Rečnik Parlamentarnih Termina

Rječnik parlamentarnih termina

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore NDI/Crna Gora, septembar 2008.

1

RJEČNIK PARLAMENTARNIH TERMINA Rječnik u nastavku nudi objašnjenja pojmova iz domaće i strane parlamentarne teorije i prakse. Ima za cilj da čitaocu posluži kao podsjetnik kada su u pitanju ovdašnji parlamentarni pojmovi, da pojasni strane i da, gdje je moguće, pruži uporedni prikaz pojedinih domaćih sa institutima iz međunarodnog parlamentarnog života. zagradama, nakon navedenog pojma, možete naći i prevod istog na engleski jezik pod pretpostavkom da ćete u vašem poslu imati priliku da se sretnete i sa njima. Izvori su navedeni ispod definicija pojmova u italic-u. Tamo gdje nisu posebno naznačeni, u pitanju su pojmovi koji su definisani od strane našeg tima zahvaljujući obimnoj literaturi Nacionalnog demokratskog instituta. A Agenda – (eng. agenda) je takođe, program ili djelokrug rada, a u parlamentarnoj praksi može se shvatiti i kao dnevni red. U mnogim parlamentima, međutim, agenda se razlikuje od dnevnog reda po tome što sadrži i satnicu po kojoj se upravljaju aktivnosti odbora i parlamenta. Vidi dnevni red. Amandman – (eng. amendment) je predlog za izmjenu nekog zakonskog teksta i sama izmjena koja je usvojena od strane nadležnog zakonodavnog tijela. Razlikuje se od ostalih izmjena akata po tome što prvobitni tekst ostaje kakav jeste, dok se novi tekst dodaje na kraju propisa na koji se odnosi. (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Амандман, pristupljeno: avgust, 2008.) U Skupštini Crne Gore predlog za izmjenu predloga zakona podnosi se u obliku amandmana u pisanoj formi i mora biti obrazložen. Vidi čl. 148-150 Poslovnika Skupštine Crne Gore Anketna komisija – (eng. commission of inquiry) je parlamentarno radno tijelo koje se obrazuje radi vršenja parlamentarne istrage. Vidi parlamentarna istraga. Apsolutna većina – (eng. absolute majority) je vrsta većine koja je neophodna za donošenje odluke. Vidi većina. B Backbenchers – su poslanici iz „zadnjih redova", tj. poslanici koji nijesu članovi rukovodstva stranke i koji mogu ograničavati čelnike vladajuće i opozicionih stranaka artikulišući stav javnosti na koji stranački čelnici ne obraćaju dovoljno pažnje. Ovo je posebno čest slučaj u mnogim zemljama zapadne Evrope gdje je tradicionalna vjernost stranci počela nestajati, a stranačka disciplina nije onako snažna kao što je nekad bila. Uzevši u obzir ovu realnost, sve je češća situacija u kojoj članovi kabineta konsultuju backbenchere. (Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington, 2000.) Č Čitanje – (eng. reading) obuhvata faze kroz koje prolazi predlog zakona do usvajanja, a u skladu su sa poslovnikom parlamenta. Parlamenti obično imaju od dva to tri (u nekim parlamentima čak pet) vremenskih okvira u kojima se o predlozima zakona može javno raspravljati. Poznat pod nazivom „čitanja“, ovaj



2

proces omogućava sistematičnu i temeljnu raspravu u nekoliko vremenskih intervala, kao i dobijanje inputa zainteresovanih građana. U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, u prvom čitanju se zakon predstavlja, bez rasprave, nakon čega se štampa. U drugom čitanju raspravlja se o glavnim principima predloga zakona prije nego što odbori počnu sa radom. U narednoj fazi, o detaljima predloga zakona raspravlja se na nivou odbora. Nakon toga, slijedi faza izvještavanja Doma kada Dom pravi izmjene koje je vlada načelno prihvatila na odborima, nakon čega slijedi rasprava se o novim pitanjima iz zakona. Tokom faze izvještavanja o amandmanima se može glasati pojedinačno. Nakon toga slijedi treće čitanje. Sastoji se od rasprave o prijedlozima zakona koji su prošli odbore i fazu izvještavanja i ograničena je na sadržinu predloga zakona. Francuski prijedlozi zakona, na drugoj strani, prolaze kroz dva čitanja. Prvo čitanje se uglavnom svodi na načelnu raspravu o principima predloga zakona, dok se drugo odnosi na detaljnu analizu odredbi i amandmana koje su predložili odbori. Bilo bi idealno, pošto je volja većine obično već reflektovana u sadržini predloga zakona, da se preduzmu određeni koraci kako bi čulo stanovište opozicije, kao što je slučaj u Italiji, gdje se opozicionim grupama daje više vremena za izlaganja u odnosu na predstavnike vladajućih partija u slučaju kada je vlada predlagač. (Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.) U Skupštini Crne Gore zakon se donosi kroz sljedeće faze: razmatranje predloga zakona u odborima (prvo čitanje), razmatranje predloga zakona na sjednici Skupštine koje obuhvata načelni pretres o predlogu zakona (drugo čitanje) i pretres predloga zakona u pojedinostima (treće čitanje). Vidi čl. 137-147 Poslovnika Skupštine Crne Gore. D Dijalog – (eng. dialogue) je stvaranje. Ulazimo u razgovor s jednim mišljenjem i argumentima, a iz razgovora izlazimo s boljim argumentima i rješenjima. Biti spreman za susret i razgovor, znači omogućiti sebi da čuješ drugačije mišljenje, viđenje i da se suočiš s novim argumentima. Samo iz susreta različitih mišljenja i argumenata, moguće je naći izlaz i pravi dogovor. Stari Grci su najbolje i najpravednije odluke postizali govorom, razgovorom i dogovorom. Tamo gdje se ne govori, ne razgovara i ne dogovara, nema valjanih odluka za sve. Smatrali su da su sila i nasilje nijemi i da zato ne bi trebalo da imaju mjesta u politici. Kada se u politici ne razgovara (vodi dijalog), onda se naređuje i upotrebljavaju sila i nasilje. I najteži zajednički problem se dijalogom može riješiti. Dijalog ispravlja naša mišljenja o nama i drugima, naše zablude i predrasude, naša ograničenja i moguća ogriješenja. Tamo gdje se u politici ne razgovara, produbljuju se problemi, otvaraju se sukobi, proširuju krize i, na kraju, vode ratovi. Dijalog je sredstvo u političkom komuniciranju, a i jedan od važnih elemenata demokratske političke kulture. Nema demokratske političke kulture bez dijaloga. Dobro uređen demokratski poredak ne može se ni izgraditi, niti funkcionisati bez dijaloga. (Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija, Beograd, 1993. i tekst prof. Čedomira Čupića, Politika i zlo, Fakultet političkih nauka, Čigoja štampa, Beograd, 2002.) Dnevni red – (eng. order of business) je spisak tačaka po kojem teče rasprava u parlamentu. Vidi agenda. Praksa pripreme dnevnog reda se razlikuje širom svijeta. U većini zemalja, dnevni red određuje predsjedavajući parlamenta i članovi kolegijuma, u čiji su rad obično uključeni predsjednici poslaničkih klubova, kao i potpredsjednici parlamenta. U drugim zemljama, pak, postoje posebni odbori koji utvrđuju dnevni red. Dnevni red, nakon toga, obično može biti



