1

Ratione temporisprimjena Europske konvencije o ljudskim

pravima

Application Ratione Temporis of the European Human Rights Convention

Jean Monnet Inter-University Centre of ExcellenceOpatija, June 17-18, 2011

2

Ratione temporis primjena ugovora

vremenska primjena međunarodnog ugovora, tj. početak i kraj primjene,

početak – od kojeg trenutka se ugovor primjenjuje, od kada stvara pravnu obvezu poštivanja i primjene ugovora;

3

Opće načelo prava i Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, 1969.

načelo pacta sunt servanda Bečka konvencija Dio III:

POŠTOVANJE UGOVORAČlanak 26

Pacta sunt servandaSvaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one

ga moraju izvršavati u dobroj vjeri.….

4

nema pravne obveze primjene ugovora prije njegova stupanja na snagu za dotičnu državu, tj. stranku;

iznimka: ugovorena privremena primjena ugovora prije njegova stupanja na snagu;

kvazi iznimka: čl. 18. BK – obveza poštivanja predmeta i cilja/ svrhe ugovora u vremenu od potpisa do ratifikacije i/ili od ratifikacije do stupanja na snagu;

5

Stupanje ugovora na snagu

BK Članak 24.Stupanje na snagu

1. Ugovor stupa na snagu na način i na dan koji su utvrđeni njegovim odredbama ili sporazumno između država pregovarateljica.

2. U nedostatku takve odredbe ili takvog sporazuma, ugovor stupa na snagu čim sve države pregovarateljice izraze pristanak da budu vezane ugovorom.

3. Ako država izrazi pristanak da bude vezana ugovorom bilo kojega dana nakon stupanja ugovora na snagu, za tu državu ugovor stupa na snagu toga dana, osim ako ugovor određuje drukčije.

4. …

6

1. autonomija stranaka,

2. jednoglasni pristanak svih država koje su sudjelovale u pregovorima,

3. različiti datumi za države koje naknadno pristupe ugovoru: autonomija stranaka ili datum izražavanja pristanka;

7

Retroaktivni učinak ugovora

PRIMJENA UGOVORA

Članak 28.

Ugovori nemaju retroaktivni učinak

Ako drukčija namjera ne proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način izražena, odredbe ugovora ne vežu stranku glede bilo kojeg čina ili činjenice koji su prethodili datumu stupanja tog ugovora na snagu za tu stranku, niti glede bilo koje situacije koja je prestala postojati prije toga datuma.

8

razlika između:– čina ili činjenice: jednokratni čin, objektivna

činjenica, početak i kraj nastupio prije stupanja ugovora na snagu

– nije pokriveno ugovorom;

– situacije: početak i kraj prije stupanja ugovora na snagu – nije

pokrivena ugovorom; trajna situacija: početak prije stupanja ugovora na

snagu, ali situacija traje i nakon tog trenutka – može biti pokrivena ugovorom;

9

Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

konvencija sklopljena 1950. god., stupila na snagu 3.09.1953. za slijedeće države:

Danska   4/11/1950   13/4/1953   3/9/1953  

Njemačka   4/11/1950   5/12/1952   3/9/1953  

Island   4/11/1950   29/6/1953   3/9/1953  

Irska   4/11/1950   25/2/1953   3/9/1953  

Luksemburg   4/11/1950   3/9/1953   3/9/1953  

Norveška   4/11/1950   15/1/1952   3/9/1953  

Švedska   28/11/1950   4/2/1952   3/9/1953  

Ujedinjeno Kraljevstvo   4/11/1950   8/3/1951   3/9/1953  

10

danas ima 47 država stranaka, Članak 59. Europske konvencije određuje način stupanja EK

na snagu:Članak 59. POTPISIVANJE I RATIFIKACIJA …3. Za svaku potpisnicu koja je naknadno ratificira Konvencija stupa na

snagu na dan polaganja njezine isprave o ratifikaciji. različiti datumi pristupanja određuju datum stupanja na snagu

za sve druge države osim izvornih stranaka; dopunski protokoli su posebni ugovori, različiti datumi stupanja

na snagu u odnosu na Konvenciju:

11

Protokol 12. o općoj zabrani diskriminacije: Članak 5.

STUPANJE NA SNAGU1. Ovaj Protokol stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji

slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca, nakon dana kada je deset država članica Vijeća Europe izrazilo pristanak da budu vezane Protokolom u skladu s odredbama članka 4.

