3predgovor

Daniel Tammet

Roen jednog plavog danamoj ivot izmeu autizma i genijalnosti

prevela s engleskogMirna ubrani

Fraktura

4 predgovor

naslov izvornika Born on a Blue Day

2006 Daniel Tammet

za hrvatsko izdanje Fraktura 2009.

za prijevod Mirna ubrani i Fraktura 2009.

Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog doputenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-088-3

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 699862

5predgovor

Mojim roditeljima,jer su mi pomogli da postanem osoba kakva danas jesam,

i Neilu, jer mi je uvijek podrka

6 predgovor

7predgovor

Zahvale

elio bih zahvaliti sljedeim ljudima, bez kojih ova knjiga ne bi bila mo-gua:

svojim roditeljima, Jennifer i Kevinu, na njihovoj neizmjernoj ljubavi i strpljenju i na svemu to su me nauili,

svojoj brai Leeju, Stevenu i Paulu te sestrama Claire, Mariji, Natashi, Anna-Marie i Shelley, na njihovoj ljubavi i razumijevanju,

Rehanu Qayoomu svojem najboljem prijatelju iz kolskih dana,

Elfriede Corkhill svojoj najdraoj nastavnici,

Ianu i Elaine Moore, Ianu i Anni Williams te Ollyju i Ash Jeff ery svojim najbliim prijateljima,

Birut Ziliene osobi koje se sjetim svaki put kad pomislim na vrijeme koje sam proveo u Litvi,

Sigridur Kristinsdttir svojoj uiteljici islandskoga,

Suzy Seraphine-Kimel i Julienu Chaumonu na velikoj pomoi s web-stranicom Optimnem.co.uk,

Martinu, Steveu, Tobyju, Danu i Nicoli ekipi koja je snimila dokumen-tarni lm Brainman,

8 predgovor

Andrewu Lowniju, svom knjievnom agentu; Roweni Webb, Helen Coyle i Kerry Hood u nakladnikoj kui Hodder na pomoi i savjetima glede knjige,

i na kraju svom partneru Neilu, jer je to to jest.

9predgovor

Sadraj

Predgovor dr. Darolda Treff erta 11Predgovor profesora Simona Baron-Cohena 15

Plave devetke i crvene rijei 17Rane godine 27Pogoen munjom: epilepsija 39kolski dani 53udak 73Adolescencija 87Karta za Kaunas 103Zaljubljivanje 123Dar jezika 139Veoma velika krika broja pi 149Susret s Kimom Peekom 159Reykjavik, New York, dom 173

Pogovor hrvatskom izdanju 191dr. sc. Zorana Bujas Petkovi

10 predgovor

17plave devetke i crvene rijei

1

Plave devetke i crvene rijei

Roen sam 31. sijenja 1979. jedne srijede. Znam da je bila srijeda jer je taj datum u mojem umu plav, a srijede su uvijek plave, jednako kao i broj devet ili zvuk glasne svae. Svia mi se datum mojega roenja zbog naina na koji vizualiziram veinu brojeva u njemu kao glatke i okrugle oblike, nalik na oblutke na plai. To je zato to su to prosti brojevi: 31, 19, 197, 97, 79 i 1979, svi djeljivi samo s brojem jedan i sa samim sobom. Proste broje-ve do 9973 prepoznajem po tome to nalikuju na oblutak. Tako funkci-onira moj mozak.

Imam rijetku bolest poznatu kao sindrom savanta, o kojemu se malo znalo prije nego to ga je glumac Dustin Hoff man prikazao u Oscarom nagraenom lmu Kini ovjek 1988. Kao i Raymond Babbitt, lik kojega tumai Hoff man, i ja osjeam gotovo opsesivnu potrebu za redom i rutinom, koja zahvaa praktino svaki vid mojega ivota. Na primjer svakoga jutra za doruak jedem tono 45 grama zobene kae; kako bih bio siguran, izva-em zdjelicu na elektronskoj vagi. Zatim, prije odlaska iz kue, prebrojim broj odjevnih predmeta koje sam odjenuo. Postanem nervozan ako svoju alicu aja ne mogu popiti svaki dan u isto vrijeme. Kad god sam pod pre-velikim stresom i ne mogu normalno disati, zatvorim oi i brojim. Razmi-ljanje o brojevima pomae mi da se smirim.

Brojevi su moji prijatelji i uvijek su oko mene. Svaki je jedinstven i ima vlastitu osobnost. Jedanaest je prijateljski, a pet glasan, dok je etiri isto-dobno stidljiv i tih etiri je moj najdrai broj, moda zato to me podsjea

18 plave devetke i crvene rijei

na mene. Neki su brojevi veliki 23, 667, 1179 a neki maleni: 6, 13, 581. Neki su lijepi, kao 333, a neki runi, kao 289. Za mene je svaki broj pose-ban.

Bez obzira na to kamo idem i to inim, brojevi nikad nisu daleko od mojih misli. U jednom razgovoru s Davidom Lettermanom, voditeljem zabavne emisije u New Yorku, Davidu sam rekao da izgleda kao broj 117 visok i mrav. Poslije, vani, na primjereno brojano nazvanom Times Squareu, pogledao sam divovske nebodere i osjetio se okruen devetkama brojem koji ponajvie povezujem s osjeajem neizmjernosti.

Znanstvenici moje vizualno, osjeajno doivljavanje brojeva nazivaju sinestezijom, rijetkim neurolokim mijeanjem osjeta, koje najee re-zultira sposobnou vienja slova i/ili brojeva u bojama. Moj oblik sine-stezije neobian je i zamren, i u njemu brojeve vidim kao oblike, boje, teksture i pokrete. Broj jedan na primjer blistav je i sjajnobijel, kao da mi je netko uperio baterijsku svjetiljku ravno u oi. Pet je prasak groma ili zvuk valova koji se razbijaju o stijene. Trideset sedam grudast je kao zobe-na kaa, a osamdeset devet podsjea me na snijeg koji pada.

37 89

Vjerojatno je najuveniji sluaj sinestezije onaj jednog novinara s izvan-rednim pamenjem po imenu ereevski, kojega je od 20-ih godina 20. stoljea trideset godina prouavao i o tome pisao ruski psiholog A. R. Luri-ja. S, kako ga je nazvao Lurija u svojim biljekama za knjigu Um jednog mnemotehniara, imao je izrazito vizualno pamenje koje mu je omogui-valo da rijei i brojeve vidi kao razliite oblike i boje. S je ve nakon trominutnog prouavanja mogao zapamtiti matricu od 50 znamenki, i sjeao je se jo mnogo godina. Lurija je sinestetiko doivljavanje ereev-skoga smatrao temeljem njegova izvanrednoga kratkoronog i dugoronog pamenja.

19plave devetke i crvene rijei

Sluei se vlastitim sinestetikim doivljajima od ranoga djetinjstva, stekao sam sposobnost raunanja velikih brojeva u glavi bez imalo svjesnog napora, ba kao Raymond Babbitt iz lma. Zapravo, taj je dar prisutan kod jo nekolicine savanta iz stvarnoga ivota (koje ponekad nazivaju mu-njeviti kalkulatori). Dr. Darold Treff ert, lijenik iz Wisconsina i vodei istraiva sindroma savanta, u svojoj knjizi Iznimni ljudi navodi primjer slijepca koji ima sposobnost raunanja takvih razmjera da bi se mogla smatrati udesnom:

Kad su ga upitali koliko bi zrna kukuruza bilo u svakoj od 64 kutije ako je u prvoj jedno zrno, u drugoj su dva, u treoj e-tiri, u etvrtoj osam i tako dalje, odmah je dao odgovore za etrnaestu (8192), osamnaestu (121.072) i dvadeset etvrtu kutiju (8,388.608), a est sekundi poslije i za etrdeset osmu kutiju (140,737.488,355.328). Takoer je tono izraunao ukupan zbroj u sve 64 kutije (18,446.744,073.709,551.616) za etrdeset pet sekundi.