3

izmijenjen ako to predloži određen, obično, manji broj poslanika. Ovakav je slučaj u Belgiji, gdje 13 članova parlamenta može predložiti izmjenu dnevnog reda, kao i u Republici Koreji, gdje tačka dnevnog reda može biti dodata na zahtjev 20 poslanika. Dnevni red je obično dio šireg zakonodavnog rasporeda kojom se definiše redosljed i procedura po kojoj parlament raspravlja za jedan duži vremenski period, obično nekoliko mjeseci i u skladu sa godišnjim parlamentarnim planom rada kojim se preciziraju dani namijenjeni različitim parlamentarnim aktivnostima. (Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.) U Skupštini Crne Gore, Kolegijum predsjednika se dogovara o sazivanju Skupštine i predlogu dnevnog reda sjednice. Potom se dnevni red sjednice utvrđuje se na sjednici. Vidi čl. 21, 86 i 92 Poslovnika Skupštine Crne Gore. D’Ontov sistem – (eng. D’Hondt method) je jedna od metoda raspodjele mandata u proporcionalnom izbornom sistemu. Nazvan je imenom svoga pronalazača, profesora d'Honta. Srijeće se i pod nazivima sistem takmičenja lista ili sistem najmanjeg zajedničkog djelitelja. Prvi put je primijenjen u Belgiji 1899. godine. Primjena d’Ontovog sistema nalaže da se najprije izračuna biračka masa svake kandidatske liste. Biračka masa kandidatske liste je broj glasova koji je lista osvojila u izbornoj jedinici. Potom se biračka masa svake liste dijeli brojevima 1, 2, 3,...N (N je broj poslaničkih mjesta u izbornoj jedinici). Poslije rezultata dobijenih primjenom navedenog metoda izdvaja se onoliko najvećih biračkih masa koliko konkretnoj izbornoj jedinici pripada poslaničkih mjesta. Biračke mase za svaku od lista se potom rangiraju s obzirom na njihovu veličinu, i to od najveće do najmanje. Najmanja od njih je zajednički djelitelj. Zajednički djelitelj je kriterijum raspodjele mandata između kandidatskih lista. Svakoj listi pripada onoliko mandata koliko je puta zajednički djelitelj sadržan u njenoj biračkoj masi. (Rječnik osnovnih pojmova i termina o izborima, prof. dr Marijana Pajvančić, Centar za slobodne izbore i demokratiju, CESID, 2001.) E Evropski parlament (EP) – (eng. European Parliament) je jedino tijelo Evropske unije koje se bira na direktnim izborima. Ima 785 članova koji se biraju svake pete godine u 27 zemalja. Parlament ima tri osnovne funkcije:

1. Dijeli sa Savjetom moć ozakonjenja, tj. usvaja Evropske zakone (direktive, regulative, odluke). Njegovo učešće u donošenju zakona pomaže garantovanju demokratskog legitimiteta usvojenih tekstova;

2. Zajedno sa Savjetom rukovodi budžetom i tako utiče na troškove EU. Na kraju procedure, usvaja budžet u cjelini;

3. Praktikuje demokratski nadzor nad Komisijom. Potvrđuje nominaciju za članove Komisije i ima pravo cenzure Komisije. Takođe, praktikuje i politički nadzor nad svim institucijama.

(www.europarl.europa.eu/, pristupljeno: avgust 2008) (www.wikipedia.org, pristupljeno: avgust 2008) F Frakcija – (eng. fraction) je ranije korišćen pojam u ravnopravnom značenju sa pojmom partija. Sada se, međutim, pojam frakcija češće koristi za označavanje dijela ili grupe u



4

okviru veće organizacije, obično političke partije. Iako frakcije mogu da budu stabilne i trajne, kao i da imaju formalnu organizaciju i članstvo, njihovi ciljevi i organizacioni status u skladu su sa partijom kojoj pripadaju. Ukoliko to nije slučaj, grupa se onda smatra „partijom u okviru partije“. Ponekad se pravi razlika između frakcija i tendencija, pri čemu se ove druge slabje povezane i neformalnije grupe koje se izdvajaju samo zajedničkom političkom ili ideološkom prirodom. Frakcionaštvo se odnosi ili na nastanak frakcija, ili na ogorčenu borbu među njima. Pojam frakcija koristi se obično u pogrdnom značenju i pod njim su podrazumijevaju unutrašnji sukobi koji slabe organizaciju. G Glasanje o povjerenju/nepovjerenju vladi – (eng. vote of confidence/no-confidence) predstavlja jedno od najsnažnijih sredstava za pokretanje političke odgovornosti vlade u parlamentarizmu.

Vlada svoju funkciju može obavljati jedino dok ima povjerenje parlamenta. Kada se takvo povjerenje dovede u pitanje od strane poslanika, u parlamentu se obavlja glasanje o nepovjerenju vladi. Vlada, takođe, može u parlamentu postaviti pitanje svog povjerenja i tada se glasa o povjerenju vladi. Ukoliko vlada na glasanju izgubi povjerenje, podnosi ostavku, a nakon toga se imenuje mandatar za sastav nove vlade ili se raspisuju novi parlamentarni izbori.

Mađarska i Poljska imaju opciju izglasavanja povjerenja pojedinom ministru, što ne predstavlja referendum o cjelokupnoj vladinoj politici, nego o radu te osobe. Bivši poljski poslanik, Jerzy Wiatr opisuje proceduru kao „vrlo neugodno iskustvo za ministra…Njegovi kritičari izlaze za govornicu i govore o njegovim manama. On se može braniti, ali ima odbrambeni stav. Sve je to prikazano na televiziji, kako bi građani mogli gledati“. Prema Wiatru, konačan rezultat glasanja nije jako bitan, budući će se vladina većina svejedno nadglasati opoziciju. „Ali sve te kritike ostaju u pamćenju naroda. Stoga je ipak važno izbjeći ovakvu situaciju. To opoziciji daje određenu prednost“. (Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington, 2000, str. 30) U Crnoj Gori, Vlada može u Skupštini postaviti pitanje svog povjerenja, a predlog da se glasa o nepovjerenju Vladi može podnijeti najmanje 27 poslanika. Vidi čl. 107 i 108 Ustava Crne Gore i čl. 194-197 Poslovnika Skupštine Crne Gore. I Inauguraciona sjednica – (eng. inaugural sitting) Vidi konstituvna sjednica. Interpelacija – (eng. interpellation) Termin interpelacija potiče od engleske riječi to interpellate što znači pitati, ali i pitajući protestvovati. Interpelacija je kvalifikovano pitanje upućeno članu vlade ili vladi u cjelini, putem kojeg poslanici traže odgovor o izvjesnim činjenicama, razjašnjenje pojedinih vladinih stavova i postupaka i sl. Interpelacije su slične poslaničkim pitanjima, ali među njima, ipak, postoji razlika. Jedna od razlika između interpelacije i poslaničkog pitanja je pretres. Kod interpelacije pretres se vodi zbog toga što se traži da vlada objasni i opravda svoj postupak, koji joj poslanici u parlamentu osporavaju. Pitanje sadržano u interpelaciji po pravilu je krupno pitanje od opštedržavnog značaja koje izaziva interesovanje javnosti. Dok su kod poslaničkog pitanja na sceni poslanik koji pita i član vlade koji odgovara, povodom interpelacije u raspravi mogu učestvovati svi poslanici i svi članovi vlade. Interpelacija, za razliku od poslaničkog pitanja,



5

obično završava glasanjem. Cilj interpelacije nije informacija kao kod poslaničkog pitanja, nego diskusija i rasprava, a potom eventualno i sankcija prema vladi. Vidi poslaničko pitanje. U Skupštini Crne Gore, interpelaciju za pretresanje određenih pitanja o radu Vlade može podnijeti najmanje 27 poslanika. Vidi čl. 108 Ustava Crne Gore i čl. 141-146 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Izvjestilac – (eng. rapporteur) Riječ rapporteur vodi porijeklo iz francuskog i koristi se u međunarodnom i evropskom pravnom i političkom kontekstu da označi osobu određenu od nekog tijela koje donosi odluku da ispita određeno pitanje i o tome podnese izvještaj datom tijelu. Izvjestilac je zapravo osoba koja podnosi izvještaj ne nekom sastanku. Autori izvještaja pripremljenih od odbora Evropskog parlamenta se takođe zovu izvjestioci. Osobe koje pomažu izvjestiocima se zovu izvjestioci u sjenci i njihov broj može varirati u zavisnosti od teme.