2. U odnosu na države članice koje naknadno izraze pristanak da budu vezane Protokolom, Protokol stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca nakon dana polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

12

Protokol br. 14. o novom nadzornom mehanizmu:

Članak 19.Ovaj Protokol stupa na snagu prvoga dana u

mjesecu koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada su sve stranke Konvencije izrazile svoj pristanak da budu vezane ovim Protokolom, u skladu s odredbama članka 18.

13

Deklaracije o nadležnosti

raniji čl. 25. i 46. Konvencije omogućavali su državama da jednostranim izjavama odrede vremensku nadležnost Komisije i Suda za ljudska prava – njihova nadležnost nije bila obvezna za sve stranke,

nadležnost organa bila je ograničena na vrijeme nakon stupanja deklaracije na snagu ako je tako bilo navedeno

14

Republika Hrvatska

IZJAVA Republike Hrvatske vezana uz članak 46. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda*

Republika Hrvatska priznaje, na neodređeno razdoblje, sukladno članku 46. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članku 6. Protokola br. 4 i članku 7. Protokola br. 7 kao obvezatnu, ipso facto i bez posebnog sporazuma, pod uvjetom uzajamnosti, sudbenost Europskog suda za ljudska prava u svim predmetima vezano uz tumačenje i primjenu Konvencije i dodatnih Protokola, što se odnose na činjenice nastale nakon stupanja na snagu Konvencije i dodatnih Protokola za Republiku Hrvatsku. *(NN-MU 18/97, isto i za čl. 25.)

za RH Konvencija stupila na snagu 5. studenog 1997. godine

15

Praksa Europskog suda za ljudska prava

u načelu, Sud prihvaća ograničenja svoje nadležnosti i primjene Konvencije ratione temporis:

– načelo zabrane retroaktivnosti djeluje ne samo glede supstancijalnih odredbi, nego i glede odredbi o nadležnosti

nema retroaktivne primjene Konvencije; Sud nema nadležnost za djela izvan vremenske

nadležnosti; ex offo pazi na tu okolnost u bilo kojoj fazi postupka;

16

Predmet Blečić p. Hrvatske, Veliko vijeće, 2006.:

podnositeljica zahtjeva izgubila stanarsko pravo odlukom VSH od 15. veljače 1996. g.

Ustavni sud odbio je njezinu ustavnu tužbu 8. studenog 1999. g.

koja je “konačna odluka” u smislu čl. 34. i 35. Konvencije?

Veliko vijeće, suprotno mišljenju vijeća, odlučilo da je odluka VSH ona kojom je tužiteljica izgubila svoje pravo;

kasnija odluka US po pravnom lijeku samo je potvrdila tu odluku:

17

85. Slijedi da je navodno miješanje u prava podnositeljice zahtjeva sadržano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da miješanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konačni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva – i dalje postoji. Ta odluka nije predstavljala miješanje. S obzirom na datum presude Vrhovnog suda, miješanje pada izvan vremenske nadležnosti Suda.

18

Ustavni sud kod donošenja svoje odluke nije mogao primijeniti Konvenciju, jer bi to i za njega predstavljalo retroaktivnu primjenu zakona koja je i po općem međunarodnom pravu i po Ustavu RH zabranjena:

91. …Ustavni sud nije u ovome predmetu mogao primijeniti Konvenciju kad je preispitivao presudu Vrhovnoga suda. Presuditi drugačije značilo bi da je Ustavni sud bio obvezan voditi računa o Konvenciji, iako Konvencija nije bila na snazi u Hrvatskoj kad je Vrhovni sud donio svoju presudu.

19

Iznimke?

Sud u praksi razlikuje trenutan čin ili činjenicu koji su se dogodili u prošlosti od trajne situacije (continuing situation):

P.I.-1. čin gubitka ili oduzimanja imovine ne stvara trajnu situaciju;

trajne posljedice ≠ trajna situacija;– npr. Zovanović p. Hrvatske, 2003. – imovina

uništena u demonstracijama 1991. g., zahtjev nespojiv ratione temporis mora biti odbačen;

20

(ukupno) trajanje postupka prema čl. 6.– Kunić p. Hrvatske, 2007.:

53. Sud konstatira da je postupak koji je predmet prigovora započeo 15. rujna 1997., kad je podnositelj zahtjeva prvi put podnio zahtjev za povrat imovine. Međutim, razdoblje koje se uzima u obzir počelo je 6. studenoga 1997., dan nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku. Dotično je razdoblje završilo 23. prosinca 2003. kad je okončana ovrha i kad je podnositelj zahtjeva ponovno stupio u posjed svoje imovine. Prema tome, ono je trajalo otprilike šest godina i mjesec dana.

