ODJEL ZA EKONOMIJU I TURIZAM

REGIONALNI RAZVOJ U RAZDOBLJU TRANZICIJE

SEMINARSKI RAD

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................1

2. REGIONALNA POLITIKA...................................................................................................3

2.1 Regionalni razvojni dispariteti..........................................................................................6

2.2 Administrativno-teritorijalni ustroj i decentralizacija u Hrvatskoj...................................7

2.3 Razvojni dispariteti hrvatskih regija.................................................................................8

3. REGIONALNI RAZVOJ U HRVATSKOJ.........................................................................10

4. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................13

5. LITERATURA.....................................................................................................................14

2

1. Uvod

Bez obzira na velike globalizacijske promjene, posljednjih godina oživljava zanimanje

za regionalnu politiku u stvaranju proizvodnih i uslužnih teritorijalnih kompleksa, koji

pružaju stabilne uvjete života, te kvalitetnu i jeftinu ponudu raznovrsnih usluga. U

desetogodišnjim razdoblju, poslije 1990. godine Hrvatska nije imala konzistentnu i cjelovitu

strategiju, koncepciju i politiku regionalnog razvoja. Neki elementi regionalne politike bili su

zastupljeni u pojedinačnim zakonskim aktima ili u elementima fiskalne politike. Učinci tih

zakon nisu na razini očekivanja, a činjenice gospodarskog i ukupnog društvenog razvoja

Hrvatske upućuju na nastavljanje divergentnih kretanja, pa i na njihovo povećavanje na nekim

sektorima i područjima osobnog zajedničkog standarda. Regionalni razvojni dispariteti su vrlo

izraženi u Hrvatskoj. S jedne strane Grad Zagreb s ogromnim gospodarskim i ukupnim

razvojnim potencijaom, još jedan manji broj županija s iznadprosječnim stupnjem

razvijenosti, te najveći broj županije s ispodprosječnim stupnjem razvijenosti.

Na temelju analize stanja hrvatskih regija može se zaključiti da postoji regionalni

problem gdje određene regije odstupaju od nacionalnog prosjeka u nekim važnim pitanjima

kao što su

Visoka i trajna nezaposlenost,

Niska razina i spor rast BDP-a per capita,

Visok stupanj ovisnosti o uskoj industrijskoj bazi,

Nagli pad proizvodnje,

Neodgovarajuća opremljenost infrastrukturom, te

Velike migracije izvan regije.

Iz takve problematike i problema višeg regionalnog razvoja Hrvatske definiran je i

predmet istraživanja ovog seminara:

Istražiti regionalni razvoj tijekom razdoblja tranzicije.

Imajući na umu kompleksnost problema i predmeta istraživanja u ovom seminarskom

radu postavljena je temeljna hipoteza:

Slab i nedovoljan regionalan razvoj tijekom razdoblja tranzicije.

Tako postavljena hipoteza implicira više pomoćnih hipoteza, i to:

1

Postoje veliki regionalni dispariteti;

Postoji nedovoljna briga o regionalnim razvojnim aspektima

Nedovoljna je učinkovitost mjera aktivnosti u okviru postojeće regionalne

politike;

Nepostojanje i neprovođenje politike regionalnog razvoja

Izravno i u najužoj vezi s problemom i predmetom istraživanja, postavljenom

hipotezom determinirani su svrha i ciljevi istraživanja: istražiti sve relevantne značajke:

Utvrditi postojanje regionalne politike,

Utvrditi karakteristike i način provedbe regionalne politike,

Objasniti regionalne razvojne disparitete,

Objasniti administrativno teritorijalni ustroj i decentralizaciju u Hrvatskoj,

Objasniti razvojne disparitete u hrvatskoj regiji, i

Objasnti regionalnu politiku Hrvatske

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja složene tematike koja je

prezentirana u ovome seminarskom radu, koji ima naslov REGIONALNI RAZVOJ U

RAZDOBLJU TRAZICIJE, u odgovarajućim kombinacijama korištene su ove mnoge

znanstvene metode.