(http://en.wikipedia.org/wiki/Rapporteur, pristupljeno: avgust, 2008.)

U Skupštini Crne Gore, odbori imenuju izvjestioce koji, po sopstvenoj inicijativi ili na zahtjev Skupštine, obrazlažu mišljenja i predloge odbora. Vidi član 70 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Neposredni izbori – (eng. direct elections) predstavljaju oblik izbornog sistema u kome građani (birači), koristeći se neposredno i lično svojim biračkim pravom, biraju svoje predstavnike u predstavnička tijela (centralna, regionalna ili lokalna), kao i druge organe državne vlasti (npr., predsjednika republike). Suprotnost neposrednim izborima su posredni izbori (eng. indirect elections) u kojima je izbor poslanika ili drugih organa vlasti povjeren užim ili širim izbornim kolegijumima (izbornici, elektori), koji su neposredno izabrani od strane građana. (Rečnik osnovnih pojmova i termina o izborima, prof. dr Mirjana Pajvančić, CESID, Beograd, 2001.) K Kolegijum – (eng. collegium) je interno parlamentarno tijelo, poznato je pod različitim nazivima kao što su „predsjedništvo“, „biro” ili „konferencija predsjednika“, koje obavlja političku ulogu organizovanja zakonodavnog rasporeda, određivanja i vođenja debate i utvrđivanja redosljeda predloga. Članovi kolegijuma ove zadatke sprovode u skladu sa interesima izvršne vlasti i političkih partija, ali i u skladu sa zakonodavnim planovima. Pošto im je povjerena uloga „čuvara kapije“ u zakonodavnim aktivnostima, veoma je važno da njihov izbor ili odabir i procedure u vezi s tim počivaju na jasno definisanim kriterijumima u poslovniku. (Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.) U Skupštini Crne Gore, Kolegijum predsjednika Skupštine, primarno zaduženog za pitanja organizacije i rada Skupštine i odbora, čine predsjednik Skupštine, potpredsjednici Skupštine i predsjednici klubova poslanika. U radu Kolegijuma učestvuje generalni sekretar Skupštine, a po potrebi i predsjednici pojedinih odbora. Vidi čl. 25 i 26 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Konsenzus – (lat. i eng. consensus) označava jednodušnost i opštu saglasnost bez formalnog izjašnjavanja putem glasanja. Konsenzus može prethoditi glasanju, ali se ne



6

izjednačava sa jednoglasnim donošenjem odluke. U sociološkom smislu konsenzus znači opštu saglasnost u mišljenjima i osjećanjima koja ima za cilj da uspostavi red u oblasti u kojoj su postojali sukobi i razlike. Takva opšta saglasnost može biti praćena razlikama u mišljenju o detaljima. Konsenzus je kooperativno rješenje konflikata (razlika), sporazum između strana koje imaju jednaku moć. O. Kont smatra da je konsenzus spona koja drži društvo na okupu. (Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1985.) Konstitutivna sjednica – (eng. inaugural sitting) je prva sjednica održana poslije objavljivanja rezultata na izborima. Obično tokom ove sjednice, parlament bira predsjednika i članove kolegijuma parlamenta, a poslanici polažu zakletvu. Skupštinu na prvu sjednicu, poslije završenih izbora, saziva predsjednik Skupštine prethodnog saziva. Vidi čl. 5-7 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Konsultativna saslušanja – (eng. consultative hearing) Vidi zakonodavno saslušanje. Kontrolno saslušanje – (eng. oversight hearings) je vrsta parlamentarnog saslušanja. Kontrolna saslušanja tretiraju predmetni zakon, neko posebno pitanje ili neku predloženu aktivnost često se fokusirajući na kvalitet vladinih programa, kao i nivo performansi vladinih zvaničnika. Kontrolno saslušanje, takođe, pomaže da izvršavanje zakona od strane izvršne komponente vlasti bude u skladu sa namjerom zakonodavca, kao i da administrativna politika odražava interese javnosti. Težnja ove vrste saslušanja je unapređivanje efikasnosti, ekonomičnosti i efektivnosti vladinih operacija. U Skupštini Crne Gore, kontrolno saslušanje podrazumijeva pravo odbora da, radi pribavljanja informacija i stručnih mišljenja o pojedinim pitanjima iz svog djelokruga, kao i o pojedinim pitanjima utvrđivanja i sprovođenja politike i zakona ili drugih aktivnosti Vlade i organa državne uprave, koja izazivaju nejasnoće, dileme ili principijelna sporenja, u cilju razjašnjenja tih pitanja, pozove na sjednicu odgovornog predstavnika Vlade ili drugog organa državne uprave i od njega tražiti da se izjasni o tim pitanjima. Vidi čl. 75-77 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Vidi parlamentarno saslušanje i zakonodavno saslušanje. Kvorum – (eng. quorum) je najmanji broj poslanika koji mora biti prisutan na sastanku/sjednici da bi se moglo nastaviti sa radom ili obaviti glasanje. Skupština Crne Gore ima kvorum ako je prisutna većina ukupnog broja poslanika. Vidi čl. 90 Poslovnika Skuptštine Crne Gore. Kvalifikovana većina – (eng. qualified majority) je vrsta većine. Vidi većina. L Legitimitet – (eng. legitimacy i lat. legitimus) upućuje na pravednost državne vladavine. Državna vladavina i njeno sprovođenje je legitimna samo onda kada se slaže sa predstavama o pravu i pravednosti, te sa etičkim vrijednostma i normama koje leže u njihovoj osnovi i koje su opšte priznate u društvu ljudskih jedinki nad kojima država ima vlast. Svaka državna vlast treba da ima opravdanje (legitimitet) ukoliko želi da vlada i sa najmanjim odobravanjem građana, a ne samo sa fizičkom i psihičkom silom i primenjujući teror kao svoj sastavni dio. U demokratiji državna vlast je legitimna kada: a) ona proizilazi iz naroda i kada je stvorena sa