21

Trajna situacija

– de Becker p. Belgije, 1958. – oduzimanje građanskih prava,– Loizidou p. Turske, 1996. – nemogućnost pristupa i

raspolaganja svojom imovinom od 1974. g.,– Almeida Garrett, Mascarenhas Falcão i dr. p. Portugala,

2000. – neisplaćena naknada za imovinu oduzetu 1975. i nakon stupanja Konvencije na snagu za Portugal,

– Broniowski p. Poljske, 2002. – neispunjenje međunarodne obveze kompenzacije osoba čija je imovina oduzeta nakon II. svjetskog rata zbog teritorijalnih promjena koje traje i nakon stupanja P.1-1. na snagu za Poljsku

22

Blečić p. Hrvatske:

da li oduzimanje stanarskog prava stvara “trajnu situaciju”?86. Glede tvrdnje podnositeljice zahtjeva da je otkaz njenoga

stanarskoga prava doveo do trajne situacije … Sud podsjeća da je lišenje doma ili imovine pojedinca u načelu trenutačni čin i ne proizvodi trajnu situaciju „lišenja“ ovih prava (vidi, inter alia, Malhous v. the Czech Republic (dec.), br. 33071/96, ECHR 2000-XII, i, mutatis mutandis, Ostojić v. Croatia (dec.), br. 16837/02, ECHR 2002-IX). Stoga otkaz stanarskog prava podnositeljice zahtjeva nije stvorio trajnu situaciju.

23

Trajno kršenje čl. 2. – prava na život i čl. 3. – sloboda od mučenja

kršenje čl. 2. u pravilu trenutan čin,najozbiljnije kršenje Konvencije može

ipak stvoriti trajnu situaciju: – Ilaşcu i dr. p. Moldavije i Rusije, VV, 2004.,

neopozvana smrtna presuda

nestanak osobe poseban problem – stvara trajnu situaciju!

24

Novi pristup Suda

od odluke Šilih p. Slovenije (2009.) i Varnava p. Turske (2009.) Sud prihvaća novo tumačenje glede “postupovnih obveza provođenja istrage” ratione temporis:

sam čin može biti izvan nadležnosti Suda ratione temporis i Konvencije, ali postoji pozitivna obveza vođenja djelotvorne istrage kao samostalna obveza iz čl. 2. i čl. 3. (zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja);

Konvencija je primjenjiva pod slijedećim uvjetima:

25

da je događaj dovoljno povezan sa stupanjem Konvencije na snagu, tj. da je veći dio istrage vođen ili trebao biti vođen u periodu nakon kritičnog datuma,

Šilih, § 163.: “Međutim, Sud ne isključuje da će se u izvjesnim okolnostima veza temeljiti na potrebi da se osigura da jamstva i temeljne vrijednosti Konvencije budu zaštićene na stvaran i djelotvoran način.”

ako se radi o nestanku osobe u situacijama opasnima po život (npr. oružani sukob), obveza traje sve dok se ne utvrdi sudbina osobe ili se može pretpostaviti njezina smrt (Varnava i dr. p. Turske, VV, §§ 148-149).

26

Marta Jularić p. Hrvatske, 2011.

osoba hrvatske nacionalnosti odvedena i ubijena u Vukovaru 1991. od strane osoba u uniformi JNA,

neke istražne radnje zabilježene od 1992. do 1997., ali istraga se nije mogla voditi prije integracije područja 1998. g.

od 2000. g. ponovno otvorena, poteškoće u saslušanju svjedoka, ali veliki razmaci neaktivnosti i propusti u istrazi dovode u pitanje mogućnost utvrđenja istine;

do 2009. istraga nije završena,

27

Kako je Sud već primijetio, postupovna obveza prema članku 2. vezuje državu kroz čitavo vrijeme u kojem se moglo razumno očekivati da će vlasti poduzeti mjere s ciljem rasvjetljavanja okolnosti smrti i utvrditi odgovornost za nju (vidi Šilih, § 157.).

28

U tom kontekstu, mora se zapaziti da nema velike osnove za preveliko ograničavanje vremena glede mogućnosti obveze istraživanja protuzakonitih ubijanja koja su se dogodila prije mnogo vremena, budući da je javni interes u progonu i kažnjavanju počinitelja jasno priznat, osobito u kontekstu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

povreda postupovne obveze čl. 2. provođenja istrage!