Moja je najdraa raunska operacija mnoenje broja samim sobom odre eni broj puta. Mnoenje broja samim sobom naziva se kvadriranje; na primjer kva drat od 72 jest 72 x 72 = 5184. Kvadrati su uvijek simetrini oblici u mo jemu umu, to ih za mene ini posebno lijepima. Mnoenje istoga bro-ja tri puta naziva se kubiranje ili podizanje na treu potenciju. Kub ili tre a potencija broja 51 jednaka je 51 x 51 x 51 = 132.651. Svaki rezultat mno enja nekoga broja samim sobom vidim kao jasan vizualni obra zac u gla vi. Kako brojevi i njihovi rezultati rastu, tako i oblici i boje koje doivlja-vam u umu, postaju sve zamreniji. Petu potenciju broja trideset sedam 37 x 37 x 37 x 37 x 37 = 69,343.957 vidim kao veliki krug sastavljen od ma-njih krugova koji se proteu u smjeru kazaljke na satu od vrha nadolje.

Kad jedan broj podijelim drugim, u glavi vidim spiralu koja se okree prema dolje u sve veim petljama koje kao da se savijaju i iskrivljuju. Ra-zliita dijeljenja proizvode razliite veliine spirala s razliitim krivuljama. Iz mentalne slike mogu izraunati na primjer 13 : 97 (0,1340206...) do gotovo stotinu decimalnih mjesta.

20 plave devetke i crvene rijei

Dok raunam, nikad nita ne zapisujem, jer oduvijek raunam u glavi i mnogo mi je lake vizualizirati odgovor s pomou svojih sinestetikih oblika nego pokuavati se pridravati onih tehnika jedan pamtim kojima nas ue u kolskim udbenicima. Dok mnoim, dva broja vidim kao dva razliita oblika. Slika se promijeni i pojavi se trei oblik toan odgovor. Taj postupak traje tek nekoliko sekundi i dogaa se spontano. Kao da rau-na, a da ne mora razmiljati.

53 131

6943

Na gornjem crteu mnoim broj 53 brojem 131. Oba ta broja vidim kao jedinstven oblik i prostorno ih smjetam jedan nasuprot drugomu. Prostor izmeu ta dva oblika stvara trei oblik, koji doivljavam kao novi broj: 6943, rjeenje zadatka.

Razliiti zadaci ukljuuju razliite oblike, a neke brojeve takoer doiv-ljavam kroz osjeaje ili osjete. Uvijek kad mnoim brojem jedanaest, imam osjeaj da se znamenke rue u mojoj glavi. Od svih brojeva najtee mi je zapamtiti estice, jer ih doivljavam kao male crne toke, bez jasna oblika ili teksture. Opisao bih ih kao rupice ili otvore. Na svaki broj do 10.000 imam vizualnu i ponekad osjeajnu reakciju, kao da imam vlastiti vizual-ni, brojani rjenik. I ba kao to pjesnik odabire rijei, tako su i meni neke kombinacije brojeva ljepe od drugih: jedinice pristaju uz tamnije brojeve kao to su osmice i devetke, ali ne tako dobro uz estice. Telefonski broj sa slijedom 189 mnogo mi je ljepi od broja sa slijedom kao to je 116.

Ta estetska dimenzija moje sinestezije ima svoje prednosti i mane. Ako na nekom natpisu na trgovini ili na registarskoj tablici automobila vidim neki broj koji doivljavam posebno lijepim, zadrhtim od uzbuenja i uit-ka. S druge pak strane ako brojevi ne odgovaraju mojem doivljaju, na

21plave devetke i crvene rijei

primjer ako je 99p na natpisu u trgovini napisano crvenom ili zelenom bojom (umjesto plavom), smatrat u to iritantnim i neugodnim.

Nije poznato koliko mnogo savanta ima sinestetike doivljaje koji im pomau u podrujima u kojima briljiraju. Jedan od razloga jest i taj to su mnogi, kao Raymond Babbitt, ozbiljno mentalno i/ili tjelesno nesposobni, pa drugima ne mogu objasniti kako ine to to ine. Sreom, ja ne bolujem ni od jedne bolesti koje esto prate sposobnosti kao to su moje.

Kao i veina osoba sa sindromom savanta, i ja bolujem od poremeaja iz autistinog spektra. Imam Aspergerov poremeaj, razmjerno blag, viso-kofunkcionirajui oblik autizma, koji pogaa otprilike svakog tristotog ovjeka u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema jednom istraivanju Nacional-nog drutva za autizam iz 2001., kod gotovo polovine svih odraslih osoba koje boluju od Aspergerova poremeaja on se dijagnosticira tek nakon nji-hove esnaeste godine. Meni je naposljetku dijagnosticiran kad mi je bilo dvadeset pet godina, nakon niza testova i razgovora u Centru za istraiva-nje autizma u Cambridgeu.

Autizam, ukljuujui i Aspergerov poremeaj, denira se prema oslabje-loj drutvenoj interakciji, komunikaciji i inventivnosti (problemi s apstrak-tnim ili eksibilnim razmiljanjem i empatijom na primjer). Nije ga lako dijagnosticirati i dijagnoza se ne moe postaviti na temelju krvne slike ili snimke mozga; lijenici moraju promatrati ponaanje i prouiti razvojnu povijest osobe od ranoga djetinjstva.

Ljudi kojima je dijagnosticiran Aspergerov poremeaj esto posjeduju dobre jezine vjetine i mogu ivjeti razmjerno normalnim ivotima. Mno-gi imaju iznadprosjeni kvocijent inteligencije i briljiraju u podrujima koja podrazumijevaju logino ili vizualno razmiljanje. Kao i drugi oblici autizma, i Aspergerov poremeaj pogaa mnogo vie mukaraca nego ena (oko 80% autista i 90% onih kojima je dijagnosticiran Aspergerov poreme-aj mukog su spola). Fanatinost je obiljeje koje ih odreuje, kao to je snana potreba analiziranja pojedinosti i uoavanja pravila i obrazaca u sustavima. este su specijalizirane vjetine koje ukljuuju pamenje, bro-jeve i matematiku. Ne zna se pouzdano to izaziva Aspergerov poremeaj, iako se s njime ovjek raa.

22 plave devetke i crvene rijei

Otkad znam za sebe, brojeve doivljavam vizualno, sinestetiki. Brojevi su moj prvi jezik, jezik na kojemu esto razmiljam i osjeam. Ponekad mi je teko shvatiti osjeaje ili znati kako reagirati na njih, pa zato esto traim pomo od brojeva. Ako mi neki prijatelj kae da je tuan ili potiten, zami-slim se kako sjedim u mranoj upljini broja est kako bih i sam osjetio isti osjeaj i shvatio ga. Ako u novinskom lanku proitam da je neku osobu neto prestrailo, zamiljam se kako stojim pokraj broja devet. Kad god netko opisuje obilazak nekog lijepog mjesta, sjetim se svojih krajolika brojeva i kolikom me sreom ispunjaju. Time mi brojevi doista pomau da to bolje shvatim druge ljude.

