2016 · razumljive: sekularizam, sekularnost, sekularno… I ponovno dolazi-mo do pitanja iz kojega korijena izrasta značenje. Neki tumače da bi etimologija te riječi bila povezana

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN132016

Krist i punina vremenaod 25. prosinca 2016. do 14. siječnja 2017.

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Vječnost u vremenu

naša tema: Krist i punina vremena 2 Isus Krist u vjekovnome vremenu:

in saecula saeculorum, I. Šaško

Punina vremena u Kristu, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

Darko Tepert, D. Runje, I. Šaško,A. Vučković, S. Slišković, I. Raguž

Rođenje Gospodinovo. Božić – Polnoćka

Rođenje Gospodinovo. Božić – Danja misa

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

trenutak 40 Sakramentalnost Božje riječi

13 • 2016

MOTIV NA NASLOVNICI:Bog u utrobi svijeta.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 13–2016.

živo vrelo 1

SVječnost u vremenu

Svojim silaskom u svijet, u vrijeme, u ljudsko tijelo, Bog je ob-dario čovjeka darom svoje trajne blizine. Božje utjelovljenje nije usmjereno samo prema Isusovu tjelesnome rođenju, ne-

go i k preobrazbi ljudskih mogućnosti susreta s Bogom. Utjeloviv-ši se, Bog je postao blizak, susretljiv u sasvim ljudskome iskustvu, unutar ljudskih mogućnosti i ograničenja. U tome svjetlu drevna kršćanska mudrost poučava da je ono što je u Kristu za vrijeme nje-gova zemaljskoga života bilo povjereno ljudskim spoznajnim mo-ćima i osjetilima, nakon Kristova uzašašća, povjereno sakramenti-ma Crkve. Sakramenti su mjesta svetoga susreta s Utjelovljenim i Uskrslim. I slavlje otajstva Utjelovljenja traži sakrament, sveti pro-stor susreta s Utjelovljenim. Jaslice i sva druga mjesta i trenutci koje donosi božićno vrijeme, mogu nas ostaviti daleko od Susreta, ukoliko se ne približimo Utjelovljenomu na onome mjestu gdje on uvijek iznova postaje Tijelo – u sakramentima, u Crkvi. Ti sveti su-sreti mogu preobraziti naše živote i naše vrijeme, dotičući svu našu egzistenciju.

Otvarajući se u tim svetim susretima blizini Utjelovljenoga, spo-znajemo Njega, a u njegovu svjetlu i same sebe. Doista, »otajstvo čovjeka (mysterium hominis) postaje stvarno jasnim jedino u otaj-stvu utjelovljene Riječi (in mysterio Verbi incarnati)« (Gaudium et spes, 22). Krist, koji je potpun čovjek, svojim utjelovljenjem i obja-vom Očeva čovjekoljublja otkriva čovjeka njemu samomu i objav-ljuje mu njegov uzvišeni poziv. Zagonetka ‘čovjek’ razriješena je u svjetlu Božjega dolaska i poziva upućena čovjeku. Zato i vrijeme da-rovano našemu životu nosi odbljesak vječnosti. Božje utjelovljenje je ujedno i njegovo uvremenjenje. Kao što ranjivo i smrtno tijelo ni-je bilo zaprjeka Božjemu silasku u čovještvo, tako ni vrijeme, unatoč svojoj prolaznosti, nije zaprjeka za življenje dara vječnosti. Krist nas je uveo u vrijeme punine, u vrijeme preobraženo vječnošću. Poput rijeke koja se na ušću širi i prepušta oceanu, primajući već unaprijed nešto o njegove topline i prostranstva, i naš život uvire u ocean Bož-je vječnosti, živeći već sada radost Božje blizine i dar novoga gle-danja Boga i svega stvorenja. Vjera je vječnost življena u vremenu.

Urednik

2

NAŠA TEMA Krist i punina vremena

2

U

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

U liturgijskim slavljima, u molitvama i pjesmama često se čuje izrijek: »u (po) sve vijeke vjekova« ili: »vijeke vjekovječne«. Misli se na Boga koji živi i kraljuje vječno. Ali što taj i slični

izrazi uistinu znače, poput psalamskoga: »Prije nego se rodiše bre-govi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi!« (Ps 90, 2)? U biblijskome govoru nalazimo češće sličan govor, ali: je li nam sadržajno jasan i običan odgovor na pozdrav: Hvaljen Isus i Marija! – Uvijeke, koji možemo vidjeti i kao odgo-vor: Vazda budi. Tako se u hrvatskome odražavaju dva odgovora kao prijevodi s latinskoga: In saecula saeculorum – U vijeke vjekova i: (Nunc et) in aeternum – (Sada i) uvijeke.

U povijesnoj terminologiji svima su poznati izrazi koji govore o pojedinim povijesnim razdobljima: Stari vijek, Srednji vijek, Novi vijek. Uz to, u teologiji Crkve, osobito u Crkvama na Istoku i u njiho-vim molitvama, nailazimo na pojmove koji govore o stvarnosti ‘prije vijeka’, zapravo o Bogu koji je ‘pred-vječan’, što može djelovati pro-turječno: kako to da je Bog prije ‘vječnosti’ i što bi takva ‘vječnost’ trebala značiti?

Saeculum – aeternitasDakle, pitanje je što je zapravo ‘vijek’, odnosno saeculum. Ova za-dnja riječ utkana je u puno pojmova koje koristimo kao pohrvaćene i razumljive: sekularizam, sekularnost, sekularno… I ponovno dolazi-mo do pitanja iz kojega korijena izrasta značenje. Neki tumače da bi etimologija te riječi bila povezana s glagolom secare što znači ‘sjeći’, jer ‘vijek’ dijeli određene vremenske cjeline. Drugi misle da je vjero-jatniji korijen glagol sequi, u smislu: slijediti, budući da označuje vre-mensku susljednost godina. Treći smatraju da bi saeculum dolazio od secus/sexus, pridajući mu smisao trajanja jednoga ljudskog nara-štaja, život tijekom jednoga stoljeća. Postoji još i ono tumačenje koje se odnosi na korijen ‘sa’, koji upućuje na sijanje sjemena. Svakako je riječ o dugome vremenskom razdoblju ili pak o vremenskome raz-doblju od stotinu godina. U tome smislu se razvija i značenje onoga što je pripadno svijetu (mundus), mondano, bez utjecaja onoga što nadilazi stvoreni svijet.

Sa sličnoga motrišta valja promatrati i pojam aeternus, aeterni-tas, što obično prevodimo kao: ‘vječan’ i ‘vječnost’, ne zaboravljajući

Isus Krist u vjekovnome vremenu:in saecula saeculorum

Ivan Šaško

U povijesnoj terminologiji svima su

poznati izrazi koji govore o pojedinim povijesnim razdobljima: Stari vijek,

Srednji vijek, Novi vijek. Uz to, u teologiji Crkve,

osobito u Crkvama na Istoku i u njihovim

molitvama, nailazimo na pojmove koji govore o stvarnosti ‘prije vijeka’, zapravo o Bogu koji je

‘pred-vječan’, što može djelovati proturječno:

kako to da je Bog prije ‘vječnosti’ i što bi takva

‘vječnost’ trebala značiti?

2živo vrelo 3 2

da hrvatski pojam ponovno u sebi čuva riječ ‘vijek’. Naime, aeternitas je povezana s poj-mom aevum, a on je stanoviti prijevod grčke riječi aion (eon), te se čini blizak sanskrtsko-me evas/aivas, što bi označavalo: hod, pu-tovanje, ali isto tako i običaj, tijek života. Taj tijek je ‘u-vijeku’, iz čega se rodila riječ afiei koja znači ‘uvijek’.

I dok nam ti pojmovi redovito prizivaju neodređenu sliku nedokučivoga, vidimo da se oni kreću unutar dokučivoga, unutar gra-nica zemaljskoga. Zato nas ne bi trebali zbu-niti izrazi koje nalazimo u molitvama, u pri-jevodima na razne jezike, a govore izrazima kakav je: »od vječnosti do vječnosti«, misleći pritom: od vijeka do vijeka.

Za razliku od toga, jezici poznaju pojmove koji se mogu razumjeti iz zajedničkoga kori-jena koji je rodio latinsku riječ semper, a dolazila bi od semel: jedanput (usp. ‘simplex, singulus’). Time se veže uz ideju neponovljivosti, nedijeljenja, cje-lovitosti, istovremenosti. Taj je pojam blizak onomu što zovemo ‘Božjim vremenom’ ili bezvremenim. U tome vremenu nema ‘vjekova’, jer je vrijeme u Bogu vječiti ‘sada’. Vjekovi se odnose na stvoreni svijet; oni su dijelovi ne-ke cjeline. I to nam otkriva koliko je smislen pojam ‘vrijeme’ (tempus), jer je nastao na ideji dijeljenja i ritmičnosti. Cjelovitost ne može biti ‘ritmizirana’, a vjekovi su ‘razigranost vremena’, shvatljiva unutar ljudske stvorenosti. Bo-ga i njegovo postojanje naslućujemo i susrećemo samo njegovom objavom, odnosno njegovom prisutnošću u onome što nam je darovao ‘na svoju sliku’.

Tako viđeno, za Krista koji je pravi Bog, treba reći da je bio ‘prije vjeko-va’, kako ispovijedamo u ‘Vjerovanju’: »Rođenog od Oca prije svih vjekova«. On se utjelovio, uvjekovio, po Djevici Mariji, zbog čega kažemo da je Onaj koga ne može obuhvatiti vremenitost ušao u naše vrijeme, da bismo ga mo-gli susresti, da bismo mogli gledati Nevidljivo(ga).

Bog Stvaranjem napravio ‘sekularizaciju’Prije Stvaranja svijeta, povijest i vrijeme nisu postojali; nije bilo dobi ni raz-doblja ni era. Bog svojom Riječju stvara i vrijeme i prostor, čovjeka i među-odnose te svijest o stvorenome i vremenitosti. Tada započinje ‘vijek’.

U Novome zavjetu, u navodima mjesta iz Staroga zavjeta, hebrejska riječ ‘olam’ (svijet, vijek) prevodi se grčkom ‘aion’, odnosno pojmom koji je pohr-vaćen u riječi ‘eon’. Tako u Poslanici Hebrejima čitamo odlomak koji se po-javljuje baš u liturgiji Božićnoga vremena: »Ta kome od anđela ikad reče: ‘Ti si sin moj, danas te rodih’; ili pak: ‘Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin.‘ A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: ‘Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.’ Za anđele veli: Anđele čini vjetrovima, sluge svoje plamenom ognjenim, ali za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo - žezlo je tvog kraljevstva.« (Heb 1, 5-6.8; usp. Heb 5, 6; 1Pt 1, 25).

Božje utjelovljenje nosi dar novoga gledanja. Preobražen je čovjek i sav njegov odnos spram Stvoritelja i stvorenja.

4


4

Taj se pojam (‘eon’) mo-že prevesti i pojmom ‘svi-jet’, ali ponegdje će se naći i prevedenice: vječnost, prije vijeka, vrijeme i sl. Ta raznolikost, koja ponekad zbunjuje, upućuje na činje-nicu da taj grčki pojam nije došao iz biblijskoga svijeta, te da je on izbor unutar pro-mišljanja i tumačenja odre-đenih strujanja filozofijskih i kulturalnih shvaćanja.

‘Eon’, preveden kao ‘svijet’, nije neko mjesto unutar stvorenoga svijeta, nego vremenski isječak, razdoblje koje ima svoj početak, kako to piše apostol Pavao: »navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju pre-dodredi Bog prije vjekova za slavu našu« (1Kor 2, 7), i svoj završetak (usp. Mt 13, 39). Pojam ‘eona’, osim u filozofiji, naći će se i u terminologiji prirodnih znanosti, kao što je geologija (arhaik, proterozoik, fanerozoik). On se redovito tiče nekoga vremenskog razdoblja svijeta (Weltzeit), ali ponekad pod vidikom kao uređenost društva, što ne naglašava dostatno vremenitost. Tu se nalazi poteškoća i s pojmovima: ‘vijek’, ‘u vijeke’, jer se ne podrazumijeva dugo, ži-votno razdoblje, nego se poima kao beskrajnost. Upućivanje na neprekidnost trajanja osnažena je biblijskim mjestima kakvo je 2Kor 4, 16-18: »Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.« No, ovdje se ne radi o suprotstavljenosti vremenitoga i nevremenitoga, nego o kratkome vremenskom razdoblju u usporedbi s bitno dužim (eoničnim) vremenskim razdobljem. Naime, riječ proskairon po sebi nema ništa s vremenom, ‘kronos’, nego znači kratkoću određenoga trajanja stvari i pojava koje izvan vlastitoga životnoga vremena ostaju nevidljive.

Poteškoća s ovim pojmovljem nalazi se u tome što se čini da isti pojam može zadobiti dva sasvim suprotna značenja. U hrvatskome (kao ni u dru-gim jezicima), nažalost, nije napravljena dostatna razlika između pojmova: ‘vijek’, ‘vječan’; ‘vjekovit’ (odnosi se na stvoreni svijet, na vjekove) i vječan (pripada vječnosti, Božjoj bezvremenitosti). Možemo to vidjeti u izvorniku i u prijevodu poznatoga himna: Aeterne rerum Conditor – Vjekovit Stvorče stvari svih. Bog je svakako vječan, ali je i vjekovit, premda bi ovdje bio sa-držajno točniji prijevod »Vječni Stvorče stvari svih« (ritmički pak i pjesnički ljepše zvuči ‘vjekovit’). Razlikovanje je sada teško provesti, ali nas nijansi-ranje jasno vodi prema činjenici da se za Boga ne koristi pojam Conditor saecularis, nego aeternus, premda je (S)Tvorac vjekova (saeculorum).

Tu različitost izrečenu u jednome dahu možemo naći na kraju Poslani-ce Rimljanima: »Onomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju Otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga

Vrijeme preobraženo vječnošću.

Boris Chetkov: Kozmos, 2004.

4živo vrelo 5 4

Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru – jedinomu Mudro-mu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke!« (Rim 16, 25-27). Ili u slje-deća dva teksta: »Po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih.« (2Tim 1, 8-9); »U nadi života vječnoga što ga, prije vremena vjekovječnih, obeća Bog.« (Tit 1, 2).

U svemu tome treba vidjeti i ograničenosti jednoga jezika. To se događa i s grčkim u odnosu na hebrejski, s latinskim u odnosu na ta dva jezika te zatim sa suvremenim prijevodima. Važno je uočiti sadržaje i smisao da bi se ispravno tumačilo i otkrivalo bogatstvo koje do kraja ne može izreći niti jedan jezik. Tako u središtu nije jezična sveobuhvatnost, nego Božji plan koji se artikulira i prepoznaje u različitim razdobljima (vjekovima). Stoga, jezična dosljednost u izvorniku upozorava nas da ti sadržaji u prijevodima također trebaju naći primjereno mjesto i izraze.

Promotri li se izraze s dostatnom pozornošću, shvatit ćemo predivno poj-movno ispreplitanje koje izoštrava našu osjetljivost. Ono što pripada vjekovi-tosti, stvorenosti, ono što se odnosi na prolaznost, nije dopušteno pomiješati s neprolaznim. Grčki izvornik za bezvremensko pribjegava izrazima nijeka-nja, poput: ne-smrtnost, besmrtnost (ne-smrtnost: a-thanasia; usp. 1Kor 15, 53; 1Tim 6, 16); ne-uništivost, ne-raspadljivost (a-kata-lyton; usp. Heb 7, 16); ne više; nikad više (ou me eti; Otk 18, 21-23); neprolaznost (a-phtharsia; usp. 1Kor 15, 42-54; Rim 1, 23).