U prvom dijelu, uvodu, formuliran je problem i predmet istraživanja, postavljena je

hipoteza (s pomoćnim hipotezama), navedeni su svha i ciljevi koji su istraživanjima ostvareni,

navedene su znanstvene metode i prezentaciji rezultata, te je obrazložena struktura samog

seminarskog rada.

U drugom dijelu s naslovom REGIONALNA POLITIKA definirana je regionalna

politika, zatim objašnjeni su razvojni dispariteti, administrativno teritorijalne jedinice i

decentralizacija Hrvatske, te su navedeni regionalni razvojni dispariteti regija Hrvatske.

U trećem dijelu, koji ima naslov REGIONALNI RAZVOJ U HRVATSKOJ

obrađene su karakteristike regionalnog razvoja u Hrvatskoja, te objašnjeno je na temelju kojih

zakona se on provodi u Hrvatskoj.

2

2. Regionalna politika

Regija je dio zemljišne površine koju karakterizira određena obilježja (fizička, ekonomska,

politička itd) koja je čine jedinstvenom i rezličitom od drugih područja.1 Postoje različiti

kriteriji po kojima se provodi razgraničenja na regionalna područja. Polazeći od gopodarskih

kriterija, najvažnije pitanje gospodarski „zaokruženog“ prostora, unutar kojeg će gospodarski

subjekti moći optimalno rješavati brojna zajednička razvojna i tekuća pitanja. Važnu ulogu

ima hijerarhijski razvedena mreža gradova kao središta okupljanja funkcija različite razine

značenja i različitog gravitacijskom dosega. Podijela određenog terijtorija na regije nije stalna,

već se mijenja usporedno s razvojem društva.

Regionalna politika je instrument interevencije države da socioekonomske nejednakosti

između različitih dijelova zemlje smanji i da stvori uvjete za njihov ravnomjerni razvitak.2

Regionalna politika se bazira na pretpostavci i uvjerenju da slobodno tržište ne može dovesti

do ravnoteže u regionalnom razvoju u razumnom vremenskom razdoblju. Uz ekonomske

argumente za regionalnu politiku treba imati u vidu i političku i socijalnu dimenziju ovog

proglema. Politički argument naglašava važnost ravnomjernog ravzoja kao bitnog

kohezijskog elementa između različitih dijelova države. Socijalni argument naglašava, ako se

nacionalno gospodarstvo razvija, svi građanii bez obzira u kojem dijelu države živjeli i radili

moraju ravnomjerno dijeliti plodove rastućeg nacionalnog prosperiteta.

Zaostajanje pojedinih regija u razvoju, danas je jedan od ključnih problema nacionalne

Hrvatske ekonomske politike, ali i politike Europske unija.

Regionalni problem čine dispariteti u nivou dohotka, stopi rasta proizvodnje i zaposlenosti i

različita razina opće ekonomske aktivnosti različitih regija. Različita razina ekonomske

razvijanosti pojedinih regija je dugoročno najveća prepreka odživom razvitku nacionalnog

gospodarstva. Različita razvijenost pojedinih regija je znak neefikasnosti korištenja

nacionalnih proizvodnih resursa.

Regionalni problem postoji kada neka regija odstupa od „nacionalnog prosjeka“ u nekim

važnim pitanjima kao što su:

1. visoka i trajna nezaposlenost,

2. niska razinka i spor rast BDP-a per capita,

1 Družić, I.:Hrvatski gospodarski razvoj, Ekonomski fakultet Zagreb i Politička kultura Zagreb, Zagreb, 20032 Jurčić, Lj. Regionalna politika ln.: Ekonomska politika Hrvatske, Opatija, 2006.

3

3. visok stupanj ovisnosti o uskoj industrijskoj bazi,

4. nagli pad proizvodnje,

5. neodgovarajuća opremljenoost infrastrukturom; i

6. velike migracije izvan regije.

U Hrvatskoj postoje važne regionalne razlike s obzirom na nezaposlenost, dohodak po

stanovniku i opremljenost različitim komponentama infrastrukture.

