileo osuđen na šutnju, Italija onako razjedinjena, pod španjolskim, francuskim i austrijskim nasr· tajima, i nije bila rasadište liberalnog duha. Otkako je Voltaire emigrirao u Berlin. njegovo se slobodoumlje širilo jače u njemačkim zemljama. Uzroci njegovih bjegova nisu bili uvijek politički niti ne valja o slobodarima praviti suviše lijepe a naivne slike. On je nagomilao priličan imetak u trgovačkim transakcijama oko nabavke oružja posredstvom Madamme de Pompadour. Njegovi su spisi navukli mržnju crkve, a prijateljstva kraljičino neprijatelj-

98

stvo. Kad je markiza du Ch�telet u kartaškoj partiji na dvoru izgubila puno novaca, Voltaire joj je prišapnuo: »Zar ne znaš da igraš s varalicama! ?« Sapat nije bio dovoljno diskretan, i on je morao pobjeći. Međutim, sve je vrijeme održavao veze sa slobodoumnicima u Parizu.

Voltaire je inspirirao Enciklopediju ili Dictionnaire raisonne des sci­ences, des arts et des metiers čiji je tvorac bio dvadeset godina mlađi i revolucionarniji Denis Diderot. Ta slavna enciklopedija, najjača pokre­tačica slobodoumlja, počela je izlaziti 1751. i ispunit će 28 svezaka do godine 1772. Denis Diderot bio je odvažan i uporan čovjek koji je odo­lijevao svim pritiscima crkve i režima, a sam je napisao ili sastavio mnogo članaka za svoju enciklopediju. Međutim, ostat će najviše cijenjen po svojim izvanrednim osvrtima na slikarske izložbe.

Prvi Diderotov suradnik bio je Jean le Rond d'Alembert (1717-1783) koji je infinitezimalnim metodama, osobito u knjigama Traite de dynamique i Traite de l'equilibre et du mouvement des fluides, razvijao Newtonovu me­haniku. Riješio je važne probleme gibanja krutih tijela i tekućina, što je bilo gotovo nemoguće obraditi geometrijskom metodom. Za Enciklopediju napi­sao je sustavnu povijest prirodnih znanosti od Bacona do svojeg doba odstra· njivajući mnoge ukorijenjene predrasude ili mistiku. Dok je Diderot bio posve blizu materijalističkoj filozofiji, d'Alembertovo je stanovište više ske­ptično i bliže pozitivizmu. On želi znanost, poput Augustea Comtea kasnije, ograničiti na fakta. D'Alembert će jako ogorčiti život BoškoViću u Parizu. Veliki matematičar nije nikad proučio Boškovićeva djelo, napisano inferior­nijom, geometrijskom metodom, i gledao je u njemu, poput Laplacea, po­najprije jezuita, a taj je red zamrzio još od svojeg školovanja kod janseni­sta.

Diderot se nesebično žrtvovao za Enciklopediju, tako da je naposljetku pao na prosjački štap. Od progona i bijede spasila ga je Katarina Velika pozvavši ga u St. Petersburg. On se oduševio za prosvijećenu apsolutisticu i sastavio je za nju plan sveučilišta, ali ga ubrzo despotski režim u Rusiji i crkveni konzervatizam razočarava. On se vraća u Pariz gdje mu je veliko­dušna carica kupila palaču i osigurala egzistenciju.

Denis Diderot je anticipirao Darwinovu teoriju evolucije, a također je predmnijevao da su živi organizmi građeni od stanica. Premda je zaplivao u materijalističkim strujama onog vremena, jako se usprotivio filozofima koji su odatle izvlačili amoralnost. Tako se svojim spisom oborio na Helvetiusa, suradnika u Enciklopediji i inače blagog čovjeka. Claude Adrien Helvetius je u djelu De l'esprit, objavljenom 1758, izveo sve predodžbe ili pojmove iz osjeta vanjskih stvari. Narogušeni parlament je ubrzo zabranio i spalio javno njegovu knjigu s obrazloženjem da ugrožava državu i vjeru. Diderot se oso­bito usprotivio postavci Helvetiusa da sve ljudsko djelovanje potječe od samoljublja i težnje za ćutilnom ugodom a averzija od neugode. 'Spaljeni' autor vjerovao je da je time otkrio "tajnu cijelog svijeta".

Ako renesansa i nije obarala etiku, već je nastojala sjediniti je s no­vom znanošću, 18. stoljeće stavlja same moralne vrednote u teška iskušenja. Razvoj fizike, kemije i biologije sve je više uspostavljao sliku kozmosa, ure­đenog zakonima, gdje više nema mjesta za Boga. No, ako je i čovjek prirodno

99

biće koje propada s biološkom smrću, ako nema Boga ni nadzemnog života, kako očuvati moral i životni smisao uopće? Za razliku od materijalista-indi­vidualista, socijalisti će nastojati da spase moralnost ukorijenivši je u ljud­skom zajedništvu. No može li to uopće postići materijalizam? Kad se materi­ja, tvar ili sila, uzme kao temelj svega, tad se nužno, sudio je Bošković, pada u obezvređenje svega spiritualnog.

Ruđer je srcem pristao uz prosvjetiteljstva koje se naglo širilo od filo­zofa i znanstvenika na školovano građanstvo i velikaške dvorove. Nikad prije nije bilo toliko pouzdanja u ljudski razum kao u drugoj polovini 18. stoljeća nazvanog Age des lumieres. Ako su pjesnik Alexander Pope, esejist Samuel Johnson i filozof David Hume začeli doba prosvjetiteljstva u Velikoj Brita­niji, procvat je planuo u Francuskoj, ponajprije što su takvi duhovi kao Vol­taire, Montesquieu, Rousseau, Diderot i d' Alembert promicali racionalizam nasuprot staleškim predrasudama i vjerskom misticizmu. Doduše prosvjeće­ni apsolutist Friedrich II. držao je Voltairea u Berlinu, ali će u njemačkim zemljama prosvjetiteljstva tek razmahati borbeni Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781), Johann Gottfried Herder (1744-18Q3), Friedrich Schiller (1759-1805) i Johann Wolfgang Goethe (1749-1832), a Kantova Kritika čistog uma također svjedoči kako se ljudski razum stavljao u prvi plan. Svakako Les­singove drame i brojni eseji najjače su iskazali nove težnje i nazore. Umjesto feudalne privilegiranosti i luteranskog potčinjavanja vjeri ističu se tu uni­verzalna načela, kakva će otada označiti 'svjetskog građanina'. Lessingove šale i kritike konzervativaca proširile su se i u Austriju kad je onamo stigao Bošković.

Kad su još očevi prosvjetiteljstva priznavali Boga kao vrhovnog zako­nodavca svijeta, za njima se vukla mnogo radikalnija opozicija crkvi i pore­tku - materijalizam. Nizozemski humanist Hugo Grotius je u svojoj knjizi De Jure Belli ac Pacis, 1625. postavio prirodni zakon za vladajući princip u međunarodnim odnosima. To sistematski napisano djelo nije samo emanci­piralo građansko pravo od crkvenog turorstva već je, kako god bio Grotius pobožan, pridalo zakonima prirode supremaciju koju ne može ni Bog naru­šiti. Ako je Gassendi i obnovio Epikurov materijalizam, oprezni svećenik ipak piše da je Bog stvorio atome i bio prvi uzrok sveg zbivanja. Kako je mehanika glavna znanost, i materijalizam će biti mehanički, no s vremenom bit će mu glavno obilježje redukcija sveg zbivanja na fiziku. Sto se tiče teo­rije spoznaje, Gassendi je naginjao senzualizmu što će ga Etienne Condillac još jače razviti u opreci prema filozofijama Descartesa, Malebranchea i Spi­noze. Stoga su mu bliski enciklopedisti, a također i Rousseau. Presađujući Lockeov empirizam u Francusku, Condillac je zadržao neke materijalističke crte, za razliku od kasnijeg Humeova stanovišta. Doduše, britanski je empiri­zam u daljem razvoju izbacio materiju, ali su ti filozofi s Humeom podrža­vali skepsu koja je bila vrlo razorna za crkvu.

Materijalizam nije bio samo jedna teorija spoznaje, nego se od početka oborio na religije koje su propovijedale posthumnu pravdu ili smisao. Gas­sendi je još branio Epikura od zamjerki da popušta tjelesnim užicima i razvratu, ali će njegovi sljedbenici već jako zagovarati hedonizam. Tako je La Mettrie u svojoj knjizi L'Homme-machine, 1747. odbacivao svaku etiku pre­gnantnim riječima:

100

»Mi ne počinjamo veći zločin kad slijedimo svoje iskonske nagone nego što počinja zločin Nil svojim poplavama ili more svojim olujama.«

To moralno ravnodušje i osobna raskalašenost ozlovoljiH su enciklopediste koji su još prihvaćali prosvijećenu religiju. Svakako, La Mettrie je tu posta­vio filozofski problem koji se nije mogao psovkom otjerati. Materijalizmu ostaju etički problemi magloviti kad i biva revolucionarnim pokretom, kad i zamijenjuje prirodne zakone društvenima ili povijesnima. Upiranje na mo­ralne vrednote davalo je idealizmu prednost no. i činilo često njegove zastup­nike konzervativnim i netrpeljivim. Francuski pak materijalizam primao je dosta pobuda od britanskog empirizma koji je odvojio etiku od znanosti, ponajviše Humeovim analizama.

David Hume je bio rođen iste godine 1711. kad i Ruđer, a predstavljao je sumnjom u spoznaju vanjskog svijeta i Boga upravo suprotni pol Newtonu na Otoku. Njegovo trosveščano djelo Treatise upon human nature, objavlje­no 1738--1740 u Londonu, pa deset godina kasnije i dosljedniji Enquiry con­cerning human understanding čistili su Lockeov empirizam od "metafizič­kih" predrasuda, ponajprije kauzalnosti i materije. Pitomac jezuitskog kole­gija kao i Bošković, bio je također jako zaokupljen aristotelskom razlikom između onoga što jest i što može biti ili treba da se čini. Izvanredno oštro­umno dokazivao je da nema logičkog prijelaza od faktografskih iskaza na imperative (ili od jest-iskaza ne mogu se izvesti treba-da-iskazi); stoga se i etika ne može znanstveno utemeljiti. Kad je Bošković boravio u Londonu, nije mogao ne sresti se s Humeovim nazorima koji su konačno oblikovali britanski empirizam, kakav je ostao u bitnom do danas. Dok je Lockeova empirička orijentacija još utjecala na Newtona, očito bi mu Hume bio nepri­hvatljiv, a isto i Boškoviću; jer su njih · obojica tražila u iskustvu potvr­du hipoteza ili, obratrio, iz činjenica dospijevala do teorijskih zaključaka. Obratno od Newtona i Boškovića, liberalni je Hume bio također skeptičan prema svim teološkim raspravama, a bio ga je i glas da je ateist. Dapače, u Rimu su sve njegove knjige bile stavljene na indeks zabranjenih spisa.

Porekavši mogućnost da se logički izvede bilo kakav općeniti iskaz, Hu· me je zabacivao i načelo kauzalnosti. Da je Sunce svakog dana izlazilo, nije nikakav razlog da i sutra opet izađe. Humeova analiza kauzalnosti temelji se na promatranju događaja. Zacijelo, iz jednog događaja A ne vidimo razlog zašto bi nastupio neki drugi događaj B. No kauzalnost u fizici osniva se na prirodnim zakonima. U prirodnom zakonu dolaze fizičke veličine koje su uopće relevantne za pojedine događaje. Pri Sunčevu planetnom sustavu važ­ne su mase Sunca i planeta, njihovi položaji, brzine i akceleracije te uza� jamne privlačne sile; a posve je nevažno kakve su boje planeti, kakva im je temperatura, kakav izgled. Newtonov zakon gibanja s gravitacijom daje vjer­nu sliku planetnog sustava. Zacijelo, pri još pomnijem tretiranju ne bismo smjeli ostati samo pri mehanici, već bismo morali uvažiti i termodinamička i elektromagnetska djelovanja. Time bi se sistemi fizičkih veličina proširili. Ali uvijek su tu prirodni zakoni koji omogućuju strog proračun bivših i bu­dućih stanja. Hume je u pravu da se prirodni zakoni ne mogu logičkom in­dukcijom izvesti iz pojedinih opažanja, ali u tome i nije stvar. 'Cisto empi­ričko' ne može se odvojiti od 'čisto teorijskog', kao što je to poduzeo logič­ki empirizam. U fizičkim veličinama i zakonima uvijek je skupa sraslo poj-

101

movno i eksperimentalno; i stoga je bolje govoriti o korespondenciji između teorije i eksperimenta a ne o izvođenju jednoga iz drugog.

Ako to Newtonu nije bilo posve jasno, Bošković će reći da ako se jedno motrenje protivi* hipotezi •cela suffira pour demontrer la fuassete de l'hy­poth�se; si !'accord s'y trouve, ce lui sera bien favorable; mais ce ne suffit pas pour la demontrer. L'accord d'une hypothese avec les phenomenes n'en demontre jamais la verite.«

Bečki pozitivistički krug (Carnap, Frank, Mieses, Feigl, Neurath) s ber­linskim protagonistom "znanstvene filozofije" Reichenbachom obnovio je nakon gotovo dva stoljeća polemiku koja se začela već u 18. stoljeću. Inspi­ratori tog kruga bila su paradoksno dva fizičara, Boltzmann i Mach, koji su se sukobili u temeljnim pitanjima spoznaje. Ludwig Boltzmann, utemeljitelj statističke teorije topline, smatrao je da je zadaća znanosti praviti sve vjer­nije slike vanjskih stvari, onako kao što je biološkom selekcijom ljudska vrsta polučivala sve ispravnije mišljenje o okolišu i svom radu. Nasuprot tome Emst Mach nije samo osporavao postojanje atoma nego i vanjskih stvari uopće kao metafizičkih predrasuda pa je za posljednje »elemente svi­jeta« proglasio osjete oblika, boja, mirisa, zvuka, dodira, slično kao i Berke­ley, no, naravno, bez Boga. Neopozitivisti su preuzeli od Boltzmanna tezu da su naši iskazi slike stanja stvari (Wittgenstein), a od Macha da se sva spoznaja ima svesti na osjete ili, modernije, na osjetne iskaze. Ako se Mach želio svojim pozitivizmom ukloniti sporu između materijalizma i idealizma, grdno se prevario; jer će ga upravo Lenjin najžešće napasti kao krajnjeg idealista nakon što se »mahizamc proširio među socijaldemokracijom koja nije željela kakvom ideologijom odbiti narod. Lenjin0va knjiga Materijalizam i empiriokriticizam, objavljena 1909, nije samo ožigosala pozitivizam (empi­riokriticizam) već je i postavila dva stupa dijalektičkog materijalizma, teo­riju odraza (preuzetu od Boltzmanna) i dijalektiku razvoja (preuzetu od Engelsa ili Hegela).

Nalet materijalizma, praćen sve žešćim ateizmom i antiklerikalizmom, uznemirio je sva učilišta i društva u 18. stoljeću. I pitomci isusovačkih ko­legija bili su poneseni tim novim radikalizmom koji im se činio oslobođenje od strogih stega i socijalnih predrasuda. Materijalistička doktrina isticala je onu i�tu ljudsku jednakost kao i nekoć priprosta poruka biblije, a upirala se u emancipaciju znanosti od teologije.

U sve žešće sukobljenim strujama tražio je Ruđer Bošković vlastito u· porište. Tradicionalna skolastika s Tomom Akvinskim ili Augustinom gubila je tlo, a idealistička filozofija Leibniza ili Malebranchea bila je neprihvatlji­va znanstveniku koji je uvažavao iskustvo, račun i eksperiment. Usađena religioznost odbijala ga je s druge strane od britanskog empirizma i materija­lizma. U tom raskolu on će u Beču dograđivati svoj Novi svijet, prvenstveno polazeći od fizike. Njegova diplomatska misija bila je u jesen povoljno do­vršena. U znak zahvalnosti ga je Republika Luka uvrstila među svoje ple­miće, ali je to odbio kao neprilično jednom isusovcu. Kad se već spremao

* Henrici citira to mjesto iz Boškovićevih Opera, 1775. ukazujući da je on prije Karla Poppera izrekao načelo falsifikacije (umjesto verifikacije) po kojem se ne može opažanjima dokazati nijedna hi�teza, ali je dovoljan !edan ekspe­riment da se Obori. Popper je također neonginalan u Odbacivanju mdukcije za izvođenje općih zakona.

102

otići iz Beča, naglo je navalila oštra zima. Svi su ga pa i dvor odgovarali od puta, i on će tu ostati da dovrši svoje najveće djelo Teoriju prirodne filo­zofije.

Knjigu je posvetio bečkom nadbiskupu Kristoforu grofu de Migazzi koji mu je dosta pomagao, a i olakšat će mu tisak. Kako je bilo potrebno oprav­davati zašto je istraživanje prirode dostojno svećenika, vidi se iz posvete tom kardinalu:

»Promatranje prirode divno upućuje duh na promatranje nebeskih stva­ri pa se duh uzdiže k božanskom Tvorcu tako velikog svemira diveći se Njegovoj moći, mudrosti i providnosti koje odasvud izbijaju i očituju se svugdje.«

Ne odzvanja li tu diskretno panteizam kakav je već Nikola Kotoranin na­govijestio u 15. stoljeću? Zacijelo, takav bi nazor mogao učiniti objavu Boga suvišnim, a time i Sveto pismo. Međutim, poniznija mjesta treba da rasprše takvu sumnju. Dubok korijen njegova djela vidi se iz tog upozorenja iz po­svete:

»Na vrhovnog ravnatelja svetih tajni spada i ta briga da se u prvom poučavanju bezazlene mladeži, §to uvijek mora polaziti od proučavanja prirode, ne potkradu u nježne duše kriva i opasna načela koja bi mogla znatno pokvariti vjeru ili je čak potpuno preokrenuti i iz temelja pot­kopati, što, nažalost, vidimo da se nekako sudbinski zbiva svugdje u 'Eu­ropi, pa to zlo iz dana u dan sve više preotimlje maha, tako da su ti mladići usisati neka primamljiva, ali u stvari vrlo opasna načela te iz­gleda da konačno tek onda nešto znaju kad su i samog Boga i premu­drog Tvorca i Ravnatelja svijeta izagnali iz svoje duše.«

Nema sumnje da tu Bošković cilja na materijalizam koji se po njegovim riječima proširio po cijeloj Europi zajedno s prosvjetiteljstvom, novom zna­nošću i socijalnom reformacijom. Budući da je on od početka bio izvrgnut pritiscima od dogmatika u Družbi Isusovoj, moglo bi se takvo mjesto u po­sveti shvatiti čisto formalno, kao preventiva od budućih napadaja. No ta­kvo tumačenje ne bi sišlo u dubinu Ruđerovih dilema. Dok će plima scijenti­zma nositi sa sobom valove ateizma, on želi postaviti branu "vrlo opasnim načelima" čuvajući izvorne težnje znanosti.

Kad se on i odvajao od radikalnog krila prosvjetiteljstva, nije se uvrstio u apologete feudalnog poretka. Dubrovčanin je progledao svu pokvarenost i nesposobnost vlastodržaca kojima je bio prinuđen klanjati se za mrvice slobodnog istraživanja. Međutim iskreno je simpatizirao s oslobodilačkim pokretima, od talijanskih gradova do Amerike, i prilično će pjesama posve­titi borbi naroda.

Ako je Bošković htio dinamičkom teorijom učvrstiti vjeru, jako ga je stoljeće kasnije demantirao rušitelj kršćanskih vrlina Friedrich Nietzsche slaveći njegovo ukidanje tvarnosti. Za razliku od Kanta čija se kritika usre. dotočila na zor i fenomene, Arthur Schopenhauer (1788-1860) vodi se unu­tarnjim iskustvom, a to mu se prije svega javlja kao volja. Ta volja je pri­marno i očituje se najjače u iracionalnim porivima dok njezina sublimacija

103

stvara misaone i ćustvene oblike, najviše u umjetnosti. Volja se i prije iz­jednačivala sa silom (jer jedno i drugo nas pokreće na djelovanje), a najveći Schopenhauerov sljedbenik Nietzsche pročitao je u Boškovićevu dinamizmu potvrdu svojeg iskonskog vitalizma. Kao što se Schopenhauer usprotivio He­gelu ističući individualizam nasuprot apsolutnom duhu, tako će Nietzsche još oštrije i maštovitije obarati stare vrednote, a veličajući snagu i natčo­vjeka, vidjet će u kršćanskoj sućuti i poniznosti samo lukavost robova da izmame poštedu od gospodara. Zacijelo, moguće je i humanističnije tumače­nje Nietzscheovih razbarušenih aforizama, ali svakako pokazuje taj iracio­nalni voluntarizam kako su promašile Ruđerove namjere da svojom silom učvrsti bedeme religije.

Pošto je okopnilo i putovi postali prohodni, Bošković je otputovao koči­jom iz Beča, ali iza njega je ostalo dovršeno djelo. Theoria philosophiae na­turali$ izlazi u ljetu 1758. Bečko izdanje bilo je ubrzo razgrabljeno pa će Bošković tiskati u Veneciji godine 1763. novo izdanje s nekim promjenama i dopunama, a ta knjiga bit će definitivan prikaz njegovog »Novog svijeta«.

Zanimanje za to djelo bilo je od početka veliko, osobito u Italiji i nje­mačkim zemljama, no s vremenom će se širiti i u Englesku i Francusku, kamo će autora voditi znanstvena zvijezda. Isusovačka učilišta najprije su prigrlila novu fiziku svojeg brata, ali su se tu javili i prvi otpori, dapače sumnjičenja zbog hereze. U pismu bratu Baru jada se Ruđer da je izgubio svaku ljubav za svoj matični Rimski kolegij pa bi rado otišao nekamo dru­gdje. Kad je jedan njegov kolega u javnim predavanjima i diskusijama pri­stao uz Newtona i Boškovića, bio je ukoren i kažnjen. Taj konzervativizam i netolerantnost natjerali su Ruđera da se uputi u Pariz gdje se ponadao boljem prijemu svojih nazora. No i tu nije imao isprva sreće i ojađeno piše bratu iz Pariza:

»Ma je vrlo čudna jedna stvar: ondje (u Rimu) tko nije peripatetik jest heretik; ovdje pak govoriti da neka materijalna stvar ima neko djelo­vanje, neku silu, neku sposobnost da se mjesno giba, znači davati pri­stup nevjernicima i približavati se materijalizmu. Ja govorim da je naj­veća §teta vjeri htjeti je vezati uz takve stvari u fizici za koje i velik dio katolika smatra da su pogre§ne; jer tada mladež uvjerena u protivno ne govori, vjera je istinita, već govori . . . da je kriva.«

To iskustvo može razuvjeriti one koji bi smatrali suvišnom ili dapače nedoličnom posvetu Teorije bečkom nadbiskupu. Trebalo je moljakati, klanjati se, prisizati kako bi se palile svijeće u dogmatskim tminama. U promijenjenim okolnostima, za Staljinove diktature, pisao je tako dobar fizičar Vladimir Fock kako kvantna teorija dokazuje dijalektički materijali­zam. I B�ković i Fock nastojali su spasiti prokletu atomistiku. Znanstvenici se ne mogu izbaviti od društvenih utjecaja, ali su prečesto podlegli grubim političkim pritiscima, inkvizicijskoj cenzuri i podmuklom koristoljublju.

104

THEORIA PHILOSOPHIAE NATURALIS

Za razliku od Newtonovih Philosophiae naturalis principia mathematica Boškovićeva djelo ne postavlja osnovne zakone ili aksiome iz kojih se sve dalje izvodi, uz neophodna objašnjenja ili definicije. Bošković i nije pronašao kakav važni fizički zakon niti je tu prikazan kakav izveden zamašan ekspe­riment. Njegova Teorija nastoji prije svega uspostaviti novi pristup prirodi, tako da pođe od stanovitih vrlo uvjerljivih načela pa konzekvencije tih na­čela iskuša u stvarnim pojavama ili stanjima. Sto on time postizava, to je radikalan preokret u shvaćanju materije, prostora i vremena, s upiranjem na jednu jedinu univerzalnu silu.

Vodeći mu je princip kontinuiranosti. Ako i biva matematički pomno obrazložen, taj princip nije izvučen čisto iz glave, već ima dobru podlogu u iskustvu. Sve se promjene pred našim očima zbivaju kontinuirano, tako da između dva stanja možemo umetnuti (ili zamijetiti) mnoga druga pre­lazna stanja, a taj se postupak može beskonačno profiniti. Stoga se i načelo kontinuiranosti ne može proglasiti čisto apriornim, kao što će to činiti Kant, već nam to načelo iskazuje izvorno pojmovno-empiričko jedinstvo.

Zacijelo, Bošković ne uzima sva načela koja bi nam sugeriralo iskustvo. Prvo upoznavanje s makroskopskim tijelima stvorilo je u nama predodžbu o neproničnosti. Gdje je jedno tijelo, ne može biti drugo; ili, jedno kruto tijelo ne može proći kroz drugo kruto tijelo. Newton se strogo pridržavao tog principa smatrajući da i atomi imaju ista svojstva krutih tijela. Boško­vić tu odlučno prekida sa svojim učiteljem: grubost našeg osjetilnog zamje­ćaja vodila je do predodžbe da su tijela oko nas nepronična i kompaktnog sastava. ćim se prihvati atomistička hipoteza, mora se točnije ispitati kako stoji s tim makroskopskim predodžbama.

Ruđerova Teorija biva razvijena na geometrijski način, kao što je i Newton postupio. Iako je to spriječilo elegantnije računanje, ipak je bilo prikladnije za pojmovnu analizu. I moderno će stanovište biti da se fizičke veličine imaju prikazati geometrijskim objektima pa su tad fizički zakoni re­lacije između geometrijskih tvorevina.

U predgovoru Ruđer sažeto iznosi temeljnu zamisao i plan Teorije pri­rodne filozofije kao i glavne poticaje. Svakako njegovo je prvo nadahnuće Newton, ali, kao što sam tu piše, pomni će čitalac uvidjeti:

lOS

» • • • da sam ja u ovoj vrsti istraživanja prokročio mnogo dalje negoli je to nekoć želio i sam Newton.«

Premda često mučen dvojbama, Bošković je ipak duboko uvjeren u epo­halnu zamdnost svojeg pothvata. Mjestimični iskazi poniznosti, pogotovo u obraćanju visokim dostojanstvenicima, ne mogu taj ponos skriti. On preu­zima od Newtona načelo da je priroda u biti jednostavna, ali prema njegovu sudu nije tvorac mehaničkog sistema bio tome do kraja dosljedan. Da bi objasnio tvorbu ili svojstva materije, Newton je pokraj gravitacije, tako djelatne među svemirskim tijelima, uveo i fermentaciju i koheziju. Vrlo je duboka njegova primjedba da ne bismo time ništa objasnili kad bismo te sile naprosto pripisali tijelima. On piše u svojoj Optici:

»Međutim, izvesti iz prirodnih pojava dva ili tri opća principa gibanja, a zatim objasniti kako svojstva i djelovanja svih tjelesnih stvari slijede iz tih principa, to bi zaista bio velik napredak u filozofiji . . . «

Odatle se vidi kako već Newton odstupa od Demokritove atomistike koja je na temelju svojstava atoma, ponajprije geometrijskih, nastojala objasniti svu materiju. Citirajući u predgovoru Teoriji taj Newtonov program, Boš­ković pita neće li se bitni napredak postići ako se pođe od jednog jedinog načela. A to će biti njegov zakon sile.

Znajući kako su sljedbenici Descartesa i Galileia podmetali Newtonu prianjanje uz magiju, Bošković će pokazivati kako sila nije neka vrsta okult­nih kvaliteta, nego su njezina » • • • opstojnost i zakon pozitivno dokazani«. Dakle, tu se jasno iskazuje postojanje sile, a ne samo zakon interakcije iz­među dviju točaka ili masa, kao što će mnogi reinterpretirati Newtona. Bo­šković je tu prvenstveno fizičar zaokupljen s realnošću pa je on i polemi­zirao protiv Leibniza koji je uvodio sile kao nešto spiritualno.

Pri uvođenju sile Bošković ostaje na tlu Newtonove fizike pa sljedbeni­cima Descartesa i Galileia odgovara:

»Protiv uzajamnih sila obično neki prigovaraju da su one neko skrovito svojstvo i da uvode djelovanje na daljinu.«

On također ne prihvaća djelovanje na daljinu, ali, dok je Descartesu bio po­treban eter da bi objasnio gibanje planeta oko Sunca, za Newtona i Boško­vića je sila onaj fundamentalni 'posrednik' između čestica. Međutim, Ruđe­rovo izražavanje nije uvijek jednako dosljedno pa će on ponegdje zakon interakcije dviju točaka nazvati silom, odakle bi izlazilo da je silom napro­sto iskazana uzajamnost dviju fizičkih točaka*, što se opet posvema protivi svem ostalom izlaganju, a osobito dvoslojnosti fizike, proširenju akutnog s potencijalnim. Ako se i djelovanje sile očituje u stvarnom ubrzanju, njezino je sjedište ili 'uzrok' u potencijalnom prostoru i vremenu.

Newton je ostavio problem sile inercije koja bi tijelo održavala u mi­rovanju ili jednolikom gibanju na pravcu. Ovisi li ta sila o naravi tijela ili o slobodnom zakonu Tvorca, to neće ispitivati, veli Bošković, jer nema nade

* Takvo kinematička tumačenje Teorije lansirao je L. L. Whyte u Nature, 1958, a zastupao je također M. Jammer, Concepts of Force, 1951.

106

da bi to riješio. Tom su silom inercije obdarene njegove točke-atomi. Kako je to 'sila', može li ona biti bitno drugačija od one koja uzrokuje ubrzanje između dviju fizičkih točaka? Na to pitanje, na koje Ruđer izravno ne odgo­vara, vratit će se tek Michael Faraday.

Bošković je odbacivao daljinsko djelovanje katkad i argumentom koji danas nama posve drugačije zvuči:

»Sto se pak tiče djelovanja na daljinu, tog se jako čuvamo, jer bi odatle jasno izlazilo da je moguće da svaka (fizička) točka djeluje na samu sebe.«

Naprotiv, poučio bi svojeg prethodnika današnji teoretičar polja, moguće je djelovanje elektrona na samog sebe kao učinak njegovog polja, a to odudara od djelovanja na daljinu. Zanimljivo je ipak da je veliki vizionar zamišljao takvu autoakciju. Za razliku od suvremene teorije polja Ruđer je silu stalno vezao s dvjema točkama. No što o "sili inercije"? Da tu silu stopi s interak­cijom, ležalo je u osnovi njegove teorije.

Albert Einstein je eliminirao gravitaciju kao daljinsku silu. Njegova teo­rija gravitacije postavlja Riemannov četverodimenzionalni prostor gdje zakri­vljenost ovisi o gustoći mase-energije. Za Boškovića je gravitacija samo je­dan dio njegove jedinstvene sile. Prema tome on ne bi mogao prihvatiti ta­kvo sjedinjenje prostora, vremena i mase koje zapostavlja druge sile u uspo­stavljanju prostorno-vremenske metrike. Bliže bi mu bilo stanovište Andre­ja Saharova* da se problem prostora i vremena mora tretirati zajedno s drugim silama, s teorijom elementarnih čestica.

Newton je zapao u teškoće da objasni kompaktnost tijela. Bilo mu je jasno da je gravitacija preslaba da bi držala čestice zbijene pa stoga on uvo­di jaču privlačnu silu, koheziju, koja mu ostaje do kraja zagonetna. Shva­ćajući atome kao kruta tjelešca, on je zaključio da ta kohezijska sila biva najjača kad se čestice dotaknu. Taj zaključak će Bošković najpomnije oba­rati. Ponajprije predodžba krute grudice bit će nespojiva s primjenom načela neprekinutosti pri srazovima; stoga uvodi točkasti atom pa silu koja u ma· lim udaljenostima tih točaka biva odbojna a tek u većim razmacima pri· vlačna. Normalno se atomi tako poredaju da stoje u mjestima gdje odbojna sila prelazi u privlačnu, ili točnije u potencijalnim jamama. Odbijanje pri· ječi tad da se čestice više približe a privlačenje da se jače razmaknu. Ako su Boškovićevi atomi i točke, oni održavaju stanovitu prostornu rešetku i stvaraju makroskopski privid neproničnosti.

Bošković je time riješio slavni Zenonov paradoks o neprotežnim atomi­ma i protežnim tijelima, što je filozofe zaokupljalo dva tisućljeća. Uistinu su čvrsta tijela šupljikava, i samo se našim grubim osjetilima čine nepre­kidna u sebi i nepronična. Zbog lakšeg razumijevanja služi se tu Ruđer sli· kom spužve koja naoko izgleda homogena ili kompaktna, a može usisati pu­no vode. Jedino su Boškovićeve točke nepronične i nedjeljive; tijela to nisu. Stoga bi vrlo brzo čestice mogle prodrijeti i proći kroz prividno nepronična tijela, kao što čini svjetlost, koju Bošković, kao i Newton, smatra korpu­skularno.

* Doklady Akademije Nauk SSSR, 177, 1967.

107

Kao što .sam napominje, Bošković je stvorio predodžbe svoje sile već godine 1745, i to potaknut zaključkom škotskog matematičara Colina Mac­laurina da pri srazu krutih tijela ne može biti očuvan princip kontinuiteta. Sam Ruđer smatrao je Maclaurina najvećim matematičarom i filozofom svo­jeg doba, što ćemo teško prihvatiti znajući da je i Leonhard Euler živio u to doba, ali je taj sud bio možda motiviran suparništvom s matematičkim velikanom u određivanju kometnih staza. Iz Maclaurinovih izvoda izvukao je Dubrovčanin posve drugi zaključak, naime da je neodrživa predodžba krutog tijela, dok se princip kontinuiteta ima zadržati u strogoj valja­nosti.

»Zakon kontinuiteta čvrsto se oslanja na indukciju i metafizički dokaz. I on se stoga mora svakako zadržati i u promjeni brzine, jer se iz jedne brzine nikad ne prelazi u drugu drugačije osim preko svih posrednih brzina, i to bez naglog skoka.«

On to jednostavno izvodi pri srazu dvaju krutih tijela. Neka brže tijelo sustigne sporije. U trenutku dodira imaju oba tijela istu brzinu, dakle, kaže sve to Bošković, jednom bi tijelu bila odjednom povećana brzina, a drugom umanjena; a takav skok u gibanju on ne dopušta. Prema tome mora se od­baciti predodžba krutog tijela. Dosljedno ni atomi ne mogu biti kruti, kao što su smatrali Demokrit, Leukip i Lukrecije pa u duhu te tradicije i Pierre Gassendi i Isaac Newton. Isto tako ne mogu atomi biti elastični; njihovo stezanje i širenje vodilo bi do istih proturječja. Nedjeljivi atomi moraju biti točke, zacijelo, fizičke, tako da nam veći broj tih točaka daje stanovitu količinu materije ili masu. Sraz se sada može objasniti odbojnom silom koja biva sve veća što se atomi više približe, dapače raste u beskonačnost. Takvim odbijanjem je spriječeno da se te fizičke točke spoje na jednom mjestu, već one ostaju u razmaku, ma kako malom ili se opet uzajamno udaljuju ako su bile pokrenute jedna prema drugoj . Odbojna sila djeluje u malim udaljenostima dok u velikima prelazi u Newtonovu gravitaciju kojoj jakost opada s kvadratom udaljenosti.

U onom razmaku gdje odbijanje prelazi u privlačenje (u minimumu po­tencijala) mogu obje točke mirovati. Budući da čestice nemaju tad akcele­racije, sila bi prema Newtonovu zakonu gibanja iščezavala. No jamačno se te dvije čestice drže u tom razmaku baš Boškovićevom silom. Kako riješiti to proturječje? Bošković je već ranije u aristotelovskom smislu uvodio poten­cijalnu i aktualnu silu. Smije li se dakle reći da je u tom slučaju mirovanja obiju čestica nazočna samo potencijalna sila? Ruđer je izgubio u Teoriji pri­rodne filozofije odvažnost da spekulira dosljedno u tom smjeru. Pristajati uz aristotelizam u to doba, a i poslije, činilo se zastarjelo, dapače nepristojno u krugovima fizičara. Egzaktna se znanost od 17. stoljeća trgala od maglo­vite filozofije razvijajUĆi se u skladu eksperimenta i matematike. Zacijelo, Ruđer nije mogao podvrći svoju silu kriteriju mjerenja, ali je usrdno nasto­jao da posljedicama svojeg dinamičkog atomizma objasni poznate pojave i proreče što bi se moglo mjeriti u budućnosti.

Ruđer nije ostao pri jednostavnoj promjeni privlačenja u odbojnost. Prema njemu ima više takvih mijena gdje odbojna sila prelazi u privlačnu, zacijelo sve u malim udaljenostima. Na takvu uzastopnu izmjenu smjera

108

sile bio je ponukan fizičkim i kemijskim svojstvima materije, što će još opšir­nije razglabati.

Zanimljivo je da Kant poput Boškovića tumači neproničnost materije silama između čestica. On piše godine 1786. u Metaphysische Anfangsgrunde der N aturwissenschaft:

»Materija doduše ispunjava sav prostor, ali ne svojom pukom egzisten­cijom već posebnom pokretnom silom.«

On dalje pretpostavlja da ta sila prelazi iz privlačenja u odbijanje u malim udaljenostima. Je li moguće da on nije znao za Ruđerova djela? Malo vjero­jatno kad se sve usporedi što je on pisao o sili i atomima, počev od njegova zabacivanja Leibnizove žive sile, što u bitnom ponavlja Boškovićeve argu­mente. Ipak je on zastao pred Ruđerovom tvrdnjom da vrlo brze čestice mogu prodirati kroz materiju i ostaje pri staroj predodžbi o neproničnosti tijela. Inače je on u Metafizičkim osnovama prirodne znanosti pokušao izve­sti egzaktne znanosti iz svojih apriornih kategorija. Slično će puno kasnije poduzeti zastupnici dijalektičkog materijalizma da izvedu osnove različitih znanosti, koje još zovu specijalnima, iz općih dijalektičkih zakona gibanja materije. Pošto su sve takve filozofske supremacije propale, arogantni će fi­lozofi degradirati različite znanosti na nekritične i uvjetovane discipline, dok bi jedino filozofsko mišljenje bilo posve kritičko i otvoreno, svem znanju usprkos!

Kantov sljedbenik u više realističnom smjeru Alois Riehl pokazuje pri­lično nepoznavanje povijesti znanosti kad Kantu pripisuje prioritet* u di­namičkom shvaćanju atoma. Novokantovac Ernst Cassirer smatrao je pak da je Boškovićeva teorija izašla iz proturječja Newtona i Leibniza** ne uviđajući nimalo, kao ni drugi filozofi, aristotelsku tradiciju i Boškovićevu originalnost. U točnijem vrednovanju Ruđerova atomizma Eduard von Hart­mann navlačio je silu na Schopenhauerovu volju, a njegova psihologija ira­cionalnog i nesvjesnog u mnogome prethodi Sigmundu Freudu koj� će u predsvjesnom ili posvjesnom nalaziti uzroke ili nagone čovjekova ponašanja i osobito neuroza.

Zacijelo, Boškovićev je dinamizam mogao od početka poticati filozofe na okretanje od racionalističke mehanike prema vitalnim ili spiritualnim agensima. Prvi Kantov učenik Friedrich Schelling razvio je spiritualnO-di· namičku koncepciju u knjigama Ideen zu einer Philosophie der Natur 1977. i godinu kasnije Von der Weltseele, eine Hypothese der hoheren Physik zur Erkliirung des allgemeinen Organismus. Nakon što smo ogolili objekt od svih predikata, pita se Schelling, kako možemo tvrditi da još nešto tjelesno postoji? Za nj ostaje još samo sila, ali ta sila biva duša svijeta, kao što stav­lja u naslov svoje knjige, čime on utemeljuje metafizički fiziku koja mu tad služi i za tumačenje živih organizama. Svakako Schelling je duboko osjećao da Descartesova životinja kao stroj ne može dati čudo života. Inače je taj idealist bio gorljivi branitelj ljudske slobode, i filozofski i politički, a ta slo-

* Der philosophische Kritizismus und seine Bedeutung fur die positive Wissenschatt, Leipzig 1876.

** Das Erkenntnisproblem in der Philosophie und Wissenschaft der neueren Zeit, 1906 - 20.

109

boda je za dobro i zlo. Stoga njegova filozofija polazi od osobe u opreci pre­ma suvremeniku Hegelu koji je svoj sistem gradio na apsolutnom duhu.

Ako je na Boškovića i utjecao Leibnizov zamišljaj monada koje također ne zapremaju prostora, ipak se njegovo shvaćanje nedjeljivih i neprotežnih atoma bitno razlikuje od Leibnizove filozofije. Ponajprije, on ne prihvaća kontinuiranu protežnost koja bi se uspostavila dodirivanjem susjednih to­čaka. Tu je očito Leibniz svojim beskonačno malim veličinama spasavao Descartesovu pMtežnost materije. Ali, čim se jednom atomima odrekne pro­stoma zapremina, proturječna je graditi prostorni kontinuum od takvih monada. Bošković je bio suviše dobar fizičar, a da bi upao u zamku filozof· ske tradicije, i njegovi su izvodi više utemeljeni na zdravu razboru negoli Leibnizovi. Nadalje je bitna razlika što postoji interakcija između Boškovi­ćevih točaka, dapače to je bitno, dok između Leibnizovih monada nema uza· jamnog djelovanja.

Sam je Ruđer rekao da njegova Teorija stoji između Newtona i Leib­niza. Naime, on odstupa od Newtona što zabacuje krute atome, ali zadržava dominantnost sile, a približava se Leibnizu s predodžbom neprotežnih ato­ma, ali odbacuje njegovu predestiniranu harmoniju koja ravna svakom mo­nadom posebice. I Leibniz i Bošković pridržavaju se načela kontinuiranosti, ali to Dubrovčanin ponajprije primjenjuje na gibanje, dok će mu se materi­ja sastojati od diskretnih točaka. Prema tome jedva Ruđer može reći da Teo­rija stoji između Newtona i Leibniza, već ona vodi na posve novo obzorje. Nije li time Dubrovčanin želio ugoditi katoličkom svijetu kojem je leipziški filozof tako omilio? Ta je samoocjena zbunila povjesničare.

Svoju Teoriju prirodne filozofije otpočeo je Ruđer analizom sraza. To je posve moderan pristup koji će voditi i fizičare 20. stoljeća; tako je Ruther­ford raspršenjem alfa-čestica u metalnim listićima otkrio atomske jezgre; iz raspršenja X-zraka na elektronima Compton i Debye su potvrdili Einsteina­vu hipotezu fotona; raspršenje elektrona vodilo je Borna na statističku in­terpretaciju de Borglieevih valova materije: i nedavno se iz raspršenja eks­tremno brzih elektrona, proizvedenih linearnim akceleratorom u Stanfordu, moglo zaključiti da se proton sastoji od tri točkasta središta, kvarka. Posta­vljajući tako operativnu S-matricu, Heisenberg je rekao da nam eksperiment kaže što nasrće i što asimptotski izlazi, a odatle se može zaključiti što se do· gađa u času sraza.

Kako sila ima za Boškovića primamo značenje, vidi se dalje iz ovih nje­govih izlaganja:

»Budući da se beskrajnim umanjivanjem udaljenosti povećava odbojna sila. postaje jasno da nijedan dio materije ne može biti u kontinuitetu vezan s drugim dijelom . . . Stoga odatle nužno izlazi da su temeljni ele­menti materije posve jednostavni i nikako nisu složeni ni iz kakvih kon­tinuiranih dijelova.«

Dakle, jednostavnost Boškovićevih točaka ili atoma izlazi iz karaktera sile. U tome se već izražava epohalan obrat od tradicionalne atomistike, bilo De­mokrita bilo Gassendija bilo Newtona, koja je polazila od svojstva atoma u objašnjavanju svijeta.

110

Današnja teorija veže interakcije među česticama s njihovim poljima. Ruđer nije imao eksperimentalnog uporišta za točnu formulaciju svoje uni· verzalne sile, i imaginacija mu se igrala s različitim mogućnostima. Tako je zamislio da bi i privlačna sila mogla postati vrlo velika, gotovo beskonačna, na malim udaljenostima između njegovih točaka. Tada bi one sastavile vrlo čvrste male čestice koje bi djelovale prema van kao primarni, nedjeljivi ato­mi. Tako nešto se zaista javlja danas u fizici elementarnih čestica. Prema Feynmanu bili bi protoni i neutroni građeni od kvarkova koji se tako čvrsto drže skupa da nam se nukleoni pojavljuju kao elementarne, stabilne čestice. Zacijelo, usporedba je vrlo općenita i ne seže u dubinu suvremene teorije. Kvarkovi su tu shvaćeni kao virtuelne čestice dok je Bošković uzimao za svo­je točke stvaran način postojanja, a da se i ne obazremo na matematičku raz­rađenost suvremenih teorija.

Iz homogenosti sile Ruđer također izvodi da su njegove točke (atomi) jednake, istovrsne ili homogene. Da je sama sila homogena, nije dokaz toliko sugestivan, ali dopustimo vidovnjakovoj mašti igru! Uvođenjem te istovrsno­sti, koja će nam biti razumljivija u kvantnoj teoriji, Bošković odstupa od Leibnizova načela da dvije stvari, pa i monade, ne mogu biti jednake; jer bi se njihovom potpunom jednakošću izgubilo individualno razlikovanje ili iden­titet, tako nužan logičaru. Ruđer priznaje da dva lista u šumi nisu jednaka, međutim on ističe da se iz velikog broja jednakih djelića može sastaviti go­lemo obilje različitih stvari, kao što je i Epikur nekoć davno pokazivao. Do­duše, i njemu je važan kao i Leibnizu logički i realni identitet svake pojedine čestice, no on će osporiti Leibnizovo pozivanje na načelo dovoljnog razloga kako ne može biti jednakih stvari. Zanimljivo je da je već Ruđer Bošković prije Hegela ukazivao na granice logičkog principa identiteta, i to u vrlo akutnoj parnici.

Načelo dovoljnog razloga (principium rationis sufficientis) priznaje ka­kvom iskazu istinitost ako ima za to dovoljan razlog što se tvrdi. Na pri· mjer, kuglica na koncu visi vertikalno jer nema razloga da bi prema težištu mirovala lijevo ili desno, naprijed ili natrag. Sam Bošković piše o tom na­čelu:

»Sto se pak tiče principa dovoljnog razloga, smatram da je on potpuno kriv i takav da potpuno uklanja svaku ideju prave slobode, osim ako se pod razlogom, kad je riječ o determinaciji volje, ne podrazumijeva sama slobodna volja. • • (Taj se) princip ne može nikako primijeniti ni u svim onim slučajevima u kojima se inače primijenjuje i brani, i to zato što nam nisu poznati svi razlozi koje bismo morali poznavati da bismo se mogli služiti tim principom, tvrdeći da ne postoji nikakav dovoljan ra­zlog koji bi bio više u prilog jednom negoli drugom.«

Naravno, morali bismo znati u našem maloprijašnjem primjeru da nema zra· čne struje ili magnetskog polja koje bi kuglicu pomaklo iz gravitacionog težišta; a i onda ne bismo bili sigurni da će kuglica zaista visjeti vertikalno, s obzirom na druge uzroke. Nije slučajno da se Ruđer pri tim analizama osvrće na problem slobode ljudske volje. To će ga do kraja obuzimati, ne samo kao isusovca nego više kao filozofa. On piše u tom kontekstu:

»Ako je naime sve po volji Božjoj, onda sve što postoji nužno postoji . • . «

1 1 1

Velike teško� imao je također Toma Akvinski da uz Boga kao svemogu�g i sveznajućeg otvori nešto mjesta za ljudsku slobodu. Ako Bog zna sve pa i cijelu budu�ost, onda je božanski Tvorac htio i sve ljudske postupke kakvi su pa kako se tu onda može čovjeku pripisati odgovornost ili čak grijeh?