U tome smislu treba razumijevati izraze: »predvječan« kao predvjeko-vit, prije vijeka, prije Stvaranja; »od vijeka do vijeka«, »u vijeke vjekova« (Otk 20, 10: »Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova.«) kao: onaj koji traje, neprestano prisutan u povijesti, u vremenu, te iz toga vremena sežući u vječnost. Kada Isus govori o grijehu protiv Duha Svetoga, rabi se pojam vijeka, premda u drugome izrazu hrvatski prijevod koristi riječ ‘vječan’: »No, pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka (eis tòn aiôna); krivac je grijeha vječnoga (aioníou).« (Mk 3, 29). Ima još takvih mjesta u Novome zavjetu u kojima se osjeća potreba veće pozornosti (usp. Otk 11, 15; Mt 25, 46; 2Pt 2, 9).

Isus Krist – uvjekovljen radi onkraj vjekovaNije mi ovdje namjera ulaziti u pitanje utjecaja grčke filozofije i helenističke kulture na novozavjetnu teologiju, nego pozornost usmjeriti na Krista, Vječ-nu Očevu Riječ po kojoj je sve stvoreno. Njezinim Utjelovljenjem u Isusu Kristu događa se bezvremenost u vremenu, odnosno vremenitost je po nje-govoj predanosti, po njegovoj sakramentalnoj prisutnosti zadobila vrijed-nost neprolaznoga; vrijeme je ‘iskupljeno’.

Nakon svega rečenoga, možda će drukčiju težinu imati izrijek da slavlje otajstva Božjega dolaska povezuje dva početka: Stvaranja i Utjelovljenja. Naime, to su dva mjesta na kojima se spominje Početak: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« (Post 1, 1) Bez te istine u podlozi nije moguće ni o čemu razmišljati ni govoriti. Drugo je mjesto u Proslovu Evanđelja po Ivanu: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.« (Iv 1, 1) Ne radi se o igri riječima. U tim kratkim izrijecima čitamo rođenje povijesnosti

6


6

i vremenitosti, polazište nakon kojega se može raščlanjivati dokud dopire znanstvena metoda znanostî koje ne žele i ne trebaju računati s Objavom, nego ostaju na činjenici postojanja, ne tražeći uzroke niti širinu posljedica postojanja Stvoritelja. Ta se biblijska mjesta nadopunjuju, na primjer, u Heb 1, 10: »Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.« Biblija nam govori da je postojao početak i to zvuči jako logično, premda se može čuti i postavke onih koji kažu da univerzum nema početka (premda do kraja ne objašnjavaju što bi to značilo za filozofijsku terminologiju). Biblija na govori da je Božja Riječ – Isus, postojao na početku, prije početka. On, za razliku od stvorenoga svijeta, nema početka ni kraja, jer je Bog. On je – kako ispovijedamo – »rođen, ne stvoren«, rođen od Oca.

U osmome poglavlju Evanđelja po Ivanu nalazi se zanimljiva Isusova rečenica njegovim sunarodnjacima: »Abraham, otac vaš, usklikta što će vi-djeti moj Dan. I vidje i obradova se.« (Iv 8, 56) Oni nisu razumjeli te riječi, pa mu uzvratiše: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!« Isus im je odgovorio na pitanje koje mu oni zapravo i nisu postavili.

U Isusovim riječima zanimljivo je vidjeti uporabu vremena, jer ona se ne slaže s gramatičkim pravilima. I baš je to sržni sadržaj. Ne može se biti, prije negoli se bilo. Isus nešto slično ponavlja u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi: »A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.« (Iv 17, 5) To su istinski izazovi za poimanje i za odnos prema vremenu.

Božićno je vrijeme takvo da se nameću pitanja o vremenu i to ne samo zbog toga što razdoblje povijesti koje živimo zovemo ‘kršćanskom erom’ ili ‘vremenom nakon Krista’, nego i zbog činjenice što se nužno susrećemo sa smislom rođenja, postojanja, rada, zabave, koliko god to suvremeno druš-tvo nastojalo pretvoriti u nevažnost.

U svakidašnjici nam je najbliža vremenska jedinica dan, a zatim dvade-set i četiri sata. U raznim područjima života postaju važne minute i sekunde, a među znanstvenicima koji se bave životnom mikrosferom, bliske su puno manje jedinice, trenutno do nanosekundâ. Ostajući na ritmiziranosti dana, dolazimo do tjedna, kao još jedne biblijske značenjske odrednice vremena. Od njega se oblikuju mjeseci i godine.

Tako se vrijeme može gledati kao složeni sustav određenih dijelova, od-maka, tokova, gibanja, udaljenosti kako raznih nebeskih tijela, tako i ostalih materijalnih danosti. Time se ostaje na ograničenosti, na stvorenosti i pro-laznosti. To potvrđuje istinu da je vrijeme stvoreno. Nije svijet upao u kate-goriju beskonačnoga vremena, nego je vrijeme dio stvorenosti svijeta. Vrije-me ima svoju vremenitost. Samo Bog nije njoj podvrgnut. On ne stari; ne postoji Božja mladost ili starost. Za njega je najbliži izraz ‘sada’, premda i on podrazumijeva postojanje nečega što nije ‘sada’. Zato se i Božje ime izražava tetragramom JHWH (»Ja sam koji jesam«; ili: »Koji bijaše-Jest-Bit će«).

On, koji jest, koji je vjekovječan, uvijek doživljava ‘Sada’. I dok vrijeme nema izravnoga utjecaja na Bezvremenost, Bog trajno utječe na vremenitost. On je Gospodar vjekova. Zato kažemo da Njemu sve živi. Osjećamo svoju stvorenost, ograničenost, premda nam je Bog udahnuo život po kojemu ži-

6živo vrelo 7 6

»Vrijeme, ako ga imaš, bit će ti dano; ako ga nemaš, oduzet će ti se.«Foto: 123RF

vimo i dohvaćamo svijet. Osim toga, daje nam svoga Duha da bismo iskusili život onkraj ograničenosti tjelesnoga, da bismo živjeli besmrtnost. To je novo Stvaranje u Kristovu vazmu. Radi toga dolazi na svijet, utjelovljuje se u naš vijek, u našu vjekovitost. Kristov je dolazak radi preobrazbe, radi ‘pretvorbe’.

Sveti Pavao, pišući o uskrsnuću kaže: »A ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadlji-vosti. Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše ne ćemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.« (1Kor 15, 50-53)

Svaki je život u Božjoj ruci. Svijet se bez Njegove prisutnosti i Njegova plana ne može razumjeti. U Isusu Kristu, u njegovu ulasku u povijest, sa svom dramatičnošću ljudskosti i ljepotom susreta s čovjekom, shvaćamo da Bog svakomu nudi vječnost, svakomu u pravo vrijeme. Živeći radosnu poniznost svoje vremenitosti, ne ranjavajući Vječnost sebičnošću, živimo zajedništvo Rođenja i Preporoda. Bog nam u Isusu daruje vrijeme i vječ-nost, prisutnost kojom živimo prolaznost i neprolaznost, svoju stvorenost, ali stvorenost za zajedništvo onkraj vjekova.

Ovih me dana prati poetski tekst o vremenu koji rado prenosim prevo-deći: »Vrijeme, ako ga imaš, bit će ti dano; ako ga nemaš, oduzet će ti se« – reče mi monah, zamišljen, kao da mi je time sve rekao što se o vremenu može reći. Ne uspijevam više iz njega izvući nijednu riječ; kao da me želi ostaviti samo s tom rečenicom. Možda mi želi reći: Ispuni svoje vrijeme, pa ćeš vidjeti kako raste: neće pred tobom na smrt izudarano ležati. Možda mi želi reći: Podijeli svoje vrijeme s drugima; procvjetat će, pa ćeš moći ubrati plo-dove; vrijeme ćeš nositi u prepunim košarama. Možda mi želi reći: Ako ne-maš vremena da bi sanjao sa sanjarima, osjećao s onima koji ćute, u tebi će puno toga umrijeti – usred života. Možda mi želi reći: Ako pak imaš vremena za žalo-vanje s onima koji žaluju, za nadanje s onima koji se nadaju, zadobit ćeš život – posred života. Možda mi želi reći: Ako ne slaviš u danima slavlja, ne tražiš u danima traženja, ne spominješ se u spo-mendanima, bit će ti oduzeti dani – pri-je negoli primijetiš. Možda me uopće ne želi ostaviti sama sa svojom mudrošću, nego biti sa mnom u tišini, kada ta reče-nica sama od sebe uvijek iznova u meni djeluje: Vrijeme, ako ga imaš, bit će ti dano; ako ga nemaš, oduzet će ti se.

8


8

IPunina vremena u KristuVječnost – učiteljica života u vremenu

Ante Crnčević

Ispunilo se vrijeme. To je istina koja izriče preobraženost stvore-nja Kristovim utjelovljenjem. S Kristom je nastupilo vrijeme pu-nine. Vrijeme i dalje prolazi, protječe, ali ostaje ispunjeno. Ne gu-

bi se, ne nestaje u prolaznosti, jer je u Kristu sve zadobilo novi smisao i novu vrijednost. Tako i svaki trenutak povijesti. Apostol Pavao to sažimlje u riječi: »Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svo-ga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.« (Gal 4, 6) S Kristom je u vrijeme unesena vječnost te ono, sve dok traje, postaje ‘prostorom’ (spatium) iskustva vječnosti.

Novozavjetni tekstovi rabe raznolike slike i pojmove za naviješta-nje Isusa Krista kao punine vremena: »U njemu je život i svjetlo, koje je oduvijek svijetlilo u svijetu, zasjalo punim sjajem (usp. Iv 1, 4.9). U njemu su se pojavile mnogolika mudrost i vječna tajna Božja (usp. Ef 3, 9-10), tako da se u njemu nalazi ‘skriveno sve blago mudrosti i znanja’ (Kol 2, 3). U njemu je Bog u punini vremena skupio sve i ujedinio sve što postoji na nebu i na zemlji (Ef 1, 10). Novi zavjet ide još korak dalje: Sve je stvoreno u njemu i po njemu (usp. 1Kor 8, 6; Hebr 1, 2; Iv 1, 3). On je Prvi i Posljednji (usp. Otk 1, 17; 22, 13).« (Njemačka biskupska konferencija, Hod odraslih u vjeri. Katekizam za odrasle, 148)

Kako živjeti vrijeme, ovaj trenutak povijesti, i kako ga doživjeti kao vrijeme punine i ispunjeno vrijeme? Trajno smo, naime, suočeni s ispraznošću, s prolaznošću, s potpunom podložnošću vremenu. Ako je Krist punina vremena, što nedostaje da, živeći u tome vremenu, budem dionikom njegova ispunjenja? U tim pitanjima i promišljanji-ma posegnut ćemo za teološkim raščlambama koje oblikuju teologiju povijesti i teologiju nade.

Hod i uvir vremenaVrijeme je bitna, ‘nutarnja’ odrednica svega postojanja. Ne može ga se razumjeti tek kao izvanjski okvir u kojemu se događa život i su-sreću stvari. Vrijeme ‘kvalificira’ život i svu zbilju. U tome je smislu korisno usvojiti biblijsku mudrost koja poučava da »ne daje stvar značenje nekomu trenutku, nego je trenutak taj koji daje značenje stvarima« (A. J. Heschel).

Vrijeme se na trenutke spotakne o ‘kamen’

svijeta kroz koji teče te nakratko ‘zastane’, ali

ipak teče dalje. Katkada pohita brzacem, htijući u potpunosti se osloboditi tjesnaca svijeta i odmah

se prepustiti beskraju vječnosti, a na trenutke

opet osjeti strujanje vječnosti koja njegovu

tijeku daje mirnoću, sigurnost, život… Katkada

pak živimo i trenutke otpora vječnosti koja

nas zahvaća. Tako naši trenutci u vremenu punine, premda prolazni, već žive

neprolaznost.

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

8živo vrelo 9 8

Utjelovljeni i Uvremenjeni predan smrtnosti tijela i prolaznosti vremena.J. Kirk Richards: Sveta Obitelj.

Čovjek ipak ne uspijeva proniknuti u tu istinu. Starozavjetni Propovjed-nik zato priznaje: »Sve što Bog čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.« (Prop 3, 11) Dar »uvida u vjekove« (hebr. olam) u Knjizi Propovjednikovoj ne možemo razumjeti kao dar »vječnosti«, shvaćen u kršćanskome smislu (kako bi ga neki htjeli prevesti), nego kao umijeće pronicanja u slijed i povezanost događaja te kao sposobnost vladanja sadaš-njim trenutkom. Dar »uvida u vjekove« bit će, po Kristovu silasku u vrijeme, obogaćen darom preobraženoga vremena, vremena koje je zadobilo ‘vrijed-nost’ punine. Silaskom u vrijeme Bog je vremenu dao novu dimenziju. Stoga Kristom preobraženo vrijeme daje svemu postojanju okus i smisao ‘novosti’ koja je u dohvatljiva već u vremenu. S Kristom vrijeme ne prolazi, ne gubi se, ne nestaje, nego uvire u njegovu vječnost.

Punina vremena u kojoj živimo nalik je ušću rijeke. Na ušću se ona širi, predaje se nepreglednosti oceana, ali i od samoga oceana prima njegovu to-plinu, slanost, okus. Ponekad osjeti i strujanje koje ide suprotno od njezina usmjerenja, uzvodno, te se uzaludno opire nadmoćnoj snazi oceana. Tako ušće nije tek na jednome mjestu; rije-ka ne uvire u jednome trenutku. Ona se predaje oceanu, postupno, mirno; biva zagrljena i preobražena oceanom prije negoli se utopi u njega i postane jedno s njime. Ondje nije nestala, ne-go živi u njemu, njegovim životom.

Vrijeme punine upravo je takvo – u stalnoj ‘igri’ prolaznosti s vječno-šću. Vrijeme se na trenutke spotakne o ‘kamen’ svijeta kroz koji teče te na-kratko ‘zastane’, ali ipak teče dalje. Katkada pohita brzacem, htijući se u potpunosti osloboditi tjesnaca svijeta i odmah se prepustiti beskraju vječ-nosti, a na trenutke opet osjeti struja-nje vječnosti koja njegovu tijeku daje mirnoću, sigurnost, život… Katkada pak živimo i trenutke otpora vječnosti koja nas zahvaća. Tako naši trenutci u vremenu punine, premda prola-zni, već žive neprolaznost. Kršćanska misao o smrti zato govori o usnuću, o tihome prepuštanju novosti života. Smrt nije tek korak prijeko, iz jedne zbilje u drugu. Umiranje je nalik ra-đanju, dozrijevanju za život; njemu je vlastito vrijeme. Netko je stoga mu-dro zamijetio da se neki ljudi toliko boje smrti, da nikada ne počnu živjeti.


10

Ako je Boga moguće susresti u sve-mu, onda je i njegova vječnost u svako-me trenutku. Doista, vrijeme u kojemu živimo nije »vrijeme poslije Krista«, nego »u Kristu«. Zato je trajanje vre-mena koje je darovano našemu životu sasvim nevažan podatak. Važno je ži-vimo li u Kristu. Premda svaki trenu-tak može biti izmjeren i unatoč tomu što sve ima svoje »trajanje«, doživljaj vremena bitno je ovisan o raspolože-nju spram njega. Ono je »presporo za one koji čekaju, prebrzo za one koji se

boje, predugo za one koji tuguju, prekratko za one koji se raduju, a za one koji žive ljubav – vrijeme je vječnost«, govorio je pjesnik Henry van Dyke. Onaj tko vrijeme živi s Bogom i u Bogu – koji je predvječan i u komu je izvor vremena – taj u vremenu diše vječnošću.