Zastupnici neoliberalne ekonomske teorije te razlike smatraju privremenima i kratkoročnima,

jer će s vremenom tržišne snage utjecati na uravnoteženje razine razvijenosti regija. To bi se

moglo dogoditi u slučaju da dođe do preseljenja tvrtki u regije niže zaposlenosti i manjeg

dohotka koje bi tamo privukli niži troškovi radne snage, ali bi se isto tako moglo dogoditi

seljenje radne snage iz siromašnijih regija u relativno bogatije, gdje su ponuda rada,

zaposlenost i plaće na daleko većoj razini. Uzimajući uz pretopstavku da su rad i kapital

savršeno mobilni, bez ikakvih ograničenja napuštanja ili ulaženja u regije , takve regionalne

razlike bi s vremenom trebale nestati. Međutim, činjenica je da rad i kapital nisu savršeno

mobili i da poslodavci i zaposlenici nisu dovoljno informirani o prilikama u drugim regijama,

te da postoje visoki troškovi preseljavanja, problemi prekida socijalnih veza, visoki troškovi

realokacije tvornica i pogona, a mogu postojati i različita ograničenja cijene rada ili kapitala.

Kejnezijansko i intervencionistički zagovornici ističu veću potrebu za intervenciju države jer

se smatra da slobodno tržište djeluje na načina da povećava, umjesto da smanjuje, regionalne

razlike. Zbog pada proizvodnje i zaposlenosti u nekoj će regiji smanjiti veličinu regionalnog

tržišta i time smanjiti djelovanje konomije razmjera. Česti su slučajevi da iz siromašnijih

regija migrira mlađa i obrazovanija radna snaga, a ostaje starija i manje produktivna. Zbog

toga nova poduzeća ne žele locirati svoju djelatnost u takvoj regiji usprkos nižim troškovima

rada. Pad proizvodnje i zaposlenosti u regiji smanjuje prihode i otežava održavanje osnovne

razine infrastrukture i ponude javnih dobara, što dotičnu regiju gura u sve veće siromaštvo. U

tom slučaju državna intervencija mora biti toliko jaka da spriječi stalnu divergenciju regija,

odnosno da spriječi migracije radne snage i potiče nove tvrtke da lociraju svoje poslovne

aktivnosti u takvim regijama.

Problem regionalizacije Hrvatske ima svoju veoma dugu povijest, a promjene i korekcije

teritorijalnog ustrojstva bile su veoma česte, rađene s različitih polazišta. Češće se tu radilo o

4

političkim, a manje o ekonomskim kriterijima regionalizacije. Nepostojanje regionalnog

ustrojstva uvjetovala je i nepostojanost regionalne strategije i ekonomske politke. U

povijesnom razdoblju razlikujemo nekoliko razdoblja s posebnim obilježjima u pogledu tipa

regionalne strategije i politike. U najduljem razdoblju je aplicirana teorija polova s ciljem

policentičnog razvoja koji se zasnivao na industrijalizaciji odnosno stvaranju i lociranju

velikih industrijskih pogona kao nositelja razvoja pojedinih regija. Aktualna regionalizacija

Hrvatske obavljena je uz velike političke utjecaje pa u znatnoj mjeri predstavlja improvizirano

stanje. Polazeći od ekonomskih kriterija regionalizacije, bilo bi potrebno objediniti neke

županije i stvoriti pet do šest teritorijalno i demografski većih jedinica. Hrvatska bi se trebala

decentralizirati, oslanjajući se na bogate europske uzore. Decentralizacija bi imala višestruko

pozitivne učinke koji bi se očitovali u stabilnijem i ravnomjernijem razvoju svih dijelova

Republike Hrvatske. Trebala bi se također napraviti decentraliziacija odlučivanja o fiskalnim

prihodima, gdje bi se omogućilo formuliranje konkurentskih poreznih politika s ciljem

privlaće nja proizvodnih faktora odnosno smanjivanja odljeva faktora. Lokalni nositelji

odluka bi pri tome pridavali pozornost elastičnosti njihovih poreznih prihoda s obzirom na

porezne stope koje bi sami kontrolirali, pa bi to bila osnova za međuregionalnu poreznu

konkurenciju. U hrvatskom fiskalnom sustavu bez obzira na provedenu djelomičnu

decentralizaciju nije uspostavljena adekvatna vertikalna ravnoteža i raspodjela nadležnosti i

fiskalnih kapaciteta između organa lokalne samouprave i uprave i centralne države. U

hrvatskoj fiskalnom sustavu još uvijek postoji nesklad s fiskalnim kapacitetima gradova i

Županija i utvrđenih zadaća u pogledu osiguravanja javnih potreba na lokalnoj razini.