Ponekad me ljudi koje prvi put vidim podsjete na neki odreeni broj i to mi pomae da se u njihovu drutvu osjeam ugodno. Moda su veoma visoki, pa me podsjeaju na broj devet, ili okrugli, pa me podsjeaju na broj tri. Ako sam nesretan ili nervozan, ili se nalazim u situaciji u kakvoj nika-da prije nisam bio (kad je mnogo vea vjerojatnost da u biti pod stresom i osjeati se nelagodno), brojim u sebi. Dok brojim, brojevi stvaraju slike i obrasce u mom umu koji su dosljedni i ohrabruju me. Tada se mogu opu-stiti i djelovati u situaciji u kojoj jesam.

Dok razmiljam o kalendarima, uvijek se osjeam dobro, sa svim onim brojevima i uzorcima na jednome mjestu. Razliiti dani u tjednu izazivaju u mojoj glavi razliite boje i osjeaje: utorci su tople boje, dok su etvrci pahuljasti. Kalendarsko raunanje sposobnost da odredi kojega je dana u tjednu bio ili e biti neki odreeni datum uobiajeno je mnogim savan-tima. Mislim da je to tako vjerojatno zahvaljujui injenici da su brojevi na kalendarima predvidljivi i da stvaraju sisteme izmeu razliitih dana i mjeseci. Na primjer trinaesti je dan u mjesecu uvijek dva dana prije onoga dana u tjednu kad pada prvi, a neki mjeseci oponaaju ponaanje drugih, na primjer sijeanj i listopad, rujan i prosinac, te veljaa i oujak (prvi dan sijenja isti je kao i prvi dan listopada). Dakle ako je prvi sijenja neke odreene godine u mojoj glavi pahuljaste teksture (etvrtak), trinaesti li-stopada bit e tople boje (utorak).

U svojoj knjizi ovjek koji je enu zamijenio eirom pisac i neurolog Oli-ver Sacks spominje sluaj tekog oblika autizma blizanaca Johna i Micha-ela kao primjer koliko su neki savanti vjeti u kalendarskom raunanju.

23plave devetke i crvene rijei

Iako se nisu mogli brinuti za sebe (od sedme godine ivota bili su u raznim institucijama), blizanci su mogli izraunati dan u tjednu za svaki datum u rasponu od 40.000 godina.

Sacks takoer opisuje kako su John i Michael satima igrali igru me-usobne zamjene prostih brojeva. Jednako kao njih, i mene su oduvijek opinjavali prosti brojevi. Svaki prosti broj vidim kao oblik glatke teksture, razliit od sloenih brojeva, koji su hrapaviji i manje jasni. Kad god neki broj identiciram kao prosti, u glavu mi (posred ela) nagrne osjeaj koji je teko izraziti rijeima. Poseban je to osjeaj, poput nenadanih ma-raca.

Ponekad sklopim oi i zamiljam prvih trideset, pedeset, stotinu bro-jeva, doivljavajui ih prostorno, sinestetiki. Tada u mislima vidim koliko su lijepi i posebni prosti brojevi po tome kako i koliko uoljivo odskau meu oblicima drugih brojeva. Upravo ih zbog toga uvijek i iznova pro-matram; svaki je toliko razliit od svoga prethodnika i svoga sljedbenika. Njihova ih osamljenost meu drugim brojevima ini tako uoljivima i zanimljivima.

Postoje trenuci, naveer dok tonem u san, u kojima se moj um iznena-da ispuni jakim svjetlom i jedino to vidim jesu brojevi na stotine, tisue njih koji brzo plivaju pred mojim oima. To mi je iskustvo lijepo i utjeno. Ponekad, kad ne mogu zaspati, zamiljam kako prolazim svojim krajolikom brojeva. Tad se osjeam sigurnim i sretnim. Nikad se ne osjeam izgublje-nim, jer su oblici prostih brojeva za mene putokazi.

I matematiari provode mnogo vremena razmiljajui o prostim broje-vima, djelomice zato to ne postoji brza i jednostavna metoda testiranja broja kako bi se utvrdilo je li prosti ili nije. Najbolja se naziva Eratosteno-vo sito, po drevnome grkom znanstveniku Eratostenu iz Kirene. Metoda sita djeluje na sljedei nain: ispiite brojeve koje elite iskuati, na primjer 1100. Zaponite sa 2 (1 nije ni prosti ni sloeni broj), prekriite svaku drugu brojku: 4, 6, 8... do 100. Zatim prijeite na 3 i prekriite svaku treu brojku: 6, 9, 12... zatim prijeite na 5 i prekriite svaku petu brojku: 10, 15, 20... i tako dalje, dok vam ne ostane samo nekoliko brojki koje nikad ne prekriite: 2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, 19, 23, 29, 31... To su prosti brojevi; graevni blokovi mojega svijeta brojeva.

24 plave devetke i crvene rijei

Moja sinestezija utjee i na nain na koji doivljavam rijei i jezik. Rije ljestve na primjer plava je i sjajna, dok je obru mekana, bijela rije. Isto se dogaa i kad itam rijei na drugim jezicima: jardin, francuska rije za vrt, zamagljeno je uta, dok je hnugginn islandska rije za tuan bijela s mnotvom plavih tokica. Znanstvenici koji prouavaju sinestezi-ju izvijestili su da obojene rijei najee dobiju boju po poetnom slovu, i to je openito istina u mom sluaju: jogurt je uta rije, video ljubi-asta (moda povezana s ljubiicom), a vrata su zelena. Promjenu boje neke rijei mogu izazvati kad im u mislima dodam poetna slova kako bih tu rije pretvorio u neku drugu: at je crvena rije, ali ako dodamo slovo H i dobijemo hat, postat e bijela. Ako zatim dodam slovo T i dobijem that, boja te rijei sad je naranasta. Ne uklapaju se sve rijei u pravilo poetnog slova: rijei koje poinju slovom A na primjer uvijek su crvene, a one koje poinju slovom W tamnoplave.

Neke rijei savreno odgovaraju onomu to opisuju. Malina je i crvena rije i crveno voe, dok su trava i aa zelene rijei koje opisuju zelene stvari. Rijei koje poinju slovom T uvijek su naranaste, kao tulipan ili tigar ili stablo (na engleskome tree) ujesen, kad mu lie postane naran-asto.

Za razliku od toga, za neke mi se rijei ne ini da pristaju onomu to opisuju: rije guske zelena je, ali opisuje bijele ptice (meni bi se boljim inilo heese), rije bijel plava je, dok je naranast jasna i blistava kao led. etiri je plava rije, ali iljast broj, barem meni. Boju vina (plava rije) bolje opisuje francuska rije vin, koja je grimizna.