Utjelovljenjem i silaskom u vrijeme te uskrsnućem Krist je svekoliko čo-vjekovo postojanje unio u vječnost. »Budući da je u njegovu zemaljskom životu i svim njegovim mijenama prisutan i očituje se vječni život, vjerodo-stojno je da on, uskrsnuvši i uzašavši na nebo, sve forme ljudskoga bivstvo-vanja smješta u vječnost. Ovdje uspijeva jednom zasvagda ono što su mitovi nagovijestili kao čežnju, ne mogavši ju zajamčiti ili ostvariti: u Vječnome zauvijek skriti vremenito, jer je u vremenitome vječno oduvijek bilo skrive-no.« (H. U. von Balthasar, Cjelina u odlomku, 363.)

Nije naodmet ovdje ponoviti da – nasuprot grčkome kružnom poimanju vremena, dakle poimanju u kojem je vrijeme stalno ponavljanje – biblijska religija vrijeme shvaća linearno, ‘pravocrtno’, u smislu da ima svoje izvorište i svoj konačan cilj, uvir. Gdje se vrijeme i povijest shvaćaju ciklički, spasenje se gleda u želji i nastojanju da čovjek bude oslobođen od toga »vječnog kru-ga« koji ne donosi ništa novoga, nego uvijek obnavlja ‘istu povijest’. Takvo vi-đenje ‘smješta’ spasenje izvan vremena, izvan ‘kruga’ povijesnoga ponavlja-nja. Kršćanstvo, pak, prepoznajući u linearnome poimanju Kristov dolazak kao puninu vremena, kao trenutak njegova ispunjenja, dat će sasvim novu vrijednost vremenu i povijesti. Vrijeme i vječnost, koliko god u sebi različiti, nisu više suprotstavljeni i međusobno isključivi. Vrijeme, dosegnuvši svoju puninu, postaje uvirom u vječnost. Vrijeme punine već odiše vječnošću. Ipak ta pomirenost vremena i vječnosti ne doživljava se bez drame života.

Još je pred puno stoljeće A. Scweitzer u svojoj Povijesti istraživanja Isu-sova života pisao o Isusu: »Poput bezimenog neznanca on dolazi k nama, na isti način kao što se nekoć na obalama jezera približio onim ljudima koji nisu znali tko je on. Izgovara istu riječ: pođi za mnom, i stavlja nas pred zadaće koje naše doba treba ispuniti. On naređuje. A onima koji ga slušaju, bilo da su mudri ili neznalice, očitovat će se u svemu onom što su mogli do-živjeti u zajedništvu s njime – u miru, djelovanju, borbi i boli – i oni će kao neizrecivo otajstvo naučiti tko je on.« (nav. prema R. Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća, 279.-280.)

»Nescitis diem neque horam.« – »Ne znate ni dana ni časa.«

Sunčani sat na katedrali sv. Nikole u Ljubljani.

10živo vrelo 11

Kolikogod vrijeme u kojemu živimo bilo milosno, vrijeme ispunjenja, ono je neusporedivo s vječnošću u koju nas ovaj trenutak povijesti unosi. »Vječni je trenutak neusporediv spram svih drugih trenutaka zato što je on transcendentalni smisao svih trenutaka. […] Svaki trenutak nosi u se-bi tajnu objave, svaki može postati poseban trenutak.« U tome smislu R. Bultmann potiče: »U tvojoj sadašnjosti uvijek je sadržan smisao povijesti, i ti ga ne možeš promatrati poput nekog gledatelja, nego samo u svojim odgo-vornim odlukama. U svakom trenutku drijema mogućnost da bude eshato-loški trenutak. Ti je moraš probuditi!« (Povijest i eshatolo gija, nav. prema: R. Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća, 280.). Punina vremena o kojoj Krist govori nije onkraj vremena, na njegovu dovršetku, nego stoji u vreme-nu, već sada.

Vrijeme mjeriti vječnošćuMjerenje vremena jedno je od velikih ljudskih dostignuća. No, što čovjek vi-še uspijeva mjeriti tijek vremena, to i sebe više stavlja u suodnos s njegovom prolaznošću. Arhaička društva nisu poznavala osobno vrijeme. Postojalo je samo ono kolektivno, skandirano zajedničkim djelovanjem i ritualima. Da-nost procesa i ‘trajanjâ’ u prirodi bili su jedni način definiranja vremena (usp. I. Cifrić, Ekologija vremena, 2010., 6). Mjerenja i praćenje skandira-nja vremena nameću uvijek iznova pitanje o životu i o čovjeku samom. Pred sunčanim satom i tihim hodom sjene njegova gnomona (pokazivača) protek vremena može biti doživljen u ‘blagosti’: vrijeme teče ne ranjavajući niko-ga. No, ista ta slika otkriva i drugu stranu istine: sjena na sunčanome satu kao da želi reći da čovjek »poput sjene nestaje« s lica zemlje (Homo quasi umbra). Rimski dramatičar Tit Makcije Plaut na prijelazu iz 3. u 2. stoljeću prije Krista u usta nekog vojnika stavio je riječi pobune protiv na trgu po-stavljena sunčanoga sata: »Dabogda skršili ga bozi, tog tko ure izmisli, koji k tome prvi ovaj sat sunčani postavi / koji meni ubogome raskomada dan! / Još dok sam dječak bio drob mi bijaše sat / ponajbolji od ovih svih, i mnogo točniji.« (nav. prema. C. Honoré, Pohvala sporosti, 42).

Zadivljujuće je do koje je mjere čovjek mjerenjem zahvatio vrijeme. Us-pijeva ubrzavati i usporavati naravne procese u prirodi i tako gospodariti njome. Zamjećuje odstupanja i ‘nepravilnosti’ u prirodnim procesima te s njima usklađuje ritam života. Tako, primjerice, uvođenje prijestupne sekun-de u računanje vremena – kao način usklađivanja koordiniranoga svjetsko-ga vremena (UTC, odnosno GMT) sa stvarnom rotacijom Zemlje koja ‘kasni’ – pokazuje dosege u ‘praćenju’ vremena i njegova ritma u prirodi. (Uskla-đivanje prijestupnim sekundama, uvedeno je 1972. godine; prijestupne se sekunde u računanje vremena unose, prema potrebi, na kraju lipnja ili pro-sinca, a posljednja takva korekcija bila je na kraju lipnja 2015. godine).

Istodobno s divljenjem ljudskim postignućima koja tako precizno mo-gu mjeriti vrijeme, ostajemo zatečeni čovjekom izgubljenošću u vremenu. Ljudska misao lakše zahvaća istinu o prolaznosti vremena, nego njegovu darovanost, kairotičnost. Gdje ne postoji otvorenost vječnosti i gdje se iz vida izgubila vječnost, vrijeme zadobiva lice prolaznosti i izgubljenosti. Živ-ljenje, pak, u otvorenosti vječnosti osposobljuje čovjeka da ‘stekne’ vrijeme


12

i pronađe se u njemu. Za onoga tko se nada vječnosti i živi od nje, vrijeme u njegovoj prolaznosti nije nikada izgubljeno; ono je predano i povjereno beskonačnosti, koja mu daje smisao. Kršćanin je čovjek koji je pozvan trajno se pitati nije li, možda izgubio (iz vida) vječnost. Ako je izgubljena vječnost, vrijeme zacijelo nije pronađeno.

Unatoč utrci s vremenom vrijeme nam izmiče iz ruku. Vrijeme je možda jedino sigurno što imamo. John Cage svojom ‘skladbom tišine’ u tri stavka, u trajanju tišine od četiri minute i trideset i tri sekunde poziva na umijeće ophođenja s vremenom, na doživljaj vremena. Kritiku suvremenome od-nosu prema vremenu izrekla je i likovna umjetnost: Cezanne slika sat bez kazaljki, Dalì satove koji se rastapaju i razlijevaju, a Monet prolaznost izriče slikanjem istoga motiva (katedrala u Rouenu) u različita doba godine…

Vrijeme je dragocjeno također zbog svoje prolaznosti, neuhvatljivosti i nenadoknadivosti. Prepoznati darovanost vremena znači prihvatiti poziv na traženje svoga mjesta u hodu vremena prema beskonačnosti. Tako sva-ki trenutak, i stvaralaštva i odmora, postaje plodan vječnošću. U mnogim jezicima postoji izraz »ubiti vrijeme« (to kill time; die Zeit totschlagen; ammazzare il tempo; tuer le temps), što ne predstavlja tek ‘duhovitu’ do-skočicu kojom bi se izrekao odnos prema dokolici, nego nosi i stanovito priznanje o nesnalaženju pred darovanim vremenom. Američki književnik transcendentalist Henry David Thoreau još je 1854. u djelu »Walden« ili »Life in the Woods« opominjao da se ne može ubiti vrijeme, a da se pritom ne rani vječnost (As if you could kill time without injuring eternity). Postoje zato svjesno ‘izgubljeni’ trenutci koji pomažu pronaći vrijeme i sebe u vre-menu. Molitva i obred – kao trenutci suodnosa s Vječnim – za suvremeno-ga čovjeka, koji u svemu traži mjeru produktivnosti i korisnosti, mogu biti promatrani kao izgubljeno vrijeme. No, sebe je moguće pronaći tek u tome zaustavljanju trenutka, u svjesnoj nekorisnosti, kako bi se stupilo u iskustvo vječnosti koja rasvjetljuje vrijeme.

Isus, utjelovljeni i uvremenjeni, ne može biti promatran kao onaj koji je iz vječnosti samo sišao u vrijeme. I on je bio životno suočen s vremenom, s njegovom milosnošću i njegovom prolaznošću. Bio je predan čudesnosti iščekivanja, rađanja i rasta kroz vrijeme, kao i snazi smrti koja razara vrije-me. Zaodjenuo se u obličje djeteta, na čijemu se životu najjasnije ocrtava mi-losnost vremena. No, nakon doba naravnoga rasta, on ne želi ovladati vre-menom, zagospodariti njime, nego i dalje biva otvoren vječnosti koja jedina može preobraziti vrijeme. Na putu prema Jeruzalemu poučava učenike: »Moje vrijeme (kairòs, moj čas) još nije došlo, a za vas je vrijeme (kairòs) svagda pogodno.« (Iv 7, 6) »Ako je Krist u svakom razdoblju svojega života punovažeća riječ od Boga […], tada se ljudsko bivovanje u svemu, osim u grijehu (Heb 4, 15), pokazuje prikladnim da posluži Bogu kao jezik. U jedno-me mnogo višem smislu nego čisto-ljudskomu, svaka je životna dob, svako stanje utjelovljene Riječi konačno samoizlaganje Božje punine, i u svakom od njih prebiva ova punina.« (H. U. von Balthasar, Cjelina u odlomku, 362.)

Potpuno predan Očevu naumu spasenja, Krist ne želi ni usporiti ni usko-riti dolazak svoga časa. Živi dar vremena i čovjeku ga otkriva kao »prostor« darivanja spasenja. »Za vas je vrijeme svagda (grč. pantote, lat. semper)

12živo vrelo 13

pogodno.« Svaki je trenutak vremena kairos: onda kada život raste s vre-menom i onda kada prolazi i gasi se s vremenom. Spasenje se bitno tiče vre-mena. Dogodilo se u vremenu, u sasvim određenome povijesnom trenutku, ali je zahvatilo vrijeme u svoj njegovoj protežnosti. Vrijeme je otkupljeno. Nije više prepušteno prolaznosti i isteku, nego je njegov tijek usmjeren k vječnosti.

Čovjek se ipak na drukčiji način odnosi prema vremenu. Na početku ži-vota vrijeme doživljava kao dar. Život mjeri danima, tjednima i mjesecima. Majka je pozorna na taj ritam rasta. Broji tjedne od začeća i dane preostale do poroda; nakon rođenja djeteta u svakome tjednu uspijeva vidjeti rast te ostaje zadivljena pred čudesnom tajnom života. Neznatnost trenutka zače-ća i gotovo nevidljivi početak odjednom otkrivaju čudo života. U susretu s darom života i čudesnim njegovim rastom nema mjesta za oholost. Roditelj po naravi osjeća poniznost i zahvalnost. Zahvalan je za svaki dan, za svaki trenutak života, ponizan pred čudesnom sposobnošću koja mu je dana za služenje novomu životu. Doživljava vrijeme kao milost. Premda je nena-doknadivo i nepovratno, ne doživljava ga kao prolaznost, nego kao milosni rast; u vremenu ne vidi ograničenje nego mogućnost, darovanost, kaoiròs.

Međutim, nakon što ljudsko biće dosegne željenu ili zamišljenu zrelost i odraslost, vrijeme kao da počne gubiti dimenziju darovanosti. U čovjeku se rodi briga kako ovladati vremenom, zagospodariti njime, sve do iskušenja da sâm ‘stvara’ vrijeme. Koliko li je truda uloženo u ubrzavanje i usporava-nje prirodnih procesa i ‘vremena’ koje je sunarav-no bićima i događajima, samo da bi čovjek ovladao svijetom. Koliko li se znanja i truda ulaže ne bi li od-godili procesi starenja i propadanja stanica u ljud-skome tijelu. Poseže se čak i za krioničkim čuva-njem tijela preminulih (zamrzavanjem), u nadi da će buduća znanost omogućiti ‘popravak’ oštećenih stanica, zaustavljajući do tada sve kemijske procese u tijelu i čuvajući biološku strukturu nepromijenje-nom. Vrijeme je tako čovjekova najveća briga. I sva ljudska muka, na gotovo svim područjima ljudsko-ga djelovanja, može biti nazvana utrkom s vreme-nom. Moć nad svijetom i životom ima onaj tko ima moć nad vremenom. No, vrijeme ostaje dar i samo dar. Moć ne može ovladati darom. Može tek uništiti ljepotu darovanosti.

Kršćanin po krsnome preporođenju ulazi u sa-svim nov i drukčiji odnos prema vremenu i živo-tu. Živi između dva Kristova »časa«, onoga otku-piteljskog, koji se zbio jednoć u povijesti, i onoga budućeg u kojemu će Krist ponovno doći. Vrijeme Crkve je vrijeme između. Dar spasenja povjeren je čudesnoj igri između već i još ne, igri koja zahvaća vrijeme i omogućuje da se baš tu, u vremenu, kuša vječnost. Nadahnjujući se Buberovim dijaloškim

Vrijeme se ne može zaustaviti, ali se u njegovu tijeku može pronaći ljepota Smisla.Foto: 123RF


14

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

principom, zvanim Između, kao ‘prostorom’ ljudskoga susretanja, moguće je analoški reći da kršćanin spasenje živi u susretu vremena s vječnošću. Princip između zahtijeva izlazak iz sebe, napuštanje sebe, potpuno predanje, kako bi susret bio moguć. Antropologija ljudskoga susretanja poseže za ge-stama ‘izlaženja’ i predanja: pružamo ruke, poljubac, zagrljaj… želeći izaći iz sebe, izložiti se onomu s kim se susrećemo. Što se više želimo predati susre-tu, to smo ‘izloženiji’, jer postoje i ‘susreti’ u kojima ostajemo zatvoreni u se-be. Susret s Bogom uvijek nosi geste izlaženja i predanja: molitva i molitvene geste, izrazi čežnje i nadanja, otvorenost Bogu, uronjenost u Boga i Božju prisutnost na način da se ‘zaboravi’ vrijeme, postaju iskustvo-između. Takva iskustva nisu bijeg od sebe, od svijeta i vremena, nego su trenutci ‘izlaganja’ nas i sveukupne egzistencije preobrazbenoj snazi Vječnosti. Dar otkupljenja nije povjeren želji i nadanju, i nekomu nutarnjem promatranju. Otkupljenje zahvaća tijelo, sav život i sve odnose, pa i vrijeme.

Vrijeme koje nam je darovano tako zadobiva vrijednost iz dara vječnosti. Vrijeme koje je ‘mjereno’ vječnošću nije vrijeme koje prolazi, nego vrijeme koje se ispunja i uranja u vječnost.