Glavnina fiskalnih izdataka troši se na razini središnje države.

Nakon grupiranja regija po zajedničkim ekonomskim karakteristikama nastali su česti termini

poput jezgre i periferije. Termin jezgra označava regije s najbržim gospodarskim rastom. Bez

obzira na sve mjere i politike regionalnog razvoja, u Hrvatskoj se danas može govoriti samo o

jednoj, i to prostorno veoma maloj regiji jezgre. To je Grad Zagreb. U proteklom razdoblju

nije zabilježen niti jedan signal ozbiljnijeg rasta neke druge regije, osim možda Istre.

5

2.1 Regionalni razvojni dispariteti

U prijeratnoj Hrvatskoj politika regionalnog razvoja je kao i regionalizacija teritorija

Hrvatske, doživljavala brojne kontraverzne obrate. Tu se radilo o permanentnom sukobu

između težnje za upravnom centralizacijom i razvojne disperzije u prostoru. Regionalni razvoj

je bio utemeljen na upravno-teritorijalnom principu, po kojem se provodila centralizirana

politika solidarnosti i pomoći u razvoju nedovoljno razvijenim jedinicama. To se temeljilo na

očekivanju da se razvoj može politički distribuirati i sadržajno usmjeravati i da se tako može

postići opća regionalna ujednačenost opće razine razvijenosti. Rezultat centralizirane

redistribucije sredstava bio je sve veći jaz između razvijenih i nerazvijenih.

Tranzicijski proces bio je obilježen vrlo izraženim neoliberalnim gledištima u očekivanju da

će tržište sve samo regulira. Zbog uvjerenja i želja da se raskinu sve veze s bivšim sustavom

društvenog planiranja, bilo koji oblik planiranja bio je zanemaren. U isto vrijeme,

novouspostavljena država je visoko centralizirana za što su glavni argumenti početkom 90-ih

bili potreba uspostavljanja novih institutcija, održavanje kontrole nad teritorijem zbog ratnih

zbivanja i problem okupiranih područja. S obzirom da se površina nerazvijenih krajeva do

1990. povećavala brže nego broj stanovnika, takva politika regionalnog razvoja, untaoč nizu

pozitivnih i povoljnih učinaka, može se ipak ocijeniti neuspješnom. Zbog toga je Hrvatska

nakon osamostaljenja naslijedila neravnomjeran regionalan razvoj, depopulaciju i gospodarski

nazadak pojedinih područja. Domovinski rat je za posljedicu imao daljnje povećanje

disproporcija, velika razaranja i iseljavanja stanovništva. U desetogodišnjem razdoblju,

poslije 1990. Hrvatska nije imala konzistentnu i cjelovitu strategiju, koncepciju i politiku

regionalnog razvoja. Neki dijelovi regionalne politike bili su zastupljeni u pojedinačnim

zakonskim aktima ili u elementima fiskalne politike. Najvažniji u pogledu zakonskim akata

bili su Zakon o područjima od posebne državne skrbi (NN 44/96) i Zakon o otocima (NN

34/99) koji su doneseni s namjerom razvoja najnerazvijenijih i besperspektivnih područja

Hrvatske, a neki od elemenata fiskalne politike bili su diferencirana porezna politika i porezna

oslobođenja. Učinci tih zakona još nisu na razini očekivanja i sve upućuje na nastavljanje

divergentnih kretanja, pa i na njihovo povećavanje na nekim sektorima i područjima osobnog

i zajedničkog standarda.