Trgaju�i se od makroskopskih predočaba protežnosti i dodira među tijelima, Bošković je u raspravi De viribus vivis, 1745. napisao:

»Pokazali smo da nismo bili svladani istinitošću ili lažnošću tih pokusa i svjedočanstvom osjetila, jer osjetila ne mogu pružiti temelj na kojem se išta može graditi.«

Taj citat mladog Ruđera bio je uzet u prilog tvrdnji* kako je to Boškovićev racionalistički credo. No iz njegovih spisa može se izvući i suprotan sud:

»Prije svega tamo gdje se istražuju opći prirodni zakoni ima indukcija najveću snagu, i za njihovo pronalaženje jedva da preostaje ikoji drugi put.« (De continuitatis lege, Roma 1754, navedeno u Teoriji).

Ovo je vrlo značajna evaluacija indukcije. Ponajprije, ona je važna, gotovo neophodna, za pronalaženje prirodnih zakona. Dalje, ima sugestivnu snagu za uviđanje tih zakona. Ali indukcija bi samo onda bila dokazne moći kad bi se svi slučajevi mogli utvrditi, a to je nemoguće u prirodi. Potpuna induk· cija kao strogi dokaz koji obuhvaća sve slučajeve važi tek u matematici gdje valjanost za n-slučajeva uključuje i valjanost za slučaj n + l, što se odmah proteže u beskonačnost. Stoga mora Bošković, da bi potpuno utemeljio svo­ju teoriju, poseći i za razboritim principima, kao što veli. A tu mu je, sva­kako, najvažniji kontinuitet.

Cjelokupni rad Ruđera Boškovića pokazuje kako je on ujedinjavao em­piričku i racionalnu spoznaju. Strogo uzevši, ne može se ni odvojiti em­piričko od teorijskog. Njegovo stanovište jednako nadmašuje logički empiri­zam ili koji drugi pozitivistički smjer kao i racionalistički prilaz istraživanju prirode, gdje se čisto iskustvo nastojalo odvojiti od čisto misaonog. Na ne­mogućnosti tog odvajanja srušile su se novije filozofije znanosti, osobito ško­la Bečkog kruga (Carnap, Mieses, Frank, Nagel). Dok su empiristi polazili samo od indukcije odbacujući apriorne istine, poznati filozof znanosti Karl Popper uopće zabacuje indukciju kao verifikaciju prirodnih zakona. On joj dopušta samo stanovitu vrijednost pri pronalaženju zakona, ali joj odriče bilo kakvo značenje za utemeljenje ili obrazloženje teorija. Zacijelo, to je ekstremno stajalište koje ne shvaća složeni istraživački postupak, od kojeg se ne može odvojiti gotova teorija, a odstupa od cjelovitijeg Boškovićeva pri­laza kozmosu.

Najveća je slabost Boškovićeve teorije što nije mogao dati jednostavni analitički ili geometrijski oblik za cijeli tijek svoje sile do beskonačne uda­ljenosti. On je objavio tek krivulju svoje sile, a pokušao je izvesti algebar· sku formulu, no svemu tome nedostajalo je dublje obrazloženje. Stoga će F. Hund u spomenutoj povijesti fizike s dosta prava iznijeti ovaj sud o Boško­viću:

* I. Martinovi�, Symposium of Inst. Phil. Theol. of Society of Jesus 1897.

112

»Poznati zastupnik 'dinamizma' postao je R. Bo§ković. U svojoj Theoria philosophiae naturatis, redacta ad unicam tegem virium 1758. in natura existencium skicirao je jednostavno objašnjenje svih fizičkih pojava sa si­tama izmedu čestica materije . . . Knjiga nije dala matematičku provedbu tih ideja. Pretpostavka takvih sila reducirala je atome na točkaste centre sile i uklonila dogmu o neproničnosti materije kao primarnom svojstvu. U modernoj atomskoj fizici uskrsnute su te misli u konkretnoj formi.«

Jamačno se Boškovićev, kao i Newtonov, geometrijski izvođ ne može ocije­niti kao čisto kvalitativan, ali matematički razrađena teorija nije to bila; i stoga se neće činiti tako uvjerljivom njegovim suvremenicima koji su u rje­šavanju fizičkih problema razvijali nove matematičke postupke.

Kasniji interpretati Boškovićeve teorije često su smetnuli s uma njezinu đvoslojnost, međuigru stvarnog i mogućeg. On sam smatrao je potrebnim da u glavnom djelu ponovi svoja složenija tumačenja osnovnih pojmova:

»Riječ brzina, kao što je općenito shvaćaju mehaničari, mole imati dvo­jako značenje: može naime značiti aktualnu brzinu, koja je odnos u jednolikom gibanju, a taj je dan predenim razmakom podijeljenim onim vremenom u kojem je preden taj razmak; a može značiti, da se poslužim pogodnim skolastičkim izrazom, potencijalnu brzinu, quae nimirum est determinatio ad actuatem . . . «

Dakle potencijalna brzina biva aktualna kad je čestica prisiljena silom da prijeđe stanovitu udaljenost u stanovito vrijeme. Dok tijelo ima samo jednu aktualnu brzinu, potencijalna brzina nam pruža kompleks mogućnosti. Sila je ono što prevodi potencijalno u aktualno; ali što je sama sila: potencijalna ili aktualna? Bošković je· već u prijašnjem spisu o tivim silama razlikovao potentia i vis activa, ali to dalje ne razglaba u Teoriji, jamačno iz opreza pred prigovorima kako uskrsava okultne kvalitete. Njemu se vis activa oči­tuje u stvarnoj akceleraciji, dok vis potentia je uzrok opažanog stvarnog učinka. Ovakvo proširenje Newtonove sile bilo je strano tadašnjim fizičarima koji su posve odbacili Aristotela, i Dubrovčanin je u Teoriji jako suzdržljiv u izlaganju svoje metafizike.

Iako Ruđer uzima jedan zakon ili krivulju, ipak dopušta mogućnost da bi to bila rezultanta više sila, kao što su Newton i drugi fizičari shvaćali. Tako bi se gravitacija mogla protegnuti do najmanjih udaljenosti, što bi hiperbo­lički prelazilo u negativnu beskonačnost, ali to bi bilo poništeno jačom od­bojnom silom koja jače raste u pozitivnu beskonačnost. Na sličan način mo­že se prema Boškoviću sastaviti sila od više komponenata, ali to će za nj više biti igra mašte negoli zbiljski sastav. Već privlačna sila kohezije mnogo je jača od gravitacije, no on to neće poput Newtona smatrati posebnom si­lom, nego će svojevrsne pojave pri sastavu materije tumačiti višestrukom izmjenom svoje fundamentalne sile od privlačenja na odbijanje.

Alexis Claude Clairaut (1713-1765)) u proračunu Mjesečeve staze i Leonharđ Euler u raspravi O Jupitrovim i Saturnovim aberacijama došli su do zaključka, pogrešnog, da gravitacija ne opada razmjerno s kvađratom udaljenosti. Bošković napominje kako takvo odstupanje od Newtonove for­mule ne bi opovrglo njegov zakon sile kojoj bi asimptotsko ponašanje u ve-

8 Ruđer Bo§ković 113

likim udaljenostima moglo biti drugačije. On nadalje polemizira s Mauper­tuisom koji je razmjemost sile sa l/rt utvrđivao Newtonovim rezultatom da homogena kugla jednako privlači kao ista masa zgusnuta u središte kugle. To se Newtonu činilo tako savršeno da je zaključio da je zato i Bog podario gravitaciji onakvu ovisnost o udaljenosti. Maupertuis je još natkrilio inače religioznog Newtona govoreći da se sve u prirodi događa prema principima minimuma ili maksimuma. Bošković se tu više držao tla kad primijećuje:

»Meni se prije svega nije nikada sviđala, i nikada mi se neće sviđati upotreba finalnih uzroka u istraživanju prirode.«

Koliko je god Ruđer uvažavao Aristotela, dosljedno je odbacivao nje­govu teleologiju ili ravnanje prema svrhama. Strogi princip kauzalnosti pre­ma njemu određuje sve prirodne procese, i on to općenito izriče prije La­placea. Odbacivanje teleoloških načela proširilo se iz fizike i na biologiju kad je Charles Darwin objasnio selekcijom svrhovite postupke živih bića. No je li moderna fizika još uvijek tako neprijateljska prema 'finalnim uzrocima'? Kad se iz kakve otopine stvara kristal, tad upravo ta nova svojstva simetrije 'uzrokuju' prijelaz. Matematički se to u kvantnoj mehanici izražava matrič­nim elementom izračunatim iz početnog i konačnog stanja. Nije li to stano­vita aristotelska crta? Zacijelo, ti se prijelazi od otopine na kristal zbivaju po statističkom zakonu. Ipak bismo mogli zaključiti da su u kvantnoj teoriji pomireni principi kauzalnosti i finalnog ravnanja. Razumijevanje procesa kako iz amorfne otopine izranjaju pravilni oblici od najveće je važnosti za biologiju. U tome je sadržan povijesni potez koji se ne može posve reduci­rati na fiziku. Pojava cjelina potiče na nove predodžbe o postanku složenih sistema ili čak živih bića.

Definiravši masu kao količinu materije, Newton je masu učinio osnov­nim svojstvom materije pa i najsitnijih, nedjeljivih čestica, atoma. Zacijelo, on je mogao masu definirati na temelju svojeg zakona gibanja. Tad bi masa bila svedena na tromost tijela. Ali nije pošao tim putem, nego će radije uvesti silu inercije koja bi tijelo održavala u gibanju, svakako dug plaćen peripatetičkoj fizici. Boškoviću se definicija mase činila nedovoljno uteme­ljena pa veli:

» • • • doJao sam do zaključka da pojam mase nije posve određen i jasan, već da je prije neodređen, proizvoljan i mutan.«

Budući da su mu sve fizičke točke jednake i neprotežne, on i nema potrebu da im pripiše tvarno svojstvo kao masu. A što se pak tiče ustrajanja tijela u gibanju, on odlučno veli:

»Inercija tijela potječe od inercije točaka i od uzajamnih sila.«

Značajno je da mu tromost tijela ne dolazi samo od inercija točaka, nego također od sila među njima. Na to nijedan fizičar nije do Lorentza i Einstei­na pomišljao. Prema Einsteinovoj fundamentalno j relaciji E = mc2 mijenja se masa sistema ako mu se poveća ili umanji potencijalna energija, kao što se to događa pri atomskim jezgrama, gdje se protoni i neutroni drže jakim nuklearnim silama. Bošković ostaje pri sili inerciji, a masa mu samo ozna-

1 14

čuje broj njegovih točaka u tijelu ili količinu. Njemu je taj pojam uopće suvišan. �

Eliminiravši masu a shvaćajući sile kao fundamentalne, Ruđer je pri­pravio prijelaz na fiziku polja, što je bilo dosljedni nastavak Newtonove di­namike. Tako dugo, dok je mehanika robovala pojmu mase, istraživački se duh teško mogao otkinuti od materijalizma 18. stoljeća, s kojim će pisac Teorije biti u stalnoj polemici.

Sto su Boškovićeve točke? One nemaju protežnosti, a jedino im je bitno svojstvo inercija, kao i modus stvarnog prostornog i vremenskog postojanja. Inercija pripada jednoj točki, dok je interakcija izražena silom ovisnom o razmaku dviju točaka. Budući da su sila inercije i uzajamna sila u Boškovi­ća fundamentalna realnost, morale bi se i točke-atomi shvatiti dinamički. Zacijelo, može se dalje razmišljati i istraživati što je sila, može se . tražiti općeniti matematički princip, no glavno je da se odatle izvedu sve poznate pojave i proreknu novi efekti. Ruđerova fizika je dvoslojna sa stvarnim toč­kama i matematičkim prostorno-vremenskim kontinuumom, s aktualno po­stojećim i virtuelnim ili mogućim. Bošković piše skroznaskroz o svojim toč­kama kao stvarnim dijelićima materije ili stvarnosti ne videći (ili ne želeći vidjeti) da je uvođenjem sile problematizirano i takvo faktualno shvaćanje atoma. Zašto nije uveo i virtuelne točke? Doduše, to su mu točke matematič­kog prostora, ali one ne prelaze u fizičke točke, kao što pri sili i gibanju bi­va iz mnoštva mogućih (potencijalnih) brzina izdvojena stvarna brzina.

Dosljedno ne bi se obično, stvarno postojanje moglo shvatiti bez vir­tuelnog ili mogućeg. U tom smislu bio je Bošković aristotelovac, u opreci prema mehanici svojeg doba koja je priznavala samo aktualno postojanje, onako kao što postoji stol pred nama ili se planet giba. Tek kvantna teorija uspostavit će ponovo kompleksnost fizike, tako da će uz stvarne čestice do­laziti i virtuelne; stvarne ustanovljene u mjerenju, virtuelne pronađene prvo u računu smetnje (gdje u drugoj aproksimaciji virtuelni fotoni daju Coulom­bovu silu). Kvantna teorija je postavila apstraktni formalizam u Hilbertovu višedimenzionalnom prostoru, što nema izravno fizičko značenje, ali se odat­le mogu izračunati mjerivi učinci. Taj kvantnoteorijski kompleks različitih mogućnosti stoji iza 'stvarnosti', kao što stoje 'iza' Boškovićev matematički prostor i vrijeme s uključenim potencijalnim fizičkim veličinama. Atomska fizika ili atomski procesi su ponajprije mjereni atomski procesi u makro­skopskim mjernim instrumentima. U Wilsonovoj se komori vidi kako jedan elektron ostavlja maglenu prugu ili jedan foton izbija elektron iz atoma. Pojedini mjereni učinak može se izračunati iz apstraktne kvantnomehaničke sheme; ali se atomski proces ne može opisati kao objektivno, kontinuirano zbivanje u prostoru i vremenu (stvarnom). Zacijelo, istraživanje atoma izni­jelo je naposljetku pregledan i konzistentan matematički kostur, ali to još nije sama fizička stvarnost, no mjerivi se učinci mogu odatle izračunati.

Utemeljitelj kvantne mehanike Werner Heisenberg jednom je rekao* da je moderna atomistika bliža Platonu negoli Demokritu. Pritom su mu bili na umu principi simetrije, tako bitni pri tvorbama elementarnih čestica, složenih atoma molekula kristala. Time što je Platon izgradio sve od pravil-

* Opširnije je to izvedeno u Heisenbergovoj duhovnoj biografiji Teil und das Ganze, Miinche:Q 1969. pa u predavanju održanom u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, tiskano u Encyclopaedia moderna 28/9 (1974).

115

nib geometrijskih tijela, u posljednjoj liniji, iz pravokutnih trokuta, geome­trijska simetrija postala je najvažnija. Aristotel je odbacio takvu matema­tičku sliku ili teoriju svijeta želeći dati prave uzroke za stvarna zbivanja, a matematika Pitagore i Platona to ne daje. Na osnovu takvog njihovog suda Heisenberg je Aristotela uvrstio u empirički smjer filozofije, što nije posve korektno. Suvremena teorijska fizika treba matematiku i osobito principe simetrije, ali u poimanju svijeta bliži joj je Aristotel od Platona koji prizna· je samo jednu, idealnu vrstu postojanja i samo uniformnu vječnost. Heisen­berg nije samo povratio aristotelsku dvoslojnost aktualnog i mogućeg, već i teleološka načelo jer se pri računu vjerojatnosti jednog kvantnog skoka (ili elementa matrice) mora uzeti u obzir uz početno stanje i konačno. To ko­načno stanje sa svojom simetrijom uvjetuje, na primjer, prijelaz nekoliko atoma u molekulu. Aristotel ne može biti lako otpisan. On je bio, ne samo Ruđeru, najveći učitelj uz Newtona. Svakako, i Platon i Aristotel nisu mogli slutiti silan razvoj u eksperimentalnom i matematičkom istraživanju prirode što je izvršilo takvo transcendiranje preko naše svakidašnje stvarnosti.

Roger Bacon u 13. stoljeću bio je jamačno prvi koji je nabacio program da se sva profana objašnjenja ili sve profano znanje mora temeljiti na ra· čunu i eksperimentu, na govoru prirodnih znanosti. Sam on bio je daleko od toga da provede takav program, ali je razmišljao o mnogim pojavama. U opreci prema antičkom učenju o elementima nagađao je da bi se toplina sa­stojala u gibanju sitnih čestica. Dalje je u tom smjeru koračao Kepler. A Robert Boyle uvodi moderno shvaćanje elemenata, pokopavši staro učenje o 4 elementa. No tek Daniel Bemoulli (1700-1782) zasniva kinetičku teoriju materije i prvi izvodi odnos između kinetičke energije plinskih molekula i temperature. Međutim među kemičarima je u 18. stoljeću, osobito nakon radova Georga Ernsta Stabla*, prevladala hipoteza flogistona (vatrene sup­stancije) što prelazi od tijela na tijelo pa uzrokuje zagrijavanje, kao što se očito vidi pri dodiru vruće i hladne kovine ili pri kemijskoj pretvorbi. Ako je Ruđer pristao uz to shvaćanje topline, ipak Philosophiae Naturalis Theoria sadrži mjesta koja upućuju na kinetičku teoriju, kao što je to počeo obja­šnjavati Ruđerov vršnjak i utemeljitelj Moskovskog sveučilišta Mihail Vasi­ljević Lomonosov (1711-1765). Veliki ruski znanstvenik je sveo toplinu na kaotično gibanje sastavnih čestica materije. Slično i Bošković piše da česti­ce svjetlosti podaju česticama tijela gibanje, tako da se materija ugrijava. Stoga je lord Kelvin smatrao Boškovića pretečom kinetičke teorije topline, premda ta zasluga u jednakoj ili većoj mjeri pripada Lomonosovu.

Zanimljivo je također kako Ruđer tumači fosforescenciju, pojavu da ne­ka supstancija emitira svjetlost još dosta dugo nakon što je prestala biti obasjana. Prema njegovoj predodžbi bivaju čestice svjetlosti uhvaćene od tvorevina njegovih točaka pa nakon nekog vremena opet izbačene napolje. Ru­ski historičar znanosti S. R. Filonovič piše u knjizi Luči, voZni, kvanti, objavlje­noj u Moskvi godine 1978:

1 16

»Prvu zadovoljavajuću teoriju fosforescencije (luminiscencije) razvio je hrvatski učenjak Ruiter BoJković • • • Do stanovite mjere njegova se slika podudara s modernim poimanjem metastabilnih stanja atoma i mole­kula.«

* Experimanta et observationes chemicae, Berlin, 1731.

To je vrlo važan uviđaj u Boškovićevu Teoriju. Polazeći od svojih točaJca ,i sila među njima, Ruđer je mogao konstruirati više ili manje stabilne JDitlo. skopske tvorevine. Bit će to preteča stacionarnih stanja koja će Niels Bohr · uvesti u kvantnu teoriju.

Bošković se držao Newtonove korpuskularne teorije svjetlosti poput pretežne većine tadašnjih fizičara. Zacijelo, gometrijska optika mogla se dobro tretirati predodžbom čestice svjetlosti, a Grimaldijevo otkriće ogiba oko godine 1650. i Hookeovo nedovoljno opažanje interferencije nisu još mo­gla pribaviti pobjedu Huygensovoj valnoj teoriji. Za Boškovića nisu čestice svjetlosti primarne, nego su sastavljene od njegovih točaka, čime on obja· šnjava i različitost boje.

Za pristalice korpuskularne teorije bio je problem (a to se u drugom obliku odnosi i na valnu teoriju) kako može Sunce trajno isijavati svjetlost, a da samo ne iščezne. Ruđer Bošković ima i za to jednostavno rješenje po­lazeći od svojih neprotežnih točaka:

»Naime, u ma kako malom prostoru može postojati ma kako velik broj točaka pa je sva masa svjetlosti koja §ireći se zauzima tako golemu ma· su mogla na Suncu ili blizu Sunca zauzimati bilo kako mali prostor, a da zato Sunce poslije tisuća i tisuća godina nije nimalo izgubilo od svo­je mase.«

Prema tome moralo bi Sunce imati vrlo veliku gustoću, mnogo puta veću od poznatih tijela na Zemlji, što će se tek kasnije moći izmjeriti iz veličine Sunca, naravno, nakon što je bila poznata gravitaciona konstanta. Tu bitnu prirodnu konstantu prvi je točno izmjerio Henry Cavendish godine 1789. na temelju privlačenja između dvije teške kugle, a za mjerenje te sile upotrije. bio je torzionu vagu, siičnu kao i Coulomb pri određenju električne sile iz· među dvaju točkastih naboja.

Zbog uzajamne sile umirit će se dvije točke u razmaku gdje privlače. nje prelazi u odbijanje, ili će oscilirati oko tog razmaka. Budući da ima više takvih mjesta izmjene privlačenja u odbijanje moći će dvije točke mi­rovati u različitim ali točno određenim udaljenostima. Protegnemo li to na velik broj točaka, vidimo prema Boškoviću da tijela mogu biti gušće ili rje­đe pakirana, već prema tome jesu li točke poredane na prvoj, drugoj, trećoj ili kojoj višoj izmjeni. Time je objašnjavano zašto su neka tijela lakša a ne­ka teža. Njihova težina očito ovisi o gustoći sastavnih točaka; što je veći broj točaka, veća je masa tijela. Ruđer je pomišljao da bi izvanredno jakim pri· tiscima mogla biti proizvedena tvar mnogo puta gušća od zemaljske, kao �to je pronađeno pri bijelim patuljcima (zvijezdama). Bijeli patuljci predstav­ljaju posljednju fazu u životu normalne zvijezde kad zračenje odumire a gra­vitacija nadvladava pa se zvijezda stegne da još jednom jako zasvijetli bije­lim sjajem.

Bošković je sustavno prikazivao kako se materija gradi od sve više nje­govih točaka djelovanjem univerzalne sile. Vrlo je jednostavna tvoreVina od triju točaka gdje dvije leže blizu a treća se giba podalje. Prema njegovim iz. vodima tad se ta treća točka može gibati samo u diskretnim elipsama. To je jamačno bio prvi nagovještaj koji je prethodio Bohrovoj hipotezi o diskret­nim stazama elektrona u atomu. Svakako, zanimljivo je kako je Ruđer uvo-

1 17

dio diskontinuiranost u klasični kontinuum, nešto stoljeće i po strano fizi­čarima.

Bošković je bio prvi koji je dosljedno iz karaktera sile izvodio simet­rične tvorbe kakve se opažaju pri molekulama i kristalima. Dalekosežna su njegova razmatranja čestice koja je sastavljena od četiriju točaka. Takva če­stica bit će najstabilnija, veli, ako točke budu činile vrhove tetraedra. On je već prije razmatrao da bi se tri točke postavile u kutovima istostranog tro­kuta, a tetraedar bio bi građen od četiri takva istostrana trokuta.

»Tada će ta piramida sačinjavati ·vrlo čvrstu česticu s obzirom na svoj oblik, koja će biti sposobna tako djelovati na druge točke ili na takve nešto udaljenije piramide da njezine točke neće gotovo ni!ta promijeni­ti svoj odgovarajući položaj.«

To što Ruđer veli u Teoriji početak je stereokemije, kakvu su Le Bel i van't Hoff razvili 1875, dakle 1 17 godina kasnije. Kako dugo treba da neke ideje sazru! Za Boškovića bile su te četverostrane piramide odmah temeljna gra­đa materije, kao što dalje izvodi:

»Iz takvih četiriju čestica (prvobitnih tetraedara) raspoređenih da tvore veću piramidu može nastati čestica drugog reda, koja neće u obliku biti tako tvrda, i to zato §to su veće udaljenosti između čestica prvog reda (prvobitnih tetraedara) koji ju sačinjavaju; a to je uzrokom da su sile koje na njih djeluju iz vanjskih točaka među sobom mnogo vi!e nejed­nake no što bi bile kad bi djelovale na točke koje sačinjavaju čestice prvog reda. Na isti način iz tih čestica drugog reda mogu nastati čestice trećeg reda, koje će biti još manje čvrste po obliku, i tako sve dalje i dalje, sve dok se ne stigne do onih koje su mnogo veće, ali i mnogo po­kretljivije i podložnije promjeni, o kojima ovise kemijske operacije i od kojih su sastavljena gušća tijela. . . «

To što je ovdje napisano nacrt je kemije molekula i fizike čvrstog tijela za iduća dva stoljeća. Polazeći od jednostavnih točaka Bošković gradi čestice pa tijela koja će očitovati čudesnu simetriju. Svaka nova tvorevina, kao što on veli, čestica prvog, drugog ili višeg reda, ili izmiješanih redova, ima dru­gačija svojstva pa će neke djelovati privlačna a neke odbojno na druge če­stice. Najstabilniji je naravno prvobitni tetraedar, dok će složenije molekule biti podložnije kemijskim promjenama ili bogatijih osobina, što je danas obično svakom kemičaru. Zanimljivo je da se poznati minerali sfalerit i te­traedrit kristaliziraju u formi tetraedra, kakvu je Ruđer razmatrao.

Simetrije su jedan od najvažnijih pronalazaka matematike i fizike, i ne samo egzaktnih znanosti. Simetrični oblici javljaju se i u umjetnosti, od per­zijskih tepiha do Bachovih koncerata. Matematička grana teorija grupa istra­živala je sve moguće simetrije i njihove pravilnosti, što je nalazilo najveću primjenu u kvantnoj teoriji. Werner Heisenberg je prvi u tumačenju dvo­strukog helijeva spektra uveo simetričnu i antisimetričnu valnu funkciju za dva elektrona, a otada je bilo opće spoznata da valne funkcije mnoštva jed­nakih čestica moraju imati takav karakter. Simetrije su time bile najuže ve­zane s valnim svojstvima materije. Jedan je od postulata te teorije da u sa­stavu od jednakih čestica nijedna čestica ne smije biti ničim razlikovana

1 18

od drugih čestica pa tako četiri jednake čestice moraju zaista tvoriti te­traedar, kao što je Bošković predmnijevao. Simetrične tvorbe jednostavnih molekula osobito je razmatrao Friedrich Hund, a to otada biva alfabet cijele kemije. Simetrije su, da tako aristotelski kažemo, uzrok za tvorbu mo­lekula i kristala. Zacijelo, u teoriji elementarnih čestica postoji više bitnih simetrija, ne samo prostornih već također i s obzirom na naboj, izotopski spin, SU(3), Diracovu materiju-antimateriju.

Kad je Bošković stvarao svoj Novi svijet, bili su elektricitet i magneti­zam svestrano istraživani. On to nije više mogao zapostaviti, kao Newton usredotočivši se još na svjetlost uz mehaniku, ali ga ta fizička razgranatost nije pokolebala u pridržavanju samo jedne univerzalne sile. Steta što se nije pomnije pozabavio magnetskim i električkim pojavama, tako već popular­nim u to doba. On je svoj ugled dugovao geometriji i astronomiji, u prvom redu, i najviše će vremena i snage uložiti u ta istraživanja koja su ga odvo­dila od njegova epohalnog prijeloma. Ako je postavio i zanimljive natuknice o magnetizmu, Ruđer je tu ispao iz kola koja su jurila posve novim obzorji­ma; i jedino će ga tvorci modeme elektrodinamike posjesti pokraj sebe, kad se bude shvatila važnost njegove slike atoma kao točkastog središta sile.

Razvijajući predodžbe o tekućem stanju stvorenom od složenih čestica, Ruđer je oduševljeno prihvatio Franklinovu teoriju o elektricitetu. Nakon što je prirodoslovac George-Louis Leclerc Buffon preveo na francuski Frank­linovu knjigu New experiments and observations on electricity, postao je odvažni istraživač atmosferskog elektriciteta i izumitelj munjovoda poznat oko godine 1750. po cijeloj Europi. Iz Watsonovih i svojih pokusa s elektri­citetom proizvedenim trenjem, Benjamin Franklin (1706-1790) je zaključio da postoji samo jedna _električna supstancija, a privlačenja i odbijanja na­staju time što tijela imaju suvišak ili manjak te supstancije. Bošković je prihvatio tu teoriju jednog fluida elektriciteta, ali taj fluid sastavlja od svo­jih točaka. Paradoksno je da su teorije jedne i dviju vrsta elektriciteta do­bro tumačile poznate pojave, i svaka je bila donekle u pravu; jer, doduše, ima dva električna naboja, ali će se samo negativan pokazati nosiocem elek­tričnih struja u metalima.

Bošković nije ostao jedini koji je htio gravitaciju i elektromagnetizam ujediniti jedincatom silom. Isto će poduzeti Albert Einstein dva stoljeća kasnije, u okviru klasične teorije polja. A isto ujedinjenje proveo je David Hilbert općim varijacionim principom. I Einstein i Hilbert su promašili jer takva sinteza može jedino uspjeti u teoriji elementarnih čestica.

Suvremena fizika poznaje četiri različite sile. Dvije dugog dosega, gra­vitacijska i elektromagnetska, odavno su se očitovale u svakidašnjim poja­vama. Da postoji vrlo jaka nuklearna sila, moglo se prvo zaključiti iz defek­ta nuklearnih masa; naime, pri spajanju protona i neutrona oslobađaju se tako velike energije da složeni sistem ima manju masu od zbroja čestica. Teoriju nuklearne sile otpočeo je Heisenberg 1932. analogijom na kvantnu elektrodinamiku, samo što između protona i neutrona ne bi bili razmijenji­vani· virtuelni fotoni, već elektroni kao čestice nuklearnog polja. Upozorivši da je Heisenberg pri tom zaboravio svoje relacije neodređenosti, Yukawa Hideki je 1935. iz kratkog dosega nuklearnih sila, oko to-ta cm, izveo da kvanti nuklearnog polja, poslije nazvani mezoni, moraju imati masu oko

1 19

200-300 puta ve6u od mase elektrona, što je uskoro potvrdio Cecil Powell izravnim mjerenjima učinaka kozmičkih zraka u velikim visinama. Međutim, pri beta-radioaktivnosti opaža se da su emitirani elektroni (proizvod raspada mezona) polarizirani samo u jednom smjeru vrtnje, čime je dotad opće pri­hvaćena simetrija lijevog i desnog u prirodi bila narušena. Prema tome mo­rala bi djelovati još jedna vrlo slaba nuklearna sila. Slijedeći Weinberga, Abdus Salam je uspio slabu nuklearnu silu i elektromagnetizam svesti na jedinstveno polje, dok Boškovićev program jedne univerzalne sile ostaje bu­du6em istraživanju. Treba pripomenuti da je hipoteza kvarkova promijeni­la dosadašnju sliku; i po svoj prilici bila je pri postanku svemira samo jed­na vrsta čestica i sila, ali takvo boškovićevsko stanje vladalo je samo u pr­voj bilijuntini sekunde da bi se kroz big-bang svemir naglo širio i diferenci­rao.

Na svršetku svoje Teorije prirodne filozofije Ruđer Bošković nabacuje mogu6nost da neke vrste supstancije nemaju uopće sila ili ih imaju posve različite od njegovih, tako da ne stupaju s našim poznatim tijelima u inter­akciju.

»U tom slučaju bi supstancija jedne od tih vrsta posve slobodno prošla kroz supstanciju druge vrste, bez ikakve kolizije. . . pa bi bilo moguće da postoje brojni materijalni svjetovi u istom prostoru tako medu so­bom odvojeni da jedan ne bi imao veze -s drugim niti bi jedan ikada mogao saznati za drugi.«

Ta ideja o postojanju više neovisnih svjetova javlja se i danas, nakon što su bolje proučene različite vrste interakcija. Zaista, trebalo je imati vido­vitOst genija da se nabace sve te tada tako neslućene mogućnosti. To nagađa­nje više svjetova bez uzajamnog kontakta potvrđuje dinamičko tumačenje Boškovićevih točaka.

Na kraju sveg istraživanja potreban je ljudski ton skepse. Bošković se pita nakon toliko apodiktičnih tumačenja:

»le li taj zakon sila unutarnji i kao takav spada u bit nedjeljivih točaka? lli je neJto supstancijalno? Ili nešto što je točkama dodano kao akci­dentalno, kao što su forme peripatetika supstancijalne ili akcidentalne? lli je to slobodan zakon Tvorca prirode koji upravlja svim gibanjima prema zakonu koji je sam po svojoj volji uspostavio? Sve to ja ne pi­tam i to nam neće otkriti ni prirodne pojave koje su iste u svim teori­jama. . . Cini se da prvo mnijenje zastupaju moderniji učenjaci koji smatraju neproničnost i aktivne sile za primarna svojstva materije . . . Moguće je moju teoriju primijeniti u svim tim načinima filozofiranja i prilagoditi je posebnom načinu mišljenja svakog od njih.«

Prvo mnijenje bilo bi najbliže enciklopedistima (d'Alembert) i pristalicama materijalizma koji bi sile naprosto pripisali masama kao primarnim značaj­kama materije. Međutim, sam je Bošković, eliminiravši masu u tom primar­nom značenju, otvorio putove suprotnom poimanju što će se u daljem ra­svoju fizike probijati. Njegovo toleriranje više različitih interpretacija neće izbrisati njegovo vlastito usmjerenje niti će ga poštedjeti od kritika fran­cuskih materijalista.

120

Theoria Philosophiae Naturalis spommJe na samom kraju Stayovo sta­jalište da znanost neće nikad prodrijeti u bit stvari, nego će se istraživanje uvijek zadržati pri površini - omalovažavanje što će ga teolozi i ontolozi zastupati sve do kasnijih egzistencijalista Kierkegaarda, Jaspersa i Heideg­gera. Koliko god Ruđer biva skeptičan naposljetku, ipak zaključuje s notom pouzdanja:

»Smatram da će i nadalje biti vrlo teško spoznati unutarnji splet poje­dinih tijela, ali se ne bih usudio tvrditi da je to posve nemoguće.«

Je li Boškovićev karakter utjecao na njegovu Teoriju prirodne filozofije? Može li se uopće govoriti o ovisnosti čovjekova karaktera i shvaćanja? U svo­jem bečkom djelu Ruđer dopušta više mogućnosti u tumačenju svoje sile: ili je temeljna ili joj je sjedište u masi ili se treba shvatiti okazionalistički. Kad je i prvo poimanje jedino dosljedno njegovu Novu svijetu, ipak on je toliko suzdržljiv u Teoriji prirodne filozofije da omogućava i druge, čak su­protne interpretacije. Današnji bi čitatelj zaželio da je on dosljednije pro­vodio ideje iz prethodnih spisa, jače u Aristotelovoj tradiciji. Međutim, on je želio da bude prihvaćen i od drugih, najviše je možda htio da ga prihvate francuski enciklopedisti koji su ga toliko potcjenjivali. Nije li takva popust­ljivost bila skopčana s njegovim tolerantnim, čak prilagodljivim karakterom? On nije bio Jan Hus, Giordano Bruno, Girolamo Savonarola ili Lucilio Va­nini koji su se dali spaliti na lomači zbog svojih uvjerenja. Mnogi radikali su to zbog agresivnog karaktera, a obratno militantne su ideologije često stva­rale ljude sklone nasilju. Mnogim je nasilnicima i vlastohlepnicima bila ka­kva ideja pokriće naravi, kao što su mnogi blagi karakteri trpjeli čineći zlo­čine u ime viših ciljeva. Ruđer se rodio u gradu kojem je još dodan malo pogrdan pridjev »od sedam zastava«, što je značilo spremnost male republi­ke da se nagodi s bilo kojom velesilom. Ta diplomatska i koncilijantna nota karakterizira i Boškovićevo ponašanje, a nije odsutna u njegovu znanstve­nom i filozofskom radu. Bio je on i ostao Dubrovčanin koji je tražio uskla­đenje s tako razdrtim svijetom moći i duha.

121

PROBLEM TIJELA I DUSE

Ruđer Bošković je osjećao potrebu da Teoriji prirodne filozofije dopiše dodatak o duši i Bogu. Svakako, on je već prije u svojem djelu razmatrao odnos tijela i duše, a Bog mu je također trajno na umu. Istraživajući fiziku, nije mogao a da se ne zaokupi problemom kako se uzajamno odnose tjelesni i duševni procesi, tako evidentno skopčani u čovjekovu činu. Katkad mi što naumimo, pa pokrenemo tijelo da to ispuni; katkad vanjski podražaj u nama izazove stanovite osjete ili misli; a katkad istodobno što mislimo, govorimo i činimo. Utemeljujući dualizam duha i materije, Descartes je pretpostavio da se uzajamno djelovanje tijela i duše zbiva u epifizi na stražnjem dijelu me­đumozga, što će ubrzo medicina opovrgnuti (jer se život nastavio, kao što piše Bošković, i nakon što je ta žlijezda bila odrezana). Zbog svih teškoća Descartesove teorije Geulincx i Malebranche zabacili su uopće kauzalnu ve­zu između tjelesnog i duševnog. Prema njihovu nazoru, okazionalizmu, Bog se brine da se tjelesni i duševni procesi skladno odvijaju. Na takvo odbaci­vanje kauzalne veze nadovezao se i Leibniz. On je odnos duševnog i tjeles­nog usporedio s dvjema urama koje je načinio urar (Bog). Pri tom možemo razlikovati tri slučaja, uz pretpostavku da nam pokazuju isto vrijeme. Prvo, ure mogu biti fizički povezane, kao što je pokazivao Huygens, pa resonira­jući idu sinhrono. Drugo, urar stalno nadzire da pomakne uru koja zaostaje. l, treće, ure su tako savršeno napravljene da vječno idu točno. Leibniz odba­cuje prvi slučaj jer održava dualizam koji je inkonzistentan. No, kakav bi to bio savršen urar koji bi morao neprestano intervenirati u hod svojih na­prava? Samo je treći slučaj dostojan savršenog tvorca. Sve se zbiva po pre: stabiliranoj harmoniji pa tako usporedno skladno teku fizički i mentalni procesi. Zacijelo, za Leibniza i to fizičko razlaže se u krajnjem redu na duševne entitete u njegovu monističkom idealizmu.

Ruđer Bo�ković nije prihvatio to rješenje s prestabiliranim skladom ili, slikovito, s dvjema savršeno sinhronim urama. On se, prvo, izričito odvaja od Leibniza kojem su nedjeljivi entiteti duše ili monade:

»Prije svega posve je krivo tvrditi da nema nikakve razlike između. (Bo­škovićevih) točaka i (Leibnizovih) duhova. Glavna razlika između mate­rije i duha leži osobito u tome što se materija može zamijetiti, a nespo­sobna je misliti i htjeti, dok duh ne djeluje na naša osjetila, a mole mi­sliti i htjeti.«

123

Leibnizovi su sljedbenici mislili da bi duhovi (monade), snabdjevene istim onakvim silama kao Boškovićeve točke, proizvodili iste učinke. Bošković to najprije osporava, ali tome oprezno dodaje:

»Odatle biva da su moje točke materijalne, a da njihove mase (naku­pine) sačinjavaju tijela koja se veoma razlikuju od duhova. Kad bi bila moguća takva vrsta supstancije koja bi imala aktivne sile sjedinjene s inercijom te bi mogla istovremeno misliti i htjeti, to ne bi bilo ni tijelo ni duh, već nešto treće što se od tijela razlikuje sposobnošću mišljenja, a od duha inercijom i spomenutim našim silama koje povlače sa sobom neproničnost.«

Ne približava li se on time Spinozi dopuštajući mogućnost da bi neka, obu­hvatnija supstancija mogla imati i fizička i psihička svojstva? Pravovjerni katolik tu načas prekida s upozorenjem da se to pitanje mora razriješiti na drugom mjestu. Stoga i ističe u podnaslovu da njegov Dodatak o duši i Bogu spada u metafiziku. Njemu se činilo da fizika ne seže dalje, a ipak bit će to dileme koje će zaokupiti teoretičare kvantne fizike: gdje prestaje fizi­ka a počinje misao? Prije eksperimenta prikazuje se atomski sustav valnom funkcijom od mnoštva mogućih stanja; a u interakciji s našim napravama aktualizira se jedno stanje iz matematičkog valnog paketa. No, gdje se zaista zbiva to izdvajanje ili aktualizacija? Prema Wigneru, na kraju u našoj svi­jesti. To se gledište može osporiti utvrdivim efektima u Wilsonovoj komori ili drugim aparatima.

Razmatrajući psihičke pojave, Bošković razlikuje osjete, htijenje i misli. Ako se takva razlika i ne može strogo održati, mogla: je ipak poslužiti za prvu analizu. Sto se tiče osjeta, Ruđer prigovara kartezijancima da su, boreći se protiv predrasuda, sami potpali pod pričin naših osjetila da je materija ne­prekinuto proteina. On posve točno konstatira da su naša osjetila suviše gruba da bi zamijetila sitne razmake među česticama tijela. Potpuno na strani Kopernika, on nadalje navodi da bi se svjedočanstvom osjetila moglo dokazati da Zemlja miruje, a da se Sunce i zvijezde gibaju. Ipak, njemu je ekstremno stajalište da bi sva naša percepcija bila varljiva. Da ne bude varke, mora se usporediti više osjeta, a sve to opet podvrgnuti prirodnoj logici. Upravo u tom sjedinjavanju empiričkog i racionalnog vidi Bošković kriterij istine - svakako, stanovište koje odaje modernog prirodoslovca u već velikoj distanciji od Descartesova racionalizma i britanskog empirizma.

Bošković je tu prirodno bio uvučen u spor između sljedbenika Platona i Lockea jesu li naše ideje ili pojmovi urođeni ili stečeni osjetilima. U pri­jašnjem spisu De Materie Divisibilitate et Principiis Corporum 1748, što ga u Teoriji navodi u znak da ne mijenja mišljenje, izvodio je:

» • • • drlim da je bez sumnje posve sigurno da smo ideju (predodžbu) tijela, materije, tjelesnih stvari crpli preko svojih osjetila.«

Međutim, za razliku od Johna Lockea on smatra da se zamjedba ili slutnja materije već počela formirati u embrionu za vrijeme rasta u majčinoj utro­bi. Time on odstupa od slike empirista da dolazimo na svijet kao neispisana ploča, ali mu je nedovoljan stupanj tadašnje biologije priječio da razumije što se sve zbiva sa zametkom. Tek razvojem genetike a posebno molekular-

124

ne biologije moći će se bolje razjasniti što se nasljeđuje a što se stječe odgo­jem i iskustvom.

Ako se gdje i približio empiristima, Bošković se neće dati zavesti do ekstremnog stajališta, kakvo je zauzeo Berkeley, da vanjski predmeti ili tijela ne postoje ili, kao što je izvodio Hume, da se ne mogu dokazati. Kad bismo posumnjali u to, tad se ne bismo obraćali nikome niti bismo pisali knjige. Time što upućujem svoje djelo čitaocima, veli Ruđer, ja smatram da oni postoje. To dokazivanje postojanja našim upravljanjem prema nečemu ili nekima bit će i za Husserla bitan kriterij. Zacijelo, intencionalizam ili usmje­renje psihičnog čina prema kakvom predmetu javlja se u skolastičkim medi­tacijama gdje je sve bilo usmjereno prema posljednjoj svrsi, spasu ili Bogu Na toj će tradiciji sredovjekovne skolastike, Edmund Husserl (1865--1935), a još prije Brentano, izvući svojevrstan pojam postojanja; tako kad zami· šljam kružnicu odriješenu svih sporednih kvaliteta, uspostavljam idealnu egzistenciju kružnice kao takve. Sama se tu svijest mora shvatiti transcen­dentalno, u dokučenju takvih idealnih entiteta. Husserlov se postupak na­zvao fenomenološki, a lako se mogao izvrći u stari solipsizam. Potkraj s�ri Husserl se u Kartezijanskim meditacijama, objavljenim posthumno godine 1950, ograđuje se od solipsista sa sličnim ukazivanjem poput Boškovića' na neospornu egzistenciju druge osobe:

»Ali doskora biva evidentno da je doseg takve teorije (teorije iskustva nekoga drugog) mnogo veći no što se isprva čini, da to prinosi uteme­ljenju transcendentalne teorije objektivnog svijeta i u stvari utemeljenju takve teorije u svakom pogledu, naročito s obzirom na objektivnu prirodu.«

Ako je to konačan zaključak jedne filozofije, onda je to jedva vrijedilo toli· kog promišljaja. Bošković je jednostavno pošao od toga da postoje druge osobe koje misle i mrtvi predmeti koji nemaju osjeta ni misli. Zaista, to može biti ishodište epistemologije, ali nikako ne jedne transcendentalnosti kakvu je Husserl zamišljao. I Ruđer će tražiti posljednje, transcendentalno utočište, svakako, u krilu kršćanske teologije.

Imajući pred očima ra.zgranani živčani sustav, Bošković veli da sjedi­šte duše mora biti s tim vezano. Suprotno od Descartesa koji je životinje shva­tio kao strojeve ili automate, on se priključuje aristotelovcima koji sma· traju da i životinje imaju dušu, ali je ta njihova duša mnogo niža od ljud­ske. Prema tome i najviše životinje imaju tri najvažnije psihičke funkcije: os­jete, htijenje i mišljenje. U tom je zaključku bio Ruđer ponešto pokoleban dogmom o besmrtnosti ljudske duše pa će umiriti savjest tvrdnjom da su »te operacije mnogo nesavršenije, i, kad im se raskine veza s tijelom uslijed propadljivosti organskog tijela, te (psihičke funkcije) posve nestaju«. Kakvo je to ipak nakon Augustina, Tome Akvinskog i Descartesa silno približava· nje evoluciji živih bića!

ćim se duševne pojave pripišu životinjama, vjernik mora pronaći onaj savršeni sastojak duše koji joj jamči besmrtnost; jer samo čovjek ima bes­mrtnu dušu. Tražeći bitnu oznaku ljudskosti, Bošković počinje razlikovati dvije vrste odnosa između tjelesnog i psihičnog. Jedna je nužna i podvrgnuta kauzalnosti, druga čini ljudsku volju slobodnu. Zacijelo, ta njegova razma· tranja ostaju u polumraku koji se i do danas neće posve razdaniti. Najvaž·

125

nije je da on tu uviđa granice do kojih se fizika može primijeniti na treti­ranje duševnih fenomena.