7

većinom glasova „za“ od samog naroda, tj. kada su oni koji su u posjedu državne vlasti direktno ili indirektno izabrani od samog naroda i to samo na određeni period i kada ih i u tom periodu narod kontroliše; i, b) se državna vlast sprovodi u skladu sa principima navedenim u Ustavu, posebno principima o njenoj legalnosti, raspodjeli vlasti i važenju osnovnih ljudskih prava. (Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.) Lobi – (eng. lobby) je organizacija ili društvena skupina koju obrazuju lica koja nijesu članovi zakonodavnog tijela, s ciljem da utiču na rad zakonodavca. Ovim terminom označavaju se i radnje ovih skupina preduzete u pomenutom cilju. Njime se obuhvataju samo oni oblici djelovanja na državnu vlast i njihovi nosioci koji su usmjereni na jednu granu državne vlasti-zakonodavnu. U tom smislu treba razlikovati značenje obuhvaćeno terminom „interesne grupe“ od značenja obuhvaćenog ovim treminom. Djelovanje interesnih grupa usmjereno je na državnu vlast u cjelini, najčešće na izvršnu vlast, dok je djelovanje lobija svedeno na zakonodavnu vlast. Pored toga, lobiranje je samo izraz i oruđe neke interesne grupe, a ne i sama ta grupa. Oblici i metode uticaja na zakonodavno tijelo su različiti. Izvorno, oni su se sastojali u neposrednom dodiru članova lobija sa članovima zakonodavnog tijela, ali su širenje biračkog prava, i nagli i ogromni razvitak sredstava masovnog komuniciranja naveli lobi da upotrebljavaju posredne oblike uticaja na članove zakonodavnog tijela, prvenstveno odgovarajućim mobilisanjem javnog mnjenja. Jedno vrijeme metodi takvog uticaja bili su podmićivanja i druga nemoralna sredstva, ali su se oni uglavnom danas iskorijenili. Pod uslovom da postoje institucionalizovani oblici zaštite opštedruštvenih interesa, postojanje lobija ne može se uzeti a priori kao političko zlo. (Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1985.) Lobiranje – (eng. lobbying) po Klaiću (Veliki rječnik stranih riječi), lobiranje potiče od engleske riječi koja označava predvorje, i to na prvom mjestu parlamenta. Lobist je, prema istom izvoru, političar koji privatnim razgovorima nastoji pridobiti predstavnike naroda (poslanike) za svoju politiku. U Engleskoj, a posebno američkoj pravno-političkoj tradiciji i praksi, međutim, lobiranje znači nešto drugo. To je praksa uticanja na odluke vlada od strane agenata koji zastupaju neke posebne interese, npr. sindikata, farmera, kapitala, žena ... Riječ datira iz prve polovine 19. vijeka kad su se zastupnici raznih interesa sakupljali u predvorju američkog Kongresa i hvatali kongresmene za rukav ne bi li ih uvjerilli u zastupanje njihove stvari. Iako lobiranje nije u početku bilo institucionalizovano i legalizovano, Amerikanci negdje sredinom 20. vijeka stvar ozakonjuju na saveznom nivou. (Javno zagovaranje, Miriam Kervatin, Star Projekt, Delphi International, X-PRESS, Zagreb, 1998.) M Manjinska vlada – (eng. minority government) je Vlada koju čine partije koje nemaju većinu u parlamentu. Ministar – (eng. minister) član vlade odgovoran za jedan ili više vladinih resora. O Odbor – (eng. committee) je vrsta parlamentarnog radnog tijela. Pravo parlamenta da postavlja zadatke pred odbore je uspostavljeni princip demokratske vlasti. Iako se njihova ovlašćenja razlikuju od zemlje do zemlje, odbori su prihvaćeni kao praktičan način za organizivanje rada parlamenta, s obzirom na to da obezbjeđuju fokusirani radni ambijent koji



8

se ne može obezbijediti na plenarnoj sesiji. Odbori mogu biti posebno pogodni za nadzor izvršne vlasti. Odbori, u tom smislu, olakšavaju rad parlamenta u cjelini, ali njihova uloga ne smije biti toliko ekstenzivna da počnu djelovati kao zamjena za parlament. O broju odbora i njihovoj nadležnosti odlučuje parlament. Mogu se obrazovati na stalnoj ili privremenoj osnovi. (Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.) U Skupštini Crne Gore, odbori se obrazuju za razmatranje predloga akata, predlaganje akata, parlamentarnu kontrolu i vršenje drugih poslova iz nadležnosti Skupštine. Vidi čl. 33 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Opozicija – (eng. opposition) Opoziciju čine različiti oblici suprotstavljanja politici vladajuće stranke od strane političkih stranaka koje nijesu na vlasti, i koje, polazeći od jednog alternativnog političkog programa, teže da u borbi za glasove birača osvoje vlast i vrše je sve dotle dok uživaju podršku biračkog tijela. Kako je središnje područje djelovanja opozicionih stranaka u parlamentu, politička opozicija se naziva i parlamentarnom opozicijom. (Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija, Beograd, 1993.) Opozicija je – rečeno je s pravom – pored vlade drugi pokretač politike. Postojanje opozicije sprečava da se vladajuća partija identifikuje sa državom, da postane državna partija i da svoje interpretacije opšteg dobra proglasi jedinim, važećim i apsolutnim. (Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokratiju, Sastavni djelovi slobodnog državnog uređenja, Bonn, 1990.) Opština – (eng. municipality) dio teritorije kojim upravlja sopstvena lokalna vlada. P

Parlament – (eng. parliament) je zakonodavno tijelo koje ima moć da kreira, mijenja i donosi zakone. Naziv potiče od francuskih riječi parlement, parler što znači govoriti. Parlament je dakle mjesto za priču, diskusiju, odnosno sastanak ili skup ljudi gdje se diskutuje o određenim pitanjima. Parlamenti se sastoji od domova i mogu biti jednodomni ili dvodomni, mada postoje ili su bar postajali i kompleksniji modeli. U donjem domu gotovu uvijek nastaju predlozi zakona, dok je gornji dom tijelo koje obično još jednom provjerava i odlučuje o tome da li će dati veto ili odoboriti određeni predlog akta. Pored zakonodavne, parlament takođe obavlja kontrolnu i representativnu funkciju.

(http://en.wikipedia.org/wiki/Parliament, pristupljeno: avgust, 2008.)

U Crnoj Gori, zakonodavnu vlast vrši Skupština koja je jednodomni parlament. Vidi čl. 82-94 Ustava Crne Gore. Vidi zakonodavna vlast. Parlamentarizam – (eng. parliamentarism) je ustavni sistem u kojem parlament izabran od naroda kontroliše i utiče na državnu izgradnju političke volje. Parlamentu onda opet pripada osnova zakonodavstva (legislativa). Pod pojam parlamentarizam mogu se svrstati različiti tipovi vlada, npr. predsjednički sistem (kao u SAD-u), parlamentarni sistem (kao u Velikoj Britaniji i Saveznoj Republici Nemačkoj). (Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.)