6

2.2 Administrativno-teritorijalni ustroj i decentralizacija u Hrvatskoj

Administrativno-teritorijalna podjela Republika Hrvatske te sustav lokalne i regionalne

samouprave predstavlja veoma bitnu dimenziju regionalne politike. S jedne strane, upravne

strukture na regionalnoj i lokalnoj razini, kao i fiskalni i drugi uvjeti sačinjavaju važne

preduvjete za uspješne regionalne razvojne programe i politike. S druge strane, regionalna

podjela države je političko pitanje svake demokratske države i u vezi tog pitanja teško se

postiže konsenzus.

Teritoriji Republike Hrvatske podijeljen je na 20 županija. Grad Zagreb je s posebnim

položajem, 126 gradova i 429 općina. Grad Zagreb definira se kao posebna i jedinstvena,

teritorijalna i upravna jedinica koja ima status i grada i županije.

U prvih deset godina hrvatske neovisnosti i iskustva s demokratskim uređenom lokalnom

samoupravom, lokalni i regionalni potencijali nise razvili u punom smislu zbog

visokocentraliziranog sustava. Takvo stanje promijenilo je usvajanje novog zakonodavstva

2001. godine koje je podržalo koncept političke decentralizacije kao vodeći koncept uređenja

lokalne i regionalne samouprave. Bez obzira na postojanje političke volje za

decentralizacijom i jačanje lokalne demokracije izostala je aktivnija i usredotočenija politika

decentralizacije. Suvremene analize fiskalnog kapaciteta jedinica lokalne samouprave u

Hrvatskoj pokazuju da postoje značajne disproporcije u odnosu na razinu potreba koje se iz

lokalnih proračuna financiraju. Više od 1/3 jedinica lokalne samouprave prije nekoliko godine

nije bilo u stanju iz tekućih proračunskih prihoda pokriti tekuće rashode. Danas je udjel takvih

jedinica oko 15 % što ukazuje o poboljšanju stanja, iako problem financiranja razvoja još

uvijek predstavlja značajno ograničenje u funkcioniranju lokalne i regionalne samouprave u

Hrvatskoj. Djelomično i zbog nedovoljne i neprimjerene fiskalne decentralizacije, lokalne i

regionalne jedinice nisu u stanju razvijati i implementirati svoje vlastite razvojne programe u

mjeri koja bi upućivala na njihovo aktivno sudjelovanje u procesu regionalnog razvoja. Isto

tako, javlja se i dodatni problem definiranja kriterija za objektiviziranu raspodjelu dodatnih

potpora s centralne razine, najčešće usmjerene u razvojne projekte. Treba napomenuti da na

državnoj razini ne postoji objedinjeni sustav praćenja i kontrole državnih potpora jedinicama

lokalne i regionalne samouprave, gotovo uopće ne postoji aktivni monitoring i kontrola

7

namjenskog korištenja kapitalnih potpora, niti postoji sustav indikatora, koji bi identificirali

učinkovitost sustava redistribucije sredstava s centralne razine. Sve to je povezano za

procjenu sposobnosti lokalnih i regionalnih jedinica da aktivno sudjeluju u procesu provedbe

regionalne politike glede snage za uspostavu institucionalnih struktura na toj razini i jačanja

administrativnih kapaciteta ali i njihove financijske snage i mogućnosti da sudjeluju u

sufinanciranju razvojnih programa i projekata podržanih od viših razina, odnosno od državnih

institucija ili o korištenju sredstava iz EU fondova.

2.3 Razvojni dispariteti hrvatskih regija

Regionalna politika praktički postoji upravo zbog postojanja dispariteta između regija na

različitim poljima koja imaju značajan utjecaj na blagostanje tih regija.