»Iz tih tako značajnih razlika jasno izlazi kako se taj zakon, koji se od­nosi na spoj duše s tijelom, razlikuje od materijalnog mehanizma i kako je posve daleko od njega.«

Ruđer je gibanje svojih točaka podvrgnuo strogom načelu kauzalnosti. No takva determiniranost ne može se do kraja protegnuti na dušu koja ostaje slobodna, u svojim najvišim očitovanjima. Spomenuli smo da je Immanuel Kant preuzeo dvostran čovjekov karakter, jednu stranu određenu prirodnim zakonima i drugu stranu slobodnu usađenu u umu. Covjek je s jedne strane prirodno biće poput majmuna, a s druge je strane biće koje se može i tre­ba da se ravna prema umnim kategoričkim imperativima. Kant piše u Kriti­ci čistog uma:

»Covjek je pojava osjetilnog svijeta i utoliko je jedan od prirodnih uz­roka čiji kauzalitet mora stajati pod empiričkim zakonima. Kao takav mora on prema tome također imati empirički karakter poput svih drugih prirodnih stvari. Zamjećujemo to u silama i moći koje očituje u svojim učincima. Pri neživoj ili čisto životinjskoj prirodi ne nalazimo razloga da pomislimo kakvu drugu moć osim čisto ćutilno uvjetovanu. Samo čovjek, koji inače svu prirodu spoznaje samo svojim osjetilima, spozna­je se sam također samom apercepcijom, i to u radnjama i unutarnjim određenjima koje on ne može nikako ubrojiti u utiske osjetila. Tu moć zovemo razum ili um; osobito se um potpuno i prvenstveno razlikuje od svih empirički uvjetovanih sila jer samo po idejama odmjeruje svoje predmete i prema tome određuje razum koji tad empirički upotrebljava također čiste pojmove.«

Ako je Kant preuzeo od Boškovića, a i od skolastičke predaje, subjekti­viziranje prostora i dvostran ljudski karakter, ipak su njegovi nazori iza Ru­đerovih, koji je i životinjama pripisao stanovit stupanj duševnosti i razbora. Kant ne može nikako u ljudskoj egzistenciji nadići opreku između prirod­nog i intelektualnog; dapače tvrdit će da se u našim postupcima ne može uvijek razlučiti što je uzrokovano prirodnim zakonom a što je "uzrokovano" umnim uviđajem. Zbog toga će se i u teoriji prava naći pred nerješivom teškoćom: kako da sudac odluči koji je čin izvršen po slobodnoj volji a koji po prirodnoj kauzalnosti? Zacijelo, čovjek je odgovoran samo za one po­stupke koje je izvršio svojom slobodnom odlukom. Ne povlačeći tako bitnog jaza između prirode i intelekta, Bošković je u ugodnijem položaju da shvati punije slobodu. Dok je Kantova etika čisto racionalna, katolik će u duhu Bi­blije pripisati sućuti jednaku važnost kao i motivima ili razlozima. Cisto ra­cionalno utemeljenje etike premašuje, kao što pokazuje Kantova deontologija (dužno ispunjavanje moralnih, umnih imperativa); no ni čisto emotivne filo­zofije etike nisu bolje uspjele. Racionalističko izvođenje etike ili pravde*

* John Rawls u Theory of Justice konstruira zajednicu od slobodnih, racio­nalnih individua koji bi prihvatili dva načela, prvo, da imaju Jednako pravo i, dru�o, da uvedene razlike budu svima na korist. Takav ahistonjski i antirealis­tički pristup nema one moralne snage koja bi ikoga obavezivala.

126

ispušta ljubav ili druga ćustva što našim činima daje prisilnost, grešnost ili zadovoljstvo, kao što je pisao Ruđer; emotivne pak doktrine ne mogu nadvla­dati etički relativizam. Budući da su pozitivisti priznavali smisao samo onim iskazima koji se mogu podvrći njihovu principu verifikacije (svođenju na osjete i logičke tvorbe), nužno su moralne sudove proglasili izrazima osje· ćanja što se ne mogu dalje obrazložiti*. Katolička je etika u prednosti što je uz racionalnu spoznaju skopčala i biblijski naputak: ljubi drugoga kao sa­mog sebe! To sjedinjenje racionalnog i emotivnog karakteriziralo je i novo­vjekovni humanizam kojem je Ruđer bio jedan od posljednjih sljedbenika, ali i preteča obnove humanizma.

Boškovićev dinamički obrat činio se i Nietzscheu izlaz iz starog procjepa duše i tijela. On stoga uzdiže Ruđera Boškovića uz Nikolu . Kopernika kao najvećeg protivnika i pobjednika nad pričinom osjetila. Tako u jednom od svojih posljednjih spisa, Jenseits von Gut und Bose, 1895, piše da je Boškovi­ćeva teorija bila:

»najveći trijumf nad ćutilima koji je dosad bio potučen na Zemlji«.

Dok je Schopenhauer preporučivao obuzdavanje slijepe i bezrazložne volje, Nietzscheu je volja kao Ruđeru sila kreativna. Propovijeda krajnji individu­alizam, ali je jamačno u "volji k moći" otkrivao jednu od glavnih kompone­nata historije. Inače j e jako naginjao biologicizmu pa mu volja katkad biva životna energija. Utjecala je na nj Darwinova evolucija osobito s vulgarizi­ranom predodžbom o nadživljanju najjačih, a donekle se približava suvre­meniku Wilhelmu Ostwaldu koji je u govoru Die Ueberwindung des wissen­schaftlichen Materialismus, 1895. poricao postojanje materije i duše, a za jedinu realnost uzeo energiju, zacijelo, mjerivu veličinu. Nietzsche je jednako pobijao idealizam kao i materijalizam pa je Boškovića najviše cijenio što je razorio vjeru u tvar ili materiju »zadavši smrtni udarac materijalističkoj atomistici« .

Nietzsche i Ostwald vjerovali su da su voljom ili energijom odstranili staro proturječje materije i duha što je zaokupljalo filozofiju od početka. No, iako je tu bio prizvan Bošković, voluntaristički ili energetski monizam bio je daleko od njegova razmišljanja. I Nietzsche i Ostwald podlegli su tra­dicionalnom poimanju bitka, slično kao i pristaše materijalizma koje su pobijali.

Neobuzdan u izrazu i zanošljiv metaforama, Nietzsche je mogao poslužiti ideologiji Trećeg Rajha, a njegovi uzvici kao »nije da dobar cilj posvećuje rat, već dobar rat posvećuje svaki cilj« bunit će trajno pacifiste. Iskrivlja­vanju njegove inače poremećene spodobe doprinio je i Martin Heidegger pi· šući:

»Dva čovjeka, svaki na svoj način, uveli su pokret protiv nihilizma -Mussolini i Hitler - učivši od Nietzschea . . . «

U rektorskoj besjedi 1933. taj mističnokonzervativni ontolog obara se na cijelu tradiciju prosvjetiteljstva u Nj emačkoj :

* A. J. Ayer, Language, Trutl1 and Logic, 1 936.

127

»Neka teorije i 'ideje' ne upravljaju vašim bitkom! Fii.hrer sam i samo on je njemačka realnost i njezin zakon, danas i ubuduće.«

Mogu li se čitatelji pouzdati da takav Hitlerov apologet razborito pro­suđuje znanstvenu i filozofsku problematiku? On arogantno omalovažava cijelu novovjekovnu filozofiju da je tobože otpočela zaboravom bitka koji će tek njemu progovoriti. Njegova smućujuća terminologija, puna nezgrap­nih njemačkih kovanica, davala je privid iznimne originalnosti. Svakako, probaviti njegove knjige velik je intelektualan napor, ravan čitanju Hegela, a po takvom naporu neki mjere filozofsku dubinu. Martin Heidegger se pri­družio napadajima Trećeg Rajha na znanost od fizike do antropologije, a njegovi su brojni sljedbenici širili poslije rata antiscijentizam, kad je već otpočela znanstvena revolucija. Nakon loma sa staljinizmom mnogo je mark­sista prilazilo Heideggerovoj ontologiji koja je bila bliska već slično formira­nim glavama. I to sipanje magluštine bilo je pogubno za zemlje s malom znanstvenom i umjetničkom tradicijom. Heidegger je jako utjecao na egzi­stencijalizam, osobito na Sartrea koji je također u dijalektici bitka i ništa­vila tražio ljudsku slobodu. Heideggerovu igru s riječima neka ilustrira ovaj odlomak iz Was ist Metaphysik:

»Treba da se istraži bitak, a inače - ni§ta; bitak sam, a dalje ni§ta; bi­tak jedino, a preko toga - ni§ta. Kako stoji s tim ništa? Postoji li Ni­šta samo r,ato što postoji ne i negacija? lli obrnuto? Postoje li negacije i ne samo r.ato što postoji Ni§ta? . . . Gdje nalazimo Ni§ta? Tjeskoba ob­javljuje Ni§ta . . . Pred čime i zbog čega smo se bojali, bilo je zapravo Ni§ta . . . NUta samo nuti.«

To ne podsjeća samo na horror vacui, već i na skolastičko razglabanje. U tom kontekstu značajno je da je nUta također temeljan pojam za Bo­

škovića jer on često veli za svoj imaginarni ili potencijalni prostor da je ni§ta s obzirom na stvarnost. Tu se može nametati misao iz Biblije da je Bog stvorio svijet iz ništa. Dakle, u Bibliji ne piše naprosto da je Bog stvorio svijet, već se dodaje to »iz ništa«, o čemu su skolastici puno spekulirali. Da­kle, i Bogu je bilo potrebno ništa da bi odatle stvorio svijet pa to nUta ne može biti ništa u običnom smislu, već više znači ono što tek može biti, znači potencijalnost. U tom tumačenju bi se Heidegger i egzistencijalisti mogli priključiti Boškoviću, zacijelo bez svojeg antiscijentizma. U Boškovićevoj fi­zici ulogu Boga preuzima sila koja stvara ili pretvara ono potencijalno (ni­šta) u stvarno gibanje. Blisko je stoga nagađati da je Ruđer u svojim slo­bodnijim meditacijama vidio Boga kao svoju univerzalnu silu, dok se revni katolik morao pokloniti personalnom Bogu.

Središnji je filozofski problem bio odnos između fizičkih i mentalnih procesa. Descartesova se poimanje dviju neovisnih supstancija rušilo na osnovnim činjenicama, a Leibnizovo se rješenje činilo Ruđeru također ilu­zorno, kao što on sam piše:

128

»Unaprijed utvrđena harmonija o kojoj govore Leibnizovi sljedbenici ot­klanja svaki takav poremećaj, bar što se tiče naše duše, jer ne dopušta nikakvu neposrednu vezu između duše i tijela; a ono što je tako nužno odbačeno u Descartesovoj teoriji, koja je životinjski svijet svela na au-

tomate, odnosi se i na ljude, za koje teorija, o kojoj je riječ, jednostav­no tvrdi da svako njihovo gibanje potječe iz stroja i da je ono nužno. Zato se ta teorija ni meni nimalo ne sviđa. Osim toga, kad bih je i pri­hvatio, ne bih mogao naći ni najmanjeg razloga koji bi me uvjerio da osim moje duše, čije se ideje (osjeti) odvijaju po sebi i bez ikakve nepo­sredne veze s tijelom, ja imam neko tijelo koje bi imalo neke pokrete, a još manje da bi ti pokreti odgovarali tim idejama (osjetima), iti da bi postojali neki drugi ljudi ili neka druga tjelesna narav izvan mene. Ta­kva teorija mora nužno voditi um, koji sve mjeri svojim vlastitim mjeri­lima, na takve apsurde i još gore, pa sam se uvijek čudio kako ona ipak svugdje napreduje, kako je dobro primljena, dapače je preuzela tolika maha da je općenito podržavaju.«

S takvim oštrim odbacivanjem Leibniza složit će se i Kant. Odbacujući osje­tilno iskustvo kao mutno, zbrkano i proturječna, Leibniz se jedva može iz­vući iz solipsizma. Već je Voltaire rekao da, ako tko poreče postojanje vanj­skog svijeta, nitko mu neće moći dokazati suprotno. Kant je tu nemogućnost nazvao skandalom filozofije pa sam izmišlja dokaz o postojanju trajanja izvan naše svijesti, uostalom vrlo mutno i neuvjerljivo. Bošković nije upao u takav škripac jer njegova epistemološka razmatranja uopće počinju s egzi­stencijom drugog čovjeka i predmeta oko nas.

Kako Bošković postavlja dušu prema tijelu? Ishodište mu je razlikova­nje stvarnog i potencijalnog, kao što je to uveo u razlikovanju stvarnog i matematičkog prostora. Prije njega mnogo se pitalo gdje je duša locirana, da li u mozgu, cijelom živčanom sustavu ili nečemu bestjelesnom. Prema Ruđeru ona ne može biti u stvarnom prostoru njegovih točaka, ali i ne može biti posve razdvojena od materije; dakle, sjedište joj je u matematičkom ili potencijalnom prostoru. Genijalan potez intuicije! Bošković izvodi dalje kako duša zaprema cijeli potencijalni prostor što ga omeđuje tijelo. Stoga tijelo ima svuda sposobnost osjeta i naša duša može pokretati tjelesne dijelove. Vidi se odatle još jednom kako matematički prostor nije za nj samo ap­straktna tvorevina, već u njemu bivaju potencijalne fizičke veličine i sama duša. Prije uvedena potentia kao uzrok aktualne Newtonove sile mogla bi sad posredovati između duše i tijela, ali se Bošković uzdržao da pobliže opisuje interakciju između fizičkih i mentalnih pojava.

Boškovićeva teza može se argumentirati time da misao i osjećaj imaju karakter potencijalnosti. Ja mogu što sada misliti, a te misli prije nije bilo i ubrzo može opet nestati. U psihi je potencijalnost da se aktualizira kakva misao ili osjećaj . Naprotiv, tijela u prostoru oko nas postoje i kad ih ne zamijećujemo; ona stvarno postoje. Je li tim razlikovanjem stvarnog i po­tencijalnog uhvaćena bit tjelesnog i psihičnog?

Zacijelo, i on nije razriješio teškoću što je kauzalnost prirode stvara za poimanje ljudske slobode. On je dosljedni determinist koji izričito kaže:

» • • • sve pojave u prirodi imaju određene uzroke iz kojih proizlaze pa stoga nešto nazivamo slučajnim zato što nam nisu poznati uzroci koji to determiniraju.«

On proteže tu determiniranost na cijeli svemir pa jasno izvodi da se iz sadašnjih položaja i brzina svih njegovih točaka i sila među njima mogu

9 Ruđer Bošković 129

odrediti sva njihova buduća i prošla gibanja. A to će isto kasnije izreći i slavni matematičar i manje slavni Napoleonov ministar policije Pierre Si­mon Laplace (1749-1827):

»Genij koji bi u jedan čas poznavao sve prirodne sile, međusobne po­ložaje i brzine tijela i koji bi bio sposoban da sve te podatke podvrgne matematičkoj analizi, takav bi genij u istoj formuli shvatio gibanje najvećih svemirskih tijela i najsitnijih atoma. Ništa mu ne bi bilo nepo­znato. Prošlost i budućnost bile bi otvorene njegovu pogledu. Ljudski um pruta u astronomiji približnu sliku takva genija.«

Bilo bi povijesno točnije takva genija zvati Boškovićevim negoli Laplaceo­vim. Francuski matematičar i astronom dobro je poznavao Ruđerova istraži­vanja, a njegovo vješto baratanje diferencijalnim i integralnim računom da­leko je nadmašilo mučne Boškovićeve geometrijske konstrukcije.

Kako se može kozmička determiniranost uskladiti s ljudskom slobo­dom? Nikako, zaključio je stoljeće nakon Boškovića i Kanta njemački fiziolog Emil Dubois-Reymond na Kongresu prirodoslovaca u Leipzigu 1872. Ako možemo i točno, u principu, pratiti ili izračunati gibanja svih atoma u mo­zgu i cijelom tijelu, to nam ne objašnjava zašto je nešto ružno a nešto lije­po, nešto zlo a nešto dobro, dapače će nas posve udaljiti od poimanja slo­bode. Evo njegova slavnog izvoda:

»Neki iz nekog razloga besvjesni (bez snova) spavajući mozak, astronom­ski proziran, ne bi više sadržao tajni, i pri astronomskom poznavanju također ostalog tijela bio bi cijeli ljudski stroj; sa svojim disanjem, ku­canjem srca, izmjenom tvari, toplinom, itd, potpuno odgonetan. Spavač bez snova može se shvatiti koliko i cijeli svijet prije no što je bilo svi­jesti. Ali kako je s prvom pobudom svijesti postao svijet dvostruko ne­shvatljiv, tako biva i spavač s prvim svitanjem snova. Nerješiva suprot­nost, u kojoj stoji mehanički nazor na svijet sa slobodom volje, a time neposredno s etikom, sigurno je od velike važnosti. Oštroumlje mislilaca svih vremena na tome se iscrpljivalo i nastavit će se na tome vježbati . . . Kakva zamišljena veza postoji između određenih gibanja određenih ato­ma u mojem mozgu s jedne strane i s druge onih činjenica koje su za me prvobitne, ne dalje rastavljive i neosporne: ja osjećam bol, osjećam ugodu, kušam slatko, mirišim ružu, čujem ton orgulja, vidim crveno, iz čega svega izlazi sigurnost »dakle, ja jesam«? Skroznaskroz i zauvijek je neshvatljivo da određeni broj atoma ugljika, vodika, dušika, kisika, itd, ne bi bio ravnodušan prema tome kako leže i gibaju se, kako su le­žali i gibali se i kako će ležati i gibati se. Nikako se ne uviđa kako bi iz njihovog sudjelovanja mogla nastati svijest.«

Zaista, vrlo upečatljiv govor! Odatle je Dubois-Reymond izvukao s obzirom na te fundamentalne probleme zaključak: lgnoramus! Ne znamo i nikad nećemo znati. Nasuprot tom agnosticizmu istupio je poznati biolog Ernst Haeckel*, dosljedni materijalist, koji je, polazeći od Darwinove evolucije,

* Die Weltriitsel, 1899. daju samouvjereno odgonetku na bitne tajne svijeta, međutim Haeckel je učinio važna otkrića, a poznato mu je načelo da je razvoj embrija u bitnim crtama ponavljanje razvoja vrste.

130

objašnjavao postanak živog iz neživog i pojavu mentalnih procesa. On je mo­gao biti tako samosvjestan da je riješio sve bitne probleme jer mu je nedo­stajala filozofska dubina Dubois-Reymonda čiji će prigovor i poslije poga­đati fizikaliste koji nastoje sve reducirati na predodžbe i zakone fizike i kemije.

Premda se i Bošković tu spotiče, njega ipak ne obuzima toliki agnosti­cizam kao znamenitog njemačkog fiziologa, a niti neće upasti u onakvu samo­uvjerenost poput Haeckela da bi riješio sve temeljne probleme filozofije. Prizivajući se na božanskog Tvorca, vjernik će se pokušati probiti iz ćorso­kaka. Zacijelo, on neće olabaviti determinizam neizmjernom složenošću sve­mira, ali su mu te beskrajne mogućnosti kaosa i reda ukazivale na Božju promisao. I tu je on postavljao zanimljive hipoteze o svijetu.

Na Ruđera je utjecao Jacob Bernoulli koji je u djelu Ars conjecandi godine 1713. položio temelje statističke obrade golemog broja čestica. Prema Boškoviću svemir se sastoji od konačnog broja njegovih točaka pa je sam konačan. Značajno je da će konačnost svemira biti izvedena u Einsteinovoj Općoj teoriji relativnosti, i to iz metričke zakrivljenosti u gravitacijskom po­lju. Takva zakrivljenost nosi sa sobom neeuklidski prostor koji se px:ema Riemannu može u dvodimenzionalnom slučaju predočiti površinom jabuke. Doduše, Bošković je također pisao da euklidski pravac ne mora imati nikak­ve prednosti pred jednostavnim krivuljama pa dosljedno ni euklidska geo­metrija pred drugim geometrijama u kojima bi nam pravci izgledali zakriv­ljeni; ali do novog sustava nije dospio. Kao i uvijek, bio je genijalni vizionar koji je naslutio nove putove znanosti, a da sam tu neće učiniti konkretne korake, bilo računom bilo eksperimentom.

Potaknut Bernoullijc:;vim nacrtom statistike, Bošković je opširno u tom Dodatku o duši i Bogu razmatrao moguće položaje i brzinu svojih točaka, a broj je tih kombinacija beskonačan. Već prema tome kakvu uzmemo početnu raspodjelu položaja i brzina tako će se dalje svemir kauzalno razvijati. Sva­kako, zaključuje Ruđer, mnogo je, dapače beskonačno vjerojatniji kaotičan raspored čestica negoli stanovite strukture. Stoga se zadivljeno pita:

»Kakvo li je poznavanje geometrije bilo potrebno da bi se pronašle one kombinacije koje su dale tolik broj organskih tijela, koje su izvele toliko stabala i cvijeća, koje su životinjama i ljudima pružile toliko mnogo stvari potrebnih za život?«

To je stari argument crkvenog oca Eusebiosa iz 4. stoljeća protiv Epikurove atomistike:

»Kako se može harmonično kolo svemirskih tijela sastaviti iz neumjetni­čkih i neharmoničnih instrumenata? Tko raspoređuje atome u vrste da odgovaraju svojim zadaćama, da je ovdje nastalo Sunce, ondje Mjesec, ili tko ih je vodio i bio njihov vođa? Zaista, divna slobodna država koju čini samouprava tih atoma!

Pošto je ukazao na to da pravilnost ne može izaći iz nepravilnih gibanja atoma, Eusebios svršava strogim ukorom:

131

»Ali ako oni bijednici (atomisti) i neće, ipak je - kao što pravedni vje­ruju - veliki Bog koji ih je stvorio i koji ih vodi svojim riječima.«

Ruđer ponavlja to razmišljanje, ali s obratnim zaključkom, u obranu atomi­stike, no s istim pozivanjem na Boga:

»Stoga, kad ne bi postojao netko tko je iz svih po sebi jednako mogućih kombinacija izdvojio jednu od onih u kojima vlada red, bilo bi neizmjer­no puta vjerojatnije očekivati da će s obzirom na beskonačnost vrlo vi­sokog reda nastati nekakav neuređeni niz kombinacija i pravi kaos, a ne kombinacija u kojoj vlada red i takav svijet koji gledamo i kojemu se divimo. Da bi se u određenom smislu nadvladala ta beskonačna nevje­rojatnost, potrebna je beskonačna sila višnjeg tvorca koji je izabrao je­dnu od onih beskonačnih kombinacija.«

Kao i Eusebios tako i Bošković smatra Boga arhitektom ili upravljačem sve­mira, no razlika je među njima dosta velika. Crkvenim ocima bio je Bog stalno potreban da očuva red u svemiru, dok će Newtonu i Boškoviću biti važan božanski početak, prvome početni impuls dan planetima, drugome iz­bor pogodne kombinacije iz beskonačnog mnoštva mogućih početnih stanja. Zacijelo, i Newton i Bošković priznaju dalju nazočnost Tvorca u svemiru, no na drugačije načine. Newtonu su apsolutni prostor i vrijeme Božja svojstva, dok Bošković neće takav divinski atribut pripisati svojem matematičkom prostoru i vremenu. Ako se sila smatra prvotnim, smije li se Bog shvatiti dinamički? Katolik će ustuknute pred tom bliskom konzekvencijom, ali Bog kao sila obdarena invarijantnim načelima poticat · će panteističke spekula­cije.

Josiah Willard Gibbs (1839-1903), profesor u Yaleu, izgradio je moder­no shvaćanje vjerojatnosti kakvo se već nazire u Bernoullija i Boškovića, a nije još ni u Boltzmanna postiglo punu općenitost. Budući da ne možemo odrediti početno stanje sistema (položaje i brzine svih čestica), uzet ćemo u obzir sve moguće kombinacije iste ukupne energije i impulsa. Izračunaju li se tad prosjeci u odvijanju takvog multi-sistema, dobivaju se fenomeno­loški zakoni. Vjerojatnost tu biva određena brojem kombinacija koje ostva­ruju dotičnu raspodjelu. Bošković je točno primijetio da je vjerojatnost svake dotične kombinacije (gotovo) beskonačno mala jer tih kombinacija ima bezbroj . (Točnije bi bilo računati svaku kombinaciju kao l pa reći da tih kombinacija ima bezbroj .) Odatle Bošković zaključuje da bi bilo posve ne­vjerojatno da bi nastalo sadašnje, uređeno stanje svemira kad Bog ne bi izabrao na početku onu kombinaciju koja će kauzalno voditi do ovog našeg svijeta. Bošković je odbacivao finalne uzroke kakve je Maupertuis uvodio u fiziku. No početni mu je Božji izbor omogućivao da shvati red ili svrhovi. tost u prirodi.

Dok je Aristotel uveo svrhu kao poseban princip u svijetu, Anaksiman­dar je prvi uveo selekciju, doduše, u nezgrapnom obliku, u tumačenje svrho­vitosti: isprva su se sastavili organi na različite načine a održali su se orga· nizmi sposobni za život. Otkriće genetičkih mutacija koje statistički nastu· paju u svim smjerovima potvrdilo je Darwinova tumačenje razvoja vrsta, čime se teleologija činila odagnana iz biologije. Mutacije su kao kvantni sko­kovi slučajne pa se tu ne bi mogao primijeniti strogi kauzalitet. Statistička

132

interpretacija evolucije je jako nazočna u današnjoj molekularnoj biologiji*, iako joj nedostaje shvaćanje cjeline organizma, a i suptilnije razlikovanje između statističkog tretmana u fizici i na živim bićima (gdj e . se ne može tako oštro razlučiti mikroskopsko od makroskopskog kao u mjernim instru­mentima).

Poput Boltzmanna i Gibbsa smatra i Bošković da pribjegavamo stati­stici zbog svojeg neznanja ili zbog nemogućnosti da pratimo gibanja gole­mog broja sićušnih čestica. Prema njegovu sudu griješe oni koji su govorili, kao Epikur, da se što zaista slučajno zbiva:

»jer sve pojave u prirodi imaju determinirane uzroke iz kojih potječu pa stoga nazivamo ndto slučajnim zato što nam nisu poznati uzroci koji to determiniraju.«

Ovo tradicionalno stanovište bilo je nadma!eno kad je Werner Heisenberg 1927. pokazao da je načelno nemoguće točno odrediti atomsko stanje. Nje­gove relacije neodređenosti utemeljile su kvantnu statistiku koja Gibbsovu postupku daje dublje obrazloženje. Ne radi se samo o praktičkoj nemoguć· nosti, već se u istraživanju mikroprocesa susrećemo s principijelnom ne­odredivošću.

Ispravno je, međutim, Bošković zaključio iz beskonačnog mnoštva kom­binacija da se svemir ne vraća u početno stanje. Taj problem zaokupio je fizičare već u 18. stoljeću pri obradi golemog mnoštva čestica, a matematički će to najbolje razjasniti Henri Poincare. Friedrich Nietzsche bio je statistič- · kim djelima zaveden na tvrdnju o periodičkom vraćanju svijeta u isto sta­nje. Odatle je izveo zaključak da već u sadašnjem počiva potencijalno bu­dućnost - također jedna skolastička ideja.

Bošković je uvidio da je broj kombinacija konačan da se ostvari stano­vit red. U tom Dodatku o duši i Bogu on uzima vrlo slikovit primjer sa go­lemim mnoštvom slova u Vergilijevoj poemi. Kad bismo sva ta slova pretre­sli u vreći pa ih jedno po jedno izvukli van i nasumce sastavili, vratila bi nam se ona Vergilijeva poema. Zacfjelo, broj tih pokušaja bio bi golem, ali je početni poredak slova ipak dostižan. Zanimljivo je da je također Maxwell iznio sličan primjer: Kad bi skupina majmuna dovoljno dugo udarala pO tipkama pisaćih strojeva, ispisala bi Londonsku biblioteku. Naravno, to nije nikakva utjeha nenadarenima jer broj takvih pokušaja premašaju svaku ljudsku sposobnost, svako moguće vrijeme. Bošković je bio jako impresio­niran tom praktičnom nemogućnošću da se nasumce uzimanim kombinaci­jama stvori tako uređen svijet pa je ponavljao zaključak:

»da biće koje provodi .izbor mora imati neizmjernu moć, mudrost i da­lekovidnost«.

No čim je uvidio postojanje takvog bića, kako objasniti toliko 'zla u svijetu? Ruđer nije prihvatio Leibnizovu tezu da j e ovaj svijet najbolji od svih mo-

* 1. Monod, Le hasard et la necessite, Paris 1970. Tu su mutacije obja!nja­vane kao slučajni kvantni skokovi od kojih preživljavaju oni koji imaju naj­Y�. sposob��t razmnožayanja i prilagodbe okolišu; teza koja je već bila ob­J&VlJlvana pnJe drugog svJetskog rata.

133

gućih; jer bi to ukinulo Božju slobodu podvrgnuvši ga kakvoj logičkoj nu­žnosti. Stoga svijet i ne može biti savršen, već je sposoban za stalno usavr­šenje. Ideja progresa biva Boškoviću rješenje te stare moralne dileme, i u tome se priključuje na prosvjetitelje.

Ako je sloboda Stvoritelja utvrđena, što je s ljudskom slobodom? Ako·

je Svemoćni i Sveznajući unaprijed vidio i htio što će se dogoditi, gdje tu može njegov stvor imati prostor za slobodan čin? To pitanje nije Ruđer rije­šio kao ni katolička teologija koja je za razliku od Luthera željela usposta­viti ljudsku slobodu, a time i pravičnost i grešnost.

Prema Boškoviću se biološki i psihološki procesi mogu razumjeti iz interakcije između njegovih točaka (stvarnih) i duše u matematičkom ili potencijalnom prostoru; no nije potanje objasnio kako se duša i sila odnose među sobom. Jedino izričito napominje da njihova interakcija ne smije narušiti fizičke principe:

»Odatle dolazi da niti slobodna ni prisilna gibanja koja imaju podri­jetlo u dmi ne mogu ukinuti jednakost akcije i reakcije, održanje istog tež�ta i očuvanje iste količine gibanja u svemiru.«

On još tu ne spominje načelo o očuvanju energije što ga je za mehaniku izrekao Daniel Bernoulli 1748. Međutim, nije mogao objasniti kako može duša kao nefizička djelovati na njegove točke a da ne budu narušeni princi­pi očuvanja. Taj problem mučit će istraživače nakon što je bio utvrđen opći princip energije sredinom 19. stoljeća, a prevladalo mnijenje da u radnjama živih bića vrijede sva ta načela očuvanja impulsa, angularnog momenta, te­žišta, energije.

Novija su istraživanja potvrdila Boškovićevo stanovište da su biološki procesi mikroskopske finoće pa se ne mogu shvatiti predodžbama makro­skopske, klasične fizike. Jedan brzi elektron ili tvrdi foton može ubiti jedno­stanično biće ili izazvati mutaciju. Doduše život se javlja s vrlo velikim mo­lekulama gotovo klasičnih karakteristika, ali su neke njihove osnovne funk­cije određene transferom elektrona ili kvantnim skokovima. Koliko je god makroskopski aspekt važan za razumijevanje evolucije, anatomije i fiziolo­gije, ipak nije dostatan za potpuno razumijevanje živih bića, gdje je još slo­ženija međuigra makroskopskog i atomskog negoli pri mjerenjima u fizič. kim aparatima. Duga evolucija vidi se u strukturi i funkcijama živog bića, dok elektronički procesi nemaju 'povijesnog karaktera' (mogu teći u jednom ili obratnom vremenskom slijedu). Princip kauzalnosti može se primijeniti djelomično na . makroskopsku stranu, a cijelo živo biće ne možemo tumačiti kao determiniran sistem. Ukidanje principa determiniranosti na pragu mi­krokozmosa dopušta nam da uvidimo slobodu koja se razvija s mentalnim procesima, osobito mišljenjem i imaginacijom.

Klasična se predodžba tijela još više gubi kad dublje analiziramo same simetrije ili načela invarijantnosti. Zacijelo, ta su načela evidentna već pri makroskopskom izgledu živih bića. Pravac težine prema dolje i pravac gi­banja naprijed određuju ravninu simetrije, tako da lijeva strana čovjeka ili životinje izgleda kao desna, u grubom. Gdje pak postoji samo os simetrije, živi će organizam poprimiti okrugli oblik. To su najprostije simetrije, no u atomskim procesima vladaju još mnogi drugi principi invarijantnosti. No

13.4

što su ti principi? Mogu li se shvatiti kao nešto tjelesno ili materijalno? Ja­mačno ne. Jesu li to ideje? Opet, jamačno ne. Pitanje što su prirodni zako.. ni zbunjivalo je od početka filozofe, a načela invarijantnosti ne mogu se o­graničiti na prirodne tvorbe.

Treba samo pogledati kakve su sve simetrije pronašli ili stvorili majsto­ri i umjetnici na ćilimima, u arabeskama, Illa freskama, u arhitekturi, na vazama, u glazbi. Sve te najrazličitije simetrije obuhvatila je matematička imaginacija u posebnoj disciplini, teoriji grupa. A ta teorija grupa naći će svoju najživlju primjenu u obradi atomskih procesa. Svicarski matematičar Andreas Speiser je pokazao kako se temeljne grupe nalaze u Bachovim kompozicijama. Dakle, s jedne strane se stanovite simetrije javljaju u ljud­skoj imaginaciji, a s druge strane u prirodi. Treba samo pogledati kakve se sve simetrične strukture stvaraju pri kristalizaciji; kao da se priroda natječe s umjetnicima i matematičarima. Upravo ti invarijatni principi su 'uzrok' nastanka tako složenih i pravilnih struktura. Zacijelo, to se ne smije shvatiti kauzalno u tradicionalnom značenju, već u tom nastajanju leži historijski ingredijent i statistička zakonitost.

Ta dvojaka pojava simetrija, u strukturi materije i duhovnim tvorevi­nama, može se bar na tri načina objašnjavati. Prvo, pristaše teorije odraza ili korespondencije tvrde da se zakonitost materije prenijela u naš psihički čin; dapače, fizikalisti kao Smart i Quine su dalje izvodili da mentalni pro­cesi samo prate fizičke procese pa se sve psihičko mora reducirati na fi­zičko. Drugo, prema neokantovcima se struktura uma nameće vanjskom isku· stvu ili, još u radikalnijem hegelijanskom tumačenju, postoji samo struk­tura duha. I, treće, najviše u skladu s kvantnom teorijom, u prirodi i ljud· skoj ili životinjskoj psihi djeluju isti temeljni principi simetrije, a da se to ne mora svesti na jedn\1 supstanciju.

Bošković smještava dušu u svoj matematički prostor jer mu je potenci· jalnost bitna značajka psihičkog akta. Time je zasnovao budući most kvant­ne teorije prema mentalnim procesima. Mikrofizika se tu rastvara u kom­pleks mogućnosti koje se mogu aktualizirati u stvarnom prostoru i vremenu. Ne pada li tu opreka između tjelesnog i duševnog?

Razmotrimo odnos između fizičkog i psihičnog na jednostavnom pri­mjeru: Ja vidim čašu vode na stolu, to pobuđuje u meni žeđ, i ja ispružim ruku da dohvatim čašu. Prvo je tu viđenje čaše vode na stolu. Ponajprije se zrake svjetlosti odrazuju na površinama vode i stakla preda mnom, upa­daju u moje oči i prolaze kroz moje leće do mrežnice i živca. Prvi taj dio može se opisati poznatim pojmovima i zakonima optike - to je fizika. Kroz živce se pobuda širi do neurona u sivoj kori mozga - to je fiziologija koja se opisuje fizikom i kemijom (ukoliko još ne pridolazi što čisto biološ­ko?). Međutim, na kraju imam svjesno viđenje čaše vode na stolu i uz to pojavu žeđi - to je mentalni proces. No, pita se John Carew Eccles, nosilac Nobelove nagrade za neurofiziologiju, gdje se taj fizički proces pretvara u mentalni? Jamačno se taj obrat vrši u moždanom korteksu jer katkad na­stupaju slična priviđenja i pri sklopljenim očnim kapcima. Dakle, zaključilo bi se, čovjek ne vidi čašu pred sobom na stolu, već 'vidi' stanovite impulse u svojem mozgu. Svakako, na tom mjestu već nastupa velika filozofska te­škoća. J. C. Eccles ovako objašnjava osjet u Neurophysiologicat Basis of Experience:

135

»FizioloJka istra1.ivanja otkrivaju da sav zamjećaj ovisi o vrlo složenom procesu kako osjetni organi detektiraju i kako se signali (nervni im­pulsi) prenose od njih do mozga. NeurofizioloJki je evidentno da svjesno iskustvo nastupa samo gdje postoji stanovita cerebralna aktivnost . . . Prema tome u slučaju percepcije, slijed je to događaja od stimulusa na osjetilo uzrokujući izboj impulsa uzduž živčanog vlakna, što nakon razli­čitih sinoptičkih releja konačno pobuđuje specifični prostorno-vremenski sustav impulsa u neuronskoj mreži cerebralnog korteksa . . . Kao poslje­dica ovog cerebralnog sustava djelatnosti imam iskustvo opa1.anja koja su u mojem privatnom perceptualnom svijetu 'projicirana' nekamo izvan korteksa • . . «

Svakako, zamjećaj je vrlo složen jer se pri tom aktivira i pamćenje, tako da prepoznajem da je to čaša vode preda mnom. A to što vidim pred so­bom, uistinu je prema Ecclesu samo moja privatna projekcija van onoga što se zbiva u mozgu. On dalje izvodi:

»Kad ponovo ispitujem prirodu svojih senzornih percepcija, evidentno je da mi one daju takozvane fakte neposrednog iskustva i da je tako­zvani 'objektivni svijet' derivat stanovitih tipova ovog privatnog i di­rektnog iskustva. On je građen na prostornim odnosima, ali također daje simboličku interpretaciju u riječima sekundarnih kvaliteta. Na pri­mjer, boje, zvuci, mirisi, toplina i hladnoća, kao takvi, pripadaju samo perceptualnom svijetu. Nadalje dio je moje interpretacije mog perceptu­alnog iskustva da je moj ego spojen s tijelom koje je u 'objektivnom svijetu' i da nalazim bezbroj drugih tijela koja izgledaju slične pri­rode.«

Bez obzira na nesumnjive Ecclesove doprinose u razumijevanju osjetila može se osporiti njegovo uvođenje privatnog svijeta u shvaćanju percepcija. Dje­tinja se svijest razvija u govoru i saobraćaju s roditeljima ili učiteljima, i tu djeluje opće društveno iskustvo. čini se da dijete prije shvaća cijele reče­nice i postupke negoli pojedine predmete okoliša pa se prema tome i per­cepcija mora od početka razmatrati u svoj skupnosti. Usredotočenje na po­jedini predmet percepcije i individualan akt lako može odvesti u slijepu ulicu. Viđenje se ne može odvojiti od drugih iskustava gdje smo predmete opipavati, gurali ili čak pravili. A pri svakom pojedinačnom zamjećaju mo­bilizira se cijelo prijašnje iskustvo. Kad se uzmu za polazište privatne per­cepcije, tad se logički dolazi do Russellove tvrdnje* da je filozofska zabluda kako čovjek može vidjeti materiju:

»Ni najsposobniji fiziolog ne može izvrJiti takav podvig. Njegov zamje­ćaj, kad on motri mozak, događaj je u njegovu vlastitu duhu i ima samo kauzalnu vezu s mozgom koji si on utvara da vidi. Kad on u moćnom

* Bertrand Russell, Human Knowledge, Its Scot'e and Limits, 1948. Kritičke autorove primjedbe ne smiju zastrti štovanje za nurotvorca Bertranda Russella koti je već ustao protiv prvog svjetskog rata, a 1955. je zaJedno s Einsteinom obJavio deklaraciju kao temelj Pugwashkih konferencija koJe su okupile znan­stVenike iz cijelog svijeta u nastojanjima za razoružanim i znanstveno usklađe nim svijetom.

136

teleskopu vidi svijetlu pjegicu i tumači to kao golemu nebulu koja je postojala prije milijune godina, tad on shvaća da je ono §to vidi druga· čije od onoga na što zaključuje. Razlika prema slučaju mozga motrenog kroz mikroskop samo je u stupnju; tu je točno ista potreba izvoda s pomoću fizike, od vizualnog podatka do njegova fizičkog uzroka. A kao što nitko ne pretpostavlja da nebula imalo sliči pjegici, tako ni nitko ne bi trebao pretpostaviti da mozak imalo sliči onome što fiziolog vidi.«

Za Russella je samo mentalni događaj prvobitan i neizveden dok je pak fi· zički događaj izveden iz stanovitih zakona ili logičkih načela. Prema tome i fizički svijet ima onakav ontološki status kakav ga imaju fizički zakoni ili logički principi. Odatle se može prokročiti u solipsizam, pozitivizam ili pia­tonski idealizam, a Bertrand Russell, čini se, stalno se kolebao na tom kri· žanju. Je li on u pravu kad veli da je viđenje mozga pod mikroskopom do­gađaj u duhu fiziologa? Ponajprije, što on vidi, može vidjeti i svatko drugi, a može se dapače fotografirati. I astronom vidi nebulu, i fiziolog vidi mozak, samo s različitim stupnjem jasnoće. No pri tom se ne vidi jedino objektivna strana, već je subjektivni udio u tom viđenju sadržan. Iskustvo je cjelovit čin sa sjedinjenjem subjektivnog i objektivnog.

Dok je Russell u epistemologiji naginjao pozitivizmu, njegova logika nosi više biljeg platonizma. Tako je on gramatičkom ili logičkom subjektu u kakvom iskazu pridavao postojanje realnog entiteta, što se nikako nije moglo održati u pomnijoj analizi govora gdje smisao jako ovisi o okolnostima u kojima jt! stanovit iskaz izrečen. S time je u vezi njegovo polazište da naša spoznaja ima biti izgrađena na elementarnim iskazima ili atomima koji su neposredno evidentni, kao "kreda je bijela" ili "metla stoji u kutu sobe". A od takvih 'atoma' bi se; prema Russellu, logičkom izgradnjom (s pomoću znakova kao ili, i, ne, ako-tad) postigle neočekivane i važne spoznaje. On sam nije takvim postupkom ništa osobito otkrio, a sumnjam da bi i itko drugi. Svakako, Russell nam predstavlja antipod Boškovićevu razmišljanju koji želi shvatiti svijet iz zakona univerzalne sile.

Dosljedniji pozitivizam od Russellove eklektičke epistemologije rješavao je problem fizičkog i psihičkog tako da je sve sveo na osjete ili osjetne iska­ze. I fizično i psihično tad su prikazani osnovnim datostima pa se sve naše iskustvo može iskazati u fizikalnom ili fenomenološkom jeziku, kao što je smatrao jedan od prvaka Bečkog kruga Rudolf Carnap. Stoga biva za nj op­reka između realista (materijalista) i idealista bez pravog temelja*. Uspore­đujući opise dvaju geografa, realista i idealista, koji su pronašli isto brdo, Camap piše:

»Realist kaf.e: »Ovom brdu §to smo ga zajednički utvrdili ne pripadaju samo nađene geografske osobine nego je ono osim toga i realno«. Idealist suprotno kaže: '»Naprotiv, samo brdo nije realno, realna su samo nda opaf.anja i drugi svjesni procesi«. Razlika izmedu obaju istraf.ivača ne leži na empiričkom području; jer u empiričkom su obojica potpuno slo­žna. Obje teze, koje se tu suprotstavljaju, leže izvan iskustva i prema tome nisu sadržajne; ni jedan od protivnika ne postavlja prijedlog da

* Scheinprobleme in der Philosophie, 1928.

137

se ispita njegova teza zajednički izvedenim odlučnim eksperimentom niti nitko od njih dvojice ne navodi vrstu doživljaja kojim bi njegova teza bila fundirana.«

Nema li uistinu kriterija koji bi odlučio da brdo postoji realno? Za paziti­vista je brdo samo sklop prošlih opažanja, dok će geograf ili rudar u tome tražiti nova svojstva ili rude. To, da nešto postoji, prelazi uvijek ono dosad opažano i izvor je novih iskustva. Povrh toga geograf ili rudar upotrijebit će stanovite zakone koji mu omogućuju uopće rad. No Carnap dosljedno poriče i takav kriterij :

»Budući da su svi prirodni zakoni dobiveni induktivno, tj. upotrebom sadržaja doživljaja, to može doduše promjena materijala na stanovitom mjestu promijeniti sadržaj zakona i time spoznatu stvarnost, ali ne može onemogućiti spoznatljivost zakona uopće i time također stvarnosti. U strogom smislu ne može jedan sadržaj doživljaja doći u opreku s dru­gim; oni su svi neovisni jedan o drugome u logički strogu smislu; nad­određenost skupna sadržaja ne postoji u strogu smislu, nego samo u smislu empiričko-induktivne zakonitosti.«

Tvrdnja da su svi prirodni zakoni otkriveni indukcijom, pokazuje samo kako se malo Carnap udubio u povijest znanosti. Ta njegova tvrdnja osniva se na ishodištu sveg pozitivizma da se sva spoznaja gradi na neovisnim, pojedinačnim opažanjima ili eleme!ltarnim iskazima. To je i Russellovo shvaćanje indukcije kao temelja cjelokupne znanosti. U poznatoj History of Western Philosophy on piše:

»Ako je princip indukcije odbačen, tad promašuje svaki pokušaj da se od partikularnih opažanja stigne do općih znanstvenih zakona, i Hume­ov je skepticizam neizbježiv za empirista.«

Takva partikularna opažanja kao temelj spoznaje preuzeo je i mladi Ludwig Wittgenstein, uz Macha glavni inspirator Bečkog filozofskog kruga i logičkog empirizma uopće. Za nj je svijet bio skup svih činjenica*, a činjenice su ekvivalentne s elementarnim iskazima. Wittgenstein je zabacio uopće pri­rodne zakone, a prihvaća jedino logičke veze među neovisnim elementarnim iskazima.

Zacijelo, u takvoj pozitivističkoj interpretaciji iščezava problem tijela i duše koji je od Cartesiusa toliko morio filozofe. Ignoriranje tog problema preneseno je dijelom i u suvremenu analitičku filozofiju koja se sve više lingvistički usmjerivala prema analizi smisla ili značenju ljudskog jezika. Međutim, eliminacija dualizma fizičkog i psihičkog polučena je suviše krh­kim monolitom da bi izdržala dublju kritiku ili nas primakla čudu znanstve. nog otkrića. I stari je to Wittgenstein počeo uviđati kad je u posthumno objavljenim Philosophical investigations u Oxfordu 1958. prosudio da je on u mladosti podlegao poput Russella tradicionalnom filozofskom zahtjevu da se svijet izgradi od jednostavnih stvari. No on se i pod kraj života ne može

* Tractatus logico-philosophicus, 1918, pisan je pod jakim Russellovim utje· cajem što ga je primio za studija u Cambridgeu.

138

nikako pomiriti s 'dušom' pa poriče mentalne procese koji bi pratili naš govor, i u tom smislu duhovito primjećuje:

»Bog, kad bi se zagledao u naše duše, ne bi tamo mogao ništa vidjeti o čemu govorimo.«

Jedinstvo fizičkog i psihičkog želio je također postići Arthur Schopen­hauer osjećajući nelagodu s Kantovom stvari po sebi. Njegovo glavno djelo Die Welt als Wille und Vorstellung, objavljeno 1819, ima temeljnu ideju da se čovjek spoznaje na dva načina, prvo, kao tijelo i, drugo, kao volja: kao tijelo ili pojava (fenomen) podvrgnuta je kauzalnosti, prostoru i vremenu (u duhu Kanta), a volja, sposobna razlika i preobražaja, biva u Schopenha­uera krajnji bitak svijeta. Dosljedni voluntarist zabacuje uvriježeno shva­ćanje da najprije nešto hoćemo pa to onda izvršimo, naime da volja pret­hodi tjelesnom činu. Za nj se to uopće ne može razdvojiti; i jedno i drugo nastupa istodobno; čin volje i čin tijela je jedno i isto, shvaćeno na dva na­čina, unutarnji i vanjski. Time on nastoji nadmašiti apstraktnost Kantove gnoseologije i eliminirati Ding an sich, svakako uz cijenu da učiteljev agno­sticizam zamijeni pesimističnim iracionalizmom.