1112131415161718191

2122232425262728292

3132333435363738393

4142434445464748494

5152535455565758595

6162636465666768696

7172737475767778797

8182838485868788898

9192939495969798999

102030405060708090100

25plave devetke i crvene rijei

Vienje rijei u razliitim bojama i teksturama olakava mi da zapamtim injenice i imena. Na primjer sjeam se da biciklist koji pobijedi u svakoj etapi utrke Tour de France, dobiva uti gornji dio dresa (ne zeleni ili crveni ili plavi), jer je rije dres za mene uta. Slino tome, pamtim da nska zastava ima plavi kri (na bijeloj pozadini) jer je rije Finska plava (jed-nako kao to su plave sve rijei koje poinju slovom F). Kad se s nekim upoznam, esto toj osobi zapamtim ime prema boji imena: Richardi su crveni, Johnovi uti, a Henriji bijeli. Takvo mi vienje rijei ujedno poma-e da brzo i jednostavno nauim druge jezike. Trenutano znam deset je-zika: engleski (svoj materinji jezik), nski, francuski, njemaki, litavski, esperanto, panjolski, rumunjski, islandski i velki. Razliite boje i osjea-ji koje doivljavam uz pojedine rijei i povezujem s njihovim znaenjem pomau mi oiviti rijei. Na primjer nska je rije tuli za mene naranasta i znai vatra. Kad proitam ili pomislim na tu rije, u glavi odmah vidim boju, koja prizove i znaenje. Drugi je primjer velka rije gweilgi, koja je zelene i tamnoplave boje te znai more. Mislim da je to izvanredno dobra rije za opisivanje boje mora. Tu je i islandska rije rkkur, koja znai su-mrak ili suton. Ta je rije grimizna i kad je vidim pomislim na krvavo-crveni zalazak sunca.

Sjeam se da sam kao malen djeak, tijekom jednog od estih posjeta lo-kalnoj knjinici, proveo sate i sate gledajui jednu knjigu za drugom, uza-ludno nastojei pronai jednu na kojoj e pisati moje ime. Budui da je u knjinici bilo toliko mnogo knjiga, na kojima je bilo toliko mnogo razliitih imena, pretpostavio sam da jedna od njih negdje mora biti moja. Tada nisam shvaao da se ime osobe na knjizi pojavljuje zato to ju je ta osoba napisala. Sad kad mi je dvadeset est godina znam da je tako. Ako elim ikad pronai svoju knjigu, najprije u je morati napisati.

Pisanje o vlastitom ivotu pruilo mi je priliku da steknem uvid u to koliko sam daleko dogurao i slijedim lk svojega putovanja do sadanjeg trenutka. Da je netko prije deset godina mojim roditeljima rekao da u ivjeti posve neovisno, imati vrstu vezu i posao, mislim da mu ne bi vje-rovali, a nisam siguran ni da bih mu i sam vjerovao. Ova e vam knjiga rei kako sam to postigao.

26 plave devetke i crvene rijei

Momu mlaem bratu Stevenu nedavno je dijagnosticiran isti oblik vi-sokofunkcionirajueg autizma kao i meni. S devetnaest godina suoava se s mnogim izazovima s kojima sam se i ja suoavao dok sam odrastao, od problema tjeskobe i osamljenosti do neizvjesnosti glede budunosti. Kad sam bio dijete, lijenici nisu znali za Aspergerov poremeaj (kao zasebni poremeaj priznat je tek 1994.) i zato sam mnogo godina rastao ne shvaa-jui zato se osjeam toliko drukije od svojih vrnjaka i tako odvojeno od svijeta oko sebe. Piui o vlastitim iskustvima odrastanja u autistinom spektru, nadam se da u drugim mladim ljudima s visokofunkcionirajuim autizmom, kao to je moj brat Steven, pomoi da se osjeaju manje izoli-rano i da imaju povjerenja u spoznaju da je u konanici mogue ivjeti sretnim i produktivnim ivotom. Ja sam ivui dokaz.

27rane godine

2

Rane godine

Bilo je nemilo hladno sijeanjsko jutro u istonom Londonu. Moja majka Jennifer, tad ve u visokoj trudnoi, sjedila je i kroz jedini veliki prozor u stanu nijemo promatrala usku, zaleenu cestu ispred kue. Moj otac Kevin, koji se uvijek rano budio, iznenadio se zatekavi je budnu kad je uao u stan nosei dnevne novine iz lokalne trgovine. Zabrinut da neto moda nije u redu, tiho joj se pribliio i uhvatio je za ruku. Djelovala je umorno, jednako kao proteklih nekoliko tjedana, i ostala nepokretna i nijema, pogleda pri-kovana uz cestu. Zatim se polako okrenula prema njemu, lica preplavljena osjeajima, dok su joj ruke njeno lebdjele iznad trbuha, i rekla: to god da se dogodi, voljet emo ga, jednostavno emo ga voljeti. Majka se raspla-kala, a otac joj je stisnuo ruku i nijemo kimnuo.

I ona se kao dijete uvijek smatrala autsajderom; njezina su najranija sjeanja ona o brai, koja su bila prestara da bi se igrala s njom (otila su od kue dok je jo bila djevojica) te o majci i ocu kao prilino ukoenim i suzdranim ljudima. Nedvojbeno, bila je voljena, ali je to odrastajui rijet-ko osjeala. Njezina sjeanja iz djetinjstva bila su puna emotivne dvosmi-slenosti ak trideset godina poslije.

Moj je otac bio odan mojoj majci od trenutka kad ju je upoznao, preko zajednikih prijatelja. Strastveno su se zaljubili i osnovali dom. Smatrao je da joj ima malo to ponuditi, osim svoje privrenosti.

Kao dijete sm je odgajao mlau brau i sestre dok je njegova majka, rastavljena od mog djeda, u duljim razdobljima radila daleko od kue. U

28 rane godine

dobi od deset godina, kad se obitelj preselila u hostel za beskunike, moj je otac preuzeo na sebe brigu za mlau djecu. Imao je malo vremena za kolu ili uobiajene djetinje nade i snove. Poslije e se dana kad je upoznao moju majku sjeati kao najsretnijega u ivotu. Iako su veoma razliiti, jedno uz drugo osjeali su se posebnima i, usprkos svim potekoama u vlastitome odgoju, i za mene su eljeli to isto.

Nekoliko dana nakon tog razgovora punog osjeaja majka je dobila tru-dove. Kad se te veeri otac vratio s posla, zatekao ju je shrvanu bolovima. ekala ga je, bojala se otii u bolnicu bez njega. On je pozvao vozilo hitne pomoi i, jo uvijek u radnom odijelu skorenom od ulja i masti od limarskih poslova, pohitao s mojom majkom u bolnicu. Poroaj je bio brz i ja sam stigao na svijet, teak samo dva i pol kilograma.

Kau da dolazak bebe na svijet sve mijenja, pa je i moje roenje svaka-ko zauvijek promijenilo ivote mojih roditelja. Bio sam im prvo dijete te je stoga moda prirodno da su u mene, i prije nego to sam se rodio, uloili toliko svojih nada za budunost. Majka je mjesecima prije mojega roenja gorljivo proeljavala popularne enske asopise i njihove rubrike sa savje-tima o brizi za dijete i zajedno s ocem tedjela za zipku.

No majini prvi dani sa mnom u bolnici nisu bili onakvi kakvima ih je zamiljala. Stalno sam plakao, satima. inilo se da nije nimalo vano grli li me, miluje li mi lice prstima; ja sam samo plakao i plakao.