9

Parlamentarna istraga – (eng. parliamentary inquiry) je jedan od instituta parlamentarne kontrole nad radom izvršne vlasti. Većina parlamenata ima moć da sprovodi parlamentarne istrage, ali se razlikuju u mjeri u kojoj koriste ovakvo ovlašćenje. Parlamentarna istraga se obično pokreće sa ciljem da se istraže okolnosti u vezi sa pitanjima od javnog interesa. U pogledu istrage, parlamentarni sistemi većine evropskih zemalja podrazumijevaju formiranje posebnih odbora za istragu npr. u Holandiji, Grčkoj, Njemačkoj, Švajcarskoj, Poljskoj, Češkoj, Finskoj, Francuskoj, Litvaniji, Rumuniji, Belgiji, Estoniji, Sloveniji, Mađarskoj, Danskoj, kao i u Evropskom parlamentu. Drugi pak ne podrazumijevaju formiranje posebnih odbora za istragu, već se istraga sprovodi od strane parlamentarnih odbora kroz redovne sastanke i javna saslušanja npr. u Irskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj i Italiji. Pravni okvir za parlamentarnu istragu je u većini evropskih zemalja definisan ustavom i parlamentarnim poslovnikom (npr. Finska, Austrija, Italija, Grčka, Švedska, Češka, Slovenija, Mađarska, Danska, Španija, Poljska, itd.). Specifična priroda i značaj ovog instrumenta parlamentarne kontrole u nekim zemljama doveli su do izrade posebnih aneksa poslovnika kojim se definiše postupak istrage (npr. Češka, Austrija, Evropski parlament/Aneks 8) ili posebnih zakona (Litvanija – Zakon o ad hoc odborima Seimas-s za istragu, Holandija – Zakon o parlamentarnoj istrazi, Poljska – Zakon od 21 Januara 1999 o odborima za istragu Sejm-a, Španija – Zakon 5/1984 o saslušanjima i odborima za istragu). (Parlamentarna istraga, NDI, maj 2005.) (Izvještaj o parlamentarnoj proceduri i odnosima, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj - OECD, decembar 2000.) Skupština može, na predlog najmanje 27 poslanika, obrazovati anketni odbor radi prikupljanja informacija i činjenica o događajima koji se odnose na rad državnih organa. Vidi čl. 109 Ustava Crne Gore i čl. 78-82 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Parlamentarno saslušanje – (eng. parliamentary hearings) se može definisati kao mehanizam za prikupljanje informacija koje koriste parlamentarni odbori. Parlamentarna saslušanja se mogu sprovoditi o pitanjima kao što su nedostatak određenih zakonskih rješenja, ali mnogo uobičajenije je vođenje parlamentarnog saslušanja o već predloženim zakonima i drugim aktima. Svrha parlamentarnog saslušanja je i da prati ispunjavanje programa i aktivnosti vlade. Parlamentarna saslušanja daju mogućnost i građanima da učestvuju u procesu izrade stavova o određenim pitanjima i tako pruže pomoć u izgradnji javnog mišljenja o nekoj mjeri ili pitanju. Većina parlamentarnih saslušanja se odvijaju u sjedištu parlamenta ali ponekad radno tijelo parlamenta može odlučiti da postoji potreba da se parlamentarno saslušanje sprovede na terenu. Nevladine organizacije mogu predstavljati bogat izvor informacija za parlamentarne odbore. Visoko obrazovani ljudi i članovi drugih organizacija su često voljni da pruže pomoć odborima kroz predočavanje konkretnih podataka, analiza i izjava. Dosadašnje studije pokazuju da svjedočenje pred parlamentarnim odborom tokom parlamentarnog saslušanja predstavlja važan i efikasan metod uticanja na zakonodavstvo. Pored pomenutog, kroz proces konsultovanja eksperata i interesnih grupa, odbori dobijaju informacije i pomoć običnih građana koji imaju direktno iskustvo naspram predloženog zakonodavnog akta ili pitanja i na koje će direktno uticati odluke donesene od strane odbora i parlamenta. Saslušanja se obično dijele na zakonodavna i kontrolna. Vidi zakonodavno saslušanje i kontrolno saslušanje. U Skupštini Crne Gore se radi pribavljanja informacija, odnosno stručnih mišljenja o predlogu akta koji je u proceduri u Skupštini, razjašnjenja pojedinih rješenja iz predloženog ili postojećeg akta, razjašnjenja pitanja značajnih za pripremu predloga akta, kao i radi



10

uspješnijeg ostvarivanja kontrolne funkcije Skupštine, u nadležnim (matičnim) odborima Skupštine mogu organizovati parlamentarna saslušanja i istrage. Vidi čl. 72 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Parlamentarna grupa – (eng. parliamentary group) Vidi poslanički klub. Parlamentarni imunitet – (eng. parliamentary immunity) Vidi poslanički imunitet. Parlamentarni sistem – (eng. parliamentary system) je pojava reprezentativnog sistema i parlamentarizma koju karakteriše sljedeće:

1. uska veza između vlade (izvršne vlasti) i parlamenta (zakonodavne vlasti); 2. kompatibilnost vladine službe i poslaničkog mandata, tj. premijer i ministri pripadaju u svakom slučaju većinskim poslaničkim frakcijama; 3. politička odgovornost vlade prema parlamentu, koji može opozvati vladu izglasavanjem nepoverenja; 4. pravo vlade da raspusti parlament i raspiše nove izbore.

Što se tiče osnovnog kriterija, tj. parlamentarne odgovornosti, izglasavanjem nepovjerenja prema vladi, šefu vlade, ili prema pojedinim ministrima on može biti doveden u vezu sa odbijanjem zakona sa čijim je sadržajem povezano pitanje izglasavanja nepovjerenja vladi. Ukoliko vlada u ovim slučajevima bude lišena povjerenja, ona ima obavezu da se povuče. Ipak, do osnivanja nove vlade, ona obavlja svoju funkciju kao vlada - vršilac dužnosti. (Parlamentarni vodič, Centar za demokratsku tranziciju, Podgorica, 2006.) Partija – (eng. party i lat. pars partis) Riječ potiče od latinskog pojma koji znači dio neke cjeline. Političke partije ili stranke su organizovane političke grupe čiji je cilj osvajanje vlasti, zadržavanje i učešće u vlasti. Da bi funkcionisale moraju imati dvije osnove: program - u kome izlažu svoje političke poglede (obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, vojska, penzije, ekologija i druge), što je osnova za okupljanje političkih pristalica i onih koji imaju slične stavove i zajedničke ciljeve i interese da ih ostvare i organizacionu strukturu - putem koje ostvaruju svoje političke ciljeve. Većina teoretičara uočava da su stranke osnova stvaranja građanskog društva i pretpostavka demokratizacije i humanizacije međuljudskih odnosa, ali i poštovanja i ostvarivanja ljudskih prava. Nastaju u periodu značajnih društvenih reformi, a to je krajem 18. vijeka u Engleskoj i SAD-u (demokratska i republikanska) dok u većini evropskih zemalja u 19. vijeku.

(http://sr.wikipedia.org/wiki/, pristupljeno: avgust, 2008.)

Plenarna sala – (eng. plenary chamber) je sala u kojoj se održavaju sjednice parlamenta.

Poslanička grupa – (eng. Club of MPs) Vidi poslanički klub. Poslanički imunitet – (eng. MP immunity) je privilegija članova parlamenta (i drugih predstavničkih tijela) da ne odgovaraju za izvjesne svoje postupke. Uspostavljen u doba nastanka parlamentarizma i demokratije uopšte, parlamentarni imunitet je imao za cilj da obezbijedi nezavisan i nesmetan rad parlamenta i garantuje uslove za puno i slobodno angažovanje njegovih članova u obavljanju funkcije za koju su izabrani. S obzirom na ovaj cilj, parlamentarni imunitet ne postoji zbog članova parlamenta samih i u njihovom interesu nego u opštem interesu. Upravo zbog toga članovi parlamenta se po pravilu ne mogu sami odreći svog parlamentarnog imuniteta. (Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1985.)