Krist – dovršetak i središte povijestiGovor da je u Kristu nastupila punina vremena, može nas ostaviti u nezna-nju glede razumijevanja i vrjednovanja sadašnjega trenutka. Punina ne-sumnjivo govori o kraju, dovršetku, zalazu… Ipak, punina se ne tiče samo kraja. Punina može biti gledana i kao smisao koji se daje vremenu. U tome je smislu Joakim iz Fiore u 12. st. govorio o Kristu kao središtu vremena (umjesto do tada prevladavajuće slike Krista kao svršetka ili kraja vreme-na). Taj je pristup probudio nova i raznolika zanimanja za vrijeme. U dva-

desetome stoljeću, nakon mnogih zala i zbivanja koja su iznova izazvala promišljanje o odnosu povijesti i spa-senja, oblikovani su brojni pristupi teologiji povijesti. Eshatologizam (J. Daniélou, L. Bouyer), inkarnacioni-zam (G. Thils, L. Malevez) te drugi pristupi nastoje pomiriti istinu o po-vijesti, kakva god ona bila, s istinom o Kristovu daru spasenja koje se da-ruje u povijesti. Vlastitost sadašnjega trenutka jest njegova nedovršenost, upućenost prema vječnosti. Polazeći od pretpostavke da živimo eshato-loško vrijeme, Thils uočava u njemu dva doba: inchoatio, sadašnje, ono koje može zadobiti odrednicu »već« te cosummatio, završno, ono koje će drugdje biti izrečeno slikom »još ne«. Ta dva doba su u suodnosu kakav ži-vi u skladbi između preludija i cijele

On je Prvi i Posljednji, Početak i Dovršetak svega.

Marko Rupnik: Uskrsli Krist.

14živo vrelo 15

PROSINAC 25 N ROĐENJE GOSPODINOVO

Polnoćka: Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97,1.6.11-12; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20Danja misa: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

26 P SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdanDj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab; Mt 10,17-22

27 U SV. IVAN, apostol i evanđelist, blagdan1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8

28 S NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18

29 Č Peti dan Božićne osmine:1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35

30 P SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA, blagdanSir 3,2-6.12-14 (ili: Kol 3,12-21); Ps 128,1-5; Mt 2,13-15.19-23

31 S Sedmi dan Božićne osmine:1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

S I JEČANJ 1 N SV. MARIJA BOGORODICA 2 P Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi, spomendan

od dana: 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28 3 U Svagdan: 1Iv 2,29 – 3,6; Ps 98,1.3cd-6; Iv 1,29-34;

ili: Presveto Ime Isusovo: Fil 2,1-11; Ps 8,4-9; Lk 2,21-24 4 S Svagdan: 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 Č Svagdan: 1Iv 3,11-21; Ps 100,1b-5; Iv 1,43-51 6 P BOGOJAVLJENJE 7 S Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3,22 – 4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 N KRŠTENJE GOSPODINOVO 9 P Svagdan: Heb 1,1-6; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Mk 1,14-20 10 U Svagdan: Heb 2,5-12; Ps 8,2a.5-9; Mk 1,21-28 11 S Svagdan: Heb 2,14-18; Ps 105,1-4.6-9; Mk 1,29-39 12 Č Svagdan: Heb 3,7-14; Ps 95,6-11; Mk 1,40-45 13 P Svagdan; ili: Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

Heb 4,1-5.11; Ps 78,3.4bc.6c-8; Mk 2,1-12 14 S Svagdan: Heb 4,12-16; Ps 19,8-10.15; Mk 2,13-17

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

simfonije. U preludiju se već sluša i osjeća ‘tema’ koju simfonija razrađuje i zaokružuje. Thils, nadalje, razlučuju kako, glede odnosa prema vremenu i svijetu, postoje tri vrste kršćana: liberalni kršćanin, koji se prilagođavaju svijetu; kršćanin utjelovljenja, koji prihvaća svijet kako bi ga preobrazio; kršćanin transcendencije, koji niječe svijet (usp. R. Gibellini, Teologija dva-desetog stoljeća, 267.). Jasno je da nije moguće promatrati ta tri odnosa spram svijeta u potpunoj međusobnoj isključivosti, niti se opredijeliti za samo jednu sliku svijeta, ali navedeno razlikovanje rasvjetljava dijalektiku koju u sebi otkriva svaki kršćanin. Ta je kušnja vlastita vremenu punine, koje živimo po Kristovu daru.

Vrijeme je, reći će P. Florenski, četvrta dimenzija postojanja, zamjetljiva u svemu. Stablo, primjerice, pokazuje svoju raskoš visinom i širinom grana, ali je njegovoj trodimenzionalnosti potrebno pridružiti i vrijeme. Grane, na-ime, sabiru i u sebi nose vrijeme umiranja i klijanja sjemena, vrijeme rasta, grananja i dozrijevanja plodova. I čovjek u sebi nosi vrijeme, njeguje ga i čuva. Nosi spomene i nadanja; trudi se da ono što je vrijedno ne padne u zaborav te ne ostane izvan njega i izvan vremena. Vrijeme punine pokazuje našu ‘razgranatost’ u kojoj struji život umrloga Sjemena, Krista, iz koga je iznikao dar vječnosti.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 382.1 Radujmo se ili: 404 Rodio se Bog i čovjek Otpj. ps.: 386 Danas nam se rodio Prinosna: 403 Veselje ti navješćujem Pričesna: 410 U to vrijeme godišta ili: 407 Dvorani nebaZavršna: 420 Narodi nam se

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Prvo čitanje Iz 9, 1-6Sin nam je darovan.

Čitanje Knjige proroka IzaijeNarod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski. Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: »Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira« – da poraste vlast i mir bez kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu te se učvrsti i utvrdi u pravu i pravednosti od sada pa dovijeka. Privržena ljubav Gospodina nad vojskama to će učiniti!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96,1-3.11-13Pripjev: Danas nam se rodio Spasitelj –

– Krist, Gospodin!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!Neka huči more i što je u njemu!Nek se raduje polje i sve što je na njemu,neka klikće šumsko drveće!

Neka klikće pred Gospodinom jer dolazi,jer dolazi suditi zemlji.Sudit će svijetu po pravdii narodima po istini svojoj.

Drugo čitanje Tit 2, 11-14Pojavila se milost Božja svim ljudima.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola TituPredragi: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu: Spasitelj se naš rodio. Danas nam s neba pravi mir siđe.

Zborna molitvaBože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom. Mi smo na zemlji upoznali otajstvo svjetla: daj nam u nebu uživati njegovu radost. Po Gospodinu.

Darovna molitvaNek ti omili Gospodine, prinos ove svetkovine: po ovoj svetoj razmjeni darova obnovi nas na sliku Isusa Krista u kom je naša ljudska narav sjedinjena s tvojim božanstvom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Rođenje Gospodinovo. Božić

25. prosinca 2016.

Misa polnoćka

16živo vrelo 17

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, nebeskom Ocu koji se po utjelovljenju svoga Sina trajno nastanio u nama da nas neprestano obnavlja, uputimo svoje ponizne prošnje zajedno moleći:

Rasvijetli tamu našega života, Gospodine.1. Budi svjetlo svojoj Crkvi na putu kroz svijet:

daj da uvijek bude otvorena svakoj tvojoj riječi te življenjem evanđelja bude mjesto tvoje prisutnosti i blizine za sve ljude, molimo te.

2. Okrijepi proročkom hrabrošću papu našega Franju i sve pastire Crkve: daj da po njihovu služenju sav tvoj narod raste u spoznanju tvoje Istine, a svi vjernici radosnim zajedništvom vjere očituju ljepotu tvoga spasenja, molimo te.

3. Pohodi svojom milošću naše obitelji: daj da se u njima nastani tvoj mir; okrijepi ih u ljubavi koja služi te u svim iskušenjima života pronađu mjesto za tebe koji sve obnavljaš i k dobru upravljaš, molimo te.

4. Vrati radost života na lica svih koji trpe, svih osamljenih i siromašnih; ne dopusti da ikomu uskratimo ljubav i dobra kojima si nas obdario, molimo te.

5. Ozdravi u nama sve što je grijehom ranjeno; otvori nam srce za tebe da uzmognemo čuvati dar božanskoga života i ustrajno sudjelovati u izgradnji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

Bože, svjetlo istinsko, pohodio si nas rođenjem svoga Sina i obdario nas radošću novoga života. Rasvijetli, molimo te, sve što je u nama zastrla tama grijeha te uvijek u sebi nosimo ljepotu tvoga čovjekoljublja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Javljam vam blagovijest, veliku radost: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin.

Đuro Seder: Anđeli objavljuju Kristovo rođenje.Foto: Laudato

Popričesna molitvaGospodine, Bože naš, radosno slavimo rođenje svog Otkupitelja. Molimo te da živimo po uzoru Kristovu te mu se zauvijek pridružimo u nebeskoj slavi.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja Lk 2, 10-11

Javljam vam blagovijest, veliku radost: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.

Evanđelje Lk 2, 1-14

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazare-ta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vri-jeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođen-ca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gos-podnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasi-telj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Misa polnoćka

toj mu se radosti pridružuje i »silna nebeska voj-ska« koja, zbog takva izvanredna zahvata Božje milosti, ljude naziva »miljenicima Božjim«.

»Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!« Tako kliče anđeo dok se obraća prestrašenim pastirima. Ulazak Isusa Krista u svijet znači prije svega radost. Taj događaj nije tek odgovor na brojna egzistencijalna pitanja. To nije tek dio svete povijesti. Ovaj je događaj prije svega susret i to susret Boga i njegova na-roda. Zbog toga se u tome događaju rađa radost. Tu ljudski rod nalazi svoj smisao, svoju puninu.

Susret u malenostiOno što začuđuje jest »znak« koji anđeo nudi pastirima. Znak će im biti ovo: »novorođenče povijeno gdje leži u jaslama«. Kojega li razoča-ranja! Nakon svega spektakla susreta s anđelom i Gospodnje svjetlosti koja ih je obasjala, kao znak vjerodostojnosti svega što im je naviješte-no ponuđeno im je obično dijete. Kao da se nisu nagledali djece u vlastitim obiteljima. Kao da i njihova vlastita djeca nisu rođena i rasla među ovcama i magarcima. Ta, bili su pastiri. Kao da se nisu u životu naslušali dječjega plača. I sada

Mjesto susreta s Bogom

Događaje vezane uz Isusa Krista evan-đelist Luka nastoji smjestiti u točno određeno povijesno razdoblje. Tako,

kada progovara o Isusovu rođenju, spominje rimskoga cara Augusta Oktavijana te Publija Sulpicija Kvirinija, upravitelja rimske provin-cije Sirije, koja je tada obuhvaćala i Judeju (Lk 2, 1-2). Evanđelistova je nakana naglasiti da se Isus rađa u stvarnome svijetu, u stvarnoj ljudskoj povijesti, na stvarnim mjestima. Nije riječ, dakle, o nekoj religiji misterijâ, u kojoj se božanstvo rađa ciklički, nego o jedinstvenome Božjem zahvatu u ljudskoj povijesti.

Usto, Isus se rađa u sasvim određenoj obi-telji, te je, po Josipu, i pripadnik Davidove kra-ljevske loze. Tako ovo Isusovo rođenje na neki način spaja poganski svijet, predstavljen u caru Augustu i upravitelju Kviriniju, i židovski svi-jet, predstavljen Davidovom lozom. Jedna od značajki Lukina evanđelja i njegovih Djela apo-stolskih očituje se u želji za jedinstvom vjernika koji dolaze iz židovstva i onih koji dolaze iz po-ganstva. Isus se rađa kao »prvorođenac«. To je naslov koji nosi i svoju zakonsku snagu, pa je to novorođeno djetešce punopravni baštinik do-ma svoga oca i svih Božjih obećanja koja su bila povezana s tim domom.

Radost susretaOn je »Spasitelj – Krist, Gospodin«, kako to anđeo naviješta pastirima okupljenima nedaleko od Betlehema. Naslovi »Spasi-telj« i »Krist« označavaju Isusovu ulogu Mesije, onoga kojega su Izraelci očekivali kao izbavitelja iz robovanja strancima i kao novoga kralja iz Davidova roda, ko-ji će ponovno uspostaviti Božju vlast nad Izabranim narodom. Naslov »Gospodin«, bez ikakve sumnje, tadašnjim rječnikom potvrđuje da je on Bog. Počela su, dakle, posljednja vremena. Bog je sada i na vid-ljiv način počeo ostvarivati svoja obećanja, a »velika radost za sav narod«, o kojoj go-vori anđeo, odraz je mesijanske radosti. U

Giovanni di Paolo, Kristovo rođenje, 1450.-1460.

18živo vrelo 19

im je u običnome djetetu položenu u jasle ponu-đen znak ostvarenja svih Božjih obećanja, znak da je došao Pomazanik koji će spasiti Izraela.

Upravo je u ovome veličina znaka: u nje-govoj malenosti i krhkosti. U njegovoj slabo-sti i ovisnosti o čovjeku. U svome Sinu, Bog se stavlja u ruke čovjeka. Povjerava se čovjekovoj odgovornosti. Ima potrebu za čovjekovom nježnošću i ljubavlju. On ne sliči previše Mesiji kakva su očekivali. On ne daje naslutiti da bi imao ikakve veze s Bogom nad Vojskama. No, on ima veze s čovjekovom veličinom. U svome Sinu, rođenu u Betlehemu, Bog nam pokazuje tko smo, koje je naše dostojanstvo, kolika je naša veličina. Da, njegovi smo miljenici!

Svakoga dana moga života Bog se polaže u moje ruke, u moje krilo. Povjerava sama sebe mojoj brizi. Gdje se to događa? Na koji na-čin? Događa se kad mi povjerava svoju riječ. Primam li ju tada grubo, bez želje za stvarnim susretom? Ili ju primam nježno, s ljubavlju, sa spremnošću za žrtvu, kao što bih primio dije-te? Događa se to i kada mi povjerava osobe u mojoj obitelji ili u životnome okruženju. Pri-mam li ih grubo, kao neizbježno trpljenje koje ću, eto, nekako izdržati, ili ih primam nježno i s ljubavlju, kao najveći dar koji bih ikada mo-

gao primiti? Događa se to kada mi povjerava neku zadaću, povezanu s poslom ili nekom drugom mojom aktivnošću. Primam li tu za-daću grubo, hladno procijenivši svoje sposob-nosti, prednosti i nedostatke, kao i eventualnu korist od uloženoga truda? Ili ga primam njež-no i s ljubavlju, velikodušno, kao mogućnost za osobni rast i ispunjenje vlastitoga poslanja?

Isus, rođen kao djetešce, položen u jasle, povjeren ljudskoj brizi, neprestano me podsje-ća da je ljudski život, da je moj osobni život, sa svim svojim kontradikcijama, jedino pravo mjesto gdje mogu susresti Boga. Za razliku od svih drugih religija, u Utjelovljenju očito-vanu u Betlehemu dobivam snagu da se suo-čim s teškim stvarnostima ovoga rastrganog svijeta, da osjetim i drugima prenesem dodir Božje pomirujuće ljubavi. Božić nam ne nudi ljestve kojima bismo pobjegli iz nedosljednosti i dvojbâ ovoga svijeta i tako dospjeli u nebo. Naprotiv, Božić me osposobljuje da se još du-blje ukorijenim u srce ove zemlje i da otkrijem kako u njoj buja, raste, cvate ono božansko.

Evo, to je blagovijest, to je radost za sav narod! Za mene, za sve koji vjeruju, za sve lju-de, jer svi su miljenici Božji!