Je li to Schopenhauerovo izlaganje uvjerljivo? Vratimo se na početni primjer. Kad vidim čašu vode, simultano se može javiti žeđ. Ali odluka da dohvatim čašu nastaje poslije, a može i posve izostati iz nekog drugog ra­zloga, na primjer, da radije popijem čašu pive. Ne može se sve naše htije­nje, osjećanje, odlučivanje, obrazlaganje svesti pod jedan pojam volje, a da se taj pojam ne rasprši u mnogoznačje i maglu. Stopeći voljni i tjelesni čin, voluntarist se usprotivio našem osnovnom iskustvu da jednom vanjski fizički činilac izazove struju osjeta i misli, a drugog puta obratno kakva zamisao prethodi tjelesnom pokretu. Fizičko-psihičko jedinstvo, kao i fizičko-psihički paralelizam, ne objašnjavaju nam razvijenu vezu između misli i čina.

Koliko je god bio Schopenhauer neprijateljski raspoložen spram Hegela, čija je slava zasjenila njegovu katedru na istom Berlinskom univerzitetu, njih su dvojica ipak htjeli isto: da ukinu Kantovu stvar po sebi i sve zbiva· nje utemelje na subjektu razvoja ili povijesti, volje ili razuma. Njihov mo­nizam nastavljao je prastaru filozofsku težnju za jednim principom svijeta, a rušio se u iracionalnosti, nerazumijevanju svakidašnjice ili nasilju poput drugih takvih pokušaja. Jamačno mora filozofija uvažavati različite pristupe, inače joj prijeti pad u netolerantnost i gubljenje stvarnosti.

Ruđer Bošković je od početka zazirao od monističkih filozofija kakve su gajili Leibniz, Spinoza ili Diderot. A isto mu je tako bio neprihvatljiv Descartesov dualizam sa supstancijama duha i materije. Njegov je pristup pluralistički, u tom smislu što ne želi ni stvarnost shvatiti čisto fizički niti psihičko bez dublje veze s fizičkim. Njegov potencijalni prostor i vrijeme dopunjuju stvarni prostor i vrijeme, ali su ujedno sjedište mentalnih pro­cesa. Time on uspostavlja duboku vezu između fizičkog i psihičkog, a da ne poriče jedno ili drugo, kao što su to činili dosljedni idealisti ili materijalisti. Svakako, to je bila genijalna slutnja rješenja starog problema tijela i duše, slutnja što se u njegovo vrijeme i nije mogla pomnije istraživati. Bitno je tu bilo da fizički proces biva praćen korespondentnim promjenama u poten­cijalnom prostoru, a tu se opet može sastaviti s mentalnim procesima. Bila

139

je to prva teorija osjeta koja je prethodila našem današnjem nazoru da su biološki procesi mikroskopske finoće pa se ne mogu do kraja primijeniti makroskopske predodžbe tijela. Analogno je Ruđer mogao tuJilačiti i pri­jenos odluka u tjelesne pokrete. Da se on suzdržavao od daljeg spekulira­nja, odaje stanovište znanstvenika koji zastaje gdje mu nema empiričke po­tvrde. No njegov je filozofski obrat bio puno zamašniji no što su njegovi pratioci mislili.

140

SUSRETI U PARIZU I LONDONU

Kad je potkraj jeseni 1759. Ruđer Bošković stigao u Pariz, ondje je Newtonova mehanika bila u punom poletu dobivši moćan zamah infinitezi­malnim računom. Matematika je procvala u rješavanju fizičkih problema kao nikad prije, a to će pojačati pouzdanje u ljudski razum nasuprot mistič­kim predrasudama i vjerskom dogmatizmu. Montaigne je rekao: filozofirati jest sumnjati. No taj kritički duh ustupat će sve više mjesto bojevnom ra· cionalizmu s jakim materijalističkim strujama. Jedan od prvih svjetlonoša prosvjetiteljstva bio je Charles Louis de Secondat barun de Montesquie (1689-1755) koji je revoluciju u prirodnim znanostima prenio na shvaćanje društva. Već njegova rana literarna pisma izrugivala su se licemjernoj kon­vencionalnosti i pledirala za povratak prirodnosti kakvu će Jean Jacques Rousseau, počevši sa spisom Discours sur les arts et les sciences godine 1749. tjerati do krajnosti, dapače s gotovo potpunim odbacivanjem kulture. Dok je za Rousseaua utjecaj znanosti u glavnom štetan za čovjeka i njegov moral, Montesquie je očitovao puno veću uravnoteženost, i njegovo koncipi­ranje prirodnog prava bit će poticaj i američkoj i francuskoj revoluciji. Od Montesquiea ostalo je načelo da se vlast ima podijeliti na zakonodavnu, iz­vršnu i sudsku, što će ući u moderne ustave.

Francuska je od sredine 18. stoljeća nošena intenzivno socijalnim, filo­zofskim i znanstvenim težnjama. Nezadovoljstvo s postojećim kraljevskim, feudalnim i crkvenim poretkom raste do žestokih proloma i sukoba. U tim godinama socijalnih nemira i ratnih pustolovina oteo se Montesquieu uzdah: Blago narodima čija je povijest dosadna!

Bošković se u Parizu smjestio u isusovačkom domu, što je jamačno bilo najgore sjedište u onako olujnom vremenu. Budući da su sljedbenici Newtona sve više prilazili materijalizmu, pariški su isusovci, vrlo konzerva­tivni i bliski dvoru, odbacivali novu fiziku. Tako i Boškovićev »Novi svijet« neće naći njihovo odobravanje. On sam piše u pismu bratu Baru u Rim, gdje ga je povremeno zamijenio na katedri, da se tu starješine plaše da im ne bi mladež kvario Newtonom. No i među isusovcima bilo je opreke. Tako mu je starješina doma rekao da su svi ovi Mudri (članovi Pariske akademije) ateisti kojih se treba kloniti. A kad je iz Doma prešao u Kolegij, tamošnji starješina mu je rekao neka samo prihvati pozive akademika jer to čini čast isusovačkom redu.

141

Ruđer je već u Rimu upoznao dosta francuskih fizičara i astronoma, a osobiti mu je prijatelj postao Alexis Claude Clairaut (1713-1765) samo dvije godine mlađi od njega. Clairaut je s matematičkim iskrama postao već član Pariške akademije s osamnaest godina, a bio je prvi u Francuskoj koji je novim računima unaprijedio Newtonovu mehaniku. Newton je pokušao od· rediti spljoštenost Zemlje u vrtnji iz ravnoteže gravitacije i centrifugalne sile, ali njegova geometrijska metoda nije bila uspješna. Clairaut je infinitezimal­nim računom riješio taj problem i priopćio to na sastanku Pariske akademije godine 1743. Njegov se teorijski rezultat potpuno slagao s mjerenjima meri­dijana na Lapplandu koja je on obavio s Maupertuisom sedam godina ranije. Ta jaka potvrda Newtonova predviđanja znatno je doprinijela širenju nove mehanike i matematike, svakako, mnogo više u znanstvenim krugovima od Voltaireovih popularnih i u mnogome neispravnih prikaza.

Bošković spominje Clairauta kao povjerljivog prijatelja, vrlo ljubaznih manira, koji ga je često pozivao sebi na objede, a također njemu u počast priređivao prijeme u Akademiji. Tu se on sreo i s drugim velikim francuskim znanstvenikom d' Alembertom, koga u pismu bratu ovako opisuje:

»Clairaut je najljubazniji čovjek na svijetu i vrlo različit od drugog velikog geometra (matematičara) d'Alemberta koji nema nikakve vjere i diči se time i gord je i napada sve.«

Kad je Ruđer zatim više upoznao d'Alemberta, promijenio je mišljenje o njemu nabolje. Njih su dvojica, čini se, više razgovarala o Bogu i Providno­sti negoli o fizici. Onako već silno naoružan diferencijalnim i integralnim ra­čunom, d'Alembert je jamačno dosta sažalno promatrao autora Teorije pri­rodne filozofije koji se zapleo u geometrijsko izvođenje i skolastiku. Ako bi enciklopedist i priznao Vrhovnu providnost, nije bio sklon katoličkoj crkvi a još manje Družbi Isusovoj , što će kasnije Ruđer i te kako iskusiti. Pokraj vjerskog razilaženja bilo je među njima dvojicom i bitnih razlika u shvaća­nju Newtonove mehanike.

Jean Le Rond d'Alembert dobio je taj nadimak Le Rond što je bio kao nezakonito dijete ostavljen u pariškoj crkvi Saint Jean le Rond. Mati ga nikad nije priznala, ali je otac ipak preuzeo brigu nad nahočetom i omogu­ćio mu dobro školovanje kod jansenista. S 26 godina objavio je Traite de dynamique gdje je proširio Newtonovu jednadžbu gibanja na krute sustave i otpočeo diferencijalnim računom rješavati složene probleme, što će dalje nastaviti u slijedu radova iz hidromehanike, titranja žice, aeromehanike i osobito računa smetnje pri stazama planeta. Poput Eulera pokušao je prin­cip inercije izvesti iz načela dovoljnog razloga - kakav dokaz je već prije Bošković oborio. Zacijelo, u tom pitanju bio je d'Alembert bliži metafizici, a Bošković egzaktnoj fizici. No još je dublja opreka bila među njima u shva­ćanju sile. Prema velikom francuskom matematičaru sila je neodređen pojam, ukoliko se ne suzi na težinu ili napetost elastičnog tijela. Za nj je, kao i za pristaše materijalizma, masa ono temeljno ili bitno. Sila biva tu shvaćena kao svojstvo mase ili matematički izraz za interakciju dvaju razmaknutih tijela.

D'Alembert je dosta rano postao adjoint astronome Francuske akade­mije, ali je kraljevski dvor uporno odbijao prijedlog Akademije da bude

142

imenovan za pravog člana s punim dohotkom. Dvor i crkva podmetali su nogu prvom Diderotovu suradniku u Enciklopediji koja će rušiti konzer­vativne predrasude i promicati nove nazore. Denis Diderot je nakon tam­novanja počeo 1751 . objavljivati naširoko zamišljenu Enciklopediju kojoj je d'Alembert napisao predgovor, a objavit će tu i sažetu povijest prirodnih znanosti. Oko tog golemog pothvata skupljali su se slobodoumnici, preteče francuske revolucije. Dvor i crkva šikanizirali su 'enciklopediste' gdje su god stigli, dok se aristokracija podijelila, tako da su i Voltaire i d'Alembert uži­vali također potporu iz najviših krugova, osobito dviju markiza (du ChAte­let i du Deffand). Svakako, Diderot je poticao antiklerikalne i materijalisti­čke struje. Njegove su ideje o promjenljivosti bioloških vrsta i društvenom ugovoru (prije Rousseaua), o moći razuma i socijalnom progresu postajale ideologija trećeg staleža u borbi protiv feudalizma. D'Alembert je više nagi­njao Humeovu stanovištu da se ne može dokazati postojanje ni materije ni duha i začetnik je pozitivizma, prije Augustea Comtea. On se jako sprijate­ljio s Voltaireom, i njih dvojica su pokušala osnovati u Parizu slobodnije kazalište. Iako je isprva bio suradnik Enciklopedije, Jean Jacques Rousseau napao je obojicu u Lettre ii d'Alembert sur les spectacles, 1758. zbog toga »Što teatar apsolutno kvari« . Blaže naravi od proroka razbarušene naturali­stičke romantike, d'Alembert je uljudno odgovorio Rousseauu, ali će Vol­taire naprosto nazvati Jean-Jacquesa najvećom ludom. Zaista, manje se ska­njivao od opreznog fizičara da kaže što misli, kao što sam piše jednom voj­vodi u svoju obranu:

»la strastveno volim izreći one istine koje se drugi ne usuđuju reći . . . «

Oštar jezik i konzervativna reakcija ponukali su ga da prihvati utočište u Friedricha II. Pruskog kqji je kupio oko sebe intelektualce, a i sam se oku­šao u stihovima (ne tako dobrim kao što je bila njegova vojna vještina). Da se i u Berlinu nije smirio, pokazuje pismo kralja od 24. veljače 1751:

»Vi ste u cijelom gradu podigli strašnu buku. Sto se mene tiče, imao sam mir u svojoj kući, sve do Vašeg dolaska, i ja V as upozoravam, ako imate tu strast da spletkarite i mutite, vrlo ste se loše namjerili. Ja vo­lim ljude blage i miroljubive koji u svoje ponašanje ne unose žestokih strasti ni tragedija . . . «

Svakako, taj veliki ratnik i utemeljitelj pruskog reda, kojem će i Hegel izra­ziti poklonstvo, volio je poslušne podanike. No Voltaire to nije bio. U Pots­damu kod Friedricha II. sklonio se i drugi slobodoumni Francuz liječnik La Mettrie koji je materijalističkom interpretacijom duše izazvao bijes kon­zervativne Sorbone. Njegov je spis bio javno spaljen, a on sam je najprije pobjegao u Holandiju gdje objavljuje djelo L'homme-machine, 1748. Prema njemu postoji samo materija obdarena kretanjem, a mišljenje je svojstvo tijela. Njegova frivolna etika škodila je ugledu enciklopedista, tako da je umjereniji i humaniji Paul Holbach pisao kako materijalizam teži za općim dobrom i srećom. Kad je La Mettrie bio mučen sve jačom nostalgijom, pi­sao je Voltaire u Pariz da mu se odobri povratak.

Duhovit i uglađenog ponašanja, Ruđer se dosta kretao u pariškim dru­štvima, no nije mu bila darovana neka važnija služba, nego samo lijepa obe-

143

ćanja. Svojim poznanstvima dospio je i do dvora u Versaillesu gdje ga je primio i kraljev sin, a osobito je srdačno s njim razgovarala kraljica Marija Leszczynska, kći prognanog poljskog kralja. I Dauphin i kraljica pročitali su francuski prijevod Boškovićeva spjeva Stanislavu Leszczynskom i pola­skali su autoru, međutim dalje od toga nisu išli, zasad. Pariz je tada obilo­vao salonima gdje se uz rafinirane gozbe i spletke raspravljalo o filozofiji, teologiji, znanosti i socijalnim reformama. Bošković je posjećivao jednog abea koji se osobito bavio elektricitetom, tada prvorazrednom senzacijom (kakvu će još stoljeće kasnije podržavati Edgar Allan Poe u fantastičnim pri­čama). O tom abeu Ruđer piše:

»Na njegovim se vratima vide samo kočije vojvotkinja, paireova i lijepih lena. Evo dakle dobre filozofije koja će zavladati Parizom.«

Uz tu senzacionalnost koja je toliko okupljala aristokraciju znanost je nosi­la sa sobom razorne sile spram feudalnog poretka. Kad bi im bila na usni­cama uslužnost Bogu, enciklopedisti su poticali širenje ateizma i materija­lizma, svakako, u mnogo radikalnijim intelektualnim krugovima. Razdvaja­nje na slobodoumnike i natražnjake izazivalo je skandale i u Pariškoj aka­demiji. Bošković spominje jedan takav događaj . Academie Fran�aise pripre­mila je svečanu sjednicu prigodom izbora Le Franca za člana. Taj pjesnik, Jean Jacques, markiz de Pompignan, koji je napisao zaista izvanrednih sti­hova u gomili pljeve, bio je isto toliko religiozan koliko i konzervativan. I on će,. prema Ruđeru, govoriti »s ushitom za vjeru, a protiv materijalista, nevjernika, da je bilo divota«. Nazočna aristokracija je inauguriranom članu oduševljeno pljeskala i klicala. No Voltaire i d'Alembert nisu tako mislili i oštro će napasti markiza koji nije toj dvojici dorastao u jezičnom duelu. Utučeni Le Franc povukao se na svoje imanje Pompignan gdje će Rousseauo­vu smrt godine 1778. popratiti nadahnutom odom. To svakako pokazuje ka­ko su se u intelektualcima miješale najrazličitije ideje.

Drugi jedan skandal kosnuo se još jače umjerenog Dubrovčanina. Za­četnik mu je bio komediograf Charles Palissot de Montenoy. Nekadašnji stu­dent teologije usmjerio je svoju prvu satiru na Rousseaua, no s vremenom su njegov zlobni humor više zaokupili enciklopedisti oko Diderota. Bošković je gledao njegovu satiru Les philosophes, izvedenu upravo te godine 1760, gdje su se pod kazališnim kostimima lako mogli prepoznati Diderot, Hel­vetius, d'Alembert i drugi slobodni mislioci. A i uzbuđena publika je na kra­ju predstave izvikivala imena enciklopedijskih prvaka. Sam Ruđer bio je zaprepašten takvom insinuacijom pa u pismu bratu izražava bojazan da su u toj podvali ·imali isusovci svoje prste. Međutim, on odmah dodaje da su i slobodoumnici objavljivali različite pogrde na Družbu Isusovu pa zaključu­je zlosutno:

» • • • a oganj koji raste mogao bi uistinu biti zlokoban u nesretnim tim vremenima jer se radi o ljudima duha, velikog talenta i velikih prija­telja«.

Doznavši za Palissotovu satiru Les philosophes, Voltaire je ogorčeno uskliknuo u pismu d'Alembertu od 25. travnja 1760:

144

»Zar je moguće da se dopušta prikazivanje one besramne lakrdije kojom nam se prijete!? Tako se postupilo kad se trebao uništiti Sokrat . • • Pro­goni izbijaju sa svih strana u Parizu,· jansenisti i jezuiti se udružuju da zaguše razum, a među sobom se tuku za plijen. Priznajem Vam da se isto toliko ljutim na filozofe koji to dopuštaju koliko i na nitkove koji ih potiskuju . . . Javite mi, molim Vas o progonima jedinih ljudi koji mo­gu prosvjetliti ljudski rod!«

Vrlo brzo odgovorio je d'Alembert pismom Voltaireu gdje mu opisuje okol­nosti oko te drame protiv filozofa (koju nije i neće vidjeti) :

»Općenito mi se čini da su čestiti ljudi zbog toga ozlojeđeni. Dosad su toj drami pljeskali samo plaćeni ljudi. Prvoga je dana, između ostalih, bilo 450 poklonjenih mjesta . . . Cilj te drame nije bio da se filozofi pri­katu kao smiješni ljudi, već kao nitkovi, bez principa i morala. • • Vi ste ogorčeni, kažete, što filozofi dopuštaju da ih kolju. Vi lako o tome govorite, kako Vam volja, a što da oni učine?«

Iz tog pisma izbija vječni prigovor emigrantima koji su uvijek poticali one u zavičaju na veću hrabrost. D'Alembertova buntovnost je s godinama jenja­la, pogotovo otkako je zauzimao sve jači položaj u Academie Fran�aise (gdje mu je pri izboru jako pomogla markiza du Deffand, njegova ljubavnica, koja je imala i drugih kavalira, što će on tek doznati poslije njezine smrti).

Pariz nije pružao Boškoviću drugo doli sijaset društvenih priredbi, sve­čanih ručkova, uglednih predavanja i raznih počasti; a, kako mu je dojadilo i isusovačko gostoprimstvo, odlučio se na odlazak. Prigoda se ukazala sko­rim prolazom Venere ispred Sunčeve ploče. Već je preminuli Edmond Halley upozorio na važnost točnog mjerenja tog prolaza za određenje srednje uda­ljenosti Zemlje od Sunca. Najbolje se to motrenje moglo obaviti u Carigra­du pa se Ruđer obratio generalu svojeg reda s molbom da mu omogući ta­kvo putovanje. I dobio je odobrenje poslije dosta oklijevanja. Put ga je vo­dio preko Londona odakle bi brodom otplovio na istok. Budući da anglikan­ska Britanija nije trpjela isusovce, on je pošao u ruhu abea, dapače s vla­suljom i mačem o boku (što ga nikad neće upotrijebiti).

Boškovićeve bojazni pred anglikanskom Britanijom nisu bile neosnova­ne. Doduše, građanski rat je ondje prohujao s učvršćenjem ustavne monar­hije, ali je zemlja bila daleko od vjerske snošljivosti kakvu je John Locke želio. Antikatoličko raspoloženje raspalili su na mahove pokušaji da bi se na prijestolje doveo kakav rimokatolik. Godine 1673. parlament je donio Test Act da svi časnici moraju primiti anglikanski sakrament i javno odbaciti doktrinu o pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo; a 4 godine kasnije je taj Test Act još proširen da svi članovi parlamenta moraju pripadati angli­kanskoj crkvi. Kad se Bošković uputio u Britaniju, ondje je već dugo zasje­la stranka Whiga, anglikanaca-monopolista, dok su tolerantniji torijevci bili gurnuti u pozadinu. Zacijelo, napetosti između katolika i protestanata raz­dirale su cijelu Europu, premda nisu više onako buknule kao u prošlom stoljeću tridesetogodišnjim vjerskim ratom. Među Lutherovim sljedbenicima kalvinisti očitovali su najveću fanatičnost, sa strogom disciplinom i mrž.. njom na 'heretike' koje su čak slali na lomače. No protestantizam je opće-

l O Ruđer Bošković 145

nito gajio vrline koje su pogodovale razvoju kapitalizma. Dok je katolička religija bila protiv uzimanja kamata (bar pretežno i u načelu), luterani nisu imali takvih skrupula. U Holandiji, Njemačkoj, Britaniji razvile su se moćne banke koje su ulaganjima i profitima skupile golema financijska sredstva. Obilni zajmovi su do najveće mjere provodili koncentraciju kapitala i snaž· no ubrzali rast industrije. Dok su rastući porezi, trošeni na vojsku i činovni­štvo, uništavali Francusku, britansko je gospodarstvo ulazilo u eru prospe­riteta zahvaljujući najviše kreditnom sistemu. To blagostanje stvorilo je po­litičku stabilnost koja će Velikoj Britaniji pribaviti položaj prve velesile. Kad se Alexander Pope u lirskoj pjesmi zgražao nad vrtlogom zajmova što ludo vrti ljude da gube nekadašnje vrline, bio je to uzdah ojađenog pjesnika protiv vjetra. Premda utjecajni promicatelj prosvjetiteljstva, Pope je ostao u provinciji, podalje od Londona - očitovanje lirske naravi, ali i diskrimi­nacije koja je još uvijek pogađala katolike.

Iskrcavši se u Greenwichu, Ruđer je odmah otišao do znanca Jamesa Bradleya. Glasoviti astronom primio ga je srdačno i pokazao mu veliki dale­kozor i druge instrumente kojima je otkrio aberaciju zvijezda, a poslije nu· taciju Zemljine osi, naime da nebeski pol opisuje zmijoliku krivulju po ne­beskoj sferi vrlo sporo, s periodom od 26 000 godina. Zvjezdarnica u Green­wichu jako se dojmila Boškovića, tako da mu se Rimski opservatorij činio dječjim igralištem. Sam Bradley je uvažavao Ruđerova astronomska istraži­vanja i bit će jedan od manstvenika koji će Boškovića predložiti za člana Royal Societyja.

Na prvom koraku u Engleskoj došljak je bio presenećen. O tim svojim prvim dojmovima piše bratu:

»Ostao sam u čudu, jer sam uvijek čuo da je značaj Engleza melankoli­čan, a Francuza veselost, a ja sam naprotiv ostavio u Parizu i u Versail­lesu u svim šetalištima, vrtovima i svima društvima u kojima sam bio veliku mirnoću i ozbiljnost, dok sam ovdje vidio živost i veselost veće od onih za vrijeme poklada u Rimu.«

Doduše, to je bio susret s prazničkim izletnicima u Greenwich, ali bez obzi­ra na to bio je točan zamjećaj da su tih godina mogli Englezi biti bezbriž­niji od Francuza koje je pritisnula gospodarska kriza. Velika Britanija bila je u naglom usponu postavši nakon pobjeda nad $panjolskom prvom pomor­skom velesilom, a uskoro će biti uopće najjači imperij preotevši i proširivši prekomorske posjede. U opreci s Francuskom bile su tu unutarnje prilike stabilnije, ponajviše postupnim suživljenjem prosperirajućeg građanstva i aristokracije.

Clairaut je u Parizu dao Ruđeru preporučeno pismo za predsjednika Royal Societyja u kojem ga predstavlja kao najvećeg matematičara kojim se Italija može podičiti. No i bez toga bi ga jamačno lord Macclesfield lijepo primio. To nije bio velik astronom, ali su akademije znanosti obično birale za predsjednike osobe koje su imale utjecaja u višim krugovima. A lord Macclesfield prokrčit će put gostu čak do kraljevske obitelji, a što je bilo važnije, upoznat će ga s mnogim istaknutim intelektualcima Engleske. Bo­šković posjećuje i Oxford i Cambridge gdje se upoznao s tamošnjim istra­živanjima. No druži se i s književnicima i umjetnicima. Jako ga se dojmio

146

Samuel Johnson, izvanredni esejist, leksikograf, dramski pisac, književni kri· tičar i novinar. Ruđerov je prijatelj postao i Richard Wilson koga on spO­minje kao znanstvenika, filozofa i slikara, međutim, bio je to uistinu osni· vač pejzažnog slikarstva u Engleskoj, dok su njegovi pokusi o elektricitetu bili brzo zaboravljeni, koliko su god impresionirali Boškovića.

U Londonu se Ruđer također sreo sa Benjaminom Franklinom. Njih dvojica su mnogo diskutirali o elektricitetu, ali, naravno, Franklin se nikad nije zadržao samo pri fizici. On je i došao u Englesku kao predstavnik pen· silvanijske skupštine da bi izborio za svoju zemlju pravo poreza. Njegova će protimba britanskoj vlasti s godinama rasti, i on će imati glavni udio u Ob­javi nezavisnosti 4. srpnja 1776. u Filadelfiji. No tada, ljeta 1760, Benjamin Franklin još nije najavljivao budući rat s Velikom Britanijom. Ruđer je pri· hvatio teoriju jednog fluidnog elektriciteta, i njih dvojica će se složiti u tu· mačenju relevantnih pokusa. Franklin je također iznosio svoje eksperimen­te Josephu Priestleyu koji će poslije prigrliti Boškovićevu atomistiku. Fran· klin je zamijetio da u nutrini električki nabijene metalne površine nema električnih sila. Priestley je ponovio taj pokus i zaključio da se to može jedi­no tako objasniti da električna sila opada s l!r•, što je točnim mjerenjima potvrdio Charles de Coulomb godine 1784. Nažalost, Bošković se premalo ba· vio elektricitetom i magnetizmom, što bi moglo produbiti njegovo shvaćanje sile, astronomska istraživanja su ga odvodila od njegovog životnog djela Teo­rije prirodne filozofije na prilično jalova područja. Tako će za nj elektricitet ostati samo jedna fina tvorevina njegovih točaka dok će upravo dalja otkri· ća električnih i magnetskih pojava najjače uzdrmati tradicionalni pojam materije, kao što je on to otpočeo.

Uskoro član Royal Societyja {a svatko je morao biti deset puta predla­gan, zaista pretjerana mjera opreza!) Ruđer je tom učenom kraljevskom društvu pročitao na francuskom svoj plan o motrenju prolaza Venere is­pred Sunčeva diska. Taj njegov ekspoze bio je dobro primljen, i on je mo­gao očekivati pomoć, osobito posudbom preciznih instrumenata. Također ga je razveselilo što je uspio u Londonu iste godine 1760. tiskati svoju poemu De Solis ac Lunae defectibus, što će biti pretiskano u Veneciji, Rimu i Pa· rizu. Bio je to zapravo udžbenik u stihovima cijele tadašnje astronomije. Poetska strana dobila je dapače pohvale u literarnim časopisima. Tako The Monthly Review piše za nj da je »elegantni moderni latinski pjesnik« i divi se njegovoj »velikoj i majstorskoj raznoličnosti klasične dikcije i svem sret· nom tijeku stihova«. A utjecajna leipziška Nova Acta Eruditorum ocjenjuje da će odsada Boškovićevo ime biti isto .tako poznato među pjesnicima x.ao što je poznato među matematičarima. No ima u tim Pomrčinama i znanstve­nih novina. Nasuprot uvriježenom mišljenju izvodi Ruđer da Mjesec nema

atmosfere pa corona viđena za pomrčine Mjeseca ne pripada Mjesecu već Sunčevoj atmosferi.

Put u Carigrad se tako otegnuo različitim pripremama i dozvolama da, kad je onamo stigao, važan susret Venere i Sunca već je bio prošao. A u Carigradu je i obolio. Cijelo to putovanje bilo je nesreća. Vraća se u Italiju okolišno preko Varšave i Beča, a o tom putu od Carigrada do Poljske pisao je Dnevnik koji će biti objavljen bez njegova znanja u Lausanni godine 1772. Bošković je s oštrim okom i kršćanskom sućuti prikazao stradanje kmetova

147

jednako pod turskom vlašću kao i pod moldavskim knezovima. Krajnja bije­da, zaostalost, nečistoća, izrabljivanje pučanstva, pljačke, nasilja, batina­nja podanika, kulučenje punili su tamne stranice njegova putopisa. No bilo je u tim freskama ljudske nevolje i bahatosti također divljenja poljskim pejzažima i pučkom folkloru koji je bio sličan hrvatskom. No to nije ni čudo jer su južni Slaveni nekoć obitavali tu golemu ravnicu iza Karpata.

U . Varšavi se Bošković upoznao i sprijateljio s poljskim velikašima. ve­ćina je aristokrata i naroda bila nezadovoljna sa saskim kraljem koga su nametnuli Austrijanci i Rusi. Grofovi Czartoryski pričali su. uglednom gostu o svojim političkim i gospodarskim nakanama. Bili su liberalnijih nazora, tako da je Mihael Fridrik, veliki kancelar Litve, poklonio svojim kmetovima slobodu. Njegov nećak Adam Kazimir bit će kandidat na prijestolje. Boško. vić se osobito zbližio sa Stanislavom Poniatowskim, inteligentnim vlastelinom od trideset godina, koji je bio neka vrsta ambasadora u St. Petersburgu i vi­še godina ljubavnik carice Katarine. Mladić je imao sklonosti za lijepe umjet­nosti i znanost, ali je inače bio slabić, što će se tek kasnije očitovati. Ruđer se osjećao blizak Poljacima nastavljajući tako tradiciju hrvatskih humani­sta iz 15. stoljeća, osobito s Ivanom Vitezom i Janusom Pannoniusom koji su uspostavili jake veze s znanstvenicima i dvorom u Krakovu.

Nakon smrti saskog kralja bio je Stanislav Poniatowski izabran na poljsko prijestolje. Tada u Italiji, Bošković je u pismu nazdravio ustoliče­nom prijatelju s uvjerenjem da će znanosti »Sa svim ugledom Vašeg žezla sigurno opet uskrsnuti i nanovo procvasti u Kraljevstvu koje je vidjelo kako su se u njegovu okrilju formirali u prošlim stoljećima muževi prvog reda«. Poljski kralj mu je isto tako udvorno odgovorio ističući kako su osobe kao Bošković čast cijelom svijetu, a usto ga je uvjeravao kako će on zdušno podupirati znanosti i umjetnosti. »Uvijek je to bila Naša sklonost i malo bi nas privlačila K.runa kad bi se zbog nje moralo promijeniti Naše mi­šljenje.« Potpisao se 27. listopada 1764. Boškoviću kao »najodaniji Stanislav, Kralje.

Međutim, dobre želje i obećanja nisu se ispunili. U Stanislava nije bilo energije ni mudrosti da se odupre sporazumu Rusije, Austrije i Pruske koje su 1772. nametnule Prvu diobu Poljske, s amputacijom jedne trećine terito­rija. Kad se usprotivio Drugoj diobi Poljske, bivšeg ljubavnika je Katarina naprosto dala odvesti iz Varšave u Grodno s pomoću vojskovođe SuvoroVS:, nakon što je ugušio tamošnji ustanak. Pri Trećoj diobi Poljske izgubio je napokon Stanislav krunu, ali je primio penziju od 200 000 tisuća dukata od okupatora Austrije, Rusije i Pruske. Otada će Polonia rediviva biti glavna krilatica poljskih rodoljuba koji će se dalje najviše uzdati u francusku po­moć.

Ruđer Bošković se više nije htio zadržati u Rimskom kolegiju, još uvi­jek uronjenom u skolastičku preradu Aristotela, pa je prihvatio laskav poziv na katedru u Paviji. Taj grad sa starim sveučilištem u porječju Poa bio je pod vlašću Austrije, gdje je već bila ukinuta peripatetička nastava. Pri iz· boru ističe senat tog sveučilišta da se Bošković može usporediti s najvećim učiteljima davnine. Uz nastavu i astronomsko istraživanje Ruđera je također dopao nadzor nad isušenjem prostranih močvara. Njegov se veliki prijatelj Clairaut pobojao da mu taj posao ne naškodi pa mu piše:

148

»Ali ja se bojim da Vam isušenje vaših močvara ne uzima suviše vreme­na. Vi se dakle prihvaćate svake vrste posla. Cuvajte se dobro, zakli­njem V as, da ne prijeđete svoje sile i ne pokvarite zdravlje tako drago­cjeno za matematiku.«

Clairaut mu je prije također pisao da napravi sažetak svoje Teorije prirodne filozofije na francuskom jeziku. Očito je zanimanje za Boškovićev »Novi svijet« poraslo u Francuskoj. Nadalje ga je pariški akademik molio da mu pošalje na francuskom jeziku svoju teoriju akromatičnog dalekozora. Odat­le se vidi kako je već latinski jezik iščezavao iz upotrebe u Francuskoj, kao i u Velikoj Britaniji i njemačkim zemljama. Bošković se tužio što se time razara stara vrpca znanstveničkog zajedništva. Ali će se i on morati tome pri­lagoditi. Moćne države razvijale su svoje nacionalne ustanove i jezik, a i sam unutarnji razvoj egzaktnih znanosti i filozofije kidao je nekadašnji huma­nistički ideal. 19. stoljeće bit će nalet nacionalizma kojem će se pridružiti ili suprotstaviti socijalizam, jedan i drugi povijesni pokret različit od novovje­kovnog humanizma koji je težio za svjetskim skladom i cjelinom znanosti, umjetnosti i etike. Ruđer Bošković bit će jedan od posljednjih humanista koji će pisati na latinskom, i prozu i poeziju, te nastojati znanstvene spo­znaje ujediniti s etičkim idealima.

Bošković je izradio plan za studij fizike na Pavijskom sveučilištu s vrlo opsežnim obrazloženjem i navodom potrebnih pomagala. Njegova nastava sadrži opću i eksperimentalnu fiziku te prirodopis s anatomijom i botani­kom za liječnike. U to doba bili su još fizičari često liječnici kao nekoć, kad se liječnik i zvao physicus. Iz popisa potrebnih knjiga vidi se koliko je Ruđeru stalo da njegovi đaci dobro nauče infinitezimalni račun. Zbog toga je osobito preporučivao djela Eulera i braće Bemoulli. On će također pro­micati studij algebre znajući najbolje kako ga je čisto geometrijsko usmjere­nje u Rimskom kolegiju osakatilo u radu. Sve u svemu, njegova je nastava bila na najvišem europskom stupnju, i senat se nije prevario u nadi da će Ruđer dati novi sjaj donekle zaostalom sveučilištu.

Zacijelo, Bošković se uz pedagošku dužnost bavio znanstvenim istraživa­njem, kao što i priliči profesoru koji želi svoje đake što bolje osposobiti ak· tivnim sudjelovanjem. Rasprave iz dioptrike izlaze mu u Bologni i Beču, a eksperimentalno i teorijski je pomno ispitao djelovanje leća na prolaz zraka svjetlosti. Budući da se bijela svjetlost rasipa u leći na više boja, i to u različitim kristalima u suprotnim smjerovima, bila je bliska pomisao da se takva disperzija ukloni s pomoću više leća. Možda je d'Alembert nešto prije došao na to od BOŠkovića, ali će to Ruđer neovisno poduzeti ingenioznim konstrukcijama. Postići akromatske teleskope bilo je vrlo važno za astrono­miju, a Ruđer o svojim izumima piše u Abhandlung von der verbesserten dioptrischen Fernrohren, 1765.

Boškovića je dopala dužnost da poradi na usavršavanju zvjezdarnice u Breri kraj Milana. I on se tome zdušno posvetio. Sam je izradio nacrte novog opservatorija i brinuo se za nabavku instrumenata. Budući da je novaca za opremu bilo uvijek premalo, dao je svojih 4 000 lira iz profesorske plaće (koja baš nije bila velika). Naposljetku je mogao uskliknuti: »Završena je jedna od najzgodnijih zvjezdarnica u Europi. Ima izvrsne instrumente na­ručene iz Londona i Pariza, a sve je bilo izvršeno i bez najmanje pomoći svjetovnjaka, a ponajviše odricanjem isusovaca . . . «

149

Ruđer se dopisivao s mnogim intelektualcima. Dok je učiteljevao u Pa­viji, često je razmijenio sudove o znanstvenim problemima i publikacijama sa znanstvenikom i filozofom Le Sageom, tada vrlo poznatim po teoriji gra­vitacije koja je iz kaotičnog gibanja ultramundanih čestica izvela sva tri Keplerova zakona. U odgovoru na pismo ženevljanina brani Bošković načelo neprekinutosti od njegovih kritika pa 7. svibnja 1766. piše:

»Prijeći ću sad na zakon kontinuiteta za koji smatram da vrijedi bez iz­nimke svugdje gdje se radi o promjeni veličina, a za koji pak Ti smatraš da se ne odrtava nikako. Ponajprije, kad se on primjenjuje na opće ob­jašnjenje Prirode, treba svakako razlikovati fizičku neprekinutost od geometrijske. Doduše, smatram da obje neprekinutosti uvijek postoje . . . ali mislim da se prva može posve pouzdano utvrditi i bez te druge, koja, kad i ne bi stvarna protežnost bila neprekinuta, ovisi o našem načinu poimanja čisto imaginarnog prostora . . . «

Kao što se odatle vidi, Ruđer je ostao pri svojem temeljnom razlikovanju stvarnog i imaginarnog prostora. On se tu poziva na indukciju da bi dokazao prijatelju kako se i stvarna brzina mora kontinuirano mijenjati, dok nepre­kinutost geometrijskog prostora pokazuje pomno analizom čunjosječica. U sklopu sveg tog dokazivanja začuđuje ova njegova izreka:

»Neka naime svatko vjeruje u što hoće - uopće mu to ne priječim, a niti nastojim uvesti neko sljedbeništvo, niti se pak trudim da od ikoga iznudim odobravanje te neću zapodjenuti nikakav boj - puno više vo-lim mir negoli svoja mnijenja.«

·

To pismo Boškovića Le Sageu ne pokazuje samo izvanrednu tolerantnost, nego i priličnu notu rezignacije. Da on više voli mir negoli svoju teoriju -zaista porazno od tvorca Novog svijeta! Bilo mu je već dosta rasprava, nate­zanja, svađa i denuncijacija, i Dubrovčanin u tvrdoj tuđini čeznuo je za mi­rom dječačke dubrave koju je tako slavio Pjesnik njegova grada. No to su bile prolazne melankolije. Znanstvenik i filozof opet će smoći snage da se bori za svoje ideje.

Te godine Bošković je primio posve nenadano poziv predsjednika Royal Societyja iz Londona da o njihovu trošku otplovi u Kaliforniju kako bi on­dje motrio prolaz Venere ispred Sunčeva diska, što će se zbiti 3. srpnja 1769. Pošto mu je prvo motrenje u Carigradu propalo, Ruđer je bio ushićen tim pothvatom. Sveučilište u Paviji i Zvjezdarnica u Breri bili su tad u Au­strijskoj Carevini, pa je on morao od Beča zamoliti odobrenje i dopust. No kancelar Wenzel Anton Kaunitz ozlovoljio se na predloženo Boškovićevo pu­tovanje. · Knez je bio veliki poklonik Francuza, osobito enciklopedista i Vol­tairea, a odijevao se i ponašao prema francuskoj etiketi na podsmijeh Be­čana. On je cinično primijetio kako znanstvenici vole putovati, i to bez svrhe (nišaneći na Ruđerov uzaludan carigradski put); ali su njegovi motivi za od­bijanje bili jamačno dublji. Uživajući potpuno povjerenje Marije Terezije, Kaunitz je vodio vanjske poslove; a po svoj se prilici plašio da bi Francuzi nerado gledali kako jedan jezuit putuje u Kaliforniju po engleskom nalogu. Zacijelo, suparništvo između Velike Britanije i Francuske trajat će još jedno stoljeće u Americi. Austrijski kancelar bio je neobično radišan, upućen u

150

sve, i ništa nije htio prepustiti slučaju. •Inače je Boškovića taj njegov vršnjak lijepo prije primio u Beču, kad je ondje pisao Teoriju i kad se vraćao iz Poljske. Kao što je već više puta iskusio, jedno je biti počasni gost, a drugo podanik ovisan o milosti vlasti. Uvrijeđen, Bošković je poručio kancelaru neka pismeno navede svoje tužbe na nj kako bi se mogao braniti pa zaklju­čuje:

»Moj je karakter, Bogu hvala, poznat po tolikim dijelovima Europe, a najviše mi šteti što ne krijem svoje nutrine. Uvijek sam bio daleko od svake sumnje da se pretvaram, kao što sam uvijek svaku svoju korist i užitak zapostavljao dužnosti.«

Kancelar je toliko zatezao s odobrenjem da je Ruđerovo putovanje u Kali­forniju propalo. Trzavice između njih dvojice bile su uskoro izglađene, ali će poslije opet doći do napetosti. Teško su se dva takva različita karaktera mogla složiti, jedan otvoren i istinoljubiv, drugi pak izvještačen i lukav, kao što su već uspješni državnici. Bošković se mogao podičiti da ga poznaju u Europi jer ga je upravo tih dana izabrala za člana akademija znanosti u da­lekoj Nizozemskoj, nakon što je to već učinilo više učenih društava u dru­gim mjestima.

U to vrijeme zamolila ga je Dubrovačka Republika da intervenira u nje­zinu sporu s ruskom mornaricom. Bošković je već prije obavještavao svoje kod kuće o uplovidbi Rusa u Sredozemno more, svakako, događaju od velike važnosti koji će on pomno pratiti. Dubrovačka Republika pobojala se da će dolazak ruske flote pokvariti njezinu trgovinu i jedva postignuto primirje s Turskom, a i europske su se države uznemirile da će to narušiti njihovu kakvu-takvu ravnotežu. Već je Petar Veliki snatrio za toplom lukom, a Ka­tarina II. nastavit će s tim planovima i prodorom na jug. Dubrovnik je že­lio kao uvijek ostati neutralan u prijetećim sukobima, ali su Turci prisilili tri dubrovačka broda da voze oružje za njihova uporišta, usprkos zdušnom protivljenju brodskih kapetana. Ne shvaćajući složeni položaj male republi­ke, Rusi to uzimaju za neprijateljski čin i uplovljuju u Jadransko more da unište tobožnjeg saveznika Turske. Pet ruskih ratnih brodova usidrila se pred gradom da ga tuku nadmoćnim topovima. Dubrovački izaslanici su uvje­ravali admirala Orlova da se drže strogo neutralno u rusko-turskom ratu i zaklinjali su ga u suzama neka poštedi njihov grad. No admiral im je posta­vio ultimatum s bajoslovnom odštetom; ako to ne plate, Dubrovnik će biti uništen.

Ruđer se naravno odazvao molbi svojih zemljaka da poduzme što preko svojih razgrananih veza. Intervencije posredstvom papinskih nuncija bile su uzaludne jer je ruski dvor zazirao od Vatikana. Znajući za bivši ljubavni odnos Stanislava Poniatowskog s Katarinom Il, Bošković je u listopadu 1771. pisao poljskom kralju, starom prijatelju:

» • • • da zamolim premoćno Vaše posredovanje u velike vladarice Rusije u korist jadne moje domovine Dubrovnika, stavljene u krajnje zaprepa­štenje i očaj od generala njezine ratne mornarice koji su se proglasili neprijateljima Dubrovničke Republike, opljačkali joj toliko brodova, uništili svu onu trgovinu što je svoj toj bijednoj i neplodnoj zemlji da­vala opstanak time što je pružala najbrižljivije i najsavjesnije usluge

151

svima narodima bez razlike,· a prijete se da će uništiti sve, pretvoriv�i u hrpu pepela sam glavni grad ne ispune li se uvjeti koji su u jednu ruku nemogući, a u drugu previše ubitačni. Nije moguće da velikodu�no srce te vladarice hoće toliku kontribuciju od grada sa 7 000 du�a, koja bi za­dala brige i najbogatijim i najnapučenijim prijestolnicama . . . «.

Srećom za Dubrovnik, Rusi su porazili tursku vojsku i učvrstili se na Duna­vu, a ta je pobjeda umilostivila caricu prema nesretnoj republici. Međutim, grof Aleksej Orlov imao je dalje zahtjeve na dubrovački Senat. Već je Petar Veliki želio da se u Dubrovniku izgradi pravoslavna crkva, sad je tu želju ponovio grof Orlov prilično zapovijedna, s obrazloženjem da će ovamo biti poslan ruski konzul. Dubrovčani su mu najljubaznije odgovorili da konzul može imati kapelicu u svojoj zgradi, ali da oni nikad neće dopustiti da se u tom čisto katoličkom gradu podigne »grčka crkva«, i to zato što u Turskoj Carevini ima mnogo pravoslavnih crkava, a pravoslavci mogli bi biti prethod­nica turskog osvajanja. Taj je razlog uvjerio Ruse da zasad odustanu od svog zahtjeva. U tim pregovorima je dubrovački senat naglasio kako pravo­slavce smatra povlaštenim inozemcima koji mogu imati imanja u Republici i baviti se zanatima i trgovinom. Tako je u naletu islama i pravoslavlja na zapad uspio Dubrovnik očuvati svoj katolički i hrvatski karakter.

U pismima bratu Boži u Dubrovniku Ruđer je analizirao pomno europ· ska zbivanja. Budući da je ruska mornarica mogla uploviti u Sredozemno more jedino s pristankom Engleza, on očekuje da će Velika Britanija uz do­govorenu pomoć Rusa preoteti Turskoj Egipat. Prema njegovu sudu bila je Francuska u takvoj financijskoj krizi da se neće upustiti u bilo kakav rat. Stoga je preporučivao Dubrovačkoj Republici da se više osloni na bečki dvor kako bi očuvala samostalnost. Također se boji da će uskoro Austrijanci i Prusi ući u Poljsku. Sve te prognoze pokazuju Boškovićevu dalekovidnost i snalaženje u Europi rastrganoj suparništvima, vojnama i socijalnim nemi­rima.

