Uvod

Friedrich Nietzsche se rodio 15. listopada 1844. godine u malom njemačkom gradu Röcken bei Lützen, sjeverozapadno od Leipziga. Njegov otac je umro kada je Friedrich imao samo četiri godine pa su ga odgajale njegova majka Franziska, baka s očeve strane Erdmuthe, očeve dvije sestre Auguste i Rosalie i njegova mlađa sestra Therese Elisabeth Alexandra. Nietzscheov je život u samom početku poprimao svoje odlučujuće okvire. Rano se upoznao s glazbom Richarda Wagnera, čija je karizmatična umjetnost i osobnost privukla njegovu pažnju. Ovo zanimanje je kasnije preraslo u snažno prijateljstvo u kome su obojica osjećali strast i entuzijazam za Schopenhauerovim filozofskim dijelima.

Kada je već bio uspješan student filologije i neka vrsta sveučilišne zvijezde zbog svojih eseja o Theognisu i Simonidesu, Nietzschea su u 23. godini iznenada pozvali u vojsku. Tijekom boravka u vojsci je zadobio ozbiljnu ozljedu prsa pa je bio prisiljen prekinuti svoju vojnu službu. Nietzsche je četiri godine kasnije izdao svoju prvu knjigu pod naslovom Rođenje tragedije (1872.) koja je proučavala grčku kulturu i metafiziku iza umjetnosti, uvelike crpeći inspiraciju i od Schopenhauera i Wagnera, od kojih je ovaj drugi jako hvalio njegovo djelo.

Nastavio je redovito posjećivati Wagnera i njegovom domu u Bayreuthu sve dok nije objavio djelo Ljudski, previše ljudski (1878.) koje je označilo kraj njihovog desetogodišnjeg prijateljstva zato što je u njemu Wagner napadnut kao slabo prerušeni "umjetnik". Nietzscheov se život otada potpuno promijenio; postao je Nietzsche kojeg danas poznajemo: usamljeni lutalica koji se odrekao svog njemačkog državljanstva putujući širom Europe bez stalnog doma ili boravišta. 1882. je posjetio Rim gdje je upoznao Ruskinju Lou Salomé. Nietzsche se zaljubio u nju te ju je zaprosio, ali ga je ona odbila. Njihovo prijateljstvo nikad više nije bilo isto i može se pretpostaviti da se Nietzsche nikad nije poptuno oporavio.

Slijedeće godine su predstavljale Nietzscheov produktivni period, s objavljivanjem djela poput Vesela znanost (1882.), Tako je govorio Zaratustra (1883.-85.), Iznad dobra i zla (1886.), O geneologiji morala (1887.), Sumrak idola (1888.) i Antikrist (1888.). Nietzsche je nedugo od objavljivanja Antikrista doživio mentalni slom, koji se često opisuje događajem u kome je, videći da netko šiba konja, obuhvatio njegov vrat svojim rukama te se potom srušio na zemlju. Dugo se smatralo da je ovo posljedica infekcije sifilisa, ali su nedavna istraživanja pokazala da je Nietzsche zapravo imao rak mozga, bolest koju je možda naslijedio od svog oca.

Nietzsche je svoje posljednje dane proveo u kući zvanoj Vila Silberblick, koju je iznajmljivala njegova sestra Elisabeth. Ona je bila udana za njemačkog anti-semita zvanog Bernhard Förster koji se bio pripremao ustanoviti koloniju u Paragvaju. Nietzsche je umro 25. kolovoza 1900., a uzrokom smrti se smatra kombinacija upale pluća i moždanog udara. Pokopan je u obiteljsku grobnicu zajedno sa svojom majkom i sestrom pored crkve u Röcken bei Lützenu. Vila Silberblick je postala "Nietzscheovim arhivom" u kojoj su se nalazili njegovi osobni rukopisi, ali je za

ostatak svijeta Nietzsche već bio ubilježen u povijest čovječanstva kao osoba koja je zauvijek promijenila njemačku filozofiju.

Umjetnost

Nietzschea su od ranog doba života privlačili kultura i umjetnost, posebno glazba. Budući da je bio veliki obožavatelj Wagnera i Straussa, razumljivo je da je Nietzsche branio romantični oblik umjetnosti, koja je nastojala izraziti osjetljivi emocionalni život subjektivnog pojedinca. Slava pustolovine i divlja priroda su bili uobičajene ideje u pokretu Romantizma. Nietzsche je pod velikim utjecajem Schopenhauerovog djela Svijet kao Volja i predodžba počeo razvijati jedinstvenu povezanost s umjetnošću, što je dovelo do početka definiranja njegove vlastite filozofije života, dok je u isto vrijeme upirala ravno u srž metafizike.