Stan u kojemu su ivjeli moji roditelji bio je malen i trebao sam spavati u zipci u kutu njihove spavae sobe. Po mom dolasku iz bolnice roditelji su uvidjeli da me nee staviti u nju; nisam htio spavati i nastavio sam nepre-kidno plakati. Sljedeih sam osamnaest mjeseci sisao; izmeu ostaloga i zato to je to bila jedna od rijetkih uspjenih metoda kojima bi me majka smirila. Za sisanje se ve dugo zna da je dobro za djecu, da pomae kogni-tivnom razvoju i osjetilnim vjetinama, kao i imunolokom sustavu dje-teta. Takoer se smatra korisnim za emocionalni razvoj djece iz autistinog spektra jer prua posebnu priliku stvaranja bliskoga tjelesnoga i emocio-nalnoga kontakta izmeu majke i djeteta. Istraivanja pokazuju da su au-tistina djeca koja su dojena prijemljivija, bolje drutveno prilagoena i srdanija od svojih vrnjaka hranjenih na boicu.

Drugi nain koji su moji roditelji otkrili da smire moj pla bio je osjeaj

29rane godine

kretanja. Otac me redovito ljuljao na rukama, ponekad i dulje od sat vre-mena u komadu. Nije bilo neobino da mora jesti jednom rukom, a u dru-goj drati mene i ljuljukati me. Nakon posla vodio me u duge etnje u kolicima, esto rano ujutro. im bi se kolica zaustavila, ponovno bih poeo urlati.

Uskoro vie nije bilo nimalo vano je li dan ili no, jer se ivot mojih roditelja brzo poeo vrtjeti oko mojega plaa. Mora da sam ih izludio. Oaj-ni, esto bi me stavili u dekicu, majka bi uhvatila jedan kraj, a otac drugi, i ljuljali me s jedne na drugu stranu. Ponavljanje pokreta kao da me smiri-valo.

Tog sam ljeta krten. Iako moji roditelji nisu odlazili u crkvu, bio sam im prvoroenac i smatrali su ispravnim krstiti me. Okupili su se svi roaci, prijatelji i susjedi, vrijeme je bilo toplo i vedro. Ali ja sam sve vrijeme obre-da samo plakao, nadglasavajui izgovorene rijei. Roditeljima je bilo stra-no neugodno.

Posjetili su nas majini roditelji i udili se zato sam tako nemogua beba. Predloili su majci da me ne uzima u naruje kad ponem plakati. Brzo e se umoriti, rekli su. No kad je majka posluala njihov savjet, moj je pla samo postajao sve glasniji.

Roditelji su mnogo puta pozvali lijenika, ali bi on uvijek rekao da patim od greva i da e mi ubrzo biti bolje. O kolikama se esto govori kao o ne-objanjivom plau, kad dijete plae dulje i glasnije nego prosjeno i tee ga je utjeiti. Otprilike svako peto dijete plae dovoljno dugo da zadovolji deniciju kolika. Lijenici i znanstvenici ve desetljeima pokuavaju pro-nai uzrok tog prekomjernog plaa malih beba. Najnovija je ideja da je veina oblika kolika razvojna i neuroloka te da nastaju u mozgu, a ne u djetetovu probavnom sustavu kako mnogi roditelji pretpostavljaju. Na primjer djeca koja pate od kolika uglavnom su neobino osjetljiva na po-draaje i osjetilnu preoptereenost.

Trajanje moga pretjeranog plaa plakao sam jo dugo nakon prvog roendana neobino je ak i za djecu sklonu kolikama. Nedavno su znan-stvenici koji su prouavali razvoj djece s povijeu produljenog plaa u najranijem djetinjstvu utvrdili da bi on mogao biti znak buduih problema u ponaanju. U usporedbi s djecom koja su kao bebe plakala uobiajeno,

30 rane godine

djeca koja su pretjerano plakala imala su u dobi od pet godina slabiju koor-dinaciju ruka-oko i bila sklona hiperaktivnosti ili problemima s discipli-nom.

Sreom, u drugim sam se podrujima lijepo razvijao: prohodao sam i progovorio nedugo nakon prvog roendana. Jedan je od kriterija za dija-gnozu Aspergerova poremeaja odsutnost znaajnoga kanjenja u razvoju govora (za razliku od jaih oblika autizma, u kojima dolazi do znatnoga kanjenja u razvoju govora ili dijete nikad ne progovori).

Nakon toga se dogodio niz upala uha koje su se stalno ponavljale i zbog kojih sam dobivao antibiotike. Zbog bolova uzrokovanih upalama, i u dru-goj godini ivota ostao sam muiavo, boleljivo i plaljivo dijete. Sve to vrijeme roditelji su me, iako bih ih esto iscrpio, nastavili svakodnevno ljuljukati u dekici i njihati u naruju.

A onda je, usred tog stalnog plaa i bolesti, moja majka otkrila da je trudna. Roditelji su od lokalnog vijea zatraili vei stan i ubrzo smo se preselili u stan u blizini. Moj brat Lee rodio se jedne svibanjske nedjelje i bio je suta suprotnost meni: sretan, miran i tih. Mora da je za moje rodi-telje to bilo neizmjerno olakanje.

Moje se ponaanje meutim nije popravilo. U dobi od dvije godine poeo sam prilaziti uvijek istom zidu u dnevnom boravku i lupati glavom o njega. Njihao sam se naprijed-natrag i snano udarao glavom, ritmino i opeto-vano. Ponekad bih udario tako snano da sam imao modrice. Kad god bi uo poznati zvuk udaranja, otac bi me silom odvukao od zida, ali ja bih otrao natrag i poeo sve iznova. Ili bi me uhvatili siloviti napadaji bijesa, pa bih se pljuskao rukom po glavi i vritao iz sve snage.

Roditelji su pozvali patronanu sestru. Ona ih je umirila rekavi da je udaranje glavom djetetov nain da se smiri kad osjeti neku tjeskobu. Za-klju ila je da sam frustriran i nedovoljno stimuliran i obeala im je po moi da pro nau mjesto za mene u lokalnome djejem vrtiu. Tad su mi bile dvije i pol godine. Kad su nekoliko tjedana poslije primili telefonski poziv u ko jemu im je reeno da sam primljen u djeji vrti, roditeljima je la-knulo.

S novim djetetom u kui moji su roditelji morali promijeniti dnevne navike koje su zajedno stekli u prethodne dvije godine. Djeji vrti postao

31rane godine

je velik dio te promjene. Njihovi se dani vie nisu vrtjeli gotovo u cijelosti oko mene. Uvijek sam imao lagan san, budio se nekoliko puta nou i bez iznimke ustajao veoma rano ujutro. Kad bi bilo vrijeme doruku, otac bi me nahranio, oprao i odjenuo, dok se majka brinula za moga mlaeg brata. Vonja u kolicima do vrtia bila je dugaka jednu zakuastu milju, putem uz kvekersko groblje na kojemu je pokopana reformatorica zatvorskoga sustava iz devetnaestoga stoljea Elizabeth Fry, i uz skupinu velikih sta-nova, prije no to bismo doli do arkade koja je vodila na nogostup i do niza ulinih uglova.

Djeji vrti bio je moje prvo iskustvo izvanjskoga svijeta i moja sjeanja na to doba malobrojna su, ali snana, poput uskih krhotina svjetla to pro-diru kroz maglu vremena. Bio je ondje pjeanik, u kojemu bih satima eprkao po pijesku, opinjen pojedinanim zrncima. Zatim je dola opse-sija pjeanim satovima (u vrtiu ih je bilo nekoliko razliitih veliina) i sjeam se da sam netremice promatrao curenje pijeska, posve nesvjestan djece koja su se igrala oko mene.