11

Parlamentarni imunitet je pravo poslanika da ne odgovara za izrečeno na plenumu ili odboru parlamenta, u poslaničkim prijedlozima zakona ili odluka, prilikom glasanja, postavljanja usmenih ili pisanih pitanja ili drugog govora koji je očigledno sastavni dio obavljanja poslaničke funkcije. Značaj parlamentarnog imuniteta se ogleda u posebnoj podršci koju ima širom svijeta. Interparlamentarna unija, na primjer, je odlučila da je „zaštita prava poslanika neophodan preduslov kako bi se istima omogućilo da štite ljudska prava i fundamentalne slobode u njihovim zemljama; pored toga, predstavnička priroda parlamenta umnogome zavisi od poštovanja prava članova parlamenta“. Princip parlamentarne privilegije koji se odnosi na slobodu govora je već ustavno garantovan u velikoj većini parlamenata. Pojedine zemlje ograničavaju tu privilegiju na primjenu samo unutar zgrade, iako su te zemlje u međunarodnom kontekstu u manjini. Izuzetak u smislu zaštite koju pruža imunitet za sve izgovorene riječi u parlamentu može se napraviti u slučajevima flagrante delicto, kada je poslanik uhvaćen u vršenju krivičnog djela. U tim rijetkim slučajevima, iako sam govor nije sastavni dio krivičnog djela, on se može iskoristiti kao dokaz protiv optuženog poslanika. Parlamentarni imunitet s jedne strane treba da ostvari zaštitu poslanika od npr. politički motivisanih optužbi, ali se, na drugoj strani, mora spriječiti mogućnost njegove zloupotrebe kako bi se, u krajnjem, obezbijedila jednakost svih građana pred zakonom. (Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.) U Crnoj Gori, poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije. Vidi čl. 86 Ustava Crne Gore i čl. 58 i 59 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Poslanički klub ili klub poslanika – (eng. MPs club, club of MPs, ili parliamentary caucus) predstavlja partijsku grupu u parlamentu koja je ključna u prevođenju partijskih programskih politika i predizbornih obećanja u zakonodavnu realnost. Partijske grupe dozvoljavaju grupama građana da nastave da budu organizovani i aktivni i nakon što su izabrani u parlament. Opravdanje za postojanje partijskih grupa je zasnovano na jednoj od dvije premise: da u izbornom sistemu sa nepartijskim listama, poslanici uživaju pravo na slobodu udruživanja, kao i slobodu da se pridruže ili ne pridruže udruženju (u ovom slučaju partijskoj grupi); ili u sistemu partijskih lista, da političke partije moraju imati mogućnost da djeluju i aktuelizuju njihove programe u parlamentu. Ove partijske grupe imaju fundamentalnu ulogu u parlamentu. Osim što mogu predlagati zakone, partijske grupe imaju važnu ulogu u postavljanju poslanika u odbore, kao i u izradi rasporeda rasprava u parlamentu. Na ovaj način, partijske grupe obavljaju krucijalnu funkciju u nacionalnom političkom životu. Članstvo u grupi može, ali i ne mora biti obavezno; za formiranje grupe može biti potreban jedan ili deset poslanika; grupa može dozvoliti prijem članova samo iz jedne partije ili iz nekoliko njih. Minimalni standard je, međutim, da kriterijum za formiranje partijske parlamentarne grupe, njenih prava i obaveza, mora biti jasno definisan u poslovniku parlamenta. (Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.) U Skupštini Crne Gore obrazuju se klubovi poslanika. Vidi čl. 31-32 Poslovnika Skupštine Republike Crne Gore. Poslanička pitanja – (eng. MP question) U doslovnom značenju „vrijeme za pitanja" (eng. question time) su mehanizam pomoću kojeg predstavnici parlamenta mogu tražiti informacije od čelnika izvršne vlasti i pozivati ih da obrazlože svoje postupke u vezi sa sprovođenjem političkih mjera – tradicionalni su oblik nadzora u parlamentarnim sistemima. Premda porijeklo vode iz britanskog Donjeg doma, ova je praksa danas uobičajena u čitavom svijetu. Poslanička pitanja najpoznatija su u svom usmenom obliku kada poslanici iz opozicije ispituju vladu ili pojedinog njenog člana o pitanjima u vezi sa pojedninim političkim mjerama,



12

u toku foruma poznatog pod nazivom „vrijeme za pitanja". Vrijeme za pitanja je po pravilu dinamičan i vrlo javan proces. Vrijeme za pitanja ima u osnovi dvije svrhe. Jedna od njih je nadzor. Prisiljavanje izvršne vlasti da odgovara na pitanja, omogućuje poslanicima i široj javnosti da preispitaju (i na kraju krajeva da prosude) vladinu politiku i mjere. Druga je svrha političke naravi. Poslanička pitanja pružaju forum kako vladajućoj tako i opozicionim strankama da se uključe u stranačku debatu, često u korist zainteresovane javnosti. (Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington, 2000, str. 27) U Skupštini Crne Gore poslanik ima pravo da, u cilju pribavljanja potrebnih informacija o pojedinim pitanjima iz rada Vlade, odnosno sprovođenja utvrđene politike, Vladi, odnosno nadležnom ministru postavi poslaničko pitanje i da na njega dobije odgovor. Vidi čl. 187-193 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Vidi takođe interpelacija. Poslovnik – (eng. rules of procedure) predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata koje usvaja jedan parlament, a kojim se obezbjeđuje osnova za njegov rad. Poslovnikom se utvrđuje način organizacije, procedure u parlamentu i druga pitanja od značaja za njegov rad. Od izuzetnog je značaja da samo parlament može kreirati, uspostavljati, sprovoditi i mijenjati pravila procedure koja regulišu njegovo funkcionisanje. Ova moć nad sopstvenim pravilima procedure je jedan od mehanizama koji daje na značaju autonomiji parlamenta. Poslovnikom Skupštine Crne Gore uređuje se: konstituisanje, organizacija i način rada Skupštine Republike Crne Gore; prava i dužnosti poslanika; postupci u Skupštini; odnos Skupštine i drugih državnih organa; saradnja Skupštine sa parlamentima drugih država; načela za organizaciju Službe Skupštine i druga pitanja od značaja za rad i ostvarivanje funkcija Skupštine. Vidi čl. 1 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Pravo predlaganja zakona – (eng. legislative initiative) ima vlada i često je najaktivnija u korišćenju tog prava u odnosu na ostale ovlašćene predlagače. Pored vlade, obično jedan ili više poslanika ima pravo da predloži zakon, a u nekim zemljama to pravo se daje poslaničkom klubu, parlamentarnom odboru i/ili određenom broju birača. U Crnoj Gori, u skladu sa Ustavom, pravo predlaganja zakona i drugih akata imaju Vlada i poslanik. Pravo predlaganja zakona ima i šest hiljada birača, preko poslanika koga ovlaste. Predlog akta – (eng. bill) predstavlja predloženi zakon, odluku ili drugi akt koji je podnešen parlamentu a još nije usvojen. Premijerski sat – (eng. Prime Minister’s Hour) je vrsta poslaničkog pitanja. U Ujedinjenom Kraljevstvu, pitanja za premijera predstavljaju dio ustavne tradicije, koja podrazumijeva da svake srijede kada je Donji dom parlamenta u zasijedanju premijer provodi pola sata odgovarajući na pitanja članova parlamenta. U Kanadi, slična tradicija je poznata pod imenom Period za pitanja i sprovodi se u saveznom i provincijskim parlamentima. U Australiji i na Novom Zelandu, ovaj je termin poznat pod nazivom Vrijeme za pitanja. U Irskom Dáil-u se ova praksa naziva Pitanja od lidera. U Škotskom parlamentu, parlamentu Sjeverne Irske i Parlamentu Velsa ova praksa je poznata pod nazivom Prva ministarska pitanja. Švedski premijer, takođe, odgovara direktno na pitanja u parlamentu svakog četvrtka. (http://en.wikipedia.org/wiki/Prime_Minister's_Questions, pristupljeno: avgust, 2008.) Vidi Poslaničko pitanje.