Mit tragedije

Nietzsche u svom ranom djelu Rođenje tragedije iz 1827. počinje proučavati antičku grčku kulturu, posebno grčku tragediju. On se pita zašto su Grci izumili nešto poput tragedije. Zašto su ljudi, čija se kultura inače činila tako vedrom i punom života, odjednom počeli pisati složene drame u kojima je usamljeni pojedinac odabrao pogrešan put u životu, pa je stoga pao u milost i nemilost bogova?

Za Nietzschea, koji već počinje otkrivati dijelove svoje filozofije, postoji istina u tragičnom životu. Istinska umjetnost, kaže on, mora odražavati život te stoga mora biti bezmoralna, jer život u svojoj srži nije moralan, nego organski. A budući da se organski život ne ravna po moralu, nego jedino po osnovnim prirodnim zakonima, kroz koje stvara i uništava niži životni oblik poput ljudi i životinja, mora se "ne-životom" smatrati moralno osuđivanje prirodnih stvari poput smrti, bola i tragedije. U ovome leži temelj onoga što Nietzsche smatra briljantnim kod grčkog mita tragedije: on bezuvjetno slavi život i hvata svoj srž postojanja bez oklijevanja ili opravdavanja samoga sebe s etičkim principima. On je jasan izraz samoga života.

Ali za Nietzschea je ovaj zaključak samo podij. Čovjek mora izmisliti mitove da bi tragedija nastala. Religiozni život Grčke je prepun stotinama bogova, božica i mističnih priča u kojima grčki umjetnici traže inspiraciju za stvaranje umjetnosti. Ovo shvaćanje postaje središnja ideja koju Nietzsche želi stvoriti o umjetnosti: bez jakog i bogatog života ispunjenog mitovima i fantastičnim pričama, kultura polako propada iznutra zbog nedostatka njege.

Umjetnost nije stvorena iz moralnih ili racionalnih principa, nego iz dubine duša ljudi. Mit je izraz te jedinstvene duše, ali čim počnemo "objektivizirati" ili racionalno objašnjavati njegovu važnost, onda polako ubijamo naš kulturni život i zamjenjujemo ga s kliničkim, materijalističkim pogledom na život. Ovakav pogled na svijet je onaj moderni, u kojemu smo doslovno ubili vjerovanje u religiju, strast, čaroliju i mit zbog toga jer ne možemo više shvatiti njihovu funkciju. Mi tragamo za "objektivnim" odgovorima na same mitove te ih, naravno, ne nalazimo zbog toga što je istina o

životu, prema Nietzscheu, ne leži u samom mitu nego u njegovom metaforičkom izrazu života. Mi ne možemo otkriti Zeusa na nebu, niti ćemo ikada naići na kiklopa koji je umalo ubio Odiseja - jer su to samo metafore koje nam govore nešto o našem postojanju što se ne može objasniti na drukčiji način.

Nietzsche vidi vezu između mita i percepcije stvarnosti. Mi ne možemo izravno pristupiti nijednoj objektivnoj istini, "stvari u samoj sebi", umjesto toga je tumačimo kroz subjektivni simbolizam, baš kao što doživljavamo život kroz metaforu u umjetnosti. U svom revolucionarnom djelu zvanom O istini i lažima u bezmoralnom smislu, on tvrdi:

"Različiti jezici stavljeni jedan pored drugog nam pokazuju da se s riječima nikad ne radi o istini, nikad se ne radi o odgovarajućem izrazu; jer inače ne bi bilo toliko jezika. "Stvar u sebi" (ono što bi točno prava istina bila, odijeljena od bilo kojih svojih svijesti) je isto tako nešto prilično neshvatljivo tvorcu jezika te nešto za što se uopće ne vrijedi boriti. Tvorac jedino određuje vezu između stvari i čovjeka, a zbog izražavanja tih veza on razumije najsnažnije metafore...Ovaj zaključak je početak estetičnog manifesta, gdje je subjektivno iskustvo vrijednije od potrage za objektivnom istinom - istinom za koju Nietzsche kaže da joj ionako ne možemo pristupiti. Jedini način da živimo u skladu je da prihvatimo ograničenja našeg ljudskog stanja te da tražimo istinu u metafori umjetnosti, ili kako je on slavno ustvrdio u Rođenju tragedije: "postojanje svijeta je opravdano jedino estetskim fenomenom."