Dok je Bošković boravio u Engleskoj, više su se ondje zanimali za nje­gove astronomske radove negoli za Teoriju prirodne filozofije. Već se tu manje čitalo latinski, i trebalo je neko vrijeme da se rašire Ruđerove ideje. Bošković se više puta sastao s Priestleyem, u Londonu i u Parizu poslije, kad je taj engleski prirodoslovac posjetio Lavoisiera. Joseph Priestley (1733--1804) bio je prvi veliki fizičar i kemičar koji je Boškovićevu atomistiku ukorijenio u Velikoj Britaniji, kad i nije posve ušao u bit Boškovićeve uni­verzalne sile. Bila je to neobična osoba, isprva student teologije i pastor u više župa čiji su teološki spisi, osobito History of the corruption of christia­nity, 1872, izazvali osudu anglikanske crkve. Zacijelo, pošto je proglasio crk­vu za neprijateljicu istine, nije mogao očekivati da će ga starješine pustiti na miru. Priestley je otkrio kisik, klorovodik, amonijak, ugljikov oksid i druge spojeve, a njegovo otkriće kisika jako je pomoglo Lavoisieru da pot· puno shvati gorenje i izvrši revoluciju u kemiji. Sam Priestley je žestoko za. stupao hipotezu flogistona, a Boškovićevi atomi činili su mu se prikladni za objašnjenje fine vatrene supstancije. Svoja shvaćanja i istraživanja o elektri­citetu objavio je godine 1767. u Londonu, a u idućoj knjizi History and pre­sent state of discoveries relating to vision, light and colours, 1772. rabi Ruđerovu predodžbu šupljikavosti materije kako bi protumačio prolaz svjet­losti kroz tanke slojeve i druge optičke efekte. Međutim, on je manje pi·

152

sao o fizičkim i kemijskim pojavama, a mnogo vi�e o teološkim, filozofskim i psihološkim problemima. Bio je pod utjecajem Davida Hertleya koji je zamišljao da »idejama« u Lockeovu smislu odgovaraju titranja u mozgu. No, dok se ipak Hertley držao predodžbe duše kao besmrtne, Priestley je nje­govu psihologiju interpretirao materijalistički, naprosto da gibanja atoma u mozgu stvaraju korespondentna duševna stanja ili misli. Taj materijalizam, a još više heretički nazori navukli su mu mržnju anglikanske crkve i puka, tako da mu je gomila spalila kuću i zamalo ga ubila. Pred tom hajkom po­bjegao je godine 1794. u Pensilvaniju, kamo ga je već ranije zvao Franklin, pa će ga Amerikanci zvati ocem svoje kemije i do danas podjeljivati počasne medalje s njegovim imenom. Godinu dana prije smrti, 1803, objavio je če­tverosveščanu History of the Cristian Church, a ostavit će za sobom također više unitarističkih općina koje je utemeljio u duhu svoje teologije odbacuju­ći sveto trojstvo (samo je jedan Bog i osoba, odatle i naziv unitarista).

Ne tako važni prirodoslovci kao Priestley ali ipak utjecajni John Leslie, John Robison i Dugald Stewart mnogo su doprinijeli da Bo§kovićev »Novi svijet« bude presađen u Englesku i Skotsku. U velikoj Robisonovoj knjizi A System of mechanical Philosophy, Edinburg 1822, stoji uz prikaz Ruđerove teorije i ovo proroštvo:

»la se mogu dapače usuditi reći da, ako ikada dođemo do spoznaje jedne istinite teorije, bit će nalik na teoriju gospodina Bo§kovića u nje­zinim glavnim crtama.«

Poznatiji fizičar Thomas Young, obnovitelj Huygensove valne teorije, koj i je prije Fresnela objasnio ogib i interferenciju svjetlosti širenjem i slaganjem periodičkih titranja ete�. uvažava Boškovićevu atomistiku, ako je i odbi­jao njegovu predodžbu o česticama svjetlosti kao i hipotezu flogistona.

Jedan od prethodnika elektrokemije J. W. Ritter nastojao je u Bo§kovi­ćevu duhu postići jedinstvo svih sila. No njegovi su spisi bili prožeti misti­čkim predodžbama o sjedinjavanju opreka. Nešto kasnije, oko godine 1800, egzaktnije je elektrokemijske procese proučavao Humphry Davy (1778-1829). Impulzivni mladić se najprije zanosio pjesništvom, dapače naumio je obja­viti knjigu pjesama, ali je studij medicine učinio da su njegove poetske vi­zije »pobjegle pred glasom istine«. Taj "glas" odzvonit će još amplificirano u sudu Jeremyja Benthama kako je pjesniku uvijek potrebna kakva laž, a istina ili bilo kakva egzaktnost kobna je poeziji. Vidi se, britanski utilitari­zam pucao je već po vrapcima pošto su moćni jedrenjaci zagospodarili ocea­nima. Sir Humphry Davy je puštao električnu struju kroz otopinu između katode i anode i tako elektrolitički uspio rastaviti kuhinjsku sol na elemente natrij i kalij. To ga je otkriće vodilo do predodžbe da je kemijski afinitet uzrokovan električkim silama. Za razliku od Ritterovih spekulacija o jedin­stvenoj sili, Davy se priklonio Boškovićevoj atomistici da bi objasnio struk­ture molekula i različite kristalne formacije. Na taj je način riješio pro­blem dijamanta koji je čisti ugljik kao i grafit, ali su njegovi atomi drugačije simetrično poredani u temeljnoj ćeliji koja se periodički nastavlja u sva tri prostorna pravca, kao što je i Ruđer predočio kristale. Proustova hipoteza da su atomi svih kemijskih elemenata sastavljeni od vodika također se priklju­čuje na Boškovićeve točke. To je objašnjavalo zašto su atomske mase ele-

153

menata višekratnici mase vodikova atoma, što su tadašnja mjerenja poka­zivala.

Herbert Spencer, koji je prije Darwina i Wallacea objavio ideje o ra­zvoju živih bića, također je bio nadahnut Boškovićevom univerzalnom silom. No njegova shvaćanja su ostala zbrkana, kao što pokazuje ovaj citat:

»Mi napokon dolazimo do sile kao posljednje od posljednjeg. Premda su Prostor, Vrijeme, Materija i Gibanje očito nužne datosti inteligencije, ipak nam psihološka analiza pokazuje da su građene ili apstrahirane od iskustva Sile. Materija i Gibanje, kao što ih znamo, različito su uvjeto­vana očitovanja Sile.«

Taj je zaključak uzet iz Prvih principa njegova golemog djela The Synthetic Philosophy, započetog objavljivanjem 1862, u kojem je djelu poduzeo sinte­zu cjelokupne znanosti od fizike do psihologije i sociologije, što je za nj uop­će svrha filozofije. Uz tako konfuzno shvaćanje sile on uvodi načelo da se sve razvija od homogenog prema sve heterogenijem, a pokretač mu je sila. Kad on i prihvaća Darwin-Wallaceovu selekciju u razvoju vrsta, ipak mu je fundamentalnija njegova sila i princip sve veće diferencijacije. Svakako, na­čelo različitosti biva značajno za individualistički liberalizam komu je Spen­cer bio glavni protagonist. Ako mu je stoga i pasala Boškovićeva dinamička teorija, ipak je zaključio da Ruđerovi atomi ne mogu objasniti svemir kakav jest pa se vraća na predodžbu atoma kao grudice tvari. A to je mišljenje pre­vladavalo sredinom 19. stoljeća. Trebao je doći Michael Faraday da razori tu tradicionalnu predodžbu i otvori Boškovićevu knjigu za izvornije čitanje.

Spencerova Sintetska filozofija predstavlja jamačno posljednji pokušaj da se stvori sveobuhvatni sistem, nakon što su toliki propali od Tome Akvin­skog do Hegela. Specijalizacija sve više raste od tog doba, i jedva će se poja­viti još koji temeljitiji pothvat da se sustavno ujedine prirodne i društvene znanosti. Dok je još Spencer nastojao jednim pretežno fizičkim principom objasniti društvene pojave, sociologija je već sebi zajedno s poviješću utirala vlastiti put, i antropološka istraživanja potiskuju tu prirodoslovna. Ipak zna­čajan je njegov spis The Man versus the e State gdje pretkazuje kakvu će grožnju ljudskoj slobodi i ličnosti predstavljati moderna država. Iskreni slobodar bojao se kolektivnih organizacija koje su stremile za potpunom vlašću, i to s pravom.

154

POSUEDNJI SJAJ I POMRACENJE

Pariz, gdje će Ruđer proboraviti najsjajnije godine nakon objavljivanja Teorije, postao je poprište najžešćeg sukoba između protagonista prosvjeti­teljstva i 'starog režima'. Velik odjek Enciklopedije u cijeloj Europi pokre­nuo je konzervativne duhove u protunapadaj. Crkvena hijerarhija je progu­rala 16. travnja 1757. zakon smrtne kazne za autora i nakladnika koji što objavljuju protiv religije i feudalnog poretka. Kao što je d'Alambert primi­jetio, enciklopedisti su postali zavjerenici koji se sastaju i govore na zaka­mufliran način. Tako su mogli izbjeći cenzuri, a ipak reći što je čitateljstvo dobro razumjelo. Pokraj sveg tog opreza sedmi je svezak Enciklopedije pao pod udar antiateističkog zakona, a sam glavni urednik Diderot izvrgnut progonu. Malo zatim osjetio je žestinu fanatičnosti i jedan od najumni.iih enciklopedista Claude Adrien Helvetius. Njegovo životno djelo De l'esprit bilo je spaljeno po naredbi parlamenta, gdje još treći stalež nije imao riječ, a on sam našao je utočište najprije u Engleskoj pa na dvoru Friedricha II. Pruskog, kao i Voltaire i La Mettrie. Svodeći pojmove ili predodžbe na uti­ske vanjskih predmeta, miješao je skupa anglikanski empirizam i stari ma­terijalizam. Inače to susjedstvo ili preklapanje pozitivizma i materijalizma nastavit će do danas, čemu će se Lenjin najžešće oprijeti.

Spaljivanje Helvetiusove knjige i sve žešći pritisak obeshrabrio je inače skeptičnog pozitivista d'Alemberta, tako da se povukao od Diderotove Enci­klopedije, pa se odsad više brine o svojoj karijeri u Francuskoj akademiji. No enciklopedisti su imali zaštitnike i na kraljevskom dvoru. Jedna od tih visokih osoba bila je ljepotica Jeanette Antonia uzvišena na markizu Pompa­dour, metresa Ljudevita XV, koja je uz kralja slabića stekla utjecaj u važnim državnim poslovima, a osobito u različitim imenovanjima. Onako tašta i pohlepna, obogatila se jako sa svojim miljenicima. Značajno je što je Voltaire pisao d'Alembertu prigodom njezine smrti: »Jeste li žalili za gospo­đom Pompadour? Da, bez sumnje jeste, jer je u dubini svog srca ona bila naša; zaštićivala je književnost koliko je god mogla.« Velikoj kurtizani jamačno je dodijavalo filistarsko šaputanje pa su joj kritičari tog društva postajali simpatični. Na kraju pisma Voltaire ističe da markiza Pompadour ne bi nikad pristala uz kurentnu krilaticu: »Sto možemo učiniti za državu? Progonimo filozofe!«

155

Družba Isusova postala je za katoličku crkvu i aristokraciju izvor ne­prilika. Posrijedi nije bio toliko vjerski konzervatizam koliko njihovo trajno miješanje u državne vlasti i sudioništvo u različitim unosnim ali nepoštenim poslovima. Pascalovi Lettres provinciales iz godina 1656-1657. otpočeli su šibanjem jezuitskog dvoličja pravu buru protiv tog reda u Francuskoj. Njihova gramzljivost razvijala se osobito u misijama, a nisu se ustezali ni da pobune urođenike u obranu svojih povlastica, kao u portugalskoj koloniji. Kad se kralj u Madridu razgoropadio na te njihove spletke, organizirali su atentat na njega, no bezuspješan. Time se čaša prelila. Iste godine 1759. portugalska je vlada u svojoj zemlji zabranila Družbu Isusovu, a isusovce spakirala u brodove i otpravila na obalu papinske države »kao svoj dar svetom Petru« . Ruđer Bošković je živo pratio taj sukob između Portugala i Družbe Isusove koji je podrovao njegov red u cijeloj Europi; i nije mogao poput mnogo drugih vjerovati da bi isusovci bili začetnici atentata na kralja. U pismu bratu Baru tuži se što sveti otac još ne poduzima ništa:

»Prekinut će on napokon s Portugalom, prekinut će pošto smo se učinili smijdnim mi, Red i Rimska kurija, i pošto će svi isusovci svijeta malo pomalo gubiti svu ljubav i obavezu što su ih imali za Rimski dvor.«

Dok je Ruđer još u tom portugalskom sporu branio Red, jako će ga ozlo­voljiti druga isusovačka misija u Južnoj Americi. Njezin generalni superior Antoine Lavalette nagrabio se tamošnje zemlje i bogatio prodajom robova, a, prema Boškovićevim navodima, podmitio j e i samog generala reda. Ruđer grdi tu pohlepu i sramotu koja je uzvitlala prašinu u Francuskoj, gdje je upravo boravio, pa svršava pismo zlosutno: »Ovdi naše stvari ne idu nikako dobro . . . «

Zaista, tu je otpočeo proces protiv Lavalettea zbog različitih prijevara, kad je već bila stvorena klima protiv Družbe Isusove. Nakon Voltairea i Montesquiea raspaljivali su enciklopedisti javnost protiv jezuitskog natra­žnjaštva, političkih spletaka i gramzljivosti. Napokon je Mme Pompadour poslije sudske odluke u spomenutom procesu pridobila slabog kralja da dekretom 1764. raspusti isusovački red u Francuskoj. Ona je držala neku vrstu dvorskog bordela i bila prijemljiva za slobodarske ideje. Nakon kralje­va dekreta osmjelio se i d'Alembert da objavi pamflet Sur la destruction des Jesuites en France, par un auteur desinteresse, najprije anonimno a poslije pod punim imenom. lako tu priznaje jezuitima stanovite zasluge u školstvu, smatra da su strašno hlepili za vlašću, što je napokon uzrokovalo njihovu propast.

Sudbina je jezuita bila zapečaćena kad je bio ustoličen Clemens XIV. koji je već kao liberalniji kardinal zagovarao svjetovno pravo protiv crkvenih povlastica. Bulom Dominus ac redemptor on ukine Družbu Isusovu. »Udario je grom«, javlja Ruđer kući u Dubrovnik 28. kolovoza 1773. pa nastavlja: •Od jučer sam abat Bošković, jer sam promijenio halju, a kažu mi da se činim mlađim za deset godina.« Očito nije Ruđer raspust Reda primio teško s obzirom na česte nesuglasice s Rimskim kolegijem. No zabrinuo se u tom •času brodoloma« za svoju egzistenciju pa sugerira u pismu neka bi mu se udijelila mirovina iz zaplijenjenih isusovačkih dobara u Dubrovačkoj Repu­blici, kao što se pomoglo isusovcima u drugim europskim zemljama. Među­tim, njegova je bojazan bila suvišna.

156

U prosincu iste godine Louis XV. poslao mu je akt s laskavim riječima da mu se podjeljuje francusko državljanstvo, a poslije nekoliko mjeseci imenovalo ga je ministarstvo mornarice za direktora Optike za mornaricu, što je bio ugledan i dobro plaćen posao s obzirom na veliku važnost optičkih i astronomskih istraživanja za plovidbu. U tom je dekretu bilo istaknuto da se abe Ruđer Bošković mora okaniti diplomatskih poslova za Dubrovačku Republiku i posve posvetiti znanosti, osobito primjeni akromatičnih tele­skopa. Time je za nj počelo novo razdoblje u životu koje će ga približiti francuskom dvoru, ali također ispuniti svim nemirima prije revolucije koja će izbiti poslije 15 godina.

Unatoč izričitoj zabrani mornarice, Ruđer Bošković će se dalje zauzimati za svoju domovinu. Spor je pukao između Dubrovačke Republike i Francuske zbog francuskih žalbi da im pravi štetu dubrovačka trgovačka flota. Francuski konzul u Dubrovniku oštro je opominjao tamošnji Senat, ali se, naravno, Dubrovčani nisu htjeli odreći svoje trgovine koja im je osiguravala blago­stanje, a i mir u posljednjoj instanciji. Zabrinut francuskim prijetnjama, Bošković je u pismu Dubrovačkom senatu od 27. lipnja 1774. upozorio:

» • • • da je trgovina danas idol nacija, da su se za nju vodili svi posljednji ratovi, da svatko nastoji unaprijediti svoju trgovinu bez obzira na §tetu drugoga . . . «

Premda svećenik i zvjezdoznanac, Ruđer je prozreo europsku politiku gdje su se pod visokom retorikom o vjeri i nacionalnoj časti krili odlučujući gospo­darski interesi. Nacija je ponajviše služila feudalcima i buržoaziji za pokriće zajedničkih probitaka. Fra111cuze je osobito razdražilo što su za robu uvezenu iz Turske morali plaćati mnogo višu carinu od Dubrovčana koji su sebi simboličkim godišnjim tributom pribavili milost Carigrada. Svojim interven­cijama za rodni grad navukao je Bošković na se zlovolju ministra mornarice, tako da se pobojao za svoj položaj, ali je ipak u pismu Senatu izrazio nadu da će njegovi prijatelji •rastjerati oluju«. Inače je Bošković opomenuo svoje da budu oprezni jer mu se ovdje u Parizu otvaraju sva pisma - uobičajeni postupak vlasti koji se do danas nije promijenio prema sumnjivima, bez obzira na toliko zaklinjano pravo građanina. Stoga Dubrovački senat šalje tajnog kurira do Boškovića, a preko toga će opet on slati svoje poruke na· trag. Dubrovačka se stvar počela dobro razvijati kad je sam kralj bio o tome obaviješten i postavio se za zaštitnika male republike.

Biti direktor optičkih istraživanja - moglo je izazvati krize u savjesti jer su ta istraživanja služila mornarici pa i vojnoj spremnosti. A pogotovo je to bio mučan položaj za Dubrovčanina protiv čije se republike rogušila francuska velesila. Optika nije bila samo važna za orijentaciju brodova, već je omogućavala bolje gađanje topovima. Htio to ili ne htio, znanstvenik bez egzistencije bio je primoran stupiti u takvu službu, kad se to i kosilo s njegovim uvjerenjem. Bit će to sve više sudbina fizičara i kemičara što više bude njihovo umijeće unapređivalo vojnu tehniku.

Ljudevit XV. vladao je vrlo dugo, od svoje pete godine, od 1715. do 1774. Njegova se vladavina ipak dosta razlikovala od autokracije Ljudevita XIV, »kralja Sunca«, koji je povijesti ostavio onu slavnu i jednako drsku izreku: »država - to sam ja!« Za maloljetnog je kralja pustopašni regent

157

s isto tako nemoralnim kardinalom odškrinuo vrata slobodnijem ponašanju i mišljenju, međutim njihova je uprava svršila u financijskim skandalima. Još gore, Francuska se redom uplela u bezizgledne ratove. Ponajprije je gubila u Njemačkoj i Italiji. Profrancuski Wenzel Kaunitz uspio je pridobiti Ljudevita XV. za vojnu protiv Friedricha II. Pruskog, a isto tako i rusku caricu Jelisavetu. Međutim, Prus nije čekao da ta moćna alijansa zajednički navali na njega, nego je preventivno udario na Austriju; i tako je otpočeo sedmogodišnji rat (1756-1763), gotovo tako grozan i pustošeći poput tridese­togodišnjeg rata u prošlom stoljeću. Nijedna strana nije pobijedila, a svi su jednako bili iscrpljeni, no jamačno je najgore prošla Francuska koju je pri­tisnula i Velika Britanija. U općem nezadovoljstvu Louis XV. se zavadio s parlamentom, gdje su nadvladali jansenisti, i raspustio ga. Vrlo moćne kra­ljevske kurtizane Pompadour i Dubarry izazivale su sve građanstvo svojom raskalašenošću i lakomošću za nakitom i novcem. Kad je Ruđer iznenada bio pozvan u službu mornarici, on i nije slutio s kakvim će ga neprijatelj­stvom dočekati i Akademija i dvor. Madamme Pompadour nije mogla vidjeti jezuita živog kamoli u časti.

Položaj se Ruđerov naglo popravio kad je bio ustoličen Louis XVI. koji je imenovao nove ministre mornarice i vanjskih poslova. Novi ministar diplomacije comte de Vergennes sprijateljio se s Boškovićem dok je još bio ambasador u Carigradu i bit će mu odsad potpora u Parizu. Oba nova mi­nistra bila su mnogo sklonija Dubrovačkoj Republici. Comte de Vergennes poslao je onamo novog konzula koji je napokon sklopio sa Senatom povoljan ugovor. Također je bio napravljen sporazum s admiralom ruske mornarice u Sredozemlju, grofom Aleksejem Orlovom, tako � Rusi više neće plijeniti dubrovačke brodove. Vrlo zadovoljan svim tim dogovorima, Ruđer u pismu kući veli:

»Sto je bitno, jest sloboda plovidbe, premda uz uvjet da brodovi ne smiju nositi prokrijumčarenu robu, što će biti na smetnju budu li Turci silili da vam je ukrcaju.«

Ratna flota pod admiralom Orlovom nije postigla cilj, i Rusija i Turska će sklopiti mir. Međutim, Bošković u istom pismu upozorava da se Rusi jamačno nisu odrekli svojih nakana prema jugu pa zaključuje:

»Ali ja ću smatrati da je plovidba sigurna sasvim tek onda kad Rusi odu izvan grčkog arhipelaga i Sredozemnog mora.«

Bošković je neprestano izvještavao rodni grad o europskim prilikama i mogućoj daljoj politici, kako bi se oni doma mogli ravnati. Za tako malu, ali nezavisnu republiku bilo je od vitalne važnosti da se na vrijeme prila­godi promjenama u ravnoteži velesila. Prema Ruđerovoj tadašnjoj ocjeni priječi Francuskoj loše stanje financija da se umiješa u sukobe koji su već otpočeli između Portugala i Spanjolske zbog američkih posjeda. Sa dosta simpatija prati otpor protiv britanske vlasti u Americi:

158

», • • gdje se rada jedna nova republika slična onoj u Nizozemskoj, na općem sastanku sviju kolonija onog kontinenta koji će vjerojatno stvo­riti u njemu savez i odrediti sve da osiguraju svoju slobodu«.

I u pismu kući od 12. prosinca 1774. spominje da se engleski kralj u parla­mentu prijetio kako će monarhija upotrijebiti sve sile da pokori Amerikance. Ali, prema Ruđerovu sudu, britanske represalije samo će još više učvrstiti savez kolonija da skinu sa sebe jaram. I tu j e on točno predviđao, opet na strani naroda koji se borio za slobodu. Svakako ga je Benjamin Franklin upoznavao s američkim težnjama, a takve obavijesti među znanstvenicima bile su pouzdanije od vladinih deklaracija. Jednom stavljen na viši položaj, Bošković postaje epicentar značajnijih političkih i znanstvenih veza. Pri­godom krunidbe Ljudevita XVI. osvrće se u poemi na pobjedničku borbu američkog naroda za slobodu pa predviđa siguran rast novog imperija:

Imperii que novi surgit tutissima notes.

U Parizu se Ruđer nastanio u kući markiza Mirabeaua. Bio je to sljed­benik Fran�:;oisa Quesnaya, osobnog liječnika Louisa XV. i Madamme Pom­padour, koji je začeo fiziokratsku školu da je sve bogatstvo u agronomiji, dok je ostali rad više-manje jalov. Bošković će pomoći markizu da objavi djelo Ami des hommes gdje je on dalje razvio fiziokratski sistem. Ruđer je u pismima hvalio društvo te vrlo štovane obitelji, a osobito njihove objede i biblioteku. Zacijelo, to nije bio opći sud, a najmanje o markizovu sinu. Mladi Honore de Gabriel zaljubio se u jednako mladu ženu jednog starca velikaša i pobjegao � njom da bude osuđen na smrt. Pomilovan od te naj­strože kazne, pisao je svojoj ljubavnici iz zatvora najdivnija ljubavna očito­vanja. Njegovi politički pamfleti bit će upereni protiv pokvarenog feudalnog poretka, a pri pisanju izlit će se i njegova mržnja na društvo koje ga je razdvojilo od voljene Sofije. Ipak iza svih tih oštrih riječi stajao je umjere­njak koji će povesti treći stalež protiv starog režima i kao vođa Narodne skupštine 23. lipnja 1789. odgovoriti kralju na zahtjev da raspusti skupštinu: »Poručite svojem gospodaru da smo mi ovdje voljom naroda pa ćemo na­pustiti svoja mjesta samo silom bajuneta.« Nakon pobjedničkog ustanka Mirabeau je prerano umro kao prvi predsjednik Narodne skupštine i bio pokopan u Pantheonu. No tad se doznalo da je on želio poštedjeti kralja pa su ga jakobinci u bijesu izbacili iz Pantheona. Da se umjereno krilo revolucije održalo, jamačno se u europskoj povijesti ne bi pojavio Napoleon Buonaparte. Inače i carstvo poslije i republike nisu vratili starog umjere­njaka i krotitelja mase u Pantheon.

Nastanivši se u Parizu, Bošković je odlazio na dvor u Versaillesu gdje je dugo gospodarila kraljeva metresa Madamme Pompadour. Već za prvog boravka Ruđer se vrlo nepovoljno izražavao o pokvarenoj ljepotici koja je prodavala službe i časti, a bila je još više omražena što je uvukla Francusku u rat protiv Pruske, u sedmogodišnji rat. Ako je i d'Alembert bio pogođen što je novi kralj odmah protjerao bivšu metresu u samostan, Boškoviću je to dobrodošlo. Međutim, d'Alembert je već 1772. bio izabran za stalnog tajnika u Academie Fran�aise gdje će neprestano rovariti protiv jezuita koji se "ovamo doskitao".

Louis XVI. bio je milostiv prema Ruđeru, i on će kralju posvetiti svoja optička djela, dosta razumljivo s obzirom na njegov položaj u mornarici. On je imao tada osiguran život, kao što piše, i ne boji se za sebe, ali ga muči neprestana nesigurnost općih prilika u Francuskoj. Doduše, Louis XVI. je ponovo uspostavio stalešku skupštinu, ali je brzo odustao od započetih

159

financijskih reformi, a njegova žena Marie Antoinette, kći Marije Terezije, okupila je krajnje natražnjačku dvorsku kliku. Kolebljiv kralj i kraljica bez ikakve sućuti za patnje zemlje, razmažena "Austrijanka", sami su pot­kapali monarhiju svojom lakoumnošću i raskošem. Tešku krizu još je po­godao rat s Velikom Britanijom kad je Francuska stala na stranu pobu­njenih američkih kolonija.

Bošković je u Parizu bio pridošlica, i nije čudo da su mnogi francuski učenjaci bili povrijeđeni i osjećali se zakinuti što je unutar mornarice bilo stvoreno tako visoko i unosno mjesto za jednog stranca. Mučeni dugovima i siromaštvom, intelektualci su se među sobom jagmili za ono malo plaćenih služba. Kad je Clairaut umro, d'Alembert je s puno prava zahtijevao od dvora da mu se prenese njegov dohodak pravog člana. No kralj je otezao; jamačno je na nj utjecala Marie Antoinette, protivnica enci­klopedista i bivših štićenika gospođe Pompadour. Neuslišani d'Alembert ogorčeno piše 1882. isto tako velikom matematičaru i fizičaru Lagrangeu:

»Divim se i poštujem, dragi moj prijatelju, čednost kojom govorite o svojim odličnim djelima, dok mi ovdje imamo jezuita Boškovića koji je, govoreći neprestano ženama na dvoru o lijepim stvarima što ih je uradio, a za koje nas obojica ne znamo, isposlovao sebi već 8000 livra plaće, dok ne dobije i više, da može imati, kako kaže, kočiju bez koje da ne može biti. Osim toga kani silom prodrijeti u Akademiju, premda nema ni praznog mjesta; na to će se morati pripaziti.«

Joseph Louis Lagrange (1736-1813) je bolje poznavao Boškovića otprije, a, kako je sam naslijedio Eulerovo mjesto u Berlinskoj akademiji, na laskav i samolaskav poziv Friedricha II. Pruskog (da najveći kralj želi imati uza se najvećeg matematičara) bila mu je ksenofobija strana. Izvanredno nadaren Lagrange je još dječak riješio Eulerove izoperimetričke probleme, a njegovi su radovi kasnije jako unaprijedili analitičku mehaniku. Godine 1772. dobio je nagradu Pariske akademije za obradu triju tijela s osobitom primjenom na gibanje Mjeseca. I on odgovara umjerenije na d'Alembertovo pismo:

»Ne čudim se onome što mi kažete o ocu Boškoviću. Odavno poznajem fratarsku skrb; sigurno je da nije nedostojan da bude u Vašoj akade­miji u kojoj nisu svi članovi d'alemberti . . . «

U drugom pismu je d'Alembert priznao da Bošković nije bez zasluga, ali se, međutim, zaoštrio Lagrangeov stav prema bivšem isusovcu, tako da je napisao akademiku Antoineu Nicolasu Condorcetu, matematičaru i sociologu (prvome koji je statistički obrađivao društvene pojave):

»Predraga mi je da ste se napokon riješili Boškovića. Kakva god bila vrijednost njegovih djela, držim da uvijek više vrijede od njegove osobe. On je fratar i jezuit da se spali (jesuit a bruler).«

Condorcet je bio d'Alembertov intimni prijatelj, a također bili su mu bliski i drugi enciklopedisti, tako da je kao tajnik Akademije dosta škodio Ruđeru. I ministar mornarice bio je također huškan od akademika protiv Boškovića

160

pa je hladio prema njemu. Osjećajući se sve više ugrožen, Bošković je pisao Dubrovačkom senatu 3. svibnja 1774:

»Sada sam opskrbljen ovdje od Njegova Veličanstva, ali Vde Preuzvi­šenosti znaju dobro kako su dvorovi promjenljivi; promjena vladara ili ministra može lako sve pokvariti, uz brojne neprijatelje koje imam iz zavisti i nacionalističkog duha spram stranaca.«

Sam Ruđer imao je lijepo mišljenje o d'Alembertu, Lagrangeu i drugim fran· cuskim znanstvenicima i nastojao je da ih ničim ne izaziva. Pa otkud tolika mržnja na nj ? Kad ga Lagrange želi strpati na lomaču, tad iz njega progo­vara bijes revolucionara-materijalista na isusovca koji im je predstavljao stari teizam i mistiku. I više od toga, Ruđer je odstranio iz svojeg »Novog svijeta« masu koja je bila sidrište materijalizma. I d'Alembert i Lagrange i drugi enciklopedisti vidjeli su u Boškovićevu dinamičkom obratu samo je­dnu zapreku svojim naprednim nazorima, a ničim izazvani gnjev bio je mo­žda izvirao iz osjećanja slabosti svojeg stanovišta. Vlastite dvojbe bilo je najlakše ugušiti napadajem na inovjernika.

Lagrange je obrađivao slične probleme o gibanju planeta kao i Bošković, i često je kao i on sudjelovao na natječajima Francuske akademije, ali je već raspolagao najmoćnijim matematičkim metodama. Kad se vratio iz Ber­lina u Francusku, kralj mu je dao stan u Louvreu gdje će dovršiti 1788. glavno djelo Mecanique analitique koje će nakon Eulera odrediti dalji ra­zvoj mehanike. Tu je on prvi razvio varijacioni račun koji mehaničke zakone izražava principima maksimuma ili minimuma, odatle tad slijede diferenci­jalne jednadžbe gibanja. Kao što sam veli u predgovoru Analitičke mehanike, u njegovoj knjizi nema nijedne slike, i lako je razumjeti kako je s visoka gledao na Boškovićeve ra.dove izvođene dugotrajnim geometrijskim postup­cima. Ako je iskazao neprijateljstvo prema Boškoviću, bio je inače povučen od svjetskih razdvajanja, tako da su ga poslije i revolucija i Napoleon ča· stili kao najvećeg matematičara. Zacijelo, Boškoviću nije bilo lako kad su se takva trojica kao d'Alembert, Lagrange i Laplace složila protiv njega i njegova ulaska kao pravog člana u Akademiju.

Promjene nisu bile samo u gospodarstvu, politici i društvenim odnosi· ma, već su najdublje zahvatile ljudske duše u to predvečerje revolucije. Ari· stokratske razlike bivaju svuda odbacivane kao najgore predrasude, a jed· nakost prihvaćana poput znanstvene istine, kao što veli enciklopedist Con· dorcet:

»Dobar zakon mora biti dobar za sve ljude kao što je kakav geometrij­ski stavak za sve istinit.«

On je još pisao da društvom vladaju opći zakoni koje treba da ljudi spo­znaju kako bi bolje gradili svoju budućnost, ali težnje za slobodom bivaju sve jače rušeći sve postavljene granice. Ispod plemenitih načela tražio je grabežljiv, pomaman čovjek svoju priliku, što će otkrivati Hippolyte Taine u Napoleonovu uspjehu da pridobije bijesne radikale:

»On je odmah pod njihovim propovijedima o slobodi i jednakosti pro­nalazio njihove autoritativne instinkte, njihovu potrebu da zapovijedaju, budu prvi . . . dapače, kod većine požudu za novcem i uživanjem.«

l l Ruđer Boškovi� 161

Kad su i zahtijevali pravdu i slobodu, revolucionari su rijetko prakticirali tolerantnost i pravičnost. Potpuna uvjerenost u ispravnost ili istinitost nji­hovih načela činila ih je nemilosrdnima ili ravnodušnima prema drugima koji se nisu svrstali u njihov tabor. Posljednji od humanista, Bošković će teško iskusiti tu promjenu u mentalitetu intelektualaca.

Revolucija se približavala kopajući sve dublji jaz među protivnim stran­kama. Ruđer se nije dovoljno distancirao od crkvene hijerarhije i katoličkog dogmatizma koji su bili smatrani stupovima feudalnog poretka. Njegova liberalnost nije mu pomogla u oštrim razdvajanjima koja nisu trpjela neu­tralce ili samostalne osobe. Najgore što je u očima enciklopedista bio dvor­ski čovjek; a kako bi inače stranac stekao bilo kakvu službu negoli takvim vezama? Ruđer biva sve ojađeniji spram Pariske akademije »gdje se sada vodi izraziti rat protiv mene intrigama tih matematičara-enciklopedista«. No glavni sukobi s francuskim akademicima tek su mu predstojali.

Kad je Bošković poslao Akademiji svoju raspravu o određivanju staze kometa, ondje se dosta oklijevalo. Ponajprije bilo je to obrađeno s pomoću geometrijske metode, a Euler i drugi već su upotrijebili mnogo moćniji di­ferencijalni i integralni račun za rješenje tog problema. Pravi spor je puk­nuo kad je mladi Pierre Simon Laplace pročitao 19. lipnja 1776. na sjednici Akademije svoju ocjenu primijenjene geometrijske metode. Premda Laplace nije izravno spomenuo Boškovića, bilo je očito na koga se ta kritika odnosi. Pogođeni autor se odmah obranio, a na njegov spis odgovara Laplace tako­đer novim spisom; i spor će se otegnuti u nedogled. D'Alembert i Lagrange su, naravno, bili na strani mladog nebeskog mehanika. Ako je i Bošković bio dijelom u pravu, infinitezimalni račun postao je takvo moćno oružje da to nije bio dvoboj jednog starca i mladića, već jedne zastarjele geometrije i modeme matematike, gdje je sljedbenik Newtonova tretiranja gibanja mo­rao pasti. Dok je Ruđer prije jako štovao francuske matematičare, odsad duboko ogorčen više ne želi općiti »ni s jednim od tih znanstvenika koji su uopće gotovo svi prema meni nepodnošljivi; dvolični su, oholi . . . «

Taština ili jagma za krunom ili bar paunovim perjem pokretala je svjetsku povijest jednako tako jako kao i materijalni interesi; ona nije mimoišla ni znanstveno polje gdje se oduvijek borilo za prioritet u kakvu otkriću. Ako su državnici srljali u ratove, ništa manje strastveni nisu bili sporovi među intelektualcima; a katkad bi se i tu prolila krv. Koliko je god istraživanje unaprijedilo univerzalna načela i svjetsku zajednicu istraživača, ipak u cjelini nam povijest znanosti ne potvrđuje bezazlenu tezu kako filo­zofija plemeni duh. Pitanje prioriteta zavadilo je i dva tako miroljubiva čo­vjeka kao što su bili Newton i Leibniz. Galilei je zatajio da je od Holandeza pozajmio upotrebu dalekozora. Prioritet postaje kruna na kulturnom boji­štu otkako je renesansa s rastućim individualizmom potisnuta anonimne i samoprijegome sredovjekovne autore. Krađa tuđih ideja postaje na sveučili­štima svakidašnja praksa, tako da se posebice osnivaju časni sudovi da odlu­če o tužbama. I to se nastavlja do danas gdje karijera novaka ovisi o broju radova ili o pokornoj predaji šefovima. Kad je de Broglie istupio s idejom o valovima materije, jedan berlinski fizičar objavljuje uskoro prve slike o difrakciji elektrona u renomiranom časopisu. Svakako, otkriće dostojno No­belove nagrade - što biva opsesija suvremenih znanstvenika. Međutim, od­mah je bilo ustanovljeno da je taj inače vrstan fizičar počinio falsifikat. Nje-

162

govo samoubojstvo preduhitrilo je sud časti. Zacijelo, kad bi se svi oni ubili koji na ovaj ili onaj način. pokradu svoje kolege . . . no dosta o tome!

Povukavši se ojađen u samoću, Bošković je u radu tražio mir i zadovolj­stvo. I, zaista, u ožujku 1777. piše jednom svojem prijatelju u Italiju* kako je pronašao optički instrument od velike važnosti za astronomiju. Radilo se o mikrometru. Pri motrenju treba mjeriti vrlo male razmake između nebeskih objekata. Kako se i udaljenost Zemlje od Sunca mijenja, tako se povećava ili umanjuje promjer Sunca, a to je poslužilo da se uopće odredi udaljenost Zemlje od Sunca (uz druge metode). Astronomima je bio najveći problem da u samom žarištu teleskopa što točnije odrede razdaljine u dobi­venoj slici, dakle mjerna se skala ima poklopiti sa žarišnom ravninom. Još mlad profesor u Rimskom kolegiju, Ruđer je godine 1739. u disertaciji De novo Telescopii usu ad objecta Coelestia determinanda objavio svoju kon­strukciju kružnog mikrometra koju će kasnije preuzeti i usavršiti Joseph Fraunhofer, istraživač Sunčeva spektra i njegova sastava od poznatih ze­maljskih elemenata. Taj mikrometar ući će u svjetsku literaturu pod Bo­škovićevim imenom, a on sam se i kasnije bavi novim konstrukcijama. Ja­mes Bradley, koji je u Greenwichu obavljao osobito ·precizna mjerenja, izu­mio je također nov tip mikrometra koji će se dugo rabiti u opservatorijima. Prednost su dobivale četverokutne naprave gdje se vijkom pomicala skala ili viđeni objekt; iz okretaja vijka tad se izračunala udaljenost. Clan Francuske akademije abbe Rochon bavio se također optičkim instrumentima pa je izumio mikrometar, tako da je s pomoću dvolomnog kristala mogao dobiti dvije slike astronomskih objekata u istoj vidnoj točki. Kao što sam navodi, Bošković je odmah uvidio da se umjesto gorskog kristala može uzeti obično staklo, ali tako da se jedna slika primi od izravnih zraka svjetlosti a druga od zraka svjetlosti kroz prizmu. Budući da je taj njegov mikrometar mogao poslužiti u pomorstvu, Bošković je poslao opis svojeg instrumenta ministru mornarice, a ovaj to pošalje akademiji na mišljenje. Postupak je jednog i drugog razložan; Bošković je bio direktor Optike za mornaricu, a ministar, sam laik, trebao je kompetentnu ocjenu. No kad je Boškovićeva rasprava bila pročitana na sjednici Francuske akademije, nekoliko je članova odmah ustvrdilo da je to plagijat Rochonova mikrometra. Puknuo je skandal. Pred­lagalo se dapače da Akademija zahtijeva od ministra mornarice da otpusti B�kovića iz službe. Stvar je svršila na tome da se formirala komisija koja će ispitati je li to zaista plagijat. Najneugodnije je bilo u toj aferi što je Rochon počeo tvrditi da je već prije došao na ideju da upotrijebi staklo, ali je odugovlačio s objavljivanjem, a B�ković bi to mogao znati (kako?). Krucijalno svjedočanstvo o Boškovićevu prioritetu što se tiče upotrebe sta­kla i poslije dviju staklenih prizama nije jedan upućeni znanstvenik htio dati, i to iz opreza da mu to ne pokvari izbor u Akademiju. D'Alembertova većina i tom je prigodom pucala u ·stranca-isusovca. Sam Bošković u pismu tadašnjem tajniku Akademije markizu de Condorcetu vrlo uvjerljivo izlaže:

»Ako je doista Mr. abbe Rochon dao isto otkriće (s dvije staklene pri­zme) već prije više godina, ja mu ne osporavam . . . ipak ne shvaćam kako to da nije ništa rekao o tom načinu, daleko jednostavnijem, kad je

* Taj biografski podatak, kao i mnogo drugih, preuzet je iz Markovićeva 2. sveska, poglavlja XV, »U službi velikog kralja«.

163

žustro i s toliko entuzijazma iznosio drugi način s pomoću gorskog kristala i zaJto nije nastojao da to objavi kroz toliko godina!? »Na svaki način, nadam se da nakon toliko djela koja sam dao javnosti u dugom slijedu godina . . . neću pasti pod sumnju da se želim kititi ot­krićima drugih.«

Takvi sukobi znanstveničkih taština dobivali su još vatre od topovske grm­ljavine. Engleska flota je u srpnju te godine 1778. kod Ouessanta blizu bre­tanjske obale porazila francusku mornaricu i potopila san Francuza da budu pomorska velesila; a taj je rat oslabio još više ionako slabu vladu Louisa XVI, čudaka koji se u tim kritičnim godinama odao bravarskom hobbyju. Ako je i govorio za se kako jedini voli narod, na vješalima su se njihali ljudi pobunjeni protiv poreza, gladi i batina. Gledajući taj teror i "gomile divljaka koje su se sročile u grad", Boškovićev stanodavac i pisac Prijatelja naroda patetički se obraća vlastodršcima u svojim memoarima, objavljenim tek 1834. u Parizu:

»Ah, vi ne znate kakav je to svijet kome gulite kožu, ili, da se poslužim vaJim izrazom, kojim vi upravljate! Sto!? Vjerujete li da ćete ih moći stalno nekažnjeno moriti potezima pera i s ledenim ravnodušjem? Jest, hoćete, ali samo dok ne nastupi katastrofa. Da, vlada koja se igra žmur­ke pa se i odveć često sapliće, okončat će općim obratom svega posto­jećeg.«

Dok je to otac govorio, već je sin vodio treći stalež na zauzimanje parla­menta. Mirabeau to nije morao ponavljati svojem

·stanaru. On sam je slu­tio primicanje katastrofe.

Sam Bošković nije znao engleski, i jedan pariški znanac ga je obavijestio što je Priestley pisao u svojoj knjizi.* S obzirom na njegov nesiguran položaj morale su Ruđera uznemiriti primjedbe da ga je ozloglašeni heretik uzeo za ortaka u promicanju materijalizma. Slobodoumnici u Francuskoj akademiji smatrali su ga svojim neprijateljem, a krhku potporu na dvoru mogle su Ia­ko srušiti insinuacije da njegova Teorija prirodne filozofije služi bogohulni­cima u podrivanju vjere. Samo tako je razumljivo da je Bošković, suprotno svojem karakteru, uputio protestno pismo Priestleycvu zaštitniku lordu Shelbumeu. Naravno, Priestley je bio ogorčen tim postupkom pa u pismu od 19. kolovoza 1778. zamjera Ruđeru:

»Vrlo mi je žao da imam razloga potužiti se na osobu za koju imam uvi­jek tako veliko štovanje kao što sam imao za Abbe Boškovića. Vi ste bili informirani, čini se, da sam vas prikazao kao 'blagonaklonika naj­ekstravagantnijeg materijalizma što ga vi smatrate odvratnim, ogavnim i đavolskim'. Vi nazivate moj postupak 'užasnom klevetom koja napada vaJu religiju, poštenje i čast'. Vi velite: 'Ja moram opozvati što sam na­pisao', da ću ja naći u vama žestokog protivnika, da ćete vi biti primo­rani javno objaviti, u časopisima, kako sam vas uvrijedio i da sve što sam ja pisao poteklo je od toga a da nisam ni čitao vašu knjigu.

* Posrijedi je bio spis Disquisitions relating to matter and the spirit, objav­ljen 1m1 gdje se Boškovićevom dinamičkom atomistikom poduzima objasniti biološke 1 psihičke funkcije.

164

Sve to i još više u istoj namjeri vi ste izrazili u pismu lordu Shelburneu koje je njegovo Lordstvo upravo dostavilo u moje ruke. Sad ne mogu a da ne primijetim kako bi se pristojalo časnom čovjeku . . . da ste prigo­vorili meni osobno o toj stvari, a ne da izravno pišete mojem patronu o tome; kad ste morali shvatiti da bi mi to jedino moglo naškoditi; a za sve što vi znate to bi mogla biti nepopravljiva i kobna šteta.«

To pismo, kao i prethodno Boškovićevo, samo pokazuje tužan položaj znan­stvenika ovisnih o moćnim patronima. I jedan i drugi strepili su za svoju egzistenciju, a najgore je što će jedan drugoga morati optuživati kako bi očuvali mjestance u gospodarevoj milosti. Priestley nastavlja oštro:

»Nego, Gospodine, pristojalo bi se čovjeku va§ih godina i karaktera da ste pogledali što sam ja zaista rekao prije no što ste upotrijebili takav jezik tom prilikom. Da ste to učinili, vi biste na§li da, ma kakvu sam krivnju počinio svojom posljednjom publikacijom, ja vas nisam učinio ortakom u tome; jer ja sam jedino usvojio vaJu teoriju o prirodi ma­

terije, a da nisam pretpostavio da biste vi imali najdalju ideju o upotre­bi što sam ja učinio od nje.«

Međutim, ta upotreba nije pripadala ni fizici ni kemiji, nego je ležala u Priestleyevim teološkim nazorima, što on odmah objašnjava:

· »Sto se tiče moje doktrine, svrha je mojeg djela da dokalem da je to jedina koja je u skladu s izvornim sistemom objave, dok je vulgarna hipoteza, koju pobijam, bila najgore izopačenje pravog kršćanstva, a posebno rimske crkve čiji ste vi član, ali koju ja smatram upravo anti­kršćanskom i nimalo boljom od ateizma.«

Razumije se da je takvo objašnjenje moglo samo još više razjariti vjernog člana rimske crkve. Malo su to mogle stišati uljudne riječi na kraju i pri­znanje Boškovićevu geniju.

»Morate mi dopustiti da kalem da nakon mnogo ugodnih razgovora §to sam ih imao s vama u Parizu, u kojima sam često izrazio divljenje va­šem djelu, ja sam osobito iznenađen da ste vi mogli pretpostaviti da sam ga citirao, a da ga sam nisam čitao. Bit ću veseo da vidim prijevod vašeg vrijednog djela na jezik tako općenito poznat kao što je fran­cuski. Bilo bi mi mučno da bi išta pridonijelo umanjenju dobrog mišljenja što sam ga dosad gajio i izražavao o vama. Kao genija i kao čovjeka koji je učinio valne usluge znanosti, ja ću vas dalje štovati; ali bezobziran i bijesan korak koji ste poduzeli protiv mene, bez ikakve moje provoka­cije, učinit će me ustezljivijim . . . Ako ste sposobni osjetiti nevaljalost svojeg postupka i potrebu popravka štete koju ste mi nanijeli, ja oče­kujem da vidim jedno drugo pismo Lordu Shelburneu, napisano posve drugačije od vašeg posljednjeg.