13

Prvi dio sjednice posvećen postavljanju poslaničkih pitanja, u trajanju do jednog sata, određen je za postavljanje pitanja predsjedniku Vlade i njegove odgovore o aktuelnim pitanjima iz rada Vlade. Vidi čl. 187-193 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Pretres – (eng. debate) U parlamentarnom kontekstu, ovaj termin se odnosi na izlaganja u prilog ili protiv određenog predloga zakona, amandmana ili drugog akta. Vidi čitanja. Proporcionalna zastupljenost – (eng. proportional representation) je sistem raspodjele glasova koji je dizajniran da raspodjeli mjesta u parlamentu proporcionalno broju osvojenih glasova od strane kandidata ili partije. Vidi D’Ontov sistem. Prosta većina – (eng. simple majority) je vrsta većine. Vidi većina. R Raspuštanje parlamenta – (eng. dissolution of parliament) okončanje rada parlamenta prije vremena na koji je izabran nakon čega slijede parlamentarni izbori. U Crnoj Gori, Skupština se raspušta, ako ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada predsjednik Crne Gore prvi put predloži mandatara. Pored toga, Vlada može, pošto sasluša mišljenje predsjednika Skupštine i predsjednika klubova poslanika u Skupštini, raspustiti Skupštinu. Vidi čl. 92 Ustava Crne Gore. Relativna većina – (eng. relative majority) je vrsta većine. Vidi većina. Replika – (eng. reply) je kratka usmena reakcija na izlaganje drugog poslanika. U Skupštini Crne Gore, ako se poslanik ili drugi učesnik u radu sjednice u svom izlaganju u negativnom kontekstu izrazi o drugom poslaniku, navodeći njegovo ime ili funkciju, poslanik na koga se to odnosi ima pravo da zatraži i dobije riječ (pravo na repliku). Vidi čl. 101 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Rezolucija – (eng. resolution) je akt kojim poslanici izražavaju stavove o nekom pitanju u parlamentu. Za razliku od zakona, rezolucija nema pravno obavezujući karakter. Poslanici ih upotrebljavaju kako bi podstakli organe izvršne vlasti ili druge strukture u vladi da preduzmu neke konkretne korake ili da osnuju povjereništvo za istragu povodom nekog slučaja. Povremeno, poslanici koriste rezolucije da bi odali priznanje, u sjećanje na, ili kao znak poštovanja prema pojedincu ili skupini. Predmet rezolucija nema nikakvu pravnu obavezu da udovolji bilo kakvim zahtjevima/traženjima. Stoga rezolucije treba upotrebljavati mudro, kako ne bi postale besmislene. Svejedno, rezolucije mogu učinkovito podići svijest o nekom pitanju, posebno ako poslanici uspiju uvjeriti medije i nevladine organizacije da željenu poruku prenesu u javnost. (Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington, 2000, str. 12) S Sjednice – (eng. sittings) su pojedinačni sastanci parlamenta ili odbora koji se održavaju u periodima kada je parlament u zasijedanju. Vidi zasijedanja. Služba parlamenta – (eng. Parliamentary Service) pruža stručnu i drugu podršku radu parlamenta.



14

Obim podrške članovima parlamenta u obavljanju njihovih dužnosti značajno varira od zemlje do zemlje. Podršku poslanicima može pružati administrativno osoblje i asistenti za istraživanje, službe u njihovim poslaničkim grupama, parlamentarno osoblje po komisijama i, na kraju, opšta parlamentarna služba koja stoji na raspolaganju svim poslanicima (biblioteka i informativna služba, pravna služba i istraživačka služba). Veličina parlamentarnih sekretarijata i spektar usluga koje isti pružaju značajno variraju od zemlje do zemlje. Većina ima biblioteku i informativnu službu, mnogi imaju zakonodavno-pravnu službu, dok negdje postoje i posebne istraživačke jedinice. (Izvještaj o parlamentarnoj proceduri i odnosima, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj - OECD, decembar 2000.) Stručne i druge poslove za potrebe Skupštine, odbora Skupštine, poslanika u Skupštini i određene poslove za klubove poslanika vrši Služba Skupštine. Službom Skupštine rukovodi generalni sekretar Skupštine. Vidi čl. 28 i 218 -221 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) – (eng. Stabilization and Association Agreement) je međunarodni ugovor koji uspostavlja pravni okvir za uzajamnu saradnju i postepeno približavanje država zainteresovanih za prijem u EU evropskim standardima. Potpisivanjem SSP-a, 15. oktobra 2007 u Luksemburgu, Crna Gora je dobila status države pridružene Evropskoj uniji. Između Crne Gore i EU se stvara ugovorni odnos ovim sporazumom, odnosno počinje institucionalizacija odnosa sa Unijom. SSP je ratifikovan u Skupštini Crne Gore 13. novembra 2007. godine, a Evropski parlament dao je saglasnost 13. decembra 2007. godine. Da bi SSP stupio na snagu potrebno je da ga ratifikuju parlamenti svih 27 država članica EU i taj proces obično traje dvije do četiri godine. Odnos Crne Gore i Evropske unije utvrđen ovim ugovorom definiše međusobna prava i obaveze do momenta stupanja Crne Gore u članstvo Evropske unije i potvrđuje mogućnost pristupanja Crne Gore Uniji, u zavisnosti od razvoja društva i napretka u reformama. Dvije najvažnije obaveze koje je naša zemlja preuzela ovim sporazumom je uspostavljanje zone slobodne trgovine i usklađivanje zakonodavstva sa pravom EU. Međutim, ekonomski aspekti ugovora, tj. fazno uspostavljanje zone slobodne trgovine, počinje nakon ratifikacije tzv. Privremenog sporazuma. On je sastavni dio SSP-a, a ratifikuju ga samo Evropski parlament i Skupština CG, što skraćuje proceduru ratifikacije na nekoliko mjeseci. Privremeni sporazum je počeo da se primjenjuje od 1. januara 2008. (http://www.gom.cg.yu/potpredsjednikint/index.php?akcija=vijesti&id=159157, pristupljeno: septembаr 2008) (Pojmovnik Evropskih Integracija, Vlada Crne Gore, Ministarstvo za ekonomske odnose sa inostranstvom i evropske integracije, Podgorica, april 2004) Š Šef ili predsjednik poslaničkog kluba – (eng. chair or president of MP club) je odgovaran za funkcionisanje kluba poslanika. U Skupštini Crne Gore, u skladu sa Poslovnikom, predsjednik kluba poslanika učestvuje u radu Kolegijuma predsjednika Skupštine. Poslovnikom je takođe, predviđeno da, ako odbor nema potrebnu većinu za rad, zbog odsutnosti ili spriječenosti pojedinog člana, predsjednik kluba može zamijeniti, sa pravom odlučivanja, odsutnog člana odbora. Vidi Vip.