Umjetnost kao volja i predodžba

Budući da smo došli ovoliko daleko, postavljamo sebi slijedeće pitanje: Što je onda umjetnost? Što je metafizička srž umjetnosti? Crpeći ideje izravno od Schopenhauera, Nietzsche uvodi ono što će poslije postati jednom od najslavnijih metafora o tumačenjima umjetnosti. Ali da bismo razumjeli ovu metaforu, prvo se moramo upoznati sa Schopenhauerovom filozofijom Volje. Prema Schopenhaueru, naš svijet se sastoji od dva osnovna elementa: od Volje i predodžbe. Volja je objektivna sila, koju jedino možemo spoznati kroz predodžbe. Zamislite da je volja instinkt tigra. Ne možete ga vidjeti, čuti, niti osjetiti, ali znate da je stvaran jer on pokreće tigra da napadne svoj plijen i ubije ga. Za predodžbu te Volje bi se moglo reći da predstavlja tigra onakvog kakvog ga poznajemo, s krznom, pandžama i krvavim zubima.

Umjetnost, slična našim osjetilima u tome da predstavlja medij kroz kojeg spoznajemo svijet, je podijeljena u različite oblike umjetnosti: prvenstveno na glazbu i poeziju. Glazba, tvrdi Schopenhauer, je jedina vrsta umjetnosti koja je sposobna u potpunosti izraziti objektivnu Volju. Ovo shvaćamo u obliku kojeg mnogi često zovu "apsolutna glazba", izraz koji znači da glazba ne pokušava dočarati unutarnji vizualni krajobraz, ili "soundscape" kako ga neki nazivaju, nego da je ona u svojoj srži potpuno apstraktna. Primjer predstavlja Beethovenova Peta simfonija, u njoj, kada je slušamo nema jasne vizuelne namjere ili programa iza sebe jedino potpuni izraz Beethovenovih osjećaja, strasti i iskustava. Za Petu simfoniju se onda može reći da

obuhvaća Beethovenovu objektivnu Volju. Stoga je, zaključuje Schopenhauer, glazba jedinstvena vrsta umjetnosti u tome da je sposobna izraziti potpunu objektivizaciju Volje.

Ovo je osnovna metafizička rasprava koju Nietzsche koristi da razvije svoju teoriju o srži umjetnosti. Glazba je izraz objektivne Volje o kojoj Schopenhauer govori, ali što je s poezijom? Prije smo spomenuli kako ovu Volju obično spoznajemo kroz oblik predodžbe. Poezija, kaže Nietzsche, je različita vrsta umjetnosti od glazbe zbog toga što ne može izraziti objektivnu Volju, jedino njenu predodžbu. Kada čitamo neku pjesmu, na primjer, mi prevodimo rečenice u vizualna iskustva. Ne možemo iskusiti pjesmu na isti način kao što možemo iskusiti simfoniju jer se poezija u potpunosti oslanja na našu unutarnju vizualizaciju, dok glazbu našim osjetilima spoznajemo na izravniji i apstraktniji način. U ovome je razlika.

Glazba nam dopušta izravan pristup Volji, dok poezija zahtijeva dodatnu razinu medija, predodžbu. Ako bismo ovo mogli objasniti u vizualnim oblicima, onda bi to izgledalo nešto poput ovoga:

Glazba => Volja => PrimateljPoezija => Volja => Predodžba => Primatelj

Razlika između poetskog i glazbenog oblika umjetnosti je dakle metafizička: glazba ima sposobnost da obuhvati samu Volju jer govori izravno našim osjetilima, dok poezija ovisi o našem zamišljanju Volje, o njenom ponovnom stvaranju na vizualni način. Kako bi pojasnio ovu razliku, Nietzsche spominje njemačkog pjesnika Friedricha Schillera koji objašnjava stvaralački proces poezije. On prvo nalazi unutarnji glazbeni ritam te onda piše vizualni izraz te glazbe. Drugim riječima, poezija nije samo vizualizacija iskustva, nego u sebi nosi unutarnju glazbenu melodiju. Kada čitamo pjesmu, mi slijedimo unutarnji ritam svakog stiha; stoga se može reći da mi zapravo čitamo glazbu!Ali čak i ako poezija ima svojih očitih glazbenih svojstava, ona je još uvijek ovisna o vizualizacijskom procesu, zbog čega, za razliku od glazbe, ne može izraziti objektivizaciju Volje. Neki ljudi će ovdje ustvrditi da nije svaka glazba "apsolutna glazba", to jest, da određena glazba zapravo opisuje nešto veoma vizualno, često u obliku različitih tema programa. Ovo je istina i Nietzsche ovo razmatra tako da za primjer uzima Beethovenovu Šestu simfoniju. Simfonija je skladana s jasnim programom za svaki dio te se za nju može reći da nije u potpunosti apstraktne prirode.To vrijedi i za ono što obično zovemo "programskom glazbom", ali ono što se želi ustvrditi jest da glazba ne ovisi o procesu vizualizacije. Mi možemo, na primjer, vizualizirati određene dijelove u Beethovenovoj "apsolutnoj" Petoj te dodati dodatnu razinu medija koji se nalazi u poeziji - interpretaciju volje - ali to je razina medija koji mi kao primatelji dodajemo iskustvu, a ne medij koji je temeljan prirodi same glazbe. Glazba prema tome može sadržiti vizualne ili programske elemente, ali i ne mora. Ovaj zaključak navodi Nietzschea da postavi glazbu kao najviši oblik umjetnosti - kao jedini oblik umjetnosti koji je sposoban najdublje prodrijeti u srž našeg organskog postojanja.