Darko Tepert

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Marija je svoje novorođeno dijete položila u jasle (usp. Lk 2, 7). Iz toga se s pravom zaključilo da je Isus rođen u štali, u ne-

gostoljubivu – moglo bi se reći: nedostojnu – prostoru koji je ipak pružao potrebnu intimu za sveti događaj. U okolici Betlehema od davnina se špilje koriste kao štale. […] Augustin je značenje jasala protumačio mišlju koja se na prvi pogled čini gotovo neprikladna, ali, pomnije ispitana, sadrži duboku istinu. Jasle su mjesto gdje životinje nalaze svoju hranu. No, sada u jaslama leži Onaj koji je sama sebe označio pravim kruhom koji silazi s neba – kao pravu hranu koja je čovjeku potrebna za njegovo »biti« čovjekom. To je hrana koja čovjeku daje istinski, vječni život. Jasle tako postaju podsjetnikom Božjega stola, gdje je čovjek pozvan primiti Božji kruh. U siromaštvu se Isusova rođenja ocrtava velika stvarnost u kojoj se na tajnovit način ispunjava spasenje ljudi.

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI., Djetinjstvo Isusovo, 79.-80.

Jasle, kao najneznatnije mjesto, postaju simbol koji u sebi ujedinjuje svako mjesto. Položen u jasle, Utjelovljeni objavljuje da nema mjesta koje ne bi moglo biti sveto i koje ne bi bilo dostojno njegove prisutnosti. To je kritika ljudskoj misli o »svetim mjestima«. On posvećuje sve, sav život. S njim je sve drukčije. Dolazi na način koji je drukčiji od svih mesijanskih očekivanja: dolazi na drugome mjestu, od drugih ljudi, iz drugoga plemena… U njemu je sve novost. Novost koju donosi nadilazi sva nadanja i iščekivanja.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 384 Dijete nam se rodilo ili: 403 Veselje ti navješćujem Otpj. ps.: 387 Svi krajevi svijeta vidješe Prinosna: 402.1 i 2 Radujte se, narodi Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase naš ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420 Narodi nam se


Prvo čitanje Iz 52, 7-10Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-6Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje Heb 1, 1-6Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaDijete nam se rodilo,sina dobismo, na plećima mu je vlast.Ime mu je: Anđeo velikoga savjeta.

Iz 9, 6

Zborna molitvaBože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.

Darovna molitvaNek ti, Gospodine, ugodi spomen žrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje. Po Kristu.

Rođenje Gospodinovo. Božić

Nedjelja, 25. prosinca 2016.

Danja misa

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, Bog je po utjelovljenju svoga Sina sišao u ljudsku narav da bi čovjeka obdario božanskim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvoreno, iskrenom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu:

Neka te slavi, Gospodine, život naš.1. Gospodine, svjetlom božanske Riječi

rasvijetli put svojoj Crkvi: daj da po ustrajnoj vjernosti tebi bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.

2. Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji evanđelja istine i života, molimo te.

3. Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.

4. Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za sve ljude, molimo te.

5. Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina obnovio si u nama sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da navijek budemo dostojan stan tvome Sinu. Koji živi.

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.Charles C. Curran, U Betlehemu;Metropolitan Museum of Art, New York.

Popričesna molitvaDobri Bože, Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja.Molimo da nas privedei vječnom životu u nebu.Po Kristu.

Pjesma prije evanđeljaDan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje Iv 1, 1-5.9-14 (kraća verzija)Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne po-stade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinoro đenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSvi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

Ps 98, 3

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Rođenje Gospodinovo

Čitajući Sveto pismo uviđamo kako Bog stalno komunicira sa svojim stvorenji-ma. Štoviše, sâm čin stvaranja jest ko-

munikacija. Poznato je da Bog stvara riječju i da Božja riječ, čim bude izgovorena, postaje ono što znači. No, postavljaju se pitanja: Može li se onaj koji govori, potpuno izraziti u svo-joj riječi? Može li primatelj izgovorenu riječ u potpunosti shvatiti? Ostaje li iza riječi stvar-nost koja se više skriva negoli otkriva?

Riječ kao zbivanjeTa i slična pitanja muče svakoga tko se uhvati u koštac s razmišljanjem o riječi i njezinu zna-čenju. Onaj tko se u to upusti, osjeća se kao da stoji pred zavjesom iza koje ne može sâm neovlašteno proći. Ukoliko bi to ipak učinio, iza zavjese ne bi našao ništa. Ali ako bi ga iza zavjese uveo netko tko je za to ovlašten, vidio bi ono što sâm svojim golim očima ne može vidjeti. Ovaj slikoviti govor poznavatelje Pi-sma zasigurno će podsjetiti na Šator sastanka ili kasniji jeruzalemski Hram u čijemu se naj-svetijem dijelu nalazila zavjesom odijeljena Svetinja nad Svetinjama. Znakovito je da se taj najsvetiji dio Hrama na hebrejskom jeziku naziva imenicom debir, koja je korijenski po-vezana s glagolom diber, govoriti, i imenicom dabar koja znači riječ.

Ta povezanost pokazuje kako je riječ isto-dobno i objava i tajna. Riječ je po svojoj naravi i svrsi priopćiva. Upućena je drugima i potreb-no ju je tako izgovoriti da ju drugi čuju i ra-zumiju. Ali postoje različite razine i stupnjevi komunikacije. Od toga da je riječ tek sredstvo komunikacije, koje prenosi određenu poruku od pošiljatelja do primatelja, do toga da je ri-ječ istovjetna i sa svojim izvorom i sredstvom i primateljem. Kao kršćani možemo reći da je ovaj posljednji stupanj komunikacije punina Riječi, čiju objavu i otajstvo slavimo na Božić – svetkovinu Gospodinova rođenja.

Na početku poslanice Hebrejima stoji sve-čana izjava: »Više puta i na više načina Bog ne-koć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.« U toj krat-koj rečenici sažet je čitav tijek Božje postupne objave čovjeku, kako je ona ispripovijedana u Svetome pismu. Zamislimo li Božju objavu kao njegov silazak među svoj narod, kao što se, primjerice, izražava Knjiga izlaska na mjestu o gorućem grmu gdje Bog kaže Mojsiju kako je sišao da izbavi svoj narod iz egipatskoga rop-stva (usp. Izl 3, 8), a onda njega (Mojsija) ša-lje da izbavi Izraelce iz Egipta (Izl 8, 11), vidjet ćemo da Bog silazi na zemlju preko čovjeka. U knjizi Izlaska to je Mojsije, a potom Bog više puta i na više načina govori po prorocima, to jest izabire i poziva ljude preko kojih objavljuje svoju riječ. Proroka je mnogo, ali Božja objava ni u jednome od njih ne postiže svoju puninu. Punina objave događa se tek onda kada Bog vi-še ne govori po ljudima, nego kada sâm posta-je čovjekom u Isusu Kristu, začetom po Duhu Svetome i rođenom od Djevice Marije. U njemu se ostvaruje punina Božje komunikacije Riječ-ju. On je ona Riječ koja je istovjetna sa svojim izvorom – Bogom, sa sredstvom – tijelom, i primateljem – čovjekom.

Riječ koja govori i čini

22živo vrelo 23

Moć da postanemo djeca Božja Na početku Evanđelja po Ivanu ta je stvar-nost izražena stilom koji bismo mogli nazvati teološkom poezijom. Govori se o Riječi koja je Bog, Riječi koja se utjelovila, Riječi koja je postala (konkretnim) čovjekom u osobi Isusa Krista. Poezija Proslova Ivanova Evanđelja govori i o drami koju je utjelovljena Riječ Bož-ja doživjela spustivši se na zemlju, u katego-rije vremena i prostora. Riječ je »Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka«, ali tama koja želi ostati tama, ne prima svjetlo. Onoga ča-sa kad bi primila svjetlo, tama bi nestala. Tu je dotaknut problem onih ljudi koji misle da bi u dodiru s tim Svjetlom izgubili svoj iden-titet. Stvarnost je zapravo potpuno drukčija: tek obasjan svjetlom utjelovljene Riječi, čo-vjek postiže puninu svoga ljudskog identiteta. Evanđelje po Ivanu to izražava riječima: »oni-ma koji ga (Svjetlo) primiše, podade moć da postanu djeca Božja« (Iv 1, 12).

Još od prvih stranica Knjige postanka zna-mo kako u čovjeku postoji želja da bude »kao Bog«. Ta je želja prikazana kao cilj koji čovjek

ne može postići svojom snagom, pa na svoju štetu upada u zamke onih koji mu obećavaju ono što ne mogu ispuniti. Moć da postanemo djeca Bož-ja daje nam samo onaj koji je u krilu Očevu. Njega su naviještali proroci po kojima je Bog govorio tijekom povijesti. Njega je navijestio i pokazao Ivan Krstitelj, čija se vjerodostojnost poslanja od Boga izražava upravo ovim riječi-ma: »Ne bijaše on Svjetlo – nego da posvje-doči Svjetlo.« (Iv 1, 8). Uz Mojsija, Ivan je je-dini proročki lik koji se poimence spominje u Proslovu Evanđelja po Ivanu. Obojica su veliki biblijski likovi preko kojih je Bog svomu naro-du objavio riječ spasenja. No, ni jedan ni drugi nisu mogli sami od sebe dati ono što može dati samo Bog. O Bogu i s Bogom možemo govori-ti na razne načine, ali upoznati ga i ostvaruti zajedništvo s njime možemo jedino u Isusu Kristu. Na sablazan svijetu koji ima drukčiju logiku moći, on se u obličju djeteta daje kao krhko ljudsko biće, da bi oni koji ga kao takvo-ga prime, od njega dobili moć da i sami po-stanu djeca Božja te tako uđu u komunikaciji svojstvenu ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga.

Domagoj Runje

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Ne stoji li iza grozničava božićnog trgovanja – koje nas s pravom odbija i koje je tako neprikladno da nas podsjeti

na plahu tajnu Betlehema, na tajnu Boga koji je radi nas po-stao prosjak (2Kor 8, 9) – ipak kao polazište misao darivanja, a stoga i ona najdublja potreba za ljubavlju koja sili na pri-o pćivanje, da se od svojega vlastitog dade drugima? Nismo li idejom darivanja već ušli u srce božićnoga otajstva. […] U božićnoj je noći sam Bog htio postati dar za ljude, sama je sebe dao nama. Istinski božićni dar čovječanstvu, povijesti, svakomu od nas jest sam Isus Krist. […] Stoga bi u svekoli-kom božićnom darivanju trebalo biti živo nešto od iskonskoga dara Isusa Krista, one geste Božje ljubavi koja u konačnici nije htjela i nije mogla dati ništa manje nego samu sebe. Je li neki dar skupocjen ili jeftin, malo je važno; onaj tko nije u stanju dati dio sama sebe, uvijek je premalo dao. JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI., Dogma i navještaj, 374.-375.

Otajstvo utjelovljenja Božje riječi i njezinoga rođenja od Djevice Marije, obznanjuje nam također način na koji Riječ i danas silazi u ljudske živote. Tko joj se otvori i primi ju u svoje srce, ulazi u majčinsko-djetinji odnos s njom. Riječ pohranjena u srce potrebna je, poput djeteta, ‘majčinske’ brige, bdjenja, hranjenja… I kao što ljubav koju majka pruža djetetu hrani i sâmo majčinstvo i dovodi ga do ispunjenja, tako i briga za Riječ hrani one koji ju u srcu njeguju. Riječ pohranjena u srce katkada nosi i šutnju, poput djeteta koje ne umije izreći svoje potrebe i svoju zahvalnost. Vjera traži strpljivu ljubav.

Adi H

olze

r, 200

6.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 382.2 I pohitješe pastiri ili: 422 Nebo i zemljaOtpj. ps.: 388 Blago svima Prinosna: 404 Rodio se Bog i čovjekPričesna: 421 Isklija Izdanak Jišajev ili: 829 Djetešce nam se rodilo Završna: 422.4 Nebo i zemlja


Petak, 30. prosinca 2016.

Sveta obitelj Isusa, Marije i JosipaUlazna pjesmaI pohitješe pastirite pronađoše Mariju, Josipa i Novorođenče.

Lk 2, 16

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obitelji daješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi. Daj da je nasljedujemote postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

Prvo čitanje Sir 3, 2-6.12-14Tko se boji Gospodina, časti roditelje.

Čitanje Knjige SirahoveGospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvr-šćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djecei bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina. Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 128, 1-5Pripjev: Blago svima koji se boje Gospodina,

koji njegovim hode stazama!Blago svakome koji se boji Gospodina,koji njegovim hodi stazama!Plod ruku svojih ti ćeš uživati,blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna lozau odajama tvoje kuće;sinovi tvoji ko mladice maslineoko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjekkoji se boji Gospodina!Blagoslovio te Gospodin sa Siona,uživao sreću Jeruzalemasve dane života svojega!

Drugo čitanje Kol 3, 12-21Obiteljski život u Gospodinu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahva-ljujući Bogu Ocu po njemu! Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gos-podinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom!Riječ Gospodnja.

24živo vrelo 25

Svemogućemu Bogu, koji nas primjerom svete nazaretske Obitelji uči da Isusa stavimo u središte svoga osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve:

1. Gospodine, svoju si Crkvu sazdao kao obitelj svih naroda: obnovi ju u jedinstvu i u vjernosti tvojoj riječi, molimo te.

2. Gospodine, svijet je danas ranjen razdorom, a toliki trpe nepravde i progonstvo: potakni snagom Duha sve odgovorne u svijetu da budu graditelji mira koji nam u Kristu daruješ, molimo te.

3. Gospodine, danas te molimo za naše obitelji: oslobodi nas od navezanosti na svijet i pomozi nam da po snazi obiteljske molitve otvorimo vrata Kristu koji dolazi, molimo te.

4. Gospodine, prodahni svojim Duhom istine sve odgovorne u našemu društvu da se umiju zalagati za dostojanstvo braka i obitelji, kao temeljâ zdravoga društva i vrela istinskoga poštovanja prema svima, molimo te.

5. Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridruži obitelji svojih svetih i izabranih, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj dobroti povjeravamo svoj život, svoje obitelji i ovu zajednicu vjernika. Prodahni nas svojom milošću da u svim brigama i iskušenjima života umijemo raspoznati tvoj glas i biti vjerni nositelji poslanja koje nam povjeravaš. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

»Ustani, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku…«Jean-Marie Pirot (Arcabas): Anđeo se objavljuje Josipu u snu.

Popričesna molitva Dobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima. Daj da se trajno ugle�damo u svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Kol 3, 15a.16a

Mir Kristov neka upravlja srcima vašim! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!

Evanđelje Mt 2, 13-15.19-23Uzmi dijete i njegovu majku te bježi u Egipat!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Go spo-dnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Usta-ni«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te po-đi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom na-mjesto svoga oca Heroda, bojao se poći ona-mo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Obitelj – zajedništvo ljubavi koje je poslušno Snu

Sveta Obitelj

Isus je rođen i odrastao u ljudskoj obitelji; prvi znamen svoga božanskoga poslanja čini na svadbenome slavlju; predstavlja

se u slici Zaručnika; puno puta iznosi slike iz obiteljskoga života, kako bi nam približio ori-se Božjega lica; o odnosu sebe prema svojim učenicima govori kao o ‘novoj obitelji’; s križa povjerava svoju Majku Ljubljenomu učeniku i učenika Majci, kako bi očitovao da je Crkva obitelj u kojoj međusobni odnosi ovise o nje-govoj muci i uskrsnuću.