„Postojanje značajih regionalnih razlika u životnom standardu vodi do osjećaja

nezadovoljstva i ogorčenosti. Oni su najviše prisutni kod onih čije perspektive zapošljavanja i

životnog standarda su slabe iz razloga kojima sami nisu krivi. Osobe koje završe školovanje

na područjima suočenim sa značajnim razvojnim poteškoćama imaju slabije šanse za

pronalaženje posla od svojih vršnjaka u razvijenijim područjima. Ovakvi primjeri nas vode do

srži socijalnih argumenata za postojanje regionalne politike. Tako npr. Zaostajanje u razvoju

nekog područja, koje se očituje prije svega kroz visoku stopu nezaposlenosti, može imati za

posljedicu povećanje financijskih transfera u obliku socijalnih naknada čime se razvija

ovisnički mentalitet te se ujedno povećava pritisak na proračun što ima niz negativnih

posljedica.“3

Regionalni razvojni dispariteti su vrlo izraženi u Hrvatskoj. Na razini županija, s jedne strane

ljestvice nalazi se Grad Zagreb s ogromnim gospodarskim i ukupnim razvojnim potencijalom

s još nekoliko županija s iznadprosječnim stupnjem razvijesnoti kao što su Istarska,

Primorsko-goranska i Koprivničko-križevačka županija, a s druge strane nalazi se najveći broj

županija s ispodprosječnim stupnjem razvijensoti mjerenimsa GDP/capita. Postoje i drugi

socio-ekonomski pokazatelji koji ukazuju na velike razvojne disparitete među hrvatskim

županijama, ali još veće među pojedinim jedinicama lokalnih samouprava. Još detaljnija

analiza ukazuje na značajne disparitete među jedinicama lokalnih samouprava unutar istih

3 Armstrong, Harvey and Taylor: Regional economics and policy, Blackwell Oxford, 2000.

8

županija (Zagrebačka, Međimurska, Istarska, Ličko-senjska) pri čemu je također najizraženija

razlika između regionalnog centra i periferije. Razlike su posebno izražene prema stopi

nezaposlenosti i proračunskim prihodima po stanovniku, osobitno u slučaju jedinica lokalnih

samouprava što potvrđuje raniju tezu o velikim razlikama u njihovu fiskalnom kapacitetu.

Značajne razlike prisutne su i u udjelu visokoobrazovanog stanovništva, a dojam o značajnosti

ovih dispariteta pojačava činjenica da u analizu nije uključen Grad Zagreb.

9

3. Regionalni razvoj u Hrvatskoj

Veliki regionalni razvojni dispariteti u Hrvatskoj ukazuju na nedovoljnu brigu o regionalnim

razvojnim aspektima ili pak na nedovoljnu učinkovitost mjera aktivnosti koje se poduzimaju u

okviru postojeće regionalne politike u Hrvatskoj.4

Regionalna politika u samostalnoj Hrvatskoj koja sustavno treba skrbiti o područjima koja

zaostaju u razvoju nije do sada imala značajnu političku podrušku. Više se govorilo o

sveopćoj centralizaciji i strahu od regionalizacije zemlje ili pak od naslijeđa socijalizma

vezanog za planiranje, što je dovelo do napuštanja sustavnog pristupa regionalnom razvoju.

Javne politike su bile okrenute postizanju makroekonomske stabilnosti, a regionalna politika

je bila usmjeravana ka obnovi ratom devastiranih područja, dodjeli pomoći siromašnim

područjima i stvaranju ovisničkog mentaliteta u tim područjima bez stvarnih dugoročnih

razvojnih učinaka. Odgovarajućim zakonskim rješenjima institucionalizirana je državna

potpora razvoju potpomognutih područja u koja spadaju područja:

od posebne državne skrbi (PPDS I, II i III kategorije) – Zakon o područjima posebne

državne skrbi; Zakon o obnovi i razvoju grada Vukovara,

hrvatski otoci - Zakon o otocima, i

brdsko planinska područja – Zakon o brdsko-planinskim područjima.

Zbog nedostatka jedinstvenog pravnog okvira za potpomognuta područja teško je bilo

identificirati njihove specifične razvojne potrebe te tome prilagoditi cjelovit, konzistenta,

učinkovit i dovoljno jednostavan sustav mjesra i instrumenta regionalne razvojne politike.