Dioniz i Apolon

Sada kad smo objasnili Nietzscheovu koncepciju umjetnosti, također možemo shvatiti i njegovu svjetski poznatu metaforu: onu i Dionizu i Apolonu. Dioniz je bio grčki bog zadovoljstva i meteža, predstavljajući divlje i nekontrolirane sile u čovjeku. Ponekad se prikazivao s kultom muških i ženskih obožavatelja poznatima kao Satiri i Maenadi. Njegova potpuna suprotnost je bio Apolon, koji je predstavljao racionalnost, razum, mirnoću i spokojstvo. Nietzsche koristi ova dva elementa te ih primjenjuje i na grčku tragediju i na grčki mit, ali ono što je najinteresantnije jest da ih primjenjuje na samu umjetnost.

Apolon, kaže on, predstavlja poetsku vrstu umjetnosti zbog svojih sanjarskih svojstava vizualizacije. Dioniz, s druge strane, se može izjednačiti s glazbenom vrstom umjetnosti, kroz svoja divlja i nekontrolirana sredstva izražavanja. Apolon obuhvaća istinu kroz svoje proročanske snove, ali ispod njegovog dostojanstvenog karaktera leži Dioniz, čije je slavljenje tragedije i kaosa sposobno komunicirati sa srži postojanja. Zanimljivo je da Nietzsche stoga zaključuje kontrast između dvije sile, ali objašnjava da one ne čine račvanje, tj. dihtomiju.

Umjesto toga one su sile koje surađuju, blisko i neizbježno međusobno povezano, kako bi uspostavile ravnotežu. Primjenjujući ova dva elementa na umjetnost, Nietzscheova vizija srži umjetnosti počinje da dobija svoj oblik: poezija je oblik umjetnosti Apolona sanjara, ali se temelji na temeljnoj sile glazbenog Dioniza. Glazba je oblik umjetnosti ekstatičnog Dioniza, ali može sadržiti elemente poetskog Apolona. Ono što ove dvije sile imaju zajedničko jest Dioniz, koji predstavlja njihove temeljne sile.

Umjetnost i život

Sažetak: Nietzsche slavi glazbu kao najviši oblik umjetnosti - kao jedini oblik umjetnosti koji može obuhvatiti srž života, ili kako bi ga Schopenhauer nazvao, Volju. Nietzsche uzdiže grčku tragediju zbog njene sposobnosti za poetsko komuniciranje viših istina našeg postojanja te stoga brani grčki mit kao porijeklo ovog umjetničkog iskustva. Mit, ne znanost ili razum, je u konačnici sposoban da učini smislenim život, umjetnost i kulturu. U glazbi Richarda Wagnera Nietzsche vidi junački preporod njemačkih mitova i duše njemačkog naroda.

Međutim, vrijednost umjetnosti za Nietzschea ne leži ovdje, nego u metafizici našeg postojanja. Kao što objašnjava Schopenhauer, mi ne možemo objektivno spoznati stvarnost jer ju spoznajemo u obliku metafora, ili tumačenja. Stoga je znanost u krivu kada tvrdi da ima odgovore na sve tajne života; ona jedino može dekodirati i objasniti "koru" našeg postojanja, ali ne i njegovu unutarnju jezgru. Jedino glazba može prodrijeti dublje i izraziti objektivnu volju, što navodi i Nietzschea i Schopenhauera da zaključe isto: jedina i istinita sredstva nadilaženja se ostvaruju kroz vrline i strasti umjetnosti.