Roditelji mi kau da sam bio samotnjak, da se nisam druio s drugom djecom i da su me odgajatelji opisivali kao zaokupljenog vlastitim svijetom. Opreka mojih najranijih godina i toga vremena mora da je bila itekako i-vopisna mojim roditeljima, jer sam se od vritavog, uplakanog djeteta ko-je lupa glavom o zid razvio u tihog, suzdranog djearca zaokupljenog samim sobom. Sad kad razmiljaju o tome, shvaaju da ta promjena nije nuno bila znak poboljanja kakvom su je tada smatrali. Postao sam gotovo predobar previe tih i premalo zahtjevan.

U to je doba autizam kao kompleksan razvojni poremeaj bio slabo poznat u iroj javnosti, a moje ponaanje nije bilo takvo da bi ga mnogi smatrali tipino autistinim nisam stalno njihao tijelom, govorio sam i pokazivao barem malo sposobnosti interakcije s okolinom oko sebe. Proi e jo desetljee prije nego to visokofunkcionirajui autizam, a s njime i Aspergerov poremeaj, bude priznat u medicinskoj zajednici i postupno postane poznatiji u irokoj javnosti.

Postojalo je jo neto. Moji me roditelji nisu eljeli etiketirati, nisu elje-li da osjeam da me na bilo koji nain sputavaju. Vie i od ega drugoga eljeli su da budem sretan, zdrav i sposoban voditi normalan ivot. Kad

32 rane godine

bi se prijatelji, roaci i susjedi redovito raspitivali za mene, moji bi im rodite-lji rekli da sam veoma stidljiv i osjetljiv. Mislim da su se moji roditelji ujedno bojali i mogue ljage koja bi pala na obitelj s djetetom s tekoama u razvoju.

Drugo od mojih sjeanja na prve mjesece u djejem vrtiu sjeanje je na razliite teksture poda neki su dijelovi bili prekriveni prostirkama, drugi sagovima. Sjeam se kako sam sporo koraao, nepokolebljivo pognu-te glave, i promatrao svoja stopala gazei po razliitim dijelovima poda, doivljavajui razne oute pod tabanima. Budui da mi je glava uvijek bila pognuta dok sam hodao, ponekad bih se zabio u drugu djecu ili odgajate-ljicu, ali kako sam hodao veoma polako, sudar bi uvijek bio tek neznatan i ja bih se samo malo okrenuo i nastavio dalje.

Kad je vani bilo suho i toplo vrijeme, odgajatelji bi nam dopustili da se igramo u malom vrtu pripojenom vrtikoj zgradi. U njemu je bio tobogan i nekoliko ljuljaki, uz malobrojne igrake na travi: lopte jarkih boja i uda-raljke. U podnoju tobogana i ispod ljuljaki bili su otirai obloeni plasti-kom, u sluaju da neko dijete padne. Volio sam hodati bos po tim otiraima. Kad je bilo vrue, stopala bi mi se oznojila i lijepila na otirae, a ja bih po-digao nogu i ponovno je spustio kako bih iznova stvorio osjeaj ljepljivosti na tabanima.

to li su druga djeca mislila o meni? Ne znam, jer ih se uope ne sjeam. Za mene su ona bila pozadina mojih vizualnih i taktilnih doivljaja. Igru uope nisam smatrao interaktivnom aktivnou. ini se da su odgajatelji u vrtiu ugaali mom neobinom ponaanju, jer me nikad nisu nastojali prisiliti da se igram s drugom djecom. Moda su se nadali da u se s vreme-nom priviknuti na djecu oko sebe i poeti druiti s njima, ali nisam.

Otac bi me uvijek vodio u vrti i ponekad bi doao po mene. Doao bi ravno iz tvornice, esto jo odjeven u radno odijelo. Nije bio nimalo opte-reen izgledom. Silom prilika, bio je ovjek s mnogim talentima. Kad bi doao kui, preodjenuo bi se i poeo pripravljati veeru. Uglavnom je on kuhao; mislim da mu je to pomagalo da se opusti. Bio sam izbirljiv i uglav-nom jeo itarice, kruh i mlijeko. Natjerati me da pojedem povre bila je prava borba.

I odlazak na spavanje uvijek je bio muenje esto sam trao naokolo

33rane godine

ili skakutao i trebalo mi je dugo da se smirim i zaspim. Uvijek sam zahti-jevao istu igraku, malog crvenog zeca, s kojim sam spavao u krevetu. Ponekad ne bih uope spavao i plakao bih dok roditelji ne bi popustili i dopustili mi da spavam s njima u njihovu krevetu. Kad bih zaspao, esto sam imao none more. Jednu od njih pamtim do dananjega dana. Probudio sam se nakon sna o golemom zmaju koji stoji iznad mene. U usporedbi s njime bio sam majuan. Taj se isti san ponavljao iz noi u no. Uasavao sam se spavanja od straha da e me zmaj pojesti. Onda je jedne noi zmaj nestao jednako nenadano kao to se pojavio. Iako sam i nadalje imao none more, s vremenom su postale manje uestale i manje zastraujue. Na odreeni nain pobijedio sam zmaja.

Jednoga jutra na uobiajenom putu do djejeg vrtia otac je odluio skrenuti na drugome mjestu. Na njegovo iznenaenje, poeo sam urlati u kolicima. Nisu mi bile jo ni tri godine, ali sam zapamtio svaku pojedinost puta od kue do vrtia. Jedna je starica u prolazu zastala, zagledala se u mene i zamijetila: Svakako ima dobra plua. U nelagodi, otac se okrenuo i nastavio uobiajenim putem. Odmah sam prestao plakati.

Iz dana provedenih u vrtiu sjeam se i kad je jedna odgajateljica puha-la balone od sapunice. Mnoga su djeca pruala ruke kako bi ih uhvatila dok im lebde iznad glave. Ja nisam ispruio ruke kako bih ih dodirnuo, ali sam netremice promatrao njihov oblik, kretanje i nain na koji se svjetlo odra-ava od njihove blistave, vlane povrine. Posebice mi se svialo kad bi odgajateljica jako puhnula i proizvela dugi niz manjih balonia, jedan za drugim u brzom slijedu.

U vrtiu i kod kue nisam se igrao s mnogo igraaka. Kad bih drao igraku u ruci, na primjer svog zeca, kruto bih ga uhvatio za rubove i okre-tao s jedne na drugu stranu. Nisam ga pokuavao zagrliti ni privinuti uza se, ili uiniti da zeko skoi. Jedna od mojih omiljenih zanimacija bila je zavrtjeti kovanicu na podu i zatim je promatrati kako se okree. inio bih to uvijek iznova i kao da mi nikad ne bi dojadilo.

Roditelji pamte da sam uporno bacao majine cipele na pod, jer mi se sviao zvuk koji su proizvodile padanjem. ak sam ih poeo obuvati i opre-zno u njima hodati po sobi. Moji su ih roditelji zvali klip-klop-cipele.