29

Skendžić i Krznarić p. Hrvatske

osobu srpske nacionalnosti u studenom 1991. odvela dva policajca od kuće po nalogu šefa policijske postaje u Otočcu, u lisicama odvedena u Gospić i predana šefu Operativnog štaba I.O.

od tada mu se gubi svaki trag, na inicijativu supruge, istraga tj. upiti počeli u

prosincu 1991., ali slijedi zastoj do 1999., na novu inicijativu supruge, slijede novi koraci od

2000. do 2002. te od 2004. do 2006. bez rezultata;

30

u građanskom postupku za naknadu štete tužitelji su 2005. pokrenuli spor protiv države; utvrđena odgovornost države i određena naknada od 230.000 HRK, (odluka pravomoćna, osim dijela o pravu na uzdržavanje);

31

Sud ponavlja da se ni Konvencija ni njegova nadležnost ne mogu primijeniti retroaktivno na događaje koji su nastupili prije 5. studenog 1997.

slučaj nestanka osobe posebno teška povreda čl. 2., rok zastare ne počinje teći prije prestanka kršenja

(Međunarodna konvencija za zaštitu osoba od prisilnog nestanka, 2006., RH nije stranka);

povreda postupovne obveze provođenja istrage!

32

Rok od 6 mjeseci i trajna situacija

čl. 35. – rok od 6 mjeseci od konačne odluke za podnošenje zahtjeva Sudu;

cilj šestomjesečnog roka iz članka 35. stavka 1. promicati pravnu sigurnost na način da se osigura da se predmeti u kojima se otvaraju pitanja na temelju Konvencije rješavaju u razumnom roku, te da donesene odluke ne budu trajno otvorene mogućnosti pobijanja. On označava vremensku granicu nadzora što ga provode organi Konvencije, te pojedince i državna tijela upozorava kada završava razdoblje poslije kojega takav nadzor više nije moguć.

Šestomjesečni rok u pravilu teče od datuma donošenja pravomoćne odluke u postupku iscrpljenja domaćih pravnih sredstava. Ako je, međutim, već od samoga početka jasno da podnositelj zahtjeva nema na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo, taj rok teče od datuma čina ili mjera koji su predmet prigovora ili od datuma saznanja za taj čin ili za njegov utjecaj ili štetno djelovanje na podnositelja zahtjeva …

33

Kačinari p. Hrvatske, 2010.

kaznena prijava u vezi s događajem od 13. ožujka 1992., nadležno državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu 24. lipnja 1998.:

Prema mišljenju Suda, podnositelj zahtjeva trebao je znati za tu činjenicu i svoj zahtjev podnijeti na način da ispuni uvjet šestomjesečnog roka. … Međutim, on je svoj zahtjev Sudu podnio tek 4. prosinca 2008.

više događaja koje tužitelj navodi kao trajnu situaciju (tučnjave i prijetnje) nisu međusobno povezani i vremenski su previše udaljeni da bi tvorili trajnu situaciju;

zahtjev nedopušten ratione temporis

34

nisu sve trajne situacije iste što se tiče tog uvjeta; Sud ponavlja da se, u slučaju postupanja koje je navodno u

suprotnosti s člancima 2. i 3. Konvencije, od žrtve očekuje da poduzme korake u smislu praćenja napretka istrage odnosno otkrivanja činjenice da se istraga ne provodi, te da svoj zahtjev podnese s odgovarajućom žurnošću čim sazna ili je trebala saznati za činjenicu da se ne provodi djelotvorna istraga …

od rodbine žrtve očekuje se da pokažu interes te da potiču istragu kod domaćih organa, ali im se dopušta i određeno vrijeme da očekuju da će istraga biti provedena,

ipak, ne smiju “čekati predugo”: slučaj turskih Ciprana na grčkoj strani otoka (Karabardak p. Cipra i Baybora p. Cipra, 2002.), nestali 1968., prve aktivnosti rodbine 1989.

35

Jularić p. Hrvatske

Tužba Sudu podnesena 24. travnja 2006. Istraga je u to vrijeme još trajala, a i danas traje. .. Sud je utvrdio da je najveći dio procesnih radnji poduzet nakon 5. studenog 1997.…U vrijeme prije podnošenja tužbe održano je nekoliko ročišta pred istražnim sucem 28. travnja, 29. listopada i 15. studenog 2004, 17. ožujka, 6. i 21. travnja, 15. lipnja, 13. srpnja, 8. kolovoza i 11. studenog 2005. i 11. svibnja 2006...

Ove činjenice pokazuju da je postojala aktivnost u periodu prije podnošenja tužbe, pa se ne može smatrati da je rok od 6 mjeseci protekao.

36

Sud tumači Konvenciju kao “živući instrument” (living instrument) koristeći teleološku metodu i prateći razvoj društvenih odnosa;

prati i praksu i drugih specijaliziranih tijela za zaštitu ljudskih prava (Odbor za prava čovjeka UN i sl.),

mijenja svoja stajališta u skladu s novim razvojem međunarodnog prava ljudskih prava;