U institucionalnom i zakonskom okviru glavnu odgovornost za nacionalnu komponentu

regionalnog razvoj na središnjoj razini nosi Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka

(MMTPR) sa svoje tri uprave:

Uprava za integrirani regionalni razvoj,

Uprava za otoke, i

Uprava za regionalnu i lokalnu infrastrukturu.

Ministarstvo je stoga odgovorno za planiranje i provedbu politike regionalnog razvoja,

predlaganje promjena u sustavu upravljanja regionalnim razvojem, predlaganje i usklađivanje

4 Jurčić, Lj. Regionalna politika ln.: Ekonomska politika Hrvatske, Opatija, 2006.

10

provedbe mjera, programa i projekata državnih poticaja, te ocjenjivanje njihovog djelovanja.

Ministarstvo je odgovorno za usklađivanje i osiguravanje uvjeta za sve među-ministarske

radne skupine koje se bave regionalnim razvojem. Prilagodba institucionalnog okvira

zahtjevima za koordinaciju pred-pristupne,a kasnije i strukturne pomoći iz EU fondova

posebnu ulogu dodjeljuje vladinom Središnjem uredu za razvojnu strategiju i koordinaciju

strukturnih instrumenata.

Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi omogućava lokalnim vlastima da

izrade i provedu razvojne strategije kao i da financiraju ili sufinanciraju programe ili projekte.

U zakonodavstvu Republike Hrvatske zasada nije predviđena obveza ustroja tijela nadležnih

za regionalni razvoj na područnoj (regionalnoj) razini, postojanje takvih tijela na razinama

nižim od središnje je odraz u pravilu potreba i mogućnosti samih jedinica područne

samouprave da osnuju takva tijela u okviru samoupravnog djelokruga poslova.

Hrvatska potiče regionalni razvoj, posebno potpomognuta područja kroz programe i projekte

ministarstava i specijaliziranih ustanova kao što su Fond za regionalni razvoj, Fond za

zapošljavanje i razvoj, Hrvatski zavod za zapošljavanje i nekih drugih javnih poduzeća

(HBOR, Hrvatske vode, Hrvatske ceste). U načelu cilj im je poticati gospodarsi razvoj,

povećati zaposlenost i unaprijediti kakvoću življenja što uključuje:

Obnovu i izgradnju infrastrukture,

Unapređenje uvjeta stanovanja,

Financijske poticaje (porezne i carinske olakšice),

Subvencija (dotacije) jedinicama lokalne i područne samouprave,

Subvencije različitim sektorima (poljoprivreda, turizam, industrija, promet),

Mjere politike zapošljavanja, te

Ostale mjere.

Pristup financiranja fizičkih infrastruktura projekata može se smatrati primjerenim s obzirom

da u mnogim dijelovima Hrvatske još uvijek postoji velika potreba za izgradnjom ili obnovom

temeljne infrastrukture, ali nepostojanje drugih mjera za poticanje gospodarskog i socijalnog

razvoja umanjuje potencijalno djelovanje ulaganja u fizičku infrastrukturu. Socio-ekonomski

pokazatelji razvitka takvih područja ukazuju na to da uvođenje brojnih mjera nije dovelo do

očekivanih rezultata u pogeldu smanjenje regionalnih razlika.

11

Jedan od problema je u strukturi mjera, gdje prevladavaju mnoge porezne olakšice i različite

pomoći za lokalne proračune, anedostaju mjere usmjerene poticanju konkurentnosti lokalnih

gospodarstava. Očituje se također i prevelika usmjerenost na lokalnu razinu, dok izostaju

mjere na razinu županije. Mjere koje bi bile usmjerene na višu razinu imale bi puno veći

multiplikativni učinak. Mnoge institucije su uključene u provedbu vladinih programa koji se

često preklapaju i dupliraju. Veliki broj poticajnih mjera reguliran je zakonom, ali proces

njihove promjene čini cugim i kompliciranim. Bez obzira na porast broja instrumenata

namijenjenih razvoju pojedinih područja u mnogim slučajevima financijska vrijednost

pojedine mjere je premala za značajni razvojni učinak pa se postavlja pitanje učinkovitosti

takvog pristupa na smanjenje regionalnih razlika. Isto tako ne postoji program bespovratne

potpore (grant schemes u EU terminologiji). Trenutno ne postoji razrađeni sustav vrednovanja

učinkovitosti mjera zbog čega je teško ocjenjivati učinkovitost.