Pritom Isus ne samo da koristi iskustvo obitelji, da bi govorio o odnosu Boga i čovje-ka, nego i objavljuje da je temelj svakoga ljud-skog života i svakoga odnosa među ljudima u savezu ljubavi koji je Bog planirao s čovječan-stvom, a koji je ispunjen u Isusu Kristu. U to-me se smislu trebaju razumjeti riječi apostola Pavla kršćanima u Kolosima, riječi koje govo-re o konkretnim odnosima i načinu života u obitelji. Srž je u tome da se čini ono što je milo u Gospodinu te da povrh svega bude ljubav! Ali, u kršćanstvu to ne vrijedi samo za obitelj, nego za sve međuljudske odnose: zaodjenuti se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost. Razlog takvomu ponaša-nju je uvijek Krist: Kristov mir upravlja srci-ma; Kristova Riječ prebiva u nama; Gospodin oprašta i vraća radost.

Obitelj po mjeri Božje nesebičnostiPremda se Bog utjelovljuje radi čovjeka, vi-dimo da ništa u kršćanstvu nije po mjeri čo-vjeka, nego po mjeri Boga, i baš je zato najčo-vječnije. I kada se kaže da u središtu treba biti čovjek, nužno je paziti da se iz toga središta ne izbaci Bog. Ovo nas slavlje upozorava da po-stoji izvorište kojim ne raspolažemo; koje je u temelju djela Stvaranja, kao što je obitelj i simbol ljubavi u različitosti i uzajamne upu-ćenosti muškarca i žene. To nije pitanje naših odabira, jer dokidanjem od Boga postavljenih različitosti dokida se snaga simbola u kojoj se ostvaruje ljubav. A ona ne počinje od čovjeka, nego je građena na temeljnoj razlici Boga i čo-vjeka. Postoje zadanosti s kojima se suvreme-na zapadna kultura pokušava nositi na čudan način, razarajući vlastite nosive odrednice.

Premalo je gledati poticaje iz Pavlove po-slanice i zaustaviti se na odredbama o tome da se žene trebaju podvrgavati muževima; da muževi trebaju ljubiti žene i ne biti osorni; da djeca trebaju biti poslušna te da očevi ne ogorčuju djecu. Kršćanska objava nije skup obiteljskih pravila, nego navještaj i ostvare-nost istine da je moguć drukčiji način življe-nja i/u ljubavi. Vjerujući u Kristovu žrtvu i uskrsnuće, otkrivajući u križu najveću objavu ljubavi, znamo koja je mjera ljudskoga odgo-

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…Josip ustane, uze noću dijete i njegovu majku te krene u Egipat. Glagol ‘ustati’ izražava Josipov posluh riječi koja mu je objavljena, a glagol ‘uzeti’ (grč. paralambáno) njegovu brigu i skrb za Isusa. To je isti glagol koji Ivan (s negacijom) rabi kada kaže: »Svojima dođe i njegovi ga ne primiše (ne uzeše).« Josip prima Isusa, ‘uzima’ ga u ruke i zaštićuje. Danas je za vjeru potrebno više od ‘opredjeljenja’. Potrebno je životno ‘uzeti’ primljeni dar, čuvati ga i štititi pred svakim novim ‘progonstvom’.

Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati život Kristov. To je zapravo škola evanđelja. Ovdje najprije učimo

gledati, slušati, misliti i potpuno upoznati koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega. […] Nazaret nas najprije uči šutjeti. O kad bi u nama ojačala cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog svojstva duše, u vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu juriša toliko povika, galame i vike. O nazaretska šutnjo, uči nas da budemo učvršćeni u dobrim mislima, zaokupljeni nu-tarnjim nadahnućima, da budemo dobro pripravni slušati tajne Božje savjete i upute istinskih učitelja. Uči nas koliko je potrebno i koliko vrijedi spremanje, nauk, razmatranje, osobni i skroviti način života, molitva koju u tajnosti vidi samo Bog.

PAPA PAVAO VI., Nagovor u Nazaretu, 5. siječnja 1964.

26živo vrelo 27

vora; jer, Kristov križ dokida mjeru sebičnosti i otvara milosti obraćenja.

U tome je svjetlu dopušteno pred sebe sta-viti sliku Svete nazaretske obitelji. Nju uistinu možemo promatrati kao model kršćanskih obitelji, ali ne u izravnome romantičnom su-čeljavanju s našim obiteljima, nego u svjetlu Kristova života i poziva na nasljedovanje. Sve-ti Matej i Luka ostavili su nekoliko naznaka obiteljskoga života koje nalazimo u Isusovu propovijedanju Kraljevstva. Sjetimo se riječi: »Tko ljubi oca i majku više negoli mene, nije mene dostojan.« Tko se ne odreče toga obitelj-skoga konteksta, pa čak i vlastitoga života, nije dostojan Radosne vijesti. Marija i Josip ostva-rivali su i svoj život i svoju ljubav ne vodeći se sebičnim prohtjevima i pouzdajući se u Boga.

San koji spašava obiteljZbog toga je razumljiv izbor današnjega Evan-đelja o bijegu u Egipat. Odmah nakon po-klonstva mudraca, Isusov je život u opasnosti. Jedan zemaljski kralj želi odstraniti novoga Kralja. Sebičnost uvijek rađa neko nasilje i nije spremno čuti Drugoga, za što je posebno lijepa slika sna.

Pozadina Josipova sna i anđeoskoga pozi-va je povijest izabranoga naroda, tj. prvi Savez Boga sa svojim narodom. Poput Izraela, i Isus odlazi u Egipat i od tamo započinje novi Izla-zak iz ropstva prema svojoj zemlji obećanja. Po tome Isusovom povratku svaki je čovjek oslobođen ropstva, ponajprije ropstva grijeha. Za taj je Božji hod potrebna ljudska suradnja koja je pronađena u poslušnosti sv. Josipa.

Ulazeći u naše živote, Bog nam uvijek do-pušta sanjati; dopušta nam živjeti kršćanske snove, u kojima Božja prisutnost traži čovje-kovu čežnju za radošću. Josipovi snovi bili su daleko od jamstva sigurnosti; to očito nisu bila ‘vidovita objašnjenja’, bez poteškoća. Navje-štaj je to u kojemu svaki kršćanski otac i majka mogu naći Božju riječ za sebe; mogu osjetiti da se njihova ljubav ostvaruje, ako se ne posta-ve kao gospodari drugoga, svoje djece, svojih bližnjih, nego ako u svojoj obiteljskoj povijesti budu prepoznavali znakove Božjega plana. U

Bibliji je obitelj najprimjerenija slika za govor o Savezu Boga s njegovim narodom, jer su uz nju – bez obzira na sva odstupanja i teškoće koje nosi obiteljski život u društvu – vezane vrijednosti i smisao ljubavi, vjernosti i života.

Marija i Josip dvoje su mladih zaljubljenih ljudi kojima je Bog sasvim preusmjerio živote i stubokom promijenio planove. Nisu uljuljani u miru i sigurnosti, nego se iz trenutka u tre-nutak nalaze pred neobičnim okolnostima i – što je najvažnije – ne gube radost. Na svakome se novom koraku njih dvoje znaju pogledati u ljubavi, zagledati u međusobnu pripadnost i ponovno slušati riječi koje su smjeli više puta čuti: Ne boj se!

Danas je i nama upućena riječ: »Ustani, uzmi dijete i majku njegovu…« Ustani i pobri-ni se za čovjeka. Ustani i povedi bližnje na put nade, u Božju prisutnost i njegovo utočište. To je lice Crkve. Ako nije tako, negdje smo zanije-kali kršćanstvo: i Betlehem i dvoranu Posljed-nje večere i vrt Uskrsnuća.

Obitelj ostaje dopuštajući Bogu da bude prisutan i da prožima svaki međusobni odnos. Čak i onda kada do kraja ne razumije. Baš on-da, unatoč svemu. Jer postoji Božji plan i San koji spašava obitelj.

Ivan Šaško

Giacomo Vittone: Bijeg u Egipat, 2012.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

ili: 402.3 Radujte se, narodiUlazna: 385 Zdravo, sveta Rodiljo ili: 383.1 Svjetlo će nas danas obasjatiOtpj. ps.: Smilovao nam se Bog (ŽV 13-2011)Prinosna: 811.1 i 3 O pastiri, čudo novoPričesna: 396 (397) Od istoka sunčanoga ili: 411 (410) U se vrijemeZavršna: 812 Veseli se, Majko Božja


Nedjelja, 1. siječnja 2017.

Sveta Marija BogorodicaUlazna pjesmaZdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor.Po Kristu Gospodinu našemu.

Prvo čitanje Br 6, 22-27Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju:»Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev: Smilovao nam se Bogi blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Gal 4, 4-7Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dođe punina vremena,odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

28živo vrelo 29

Marija u sebi pohranjivaše sve one događaje.Pietro Cavallini: Bogorodica, crkva Santa Maria in Trastevere, Rim, 1296.-1300.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 1-2Više puta i na više načinaBog nekoć govoraše ocima po prorocima;konačno, u ove dane,progovori nama u Sinu!

Evanđelje Lk 2, 16-21Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohra njivaše sve te događaje i prebi-raše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vra-tiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno. Kad se navršilo osam dana da bude obre-zan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koriste za vječni život. Po Kristu Gospodinu našemu.

Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Puni pouzdanja u njegovu dobrotu, molimo za cijelu Crkvu i za sav svijet.

Obnovi nas u novosti života, Gospodine.1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna

navjestiteljica Kristova evanđelja i donositeljica tvoga mira i blagoslova svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da vjerodostojnošću nauka i života predvode tvoj narod putem spasenja te sva Crkva raste u snazi zajedništva, molimo te.

3. Za sve koji upravljaju narodima i državama: daj da se uvijek zalažu za uspostavu evanđeoske pravednosti te tako na čitavom svijetu zavlada tvoj mir, molimo te.

4. Za sve nas sabrane oko Kristova stola: nadahni nas da poput Majke Gospodinove umijemo tvoju riječ čuvati u srcu kako bi ona bila put i svjetlo našemu životu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: iskaži im svoje milosrđe i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Gospodine, Bože svemogući, s pouzdanjem u tvoju dobrotu danas započinjemo nove korake u vremenu koje nam darivaš. Svojom milošću rasvijetli naše dane i svojom pomoću prati naša djela da uzmognemo biti pronositelji tvoga mira i graditelji tvoga kraljevstva u svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Fra

Ange

lico:

Mar

ija, D

jevi

ca p

onizn

a.

vu. Pohranjeno hrani srce. Marija svoju vjeru oblikuje hraneći se onim što Bog čini. Što Bog čini u njezinu životu nije ograničeno samo na nju, nego se pokazuje i u onom što se događa s drugima oko nje.

Povratak pastiraPastiri se nakon pohoda vraćaju svojim stadi-ma. Tako naliče anđelima koji su došli s ne-ba, donijeli vijest i vratili se na nebo. Pastiri su tako, potaknuti s neba, ostavili svoja stada, otišli u Betlehem, pronašli dijete, Mariju i Jo-sipa, uvjerili se u potpuno suglasje onoga što su anđeli rekli i onoga što vide svojim očima, ispripovjedili što su im anđeli rekli i vratili se natrag u svoju svakodnevicu. Vijest koju su dobili s neba prenijeli su dalje. To je dovoljan razlog da slave Boga. Slave ga zbog Isusova ro-đenja, ali i zbog toga što im je nebo otvorilo oči za Spasitelja i što su sami bili dionici događaja. Bog im je pokazao kako mogu vidjeti i razu-mjeti zbilju oko sebe.

Nakon osam dana navršilo se vrijeme da dijete bude obrezano i da dobije ime. Tako se ispunja što je anđeo rekao Mariji: »začet ćeš, roditi ćeš sina i nadjenuti mu ime Isus« (Lk 1, 31). Isus je rođen u židovstvu i od po-

Žena koja vjeruje

Pastiri su upravo uvedeni u čudesnost Božjega zahvata u ljudsku povijest. An-đeli su im navijestili i protumačili što se

dogodilo u njihovoj blizini. Pastiri sami po se-bi ne bi mogli prepoznati posebnost Isusova rođenja niti bi na Mariji i Josipu mogli prepo-znati nešto po čemu se ovaj par razlikuje od drugih parova koji dobiju svoje prvo dijete. No, pastirima su anđeli otvorili oči i rasvijetli-li um da vide posebnost Isusova rođenja. Oni će u svjetlu onoga što su im anđeli navijestili pohitati u Betlehem. Sada im je stalo da po-tvrdu onoga što su čuli od anđela vide svojim očima. Najprije su im se javili anđeli, a sada u svjetlu njihove vijesti promatraju svijet oko sebe. Znaju kamo trebaju ići i znaju što traže. Anđeli su im rekli da se rodio Spasitelj i rekli su im kako će ga prepoznati. U događaj koji su anđeli navijestili spadaju Isus, Marija i Josip. Pastiri ih pronalaze i prepoznaju očima ono što su prethodno čuli od anđela. Potom pri-povijedaju što im je bilo naviješteno. Njihova priča izaziva divljenje. To je naravna i spon-tana reakcija na Božje djelovanje. Kada Bog djeluje u svijetu, svjedoci se dive. Njihovo div-ljenje je njihovo prepoznavanje Božje blizine i djelovanja i iskaz njihove vjere.

Marija je pozorno slušala. Luka ju ne pri-kazuje kao ženu koja zna sve što se događa s njom i oko nje, nego kao ženu koja je pozorna na sve što se događa i o tom razmišlja. Pre-biranje u srcu pomno je razmišljanje, uvid u Božje djelovanje. Marija je prikazana kao žena koja svoju vjeru oblikuje iz onoga što Bog čini. Kada se susrela s anđelom, nije dobila preci-zne i detaljne upute o budućim događajima. Prepoznala je Božji poziv i pristala na nj. Sa-da u pripovijedanju pastira prepoznaje Božje djelovanje i sve pohranjuje u srcu. Pohrana u srcu je pamćenje. Marija pamti srcem. Sr-ce pamti ono što mu je važno. Srce pamti što Bog čini. I srce se hrani prebirući po pohra-njenome. Pohranjeno nije spremljeno u osta-

30 31

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Mnoga nam mjesta Novoga zavjeta svjedoče da je Marija majka Isusova. Božićna povijest govori nam vrlo jasno da

je Marija nosila Isusa pod svojim srcem devet mjeseci kao svaka druga majka i rodila ga kada je došlo njezino vrijeme. Time se ne podrazumijeva više fizičko majčinstvo posve i privatni odnos između Isusa i nje. No, ona nije samo tjelesna majka Gospodi-nova; njezinome majčinstvu bitno pripada njezina vjera. Prije nego što je, naime, Isusa začela na tjelesan način, primila ga je i začela u vjeri. Za nju ne vrijede samo riječi: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao«, nego još više: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je« (Lk 11, 27-28). Tako je već Eli-zabeta slavila Mariju kao vjernicu: »Blažena ti što povjerova…« (Lk 1, 45). Po svojemu »Da« Marija je kao majka Isusova u isto vrijeme lik povijesti spasenja. Zbog toga joj Luka daje počasni naziv Majka Gospodinova (usp. Lk 1, 43).

NJEMAČKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Hod odraslih u vjeri, 154.

Marija u sebi pohranjivaše (symbállo) sve one događaje. Sve riječi i sve događaje »stavljala je zajedno«, ujedinjavala ih i razu-mijevala »zajedno«. To je smisao glagola ‘symbállo’ kojim evanđe-list opsuje njezin stav. Marija je tako u sebi nosila ‘simbol’ (od symbállo) Krista: svaki je događaj povezivala s Njim, gledala ga u cjelini s Njim. Simboli se ne ra-zumijevaju. Oni se nose u srcu; povezuju nas s Onim što znače. Dar vjere tako simbolizira nas(!), stavlja nas u intimno zajedništvo s Bogom.

Fra

Ange

lico:

Mar

ija, D

jevi

ca p

onizn

a.