Prilikom jedne etnje u kolicima s ocem, uzviknuo sam dok smo prola-

34 rane godine

zili pokraj jednog izloga. Otac nije bio voljan uvesti me u trgovinu. Inae me roditelji nikad ne bi vodili u trgovine jer sam u onih nekoliko prigoda kad su to uinili briznuo u pla i dobio napadaj. Svaki su se put morali ispriavati: Silno je osjetljiv, objasnili bi i urno izili. Ovaj je put moj pla bio drukiji, odluan. Kad me otac uveo u trgovinu, zamijetio je veliko mnotvo knjiga Mr. Men. Bio je tu jarkouti oblik Mr. Happyja i ljubiasti trokut Mr. Rusha. Uzeo je jednu i dao mi je. Budui da je nisam elio pu stiti iz ruke, kupio mi ju je. Sutradan smo proli pokraj iste trgovine i ja sam ponovno zavikao. Otac je uao u trgovinu i kupio jo jednu knjigu Mr. Mena. To se ubrzo pretvorilo u rutinu, dok mi nije kupio sve junake u se-riji.

Moje knjige Mr. Men i ja ubrzo smo postali nerazdvojni. Nisam elio izii iz kue bez knjige u ruci. Naveer bih satima leao na podu s knjigama u rukama te promatrao boje i oblike na ilustracijama. Roditelji su bili sret-ni to me mogu prepustiti opsjednutosti likovima Mr. Mena. Prvi se put inilo da sam sretan i spokojan. To se takoer pokazalo korisnim nainom poticanja boljeg ponaanja. Ako bih izdrao itav dan bez napadaja mui-avosti, obeali bi mi kupiti novu knjigu Mr. Mena.

U svoju prvu kuu preselili smo se kad su mi bile etiri godine. Nalazila se na uglu Blithbury Roada. Kua je bila neobina oblika, sa stubama do kojih se moglo doi samo iz zasebnoga uskoga hodnika uz dnevni boravak. Ku-paonica je bila u prizemlju, nedaleko od ulaznih vrata. Ponekad kad bi nas posjetio neki roak ili prijatelj, uavi u kuu iznenadio bi se oblacima pare koji su leprali iz kupaonice u vrijeme kupanja.

Sjeanja mojih roditelja na Blithbury Road nisu lijepa. U kuhinji je uvi-jek bilo vlage, a kua je zimi uvijek bila hladna. Bez obzira na to imali smo dobre susjede, ukljuujui i jedan vremeni par koji je posebno zavolio mojega brata i mene te nas zasipao slatkiima i limunadom kad smo bili u vrtu.

Vikendom bi se otac zabavljao povrtnjakom ispred kue, koji je brzo postao pun krumpira, mrkve, graka, luka, korabice, rajice, jagoda i rabar-bare. Nedjeljom poslijepodne uvijek smo za desert jeli rabarbaru i kremu od jaja.

35rane godine

Sobu sam dijelio s bratom. Bila je malena, pa smo, kako bismo utedje-li prostor, imali krevete na kat. Iako je bio dvije godine mlai od mene, moj je brat spavao na gornjem krevetu. Roditelji su se bojali da bih se tijekom noi mogao uznemiriti i pasti s kreveta.

Prema bratu nisam gajio snane osjeaje i ivjeli smo usporednim ivo-tima. On se esto igrao u vrtu, dok bih ja ostajao u sobi. Jedva da smo se ikad igrali zajedno. Ako i jesmo, nije to bila zajednika igra ja nikad nisam osjetio poriv da s njim podijelim svoje igrake ili doivljaje. Sad kad razmi-ljam o tome ti mi se osjeaji ine poneto tuima. Sad shvaam pojam uzajamnosti, zajednikog iskustva. Iako mi je ponekad jo uvijek teko otvoriti se i dati od sebe, osjeaji koji su za to potrebni denitivno se nala-ze u meni. Moda su se uvijek i nalazili, ali trebalo mi je vremena da ih pronaem i shvatim.

Postajao sam sve mirniji i veinu vremena provodio u svojoj sobi sjede-i sam na posebnome mjestu na podu, zaokupljen tiinom. Ponekad bih gurnuo prste u ui kako bih se jo vie pribliio tiini, koja u mojem umu nikada nije bila statina, nego svilenkasto, kapavo kretanje oko moje glave nalik na kondenzaciju.

Kad bih zatvorio oi, zamiljao bih je mekom i srebrnastom. Nisam morao razmiljati o tome; jednostavno bi se dogodilo. Ako bih zauo izne-nadnu buku, kao to je kucanje na vratima, osjetio bih bol, kao da se taj doivljaj razmrskava.

Dnevni boravak u prizemlju uvijek je bio pun knjiga. Moji su roditelji bili strastveni itai i jo uvijek se sjeam kako sam sjedio na podu i pro-matrao ih s njihovim knjigama, novinama i asopisima u ruci. Ponekad, kad sam bio dobar, dopustili bi mi da im sjedim u krilu dok itaju. Volio sam zvuk okretanja stranica. Knjige su mi postale veoma posebne, jer kad god bi moji roditelji itali prostoriju bi ispunila tiina. To me smirivalo i inilo zadovoljnim.

Poeo sam stvarati zalihe roditeljskih knjiga i jednu po jednu u rukama ih odnosio do svoje sobe. Stube su mi predstavljale problem i svladavao sam ih korak po korak. Ako bi knjiga koju sam nosio bila teka ili velika, znala mi je biti potrebna itava minuta da se uspnem desetak stuba. Neke su knjige bile prilino stare i mirisale na plijesan.

36 rane godine

U sobi bih razvrstao knjige u hrpe na podu dok ne bih sa svih strana bio okruen njima. Mojim je roditeljima bilo teko ui u sobu jer su se bojali da e na mene sruiti jednu od tih hrpa. Ako bi ijednu knjigu pokuali od-nijeti, rasplakao bih se i razbjesnio. Svaka stranica mojih knjiga bila je obiljeena brojkama i osjeao sam se sretan okruen njima, kao da sam umotan u dekicu brojeva. Mnogo prije nego to sam znao proitati reeni-ce na stranicama, znao sam brojiti. A kad bih brojio, brojevi bi se u mojem umu pojavili kao kretnje ili obojeni oblici.

Prilikom jedne ekspedicije stubama, ruku vrsto ovijenih oko posebno teke knjige, poskliznuo sam se i pao. Osjeaj padanja kao da je ispunio moj um brzim bljeskovima jake i povrne boje, kao ratrkano sunano svjetlo. Samo sam sjedio u podnoju stuba, oamuen i u bolovima. Nisam se sjetio zazvati u pomo, nego sam ekao da otac doe provjeriti kakva je to bila buka. Rijetko sam govorio, gotovo nikad, ako mi se netko ne bi obratio. Nakon toga moji su roditelji poeli skrivati vee i tee knjige bojei se da u ponovno pasti i gadno se ozlijediti.

Vikendom smo najee pjeaili u oblinji park. Roditelji bi mi razmrvili krike kruha kako bih njime hranio patke. Obino su nas vodili rano ujutro kad u parku nije bilo mnogo ljudi. Znali su da me prisutnost mnotva ljudi plai. Dok je moj brat trkarao naokolo, ja sam sjedio sm na zemlji, izvla-io vlati trave i upkao latice s tratinica.

Moj najdrai doivljaj iz parka bio je odlazak na ljuljake. Otac bi me podigao, posjeo na ljuljaku i lagano ljuljao. Kad bi se umorio i prestao me ljuljati, vikao bih Jo... jo dok me ne bi ponovno poeo ljuljati. U parku se nalazio i vrtuljak, i ja bih sjeo u sredinu vrtuljka, a moji roditelji stali bi svaki s jedne strane i polako ga okretali. Dok se vrtuljak vrtio, zatvorio bih oi i smjekao se. Osjeao sam se dobro.