Procjene o institucionalnoj osposobljenosti i administrativnom kapacitetu za provedbu

regionalne politike obično obuhvaćaju 5 temeljnih komponenti: upravljanje, programiranje,

provedba, praćenje i ocjenjivanje, te financijska kontrola.

Ocjena je da ne psotoji cjeloviti, integrirani sutav upravljanja regionalnom razvojnom

politikom.

Programiranje je sve prisutnije na svim razinama, postupno se usvaja suvremena

metodologija, ali još uvijek izostaje horizontalna i vertikalna koordinacija i usklađivanje

programskih dokumenata.

U provedbi programa nailazima na preklapanje bez nužne koordinacije institucija koje imaju

svoej neovisne i ne uvijek transparentne mehanizme odlučivanja i odobravanja programa i

sredstava namijenjenih za razvoj županija, gradova i općina.

Unutar tijela državne uprave ne postoje neovisna tijela zadužena za praćenje i ocjenjivanje

provedbe intervencija i njihovih učinaka.

Praćenjem i kontrolom financijskih izvještaja teško je izvući podatke o ukupnim sredstvima

koja su utrošena upravo na regionalni razvoj.

12

4. Zaključak

Regionalni razvoj u razdoblju tranzicije je bio obilježen vrlo izraženim neoliberalnim

gledištima u očekivanju da će tržište sve samo regulirati. U tim uvjetima, a ponajprije zbog

želja i uvjerenja da se raskinu svi odnosi i veze s bivšim sustavom društvenog planiranja, bilo

koji oblik planiranja bio je zanemaren. U isto vrijeme, novouspostavljena država bila je

veoma visoko centralizirana za što su glavni argumenti početkom 90-ih bili potreba da se

uspostave institucije, da se održi kontrola nad „novonastalim teritorijem“ zbog ratnih zbivanja

i problem okupiranih područja. Strah od regionalizma očituje se u većini novonastalih država

je taj proces uvijek započinje centralizacijom vlasti te bi u takvim uvjetima ideja regionalizma

značila pomutnju i strah od mogućeg rasipanja snaga. S druge strane javlja se i strah od

mogućeg trajnijeg centralizma što je problem i u Hrvatskoj. Centralizam se prepoznaje po

koncentraciji kapitala i prometa, po centralizaciji ekonomsko-političkih odluka ili pak fizičkih

sredstava za njihovo provođenje.

Socio-eknomski pokazatelji razvitka ukazuju na to da uvođenje brojnih mjera nije dovelo do

očekivanih rezultata u pogledu smanjenja regionalnoh razlika, nego su se još više uočavali

nedostaci tadašnjeg sustava regionalne politike u Hrvatskoj.

Sve navedeno ukazuje na potrebu cjelovite transformacije sustava pripreme i provedbe

regionalne politike u Hrvatskoj. Potrebno je bilo ojačati zakonsku, institucionalnu i

programsku osnovu ove politke. Pri tome je trebalo voditi pažnju o približavanju Hrvatske EU

i suvremenim principima i načelima regionalne politike u zemljama EU.

Analiziranje navedenih problema u ovom radu jasno ukazuje na potrebu establiranja

regionalne politike kao jedne o iznimno važnih javnih politka za budući razvoj Hrvatske.

Usprkos tome, problemi regionalnih razlika su preveliki da bi ih regionalna politika mogla

samostalno rješavati vlastitim razvojnim instrumentima i zato to iziskuje koordinaciju i

suradnju sa sektorskim politikama te njihova „regionalizacija“ o vitalne je važnosti.

13

5. Literatura

1. DRUŽIĆ, I.:Hrvatski gospodarski razvoj, Ekonomski fakultet Zagreb i Politička kultura

Zagreb, Zagreb, 2003

2. JURČIĆ, LJ. Regionalna politika ln.: Ekonomska politika Hrvatske, Opatija, 2006.

14