četka je dio toga naroda. Rođen je od majke Židovke, obrezan i prikazan u hramu kao muško prvorođenče. Njegovo ime znači ‘Bog otkupljuje’. Luka ne tumači Isusovo ime, ali će cijelo evanđelje biti zapravo opis onoga što Isusovo ime znači. Isus će činiti ono što mu ime kaže: otkupit će ljudski rod.

Obrisi vjereLukin je izvještaj o Isusovu rođenju i događaji-ma koji ga prate usmjeren na oblikovanje vje-re. Nije sentimentalan opis rođenja u odbače-nosti i siromaštvu niti je vođen nekom voljom za probuđivanjem emocija. Luka uvodi čitate-lja u temeljne sadržaje vjere koji će se s vreme-nom pokazati u Isusovu djelovanju. Isusovo poslanje otkupljenja već se nazire u njegovu ulasku u svijet. Siromaštvo i društveni položaj pokazuju njegovu solidarnost s rubnima i siro-mašnima. Bog se pokazuje kao milosrdan Otac koji se obraća ljudima, otvara im novu moguć-nost odnosa. Pokazuje se tako kao vjerni i slav-ni Bog koji nije zaboravio svoj narod, nego u Isusovu rođenju ispunja svoja obećanja blizine i skrbi za čovjeka. U Isusu Božja blizina postaje prostorno i vremenski opipljiva.

Luka svojim opisom pokazuje i kako je oblikovan kršćanski način života. Na početku stoji Bog i njegova slobodna inicijativa. Čovjek

na nju odgovara prihvaćanjem i spremnošću da ustane i preda drugima što je sam primio. Slušanje i svjedočenje uviru u slavljenje. Slav-ljenje je primjereni način ljudske reakcije na Božje djelovanje. Sve je to najvidljivije na Ma-riji. Marija nije žena koja sve zna, nego žena koja vjeruje. Elizabeta je u pravu kada ju na-ziva blaženom jer je povjerovala. (Lk 1, 45). Marija je prikazana kao žena koja je pristala biti uvučena u Božje djelovanje, žena koja sa-bire u srcu sve što Bog čini i koja se hrani onim što se dogodilo. Nakon poroda Marija ostaje u pozadini. Tamo se događa produbljivanje po-hranjenoga. Marija je primjer vjere, potpune usmjerenosti na Božju volju kojom najprije pristaje na nju, a potom njezinom snagom po-staje majka Gospodinova.

Kada se vjernici saberu oko riječi i stola Gospodnjega, oni lako opaze ovu sličnost s Marijom. Najprije im se dogodi susret s Bo-gom, a potom im treba vremena, drugih ljudi, sabranosti na dogođeno i svjetlo Božje Riječi da to i razumiju. Najčešće razumiju samo dje-lomično, a tek s vremenom otkrivaju kamo ih vodi povjerenje u Boga. Prebirući Marijine re-akcije, sažete u Lukinu izvješću i naviještene u liturgiji, vjernici i sami puš taju da ih oblikuje Božja riječ i njegovo djelovanje.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

32

OTAJSTVO I ZBILJA

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 382.3 Evo, dolazi ili: 402 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 391 Klanjat će se tebi, GospodinePrinosna: 408.1 i 4 O Betleme Pričesna: 392.2 Vidjesmo zvijezdu njegovu ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420.1 i 8 Narodi nam se ili: 424 Tri Kralja jahahu

Petak, 6. siječnja 2017.

BogojavljenjeUlazna pjesmaEvo, dolazi Gospodar, Gospodin. U ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

Usp. Mal 3, 1; 1Ljet 19,12

Zborna molitvaBože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca.Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 60, 1-6Slava Gospodnja sviće nad tobom.

Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72,1-2.7-8.10-13Pripjev: Klanjat će se tebi,

Gospodine, svi narodi zemlje.Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno,siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravdai mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do morai od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,vladari Šabe i Sebe danak donositi.Klanjat će mu se svi vladari,svi će mu narodi služiti.

Drugo čitanje Ef 3, 2-3a.5-6Sada je objavljeno da su i poganisubaštinici obećanja.

Čitanje Poslanice svetogaPavla apostola EfežanimaBraćo:Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima:da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 2, 2Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegovapa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, nek ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju. Koji živi.

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace s istoka da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se utecimo istome Ocu moleći dar poniznosti i poučljivosti pred njegovom riječju.

Budi nam, Gospodine, svjetlo života.1. Za Crkvu u svijetu:

da bude trajno otvorena vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u poklonstvu tebi i u služenju braći ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: rasvijetli ih svojom Istinom da umiju izgrađivati i čuvati kristovsko lice Crkve te se proročkom hrabrošću zauzimati za vrjednote evanđelja, na dobrobit svekolikoga društva, molimo te.

3. Za sve one čijoj je odgovornosti povjerena briga za opće dobro u našemu društvu: da u evanđeoskim nastojanjima Crkve prepoznaju dobrobit za sve ljude, te se i sami zauzimaju za vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

4. Za sve koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: obdari ih istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: da poslušni tvome Duhu uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vode do susreta s tobom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, i naše poklonstvo pred tobom. Nek naš život bude trajni hod u tvome svjetlu. Po Kristu.

Dođoše i padnu ničice pred Djetetom.

Evanđelje Mt 2, 1-12Dođosmo s istoka pokloniti se kralju.Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s isto ka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s nji-me. Sazva sve glavare svećeničke i pismo-znance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betle-hemu judejskome jer ovako piše prorok:

’A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’«

Tada Herod potajno dozva mudrace i raza zna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Za-tim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i po-mno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.« Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se po vrh mjesta gdje bija-še dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradova-še se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svjetlom. Htio si da se pričestimo ovim nebeskim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Bogojavljenje

Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. U svojoj osobi otajstveno sjedinjuje ljudsku i božansku narav. Simbolično i današnja

svetkovina Bogojavljenja ujedinjuje više ra-zličitih dvojnosti. Ponajprije, ovaj blagdan svoje izvore ima na Istoku. Suprotstavljajući se poganskim obredima kojima se na današ-nji dan častilo božanstvo vremena i vječnosti, kršćani su započeli slavlje Božjega očitovanja u Isusu Kristu po kojemu je vječni Bog zako-račio u prolaznost vremena. S druge strane, iz sličnih motiva, Crkva na Zapadu počela je slaviti Božić na 25. prosinca. Dopuštajući jed-ni drugima međusobno obogaćenje, kršćani na Istoku preuzeli su slavlje Božića, a oni na Zapadu slavlje Bogojavljenja, svjedočeći tako jedinstvo Kristova tijela, Crkve.

Ove dvije svetkovine i po svojoj su naravi dva izričaja jednoga otajstva. U temelju im je Spasiteljevo rođenje i njegovo očitovanje čovječanstvu. Prvi put, zasigurno poručuju-ći komu je ponajprije poslan, Krist se očito-vao marginalnoj i obespravljenoj društvenoj skupini, dok je na Bogojavljenje svoju slavu posvjedočio povlaštenomu sloju. Na Božić se objavio samo Židovima, u osobama betle-hemskih pastira, dok se na današnji dan, po mudracima s Istoka, spominjemo njegova očitovanja svim narodima. Tako je od najav-ljenog »sina Davidova« Isus postao »Sinom čovječjim«. Taj je naziv redovito za sebe kori-stio potvrđujući da su, prema riječima svetoga Pavla, i »pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudio-nici obećanja«. Stoga se u današnjem slavlju očituje punina Božje obitelji, sabrane u njegov Dom, kojega prorok identificira sa Svetim gra-dom, te poziva: »Ustani, zasini Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, i slava Gospodnja sviće nad tobom… Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze.«

Jeruzalem i BetlehemIako se u evanđelju nigdje ne govori o kralje-vima, nego o mudracima, vrijednost njihovih darova, kao i vjera da se po njima dogodilo

Dvojica kraljevaispunjenje Izaijina proroštva kako prema svjetlosti Jeruzalema i slavi Gospodnjoj »ko-račaju narodi i kraljevi«, učinili su da predaja mudrace pretvori u kraljeve. Tako svetkovina Bogojavljenja nerijetko nosi naslov »Sveta Tri Kralja«. Čak im »znamo« imena: Baltazar, Melkior i Gašpar. Međutim, današnje evanđe-lje nije govor o tri, nego o dva kralja. Jedan je rođen u Betlehemu, a drugi vlada u Jeru-zalemu. Herod je u zenitu svoje slave te se na vijest o novorođenom kralju židovskom, čija je zvijezda tek izišla, »uznemiri on i sav Jeru-zalem s njime«. Misli da mu je dijete rođeno u Betlehemu konkurencija i odlučuje ukloniti ga. Drži da su dvojica kraljeva previše. I sam je Isus tvrdio da se ne može služiti dvojici gospo-dara (Lk 16, 13).

Povijest svjedoči Herodovu okrutnost. Svoju je vlast potvrđivao često rabeći nasil-ne metode. Mnogi su stradali od njegove ru-ke. Sumnjičav je prema svima jer se osjećao ugroženim od svih. Nije bježao ni od laži i dvoličnosti. Tako se ponaša i s mudracima. No, paradoksalno, ne ide s njima. Plašio se nepoznatoga. Vlast ga je sputavala. Želja za dominacijom paralizirala. Zidine Jeruzalemu davale su mu sigurnost.

Drugi kralj rođen je u Betlehemu. On ne dolazi u slavi, nego u slabosti djeteta. Ne pla-ši se ljudi, premda će ga to povjerenje kasnije ‘koštati’ glave. Ne traži zidove koji će ga ču-vati. Naprotiv, uklanja sve što dijeli čovjeka od čovjeka i čovjeka od Boga. »Pregradu raz-dvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.« (Ef 2,14-18) Ne želi ništa uzeti, nego sve dati. Nije nasilan. Poručuje: »Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.« (Mt 5, 39)

34živo vrelo 35

Krenuti za zvijezdom njegovomSvatko od nas u sebi osjeća prisutnost dvojice kraljeva. Nosimo iskustvo nu tarnje borbe i napetosti između njih. Kralj iz Jeruzalema budi u nama želju za moću i vlašću, blagostanjem i ča-šću. Potiče nas da ostanemo navezani na vlastitu udob-nost i životnu rutinu, ma-kar i po cijenu nasilja, prije-zira i laži. Nalazi ne brojene razloge koji nas paralizi-raju u našem vlastitome »Jeruzalemu«. Nje mu kralj iz Betlehema postaje kon-kurencijom. On poziva na

jednostavnost, bratstvo i poniznost te u nama ražaruje težnju za mirom, pravdom i ljubavlju. Zato ga ponekad doživljavamo kao opasnost za naš život, kojega tijek stavlja u pitanje. Često pomislimo kako nam uzima vrijeme, smeta da živimo kako hoćemo i činimo sve što hoćemo. Stoga ga pokušavamo ‘ostaviti sa strane’, »u Betlehemu«, ignorirati njegovo postojanje, ili ga čak ukloniti iz svoga života. Međutim, osje-ćamo da nam takav postupak ne donosi mir. Logika svijeta čini nas zabrinutima i tužnima. Čovjek je vječni tragalac i mora stalno obnav-ljati svoj horizont, pa čak i po cijenu da nikada ne nađe ono što traži. Život je traganje, a ne promatranje. Stoga ne uspijevamo ostati utvr-đeni u svojoj sigurnosti. Pozvani smo krenu-ti »drugim putem« i od one dvojice »sazdati jednoga novog čovjeka«.

Na početku ove nove godine krenimo »iz Jeruzalema u Betlehem«. Ne plašimo se nepo-znatoga, dopuštajući da nas na tom putu vodi »zvijezda njegova«, koja raspršuje tamu srca, laži i iluzija te donosi radost i mir. Padnimo ni-čice i poklonimo mu se! Otvorimo svoje blago i prinesimo mu darove! Jer je Bog – molimo ga! Jer se za nas rodio i umro – birajmo život! Jer je Kralj – živimo kao djeca Kraljevstva!

Slavko Slišković

Hrvoje Peruzović: Poklonstvo mudraca, 2014. Foto: Laudato

Ovaj kralj otkriva i pravu narav kralja u Jeruzalemu. U njegovoj svjetlosti vidi se He-rodova tama. Zato zvijezda vodi k njemu u Betlehem, a ne kralju u Jeruzalem. Mudraci su učinili dug put. Ipak, posljednja etapa od Jeruzalema do Betlehema odlučujuća je. To je put od jednoga do drugoga kralja, od ono-ga koji se nameće do onoga koji se daruje; od nebitnoga kraljevstva do kraljevstva vječnoga. Da bi stigli u Betlehem, poslušali su Pismo ko-je objavljuje Božju riječ da će iz toga malenog judejskog mjesta »izići vladalac koji će pasti narod moj« – Izraela. Poslušnost Pismu po-staje zvijezdom vodiljom. Ona ih je sigurno vodila tijekom putovanja i dovela do »mje-sta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu obradovaše se radošću veoma velikom.«

Inzistiranje na radosti pokazuje da put vo-di do onoga koji donosi Radosnu vijest. Pred tim otajstvom zato »padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu.« Na taj način potvrđuju da se ispunilo Izaijino proroštvo: »Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i ta-mjan, i hvale navješćivati Gospodnje.« U znak opredjeljenja za novoga kralja mudraci se vra-ćaju drugim putem. Idu suprotno od puta koji vodi u Jeruzalem, puta Herodova.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Ulazna: 383.3 Nakon krštenja Gospodinovaili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: Gospodin narod svoj (ŽV 12-2010)Prinosna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: 410 (411) U to vrijeme godištaPričesna: 392.3 Evo onogaili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 420.1 i 10 Narodi nam se


Nedjelja, 8. siječnja 2017.

Krštenje GospodinovoUlazna pjesma Nakon krštenja Gospodi-nova otvoriše se nebesa, a Duh siđe na nj kao golub. I glas s neba zaori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

Usp. Mt 3, 16.17

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, kod kr šte-nja u Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 42, 1-4.6-7Evo sluge mojega, miljenika duše moje!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo Govori Gospodin:»Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za naukom njegovim.Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 29, 1a.2.3ac-4.3b.9b-10Pripjev: Gospodin narod svoj

mirom blagoslivlje.Prinesite Gospodinu, sinovi Božji,prinesite Gospodinu slavu njegova imena,poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!

Čuj! Gospodin nad vodama,Gospodin nad vodama silnim!Čuj! Gospodin u sili,Gospodin u veličanstvu!

Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,a u hramu njegovu svi kliknuše: Slava!Gospodin nad vodama stoluje,stoluje Gospodin – kralj dovijeka!

Drugo čitanje Dj 10, 34-38Gospodin ga pomaza Duhom Svetim.

Čitanje Djela apostolskihU one dane Petar prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.«Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.

36živo vrelo 37

I gle! Otvoriše se nebesa! Slavko Šohaj: Krštenje na Jordanu, Zbirka Žeravac.

Pjesma prije Evanđelja Mk 9, 6Otvoriše se nebesa i glas Očev zaori: Ovo je Sin moj, ljubljeni! Slušajte ga!

Evanđelje Mt 3, 13-17Odmah nakon krštenja ugleda Isus Duha Božjega gdje se spušta na nj.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Evo onoga za kog Ivan posvjedoči: Ja sam to vidioi svjedočim: On je Sin Božji!

Iv 1, 32.34

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas svetim darom. Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedinorođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri. Po Kristu.

Nebeskom Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve zajedno govoreći:

Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.1. Za Crkvu, zajednicu krštenika:

da uvijek bude vjerna poslanju koje si joj udijelio te svim ljudima navijesti i donese dar spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio brigu za svoj narod: prodahni ih mudrošću svoga Duha da ustrajno promiču snagu zajedništva Crkve te svi kršćani očituju ljepotu svoga krsnoga preporođenja, molimo te.