Kad smo se vraali kui, cesta uz park ponekad bi bila buna. Ako bi automobil u prolazu proizveo neki iznenadni, glasan zvuk na primjer zatrubio zaustavio bih se, podigao ruke i vrsto priljubio dlanove uz ui. esto je ta buka bila vie nenadana nego glasna. Upravo zato to je bila neoekivana, silno me pogaala. Zbog toga sam mrzio i balone i uvijek bih

37rane godine

ustuknuo kad bih vidio nekoga s balonom u ruci. Bojao sam se da e ek-splodirati i proizvesti glasnu, silovitu buku.

Nakon preseljenja u Blithbury Road do svoje pete godine nastavio sam pohaati djeji vrti u lokalnoj koli nazvanoj po Dorothy Barley, nadstoj-nici enskog samostana iz esnaestoga stoljea koja je ivjela u tom kraju u doba vladavine Henrika VIII. esto smo dobivali papire i bojice i odgaja-telji su nas poticali da crtamo i bojimo. Uvijek sam uivao u tome, iako mi je bilo teko drati bojicu meu prstima, pa bih je vrsto uhvatio dlanom. Volio sam crtati krugove razliitih veliina. Krug mi je bio najdrai oblik i neumorno sam ga crtao.

U kutu prostorije nalazila se kutija prepuna stvarica za igranje. Omi-ljene su mi bile arene perlice koje sam pronaao; drao bih ih u rukama i tresao kako bih ih mogao gledati dok podrhtavaju na mojim dlanovima. Kad bismo za igru dobili kartonske valjke (kako bismo od njih nainili dalekozor ili teleskop na primjer), ispustio bih perlice kroz valjak, oparan injenicom da ulaze kroz jedan, a izlaze kroz drugi kraj valjka. Kad bih pronaao staklenku ili kakvu posudu, ubacio bih perlice u nju i zatim je ispraznio, i tako stalno.

Na jednome zidu nalazila se polica s odabranim knjigama. Najdraa mi je bila The Very Hungry Caterpillar (Veoma gladna gusjenica). Volio sam rupe na stranicama i vedre, okrugle ilustracije. U blizini se nalazio kutak za itanje, gdje su djeca sjedila na velikoj prostirci na podu oko odgajatelji-ce koja im je itala knjigu. Jednom takvom prigodom sjedio sam straga prekrienih nogu i pognute glave, zaokupljen vlastitim svijetom. Nisam uo ni jednu jedinu proitanu rije. Umjesto toga, i ne shvativi, poeo sam pjevuiti. Kad sam podigao pogled, odgajateljica je prestala itati i svi su zurili u mene. Prestao sam pjevuiti, pognuo glavu i itanje se nastavilo.

Ne sjeam se da sam se u vrtiu osjeao osamljeno, vjerojatno zato to sam bio posve zaokupljen svojim knjigama, perlicama i krugovima. Mislim da me polako obuzimao osjeaj da sam drukiji od ostale djece, ali mi to iz nekog razloga nije nimalo smetalo. Jo nisam osjeao nikakvu elju za prijateljima; bio sam posve sretan igrajui se sm.

Kad bi bilo vrijeme za drutvene igre kao to je na primjer ples oko

38 rane godine

stolaca, odbijao sam prikljuiti se. Uasavao sam se pomisli da e me osta-la djeca dodirnuti naguravajui se do preostalih stolaca. I nije upalilo ni neizmjerno njeno uvjeravanje odgajateljica. Umjesto muzikih stolaca dopustile su mi da stojim uza zid i promatram djecu koja se igraju. A ja sam bio sretan, samo da me ostave na miru.

im bih se vratio kui iz vrtia, uvijek bih otiao u svoju sobu. Kad sam bio umoran ili uzrujan, zavukao bih se u mrak ispod kreveta i leao ondje. Moji su roditelji nauiti lagano kucnuti na vrata prije no to uu provjeri-ti kako sam. Majka je uvijek eljela da joj priam to sam radio u vrtiu. eljela me potaknuti da govorim jer sam veinu vremena bio veoma tih.

Moja soba bila je moje utoite, moj osobni prostor u kojemu sam se osjeao najugodnije i najsretnije. U njoj sam provodio toliko vremena da su roditelji poeli dolaziti onamo kako bi bili sa mnom. Nikad nisu izgle-dali nestrpljivi.

Dok sad sjedim ovdje i piem o tim prvim godinama ivota, zadivljen sam kad pomislim koliko su moji roditelji uinili za mene, iako su tada zacijelo dobivali veoma malo zauzvrat. uti njihova sjeanja na moje prve godine za mene je bilo arobno iskustvo; vidjeti u retrospektivi koliko su presudnu ulogu odigrali u tome da danas budem osoba kakva jesam. Unato svim mojim mnogobrojnim problemima, svim suzama, napadajima mui-avosti i drugim potekoama bezuvjetno su me voljeli i posvetili se tome da mi pomognu malo-pomalo, dan po dan. Oni su moji junaci.

/ColorImageDict > /JPEG2000ColorACSImageDict > /JPEG2000ColorImageDict > /AntiAliasGrayImages false /CropGrayImages true /GrayImageMinResolution 300 /GrayImageMinResolutionPolicy /OK /DownsampleGrayImages false /GrayImageDownsampleType /Average /GrayImageResolution 300 /GrayImageDepth 8 /GrayImageMinDownsampleDepth 2 /GrayImageDownsampleThreshold 1.50000 /EncodeGrayImages true /GrayImageFilter /FlateEncode /AutoFilterGrayImages false /GrayImageAutoFilterStrategy /JPEG /GrayACSImageDict > /GrayImageDict > /JPEG2000GrayACSImageDict > /JPEG2000GrayImageDict > /AntiAliasMonoImages false /CropMonoImages true /MonoImageMinResolution 1200 /MonoImageMinResolutionPolicy /OK /DownsampleMonoImages false /MonoImageDownsampleType /Average /MonoImageResolution 1200 /MonoImageDepth -1 /MonoImageDownsampleThreshold 1.50000 /EncodeMonoImages false /MonoImageFilter /None /MonoImageDict > /AllowPSXObjects false /CheckCompliance [ /None ] /PDFX1aCheck false /PDFX3Check false /PDFXCompliantPDFOnly false /PDFXNoTrimBoxError true /PDFXTrimBoxToMediaBoxOffset [ 0.00000 0.00000 0.00000 0.00000 ] /PDFXSetBleedBoxToMediaBox true /PDFXBleedBoxToTrimBoxOffset [ 0.00000 0.00000 0.00000 0.00000 ] /PDFXOutputIntentProfile (None) /PDFXOutputConditionIdentifier () /PDFXOutputCondition () /PDFXRegistryName () /PDFXTrapped /False

/Description > /Namespace [ (Adobe) (Common) (1.0) ] /OtherNamespaces [ > /FormElements false /GenerateStructure false /IncludeBookmarks false /IncludeHyperlinks false /IncludeInteractive false /IncludeLayers false /IncludeProfiles false /MultimediaHandling /UseObjectSettings /Namespace [ (Adobe) (CreativeSuite) (2.0) ] /PDFXOutputIntentProfileSelector /DocumentCMYK /PreserveEditing true /UntaggedCMYKHandling /LeaveUntagged /UntaggedRGBHandling /UseDocumentProfile /UseDocumentBleed false >> ]>> setdistillerparams> setpagedevice