Ja sam, ne bez štovanja, ali puno manjeg no prije, Gospodine, va§ vrlo ponizni sluga

J. Priestley«

165

Da je Priestley zaista očekivao od Boškovića drugačije pismo svojem patronu, jamačno ne bi onako pisao. Zadržao bi se pri tom da dade lekciju starijem kolegi o dobrom ponašanju ili č�ti. No on se nije mogao obuzdati, a konvencionalna fraza kako je "ponizan sluga", nije pokrivala posve dru­gačiji karakter. Onim teološkim dodatkom i osobito opaskom o rimskoj cr­kvi pokvario je svoju pravednu stvar. I ne samo to. Tvrdnja kako je iz Bo­škovićeve teorije o materiji izvukao svoje zaključke o objavi, protivne rim­skoj dogmatici, mogle su samo potvrditi Ruđeru da je bio u pravu. Stoga mu Bošković 17. listopada iste godine 1778. odgovara s jednakom oštrinom. U tom pismu on se prvo ispričava što mu nije odmah odgovorio zbog odla­ska iz Pariza, a i neznanja engleskog jezika. Ruđerovo je pismo napisano dobrim francuskim što ga je Priestley poznavao, a on sam nije pisao ono prvo pismo na francuskom ili latinskom da bi ga pokazao patronu ili drugim znan­cima u Londonu, po svoj prilici. U svojem pak pismu Bošković se želi ponaj­prije obraniti od optužbe da je nepravedno nanio štetu štićeniku lorda Shel­burnea. Jedan član Francuske akademije ponovno mu je preveo dotična mje­sta iz Pristleyeva rada, tako da ne može biti govora o nesporazumku.

»On mi je potvrdio u više razgovora da smo mi posve sigurni o toj stvari, da na njegovo veliko iznenađenje vi zastupate u svojem djelu čist materijalizam, bez imalo ublažavanja, posve otvoreno; da vi pre­tendirate izvesti ga iz moje teorije o materiji čineći me tako ortakom je­dne doktrine koje se gnušam . . . Vi možete dobro zamisliti kako me to pogodilo, osobito nakon što sam u svojem djelu izjavio sa svom jasnoćom i s mogućom točnošću svoja su­protna osjećanja govoreći o velikoj razlici između materije i duha, kao što sam to stavio u apendiksu Anima et Deo. Ja ne bih mogao predmni­jevati u svog prijatelja ni neznanje ni odstupanje od originala; dakle nisam vidio nikakve koristi u tome da se obratim izravno na vas, ne oče­kujući od vas formalan opoziv onoga što ja smatram grubom klevetom objavljenom u tisku . . . V i velite da ste usvojili moju teoriju o materiji i da ste odatle izveli konzekvencije kojima optužujete zbog pogreške razne grane kršćanstva, a osobito rimsku crkvu . . . Vjerujete li da mi niste time učinili tešku štetu kako su to što ja smatram bezbožnim i bezumnim nužne konzek­vencije moje teorije? . . . «

Naravno, dobri katolik bio je izvan sebe kad se u tim »konzekvencijama« pojavio papa kao antikrist. Pustimo li po strani te vjerske razmirice, tad ostaje pitanje je li Priestley zaista vjerno usvojio Boškovićevu teoriju o ma­teriji. Sam Ruđer sumnja u to navevši malo zatim u pismu da je njegova teorija srodna s peripateticima koji su uzimali virtualno protegnuće. To je mjesto u pismu dosta nejasno, ali biva očitije kad se stavi u vezu s njego­vim navođenjem apendiksa o Duši i Bogu. U njegovoj teoriji uz stvarnost ili materiju nastupa i virtuelni prostor; pa ako su njegove fizičke točke re­alne bez protegnuća, one to više nisu s obzirom na potencijalni prostor (u kojem boravi također duša, kao i potencijalne fizičke veličine). Boškovićeva fizika nadgrađuje se metafizikom, kao što je to uradio i Aristotel. Nažalost, izostalo je dublje razjašnjivanje između ta dva velika prirodoslovca, i jedan i drugi zašutjeli su s puno gorčine. Tek nakon Ruđerove smrti pisat će opet

166

Joseph Priestley o Boškovićevoj teoriji s istim uvažavanjem upotrebljavajući je pri tumačenju kemijskih spojeva. ·

Priestley nije zamijetio, a neće to ni kasniji sljedbenici ili kritičari, kako je Ruđer uvođenjem potencijalnog prostora nadišao podjednako Descartesov dualizam i atomistički materijalizam. Uz taj potencijalni prostor i vrijeme vezane su fizičke veličine, ali tu prebiva i duša. Time je bila pružena mo­gućnost interakcije između fizičkog i psihičnog na posve nov način, što nije potanje Bošković razvio, a jamačno nije ni mogao, a i danas predstavlja je­dan od izazova kvantnoj teoriji i psihologiji. Svakako, zamamna je ideja uzeti potencijalni prostor kao područje interakcije fizičkih i mentalnih procesa.

Bošković je održavao vrlo opširnu korespondenciju s mnogo Znanstve­nika. Dok je bio u Parizu, pogotovo su mu često stizala pisma iz Italije. Do­sta te korespondencije čuva se u biblioteci Sveučilišta u Berkeleyu, a tamoš­nji profesor Roger Hahn* ovako vrednuje njihov katalog:

»Vrlo malo matematičara djelatnih u Italiji su odsutni s tog popisa. Ova pisma bi mogla napokon postati osnovica za vrlo potrebnu studiju da se utvrdi obnova znanosti u Italiji iz sredine 18. stoljeća i pomogne izdvojiti faktore iza te obnove. Za to razdoblje mora se Bo�ković sma­trati središnjom figurom u toj zajednici.«

Razumljivo je stoga da je u Italiji jako poraslo zanimanje među povjesni­čarima znanosti za Boškovića. Neki i svojataju Dubrovčanina otvarajući tako posve suvišnu i anakroničnu polemiku; jer on je pripadao cijelom znanstve­nom svijetu nikad ne poričući svoje podrijetlo.

Navodeći optičke manuskripte, Roger Hahn postavlja vrlo smjeli sud:

»Kad se oni temeljito prouče u vezi s relevantnim pismima u Berkele­yevoj kolekciji, Bo�ković bi mogao izraniti kao jedna od nekoliko zna­čajnih ličnosti u povijesti optike između Newtona i Thomasa Younga.«

Svakako, cjelokupno djelo Ruđera Boškovića još nije proučeno, a ova knji­ga pruža samo glavne obrise velikog znanstvenog pothvata. Važna je također njegova korespondencija s Le Sageom, ženevskim fizičarem i metafizičarem. Njih dvojica nastojala su, suprotno enciklopedistima i svim materijalistima, dići atomistiku na višu razinu gdje bi se gubila onako oštra razlika između tjelesnog i duševnog.

Potišten harangom Akademije i općim prilikama, Bošković je odlučio vratiti se u Italiju kamo su ga pozivali i obećali mu tiskanje svih djela. No na odlasku zaokupit će ga još jedan astronomski nalaz. 13.. ožujka 1781. za­mijetio je William Herschel novi 'komet' na nebu. U svibnju je već referi­rano na sjednici Pariske akademije da je Bošković odredio elemente staze tog novog nebeskog tijela, ali on sumnja da je to uopće komet. Bio je to novootkriveni planet, nazvan Uran, o kojem će Bošković dalje pisati. Sva­kako, taj uspjeh bio je Ruđeru nadoknada za mnoge gorke zalogaje što ih je progutao za stolom Akademije.

U Italiji se zadržao dosta dugo u Bassanu da nadzire tiskanje svojih djela. Godine 1785. preselit će se u Breru kraj Milana; bila je to sad mo-

* Isis, an international review devoted to the history of science and its cultural influence, 1965, Vol. 56, l, No: 183.

167

dema zvjezdarnica, najvi§e zaslugom njegovih nekadašnjih napora. Bošković se dalje brine za objavljivanje svojih spisa pa se tuži nakladniku da su osta­vili mnogo tiskarskih pogrešaka. Svratio je i u Rim gdje ga je vrlo ljubazno primio Pio VI. Ruđer je poklonio papi svoja raskošno uvezana djela (a . taj ga je uvez stajao 1 cekin, kao što je pisao bratu u Dubrovnik), i njih dvojica su kasno u noć razgovarala o vjeri i znanosti. Nakon što je konačno bio sklop­ljen ugovor između Austrije i Holandije, Bošković je odahnuo od bojazni da će buknuti velik rat pa u pismu kući izražava krhku nadu: »Tako će se uživati, kao što se nadam, dug mir.«

On nije našao mir u svojoj posljednjoj milanskoj godini. Potištilo ga je što su njegova objavljena Djela nalazila premalen odjek u Europi koja je srtala u nove ratove i bune. U već visokoj starosti, kad bi mu bila naj­nužnija pažnja bliskih, ogorčila ga neprijazna sredina. Nova uprava u Zvje­zdarnici Breri lako je zaboravila njegove zasluge, i vrijeđalo ga je da se tu s njim postupa kao s neželjenim gostom. Onako sve osamljeniji, osluškivao je približavanje smrti koja ga je vraćala u njegovo dugo putovanje od dubro­vačke luke do ove konačne stanice gdje malaksava u agoniji poput iznure­nog psa-skitnice. Intelektualno zajedništvo napustilo ga je u mračenju uma, a onako slab i obeshrabren gledao j e oko sebe samo tuđe, ravnodušne pro­laznike. Vjera koje se tako usrdno pridržavao odvojila ga je od obitelji, do­movine, žene, djece; a što mu je davala za uzvrat? Iz dubokog očaja pro­valio bi na časove bijes, tako da su ga ukućani čak vezali. Knez Kaunitz je naredio da liječnički konzilij ispita duševno stanje Dubrovčanina. Liječnici su u dosta dugom izvještaju dijagnozirali veliku promjenljivost u ćudi pa­cijenta. Povlačio se u se, bio opet razdražljiv, strahovao od bijede, bio opet vrlo darežljiv. Lucida intervalla praćena su depresijama kad sumnja u sve što je učinio. No ta medicinska dijagnoza ostala je pri površinskom sindro­mu dok se u .samotnikovoj duši odigravala posljednja bitka između trans­cendentalnog smisla i životnog apsurda.

Da, blizina smrti vraćala ga je na prohodane staze po biblijskoj dolini su­za, gdje su dvorovi ipak pirovali, a oni znanstvenici, kao i cijeli puk, stajali pognute šije ili molili na koljenima za spas. Dane i noći provodio je nad spisima unutar debelih zidova koji ga nisu čuvali ni od čega, ali su zastirali pogled u velikaške palače, raskoš, taštinu i bezumlje. Kojim europskim bo­jištem nije prošao! Koji ga užas nije okrznuo! Dug, vijugav put kroz Rim, Beč, Pariz, London, Carigrad, Varšavu, pun opasnosti, pokraj najgore ljud­ske bijede, okrutnih pustošenja, inkvizicijskih hajka, upaljenih lomača, ga­rišta i groblja. A kroz svu tu europsku kalvariju bila mu je propusnica i popudbina vreća spisa na leđima koje su carinici oduvijek prezirali. No to i nije bilo najgore; gubljenje smisla vuklo je čovjeka u najdonje krugove pakla. ćemu sav taj napor? ćemu toliko odricanja da kraj tog golgotskog puta bude u ravnodušju svjetine? Je li njegova istina vrijedna križa na vrhu?

Onako oslabljenog, bacila ga je recidiva tuberkuloze na posljednji ležaj . Leži Ruđer Bošković u agoniji koja nije samo propadanje izmorenog tijela, nego i borba 6a sum!lljom, vječnom pratilicom svih istražitelja. Je li u viđe­nju svojeg Novog svijeta našao utjehu? Je li mu transcendentalna nada ub­lažila posljednje muke? Najvažnija pitanja ostaju nezaključena. Umro je 13. veljače 1787.

168

'

OZIVLJENJE BOSKOVICEVE TEORIJE

Premda se Bošković žalio da se njegova djela malo čitaju, njegova je teorija nalazila sve veći prihvat. Na važnim sveučilištima u Austrijskoj Ca­revini, u Beču, Grazu, Budimpešti, Ljubljani, Tmavi, Zagrebu i drugdje, profesori fizike, matematike ili kemije predavali su Ruđerovu atomistiku; bila je dapače sastavni dio udžbenika. Originalni spisi na latinskom manje su se poznavali, ali je više autora prikazivalo temeljne misli o točkastim ato­mima kao središtima uzajamnih sila. No dalji korak u razvijanju Boškoviće­ve teorije nije tad bio učinjen. A i pitanje je što se moglo više napraviti s više-manje kvalitativnim izlaganjima. Ako se i pokušala Ruđerova sila ma­tematički izraziti, a i sam Bošković je postavljao algebarsku formulu, di­ferencijalna jednadžba gibanja postala bi tako komplicirana da bi rješavanje bilo nemoguće. A još manje se mogao karakter sile izvesti iz nekih općih zakona. Nije stoga čudo da je zanos s Boškovićevom atomistikom, tako jak potkraj 18. stoljeća, zamro na početku 19. stoljeća, kad su već u fizici nad­vladale modeme metode istraživanja, prije svega infinitezimalni račun i eks­periment utemeljen na mjernim instrumentima. Student fizike više nije bio spreman da proučava Teoriju prirodne filozofije. Ne samo da je iščezlo zna­nje latinskog jezika već više kvalitativna ili filozofska izlaganja nisu zado­voljavala. Trijumf nove matematike, primijenjene na prirodoslovne proble­me, otpremio je starija znanstvena djela u muzej.

Razumljivo je stoga da se jedan ugledni britanski znanstvenik čudi ka­ko je mogla Boškovićeva teorija tako procvasti pod konac 18. stoljeća. Izre­čeno je to bilo upravo u vrijeme kad se Michael Faraday upoznavao s Ruđe­rovim nazorima. Genijalni eksperimentator proniknuo je dublje u izvorne zamisli Dubrovčanina od njegovih suvremenika i sljedbenika. A time počinje nova era u fizici.

Kad je i Boškovićeva fizika difundirala kroz uske kapilare isusovačkih kolegija i sveučilišta u Italiji, Austriji, Njemačkoj i Velikoj Britaniji, pravo je i puno razumijevanje izostalo. Za mnoge konzervativce bio je to ponajprije kompromis s Newtonom anglikancem koga su ortodoksni katolički zavodi prihvaćali teškog srca. Sam je Ruđer nesretno ocijenio svoju Teoriju prirod­ne filozofije da stoji između Newtona i Leibniza koji će do Kantove Kritike čistog uma biti filozofski autoritet rimokatoličke Europe. Međutim, trebalo je Boškovića čitati posve drugačije da bi se odanle izvadilo plodonosna sje-

169

me. Učinio je to Faraday koji i nije znao latinski i tek čuo za Teoriju od svo­jeg šefa Davyja, ali genijalna intuicija će ga osposobiti da prodre dublje u Ruđerov »Novi svijet« od ranijih njegovih sljedbenika. S njim će izvorne ideje oživjeti.

Otpočevši kao kolporter pa knjigoveža, kovačev sin Michael rano je za· volio "svijet pisma". Njegova znanstvena intuicija iznenadila je Humphryja Davyja, tako da ga uzima za asistenta, a obavljat će mu dugo poslove sluge. Faraday je pratio uglednog prirodoslovca na putovanjima po Europi, gdje upoznaje mnoge znanstvenike i njihova istraživanja. To mu je bio velik poti· caj . Kad je Michael učinio prvo znatnije otkriće, Davy je to svojatao za se, i odnosi su među njima dvojicom ohladnjeli. Dapače, moćni prirodoslovac usprotivit će se Faradeyevu izboru u Royal Society.

Zacijelo, to je stara priča koja se stalno ponavlja - da parafraziramo Heineov stih u tom drugom kontekstu. Moćni šefovi silili su oduvijek podre­đene da rade za njih i kitili se njihovim otkrićima, katkad toliko velikodušni da njihova imena prikrpaju uz svoje impozantne titule. Dok se znanstveni rad obavljao više individualno, takvih je zloraba bilo manje, a češće je bilo padanje u zaborav. No u novije vrijeme, gdje su potrebna sve veća labora· torijska sredstva i brojnije ekipe, biva intelektualni 'proletarijat' sve više eksploatiran. Toliko uzveličani ekipni rad ponegdje razvija zajedništvo među istraživačima, no ponegdje, ako ne i češće, ogorčena suparništva i mučna podjarmljivanja. Svakako, individualni rad s razmjenom ideja i publikacija ima često prednost da · više razvija istraživačku maštu i samostalnost.

Eksperimentalni se genij probio usprkos oskudnim sredstvima i počet­nom otporu, onoj mrzovolji starijih pred rastom mlađih i uspješnijih. Nakon što je danski fizičar Hans Christian 0rsted 1820. zamijetio da električna stru· ja može pokrenuti magnet, Faraday je pomnije proučio tu pojavu i ubrzo mu je došla zamisao da mora postojati obrnuti efekt, »da se magnetizam može preobratiti u elektricitet« (iz njegova dnevnika 1822). No tek 1831 . uspio je doći na trag tome što će ga proslaviti u cijelom znanstvenom svijetu. Go­dine nakon toga bile su ispunjene najintenzivnijim radom što će ga tako umo­riti da će se sa suprugom povući u dokolicu gdje i umre.

Michael Faraday (1791-1867), najveći istraživač elektriciteta i magne­tizma, pomalo se vinuo do spoznaje da nisu glavni električki naboji i mag­netski polovi, nego elektromagnetsko polje između tih naboja i polova. Za· cijelo, nije se bilo lako otkinuti od uvriježene slike o daljinskim silama, na­kon što je na osnovu Coulombova zakona bila izgrađena impozantna mate­matička teorija. Faraday je bio najveći genij u pronalaženju eksperimenata koji će postaviti ,ili odgovoriti na temeljna pitanja. Nastavivši elektrokemij­ske radove svojeg šefa Davyja, otkrio je 1832. da je pri elektrolizi prenesen električni naboj razmjeran prenesenoj količini kemijskog elementa ili spoja. Tek 1880. objasnili su nekako istovremeno Maxwell i Helmholtz da to otkriće ukazuje na elementarni kvantum elektriciteta - što će poslije dobiti ime elektron. No sam Faraday nije pomišljao na atomističku strukturu elektri­citeta, već je više pažnje posvetio elektromagnetskoj indukciji koju je zami­jetio 1831. Promijeni li se magnetska sila, tad se u vodiču pobudi električna struja, što ukazuje da je takva promjena izazvala električnu silu. Sile su vezane s električnim nabojima ili magnetskim polovima pa Faraday, pošto je istraživao utjecaj medija, sve više govori o električnim i magnetskim sil·

170

nicama. Bio je to začetak fizike polja. On sam veli da mu je pri tvorbi tog novog pojma pomogla Boškovićeva teorija koja je uvela sile kao primarnu realnost dok su se atomi mogli shvatiti kao uporišta ili izvori sila. Godine 1844. objavio je Faraday* svoja razmišljanja o prirodi elektriciteta i mate­riji u raspravi A speculation touching Electric Conduction and the Nature of Matter. Tu on najprije iznosi kako dominantna teorija da imamo grudice-ato­me i prazan prostor među njima stvara teškoće u shvaćanju zašto neka tijela (metali) vode električnu struju a druga (izolatori) to ne čine. Mora li se pret­postaviti da u jednom slučaju prazan prostor nosi struju a u drugom slučaju ne? On veli:

»Meni nije nepoznato da je duh najmoćnije ponukan pojavama krista­lizacije, kemije i fizike općenito da prizna sredi§ta sile. Osjećam se spu­tan, zasad hipotetski, da ih sam priznam, a ne mogu bez njih, ali osje­ćam veliku teškoću u koncepciji atoma tvari koji bi bili viJe-manje raz­maknuti u krutninama, tekućinama i parama s prostorom među njima; i uviđam kakva proturječja u zaključcima izlaze s tog glediJta. »Ako to ipak moramo pretpostaviti . . . tad mi se čini najsigurnije da pretpostavimo što manje, a u tom pogledu, čini mi se imaju BoJkovićevi atomi veliku prednost pred uobičajenom predodžbom. Njegovi atomi, ako točno razumijem, puka su srediJta sila ili snaga, a ne grudice tvari u kojima bi prebivale te snage.«

Faraday dopušta prigovor da možda nije posve razumio Boškovićevu teo­riju. A ta je sumnja u njemu shvatljiva kako nije sam mogao čitati origi­nalne Ruđerove spise na latinskom. Ipak presenećuje kako je uhvatio bitnu stranu Boškovićeva shvaćanja atoma. Njegov učitelj Davy je ruđerovskim raspoređajima točaka-atoma protumačio različitu modifikaciju dijamanta i grafita. No tko je Faradayevu pozornost usmjerio na silu?? Prema njegovoj analizi tada dominantna atomistika zapliće se u teškoće što razdvaja tvar i moći tvari kao da su to dvije različite stvari; dok je uistinu samo jedna materija.

»Prije no §to zavr§im te spekulacije, hoću ukazati na važne razlike iz· među predodžbe atoma koji su jedino srediJta sila poput BoJkovićevih atoma i predodžbe molekula posebnih stvari u kojima su prikopčane sile u njima i oko njih. Prema drugoj pretpostavci atoma sastoji se masa tvari od atoma i pro­stora među njima, prema prvoj materija se svuda nalazi i nema praznog prostora. U plinovima dodiruju se atomi isto tako kao u čvrstom tijelu . . . Odatle slijedi da se materija rasprostire kontinuirano, i, promatrajući količinu tvari, ne moramo praviti razliku između atoma i prostora među njima. Sile oko središta daju tim središtima svojstva atoma materije ... «

Taj zaključak Faraday još dramatično potvrđuje neočekivanom izjavom:

» • • • da se svaki atom, tako reći, proteže preko cijelog Sunčeva sustava, a da ipak zadrži uvijek svoje vlastito srediJte sile«.

* Philosophical Magazine, Vol. XXIV, siječanj-lipanj 1844.

171

Zai�ta. taj članak u Philosophical Magazine, 1844. objava je nove fizike polja koja će zamijeniti staru predodžbu o materiji. Je li tu Faraday otišao mnogo dalje od izvorne Boškovićeve teorije? Treba imati na umu da je on bio prije svega genijalni eksperimentator koji nije nosio Aristotelovu filozofsku ba­štinu poput Ruđera. Svakako, bilo bi mu strano ono staro i čak skolastička razlikovanje između onoga što jest i onoga što može biti, između aktualnog i potencijalnog. Dok Bošković ima iza stvarnog prostora matematički ili po­tencijalni prostor koji je kontinuiran, za Faradaya bi takva dvoslojnost bila besmislena. To je bitna razlika između obaju fizičara. Kad bi se Ruđeru odu­zeo taj aristotelizam, a time bi se više izgubilo negoli dobilo, njegovi bi izvodi konzistentno vodili na Faradayeve spekulacije, ukorijenjene u eksperimentu. Jer jednome i drugome nije sila svojstvo atoma, već je temeljnija od atoma; i jednome i drugome masa biva svojstvo sile, kao što piše Faraday: sile po­daju središtima svojstva materije.

Faraday prikazuje atom kao točkasto središte iz kojeg se u beskonačnost pružaju silnice, ili uviru u nj . To polje stvara masu atoma. Slično je i Bo­šković pridao svojoj točki silu inercije, ali dodaje dalekovidno da bi uzajam­ne sile mogle doprinijeti inerciji. Time što su obojica eliminirala masu u Newtonovom smislu kao količinu tvari ili kao temeljno svojstvo materije u smislu d'Alemberta, Lagrangea i Laplacea otpočela su fiziku polja koja će potisnuti demokritsku atomistiku. Faraday jasno veli da time prestaju spe­kulacije o obliku atoma, da li su kugle, elipsoidi ili dodekaedri, kao što bi prema različitim kemijskim spojevima izlazilo.

»Ali, ako se atom zamišlja kao središte snage, tad bi se ono što se obično razumijeva pod oznakom oblika sada odnosilo na ra.Spored i jakost sila.«

I to već pretskazuje suvremenu teoriju čestica. Modema fizika više neće pri­kazivati atome Platonovim geometrijskim tijelima, ali će se iste geometrijske simetrije javljati u atomskim tvorevinama i poljima elementarnih čestica. Za­cijelo, virtuelni kvanti polja bi posve izlazili iz Faradayeva vidokruga, ali tu je već prije uskočio Bošković sa svojim razlikovanjem potencijalne sile (vis potentia) i aktualne sile (vis activa). No konkretne Faradayeve predodžbe bile su važne za dalji razvoj klasične fizike, jedino tada moguće.

Treba imati na umu da je u tom 19. stoljeću bio eter općenito smatran za nosioca gravitacijskih, električnih i magnetskih pojava, pogotovo nakon pobjede valne teorije svjetlosti. Pošto je Thomas Young objasnio polariza­ciju svjetlosti predodžbom da su to transverzalni valovi, morala su se eteru pripisati svojstva čvrstog, elastičnog tijela (jer bi se finom tekućinom širili samo longitudinalni valovi). Svakako, predodžba etera kao krutog tijela sta­vljala je teoriju pred nepremostive teškoće. Nakon dugog traženja pronašao je Faraday da se ravnina polarizacije može zakrenuti magnetskim djelova­njem. Taj ga je nalaz učvrstio u uvjerenju da je svjetlost elektromagnetske prirode.

Faradayeve zorne slike o silnicama našle su malo resonancije među su­vremenicima koji su ponajprije cijenili matematički izraženu teoriju. Tako i astronom i fizičar George Biđdell Airy piše:

172

»Jedva mogu zamisliti da bi tko zna praktički i numerički slaganje (iz­medu Coulombovih zakona i eksperimenata) časak kolebao izmedu jedno-

stavne i precizne akcije, s jedne strane, i nečeg tako maglovitog kao li­nije sile, na drugoj strani.«

Zanimljivo je da je William Thomson, još student u Cambridgeu, ozbiljno uzeo Faradayeve slike i dapače pokušao ih zaodjenuti u matematičko ruho. Sam Maxwell je od početka uvažavao Faradayeva otkrića, ali se dugo nije mogao odlučiti, kao što sam veli:

·

»Bio sam svijestan da se pretpostavljalo da postoji razlika kako je Fara­day promatrao fenomene i kako matematičari, tako da niti on niti oni nisu bili zadovoljni s jezikom druge strane. Bio sam također uvjeren da ta diskrepancija ne potječe odatle što bi ijedna strana bila u krivu.«

Faradayevo otkriće magnetske indukcije matematički su formulirali ne­ovisno i različitim putovima Franz Neumann, Hermann Helmholtz i William Thomson. No bitan je napredak učinio Maxwell, tako da je uspostavio potpu· nu simetriju između vremenskih promjena i vrtloga električnog i magnet­skog polja. Njegova radnja A Dynamical Theory of the Electromagnetic Field, 1864. sadrži sustav diferencijalnih jednadžbi koje omogućuju strogu i pre­glednu matematičku obradu. Ako je on isprva električne i magnetske sile sveo na elastične deformacije etera, njegova teorija utemeljuje elektromag­netsko polje kao novu fizičku realnost kojoj ne treba mehaničkog modela. James Clerk Maxwell (1831-1879), jedan od najvećih fizičara u povijesti, uradio je za elektrodinamiku ono što i Newton za mehaniku. Njegova knjiga Treatise on Electricity and Magnetism, objavljena 1873, primljena je s najve­

ćim udivljenjem i utrla je put fizici polja. Isprva je on još govorio o Fara­dayevim silnicama (lines of force), no novi pojam zadržat će se pod nazivom polja. Iz svojih jednadžbi Maxwell je izveo da se elektromagnetske promjene šire kao valovi s brzinom e, elektromagnetskom konstantom koja je jednaka brzini svjetlosti. Time je bilo potvrđeno Faradayevo nagađanje da je svjetlost elektromagnetski val.

James Clerk rodio se 1831 . u tipičnoj građanskoj obitelji koja je imala imanje nedaleko od Edinburgha gdje se i školovao. U Cambridgeu je pak završio sveučilište i otpočeo s prvim istraživanjima o elektricitetu, i to sli­jedeći Faradayeve "linije sile". Privučen hipotezama o eteru, zamislio je da se taj eter može polarizirati; a to mu je nekako olakšalo put do otkrića obratnog magnetskoj indukciji, naime da promjena električnog polja stvara u eteru "struju" koja oko sebe proizvodi magnetski vrtlog poput obične električne struje. Sam Maxwell nije se otrgnuo od mehaničkih modela, ali i takve predodžbe su mu pomogle da stigne do općih jednadžbi elektromag­netskog polja. Po naravi bio je konzervativan, poput Plancka koji je utro put kvantnoj teoriji a da nikad nije prihvatio gotovu pojmovnu izgradnju. U njegovo je doba rasplamsala borba oko Darwinove teorije evolucije. Bu­dući da je ta teorija opovrgavala biblijsko učenje o postanku ljudi i svela svrhovitost ponašanja živih bića na prirodnu selekciju, anglikanska je crkva odmah ustala protiv Darwina s najoštrijim osudama. Začudo, Maxwell je stao na stranu crkve kojoj je British Association for the Advancement of Science na lipanjskom sastanku 1860. dalo odlučni udarac, kad je Huxley smrvio argumentima pozvanog oxfordskog biskupa.

173

Maxwell se trajno bavio kinetičkom teorijom, i on je prvi proračunao statističku raspodjelu brzina ili energija molekula pri stanovitoj temperaturi. Njegov je rad također utirao put tumačenju entropije s pomoću vjerojatno­sti, kao što će to potpuno objasniti Ludwig Boltzmann. Dugogodišnja istra­živanja objavio je u knjizi Theory of Heat 1875. Tu se posebno osvrće na Ruđerovu teoriju:

»Sve do ovih dana oni koji . . . priznaju istinu dinamičkih principa ipak osjećaju malu odbojnost da prihvate teoriju poznatu kao Boškovićevu - da su supstancije sastavljene od sistema točaka koje su puka sredi­šta sila privlačeći se ili odbijajući. Vjerojatno je da mnogo svojstava tijela mogu biti objašnjenja tom pretpostavkom, ali nikakav raspored centara sila, kako god kompliciran, ne bi nam dao računa o činjenici da tijelu treba stanovita sila da proizvede stanovitu promjenu gibanja - koju činjenicu izražavamo time da tijelo ima stanovitu mjerivu ma­su.«

Posrijedi je nesporazumak. Naravno, Bošković pripisuje svojim točkama ma­su u tom smislu tromosti, što on dosljedno zove vis inertiae. Trganje od Newtonove definicije mase kao količine tvari nije bilo lako ni Maxwellu, tvorcu elektrodinamičkog sistema.

Encyclopaedia Britannica u izdanju od 1877. donijela je Maxwellov čla­nak o atomu. On je tu dao lijep povijesni pregled u kojem atomistici su­protstavlja fiziku kontinuuma, počevši od prve opreke Demokrita i Anaksa­gore; a spominje i Descartesa kao protagonista homogenog kontinuuma. Protivno pak Cartesiusu on predstavlja Ruđera Boškovića kao tvorca naj­čistijeg atomizma:

»Prema Boškoviću materija je sastavljena od atoma. Svaki atom je ne­djeljiva točka koja ima položaj u prostoru, sposobna da se giba u kon­tinuiranoj stazi, i koja posjeduje stanovitu masu, pri čemu je stanovita količina sile potrebna da proizvede danu promjenu gibanja. Povrh toga atom je obdaren potencijalnom silom, što znači da se dva atoma pri­vlače ili odbijaju silom koja ovisi o njihovu razmaku. . . Sam Boško­vić, da bi isključio mogućnost da dva atoma budu ikada na istom mje­stu, tvrdi da odbojna sila raste beskonačno kad se njihov razmak uma­njuje, tako da dva atoma nikad ne koincidiraju. No to se čini nezajam­čen ustupak vulgarnom mišljenju da dva tijela ne mogu koegzistirati na istom mjestu . . . Sustav atoma, prema Boškoviću, zauzima stanovito po­dručje prostora uslijed sila koje vladaju među sastavnim atomima si­stema i drugih atoma kad su im približeni.«

Maxwell dalje prikazuje Boškovićevu teoriju, međutim, značajna je razlika u tom članku u Britanskoj enciklopediji prema Faradayevu shvaćanju Boško­vića, što upućuje na nagađanje da i Maxwell nije pomno proučio Ruđerovo cjelokupno djelo. To bi se moglo zaključiti iz ovih citata:

174

»Prema Boškovićevoj teoriji, svako djelovanje između tijela je djelova­nje na daljinu. Nema toga u prirodi kao stvarni dodir dvaju tijela. Kad

kažemo običnim jezikom da se dva tijela dodiruju, to znači samo da su tako blizu da je odbijanje između njihovih najbližih atoma vrlo veliko.«

Ta interpretacija nije posve točna s obzirom na to da je Ruđer odbacivao djelovanje na daljinu pa se Faradayevo shvaćanje silnica ili »polja« više pri­bližava autentičnoj Ruđerovoj teoriji. Iz cijelog se tog članka u Enciklopediji vidi da i sam tvorac sustava elektromagnetskih jednadžbi nije posve preki­nuo s mehaničkim nazorima i eterom pa se tako može razumjeti i Maxwel­lovo uvažavanje hipoteze atoma kao vrtloga etera i osobito predodžbe o gra­vitaciji kakvu je objavio ženevski fizičar i metafizičar Le Sage (s kojim je Bošković razvio živu korespondenciju). Međutim osnivač elektromagnetske teorije svjetlosti uvidio je odmah da atomski sistemi moraju izvoditi unu­tarnja titranja pa se pri tom vraća na Ruđera:

»Malo tvrdo tijelo, zamišljeno od Lukrecija a usvojeno od Newtona, bilo je izumljeno da dade računa o trajnosti svojstava tijela. Ali ono za­kazuje da objasni titranja molekule kao što se otkrivaju spektrosko­pom . . . Masivni centri sile, zamišljeni od Boškovića, mogu se više pre­poručiti matematičaru koji nema skrupula da pretpostavi da su snabdi­jeveni moću privlačenja i odbijanja prema zakonu koji mu se svidi. Ta­kvi centri sile su bez sumnje po svojoj prirodi nedjeljivi, dakle sami ne­sposobni titranja. Da se dobiju titranja moramo zamisliti da su molekule sastavljene od mnogo takvih središta . . . «

Rekavši to, Maxwell se opet koleba pa ističe prednosti atoma kao vrtloga ka­ko su to iznijeli Helmholtz i William Thomson. On tu piše:

»Kad je jednom atom-vrtlog stavljen u gibanje, sve njegove osobine su potpuno određene zakonima gibanja prvobitnog fluida koji su potpuno izraženi u fundamentalnim jednadžbama. Učenik Lukrecija može prere­zati i isklesati svoj kruti atom u nadi da će se sastaviti u svjetove,· sljed­benik Boškovića može zamišljati nove zakone sile da bi udovoljio zah­tjevima svakog novog fenomena; ali tko se usuđuje staviti nogu na stazu otvorenu H elmholtzom i Thomsonom nema takvih mogućnosti. Njegov prvobitni fluid nema drugih svojstava doli inercije, nepromjenljive gu­stoće i savršene pokretnosti, a metoda kojom se treba ispitati gibanje tog fluida je čista matematička analiza. Teškoće te metode su goleme, ali slava da se one nadmaše bila bi jedincata.«

I Maxwell se prevario. Atom-vrtlog bio je pokopan, i to najviše Maxwello­vom elektrodinamičkom teorijom kojoj više nije bio potreban eter ili prvo­bitni fluid. No da je on sam imao dosta sumnji u hipotezu eternih vrtloga, vidi se iz posljednjih pasusa tog povijesno važnog članka u Britanskoj en­ciklopediji gdje se ponovo vraća na Boškovićevu teoriju kao moguće rješenje nastalih teškoća. No u članku* koji je jamačno napisao nešto poslije izjav­ljuje već posve odlučno:

* Nature, Vol. 16, 1877. »The best thing we can do is to get rid of the rigid nucleus and substitute for it an atom of Boscovich.«

175

»Najbolje je što možemo učiniti da se oslobodimo krute jezgre i umje­sto nje uzmemo Boškovićev atom.«

Valja tu primijetiti da je uvažena Encyclopaedia Britannica tada i još dugo poslije posvetila dosta prostora Ruđeru Boškoviću. S vremenom se taj opseg smanjivao da bi u nakladi od 1977, točno sto godina nakon Maxwellova član­ka, Dubrovčanin posve ispao. Takvo brisanje doživjeli su i mnogi drugi znan­stvenici, pretežno izvan Velike Britanije i USA, ali je zato uvećan broj politi­čara, sve u duhu doba gdje je politika zagospodarila svim ljudskim djelatno­stima i nova mjerila nastupila, svakako, s poznatim posljedicama. Dok su ve­like francuske ili njemačke enciklopedije na sličan način odvratile anglo­američkim uzdizanjima, mali narodi nisu imali takve obrambene sposobnosti; i nije čudo što će pomalo Ruđer Bošković bivati zanemaren. On je već to osjećao za svojeg života žaleći se što se u znanosti napušta latinski jezik i ne­kadašnja univerzalnost. No s druge strooe, uvođenje nacionalnih jezika omo­gućilo je silno širenje prosvjete i stvorit će neusporedivo šire tlo za obnovu humanizma i svjetskog zajedništva. Zaboravu Ruđera Boškovića pridonijelo i to danas što on nije ostavio za sobom nijedan zakon ili eksperiment koji bi u udžbenicima nosio njegovo ime, kao što je slučaj s puno manjim fiziča­rima.

Koliko je Faraday bio ispred svojeg vremena, potvrđuje spomenuti čla­nak u Philosophical Magazin, 1844. s ovakvim izvodima:

»Um koji baš pristupi k predmetu, možda će naći teškoću u tom da za­mišlja sile neovisno o nečemu posebnom što bi trebalo zvati tvar, no bez sumnje je daleko teže, štoviše nemoguće, misliti o toj tvari ili pre­dočiti je sebi neovisno o silama. No sile poznajemo i priznajemo u svakoj pojavi u svijetu, apstraktnu pak tvar ni u kojoj; zašto dakle da pretpo­stavimo bitak onoga .što ne poznajemo, što ne možemo shvatiti i za što nema teorijske nužde?«

Dok se Faraday već posve odlučio da masu, a time i mehaniku, svede na silu ili elektromagnetsko polje, Maxwell će pod kraj doći bliže k njegovom stanovištu, kao što kasniji citati svjedoče, no svakako bilo mu je teško nad· vladati dualizam mehanike i elektrodinamike.

Znatan korak prema tom sjedinjenju učinio je John Henry Poynting go­dine 1884, kad je izveo da elektromagnetsko polje ima veličinu gibanja ili impuls*, kao što ga imaju obična tijela u gibanju. No, ako elektromagnet­skom polju pripada impuls, zašto ne bi i masa (s obzirom na to da je impuls jednak umnošku mase i brzine) ? Taj Poyntingov impuls bio je određen kvo­cijentom energije elektromagnetskog polja i brzine svjetlosti pa ako se to stavi jednako umnošku "mase" i brzine svjetlosti, dobiva se temeljna rela­cija:

energija = 'masa' X ct (e je brzina svjetlosti) Međutim, Poynting je ustuknuo pred tom konzekvencijom pa tako nije uspo­stavio između energije i mase temeljnu relaciju koju će poslije izvesti Albert Einstein u relativističkoj mehanici. U drugoj polovini prošlog stoljeća upravo su procvale teorije etera koje su objašnjavale gravitaciju i elektromagneti-

* On the Transfer of Energy in the Electromagnetic Field, 1884.

176

zam, i klasična se mehanika uspela na vrhunac, upravo prije no što će na­stupiti radikalna erozija. Ako su Newton i Bošković odbijali tumačenje sile kao djelovanja na daljinu, ipak su pristalice etera bili skloni da odbace svaku silu ili ih svedu na napetosti i vrtloge finog fluida.

Kad je većina fizičara povjerovala pod kraj prošlog stoljeća da je njihov posao uglavnom gotov, tako da prema riječima lorda Kelvina ostaju još samo praktički problemi, Joseph John Thomson utvrdio je 1897. električni ne­gativne čestice, mnogo lakše od vodikova atoma. Tim elektronima ušao je demon pod krov klasične zgrade. Nakon što je Marija Sklodowska-Curie idu­će godine otkrila radij, a radioaktivnost stupila u središte istraživanja, stara je atomistika bila razrovana, i otpočela je era fizike elementarnih čestica.

Vrlo značajna za tadašnje dileme i Boškovićev utjecaj su razmišljanja koja je razvio John Henry Poynting* o problemu sile i tvari. On se ponajpri­je pita:

»Da li nas odbacivanje metafizičke interpretacije (Newionova) Drugog zakona tjera da kažemo kako je sila puko ime za promjenu gibanja? Ja to ne mislim, i vjerujem da to i Newton nije mislio. Cini mi se da je on smatrao silu kao ndto izvan tijela što bi djelovalo na nj . . . i o čemu bi­smo mogli imati neovisno mjerenje . . Ta ideja o nečemu što ispunja pro­stor oko tijela čini se da je bila ispuštena iz vida sve do slavnih Boškovi­ćevih spekulacija o atomima . . . Mi ne smijemo uzeti običan prikaz te teorije prema kojoj je Bošković uklonio atome i zamijenio ih pukim matematičkim točkama, bez 'dijelova ili veličina'. Bar, što se tiče njego­va velikog sljedbenika Faradaya, njegovi atomi bili su puno više negoli gole točke. Svaki atom ispunio je sav prostor: gdje god je sila tu je dio atoma. Moram priznati da ja,· kao fizičar, ne mogu prihvatiti tu teoriju, taj poku­šaj da se ukloni dualizam materije i sile . . . Za fizičara je toliko stvari koliko je neovisnih mjerenja - materija, sila, elektricitet, toplina, i tako dalje. Međutim, ja zamišljam da je Bošković izvodio svoju spekulaciju više s metafizičke strane. Njegova sila, vjerujem, bila je fizički kore­spondent volji. Njegovi su atomi postali središte oko kojih je djelovala Božanska Volja. Za nj nije bilo mrtve materije pokretane amo-tamo ka­kvom drugom mrtvom materijom, već je sam svemir bivao moć Boga. Posve sigurno, to je jedna od najsublimnijih spekulacija koje je ikad iznio ljudski duh.«

Ako su Boškovićeve meditacije težile prema božanskom smislu ili moći, on je ipak bio toliko fizičar da je Poynting pretjerao u teologiziranju njegove Teorije prirodne filozofije. No vidi se odatle da Nietzsche nije bio prvi ni jedini koji je Boškovićevu silu navlačio na volju; zacijelo, veliki rušitelj svih vrednota bez Boga. Sam Poynting nije bio tako nesklon teološkim meditaci­jama, kao što otkriva dalje njegovo izlaganje:

»Danas je nekako moda među nekim fizičarima da se podsmijavaju me­tafizici kao pustoj, konfuznoj misli. Međutim, i metafizička spekulacija može biti vrijedna kad utječe na naš način promatranja fizičkih feno-

* Collected Scientific Papers, Cambridge, at University Press, 1920.

12 Ruđer Bošković 177

mena. To je bio slučaj s Boškovićevom teorijom koja je, vjerujem, imala najveći utjecaj u usmjeravanju Faradayeva eksperimentalnog rada.«

Prema tom Poyntingovu sudu nije samo Bošković utjecao na Faradayevu koncepciju silnica, nego je dapače usmjerio njegovo eksperimentalno istraži­vanje. U potvrdu toga može se navesti Faradayev osvrt na njegova otkrića:

»la sam dugo gajio mišljenje, gotovo ravno uvjerenju, vjerujem zajedni­čko s mnogim drugim ljubiteljima znanja o prirodi, da različite forme u kojima se očituju sile materije imaju zajedničko porijeklo; ili, drugačije rečeno, da su izravno srodne i uzajamno ovisne, tako da se mogu preve­sti jedne u druge i posjeduju ekvivalente moći u svojem djelovanju.«

S tog stanovišta, nakon što je otkrio djelovanje magnetskog polja na svjetlost, Faraday je također tražio vezu između svjetlosti i elektriciteta; no u tome će tek Maxwell uspjeti. Zacijelo, svođenje svih djelovanja na jednu univerzalnu silu odaje Boškovićeva ishodište.

U svojem povijesnom prikazu atomistike Poynting se mnogo osvrće na Boškovićevu Teoriju prirodne filozofije. Dapače, on tu iznosi najjednostav­niju algebarsku formulu za prikaz univerzalne sile s tri nul-točke (r - l) (r - 21) (r - 3l)/r6, gdje je r udaljenost od fizičke točke, a l udaljenost gdje odbojnost prvog puta iščezava i prelazi u privlačenje. Poynting ovako opisuje dojam što ga je proizvela Ruđerova teorija:

»Ta hipoteza je odmah pobudila pažnju. Usvojio ju je, na primjer, Prie­stley (Vision 1772. i Matter and Spirit 1777.) Idućeg stoljeća privukla je Faradaya koji ju je definitivno prihvatio (vidi dva pisma R. Phillipsu, Researches in Electricity, 1844-55) . . . Nedavno je lord Kelvin preuzeo 'the inevitable theory of Boscovich' i nastojao pokazati kako grupira­nje Boškovićevih atoma može objasniti kristalski raspored i pojavu svjetlosti.«

Poynting završava ta svoja povijesna razmatranja ovim zaključkom:

•Kakva god bila konačna sudbina Boškovićeva atoma u teorijskoj fizici, shvaćanje jedinstva materije i sile, i radije jedinstva sile negoli materi­je, predstavlja trajan doprinos filozofskim idejama.«

Bila su to razmišljanja u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, kad je još me­hanička teorija etera, a i predodžba krutih atomskih tjelašca kočila razvoj fizike polja. Boškovićeva i Faradayeva zamisao da se inercija svede na silu ili polje ležala je izvan vidokruga pretežne većine fizičara.

Za razliku od d'Alemberta, Lagrangea i Laplacea imao je mlađi francu­ski matematičar i nebeski mehaničar Augustin Louis Cauchy puno više ra­zumijevanja za Boškovićevu teoriju. Zamislimo li da beskonačno dijelimo materiju, izvodi on*, tad dolazimo do proturječja ako pretpostavimo da su atomi protežni; dakle, posljednje čestice materije moraju biti fizičke točke, kao što je Ruđer učio. Sam Cauchy je strogo utemeljio infinitezimalni ra-

* Sept lefons de physique generale, Paris 1868.

178

čun što su ga njegovi prethodnici razvili u obradi mehaničkih problema, a njegova otkrića u teoriji funkcija kompleksne varijable trajan su i neopho­dan posjed matematičkih udžbenika.

Sila se mogla spiritualno reinterpretirati pa su uz Boškovićev dinamizam pristali i teološki zadojeni znanstvenici. Tako Saint-Venant, tumačeći Boško­vićevom teorijom elastičnost i kristalizaciju, dodaje kako ona spasava znanost od skretanja u panteizam ili materijalizam, prema njegovu sudu, najozbiljni­jeg skretanja od antičkog doba do danas.

Iste godirie kad je J. J. Thomson eksperimentalno potvrdio postojanje elektrona, njegov je imenjak Lord Kelvin* primijenio Boškovićevu predod­žbu o jednakim točkastim česticama da bi razvio dalje hipotezu o jednoj vr­sti elektriciteta, pokretnog, dok bi druga vrsta bila skopčana s materijom. Otada je naglo porastao interes za Ruđerovu teoriju.