3. Za braću i sestre koji se pripravljaju za sakramente kršćanske inicijacije: prosvijeti ih svojim Duhom da prihvate život evanđelja te trajno rastu u daru vjere, molimo te.

4. Za sve krštene koji zapostaviše udijeljeni dar vjere: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i krenuti putem spasenja, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: vodi nas svjetlom svoga Duha da budemo radosni svjedoci kršćanskoga imena i nositelji ljubavi kojom obnavljaš svijet, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj dobroti ne ostavljaš u grijehu. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno, obnovi sve dobro i plemenito, da bismo ponovno mogli živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Suobličavanje s Isusom Kristom

Krštenje Gospodinovo

»‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispuni-mo svu pravednost!’ Tada mu popusti.« Zvuči nevjerojatno i uistinu neshvatljivo da se spa-senje svijeta počelo događati ovim riječima: »Pusti sada.« Očekivali bismo nekakve spekta-kularne riječi, nešto jako neobično, nešto po-sebno. Jer mi, ljudi ovoga svijeta, volimo da uzvišene stvari budu spektakularne, neobične i posebne. A ovdje, pak, ništa od toga. Isus ta-ko obično, svakidašnje, rekli bismo, lakonski i neopterećeno, gotovo usput veli Ivanu: »Pusti sada.« Samo to i ništa više!

O divnih li Kristovih riječi, o divne li Božje poniznosti! Divna je Božja poniznost jer se Bog objavljuje u običnosti i opuštenosti. Nismo li zato i slavili Božić? Nije li božićno vrijeme upra-vo to vrijeme kad nas Bog u djetetu Isusu pozi-va da se oslobodimo one stalne napetosti nas, odraslih, gdje se stalno napinjemo da budemo neobični i posebni? Tako smo napeti, neobič-ni, posebni, a tako grčeviti, hibridni, neljudski. Kao da nam Dijete Isus kazuje: »Ma pusti sada. Postani običan, jednostavan, ne opterećuj se sobom.« Da, to je istina našega života: opustiti se s Isusom Kristom. Vjerujte da bih ovdje mo-gao, zapravo najradije bih prekinuo pisanje ove homilije. Ta mi se malena misao čini dovoljno

velikom da bih o njoj satima i danima razma-trao. Ona bi bila dostatna za razumijevanje ci-jeloga otajstva božićnoga vremena, a time i Isu-sova krštenja. Možda će biti i čitatelju dovoljno se ovdje zaustavi i pusti da u njemu odjekuju riječi: »Pusti sada. (…) Tada mu popusti.«

Bog se ne ograđuje od grijehaIpak nas praznina ove stranice tjera – ali ne sa-mo praznina stranice koju treba popuniti, ne-go i sama Božja riječ, veliko otajstvo Kristova krštenja – potiče da dalje razmatramo. Ostat ćemo još uvijek na već spomenutim riječima: »Pusti sada.« Naime, u latinskoj Vulgati taj se grčki izraz prevodi sa »sine modo«. On bi se mogao prevesti i opisati na hrvatskome u slje-dećem značenju: »Ivane, ne postavljaj Bogu ograničenja.« Ivanova je reakcija na Kristovu odluku da bude kršten sasvim razumljiva. Ivan je pozivao na obraćenje, na kajanje zbog grije-ha. Sam čin krštenja simbolizirao je čovjekovu odluku da prizna grijehe, da se pokaje zbog njih i da tako započne novi život. Zato Ivan po-stavlja ‘ograničenje’ Isusu, jer on je svet, njemu nije potrebno ni priznanje grijeha, ni kajanje za grijehe, a time ni novi početak. No, Isus izne-nađuje Ivana; kazuje mu da je Bogu postavio

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…»Odmah nakon krštenja Isus iziđe iz vode, i gle: Otvoriše se nebesa…« Otvoreno nebo za starozavjetni je narod slika Božjega smilovanja. Zatvoreno nebo bilo je znak Božje odsutnosti i šutnje, shvaćane kao kazna za grijeh i nevjernost. Zato Izaija izriče žudnju naroda: »O da razdereš nebesa i siđeš!« (Iz 63, 19) S Kristom je nebo »otvoreno« i čovjek ponovno ima pristup Ocu i njegovoj vječnosti. Nedostaje još samo čovjekovo otvoreno srce. Zato bi, nakon Božjega silaska među ljude, prorok mogao uskliknuti: »O da otvoriš srce, čovječe…

Budući da silazak u ovo krštenje uključuje priznanje krivnje i molbu za oproštenje i nov početak, u Isuso-

vu »da« čitavoj Božjoj volji prisutan je i izraz solidarnosti s ljudima koji su postali grješni, ali teže za pravednošću. Tek nakon križa i uskrsnuća postalo je jasno puno značenje ovo-ga postupka. […] Polazeći od križa i uskrsnuća kršćanstvu je postalo jasno što se dogodilo: Isus je na svoja ramena uzeo teret krivnje cijeloga čovječanstva; ponio ga je u Jordan. Svoje djelovanje započinje stupanjem na mjesto grješnikâ. Zapo-činje ga anticipacijom križa. […] Anticipacija smrti na križu, koja se dogodila u Isusovu krštenju, i anticipacija uskrsnuća, koje je nagoviješteno u glasu s neba, sada su postali stvarnost. Odazvati se pozivu na krštenje sada znači pristupiti mjestu Isusova krštenja i tako u njegovu poistovjećivanju s nama poistovjetiti sebe s njim.

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, I, 37.-38.

38živo vrelo 39

Branimir Dorotić: Krštenje, crkva sv. Josipa, Zagreb – Trešnjevka.

Foto: Z. Atletić, 123RF

‘ograničenje’ koje je sada potrebno odstraniti. Bog u Isusu Kristu želi spasiti čovjeka na svoj način (modus). Bog ne želi biti nasmiješeni spasitelj, spasitelj čiji bi smiješak odavao samo strah i ravnodušnost spram čovjekovih grijeha, spram tame zla i patnje. Ne. Bog Isusa Krista nije takav Bog. Njega grijeh i zlo ne ograniča-vaju, on se ne ograđuje od grijeha i patnje. Jer, takav Bog ne bi bio Bog ljubavi. Bog Isusa Kri-sta Bog je ljubavi, Bog koji je upravo zbog lju-bavi patnički spasitelj, spasitelj koji toliko ljubi čovjeka da uranja u grješne vode ovoga svijeta, uzima na sebe grijehe svijeta, proživljava svu silinu i moć zla te na taj način donosi oprošte-nje grijeha (Dj 2, 38); slama vlast tame (Kol 1, 13) koja čovjekom vlada te rađa na novi život, a to je zajedništvo Boga i čovjeka.

To rođenje novoga života Isus Krist ostva-ruje zato što je Božji »Sin, Ljubljeni«, zato što je u njemu »sva milina« Božja, sav užitak. Otac potvrđuje svojega Sina upravo u tome trenutku, u trenutku Kristova silaska u grije-he i tmine zla ovoga svijeta, poistovjećujući se tako sa svojim Sinom. Vrhunac pak potvrde i poistovjećenja s Isusom Kristom jest njegovo uskrsnuće. Kristovo uskrsnuće jest stvarno rođenje novoga života, duhovno i tjelesno za-jedništvo, cjelovito zajedništvo Boga i čovjeka.

Duhovno rađanje s KristomSlaveći Gospodinovo krštenje mi se prisjećamo svojega krštenja. Na krštenju smo primili du-hovno rođenje, duhovno smo se rodili. Budući da je Isus Krist uronio u grijehe ovoga svijeta kako bi potopio staroga Adama i nama darovao oproštenje grijeha, budući da je Krist obukao staroga čovjeka kako bi nas obukao u novoga čovjeka, u našem krštenju potopljen je stari Adam, primili smo oproštenje grijeha i obukli novoga čovjeka. Toga se, dakako, prisjećamo, ali povrh svega to sada slavimo i slaveći uvijek iznova stvaramo čvrstu odluku da želimo živjeti kao krštenici, kao duhovno rođeni, jer je kr-štenje spiritualis generatio, duhovno rađanje. Budući da nitko ne rađa samoga sebe, to vrijedi i za duhovno rođenje: ono nam doziva u svijest da smo kao kršćani drugi put rođeni, da smo

duhovno rođeni od Krista. Zato se slavlje Gospodi-nova krštenja ne smije nikad pre-tvoriti u nekakvo učeno teološko ili duhovno razma-tranje koje bi za-po stavilo ono naj -bitnije, a to je po-sličavanje, suo bli-čavanje s Isusom Kristom, o čemu posebice piše sv. Pavao: »Ako smo doista s njime sra-sli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.« (Rim 6, 5)

Kršćaninov život, dakle, nije ništa drugo do-li stalno duhovno rađanje s Isusom Kristom, a ono uvijek, kao i svako rađanje, podrazumijeva dvoje: prijelaz iz ništavila u novi život, ono je umiranje i rađanje. Potrebno je stalno s Kri-stom umirati grijehu i tminama zla. To nije la-ko, to je jako, jako teško, jer smo u napasti da živimo sami, da hodimo ovim životom bez Kri-sta. Zato je cijeli kršćanski život trajna borba sa starim čovjekom, trajno mrtvljenje, umiranje staromu čovjeku. Ali, također je potrebno s Kri-stom se stalno rađati na novi, uskrsli život, a to znači misliti, htjeti i djelovati kako Krist misli, hoće i djeluje. Da, s Kristom »hoditi u novosti života« (Rim 6, 4). Ni to nije lako, to je jako, ja-ko teško, jer se sve protivi duhovnomu rađanju, rađanju na duhovno, na život s Kristom.

Ipak, ne trebamo se brinuti. Krist i nas da-nas hrabri svojim običnim riječima: »Pusti sa-da.« Pustimo i mi svoje strahove, pustimo Kri-sta u svoj život: »Znaj zacijelo da ti je provoditi život čovjeka koji umire. I što je tko više umro sebi, to više počinje živjeti Bogu… Ako s Kri-stom umreš, s njim ćeš zajedno i živjeti. I ako mu budeš prijatelj u muci, bit ćeš mu prijatelj i u slavi.« (Toma Kempenac, Nasljeduj Krista)

Ivica Raguž

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Sakramentalnost Božje riječi

Promatrajući Crkvu kao »dom Božje rije-či«, potrebno je istaknuti da je liturgija privi-legirano mjesto »udomljenja« Božjega govora i njegove riječi u životu Crkve. Nova liturgijska obnova dala je navještaju Riječi vlastito i neza-mjenjivo mjesto u svakomu liturgijskom činu. Razlog tomu nije tek »blago« koje se otkriva u raznolikosti svetopisamskih tekstova i nji-hovoj primjenjivosti na raznorodne situacije i potrebe vjerničkoga života, nego ponajprije u istini da »u liturgijskom činu Riječ Božju pra-ti nutarnje djelovanje Duha Svetoga, koji Riječ Božju čini učinkovitom u srcu vjernika« (VD, 52). Performativna snaga Božje riječi daje sa-kramentalnu dimenziju samome navještaju, pa će biti opravdano govoriti o slavljenju Riječi i o liturgiji Riječi. Božja riječ nije liturgijskome slavlju povjerena da bi bila samo čitana i tuma-čenjem ‘primijenjena’ na život vjernika, nego da bi se u njoj i po njoj susrelo i primilo Božje spasenjsko djelovanje. Zato ona u liturgiji dje-luje i preobražava zajednicu slavitelja i onda kad svojom porukom ne dotiče trenutna stanja pojedinaca u zajednici. Ona ne biva performa-tivna i sakramentalna svojoj porukom, nego događajnošću koja uprisutnjuje Božji Duha i Kristovo djelo otkupljenja.

Iz tih premisa rađa se obrednost navješta-ja i hermenutički ključ, ali i sveukupna odno-snost prema Božjoj riječi u liturgiji Crkve. Na-čini navještaja, odnos prema mjestu navještaja (ambonu) i knjizi Božje riječi (lekcionaru), od-nos prema služiteljima Riječi i njihov odnos prema Riječi, briga za ucijepljenost navještaja u cjelinu slavlja vjere, briga za šutnjom koja »dijalogizira« s govorom Božje riječi… pred-stavljaju tek osnovne zahtjeve za življenje sa-kramentalnosti Riječi u slavlju vjere. Pogled na mnoga slavlja otkriva kako je potrebno ulo-žiti veći trud u »slavljenje riječju i u govorenje

sakramentom« (A. Grillo). Katkada, naime, slavlje svojim aktivizmom guši snagu riječi, a katkada su čini preplavljeni riječima svedeni-ma na poruke i pouke. Riječ nije suprotstav-ljena slavlju, nego sama jest slavlje i sama jest sakrament Božje djelatne i spasenjske prisut-nosti u zajednici vjernika.

Da bi se u Crkvi jasnije razumijevala i ži-vjela sakramentalnost Božje riječi, Biskupska sinoda o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve (2008.), iznova je predložila da se u liturgij-skim zajednicama pronađu prikladni trenutci za svečana »slavlja Božje riječi«. Papa Bene-dikt XVI. podsjeća da takva slavlja zadobiva-ju »posebnu važnost u pripravi za nedjeljnu euharistiju, tako da vjernici imaju mogućnost proniknuti dublje u bogatstvo lekcionara raz-matranjem i moljenjem Svetoga pisma« (Ver-bum Domini, 65). Unutar župnih biblijskih i li-turgijskih skupina, kao i posebnih molitvenih zajednica, liturgija Riječi može postati osobito vrijedan oblik nastojanja te način plodonosne priprave za nedjeljna i blagdanska slavlja. Jed-nako tako, dobro je da se i u raznim oblicima pučke pobožnosti, premda nisu liturgijski či-ni, dadne prostor naviještanju i slušanju Božje riječi, kako bi pobožnost upravo u Riječi pro-nalazila izvor nadahnuća, uzore molitve i vri-jedna usmjerenja za život vjere (usp. VD, 65; Direktorij o pučkoj pobožnosti, 87).

U pastoralnim nastojanjima oko Božje ri-ječi ne bi se smjelo zaboraviti da cjelokupna hermeneutika vjere u odnosu na Sveto pismo treba pronalaziti uporište upravo u liturgiji Crkve, gdje Božja riječ biva živom i djelatnom. Zato liturgijski navještaj Riječi, zajedno s nje-zinim razmatranjem, omogućuje njezin krajnji doseg; liturgijski navještaj dopire dalje negoli samo tumačenje. U liturgiji Riječ biva tumače-na snagom same Riječi.

U božićnome navještaju Evanđelja slušamo da je »Riječ postala tijelom«. Istina o Božjem utjelovljenju daje novo značenje svakomu navještaju Riječi u liturgiji Crkve. Kako to novo značenje Božje riječi vidjeti i iskusiti u slavljima vjere?

J. B., Pula

LITURGIJSKI KALENDAR ZA 2017.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

U Liturgijskom kalendaru su za svaki tjedan kroz godinu predviđene po dvije stranice s naznakom liturgijskih čitanja za svaki dan te citatom iz evanđelja dana.

Na kraju kalendara nalazi se Mjesečni preglednik za 2018. godinu. Kalendar ima 152 stranice i tiskan je dvobojno na kvalitetnome papiru u PVC koricama, što mu osigurava otpornost

na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Dostupan je u tri boje korica – bordo, plavoj i smeđoj. Na veće količine odobravamo popust. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom na: [email protected],faksom na broj +385 (0)1 5635 051 ili pozivom na broj +385 (0)1 5635 050.

Cijena: 28,00 kn

Nic

ola

Sim

bari

Foto

: 123

RF

Documents

2016 · razumljive: sekularizam, sekularnost, sekularno… I ponovno dolazi-mo do pitanja iz kojega korijena izrasta značenje. Neki tumače da bi etimologija te riječi bila povezana