15

V Većina – (eng. majority) u širem smislu, je veći dio (preko 50%) određenog tijela (npr. većina naroda, većina biračkog tijela, parlamentarna većina); u užem smislu, je broj saglasnih glasova potreban prilikom vršenja izbora, odnosno drugog odlučivanja, za sam izbor, odnosno, donošenje odluke. Zahtjev za poštovanjem volje većine predstavlja jedno od osnovnih načela demokratije. Gdje demokratije nema, odlučujuća je volja bilo pojedinca bilo manjine. Demokratija, kao „vladavina naroda“, nužno mora da se izražava voljom većine, jer je jednoglasnost svih nemoguće, odnosno vrlo teško postići. Ono što želi većina, to se, uz poštovanje mišljenja manjine, uzima kao volja naroda. Prilikom izbora, većina koja se traži može da bude apsolutna ili relativna. Apsolutna je ona većina koja predstavlja polovinu više jedan bilo ukupno datih glasova bilo glasalih u odnosu na cijelo biračko tijelo (zbog toga se ona naziva i natpolovičnom većinom). Tako je, npr. apsolutnom većinom izabran neko za koga je od 1.000 birača glasalo najmanje njih 501. Relativna pak je ona većina koja je dobijena glasovima manje od 50% glasalih, odnosno cjelokupnog biračkog tijela, dok su ostali glasovi raspodijeljeni. Otuda je npr. u gornjem primjeru biračkog tijela od 1.000 birača relativnom većinom izabran neko ko je dobio 400 glasova, dok je ostalih 600 podijeljeno po 300 na dvojicu drugih kandidata. Prema tome, samo je apsolutna većina prava većina, dok relativna to nije. S obzirom na to, strogo uzev, samo je apsolutna većina u skladu s demokratskim načelima, jer relativna većina u stvari predstavlja manjinu u odnosu na cjelinu. Međutim, iz praktičnih razloga, često se mora zadovoljiti i njome, jer bi insistiranje na apsolutnoj većina u slučaju postojanja 3 ili više kandidata između kojih treba izvršiti izbor moglo da stvara velike teškoće. Prilikom odlučivanja pravi se razlikovanje na prostu (običnu) i kvalifikovanu (naročitu) većinu. Prosta većina je svaka natpolovična većina glasalih. Međutim, natpolovična većina biračkog tijela već je kvalifikovana. Otuda, npr. u tijelu od 10 članova, prosta većina je dobijena ako je za jednu odluku glasalo 3, a protiv 2, dok se ostalih 5 uzdržalo ili bilo odsutno. Obratno, ako se traži kvalifikovana većina, potrebno je da za odluku glasa bar 6 članova. Kvalifikovana većina može da bude vrlo različito određena, tako da se kreće od pomenutog primjera većine biračkog tijela (a ne većine glasalih), preko dvotrećinske, tri četvrtinske, itd. većine sve do zahtjeva za jednoglasnošću, u kom slučaju u stvari postoji neka vrsta veta. Izbor između proste i kvalifikovane većine vrši se po pravilu u skladu s važnošću odluke koju treba donijeti; za važnije odluke traži se kvalifikovana većina, dok je u pogledu ostalih dovoljna i prosta. (Savezna centrale za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.) Većinska vlada – (eng. majority government) je vlada koju čine partije koje imaju većinu u parlamentu. Vip – (eng. whip) je termin nastao u britanskom parlamentu i preveden sa engleskog znači bič, šiba, bičevati, ili šibati. U političkom smislu, vip je član političke partije čiji je zadatak da u parlamentu obezbijedi prisustvo poslanika prilikom glasanja. Istovremeno, vip se vrlo često brine o tome da poslanici glasaju u skladu sa politikom partije.



16

U britanskom parlamentu, na primjer, značaj glasanja se naznačava podvlačenjem zakonskih predloga na listi, koja se zove vip lista. Svaki od ovih predloga na listi se podvlači jednom, dva ili tri puta u zavisnosti od značaja zakona. Najznačajniji zakoni se podvlače sa tri linije. Od poslanika se očekuje da kada su u pitanju ovi zakoni, glasaju na isti način kao i ostali poslanici iz partije, što bi trebalo da odslikava disciplinu unutar same partije. U crnogorskim kontekstu, funkcija vipa je najbliža funkciji koju u parlamentu obavlja šef poslaničkog kluba. Vlada – (eng. government) predstavlja organ koji čine partija ili partije koje imaju podršku parlamenta. Predstavlja dio vlasti zadužen za definisanje i sprovođenje politika i koji je odgovoran parlamentu. Izvršnu vlast u Crnoj Gori vrši Vlada u skladu sa Ustavom. Vidi čl 100-112 Ustava Crne Gore. Z Zakon – (eng. law) je sistem pravila kojim se obezbjeđuje osnova za harmonično i efikasno funkcionisanje društva. Zakon se može definisati i kao akt koji donosi zakonodavno tijelo, odnosno parlament. U Crnoj Gori, zakonom se, u skladu sa Ustavom, uređuju: način ostvarivanja ljudskih prava i sloboda, kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje; način ostvarivanja posebnih manjinskih prava; način osnivanja, organizacija i nadležnost organa vlasti i postupak pred tim organima, ako je to neophodno za njihovo funkcionisanje; sistem lokalne samouprave i druga pitanja od interesa za Crnu Goru. Vidi čl. 16 Ustava Crne Gore. Zakonodavna inicijativa – (eng. legislative initiative) Vidi pravo predlaganja zakona. Zakonodavno saslušanje – (eng. legislative hearing) je vrsta javnog saslušanja. Zakonodavna saslušanja sprovode parlamentarni odbori o pitanjima i problematici iz podnešenih predloga ili ih organizjuju sa ciljem razmatranja riješenja koja mogu kasnije postati predlozi akata. Ponekad parlamentarni odbori održavaju javna saslušanja kako bi se lakše odredili prema postojećem pitanju u pogledu daljeg djelovanja odbora i parlamenta. U Skupštini Crne Gore, konsultativno saslušanje podrazumijeva pravo odbora da radi izvršavanja poslova iz svog djelokruga (razmatranje predloga akta, pripremu predloga akta ili proučavanje određenih pitanja), a u cilju pribavljanja potrebnih informacija i stručnih mišljenja, naročito o predlozima rješenja i drugim pitanjima koja su od posebnog interesa za građane i javnost, odbor može, po potrebi ili za određeni period, angažovati naučne i stručne radnike za pojedine oblasti, predstavnike državnih organa i nevladinih organizacija, koji nemaju pravo odlučivanja. Vidi čl. 73 i 74 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Vidi takođe parlamentarno saslušanje i kontrolno saslušanje. Zakonodavna vlast – (eng. legislative power) je onaj dio državne vlasti, koji ima zadatak da donosi zakone. Funkcija zakonodavne vlasti (legislative) je, dakle, da uspostavi pravo, što znači da razradi nove zakone, da ih donese, da mijenja postojeće zakone, dopunjava ih ili stavlja van snage. U pravnoj državi, organizovanoj po principu raspodjele vlasti zakonodavna vlast je u nadležnosti parlamenta; parlament donosi zakone, koje onda izvršna vlast (egzekutiva) mora da sprovede, odnosno izvrši. Činjenica da je zakonodavstvo u jednoj demokratiji u rukama poslanika u parlamentu koje je izabrao narod, daje joj najviše mesto na ljestvici državne vlasti.



17

(Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.) Zasijedanja – (eng. sessions) su vremenski periodi u toku kojih se parlament redovno sastaje. Da bi mogao da odgovori zadacima koji se pred njega postavljaju, parlament se mora redovno sastajati u intervalima koji omogućavaju poslaniku i svim organizacionim jedinicama parlamenta da ispune svoje obaveze, pri čemu se mora voditi računa o tome da sjednice ne budu predugačke i da nepotrebno ne produžavaju zakonodavni proces. Potreba za redovnim zasijedanjem parlamenta je široko prepoznata i u skoro svim zemljama, održavanje parlamentarnih sjednica je predviđeno ustavom što obavezuje parlament, a istovremeno i izvršnu vlast da rade efikasnije. U sistemima stalnog zasijedanja, zasijedanja nijesu zakonom predviđena. Umjesto toga, dužina zasijedanja odgovara dužini mandata na koji je parlament izabran. U slučajevima kada to dobro funkcioniše, sistem omogućava parlamentu da posveti koliko želi vremena efektivnom obavljanju svojih dužnosti i istovremeno garantuje njegovu nezavisnost od izvršne vlasti. No, ako parlament ne ograniči svoja zasijedanja, to ipak može doprinijeti njegovoj neproduktivnosti. Da bi se podstaklo ekspeditivno zakonodavstvo i omogućilo adekvatno vrijeme za rad odbora i kontakte sa biračima, bilo bi idealno da se parlament sastaje između 100 i 200 dana godišnje. Autoritarni i neaktivni parlamenti provedu u zasijedanju manje od 50 dana godišnje. (Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.) U Crnoj Gori, Skupština radi na redovnim i vanrednim zasijedanjima. Vidi čl. 90 Ustava Crne Gore i čl. 83 i 128 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Documents

Rečnik Parlamentarnih Termina