Bošković je predviđao da vrlo brze čestice mogu proći kroz materiju kao da je šupljikava. Napokon su u elektronima katodnih zraka bili dobiveni br­zi projektili za ispitivanje proničnosti. Izvanredni eksperimentator Philipp Lenard bacio je brze elektrone na tanke metalne listiće. Pritom je opazio da jedni elektroni prolaze skroz nedirnuti dok ostali, većina, bivaju raspršeni pod različitim kutovima. Odatle je Lenard zaključio da u materiji postoje stanovita središta sila, prilično razmaknuta jedna od drugih, tako da brzi elektron može projuriti između njih pa biva jače ili slabije otklonjen već prema tome je li projurio bliže ili dalje pokraj tih središta sila. Svoj 'novi' nazor o materiji nazvao je Philipp Lenard teorijom dinamida. Zacijelo, bila je to stara Boškovićeva predodžba, samo u rudimentu. Zar njemački ekspe­rimentator nije znao Ruđerovu teoriju? Malo je to vjerojatno jer su tada svi fizičari čitali najugledniji Philosophical Magazine gdje su najveći autori­teti pisali o Boškoviću. Je li to nepriznavanje duga bila samo osobna taština istraživača? Ili se tome primiješao onaj šovinizam što je tako često ignorirao djela drugih naroda, a osobito malih? Svakako, Philipp Lenard i Johannes Stark bili su koautori crne knjige Njemačka fizika, objavljene za Hitlerova pohoda na svijet, u kojoj su sva velika otkrića bila pripisana germanskom geniju. Oba ta nobelovca, vatreni Hitlerovi sljedbenici, povela su u mračnim godinama Trećeg Rajha hajku na teoriju relativnosti i kvantnu teoriju oži­gosavši ih izrodima liberalno-židovskog duha. 2:alostan je to primjer kako i najviši znanstveni dometi ne priječe ljudima pad u moralni glib.

Nakon što je otkrio elektron, J. J. Thomson je izlazio s prvim zamišlja­jima o strukturi atoma. Budući da je atom kao cjelina električki neutralan, mora se elektron gibati u privlačnoj sili električki pozitivnog atomskog tru­pa. Najjednostavnije je bilo zamisliti da elektron harmonički titra oko svo­jeg položaja ravnoteže. Takvu predodžbu harmoničkog oscilatora kao izvora svjetlosti imao je Max Planck kad je 1 900. postavio hipotezu da energija do­lazi samo u višekratnicima kvan ta h v. Međutim, fizičari još nisu bili sprem­ni da napuste kontinuiranost prirodnih procesa, a i sam će Planck poslije ustuknuti pred radikalnošću svoje hipoteze. Unatoč prvim pukotinama, kla­sična se zgrada još čvrsto držala.

*Contact electricity and electrolysis according to father Boscovich, Nature, May 27, 1897.

179

Nizozemac Hendrik Antoon Lorentz (1853-1928) poduzeo je nakon ot­krića elektrona da ujedini klasičnu mehaniku i elektrodinamiku. Jednadžba gibanja elektrona bila bi Newtonova (masa X akceleracija = sila), ali bi na nj djelovalo elektromagnetsko polje koje bi bilo određeno Maxwel­lovim jednadžbama u vakuumu (jer nema ništa drugo doli električkih naboja i polja u međuprostoru). Svojom elektronskom teorijom Lo­rentz je počeo uspješno objašnjavati fenomenološka svojstva materije. (Da se on još lijepio uz eter, nije važno za dalje izlaganje). Problemi su nastajali s elektrodinamikom tijela u gibanju, svakako, kad se u sustavima u uzajam­noj translaciji uzme ista elektromagnetska konstanta e. Lorentz je izveo da se tad prostorno-vremenska metrika mijenja; a bio je skloniji mehaničkoj predodžbi da se 'zapravo' tijela u gibanju fizički "skraćuju". Time bi se ob­jasnio Michelsonov pokus da je brzina svjetlosti jednaka da li je mjerimo u smjeru gibanja Zemlje ili okomito na to gibanje (jer bi se u smjeru gibanja sve duljine skratile, a to se može pokazati za sustav sastavljen iz električki nabijenih točaka). Henri Poincare i Albert Einstein su 1905. prekinuli s ta­kvim mehaničkim predodžbama i utemeljili prostorno-vremensku metriku na dva aksioma, prvo, da fizički zakoni moraju biti u svim sustavima u translaciji jednakovaljani i, drugo, da je brzina svjetlosti univerzalna kon­stanta. Odatle su njih dvojica neovisno i istodobno izvela Lorentzove trans­formacije (Poincare nešto prije i općenitije) koje daju vezu između prostor­nih i vremenskih koordinata u različitim translacijskim sustavima. Aksiom o konstantnosti brzine svjetlosti odaje tipični elektrodinamički karakter koji je nadvladao pri ujedinjavanju mehanike s Maxwellovim jednadžbama. Za­cijelo, nije jedna prostorno-vremenska metrika mogla vrijediti u mehanici, a druga u elektrodinamici. Pri tom ujedinjavanju morala je stara mehanika popustiti. Nije to bio jedan dogovor ili prijevara Einsteinovih sljedbenika; kad bismo na zvuku utemeljili mjerenje prostora i vremena, grdno bismo se prevarili jer zvuk nema svojstvo da mu je brzina neovisna o brzini motrite­lja (ili slušaoca). Konstantnost brzine svjetlosti temeljno je svojstvo prirode, ili opreznije rečeno, utemeljeno j e u aktu mjerenja.

Einstein je otišao dalje od Poincarea, tako da je Newtonov zakon giba­nja preformulirao u skladu s Lorentzovim transformacijama; a pritom mu je kao zreli plod pala u krilo fundamentalna relacija između mase i energije. To je on smatrao najvažnijom tekovinom specijalne teorije relativnosti, a bilo je već sadržano u Poyntingovim rezultatima, doduše samo za elektromagne­tizam, dok će to Einstein proširiti na svu fiziku. Ta ekvivalentnost otada će nukati teorijske fizičare da masu čestice svedu na energiju polja čestice u mirovanju. Time se počeo izvršavati program što su ga anticipirali Bošković i Faraday.

Isprva je relativistička mehanika izazivala dosta zabuna, a i oštrih pole­mika. Sam Einstein bio je donekle kriv tome što je u prvom radu pisao o promjenljivoj transverzalnoj i longitudinalnoj masi. Zbrka je bila uklonjena kad su matematičari Hermann Minkowski i Hermann Weyl iznijeli konzi­stentan prikaz teorije relativnosti u četverodimenzionalnom prostoru gdje osnovna invarijanta nije više obična duljina nego širenje svjetlosnog signa­la. Masa ostaje tu karakteristična konstanta tijela, a konstantnu masu elek­trona preuzima i Paul A. M. Dirac 1928. u Quantum Theory of the Electron*,

* Proceedings of the Royal Society, London 1928.

180

gdje je objavio relativističku valnu jednadžbu. Diracova valna funkcija imala je dotad nepoznat geometrijski karakter, različit od poznatih skalarnih i vek· torskih funkcija, a točno j e prikazivala spin elektrona. Dok skalama funkcija odgovara česticama s momentom impulsa O, a vektorska funkcija česticama momenta impulsa l, nova funkcija prikazuje čestice sa spinom 1/2 (sve to mjereno u jedinicama h/2"K); prema tome je i elektronska funkcija nazvana spinoma. Vidi se kako geometrijski faktor određuje bitna svojstva elemen· tarnih čestica.

Nova fizika nije se lako probijala kroz tristoljetne postamente klasičnog zdanja. Izrazito se to vidi na Lordu Kelvinu koji je toliko pomogao novom razvoju, a ipak bio nesklon temeljitim preobrazbama, ako se i približavao Boškovićevoj teoriji. U svojoj raspravi o elektranu* on piše još uporno o ti· tranjima etera kad i donekle uvažava Maxwelovu elektrodinamiku. Kako je bio razdvojen između bogatstva kemijskih osobina i jednostavnosti električ· ne sile, vidi se iz ovog mjesta:

»Mi bismo bili mamljeni na pretpostavku da su sve kemijske reakcije električke pa da se sve raznolikosti kemijskih supstancija imaju objasni­ti brojem elektrona potrebnim da se neutralizira jedan ili vi§e atoma; ali ne možemo se zadovoljiti s tom idejom kad razmotrimo veliko i divlje šarenilo kvaliteta i afiniteta koje se očituju pri različitim tvarima ili ra· zličitim 'kemijskim elementima'; a po§to pretpostavljamo da su svi elek­troni jednaki, moramo se vratiti na oca Boškovića i tražiti od njega da nam objasni razliku kvalitete različitih kemijskih supstancija različitim zakonom sile između raznih atoma.«

Svakako je Lord Kelvin suviše zahtijevao od Ruđera. Da se objasni kemijska raznolikost, nije bio dovoljan Coulombov zakon; treba još kvantna ili valna mehanika. Tek nakon što je Heisenberg uveo resonantni efekt a Friedrich Hund počeo kvantno-simetrijski princip primjenjivati na molekule, moglo se shvatiti opažano šarenilo. Ne postoji posebna kemijska sila, dovoljan je Coulombov zakon između elektrona i iona, ali kvantna mehanika proizvodi suptilnija svojstva kao valenciju, afinitet ili repulziju i simetrije.

Vrlo zaslužan za izgradnju kinetičke teorije materije, William Thomson poslije lord Kelvin (1824-1907) osvrtao se već ranije na Boškovića. U Teoriji prirodne filozofije izveden je tetraedar kao najčvršća i temeljna tvorevina Ru­đerovih točaka, a tim četverostranim piramidama grade se složenija tijela. Takvim tetraedrima je Lord Kelvin na sastanku Royal Societyja, čiji je du· go bio predsjednik, tumačio elastičnost tijela. Pred Matematičkim društvom u Edinburgu 1890. održao je predavanje O idealnom elastičnom čvrstom tije­lu konstruiranom prema Boškovićevoj teoriji o skupu točaka gdje razrađuje dalje što je godinu dana ranije pisao**:

»Hooke's exhibition of the forms of crystals by piles of globes, Navier's and Poisson's theory of elasticity of solids, Maxwell's and Clausius' work in the kinetic theory of gasses - all are developments of Boskovich's theory pure and simple . . . «

* Philosophical Magazine, Vol. Ill, Sjxth Series, 1902. ** Nature, Vol. 40, 1889.

181

Ako je to Kelvinovo mišljenje i nešto preuveličano, on će godine 1893. odjed­nom ustati protiv Boškovićeve teorije što je tobože zastupala action in distans, premda je sam Ruđer uvijek odbacivao djelovanje na daljinu, pa zaključuje da je Boškovićeva teorija •bila neobrazloženo prihvaćena kao realnost pot­kraj 18. stoljeća«. Međutim, ubrzo se opet vraća Boškoviću pa izjavljuje u ča­sopisu Philosophical Magazin od godine 1905. da je njegovo sadašnje mnije­nje boškovićizam čist i jednostavan (•present assumption is Boscovichianism pure and simple«).

Lord Kelvin je također hvalio Boškovićev poticaj razvoju kinetičke teo­rije topline. Ako se Ruđer i držao hipoteze flogistona, ovo je mjesto iz Teo­rije prirodne filozofije bilo u skladu s novim pogledima na toplinu:

»Sunčeve zrake podaju gibanje izvanredno sitnim česticama tijela, a od toga pptječe toplina . . . «

Zacijelo, to je nedomišljeno, kao što su mnoge Boškovićeve nabačene ideje. Držeći se starih hipoteza, nije uspio uvidjeti sve konzekvencije svoje atomi­stike.

Francuska revolucija giljotinirala je Lavoisiera 1794, nakon što ga je fanatični Jean-Paul Marat optužio da je zaustavio cirkulaciju zraka u Parizu, ali nije mogla zakočiti nagli napredak kemije. Antoine Laurent Lavoisier (1743-1794) srušio je hipotezu flogistona i tumačenjem gorenja pripremio shvaćanje kemijskih procesa, kakvo će još dopuniti termodinamika zakonom energije i entropije. U drugoj polovini 19. stoljeća naglo se razvila kemijska industrija, a također bilo je već najvažnije poznato o. elementima i spojevima. Dmitrij Ivanovič Mendeljejev je 1869. otkrio da se svojstva elemenata perio­dički ponavljaju kad se poredaju prema atomskim težinama. Taj zakon pe­riodičnosti ukazivao je na sastavljenost atoma, a sam Mendeljejev u svojem glavnom djelu Osnove kemije pribjegava Boškovićevim točkama. Za nj je Ruđer osnivač modeme atomistike i uz Nikola Kopernika najveća slava za­padnih Slavena.

Periodičnost u svojstvima kemijskih elemenata ukazivala je na to da se površinska svojstva atoma moraju ponavljati jer ona određuju kemijska po­našanja. To bi se lijepo moglo objasniti Boškovićevom konstrukcijom slože­nijih tvorevina od njegovih točaka. Sam on je zaista tako objašnjavao kemij­sku raznolikost, baš konfiguracijom izvanjih točaka. Tek 1920. objasnio je Niels Bohr periodičnost elemenata postojanjem atomskih ljusaka koje elek­troni postupno popunjavaju, no to je bilo moguće nakon što je on uveo di­skretne elektronske staze. Alkalijski metali imaju jedan elektron u vanjskoj ljusci pa su jednovalentni i lako gube taj vanjski elektron, naprotiv haloge­nim elementima nedostaje jedan elektron u vanjskoj ljusci pa žeđaju za elek­tronima i lako stvaraju negativno nabijene ione, dok plemeniti plinovi imaju vanjske ljuske popunjene pa su kemijski neaktivni. Pri takvoj izgradnji ele­menata Niels Bohr je intuitivno upotrijebio princip, koji će tek 1925. izreći Wolfgang Pauli, da u jednom kvantnom starnju ili stazi može biti samo jedan elektro n.

J. J. Thomson bio je prvi koji je sistematski zamišljao atome građene od negativno nabijenih elektrona i pozitivnih jezgri*, ako još i nije stvorio

--*-Electricity and Matter, London 1906.

182

jasne predodžbe o samoj strukturi j gibanju. Teškoća je bila u neizbježnoj posljedici Maxwellove teorije da električki naboj emitira elektromagnetske valove kad mijenja brzinu. Prema tome bi elektron stalno gubio kinetičku energiju i konačno pao u pozitivnu jezgru. No atomi pokazuju čudesnu sta­bilnost i istovrsnost. Mučen godinama tim problemom, J. J. Thomson je 1907. naslutio rješenje u karakteru Boškovićeve sile. On to izvodi u djelu Theory of Matter, 1907:

»Hajde, promatrajmo nabijeni ion kao Bo�kovićev atom �to djeluje cen­tralnom silom na česticu (elektron) koja se mijenja od odbijanja na pri­vlačenje i od privlačenja na odbijanje, i to vi�e puta između povr�ina iona i točke od te površine usporedive s molekularnom daljinom . . • Sad, od svake točke gdje je sila privlačna moguće je baciti česticu pod pra­vim kutom na spojnicu s takvom brzinom da će ona (elektron), ako nije ometana, opisati kružnu stazu oko atoma (iona). Teorija kružnih staza pokazuje, međutim, da su samo pod stanovitim uvjetima te staze stabil­ne i mogu postojati u sistemu kakav je u luminoznom plinu podvrgnu­tom vanjskim smetnjama.«

J. J. Thomson dalje objašnjava koji su to uvjeti, ali to danas nije više zani­mljivo. Važno je tu istaći da je on uveo prvi diskretne (razmaknute) kružne staze elektrona u atoma, čime će i Niels Bohr otpočeti kvantnu mehaniku atoma 1913. Zacijelo, J. J. Thomson se pritom poslužio sinusoidalnim ka­rakterom Boškovićeve sile, a Niels Bohr kvantnom hipotezom Maxa Plancka uz zadržavanje Newtonova zakona gibanja i Coulombove električne sile. Ra­zlika je među njima dvojicom još u tome što prvi govori o stabilnim staza­ma, dok drugi o stacionarnim. No prema obojici ne bi elektron zračio u tim stazama, što se ipak protivi Maxwellovoj elektrodinamičkoj teoriji. Zarii:nllji­vo je da je već J. J. Thomson prije Einsteina pomišljao da bi svjetlost do­lazila u stanovitim količinama energije, ali on to neće dalje razrađivati u vezi sa svojim novim modelom atoma. Stacionarnim putanjama J. J. Thom­son je dospio do praga kvantne teorije, ali je .ipak ostao izvan ne podupri­jevši se dalje na Planckovu hipotezu. Zacijelo, Planckovo uvođenje diskon� tinuiranosti u fizičke procese bilo je još tada praćeno posvemašnjom nevje­ricom.

Nakon Lenardovih pokusa s elektronima engleski fizičar Ernest Ruther­ford (1871-1937) upotrijebio je mnogo teže alfa-čestice za istraživanje pro­ničnosti materije, i njegovi · su rezultati bili mnogo očitiji. Iz točnog zakona raspršenja mogao je zaključiti da unutar lakih elektrona ima atom tešku, pozitivno nabijenu jezgru oko 10.000 put manjeg promjera od promjera ato­ma oko 1()-11 cm. Prema Rutherfordu atom s više elektrona naliči Sunčevu sustavu s više planeta, samo što umjesto gravitacije vlada tu Coulombova električna sila, privlačna između jezgre i elektrona, a odbojna između peri­fernih elektrona. Time je i Thomsonov model atoma s Boškovićevom silom otpao.

Ipak ostao je problem stabilnosti. Prema klasičnoj teoriji elektroni bi se mogli kretati u bilo kojoj elipsi oko jezgre (a i te elipse bile bi defor­mirane odbojnom silom među njima) pa bi isti atomi mogli imati vrlo razli­čita svojstva, što je suprotno temeljnom kemijskom iskustvu. Nadalje, elek­trički naboji u ubrzanju ili usporenju trajno bi emitirali elektromagnetske

183

valove i morali bi se konačno urušiti u jezgru. Povrh toga, opažani su spek­tri emitirane svjetlosti posve drugačiji od slike izvedene iz klasične teorije. Prema Fourierovu teoremu može se svako periodičko titranje razložiti u niz harmoničkih titranja pa bi se i spektar sastojao od niza ekvidistantnih linija, u skali frekvencije, kao što se doista opaža u spektru tona. Međutim, opa­žane spektralne linije svjetlosti gomilaju se sve gušće prema stanovitoj granici.

Spektri su govor atoma. Prema Ritzovu principu kombinacije, empirički utvrđenom bez iznimke, za svaki se atomski sustav može postaviti niz broje­va ili terma T1, T1, T3 • • • tako da su opažane frekvencije spektralnih linija jednake diferencijama tih terma, općenito v = T m - Tn. To induktivno pravilo vrijedi za sve spektre atoma, molekula, kristala, atomskih jezgri i če­sto služi za najtočniju identifikaciju. Kako može 'filozof znanosti' K. Popper odbaciti važnost indukcije? Takva induktivna pravila sugerirala su hipoteze ili teorije koje su ulazile u skrivenu strukturu. Potaknut Planckovom hipote­zom, Niels Bohr je dospio na pomisao da se Ritzovi termi podudaraju s di­skretnim energijama atomskog sustava. Slom klasične teorije spektra ponu­kao ga je 1913. da s pomoću Planckova kvanta izvadi iz klasičnog kontinuuma diskretna atomska stanja. Zbog jednostavnosti ograničio se na vodikov atom gdje se elektron pod Coulombovom silom kreće oko protona. Svaka diskret­na kružnica predstavljala mu je tad koje moguće stanje atomskog sustava. Izračunavši tako točno spektar vodikova atoma, Niels Bohr (1885-1962) za­crtao je put prema kvantnoj mehanici.

Postanak Bohrove k:vantne mehanike donekle sliči postanku Newtonove mehanike. Sto su Newtonu bili Keplerovi zakoni, to su Bohru bili poznati Balmerov spektar vodikova atoma i Ritzov princip kombinacije. Empiričko i teorijsko bilo je u jednoj i drugoj mehanici sraslo u jedinstven istraživački čin. Zacijelo, za Bohra je morala biti poticajna Thomsonova predodžba o di­�kretnim i stabilnim elektronskim stazama. A time biva važan i Boškovićev utjecaj u postanku k:vantne mehanike.

Prigodom proslave dvjestogodišnjice od objave Teorije prirodne filozo-fije, održane godine 1958. u Dubrovniku, Niels Bohr napisao je:

»Ruđer Bošković did not only make important contribution to mathe­matics and astronomy, but strove with remarkable imagination and logical power to develop a systematic account of the properties of mat­ter on the basis on interaction of mass points through central forces. In this respect Bošković's ideas exerted a deep influence an the work of the next following generation of physicists resulting in the general mechanistic views which inspired Laplace and, perhaps less directly, even Faraday and Maxwell . . . Our esteem for the purposefulness of Bo­šković' s great scientific work and the inspiration behind it increases the more as we realize the extent to which it served to pave the way for later developments.« (Actes du Symposium International R. J. Bo­šković 1958, Beograd, Zagreb, Ljubljana 1959)

Kad je Niels Bohr isticao utjecaj Ruđera Boškovića na iduća pokoljenja fi­;zičara, je li on pritom mislio i na sebe? Kad sam više puta razgovarao s njim, odgovor nije nikad bio jasan. A možda takve jasnoće i nije bilo u ocu

184

današnje fizike. Ako on tada i nije poznavao Ruđerovo djelo, Thomsonov atom morao mu je biti poznat pa je utjecaj bio neizravno izvršen, po svoj prilici.

Prema Bohrovu prvom postulatu mogu se atomski sistemi nalaziti samo u određenim stacionarnim stanjima. U tim stanjima ne bi elektron emitirao svjetlost, već bi emisija ili apsorpcija nastupala tek pri skoku iz jednog sta· cionarnog stanja u drugo. Zacijelo, to se protivi Maxwellovoj teoriji elektro­magnetizma, ali je to Bohr mogao tumačiti Einsteinovim fotOIIlima. Para­doksno on je ostao uz klasičnu valnu teoriju*. Ernest Rutherford mu je na početku prigovorio kako može spojiti Planckovu hipotezu s klasičnom teo­rijom, a to će i njega stalno zaokupljati. Rješenje mu se ukazalo korespon· dencijom između klasičnih slika i kvantnih procesa, što je već Planck uočio na jednostavnom primjeru harmoničnog oscilatora. Kad i postoji bitna razli­ka između kvantnih skokova i klasičnih kontinuiranih promjena, ipak Bohr­ov princip korespondencije uspostavlja most između klasične i kvantne teo­

rije, a podudaranje među njima je to bolje što se Planckova konstanta h mo­že smatrati bliža nuli. Zacijelo, u graničnom slučaju diskretnost prelazi u klasični kontinuum. Vođen principom korespondencije Werner Heisenberg našao je kvantnu mehaniku 1925.

Pri tom epohalnom pronalasku Heisenberg je zamišljao atomski sustav kao virtuelni orkestar s bezbrojem 'igrača' stanovite amplitude i frekvenci­je. Matematizirano je to hermitska matrica koja nema izravno realno zna­čenje, ali se iz njezinih elemenata mogu izračunati jakosti i frekvencije opa· žanih spektralnih linija. Apstraktna matematička shema ne daje samu stvar­nost već moguće eksperimentalne nalaze. Ne podsjeća li to na Boškovićeva razlikovanje između matematičkog i stvarnog prostora? Zacijelo, kvantnom teorijom biva stubokom promijenjeno staro poimanje fizičkog, a u toj kom­pleksnosti moderne fizike na čudan način tinjaju i Ruđerove ideje.

Werner Heisenberg (1901-1976) izvršio je najveći obrat u shvaćanju svijeta kakav je tek Dubrovčanin slutio. Njegova matrična mehanika pru· žila je prvo strogo tretiranje atomskih procesa, no povrh toga uključivala je radikalnu reviziju klasičnih pojmova. On je · na vrh svojeg temeljnog rada** stavio moto da se fizika ima ograničiti na mjerive veličine. To su

stanovište nastojali pozitivisti protumačiti kao svoje, no Bohr i Heisenberg bili su daleko od pozitivizma (ako ih i budu sovjetski filozofi-ideolozi najžešće

napadali kao zastupnike tog 'najreakcionarnijeg idealističkog smjera', prema Lenjinu). Ponajprije, fizičke veličine temelje se uvijek na stanovitim invarijant­nim principima pa se ne mogu čisto empirički objasniti***. Nadalje, klasič-

* Prigodom primanja Nobelove nagrade za fiziku 1922. Niels Bohr je izja­vio: »Pokraj sve vrijednosti kao heuristično pomagalo, hieoteza o kvantima svjetlosti, kojoj su posve strane pojave interferencije i og�ba, nije prikladna da razjasni pitanje o prirodi svjetlosti«

** Vber die quantentheoretische Umdeutung kinematischer und mechanischer Beziehungen, Zeitschrift fiir Physik, 1925.

*** Autorova Teorijska fizika, prvo izdanje 1949, peto 1988, dvije knjige, 1500 stranica, uglavnom slijedi učiteljeva predavanja i radove. Kako su autorova stanovišta vjerna Heisenbergovim vidi se iz članka Wirklichkeit und Freiheit im Lichte von Heisenbergs Revolution iz spomen knjige Quanten und Felder 197�, povodom Heisenbergova sedamdeseto� rođendana, a taj je članak, po J!eisenber��voj želji, bio otisnut u Physikaltsche Blatter, 28. Jahrgang, i u dru· gim časop1suna.

185

nim (stvarnim) fizičkim veličinama stavljaju se korelati u višedimenzional­nom matematičkom prostoru, katkad s istim imenom, koji se tek u stanovi­tom eksperimentu aktualiziraju sa stanovitom stvarnom vrijednošću. Fizika je tu puno dublja i složenija no što su to pokušavali Rudolf Carnap i drugi predstavnici logičkog empirizma objašnjavati.

Nepremostiva razlika između Heisenberga (te Bohra) i pozitivista jedna­ko se nalazi u tumačenju statičke zakonitosti. Frank i Reichenbach uklanjali su uopće svaku determiniranost iz prirode ostavljajući samo slučaj i stati­stičke prognoze. Međutim, Kopenhagenska interpretacija Bohra i Heisenber­ga uzima klasičnu determiniranost neophodnom za razumijevanje funkcioni­ranja eksperimentalnih aparata i makroskopskih pojava. Ta stroga klasična kauzalnost gubi se pri interakciji naših makroskopskih uređaja s atomskim procesima; u tom prijelazu potencijalnog u stvarni učinak događa se 'slučaj'.

Godinu dana kasnije, 1926, postavio je Erwin Schrodinger valnu jednadž­bu koja se uskoro pokazala matematički identična s matričnom kvantnom me­hanikom. SchrOdinger je vjerovao poput de Brogliea i Einsteina da će 'va­lovi materije' uspostaviti tradicionalni determinizam. No godinu dana kasni­je Max Born je vrlo uvjerljivo pokazao da su to zapravo valovi vjerojatnosti koji daju kako vjerojatno ćemo naći koji elektron na kojem mjestu; a time je Boškovićeva predodžba čestica kao središta sile bila očuvana.

U istraživanju prirode ne mogu se razdvojiti ljudske predodžbe i inhe­rentna svojstva svemira. Tako je i Bošković postupio, ali on nije poimao da ljudsko sudjelovanje unosi nepredvidiv učinak, što biva izraženo statističkim zakonom. U Boškovićevoj teoriji prirode ne može se također kao ni u kvant­noj teoriji odvojiti objektivno od subjektivnog, no,· da će nužni rez između makroskopskog i atomskog narušiti klasičnu determiniranost, nije mu pa­dalo na um. Pa ipak Heisenberg je mogao bez kurtoaznosti zaključiti da shvaćanja Dubrovčanina stoje izvanredno blizu njegovu nazoru.

186

PRVA I POSUEDNJA PITANJA

Boškovićeva dinamička teorija stoji izmedu Newtonove mehanike i fi­zike elementarnih čestica. Svakako, Ruđer nije postavio sustav matematizira­nih zakona, kao što su to učinili Newton, Maxwell i Heisenberg; i njegova teorija nema tog značenja. Ruđer je prije svega bio vizionar čiji su zamišljaji utjecali na kasniji razvoj ili ulazili u moderan nazor o prirodi. A i to njego­vo djelovanje nije bilo takvo da bi bez njega bio tijek prirodoslovlja druga­čiji. Stoga ga je i mogla povijest znanosti ignorirati ili gurnuti na periferiju, odakle je i došao u europska središta. Uza sav utjecaj i razgranane veze Bo­šković je ostao usamljen i gotovo tragičan mislilac. I oni koji su ga štovali, kao Priestley, Faraday, lord Kelvin ili J. J. Thomson, mogli su i bez njega dovršiti svoje djelo. On nije bio _jedan od onih koji su stvarali epohe u zna­nosti.

Pa ipak, Ruđer pobuđuje naše zanimanje kao malo koji znanstvenik. Ja­mačno nitko nije kao on toliko rastvorio lepezu najdubljih pitanja o svemi­ru u kojem živimo. Da nije svuda dospio daleko s odgovorima, sudbina je već čovjekova uma, ali i njegove limitacije u vremenu. On je prerano postavio mnoge probleme, a kad je došlo doba da se rješavaju, Boškovićevi su putovi već bili zameteni. S koliko muke, a i averzije, čitamo danas geometrijska i sofistička izvođenja u Teoriji prirodne filozofije! To je već sve prošlo. Po­novno objavljivanje Boškovićeva životnog djela na nacionalnim jezicima (jer latinski već malo tko razumije) više je ukras kućnih biblioteka negoli riječ nadahnuća. Iz tog pepela nije lako izvaditi iskre, ali je vrlo lako otkliznuti u krive interpretacije. Zacijelo, svako ljudsko djelo - uvijek nedovršeno i nepostignute konzistentnosti - pruža različite prilaze i vrednovanja. A ta­kvoj višesmislenosti nije ni Ruđer izbjegao.

Umjesto definitivnih sudova (a ima li takvih uopće?) primjerenije je razmatrati naposljetku pitanja koja je Bošković postavio ili tek naslutio. Vizionari se najviše sude po onome poslije, a to za neke, osobito političke mislioce, biva kobno. No Dubrovčanin, ako je bio nošen okolo europskim vje­trovima, zaustavio se pri filozofskim i znanstvenim spekulacijama. Iz svoje male republike ponio je slobodarsko i katoličko uvjerenje, medutim bio je toliko oprezan ili mudar da se ni u kojoj stranoj zemlji ne uvrsti u reforma­tore društva ili čak buntovnike. Njegov je najveći politički angažman bio usredotočen na probitak i gol opstanak Dubrovačke Republike medu velesi-

187

lama, a tek bi povremeno kojim stihovima izrazio simpatije za kakav oslo­bodilački pokret ili poklonstvo vladarima. 2ivot isusovca-samotnika bio je posvećen spoznaji svemira u velikom i malom.

On nije nikad sumnjao u postojanje tjelesnih stvari u prostoru i vreme­nu. Njemu nije bio potreban Descartesov dokaz o egzistenciji materije (jer bi nas Bog varao kad materije ne bi bilo, a to On neće), niti mu je materija tako jednostavna kao što ju je Cartesius zamišljao. Descartesov cogito ergo sum (mislim dakle jesam) za nj je filozofska stranputica. Svaka spoznaja mora poći od toga da ne postoji samo misleći subjekt već i drugi ljudi i stva­ri oko nas, i to u živom sudjelovanju. Solipsizam se ne može logički oboriti, ali on ne vodi nikamo iz svjesno nametnute samice, a suprotan je cjelokup­noj egzistenciji.

Ruđer uočava razliku da misao drugačije biva negoli materijalni pred­met pred nama. Misao ili osjećaj iskrsne i opet potone dok stol ostaje traj­no u sobi. Kad kažemo da stol postoji, smijemo li taj isti atribut pridati trenutnoj misli ili ćustvu? Neosporno, kad mislim: u kružnici je svaka točka jednako udaljena od sr·edi�ta, tad to drugačije jest no što jest stol u sobi. Platonisti bi takvom geometrijskom poučku o kružnici pripisali objektivno postojanje, a takva 'realna ideja' tek katkad zasvjetluca u našoj svijesti. Ruđer se nije priklonio Platonu koji je ideje digao u vječiti, apsolutni bi­tak, a stvari ljudske radinosti ili okoliša rastočio u njihove puke sjene. Ako on i od početka uzima postojanje tjelesnog ili stvarnog, isto tako odbacuje naivni realizam i Descartesova simplicističko tumačenje materije kao gole protežnosti. Isto tako odvojit će se od Lockea, kao i od Newtona, da primar­ne kvalitete (oblika, gibanja, broja) odgovaraju svojstvima tijela, dok se­kundarne kvalitete (boje, toplote, mirisa, slatkoće) nemaju ništa korespon­dentnog u vanjskim predmetima i "mnijenja su ljudi", kao što je pisao De­mokrit. Bogatstvo i šarenilo prirodnih pojava ljudski je doživljaj , dignut umjetničkom osjećajnošću do ljepota. Neoplatonist Alfred North Whitehead u knjizi Science and Modern World malo se podsmijava geteovskom oboža­vanju prirode:

»Zapravo se prirodi priznaje �to bi trebalo biti zadržano za nas: ruži za miomiris, slavuju za pjev, Suncu za svjetlo. Pjesnici potpuno grije�e. Oni bi trebali uputiti svoju liriku samima sebi i preobraziti je u ode samočestitki izvrsnosti ljudskog duha. Priroda je dosadna stvar, bez zvuka, mirisa, boje . . . «

Jamačno je Whitehead zastranio u suprotnom smjeru, a gdje je ljepota upravo u jedinstvu čovjeka s prirodom. Jamačno su pjesnici, kao Goethe o boru pod snijegom koji sanja o palmi na jugu, prenosili na drveće, jezera, planine, vjetrove svoja osjećanja, ali, dok to još obogaćuje našu osjećajnost, čisto subjektiviranje »sekundarnih kvaliteta« čini grešku bez nadoknade. Zatrpavajući Lockeov jaz između primarnih i sekundarnih kva­liteta, Bošković je bio pripremljen za dublje i punije shvaćanje svijeta.

Newton je prihvatio Lockeovo mišljenje da primarne kvalitete tijela, kao što ih zamijećujemo osjetilima, daju prava svojstva tijela. A ta svojstva makroskopskih tijela moraju se prenijeti i na nevidljive atome, jer je, prema njegovim riječima, materija ista u velikom i malom. Ruđer je odmah

188

osporio da bi nam osjetila dala pravu strukturu vanjskih tijela. Jaki su teorijski razlozi da se uvedu atomi i sile, čime se već stavlja u .pitanje prvotna neproničnost tijela. Dosljednim zaključivanjem Ruđer je došao do točkastih atoma među kojima vlada jedincata univerzalna sila. Da li je ta teorija istinita, pokazat će usporedba njezinih konzekvencija s iskustvom. Podrijetlo Boškovićeve teorije je spekulativno, ali kriterij istinitosti biva uz obrazložene principe još empirički.

To je različito od postanka Newtonove mehanike, elektromagnetizma Faradaya i Maxwella ili Bohrove kvantne mehanike, gdje su od početka važnu ulogu igrala astronomska motrenja ili eksperimentalne činjenice. Svakako, Boškovićeva teorija ne lebdi u oblaku apstrakcije. Time što se nadovezala na Newtonovu mehaniku i euklidsku geometriju, imala je također empiričku osnovicu. No njezin je postanak razumljiv tek u proturječjima razvijenog teorijskog mišljenja.

Kao fizičar Ruđer mora temeljiti pojam stvarnosti na činima mjerenja, dakle na izražavanju u metrima, sekundama i gramima. Prostor, vrijeme i težina ostaju za nj bitne oznake tjelesnog ili materijskog. Protivno mate­rijalistima, on uvodi također matematičko ili potencijalno vrijeme i prostor, u skladu s načelom kontinuiteta i geometrijom. Dok su stvarni prostor i vrijeme određeni rasporedom točaka-atoma u stanovitom trenutku pa su prema tome diskontinuirani, matematički prostor i vrijeme su kontinuirani i predstavljaju uopće mogućnost stvarnog gibanja. Pri gibanju atoma nestaju i nastaju stvarne mjesne točke i stvarni trenuci - vrlo čudnovata predodž­ba s kojom smo se tek zbližili u modernoj teoriji polja ili elementarnih čestica. Bošković nije znao za virtuelne fotone, elektrone ili kvarkove. Tražio je, prvo, da pomiri atomistički diskontinuitet s načelom neprekinutosti i, drugo, da ukloni Descar.tesov tvrdi dualizam materije i duha. Njegov mate­matički prostor je zamjena za Newtonov apsolutni prostor; ali, dok Newton srozava stvarni prostor na pričin, Ruđer svojim imaginarnim prostorom i vremenom uspostavlja duboku vezu sa stvarnim gibanjima. Jer taj prostorno­-vremenski kontinuum predstavlja moguće mjesne točke i stvarne trenutke što ih njegove fizičke točke mogu zauzeti. I više od toga, taj je potenci .. jalni kontinuum također sjedište potencijalnih fizičkih veličina. Zapanjuje tu analogija s modernom teorijom polja koja također uvodi potencijalne fizičke veličine i njihovu mogućnost aktualiziranja u stvarnome.

Aristotelova dihotomija potencijalnog i aktualnog prožima cijelu Boško­vićevu fiziku. Tjelesno ili stvarno nije njemu privid, no ne može se razu­mjeti samo za se, nije supstancija u Descartesovu smislu, već postoji u nerazrješivoj vezi s onim potencijalnim. Zacijelo, taj ucjelovitelj je univer­zalna sila koja ima dvije strane, potencijalnu i aktualnu, a uzrokujući gibanje, prevodi ono virtuelna u stvarno mijenjanje točaka u realnom pro­storu i vremenu.

Sreća što Faraday nije znao latinski pa nije čitao Boškovića u originalu, nego doznao posredno za njegovu teoriju. Jamačno bi genijalnog eksperi­mentatora zaplašila takva složena i apstraktna konstrukcija. Faradayevo poimanje onoga stvarnog, što postoji i mjeri se, čisto je materijalističko, kao što je tada bilo u pretežne većine fizičara. Električne i magnetske silnice bile su mu materijalne tvorevine i u tom pogledu nije se bitno razlikovao od matematičara koji su napetostima i deformacijama elastič·

189

noga etera objašnjavali električke i magnetske sile. Značajno je da se i otkrivač elektromagnetskih valova Heinrich Hertz također zanosio reduk­cijom svih fizičkih pojava na mehaničke modele*. Udžbenici elektromagne­tizma nose još često na razmeđi 19. i 20. stoljeća naslov Fizika etera. Tek postupno i teško probijalo se novo poimanje polja, a konačno će eter eliminirati iz fizike Einsteinova teorija relativnosti. No i u Maxwellovoj elektrodinamici i Einsteinovoj teoriji gravitacije ostaje polje nalik na fin fluid, ali s invarijantnim svojstvima u četverodimenzionalnom prostoru, fluid što uskladištuje energiju, impuls i druge fizičke veličine. No takvo rea­lističko značenje ne može se pripisati Boškovićevu matematičkom prostoru i vremenu. Budući da predstavljaju samo mogućnost, oni ne ulaze u bilancu energije-impulsa. Zakoni o očuvanju energije i impulsa bili bi, prema Ruđeru, valjani ako se uzmu u obzir samo stvarni učinci, a ti se i mjere.

Iako Boškovićeva teorija odstupa od klasične fizike polja, približava se današnjim matematičkim obradama elementarnih čestica. I teoretičari danas polaze od matematičkog, višedimenzionalnog prostora koji nam ne predočuje mjerive ili mjerene duljine niti uopće ima izravno fizičko zna­čenje, ali se odatle mogu izvesti konkretni iskazi o svojstvima elementar­nih čestica - iskazi usporedivi s iskustvom.

Aktualiziranje potencijalnog u mjernom činu ne može se prikazati vezom uzroka i posljedice, već samo statističkim prognozama. To j e bitna razlika kvantne teorije prema Boškoviću koji se strogo pridržavao principa kau­zalnosti. Jamačno se Aristotelov pojam potencijalnog bolje slaže sa slučaj­nim skokovima. No Ruđer je, kao i Kant poslije, bio zarobljen mehaničkim determinizmom. Paradoksno je da j e klasični proces strogo determiniran, a isto je tako i kvantnoteorijska valna funkcija u Hilbertovu prostoru. Ali se ta determiniranost ruši pri aktualizaciji virtuelnog - rez izvan Boško­vićevih i uopće klasičnih predočaba.

Heisenberg je mehanikom matrica prvi 1925. rehabilitirao uporabu virtuelnih veličina, a da tada nije znao za Boškovićevu teoriju. Značajno je kako je to kidanje od tradicionalnog realizma išlo usporedo i u umjet­nosti i filozofiji, tako da bi se moglo govoriti o "duhu epohe". Kad je Planck unio hipotezu diskontinuiranosti u fizičke procese, Poincare je odmah pri­mijetio da će to rušiti klasični determinizam, a dodao je slobodnije da će time biti otvorena vrata političkom pluralizmu. Bilo je na početku stoljeća teško shvatiti kako je to predviđanje bilo dalekovidno. A ispunit će se tri desetljeća kasnije, u doba pučke fronte, pogotovo u Hrvatskoj .

Kvantna teorija sa složenijim shvaćanjem zakona i kozmosa rušila je temelje dijalektičkog materijalizma, u onim godinama nakon Hitlerova osvajanja vlasti, kad se u pokretanju antifašističkog otpora nije više na ljevici moglo istupati s geslima klasne borbe i diktature proletarijata (uisti­nu komunističke partije). Boljševičku ideologiju jednako je kompromitirala Staljinova strahovlada kao i sličan teror u Trećem Rajhu. Pučka fronta u Europi težila je za ujedinjenjem cijele demokratske ljevice u borbi protiv fašističke najezde - pokušaj koji će propasti besprincipijelnim paktom između Staljina i Hitlera u kolovozu 1939, nakon čega će izbiti drugi svjetski rat.

* Die Prinzipien der Mechanik

190

Kad je Laplace završavao svoje golemo djelo u više svezaka Traite de mechanique celeste, javio se mladi Honore Balzac s romanima koji će zna· čiti epohu u francuskoj književnosti. Ako je jedan obuhvatio nebo a drugi društvo, obojici je zajedničko uvjerenje da iskazuju svijet kakav jest. Bal­zac veli da je njegove romane napisalo društvo, a on sam bio je samo oko koje je promatralo što se pred njim zbiva. I veliki nebeski mehaničar i romanopisac predstavljaju onaj filozofski i književni realizam koji je želio izraziti zbilju kakva postoji neovisno o istraživaču. Karikatura tog umjet­ničkog smjera bio je socijalistički realizam gdje je bilo manje stvarnosti a više gledanja kroz optimistične ideološke naočale. Estetska doktrina soci­jalističkog realizma u SSSR-u bila je teorija odraza koja je ukidala svaku slobodu pa i umjetnikovu, pa cijenila književna ili likovna djela to više što su vjernije prikazivala objektivnu zakonitost i stvarnost. Kao što su se bunili znanstvenici protiv teorije odraza, tako su isto i umjetnici željeli afirmirati slobodu stvaralaštva i autonomnost pjesništva, slikarstva ili glazbe nasuprot bilo kakvim potčinjavanjima. Sukob s ideološkim dogmatizmom razmahao se na ljevici u Hrvatskoj u godinama prije Hitlerove agresije. Intelektualci nošeni novom znanošću i umjetnošću sastali su se sa strem­ljenjima pučke fronte, i bila je to jedincata sprega u europskoj povijesti koja je obnavljala stare ideale novovjekovnih humanista. U tom kontekstu treba pripomenuti da je već Boškovićeva fizika prešla ono obzorje što je bilo tako značajno za tradicionalni realizam.

Pošto su već kvantna teorija i moderna umjetnost uzbudile intelek­tualni svijet, 1927. je Martin Heidegger u djelu Sein und Zeit također opo­vrgao Descartesova uvođenje supstancija pripisujući bitku potencijalnost ili otvorenost prema budućem. Prema toj njegovoj disertaciji bio je vrlo odbojan šef filozofske katedre Nicolai Hartmann koji je zastupao tradicio­nalnu ontologiju kao i njegovi kolege fizičari na Berlinskom univerzitetu, slavni Einstein, Planck, von Laue, Schrodinger*. Međutim, Heidegger je nove ideje zamotao u tako apstraktnu terminologiju da se dobio pričin veće filozofske dubine ili originalnosti. Inače je on bio među nosiocima Kongresa Njemačke Znanosti 1933, sazvanog za proboj hitlerizma u sveu­čilišta i cijelu kulturu, dok su Heisenberg i mnogi drugi liberalniji znanstve­nici bojkotirali tu nacionalsocijalističku manifestaciju.

Duboko konzervativan prelazeći u najgore političko natražnjaštva, Martin Heidegger bio je ponajprije užasnut nasrtajem industrijske tehnike i raspadom starih društvenih oblika, kao što će slično protiv »postvarenja« pisati i frankfurtska neomarksistička škola (Horkheimer, Adorno, Marcuse), a njihovo nerazumijevanje znanosti izbilo je u sličan antiscijentizam. Nije čudnovato što su se uz mističara bitka naposljetku našli i marksisti duboko razočarani sa staljinizmom, a već ideološki formirani protiv znanosti. Dok je stanovita kritika znanstveničke uobraženosti i moralnog ravnodušja bila opravdana na Zapadu, u nerazvijenim su zemljama takvi antiscijentizmi zgušćivali magluštinu koja će gušiti gospodarski i sav kulturni napredak s prijetnjom totalne krize.

* Nasuprot tradicionalističkom Berlinu formiralo se na Sveučilištu u Leipzi­gu vodeće središte kvantne teorije gdje su radili Heisenberg, Debye, Hund, van der Waerden, Euler, Weizsacker, Bloch, Peierls, što će se u jezgri očuvati i za vrijeme Trećeg Rajha, dok će Berlin biti opustošen, bilo emigracijom bilo wni­rovljenjima ili čak bojkotom.

191

Ruđerovo doba nije još bilo načeto kobnošću znanstvenih primjena. »Novi svijete Dubrovčanina čista je oda ljudskom duhu. Jednako 'weltfremd' Heisenberg (koji će ipak biti uvučen u uransku avanturu) osjetio je divlja­nje prema starom misliocu koji je u samoći gradio svoj mikrokozmos.

»Unter den Naturforschern des 18. Jahrhunderts nimmt der Theologe, Philosoph, Mathematiker und Astronom Ruđer Bošković eine besondere Stellung ein. In seinem Hauptwerk Theoria philosophiae naturalis re­dacta ad unicam legem virium in natura existentium finden sich ver­schiedene Gedankenreihen, die erst in der modernen Physik der letzten funfzig Jahre ganz zu ihrem Recht gekommen sind und die zeigen, wie richtig die philosophischen Gesichtspunkte waren, von denen Bošković sich in seiner Naturwissenschaft leiten liess . . . Wenn man die philo­sophische These, die Bošković an die Spitze seines Werkes stellte, in moderner Sprache ausdrii.cken will, so kann man viellleicht sagen, dass Bošković das Naturgesetz, das die Kri.ifte zwischen den Elementarteil­chen bestimmt, als den Schlii.ssel zum V ersti.indnis der Struk tur der Ma­terie angesehen hat. Und mit dieser Ansicht steht er unseren heutigen Anschauungen ausserordentlich nahe.« (Actes du Symposium inter­national R. J. Bošković 1958, Beograd, Zagreb, Ljubljana 1959.)

Sam Heisenberg je poduzeo izvesti spektar elementarnih čestica, tako da je u Diracovoj jednadžbi zamijenio masu elektrona operatorom koji je imao kao faktor jednu duljinu. Prema njegovu nazoru, teorija bi morala uzimati samo tri univerzalne konstante, brzinu svjetlosti e, Planckovu konstantu h i tu novu univerzalnu dužinu l. Ako doista bude uvedena takva duljina kao univerzalna konstanta, bilo bi najviše opravdano da nosi Boškovićeva ime.

Ontologija je od početka novog vijeka do Nicolaia Hartmanna utvrđiva­la bitak s određenim svojstvima nalik na svemir prirodoslovaca, kad je i željela potčiniti znanost filozofiji. Načelo objektivizma vrijedilo je podjed­nako za fizičare i ontologe. Uviđajući nepremostive teškoće u Descartesovu dualizmu s autonomnim supstancijama, Ruđer Bošković se priklonio Aristo­telu. Kad se materija i duh definiraju prema Cartesiusu, tad biva neobjaš­njiva veza između tjelesnih i duševnih činova. Nakon što je konstruirao svoj potencijalni prostor, Ruđer dosljedno tamo "smještava" dušu. Uz stvar­ni prostor i vrijeme što ih živo biće zaprema on zamišlja potencijalni pro­stor i vrijeme, najuže skopčan s mentalnim procesima; jer i misao ili ćustvo ima takvu potencijalnost. Dugo nije ništa, a odjednom zabljesne i kao volja pokrene kakav tjelesni dio; a i obratno, kakav tjelesni podražaj izazove jar­ku misao ili osjet. Zacijelo, Bošković nije bio sposoban da pobliže objasni vezu tjelesnog i duševnog. Bez obzira na to, otac psihofizike Gustav Theodor Fechner bio je jako impresioniran Boškovićevom teorijom, kao što se vidi iz njegova djela Veber die physikalische und philosophische Atomlehre, 2. iz­

danje, Leipzig 1864:

192

»Cudim se pače, pošto sam bio na nj upozoren, da nalazim što je Bo­šković već tako jasno, odlučno i potpuno iznio najbitnije osnove jedno­stavne atomistike, kao što sam ih ja izložio u ovom spisu, a da nisam prije znao za njegovo shvaćanje«.

Spominjući Leibnizov primjer s dvije ure koje bi · predočivale fizički i psi­hički tijek, Fechner veli da je najjednostavnije i jedino ispravno uzeti samo jednu uru. Zaista, to je jedincat čovjek koji misli, osjeća i giba se, a tek ga filozofska spekulacija cijepa na dvoje. Međutim, Fechnerovo postavljanje psihofizičkog jedinstva također je jedan filozofski nazor koji ne objašnjava zagonetku, a sporno je koliko se može priključiti Boškovićevoj teoriji.

Ruđerovo poimanje fizičkog i psihičkog može se bolje povezati s novim spekulacijama u kvantnoj teoriji. U Hilbertovu prostoru prikazana su sva moguća stanja atomskog sistema, dakle tu je obuhvaćena potencijalnost ko­ja biva aktualizirana u pojedinom eksperimentu. Ne možemo shvatiti ono stvarno bez onog potencijalnog,· niti stvarno 'postoji' izvan kompleksa po­tencijalnog. Zacijelo, to duboko mijenja naš pojam realnosti. Covjek je subjekt koji razmišlja o sebi ili svojim postupcima i sudjeluje s drugim osobama ili predmetima okoliša. ćovjek ima tijelo utvrdivo u prostoru i vremenu koje se pri mikropromatranju razlaže u dva sloja, makroskopski ili stvarni i potencijalni kao atomski kompleks. ćovjek također može mi­sliti i osjećati, a ta potencijalnost aktualizira se u stanovitoj misli, osjetu ili voljnom činu. Prema Boškoviću mora se duša kao skup ili izvor svih tih potencijalnih akata ukomponirati u potencijalni prostor i vrijeme koji su pripojeni stvarnom živčanom sustavu ili mozgu. Time je psihičko najuže ve­zano s fizičkim, što je tako razdvojio Descartesov dualizam duha i materije.

Pokušajmo dalje spekulirati u Boškovićevu smjeru! Ponajprije ne vidi se kako bi tvar ili tijelo moglo izravno djelovati s dušom. Međutim, razmotrimo interakciju između dva atomska sistema! Kad mjerimo njihove učinke u mjernom instrumentu, tad se ti učinci ne zbrajaju pojedinačno, već inter­akcija otpočinje s njihovim potencijalnim fizičkim veličinama u matematiČ­kom (Hilbertovu) prostoru. Analogno bismo mogli predmnijevati da se uza­jamno djelovanje zbiva između 'duše' i atomskog sistema shvaćenog kao kompleks mogućnosti, što znači interakciju u Boškovićevu potencijalnu prostoru. To bi riješilo zagonetku zašto zamišljene matematičke forme (ma­trice, grupe sa svojim simetrijama) ujedno prikazuju točno atomske procese. I matematička imaginacija i aktualizirane strukture proizlaze iz istog, nevid­ljivog izvora. Interakcija između nečega tjelesnog i duševnog ne ide dakle izravno, već se vrši preko virtuelnog sloja ili Boškovićeva potencijalnog pro­stora. U svakom slučaju, ideja vrijedna daljeg istraživanja.

Dirac u svojoj Kvantnoj mehanici veli da fizika istražuje strukturu materije. Je li to definicija fizike ili materije? Svakako, Bo!kovićeva teorija transcendira svakidašnju stvarnost uzimajući univerzalnu silu i osobito po­tencijalni prostor i vrijeme. Ostaje li još takva fizika pri materiji? Zacijelo, ne; međutim, Dirac je tu shvaćao materiju šire. Smjesti li se pak materija u običan prostor i vrijeme, tad se fizika ne može definirati kao što je napisao Dirac. Sporno je koliko smisla imaju takve definicije.

Sto je uopće materija? Od grčke filozofije to se smatra tvari ili građom cijelog svijeta odakle potječe i duh, a ima sposobnost gibanja. Engels pod materijom obuhvaća sve tjelesno, kad se apstrahiraju kvalitativne razlike. Lenjin želi već materiju općenitije epistemološki utvrditi pa je to za nj •fi­lozofska kategorija za oznaku objektivne stvarnosti koja je čovjeku dana u njegovim osjetima . . . i koja postoji neovisno o njima«. No i on, da bi je razlikovao od platonskog bitka (koji također postoji neovisno o nama i jav-

13 Ruđer Bošković 193

lja se u svijesti) mora svijet definirati kao materiju koja se giba u prostoru i vremenu. Poznati neomarksist Ernst Bloch u svojim Tubingenskim preda­vanjima traži ponajprije materiju svojom rukom u prostoru pred sobom. Boškovićeva teorija nadilazi takvo poimanje prirode pripremajući još radi­kalniji obrat s kvantnom teorijom, u smislu one uzrečice Goetheova Fau­sta: »Am Anfang war die Tat.« Polazište nije više unaprijed zadani bitak, već se zakoni fizike odnose na interakciju ljudi i prirode; i jedinstvo subjek­ta i objekta biva primarno u činu.

Einstein je oštro protestirao protiv takvog gubitka svemira i izmišljao eksperimente* koji bi dokazali da možemo utvrditi prava i stvarna svojstva atomskog sustava, neovisno o mjerenju. Einstein, Podolsky i Rosen kažu:

»Ako bismo, a da ni na kakav način ne smetamo sistem, mogli proreći sa sigurno§ću vrijednost fizičke veličine, tad postoji element fizičke realnosti koji odgovara toj fizičkoj veličini.«

Jako pojednostavljeno može se opisati krucijalni eksperiment što su ga njih trojica zamislila. Uzmimo da se jedna čestica bez angularnog momenta raspada na dvije čestice sa spinom 1/2. Uzmimo dalje da mjerimo spin jed­ne čestice (točnije projekcije spina). Prema kvantnoj teoriji u činu mjerenja 'odlučuje se' čestica da li da poprimi spin + 1/2 ili -1/2, točnije iskazano, od dviju mogućnosti aktualizirano je u aktu mjerenja jedno stanje spina. Uzmimo da smo izmjerili spin + 1/2. No tad bi, pišu Einstein, Podolsky i Rosen, zbog očuvanja ukupnog momenta vrtnje morala druga čestica popri­miti spin -1/2. No kako bi ta druga čestica "doznala" da je prva zauzela dotično stanje i što bi je natjeralo da postupi tako da bi zakon momenta vrtnje bio očuvan? Svakako, Einstein nije bio spreman da prihvati kakvo ESP-nadritumačenje** i zaključio je da taj EPR-eksperiment obara kvantnu teoriju Bohra i Heisenberga. Međutim, taj eksperiment nije samo pokazao duboko Einsteinovo razumijevanje Kopenhagenske interpretacije, već je bio i jedna od uvjerljivih potvrda kvantne teorije.

U čemu je taj paradoks? Prema kvantnoj teoriji ne može se govoriti o drugoj čestici ako je ne mjerimo. No, ako mjerni uređaj tako postavimo da mjerimo spinove obiju čestica, tad nam kvantna teorija daje posve drugi rezultat nego ako mjerimo spin samo jedne čestice. Ti teorijski rezultati posve su potvrđeni mjerenjima. Treba tu istaći: atomski procesi su mjereni atomski procesi. Prije eksperimenta predstavlja nam atomski sustav kom­pleks mogućnosti; samo se statistički može prognozirati kojom će se vjero­jatnošću dobiti stanovito stanje u eksperimentu.

Zacijelo, Bošković je, kao i Kant, bio suviše privezan uz princip kauzal­nosti da bi priznavao toliki subjektivni ili mjerni udjel. Kad i statistički ra­zmatra različite svemire, tad mu takvo tretiranje izvire iz istraživačke ogra­ničenosti, a ne da bi napustio načelo uzroka i posljedice. Međutim, hoće li se koja radioaktivna jezgra raspasti sada ili nakon sto godina, za to nema "uz­roka" koji bi proizveo motreni događaj u tom trenutku. Uvodeći skokove između stacionarnih stanja, Bohr je još pripisivao vjerojatnost samoj pri-

* Einstein, Podolsky and Rosen, Physical Review 47, 1935. ** Extra-sensory-�rception je rašireno vjerovanje među parapsiholozima da

ima drugih djelovanJa doli onih koje zamjećuju osjetila i aparati.

194

rodi. No tek su relacije neodređenosti pokazale da se kvantna statistika od· nosi na mjerne čine, dakle na jedinstvo subjekta i objekta. Kad je Karl Pop­per pokušao tumačiti vjerojatnost kao propensity of nature*, samo malo je razumijevao kvantnu teoriju, kao i mnogi zvani filozofi znanosti (koji če­sto imaju malo dodira s istraživanjima fizike ili biologije). Albert Einstein je nakon toliko slomova starih realističkih interpretacija iznio posljednji razlog: Bog se ne igra kocke. Zaista, kad bi Bog stvorio svijet, jedva bi mu se mogla odreći strast za hazardnom igrom.

Einstein je isprva dijelio stanovište novovjekovnih fizičara da je svemir vječan pa je bio neugodno iznenađen kad je iz njegove diferencijalne jed· nadžbe za gravitacijsko polje izlazilo rješenje s nestabilnim svemirom. I on kvari temeljnu jednadžbu da bi postigao stabilnost sve dok nije Edwin Hubble motrio ekspanziju svemira, a ruski matematičar Alexander Fried· mann 1922. i danski astronom Willem de Sitter 1932. izveli takvo širenje iz izvorne Einsteinove teorije gravitacije. S obzirom na tu stoljetnu upornost da je svemir vječan nije čudo da je i Ruđer smatrao svoje točke-atome po­stojanima. Dok je na prostor i vrijeme, kao i na brzinu, primijenio Aristote­love kategorije aktualnog i potencijalnog, njegove su točke-čestice i�te od te dihotomije. A bilo bi to dosljednije u okviru cijele njegove fizike. Me­đutim, izdala ga je hrabrost, ako je i pomišljao na to. Kao uvjereni katolik prihvaćao je da je svemir bio stvoren (i da će biti uništen u posljednjem sudu?), ali to stvaranje i uništavanje nije u njemu omekšalo tadašnje shva· ćanje o vječnosti materije.

Nakon što je Dirac postavio jednadžbu elektrona, uskoro je uvidio da elektron nije stabilan, već da mora također postojati pozitron s kojim on može nastati ili nestati. Teorijska dosljednost vodila ga je dalje na pretpo­stavku, u skladu s kvantnom teorijom polja, da se pri procesima velike energije moraju uzeti u račun virtuelni parovi elektron-pozitron. Diracov vacuum sastavljen je upravo od virtuelne "materije" i •antimaterije' (isto­vrsnih čestica protivnog naboja koji se među sobom poništavaju ili zajedno rađaju). A taj vakuum može se jakim električnim ili magnetskim poljima polarizirati, mogu se iz njega vaditi čestice i antičestice. Time je prazan pro­stor zaista iščeznuo iz modeme fizike, ali ne onako kao što je Bošković to predmnijevao. Za nj je stvarni prostor diskretan, građen od vječnih točaka­-atoma među kojima nema ničeg, a tek potencijalni prostor i vrijeme pred­stavljaju matematički kontinuum. Stara vjera u postojanost atoma priječila mu je da maštovitije razvije svoju fiziku. No i tako je svojom teorijom pre­senetio suvremenike.

Nova shvaćanja vakuuma konkuriraju Einsteinovoj teoriji gravitacije. Prema Einsteinu raspodjela masa u svemiru određuje zakrivljenost četve­rodimenzionalnog Riemannova prostora. Budući da je Bošković eliminirao masu iz svoje teorije, Einsteinovo poimanje prostora i gravitacije bilo bi mu strano. No diracovski zamišljaj vakuuma mogao bi se složiti s njegovim predodžbama, svakako, uz bitnu reviziju da se napusti postojanost njegovih točaka-atoma. No tako daleko nije on išao, i tu treba da napustimo njegov »Novi svijet« kao spomena vrijedan zapis iz povijesti znanosti i filozofije.

Bošković je s dozom skepse vjerovao da se može spoznati vječna istina. Međutim, vidi se kako je njegova spoznaja bila povijesno uvjetovana. No zna-

* The British Journal for the Philosophy of Science, Vol. 10, 1959.

195

či li to da u njegovu djelu nema elemenata koji će nadživjeti historijski mi­lje? Nipo§tol Analogno pitanje mogli bismo postaviti i pri gledanju antič­kih skulptura ili tragedija. Postoje povijesni okviri, poticaji i determinante, ali ljudska fantazija ima moć da transcendira prostorne i vremenske granice. Kao što se još danas suživljavamo sa Sofoklovim protagonistima, tako i iz starinskog ruha Teorije prirodne filozofije zrači do nas neumrli duh. Auten­tično umjetničko i znanstveno stvaralaštvo odolijeva kriteriju univerzalnosti koji to čini jedinstvenim ljudskim pothvatom pod zvijezdama. U to se po­uzdao i Ruđer kad se sastajao s istraživačima sa svih strana svijeta. Bilo je među njima razlika, ali će u njihovim sporovima nadvladavati ona zajedni­štva koja su dana jedinstvenim položajem ljudi u neizmjernom svemiru. Slobodna mašta stvara različita mnijenja, no i stanovit pluralizam gdje je­dan drugoga može dobro razumjeti, kad se i uvažava diverznost. Ako je i te­žio jedinstvenoj spoznaji prirode, Dubrovčanin bi se čuvao da podrži jednu isključivu teoriju dru§tva.

Ništa ne bi Bošković tako odlučno odbacio kao Lukacsev sud kako je pri­rodna znanost izašla iz racionalizacije kapitalističkog tržišta pa će buržoaska znanost biti u revoluciji zamijenjena proleterskom. Potekavši s militantnih ideologija našeg stoljeća, Gyorgy Lukacs je u svojoj knjizi Povijest i klasna svijest opovrgavao svu univerzalnu baštinu iz doba prosvjetiteljstva i radi­kalno formulirao ideolo§ki stav koji neće manje od inkvizicije harati Euro­pom. Na sreću, i na Zapadu i na Istoku ostala je prirodna znanost uglavnom ista usprkos svim pritiscima, a načelo univerzalnosti uvažava se sve više i u društvenim istraživanjima gdje je nužno više različitih prilaza i vrednova­nja, a povrh svega tu se radi o čovjeku koji ima slobodu i nepredvidiv je.

Sloboda je bitni problem koji čini filozofiju važnom za čovjeka. Boško­vić je poput cijele klasične fizike vjerovao u strogu kauzalnost ili determini­ranost prirodnih procesa. Napuštanjem tog stanovišta i uviđajem u povijes­nost približile su se prirodne znanosti društvenima ili duhovnima. Traženje jedinstva ne vodi nas više nekom mističnom ili vječnom bitku, već se tu čo­vjek sve jače iskazuje sa svojom pustolovinom na zaista malom planetu u golemom svemiru.

Poticaji Boškovićevoj teoriji nisu dolazili samo od istraživanja prirode, već su imali i jak moralni izvor. Bošković je bio jedan od posljednjih huma­nista kakvi su na razmeđi srednjeg i novog vijeka željeli cjelokupno istraži­vanje sjediniti s etičkim i estetskim težnjama. Nadahnuti starogrčkim geni­jem, lomili su se između katoličke dogmatike i znanstvenih otkrića, između asketizma i probuđene znatiželje za prirodu, između petrificiranog reda i razigrane slobode. Njihov je ideal bio cjelina koju će sve više trgati speci­jalizacija i dioba na prirodnu i duhovnu znanost. Ruđer je rastao u stoljeću kad će taj proces biti uglavnom završen. Filozofske spekulacije iščezavaju iz prirodne· znanosti, a račun i mjerenje bivaju oznaka egzaktnog istraživanja. Još potpunije sahne etičko korijenje, a načelo objektivizma sasvim pre­vladava u zajednici prirodoslovaca, s razvijenom internacionalnom komu­nikacijom i stručnim jezicima. U takvom razvoju hvata se žilava filozo­fija duhovnih znanosti i zajedno s religijom obnavlja vječne moralne di­leme i pitanje smisla uopće. Ako će egzaktni i tako uspješni znanstvenici s omalovažavanjem gledati na ples filozofskih sablasti, s druge pak strane javljat će se sve više antiscijentičke pobune dok napokon totalitarne ide­ologije i sredstva potpunog uništenja ne zatru iluziju vječitog progresa.

196

Kao !to se novovjekovni humanizam, inspiriran znano!ću i umjetno!ću, razvijao u opreci spram crkvenog dogmatizma, tako će i obnova humanizma u na!em stoljeću otpočeti u sukobu s tot�itarnim ideologijama, na jo! !iroj znanstvenoj i umjetničkoj osnovici.* Ako je Bošković žalio za gubitkom za­jedničkog latinskog jezika, treba se sjetiti da su najveća književna djela nastala na narodnim, zavičajnim jezicima. Pitanje bi li Dante uspio stvoriti na latinskom tako autentično djelo kao Božansku komediju (Inferno, Purga­torio, Paradiso) u svojem toskanskom narječju. U materinjem jeziku sadr· žana su prva, najintimnija osjećanja, a to je nepresušan pjesnički izvor. Ako jedan jezik ima prednost u znanstvenim, trgovačkim ili industrijskim komunikacijama, takva jednojezičnost osiromašila bi bogatu raznolikost ljud­ske kulture. Preuzimajući od starog humanizma ideal svjetske zajednice, moderni humanizam priklanja se pluralizmu u svim vidovima, što će naj­više potvrditi ljudsku slobodu i stvaralaštvo. Svakako, humanizmu danas pridolaze problemi nepoznati starim humanistima, osobito u opasnosti to­talnog uništenja života na našem planetu. Ta blizina opće smrti nalaže nam da preispitamo sve dosadašnje tijekove i pristupimo na nov način usklađiva­nju tako razrokog i antagonističnog svijeta. Pritom su umjetnost i znanost neophodne, kao što je već Ruđer u duhu helenističke tradicije predviđao. Humanizam se stubokom razlikuje od onog utopizma ili radikalnog ri.ihllizma što bi uništio sve sadašnje strukture i dugu tradiciju u ime maštane buduć­nosti. Blizak je takvom nihilizmu marksist Ernst Bloch kad tvrđi da mu smisao dolazi iz budućnosti, a Jean Paul Sartre je, zavodeći, svoj nihilizam krstio humanističkim. Za humanizam je bitno načelo t�lerantnosti i uvaža­vanje znanstvenog stvaralaštva, a antiscijentizam ili nihilizam obojice radi­kala stvara ono mentalno stanje koje je već tako često izbilo u rušenju i haj kama.

Boškovićeva teorija stremi objašnjenju cijelog svijeta, a ne samo pri­rode. Dapače, da bi objašnjavao prirodu, on uvodi matematičke ili filozofske konstrukcije, kao matematički ili potencijalni prostor, čemu on sam odriče stvarno postojanje. To je ništa, kaže on često, ali to se mora shvatiti u peri­patetičkom smislu kao suprotno onome što aktualno postoji. Prema Bibliji, Bog je stvorio svijet iz ničega, dakle nije dovoljno reći: Bog je stvorio svi­jet, već tome dolazi taj bitni dodatak "iz ničega". I Boškoviću treba takvo skolastička ništa, ne da bi stvorio svijet, nego da bi ga shvatio. Ako se on i usredotočio na fizičke i kemijske procese, ne smije se smetnuti s uma da on objavljuje "novi svijet", od atoma i univerzalne sile do ljudske duše i Boga. U shvaćanju cjeline nije poput Platona i Leibniza utvrđivao samo jednu supstanciju, duh, ili poput Demokrita i Marxa samo materiju, već pri­znaje i stvarno i duševno postojanje. Ali mu je suviše stalo do ujedinjava­nja i povezivanja svih pojava ili procesa da bi skliznuo u kartezijanski dua­lizam. Koliko je god njegov pothvat ambiciozan, toliko je on oprezan u pro­vođenju svoje zamisli. U njemu nema Hegelove arogancije da bi naprosto od­bacio činjenice i prirodu sveo na alijenaciju razuma. On zna dobro da živi s drugim bićima u okolišu te misli i osjeća u svim tim neprestanim susreti­ma. Podnaslov njegove Teorije prirodne filozofije može zavarati da on sve želi izvesti iz jedne univerzalne sile. Svakako, njemu je više potrebno u iz-

* Potanje je to razvijeno u autorovoj knjizi Filozofija znanosti i humani· t.am, 1979.

197

gradnji teorije, puno više, a prije svega temeljni matematički pojmovi koje veže s aristotelskim poimanjem potencijalnoga. Stvari nisu tako jednostavne, načelo jednostavnosti vodi u duboku i mračnu pećinu.

Utvara je, i često opasna, da se sve može izvesti iz jednog ili dvaju principa. Hegel je povjerovao da mu dijalektika duha ili razuma s trija­dom teze, antiteze i sinteze daje svu svjetsku povijest. Da je on uzveličao prusku državu, a njegovi sljedbenici srljali u totalitarizam, posljedica je te arogantne samouvjerenosti koja je malog čovjeka postavila na božanski pi­jedestal. ato je B&škovića cijelog vremena mučila sumnja, samo je znak njegove istinske veličine. On je probijao granice gdje sinu nove spoznaje, ali i gusne skepsa nad ljudskom spoznajnom moći.

Ruđer se prvi igrao s beskonačnim silama. Kad je Emest Rutherford proizveo i registrirao prvu nuklearnu pretvorbu, mislio je da se to nikad ne će praktički primijeniti. Međutim, nije to bila bezazlena igra. Faraday je još morao tada britanske utilitariste uvjeravati kako je elektricitet dijete iz kojeg će izrasti div. Današnji vojni štabovi i industrijski magnati već suviše dobro znaju kakve je strahovite potencijale otvorilo istraživanje. Ako je ne­koć filozofija bila sluškinja teologije, danas je znanost još gora i pogibeljnija robinja politike. Otkriveni potencijali koriste se više za zlo negoli za dobro, a nad cijeli se planet nadvija smrtna kosa. Da, igra je svršena. I čovjek da­nas stoji pred svojim djelom što mu prijeti konačnim porazom.

Na ovim atomskim vulkanima nije čudo da mlade generacije s otrova­nim zrakom udišu i sve veću mučninu prema znanosti i starom društvu uop­će. Na jednoj anketi izjasnila se većina učesnika da bi bilo bolje da je sveta inkvizicija spalila prirodoslovce. Doduše, gradovi bi ostali u mraku, bolesnici bez lijeka, putnici u taljigama, ali bi svijet bio sigurniji bez raketa, ekološ­kog zagađenja, eksplozije pučanstva, terorizma, zaostajanja golemih perife­rija za industrijskim velesilama. No prekasno je za te lamentacije. Prijed­log poznatog američkog sociologa o moratoriju znanosti samo bi povećao moć birokracije i gluposti, kad je već totalna smrt stala za našim leđima.

Bo�ković bi se zgrozio pred svijetom kojem je pripomogao da bude ka­kav je sada. Zacijelo, nije bio tako naivan da nije vidio kamo vode pohlepa za vlašću, taština i bezumlje. Platon je uoči tiranija gradio državu filozofa u obranu ljudskog uma i vrlina uopće. Iskustvom više upućen u politiku, reali­stičniji bi Aristotel bio zadovoljan da filozofi budu savjetnici vladara. Zaista, mnogo je danas znanstvenika osvojilo takvu ulogu - no kakvi i s kakvim savjetima? Kad se zna da je jedan Teller poticao predsjednika USA na 'rat zvijezda', onda takva pitanja dobivaju sudbinsko značenje. Ruđer Bošković je često obavljao diplomatske misije, no u dilemi između Platona i Aristotela odlučio bi se za idealista, ma kako se to kosilo s iskusnim realizmom. I on će sanjati o znanstvenoj državi, ne po tome da znanstvenici tvore vlade, već da društvo bude vođeno racionalnim i moralnim načelima. Ako su se dobu pro­svjetiteljstva ukazali politički režimi proturazumski i nepravični, danas u vremenu znanstvene revolucije predstavlja globalni sistem vlasti opasan anakronizam.

Pišući svoj memorandum u godinama hladnog rata, Einstein i Russell snatrili su o svjetskoj državi koja bi uklonila strahovite opasnosti opstanku živih bića; a ta njihova razmišljanja nadovezala su se na Boškovićeve snove o društvu uređenom na znanstvenim načelima. Sva takva viđenja najdraža

198

su baština starih humanista-latinista koji su težili za tisućljetnim mirom i slobodom stvaralaštva. Epohalno širenje prosvjete u našem vijeku omogu­ćuje da humanizam postane zajednička osnovica cijelog svijeta, tako još raz­dijeljenog vlastohlepljem i vjerskim ili ideološkim fanatizmom. Humanizam nije bio za Ruđera utopija, već načelo trajnog ponašanja, danas i sutra; a krivo se zovu humanistima oni koji gaze sućut i tolerantnost u ime tobože viših ciljeva, što obično ostavlja pustoš.

Dok je vjernik vidio pred sobom sudnji dan, sjena totalne smrti izaziva u ljudskoj savjesti najteži ispit. Bez utjehe u posthumni život, čovječanstvu biva opstanak prvim moralnim imperativom. No buđenje cijelog moralnog bića ide ruku o ruku s afirmacijom svih etičkih i estetskih vrednota. Svijet je suviše složen i raznovrstan da bi se dao utisnuti u Prokrustov krevet jedne ideologije ili sistema; a niti bi to bilo poželjno s obzirom na bogatstvo sveg stvaralaštva. Pluralizam nije samo uvjet daljeg suživljenja, već i slobode i pravde. Među ovim raketnim bazama i bodljikavim žicama više no ikad če­znemo za uskrsom humanizma kakvim odiše Boškovićevo djelo.

199

KAZALO IMENA

A

Abelard, Pierre 14 Adorno, Theodor 191 Ahil 76, 79 Airy, George Biddel 56, 172 Albert Veliki l Albert Magnus 10,

14, 15 Anaksagora 174 Anaksimandar 132 Alembert, Jean le Rond d' 27, 48,

58, 60, 70, 99, 100, 120, 142, 143, 144, 145, 149, 155, 156, 159, 160, 161, 163, 172, 178

Anselmo, Canterburyski 64 Arago, Dominique Fran�ois Jean 56 Arhimed 13, 16, 19, 33, 46, 50, 54,

63, 64 Aristarh iz Samosa 23 Aristotel, Stagiranin 7, ll , 14, 15,

16, 17, 21, 27, 30, 31, 33, 34, 35, 37, 52, 57, 62, 63, 77, 85, 86, 91, 113, 114, 116, 121, 132, 148, 166, 172, 183, 190, 192, 195, 198

Arius 13 Augustin, Aurelije, sveti Augustin

11, 17, 21, 41, 50, 71, 75, 76, 102, 125

Averroes, Ibn Rošd 21 Ayer, Alfred Jules 127

B

Bach, Johann Sebastian 118, 135 Bacon, Roger 116 Balzac, Honore de 191 Barberini, Maffeo, Urban VIII, 25,

40, 41 Bayle, Pierre 73

Bellarmin, Robert 39, 40 Benedetti, Giambattista 30 Benedikt XIV, papa 78, 95 Bentham, Jeremy 153 Berkeley, George 62, 81, 82, 92, 102,

125 Bernoulli, Daniel 1 16, 134 Bernoulli, Jacob 68, 131, 132, 149 Bemoulli, Johann 49, 68, 70, 75, 149 Bloch, Ernst 194, 197 Bloch, Felix 191 Boerhaave, Herman 98 Boethius, Anicije Manlije Torkvat

Severin 13 Bohr, Niels 8, 19, 117, 182, 183, 184,

185, 186, 189, 194 Boltzmann, Ludwig 102, 132, 133,

174 Bolyai, Janos 88 Bonaventura, Giovanni Fidanza 39 Born, Max 110 Bošković, Anica 10 Bošković, Bare, brat Ruđerov 10,

95, 97, 104, 141, 156 Boyle, Robert 37, 38, 50, 57, 116 Brahe, Tycho 24, 44 Bradley, James 55, 146, 163 Brentano, Franz 125 Broglie, Louis Victor de 56, 110,

162, 186 Bruno, Giordano 24, 25, 29, 92 Buffon, George-Louis Leclerc 119 Buridan, Jean 17, 30

e Camap, Rudolf 88, 102, 1 12, 137,

186

201

Cartesius, vidi Descartes Casanovas, Juan 39 Cassirer, Ernst 31, 33, 109 Cauchy, Augustin Louis 178 Cavendish, Henry 1 17 Cezar, Gaj Julije 62 Charles I 38 Charles II 38 Chatelet, markiza Gabrielle Emilie

du 48, 78, 99, 143 Ciceron, Marko Tulije 18 Clairaut, Alexis Claude 27, 70, 113,

142, 146, 148, 149, 160 Clarke, Samuel 6S, 86 Clausius, Rudolf Emanuel 181 Clemens XIV., papa 1S6 Compton, Arthur 1 10 Comte, Auguste 99, 143 Condillac, Etienne 100 Condorcet, Antoine Nicolas 160,

161, 163 Comeille, Pierre 48 Coulomb, Charles de S7, 1 1S, 117,

147, 170, 172, 181, 183 Cromwell, Oliver 38 Cusanus, Nicolaus, Nikola Kuzanski

72, 73 Czartoryski, poljski grof. Mihael

Fridrik 148 Czartoryski, poljski grof Adam Ka­

zimir 148

D Dante, Alighieri 197 Darwin, Charles 60, 99, 114, 127,

130, 132, 173 Dauphin de France 144 Davisson, Clinton Joseph S6 Davy, Humphry 1S3, 170, 171 Deanović, Mirko 77 Debye, Peter SS, 1 10, 191 Dedekind, Julius Richard Wilhelm

79 Deffand, Marie markiza du Deffand

143, 14S Demokrit, 11, 13, 14, 19, 33, 36, SO,

Sl, 76, 77, 106, 108, 110, 11S, 174, 188, 197

202

Descartes, Rene (Cartesius), 7, 14, 19, 26, 30, 3S, 36, 37, 4S, 46, 47, 49, S2, ss, S9, 62, 64, 66, 67, 68, 73, 77, 80, 100, 106, 109, 110, 123, 124, 12S, 128, 138, 139, 167, 174, 188, 189, 191, 192, 193

Diderot, Denis 99, 100, 143, 144, lSS Dirac, Paul Adrien Maurice S6, 1 19,

180, 181, 192, 193, 19S Dominis, Marcus Antonius de 24,

2S, 26, 27, 29, 40, 41, 92, 98 Driesch, Hans 14 Dubarry, Marie Jeanne 1S8 Dubois-Reymond, Emil 130, 131 Duns Scotus, Johannes 22

E

Edward Stuart 78 Eccles, John Carew 13S, 136 Einstein, Albert 13, 16, 19, 20, 23,

27, 31, 33, 39, 44, Sl, S4, SS, S9, 83, 92, 107, 114, 1 19, 131, 136, 176, 180, 183, 18S, 190, 191, 194, 19S, 198

Empedoklo 12, Sl Engels, Friedrich 102, 193 Epikur 16, SO, Sl, S2, 100, 111 , 131,

133 Eugen Savojski 16, 64 Euklid 14, 32, 3S, 43, 46, 66, 87, 88 Euler, Leonhard 7, 27, 32, 33, S8,

70, 80, 108, 113, 142, 149, 160, 161, 162, 191

Euzebije (Eusebios) SO, 131, 132

F

Faraday, Michael 7, 107, 1S4, 169, 170, 171, 172, 173, 17S, 176, 177, 178, 180, 184, 187, 189, 198

Fechner, Gustav Theodor 193 Feigl, Herbert 102 Fermi, Enrico SS Feynman, Richard 111 Fichte, Johann Gottlieb 88, 90 Filip V. lS Filonović, S. R. 116 Fock, Vladimir 92, 104 Frank, Philipp S9, 102, 1 12, 186

Franklin, Benjamin 119, 147, 153, 159

Fraunhofer, Joseph 163 Frege, Gottlob 61 Fresnel, Augustin Jean 56, 153 Freud, Sigmund 109 Friedman, Alexander 195 Friedrich II. Pruski 70, 77, 78, 96,

98, 100, 143, 155, 158, 160

G

Galilei, Galileo/ Pizanac 7, 14, 19, 26, 27, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 39, 40, 41, 46, 47, 50, 54, 86, 98, 106, 162

Gassendi, Pierre 33, 37, 51, 52, 100, 108, 110

Gauss, Karl Friedrich 27, 77, 87, 88 Geulincx, Arnold 123 Gibbs, Josiah Willard 132, 133 Gilbert, William 7 Goethe, Johann Wolfgang 12, 31, 32,

66, 69, 70, 100, 188, 194 Grimaldi, Francesco Maria 117 Grisogono, Fridrik 24, 26, 27 Grotius, Hugo 100 Guericke, Otto von 77

H

Haeckel, Ernst 130, 131 Hahn, Roger 167 Halley, Edmond 145 Hamilton, William Rowan 27 Hartmann, Eduard von 109 Hartmann, Nicolai 191, 192 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 36,

65, 90, 102, 104, 1 10, 111, 128, 139, 143, 154, 197, 198

Heidegger, Martin 121, 127, 128, 191 Heine, Heinrich 170 Heisenberg, Werner 8, 35, 51, 55,

56, 71, 72, 86, 110, 1 15, 1 16, 1 18, 1 19, 133, 181, 185, 186, 187, 190, 191, 192, 194

Helmholtz, Hermann von 170, 173, 175

Helvetius, Claude Adrien 99, 144, 155

Henrici, Peter 90, 102

Henrik VIII 22, 42 Herder, Johann Gottfried 66, 100 Heron iz Aleksandrije 13, 19, 50 Hertley, David 153 Herschel, William 167 Hertz, Heinrich Rudolph 59, 190 Hilbert, David 1 15, 1 19, 190, 193 Hitler, Adolf 127, 128, 179, 190, 191 Hobbes, Thomas 37, 38 Hoff, Jacobus Hendricus van't 1 18 Holbach, Paul 143 Homer 9 Hondi, Stanko 7, 56 Hooke, Robert 44, 55, 1 17, 181 Horacije Flak, Kvint 18 Horkheimer, Max 191 Hubble, Edwin Hume, David 38, 59, 88, 89, 100,

101, 138, 143 Hund, Friedrich 29, 112, 1 19, 181,

191 Hus, Jan 22, 121 Husserl, Edmund 125 Huxley, Thomas 173 Huygens, Christiaan 18, 30, 45, 46,

47, 55, 56, 68, 77, 86, 117, 123, 153

l Inocent X. papa od 1644. g. 71 Isusovac, Abe Ruđer Bošković, Pa­

ter Rogerio Josepho Boscovich 28

J

James I. 25 Jammer, Max 58, 59, 60, 106 Janus Panonius, Ivan Vitez ml. 49,

148 Jaspers, Karl 121 Jelisaveta, ruska carica 96, 158 Josip II. rimsko-germanski car 98 Johnson, Samuel 100, 147

K

Kant, Immanuel 14, 39, 61, 64, 67, 72, 87, 88, 89, 90, 91, 100, 103, 105, 109, 126, 129, 130, 139, 169, 190, 194

203

Katarina II. - Velika ruska cari­ca 99, 148, 151

Kaunitz, Wenzel Anton 96, 150, 158, 168

Kelvin, William Thomson 7, 1 16, 173, 177, 178, 179, 181, 182, 187

Kepler, Johannes 24, 26, 30, 33, 34, 35, 44, 45, 55, 116, 184

Kierkegaard, SOren 121 Kopernik, Nikola (Copernicus) 14,

18, 23, 26, 29, 33, 34, 39, 40, 41, 42 44, 55, 70, 124, 127, 182

Kristina, §vedska kraljica 37 Kuhn, Thomas 31

L

Lagrange, Joseph Louis 27, 58, 70, 160, 161, 162, 172, 178

Laktancije, Finnijan 50 La Mettrie, Julien Offroy de 100,

143, 155 Laplace, Pierre Simon 27, 99, 1 14,

130, 161, 162, 172, 178, 184, 191 Laue, Max von 191 Lavalette, Antoine 156 Lavoisier, Antoine Laurent 152, 182 Le Bel, Achille 118 Leeuwenhoek, Antoni van 67 Le Franc, Jean Jacques, markiz de

Pompignan 144 Leibniz, Gottfried Wilhelm 7, 46,

61, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 71, 72, 73, 74, 78, 79, 86, 87, 88, 92, 102, 106, 109, 110, 1 1 1, 123, 128, 129, 133, 139, 162, 169, 193, 197

Lenard, Philipp 7, 56, 179, 183 Lenjin, Vladimir Iljič 82, 102, 155,

185, 193 Leonardo da Vinci 17, 18 Le Sage 10, 58, 150, 167, 175 Leskovar, dr. Branko 8 Leslie, John 153 Lessing, Gotthold Ephraim 66, 100 Leszczynska, Marija, francuska kra-

ljica 144 Leszczynsky, Stanislav 49, 50 Leukip 50, 51, 76, 108 Lobačevskij, Nikolaj Ivanovič 88

204

Locke, John 19, 38, 53, 62, 71, 72, 81, 100, 101, 124, 153, 188

Lomonosov, Mihail Vasiljević 116 Lorentz, Hendrik Antoon 56, 92,

114, 180 Loyola, Ignacije 10 Luj XIV, Ljudevit, Louis, kralj sun­

ce 157 Luj XV, Ljudevit, Louis 95, 96, 155,

157, 158, 159 Luj XVI, Ljudevit, Louis 158, 159,

164 Lukacs, Gyorgy 196 Lukrecije, Titus Lucretius Carus 16,

18, 108, 175 Luther, Martin 22, 42, 71, 134, 145

M

Macclesfield, lord 146 Mach, Ernst 65, 80, 81, 82, 92, 102,

138 Machiavelli, Niccolo 95 Maclaurin, Colin 57, 108 Malebranche, Nicolas 35, 54, 55, 71,

72, 81, 100, 102, 123 Marat, Jean-Paul 182 Marcel, Gabriel 71 Marcuse, Herbert 191 Maria Antoinette 98, 160 Marija Terezija 96, 98, 150, 160 Marković, 2eljko 7, 68, 163 Martinović, I. 112 Marx, Karl 197 Matija Korvin (Matthias Corvinus)

23 Maupertuis, Pierre Louis Moreau de

60, 70, 1 14, 132, 142 Maxwell, James Clerk 7, 44, 57, 58,

92, 133, 170, 173, 174, 175, 176, 178, 180, 181, 183, 184, 185, 187, 189, 190

McMullin, Ernan 40 Mehmed II. 16 Melanchton, Philipp 42 Mendeljejev, Dmitrij Ivanovič 182 Metastasio, Pietro Antonio Domeni-

co Bonaventura 96 Michelangelo Buonarotti 17

Michelson, Albert 180 Mieses 102, 112 Migazzi, Kristofor de 103 Minkowski, Hermann 180 Mirabeau, markiz Honore de Gabriel

159, 164 Mirabeau, markiz stariji (otac) 159,

164 Monod, Jacques 133 Montaigne, Michel 141 Montenoy, Charles Palissot de 144 Montesqieu, Charles Louis de Secon-

dat 100, 141, 156 More, Henry 74 More, Thomas (Morus) 42 Mussolini, Benito 127

N

Nagel, Ernest 112 Napoleon Bonaparte 78, 93, 95, 159,

161 Navier 181 Neumann, Gottfried 47 Neumann, Franz 173 Neurath, Otto 102 Newton, Isaac 7, 17, 18, 19, 23, 24,

26, 27, 29, 30, 32, 37, · 38, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 51, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 65, 66, 68, 69, 70, 76, 79, 80, 81, 82, 86, 91, 99, 101, 102, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 1 10, 1 13, 114, 1 15, 116, 117, 118, 1 19, 129, 132, .141 , 142, 162, 167, 169, 172, 174, 175, 177, 180, 183, 187, 188, 189

Nietzsche, Friedrich 103, 104, 127, 133, 177

Nikola Kotoranin 23, 28, 103 Nobel, Alfred 162

o Occam, William 22 Orlov, Aleksej, ruski admiral 151,

152, 158 0rsted, Hans Christian 170 Osiander, Andreas 42 Ostwald, Wilhelm Friedrich 127 Ovidije, Nazon Publije 18

p Parmenid 76 Pascal, Blaise 70, 71, 156 Pauli, Wolfgang 182 Pavao II. 23 Peierls, Rudolf 191 Petar Veliki 151, 152 Petrić, Franjo (Franciscus Patricius)

24, 27, 29 Phillips, R. 178 Pio VI. papa 168 Pitagora 13, 39, 45, 116 Planck, Max 56, 173, 179, 183, 184,

185, 190, 191, 192 Platon 7, ll , 12, 13, 14, 18, 19, 24,

26, 27, 33, 34, 35, 36, 61, 62, 64, 65, 67, 77, 115, 1 16, 124, 172, 188, 197, 198

Plotin 17 Podolsky 194 Poe, Edgar Allan 144 Poincare, Henri 33, 65, 82, 92, 133,

180, 190 Poisson, Simeon Denis 27, 181 Pompadour, Madamme de (Jeanette

Antonia) 95, 98, 155, 156, 158, 159, 160

Poniatowski, Stanislav 148 Pope, Alexander 100, 146 Popper, Karl Raimund 88, 102, 112,

184, 195 Powell, Cecil Frank 120 Poynting, John Henry 176, 177, 178,

180 Priestley, Joseph 147, 152, 164, 165,

166, 167, 178, 187 Protagora 83 Prout, William 153 Ptolemej (Ptolomej) 23, 34, 40

Q

Quesnay, Fran�ois 159 Quine, W. V. O 135

Racine, Jean 48 Rafael Santi 17

R

Ramee, Pierre (de la Ramee) 30, 31 Rawls, John 126

205

Regiomontanus, Johann MUller 23 Reichenbach, Hans 102, 186 Riehl, Alois 109 Riemann, Bernhard 13, 44, 54, 88,

107, 131, 195 Ritter, J. W. 153 Ritz, 184 Robison, John 153 Rochon, abbe 163 Romer, Olaf (Ole Christensen) 55 Roscellinus, Johannes 13 Rosen 194 Rousseau, Jean Jacques 89, 100, 141, ·

143, 144 Rudolf II 24, 44 Russell, Bertrand 30, 31 Rutherford, Ernest 110, 183, 185,

198

s Saharov, Andrej 107 Saint-Venant 179 Salam, Abdus 120 Sarpi, Paolo 25 Sartre, Jean Paul 71, 128, 197 Savonarola, Girolamo 121 Scaglia, kardinal 41 Schelling, Friedrich 109 Schiller, Friedrich 100 Schopenhauer, Arthur 66, 103, 104,

109, 127, 139 SchrOdinger, Ervin 186, 191 Shakespeare, Wiliam 48 Shelburne, lord 164 Sigismund II. Jagelović 97 Sigmund, kajzer (Sigismund Luk-

semburgovac) 22 Sitter, Willem de 195 Sklodowska, Curie Marija 177 Smart 135 Sobieski, Jan III Sobjeski 49 Sofoklo 196 Sokrat 14, 62, 145 Speiser, Andreas 135 Spencer, Herbert 154 Spinoza, Baruh 23, 31, 63, 66, 67, 71,

100, 124, 139 Stahl, Georg Ernst 116 Staljin, Josif Visarionovič 104, 190

206

Stark, Johannes 179 Stay, Benedikt 19, 33, 77, 81, 86, 92,

93, 121 Stegmiiller, 88 Stewart, Dugald 153 Stipišić, Jakov 8 Suvorov, Aleksandr Vasiljević 148 Swieten, Gerhard van 96, 98

T

Taine, Hippolyte 161 Tales iz Mileta 12, 36 Teller, Edward 198 Thomson, John Joseph 7, 177, 179,

182, 183, 184 Thomson, William vidi Kelvin Wil­

liam Thomson Tizian, Vecellio 17 Toma Akvinski, Thomas Aquinas,

sveti Toma 10, 11, 13, 15, 22, 31, 39, 68, 102, 112, 125, 154

Torricelli, Evangelista 77 Truhelka, Branimir 7

u Urban VIII. Barberini, Maffeo 25,

40, 41

v Vanini, Lucilio 98, 121 Varićak, Vladimir 7 Vergennes, Charles comte de 158 Vico, Giambattista 51 Vitez, Ivan ml. (Janus Panonius)

pjesnik 49, 148 Vitez, Ivan od Sredne (Johannes),

23, 28, 49, 97, 148 Voltaire de, (Fran�ois Marie Arouet)

43, 48, 73, 77, 78, 96, 98, 99, 100, 129, 143, 144, 145, 150, 155, 156

w Waerden van der 191 Wallenstein, Albrecht 45 Wallace, Alfred Russel 154 Watson, W. 119 Weinberg, S. 120

Weizsacker, Carl, Friedrich von 191 Weyl, Hermann 180 Whyte, L. L. 106 Wigner, Eugene Paul 124 Wilson, Charles Thomson Rees 115,

124 Wilson, Richard 147 Wittgenstein, Ludvig 62 76, 102, 138 Wolff, Christian 68, 88

y Young, Thomas 153, 167, 172 Yukawa, Hideki 119

z Zagorka, Marija Jurić 98 Zenon iz Bleje 76, 79, 107 Zenon, otac stoičke škole 51

207

ŠKOLSKA KNJIGA, d.d. Zagreb, Masarykova 28

Za izdavača ANTE ŽUŽUL, prof.

Tisak dovršen u studenom 2005.

�11'\iffi lil'.:.n J\,'�C0\'l\:l\

(;ttf.J l �,.,,�., !"'ttl (�h, ..... ,,, 'lt \' ... ,, ,, IS

ililllil� 1 ���i Ill����-' 9 789530 61'1321